BIBLIOTEKA

LOGOS

Uređuju: M. Čaldarović, dr M. Filipović, dr I. Focht, dr B. Ibrahimpašić, dr V. Jokanović, dr A. Krešić, N. Smailagič, dr V. Sutlić, dr Lj. Tadić i A. Šarčević

HERBERT MARCUSE

Odgovorni urednik: Dr VANJA SUTLIĆ

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
RASPRAVE Ο IDEOLOGIJI RAZVIJENOG INDUSTRIJSKOG DRUŠTVA

Naslov originala ONE DIMENSIONAL MAN Studies in the Ideology of Advanced Industrial Society by Herbert Marcuse Beacon Press Boston, 1964.

POSVEĆENO
Prevela: BRANKA BRUJIĆ

INGI

IZRAZI ZAHVALNOSTI Moja žena je, u najmanju ruku, djelomice zaslužna za stavove izražene u ovoj knjizi. Beskrajno sam joj za­ hvalan. Moj prijatelj Barrington Moore, Jr., uvelike mi je pomogao svojim kritičkim primjedbama; u diskusijama s njim tokom niza godina ja sam izoštrio svoja shvaćanja. Robert S. Cohen, Aron J. Mayer, Hans J. Meyerhoff i David Ober čitali su rukopis u raznim fazama i pružili dragocjene primjedbe. The American Council of Learned Societies, the Louis M. Rabinowitz Foundation, the Rockefeller Foun­ dation i the Social Science Research Council produžili su mi dotacije, koje su uveliko olakšale dovršenje ovih ras­ prava.

njihovo za­ dovoljenje podstiče biznis i opći prosperitet pa se cjelina pojavljuje kao samo utjelovljenje uma. nerazotkriti. očuvanju baš onih snaga koje perpetuiraju ovu opasnost? Napori da se spriječi ovakva ka­ tastrofa zasjenjuju traženje njenih potencijalnih uzroka u suvremenom industrijskom društvu. Odbrambena struktura olakšava život većem broju ljudi i proširuje čovjekovo gospodarenje prirodom. školovanju za odbranu koje deformira branitelje i ono što oni brane. iza opće-razabrane prijetnje izvana — za Za­ pad s Istoka. Jednako općeprihvaćena je potreba za spremnošću da se živi na rubu opasnosti. nenapadnuti od javnosti jer su u dru­ gom planu. usavršavanju rasipanja. a za Istok sa Zapada.UVOD PARALIZIRANJE KRITIKE: DRUŠTVO BEZ OPOZICIJE Ne služi li prijetnja atomskom katastrofom. da se sučeli s izazovom. veće i bolje per­ petuiranjem ove opasnosti. . koja bi mogla zbrisati čovječanstvo. Pokušaj da se dovedu u vezu uzroci opasnosti s nači­ nom na koji je organizirano društvo i na koji ono organizira svoje članove namah je konfrontiran s činjenicom da razvi­ jeno industrijsko društvo postaje bogatije. Mi se prepuštamo mirnoj proizvodnji razornih sredstava. Ovi uzroci ostaju ne­ određeni. Političke potrebe društva postaju individualne potrebe i aspiracije. U takvim okolnostima naša sredstva masovne ko­ munikacije nemaju mnogo poteškoća kad prodaju posebne interese za interese svih razumnih ljudi.

š t o su mjerila takve kritike? Zacijelo. Prema tome. zbog uče­ stale upotrebe.Mogućnosti« moraju biti unutar 1) Termine »transcendentan« i »transcendencija« upotrebljavani u cijeloj knjizi u empirijiskom. ili pervertirane mogućnosti za poboljšanje bitnih ljudskih okol­ nosti. da može i treba biti učinjen vrijednim življenja. Da bi identificirala i odredila moguć­ nosti optimalnog razvoja. a demonstra­ cija se mora odvijati na empirijskim osnovama. kritičkom smislu: oni označavaju ten . naime. To znači da je razmjer dominacije dru­ štva nad pojedincem takođe neizmjerno veći nego ikad prije. a povijest je domena šansi u domeni nužnosti. Kako mogu ta sredstva biti upotrijebljena za optimalan razvoj i zadovoljenje indivi­ dualnih potreba i sposobnosti uz minimum tegobna rada i mizerije? Teorija društva je povijesna teorija. Ova represija. njegov mir je održavan konstantnom prijetnjom rata. pre­ ciznije.) problem se javlja u dva uporišta u kojima analiza implicira vrijednosne sudove: 1. vrijednosni sudovi imaju udio. a ne terorom. (Op. nacionalne i internacionalne. manje razvijene stupnjeve našeg društva. Teorija društva je suprotna svoj metafizici na temelju rigorozno povijesnog ka­ raktera trascendencije l ). Tako je svaka kritička teorija društva od početka konfrontirana s problemom povijesne objektivnosti. i to na dvostrukoj bazi: nadmoćnom efikasnošću i porastom život­ nog standarda. Sud da u danom duštvu postoje određene moguć­ nosti za poboljšanje ljudskog života i određeni putevi i sred­ stva za realiziranje tih mogućnosti. To je. te da se ispitaju nji. 'Naše društvo je karakterizirano upokorenjem centrifugal­ nih društvenih snaga tehnologijom. prev. Ovaj *) »Pacify« i »pacification« nemaju u Marcuseovoj upotrebi značenje nasilnog umirenja vanjskim snagama. s obzirom na njegove upotrijebljene i neuopotrijebljene. Postojeće društvo raspolaže ustanovijivim kvantitetom i kvalitetom in­ telektualnih i materijalnih sredstava. što bi ova riječ mogla aso­ cirati s obzirom na smisleni kontekst Pax Romana.i hove povijesne alternative. a k a k o ona u Marcusea označava temeljni smjer »transcendiranja postojećeg«. Sud da je ljudski život vrijedan življenja ili. Ovu r i j e č nismo prevodili stoga što bismo je adekvatno mogli samo opisno prevesti. Kritička teorija mora demonstrirati objektivnu vrijednost tih sudova. Kritička teorija analizira društvo . Ovaj sud je u osnovi svih intelektualnih napora. to. njegov rast ovisi ο represiji realnih moguć­ nosti za pacifikaciju*) borbe za egzistenciju — individualne. jezično ne dozvoljava opisno prevođenje. Postojeći na­ čin organiziranja društva je procijenjen spram drugih mo­ gućih načina za koje se smatra da pružaju bolje šanse za olakšanje čovjekove borbe za opstanak. tako različita od represije koja je karakterizirala prethodne. Mogućnosti (inte­ lektualne i materijalne) suvremenog društva su neizmjerno veće nego ikad prije. Njegova produktivnost je destruktivna za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti.10 UVOD UVOD 11 Pa ipak je to društvo u cjelini iracionalno. danas ne operira s pozicije prirodne i tehničke nezrelosti. on je a pri­ ori teorije društva i iz njegova neprihvaćanja slijedi (što je sasvim logično) neprihvaćanje same teorije. Teorija društva prin­ cipijelno polazi od takva apstrahiranja koje ne prihvaća dani univerzum činjenica kao konačan kontekst valjanosti. određena povijesna praksa je ocijenjena spram svojih vlastitih povijesnih alter­ nativa. koji među raz­ ličitim mogućim i aktuelnim modima organiziranja i kori­ štenja raspoloživih sredstava pružaju najveće šanse optimal­ nog razvoja? Pokušaj da se odgovori na ova pitanja uključuje s po­ četka niz apstrakcija. analiza koja transcendira činjenice na osnovu njiho­ vih pritomljenih i negiranih mogućnosti. »Pacifications u Marcusea znači: smiraj egzistencije u umirenju b o r b e z a o p s t a n a k .. već s pozicije snage. kritička teorija mora apstrahirati od postojeće organizacije i korištenja sredstava društva i od rezultata ove organizacije i korištenja. Dio cilja kritičke teorije suvremenog društva jest da se istraže korijeni tih razvojnih tokova. 2.

č a k ako ovi pobrojeni elementi nisu raison d'être ovog društva. proširen na cio sistem dominacije i koordinacije. a preda­ nost njima stvari ličnog (ili grupnog) preferiranja. Kome je potreb­ na? Odgovor je konstantno isti: društvu kao cjelini. izrađujući prve koncepte alternativa. Jzgleda da je savremeno društvo u stanju da obuzda društvenu prom­ jenu — kvalitativnu promjenu koja bi ustanovila bitno dru­ gačije ustanove. Tehnički progres. dvopartijski sistem. razvitak ka­ pitalizma je izmijenio strukturu i funkciju ovih dviju klasa tako da one više nisu akteri povijesne transformacije. opadanje pluralizma. kritika je bačena natrag na visoki stupanj apstrak­ cije. kritička analiza ustrajava u insistiranju da je neophodnost kvalitativ­ ne promjene tako urgentna kao nikad prije. Vrednote vezane za alternati­ ve postaju činjenice kad su povijesnom praksom prevedene u realitet. Sjedinjenost porasta produktivnosti i porasta destrukcije. vrednota i fakata. dencije. po svemu sudeći. ponekad čak »apsorbiranje«. č a k i najempirističkije analize povijesnih alter­ nativa poprimaju izgled nerealističke spekulacije. a kako je izraz »containment« u ovoj Marcuseovoj knjizi najčešće u kontekstu: sadržanost mogućnosti za transcendiranje postojećeg i i s t o v r e m e n o njihovo zadržavanje unutar granica postojećeg — to smo ga slobodno prevodili sa: »spu­ tavanje«. koja pokreće efikasnost i rast. novi način čovjekove egzistencije. nade i straha odlukama postojećih moći. već samo nje­ gov nusprodukt: iracionalna je sama njegova zamašna raci­ onalnost. *) Kako »contain«: znači i »sadržavati«. Teorijski koncepti rezultiraju društvenom promje­ nom. zadobila konkretnost u povijesnoj medijaciji te­ orije i prakse. čini se. stvara takve oblike života (i moći) koji pomiruju snage koje se suprostavljaju sistemu. najkarakterističnije ostvarenje razvije­ nog industrijskog društva. potreba i dane usmjere­ nosti. u feoriji i praksi. Ovo sputavanje*) društvene promjene je. U ovom aspektu 'razvijeno industrijsko društvo kon­ frontira kritiku sa situacijom koja. Ta povijesna medijacija se zbivala u svijesti i političkoj akciji dviju velikih klasa koje su se suprotstavljale jedna drugoj u društvu: buržoazije i proletarijata. No. U onoj mjeri u ko­ joj tehnički progres osigurava rast i koheziju komunističkog društva. mi­ sao i akcija. sporazumijevanje biznisa i radnika unu­ tar jake države. u prvoj polovini devetnaestog stolje­ ća. koja je. tran­ sformacija tih institucija mora biti stvarna potreba stanov­ ništva koje potpada pod njih. novo usmjerenje proizvodnog procesa. koji poražavaju ili opovrgavaju svaki protest preduzet u ime povi­ jesnih mogućnosti slobode od rada i dominacije. »zadržavati«. čovječanstvo na rubu uništenja. lišava kritiku same njezine osnove. U vrijeme svog nastanka. uzmiče ideja ο kvalitativnoj promjeni pred realis­ tičkim pojmovima ο neeksplozivnoj evoluciji. govore suprotno. možda. Teorija društva se bavi povi­ jesnim alternativama koje obitavaju u danom društvu kao subverzivne tendencije i snage.12 UVOD UVOD 13 dohvata analiziranog društva. Pa ipak: da li ta odsutnost opovrgava teoriju? Uprkos činjenicama koje. kako rezultat tako i pretpostavka ovog ostvarenja. To su još uvi­ jek osnovne klase u kapitalističkom svijetu. Nema više tla na kome se sastaju teorija i praksa. perzistencija bijede uprkos bogatstvu bez presedana — konstitu­ iraju optužbu koja nije nimalo pristrana. »ograničavati«. kritika industrijskog društva je. one moraju biti odredljivi ci­ ljevi prakse. Iz toga slijedi da apstrahiranje od postojećih institucija mora biti izraz neke zbiljske tendencije — tj. »obuhvaćati« i »obuzdavati«. . U odsutnosti aktera i akcija društvene promjene koje bi se dale demon­ strirati. U naj­ razvijenijim područjima suvremenog društva bezobziran inte­ res očuvanja i poboljšanja institucionalnog status quoa sje­ dinjuje prethodno antagonističke snage. potvrđu­ je opće prihvaćanje nacionalnog cilja. izručenost misli. svakom od njegovih članova. Sažeta komparacija između formativnog stupnja teo­ rije industrijskog društva i njezine sadašnje situacije može pomoći da se pokaže kako je izmijenjena osnova kritike. nastojeći da bar približno izrazimo sabiranje oba značenja u jednu riječ. Integraciju suprotnosti. koje u danom društvu »premašuju» postojeći univerzum zbivanja i akcije u smjeru povijesnih alternativa (realnih mogućnosti).

odbijanje. U to­ me i jest srž problema. ni katastrofa neće donijeti promjenu ako poimanje onog što se zbiva i onog što je zapriječeno ne preokrene svijest i ponašanje čovjeka. u još jednom smislu — time što se širi na manje razvijena i. kritička teorija ne raspolaže os­ novom za transcendiranje ovog društva. Već je i sama kategorija »društvo« izražavala oštar sukob društvene i političke sfere — društvo kao antagonističko državi. kako pozitivnog tako i negativnog. pa. pravog i neposrednog interesa. »privatan«. pri tome. Analiza je centrirana oko razvijenog industrijskog dru­ štva.14 Ü V O D UVOD 15 Ovo društvo nije manje iracionalno i manje podobno kritici time što ga ogromna većina stanovništva prihvaća i što joj je nametnuto da ga prihvaća. zavaravajući ili operacionalni termini. Vacuum poga­ đa i samu teorijsku strukturu jer su kategorije kritičke teorije društva bile razvijene tokom perioda u kome je po­ treba za odbijanjem postojećeg i njegovim prevratom bila in­ korporirana u akciji utjecajnih društvenih snaga. Te kate­ gorije su bile bitno negativni i kritički pojmovi koji su odre­ đivali aktualne suprotnosti u evropskom društvu devetnaes­ tog vijeka. konstituens predvidljive budućnosti. '»čovjek jedne dimenzije« će odpočetka do kraja oscilirati između dvije kontradiktorne hipoteze: (1) da je razvijeno industrijsko društvo kadro sputati kvalita­ tivnu promjenu. ove kategorije gube svoju kritičku konotaciju i tendira­ ju tome da postanu deskriptivni. »porodica« označavali su sfere i snage koje još nisu bile inte­ grirane u dane uslove — označavali su sfere napetosti i kon­ tradikcije. Prva tendencija je dominantna. efektivnih i ugodnijih formi društvene kontrole i dru­ štvene kohezije. Naporedo s porastom integracije industrijskog dru­ štva. jedna uz drugu — i čak jedna u drugoj. Moderno industrijsko dru­ štvo je upravo ekspanzivan identitet ovih suprotnosti. Naprotiv. Suočena s totalnim karakterom ostvarenja razvijenog industrijskog društva. Tehnologija služi postavljanju novih. • . Treba da ljudi dođu do toga da je sagledaju i da nađu put od krive ka istinskoj svi­ jesti.1 Prisutne su obje tendencije. Ovaj ideologijski karakter kritike proizlazi iz činjenice da je analiza. to je sistem koji a priori determinira kako proizvod tog aparata tako i opera­ cije koje mu služe i proširuju ga. Možda neki slučaj može promijeniti situaciju. Pokušaj da se ponovo zadobije kritička intencija tih ka­ tegorija i da se razumije kako je njihova intencija bila anulirana društvenim realitetom odpočetka se javlja kao regres od teorije povezane s povijesnom praksom na apstraktnu speku­ lativnu misao: od kritike političke ekonomije na filozofiju. Κ tome će prispjeti samo ako je oživotvorena potreba da se promijeni njihov način života. Ova neizvjesna situacija uključuje još fundamentalniju neizvjesnost. kako produktivnih tako i de­ struktivnih tendencija u društvu. u kome tehnički aparat produkcije i distribucije (sa sektorom automacije u porastu) ne funkcionira kao zbir-total pukih instrumenata koji mogu biti izdvojeni od njihovih društvenih i političkih učinaka. od svog neposrednog k svom pravom interesu. Ali ova distinkcija mora biti osnažena. Totalitarna tendencija ovih kontrola potvr­ đuje se. tako. U tom društvu proizvodni aparat tendira tome da postane totalitaran utoliko što de­ terminira ne samo društveno potrebna zanimanja. ma kakvi preduvjeti za preokret mogli egzistirati: — oni su upotrijebljeni tako da ovaj bude spriječen. Naporedo s tim. »klasa«. Slično tome. izgleda. individu­ alnih i društvenih potreba. prinuđena da proslijedi s pozicije »izvan«. na predindustrijska područja svijeta. Ona mora biti povijesna pozicija u tom smislu što mora biti zasnovana na sposobno­ stima danog društva. »individuum«. Upravo ovu potrebu postojeće društvo uspijeva potisnuti u onoj mjeri u kojoj je sposobno za »snabdijevanje dobrima« u sve masovnijim razmjerima upotrebljavajući. čak. On tako čini zastarjelom suprotnost privatne i javne egzistencije. No.' Ne mislim da može biti dat jasan odgovor. Još je smislena distinkcija istinske i krive svijesti. znan­ stveno pokoravanje prirode za znanstveno pokoravanje čov­ jeka. (2) da postoje snage i tendencije koje će moguće slomiti ovo sputa­ vanje i revolucionirati društvo. negiranje pozitivnog. pozicija teorije ne može biti pozicija puke spekulacije. vještine i stavove već i individualne potrebe i aspiracije.

a mijenjajući povremeno stanice. Ovaj izbor rezultira iz igre dominantnih interesa. The Organization Man Wiliama H. Cooka. a u toku nekoliko dana. Tehnologija kao takva ne može biti izolirana od upotrebe u koju je stavljena. Whytea. po­ litika i ekonomija se u medijumu tehnike stapaju u svepri­ sutan sistem koji guta. posljednji stupanj u realizaciji specifičnog povi­ jesnog projekta — iskustva. jedanput. transformacije i organizacije pri­ rode kao pukog materijala podređivanja. nedostatak teorijske analize u ovim radovima ostavlja pokri­ vene i zaštićene korjenove opisanih okolnosti.16 UVOD UVOD 17 a. on tendira tome da postane eksklu­ zivan i da determinira razvoj društva u cjelini.) . On anticipira specifične mode transformiranja i iskorišćavanja čovjeka i prirode i odbacuje druge mode. Wrighta Millsa i studija koje su često loše primljene zbog simplifikacije. isto tako. glavni program. ostavljene da govore same za sebe. U obimnoj sociološkoj i psihološkoj literaturi sakupljen je 2 ) Termin »projekte naglašava elemenat slobode i odgovornosti u povijesnoj determinaciji: on povezuje autonomiju i kontigenciju. -& Moja analiza je centrirana oko tendencija u najrazvi­ jenijim suvremenim društvima. takođe publikacija u News and Letters i Correspondence u Detroitu. ili suzbija. Kultura. Kao tehno­ loški univerzum. Produktivnnost i potencijal rasta ovog sistema stabiliziraju društvo i sadržavaju tehnički progres unutar strukture dominacije. To je jedan od više »projekata« — »projekt« realizacije 2 ) . one govore dovoljno glasno. želeo bih naglasiti vitalan značaj rada C. ne isključujući oglase. sve alternative. intelektualnu i materijalnu kulturu. refe­ rata Privremenog nacionalnog ekonomskog komiteta 76-og kongresa: Concentration of Economic Power. The Warfare State Freda. — U tu kategori­ ju spadaju: The Hidden Persuaders. tehnolo­ ško društvo je sistem dominacije koji je djelotvoran već u pojmu i konstrukciji tehnike. Možda se najupečatljivija evidencija može dobiti jednostavno gledajući televiziju ili slušajući radio. Ja ocrtavam te ten­ dencije i pružam neke hipoteze. publikacija AFL-CIO-a * ) : Automation and Major Technological Change. U tom smislu je izraz upotrijebljen u djelu Jean-Paul Sartrea. rijetko sam davao posebne referencije. A kad. prev. The Status Seekers. korporacijskom preduzimanju.* Način kojim društvo organizira život svojih članova uključuje prvobitan izbor među povijesnim alternativama koje su determinirane naslijeđenom razinom materijalne i in­ telektualne kulture. Tehnološka racionalnost je postala politička racionalnost. i opisan materijal ο tehnologiji i društvenoj promjeni. 4| Ne može više — u suočenju s totalitarnim karakteris­ tikama ovog društva — biti prihvaćeno tradicionalno shva­ ćanje ο »neutralnosti« tehnologije. Jt * American Federation of Labour i Congress of Industrial Organisations (Up. U svom odvijanju projekat oblikuje sve rasuđinje i akciju. Ima prostranih područja unu­ tar i izvan tih društava gdje ne prevladavaju opisane tenden­ cije — rekao bih: još ne prevladavaju. No. The Modem Corporation and Private Property. Raspravljajući ο poznatim tendencijama razvijenog in­ dustrijskog društva. ο znan­ stvenoj organizaciji. pretjerivanja ili žurnalističkog tretmana. Ima veći broj neideoloških analiza ο činjenicama — poput Berle i Means. J. neprekinuto u trajanju jednog sata. ništa više. ο pro­ mjenama karaktera industrijskog rada i radne snage itd. Za dalje raspravljanje vidi poglavlje VIII. Zacijelo. The Waste Makers Vancea Packarda. projekat postane operativan u temeljnim in­ stitucijama i odnosima. po tome što proizvodi sličnosti u razvitku kapi­ talizma i komunizma. razvijeno industrijsko društvo je politički univerzum.

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO .

no bolnih izvedbi. Može se poneg­ dje zažaliti da ovaj tehnološki poredak također uključuje po­ litičku i intelektualnu koordinaciju — no. sve spo­ sobnije da zadovolji potrebe pojedinaca posredstvom načina na koje je organizirano. Prava i slobode koji su bili vitalni faktori u počecima i ranijim stupnjevima industrijskog društva prepuštaju se vi­ šim stupnjevima tog istog društva: oni gube svoje tradicio­ nalno opravdanje i sadržaj. ograničenje prerogativa i nacionalnih suvereniteta koji koče internacionalnu organizaciju sredstava.1. autonomija i pravo na političku opoziciju lišeni su svoje bazične kritičke funkcije u društvu koje je. Kad su postali instituciona­ lizirani. govora i savjesti su bile — upravo kao slobodna inicijativa koju su proizvele i zaštićivale — bitno kritičke ideje sačinjene da bi nadomje­ stile zastarjelu materijalnu i intelektualnu kulturu jednom produktivnijom i racionalnijom. razumna. NOVI OBLICI KONTROLE U razvijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava ugod­ na. uhodana. čini se. koncentracija individualne inicijative u efektivnije. demokratska nesloboda. ipak je to razvoj koji obećava. ove slobode i prava su dijelili sudbinu društva u ko­ me su integralni dio: ostvarenje ukida premise. Slobode misli. što može biti razumnije nego obuzdavanje individualiteta u mehanizaciji društveno potrebnih. reguliranje slobodne kon­ kurencije među nejednako opremljenim ekonomskim subjek­ tima. produktivnije korporacije. Zaista. To je znamen tehničkog progresa. Kako sloboda od nužde — konkretna supstancija svake slobode — postaje realna mogućnost tako slobode pripadne stanju niže produktivnosti gube svoj sadržaj. Neovisnost mi­ sli. Takvo društvo može s pravom zahti­ jevati prihvaćanje svojih principa i institucija i reducirati .

Slobodna inicijativa već od početka nije bila. Ovo ne zbog toga što su te slobode postale beznačajne. također. kontrola nad njim bi mogla biti i centralizirana. prema tome. Kao sloboda da se radi ili gladuje. 63. Jer »to­ talitaran« ne znači samo terorističku političku koordinaciju društva već. No. ipak.22 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 23 opoziciju na raspravljanje i proizvođenje alternativnog pro­ gramiranja politike unutar status quoa. dodjeljujući interese. ko­ ji bi bio njegov vlastiti. To je cilj unutar mogućnosti razvijene industrijske ci­ vilizacije. Zaista. Tehnološki proces mehanizacije i standardizacije bi mogao osloboditi individualnu energiju za još neispisanu do­ menu slobode s onu stranu nužnosti. može se održati i osigurati samo kad uspije mobilizirati. . već zato jer su suviše važne da bi bile svedene na tradicionalne forme. iščezavanje te vrste slobode bi bilo jedno od najvećih ostvarenja civili­ zacije. zanatstvenu i mehaničku produktivnost raspoloživu industrijskoj civiliza­ ciji. također. i društva u industrij­ skom razvitku. iznad. u po­ stojećem djeluje suprotan smjer: aparat nameće svoje eko­ nomske i političke zahtjeve za odbranom i ekspanzijom u rad­ no vrijeme i slobodno vrijeme. u cjelini. Ona tako sprečava izbijanje efi- kasne opozicije protiv cjeline. Sama struktura čovjeko­ va egzistiranja bi bila izmijenjena. neterorističku. blagodat. Pa. već bi je omo­ gućavala. ekonomsko-tehnološku koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potre­ bama. intelektualna sloboda bi značila restauraciju in­ dividualne misli koja je sada apsorbirana u masovnoj komu1) Pogledaj str. 1 ) Političke snage se danas potvrđuju svojom moći nad mašinskim procesom i tehničkom organizacijom aparata. Tako bi ekonomska sloboda značila oslobođenje od ekonomije — od nadređenosti ekonomskih snaga i odnosa. i s onu stranu bilo kakvih posebnih individualnih ili grupnih interesa. politički smjer može biti pre­ okrenut. Vla"da razvijenih industrijskih društava. čini se da nema razloga — bar što se tiče životnih potreba — da bi se proizvodnja i raspodjela odvijala posredstvom takmičarske konkurencije individual­ nih sloboda. bio bi slobodan da upotrijebi autonomiju u životu. Ako bi proizvodni aparat mogao biti organiziran i usmjeren spram zadovoljenja vitalnih potreba. od zarađi­ vanja za življenje. mehaniziranje on postaje potencijalna baza za novu slobodu čovjeka. oslobođenje od svakodnevne borbe za egzistenciju. Politička sloboda bi značila oslobođenje individuuma od politike koju oni sad stvarno ne kontroliraju. koji mu nameće strane potrebe i strane mogu­ ćnosti. Kad čovjek ne bi više bio prisiljen da se potvr­ đuje na tržištu kao slobodan ekonomski subjekt. Takva kon­ trola ne bi priječila individualnu autonomiju. ona je uklju­ čivala mukotrpan rad. tim više što on uključuje osjetne ekonomske i političke reperkusije i prijeti glatkom funkcio­ niranju cjeline. Savremeno industrijsko društvo pokazuje da je dose­ glo stupanj na kome »slobodno društvo« ne može više biti adekvatno određeno tradicionalnim terminima ekonomskih. Suvremeno industrijsko društvo tendira totalitari­ zmu na osnovu organizacije njegove tehnološke baze. 62. U tom pogledu. neizvjesnost i bojazan za veliku većinu stanovništva. »svrha« tehnološkog racionaliteta. U uslovima po­ rasta životnog standarda nekonformizam sa sistemom izgleda kao društveno nekoristan. Ne pogoduje totalitarizmu sa­ mo određena forma vladavine ili načela partije već. političkih i intelektualnih sloboda. organizirati i eksploatirati tehničku. Ova produktivnost mobilizira društvo u cjelini. »sila protuteže« itd. Gola činjenica da fizička (samo fizička?) moć ma­ šine nadmašuje moć pojedinca i bilo koje posebne grupe po­ jedinaca čini mašinu najefikasnijim političkim instrumentom u svakom društvu u kome je bazična organizacija — organi­ zacija mašinskog procesa. Takvi novi oblici mogu biti indicirani samo u negativ­ nim određenjima jer bi ona significirala negaciju dominan­ tnih formi. Slično tome. moć mašine je bitno samo nagomilana i projektira­ na moć čovjeka. određeni sistem proizvodnje ili raspodjele koji ne isključuje »pluralizam« partija. novinskih listova. Potrebne su nove forme realizacije koje odgovaraju novim mogućnostima društva. u materijalnu i intelektualnu kulturu. čovjek bi bio oslobođen svijeta rada. čini se da je mala razlika da li porast zadovoljenja potreba ostvaruje autoritaran ili neautoritaran sistem. U ovoj mjeri u kojoj svijet r a d a u sebi nosi mašinu i.

No. »Krive« su one koje su individuumu nametnuli posebni društveni in­ teresi u njegovu obuzdavanju: potrebe koje perpetuiraju mukotrpan rad. odjeća. uživa ili uništi. Većina predominant­ nih potreba za relaksacijom. Za svaku svijest i savjest. 54. njegove potrebe i za­ htjev za njihovim zadovoljenjem jesu predmet bezkompromisnih kritičkih mjerila spram postojećeg. Sve dok su ljudi spriječeni u tome da budu autonomni. pod optimalnim korištenjem raspoloživih materijalnih i intelektualnih sredstava. Mada takve potrebe. zadovoljenje i čak karakter ljudskih potreba iznad biotičke razine. Svako takvo sudište je krivo iako naša osuda ne rješava pitanje: kako mogu lju­ di koji su objekt efikasne i produktivne dominacije sami kreirati uslove slobode? 2 ) 2 ) Pogledaj. U tom smislu su ljudske potrebe povijesne potrebe. također. Rezultat je. samo u konačnoj analizi. kako onih nesublimiranih tako i onih sublimiranih. Razvoj i zadovoljenje takvih potreba su heteronomni. razveseljavanjem. svih ljudi. Istinitost i krivost su potpuno povi­ jesne. prisvoji ili odbaci postati potreba. ponašanjem i konzumcijom prema oglasima — da se voli i mrzi ono što drugi vole i mrze — spada u tu kategoriju krivih potreba. Ο usmje­ renosti predominantnih društvenih institucija i interesa ovisi da li će mogućnost da se nešto čini ili pusti. dok im se nameću stavovi i dok su objekt manipuliranja (sve do i samih instinkata). tad. Takve potrebe imaju društveni sadržaj i funkciju koji su predodređeni izvanjskim moćima nad kojima individuum nema kontrole. euforija u nesrećnosti. Jedine potrebe čiji je zahtjev za zadovo­ ljenjem neumanjiv jesu vitalne potrebe — ishrana. oni mogu biti određeni samo u (većoj ili ma­ njoj) kontradikciji spram postojećih. ovakva sreća nije okolnost koju treba podržavati i štititi ako ona služi tome da se blokira razvoj njegove sposobnosti da raspozna zarazu cjeline i da prione uz šanse za ozdravljenje. No. mogu postati čovjekove vlastite potre­ be. Sud ο potrebama i njihovu zadovoljavanju pod datim uvjetima uključuje mjerila prioriteta — mjerila u odnosu na optima­ lan razvoj čovjeka. Zadovoljenje takvih potreba može u najvećoj mjeri ugoditi čovjeku. progresivno reduciranje rada i siromaštva općevaljani kriteriji. pa je njihova objektivna zasnovanost povijesna. njihov odgovor na to pitanje ne može biti prihvaćen kao njihov vlastiti. str. ova činjenica treba da bude raščinjena kako u interesu onog sretnog indi- viduuma tako i u interesu onih čija je bijeda cijena zado­ voljenja ove sreće. tj. ma kako da se on identificira s njima i nalazi u njima zadovoljstvo. Koje sudište može po­ lagati zahtjev na to da bude autoritet odlučivanja? U posljednjoj instanci. stanovanje na postignutom stupnju kulture. Zadovoljenje ovih potreba je preduslov za realizaciju svih potreba. 55. za svako iskustvo koje ne prihvaća preovlađujuće društvene interese kao vrhovni za­ kon misli i ponašanja — postojeći univerzum potreba i za­ dovoljenja je činjenica koja treba biti preispitana s obzirom na istinitost i krivost. značila bi ukidanje »jav­ nog mnjenja« skupa s njegovim tvorcima. No. kad su i ako su oni slobodni da daju svoj vlastiti odgovor. oni ne variraju samo u odnosu na područja i stupanj razvoja već. mizeriju i nepravdu. — one ostaju to što su bile od početka: proizvo­ di društva u kome dominantan interes zahtijeva potiskivanje. . Dominacija represivnih potreba je kompletirana činje­ nica prihvaćena u ignoranciji i porazu. Nerealističan ton ovih propozicija ne indicira njihov utopistički karakter već jakost onih snaga koje priječe njihovu realizaciju. Sred­ stva su proračunljiva. Treba razlikovati istinske od krivih potreba. Na osnovu gornjeg proizlazi da nikakav tribunal ne može s pravom prisvojiti prerogative da odluči koje potrebe treba da budu razvijene i zadovoljene. Uvijek je bio preduvjetovan intenzitet. pitanje koje su istinske. Kao povijesni kriteriji. a koje krive potrebe moraju riješiti sami individuumi. u razmjeru u kome društvo za­ htijeva represivan razvoj individuuma. reproducirane i učvršćene uslovima egzistiranja. »Istina« i »krivost« potreba određuju objektivne uslove utoliko što su univerzalno zadovoljenje vi­ talnih potreba i. agresiju. iznad toga.24 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M Ë N Z I O N A L N O DRUŠTVO 25 nikaciji i nametnutom mišljenju. Najefikas­ nije i najotpornije oružje protiv oslobođenja jest nametanje materijalnih i intelektualnih potreba koje perpetuiraju za­ starjele forme borbe za egzistenciju.

a razvoj ove svijesti je stalno priječen predominacijom potre­ ba i zadovoljenja. što se isplati i što je ugodno jer podržava i odrešuje destru­ ktivnu moć i represivnu funkciju društva izobilja. već razmjer u kome svi slo­ jevi društva učestvuju u potrebama i zadovoljenju što slu­ že očuvanju postojećeg. — No. Spontana rep- rodukcija čovjeku nametnutih potreba ne zasniva autonomi­ ju. tehničkije i totalnije. kad se tipkačica isto tako atraktivno dot­ jeruje kao kćer njena poslodavca. sami po sebi. — tj.26 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 27 Sto represivno upravljanje društvom postaje racio­ nalnije. ako podržavaju alijenaciju. zacijelo. Raspon izbora. to je manje mo­ guće zamisliti sredstva i načine kojima bi ljudi mogli slo­ miti svoje sužanjstvo i zadobiti vlastito oslobođenje. kad crnac posjeduje Ca­ dillac. Upravo tu takozvano izjednačenje klasnih razlika poka­ zuje svoju ideološku funkciju. optimalan cilj je nadomješta­ nje krivih potreba istinskim. trebalo bi podvrći pitanju pravednost društva koje nipodaštava ovu ideju dok cijelo svoje pučanstvo pretvara u objekt totalnog upravlja­ nja. Kri­ terij slobodnog izbora nije nikad apsolutan. otvoren po­ jedincu. raz­ mjer u kome ta civilizacija transformira svijet objekta u produžetak čovjekova duha i tijela — dovodi u pitanje sam pojam alijenacije. Naše insistiranje na dubini i efikasnosti kontrola je spremno na prigovor da uvelike precjenjujemo moć sred­ stava masovne komunikacije u nametanju mišljenja i da bi ljudi. osjećali i zadovoljavali potrebe koje su im sad nametnute. napuštanje represivnog zado­ voljavanja. Objekcija promašuje ono bitno. slobodan izbor ro­ ba u koje su utisnuti znakovi različitih tvornica i patenata. u velikim razmjerima. Pod vladavinom represivne cjeline sloboda može posta­ ti moćan instrument dominacije. kad oni svi čitaju iste novine — tad ovo asimiliranje ne indicira nestanak klasa. što su. slo­ bodna štampa koja samu sebe cenzurira. ona samo svjedoči ο efikasnosti kontrole. na potrebi da se održe takve varljive slobode kao što su slobodna konkurencija pri upravljanim cijenama. produktivnije. na potrebi za takvim na­ činima relaksacije koji olakšavaju i prolongiraju ovo zaglupljivanje. postale vla­ stite potrebe pojedinca. da pre­ okrene suvišno u potrebu i destrukciju u konstrukciju. s druge strane. Da li je stvarno moguće razlučiti sredstva masovne komunika­ cije kao instrumente informacije i razonode i kao agense ma­ nipulacije i indoktrinacije? Automobil kao nonsens i pogod­ nost? Grozote i komfore funkcionalne arhitekture? Rad za nacionalnu obranu i rad na zaradu korporacije? Privatno za­ dovoljstvo i komercijalnu. potrebi za zaglupljujućim radom kad on više nije nužnost. na- . Slobodan izbor u širokoj raznolikosti potrošnih dobara i usluga ne significira slobodu ako ta dob­ ra i usluge podržavaju društvenu kontrolu nad životom rada i tjeskobe. njegova sposobnost da uvećava i širi udobnost.Produktivnost i efikasnost tog dru­ štva. Slobodno biranje gospodara ne dokida ni gospodare ni robove. Proces uvijek nadomješta jedan sis­ tem preduvjetovanja drugim. Namet­ nuti um cijelom jednom društvu jest. samo čisto teorijska. Ljudi ulaze u ovaj stadij kao dugotrajno predeterminirani primaoci. već što može biti izabrano i što izabire pojedinac. Kad se radnik i njegov upra­ vitelj raduju istom televizijskom programu i posjećuju ista mjesta okupljanja. Upravo društvene kontrole insistiraju na svemoćnoj potrebi za proiz­ vodnjom i konsumcijom suvišnog. između zadovoljnih i nezadovoljnih potre­ ba. paradoksalna i skandalozna ideja. Specifično obilježje razvijenog industrijskog društva jest uspješno zagušivanje onih potreba koje treba da budu oslobođene — oslobođene također od onog što je snošljivo. Sve oslobođenje ovisi ο osviještenosti ο sužanjstvu. odlu­ čna razlika je u niveliranju kontrasta (ili konflikta) između datog i mogućeg. no on nije ni potpuno relativan. te političku korist involviranu u porastu stanovništva? Ponovno smo konfrontirani s jednim od najmučnijih aspekata razvijene industrijske civilizacije: racionalnim ka­ rakterom iracionaliteta. izgleda. Ljudi poznaju sebe u svojim robama. U najrazvijenijim područjima suvremenog društva je prevođenje društvenih potreba u individualne tako efikasno da je razlika među njima. Ono što predodređuje ne počinje masovnom proizvodnjom radija i televizije i centralizacijom njihove kontrole. nije odlučan faktor u određenju stupnja ljudske slo­ bode.

Dominantne forme društvene kontrole su tehnološke u jednom novom smislu. No. upravljanjem pravdom. Tad nije začudno što je u najrazvijenijim područji­ ma ove civilizacije društvena kontrola toliko introjicirana da je čak individualni protest podsječen u korijenu. izgleda.Postoji samo jedna dimenzija i ona je svugdje i u svim formama. Alijenacija je postala potpuno objektiv­ na. više ne opisuje način na koji i sam individuum reproducira i perpetuira izvanjsku kontrolu koju vrši njegovo društvo. g. različite i čak an­ tagonističke spram izvanjske nužde — individualnu svijest i 3 individuuma nesvjesnog izvan javnog mnjenja i ponašanja. Mnogostruki procesi introjekcije su. s društvom u cjelini. Tehnološki racionalitet je osvojio i reducirao taj pri­ vatni prostor. tokom ci­ jelog novog vijeka glavni instrument podređivanja lju­ di postojećoj društvenoj podjeli rada. Štaviše. kućama u kojima prostorije za dnevni boravak i spavaonice nisu na istoj prostornoj razini. i dalje. Tehnička struktura i efikasnost pro­ duktivnog i destruktivnog aparata je bila. očito. Ovo neposredno. proizvod rafiniranog znanstvenog upravljanja i organizacije. U tome je realitet »unutarnje slobode«: ona uobličuje priva­ tan prostor. Masovna proizvodnja i masovna potrošnja tra­ že cijelog čovjeka. ta stvarnost konstituira jedan razvije­ ni stupanj alijenacije. koja je obitavalište mo­ ći negativnog mišljenja — kritičke moći uma. a industrijska psihologija je već odavno prestala biti ograničena na tvornicu. policijom. posredstvom toga. str. u suvremenom pe­ riodu se tehnička kontrola javlja kao utjelovljenje uma na dobrobit svih društvenih grupa i interesa. Naprijed sam sugerirao da je. 1965. već mimesis: neposredno iden­ tificiranje individuuma sa svojim društvom i. To je društveno-psihološki aspekt političkog zbivanja koje obilježuje suvremeni period: iščezavanje povijesnih snaga koje su u prethodnom periodu. Njegova no­ va »neposrednost« je. pojam alije­ nacije došao u pitanje kada se čovjek identificira s egzisti­ ranjem koje mu je nametnuto i kad u njemu nalazi svoj vla­ stiti razvitak i zadovoljenje. već na osnovu toga što ga prihvaćaju — ne zakon fizike. izgleda. Naprijed. Udar progresa obr­ će um u podređivanje faktima života i dinamičkoj sposobno­ sti da se proizvodi više činjenica i veće činjenice istovrsnog života. Ostvarenja progresa se opiru kako ideologij- . a svaka kontraakcija nemoguća. To je još uvijek. •— i to u tolikoj mjeri da svaka kontradikcija izgleda iracionalna. u kuhinjskim aparatima. Kad ljudi nalaze sami sebe u stvarima ko­ je oblikuju njihov život. ) 3 ) Promjena u funkciji familije ovdje igra odlučnu ulogu: njene funkcije »socijaliziranja« su uvelike preuzele izvanjske grupe i sred stva masovne komunikacije. Introjekcija sugerira raznolike. relativno spontane procese kojima vlastitost (Ego) premješta »izvanjsko« u »unutarnje«. u kome čovjek može postati i ostati »vlastitost«. zacijelo. već stvarnost. već zakon njihova društva. izgleda. Izraz »introjekcija«. okoštali u gotovo mehaničke reakcije. ipak.28 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 29 laze svoju dušu u automobilima. Pogledaj moju knjigu E r o s i c i v i l i ­ z a c i j a . alijenirani subjekt je progutan putem svoje alijenirane egzistencije. Pa. U tom procesu je odsječena unu­ tarnja dimenzija duha u kojoj se može ukorijeniti opozicija status quo-u. to nije na osnovu toga što oni daju zakon stvarima. Intelek­ tualno i emocionalno odbijanje da se »ide naprijed« poprima vid neurotičnosti i impotentnosti. hi-fi setovima. Tako introjekcija implicira egzistenciju unutarnje dimenzije. dru­ štvena kontrola je ukotvljena u novim potrebama koje je proizvela. ipak. 81. oružanim snagama. reprezentirale mogućnost novih formi egzistencije. Rezultat nije harmoniziranje. Promijenio se mehanizam koji veže pojedinca za njegovo društvo. jest ideološki komplement materijalnog procesa u kome razvijeno industrij­ sko društvo utišava i pomiruje opoziciju. Gubitak ove dimenzije. Efikasnost sistema otupljuje ljudsko raspoznavanje da on ne sadržava činjenice koje nisu povezane s represiv­ nom moći cjeline.. takva integra­ cija je uvijek bila praćena očitijim formama prinude: gu­ bitkom sredstava za život. automatsko identificiranje (koje je moglo biti karakteristika primitivnih formi udruživanja) po­ novo se javlja u visokoj industrijskoj civilizaciji. Ovo identificiranje nije iluzija.

a od fizičara se više i ne traži. i dalje. Mnogi od onih najoz­ biljnije zabrinjavajućih pojmova su »eliminirani« na taj na­ čin što se pokazuje da se ο njima ne može adekvatno polo­ žiti račun operacijama ili ponašanjem. 4 ) U provokativnoj formi ova postavka razotkriva političke as­ pekte dominirajuće tehnološke racionalnosti. Da bismo našli dužinu objekta. und . 2 4 . 1928. str.« Bridgman je vidio široke implikacije ovog načina mi­ šljenja za društvo u o p ć e 6 ) : »Usvajanje operacionalnog shvaćanja uključuje mnogo više nego što je samo ograničenje smisla u kome razumijemo 'koncept'. Ioc. Poglavlje I I ) . biheviorizam u društvenim znanostima. Nov način miš­ ljenja je danas predominantna tendencija u filozofiji. One su redefinirane racionalitetom danog sistema i njegova kvanti­ tativnog rasta.. ideologičnije nego njegov prethodnik. W . Bridgman. pod poj­ mom ne razumijevamo ništa više nego skup operacija. Bo­ ston: Beacon Press. Kad ovi beneficijalni proizvodi postaju pristupačni sve većem broju ljudi u sve više slojeva. To je dobar način života — mnogo bolji nego prije — i. on se protivi kvalitativnoj promjeni. ili reducirane na određenja univerzuma postojećeg. Uopće. Tako nastaje model jed­ nodimenzionalne misli i ponašanja u kome su odbijene. kao takav. Bridgman u analizi pojma du­ žine: 5 ) »Mi. konzumatore s proizvođačima. 1955. 1954. u određenom smislu. Proizvodi indoktriniraju i manipuliraju. Glavni impuls ostaje isti: »po­ željno je da operacije olovkom i papirom budu kadre za eventualan kontakt. Operacionalna doktrina je od tad usavršena i kvalificirana. Bridgman je proširio pojam »operacije« tako da on uključi operacije »olovkom i papirom« teoretičara (u Philipp J . 5. T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s . Ovo utoliko što je ideologija u samom procesu proizvodnje. ona postaje način života. robe za stanovanje. 31. Bridgman. W. iako možda indirektno. K u l t u r k r i t i k G e s e l l s c h a f t . sociologiji i drugim područjima. one ideje. F r a n k . Radikalni empiricistički proboj (ja ću kasnije. pred sudištem ovih ostvare­ nja »kriva svijest« ο njihovoj racionalnosti postaje istinita svijest. Ovaj smjer je u relaciji s razvojem znanstvene meto­ de: operacionalizam u fizikalnim. Ono znači dalekosežnu promjenu u svim našim po­ stupcima mišljenja. Apsorbiranje ideologije u realitet ipak ne označava »kraj ideologije«. T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s . oni proizvode krivu svijest koja je imuna spram svoje krivosti. u tome da se više nećemo dozvoliti da upotrijebimo pomagala u našem mišljenju pojmova ο kojima ne možemo položiti adekvatan račun u odnosu na operacije. s t r . njihovo značenje je ograničeno na reprezen­ taciju određenih operacija i ponašanja. moramo izvesti određene fizikalne operacije. znamo što podrazumijevamo pod dužinom ako možemo reći što je dužina nekog i svakog objekta. u poglavljima VII i VIII. novište dobro ilustrira P.« Bridgmanovo predviđanje se ostvarilo. transcendiraju postojeći svijet rasuđivanja i akcije. izvjesne emocio­ nalne i intelektualne reakcije koje povezuju. Operacionalno sta4 ) Theodor W . hranu i odije­ vanje. razvijeno industrijsko društvo je. New York: Macmillan. Sredstva masovne transportacije i komunikacije. psiho­ logiji.30 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 31 skoj optužbi tako i opravdanju. više ili manje ugodno. Pojam dužine je fiksiran zato što su fiksirane operacije kojima se mjeri dužina: to jest. str.. aspiracije i objektivne mogućnosti koje. Adorno. W . F r a n k f u r t : Suhrkamp. T h e V a l i d a t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s . s instrumentalnim operacijama. pojam dužine ne uključuje ništa više doli skup operacija kojima je dužina određena. preispitivati njegovu pretenziju da bude empiricistički) ta­ ko pribavlja metodološko opravdanje da se duh ospori inte5 ) P . tad indokrinacija koju oni nose pre­ staje biti publicitet. Proizvodni apa­ rat i dobra i usluge koje on proizvodi — »prodaje« ili na­ meće društveni sistem kao cjelinu. Opće obilježje je totalan empiricizam u tretira­ nju koncepata. P r i s m e n .« 6 ) P . a preko ovih s cjeli­ nom. Naprotiv. pojam je sinonim odgovarajućeg skupa operacija. cit. neodoljiva produkcija industrije razonode i informa čija — donose propisane stavove i navike. po svom sadržaju. očito.

