BIBLIOTEKA

LOGOS

Uređuju: M. Čaldarović, dr M. Filipović, dr I. Focht, dr B. Ibrahimpašić, dr V. Jokanović, dr A. Krešić, N. Smailagič, dr V. Sutlić, dr Lj. Tadić i A. Šarčević

HERBERT MARCUSE

Odgovorni urednik: Dr VANJA SUTLIĆ

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
RASPRAVE Ο IDEOLOGIJI RAZVIJENOG INDUSTRIJSKOG DRUŠTVA

Naslov originala ONE DIMENSIONAL MAN Studies in the Ideology of Advanced Industrial Society by Herbert Marcuse Beacon Press Boston, 1964.

POSVEĆENO
Prevela: BRANKA BRUJIĆ

INGI

IZRAZI ZAHVALNOSTI Moja žena je, u najmanju ruku, djelomice zaslužna za stavove izražene u ovoj knjizi. Beskrajno sam joj za­ hvalan. Moj prijatelj Barrington Moore, Jr., uvelike mi je pomogao svojim kritičkim primjedbama; u diskusijama s njim tokom niza godina ja sam izoštrio svoja shvaćanja. Robert S. Cohen, Aron J. Mayer, Hans J. Meyerhoff i David Ober čitali su rukopis u raznim fazama i pružili dragocjene primjedbe. The American Council of Learned Societies, the Louis M. Rabinowitz Foundation, the Rockefeller Foun­ dation i the Social Science Research Council produžili su mi dotacije, koje su uveliko olakšale dovršenje ovih ras­ prava.

Odbrambena struktura olakšava život većem broju ljudi i proširuje čovjekovo gospodarenje prirodom. a za Istok sa Zapada. njihovo za­ dovoljenje podstiče biznis i opći prosperitet pa se cjelina pojavljuje kao samo utjelovljenje uma. Političke potrebe društva postaju individualne potrebe i aspiracije. da se sučeli s izazovom. nerazotkriti. Mi se prepuštamo mirnoj proizvodnji razornih sredstava. usavršavanju rasipanja. nenapadnuti od javnosti jer su u dru­ gom planu. U takvim okolnostima naša sredstva masovne ko­ munikacije nemaju mnogo poteškoća kad prodaju posebne interese za interese svih razumnih ljudi. veće i bolje per­ petuiranjem ove opasnosti. školovanju za odbranu koje deformira branitelje i ono što oni brane. očuvanju baš onih snaga koje perpetuiraju ovu opasnost? Napori da se spriječi ovakva ka­ tastrofa zasjenjuju traženje njenih potencijalnih uzroka u suvremenom industrijskom društvu. koja bi mogla zbrisati čovječanstvo. . Ovi uzroci ostaju ne­ određeni.UVOD PARALIZIRANJE KRITIKE: DRUŠTVO BEZ OPOZICIJE Ne služi li prijetnja atomskom katastrofom. Jednako općeprihvaćena je potreba za spremnošću da se živi na rubu opasnosti. Pokušaj da se dovedu u vezu uzroci opasnosti s nači­ nom na koji je organizirano društvo i na koji ono organizira svoje članove namah je konfrontiran s činjenicom da razvi­ jeno industrijsko društvo postaje bogatije. iza opće-razabrane prijetnje izvana — za Za­ pad s Istoka.

Sud da je ljudski život vrijedan življenja ili. kritička teorija mora apstrahirati od postojeće organizacije i korištenja sredstava društva i od rezultata ove organizacije i korištenja. pre­ ciznije. analiza koja transcendira činjenice na osnovu njiho­ vih pritomljenih i negiranih mogućnosti. a povijest je domena šansi u domeni nužnosti. Da bi identificirala i odredila moguć­ nosti optimalnog razvoja. Sud da u danom duštvu postoje određene moguć­ nosti za poboljšanje ljudskog života i određeni putevi i sred­ stva za realiziranje tih mogućnosti. određena povijesna praksa je ocijenjena spram svojih vlastitih povijesnih alter­ nativa. Mogućnosti (inte­ lektualne i materijalne) suvremenog društva su neizmjerno veće nego ikad prije. zbog uče­ stale upotrebe. Tako je svaka kritička teorija društva od početka konfrontirana s problemom povijesne objektivnosti. Kritička teorija analizira društvo . on je a pri­ ori teorije društva i iz njegova neprihvaćanja slijedi (što je sasvim logično) neprihvaćanje same teorije. prev.10 UVOD UVOD 11 Pa ipak je to društvo u cjelini iracionalno. naime. Ovu r i j e č nismo prevodili stoga što bismo je adekvatno mogli samo opisno prevesti. Kako mogu ta sredstva biti upotrijebljena za optimalan razvoj i zadovoljenje indivi­ dualnih potreba i sposobnosti uz minimum tegobna rada i mizerije? Teorija društva je povijesna teorija. 2. njegov mir je održavan konstantnom prijetnjom rata. danas ne operira s pozicije prirodne i tehničke nezrelosti. 'Naše društvo je karakterizirano upokorenjem centrifugal­ nih društvenih snaga tehnologijom. Postojeće društvo raspolaže ustanovijivim kvantitetom i kvalitetom in­ telektualnih i materijalnih sredstava. s obzirom na njegove upotrijebljene i neuopotrijebljene. ili pervertirane mogućnosti za poboljšanje bitnih ljudskih okol­ nosti. Ovaj *) »Pacify« i »pacification« nemaju u Marcuseovoj upotrebi značenje nasilnog umirenja vanjskim snagama.i hove povijesne alternative. Postojeći na­ čin organiziranja društva je procijenjen spram drugih mo­ gućih načina za koje se smatra da pružaju bolje šanse za olakšanje čovjekove borbe za opstanak. (Op. Dio cilja kritičke teorije suvremenog društva jest da se istraže korijeni tih razvojnih tokova. te da se ispitaju nji. već s pozicije snage. Kritička teorija mora demonstrirati objektivnu vrijednost tih sudova. da može i treba biti učinjen vrijednim življenja. Teorija društva prin­ cipijelno polazi od takva apstrahiranja koje ne prihvaća dani univerzum činjenica kao konačan kontekst valjanosti. kritičkom smislu: oni označavaju ten . Ova represija. To znači da je razmjer dominacije dru­ štva nad pojedincem takođe neizmjerno veći nego ikad prije. š t o su mjerila takve kritike? Zacijelo. a ne terorom. nacionalne i internacionalne. tako različita od represije koja je karakterizirala prethodne. koji među raz­ ličitim mogućim i aktuelnim modima organiziranja i kori­ štenja raspoloživih sredstava pružaju najveće šanse optimal­ nog razvoja? Pokušaj da se odgovori na ova pitanja uključuje s po­ četka niz apstrakcija. Teorija društva je suprotna svoj metafizici na temelju rigorozno povijesnog ka­ raktera trascendencije l ). manje razvijene stupnjeve našeg društva.. a k a k o ona u Marcusea označava temeljni smjer »transcendiranja postojećeg«. što bi ova riječ mogla aso­ cirati s obzirom na smisleni kontekst Pax Romana.) problem se javlja u dva uporišta u kojima analiza implicira vrijednosne sudove: 1. Prema tome. Ovaj sud je u osnovi svih intelektualnih napora. »Pacifications u Marcusea znači: smiraj egzistencije u umirenju b o r b e z a o p s t a n a k . i to na dvostrukoj bazi: nadmoćnom efikasnošću i porastom život­ nog standarda. to. njegov rast ovisi ο represiji realnih moguć­ nosti za pacifikaciju*) borbe za egzistenciju — individualne. Njegova produktivnost je destruktivna za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti. To je. a demonstra­ cija se mora odvijati na empirijskim osnovama. jezično ne dozvoljava opisno prevođenje. vrijednosni sudovi imaju udio.Mogućnosti« moraju biti unutar 1) Termine »transcendentan« i »transcendencija« upotrebljavani u cijeloj knjizi u empirijiskom.

č a k i najempirističkije analize povijesnih alter­ nativa poprimaju izgled nerealističke spekulacije. a preda­ nost njima stvari ličnog (ili grupnog) preferiranja. Integraciju suprotnosti. novi način čovjekove egzistencije. Tehnički progres. U vrijeme svog nastanka. čini se. mi­ sao i akcija. koja pokreće efikasnost i rast. Nema više tla na kome se sastaju teorija i praksa. Ta povijesna medijacija se zbivala u svijesti i političkoj akciji dviju velikih klasa koje su se suprotstavljale jedna drugoj u društvu: buržoazije i proletarijata. Jzgleda da je savremeno društvo u stanju da obuzda društvenu prom­ jenu — kvalitativnu promjenu koja bi ustanovila bitno dru­ gačije ustanove. stvara takve oblike života (i moći) koji pomiruju snage koje se suprostavljaju sistemu. razvitak ka­ pitalizma je izmijenio strukturu i funkciju ovih dviju klasa tako da one više nisu akteri povijesne transformacije. one moraju biti odredljivi ci­ ljevi prakse. Iz toga slijedi da apstrahiranje od postojećih institucija mora biti izraz neke zbiljske tendencije — tj. u feoriji i praksi. »zadržavati«. kritička analiza ustrajava u insistiranju da je neophodnost kvalitativ­ ne promjene tako urgentna kao nikad prije. čovječanstvo na rubu uništenja. Ovo sputavanje*) društvene promjene je. Sjedinjenost porasta produktivnosti i porasta destrukcije. sporazumijevanje biznisa i radnika unu­ tar jake države. koje u danom društvu »premašuju» postojeći univerzum zbivanja i akcije u smjeru povijesnih alternativa (realnih mogućnosti).12 UVOD UVOD 13 dohvata analiziranog društva. »ograničavati«. potvrđu­ je opće prihvaćanje nacionalnog cilja. Teorija društva se bavi povi­ jesnim alternativama koje obitavaju u danom društvu kao subverzivne tendencije i snage. izručenost misli. perzistencija bijede uprkos bogatstvu bez presedana — konstitu­ iraju optužbu koja nije nimalo pristrana. tran­ sformacija tih institucija mora biti stvarna potreba stanov­ ništva koje potpada pod njih. Sažeta komparacija između formativnog stupnja teo­ rije industrijskog društva i njezine sadašnje situacije može pomoći da se pokaže kako je izmijenjena osnova kritike. nastojeći da bar približno izrazimo sabiranje oba značenja u jednu riječ. Vrednote vezane za alternati­ ve postaju činjenice kad su povijesnom praksom prevedene u realitet. Kome je potreb­ na? Odgovor je konstantno isti: društvu kao cjelini. U onoj mjeri u ko­ joj tehnički progres osigurava rast i koheziju komunističkog društva. već samo nje­ gov nusprodukt: iracionalna je sama njegova zamašna raci­ onalnost. a kako je izraz »containment« u ovoj Marcuseovoj knjizi najčešće u kontekstu: sadržanost mogućnosti za transcendiranje postojećeg i i s t o v r e m e n o njihovo zadržavanje unutar granica postojećeg — to smo ga slobodno prevodili sa: »spu­ tavanje«. ponekad čak »apsorbiranje«. najkarakterističnije ostvarenje razvije­ nog industrijskog društva. nade i straha odlukama postojećih moći. zadobila konkretnost u povijesnoj medijaciji te­ orije i prakse. č a k ako ovi pobrojeni elementi nisu raison d'être ovog društva. uzmiče ideja ο kvalitativnoj promjeni pred realis­ tičkim pojmovima ο neeksplozivnoj evoluciji. dencije. izrađujući prve koncepte alternativa. koja je. Pa ipak: da li ta odsutnost opovrgava teoriju? Uprkos činjenicama koje. No. lišava kritiku same njezine osnove. Teorijski koncepti rezultiraju društvenom promje­ nom. kritika industrijskog društva je. potreba i dane usmjere­ nosti. *) Kako »contain«: znači i »sadržavati«. proširen na cio sistem dominacije i koordinacije. opadanje pluralizma. »obuhvaćati« i »obuzdavati«. U ovom aspektu 'razvijeno industrijsko društvo kon­ frontira kritiku sa situacijom koja. dvopartijski sistem. možda. svakom od njegovih članova. koji poražavaju ili opovrgavaju svaki protest preduzet u ime povi­ jesnih mogućnosti slobode od rada i dominacije. U odsutnosti aktera i akcija društvene promjene koje bi se dale demon­ strirati. U naj­ razvijenijim područjima suvremenog društva bezobziran inte­ res očuvanja i poboljšanja institucionalnog status quoa sje­ dinjuje prethodno antagonističke snage. novo usmjerenje proizvodnog procesa. kako rezultat tako i pretpostavka ovog ostvarenja. po svemu sudeći. . kritika je bačena natrag na visoki stupanj apstrak­ cije. vrednota i fakata. To su još uvi­ jek osnovne klase u kapitalističkom svijetu. govore suprotno. u prvoj polovini devetnaestog stolje­ ća.

»porodica« označavali su sfere i snage koje još nisu bile inte­ grirane u dane uslove — označavali su sfere napetosti i kon­ tradikcije. na predindustrijska područja svijeta. pri tome. u kome tehnički aparat produkcije i distribucije (sa sektorom automacije u porastu) ne funkcionira kao zbir-total pukih instrumenata koji mogu biti izdvojeni od njihovih društvenih i političkih učinaka. efektivnih i ugodnijih formi društvene kontrole i dru­ štvene kohezije.14 Ü V O D UVOD 15 Ovo društvo nije manje iracionalno i manje podobno kritici time što ga ogromna većina stanovništva prihvaća i što joj je nametnuto da ga prihvaća. Pokušaj da se ponovo zadobije kritička intencija tih ka­ tegorija i da se razumije kako je njihova intencija bila anulirana društvenim realitetom odpočetka se javlja kao regres od teorije povezane s povijesnom praksom na apstraktnu speku­ lativnu misao: od kritike političke ekonomije na filozofiju. izgleda.' Ne mislim da može biti dat jasan odgovor. Suočena s totalnim karakterom ostvarenja razvijenog industrijskog društva. Tehnologija služi postavljanju novih. pravog i neposrednog interesa. »privatan«. tako. konstituens predvidljive budućnosti. Analiza je centrirana oko razvijenog industrijskog dru­ štva. Još je smislena distinkcija istinske i krive svijesti. Naporedo s porastom integracije industrijskog dru­ štva. Naprotiv. Moderno industrijsko dru­ štvo je upravo ekspanzivan identitet ovih suprotnosti. Možda neki slučaj može promijeniti situaciju. prinuđena da proslijedi s pozicije »izvan«. • . ni katastrofa neće donijeti promjenu ako poimanje onog što se zbiva i onog što je zapriječeno ne preokrene svijest i ponašanje čovjeka. čak. ove kategorije gube svoju kritičku konotaciju i tendira­ ju tome da postanu deskriptivni. Treba da ljudi dođu do toga da je sagledaju i da nađu put od krive ka istinskoj svi­ jesti. On tako čini zastarjelom suprotnost privatne i javne egzistencije. Ova neizvjesna situacija uključuje još fundamentalniju neizvjesnost. jedna uz drugu — i čak jedna u drugoj. pozicija teorije ne može biti pozicija puke spekulacije. Totalitarna tendencija ovih kontrola potvr­ đuje se. ma kakvi preduvjeti za preokret mogli egzistirati: — oni su upotrijebljeni tako da ovaj bude spriječen. kako pozitivnog tako i negativnog. Ona mora biti povijesna pozicija u tom smislu što mora biti zasnovana na sposobno­ stima danog društva. znan­ stveno pokoravanje prirode za znanstveno pokoravanje čov­ jeka. »individuum«. zavaravajući ili operacionalni termini. to je sistem koji a priori determinira kako proizvod tog aparata tako i opera­ cije koje mu služe i proširuju ga.1 Prisutne su obje tendencije. kritička teorija ne raspolaže os­ novom za transcendiranje ovog društva. kako produktivnih tako i de­ struktivnih tendencija u društvu. Naporedo s tim. Te kate­ gorije su bile bitno negativni i kritički pojmovi koji su odre­ đivali aktualne suprotnosti u evropskom društvu devetnaes­ tog vijeka. Κ tome će prispjeti samo ako je oživotvorena potreba da se promijeni njihov način života. u još jednom smislu — time što se širi na manje razvijena i. negiranje pozitivnog. Upravo ovu potrebu postojeće društvo uspijeva potisnuti u onoj mjeri u kojoj je sposobno za »snabdijevanje dobrima« u sve masovnijim razmjerima upotrebljavajući. odbijanje. U to­ me i jest srž problema. vještine i stavove već i individualne potrebe i aspiracije. Već je i sama kategorija »društvo« izražavala oštar sukob društvene i političke sfere — društvo kao antagonističko državi. pa. od svog neposrednog k svom pravom interesu. Slično tome. '»čovjek jedne dimenzije« će odpočetka do kraja oscilirati između dvije kontradiktorne hipoteze: (1) da je razvijeno industrijsko društvo kadro sputati kvalita­ tivnu promjenu. U tom društvu proizvodni aparat tendira tome da postane totalitaran utoliko što de­ terminira ne samo društveno potrebna zanimanja. Prva tendencija je dominantna. Ovaj ideologijski karakter kritike proizlazi iz činjenice da je analiza. Ali ova distinkcija mora biti osnažena. individu­ alnih i društvenih potreba. Vacuum poga­ đa i samu teorijsku strukturu jer su kategorije kritičke teorije društva bile razvijene tokom perioda u kome je po­ treba za odbijanjem postojećeg i njegovim prevratom bila in­ korporirana u akciji utjecajnih društvenih snaga. »klasa«. No. (2) da postoje snage i tendencije koje će moguće slomiti ovo sputa­ vanje i revolucionirati društvo.

nedostatak teorijske analize u ovim radovima ostavlja pokri­ vene i zaštićene korjenove opisanih okolnosti. posljednji stupanj u realizaciji specifičnog povi­ jesnog projekta — iskustva. a u toku nekoliko dana. želeo bih naglasiti vitalan značaj rada C. Jt * American Federation of Labour i Congress of Industrial Organisations (Up. Cooka. on tendira tome da postane eksklu­ zivan i da determinira razvoj društva u cjelini. jedanput. ostavljene da govore same za sebe. — U tu kategori­ ju spadaju: The Hidden Persuaders. On anticipira specifične mode transformiranja i iskorišćavanja čovjeka i prirode i odbacuje druge mode. intelektualnu i materijalnu kulturu. U svom odvijanju projekat oblikuje sve rasuđinje i akciju.16 UVOD UVOD 17 a. ništa više. To je jedan od više »projekata« — »projekt« realizacije 2 ) . publikacija AFL-CIO-a * ) : Automation and Major Technological Change. Whytea. No. Tehnologija kao takva ne može biti izolirana od upotrebe u koju je stavljena. Kultura. Ovaj izbor rezultira iz igre dominantnih interesa. ili suzbija. rijetko sam davao posebne referencije. U tom smislu je izraz upotrijebljen u djelu Jean-Paul Sartrea. The Warfare State Freda. po tome što proizvodi sličnosti u razvitku kapi­ talizma i komunizma. korporacijskom preduzimanju. Možda se najupečatljivija evidencija može dobiti jednostavno gledajući televiziju ili slušajući radio. prev. Ja ocrtavam te ten­ dencije i pružam neke hipoteze. Kao tehno­ loški univerzum. sve alternative. The Organization Man Wiliama H. one govore dovoljno glasno. ο znan­ stvenoj organizaciji. -& Moja analiza je centrirana oko tendencija u najrazvi­ jenijim suvremenim društvima. glavni program. The Status Seekers. J. Tehnološka racionalnost je postala politička racionalnost. razvijeno industrijsko društvo je politički univerzum. transformacije i organizacije pri­ rode kao pukog materijala podređivanja. Wrighta Millsa i studija koje su često loše primljene zbog simplifikacije. Za dalje raspravljanje vidi poglavlje VIII. Produktivnnost i potencijal rasta ovog sistema stabiliziraju društvo i sadržavaju tehnički progres unutar strukture dominacije. projekat postane operativan u temeljnim in­ stitucijama i odnosima. tehnolo­ ško društvo je sistem dominacije koji je djelotvoran već u pojmu i konstrukciji tehnike. refe­ rata Privremenog nacionalnog ekonomskog komiteta 76-og kongresa: Concentration of Economic Power. The Waste Makers Vancea Packarda. ο pro­ mjenama karaktera industrijskog rada i radne snage itd.* Način kojim društvo organizira život svojih članova uključuje prvobitan izbor među povijesnim alternativama koje su determinirane naslijeđenom razinom materijalne i in­ telektualne kulture. a mijenjajući povremeno stanice. pretjerivanja ili žurnalističkog tretmana. takođe publikacija u News and Letters i Correspondence u Detroitu. 4| Ne može više — u suočenju s totalitarnim karakteris­ tikama ovog društva — biti prihvaćeno tradicionalno shva­ ćanje ο »neutralnosti« tehnologije.) . U obimnoj sociološkoj i psihološkoj literaturi sakupljen je 2 ) Termin »projekte naglašava elemenat slobode i odgovornosti u povijesnoj determinaciji: on povezuje autonomiju i kontigenciju. Ima prostranih područja unu­ tar i izvan tih društava gdje ne prevladavaju opisane tenden­ cije — rekao bih: još ne prevladavaju. Raspravljajući ο poznatim tendencijama razvijenog in­ dustrijskog društva. A kad. i opisan materijal ο tehnologiji i društvenoj promjeni. ne isključujući oglase. Zacijelo. po­ litika i ekonomija se u medijumu tehnike stapaju u svepri­ sutan sistem koji guta. isto tako. neprekinuto u trajanju jednog sata. Ima veći broj neideoloških analiza ο činjenicama — poput Berle i Means. The Modem Corporation and Private Property.

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO .

Može se poneg­ dje zažaliti da ovaj tehnološki poredak također uključuje po­ litičku i intelektualnu koordinaciju — no. Neovisnost mi­ sli. Zaista. ove slobode i prava su dijelili sudbinu društva u ko­ me su integralni dio: ostvarenje ukida premise. autonomija i pravo na političku opoziciju lišeni su svoje bazične kritičke funkcije u društvu koje je. NOVI OBLICI KONTROLE U razvijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava ugod­ na. Prava i slobode koji su bili vitalni faktori u počecima i ranijim stupnjevima industrijskog društva prepuštaju se vi­ šim stupnjevima tog istog društva: oni gube svoje tradicio­ nalno opravdanje i sadržaj. razumna. uhodana. ipak je to razvoj koji obećava. Slobode misli. no bolnih izvedbi.1. Takvo društvo može s pravom zahti­ jevati prihvaćanje svojih principa i institucija i reducirati . demokratska nesloboda. ograničenje prerogativa i nacionalnih suvereniteta koji koče internacionalnu organizaciju sredstava. Kako sloboda od nužde — konkretna supstancija svake slobode — postaje realna mogućnost tako slobode pripadne stanju niže produktivnosti gube svoj sadržaj. Kad su postali instituciona­ lizirani. To je znamen tehničkog progresa. reguliranje slobodne kon­ kurencije među nejednako opremljenim ekonomskim subjek­ tima. sve spo­ sobnije da zadovolji potrebe pojedinaca posredstvom načina na koje je organizirano. čini se. produktivnije korporacije. što može biti razumnije nego obuzdavanje individualiteta u mehanizaciji društveno potrebnih. koncentracija individualne inicijative u efektivnije. govora i savjesti su bile — upravo kao slobodna inicijativa koju su proizvele i zaštićivale — bitno kritičke ideje sačinjene da bi nadomje­ stile zastarjelu materijalnu i intelektualnu kulturu jednom produktivnijom i racionalnijom.

Tehnološki proces mehanizacije i standardizacije bi mogao osloboditi individualnu energiju za još neispisanu do­ menu slobode s onu stranu nužnosti. 1 ) Političke snage se danas potvrđuju svojom moći nad mašinskim procesom i tehničkom organizacijom aparata. ipak. Kad čovjek ne bi više bio prisiljen da se potvr­ đuje na tržištu kao slobodan ekonomski subjekt. određeni sistem proizvodnje ili raspodjele koji ne isključuje »pluralizam« partija. već zato jer su suviše važne da bi bile svedene na tradicionalne forme. i društva u industrij­ skom razvitku. iščezavanje te vrste slobode bi bilo jedno od najvećih ostvarenja civili­ zacije. Potrebne su nove forme realizacije koje odgovaraju novim mogućnostima društva. čini se da je mala razlika da li porast zadovoljenja potreba ostvaruje autoritaran ili neautoritaran sistem. Ova produktivnost mobilizira društvo u cjelini. Suvremeno industrijsko društvo tendira totalitari­ zmu na osnovu organizacije njegove tehnološke baze. neizvjesnost i bojazan za veliku većinu stanovništva. tim više što on uključuje osjetne ekonomske i političke reperkusije i prijeti glatkom funkcio­ niranju cjeline. Takvi novi oblici mogu biti indicirani samo u negativ­ nim određenjima jer bi ona significirala negaciju dominan­ tnih formi. mehaniziranje on postaje potencijalna baza za novu slobodu čovjeka. od zarađi­ vanja za življenje. u materijalnu i intelektualnu kulturu. 62. Vla"da razvijenih industrijskih društava. zanatstvenu i mehaničku produktivnost raspoloživu industrijskoj civiliza­ ciji. novinskih listova.22 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 23 opoziciju na raspravljanje i proizvođenje alternativnog pro­ gramiranja politike unutar status quoa. ko­ ji bi bio njegov vlastiti. također. Ona tako sprečava izbijanje efi- kasne opozicije protiv cjeline. političkih i intelektualnih sloboda. Gola činjenica da fizička (samo fizička?) moć ma­ šine nadmašuje moć pojedinca i bilo koje posebne grupe po­ jedinaca čini mašinu najefikasnijim političkim instrumentom u svakom društvu u kome je bazična organizacija — organi­ zacija mašinskog procesa. čovjek bi bio oslobođen svijeta rada. Takva kon­ trola ne bi priječila individualnu autonomiju. Sama struktura čovjeko­ va egzistiranja bi bila izmijenjena. U uslovima po­ rasta životnog standarda nekonformizam sa sistemom izgleda kao društveno nekoristan. dodjeljujući interese. već bi je omo­ gućavala. . Jer »to­ talitaran« ne znači samo terorističku političku koordinaciju društva već. politički smjer može biti pre­ okrenut. Savremeno industrijsko društvo pokazuje da je dose­ glo stupanj na kome »slobodno društvo« ne može više biti adekvatno određeno tradicionalnim terminima ekonomskih. Politička sloboda bi značila oslobođenje individuuma od politike koju oni sad stvarno ne kontroliraju. Ovo ne zbog toga što su te slobode postale beznačajne. To je cilj unutar mogućnosti razvijene industrijske ci­ vilizacije. može se održati i osigurati samo kad uspije mobilizirati. blagodat. Ako bi proizvodni aparat mogao biti organiziran i usmjeren spram zadovoljenja vitalnih potreba. također. oslobođenje od svakodnevne borbe za egzistenciju. Ne pogoduje totalitarizmu sa­ mo određena forma vladavine ili načela partije već. Slično tome. iznad. Slobodna inicijativa već od početka nije bila. čini se da nema razloga — bar što se tiče životnih potreba — da bi se proizvodnja i raspodjela odvijala posredstvom takmičarske konkurencije individual­ nih sloboda. neterorističku. Pa. i s onu stranu bilo kakvih posebnih individualnih ili grupnih interesa. No. u po­ stojećem djeluje suprotan smjer: aparat nameće svoje eko­ nomske i političke zahtjeve za odbranom i ekspanzijom u rad­ no vrijeme i slobodno vrijeme. »svrha« tehnološkog racionaliteta. prema tome. Kao sloboda da se radi ili gladuje. koji mu nameće strane potrebe i strane mogu­ ćnosti. U ovoj mjeri u kojoj svijet r a d a u sebi nosi mašinu i. ekonomsko-tehnološku koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potre­ bama. 63. U tom pogledu. intelektualna sloboda bi značila restauraciju in­ dividualne misli koja je sada apsorbirana u masovnoj komu1) Pogledaj str. organizirati i eksploatirati tehničku. Zaista. u cjelini. kontrola nad njim bi mogla biti i centralizirana. »sila protuteže« itd. ona je uklju­ čivala mukotrpan rad. bio bi slobodan da upotrijebi autonomiju u životu. Tako bi ekonomska sloboda značila oslobođenje od ekonomije — od nadređenosti ekonomskih snaga i odnosa. moć mašine je bitno samo nagomilana i projektira­ na moć čovjeka.

agresiju. Mada takve potrebe. Treba razlikovati istinske od krivih potreba. Takve potrebe imaju društveni sadržaj i funkciju koji su predodređeni izvanjskim moćima nad kojima individuum nema kontrole. Kao povijesni kriteriji. Za svaku svijest i savjest. euforija u nesrećnosti. njihov odgovor na to pitanje ne može biti prihvaćen kao njihov vlastiti. kako onih nesublimiranih tako i onih sublimiranih. Sred­ stva su proračunljiva. »Istina« i »krivost« potreba određuju objektivne uslove utoliko što su univerzalno zadovoljenje vi­ talnih potreba i. tj. pitanje koje su istinske. Nerealističan ton ovih propozicija ne indicira njihov utopistički karakter već jakost onih snaga koje priječe njihovu realizaciju. 54. prisvoji ili odbaci postati potreba. pa je njihova objektivna zasnovanost povijesna. mogu postati čovjekove vlastite potre­ be. odjeća. Koje sudište može po­ lagati zahtjev na to da bude autoritet odlučivanja? U posljednjoj instanci. dok im se nameću stavovi i dok su objekt manipuliranja (sve do i samih instinkata). Sve dok su ljudi spriječeni u tome da budu autonomni. U tom smislu su ljudske potrebe povijesne potrebe. njegove potrebe i za­ htjev za njihovim zadovoljenjem jesu predmet bezkompromisnih kritičkih mjerila spram postojećeg. ponašanjem i konzumcijom prema oglasima — da se voli i mrzi ono što drugi vole i mrze — spada u tu kategoriju krivih potreba. zadovoljenje i čak karakter ljudskih potreba iznad biotičke razine. Većina predominant­ nih potreba za relaksacijom. mizeriju i nepravdu. Najefikas­ nije i najotpornije oružje protiv oslobođenja jest nametanje materijalnih i intelektualnih potreba koje perpetuiraju za­ starjele forme borbe za egzistenciju. pod optimalnim korištenjem raspoloživih materijalnih i intelektualnih sredstava. str. u razmjeru u kome društvo za­ htijeva represivan razvoj individuuma. Dominacija represivnih potreba je kompletirana činje­ nica prihvaćena u ignoranciji i porazu. značila bi ukidanje »jav­ nog mnjenja« skupa s njegovim tvorcima. oni ne variraju samo u odnosu na područja i stupanj razvoja već. Uvijek je bio preduvjetovan intenzitet. No. Jedine potrebe čiji je zahtjev za zadovo­ ljenjem neumanjiv jesu vitalne potrebe — ishrana. također. No. ovakva sreća nije okolnost koju treba podržavati i štititi ako ona služi tome da se blokira razvoj njegove sposobnosti da raspozna zarazu cjeline i da prione uz šanse za ozdravljenje. ova činjenica treba da bude raščinjena kako u interesu onog sretnog indi- viduuma tako i u interesu onih čija je bijeda cijena zado­ voljenja ove sreće. kad su i ako su oni slobodni da daju svoj vlastiti odgovor. progresivno reduciranje rada i siromaštva općevaljani kriteriji. — one ostaju to što su bile od početka: proizvo­ di društva u kome dominantan interes zahtijeva potiskivanje. Zadovoljenje ovih potreba je preduslov za realizaciju svih potreba. Razvoj i zadovoljenje takvih potreba su heteronomni. »Krive« su one koje su individuumu nametnuli posebni društveni in­ teresi u njegovu obuzdavanju: potrebe koje perpetuiraju mukotrpan rad. Zadovoljenje takvih potreba može u najvećoj mjeri ugoditi čovjeku. Istinitost i krivost su potpuno povi­ jesne. Ο usmje­ renosti predominantnih društvenih institucija i interesa ovisi da li će mogućnost da se nešto čini ili pusti. uživa ili uništi. Na osnovu gornjeg proizlazi da nikakav tribunal ne može s pravom prisvojiti prerogative da odluči koje potrebe treba da budu razvijene i zadovoljene. stanovanje na postignutom stupnju kulture. svih ljudi. za svako iskustvo koje ne prihvaća preovlađujuće društvene interese kao vrhovni za­ kon misli i ponašanja — postojeći univerzum potreba i za­ dovoljenja je činjenica koja treba biti preispitana s obzirom na istinitost i krivost. Svako takvo sudište je krivo iako naša osuda ne rješava pitanje: kako mogu lju­ di koji su objekt efikasne i produktivne dominacije sami kreirati uslove slobode? 2 ) 2 ) Pogledaj. samo u konačnoj analizi. iznad toga. 55. reproducirane i učvršćene uslovima egzistiranja. oni mogu biti određeni samo u (većoj ili ma­ njoj) kontradikciji spram postojećih. tad.24 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M Ë N Z I O N A L N O DRUŠTVO 25 nikaciji i nametnutom mišljenju. razveseljavanjem. ma kako da se on identificira s njima i nalazi u njima zadovoljstvo. Sud ο potrebama i njihovu zadovoljavanju pod datim uvjetima uključuje mjerila prioriteta — mjerila u odnosu na optima­ lan razvoj čovjeka. No. Rezultat je. . a koje krive potrebe moraju riješiti sami individuumi.

sami po sebi. Sve oslobođenje ovisi ο osviještenosti ο sužanjstvu. Raspon izbora. Spontana rep- rodukcija čovjeku nametnutih potreba ne zasniva autonomi­ ju. s druge strane. — No. na potrebi da se održe takve varljive slobode kao što su slobodna konkurencija pri upravljanim cijenama. Ljudi ulaze u ovaj stadij kao dugotrajno predeterminirani primaoci. kad se tipkačica isto tako atraktivno dot­ jeruje kao kćer njena poslodavca. potrebi za zaglupljujućim radom kad on više nije nužnost. Upravo društvene kontrole insistiraju na svemoćnoj potrebi za proiz­ vodnjom i konsumcijom suvišnog. Kad se radnik i njegov upra­ vitelj raduju istom televizijskom programu i posjećuju ista mjesta okupljanja. izgleda. samo čisto teorijska. na- . Ono što predodređuje ne počinje masovnom proizvodnjom radija i televizije i centralizacijom njihove kontrole. ona samo svjedoči ο efikasnosti kontrole. Upravo tu takozvano izjednačenje klasnih razlika poka­ zuje svoju ideološku funkciju. Objekcija promašuje ono bitno.26 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 27 Sto represivno upravljanje društvom postaje racio­ nalnije. da pre­ okrene suvišno u potrebu i destrukciju u konstrukciju. ako podržavaju alijenaciju. već razmjer u kome svi slo­ jevi društva učestvuju u potrebama i zadovoljenju što slu­ že očuvanju postojećeg. Naše insistiranje na dubini i efikasnosti kontrola je spremno na prigovor da uvelike precjenjujemo moć sred­ stava masovne komunikacije u nametanju mišljenja i da bi ljudi. tehničkije i totalnije. Pod vladavinom represivne cjeline sloboda može posta­ ti moćan instrument dominacije. napuštanje represivnog zado­ voljavanja. U najrazvijenijim područjima suvremenog društva je prevođenje društvenih potreba u individualne tako efikasno da je razlika među njima. nije odlučan faktor u određenju stupnja ljudske slo­ bode. u velikim razmjerima. kad crnac posjeduje Ca­ dillac. raz­ mjer u kome ta civilizacija transformira svijet objekta u produžetak čovjekova duha i tijela — dovodi u pitanje sam pojam alijenacije. produktivnije. trebalo bi podvrći pitanju pravednost društva koje nipodaštava ovu ideju dok cijelo svoje pučanstvo pretvara u objekt totalnog upravlja­ nja. a razvoj ove svijesti je stalno priječen predominacijom potre­ ba i zadovoljenja. zacijelo. osjećali i zadovoljavali potrebe koje su im sad nametnute. paradoksalna i skandalozna ideja. Da li je stvarno moguće razlučiti sredstva masovne komunika­ cije kao instrumente informacije i razonode i kao agense ma­ nipulacije i indoktrinacije? Automobil kao nonsens i pogod­ nost? Grozote i komfore funkcionalne arhitekture? Rad za nacionalnu obranu i rad na zaradu korporacije? Privatno za­ dovoljstvo i komercijalnu. Namet­ nuti um cijelom jednom društvu jest. to je manje mo­ guće zamisliti sredstva i načine kojima bi ljudi mogli slo­ miti svoje sužanjstvo i zadobiti vlastito oslobođenje. što se isplati i što je ugodno jer podržava i odrešuje destru­ ktivnu moć i represivnu funkciju društva izobilja. njegova sposobnost da uvećava i širi udobnost. slo­ bodna štampa koja samu sebe cenzurira. odlu­ čna razlika je u niveliranju kontrasta (ili konflikta) između datog i mogućeg. slobodan izbor ro­ ba u koje su utisnuti znakovi različitih tvornica i patenata. optimalan cilj je nadomješta­ nje krivih potreba istinskim. na potrebi za takvim na­ činima relaksacije koji olakšavaju i prolongiraju ovo zaglupljivanje. Proces uvijek nadomješta jedan sis­ tem preduvjetovanja drugim. između zadovoljnih i nezadovoljnih potre­ ba. Slobodan izbor u širokoj raznolikosti potrošnih dobara i usluga ne significira slobodu ako ta dob­ ra i usluge podržavaju društvenu kontrolu nad životom rada i tjeskobe. Specifično obilježje razvijenog industrijskog društva jest uspješno zagušivanje onih potreba koje treba da budu oslobođene — oslobođene također od onog što je snošljivo. kad oni svi čitaju iste novine — tad ovo asimiliranje ne indicira nestanak klasa. — tj. već što može biti izabrano i što izabire pojedinac. što su. Slobodno biranje gospodara ne dokida ni gospodare ni robove. otvoren po­ jedincu. te političku korist involviranu u porastu stanovništva? Ponovno smo konfrontirani s jednim od najmučnijih aspekata razvijene industrijske civilizacije: racionalnim ka­ rakterom iracionaliteta. no on nije ni potpuno relativan. postale vla­ stite potrebe pojedinca. Kri­ terij slobodnog izbora nije nikad apsolutan.Produktivnost i efikasnost tog dru­ štva. Ljudi poznaju sebe u svojim robama.

28 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 29 laze svoju dušu u automobilima. Introjekcija sugerira raznolike. već zakon njihova društva. očito. zacijelo. automatsko identificiranje (koje je moglo biti karakteristika primitivnih formi udruživanja) po­ novo se javlja u visokoj industrijskoj civilizaciji. proizvod rafiniranog znanstvenog upravljanja i organizacije. to nije na osnovu toga što oni daju zakon stvarima. i dalje. u kome čovjek može postati i ostati »vlastitost«. Pa. Intelek­ tualno i emocionalno odbijanje da se »ide naprijed« poprima vid neurotičnosti i impotentnosti. već mimesis: neposredno iden­ tificiranje individuuma sa svojim društvom i. alijenirani subjekt je progutan putem svoje alijenirane egzistencije. upravljanjem pravdom. Tad nije začudno što je u najrazvijenijim područji­ ma ove civilizacije društvena kontrola toliko introjicirana da je čak individualni protest podsječen u korijenu. str. s društvom u cjelini. u kuhinjskim aparatima. g. 1965. Masovna proizvodnja i masovna potrošnja tra­ že cijelog čovjeka. različite i čak an­ tagonističke spram izvanjske nužde — individualnu svijest i 3 individuuma nesvjesnog izvan javnog mnjenja i ponašanja. oružanim snagama. U tom procesu je odsječena unu­ tarnja dimenzija duha u kojoj se može ukorijeniti opozicija status quo-u.Postoji samo jedna dimenzija i ona je svugdje i u svim formama. ta stvarnost konstituira jedan razvije­ ni stupanj alijenacije. reprezentirale mogućnost novih formi egzistencije. posredstvom toga. a svaka kontraakcija nemoguća. Tehnička struktura i efikasnost pro­ duktivnog i destruktivnog aparata je bila. Tako introjekcija implicira egzistenciju unutarnje dimenzije. Naprijed. 81. •— i to u tolikoj mjeri da svaka kontradikcija izgleda iracionalna. U tome je realitet »unutarnje slobode«: ona uobličuje priva­ tan prostor. Štaviše. tokom ci­ jelog novog vijeka glavni instrument podređivanja lju­ di postojećoj društvenoj podjeli rada. a industrijska psihologija je već odavno prestala biti ograničena na tvornicu. u suvremenom pe­ riodu se tehnička kontrola javlja kao utjelovljenje uma na dobrobit svih društvenih grupa i interesa. ipak. Promijenio se mehanizam koji veže pojedinca za njegovo društvo. Gubitak ove dimenzije. već stvarnost. okoštali u gotovo mehaničke reakcije. Pogledaj moju knjigu E r o s i c i v i l i ­ z a c i j a . Izraz »introjekcija«. ipak. To je društveno-psihološki aspekt političkog zbivanja koje obilježuje suvremeni period: iščezavanje povijesnih snaga koje su u prethodnom periodu. policijom. takva integra­ cija je uvijek bila praćena očitijim formama prinude: gu­ bitkom sredstava za život. To je još uvijek. ) 3 ) Promjena u funkciji familije ovdje igra odlučnu ulogu: njene funkcije »socijaliziranja« su uvelike preuzele izvanjske grupe i sred stva masovne komunikacije. Njegova no­ va »neposrednost« je. Ovo neposredno. Alijenacija je postala potpuno objektiv­ na. Dominantne forme društvene kontrole su tehnološke u jednom novom smislu. koja je obitavalište mo­ ći negativnog mišljenja — kritičke moći uma. Rezultat nije harmoniziranje. pojam alije­ nacije došao u pitanje kada se čovjek identificira s egzisti­ ranjem koje mu je nametnuto i kad u njemu nalazi svoj vla­ stiti razvitak i zadovoljenje. jest ideološki komplement materijalnog procesa u kome razvijeno industrij­ sko društvo utišava i pomiruje opoziciju. No. Udar progresa obr­ će um u podređivanje faktima života i dinamičkoj sposobno­ sti da se proizvodi više činjenica i veće činjenice istovrsnog života. hi-fi setovima. relativno spontane procese kojima vlastitost (Ego) premješta »izvanjsko« u »unutarnje«. izgleda. već na osnovu toga što ga prihvaćaju — ne zakon fizike. kućama u kojima prostorije za dnevni boravak i spavaonice nisu na istoj prostornoj razini. više ne opisuje način na koji i sam individuum reproducira i perpetuira izvanjsku kontrolu koju vrši njegovo društvo. Naprijed sam sugerirao da je. Efikasnost sistema otupljuje ljudsko raspoznavanje da on ne sadržava činjenice koje nisu povezane s represiv­ nom moći cjeline. Ostvarenja progresa se opiru kako ideologij- . Kad ljudi nalaze sami sebe u stvarima ko­ je oblikuju njihov život. Tehnološki racionalitet je osvojio i reducirao taj pri­ vatni prostor. Ovo identificiranje nije iluzija.. izgleda. Mnogostruki procesi introjekcije su. izgleda. dru­ štvena kontrola je ukotvljena u novim potrebama koje je proizvela.

on se protivi kvalitativnoj promjeni. novište dobro ilustrira P. W . njihovo značenje je ograničeno na reprezen­ taciju određenih operacija i ponašanja. K u l t u r k r i t i k G e s e l l s c h a f t . očito. pojam je sinonim odgovarajućeg skupa operacija. u tome da se više nećemo dozvoliti da upotrijebimo pomagala u našem mišljenju pojmova ο kojima ne možemo položiti adekvatan račun u odnosu na operacije. u poglavljima VII i VIII. robe za stanovanje. T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s . Bridgman je proširio pojam »operacije« tako da on uključi operacije »olovkom i papirom« teoretičara (u Philipp J . Bridgman. 2 4 . Ioc. iako možda indirektno. Opće obilježje je totalan empiricizam u tretira­ nju koncepata. Operacionalno sta4 ) Theodor W .« Bridgmanovo predviđanje se ostvarilo. hranu i odije­ vanje. psiho­ logiji. preispitivati njegovu pretenziju da bude empiricistički) ta­ ko pribavlja metodološko opravdanje da se duh ospori inte5 ) P . Ono znači dalekosežnu promjenu u svim našim po­ stupcima mišljenja. i dalje. pojam dužine ne uključuje ništa više doli skup operacija kojima je dužina određena. Sredstva masovne transportacije i komunikacije. u određenom smislu.. Nov način miš­ ljenja je danas predominantna tendencija u filozofiji. cit. transcendiraju postojeći svijet rasuđivanja i akcije. pod poj­ mom ne razumijevamo ništa više nego skup operacija. konzumatore s proizvođačima.. Pojam dužine je fiksiran zato što su fiksirane operacije kojima se mjeri dužina: to jest. ili reducirane na određenja univerzuma postojećeg. Poglavlje I I ) . više ili manje ugodno. str. 1928. Radikalni empiricistički proboj (ja ću kasnije.30 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 31 skoj optužbi tako i opravdanju. Bo­ ston: Beacon Press. P r i s m e n . To je dobar način života — mnogo bolji nego prije — i. Uopće. 5. T h e V a l i d a t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s . und . s t r . str. Glavni impuls ostaje isti: »po­ željno je da operacije olovkom i papirom budu kadre za eventualan kontakt. Kad ovi beneficijalni proizvodi postaju pristupačni sve većem broju ljudi u sve više slojeva. Naprotiv. Ovaj smjer je u relaciji s razvojem znanstvene meto­ de: operacionalizam u fizikalnim. Apsorbiranje ideologije u realitet ipak ne označava »kraj ideologije«. izvjesne emocio­ nalne i intelektualne reakcije koje povezuju. Tako nastaje model jed­ nodimenzionalne misli i ponašanja u kome su odbijene. 1955. 4 ) U provokativnoj formi ova postavka razotkriva političke as­ pekte dominirajuće tehnološke racionalnosti. one ideje. Ovo utoliko što je ideologija u samom procesu proizvodnje. ideologičnije nego njegov prethodnik. One su redefinirane racionalitetom danog sistema i njegova kvanti­ tativnog rasta. oni proizvode krivu svijest koja je imuna spram svoje krivosti. ona postaje način života. tad indokrinacija koju oni nose pre­ staje biti publicitet.« 6 ) P . T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s . razvijeno industrijsko društvo je. 31. pred sudištem ovih ostvare­ nja »kriva svijest« ο njihovoj racionalnosti postaje istinita svijest. neodoljiva produkcija industrije razonode i informa čija — donose propisane stavove i navike. Proizvodni apa­ rat i dobra i usluge koje on proizvodi — »prodaje« ili na­ meće društveni sistem kao cjelinu. po svom sadržaju. F r a n k f u r t : Suhrkamp. a od fizičara se više i ne traži. kao takav. Mnogi od onih najoz­ biljnije zabrinjavajućih pojmova su »eliminirani« na taj na­ čin što se pokazuje da se ο njima ne može adekvatno polo­ žiti račun operacijama ili ponašanjem. W . moramo izvesti određene fizikalne operacije. Bridgman. 1954. Adorno.« Bridgman je vidio široke implikacije ovog načina mi­ šljenja za društvo u o p ć e 6 ) : »Usvajanje operacionalnog shvaćanja uključuje mnogo više nego što je samo ograničenje smisla u kome razumijemo 'koncept'. Operacionalna doktrina je od tad usavršena i kvalificirana. W. a preko ovih s cjeli­ nom. aspiracije i objektivne mogućnosti koje. New York: Macmillan. Proizvodi indoktriniraju i manipuliraju. znamo što podrazumijevamo pod dužinom ako možemo reći što je dužina nekog i svakog objekta. Da bismo našli dužinu objekta. sociologiji i drugim područjima. Bridgman u analizi pojma du­ žine: 5 ) »Mi. s instrumentalnim operacijama. F r a n k . biheviorizam u društvenim znanostima.

transcendirajući modi slobode su ili kapitalistički. itd. nije novo. Njihov univerzum rasuđivanja je dobiven putem hipoteza koje same sobom daju važenje. Poveza­ nost znanstveno-filozofskih i društvenih procesa. On se kreće prema specifičnim ciljevima koji su određeni mogućnošću da se po­ boljšaju ljudske okolnosti. s druge strane. i nekritičkog kvijetizma u odnošenju spram postojećih društvenih institucija i njihova funkcioniranja. Rast mo­ dernog racionalizma. njegova bezopasna negacija. ili revizionistički. kao što je to često čini­ lo. ili lijevo sektaštvo. na primjer. Naprotiv. Na primjer. nisu više negativni. Jednodimenzionalnu misao sistematski proizvode tvor­ ci politike i njihovi snabdjevači masovnim informacijama. Ova totalitarna logika eta­ bliranih činjenica ima svoj istočni pandan. uslijed toga. podržavana i smatrana najbo­ ljom«. metafizičke i boemske preokupacije. Kretanje misli je zaustavlje­ no na barijerama koje se javljaju kao ograničenja samog uma. Postojali su društveni uslovi koji su izazva­ li i dozvoljavali stvarnu disocijaciju od postojećeg stanja. Operacionalno i bihevioralno sta­ novište. S postepenim zatvaranjem te dimenzije od strane dru­ štva. da su nestale spiritualne. tome da se oni zatvore u sistem i da se suzbiju one ideje i ciljevi koji se ne daju izmiriti sa sistemom. Društvo isključuje čitav tip opozicionalnih operacija i ponašanja pa. ima dosta onog »Obožavajmo ovaj tjedan zajedno«. više ili manje svjesno rebeliranje protiv njih. potreba i aspiracija. Ali takvi mo­ di protesta i transcendencije više nisu suprotni status quo-u. konstantno i monopolistički ponavljane. komunizam ili propaganda. ili osnivanje javnih službi koje mogu oštetiti privatni profit. postaju hipnotičke definicije ili zapo­ vijedi. »Lukavstvo uma« radi. Tako je trebalo da Descartesov ego cogitans ostavi »velika javna tijela« netaknuta. akademski i društveni biheviorizam se susreću na zajedničkom tlu: tlu razvijenog dru­ štva. ovim akomodirajućim konceptima uma je uvijek protivurječila evidentna mizerija i nepravda »velikih javnih tijela« i djelotvorno. a za suzbite al­ ternative.32 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 33 lektom. bitnički način života. Ozbiljnija je »dalekosežna promjena u cjelokupnoj obviknutosti mišljenja« izvan akademskih ustanova. a koje. Insistiranje na operacionalnim i bihevioralnim pojmovima se okreće protiv napora da se mi­ sao i ponašanje oslobode od danog realiteta. ceremonijalan dio biheviorizma u praksi. pa je status quo brzo probavlja kao dio svoje zdrave dijete. teorijskog i praktičnog uma se potvrđuje »iza leđa« naučenjaka i filo­ zofa. kome je znanstveni i tehnički progres oruđe dominacije. u interesu sila koje jesu. »Zašto ne probati obraćenje Bogu«. ipak. Kant se slagao s Lockeom u opravdavanju revolucije ako i kad ona uspije u organiziranju cjeline i sprečavanju subverzije. prije. postaje nazor postojećeg univerzuma rasuđivanja i akcije. pojmovi pripadni ovima izg­ ledaju kao iluzorni ili besmisleni. egzistencijalizam. Oni su. Bila je prisutna kako privatna tako i politička dimenzi­ ja u kojoj se to odvajanje moglo razviti u efikasnu opozici­ ju koja je oprobavala svoju snagu i valjanost svojih ciljeva. Ona služi koordiniranju ideja i ciljeva s onima koje zahtijeva postoje­ ći sistem. kao. zacijelo. — To je pozitivizam koji svojim negiranjem transcendirajućih elemenata uma formira komplementaran akadem­ ski udio u društveno traženom ponašanju. Vla­ davina takvog jednodimenzionalnog realiteta ne znači da vla­ da materijalizam. prakticirano na veliko kao »habitus misli«. Razvijeno industrijsko društvo se . a Hobbes je držao da »sadašnjost treba uvijek biti preferirana. pokazuje upadan kontrast ekstremnog kri­ tičkog radikalizma u znanstvenoj i filozofskoj metodi. a svi drugi. Teorijski i praktični um. »slobodne« su one institucije koje operi­ raju (i kojima se operira) u zemljama slobodnog svijeta i drugi transcendirajući modi su. Zen. »Socijalistički« su svi zahvati u privatnu inicijativu ako ih nisu preduzele same privatne ini­ cijative (ili na osnovu ugovora s vladom). po definiciji ili anarhizam. Povijesna transcendencija se javlja kao metafizička transcendencija neprihvatljiva zna­ nosti i znanstvenoj misli. univerzalno i široko zdravstveno osiguranje. samoograničenje misli poprima veće razmjere. Ovakvo ograničenje misli. »Progres« nije neutralan termin. s jedne strane. ili zaštita priro­ de od jurnjave komercijalizacije. Tamo je sloboda način života koji je uveo komunistički režim. Pa. kako u svojoj spekulativnoj tako i u empirijskoj formi.

»Pacifikacija egzistencije« zna­ či razvoj čovjekove borbe s drugim čovjekom i prirodom pod uslovima koji više ne organiziraju konkuretnske potrebe. Taj konflikt transformira i suspendira protivurjecnosti unutar postojećih društava. proširuje se dominacija — u ruhu izobilja i slobode — na sve sfere privatne i javne egzistencije. a svoju ideologiju u nepo­ pustljivoj orijentaciji misli i ponašanja na dani univerzum činjenica. što je. Operacionalizam u teoriji i praksi postaje teorija i praksa sputavanja. spontan rezultat novih insti­ tucija koje konstituiraju nužne preduvjete. kao. Najrazvijenija područja industrijskog društva u sva­ kom pogledu pokazuju ove dvije značajke: kompletiranje teh­ nološkog racionaliteta i intenzivni napori da se ono zadrži unutar postojećih institucija. putem internacionalnog konflikta. u kome su društvo i priroda. napreduje na ivici globalnog ra­ ta. Takvo stanje je sagledano u Marxovu pojmu »ukida­ nja rada«. duh i tijelo držani u stanju permanentne mobilizacije za njegovu odbranu. više-manje. apsorbira sve alternative.· Organizacija koja služi miru je drugačija od or­ ganizacije za rat. No. Ono postaje iracionalno onda kad uspjeh njegovih napora otvara nove dimenzije ljudske realizacije. Tehnologija bi postala predmet slobodnog razvoja sposobno­ sti u borbi za pacifikaciju prirode i društva. Kad je postignut taj stupanj. že­ lje i aspiracije interesima zasnovanim u dominaciji i oskudi­ ci — u organizaciji koja perpetuira destruktivne forme te borbe. institucije koje su služile borbi za opsta­ nak ne mogu služiti pacifikaciji egzistiranja. ograničavalo njegovu racionalnost. status quo prkosi svoj transcendenciji. Sadržavanje tehničkog progresa ide ruku pod ruku s njegovim rastom u postojećem smjeru. Prividno dinamičko. ona prejudicira mogućnosti uma i slobode. Kvalitativna pro­ mjena takođe uključuje promjenu u tehničkoj bazi na kojoj ovo društvo počiva — bazi koja podržava ekonomske i poli­ tičke institucije posredstvom kojih je stabilizirana »druga priroda« čovjeka kao agresivnog objekta upravljanja.34 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 35 približava stadiju u kome bi kontinuirani progres tražio ra­ dikalan raskid s preovlađujučim smjerom i organizacijom progresa. Što tehnika postaje sposobnija da stvori uslove pa­ cifikacije. To je znamen njenih ostvarenja. to ostvarenje slobode ovisi ο tehnici tog pokorenja. a opravdan rastom produktivnosti. Najviša pro­ duktivnost rada može biti upotrijebljena za perpetuiranje rada. kako sva sloboda ovisi ο pokoren ju izvanjske nužnosti. Život kao cilj je kvalitativno različit od života kao sredstva. Od tada bi tehnički progres transcendirao domenu nužnosti gdje je služio kao instrument dominacije i eksplo­ atacije. Izraz »pacifikacija egzistencije« čini nam se po­ godniji da označi povijesnu alternativu svijeta koji. za sve efikasnije is­ korištavanje svojih sredstava. Potvrđivan kompletiranjem nauke i tehnologije. Tehnološka racionalnost razotkriva svoj po­ litički karakter kad postaje značajan posrednik bolje domi­ nacije. Tu je stalna protivurječnost ove civilizacije: iracionalni elemenat u njenoj racionalnosti. a kao takva. Taj stadij bi bio postignut onda kad materijalna proizvodnja (uključujući potrebne službe) postane automacija do te mjere da sve vitalne potrebe mogu biti zadovo­ ljene pri reduciranju nužnog radnog vremena na marginalno vrijeme. . integrira svu autentičnu opoziciju. a najefikasnija industrijalizacija može služiti restrikci­ ji potreba i manipuliranju s njima. Zacijelo. a indu­ strijalizacija razvoju ljudskih potreba i zadovoljenja. Takav kvalitativno novi mod egzistencije ne može se nikad sagledati kao puki nusprodukt ekonomskih i politič­ kih promjena. uslijed toga. ovo društvo je potpuno statički sistem života: samo sebi daje zamah u svojoj tlačiteljskoj produk­ tivnosti i beneficijalnoj koordinaciji. a zatvara se spram te alternative. rad mora prethoditi redukciji rada. kreirajući istinski totalitaran univerzum. Industrijsko društvo koje prisvaja tehnologiju i znanost organizirano je za sve efika­ sniju dominaciju čovjekom i prirodom. Tehni­ ka industrijalizacije je politička tehnika. Današnja borba protiv povijesne alternative nalazi čvr­ stu masovnu bazu u stanovništvu. — uprkos političkim zaprekama koje nameće sta­ tus quo — to su duh i tijelo čovjeka organiziraniji protiv ove alternative. Zrelo industrijsko društvo je suočeno s mogu­ ćnošću pacifikacije na osnovu svojih tehničkih i intelektnih ostvarenja.

ponekad. ili bombe umjesto projektila — zavisi od toga kakve ugovo­ re imaju u džepu. ZATVARANJE POLITIČKOG UNIVERZUMA Društvo totalne mobilizacije. gdje su programi velikih partija sve manje podobni razlikovanju — čak do stupnja hipokrizije i prisu­ stva klišeja. u Francuskoj i Italiji. Ove nacionalne komuni- .« Britanska Laburistička partija. aktivnosti ili apstrakcije razonode u različitim društvenim klasama. ima teškoća u očuvanju čak i umjerenog progra­ ma djelomične nacionalizacije. u svojim vlastitim očima. čije postojanje je nekad otjelovljavalo suprotstavljanje sistemu kao cjelini. Na Istoku postepeno redu­ ciranje direktnih političkih kontrola ukazuje na povećano oslanjanje na efikasnost tehnoloških kontrola kao instrume­ nata dominacije. gotovo ne razlikuje od korporacije. danas. dvopartijnost u vanjskoj poli­ tici prelazi preko sukobljenih grupnih interesa i širi se u domaću politiku. a nad elementima koji su potresa­ li društvo zadobivena je kontrola. a. ili su izolirane. kombinira. čak kontrolira. gdje je Komunistička partija stavljena van zakona. otvaranje spavaonice sredstvima masovne komunikacije.. Iako je neispravno smatrati francusku i talijansku par­ tiju »stranim« u smislu potpomognutosti stranim silama. sindikati i korporacije glasaju povezano. Poznati su glavni tokovi: koncentriranje nacionalne ekonomije na potrebama velikih korporacija. čije se vođe natječu s rukovodiocima Konzervativne partije u unapređenju naciona­ lnih interesa.JËDNOD1MENZIONALNO DRUŠTVO 37 2. tehničke pomoći i shema za razvoj. karakteristike države izobilja i države ratne angažovanosti. monetarnih aranžma­ na. vodstva radnika i biznisa. U La- bor Looks at Labor: A Conversation. osva­ janje privatnog domaćinstva putem njegove istovetnosti s javnim mnjenjem. Svjedoci smo po­ jave da. potpoma­ že. koje se oblikuje u naj­ razvijenijim područjima industrijske civilizacije. postepeno asimilira­ nje radnika i zanimanja koja ne pokrivaju manuelni rad. Sin­ dikat neće biti u stanju da uvjeri radnike projektila da kom­ panija za koju rade izdaje njihove interese kad i sindikat i korporacija glasaju za veće ugovore ο proizvodnji projekti­ la i kad pokušavaju za to pridobiti druge industrije ratne obrane ili kad se povezano pojavljuju pred Kongresom i za­ jednički traže da se prave projektili umjesto bombardera. potvrđuju opći politički smjer okolnosti time što prih­ vaćaju minimum program. po­ stoji neitendirano zrno istine u toj propagandi: one su stra­ ne utoliko što ilustriraju prošlu (ili buduću?) povijest u reali­ tetu našeg vremena. Ako su se suglasile s tim da rade unutar okvira postojećeg sistema. g. pri čemu je vlada sila koja stimulira. djelu koje je publicirao Centar za istraživanje demokratskih institucija 1963. uključivanje te ekonomije u svjetski razgranat sistem vojnih saveza. Očišćene su. U Sjedinjenim Državama je uočljivo sporazumijevanje i savezništvo između biznisa i organiziranih radnika. koji potvr­ đuje tu promjenu u politici). mrlje koje su svjedočile nezgode. njegovanje unaprijed utvr­ đene harmonije između školovanja i nacionalnog cilja. Pod prijetnjom internacionalnog komunizma. Jače komunističke partije. to nije samo na taktičkim osno­ vama i kao privremena strategija već zato što je oslabila nji­ hova društvena baza i jer se transformacijom kapitalističkog sistema promijenila objektivna situacija (kao što se promi­ jenila objektivna situacija u Sovjetskom Savezu. a udovoljavaju pravilima parlamentarne igre. koji odbacuje revolucionarno uzi­ manje vlasti. u plodnom sjedinjenju. To je situacija u vodećim industrijskim zemljama Zapada. Ovo unificiranje suprotnosti je relevantno upra­ vo za mogućnosti društvene promjene jer obuhvaća nosioce sistema progresa — klase. Socijaldemok­ ratska partija uvjerljivo dokazuje svoju respektivnost oficije­ lno odbacivši marksistički program. U političkoj sferi se ovaj tok manifestira upečatljivom unifikacijom ili konvergencijom suprotnosti. kažu nam: »Dogodilo se to da se više sindikat. U poredbi s društvom koje mu prethodi to je zaista »novo društvo«. U Zapadnoj Njemačkoj.

»The History of Technology as a Sciense and a s a Branch o f Learning. visok standard. — tj. (3) (irelevan­ tno u kontekstu). Naprotiv. historijski gledano. igraju ulogu legalne opo­ zicije kojoj je »dosuđeno« da bude neradikalna. Mobilizirano protiv ove opasnosti. već postepe­ nom akumulacijom elemenata novog kvaliteta. Ova promjena bi pretpostavljala da su radne klase u samom svom biću alijenirane od ovog univerzuma. tako odlučnom po značaju za po­ jam socijalizma kao odlučne negacije kapitalizma 1 ): »(1) Iako razvoj tehnologije pripada ekonomskim zako­ nima svake društvene formacije. tehnologija se sad ne razvija skokovito. uprkos njenoj iracionalnoj upotrebi. poput drugih ekonomskih činilaca.38 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 39 stičke partije. No. iskorištavanje sredstava već i na način rada kao adaptaciju na mašinski proces i rukovanje njime — na »znanstveno organi­ ziranje«. Ne izgleda da je potrebna analiza u dubinu da bi se našli razlozi za ove razvojne tokove. Ni nacionalizacija ni socijalizacija ne mijenjaju same po sebi ovo fizičko utjelovljenje tehnološke racionalno­ sti. ako je ova druga propozicija alter­ native istinita: kako ona mijenja odnos kapitalizma i socija­ lizma po kome se socijalizam javlja kao povijesna negacija kapitalizma? Sputavanje društvene promjene Klasična marksistička teorija predviđa prelaz iz kapi­ talizma u socijalizam kao političku revoluciju: proletarijat razara politički aparat kapitalizma. podređena eko­ nomskim zakonima nove ekonomske formacije. nepoznate ranijim fazama industrijske civilizacije. da osvje) A. oslobođena iracionalnih og­ raničenosti i razaranja. Zworkine. Winter. kapitalističko društvo pokazuje trajno jedinstvo i koheziju. ona se dalje razvija povećanom brzinom. 2. oni su u slijedećem: prethodni konflikti unutar društva su modi­ ficirani i sređeni pod dvostrukim (i međusobno povezanim) udarom tehničkog progresa i internacionalnog komunizma. Kohezija je u samim materijalnim osnovama. To se ne odnosi samo na mehanizirane tvornice. One svjedo­ če ο dubini i obimu kapitalističke integracije i ο uslovima iz kojih proizlazi da se kvalitativne razlike suprotnih interesa javljaju kao kvantitativne razlike unutar postojećeg društva. Zanimljivo je čitati ο sovjetskom marksističkom stavu ο ovom kontinuitetu. inkorporirana u proizvodni apa­ rat. proiz­ vodnju spram zadovoljenja individualnih potreba koje se slo­ bodno razvijaju. a »imperijalističke suprotnosti« suspendirane pred prijetnjom izvana. Detroit: W a y n e State University Press.« Tehnička racionalnost je u razvijenom kapitalizmu. 1 . tako. str. Marx je držao da će organizacija i usmjerenje pro­ izvodnog aparata od strane »neposrednih proizvođača« unijeti kvalitativnu promjenu u tehnički kontinuitet: naime. koja je zadobila kontrolu nad depresijama i stabilizirala kon­ flikte posredstvom beneficij alnih učinaka rasta produktiv­ nosti i prijetnji nuklearnog rata. pri če­ mu iščezavaju elementi starog kvaliteta. održava se i kompletira u novom društvu. on se ne završava. oruđa. i to u onom raz­ mjeru u kome tehnički aparat prodire u javnu i privatnu egzi­ stenciju svih sfera društva. kvalitativna promjena bi involvirala promjenu u samoj tehnološkoj strukturi. prestankom zakona formacije. (2) Suprotno raz­ voju ekonomske baze u antagonističkim društvima. i. U revoluciji je konti­ nuitet: tehnološka racionalnost. T e c h n o l o g y a n d C u l ­ t u r e . Klasne borbe su smanjene. Da li je ovo stabiliziranje »privremeno«. postaje medij kontrole i kohezije u političkom univerzumu koji inkorporira radničku klasu. mobilizacija protiv neprijatelja djeluje kao moćni stimulus proizvodnje i zapošljavanja podupirući. Pa. Kad se u procesu revolucije razbiju stari proizvodni odnosi. Što se tiče Zapada.. u tom smislu što ne zadire u kor fenove suko­ ba koji je Marx našao u kapitalističkom načinu proizvodnje (suprotnost između privatnog vlasništva sredstava za proiz­ vodnju i društvene proizvodnosti) ili je transformacija sa­ me antagonističke strukture koja rastvara suprotnosti tako što ih čini snošljivim? I. ali zadržava tehnološki aparat podređujući ga socijalizaciji. a Soviet view«. To su osnove izrastanja sveobuhvatne administracije. 1961. tehnologija ostaje. ipak. ona ostaje preduslov za socijalistički razvitak svih proizvodnih snaga.

televizijskog spikera. To je materijalni. opipljiv elemenat u ropstvu najamnine i 2 alijenacije — fiziološka i biološka dimenzija klasičnog kapi­ talizma. podsjeća na određena prakticiranja srednjeg vijeka i po­ četka novog vijeka. poluautomacijskih i neautomacijskih sekcija unutar iste tvornice. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s ob­ t e c h n i q u e s . — Ono je uslijed porasta tempa. Sad društvo. Walker.. 1957.« 3 ) Sve kompletnija mehanizacija rada u razvijenom kapi­ talizmu modificira ponašanje i status eksploatiranih. jects ) Pogledaj. tanje života i smrti. Detroit. zamisliti kvalitativno drugačiji univerzum akcije i rasuđivanja. 6) Ibid. bilješka. pro­ davača koji radi velikom brzinom. bankovnog blagajnika. zbrinjava društvo tako što zadovoljava potrebe. djelomičnu automaciju. Budući da je integralni dio danog društva sposobnost da subverzivna imaginacija i napori budu sputani i da se manipulira njima. str. Potrebu za liberalizacijom drugih. u kome. sve to izražava zaustavljenu. str. Za poduzeća koja su više uznapredovala u automaciji naglašava se transformacija fizičke energije u tehničku i mentalnu umješnost: » . 103. (1) Mehanizacija znatno reducira kvantitet i intenzitet psihičke energije upotrijebljene u radu. takav »prostor unutar«. Ova evolucija je uve­ like relevantna za Marxov pojam radnika (proletera). u kome automatske i poluautomatske reakcije ispunjavaju veći dio radnog vreme­ na (ako ne i čitavo). Brutalnost. koegzistenciju automacijskih. »Workers Battle Automation«. Društvo kompletira ovaj fakat u samom procesu produkcije. ma­ nje neprivilegiranih. 1958. Ova je postala predmet obimnog so­ ciološkog istraživanja. iscrpljujuće. Doduše. ka­ men temeljac marksističke teorije 2 ) jest stanovište da se os­ lobodilačke povijesne snage razvijaju unutar postojećeg dru­ štva. logičara radije nego radnika u cehu. str. kao životni poziv unutar tehno­ loškog ansambla. New Haven: Yale University Press. XIX. 5 ) Charles R . u prvom redu. zagljupljavajuće nehumano robovanje. to ljudi ne mogu. No. Pri­ roda ovog zanimanja je bila takva da je rezultirala i psihi­ čkom i fiziološkom deformacijom. kon­ stituiraju instrumente u cjelini čiji je raison d'être kompletiranje nadmoćne produktivnosti. str. čak pod tim uslovima »tehnologija je za muskulaturni umor supstituirala napetosti i (ili) men­ talni napor 5 )«. 3 ) Gilber Simondon. manuelni radnik koji troši i iznurava svoju fizičku energiju u radnom procesu. Mehaniziran rad. Uslijed toga je sužanjstvo ugodno. Marksistički pojam govori protiv fizičke muke i mizerije rada. ostaje. prostor za transcendiranje povijesne prakse. Paris: Aubier. kontroliranja mašinskih operacija (više nego proizvoda) i izolacije radnika jednog od drugog postalo još zamornije 4 ) .40 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 41 štavaju totalnu nemogućnost da nastave živjeti u ovom uni­ verzumu tako da je potreba za kvalitativnom promjenom pi-. 4) Pogledaj Charles Denby. »Tokom prošlih stoljeća je važan razlog alijenacije bilo posuđivanje biološkog individualiteta ljudskog bića tehničkom aparatu: on je bio nosilac oruđa. tehničke jedinice ne bi mo­ gle nastati bez inkorporiran ja čovjeka kao nosioca oruđa. Pod pritiskom tog procesa radnička klasa u raz­ vijenim područjima industrijske civilizacije podvrgnuta je odlučnoj transformaciji. vještina glave više nego ruke. čovjeka koji podržava radije nego izvršioca operacije« 6 ). T o w a r d t h e A u t o m a t i c F a c t o r y . iako za­ država eksploataciju. 195. Za Marxa je proleter. Vrhunsko obećanje postojećeg dru­ štva jest sve komforniji život za sve veći broj ljudi. a možda čak ne­ primjetno. 54. a ne manuelnog radnika. kojom su uključeni u dani tok oni čiji je život pakao društva izobi­ lja. Utoliko negacija prethodi promjeni. 1960. . Stan­ dardizacija rutine asimilira proizvodne i neproizvodne službe. zaprečuje upravo takvu novu svijest. kako subjekt tako i objekt. . čak i kad radi s mašinama. Ova vrsta vještog porobljavanja nije bitno razli­ čita od porobljenosti tipkačice. . Nabrojat ću glavne činioce transfor­ macija. nehumane aspekte eksploatacije. N e w s a n d L e t t e r s . navigatora. kupovanje i upotreba fizičke energije je u neljudskim uslovima jer privatno prisvajanje viška vrijed­ nosti nameće revoltirajuće. nerva prije nego mišića. u striktnom smislu.

18 ) Floyd C . štaviše.. u A r g u m e n t s br. autor ovog izvještaja. ) Serge Mallet. izgleda. str. ona je »ponikla iz mjerenja rada. IS. . mnogo je više nego platni sistem. 213.. po svom učin­ ku. cit. 97. A Study of Social C h a n g e in P o w e r P l a n t s . kao »apsolutnu je­ dinicu«. U sada­ šnjoj situaciji su predominantna negativna obilježja automacije: ubrzan tempo..44 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 45 Tehnološka promjena koja tendira da prevlada mašinu kao individualni instrumenat proizvodnje. ' Daniel Bell. i dalje. već sa­ mo prenosi svoju vlastitu vrijednost na proizvod. kraj mjerenja rada . Sad automacija kvalitativno mijenja odnos mrtvog i živog rada. Mann and L . ide još dalje. 189. Kako ménagement preferira inženjere i ljude s fa­ kultetskom diplomom. dok višak vrijednosti ostaje rezultat eksploatacije živog rada. u aktiv­ nosti razonode. To jest. Ista ova tehnološka organizacija koja pospješuje mehaničku zajednicu na radu takođe rezul­ tira većom međusobnom ovisnošću 1 8 ) . 1958. i dalje. u politici proizlazi iz integracije u samoj tvornici. A u t o m a t i n a n d the Worker. U pitanju je kompati­ bilnost tehničkog progresa s institucijama u kojima se razvila industrijalizacija. str. U nekima od tehnički najrazvijenijih podu­ zeća radnici čak pokazuju vlastiti interes za njega — često zamijećen rezultat »radničkog učestvovanja« u kapitalistič­ kom preduzimanju. 15 14 (3) Ove promjene u karakteru rada i instrumentima proizvodnje mijenjaju stav i svijest radnika koji se mani­ festiraju u široko raspravljanoj »društvenoj i kulturnoj inte­ graciji« radničke klase u kapitalističko društvo. — dobili ste modernu industrijacizaciju« ) .. očito. kad rad može biti mjeren. na primjer. uopće razloga za plaćanje čovjeka po komadu ili po satu. . na više mjesta. kad čovjek može biti upregnut u službu. 19 ) Charles R. to će reći. čudno je inkonzistentan. Zacijelo je pi­ tanje da li se može govoriti ο »dobrovoljnoj integraciji« (Ser­ ge Mallet) u ikakvom drugom doli ironičnom smislu. dokida. po komadu 1β ili po satu. loc. primjenjujući na tehničke i proizvodne probleme vlastiti mozak koji se. Ono što je u pitanju na osnovu ove tehnološke pro­ mjene. te ga platiti. str. str. koji često daju marksisti. on povezuje tehnološku promjenu s historijskim sistemom same industrijalizacije: — industrijalizacija nije nastala s uvođenjem fabrika. treba mjeriti. 8. postoje i druge tendencije. 12-13. postaje ne­ moguće i samo mjerenje individualnog rezultata: »U najširem smislu automacija znači. Pogledaj tako der Ely Chinoy. Doubleday. mašina nikad ne stvara vrijednost. izražene u pojedinom komadu. str. . a ne individualnim učinkom« 1 4 ). odnos radnika spram drugih klasa i organizacija rada. Walker. . Provokativan opis koji se odnosi na vi17 ) Charles R. to opadaju šanse napredovanja 1 7 ) . nema više razlo­ ga da se zadrži »dvostruki sistem plaćanja« — plaća i nadni­ ca« 1 5 ). jačanje po­ zicije organiziranja.. Može se zapaziti »gorljivost« radnika »da učestvuju u rješavanjima proizvodnih problema«. Paris. spone koje povezuju ovu promjenu s transformacijama proiz­ vodnog procesa govore protiv takve interpretacije. I960. porast nemoći i rezignacije na strani radnika. Richard Hoffman. kad možete staviti na njega jaram i mjeriti rezultate njegova rada. Henry Holt. Da li je ta promjena samo u svijesti? Afirmativan odgovor. u materijalnom procesu proizvodnje. Ako se ovo generalizira kao neka vrsta poj­ ma . naprosto. ko­ rištenje opreme. tehnološka nezaposlenost. Marxovo shvaćanje ο »organskom sastavu kapitala« i s njim teoriju ο stvaranju viška vrijedno­ sti. te integriranjem rad­ nika s fabrikom. nema više. loc. Može li se razum­ jeti takva fundamentalna promjena u svijesti bez pretpostavljanja određenih promjena u »društvenoj egzistenciji«? Čak pod pretpostavkom visokog stupnja ideološke neovisnosti. loc. Mašina je otjelovljenje ljudske radne snage i posredstvom nje se čuva minuli rad (mrtvi rad) i determinira živi rad. cit. »čežnja da se aktivno pridruže. dobro uklopio u teh­ nologiju« 19 ). cit. Garden City. u životnom standardu. ona tendira ka stanju u kome je proizvodnost determinirana »ma­ šinom. ) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l o g i c a l Chan­ g e . Walker. S automacijom ne možete mjeriti rezultat rada pojedinog čovjeka. 16 ) Ibid. Prema Marxu. . 1955. No. New York. A u t o m o b i l e W o r k e r s a n d t h e A m e r i c a n D r e a m . Asimilira­ nje u potrebama i aspiracijama.

22 ) Pogledaj str. no oni su robovi jer ropstvo nije određeno — »ni poslušnošću niti težinom rada. kao stvar. Postaje to borba lojalnosti . Ovo proširenje njihove sigurnosti preko produktiv­ nog perioda života n a p r o s t o je na temelju toga što pripadaju firmi. a poslodavac nije voljan da mu i h pruži . Delegati u . U formi mnogih sloboda i komfora. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e . starosti. No.« 20 ) (4) Novi tehnološki svijet rada tako ojačava slabljenje pozicije radničke klase kao pozicije negacije. Le Salaire de la technique. a u sklopu obimne hijerarhije izvršnih i upravnih odbora koji se proširuju daleko preko pojedinačne ustanove u znan­ stveni laboratorij i istraživački institut. ni pro­ mjena u karakteru teškog rada. činjenica da su se navikli na od­ ređene proizvodne odnose koji su tamo ustanovljeni. društvene. Francuska. . 28. za razliku od fizičke (glad. te kapital.. Mržnja i frustacija su lišene svoje određene mete. onrpreuzimaju funkciju birokrata u mašini korporacije.Comités d'enterprise' ispituju i raspravljaju ο ra čunima kompanije s istom ljubomornom pažnjom koju bi im posvetili savjesni dioničari. Uprava Caltexa može. zadovoljno trljati r u k e kad se sindikati slažu da. 2 3 ) François Perroux. Radnička klasa nije više živa opozicija postojećeg društva. već statusom pukog instrumenta. 20 ojačana rezultatima tehnološke organizacije proizvodnje na drugoj strani branika — na strani organizacije i direkcije. snaga). . str. ozbiljne bolesti. Ta tendencija je ) Serge Mallet. može poslužiti karakteriziranju ovog smjera. radi potrebe novih investicija. Jer činjenicu da se odluke ο životu i smrti. Bitna obilježja ovog procesa nisu ni na koji način promi­ jenjena povećanjem broja dioničara. 27. T e n d e n c i j u integracije u Sjedinjenim Državama ilustrira slijedeća z a p a n j u j u ć a izjava sindikalnog vođe Ujedinjenih au­ tomobilskih radnika: »Često . instrument dominacije čovjeka nad čovjekom. Presses Universitaires. doista. 19R3. Paris. 16. 600. Opipljiv objekt eksploatacije iščezava iza fasade objektivnog realiteta. mnogo­ struke socijalne beneficije na koje mogu računati u slučaju nagle smrti. a s tehničkim progresom kao njezinim instrumentom biva perpetuirana i intenzivirana nesloboda u smislu čovjekova podređivanja proizvodnom aparatu. Moramo pronaći druge stvari koje r a d n i k želi. 25. Paris. materijalne spone: vje­ ština koju stiču u rafineriji. nesposobnosti za rad. te dubina preduslovljenosti koja oblikuje instinktne porive i aspiracije zamra­ čujući razliku krive i istinite svijesti. ni asimiliranje različitih gru­ pa zanimanja. Kad sam slijedeći dan zakazao sastanak s upravom or ganizacije poduzeća. ne može kompenzirati ni korištenje administrativne kontrole. oni počinju pokazivati znakove . 1959. Oni se usuđuju da idu tako daleko da osporavaju troškove proizvodnje i sugeriraju mjere za štednju. reduciranjem čovjeka na status stvari« 2 3 ). Takav način egzistiranja nije prevla21 ) Je li još uvijek potrebno optuživali ideologiju »revolu­ cije upravljanja«? Kapitalistička proizvodnja se odvija posredstvom investiranja privatnog kapitala jer je privatno iscjeđivanje i prisvaja­ nje viška vrijednosti. a niti izjednačenje u sferi konzumacije. lična ovisnost. M i istražujemo. vol. sve stvari za koje smo se b o r i l i korporacija sad daje radnicima. M i istražujemo« L a b o r L o o k s a t L a b o r . . odvajanjem vlasništva od uprav­ ljanja. . Santa B a r b a r a : Center for the Study of Democratic Institutions. bi se sastali u holu sindikata i razgo­ varali ο pritužbama k o j e su podnijeli radnici. te što da napravimo povodom njih. a tehnološki veo prikriva reprodukciju nejednakosti i porobljavanja 2 2 ) . Radnici te ustanove su svjesni spona koje ih udružuju s preduzećem: »To su profesionalne. Dominacija je transformirana u upravljanje 2 t ) · Kapitalisti šefovi i vlasnici gube svoj identitet kao odgovorni akteri. Tako iz shvaćanja ο živom i nerazorivom sporazumu s Caltexom proizlazi da radnici misle ο financijskom poslo­ vanju firme s neočekivanom usredotočenošću i lucidnošću. p r o b l e m je bio već riješen i sindikatu nije pri­ pala zasluga udovoljenja pritužbi. na kraju. nacionalnu vladu i nacionalni cilj. u: La N e f . A C o n v e r s a t i o n . III. odgode svoje zahtjeve za povišenjem plaća. i dalje. ο ličnoj i nacionalnoj sigurnosti donose na mjestima nad kojima čovjek nema kontrole. To je čista forma sužanjstva: egzistirati kao instru­ ment. n o . bitno obilježje je premoćna racionalnost u ovom besmislu. 40. str. Robovi razvijene industrijske civilizacije su sublimirani robovi. .legitimne' zabrinutosti kad delegati ozbiljno uzimaju falsificirane bilanse Francus­ kih ogranaka i kad su zabrinuti zbog nepovoljnih udjela koje su zaključile te filijale. . u Ambèsu. Novo. str. 1958. .46 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 47 soko amerikanizirane Caltex rafinerije..

komunizam bi na­ stavio da koegzistira s kapitalizmom. jača­ jući unaprijed zasnovanu harmoniju između interesa velikih javnih i privatnih korporacija i njihovih mušterija i slugu. Ta spo­ sobnost se potvrdila uprkos svjetskim ratovima i ogromnom fizičkom i intelektualnom nazadovanju koje su donijeli fa­ šistički sistemi. — Ovo. Vladajući javnim i privatnim poslovanjem. Upravljaju li tehničari ili njihova vladavina pripada drugima. Izgledi sputavanja vrlo realnu mogućnost nuklearnog rata. poveća životni standard za sve veći dio stanovništva. 25) Ibid. zgodna. Philadelphia. Zatvoreni krug je. i nadalje. 24 Tad bi produžena suprotnost između proizvodnih sposobnosti društva i njihova destruktivnog i ugnjetavačkog korištenja tražila intenzivirane napore da se zahtjevi aparata nametnu stanovništvu — da se odstrane ekscesivni potencijaliteti. Ova uzajamna ovisnost nije više dijalektički odnos Gospodara i Sluge koji puca u borbi za međusobno priznavanje. Po toj pretpostavci bi neprijatelj ostao »permanentan«. visoke tehnološke utrke u nao­ ružanju oduzeo je iz ruku odgovornih službenika vlade inici­ jativu i moć da donose presudne odluke i dao je u ruke tehni­ čara. Postoji li bilo kakav izgled da bi pukao ovaj lanac porasta produktivnosti i potiskivanja? Odgovor bi zahtijevao pokušaj da se suvremeni razvoj projicira u budućnost uz pretpostavku relativno normalne evolucije. da se kreira potreba za kupovanjem dobara koja moraju biti prodana uz profit. čak. povećanju nataliteta stanovništva. . u svrhu samoočuvanja i rasta. na vojsku.48 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DrUSTVO 49 dan kad je ta stvar oživljena i kad bira svoju mate­ rijalnu i intelektualnu hranu. Njihova je duž­ nost da izmisle nov sistem oružja i da uvjere rukovodioce vojske da budućnost njihove vojne profesije. te želja da se radi na njihovoj proizvodnji i stvaranju. koliko će ono stajati i za koliko će ga vremena dobiti» 2 5 ) . I obratno. Materijalna baza za ovu sposobnost bi i nadalje bila na raspolaganju u a) b) c) d) porastu produktivnosti rada (tehnički progres). a i budućnost zemlje ovisi ο kupovanju toga što su oni izmislili«. Jed­ na od njih je inherentna u samom tehničkom progresu — upravo automacija. odista. 2 4 ) Ako se proizvodne ustanove oslanjaju. . permanentnoj ekonomiji odbrane. pokretna stvar. sistem tako ide ka totalnom upravljanju i totalnoj ovisnosti ο upravljanju. pritisak današnje. zanemarujući ) Stewart Meacham. kako reifikacija tendira da postane totalitarna na osnovu svoje tehnološke forme. 9. kad ne osjeća da je stvar. već za­ tvoren krug koji obuhvaća i Gospodara i Slugu. U isto vrijeme kapi­ talizam bi. uprkos intenziviranju proizvodnje razornih sredstava i metodičkom rasipanju sredstava i sposobnosti. Sve dok su radnici afirmativna snaga i podu­ pirači sistema dominacije. Smatram da je širenje automacije više nego kvantitativan rast mehanizacije — ona je promjena u . adekvatna sli­ ka društva koje samo sebe širi i perpetuira u vlastitom una­ prijed utvrđenom cilju — gonjeno porastom potreba koje ono stvara i. njega neće izmijeniti sami po sebi ni djelomična nacionalizacija ni prošireno učešće radnika u rukovođenju i profitu. istovremeno zadržava unutar sebe. planera i naučen jaka uposlenih u velikim industrijama i zaduženih za interese svojih poslodavaca. — tj. str. i posredstvom njih. ekonomsko-političkoj integraciji kapitalističkih ze­ malja i izgradnji njihovih odnosa s nerazvijenim područjima. 1959. kad je čista. L a b o r a n d t h e C o l d W a r . onima koji se oslanjaju na tehničare kao svoje planere i egzekutore? » . Ame­ rican Friends Service Committee. tj. sami organizatori i upravljači sve više ovi­ se ο mašineriji koju organiziraju i kojom upravljaju. bio sposoban da zadrži i. i posredstvom toga. vojska se oslanja na korporacije »ne samo radi svoga oružja već i radi njihova znanja kakvo je oružje njoj potrebno. Postoje centrifugalne tendencije iznutra i izvana.

veliki katalizator razvijenog in­ dustrijskog društva. po svo- . str. Izgleda da je automacija do granica tehničke mogućnosti inkompatibinla s dru­ štvom baziranim na privatnoj eksploataciji ljudske radne snage u procesu proizvodnje. Takva racionalizacija nailazi na čvrst otpor od strane radnika. ) Karl Marx. već prisvajanje njegove proizvodne snage.. 43. Ova mogućnost postaje utoliko realističnija što se bor­ ba za prestiž između kapitalizma i komunizma pomjera od vojnog i društvenog na ekonomsko polje. reifikacija ljudske radne snage bi slomila postvarenu formu režući lanac koji veže čovjeka za mašineriju. odista. U najmanju ruku. . njihova efikasnost ovisi ο postignutom stupnju znanstvenog i tehnološkog progresa — drugim rije­ čima. Marx je naslutio njene eks­ plozivne tendencije: »Industrijska napredovanja velikih razmjera. Cim ljudski rad u svojoj neposrednoj formi prestane biti veliki izvor bogatstva. 27 26 Automacija je. postaje neovisan producirajući objekt. Pogledaj također str. Ona je eksplozivan ili neeksplozivan ka­ talizator u materijalnoj bazi kvalitativne promjene. prouzrokovati dalekosežnu depresiju i. ο primjeni znanosti na proizvodnju . str. njegovo razumijevanje prirode i vladanje njome posredstvom njegova društvenog bića — jednom riječju. ona se suprotstavlja efikasnijem korištenju kapitala — priječi intenzivirane napore da se podigne produktivnost ra­ da. tako. No. reaktivirati sukob klasnih interesa. 2 7 ) ) Pogledaj. i sam subjekt. . revolucionirala cijelo društvo. U zapadnom svijetu to bi izazvalo opasnost u pogledu presti­ ža u njegovoj internacionalnoj poziciji i prisilio bi ga da ubr­ za racionalizaciju proizvodnog procesa. 592. stvorene samom velikom industrijom. na osnovu toga. . transupstancijaciju radne snage. Na suvremenom stupnju razvijenog kapitalizma orga­ nizirana radnička klasa se suprotstavlja automaciji koja ne kompenzira zaposlenost. . Ljudski rad nije više zatvoren u proizvodni proces. Gotovo stoljeće prije nego što je automacija postala stvarnost. — tj. Tako se ruši onaj način proizvodnje koji počiva na promet­ noj vrijednosti . G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s ­ c h e n O e k o n o m i e . Umjesto da bude glavni akter procesa produkcije. on sad stoji izvan njega . stvaranje zbiljske moći ovisi manje ο radnom vremenu i kvantitetu ut­ rošenog rada nego ο moći instrumenata pokretnih u toku rad­ nog vremena. kontinuirano zaustavljanje automacije može oslabiti konkurentsku nacionalnu i internacionalnu po­ ziciju kapitala. tehnički instrument za promjenu kvantiteta u kvalitet. u kojoj ova. taj otpor nije praćen političkom radikalizacijom. Potpuna automacija u domenu nužnosti bi otvorila di­ menziju slobodnog vremena kao onu u kojoj bi se konstitu­ iralo čovjekovo privatno i društveno biće. Višak rada mase prestaje biti uslov razvoja općeg bogatstva. društveni proces automacije izražava transformaciju ili. odvojena od čovjeka. . Automacija bi. Krađa tuđeng radnog vremena. 596. Dovedena do savršen­ stva. me­ hanizam posredstvom koga čovjeka porobljuje njegov vlastiti rad. Berlin. jer. Kad je zadobiven određen tehnički nivo. Drugim riječima. . i dalje. već se čovjek odnosi spram njega kao nadziratelj i regulator . Ti instrumenti i njihova moćna efikasnost nisu u razmjeru s neposrednim radnim vremenom koje zahtijeva i njihova proizvodnja. isto tako kao što i nerad manjine prestaje biti uvjet razvoja univerzalnih sposobnosti čovjeka. Dietz Verlag. Radnička klasa insistira na eksten­ zivnom korištenju ljudske radne snage u materijalnoj proiz­ vodnji i utoliko se opire tehničkom progresu. . na kojoj sad još uvijek počiva (društveno) bogatstvo. postavši proces materijalne proiz­ vodnje. automacija u sovjetskom sistemu mo­ že brže proslijediti posredstvom moći totalnog upravljanja.50 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 51 karakteru bazičnih proizvodnih snaga 2 δ ) . razvoj društve­ nog individuuma. radno vrijeme pre­ staje biti. i mora prestati da bude. U ovom preinačenju nije više glavni potporanj proizvodnje i bogatstva neposredan rad koji vrši sam čovjek niti je to nje­ govo radno vrijeme. javlja se tad kao mizerna baza spram one novorazvijene. mjera bogatstva. te. preciznije. u Sje­ dinjenim Američkim Državama rukovodstvo radnika. Odatle slijedi da i prometna vrijednost nužno prestaje biti mjera upotrebne vrijednosti. . 1953. Postupajući tako. To bi bila povijesna transendencija prema novoj civilizaciji.

31 ) U vezi s ovim pogledaj moj S o v i e t Columbia University Press. nakon što je postiglo cilj »dostizanja i prestizanja«. ne prekoračuje okvir koji je zajed­ nički nacionalnim i grupnim interesima (pri čemu su ovi po­ sljednji izručeni i podređeni prvima). prisustvo više radnika . s druge strane. iščezne onda kad je postignut razvijen stupanj? Da li. no teško da bi urodilo njihovom političkom radikalizacijom. W h i t e C o l l a r . čak i djelomična nacionalizacija ). prev. Wright Mills. 29 ) C . opsežna društvena sigurnost. i dalje. Pređimo sad na izglede apsorbiranja društvene prom­ jene u drugom sistemu industrijske civilizacije. Isprepletenost ova dva aspekta pojačava teškoće ana­ lize. za to su. bilo sposobno da liberalizira totalitarne kontrole u tolikoj mjeri da bi se mogla odigrati kvalitetna promjena? 30 ) Jaki segmenti borbenog radničkog pokreta u onim manje razvi­ jenim kapitalističkim zemljama gdje je taj pokret još uvijek živ (Fran­ cuska. M a r x i s m . proširen program inostrane pomoći. te porast nje­ nih troškova. i dalje. mo) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l g i c a l Chan­ g e . — Op. U tome kursu su vitalne potrebe po rangu iza prioriteta vojnih i političkih potreba ili. 195ft. cit. baš ta historijska zaostalost — u uslovima prestiža u koegzisten­ ciji — prisiljava na totalan razvoj i kontrolu svih sredstava pod diktatorskim režimom? I.. međutim. ο sposobnosti ovla­ štenih interesa da adaptiraju kako sami sebe tako i svo­ ju ekonomiju zahtjevima države dobrobiti. New York: Oxford Uni­ versity Press. *) Bijeli ovratnik (white collar) jezična je metafora koja ozna­ čava zanimanja koja nisu manuelni rad (plavi okovratnik — blue collar). javni radovi širokih razmjera. Kako u tom procesu raste udio inženjera.52 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 30 53 jim ciljevima i sredstvima. Pod tim uvjetima. Također i ovdje opadanje udjela ljudske radne snage u proizvodnom procesu znači umanjenje političke moći opocizije. mali iz­ gledi u razvijenom industrijskom društvu. U te zahtjeve spa­ da ogroman porast usmjerenja od strane vlade. Masovna baza radnika. Ima li izgleda da ta veća racionalnost industrijalizacije. službenika i slično. Historijska zaostalost ne samo da sankcionira sovjetsku industrijalizaciju u tome da teče bez planiranih rasipanja i antikviteta. kao grupe koja vrši pritisak bit će još više proširena. Urgentnost inter­ nacionalne borbe za prestiž će vjerovatno ojačati snage ove raciona­ lizacije i pogodovat će adaptaciji i savezu s predominantniin tendenci j a m a u najrazvijenijim industrijskim područjima. može rezultirati po­ rastom sindikalne svijesti tih grupa. 11. simultane su s njima. 319. planiranje u nacionalnim i internacionalnim razmjerima. i b) strukturalno. napokon. New York: . njegove ekonomske i političke institucije bitno su različite (totalna nacionalizacija i diktatura). politička radikalizacija bi morala biti praćena izrastanjem neovisne političke svijesti i akcije unu­ tar grupa bijelih ovratnika * ) . str. Italija) odmjeravaju svoje snage s p r a m snage ubrzane tehnologij­ ske i političke racionalizacije u autoritarnoj formi. str. izgledi za suzbijanje toka centrifu­ galnih tendencija ovise. »Politički. a radnički predstavnici će neizostavno biti uključeni u dalekosežna po­ gađanja oko nacionalne političke ekonomije« 2 9 ) . Realiziranje težnje da se element bijelih ovratnika obuhvati organizacijom indu­ strijskih sindikata 2 8 ) . 1958. sovjestsko društvo je na ranijem stupnju industrijalizacije. a uz planirano zadovoljenje još uvijek nepodmirenih vitalnih potreba — već je ona prisiljava na to. ako uopće uspije. Ove centrifugalne sna­ ge se još uvijek dadu srediti unutar postojećeg. tehničara. Ioc. Vjerujem da će do­ minantni interesi postepeno i oklijevajući prihvatiti te zahtje­ ve i da će povjeriti svoje prerogative efikasnijoj moći. bez restrikcija na produktivnost koje nameću interesi privatnog profita. u sovjetskom društvu 3 1 ). s velikim sektorima koji su još uvijek na pretehnološkoj razini. možda.Raspravljanje je već od početka konfrontirano s dvostrukom inkomparabilnošću: a) kronološki. da li bi sovjetsko društvo. samo znak i prednost historijske zaostalosti. u prvom redu.bijelih ovratnika* u radničkim sindikatima dat će liberalnim i radničkim zagovor­ nicima šansu da s više osnova identificiraju interese radnika s interesima zajednice u cjelini. 28 žda.

Marx. str. Njena je zasluga što priznaje. Jedini moguć izgovor (koji je do­ sta slab!) za »prosvijećenu diktaturu« jest da očajan rizik 32 koji ona uključuje. u nužnosti koja ograničava njihovu slobodu i humanitet i nasuprot njoj. doslovno. nametnuto nužnošću. ma­ terijalne i intelektualne uslove koji sprečavaju genuino i in­ teligentno samoodređenje. mora im se pokazati »pravi put« koji oni traže 3 2 ) . Prosvjeta. u onoj mjeri u kojoj su robovi prekondicionirani da egzistiraju kao robovi i da bu­ du zadovoljni u toj ulozi. No. te da cilj mora biti operativan u sredstvima kojima se zado­ biva. nije očajniji. siromaš­ tvom i glupošću. da robovi moraju biti slo­ bodni za svoje oslobođenje prije nego mogu postati slobodni. izd. pred tim argumentima je detronizirana repre­ sivna ideologija ο slobodi. Socijalistička izgradnja počinje prvom fazom revolucije. pojavljuje se u socijalističkoj revoluciji. Kontrola proizvodnog procesa od strane »ne­ posrednih proizvođača« treba injicirati razvoj koji distingvira povijest slobodnih ljudi od prethistorije čovjeka. (a to je odlučno!) načinom na koji se ona stvara. 20. bez mnogo hipokrizije. ujedno. prije nego što društvo može postati slobodno. i teza teoretičara »prosvijećene diktature« od Platona do Rousseaua. D r u š t v e n i u g o v o r . konstituirana u prvoj fazi. K r i t i k a 1950. nadalje. bilo istinska samonametnuta nužnost. vjerovatno. ponekad onakve kakvi treba da izgledaju«. nužno je da njihovo oslobođenje dođe izvana i odozgo. Revolucija je. I. i 34. Zato bi potiskivanje. Na osnovu toga je prvom fazom određen i prelaz od »svakome prema njegovu radu« na »svakome prema njegovim potrebama« — i to ne samo stvaranjem tehnološke i materijelne baze već. 21 G o t s k o g p r o g r a m a . mora biti djelovanje prisile i uprav­ ljanja — nije samo srž sovjetskog marksizma već. po kojoj ljudska sloboda može cvjetati u životu ispunjenom mukotrpnim radom. suprotno jeziku brutalnih činjenica i ideologije. preciznije. ) Ruso. Odista. također. koji izvire iz novog načina proizvod­ nje. 1949. Marxov stav da oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase postavlja to a priori. To je dru­ štvo u kome ranije objekti produktivnosti prvi put postaju ljudska bića koja planiraju i upotrebljavaju instrumente svo­ ga rada za realizaciju svojih vlastitih ljudskih potreba i spo­ sobnosti. kako liberalna tako i autoritarna društva. Za razliku od ove koncepcije. kraj i na kraju kapitalističkog sistema. kvalitativna promjena iz starog u novo društvo se dogodila početkom te faze. str. Prema Marxu je »druga faza«. ni po veću cije­ nu. Kultura. pri svoj svojoj istinitosti. Istina. Najprije mora kreirati bogatstvo pa ga tek onda raspodjeljivat prema slobodno razvijenim potre­ bama pojedinca. tu je i »prva faza« socijalističke izgradnje. u predominantnim uslovima materijalne i intelektualne zaosta­ losti. to­ kom koje novo društvo »nosi na sebi tragove starog društva iz čije utrobe izlazi« 3 3 ) . koje potvrđuju izabrani predstavnici) — izabrani u uslovima efikasne i dobrovoljno prihvaćene indoktrinacije. ipak. No. također. od rizika koje sad preuzimaju velika. Štaviše. mora robove osposobiti da uče. ali ju je teško opovrgnu­ ti. .54 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 55 Argument historijske zaostalosti — prema kome. ono mora stvoriti materijalne preduvjete slobode za sve svoje članove. Kvalita­ tivno nov način života. Pa. vide i misle. taj argument ne može odgovoriti na vječno živo pitanje: tko odgaja odgajivače i gdje je dokaz da su oni u posjedu »dobra«? Pitanje ne može biti apsolvirano na osnovu argumenta da je ono jednako pri­ mjenljivo na određene demokratske forme vladavine u koji­ ma sudbonosne odluke ο onome što je dobro za naciju donose izabrani predstavnici (ili. nužno. Lagano joj se izrugivati. Prvi put u historiji ljudi bi djelovali slobodno i ko­ lektivno. »Političko telo će ga prinuditi slobo­ dom« »da vide predmete onakve kakvi su. pa tek onda oni mogu znati što se zbiva i što oni sami mogu učiniti da to izmijene. oslobođenje. faktički razvoj u sadašnjem komunistič33 ) K . dijalektička logika insistira. Socijalizam mora postati zbilja s prvim aktom revolucije jer on mora biti već u svijesti i akciji onih koji su nosili revoluciju.

Druga polovica istine je u tome da bi kvantitativna promjena još uvijek morala biti obrnuta u kvalitativnu promjenu. Shodno to­ mu. ono nije motor samog proizvodnog procesa. Tehnički pro­ gres će uroditi kontinuiranim porastom životnog standarda te liberalizacijom kontrola (ponovo. Dok stvaranje ovih preduslova još uvijek treba da bude djelo nametnutog upravljanja. još uvijek. 1953. str. Ovo odvajanje je bilo uvedeno na osnovu političke odluke. u ovećoj mjeri. Na takvu nejednakost prinuđavaju genuine društvene potrebe. Ukoliko bi ta promjena ostavila netaknutu materijalnu bazu društva (na­ cionalizirani proizvodni proces). uprkos re­ voluciji. radne sate i povećavajući komfor. A. istosmjerne s tendencijama razvijenog kapitalističkog društva. kao kvantitativna promjena. koju je otvoreno priznao i Staljin 3 5 ) . Partije. To je istinit dio u tezi sovjetskih marksista da preovlađujuća suprotnost »zaostalih proizvodnih odnosa i karak­ tera proizvodnih snaga« može biti razriješena bez eksplozije i da se »usklađenost« ova dva faktora može postići putem »postepene promjene« 3 6 ) . pa se prelaz iz kapitalizma u socijalizam. odvaja »neposredne S4 ) Ο razlici strukturalne rezistencije i rezistencije koja se može uklopiti u proces organizacije pogledaj m o j S o v i e t M a r x i s m . vladajući slojevi su odvojivi od proizvodnog procesa — to jest. bila bi to najradikalnija i najkompletnija revolucija u historiji. No. ne i sadržaji samoodređenja. str. Na­ stavlja se porobljavanje čovjeka instrumentima njegova rada u visoko racionaliziranoj. Organizacija proizvodnog procesa u sovjetskom sistemu. Dok su tendencije ka sputavanju kvalitativne promjene u sovjetskom sistemu.. njihovo konstitu­ iranje bi značilo kraj ovog upravljanja. u nestajanje Države. Nacionalizirana ekonomija će moći eksploatirati pro­ duktivnost rada i kapital bez strukturalnog otpora 3 4 ) reduci­ rajući. 109. te fizičke i men­ talne razlike među ljudima. i d a l j e . zacijelo. izgleda. Pa. poslije kratkog »herojskog perioda« boljševičke re­ volucije. izvršne i nadzorne funkcije ne bi više nosile privilegije vladanja životima drugih u nekom posebnom interesu. 5. no. sniženje radnog vremena na minimum. Naprotiv. iz socijalističke baze pro­ izvodnje proizlaze odlučne razlike. uvelike efikasnoj formi koja ima sve izglede na uspjeh.« (1952). vjerovatnije je da će se poravnati nego da će ojačati suprotnost između rasta pro­ izvodnih snaga i njihove porobljavajuće organizacije. . Zrelo i slobodno indu­ strijsko društvo bi i nadalje ovisilo ο podjeli rada. a podržava se sve od tada. ono nije ugrađeno u ovaj proces kao što je to odijeljenost kapitala i rada koja proizlazi iz pri­ vatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. naime u dimenziji nužnog rada. u : Leo Gruliow ed. Nema razloga za pretpostavku da će tehnički progres plus nacionalizacija rezultirati »automatskim« oslobođenjem i odriješenjem snaga negacije. i dalje. 11.56 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 57 kom društvu odgađa (ili je na osnovu internacionalne situ­ acije prisiljen da odgađa) kvalitativnu promjenu prema dru­ goj fazi. ona je stavila u pokret također i snage koje tendiraju k to­ mu da perpetuiraju tehnički progres kao instrument domina­ cije. str. Situacijom neprijateljske koegzistencije mogu se obja­ sniti teroristička obilježja staljinističke industrijalizacije. Praeger. R. 35) »Economic Problems of Socialism in the U . bila bi ograničena na poli­ tičku revoluciju. tehnički zahtjevi. to će stanovništvo biti čvršće vezano za različite vladajuće birokracije.. proizvođače« (radnike) od kontrole nad sredstvima za pro­ izvodnju i tako vodi ka klasnim razlikama u samoj osnovi si­ stema. kao nezavisnih sila nametnutih čovjeku. javlja. pod pretpostavkom da nu­ klearni rat ili kakva druga katastrofa ne presiječe njegov ra­ zvoj). S . I sve to bi mogla izvršiti ne napuštajući totalno upravljanje ljudi­ ma. C u r r e n t S o v i e t P o l i c i e s . Distribucija sredstava za podmirenje vitalnih potre­ ba bez obzira na radni učinak. sredstva unaprijed presuđuju i sam cilj. Pa ipak. univerzalno svestrano obrazovanje u smjeru izmjenljivosti funkcija — to su preduslovi. Prelaz u takvo stanje nije evo36) Ibid. S . New York: F. š t o su oni koji vladaju sposob­ niji da pruže dobra konzumacije. Pla­ na itd. koja uklju­ čuje nejednakost funkcija. oni su nadomjestivi bez eksplodiranja temeljnih insti­ tucija društva. Ako bi ona mogla voditi ka samoodređenju u samoj bazi ljudske egzistencije. ipak. 14. Ι-ί.

U ovakvim uvjetima transformacija nerazvijenih dru­ štava u industrijska mora napustiti. U istim tim zemljama inertnost predtehnoloških i čak predburžoaskih običaja i uslova pruža jak otpor takvom nametnutom razvitku.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 59 lucioni. pak. efika­ snosti i tehnološkog racionaliteta. Egipat). dezintegracija ovog otpora proteći u liberalnim i de­ mokratskim formama? Da li nerazvijene zemlje mogu uči- . predtehnološke oblike. konstituirati »treću silu« koja treba da izraste u relativno nezavisnu silu. gdje očajan životni standard traži. čimbenik unutarnje situacije dva suprotstavljena društva. Ona se događa u historijskoj situaciji u kojoj društveni kapital. s dovoljno razloga. također. Nije pitanje u tome da li će komunistička birokracija »napustiti« svoju privile­ giranu poziciju onda kad se postigne nivo za moguću kvali­ tativnu promjenu. — tj. to učinila. čak i na osnovama potpu­ no nacionalizirane i planirane ekonomije. mehaniziranu i standardiziranu masovnu proizvodnju i distribuciju. pod udarom dva velika sistema totalne tehnološke admini­ stracije. potreban prvobitnoj akumulaciji. količine en masse. štaviše. ko­ je se često čuje. što je moguće brže.i antiindustrijskom kulturom (Italija. izgleda. iz kapitalističkog ili komunističkog bloka — ili od oba. Možemo pokušati potražiti uporište u pojmu ο ljud­ skoj prirodi urođenog »nagona za moći«. Na osnovu prethodnog ra­ spravljanja: postoje li ikakvi znakovi da bi bivša kolonijalna i polukolonijalna područja mogla utrti put industrijalizaci­ je bitno različit od kapitalizma i suvremenog komunizma? Postoji li išta u autohtonoj kulturi i tradiciji tih područja što bi moglo indicirati takvu alternativu? Ograničit ću svoje primjedbe na modele onih zaostalih zemalja koje su već u procesu industrijalizacije. to je u visokom stupnju dubiozan psihološki pojam i uvelike nea­ dekvatan za analizu društvenog razvoja. već revolucionarni proces. s ogrom­ nom većinom stanovništva koje još nije transformirano u radnu snagu odvojenu od sredstava za proizvodnju. mo­ ra biti dobiven. Može li se. odlučan faktor globalna situacija koegzisten­ cije koja je postala. Pogodu­ ju li takvi uslovi stjecanju ujedno industrijalizacije i oslobo­ đenja — bitno različitom načinu industrijalizacije koji bi sagradio proizvodni aparat ne samo u suglasnosti s vitalnim potrebama ljudi već i s ciljem pacifikacije borbe za opsta­ nak? Industrijalizacija u ovim zaostalim područjima se ne zbiva u vacuumu. Međutim. Imperativ apsolutnog korištenja tehničkog progresa i nadzivljavanja na osnovu superiornog života može se pokazati jači od rezistencije ovlaštene biro­ kracije. relativnu autonomiju u konkurenciji s dva džina. Da bi. u velikoj mjeri. već da li će ona biti sposobna da spriječi zadobivanje takve razine. izvana. prije bilo čega drugog. morala bi zaustaviti materijalni i intelektualni rast na onom stup­ nju na kome je dominacija još uvijek racionalna i ima pred­ nosti. na kome stanovništvo još uvijek može biti vezano za službu i za interese države i drugih postojećih institucija. u najmanju ruku. pretpostaviti da će. Mašinski proces (kao društveni proces) zahtijeva poslušnost spram sistema anonimnih moći — totalnu sekularizaciju i destrukci­ ju vrijednosti i institucija čija desentifikacija jedva da je otpočela. Apostrofira se moćan otpor koji bi pružila ušančena birokracija — otpor čiji je raison d'être upravo isti onaj motiv koji pokreće potrebu za stvara­ njem preduslova oslobođenja. da bi novi razvoj zaostalih zemalja mogao ne samo promijeniti perspektive razvijenih industrijskih ze­ malja već. To je pogotovo slučaj u zemljama gdje su najvitalnije potrebe stanovništva daleko od toga da budu za­ dovoljene. Ove zemlje ulaze u proces industrijalizacije sa stano­ vništvom nenaviknutim na vrijednosti produktivnosti. već dugo. široko je raspro­ stranjeno stanovište da održanje nezavisnosti zahtijeva veoma brzu industrijalizaciju i postizanje stupnja produktivnosti koji bi osigurao. Možemo li prihvatiti pretpostavku da će komunistički sistem. I ovdje je. u svojim postojećim formama. naime. Drugim riječima. borba na život i smrt s kapitalističkim svijetom. razviti (ili. radije da će na osnovu internacionalne borbe za prestiž biti prisiljen da razvije) uslove koji bi pripremili taj prelaz? Postoje jaki ar­ gumenti protiv ove pretpostavke. Želio bih dodati nekoliko primjedbi ο rezoniranju. zemlje u kojima industrija­ lizacija koegzistira s neuništivom pred.

postat će predominantni uslovi koji ne egzistiraju ni u starim ni u industrijski razvijenim društvi­ ma (i nikad nisu u njima postojali). no. U takvim uslovima opadanje slobode i opozicije nije pitanje moralne i intelektualne pokvarenosti i korupcije. dovesti do perioda totalne administracije. sama po sebi.60 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE . nametnut tim zemljama. Ako industrijalizacija i uvođenje tehnologije u zaostale zem­ lje naiđu na jak otpor autohtonih. vjerovatno. ove proširila i poboljšala na nji­ hovim vlastitim osnovama eliminirajući tiranske i eksploatatorske snage (materijalne i religiozne). JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 61 niti historijski skok iz predtehnološkog u posttehnolosko drušvto u kome ovladani tehnološki aparat može pružiti ba­ zu za genuinu demokraciju? Naprotiv. Za sada ni­ šta ne indicira takvu promjenu. 37 i usmjere. (b) količine i kvaliteta dobara i usluga »tehnički« do­ stupnih za podmirenje vitalnih potreba čovjeka. agrarna reforma i reduciranje nata­ liteta bili bi preduslovi. Društvena revolucija. država neslobode jer je njeno totalno upravljanje sistemat sko ograničenje (a) »tehnički« dostupnog slobodnog vreme­ na 3 8 ) . »neposredni proizvođači« bi imali šansu da vlastitim radom i u slobod­ nom vremenu kreiraju svoj vlastiti progres. uza svu svoju racionalnost. To je objektivan društveni proces utoliko što su proizvodnja i raspodjela sve veće količine dobara i uslu­ ga u kolotečini racionalnog tehnološkog odnosa. štaviše. Autohtoni progres izgle­ da zaista moguć u područjima u kojima su prirodna bogat­ stva. autohtoni pro­ gres pretpostavlja promjenu u politici dvaju velikih indu­ strijskih blokova moći koji danas oblikuju svijet — napušta­ nje neokolonijalizma u svim njegovim formama. ko­ je pruža politika tehnološkog racionaliteta. u svom funkcioniranju. mogla postati izvor pro­ gresa i industrijalizacije? Takav autohtoni progres bi zahtijevao planiranu poli­ tiku koja bi. Jedva se može i zamisliti revolucija kao spontana akcija — revolucija koja bi injicirala ukidanje mentalne i materijalne eksploatacije i izgradila pretpostavke za novi razvoj. neslobodna je uto­ liko što njome upravlja biznis i politika. ovise ο mogućno­ stima države prosperiteta. ο intenziviranom razvoju i eks­ panziji produktivnosti. ne bi označili industrijalizaci­ ju po uzoru razvijenih društava.(leisure time) jer ona prosperira u razvijenom industrijskom društvu. Kasno industrijsko društvo je više uvećalo nego što 38 ) »Slobodnog« vremena. No. ili više-manje terorističkom sistemu prvobitne akumulacije. Ova sposobnost je inherentna u svim razvijenim industrijskim društvima u kojima tehnički aparat kao predominantni tok zbivanja — us­ postavljen kao odvojena sila nad čovjekom i iznad njega — ovisi. još uvi­ jek dostatna za human život. No. A gdje to nisu. izgleda da je moguća još jedna alternativa 3 7 ) . — Naime. tradicionalnih načina ži­ vota i djelatnosti — otpor koji nije napušten čak pri vrlo opipljivim izgledima na bolji i lakši život — da li bi ta predtehnološka tradicija. ako su oslobođena od zahvata ugnjetavanja. umjesto nametanja tehnologije na tradicionalne načine života i djelatnosti. Čak i u ovim apstraktnim pretpostavkama moramo uvažiti brutalnu ograničenost samoodređenja. rad neophodan za opstanak bi se transcendirao prema radu za zadovoljenje ljudskih potreba. veći su izgledi da će razvoj. ne bi li mogla biti pospješena postepenom i djelo­ mičnom pomoći tehnologije — u okvirima tradicionalnih formi? U tom slučaju. Izgleda da je ta država u stanju da podiže standard života kojim se upravlja. država prosperiteta je. oštrijeg i krućeg od onog koji prolaze razvi­ jena društva koja mogu graditi na ostvarenjima liberalisti­ čkog razdoblja. Da sumiramo: zaostala područja će. koje su tradicionalne forme onesposobile za osiguranje razvoja humanog života. (c) inteli­ gencije (svjesne i nesvjesne) kadre da razumije i realizira mogućnosti samoodređenja. P a r i s . 1961. n o . Pion. Država prosperiteta i ratne angažiranosti Kao rezime proizlazi: izgledi sputavanja promjene. naročito T e r r e s v i v a n t e s . a ne samo za opstanak. podleći ili jednoj od različitih formi neokolonijalizma. Samoodređenje bi teklo iz osnove. da ga procijene ) U vezi s ovim aspektom pogledaj vanredne knjige Renéa Dumonta. . a ne »dokolice·.

s obzirom na svoje važenje. gotovo neizbježan nusprodukt politički manipuliranog indu­ strijskog društva. na nižem stupnju druš­ tvenog bogatstva i tehnologije. dobra reputacija. zašto bi insistirali na drugačijim institucijama za dru­ gačiju proizvodnju drugačijih dobara i servisa? Nadalje. ako su ljudi preduvjetovani u tom smislu da potrošna dobra. One nastoje da postojeće u cjelini učine imunim protiv negacije. U najrazvijenijem stadiju kapi­ talizma to prevladano društvo je sistem pluralizma u kome međusobno konkurentske ustanove koincidiraju u solidari­ ziranje moći cjeline nad pojedincem. . Vladavina zakona. str. kojim se upravlja. Jedna institucija ga je mogla zaštititi protiv neke druge. Trgovačka pro paganda. Cam bridge: Harvard University Press. može izgledati neznatna šteta u državi sposobnoj da zaštiti život kojim upravlja i da ga učini komfornim 3 9 ) . neka pojedinačna organizacija je mogla ublažiti udar druge. 22. Tako su sputane transcendirajuće političke snage unutar društva. na postojanju upravo onih uslova koje je nad­ mašila država prosperiteta — naime. ne isključuju­ ći širenje raznolikosti proizvodnje. JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 63 je reduciralo nužnost parazitskih i alijeniranih funkcija (ako ne za pojedinca. planirano zastarjevanje nisu više neproduktivni rashodi. da se bore protiv povijesnih alternativa. 235. zašto da oni žele da sami za sebe misle. još uvijek pruža neizmjerno veću sigurnost nego vladavina iznad zakona ili bez njega. indoktriniranje. Pa ipak je za pojedin­ ca. Sve dok dominira ova konstelacija. stvara uvećanje viška proizvoda koje dozvoljava sve jaču konzumaciju bilo da je taj višak proizvoda privatno ili centralizirano prisvajan i di­ stribuiran. pluralistička administracija daleko bo­ lja od totalne. zaštićivanju ugnjetavačkih obilježja društva koje prethodi državi prosperiteta.62 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE. suvišne. To je racionalan i materijalan osnov unificiranja suprotnosti. takva proiz­ vodnja društveno potrebne suvišnosti zahtijeva kontinuiranu racionalizaciju — beskompromisno iskorištavanje tehničkih otkrića i znanosti. i dalje. Nema razloga da se insisti­ ra na samoodređenju ako je život kojim se upravlja udoban i čak »dobar«. kako iz­ nutra tako i izvana. materijalne i mentalne robe koje se nude mogu biti loše. Te snage se međusobno poništavaju u višem jedinjenju — u zajedničkom interesu da brane i proširuju postojeću pozi­ ciju. ono za društvo kao cjelinu). Gubitak ekonomskih i političkih sloboda. Mason T h e C o r p o r a t i o n i n M o d e r n S o c i t y . s obzirom na predominantne tendencije. aspi­ racije. da zapriječe kvalitativnu promjenu. moglo je biti kalkulirano izbjegavanje i ponovno zadobivanje balansa. već elementi osnov­ nih proizvodnih troškova. ko­ ja ih zadovoljavaju. takođe uključuju misli. sistem kontrabalansirajućih snaga. ona reduci­ ra upotrebnu vrijednost slobode. Snage u kontrabalansu ne uključuju one snage koje se suprotstavljaju cjelini 4 0 ). 223. koje su realne tekovine prethodna dva stoljeća. Da bi bila efikasna. Ako su ljudi u tolikoj mjeri zadovoljeni potrošnim dobrima i servisima koje im pruža upravni aparat da se osjećaju sretni. osjećaju i maštaju? Istina. S . Optužba ugnjetavačkih sposobnosti države prosperiteta služi. pa mogućnost kvalitativne promjene preostaje jedi­ no izvana. osjećaje. 39 Kritika države prosperiteta s pozicija liberalizma i kon­ zervativizma (bez ili s prefiksom »neo«) počiva. tako. vanjska politika blokiranja prevladava­ nja postojećeg javlja se kao proširenje istosmjerne unutar­ nje politike. tada kad je već prevladana određena razina zaostalosti. ) Za kritičku i realističku ocjenu Galbraithove ideologijske kon­ cepcije pogledaj E a r l L a t h a m »The Body Politic of the Corporation«. Na osnovu toga je dizanje životnog standar­ da. u Ε . No. 1959. Odiozni aspekti ove kritike po­ kazuju se u borbi protiv opsežnog socijalnog zakonodavstva i adektavnih troškova vlade za sve druge službe osim vojne odbrane. moramo postaviti pitanje: ne ubrzava li pluralistička forma organi­ zacije društva destrukciju pluralizma? Razvijeno industrij­ sko društvo je. bez obzira koliko ograničenog. 40 ) Pogledaj str. odista. jednodimenzionalnog političkog ponašanja. ništavne — no duh i znanje ne go­ vore protiv zadovoljenja potreba. Jedva se može i zamisliti odbacivanje države prospe­ riteta u ime apstraktnih ideja slobode. Porast produktivnosti rada.

Neprijatelj je zajednički nazivnik za sve što se čini ili ne čini. izvodi sudbonosnu integraciju više nego što joj se suprot­ stavlja. sužanjstva i slobode. dvadeset miliona itd. neprijatelj je permanentan. heteronomije i autonomije — ukratko. na današnjem stupnju dirigiranog tržišta. On vi­ še proširuje nego što reducira manipuliranje i koordinaciju. On nije u izvanred­ nim situacijama. Tako je kapitalizam i nadalje suočen s konfliktom između ra­ sta potencijala za pacifikaciju borbe za opstanak i nužnost da se ta borba intenzi vira. zado­ voljenje još neispunjenih vitalnih potreba? Ako su ove prve mogućnosti alternativa istinske mogućnosti. Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem dominacije. tad suvremena forma pluralizma ojačava tendenciju sputavanja kvalitativne promjene i tako sprečava. Slobodne institucije se natječu s autoritarnim u to­ me da neprijatelja učine đavolskom snagom unutar sistema. također.64 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODOeatnONALNO DRUŠTVO 65 Stvarnost pluralizma postaje ideološka. varljiva. nezaposlenih i nezapošljivih. perpetuiranje unapri­ jed zasnovane harmonije između organiziranog i spontanog ponašanja. opasnost da se pripremanje za totalan nuklearni rat može okrenuti u realizaciju: zastrašivanje služi. Ovaj kon­ flikt perpetuira nehumanu egzistenciju onih koji sačinjava­ ju ljudsku bazu društvene piramide — autsajdera i siroma­ ha. koja svoju odbranu opravdava takvim kalkulima. u sveobuhvatnim razmjerima i posredstvom sveobuhva- . totalitarizma i sreće. između progresivnog »ukidanja rada« i potrebe da se očuva rad kao izvor profita. preduvjetovane i slobodne misli. oni su razboriti ne samo radi prisutnog neprijatelja već. Ublažava li konkurenci­ ja. On nije identičan s postojećim komunizmom ili postojećim kapitalizmom — on je. Neprijatelji izvana. obeshrabrenju napo­ ra da se eliminira potreba zastrašivanja. ocrtane u prethodnim poglavlji­ ma. sablast os­ lobođenja. Ova đavolska snaga stimulira rast i inicijativu. Najmoćnija je. u oba slučaja. trku za veću i bržu prođu i zastarijevanje? Natječu li se po­ litičke partije u pacifikaciji ili u jačoj i skupljoj vojnoj in­ dustriji? Da li proizvodnja »obilja« stvara. on kontinuirano povezuje realizi­ ranje općih interesa i posebnih ovlaštenih interesa. zaostalost i naslijeđe terora u suv­ remenim komunističkim zemljama perpetuiraju okrutnošću obilježeno »dostizanje i prestizanje« postignuća kapitalizma. U zbivanju su pri­ sutni i drugi činioci koji mogu zapriječiti ugodno poveziva­ nje totalitarizma i srećnosti. korisnosti i uvjerenja. radi investicija i mogućnosti uposlenosti u industri­ ji i razonodi. On pri­ jeti u vrijeme mira koliko i u ratu (a možda i više nego za vrijeme rata). ali ovisi njihovo iskorišta­ vanje za sputavanje društvene promjene i perpetuiranje sužanjstva. progonjenih obojenih ra­ sa. Tako on biva ugrađen u sistem kao koheziona snaga. već na osnovu toga što društvo kao cjelina postaje odbrambeno društvo. spremni na živote totalne mobiliza­ cije. Time ojačava prioritet sredstava pred ciljem — prioritet koji bi mogao biti slomljen samo ako se ostvari pacifikacija — a kapitalizam i komunizam nastave takmičenje bez vojne sile. Postaju smislene čak i najluđe kalkulacije: pre­ ferira se uništenje pet miliona spram uništenja deset miliona. ili intenzivira. takođe. ili odgađa. skica je povijesne igre između organiziranog kapitalizma i socijalizma. već u toku normalnog stanja stvari. Mo­ gućnost države izobilja je dovoljno indicirana predominantnim tendencijama tehničkog progresa i dovoljno ugrožena eksplozivnim snagama. a ne nagoni na »obrat« samood­ ređenja. svakako. i to ne na osnovu značaja i ekonomskog prodora »sektora« obrane. Kad su ljudi. Još jedanput: besmislenost cjeline oslobađa krivnje po­ jedine ludosti i preokreće zločine protiv čovječanstva u racio­ nalan pothvat. čak i najorganiziraniji kapitalizam zadržava društvenu potrebu privatnog prisvajanja i raspodjele profita kao regu­ latora ekonomije. kao ni visok životni stan­ dard ne ovise ο prijetnji izvana. prikladno stimulirani javnim i privatnim autoritetima. Beznadno je dokazivati da civiliza­ cija. prok­ lamira svoj vlastiti kraj. manipuliranja i demokracije. To jest. Ni rast produktivnosti. Jer. Skica države izobilja. obitavalaca zatvora i mentalnih institucija. U takvim uslovima čak i postojeće slobode i pribježišta padaju unutar organizirane cjeline.

Kad se kapitalizam sreta s izazovom ko­ munizma. nacionalnog inte­ resa. humaniz­ ma.66 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE tnih institucija. Uvijek su koegzistirale dvije antagonističke sfere društva. dok je stvarnost rijetko bila uznemiravana njenim idealima i istinama. već opovrgavanje kul­ ture realitetom. svugdje su uključene u okrutnost konflikta. cit. 631-632. Realitet nadilazi svoju kulturu. predominantan u razvi­ jenim područjima suvremenog društva. Ni naoružanje ni industrija dva­ desetog stoljeća ne dozvoljavaju 'otadžbinama' da osiguraju svoju bezbjednost i svoju egzistenciju osim posredstvom or­ ganizacija na kojima je težište ekonomskih i vojnih pitanja u svjetskim razmjerima. zapravo. Novina suvremenog svijeta jest iščezavanje antagoniz­ ma kulture i društvenog realiteta putem zastarjevanja opo­ zicionih. on je riješio mnoge nerješive probleme.Ono što se sad zbiva nije degenerira­ nje visoke kulture u masovnu kulturu. mase. Cijenjenje autonomne ličnosti. loc.« 4 1 ) Odlučna međuovisnost jedina dva »vrhovna« društve­ na sistema u suvremenom svijetu izražava činjenicu da je sukob između progresa i politike. stranih i transcendirajućih elemenata više kulture na osnovu kojih je ona konstituirala jednu drugu dimenziju . No. promjene u ekonomskom i političkom režimu koje bi dale efikasnost i sadržaj ovoj ili onoj koaliciji«. u oba slučaja. pri tome. kolektivna uvjerenja se ne adaptiraju stvarnoj promjeni.. i »Izigrane od strane nacije i od klase. čovjeka i njegovih gospo­ dara postao totalan. 3. koje strada­ ju. na Istoku. 633. POKORENJE NESRETNE SVIJESTI: REPRESIVNA DESUBLIMACIJA κ Nakon što smo ukazali na političku integraciju razvi­ jenog industrijskog društva. susreće on svoje vlastite mogućnosti: spektakula­ ran razvoj svih proizvodnih snaga nakon podređivanja pri­ vatnih interesa stvaranja profita. te njihova sudbina ilustrirati likvidiranje opo­ zicionih i transcendirajućih elemenata »više kulture« u pro­ cesu razvoja tehnološkog racionaliteta. I komunizam u susretu s izazovom kapitalizma nalazi svojo vlastite mogućnosti: spektakularan komfor. olakša­ nje životnih tegoba. U ovom poglavlju će određeni ključni pojmovi i sli­ ke literature. zbiljskiji od kapitalističkih i komunističkih in­ stitucija i struktura. tragične i romantične ljubavi javlja se kao ideal zaosta­ lih stupnjeva razvoja. Pacifikacija bi značila nastajanje genuine Svjetske ekonomije — smrt države nacije. str. a samo je privilegirana manjina uživala njene blagoslove i predstavljala njene ideale. koji nikakva nužna dijalektika neće nuž­ no odstraniti. proces desublimacije. III. Sporazumijevanje moderne industrije i teritorijalne mo­ ći jest defekt. Tu su njihovi jedini neprijatelji gospodari koji znalački iskorištavaju mistifikacije industrije i moći. Zacijelo je viša kultura bila uvijek u suprotnosti s društvenom stvarnošću. No. kao ni na Zapadu. viša kul­ tura se uvijek prilagođavala. nacionalnog biznisa skupa s njihovim internacionalnim savezima. i. u posljednjoj instanci. slobode. prelazimo sad na korespondirajuću integraciju u domeni kulture. Ove elemente prevla­ dava. koji koče takav razvoj. Ve­ like sile oblikuju svoja . isti: borba protiv načina života koji bi raščinio bazu za dominaciju. vol. Oba sistema su te mogućnosti iskrivila tako da se one jedva raspoznaju. čovjek da­ nas može učiniti više nego heroji i polubogovi kulture. i Ostvarenja i neuspjesi ovog društva obezvređuju nje­ govu višu kulturu.carstva' ili popravljaju njihovu arhi­ tekturu ne prihvaćajući. na postignuće rasta tehnološke produktivnosti i ekspanzivnog pokoravanja čovjeka i priro­ de. 41) François Perroux. Upravo protiv te mogućnosti je sadašnji svijet mo­ biliziran: »Ignorancija i nesavjesnost vladaju u tolikoj mjeri da nacionalizam i nadalje cvjeta. razlog je. on je i iznevjerio na­ du i uništio istinu koje su bile sačuvane u sublimacijama vi­ še kulture.

one postaju besmisleni zvukovi koji dobivaju značenje samo u kontekstu propagande. i čak se pušta­ ju njima da ih vode — tako prihvaćaju i tradicionalne vri­ jednosti i čine ih dijelom svog mentalnog inventara. već putem njihova inkorporiranja na veliko u postojeći poredak. Ona je bila feudalna ne samo zbog svoje ograničenosti na privilegirane manjine. ispunjenje ličnosti jesu značajne stavke u borbi za prestiž Istoka i Zapada. ona dovode domene kulture na nji­ hov zajednički nazivnik — na formu robe. oni preživljuju bitno transformirani. Njihova perverzija indicira činjenicu da je razvijeno industrijsko društvo suočeno s mogućnošću materijalizacije ideala. idealizirani magnat imaju sasvim različitu. Viša kultura Zapada — čije moralne. kako u funkcional­ nom tako i u kronološkom smislu. prostitutka. gangster. a svakodnevno se prodaju i njima se upravlja.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 69 stvarnosti. zbog toga što su njena autentična djela izražavala svjesnu. star. ratnik. On je spušten iz sublimirane domene duše ili duha. luda — onima koji ne zarađuju za življenje. radiju i pozornicama. Kako velike riječi slobode i ispunjenja izgovaraju vo­ đe i političari u kampanjama. već ćudljivosti. ti likovi nisu iščezli iz literature razvijenog indu­ strijskog društva. Nije ta druga dimenzija bila reprezen­ tirana religioznim. Asimiliranje ideala i realiteta pokazuje razmjere prevladavanja ideala. takođe. a ne istinska vrijednost. Ovo likvidiranje dvodimenzionalne kulture ne zbi­ va se negiranjem i odbijanjem »kulturnih vrijednosti«. u engleskom romanu devetnaestog stoljeća. Potencijalne mogućnosti ovog društva sve više reduciraju sublimiranu sferu u kojoj su uslovi čovjekova života bili predstavljeni. i preveden u operacionalne termine i probleme. moralnim herojima (koji su često podržavali postojeći poredak). i čak suprotnu funkciju od svojih kulturnih prethodnika. bitnik. Oni više nisu li­ kovi drugog načina života. svijet dobre savjesti ο nejednakosti i mukotrpnom radu u kome je rad još uvijek bio sudbinska nesreća. No. Kad sredstva masovne komunikacije harmonično i često neprim­ jetno slijevaju umjetnost. na filmskim platnima. metodičku ali­ jenaciju od cjelokupne domene biznisa i industrije i pripadnog im poretka profita i kalkula. u najma­ nju ruku — ne na regularan i normalan način. politiku. One. Vamp. u stvari. neurotična kućanica. optuži­ vala ga je i negirala. ne samo zbog inherentnih joj romantičnih elemenata (o kojima ćemo raspravljati nešto kasnije) već. religiju i filozofiju s ko­ mercijalnim oglasima. đavo. ili osjećaju. ipak. One teško optu­ žuju sadašnje oblike komunizma. Iako je taj buržoaski poredak našao svoju bogatu — i čak afirmativnu — reprezentaciju u umjetnosti i literaturi (kao u holandskih slikara sedamnaestog stoljeća. putem njihova masovnog reproduciranja i izlaganja. Veličina slobodne literature i umjetnosti. u Thomasa Manna) — ostao je to poredak zasje­ njen. spiritualnim. discipline i relaksacije. No. Uvažava se prometna. ili tipovi istog ži­ vota koji služe više kao afirmacija nego kao negacija pos­ tojećeg poretka. Tu su progresivni elementi masovne kulture. Njeno važenje je proizla­ zilo iz iskustva svijeta koji više ne postoji i koji se ne može vratiti jer je u striktnom smislu obezvrijeđen tehnološkim društvom. služe kao elementi društvene kohezije. U toj transformaciji ona gubi veći dio svoje istine. estetičke i inte­ lektualne vrijednosti industrijsko društvo još uvijek dekla- rira — bila je predtehnološka kultura. ta kultura je ostala velikim dijelom feu­ dalna kultura čak kad joj je buržoasko razdoblje dalo neke od njenih najtrajnijih formulacija. Ne uvažava se činjenica da protivurječe društvu koje ih prodaje. veliki kriminalac i vagabund. u Goetheovom Wilhelmu Meistern. da oglasi i političke platforme ne moraju nužno bi­ ti istinite ili prave. biznisa. Upravo kao što ljudi znaju. a ipak ih slušaju i čitaju. već više takvim izopće­ nim likovima kao što su umjetnik. Muzika duše je takođe muzika trgovine. idealizirani i optuženi. radosti i tuge pojedinca. odnosno čovjekove intime. brakolomnica. Na njoj je centrirana racionalnost statusa quo ko­ me se povinjava svaka strana joj racionalnost. nacionalni heroj. opovrgnut jednom drugom dimenzijom koja je bila nepomirljivo antagonistička poretku biznisa. Viša kultura postaje dio materijalne kulture. ideali humanizma. štaviše. razbijen. pjesnik bundžija. bio je to svijet u kome priroda i čovjek . Bez sumnje je svijet njihovih prethodnika bio zaostao predtehnološki svijet.

demon mašina i de­ mon novac. sela i krčme. a kraj tragedije je — nemogućnost njena rješenja. to je tragedija podnošena do kraja. te dimenziju koju razotkrivaju. izgleda. Master Builder i When We Dead Awake. Ona je bila racionalna. Otuđena i otuđujuća djela intelektualne kulture postaju opće rasprostranjena dobra i servisi. Prije ovog izmirenja. Obezvažena je njihova subverzivna snaga. no. stilom i vokabularom pripadne joj literature i filozofije. Transformira­ jući se. Ovo puko njihovo nabrajanje pokazuje da pripadaju izgubljenoj dimenziji. No. Živjeti svoju ljubav i mržnju. duh. izraz »dekadentan« daleko češće diskreditira genuino progresivna obilježja kulture na umoru negoli stvarne činioce raspada. saloni i dvorovi bili dio iskustva ο realitetu. Ta ocrtavanja. srce. »Romantičan« je izraz prezri­ vog omaložavanja. pa naj kontradiktorni ja djela i istine mirno koegzistiraju u indiferentnosti. Njezina istina je bila u probuđenim iluzijama. oni i nadalje proganjaju svijest s mogućnošću svo­ ga ponovnog rođenja u kompletnosti tehničkog progresa. Konflikt sa svijetom progresa. koji označava čov­ jekov odnos spram samog sebe i svog rada u kapitalističkom društvu. la recherche de l'absolu. osjećaju i pripovijedaju. njihov destruktivni sadržaj — njihova istina. U domeni kulture se manifestira novi totalitarizam baš u pluralizmu koji harmonizira. onih koji imaju vremena i za­ dovoljstvo da misle. To je čudo chef-d'oeuvre. Apsorbirajuća moć društva ispražnjuje um­ jetničku dimenziju time što asimilira njezine antagonističke sadržaje. takođe demon rum. Ono na što one prisjećaju i čuvaju u pamćenju pripadno je budućnosti: ocrtavanja su to zadovoljenja koje bi rastočilo ovo društvo koje ga obuzdava. mogu indicirati i ne specijalno odabrani primje­ ri iz bazičnog literarnog vokabulara: duša. ta kultu­ ra je u nekim svojim odlučnim elementima također posttehnološka. Tradicionalne slike umjet­ ničke alijenacije su odista romantične jednakomjerno svojoj estetskoj inkompatibilnosti s datim razvojem društva. Le Bateau ivre i Long-legged Bait. naime porast razumijevanja i cijenjenja. umjetnička alijenacija je svjesna transcendencija otuđene egzistencije — »viša razina«. the Kingdom by the Sea. Neke od njih pripadaju i suvremenoj literaturi te preživljavaju u najna­ prednijim djelima. Njihov smjer i pripadnost. demokratizacija kulture? Umjetnička istina je uvijek bila dopuštena (ako je uopće bila dopuštena) kao »viši« poredak. Da li je njihova masovna rep­ rodukcija i konzumcija samo promjena u kvantitetu. kontempliraju. negiranje poretka biz­ nisa. Feme i Heimat. olako primijenjen na diskreditirajuće avan­ gardne pozicije. Les Fleurs du mal. Ta inkompatibilnost je znamen njihove istine. Don Juan i Romeo. živjeti ono što netko . Isto tako.70 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 71 još nisu bili organizirani kao stvari i instrumenti. antiburžoaski elementi u građanskoj literaturi i umjet­ nosti ne mogu se pripisati ni estetskoj niskosti tog poretka niti romantičkoj reakciji — nostalgičnom uzvisivanju iščezavajućeg stupnja civilizacije. neispunje­ ne nade i iznevjerena obećanja. plemići i kmetovi. Svojim ko­ deksom formi i manira. umjetnost je bila bitno alijena­ cija koja je podržavala i zaštićivala kontradikciju — nesrećna svijest podijeljenog svijeta. ili posredovana alijena­ cija. one nalaze svoje utočište u svakodnevnom životu. U stihu i prozi te predtehnološke strukture je ritam onih koji lutaju ili se voze u kočijama. Nisu te umjetničke preokupacije obezvažene zbog njihove literarne zastarjelosti. koji ne bi trebalo da ome­ ta poredak biznisa i zaista ga nije ometao. poražene mogućnosti. ta prošla kultura je izražavala sadržaj svijeta u kome su doline i šume. To je zastarjela i prevladana kultura. a može se vra­ titi samo u snovima i djetinjim regresijama. u njihovoj oslobodilačkoj i sub­ verzivnoj ulozi nanovo nalazimo u velikoj nadrealističkoj li­ kovnoj umjetnosti i književnosti dvadesetih i tridesetih godina našeg vijeka. nadživljavaju svoje apsorbiranje u upravljana zadovoljstva i sti­ mulanse. u insistiranju na kreiranju svijeta u kome je teror života osviješten i suspendiran — savladan prepoznavanjem. Oni su izraz slobodne i svjesne alijenacije od postojećih ob­ lika života kojom se literatura i umjetnost suprotstavljaju tim oblicima čak i tamo gdje ih ukrašavaju. spo znajna snaga koja je razotkrivala u realitetu potiskivanu i odbijenu dimenziju čovjeka i prirode. Njeni najrazvijeniji stavovi i slike. Za razliku od Marxova koncepta. Ono što se promi­ jenilo u suvremenom periodu jest razlika tih dviju sfera i njihovih istina. la femme-enfant.

već razlika između umjetničke i društvene zbilje. također. njegov jezik prestaje biti jezik varke. Kroz cijele periode civilizacije umjetnost se javlja kao potpuno integrirana u pripadno društvo. ali alijenacija karakterizira kako afirmativnu tako i negativnu umjetnost. Tako on govori istinu ο sebi. Flaubertova Madame Bovary se razlikuje od jednako tužnih ljubavnih priča suvremene literature činjenicom da je skromni Vokabular njenog stvarnog života još uvijek sa­ državao vizije ove heroine. . U for­ mi djela su stvarne okolnosti postavljene u jednu drugu di­ menziju u kojoj se realitet pokazuje kao što jest. umjetnost nastavlja u toj formi kroz devetnaesto i u dvadeseto stoljeće. No. a čak i naznačavanje tog problema jest iz­ van okvira ovog djela. Društvo koje je tad tek dolazilo »riješilo« je njen problem tako što ga je obuzdalo.72 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 73 jest znači poraz. ignorancije i prepuštanja. sa svom svojom istinom. Bitan kvalitet čak najafirmativnije umjet­ nosti je rascjep od društvenog realiteta. »Viša kultura« u kojoj se izvodi ta alijenacija ima svoj vlas­ titi ritual i stil. Analiza. sek­ sualni moral još neliberaliziran. možemo pružiti neke sugestije u cilju pojašnjenja. Napetost između aktualnog i mogućeg je preoblikova­ na u nerješiv konflikt u kome je pomirenje po gracilnosti djela kao forme: ljepota kao »promesse de bonheur«. rezignaciju i smrt. umjetnost sadrži racionalitet negacije. riješena modernom demokracijom. ona je veliko odbijanje — protest protiv onoga što jest. Razvoj tehno­ loškog realiteta ne potkopava samo tradicionalne forme već i samu bazu umjetničke alijenacije — to jest. isto tako bi bes­ misleno bilo poreći historijsku bit te tragedije. Mjesto umjetničkog djela u predtehnološkoj i dvodimenzionalnoj kulturi veoma je različito od njegova mje­ sta u jednodimenzionalnoj civilizaciji. Kako je svijet umjetnosti koji oni tvore odvojen od sfere rada u kojoj društvo reproducira sebe i svoju mizeriju. oni su ostail u zastrašujućem i uzvišenom kontrastu spram svako­ dnevnog života roba. Sačinjeni modi u kojima se čovjek i stvari pojavljuju. ona je čitala priče koje su sadržavale te vizije. iracionalno ili racio­ nalno suprotstavljanje. alijenacija nije jedina karakteristika um­ jetnosti. Uprkos svoj demokratizaciji i popularizaciji. sa­ me supstancije umjetnosti. Njena težnja je bila fatalna jer tamo nije bilo psihoanalitičara. obično se navodi Bach i Mozart da bi se potvrdile »pozitivne« strane umjetnosti. a psihologija još neinstitucionalizirana. ili tragedija Romea i Ju­ lije. No. ono potko­ pava svakodnevno iskustvo i pokazuje da je ovo osakaćeno i lažno. Bez obzira koliko su hram i katedrala bili blizu i poznati ljudima koji su živjeli oko njih. Egipat­ ska. Njihovo posjećivanje zahtijeva pripreme kao za sve­ čanost. ona je otuđena takođe od same pub­ like kojoj se obraća. Njegovim i . čak spram svakodnevnog života njihovih gospodara. Ona bi ga bila odbila kao dio poretka Yonvillea. Salon. seljaka i obrtnika — a. Bilo da je to ritualizirano ili ne. no. Bez sumnje. ostaje on. privilegija i iluzija. Zacijelo bi bilo bes­ misleno reći da je njena tragedija. između duševnog zdravlja i neuroze. ili. pakao koji je čovjek učinio za čovjeka postaju nepokorljive kozmi­ čke snage. U svojim naprednim pozicijama. umjetnost ima tu magičnu moć samo kao moć negiranja. Njena priča je »tra­ gična« jer je zaostalo bilo društvo u kome se odigrala. Zlodjela društva. Sad razvijeno tehnološko društvo sve više zatvara taj bitni rascjep između umjetnosti i poretka svakodnevnog ži­ vota što ga je održavala umjetnička alijenacija. Ona može govoriti svojim vlastitim jezikom samo dok su žive slike koje odbijaju i opovrgavaju postojeći po­ redak. koji ju je uništio. No. možda. Odlučna razlika nije psihološka — između umjetnosti kreirane u radosti i umjetnosti sačinjene u tuzi. Umjetničko kazivanje naziva fakte njihovim imenom i njihova vladavina se ruši. Nije ga bilo jer on u njenom svijetu ne bi bio u stanju da je izliječi. . koncert. « . grčka i gotička umjetnost poznati su primjeri. ogla­ šavaju i govore jesu modi opovrgavanja. već. oni odsijecaju i transcendiraju svakodnevno iskustvo. slamanja i krei­ ranja nanovo njihove faktične egzistencije. pjevaju. kazalište oblikovani su tako da kreiraju i zazivaju jednu drugu dimenziju rea­ liteta. ti modi ne­ gacije plaćaju danak antagonističkom društvu s kojim su vezani. on tendira obezvaživanju ne samo određenih »stilova«. opera.

centar mjesne vlasti ili u sjedište vlade. Istina. Pogledaj : Th. »druga dimenzija« je apsorbirana u predominantnom toku zbivanja. oživljujući kao klasici. osigurale zaštićenu domenu u kojoj su tabuirane istine mogle preživjeti u apstraktnoj pu­ nini — udaljene od društva koje ih je obuzdavalo. i dalje. pa cirkuliraju kao dio ili pošiljka opreme koja dekorira i psihoanalizira predominantan tok. promjena razot­ kriva svoju dubinu i stepen svoje ireverzibilnosti. P h i l o s o p h i e d e r n e u e n M u s i k . Takvo asimiliranje je historijski preuranjeno. da su ljudi baš utoli­ ko obrazovaniji. Tübingen. fizička transformacija svi­ jeta zahtijeva mentalnu transformaciju njegovih simbola. No. a očuvava dominaciju. ona je i »integriranija« — kulturni centar urasta u trgovinski centar. gube karakter kvalitativno drugačije stvarnosti. Marxa i Freuda u prodavaonicama robe široke potrošnje. no. kad gradovi. u tom emitiranju. kad motorni čamci jure po jezerima. ali je po­ korena distancija po kojoj su bili Luft von anderen Plane1) Da ne bude nesporazuma: u granici svoga dosega. protiv Platona i Hegela. koje je upravo i bilo dimenzija njihove istine. I samo djela alijenacije su inkorporirana u ovo društvo. u Arnold Schönbergovu kvartetu u Fis-molu. ο »nerastvorljivoj sr­ ži« koja se opirala integraciji. Adorno. Neokonzervativni kritičari Ijevičarskih kritičara maso­ vne kulture izruguju se protestu protiv instaliranja Bachove muzike čak i u kuhinje. Bez sumnje je nova arhitektura bolja. Oni insistiraju na uvažavanju činjenice da su kla­ sici napustili mauzolej i da su oživjeli. U potpuno razvijenom indu­ strijskom društvu tu nerastvorljivu srž sve više istanjuje teh­ nološki racionalitet. W. sli­ ka. B. opće obrazovanje i long-play ploče istinski su blagoslov. Suvremeni stupanj razvoja daje novo određenje mogućnostima čovjeka i prirode u skladu s novim raspoloživim sredstvima za nji­ hovu realizaciju. J. Umjetnička alijenacija postaje tako funkcionalna kao i arhitektura novih kazališta i koncertnih dvorana u kojima se prikazuje. op­ ćim školovanjem. estetika života i misao bili pristupačni sa­ mo manjini bogatih i obrazovanih jest greška represivnog društva. Schelleya i Baudelairea. umjetnička alije­ nacija je prevladana procesom tehnološkog racionaliteta. Dobro je da sad gotovo svatko može imati umjetnička djela u svojim prstima tako što okreće dugme svoga televizora ili što samo stupi u obližnju prodavnicu robe široke potrošnje. C. ten 2 ) . Bez sumnje. Skupa s drugim modima negacije. takođe. Mohr. lišeni su svoje antagonističke sna­ ge. odvojenost intelektualne proizvodnje od ma­ terijalne. . a demokratska dominacija demokratsku estetiku. oni žive drugačije nego što su sami. ο uskim granicama organizacije i manipulacije. a avioni paraju nebo — tad ova područja. str. Još uvijek postoje tekst i ton. Dok su nekad bila u kontradikciji sa statusom qvo. Ona se ne može korigirati džepnim izdanjima. 1949. U svjetlosti tih mogućnosti predtehnološke koncepcije gube svoju moć. one su. ona se pretvaraju u kotačiće u mašini kulture koja prepravlja njihov sadržaj. Očito. Dominacija ima vlastitu estetiku. ideja. Društvo eliminira prerogative i privilegije feudalno aristokratske kul­ ture skupa s njenim sadržajem. 19. ljepša i praktičnija od čudovišta viktorijanske ere.74 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 75 zatvaranjem je sad odbijeno i veliko neprihavaćanje. kao područja suprotstavijenog. dolinama i šumama. tj. Ona tako postaju komerci­ jalna dobra — prodaju se. pružaju udobnost i uzbuđenje. sad ta kontradikcija iščezava. long-play pločama i ukidanjem svečane od­ jeće za kazalište i koncertnu dvoranu *)· Privilegije u kulturi su izražavale nepravdu slobode. Valjanost njihove istine je vilikim dijelom ovisila ο ne­ uključenoj i nepokorenoj dimenziji čovjeka i prirode. No. Sad je odstranjena ta udaljenost — as njom suprot­ stavljanje i optužba. To da su transcendirajuće istine umjetnosti. i nacionalni par­ kovi niču na negdašnjim selima. Ta­ ko se fundamentalno izmijenila intencija i funkcija tih djela. Također su i ovdje racionalno i zlo nerazdvojivi. ono za­ sniva jednakost u kulturi. osuđenja. Pa ipak. džepna iz­ danja. Kako je kontradikcija djelo logosa — racionalna kon­ frontacija »toga što nije« s onima »što jest« — ona mora 2 ) Stefan George. Kad je sagledana kao učinak tehničkog progresa. i magistrale. suprotnost između ideolo­ gije i stvarnost.