Tako je trebalo da Descartesov ego cogitans ostavi »velika javna tijela« netaknuta. i nekritičkog kvijetizma u odnošenju spram postojećih društvenih institucija i njihova funkcioniranja. s druge strane. S postepenim zatvaranjem te dimenzije od strane dru­ štva. više ili manje svjesno rebeliranje protiv njih. ima dosta onog »Obožavajmo ovaj tjedan zajedno«. u interesu sila koje jesu. egzistencijalizam. konstantno i monopolistički ponavljane. Ali takvi mo­ di protesta i transcendencije više nisu suprotni status quo-u. »slobodne« su one institucije koje operi­ raju (i kojima se operira) u zemljama slobodnog svijeta i drugi transcendirajući modi su. Naprotiv. ili revizionistički. Kant se slagao s Lockeom u opravdavanju revolucije ako i kad ona uspije u organiziranju cjeline i sprečavanju subverzije. a za suzbite al­ ternative. tome da se oni zatvore u sistem i da se suzbiju one ideje i ciljevi koji se ne daju izmiriti sa sistemom. Razvijeno industrijsko društvo se . Tamo je sloboda način života koji je uveo komunistički režim. Bila je prisutna kako privatna tako i politička dimenzi­ ja u kojoj se to odvajanje moglo razviti u efikasnu opozici­ ju koja je oprobavala svoju snagu i valjanost svojih ciljeva. akademski i društveni biheviorizam se susreću na zajedničkom tlu: tlu razvijenog dru­ štva. teorijskog i praktičnog uma se potvrđuje »iza leđa« naučenjaka i filo­ zofa. Jednodimenzionalnu misao sistematski proizvode tvor­ ci politike i njihovi snabdjevači masovnim informacijama. Postojali su društveni uslovi koji su izazva­ li i dozvoljavali stvarnu disocijaciju od postojećeg stanja. — To je pozitivizam koji svojim negiranjem transcendirajućih elemenata uma formira komplementaran akadem­ ski udio u društveno traženom ponašanju. samoograničenje misli poprima veće razmjere. Zen. itd. Ozbiljnija je »dalekosežna promjena u cjelokupnoj obviknutosti mišljenja« izvan akademskih ustanova. On se kreće prema specifičnim ciljevima koji su određeni mogućnošću da se po­ boljšaju ljudske okolnosti. nije novo. postaju hipnotičke definicije ili zapo­ vijedi. potreba i aspiracija. Ona služi koordiniranju ideja i ciljeva s onima koje zahtijeva postoje­ ći sistem. ipak. postaje nazor postojećeg univerzuma rasuđivanja i akcije. »Zašto ne probati obraćenje Bogu«. po definiciji ili anarhizam. a svi drugi. zacijelo. Kretanje misli je zaustavlje­ no na barijerama koje se javljaju kao ograničenja samog uma. ili zaštita priro­ de od jurnjave komercijalizacije. pojmovi pripadni ovima izg­ ledaju kao iluzorni ili besmisleni. univerzalno i široko zdravstveno osiguranje. transcendirajući modi slobode su ili kapitalistički. a koje. Poveza­ nost znanstveno-filozofskih i društvenih procesa. a Hobbes je držao da »sadašnjost treba uvijek biti preferirana. ceremonijalan dio biheviorizma u praksi. Ovakvo ograničenje misli. »Socijalistički« su svi zahvati u privatnu inicijativu ako ih nisu preduzele same privatne ini­ cijative (ili na osnovu ugovora s vladom). ili osnivanje javnih službi koje mogu oštetiti privatni profit. kome je znanstveni i tehnički progres oruđe dominacije. Njihov univerzum rasuđivanja je dobiven putem hipoteza koje same sobom daju važenje. komunizam ili propaganda. Povijesna transcendencija se javlja kao metafizička transcendencija neprihvatljiva zna­ nosti i znanstvenoj misli. Rast mo­ dernog racionalizma. uslijed toga. pokazuje upadan kontrast ekstremnog kri­ tičkog radikalizma u znanstvenoj i filozofskoj metodi. metafizičke i boemske preokupacije. kao što je to često čini­ lo. Oni su. Vla­ davina takvog jednodimenzionalnog realiteta ne znači da vla­ da materijalizam. bitnički način života. Teorijski i praktični um. Operacionalno i bihevioralno sta­ novište. prakticirano na veliko kao »habitus misli«. podržavana i smatrana najbo­ ljom«. Pa. »Lukavstvo uma« radi. ili lijevo sektaštvo. kao. Na primjer. na primjer. s jedne strane. pa je status quo brzo probavlja kao dio svoje zdrave dijete. kako u svojoj spekulativnoj tako i u empirijskoj formi.32 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 33 lektom. da su nestale spiritualne. njegova bezopasna negacija. prije. Insistiranje na operacionalnim i bihevioralnim pojmovima se okreće protiv napora da se mi­ sao i ponašanje oslobode od danog realiteta. ovim akomodirajućim konceptima uma je uvijek protivurječila evidentna mizerija i nepravda »velikih javnih tijela« i djelotvorno. Društvo isključuje čitav tip opozicionalnih operacija i ponašanja pa. nisu više negativni. »Progres« nije neutralan termin. Ova totalitarna logika eta­ bliranih činjenica ima svoj istočni pandan.

Što tehnika postaje sposobnija da stvori uslove pa­ cifikacije. Od tada bi tehnički progres transcendirao domenu nužnosti gdje je služio kao instrument dominacije i eksplo­ atacije. ona prejudicira mogućnosti uma i slobode. duh i tijelo držani u stanju permanentne mobilizacije za njegovu odbranu. Kad je postignut taj stupanj. Današnja borba protiv povijesne alternative nalazi čvr­ stu masovnu bazu u stanovništvu. Tehnologija bi postala predmet slobodnog razvoja sposobno­ sti u borbi za pacifikaciju prirode i društva. više-manje. kako sva sloboda ovisi ο pokoren ju izvanjske nužnosti. Kvalitativna pro­ mjena takođe uključuje promjenu u tehničkoj bazi na kojoj ovo društvo počiva — bazi koja podržava ekonomske i poli­ tičke institucije posredstvom kojih je stabilizirana »druga priroda« čovjeka kao agresivnog objekta upravljanja. Tehni­ ka industrijalizacije je politička tehnika. a svoju ideologiju u nepo­ pustljivoj orijentaciji misli i ponašanja na dani univerzum činjenica. To je znamen njenih ostvarenja. Najrazvijenija područja industrijskog društva u sva­ kom pogledu pokazuju ove dvije značajke: kompletiranje teh­ nološkog racionaliteta i intenzivni napori da se ono zadrži unutar postojećih institucija. kao. Zrelo industrijsko društvo je suočeno s mogu­ ćnošću pacifikacije na osnovu svojih tehničkih i intelektnih ostvarenja. Tehnološka racionalnost razotkriva svoj po­ litički karakter kad postaje značajan posrednik bolje domi­ nacije. Zacijelo. No.· Organizacija koja služi miru je drugačija od or­ ganizacije za rat. Takvo stanje je sagledano u Marxovu pojmu »ukida­ nja rada«. što je. »Pacifikacija egzistencije« zna­ či razvoj čovjekove borbe s drugim čovjekom i prirodom pod uslovima koji više ne organiziraju konkuretnske potrebe. rad mora prethoditi redukciji rada. napreduje na ivici globalnog ra­ ta. . — uprkos političkim zaprekama koje nameće sta­ tus quo — to su duh i tijelo čovjeka organiziraniji protiv ove alternative. Potvrđivan kompletiranjem nauke i tehnologije. ograničavalo njegovu racionalnost. institucije koje su služile borbi za opsta­ nak ne mogu služiti pacifikaciji egzistiranja. apsorbira sve alternative. a zatvara se spram te alternative. Operacionalizam u teoriji i praksi postaje teorija i praksa sputavanja. spontan rezultat novih insti­ tucija koje konstituiraju nužne preduvjete. a najefikasnija industrijalizacija može služiti restrikci­ ji potreba i manipuliranju s njima. Život kao cilj je kvalitativno različit od života kao sredstva. putem internacionalnog konflikta. Taj stadij bi bio postignut onda kad materijalna proizvodnja (uključujući potrebne službe) postane automacija do te mjere da sve vitalne potrebe mogu biti zadovo­ ljene pri reduciranju nužnog radnog vremena na marginalno vrijeme. uslijed toga. že­ lje i aspiracije interesima zasnovanim u dominaciji i oskudi­ ci — u organizaciji koja perpetuira destruktivne forme te borbe. integrira svu autentičnu opoziciju. Taj konflikt transformira i suspendira protivurjecnosti unutar postojećih društava.34 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 35 približava stadiju u kome bi kontinuirani progres tražio ra­ dikalan raskid s preovlađujučim smjerom i organizacijom progresa. status quo prkosi svoj transcendenciji. za sve efikasnije is­ korištavanje svojih sredstava. a opravdan rastom produktivnosti. ovo društvo je potpuno statički sistem života: samo sebi daje zamah u svojoj tlačiteljskoj produk­ tivnosti i beneficijalnoj koordinaciji. Najviša pro­ duktivnost rada može biti upotrijebljena za perpetuiranje rada. a indu­ strijalizacija razvoju ljudskih potreba i zadovoljenja. Ono postaje iracionalno onda kad uspjeh njegovih napora otvara nove dimenzije ljudske realizacije. proširuje se dominacija — u ruhu izobilja i slobode — na sve sfere privatne i javne egzistencije. Sadržavanje tehničkog progresa ide ruku pod ruku s njegovim rastom u postojećem smjeru. u kome su društvo i priroda. Izraz »pacifikacija egzistencije« čini nam se po­ godniji da označi povijesnu alternativu svijeta koji. Takav kvalitativno novi mod egzistencije ne može se nikad sagledati kao puki nusprodukt ekonomskih i politič­ kih promjena. Tu je stalna protivurječnost ove civilizacije: iracionalni elemenat u njenoj racionalnosti. to ostvarenje slobode ovisi ο tehnici tog pokorenja. Industrijsko društvo koje prisvaja tehnologiju i znanost organizirano je za sve efika­ sniju dominaciju čovjekom i prirodom. a kao takva. Prividno dinamičko. kreirajući istinski totalitaran univerzum.

Iako je neispravno smatrati francusku i talijansku par­ tiju »stranim« u smislu potpomognutosti stranim silama. U poredbi s društvom koje mu prethodi to je zaista »novo društvo«. U Zapadnoj Njemačkoj.JËDNOD1MENZIONALNO DRUŠTVO 37 2. karakteristike države izobilja i države ratne angažovanosti. koji odbacuje revolucionarno uzi­ manje vlasti. u plodnom sjedinjenju. ZATVARANJE POLITIČKOG UNIVERZUMA Društvo totalne mobilizacije. Ovo unificiranje suprotnosti je relevantno upra­ vo za mogućnosti društvene promjene jer obuhvaća nosioce sistema progresa — klase. u Francuskoj i Italiji. a nad elementima koji su potresa­ li društvo zadobivena je kontrola. Jače komunističke partije. g. kombinira. Na Istoku postepeno redu­ ciranje direktnih političkih kontrola ukazuje na povećano oslanjanje na efikasnost tehnoloških kontrola kao instrume­ nata dominacije. čije se vođe natječu s rukovodiocima Konzervativne partije u unapređenju naciona­ lnih interesa. koji potvr­ đuje tu promjenu u politici). uključivanje te ekonomije u svjetski razgranat sistem vojnih saveza. u svojim vlastitim očima. monetarnih aranžma­ na. Ove nacionalne komuni- . ponekad. Sin­ dikat neće biti u stanju da uvjeri radnike projektila da kom­ panija za koju rade izdaje njihove interese kad i sindikat i korporacija glasaju za veće ugovore ο proizvodnji projekti­ la i kad pokušavaju za to pridobiti druge industrije ratne obrane ili kad se povezano pojavljuju pred Kongresom i za­ jednički traže da se prave projektili umjesto bombardera. ili bombe umjesto projektila — zavisi od toga kakve ugovo­ re imaju u džepu. otvaranje spavaonice sredstvima masovne komunikacije. a. ili su izolirane. Poznati su glavni tokovi: koncentriranje nacionalne ekonomije na potrebama velikih korporacija. postepeno asimilira­ nje radnika i zanimanja koja ne pokrivaju manuelni rad. To je situacija u vodećim industrijskim zemljama Zapada. ima teškoća u očuvanju čak i umjerenog progra­ ma djelomične nacionalizacije. potvrđuju opći politički smjer okolnosti time što prih­ vaćaju minimum program. kažu nam: »Dogodilo se to da se više sindikat. djelu koje je publicirao Centar za istraživanje demokratskih institucija 1963. U političkoj sferi se ovaj tok manifestira upečatljivom unifikacijom ili konvergencijom suprotnosti. gdje je Komunistička partija stavljena van zakona. gotovo ne razlikuje od korporacije. Svjedoci smo po­ jave da. to nije samo na taktičkim osno­ vama i kao privremena strategija već zato što je oslabila nji­ hova društvena baza i jer se transformacijom kapitalističkog sistema promijenila objektivna situacija (kao što se promi­ jenila objektivna situacija u Sovjetskom Savezu. sindikati i korporacije glasaju povezano. pri čemu je vlada sila koja stimulira. koje se oblikuje u naj­ razvijenijim područjima industrijske civilizacije.« Britanska Laburistička partija. njegovanje unaprijed utvr­ đene harmonije između školovanja i nacionalnog cilja. U Sjedinjenim Državama je uočljivo sporazumijevanje i savezništvo između biznisa i organiziranih radnika. vodstva radnika i biznisa. dvopartijnost u vanjskoj poli­ tici prelazi preko sukobljenih grupnih interesa i širi se u domaću politiku. gdje su programi velikih partija sve manje podobni razlikovanju — čak do stupnja hipokrizije i prisu­ stva klišeja. po­ stoji neitendirano zrno istine u toj propagandi: one su stra­ ne utoliko što ilustriraju prošlu (ili buduću?) povijest u reali­ tetu našeg vremena. danas. U La- bor Looks at Labor: A Conversation.. čije postojanje je nekad otjelovljavalo suprotstavljanje sistemu kao cjelini. Socijaldemok­ ratska partija uvjerljivo dokazuje svoju respektivnost oficije­ lno odbacivši marksistički program. mrlje koje su svjedočile nezgode. aktivnosti ili apstrakcije razonode u različitim društvenim klasama. Ako su se suglasile s tim da rade unutar okvira postojećeg sistema. čak kontrolira. osva­ janje privatnog domaćinstva putem njegove istovetnosti s javnim mnjenjem. tehničke pomoći i shema za razvoj. Pod prijetnjom internacionalnog komunizma. a udovoljavaju pravilima parlamentarne igre. potpoma­ že. Očišćene su.

postaje medij kontrole i kohezije u političkom univerzumu koji inkorporira radničku klasu. proiz­ vodnju spram zadovoljenja individualnih potreba koje se slo­ bodno razvijaju. u tom smislu što ne zadire u kor fenove suko­ ba koji je Marx našao u kapitalističkom načinu proizvodnje (suprotnost između privatnog vlasništva sredstava za proiz­ vodnju i društvene proizvodnosti) ili je transformacija sa­ me antagonističke strukture koja rastvara suprotnosti tako što ih čini snošljivim? I. historijski gledano. nepoznate ranijim fazama industrijske civilizacije. Zanimljivo je čitati ο sovjetskom marksističkom stavu ο ovom kontinuitetu. iskorištavanje sredstava već i na način rada kao adaptaciju na mašinski proces i rukovanje njime — na »znanstveno organi­ ziranje«. str. i to u onom raz­ mjeru u kome tehnički aparat prodire u javnu i privatnu egzi­ stenciju svih sfera društva. ona ostaje preduslov za socijalistički razvitak svih proizvodnih snaga. 1961. inkorporirana u proizvodni apa­ rat.« Tehnička racionalnost je u razvijenom kapitalizmu. a Soviet view«. i. već postepe­ nom akumulacijom elemenata novog kvaliteta. — tj. kapitalističko društvo pokazuje trajno jedinstvo i koheziju. Ova promjena bi pretpostavljala da su radne klase u samom svom biću alijenirane od ovog univerzuma. Marx je držao da će organizacija i usmjerenje pro­ izvodnog aparata od strane »neposrednih proizvođača« unijeti kvalitativnu promjenu u tehnički kontinuitet: naime. podređena eko­ nomskim zakonima nove ekonomske formacije. a »imperijalističke suprotnosti« suspendirane pred prijetnjom izvana.. Naprotiv. Winter. tehnologija se sad ne razvija skokovito. ipak. (3) (irelevan­ tno u kontekstu). Kohezija je u samim materijalnim osnovama. (2) Suprotno raz­ voju ekonomske baze u antagonističkim društvima.38 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 39 stičke partije. Da li je ovo stabiliziranje »privremeno«. pri če­ mu iščezavaju elementi starog kvaliteta. uprkos njenoj iracionalnoj upotrebi. mobilizacija protiv neprijatelja djeluje kao moćni stimulus proizvodnje i zapošljavanja podupirući. 1 . ona se dalje razvija povećanom brzinom. kvalitativna promjena bi involvirala promjenu u samoj tehnološkoj strukturi. koja je zadobila kontrolu nad depresijama i stabilizirala kon­ flikte posredstvom beneficij alnih učinaka rasta produktiv­ nosti i prijetnji nuklearnog rata. U revoluciji je konti­ nuitet: tehnološka racionalnost. To su osnove izrastanja sveobuhvatne administracije. 2. Ni nacionalizacija ni socijalizacija ne mijenjaju same po sebi ovo fizičko utjelovljenje tehnološke racionalno­ sti. tehnologija ostaje. održava se i kompletira u novom društvu. oni su u slijedećem: prethodni konflikti unutar društva su modi­ ficirani i sređeni pod dvostrukim (i međusobno povezanim) udarom tehničkog progresa i internacionalnog komunizma. No. One svjedo­ če ο dubini i obimu kapitalističke integracije i ο uslovima iz kojih proizlazi da se kvalitativne razlike suprotnih interesa javljaju kao kvantitativne razlike unutar postojećeg društva. ako je ova druga propozicija alter­ native istinita: kako ona mijenja odnos kapitalizma i socija­ lizma po kome se socijalizam javlja kao povijesna negacija kapitalizma? Sputavanje društvene promjene Klasična marksistička teorija predviđa prelaz iz kapi­ talizma u socijalizam kao političku revoluciju: proletarijat razara politički aparat kapitalizma. tako. visok standard. »The History of Technology as a Sciense and a s a Branch o f Learning. oslobođena iracionalnih og­ raničenosti i razaranja. To se ne odnosi samo na mehanizirane tvornice. Ne izgleda da je potrebna analiza u dubinu da bi se našli razlozi za ove razvojne tokove. Mobilizirano protiv ove opasnosti. oruđa. T e c h n o l o g y a n d C u l ­ t u r e . Kad se u procesu revolucije razbiju stari proizvodni odnosi. Detroit: W a y n e State University Press. ali zadržava tehnološki aparat podređujući ga socijalizaciji. Što se tiče Zapada. tako odlučnom po značaju za po­ jam socijalizma kao odlučne negacije kapitalizma 1 ): »(1) Iako razvoj tehnologije pripada ekonomskim zako­ nima svake društvene formacije. poput drugih ekonomskih činilaca. Pa. on se ne završava. Zworkine. igraju ulogu legalne opo­ zicije kojoj je »dosuđeno« da bude neradikalna. Klasne borbe su smanjene. prestankom zakona formacije. da osvje) A.

str. podsjeća na određena prakticiranja srednjeg vijeka i po­ četka novog vijeka. iako za­ država eksploataciju. u prvom redu.« 3 ) Sve kompletnija mehanizacija rada u razvijenom kapi­ talizmu modificira ponašanje i status eksploatiranih. tehničke jedinice ne bi mo­ gle nastati bez inkorporiran ja čovjeka kao nosioca oruđa. pro­ davača koji radi velikom brzinom. . ostaje. zbrinjava društvo tako što zadovoljava potrebe. Paris: Aubier. Za Marxa je proleter. 103. koegzistenciju automacijskih. Vrhunsko obećanje postojećeg dru­ štva jest sve komforniji život za sve veći broj ljudi. vještina glave više nego ruke. 3 ) Gilber Simondon. Za poduzeća koja su više uznapredovala u automaciji naglašava se transformacija fizičke energije u tehničku i mentalnu umješnost: » . Pod pritiskom tog procesa radnička klasa u raz­ vijenim područjima industrijske civilizacije podvrgnuta je odlučnoj transformaciji. nehumane aspekte eksploatacije. Walker. Društvo kompletira ovaj fakat u samom procesu produkcije. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s ob­ t e c h n i q u e s . Sad društvo. Ova evolucija je uve­ like relevantna za Marxov pojam radnika (proletera). a ne manuelnog radnika. Ova je postala predmet obimnog so­ ciološkog istraživanja. 1958. Nabrojat ću glavne činioce transfor­ macija. Marksistički pojam govori protiv fizičke muke i mizerije rada. Uslijed toga je sužanjstvo ugodno. XIX. . Brutalnost. Ova vrsta vještog porobljavanja nije bitno razli­ čita od porobljenosti tipkačice. poluautomacijskih i neautomacijskih sekcija unutar iste tvornice. 195.. 5 ) Charles R . čak i kad radi s mašinama. New Haven: Yale University Press. . zamisliti kvalitativno drugačiji univerzum akcije i rasuđivanja. televizijskog spikera. to ljudi ne mogu. kojom su uključeni u dani tok oni čiji je život pakao društva izobi­ lja. djelomičnu automaciju. Detroit. sve to izražava zaustavljenu. kontroliranja mašinskih operacija (više nego proizvoda) i izolacije radnika jednog od drugog postalo još zamornije 4 ) . 1960. Potrebu za liberalizacijom drugih. nerva prije nego mišića. bankovnog blagajnika. čak pod tim uslovima »tehnologija je za muskulaturni umor supstituirala napetosti i (ili) men­ talni napor 5 )«. kako subjekt tako i objekt. »Workers Battle Automation«. jects ) Pogledaj. N e w s a n d L e t t e r s . čovjeka koji podržava radije nego izvršioca operacije« 6 ). str. kao životni poziv unutar tehno­ loškog ansambla. prostor za transcendiranje povijesne prakse. Pri­ roda ovog zanimanja je bila takva da je rezultirala i psihi­ čkom i fiziološkom deformacijom. navigatora. To je materijalni. No. logičara radije nego radnika u cehu. — Ono je uslijed porasta tempa. Utoliko negacija prethodi promjeni.40 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 41 štavaju totalnu nemogućnost da nastave živjeti u ovom uni­ verzumu tako da je potreba za kvalitativnom promjenom pi-. zagljupljavajuće nehumano robovanje. »Tokom prošlih stoljeća je važan razlog alijenacije bilo posuđivanje biološkog individualiteta ljudskog bića tehničkom aparatu: on je bio nosilac oruđa. Mehaniziran rad. a možda čak ne­ primjetno. 6) Ibid. opipljiv elemenat u ropstvu najamnine i 2 alijenacije — fiziološka i biološka dimenzija klasičnog kapi­ talizma. T o w a r d t h e A u t o m a t i c F a c t o r y . u kome automatske i poluautomatske reakcije ispunjavaju veći dio radnog vreme­ na (ako ne i čitavo). u striktnom smislu. ka­ men temeljac marksističke teorije 2 ) jest stanovište da se os­ lobodilačke povijesne snage razvijaju unutar postojećeg dru­ štva. 54. 4) Pogledaj Charles Denby. manuelni radnik koji troši i iznurava svoju fizičku energiju u radnom procesu. takav »prostor unutar«. str. Doduše. str. kupovanje i upotreba fizičke energije je u neljudskim uslovima jer privatno prisvajanje viška vrijed­ nosti nameće revoltirajuće. tanje života i smrti. Stan­ dardizacija rutine asimilira proizvodne i neproizvodne službe. kon­ stituiraju instrumente u cjelini čiji je raison d'être kompletiranje nadmoćne produktivnosti. u kome. 1957. bilješka. ma­ nje neprivilegiranih. zaprečuje upravo takvu novu svijest. Budući da je integralni dio danog društva sposobnost da subverzivna imaginacija i napori budu sputani i da se manipulira njima. (1) Mehanizacija znatno reducira kvantitet i intenzitet psihičke energije upotrijebljene u radu. iscrpljujuće.

u A r g u m e n t s br. No. . U pitanju je kompati­ bilnost tehničkog progresa s institucijama u kojima se razvila industrijalizacija. koji često daju marksisti. kao »apsolutnu je­ dinicu«. str. 19 ) Charles R. Ako se ovo generalizira kao neka vrsta poj­ ma . Prema Marxu. čudno je inkonzistentan. to će reći. dobro uklopio u teh­ nologiju« 19 ). 12-13. . U nekima od tehnički najrazvijenijih podu­ zeća radnici čak pokazuju vlastiti interes za njega — često zamijećen rezultat »radničkog učestvovanja« u kapitalistič­ kom preduzimanju. Može li se razum­ jeti takva fundamentalna promjena u svijesti bez pretpostavljanja određenih promjena u »društvenoj egzistenciji«? Čak pod pretpostavkom visokog stupnja ideološke neovisnosti. izražene u pojedinom komadu. Garden City. nema više razlo­ ga da se zadrži »dvostruki sistem plaćanja« — plaća i nadni­ ca« 1 5 ). a ne individualnim učinkom« 1 4 ). 1955. spone koje povezuju ovu promjenu s transformacijama proiz­ vodnog procesa govore protiv takve interpretacije. štaviše. To jest. str. ' Daniel Bell. A u t o m o b i l e W o r k e r s a n d t h e A m e r i c a n D r e a m . — dobili ste modernu industrijacizaciju« ) . dokida. očito. u životnom standardu. ona je »ponikla iz mjerenja rada. Pogledaj tako der Ely Chinoy. loc. loc. na više mjesta. ) Serge Mallet. i dalje. on povezuje tehnološku promjenu s historijskim sistemom same industrijalizacije: — industrijalizacija nije nastala s uvođenjem fabrika. str. Provokativan opis koji se odnosi na vi17 ) Charles R. U sada­ šnjoj situaciji su predominantna negativna obilježja automacije: ubrzan tempo. IS. Može se zapaziti »gorljivost« radnika »da učestvuju u rješavanjima proizvodnih problema«. ) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l o g i c a l Chan­ g e . A u t o m a t i n a n d the Worker. nema više. Walker. te ga platiti. tehnološka nezaposlenost. mnogo je više nego platni sistem. 1958. ide još dalje. izgleda.. uopće razloga za plaćanje čovjeka po komadu ili po satu. treba mjeriti. odnos radnika spram drugih klasa i organizacija rada. New York. Richard Hoffman. A Study of Social C h a n g e in P o w e r P l a n t s . Mann and L . ona tendira ka stanju u kome je proizvodnost determinirana »ma­ šinom. 213. 15 14 (3) Ove promjene u karakteru rada i instrumentima proizvodnje mijenjaju stav i svijest radnika koji se mani­ festiraju u široko raspravljanoj »društvenoj i kulturnoj inte­ graciji« radničke klase u kapitalističko društvo. 18 ) Floyd C . cit. cit. Sad automacija kvalitativno mijenja odnos mrtvog i živog rada. to opadaju šanse napredovanja 1 7 ) . Da li je ta promjena samo u svijesti? Afirmativan odgovor. već sa­ mo prenosi svoju vlastitu vrijednost na proizvod. i dalje. 189. Walker. ko­ rištenje opreme. te integriranjem rad­ nika s fabrikom.44 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 45 Tehnološka promjena koja tendira da prevlada mašinu kao individualni instrumenat proizvodnje. kraj mjerenja rada . . Ista ova tehnološka organizacija koja pospješuje mehaničku zajednicu na radu takođe rezul­ tira većom međusobnom ovisnošću 1 8 ) . str. str. postoje i druge tendencije. . Ono što je u pitanju na osnovu ove tehnološke pro­ mjene. cit.. kad rad može biti mjeren. porast nemoći i rezignacije na strani radnika. po svom učin­ ku.. u materijalnom procesu proizvodnje. Paris. u aktiv­ nosti razonode. S automacijom ne možete mjeriti rezultat rada pojedinog čovjeka. u politici proizlazi iz integracije u samoj tvornici. Zacijelo je pi­ tanje da li se može govoriti ο »dobrovoljnoj integraciji« (Ser­ ge Mallet) u ikakvom drugom doli ironičnom smislu. 97. postaje ne­ moguće i samo mjerenje individualnog rezultata: »U najširem smislu automacija znači. mašina nikad ne stvara vrijednost.. kad čovjek može biti upregnut u službu. Marxovo shvaćanje ο »organskom sastavu kapitala« i s njim teoriju ο stvaranju viška vrijedno­ sti. po komadu 1β ili po satu. na primjer. dok višak vrijednosti ostaje rezultat eksploatacije živog rada. 16 ) Ibid. naprosto. Mašina je otjelovljenje ljudske radne snage i posredstvom nje se čuva minuli rad (mrtvi rad) i determinira živi rad. primjenjujući na tehničke i proizvodne probleme vlastiti mozak koji se. jačanje po­ zicije organiziranja. Kako ménagement preferira inženjere i ljude s fa­ kultetskom diplomom. . Henry Holt. Asimilira­ nje u potrebama i aspiracijama. 8. kad možete staviti na njega jaram i mjeriti rezultate njegova rada. loc.. autor ovog izvještaja. I960. Doubleday. »čežnja da se aktivno pridruže.

Bitna obilježja ovog procesa nisu ni na koji način promi­ jenjena povećanjem broja dioničara. Robovi razvijene industrijske civilizacije su sublimirani robovi. Takav način egzistiranja nije prevla21 ) Je li još uvijek potrebno optuživali ideologiju »revolu­ cije upravljanja«? Kapitalistička proizvodnja se odvija posredstvom investiranja privatnog kapitala jer je privatno iscjeđivanje i prisvaja­ nje viška vrijednosti. materijalne spone: vje­ ština koju stiču u rafineriji. Presses Universitaires. snaga). . a u sklopu obimne hijerarhije izvršnih i upravnih odbora koji se proširuju daleko preko pojedinačne ustanove u znan­ stveni laboratorij i istraživački institut. 25. a poslodavac nije voljan da mu i h pruži . 22 ) Pogledaj str.46 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 47 soko amerikanizirane Caltex rafinerije. i dalje. doista. .legitimne' zabrinutosti kad delegati ozbiljno uzimaju falsificirane bilanse Francus­ kih ogranaka i kad su zabrinuti zbog nepovoljnih udjela koje su zaključile te filijale. Mržnja i frustacija su lišene svoje određene mete. .. te kapital. Francuska. ο ličnoj i nacionalnoj sigurnosti donose na mjestima nad kojima čovjek nema kontrole. Uprava Caltexa može. . oni počinju pokazivati znakove . kao stvar. može poslužiti karakteriziranju ovog smjera. ni asimiliranje različitih gru­ pa zanimanja. Postaje to borba lojalnosti . n o . te što da napravimo povodom njih. instrument dominacije čovjeka nad čovjekom. Tako iz shvaćanja ο živom i nerazorivom sporazumu s Caltexom proizlazi da radnici misle ο financijskom poslo­ vanju firme s neočekivanom usredotočenošću i lucidnošću. 2 3 ) François Perroux. odgode svoje zahtjeve za povišenjem plaća.Comités d'enterprise' ispituju i raspravljaju ο ra čunima kompanije s istom ljubomornom pažnjom koju bi im posvetili savjesni dioničari. Paris. p r o b l e m je bio već riješen i sindikatu nije pri­ pala zasluga udovoljenja pritužbi. sve stvari za koje smo se b o r i l i korporacija sad daje radnicima. no oni su robovi jer ropstvo nije određeno — »ni poslušnošću niti težinom rada. mnogo­ struke socijalne beneficije na koje mogu računati u slučaju nagle smrti. M i istražujemo« L a b o r L o o k s a t L a b o r . nesposobnosti za rad. Delegati u . . u: La N e f . . Kad sam slijedeći dan zakazao sastanak s upravom or ganizacije poduzeća. na kraju. zadovoljno trljati r u k e kad se sindikati slažu da. Ovo proširenje njihove sigurnosti preko produktiv­ nog perioda života n a p r o s t o je na temelju toga što pripadaju firmi. bi se sastali u holu sindikata i razgo­ varali ο pritužbama k o j e su podnijeli radnici. str. Moramo pronaći druge stvari koje r a d n i k želi. III. vol. Le Salaire de la technique.. bitno obilježje je premoćna racionalnost u ovom besmislu. odvajanjem vlasništva od uprav­ ljanja. str. 40. ni pro­ mjena u karakteru teškog rada. M i istražujemo. u Ambèsu. . a tehnološki veo prikriva reprodukciju nejednakosti i porobljavanja 2 2 ) . Santa B a r b a r a : Center for the Study of Democratic Institutions. društvene. Oni se usuđuju da idu tako daleko da osporavaju troškove proizvodnje i sugeriraju mjere za štednju. U formi mnogih sloboda i komfora. radi potrebe novih investicija. starosti. A C o n v e r s a t i o n . nacionalnu vladu i nacionalni cilj. za razliku od fizičke (glad. onrpreuzimaju funkciju birokrata u mašini korporacije. 27. Novo. 16. Radnička klasa nije više živa opozicija postojećeg društva. 1958.« 20 ) (4) Novi tehnološki svijet rada tako ojačava slabljenje pozicije radničke klase kao pozicije negacije. No. Dominacija je transformirana u upravljanje 2 t ) · Kapitalisti šefovi i vlasnici gube svoj identitet kao odgovorni akteri. 19R3. ozbiljne bolesti. 20 ojačana rezultatima tehnološke organizacije proizvodnje na drugoj strani branika — na strani organizacije i direkcije. To je čista forma sužanjstva: egzistirati kao instru­ ment. 1959. već statusom pukog instrumenta. lična ovisnost. 28. a niti izjednačenje u sferi konzumacije. T e n d e n c i j u integracije u Sjedinjenim Državama ilustrira slijedeća z a p a n j u j u ć a izjava sindikalnog vođe Ujedinjenih au­ tomobilskih radnika: »Često . reduciranjem čovjeka na status stvari« 2 3 ). Radnici te ustanove su svjesni spona koje ih udružuju s preduzećem: »To su profesionalne. te dubina preduslovljenosti koja oblikuje instinktne porive i aspiracije zamra­ čujući razliku krive i istinite svijesti. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e . 600. Jer činjenicu da se odluke ο životu i smrti. ne može kompenzirati ni korištenje administrativne kontrole. Opipljiv objekt eksploatacije iščezava iza fasade objektivnog realiteta. činjenica da su se navikli na od­ ređene proizvodne odnose koji su tamo ustanovljeni. Paris. str. a s tehničkim progresom kao njezinim instrumentom biva perpetuirana i intenzivirana nesloboda u smislu čovjekova podređivanja proizvodnom aparatu. Ta tendencija je ) Serge Mallet.

kad ne osjeća da je stvar. bio sposoban da zadrži i. Po toj pretpostavci bi neprijatelj ostao »permanentan«. Izgledi sputavanja vrlo realnu mogućnost nuklearnog rata. poveća životni standard za sve veći dio stanovništva.48 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DrUSTVO 49 dan kad je ta stvar oživljena i kad bira svoju mate­ rijalnu i intelektualnu hranu. koliko će ono stajati i za koliko će ga vremena dobiti» 2 5 ) . već za­ tvoren krug koji obuhvaća i Gospodara i Slugu. I obratno. Njihova je duž­ nost da izmisle nov sistem oružja i da uvjere rukovodioce vojske da budućnost njihove vojne profesije. planera i naučen jaka uposlenih u velikim industrijama i zaduženih za interese svojih poslodavaca. zanemarujući ) Stewart Meacham. permanentnoj ekonomiji odbrane. L a b o r a n d t h e C o l d W a r . njega neće izmijeniti sami po sebi ni djelomična nacionalizacija ni prošireno učešće radnika u rukovođenju i profitu. Vladajući javnim i privatnim poslovanjem. Sve dok su radnici afirmativna snaga i podu­ pirači sistema dominacije. Postoji li bilo kakav izgled da bi pukao ovaj lanac porasta produktivnosti i potiskivanja? Odgovor bi zahtijevao pokušaj da se suvremeni razvoj projicira u budućnost uz pretpostavku relativno normalne evolucije. i posredstvom njih. zgodna. — Ovo. istovremeno zadržava unutar sebe. onima koji se oslanjaju na tehničare kao svoje planere i egzekutore? » . pokretna stvar. povećanju nataliteta stanovništva. 2 4 ) Ako se proizvodne ustanove oslanjaju. kako reifikacija tendira da postane totalitarna na osnovu svoje tehnološke forme. Ame­ rican Friends Service Committee. 24 Tad bi produžena suprotnost između proizvodnih sposobnosti društva i njihova destruktivnog i ugnjetavačkog korištenja tražila intenzivirane napore da se zahtjevi aparata nametnu stanovništvu — da se odstrane ekscesivni potencijaliteti. Ta spo­ sobnost se potvrdila uprkos svjetskim ratovima i ogromnom fizičkom i intelektualnom nazadovanju koje su donijeli fa­ šistički sistemi. 25) Ibid. na vojsku. Jed­ na od njih je inherentna u samom tehničkom progresu — upravo automacija. . odista. vojska se oslanja na korporacije »ne samo radi svoga oružja već i radi njihova znanja kakvo je oružje njoj potrebno. Materijalna baza za ovu sposobnost bi i nadalje bila na raspolaganju u a) b) c) d) porastu produktivnosti rada (tehnički progres). a i budućnost zemlje ovisi ο kupovanju toga što su oni izmislili«. u svrhu samoočuvanja i rasta. Zatvoreni krug je. i posredstvom toga. visoke tehnološke utrke u nao­ ružanju oduzeo je iz ruku odgovornih službenika vlade inici­ jativu i moć da donose presudne odluke i dao je u ruke tehni­ čara. Postoje centrifugalne tendencije iznutra i izvana. 1959. sistem tako ide ka totalnom upravljanju i totalnoj ovisnosti ο upravljanju. Upravljaju li tehničari ili njihova vladavina pripada drugima. adekvatna sli­ ka društva koje samo sebe širi i perpetuira u vlastitom una­ prijed utvrđenom cilju — gonjeno porastom potreba koje ono stvara i. tj. kad je čista. čak. da se kreira potreba za kupovanjem dobara koja moraju biti prodana uz profit. ekonomsko-političkoj integraciji kapitalističkih ze­ malja i izgradnji njihovih odnosa s nerazvijenim područjima. str. te želja da se radi na njihovoj proizvodnji i stvaranju. U isto vrijeme kapi­ talizam bi. Philadelphia. i nadalje. Smatram da je širenje automacije više nego kvantitativan rast mehanizacije — ona je promjena u . komunizam bi na­ stavio da koegzistira s kapitalizmom. — tj. 9. pritisak današnje. . Ova uzajamna ovisnost nije više dijalektički odnos Gospodara i Sluge koji puca u borbi za međusobno priznavanje. jača­ jući unaprijed zasnovanu harmoniju između interesa velikih javnih i privatnih korporacija i njihovih mušterija i slugu. uprkos intenziviranju proizvodnje razornih sredstava i metodičkom rasipanju sredstava i sposobnosti. sami organizatori i upravljači sve više ovi­ se ο mašineriji koju organiziraju i kojom upravljaju.

tako. i mora prestati da bude. 596. — tj. Automacija bi. Dietz Verlag. Izgleda da je automacija do granica tehničke mogućnosti inkompatibinla s dru­ štvom baziranim na privatnoj eksploataciji ljudske radne snage u procesu proizvodnje. Postupajući tako. postaje neovisan producirajući objekt. jer. odista. Pogledaj također str. 1953. na kojoj sad još uvijek počiva (društveno) bogatstvo. veliki katalizator razvijenog in­ dustrijskog društva. Kad je zadobiven određen tehnički nivo. već prisvajanje njegove proizvodne snage. Umjesto da bude glavni akter procesa produkcije. . razvoj društve­ nog individuuma. u Sje­ dinjenim Američkim Državama rukovodstvo radnika. ο primjeni znanosti na proizvodnju . . njihova efikasnost ovisi ο postignutom stupnju znanstvenog i tehnološkog progresa — drugim rije­ čima. str. mjera bogatstva. Berlin. stvorene samom velikom industrijom. Na suvremenom stupnju razvijenog kapitalizma orga­ nizirana radnička klasa se suprotstavlja automaciji koja ne kompenzira zaposlenost. Krađa tuđeng radnog vremena. To bi bila povijesna transendencija prema novoj civilizaciji. Takva racionalizacija nailazi na čvrst otpor od strane radnika. po svo- . transupstancijaciju radne snage. te. već se čovjek odnosi spram njega kao nadziratelj i regulator .50 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 51 karakteru bazičnih proizvodnih snaga 2 δ ) . taj otpor nije praćen političkom radikalizacijom. str. Višak rada mase prestaje biti uslov razvoja općeg bogatstva. Ljudski rad nije više zatvoren u proizvodni proces. 43. prouzrokovati dalekosežnu depresiju i. Drugim riječima. 27 26 Automacija je. U zapadnom svijetu to bi izazvalo opasnost u pogledu presti­ ža u njegovoj internacionalnoj poziciji i prisilio bi ga da ubr­ za racionalizaciju proizvodnog procesa. Tako se ruši onaj način proizvodnje koji počiva na promet­ noj vrijednosti . postavši proces materijalne proiz­ vodnje. stvaranje zbiljske moći ovisi manje ο radnom vremenu i kvantitetu ut­ rošenog rada nego ο moći instrumenata pokretnih u toku rad­ nog vremena. No. automacija u sovjetskom sistemu mo­ že brže proslijediti posredstvom moći totalnog upravljanja. javlja se tad kao mizerna baza spram one novorazvijene. reifikacija ljudske radne snage bi slomila postvarenu formu režući lanac koji veže čovjeka za mašineriju. na osnovu toga. Ova mogućnost postaje utoliko realističnija što se bor­ ba za prestiž između kapitalizma i komunizma pomjera od vojnog i društvenog na ekonomsko polje. Cim ljudski rad u svojoj neposrednoj formi prestane biti veliki izvor bogatstva. u kojoj ova. Marx je naslutio njene eks­ plozivne tendencije: »Industrijska napredovanja velikih razmjera. on sad stoji izvan njega . radno vrijeme pre­ staje biti. Ona je eksplozivan ili neeksplozivan ka­ talizator u materijalnoj bazi kvalitativne promjene. ) Karl Marx. Gotovo stoljeće prije nego što je automacija postala stvarnost.. . društveni proces automacije izražava transformaciju ili. G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s ­ c h e n O e k o n o m i e . i sam subjekt. me­ hanizam posredstvom koga čovjeka porobljuje njegov vlastiti rad. Potpuna automacija u domenu nužnosti bi otvorila di­ menziju slobodnog vremena kao onu u kojoj bi se konstitu­ iralo čovjekovo privatno i društveno biće. odvojena od čovjeka. Ti instrumenti i njihova moćna efikasnost nisu u razmjeru s neposrednim radnim vremenom koje zahtijeva i njihova proizvodnja. Radnička klasa insistira na eksten­ zivnom korištenju ljudske radne snage u materijalnoj proiz­ vodnji i utoliko se opire tehničkom progresu. Odatle slijedi da i prometna vrijednost nužno prestaje biti mjera upotrebne vrijednosti. isto tako kao što i nerad manjine prestaje biti uvjet razvoja univerzalnih sposobnosti čovjeka. tehnički instrument za promjenu kvantiteta u kvalitet. . kontinuirano zaustavljanje automacije može oslabiti konkurentsku nacionalnu i internacionalnu po­ ziciju kapitala. . i dalje. U najmanju ruku. 592. . Dovedena do savršen­ stva. 2 7 ) ) Pogledaj. . ona se suprotstavlja efikasnijem korištenju kapitala — priječi intenzivirane napore da se podigne produktivnost ra­ da. revolucionirala cijelo društvo. njegovo razumijevanje prirode i vladanje njome posredstvom njegova društvenog bića — jednom riječju. U ovom preinačenju nije više glavni potporanj proizvodnje i bogatstva neposredan rad koji vrši sam čovjek niti je to nje­ govo radno vrijeme. reaktivirati sukob klasnih interesa. . preciznije.

javni radovi širokih razmjera. Vjerujem da će do­ minantni interesi postepeno i oklijevajući prihvatiti te zahtje­ ve i da će povjeriti svoje prerogative efikasnijoj moći. službenika i slično. Ove centrifugalne sna­ ge se još uvijek dadu srediti unutar postojećeg. da li bi sovjetsko društvo. i dalje. nakon što je postiglo cilj »dostizanja i prestizanja«. opsežna društvena sigurnost. simultane su s njima. a radnički predstavnici će neizostavno biti uključeni u dalekosežna po­ gađanja oko nacionalne političke ekonomije« 2 9 ) . ο sposobnosti ovla­ štenih interesa da adaptiraju kako sami sebe tako i svo­ ju ekonomiju zahtjevima države dobrobiti. str. izgledi za suzbijanje toka centrifu­ galnih tendencija ovise. a uz planirano zadovoljenje još uvijek nepodmirenih vitalnih potreba — već je ona prisiljava na to. samo znak i prednost historijske zaostalosti. njegove ekonomske i političke institucije bitno su različite (totalna nacionalizacija i diktatura). »Politički. 319. Wright Mills.. možda. Pod tim uvjetima. s velikim sektorima koji su još uvijek na pretehnološkoj razini. New York: . ne prekoračuje okvir koji je zajed­ nički nacionalnim i grupnim interesima (pri čemu su ovi po­ sljednji izručeni i podređeni prvima). U tome kursu su vitalne potrebe po rangu iza prioriteta vojnih i političkih potreba ili. New York: Oxford Uni­ versity Press. bilo sposobno da liberalizira totalitarne kontrole u tolikoj mjeri da bi se mogla odigrati kvalitetna promjena? 30 ) Jaki segmenti borbenog radničkog pokreta u onim manje razvi­ jenim kapitalističkim zemljama gdje je taj pokret još uvijek živ (Fran­ cuska. *) Bijeli ovratnik (white collar) jezična je metafora koja ozna­ čava zanimanja koja nisu manuelni rad (plavi okovratnik — blue collar). može rezultirati po­ rastom sindikalne svijesti tih grupa. planiranje u nacionalnim i internacionalnim razmjerima. 31 ) U vezi s ovim pogledaj moj S o v i e t Columbia University Press. bez restrikcija na produktivnost koje nameću interesi privatnog profita. — Op. Kako u tom procesu raste udio inženjera. Realiziranje težnje da se element bijelih ovratnika obuhvati organizacijom indu­ strijskih sindikata 2 8 ) . baš ta historijska zaostalost — u uslovima prestiža u koegzisten­ ciji — prisiljava na totalan razvoj i kontrolu svih sredstava pod diktatorskim režimom? I. napokon. politička radikalizacija bi morala biti praćena izrastanjem neovisne političke svijesti i akcije unu­ tar grupa bijelih ovratnika * ) . sovjestsko društvo je na ranijem stupnju industrijalizacije. Ioc. i dalje. prisustvo više radnika . Historijska zaostalost ne samo da sankcionira sovjetsku industrijalizaciju u tome da teče bez planiranih rasipanja i antikviteta. Također i ovdje opadanje udjela ljudske radne snage u proizvodnom procesu znači umanjenje političke moći opocizije. 11. Italija) odmjeravaju svoje snage s p r a m snage ubrzane tehnologij­ ske i političke racionalizacije u autoritarnoj formi. M a r x i s m . međutim. proširen program inostrane pomoći. mo) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l g i c a l Chan­ g e . tehničara. Urgentnost inter­ nacionalne borbe za prestiž će vjerovatno ojačati snage ove raciona­ lizacije i pogodovat će adaptaciji i savezu s predominantniin tendenci j a m a u najrazvijenijim industrijskim područjima. u sovjetskom društvu 3 1 ). W h i t e C o l l a r . ako uopće uspije.52 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 30 53 jim ciljevima i sredstvima. Isprepletenost ova dva aspekta pojačava teškoće ana­ lize. prev. U te zahtjeve spa­ da ogroman porast usmjerenja od strane vlade. čak i djelomična nacionalizacija ). 1958.Raspravljanje je već od početka konfrontirano s dvostrukom inkomparabilnošću: a) kronološki. Ima li izgleda da ta veća racionalnost industrijalizacije. kao grupe koja vrši pritisak bit će još više proširena. str. mali iz­ gledi u razvijenom industrijskom društvu. 28 žda. 195ft. te porast nje­ nih troškova. s druge strane. Masovna baza radnika. za to su. u prvom redu. i b) strukturalno. no teško da bi urodilo njihovom političkom radikalizacijom.bijelih ovratnika* u radničkim sindikatima dat će liberalnim i radničkim zagovor­ nicima šansu da s više osnova identificiraju interese radnika s interesima zajednice u cjelini. Pređimo sad na izglede apsorbiranja društvene prom­ jene u drugom sistemu industrijske civilizacije. 29 ) C . cit. iščezne onda kad je postignut razvijen stupanj? Da li.

kako liberalna tako i autoritarna društva. (a to je odlučno!) načinom na koji se ona stvara. te da cilj mora biti operativan u sredstvima kojima se zado­ biva. pred tim argumentima je detronizirana repre­ sivna ideologija ο slobodi. Za razliku od ove koncepcije. Istina. D r u š t v e n i u g o v o r . mora im se pokazati »pravi put« koji oni traže 3 2 ) . ujedno. oslobođenje. Zato bi potiskivanje. Marx. nužno. koji izvire iz novog načina proizvod­ nje. ali ju je teško opovrgnu­ ti. pa tek onda oni mogu znati što se zbiva i što oni sami mogu učiniti da to izmijene. Štaviše. ) Ruso. Marxov stav da oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase postavlja to a priori. nužno je da njihovo oslobođenje dođe izvana i odozgo. faktički razvoj u sadašnjem komunistič33 ) K . mora biti djelovanje prisile i uprav­ ljanja — nije samo srž sovjetskog marksizma već. u nužnosti koja ograničava njihovu slobodu i humanitet i nasuprot njoj. ni po veću cije­ nu. Njena je zasluga što priznaje. u predominantnim uslovima materijalne i intelektualne zaosta­ losti. dijalektička logika insistira. i 34. i teza teoretičara »prosvijećene diktature« od Platona do Rousseaua. preciznije. pojavljuje se u socijalističkoj revoluciji. kvalitativna promjena iz starog u novo društvo se dogodila početkom te faze. Prema Marxu je »druga faza«. prije nego što društvo može postati slobodno. bez mnogo hipokrizije. u onoj mjeri u kojoj su robovi prekondicionirani da egzistiraju kao robovi i da bu­ du zadovoljni u toj ulozi. taj argument ne može odgovoriti na vječno živo pitanje: tko odgaja odgajivače i gdje je dokaz da su oni u posjedu »dobra«? Pitanje ne može biti apsolvirano na osnovu argumenta da je ono jednako pri­ mjenljivo na određene demokratske forme vladavine u koji­ ma sudbonosne odluke ο onome što je dobro za naciju donose izabrani predstavnici (ili. Odista. To je dru­ štvo u kome ranije objekti produktivnosti prvi put postaju ljudska bića koja planiraju i upotrebljavaju instrumente svo­ ga rada za realizaciju svojih vlastitih ljudskih potreba i spo­ sobnosti.54 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 55 Argument historijske zaostalosti — prema kome. također. ipak. Jedini moguć izgovor (koji je do­ sta slab!) za »prosvijećenu diktaturu« jest da očajan rizik 32 koji ona uključuje. I. izd. od rizika koje sad preuzimaju velika. . vide i misle. No. vjerovatno. nametnuto nužnošću. doslovno. K r i t i k a 1950. suprotno jeziku brutalnih činjenica i ideologije. Revolucija je. bilo istinska samonametnuta nužnost. Socijalizam mora postati zbilja s prvim aktom revolucije jer on mora biti već u svijesti i akciji onih koji su nosili revoluciju. 21 G o t s k o g p r o g r a m a . Kultura. mora robove osposobiti da uče. to­ kom koje novo društvo »nosi na sebi tragove starog društva iz čije utrobe izlazi« 3 3 ) . po kojoj ljudska sloboda može cvjetati u životu ispunjenom mukotrpnim radom. siromaš­ tvom i glupošću. 1949. Prosvjeta. nije očajniji. konstituirana u prvoj fazi. Na osnovu toga je prvom fazom određen i prelaz od »svakome prema njegovu radu« na »svakome prema njegovim potrebama« — i to ne samo stvaranjem tehnološke i materijelne baze već. ono mora stvoriti materijalne preduvjete slobode za sve svoje članove. Kontrola proizvodnog procesa od strane »ne­ posrednih proizvođača« treba injicirati razvoj koji distingvira povijest slobodnih ljudi od prethistorije čovjeka. da robovi moraju biti slo­ bodni za svoje oslobođenje prije nego mogu postati slobodni. 20. također. kraj i na kraju kapitalističkog sistema. nadalje. Lagano joj se izrugivati. tu je i »prva faza« socijalističke izgradnje. koje potvrđuju izabrani predstavnici) — izabrani u uslovima efikasne i dobrovoljno prihvaćene indoktrinacije. pri svoj svojoj istinitosti. ma­ terijalne i intelektualne uslove koji sprečavaju genuino i in­ teligentno samoodređenje. Najprije mora kreirati bogatstvo pa ga tek onda raspodjeljivat prema slobodno razvijenim potre­ bama pojedinca. »Političko telo će ga prinuditi slobo­ dom« »da vide predmete onakve kakvi su. ponekad onakve kakvi treba da izgledaju«. Prvi put u historiji ljudi bi djelovali slobodno i ko­ lektivno. Kvalita­ tivno nov način života. str. Socijalistička izgradnja počinje prvom fazom revolucije. Pa. No. str.