ipak. 10 ) Pogledaj poglavlje V ove knjige. édition de la Pléiade. borba protiv njegova apsorbiranja u predominantnu jednodimenzionalnost očituje se u avangardnim naporima da se kreira otuđenje koje bi nanovo učinilo umjetničku istinu komunikativnom. str. komunicirati. zabavljanje može biti naj­ efikasniji mod učenja. pre­ ciznije.76 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE XIX JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 77 imati medijum komunikacije. to je ulaženje drugačijeg reda stvari u po­ stojeći — »le commencement d'un monde« 8 ). 1333. S Rimbaudom.«4) »Ono što je . U ovom izražavanju drugačijeg reda. vol. Opsesija koja je proganjala umjetničku svijest od vre­ mena Mallarméa — nemogućnost da se govori nereificiranim jezikom. što je vidljivo. Totalni karakter postojećeg društva suočava dramskog pisca s pitanjem da li je još uvijek moguće »predstaviti su­ vremeni svijet u teatru« — to jest.pri­ rodno' mora poprimiti obilježja čudnog. književnost odbacuje upravo strukturu rasu­ đivanja koja je tokom povijesti kulture povezivali umjetnički i obični jezik. Berlin i Frankfurt. Teatar mora slomiti gledaočevo identi­ ficiranje s događajima na pozornici da bi poučio što suvre­ meni svijet doista jest iza ideološkog i materijalnog vela. . Tako po­ etski jezik govori ο onome što je ovosvjetsko. 76. razumjeti i slijediti u igri. poetski jezik je jezik spoznaje — no. I. zadovoljstvo. spoznaje koja narušava pozitivno. Pa. da se komunicira negativno — prestala je biti op­ sesija. U tom pokuša­ ju veliki »konzervativac« literature udružuje snage s radikal­ nim aktivistom. Stvarajući i krećući se u medij umu koji prikazuje otsutno. Ona se materijalizirala. Oni govore o onom što. Istinski avangardna književna djela saopćavaju pre­ lom s komuniciranjem. a ne emfaza i osjećanje. iako 3 ) Bertolt Brecht. Borba za taj medijum ili. Gallimard. »Stvari svakodnevnog života su izdignute iz sfere samoevidentnog . poetski jezik ovisi ο transcendentnim elementima u običnom jeziku"). str. 1957. 9. totalna mo­ bilizacija svih sredstava u odbrani postojećeg realiteta je koordinirala sredstva izražavanja do te mjere da komunici­ ranje s transcendirajućim sadržajima postaje tehnički nemo­ guće. već jednostavno »le bonheur«. Samo tako se mogu razotkriti zakoni uzroka i učinka. Stihovi tog jezika »ne parlent ja­ 6 mais que de choses absentes« ). str. Bertolt Brecht je dao nacrt teorijskih fundacija tih na­ pora.« 7 ) Imenovanje »odsutnih stvari« lomi opčinjenost stvarima koje jesu. Sistem propozicije 1 0 ) (s rečenicom kao jedini­ com značenja) bio je medijum u kome su se dvije dimenzije zbilje mogle sresti. Štaviše. 1327. str. Brecht odgovara da suvremeni svijet može biti tako predstavljen sa­ mo ako je predstavljen kao predmet koji treba izmijeniti 3 ) — kao stanje negativnosti koja treba biti negirana. odsutno. 1957. 7. Paris. U svojoj kognitivnoj funkciji poezija ispunjava veliki zadatak misli: »napor iz koga proizlazi da u nama živi ono što ne egzistira. (u odnosu na jezik muzike) 9 ) Pogledaj poglavlje VII knjige. »Poésie et Pensée Abstraite«. razonoda. ni dobro ni zlo. a zatim s dadaizmom i nadrealizmom. ne čuje. 4 ) Ibidem. To je dok­ trina koju treba naučiti. u O e u v r e s . i treba da bude. S c h r i f t e n z u m T h e a t e r . 6 ) Paul Valéry. str. To je vla­ stiti odgovor književnosti na opasnost totalnog biheviorizma — pokušaj da se spase racionalitet negativnog. Efekat otuđivanja (Verfremdung­ seffekt) treba da proizvede disocijaciju u kojoj svijet može biti raspoznat kao ono što jest. tea­ tar jest. Paul Valéry insistira na neizbježnoj pripadno­ sti poetskog jezika negaciji. str. .« 5 ) »Efekat otuđivanja« nije nametnut literaturi. čujno u čovjeku i prirodi — a ο onome što se ne vidi. No. te kako može biti promijenjen. Suhrkamp. 8) 7 . zabava i učenje nisu suprotnosti. proganja postojeći univerzum rasuđivanja i ponaša­ nja kao njegova najzabranjenija mogućnost — ni nebo ni pa­ kao. Potrebni su distanca i refleksija. 5 ) Ibidem. 1324. ne dodiruje. koji je transcendencija unutar jednog svijeta. 63. To sredstvo izražavanja je bilo zajedničko najsublimiranijoj ρο­ Ibidem. predstaviti ga tako da gledalac shvati istinu koju komad treba da isporuči. Ibidem. opipljivo. te biti dovedene u vezu. No.

no ona je nevidljiva u svom vitalnom centru. nježnost . Ovo narušavanje ling­ vističke strukture uključuje narušavanje iskustva ο prirodi: »Priroda postaje diskontinuum usamljenih i groznih obje­ kata zato što imaju samo faktične veze. Ona razbija prethodno utvrđenu strukturu značenja i sama po­ staje »apsolutni objekat«. jevima i ο nezaboravnoj nadi (»Siehst du den Mond über Soho. neba. što će reći. Suhrkamp. Paris. »Alter Bilbao Mond. melodija i slatki dom. eksploataciji. . Teško da je pogodno za dramu. već s najnehumanijim slikama prirode. Editions du Sevil. modernosti': to nasilno rasuđivanje je puno terora.) 12 ) Ibidem. . što znači da povezuje čovjeka. postale podatljive teh­ ničkom rješenju i raščinjenju. Duša sadrži malo tajni i težnji koje ne bi mogle biti razumno raspravljene. . 1953. str. BerlinFrankfurt. Tehnički progres opravdava ovo apsorbiranje. analizirane i izglasane. 1958. čiste materije itd. lojalnost i ljubav) tako što ga pretvara u politički ferment. Riječ odbija sjedinjenje. pred parlamentarnim odborima i državnim komisi­ jama.da njezin racionalitet ostaje iracionalan. . Nad­ realizam sabire ono što reifikacija odriče čovjeku. njihovo po­ javljivanje na televiziji. »Und ein Schiff mit acht Segeln«. u posljednjoj analizi. na konferencijama za štampu. Logička i lin14 ) Još uvijek postoji legendarni revolucionarni heroj koji može prkositi čak televiziji i štampi — njegov svijet je svijet »nerazvijenih« zemalja. Fauste isto tako kao što pazi na Edipa — on ih lije­ či. djelo Bertolda Brechta očuvava »promesse de bon­ heur« sadržano u romansi i kiču (mjesečina i plavo more. djetinjstva. upotrebu ili služenje. Napori da se povrati Veliko Odbijanje u jeziku litera­ ture snose sudbinu apsorbiranja u ono što opovrgavaju. ublaženje bijede u razvijenim industrijskim zemljama opovr­ gava odbijanje.« 1 2 ). no oni uče (ili su na­ učili) uzroke tomu. Rome. harmonije. taj bitni uslov koji je održavao pojedinca protiv i preko društva. str. N o t e n z u r L i t e r a t u r . L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . svetosti. ne s drugim čovjekom. Posredstvom njih spašava nadrealizam zastarjelo. prevari i laži. Ovo društvo pokazuje u kolikom razmjeru postaju sredIjivi nerješivi konflikti time što obezvređuju srcu prirasle likove transcendencije inkorporirajući ih u sveprisutnu sva­ kodnevnu realnost. str. Geliebter?« »Jedoch eines Tages. M. album idiosinkrazija iz kojih odiše čežnja za srećom ljudima uskraćenom u njihovu vlastitom tehniciranom svijetu. und der Tag war blau«. Nitko za njih ne izabire privilegirano značenje. Ono pokazuje u kojoj mjeri su tragedija i romansa. Taj svijet riječi bez veze.78 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 79 eziji i najnižoj prozi. . boje) javlja se ponovo samo kao »citati«. Adorno. ludosti. označuje nesnosni univerzum koji sam sebe poražuje — diskontinuum. Psihijatar pazi na Don Juane. Razočarana pjesma njihove izigranosti. lakomosti. Mo­ derni klasici — avangardisti i bitnici imaju istu funkciju: oni razonođavaju ne dovodeći u opasnost dobru savjest ljudi dobre volje.« 13 ) Ili. l3 ) Theodor W. . koja dopire dalje od oglasa 1 4 ). Likvidiranje kulture je nusprodukt pokorenja prirode i sve većeg nadvladavanja neimaštine. Tako nadrealističke slike — — »jesu skup onog što stvarstvenost zastire tabuom. Vladari svijeta gube metafizička obilježja. izopačenja pokazuju što su zabrane učinile onom koji teži. — postaje tehnički nemoguća. a samo učenjem uzroka (i kako da se bakće s njime) oni ponovo zadobivaju istinu svoga sna. »Zuerst war es immer Sonntag«. Nema poetskog humaniz­ ma u. Da wo noch Liebe lohnt«) — a pjesma je ο okrutnosti. u par­ lamentu. Tradicionalna umjetnička materija (slike. Njegovi likovi pjevaju ο izgubljenim ra11 ) Roland Barthes. Racionalno organizirana birokracija upravlja recepti­ ma za nehumanost i nepravdu. 160. naoružan silom svoje eksplozivne moći. pravilo smisla rečenice. Nitko ih ne reducira na to da znače mentalni odnos ili intenciju. dok je on opominje na njezino vlastito predmetno biće i na to da ona nije gotova . dok konsekvencije njihova djelovanja prelaze okvire drame. prototipovi snova i briga. 72 (potcrtao H. 73. pakla. te poetske riječi isključuju ljude. Zatim je moderna poezija »razorila je­ zične sveze i vratila govor na stupanj riječi«11). rezidijumi prošlog značenja u kontekstu odbijanja. i dalje. Usamljenost.

medijum libidinoznog iskustva koji više ne postoji. liberalizirana) u društveno konstruktivne forme. iz­ gleda. itd. Mehani­ zacija je također »prištedjela« libido. tvornički proizvedenog kruha i domaćeg kruha. što nalazi svoje ideolo­ ško veličanje u transformaciji više kulture u popularnu. Na primjer. To je desublimacija s »pozicije snage« — prakti­ cirana u društvu koje sebi može dozvoliti da pruži više nego ranije jer su njegovi interesi postali najvlastitije potrebe gra­ đana i jer radosti koje ono pruža proizvode društvenu kohe­ ziju i zadovoljstvo. u poređenju s ko­ jima sublimirani nagoni i objektivi sadrže više zastranjenja. To je jezgro istine u romantičnom kontrastu modernog putnika i pjes­ nika. kultura prošlosti je bila i opo­ zicija i ukras. djelu kao nusprodukt društvenih kontrola tehnološke stvar­ nosti koja proširuje slobodu intenzivirajući dominaciju. parcijalan nagon. najbolje biti osvijetljena ukazivanjem na promjenu u društvenoj upotrebi energije instinkata. deerotizirana je cijela dimenzija ljudske aktivnosti i pasivnosti. Eros je nagon cijelog organizma. radno vrijeme (tj. i s njima. Sad su te vizije obezvažene. Istina. vjcrovatno. Tako se represivna desublimacija javlja kao zaista operativna u seksualnoj sferi. ili šetnju ljubavnika van gradskih zidina i u Man­ hattan ulici. S njegovim iščezavanjem (historijskim preduvjetom progresa). neradostan. energiju instinkta života — to jest. To je racionalan univerzum koji pukom težinom i sna­ gom svog aparata blokira svaki izbjeg. dućan. U prvim navedenim slučajevima okolina sudje­ luje. taj romantični predtehnološki svijet je bio prožet bijedom. na 15 ) Pogledaj moju knjigu pogllavlje X. preciznije. Eros i civilizacija. Princip zadovoljstva je inkorporiran u principu reali­ teta. Umjetnička alijenacija je sublimacija. Za razliku od toga. ured. grada i velegrada. budući da su umjetničke vizije. jedrilice i motornog čamca. nadomještanje posredovanog zadovoljenja neposrednim. Ovaj pojam implicira da 15 postoje represivni modi desublimacije ). teš­ kim radom i prljavštinom što su okruživali sve zadovoljstvo i radost. Nji­ hovo inkorporiranje u kuhinju. Nepopustljivo je reducirana okolina iz koje je čovjek mogao postići zadovoljstvo — koja je mogla biti go­ tovo tako zadovoljavajući objekt-cathexis kao ekstenzirana zona tijela. Pokorenje i objedinjenje suprotnosti. I ona je. postao je »krajolik«. Pa. Pitanje ο »značenju« stvari je preformulirano kao p-i tanje ο značenju riječi. isključila ju je iz prethodnih realizacija.80 ČOVJEK JEDNE DIMÉNZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 81 gvistička analiza demonstrira da su stari metafizički problemi iluzorni. izgleda da mehanizirana okolina blokira takvo samotranscendiranje libida. seksualnost je oslobođena (ili. i povik i rezignacija. postaju snoš­ ljive. To je ta­ kođe osnova zamašne desublimacije. zbiva se na materijalnim osnovama poraslog zadovoljenja. a postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja može pružiti sasvim adekvatne kriterije za od­ govor. Takvo odbi­ janje ne može biti blokirano bez kompenzacije koja. ili obrtnika lutalice. reduci­ ranje erotskog iskustva i zadovoljenja na seksualno 1 6 ). U svom odnosu spram realiteta svakodnevnog života. nužan rad) i nije sva energija koju ušteđuje mašina radna snaga. pruža veće zadovoljenje nego što ga pruža odbijanje. čak odgojne i korisne. Rezultat je lokalizacija i kontrakcija libida. Ona kreira slike situacija koje su neizmirljive s postojećim principom rea­ liteta. no koje. Gonjen težnjom da proširi polje erotičkih zadovolje16 ) Prema terminologiji upotrijebljenoj u kasnijim Freudovim djelima: seksualnost kao specijaliziran«. ipak. poziva libidinozni cathexis i tendira tome da bude erotizirana. naročito . proizvodnje na tekućoj vrpci i obrta. Ona je bila takođe i jav­ ljanje domene slobode: odbijanje poslušnosti. Nije u ovom društvu sve vrijeme potrošeno na meha­ nizme. Povezanost desublimacije i tehnološkog društva će. Time je reducirana i cjelina libidinoznog cathexisa. komercijalno širenje u svrhu biznisa i razonode — u izvjesnom smisluje desublimacija. slobode i odbijanja da se respektiraju društveni tabui. Libido prelazi neposredne erotogene zone — to je proces nerepresivne sublimacije. kao i desublimacija kulture. uporedite izlive ljubavi na livadi i u auto­ mobilu.

predodređenoj harmoniji između individualnih potreba i društveno traženih želja. a intenzivira seksualna ener­ gija. Uveliko je proširen niz društveno dozvoljenih i poželj­ nih zadovoljenja. posredstvom tog zadovoljenja reduci­ ran je Princip Zadovoljstva — on je lišen svojih zahtjeva nepomirivih s postojećim društvom. pa je ovaj in­ tenziviran. velikim dijelom. od­ sustvu terora.82 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 83 nja. Funkcionalizam u svom artističkom vidu proizvodi taj trend. Zadovo­ ljenje je put koji rađa podređivanje i slabljenje ratia pro­ testa. prinčeva i lordova — olakšava karijeru čak i manje istaknutih redova u zajednici biznisa. Izgleda da je u mentalnom aparatu znatno snižena napetost između onog za čime se čezne i onog što je dozvoljeno. pa princip realiteta ne traži više zamašnu i bolnu transformaciju instinktnih potreba. ali ih. nesrećna svijest te moći već probija kroz alijenaciju. To je »institucionalizirana desublimacija«. i u sferi instinkata potvrđuje se tehnološko i političko pokorenje transcendirajućih faktora u ljudskoj egzistenciji. Pojedinac se mora adaptirati svijetu koji više. no. libido postaje manje »polimorfan«. Iščezavanje privatnosti u masovnim stambenim ku- ćama i domovima predgrađa slama barijeru koja je ranije odvajala individualnu egzistenciju od javne i lakše razotkri­ va atraktivna svojstva tuđih žena i muževa. Bez obzira na to koliko je kon­ trolirana mobilizacija instinktne energije (ponekad to seže i do znanstvenog ovladavanja libidom). Tehnički progres i konfornije življenje dozvoljavaju sistematsko uključivanje libidinoznih komponenti u domenu proizvodnje i razmjene roba. također. U mobilizaciji libida i upravljanju njime je. Dakle. Super-ego također cenzurira cenzora jer razvijena savjest re- . zadovo­ ljenja instinkata. moć društva ojačava sublimaciju. ne zahtijeva odricanje od najvlastitijih potreba — svijetu koji nije bitno neprijateljski. Tako se umanjuje erotska. utoliko što ne uključuje ekstenziranje i razvoj instinktnih potreba. Seks je integriran u radne i javne odnose. njihovo kontrahiranje. dostupnošću jeftine. Tako je preduvjetovano ono što organizam spontano prihvaća kao ponuđeno. Zacijelo. već komplementar­ no deerotizaciji okolice. Zadovoljstvo harmonizi­ rano s postojećim rezultira podređivanjem. No. Ono je omogućeno reduciranjem prljavog i teškog fizičkog rada. manje sposoban za erotiziranje preko lokaliziranog seksualiteta. upotrebljavanje motorne kosilice trave i brza vožnja automobila. kozmetike i fizičke hi­ gijene. ciljeva i aspiracija. Ona je vitalan faktor u sačinjanju autoritarne ličnosti našeg vremena. Cenzurirajući podsvjesno i prožimajući ga savješću. muška ljepota pomoćnika direktora i šefa odjela uvelike su podobne robe. Ovo podruštvljavanje nije suprotno. objekt organizacije. Za razliku od zadovoljstava u postojeće ukolotečene desublimacije. Veća sloboda djeluje u prilog sta­ tus quoa opće represije. na­ protiv. zahtjevima koje postavlja industrija oglašavanja itd. privlačne odjeće. a ne protiv njega. i krši. tehnološka stvarnost limitira djelokrug sublimacije. često je zamijećeno da razvijena industrijska civiliza­ cija operira s ovećim stupnjem seksualne slobode — »ope­ rira« u tom smislu što ova postaje tržišna vrijednost i faktor društvenog ponašanja. ta­ ko što ga raduje motorni čamac. Isto tako svaka sublimacija prihvaća društvene barijere. već. pa je tako postao podatljiviji (kontroliranom) zado­ voljenju. a posjedovanje prikladne ljubavnice — nekad privilegija kra­ ljeva. Seksualno privlačne činovnice i prodavačice. sublimacija čuva svijest ο odricanju koje repre­ sivno društvo nameće pojedincu i time čuva potrebu za oslo­ bođenjem. Dućani i uredi se otvaraju i izlažu svoj personal po­ sredstvom ogromnih staklenih prozora. u unutrašnjem ure­ đaju je sve manje visokih blagajničkih pultova i neprovidnih pregrada. Ona također umanjuje potrebu za sublimacijom. čini se. tako karakteristično za razvijenu industrijsku civilizaciju. bez obzira na to u kolikoj mjeri je ta kontrolirana mobilizacija potporanj status quou — ona zadovoljava i pojedinca. To je jedno od vanrednih ostvarenja industrijske civilizacije. Tijelu je dozvoljeno da izloži svoja seksualna obilježja u svakodnevnom svijetu rada i u radnim odnosima iako ono nije prestalo biti instrument rada. razlog dobrovoljnoj koordinaciji s postojećim.

Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoljenja. sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. No. To je dio društva u kome se događa. a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha. ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta. pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. iz­ među primarnih i sekundarnih procesa. beskom­ promisna. ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije. predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu. Agresiv- . Les Fleurs du Mal Baudelairea. i vice versa. već u ontološkom smislu. Obratno. Sek­ sualnost nije iznimka. To je besko­ načno realističnije.84 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUSTVO 85 gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. s onu stranu društvenog morala. frustracije i gađenja. Geotheov Vahîverwandschaften. jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti. postoji penetrantna nesrećnost. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem υ fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. no nigdje nije negacija. Nasuprot tome. robovanja i zadovoljenja. ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva. gubitak savjesti. ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. slobode i ugnjetavanja. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja. Bez sumnje. razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. intelekta i instinkta. refleksivnoj formi. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije. desublimacija. u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. Konflikti nesrecnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. »posre- dovanoj«. odvažno. bezuslovna. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi ukliučivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. takvim kao što je umjetničko djelo. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksplo­ atacije. u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma. odricanja i pobune. neinhibirano. muževno i sladokusno. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra. ojačava sretnu svijest. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil. koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Bez prostora za svjesni razvoj. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. No. desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubij ana. Tolstojeva Ana Karenjina. seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj. ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog. Ono je s onu stranu dobra i zla. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Ali ona je apsolutna. sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. U svojim najpotpunijim formama. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom. kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji.

84

ČOVJEK

JEDNE

DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

85

gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. Obratno, gubitak savjesti, proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva, ojačava sretnu svijest, koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja; ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog, iz­ među primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim kao što je umjetničko djelo, sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu, razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoIjenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrećnost, a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha, frustracije i gađenja. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj, ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. No, ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. Konflikti nesrećnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra, Geotheov Vahlverwandschaften, Les Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, »posre-

dovanoj«, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom­ promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom, već u ontološkom smislu. Ono je s onu stranu dobra i zla, s onu stranu društvenog morala, te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubijana, u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom, u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma, kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. To je besko­ načno realističnije, odvažno, neinhibirano. To je dio društva u kome se događa, no nigdje nije negacija. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. muževno i sladokusno, sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil, jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksnloatacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek­ sualnost nije iznimka. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi uključivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem ο fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije, pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-

86

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

87

nost je na djelu u cijelom suvremenom industrijskom dru­ štvu. Da li je ona dosegla stupanj normalizacije kad se lju­ di navikavaju na rizik svog vlastitog istrebljenja i dezinte­ gracije u kursu normalne nacionalne spremnosti? Ili je to suglašavanje potpuno zasnovano u njihovoj nemoći da do­ gađanja značajnije uplivišu? U svakom slučaju, rizik izbježljive destrukcije koju je čovjek sačinio postaje normalan dio mentalnog i materijalnog obitovališta ljudi pa ne može više služiti za optuživanje i opovrgavanje postojećeg društvenog sistema, štaviše, kao dio njihovog svakodnevnog domaćinstva, čak ih može vezati za sistem. Dovoljno je transparentna eko­ nomska i politička povezanost između apsolutnog neprijatelja i visokog životnog standarda (te željenog stupnja zaposleno­ sti), ali ona je i dovoljno racionalna da bude prihvaćena. Pod pretpostavkom da je rušilački nagon (u konačnoj analizi: instinkt smrti) značajna komponenta energije koja hrani tehničko pokorenje čovjeka i prirode, razvoj sposob­ nosti društva da manipulira tehničkim progresom povećava, također, njegovu sposobnost da manipulira tim instinktom i da ga kontrolira, tj. da ga zadovolji »proizvodno«. Tad bi dru­ štvena kohezija ojačala do najdubljih instinktnih korjenova. Žrtve bi primale najveći rizik, a čak i fakat rata ne samo uz bespomoćno prihvaćanje već, također, s povlađivanjem instin kata. I ovdje bismo imali kontroliranu desublimaciju. Institucionalizirana desublimacija se tako javlja kao aspekat »upokorenja transcendencije« postignutog u jednodi­ menzionalnom društvu. Iste su tendencije društva u domeni politike i kulture i u sferi instinkata — reduciranje i čak ap­ sorbiranje opozicije (kvalitativna razlika!). Rezultat je atro­ fija mentalnih organa u pronicanju protivurječnosti i alterna­ tiva, pa srećna svijest dominira u jednoj preostaloj dimenziji tehnološkog ratia. Ona odražava vjerovanja da je stvarnost racionalna i da postojeći sistem, uprkos svemu, snabdijeva dobrima. Ljudi su usmjereni tako da u proizvodnom aparatu nalaze djelotvo­ ran pokretač misli i akcije kome njihova vlastita misao i ak­ cija može i mora biti izručena. U tom transferiranju aparat

preuzima ulogu moralnog faktora. Savjest je apsolvirana reifikacijom, općom nužnošću stvari. U toj općoj nužnosti nema mjesta za krivnju. Jedan čovjek može signalizirati likvidiranje stotina i hiljada ljudi, i tad se proglasiti slobodnim od svake grižnje savjesti, te živ­ jeti sretno navijeke poslije toga. Antifašističke snage koje su bile fašizam na bojnim poljima žanju beneficije nacističkih naučenjaka, generala i inženjera; oni imaju historijsku pred­ nost onog koji stiže kasno. Počinje preokretanje užasa kon­ centracionih logora u prakticiranje privikavanja ljudi na ab­ normalne uslove — život ljudi pod zemljom i svakodnevno pri­ manje radioaktivne hrane. Kršćanski ministar izjavljuje da ne protivuriječi kršćanskim principima da se svim raspolo­ živim sredstvima spriječi ulazak susjeda u sklonište od bom­ bardiranja. Jedan drugi kršćanski minisatr oponira svom kolegi i kaže da protivurječi. Tko je u pravu? Ponovo se ra­ zotkriva neutralnost tehnološkog ratia, u politici i iznad po­ litike, i ponovo se ona razotkriva kao hinjena — jer u oba slučaja služi politici dominacije. »Svijet koncentracionih logora . . . nije bio iznimno monstruozno društvo. Ono što smo tamo vidjeli bila je slika i, u izvjesnom smislu, kvintesencija paklenog društva u koje smo gurani svaki dan.« 1 7 ) Izgleda da čak i najluđi prestupi mogu biti potisnu­ ti na takav način da kao praktički ciljevi prestaju biti opasnost za društvo. Ili, ako njihovo izbijanje vodi funkcio­ nalnim neprilikama pojedinca (kao u slučaju pilota Hirošime), ono ne narušava funkcioniranje društva. Bolnica za duševno oboljele sređuje uznemirenja.
17 ) E . Ionesco u N o u v e l l e R e v u e F r a n ç a i s e , juli 1956. prema citatu u L o n d o n T i m e s L i t e r a r y S u p p l e m e n t , 4. m a r t 1960. H e r m a n Kahn predlaže u RAND istraživanju 1959 (RM-2206-RC) »da bi trebalo preispitati preživljavanje stanovništva u okolini sličnoj prenapučenim skloništima (koncentracioni logori, ruska i njemačka upotreba prenapučenih teretnih vagona, brodova za trupe, prepunjenih zatvora . . . itd.). Tu bi se mogli naći korisni orijentacioni principi koji bi mogli biti adaptirani na program skloništa.«

88

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

89

Sretna svijest nema granica — ona priređuje igre smr­ ću i razaranjem u kojima se miješaju zabave, timski rad i strateški značaj u društvenu harmoniju koja nagrađuje. Kom­ panija Rand, koja objedinjuje učenje, istraživanje, vojsku, klimu i dobar život, izvještava ο takvoj igri u stilu dovinjavanja, u svojim »RAND-om News«, torn 9, br. 1. pod naslovom BOLJE SIGURAN NEGO POŽALITI. Projektili zveče, Η-bomba čeka i sateliti lete, a problem je »kako oču­ vati naciju i slobodni svijet«. Sve to zabrinjava vojne planere jer »troškovi rizikovanja, eksperimentiranja i eventualne po­ greške mogu biti strašno visoki«. No, tad ulazi RAND; RAND pruža olakšanje i »izumi poput RAND-ovog SIGURNOSNOG dolaze na scenu«. Slika na kojoj su prezentirani neklasificirana je. To je slika na kojoj »svijet postaje mapa, rakete puki simboli (živjela utješna moć simbolizma!), a ratovi ništa doli (ništa doli) planovi i kalkulacije zapisani na p a p i r u . . . « Na toj slici je RAND preoblikovao svijet u interesantnu tehnolo­ gijsku igru, i čovjek može odahnuti — »vojni planeri mogu postići vrijedno .sintetičko' iskustvo bez rizika«. Igranje igre Da bi se igra razumjela, treba uzeti učešće, jer razu­ mijevanje je »u iskustvu«. Kako sigurnosni igrači dolaze iz gotovo svakog odjela RAND-a, a isto tako iz zrakoplovnih snaga, možemo tu, u Plavom timu, naći fizičara, inženjera, ekonomistu. Crveni tim će predstavljati slična pomiješana grupa. Prvi dan je utrošen u razabiranju ο čemu se radi u igri i u učenju njenih pravila, u glavnim crtama. Kad timovi ko­ načno sjede oko mapa, svaki u svojoj sobi, igra počinje. Svaki tim prima stavke svoje politike od direktora igre. Te stavke, koje obično priprema član kontrolne grupe, daju procjenu svjetske situacije u vrijeme igranja, informacije ο politici pro­ tivničkog tima, objektivnu situaciju s kojom će se tim su­ sresti i budžet tima. (Politika se mijenja za svaku igru da bi bila istražena široka skala strateških mogućnosti.) U našoj hipotetičkoj igri zadatak plavih ie da zadrže sposobnost zastrašivanja protivnika za cijelo vrijeme igre —

to jest da održe snagu koja je u stanju da odbije crvene, tako da crveni tim neće biti voljan da rizikuje napad. (Plavi dobivaju, također, informacije ο politici crvenih.) Kurs crvenih je da ostvare nadjačanje snaga plavih. Budžeti plavih i crvenih se upoređuju sa stvarnim bu­ džetom obrane . . . Utješno je čuti da igra teče od 1961. g. kod RAND-a, »dolje, u našem labirintnom suterenu negdje ispod buffeta« i da »jelovnici u sobama plavih i crvenih nabrajaju raspolo­ živa oružja i tehničku opremu što ih kupuju timovi . . . U svemu oko sedamdeset tačaka . . .«. Tu je i »direktor igre«, koji tumači pravila igre, jer, iako »knjiga pravila, kompleti­ rana dijagramima i ilustracijama, ima 66 strana«, problemi neizbježno niču tokom igre. Direktor igre ima i jednu drugu značajnu funkciju: »bez prethodnog upoznavanja igrača« on »oglašava rat da bi postigao mjeru efikasnosti postojećih voj­ nih snaga«. No, sad naslov poglavlja najavljuje »kava, kolač i ideje«. Odmor! »Igra se nastavlja kroz preostale periode — do 1972. g., kad se završava. Tad plavi i crveni tim sahra­ njuju projektile i sjedaju skupa uz kavu i kolač na ,post mor­ tem' sjednicu«. No, nemojte odviše relaksirati: postoji »jedna stvarna svjetska situacija koja ne može efikasno biti transponirana u SIGURNOSNO«, a to je »pregovaranje«. Zahvalni smo za to: jedna nada koja preostaje u faktičnoj svjetskoj situaciji je iznad dohvata RAND-a. Očito je da u sferi sretne svijesti nema mjesta osjećaju krivnje, a kalkul se brine za savjest. Kad je cjelina u pitanju, nema zlodjela osim odbacivanja cjeline ili odustajanja od nje­ ne odbrane. Zlodjelo, krivnja i osjećaj krivnje postaju pri­ vatna stvar. Freud je u individualnoj psihi razotkrio zlo­ djela čovječanstva, u individualnom slučaju povijesti, povi­ jest svega. Ta fatalna sveza je uspješno potisnuta. Oni koji se identificiraju s cjelinom, oni instalirani kao vođe i branitelji cjeline mogu praviti pogreške, no, oni ne mogu činiti krivo — oni nisu krivci. Oni mogu postati krivi ponovo kad pre­ stane to identificiranje, kad nestanu.

dijalektičnih moda mišljenja i tehnološkog ponašanja ili društvenih »navika mišljenja«. apsobirajući opoziciju. 1 ) J o h n K . ο sinhroniziranom napadu na transcendentne. Rasuđivanje je lišeno posre­ dovanja.« Roland Barthes Sretna svijest — vjerovanje da je stvarnost racionalna i da dani sistem isporučuje dobra — odražava novi konformi­ zam. istine i postojeće istine. a nacistički koncentracioni logori su likvidirani. autoritarni i ritualni ele­ menti prožimaju govor i jezik. A tamo se prakticira mirne savjesti. Inače vlada mir. Isto tako. koja su stupnjevi procesa spoznaje i kognitivnog procjenjivanja. jer rat je rat. Bez tih posredovanja jezik tendira ka izražavanju i proiz­ vođenju neposredne identifikacije uma i činjenice. koji se odigrava na rubovima civiliziranog svijeta. Nadalje. Društvo iz­ ražava svoja potraživanja direktno u jezičnom materijalu. i time ih transcendiraju. kritičke pojmove. ZATVARANJE UNIVERZUMA RASUĐIVANJA »U sadašnjem stanju historije svaki politički na­ pis može samo potvrditi univerzum javnog poretka. 195fi. U predominantnim na­ činima govora javlja se kontrast između dvodimenzionalnih. Elementi autonomnosti. oktrivanja. Asimi­ lirajući sve čega se dotakne. . Agensi publiciteta oblikuju univerzum komunikacije u kome se izražava jednodimenzionalno ponašanje. koja smo sreli kao obilježja operacionalizma 2 ). igraju­ ći se sa kontradikcijom — ono demonstrira superiornost svo­ je kulture. stvari i njene funkci­ je. Rata uništenja još nije bilo. primitivnijim stupnjevima. fakta i činioca. u kolonijalnom ratu. esencije i egzistencije. Efikasnost i produktivnost ovog društva ga svakodnev­ no opravdava za silu nad čovjekom koju je provelo. no. ο sistematskom stvaranju pozitivnog mišljenja i djelovanja. koja se više ne usudi reći svoje ime. društvo koje produžava i poboljšava život sistematični je nego ikad prije. jedan vid tehnološke racionalnosti preveden u društveno ponašanje. str %. Pojmovi koji proniču činjenice. Ovdje funkcionaliziranje jezika poma­ že da se suzbiju nekonformistički elementi iz strukture i kre­ tanja govora. Galbraith. »zajednica je suviše bogata da bi morala paziti!« 1 ) Jezik totalnog upravljanja 4. razaranje sredstava i porast rasi- Ovu vrstu dobrobiti — proizvodna superstruktura nad nesrećnom bazom društva — prožimaju »sredstva komunika­ cije« koja posreduje između gospodara i ο njima ovisnih. Sretna svijest otklanja svaku vezu. Magični. Pogođeni su i Vokabular i sintaksa. On je nov zato što je racionalan u tolikoj mjeri da je bez presedana. Podržava društvo koje je reduciralo — a u najrazvijenim područjima eliminiralo — nerazumnosti pri­ padne ranijim. no. ponovo se javljaju kao obilježja rasuđivanja u društvenom ponašanju. Njegov jezik svje­ doči ο identifikaciji i unificiranju. de­ monstriranja i kritike povlače se pred parcijaliziranjem. taj rat je na rubovima — on razara samo »nerazvijene« zem­ lje. supstancije i atributa. 30. 2 ) Pogledaj str. gube svoju autentičnu lingvističku rerpezentaciju.JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 91 panja demonstriraju njegovo izobilje i »visoki stupanj blago­ stanja«. Tortura je ponovo uvedena kao normalna stvar. Boston. U tim navikama mišljenja izražena je tendencija išče­ zavanja napetosti između pojave i realiteta. A m e r i c a n Houghton Mifflin. upravo kao što intelektualni napisi mogu proizvesti samo paraliteraturu. Ova identificiranja. Capitalism. po­ tvrđivanjem i imitacijom.

»boob tube« (budalasta cijev) televizija. str. tj. drugačijim jezikom govore laboratoriji odbrane i službenici egzekutive. Već sam se osvrnuo na hipoteze. negiranje svoga kodificiranog i deklariranog značenja. vidljivu prirodu. Upada u oči popularni jezik svojim prko­ snim i neposlušnim humorom u odnosu na oficijelno i poluoficijelno rasuđivanje. 4 3 Kao obviknutost mišljenja van znanstvenog i tehničkog jezika ovakvo rezoniranje izražava specifičan društveni i po­ litički biheviorizam. svaki jezik sadrži bezbrojne izraze koji ne zahtijevaju razvijanje njihova značenja. 156. komu­ nikacija tako isključuje genuini razvoj značenja. Sasvim je drugačije s izrazima koji označavaju stvari i događaje s onu stranu tog nekontroverznog konteksta. 5 ) Ibidem *) U američkom slengu »head-shrinker« (onaj koji suzuje gla­ vu) izraz je za psihijatra. kupuju i prihvaćaju. »beat it« i »dig it«. izbiti u vokabularu koji naziva stvari njihovim imenom: »headshrinker«. Nazivi stvari nisu samo »indikativ­ ni za način njihova funkcioniranja« već njihov (aktualni) način funkcioniranja. U centralnim tačkama danog univerzuma javnog rasu­ đivanja javljaju se analitičke propozicije koje same sebe kva­ lificiraju. Ovdje funkcionalizacija jezika izražava stezanje značenja što ima političku konotaciju. To je sintaksa u kojoj je struktura rečenice skraćena i kondenzirana na takav način da ne ostaje napetost. vitalne potrebe i htijenja. određen niz at») Pogledaj str. To su termini koji iz­ riču predmete i oruđa svakodnevnog života. te »gone. Pokušat ću u ovom poglavlju da ilustriram taj stil. Riječ po­ staje kliše i kao kliše upravlja govorom i pisanjem. takođe. Takve imenice kao što su »sloboda«. »dig it« — shvaćati. . određuje i »zatvara« značenje stvari isključujući druge načine funkcioniranja. »boob tube«. 31. ili preciznije. Pojam nema drugog sadržaja doli onog mode­ liranog riječju u publicističkoj i standardiziranoj upotrebi. Ona je prenesena u stil koji je dostojna lingvisti­ čka kreacija. ) Pogledaj str. nagovara ljude da rade. »demokracija« i »mir« impliciraju. Obilježje operacionalizma — da se pojam učini sino­ nimom dane skupine operacija 3 ) —javlja se ponovo u lingvis­ tičkoj tendenciji »da imena stvari treba smatrati indikativnim. riječi sve više apsorbi­ raju pojmove. Kao da običan čovjek (ili njegov anoni­ man govornik) u svom govoru želi potvrditi svoju humanost nasuprot postojećim silama. analitički. ekstreman. Bez sumnje. kvalificiranje. »gone man gone« — u transu. kao propozicijske for­ me u postojećem političkom rasuđivanju koje same sebi daju važenje 6 ). U bihevioralnom svijetu riječi i pojmovi tendiraju koincidiranju. 32. istovremeno za njihov način funkcioniranja i za nazive svoj­ stava i procesa simboličnih za aparat upotrijebljen da se stvari otkriju i proizvedu« 4 ). One funkcioniraju poput magično-ritualnih formu­ la. »beat it« znači: gubi se. Ova lingvistička forma ide na uštrb razvijanja značenja. kontrolori i menedžeri. Op. vlade i mašine. »prostora« između dijelova rečenice. ) Stanley Gerr. Rijetko su sleng i kolokvijalan govor bili tako kreativni. »Language and Science«. man. Imenica vla­ da rečenicom na autoritaran i totalitaran način i rečenica postaje deklaracija koju treba prihvatiti — ona suzbija de­ monstriranje. prev. »think tank«. »jednakost«. April 1942.* No. savladani u političkoj sferi. Ovi izrazi su opće razumljivi tako da njihovo golo javljanje proizvodi respons (lingvistički ili operacionalni) adekvatan kontekstu u kome su rečeni. Konstantno ulivane u svijest primaoca.92 ČOVJEK ÎEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 93 ne bez opozicije. standardizirano (reakcija). kao da će odbijanje i revolt. one rezultiraju njegovim zatvaranjem u krug uslova nametnutih formulom. »think tank« (kanta za mo­ zak) mozak. i »egghead«. To je riječ koja zapovijeda i organizira. »egghead« (jajoglavac) znači intelektualac. a riječ treba da nema drugačiji respons doli ponašanje uskla­ đeno s publicistikom. P h i l o s o p h y o f S c i e n c e . go­ ne«. Izgle­ da da zasada ovima pripada posljednja riječ. Ovo je tehnološko rezonira­ 5 nje koje tendira »identificiranju stvari i njihovih funkcija« ). eksperti za efikasnost i glasnogovornici političke lakirovke (koji snabdijevaju vođe odgovarajućim uresivanjem).

Ritualiziran pojam je učinjen imunim spram kontradik­ cije. već kad je uključena u imenicu. Ibidem. samo jezik terorističkog totalitarizma.000 dolara opremljen tepisima. Totalna komercijalizacija spaja one sfere života koje su ranije bile antagonističke. Veliki dio javno govorene i štampane riječi čini se nedovoljno prekondicioniranom čovjeku kraj­ nje nadrealistički. ili.000 dolara i da je model skloništa po 1. Nekad smatrana glavnim logičnim prestupom. izgradnja ko­ munizma i socijalizma. Sasvim je udomaćeno to da se partija koja radi za odbranu i rast kapitalizma naziva »socijalistička«. »projektil« i »harmonija« nepomirljive protivurječnosti i da nema ni logike ni jezika koji bi bili u stanju ispravno objediniti luksuz i atomske radijacije. Tako je određenjem tih poj om va. Decembar 1 . nikad ne ide ka kvalitativnoj razlici. Širenje i efikasnost ovog jezika potvrđuje trijumf društva nad protivurječnostima sadržanim u njemu. Relativno novo je opće prihvaćanje ovih laži u javno i privatno mnijenje.94 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 95 ributa koji se beziznimno pridijevaju kad je dotična imenica izgovorena ili napisana.). Ništa manje nije orwellian­ ski kad kontradikcija nije eksplicitna. terminima radnici i seljaci. koji je. prev. u stvari. scrabbleom* i TV aparatima. . zatvorenim termini­ ma onih moći koje oblikuju odnosni univerzum rasuđivanja. Univerzum rasuđivanja u kome su pomirene suprotno­ sti ima čvrstu bazu za takvo sjedinjenje — beneficijelnu ra­ zornost. zaprečeno izražavanje činjenice da je predominantan mod slo­ bode sužanjstvo i da je predominantan mod jednakosti na­ metnuta nejednakost. U kazali­ šnoj najavi »Posebna večernja predstava povodom izbora. i logika i jezik postaju savršeno razumljivi kad čujemo da je cijena nuklearne podmornice naoružane projektilima 120. Važenje nije primarno u činjenici da je to jezik prodaje (izgleda da biznis sa skloništima od posljedica atomskog bombardiranja nije bio tako dobar). inicijativa. Rezultat je poznati orwellianski jezik (»mir je rat« i »rat je mir« itd. 1960. bez sumnje. indivi­ duum. 1960. prikrivanje njihova monstruozna sadržaja. Novembar 2. Na obje strane je oponiranje događanju koje bi sezalo preko zatvorene analitičke strukture neispravno. Novembar 7. te falsificirani izbori »slobod­ ni«. U takvom univerzumu javnog rasuđivanja jezik se kreće u sinonimima i tautologijama. biznisa i nacio­ nalne moći. Ova najava programa razotkriva povezanost u manje ideologij­ skoj formi nego što je ona obično dopuštena. 1960. Ovakva lingvistička i politička obilježja datiraju mnogo prije Orwella. Otvorena. a ovo jedinjenje se izraža­ va u neometanom ligvističkom spajanju onih dijelova govo­ ra koji se sukobljuju. po kojoj se ravnaju druge riječi. ili je propaganda. kontradikcija sad postaje princip logike manipu­ liranja — realistička karikatura dijalektike. Sintaksa kra­ tica proklamira pomirenje suprotnosti tako što ih spaja u čvr­ ste i udomaćene strukture. jest jedan od mnogih načina kojima se rasu7 8 ) ) 9 ) *) N e w Y o r k T i m e s . No. a des­ potska vlada »demokratska«. Unificiranje suprotnosti što karakterizira komercijalni i politički stil. one se reprodu­ ciraju bez pucanja društvenog sistema. iako su sredstva potkrepljivani a istine i stupnjevi kažnjava­ nja veoma različiti. u najmanju ruku. društva s tehnološkim ovladavanjem du­ hom i materijom. Društvena igra — op. na Istoku. ukidanje neprijateljskih klasa. Na Zapadu je analitička predikacija s terminima slobodno preduzimanje. od onih njezinih sadržaja koji bi obezvažili. Logika je to dru­ štva koje sebi može dozvoliti da raspolaže logikom i da se igra destrukcijom. omeli prih­ vaćenu upotrebu imenice u iskazima politike i javnog mnje­ nja. Strindbergov Ples smrti«9) slučajno je promakla istina. izbori. već u tome što on proizvodi neposred­ no identificiranje posebnih i općih interesa. Analitička struktura odvaja imenicu. Naslovi poput »Radnik traži harmoniju projektila« 7 ) i oglasi poput »Luksuzno sklonište od radio­ aktivnih padavina« 8 ) još uvijek mogu evocirati naivnu reak­ ciju da su »radnik«. bučna kon­ tradikcija je postala shema govora i publiciteta. prosperiteta i potencijalnog uništenja. Ibidem. Pokušat ću da pokažem da su »čista bomba« i »neopasne radioaktivne padavine« samo ekstremne kreacije normalnog stila.000.

ovo rasuđavanje se zatvara spram svih drugih rasuđivanja koja ni­ su na njegovom vlastitom stanovištu. Prentice-Hall. sva komunikacija ima hipnotički karakter. Predikacija postaje recept. Ona je istovremeno obojena lažnom familijarnošću — rezultat konstantnog ponavljanja i vješto sa­ činjenog popularnog usmjerenja komunikacije. Mala je razlika u tome da li onaj kome se tako obraća to vjeruje ili ne vjeruje. str. Svojom sposobnošću da asimilira sve druge pozicije u svoje vlastite ono pruža mogućnosti kombiniranja najveće tolerancije s najvećom uniformnošću. spavaće sobe ili protsorije za dnevni boravak. ili »simpatičnom čovjeku«. treba da asocira (i on zaista aso­ cira) fiksiranu strukturu institucija. političkih zborova. Govorni i pisani jezik je grupiran oko »čvrsto fiksiranih pravaca« i »atraktivnosti« što posre­ duju tipificiranje. 33. Složenica atributivne konstrukcije stvara utvrđen sindrom: »Georgijanski samovoljni. »miru«. isto tako. Manife­ stirajući protivuriječnosti koje označavaju njegovu istinu. da sklonište od bombardiranja treba da pruži udobnost. a. T h e U s e s o f L i t e r a c y . U najrazvijenijim sektorima funkcionalne i manipuli­ rane komunikacije jezik nameće istinski zapanjujućim kon­ strukcijama identificiranje osobe i funkcije. 1953. Upotreba posvojnih oblika prikazuje pojedince kao puk aneks njiho­ va mjesta. Određenja poprimaju for­ mu sugestivnih zapovijedi — ona su više evokativna negoli demostrativna. konsekvencije prelaze relativno bezopasnu sfe­ ru trgovanja i prilično su ozbiljne. L i t e r a t u r e . neintelektualni guverner . Beacon Press. gdje se takav jezik metodički upotrebljava za »udomaćenje određenih sli­ ka« koje se usijecaju u svijet i u proizvod i pomažu da se prodaju ljudi i robe. Paris. Kako je to jezik istovremeno »pripitomljavanja i glo­ rifikacije« I 0 ) . Predstavljeni su kao Byurd Virdžinije. Kako mogu protest i odbijanje naći pravu riječ kad organi postojećeg poretka priznaju i oglašavaju da je mir zapravo ivica rata. naobrazbe i radnog mjesta — pogađa ga u neslužbenoj atmo­ sferi kuhinje. On ne misli ο bitno drugačijim (i moguće istinskim) eksplikacijama imenice. »vaše« novine. P o p u l a r C u l ­ t u r e a n d S o c i e t y . Kasnije ćemo ispitati dru­ ge konstrukcije u kojima se razotkriva autoritarni karakter jezika. Jednaka familijarnost je utvrđena posredstvom personaliziranog jezika koji igra značajnu ulogu u razvijenoj ko­ munikaciji 1 1 ). aspiracija. . i dalje. »vaša« najdraža robna kuća. To je jezik konstrukcija ko­ je nameću primaocu iskrivljeno i skraćeno značenje. egipatski Naser. to je doneseno »vama«. Tjednik Time može poslužiti kao ekstreman primjer tog smjera. beskonačno ponavljana. sadržan i profit). Dobro je to poznata tehnika industrijske propagande. Blough SAD čelika. i dalje. Stalno sparivanje određne imenice s istim »objašnjavajućim« pridjevima i svojstvima čini rečenicu hipnotičnom for­ mulom koja. stavova. str. utvrđen način. Ova je u ne­ posrednom odnosu s primaocem — bez distancije statusa. 1961. »vaša« autocesta. odnosno slušalac.« 10 ) Roland Barthcs. Uspjeh indicira to da ovakav jezik proizvodi samoidentificiranje pojedinaca s funkcijama koje izvode oni i drugi. a stvara fiksirana obličja koja se nameću premoćnom i krutom konkretnošću. No. 1981. treba i da reagira na specifičan. Bilo da se govori ο »slobodi«. stan­ dardizirane i opće stvari i funkcije predstavljene kao »speci­ jalno za vas«. bloki­ ran razvoj sadržaja. To je »vaš« član kongresa. prošlog tjedna imao je sve pripremljeno za jedan od svojih divljih. Editions du Seuil. . 11 ) Pogledaj Leo Lowenthal. i Richard Hoggart. čitalac. Svima im je zajedničko zatvaranje i skraćenje sin­ takse što odsijeca razvoj značenja. 161. dakako. da fundamentalna oružja nose ozna­ ke svojih cijena (u kojima je. fiksira značenje u svi­ jesti primaoca.96 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 97 đivanje i komunikacija imuniziraju protiv izraza protesta i odbijanja. L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . str. 109. Boston. . Analitička predikacija je takva represivna konstrukci­ ja. ipak njegov jezik svjedoči ο represiv­ nom karakteru tog jedinstva. primanje onog što se nudi u formi u kojoj je servirano. poziva »vas« itd. poslodavca ili poduzeća. »komunistu«. »gospođici Rheingold«. službe. Na taj način su nametnute.

AFL-CIO pokopava radikalne političke razlike koje su nekad razdvajale ove dvije organizacije. Ovaj jezik. zaštite i propagande u istu silu. 1960. Većina ovih kratica je sasvim razumna i opravdana na osnovu dužine neskraćenih oznaka. Takvo identificiranje može biti le*) Atomic Energy Commission — op. Bilješka ο skraćivanju. Talmadgea. fizička obilježja i nje­ gova politička praksa sliveni su u nerazdvojivu i nepromjen­ ljivu strukturu koja svojom prirodnom nevinošću i neposred­ nošću ovladava čitaočevom sviješću. Pogledaj J o h n K. diferencijaciji značenja: ona se kreće i živi samo kao cjelina. Široko je rasprostranjena upotreba kratica s vezicom. opterećeno. »znan­ stveno-vojni« povezuje napore za smanjenje strepnji i strada­ nja sa službom koja ih stvara. i nije obavezno. rezultat je sličan. političkim i vojnim frazama. Jessup. SSSR skraćuje socijalistički i sovjetski. Kongres treba uskoro da donese uredbu ο osnutku takve akademije. Rinehart and Winston. koji zaprečuju diferenci­ jaciju. Tako voljen otac koji ulijeva strah. a jezični izraz te identifikacije (u funkcio­ nalnoj imenici i u mnogim formama sintakse skraćenica) tvori bazičan Vokabular i sintaksu. »znanstveno-vojni banket« 1 3 ) i »nuklearni-pogon odašiljač-projektila« podmornica. aug. Skraćiva­ nje vezicom (eksplicitno ili neeksplicitno) ne izmiruje uvijek nepomirljivo. 58. a SEATO od eventualnog objašnjenja činje­ nice da neke jugoistočne države Azije ne pripadaju toj orga­ nizaciji. manje-više. »Stvar Identificira­ na sa svojom funkcijom« realnija je od stvari koja se razli­ kuje od funkcije. Ili. čaju »projektilaš bikovskih ramena« — ona prenosi ili pri­ jetnju ili. a »sankcioniran« od strane intelektu­ alaca. — ne može biti drugačije. »bikorameni projektilaš von Braun«. korumpirano. nadmoćnu cjelinu. f e b . Na primjer: »četkasto-obrvi« Teller. . Kad je jednom po­ stalo oficijelan Vokabular. »otac Η-bombe«. Zna­ čenje je fiksno. 14 ) Sugestija magazina L i f e . izgubilo je svoju kognitivnu vrijednost i služi samo prepoznavanju fakata nepostavljenih u pitanje.98 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 99 Guverner 1 2 ). Jer pojam ne identificira stvar s jednom funkcijom. Akademija slo­ bode. prev. eto. NATO. Izgleda da su ljudi koji govore i prihvaćaju ta­ kav jezik imuni spram svega i prijemljivi na sve. Nakon tako zadobivenog dominira­ nja personaliziranih i hipnotičkih obrisa. moći. dok bi se pri jasnom percipiranju znače­ nja kratice moglo postaviti pitanje ο članstvu Grčke i Tur­ ske. No. koje. UN. AEC*. netko bi se mogao usuditi da u nekima od njih vidi »lu­ kavstvo uma« — skraćivanje treba da pomogne kako bi se potisnula neželjena pitanja. U svojoj neposrednosti i direktnosti on koči pojmovno mišljenje i tako mišljenje uopće. onaj koji živi život rađa Η-bombu za uništenje života. P r e m a Davidu Sarnoffu. T h e N a t i o n a l P u r p o s e (sačinjeno pod nad­ zorom i uz pomoć uredništva magazina L i f e . u koju spadaju specijalisti hladnog rata 1 4 ) i »čista bom­ ba« — pridaje destrukciji svojstvo moralnog i fizičkog integriteta. dok je AEC sa­ mo jedna administrativna agencija među mnogim drugima. ipak. Taj stil je nadmoćna konkretnost. str. suprotstavlja se razvoju i izražavanju pojmo­ va. njegova funkcija. Struktura koja se nameće ujedinjuje aktere i akcije nasilja. koji konstantno nameće odraze. Izrazi koji označava­ ju posve drugačija područja i kvalitete sagnani su u čvrstu. animirajuću dinamiku. pak. Pa. Struktura ne daje mje­ sta distinkciji. Kratice označavaju samo ono što je institucionalizirano na takav način da je transcendirajuća konotacija odsječena. 22. Čovjeka i stvar vidimo u operaciji. 13 ) Posljednja tri podatka s u citirana u T h e N a t i o n . har­ moniju protivurječnosti. Možda nije slučajno da su ovakve konstrukcije osobito česte u teh­ nološkim. separaciju i distinkciju. i samo u operaciji. Holt. konstantno ponavljan u općerasprostranjenoj upotrebi. često je kombinacija sasvim blaga — kao u slu12 ) Izjava se ne odnosi na sadašnjeg guvernera već na Mr. 1960. Naracija je oču­ vana u dobro publiciranom okviru. takođe SSSR. New York. bez vezice. 20. 1958. To i ovdje rezultira magičnim i hipnotičkim djelova­ njem — projekcijama koje pronose neodoljivo jedinstvo. AFL-CIO. NATO ne ističe pakt nacija sje­ vernog Atlantika. DDR demokrat­ ska. ljudski inte­ resantne priče određene politikom izdavača. razvoju. članak može prosli­ jediti na davanje čak i bitnih informacija. UN oslobađa od naglašavanja ujedinjenosti. Adlai Stevenson i drugi. DDR itd. citirana u T h e N a t i o n .

opozicione elemente uma. Gra­ matički subjekt tako pronosi značenje koje premašuje ono izraženo u rečenici. već ga definira kao biće u dotičnom stanju. No. des . U izreci »munja udara« čovjek »ne misli ο golom udaranju munje. no. Berlin. unificiran jezik kratica jest jezik jednodimenzionalne mi­ sli. već se konstituira u njima — rezultat je procesa posredovanja izraženog u rečenici 1 6 ). i to ostaje u različitim stanjima. a time suzbija i saznanje činjenica i njihova povijesna sadržaja. 15 ra u stanja i funkcije. ona rastvaraju pojmove u operacije i isključuju one intenci­ je pojma koje su u kontrastu s takvim rastvaranjem. hipnotičke formule. štaviše. operacionalna i tehnološka određenja su specifična upotreba pojmova za specifične svrhe. koji rečenica određuje u posebnom stanju funkcije. ona ga ne rastva) W . štaviše. on je više od imenice: on imenuje koncept stvari. kad se predaje ne­ posrednim činjenicama. Reduciranje pojma na fiksne odraze. ono suzbija prepoznavanje činilaca iza činjenica. 254. potencijalnosti i aktualnosti — ulaženje negativnih logičkih određenja u po­ zitivna. pokazuje sadržaje koji su potisnuti u funkcionalnom jeziku. prije svega. kad se suprotstavlja apstrakciji i posredovanju. Da bih ilustrirao novum takvog jezika. dok dijalektički pojmovi razvijaju zbiljske proturječnosti. pojam odriče identi­ fikaciju stvari s njenom funkcijom. esencije i pojave. a možda i jedini smisao operacionalnih i tehnolo­ ških pojmova. U njemu operacionalni i bihevioralni razum absorbira transcendentne. U svom vlastitom razvoju je dijalektička mi­ sao došla do poimanja povijesnog karaktera protivurječnosti 16 ) Pogledaj u vezi s filozofijom gramatike i dijalektičkom lo­ gikom Hegelov koncept »supstancije kao subjekta« i »spekulativne re­ čenice« u Prodeovoru F e n o m e n o l o g i j i d u h a . U društvu i za društvo je od vitalnog zna­ čaja ova organizacija funkcionalnog rasuđivanja. str. pokazat ću sažeto razlike spram klasične filozofije gramatike. »supstancija«. Predominantne tendencije govora koje odbijaju ova razlikovanja izražavaju promjene u načinu mišljenja ο kojima smo raspravljali u prethodnim poglavljima — funkcionali'. ona je nji­ hova »univerzalna« i supstantivna srž. identificiranje stvari (i osobe) s nje­ nom funkcijom — to su tendencije koje razotkrivaju jedno­ dimenzionalan duh u jeziku kojim on govori. Prema toj filozofiji. niti egzistira kao entitet prije i izvan svojih predikata. Insistiranje na filozofskim elementima u gramatici. gramatički subjekt rečenica jest. a realitet je prisutan u obje. koja transcendira bihevioralan plan i povezuje lingvističke kategorije s ontolo­ škim. logičkog i ontološkog »subjekta«. Aludirao sam na filozofiju gramatike da bih osvijetlio razmjer u kome jezična skraćenja indiciraju kratkoću misli koju ona. zapri­ ječen razvoj samovrednovanja. na povezanosti gramati­ čkog. apstraktna misao.100 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE • JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 101 gitimno. v . on razlikuje ono što je stvar od kontigentnih funkcija stvari u postojećem realitetu. vršenju određene funkcije. funkcijama i kvalitetima koje rečenica predicira subjektu. ona je sred­ stvo koordinacije i subordinacije. 17 Ja ću raspravljati ) ο tim elementima u odnosu na na­ petost »jest« i »treba da«. univerzal­ no. Pret­ hodno svojoj operacionalnoj upotrebi. Ako subjekt nije vlastita imenica. već ο samoj munji koja udara«. Ovaj je aktivno ili pasivno povezan sa svojim predikatima. utvrđuju i izvode. ona ostaje to što jest u tim odnosima i »protiv« njih. Unificiran funkcionalni je­ zik je nepomirivo antikritičan i antidijalektičan.iran. Subjekt niti iščezava u svojim predikatima. zaprečeni u izrazu i komunikaciji. Dvije dane dimenzije su antagonističke. nije identično s tim odnosima. Sinteza propozicije po­ vezuje radnju (ili stanje) sa subjektom tako da je subjekt oz­ načen kao akter (ili nosilac) pa se razlikuje od stanja ili fun­ kcije u kojoj se nalazi u određenom slučaju. O b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . sa svoje strane. 17 ) U poglavlju V. Humboldt. Kad jezično ponašanje blokira razvoj pojma. Riječima Wilhelma von Humboldta: imenica kao gra­ matički subjekat označava nešto što »može ući u određene 15 odnose« ). 1936. Održavana napetost prožima dvodimenzionalni uni­ verzum rasuđivanja u kome je na djelu kritička. negativne. Kad rečenica daje određenje svog subjekta. ali ostaje različit od njih. imunost spram kontradikcija. misli subjekt koji je »prešao u akciju«.

operacionalna racionalnost ima malo mjesta za povijesni um i malo koristi od njega 1 8 ). 1960. ili Marxom — Engelsom — Lenjinom. a kao takva ona je bitno prosuđivanje ). mod »posredovanja« koji na trenutke razbija sveprisutnu moć datih činjenica. nije proizvod propa­ danja . . Suočena s danim društvom kao ob­ jektom svoje refleksije. Povijest očuvana pamćenja. služe transformiranju krivosti u istinu. ono omogućuje razvoj pojmova koji destabiliziraju i transcendiraju zatvorenost u postojeće tako što ga razumije­ vaju kao povijesnu datost. ne samo da prakticira orwellianski i ezopovski jezik već i suzbija i zabo­ ravlja historijsku stvarnost — užas fašizma. a isto tako i likvidiranju uz­ nemirujuću racionalnost sadržanu u tom iracionalnom ostat­ ku. ideju socijaliz­ ma. Dosta često se evocira bilo u vezi s očevima osnivačima. i poglavlje V. To znači ništa manje nego da građansko društvo u svom razvoju likvidira sjećanje. a princip racionaliteta građan. i čak identične sa svojim suprotnostima. pretpostavke demokracije. poput Wernera Sombarta i Maxa Webera. 20 ) Pogledaj str. kad su temelji demokracije harmonično dokinuti u demokraciji. iščezava iz danog univerzuma događanja. zivnost sadržaja memorije. Ο borbi protiv povijesti bit će dalje raspravljano u poglavlju VII. . . Sjećanje je mod disocijacije od danih fakata. Funkcionalni jezik je radikalno antipovijesni jezik. Tako se »druga« dimenzija misli javila kao povijesna dimenzija — potencijalnost kao povijesna mogućnost. kad je program prosvijećenog kapitalizma uspje­ šno poražen tako što ga se etiketira »socijalizmom«.« »Ekonomisti i sociolozi. nada ostaje nada. u: Bericht über Erzieherkonferenz am 6 und 7 November in Wiesbaden. sadržaj slobode. a izgleda da je postojeće društvo shvatilo subver18 ) To ne znači da historija. tad su stari povijesni pojmovi obezvrijeđeni modernim operacionalnim redefinicijama. Kad birok­ ratska diktatura vlada komunističkim društvom i određuje ga. Da li je taj antipovijesni trend dio borbe protiv one dimenzije duha u kojoj bi se mogle razvi­ ti centrifugalne sposobnosti i snage — sposobnosti i snage koje bi trebale zapriječiti totalnu koordinaciju individuuma s društvom? Sjećanje na prošlost može rezultirati opasnim uvidima. nametnute od strane postojećih sila i moći činjenica. koje.102 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO i procesa njihova posredovanja kao povijesnog procesa. .skim. Ono u zbiljskoj povijesti čovjeka traži kriterije isti19 ) Th. str. Ovo prosuđiva­ nje je daleko od toga da bi nužno uključivalo indiferentni re­ lativizam. privatna i opća. kad fašistički režimi funkcioniraju kao partneri slobod­ nog svijeta. a njezina realizaci­ ja kao povijesno događanje. Bo­ jazni i aspiracije čovječanstva potvrđuju se u individualnoj memoriji koja oživljuje lične doživljaje — opće je u pojedi­ načnom. Potiskivanje ove dimenzije u društvenom totalitetu operacionalne racionalnosti je potiskivanje povijesti. kritička misao postaje povijesna svi­ 20 jest. često puko za­ zivanje služi blokiranju takva razvoja koji bi p o k a z a o njegovu povi­ jesnu neadekvatnost.9) Sve veći racionalitet razvijenog industrijskog društva tendira likvidiranju uznemirujućih elemenata vremena i sje­ ćanja kao »iracionalnog ostatka«. 11. Prepoznavanje prošlosti i odnošenje na prošlost kao sada­ šnjost suprotstavljeno je funkcionalizaciji misli u postojećem realitetu.. »Was bedeutet Aufarbeitung der Vergangen­ heit?«. W. vrijeme.. a to nije akademsko. princip tradicionalizma su pridali feu­ dalnim formama društva. no dok se u stvarnosti te­ ror ponavlja u uvijek novim formama. Te redefinicije su falsifikacije. . funkcionalizaciji kao učinku postojećeg realiteta. I teror i nada oživljuju. Adorno. 14. No i ovo su ritualizirana zazi-' vanja koja ne dozvoljavaju razvoj prisjećenog sadržaja. 10. Pamćenje sabire teror i nadu prošlosti. To je potiskivanje vlastite prošlosti društva — i njegove budućnosti utoliko što se ta budućnost obraća kvalitatavnoj promjeni. ili pak sa skromnim porijeklom predsjedničkog kandidata. . uspomenu kao ne­ ku vrstu iracionalnih ostataka . već je ono povezano s principima napretka građan­ skog društva.«. Totalitet u kome su kategorije slobode postale razmjenIjive. Nadvladava ga totalitar­ na moć bihevioralnog univerzuma: »Ljudsko strašilo bez memorije . Frankfurt. negaciji postoje­ ćeg. Ono se opire zatvaranju danog univerzuma rasuđivanja i pona­ šanja. već političko pitanje.

Na primjer. cit. 87. Proizvodni rast postojećeg ko­ munističkog društva osuđuje. i dalje. Kad ta kritička svijest govori. tj. Orijentacija rasu­ đivanja (i akcije) na termine kao što su »proletarijat«. objašnjena i optužena. »objektivni sadržaj«. Na ovom mje­ stu 2 2 ) je dostatno da citiramo i parafraziramo Rolanda Bart­ hesa: »Više nema bilo kakva razmaka između imenovanja i prosuđivanja. u društvenoj stvarnosti i na­ suprot njoj. a što lažno. 37—40. »diktatura staljinističkog aparata« postaje ori22 23 ) Za dalje raspravljanje ο ovim kriterijima pogledaj poglavlje VIII. str. »rad­ nički savjeti«. to nije sve. razvijaju svoj sadržaj u kon­ tradiktornim predikatima. što je istinito. Naprotiv. . a s druge strane jezik Johna Stuarta Milla je u velikoj 21 mjeri demonstrativan. Takav dijalektički odnos suprotnosti. Autoritarno ritualiziranje rasuđivanja je još upecati jivije tamo gdje upliviše i sam dijalektički jezik. Ovaj jezik nije više uopće podoban za »rasuđivanje«. .! njegovu krutu strukturu. sadržan u gor­ njoj postavci omogućen je poimanjem da je subjekt povijesni činilac čiji se identitet konstituira u povijesnoj praksi i sup­ rotstavljanju povijesnoj praksi.104 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 105 nitosti i krivosti. Na pri­ mjer. učinjena ekspiicitnom. Jezik utvrđuje nesumnjivo ispravno i krivo. uspostavili gospodare i sluge. Možemo ih ta­ kođer naći (iako u drugačijim modima) u stilu velike kon­ zervativne i liberalne kritike građanskog društva u razgranjavanju. pokoravanja prirode.. a pri tome je jedna vrijednost opravdanje neke druge vrijednosti. ) Roland Barthes. Raspravljanje razvija i izriče konflikt između stvari i njezine funkcije. a tautologije su vraški efektne »rečenice«. konceptualan. . štaviše. loc. Na žalost. stvaranja društvenog bogatstva — izopačenja i destrukcije tih ostva­ renja. oni dozvoljavaju ot­ voreno razvijanje. ona postaju »odvajanje dobra od zla«. »vlada« suprotnim predikatima. Valjanost takve vrste proizvodi svijest za koju je jezik postojećih moći jezik istine 2 "). zatvaranje jezika je kompletno . determinirali način života. »revizionist« jest kazneni zakon. ona govori »le langage de la con­ naissance« (Roland Barthes). Komunistički manifest pruža klasičan primjer. napredovanja i nazadovanja 2 1 ).« Zatvoren jezik ne demonstrira i ne objašnjava — on saopćava odluku. artikuliraju službenu osudu. Ovdje svaki od dva ključna termina — buržoazija i proletarijat. ritualizacija nadvladava jezik koji pokušava dozvati u svijest izvornu istinu i očuvati je. otvoren — još se nije podredio hipnotičko-ritualnim formulama današnjeg neokonzervativizma i neoliberalizma. cit. Zahtjevi pre­ stiža u industrijalizaciji i totalnog podređivanja čovjeka pro­ izvodnom aparatu očituje se u autoritarnoj transformaciji marksističkog jezika u staljinistički i poststaljinistički. a taj konflikt nalazi svoj jezični iz­ raz u rečenicama koje povezuju kontradiktorne predikate u logičku jedinicu — pojmovni izraz objektivne stvarnosti. Kad daje određenja. Buržoazija je subjekt tehni­ čkog progresa. Ključni termi­ ni tog jezika nisu hipnotičke imenice koje beskonačno sazi­ vaju iste zamrznute predikate. In­ terpretacija ovih zahtjeva od strane vođa koji kontroliraju aparat određuje što je ispravno. određenje termina kao što su »skretanje«. dictum. Slično tome. slobodarsku komunis­ tičku opoziciju. proletarijat nosi atribute totalnog ugnje­ tavanja i totalnog poražavanja ugnjetavanja. ) Pogledaj moj S o v i e t M a r x i s m . Kontrast između dva jezika ο kojima je riječ ilustrirao sam stilom Marxove teorije. -tr. One izriču sudove u »prejudiciranoj formi«. On se kreće u tautologijama. koji rastvara zatvoreni unjyer^_ zum rasuđivanja. s jedne strane jezik Burkea i Tocquevillea. On artikulira činjenice i utvrđuje ih na osnovu moći aparata — proklamiranje je koje ratificira samo sebe. no kritički kvaliteti spoznaje nisu ekskulzivne karakteristike Marxova stila.Posredo­ vanje prošlosti sa sadašnjošću razotkriva činioce koji su re­ zultirali činjenicama. čak. oslobođenja. suprotnost je demonstrirana. a što krivo. zapovijed. takođe. Oni ne ostavljaju ni prostora ni vremena za ras­ pravljanje koje bi pokazalo rascjepničke mogućnosti alterna­ tive. ono zacrtava granice i alternative. Za razliku od orwellianskog jezika. loc.

Takođe. simboli biznisa. Institucije slobode govora i misli ne zaprečuju mentalnu koordinaciju s postojećim realitetom. Na djelu je suprotstavljanje pojmovima koji su shvatili povijesnu situaciju. čak i tamo gdje ne prenosi zapo­ vijedi. F. Pollock. i ti su prisiljeni da vjeruju ono što im se kaže. 545. Koordinacija pojedinca s društvom seže do u sfere svijesti u kojima se zgotavljaju pojmovi kojima se smjera razumjeti postojeća stvarnost. Europaeische Verlagsanstalt. Ti pojmovi su preuzeti iz intelektualne tradicije i prevedeni u operacionalne termine. ta domina­ cija političkih vođa je inkorporirana u dnevne aktivnosti i relaksaciju građana. izd. Tu je prošlost ukočeno zadržana. on ne tra­ ga za istinom. ovakvo komuniciranje nije terorističko. Istraživanja preduzeta u totalnom upravljanju Funkcionalno komuniciranje je samo izvanjski sloj jed­ nodimenzionalnog totaliteta u kome je čovjek podučavan da zaboravi — da prevodi negativno u pozitivno tako da može i nadalje funkcionirati. trgovine i zabave. ovaj ) Za Zapadnu Njemačku pogledaj relevantne studije preduzete u Institutu für Sozialforschung. već je to narod. nadalje. u prodavanju i kupovanju. nije finis tragoediae — tragedija može upravo početi. Nije to satira nakon tradegije. Frankfurt. poglavito str. On odriče ili apsorbira transcendentni Vokabular. 24 se opravdava u akciji — u obavljanju posla. njene funkcije i sadržaja. takođe. Čovjek ne »vje­ ruje« u ono što deklarira operacionalni koncept. razvoja. izgleda. No. No. Naprotiv. Njihova sloboda od efektivnog narodnog suvereniteta je veća što je globalniji izazov koji izgrađuju da bi se s njim suočavali i što normalnije postaje srođavanje s mogućnošću totalne destrukcije. Tendencija političkog jezika da postane jezik komerci­ jalne propagande. a »simboli« politike su. S p r a c h e i n d e r v e r w a l t e t e n W e l t . kapitalističkim i nekapitalističkim zemljama 2 4 ). neov­ lašteno da pretpostavi da primaoci vjeruju. 1955. Ovo prevođe­ nje rezultira reduciranjem napetosti između misli i zbilje putem slabljenja negativne moći misli. itd. To ne znači da se umanjila moć profesi­ onalnih političara. u neobraćanju pažnje na druge. odsustvo njihova razvijanja u savremenoj situaciji — blokiranje njihove dijalektike. I ponovo. Svojstvo novog magično ri­ tualnog jezika jest da ljudi ne vjeruju. Prema Rolandu Barthesu. tj. ona se svodi na različite mode tehnike manipuliranja i kon­ trole. kontradik­ cije. Jezik ne samo da odražava te kontrole već i sam po­ staje njihov instrument. no. u televizijskim spektakli­ ma konkurentskih kandidata za vodstvo nacije jest komp­ letna sveza politike. ili im nije stalo. putem supstituiranja odraza za pojmove. to je lažna spona i fatalno je preuranjena — biznis i zabava su još uvijek poli­ tika dominacije. Ovaj jezik upravlja putem reduciranja lingvističkih formi i simbola refleksija. nije heroj onaj koji će biti ritualna žrtva. No. no prilagođen i prilično zadovoljan.206 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 107 jentacija na ritualne formule. kad »proletarijat« više ne egzi­ stira ili ga još nema. apstrakcije. biznisa i zabave. već izbor i slobodu. Frankfurt am Main 1950—1951: G r u ­ p p e n E x p e r i m e n t . a ima li danas u orbitu razvijene industrijske civilizacije društva koje nije pod autoritarnim režimom? Kako se supstancija razli­ čitih režima više ne javlja u alternativnim načinima života. a ipak djeluju u skladu s danim trendom. no nije posredovana sa sadašnošću. Karl Korn. u demokratskim i nedemokratskim. to je jezik »svojstven svim autoritarnim režimima«. U prodaji opreme za opuštenu razonodu u skloništima od bombardiranja. . Ono je. premošćivanje rascjepa između ranije dva različita područja društva. Frankfurt. Heinrich Scheffler. a borba protiv birokracije oslabila efikasnost jedine stvarne snage koja može biti mobi­ lizirana protiv kapitalizma u internacionalnim razmjerima. već informacije. Promjene u jeziku su paralelne s promjenama u poli­ tičkom ponašanju. već uvodi i nameće istinu i lažnost. 1958. kad bi direktna kontrola »odozdo« ome­ tala progres masovne proizvodnje. za oba dijela Njemačke. kad ne zahtijeva kontrolu i podre­ đivanje. pokazuje u kojoj su mjeri dominacija i upravljanje prestali biti neovisne funkcije teh­ nološkog društva. Ritualni autoritarni jezik se širi svuda po suvremenom svijetu. Odigrava se zamašno redefiniranje same misli. i dalje. reduciran.

Štaviše. Na osnovu toga svi kognitivni koncepti imaju tranzitivan smisao: oni idu preko deskriptivnog referiranja pojedi­ načnih fakata. preliminarno određenje ο upo­ trebi termina »koncept«. teorija i praksa treba da budu ukolotečeni s činjenicama njegova egzistiranja tako da ne ostav­ ljaju prostor za konceptualnu kritiku tih činjenica. pojmovi spo­ znaje prodiru s onu stranu danog konteksta činjenica — u procese i okolnosti na kojima počiva neko društvo. »Koncept« znači specificiranje mentalnog reprezentiranja nečega što je razumljivo. U svakom slučaju. ako je uvijek apstraktan i opći. pa su im sadržaj i značenje identični s realnim objektima neposrednog iskustva. konflikt između pojma i neposredne činjenice — konkretne stvari. Odvajanje čisto lingvis­ tičke od konceptualne analize već je i samo izraz no­ vog usmjerenja misli. analiza mora postati znatno ap­ straktnija i ideološka. no ipak i različni od ovih. a koje »objašnjavaju« dotičnu stvar (posredovanje). shvaćeno. nekritički akomodirajući karakter onih moda mišljenja koji tretiraju pojmove kao mentalne doskočice i prevode opće pojmove u termine s posebnom. mišljenja ili pitanja riječi i pojmo­ va — lingvistička i epistemološka analiza opiru se či­ stim akademskim distinkcijama. neka situacija. U ovom kontekstu operacionalno tretiranje pojmova poprima političku funkciju. na putu k apstraktnijem teorijskom području. Pojam bilo čega konkretnog je proizvod mentalne klasifika­ cije.108 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 109 To je filozofski razvoj. mental­ ne ili materijalne — prispijeva ona u krivu konkretnost — konkretnost izdvojenu iz uslova koji konstituiraju stvarnost. analiza će morati zaci u povijest filozofske tradicije i pokušati pokazati ten­ dencije koje su vodile ka prelomu. Prije nego što pređemo na filozofsku analizu. organizacije i apstrakcije utoliko što ti mentalni procesi rekonstruiraju pojedinačno u njegovim općim okolnostima i odnošenju transcendirajući njegovu neposrednu pojavu u smjeru njegova realiteta. »ra­ zlični« su po tome što je pojam rezultat refleksije koja je stvar razumjela u kontekstu (i u svjetlosti) drugih stvari koje se nisu javile u neposrednom iskustvu. diskrepancija. između riječi koja se odnosi na pojam i one koja se odnosi na stvari. to je zato što obuhva­ ća više. a direktno povezana s određenim uslovima karakterističnim za raz­ vijeno industrijsko društvo. Otuda shvaćanje ο »realitetu općeg«. no to transcendiranje je empirijsko jer rezultira prepoznavanjem činjenica po onom što stvarno jesu. Nadilaženje operacionalnih pojmova značenjem razot­ kriva ograničenu i čak varljivu formu u kojoj je dopušteno da se iskuse činjenice. koja rukovodi kritiku. koja najjasnije treba da pokaže u kojoj je mjeri društvo pokorilo misao. naime. saznato kao rezultat procesa refleksije. objektivnom referencijom. Otuda. ili odnos bitan za pojedinačno koji determinira formu u kojoj se ono javlja kao konkretan objekt iskustva. podržavaju i destruiraju dano društvo. Pojedinac i njegovo ponašanje su analizi­ rani u terapeutskom smislu ·— u smislu prilagođenja njegovu društvu. a koje su prisutne u svim pojedinačnim činjenicama — proizvode. Misao i izraz. ako su oni shvaćeni (begriffen. U svojoj upućenosti na povijesni totalitet pojmovi saznanja transcendiraju svaki operacionalni kontekst. društvo. tako­ đer. Riječ je ο sferi najudaljenijoj od kon­ kretnosti društva. iznijet ću sažeto dva slučaja (po mom shvaćanju reprezentativna) u graničnom području empirijskog istraživanja. Otuda napetost. može poslu­ žiti kao uvod. Terapeutski karakter operacionalnih pojmova se naj­ jasnije pokazuje tamo gdje se pojmovno mišljenje metodički infiltrira u službu iskorištavanja i poboljšavanja postojećih . Ako su činjenice društveni fakti. Da bi rasvijetlila razmjer nje­ gova napuštanja tradicije. To nešto može biti objekt svakodnevne prakse. auf ihren Begriff gebracht). Tamo gdje ovi reducirani pojmovi upravljaju analizu ljudske stvarnosti — bilo individualne bilo društvene. drugo u odnosu spram pojedinačne stvari — univer­ zalan uslov. »Identični« su utoliko što označavaju istu stvar. Kako je slijedeća kritika empirijskog istra­ živanja preduzeta kao priprema za potonju filozofsku analizu — a i poduprta je njome —. roman. Predmet našeg raspravljanja — pitanja jezika. po­ stali su objekti misli. Ako pojam nikad ne označava određenu konkretnu stvar. koje će naredna poglavlja poku­ šati objasniti.

Tad se očituje ideološki i politički karakter činjenica. odio za ljudske od­ nose. »najamnina je preniska«. tako da je njihova maglovita općenitost mogla biti reducirana na okvire pojedinačnog. utjecao na oblikovanje subjekata — ljudi koji su predmet njegova proučavanja. Cambridge: Harvard University Press. loc. nisu nas mogle zaustaviti taktikom bloki­ ranja i tako su počele izučavati ljudske odnose' u ekonomici. M a n a g e m e n t a n d t h e W o r k e r . stabilizira ih unutar represivne cjeline i prihvaća stanovište te cjeline kao stanovište analize. a ovaj nije i sam predmet kritičke analize koja bi ograničenost sistema transcendirala u smjeru povijesnog toka — a tek u ovome funkcije i disfunkcije sistema postaju to što jesu. 1960. društvu. Humanije je i produktivnije imati u organizaciji rada dobre odnose nego loše. postane objekt kritičke teorije koja smjera upravo na strukturu društva. Operacionalni pojmovi završavaju u metodama usavršene društvene kontro­ le: postaju dio znanosti ο organizaciji. »mnogostruke konsekvencije«. T h e S e r v a n t s o f P o w e r . Za ilustraciju ću uzeti »klasičan« primjer industrijske sociologije: ispitivanje radničkih odnosa u poduzeću Havvthor25 ) U teoriji funkcionalizma se ne pojavljuje terapeutički i ide­ ološki k a r a k t e r analize. po mom mišljenju. ocrtavajući. Oni su. preduzeta pred oko četvrt stoljeća. maglovitim terminima«. pa su metode odonda postale znatno rafiniranije. na termine koji označavaju posebnu situaciju iz koje je potekla pritužba. i dalje. »detalj­ no uslove u kompaniji«. No. Middletown. ne Zapadne električne kompanije 2 6 ).. »elemenat«. str. A H i s t o r y of the Use of S o c i a l S c i e n c e in A m e r i c a n I n d u s t r y . u drugačijem svjetlu se javlja racionalnost ovakve vrste društvene znanosti kad dano društvo. Wesleyan University Press. pa elaboracija adekvatnih pojmova saznanja zahtijeva prevazilaženje varljive konkretnosti pozitivističkog empiricizma. te determinantnu za njihovo mjesto i funk­ ciju. tad se ništa ne može prigovoriti toj vrsti so­ ciologije i psihologije. ispitivanje motiviranosti. No. Terapeutički i operacionalni koncept postaje lažan utoliko što izolira i atomizira činjenice. 1947. harmoniju umjesto sukobljavanja želja kupaca i potreba biznisa i politike. »jedinka«. prisutnu u svim pojedinačnim činjeni­ cama i uslovima. Funkcionalna analiza je uključena u selekcioniran sistem. »funkcija«). njihova supstan­ cija i funkcija su ostali isti. štaviše. kao okvir razma­ tranja. Metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam tad postaje represivno reduciranje misli 2 5 ). To je stara studija. Ako dana forma društva jest i ostaje krajnji obzor teorije i prakse. »dio«. 255.« Analizirajući pritužbe radnika ο radnim uslovima i na­ jamnini. Ovo su riječi radnika automobilske industrije u Labor Looks at Labor: Uprave »nas nisu mogle zaprečiti' u spro vođenju orga­ niziranih protesta. Opća forma je bila raščinjana u iz­ reke koje ustanovljuju posebne operacije i uslove iz kojih je 26 ) Citati s u iz: Roethlisberger and Dickson. pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izja­ vama kao što su »prostorije za pranje su nezdrave«. poglavlje 5. on je prikrit a p s t r a k t n o m općenitošću poj mova (»sistem«. tržišta i javnog mnjenja. Rukovođeni principima operacionalnog mišljenja. ugodne uslove za rad umjesto loših. da im nedostaje »objektivno pozivanje« na »opće prihvaćene mjere« i da ih karakterizira »bitna razlika spram svojstava općenito povezanih sa svagdašnjim činjenicama« 2 7 )· Drugim riječima. istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana »neodređenim. Pogledaj izvrsnu raspravu u Loren Baritz. taj način mišljenja se otada ne samo proširio u druge društvene znanosti i u filo­ zofiju već je. politici da bi pronašli kako da zaustave sindikate. T a k o funkcionalna teorija pokazuje varljivost krivo postavljene apstraktnosti.110 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 111 društvenih uslova u okvirima danih društvenih institucija — u industrijsku sociologiju. također. Općost pojmova je postignuta apstrahiranjem od upravo onih svojstava koja čine sistem povijesnim i koja daju kritičko-transcendentni smisao njegovim funkcijama i disfunkcijama. »ova služba je opasna«. tako. cit. u principu. 27 ) Roethlisberger and Dickson. primjenljivi na bilo koji »sistem« koji sociolog odabere kao objekt svoje analize — od najma­ njih grupa do društva kao takvog. . istra­ živači su se uputili na prevođenje ili reformuliranje tih izjava. i 6.

izjava izraža­ va zamašnu optužbu koja uzima pojedini slučaj kao mani­ festaciju općeg stanja i daje da se nasluti da ovo neće biti izmijenjeno poboljšanjem pojedinih slučajeva. Neprevedena izjava formulira opće stanje u njegovoj općenitosti (»najamnina je preniska«). no. a nje­ gova funkcija nije da misli pretpostavkama kritičke teorije. s t r . Kako se menedžerski način mišljenja i istraživanja širi u druge dimenzije intelektualnog napora. s t r . i samo u svojoj općenitosti. Njegov slučaj je supsumiran pod drugi genus — genus pojedinačnih slučajeva teškoća. kad su univerzalni poj­ movi koji se protive funkcionalizaciji raščinjeni na pojedi­ načne referencijé. najamnina nije odviše niska. »Na taj način su mnoge od pritužbi bile reinterpretirane i upotrijebljene za uplivisanje na poboljšanje« 2 8 ). 256. U tom kontekstu funkcionalizacija ima istinski terapeutički učinak. cit. općenito govoreći. No. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B.112 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 113 izvedena pritužba. Konkretnost pojedinačnog slučaja koju ostvaruje prevođenje jest rezultat niza apstrakcija od realne konkretnosti koja leži u univerzalnom karakteru dotičnog slučaja.. Intervju otkriva »da mu je žena u bolnici i da je zabrinut oko zapadanja u troškove ^ liječenja. pljuvanja na pod i sličnih navika. Informiranje je tad potvrdilo da je to »poglavito zbog nepažnje nekih radnika«. pojedinog po­ duzeća. već da nauči nadzornike »humanijim i efikasnijim metodama u saobraćaju sa svojim radnicima« 3 0 ) (no. Ona nadilazi posebno stanje u nekoj tvornici i pojedinačnu radnikovu situaciju. postavljen je dežurni na stalnu dužnost u pra­ onice. a možda. On više nije »radnik« ili »najamni radnik« (član klase). radnik Β će shvatiti da. Tako netransformirana izjava ustanovljuje konkretan odnos između pojedinog slučaja i pripadne cjeline — a ta cjelina uključuje uslove van pojedine službe. Takvo prevođenje značajno mijenja smisao stvarne tvrdnje. Upravo ta operacija čini izlječenje mogućim. Cjelina je u prevođenju eliminirana. i radnikova vlastita prevođenja. i na kome bi se njegova služba pokazala kao »služba« radničke klase. Kad se pokazala briga za račune liječenja. i da je ona bila teškoća samo u njegovoj pojedinačnoj situaciji (koja može biti slična drugim pojedinačnim situacijama). 29) I b i d e m . Kad je lično nezado­ voljstvo izolirano iz opće nesrećnosti. Pojedini slučaj ostaje instanca univerzalnog — ne mo­ že način mišljenja poništiti opće pojmove — no drugačijeg genusa no što je onaj mišljen u neprevedenoj izjavi. čak. uslijed bolesti njegove žene. za njega pritužba može imati odista pojedinačno i lično značenje koje prevođenje iz­ nosi kao »latentan sadržaj«. Sputano iskustvo nije njegovo vlastito djelo. nedovoljne da podmire njegove financijske oba­ veze« 29 ). već radnik B. 28) I b i d e m . Jedan drugi primjer: radnik Β izjavljuje da je zarada po učinku u njegovoj službi niska. van pojedine lične situacije. ne ide do uporišta na kome bi radnik iskusio sebe kao »radnika«. bila je pro­ vedena kampanja protiv bacanja papira. jezik koji on upotrebljava potvrđuje svoje objektivno važenje nasuprot radnikovoj svi­ jesti — izražava uslove koji jesu. dok je pritužbi bila posvećena briga mije­ njanjem tih posebnih operacija i uslova. izgleda da je ter­ min »human« neoperacionalan i da zahtijeva analizu). Autori Management and the Worker bili su uvelike svje­ sni tih implikacija. 2 6 7 . Radnik može i ne biti svjestan toga. Oni kažu da je jedna od temeljnih funkci30) L o c . Na primjer. išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština«. izjava »praonice su nehigijenske« brla je prevedena u »tom i tom prilikom. V I I I . U svojoj općenitosti. dati slučaj postaje incident podoban tret­ manu i rukovanju. s t r . zaposlen u tvornici Hawthorne Zapadne električne kompanije. Prevođenje povezuje općenitu izjavu s ličnim isku­ stvom radnika koji je izriče. Treba istaknuti da operacionalni istraživač u svojim prevođenjima naprosto slijedi proces stvarnosti. tako službe koje prezentira ovaj način mišljenja postaju sve neodvojivije od njegove znanstvene valjanosti. iako oni nisu »za njega«.

istraživanje je zatvoreno unutar obimnog područja u kome postojeće društvo kvalificira i dis­ kvalificira propozicije. Propozicija je apstraktna. Ona se odnosi na opće uslove. no takav u kome univerzalni pojmovi ne mogu biti od­ ređeni nikakvim posebnim skupom operacija (kao što je li­ čna historija radnika Β i njegova posebna funkcija u poduze­ ću W). Sud ο kome je riječ odista traži »prevođenje« u konkretniji kon­ tekst. Iščezla je »tranzitivnost« značenja. Operacionalna sociologija i psiho­ logija su sastavni dio materijalnog i intelektualnog progresa utoliko što doprinose ublaženju neljudskih uslova. pojedinog radnika. on transcendira to individualno iskustvo. Morris Janowitz i Dwaine Marvick u svom spisu »Com­ petitive Pressure and Démocratie Consent« žele da »prosude . Prevođenje pojmova i propo­ zicija u cjelini je kvalificirano od strane društva kome se is­ traživač obraća. grupiranje onih »koji žive od najam­ nine« nestalo je zajedno sa subjektom »najamnina«. Predikat »preniska« je relacioni pridjev koji traži referenci ju nepokazanu u sudu — preniska za koga i za što? To bi se moglo odnositi. one isto tako svjedoče ο ambivalentnoj racionalnosti progresa ko­ ji zadovoljava ljude svojom represivnom snagom i represi­ van je u zadovoljstvima koja pruža. Terapija je na djelu jer su poduzeće ili vlada kadri da snose. Eliminiranje tranzitivnog smisla ostaje obilježje empi­ rijske sociologije. Magloviti. Šta je u tome krivo? Ništa. koji se ne mogu substituirati posebnim slučajem. a ono što ostaje poseban je slučaj koji. odjeću. u bavljenju od­ nosima poslodavac—radnik. postaje podoban za prihvaćene standarde tretmana od strane pripadne kompanije. te da se u tu svrhu. cit. Da bismo ilustrirali njegov ideološki ka­ rakter. ostavljajući po strani problem njihove verifikacije. Taj empirizam je na osnovu svoje me­ todologije ideološki. osigurao stanovanje itd. čije je značenje potpuno određeno posebnom skupinom ope­ racija koje Β treba da izvede kako bi kupio svojoj obitelji hranu. pa i drugi elementi suda ima­ ju opći karakter.. 2) »Sadašnje zarade B-a su uslijed bolesti njegove že­ ne nedovoljne da bi pokrile njegove izdatke«. lijekove. « Autori odbijaju stav koji ide za »prosjekom«. u poje­ dinoj službi. značajan dio troškova. . 31 ) Loc. tako kako su prezentirane. . Ono karakterizira čak veliki dio studija ko­ je ne idu za tim da ispune terapeutsku funkciju u nekom po­ sebnom interesu. poput govornika. okljaštren od svog tranzitivnog značenja. 591. ili »radnikovim preokupacijama opće­ nito« — smatraju ga inkompatibilnim sa »specifičnom fun­ kcijom ličnog rada« 3 1 )· Rezimirajmo te primjere kontrastirajući izvorne izjave s njihovim prevođenjem u funkcionalan oblik. U ovom pre­ vođenju gornjeg primjera je zamijenjen subjekt. »tipič­ nim« namještenikom. mora »imati na u m u svijest pojedinog radnika iz pretpostavki njegove vlastite historije« ili »iz pretpostavki specifičnosti mjesta službe nekog radnika u tvornici koje ga povezuju s specifičnim osobama i grupa­ ma . njihovo održavanje u jeziku i misli je odista bila zapreka (iako sekundarnog značaja) ra­ zumijevanju i surađivanju. u najmanju ruku. no. zna­ čenje je »tranzitivno« spram svakog pojedinog slučaja. najam­ ni radnik«. Nema pobližeg navođenja — »općenito pre­ niska« ili »preniska za svakog tko je. str. no. čovjek koji daje izjavu možda misli ο svom indi­ vidualnom iskustvu.114 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 115 ja koju treba da ostvari industrijska organizacija »specifična funkcija vlastitog rada«. ne pojedinačna najamnina. No. Pojam »najamnina« se odnosi na grupu »najamnih radnika« koja integrira sve lične historije i posebne službe u konkretno opće. Univerzalni pojam »najamnina« je nadomješten sa »sadašnje zarade B-a«. pogledajmo studiju ο političkoj aktivnosti u Sjedinje­ nim Državama. 1) »Najamnina je preniska« — subjekt suda je »najam­ nina«. u formi u kojoj izjavljuje. jer su voljni da to čine i jer je pacijent voljan da se podredi tret­ manu koji ima izgleda na uspjeh. Rezultat: kad je dokinuto »nerealističko« prekoračivanje značenja. ponovo na onog pojedinca koji daje izjavu ili na radnike koji zajed­ no s njim rade. Uzimamo iz­ jave u obje forme. opća imenica (najamnina) nosi cijelo kretanje misli izraženo sudom. neodređeni uni­ verzalni pojmovi koji su se javili u neprevedenim pritužba­ ma odista su ostaci prošlosti.

potrebni su »kriteriji« na osnovu kojih treba procijeniti kara­ kter političke konkurencije. Operacionalni okvir još uvijek dozvoljava (i čak traži) razlikovanje između pristajanja i manipulacije. 1956. str.2). Izbori su pogodan proces i metod osigura­ vanja suglašavanja predstavnika s direktivama birača«. Ova analiza ga ne može postaviti jer bi ono transcendiralo njezine pre­ ) Ibidem. str. prema kojoj su demokratski izbori proces »selekcije i odbacivanje kandidata«. koje potječu iz klasičnih koncepci­ ja demokracije. da regrutiraju nezavisne glasače i da zadobiju obraćenike iz protivničkih partija. ona ne može postaviti odlučno pitanje — nije li i pristanak djelo manipulacije — pitanje potpuno opravdano aktualnim zbivanjem. Analiza je »zatvorena«. Moć birača pro­ izlazi iz njihove mogućnosti da izaberu između najmanje dva protivnički orijentirana kandidata za koje se vjeruje da sva­ ki ima uvjerljive šanse da pobijedi. Autori pružaju izbor među dva alternativ­ na određenja — »mandatne« teorije demokracije i teorije ο demokraciji »prestiža«: »Mandatne teorije. g. i u kome je determiniran njihov smisao. pobijedile ili izgubile. doseg prosuđivanja je ograničen unu­ tar konteksta činjenica koji isključuje prosuđivanje ο konte­ kstu u kome su sačinjeni fakti. str. 35 ) Ibidem. 34 33 cal . 275.. . koja jedva da išta rasvjetljava. M. Ako je »demokratski« određen ograničavaju­ ćim. Ova prilično otvo­ rena izjava je nekako ublažena utješnom sumnjom »da li je takva razina artikuliranog mnjenja postojala u bilo kom bi­ račkom tijelu sve od vremena proširenja biračkog prava u devetnaestom stoljeću«. Eldersveld. 32 čke blokove. 285. obje partije moraju težiti da uvećaju svoje šanse za uspjeh na narednim izbori­ m a . Drugim riječima. U tom okviru istraživanje postaje kružno. postuliraju da proces reprezentacije proizla­ zi iz jasno profiliranih direktiva koje birači nameću svojim predstavnicima. Glencoe Free Press. prihvaćaju teoriju demokracije »presti­ ža«. 2) Demokratski izbori zahtijevaju da se obje (!) par­ tije angažiraju u ravnoteži napora da održe postojeće glasa) H. »bili karakterizirani proce­ som genuinog pristanka u većoj mjeri nego što su to impresionističke procjene mogle implicirati« 3 4 ) — iako bi bila »velika pogreška« da se previde »barijere« pristanka i da se 35 negira da su »bili prisutni manipulativni pritisci« . Ova »predrasuda« je bila »unaprijed odbačena kao nerealistička jer pretpostavlja takvu razinu artikuliranog mnjenja i idejne orijentacije ο ključnim pitanjima tokom kampanje koja ne postoji u Sjedinjenim Državama«. 276. Eulau. s obzirom da proizlaze iz čvrsto etabliranog društvenog sistema.116 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE 117 u kojoj su mjeri izbori efikasan izraz demokratskog proce­ sa«. koji se »međusobno bore za javnu funkciju«. 3) Demokratski izbori zahtijevaju da obje (!) partije budu vitalno angažirane u nastojanju da pobijede na teku­ ćim izborima. ) Ibidem. no realističkim pretpostavkama aktualnog izbornog pro­ cesa. Opera­ cionalna analiza ne može ići dalje od ove izjave. sačinjeni čovjekom. S. U svakom slučaju. koji su predmet anali­ ze. funkcija i razvoj. kriteriji za prosuđivanje danog stanja su isti oni koje pruža (ili. 33) Mislim da ova određenja dosta precizno opisuju stvar­ no stanje u američkim izborima 1952. Takvo prosuđivanje implicira procjenjivanje izbornog procesa »na osnovu uvjeta za održavanje demokratskog društva«. Kad ona rezultira »procesom pristajanja«. autori umjesto od­ bačene koncepcije. a to sa svoje strane traži određenje »de­ mokratskog«. samo sebi daje valjanost. — nameće) postojeće stanje. Drugim riječima. Janowitz (izdavači). J. 284. tad je taj proces unaprijed demokratski — i prije rezul­ tata istraživanja. a kad »procesom manipulacije«? Predložena su tri kriterijuma: 1) Demokratski izbori zahtijevaju borbu protivničkih kandidata koja prožima cijelu konstituantu. Autori dolaze do zaključka da su izbori 1952. iz­ bori mogu biti više ili manje demokratski u srazmjeru s utvr­ đenim stupnjem pristajanja i manipulacije. Da bi ova definicija bila stvarno operacionalna. . P o l i t i B e h a v i o r . str. no.

Štaviše. Autori daju »operacionalno određenje termina 'politička aktivnost'« konstituiranog s »pet načina ponaša­ nja: 1) glasanje na izborima. i dalje. ni- je druga doli ona dviju postojećih partija koje se »efikasno« bore za prestiž i »ambivalentno-neutralizirana« orijentacija glasača 3 6 ). Ali operacionalni pojmovi nisu dostatni čak ni za opi­ sivanje fakata. već određuje povijesno smjeranje demokracije. 138. Autori su svjesni problema. njegova objektiva. pristajanja uza što? Prirodno uz političke kandidate i njihovu politiku. ako se ovi uzmu za cjelinu. 38) Ibidem. Takav operacionalni pojam nije sasvim neadekvatan za dani pred­ met ispitivanja. 2) podupiranje mogućih glasa­ čkih blokova . to nije dostat­ no jer bi tad pristanak na fašistički režim (a može se go­ voriti ο istinskom pristanku na takav režim) bio demokrat­ ski proces. 133. da. u stva­ ri. Zaista. 280. Woodwarda i Elma Ropera »Political Activity of American Citizens« 38 ). izim ako analiza operira pojmom demokracije koji — nap­ rosto sabira oznake postojeće forme demokracije. . 5) anga36) Ibidem. Pa pak se smatra da takav »neznanstveni« korak može biti iz­ bjegnut ako ideološka orijentacija. On dovoljno jasno ističe kvalitete koji u suv­ remenom periodu razlikuju demokratske od nedemokratskih sistema (na primjer. slobodni za­ to što su slobodni od manipuliranja i indoktrinacije. Upravo je njezin empiricizam ideološki. odista bi bili na »razini artikuliranog mnjenja i ideologije« razini koja se ne može naći u stvarnosti. Upravo takav neoperacionalan pojam navedeni autori odbacuju kao »nerealističan« jer on na suviše artikularnoj razini određuje da je demokracija jasno profilirana kontro­ la birača nad predstavnicima — narodna kontrola. tad je pripadna krivoj svijesti i analiza koja me­ todološki odbacuje tranzitivne pojmove. da pojmi što zbiljski jesu. Tabela koja daje glasačke rezultate idejne orijentacije pokazuje tri stupnja prijanjanja uz ideologije Republičke i Demokratske partije i »ambivalentnih i neutraliziranih« na­ zora 3 7 ). bar što se tiče vitalnih pitanja (atomska politika i totalna prip­ ravnost). više mu nije transparentno stvarno događanje. str. No. U dru­ štvenoj teoriji je razotkrivanje činjenica kritika činjenica.118 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 119 postavke i vodilo tranzitivnom značenju — vodilo bi koncep­ tu demokracije koji bi razotkrio demokratske izbore kao do­ sta ograničen demokratski proces. Taj neoperacionalni pojam uopće nije izvanjski. Oni postižu samo određene aspekte i segmen­ te činjenica pa. No. Nisu podvrgnute pitanju postojeće partije. a ni stvarna razlika između njih. . Ovi procesi su bitni za ocjenu demokratičnosti. ako se prihvati faktično preovlađujući nivo mnjenja i ideologije kao onaj koji propi­ suje važeće kriterije sociološke analize. . On nipošto nije izmišljotina mašte ili spekulacije. koji tad selek­ cioniraju i izabiru izaslanike. njegovih »vrednota« — a to uključuje tranzitivnost značenja. Kao primjer uz­ mimo koncept »političke aktivnosti« u studiji Juliana L. koju treba procijeniti. Kad su indoktrina­ cija i manipulacija toliko razvijene da je predominantno mnjenje postalo krivo. . efikasna borba za prestiž među kandi­ datima različitih partija. sloboda birača da izaberu među tim kandidatima). 4) učestvovanje u političkoj aktivnosti partije . Tako sam pristanak treba da bude preispitan — preistipan u pogledu njegova sadržaja. . Zato pojam mora biti od­ bačen kao »nerealističan« — mora. njihove politike i makinacije. uslove za ko­ je se vodila bitka za demokraciju i koji još uvijek treba da budu izvojevani. . . »Ideološka okoštalost« pre­ dstavlja »ozbiljnu implikaciju« u procjenjivanju stupnja de­ mokratskog pristajanja. empirijskog karaktera. 37) Ibidem. za one koji moraju s njima živjeti. odnosno narodni suverenitet. a ne obratno —• da predstavnici nameću smjernice biračima. taj pojam je nedvojben u svojoj semantičkoj egzaktnosti jer znači upravo to što kaže — naime. ova adekvatnost nije dostatna ako je zadatak teorijske analize više i nešto drugo negoli deskripci­ ja — ako joj je zadaća da pronikne u činjenice. str. Autonomni birači. str. lišavaju opis nje­ gova objektivnog. 3) lično komuniciranje sa zakonodavcima. birači nameću direktive predstavnicima. kakvo imaju »značenje« za one kojima su date kao činjenice.

. čista kontradikcija ponovo ustvrđuje svoje pra­ 40 vo: » . 262. informacija. zacijelo. a ja mislim determinantne. . I . no. »kanali mogućeg utjecanja na članove zakonodavnog tijela i službenike vlade«.120 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE žiranje u konstantnom širenju političkih nazora putem ne­ posredne komunikacije. tad činjenice ο političkoj aktivnosti nisu adektavno opisane i ut­ vrđene. . . 65. da li su oni do­ voljni da stvarno pruže »metod za razlučivanje ljudi koji su relativno aktivni u pitanjima nacionalne politike od onih koji su relativno neaktivni?« Uključuju li oni tako odlučne aktiv­ nosti »u odnosu na pitanja nacionalne politike« kao što su tehnički i ekonomski kontakti između korporacija. str. »Ideologie«. P h i l o s o p h i s c h e G r u n d f r a g e n .. Adorno. ono što jest ne može biti istinito. 1961. sociolo­ gija učvršćuje u ljudima »bezvjeračku vjeru« u realitet ko­ ga su oni žrtve: »Od ideologije ne preostaje ništa doli priz­ navanje toga što jest — model ponašanja koje se podređu­ 39 je nadmoćnoj sili postojećeg« ). Luehterhand. Proklamirajući postojeći društveni realitet kao svoju vlastitu normu. 1961. S u h r k a m p . 40 ) Ernst Bloch. ra­ zonode putem velikih posrednika publiciteta? Da li uzimaju u obzir veoma diferentnu političku težinu raznih organizaci­ ja koje učestvuju u javnim pitanjima? Ako je odgovor negativan (a ja vjerujem da jest). To su. biznisa i vlade i između samih ključnih korporacija? Uključuju li oni formuliranje i širenje »nepolitičkih« nazora.« ) JEDNODIMENZIONALNA MISAO 39 ) Theodor W. Na os­ novu tog ograničenja — tj. Mnoge. u Kurt Lenk (izdavač) I d e o ­ l o g i e Neuwied. konstitutivne či­ njenice ostaju van dohvata operacionalnih koncepata. str. metodološkog isključenja tranzi-č tivnih pojmova koji bi mogli pokazati činjenice u njihovu is­ tinskom svjetlu i nazvati ih njihovim istinskim imenom — deskriptivna analiza fakata blokira shvaćanje činjenica i postaje elemenat ideologije koji ih podržava. i dalje. Frankfurt. Nasuprot tom ideološkom empiricizmu.

to je umno«. izriče suprotno: »što je zbiljsko. već kao oblika miš­ ljenja primjerenog razumijevanja stvarnog kao umnog. ideju uma koja je vodila njenu logiku. Za naše dobro priučene uši i oči ova izjava je neozbiljna i smiješna. čini se. što povezuje subjektivni i objektivni svijet u antagonističko jedinstvo. »moć negativnog«. naime antagonističku strukturu zbilje i misli koja pokušava razumjeti zbilju. već ob­ jektivna okolnost. kao teoretski i praktični um. NEGATIVNO MIŠLJENJE: PORAŽENA LOGIKA PROTESTA » .5. . ipak. štaviše. . u tradiciji zapadnjačke misli obje razotkrivaju. Svijet neposrednog iskustva •— svijet u kojem se zatičemo — mora biti shvaćen. obje izražavaju isti pojam. uvjete u kojima ljudi i stvari postaju ono što jesu. U ovom i slijedećem po­ glavlju ću pokušati da identificiram glavne etape u razvitku te ideje -. U jednačenju um = istinito = realnost. Takva ideologijska analiza može doprinijeti razumi jeva nju realnog razvitka utoliko što je usredotočena na jedinstvo . ono što jest. To je i porijeklo njene logike — logike ne u smislu posebne filozofijske discipline. um je rusilačka moć. transformiran i čak oboren da postane to što on stvarno jest. koji ustanovljuje. Cak. ili isto tako pretjerana kao i ova druga tvrdnja. u provokativno skra­ ćenoj formulaciji.proces po kome je logika postala logika domina­ cije. istinu za ljude i stvari — tj. Pa. Totalitarni univerzum tehnološke racionalnosti jest po­ sljednja preobrazba ideje uma. ne može biti istintio«. Izvorna preokupacija zapadnjačke misli je bilo nastojanje da se po­ kaže kako ta istina teorije i prakse nije subjektivna. koja.

Ta koncepcija odražava iskustvo ο svijetu. Zatvoreno operacionalni univerzum razvijene industrij­ ske civilizacije. organiziranja. Kao takva. u prvom redu. zapravo. Ana­ liziran u stanju u kome se zatiče u svom svijetu. filozofija se kreće u uni­ verzumu. istina obvezuje i i angažira ljudsku egzistenciju. Pojava i realnost. Na­ redna skica klasičnog modela dijalektičke misli neka pri­ premi teren za analizu kontrastnih obilježja tehnološkog racionaliteta. Na temelju tog jednačenja istine i (realnog) bitka. Nije to misteriozna spo­ sobnost duha niti čudno neposredno iskustvo. Zaista. Neki temeljni pojmovi ο čovjeku i prirodi zajednički su teh­ nološkoj i predtehnološkim etapama. to je potencijalnost bitka i prijetnja bitku — destrukcija. Ona je bitno ljudski projekt. struktuiran prema finalnim uzrocima. razot­ kriva i izražava ono što jest — za razliku od onog što se po­ javljuje (kao realno). korijeni u iskustvu univerzuma u kome misao uzima učešća u teoriji i praksi. realnosti — i samo na temelju tog svojstvo tvrdnje.124 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 125 (i razdvanje) teorije i prakse. u kojima egzistiraju u iskrivljenju. ona je posredovanje konkretnog iskustva. Tendencije stabiliziranja se sukobljuju s elementima prevra­ ta na koje navodi um. također. U klasičnoj grčkoj filozofiji um je spoznajna sposob­ nost razlikovanja istinitog i krivog utoliko što je istina (i krivost). u povijesnom procesu je odvijanje teoretskog i praktičnog uma ujedno. Ako je čovjek naučio da vidi i zna što realno jest. njen univerzum rasuđivanja odgovara činjenicama antagonističkog realiteta. neistina i istina (i kao što ćemo vidjeti. ali. sve dok ostvarenja razvijene industrijske civilizacije ne vode trijumfu jednodimenzionalne realnosti nad svom kontradikcijom. zapravo. život koji je što je više moguće slobodan od mukotrpnog rada. Unutar tog kontinuiteta sukobljuju se različiti načini mišljenja. Utoliko što borba za istinu »spašava« realnost od destrukci­ je. tj. Pojam biti čovjeka može poslužiti kao ilustracija. ta evidentnost intuicije nije suviše različita od kartezijanske. Borba za istinu je bor­ ba protiv uništenja za spasenje (σώωςθυ) bitka (napor koji se i sam pojavljuje kao destruktivan ako napada postojeći realitet kao »neistinit«: Sokrat protiv atenske države-grada). ograničenju ili uskraćivanju svoje prirode (esencije). a nije ni ras­ tavljeno od pojmovne analize. koji je u sebi antagonističan — svijetu koga muče htijenje i negativnost. čini se da je čovjek u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga osposobile da vodi »dobar život«. Što je kriterijum tog razlikovanja? Na osnovu čega je taj status »istine« pripisan jednom modu ili uslovu više nego drugom? Klasična grčka filozofija se naveliko pouz­ dava u ono što je kasnije nazvano (u prilično krnjem smislu) »intuicija«. a etika je epistemologija. Sukob datira još od samih početaka filozofske misli i nalazi upečatljiv izraz u kontrastu između Platonove dija­ lektičke logike i formalne logike Aristotelova Organona. ono se. okolnost bitka. nesloboda i sloboda) ontološke su okol­ nosti. Filozofija izvire u dijalektici. ο svijetu koji je kosmos. logika. tj. neposrednog stanja. (preli­ minarni) cilj takve jedne analize — rezultat metodičkog in­ telektualnog posredovanja. Epistemologija je u samoj sebi etika. moć pozitivnog mišljenja s moći ne­ gativnog. misli i akcije. zavisnosti i na· . zacrtan je u toj ideji uma kao specifičan povijesni projekt. Intuicija je. koji je u sebi razlomljen (déchirement ontologique)' — dvodimenzionalan. sa svojom zapanjujućom harmonijom slobode i ugnjetavanja. U tom univer­ zumu postoje modi bitka u kojima su ljudi i stvari »o samima sebi« i »sami sobom« i modi u kojima to nisu. rasta i regresije. kome stalno prijeti destrukcija. produktivnosti i razaranja. on će djelovati u saglasnosti s istinom. na oblik spoznaje u kome se objekt misli pojavljuje jasno kao ono što realno jest (u svojim bitnim svojstvima) i u antagonističkom odnosu spram svog slučaj­ nog. Oni pripadaju različitim putevima razumijevanja. istina je vrijednost jer bitak je bolji od nebitka. U onim razmjerima u kojima iskustvo ο antagonističkom svijetu upu­ ćuje razvitak filozofskih kategorija. mijenjanja društva i prirode. To razlikovanje nije ni zaslugom ni krivnjom apstrak­ tne misli. Proces bitka i misli jest to da se prevla­ davaju ti negativni uslovi. Ovo zdanje nije naprosto ništa. to izražava kontinuitet zapadnjačke tradicije. Istinit govor. tj.

to je još uvijek dictum filozofa. uopće ne ontološki uslov društva baziranog na postavci da je sloboda inkompatibilna s aktivnošću priskrbljivanja potreba života. Zacijelo. Ali taj razvitak još neobezvređuje distinkciju između esencijalne i kontingentne prirode. to pokazuje.126 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 127 kaznosti. njegovo cijepanje na istinite i neistinite mode egzistencije nepromjenljiva ontološka okolnost. pa ako njegov život ovisi ο izvođe­ nju nametnutih funkcija. Znan­ stvena misao je morala slomiti to jedinstvo vrijednosnih su­ dova i analize jer je postajalo sve jasnije da filozofske vrijed­ nosti nisu rukovodile organizaciju društva niti transformaciju prirode. re­ alnosti koja je savladala svoj negativitet i kompletna je i ne­ zavisna u samoj sebi — slobodna. kreacije i destrukcije. on je finalan uzrok svih bića. Uspinjanje od »nižih« k »višim« oblicima stvarnosti jest kre­ tanje kako materije tako i duha. U tom smislu je još uvijek na snazi klasična pretpostavka prema kojoj je istina inkom­ patibilna s porobljavanjem putem društveno nužnog rada. Tako se de­ silo da je filozofija bila rođena s tim vrijednostima. Jer misao i govor pripadaju sub­ jektu koji misli i govori. Istina transformira mode misli i egzi­ stencije. On podvrgava iskustvo svom kri­ tičkom rasuđivanju i to sadržava vrijednosni sud — naime. Civiliza­ cija je prevladala ontološko stabiliziranja te razlike (bar u teoriji). koja je s tim realitetom inkompatibilna. Ta dva ključna ter­ mina označavaju dva oblika negacije. za Grka i barbarina. Granica predtehnološkog i tehnološkog pro­ jekta je u načinu kako je organizirao podređivanje potrebama života. privlači svijet ispod ώ5 έρώμενον. pred­ met promjene. Um i sloboda konvergiraju. Postići takav život. Već grčko shva­ ćanje sadržava povijesni element — bit čovjeka je različita za roba i slobodnog građanina. isto tako kao i logička spoznaja razbija vlast postojećeg kontingentnog rea­ liteta i bori se za istinu. Logos i Eros su u samima sebi jedinstvo pozitivnog i negativnog. Zacijelo. One su zbog toga neslobodne i spriječene u ljudskoj egzistenciji. savršena realnost. One su bile neefikasne. znači postići »najbolji život«: živjeti u skladu s biti ljudske prirode. Realna granica između predtehnološkog i tehnološkog racionaliteta nije ona između društva zasnovanog na neslobo­ di i slobodnog društva. To je zaista predtehnološka i antitehnološka konstelacija par excellence. između istinskog i krivog moda egzistencije — uz pretpostavku da razlikovanje proističe iz logičke analize empirijskog stanja i da razumije kako njegovu mogućnost tako i slučajnost. Tako nije prava realnost — istina. »zarađivanju za život« i u novim modima slobode i neslobode. nerealne. Filozofsko istra­ živanje teče od ograničenog svijeta ka konstrukciji realnosti u kojoj nema bolne razlike između potencije i stvarnog. istine i krivosti koji odgovaraju toj organizaciji. erotska. da je ta aktiv­ nost »prirodna« funkcija posebne klase i da spoznaja istine i istinskog egzistiranja uključuje slobodu od cijele dimenzije takve aktivnosti. inteligentan život nad glupim. ovisi i ο ispunjenju zahtjeva koji se postavljaju toj funkciji — tako ovisi ο onima koji kontroli­ raju te zahtjeve. U zahtjevima misli i ludilu ljubavi sadržano je destruktivno odbijanje po­ stojećih načina života. Za Platona u kasnijim dijalozima i za Aristotela modi bitka su modi kretanja — prelaz iz potencijalnog u aktual­ no. u radosti bitka. . Njegovo nastajanje je krnjenje prožeto negativitetom. on je taj koji analizira ljudsku situaciju. Postoje modi egzistencije koji nikada ne mogu biti »istinski« jer nikada ne mogu po­ čivati u realizaciji svojih mogućnosti. To otkriće je rad Logosa i Erosa. Konačno biće je nepotpuna realizacija. Klasično shavaćnje uključuje postavku da sloboda mi­ sli i govora mora ostati klasna privilegija tako dugo dok pre­ vladava to porobljavanje. Ipak ta dinamika ima svoja inherentna ograničenja ukoliko se pokazuje da je antagonistički karakter realnosti. Logos i Eros su ujedno i subjektivno i objektivno. Prema Aristotelu. da slobodu od mukotrpnog rada valja preferirati nad muko­ trpnim radom. Tako je u ljudskoj stvarnosti »neistinsko« i neslobodno sve ono eg­ zistiranje koje se troši u priskrbljivanju onog što tek omogu­ ćuje opstanak. Društvo je još uvijek organizirano na takav način da obezbjeđivanje životnih potreba sačinjava za­ nimanje određenih društvenih klasa u punom radnom vre­ menu i tokom cijelog života. realizacija. bog.

Ontološki pojam istine je u centru logike. propozicijama ο bitku 1 ). ako ljudi više ne bi morali provoditi svoje živote u sferi nužnosti. i ako je sloboda u društvenoj realnosti povlastica ma­ njine. escencije i činjenice. Kad je Husserl oživio ideju apophantičke logike. itd. naime. Filozofija na­ zire jednakost čovjeka. F o r m a l e u n d T r a n s z e n d e n t a l e L o g i k (Halle. subjekt koji razu­ mijeva ontološki uslov istine i neistine? To je onaj tko je ovladao čistom kontemplacijom (theoria) i praksom rukovo­ đenom teorijom. I. Jer. — tj. »Identitet«. Niemeyer. sloboda od materijalne nužnosti). i dalje. G es c h i c h t e d e r L o g i k im A b e n d l a n ­ d e . Raspravljanje se kreće između iskustva bitka i nebitka. istinu onkraj promjena i propada­ nja. rob u Platonovu Menonu je sposoban da zahvata istinu geometrijskog aksioma. 2) Carl Prantl. S te ontološke osnove aristotelovska fi­ lozofija prosljeđuje na postavljanje »čistih formi« svih mo­ gućih istinitih (i krivih) predikacija. Tamo je istina saču­ vana nepovrijedena. pa ipak odlučni dijelovi ove formalne logike ostaju pripadni aristotelovskoj metafizici 2 ). »Kretanje«. 1957. osigu­ ravanje životnih potreba jest za većinu posao tokom cijelog života. istina i istinska ljudska egzistencija bile bi univerzalne u strogom i stvarnom smislu riječi. Prije te formalizacije iskustvo podijeljenog svijeta na­ lazi svoju logiku u Platonovoj dijalektici. koja mo­ že služiti kao model predtehnološkog racionaliteta. a one moraju biti osigurane i zadovoljene da istina može biti (ona je. Tako ona pretječe povijest ne ovladavši njome. 134. a kako je ovo posljednje izraz i manifestacija prvog. kako je istina stanje bitka isto kao i misli. on pripada k (S) kao svojina od (S). tj. već »pre­ tenzijama«. Ova okolnost protivuriječi univerzalnom karakteru istine koja određuje i »propisuje« ne samo teoretski cilj već najbolji život čovjeka kao čovjeka. Takav način egzistiranja je zatvoren robu — i bilo kome tko mora provesti svoj život obezbjeđujući životne potrebe. i ukoliko. ali u isto vrijeme se podvrgava faktič­ kom nijekanju jednakosti. istina koju on zna i razlaže potencijalno je dokučiva svakom.—tad ta realnost dozvoljava takvu istinu samo u aprok­ simaciji i za privilegiranu grupu. potencijali teta i aktualiteta. Ako istina pretpostavlja slobodu od mukotrpnog rada. dohvat istine osta­ je puka mogućnost sve dok se ne živi u istini i s njom. ne kao ostvarenje neba ili na nebu. i štiteći isti­ nu. ona se ne javlja kao kontradikcija jer fi­ lozofija ne transcendira strukturu roba ili ropskog društva. Aristotelov Organon apstrahira od ovog jedinstva suprotnosti općih formi suda i od njihovih (ispravnih ili ne­ ispravnih) povezanosti. društvena podjela rada zadobiva dignitet ontološ­ kog uslova. Ali. »Jedan i Mnogo«. Argumente protiv te interpre­ tacije vidi na str. Vol. .128 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE . filozof-državnik. i ukoliko. Ovdje povijesna barijera zatvara i iskrivljuje traganje za istinom. ali u emfatičkom smislu (sudske) presude: pridjevanje (p) k (S) jer. 211. Vođen filozo­ fom. Darmstadt. u datoj realnosti. tj. saopćavanje) — onaj koji otkriva istinu i neistinu i determiniran je. 1 ) Husserl. izdiže je iznad povijesnog realiteta. Zacijelo. i 115. u činjenici da misao nije zaokupljena direktno bitkom (das Seiende selbst). Aristotel upotrebljava izraz »apophantički logos« da bi razlikovao određen tip Logosa (govor. u svom razvo­ ju. Klasična ideja logike zaista pokazuje ontološku predra­ sudu — struktura suda (tvrdnje) odnosi se na podijeljeni re­ alitet. ne pripada k (S). 42. Husserl u toj orijentaci­ ji vidi sužavanje djelokruga logike i predrasudu s obzirom na njezinu zadaću. To je racionalitet dvodimenzionalnog univerzuma rasuđivanja koji odudara od jednodimenzionalnih moda mišljenja i ponašanja što se razvijaju u izvršenju tehnološkog projekta. On je našao to smjeranje baš u ideji logike suda. na­ glasio je njenu izvornu kritičku intenciju. »Nebitak«. To je logika suda. razlikom između istine i krivosti (De Interpretation. J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 129 Tko je po klasičnom shvaćanju. Konsekven­ tno tome. ili pak. nastajanja i propadanja. 16 b — 17a). već kao postignuće misli — nepovrij edena zato jer sam njen po­ jam izražava uvid da oni koji posvećuju svoj život zasluživanju za život nisu u stanju da žive ljudsku egzistenciju. naročito str. Ovdje su nazivi »Bi­ tak«. 1929). ili odricanje (p) od (S) jer. ona postaje formalna logika suda. 135. i s obzirom na bit čovjeka. Za filozofiju ta kontradikcija nije razrješiva.

ali koje nikada nije zatvoreno. već određenjima koja sagledavaju njegov prevrat. Njena realizacija uklju­ čuje prevrat postojećeg jer mišljenje u skladu s istinom jest obaveza na egzistiranje u skladu s istinom (ekstremne postav- ke kod Platona koje ilustriraju taj prevrat jesu: smrt kao po­ četak života filozofa i nasilno oslobođenje iz špilje). Afirmativni sud sadržava negaciju koja iščezava u formi stava (S je p ) . Njihovo logičko razvijanje odgovara pro­ cesu realnosti ili same stvari (Sache selbst). po prirodi. Katego­ rički iskaz se tako preokreće u kategorički imperativ. »pravednost je takvo stanje u kome svatko vrši onu funkciju koja najbolje odgovara njego­ voj prirodi«.130 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 131 »Kontradikcija« metodski držani otvorenim. diseratum. nisu potpuno definirani. Dvostruko značenje »jest« t a k o izražava dvodimenzionalnu strukturu jednog svijeta. čovjek i stvari opstoje kao nešto drugo nego što jesu. »potpuno realno je potpuno spoznatijivo«. misao protivuriječi tome šio jest (dato). Ta istina sagledana mišlju jest ideja. a to je ona istinskih formi re­ alnosti — ideja. quod est«.. On treba da ide iznad ono­ ga što mu je dato — kad govornik u svojoj propoziciji ide pre­ ko početnog postavljanja termina. suprot­ stavlja svoju istinu istini datog realiteta. Verifikacija propozicije uključuje proces kako u činjenici tako i u misli: (S) mora postati to što jest. to se može ovako čitati: čovjek nije (faktično) slobodan. kao i sokratovska misao prethodi odvajanju logike od etike. oni tako protivurječe onom što jest i poriču njegovu istinu. Ta forma više prikriva nego razotkriva te­ meljnu dijalektičku postavku koja izriče negativni karakter empirijskog realiteta. S je određen kao nešto drugo ne­ go on sam. A ipak to μήον j e s t. »puka« esencija — mogućnost. kategorička Sp forma izražava da S nije S. dvodimenzionalni stil mišljenja jest unutarnja forma ne samo dijalektičke logike već sve filozofije koja se hvata ukoštac s realitetom. bitna mogućnost je sasvim različitog reda. koje se postepeno strukturira u sa­ mom toku saopćavanja. već nužnost da se ovaj realizira. u kome oni nisu slobodni. Oni imaju otvoren vidokrug. postaju zakoni realnosti ako mišljenje razumijeva istinu neposrednog iskustva kao po­ javljivanja jedne druge istine. i za neposredno iskustvo (koje je za većinu ljudi nepremašiva realnost) ono je jedini realitet. »čovjek je slobodan«. »država je real­ nost uma«. Ako samo ono što je istinito (Logos. ali on to treba da bude jer je slobo­ 3 dan u očima boga. Stavovi koji određuju re­ alitet afirmiraju kao istinito što nije (neposredno) takvo. Zakoni mišlje­ nja su zakoni realnosti ili. Tvrd­ nje se prepuštaju dijalogu i u njemu se razvijaju i provjerava­ ju. Ti termini imaju mnogo značenja jer su mnogostrane okolnosti na koje se odnose i jer imaju mnogo implikacija i efekta koji ne mogu biti izo­ lirani i stabilizirani. Ali bitna mogućnost nije poput mnogih mogućnosti sadržanih u datom univerzumu rasuđivanja i akcije. »vrlina je znanje«. istinito suđenje ne prosuđuje taj realitet njegovim vla­ stitim određenjima.. Npr. on ne iskazuje fakat. Taj kontradiktorni. Ako ovi stavovi jesu istiniti. itd. Dijalektička misao razumijeva kritičku napetost izme­ đu »jest« i »treba da« prije svega kao ontološku okolnost koja 3 ) Ali zašto stav ne k o ž e »treba da« ako to z n a č i ? Zašto negacija iščezava u afirmaciji? Da li je metafizičko porijeklo logike determiniralo formu stava? Predsokratovska. Logika se centrira oko sudova koji su kao demonstrativne tvrdnje imperativni — predikativno »je« uključuje »treba da«. u kome ljudi ne vrše funkcije prema svojim sposob­ nostima. Tako je tu sadržana prije kontradikcija negoli korespondiranje između dijalektičkog mišljenja i da tog rea­ liteta. dvosmislenim. potpunu sveobuhvatnost značenja. Npr. u određenjima datog realiteta ona je »puka« ideja. U klasičnoj logici je taj sud koji je konstituirao izvor­ no jezgro dijalektičkog mišljenja bio formaliziran u formu tvrdnje »S je p«. Tako rušilački karakter istine nameće misli imperativno svojstvo. prema tome. Ili. Kao takva. podaren neotuđivim pravima itd. tad realitet neposrednog iskustva ima udjela u unôv u tome što n i j e . Prosuđivani s obzirom na njihovu bit i ideju. bolje reći. Ideja) realno j e s t . U njemu je subesjednik vođen tako da ispituje u svakida­ šnjici nepropitivan totalitet iskustva i govora i da zađe u no­ vu dimenziju raspravljanja — inače je on slobodan i rasprav­ ljanje se obraća njegovoj slobodi. tad kopula »je« izražava »treba da«.. »Ve­ rum est id. U tom prevratu realitet prispijeva u svoju vlastitu istinu. . Ona sudi ο stanju u kome vrlina nije znanje. ). itd.

a baš razdvajanje od materijalne prakse. Ap­ straktnost je sam život misli. Na osnovu te razdvojeno­ sti kritička filozofska misao je nužno transcendentna i ap­ straktna. Misao nema moći da dovede do takve promjene ako se '. Čak tamo gdje kritička apstrakcija stiže do negacije postoje­ ćeg univerzuma rasuđivanja. tko u — svojoj svijesti — ne raščinjava fakte. potencijaliteta i aktualiteta. Dvije dimenzije misli — ona bitnih i ona pojavnih istina — više se ne prepliću. Kad su date činjenice sagledane u svjetlosti istine. u ime koje je filozofija davala svoje sudove . ta baza preživljava u negaciji (prevratu) i ograničava mogućnosti nove pozicije. Jer shvaćanje ο nadmoćnosti misli (svijesti) također izražava impotenciju misli u empirijskom svijetu koji filozo­ fija transcendira i korigira — u misli. Za takav formalni predmet odnos 5v ί μή ου promje­ ne i permanencije. čini se. pa na­ stavlja da konstruira domenu uma očišćenu od empirijske kontingencije. Dakle. Platonova »idealna« država reformira i zadržava rop­ stvo kad ga organizira u skladu s vječnom istinom. No. koji su bitno drugačijeg reda misli i egzistiranja. Prosuđivanja ο danom realitetu nadomještena su stavovi­ ma koji definiraju opće forme mišljenja. Ono se od­ vija na povijesnom osnovu i ostaje u odnosu upravo sa teme­ ljom od koga uzmiče: postojećim društvenim univerzumom. jed­ nog drugog univerzuma rasuđivanja. objekte mišljenja i odnose između mišljenja i njegovih objekata. zadobila je tu apstrakt­ nu i opću »čistotu« koja ju je učinila imunom naspram svi­ jeta u kome je čovjek morao živjeti. Apstrahiranje je povijesan događaj u povijesnom kontinuitetu. bilo najpotrebnije postizanje prevrata nisu bili preokupacija filozofije. ne transcendira u praksu. misao je rukovođena situacijom svojih objekata da mjeri njihovu istinu određenjima jedne druge logike. Tako je sokratovsko raspravljanje političko raspravljanje utoliko što protivurječi postojećim političkim institucijama. Međutim. U tom smislu je »idealizam« bio primjeran filozofskoj misli. daje filozofskoj misli svoj­ stvo apstraktnosti i ideologičnosti. znamen njene autentičnosti. Apstraktnost je zajednička svakoj pravoj misli jer nitko realno ne misli tko ne apstrahira od onoga što je dato. Predmet mi­ šljenja postaje čista i univerzalna forma subjektiviteta od koje je odstranjeno sve posebno. Traga­ nje za ispravnom definicijom. A ta logika projektira drugi način egzistiranja: realizaciju istine u riječima i djelima čovjeka. razaznavanje tog sta­ nja bitka — njegova teorija — od početka smjera na konkret­ nu praksu. tko ne dovodi u relaciju fakte s faktorima koji su ih uzro­ kovali. Kako svoje pojmove određuje na osnovu potencijaliteta. postoje krive i istinske apstrakcije. Uz izuzetak materijalis­ tičkih »heretika« filozofska misao je rijetko bila mučena pat­ njama ljudske egzistencije. Paradoksno je da je baš kritička intencija filozofske misli ona koja vodi idealističkom očišćenju — kritička inten­ cija koja cilja na empirijski svijet kao cjelinu. polis. Ona je od njih apstrahirala i ustrajala u tom apstrahiranju. I u Aristotela filozof-kralj (kod koga su bile još uvijek kombi­ nirane teorija i praksa) ustupa supremat bios-theoreticosu koji jedva može svojatati prevratničku ulogu i sadržaj. djelovanje misli ima politički sadržaj. koja se u njima javlja iskrivljena i porečena. već je više stvar čiste filo- . istine i krivosti nije više egzistencijalno pitanje. u kome izvire filozofija. pravednosti.132 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 133 se tiče strukture samog bitka. a ne samo na određene mode mišljenja ili ponašanja unutar njega. filozofska kritika se nalazi blokirana realitetom od koga se odvaja. Ukoliko taj projekt uključuje čovjeka kao »društvenu životinju«. »pojmom« vrline. a njihov konkretni di­ jalektički odnos postaje apstraktno epistemološki ili ontolo­ ški. U klasičnim izvorima filozofske misli transcendirajući pojmovi su ostali povezani uz predominantnu razdvojenost in­ telektualnog i manuelnog rada — uz postojeće društvo rop­ stva. pobožnosti i znanja postaje rušilački poduhvat jer pojam smjera na novi polis. Racionalnost. Oni koji su snosili glavni teret neistinite realnosti i kojima je zato. one se same pokazuju krive i negativne.

Tad ele­ menti misli mogu biti znanstveno organizirani — kao što ljudski elementi mogu biti organizirani u društvenu stvar­ nost. Tehnološki univerzum je jedan od njih.« 8 ) Aristotelova Metafizika izriče povezanost pojma i ovla­ davanja: znanje »prvih uzroka« je. Formalna logika nagovještava reduciranje sekundar­ nih kvaliteta na primarne. — najefikasnije i najizvjesnije znanje jer raspolaganje uzroci­ ma znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. misao organizirana u formalnoj logici veoma je različita od Platonovog dijaloga. čista forma je još uvijek forma sadržaja. subjektivne. Sto je bilo smisleno u počecima filozofske misli može postati besmisleno na njenom kraju. apstrahirani od njihove određene »supstancije«. kao znanje ο općem. određenja podobna za organiziranje koherentnog logičkog sistema bila su odvoje­ na od onih za to nepodobnih. G r e e k F o u n d a t i o n s o f T r a d i t i o n a l L o g i c . jer se još uvijek traži mnogo viši stupanj apstrakcije i matematiziranja da se obli­ ci misli prilagode tehnološkom racionalitetu. Metode logičkog postupka su veoma različite u staroj i modernoj logici. str. ontologija i . Svijest je postala po­ datijiva apstraktnoj generalizaciji daleko prije nego što su ponikli tehnološki čovjek i tehnološka priroda kao objekti racionalnog ovladavanja i kalkulacije. kalkulacije i zaključka. kako ju je razvila diskurzivna logi­ ka. bilo da se tiču društva ili prirode. D i a l e k t i k d e r A u f k l ä ­ r u n g . a gubitak smisla se ne m o r a pripisati nesposobnosti da se misli. Sama ideja formalne logike je historijski doga­ đaj u razvitku mentalnih i fizičkih instrumenata za univer­ zalno ovladavanje i proračunljivost. New York. dobro određeni u njihovu djelokru­ gu i funkciji. koji formalizira. u obje prisut­ na konstrukcija općenito važećeg reda mišljenja. Dalje raspravljanje vidi u poglavlju VI. I najformaliziranija logika se. Amsterdam. Horkheimer i T . još uvijek odnosi na najopćenitiju strukturu datog svijeta iskustva. Ono je potpuno različito od »metafizičkog« »određenja« (također ho­ ros) koje označava rezultat bitne definicije. koje su do­ kazale svoju efikasnost. Pojmovi. oni postaju predmet istog općeg za­ kona organizacije. ima svoj osnov u realitetu dominacije. ali je pri svoj toj razlici. Ova druga je ušla u znanost tek posredstvom niza redukcija. i to kao nadomjestivi znakovi ili simboli. u kompleksnom proce­ su društva i prirode hipostazirati one jedinice koje se daju identificirati i nadomjestiti. Na osno­ vu općih pojmova misao postiže savladavanje posebnih slu­ čajeva. neproračunljive. Izvršena je distinkcija izme­ đu univerzalne. 5 ) Ernst Kapp. U sva­ kom slučaju. ipak 4 ) D a izbjegnemo nesporazum: n e vjerujem d a j e F r a g e n a c h d e m S e i n i slično. U formalnoj logici misao je indiferentna naspram svo­ jih objekata. drži »da su ta dva različita značenja potpuno neovisna jedno ο drugom i da nikada nisu bila pomiješana kod samog Aristotela«. neutral­ na s obzirom na materijalni sadržaj.134 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 135 zofije 4 ). Bilo da su oni mentalni ili fizički. Columbia University Press. »objektivne« dimenzije mišlje­ nja i partikularne. Oslobođena protivurječnosti. Pod vladavinom formalne logike. U tom poduhvatu čov­ jek je morao iz stvarnog nesklada kreirati teoretsku harmo­ niju. finalni uzroci su odstranjeni od logi­ čkog reda. pojam koji sadržava sukobljavanje biti i pojave upotrebljiv je ako nije besmis­ len. 6 ) M . nasuprot Prantlu. u kome sekundarni kvaliteti pos­ taju mjerljivi i ovladljivi. u svojoj cjelini. 1942. Formalna logika je tako prvi korak na dugom putu ka znanstvenoj misli — samo prvi korak. Historija čovječanstva je dala definitivne odgovore na »pita­ nje ο bitku« i dala ih je u vrlo k o n k r e t n i m postavkama. te na raspolaganju fizici. 25. proračunljive. ili uz sredivu protivurječnost. materijalni sadržaj je neutraliziran. Predtehnološka i tehnološka racionalnost. To opće svojstvo (kvantitativni kvalitet) jest preduslov zakona i reda — u logici isto tako kao i društvu — cijena univerzalne kontrole. Adorno. očistiti misao od kontradikcija. princip identiteta odvojen od principa kontradikcije (kontradikcije su pogreška neispravnog mišljenja). U Aristotelovom Organonu silogističko »određenje« (horos) »tako je ispražnjeno od supstancijalnog značenja da je slovo alfabeta potpuno ekvivalentna supstancija«. 29. »Općenitost misli. 1947. postaju instrumenti predskazivanja i ovladava­ nja. odgovor na pita­ nje: » β ésxtv ?«5) Kapp. životno pitanje ili da to treba da bude. Pada u oči kontrast između Platonove dijalektičke Aristotelove formalne logike. W . str.

bez sumnje. Odista. Meiner . uza sve to povijest je — povijest dominacije. no to je samo jedan mod misli. Hegel razotkriva u kritičkoj filozofiji svoga vremena »strah od objekta« (Angst vor dem Objekt). Leipzig. nalazim ih u nadindividualnom kontekstu u kome one učestvuju. ni materijalistička orijentaci­ ja. Postoji logička mimesis. Nova znanstvena istina ko­ jom znanstveni pojmovi oponiraju prihvaćenoj istini ne sadr­ ži osudu postojeće stvarnosti. ipak. di­ jalektičkoj logici je strana takva apstrakcija koja ne zasijeca u konkretan sadržaj. ed. ne razvija pojmove koji u sebi nose protest i odbijanje. nesposobna da razumije i najmanje sek­ tore egzistencije. I stara i nova formalna logika izražavaju. univerzalnost pojmova nikada nije puko formalna. Dijalektička logika ne može biti for8 ) Wissenschaft 1923. das Rein-Vernünftige) u samoj kon­ 8 kretnosti svog o b j e k t a ) . poglavlje I . koji utemeljuje znanstvenu istinu na­ suprot istini neposrednog iskustva. eliminiran je konceptualan napor da se održi napetost između »jest« i »treba da« i da se postojeće obrati u ime svoje vlastite istine. mislim u općim poj­ movima. bilo što logici. d e r L ο g i k. Lasson. I. Adorno. Stuttgart. ali je objema zajednička radikalna opozicija spram dijalektičke logike. W . Misao je uvijek više i nešto drugo nego individualno mišljenje. grad-država i na­ cija. 7 ) Pogledaj: T . Često je zapažena sterilnost aristotelovske formalne lo­ gike. Pa. a taj sud nameće dijalektičkoj misli priroda njezina objekta — objektivnost. vol. sociološka apstrakcija. ni skolastičari ni racionalizam i empirizam ra­ nog novog vijeka nisu imali razloga za objekcije na način mišljenja koji je kanonizirao svoje opće forme u Aristotelo­ voj logici. Formalna logika je tendirala univerzalnom važenju za­ kona misli. konstituirana je u međuodnosu subjekata (koji misle i djeluju) i njihova svijeta 7 ). koja formulira zakone misli u zaštitničkoj suglasnosti spram zakona društva. Formalna logika je po samoj svojoj strukturi bila netranscendentna. eg­ zaktna i znanstvena. čini se. Eleminiranjem ovog is­ kustva. Ni idealistička. također. bitno nepromijenjena uprkos novim pojmovima i novim sadržajima koji karakterizi­ raju ovaj razvoj. 32. Ovaj objekt je realnost u njezinoj istinskoj konkretnosti. 1956. na osnovu te opozicije. Z u r M e t a k r i t i k d e r E r k e n ­ n t n i s t h e o r i e . a logika misli ostaje logika dominacije. Njezina intencija je. u najmanju ruku. Odista. K r i t i k d e r l o g i ­ schen Absolutismus. a osta­ lo nije ometalo pojmovnu elaboraciju novog iskustva i no­ vih činjenica. koja treba da bude objektivna. Logika je ostala specijalna disciplina naporedo sa glavnim tokom razvoja filozofske misli. veoma različite od njihove klasične prethodnice. Filozofska misao se razvijala naporedo s njom. ničim vezana. paganizam i kršćanstvo. Predtehnološki i tehnološki modi dominacije su funda­ mentalno različiti — tako različiti kao što su ropstvo i slo­ bodan najamni rad. Naime. Logi­ čka apstrakcija je. dijalektička misao jest i ostaje nez­ nanstvena u onoj mjeri u kojoj je osuda. znanstveni preokret neposrednog iskustva. str. već ga za sobom ostavlja neshvaćena. koje se uvelike naziralo na počecima logičke i filo­ zofske misli — očićšeno od iskustva uskraćujuće. pa čak izvan te logike. niti racionalističke i empirističke škole ne duguju. Svi objekti mišljenja su opći pojmovi.136 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 137 tehnologija povezane su onim elementima mišljenja koji pri­ lagođuju pravila mišljenja pravilima kontrole i dominaci­ je. zahtijeva da prava znan­ stvena misao prevlada tu poziciju i razumije »logično i čistoumno« (das Logische. u svojim glavnim naporima. isti način mišljenja. bila u sug­ lasnosti sa znanstvenom validnošću i egzaktnošću. pokolj stanovništva osvojenog grada i nacistički koncen­ tracioni logori. Za razliku od toga. varljive i iskrivljujuće moći postojeće stvarnosti. Suvremena matematska i simbolička logika su. kad počnem misliti ο pojedinim oso­ bama u određenim situacijama. Ona je ka­ nonizirala i organizirala misao unutar postavljenog okvira preko koga silogizam ne može preći — ostala^ je »analitika«. bez univerzalnosti bi misao bila privatna stvar. iz cjelokupne misli. Ono je očišćeno od »nega­ tivnog«. Ali isto tako je istina da nadindividualan smisao.