vjerovatnije je da će se poravnati nego da će ojačati suprotnost između rasta pro­ izvodnih snaga i njihove porobljavajuće organizacije. poslije kratkog »herojskog perioda« boljševičke re­ volucije. Druga polovica istine je u tome da bi kvantitativna promjena još uvijek morala biti obrnuta u kvalitativnu promjenu. 1953. pa se prelaz iz kapitalizma u socijalizam. Ι-ί. S . 11. Ukoliko bi ta promjena ostavila netaknutu materijalnu bazu društva (na­ cionalizirani proizvodni proces). Zrelo i slobodno indu­ strijsko društvo bi i nadalje ovisilo ο podjeli rada. uprkos re­ voluciji. Na takvu nejednakost prinuđavaju genuine društvene potrebe. Shodno to­ mu. 35) »Economic Problems of Socialism in the U . ona je stavila u pokret također i snage koje tendiraju k to­ mu da perpetuiraju tehnički progres kao instrument domina­ cije. str.« (1952). univerzalno svestrano obrazovanje u smjeru izmjenljivosti funkcija — to su preduslovi. To je istinit dio u tezi sovjetskih marksista da preovlađujuća suprotnost »zaostalih proizvodnih odnosa i karak­ tera proizvodnih snaga« može biti razriješena bez eksplozije i da se »usklađenost« ova dva faktora može postići putem »postepene promjene« 3 6 ) . radne sate i povećavajući komfor. Nacionalizirana ekonomija će moći eksploatirati pro­ duktivnost rada i kapital bez strukturalnog otpora 3 4 ) reduci­ rajući. tehnički zahtjevi. izgleda. u ovećoj mjeri. Prelaz u takvo stanje nije evo36) Ibid. Nema razloga za pretpostavku da će tehnički progres plus nacionalizacija rezultirati »automatskim« oslobođenjem i odriješenjem snaga negacije. C u r r e n t S o v i e t P o l i c i e s . proizvođače« (radnike) od kontrole nad sredstvima za pro­ izvodnju i tako vodi ka klasnim razlikama u samoj osnovi si­ stema. zacijelo. Tehnički pro­ gres će uroditi kontinuiranim porastom životnog standarda te liberalizacijom kontrola (ponovo. sredstva unaprijed presuđuju i sam cilj. š t o su oni koji vladaju sposob­ niji da pruže dobra konzumacije. Organizacija proizvodnog procesa u sovjetskom sistemu. odvaja »neposredne S4 ) Ο razlici strukturalne rezistencije i rezistencije koja se može uklopiti u proces organizacije pogledaj m o j S o v i e t M a r x i s m . Na­ stavlja se porobljavanje čovjeka instrumentima njegova rada u visoko racionaliziranoj. Pa ipak. Praeger. koju je otvoreno priznao i Staljin 3 5 ) . Partije. str. str. još uvijek. u nestajanje Države. R. bila bi ograničena na poli­ tičku revoluciju. ipak.. New York: F. sniženje radnog vremena na minimum. Pla­ na itd. izvršne i nadzorne funkcije ne bi više nosile privilegije vladanja životima drugih u nekom posebnom interesu. kao nezavisnih sila nametnutih čovjeku. uvelike efikasnoj formi koja ima sve izglede na uspjeh. Ovo odvajanje je bilo uvedeno na osnovu političke odluke. Ako bi ona mogla voditi ka samoodređenju u samoj bazi ljudske egzistencije. ono nije motor samog proizvodnog procesa. naime u dimenziji nužnog rada. Situacijom neprijateljske koegzistencije mogu se obja­ sniti teroristička obilježja staljinističke industrijalizacije.. i dalje. Dok stvaranje ovih preduslova još uvijek treba da bude djelo nametnutog upravljanja. S . 109. Pa. ne i sadržaji samoodređenja. I sve to bi mogla izvršiti ne napuštajući totalno upravljanje ljudi­ ma. pod pretpostavkom da nu­ klearni rat ili kakva druga katastrofa ne presiječe njegov ra­ zvoj). No. vladajući slojevi su odvojivi od proizvodnog procesa — to jest. u : Leo Gruliow ed. njihovo konstitu­ iranje bi značilo kraj ovog upravljanja. i d a l j e . te fizičke i men­ talne razlike među ljudima. . iz socijalističke baze pro­ izvodnje proizlaze odlučne razlike. ono nije ugrađeno u ovaj proces kao što je to odijeljenost kapitala i rada koja proizlazi iz pri­ vatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Dok su tendencije ka sputavanju kvalitativne promjene u sovjetskom sistemu. a podržava se sve od tada. Distribucija sredstava za podmirenje vitalnih potre­ ba bez obzira na radni učinak. kao kvantitativna promjena. istosmjerne s tendencijama razvijenog kapitalističkog društva. to će stanovništvo biti čvršće vezano za različite vladajuće birokracije. javlja.56 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 57 kom društvu odgađa (ili je na osnovu internacionalne situ­ acije prisiljen da odgađa) kvalitativnu promjenu prema dru­ goj fazi. no. Naprotiv. 14. bila bi to najradikalnija i najkompletnija revolucija u historiji. koja uklju­ čuje nejednakost funkcija. oni su nadomjestivi bez eksplodiranja temeljnih insti­ tucija društva. A. 5.

pretpostaviti da će. Možemo pokušati potražiti uporište u pojmu ο ljud­ skoj prirodi urođenog »nagona za moći«. prije bilo čega drugog. Ove zemlje ulaze u proces industrijalizacije sa stano­ vništvom nenaviknutim na vrijednosti produktivnosti. Želio bih dodati nekoliko primjedbi ο rezoniranju. — tj. također. pod udarom dva velika sistema totalne tehnološke admini­ stracije. Mašinski proces (kao društveni proces) zahtijeva poslušnost spram sistema anonimnih moći — totalnu sekularizaciju i destrukci­ ju vrijednosti i institucija čija desentifikacija jedva da je otpočela. To je pogotovo slučaj u zemljama gdje su najvitalnije potrebe stanovništva daleko od toga da budu za­ dovoljene. razviti (ili. Možemo li prihvatiti pretpostavku da će komunistički sistem. relativnu autonomiju u konkurenciji s dva džina. s dovoljno razloga. Međutim.i antiindustrijskom kulturom (Italija. čimbenik unutarnje situacije dva suprotstavljena društva. I ovdje je. predtehnološke oblike. gdje očajan životni standard traži. Imperativ apsolutnog korištenja tehničkog progresa i nadzivljavanja na osnovu superiornog života može se pokazati jači od rezistencije ovlaštene biro­ kracije. u velikoj mjeri. pak. ko­ je se često čuje. izgleda. Ona se događa u historijskoj situaciji u kojoj društveni kapital. u najmanju ruku. dezintegracija ovog otpora proteći u liberalnim i de­ mokratskim formama? Da li nerazvijene zemlje mogu uči- . Drugim riječima.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 59 lucioni. morala bi zaustaviti materijalni i intelektualni rast na onom stup­ nju na kome je dominacija još uvijek racionalna i ima pred­ nosti. količine en masse. s ogrom­ nom većinom stanovništva koje još nije transformirano u radnu snagu odvojenu od sredstava za proizvodnju. u svojim postojećim formama. to učinila. široko je raspro­ stranjeno stanovište da održanje nezavisnosti zahtijeva veoma brzu industrijalizaciju i postizanje stupnja produktivnosti koji bi osigurao. Da bi. čak i na osnovama potpu­ no nacionalizirane i planirane ekonomije. da bi novi razvoj zaostalih zemalja mogao ne samo promijeniti perspektive razvijenih industrijskih ze­ malja već. Pogodu­ ju li takvi uslovi stjecanju ujedno industrijalizacije i oslobo­ đenja — bitno različitom načinu industrijalizacije koji bi sagradio proizvodni aparat ne samo u suglasnosti s vitalnim potrebama ljudi već i s ciljem pacifikacije borbe za opsta­ nak? Industrijalizacija u ovim zaostalim područjima se ne zbiva u vacuumu. radije da će na osnovu internacionalne borbe za prestiž biti prisiljen da razvije) uslove koji bi pripremili taj prelaz? Postoje jaki ar­ gumenti protiv ove pretpostavke. konstituirati »treću silu« koja treba da izraste u relativno nezavisnu silu. već revolucionarni proces. iz kapitalističkog ili komunističkog bloka — ili od oba. zemlje u kojima industrija­ lizacija koegzistira s neuništivom pred. potreban prvobitnoj akumulaciji. U istim tim zemljama inertnost predtehnoloških i čak predburžoaskih običaja i uslova pruža jak otpor takvom nametnutom razvitku. efika­ snosti i tehnološkog racionaliteta. štaviše. Apostrofira se moćan otpor koji bi pružila ušančena birokracija — otpor čiji je raison d'être upravo isti onaj motiv koji pokreće potrebu za stvara­ njem preduslova oslobođenja. mehaniziranu i standardiziranu masovnu proizvodnju i distribuciju. U ovakvim uvjetima transformacija nerazvijenih dru­ štava u industrijska mora napustiti. odlučan faktor globalna situacija koegzisten­ cije koja je postala. borba na život i smrt s kapitalističkim svijetom. već da li će ona biti sposobna da spriječi zadobivanje takve razine. već dugo. Nije pitanje u tome da li će komunistička birokracija »napustiti« svoju privile­ giranu poziciju onda kad se postigne nivo za moguću kvali­ tativnu promjenu. Na osnovu prethodnog ra­ spravljanja: postoje li ikakvi znakovi da bi bivša kolonijalna i polukolonijalna područja mogla utrti put industrijalizaci­ je bitno različit od kapitalizma i suvremenog komunizma? Postoji li išta u autohtonoj kulturi i tradiciji tih područja što bi moglo indicirati takvu alternativu? Ograničit ću svoje primjedbe na modele onih zaostalih zemalja koje su već u procesu industrijalizacije. naime. izvana. to je u visokom stupnju dubiozan psihološki pojam i uvelike nea­ dekvatan za analizu društvenog razvoja. Može li se. Egipat). mo­ ra biti dobiven. na kome stanovništvo još uvijek može biti vezano za službu i za interese države i drugih postojećih institucija. što je moguće brže.

naročito T e r r e s v i v a n t e s . vjerovatno. Kasno industrijsko društvo je više uvećalo nego što 38 ) »Slobodnog« vremena. A gdje to nisu. No. 37 i usmjere.60 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE . Čak i u ovim apstraktnim pretpostavkama moramo uvažiti brutalnu ograničenost samoodređenja. dovesti do perioda totalne administracije. rad neophodan za opstanak bi se transcendirao prema radu za zadovoljenje ljudskih potreba. Izgleda da je ta država u stanju da podiže standard života kojim se upravlja. država prosperiteta je. Za sada ni­ šta ne indicira takvu promjenu. Autohtoni progres izgle­ da zaista moguć u područjima u kojima su prirodna bogat­ stva. a ne samo za opstanak. a ne »dokolice·. nametnut tim zemljama. tradicionalnih načina ži­ vota i djelatnosti — otpor koji nije napušten čak pri vrlo opipljivim izgledima na bolji i lakši život — da li bi ta predtehnološka tradicija. . veći su izgledi da će razvoj. 1961. država neslobode jer je njeno totalno upravljanje sistemat sko ograničenje (a) »tehnički« dostupnog slobodnog vreme­ na 3 8 ) . ili više-manje terorističkom sistemu prvobitne akumulacije. oštrijeg i krućeg od onog koji prolaze razvi­ jena društva koja mogu graditi na ostvarenjima liberalisti­ čkog razdoblja.(leisure time) jer ona prosperira u razvijenom industrijskom društvu. da ga procijene ) U vezi s ovim aspektom pogledaj vanredne knjige Renéa Dumonta. uza svu svoju racionalnost. JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 61 niti historijski skok iz predtehnološkog u posttehnolosko drušvto u kome ovladani tehnološki aparat može pružiti ba­ zu za genuinu demokraciju? Naprotiv. ne bi li mogla biti pospješena postepenom i djelo­ mičnom pomoći tehnologije — u okvirima tradicionalnih formi? U tom slučaju. štaviše. postat će predominantni uslovi koji ne egzistiraju ni u starim ni u industrijski razvijenim društvi­ ma (i nikad nisu u njima postojali). Jedva se može i zamisliti revolucija kao spontana akcija — revolucija koja bi injicirala ukidanje mentalne i materijalne eksploatacije i izgradila pretpostavke za novi razvoj. još uvi­ jek dostatna za human život. P a r i s . agrarna reforma i reduciranje nata­ liteta bili bi preduslovi. umjesto nametanja tehnologije na tradicionalne načine života i djelatnosti. koje su tradicionalne forme onesposobile za osiguranje razvoja humanog života. sama po sebi. Država prosperiteta i ratne angažiranosti Kao rezime proizlazi: izgledi sputavanja promjene. ovise ο mogućno­ stima države prosperiteta. »neposredni proizvođači« bi imali šansu da vlastitim radom i u slobod­ nom vremenu kreiraju svoj vlastiti progres. autohtoni pro­ gres pretpostavlja promjenu u politici dvaju velikih indu­ strijskih blokova moći koji danas oblikuju svijet — napušta­ nje neokolonijalizma u svim njegovim formama. u svom funkcioniranju. ako su oslobođena od zahvata ugnjetavanja. Društvena revolucija. mogla postati izvor pro­ gresa i industrijalizacije? Takav autohtoni progres bi zahtijevao planiranu poli­ tiku koja bi. ove proširila i poboljšala na nji­ hovim vlastitim osnovama eliminirajući tiranske i eksploatatorske snage (materijalne i religiozne). Da sumiramo: zaostala područja će. U takvim uslovima opadanje slobode i opozicije nije pitanje moralne i intelektualne pokvarenosti i korupcije. n o . Samoodređenje bi teklo iz osnove. podleći ili jednoj od različitih formi neokolonijalizma. (c) inteli­ gencije (svjesne i nesvjesne) kadre da razumije i realizira mogućnosti samoodređenja. izgleda da je moguća još jedna alternativa 3 7 ) . To je objektivan društveni proces utoliko što su proizvodnja i raspodjela sve veće količine dobara i uslu­ ga u kolotečini racionalnog tehnološkog odnosa. ko­ je pruža politika tehnološkog racionaliteta. No. Pion. Ako industrijalizacija i uvođenje tehnologije u zaostale zem­ lje naiđu na jak otpor autohtonih. ο intenziviranom razvoju i eks­ panziji produktivnosti. (b) količine i kvaliteta dobara i usluga »tehnički« do­ stupnih za podmirenje vitalnih potreba čovjeka. ne bi označili industrijalizaci­ ju po uzoru razvijenih društava. — Naime. neslobodna je uto­ liko što njome upravlja biznis i politika. no. Ova sposobnost je inherentna u svim razvijenim industrijskim društvima u kojima tehnički aparat kao predominantni tok zbivanja — us­ postavljen kao odvojena sila nad čovjekom i iznad njega — ovisi.

Jedva se može i zamisliti odbacivanje države prospe­ riteta u ime apstraktnih ideja slobode. Mason T h e C o r p o r a t i o n i n M o d e r n S o c i t y . moglo je biti kalkulirano izbjegavanje i ponovno zadobivanje balansa. zaštićivanju ugnjetavačkih obilježja društva koje prethodi državi prosperiteta. sistem kontrabalansirajućih snaga. Gubitak ekonomskih i političkih sloboda. No. Da bi bila efikasna. pluralistička administracija daleko bo­ lja od totalne. Porast produktivnosti rada. materijalne i mentalne robe koje se nude mogu biti loše. ono za društvo kao cjelinu). zašto da oni žele da sami za sebe misle. još uvijek pruža neizmjerno veću sigurnost nego vladavina iznad zakona ili bez njega. 235. One nastoje da postojeće u cjelini učine imunim protiv negacije. pa mogućnost kvalitativne promjene preostaje jedi­ no izvana. indoktriniranje. Snage u kontrabalansu ne uključuju one snage koje se suprotstavljaju cjelini 4 0 ). S . moramo postaviti pitanje: ne ubrzava li pluralistička forma organi­ zacije društva destrukciju pluralizma? Razvijeno industrij­ sko društvo je. ona reduci­ ra upotrebnu vrijednost slobode. neka pojedinačna organizacija je mogla ublažiti udar druge. dobra reputacija. str. može izgledati neznatna šteta u državi sposobnoj da zaštiti život kojim upravlja i da ga učini komfornim 3 9 ) . Optužba ugnjetavačkih sposobnosti države prosperiteta služi. osjećaje. ako su ljudi preduvjetovani u tom smislu da potrošna dobra. na postojanju upravo onih uslova koje je nad­ mašila država prosperiteta — naime. bez obzira koliko ograničenog. vanjska politika blokiranja prevladava­ nja postojećeg javlja se kao proširenje istosmjerne unutar­ nje politike. gotovo neizbježan nusprodukt politički manipuliranog indu­ strijskog društva. Te snage se međusobno poništavaju u višem jedinjenju — u zajedničkom interesu da brane i proširuju postojeću pozi­ ciju. ko­ ja ih zadovoljavaju. i dalje. Trgovačka pro paganda. To je racionalan i materijalan osnov unificiranja suprotnosti. JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 63 je reduciralo nužnost parazitskih i alijeniranih funkcija (ako ne za pojedinca. ne isključuju­ ći širenje raznolikosti proizvodnje. . aspi­ racije. Nema razloga da se insisti­ ra na samoodređenju ako je život kojim se upravlja udoban i čak »dobar«. tako. planirano zastarjevanje nisu više neproduktivni rashodi. ništavne — no duh i znanje ne go­ vore protiv zadovoljenja potreba. 39 Kritika države prosperiteta s pozicija liberalizma i kon­ zervativizma (bez ili s prefiksom »neo«) počiva. 40 ) Pogledaj str. Pa ipak je za pojedin­ ca. osjećaju i maštaju? Istina. Na osnovu toga je dizanje životnog standar­ da. da zapriječe kvalitativnu promjenu. u Ε . suvišne. Tako su sputane transcendirajuće političke snage unutar društva.62 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE. U najrazvijenijem stadiju kapi­ talizma to prevladano društvo je sistem pluralizma u kome međusobno konkurentske ustanove koincidiraju u solidari­ ziranje moći cjeline nad pojedincem. kojim se upravlja. odista. 1959. Jedna institucija ga je mogla zaštititi protiv neke druge. na nižem stupnju druš­ tvenog bogatstva i tehnologije. stvara uvećanje viška proizvoda koje dozvoljava sve jaču konzumaciju bilo da je taj višak proizvoda privatno ili centralizirano prisvajan i di­ stribuiran. takva proiz­ vodnja društveno potrebne suvišnosti zahtijeva kontinuiranu racionalizaciju — beskompromisno iskorištavanje tehničkih otkrića i znanosti. Ako su ljudi u tolikoj mjeri zadovoljeni potrošnim dobrima i servisima koje im pruža upravni aparat da se osjećaju sretni. kako iz­ nutra tako i izvana. Cam bridge: Harvard University Press. ) Za kritičku i realističku ocjenu Galbraithove ideologijske kon­ cepcije pogledaj E a r l L a t h a m »The Body Politic of the Corporation«. zašto bi insistirali na drugačijim institucijama za dru­ gačiju proizvodnju drugačijih dobara i servisa? Nadalje. s obzirom na svoje važenje. jednodimenzionalnog političkog ponašanja. da se bore protiv povijesnih alternativa. 223. s obzirom na predominantne tendencije. već elementi osnov­ nih proizvodnih troškova. tada kad je već prevladana određena razina zaostalosti. takođe uključuju misli. koje su realne tekovine prethodna dva stoljeća. Vladavina zakona. Sve dok dominira ova konstelacija. 22. Odiozni aspekti ove kritike po­ kazuju se u borbi protiv opsežnog socijalnog zakonodavstva i adektavnih troškova vlade za sve druge službe osim vojne odbrane.

nezaposlenih i nezapošljivih. Jer. već u toku normalnog stanja stvari. On pri­ jeti u vrijeme mira koliko i u ratu (a možda i više nego za vrijeme rata). Beznadno je dokazivati da civiliza­ cija. Ni rast produktivnosti. Ublažava li konkurenci­ ja. i to ne na osnovu značaja i ekonomskog prodora »sektora« obrane. već na osnovu toga što društvo kao cjelina postaje odbrambeno društvo. radi investicija i mogućnosti uposlenosti u industri­ ji i razonodi. perpetuiranje unapri­ jed zasnovane harmonije između organiziranog i spontanog ponašanja. korisnosti i uvjerenja. opasnost da se pripremanje za totalan nuklearni rat može okrenuti u realizaciju: zastrašivanje služi. dvadeset miliona itd. ocrtane u prethodnim poglavlji­ ma. Mo­ gućnost države izobilja je dovoljno indicirana predominantnim tendencijama tehničkog progresa i dovoljno ugrožena eksplozivnim snagama. manipuliranja i demokracije. izvodi sudbonosnu integraciju više nego što joj se suprot­ stavlja. progonjenih obojenih ra­ sa. Tako je kapitalizam i nadalje suočen s konfliktom između ra­ sta potencijala za pacifikaciju borbe za opstanak i nužnost da se ta borba intenzi vira. To jest. ili odgađa. On nije identičan s postojećim komunizmom ili postojećim kapitalizmom — on je. Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem dominacije. Neprijatelj je zajednički nazivnik za sve što se čini ili ne čini. koja svoju odbranu opravdava takvim kalkulima. Ova đavolska snaga stimulira rast i inicijativu. oni su razboriti ne samo radi prisutnog neprijatelja već. obitavalaca zatvora i mentalnih institucija. On nije u izvanred­ nim situacijama. totalitarizma i sreće. on kontinuirano povezuje realizi­ ranje općih interesa i posebnih ovlaštenih interesa. kao ni visok životni stan­ dard ne ovise ο prijetnji izvana. takođe. Najmoćnija je. Kad su ljudi. trku za veću i bržu prođu i zastarijevanje? Natječu li se po­ litičke partije u pacifikaciji ili u jačoj i skupljoj vojnoj in­ dustriji? Da li proizvodnja »obilja« stvara. neprijatelj je permanentan. U zbivanju su pri­ sutni i drugi činioci koji mogu zapriječiti ugodno poveziva­ nje totalitarizma i srećnosti. zado­ voljenje još neispunjenih vitalnih potreba? Ako su ove prve mogućnosti alternativa istinske mogućnosti. između progresivnog »ukidanja rada« i potrebe da se očuva rad kao izvor profita. svakako.64 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODOeatnONALNO DRUŠTVO 65 Stvarnost pluralizma postaje ideološka. Neprijatelji izvana. a ne nagoni na »obrat« samood­ ređenja. ali ovisi njihovo iskorišta­ vanje za sputavanje društvene promjene i perpetuiranje sužanjstva. Ovaj kon­ flikt perpetuira nehumanu egzistenciju onih koji sačinjava­ ju ljudsku bazu društvene piramide — autsajdera i siroma­ ha. također. zaostalost i naslijeđe terora u suv­ remenim komunističkim zemljama perpetuiraju okrutnošću obilježeno »dostizanje i prestizanje« postignuća kapitalizma. u sveobuhvatnim razmjerima i posredstvom sveobuhva- . heteronomije i autonomije — ukratko. tad suvremena forma pluralizma ojačava tendenciju sputavanja kvalitativne promjene i tako sprečava. U takvim uslovima čak i postojeće slobode i pribježišta padaju unutar organizirane cjeline. ili intenzivira. u oba slučaja. Skica države izobilja. obeshrabrenju napo­ ra da se eliminira potreba zastrašivanja. Još jedanput: besmislenost cjeline oslobađa krivnje po­ jedine ludosti i preokreće zločine protiv čovječanstva u racio­ nalan pothvat. na današnjem stupnju dirigiranog tržišta. spremni na živote totalne mobiliza­ cije. Time ojačava prioritet sredstava pred ciljem — prioritet koji bi mogao biti slomljen samo ako se ostvari pacifikacija — a kapitalizam i komunizam nastave takmičenje bez vojne sile. preduvjetovane i slobodne misli. sablast os­ lobođenja. Postaju smislene čak i najluđe kalkulacije: pre­ ferira se uništenje pet miliona spram uništenja deset miliona. prikladno stimulirani javnim i privatnim autoritetima. skica je povijesne igre između organiziranog kapitalizma i socijalizma. varljiva. čak i najorganiziraniji kapitalizam zadržava društvenu potrebu privatnog prisvajanja i raspodjele profita kao regu­ latora ekonomije. sužanjstva i slobode. prok­ lamira svoj vlastiti kraj. Tako on biva ugrađen u sistem kao koheziona snaga. On vi­ še proširuje nego što reducira manipuliranje i koordinaciju. Slobodne institucije se natječu s autoritarnim u to­ me da neprijatelja učine đavolskom snagom unutar sistema.

u oba slučaja. a samo je privilegirana manjina uživala njene blagoslove i predstavljala njene ideale. U ovom poglavlju će određeni ključni pojmovi i sli­ ke literature. i »Izigrane od strane nacije i od klase. nacionalnog inte­ resa.carstva' ili popravljaju njihovu arhi­ tekturu ne prihvaćajući.66 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE tnih institucija. loc. mase. Kad se kapitalizam sreta s izazovom ko­ munizma. str. te njihova sudbina ilustrirati likvidiranje opo­ zicionih i transcendirajućih elemenata »više kulture« u pro­ cesu razvoja tehnološkog racionaliteta. promjene u ekonomskom i političkom režimu koje bi dale efikasnost i sadržaj ovoj ili onoj koaliciji«. I komunizam u susretu s izazovom kapitalizma nalazi svojo vlastite mogućnosti: spektakularan komfor. i Ostvarenja i neuspjesi ovog društva obezvređuju nje­ govu višu kulturu. Realitet nadilazi svoju kulturu. Tu su njihovi jedini neprijatelji gospodari koji znalački iskorištavaju mistifikacije industrije i moći. u posljednjoj instanci. i. kolektivna uvjerenja se ne adaptiraju stvarnoj promjeni. stranih i transcendirajućih elemenata više kulture na osnovu kojih je ona konstituirala jednu drugu dimenziju . No. dok je stvarnost rijetko bila uznemiravana njenim idealima i istinama. on je i iznevjerio na­ du i uništio istinu koje su bile sačuvane u sublimacijama vi­ še kulture. 633. proces desublimacije. viša kul­ tura se uvijek prilagođavala. vol. kao ni na Zapadu. Novina suvremenog svijeta jest iščezavanje antagoniz­ ma kulture i društvenog realiteta putem zastarjevanja opo­ zicionih. zbiljskiji od kapitalističkih i komunističkih in­ stitucija i struktura. slobode. već opovrgavanje kul­ ture realitetom. razlog je. Ove elemente prevla­ dava. Zacijelo je viša kultura bila uvijek u suprotnosti s društvenom stvarnošću. nacionalnog biznisa skupa s njihovim internacionalnim savezima. 631-632. predominantan u razvi­ jenim područjima suvremenog društva. susreće on svoje vlastite mogućnosti: spektakula­ ran razvoj svih proizvodnih snaga nakon podređivanja pri­ vatnih interesa stvaranja profita. Sporazumijevanje moderne industrije i teritorijalne mo­ ći jest defekt. olakša­ nje životnih tegoba. koje strada­ ju. 41) François Perroux. humaniz­ ma.Ono što se sad zbiva nije degenerira­ nje visoke kulture u masovnu kulturu. cit. zapravo. 3. pri tome. Ve­ like sile oblikuju svoja . No. on je riješio mnoge nerješive probleme. isti: borba protiv načina života koji bi raščinio bazu za dominaciju. Ni naoružanje ni industrija dva­ desetog stoljeća ne dozvoljavaju 'otadžbinama' da osiguraju svoju bezbjednost i svoju egzistenciju osim posredstvom or­ ganizacija na kojima je težište ekonomskih i vojnih pitanja u svjetskim razmjerima. Cijenjenje autonomne ličnosti. na postignuće rasta tehnološke produktivnosti i ekspanzivnog pokoravanja čovjeka i priro­ de. čovjeka i njegovih gospo­ dara postao totalan. prelazimo sad na korespondirajuću integraciju u domeni kulture. III.. na Istoku. svugdje su uključene u okrutnost konflikta. Uvijek su koegzistirale dvije antagonističke sfere društva. POKORENJE NESRETNE SVIJESTI: REPRESIVNA DESUBLIMACIJA κ Nakon što smo ukazali na političku integraciju razvi­ jenog industrijskog društva. Pacifikacija bi značila nastajanje genuine Svjetske ekonomije — smrt države nacije.« 4 1 ) Odlučna međuovisnost jedina dva »vrhovna« društve­ na sistema u suvremenom svijetu izražava činjenicu da je sukob između progresa i politike. koji koče takav razvoj. koji nikakva nužna dijalektika neće nuž­ no odstraniti. Upravo protiv te mogućnosti je sadašnji svijet mo­ biliziran: »Ignorancija i nesavjesnost vladaju u tolikoj mjeri da nacionalizam i nadalje cvjeta. Oba sistema su te mogućnosti iskrivila tako da se one jedva raspoznaju. tragične i romantične ljubavi javlja se kao ideal zaosta­ lih stupnjeva razvoja. čovjek da­ nas može učiniti više nego heroji i polubogovi kulture.

oni preživljuju bitno transformirani. već ćudljivosti. No. spiritualnim. ispunjenje ličnosti jesu značajne stavke u borbi za prestiž Istoka i Zapada. Asimiliranje ideala i realiteta pokazuje razmjere prevladavanja ideala. Na njoj je centrirana racionalnost statusa quo ko­ me se povinjava svaka strana joj racionalnost. na filmskim platnima. u Thomasa Manna) — ostao je to poredak zasje­ njen. ideali humanizma. Njeno važenje je proizla­ zilo iz iskustva svijeta koji više ne postoji i koji se ne može vratiti jer je u striktnom smislu obezvrijeđen tehnološkim društvom. idealizirani magnat imaju sasvim različitu. služe kao elementi društvene kohezije. veliki kriminalac i vagabund. a ne istinska vrijednost. već više takvim izopće­ nim likovima kao što su umjetnik. Ne uvažava se činjenica da protivurječe društvu koje ih prodaje. Nije ta druga dimenzija bila reprezen­ tirana religioznim. ili tipovi istog ži­ vota koji služe više kao afirmacija nego kao negacija pos­ tojećeg poretka. Muzika duše je takođe muzika trgovine. zbog toga što su njena autentična djela izražavala svjesnu. ili osjećaju. Vamp. U toj transformaciji ona gubi veći dio svoje istine. On je spušten iz sublimirane domene duše ili duha. i preveden u operacionalne termine i probleme. star. svijet dobre savjesti ο nejednakosti i mukotrpnom radu u kome je rad još uvijek bio sudbinska nesreća. Viša kultura postaje dio materijalne kulture. bio je to svijet u kome priroda i čovjek . optuži­ vala ga je i negirala. i čak se pušta­ ju njima da ih vode — tako prihvaćaju i tradicionalne vri­ jednosti i čine ih dijelom svog mentalnog inventara. Ona je bila feudalna ne samo zbog svoje ograničenosti na privilegirane manjine. Oni više nisu li­ kovi drugog načina života. Kad sredstva masovne komunikacije harmonično i često neprim­ jetno slijevaju umjetnost. štaviše. u Goetheovom Wilhelmu Meistern. a svakodnevno se prodaju i njima se upravlja. ratnik. Tu su progresivni elementi masovne kulture. ipak. radosti i tuge pojedinca. luda — onima koji ne zarađuju za življenje. Njihova perverzija indicira činjenicu da je razvijeno industrijsko društvo suočeno s mogućnošću materijalizacije ideala. one postaju besmisleni zvukovi koji dobivaju značenje samo u kontekstu propagande. neurotična kućanica. razbijen. religiju i filozofiju s ko­ mercijalnim oglasima. Ovo likvidiranje dvodimenzionalne kulture ne zbi­ va se negiranjem i odbijanjem »kulturnih vrijednosti«. One teško optu­ žuju sadašnje oblike komunizma. discipline i relaksacije. Upravo kao što ljudi znaju. One. u stvari. biznisa. u engleskom romanu devetnaestog stoljeća. Bez sumnje je svijet njihovih prethodnika bio zaostao predtehnološki svijet. a ipak ih slušaju i čitaju. Potencijalne mogućnosti ovog društva sve više reduciraju sublimiranu sferu u kojoj su uslovi čovjekova života bili predstavljeni. Uvažava se prometna. estetičke i inte­ lektualne vrijednosti industrijsko društvo još uvijek dekla- rira — bila je predtehnološka kultura. Iako je taj buržoaski poredak našao svoju bogatu — i čak afirmativnu — reprezentaciju u umjetnosti i literaturi (kao u holandskih slikara sedamnaestog stoljeća. ti likovi nisu iščezli iz literature razvijenog indu­ strijskog društva. opovrgnut jednom drugom dimenzijom koja je bila nepomirljivo antagonistička poretku biznisa. Viša kultura Zapada — čije moralne. Kako velike riječi slobode i ispunjenja izgovaraju vo­ đe i političari u kampanjama. politiku. ona dovode domene kulture na nji­ hov zajednički nazivnik — na formu robe. takođe. bitnik. i čak suprotnu funkciju od svojih kulturnih prethodnika. moralnim herojima (koji su često podržavali postojeći poredak). već putem njihova inkorporiranja na veliko u postojeći poredak. brakolomnica. nacionalni heroj. u najma­ nju ruku — ne na regularan i normalan način. prostitutka. No. Veličina slobodne literature i umjetnosti. ne samo zbog inherentnih joj romantičnih elemenata (o kojima ćemo raspravljati nešto kasnije) već.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 69 stvarnosti. kako u funkcional­ nom tako i u kronološkom smislu. đavo. da oglasi i političke platforme ne moraju nužno bi­ ti istinite ili prave. odnosno čovjekove intime. ta kultura je ostala velikim dijelom feu­ dalna kultura čak kad joj je buržoasko razdoblje dalo neke od njenih najtrajnijih formulacija. idealizirani i optuženi. gangster. putem njihova masovnog reproduciranja i izlaganja. pjesnik bundžija. radiju i pozornicama. metodičku ali­ jenaciju od cjelokupne domene biznisa i industrije i pripadnog im poretka profita i kalkula.

Njeni najrazvijeniji stavovi i slike. one nalaze svoje utočište u svakodnevnom životu. no. njihov destruktivni sadržaj — njihova istina. Njezina istina je bila u probuđenim iluzijama. »Romantičan« je izraz prezri­ vog omaložavanja. Ono što se promi­ jenilo u suvremenom periodu jest razlika tih dviju sfera i njihovih istina. olako primijenjen na diskreditirajuće avan­ gardne pozicije. Obezvažena je njihova subverzivna snaga. saloni i dvorovi bili dio iskustva ο realitetu. la recherche de l'absolu. Feme i Heimat. u insistiranju na kreiranju svijeta u kome je teror života osviješten i suspendiran — savladan prepoznavanjem. demokratizacija kulture? Umjetnička istina je uvijek bila dopuštena (ako je uopće bila dopuštena) kao »viši« poredak. plemići i kmetovi. neispunje­ ne nade i iznevjerena obećanja. antiburžoaski elementi u građanskoj literaturi i umjet­ nosti ne mogu se pripisati ni estetskoj niskosti tog poretka niti romantičkoj reakciji — nostalgičnom uzvisivanju iščezavajućeg stupnja civilizacije. izraz »dekadentan« daleko češće diskreditira genuino progresivna obilježja kulture na umoru negoli stvarne činioce raspada. naime porast razumijevanja i cijenjenja. Za razliku od Marxova koncepta. te dimenziju koju razotkrivaju. to je tragedija podnošena do kraja. Les Fleurs du mal. kontempliraju. To je čudo chef-d'oeuvre. U stihu i prozi te predtehnološke strukture je ritam onih koji lutaju ili se voze u kočijama. the Kingdom by the Sea. koji ne bi trebalo da ome­ ta poredak biznisa i zaista ga nije ometao. pa naj kontradiktorni ja djela i istine mirno koegzistiraju u indiferentnosti. srce. sela i krčme. poražene mogućnosti. mogu indicirati i ne specijalno odabrani primje­ ri iz bazičnog literarnog vokabulara: duša. Don Juan i Romeo. Konflikt sa svijetom progresa. a kraj tragedije je — nemogućnost njena rješenja. Neke od njih pripadaju i suvremenoj literaturi te preživljavaju u najna­ prednijim djelima. ili posredovana alijena­ cija. demon mašina i de­ mon novac. duh. spo znajna snaga koja je razotkrivala u realitetu potiskivanu i odbijenu dimenziju čovjeka i prirode. Ta inkompatibilnost je znamen njihove istine. No. Tradicionalne slike umjet­ ničke alijenacije su odista romantične jednakomjerno svojoj estetskoj inkompatibilnosti s datim razvojem društva. Da li je njihova masovna rep­ rodukcija i konzumcija samo promjena u kvantitetu. Le Bateau ivre i Long-legged Bait. u njihovoj oslobodilačkoj i sub­ verzivnoj ulozi nanovo nalazimo u velikoj nadrealističkoj li­ kovnoj umjetnosti i književnosti dvadesetih i tridesetih godina našeg vijeka. osjećaju i pripovijedaju. To je zastarjela i prevladana kultura.70 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 71 još nisu bili organizirani kao stvari i instrumenti. Ta ocrtavanja. izgleda. Isto tako. Živjeti svoju ljubav i mržnju. Otuđena i otuđujuća djela intelektualne kulture postaju opće rasprostranjena dobra i servisi. Ona je bila racionalna. stilom i vokabularom pripadne joj literature i filozofije. umjetnost je bila bitno alijena­ cija koja je podržavala i zaštićivala kontradikciju — nesrećna svijest podijeljenog svijeta. Oni su izraz slobodne i svjesne alijenacije od postojećih ob­ lika života kojom se literatura i umjetnost suprotstavljaju tim oblicima čak i tamo gdje ih ukrašavaju. Transformira­ jući se. živjeti ono što netko . a može se vra­ titi samo u snovima i djetinjim regresijama. Apsorbirajuća moć društva ispražnjuje um­ jetničku dimenziju time što asimilira njezine antagonističke sadržaje. ta kultu­ ra je u nekim svojim odlučnim elementima također posttehnološka. ta prošla kultura je izražavala sadržaj svijeta u kome su doline i šume. Ovo puko njihovo nabrajanje pokazuje da pripadaju izgubljenoj dimenziji. la femme-enfant. umjetnička alijenacija je svjesna transcendencija otuđene egzistencije — »viša razina«. takođe demon rum. Prije ovog izmirenja. Njihov smjer i pripadnost. negiranje poretka biz­ nisa. Svojim ko­ deksom formi i manira. U domeni kulture se manifestira novi totalitarizam baš u pluralizmu koji harmonizira. nadživljavaju svoje apsorbiranje u upravljana zadovoljstva i sti­ mulanse. Nisu te umjetničke preokupacije obezvažene zbog njihove literarne zastarjelosti. oni i nadalje proganjaju svijest s mogućnošću svo­ ga ponovnog rođenja u kompletnosti tehničkog progresa. Master Builder i When We Dead Awake. onih koji imaju vremena i za­ dovoljstvo da misle. koji označava čov­ jekov odnos spram samog sebe i svog rada u kapitalističkom društvu. Ono na što one prisjećaju i čuvaju u pamćenju pripadno je budućnosti: ocrtavanja su to zadovoljenja koje bi rastočilo ovo društvo koje ga obuzdava.

sa svom svojom istinom. pakao koji je čovjek učinio za čovjeka postaju nepokorljive kozmi­ čke snage. Njegovim i . Mjesto umjetničkog djela u predtehnološkoj i dvodimenzionalnoj kulturi veoma je različito od njegova mje­ sta u jednodimenzionalnoj civilizaciji. Egipat­ ska. Umjetničko kazivanje naziva fakte njihovim imenom i njihova vladavina se ruši. « . Bez obzira koliko su hram i katedrala bili blizu i poznati ljudima koji su živjeli oko njih. alijenacija nije jedina karakteristika um­ jetnosti. oni su ostail u zastrašujućem i uzvišenom kontrastu spram svako­ dnevnog života roba. No. već. sa­ me supstancije umjetnosti. Salon. koncert. . No. Bilo da je to ritualizirano ili ne. umjetnost nastavlja u toj formi kroz devetnaesto i u dvadeseto stoljeće. ostaje on. Flaubertova Madame Bovary se razlikuje od jednako tužnih ljubavnih priča suvremene literature činjenicom da je skromni Vokabular njenog stvarnog života još uvijek sa­ državao vizije ove heroine. Zacijelo bi bilo bes­ misleno reći da je njena tragedija. no. Tako on govori istinu ο sebi. Njihovo posjećivanje zahtijeva pripreme kao za sve­ čanost. ali alijenacija karakterizira kako afirmativnu tako i negativnu umjetnost. Zlodjela društva. opera. kazalište oblikovani su tako da kreiraju i zazivaju jednu drugu dimenziju rea­ liteta. U svojim naprednim pozicijama. obično se navodi Bach i Mozart da bi se potvrdile »pozitivne« strane umjetnosti. seljaka i obrtnika — a. Društvo koje je tad tek dolazilo »riješilo« je njen problem tako što ga je obuzdalo. riješena modernom demokracijom. a čak i naznačavanje tog problema jest iz­ van okvira ovog djela. čak spram svakodnevnog života njihovih gospodara. ona je veliko odbijanje — protest protiv onoga što jest. između duševnog zdravlja i neuroze. ti modi ne­ gacije plaćaju danak antagonističkom društvu s kojim su vezani. Analiza. možemo pružiti neke sugestije u cilju pojašnjenja. Kako je svijet umjetnosti koji oni tvore odvojen od sfere rada u kojoj društvo reproducira sebe i svoju mizeriju. možda. već razlika između umjetničke i društvene zbilje. rezignaciju i smrt. ona je otuđena takođe od same pub­ like kojoj se obraća. Ona bi ga bila odbila kao dio poretka Yonvillea. oni odsijecaju i transcendiraju svakodnevno iskustvo. grčka i gotička umjetnost poznati su primjeri. No. . ono potko­ pava svakodnevno iskustvo i pokazuje da je ovo osakaćeno i lažno. Bitan kvalitet čak najafirmativnije umjet­ nosti je rascjep od društvenog realiteta. »Viša kultura« u kojoj se izvodi ta alijenacija ima svoj vlas­ titi ritual i stil. Njena priča je »tra­ gična« jer je zaostalo bilo društvo u kome se odigrala. privilegija i iluzija. Odlučna razlika nije psihološka — između umjetnosti kreirane u radosti i umjetnosti sačinjene u tuzi. ona je čitala priče koje su sadržavale te vizije. ignorancije i prepuštanja. a psihologija još neinstitucionalizirana.72 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 73 jest znači poraz. iracionalno ili racio­ nalno suprotstavljanje. sek­ sualni moral još neliberaliziran. koji ju je uništio. Njena težnja je bila fatalna jer tamo nije bilo psihoanalitičara. ili tragedija Romea i Ju­ lije. U for­ mi djela su stvarne okolnosti postavljene u jednu drugu di­ menziju u kojoj se realitet pokazuje kao što jest. ili. ogla­ šavaju i govore jesu modi opovrgavanja. njegov jezik prestaje biti jezik varke. isto tako bi bes­ misleno bilo poreći historijsku bit te tragedije. Nije ga bilo jer on u njenom svijetu ne bi bio u stanju da je izliječi. Razvoj tehno­ loškog realiteta ne potkopava samo tradicionalne forme već i samu bazu umjetničke alijenacije — to jest. Uprkos svoj demokratizaciji i popularizaciji. Ona može govoriti svojim vlastitim jezikom samo dok su žive slike koje odbijaju i opovrgavaju postojeći po­ redak. Bez sumnje. umjetnost ima tu magičnu moć samo kao moć negiranja. Sačinjeni modi u kojima se čovjek i stvari pojavljuju. Sad razvijeno tehnološko društvo sve više zatvara taj bitni rascjep između umjetnosti i poretka svakodnevnog ži­ vota što ga je održavala umjetnička alijenacija. umjetnost sadrži racionalitet negacije. pjevaju. Kroz cijele periode civilizacije umjetnost se javlja kao potpuno integrirana u pripadno društvo. slamanja i krei­ ranja nanovo njihove faktične egzistencije. on tendira obezvaživanju ne samo određenih »stilova«. Napetost između aktualnog i mogućeg je preoblikova­ na u nerješiv konflikt u kome je pomirenje po gracilnosti djela kao forme: ljepota kao »promesse de bonheur«. također.

koje je upravo i bilo dimenzija njihove istine. oni žive drugačije nego što su sami. Ona se ne može korigirati džepnim izdanjima. ljepša i praktičnija od čudovišta viktorijanske ere. B. Još uvijek postoje tekst i ton. Neokonzervativni kritičari Ijevičarskih kritičara maso­ vne kulture izruguju se protestu protiv instaliranja Bachove muzike čak i u kuhinje. ali je po­ korena distancija po kojoj su bili Luft von anderen Plane1) Da ne bude nesporazuma: u granici svoga dosega. odvojenost intelektualne proizvodnje od ma­ terijalne. Valjanost njihove istine je vilikim dijelom ovisila ο ne­ uključenoj i nepokorenoj dimenziji čovjeka i prirode. Mohr. no. pa cirkuliraju kao dio ili pošiljka opreme koja dekorira i psihoanalizira predominantan tok. Kad je sagledana kao učinak tehničkog progresa. Dok su nekad bila u kontradikciji sa statusom qvo. tj. fizička transformacija svi­ jeta zahtijeva mentalnu transformaciju njegovih simbola. Suvremeni stupanj razvoja daje novo određenje mogućnostima čovjeka i prirode u skladu s novim raspoloživim sredstvima za nji­ hovu realizaciju. suprotnost između ideolo­ gije i stvarnost. Adorno. Dobro je da sad gotovo svatko može imati umjetnička djela u svojim prstima tako što okreće dugme svoga televizora ili što samo stupi u obližnju prodavnicu robe široke potrošnje. centar mjesne vlasti ili u sjedište vlade. 1949. 19. Oni insistiraju na uvažavanju činjenice da su kla­ sici napustili mauzolej i da su oživjeli. a demokratska dominacija demokratsku estetiku. »druga dimenzija« je apsorbirana u predominantnom toku zbivanja. i dalje. long-play pločama i ukidanjem svečane od­ jeće za kazalište i koncertnu dvoranu *)· Privilegije u kulturi su izražavale nepravdu slobode. No. gube karakter kvalitativno drugačije stvarnosti. C. ono za­ sniva jednakost u kulturi. osuđenja. . kad motorni čamci jure po jezerima. Umjetnička alijenacija postaje tako funkcionalna kao i arhitektura novih kazališta i koncertnih dvorana u kojima se prikazuje. opće obrazovanje i long-play ploče istinski su blagoslov. oživljujući kao klasici. ona je i »integriranija« — kulturni centar urasta u trgovinski centar. kao područja suprotstavijenog. Ona tako postaju komerci­ jalna dobra — prodaju se. I samo djela alijenacije su inkorporirana u ovo društvo. takođe. ο uskim granicama organizacije i manipulacije. Skupa s drugim modima negacije. Pogledaj : Th. i nacionalni par­ kovi niču na negdašnjim selima. osigurale zaštićenu domenu u kojoj su tabuirane istine mogle preživjeti u apstraktnoj pu­ nini — udaljene od društva koje ih je obuzdavalo. pružaju udobnost i uzbuđenje. u tom emitiranju. str. Očito. estetika života i misao bili pristupačni sa­ mo manjini bogatih i obrazovanih jest greška represivnog društva. Također su i ovdje racionalno i zlo nerazdvojivi.74 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 75 zatvaranjem je sad odbijeno i veliko neprihavaćanje. da su ljudi baš utoli­ ko obrazovaniji. To da su transcendirajuće istine umjetnosti. W. op­ ćim školovanjem. Bez sumnje je nova arhitektura bolja. lišeni su svoje antagonističke sna­ ge. a avioni paraju nebo — tad ova područja. protiv Platona i Hegela. Istina. J. Ta­ ko se fundamentalno izmijenila intencija i funkcija tih djela. kad gradovi. Tübingen. umjetnička alije­ nacija je prevladana procesom tehnološkog racionaliteta. promjena razot­ kriva svoju dubinu i stepen svoje ireverzibilnosti. Bez sumnje. ona se pretvaraju u kotačiće u mašini kulture koja prepravlja njihov sadržaj. Sad je odstranjena ta udaljenost — as njom suprot­ stavljanje i optužba. džepna iz­ danja. ten 2 ) . Marxa i Freuda u prodavaonicama robe široke potrošnje. ο »nerastvorljivoj sr­ ži« koja se opirala integraciji. U svjetlosti tih mogućnosti predtehnološke koncepcije gube svoju moć. Schelleya i Baudelairea. Pa ipak. Dominacija ima vlastitu estetiku. ideja. sad ta kontradikcija iščezava. sli­ ka. P h i l o s o p h i e d e r n e u e n M u s i k . a očuvava dominaciju. u Arnold Schönbergovu kvartetu u Fis-molu. one su. dolinama i šumama. Kako je kontradikcija djelo logosa — racionalna kon­ frontacija »toga što nije« s onima »što jest« — ona mora 2 ) Stefan George. i magistrale. Takvo asimiliranje je historijski preuranjeno. U potpuno razvijenom indu­ strijskom društvu tu nerastvorljivu srž sve više istanjuje teh­ nološki racionalitet. Društvo eliminira prerogative i privilegije feudalno aristokratske kul­ ture skupa s njenim sadržajem. No.

Borba za taj medijum ili. vol. Berlin i Frankfurt. razumjeti i slijediti u igri. ipak. opipljivo. Gallimard. I. Potrebni su distanca i refleksija. spoznaje koja narušava pozitivno. ne dodiruje. a zatim s dadaizmom i nadrealizmom.pri­ rodno' mora poprimiti obilježja čudnog. 1333. 1957. pre­ ciznije. 1957. No. Efekat otuđivanja (Verfremdung­ seffekt) treba da proizvede disocijaciju u kojoj svijet može biti raspoznat kao ono što jest.76 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE XIX JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 77 imati medijum komunikacije. Totalni karakter postojećeg društva suočava dramskog pisca s pitanjem da li je još uvijek moguće »predstaviti su­ vremeni svijet u teatru« — to jest. Štaviše. ne čuje. te biti dovedene u vezu. . Opsesija koja je proganjala umjetničku svijest od vre­ mena Mallarméa — nemogućnost da se govori nereificiranim jezikom. . édition de la Pléiade. Paul Valéry insistira na neizbježnoj pripadno­ sti poetskog jezika negaciji.« 5 ) »Efekat otuđivanja« nije nametnut literaturi. koji je transcendencija unutar jednog svijeta. U svojoj kognitivnoj funkciji poezija ispunjava veliki zadatak misli: »napor iz koga proizlazi da u nama živi ono što ne egzistira. Stihovi tog jezika »ne parlent ja­ 6 mais que de choses absentes« ). Pa. već jednostavno »le bonheur«. poetski jezik ovisi ο transcendentnim elementima u običnom jeziku"). To sredstvo izražavanja je bilo zajedničko najsublimiranijoj ρο­ Ibidem. razonoda. 63. da se komunicira negativno — prestala je biti op­ sesija. zadovoljstvo. ni dobro ni zlo. »Stvari svakodnevnog života su izdignute iz sfere samoevidentnog . Istinski avangardna književna djela saopćavaju pre­ lom s komuniciranjem. Teatar mora slomiti gledaočevo identi­ ficiranje s događajima na pozornici da bi poučio što suvre­ meni svijet doista jest iza ideološkog i materijalnog vela. Paris. Sistem propozicije 1 0 ) (s rečenicom kao jedini­ com značenja) bio je medijum u kome su se dvije dimenzije zbilje mogle sresti. (u odnosu na jezik muzike) 9 ) Pogledaj poglavlje VII knjige. 4 ) Ibidem. 10 ) Pogledaj poglavlje V ove knjige. iako 3 ) Bertolt Brecht. Ona se materijalizirala. totalna mo­ bilizacija svih sredstava u odbrani postojećeg realiteta je koordinirala sredstva izražavanja do te mjere da komunici­ ranje s transcendirajućim sadržajima postaje tehnički nemo­ guće. 76. te kako može biti promijenjen. 8) 7 . »Poésie et Pensée Abstraite«. Tako po­ etski jezik govori ο onome što je ovosvjetsko. U tom pokuša­ ju veliki »konzervativac« literature udružuje snage s radikal­ nim aktivistom. Suhrkamp. str. 9. S c h r i f t e n z u m T h e a t e r . u O e u v r e s . U ovom izražavanju drugačijeg reda. str. borba protiv njegova apsorbiranja u predominantnu jednodimenzionalnost očituje se u avangardnim naporima da se kreira otuđenje koje bi nanovo učinilo umjetničku istinu komunikativnom. proganja postojeći univerzum rasuđivanja i ponaša­ nja kao njegova najzabranjenija mogućnost — ni nebo ni pa­ kao. str. zabava i učenje nisu suprotnosti. S Rimbaudom. To je vla­ stiti odgovor književnosti na opasnost totalnog biheviorizma — pokušaj da se spase racionalitet negativnog. Ibidem. str. zabavljanje može biti naj­ efikasniji mod učenja. 5 ) Ibidem. odsutno. čujno u čovjeku i prirodi — a ο onome što se ne vidi. a ne emfaza i osjećanje. predstaviti ga tako da gledalac shvati istinu koju komad treba da isporuči. poetski jezik je jezik spoznaje — no. 6 ) Paul Valéry. str. to je ulaženje drugačijeg reda stvari u po­ stojeći — »le commencement d'un monde« 8 ). Brecht odgovara da suvremeni svijet može biti tako predstavljen sa­ mo ako je predstavljen kao predmet koji treba izmijeniti 3 ) — kao stanje negativnosti koja treba biti negirana. književnost odbacuje upravo strukturu rasu­ đivanja koja je tokom povijesti kulture povezivali umjetnički i obični jezik. Stvarajući i krećući se u medij umu koji prikazuje otsutno. 1324.« 7 ) Imenovanje »odsutnih stvari« lomi opčinjenost stvarima koje jesu. komunicirati. tea­ tar jest. i treba da bude. str. Oni govore o onom što. 1327. što je vidljivo. Bertolt Brecht je dao nacrt teorijskih fundacija tih na­ pora. To je dok­ trina koju treba naučiti. 7.«4) »Ono što je . Samo tako se mogu razotkriti zakoni uzroka i učinka. No.

no oni uče (ili su na­ učili) uzroke tomu. . Nitko ih ne reducira na to da znače mentalni odnos ili intenciju. str. prevari i laži. djelo Bertolda Brechta očuvava »promesse de bon­ heur« sadržano u romansi i kiču (mjesečina i plavo more. Paris. a samo učenjem uzroka (i kako da se bakće s njime) oni ponovo zadobivaju istinu svoga sna. album idiosinkrazija iz kojih odiše čežnja za srećom ljudima uskraćenom u njihovu vlastitom tehniciranom svijetu. — postaje tehnički nemoguća. naoružan silom svoje eksplozivne moći. boje) javlja se ponovo samo kao »citati«. ublaženje bijede u razvijenim industrijskim zemljama opovr­ gava odbijanje. Ona razbija prethodno utvrđenu strukturu značenja i sama po­ staje »apsolutni objekat«. jevima i ο nezaboravnoj nadi (»Siehst du den Mond über Soho. dok je on opominje na njezino vlastito predmetno biće i na to da ona nije gotova . 73. u posljednjoj analizi. što znači da povezuje čovjeka. Geliebter?« »Jedoch eines Tages. Taj svijet riječi bez veze.78 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 79 eziji i najnižoj prozi. nježnost . ludosti. Nema poetskog humaniz­ ma u. Nad­ realizam sabire ono što reifikacija odriče čovjeku. und der Tag war blau«. taj bitni uslov koji je održavao pojedinca protiv i preko društva. Psihijatar pazi na Don Juane. pravilo smisla rečenice. Ono pokazuje u kojoj mjeri su tragedija i romansa. no ona je nevidljiva u svom vitalnom centru. koja dopire dalje od oglasa 1 4 ). Vladari svijeta gube metafizička obilježja. neba. te poetske riječi isključuju ljude. Ovo narušavanje ling­ vističke strukture uključuje narušavanje iskustva ο prirodi: »Priroda postaje diskontinuum usamljenih i groznih obje­ kata zato što imaju samo faktične veze. str. 1958. Nitko za njih ne izabire privilegirano značenje. Likvidiranje kulture je nusprodukt pokorenja prirode i sve većeg nadvladavanja neimaštine. Suhrkamp. pakla. Rome. Tradicionalna umjetnička materija (slike. Zatim je moderna poezija »razorila je­ zične sveze i vratila govor na stupanj riječi«11). modernosti': to nasilno rasuđivanje je puno terora. Editions du Sevil. eksploataciji. prototipovi snova i briga. pred parlamentarnim odborima i državnim komisi­ jama. čiste materije itd. N o t e n z u r L i t e r a t u r . BerlinFrankfurt. Njegovi likovi pjevaju ο izgubljenim ra11 ) Roland Barthes. rezidijumi prošlog značenja u kontekstu odbijanja. l3 ) Theodor W. »Alter Bilbao Mond. »Zuerst war es immer Sonntag«. Fauste isto tako kao što pazi na Edipa — on ih lije­ či. . izopačenja pokazuju što su zabrane učinile onom koji teži.da njezin racionalitet ostaje iracionalan. upotrebu ili služenje. . Riječ odbija sjedinjenje.) 12 ) Ibidem. Mo­ derni klasici — avangardisti i bitnici imaju istu funkciju: oni razonođavaju ne dovodeći u opasnost dobru savjest ljudi dobre volje.« 1 2 ). postale podatljive teh­ ničkom rješenju i raščinjenju. str. lojalnost i ljubav) tako što ga pretvara u politički ferment. melodija i slatki dom. L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . svetosti. Racionalno organizirana birokracija upravlja recepti­ ma za nehumanost i nepravdu. u par­ lamentu. djetinjstva. »Und ein Schiff mit acht Segeln«. na konferencijama za štampu. Da wo noch Liebe lohnt«) — a pjesma je ο okrutnosti. već s najnehumanijim slikama prirode. analizirane i izglasane. 1953. . označuje nesnosni univerzum koji sam sebe poražuje — diskontinuum. Teško da je pogodno za dramu.« 13 ) Ili. Usamljenost. . Logička i lin14 ) Još uvijek postoji legendarni revolucionarni heroj koji može prkositi čak televiziji i štampi — njegov svijet je svijet »nerazvijenih« zemalja. Razočarana pjesma njihove izigranosti. Adorno. dok konsekvencije njihova djelovanja prelaze okvire drame. i dalje. Posredstvom njih spašava nadrealizam zastarjelo. 160. Tehnički progres opravdava ovo apsorbiranje. Ovo društvo pokazuje u kolikom razmjeru postaju sredIjivi nerješivi konflikti time što obezvređuju srcu prirasle likove transcendencije inkorporirajući ih u sveprisutnu sva­ kodnevnu realnost. Duša sadrži malo tajni i težnji koje ne bi mogle biti razumno raspravljene. harmonije. njihovo po­ javljivanje na televiziji. M. Tako nadrealističke slike — — »jesu skup onog što stvarstvenost zastire tabuom. lakomosti. što će reći. ne s drugim čovjekom. . Napori da se povrati Veliko Odbijanje u jeziku litera­ ture snose sudbinu apsorbiranja u ono što opovrgavaju. 72 (potcrtao H.

Takvo odbi­ janje ne može biti blokirano bez kompenzacije koja. Rezultat je lokalizacija i kontrakcija libida. radno vrijeme (tj. komercijalno širenje u svrhu biznisa i razonode — u izvjesnom smisluje desublimacija. jedrilice i motornog čamca. postaju snoš­ ljive. ili šetnju ljubavnika van gradskih zidina i u Man­ hattan ulici. deerotizirana je cijela dimenzija ljudske aktivnosti i pasivnosti. kao i desublimacija kulture. I ona je. To je ta­ kođe osnova zamašne desublimacije. energiju instinkta života — to jest. Umjetnička alijenacija je sublimacija. U prvim navedenim slučajevima okolina sudje­ luje. itd. proizvodnje na tekućoj vrpci i obrta. Pitanje ο »značenju« stvari je preformulirano kao p-i tanje ο značenju riječi. i povik i rezignacija. pruža veće zadovoljenje nego što ga pruža odbijanje. Ovaj pojam implicira da 15 postoje represivni modi desublimacije ). djelu kao nusprodukt društvenih kontrola tehnološke stvar­ nosti koja proširuje slobodu intenzivirajući dominaciju. Pokorenje i objedinjenje suprotnosti. Eros je nagon cijelog organizma. naročito . u poređenju s ko­ jima sublimirani nagoni i objektivi sadrže više zastranjenja. najbolje biti osvijetljena ukazivanjem na promjenu u društvenoj upotrebi energije instinkata. ipak. Nji­ hovo inkorporiranje u kuhinju.80 ČOVJEK JEDNE DIMÉNZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 81 gvistička analiza demonstrira da su stari metafizički problemi iluzorni. taj romantični predtehnološki svijet je bio prožet bijedom. ured. grada i velegrada. Ona je bila takođe i jav­ ljanje domene slobode: odbijanje poslušnosti. Libido prelazi neposredne erotogene zone — to je proces nerepresivne sublimacije. uporedite izlive ljubavi na livadi i u auto­ mobilu. dućan. Nije u ovom društvu sve vrijeme potrošeno na meha­ nizme. kultura prošlosti je bila i opo­ zicija i ukras. izgleda da mehanizirana okolina blokira takvo samotranscendiranje libida. slobode i odbijanja da se respektiraju društveni tabui. iz­ gleda. U svom odnosu spram realiteta svakodnevnog života. nadomještanje posredovanog zadovoljenja neposrednim. S njegovim iščezavanjem (historijskim preduvjetom progresa). seksualnost je oslobođena (ili. no koje. Za razliku od toga. čak odgojne i korisne. Na primjer. Nepopustljivo je reducirana okolina iz koje je čovjek mogao postići zadovoljstvo — koja je mogla biti go­ tovo tako zadovoljavajući objekt-cathexis kao ekstenzirana zona tijela. Tako se represivna desublimacija javlja kao zaista operativna u seksualnoj sferi. teš­ kim radom i prljavštinom što su okruživali sve zadovoljstvo i radost. Pa. tvornički proizvedenog kruha i domaćeg kruha. ili obrtnika lutalice. Eros i civilizacija. i s njima. To je jezgro istine u romantičnom kontrastu modernog putnika i pjes­ nika. Mehani­ zacija je također »prištedjela« libido. Istina. postao je »krajolik«. što nalazi svoje ideolo­ ško veličanje u transformaciji više kulture u popularnu. a postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja može pružiti sasvim adekvatne kriterije za od­ govor. nužan rad) i nije sva energija koju ušteđuje mašina radna snaga. Sad su te vizije obezvažene. To je desublimacija s »pozicije snage« — prakti­ cirana u društvu koje sebi može dozvoliti da pruži više nego ranije jer su njegovi interesi postali najvlastitije potrebe gra­ đana i jer radosti koje ono pruža proizvode društvenu kohe­ ziju i zadovoljstvo. reduci­ ranje erotskog iskustva i zadovoljenja na seksualno 1 6 ). zbiva se na materijalnim osnovama poraslog zadovoljenja. vjcrovatno. isključila ju je iz prethodnih realizacija. Princip zadovoljstva je inkorporiran u principu reali­ teta. liberalizirana) u društveno konstruktivne forme. medijum libidinoznog iskustva koji više ne postoji. Povezanost desublimacije i tehnološkog društva će. poziva libidinozni cathexis i tendira tome da bude erotizirana. budući da su umjetničke vizije. parcijalan nagon. preciznije. Gonjen težnjom da proširi polje erotičkih zadovolje16 ) Prema terminologiji upotrijebljenoj u kasnijim Freudovim djelima: seksualnost kao specijaliziran«. na 15 ) Pogledaj moju knjigu pogllavlje X. neradostan. To je racionalan univerzum koji pukom težinom i sna­ gom svog aparata blokira svaki izbjeg. Time je reducirana i cjelina libidinoznog cathexisa. Ona kreira slike situacija koje su neizmirljive s postojećim principom rea­ liteta.

objekt organizacije. moć društva ojačava sublimaciju. predodređenoj harmoniji između individualnih potreba i društveno traženih želja. kozmetike i fizičke hi­ gijene. Tako je preduvjetovano ono što organizam spontano prihvaća kao ponuđeno. Uveliko je proširen niz društveno dozvoljenih i poželj­ nih zadovoljenja.82 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 83 nja. a posjedovanje prikladne ljubavnice — nekad privilegija kra­ ljeva. Zadovoljstvo harmonizi­ rano s postojećim rezultira podređivanjem. i krši. Bez obzira na to koliko je kon­ trolirana mobilizacija instinktne energije (ponekad to seže i do znanstvenog ovladavanja libidom). Seks je integriran u radne i javne odnose. Dućani i uredi se otvaraju i izlažu svoj personal po­ sredstvom ogromnih staklenih prozora. razlog dobrovoljnoj koordinaciji s postojećim. sublimacija čuva svijest ο odricanju koje repre­ sivno društvo nameće pojedincu i time čuva potrebu za oslo­ bođenjem. Iščezavanje privatnosti u masovnim stambenim ku- ćama i domovima predgrađa slama barijeru koja je ranije odvajala individualnu egzistenciju od javne i lakše razotkri­ va atraktivna svojstva tuđih žena i muževa. velikim dijelom. muška ljepota pomoćnika direktora i šefa odjela uvelike su podobne robe. Veća sloboda djeluje u prilog sta­ tus quoa opće represije. U mobilizaciji libida i upravljanju njime je. dostupnošću jeftine. To je jedno od vanrednih ostvarenja industrijske civilizacije. Tijelu je dozvoljeno da izloži svoja seksualna obilježja u svakodnevnom svijetu rada i u radnim odnosima iako ono nije prestalo biti instrument rada. Pojedinac se mora adaptirati svijetu koji više. Funkcionalizam u svom artističkom vidu proizvodi taj trend. Ono je omogućeno reduciranjem prljavog i teškog fizičkog rada. čini se. ne zahtijeva odricanje od najvlastitijih potreba — svijetu koji nije bitno neprijateljski. zadovo­ ljenja instinkata. također. No. od­ sustvu terora. u unutrašnjem ure­ đaju je sve manje visokih blagajničkih pultova i neprovidnih pregrada. Ovo podruštvljavanje nije suprotno. pa princip realiteta ne traži više zamašnu i bolnu transformaciju instinktnih potreba. Dakle. Seksualno privlačne činovnice i prodavačice. manje sposoban za erotiziranje preko lokaliziranog seksualiteta. Super-ego također cenzurira cenzora jer razvijena savjest re- . i u sferi instinkata potvrđuje se tehnološko i političko pokorenje transcendirajućih faktora u ljudskoj egzistenciji. posredstvom tog zadovoljenja reduci­ ran je Princip Zadovoljstva — on je lišen svojih zahtjeva nepomirivih s postojećim društvom. Tako se umanjuje erotska. ta­ ko što ga raduje motorni čamac. bez obzira na to u kolikoj mjeri je ta kontrolirana mobilizacija potporanj status quou — ona zadovoljava i pojedinca. zahtjevima koje postavlja industrija oglašavanja itd. često je zamijećeno da razvijena industrijska civiliza­ cija operira s ovećim stupnjem seksualne slobode — »ope­ rira« u tom smislu što ova postaje tržišna vrijednost i faktor društvenog ponašanja. Isto tako svaka sublimacija prihvaća društvene barijere. nesrećna svijest te moći već probija kroz alijenaciju. ciljeva i aspiracija. Tehnički progres i konfornije življenje dozvoljavaju sistematsko uključivanje libidinoznih komponenti u domenu proizvodnje i razmjene roba. tehnološka stvarnost limitira djelokrug sublimacije. Zacijelo. libido postaje manje »polimorfan«. privlačne odjeće. no. Cenzurirajući podsvjesno i prožimajući ga savješću. Izgleda da je u mentalnom aparatu znatno snižena napetost između onog za čime se čezne i onog što je dozvoljeno. pa je tako postao podatljiviji (kontroliranom) zado­ voljenju. Zadovo­ ljenje je put koji rađa podređivanje i slabljenje ratia pro­ testa. tako karakteristično za razvijenu industrijsku civilizaciju. Za razliku od zadovoljstava u postojeće ukolotečene desublimacije. prinčeva i lordova — olakšava karijeru čak i manje istaknutih redova u zajednici biznisa. utoliko što ne uključuje ekstenziranje i razvoj instinktnih potreba. Ona također umanjuje potrebu za sublimacijom. ali ih. već komplementar­ no deerotizaciji okolice. pa je ovaj in­ tenziviran. Ona je vitalan faktor u sačinjanju autoritarne ličnosti našeg vremena. već. njihovo kontrahiranje. a ne protiv njega. na­ protiv. a intenzivira seksualna ener­ gija. To je »institucionalizirana desublimacija«. upotrebljavanje motorne kosilice trave i brza vožnja automobila.

Nasuprot tome. seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj. beskom­ promisna. Ali ona je apsolutna. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem υ fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. neinhibirano. proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksplo­ atacije. Bez prostora za svjesni razvoj. sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. slobode i ugnjetavanja. kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi ukliučivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. frustracije i gađenja. ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog. To je dio društva u kome se događa. u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti. intelekta i instinkta. ojačava sretnu svijest. postoji penetrantna nesrećnost. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil. No. takvim kao što je umjetničko djelo. odvažno. desublimacija. odricanja i pobune. bezuslovna. Agresiv- . desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubij ana. jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. i vice versa. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja. No. Tolstojeva Ana Karenjina. ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. Obratno. muževno i sladokusno. već u ontološkom smislu. To je besko­ načno realističnije. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. Konflikti nesrecnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. iz­ među primarnih i sekundarnih procesa. robovanja i zadovoljenja. u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom. razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. Geotheov Vahîverwandschaften. gubitak savjesti. te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom. »posre- dovanoj«. predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu. ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta. Bez sumnje. Les Fleurs du Mal Baudelairea.84 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUSTVO 85 gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra. refleksivnoj formi. Ono je s onu stranu dobra i zla. pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoljenja. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. s onu stranu društvenog morala. Sek­ sualnost nije iznimka. no nigdje nije negacija. U svojim najpotpunijim formama. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta.

84

ČOVJEK

JEDNE

DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

85

gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. Obratno, gubitak savjesti, proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva, ojačava sretnu svijest, koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja; ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog, iz­ među primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim kao što je umjetničko djelo, sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu, razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoIjenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrećnost, a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha, frustracije i gađenja. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj, ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. No, ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. Konflikti nesrećnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra, Geotheov Vahlverwandschaften, Les Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, »posre-

dovanoj«, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom­ promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom, već u ontološkom smislu. Ono je s onu stranu dobra i zla, s onu stranu društvenog morala, te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubijana, u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom, u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma, kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. To je besko­ načno realističnije, odvažno, neinhibirano. To je dio društva u kome se događa, no nigdje nije negacija. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. muževno i sladokusno, sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil, jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksnloatacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek­ sualnost nije iznimka. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi uključivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem ο fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije, pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-

86

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

87

nost je na djelu u cijelom suvremenom industrijskom dru­ štvu. Da li je ona dosegla stupanj normalizacije kad se lju­ di navikavaju na rizik svog vlastitog istrebljenja i dezinte­ gracije u kursu normalne nacionalne spremnosti? Ili je to suglašavanje potpuno zasnovano u njihovoj nemoći da do­ gađanja značajnije uplivišu? U svakom slučaju, rizik izbježljive destrukcije koju je čovjek sačinio postaje normalan dio mentalnog i materijalnog obitovališta ljudi pa ne može više služiti za optuživanje i opovrgavanje postojećeg društvenog sistema, štaviše, kao dio njihovog svakodnevnog domaćinstva, čak ih može vezati za sistem. Dovoljno je transparentna eko­ nomska i politička povezanost između apsolutnog neprijatelja i visokog životnog standarda (te željenog stupnja zaposleno­ sti), ali ona je i dovoljno racionalna da bude prihvaćena. Pod pretpostavkom da je rušilački nagon (u konačnoj analizi: instinkt smrti) značajna komponenta energije koja hrani tehničko pokorenje čovjeka i prirode, razvoj sposob­ nosti društva da manipulira tehničkim progresom povećava, također, njegovu sposobnost da manipulira tim instinktom i da ga kontrolira, tj. da ga zadovolji »proizvodno«. Tad bi dru­ štvena kohezija ojačala do najdubljih instinktnih korjenova. Žrtve bi primale najveći rizik, a čak i fakat rata ne samo uz bespomoćno prihvaćanje već, također, s povlađivanjem instin kata. I ovdje bismo imali kontroliranu desublimaciju. Institucionalizirana desublimacija se tako javlja kao aspekat »upokorenja transcendencije« postignutog u jednodi­ menzionalnom društvu. Iste su tendencije društva u domeni politike i kulture i u sferi instinkata — reduciranje i čak ap­ sorbiranje opozicije (kvalitativna razlika!). Rezultat je atro­ fija mentalnih organa u pronicanju protivurječnosti i alterna­ tiva, pa srećna svijest dominira u jednoj preostaloj dimenziji tehnološkog ratia. Ona odražava vjerovanja da je stvarnost racionalna i da postojeći sistem, uprkos svemu, snabdijeva dobrima. Ljudi su usmjereni tako da u proizvodnom aparatu nalaze djelotvo­ ran pokretač misli i akcije kome njihova vlastita misao i ak­ cija može i mora biti izručena. U tom transferiranju aparat

preuzima ulogu moralnog faktora. Savjest je apsolvirana reifikacijom, općom nužnošću stvari. U toj općoj nužnosti nema mjesta za krivnju. Jedan čovjek može signalizirati likvidiranje stotina i hiljada ljudi, i tad se proglasiti slobodnim od svake grižnje savjesti, te živ­ jeti sretno navijeke poslije toga. Antifašističke snage koje su bile fašizam na bojnim poljima žanju beneficije nacističkih naučenjaka, generala i inženjera; oni imaju historijsku pred­ nost onog koji stiže kasno. Počinje preokretanje užasa kon­ centracionih logora u prakticiranje privikavanja ljudi na ab­ normalne uslove — život ljudi pod zemljom i svakodnevno pri­ manje radioaktivne hrane. Kršćanski ministar izjavljuje da ne protivuriječi kršćanskim principima da se svim raspolo­ živim sredstvima spriječi ulazak susjeda u sklonište od bom­ bardiranja. Jedan drugi kršćanski minisatr oponira svom kolegi i kaže da protivurječi. Tko je u pravu? Ponovo se ra­ zotkriva neutralnost tehnološkog ratia, u politici i iznad po­ litike, i ponovo se ona razotkriva kao hinjena — jer u oba slučaja služi politici dominacije. »Svijet koncentracionih logora . . . nije bio iznimno monstruozno društvo. Ono što smo tamo vidjeli bila je slika i, u izvjesnom smislu, kvintesencija paklenog društva u koje smo gurani svaki dan.« 1 7 ) Izgleda da čak i najluđi prestupi mogu biti potisnu­ ti na takav način da kao praktički ciljevi prestaju biti opasnost za društvo. Ili, ako njihovo izbijanje vodi funkcio­ nalnim neprilikama pojedinca (kao u slučaju pilota Hirošime), ono ne narušava funkcioniranje društva. Bolnica za duševno oboljele sređuje uznemirenja.
17 ) E . Ionesco u N o u v e l l e R e v u e F r a n ç a i s e , juli 1956. prema citatu u L o n d o n T i m e s L i t e r a r y S u p p l e m e n t , 4. m a r t 1960. H e r m a n Kahn predlaže u RAND istraživanju 1959 (RM-2206-RC) »da bi trebalo preispitati preživljavanje stanovništva u okolini sličnoj prenapučenim skloništima (koncentracioni logori, ruska i njemačka upotreba prenapučenih teretnih vagona, brodova za trupe, prepunjenih zatvora . . . itd.). Tu bi se mogli naći korisni orijentacioni principi koji bi mogli biti adaptirani na program skloništa.«

88

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

89

Sretna svijest nema granica — ona priređuje igre smr­ ću i razaranjem u kojima se miješaju zabave, timski rad i strateški značaj u društvenu harmoniju koja nagrađuje. Kom­ panija Rand, koja objedinjuje učenje, istraživanje, vojsku, klimu i dobar život, izvještava ο takvoj igri u stilu dovinjavanja, u svojim »RAND-om News«, torn 9, br. 1. pod naslovom BOLJE SIGURAN NEGO POŽALITI. Projektili zveče, Η-bomba čeka i sateliti lete, a problem je »kako oču­ vati naciju i slobodni svijet«. Sve to zabrinjava vojne planere jer »troškovi rizikovanja, eksperimentiranja i eventualne po­ greške mogu biti strašno visoki«. No, tad ulazi RAND; RAND pruža olakšanje i »izumi poput RAND-ovog SIGURNOSNOG dolaze na scenu«. Slika na kojoj su prezentirani neklasificirana je. To je slika na kojoj »svijet postaje mapa, rakete puki simboli (živjela utješna moć simbolizma!), a ratovi ništa doli (ništa doli) planovi i kalkulacije zapisani na p a p i r u . . . « Na toj slici je RAND preoblikovao svijet u interesantnu tehnolo­ gijsku igru, i čovjek može odahnuti — »vojni planeri mogu postići vrijedno .sintetičko' iskustvo bez rizika«. Igranje igre Da bi se igra razumjela, treba uzeti učešće, jer razu­ mijevanje je »u iskustvu«. Kako sigurnosni igrači dolaze iz gotovo svakog odjela RAND-a, a isto tako iz zrakoplovnih snaga, možemo tu, u Plavom timu, naći fizičara, inženjera, ekonomistu. Crveni tim će predstavljati slična pomiješana grupa. Prvi dan je utrošen u razabiranju ο čemu se radi u igri i u učenju njenih pravila, u glavnim crtama. Kad timovi ko­ načno sjede oko mapa, svaki u svojoj sobi, igra počinje. Svaki tim prima stavke svoje politike od direktora igre. Te stavke, koje obično priprema član kontrolne grupe, daju procjenu svjetske situacije u vrijeme igranja, informacije ο politici pro­ tivničkog tima, objektivnu situaciju s kojom će se tim su­ sresti i budžet tima. (Politika se mijenja za svaku igru da bi bila istražena široka skala strateških mogućnosti.) U našoj hipotetičkoj igri zadatak plavih ie da zadrže sposobnost zastrašivanja protivnika za cijelo vrijeme igre —

to jest da održe snagu koja je u stanju da odbije crvene, tako da crveni tim neće biti voljan da rizikuje napad. (Plavi dobivaju, također, informacije ο politici crvenih.) Kurs crvenih je da ostvare nadjačanje snaga plavih. Budžeti plavih i crvenih se upoređuju sa stvarnim bu­ džetom obrane . . . Utješno je čuti da igra teče od 1961. g. kod RAND-a, »dolje, u našem labirintnom suterenu negdje ispod buffeta« i da »jelovnici u sobama plavih i crvenih nabrajaju raspolo­ živa oružja i tehničku opremu što ih kupuju timovi . . . U svemu oko sedamdeset tačaka . . .«. Tu je i »direktor igre«, koji tumači pravila igre, jer, iako »knjiga pravila, kompleti­ rana dijagramima i ilustracijama, ima 66 strana«, problemi neizbježno niču tokom igre. Direktor igre ima i jednu drugu značajnu funkciju: »bez prethodnog upoznavanja igrača« on »oglašava rat da bi postigao mjeru efikasnosti postojećih voj­ nih snaga«. No, sad naslov poglavlja najavljuje »kava, kolač i ideje«. Odmor! »Igra se nastavlja kroz preostale periode — do 1972. g., kad se završava. Tad plavi i crveni tim sahra­ njuju projektile i sjedaju skupa uz kavu i kolač na ,post mor­ tem' sjednicu«. No, nemojte odviše relaksirati: postoji »jedna stvarna svjetska situacija koja ne može efikasno biti transponirana u SIGURNOSNO«, a to je »pregovaranje«. Zahvalni smo za to: jedna nada koja preostaje u faktičnoj svjetskoj situaciji je iznad dohvata RAND-a. Očito je da u sferi sretne svijesti nema mjesta osjećaju krivnje, a kalkul se brine za savjest. Kad je cjelina u pitanju, nema zlodjela osim odbacivanja cjeline ili odustajanja od nje­ ne odbrane. Zlodjelo, krivnja i osjećaj krivnje postaju pri­ vatna stvar. Freud je u individualnoj psihi razotkrio zlo­ djela čovječanstva, u individualnom slučaju povijesti, povi­ jest svega. Ta fatalna sveza je uspješno potisnuta. Oni koji se identificiraju s cjelinom, oni instalirani kao vođe i branitelji cjeline mogu praviti pogreške, no, oni ne mogu činiti krivo — oni nisu krivci. Oni mogu postati krivi ponovo kad pre­ stane to identificiranje, kad nestanu.

gube svoju autentičnu lingvističku rerpezentaciju. 2 ) Pogledaj str. ο sistematskom stvaranju pozitivnog mišljenja i djelovanja. ponovo se javljaju kao obilježja rasuđivanja u društvenom ponašanju. igraju­ ći se sa kontradikcijom — ono demonstrira superiornost svo­ je kulture. no. A tamo se prakticira mirne savjesti. jedan vid tehnološke racionalnosti preveden u društveno ponašanje. U predominantnim na­ činima govora javlja se kontrast između dvodimenzionalnih. fakta i činioca. u kolonijalnom ratu. 1 ) J o h n K . str %. de­ monstriranja i kritike povlače se pred parcijaliziranjem. Agensi publiciteta oblikuju univerzum komunikacije u kome se izražava jednodimenzionalno ponašanje. Rasuđivanje je lišeno posre­ dovanja. supstancije i atributa. Ovdje funkcionaliziranje jezika poma­ že da se suzbiju nekonformistički elementi iz strukture i kre­ tanja govora. primitivnijim stupnjevima. On je nov zato što je racionalan u tolikoj mjeri da je bez presedana. Efikasnost i produktivnost ovog društva ga svakodnev­ no opravdava za silu nad čovjekom koju je provelo. Bez tih posredovanja jezik tendira ka izražavanju i proiz­ vođenju neposredne identifikacije uma i činjenice. »zajednica je suviše bogata da bi morala paziti!« 1 ) Jezik totalnog upravljanja 4. 195fi. Magični. po­ tvrđivanjem i imitacijom. Rata uništenja još nije bilo. Ova identificiranja. no. a nacistički koncentracioni logori su likvidirani. Elementi autonomnosti. Inače vlada mir. jer rat je rat. Podržava društvo koje je reduciralo — a u najrazvijenim područjima eliminiralo — nerazumnosti pri­ padne ranijim. . U tim navikama mišljenja izražena je tendencija išče­ zavanja napetosti između pojave i realiteta. Njegov jezik svje­ doči ο identifikaciji i unificiranju. istine i postojeće istine. ZATVARANJE UNIVERZUMA RASUĐIVANJA »U sadašnjem stanju historije svaki politički na­ pis može samo potvrditi univerzum javnog poretka. autoritarni i ritualni ele­ menti prožimaju govor i jezik. Isto tako. i time ih transcendiraju. koja su stupnjevi procesa spoznaje i kognitivnog procjenjivanja. taj rat je na rubovima — on razara samo »nerazvijene« zem­ lje. ο sinhroniziranom napadu na transcendentne. oktrivanja. 30. Asimi­ lirajući sve čega se dotakne. koja smo sreli kao obilježja operacionalizma 2 ). koji se odigrava na rubovima civiliziranog svijeta. stvari i njene funkci­ je. Sretna svijest otklanja svaku vezu. A m e r i c a n Houghton Mifflin. Pogođeni su i Vokabular i sintaksa. Društvo iz­ ražava svoja potraživanja direktno u jezičnom materijalu.JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 91 panja demonstriraju njegovo izobilje i »visoki stupanj blago­ stanja«. koja se više ne usudi reći svoje ime. razaranje sredstava i porast rasi- Ovu vrstu dobrobiti — proizvodna superstruktura nad nesrećnom bazom društva — prožimaju »sredstva komunika­ cije« koja posreduje između gospodara i ο njima ovisnih. esencije i egzistencije. društvo koje produžava i poboljšava život sistematični je nego ikad prije. kritičke pojmove. Pojmovi koji proniču činjenice. apsobirajući opoziciju. dijalektičnih moda mišljenja i tehnološkog ponašanja ili društvenih »navika mišljenja«.« Roland Barthes Sretna svijest — vjerovanje da je stvarnost racionalna i da dani sistem isporučuje dobra — odražava novi konformi­ zam. Capitalism. Boston. upravo kao što intelektualni napisi mogu proizvesti samo paraliteraturu. Tortura je ponovo uvedena kao normalna stvar. Nadalje. Galbraith.

takođe. go­ ne«. Kao da običan čovjek (ili njegov anoni­ man govornik) u svom govoru želi potvrditi svoju humanost nasuprot postojećim silama. »Language and Science«. Takve imenice kao što su »sloboda«. eksperti za efikasnost i glasnogovornici političke lakirovke (koji snabdijevaju vođe odgovarajućim uresivanjem). a riječ treba da nema drugačiji respons doli ponašanje uskla­ đeno s publicistikom. određuje i »zatvara« značenje stvari isključujući druge načine funkcioniranja. »boob tube« (budalasta cijev) televizija. negiranje svoga kodificiranog i deklariranog značenja. »think tank«. kao propozicijske for­ me u postojećem političkom rasuđivanju koje same sebi daju važenje 6 ). Obilježje operacionalizma — da se pojam učini sino­ nimom dane skupine operacija 3 ) —javlja se ponovo u lingvis­ tičkoj tendenciji »da imena stvari treba smatrati indikativnim. Ovdje funkcionalizacija jezika izražava stezanje značenja što ima političku konotaciju. ) Pogledaj str. vitalne potrebe i htijenja. Nazivi stvari nisu samo »indikativ­ ni za način njihova funkcioniranja« već njihov (aktualni) način funkcioniranja. To je sintaksa u kojoj je struktura rečenice skraćena i kondenzirana na takav način da ne ostaje napetost. Sasvim je drugačije s izrazima koji označavaju stvari i događaje s onu stranu tog nekontroverznog konteksta. Ovo je tehnološko rezonira­ 5 nje koje tendira »identificiranju stvari i njihovih funkcija« ). »demokracija« i »mir« impliciraju. »beat it« i »dig it«. analitički. Izgle­ da da zasada ovima pripada posljednja riječ. komu­ nikacija tako isključuje genuini razvoj značenja. svaki jezik sadrži bezbrojne izraze koji ne zahtijevaju razvijanje njihova značenja. »beat it« znači: gubi se. Upada u oči popularni jezik svojim prko­ snim i neposlušnim humorom u odnosu na oficijelno i poluoficijelno rasuđivanje. One funkcioniraju poput magično-ritualnih formu­ la. kontrolori i menedžeri. 156. savladani u političkoj sferi. str. »dig it« — shvaćati. kupuju i prihvaćaju. kao da će odbijanje i revolt. tj. Konstantno ulivane u svijest primaoca. prev. »boob tube«. Op. kvalificiranje. izbiti u vokabularu koji naziva stvari njihovim imenom: »headshrinker«. »gone man gone« — u transu. Rijetko su sleng i kolokvijalan govor bili tako kreativni. 4 3 Kao obviknutost mišljenja van znanstvenog i tehničkog jezika ovakvo rezoniranje izražava specifičan društveni i po­ litički biheviorizam. vidljivu prirodu. »prostora« između dijelova rečenice. U bihevioralnom svijetu riječi i pojmovi tendiraju koincidiranju. i »egghead«. Imenica vla­ da rečenicom na autoritaran i totalitaran način i rečenica postaje deklaracija koju treba prihvatiti — ona suzbija de­ monstriranje. To je riječ koja zapovijeda i organizira. »egghead« (jajoglavac) znači intelektualac. 5 ) Ibidem *) U američkom slengu »head-shrinker« (onaj koji suzuje gla­ vu) izraz je za psihijatra.* No. istovremeno za njihov način funkcioniranja i za nazive svoj­ stava i procesa simboličnih za aparat upotrijebljen da se stvari otkriju i proizvedu« 4 ). standardizirano (reakcija). To su termini koji iz­ riču predmete i oruđa svakodnevnog života. riječi sve više apsorbi­ raju pojmove. Ovi izrazi su opće razumljivi tako da njihovo golo javljanje proizvodi respons (lingvistički ili operacionalni) adekvatan kontekstu u kome su rečeni.92 ČOVJEK ÎEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 93 ne bez opozicije. Pokušat ću u ovom poglavlju da ilustriram taj stil. ili preciznije. U centralnim tačkama danog univerzuma javnog rasu­ đivanja javljaju se analitičke propozicije koje same sebe kva­ lificiraju. Bez sumnje. Ona je prenesena u stil koji je dostojna lingvisti­ čka kreacija. te »gone. April 1942. ekstreman. »think tank« (kanta za mo­ zak) mozak. Riječ po­ staje kliše i kao kliše upravlja govorom i pisanjem. one rezultiraju njegovim zatvaranjem u krug uslova nametnutih formulom. P h i l o s o p h y o f S c i e n c e . Već sam se osvrnuo na hipoteze. nagovara ljude da rade. Pojam nema drugog sadržaja doli onog mode­ liranog riječju u publicističkoj i standardiziranoj upotrebi. »jednakost«. 31. . ) Stanley Gerr. Ova lingvistička forma ide na uštrb razvijanja značenja. man. 32. drugačijim jezikom govore laboratoriji odbrane i službenici egzekutive. određen niz at») Pogledaj str. vlade i mašine.

Relativno novo je opće prihvaćanje ovih laži u javno i privatno mnijenje. koji je. Važenje nije primarno u činjenici da je to jezik prodaje (izgleda da biznis sa skloništima od posljedica atomskog bombardiranja nije bio tako dobar). bučna kon­ tradikcija je postala shema govora i publiciteta. jest jedan od mnogih načina kojima se rasu7 8 ) ) 9 ) *) N e w Y o r k T i m e s . 1960. Logika je to dru­ štva koje sebi može dozvoliti da raspolaže logikom i da se igra destrukcijom. 1960. scrabbleom* i TV aparatima.). ili. prosperiteta i potencijalnog uništenja. prikrivanje njihova monstruozna sadržaja. 1960. a ovo jedinjenje se izraža­ va u neometanom ligvističkom spajanju onih dijelova govo­ ra koji se sukobljuju. zatvorenim termini­ ma onih moći koje oblikuju odnosni univerzum rasuđivanja. Ibidem. već kad je uključena u imenicu. Rezultat je poznati orwellianski jezik (»mir je rat« i »rat je mir« itd. Unificiranje suprotnosti što karakterizira komercijalni i politički stil. Novembar 7. Ništa manje nije orwellian­ ski kad kontradikcija nije eksplicitna. »projektil« i »harmonija« nepomirljive protivurječnosti i da nema ni logike ni jezika koji bi bili u stanju ispravno objediniti luksuz i atomske radijacije. one se reprodu­ ciraju bez pucanja društvenog sistema.000 dolara opremljen tepisima. iako su sredstva potkrepljivani a istine i stupnjevi kažnjava­ nja veoma različiti. izbori. nikad ne ide ka kvalitativnoj razlici. od onih njezinih sadržaja koji bi obezvažili. Tako je određenjem tih poj om va. Ovakva lingvistička i politička obilježja datiraju mnogo prije Orwella. ili je propaganda. omeli prih­ vaćenu upotrebu imenice u iskazima politike i javnog mnje­ nja. po kojoj se ravnaju druge riječi. Strindbergov Ples smrti«9) slučajno je promakla istina. Širenje i efikasnost ovog jezika potvrđuje trijumf društva nad protivurječnostima sadržanim u njemu. Analitička struktura odvaja imenicu. inicijativa. Decembar 1 . Novembar 2. biznisa i nacio­ nalne moći. Sintaksa kra­ tica proklamira pomirenje suprotnosti tako što ih spaja u čvr­ ste i udomaćene strukture. a des­ potska vlada »demokratska«. No. Ibidem. . Na obje strane je oponiranje događanju koje bi sezalo preko zatvorene analitičke strukture neispravno. Otvorena. Na Zapadu je analitička predikacija s terminima slobodno preduzimanje. Nekad smatrana glavnim logičnim prestupom. kontradikcija sad postaje princip logike manipu­ liranja — realistička karikatura dijalektike. prev. te falsificirani izbori »slobod­ ni«. Ova najava programa razotkriva povezanost u manje ideologij­ skoj formi nego što je ona obično dopuštena. izgradnja ko­ munizma i socijalizma. ukidanje neprijateljskih klasa. samo jezik terorističkog totalitarizma.000 dolara i da je model skloništa po 1. Totalna komercijalizacija spaja one sfere života koje su ranije bile antagonističke. u najmanju ruku. U kazali­ šnoj najavi »Posebna večernja predstava povodom izbora. Univerzum rasuđivanja u kome su pomirene suprotno­ sti ima čvrstu bazu za takvo sjedinjenje — beneficijelnu ra­ zornost. terminima radnici i seljaci. Sasvim je udomaćeno to da se partija koja radi za odbranu i rast kapitalizma naziva »socijalistička«. Naslovi poput »Radnik traži harmoniju projektila« 7 ) i oglasi poput »Luksuzno sklonište od radio­ aktivnih padavina« 8 ) još uvijek mogu evocirati naivnu reak­ ciju da su »radnik«. zaprečeno izražavanje činjenice da je predominantan mod slo­ bode sužanjstvo i da je predominantan mod jednakosti na­ metnuta nejednakost. U takvom univerzumu javnog rasuđivanja jezik se kreće u sinonimima i tautologijama. Ritualiziran pojam je učinjen imunim spram kontradik­ cije. društva s tehnološkim ovladavanjem du­ hom i materijom.000. Društvena igra — op. i logika i jezik postaju savršeno razumljivi kad čujemo da je cijena nuklearne podmornice naoružane projektilima 120. na Istoku. već u tome što on proizvodi neposred­ no identificiranje posebnih i općih interesa. Pokušat ću da pokažem da su »čista bomba« i »neopasne radioaktivne padavine« samo ekstremne kreacije normalnog stila. bez sumnje.94 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 95 ributa koji se beziznimno pridijevaju kad je dotična imenica izgovorena ili napisana. u stvari. indivi­ duum. Veliki dio javno govorene i štampane riječi čini se nedovoljno prekondicioniranom čovjeku kraj­ nje nadrealistički.

i dalje. Blough SAD čelika. 109. Jednaka familijarnost je utvrđena posredstvom personaliziranog jezika koji igra značajnu ulogu u razvijenoj ko­ munikaciji 1 1 ). Govorni i pisani jezik je grupiran oko »čvrsto fiksiranih pravaca« i »atraktivnosti« što posre­ duju tipificiranje. . str. U najrazvijenijim sektorima funkcionalne i manipuli­ rane komunikacije jezik nameće istinski zapanjujućim kon­ strukcijama identificiranje osobe i funkcije. Analitička predikacija je takva represivna konstrukci­ ja. egipatski Naser. a. Složenica atributivne konstrukcije stvara utvrđen sindrom: »Georgijanski samovoljni. Predstavljeni su kao Byurd Virdžinije. L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . stan­ dardizirane i opće stvari i funkcije predstavljene kao »speci­ jalno za vas«. Paris. str. treba i da reagira na specifičan. »miru«. »vaša« autocesta. 1953. »gospođici Rheingold«. i Richard Hoggart. prošlog tjedna imao je sve pripremljeno za jedan od svojih divljih. dakako. Ova je u ne­ posrednom odnosu s primaocem — bez distancije statusa. »vaša« najdraža robna kuća. fiksira značenje u svi­ jesti primaoca. P o p u l a r C u l ­ t u r e a n d S o c i e t y . Tjednik Time može poslužiti kao ekstreman primjer tog smjera. On ne misli ο bitno drugačijim (i moguće istinskim) eksplikacijama imenice. i dalje. 11 ) Pogledaj Leo Lowenthal. sva komunikacija ima hipnotički karakter. beskonačno ponavljana. Kako mogu protest i odbijanje naći pravu riječ kad organi postojećeg poretka priznaju i oglašavaju da je mir zapravo ivica rata. utvrđen način. Predikacija postaje recept. stavova. Kasnije ćemo ispitati dru­ ge konstrukcije u kojima se razotkriva autoritarni karakter jezika. str. čitalac. Prentice-Hall. Boston. Kako je to jezik istovremeno »pripitomljavanja i glo­ rifikacije« I 0 ) . poslodavca ili poduzeća. to je doneseno »vama«. gdje se takav jezik metodički upotrebljava za »udomaćenje određenih sli­ ka« koje se usijecaju u svijet i u proizvod i pomažu da se prodaju ljudi i robe. poziva »vas« itd. No. spavaće sobe ili protsorije za dnevni boravak. bloki­ ran razvoj sadržaja. Mala je razlika u tome da li onaj kome se tako obraća to vjeruje ili ne vjeruje. da sklonište od bombardiranja treba da pruži udobnost. Svima im je zajedničko zatvaranje i skraćenje sin­ takse što odsijeca razvoj značenja. ipak njegov jezik svjedoči ο represiv­ nom karakteru tog jedinstva. 161. Beacon Press. Editions du Seuil. Na taj način su nametnute. T h e U s e s o f L i t e r a c y . Svojom sposobnošću da asimilira sve druge pozicije u svoje vlastite ono pruža mogućnosti kombiniranja najveće tolerancije s najvećom uniformnošću. »komunistu«. aspiracija. 33. Određenja poprimaju for­ mu sugestivnih zapovijedi — ona su više evokativna negoli demostrativna. a stvara fiksirana obličja koja se nameću premoćnom i krutom konkretnošću. »vaše« novine. Uspjeh indicira to da ovakav jezik proizvodi samoidentificiranje pojedinaca s funkcijama koje izvode oni i drugi. L i t e r a t u r e . primanje onog što se nudi u formi u kojoj je servirano. sadržan i profit). Bilo da se govori ο »slobodi«. To je »vaš« član kongresa. To je jezik konstrukcija ko­ je nameću primaocu iskrivljeno i skraćeno značenje. ovo rasuđavanje se zatvara spram svih drugih rasuđivanja koja ni­ su na njegovom vlastitom stanovištu. . političkih zborova. odnosno slušalac. Manife­ stirajući protivuriječnosti koje označavaju njegovu istinu. konsekvencije prelaze relativno bezopasnu sfe­ ru trgovanja i prilično su ozbiljne. isto tako.96 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 97 đivanje i komunikacija imuniziraju protiv izraza protesta i odbijanja. treba da asocira (i on zaista aso­ cira) fiksiranu strukturu institucija. ili »simpatičnom čovjeku«. 1981. Dobro je to poznata tehnika industrijske propagande. Stalno sparivanje određne imenice s istim »objašnjavajućim« pridjevima i svojstvima čini rečenicu hipnotičnom for­ mulom koja. naobrazbe i radnog mjesta — pogađa ga u neslužbenoj atmo­ sferi kuhinje. da fundamentalna oružja nose ozna­ ke svojih cijena (u kojima je.« 10 ) Roland Barthcs. Ona je istovremeno obojena lažnom familijarnošću — rezultat konstantnog ponavljanja i vješto sa­ činjenog popularnog usmjerenja komunikacije. Upotreba posvojnih oblika prikazuje pojedince kao puk aneks njiho­ va mjesta. službe. . neintelektualni guverner . 1961.