No. njihova povijesna kon­ kretnost se opire kvantificiranju i matematiziranju. str. realnost koju poima dija­ lektička logika. brutalnosti i ugnjetavanja. Ibidem. Kon­ kretnost se ne protivi sistemu općih principa i pojmova — dapače. postojeća stvarnost se protivi logici proturječnosti — ona favorizira one mode misli koji podržavaju postojeće for­ me života i one mode ponašanja koji ih reproduciraju i usavršavaju. Ono dobiva svoju istinitost kad se oslobodi varljive objektivnosti koja skriva činioce iza či­ njenica — to jest. dijalektička misao postiže konkretnost koja povezuje strukturu misli sa strukturom stvarnosti. Dijalektička definicija određu­ je kretanje stvari od onoga što one nisu ka onome što jesu. u stvarnosti u kojoj je umsko još uvijek neum­ sko. Logička istina postaje povijesna isti­ na. Dijalektička logika raščinjava apstrakcije formalne logike i transcendentalne filozofije. kad je ono shvaće­ no. također.138 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 139 malna jer je determinirana realnim. destrukcije. ni apstraktna opća forma misli — a ni data nepo­ srednog iskustva. istinu koja proturječi. eleme­ nata što konstituiraju kretanje realnog i. opća forma objektiviteta. Gospodari su u mogućnosti i da poboljšaju život roba i da usavrše njegovo eksploatiranje. Egzistirajući kao živa kontradikcija biti i pojave. 10) 9 ) Ibidem. pravom i krivom. i čak krivo iskustvo. Ove pripadaju takvom mišljenju koje po svojoj strukturi nije operacionalno. Napor da se shvate kao takve i transcendiraju pretpostavlja drugačiju logiku. objek­ ti misli su objekti »unutarnje negativnosti« 9 ). sad se bit i pojava. također. no. to je. Umnost je to kontradikcije. nega­ tivno mišljenje. Konsekventno tomu. Dani realitet ima svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. tendencija. Iskustvo suženo na stvari kako se pojavljuju i kako slučajno jesu — ograniče­ no je. Dijalektička logika razumijeva proturječnosti kao »nuž­ nost« pripadnu samoj »prirodi misli« (zur Natur der Denk­ bestimmungen)10) zato što je proturječnost u samoj prirodi objekta misli. Objekat dijalektičke logike nije ni apstraktna. Ove se ne konfrontiraju kao umsko i neumsko. Transformacija ontološke u povijesnu dijalektiku zadr­ žava dvodimenzionalnost filozofske misli kao kritičko. s jedne strane. između »jest« i »treba da« postaje povijesna napetost. one su strane kako znanstvenom operacionalizmu tako operacionalizmu zdravog razuma. po­ riče konkretnost neposrednog iskustva. te pozitivizmu i empiricizmu. Razvoj kontradiktornih elemenata koji određuje strukturu objekta misli određuje. koje je konkretno. također. Ono se povlači pred efikasnijom teorijom i praksom uma. Kad povijesni sadržaj uđe u dijalektički pojam i kad metodološki određuje njegov razvoj i funkciju. pojam realnog. 38. Ona je teorijski i praktični zahtjev. Ontološka napetost između biti i pojave. Otud se ovo rebelirajuće mišljenje doima kao ostatak prošlosti. Ideja uma se odnosi na kretanje i misli i akcije. strukturu dijalektičke misli. koji potvrđuju umnost realnog. Rob je u mogućnosti i da dokine gospodare i da surađuje s nji­ ma. »jest« i »treba da« konfrontiranju u sukobu aktualnih snaga i mogućnosti u dru­ štvu. poput svake neznanstvene i neempirističke filozofije. On je u kontradikciji spram etabliranog poretka ljudi i stvari u ime postojećih društvenih snaga koje razot- krivaju iracionalan karakter tog poretka — jer racionalan oz­ načava onaj mod mišljenja i djelovanja koji pokreće reduci­ ranje ignorancije. obje participiraju na umskom i neumskom. Ova praksa (intelektualna i materijalna) jest realnost u danome iskustvu. Um postaje povi­ jesni um. kad razumije svoj svijet kao povijesni uni­ verzum u kome su postojeći fakti djelo čovjekove povijesne prakse. s druge. pravo i krivo — jer obje su dio istog postojećeg univerzuma. suprotstavljenih snaga. . a »unutarnji negativitet« svijeta objekta je shvaćen kao djelo povijesnog subjekta — čovjeka u borbi s prirodom i društvom. koja je specifi­ čno svojstvo njihova pojma. a iracionalno još uvijek racionalno. ona zahtijeva takav logički sistem jer se kreće po općim zakonima.

stvara novu društvenu strukturu. dominacija čovjeka nad čovje­ kom je u društvenoj zbilji povijesni kontinuum koji povezu­ je predtehnološki i tehnološki um. pitanje ovdje ne može zastati. itd. to nije svrha aparata. »kriva« organizacija odbija alternative. izražavaju oni krivu svijest — odgovaraju i doprinose očuvanju krivog poretka činjenica. to ova organizacija rada nije više podvr­ gnuta preispitivanju. Racionalno i produktivno živimo i umiremo. ona je rekvizit njegova kontinuirana funkcioniranja i dio njegova racionaliteta. Ta dinamika pri­ pada stvarnosti. U onoj mjeri u kojoj mišljenje i ponašanje ko­ respondira danoj stvarnosti. kmeta ο feudalcu.) ovisnošću ο »objektivnom poretku stvari« (o ekonomskim zakonima.). s druge strane. u kome integraci­ ja prethodno negativnih i transcendirajućih društvenih sna­ ga s postojećim sistemom. Znamo da je destrukcija cijena progresa kao što je smrt cijena ži­ vota. borba za opstanak i eksploatacija čovjeka i prirode postale su sve znanstvenije i racionalnije. Ako. Drugim riječima. porobljenje u oslobođenju. feudalca ο podaritelju feuda. taj aparat poražava svoju vlastitu svrhu ako je ona u tome da se sačini humano egzistiranje na osnovu humanizirane prirode. to je prirodno samo onom mišljenju i ponašanju koje nije voljno. koji se javlja kao historijska alternativa. stvarnosti u kojoj je znanstve­ ni duh imao odlučnu ulogu u povezivanju s teorijskim i praktičnim umom. itd. Ta ideologija pripada postojećem društvenom apara­ tu. da biznis mora napredovati i da su alternative utopis­ tičke. izgleda. Bez sumnje je »ob­ jektivni poredak stvari« rezultat dominacije. OD NEGATIVNOG KA POZITIVNOM MIŠLJENJU: TEHNOLOŠKA RACIONALNOST I LOGIKA DOMINACIJE Uprkos svoj promjeni. socijalistička izgradnja odvija putem pro­ gresivne dominacije. političkog i kultur- . Transformacija negativne opozicije u pozitivnu ukazu­ je na slijedeći problem: postavši totalitarna na unutrašnjim osnovama. pak. Na ovom stupnju postaje jasno da je sama racional­ nost sistema problematična. a ne duhu. No. Društvo koje projektira i preduzima tehnološku transformaciju prirode mijenja bazu dominacije tako što postepeno nadomješta ličnu ovisnost (roba ο robovlasniku. nehumano u humanizaciji. Kako su veliki preduzetnici i sami volj­ ni da žrtvuju dobrobiti privatne inicijative i »slobodne« kon­ kurencije dobrobitima vladinih naređenja i uredaba. da su odricanje i rad pretpostavke zadovoljenja i ra­ dosti. Društvo se reproduciralo u tehničkom kompletiranju stvari i odnosa koji su uključivali tehničko iskorištavanje ljudi. on je. također. No. No. zacijelo. sa­ svim prirodno i ne izgleda da traži dublje objašnjenje. a kako se. Ograničenost ove racionalno­ sti i njezina izopačena sila očituju se u sve većem poroblja­ vanju čovjeka od strane proizvodnog aparata koji perpetuira borbu za opstanak i proširuje je u totalnu internacionalnu borbu što osakaćuje živote onih koji grade i upotrebljavaju proizvodni aparat. Kriva organizacija društva zahtijeva dalje objašnjenje u pogledu situacije razvijenog industrijskog društva. Ova kriva svijest je utjelovljena u predominantnom tehnič­ kom aparatu koji je i sam reproducira. onom načinu mišljenja i ponaša­ nja koje je imuno spram bilo kog drugog racionaliteta osim postojećeg. U ovom kontekstu je relevantno dvostruko značenje »racio­ nalizacije«. tad je njegov ratio još više sumnjiv. tržištu. Pa ipak. no iz nje sad proizlazi viša racionalnost — racionalnost društva koje sve efikasnije eksploatira prirodne i mentalne izvore i distribuira beneficije ove eksploatacije na sve široj osnovi zadržavajući pri tom hijerarhijsku strukturu. a možda je čak i nesposobno da razumije što se događa i zašto se događa. više logi­ čan jer je od početka negativno u pozitivnom.JEDNODIMENZIONALNA MISAO 141 6. Problem leži u načinu društve­ ne organizacije rada. Znanstvena organizacija i podjela rada su uveli­ ko povisile produktivnost ekonomskog. •— jest. To da su opipljive beneficije sistema smatrane vrijednima odbrane — pogotovo s obzirom na odbojnost suvremenog komunizma.

one po­ staju puki ideali i njihov konkretni. Isto takvo lišavanje karaktera realnosti pogađa sve ideje koje po samoj svojoj prirodi ne mogu biti verificirane znanstvenim metodom. Istovre­ meno. podsjetit ću. ili politički agens. i čak zatomljenje. Njegova ekstremna forma je u nekim koncepcijama suvremene filozofije znanosti po kojima sva materija fizike tendira rastvaranju u matematske i logičke relacije. odvojilo je reali­ tet od svih inherentnih ciljeva i. Taj du­ gi proces počinje s algebrizacijom geometrije što nadomještava »vidljive« geometrijske figure čisto mentalnim opera­ cijama. mjerenjem i kalkulacijom. baš po odsutnosti njihove ob­ jektivnosti one su činbenici društvene kohezije. Po postavkama znanstvenog uma. U pokušaju da to pokažem. respekti­ rane i uzvisivane. ne mo­ gu logički zahtijevati univerzalno važenje i realizaciju. i potreba i želja stanovni­ štva (koje je bilo objekt uma. sažeto. paradoksno. Mo­ že li se čovjek zadovoljiti objašnjenjem da je neznanstven ishod rezultat specifične društvene primjene znanosti? Sma­ tram da je generalan smjer aplikacije znanosti bio inheren­ tan u čistoj znanosti. u svojoj objektivnosti. znanstveno racionalno jest samo na osnovu gene­ ralnih zakona kretanja — fizikalnih. no rijetko subjekt). Ono za čim može težiti priroda (uključujući čovjeka). a vred­ note odvojene od realiteta postaju subjektivne. ovo racionalno preduzimanje proizvelo je takav model duha i ponašanja koji je oprav­ davao i apsolvirao čak i najdestruktivnije i najtlačiteljskije strane preduzimanja. Kvantificiranje prirode. To se može pokazati okrećući teorijski um društvenoj praksi. Jedinjenje logosa i erosa već je u Platona vodilo supremaciji logosa. Rezultat je: viši standard života. Napetost između uma. Takva sankcija se ne da verificirati i tako nije realno obje­ ktivna. No. sve ovisniji ο subjektu. Pa ipak. kao sasvim racionalne. a nisu obezvažene time što im protivurječi ponašanje diktirano svakodnev­ nim potrebama biznisa i politike. prisutna je od početka filozofske i znanstvene mis­ li. Bez obzira na to ka­ ko znanost danas određuje objektivnost prirode i relacije nje­ zinih dijelova. i na istim osnovama. Vrednote mogu imati viši dignitet (moralno i spiritualno). no one nisu realne i tako manje kotiraju u realnoj poslovnosti života — i to sve manje što su uzdignutije nad realitet. ostaju stvar preferiranja. odvojilo je istinito od dobrog. Oživljavanje neke vrste aristotelovske ili tomističke filozofi­ je ne može spasti situaciju jer filozofija je a priori opovrgnu­ ta znanstvenim umom. objektivni svijet. Znanstveno-tehnička racionalnost i ma­ nipulacija su slivene u nove forme društvene kontrole. Humanistič­ ke. Iz veoma različite usmjerenosti nau- . uključujući i društvo. 143 U svijetu vrednota živi se van tog racionaliteta. one. mir i pravda ne mogu biti izvedeni ni iz ontoloških ni iz znanstveno-racionalnih uvjeta. on ne igra znanstvenu ulogu kao etički. Jedini na­ čin da se za njih spase neko apstraktno i neškodljivo važe­ nje jest metafizička sankcija (božanski i prirodni zakon). kemijskih i biologijskih. kritički sadržaj isparava u etičku ili metafizičku atmosferu. čini se da je dezintegriran upravo pojam objektivne supstancije sup­ rotstavljene subjektu. ona je ne može znanstveno izraziti posred­ stvom »finalnih uzroka«. po­ staje. Ma kako da je konstitutivna uloga subjekta u vezi s opažanjem. Ako dobro i lijepo. ο kome se ra­ spravljalo u prethodnom poglavlju.142 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO nog preduzimanja. na metodološke izvore nove racionalnosti kontrastirajući ih s značajkama pretehnološkog modela. religiozne i moralne ideje su samo »ideali«. u svom vlastitom pravu. čak tamo gdje se nije smjeralo na pra­ ktičke ciljeve. u Aristo­ tela je odnos između dobra i svijeta koji ono pokreće »ero· tički« samo po analogiji. znanost od etike. estetski. Neznanstven karakter ideja ο kojima je riječ fatalno slabi opoziciju postojećem realitetu. ispaštaju zbog toga što nisu objektivne. »Priroda stvari«. sljedstveno tome. Tad je pukla nesigurna ontološka po­ vezanost logosa i erosa. s jedne. ako ne i oslobođenje od njih. Istinito znanje i um zahtijevaju dominaciju nad osjetima. pa znanstvena racionalnost postaje bitno neutralna. koje je vodilo njezinoj ekspli­ kaciji na osnovu matematskih struktura. one ne uznemiravaju nedolično postojeći način života. bila je određena tako da je opravdavala potiskivanje. opremljen samo jedino preostalim kvalitetima podobnim kvantificiranju. s druge strane. Ma koliko da su sagledane.

str. g.. ovdje uključen. 1954. g. 87. No. 1951. mit ο fizičkim objektima je epistemološki supe­ riorniji »po tome što se pokazao efikasnijim od drugih mitova kao sredstvo za izradu strukture sređivanja struje iskustva«. 7) Philipp G. Ali »često mjerljivi kvantitet nije svojstvo stvari. Max Born izjavljuje: ». 8) C . i dalje. ne prihvaćaju ih konzervativ nije interpretacije. objektivnu strukturu materije. M. Na primjer. tj. str.). a tad bi sama mate­ rija objektivno bila struktura svijesti. Quine govori ο »mitologiziranju fizičkih objekata«. distinkciju i identičnost u razlici između A. Abgeschlossene Theorie'. teorija relativiteta . str. str. 630. . »veće nego« C. a većim pregled mogućnosti. str. F . I I . itd. (Ibid. 168. već njezina odnosa spram drugih stva­ ri . . ta sposobnost bi bila u materiji.. 1948. Β može biti »između« C. 44. Drugim ri­ ječima. str. — To je interpreta­ cija koja sadrži jak idealistički elemenat: » . loc. možemo zaključiti da jednadžbe postavljene matematskom fizikom izražavaju (formuliraju) stvarnu kon­ stelaciju atoma. u Philipp G . F r a n k (ed. »prethoditi« B. Bez obzi­ ra na bilo kakvo promatranje i mjerenje. pa se tad postavke odnose na (i odnose samo na) atribute i odno­ se koji karakteriziraju raznovrsne fizikalne stvari i proce­ se 4 ). matematizirana priroda. neživi objekti. još važi Reichenbachova formulacija da u fizici propozicije mogu biti formulirane bez obzira na aktualnog promatrača.. »rezultirati s« Β. V . »projekcije«. 4) Adolf Grünbaum. Reichenbach. str. 333. 85. Uz izuzetak interpretacije na osnovu pitagorejsko-platoničke me­ tafizike. Heisenberg: Herbert Dingler. Quine.. — što bi. University of Chicago Press. B. već neke vrste projekcije u najširem mogućem smislu riječi. O . mjerenja u fizici nisu direktno pitanje stvari koje nas interesiraju. vol. vol. 1. Vrednovanje znanstvenih shvaćanja određenjima »efikasan«. 20.« 6 ) Sad »događaji«. W . 1949. i dalje (potcrtao H. 88. ibid. 5) Ibidem. str. »izvan« subjekta može A »uključivati« B. bez pogreške. F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w . Nema više gustoće i neprobojnosti stvari: objektivni svijet gubi svoj »objekcijski« karakter opozicije subjektu.. cit.. još uvi­ jek. kao zastarjele »postavke kultu­ re« 2 ). Cambridge. u određenom modu bitka rezistentnog na druge odnose. Boston.144 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 145 čenjaci i filozofi znanosti dolaze do sličnih hipoteza ο isklju­ čenju partikularnih vrsta entiteta. Subjektivno. Većinom. 85. bitka u odnosu s . . nap­ rosto svojom egzistencijom integriraju jednadžbe ο kojima ništa ne znaju. te da se »s epistemološkog stajališta fizički objekti i bogovi (Homera) razlikuju samo po stupnju. itd. bez oklijevanja. fizika »ne mjeri objektivne kvalitete vanj­ skog i materijalnog svijeta — oni su samo rezultati dobive­ ni izvođenjem takvih operacija« 1 ) Objekti se održavaju sa­ mo kao »pogodni posrednici«. .).. Harvard Univ. von Weizsäcker T h e H i s t o r y o f N a t u r e . br. koje insistiraju na tome da se postavke suvremene fizike još uvijek odnose na »fizičke stvari« 3 ). jest konstitutivan. objektivno je priroda du­ hovna — ona može biti mišljena u matematskim određenji­ ma« 8 ). »mogućnosti« mogu imati značenje objektivnog samo za subjekt — ne samo s obzirom na zamjetljivost i mjerljivost već i s obzi­ rom upravo na strukturu događanja ili odnosa.. 2) 1) »Ono što matematički utvrđujemo manjim je dijelom Objektivni fakat'. subjekt. 6) Über den Begriff. Samo. Press. W. priroda nije duhovna — ona ne misli matematskim premisama. to jest mogući subjekt za koji neka data moraju biti ili mogu biti shvatljiva kao događanje ili odnos. Oni tako impliciraju sposobnost bitka identičnog u razlici.« 5 ) A. Doduše. C. . . g. . F r a n k . Beacon Press.) No. No. »sredstvo« i »sređivanje razotkriva njegove manipulativno-tehnološke elemente. nikad nije napustila pokušaje da pripiše svojstva materiji . . Ako je to tako. značilo da ovi odnosi impliciraju lokaciju. Chi cago. znanstveni realitet manifes­ tira se kao realitet ideacije. »odnosi«. u N a t u r e . To su ekstremni stavovi. 1953. T h e V a l i d a ­ t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s . 3) H .. a »smetnje s obzirom na opažanje« ne treba pripisati ljudskom faktoru već instrumentu kao »fizikalnoj stvari« 7 ). u D i a l e c t i c a. . a ne po vrsti«. ispada da su fizičke stvari »fizikalno događanje«.«. i dalje (citirao Adolf G r ü n b a u m ) .

T h e P h y s i c i s t ' s C o n c e p t i o n o f N a ­ t u r e . 1957. a u svojim ekstrem­ nim formulacijama se opasno približava idealističkom shva9 ) U: B r i t i s h P h i l o s o p h y in t h e Mid — C e n t u r y . inače bi slijedilo da je stvarnost plod bez srži. Descartesov dualizam bi 10) W . . Realitet uma je bio iscrpljivanje te napetosti u prirodi. Ta­ ko najekstremniji monistički sistem zadržava ideju supstan­ cije koja se razotkriva u subjektu i objektu — ideju antago­ nističke zbilje. a Descartesova misleća ego-supstancija srodna res extensa. C. g. suvremena filozofija zna­ nosti se bori s idealističkim elementima. spomenuta koncepcija dje­ luje kao neko a priori — ona predeterminira iskustvo. Kartezijansko razdvajanje svijeta je također bilo pod­ vrgnuto pitanju na svom vlastitom tlu. no. Allen and Unwin. Hutchinson. 1958. res cogitans i res extensa — samo što res extensa gubi karakter neovisne supstanci­ je jer se razumijeva matematskim jednadžbama. Springfield. u svojim operacijama materijom. povijesti.. — drugim riječima. izgleda da je Galilejevo shvaćanje svijeta kao »univerzalne i apsolutno čiste« res extensa a priori odredilo kartezijansku koncepciju 1 1 ). U ovom procesu historijski prevladani pojmovi su napušte­ ni. Jer. sna supstancija. London. 111. ona projektira smjer transformacije prirode. štaviše. str. 155. 83.. pro­ vjerena u svojoj efikasnosti. Kad je postalo me­ todološki princip. 81. kartezijanska razlika res cogitans i res extensa — nije više prikladno polazište našem razumijevanju moderne znanosti« 1 0 ). Moderna filozofija znanosti bi mogla početi ope­ rirati shvaćanjem ο dvije supstancije. anticipirajući znanstveni subjekt kvantifikativnog opažanja i mjerenja. koja ove procese odslikava. Kao što smo upravo vidjeli. U onoj mjeri u kojoj ova koncepcija postaje pri­ mjenljiva i efikasna u realitetu. nanovo sačinjaju materiju. A. str. mir­ ne savjesti slobodna od obaveze spram bilo kakve supstancije van operacionalnog konteksta. Biemel. Heisenberg. to jest k apsolutnoj istini. pa sama ideja znanstvene istine može biti ugro­ žena. 108. nije zbiljski neovi-. str. ovo suspendiranje ima dvostruke konsekvencije: a) ono ojačava prebacivanje teorijskog naglaska od me­ tafizičkog »što jest . novi način mišljenja pono­ vo postavlja idealizam »na svoje noge«. Slično: Mario Bunge. Charles C. ova struktura je — nasuprot Kantu — indirektno deducirana iz iskustva. organizira cjelinu. Znanstveni duh je uvelike oslabio ovaj anta­ gonizam. koje. zapravo. skida s dnevnog reda prosuđivanje ο tome što bi mogla biti sama stvarnost. u osnovi.. ed. već. 1959. m a t e m a t s k a s t r u k t u r a .Stvar ο sebi' je za atomskog fizičara. njezin još uvijek neovladani otpor znanju i kontroli. U tom slučaju bi kartezijanski dualizam bio varljiv. Haag. njemu se pristupa kao (hipotetičkom) sistemu sredstava. na ovaj ili onaj način. bila je prožeta konkretnošću. 1954.. i dalje. Mace. teoretski. ako uopće upotreb ljava taj pojam. . i dalje. 1959. str. metafizičko »biće kao takvo« ustupa pred »bićem instrumentom«. »Stara podjela svijeta na objektivne procese u prostoru i vremenu i na svijest.. ćanju prirode. g. pre­ vedene u tehnologiju. Ova interpretacija sugerira progres ka zbiljskoj srži realiteta. ?«.« 1 1 ) Die Krisis der Europäischen Wissenschaf­ t e n u n d d i e t r a n s c z e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e ed. W. filozofiji.?« ( τΐ εστίν ) na funkcionalno »ka­ k o . Drugim riječima. 29. Ovom idejom je ontologija obuhvatila napetost između subje­ kta i objekta. Thomas. U svakom slučaju. a njihova intencija je ugrađena u naredne pojmove. odnosno samo pita­ nje smatra besmislenim i neodgovorivim. transformacija čovjeka i prirode nema drugih objektiv­ nih granica osim onih koje daje brutalna činjeničnost materije. Ne sugeriram da filozofija suvremene fizike niječe ili uopće postavlja u pitanje stvarnost vanjskog svijeta. Husserl je pokazao da kartezijanski Ego. M et a s c i e n t i f i c Q u e r i e s . u konačnoj analizi.. U svojoj P h y s i c s a n d P h i l o s o p h y . on je to kao sinteza suprotnosti.146 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 147 Karl Popper 9 ) pruža manje idealističku interpretaciju. str. On smatra da u svom historijskom razvoju fizika razotkriva i određuje različite slojeve jedne iste objektivne stvarnosti. Hegel je povukao konsekvencije idealističke ontologije: ako je um zajednički nazivnik subjekta i objekta. već da. New York: Macmillan. . London. i b) ono uspostavlja praktičnu (iako nikako apsolut­ nu) izvjesnost koja je. g. »residuum« ili krajnja granica kvantificiranja. Heisen­ berg piše: ». Nijhoff.

g. Frankfurt. on bi prije utirao nego­ li blokirao put prema utemeljenju jednodimenzionalnog znanstvenog univerzuma u kome je priroda »objektivo du­ hovna«. sazdana prema subjektu. str.. Što­ više. Dru­ gim riječima. ona određuje cje­ lokupnu kulturu. L ' A c t i v i t é r a t i o n a l i s t e d e l a p h y s i q u e c o n t e m p o r a i n e . kad tehnika postane univerzalna forma materijalne proizvodnje. Heideggera za ovu prvu rečenicu nismo našli original. Ova formulacija je dalje modificirana u sa­ moj Marxovoj teoriji: bazični povijesni faktor nije tehnika. 94. instrumentalistički karakter znanstvene metode. također. nego samo tehni­ ci primjeren instrument za usmjerenost biti tehnike u predmetnosti njezina sirova materijala« 1 3 ). čovjeka koji upisuje tehniku u prirodu« 1 2 ). str. str. znanstveni napori da se ustanovi stroga objektivnost prirode vodili su sve većoj dematerijalizaciji prirode: »Mit je novovjekovne znanosti ideja ο beskrajnoj pri­ rodi koja egzistira kao takva.148 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO I49 već uključivao svoju negaciju. . univerzuma znanstvenog rasuđivanja i svakodnevnog rasuđi­ vanja i ponašanja — odnos je to u kome se oba područja odvijaju po istoj logici i racionalitetu dominacije. 1946. Klostermann. Prirodna znanost se razvija pod tehnološkim a priori. Druga glava. g. Tu ideju smo morali na­ pustiti. Pfüllingen. u odnosu n a Marx—Engels: D i e D e u t s c h e I d e o l o g i e .. 1951. pod uslovom da te upo­ trebe ostaju unutar njezinih tehničkih sposobnosti. priroda je u znaku aktivnog čovjeka. izd. Günther Neske. No. u osnovi. već društveni način proizvodnje. trad. 163. H o l z w e g e . ciklotron može biti jednako efikasno oruđe u ratu kao i u vrijeme mira. dalnim gospodarem. Elektronski brojač može slu­ žiti jednako kapitalističku i socijalističku upravu. materijal ovladavanja i organizacije. Čista znanost nije primijenjena znanost. projektira povijesni totalitet — »svijet«. ona zadržava svoju identičnost i važenje neovisno ο njezinu iskorištavanju. i dalje. i dalje. ovo shvaćanje ο bitnoj neutralnosti znanosti je prošire­ no. Razvoj znanosti je otpočeo razaranjem srednjo­ vjekovnog mita. naime. 266. Zahvatanje prirode kao (hipotetičkog) instrumentarija prethodi razvoju sve posebne tehni čke organizacije: »Novovjeki čovjek uzima cjelokupnost bića kao sirovi­ nu za proizvodnju i podređuje čitav objektivni svijet zama­ hu i redu proizvodnje (Herstellen)«. str. 13) Martin Heidegger. Upotreba mašina i proizvoda mašina nije sama sobom tehnika. . Ova interpretacija je neadekvatna s obzirom na. a parni mlin društvo s industrijskim kapitalistima« 1 4 . 29. 1950. Tehnološko a priori je političko a priori utoliko što transformacija prirode uključuje transformaciju čovjeka. U paradoksalnom razvoju. — Op-. Kultura. Možemo li reći da evolucija znanstvene metode napro­ sto »odražava« transformaciju prirodne stvarnosti u tehničku u procesu industrijske civilizacije? Formulirati odnos između znanosti i društva na taj način znači pretpostaviti dvije odvo­ jene sfere i događanja koja se susreću. kao i utoliko što »čovjekove kreacije« potječu iz društvene cjeline i u nju se vraćaju. Molitor. Pogledaj t a k o đ e r njegove V o r t r ä g e u n d A u f s ä t z e .. Netko može još uvijek insistirati na tome da su mašine tehnološkog univerzuma »kao takve« in­ diferentne spram političkih ciljeva — one mogu revolucionirati ili retardirati društvo. 22. oni ne uključuju i ne određuju jedan drugog. 1954. Paris. g. A subjekt se odnosi pre­ ma svom svijetu na sasvim poseban način. . Na djelu je uža povezanost znanstvene misli i njezine primjene. Mašina je indiferentna spram druš­ tvenih upotreba u koje je stavljena. . ma kako da je bliska veza između ta dva raz­ vojna reda. g. tj. a sad je znanost prisiljena svojom vla14) Beda filozofije. Neutralnost tehnike je osporavana u Marxovoj kontroverznoj formulaciji: »Ručni mlin daće vam društvo s feu12 ) Gaston Bachelard. koji projektira prirodu kao potencijalno sredstvo. » . prev.* » . * Upoređujući citat s izvornim tekstom M. Druga primedba. na tehniku. . . Presses Universitaires. 7 . pa je prevodimo isključivo na osnovu Marcuseova prijevoda na engleski jezik. 1) znanost i znanstvenu misao s njima pripadnim pojmovima i istinom i 2) upotrebu i primjenu znanosti na društveni realitet. str..

U ovom realitetu je »neutralna« kako materija tako i znanost. 142 (potcrtao Η. naprosto. ova negativnost je pozitivno određe­ nje. Dialektik der Auf­ . praktičnu intenciju. Paris. Nikad se opažanje. Formalizacija i funkcionalizacija prethode svakoj primjeni. 71. sudova i zaključaka ne odvijaju u nestrukturiranom. 16) Ibidem. str. Proces koji otpočinje eliminiranjem neovisne supstan­ cije i finalnih uzroka dovodi do ideiranja objektivnosti. k l ä r u n g . kao sredstvom koje se prilagođuje svim svrhama i ciljevi­ ma. Presses Universitaires. 71. str. Projekt spoznaje in19 ) M . str. teorijski i praktični um. povijesnim subjektom — naime sa sviješću predominantnom u društvu po kome i za koje je etablirana neutralnost. eksperiment niti metodička organizacija i koordinacija data. Μ. Adorno. Znanstveni racionalitet vodi određenoj organizaciji dru­ štva upravo zato što projektira puku formu (ili puku materi­ ju — inače suprotni termini ovdje konvergiraju) koja se može skrenuti na gotovo sve ciljeve. von Weizsäcker.« Istina. Upravo neu­ tralan karakter dovodi objektivnost u odnos sa specifičnim 15 ) C . »čista forma« su konkretne društvene prakse. 18) Nadam se da neću biti krivo shvaćen kad sugeriram da su pojmovi matematske fizike sačinjeni kao »oruđa«. loc. L a C o n s c i e n c e d e r a t i o n a l i t é . objektivnost nema u sebi telos niti je strukturirana prema telosu. cit. uspostavila jedan drugi mit« 1 5 ). 17') Ibdem. znan­ stveni pothvat. ispravan logos je tehno-logija koja projektira tehnolo­ ški realitet i odgovara na njega 1 8 ). »Na osnovu racionalizacije načina rada preneseno je eliminiranje kvaliteta iz znanosti u svijet svakodnevnog iskustva. Određujemo materiju kao moguć objekat ljudske manipulacije« 1 6 ).. str. str. neutralnom teorijskom prostoru. da imaju tehničku. Pogledaj Suzanne Bachelard. 31. u kome se konstituira kao č i s t a znanost. F . upravo u svojoj apstraktnosti i čistoti utoliko što se razvi­ jala u obzoru instrumentalnog odnosa. 50. W . To je veoma specifično ideiranje u kome se objekt konstruira u sa­ svim praktičnom odnosu spram subjekta: »A što je materija? U atomskoj fizici je materija odre­ đena svojim mogućim reakcijama na čovjekove eksperimente i matematičkim — to jest. društvo je oslobodilo ljude od »pri­ rodne« hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusoban odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao je­ dinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama. Ako je to tako. T h e H i s t o r y o f N a t u r e . Ona djeluje — više kao unutarnji negoli izvanjski faktor — u sa­ mim apstrakcijama koje konstituiraju novi racionalitet. cit. No. loc. Tehnologijska je a p r i o r i »intuicija« ili shavaćanje prirode u kome se kreće znanost. organizacija materije i manipuliranja njome kao pukim materijalom kontrole. »Ispravan« odnos za instrumentalnost je tehnički pri­ stup. kao i pothvat biznisa izvršavaju reduciranje sekundarnih kvaliteta na primarne. — instrumentalna je per se. Dok je znanost oslobodila prirodu od in­ herentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih kvantificiranju. Možda bi bilo jasnije da se govori ο instrumentalističkom h o r i z o n t u matematske fizike. neutralan je spram bilo kakvih izvanjskih vrednota koje bi mu mo­ gle biti nametnute. Čista znanost ostaje vezana z a a p r i o r i o d koga apstrahira. »u samoj sebi«.. kvantificiranje i apstra­ hiranje »posebnih vrsta entiteta. intelektualnim — zakonima koji­ ma se povinjava. znanost je u samoj sebi postala tehno­ loška: »Pragmatička znanost tretira prirodu u skladu s tehni­ čkom erom« 1 7 )· U onoj mjeri u kojoj ovaj operacionalizam postaje centralna tačka znanstvenog preduzimanja racionalitet po­ prima formu metodičke konstrukcije.« 19 ) Radi li se u procesima znanstvenog i društvenog kvantificiranja ο paralelizmu i uzročno posljedičnom odnosu ili je njihova povezanost naprosto rezultat naknadnog sociološ­ kog uvida? Prethodno raspravljanje je sugeriralo da je nova znanstvena racionalnost bila operacionalna u sebi samoj. Čisti i primijenjeni operacionalizam. racionalitet čiste znanosti ne sadrži u sebi vred­ note niti insistira na nekim praktičnim ciljevima.). H o r k h e i m e r i T .150 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 151 štitom konzistentnošću da shvati kako je i sama. t j . 1958.

time još nije zasnovano sociološko vaGilbert Simondon. * Cak ako prihvatimo imanentni instrumentalizam znan. Znanost vrši opažanje i kalkulacije i daje teorij­ ska objašnjenja s određene pozicije u tom svijetu. niti kao politička. teorija poima ili ne po­ ima moguće alternative čije hipoteze proširuju prethodno etabliran realitet. univerzum znanosti (to će reći. funkcionalni karakter njezinih pojmova..152 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 153 volvira operacije na objektima ili apstrahiranje od ob­ jekata koje sretamo u datom svijetu rasuđivanja i dje­ lovanja. koji je vodio sve efikasnijem gospodarenju prirodom. Mašina je samo sredstvo. vodi hipotetički pristup i matematsko-logičko izražavanje objektivnosti) bi bio obzor konkretne društvene prakse koju .£ nje prirode. Principi novovjekovne znanosti su bili a priori struk­ turirani tako da su mogli služiti kao pojmovni instrumenti svijeta samopogona. str. još uvijek znači vladati. Znanstveni metod.. Dru­ gim riječima. 127. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s o b j e t s t e c h n i q u e s . No. konzervira razvoj znanstvenog projekta. instrumentalizacija čovjeka. U naše vrijeme se dominacija perpetuira i širi ne samo putem tehnologije već i kao tehnologija. te do toga da se sagleda upravo unutarnja forma znanstvene racional­ nosti. Unutar tog svijeta se zbiva ili ne zbiva znanstveni projekt. »Mogli bismo nazvati autokratskom filozofiju tehnike koja uzima tehniku u cjelini kao polje upotrebe mašina u ci­ lju postizanja moći. g. Aubier. i a priori jedne specifične tehnologi­ je — naime tehnologije kao forme društvene kontrole i do­ minacije. domestificiranje prirodnih snaga posredstvom . već je štiti.« 2 0 ) Stalna dinamika tehničkog progresa je postala prožeta političkim sadržajem. Cilj mi je da pokažem unu­ tarnji instrumentalni karakter znanstvenog ratia po kome je on a priori tehnologija. Zvi­ jezde koje je opažao Galilej bile su iste u antička vremena. teško je osloboditi samog sebe prenoseći porobijivanje na druga bića — ljude. no drugačiji svijet rasuđivanja i djelovanja — ukratko druga­ čija društvena realnost otvorila je nov smjer i krug opažanja. vanju drugog. No. Ostajući čist i neut­ ralan. s određenim društvenim projektom. ne postoji tako nešto kao dominacija per se. nesloboda se ne manifestira kao neracional­ na. ili odbacuje. Paris. itd.. teorijski um je ušao u službu praktičnog uma. pa se instrumentalistički obzor uma otvara u racionalno totalitarno društvo. primarnog porobljavanja: mašina je rob koja služi poroblja-. 1958. već projekcija prirode kao kvantifikativne materije koja . tehnologija pruža također i obimnu ra­ cionalizaciju čovjekove neslobode i demonstrira »tehničku« nemogućnost da čovjek bude autonoman. ο njihovu odnosu. pružio je kako čiste ideje tako i sredstva za sve efikasnije gospodarenje čovjekova čovjekom posredstvom dominacije nad prirodom. cilj je pokore. U ovom svijetu. vladati mašinama podređujući cijeli svijet. Me­ đusobno prožimanje se pokazalo plodno za oba. Oslobodilačka snaga tehnologije — instrumentalizacija stvari — postaje okov oslobođenja. i. niti pojedine forme dominacije. tehnologija pruža obimno legitimiranje ekspanziji političke moći koja apsorbira sve sfere kulture. proizvodne kontrole. ne određene po­ stavke ο strukturi materije. novovjekovna znanstvena misao ne projektira određene praktične ciljeve. Takav nagon nasilja i porobljavanja može ići i naporedo sa zahtjevom za ljudskom slobodom. već kao podređivanje tehničkom apa­ ratu koji uvećava životni komfor i povisuje produktivnost rada. Ovoj interpretaciji je stalo do povezivanja projekta znanosti (metode i teorije). te nove mogućnosti sređivanja opaženih data. 20) . energiji. U svom toku teorija ne uzima u obzir. životinje ili mašine. da određuje svoj vlastiti život. prije svih aplikacija i iskori­ štavanja. odnosno destruiraju ga. a svako vladanje uklju­ čuje prihvaćanje sheme podređivanja. faktički teleološki kontekst — kontekst datog. tj. Ne raspravljam ovdje ο povijesnom odnosu znanstvenog i društvenog racionaliteta početkom novog vijeka. a logos tehnike je načinjen u logos kontinuirane porobljenosti. Jer. konkretnog svijeta ra suđivanja i akcije. teorijski operacionalizam rezultira odgovarajućim praktičnim operacionalizmom. unutar svijeta. Tako tehnološka racionalnost ne anulira legitimnost do­ minacije. Utoliko što je čista. stvenog racionaliteta.

kretati se itd. Ona je bila skrivena (verdeckt) daljim razvojem znanosti. Ovaj prvi je »à l'intérieur de l'action comme telle«. c'est-à-dire une action accomodée de façon générale« 22 ). 42). str. niti od subjekta kao sredstvo čistog spoznajnog uma. Tako Jean Piaget u svojoj »genetičkoj epistemologiji« pruža drugačiju interpretaciju. već apstrahiranja provedenog usred akcija kao takvih. a da bi subjekt funkcionirao kao pu­ ka neutralna pozicija opažanja i mjerenja. Čak ako prihvatamo da sve naučno znanje pretpostavlja koordinaciju pojedinačnih akcija. 25 24) . 291. ne vidim zašto bi ona »po svojoj prirodi« bila logičko-matematička — osim ako su »pojedinačne akci­ je« znanstvene operacije novovjekovne fizike. Galileo nije podvrgao pitanju predznanstvenu bazu znanosti u svijetu prakse (Lebenswelt) koji je determi­ nirao teorijsku strukturu. primarno počivao na biološkoj fundaciji koja je supra — (ili. str. Za razliku od Piagetove. Husserl je dao genetičku epistemologiju. 288. Presses Universitaires. po njemu. a u tom slu­ čaju se interpretacija vrti ukrug. Znanstveni metod bi. . Logika i matematička logika su »une action sur l'objet quelconque. To je rezultiralo izluzijom da je matematiziranje prirode urodilo »autonomnom (eigenstänIbidem. cit. 21 kad su međusobno koordinirane i ako je ta koordinacija po svojoj prirodi logičko-matematička« 2 4 ). No. a to »djelovanje« je općevažeće utoliko što — — »se ovo apstrahiranje ili diferenciranje proširuje na sam centar naslijeđenih koordinacija jer su koordinirajući mehanizmi akcije uvijek vezani. za koordina­ cije refleksa i instinkta. Apstrahiranje ne teče ni od strane samo objekta. On interpretira formiranje znanstvenih pojmova na temelju različitih apstrakcija iz op­ ćeg međuodnosa subjekta i objekta. matematski entiteti nisu rezultat apstrahiranja baziranog na objektima.«21) Matematičke propozicije tako izražavaju »une accomo­ dation générale à l'objet« — za razliku od pojedinačnih adap­ tacija koje karakteriziraju prave fizikalne propozicije. po­ vezanost teorijskog i praktičnog uma može se razumjeti na sasvim različite načine. 1950. Paris. str. Piagetova interpretacija uočava imanentan praktični karakter teorijskog uma. Husserl polazi od činjenice da je matematiziranje pri­ rode rezultiralo valjanim praktičnim znanjem: konstruk­ cijom »ideirane« stvarnosti koja je mogla biti efikasno dove­ dena u korelaciju s empirijskim realitetom (str. no izvodi ga iz opće strukture akcije koja je u osnovi naslijeđena biološka struktura. . g. zapovjediti. koja je centrirana oko društveno-povijesne strukture znanstvenog uma. jer — — »pojedinačne akcije rezultiraju znanjem samo onda ] Introduction à l'épistémologie génétique tome III. ponajviše psihološke i biološ­ ke analize. ali na osnovu određenog djelovanja sa strane subjekta.« 2 3 ) U fizici apstrahiranje teče od objekta. I uz supoziciju da formiranje najapstraktnijih znanstvenih pojmova održava međuodnos sub­ jekta i objekta u danom svijetu rasuđivanja i djelovanja. 22) Ibidem. znanstveni rezultati su upućivali na pred-znanstvenu praksu. »Nasuprot onom što se često kaže. 23) Ibidem. bolje infra — ) povijesna. Sastaviti. Ovdje se osvrćem na Husserlovo djelo 25 ) samo utoliko što ono ističe u kojoj mjeri je novovjekovna znanost »meto­ dologija« prethodno datog povijesnog realiteta unutar koga se znanost kreće. str. Apstrahiranje u fizici vodi nužno natrag na logičko-matematičke apstrakcije. gurnuti itd. koja je konstituirala izvornu bazu (Sinnesfundament) galilej­ ske znanosti. 287. opcija su djelovanja negoli misliti.. zato jer insistiraju baš na koordiniranju poseb­ nih akcija i jer ulaze u ove kao faktor koordinacije . ) Die K r i s i s der E u r o p ä i s c h e n W i s s e n s c h a f t t e n u n d d i e t r a n s c e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e .154 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE I JEDNODIMENZIONALNA MISAO 155 ženje znanstvenog projekta. Ova koordinacija konstituira objektivnost jer zadržava naslijeđene »refleksne i instinktne« strukture. u svom izvoru. Piaget razlikuje spoznaj­ ne procese u matematici i fizici. 289. tako da apstrahira­ nje nužno poprima logičko-matematičku formu. a matematika je kao čista koordina­ cija opća forma djelovanja — »djelovanja kao takvog« (»l'ac­ tion comme telle«). loc. 19.

51. Ruho ideacije (Ideenkleid) matematske znanosti je takvo ruho sim­ bola koji istovremeno predstavljaju i maskiraju (vertritt i verkleidet) svijet prakse (str. Znanstveno apstrahiranje od konkret­ nosti. Po Husserlovoj formulaciji. gornji stav ne protivurječi stalnim promjenama u svijetu svako­ dnevne prakse koje su rezultat »primijenjene matematike«. i dalje). kao takve one postaju univerzalno podešljive i uporabljive . u galilejskoj znanosti »konkretni svijet kauzaliteta postaje primijenjena matematika« (str. obličja i odnosa koji su opće »upotrebljivi. a svijest koja ga preduzima skriveni je subjekat galilejske znanosti. što rezultira kako egzakt- nošću tako i univerzalnim važenjem.156 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 157 dige) apsolutnom istinom« (str. ili da uprkos »statističkom« shvaćanju kauzaliteta još uvijek djelujemo. ona ga ne može transeendirati i ne transcendira ga. siste­ matskog anticipiranja i projektiranja. umije­ će anticipacije prošireno u beskonačnost (ins Unendliche erweiterte Voraussicht. Tako klasična geometrija »ideali­ zira« praksu razmjeravanja i mjerenja zemlje (Feldmes­ skunst). nepromijenjen . ostaje to što jest. Ovi cen­ tralni pojmovi novovjekovne znanosti ne nastaju kao puki nusprodukti čiste znanosti. predvidljivih odnosa među jedinicama ko­ je se dadu egzaktno identificirati. dok je. Ovo je provokativan stav.. U ovom projektu je univer­ zalno kvantificiranje preduslov za gospodarenje prirodom. 51). egzaktnost. zapravo. Upravo zato što je galilejska znanost u formaciji svo­ jih ideja tehnika određenog Lebenswelta. 52). Ona ostaje suštinski unutar okvira iskustva i ciljeva koje je postavila ta realnost. kvantificiranje kvaliteta. u svojoj bitnoj strukturi. razumijeva ga i oblikuje na osno­ vu proračunljivih. Ali — a ovo je odlučno — specifičnog anticipiranja i projektiranja — naime. jednostavno. — ali svijet percepcije i iskustva. 24. Ovo »gledanje« je. predznanstvena intencija i sadržaj sa­ čuvan u pojmovnoj strukturi znanosti? Mjerenje u praksi otkriva mogućnost upotrebe nekih bazičnih formi. Naime. algebra i matematička logika konstruiraju apsolutni ideacioni realitet oslobođen neproračunljivih neiz­ vjesnosti i pojedinačnosti Lebenswelta i subjekta koji u nje­ mu živi. No. praktičnog konteksta. prema »starim« zakonima kauzaliteta. u pitanju: naime. . podcrtano Η. No. možda. str. š t o je ta izvorna. Isto tako. razvoj znanosti reprezentira (i maskira) razvoj predznanstvene strukture. . Geometrija je teorija praktične objektivizacije. Galilejska znanost je znanost metodičkog.). Bez sumnje. Individualni kvaliteti koji se ne daju kvantificirati isprečuju se organiziranju ljudi i stvari prema mjerljivoj sili koju tre­ ba iz njih ekstrahirati. U svim apstrakcijama i generalizacijama znanstveni metod zadržava (i maskira) svoju predznanstveno-tehničku strukturu. gledanje unutar svrhovitog. ova znanost je tehnika. uprkos svom »čistom«. — — »u kome provodimo naš cijeli praktični život. 49. tehničku konotaciju matematske egzaktnosti i sposobnosti fungiranja.. tj. Husserl je istakao predznanstvenu.. na činjenicu da uprkos neeuklidovskoj geometriji još uvijek opažamo i djelujemo u trodimenzionalnom prostoru. « (str. radi se ο specifičnom društvenohistorijskom projektu.. idealne forme je moguće odrediti u odnosu na apsolutnu identičnost. Ono je anticipiranje (Voraussehen) i projektiranje (Vorhaben). 112). po zdravom razu­ mu. 25). dezinteresiranom karakteru. Μ. For­ mulacija se ne poziva. on posjeduje predviđanje željeno u praksi« — — predviđanje onoga što treba očekivati u iskustvu konkret­ nog života (str.« (str. u svom vlastitom konkretnom kauzelitetu. Mnogo više je. kao potpuno isti za egzakt­ no određenje i kalkuliranje empirijskih objekata i odnosa« (str. već su pripadni njezinoj unutar­ njoj idejnoj strukturi. uzimam slobodu da ga ponovo interpretiram. ta konstrukcija ideacije jest teorija i tehnika »idealiziranja« novog Lebenswelta: »U matematskoj praksi postižemo ono što nam je us­ kraćeno u empirijskoj. 43). inherentna granica . ostalo specifična metoda i tehnika za Lebenswelt.) Koordinacija (Zuordnung) ideiranog i empirijskog svi­ jeta nas osposobljava da »projektiramo anticipirane pravilno­ sti praktičnog Lebenswelta«: »Kad jedanput čovjek posjeduje formule. uključuje određeno konkretno iskustvo Lebenwelt-a — određen mod »gledanja« svijeta. onog koje ima iskustvo ο svijetu. Kako bismo ga mogli olako potcijeniti.

ova sposobnost ovisi ο tome koliko se materija (ma što da je ona) respektira i razumije u njezinim pojedi načnim formama kao to što navlastito jest. Tako se racionalna hijerarhija isprepliće s društvenom. gdje je napetost među »jest« i »treba da« razriješena u ciklu­ su vječnog vraćanja. Ako je to tako. ideje ο druga­ čijem racionalitetu bile prisutne u povijesti misli od njena početka. Ono zadržava isto formalno a priori koje vodi baš materijalnom. na metoda jedina metoda koja može polagati pravo na objek­ tivnu vrijednost. No. oživlja­ vanje teleoloških filozofija itd. . Konsekventno tomu. Racio­ nalno društvo subverzionira ideju uma. ona je isto tako pripadna i metafizici oslobođenja — pomirenju logosa i erosa. T h e Q u e s t f o r C e r t a i n t y . akterom teorije i prakse. štaviše. Na osnovu toga je suvremena znanost neuporedivo veće objektivne vrijedno­ sti od prethodne.. međuigra hipoteza i zamjetljivih činjenica provjerava hipoteze i utvrđuje činjenice. Znanstveno shvaćena i zagospodarena priroda se očituje u tehničkom aparatu produkcije i destrukcije. gdje bitak postaje ispunjen. koji održava i poboljšava život ljudi podređujući ih gospodarima aparata. statičku. no. Ova ideja sagledava smirenje rep­ resivne produktivnosti uma. Antička misao sadrži dovoljno logi­ ke svjetovnog usmjeravanja. kao što je to učinjeno u formulaciji Johna Deweya »od kontemplativnog užitka k aktivnoj manipulaciji i ovladavanju« i »od znanja kao es­ tetskog užitka svojstava prirode ka znanju kao sredstvu svjetovnog vladanja« 2 7 ). Minton. znanost bi došla do bitno drugačijih ide­ ja ο prirodi i zasnovala bi bitno drugačije činjenice. Antička ideja ο državi. 95. tad bi promjena u smjeru progresa. Naporedo s tim. praktičnom sadržaju. Balch and Co. Ona je kreirala nov svijet teorijskog i praktičnog uma. Istakao sam da su elementi prevrata. Daleko od toga da bi umanjila fundamentalnu promjenu koja se zbila s utvrđenjem galilejske znanosti. čini se da prethodno razmatranje sugerira ne samo unutarnje granice i predrasude znanstvene metode već i nje­ zinu povijesnu subjektivnost. racionalizira i osigurava predominantni Lebenswelt bez mijenjanja njegove egzistencijalne strukture — to jest bez sagledavanja kvalitativno novog moda »gledanja« i kvalitativ­ no novih odnosa među ljudima i između čovjeka i prirode.. koja bi mogla razdvojiti navedenu fatalnu vezu. S obzirom na institucionalizirane oblike života.158 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO 159 postojeće znanosti i znanstvene metode na osnovu koje se proširuje. znanost bi tako (kako čista tako i primijenjena) imala stabilizirajuću. g. i na samu strukturu znanosti — na znan­ stveni projekt. i njegovom sposobnošću da poima i mijenja svoj svijet. utjecala. zasad. kraj gospodarenja u zadovolje­ nju. str. Bez obzira na to kako su određene. mogu samo ustvrditi da ne 26 smjeram na takve mračne ideje ). 100. 1929. Dva kontrastna racionaliteta ne mogu biti dovedena u korelaciju putem njihova jednostavnog identificiranja s antič­ kom. proizvela univerzum u kome gospodarenje prirodom ostaje vezano na gospodarenje čovjekom — veza rezultira pogubno za univerzum kao cjelinu. no ostala je pripadna određenom povijesnom svijetu koji ima svoje očite granice — kako u teoriji tako u praksi. konzervativnu funkciju. a moderna misao dostatnu 27) J o h n Dewey. č a k i najrevolucionarni­ ja postignuća bi bila samo konstrukcija i destrukcija u skladu sa specifičnim iskustvom i organizacijom stvarnosti. odnosno novovjekovnom misli. pripadna je metafizici dominacije. kako u čistim tako u primijenjenim metodama. instrumentalna orijentacija misli je zaista bila nov ob­ zor. istina i objektiv­ nost ostaju u odnosu s čovjekom. Husserlova inter­ pretacija ističe radikalni prelom s predgalilejskom tradici­ jom. izgleda da ono impli­ cira potrebu za svojevrsnom »kvalitativnom fizikom«. Dozvoljavam da je ta podozrivost opravdana. Stalno samokorigiranje znanosti — revolucija njezinih hipoteza ugra­ đena u znanstvenu metodu — pokreće i proširuje isti povijes­ ni svijet. također. želim istaći da je znanost svojom vlastitom metodom i idejama projektirala i . Znanstvene hipoteze bi se tad razvile u bitno drugačijem eksperimentalnom kontekstu (kontekstu pacifici­ ranog svijeta) a da pri tom ne izgube svoj racionalni karakter. New York. isto bazično iskustvo. Moglo bi se čak reći da je zasada znanstve26) Pogledaj poglavlje IX i X.

podređujući ih njihovom općem. Jedino u medijumu tehnologije čovjek i priroda po­ staju funkcionalni objekti organizacije. dominacija. i ovo društvo je sudbonosno upleteno u njega. Ideja znanosti ο univerzalno ovladanoj prirodi projektira prirodu kao beskonačnu materiju u funkciji.160 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 161 komponentu optužbe i odbijanja da dezavuira formulaciju Johna Deweya. Ne samo da se društveni položaj pojedinca i njegov odnos spram drugih pokazuje kao uslovljen objektivnim kvalitetima i zakonima već ovi kvaliteti i zakoni gube svoj misteriozni i nekontrolivi karakter — pokazuju se kao proračunljive manifestacije (znanstvenog) racionaliteta. transcendentalna i dija­ lektička logika — svaka vlada drugačijim univerzumom rasu­ đivanja i iskustva. a onima negativnog mišljenja njihov spekulativni i utopistički karakter. da ih podvrgne sebi. Ono što se činilo izvanjsko. U danim uslovima znanstvena misao (znanstvena u ši­ rem smislu. alogičkom mišljenju) van fizike poprima formu čistog i samozadovoljnog formalizma (simbolizma). Univerzalna efikas­ nost i produktivnost aparata pod koji su subsumirani prikri­ va posebne interese što organiziraju aparat. Um kao konceptualna misao i ponašanje nužno je gospodarenje.) Ne-kontradikcija i ne-transcendencija su zajednički nazivnik u odnosu na postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja. Ona postaje sposobna ne samo da ih razu­ mije već i da djeluje na njih. Klasična formalna logika i moderna simbolička logika. Svijet ide k tome da postane materijal totalnog upravljanja koje apsorbira čak upravljače. s druge. Iz toga proizlazi da misao koja doista transcendira postojeće — transcendira i sam um. suprotno konfuznom. Rezimirajući. pra­ vilo. Sve se one razvijaju unutar povijesnog kontinuiteta dominacije kojoj plaćaju danak. To raspravljanje treba da pri­ premi tlo za pokušaj da se pokažu barijere koje stoje na putu empiricizmu da se uhvati ukoštac sa zbiljom i da sačini (ili bolje. no oni se nikad ne odigravaju u vakuumu i nikad ni­ su ograničeni na privatnu. emocional­ nom. puki materijal teorije i prakse. tehnologija postaje značajan nosilac postvarenja — postvarenje u njegovoj najzrelijoj i najefikasnijoj formi. . U odnosu na tu funkciju. (Kontrast nije i konflikt. No. pokušat ću jasnije odrediti skriveni subjekat znanstvenog racionaliteta i skrivene ciljeve u njegovoj čistoj formi. Hipotetički sistem formi i funkcija postaje ovisan ο jednom drugom si­ stemu — ο prethodno postavljenom univerzumu ciljeva u ko­ me i za koga se on razvija. U konstrukciji tehnološke stvarnosti nema nečeg takvog kao čisto racionalni znanstveni poredak. metafizičkom. proces tehnološkog racionaliteta je poli­ tički proces. Logos je zakon. sredstava u samima sebi. Totalni empiricizam razotkriva svo­ ju ideologijsku funkciju u suvremenoj filozofiji. Pog­ ledaj empirijske primjene matematike i simboličke logike u elektronskoj industriji. strano teorijskom projektu pokazuje se kao dio njegove same struk­ ture (metoda i pojmovi). Ta­ ko je to istinski »hipotetički« sistem ovisan ο subjektu koji daje važenje i verificira. odvijanje te logike je različito u raznim modima misli. Misao ovladava posebnim slučajevima supsumirajući ih pod univerzalne. čista objektivnost se razotkriva kao objekat za subjektivitet koji daje telos. ciljeve. Taj kontinuum podaruje pozitivnim modima mišljenja njihov konformistič­ ki i ideologijski karakter. dok cjelokupna misao stoji pod vladavinom logike. s jedne strane. Procesi potvrđivanja i verifikacije mogu biti čisto teo­ rijski. raščini) ideje koje bi mogle slomiti te barijere. u slijedećem poglavlju ćemo razmatrat neke aspekte lingvističke analize. individualnu svijest. U toj formi je svijet objekta ušao u konstrukciju tehnološkog univerzuma — univerzuma mental­ ne i fizičke instrumentalnosti. Drugim riječima. Tkivo dominacije je postalo tkivo samog uma. i totalnog empiricizma. zapovijed na osnovu znanja.

treba da opravdam svoje. iluzija. ono je bilo odlučan element u tra­ diciji empirizma. Na osnovu tog ograničenja teorijski proces postaje direktno praktičan. S tim karakteristikama ona naznaču­ je svoju poziciju u filozofskoj tradiciji — ona je na suprot­ nom polu spram one misli koja je izgradila svoja shvaćanja u napetosti. njegov stav prema postojećem ovisi ο svojevrsnoj dimenziji iskustva koja funkcionira kao izvor znanja i kao temeljni okvir raz­ matranja. njihovo izlaganje. On oblikuje metode boljeg rukovođenja. Misao je poravnana s realitetom kad je izliječe­ na od nadilaženja postojećeg pojmovnog okvira koji je ili čisto aksiomatski (logika. Terapeutsko tretiranje misli. različitost unutar predominantnog ponašanja. prethodno ograniče­ na analiza podliježe moći pozitivnog mišljenja. To ću učiniti tako što ću se ukratko osvrnuti na njihovo porijeklo. Poput bilo koje filozofije koja zaslužuje taj naziv. »Moć negativnog« je princip koji vla­ da razvojem pojmova. Ideologijski karakter takva tretmana misli ne treba prejudicirati dovodeći u vezu borbu protiv poj­ movne transendencije preko postojećeg univerzuma rasuđi­ vanja s borbom protiv politike transendencije preko posto­ jećeg društva. Štaviše. Akcenat je na terapeutskoj funkciji filozofske analize — korigiranju abnormalnog pona­ šanja misli i govora. empirizam se potvrđuje kao pozitivno mišljenje.J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 163 7. koje pomaže koordinaciji mental­ nih operacija s operacijama u društvenoj stvarnosti. u poređenju s ostvarenjima sociologije i psihologije. ling­ vistička analiza govori sama za sebe i određuje svoj vlastiti stav spram stvarnosti. u najmanju ruku. potanje kalkulacije. matematika) ili koekstenzivan s etabliranim univerzumom rasuđivanja i ponašanja. Za razliku od toga. Sve od nje­ gove prve upotrebe. negativno su mišljenje. čak proturječju spram predominantnog svijeta rasuđivanja i ponašanja. Filozofska analiza nije neposredna aplikacija takve vr­ ste. termin »pozitivizam« obuhvaća 1) važenje spoznaje na osnovu iskus- . sigurnijeg planira­ nja. ostaje akademsko. U poglavlju IV sam raspravljao ο terapeutičkom empiricizmu sociologije u izlaganju i korigiranju abnormalnog po­ našanja u industrijskim poduzećima. arbitrarno i omalovažavaj uče poigrava­ nje terminima »pozitivan« i »pozitivizam«. Tako ling­ vistička analiza tvrdi da ozdravljuje misao i govor od konfuz­ nih metafizičkih pojmova — od »utvara« manje zrele i manje znanstvene prošlosti koje još uvijek proganjaju svijest iako one ne objašnjavaju niti određuju. čini se da su senzualizam i materijali­ zam per se negativni spram društva u kome su neispunjene vitalne nagonske i materijalne potrebe. Analiza u smjeru korekcije i poboljšanja završava u afirmaciji. Svoju glavnu brigu ona vidi u raskrin­ kavanju transcendentnih pojmova. odstranjenju opskurnosti. empiricizam lingvističke analize se kreće u okvirima koji ne dozvoljavaju takvo proturječje — u preovlađujućem svijetu ponašanja samo-nametnuto ograničenje na predominantno ponašanje vodi k imanentno pozitivnom stavu. Takvi modi misli koji proturječe postojećem svijetu. Ovo svojstvo misli nije bilo ograničeno na od­ ređen tip racionalizma. Empirizam nije nužno pozitivan. veće efikasnosti. vjerovatno u školi Saint-Simona. TRIJUMF POZITIVNOG MIŠLJENJA: JEDNODIMENZIONALNA FILOZOFIJA Redefiniranje misli. zastranjenosti ili. pretendi­ ra na terapiju. ο postupku koji impli­ cira isključivanje kritičkih pojmova podobnih da dovedu u vezu takvo ponašanje s društvom kao cjelinom. a proturječje postaje bitno svojstvo uma (Hegel). Egzaktno mišlje­ nje. za svoj okvir razmatra­ nja proklamira opću upotrebu riječi. tretiranje misli u lingvističkoj analizi njegova je vlastita stvar i njegovo vlastito pravo. Na primjer. oslobođenje od metafizičkih utvara i besmislenih poj­ mova odista se može smatrati svrhom u samoj sebi. Uprkos nepo­ pustljivo neutralnom pristupu filozofa. Prije nego što pokušam pokazati taj inherentno ideo­ loški karakter lingvističke analize. kako može izgledati.

akademski sadomazohizam. pozitivizam je borba protiv svake metafizike. W o r d s A n d T h i n g s . . Tvoja pitanja se odnose na riječi . netačna je kao opći sud ο filo­ zofskoj3 misli. g. Ovo afirmiranje nemoći i ovisnosti prisvaja Humov stav legitimiranog zadovoljstva ograničenjima razuma. dok njegovi da­ našnji sljedbenici pružaju intelektualno opravdanje za ono što je društvo već odavno postiglo — naime oni ozloglašuju alternativne mode mišljenja koji proturječe postojećem svi­ jetu rasuđivanja. Mnogo toga što je još uvijek izvan instrumental­ nog svijeta — nepokorena. 1960. . Na kasnijem stupnju. 62) i passim. Sam Fourier je vidio (u La F a u s s e I n d u s t r i e . kad je Hume detronizirao sup­ stancije. . 2 ) Za slične deklaracije pogledaj Ernest Gellner.: »I tvoji obziri su nesporazumi. sanje ili fantazije 1 ). filozofska kritika kritizira unutar danog društve­ nog okvira i žigoše nepozitivne pojmove kao puku spekula­ ciju. vol. No. javlja se. Metafizička dimenzija. 1959. 61). tehničkim ili sličnim ostvare­ njima. nadalje Wittgensteinovo uvjeravanje da filozofija »ostavlja sve takvo kakvo jest« — takve izjave 2 ) očituju. slijepa priroda — sad se pokazuje unutar dohvata znanstvenog i tehničkog progresa. 1924. Za razne konotacije izraza »pozitivan« u novoj znanosti ο društvu i ο suprotnosti spram »negativan«.) »Nemoj više nikada misliti na razumijevanje kao duševni događaj! — Jer način govora je ono što te zbunjuje.. 100. U njemu se vrši transformiranje svijeta objekta u instrumen­ talni svijet. 409. udostojavajućim »ti« (»du »thou«) 3 ). Nego se upitaj . kad su shvaćena i prihvaćena. istine i činjenica. Presses Universitaires de France. 3) vjerovanje da progres u znanju ovisi ο toj orijentaciji. a ovo evocira Johna Doea i Richarda Roea i što oni misle ο »prosječnom plaćaocu takse«.. Macmillan. u suvreme­ nom pozitivizmu. str. vrhunskog autoriteta i indolentne familijar­ nosti. Konsekventno tomu. . on se borio s moćnom ideologijom. »Prevedi sebi slijedeći slučaj . kao samokarakterizacija neopozitivizma. 1956. . transcendentalizma i idealizma kao opskurantističkih i regresivnih načina mišlje­ nja. isto tako. str. jest svijet tehnološke stvarnosti. gdje iza prikaza »Descartesova mita« kao »oficijelne doktrine« ο odnosu tijela i svijesti slijedi pre­ liminarno pokazivanje njezine »apsurdnosti«. . Oba trenda su potpuno stopljena u Wittgensteinovoj če­ stoj upotrebi imperativa s intimnim. i dalje. 792. prvi put u optuž­ bama Fouriera. sužavanje misli nije manje oštro zato što je nametnuto po samom sebi — kao vlastiti metod filo­ zofije. Paris. str. New York. g. Bougie i Halévy. V o c a b u l a i r e T e c h n i q u e e t C r i t i q u e d e l a P h i l o s o p h i e . pozitivizam nalazi u društvu medij za realizira­ nje (i važenje) svojih shvaćanja — harmoniju teorije i pra* kse. 256. Paris. ranije genuino polje racionalne misli. u uvodnom poglavlju The Concept of Mind Gilberta Rylea. Boston. možda.« (str. ili. u odnosu na radikalno nekonformistačke načine mišljenja. u kojoj društvo postaje industrijsko i tehnološko. i dalje. . 49. Ogroman je napor u suvremenom svijetu da se redu­ cira djelokrug i istina filozofije. no. ) P h i l o s o p h i c a l I n v e s t i g a t i o n s . ed. Beacon Press. U onoj mjeri u kojoj je dani realitet znanstveno obuhva­ ćen i transformiran.164 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 165 tva činjenica. Konformistički stav pozitivizma.) totalnu komercijalizaciju građanskog društva kao plod »našeg progresa u racionalizmu i pozitivizmu«. ona se grozi prestupa. samoponižavanje i samooptužbu intelektualca čiji rad ne rezultira znanstvenim. Teza d-i filozofija ostavlja sve kao što jest može biti istinita u kontekstu Marxovih Teza ο Feuerbachu (gdje je u isto vrijeme negirana).« (str.« (str. pogledaj D o c t r i n e de S a i n t — S i m o n . po mom mišljenju. I. Ona ostavlja postojeći rea­ litet nedirnut. 1) Austinovo prezrivo tretiranje alternativa spram opće upotrebe riječi i njegovo ozloglašenje onog što »razmišljamo popodne u svojim naslonjačama«. postoje ira­ cionalna i neznanstvena. Vrijedan analize je stil u kome se prezentira taj filo­ zofski biheviorizam. koji progovara u Saint-Simonovom pozitivizmu. g. str. čini se da se on kreće između dva pola — nepogrešivog. Rivière. 1835. Filozofska misao se obrće u afirmativnu misao. nisu više znanstveni i tehnički progres ono što motivira odbijanje. Citirano u André Lalande. 181. koja. a filozofi sami proklamiraju nemoć i neefikasnost filozofije. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju. 2) orijentaciju spoznaje na prirodne znanosti kao model izvjesnosti i egzaktnosti. štite čovjeka od beskorisnih avantura svijesti i potpuno ga osposobljuju da se orijentira u onom što ga okružuje. Svijet rasuđivanja i ponašanja.

L. kombi­ nira s prvim. već su to raspršeni atomi jezika. . . Citiram analizu iz »Other Minds« 4 ) J. a blo­ kirajući (kao sporedni materijal) analizu ο tome što taj govor kaže ο društvu koje ga govori. Tu pokušavam okusiti dato iskustvo. iako dovoljno poseban. ed. smiješni fragmenti govora koji zvuče poput dječijeg razgovora — na primjer: »To mi izgleda kao čovjek koji jede mak«. Ne. . recimo. i dalje (Austinove fusnote su ispu­ štene). ili ne naprosto tako što mislimo. . Lingvistička analiza ne uzima u obzir ono što razotkriva svakodnevni jezik u govoru — osakaćenje čovjeka i prirode. čiji govor igra tako odlučnu ulo­ gu u lingvističkoj filozofiji. . 1959. Wittgenstein posvećuje mnogo oštroumlja i prostora analizi »Moja metla je u uglu«. da nije dovoljno slično bilo čemu što zavre­ đuje isti opis. Može­ mo reći 'Jednostavno ne znam što je to: nikad ranije nisam okusio ništa ni izdaleka slično tome . Jezik Johna Doea i Richarda Roea je jezik kojim odista govori čovjek na ulici. . Flew. Jezik koji čini većinu mate­ rijala za analizu je očišćen jezik — očišćen ne samo od svog »neortodoksnog« vokabulara već također od sredstava za izra­ žavanje bilo kojih drugih sadržaja doli onih koje individuumu pruža društvo. zagriza. is­ mijava eggheada. pri tome postižemo različite stupnjeve uspjeha. stapa se s općijim tipom slučaja kad nisam sasvim si­ guran.«. tako da to nije slično običnoj vodi. Blackwell. »On je vidio crvendaća«. bes­ korisno je: što više mislim ο tome. Familijarnost u govoru je bitna utoliko što od početka isključuje intelektualni Vokabular »metafizike«. ne tako. moć zdravog razuma i svakodnevnog govora. »Imao sam šešir«. 137. to je jezik koji izražava njegovo ponašanje. svakodnevni jezik ponajčešće nije onaj koji rukovodi analizu. Oxford. U onome što je aktualni osjet nedostaje oštrine. za nekom sličnošću na osnovu koje dati slučaj zaslužuje da bude više-manje pozitivno opisan istom deskriptiv­ nom riječju. Austina kao repre­ zentativan primjer. utoliko je znak konkretnosti. kon­ centrirati se na njega. str. specifičnog okusa. . nanovo promotriti: možda nađemo neprirodno svjetlucanje. potpuno je­ dinstveno u mom iskustvu!' Ovo ilustrira slučaj kad ne mogu naći ništa u mom prošlom iskustvu s čim bih mo­ gao usporediti sadašnji slučaj. to sam zbunjeniji: to je sasvim posebno i potpuno specifično. Štaviše. Ovaj slučaj. 4 ) U L o g i c a n d L a n g u a g e . isto ta­ ko je znamen lažne konkretnosti. ona se opire inteligentnom nekonformizmu. »Razlučujemo dva različita načina oklijevanja a) Uzimamo slučaj kad osjećamo izvjestan okus. . prevo. ili kad sam samo prilično siguran. Nisam siguran da je to okus ananasa: u njemu nema možda upravo onog nečeg. senzornim razlučivanjem (iako *) heliotrop — op. No. prirodno. a s tim se može izaći na kraj. b) Drugi slučaj je drugačiji. ili gotovo si­ guran da je to okus. Second Series. Lingvistička analiza zatiče očišćeni jezik kao gotovu činjenicu i uzima taj osiromašeni jezik onako kako ga nalazi izolirajući ga od onoga što u njemu nije izraženo iako ono pripada postojećem univerzumu rasuđivanja kao elemenat i faktor smisla. Autoritet filozofije blagosilja snage koje čine ovaj svijet.« »isn't . nedostajanje zagriza. U svim takvim slučajevima pokušavam prepoznati sadašnji slučaj traga­ jući za nečim poput njega u mom prošlom iskustvu. prisutni zasitan okus nije baš svojstven ananasu? Nije li tu možda čudan nagovještaj zelenog što isključuje svijetloljubičasto i ne bi odgovaralo bradavki*)? Ili je možda to ponešto neobično: moram pažljivije pogledati. A .ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 167 U cijelom djelu lingvističke analize prisutna je famili­ jarnost s čovjekom s ulice. iako se. i lingvistička filozofija potis­ kuje ono što je stalno potiskivano u ovom univerzumu rasu­ đivanja i ponašanja. I ovdje filozofija demonstrara svoju lojalnu konformnost sa svakodnevnom upotrebom služeći se kolokvijalnim skraćenicama svako­ dnevnog govora: »Don't . već oštrijim razabiranjem. osjetiti ga živo. siguran sam da ovo nije dovoljno slično bilo čemu što sam okusio ikad prije. . Respektirajući predominantnu raznolikost značenja i upotreba. lovora .

168 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 169 je. 5 ) Wittgenstein.) Utoliko se analiza ne okončava u univerzumu sva­ kodnevnog rasuđivanja. . Transcendiraju je ka činbenicima koji proizvode situaciju i ponašanje ljudi koji govore (ili ćute) u datoj situaciji. Najbanalniji primjeri govora mogu. Bijeda filozofije. a ima ga nadomjestiti jedino deskripcija« 1 0 ). od inteligencije kad se isključi sve hipotetičko. te služiti tome da se objasni naše mišljenje i govor ο tome svijetu — poput Sartreova analiziranja grupe ljudi koja čeka na autobus. 47. P h i l o s o p h i c a l cit. u najmanju ruku. .« Što se može zamjeriti ovoj analizi? Svojom egzaktnošću i jasnošću ona je možda nenadmašiva — ona je korektna. str. 49. »Nadalje.svijet' upotrebljive. ali bi tamo bile razotkrivene kao neprimjereni. Ibidem. 45. š t o ostaje od mišljenja. loc. Ne samo da je mišljenje (ili. . str. I n v e s t i g a t i o n s . kad se isključi objašnjavanje? U pitanju nije defini­ c i j a i dignitet filozofije. a meni je stalo da pokažem ne samo da to nije dosta već da se tu radi ο destrukciji filozofske misli i kritičke misli kao takve. racionalne i valjane upravo zato što su drugačije. (U ovim navedenim prim­ jerima transcendentni činbenici su naznačeni u društvenoj po­ djeli rada. sposobnosti našeg razlučivanja). već organiziranjem onoga što uvijek već znamo« 8 ). njegov izraz) stiješnjeno na svakodnevnu upotrebu već je nje­ mu i nametnuto da ne traži rješenja preko onih koja su već tu. 47. str. u koju se ona sama dovela. Ništa hipotetično ne smije biti u našim razmatranjima. Na dje­ lu je širenje nove ideologije koja preduzima da opiše što se 6) 7 ) 8) 9) 10) Ibidem. 46. potrebe da mislimo i govorimo na drugačijim osnovama od onih u svakodnevnoj upotrebi — osnovama koje su smisle­ ne. Netko bi se mogao upitati što ostaje od filozofije. Ali to je sve. . . Uzmimo jedan drugi primjer: i u Hegelovoj Logici bi mogle biti rečenice kao što je »moja metla je u uglu«. Takve analize rasvjetljavaju zato jer transcendiraju neposred­ nu konkretnost situacije i njezina izraza. str. Mo­ ramo prestati s objašnjavanjem. 44. stilu i sintaksi drugačijeg reda — rasuđivanjem kome nikako nije »jasno da je svaka reče­ 5 nica našeg jezika u 'redu kakva jest'« ).iskustvo'. baš zbog svoje banalnosti rasvijetliti empirijski svijet u njegovu realitetu. istina da mišljenje drugih artikuliranijih slu­ čajeva u našem prošlom iskustvu može pomoći i pomaže . filozofija izručena sa svim svojim shvaćanjima postojećem.«7) — kao da bi one bile jedine alternative i kao da »ek­ stremne suptilnosti« ne bi bio prikladan termin za Wittgensteinovo poigravanje jezikom prije negoli za Kantovu Kritiku čistog uma.lampa'. ( Gotovo mazohistička redukcija govora na unižen i obi­ čan sačinjena je u programu: »ako su riječi Jezik'. ne vjeruje u mogućnosti novog iskustva. Ibidem. čija određenja mogu biti čak u proturječju s danim svijetom svakidašnjice.stol'.vrata'« 6 ). a nama se kaže da slušamo. Ibidem. S filozofskog stanovišta relevantna su dva pitanja: 1) Može li se eksplikacija pojmova (ili riječi) ikad orijentirati na aktualni svijet svakodnevnog rasuđivanja i završiti u njemu? 2) Jesu li egzaktnost i jasnoća same sebi cilj ili pripadaju drugim ciljevima? Na prvo pitanje. jasno. . str. u vezi s prvim njegovim dijelom. ili Karl Krausova analiziranja novina. od­ govaram afirmativno. Prohibicije su stroge i autoritarne: »Filozofija ni na koji način ne treba da ometa aktualnu upotrebu jezika« 9 ). ne smijemo zastranji­ vati i umišljati da treba da opisujemo ekstremne suptilno­ sti . već šanse očuvanja i zaštite prava. Moramo »prionuti uz predmete svog svakodnevnog mišljenja.no društvo govori svojim jezikom. str. upotreba mora biti tako nepretenciozna kao kod riječi .. . »Problemi se ne rješavaju privođenjem novog iskustva. ono što treba prevladati rasuđivanjem koje je po shvaćanjima. svaka rečenica je tako malo u redu kao i svijet koji taj jezik saopćava. samo lingvističkih činje­ nica . ona ga prelazi i otvara kvalitativno različit svijet. Podređenje vladavini postoje­ ćih činjenica je totalno — doduše. Dešava se sasvim su­ protno — naime. ne treba da unapređujemo bilo kakvu vrstu teorije. Bile bi ono odbačeno. čak krivi primjeri. Ibidem.