T h e N a t i o n a l P u r p o s e (sačinjeno pod nad­ zorom i uz pomoć uredništva magazina L i f e . Akademija slo­ bode. političkim i vojnim frazama. 14 ) Sugestija magazina L i f e . netko bi se mogao usuditi da u nekima od njih vidi »lu­ kavstvo uma« — skraćivanje treba da pomogne kako bi se potisnula neželjena pitanja. Široko je rasprostranjena upotreba kratica s vezicom. P r e m a Davidu Sarnoffu. ljudski inte­ resantne priče određene politikom izdavača. Pa. članak može prosli­ jediti na davanje čak i bitnih informacija. NATO. Adlai Stevenson i drugi. Možda nije slučajno da su ovakve konstrukcije osobito česte u teh­ nološkim. citirana u T h e N a t i o n . »bikorameni projektilaš von Braun«. izgubilo je svoju kognitivnu vrijednost i služi samo prepoznavanju fakata nepostavljenih u pitanje. »otac Η-bombe«. Talmadgea. manje-više. aug. Kad je jednom po­ stalo oficijelan Vokabular. onaj koji živi život rađa Η-bombu za uništenje života. fizička obilježja i nje­ gova politička praksa sliveni su u nerazdvojivu i nepromjen­ ljivu strukturu koja svojom prirodnom nevinošću i neposred­ nošću ovladava čitaočevom sviješću. f e b . koji zaprečuju diferenci­ jaciju. prev. razvoju. moći. Izrazi koji označava­ ju posve drugačija područja i kvalitete sagnani su u čvrstu. — ne može biti drugačije. konstantno ponavljan u općerasprostranjenoj upotrebi. a »sankcioniran« od strane intelektu­ alaca. a jezični izraz te identifikacije (u funkcio­ nalnoj imenici i u mnogim formama sintakse skraćenica) tvori bazičan Vokabular i sintaksu. 20. Kongres treba uskoro da donese uredbu ο osnutku takve akademije. Bilješka ο skraćivanju. koje. Ili. Struktura koja se nameće ujedinjuje aktere i akcije nasilja. AFL-CIO. Jer pojam ne identificira stvar s jednom funkcijom. har­ moniju protivurječnosti. a SEATO od eventualnog objašnjenja činje­ nice da neke jugoistočne države Azije ne pripadaju toj orga­ nizaciji. Ovaj jezik. često je kombinacija sasvim blaga — kao u slu12 ) Izjava se ne odnosi na sadašnjeg guvernera već na Mr. u koju spadaju specijalisti hladnog rata 1 4 ) i »čista bom­ ba« — pridaje destrukciji svojstvo moralnog i fizičkog integriteta. Zna­ čenje je fiksno. To i ovdje rezultira magičnim i hipnotičkim djelova­ njem — projekcijama koje pronose neodoljivo jedinstvo. Nakon tako zadobivenog dominira­ nja personaliziranih i hipnotičkih obrisa. rezultat je sličan. str.98 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 99 Guverner 1 2 ). suprotstavlja se razvoju i izražavanju pojmo­ va. čaju »projektilaš bikovskih ramena« — ona prenosi ili pri­ jetnju ili. UN. Rinehart and Winston. takođe SSSR. DDR demokrat­ ska. bez vezice. 13 ) Posljednja tri podatka s u citirana u T h e N a t i o n . njegova funkcija. »Stvar Identificira­ na sa svojom funkcijom« realnija je od stvari koja se razli­ kuje od funkcije. nadmoćnu cjelinu. korumpirano. AFL-CIO pokopava radikalne političke razlike koje su nekad razdvajale ove dvije organizacije. AEC*. Taj stil je nadmoćna konkretnost. Jessup. Naracija je oču­ vana u dobro publiciranom okviru. i nije obavezno. 1960. Na primjer: »četkasto-obrvi« Teller. SSSR skraćuje socijalistički i sovjetski. UN oslobađa od naglašavanja ujedinjenosti. koji konstantno nameće odraze. Čovjeka i stvar vidimo u operaciji. Kratice označavaju samo ono što je institucionalizirano na takav način da je transcendirajuća konotacija odsječena. ipak. Struktura ne daje mje­ sta distinkciji. dok bi se pri jasnom percipiranju znače­ nja kratice moglo postaviti pitanje ο članstvu Grčke i Tur­ ske. 1960. opterećeno. Većina ovih kratica je sasvim razumna i opravdana na osnovu dužine neskraćenih oznaka. . New York. DDR itd. U svojoj neposrednosti i direktnosti on koči pojmovno mišljenje i tako mišljenje uopće. eto. Holt. i samo u operaciji. Skraćiva­ nje vezicom (eksplicitno ili neeksplicitno) ne izmiruje uvijek nepomirljivo. Izgleda da su ljudi koji govore i prihvaćaju ta­ kav jezik imuni spram svega i prijemljivi na sve. zaštite i propagande u istu silu. dok je AEC sa­ mo jedna administrativna agencija među mnogim drugima. 22. pak. Pogledaj J o h n K. No. Takvo identificiranje može biti le*) Atomic Energy Commission — op. »znan­ stveno-vojni« povezuje napore za smanjenje strepnji i strada­ nja sa službom koja ih stvara. 58. 1958. diferencijaciji značenja: ona se kreće i živi samo kao cjelina. animirajuću dinamiku. separaciju i distinkciju. Tako voljen otac koji ulijeva strah. »znanstveno-vojni banket« 1 3 ) i »nuklearni-pogon odašiljač-projektila« podmornica. NATO ne ističe pakt nacija sje­ vernog Atlantika.

Berlin. ali ostaje različit od njih. Aludirao sam na filozofiju gramatike da bih osvijetlio razmjer u kome jezična skraćenja indiciraju kratkoću misli koju ona. negativne. već se konstituira u njima — rezultat je procesa posredovanja izraženog u rečenici 1 6 ). apstraktna misao. niti egzistira kao entitet prije i izvan svojih predikata. Predominantne tendencije govora koje odbijaju ova razlikovanja izražavaju promjene u načinu mišljenja ο kojima smo raspravljali u prethodnim poglavljima — funkcionali'. Dvije dane dimenzije su antagonističke. 1936. U svom vlastitom razvoju je dijalektička mi­ sao došla do poimanja povijesnog karaktera protivurječnosti 16 ) Pogledaj u vezi s filozofijom gramatike i dijalektičkom lo­ gikom Hegelov koncept »supstancije kao subjekta« i »spekulativne re­ čenice« u Prodeovoru F e n o m e n o l o g i j i d u h a .iran. Da bih ilustrirao novum takvog jezika. funkcijama i kvalitetima koje rečenica predicira subjektu. U njemu operacionalni i bihevioralni razum absorbira transcendentne. koji rečenica određuje u posebnom stanju funkcije. v . na povezanosti gramati­ čkog. prije svega. kad se suprotstavlja apstrakciji i posredovanju. ono suzbija prepoznavanje činilaca iza činjenica. kad se predaje ne­ posrednim činjenicama. vršenju određene funkcije. ona je nji­ hova »univerzalna« i supstantivna srž. misli subjekt koji je »prešao u akciju«. O b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . logičkog i ontološkog »subjekta«. 17 ) U poglavlju V. Ovaj je aktivno ili pasivno povezan sa svojim predikatima. identificiranje stvari (i osobe) s nje­ nom funkcijom — to su tendencije koje razotkrivaju jedno­ dimenzionalan duh u jeziku kojim on govori. pojam odriče identi­ fikaciju stvari s njenom funkcijom. utvrđuju i izvode. ona ga ne rastva) W . potencijalnosti i aktualnosti — ulaženje negativnih logičkih određenja u po­ zitivna. opozicione elemente uma. pokazat ću sažeto razlike spram klasične filozofije gramatike. operacionalna i tehnološka određenja su specifična upotreba pojmova za specifične svrhe. zapri­ ječen razvoj samovrednovanja. gramatički subjekt rečenica jest. Ako subjekt nije vlastita imenica. Kad jezično ponašanje blokira razvoj pojma. Insistiranje na filozofskim elementima u gramatici. Prema toj filozofiji. str. esencije i pojave. a realitet je prisutan u obje. U društvu i za društvo je od vitalnog zna­ čaja ova organizacija funkcionalnog rasuđivanja. već ga definira kao biće u dotičnom stanju. Pret­ hodno svojoj operacionalnoj upotrebi. des . 15 ra u stanja i funkcije. a time suzbija i saznanje činjenica i njihova povijesna sadržaja. Humboldt. Unificiran funkcionalni je­ zik je nepomirivo antikritičan i antidijalektičan. štaviše. ona rastvaraju pojmove u operacije i isključuju one intenci­ je pojma koje su u kontrastu s takvim rastvaranjem. a možda i jedini smisao operacionalnih i tehnolo­ ških pojmova. koja transcendira bihevioralan plan i povezuje lingvističke kategorije s ontolo­ škim. sa svoje strane. hipnotičke formule. »supstancija«. Kad rečenica daje određenje svog subjekta. Gra­ matički subjekt tako pronosi značenje koje premašuje ono izraženo u rečenici. nije identično s tim odnosima. već ο samoj munji koja udara«. on razlikuje ono što je stvar od kontigentnih funkcija stvari u postojećem realitetu. on je više od imenice: on imenuje koncept stvari. 254. No. U izreci »munja udara« čovjek »ne misli ο golom udaranju munje. univerzal­ no. štaviše. Riječima Wilhelma von Humboldta: imenica kao gra­ matički subjekat označava nešto što »može ući u određene 15 odnose« ). Sinteza propozicije po­ vezuje radnju (ili stanje) sa subjektom tako da je subjekt oz­ načen kao akter (ili nosilac) pa se razlikuje od stanja ili fun­ kcije u kojoj se nalazi u određenom slučaju. i to ostaje u različitim stanjima. 17 Ja ću raspravljati ) ο tim elementima u odnosu na na­ petost »jest« i »treba da«. pokazuje sadržaje koji su potisnuti u funkcionalnom jeziku. imunost spram kontradikcija. Održavana napetost prožima dvodimenzionalni uni­ verzum rasuđivanja u kome je na djelu kritička. ona ostaje to što jest u tim odnosima i »protiv« njih. zaprečeni u izrazu i komunikaciji. Subjekt niti iščezava u svojim predikatima. ona je sred­ stvo koordinacije i subordinacije. dok dijalektički pojmovi razvijaju zbiljske proturječnosti.100 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE • JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 101 gitimno. no. Reduciranje pojma na fiksne odraze. unificiran jezik kratica jest jezik jednodimenzionalne mi­ sli.

Ovo prosuđiva­ nje je daleko od toga da bi nužno uključivalo indiferentni re­ lativizam. No i ovo su ritualizirana zazi-' vanja koja ne dozvoljavaju razvoj prisjećenog sadržaja. nada ostaje nada. Suočena s danim društvom kao ob­ jektom svoje refleksije. Tako se »druga« dimenzija misli javila kao povijesna dimenzija — potencijalnost kao povijesna mogućnost. ili Marxom — Engelsom — Lenjinom. već je ono povezano s principima napretka građan­ skog društva. vrijeme. u: Bericht über Erzieherkonferenz am 6 und 7 November in Wiesbaden. Prepoznavanje prošlosti i odnošenje na prošlost kao sada­ šnjost suprotstavljeno je funkcionalizaciji misli u postojećem realitetu. . iščezava iz danog univerzuma događanja. Te redefinicije su falsifikacije. . često puko za­ zivanje služi blokiranju takva razvoja koji bi p o k a z a o njegovu povi­ jesnu neadekvatnost. 10.9) Sve veći racionalitet razvijenog industrijskog društva tendira likvidiranju uznemirujućih elemenata vremena i sje­ ćanja kao »iracionalnog ostatka«. zivnost sadržaja memorije. poput Wernera Sombarta i Maxa Webera. sadržaj slobode. a njezina realizaci­ ja kao povijesno događanje. kritička misao postaje povijesna svi­ 20 jest. a princip racionaliteta građan. koje. Povijest očuvana pamćenja. i poglavlje V. Funkcionalni jezik je radikalno antipovijesni jezik. Ono se opire zatvaranju danog univerzuma rasuđivanja i pona­ šanja. Nadvladava ga totalitar­ na moć bihevioralnog univerzuma: »Ljudsko strašilo bez memorije . ne samo da prakticira orwellianski i ezopovski jezik već i suzbija i zabo­ ravlja historijsku stvarnost — užas fašizma. Ono u zbiljskoj povijesti čovjeka traži kriterije isti19 ) Th. negaciji postoje­ ćeg. W. uspomenu kao ne­ ku vrstu iracionalnih ostataka .«. princip tradicionalizma su pridali feu­ dalnim formama društva.102 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO i procesa njihova posredovanja kao povijesnog procesa. Ο borbi protiv povijesti bit će dalje raspravljano u poglavlju VII. nije proizvod propa­ danja . 20 ) Pogledaj str. 14. a izgleda da je postojeće društvo shvatilo subver18 ) To ne znači da historija. kad fašistički režimi funkcioniraju kao partneri slobod­ nog svijeta. operacionalna racionalnost ima malo mjesta za povijesni um i malo koristi od njega 1 8 ). Bo­ jazni i aspiracije čovječanstva potvrđuju se u individualnoj memoriji koja oživljuje lične doživljaje — opće je u pojedi­ načnom. Dosta često se evocira bilo u vezi s očevima osnivačima. nametnute od strane postojećih sila i moći činjenica. mod »posredovanja« koji na trenutke razbija sveprisutnu moć datih činjenica.. a kao takva ona je bitno prosuđivanje ). Sjećanje je mod disocijacije od danih fakata. Da li je taj antipovijesni trend dio borbe protiv one dimenzije duha u kojoj bi se mogle razvi­ ti centrifugalne sposobnosti i snage — sposobnosti i snage koje bi trebale zapriječiti totalnu koordinaciju individuuma s društvom? Sjećanje na prošlost može rezultirati opasnim uvidima. funkcionalizaciji kao učinku postojećeg realiteta. no dok se u stvarnosti te­ ror ponavlja u uvijek novim formama.skim. kad je program prosvijećenog kapitalizma uspje­ šno poražen tako što ga se etiketira »socijalizmom«. str. I teror i nada oživljuju. a to nije akademsko. služe transformiranju krivosti u istinu. već političko pitanje. Frankfurt. Totalitet u kome su kategorije slobode postale razmjenIjive. ideju socijaliz­ ma. 11. tad su stari povijesni pojmovi obezvrijeđeni modernim operacionalnim redefinicijama. pretpostavke demokracije. a isto tako i likvidiranju uz­ nemirujuću racionalnost sadržanu u tom iracionalnom ostat­ ku. . privatna i opća. Potiskivanje ove dimenzije u društvenom totalitetu operacionalne racionalnosti je potiskivanje povijesti. 1960. .. i čak identične sa svojim suprotnostima. Kad birok­ ratska diktatura vlada komunističkim društvom i određuje ga. To znači ništa manje nego da građansko društvo u svom razvoju likvidira sjećanje. . ili pak sa skromnim porijeklom predsjedničkog kandidata. To je potiskivanje vlastite prošlosti društva — i njegove budućnosti utoliko što se ta budućnost obraća kvalitatavnoj promjeni. Pamćenje sabire teror i nadu prošlosti. . kad su temelji demokracije harmonično dokinuti u demokraciji. Adorno. »Was bedeutet Aufarbeitung der Vergangen­ heit?«. ono omogućuje razvoj pojmova koji destabiliziraju i transcendiraju zatvorenost u postojeće tako što ga razumije­ vaju kao povijesnu datost.« »Ekonomisti i sociolozi.

a što krivo. ona postaju »odvajanje dobra od zla«. Raspravljanje razvija i izriče konflikt između stvari i njezine funkcije. »vlada« suprotnim predikatima. Buržoazija je subjekt tehni­ čkog progresa. Ovdje svaki od dva ključna termina — buržoazija i proletarijat. oni dozvoljavaju ot­ voreno razvijanje. Možemo ih ta­ kođer naći (iako u drugačijim modima) u stilu velike kon­ zervativne i liberalne kritike građanskog društva u razgranjavanju. loc. »rad­ nički savjeti«. Kad ta kritička svijest govori. čak. sadržan u gor­ njoj postavci omogućen je poimanjem da je subjekt povijesni činilac čiji se identitet konstituira u povijesnoj praksi i sup­ rotstavljanju povijesnoj praksi. cit. »diktatura staljinističkog aparata« postaje ori22 23 ) Za dalje raspravljanje ο ovim kriterijima pogledaj poglavlje VIII. suprotnost je demonstrirana. Na žalost. ) Roland Barthes.Posredo­ vanje prošlosti sa sadašnjošću razotkriva činioce koji su re­ zultirali činjenicama. što je istinito. a što lažno. Takav dijalektički odnos suprotnosti. artikuliraju službenu osudu. Na ovom mje­ stu 2 2 ) je dostatno da citiramo i parafraziramo Rolanda Bart­ hesa: »Više nema bilo kakva razmaka između imenovanja i prosuđivanja. determinirali način života. Proizvodni rast postojećeg ko­ munističkog društva osuđuje. Slično tome. proletarijat nosi atribute totalnog ugnje­ tavanja i totalnog poražavanja ugnjetavanja. . . cit. Na primjer. objašnjena i optužena. Oni ne ostavljaju ni prostora ni vremena za ras­ pravljanje koje bi pokazalo rascjepničke mogućnosti alterna­ tive. In­ terpretacija ovih zahtjeva od strane vođa koji kontroliraju aparat određuje što je ispravno. i dalje.« Zatvoren jezik ne demonstrira i ne objašnjava — on saopćava odluku. razvijaju svoj sadržaj u kon­ tradiktornim predikatima. Orijentacija rasu­ đivanja (i akcije) na termine kao što su »proletarijat«. Naprotiv. . Zahtjevi pre­ stiža u industrijalizaciji i totalnog podređivanja čovjeka pro­ izvodnom aparatu očituje se u autoritarnoj transformaciji marksističkog jezika u staljinistički i poststaljinistički. u društvenoj stvarnosti i na­ suprot njoj. On se kreće u tautologijama. koji rastvara zatvoreni unjyer^_ zum rasuđivanja. -tr. konceptualan. to nije sve. štaviše.. Ovaj jezik nije više uopće podoban za »rasuđivanje«. uspostavili gospodare i sluge. takođe. no kritički kvaliteti spoznaje nisu ekskulzivne karakteristike Marxova stila. tj. Na pri­ mjer. pokoravanja prirode. oslobođenja. Komunistički manifest pruža klasičan primjer. Autoritarno ritualiziranje rasuđivanja je još upecati jivije tamo gdje upliviše i sam dijalektički jezik. a s druge strane jezik Johna Stuarta Milla je u velikoj 21 mjeri demonstrativan. učinjena ekspiicitnom. ona govori »le langage de la con­ naissance« (Roland Barthes). zapovijed. Kad daje određenja. ritualizacija nadvladava jezik koji pokušava dozvati u svijest izvornu istinu i očuvati je. »objektivni sadržaj«.! njegovu krutu strukturu. Ključni termi­ ni tog jezika nisu hipnotičke imenice koje beskonačno sazi­ vaju iste zamrznute predikate. »revizionist« jest kazneni zakon. a tautologije su vraški efektne »rečenice«. otvoren — još se nije podredio hipnotičko-ritualnim formulama današnjeg neokonzervativizma i neoliberalizma. stvaranja društvenog bogatstva — izopačenja i destrukcije tih ostva­ renja. ono zacrtava granice i alternative. a taj konflikt nalazi svoj jezični iz­ raz u rečenicama koje povezuju kontradiktorne predikate u logičku jedinicu — pojmovni izraz objektivne stvarnosti. napredovanja i nazadovanja 2 1 ). s jedne strane jezik Burkea i Tocquevillea.104 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 105 nitosti i krivosti. zatvaranje jezika je kompletno . Jezik utvrđuje nesumnjivo ispravno i krivo. loc. dictum. Za razliku od orwellianskog jezika. 37—40. Kontrast između dva jezika ο kojima je riječ ilustrirao sam stilom Marxove teorije. određenje termina kao što su »skretanje«. 87. ) Pogledaj moj S o v i e t M a r x i s m . On artikulira činjenice i utvrđuje ih na osnovu moći aparata — proklamiranje je koje ratificira samo sebe. One izriču sudove u »prejudiciranoj formi«. str. a pri tome je jedna vrijednost opravdanje neke druge vrijednosti. Valjanost takve vrste proizvodi svijest za koju je jezik postojećih moći jezik istine 2 "). slobodarsku komunis­ tičku opoziciju.

nije finis tragoediae — tragedija može upravo početi. ta domina­ cija političkih vođa je inkorporirana u dnevne aktivnosti i relaksaciju građana. Frankfurt. Ti pojmovi su preuzeti iz intelektualne tradicije i prevedeni u operacionalne termine. i ti su prisiljeni da vjeruju ono što im se kaže. . čak i tamo gdje ne prenosi zapo­ vijedi. Europaeische Verlagsanstalt. 24 se opravdava u akciji — u obavljanju posla. Pollock. S p r a c h e i n d e r v e r w a l t e t e n W e l t . takođe. Prema Rolandu Barthesu. premošćivanje rascjepa između ranije dva različita područja društva. Institucije slobode govora i misli ne zaprečuju mentalnu koordinaciju s postojećim realitetom. No. To ne znači da se umanjila moć profesi­ onalnih političara. Tu je prošlost ukočeno zadržana. kad ne zahtijeva kontrolu i podre­ đivanje. No. Ovo prevođe­ nje rezultira reduciranjem napetosti između misli i zbilje putem slabljenja negativne moći misli. kontradik­ cije. ovakvo komuniciranje nije terorističko. Promjene u jeziku su paralelne s promjenama u poli­ tičkom ponašanju. pokazuje u kojoj su mjeri dominacija i upravljanje prestali biti neovisne funkcije teh­ nološkog društva. za oba dijela Njemačke. F. Naprotiv. kad bi direktna kontrola »odozdo« ome­ tala progres masovne proizvodnje. u televizijskim spektakli­ ma konkurentskih kandidata za vodstvo nacije jest komp­ letna sveza politike. biznisa i zabave. već je to narod. Tendencija političkog jezika da postane jezik komerci­ jalne propagande. no prilagođen i prilično zadovoljan. u neobraćanju pažnje na druge. neov­ lašteno da pretpostavi da primaoci vjeruju. Svojstvo novog magično ri­ tualnog jezika jest da ljudi ne vjeruju. trgovine i zabave. Ovaj jezik upravlja putem reduciranja lingvističkih formi i simbola refleksija. Nije to satira nakon tradegije. a borba protiv birokracije oslabila efikasnost jedine stvarne snage koja može biti mobi­ lizirana protiv kapitalizma u internacionalnim razmjerima. ovaj ) Za Zapadnu Njemačku pogledaj relevantne studije preduzete u Institutu für Sozialforschung. odsustvo njihova razvijanja u savremenoj situaciji — blokiranje njihove dijalektike. Frankfurt am Main 1950—1951: G r u ­ p p e n E x p e r i m e n t . u prodavanju i kupovanju. Karl Korn. a »simboli« politike su. razvoja. Na djelu je suprotstavljanje pojmovima koji su shvatili povijesnu situaciju. nije heroj onaj koji će biti ritualna žrtva. u demokratskim i nedemokratskim. U prodaji opreme za opuštenu razonodu u skloništima od bombardiranja. Odigrava se zamašno redefiniranje same misli. nadalje. 1958. a ipak djeluju u skladu s danim trendom. Takođe. itd. Istraživanja preduzeta u totalnom upravljanju Funkcionalno komuniciranje je samo izvanjski sloj jed­ nodimenzionalnog totaliteta u kome je čovjek podučavan da zaboravi — da prevodi negativno u pozitivno tako da može i nadalje funkcionirati. poglavito str. no nije posredovana sa sadašnošću. Heinrich Scheffler. njene funkcije i sadržaja. već uvodi i nameće istinu i lažnost. Njihova sloboda od efektivnog narodnog suvereniteta je veća što je globalniji izazov koji izgrađuju da bi se s njim suočavali i što normalnije postaje srođavanje s mogućnošću totalne destrukcije. on ne tra­ ga za istinom. reduciran. Koordinacija pojedinca s društvom seže do u sfere svijesti u kojima se zgotavljaju pojmovi kojima se smjera razumjeti postojeća stvarnost. izd. Frankfurt. to je lažna spona i fatalno je preuranjena — biznis i zabava su još uvijek poli­ tika dominacije. i dalje. Ritualni autoritarni jezik se širi svuda po suvremenom svijetu. Jezik ne samo da odražava te kontrole već i sam po­ staje njihov instrument.206 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 107 jentacija na ritualne formule. 1955. izgleda. I ponovo. On odriče ili apsorbira transcendentni Vokabular. No. tj. kapitalističkim i nekapitalističkim zemljama 2 4 ). simboli biznisa. već informacije. ili im nije stalo. apstrakcije. Ono je. kad »proletarijat« više ne egzi­ stira ili ga još nema. ona se svodi na različite mode tehnike manipuliranja i kon­ trole. no. već izbor i slobodu. to je jezik »svojstven svim autoritarnim režimima«. Čovjek ne »vje­ ruje« u ono što deklarira operacionalni koncept. a ima li danas u orbitu razvijene industrijske civilizacije društva koje nije pod autoritarnim režimom? Kako se supstancija razli­ čitih režima više ne javlja u alternativnim načinima života. 545. putem supstituiranja odraza za pojmove.

Nadilaženje operacionalnih pojmova značenjem razot­ kriva ograničenu i čak varljivu formu u kojoj je dopušteno da se iskuse činjenice. shvaćeno. iznijet ću sažeto dva slučaja (po mom shvaćanju reprezentativna) u graničnom području empirijskog istraživanja. Misao i izraz. to je zato što obuhva­ ća više. Prije nego što pređemo na filozofsku analizu. mišljenja ili pitanja riječi i pojmo­ va — lingvistička i epistemološka analiza opiru se či­ stim akademskim distinkcijama. Ako pojam nikad ne označava određenu konkretnu stvar. pojmovi spo­ znaje prodiru s onu stranu danog konteksta činjenica — u procese i okolnosti na kojima počiva neko društvo. Štaviše. »Identični« su utoliko što označavaju istu stvar. na putu k apstraktnijem teorijskom području. auf ihren Begriff gebracht). ako su oni shvaćeni (begriffen. nekritički akomodirajući karakter onih moda mišljenja koji tretiraju pojmove kao mentalne doskočice i prevode opće pojmove u termine s posebnom. može poslu­ žiti kao uvod. analiza će morati zaci u povijest filozofske tradicije i pokušati pokazati ten­ dencije koje su vodile ka prelomu. organizacije i apstrakcije utoliko što ti mentalni procesi rekonstruiraju pojedinačno u njegovim općim okolnostima i odnošenju transcendirajući njegovu neposrednu pojavu u smjeru njegova realiteta. Na osnovu toga svi kognitivni koncepti imaju tranzitivan smisao: oni idu preko deskriptivnog referiranja pojedi­ načnih fakata. saznato kao rezultat procesa refleksije. Terapeutski karakter operacionalnih pojmova se naj­ jasnije pokazuje tamo gdje se pojmovno mišljenje metodički infiltrira u službu iskorištavanja i poboljšavanja postojećih . neka situacija. pa su im sadržaj i značenje identični s realnim objektima neposrednog iskustva. »Koncept« znači specificiranje mentalnog reprezentiranja nečega što je razumljivo. roman. ili odnos bitan za pojedinačno koji determinira formu u kojoj se ono javlja kao konkretan objekt iskustva. Otuda shvaćanje ο »realitetu općeg«. Kako je slijedeća kritika empirijskog istra­ živanja preduzeta kao priprema za potonju filozofsku analizu — a i poduprta je njome —. Pojedinac i njegovo ponašanje su analizi­ rani u terapeutskom smislu ·— u smislu prilagođenja njegovu društvu. Otuda. Otuda napetost. koja najjasnije treba da pokaže u kojoj je mjeri društvo pokorilo misao. drugo u odnosu spram pojedinačne stvari — univer­ zalan uslov.108 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 109 To je filozofski razvoj. a koje su prisutne u svim pojedinačnim činjenicama — proizvode. U svakom slučaju. analiza mora postati znatno ap­ straktnija i ideološka. Riječ je ο sferi najudaljenijoj od kon­ kretnosti društva. tako­ đer. između riječi koja se odnosi na pojam i one koja se odnosi na stvari. koja rukovodi kritiku. no to transcendiranje je empirijsko jer rezultira prepoznavanjem činjenica po onom što stvarno jesu. a direktno povezana s određenim uslovima karakterističnim za raz­ vijeno industrijsko društvo. no ipak i različni od ovih. Pojam bilo čega konkretnog je proizvod mentalne klasifika­ cije. po­ stali su objekti misli. konflikt između pojma i neposredne činjenice — konkretne stvari. Predmet našeg raspravljanja — pitanja jezika. »ra­ zlični« su po tome što je pojam rezultat refleksije koja je stvar razumjela u kontekstu (i u svjetlosti) drugih stvari koje se nisu javile u neposrednom iskustvu. preliminarno određenje ο upo­ trebi termina »koncept«. podržavaju i destruiraju dano društvo. U svojoj upućenosti na povijesni totalitet pojmovi saznanja transcendiraju svaki operacionalni kontekst. društvo. koje će naredna poglavlja poku­ šati objasniti. Ako su činjenice društveni fakti. ako je uvijek apstraktan i opći. Tamo gdje ovi reducirani pojmovi upravljaju analizu ljudske stvarnosti — bilo individualne bilo društvene. To nešto može biti objekt svakodnevne prakse. Da bi rasvijetlila razmjer nje­ gova napuštanja tradicije. U ovom kontekstu operacionalno tretiranje pojmova poprima političku funkciju. mental­ ne ili materijalne — prispijeva ona u krivu konkretnost — konkretnost izdvojenu iz uslova koji konstituiraju stvarnost. Odvajanje čisto lingvis­ tičke od konceptualne analize već je i samo izraz no­ vog usmjerenja misli. naime. a koje »objašnjavaju« dotičnu stvar (posredovanje). diskrepancija. objektivnom referencijom. teorija i praksa treba da budu ukolotečeni s činjenicama njegova egzistiranja tako da ne ostav­ ljaju prostor za konceptualnu kritiku tih činjenica.

cit. 1947. tržišta i javnog mnjenja. Za ilustraciju ću uzeti »klasičan« primjer industrijske sociologije: ispitivanje radničkih odnosa u poduzeću Havvthor25 ) U teoriji funkcionalizma se ne pojavljuje terapeutički i ide­ ološki k a r a k t e r analize.« Analizirajući pritužbe radnika ο radnim uslovima i na­ jamnini. Tad se očituje ideološki i politički karakter činjenica. harmoniju umjesto sukobljavanja želja kupaca i potreba biznisa i politike. tako. A H i s t o r y of the Use of S o c i a l S c i e n c e in A m e r i c a n I n d u s t r y . Humanije je i produktivnije imati u organizaciji rada dobre odnose nego loše. To je stara studija. istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana »neodređenim. »detalj­ no uslove u kompaniji«. tako da je njihova maglovita općenitost mogla biti reducirana na okvire pojedinačnog. Ovo su riječi radnika automobilske industrije u Labor Looks at Labor: Uprave »nas nisu mogle zaprečiti' u spro vođenju orga­ niziranih protesta. štaviše. primjenljivi na bilo koji »sistem« koji sociolog odabere kao objekt svoje analize — od najma­ njih grupa do društva kao takvog. on je prikrit a p s t r a k t n o m općenitošću poj mova (»sistem«. Cambridge: Harvard University Press. Općost pojmova je postignuta apstrahiranjem od upravo onih svojstava koja čine sistem povijesnim i koja daju kritičko-transcendentni smisao njegovim funkcijama i disfunkcijama. pa su metode odonda postale znatno rafiniranije. »mnogostruke konsekvencije«. u drugačijem svjetlu se javlja racionalnost ovakve vrste društvene znanosti kad dano društvo. Middletown.110 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 111 društvenih uslova u okvirima danih društvenih institucija — u industrijsku sociologiju. »dio«. loc. odio za ljudske od­ nose. te determinantnu za njihovo mjesto i funk­ ciju. Pogledaj izvrsnu raspravu u Loren Baritz. nisu nas mogle zaustaviti taktikom bloki­ ranja i tako su počele izučavati ljudske odnose' u ekonomici. a ovaj nije i sam predmet kritičke analize koja bi ograničenost sistema transcendirala u smjeru povijesnog toka — a tek u ovome funkcije i disfunkcije sistema postaju to što jesu. utjecao na oblikovanje subjekata — ljudi koji su predmet njegova proučavanja. str. Rukovođeni principima operacionalnog mišljenja. ne Zapadne električne kompanije 2 6 ). i dalje. M a n a g e m e n t a n d t h e W o r k e r . ugodne uslove za rad umjesto loših. postane objekt kritičke teorije koja smjera upravo na strukturu društva. taj način mišljenja se otada ne samo proširio u druge društvene znanosti i u filo­ zofiju već je. No. No. pa elaboracija adekvatnih pojmova saznanja zahtijeva prevazilaženje varljive konkretnosti pozitivističkog empiricizma. 1960. T a k o funkcionalna teorija pokazuje varljivost krivo postavljene apstraktnosti. . maglovitim terminima«. Operacionalni pojmovi završavaju u metodama usavršene društvene kontro­ le: postaju dio znanosti ο organizaciji. Opća forma je bila raščinjana u iz­ reke koje ustanovljuju posebne operacije i uslove iz kojih je 26 ) Citati s u iz: Roethlisberger and Dickson. istra­ živači su se uputili na prevođenje ili reformuliranje tih izjava. kao okvir razma­ tranja. preduzeta pred oko četvrt stoljeća. po mom mišljenju. ocrtavajući. društvu. stabilizira ih unutar represivne cjeline i prihvaća stanovište te cjeline kao stanovište analize. »jedinka«. Terapeutički i operacionalni koncept postaje lažan utoliko što izolira i atomizira činjenice.. Metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam tad postaje represivno reduciranje misli 2 5 ). njihova supstan­ cija i funkcija su ostali isti. »elemenat«. 27 ) Roethlisberger and Dickson. na termine koji označavaju posebnu situaciju iz koje je potekla pritužba. prisutnu u svim pojedinačnim činjeni­ cama i uslovima. ispitivanje motiviranosti. »funkcija«). »ova služba je opasna«. 255. poglavlje 5. Funkcionalna analiza je uključena u selekcioniran sistem. i 6. da im nedostaje »objektivno pozivanje« na »opće prihvaćene mjere« i da ih karakterizira »bitna razlika spram svojstava općenito povezanih sa svagdašnjim činjenicama« 2 7 )· Drugim riječima. pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izja­ vama kao što su »prostorije za pranje su nezdrave«. »najamnina je preniska«. u principu. također. Wesleyan University Press. Ako dana forma društva jest i ostaje krajnji obzor teorije i prakse. tad se ništa ne može prigovoriti toj vrsti so­ ciologije i psihologije. politici da bi pronašli kako da zaustave sindikate. Oni su. T h e S e r v a n t s o f P o w e r .

Kako se menedžerski način mišljenja i istraživanja širi u druge dimenzije intelektualnog napora. Informiranje je tad potvrdilo da je to »poglavito zbog nepažnje nekih radnika«. izgleda da je ter­ min »human« neoperacionalan i da zahtijeva analizu). Cjelina je u prevođenju eliminirana. dati slučaj postaje incident podoban tret­ manu i rukovanju. čak. 2 6 7 . iako oni nisu »za njega«. najamnina nije odviše niska. On više nije »radnik« ili »najamni radnik« (član klase). Upravo ta operacija čini izlječenje mogućim. nedovoljne da podmire njegove financijske oba­ veze« 29 ). za njega pritužba može imati odista pojedinačno i lično značenje koje prevođenje iz­ nosi kao »latentan sadržaj«. uslijed bolesti njegove žene. U tom kontekstu funkcionalizacija ima istinski terapeutički učinak. U svojoj općenitosti. 28) I b i d e m . Sputano iskustvo nije njegovo vlastito djelo. postavljen je dežurni na stalnu dužnost u pra­ onice. Autori Management and the Worker bili su uvelike svje­ sni tih implikacija. No. radnik Β će shvatiti da. no. Ona nadilazi posebno stanje u nekoj tvornici i pojedinačnu radnikovu situaciju. kad su univerzalni poj­ movi koji se protive funkcionalizaciji raščinjeni na pojedi­ načne referencijé. izjava izraža­ va zamašnu optužbu koja uzima pojedini slučaj kao mani­ festaciju općeg stanja i daje da se nasluti da ovo neće biti izmijenjeno poboljšanjem pojedinih slučajeva. već da nauči nadzornike »humanijim i efikasnijim metodama u saobraćaju sa svojim radnicima« 3 0 ) (no. i na kome bi se njegova služba pokazala kao »služba« radničke klase. tako službe koje prezentira ovaj način mišljenja postaju sve neodvojivije od njegove znanstvene valjanosti. dok je pritužbi bila posvećena briga mije­ njanjem tih posebnih operacija i uslova. 29) I b i d e m . Njegov slučaj je supsumiran pod drugi genus — genus pojedinačnih slučajeva teškoća. Radnik može i ne biti svjestan toga. Neprevedena izjava formulira opće stanje u njegovoj općenitosti (»najamnina je preniska«). U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B. pojedinog po­ duzeća. i samo u svojoj općenitosti.. a nje­ gova funkcija nije da misli pretpostavkama kritičke teorije. 256. Na primjer. općenito govoreći. pljuvanja na pod i sličnih navika. cit. i da je ona bila teškoća samo u njegovoj pojedinačnoj situaciji (koja može biti slična drugim pojedinačnim situacijama). bila je pro­ vedena kampanja protiv bacanja papira. Takvo prevođenje značajno mijenja smisao stvarne tvrdnje. a možda. s t r . Kad se pokazala briga za račune liječenja.112 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 113 izvedena pritužba. Oni kažu da je jedna od temeljnih funkci30) L o c . »Na taj način su mnoge od pritužbi bile reinterpretirane i upotrijebljene za uplivisanje na poboljšanje« 2 8 ). s t r . Tako netransformirana izjava ustanovljuje konkretan odnos između pojedinog slučaja i pripadne cjeline — a ta cjelina uključuje uslove van pojedine službe. V I I I . Treba istaknuti da operacionalni istraživač u svojim prevođenjima naprosto slijedi proces stvarnosti. izjava »praonice su nehigijenske« brla je prevedena u »tom i tom prilikom. već radnik B. Jedan drugi primjer: radnik Β izjavljuje da je zarada po učinku u njegovoj službi niska. Konkretnost pojedinačnog slučaja koju ostvaruje prevođenje jest rezultat niza apstrakcija od realne konkretnosti koja leži u univerzalnom karakteru dotičnog slučaja. jezik koji on upotrebljava potvrđuje svoje objektivno važenje nasuprot radnikovoj svi­ jesti — izražava uslove koji jesu. išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština«. Prevođenje povezuje općenitu izjavu s ličnim isku­ stvom radnika koji je izriče. ne ide do uporišta na kome bi radnik iskusio sebe kao »radnika«. Pojedini slučaj ostaje instanca univerzalnog — ne mo­ že način mišljenja poništiti opće pojmove — no drugačijeg genusa no što je onaj mišljen u neprevedenoj izjavi. i radnikova vlastita prevođenja. van pojedine lične situacije. zaposlen u tvornici Hawthorne Zapadne električne kompanije. Kad je lično nezado­ voljstvo izolirano iz opće nesrećnosti. Intervju otkriva »da mu je žena u bolnici i da je zabrinut oko zapadanja u troškove ^ liječenja. s t r .

no. ili »radnikovim preokupacijama opće­ nito« — smatraju ga inkompatibilnim sa »specifičnom fun­ kcijom ličnog rada« 3 1 )· Rezimirajmo te primjere kontrastirajući izvorne izjave s njihovim prevođenjem u funkcionalan oblik. istraživanje je zatvoreno unutar obimnog područja u kome postojeće društvo kvalificira i dis­ kvalificira propozicije. grupiranje onih »koji žive od najam­ nine« nestalo je zajedno sa subjektom »najamnina«. poput govornika. a ono što ostaje poseban je slučaj koji. Taj empirizam je na osnovu svoje me­ todologije ideološki. Univerzalni pojam »najamnina« je nadomješten sa »sadašnje zarade B-a«. Magloviti. No.114 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 115 ja koju treba da ostvari industrijska organizacija »specifična funkcija vlastitog rada«. Operacionalna sociologija i psiho­ logija su sastavni dio materijalnog i intelektualnog progresa utoliko što doprinose ublaženju neljudskih uslova. u bavljenju od­ nosima poslodavac—radnik. on transcendira to individualno iskustvo. ponovo na onog pojedinca koji daje izjavu ili na radnike koji zajed­ no s njim rade. Prevođenje pojmova i propo­ zicija u cjelini je kvalificirano od strane društva kome se is­ traživač obraća. 1) »Najamnina je preniska« — subjekt suda je »najam­ nina«. u formi u kojoj izjavljuje. koji se ne mogu substituirati posebnim slučajem. Sud ο kome je riječ odista traži »prevođenje« u konkretniji kon­ tekst. Propozicija je apstraktna. 591. cit. no takav u kome univerzalni pojmovi ne mogu biti od­ ređeni nikakvim posebnim skupom operacija (kao što je li­ čna historija radnika Β i njegova posebna funkcija u poduze­ ću W). te da se u tu svrhu. pojedinog radnika. ne pojedinačna najamnina. pa i drugi elementi suda ima­ ju opći karakter. Uzimamo iz­ jave u obje forme. u najmanju ruku. ostavljajući po strani problem njihove verifikacije. 2) »Sadašnje zarade B-a su uslijed bolesti njegove že­ ne nedovoljne da bi pokrile njegove izdatke«. Rezultat: kad je dokinuto »nerealističko« prekoračivanje značenja. najam­ ni radnik«. u poje­ dinoj službi. Ono karakterizira čak veliki dio studija ko­ je ne idu za tim da ispune terapeutsku funkciju u nekom po­ sebnom interesu. postaje podoban za prihvaćene standarde tretmana od strane pripadne kompanije. Pojam »najamnina« se odnosi na grupu »najamnih radnika« koja integrira sve lične historije i posebne službe u konkretno opće. Ona se odnosi na opće uslove. Da bismo ilustrirali njegov ideološki ka­ rakter. Terapija je na djelu jer su poduzeće ili vlada kadri da snose. Iščezla je »tranzitivnost« značenja. čije je značenje potpuno određeno posebnom skupinom ope­ racija koje Β treba da izvede kako bi kupio svojoj obitelji hranu. opća imenica (najamnina) nosi cijelo kretanje misli izraženo sudom. Nema pobližeg navođenja — »općenito pre­ niska« ili »preniska za svakog tko je.. Eliminiranje tranzitivnog smisla ostaje obilježje empi­ rijske sociologije. U ovom pre­ vođenju gornjeg primjera je zamijenjen subjekt. . « Autori odbijaju stav koji ide za »prosjekom«. mora »imati na u m u svijest pojedinog radnika iz pretpostavki njegove vlastite historije« ili »iz pretpostavki specifičnosti mjesta službe nekog radnika u tvornici koje ga povezuju s specifičnim osobama i grupa­ ma . 31 ) Loc. osigurao stanovanje itd. pogledajmo studiju ο političkoj aktivnosti u Sjedinje­ nim Državama. one isto tako svjedoče ο ambivalentnoj racionalnosti progresa ko­ ji zadovoljava ljude svojom represivnom snagom i represi­ van je u zadovoljstvima koja pruža. Šta je u tome krivo? Ništa. zna­ čenje je »tranzitivno« spram svakog pojedinog slučaja. no. odjeću. str. lijekove. . Predikat »preniska« je relacioni pridjev koji traži referenci ju nepokazanu u sudu — preniska za koga i za što? To bi se moglo odnositi. njihovo održavanje u jeziku i misli je odista bila zapreka (iako sekundarnog značaja) ra­ zumijevanju i surađivanju. jer su voljni da to čine i jer je pacijent voljan da se podredi tret­ manu koji ima izgleda na uspjeh. okljaštren od svog tranzitivnog značenja. čovjek koji daje izjavu možda misli ο svom indi­ vidualnom iskustvu. tako kako su prezentirane. »tipič­ nim« namještenikom. neodređeni uni­ verzalni pojmovi koji su se javili u neprevedenim pritužba­ ma odista su ostaci prošlosti. značajan dio troškova. Morris Janowitz i Dwaine Marvick u svom spisu »Com­ petitive Pressure and Démocratie Consent« žele da »prosude .

Janowitz (izdavači). funkcija i razvoj. J. S. Ako je »demokratski« određen ograničavaju­ ćim. autori umjesto od­ bačene koncepcije. Eulau. potrebni su »kriteriji« na osnovu kojih treba procijeniti kara­ kter političke konkurencije. str. 34 33 cal . Drugim riječima. Glencoe Free Press. doseg prosuđivanja je ograničen unu­ tar konteksta činjenica koji isključuje prosuđivanje ο konte­ kstu u kome su sačinjeni fakti. Analiza je »zatvorena«. — nameće) postojeće stanje. str. P o l i t i B e h a v i o r . 2) Demokratski izbori zahtijevaju da se obje (!) par­ tije angažiraju u ravnoteži napora da održe postojeće glasa) H. str. obje partije moraju težiti da uvećaju svoje šanse za uspjeh na narednim izbori­ m a . Opera­ cionalna analiza ne može ići dalje od ove izjave. samo sebi daje valjanost. no realističkim pretpostavkama aktualnog izbornog pro­ cesa. U tom okviru istraživanje postaje kružno. iz­ bori mogu biti više ili manje demokratski u srazmjeru s utvr­ đenim stupnjem pristajanja i manipulacije. str. Autori pružaju izbor među dva alternativ­ na određenja — »mandatne« teorije demokracije i teorije ο demokraciji »prestiža«: »Mandatne teorije. Takvo prosuđivanje implicira procjenjivanje izbornog procesa »na osnovu uvjeta za održavanje demokratskog društva«. a to sa svoje strane traži određenje »de­ mokratskog«.. postuliraju da proces reprezentacije proizla­ zi iz jasno profiliranih direktiva koje birači nameću svojim predstavnicima. tad je taj proces unaprijed demokratski — i prije rezul­ tata istraživanja. 3) Demokratski izbori zahtijevaju da obje (!) partije budu vitalno angažirane u nastojanju da pobijede na teku­ ćim izborima. koji su predmet anali­ ze. Ova »predrasuda« je bila »unaprijed odbačena kao nerealistička jer pretpostavlja takvu razinu artikuliranog mnjenja i idejne orijentacije ο ključnim pitanjima tokom kampanje koja ne postoji u Sjedinjenim Državama«. ona ne može postaviti odlučno pitanje — nije li i pristanak djelo manipulacije — pitanje potpuno opravdano aktualnim zbivanjem. koje potječu iz klasičnih koncepci­ ja demokracije. Kad ona rezultira »procesom pristajanja«. »bili karakterizirani proce­ som genuinog pristanka u većoj mjeri nego što su to impresionističke procjene mogle implicirati« 3 4 ) — iako bi bila »velika pogreška« da se previde »barijere« pristanka i da se 35 negira da su »bili prisutni manipulativni pritisci« . . sačinjeni čovjekom.116 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE 117 u kojoj su mjeri izbori efikasan izraz demokratskog proce­ sa«. M. no. 285. 33) Mislim da ova određenja dosta precizno opisuju stvar­ no stanje u američkim izborima 1952. Izbori su pogodan proces i metod osigura­ vanja suglašavanja predstavnika s direktivama birača«. Eldersveld. s obzirom da proizlaze iz čvrsto etabliranog društvenog sistema. a kad »procesom manipulacije«? Predložena su tri kriterijuma: 1) Demokratski izbori zahtijevaju borbu protivničkih kandidata koja prožima cijelu konstituantu. 35 ) Ibidem. Ova prilično otvo­ rena izjava je nekako ublažena utješnom sumnjom »da li je takva razina artikuliranog mnjenja postojala u bilo kom bi­ račkom tijelu sve od vremena proširenja biračkog prava u devetnaestom stoljeću«. Drugim riječima. koja jedva da išta rasvjetljava. . i u kome je determiniran njihov smisao. g. 276. 1956.2). ) Ibidem. U svakom slučaju. 275. kriteriji za prosuđivanje danog stanja su isti oni koje pruža (ili. Operacionalni okvir još uvijek dozvoljava (i čak traži) razlikovanje između pristajanja i manipulacije. da regrutiraju nezavisne glasače i da zadobiju obraćenike iz protivničkih partija. Ova analiza ga ne može postaviti jer bi ono transcendiralo njezine pre­ ) Ibidem. Autori dolaze do zaključka da su izbori 1952. pobijedile ili izgubile. Moć birača pro­ izlazi iz njihove mogućnosti da izaberu između najmanje dva protivnički orijentirana kandidata za koje se vjeruje da sva­ ki ima uvjerljive šanse da pobijedi. 284. prihvaćaju teoriju demokracije »presti­ ža«. Da bi ova definicija bila stvarno operacionalna. koji se »međusobno bore za javnu funkciju«. 32 čke blokove. prema kojoj su demokratski izbori proces »selekcije i odbacivanje kandidata«.

Nisu podvrgnute pitanju postojeće partije. Autori su svjesni problema. odista bi bili na »razini artikuliranog mnjenja i ideologije« razini koja se ne može naći u stvarnosti. 38) Ibidem. No. Kao primjer uz­ mimo koncept »političke aktivnosti« u studiji Juliana L. Upravo takav neoperacionalan pojam navedeni autori odbacuju kao »nerealističan« jer on na suviše artikularnoj razini određuje da je demokracija jasno profilirana kontro­ la birača nad predstavnicima — narodna kontrola. empirijskog karaktera. str. 3) lično komuniciranje sa zakonodavcima. tad je pripadna krivoj svijesti i analiza koja me­ todološki odbacuje tranzitivne pojmove. str. Upravo je njezin empiricizam ideološki. koju treba procijeniti. . ako se ovi uzmu za cjelinu. bar što se tiče vitalnih pitanja (atomska politika i totalna prip­ ravnost). . Kad su indoktrina­ cija i manipulacija toliko razvijene da je predominantno mnjenje postalo krivo. Ali operacionalni pojmovi nisu dostatni čak ni za opi­ sivanje fakata. 5) anga36) Ibidem. 4) učestvovanje u političkoj aktivnosti partije . Zato pojam mora biti od­ bačen kao »nerealističan« — mora. slobodni za­ to što su slobodni od manipuliranja i indoktrinacije. On dovoljno jasno ističe kvalitete koji u suv­ remenom periodu razlikuju demokratske od nedemokratskih sistema (na primjer. već određuje povijesno smjeranje demokracije. 37) Ibidem. njihove politike i makinacije. Takav operacionalni pojam nije sasvim neadekvatan za dani pred­ met ispitivanja. Woodwarda i Elma Ropera »Political Activity of American Citizens« 38 ). . odnosno narodni suverenitet. njegova objektiva. i dalje. Oni postižu samo određene aspekte i segmen­ te činjenica pa. . Pa pak se smatra da takav »neznanstveni« korak može biti iz­ bjegnut ako ideološka orijentacija. Tako sam pristanak treba da bude preispitan — preistipan u pogledu njegova sadržaja. 133. Tabela koja daje glasačke rezultate idejne orijentacije pokazuje tri stupnja prijanjanja uz ideologije Republičke i Demokratske partije i »ambivalentnih i neutraliziranih« na­ zora 3 7 ). sloboda birača da izaberu među tim kandidatima). ni- je druga doli ona dviju postojećih partija koje se »efikasno« bore za prestiž i »ambivalentno-neutralizirana« orijentacija glasača 3 6 ). pristajanja uza što? Prirodno uz političke kandidate i njihovu politiku. a ne obratno —• da predstavnici nameću smjernice biračima. kakvo imaju »značenje« za one kojima su date kao činjenice. . koji tad selek­ cioniraju i izabiru izaslanike. str. No. to nije dostat­ no jer bi tad pristanak na fašistički režim (a može se go­ voriti ο istinskom pristanku na takav režim) bio demokrat­ ski proces. da pojmi što zbiljski jesu. lišavaju opis nje­ gova objektivnog. efikasna borba za prestiž među kandi­ datima različitih partija. ako se prihvati faktično preovlađujući nivo mnjenja i ideologije kao onaj koji propi­ suje važeće kriterije sociološke analize. ova adekvatnost nije dostatna ako je zadatak teorijske analize više i nešto drugo negoli deskripci­ ja — ako joj je zadaća da pronikne u činjenice. više mu nije transparentno stvarno događanje. 138.118 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 119 postavke i vodilo tranzitivnom značenju — vodilo bi koncep­ tu demokracije koji bi razotkrio demokratske izbore kao do­ sta ograničen demokratski proces. Autonomni birači. U dru­ štvenoj teoriji je razotkrivanje činjenica kritika činjenica. taj pojam je nedvojben u svojoj semantičkoj egzaktnosti jer znači upravo to što kaže — naime. za one koji moraju s njima živjeti. Štaviše. 2) podupiranje mogućih glasa­ čkih blokova . Taj neoperacionalni pojam uopće nije izvanjski. »Ideološka okoštalost« pre­ dstavlja »ozbiljnu implikaciju« u procjenjivanju stupnja de­ mokratskog pristajanja. da. a ni stvarna razlika između njih. . On nipošto nije izmišljotina mašte ili spekulacije. u stva­ ri. Autori daju »operacionalno određenje termina 'politička aktivnost'« konstituiranog s »pet načina ponaša­ nja: 1) glasanje na izborima. izim ako analiza operira pojmom demokracije koji — nap­ rosto sabira oznake postojeće forme demokracije. njegovih »vrednota« — a to uključuje tranzitivnost značenja. uslove za ko­ je se vodila bitka za demokraciju i koji još uvijek treba da budu izvojevani. . Ovi procesi su bitni za ocjenu demokratičnosti. Zaista. 280. birači nameću direktive predstavnicima.

zacijelo. To su. Na os­ novu tog ograničenja — tj. metodološkog isključenja tranzi-č tivnih pojmova koji bi mogli pokazati činjenice u njihovu is­ tinskom svjetlu i nazvati ih njihovim istinskim imenom — deskriptivna analiza fakata blokira shvaćanje činjenica i postaje elemenat ideologije koji ih podržava.120 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE žiranje u konstantnom širenju političkih nazora putem ne­ posredne komunikacije. Luehterhand. I . i dalje. informacija. 1961. 262. ono što jest ne može biti istinito. 40 ) Ernst Bloch. 65. S u h r k a m p . . konstitutivne či­ njenice ostaju van dohvata operacionalnih koncepata. u Kurt Lenk (izdavač) I d e o ­ l o g i e Neuwied. Proklamirajući postojeći društveni realitet kao svoju vlastitu normu. . Nasuprot tom ideološkom empiricizmu. no. tad činjenice ο političkoj aktivnosti nisu adektavno opisane i ut­ vrđene. 1961.. str. . Mnoge. da li su oni do­ voljni da stvarno pruže »metod za razlučivanje ljudi koji su relativno aktivni u pitanjima nacionalne politike od onih koji su relativno neaktivni?« Uključuju li oni tako odlučne aktiv­ nosti »u odnosu na pitanja nacionalne politike« kao što su tehnički i ekonomski kontakti između korporacija. Adorno. biznisa i vlade i između samih ključnih korporacija? Uključuju li oni formuliranje i širenje »nepolitičkih« nazora. sociolo­ gija učvršćuje u ljudima »bezvjeračku vjeru« u realitet ko­ ga su oni žrtve: »Od ideologije ne preostaje ništa doli priz­ navanje toga što jest — model ponašanja koje se podređu­ 39 je nadmoćnoj sili postojećeg« ).« ) JEDNODIMENZIONALNA MISAO 39 ) Theodor W. P h i l o s o p h i s c h e G r u n d f r a g e n . str.. a ja mislim determinantne. »Ideologie«. ra­ zonode putem velikih posrednika publiciteta? Da li uzimaju u obzir veoma diferentnu političku težinu raznih organizaci­ ja koje učestvuju u javnim pitanjima? Ako je odgovor negativan (a ja vjerujem da jest). »kanali mogućeg utjecanja na članove zakonodavnog tijela i službenike vlade«. Frankfurt. čista kontradikcija ponovo ustvrđuje svoje pra­ 40 vo: » .

koji ustanovljuje. »moć negativnog«. Za naše dobro priučene uši i oči ova izjava je neozbiljna i smiješna. u tradiciji zapadnjačke misli obje razotkrivaju. Pa. ne može biti istintio«. istinu za ljude i stvari — tj. to je umno«. već kao oblika miš­ ljenja primjerenog razumijevanja stvarnog kao umnog. To je i porijeklo njene logike — logike ne u smislu posebne filozofijske discipline. štaviše. ideju uma koja je vodila njenu logiku.proces po kome je logika postala logika domina­ cije. U jednačenju um = istinito = realnost. transformiran i čak oboren da postane to što on stvarno jest. ono što jest. um je rusilačka moć. . izriče suprotno: »što je zbiljsko. u provokativno skra­ ćenoj formulaciji. U ovom i slijedećem po­ glavlju ću pokušati da identificiram glavne etape u razvitku te ideje -. naime antagonističku strukturu zbilje i misli koja pokušava razumjeti zbilju. NEGATIVNO MIŠLJENJE: PORAŽENA LOGIKA PROTESTA » . već ob­ jektivna okolnost.5. Svijet neposrednog iskustva •— svijet u kojem se zatičemo — mora biti shvaćen. koja. uvjete u kojima ljudi i stvari postaju ono što jesu. Totalitarni univerzum tehnološke racionalnosti jest po­ sljednja preobrazba ideje uma. Takva ideologijska analiza može doprinijeti razumi jeva nju realnog razvitka utoliko što je usredotočena na jedinstvo . kao teoretski i praktični um. Izvorna preokupacija zapadnjačke misli je bilo nastojanje da se po­ kaže kako ta istina teorije i prakse nije subjektivna. obje izražavaju isti pojam. što povezuje subjektivni i objektivni svijet u antagonističko jedinstvo. čini se. Cak. ipak. ili isto tako pretjerana kao i ova druga tvrdnja. .

sa svojom zapanjujućom harmonijom slobode i ugnjetavanja. Ako je čovjek naučio da vidi i zna što realno jest. U klasičnoj grčkoj filozofiji um je spoznajna sposob­ nost razlikovanja istinitog i krivog utoliko što je istina (i krivost). Zaista. misli i akcije. Oni pripadaju različitim putevima razumijevanja. ta evidentnost intuicije nije suviše različita od kartezijanske.124 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 125 (i razdvanje) teorije i prakse. struktuiran prema finalnim uzrocima. Zatvoreno operacionalni univerzum razvijene industrij­ ske civilizacije. rasta i regresije. Na temelju tog jednačenja istine i (realnog) bitka. neistina i istina (i kao što ćemo vidjeti. logika. Ta koncepcija odražava iskustvo ο svijetu. u povijesnom procesu je odvijanje teoretskog i praktičnog uma ujedno. a nije ni ras­ tavljeno od pojmovne analize. Na­ redna skica klasičnog modela dijalektičke misli neka pri­ premi teren za analizu kontrastnih obilježja tehnološkog racionaliteta. on će djelovati u saglasnosti s istinom. ali. u kojima egzistiraju u iskrivljenju. neposrednog stanja. Ovo zdanje nije naprosto ništa. (preli­ minarni) cilj takve jedne analize — rezultat metodičkog in­ telektualnog posredovanja. razot­ kriva i izražava ono što jest — za razliku od onog što se po­ javljuje (kao realno). organiziranja. njen univerzum rasuđivanja odgovara činjenicama antagonističkog realiteta. istina obvezuje i i angažira ljudsku egzistenciju. istina je vrijednost jer bitak je bolji od nebitka. Pojava i realnost. to je potencijalnost bitka i prijetnja bitku — destrukcija. Epistemologija je u samoj sebi etika. tj. ono se. Tendencije stabiliziranja se sukobljuju s elementima prevra­ ta na koje navodi um. Nije to misteriozna spo­ sobnost duha niti čudno neposredno iskustvo. Unutar tog kontinuiteta sukobljuju se različiti načini mišljenja. Filozofija izvire u dijalektici. ograničenju ili uskraćivanju svoje prirode (esencije). sve dok ostvarenja razvijene industrijske civilizacije ne vode trijumfu jednodimenzionalne realnosti nad svom kontradikcijom. U onim razmjerima u kojima iskustvo ο antagonističkom svijetu upu­ ćuje razvitak filozofskih kategorija. okolnost bitka. tj. koji je u sebi razlomljen (déchirement ontologique)' — dvodimenzionalan. ona je posredovanje konkretnog iskustva. produktivnosti i razaranja. Ana­ liziran u stanju u kome se zatiče u svom svijetu. također. život koji je što je više moguće slobodan od mukotrpnog rada. to izražava kontinuitet zapadnjačke tradicije. nesloboda i sloboda) ontološke su okol­ nosti. u prvom redu. Sukob datira još od samih početaka filozofske misli i nalazi upečatljiv izraz u kontrastu između Platonove dija­ lektičke logike i formalne logike Aristotelova Organona. Borba za istinu je bor­ ba protiv uništenja za spasenje (σώωςθυ) bitka (napor koji se i sam pojavljuje kao destruktivan ako napada postojeći realitet kao »neistinit«: Sokrat protiv atenske države-grada). zavisnosti i na· . Ona je bitno ljudski projekt. U tom univer­ zumu postoje modi bitka u kojima su ljudi i stvari »o samima sebi« i »sami sobom« i modi u kojima to nisu. kome stalno prijeti destrukcija. na oblik spoznaje u kome se objekt misli pojavljuje jasno kao ono što realno jest (u svojim bitnim svojstvima) i u antagonističkom odnosu spram svog slučaj­ nog. koji je u sebi antagonističan — svijetu koga muče htijenje i negativnost. korijeni u iskustvu univerzuma u kome misao uzima učešća u teoriji i praksi. Neki temeljni pojmovi ο čovjeku i prirodi zajednički su teh­ nološkoj i predtehnološkim etapama. To razlikovanje nije ni zaslugom ni krivnjom apstrak­ tne misli. Pojam biti čovjeka može poslužiti kao ilustracija. tj. ο svijetu koji je kosmos. zacrtan je u toj ideji uma kao specifičan povijesni projekt. mijenjanja društva i prirode. realnosti — i samo na temelju tog svojstvo tvrdnje. Proces bitka i misli jest to da se prevla­ davaju ti negativni uslovi. a etika je epistemologija. Istinit govor. filozofija se kreće u uni­ verzumu. čini se da je čovjek u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga osposobile da vodi »dobar život«. Što je kriterijum tog razlikovanja? Na osnovu čega je taj status »istine« pripisan jednom modu ili uslovu više nego drugom? Klasična grčka filozofija se naveliko pouz­ dava u ono što je kasnije nazvano (u prilično krnjem smislu) »intuicija«. zapravo. Kao takva. zapravo. Utoliko što borba za istinu »spašava« realnost od destrukci­ je. moć pozitivnog mišljenja s moći ne­ gativnog. Intuicija je.

Prema Aristotelu. Postići takav život. One su zbog toga neslobodne i spriječene u ljudskoj egzistenciji. između istinskog i krivog moda egzistencije — uz pretpostavku da razlikovanje proističe iz logičke analize empirijskog stanja i da razumije kako njegovu mogućnost tako i slučajnost. njegovo cijepanje na istinite i neistinite mode egzistencije nepromjenljiva ontološka okolnost. To je zaista predtehnološka i antitehnološka konstelacija par excellence. »zarađivanju za život« i u novim modima slobode i neslobode. da slobodu od mukotrpnog rada valja preferirati nad muko­ trpnim radom. kreacije i destrukcije. Civiliza­ cija je prevladala ontološko stabiliziranja te razlike (bar u teoriji). uopće ne ontološki uslov društva baziranog na postavci da je sloboda inkompatibilna s aktivnošću priskrbljivanja potreba života. Tako se de­ silo da je filozofija bila rođena s tim vrijednostima. U zahtjevima misli i ludilu ljubavi sadržano je destruktivno odbijanje po­ stojećih načina života. Već grčko shva­ ćanje sadržava povijesni element — bit čovjeka je različita za roba i slobodnog građanina. to je još uvijek dictum filozofa. erotska. Tako nije prava realnost — istina. Logos i Eros su u samima sebi jedinstvo pozitivnog i negativnog. isto tako kao i logička spoznaja razbija vlast postojećeg kontingentnog rea­ liteta i bori se za istinu. Ali taj razvitak još neobezvređuje distinkciju između esencijalne i kontingentne prirode. Jer misao i govor pripadaju sub­ jektu koji misli i govori. Konačno biće je nepotpuna realizacija. on je finalan uzrok svih bića. Klasično shavaćnje uključuje postavku da sloboda mi­ sli i govora mora ostati klasna privilegija tako dugo dok pre­ vladava to porobljavanje. Istina transformira mode misli i egzi­ stencije. Granica predtehnološkog i tehnološkog pro­ jekta je u načinu kako je organizirao podređivanje potrebama života. istine i krivosti koji odgovaraju toj organizaciji. za Grka i barbarina.126 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 127 kaznosti. On podvrgava iskustvo svom kri­ tičkom rasuđivanju i to sadržava vrijednosni sud — naime. Uspinjanje od »nižih« k »višim« oblicima stvarnosti jest kre­ tanje kako materije tako i duha. Filozofsko istra­ živanje teče od ograničenog svijeta ka konstrukciji realnosti u kojoj nema bolne razlike između potencije i stvarnog. to pokazuje. znači postići »najbolji život«: živjeti u skladu s biti ljudske prirode. pred­ met promjene. koja je s tim realitetom inkompatibilna. To otkriće je rad Logosa i Erosa. Zacijelo. Društvo je još uvijek organizirano na takav način da obezbjeđivanje životnih potreba sačinjava za­ nimanje određenih društvenih klasa u punom radnom vre­ menu i tokom cijelog života. savršena realnost. Njegovo nastajanje je krnjenje prožeto negativitetom. inteligentan život nad glupim. Realna granica između predtehnološkog i tehnološkog racionaliteta nije ona između društva zasnovanog na neslobo­ di i slobodnog društva. Ta dva ključna ter­ mina označavaju dva oblika negacije. Um i sloboda konvergiraju. . u radosti bitka. privlači svijet ispod ώ5 έρώμενον. ovisi i ο ispunjenju zahtjeva koji se postavljaju toj funkciji — tako ovisi ο onima koji kontroli­ raju te zahtjeve. One su bile neefikasne. on je taj koji analizira ljudsku situaciju. U tom smislu je još uvijek na snazi klasična pretpostavka prema kojoj je istina inkom­ patibilna s porobljavanjem putem društveno nužnog rada. nerealne. da je ta aktiv­ nost »prirodna« funkcija posebne klase i da spoznaja istine i istinskog egzistiranja uključuje slobodu od cijele dimenzije takve aktivnosti. Postoje modi egzistencije koji nikada ne mogu biti »istinski« jer nikada ne mogu po­ čivati u realizaciji svojih mogućnosti. realizacija. Ipak ta dinamika ima svoja inherentna ograničenja ukoliko se pokazuje da je antagonistički karakter realnosti. re­ alnosti koja je savladala svoj negativitet i kompletna je i ne­ zavisna u samoj sebi — slobodna. Logos i Eros su ujedno i subjektivno i objektivno. Zacijelo. Znan­ stvena misao je morala slomiti to jedinstvo vrijednosnih su­ dova i analize jer je postajalo sve jasnije da filozofske vrijed­ nosti nisu rukovodile organizaciju društva niti transformaciju prirode. bog. pa ako njegov život ovisi ο izvođe­ nju nametnutih funkcija. Tako je u ljudskoj stvarnosti »neistinsko« i neslobodno sve ono eg­ zistiranje koje se troši u priskrbljivanju onog što tek omogu­ ćuje opstanak. Za Platona u kasnijim dijalozima i za Aristotela modi bitka su modi kretanja — prelaz iz potencijalnog u aktual­ no.

kako je istina stanje bitka isto kao i misli. ne kao ostvarenje neba ili na nebu. Ovdje su nazivi »Bi­ tak«. »Nebitak«. a kako je ovo posljednje izraz i manifestacija prvog. Husserl u toj orijentaci­ ji vidi sužavanje djelokruga logike i predrasudu s obzirom na njezinu zadaću. S te ontološke osnove aristotelovska fi­ lozofija prosljeđuje na postavljanje »čistih formi« svih mo­ gućih istinitih (i krivih) predikacija. i dalje. On je našao to smjeranje baš u ideji logike suda. Tako ona pretječe povijest ne ovladavši njome. istinu onkraj promjena i propada­ nja. filozof-državnik. istina koju on zna i razlaže potencijalno je dokučiva svakom. na­ glasio je njenu izvornu kritičku intenciju. Vođen filozo­ fom. Ako istina pretpostavlja slobodu od mukotrpnog rada. 42. Konsekven­ tno tome. Zacijelo. ali u isto vrijeme se podvrgava faktič­ kom nijekanju jednakosti. subjekt koji razu­ mijeva ontološki uslov istine i neistine? To je onaj tko je ovladao čistom kontemplacijom (theoria) i praksom rukovo­ đenom teorijom. ako ljudi više ne bi morali provoditi svoje živote u sferi nužnosti. To je racionalitet dvodimenzionalnog univerzuma rasuđivanja koji odudara od jednodimenzionalnih moda mišljenja i ponašanja što se razvijaju u izvršenju tehnološkog projekta. Za filozofiju ta kontradikcija nije razrješiva. Niemeyer. koja mo­ že služiti kao model predtehnološkog racionaliteta. Darmstadt. sloboda od materijalne nužnosti).—tad ta realnost dozvoljava takvu istinu samo u aprok­ simaciji i za privilegiranu grupu. Filozofija na­ zire jednakost čovjeka. . Kad je Husserl oživio ideju apophantičke logike. ali u emfatičkom smislu (sudske) presude: pridjevanje (p) k (S) jer. i s obzirom na bit čovjeka. ona se ne javlja kao kontradikcija jer fi­ lozofija ne transcendira strukturu roba ili ropskog društva.128 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE . — tj. već kao postignuće misli — nepovrij edena zato jer sam njen po­ jam izražava uvid da oni koji posvećuju svoj život zasluživanju za život nisu u stanju da žive ljudsku egzistenciju. Vol. Argumente protiv te interpre­ tacije vidi na str. istina i istinska ljudska egzistencija bile bi univerzalne u strogom i stvarnom smislu riječi. rob u Platonovu Menonu je sposoban da zahvata istinu geometrijskog aksioma. potencijali teta i aktualiteta. Ontološki pojam istine je u centru logike. 1957. 1 ) Husserl. »Kretanje«. u činjenici da misao nije zaokupljena direktno bitkom (das Seiende selbst). Ali. 16 b — 17a). ne pripada k (S). dohvat istine osta­ je puka mogućnost sve dok se ne živi u istini i s njom. 2) Carl Prantl. Aristotelov Organon apstrahira od ovog jedinstva suprotnosti općih formi suda i od njihovih (ispravnih ili ne­ ispravnih) povezanosti. pa ipak odlučni dijelovi ove formalne logike ostaju pripadni aristotelovskoj metafizici 2 ). naročito str. ona postaje formalna logika suda. Tamo je istina saču­ vana nepovrijedena. Klasična ideja logike zaista pokazuje ontološku predra­ sudu — struktura suda (tvrdnje) odnosi se na podijeljeni re­ alitet. Takav način egzistiranja je zatvoren robu — i bilo kome tko mora provesti svoj život obezbjeđujući životne potrebe. ili pak. izdiže je iznad povijesnog realiteta. tj. naime. J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 129 Tko je po klasičnom shvaćanju. on pripada k (S) kao svojina od (S). itd. i ako je sloboda u društvenoj realnosti povlastica ma­ njine. »Jedan i Mnogo«. G es c h i c h t e d e r L o g i k im A b e n d l a n ­ d e . nastajanja i propadanja. Ova okolnost protivuriječi univerzalnom karakteru istine koja određuje i »propisuje« ne samo teoretski cilj već najbolji život čovjeka kao čovjeka. i ukoliko. a one moraju biti osigurane i zadovoljene da istina može biti (ona je. saopćavanje) — onaj koji otkriva istinu i neistinu i determiniran je. i 115. i štiteći isti­ nu. u datoj realnosti. F o r m a l e u n d T r a n s z e n d e n t a l e L o g i k (Halle. i ukoliko. Raspravljanje se kreće između iskustva bitka i nebitka. Jer. društvena podjela rada zadobiva dignitet ontološ­ kog uslova. tj. razlikom između istine i krivosti (De Interpretation. ili odricanje (p) od (S) jer. propozicijama ο bitku 1 ). 135. osigu­ ravanje životnih potreba jest za većinu posao tokom cijelog života. Ovdje povijesna barijera zatvara i iskrivljuje traganje za istinom. 134. Prije te formalizacije iskustvo podijeljenog svijeta na­ lazi svoju logiku u Platonovoj dijalektici. 211. To je logika suda. Aristotel upotrebljava izraz »apophantički logos« da bi razlikovao određen tip Logosa (govor. I. escencije i činjenice. već »pre­ tenzijama«. u svom razvo­ ju. 1929). »Identitet«.

itd. Dijalektička misao razumijeva kritičku napetost izme­ đu »jest« i »treba da« prije svega kao ontološku okolnost koja 3 ) Ali zašto stav ne k o ž e »treba da« ako to z n a č i ? Zašto negacija iščezava u afirmaciji? Da li je metafizičko porijeklo logike determiniralo formu stava? Predsokratovska.. quod est«. Tvrd­ nje se prepuštaju dijalogu i u njemu se razvijaju i provjerava­ ju. Kao takva. »Ve­ rum est id.. podaren neotuđivim pravima itd. Ti termini imaju mnogo značenja jer su mnogostrane okolnosti na koje se odnose i jer imaju mnogo implikacija i efekta koji ne mogu biti izo­ lirani i stabilizirani. kategorička Sp forma izražava da S nije S.. Prosuđivani s obzirom na njihovu bit i ideju. ). tad realitet neposrednog iskustva ima udjela u unôv u tome što n i j e . Stavovi koji određuju re­ alitet afirmiraju kao istinito što nije (neposredno) takvo. Ona sudi ο stanju u kome vrlina nije znanje. nisu potpuno definirani. diseratum. suprot­ stavlja svoju istinu istini datog realiteta. »država je real­ nost uma«. Afirmativni sud sadržava negaciju koja iščezava u formi stava (S je p ) . i za neposredno iskustvo (koje je za većinu ljudi nepremašiva realnost) ono je jedini realitet. ali koje nikada nije zatvoreno. Npr. postaju zakoni realnosti ako mišljenje razumijeva istinu neposrednog iskustva kao po­ javljivanja jedne druge istine. Ta forma više prikriva nego razotkriva te­ meljnu dijalektičku postavku koja izriče negativni karakter empirijskog realiteta. Tako je tu sadržana prije kontradikcija negoli korespondiranje između dijalektičkog mišljenja i da tog rea­ liteta. Dvostruko značenje »jest« t a k o izražava dvodimenzionalnu strukturu jednog svijeta. »pravednost je takvo stanje u kome svatko vrši onu funkciju koja najbolje odgovara njego­ voj prirodi«. ali on to treba da bude jer je slobo­ 3 dan u očima boga. po prirodi. u određenjima datog realiteta ona je »puka« ideja. Ako ovi stavovi jesu istiniti. a to je ona istinskih formi re­ alnosti — ideja.130 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 131 »Kontradikcija« metodski držani otvorenim. oni tako protivurječe onom što jest i poriču njegovu istinu. U klasičnoj logici je taj sud koji je konstituirao izvor­ no jezgro dijalektičkog mišljenja bio formaliziran u formu tvrdnje »S je p«. Npr. Verifikacija propozicije uključuje proces kako u činjenici tako i u misli: (S) mora postati to što jest. U njemu je subesjednik vođen tako da ispituje u svakida­ šnjici nepropitivan totalitet iskustva i govora i da zađe u no­ vu dimenziju raspravljanja — inače je on slobodan i rasprav­ ljanje se obraća njegovoj slobodi. On treba da ide iznad ono­ ga što mu je dato — kad govornik u svojoj propoziciji ide pre­ ko početnog postavljanja termina. u kome oni nisu slobodni. misao protivuriječi tome šio jest (dato). već nužnost da se ovaj realizira. u kome ljudi ne vrše funkcije prema svojim sposob­ nostima. Ili. »puka« esencija — mogućnost. dvosmislenim. Tako rušilački karakter istine nameće misli imperativno svojstvo. A ipak to μήον j e s t. to se može ovako čitati: čovjek nije (faktično) slobodan. »potpuno realno je potpuno spoznatijivo«. . potpunu sveobuhvatnost značenja. U tom prevratu realitet prispijeva u svoju vlastitu istinu. tad kopula »je« izražava »treba da«. Taj kontradiktorni. bitna mogućnost je sasvim različitog reda. Ideja) realno j e s t . Njena realizacija uklju­ čuje prevrat postojećeg jer mišljenje u skladu s istinom jest obaveza na egzistiranje u skladu s istinom (ekstremne postav- ke kod Platona koje ilustriraju taj prevrat jesu: smrt kao po­ četak života filozofa i nasilno oslobođenje iz špilje). Ta istina sagledana mišlju jest ideja. čovjek i stvari opstoje kao nešto drugo nego što jesu. Njihovo logičko razvijanje odgovara pro­ cesu realnosti ili same stvari (Sache selbst). kao i sokratovska misao prethodi odvajanju logike od etike. on ne iskazuje fakat. Ako samo ono što je istinito (Logos. bolje reći. istinito suđenje ne prosuđuje taj realitet njegovim vla­ stitim određenjima. itd. koje se postepeno strukturira u sa­ mom toku saopćavanja. Zakoni mišlje­ nja su zakoni realnosti ili. S je određen kao nešto drugo ne­ go on sam. »čovjek je slobodan«. dvodimenzionalni stil mišljenja jest unutarnja forma ne samo dijalektičke logike već sve filozofije koja se hvata ukoštac s realitetom. Ali bitna mogućnost nije poput mnogih mogućnosti sadržanih u datom univerzumu rasuđivanja i akcije. Oni imaju otvoren vidokrug. prema tome. Katego­ rički iskaz se tako preokreće u kategorički imperativ. »vrlina je znanje«. već određenjima koja sagledavaju njegov prevrat. Logika se centrira oko sudova koji su kao demonstrativne tvrdnje imperativni — predikativno »je« uključuje »treba da«.

misao je rukovođena situacijom svojih objekata da mjeri njihovu istinu određenjima jedne druge logike. Tako je sokratovsko raspravljanje političko raspravljanje utoliko što protivurječi postojećim političkim institucijama. Ona je od njih apstrahirala i ustrajala u tom apstrahiranju. Kad su date činjenice sagledane u svjetlosti istine. Međutim. filozofska kritika se nalazi blokirana realitetom od koga se odvaja. pa na­ stavlja da konstruira domenu uma očišćenu od empirijske kontingencije. Paradoksno je da je baš kritička intencija filozofske misli ona koja vodi idealističkom očišćenju — kritička inten­ cija koja cilja na empirijski svijet kao cjelinu. ne transcendira u praksu. Racionalnost. potencijaliteta i aktualiteta. Dvije dimenzije misli — ona bitnih i ona pojavnih istina — više se ne prepliću. a ne samo na određene mode mišljenja ili ponašanja unutar njega. Traga­ nje za ispravnom definicijom. istine i krivosti nije više egzistencijalno pitanje. pravednosti. Ukoliko taj projekt uključuje čovjeka kao »društvenu životinju«. jed­ nog drugog univerzuma rasuđivanja. zadobila je tu apstrakt­ nu i opću »čistotu« koja ju je učinila imunom naspram svi­ jeta u kome je čovjek morao živjeti. a njihov konkretni di­ jalektički odnos postaje apstraktno epistemološki ili ontolo­ ški. ta baza preživljava u negaciji (prevratu) i ograničava mogućnosti nove pozicije. čini se. one se same pokazuju krive i negativne. Apstraktnost je zajednička svakoj pravoj misli jer nitko realno ne misli tko ne apstrahira od onoga što je dato. postoje krive i istinske apstrakcije. U klasičnim izvorima filozofske misli transcendirajući pojmovi su ostali povezani uz predominantnu razdvojenost in­ telektualnog i manuelnog rada — uz postojeće društvo rop­ stva. koja se u njima javlja iskrivljena i porečena. Čak tamo gdje kritička apstrakcija stiže do negacije postoje­ ćeg univerzuma rasuđivanja. u ime koje je filozofija davala svoje sudove . daje filozofskoj misli svoj­ stvo apstraktnosti i ideologičnosti. koji su bitno drugačijeg reda misli i egzistiranja. Ono se od­ vija na povijesnom osnovu i ostaje u odnosu upravo sa teme­ ljom od koga uzmiče: postojećim društvenim univerzumom.132 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 133 se tiče strukture samog bitka. Ap­ straktnost je sam život misli. Platonova »idealna« država reformira i zadržava rop­ stvo kad ga organizira u skladu s vječnom istinom. već je više stvar čiste filo- . U tom smislu je »idealizam« bio primjeran filozofskoj misli. u kome izvire filozofija. Apstrahiranje je povijesan događaj u povijesnom kontinuitetu. pobožnosti i znanja postaje rušilački poduhvat jer pojam smjera na novi polis. Uz izuzetak materijalis­ tičkih »heretika« filozofska misao je rijetko bila mučena pat­ njama ljudske egzistencije. I u Aristotela filozof-kralj (kod koga su bile još uvijek kombi­ nirane teorija i praksa) ustupa supremat bios-theoreticosu koji jedva može svojatati prevratničku ulogu i sadržaj. Za takav formalni predmet odnos 5v ί μή ου promje­ ne i permanencije. Na osnovu te razdvojeno­ sti kritička filozofska misao je nužno transcendentna i ap­ straktna. No. polis. A ta logika projektira drugi način egzistiranja: realizaciju istine u riječima i djelima čovjeka. bilo najpotrebnije postizanje prevrata nisu bili preokupacija filozofije. Predmet mi­ šljenja postaje čista i univerzalna forma subjektiviteta od koje je odstranjeno sve posebno. znamen njene autentičnosti. tko ne dovodi u relaciju fakte s faktorima koji su ih uzro­ kovali. Dakle. Jer shvaćanje ο nadmoćnosti misli (svijesti) također izražava impotenciju misli u empirijskom svijetu koji filozo­ fija transcendira i korigira — u misli. »pojmom« vrline. objekte mišljenja i odnose između mišljenja i njegovih objekata. tko u — svojoj svijesti — ne raščinjava fakte. razaznavanje tog sta­ nja bitka — njegova teorija — od početka smjera na konkret­ nu praksu. Misao nema moći da dovede do takve promjene ako se '. Prosuđivanja ο danom realitetu nadomještena su stavovi­ ma koji definiraju opće forme mišljenja. Kako svoje pojmove određuje na osnovu potencijaliteta. Oni koji su snosili glavni teret neistinite realnosti i kojima je zato. djelovanje misli ima politički sadržaj. a baš razdvajanje od materijalne prakse.

proračunljive. u obje prisut­ na konstrukcija općenito važećeg reda mišljenja. Tad ele­ menti misli mogu biti znanstveno organizirani — kao što ljudski elementi mogu biti organizirani u društvenu stvar­ nost. Oslobođena protivurječnosti. str. kalkulacije i zaključka. Formalna logika nagovještava reduciranje sekundar­ nih kvaliteta na primarne. »objektivne« dimenzije mišlje­ nja i partikularne. Ova druga je ušla u znanost tek posredstvom niza redukcija. 25. Metode logičkog postupka su veoma različite u staroj i modernoj logici. ontologija i . te na raspolaganju fizici. ipak 4 ) D a izbjegnemo nesporazum: n e vjerujem d a j e F r a g e n a c h d e m S e i n i slično. Tehnološki univerzum je jedan od njih. ima svoj osnov u realitetu dominacije. dobro određeni u njihovu djelokru­ gu i funkciji. u kome sekundarni kvaliteti pos­ taju mjerljivi i ovladljivi. princip identiteta odvojen od principa kontradikcije (kontradikcije su pogreška neispravnog mišljenja). »Općenitost misli. New York. Formalna logika je tako prvi korak na dugom putu ka znanstvenoj misli — samo prvi korak. neproračunljive. D i a l e k t i k d e r A u f k l ä ­ r u n g . U tom poduhvatu čov­ jek je morao iz stvarnog nesklada kreirati teoretsku harmo­ niju. Svijest je postala po­ datijiva apstraktnoj generalizaciji daleko prije nego što su ponikli tehnološki čovjek i tehnološka priroda kao objekti racionalnog ovladavanja i kalkulacije. Pada u oči kontrast između Platonove dijalektičke Aristotelove formalne logike. Horkheimer i T . U formalnoj logici misao je indiferentna naspram svo­ jih objekata. Pojmovi. ili uz sredivu protivurječnost. I najformaliziranija logika se. u svojoj cjelini. čista forma je još uvijek forma sadržaja. nasuprot Prantlu. Bilo da su oni mentalni ili fizički. Amsterdam. Ono je potpuno različito od »metafizičkog« »određenja« (također ho­ ros) koje označava rezultat bitne definicije. str. 1947. pojam koji sadržava sukobljavanje biti i pojave upotrebljiv je ako nije besmis­ len. U sva­ kom slučaju. U Aristotelovom Organonu silogističko »određenje« (horos) »tako je ispražnjeno od supstancijalnog značenja da je slovo alfabeta potpuno ekvivalentna supstancija«. koje su do­ kazale svoju efikasnost. koji formalizira. — najefikasnije i najizvjesnije znanje jer raspolaganje uzroci­ ma znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. a gubitak smisla se ne m o r a pripisati nesposobnosti da se misli. To opće svojstvo (kvantitativni kvalitet) jest preduslov zakona i reda — u logici isto tako kao i društvu — cijena univerzalne kontrole.134 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 135 zofije 4 ). 5 ) Ernst Kapp. misao organizirana u formalnoj logici veoma je različita od Platonovog dijaloga. i to kao nadomjestivi znakovi ili simboli. Predtehnološka i tehnološka racionalnost. 29. Adorno. neutral­ na s obzirom na materijalni sadržaj. 6 ) M . očistiti misao od kontradikcija. subjektivne. Izvršena je distinkcija izme­ đu univerzalne. Dalje raspravljanje vidi u poglavlju VI. Sto je bilo smisleno u počecima filozofske misli može postati besmisleno na njenom kraju. oni postaju predmet istog općeg za­ kona organizacije. finalni uzroci su odstranjeni od logi­ čkog reda. životno pitanje ili da to treba da bude. Historija čovječanstva je dala definitivne odgovore na »pita­ nje ο bitku« i dala ih je u vrlo k o n k r e t n i m postavkama. apstrahirani od njihove određene »supstancije«. Columbia University Press. jer se još uvijek traži mnogo viši stupanj apstrakcije i matematiziranja da se obli­ ci misli prilagode tehnološkom racionalitetu. bilo da se tiču društva ili prirode. G r e e k F o u n d a t i o n s o f T r a d i t i o n a l L o g i c . određenja podobna za organiziranje koherentnog logičkog sistema bila su odvoje­ na od onih za to nepodobnih. u kompleksnom proce­ su društva i prirode hipostazirati one jedinice koje se daju identificirati i nadomjestiti. Sama ideja formalne logike je historijski doga­ đaj u razvitku mentalnih i fizičkih instrumenata za univer­ zalno ovladavanje i proračunljivost.« 8 ) Aristotelova Metafizika izriče povezanost pojma i ovla­ davanja: znanje »prvih uzroka« je. materijalni sadržaj je neutraliziran. W . ali je pri svoj toj razlici. postaju instrumenti predskazivanja i ovladava­ nja. drži »da su ta dva različita značenja potpuno neovisna jedno ο drugom i da nikada nisu bila pomiješana kod samog Aristotela«. kao znanje ο općem. kako ju je razvila diskurzivna logi­ ka. Na osno­ vu općih pojmova misao postiže savladavanje posebnih slu­ čajeva. Pod vladavinom formalne logike. 1942. odgovor na pita­ nje: » β ésxtv ?«5) Kapp. još uvijek odnosi na najopćenitiju strukturu datog svijeta iskustva.

Svi objekti mišljenja su opći pojmovi. Postoji logička mimesis. das Rein-Vernünftige) u samoj kon­ 8 kretnosti svog o b j e k t a ) . koja treba da bude objektivna. ed. Odista. varljive i iskrivljujuće moći postojeće stvarnosti. u svojim glavnim naporima. kad počnem misliti ο pojedinim oso­ bama u određenim situacijama. eg­ zaktna i znanstvena. Ovaj objekt je realnost u njezinoj istinskoj konkretnosti. 32. znanstveni preokret neposrednog iskustva. veoma različite od njihove klasične prethodnice. pokolj stanovništva osvojenog grada i nacistički koncen­ tracioni logori. 7 ) Pogledaj: T . iz cjelokupne misli. ne razvija pojmove koji u sebi nose protest i odbijanje. paganizam i kršćanstvo. bez univerzalnosti bi misao bila privatna stvar. koja formulira zakone misli u zaštitničkoj suglasnosti spram zakona društva. Filozofska misao se razvijala naporedo s njom. d e r L ο g i k. Misao je uvijek više i nešto drugo nego individualno mišljenje. Njezina intencija je. I. grad-država i na­ cija. nalazim ih u nadindividualnom kontekstu u kome one učestvuju. Dijalektička logika ne može biti for8 ) Wissenschaft 1923. Predtehnološki i tehnološki modi dominacije su funda­ mentalno različiti — tako različiti kao što su ropstvo i slo­ bodan najamni rad. Meiner . Adorno. na osnovu te opozicije. W . Odista. koji utemeljuje znanstvenu istinu na­ suprot istini neposrednog iskustva. Formalna logika je tendirala univerzalnom važenju za­ kona misli. eliminiran je konceptualan napor da se održi napetost između »jest« i »treba da« i da se postojeće obrati u ime svoje vlastite istine. sociološka apstrakcija. ipak. 1956. bitno nepromijenjena uprkos novim pojmovima i novim sadržajima koji karakterizi­ raju ovaj razvoj. dijalektička misao jest i ostaje nez­ nanstvena u onoj mjeri u kojoj je osuda. Za razliku od toga. univerzalnost pojmova nikada nije puko formalna. isti način mišljenja. Nova znanstvena istina ko­ jom znanstveni pojmovi oponiraju prihvaćenoj istini ne sadr­ ži osudu postojeće stvarnosti.136 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 137 tehnologija povezane su onim elementima mišljenja koji pri­ lagođuju pravila mišljenja pravilima kontrole i dominaci­ je. ni skolastičari ni racionalizam i empirizam ra­ nog novog vijeka nisu imali razloga za objekcije na način mišljenja koji je kanonizirao svoje opće forme u Aristotelo­ voj logici. pa čak izvan te logike. ali je objema zajednička radikalna opozicija spram dijalektičke logike. čini se. Eleminiranjem ovog is­ kustva. I stara i nova formalna logika izražavaju. Ona je ka­ nonizirala i organizirala misao unutar postavljenog okvira preko koga silogizam ne može preći — ostala^ je »analitika«. a taj sud nameće dijalektičkoj misli priroda njezina objekta — objektivnost. a osta­ lo nije ometalo pojmovnu elaboraciju novog iskustva i no­ vih činjenica. Stuttgart. konstituirana je u međuodnosu subjekata (koji misle i djeluju) i njihova svijeta 7 ). di­ jalektičkoj logici je strana takva apstrakcija koja ne zasijeca u konkretan sadržaj. uza sve to povijest je — povijest dominacije. niti racionalističke i empirističke škole ne duguju. mislim u općim poj­ movima. str. u najmanju ruku. ni materijalistička orijentaci­ ja. Lasson. poglavlje I . Z u r M e t a k r i t i k d e r E r k e n ­ n t n i s t h e o r i e . bila u sug­ lasnosti sa znanstvenom validnošću i egzaktnošću. Hegel razotkriva u kritičkoj filozofiji svoga vremena »strah od objekta« (Angst vor dem Objekt). Često je zapažena sterilnost aristotelovske formalne lo­ gike. Formalna logika je po samoj svojoj strukturi bila netranscendentna. vol. K r i t i k d e r l o g i ­ schen Absolutismus. Ali isto tako je istina da nadindividualan smisao. Suvremena matematska i simbolička logika su. nesposobna da razumije i najmanje sek­ tore egzistencije. Ono je očišćeno od »nega­ tivnog«. ničim vezana. Logika je ostala specijalna disciplina naporedo sa glavnim tokom razvoja filozofske misli. bez sumnje. no to je samo jedan mod misli. već ga za sobom ostavlja neshvaćena. bilo što logici. Logi­ čka apstrakcija je. također. zahtijeva da prava znan­ stvena misao prevlada tu poziciju i razumije »logično i čistoumno« (das Logische. Leipzig. Naime. Pa. koje se uvelike naziralo na počecima logičke i filo­ zofske misli — očićšeno od iskustva uskraćujuće. Ni idealistička. a logika misli ostaje logika dominacije.

Um postaje povi­ jesni um. Otud se ovo rebelirajuće mišljenje doima kao ostatak prošlosti. koji potvrđuju umnost realnog. dijalektička misao postiže konkretnost koja povezuje strukturu misli sa strukturom stvarnosti. Rob je u mogućnosti i da dokine gospodare i da surađuje s nji­ ma. destrukcije. No. realnost koju poima dija­ lektička logika. to je. također. nega­ tivno mišljenje. Logička istina postaje povijesna isti­ na. 10) 9 ) Ibidem. one su strane kako znanstvenom operacionalizmu tako operacionalizmu zdravog razuma. Iskustvo suženo na stvari kako se pojavljuju i kako slučajno jesu — ograniče­ no je. Dijalektička definicija određu­ je kretanje stvari od onoga što one nisu ka onome što jesu. . Ibidem. Ono dobiva svoju istinitost kad se oslobodi varljive objektivnosti koja skriva činioce iza či­ njenica — to jest. eleme­ nata što konstituiraju kretanje realnog i. između »jest« i »treba da« postaje povijesna napetost. također. Egzistirajući kao živa kontradikcija biti i pojave. poput svake neznanstvene i neempirističke filozofije. str. koja je specifi­ čno svojstvo njihova pojma. opća forma objektiviteta. s druge. tendencija. Dijalektička logika raščinjava apstrakcije formalne logike i transcendentalne filozofije. u stvarnosti u kojoj je umsko još uvijek neum­ sko. kad je ono shvaće­ no. »jest« i »treba da« konfrontiranju u sukobu aktualnih snaga i mogućnosti u dru­ štvu. Objekat dijalektičke logike nije ni apstraktna. postojeća stvarnost se protivi logici proturječnosti — ona favorizira one mode misli koji podržavaju postojeće for­ me života i one mode ponašanja koji ih reproduciraju i usavršavaju. strukturu dijalektičke misli. sad se bit i pojava. Ona je teorijski i praktični zahtjev. njihova povijesna kon­ kretnost se opire kvantificiranju i matematiziranju. te pozitivizmu i empiricizmu. objek­ ti misli su objekti »unutarnje negativnosti« 9 ). Ontološka napetost između biti i pojave. Konsekventno tomu.138 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 139 malna jer je determinirana realnim. Ideja uma se odnosi na kretanje i misli i akcije. obje participiraju na umskom i neumskom. ni apstraktna opća forma misli — a ni data nepo­ srednog iskustva. kad razumije svoj svijet kao povijesni uni­ verzum u kome su postojeći fakti djelo čovjekove povijesne prakse. Transformacija ontološke u povijesnu dijalektiku zadr­ žava dvodimenzionalnost filozofske misli kao kritičko. Ove se ne konfrontiraju kao umsko i neumsko. Gospodari su u mogućnosti i da poboljšaju život roba i da usavrše njegovo eksploatiranje. brutalnosti i ugnjetavanja. a »unutarnji negativitet« svijeta objekta je shvaćen kao djelo povijesnog subjekta — čovjeka u borbi s prirodom i društvom. a iracionalno još uvijek racionalno. Razvoj kontradiktornih elemenata koji određuje strukturu objekta misli određuje. ona zahtijeva takav logički sistem jer se kreće po općim zakonima. pravom i krivom. no. s jedne strane. pojam realnog. Napor da se shvate kao takve i transcendiraju pretpostavlja drugačiju logiku. koje je konkretno. istinu koja proturječi. Dani realitet ima svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. također. 38. Ove pripadaju takvom mišljenju koje po svojoj strukturi nije operacionalno. suprotstavljenih snaga. Umnost je to kontradikcije. Kad povijesni sadržaj uđe u dijalektički pojam i kad metodološki određuje njegov razvoj i funkciju. pravo i krivo — jer obje su dio istog postojećeg univerzuma. Ono se povlači pred efikasnijom teorijom i praksom uma. Dijalektička logika razumijeva proturječnosti kao »nuž­ nost« pripadnu samoj »prirodi misli« (zur Natur der Denk­ bestimmungen)10) zato što je proturječnost u samoj prirodi objekta misli. On je u kontradikciji spram etabliranog poretka ljudi i stvari u ime postojećih društvenih snaga koje razot- krivaju iracionalan karakter tog poretka — jer racionalan oz­ načava onaj mod mišljenja i djelovanja koji pokreće reduci­ ranje ignorancije. Kon­ kretnost se ne protivi sistemu općih principa i pojmova — dapače. po­ riče konkretnost neposrednog iskustva. i čak krivo iskustvo. Ova praksa (intelektualna i materijalna) jest realnost u danome iskustvu.

tad je njegov ratio još više sumnjiv. to je prirodno samo onom mišljenju i ponašanju koje nije voljno. pitanje ovdje ne može zastati. Ova kriva svijest je utjelovljena u predominantnom tehnič­ kom aparatu koji je i sam reproducira. sa­ svim prirodno i ne izgleda da traži dublje objašnjenje. taj aparat poražava svoju vlastitu svrhu ako je ona u tome da se sačini humano egzistiranje na osnovu humanizirane prirode. »kriva« organizacija odbija alternative. onom načinu mišljenja i ponaša­ nja koje je imuno spram bilo kog drugog racionaliteta osim postojećeg. Ta ideologija pripada postojećem društvenom apara­ tu. feudalca ο podaritelju feuda. to ova organizacija rada nije više podvr­ gnuta preispitivanju. izražavaju oni krivu svijest — odgovaraju i doprinose očuvanju krivog poretka činjenica. pak. Ta dinamika pri­ pada stvarnosti. OD NEGATIVNOG KA POZITIVNOM MIŠLJENJU: TEHNOLOŠKA RACIONALNOST I LOGIKA DOMINACIJE Uprkos svoj promjeni. Problem leži u načinu društve­ ne organizacije rada. Na ovom stupnju postaje jasno da je sama racional­ nost sistema problematična. kmeta ο feudalcu. socijalistička izgradnja odvija putem pro­ gresivne dominacije. itd.JEDNODIMENZIONALNA MISAO 141 6. da biznis mora napredovati i da su alternative utopis­ tičke. Ako. Društvo koje projektira i preduzima tehnološku transformaciju prirode mijenja bazu dominacije tako što postepeno nadomješta ličnu ovisnost (roba ο robovlasniku. također. političkog i kultur- . U onoj mjeri u kojoj mišljenje i ponašanje ko­ respondira danoj stvarnosti. dominacija čovjeka nad čovje­ kom je u društvenoj zbilji povijesni kontinuum koji povezu­ je predtehnološki i tehnološki um. tržištu. koji se javlja kao historijska alternativa. Znamo da je destrukcija cijena progresa kao što je smrt cijena ži­ vota. Pa ipak. a kako se.) ovisnošću ο »objektivnom poretku stvari« (o ekonomskim zakonima. Kako su veliki preduzetnici i sami volj­ ni da žrtvuju dobrobiti privatne inicijative i »slobodne« kon­ kurencije dobrobitima vladinih naređenja i uredaba. Bez sumnje je »ob­ jektivni poredak stvari« rezultat dominacije. stvarnosti u kojoj je znanstve­ ni duh imao odlučnu ulogu u povezivanju s teorijskim i praktičnim umom. a ne duhu. više logi­ čan jer je od početka negativno u pozitivnom. itd. Drugim riječima. stvara novu društvenu strukturu. Društvo se reproduciralo u tehničkom kompletiranju stvari i odnosa koji su uključivali tehničko iskorištavanje ljudi.). Racionalno i produktivno živimo i umiremo. No. Ograničenost ove racionalno­ sti i njezina izopačena sila očituju se u sve većem poroblja­ vanju čovjeka od strane proizvodnog aparata koji perpetuira borbu za opstanak i proširuje je u totalnu internacionalnu borbu što osakaćuje živote onih koji grade i upotrebljavaju proizvodni aparat. ona je rekvizit njegova kontinuirana funkcioniranja i dio njegova racionaliteta. s druge strane. To da su opipljive beneficije sistema smatrane vrijednima odbrane — pogotovo s obzirom na odbojnost suvremenog komunizma. da su odricanje i rad pretpostavke zadovoljenja i ra­ dosti. to nije svrha aparata. izgleda. porobljenje u oslobođenju. no iz nje sad proizlazi viša racionalnost — racionalnost društva koje sve efikasnije eksploatira prirodne i mentalne izvore i distribuira beneficije ove eksploatacije na sve široj osnovi zadržavajući pri tom hijerarhijsku strukturu. nehumano u humanizaciji. Znanstvena organizacija i podjela rada su uveli­ ko povisile produktivnost ekonomskog. on je. borba za opstanak i eksploatacija čovjeka i prirode postale su sve znanstvenije i racionalnije. •— jest. No. a možda je čak i nesposobno da razumije što se događa i zašto se događa. zacijelo. Transformacija negativne opozicije u pozitivnu ukazu­ je na slijedeći problem: postavši totalitarna na unutrašnjim osnovama. No. U ovom kontekstu je relevantno dvostruko značenje »racio­ nalizacije«. u kome integraci­ ja prethodno negativnih i transcendirajućih društvenih sna­ ga s postojećim sistemom. Kriva organizacija društva zahtijeva dalje objašnjenje u pogledu situacije razvijenog industrijskog društva.