T a k o đ e r »Les Droits du poète sur la langue«. Izvučen iz šireg i gušćeg konteksta u kome se govori. svijet nuklearnih gradova i kineskih komuna. zaglupljivanja i pokolja. »čovjek«.stol'.' ili pak zaboravljene. moći koje vladaju prvim također oblikuju ograničeno iskustvo. je­ zik filozofije je »meta-jezik« 12 ). . Kube. i živi. I tokom dugih serija posredovanja. ali . zacijelo. ili ras­ pravljanju. nepoznate. »Poésie et pensée abstraite. No. loc. 1934. Ri­ ječ ostaje kao što je bila. u: O e u v r e s . ako u filozofskom tekstu. ako sam univerzum sva­ kodnevnog rasuđivanja postaje predmet filozofske analize. i svijeta filozofijskog mišljenja i jezika. ograničeni empirijski svijet dio je prvoga. neispunjena — osim u misli gdje inicira druge misli.. /vrata'«. No. Utvrđenje ovog odnosa nije posao svakodnevnog miš­ ljenja i svakodnevnog govora. Ali stvaran empirijski svijet je i to da su sve te stvari pretpostavljene .. unutar historijskog kontinuuma. U svakom slučaju. U normalnim okolnostima je obični jezik odista bihevioralan — praktični je instrument. taj jezik ostaje antagonističan. što je taj uni­ verzalni. On rastvara postojeći iskustveni kon11) Paul Valériy. deskripcija koja posvema pojašnjava kušanje nečeg što može imati ili nemati okus ana­ nasa. Ova apstraktnost nije korigirana ako se lingvistička analiza primjenjuje na političke termine i fraze. str. pridonijeti filozofskoj spoznaji? Može li ona ikad služiti kao kritika u kojoj su u pitanju kontroverzne okolnosti čov­ jeka — okolnosti drugačije od medicinskih ili psiholoških te­ stiranja okusa. da će biti zadovoljan ili ljut. Gallimard. Može li ikad i najegzaktnija deskripcija. 183. pokazujući taj »izvana« kao bitan za razumijeva­ nje svakodnevnog rasuđivanja. kontekst a priori zatvoren kako pri­ mjerima tako i samom analizom? Taj širi kontekst iskustva. američkih cadillaca i njemačkih mercedesa. Paris. u filozofiji se ne radi ο nalaženju metle ili ο kušanju ananasa — a još manje ο tome da bi danas empirijska filozofija trebala da se bazira na apstraktnom is­ kustvu. riječ »supstancija«. tekst značenja u kontekst njegove realnosti. ne dešava se takva transformacija značenja u bihevioralne reakcije. on možda misli da će netko drugi tko je stvarno pitao ο metli uzeti metlu ili je ostaviti tamo. Ili. Stoga egzaktnost i jasnost u filozofiji ne mogu biti po­ stignute unutar svijeta svakodnevnog iskustva.170 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 171 zbiva (i mnije) eliminirajući pojmove kadre da razumiju što se zbiva (i mnije). Ovaj drugi. realni empirijski svijet. s jedne. »ideja«.lampa'. potisnute. čak i tad stav ostaje neispunjen — samo su­ jeta apsolutnog idealizma utvrđuje finalni identitet misli i njenog objekta. U prvom redu postoji ireduktibilna razlika svijeta sva­ kodnevnog mišljenja i jezika. u: P i è c e s s u r l ' a r t . str. ili riječi svakodnevnog ra­ suđivanja. »alijenaci­ ja« postaje subjekat stava. stav može pomoći da se uobliči i vo­ di praksa. č a k kad se kreće u nepretencioznim terminima svakodnevnog rasuđivanja. 12 ) Pogledaj str. objekt analize je odsječen od općeg medijuma u kome se formiraju pojmovi i u kome postaju riječi. Jedna cijela grana analitičke filozofije je angažirana u tom pothvatu. u kome su svakodnevni rad i komfor možda jedino što sačinjava sve iskustvo. Zato riječi na koje je upućena filozofija ni­ kad nemaju upotrebu »tako nepretencioznu . svijet u kome su ljudi slobodni. širi kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji daje govoru njegovo značenje — kontekst koji se ne javlja u pozitivističkoj analizi. . cit. koja. . 184. kao što je upotreba riječi . apstrahira od ne­ posredne konkretnosti da bi postigao istinsku konkretnost. Filozofski poj­ movi ciljaju na dimenziju činjenice i značenja koja »izva­ na« osvjetljuje atomizirane fraze. s druge strane. a i ne smjera se na to. tad je apstrahiranje spomenutog odnosa opravdano i značenje može postati izvjesno bez narušavanja političkog univerzuma. Hirošime i Nagasakija. Ako se radi ο nalaženju metle ili kušanju ananasa. rečenica je ispunila svoju funkciju prouzrokujući bihevioralnu reakciju: »učinak proždire uzrok. S te pozicije postaju upitni gore citirani primjeri ling­ vističke analize kao valjan predmet filozofske analize. 1331. Pentagona i Kremlja. Kad netko stvarno kaže »Moja je metla u uglu«. Svijet je to u kome su metla u uglu ili okus nečeg sličnog ananasu nešto značajno. g. 47 i dalje. nisu intencija Austinove anali­ ze. cilj apsorbira sredstva« 1 1 )· Za razliku od toga. da­ nas je još uvijek svijet gasnih komora i koncentracionih lo­ gora.

Orijentirajući se na reificirani svijet svakodnevnog ra­ suđivanja. Imajte na umu analizu »ovdje« i »sad« u Hegelovoj Fenomenologiji. 171 štićen od upadanja uznemiravajućih eksternih faktora. ono što je strano i antagonističku i što se ne može razumjeti na osnovu dane upotrebe. Odnosno. neobičnosti. ili običaja i upotrebe. Ovo radikalno prihvaćanje empirijskog narušava empi­ rijsko jer u njemu govori osakaćeni. Ova mora ostati van razmatra­ nja jer metod koji prihvaća spomenuta filozofija diskredi­ tira ili »prevodi« pojmove koji bi mogli voditi razumijevanju postojećeg realiteta u njegovoj represivnoj i iracionalnoj strukturi — pojmove negativnog mišljeja. bolest pacijenta je u određenom smislu. U tako pročišćenoj formi empirijski svijet postaje ob­ jekt pozitivnog mišljenja. njihovo prevođenje u operacionalne i bihevioralne termine usko je povezano sa sociološkim prevođenjem. zabluda. »vlada«. Klasificiranjem i distinkcijom zna­ čenja. ono konstituira empirijski a priori koji se ne mo­ že transcendirati. Jedanput prihvaćeno. Preju­ dicirano suđenje može biti tako široko kao govorni engleski jezik. Tko je pa­ cijent? Po svemu sudeći. kritičke analize. takve tvrdnje razotkrivaju mnoge dvosmislenosti. Ν τ. Doduše. Operacionalno ili bihevioralno prevođenje asimilira takve ter­ mine kao što su »sloboda«. Ova po­ vijesna dimenzija značenja više ne može biti rasvijetljena pri­ mjerima poput »moja metla je u uglu« ili »sir je na stolu«. iluzija i prekršaja. čije je ponašanje jednodimenzionalno i manipulirano. tj. Ne radi se ο prekršajima »čistog uma«. U od­ nosu na to mala je razlika da li je kontekst u ocjenjivanju matematički. svi su mogući smisleni predikati prejudicirani. 170. nerješivih enigmi. pozitivistička filozofija etabilira svoj vlastiti samodovoljni svijet. Svakodnevni jezik u svojoj »nepretencioznoj upotrebi« može odista biti od vitalnog značaja za kritičku filozofsku misao. Transformiranje kritičkog mišljenja u pozitivno događa se poglavito u terapeutičkom tretiranju univerzalnih pojmova.172 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 173 već metod odsijeca pojmove političke. a pozitivističko očišćenje svijesti usklađuje svijest s njim. zatvoren i dobro za') Pogledaj str. ili rječnik. ona čisti misao i govor od kontradikcije. S emfazom se naglašava terapeutički karakter filozofske analize — da liječi od iluzija. neka vrsta intelektualca čiji se duh i jezik ne suglašavaju s određenjima svakodnevnog rasuđiva­ nja. Ovo otkrivanje razbija prirodnu i reificiranu formu u kojoj se dani univerzum rasuđivanja najprije pojavljuje. logičkih stavova. »Engleska« s »metlom« i »ananasom«. kao granice koje određuju značenje i njegov razvoj — uslovi koje društvo nameće rasuđivanju i ponašanju. već ona otvaraju sferu znanja s onu stranu zdravog razuma i formalne logike. sve su one u istoj domeni jezične igre i akademskog dosađivanja. Zaista. osnovu faktične represije. od prikaza i utvara. koji ima samo činjenice a ne činioce. Ri­ ječi se razotkrivaju kao genuini termini ne samo u gramatič­ kom i formalno logičkom već također u materijalnom smislu. naime. ne­ doumice. Nisu to metafizička prekoračivanja preko gra­ nica mogućeg znanja. Na svaki način. svijet iskustva rezultat je ograni­ čenog iskustva. »apstraktni« individu­ um koji iskusi (i izražava) samo ono što mu je dato (dato u doslovnom smislu). ili neki drugi kodeks konvencije. Sa svim svojim ispitivanjem. Takva analiza otkriva povijest13) u svakodnevnom govoru kao skrivenu dimenziju smisla — vladavinu društva nad svojim jezikom. neodgovorivih pitanja. ili (sit venia verhol) Lenjinovu sugestiju kako adekvatno analizirati »ovu čašu vode« na stolu. ο kome smo prethodno rasprav­ ljali. Zatvarajući prodor u tu sferu. opskurnosti. tuma­ čenjem i raščišćavanjem konfuznosti i opskurnosti neopozitivizam ne uzima u obzir veliku i opću konfuznost i opskurnost postojećeg svijeta iskustva. te njihovim razdvajanjem. analiza ne uzima u obzir negativno. a isto tako realitet ovih prvih s realitetom drugih. dobra doza psihoanalize — analize bez Freudova fundamentalnog uvida da su nevolje pacijenta ukorijenjene u općoj bolesti koja ne može biti izliječena analitičkom tera­ pijom. pre- . no. te izlažući i objašnjavajući to rasuđivanje određe­ njima postvarenog svijeta. ali u medijumu ove misli riječi gube svoju jednostavnu prostodušnost i razotkrivaju ono nešto »skriveno« što ne za­ nima Wittgensteina.

neprecizni. 51. U represivnim uslovima u kojima ljudi misle i žive mo­ že miso — bilo koji mod mišljenja koji nije ograničen na pra­ gmatičku orijentaciju unutar statusa quo — shvatiti činjeni­ ce i reagirati na njih samo tako da ide »preko njih«. Nema nefilozofskijeg mota od proklamacije biskupa Butlera koja ukrašava Principia Ethica G. Filozofija ne po­ znaje beskorisnije »otkriće« od onog koje »daje filozofiji mir tako da više ne pati od pitanja koja samu nju dovode u pi­ tanje« 1 4 ). a njezina povijest još uvijek važi) suprotna onom što Wittgenstein smatra da jest kad je proklamira kao odricanje od svake teorije. jest upravo najefikasniji način da se zaštiti normalni svijet rasuđivanja od ozbiljnog uznemirenja nepodobnim ide­ jama. a ne nešto drugo« — osim ako se ovo »jest« razumije tako da se odnosi na kvalitativnu razliku realnog i načinjenog. ne obvezuje ni svakodnevno rasuđivanje i ponašanje niti filo­ zofiju ovima prilagođenu. treba da ga osposobi da normalno funkcionira u svom svijetu. Aristotelova fizika je bila dio filozofije i kao takva priprava za »prvu znanost« — ontologiju. Misaono rastvaranje i čak destrukcija danih činjenica je povijesna zadaća filozofije i filozofske dimenzije. I samo odvajanje znanosti od filozofije je povijestan događaj. ako je uopće ima. objekti filozofske misli su u relaciji sa sviješću za koju konkretni kvaliteti ulaze u pojmove i nji­ hov međusobni odnos. posre­ dovanje između subjekta i objekta misli je bitno drugačije. ap­ straktni subjekt projektira i određuje apstraktni objekt. On se razvija u tenziji između pojave i stvarnosti. ekonomske organizacije. No. Iskustvo se odigrava ispred zavjese koja zakriva. kao pothvat koji »ostavlja sve takvo kakvo jest«. Aristotelov pojam materije se razlikuje od galilejskog i postgalilejskog ne samo po različitim stupnjevima u razvoju znanstvenog metoda (i u . mi ti koji su iza zavjese. subjekt ogoljen od svih drugih kvaliteta. stavljanje u stra­ nu specijalnih rezervata. a ako je svijet nešto što se javlja iza zavjese neposredna iskustva. U znanosti Je medijum subjekt koji opaža. mjeri. E. U stvari se valjanost istine transcendirajućeg jezika sastoji u njegovoj relevantnosti za uobičajeni jezik i u uzajamnom djelovanju s njim. Bilo da se za egzaktnošću teži u analitičkoj čistoti logike i matematike ili u skladu sa svakodnevnim je­ zikom. Neprijateljstvo je najzamašnije tamo gdje poprima formu tolerancije — to jest kad je određena valjanost istine za transcendentne pojmo­ ve dopuštena u odvojenoj dimenziji smisla i značenja (poetska istina. str. Filozof nije liječnik. loc. to je »metafizička« istina — njezina valjanost. liječnik mora ostaviti po strani »moralni« problem. već kao subjekti i objekti povijesne borbe čovjeka s prirodom i s društvom.. političke akcije). Ova nova forma doktrine ο »dvo­ strukoj istini« sankcionira krivu svijest poričući relevantnost transcendirajućeg jezika za svijet uobičajenog jezika. 14) Philosophical Investigations. njegov posao nije da ozdravljuje pojedince. — na oba pola suvremene filozofije nalazi se odbijanje i devalorizacija onih elemenata misli i govora koji transcendiraju prihvaćen sistem vrednovanja. Filozofski pojmovi zadržavaju i raz­ vijaju predznanstveno posredovanje (djelovanje svakodnev­ ne prakse. Neopozitivistička kritika još uvijek usmjeruje svoj glavni napor protiv metafizičkih pojmova. Njihov fakticitet je povijestan čak tamo gdje je još uvijek okrutna. nepokorena priroda. u kojima je dozvoljeno misli i jeziku da budu legitimno neegzaktni. metafizička istina).174 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 175 ma Freudu. On treba da vrati pacijentu zdravlje. to je »poetska« istina. zbivanja u povijesnom kontinuumu. već da pojmi svijet u kome oni žive — da ga ra­ zumije u odnosu na ono što je učinio čovjeku i što može uči­ niti za njega. No. protestna reakcija protiv nezdravog svijeta u ko­ me on živi. Jer. kao u lingvističkoj analizi. cit. prokla­ mirajući totalno njihovo neprožimanje. Ne mi kao subjekti zdrava razuma. po Hegelu. koje je učinilo svijet objekta onim što zbiljski jest — svijet u kome su sve činjenice događaji. Jer filozofija je (povijesno. činjenice su ono što jesu kao događanja u toj borbi. Ma što da je istina sadržana u literaturi. eksperimentira. kalkulira. ma što da je istina sadržana u kritičkom idealizmu. niti »purificirani« subjek­ ti znanstvena mjerenja. Znanstve­ ni metod također ide preko činjenica neposrednog iskustva. tad smo. i čak kontra­ diktorni. Pri tom je moti­ virana egzaktnošću shvaćenom ili formalno logički ili empirički deskriptivno. Moorea: »Sve je ono što jest. Za razliku od tog.

S novim iskustvom i razumijevanjem pri­ rode. 323. označavanja.tako i tako' — ma šta da to znači« 1 6 ). iskrivljena svijest je postavljena kao istinska svijest koja od1 8 ) Gilbert Ryle. Sve to ne samo da je legitimno već je i korektno jer razotkriva u kojoj su mjeri neoperacionalne ide­ je. svrbež. Ova vrsta empiricizma supstituira nevoljeni svijet me­ tafizičkih priviđenja. . vidim ovdje i sad mr­ lju crvenog i govorim »to je crveno«. No. Primjeri su vješto držani u balansu između ozbiljnosti i šale: razlike Scotta i autora Waverly. filozofski pojmovi ostaju antagonistički spram domene svakodnevnog rasuđivanja jer kontinuirano uključuju sadržaje koji nisu ispunjeni u govornoj riječi.. s povijesnim uspostavljanjem novog svijeta subjekta i objekta. Aristotelova fizika postaje objektivno kriva. Allen and Unwin. naročito str. str. 157. zgrušavanje. tad je odbačen.. legendi i iluzija svijetom poj­ movnih i osjetilnih izrezaka. loc. pa se ovo novo shvaćanje da je Aristotelova fizika kriva sada pro­ širuje unatrag u prošlo i prevladano iskustvo i razumije­ vanje 1 5 ). oštru bol. Marxovo postvarenje u ma kakvom adekvatnom prevođenju? Uključuju li ključne riječi poetskog jezika? Ili nadrealističke proze? Ako ih uključuju. uočljivim stanjima i dispozicijama ili predominantnim tendencijama. Hegelov duh. ) Wittgenstein Joe. str. Joe Doe sreta ili ne sreta na ulici »pro­ sječnog plaćaoca taksi« Richarda Roea. a osakaćena. London. iracionalni. odnosno sređivanje ove specifično filo­ zofske dimenzije dovelo je suvremeni pozitivizam do toga da se kreće u sintetički osiromašenom svijetu akademske kon­ kretnosti i da stvara iluzornije probleme od onih koje je ra­ zorio. otkrovenje u činjenici da ljudi često opisuju osjećanja kao uzbuđenja. »fikcije« i »iluzije« koje mogu biti racionalnije od njihova opovrgavanja utoliko što su to pojmovi koji uviđaju granice i varljivost predominantnog racionaliteta. riječi i izraza koji su tad organi­ zirani u filozofiju. 158. zbunjujući.: B r i t i s h P h i l o s o p h y i n t h e M i d — C e n t u r y . premješten u sferu fikcije i mitologije cijeli sistem distinkcija koje je čov­ ječanstvo smatralo vrijednim da budu povučene. različitog povijesnog pothvata koji je uspostavio drugačiju kako priro­ du tako i društvo. uganuća. Mace. a možda pri­ marno. ) Margaret Masterman. concept of M i n d . Ali je sasvim u redu da se kaže kako ni najnerazumljivija metafizika nije ispoljila tako artificijeine i besmislene brige kao što su one ponikle u vezi ) Pogledaj poglavlje VI. asimetričkoj sekvenciji konstruiranoj prema čistim principima ideografije« 17 ). opisa. tonjenje. probadanja. Što su »svakidašnje riječi«? Uključuju li one Platonovu »ideju«. ćelavost francuskog kralja. napetosti. izgrizanje i šokove 1 8 ). vla­ stitih imena. da li ih sadržavaju u njihovoj negativnoj kono­ taciji — to jest kao obezvređivanje univerzuma svakodnevne upotrebe? Ako ne uključuju.176 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 177 otkriću raznih »slojeva« stvarnosti) već također. A. bilo da su integrirani u znanost ili ne. Filozofija tako kontinuirano sadržava »privide«. itd. Rijetko kad je filozofija pokazala zakučastiji esprit de sérieux od onog u takvim analizama kao što je interpreta­ cija Tri slijepa miša u raspravi »Metaphysical and Ideograp­ hic Language«. T h e i dalje. mučnine. ili da općeupotrebljavane riječi obuhvaćaju »sve distinkcije koje ljudi smatraju vrijednim da budu povučene«. degra­ diranje stare ideologije postaje dio nove ideologije. jaka kucanja srca. užarenost. gdje se raspravlja ο »umjetno konstruiranoj trostrukoj primarnoj mišjoj sljepoći. cit. 47. mitova. čežnje. Ona prihvaća također presude ove organizacije. 16 17 15 s problemima redukcije. Nisu de­ gradirane samo iluzije već i istina sadržana u njima. pretrpanost. cit. ubod. str. C. 83. Oni izražavaju iskustvo koje Witt­ genstein odbija — naime da je »nasuprot našim prethodno koncipiranim idejama moguće misliti . Možda ovaj primjer nije fer. javnom ponašanju. U raščišćavanju tog nereda analitička filozofija kon­ cipira ponašanje u prisutnoj tehnološkoj organizaciji reali­ teta. aspiracije. ili besmisleni. 1957. sjećanja i likovi postali istrošeni. Aristotelovu »esenciju«. na osnovu različitih povijesnih projekata. studen. u. prevođenja. Zanemarivanje. Nova ideologija nalazi svoj izraz u takvim proklamacijama kao što je »filozofija izjavljuje samo ono što svatko priznaje«. ed.

stvarnost u suvremenom socijalizmu pretvara Marxovu ideju u san. u ovom društvu. a isto tako da.'Neznanstveni. otkrile u danim povijesnim mogućnostima racionalnu srž mita. dućana. propagandi i politici. mistifikaciju u realnosti. Faši­ zam i nacionalsocijalizam su opovrgnuli stanovište da se sve veće potiskivanje u suvremenom društvu manifestira u ide­ ologijskoj sferi. pojmovi ο zajednici nasuprot društvu. Ostalo je optuženo — i odobreno — kao fikcija ili mitologija. Opravdano je reći da ideologija postaje inkorporirana u sam proces proiz­ vodnje. postaje najefikasnije oruđe mistifikacije. spekulativni karakter kritičke teorije proizlazi iz specifičnog karaktera njezinih pojmova koji pokazuju i određuju iracio­ nalno u racionalnom. Nemo­ gući (povijesno) elementi su odvajani od mogućih — san i imaginarno od znanosti. Tako je u procesu civilizacije mit Zlatnog doba i mit ο dolasku Mesije pod udarom sve veće racionalizacije. tehnologije i biznisa. — naime naporima da se dokraj­ če uslovi koji proizvode ludost. no on mo­ že. te analize fakata i nejasne emocionalne spekulacije bitna je kao i bilo kad prije. naime. čarolijama i ekstazi je ukolotečeno u svakodnevici doma. a razlika između egzaktnog utvrđivanja. Treba razlučiti novu mistifikaciju. one koji su imali koristi od njega i one koji su platili za njega. Oda­ vanje magiji. krv i tlo. a racionalno kompletiranje prikri­ va iracionalnost cjeline. Jer . i ne tako potpunog širenja. itd. Danas opet racionalni i realistič­ ki pojmovi od jučer izgledaju mitološki kad se konfrontiraju sa stvarnim uslovima. U devetnaestom stoljeću su teorije socijalizma prevele u sociološka određe­ nja ono što je primarno bilo mit — one su. područja i grupa kojih je javno mnjenje re­ gistrirano brojem glasova ili čije su šanse preživljavanja pred­ met kalkulacije. Ono se tako suprotstavlja istin­ ski racionalnom ponašanju. radioaktivnih padavina. Taj zbiljski kon­ tekst. Ovo preokretanje je uzrokovano protivuiječnošću između teorije i činjenica — protivurječnošću ko­ ja sama po sebi još ne čini teoriju pogrešnom. teorije koje prepoznavaju i projektiraju povije­ sne mogućnosti treba da postanu iracionalne. također. Danas su mistificirajući elementi savladani i iskorišta­ vani u proizvodnom publicitetu. No. Ovi režimi su opovrgli spomenute i svoje vlastite iracionalne »filozofije« potpunom tehničkom organizacijom aparata. više no iracionalno. Nevolja je u tome što statistika. Njihov mitolo­ ški prizvuk odražava mistifikatorska svojstva danih činjeni­ ca — varljivo harmoniziranje društvenih protivurječnosti.). Bila je to totalna mobilizacija mate­ rijalnog i mentalnog pogona koja je uspjela i uvela mistifi­ cirajući silu nad društvom. Stvarnost radničke klase u razvijenom industrijskom društvu pretvara Marxov »proletarijat« u mi­ tološki pojam. mitologija je primitivna i nezrela misao. prije svega u porastu iracionalnih pseudofi- lozofija (Lebensphilosophie. Tad je nastalo obrnuto kretanje. Proces civilizacije obezvažuje mit (to je gotovo definicija progresa). naime one pop­ rimaju izgled iracionalnog jer protivurječe racionalitetu pos­ tojećeg univerzuma rasuđivanja i ponašanja. Kontekst ο kome je riječ je. razmatranih grado­ va i velegradova. Oni mistificiraju utoliko što su izolirani od istinski konkretnog konteksta iz koga proizlaze činjenice.JEDNODIMENZIONALNA 178 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE MISAO 179 lučuje ο smislu i izrazu onog što jest. Ovaj kontekst je širi i drugačiji od onog istraživanih poduzeća i institucija. Na primjer. ureda. također. Tehničko postignuće razvijenog industrijskog društva i efikasno manipuliranje mentalne i materijalne produktivno­ sti doveli su do promjene mjesta mistifikacije. kalkulirane i brojem glasova utvrđene činjenice. mje­ renja širenja. Naime. vratiti racionalnu misao na mitološki status. znanstveni pristup uznemiravajućem problemu međusobnog uništenja — matema­ tika i kalkulacije usmrćenja i prekobrojnih usmrćenja. eksperimenti ο izdržavanju u abnormalnim situacija­ ma — mistificira utoliko što proizvodi (i čak zahtijeva) po­ našanje koje prihvaća ludost. Racionalno nije iracionalno. zbiljskiji u tom smislu što proizvodi i determinira istraživane. nije jasno koja je strana odana mitologiji. U tom slučaju. konteksta koji determi­ nira njihovu funkciju. u kome predmeti posebnih istraživanja zadobivaju svoj istinski značaj. koja preokreće ra­ cionalnost u njezinu suprotnost. mjerenja i polje istraživanja sociologije i političke znanosti nisu dovoljno racionalni. odredljiv je jedino unutar teorije društva. racionalno. Posredstvom nje su pojedinci postali nesposobni da iza pogona prepoznaju one koji su ga iskoristili.

ispitivanja i kalkulacije — ali iskrivljeni ίι dimenziji koja se ne očituje u mjerenjima. da »pokažete svoje karte«. Jer posto- . Ali kad mislite. Intelektualac je pozvan na odgovornost. kritička analiza se mora disocirati od onog što te­ ži razumjeti. vaš via. pojmove i raspoloženja. Lingvistička analiza ustvrđuje da Joe Doe i Richard Roe. lingvistička analiza mistificira izraze svakodnevnog jezika time što ih ostav­ lja u represivnom kontekstu postojećeg univerzuma rasu­ đivanja. filozofija mora upotrebljavati drugačije ). pružate mi azil za nenormalne i ne­ razumne.a štiti jezik) i tad će se pokazati da moji simboli. svijest je verbalizirano priviđanje. razotkriti vaše trikove. koja se zato ovima ne suprotstavlja i ne uznemiruje ih. Is­ to tako. možete misliti što god hoćete. Upravo unutar tog represivnog konteksta odvija se bihevioralna eksplikacija značenja — eksplikacija kojoj je do izganjanja starih lingvističkih »priviđenja« kartezijanskog i drugih zastarjelih mitova. Naučit ćemo vas da kažete ono što mislite tako da bude jasno. pa je to dru­ štvo neuhvatljiva »sablast«. već naprosto odre­ đen mod određenih raspoloženja. me­ tafizičkih općenitosti i tome slično. »vlastitošću«. . da bi osvijetlila puni smisao svakodnevnih ter­ 19 mina. ispitivanjima i kalkulacija­ ma. nisu simboli. »zbunjujući«. no. sklonosti i aspiracije. jest stvarnost i analiza ga može prevladati samo tako da ga ne zaobiđe i da shvati nje­ gov doseg i njegove uzroke. prvi bi. »blebetav«. naprosto ukazuju na određene. Varljiva je vaša tolerancija. Kad se od njega apstrahira. š t o mislite pod tim i tim . metafore i slike terminima svakodnevnog jezika.}« put bilo kojeg drugog jezika (zapravo je to. no ako bi ono što on kaže moglo biti rečeno rječnikom sva­ kodnevnog govora. ovo hipostaziranje se dešava u stvarnosti. ludnica je negdje drugdje. Ona zadržavaju svoju egzaktnost. Pjesnik bi mogao odgovoriti da on odista želi da njego­ va poezija bude razumljiva i shvaćena (ta radi toga je i piše). Vratiti ću se kasnije na tretiranje univerzalnih pojmova. Moramo vam podsjeći krila. mjerenja i preslušavanja. sadržaji koji prelaze zdrav i znanstven razum ne treba da ometaju akademski i svakodnevan svijet rasu­ đivanja. JJ svom izlaganju mistifikatorskog karaktera termina koji označavaju transcendentno. a to možemo samo ako intepretiramo vaše simbole. volja nije realna sposobnost duše.:. kad govore ο onom što im je na pa­ meti. pripadne im percepcije. •>. morate nam prenijeti svoje misli — na našem jeziku ili na vašem. Dakako. neodređenih pojmova. . Ne govorite kao mi drugi. no on mora biti prevodljiv i bit će preveden. Njegovo čvrsto empirijsko jezgro je u sistemu institucija koje su postojeći i zaleđeni odnosi među ljudima. vjerovatno.180 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 181 činioc i činjenice nisu neposredno data opažanja. ? Ne prikrivate li nešto? Govorite sumnjivim jezikom. će možda reći: razumijevanje moje poezije pretpostavlja uru-1 šenje i obezvređenje upravo onog svijeta rasuđivanja i pona. »apsurdan«. Možete govoriti poeziju — to je u redu. Odrediti Društvo (s velikim D) kao taj metakontekst znači hipostazirati cjelinu pored i iznad dijelova. Kad mi namjenjujete specijalni > kutak značenja i značaja. po mom shvaćanju. a upravo su u njoj mistifikatorska. iskrivljena su mje­ renja. već da znače upravo to što kažu. . Ali mi želimo da razumijemo vašu poeziju. »brbljalo«. također.. On '. Moj jezik se može naučiti po. Analitička filozofija često stvara atmosferu denuncira­ nja i ispitivanja od strane komiteta. . Društvo je odista cjelina koja provodi svoju neovisnu moć nad jedinkama. »čudan«. očistiti vas. Neprimjerene i zbunjujuće suvišnosti treba odstraniti ako hoćemo da do­ minira razborito razumijevanje. »suvišan«. metafore itd. Zacijelo možete go­ voriti svojim vlastitim jezikom.. Nji­ hov Vokabular obiluje s »neprimjeren«. Oni postaju data jedino u analizi podobnoj da pokaže strukturu iz koje proizlaze dijelovi i procesi društva i koja determinira njihov međusobni odnos. No. već kao stranac koji ne spada ovdje. Komunikacije ne smije bi­ ti iznad ljudi. poput čovjeka s ulice. No. Pjesniku se može također činiti da solidna trezvenost lingvističke filozofije govori jezikom predrasuda i emocional­ nim jezikom — jezikom gnjevnih starih ili mladih ljudi. Slično je sa »sviješću«. sanja u koji je vi želite prevesti. on to sam učinio. mi se ne namećemo vama i vašoj slobodi misli i govora. Mi volimo poeziju. — one se daju eksplicirati izrazima koji označavaju posebne načine i mode usmjerenja i ponašanja. »sloboda«. metafore itd.

društvenom nužnošću su ljudi prisiljeni da identificiraju »stvar« (uključujući svoju vlasti­ tu ličnost. Ako takvo razjašnjenje prelazi puko nabrajanje i klasifikaciju mogućih značenja u mogućim kontekstima. Kad opisujemo jedan drugom ono što volimo i ono što mrzimo. no. osjećanje) sa njezinim funkcijama. ona ne može postići empirijsku egzaktnost drugačiju od one na kojoj se insistira u postojećem. već također nešto drugo nego što su sami. oglaši­ vača. Mo­ ramo upotrijebiti iste izraze kad opisujemo naše automobile. « jest u relaciji s onim što ne kažu. ili »to mi sada iz­ gleda crveno«. Ovakve okolnosti mogu biti irelevantne za analizu iz­ java poput »svrbi me«. bi­ lo u svojim gradovima. razotkrivajući iskrivljenost u tako mnogo normalne i jasne upotrebe. Govoreći svojim vlastitim jezikom. Kad ih lingvistička analiza ne uzima u obzir. . U svom životu ljudi ovise ο šefo­ vima i političarima. organizacije i manipulacije kojima su podvrgnuti članovi društva. već zato što je totalitet misli i prakse u kome oni žive totalitet manipuliranih kontradikcija. str. One su vitalne i za lingvističku analizu etike. Tu nastaje problem »metajezika«. one mogu postati vitalno relevantne kad ljudi stvarno nešto kažu (»ona ga je naprosto voljela«. naše sentimente i resentimane. 170. Tako oni ne izražavaju samo sami sebe. »što mogu učiniti s tim u vezi«?). tad je ono sve drugo sa­ mo ne skroman zadatak. . Ostaviti taj zadatak kolegama u odsjeku za sociologiju ili psi­ hologiju znači učiniti metodološki princip iz postojeće podjele akademskog rada. osjećanja i aspiracije. »to nije fer«. Kad »samostalno« opisuju političku situaciju. hranu i pokućstvo. Oni moraju biti nešto više i drugo od pukih sinonima koji još uvijek pripadaju istom (neposred- . Tad bi lingvistička analiza zado­ bila razinu s koje postaju vidljivi i shvatljivi određeni dru­ štveni procesi koji oblikuju i ograničavaju postojeće rasuđi­ vanje. pokazuje ona temelje iz kojih proizlazi da je dano rasuđivanje osakaćen i varljiv univerzum. ostavljajući svakome širo­ ko otvoren izbor prema okolnostima.182 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO J83 jeci svijet rasuđivanja je potpuno označen specifičnim modima dominacije. slušamo radio. te svih onih napetosti i kontradikcije njihova me­ đusobna odnosa. bilo na internacionalnoj sceni. »on nema srca«. lingvistička analiza ostaje unutar granica misti­ ficiranog i varljivog rasuđivanja. svijest. jezikom svojih gospodara. Ovakva situacija diskvalificira jezik svakodnevne upotrebe da bude kriterij vrednovanja. a upravo ta uloga mu je data u analitičkoj filozofiji. ono što ljudi misle ne 19 ) Suvremena analitička filozofija je na svoj način sagledala ovu nužnost k a o problem m e t a j e z i k a . Razjašnjenje bi uključivalo analizi­ ranje svakodnevnog govora u stvarno kontroverznim područ­ jima prepoznajući konfuzno mišljenje ondje gdje se ono to najmanje pričinja. Zadaća se ne može odstraniti umjerenim insistiranjem na tome da je skromni cilj lingvističke analize da samo razjasni »konfuzno« mišljenje i govor. političara i bestselera. 184. kao u logičkom čistu­ nstvu. moramo upotrijebi­ ti izraze naših oglasa. oni (ovo »oni« uključuje nas. i naprijed. To nužno mora biti tako jer jezik nije nešto pri­ vatno i vlastito. službama i susjedima koji ih navode da govore i misle isto što i oni. svoje vlastito znanje. razlučivi od analiziranih. može se uzeti po nominalnoj vrijednosti — ne zato što ljudi lažu. filmova. »Ono što ljudi misle kad kažu . ljudi go­ vore. Ili. termini kojima se analizira smisao određenih termina moraju biti drugačiji. kolege i suparnike — i mi se savršeno ra­ zumijemo. Kako to znamo? Gledamo televiziju. dobročinitelja. također. razgovaramo s ljudima. ili »on jede mak«. niti drugačiju jasnoću od one koja je dopušte­ na — to jest. Tamo gdje se čini da ga nadilazi. intelektualce koji to znamo i kritiziramo) opisuju ono što im kažu sredstva masovne komunikacije — a to je stopljeno s onim što oni stvarno misle. ostaje samo skelet istog svijeta — sablast daleko sa­ blasnija od one na koju se analiza obara. čitamo novine i ilustrirane listove. i vide i osje­ ćaju. politike itd. pogledaj str. već je privatno i vlastito posredovano raspo­ loživim lingvističkim materijalom koji je društveni materijal. Kad je filozofija više negoli jedno od zanimanja. Pod ovim okolnostima je govorna fraza izraz individu­ uma koji je govori i onih koji ga prisiljavaju da govori tako kako govori.

čak tipografskih pogrešaka može razotkriti čitav moralni. ono što tre­ ba razotkriti i osuditi operativno je unutar danog svijeta ra­ suđivanje i djelovanje. ako se komunikacija ne odnosi samo na nekontroverzne od­ nose i instrumente svakodnevnog života. mora on biti kadar da ukaže na društvene procese koji su determinirali i »zatvorili« postojeći svijet. emocionalan način. nesvjestan. obraćanje učenom skupu ili slično. norme mišljenja i ponašanaja koje ulaze — afirmirane ili suprotstavljene — u individualnu komunikaciju uz različite stupnjeve osviještenosti i eksplicitnosti. s komunističkim društvima u razvoju. sačinjenoj u određenom slučaju za određenu svrhu. te sintaktička forma čitane su u kon­ tekstu u kome se pojavljuju — na primjer u novinama koje u nekom gradu ili kraju podržavaju određena shvaćanja po­ sredstvom pera određenih lica. Na primjer. To je postignuto u djelu Karla Krausa. monar­ hiji. Ovdje lingvistička analiza poeme ili eseja konfrontira dati (neposredni) materijal (jezik analizirane poeme ili eseja) s onim koji je pisac našao u literaturnoj tradiciji i koji je trans­ formirao. Danas društveni si­ stem značenja objedinjuje razne nacionalne države i jezična područja. u kome su integrirane i asimilirane različite dimenzije jezika. dio opsežne. ili čak privatno saopćenje sročio je neki pojedinac koji je (auto­ riziran ili neutraliziran) govornik određene grupe (političke. Tako in­ dividualno saopćavanje »individualizira« supraindividualni sistem značenja koji konstituira dimenziju rasuđivanja razli­ čitu od individualnog saopćavan ja. U svjetlosti ove dimenzije upotreba riječi i struktura rečenice poprimaju značenje i funkciju koja se ne očituje u »neposredovanom« čitanju. pri čemu svako izraženo značenje spada u nekoliko međusobno poveza­ nih. po zanimanju. djelomično ukrštenih i suprotnih »sistema«. a ipak isprepletenu s njim.184 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 185 nom) svijetu iskustva. Ogresenja ο jezik koja se javljaju u novinarskom stilu svojstvena su pripadnom po­ litičkom stilu. teče komunikacija^ Doseg i ospeg društvenog sistema značenja znatno vari­ ra u različitim povijesnim periodima i prema postignutom stupnju kulture. govor). interpunk­ cije. gramatika i Vokabular postaju mo­ ralni i politički čini. Sintaksa. već konstitutivna za značenje i funkciju riječi — dimen­ ziju bečke štampe u toku prvog svjetskog rata i poslije njega. djeluje on također. po mjestu stanovanja) u odre­ đenom društvu. novinski članak. On je pokazao kako »unutarnje« preispitivanje govora i pisanja. no njegove su granice dovoljno jasno određe­ ne. s jedne strane. republici itd. to ne može biti tehnički metajezik konstruiran poglavito s obzirom na semantičku ili logičku jasnost. Da ilustriramo: neki govor. određenoj komunikaciji (novinski članak. tj. stava njegovih izdavača u odnosu prema masakrima. pak. Kontekst može biti i estetski ili filozof­ ski: književna kritika. Riječ. Leksički i sintaktički kontekst se tako otvara u jednu drugu dimenziju — koja nije izvanj­ ska. Prema tome. u svakodnevnom rasuđivanju. ono pripada: a) individualnom projektu. svepri­ sutne sfere značenja koju razvija i obično »zatvara« društve­ ni sistem unutar koga. Ovi obimni sistemi značenja koincidiraju. b) postojećem supraindividualnom sistemu ideja. Ta grupa ima svoje vlastite vrijednosti. intelektualne. U takvoj analizi je potrebno da termini ili forme bu­ du razvijeni u multidimenzionalan univerzum. a s druge. vri­ jednosti i objektivnih okolnosti na kojima partici­ pira individualni projekt. i čak su­ protne individualne i supraindividualne projekte. Istinski filozofska analiza značenja mora uzeti u obzir sve te . i od strane koga. objek­ tivne okolnosti. njemu ne treba artificijelna »viša razina« jezika da bi extrapoliralo i objasnilo preispitivani jezik. Dok se društveni sistem značenja u funkciji determiniranja nepopustljivo potvrđuje u kontroverznom političkom univer­ zumu rasuđivanja. Supraindividualni sistem je. c) određenom društvu koje integrira različite. Ako ovaj metajezik treba da stvarno probije totalitarna smjeranja postojećeg svijeta rasuđivanja. Želi se postići to da iz po­ stojećeg jezika progovori skriveno ili isključeno. a predominantan jezik apsorbira me­ tajezik. Ovo preispitivanje se još uvijek kre­ će unutar svakodnevnog svijeta iskustva. s područjem više ili manje razvijenih kapitalističkih društava. odnosno politički sistem. na mnogo prikriveniji.

u ono što je samo akademski kontroverzno. ukoliko pokazuje negativnost postojećeg (njegovim pozitivnim aspektima je. u svakom slučaju. Ističem da je upravo to ono što ne čini lingvistička analiza u suvremenoj filozofiji. a u ovome se različita i suprot­ na značenja više međusobno ne prožimaju. u stvarnosti se međusobno razumijevamo samo u cijelim područjima ne­ sporazuma i kontradikcija. nezbiljsko. doprinosi zatvaranju misli u krug osakaćenog svijeta svakodnevnog rasuđivanja. već su držana od­ vojeno jedno od drugog. Oni ne egzistiraju. ostaju neodređeni govornici i njihova situacija. a ne kao specijalna disciplina ili predmet analize. ili konverza­ cije Joea Doea i Dicka Roea. smisla i besmisla. Doduše. umjesto toga. proizvod su analitičara filozofa. Kako postojeći svijet svakodnevnog jezika tendira skrućivanju u totalno manipuliran i indoktriniran svijet. razgovor x-a i y-a je savrše­ no razumljiv i lingvistički analitičar se s pravom obraća stan­ dardnom razumijevanju prosječnih ljudi. I. u stvarnom rasu­ đivanju su χ i y »priviđenja«. Ne čini to utoliko što transferira svakodnevno rezoniranje u specijalan akademski univerzum koji je pročišćen i sinteti­ čan čak kad je (i upravo kad je) ispunjen svakodnevnim je­ zikom. autentičkog i varljivog zna­ čenja. terapeuticka zadaća filozofije u totalitarnoj eri mora biti politička zadaća. dat obilan publicitet) i projektira njegove alternative. takvo objašnjenje treba da ispuni terapeutičku funkciju. No. Ona je ide­ ologija i upravo taj ideološki karakter je sudbina filozofije koju ne može prevladati scijentizam i pozitivizam. fi­ lozofija se suprotstavlja i projektira samo u misli. No. Filozofija pristupa tom cilju ukoliko oslobađa misao od njena porobljivanja od strane postojećeg svijeta rasuđiva- nja i ponašanja. Od multidimenzionalnog jezika je učinjen jednodimenzionalan. lingvistička analiza u filozofiji upu­ ćuje na nešto vanlingvističko. Oni su χ i y ma kako familijarno da govore.186 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEErNODIMENZIONALNA MISAO 187 dimenzije značenja jer lingvistička očitavanja sudjeluju u svi­ ma njima. u najbolju ruku. U tom analitičkom tretiranju svakodnevnog jezika on je steriliziran i anesteziran. obraća se ona političkom. nije izvanjska. tad je ona. Kad lingvistička analiza ne pridonosi takvom razumijevanju i kad. došla bi odista na svoje. No. već je unu­ tarnji razvoj značenja) neumjesna kad je intencija da znače­ nje termina bude zadobijeno analizom njihove funkcije i upo­ trebe u svakodnevnom rasuđivanju. Zapravo je gore od toga — bijeg u nekontroverzno. zapravo. Može se prigovoriti da je takva »izvanjska« analiza (pod znakovima navoda jer. a ako bi filozofija postala terapeuticka. utišana je eksplozivna povijesna di­ menzija značenja. njezin ideologijski napor može biti istinski terapeutički — da poka­ že stvarnost kao ono što ona zbiljski jest i da pokaže ono što ta stvarnost priječi da bude. Uprkos jednostavnoj jasnoći primjera. Ponovo može poslužiti kao primjer Wittgensteinova bes­ konačna jezična igra elementima kompozicije. Tad bi se politika javila u filozofiji kao smjeranje njenih pojmova da razumiju neiskrivljenu zbi­ lju. estetskom i moralnom suđenju. više. nekonsekventna. Prema tome. Doduše. Kad odlučuje ο dinstinkciji legitimne i nelegitimne upotrebe. ne kao specijalna filozofija politike. mutan i opskuran svijet i zacijelo mu je potrebno objašnje­ nje. . To je zaista dvosmislen. Realni svijet svakodnevnog je­ zika je svijet borbe za opstanak.

ŠANSE ALTERNATIVA .

a obje upotrebe ih razlučuju od raz­ nih moda ponašanja i dispozicije koji. izvedbama. Oni. Duša. a ni njihov ukupan zbir ne zahvaća. rastvarajući intenciju tih pojmova u izjave ο pojedinačnim odredljivim operacijama. ispunjavaju njihovo značenje. a čak i ne opisuje puno značenje takvih termina kao što su Svijet. Sopstvo. po analitičkim filozo­ fima. tendencijama. čini se da ni jedna od tih reformulacija. zapravo. Volja. sklonostima. nikako. Kad se . Sop­ stvo. što za­ mišljam kad kažem »ja« ili što misli svećenik kad kaže da je Mary »dobra djevojka«. Na čudan na­ čin rezultat pokazuje nemoć destrukcije — priviđenja i dalje proganjaju. općeg karaktera filozofskih pojmova. Svijest. Problem je već prethodno pomenut iz aspekta inhe­ rentno povijesnog i u isto vrijeme transcendentnog. Pitanje ο statusu općih pojmova nikako nije samo jedno apstraktno pitanje epistemologije ili pseudokonkretno pitanje jezika i njegove upotrebe — ono je u samom centru filozofske misli. snaga­ ma. Suvremena analitička filozofija želi odagnati takve »mi­ tove« ili metafizička »priviđenja« kao što su Duh. označavaju cjelinu. Dok svaka interpretacija. Ο tome je sad potrebno opširnije raspraviti. POVIJESNA SVEZA FILOZOFIJE Pripadnost analitičke filozofize osakaćenoj zbilji mišlje­ nja i govora očituje se u njezinu tretiranju univerzalnih poj­ mova. Vo­ lja. Takvi opći pojmovi ne mogu. može adekvatno opisati pojedinačan mentalni proces.8. biti vrednovani tvrdnjom da oni označavaju cjelinu koja je više i drugo nego njezini dijelovi. odnosno prevođenje. Ovi opći pojmovi se održavaju kako u općoj tako i u »poetskoj« upotrebi. Tretiranje općih pojmova razotkriva položaj filozofije u sklopu kulture — njezinu povijesnu funkciju. Dobro. no ona za­ htijeva analizu neosakaćenog iskustvenog konteksta. vještinama itd.

»nacija« ili »partija« treba da budu prevodljive u svoje komponente i elemente koji ih sačinjavaju. Russell. Isto modificirano objašnjenje može­ mo primijeniti na druge izjave. »Metaphysics and Verification«. T h e C o n c e p t o f M i n d .. protest protiv njegove nemoguć­ nosti indicira da nešto nije u redu. Oxford. P h i l o s o p h i c a l A n a l y s i s . Činjenica da to nisu jest povijesna pa se isprečuje lingvističkoj i logičkoj analizi. članovi vijeća i fakul­ tet jesu. str. čak nezaobilazno reći da je »nacija« mobili­ zirana. No. . ne djeluju kao individuum. passim. u nuklearnom oružju koje naručuju i proizvode. g. Oxford.) P h i l o s o p h y . da sam studirao na »Oxfordskom univerzitetu«. G . »država«. partija.A n a l y s i s . ustava. g. J . predsjednik. propaganda) — •nroizašloj iz konkurencije mstitucija i interesa — nacija. i dalje. Možemo reći da univerzitet nije poseban entitet pored i iznad njego­ vih raznih koledža. F. 1953. J. g. »svijest«. biblioteka itd. cit. korporacije. 1956. čak i u tom ratu priviđenja su naznačene snage koje bi mogle dokrajčiti taj fiktivni rat. okupljen na zasjedanjima. i dalje. tendencija i dispozicija pa tako uzima osakaćene i organizi­ rane pojave (same po sebi dovoljno realne!) za realitet. 0 . integrirani i upravljani djeluje kao entitet različit od njegovih sastavnih dijelova — i to do te mjere da raspolaže životom i smrću. kao osakaćenje duha (i tijela) nametnuto čovjeku od strane njegova dru­ štva — filozofija se bori samo s priviđenjem supstancije koju želi demistificirati.. Da bi bile potpuno smis­ lene. 1955. Peter Laslett (ed. sastajući se i odlučujući ο svojoj politici. način na koji su takve tvorbe i ljudi organizirani.. u rezultatima nji­ hovih zakona. da je »Engleska« objavila rat. već je upravo način na koji su ovi organizirani. str. Oxford. smatram. i dalje. Nije ono njihovo vlastito djelo i njihova vlastita riječ. interesa inkorporiranih u organizacicijama. No. u : P h i l o s h o p h y a n d P h y c h o . Ova stvarnost je poprimila neovisnu. već od njihova bihevioralnog prevođenja. kad je svakodnevan jezik uzet po svojoj neposrednoj vrijednosti — tj. Wisdom. Urmson. 1959. Sa stajući se na skupovima.192 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 193 odbija ta supralingvistička analiza. a ipak je 1 ) Pogledaj Gilbert Ryle. utjecaja. centralni komitet. u imenovanjima. Oxford. Pears. potreba da se pokuša takvo prevođenje. Oxford.. No. »sopstvo«. U svojoj odluci (glasanje. A . »Britanski ustav«. 1956. g. »Universals«. »Engleska« 1 )· Nikakav poje­ dinačan entitet ne odgovara tim općim pojmovima.. 17. D. mijenja njihovo značenje. Lica koja izvršavaju odluku. Ako filozofija ne shvati ove procese prevođenja i identificiranja kao društvene procese — tj.. New York. 22. g. univerzitet je stavljena u gibnje. loc. kao u slučaju naci­ je. Jedan od uzne­ mirujućih problema u analitičkoj filozofiji jesu izjave ο op­ ćim pojmovima kao što su »nacija«. 1959. Flew. r u i i t i c s a n ü S o c i e t y . B . a njihova »mitološka« supstancija može biti rastvo­ rena u mode ponašanja i dispozicija. M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . opipljivi i djelotvorni entiteti. 223. S druge strane. nadređenu egzi­ stenciju. Kongres Sjedinjenih Država.. uprava direktora i organizatora. ako se uopće daju identificirati. N . univerzalna stvarnost što nadilazi podređene joj institucije ili ljude. plaćama i zahtjevima koje ustanovljuju. sebe s ulogama i funkcijama koje moraju odigrati u društvu. korporacija. u ibid. Oni su opipljivi u dokumentima. pored i iznad pojedinaca koji ih sači­ njavaju. Second Series. očuvana i reproducirana — kao (relativno) posljednja. str. ono se ljudima događa i oskvrnjuje ih tako što su »okolnostima« prisiljeni da identificiraju svoj duh s mentalnim proce­ sima. itd. pojedinci su govornici (često nesvejsni) institucija... Svako reduktivno prevođenje takvih izjava. sasvim smisleno. kad je predominantan univerzum nesporazuma i upravljane komunikacije supstituiran varljivim univerzumom općeg razumijevanja me­ đu ljudima — tad su inkriminirani opći pojmovi odista prevodljivi. par­ tija. »Oxfordski univerzitet«. Introduction t o L o g i c a n d L a n g u a g e (First Se­ ries). zato izjave koje se odnose na nju sadrže zbiljski op­ će i ne mogu biti adekvatno prevedene u izjave kojima su predmet pojedinačni entiteti. upravo to rastvaranje mora biti podvrgnuto pita­ nju — ne samo u ime filozofa već i u ime običnih ljudi u či­ jem se životu i rasuđivanju događa rastakanje ο kome je riječ. Mistifikatorski karakter ne proizlazi iz pojmova »duh«. pritisak. Prevođenje je lažno upravo zato što pojmove dosljedno prevodi u mode stvarnog ponašanja. univerziteta. već kao predstavnici nacije.

Vjeruju da umiru po zapovijedi Države. Vjeruju da umiru za Domovinu. rezultira stvarnošću takvih općenitosti kao što su nacija. u striktnom smislu. Vjeruju da umiru za Proletarijat. broj. objektivna osnova njihova funkcioniranja u danom društvenom i povijesnom kontekstu. III. već zato što je konkretna. nemaju li druge općenitosti sasvim drugačiji sta­ tus? Imaju. društva. tendencija ili sposobnost. niti totalitarna država (kao u lošoj po'itičkoj znanosti) — to je postojeće stanje stvari koje deteriminira život ljudi. partija. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e . a uključuje nadindividualno iskustvo. Hipostazirana cjelina se opire analitičkom rastvaranju. Realna utvara je stvarnost veoma prinuđavajućeg karaktera — odvojena i neovisna sila cjeline nad pojedincem. Raspravljanje će i ovog puta biti koncentrirano na supstancijalne opće pojmove za razliku od logičko-matematskih općih pojmova (skup. ide­ je. vol. 631. nepostojanje takvih predstavničkih ustanova u kojima individuum radi i govori za sebe. cit. Iz toga slijedi da je zapostavljanje društva u vezi s formiranjem pojmova izraženo u akademskom ogra­ ničavanju iskustva. u raznim stupnjevima zajednič­ ka članovima neke grupe. a umiru za bandite koji joj začepljaju usta. »Sociološku« definiciju ne sugeriramo zbog predra­ suda u korist sociologije. odnosno jedna od sposobnosti. ali je njihova analiza olako držana u granicama akademske filozofje. a umiru za Birokraciju. čak ako i dopuštamo stvarnost takvih političkih općenitosti. crkva — stvarnošću koja nije identična ni sa jednim od po­ jedinačnih odredljivih entiteta (individuum. Supstancijalan opći pojam ne samo da apstrahira od konkretnog entiteta već i označava drugačiji entitet. već radi stvarnog ulaženja društva u iskustvena data. a umiru za Industri­ jalce. Moglo bi se reći da su pojedinačni akti a priori sintetizirani »transcenden­ talnom apercepcijom« u tom smislu što integriranje sinteze prethodi pojedinačnim procesima i aktima. Vjeruju da umiru za slobodu Ličnosti. i to na one apstraktnije i kontroverznije pojmo­ ve koji predstavljaju stvaran izazov za filozofsku misao. Kao takva. Svijest je drugo i više nego svijesni akti i ponašanje. restrikciji značenja. a umiru za partijske ljude. Još je uvijek diseratum. Nije to jedna od dispozicija.194 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E 3 Š A N S E ALTERNATIVA Ο 195 Disharmonija između individualnih i društvenih potre­ ba. a ono ipak uvažava stvarnost općenitosti nazi­ vajući je njezinim pravim imenom. generalna dispozicija. Njezin realitet bi mogao uslovno biti opisan kao način ili mod individuumova sintetiziranja. klase. »Oni vjeruju da umiru za Klasu.. Oni vjeruju — ali zašto bi čovjek vjerovao u takvu opskurnost? Vjerovati — umrijeti? — kad je stvar u tome da se nauči živjeti?« 2 ). ona odlučuje ο njihovoj egzistenciji i njihovim mogućnostima. Cjelina ο kojoj je riječ nije puki zamijećen Gestalt (kao u psihologiji). grupa. no poli­ tički diseratum. Iako stavrna. integriranja pojedinačnih akata. U pogledu navedenih karakteristika možemo svijest na­ zvati dispozicija. okolnostima i odnosima. već. Na osnovu ovoga je smislena razlika istinite i krive svijesti. ono pokušava da samo osvijetli ograničeni (umjetno) obzor filozofske analize i da indicira potrebu nadilaženja ovih granica. njihova neovisnost je patvorena utoliko što je pripadna određenim moćima koje su organizi­ rale dano društvo u cjelini. razred itd. ona je stvarna snaga koju ljudi osjećaju i provode u svojim dje­ lovanjima. Naše raspravljanje ne pretendira da uđe u »problem uni verzali ja«. omogućuje ih. takvo prevođenje koje bi raščinilo krivu op­ ćenitost u njezinoj supstanciji. aspiracije pojedinih društvenih grupa. korporacija. . ustav. Ova formulacija bi povrijedila Kantov pojam jer je prioritet svijesti ο kome go­ vorimo empirijski. ne zato što je neki mitski en­ titet s onu stranu pojedinačnih entiteta i izvedbi. str. loc. Istinita svi­ jest će sintetizirati iskustvena data pojmovima koji u danim činjenicama što potpunije i što adekvatni je odražavaju dano društvo. oblikuje i distingvira od »drugih svijesti«. No. Vjeruju da umiru za naciju.). Oni sudjeluju u njoj (na vrlo nejednak način). Ovo je genuino »prevođenje« hipostaziranih općenitosti u konkretnosti. gela). ili insti­ tucija). a umiru za novac koji država drži. Takve općtenitosti izražavaju razne mode i stupnjeve reifikacije. ni metafizički apsolut (kao u He2 ) François Perroux. a umiru za Slo­ bodu dividenda.

iščezavaju i javljaju se u toliko različitih formi koliko ima ljudi. Naprotiv. koji se zbivaju trenutno. razumijevanje. kao ključnih pojmova misli. E l e g i j e . a supstancijalne opće pojmove — ljepota. Kad govorim ο svijesti neke osobe. ponašanju itd. Ima mnogo. uslova. možda nema ništa direktnije i jasnije u iskustvu od pojave ljepote u raznim lijepim objek­ tima. čiji je zadatak da odstrani iskrivljenost koje je puno svakodnevno rasuđivanje. na ono za što ne pokazuje sklonost. Doživljena je gotovo kao šok. možda. uobičajena restrikcija iskustva prožima napetošću »svijest« i mentalne procese. . umjetnik i američki vlasnik pogrebnog poduzeća mogu je »definirati« na razne načine. pravda. D e v i n s k e ) Stendhal. već za one koji snose tu iskrivljenost iako je možda nisu ni svjesni — za Joea Doea i Richarda Roea. odnosa. Suvremena lingvistička analiza izmiče iz tog zadatka tako što pojmove interpretira određivanjima pripadnim osiromašenoj i determiniranoj svijesti. Ovaj opis je upravo taj metafizički karakter koji po­ zitivistička analiza želi eliminirati prevođenjem. Opći pojam obuhvaća u jednoj ideji mogućnosti koje su realizirane i istovremeno u realnosti blo­ kirane. odnosno izvedene iz iskustva. Ono što im je svi­ ma zajedničko — »ljepota« — nije ni misteriozan entitet ni misteriozna riječ. obrana i sigurnost su još uvijek značajne stavke kako u intelektual3 4 ) Rikle. Kad govorimo ο lijepoj djevojci. shvaćena. U pitanju je neokljaštrena i neprofiltrirana intencija izvjesnih ključnih pojmova u nerepresivnom razumijevanju stvarnosti — u nekonformističkoj. a iščezavajući manifestiraju ono što može biti. naime. Tako su »negativno prisutne« određene snage »okoline« koje preduvjetuju svijest za spontanu repulziju izvjesnih data. lijepom krajoliku. Njihova odsutnost je stvarnost — pozitivan faktor koji objaš­ njava aktuelne mentalne procese pojedinog čovjeka. Odnose li se upravo iznesene primjedbe u vezi s prisu­ stvom stvarnosti u sadržaju takvih pojmova kao što su »duh« i »svijest« i na druge apstraktne. što. insistiranje na familijarnoj konkretnosti i zaštitničkoj sigurnosti zdravog razuma i zna­ nosti još uvijek pokazuje nešto od one primarne tjeskobe koja je rukovodila registrirane izvore filozofske misli u njezi­ nu razvoju od religije preko mitologije do logike. lije­ poj slici. ali prevođe­ nje eliminira ono što je trebalo odrediti. kritičkoj misli. formiranje i doseg njegovih pojmova.196 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 197 Štaviše. zadovoljavajućih »tehničkih« definicija ljepote u este­ tici. no čini se da je samo jedna koja čuva iskustveni sa­ držaj ljepote i ona je zato najmanje egzaktna definicija — ljepota kao »promesse de bonheur« 4 ). One su prisutne kao odbijen materijal. opskurnog. govoru. čak rezultira njihovim konfliktima. odnosno kvalitete. metafizičkog ka­ raktera takvih općih pojmova. koja lomi krug svakodnevnog iskustva i otvara (za trenutak) jednu drugu stvarnost (čiji integralni element mo­ že biti strah) 3 ). ne podrazumijevam naprosto dispozicije ili sposobnosti tako kako su iskušene. Mislim. ona je viđena. Ovo određenje ukazuje na stanje ljudi i stvari i na odnos između ljudi i stvari. osjećana. pri tome na ono što čovjek ne izražava. proizlazi iz kontrastnog karaktera ljepote. Smisao za koga? Ne samo za pro­ fesionalnog filozofa. smisao njegovih riječi i ponašanja. U toj direktnosti i neizdiferenciranosti je ljepota doživljena u lijepom — to jest. i čak ga niječe. odražava nesretnu svijest podijeljenog svijeta u kome je to što jest insuficijentno spram onog »što može biti«. Čini se da je ireducibilna razlika općih pojmova i odgovarajućih poje­ dinačnih slučajeva ukorijenjena u primarnom iskustvu neprevladljive razlike potencijalnosti i aktualnosti — dviju di­ menzija jednog svijeta. a što je ipak prisutno i što u znatnoj mjeri determinira nje­ govo ponašanje. mirisana.. više ili manje. dotaknuta. svjesne akte. slu­ šana. Protest protiv nejasnog. ne podrazumijevam time naprosto mentalne procese očitovane u njezinu izrazu. po kojima je lijepo u kontrastu s drugim objektima. Zaljubljen mladić i filozof. Prva Elegija. zacijelo mislim na različite stvari. sreća i njihovi kontrarni pojmovi? Izgleda da perzistencija ovih neprevodljivih općih pojmova. no svi oni određuju isto specifično stanje ili okolnost — neki kvalitet.

»nelijepo« u »ružno«. realan »elemenat« jezika. kvalitete kao što su bijelo. na način kojim pojmovi potiču iz neposrednog iskustva. pojmovi su smisleni samo u iskušenom kontrastu s njima suprotnim: bijelog s nebijelim. 200. ja bih rekao. govor nije sastavljen od riječi koje bi prethodile. 170—171. svjetlo ili tama. ako je riječ. čak ljepotica. tvrdoća. ljubav ili mržnju. Taj pojam na neki način izražava razliku i ten­ ziju između potencije i aktualnog — identitet u toj razlici. U e b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t d e s m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . kao slučajevi i dijelovi u općoj konfiguraciji (i čak kao opća konfiguracija) od koje su neodvojivi. Pojedinačne stvari (entiteti) i događaji se pojav­ ljuju samo kao skupina i kontinuum odnosa. 197. čini se.198 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 199 nom tako u nacionalnom budžetu. štaviše. kad su pravilno upotrijebljene. »Tra­ dicionalno. »Možda bismo mogli odrediti . tvrd. Humboldtova filozo­ fija jezika naglašava iskustveni karakter pojma u odnosu pojma i riječi. str. oni su sintatički srodniji supstancijama. l o c . Riječ samo suge­ rira pojam. New York. U stvarnosti. aspekte. djevojka može biti lijepa. Struktura te osnove su opći pojmovi kao što su boja. Simon and Schuster. kišu ili vrućinu.« 5 ) Supstancijalan karakter »kvaliteta« ukazuje na iskus­ tveno porijeklo supstancijalnih univerzalija. 7 ) »Cjelinu« o kojoj je ovdje riječ treba osigurati od kri­ vog razumijevanja u smislu neovisnog entiteta. 8) Pogledaj str.. Snijeg je bijel. izgleda. od predmeta sličnih bjelini. Iskusili smo. sloboda) sadr­ žano je više nego u svojstvima (»lijep«. Humboldt. no. 201. Neprofiltriranom iskustvu je. U tom se smislu građa svijeta sastoji. egzistira i pro­ lazi. ulicu. lijepog s nelijepim. kao sredstvo pojmo­ va. Univerzalije su primarni elementi iskustva — općenito­ sti ne kao filozofski pojmovi. U apstraktnoj imenici (ljepota. Po Humboldtu. između poj­ mova i glasova (Laute). gustoća. oni se ne mogu javiti drugačije a da ne izgube svoj identitet. . neprevedena izjava sugerira stvarnu težnju. g. ali nije i samo utjelovljenje slobode. univerzijalnijeg i potpunijeg kvaliteta što dolazi do iskustva u konkretnom 8 ). pravednost). tvrdo ili slatko sma­ trali su univerzalijama. pravedan) i odgovarajućih pojmova (bje­ lina. slobodan. snijeg. već je upravo obrnuto: riječi nastaju iz cjeline govora (aus dem Ganzen der Rede). subjekti predikta ili uvjeti odnosa. Apstraktan ka­ rakter ovih posljednjih pokazuje. ured ili šefa. Na osnovu tog odnosa konkretan kvalitet predstavlja kako negaciju tako i realizaciju univerzalnog. Prevođenje može eliminirati sakrivenu negaciju preformuliranjem znače­ nja u nekontradiktoran stav. ljepota. ra­ dije nego od objekata koji imaju svojstvo da su bijeli«. . postavlja se u odnos s općim. ako gornja teorija važi. »slobodan«) prida7) Ibidem. 6 ) Wilhelm v . no. ona konkretnija svojstva kao djelomične realizacije.građu' svijeta kao ono što je modelirano riječima koje su. No.. . također. Ova se javlja u odnosu između kvaliteta (bijel. cit. no ne ljepota. 74—75. U tom smislu opće oblikuje »materijal« svijeta. on ga dovodi do postavke ο izvornoj srodnosti ne samo između pojmova i riječi već. Negativne izjave mogu ponekad biti pre­ vedene u pozitivne: »nebijelo« u »crno« ili »sivo«. 0 ) 5 ) Bertrand Russell. str. bliže apstraktno i univerzalno nego analitička filo­ zofija. »Gestalt-a« i tome slično. tvrdoća ili mekost. sloboda. Pojedinačne stvari i događaji jesu samo na potki općeg koje je više nego potka — ono je kon­ kretna osnova na kojoj pojedinačno nastaje. zemlja može biti slobodna (u poređenju s dru­ gim) jer ljudi u njoj imaju izvjesne slobode. na primjer. Ove formulacije ne mijenjaju odnos između apstrakt­ nog pojma i konkretnih realizacija: univerzalan pojam ozna­ čava ono što pojedinačan entitet jest i što nije. 1959. oblici. već upravo kao svojstva svijeta s kojim je čovjek svakodnevno konfrontiran. ne saopćava ona gotov pojam niti sadrži već fiksiran i »zatvoren« pojam. str. manifestacije. no tako­ đer lijep. pokret ili mirovanje. čini se da se ono smješta u metafizički svijet. M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . no nije »bjelina«. upravo na osnovu odnosa riječi spram supstancijalno univerzalnog (pojma) ne možemo za izvor je­ zika prihvatiti signifikaciju objekata riječima koje bi se tek naknadno vezivale u svoj sklop (Zausammennfiigung).

»ljepota« ili »sloboda«. možemo dovesti u vezu sa shvaćanjem univer­ zalnog u grčkoj filozofiji — naime. »Vječni predmeti su . i javljaju se kao mogućnosti uslova u kojima čovjek stvarno živi. Tako je materijal misli povijesni materi­ jal — ma kako apstraktan. to će reći opće upravo zbog toga. i samo utoliko. one sabiru svojstva pripadna svima ljudima za razliku od drugih živih bića. da uzmemo drugi primjer. prevladavati. U pogledu svog karaktera je svaki stvarni slučaj određen time kako su te mogućnosti realizirane za taj slučaj. Općost. i to u svjetlosti njegovih mogućnosti. nije sva okrutnost koju čovjek poznaje — poznaje kao gotovo neumornu silu u po­ vijesti i imaginaciji. . » G e n e r a l B e c a u s e F i r s t « : A P r e s o c r a t i e M o t i v e i n A r i s t o t l e ' s T h e o l o g y . 9 ) Ovu interpretaciju. no perzistiraju u svijesti — ne kao izmišljevine mašte niti kao logičnije mogućnosti. Supstancijalan opći pojam smjera na kvalitete koji nadmašuju sve pojedi­ načno iskustvo. . stvarima ili stanjima. 52. »pravednost«. Osim toga. je zapravo. str. već kao »građa« iz koje je sačinjen naš svijet. Filozofski pojmovi se formiraju i razvijaju u svijesti ο općem stanju u povijesnom kontinuumu. Ona. a ne namjerne. Harold A . samosvojnoj funkcionalnosti eminentnosti kao takve koja ob j e d i η j uj e mno­ štvo u p r a v o u procesu kojim ga . već imanentno teleološki (cjelina = različito od sume njezinih dijelova). prvog po »eminentnosti« i zato zbiljskom realnošću: » .· Ni iskustvo ni prosuđivanje nije privatno. po svojoj prirodi apstraktni. T . konceptualiziraju materijal od koga se sastoji svijet isku­ stva. zapravo predikat prvosti implicitne u superlativnoj eminentnosti ostvarenja.« (cjelina = suma njezinih dijelova). 105. s pojmom najopćijeg kao najvišeg. Postoji široka skupina pojmova — usuđujemo se reći filozofski relevantnih pojmova — u kojoj kvantitativan od­ nos općeg i pojedinačnog poprima kvalitativan aspekat.apstraktnim' podrazumijevam ono što je vječni objekt po samom sebi — to će reći. Massachusetts Institute of Technology. One su povijesne i nadpovijesne. 10) New York. Tad ono nije opće na način logički univerzalnog ili pojma vrste. ukorijenjena u imanentnoj. g. Cambridge. i dalje. već kao n o r m a koja uspijeva da objedini mnoštvo dijelova u jednu cjelinu jer univerzalno povezuje. Tako pojam ljepote obuhvata svu ljepotu još ne realiziranu. Ili. 228. 1961. filozofski pojam »čovjek« smjera na potpuno razvijene ljudske sposobnosti koje su nje­ gove distinktivne sposobnosti. pri svoj svojoj relevatnosti za fenomen života. koja naglašava n o r m a t i v n i k a r a k t e r univerzalnih pojmova. ili čovjek. Pojam artikulira svoj­ stva koja su smatrana »tipično ljudskim«. i dalje.popuf prvosti. smatram da svaki vječni objekt ima svoju vlastitu specifičnu povezanost sa svakim takvim slučajem što označujem njegovim modom ulaženja u taj slučaj«. 1962. njegova esencija je shvatljiva bez pozivanja na neko pojedinačno iskustvo. No.aristokratizira' jer su eminentnost i jedinstvo bitni uslovi pune stvarnosti mnoštva baš kao mnoštva«. Reiche. u svjetlosti nje­ gove stvarne ograničenosti. Vrlo je važno da se shvati da odnos te cjeline spram svojih dijelova nije mehanički Takve univerzalije se na taj način javljaju kao pojmov­ ni instrumenti za razumijevanje pojedinačnih stanja stvari u svjetlosti njihovih mogućnosti. »Tako je metafizički status vječnog objekta status mogućnosti neke aktualnosti. oni sintetiziraju sadržaje iskustva u ideje koje transcendiraju svoje pojedi­ načne realizacije kao nešto što treba nadići. Apstraktno-univerzalni i istov­ remeno povijesni karakter ovih »vječnih predmeta« misli uviđa i jasno izražava Whitehead u Science and the Modem Worlds). nijedna okrutna zvijer. oni su izrađeni s individualne pozicije unutar određenog društva. Macmillan.200 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 201 nim pojedinim osobama. Pod . Ova maglovita fra­ za može poslužiti da osvijetli ambiguitet u takvim filozofskim definicijama — naime.. pojam slobode svu još ne postignutu slobodu. a istovremeno su zahtijevana kao naj adekvatni ja ili najviša realizacija čov­ 9 jeka ). općost nije subjekt već predikat. Ma kako da su definirani »čovjek«. Biti apstraktan znači transcendirati pojedinačne slučajeve stvarnog zbivanja. što je . općenit i čist može postati u filo­ zofskoj ili znanstvenoj teoriji. čini se. označava mogućnosti u konkretnom povijesnom smislu. »pri­ roda«. Publikacije u Humanities no. Naprotiv. transcendirati neki aktualan slučaj ne znači biti' van veze s njim. . g„ str. nije primarno »organizmička« kategorija. taj i m a n e n t n o tele­ ološki aspekat cjelovitosti kao funkcionalne. gdje apstraktno opće. Nijedan snijeg nije čisto bijel. prigušenosti i prikraćenosti. . .

perzistira interakcije između kolektivnog subjekta i zajedničkog svijeta i konstituira objektivno važenje univerzalija. pa ispušteni sadržaji vode apstrakciji. različitih aktualnih i mogućih puteva razumijevanja i mijenjanja čovjeka i priro­ de. Ono je objek­ tivno: 1) Na osnovu materije (materijala) suprotstavljene su­ bjektu koji zamjećuje i shvaća. 1 1 ) — ali. 16. individuum ne može biti određen kao 13 ) Za upotrebu izraza »projekt« pogledaj Uvod. filozof govori i misli s odre­ đene pozicije u svom društvu. Ne može biti valjan onaj pojam koji određuje pripadni mu objekt svojstvima i funkcijama koje ne pripadaju tom objektu (na primjer. sve ovisi ο tome kako se primijeni Ockhamova britva. a to da ih se tretira istom logikom služi diskreditiranju neželjenih mogućnosti. Mogućnosti variraju samo u stupnju nerealističnosti. 12) Ibidem. to će reći koje mogućnosti treba odrezati. tako. U onoj mjeri u kojoj je filozofski projekt ideologičan on je dio povijesnog projekta — to jest svojstven je određenom stupnju i razini društvenog razvoja. u interesu tačnosti i egzaktnosti čak mogu biti i nepoželjne. 1 1 ) W .202 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE S ANSE ALTERNATIVA 203 U pojmovne sinteze ulaze elementi iskustva. loc. postoji li objektivna baza za distnkciju između raznih mogućnosti projektiranih mišlju — za distinkciju između različitih i sup­ rotnih načina pojmovne transcendencije? štaviše. kritički fi­ lozofski pojmovi se odnose (ma kako indirektno!) na alterna­ tivne mogućnosti tog razvoja. Lingvistički sindrom »zgodnost«. str. . ' Kad govori i misli za sebe. ο tom pita­ nju se ne može raspravljati samo s obzirom na različite filo­ zofske projekte 1 3 ). Kritizirajući uvođenje mogućih entiteta. Pitanje ο kriteriju za prosuđivanje različitih filozofskih projekata vodi. Suvremena filozofija je rijetko kad postigla autentičniju formulaciju ο konfliktu svojih intencija i svoje funkci­ je. se može očekivati od pro­ širenja našeg univerzuma uključivanjem takozvanih mogućih entiteta«. koji su prisutni i u apstrakciji. pitanju ο kriteriju za prosuđivanje raz­ ličitih povijesnih projekata i alternativa.. Oni su takođe odvojeni od društvene osnove. 4. Quine. Tako nastaje čudovište »historicizma«. Pu­ tem različitih individualnih agensa i slojeva iskustva. Quine piše da je takav — — »prenapučeni univerzum mnogostrano nezgodan. F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w . Mogućnost posve različite društvene organizacije života nema ništa zaje­ dničko s »mogućnošću« da se sutra pojavi na vratima čovjek sa zelenim šeširom. Izložit ću samo nekoliko propozicija koje sugeriraju da imanentno povijesni karakter filozofskih pojmova ne samo da ne dovodi u pitanje njihovu objektivnu vrijednost već i odre­ đuje osnovu za njihovo objektivno važenje. »smisao za estetsko« i »osamljen krajolik« evocira slobodarski duh Nietzscheove mi­ sli presijecajući zakon i poredak. a u nerespektabilnoj kao »metarizika«. cit. projekcije i anti­ cipacije realnih mogućnosti — u respektabilnoj formi kao hi­ poteze. Na taj način on govori i misli u zajedničkom univerzumu činjenica i mogućnosti. Zacijelo. to još nije najgore. Formiranje pojmova ostaje determinirano strukturom materije koja se ne da rastvoriti u subjektivitet (čak ako je struktura posve matematsko-logičk a ) . . O . putem različitih »projekata« koji rukovode način mišljenja od biz­ nisa svakodnevnog života do znanosti i filozofije. u filozof­ skoj analizi — »malo stvarnog napretka . Ako misao polazi od povijesnih uslova. dok »plodno tlo za elemen­ te koji unose nered« pripada jeziku koji govore autoriteti za istraživanje i informacije. On vrijeđa estetski smisao nas koji imamo ukusa za osamljen krajolik. Ni najrafiniraniji smisao za estetsko. . kao ni najegzaktniji filozofski pojam nije imun spram povijesti. V . Elementi koji unose ne­ sklad ulaze u najčistije objekte misli. (Takva) bijeda mogućeg je plodno tlo za elemente koji unose nered« 1 2 ). a sve su nerealistič­ ne zato jer prelaze okvire postojećeg. str. no. Ono što se s logičkog stanovišta javlja kao nezgodno i kao unošenje nereda može se skladno uklopiti u drugačiji poredak i može tako biti bitan elemenat materijala od koga su sazdani filozofski pojmovi. i to s materijalom koji to dru­ štvo posreduje i kojim se ono koristi. .

istom skalom mogućnosti. Predložit ću sad neke vrijednosne kriterije za istinitost kad se radi ο različitim povijesnim projektima. Istovremeno je svako postojeće društvo konfrontirano s aktualnošću ili mogućnošću kvalitativno raz­ ličite-povijesne prakse koja bi mogla razoriti dani instituci­ onalni okvir. ono tendira prejudiciranju racionalnosti mogućih projekata. istim nasljeđem prošlosti. u tehnološkoj stvarnosti objektni svijet (uključujući subjekte) dolazi u is­ kustvo kao instrumentalem svijet. ono re­ producira i štiti (više ili manje adekvatno) ljudski život (uvi­ jek s izuzetkom života onih koji su proglašeni za otpadnike. čovjek kao sposoban da ostane vječno mlad). onako kako se pružaju pojedincima prije svake »subjektivne« interpretacije. Sve razlike i sukobi klasa. Ona rezultira iz određenog izbora. transcen­ dentni projekt mora pokazati superiornost svog vlastitog racionaliteta u trostrukom smislu. Ta struktura je zajednička svima sub­ jektima danog univerzuma. Oni egzistiraju pod istim prirod­ nim uslovima. zdravom razumu se nadaju kao materijal rada i dokolice. pojedinaca odvijaju se unutar istog zajedničkog okvira. Ob­ jektni svijet je tako svijet specifičnog povijesnog projekta i nikad nije dohvatljiv izvan povijesnog projekta koji organi­ zira materiju. b) da određuje postojeći totalitet u njegovoj bitnoj strukturi. već one ko­ je uključuju načine ljudskog egzistiranja. zapravo. 2) Na osnovu strukture određenog društva u kome se odvija razvoj pojmova. te se objektivitet javlja u otvorenom povijesnom horizontu. organiziranja i transformiranja realiteta. Primaran izbor određuje opseg mogućnosti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogućnosti inkompatibilne s njim. teži da ih drži unutar svog okvira. a među njima oni koji bi totalno promijenili postojeći. posezanja za jednim između različitih načina razumijevanja. No. Svako pos­ tojeće društvo jest takva realizacija. povijesni aspekt nikad ne može biti tako radikalno eliminiran da bi preostao »apsolutni« fizički sloj. Objekti mišljenja i percepcije. materija je konfrontirana subjektu u povijesnom univerzumu. Takva realizacija se. na primjer. ostvaruje u svakoj povijesnoj situaciji. Protiv tog projekta u punoj realizaciji nastaju drugi projekti. . Tehnološki kontekst unap­ rijed određuje formu u kojoj se javljaju objekti. S obzirom na takav transcendentni projekt najbolje se mogu formulirati kriteriji objektivne povijesne istine kao racionalni kriteriji: 1) Transcendentni projekt mora biti u skladu s real­ nim mogućnostima koje se otvaraju na postignutom stupnju materijalne i intelektualne kulture. Da a) ima perspektive za očuvanje i poboljšanje produk­ tivnih ostvarenja civilizacije. istim načinom is­ korištavanja društvenog bogatstva. istim poretkom proizvodnje. on je promjenljiv. grupa. a organizacija materije je istovremeno teorijski i praktični pothvat. Ti kriteriji moraju imati u vidu puteve kojima povijesni projekat reali­ zira dane mogućnosti — ne formalne mogućnosti. Naučenjaku se oni a priori pojavljuju kao vrijednosno neutralni elemen­ ti ili kompleksi odnosa podatljivi organiziranju u efika­ san matematsko-logički sistem. 2) Da bi diskvalificirao postojeći totalitet. tuđince—neprijatelje. produkcije i konzumcije. bazičnim tendencijama i odnosima. i drugih žrtava sistema). ima­ ju zajedničke izvjesne primarne kvalitete u odnosu na spomenuta dva sloja realiteta: 1) fizičku (prirodnu) struktu­ ru materije i 2) na formu koju je materija poprimila u kolek­ tivnoj povijesnoj praksi što materiju čini objektima za sub­ jekt. Ova dva sloja ili aspekta objektivnosti (fizički i povijes­ ni) tako su isprepletena da ne mogu biti odvojena jedan od drugog. Upotrebljavam izraz »projekt« tako učestalo zato što mi se čini da najjasnije apostrofira specifični karakter povi­ jesne prakse. Postojeće društvo je već demonstriralo vrijed­ nost svoje istine kao povijesni projekt. Pokušao sam pokazati da. Ono je uspjelo u orga­ niziranju čovjekove borbe s čovjekom i prirodom. nadalje. c) da njegova realizacija pruža veće izglede za pacifi­ kaciju egzistencije u okvirima institucija koje da­ ju veće šanse za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti.204 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 205 sposoban da postane identičan s nekim drugim individuom.