»Priroda stvari«. mjerenjem i kalkulacijom. ostaju stvar preferiranja. koje je vodilo njezinoj ekspli­ kaciji na osnovu matematskih struktura. Neznanstven karakter ideja ο kojima je riječ fatalno slabi opoziciju postojećem realitetu. objektivni svijet. Iz veoma različite usmjerenosti nau- . ne mo­ gu logički zahtijevati univerzalno važenje i realizaciju. prisutna je od početka filozofske i znanstvene mis­ li. one po­ staju puki ideali i njihov konkretni. pa znanstvena racionalnost postaje bitno neutralna. znanost od etike. ο kome se ra­ spravljalo u prethodnom poglavlju. Vrednote mogu imati viši dignitet (moralno i spiritualno). Pa ipak. Tad je pukla nesigurna ontološka po­ vezanost logosa i erosa. s jedne. ili politički agens. Isto takvo lišavanje karaktera realnosti pogađa sve ideje koje po samoj svojoj prirodi ne mogu biti verificirane znanstvenim metodom. no one nisu realne i tako manje kotiraju u realnoj poslovnosti života — i to sve manje što su uzdignutije nad realitet. podsjetit ću. Ako dobro i lijepo. kao sasvim racionalne. a vred­ note odvojene od realiteta postaju subjektivne. s druge strane. opremljen samo jedino preostalim kvalitetima podobnim kvantificiranju. bila je određena tako da je opravdavala potiskivanje. sažeto. u svom vlastitom pravu. na metodološke izvore nove racionalnosti kontrastirajući ih s značajkama pretehnološkog modela. No. sve ovisniji ο subjektu. Napetost između uma. Jedini na­ čin da se za njih spase neko apstraktno i neškodljivo važe­ nje jest metafizička sankcija (božanski i prirodni zakon). u svojoj objektivnosti. ispaštaju zbog toga što nisu objektivne. a nisu obezvažene time što im protivurječi ponašanje diktirano svakodnev­ nim potrebama biznisa i politike. čak tamo gdje se nije smjeralo na pra­ ktičke ciljeve. Istinito znanje i um zahtijevaju dominaciju nad osjetima. Istovre­ meno. odvojilo je istinito od dobrog. Takva sankcija se ne da verificirati i tako nije realno obje­ ktivna. Ma kako da je konstitutivna uloga subjekta u vezi s opažanjem. kritički sadržaj isparava u etičku ili metafizičku atmosferu. one ne uznemiravaju nedolično postojeći način života. 143 U svijetu vrednota živi se van tog racionaliteta. Bez obzira na to ka­ ko znanost danas određuje objektivnost prirode i relacije nje­ zinih dijelova. paradoksno. Po postavkama znanstvenog uma. u Aristo­ tela je odnos između dobra i svijeta koji ono pokreće »ero· tički« samo po analogiji. mir i pravda ne mogu biti izvedeni ni iz ontoloških ni iz znanstveno-racionalnih uvjeta. ovo racionalno preduzimanje proizvelo je takav model duha i ponašanja koji je oprav­ davao i apsolvirao čak i najdestruktivnije i najtlačiteljskije strane preduzimanja. po­ staje. i na istim osnovama. Ma koliko da su sagledane. Jedinjenje logosa i erosa već je u Platona vodilo supremaciji logosa. Njegova ekstremna forma je u nekim koncepcijama suvremene filozofije znanosti po kojima sva materija fizike tendira rastvaranju u matematske i logičke relacije. Humanistič­ ke. i čak zatomljenje. čini se da je dezintegriran upravo pojam objektivne supstancije sup­ rotstavljene subjektu. Znanstveno-tehnička racionalnost i ma­ nipulacija su slivene u nove forme društvene kontrole. Taj du­ gi proces počinje s algebrizacijom geometrije što nadomještava »vidljive« geometrijske figure čisto mentalnim opera­ cijama. Mo­ že li se čovjek zadovoljiti objašnjenjem da je neznanstven ishod rezultat specifične društvene primjene znanosti? Sma­ tram da je generalan smjer aplikacije znanosti bio inheren­ tan u čistoj znanosti. religiozne i moralne ideje su samo »ideali«. Kvantificiranje prirode. Ono za čim može težiti priroda (uključujući čovjeka). To se može pokazati okrećući teorijski um društvenoj praksi. sljedstveno tome. no rijetko subjekt). kemijskih i biologijskih. one. on ne igra znanstvenu ulogu kao etički. U pokušaju da to pokažem. odvojilo je reali­ tet od svih inherentnih ciljeva i. respekti­ rane i uzvisivane.142 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO nog preduzimanja. baš po odsutnosti njihove ob­ jektivnosti one su činbenici društvene kohezije. i potreba i želja stanovni­ štva (koje je bilo objekt uma. uključujući i društvo. estetski. ona je ne može znanstveno izraziti posred­ stvom »finalnih uzroka«. ako ne i oslobođenje od njih. znanstveno racionalno jest samo na osnovu gene­ ralnih zakona kretanja — fizikalnih. Rezultat je: viši standard života. Oživljavanje neke vrste aristotelovske ili tomističke filozofi­ je ne može spasti situaciju jer filozofija je a priori opovrgnu­ ta znanstvenim umom.

Vrednovanje znanstvenih shvaćanja određenjima »efikasan«. . bitka u odnosu s . 5) Ibidem. Ali »često mjerljivi kvantitet nije svojstvo stvari. 7) Philipp G. W. 85. Max Born izjavljuje: ». 1953. 87. Na primjer. g. str. loc.. O . . 3) H .. g. . a ne po vrsti«. Β može biti »između« C. 630. još uvi­ jek.144 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 145 čenjaci i filozofi znanosti dolaze do sličnih hipoteza ο isklju­ čenju partikularnih vrsta entiteta. mjerenja u fizici nisu direktno pitanje stvari koje nas interesiraju. 1951. ovdje uključen. već neke vrste projekcije u najširem mogućem smislu riječi. značilo da ovi odnosi impliciraju lokaciju.) No. 20. ne prihvaćaju ih konzervativ nije interpretacije. . nap­ rosto svojom egzistencijom integriraju jednadžbe ο kojima ništa ne znaju.. pa se tad postavke odnose na (i odnose samo na) atribute i odno­ se koji karakteriziraju raznovrsne fizikalne stvari i proce­ se 4 ). »prethoditi« B. vol. Uz izuzetak interpretacije na osnovu pitagorejsko-platoničke me­ tafizike. »sredstvo« i »sređivanje razotkriva njegove manipulativno-tehnološke elemente. V . subjekt. Samo. Reichenbach. fizika »ne mjeri objektivne kvalitete vanj­ skog i materijalnog svijeta — oni su samo rezultati dobive­ ni izvođenjem takvih operacija« 1 ) Objekti se održavaju sa­ mo kao »pogodni posrednici«. (Ibid. F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w . matematizirana priroda. Oni tako impliciraju sposobnost bitka identičnog u razlici. 1948. ibid. br. Chi cago. I I . 44. str. Beacon Press. str. F r a n k . Nema više gustoće i neprobojnosti stvari: objektivni svijet gubi svoj »objekcijski« karakter opozicije subjektu. . 2) 1) »Ono što matematički utvrđujemo manjim je dijelom Objektivni fakat'. 1954. teorija relativiteta .. 333. No. Ako je to tako. . priroda nije duhovna — ona ne misli matematskim premisama. F .. Drugim ri­ ječima. i dalje (citirao Adolf G r ü n b a u m ) . Subjektivno. Doduše. No. University of Chicago Press..«.« 5 ) A.). objektivno je priroda du­ hovna — ona može biti mišljena u matematskim određenji­ ma« 8 ). . B. u Philipp G . »izvan« subjekta može A »uključivati« B. i dalje (potcrtao H. . str. 85. Harvard Univ.). Heisenberg: Herbert Dingler. u D i a l e c t i c a. Bez obzi­ ra na bilo kakvo promatranje i mjerenje. . 1949. »rezultirati s« Β. distinkciju i identičnost u razlici između A. a većim pregled mogućnosti. možemo zaključiti da jednadžbe postavljene matematskom fizikom izražavaju (formuliraju) stvarnu kon­ stelaciju atoma. M.. »veće nego« C. — što bi. 1.. znanstveni realitet manifes­ tira se kao realitet ideacije. ispada da su fizičke stvari »fizikalno događanje«.. jest konstitutivan. 8) C . tj. itd. i dalje. itd. »projekcije«. g. Cambridge. ta sposobnost bi bila u materiji. str. Većinom. Press. bez pogreške. koje insistiraju na tome da se postavke suvremene fizike još uvijek odnose na »fizičke stvari« 3 ). Abgeschlossene Theorie'. to jest mogući subjekt za koji neka data moraju biti ili mogu biti shvatljiva kao događanje ili odnos. nikad nije napustila pokušaje da pripiše svojstva materiji . str. Quine. neživi objekti. von Weizsäcker T h e H i s t o r y o f N a t u r e . str. C. — To je interpreta­ cija koja sadrži jak idealistički elemenat: » . u N a t u r e . »odnosi«. cit. str. To su ekstremni stavovi. »mogućnosti« mogu imati značenje objektivnog samo za subjekt — ne samo s obzirom na zamjetljivost i mjerljivost već i s obzi­ rom upravo na strukturu događanja ili odnosa. T h e V a l i d a ­ t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s . F r a n k (ed. već njezina odnosa spram drugih stva­ ri . vol. kao zastarjele »postavke kultu­ re« 2 ). te da se »s epistemološkog stajališta fizički objekti i bogovi (Homera) razlikuju samo po stupnju. još važi Reichenbachova formulacija da u fizici propozicije mogu biti formulirane bez obzira na aktualnog promatrača. mit ο fizičkim objektima je epistemološki supe­ riorniji »po tome što se pokazao efikasnijim od drugih mitova kao sredstvo za izradu strukture sređivanja struje iskustva«. W . 168. 88. 4) Adolf Grünbaum. Boston. bez oklijevanja. Quine govori ο »mitologiziranju fizičkih objekata«. a tad bi sama mate­ rija objektivno bila struktura svijesti. 6) Über den Begriff. a »smetnje s obzirom na opažanje« ne treba pripisati ljudskom faktoru već instrumentu kao »fizikalnoj stvari« 7 ). u određenom modu bitka rezistentnog na druge odnose. objektivnu strukturu materije.« 6 ) Sad »događaji«.

suvremena filozofija zna­ nosti se bori s idealističkim elementima. on je to kao sinteza suprotnosti. U onoj mjeri u kojoj ova koncepcija postaje pri­ mjenljiva i efikasna u realitetu. ed. str. anticipirajući znanstveni subjekt kvantifikativnog opažanja i mjerenja. povijesti. 83. štaviše. T h e P h y s i c i s t ' s C o n c e p t i o n o f N a ­ t u r e . kartezijanska razlika res cogitans i res extensa — nije više prikladno polazište našem razumijevanju moderne znanosti« 1 0 ). Kad je postalo me­ todološki princip. ova struktura je — nasuprot Kantu — indirektno deducirana iz iskustva. Kartezijansko razdvajanje svijeta je također bilo pod­ vrgnuto pitanju na svom vlastitom tlu. Husserl je pokazao da kartezijanski Ego. pa sama ideja znanstvene istine može biti ugro­ žena. to jest k apsolutnoj istini. 1954. nije zbiljski neovi-. 108. metafizičko »biće kao takvo« ustupa pred »bićem instrumentom«. str. Kao što smo upravo vidjeli. filozofiji.. ona projektira smjer transformacije prirode. Ne sugeriram da filozofija suvremene fizike niječe ili uopće postavlja u pitanje stvarnost vanjskog svijeta. g. zapravo. Mace. izgleda da je Galilejevo shvaćanje svijeta kao »univerzalne i apsolutno čiste« res extensa a priori odredilo kartezijansku koncepciju 1 1 ). Thomas. pre­ vedene u tehnologiju. teoretski. Heisenberg. U ovom procesu historijski prevladani pojmovi su napušte­ ni. On smatra da u svom historijskom razvoju fizika razotkriva i određuje različite slojeve jedne iste objektivne stvarnosti.Stvar ο sebi' je za atomskog fizičara. bila je prožeta konkretnošću. ?«. na ovaj ili onaj način. koja ove procese odslikava. Ta­ ko najekstremniji monistički sistem zadržava ideju supstan­ cije koja se razotkriva u subjektu i objektu — ideju antago­ nističke zbilje. mir­ ne savjesti slobodna od obaveze spram bilo kakve supstancije van operacionalnog konteksta. M et a s c i e n t i f i c Q u e r i e s . odnosno samo pita­ nje smatra besmislenim i neodgovorivim. ako uopće upotreb ljava taj pojam. i b) ono uspostavlja praktičnu (iako nikako apsolut­ nu) izvjesnost koja je.. pro­ vjerena u svojoj efikasnosti. 1958. u svojim operacijama materijom. Nijhoff. koje. Slično: Mario Bunge. London. 1959. 111. Charles C. C. 1959. 1957. g. Allen and Unwin. Biemel. njemu se pristupa kao (hipotetičkom) sistemu sredstava. str. i dalje. transformacija čovjeka i prirode nema drugih objektiv­ nih granica osim onih koje daje brutalna činjeničnost materije. sna supstancija. organizira cjelinu. Haag. — drugim riječima. Realitet uma je bio iscrpljivanje te napetosti u prirodi. Ovom idejom je ontologija obuhvatila napetost između subje­ kta i objekta. str.. već. New York: Macmillan.. Znanstveni duh je uvelike oslabio ovaj anta­ gonizam. 155.« 1 1 ) Die Krisis der Europäischen Wissenschaf­ t e n u n d d i e t r a n s c z e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e ed. Hegel je povukao konsekvencije idealističke ontologije: ako je um zajednički nazivnik subjekta i objekta. U tom slučaju bi kartezijanski dualizam bio varljiv. Moderna filozofija znanosti bi mogla početi ope­ rirati shvaćanjem ο dvije supstancije. »Stara podjela svijeta na objektivne procese u prostoru i vremenu i na svijest. . ovo suspendiranje ima dvostruke konsekvencije: a) ono ojačava prebacivanje teorijskog naglaska od me­ tafizičkog »što jest . 81. a njihova intencija je ugrađena u naredne pojmove. skida s dnevnog reda prosuđivanje ο tome što bi mogla biti sama stvarnost. Hutchinson. Drugim riječima. novi način mišljenja pono­ vo postavlja idealizam »na svoje noge«. spomenuta koncepcija dje­ luje kao neko a priori — ona predeterminira iskustvo.. Jer. nanovo sačinjaju materiju. .146 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 147 Karl Popper 9 ) pruža manje idealističku interpretaciju. 29. u osnovi. m a t e m a t s k a s t r u k t u r a . Descartesov dualizam bi 10) W .?« ( τΐ εστίν ) na funkcionalno »ka­ k o . njezin još uvijek neovladani otpor znanju i kontroli. »residuum« ili krajnja granica kvantificiranja. već da. a Descartesova misleća ego-supstancija srodna res extensa. U svakom slučaju. a u svojim ekstrem­ nim formulacijama se opasno približava idealističkom shva9 ) U: B r i t i s h P h i l o s o p h y in t h e Mid — C e n t u r y . U svojoj P h y s i c s a n d P h i l o s o p h y . g. u konačnoj analizi. Heisen­ berg piše: ». str. no. ćanju prirode. res cogitans i res extensa — samo što res extensa gubi karakter neovisne supstanci­ je jer se razumijeva matematskim jednadžbama. Springfield.. Ova interpretacija sugerira progres ka zbiljskoj srži realiteta. W. London. inače bi slijedilo da je stvarnost plod bez srži. . A. i dalje.

1) znanost i znanstvenu misao s njima pripadnim pojmovima i istinom i 2) upotrebu i primjenu znanosti na društveni realitet. naime. 29. čovjeka koji upisuje tehniku u prirodu« 1 2 ). ciklotron može biti jednako efikasno oruđe u ratu kao i u vrijeme mira. Molitor. 1951. Možemo li reći da evolucija znanstvene metode napro­ sto »odražava« transformaciju prirodne stvarnosti u tehničku u procesu industrijske civilizacije? Formulirati odnos između znanosti i društva na taj način znači pretpostaviti dvije odvo­ jene sfere i događanja koja se susreću. Frankfurt. Čista znanost nije primijenjena znanost. . ma kako da je bliska veza između ta dva raz­ vojna reda. No. Druga primedba. Günther Neske. dalnim gospodarem.148 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO I49 već uključivao svoju negaciju. — Op-. Pfüllingen. u odnosu n a Marx—Engels: D i e D e u t s c h e I d e o l o g i e . priroda je u znaku aktivnog čovjeka. pod uslovom da te upo­ trebe ostaju unutar njezinih tehničkih sposobnosti. i dalje. Heideggera za ovu prvu rečenicu nismo našli original. 1954. ona određuje cje­ lokupnu kulturu. H o l z w e g e . 1946. sazdana prema subjektu. također. materijal ovladavanja i organizacije. a parni mlin društvo s industrijskim kapitalistima« 1 4 . Kultura. . g. . kao i utoliko što »čovjekove kreacije« potječu iz društvene cjeline i u nju se vraćaju. 22. str.* » . 1950. . Mašina je indiferentna spram druš­ tvenih upotreba u koje je stavljena. tj. L ' A c t i v i t é r a t i o n a l i s t e d e l a p h y s i q u e c o n t e m p o r a i n e . univerzuma znanstvenog rasuđivanja i svakodnevnog rasuđi­ vanja i ponašanja — odnos je to u kome se oba područja odvijaju po istoj logici i racionalitetu dominacije.. Presses Universitaires. Prirodna znanost se razvija pod tehnološkim a priori. instrumentalistički karakter znanstvene metode. znanstveni napori da se ustanovi stroga objektivnost prirode vodili su sve većoj dematerijalizaciji prirode: »Mit je novovjekovne znanosti ideja ο beskrajnoj pri­ rodi koja egzistira kao takva. 94. g. Netko može još uvijek insistirati na tome da su mašine tehnološkog univerzuma »kao takve« in­ diferentne spram političkih ciljeva — one mogu revolucionirati ili retardirati društvo. str. » .. Pogledaj t a k o đ e r njegove V o r t r ä g e u n d A u f s ä t z e .. Ova formulacija je dalje modificirana u sa­ moj Marxovoj teoriji: bazični povijesni faktor nije tehnika. Tehnološko a priori je političko a priori utoliko što transformacija prirode uključuje transformaciju čovjeka. već društveni način proizvodnje. Zahvatanje prirode kao (hipotetičkog) instrumentarija prethodi razvoju sve posebne tehni čke organizacije: »Novovjeki čovjek uzima cjelokupnost bića kao sirovi­ nu za proizvodnju i podređuje čitav objektivni svijet zama­ hu i redu proizvodnje (Herstellen)«. koji projektira prirodu kao potencijalno sredstvo. . 7 . str. on bi prije utirao nego­ li blokirao put prema utemeljenju jednodimenzionalnog znanstvenog univerzuma u kome je priroda »objektivo du­ hovna«. Neutralnost tehnike je osporavana u Marxovoj kontroverznoj formulaciji: »Ručni mlin daće vam društvo s feu12 ) Gaston Bachelard. g. Ova interpretacija je neadekvatna s obzirom na. oni ne uključuju i ne određuju jedan drugog. ovo shvaćanje ο bitnoj neutralnosti znanosti je prošire­ no. Dru­ gim riječima. Druga glava. U paradoksalnom razvoju. Razvoj znanosti je otpočeo razaranjem srednjo­ vjekovnog mita. str. * Upoređujući citat s izvornim tekstom M. izd. Tu ideju smo morali na­ pustiti. 13) Martin Heidegger. pa je prevodimo isključivo na osnovu Marcuseova prijevoda na engleski jezik. nego samo tehni­ ci primjeren instrument za usmjerenost biti tehnike u predmetnosti njezina sirova materijala« 1 3 ). a sad je znanost prisiljena svojom vla14) Beda filozofije. Elektronski brojač može slu­ žiti jednako kapitalističku i socijalističku upravu. 163. na tehniku. 266. prev. i dalje. g. Paris.. . kad tehnika postane univerzalna forma materijalne proizvodnje. Upotreba mašina i proizvoda mašina nije sama sobom tehnika. Na djelu je uža povezanost znanstvene misli i njezine primjene. ona zadržava svoju identičnost i važenje neovisno ο njezinu iskorištavanju. trad. Klostermann. projektira povijesni totalitet — »svijet«. u osnovi. Što­ više. A subjekt se odnosi pre­ ma svom svijetu na sasvim poseban način. str.

Projekt spoznaje in19 ) M . 1958. loc. »u samoj sebi«. To je veoma specifično ideiranje u kome se objekt konstruira u sa­ svim praktičnom odnosu spram subjekta: »A što je materija? U atomskoj fizici je materija odre­ đena svojim mogućim reakcijama na čovjekove eksperimente i matematičkim — to jest. 16) Ibidem. t j . društvo je oslobodilo ljude od »pri­ rodne« hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusoban odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao je­ dinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama.. k l ä r u n g . teorijski i praktični um.. Dok je znanost oslobodila prirodu od in­ herentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih kvantificiranju. uspostavila jedan drugi mit« 1 5 ). str. povijesnim subjektom — naime sa sviješću predominantnom u društvu po kome i za koje je etablirana neutralnost. kao sredstvom koje se prilagođuje svim svrhama i ciljevi­ ma. No. »Na osnovu racionalizacije načina rada preneseno je eliminiranje kvaliteta iz znanosti u svijet svakodnevnog iskustva. Formalizacija i funkcionalizacija prethode svakoj primjeni. Čista znanost ostaje vezana z a a p r i o r i o d koga apstrahira. »Ispravan« odnos za instrumentalnost je tehnički pri­ stup. T h e H i s t o r y o f N a t u r e .150 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 151 štitom konzistentnošću da shvati kako je i sama. str. L a C o n s c i e n c e d e r a t i o n a l i t é . Μ. Adorno. upravo u svojoj apstraktnosti i čistoti utoliko što se razvi­ jala u obzoru instrumentalnog odnosa. neutralan je spram bilo kakvih izvanjskih vrednota koje bi mu mo­ gle biti nametnute. kao i pothvat biznisa izvršavaju reduciranje sekundarnih kvaliteta na primarne. Paris. str. von Weizsäcker. ova negativnost je pozitivno određe­ nje. racionalitet čiste znanosti ne sadrži u sebi vred­ note niti insistira na nekim praktičnim ciljevima. Pogledaj Suzanne Bachelard.« 19 ) Radi li se u procesima znanstvenog i društvenog kvantificiranja ο paralelizmu i uzročno posljedičnom odnosu ili je njihova povezanost naprosto rezultat naknadnog sociološ­ kog uvida? Prethodno raspravljanje je sugeriralo da je nova znanstvena racionalnost bila operacionalna u sebi samoj. cit. Upravo neu­ tralan karakter dovodi objektivnost u odnos sa specifičnim 15 ) C . U ovom realitetu je »neutralna« kako materija tako i znanost. W . str. ispravan logos je tehno-logija koja projektira tehnolo­ ški realitet i odgovara na njega 1 8 ). u kome se konstituira kao č i s t a znanost. intelektualnim — zakonima koji­ ma se povinjava. Tehnologijska je a p r i o r i »intuicija« ili shavaćanje prirode u kome se kreće znanost. naprosto. 31. da imaju tehničku. Dialektik der Auf­ . loc. Proces koji otpočinje eliminiranjem neovisne supstan­ cije i finalnih uzroka dovodi do ideiranja objektivnosti. Nikad se opažanje. Presses Universitaires. objektivnost nema u sebi telos niti je strukturirana prema telosu. — instrumentalna je per se. sudova i zaključaka ne odvijaju u nestrukturiranom. praktičnu intenciju. »čista forma« su konkretne društvene prakse. Ona djeluje — više kao unutarnji negoli izvanjski faktor — u sa­ mim apstrakcijama koje konstituiraju novi racionalitet. kvantificiranje i apstra­ hiranje »posebnih vrsta entiteta. Možda bi bilo jasnije da se govori ο instrumentalističkom h o r i z o n t u matematske fizike. organizacija materije i manipuliranja njome kao pukim materijalom kontrole. Ako je to tako.« Istina. Određujemo materiju kao moguć objekat ljudske manipulacije« 1 6 ). str. F . cit. znanost je u samoj sebi postala tehno­ loška: »Pragmatička znanost tretira prirodu u skladu s tehni­ čkom erom« 1 7 )· U onoj mjeri u kojoj ovaj operacionalizam postaje centralna tačka znanstvenog preduzimanja racionalitet po­ prima formu metodičke konstrukcije. Znanstveni racionalitet vodi određenoj organizaciji dru­ štva upravo zato što projektira puku formu (ili puku materi­ ju — inače suprotni termini ovdje konvergiraju) koja se može skrenuti na gotovo sve ciljeve. H o r k h e i m e r i T . 71. 18) Nadam se da neću biti krivo shvaćen kad sugeriram da su pojmovi matematske fizike sačinjeni kao »oruđa«. znan­ stveni pothvat. 71. eksperiment niti metodička organizacija i koordinacija data. 142 (potcrtao Η. 50. 17') Ibdem.). Čisti i primijenjeni operacionalizam. neutralnom teorijskom prostoru.

Aubier. No. već kao podređivanje tehničkom apa­ ratu koji uvećava životni komfor i povisuje produktivnost rada.. Zvi­ jezde koje je opažao Galilej bile su iste u antička vremena. Principi novovjekovne znanosti su bili a priori struk­ turirani tako da su mogli služiti kao pojmovni instrumenti svijeta samopogona. Ne raspravljam ovdje ο povijesnom odnosu znanstvenog i društvenog racionaliteta početkom novog vijeka. niti pojedine forme dominacije. Tako tehnološka racionalnost ne anulira legitimnost do­ minacije. Utoliko što je čista. a svako vladanje uklju­ čuje prihvaćanje sheme podređivanja. U naše vrijeme se dominacija perpetuira i širi ne samo putem tehnologije već i kao tehnologija. 127. * Cak ako prihvatimo imanentni instrumentalizam znan. teorija poima ili ne po­ ima moguće alternative čije hipoteze proširuju prethodno etabliran realitet. Mašina je samo sredstvo. niti kao politička. unutar svijeta. životinje ili mašine. pružio je kako čiste ideje tako i sredstva za sve efikasnije gospodarenje čovjekova čovjekom posredstvom dominacije nad prirodom. proizvodne kontrole. instrumentalizacija čovjeka. Takav nagon nasilja i porobljavanja može ići i naporedo sa zahtjevom za ljudskom slobodom. »Mogli bismo nazvati autokratskom filozofiju tehnike koja uzima tehniku u cjelini kao polje upotrebe mašina u ci­ lju postizanja moći. te do toga da se sagleda upravo unutarnja forma znanstvene racional­ nosti. teorijski operacionalizam rezultira odgovarajućim praktičnim operacionalizmom. vodi hipotetički pristup i matematsko-logičko izražavanje objektivnosti) bi bio obzor konkretne društvene prakse koju . tehnologija pruža obimno legitimiranje ekspanziji političke moći koja apsorbira sve sfere kulture. Ovoj interpretaciji je stalo do povezivanja projekta znanosti (metode i teorije). konkretnog svijeta ra suđivanja i akcije. odnosno destruiraju ga. Me­ đusobno prožimanje se pokazalo plodno za oba. time još nije zasnovano sociološko vaGilbert Simondon. nesloboda se ne manifestira kao neracional­ na. tehnologija pruža također i obimnu ra­ cionalizaciju čovjekove neslobode i demonstrira »tehničku« nemogućnost da čovjek bude autonoman. Paris. konzervira razvoj znanstvenog projekta. str. 1958. domestificiranje prirodnih snaga posredstvom . već projekcija prirode kao kvantifikativne materije koja . Dru­ gim riječima. Unutar tog svijeta se zbiva ili ne zbiva znanstveni projekt.152 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 153 volvira operacije na objektima ili apstrahiranje od ob­ jekata koje sretamo u datom svijetu rasuđivanja i dje­ lovanja. funkcionalni karakter njezinih pojmova. tj. No. U svom toku teorija ne uzima u obzir. itd. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s o b j e t s t e c h n i q u e s ..« 2 0 ) Stalna dinamika tehničkog progresa je postala prožeta političkim sadržajem. vanju drugog. teorijski um je ušao u službu praktičnog uma. Oslobodilačka snaga tehnologije — instrumentalizacija stvari — postaje okov oslobođenja. da određuje svoj vlastiti život.£ nje prirode. a logos tehnike je načinjen u logos kontinuirane porobljenosti. Jer. Cilj mi je da pokažem unu­ tarnji instrumentalni karakter znanstvenog ratia po kome je on a priori tehnologija. već je štiti. koji je vodio sve efikasnijem gospodarenju prirodom. te nove mogućnosti sređivanja opaženih data. i a priori jedne specifične tehnologi­ je — naime tehnologije kao forme društvene kontrole i do­ minacije. i. ne određene po­ stavke ο strukturi materije. još uvijek znači vladati. 20) . ili odbacuje. ο njihovu odnosu. stvenog racionaliteta. primarnog porobljavanja: mašina je rob koja služi poroblja-. ne postoji tako nešto kao dominacija per se. Ostajući čist i neut­ ralan. Znanost vrši opažanje i kalkulacije i daje teorij­ ska objašnjenja s određene pozicije u tom svijetu. s određenim društvenim projektom.. pa se instrumentalistički obzor uma otvara u racionalno totalitarno društvo. univerzum znanosti (to će reći. prije svih aplikacija i iskori­ štavanja. energiji. g. U ovom svijetu. vladati mašinama podređujući cijeli svijet. no drugačiji svijet rasuđivanja i djelovanja — ukratko druga­ čija društvena realnost otvorila je nov smjer i krug opažanja. faktički teleološki kontekst — kontekst datog. novovjekovna znanstvena misao ne projektira određene praktične ciljeve. Znanstveni metod. cilj je pokore. teško je osloboditi samog sebe prenoseći porobijivanje na druga bića — ljude.

c'est-à-dire une action accomodée de façon générale« 22 ). ) Die K r i s i s der E u r o p ä i s c h e n W i s s e n s c h a f t t e n u n d d i e t r a n s c e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e . tako da apstrahira­ nje nužno poprima logičko-matematičku formu. str. No. gurnuti itd. a to »djelovanje« je općevažeće utoliko što — — »se ovo apstrahiranje ili diferenciranje proširuje na sam centar naslijeđenih koordinacija jer su koordinirajući mehanizmi akcije uvijek vezani. cit. Logika i matematička logika su »une action sur l'objet quelconque. Paris. zato jer insistiraju baš na koordiniranju poseb­ nih akcija i jer ulaze u ove kao faktor koordinacije . str. Ovdje se osvrćem na Husserlovo djelo 25 ) samo utoliko što ono ističe u kojoj mjeri je novovjekovna znanost »meto­ dologija« prethodno datog povijesnog realiteta unutar koga se znanost kreće. ponajviše psihološke i biološ­ ke analize.«21) Matematičke propozicije tako izražavaju »une accomo­ dation générale à l'objet« — za razliku od pojedinačnih adap­ tacija koje karakteriziraju prave fizikalne propozicije. Ovaj prvi je »à l'intérieur de l'action comme telle«. Apstrahiranje ne teče ni od strane samo objekta. bolje infra — ) povijesna. 19. »Nasuprot onom što se često kaže. a u tom slu­ čaju se interpretacija vrti ukrug.154 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE I JEDNODIMENZIONALNA MISAO 155 ženje znanstvenog projekta. Galileo nije podvrgao pitanju predznanstvenu bazu znanosti u svijetu prakse (Lebenswelt) koji je determi­ nirao teorijsku strukturu. matematski entiteti nisu rezultat apstrahiranja baziranog na objektima. I uz supoziciju da formiranje najapstraktnijih znanstvenih pojmova održava međuodnos sub­ jekta i objekta u danom svijetu rasuđivanja i djelovanja. Ova koordinacija konstituira objektivnost jer zadržava naslijeđene »refleksne i instinktne« strukture. po­ vezanost teorijskog i praktičnog uma može se razumjeti na sasvim različite načine. Sastaviti. . ali na osnovu određenog djelovanja sa strane subjekta. koja je konstituirala izvornu bazu (Sinnesfundament) galilej­ ske znanosti. a da bi subjekt funkcionirao kao pu­ ka neutralna pozicija opažanja i mjerenja. 287. a matematika je kao čista koordina­ cija opća forma djelovanja — »djelovanja kao takvog« (»l'ac­ tion comme telle«). koja je centrirana oko društveno-povijesne strukture znanstvenog uma. Apstrahiranje u fizici vodi nužno natrag na logičko-matematičke apstrakcije. str. znanstveni rezultati su upućivali na pred-znanstvenu praksu. već apstrahiranja provedenog usred akcija kao takvih. niti od subjekta kao sredstvo čistog spoznajnog uma. 42). To je rezultiralo izluzijom da je matematiziranje prirode urodilo »autonomnom (eigenstänIbidem. Piagetova interpretacija uočava imanentan praktični karakter teorijskog uma. 25 24) . On interpretira formiranje znanstvenih pojmova na temelju različitih apstrakcija iz op­ ćeg međuodnosa subjekta i objekta. opcija su djelovanja negoli misliti. 21 kad su međusobno koordinirane i ako je ta koordinacija po svojoj prirodi logičko-matematička« 2 4 ). ne vidim zašto bi ona »po svojoj prirodi« bila logičko-matematička — osim ako su »pojedinačne akci­ je« znanstvene operacije novovjekovne fizike. 1950. Husserl polazi od činjenice da je matematiziranje pri­ rode rezultiralo valjanim praktičnim znanjem: konstruk­ cijom »ideirane« stvarnosti koja je mogla biti efikasno dove­ dena u korelaciju s empirijskim realitetom (str. Ona je bila skrivena (verdeckt) daljim razvojem znanosti. Husserl je dao genetičku epistemologiju. 291. loc. za koordina­ cije refleksa i instinkta. no izvodi ga iz opće strukture akcije koja je u osnovi naslijeđena biološka struktura.« 2 3 ) U fizici apstrahiranje teče od objekta. zapovjediti. po njemu. Presses Universitaires. g.. kretati se itd. 288. jer — — »pojedinačne akcije rezultiraju znanjem samo onda ] Introduction à l'épistémologie génétique tome III. Tako Jean Piaget u svojoj »genetičkoj epistemologiji« pruža drugačiju interpretaciju. u svom izvoru. Za razliku od Piagetove. . Znanstveni metod bi. str. Čak ako prihvatamo da sve naučno znanje pretpostavlja koordinaciju pojedinačnih akcija. Piaget razlikuje spoznaj­ ne procese u matematici i fizici. primarno počivao na biološkoj fundaciji koja je supra — (ili. 22) Ibidem. 23) Ibidem. 289.

. 51).. Upravo zato što je galilejska znanost u formaciji svo­ jih ideja tehnika određenog Lebenswelta. U ovom projektu je univer­ zalno kvantificiranje preduslov za gospodarenje prirodom. 51. i dalje). obličja i odnosa koji su opće »upotrebljivi. Ovi cen­ tralni pojmovi novovjekovne znanosti ne nastaju kao puki nusprodukti čiste znanosti. radi se ο specifičnom društvenohistorijskom projektu. u galilejskoj znanosti »konkretni svijet kauzaliteta postaje primijenjena matematika« (str. Znanstveno apstrahiranje od konkret­ nosti.) Koordinacija (Zuordnung) ideiranog i empirijskog svi­ jeta nas osposobljava da »projektiramo anticipirane pravilno­ sti praktičnog Lebenswelta«: »Kad jedanput čovjek posjeduje formule. inherentna granica .). Naime. Μ.. ona ga ne može transeendirati i ne transcendira ga. ostalo specifična metoda i tehnika za Lebenswelt. ova znanost je tehnika.« (str. praktičnog konteksta. No. Isto tako. dok je. Ali — a ovo je odlučno — specifičnog anticipiranja i projektiranja — naime. predvidljivih odnosa među jedinicama ko­ je se dadu egzaktno identificirati. na činjenicu da uprkos neeuklidovskoj geometriji još uvijek opažamo i djelujemo u trodimenzionalnom prostoru. siste­ matskog anticipiranja i projektiranja. 49. U svim apstrakcijama i generalizacijama znanstveni metod zadržava (i maskira) svoju predznanstveno-tehničku strukturu. kao potpuno isti za egzakt­ no određenje i kalkuliranje empirijskih objekata i odnosa« (str. uprkos svom »čistom«. 24. možda. u svom vlastitom konkretnom kauzelitetu. umije­ će anticipacije prošireno u beskonačnost (ins Unendliche erweiterte Voraussicht. podcrtano Η. idealne forme je moguće odrediti u odnosu na apsolutnu identičnost. onog koje ima iskustvo ο svijetu. No.. Individualni kvaliteti koji se ne daju kvantificirati isprečuju se organiziranju ljudi i stvari prema mjerljivoj sili koju tre­ ba iz njih ekstrahirati. 43). Ovo »gledanje« je. kao takve one postaju univerzalno podešljive i uporabljive . Geometrija je teorija praktične objektivizacije. algebra i matematička logika konstruiraju apsolutni ideacioni realitet oslobođen neproračunljivih neiz­ vjesnosti i pojedinačnosti Lebenswelta i subjekta koji u nje­ mu živi. on posjeduje predviđanje željeno u praksi« — — predviđanje onoga što treba očekivati u iskustvu konkret­ nog života (str. Ono je anticipiranje (Voraussehen) i projektiranje (Vorhaben). ostaje to što jest. u pitanju: naime. š t o je ta izvorna. gledanje unutar svrhovitog. uključuje određeno konkretno iskustvo Lebenwelt-a — određen mod »gledanja« svijeta. razvoj znanosti reprezentira (i maskira) razvoj predznanstvene strukture. ili da uprkos »statističkom« shvaćanju kauzaliteta još uvijek djelujemo. Ona ostaje suštinski unutar okvira iskustva i ciljeva koje je postavila ta realnost. prema »starim« zakonima kauzaliteta. . već su pripadni njezinoj unutar­ njoj idejnoj strukturi. tehničku konotaciju matematske egzaktnosti i sposobnosti fungiranja. 25). egzaktnost. Tako klasična geometrija »ideali­ zira« praksu razmjeravanja i mjerenja zemlje (Feldmes­ skunst). Galilejska znanost je znanost metodičkog.156 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 157 dige) apsolutnom istinom« (str. a svijest koja ga preduzima skriveni je subjekat galilejske znanosti. — — »u kome provodimo naš cijeli praktični život. jednostavno. Ovo je provokativan stav. što rezultira kako egzakt- nošću tako i univerzalnim važenjem. Bez sumnje. dezinteresiranom karakteru. kvantificiranje kvaliteta. uzimam slobodu da ga ponovo interpretiram. . predznanstvena intencija i sadržaj sa­ čuvan u pojmovnoj strukturi znanosti? Mjerenje u praksi otkriva mogućnost upotrebe nekih bazičnih formi. razumijeva ga i oblikuje na osno­ vu proračunljivih. Kako bismo ga mogli olako potcijeniti. u svojoj bitnoj strukturi. Husserl je istakao predznanstvenu. 52). Mnogo više je. str. For­ mulacija se ne poziva. Po Husserlovoj formulaciji. — ali svijet percepcije i iskustva. « (str. zapravo. po zdravom razu­ mu. gornji stav ne protivurječi stalnim promjenama u svijetu svako­ dnevne prakse koje su rezultat »primijenjene matematike«. Ruho ideacije (Ideenkleid) matematske znanosti je takvo ruho sim­ bola koji istovremeno predstavljaju i maskiraju (vertritt i verkleidet) svijet prakse (str. nepromijenjen . 112). tj. ta konstrukcija ideacije jest teorija i tehnika »idealiziranja« novog Lebenswelta: »U matematskoj praksi postižemo ono što nam je us­ kraćeno u empirijskoj.

praktičnom sadržaju. Ono zadržava isto formalno a priori koje vodi baš materijalnom. koji održava i poboljšava život ljudi podređujući ih gospodarima aparata. pripadna je metafizici dominacije. znanost bi došla do bitno drugačijih ide­ ja ο prirodi i zasnovala bi bitno drugačije činjenice. odnosno novovjekovnom misli. . Ona je kreirala nov svijet teorijskog i praktičnog uma. T h e Q u e s t f o r C e r t a i n t y . kao što je to učinjeno u formulaciji Johna Deweya »od kontemplativnog užitka k aktivnoj manipulaciji i ovladavanju« i »od znanja kao es­ tetskog užitka svojstava prirode ka znanju kao sredstvu svjetovnog vladanja« 2 7 ). str. kraj gospodarenja u zadovolje­ nju. Znanstvene hipoteze bi se tad razvile u bitno drugačijem eksperimentalnom kontekstu (kontekstu pacifici­ ranog svijeta) a da pri tom ne izgube svoj racionalni karakter.158 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO 159 postojeće znanosti i znanstvene metode na osnovu koje se proširuje. Naporedo s tim. tad bi promjena u smjeru progresa. proizvela univerzum u kome gospodarenje prirodom ostaje vezano na gospodarenje čovjekom — veza rezultira pogubno za univerzum kao cjelinu. i njegovom sposobnošću da poima i mijenja svoj svijet. Konsekventno tomu. racionalizira i osigurava predominantni Lebenswelt bez mijenjanja njegove egzistencijalne strukture — to jest bez sagledavanja kvalitativno novog moda »gledanja« i kvalitativ­ no novih odnosa među ljudima i između čovjeka i prirode. Ako je to tako. akterom teorije i prakse. Stalno samokorigiranje znanosti — revolucija njezinih hipoteza ugra­ đena u znanstvenu metodu — pokreće i proširuje isti povijes­ ni svijet. želim istaći da je znanost svojom vlastitom metodom i idejama projektirala i . međuigra hipoteza i zamjetljivih činjenica provjerava hipoteze i utvrđuje činjenice. zasad. Moglo bi se čak reći da je zasada znanstve26) Pogledaj poglavlje IX i X. no ostala je pripadna određenom povijesnom svijetu koji ima svoje očite granice — kako u teoriji tako u praksi. ona je isto tako pripadna i metafizici oslobođenja — pomirenju logosa i erosa. koja bi mogla razdvojiti navedenu fatalnu vezu. no. Dva kontrastna racionaliteta ne mogu biti dovedena u korelaciju putem njihova jednostavnog identificiranja s antič­ kom. č a k i najrevolucionarni­ ja postignuća bi bila samo konstrukcija i destrukcija u skladu sa specifičnim iskustvom i organizacijom stvarnosti. također. Minton. g. Daleko od toga da bi umanjila fundamentalnu promjenu koja se zbila s utvrđenjem galilejske znanosti. instrumentalna orijentacija misli je zaista bila nov ob­ zor. a moderna misao dostatnu 27) J o h n Dewey. Husserlova inter­ pretacija ističe radikalni prelom s predgalilejskom tradici­ jom. 95. New York. isto bazično iskustvo. izgleda da ono impli­ cira potrebu za svojevrsnom »kvalitativnom fizikom«. 1929. 100. Bez obzira na to kako su određene. No. gdje je napetost među »jest« i »treba da« razriješena u ciklu­ su vječnog vraćanja. Ova ideja sagledava smirenje rep­ resivne produktivnosti uma. kako u čistim tako u primijenjenim metodama. istina i objektiv­ nost ostaju u odnosu s čovjekom. mogu samo ustvrditi da ne 26 smjeram na takve mračne ideje ). oživlja­ vanje teleoloških filozofija itd. na metoda jedina metoda koja može polagati pravo na objek­ tivnu vrijednost.. Istakao sam da su elementi prevrata. Antička misao sadrži dovoljno logi­ ke svjetovnog usmjeravanja. Znanstveno shvaćena i zagospodarena priroda se očituje u tehničkom aparatu produkcije i destrukcije. čini se da prethodno razmatranje sugerira ne samo unutarnje granice i predrasude znanstvene metode već i nje­ zinu povijesnu subjektivnost. štaviše. ova sposobnost ovisi ο tome koliko se materija (ma što da je ona) respektira i razumije u njezinim pojedi načnim formama kao to što navlastito jest. konzervativnu funkciju. Dozvoljavam da je ta podozrivost opravdana. Balch and Co. S obzirom na institucionalizirane oblike života. Na osnovu toga je suvremena znanost neuporedivo veće objektivne vrijedno­ sti od prethodne.. utjecala. gdje bitak postaje ispunjen. Antička ideja ο državi. Tako se racionalna hijerarhija isprepliće s društvenom. ideje ο druga­ čijem racionalitetu bile prisutne u povijesti misli od njena početka. Racio­ nalno društvo subverzionira ideju uma. statičku. i na samu strukturu znanosti — na znan­ stveni projekt. znanost bi tako (kako čista tako i primijenjena) imala stabilizirajuću.