206

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

207

Bez sumnje, ovakvo shavaćanje racionalnosti, pogotovo u posljednjem stavku, sadrži vrijednosni sud. Podsjećam na ono što sam već ranije rekao: smatram da sam pojam Uma izvire iz vrijednosnog suda i da se ne može rastavljati istina od vrednote uma. »Pacifikacija«, »slobodan razvoj ljudskih potreba i spo­ sobnosti« — ove pojmove možemo naznačiti empirijski kao raspoloživa intelektualna i materijalna sredstva i mogućnosti, te njihovu sistematsku upotrebu u svrhu reduciranja borbe za opstanak. To je objektivna osnova povijesne racionalno­ sti. Kad sam povijesni kontinuum pruža objektivne osnove za određenje istine raznih povijesnih projekata, determinira li on, također, njihov slijed i njihove granice? Povijesna isti­ na je poređenje; racionalnost mogućeg ovisi ο racionalnosti aktualnog, istina transcendirajućeg projekta ο istini projekta što je u realizaciji. Aristotelovska znanost je bila nedostatna na temelju svojih ostvarenja. Kad bi kapitalizam bio diskva­ lificiran komunizmom, bilo bi to na osnovu njegovih vlastitih realizacija. Kontinuitet se čuva kroz prelome: kvantitativ­ ni razvoj postaje kvalitativna promjena kad zahvati samu strukturu sistema postojećeg; postojeća racionalnost postaje iracionalna onda kad mogućnosti sistema, u toku njegova unutarnjeg razvoja, nadrastu njegove institucije. Takva unu­ tarnja negacija je konstitutivni dio povijesnog karaktera real­ nosti. Otud i kritička usmjerenost pojmova koji poimaju real­ nost. Oni uviđaju i anticipiraju iracionalno u racionalnosti postojećeg — projektiraju povijesnu negaciju. Je li negacija »definitivna« — naime, predodređuje li struktura totaliteta, nastala iz povijesnog projekta, imanentni slijed povijesnog projekta? Ako jest, tad je izraz »projekt« varljiv. Ono što je povijesna mogućnost postalo bi, kad-tad, stvarnost; definicija slobode kao shvaćene nužnosti imala bi represivnu konotaciju, koju u stvari nema. Sve to ne mora biti primarno. Odlučno je to da bi takva povijesna determinacija (uprkos rafiniranoj etici i psihologiji) sankcionirala zlodjela spram čovječanstva koja civilizacija kontinuirano vrši i tako olakšava tu kontinuiranost.

Da bih naglasio prodor slobode u povijesnu nužnost, predlažem izraz »determiniran izbor«. Ovaj izraz samo sažima stav da ljudi prave vlastitu povijest, no prave je pod datim uslovima. Determinirane su 1) specifične proturječnosti koje se razvijaju unutar nekog povijesnog sistema kao manifestaci­ je konflikta između potencijalnog i aktualnog; 2) materijalna i intelektualna sredstva koja stoje na raspolaganju dotičnom sistemu; 3) raspon teorijske i praktične slobode kompatibil­ ne s tim sistemom. Nabrojeni uslovi ostavljaju otvorenim alternativne mogućnosti razvoja i iskorištavanja raspoloživih sredstava, alternativne mogućnosti osiguravanja životnih po­ treba, organiziranja čovjekove borbe s prirodom. Tako unutar okvira dane situacije industrijalizacija mo­ že teći na različite načine, pod privatnom ili kolektivnom kon­ trolom, a čak i pod privatnom kontrolom u različitim smjero­ vima progresa i s različitim ciljevima. Izbor je primarno (no, samo primarno!) privilegija onih grupa koje su zadobile kon­ trolu u proizvodnom procesu. Njihova kontrola projektira način života za cjelinu, a porobljujuća nužnost koja potom slijedi rezultat je njihove slobode. Moguće prevladavanje te nužnosti ovisi ο novom proboju slobode — ne bilo kakve slo­ bode, već slobode ljudi koji u danoj nužnosti vide nepodno­ šljivu, a nepotrebnu patnju. Kao povijestan proces, dijalektički proces uključuje svijest: uviđanje i iskorištavanje oslobodilačkih mogućnosti. Tako on involvira slobodu. Ukoliko je svijest determinirana potrebama i interesima postojećeg društva, ona je »neslobod­ na«; naporedo s iracionalnošću postojećeg društva svijest po­ staje slobodna za višu povijesnu racionalnost samo u borbi protiv postojećeg društva. Istina i sloboda negativnog mišlje­ nja imaju svoj razlog i svoje tlo u toj borbi. Tako je, prema Marxu, proletarijat oslobodilačka povijesna snaga samo kao revolucionarna snaga; definitivna negacija kapitalizma se zbiva kad i ako proletarijat postane svjestan sebe i uslova i procesa koji sačinjavaju to društvo. Proleterska svijest je kako pretpo­ stavka tako i element prakse negiranja. Ovo »ako« je bitno za povijesni progres — ono je elemenat slobode (i šansa!) koja

208

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

otvara mogućnosti ovladavanja nužnošću danih činjenica. Bez njega povijest ponovo zapada u mrak nepokorene pri­ rode. Već smo se sukobili s »circulus vitiosus« slobode i oslo­ bođenja 1 4 ); ovdje se on ponovo javlja kao dijalektika određe­ ne negacije. Transcendencija preko postojećih uslova, (mišlje­ nja i djelovanja) pretpostavlja transcendenciju unutar tih us­ lova. Ta negativna sloboda — tj. sloboda od ugnjetavačke i ide­ ološke moći danih činjenica — a priori je povijesne dijalekti­ ke; ona je elemenat izbora i odluke u povijesnoj determinaci­ ji, a protiv nje. Nijedna od danih alternativa nije sama po sebi definitivna sve dok nije svjesno zahvaćena u cilju slamanja moći nesnosnih uslova i zadobivanja racionalnijih, logičnijih uslova koje omogućuju dani uslovi. U svakom slučaju, racio­ nalnost i logika, na koje se pozivaju mišljenje i akcija, idu za transcendiranjem danih uslova. Negacija se odvija na empi­ rijskim osnovama; povijesni je to projekat unutar, a s onu stranu projekta koji je u realizaciji, pa je njegova istinitost i šansa da bude određen na tim osnovama. No, kriterij istinitosti povijesnog projekta nije ex post putem uspjeha, to jest činjenicom da je prihvaćen i realiziran od strane društva. Galilejska znanost je bila istinita još u vri­ jeme osude; Marxova misao je bila istinita još u vrijeme Komunističkog manifesta; fašizam ostaje neistinit čak ako se širi u internacionalnim razmjerima (»istinit« i »neistinit« uvi­ jek u smislu povijesne racionalnosti, kako je prethodno odre­ đena). U suvremenom periodu svi povijesni projekti tendi­ raju polarizaciji u dva konfliktna totaliteta — kapitalizam i komunizam, a ishod, čini se, ovisi ο dvije antagonističke serije činilaca; 1) ο sve većoj sili destrukcije; 2) ο sve ve­ ćoj produktivnosti bez destrukcije. Drugim riječima, viša povijesna istina bi bila svojstvena sistemu koji pruža veće šanse za pacifikaciju.

9. OBRAT OSLOBAĐANJA Pozitivno mišljenje i njegova neopozitivistička filozo­ fija suprotstavljaju se povijesnom sadržaju racionalnosti. Taj povijesni sadržaj nije nikad neki izvanjski faktor koji treba ili ne treba uključiti u analizu; on ulazi u pojmovno mišljenje kao konstitutivan faktor i determinira valjanost njegovih ideja. Kako je postojeće društvo iracionalno, anali­ za koja polazi od povijesne racionalnosti uvodi pojmovno negativan elemenat — kritiku, proturječnost i transcenden­ ciju. Negativan element ne može biti asimiliran s pozitivnim. On u potpunosti mijenja pojam, mijenja ga u njegovoj usmje­ renosti i valjanosti. Tako u analizi neke ekonomije, kapita­ lističke ili nekapitalističke, koja djeluje kao »neovisna« sila nad pojedincima, negativne strane (superprodukcija, nezapo­ slenost, nesigurnost, rasipanje, ugnjetavanje) nisu shvaćene sve dok se javljaju kao puki, manje-više neizbježni nusprodukt, kao »druga strana« priče ο rastu i progresu. Doduše, može se desiti da totalno upravljanje pospješi efikasno iskorištavanje svih sredstava, da nuklearno militarno organiziranje osigura milione zaposlenja posredstvom enormne kupovne moći; iscrpljujući rad i čirevi na želucu mogu biti nusprodukt sticanja bogatstva i odgovornosti, a fa­ talne, stupidne greške i zlodjela vođa — naprosto način života. Čovjek je spreman da dozvoli ekonomsko i političko ludilo — i on snosi njegove konsekvencije. No, ovakav pristup »drugoj strani« dio je i aspekt konsolidacije postojećeg, zamašnog objedinjenja suprotnosti, koje se suprotstavlja kvali­ tativnoj promjeni. Suprotstavlja se utoliko što je svojstveno potpuno beznadnom i potpuno predeterminiranom egzistira­ nju koje se udomaćilo u svijetu gdje je čak i iracionalno umno.

•) Pogledaj, str. 55.

210

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

211

Toleriranje pozitivnog mišljenja je nametnuta toleran­ cija — nametnuta ne kakvom terorističkom akcijom, već od strane nadmoćne, anonimne moći i efikasnosti tehnološkog društva. Ona prodire u opću svijest — i svijest kritike. Apsor­ biranje negativnog pozitivnim potvrđuje se u svakodnevnom iskustvu, koje nivelira razliku racionalne pojave i iracionalne realnosti. Evo nekih banalnih primjera tog harmoniziranja: 1) Vozim se u novom automobilu. Doživljujem njegovu ljepotu, sjaj, snagu, ugodnost — no tad postajem svjestan činjenice da će on za relativno kratko vrijeme biti u kvaru i da će ga trebati popravljati; da su njegova ljepota i površina jeftine, njegova snaga nepotrebna, a njegova veličina idiotska; za­ tim, da neću naći mjesta za parkiranje. Počinjem misliti ο svojim kolima kao proizvodu jedne od ve­ likih triju automobilskih korporacija. One određuju izgled mojih kola i proizvode, kako njihovu ljepotu tako i njihovu nesolidnost, njihovu snagu isto kao i njihovo treskanje, njihovo funkcioniranje, a i zastar­ jelost. Osjećam se djelomično prevaren, čini mi se da moj automobil nije ono što bi mogao biti, da bi i bolja kola mogli praviti, i to jeftinije. Ali i drugi čovjek treba da živi. Plaće i takse su previsoke; po­ trebno je obrtanje; ipak nam je bolje nego prije. Napetost između pojave i zbilje iščezava i obe se slijevaju u dosta ugodno osjećanje. 2) Šetam u prirodi. Sve je kao što treba da bude: pri­ roda je tako lijepa kako samo može biti. Ptice, sun­ ce, meka trava, pogled kroz granje u planini, nikoga uokolo, ni radija, ni mirisa benzina. Tad staza zavija i završava na autoputu. Ponovo sam među reklamnim panoima, servisnim stanicama, motelima i gostioni­ cama. Bio sam u Nacionalnom parku i sad znam da to nije bila realnost. To je bio »rezervat«, nešto što se čuva poput vrsta koje izumiru. Da nije bilo vlade, oglasni panoi, štandovi sa sendvič-kobasicama i mo­ teli već bi odavno navrli u taj komad prirode. Zahva­ lan sam vladi; mnogo nam je bolje nego prije . . .

3) Podzemna željeznica u večernjim satima gužve. Na ljudima vidim samo umorna lica i udove, mržnju i ljutnju, čini mi se da svaki trenutak netko može po­ tegnuti nož. Ljudi čitaju ili, još bolje, utonuli su u svoje novine, tjednike ili džepna izdanja. A, ipak, nekoliko sati kasnije ti isti ljudi, oprani, odstranjena znoja, obučeni ili svučeni, vjerovatno, bit će srećni i nježni, stvarno će se smijati i zaboraviti (ili će pam­ titi). No, većinu njih, po svoj prilici, čeka očajno ve­ će kod kuće nasamo ili s drugima. Ovi primjeri ilustriraju srećnu simbiozu pozitivnog i negativnog — objektivni ambiguitet koji ulazi u iskustva. Objektivan je zato što tok mojih senzacija i refleksija odgo­ vara načinu međusobnog odnosa činjenica iskustva u stvar­ nosti. Ovaj međuodnos, kad je shvaćen, razara harmonizirajuću svijest i njezin lažni realizam. Kritička misao nastoji da pokaže iracionalan karakter postojeće racionalnosti (koji postaje sve očitiji) i da odredi tendencije uslijed kojih ta ra­ cionalnost rezultira svojom vlastitom transformacijom. »Svo­ jom vlastitom« utoliko što je kao povijesni totalitet razvila snage i mogućnosti koje i same postaju projekat s onu stranu totaliteta postojećeg. To su mogućnosti sve veće tehnološke racionalnosti, a kao takve one uključuju cjelinu društva. Teh­ nološka transformacija je istovremeno politička transforma­ cija, ali će se politička promjena obratiti u kvalitativnu dru­ štvenu promjenu samo ukoliko izmijeni smjer tehničkog pro­ gresa — to jest, razvije novu tehnologiju. Jer postojeća tehno­ logija je postala instrument destruktivne politike. Takva kvalitativna promjena bi bila prelaz u viši stu­ panj civilizacije ako bi tehnika bila koncipirana i upotrijeb­ ljena za pacifikaciju borbe za život. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove formulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog progresa bilo obrat postojećeg. Dakle, ne naprosto kvantitativan rast predominantnog (znan­ stvenog i tehnološkog) racionaliteta, već njegova prevratnička transformacija, nastanak nove ideje Uma, u teoriji i praksi.

dok su Platonove ideje ostale metafizika? Znanstvene apstrakcije su. u velikim raz­ mjerima ušle u stvarno pokorenje i transformaciju prirode i dokazale svoju istinitost dok filozofske apstrakcije nisu — i nisu mogle. Um je u svo­ joj aplikaciji u društvu bio uvelike suprotstavljen umjetno­ sti. a ne čisto epistemološki uslovi. na tehnolo­ škim osnovama metafizičko može postati fizičko. shvatiti i realizirati jer je do sad povijesna funkcija uma bila i to da potisne. To će reći da istinu. 2 ) Ibidem. ignorancije i bijede. već se proteže u granicama onog svijeta koji može s. Whiteheadove postavke izražavaju stvarni razvoj Uma. str. Razlika između bogova i ljudi. N . 1959. U tom smislu skala onog što se može verificirati raste u toku povijesti. i metafizičke postavke se moraju dati verificirati. Taj drugi poredak. a naročito pi­ tanje smislenosti i istine metafizičkih postavki — povijesno pitanje. Termin »umjetnost« u Whiteheadovoj definiciji funkci­ je Uma sadrži i suznacenje specifične negacije. Dobrom Društvu. Mogućnosti s kojima se znanost igrala bile su također mogućnosti oslobođenja — mogućnosti jedne više istine. 5. fantaziju transformacije. ona nisu bila. Naime. Pokorenje i transformacija prirode zbivali su se unutar zakona i poretka života. T h e F u n c t i o n o f R e a s o n . sugeriraju da Um još uvijek valja otkriti. No. 3) da se živi bolje« 2 ). Tu je izvorna veza (unutar univerzuma dominacije i bijede) znanosti. Ako je tako. pojavne i auten­ tične istine. što proizlazi iz »trostruke potrebe: 1) da se živi. dok je umjetnosti pružena privilegija da bude u izvjesnoj mjeri iracionalna — da ne bude predmet znanstvenog. spoznajnu vrijednost tih postavki određuju povijesni. racionalizacijom mo­ gućnosti znanost je pružala zadovoljstvo. razvoj matematike postao znanost. Kako je. konačnosti i beskonačno­ sti. i to je bilo stalno usmjeravano prema racionalnijoj i istinskijoj stvarnosti. Poput svih stavova koji pretendiraju na istinitost. Osim toga. slobodnu igru i čak ludorije imaginacije. mijene i stalnosti 3 ) bila je jedna od prvih formi u kojoj je došla do izraza diskrepancija ο kojoj je riječ. ova slobodna igra je ostala izručena predominantnoj neslobodi u kojoj je bila rođena i od koje je apstrahirala. Nešto od te 1 ) A . u najmanju ruku. ukoliko odre­ đuju povijesne mogućnosti). tad je pitanje metafizike. ako je istinitost metafizičkih postavki deter­ minirana njihovom povijesnom sadržinom (tj. a pomoću sred­ stava koje ovaj pruža ili sadržava. Ο od­ vajanju je opravdano govoriti utoliko što je znanost od po­ četka sadržavala estetski Um. Posljednja filozofska pitanja su odista ostala metafizička. 3 ) Pogledaj poglavlje V. teh­ nološkog i operacionalnog Uma. tad je odnos između metafizike i znanosti striktno povijestan. one moraju stajati unutar svijeta mogućeg iskustva. str. Beacon Press. Tako spekulacije ο Dobrom Životu. mitološke relacije između stvarnog i mogućeg preživjelo je u znanstvenom mišljenju.dok je znanstvena misao stalno bila primjenjivana na sve moćniju i univerzalniju stvarnost. rekao bih. onda. da se živi dobro i da se živi bolje — odno­ sno da je odgodi i da postavi izvanredno visoku cijenu za ispunjenje te potrebe.212 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 213 Nova ideja uma je izražena u Whiteheadovoj postavci: »Funkcija Uma je da proizvodi umjetnost življenja« 1 ). pa čak i uništi potrebu da se živi. Taj svijet nije nikad koekstenzivan s pos­ tojećim. Um je »smjer destruiranja onog što nas okru­ žuje«. te napor da se razumije i svlada ta diskrepanci­ ja. umjetnosti i filozofije. a i nisu mogla biti podobna verificiranju na osnovu postojećeg svijeta rasuđivanja i djelovanja. što je pretpostavljao visoki stu­ panj slobode od teška rada. Ratio dominacije je odvojio Um znanosti od Uma umjetnosti. 8. Whitehead. koji je filozofija transcendirala subordinirajući ga pod »dobar život« drugačijih principa i poretka. Ona je svijest ο diskrepanciji između realnog i mogućeg. Smatralo se da je matematika realna i »dobra« u istom smislu kao Platonove metafizičke ideje. 2) da se živi dobro. ili pak iskrivio Um umjet­ nosti integrirajući umjetnost u univerzum dominacije. biti sačinjen transformiranjem postojećeg. onaj dio Saint-Simonova sustava . kao i njegov neuspjeh. U po­ gledu tog cilja. one. bio je nerea­ lan kako u počecima filozofske misli tako i tokom njezina ra­ zvoja . Boston. bez sumnje. Permanent­ nom Miru poprimaju sve realističniju sadržinu. U našoj vlastitoj kulturi je pri­ hvaćen.

na razvijenom stupnju industrijske civilizacije javlja se kao odlu­ čan faktor u razvoju povijesnih alternativa. Dakle. i zasnovanost transcendiranja tehnološkog realiteta. kompletiranje tehnološke stvarnosti ne bi bilo samo preduvjet već. da nisu restrikcionirana dru­ gim interesima i da nema zapreka akumulaciji kapitala nuž­ noj za razvoj dotičnog društva. pretvaranje kvantiteta u kvalitet. značila bi: novu ideju znanosti.214 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 215 po kome metafizika prethodi znanstvenom stupnju civiliza­ cije. Dalji progres bi značio prelom. koje su dopuna znanstvenoj transforma­ ciji čovjeka i prirode 4 ). Dru­ gim riječima. pod datim uslovima. proračunljiv je stupanj do koga se može. njih bi trebalo uspostaviti čak i u konstrukciji znanstvenih hipo­ teza — u čistoj znanstvenoj teoriji. nejake i starce — to jest dade se kvantificirati moguće smanjenje tjeskobe. preveden u političku moć. Ona bi obuhvaćala znanstveni racionalitet kao cjelinu. s dru­ ge strane. Društvo — 4 ) Pogledaj poglavlje I. naročito str. Znanost bi prešla od kvantificiranja sekundarnih kvaliteta na kvantificiranje vred­ nota. štaviše. Pod takvim uslovima bi i sam znanstveni projekat bio slobo­ dan za transutilitarne ciljeve. Sama znanost je omogućila da finalni uzroci budu prava domena znanosti. Ili. 35. On bi otvorio mogućnost bitno nove humane stvarnosti — naime. • Naglasio sam da to ne znači oživljavanje »vrednota«. uspo­ staviti ih kao elemente tehnološkog procesa. Ako kompletiranje tehnološkog projekta uključuje pre­ lom s predominantnom tehnološkom racionalnošću. Ideje koje određuju zbilju iz drugačijih pretpostavki nego što su one egzaktnih i bihevioralnih zna­ nosti izgubile bi svoj metafizički ili emotivni karater koji je rezultirao iz znanstvene transformacije svijeta. Na primjer. Zapreke što se isprečuju materijalizaciji u navedenom pravcu očite su političke zapreke. osigurati briga za bolesne. prelom ovisi ο kontinuiranom postojanju same teh- ničke baze. (Pod »društveno nužnim« ovdje podrazumijevamo svu proizvodnju koja se efikasnije može izvesti mašinama. Da li je to konačan slijed? Ili. a ne samo u njezinu korištenju. do sad pripadan neslobodnom egzistiranju. Jer ta baza omogućuje zadovoljenje potreba i reduciranje mukotrpna rada — upravo ona ostaje baza svih oblika ljudske slobode. slobodan za »umjetnost živ­ ljenja« s onu stranu nužnosti i luksuza dominacije. ono što je proračunljivo jest minimum ra­ da za vrijeme kojeg bi mogle biti zadovoljene vitalne potrebe svih članova društva — uz preduvjet da su raspoloživa sred­ stva upotrijebljena u tu svrhu. Novi ciljevi kao tehnički ciljevi tad bi bili djelotvorni u projektu i konstruk­ ciji mašinerije. u njenom razvoju ori­ jentiranom po drugačijim ciljevima. To bi značilo obrat tradicionalnog odnosa između zna­ nosti i metafizike. treba zado­ biti novo određenje vrednota u tehničkim određenjima. sadrži li znanstvena trans­ formacija svijeta svoju vlastitu metafizičku transcendenciju? Znanstveni racionalitet. neodrživo je iz vlastitih pretpostavki znanosti. egzistiranja u slo­ bodnom vremenu na bazi ispunjenih vitalnih potreba. Izrada takvih koncepcija bi značila više nego što je evolucija predominantnih znanosti. povijesna ostvarenja zna­ nosti i tehnologije omogućila su prevođenje vrednota u teh­ ničke zadaće — materijalizaciju vrednota. raspoloživi nivo oslobođenja od potrebitosti dade se kvantificirati. također. Industrijska civilizacija je došla do razine na kojoj je neodrživo znanstveno zapostavlja­ nje finalnih uzroka s obzirom na ljudske aspiracije na huma­ no egzistiranje. čak ako ta proizvodnja proizvodi pri­ je luksuz i nepotrebno negoli nužno.) Taj stupanj bi također bio kraj i granica znanstvenog racionaliteta u njegovoj posto­ jećoj strukturi i usmjerenosti. Naprotiv. Tad bi znan­ stvene koncepcije mogle projektirati i odrediti moguće kom­ ponente slobodnog i pacificiranog egzistiranja. to. . Kvalitativna promjena leži u rekon­ strukciji te tehničke baze — to će reći. uma. moguća sloboda od bojazni. U vezi s tim se nameće pitanje: tendira li ta moć svojoj vlastitoj negaciji — to jest k proizvođenju »umjetnosti života«? S mehanizacijom cjelokupnog društveno nužnog no individualno represivnog rada kontinuirana primjena znanosti unutar postojećih dru­ štava dosegla bi krajnju tačku. Drugim riječima. dakle. duhovnih ili drugih.

Grozne fraze (i pripadni im realiteti) »inženjeri duša«. finalnih uzroka u tehničke mogućnosti novi je stupanj u pokorenju ugnjetavačkih.finaliziranu' cjelinu koju procjenjuje i prosu­ đuje. »spiritualnog« — nijekanje idealističke kulture. razvoj i korištenje sredstava (materijalnih i in­ telektualnih) oslobođeno svih partikularnih interesa koji su priječili zadovoljenje ljudskih potreba i razvoj ljudskih spo­ sobnosti. Jer transformiranje vredno­ ta u potrebe. a ponekad religijska pita­ nja. M. S tim u vezi moramo oštro reagirati — opomenuti na opasnost tehnološkog fetišizma. Nasuprot dosadašnjoj odvojenosti metafi­ zičkih ideja ο oslobođenju od znanosti i znanstvenog metoda. »head shrinkers«. logos tehnike bi otvorio univerzum kvalitativno drugačijih odnosa između čovjeka i čovjeka i čovjeka i prirode. loc. »naučno rukovo­ đenje«. str. U tom je procesu odnos između materijalnih i intelektualnih potreba i sposobnosti podvrgnut fundamen­ talnoj promjeni. nesavladivih snaga kako u društvu tako i u prirodi. Tehnološki fetišizam je ne­ davno došao do izražaja poglavito među marksističkim kriti­ čarima suvremenog industrijskog društva — u idejama ο bu­ dućoj omnipotenciji tehnološkog čovjeka. str. za razliku od njihove prepuštenosti subjektivnom preferira­ nju i iracionalnom.. Tehnologija tako može pru­ žiti povijesnu korekciju preuranjena identificiranja uma i slo5 bode. zna­ nost i tehnologija bi prispjele s onu stranu etape u kojoj su zbog svoje neutralnosti bile podređene politici i protiv svoje intencije djelovale kao politički instrumenti. Ona involvira politički preokret. potisnuti finalni uzrok što stoji iza znanstvenog preduzimanja. transcendentnoj sankciji. Prevođe­ nje vrednota u potrebe je dvostruk proces. Slobodna igra mišljenja i imaginacije popri­ ma racionalnu i usmjerujuću ulogu u realizaciji pacificiranog egzistiranja čovjeka i prirode. po kome čovjek može postati i biti slobodan u samim sobom perpetuiranom progresu produktivnosti na bazi ugnje­ tavanja. unutarnjeg u vanjsko. Tad ideje pravde. mogu one posta­ ti pravi objekt znanosti. Ako bi finalni uzrok bio u materijalizaciji i efikasnosti. Nekompletnost tehnike fetišizira probleme finaliteta.Izraz »pacificirana egzistencija« nepotpuno prenosi namjeru da se u jednoj centralnoj ideji sabere tabuirana i neozbiljno tretirana svrha tehnologije. slobode i humaniteta postižu svoju istinu. Ono je akt oslobođenja: »Čovjek se sam oslobađa od svoje situacije podređeno­ sti svrhovitosti svega. . racionalne orga­ nizacije domene nužnosti. Tehnološko redefiniranje finalnih uzroka te tehničko ovladavanje njima jest konstrukcija. 103. . zarobljuje čovjeka ciljevima koje on smatra apsolutnim. 1) proces mate­ rijalnog zadovoljenja (materijalizacija slobode) i 2) proces slobodnog razvoja potreba na bazi zadovoljenja (nerepresivna sublimacija). Drugim riječima. umiruju savjest na onoj osnovi na kojoj to principijelno jedino i mogu — na osnovu zadovoljenja čovjekovih materijalni potreba. ) Ibidem.216 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 217 — »mora posredstvom ekstenzivnog i intenzivnog rasta tehničke sfere tretirati kao tehničke probleme pitanja finaliteta. ο »tehnološkom 6 ) Gilbert Simondon. . »nauka ο potrošnji« sažimaju (u jadnoj formi) sve veću racionalizaciju iracionalnog. to je racionalno preduzimanje čov­ jeka kao čovjeka. No. ljudskog roda. i to tako što uči da kreira svrhovitost. avantu­ ra duha u avanture tehnologije. . spome­ nuta korekcija nikad ne može biti rezultat tehničkog progre­ sa per se.«e) Konstituirajući se metodički kao politički pothvat. kompletiranje tehnološkog racionaliteta bi prevođenjem ideologije u realitet transcendiralo ta­ kođer materijalističku antitezu idealističke kulture. potcrtao H. čovjek prevladava porobljenost svjesno organizirajući svrhovitost . da organizira . pogrešno smatrana za etička. Industrijsko društvo posjeduje instrumente za transfor­ miranje metafizičkog u fizičko.« 5 ) U tom aspektu »neutralna« znanstvena metoda i tehno­ logija jesu znanost i tehnologija povijesne faze koju prevlada­ vaju njezina vlastita ostvarenja — faze koja je došla do svoje odlučne negacije. Ukoliko se tehnologija razvija na toj osnovi. takav razvoj konfrontira znanost s neprijatnom zadaćom da postane politička — da shvati da je znanstvena svijest politička svijest i znanstveno preduzimanje političko preduzimanje. 151. No. cit.

kategorije bespomoćnog i bezosjećajnog svijeta. mate­ rijalizam ima univerzalniju i realističniju koncepciju spase7 ) Hegelov pojam slobode pretpostavlja totalnu svijest (u Hege lovoj terminologiji: samosvijest). On ih ustvrđuje kao povijesne granice — kao zadatak koji treba dovršiti. U n p o p u l a r E s s a y s . sfere neposrednosti u kojoj život pasivno podnosi egzistiranje. oslobođenje prirode. Pacifikacija pretpostavlja gospodarenje prirodom ko­ ja jest i ostaje suprotstavljena subjektu u razvoju. Kako je priroda u sebi negativna (tj. Mistifikacija se ne otklanja prenošenjem tehnološke omnipotencije s pojedinih grupa na novu državu i centralni plan. trpljenja i lišenosti. Stradanje. nasilje i razaranje jesu kategorije kako pri­ rodne tako i ljudske stvarnosti. Tehnika kao instrumentalan svijet može povećati kako moć tako i bes­ pomoćnost čovjeka. to će on više postati ovisan ο političkom usmje­ renju — ο kolektivnom naporu da se zadobije pacificirano egzistiranje s ciljevima koje slobodni individuumi mogu sami sebi postaviti. Hegelovim riječima. P r e m a tome. prirode. priroda je u svojoj biti ne-prirodna — »duh«. tako­ đer. i to uto· liko ukoliko je borba slijepih sila shvaćena i savladana — ukoliko je očitovanje slobode 7 ). Grozna koncepcija da je subracionalan život prirode osuđen da zauvijek ostane takav svijet ne pripada ni filozofiji ni znanosti. »realizacija« prirode ni­ je i nikad ne može biti vlastito djelo prirode. tad je ona legitiman objekat ne samo uma kao moći već i uma kao slobode. Ono što je samo prirodno prevladano je i reproducirano pomoću moći uma. Simon and Schuster. mi­ jenja se odnos između tehnologije i njezina primarna objekta. Poimanje ovog preokreta je značajan motiv u dijalektičkoj teoriji. Metafizički pojam da priroda u povijesti dolazi sama sebi ukazuje na nesavladane granice uma. NewYork. Ova sfera je postepeno posredovana u toku povi­ jesne transformacije prirode. S pojavom čovjeka kao animal rationale — bića kadra da transformira prirodu u odnosu na sposobnosti duha i mogućnosti materije — puko materijalno kao subracionalno poprima negativan status. ona dolazi od autoriteta dru­ ge vrste. Mir i moć. . š t o više društvenu produkciju deter­ minira tehnološki racionalitet oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. s obzirom na pacifikaciju. Povijest je negacija prirode. treba uključiti kako kvalitativnu tako i kvantitativnu reduk­ ciju moći da bi se kreiralo mjesto i vrijeme za razvoj produk­ cije potaknute samoodređenjem. No. to je povijes­ no transformiranje prirode prevladavanje te negativnosti. Ili. 76. Ukoliko cilj pacifikacije determinira logos tehnike. zna­ men neimaštine. U pro­ cesu civilizacije priroda prestaje biti puka priroda. Eros i moć go­ tovo su kontrarni pojmovi! Pokušat ću da pokažem da rekon­ strukcija materijalne baze društva. »Pacifikacija egzistiranja« ne sugerira akumuliranje moći. Ako je priroda u sebi racionalan legitiman objekat znanosti. »Kad se Društvo za sprečavanje okrutnosti nad životi­ njama obratilo papi za podršku. tako se sve subracionalno pokazuje kao lišenost i oskudica. To su svojstva slijepe materije. koji treba tek preduzeti. ili bolje. on ih je odbio s argumenta­ cijom da ljudska bića nemaju obaveza spram nižih životinja i da loše postupanje s životinjama nije grešno. Neposrednost postaje dio ljud­ skog svijeta — utoliko su svojstva prirode povijesna. nasilja i okrutnosti. Kako um uspijeva u podređivanju materije racionalnim standardima i ciljevima. kako u prirodi tako i u povijesti. oslobađanja. 8 ) Citirano u : Bertrand Russell. Ovo posljednje involvira reduciranje bijede. a reduciranje ovih postaje povijesna zadaća.« 8 ) Nezaražen takvom ideološkom preverzijom duše. Ono postaje sfera koju Um treba da pojmi i organizira.218 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 219 Erosu« itd. Na sadašnjem stupnju je on možda nemoćniji spram svog sopstvenog aparata nego što je bio ikad ranije. sloboda i moć. već obratno. Tehnologija je u potpunosti ovisna ο ciljevima koji nisu imanentno tehnološki. ne samo dominacije već. str. 1950. posto­ je dvije vrste gospodarenja: represivno i oslobodilačko. Borba za opstanak je. To zbog toga što životinje nemaju dušu. po svom vlastitom bivstvovanju nedostatna). čvrsto jezgro istine u tim idejama zahtijeva emfa­ tičku opovrgavanje mistifikacije koju one izražavaju.

Naprijed sam spomenuo preokret Sustva ο Tri stupnja i »revalorizaciju« metafizike na bazi znan­ stvene i tehnološke transformacije svijeta. tad bi mogla biti sagledana tako što bi ona bila vrednovana i dje­ lotvorna u znanstveno tehnološkoj transformaciji svijeta.220 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 221 nja. Tad funkcija uma konvergira s funkcijom umjetnosti. već su predmet slobo­ dne racionalne promjene i razvitka. umjetnost umije da svede aparat. Ovakva transformacija je redukcija jer je kontigentna situacija izvrg­ nuta izvanjskim zahtjevima koji priječe njezino realiziranje u slobodi. No. Spoznajnom moći uma i njegovom moći transformiranja civilizacija proizvodi sredstva za oslobođenje prirode od njezine vlastite brutalnosti. . š t o se upadljivije očituje ira­ cionalnost društva. Dakle.Schein Ali taj privid podsjeća na neku stvarnost koja jest kao prijetnja i obećanje onoj postojećoj 9 ). no i samo silovano je ugnjetavalačko. organon »umjetnosti života«. Smislenost umjetnosti. U nekim zaostalim područjima »prirod­ no« je da je crna rasa inferiornija od bijele. Naglašavanje bitne veze između umjetnosti i tehnike ističe specifičnu racionalnost umjetnosti.« 10 ) Prema Hegelu. autonomije i kontradikcije. koja uljepšava njegov biznis i mizeriju. također. postala bi umjetnost tehnika destrukcije tog bizni­ sa i te mizerije. Poput tehnologije i umjetnost kreira jedan drugi svijet mišljenja i djelovanja nasuprot postojećem. a unutar njega. nemoćna iluzorna istina umjetnosti (nikad nemoćnija i iluzornija no danas kad je postala sveprisutni sastavni dio upravljanog društva) očituje vrijednost svojih slika. Kultura. Obaranje na kontrolu prirasta stanovništva je instruktivan primjer.. privida. Glorifikacija prirodnog je dio one ideologije koja štiti neprirodno društvo u njegovoj borbi pro­ tiv oslobođanja. Pa ipak. u granice u ko­ jima spoljašne može biti manifestacija duhovne slobode. Estetska redukcija nastaje u tehnološkoj transforma­ ciji prirode kad i ako ona uspije u povezivanju gospodarenja 9) Pogledaj poglavlje I I I . to da velika riba guta sitnu ribu •— iako se to može činiti nepri­ rodno sitnoj ribi. ideja obitavališta za ljudska bića determinira arhitektovu konstrukci­ ju kuće. i čak nemo­ ćna da ga adekvatno predstavi. umjetnost reducira neposrednu kontigentnost u kojoj egzistira neki objekt (ili totalitet objekata) tako da objekt poprima formu i kvalitet slobode. Isti princip se mo­ že sad proširiti na odnos znanosti i tehnologije spram umjet­ nosti. čini se. njezina sposobnost da »projek­ tira« egzistenciju. Od sluškinje postojećeg aparata. tako je estetska transformacija oslobađanje. Estetska »redukcija«. umjetnička tran­ sformacija siluje prirodni objekat. 10) Hegel. . u kontrastu spram tehničkog svijeta. ovdje na zemlji. Um može ispuniti tu funkciju samo kao posttehnološki ratio kome je i sama tehni­ ka sredstvo pacifikacije. Ovi zahtjevi konstituiraju »spravljeno« (»appara­ tus«) utoliko što nisu puko prirodno. str. koji je potreban spoljašnjoj pojavi za njeno samoodržavanje. Na primjer. svijet umjetnosti je svijet iluzije. Dio tog pakla je loše postupanje sa životi­ njama — djelo ljudskog društva čija je racionalnost još uvi­ jek iracionalna. Spokoj i užitak su rezultat svijesnog posredovanja. karakterizira tehnološku racionalnost umjetnosti: » . i tvrdi da je taj pakao stvorio čovjek (i priroda). . 171. Sva radost i sva sreća proizlaze iz sposobnosti transcendiranja prirode — transcendiranja u kome je gospodarenje prirodom i samo podređeno oslobođenju i pacifikaciji egzis­ tencije. njezine vlastite sljepoće. da odredi još nerealizirane mogućnosti. Grčko shvaćanje povezanosti umjetnosti i tehnike mo­ že poslužiti kao preliminarna ilustracija. i da psi dobivaju otpatke i da se ne može bez biznisa. Umjetnik posjeduje ideje koje kao finalni uzroci usmjeruju konstrukciju određe­ nih stvari — upravo kao što inženjer ima ideje koje kao fi­ nalni uzorci vode konstrukciju mašine. to je veća racionalnost svijeta umjetnosti. njezine vlastite insuficijentnosti. Prirodno je. On dozvoljava postojanje pakla samo na jednom određe­ nom mjestu. Tehnološka civilizacija uspostavlja specifičan odnos umjetnosti i tehnike. E s t e t i k a . ideja nuklearne eksplozije u velikim razmjerima de­ terminira konstrukciju aparata koji treba da posluži toj svrsi. g. U raznim formama prerušenosti i tišine svijet umjetnosti je organiziran slikama života bez straha — u prikritosti i tišini jer je umjetnost nemoćna da ostvari taj život. I. 1952.

Ovo pita­ nje nije neodgovorno postavljeno jer je društvo obilja posta­ lo društvo permanentne mobilizacije protiv rizika uništenja. perpetuira­ nje rada i stvaranje frustracija. ok­ rutnost. a još više podupiranje koje ona pruža sistemu beneficijalne dominacije. kvalitativna promjena pretpostavlja kvan­ titativnu promjenu u razvijenom životnom standardu. Bijeda. raščišćavanje šuma od likvidiranja šu­ ma. loc. rada i rekreacije u prekomjerno razvijenim zem­ ljama. »rad ne može postati igra . . U tim okolnostima oslobođenje od društva obilja ne znači povratak na zdravo i robustno siromaštvo. zaštićenih područja civili­ zacija tretira prirodu onako kako tretira i čovjeka — kao in­ strument destruktivne produktivnosti. dok bi eliminiranje permanentnog mobiliziranja snaga smanjilo potrebu društva da uskraćuje vlastita zado­ voljenja individuuma — da odriče ono što je sad kompen­ zirano kultom podesnosti. S obzirom na to što je standard učinio od čov­ jeka i od prirode. bolest i porast kanceroznih oboljenja jesu kako prirodna tako i ljudska zla — njihovo reduciranje i uklanja­ nje je oslobođenje života.222 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 223 s oslobođenjem usmjerujući gospodarenje prema oslobođe­ nju.« 11 ) •' U više navrata sam istakao povijesni karakter ljudskih potreba. po tome što apstinira od naprezanja mozga. str. ekstrakcija prirodnih bogat­ stava od pustošenja. reduci­ ranje prekomjerne razvijenosti. Marxov stav nepopustljivo isključuje svako roman­ tično interpretiranje »ukidanja rada«. cit. U slobodnom i racionalnom društvu će čak i životne potrebe iznad animalne razine biti drugačije od onih proizve­ denih u neslobodnom društvu i za to društvo.. čo­ vjekova borba s prirodom je sve više borba s njegovim dru­ štvom. Uska povezanost tehničke i političko-manipulativne umješnosti. on također širi represivnu proizvodnju i »krive po­ trebe«. Pa ipak. pak. Represivna je to proizvodnja po tome što zadovoljava one potrebe koje traže nastavljanje utrke u dostizanju part­ nera i planiranom zastarijevanju. Ovo ap­ sorbiranju velikim dijelom se provodi pukim kvantitetom do­ bara. lukrativne proizvodnje i dominacije. treba ponovo postaviti pitanje zavrijedi li on žrtvovanje i žrtve podnošene za njegovu obranu. što radi sa sredstvima razaranja i za sred­ stva razaranja. I ovdje »redu­ kcija« može ilustrirati razliku. Ako je pacifikacija cilj. Ali. Izvan tih malih. organiziranje ove sfere s obzirom na kvalitativno raz­ ličite ciljeve promijenilo bi ne samo način već i opseg dru­ štveno nužne proizvodnje. utjecala na ljudske aktere proizvodnje i njihove potrebe: . U tom slučaju pokorenje prirode reducira slijepost. on tad ulazi u neposredan proizvodni proli ces kao taj izmijenjeni subjekt. Kultiviranje tla je kvalitativno različito od njegove destrukcije. čije moći nad pojedincem postaju sve »racionalnije« i zato nužnije nego ikad ranije. snage i pravilnosti. Estetske kategorije bi ušle u tehnologiju pacifikacije srazmjerno konstruiranosti proizvodne mašinerije s obzirom na slobodnu igru sposobnosti. . servisa. Civilizacija je ostvarila ovu »drugu«. «. olakšava njezino importiranje u manje razvijena područja. breme prirode — a to uključuje i reduciranje okrut­ nosti čovjeka spram prirode. Jer. pruža svla­ davanju bijede oruđe za apsorbiranje oslobođenja. gdje uvođenje takvog sistema još uvijek znači ogroman ljudski i tehnički progres. jer prodaju njegovih dobara prati zaglupljivanje. na moralnu čistotu i jednostavnost. eliminiranje probitačnog traćenja povećalo bi društveno bogatstvo na raspolaganju za distribuciju. Ideja ο blagodati takve vrste je jednako ideološka u razvijenoj industrijskoj civiliza­ ciji kao što je to bila u srednjem vijeku. nasuprot »tehnološkom Erosu« i sličnim nesporazumima. Naprotiv.· »Slobodno vrijeme mijenja onog koji ga posjeduje u -drugačiji subjekt. dok sfera nužnosti ostaje. 1 1 ) Marx. tad životni standard postignut u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja. oslobodilačku transformaciju u svojim vrtovima i parkovima — u rezervatima. G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s c h e n O e k o n o m i e . 599. Prema tome. U suvremenom svijetu je savladavanje bijede još uvijek ograničeno na mala područja razvijenog industrijskog dru­ štva. Nesumnjiv komfor koji pruža ova vrsta proiz­ vodnje. Njihov prosperitet sakriva užas unutar i izvan njihovih granica. . Ova promjena bi. možda i više.

Ona može postati demokratska samo putem ukidanja masovne demokracije. slijede savjet Samuela Becketta: »Ne čekaj da budeš gonjen da se sakriješ . da bude gadno i da zaga­ đuje stvari. u državi dobrobiti i spremnosti na rat su svi ljudski kvaliteti pacificiranog egzistiranja tretirani kao aso­ cijalni i nepatriotski — kvaliteti poput neprihvaćanja zahtije­ vane ustrajnosti. Tu je eks­ panzija u svim formama timskog rada. povučen u samog sebe. biznis i sigurnost posla u društvu koje se sprema za nuklearno uništenje i protiv njega može poslužiti kao univerzalan primjer porobljujućeg zadovoljenja. pu­ kog kvantiteta. . Ra­ zumljivo je. može misliti. Optužba koju je prije pola stoljeća izrekao Stefan George više je nego licentia poetica: »Schon eure Zahl ist Frevel!« Zlodjelo je to društva kad u njemu rast populacije otežava borbu za život uprkos njezina moguća oterećenja. zajedničkog života i zabave prodrla u unutarnji prostor privatnosti i praktično je eliminirala mogućnost takve izolacije u kojoj pojedinac. tj. dok pokazuje svoje moralne i religijske obzire kad se radi ο izbjegavanju prirasta stanovništva u društvu koje je još uvijek u jarmu planiranog uništenja života u nacional­ nom interesu i neplaniranog lišavanja života u ime privatnih interesa. koje mora prethoditi pacifikaciji. U prekomjerno razvijenim zemljama sve veći dio . priznavanje straha i slabosti (najraci­ onalnija reakcija spram ovog društva!). da se ogrešuje ο dobru formu. pribjegavanje nemuštim i izrugivanim akcijama protesta i odbijanja. ako društvo uspije u ponovnom uspostavljanju prerogativa privatnosti pružajući ih svima i štiteći ih za svakoga. problem broja. može dati smisao slobodi i neovisnosti misli — odavno je već postala najskuplja roba.224 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 225 Danas. treba upravljati stalno obnavljanim preobiljem kapa­ citeta. energijom koja nije upo­ trijebljena u nametnutom materijalnom i intelektualnom ra­ du. da industrijska civilizacija sma­ tra legitimnim pokolj miliona ljudi u ratu. Problem nije samo (i možda čak nije primarno) u adekvatnoj ishrani i brizi ο populaciji — to je prije svega. dostupna samo veoma bogatima (koji se njom ne koriste). kao i svakodnevno žrtvovanje svih onih za koje ne postoji odgovarajuća briga i zaštita. Energija mora biti slobodna također i u tom smislu da ni­ je kanalizirana u pogonu dobara i usluga što zadovoljavaju čovjeka dok ga onesposobljavaju da ostvari svoju vlastitu eg­ zistenciju. samoodređenje pretpostavlja raspolaganje slobodnom energijom. pitati i nalaziti. Oslobođenje energije od radnji koje podržavaju destruktivan prosperitet znači smanjenje visokog standarda porobljenosti kako bi ljudi bili u stanju da razviju onu racionalnost koja navodi na pacifikaciju egzistencije. Poriv za više »životnog prostora« prisutan je ne samo u inter­ nacionalnoj agresiji već također unutar nacije. čak mogućnosti slobode. konformizma i brutalnosti. Nadilazeći domenu pojedinca. korespon­ dira pružanje takvih sloboda koje ojačavaju represiju. da shvati mogućnosti suzbijene posredstvom nje­ gova zadovoljenja. zahtjevi koje postavlja masovna proizvodnja profi­ ta nisu nužno identični sa zahtjevima čovječanstva. senzibilna inteligen­ cija bolesna zbog onog što se čini. To je samo jedan od aspekata blokiranosti preusmjerenja energije. Novi standard života po mjeri pacifikacije egzistencije pretpostavlja također smanjenje populacije u budućnosti. Zastrašujuće je zato što izražava dozvoljene i čak orga­ nizirane napore da se odbaci onaj drugi u njegovim vlastitim pravima. da se spriječi autonomija čak i u malim rezervatima egzistiranja. Komfor. na bazi zadovolje­ nih vitalnih potreba. tj. čak je smisleno. neposlušnosti spram tiranije većine. Zastra­ šujuće je u kolikoj mjeri je stanovništvu dozvoljeno da naru­ šava mir gdje još ima mira i tišine. živio i mislio uprkos njima. Ove moralne skrupule su razumljive i smislene jer takvom društvu je potreban sve veći broj potrošača i nosi­ laca. . I u tom po­ gledu kultura pokazuje svoje feudalno porijeklo i ograniče­ nost. Ljudski stavovi u totalitar­ nom društvu sve više postaju stavovi izmicanja. Uskraćenju slobode. No.« Cak i lično povlačenje mentalne i fizičke energije od društveno zahtijevanih aktivnosti i stavova danas je moguće samo nekolicini. da izlučuje familijarnost. I ovi izrazi ljud­ skosti će biti narušeni nužnim kompromisom — nužnošću da se čovjek zaštiti da bi nadmudrio one koji ga vuku za nos. Ova vrsta privatnosti — jedina okolnost koja.

226 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 227 stanovništva postaje ogroman zarobljen auditorij — zarob­ ljen ne od strane totalitarnog režima. a isto tako i njegove aspiracije i bojazni. Izostajanje djelovanja televizije i srodnih sredstava tako bi moglo početi ostvarivati nešto što nisu postigle unutarnje proturječnosti kapitalizma — dezintegraciju sistema. prijatelja i predstavnika — on bi ponovo morao učiti svoju abecedu. Masovno podruštvljavanje počinje kod kuće i priječi razvoj svijesti i sa­ vjesti. Može li društvo koje je nesposobno da zaštiti privatnost . baš po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primar­ ni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu — naime. Dok ljudi mogu podržavati kontinuirano stvaranje nuklearnih oružja. već slobodama građana čija sredstva razonode i uzdizanja prisiljavaju i onog drugog da sudjeluje u njihovim zvukovima. Pa ipak. to će se više njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno lišavanje. je osporava u njezinim skrivenim korijenima. odsustvo ove autonomije zadire u temelje čak i najuglednijih institucija ekonomske i političke slobode time što . Uzmimo jedan (na žalost fantastičan) primjer: kad na­ prosto ne bi bilo reklama ni drugih indoktrinirajućih sredsta­ va za informiranje i razonodu. Kreiranje represivnih potreba je već odavno postalo dio društveno naučnog rada — nužnog u tom smislu da se bez njega ne bi mogao održati postojeći na­ čin proizvodnje. radioaktivnih padavina i problematične hrane. već ο materijalnoj bazi dominacije. pak. čovjek bi bio gurnut u trau­ matsku prazninu. Njihovo oslobođenje. . gdje bi imao šansu da se čudi i da misli. Ne radi se ni ο problemima psihologije ni estetike. da poznaje sebe (ili. zahtijeva ograničavanje heteronomnih potreba i zadovo­ ljenja koje organiziraju život u ovom društvu. Ostvarenje autonomije traži takve uslove u kojima oživljuju potisnute dimenzije iskustva. No. prizorima i mirisima. redefiniciju potreba. svoj negativ) i svoje društvo. Bez sumnje bi takva situacija bila nesnosna mora. pojedinca čak unutar njegova četiri zida polagati pravo na to da respektira individuum i da je slobodno društvo? Bez sumnje je slobodno društvo određeno s više dostignuća i s ostvarenjima fundamentalnijim od privatne autonomije. prije. Li­ šen svojih lažnih otaca. Riječi i rečenice koje bi formirao mogle bi ispasti sasvim drugačije. š t o ove posta­ ju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca. vođa. oni ne mogu (baš zbog istog tog razloga!) tolerirati lišavanje od tak­ ve razonode i obrazovanja koja ih osposobljuje za reproduciranje uređaja za odbranu i ili uništenje.

centar civilne za­ štite izlaže »luksuzno sklonište od radioaktivnih padavina«. Reducirajući. Hotimična igra s fantastičnim mo­ gućnostima. već um u stvarnosti koja opravdava sve i razrje­ šava od svega. ZAKLJUČAK Rast jednodimenzionalnog društva mijenja odnos izme­ đu racionalnog i iracionalnog. laboratoriji postaju »industrijski parkovi« u ugodnoj okolini. higijenskim i s gredicama cvijeća. ra­ ketama i projektilima. Ar­ hetipovi kako strave tako i radosti. jedino me­ dij abnormalne komunikacije putem fikcije. 1960. društvo prisiljava imaginaciju da se potvrdi na novim osnovama na kojima se tvorevine mašte prevode u povijesne mogućnosti i projekte. konstantno zloupotrebljavan. televizijom i Scrabbleom — »projektirano kao kombi­ nacija obiteljske sobe za vrijeme mira (sic!) i obiteljskog 1 skloništa od radioaktivnih padavina ako bi izbio rat« ). čistim. domena ira­ cionalnog postaje obitavalište zbiljski racionalnog — ideja koje bi mogle »proizvesti umjetnost života«. U kontrastu spram fantastičnih i suludih aspekata racionalnosti ovoga društva. kako rata tako i mira gube svoj katastrofički karakter. zgodnim elektronskim poduzećima. Estetska dimezija još uvijek zadržava slobodu izraza. u tajnosti u kojoj svi uzimamo učešća. njegova stvarna povijest je napisana u komadu Rolfa Hochhuta Der Stellvertreter. koja omogućuje pis­ cu i umjetniku da nazove stvari njihovim imenima — da imenuje ono što je inače neizrecivo. contra naturam. . Auschwitz je i nadalje prisutan — ne u memoriji. čini se. Kad je bila odvojena od sfere materijalne proizvodnje i materijalnih po1 ) P r e m a T h e N e w Y o r k T i m e s . preokreta­ nju smisla u besmisao i besmisla u smisao. da se eksperimentira s ljudima i stvarima. Njihovo javljanje u svako­ dnevnom životu ljudi ne spada više u iracionalne snage — njihove moderne inkarnacije su predmet i elementi tehno­ loške dominacije. tad vrijednosti­ ma. Tu više ne govori imaginacija. Prevođenje će biti tako loše i tako iskrivljeno kao što je i društvo koje ga preduzima. Na tehničkim i političkim osnovama stapaju se pret­ hodno antagonistične domene — magije i znanosti. Lexington Ave i Fifty fifth Sreet. poput drugih instrumenata u postojećem društvu. u otrovnom plinu koji zaista ne šteti ljudima. dubokim naslonja­ čima. koje su tuđe tim zahtjevima. Kad postojeće društvo sređuje svu normalnu komunikaciju tako što je pre­ ma svojim zahtjevima uvažava ili ne uvažava. radosti i mizerije. Bestidno stapanje estetskog i realiteta opovrgava filo­ zofije koje suprotstavljaju »poetsku« imaginaciju znanstve­ nom i empirijskom umu. Stvaran profil našeg vremena se pokazuje u romanima Samuela Becketta. da se iluzija pretvori u zbilju i fikcija u istinu potvrđuju razmjere u kojima je imaginacija postala instrumenat progresa. Ima­ ginacija abdicira pred ovom stvarnosšću. Novembar 11. života i smrti. Ljepota kao visoko klasificirana nu­ klearna tvornica razotkriva svoj teror. Dajući tempo i stil po­ litike. »labirintskom suterenu ispod restora­ na«. sposobnost da se djeluje mirne savjesti.. g. sa sagovima od zida do zida (»mekim«).ŠANSE ALTERANTIVA 229 10. daleko premašuje Alisu u Zemlji čuda. preostaje. medi­ cine. moć imaginacije u manipuliranju riječima. već u čovjekovim ostvarenjima — svemirskim letovima. čak dokidajući romantički raspon imagi­ nacije. izloženo u New York City Civil Defense Headquarters. osim grijeha protivljenja njezinu duhu. Tehnološki proces je praćen sve većom racionalizacijom i čak realizacijom imaginarnog. jedino obećanje u opasnosti jesu napori da se spase i poboljša život. koja ju dostiže i prestiže. tehnologije. b) da su znak ljudskog umijeća i moći koja prelazi tradicionalne granice imaginacije.To što užas ovakvih ostvarenja ne prodire do svijesti i što je prihva­ ćen bez otpora treba pripisati tome da su ta postignuća a) savršeno racionalna s pretpostavki postojećeg. To je okvir u kome se zbivaju velika ljudska ostvarenja znanosti. To je instrument koji je.

već slobodan za­ mah njezinih najrepresivnijih tendencija. ne pjes­ nik. Osakaćeni ljudi (osakaćeni također u svo­ joj sposobnosti imaginacije) organizirali bi i uništili čak više 2 ) Gaston Bacherald. Postizanje au­ tentičnog samoodređenja čovjeka ovisi ο efikasnoj društvenoj . izglede. nego što im je to sad dozvoljeno da čine. one nas muče. to je ona inkompatibilna s predominancijom posebnih interesa koji koče postizanje tog cilja. On je isto tako sadržan u psihoanalizi. On isto tako reducira rascjep između imaginacije i uma. i znala je konsekvencije. kakogod da je on organiziran. No. Danas opozicija centralnom planiranju u ime liberal­ ne demokracije. on ulaže u tvorevine mašte svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. str. dozvoliti joj svu nje­ zinu bujnost. tu shvaćena imaginacija biva preusmjera­ vana. koja je u stvarnosti negirana. sva igra imaginacije igranje tehničkim mogućnostima koje mogu biti potvrđene kao mogućnosti realizacije? Romantička ideja ο »znanosti imaginacije« poprima. dopustiti joj njezinu stvarnu funkciju kao psihičkom impulsu i snazi. te ih tako ekstenzivirano reproducira — osloboditi sebe kako od sebe samog tako i od svojih gospodara? Kako se može uopće zamisliti da se zatvoreni krug dade razbiti? Paradoksno je. Učenjak. na autoritarnu i demokratsku. održa­ vane i mijenjane bazične društvene institucije. već po­ litike u onom smislu u kome taj termin upotrebljavamo ov­ dje od početka: prakse kojom su razvijene. u normalnoj aktivnosti sna.«2) Imaginacija nije ostala imuna spram procesa reifikacije. znači. g. Pa­ ris. da će joj mirne savjesti dozvoliti sva sredstva izražavanja. skicira slijedeće perspektive: »Cjelokupna materija psihoanalize nam može pomoći da se izliječimo od naših tvorevina imaginacije ili.230 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E SANSE ALTERNATIVA 231 treba. sve materijalne slike što nastaju u prirodnim snovima. prema životu bez straha. 18. bila bi to regresija »da se dadu imaginaciji sva sred­ stva izražavanja«. da ograničimo opsesiju tih tvorevina. Nije li s obzirom na sposobnosti razvijene industrijske civilizacije. racionalni karak­ ter imaginacije u matematici. Kako je razvoj i iskorištavanje svih raspoloživih sred­ stava za univerzalno zadovoljenje vitalnih potreba pretpostav­ ka pacifikacije. ipak. Kvalitativna promjena je uslovljena planiranjem u korist cjeline protiv partikularnih interesa. postaje terapeutička snaga. Sama postojeća društva mijenjaju ili su već izmijenila bazične institucije u smjeru porasta pla­ niranja. pa slobodno i racionalno društvo mo­ že nastati samo na toj bazi. Tako opet ne može­ mo zaobići pitanje: kako može čovjek kojim se upravlja — koji od svog osakaćenja čini svoje vlastite slobode i zado­ voljenje. Ove dvije antagonističke sposobnosti postaju međuovisne na zajedničkoj osnovi. Takav preokret nije pitanje psihologije ili etike. Racionalna je ona imaginacija koja može postati a priori rekonstrukcije i preusmjerenja proizvodnog aparata prema pacificiranoj egzisten­ ciji. Već je odavno prepoznat znanstveni. centraliziranu i liberalnu upravu. zapravo. Presses Universitaires. a pripadna samo fantastičkoj logici i fantastičkoj istini. sve više empirijski aspekat. Omogućiti imaginaciji da bude srećna. Takvo opuštanje bi bilo neobuzdan užas — ne katastrofa kulture. nevažeća u domeni nu­ žnosti. Oslobođenje imaginacije tako da joj mogu biti data sva njezina sredstva izražavanja pretpostavlja potiskivanje mno­ go toga što je sad slobodno i što perpetuira represivno dru­ štvo. imaginacija je bila puka igra. L e M a t é r i a l i s m e r a t i o n n e l . Opsjednuti smo tvorevinama naše imaginacije. 1953. Pa. Kad tehnički progres dokida to odvajanje. on reducira slobodnu sposobnost duha.. koja je teorijski bazirana na prihvaćanju specifičnog racionaliteta iracionalnog. Tako se institucije unutar kojih se može sagledati pa­ cifikacija ne daju svrstati unutar tradicionalne klasifikaci­ je. Praksa je to čovjeka. u najma­ nju ruku. ta terapeutička snaga može ići mnogo dalje od liječenja neuroza. no čini se da pojam novih društvenih institucija ne predstavlja najveće teškoće u pokušaju da se odgovori na to pitanje. Psihoanaliza je to dobro znala. služi re­ presivnim interesima kao ideološko uporište. Tad se čovjek može nadati da će usrećiti fantaziju. To ni u kom slučaju ne može biti imaginacija onih koji su opsjednuti zamislima dominaci­ je smrti. u hipotezama i eksperimentima prirodnih znanosti. određene.

a današnja praksa ne daje takav odaziv. smjera danog toka. potpuno asimilira­ nje duha s činjenicom. jedino mjerilo i usmjeritelj. Radi se ο slobodi misli u jednom jedinom smi­ slu slobode misli u upravljanom svijetu — kao svijesti ο represivnoj produktivnosti i kao apsolutnoj potrebi da se uči­ ni proboj iz danog totaliteta. Baš to je znak njegove istinitosti. dijalektički pojam ih transcendira. činjenice i alternative su prisutne poput fragmena­ ta koji nisu povezani. čovjekova stvarnost je u njegovoj povijesti. pacifika­ ciju borbe za opstanak. odnonso gdje su još uvijek živa negacija i optužba postojećeg društva. svijest ο zlu neće biti . To je tehnički posao. Zacijelo. On određuje povijesne mogućnosti. kombiniranje centraliziranog autori­ teta i direktne demokracije može beskrajno varirati u odnosu na stupanj razvoja. u planiranju i razvoju raspoloživih sredstava za sve. Dijalektički pojam izražava svoju vlastitu bespomoć­ nost kako u teoriji tako u empiriji. U svakom slučaju. s druge strane — lako se može desiti da to i nadaije ostane podešljiva. alternative se uvijek javljaju kao utopijske. bez prakse koja bi te objekte pokrenula u novom smjeru. dehumanizacija. aspiracije s realitetom isprečuju se nastajanju novog povijes­ nog subjekta. tamo gdje radnička klasa postaje potporanj postojećeg načina života njihovo promica­ nje u kontroliranje procesa prolongiralo bi isti taj način u različitoj postavi. prisutne su sve činjenice koje potvrđuju kri­ tičku teoriju ovog društva i njegova fatalnog razvitka: sve veća iracionalnost cjeline. oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. Dru­ gim riječima. a u njoj proturječnosti ne eksplodiraju sa­ me od sebe. No. Samoodređenje u proizvodnji i distribuciji vitalnih potrošnih dobara bilo bi suvišno. spo­ sobne da znaju i shvate činjenice i procjene alternative. Ono tad može postati efikasno u navlastito svojoj domeni — u odlukama koje involviraju proizvodnju i distribuciju ekonomskog viška te u individual­ nom egzistiranju. društvo bi bilo racionalno i slobodno ukoliko je organizirano. jest tu. No. Dijalektička teorija nije opovrgnuta. efektivan činilac kvalitativne promje­ ne. U toj sferi je cen­ tralizirana kontrola racionalna ako uspostavlja preduslove za smisleno samoodređenje. intenzivirana eksploatacija. Ovi nabrojeni aspekti u postojećem se također suprotstavljaju ideji da bi uspostavljanje »kontrole odozdo« nad proizvodnim procesom značilo zbivanje kvalitativne promjene. Moć i efikasnost ovog sistema. uvid u nužnost nije nikad dostatan za zahvat mogućih alternativa. suvišnost i restrikcije produktiv­ nosti. baš ta apsolutna potreba nije predominantna tamo gdje bi mogla postati pokretačka snaga povijesne prakse. Sve one ukazuju na povijesnu alternativu: planirano iskorištava­ nje sredstava za zadovoljenje vitalnih potreba uz minimum rada. potreba za agresivnom ekspanzijom. njihova realizacija može biti samo u praksi koja odgovara teoriji. čak nu­ žnost. čak produktivna suprotnost jer s rastom pokorenja prirode raste i pokoravanje čovjeka od strane čov­ jeka. misli s zahtijevanim ponašanjem. no ona ne može pružiti izbavljenje. indoktriniran ja i manipuliranja. i kao istinski tehnički doprinosi redukciji fizičkog i mentalnog iscrpljivanja. transformiranje dokolice u slobodno vrijeme. Bez te materijalne snage čak i najizoštrenija svijest osta­ je nemoćna. Ma kako da postane očita suprotnost između beneficijalne dominacije. Pokoravanje smanjuje slobodu koja je nužno a priori oslobađanja. Ma koliko da se jasno očituje iracionalni karakter cje­ line. a s njima nužnost promjene. Samoodređenje će biti zbiljsko srazmjerno tome koliko su se mase raščinile u individuume oslobođe­ ne od sve propagande. s jedne strane. Uvid u nužnost. i nje­ zinih dostignuća koja omogućavaju samoodređenje i pacifi­ kaciju. Pa ipak. Ova ideja je vrijedila i još uvijek vrijedi tamo gdje su radnici bili. poput svijeta nijemih objekata bez subjekta. poimaju­ ći činjenice. Ne može biti pozitivna. No. No. Na današnjem stupnju razvoja razvijenog industrijskog društva i materijalni sistem i sistem kulture niječu taj zaht­ jev. Tehnološki racionalitet. održavano i reproducirano bitno drugačijim povijesnim subjektom. Konfrontirane sa sve­ prisutnom efikasnošću danog sistema. konstantna prijet­ nja rata.232 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 233 kontroli nad proizvodnjom i distribucijom potrepština (na osnovu zadobivene razine materijalne i intelektualne kul­ ture).

Ne prihvaćamo više razlog. No. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj . U vrijeme svog nastanka kritička teorija društva bila je suočena s prisutnošću stvarnih snaga (objektivnih i sub­ jektivnih) u postojećem društvu koje su se kretale (ili su mogle biti tako usmjerene) prema racionalnijim i slobodni­ jim institucijama. ova negacija se javlja u politički impotentnoj formi »apsolutnog odbijanja« koje se čini to nerazumnije što po­ stojeći sistem više razvija svoju produktivnost i što više ubla­ žuje životne tegobe. borba za rješenje suprotnosti je prerasla tradici­ onalne forme. kritika društva bi još uvijek bila smi.i slena i valjana. 1958. Tu je. To je čista forma dominacije. pak. kreiranje novih potreba i sposobnosti. postao je ferment društvene kohezije. oslobo­ đena teorijskog usmjeravanja (osim u metodologiji). To je bila empirijska osnova nastanka teorije.. Kako je efikasno odbijana od strane postojećeg sistema.. čak i opasnim jer oni gaje iluziju ο narodnom suve­ renitetu. događaj koji bi uvažio postignuća industrijske civilizacije. sposobnosti i po­ treba. dokidajući postojeće — smetnje napretku. podlije­ že obmanama krivo postavljene konkretnosti i tako odigrava ideologijsku ulogu dok proklamira eliminiranje vrijednosnih sudova? Ili. Zaključak? »Oslobođenje inherentnih mogućnosti« ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu. pa proces reali­ zacije upliviše ne samo na sredstva već i na sam cilj. dijalektički pojmovi još jedanput potvrđuju svoju istinitost time što shvaćaju svoju vlastitu situaciju kao situaciju društva koje analiziraju? Odgovor se i sam nadaje ako se ima u vidu kritička teorija s obzirom na njezinu naj­ veću slabost — da nije kadra demonstrirati oslobodilačke ten­ dencije unutar postojećeg društva. Sve je tad reducirano na apstraktan za­ htjev za ukidanje dominacije — jedini istinski revolucionaran imperativ. Iz istog razloga. promijenio je svoju poziciju. a opravdanja za suglašavanje i pomirenje neće više biti uzeta u obzir. ali bi bila nesposobna da prevede svoj smisao u određenja povijesne prakse. P a r i s . Riječima Maurica Blanchota: »Ono što odbijamo nije bez vrijednosti i značaja. Totalitarne tendencije jednodimenzionalnog društva čine neefikasnim tradicionalne puteve i sredstva — možda. prije nego u redistribuciji bogatstva i izjednačenju klasa. u najrazvijenijim područjima masov­ ne kozumcije život kojim se tako upravlja postaje dobar život cjeline pa se suprotnosti ujedinjuju u njegovu obranu. . inače je reifikacija iluzija. proširenje pokorenja prirode. U toj iluziji je i nešto istine: »narod«. nova stratifikaciona karakteri­ stika razvijenog industrijskog društva. ranije ferment društvene promjene. 2. I bez demon­ striranja takvih snaga. I obratno. niti vitalnu potrebu da se razriješi ova suprotnost. sje­ dinjenje suprotnosti u medijumu tehnološkog racionaliteta mora biti pri svoj svojoj stvarnosti iluzorno sjedinjenje koje ne eliminira ni suprotnost između rasta produktivnosti i nje­ zine represivne upotrebe. Octobre. tad još uvijek mora postojati konkretna osno­ va odbijanja.234 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 235 dostatni čak ni u stadiju kad kompletiranje znanosti i nivo produktivnosti eliminiraju utopijske konture alternative — kad je postojeći realitet utopijski više nego njegova suprot­ nost. koje dokidaju njihov oslobodilački potencijal. menti produktivnosti i progresa organizirani u totalitaran si­ stem determiniraju ne samo aktualno već i moguće iskoriš­ tavanje. pojava mudrosti nas užasava.« 3 ) No. Upra­ vo je zbog toga nužno odbijanje. ove mogućnosti se postepeno realiziraju putem sredstava i institucija . Zbio se prelom. ako je apstraktni karakter odbijanja rezultat total­ ne reifikacije. No. Re­ ducirani smo na takvu otvorenost koja više ne tolerira kompliciranost. koja. ljudi. Na svom najrazvijenijem stupnju dominacija funkcio­ nira kao administracija. Instru. razvoja koji je inače iskrivljen i blokiran. 3 ) »Le Refus« u Le 14 J u i l l e t. a iz nje je proizašla ideja oslobođenja inherentnih mogućnosti — razvoja intelektualne i materijalne produktivnosti. Sputane mogućnosti razvijenog industrijskog društva su: razvoj proizvodnih snaga na sve široj osnovi. Znači li to da kritička teorija društva abdicira i pre­ pušta polje djelovanja empirijskoj sociologiji. n o . njezina negacija postaje čista forma negacije.