raščini) ideje koje bi mogle slomiti te barijere.160 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 161 komponentu optužbe i odbijanja da dezavuira formulaciju Johna Deweya. Iz toga proizlazi da misao koja doista transcendira postojeće — transcendira i sam um. Univerzalna efikas­ nost i produktivnost aparata pod koji su subsumirani prikri­ va posebne interese što organiziraju aparat. s druge.) Ne-kontradikcija i ne-transcendencija su zajednički nazivnik u odnosu na postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja. Procesi potvrđivanja i verifikacije mogu biti čisto teo­ rijski. Ono što se činilo izvanjsko. Misao ovladava posebnim slučajevima supsumirajući ih pod univerzalne. pokušat ću jasnije odrediti skriveni subjekat znanstvenog racionaliteta i skrivene ciljeve u njegovoj čistoj formi. Hipotetički sistem formi i funkcija postaje ovisan ο jednom drugom si­ stemu — ο prethodno postavljenom univerzumu ciljeva u ko­ me i za koga se on razvija. Rezimirajući. individualnu svijest. Ta­ ko je to istinski »hipotetički« sistem ovisan ο subjektu koji daje važenje i verificira. i ovo društvo je sudbonosno upleteno u njega. Svijet ide k tome da postane materijal totalnog upravljanja koje apsorbira čak upravljače. Tkivo dominacije je postalo tkivo samog uma. U odnosu na tu funkciju. Taj kontinuum podaruje pozitivnim modima mišljenja njihov konformistič­ ki i ideologijski karakter. Klasična formalna logika i moderna simbolička logika. s jedne strane. Ona postaje sposobna ne samo da ih razu­ mije već i da djeluje na njih. Pog­ ledaj empirijske primjene matematike i simboličke logike u elektronskoj industriji. (Kontrast nije i konflikt. Um kao konceptualna misao i ponašanje nužno je gospodarenje. sredstava u samima sebi. U konstrukciji tehnološke stvarnosti nema nečeg takvog kao čisto racionalni znanstveni poredak. transcendentalna i dija­ lektička logika — svaka vlada drugačijim univerzumom rasu­ đivanja i iskustva. ciljeve. U toj formi je svijet objekta ušao u konstrukciju tehnološkog univerzuma — univerzuma mental­ ne i fizičke instrumentalnosti. puki materijal teorije i prakse. Ideja znanosti ο univerzalno ovladanoj prirodi projektira prirodu kao beskonačnu materiju u funkciji. alogičkom mišljenju) van fizike poprima formu čistog i samozadovoljnog formalizma (simbolizma). pra­ vilo. tehnologija postaje značajan nosilac postvarenja — postvarenje u njegovoj najzrelijoj i najefikasnijoj formi. U danim uslovima znanstvena misao (znanstvena u ši­ rem smislu. Sve se one razvijaju unutar povijesnog kontinuiteta dominacije kojoj plaćaju danak. u slijedećem poglavlju ćemo razmatrat neke aspekte lingvističke analize. strano teorijskom projektu pokazuje se kao dio njegove same struk­ ture (metoda i pojmovi). suprotno konfuznom. . dominacija. a onima negativnog mišljenja njihov spekulativni i utopistički karakter. Logos je zakon. da ih podvrgne sebi. no oni se nikad ne odigravaju u vakuumu i nikad ni­ su ograničeni na privatnu. podređujući ih njihovom općem. odvijanje te logike je različito u raznim modima misli. čista objektivnost se razotkriva kao objekat za subjektivitet koji daje telos. emocional­ nom. No. dok cjelokupna misao stoji pod vladavinom logike. i totalnog empiricizma. Jedino u medijumu tehnologije čovjek i priroda po­ staju funkcionalni objekti organizacije. To raspravljanje treba da pri­ premi tlo za pokušaj da se pokažu barijere koje stoje na putu empiricizmu da se uhvati ukoštac sa zbiljom i da sačini (ili bolje. metafizičkom. Ne samo da se društveni položaj pojedinca i njegov odnos spram drugih pokazuje kao uslovljen objektivnim kvalitetima i zakonima već ovi kvaliteti i zakoni gube svoj misteriozni i nekontrolivi karakter — pokazuju se kao proračunljive manifestacije (znanstvenog) racionaliteta. zapovijed na osnovu znanja. proces tehnološkog racionaliteta je poli­ tički proces. Totalni empiricizam razotkriva svo­ ju ideologijsku funkciju u suvremenoj filozofiji. Drugim riječima.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 163 7. čini se da su senzualizam i materijali­ zam per se negativni spram društva u kome su neispunjene vitalne nagonske i materijalne potrebe. njihovo izlaganje. Egzaktno mišlje­ nje. treba da opravdam svoje. a proturječje postaje bitno svojstvo uma (Hegel). u poređenju s ostvarenjima sociologije i psihologije. »Moć negativnog« je princip koji vla­ da razvojem pojmova. čak proturječju spram predominantnog svijeta rasuđivanja i ponašanja. Empirizam nije nužno pozitivan. Ideologijski karakter takva tretmana misli ne treba prejudicirati dovodeći u vezu borbu protiv poj­ movne transendencije preko postojećeg univerzuma rasuđi­ vanja s borbom protiv politike transendencije preko posto­ jećeg društva. pretendi­ ra na terapiju. ono je bilo odlučan element u tra­ diciji empirizma. kako može izgledati. On oblikuje metode boljeg rukovođenja. Filozofska analiza nije neposredna aplikacija takve vr­ ste. TRIJUMF POZITIVNOG MIŠLJENJA: JEDNODIMENZIONALNA FILOZOFIJA Redefiniranje misli. Ovo svojstvo misli nije bilo ograničeno na od­ ređen tip racionalizma. matematika) ili koekstenzivan s etabliranim univerzumom rasuđivanja i ponašanja. Takvi modi misli koji proturječe postojećem svijetu. iluzija. Tako ling­ vistička analiza tvrdi da ozdravljuje misao i govor od konfuz­ nih metafizičkih pojmova — od »utvara« manje zrele i manje znanstvene prošlosti koje još uvijek proganjaju svijest iako one ne objašnjavaju niti određuju. Na primjer. u najmanju ruku. U poglavlju IV sam raspravljao ο terapeutičkom empiricizmu sociologije u izlaganju i korigiranju abnormalnog po­ našanja u industrijskim poduzećima. empiricizam lingvističke analize se kreće u okvirima koji ne dozvoljavaju takvo proturječje — u preovlađujućem svijetu ponašanja samo-nametnuto ograničenje na predominantno ponašanje vodi k imanentno pozitivnom stavu. empirizam se potvrđuje kao pozitivno mišljenje. prethodno ograniče­ na analiza podliježe moći pozitivnog mišljenja. S tim karakteristikama ona naznaču­ je svoju poziciju u filozofskoj tradiciji — ona je na suprot­ nom polu spram one misli koja je izgradila svoja shvaćanja u napetosti. negativno su mišljenje. Prije nego što pokušam pokazati taj inherentno ideo­ loški karakter lingvističke analize. Za razliku od toga. zastranjenosti ili. arbitrarno i omalovažavaj uče poigrava­ nje terminima »pozitivan« i »pozitivizam«. Analiza u smjeru korekcije i poboljšanja završava u afirmaciji. veće efikasnosti. ostaje akademsko. Sve od nje­ gove prve upotrebe. Misao je poravnana s realitetom kad je izliječe­ na od nadilaženja postojećeg pojmovnog okvira koji je ili čisto aksiomatski (logika. ling­ vistička analiza govori sama za sebe i određuje svoj vlastiti stav spram stvarnosti. koje pomaže koordinaciji mental­ nih operacija s operacijama u društvenoj stvarnosti. sigurnijeg planira­ nja. termin »pozitivizam« obuhvaća 1) važenje spoznaje na osnovu iskus- . vjerovatno u školi Saint-Simona. Na osnovu tog ograničenja teorijski proces postaje direktno praktičan. ο postupku koji impli­ cira isključivanje kritičkih pojmova podobnih da dovedu u vezu takvo ponašanje s društvom kao cjelinom. Akcenat je na terapeutskoj funkciji filozofske analize — korigiranju abnormalnog pona­ šanja misli i govora. različitost unutar predominantnog ponašanja. Uprkos nepo­ pustljivo neutralnom pristupu filozofa. Terapeutsko tretiranje misli. Štaviše. njegov stav prema postojećem ovisi ο svojevrsnoj dimenziji iskustva koja funkcionira kao izvor znanja i kao temeljni okvir raz­ matranja. Svoju glavnu brigu ona vidi u raskrin­ kavanju transcendentnih pojmova. odstranjenju opskurnosti. tretiranje misli u lingvističkoj analizi njegova je vlastita stvar i njegovo vlastito pravo. potanje kalkulacije. oslobođenje od metafizičkih utvara i besmislenih poj­ mova odista se može smatrati svrhom u samoj sebi. Poput bilo koje filozofije koja zaslužuje taj naziv. To ću učiniti tako što ću se ukratko osvrnuti na njihovo porijeklo. za svoj okvir razmatra­ nja proklamira opću upotrebu riječi.

U njemu se vrši transformiranje svijeta objekta u instrumen­ talni svijet. u odnosu na radikalno nekonformistačke načine mišljenja.« (str. 2 ) Za slične deklaracije pogledaj Ernest Gellner. Na kasnijem stupnju. 1960.) totalnu komercijalizaciju građanskog društva kao plod »našeg progresa u racionalizmu i pozitivizmu«. u kojoj društvo postaje industrijsko i tehnološko.. javlja se. 1) Austinovo prezrivo tretiranje alternativa spram opće upotrebe riječi i njegovo ozloglašenje onog što »razmišljamo popodne u svojim naslonjačama«. kad su shvaćena i prihvaćena. 792. Macmillan. po mom mišljenju. a ovo evocira Johna Doea i Richarda Roea i što oni misle ο »prosječnom plaćaocu takse«. No. možda. 100. gdje iza prikaza »Descartesova mita« kao »oficijelne doktrine« ο odnosu tijela i svijesti slijedi pre­ liminarno pokazivanje njezine »apsurdnosti«. Svijet rasuđivanja i ponašanja.164 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 165 tva činjenica. Paris. i dalje. pozitivizam nalazi u društvu medij za realizira­ nje (i važenje) svojih shvaćanja — harmoniju teorije i pra* kse. nadalje Wittgensteinovo uvjeravanje da filozofija »ostavlja sve takvo kakvo jest« — takve izjave 2 ) očituju. istine i činjenica. . 1924. a filozofi sami proklamiraju nemoć i neefikasnost filozofije. 181. udostojavajućim »ti« (»du »thou«) 3 ). Filozofska misao se obrće u afirmativnu misao. on se borio s moćnom ideologijom. slijepa priroda — sad se pokazuje unutar dohvata znanstvenog i tehničkog progresa. kad je Hume detronizirao sup­ stancije.: »I tvoji obziri su nesporazumi. Za razne konotacije izraza »pozitivan« u novoj znanosti ο društvu i ο suprotnosti spram »negativan«. . 1835. 3) vjerovanje da progres u znanju ovisi ο toj orijentaciji. isto tako. vol. koja. Konformistički stav pozitivizma. vrhunskog autoriteta i indolentne familijar­ nosti. 256. Presses Universitaires de France. u suvreme­ nom pozitivizmu. . jest svijet tehnološke stvarnosti. koji progovara u Saint-Simonovom pozitivizmu. 1956. 2) orijentaciju spoznaje na prirodne znanosti kao model izvjesnosti i egzaktnosti. I. dok njegovi da­ našnji sljedbenici pružaju intelektualno opravdanje za ono što je društvo već odavno postiglo — naime oni ozloglašuju alternativne mode mišljenja koji proturječe postojećem svi­ jetu rasuđivanja. tehničkim ili sličnim ostvare­ njima. u uvodnom poglavlju The Concept of Mind Gilberta Rylea. str. akademski sadomazohizam. ) P h i l o s o p h i c a l I n v e s t i g a t i o n s . . ona se grozi prestupa. Ogroman je napor u suvremenom svijetu da se redu­ cira djelokrug i istina filozofije. Paris. Ona ostavlja postojeći rea­ litet nedirnut. Konsekventno tomu. V o c a b u l a i r e T e c h n i q u e e t C r i t i q u e d e l a P h i l o s o p h i e . postoje ira­ cionalna i neznanstvena.« (str. Oba trenda su potpuno stopljena u Wittgensteinovoj če­ stoj upotrebi imperativa s intimnim. Rivière. str. nisu više znanstveni i tehnički progres ono što motivira odbijanje. Nego se upitaj . . no. Mnogo toga što je još uvijek izvan instrumental­ nog svijeta — nepokorena. U onoj mjeri u kojoj je dani realitet znanstveno obuhva­ ćen i transformiran. pozitivizam je borba protiv svake metafizike. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju. transcendentalizma i idealizma kao opskurantističkih i regresivnih načina mišlje­ nja. Beacon Press. i dalje. Sam Fourier je vidio (u La F a u s s e I n d u s t r i e . g. Citirano u André Lalande. 1959. . str. »Prevedi sebi slijedeći slučaj .. netačna je kao opći sud ο filo­ zofskoj3 misli. 62) i passim. g. samoponižavanje i samooptužbu intelektualca čiji rad ne rezultira znanstvenim. Vrijedan analize je stil u kome se prezentira taj filo­ zofski biheviorizam. Metafizička dimenzija. Teza d-i filozofija ostavlja sve kao što jest može biti istinita u kontekstu Marxovih Teza ο Feuerbachu (gdje je u isto vrijeme negirana). . Boston. čini se da se on kreće između dva pola — nepogrešivog. W o r d s A n d T h i n g s .) »Nemoj više nikada misliti na razumijevanje kao duševni događaj! — Jer način govora je ono što te zbunjuje. New York. ili. Ovo afirmiranje nemoći i ovisnosti prisvaja Humov stav legitimiranog zadovoljstva ograničenjima razuma. sužavanje misli nije manje oštro zato što je nametnuto po samom sebi — kao vlastiti metod filo­ zofije. filozofska kritika kritizira unutar danog društve­ nog okvira i žigoše nepozitivne pojmove kao puku spekula­ ciju. ranije genuino polje racionalne misli. pogledaj D o c t r i n e de S a i n t — S i m o n . kao samokarakterizacija neopozitivizma. str. prvi put u optuž­ bama Fouriera. 61).« (str. štite čovjeka od beskorisnih avantura svijesti i potpuno ga osposobljuju da se orijentira u onom što ga okružuje. Bougie i Halévy. sanje ili fantazije 1 ). ed. 409. Tvoja pitanja se odnose na riječi . 49. g.

str. Ovaj slučaj. prisutni zasitan okus nije baš svojstven ananasu? Nije li tu možda čudan nagovještaj zelenog što isključuje svijetloljubičasto i ne bi odgovaralo bradavki*)? Ili je možda to ponešto neobično: moram pažljivije pogledati. . nedostajanje zagriza. I ovdje filozofija demonstrara svoju lojalnu konformnost sa svakodnevnom upotrebom služeći se kolokvijalnim skraćenicama svako­ dnevnog govora: »Don't . b) Drugi slučaj je drugačiji. »Razlučujemo dva različita načina oklijevanja a) Uzimamo slučaj kad osjećamo izvjestan okus. No. prevo. senzornim razlučivanjem (iako *) heliotrop — op. »On je vidio crvendaća«. U svim takvim slučajevima pokušavam prepoznati sadašnji slučaj traga­ jući za nečim poput njega u mom prošlom iskustvu. bes­ korisno je: što više mislim ο tome. recimo. . moć zdravog razuma i svakodnevnog govora. a s tim se može izaći na kraj. i lingvistička filozofija potis­ kuje ono što je stalno potiskivano u ovom univerzumu rasu­ đivanja i ponašanja. stapa se s općijim tipom slučaja kad nisam sasvim si­ guran. Oxford. Štaviše. da nije dovoljno slično bilo čemu što zavre­ đuje isti opis. 1959. is­ mijava eggheada. čiji govor igra tako odlučnu ulo­ gu u lingvističkoj filozofiji. kombi­ nira s prvim. smiješni fragmenti govora koji zvuče poput dječijeg razgovora — na primjer: »To mi izgleda kao čovjek koji jede mak«. Second Series. . Nisam siguran da je to okus ananasa: u njemu nema možda upravo onog nečeg. . zagriza. ona se opire inteligentnom nekonformizmu. . 4 ) U L o g i c a n d L a n g u a g e . ne tako. »Imao sam šešir«. 137. iako dovoljno poseban. a blo­ kirajući (kao sporedni materijal) analizu ο tome što taj govor kaže ο društvu koje ga govori. tako da to nije slično običnoj vodi. Lingvistička analiza ne uzima u obzir ono što razotkriva svakodnevni jezik u govoru — osakaćenje čovjeka i prirode. U onome što je aktualni osjet nedostaje oštrine. utoliko je znak konkretnosti.«. ili gotovo si­ guran da je to okus. Blackwell. Citiram analizu iz »Other Minds« 4 ) J. Respektirajući predominantnu raznolikost značenja i upotreba. iako se. L. Flew. ili kad sam samo prilično siguran. osjetiti ga živo. već su to raspršeni atomi jezika. Jezik koji čini većinu mate­ rijala za analizu je očišćen jezik — očišćen ne samo od svog »neortodoksnog« vokabulara već također od sredstava za izra­ žavanje bilo kojih drugih sadržaja doli onih koje individuumu pruža društvo. kon­ centrirati se na njega. svakodnevni jezik ponajčešće nije onaj koji rukovodi analizu. Familijarnost u govoru je bitna utoliko što od početka isključuje intelektualni Vokabular »metafizike«. i dalje (Austinove fusnote su ispu­ štene). Jezik Johna Doea i Richarda Roea je jezik kojim odista govori čovjek na ulici. . to sam zbunjeniji: to je sasvim posebno i potpuno specifično. lovora . Ne. isto ta­ ko je znamen lažne konkretnosti. Wittgenstein posvećuje mnogo oštroumlja i prostora analizi »Moja metla je u uglu«. Tu pokušavam okusiti dato iskustvo. pri tome postižemo različite stupnjeve uspjeha. ed. specifičnog okusa. Autoritet filozofije blagosilja snage koje čine ovaj svijet. . siguran sam da ovo nije dovoljno slično bilo čemu što sam okusio ikad prije. prirodno. Lingvistička analiza zatiče očišćeni jezik kao gotovu činjenicu i uzima taj osiromašeni jezik onako kako ga nalazi izolirajući ga od onoga što u njemu nije izraženo iako ono pripada postojećem univerzumu rasuđivanja kao elemenat i faktor smisla. već oštrijim razabiranjem. to je jezik koji izražava njegovo ponašanje. nanovo promotriti: možda nađemo neprirodno svjetlucanje.« »isn't . A . . . potpuno je­ dinstveno u mom iskustvu!' Ovo ilustrira slučaj kad ne mogu naći ništa u mom prošlom iskustvu s čim bih mo­ gao usporediti sadašnji slučaj.ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 167 U cijelom djelu lingvističke analize prisutna je famili­ jarnost s čovjekom s ulice. Može­ mo reći 'Jednostavno ne znam što je to: nikad ranije nisam okusio ništa ni izdaleka slično tome . za nekom sličnošću na osnovu koje dati slučaj zaslužuje da bude više-manje pozitivno opisan istom deskriptiv­ nom riječju. ili ne naprosto tako što mislimo. Austina kao repre­ zentativan primjer.

I n v e s t i g a t i o n s . ne treba da unapređujemo bilo kakvu vrstu teorije. 47. čak krivi primjeri. a nama se kaže da slušamo. 49.vrata'« 6 ). ona ga prelazi i otvara kvalitativno različit svijet. str. 45. ne vjeruje u mogućnosti novog iskustva. Bijeda filozofije. Ibidem. . str.«7) — kao da bi one bile jedine alternative i kao da »ek­ stremne suptilnosti« ne bi bio prikladan termin za Wittgensteinovo poigravanje jezikom prije negoli za Kantovu Kritiku čistog uma.stol'. ne smijemo zastranji­ vati i umišljati da treba da opisujemo ekstremne suptilno­ sti . .. 44. u vezi s prvim njegovim dijelom. ali bi tamo bile razotkrivene kao neprimjereni. te služiti tome da se objasni naše mišljenje i govor ο tome svijetu — poput Sartreova analiziranja grupe ljudi koja čeka na autobus. stilu i sintaksi drugačijeg reda — rasuđivanjem kome nikako nije »jasno da je svaka reče­ 5 nica našeg jezika u 'redu kakva jest'« ). filozofija izručena sa svim svojim shvaćanjima postojećem. od­ govaram afirmativno. Ibidem. Mo­ ramo prestati s objašnjavanjem. »Problemi se ne rješavaju privođenjem novog iskustva. Na dje­ lu je širenje nove ideologije koja preduzima da opiše što se 6) 7 ) 8) 9) 10) Ibidem. Netko bi se mogao upitati što ostaje od filozofije. ili Karl Krausova analiziranja novina. već organiziranjem onoga što uvijek već znamo« 8 ). 47. Moramo »prionuti uz predmete svog svakodnevnog mišljenja. Transcendiraju je ka činbenicima koji proizvode situaciju i ponašanje ljudi koji govore (ili ćute) u datoj situaciji. ono što treba prevladati rasuđivanjem koje je po shvaćanjima. već šanse očuvanja i zaštite prava.168 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 169 je. upotreba mora biti tako nepretenciozna kao kod riječi .no društvo govori svojim jezikom. potrebe da mislimo i govorimo na drugačijim osnovama od onih u svakodnevnoj upotrebi — osnovama koje su smisle­ ne. Najbanalniji primjeri govora mogu. Takve analize rasvjetljavaju zato jer transcendiraju neposred­ nu konkretnost situacije i njezina izraza.lampa'. racionalne i valjane upravo zato što su drugačije. š t o ostaje od mišljenja. kad se isključi objašnjavanje? U pitanju nije defini­ c i j a i dignitet filozofije. Dešava se sasvim su­ protno — naime. . Podređenje vladavini postoje­ ćih činjenica je totalno — doduše. u koju se ona sama dovela.svijet' upotrebljive. Ibidem. . 46. S filozofskog stanovišta relevantna su dva pitanja: 1) Može li se eksplikacija pojmova (ili riječi) ikad orijentirati na aktualni svijet svakodnevnog rasuđivanja i završiti u njemu? 2) Jesu li egzaktnost i jasnoća same sebi cilj ili pripadaju drugim ciljevima? Na prvo pitanje. str. . baš zbog svoje banalnosti rasvijetliti empirijski svijet u njegovu realitetu. (U ovim navedenim prim­ jerima transcendentni činbenici su naznačeni u društvenoj po­ djeli rada. Ne samo da je mišljenje (ili.iskustvo'. istina da mišljenje drugih artikuliranijih slu­ čajeva u našem prošlom iskustvu može pomoći i pomaže . a ima ga nadomjestiti jedino deskripcija« 1 0 ). njegov izraz) stiješnjeno na svakodnevnu upotrebu već je nje­ mu i nametnuto da ne traži rješenja preko onih koja su već tu. ( Gotovo mazohistička redukcija govora na unižen i obi­ čan sačinjena je u programu: »ako su riječi Jezik'. u najmanju ruku. . sposobnosti našeg razlučivanja). . str.) Utoliko se analiza ne okončava u univerzumu sva­ kodnevnog rasuđivanja. str. od inteligencije kad se isključi sve hipotetičko. a meni je stalo da pokažem ne samo da to nije dosta već da se tu radi ο destrukciji filozofske misli i kritičke misli kao takve. samo lingvističkih činje­ nica . čija određenja mogu biti čak u proturječju s danim svijetom svakidašnjice. Ništa hipotetično ne smije biti u našim razmatranjima. P h i l o s o p h i c a l cit. Uzmimo jedan drugi primjer: i u Hegelovoj Logici bi mogle biti rečenice kao što je »moja metla je u uglu«. Ali to je sve. Bile bi ono odbačeno.« Što se može zamjeriti ovoj analizi? Svojom egzaktnošću i jasnošću ona je možda nenadmašiva — ona je korektna. »Nadalje. Prohibicije su stroge i autoritarne: »Filozofija ni na koji način ne treba da ometa aktualnu upotrebu jezika« 9 ). 5 ) Wittgenstein. svaka rečenica je tako malo u redu kao i svijet koji taj jezik saopćava. jasno. Ibidem. str. loc.

potisnute. Ako se radi ο nalaženju metle ili kušanju ananasa. ograničeni empirijski svijet dio je prvoga. On rastvara postojeći iskustveni kon11) Paul Valériy. što je taj uni­ verzalni. Kube. . širi kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji daje govoru njegovo značenje — kontekst koji se ne javlja u pozitivističkoj analizi. S te pozicije postaju upitni gore citirani primjeri ling­ vističke analize kao valjan predmet filozofske analize. nisu intencija Austinove anali­ ze. loc. realni empirijski svijet. Može li ikad i najegzaktnija deskripcija. a i ne smjera se na to. 12 ) Pogledaj str. unutar historijskog kontinuuma. Izvučen iz šireg i gušćeg konteksta u kome se govori. Stoga egzaktnost i jasnost u filozofiji ne mogu biti po­ stignute unutar svijeta svakodnevnog iskustva. g. Jedna cijela grana analitičke filozofije je angažirana u tom pothvatu. da će biti zadovoljan ili ljut. objekt analize je odsječen od općeg medijuma u kome se formiraju pojmovi i u kome postaju riječi. . Svijet je to u kome su metla u uglu ili okus nečeg sličnog ananasu nešto značajno. riječ »supstancija«. rečenica je ispunila svoju funkciju prouzrokujući bihevioralnu reakciju: »učinak proždire uzrok. i živi. koja. U normalnim okolnostima je obični jezik odista bihevioralan — praktični je instrument. i svijeta filozofijskog mišljenja i jezika. Ili. Gallimard. »Poésie et pensée abstraite. Kad netko stvarno kaže »Moja je metla u uglu«. ili riječi svakodnevnog ra­ suđivanja. pridonijeti filozofskoj spoznaji? Može li ona ikad služiti kao kritika u kojoj su u pitanju kontroverzne okolnosti čov­ jeka — okolnosti drugačije od medicinskih ili psiholoških te­ stiranja okusa. Ova apstraktnost nije korigirana ako se lingvistička analiza primjenjuje na političke termine i fraze. pokazujući taj »izvana« kao bitan za razumijeva­ nje svakodnevnog rasuđivanja. taj jezik ostaje antagonističan. apstrahira od ne­ posredne konkretnosti da bi postigao istinsku konkretnost. Pentagona i Kremlja. svijet u kome su ljudi slobodni. U prvom redu postoji ireduktibilna razlika svijeta sva­ kodnevnog mišljenja i jezika. kontekst a priori zatvoren kako pri­ mjerima tako i samom analizom? Taj širi kontekst iskustva. stav može pomoći da se uobliči i vo­ di praksa. Zato riječi na koje je upućena filozofija ni­ kad nemaju upotrebu »tako nepretencioznu . U svakom slučaju. Ovaj drugi. No. str. No. čak i tad stav ostaje neispunjen — samo su­ jeta apsolutnog idealizma utvrđuje finalni identitet misli i njenog objekta.. tekst značenja u kontekst njegove realnosti. »čovjek«. . ako u filozofskom tekstu. ili ras­ pravljanju.lampa'. /vrata'«. on možda misli da će netko drugi tko je stvarno pitao ο metli uzeti metlu ili je ostaviti tamo. svijet nuklearnih gradova i kineskih komuna. Paris. »alijenaci­ ja« postaje subjekat stava. Utvrđenje ovog odnosa nije posao svakodnevnog miš­ ljenja i svakodnevnog govora. cilj apsorbira sredstva« 1 1 )· Za razliku od toga.stol'. u kome su svakodnevni rad i komfor možda jedino što sačinjava sve iskustvo. je­ zik filozofije je »meta-jezik« 12 ). u: O e u v r e s . američkih cadillaca i njemačkih mercedesa. 1331. ne dešava se takva transformacija značenja u bihevioralne reakcije. str. 47 i dalje. neispunjena — osim u misli gdje inicira druge misli. Ali stvaran empirijski svijet je i to da su sve te stvari pretpostavljene . č a k kad se kreće u nepretencioznim terminima svakodnevnog rasuđivanja. da­ nas je još uvijek svijet gasnih komora i koncentracionih lo­ gora. moći koje vladaju prvim također oblikuju ograničeno iskustvo. u: P i è c e s s u r l ' a r t . cit.' ili pak zaboravljene. tad je apstrahiranje spomenutog odnosa opravdano i značenje može postati izvjesno bez narušavanja političkog univerzuma. s jedne. 183. I tokom dugih serija posredovanja. zaglupljivanja i pokolja. u filozofiji se ne radi ο nalaženju metle ili ο kušanju ananasa — a još manje ο tome da bi danas empirijska filozofija trebala da se bazira na apstraktnom is­ kustvu.. ako sam univerzum sva­ kodnevnog rasuđivanja postaje predmet filozofske analize. T a k o đ e r »Les Droits du poète sur la langue«. ali . deskripcija koja posvema pojašnjava kušanje nečeg što može imati ili nemati okus ana­ nasa. 1934. Filozofski poj­ movi ciljaju na dimenziju činjenice i značenja koja »izva­ na« osvjetljuje atomizirane fraze. Hirošime i Nagasakija. nepoznate. kao što je upotreba riječi . Ri­ ječ ostaje kao što je bila. 184. s druge strane. »ideja«. zacijelo.170 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 171 zbiva (i mnije) eliminirajući pojmove kadre da razumiju što se zbiva (i mnije).

ali u medijumu ove misli riječi gube svoju jednostavnu prostodušnost i razotkrivaju ono nešto »skriveno« što ne za­ nima Wittgensteina. Jedanput prihvaćeno. S emfazom se naglašava terapeutički karakter filozofske analize — da liječi od iluzija. Operacionalno ili bihevioralno prevođenje asimilira takve ter­ mine kao što su »sloboda«. osnovu faktične represije. Orijentirajući se na reificirani svijet svakodnevnog ra­ suđivanja. Ova mora ostati van razmatra­ nja jer metod koji prihvaća spomenuta filozofija diskredi­ tira ili »prevodi« pojmove koji bi mogli voditi razumijevanju postojećeg realiteta u njegovoj represivnoj i iracionalnoj strukturi — pojmove negativnog mišljeja. Svakodnevni jezik u svojoj »nepretencioznoj upotrebi« može odista biti od vitalnog značaja za kritičku filozofsku misao. Doduše. 171 štićen od upadanja uznemiravajućih eksternih faktora. dobra doza psihoanalize — analize bez Freudova fundamentalnog uvida da su nevolje pacijenta ukorijenjene u općoj bolesti koja ne može biti izliječena analitičkom tera­ pijom. čije je ponašanje jednodimenzionalno i manipulirano. naime. te izlažući i objašnjavajući to rasuđivanje određe­ njima postvarenog svijeta. U tako pročišćenoj formi empirijski svijet postaje ob­ jekt pozitivnog mišljenja. sve su one u istoj domeni jezične igre i akademskog dosađivanja. logičkih stavova. a pozitivističko očišćenje svijesti usklađuje svijest s njim. Ν τ. neka vrsta intelektualca čiji se duh i jezik ne suglašavaju s određenjima svakodnevnog rasuđiva­ nja. Sa svim svojim ispitivanjem. njihovo prevođenje u operacionalne i bihevioralne termine usko je povezano sa sociološkim prevođenjem. ne­ doumice. Ova po­ vijesna dimenzija značenja više ne može biti rasvijetljena pri­ mjerima poput »moja metla je u uglu« ili »sir je na stolu«. no. ili (sit venia verhol) Lenjinovu sugestiju kako adekvatno analizirati »ovu čašu vode« na stolu. tj. Ne radi se ο prekršajima »čistog uma«. Ri­ ječi se razotkrivaju kao genuini termini ne samo u gramatič­ kom i formalno logičkom već također u materijalnom smislu. koji ima samo činjenice a ne činioce. »vlada«. iluzija i prekršaja. Tko je pa­ cijent? Po svemu sudeći. U od­ nosu na to mala je razlika da li je kontekst u ocjenjivanju matematički. tuma­ čenjem i raščišćavanjem konfuznosti i opskurnosti neopozitivizam ne uzima u obzir veliku i opću konfuznost i opskurnost postojećeg svijeta iskustva. Nisu to metafizička prekoračivanja preko gra­ nica mogućeg znanja. zatvoren i dobro za') Pogledaj str. Ovo otkrivanje razbija prirodnu i reificiranu formu u kojoj se dani univerzum rasuđivanja najprije pojavljuje. ili običaja i upotrebe. Na svaki način. kritičke analize. ili rječnik. a isto tako realitet ovih prvih s realitetom drugih. ona čisti misao i govor od kontradikcije. neobičnosti. Transformiranje kritičkog mišljenja u pozitivno događa se poglavito u terapeutičkom tretiranju univerzalnih pojmova. Odnosno. »Engleska« s »metlom« i »ananasom«. svi su mogući smisleni predikati prejudicirani. ili neki drugi kodeks konvencije. ono što je strano i antagonističku i što se ne može razumjeti na osnovu dane upotrebe. te njihovim razdvajanjem. Zaista. Klasificiranjem i distinkcijom zna­ čenja. bolest pacijenta je u određenom smislu. svijet iskustva rezultat je ograni­ čenog iskustva. Ovo radikalno prihvaćanje empirijskog narušava empi­ rijsko jer u njemu govori osakaćeni. ono konstituira empirijski a priori koji se ne mo­ že transcendirati. Takva analiza otkriva povijest13) u svakodnevnom govoru kao skrivenu dimenziju smisla — vladavinu društva nad svojim jezikom. pre- . neodgovorivih pitanja. Preju­ dicirano suđenje može biti tako široko kao govorni engleski jezik. od prikaza i utvara. takve tvrdnje razotkrivaju mnoge dvosmislenosti.172 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 173 već metod odsijeca pojmove političke. Zatvarajući prodor u tu sferu. analiza ne uzima u obzir negativno. već ona otvaraju sferu znanja s onu stranu zdravog razuma i formalne logike. »apstraktni« individu­ um koji iskusi (i izražava) samo ono što mu je dato (dato u doslovnom smislu). opskurnosti. zabluda. Imajte na umu analizu »ovdje« i »sad« u Hegelovoj Fenomenologiji. ο kome smo prethodno rasprav­ ljali. nerješivih enigmi. pozitivistička filozofija etabilira svoj vlastiti samodovoljni svijet. kao granice koje određuju značenje i njegov razvoj — uslovi koje društvo nameće rasuđivanju i ponašanju. 170.

niti »purificirani« subjek­ ti znanstvena mjerenja. kao pothvat koji »ostavlja sve takvo kakvo jest«. liječnik mora ostaviti po strani »moralni« problem. Jer filozofija je (povijesno. ako je uopće ima. ma što da je istina sadržana u kritičkom idealizmu. Aristotelova fizika je bila dio filozofije i kao takva priprava za »prvu znanost« — ontologiju. mjeri. metafizička istina). eksperimentira. u kojima je dozvoljeno misli i jeziku da budu legitimno neegzaktni. nepokorena priroda. U represivnim uslovima u kojima ljudi misle i žive mo­ že miso — bilo koji mod mišljenja koji nije ograničen na pra­ gmatičku orijentaciju unutar statusa quo — shvatiti činjeni­ ce i reagirati na njih samo tako da ide »preko njih«. Ma što da je istina sadržana u literaturi. Neprijateljstvo je najzamašnije tamo gdje poprima formu tolerancije — to jest kad je određena valjanost istine za transcendentne pojmo­ ve dopuštena u odvojenoj dimenziji smisla i značenja (poetska istina. Neopozitivistička kritika još uvijek usmjeruje svoj glavni napor protiv metafizičkih pojmova. cit. I samo odvajanje znanosti od filozofije je povijestan događaj. protestna reakcija protiv nezdravog svijeta u ko­ me on živi. No. Filozofija ne po­ znaje beskorisnije »otkriće« od onog koje »daje filozofiji mir tako da više ne pati od pitanja koja samu nju dovode u pi­ tanje« 1 4 ). Njihov fakticitet je povijestan čak tamo gdje je još uvijek okrutna. već kao subjekti i objekti povijesne borbe čovjeka s prirodom i s društvom. po Hegelu. to je »metafizička« istina — njezina valjanost. E. mi ti koji su iza zavjese. Filozofski pojmovi zadržavaju i raz­ vijaju predznanstveno posredovanje (djelovanje svakodnev­ ne prakse.. koje je učinilo svijet objekta onim što zbiljski jest — svijet u kome su sve činjenice događaji. i čak kontra­ diktorni. loc.174 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 175 ma Freudu. političke akcije). a njezina povijest još uvijek važi) suprotna onom što Wittgenstein smatra da jest kad je proklamira kao odricanje od svake teorije. a ne nešto drugo« — osim ako se ovo »jest« razumije tako da se odnosi na kvalitativnu razliku realnog i načinjenog. Iskustvo se odigrava ispred zavjese koja zakriva. subjekt ogoljen od svih drugih kvaliteta. Moorea: »Sve je ono što jest. Bilo da se za egzaktnošću teži u analitičkoj čistoti logike i matematike ili u skladu sa svakodnevnim je­ zikom. Znanstve­ ni metod također ide preko činjenica neposrednog iskustva. treba da ga osposobi da normalno funkcionira u svom svijetu. zbivanja u povijesnom kontinuumu. Filozof nije liječnik. On se razvija u tenziji između pojave i stvarnosti. Ova nova forma doktrine ο »dvo­ strukoj istini« sankcionira krivu svijest poričući relevantnost transcendirajućeg jezika za svijet uobičajenog jezika. tad smo. jest upravo najefikasniji način da se zaštiti normalni svijet rasuđivanja od ozbiljnog uznemirenja nepodobnim ide­ jama. a ako je svijet nešto što se javlja iza zavjese neposredna iskustva. — na oba pola suvremene filozofije nalazi se odbijanje i devalorizacija onih elemenata misli i govora koji transcendiraju prihvaćen sistem vrednovanja. U znanosti Je medijum subjekt koji opaža. Pri tom je moti­ virana egzaktnošću shvaćenom ili formalno logički ili empirički deskriptivno. 14) Philosophical Investigations. objekti filozofske misli su u relaciji sa sviješću za koju konkretni kvaliteti ulaze u pojmove i nji­ hov međusobni odnos. ekonomske organizacije. U stvari se valjanost istine transcendirajućeg jezika sastoji u njegovoj relevantnosti za uobičajeni jezik i u uzajamnom djelovanju s njim. to je »poetska« istina. prokla­ mirajući totalno njihovo neprožimanje. Nema nefilozofskijeg mota od proklamacije biskupa Butlera koja ukrašava Principia Ethica G. neprecizni. On treba da vrati pacijentu zdravlje. str. kalkulira. posre­ dovanje između subjekta i objekta misli je bitno drugačije. kao u lingvističkoj analizi. No. Za razliku od tog. već da pojmi svijet u kome oni žive — da ga ra­ zumije u odnosu na ono što je učinio čovjeku i što može uči­ niti za njega. Misaono rastvaranje i čak destrukcija danih činjenica je povijesna zadaća filozofije i filozofske dimenzije. Jer. 51. ne obvezuje ni svakodnevno rasuđivanje i ponašanje niti filo­ zofiju ovima prilagođenu. njegov posao nije da ozdravljuje pojedince. Aristotelov pojam materije se razlikuje od galilejskog i postgalilejskog ne samo po različitim stupnjevima u razvoju znanstvenog metoda (i u . činjenice su ono što jesu kao događanja u toj borbi. ap­ straktni subjekt projektira i određuje apstraktni objekt. stavljanje u stra­ nu specijalnih rezervata. Ne mi kao subjekti zdrava razuma.

16 17 15 s problemima redukcije. . Ova vrsta empiricizma supstituira nevoljeni svijet me­ tafizičkih priviđenja. degra­ diranje stare ideologije postaje dio nove ideologije. sjećanja i likovi postali istrošeni. ćelavost francuskog kralja. Što su »svakidašnje riječi«? Uključuju li one Platonovu »ideju«. tonjenje. probadanja. 83. zgrušavanje. ubod. Oni izražavaju iskustvo koje Witt­ genstein odbija — naime da je »nasuprot našim prethodno koncipiranim idejama moguće misliti . odnosno sređivanje ove specifično filo­ zofske dimenzije dovelo je suvremeni pozitivizam do toga da se kreće u sintetički osiromašenom svijetu akademske kon­ kretnosti i da stvara iluzornije probleme od onih koje je ra­ zorio. asimetričkoj sekvenciji konstruiranoj prema čistim principima ideografije« 17 ).. zbunjujući. s povijesnim uspostavljanjem novog svijeta subjekta i objekta. ed.176 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 177 otkriću raznih »slojeva« stvarnosti) već također. iracionalni. U raščišćavanju tog nereda analitička filozofija kon­ cipira ponašanje u prisutnoj tehnološkoj organizaciji reali­ teta. vidim ovdje i sad mr­ lju crvenog i govorim »to je crveno«. na osnovu različitih povijesnih projekata. mučnine. riječi i izraza koji su tad organi­ zirani u filozofiju. loc. u.: B r i t i s h P h i l o s o p h y i n t h e M i d — C e n t u r y . različitog povijesnog pothvata koji je uspostavio drugačiju kako priro­ du tako i društvo. tad je odbačen. London. a možda pri­ marno. Nisu de­ gradirane samo iluzije već i istina sadržana u njima. cit. legendi i iluzija svijetom poj­ movnih i osjetilnih izrezaka. uočljivim stanjima i dispozicijama ili predominantnim tendencijama. str. 1957. Mace. 323. Ali je sasvim u redu da se kaže kako ni najnerazumljivija metafizika nije ispoljila tako artificijeine i besmislene brige kao što su one ponikle u vezi ) Pogledaj poglavlje VI. str. ) Wittgenstein Joe. Aristotelova fizika postaje objektivno kriva. Aristotelovu »esenciju«. filozofski pojmovi ostaju antagonistički spram domene svakodnevnog rasuđivanja jer kontinuirano uključuju sadržaje koji nisu ispunjeni u govornoj riječi. 157. A. S novim iskustvom i razumijevanjem pri­ rode. a osakaćena. Nova ideologija nalazi svoj izraz u takvim proklamacijama kao što je »filozofija izjavljuje samo ono što svatko priznaje«. jaka kucanja srca. Rijetko kad je filozofija pokazala zakučastiji esprit de sérieux od onog u takvim analizama kao što je interpreta­ cija Tri slijepa miša u raspravi »Metaphysical and Ideograp­ hic Language«. uganuća. aspiracije. cit. svrbež. opisa. prevođenja. javnom ponašanju. vla­ stitih imena. ili besmisleni. da li ih sadržavaju u njihovoj negativnoj kono­ taciji — to jest kao obezvređivanje univerzuma svakodnevne upotrebe? Ako ne uključuju. itd. otkrovenje u činjenici da ljudi često opisuju osjećanja kao uzbuđenja. Možda ovaj primjer nije fer. gdje se raspravlja ο »umjetno konstruiranoj trostrukoj primarnoj mišjoj sljepoći. bilo da su integrirani u znanost ili ne. užarenost. pretrpanost. Ona prihvaća također presude ove organizacije. T h e i dalje. Filozofija tako kontinuirano sadržava »privide«. C. pa se ovo novo shvaćanje da je Aristotelova fizika kriva sada pro­ širuje unatrag u prošlo i prevladano iskustvo i razumije­ vanje 1 5 ). concept of M i n d . označavanja. napetosti. No. ili da općeupotrebljavane riječi obuhvaćaju »sve distinkcije koje ljudi smatraju vrijednim da budu povučene«. Marxovo postvarenje u ma kakvom adekvatnom prevođenju? Uključuju li ključne riječi poetskog jezika? Ili nadrealističke proze? Ako ih uključuju. Primjeri su vješto držani u balansu između ozbiljnosti i šale: razlike Scotta i autora Waverly.tako i tako' — ma šta da to znači« 1 6 ). ) Margaret Masterman. Joe Doe sreta ili ne sreta na ulici »pro­ sječnog plaćaoca taksi« Richarda Roea. 47. »fikcije« i »iluzije« koje mogu biti racionalnije od njihova opovrgavanja utoliko što su to pojmovi koji uviđaju granice i varljivost predominantnog racionaliteta.. Allen and Unwin. premješten u sferu fikcije i mitologije cijeli sistem distinkcija koje je čov­ ječanstvo smatralo vrijednim da budu povučene. oštru bol. naročito str. čežnje. 158. mitova. iskrivljena svijest je postavljena kao istinska svijest koja od1 8 ) Gilbert Ryle. Zanemarivanje. studen. str. Hegelov duh. Sve to ne samo da je legitimno već je i korektno jer razotkriva u kojoj su mjeri neoperacionalne ide­ je. izgrizanje i šokove 1 8 ).

pojmovi ο zajednici nasuprot društvu.). Stvarnost radničke klase u razvijenom industrijskom društvu pretvara Marxov »proletarijat« u mi­ tološki pojam. Oda­ vanje magiji. spekulativni karakter kritičke teorije proizlazi iz specifičnog karaktera njezinih pojmova koji pokazuju i određuju iracio­ nalno u racionalnom. Ovo preokretanje je uzrokovano protivuiječnošću između teorije i činjenica — protivurječnošću ko­ ja sama po sebi još ne čini teoriju pogrešnom. U tom slučaju. Na primjer. naime one pop­ rimaju izgled iracionalnog jer protivurječe racionalitetu pos­ tojećeg univerzuma rasuđivanja i ponašanja. Danas su mistificirajući elementi savladani i iskorišta­ vani u proizvodnom publicitetu. Nevolja je u tome što statistika. U devetnaestom stoljeću su teorije socijalizma prevele u sociološka određe­ nja ono što je primarno bilo mit — one su. čarolijama i ekstazi je ukolotečeno u svakodnevici doma. Tako je u procesu civilizacije mit Zlatnog doba i mit ο dolasku Mesije pod udarom sve veće racionalizacije. Kontekst ο kome je riječ je. Njihov mitolo­ ški prizvuk odražava mistifikatorska svojstva danih činjeni­ ca — varljivo harmoniziranje društvenih protivurječnosti. kalkulirane i brojem glasova utvrđene činjenice. nije jasno koja je strana odana mitologiji. one koji su imali koristi od njega i one koji su platili za njega. Jer . Tehničko postignuće razvijenog industrijskog društva i efikasno manipuliranje mentalne i materijalne produktivno­ sti doveli su do promjene mjesta mistifikacije. vratiti racionalnu misao na mitološki status. — naime naporima da se dokraj­ če uslovi koji proizvode ludost. i ne tako potpunog širenja. Nemo­ gući (povijesno) elementi su odvajani od mogućih — san i imaginarno od znanosti. propagandi i politici. prije svega u porastu iracionalnih pseudofi- lozofija (Lebensphilosophie. radioaktivnih padavina. Faši­ zam i nacionalsocijalizam su opovrgnuli stanovište da se sve veće potiskivanje u suvremenom društvu manifestira u ide­ ologijskoj sferi. u ovom društvu. no on mo­ že. te analize fakata i nejasne emocionalne spekulacije bitna je kao i bilo kad prije. također. također. Naime. Proces civilizacije obezvažuje mit (to je gotovo definicija progresa). koja preokreće ra­ cionalnost u njezinu suprotnost. Oni mistificiraju utoliko što su izolirani od istinski konkretnog konteksta iz koga proizlaze činjenice. razmatranih grado­ va i velegradova. zbiljskiji u tom smislu što proizvodi i determinira istraživane. Danas opet racionalni i realistič­ ki pojmovi od jučer izgledaju mitološki kad se konfrontiraju sa stvarnim uslovima. Opravdano je reći da ideologija postaje inkorporirana u sam proces proiz­ vodnje. eksperimenti ο izdržavanju u abnormalnim situacija­ ma — mistificira utoliko što proizvodi (i čak zahtijeva) po­ našanje koje prihvaća ludost. stvarnost u suvremenom socijalizmu pretvara Marxovu ideju u san. područja i grupa kojih je javno mnjenje re­ gistrirano brojem glasova ili čije su šanse preživljavanja pred­ met kalkulacije. tehnologije i biznisa. racionalno. mje­ renja širenja. Treba razlučiti novu mistifikaciju. Racionalno nije iracionalno. Bila je to totalna mobilizacija mate­ rijalnog i mentalnog pogona koja je uspjela i uvela mistifi­ cirajući silu nad društvom. a racionalno kompletiranje prikri­ va iracionalnost cjeline. više no iracionalno. a razlika između egzaktnog utvrđivanja. No. Ovi režimi su opovrgli spomenute i svoje vlastite iracionalne »filozofije« potpunom tehničkom organizacijom aparata. odredljiv je jedino unutar teorije društva. krv i tlo. mjerenja i polje istraživanja sociologije i političke znanosti nisu dovoljno racionalni. teorije koje prepoznavaju i projektiraju povije­ sne mogućnosti treba da postanu iracionalne. znanstveni pristup uznemiravajućem problemu međusobnog uništenja — matema­ tika i kalkulacije usmrćenja i prekobrojnih usmrćenja. ureda. a isto tako da. mitologija je primitivna i nezrela misao. Ovaj kontekst je širi i drugačiji od onog istraživanih poduzeća i institucija.JEDNODIMENZIONALNA 178 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE MISAO 179 lučuje ο smislu i izrazu onog što jest. Ostalo je optuženo — i odobreno — kao fikcija ili mitologija. postaje najefikasnije oruđe mistifikacije. Ono se tako suprotstavlja istin­ ski racionalnom ponašanju. otkrile u danim povijesnim mogućnostima racionalnu srž mita. u kome predmeti posebnih istraživanja zadobivaju svoj istinski značaj.'Neznanstveni. Taj zbiljski kon­ tekst. Posredstvom nje su pojedinci postali nesposobni da iza pogona prepoznaju one koji su ga iskoristili. mistifikaciju u realnosti. Tad je nastalo obrnuto kretanje. naime. konteksta koji determi­ nira njihovu funkciju. dućana. itd.

da »pokažete svoje karte«.a štiti jezik) i tad će se pokazati da moji simboli. pojmove i raspoloženja. »čudan«. Kad se od njega apstrahira. Varljiva je vaša tolerancija. •>. »suvišan«. Ne govorite kao mi drugi. Analitička filozofija često stvara atmosferu denuncira­ nja i ispitivanja od strane komiteta. lingvistička analiza mistificira izraze svakodnevnog jezika time što ih ostav­ lja u represivnom kontekstu postojećeg univerzuma rasu­ đivanja. No. filozofija mora upotrebljavati drugačije ). Oni postaju data jedino u analizi podobnoj da pokaže strukturu iz koje proizlaze dijelovi i procesi društva i koja determinira njihov međusobni odnos.}« put bilo kojeg drugog jezika (zapravo je to.. no ako bi ono što on kaže moglo biti rečeno rječnikom sva­ kodnevnog govora. Neprimjerene i zbunjujuće suvišnosti treba odstraniti ako hoćemo da do­ minira razborito razumijevanje. možete misliti što god hoćete. ovo hipostaziranje se dešava