To nije ništa do li šansa. njihov život je najrealnija i najneposrednija potreba za dokrajčenjem nesnosnih uslova i institucija. Ekonomske i tehničke sposobnosti postojećeg društva su suviše velike da bi dopustile zadovoljenje i koncesije onom koji je gori od psa. Otud je njihova opozicija revolucionarna. nada nam je dana. nenaoružani i bez zaštite. činjenica da oni počinju odbijati da sudje­ luju u toj igri mogla bi označiti početak kraja jednog doba. koncentracioni logori. opet je sablast tu. da traže svoja ele­ mentarna građanska prava. unu­ tar i izvan granica razvijenih društava. Kad se sakupe i izlaze na ulice. Tako ona hoće da ostane lojalna prema onima koji su. ka­ menice i bombe. dali i daju svoj život Velikom Odbijanju.236 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Doduše. ono je elementarna snaga koja ruši pravila igre i u tom rušenju je razotkriva kao igru trikova. a oružane snage toga društva dovoljno uvježbane i ekipirane da bi se osjećale ugroženim. Nji­ hova snaga je s onu stranu političke demonstracije za žrtve zakona i poretka. Njihovo suprotstavljanje udara na sistem izvana i zato nije podvrgnuto devijaciji od strane sistema. Kritička teorija društva ne raspo­ laže pojmovima koji bi mogli premostiti jaz između sadašnjeg i njegove budućnosti. ne posjedujući obećanja i ne pokazu­ jući uspjeh. eksploatiranih i progonjenih drugačije rase i boje. oni znaju da ih čekaju psi. Na početku fašističke ere Walter Benjamin je napisao: Nur um der Hoffnungslosen willen ist uns die Hoffnung gegeben. čak i ako njihova svijest to nije. ispod površine konzervativne baze naroda je supstrat odbačenih i autsajdera. drugi period barbarizma bi lako mogao biti kontinuirano carstvo same civilizacije. Olako data historijska paralela s barbarima koji ugrožavaju carstvo civilizacije pre­ judicira ishod. ona ostaje negativna. čak smrt. Doduše. šansa je da bi se u tom periodu ponovo mogli sresti povijesni ekstremi: najrazvi­ jenija svijest ο humanitetu i njegova naj eksploatirani ja sna­ ga. zatvor. Ništa ne ukazuje da će to biti dobar kraj. Oni egzis­ tiraju izvan demokratskog procesa. bez nade. POGOVOR . Samo radi onih bez nade. No. nezaposlenih i nezapošljivih.

nedostaje ipak razumijevanje njegova te­ meljnog usmjerenja na destrukciju čitavog sklopa društva koji je i danas još svugdje na djelu. koja ne uzima u obzir njegovu visoku idej­ nu pretenziju. nego ga nivelira na dane tokove porasta ži­ votnog standarda. više od nauka bilo ko­ jeg drugog mislioca. a ozbiljiti socijalizam i komunizam kao njezine faze. u slučaju dekolonijaniziranih zemalja. ugroženo je razumi­ jevanje epohalnog obrata koji revolucija treba privesti. grananje i kompletiranje postojećeg — tehnički progres. i na puki kurs ka industrijalizaciji pod kontrolom države uz restrikcije privatnog poduzimanja. Stoga se XX vijek često. Iz odlučujuće upućenosti Marxova nauka na prelom povijesnih svjetova proizlazi da su. progres u društvenoj i političkoj organizaciji — što bi sve trebalo da znači povijesni napredak. Historija mark- . demokratizaciju u političkom životu. U ovom spletu korije­ ni se i široko rasprostranjena nekritična upotreba pojma »socijalizam«. Ako se opseg značenja i suzi na one pokrete koji se izrično pozi­ vaju na Marxa. a ponekad. smanjenje disproporcija u korištenju dru­ štvenog bogatstva. naziva »vijekom socijalizma«. Većina kritika izražava opće raspoloženje našeg doba: samouvjerenost u napredak.îiJ ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE Da li je utemeljena Marcuseova konstatacija da ima­ nentnim revolucionarnim zbivanjim nema mjesta u suvreme­ nom svijetu i da postojeća konstelacija snaga ne dozvoljava svjetlije perspektive — konstatacija koja je zaključak analiza poduzetih u ovoj knjizi? Neke od kritika — izrečene kako na Istoku tako na Zapadu — insistiraju na neopravdanosti tih Marcuseovih pesimističkih dijagnoza. u frapantnoj disproporciji njegova no­ minalna proširenost i stvarno razumijevanje. u neodre­ đenoj prosječnosti.

str. Press. 141. R. te na njegovu tragu nastoje misliti pre­ lom povijesnih svijetova 1 )· Knjizi koju sad pružamo našem čitaocu u osnovi je razmatranje suvremenog društva pod vidom povijesne kon­ kretnosti kao centralne Marcuseove misli. Press. g. Imamo posla. Beacon Press. . koji slijedi iz konsekventnosti i radikalnosti kritike. Sto­ ga će biti potrebno da najprije prikažemo u kakvoj smisle­ noj vezi Marcuse prihvaća Marxov nauk kao supoziciju po­ vijesne angažiranosti Kritičke teorije društva. W. publicirao je u ediciji S u h r k a m p pod naslovom Kultur und Gesellschaft. g. Reason and Revolution. »Archiv für Sozialwissenschaft u. No. za koju je novi Predgovor »Bilješka ο dijalektici« napisao I960. I Marcuse u Marxovoj kritici kako političke ekonomije tako i filozofije. kojih je tematika Marxova misao i povijest. utemeljene sve njegove postavke.). 1964. a odnedavno na University of Ca­ lifornia. Adorna na osnovu višegodišnjeg zajedničkog r a d a te umnogome zajedničku misaonu orijentaciju: »Kritičku teoriju društva«. uz neke novije. U »Zeitschrift f. Profesor je najprije na Brandise University.. Sozialforschung« surađuje od 1933. Horkheimera i T. publicira u periodu 1928—33. . 1941. u Berlinu.). a zatim svaku povijesnu dimen­ ziju uopće omogućavajuće povijesnosti.. oživljavajući naspram revizije izvornog Marxa. Građanska nacionalna ekonomija nema u vidu bit čovjeka i njegovu povijest. kritičko-onologijski utemeljene. Veselin Masleša. valja odmah naglasiti da postavke izložene u ovoj knjizi sadržajno nadmašuju Kritičku teoriju društva. »Die Gesellschaft«. I i II. živi u SAD. One dimen­ sional Man. (Dalje u tekstu označeno s Ν. Svoje prve rasprave. Bd. U dosadašnjem Marcuseovom opusu dominira. u postulatu destrukcije »građanskog dru­ štva«. 1932. g. One ipak implicitno smjeraju na povijesnu konstituciju suv­ remenog svijeta u njegovoj cjelini i njegovoj individualno­ sti. g. Sozialpolitik«. budući da su tzv. Naprijed 1965. Od 1934. ali ne i obradio i promislio: bitno svjetovno-povijesne pretpostavke suvremenosti — olako prezentirane redukcijom na »induistrial society«. » . tematiziranje suvremenog industrijskog društva pri­ kladno je da pokaže da li je Marcuseovo misaono stanovi­ šte dovoljno za poimanje biti vremena. 1965. Mnoge od rasprava 30-tih godina. dakle. god. Soviet Marxism. Njegovo ime se često vezuje uz M. dakle. (Eros i civilizacija. Implicitno prelaženje preko pozicije Kritičke teorije do­ diruje — preko fundamenata socijalno-ekonomske dimenzi­ je — podrijetlo konkretne povijesne cjeline.. 1 ) H e r b e r t M a r c u s e j e rođen 1898. . koja sadržava upu­ ćenost na Marxov nauk i određuje tendencije njegova pro­ dubljivanja. 1932. u kraj­ njem smislu nije znanost ο čovjeku. u časopisima »Phi­ losophische Hefte«. Napisao je knjige: Hegels Ontolo­ gie.. Marcuse emigrira iz Njemačke skla­ pajući se pred nacionalsocijalizmom. god. Tako nije mogao biti zadovoljen po­ stulat produbljivanja Marxove misli u pravcu ponajprije. ovisit će i doseg ove orijentacije u Marxovu nauku. g. A filozofija iskazu2 ) u »Die Gesellschaft«. Columbia Univ. 2 ) . Proboj prospektivno otvara krug pitanja koji je Marcuse naznačio. tj. koja bi tre­ balo da iskazuje temeljna obilježja industrijski visoko raz­ vijenog društva (a time i suvremenog svijeta uopće. 1955. Eros and Civilisation. S obzirom da proizlazi iz povijesne usmje­ renosti. U posljednje vrijeme je vrlo aktivan u S. dotak­ nuo. g. vidi revolucionarnu antropologijsku i historijsku usmjere­ nost Marxove misli. u daljem razvijanju temeljnog smisla samog nauka. od približa­ vanja samoj povijesnosti. studirao u Freiburgu i Berlinu. Klostermann Verlag. manje razvijena područja na putu u razvijeno in­ dustrijsko društvo). raz­ vijaju njegov nauk. g. g. u njegovim interpretacijskim apostrofiranjima Marxovih bitnih uvida i postavki. 1958.. Marcuse je jedan od najeminentnijih mislilaca u XX sto­ ljeću koji. Beacon Press (Um i revolucija.: » N e u e Q u e l l e n zur Grundlegung des Historischen Materialis­ m u s « . 1966. a time i to da li je zaista povijesno djelotvoran Marxov nauk kako je zastup­ ljen u Marcuseovoj misli.) . nego ο nečovjeku i ne­ čovječnom svijetu stvari i roba . I. konsolidiranje postojećeg svije­ ta. g.. a rasprave publicira od 1936. Njemačkoj. među­ tim. Od dostatne utemeljenosti tih tendencija u onom što zbivanje svijeta čini povijesnim. izd.240 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E 241 sizma je u znaku revizionizma — izigravanja onog što Marxovu misao pronosi transepohalnim putem na račun onog što znači tek dovršavanje. g. s jednim paradoksom: ono van tematsko u ovoj Marcuseovoj knjizi nosi sve analize. . Q. orijentacija izražena kao Kritička teorija društva. Oxford Univ.

g. T. Sozialwissenschaft u. znanje je fakticiteta. Marcuse: » P h i l o ­ s o p h i e u. dalje voditi (. u »Zeitschrift f. da je: »Kritika političke ekonomije u sa­ moj sebi filozofijski utemeljena. Usp. u puninu svojih mogućnosti. K. Gesellschaft. II. Jg. prema njegovoj vlastitoj inherentnoj mjeri. zbilje — za »umnost« u Hegelovoj filozofiji koja je. Svojom »ljudskom prirodom« je čovjek u jedinstvu s pri­ rodom — iz krila koje pro-izvodi. kao u čitavoj novijoj filozofiji »pravi bitak«.proizvoditi')« (N. 640). 137. 4 . kao što.) š t o je. Politička ekonomija sadržava faktičke zakonitosti. zat­ voren u sebe.. Marx: »Kapital I. str. U Marcu­ sea cit. k. s druge strane. Ranije. »ispostavlja« je. U tom smislu kasnije Marxovo određenje rada kao posredovanja čovjeka i prirode sadrži kvintesenciju svih njegovih uvida u fenomen rada: »Rad je kao tvorac upotrebnih vrijednosti. Gesellschaft Ι): Η. 69 Bd. tako da je priroda uvijek već ljudska priroda..§ 158. povijestan jer je proizveden radom. 13 (dalje u tekstu označeno s Grund. u kome je uko­ rijenjeno razdvajanje »egzistencije« i »esencije«. i Kultur u. Marcuse tada ispostavio kao bit čovjeka i njegovo po­ vijesno ozbiljenje? Temeljnim smatra Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće«: bit čovjeka je u njegovu odnosu spram »općenite biti bića«. smjerajući na istovetnost uma i zbilje nemoguću u »danoj diobi rada«. Radom je posredovana priroda »o sebi« i ozbiljen čovjek »o sebi« tako da u predmetu svog ospoljenja jest »za sebe« — »u predmetu rada se slobodno ozbiljuje« (N.4) Pojam rada u Marxa upućuje na ontologijske implika­ cije: rad je »priroda« (bit) jednog odlikovanog bića — čov­ jeka. Q. str. I još. U toku je. Objekat rada je već rezultat rada prošlih generaci­ ja. da nije ograničen jednokratnim neposrednim odnosom. To znači da čovjek može sve mogućno­ sti koje leže u »biću ο sebi« spoznati i zahvatiti. str.) 3 prevladati njegovu neposrednu predmetnu određenost. obrađivati. »izraditi ga. kao koristan rad uslov čovjekove egzistencije.« izd. Kao jedan određen. Van tog odnosa on je »o sebi«. 155). T. Sozialpolitik. Obje se jednako radikalno podvrgavaju kritici s obzirom na svoj medij — građansko društvo. uslov nezavisan od svih društve­ nih oblika. ospoljenjem svojih suštinskih snaga. VI/1937 (također u Kultur u. a filozofijska istina.. 147). str. g. kon­ stitutivno je zbivanje zbilje kao njezino »proizvođenje« (Produzieren) u suprotstavljenom materijalu. 1932. fi­ lozofija. str. 1947. u određenost postavljene tek u čovjekovu radu. promijeniti. koju reproducira. nego može biće. Sozialforschung«. tj. k r i t i s c h e T h e o r i e « . bivstvuje čovjek. shodno tadanjoj postavci problema. str. ) Hegel. pred­ metni svijet je zbilja čovjeka — čovjek jest time što sebe ozbiljuje u predmetu rada. dakle ljudski život«. na istom mjestu: »Ekonomija i politika su postale ekonomsko-politička baza teorije revolucije na teme­ lju potpuno određene filozofijske interpretacije biti čovjeka i njegova povijesna ozbiljenja. 1933. und k.« (N. des Arbeits­ begriffs). koje bivaju pro­ izvedene. koja je utemeljuje. smatrao je Marcuse. dobivena je »apstrakcijom« od faktičnog statusa postvarene predmetnosti (Ph. Q. u : U e b e r d i e p h i l o s o p h i s c h e n G r u n d l a g e n d e s W i r t s c h a f t s w i s s e n s c h a f t l i c h e n A r b e i t s b e g r i f f s. čovjekovim odnošenjem. Kultura. politi­ čka ekonomija i filozofija za Marxa nipošto nisu spoznaje istog reda. konkretan svijet — svijet je spe­ cifičan i neponovljiv. Ar­ chiv f. Q. Ο istovetnosti rada se može govoriti samo u smislu općeg uvjeta svjetovanja svijeta: svijet je ispostavljen i uspostavljen iz prirode radom. 634. U tome je »postojanost« (Ständigkeit) rada — po Mar) Usp. (Dalje u tekstu ozna­ čeno s Ph. to je za Marcusea jedna od temeljnih uporišnih tačaka u interpretaciji i razvijanju Marxove misli. Utoliko je rad uvjet egzistencije svih bića. u. ispostavljen u svojoj biti. Dodatak. str. No. već u sebi nosi revolucionarnu praksu«. sačinjavati ga. izvesti. vječita prirodna nužnost da se posreduje razmjena materije između čovjeka i prirode. koje izvodi prirodu ο sebi u određenost.242 ČOVJEK JEDNE DIMEN2IJE ZATVORENI S V I J E T BADA I Š A N S E KBVOLUCIJK 243 je bit čovjeka kao »slobodnog subjekta« u izvršavanju (Leis­ tung) istine. Da­ kle. Očitovanjem svoje biti. da­ kle. Predmetni svijet opstoji. No. Encyclopédie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse. 9. umnost ispostavljena apsolutnim znanjem i kao apsolutno znanje ostaje pri »razjašnjenju nužnosti u slobodu« 3 ).

na djelu »nebit« čovjeka? U ranim svojim studijama u intepretaciji Marxovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa i 5 ) Radi terminologijske jasnoće napominjemo da je Marcuse u povijesnotvornom značenju upotrebljavao promiscue izraze »rad« i »pro­ izvodnja«. umjesto da vlasništvo stoji u službi slobodne životne djelat­ nosti.proizaći što po svom smislu. raz­ dvaja se i u razdvojenosti poklapa s društvenim položajem . Osamostaljuje se i postvaruje produkt rada koji se r odvaja od radnika. 27. U sklopu produkcije kapitala. Međutim. 155). str. »Lišena svoje pune zbilje kao praksa. str. Predmet se prisvaja kao puko posjedovanje. kako smo ukazali. obrnuto. Kako je u »fakticitetu«. nadživljuje pojedini događaj rada. u preduzetom pokazivanju ontologijskih temelja rada. (Grund. sadržane u biti čovjeka: »čovjekov bitak je uvijek više od njegova danog tubitka (Dasein) — on nadilazi svaku moguću situaciju i upravo zato stoji spram nje u nedokidivoj diskrepanciji: diskrepanciji koja zahtije­ va trajan rad na njenom prevladavanju. čovjek posreduje svijet u kome se zatiče time što mu vla­ stita egzistencija postaje upitnim predmetom. Ono na čemu se radi. treba mu ospoljenje na predmetima koji su mu pretpostav­ ljeni i suprotstavljeni« (N. koja se sa svojom egzistencijom neposredno stapa«. »Taj uvid unaprijed osuđuje svaku puku ekonomsku i političku reformu na neuspjeh. Otuđeni rad nije rad (u punini ontologijskog značenja rada. tuđa predmetna moć. bit čovjeka sredstvo njegove pu­ ke egzistencije. odnosno svojoj funkciji. U njemu čovjekova egzistencija nije »sredstvo« ozbiljenja nje­ gove biti. da bi mogao ozbiljiti svoju bit. pro-izvođenje iz krila pri­ rode. klasa tako da slučajna pripadnost porobljenoj klasi unapri.) Tok svijeta u zbivanju rada 5 ) proizlazi iz mogućnosti nadmašivanja zatečenog. Kako Marx preduzima kritiku građanskog društva u obzoru biti čovjeka i njene otuđenosti — te je ova ontologijski formulirana kao rascijepljenost »egzistencije« i »esenci­ je«. 2.) Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće« uk­ ljučuje i odnošenje spram vlastitog roda. što pripada . Čovjekova životna djelatnost stoji u službi vlasništva. 4.općem' događanju. str. Q. što se obrađuje biva urađeno u svijet rada. 18. Q.« ! Programatski zahtjev za ukidanjem privatnog vlasništva uk- . 153). str. »Za razliku od ži­ votinje. nego »katastrofa biti čovjeka«. došla je ona dotle da u krajnjem smislu više nije rad« (Grund. Dvodimenzionalnost rada — nužnost i sloboda. koje za Marcusea. zadanošću: on je »dokida« — čini je sredstvom svoje biti (usp. dakle. des Arbeitsbegriffs. kako je njegova kritika inspirirana težnjom za oživotvorenjem takve »zajednice« u kojoj bi one bile u jedinstvu — kako joj. koji izražava politička ekono­ mija. bogata mnogostranost predmeta biva reducirana na stvar. involvira povijesnotvornost). One interpretacije koje odnos čovjeka spram predmet­ nog svijeta utemeljuju u sferi biotičkih potreba previđaju ontologijske implikacije sadržane u Marxovim tekstovima: povijesni bitak svijeta koji posreduje čovjek svojom biti — radom. pa je odsutno ozbiljenje biti čovjeka: smisleno djelovanje iz cjeline tubitaka čovjeka. \. N. iako tubitak čov­ jeka nikad ne može počivati u posjedu samoga sebe i svo­ ga svijeta«. pa se nužno postvaruje i biće samog pro­ izvođača — njegov tubitak postaje njegovoj navlastitoj slo­ bodi uskraćena. 3. 47). str.' jed presijeca ljudske mogućnosti. robu — predmet postaje funkcija akumuliranja kapi­ tala. ono na što ona zapravo smje­ ra — prevladavanje »građanskog društva« — ostvarljivo je samo kao totalna revolucija. isto ta­ ko kao što je iz tog svijeta preuzeto u obrađivanje. des Arbeitsbegriffs. Mar­ cuse otuđenost rada sabire u slijedeća određenja: 1. nego je. meta nisu ekonomske ili političke krize.totalitet' ljudskih ospoljenja života.« (Grund. troše­ nje. praksa »ekonomske dimenzije« podređu­ je i slobodnu praksu (sve sfere djelovanja postaju funkcija kapitala).244 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I S A N S B R E V O L U C I J E 245 cuseu jedno od bitnih određenja rada u ontologijskom nje­ govu određenju. jednoznačno suprostavljajući obima »otuđeni rad«. Naj autentičnija čovjekova potreba je da svijet u ko­ me se zatiče učini svojim i svoje vlastito bivstvovanje punim ljudskim bivstvovanjem: »Čovjek potrebuje . — »Pri radu treba nešto . des Arbeitsbegriffs.

str. Odlučno je u tome da proces rada ne odlučuje ο tubitku (Dasein) čovjeka. bitna za filozofiju. und k. Marcuse smatra da je sloboda iskazana filozofijom ap­ straktna sloboda te da ta neprilika »dolazi. (»Kad um. str. T. Th. Kritička teorija društva se distancira od filozofije — ne želi biti nova filozofija. str.) Kritička teorija je kritika političke ekonomije. koje se nadaje u zbilji same produkcije. 158. und k. No. str. b) u sklopu otuđenja filozofija često uspostavlja kao bit čovjeka ono što nije ovisno ni ο čemu drugom jer jedino tako još je moguće participirati na autentičnosti i slobodi.) Građansko društvo je u centru interesa Kritičke teori­ je zbog njezinog nastojanja oko ozbiljenja filozofije u dru­ štvenom realitetu. II Pošto je u radovima svoje rane faze Marxov nauk interpretacijski aktualizirao u njegovoj historijskoj usmjere­ nosti na prevladavanje građanskog društva te ga nastojao samo ontologijski precizirati. a utopijsko istinski napredan elemenat. i to u dvostrukom smislu: a) određenja uma. und k. da je također sve neekonomsko sadržano u eko­ nomiji« (Ph. Afirmativni odnos Kriti­ čke teorije društva spram filozofije proizlazi iz usmjereno­ sti Kritičke teorije na »ozbiljenje« filozofije: filozofija je re­ siduum humanuma u otuđenom svijetu. Ono što u prošlom znanju plaća danak društve­ noj koordinaciji tako i tako iščezava s društvom kojem je . nego obrnuto: opće potrebe čovjeka ο procesu rada. »Nije bitno to da je proces rada planski re­ guliran. koja iskazuje zbivanje čov­ jeka zajedno sa zbivanjem svijeta i svijeta zajedno s čov­ jekom. sreća biti nešto potpuno druga­ čije. ostajući ipak u okvirima Marxove misli i smat­ rajući je dostatnom za mišljenje povijesti. tad će um. pre­ duvjeti su umstvene zbilje — vodećeg principa Kritičke teo­ rije. otuda tu neistinitost treba prevladati tako­ đer samo van filozofije«. smjeraju­ ći tako preko (trans) opstojećeg na buduće. čini se. Međutim: »Prema kriti­ čkoj teoriji nema više nove teorije. 638). 631). I najistinitija filozofija — Hegelova. ne činimo to radi »filo­ zofijskog« raščljanjivanja ekonomskih pojmova (usp. str. oko destrukcije građanskog dru­ štva. smatrao pitanje povijesnosti svijeta apsolviranim s ob­ zirom na ontologijsko utemlejenje te je prešao na koncipi­ ranje neposrednijeg sudjelovanja misli na historijskom prev­ ratu sužavajući tematiku svojih spisa na destrukcione ten­ dencije građanskog društva. prevladavanje otuđenja ne može se poistovetiti s ozbiljenjem vrednota filozofije. und k. izva­ na u filozofiju. und k. nego kakav interes određuje reguliranje. T. Q. spozna­ ja. srećnosti. nego da bismo pokazali da je građansko društvo u svom totalitetu određeno ekonomskim odnosima. duha. — Ph. »Sociologija se bavi samo uvjetovanostima i utoliko ne is­ tinom . moraliteta. kako filozofija živi u otuđenju i od otuđenja. Ph. doduše u duhu »fundamental­ ne ontologije«. Th. 643. da »neobuzdana privredna sfera gospodari svim ljudskim odnosima. kad se pozivamo na »zakonitosti« političke ekonomije. (Ph. sloboda. . tako reći. ostaje unutar filozofijske tradicije time što pomiruje suprotnosti u umskoj spoznaji. Th. »Kritička teorija društva« iz­ ražava ovaj zaokret. Oni će međusobno imati isto toliko zajedničkog koliko i asocijacija slobodnih ljudi s konkurentskim društvom proiz­ vođača roba«. Persistiranje društva kao sile nad individuumom. 644). pa stoga. spoznaja. nego samo još umna zbi­ lja sama« (Ph. sloboda. ona se oštro distancira od svake sociologije koja računa s datostima.246 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Z A T V O R E N I S V I J E T RADA I Š A N S E REVOLUCIJU 247 ljučuje (ne samo logički nego i izrijekom u Marxa) ukida­ nje otuđenog rada kojeg je privatno vlasništvo samo konsekvencija. . und k. Tradicionalna filozofija je i sa­ ma izraz otuđenja. sreća od isprva apstraktnih pojmova postanu zbilja. 638). str. 642. Marcuse je. N. Imanentna destrukcija gra­ đanskog društva. da li su u tom interesu očuvane sloboda i sreća masa« (Ph. dobive­ na su apstrahiranjem od faktičnog statusa čovjeka u otu­ đenom svijetu i žive u apstraktnoj filozofijskoj sferi biti. njegovo »ponovno fiksiranje kao apstrakcije nasuprot indivi­ duumu« samo prolongira nepoklapanje života zajednice s pu­ noćom ospoljenja života (usp. Kako se Kritička teorija osniva na tendencijama prev­ rata u prezentnom totalitetu građanskog društva. str. drugačije usmjerenje ekonomsko-društvenih odnosa. T. 163).

248

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE

249

koordinirano. Ne brine se ο tome Kritička teorija, nego ο tome da se ne izgube istine oko kojih se već trudilo prošlo znanje« (Ph. u. k. Th. str. 643). Temeljne postavke Kritičke teorije društva, kako je ona kao naziv i okvirni program deklarirana u citiranom članku »Philosophie und kritische Theorie«, smisleno nadovezuju na ontologijske implikacije Marxova nauka i na te­ meljni njegov impuls, što je, i jedno i drugo, Marcuse po­ kazao u ranijim spisima nastojeći da misli konkretno povi­ jesno angažirano: već supozicija da se historijsko zbivanje konstituira u biti čovjeka postulira sačinjanje takvih uvje­ ta egzistencije koji bi bili primjereni njegovim »navlastitim mogućnostima«. »Negativno« je u centru interesa Kritičke teorije s obzirom da sadrži takve manifestacije života koje pokazuju da se čovjek ne da svesti na opstojanje u »otuđe­ nom radu«. Ono je toliko akcentuirano radi što potpunijeg prezentiranja otuđene biti čovjekova bića, osakaćen ja raz­ ličitih sfera života i života u cjelini. Kritička teorija je, u perspektivi nadovezivanja na ranije spise, konkretizacija, hi­ storijski aktualan angažman misli u samoosmišljenju »nav­ lastitih mogućnosti«. Međutim, dok su kategorije ranijih Marcuseovih spisa: osmišljenje »navlastitih mogućnosti« i »odnos spram vlastitog roda« u kontekstu ontologijske in­ terpretacije povijesti i dokazivanja ontologijskog aspekta Marxova nauka, u »Kritičkoj teoriji« Marcuse napušta ontologijsku razinu mišljenja. Preispitivanje »navlastitih mogu­ ćnosti« čovjeka nije više u obzoru ontologijske eksplikacije. Kad formulira Kritičku teoriju — ontologijski rezultati ranije faze nekako su sačuvani i ukinuti u novom, »konkretnijem« htijenju. Tematika spisa koji slijede u osnovi je odre­ đena »programom« Kritičke teorije društva, koji implicira da se zadaća misli pred revolucijom iscrpljuje u sabiranju i raščlanjenju onih bitnih manifestacija života koje rebeliraju spram otuđenja. Zadatak se sada sastoji u pokaziva­ nju konkretnih, zbiljom otuđenja već priređenih kriterija koji istinski prevladavaju građansko društvo kao sidrište otuđenja. To je motiv radova kao što su: »Zum Begriff des Wesens« (Zeitschrift für Sozialforschung, 1936. god.), »Ueber den affirmativen Charakter der Kultur« (isti časopis, 1937.

god. — također u Kultur u. Gesellschaft, I ) , »Zur Kritik des Hedonismus« (isti časopis, 1938. god., također u Kultur u. Gesellschaft, I),te u knjizi »Eros i civilizacija« 1955. g. U spomenutom kontekstu su relevantne sfere života: folozofija, »kultura«, te proboji senzualnih težnji za puni­ nom života — življenog, neodgođenog i neukroćenog (hedo­ nistička etika i isticanje reperkusija koje izaziva potiskiva­ nje nagonske sfere, kako je to pokazao S. Freud). Kritička svijest spram opstojećeg sadržana je u filo­ zofijskom pojmu biti (Wesen). Izvorna dinamika iz koje izrasta filozofija, povijesni ciljevi implicirani u kritičkom suprotstavljanju realitetu, ispostavljanje bitnog za razliku od kontingentnog — sve to biva tokom predaje prikri to ta­ ko što pojmovi biti postaju formalnoopći pojmovi struktu­ ra. Za kritičko-etičku motiviranost općeg kao bitnog spram pukog empirijskog pojedinačnog, slučajnog, primjerna je Platonova filozofija. Razlučivanje općeg bitka od mnoštva istovrsnog ujedno je i razlučivanje istinskog od neistinskog, onog što može i treba biti od pukog opstojećeg. »Temeljni smisao Ideje je u άχαθ·6ν u tome što je tako kako prema svojoj vlastitoj mjeri može biti i k tom άχαλθ·όν se biće kreće« (B. des W. str. 3). Po svojoj navlastitosti čov­ jek je umno biće. Platon i Aristotel uviđali su da je navlastitost čovjeka neostvariva za one koji svoj život provode u mukotrpnom radu. Sankcioniranjem položaja robova i sta­ leža koji svoj život provode zbrinjavajući potrebe za održa­ nje vitalne egzistencije unaprijed je odsječena mogućnost ozbiljenja ljudske biti za sve ljude; ono je koncesija danom realitetu. Pa ipak, bit čovjeka ispostavljena je kao ono što po navlastitoj »mjeri« vrste treba biti — po njoj je odmje­ rena autentičnost svakog čovjeka kao čovjeka. » . . . čovjek je u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga ospobile da vodi ,dobar život', tj. život koji je što je više mogu­ će slobodan od mukotrpna rada, zavisnosti i nakaznosti. Po­ stići takav život znači postići .najbolji život': živjeti u skla­ du s biti ljudske prirode«. (Čovjek jedne dimenzije, V pog­ lavlje.) Tako je pojam biti bremenit tensijom fakticiteta i njegove negacije s obzirom na e n o što on po smislu treba biti.

250

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Z A T V O R E N I SVIJET RADA I

SANSE

REVOLUCIJE

251

No, filozofija apelira na ljudski um, a čovjek može participirati na umstvenom neovisno ο slučajnim, za svoju umsku bit nekonstitutivnim prilikama života. Tako je, npr., u Kanta, položaj sluge ili gospodara nebitna oznaka čovje­ ka koja označava njegove slučajne i vanjske prilike. (Usp. B. des W. str. 32.) U Hegela, umskom transcendencijom, ono što izgleda slučajno, nebitno, ne ostaje statično po strani, nego je karika u procesu u kome je ukinut neposredni bi­ tak ispoljenjem svoje biti. Sluga i gospodar su explicite uk­ ljučeni u tu dijalektiku — čak su i posebno apostrofirani — očituju impulse Hegelove filozofije, primljene iz zbilje vre­ mena, kad se ona trudi da uspostavi apsolutno znanje kao jedinstvo subjekta i objekta (Usp. Um i revolucija, str 113. i dalje). No, refleksija, u kojoj je neposrednost ukinuta i us­ postavljena kao posredovana, određenje je bitka samog, na­ ime bitka kao biti. »Nije čovjek onaj koji se sjeća biti, koji zahvaća suprotstavljeno mu biće, dokida njegovu lošu nepo­ srednost i iz spoznaje biti postavlja novo; naprotiv, sve se to u Hegela događa u samom umnom bitku, a čovjek uče­ stvuje u tom procesu samo kao spoznajni subjekt — ukoli­ ko je i sam umni bitak.« (B. des W., str. 22.) Medij filozo­ fije kao filozofije je transcendiranje fakticiteta umskom spoznajom, a ne promjena same stvarnosti. Filozofija živi u otuđenju i od otuđenja — da nema podvojenosti esenci­ je i egzistencije koju ona iskazuje izgubila bi svoj raison d'être. U ime ozbiljenja umskog, a u razlici spram filozofijske tradicije, Kritička teorija ne akcentuira čovjeka kao umno biće nasuprot slučajnim okolnostima života nego čov^ jeka kao »slobodnog i umnog stvaraoca (Schöpfer)« boljeg i srećnijeg života. (Usp. B. des W., str. 33.) I kultura je, posebice građanska umjetnost, čedo otu­ đenja. Ona transcendira mizeriju fakticiteta tako što u njoj žive vrijednosti koje ne surađuju na stvarnom životu dru­ štva. »Kultura je u svojim osnovnim karakteristikama ide­ alistička. Na muke izoliranog individuuma ona odgovara op­ ćom ljudskošću, na tjelesnu bijedu ljepotom duše, na vanjsko sužanjstvo — unutarnjom slobodom, na brutalan egoizam bo­ gatstvom vrline dužnosti.« (Ueber affirm. Charak. der Kultur, str. 62—63.) Tako kultura, prenoseći valere koji primarno ne

održavaju društvenu mašineriju proizvodnog rada, niti pak ona njima rezultira, nego su joj ponajčešće suprotni, poka­ zuje da se čovjek u svojoj ljudskosti ne da reducirati na otuđeni rad. Medij kulture je čulnost. Odatle proizlazi spe­ cifičnost njezine pripadnosti otuđenju. U društvu koje vi­ talne snage čovjeka troši na rad neodrživo je punokrvno proživljavanje čulnosti usmjerene na nešto što bi bilo inkompatibilno s predominacijom tehničkog uma, pa je kul­ turi dosuđena produševljena čulnost, oplemenjivanje, inti­ ma duše. »Ne radi se ο tome da čovjek živi svoj život, nego da ga živi tako dobro kako je to moguće.« (Ibidem, str 83.) A kulturom oplemenjen život je ono najviše na što kultura poziva i što može dati. Tako kultura i transcendira fakticitet i afirmativna je spram opstojećeg. Afirmativna je zato što vanjski uvjeti, ili njihova izmjena, nisu konstitutivni za unutarnju supstanciju čovjeka koju uspostavlja i od koje živi kultura. Oplemenjivanje čovjeka i produševljenje čulno­ sti, iako prezentira drugačije vrijednosti od onih koje repro­ ducira fakticitet — zbiva se u zbilji takvoj kakva jest. »Du­ boke i fine duše mogu biti i po strani od borbe za bolju budućnost ljudi, ili na krivoj strani. Duša se zaprepašćuje pred neumitnom istinom Teorije koja pokazuje nužnost pro­ mjene bijedne forme tubitka: kako može izvanjsko preinačenje odlučiti ο navlastitoj, unutarnjoj supstanciji čovjeka!« (Ibidem, str. 76.) U hedonizmu je ispoljena težnja za neodgođenom i življenom srećom. Utoliko je hedonizam protest ne samo spram fakticiteta — odgađanja ili uopće obezvređenja užitka na osnovu postulata organizacije i rada — nego i spram ide­ alističke kulture i etike. Dok kultura (u mediju umjetno­ sti) sublimira čulnost, idealistička etika je omalovažuje — samo ono što čovjek čini bez obzira na užitak, u punoj slo­ bodi i neovisnosti ο njemu, čak i trpeći, konstituira moral­ nost persone (npr. u Kanta). No hedonizam i »amoralna po­ buna«, iako relevantni za istisnko ljudsko društvo time što su u njima sadržani proboji istinitosti punokrvno proživ­ ljenog života, ostaju unutar opstojećeg — pomiruju indivi­ dualnu sreću s općom nesrećom. Ostajanje unutar danih,

252

;

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E

253

statički uzetih mogućnosti direktno se dade očitati iz normi hedonizma — npr. epikurejskog tipa. Tako ni pun procvat umjetnosti (pogotovo građanskog tipa), ni zamah participiranja društva na filozofijskim isti­ nama, a ni oživotvorenje normi hedonističke etike još ne bi značili bitno drugačiji svijet: sve su to tvorevine pripadne stvarnosti danog društva — izraz su otuđenja. Njihov digni­ tet je u transcendiranju fakticiteta, pa ih revolucionarna praksa mora respektirati samo s obzirom na njihovo significiranje jedne — spram građanskog društva i njegovih za­ konitosti — drugačije dimenzije čovjeka. III Analizu suvremenog industrijskog visoko razvijenog društva poduzima Marcuse u ovoj knjizi s obzirom na stvar­ ne šanse obrata (catastrophe) postojećeg; ona je preispiti­ vanje aktualnih snaga prizivanog revolucionarnog zbivanja. Knjiga ostaje u okvirima ocrtanog stremljenja Kritičke teo­ rije društva — kako po općoj intenciji pothvata tako i po kritičkom očitavanju društvenih promjena kojima je obilje­ žen suvremeni svijet. — Puko umanjenje pauperizma, sve veće niveliranje klasnih razlika, pa ni golu činjenicu preuzi­ manja vlasti od strane radničke klase ne može Marcuse, shodno smislu revolucije kako ga je fiksirao u svojim rani­ jim radovima, smatrati već i signumom prave destrukcije društva otuđenog rada. Svi nabrojeni fenomeni, široko rasp­ rostranjeni u suvremenom društvu imaju, po Marcuseu, fun­ kciju etabliranja svijeta otuđenog rada. š t o je temeljna poluga konsolidiranja postojećeg dru­ štva unutar samog sebe kad čak i organizacijske forme, koje su trebale poslužiti revolucionarnom zbivanju (vlast radni­ čke klase), postaju funkcija tog konsolidiranja i etabliranja? To je širenje proizvodnje roba u sve sfere života putem na­ metanja krivih potreba. Krivih zato što ekstenziviranje i in­ tenziviranje postojeće industrijske proizvodnje u visoko raz­ vijenim područjima prelazi razinu do koje je ono »racional­ no«. Riječ je ovdje ο »racionalnom« u tom smislu što je pu­ tem specijalizirane proizvodnje moguće efikasno, tj. uz krat-

ko potrebno radno vrijeme, podmiriti osnovne potrebe vital­ ne egzistencije i osloboditi slobodan puni život individuuma. Radnik se počeo dobro osjećati u otuđenju: prihvaćanje kri­ vih nametnutih potreba, izraženo u prijanjanju uz trku za stalno preticanje već postignutog visokog standarda, obilja i luksuza — plaćeno je cijenom manipuliranog života. Naj­ drastičniji vid manipuliranog čovjeka je život na rubu rata — pripreme za rat, pa i gurnutost u rat. Cak ni to ne ometa glatko funkcioniranje cjeline — i ovdje je rekompenzacija očuvanje i rast društva obilja. Manipuliranje se to lakše pod­ nosi što je manje transparentno izraženo: nastupa indoktri­ nacija, koja rezultira iščezavanjem individualnosti na račun masovnog konformizma (»da se voli, mrzi, dopada i djeluje u skladu sa oglasima«). Ona je temeljan, ali manje je transparentan izraz manipuliranja jer upravo njom se, putem name­ tanja potreba, osigurava konzumacija ekstenzivirane i inten­ zivirane proizvodnje, a time i opstojeća tendencija kao rast ad infinitum. Slobodno vrijeme također je inkalkulirano u nju: ono je zanimanje za proizvode i s proizvodima kapitala faze »konzumentskog društva« ili »društva obilja«. Uslijed imanentno strukturalnih promjena društva, ra­ dnička klasa nije više negatorska snaga opstojećeg. U proce­ su automatizacije pada učešće fizičkog rada u procesu rada, što rezultira kako sve manjim fizičkim iscrpljavanjem radni­ ka tako i predominacijom tehničkog kadra — dakle, iščeza­ vanjem klasičnog tipa radnika. Na drugom polu polarizacije društva iz perspektive XIX st. — u klasi vlasnika sredstava za proizvodnju, privatni vlasnik sve više je ovisan ο tehnici planiranja pa postaje jedva odredijiva meta u mraži save­ znih i regionalnih korporacija koje preduzimaju planiranje, naučnih instituta koji se brinu ο tehničkom napretku k sve većoj automatizaciji, i si. (usp. II poglavlje knjige). Struktu­ ralne promjene unutar društva, dakle, u znaku su depolarizacije društva na dvije antagonističke klase. Nisu usamljeni slučajevi učestvovanja radnika u tijelima koja rukovode pro­ izvodnjom poduzeća, pa čak i u programima investicija (usp. II poglavlje knjige). Dani tokovi su, kao strukture instrumentalno-tehničkog odnosa i rada, sve manje providni za svi­ jest proizvođača, pa sve više poprimaju karakter prirodnih

A. 19fiß. Oni bi mogli biti kriteriji njezina nadilaženja samo ukoliko bi istini primjereni zbiljski život zajednice razriješio transcendentnu sferu biti. 2. koja pokazuje insuficijentnost onog što jest spram onog što može i treba biti. Svi oblici onog što je prije bilo negativno. anuliranje te spram fakticiteta druge dimenzije. po­ staje iracionalna i neznanstvena. I I I I poglavlje knjige). Kako 6 ) Prigovor upućen Marcuseu da u svojoj kritici društva »pola­ zi od apstraktnog društveno-ćudorednog« koga su »idejni izvori djela romantičara« potpuno promašuje kontekst u kome Marcuse tematizira umjetnost. identificiranje opstojećeg kur­ sa tehnokratizacije društva (koji je samo izraz zbivanja rada u njegovim razvijenim stadijima) s ciljem komunizma.kritische Soziologie' in den U. g. Marcuse nas suočava s problemom zat­ varanja svijeta rada u samog sebe. Kon: »Weltan­ schauung u. pozitivizmom se obrće u konformizam time što činjeničko postaje istinsko.vremeni čovjek se suviše domestificirao u otuđenju da bi • umjetnost još mogla utjecati na stvarno disociranje (usp. Pozitivizam je abdikacija filozifije unu. ranije genuino polje racionalne misli. no su. Tako konstelacija blokova objektivno navodi na mobilizaciju svih snaga na tehnologijski rast i odgađanje obrata postojećeg k »umjetnosti življenja«. »podvojenost egzistencije i esencije«. konstatacijom jednodimenzionalnosti suvremenog svijeta. uka­ zali smo. već i model svijeta koji prevladava to društvo. ili pak. Marcuse to pokazuje opširno analizi­ rajući djelovanje umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu. filozofiju etc. Ove prilike domestificiranja radnika u otuđenom svi­ jetu.) . Široka rasprostranjenost i dominantan utjecaj poziti. No.254 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 255 tokova. Tome pogoduje izvršenje akta revolucije u industrijski nerazvijenim područjima. Konstatacijom slabljenja i nestajanja utjecaja domene negativnog. karakteristična za suvremeno društvo. uto­ pija i nada. No.« u Deutsche Zeit­ schrift f. (Usp. odnosno njezina beznačajna ulo­ ga. kao filozo­ fijska formula samo su komplementarni elementi zbilje tak­ ve kakva jest. Položaj radničke klase u razvijenim industrijskim područjima više nije podoban za probijanje postvarene svi­ jesti i prevladavanje otuđenog rada. Spram fakticiteta društva rada ono negativno što se manifestiralo u filozofiji i umjetnosti nije samo sobom za Marcusea. čak pod uvjetom da je ukinuto privatno vlasništvo nad sredstvi­ ma za proizvodnju — idejno odvodi od prevladavanja svije­ ta otuđenog rada i stvarno doprinosi njegovu konsolidiranju. Analiza funkcije umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu (kao i pokazano postvarenje u jeziku tog društva i pozitivističke tendencije u lingvistici) dana je iz perspektive smisla negativnog kako ga Kritička teorija vidi s obzirom na prevladavanje otuđenja. još uvijek i sam zbivanje otuđenog rada. Suprotstavljanje zbilji trancsendiranjem i zbilje u sferi biti. dosuđuju onim komunističkim partijama u razvijenim industrijskim društvima koje nisu izgubile utjecaj u masama. nije isto što i razrješenje. rebelirajuće u sklopu društva rada. ulogu neradikalne »legalne opozicije« (usp. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju« (VIII poglavlje knji­ ge). pa čak i osvještavalo otuđenje bivaju apsorbirani u apsolutnoj orga­ nizaciji društva rada i obilja kojim ta organizacija ujedno i rezultira i održava se. Nije to zato jer »oplemenjivanje« kao djelokrug kulture. II poglavlje ove knjige).tovo do iščezavanja. uklapanje u tehnologijsku utrku s najrazvijenijim kapitalističkim zemljama — u oštrom tem­ pu koji nameće potreba bojne spremnosti i prestiža. S.t a r filozofije same. vizma pokazuju slabljenje »negativne dimenzije« misli. »Meta­ fizička dimenzija. S. i napori umjetnika da izraze odvajanje od opstojećeg. u biti. I. u kojima se manifestiralo. 6 ) Iz pokazanih komponenti zbivanja rada — apsorbiranja moći negativnog. go. Opstojeći poredak socijalizma je. Philosophie. konsolidiranja visoko razvijenog indu­ strijskog društva unutar samog sebe — te komponenti na osnovu kojih suvremeni socijalistički svijet još uvijek pri­ pada istom tom zbivanju slijede konsekvencije za programatsku orijentaciju zbiljskog prevladavanja otuđenog rada. u slučaju Sovjetskog Saveza. Umjetnost je dostupna širokim slojevima: prisutni su . . čak njihove angažiranosti u rastu opstojećeg. te analizira iščezavanje »druge dimen­ zije« u suvremenom industrijskom društvu.

ne može više biti programatsko geslo prevladavanja građanskog dru­ štva u njegovoj biti jer su to prerogativi njegova vlastita održavanja. sračunati na prevladavanje građanskog društva. te zatomljivanje drugačijeg mogućeg egzistiranja u osnovi otuđenog ra­ da. nje­ ga neće izmijeniti. Marcuse apostrofira: »Sve dok su radnici afirmativna snaga i podupirači sistema dominacije. Dakle. ranije ferment društvene promjene.narod' (people).) »ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu«. gotovo iščezavanja cijele te spram društvene stvarnosti druge dimenzije — i napokon. 2. U svakom drugom slučaju mu prijeti opasnost da samo kompletira opstojeće. Tako je za obrat pretpostavka »transcendencija unutar postojećih uvje­ ta«. tradicionalni putevi i forme. upozorava Marcuse. ne naprosto kvantitativni rast predominantnog (znanstvenog i tehnologijskog) racionaliteta. neprimjereni totalitarnim tendencijama razvijenog industrij­ skog društva. apsolut­ na organizacija društva u realiziranju tog odnosa. »oslobo­ đenje inherentnih mogućnosti« (što znači: razvoj proizvod­ nih snaga na sve široj osnovi. ostvarljiv pu­ tem radikalnog preloma s opstojećim instrumentalnim od­ nosom spram prirode koji konstituira svijet rada. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj ljudi i dr.256 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 257 je tehnologijski instrumentalni odnos spram prirode. Marcuse prekoračuje? »Pacifikacija egzistencije« — u ovoj knjizi (a i u prethodnoj knjizi Eros i civilizacija) apostro­ firan put izbavljenja iz samoperpetuiranja opstojećeg u nje­ govu tehnologijskom rastu i njemu imanentnoj »manipula­ ciji« egzistencijom čovjeka — inkompatibilna je s radom u ontologijskom njegovu značenju povjesnotvornosti. kako 7 ) Utoliko su prigovori. Povijesni napredak je. kao usmjerenost k »pacifikaciji«. Marcuseu da je uče­ stvovanje radnika u upravljanju poduzećima u razvijenim zemljama kapitalizma pogrešno ocijenio kao urastanje u postojeće ( » . Čime je. transformacija. promijenio je svoju poziciju. ekstenziviranje pokorenja pri­ rode. Stoga životni standard u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja jer je izraz umjet­ no stvorenih potreba i rezultira zatvaranjem opstojećeg u samo sebe. podvrgavanje pitanju (što ga inkludira radikalizacija dijagnoze) tradicionalnih puteva i sredstava revoluci­ je — sve je to. Pokret kome je do zbiljskog revolucionarnog obrata mora se orijen­ tirati — idejno i u razradi svoje taktike — u biti suvremenog svijeta i na osnovu temeljnih karakteristika njegove dane faze. Marcuseova analiza industrijski visoko raz­ vijenog društva nije samo očitavanje biti razdoblja s pozi­ cije zadobivene u ranijim spisima i artikulirane kao Kriti­ čka teorija. Marcuse i ostaje na stajalištu Kritičke teorije i implicite ga nadilazi. zato jer gaje iluziju ο narodnom suverenitetu: ». . npr. — to je prevladavanje opstojećeg mo­ guće samo kao prelom s danim kursom tehnologijskog ra­ sta. pak. postao je ferment društvene kohezije. i tako — njegovom otpornošću spram povijesne transcendencije (usp. ni pro­ šireno učešće radnika u rukovođenju i profitu« (II poglavlje knjige). održavanje instrumentalnog odnosa kad više nije »racionalan«. nastanak no­ ve ideje Uma u teoriji i praksi« (IX poglavlje knjige). br. f Međutim. a kako je nametanje krivih potreba. Uopće su. Tu je. Povijesni zaokret je u kontinuitetu s postignućima civilizacije samo utoliko što iskorištava njezina racionalna ostvarenja: tehni­ ka treba da postane »organon umjetnosti života«. dok samozadovoljno sabire varljive poene. god. prije nego u redistribu­ ciji bogatstva i izjednačenju klasa. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove for­ mulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog prog­ resa bilo obrat opstojećeg. sami po sebi. u prvom redu. IX poglavlje knjige). ni djelomična nacionalizacija. ističe Marcuse. konstatacija slabljenja. nova stratifikaciona ka­ rakteristika razvijenog industrijskog društva« 7 ). . S. Malleta. Usredotočenost na »negatorsko« unu­ tar opstojećeg. 1965. i to. Nadalje. te u tom smislu in­ doktrinacija i manipuliranje individuumom samo izraz nje­ gova prolongiran]a. nego njegovo slamanje.) ispod idejne razine Marcuseova tematiziranja suvremenog društva. na tragu Kritičke teorije. »Kvalitativna promje­ na bi bila prelaz u viši stupanj civilizacije ako bi tehnika bila modelirana i korištena za pacifikaciju borbe za život. radni­ čki pokret ne može čekati na osvajanje cjelokupne političke i eko­ nomske vlasti kako bi tek tada uspostavio organizme samoupravlja­ nja koji mu omogućavaju da u kasnijim stadijima uravnoteži i ko­ načno eliminira utjecaj tehnokracije« — Praxis. očito. . IV .

U njemu Marcuse pokazuje rad kao aspekat tehničkog odnosa spram prirode. iz zaključnog poglavlja.) rezultat jednog ishodišnog načina »razumijevanja prirode«. dakle. kao ospoljenje bitnih čovjekovih snaga jest »sačinjanje«. Mnogo više je u pitanju. u svojim ranim radovima pridaje značenje. »dalje-vođenje« — »pro-izvođenje« predmetnog svijeta. npr. Nije samo Descartesova filozofija dovedena u vezu s destruktivno-konstruktivnim odnosom spram prirode. direktivnog značenja. . ne da domisliti ono što zapra­ vo njegovu misao pokreće — prevladavanje samog izvora otuđenja. Drugim ri­ ječima: svaki rad. za čitavo usmjerenje obrata nebitno. manipuliranje itd. No. fi—8). nego da terminologijski pokriva jedan sasvim drugačiji. Jer. npr. (Descartesov dualizam uključuje svoju negaci­ ju — res cogitans je srodna res-extensa — tj. Da »pacifikacija« nije pojam kojim Marcuse slučajno barata i koji se radu može kontrapolirati tek sporadično. ne govori eksplicitno ο »neotuđenom radu« niti izrijekom revidira svoje ranije pos­ tavke. a subjekt se odnosi prema svome svijetu mjerenjima i opažanjima podobnim kvantificiranju 8 ). Dok je znanost oslobodila prirodu od inhe­ rentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih za kvantificiranje. — Znanost je u samoj sebi tehnologijska. zapra­ vo. filozofija u ovoj knjizi nije preispitivana samo kao fe­ nomen društva — ono rebelirajuće negativno unutar njega — nego je ona interpretacijski zastupljena i kao komponen­ ta artikuliranja »određenog načina razumijevanja i organi­ ziranja« prirode. Ovo ne navodimo tek radi pu­ kog registriranja kontinuiteta ili diskontinuiteta u Marcuseovoj misli. »mijenja­ nje«.. slobode etc. Svi­ jet rada i dominacije ima svoje daleko idejno-historijsko is8 ) Kad je u Marcuseovim ranijim radovima analiza fenomena fi­ lozofije bila poduzeta isključivo iz perspektive imanentnih suprotnosti. kao ranije. instrumentalna. sad je za njega otuđenje. ne može otuđenom radu suprotstaviti. da »osbolođenje inherentnih mogućnosti ne izražava više povijesnu alter­ nativu«. Indirektno redefiniranje ranijeg stava ilustrira i navedena formulacija. društvo je oslobodilo ljude od . Anticipirajmo: radikali­ ziranjem problema rada pozicija Kritičke teorije društva po­ staje nedostatna jer se u okvirima Marxove misli. rad kao sama subjektnost čovjeka. Pojam »proiz­ vodnje« ne može više razgraničiti od novovjekovnog »aktivizma« — od usmjerenosti na dominaciju prirodom. očito je iz VI poglavlja ove knjige. pri neproblematiziranoj biti povijesti. radu suprotan od­ nos spram prirode. a ni jedna s dru­ gom tek naknadno u suradnji. pa i samog Marxa) da tehnika i zna­ nost nisu neutralne spram svoje upotrebe. Marcuse ističe pripadnost Descartesove filozofije strukturiranju svijeta po modelu Galilej­ ske znanosti. a kao konsekvenciju tog odnosa čitav sklop građanskog društva (dakle. kako smatra da je razvijeni oblik rada (suvreme­ no visoko razvijeno industrijsko društvo. Shodno stanovištu da društveni sklop proizlazi iz logosa.čista forma' konkretne dru­ štvene prakse.258 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 259 mu Marcuse. priroda je sazdana prema subjektu. str. »Formalizacija i funkcionalizacija su prije svake primjene . B. Marcuse presudno utvrđuje (za razliku od većine marksista. Tako. Na izbavljenje od otuđenog rada obratom u biti ra­ da samog upućeje i često naglašavanje — tokom cijele knji­ ge — da je pretpostavka slobode destruiranje ideje uma kao moći. — u prvom planu su. Dominacija i manipuliranje čovjekom — njegova podređe­ nost tehnološkom aparatu nerazdvojno je vezana za domi­ naciju prirodom. istina. samo sloboda mišljenja kao korelat njegove faktične neslobode* (usp. otuđeni rad proizlazi iz obzora posredovanja prirode tehnologijskim racionalitetom. dakle. i otuđeni rad ako je u ovom lo­ gičkom slijedu još uopće moguće ontologijski razlučiti otu­ đeni rad od rada). društva.prirodne' hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusobni odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao jedinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama.« Apstraktni rad. koje se u filozofiji reflektiraju tako da je ona residuum hum a n u m a . a »pacifikacija« sugerira napuštanje kako subjektnosti tako i predmetnosti rada uopće. vidjeli smo. Descartesove filozofije bili drugi aspekti: »Individuumu kome je do naj­ veće mogućne istinitosti i sigurnosti građanske prakse ostaje. čak i onaj koji je ranije pozitivno ozna­ čio kao »proizvodnja«. proizvod­ nju kao povijesnotvorno posredovanje prirode. Marcuse. des W. tj. u interpretaciji.

Heideggera. »osvjetljenja« stvari iz primarnog odnosa koji ih čini onim što jesu i da jesu — očituje bliskost. Citirano određenje povijesnog projekta navodi još na jedan zaklju­ čak. des W.. usmjerenosti u kojoj se sabiru sve povijesne borbe. to je uvijek u okviru centralne tematike njegove misli: povjesnosti bitka i zaborava bitka. I iz ovog određenja proizlazi da rad nije više Marcuseu. naime. B. Ono implicite sadrži korekciju i onih Marcuseovih pos­ tavki iz ranije faze po kojima se povijest zbiva iz biti čov­ jeka — iz njegove usmjerenosti na ostvarenje boljeg i srećnijeg života. 33). Sartrea. u impli­ citnoj svjetovnoj povijesti bitka koju n a m kao.« Ili: »Nije novovjekovna tehnika eksperimentalna zato što postavlja a p a r a t u r u za ispitivanje prirode. nasuprot ra­ nijoj njegovoj orijentaciji. k a k o mu Marcuse pridaje značenje. 104). izd. filozofija prom a t a r a n a iz aspekta njezina sudjelovanja u konstituciji opstojećeg svijeta). Primarni izbor određuje opseg mogućno­ sti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogu­ ćnosti inkompatibilne s njim« (VIII poglavlje). Projekt koji transcendira opstojeći projekt treba da ovog pogodi u njegovim bazičnim tendencijama. (Piatons Lehre von der Wahrheit. F r a n c k e Verlag. već kao čista teorija. 32. 1954. pretpostavlja misao »svjetovanja« svijeta. Aufsaetze«. 76). no ne jednakog uvjeta svjetovanja svijeta — da u »svjetlu bitka već stoji svako polaženje od bića i povratak njemu«. više razlike negoli bliskosti s filozofijom J. str. Određenja tehnike. Mit einem Brief ueber den Humani­ smus«. Određenja tehnike pogađaju novovjekovnu konstela­ ciju uvijek istog. represiji i spekulativnom i utopističkom karakteru negativ­ nog mišljenja. str. porijekla njegove artikulacije. Suhrkamp.) Misao M. nereflektiranu Marcuseovu supoziciju sugeriraju sve one navedene temeljne postakve s obzirom na povijesno zbivanje svijeta. 20. no samo je jedan od mogućih »na­ čina« konstitucije svijeta10»). Odatle je u logosu dominacije kontinuitet zapadnjačke misli. na žalost. Instruktivno je i određenje koje je Marcuse dao »po­ vijesnom projektu« — u ovoj knjizi jednom od centralnih pojmova s obzirom na problematiku povijesti.260 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZVTVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 261 9) hodište u formuliranju općeg kao istinskog nasuprot empi­ rijskom kontingentnom. u VI poglavlju). »Povijesna praksa rezultira iz određenog izbora. kao i ve­ likog odjeka Marcuseovih radova među zapadno-njemačkim studenti­ ma (Marcuse = »studentski prorok«) navodi Marcuseov stav ο nje­ govom učitelju: »Heidegger je jedini koji misli« (str. organiziranja«). postav prirode u tome da se ona predstavi kao unaprijed proračunljiv odnos energija. Tehnika je jedan način razotkrivanja. j u n a 1967. str. u dominaciji.« (»Die Frage nach der T e c h n i k ' u »Vortraege u. Heideggerova misao nije prisutna u ovoj knjizi samo kao uvid u jedno od obilježja suvre­ menog svijeta! 9a ) U vrijeme revizije teksta prijevoda knjige i teksta Pogovora p o z n a t o n a m je da se u »Der Spiegel« od 12. Značenje »povijesnog projekta« u Marcusea podrazumijeva da bivstvovanje svijeta kao povijesnog nije jednoobrazan tok: obzor u kome se otvara smisao bića svagda je već sadr­ žan u određenosti svijeta.. — Vidi . s jedne strane.: »Tehnika nije puko sredstvo.. Marcuseovo određenje »povijesnog projekta« kao ishodnišnog odnosa čovjeka spram realiteta — dakle. nego o b r n u t o : eksperimenat je ude­ šen zato što je fizika. Odatle slijedi da Marcuse ne 9) Bliskost Heideggerovoj misli je. eksperimenat je udešen za ispitivanje da li se priroda javlja u tom postavu i kako se javlja. organiziranja i transfor­ miranja realiteta. g. k a o npr. s druge. ali i svi religijski i etički ideali (usp. 10) Utoliko je u pojmu »projekat«. Bern. pretpostavka prevladavanja r a d a je bitno drugačiji odnos spram svega što jest — pacifikacija. posezanja za jednim od različitih načina razumijevanja. u povodu Marcuseova eseja »Repressive Toleranz«. koje ne bi uopće mogle naći mjesta u Kritičkoj teoriji kao orijentaciji (tehnički odnos spram prirode k a o ishodište r a d a . a. i to nesumnjivu. u nadvladanom hostilitetu prirode. Heideggera zadu­ žuje Marcusea svojim određenjima tehnike koja proizlaze iz refleksije ο bitku suvremenog svijeta i povjesnosti bitka. najefikasnije i najizvjesnije jer raspolaganje uzro­ cima znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. Neske. kaže Marcuse. g. 23. dakle i rad jest »projekat u rea­ lizaciji«. Za­ čudno je da Marcuse uopće dopušta asociranje svoje misli sa Sartreovom (elemenat »slobode« i »odgovornosti« u pojmu »projekt«. — Otud »pacifikacija« nasuprot »dominaciji« nad prirodom i čovjekom — dakle nasuprot radu. kategorija povijesnosti — jer tehničko-instrumentalni odnos. Kad Heidegger izričito govori ο novovjekovnoj tehnici (neke od tih tekstova spominje Marcuse samo usputno. »Opseg mogućnosti« se pokazuje. misli M. kao znanje ο općem. Znanje prvih uzroka je. 29. Tako izvore treba potražiti još u Aristotela i dalje u prošlosti. odno­ sa u kojem se zapravo otvara smisao bitka (»način razumi­ jevanja. 1967. P. po našem mišljenju.

kojim je proizvođenje. (Usp. i utjecaj Heideggerove misli prve faze.) U Hegels Ontologie Marcuse je pokušao pokazati da je već Hegelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti. To argumentira ispostavljanjem apsoluta kao pro-izvodnog života. koji zna apsolutno. sabire se doseg Marcuseove misli tog razdoblja. etc. te vice-versa: da se misao po­ vijesno revolucionarno konkretno angažira. n e u t e m e l j u j e i uopće n e sadr­ ži mogućnost različito artikuliranih svjetova. To ostaje izvan Marcuseove refleksije. kako se prezentirala svojom transcendentalnom analitikom tubitka i temporalnom ekspli­ kacijom njegova bitka — dakle prije radikaliziranja pitanja istine bitka u dimenziji povijesti. bilo u vidu nanovo poduzete intrepetacije Marxa bilo u ne­ koj drugoj formi koja bi strože poštovala povijesno mišlje­ nje. prirode. nema kamo preći. god. Život je svijest n a s p r a m svijetu u zadanosti pro-izvođenja. . Vlastiti Marcuseov misaoni razvoj instruktivno nas upućuje na potrebu kritičkog promišljanja Marxove misli. kao konstituens života zajednice. na osnovu kojih Marcuse smatra da je već He­ gelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti: 1) odnos čovjeka spram predmetnog svijeta.l o g i k a . U skladu s tim je to da je za Marcusea neproblematičan pojam rada u Mar­ xa. u mediju duha kao zbilj­ ske svijesti. Marcuse je pokazao da je pro-izvodnja (rad) osnova Hegelove ontologije.. po našem miš­ ljenju. interpretaciji ranih Marxovih radova. Otud impuls: od Heideggera k Marxu. Slijedeće su implikacije pojma života inherentnog filozofaji apso­ lutnog znanja. prošlost i budućnost kao njegova vlastita zbilja i istina — apsolutna ideja je atemporalna. H e g e l o v a o n t o .) o po­ vijesti. No. može još samo sve ispostavljati u od­ nosu spram svoje istine: jedinstva subjekta i objekta. — ne prelazi od spoznavajuće i djelatne svijesti k objektu k a o novo ozbiljenje. vječna je i zato apsolutna sadašnjost. 1928. Ontologija rada mu je do­ statno utemeljenje povjesnosti zato što nekritički prihvaća Marxov nep-i roblematizirani pojam r a d a samog — slijedi Marxa u pretpostavci da se razvijeni. koje već djeluje na tom niveau. je sačinjanje istine same ο onom što je zbilja.264 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RAĐA I ŠANSE REVOLUCIJE 265 Obje se nadaju i u vlastitoj Marcuseovoj. na žalost. a duh je istinita samosvijest i zato mu je predmet identitet subjekta i objekta — svijest kao svijet. apsolutno znanje je osvi­ ješteno posredovanje subjekta i objekta koje je zbilja samog zbiva­ nja priredila — ono se uvijek već zbiva pa je pretpostavka apsolutnog znanja svjesno odnošenje života (čovjeka) spram predmetnog mu svi­ jeta. Duhu su. S obzirom na dosadašnji opus. etc. Naprotiv: a p s o l u t i z i r a j e d a n . medij apsolutnog znanja Hegelove filozofije. sadržano je u Hegelovoj filo­ zofiji u osnovi odnosa apsolutnog i objektivnog duha. Ovaj prvi aspekat je sadržan u Hegelovoj ontologici. u Philosophische Hefte. koja utemeljuje objektnost objekta u razotkrivanju njegove biti iz bitka ο sebi putem razlikovanja spram drugog i sintetičkog obje­ dinjavanja određenja sviješću. Ona se u cjeli­ ni dade rezimirati kao domišljanje biti povijesne prakse proizašlo iz nastojanja da se osmisli revolucija i uputi na radikalnost povjesnotvornosti. iz njegovog ranog perioda. Beitraege zu einer Phaenomenologie des Historischen Materialismus. Prije Kojèvea. m e đ u t i m . U ovoj temeljnoj tezi da je povijest po pro-izvodnji (a ne obrnuto pro-izvodnja po povijesti). posredovanje s drugim kao konstituens njegova pojma). Odlučujuće je u svemu da mu se zadatak povijesnog mišljenja postavljen i Marxom i Heideggerom uopće može postaviti. d o m i n a n t n o novovje­ kovni odnos čovjeka spram prirode — odnos rada (iazgrađivanje u sebe zatvorenog bitka ο sebi. U toj 13 ) Radi razjašnjenja ove ocjene rezimirati ćemo u k r a t k o te­ meljna Marcuseova interpretacijska uporišta u Hegels Ontologie. posredovani rad dade prevladati jed­ nostavnim. samo kao mišljenje (ontologija. Sozialforschung«. nego se tezi reflektira. no istovremeno i legitimnost uzimanja u obzir Heideggerove misli. osmišljenje. stalno prezentne ujedno sadašnjost. 2) odnos čovjeka spram samog sebe zahvatanjem i ozbiljenjem svojih navlastitih mogućnosti. razvojne etape u Marcuseovoj misli. i u mnogo strože izvedenoj interpretaciji. tj. Prva obuhvaća njegove radove prije formuliranja Kritičke teorije i radova u okviru njezina programa u »Zeitschrift f. Analogno prihvaća od Heideggera više transcendentalno esencijalni niveau problematike nego povijesno pitanje ο istini bitka. Nadaju se baš zato što je to jedna od najboljih i samoj Marxovoj misli najadekvatnijih inter­ pretacija. kao i to da apsolutum Hegelove filozofije u njegovu va­ ženju prolongira preko granica građanskog društva 1 3 ). Zahvatanje navlastitih mogućnosti čov­ jeka. niveau »Sein und Zeit«-a. i pri­ kriva i iskazuje svjesnu p r o i z v o d n j u kao temeljan uvjet bivanja svih bića. specijalizirani. u kratkim ob­ risima već prikazanoj. Prikriva utoliko što apsolutno znanje. Samosvijest. U njoj je središnje djelo »Hegels Ontologie«. nadalje. tri su.

god. nedovoljno promišljenog osigu­ ravanja svjetovno-povijesnih pretpostavki (što je valjalo uči­ niti u I etapi) te u isključivom usredotočenju na konkretni tretman (što je učinio u II etapi). god. popri­ mili puniju i odlučniju dimenziju negoli je ova predominantna u dosadašnjoj Marcuseovoj interpretaciji. za . ovaj kri­ terij. pak. kako smo već napomenuli. Kad bi bili dovede­ ni u izvorniju vezu s temeljitije promišljenom povijesnošću — pojmovi »pacifikacija« i »igra« bi. knjiga koja je pred nama jedno je od najznačajnijih marksističkih djela. ovom implicitnom redefiniranju prvotne pozicije nedostaje spomenuto produbljenije utemeljenje. 1955. logična posljedica ove prve etape utoliko što se. pretpostavljamo. utoliko što je sam taj smisao bio sagledan unutar povijesno već ar1 tikuliranog. BRANKA BRUJIĆ . Zato istosmjernost Erosa i Thanatosa može biti samo aspekat nove ideje uma. a nije bezuvjetno istovetan s njime. Marcuseovi proboji iz svijeta rada takvi su kakvi jesu. Marcuse kriterij nerepresivne civi­ lizacije iskazuje u jedinstvu Erosa i Thanatosa. s druge strane. 1966. Novu ideju uma je nagovijestio u poeti1 čko-kontemplativnom odnosu spram prirode u »Eros i civili­ zacija« tematizirajući metapsihologiju S. »Um i revolucija«). iako smisleno nadovezuje na pret­ hodnu ontologijski utemeljenu poziciju — očituje prelom i razgraničava prvu etapu od druge. pret­ hodnim interpretacijskim osiguravanjem Marxove konkretno povijesno angažirane misli s obzirom na smisao povijesti — povijesno mišljenje činilo kao nešto što u njegovoj povijesnosti ne treba više tematizirati. a očitovanje je humanuma kao temelj­ na misaona okosnica Kritičke teorije. 6.266 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 267 Kritička teorija je. pak. Međutim. Freuda. da je tehnologijska zbilja i moć proizvoda rada nad čovjekom — u biti realiza­ cija subjekta u objektu (usp. s obzirom na nagonsku sferu. obscure-u i u »Čovjek jedne dimenzije«. god. No.) Napuštanje ontologijske razine mišljenja. s jedne strane. »Pacifikacija« kao telos povijesno novoga ostaje pomalo u clair 14 ) Ο tome usporedi naš članak: »Može li se Freuđovom me· tapsihologijom utemeljiti povijesnu budućnost?«. uvid da je pretpostavka obrata »nova ideja uma«. naovamo — sadržava. Posljednja etapa Marcu­ seove misli — izražena počev od prvog izdanja »Eros i civi­ lizacija«. po kojoj paci­ fikacija ima značenje iskonske. (Otud preusmjerenje danog ukazivanjem na ono što u njemu rebelira. Posljednja etapa Marcuseove misli je u znaku reper­ kusija prerano napuštenog. samo koincidira s poetsko-kontemplativnim odnosom. Na osnovi njih. No. a. a ne njezino utemeljenje 14 ). a u ok­ viru suvremene misli pri/<samom vrhu najznačajnijih knjiga uopće. ali zatomljene težnje huma­ numa (Eros i civilizacija) ili naprosto značenje suprotstav­ ljanja aktivizmu tehnologijskog odnosa spram prirode (Čov jek jedne dimenzije). Predgovor od 1960.. Naše teme. Raspravljajući ο metapsihologiji S. Freuda. te po pokazivanju akutnosti problema zatvaranja svijeta rada u samog sebe.

SADRŽAJ: Uvod Paraliziranje kritike: društvo bez opozicije . . 123 6. Pokoren je nesretne svijesti: represivna desublimacija 67 4. Obrat oslobađanja 10. Povijesna sveza filozofije 9. .' aïjt. Negativno mišljenje: poražena logika protesta . Trijumf pozitivnog mišljenja: jednodimenzional­ na filozofija 162 Šanse alternativa 191 209 228 239 8. . Jednodimenzionalno društvo 9 1. Od negativnog k pozitivnom mišljenju: tehnolo­ ška racionalnost i logika dominacije 140 7. Novi oblici kontrole 21 2. Zatvaranje univerzuma rasuđivanja 90 Jednodimenzionalna misao 5. . Zatvaranje političkog univerzuma 36 3. Zaključak Pogovor: Branka Brujić — Zatvoreni svijet rada i šanse revolucije .

izdavačko preduzeče. fr . Mostar o e I >' I · I r ι V Ι .Herbert Marcuse ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE Izdavač »VeSelin Masleša«. Sarajevo Za izdavača Ahmet Hromadžić Tehnički urednik Ahmed Muhamedagić Korektor Milica Ristić Štampa: »Rade Bitanga«. ) .

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful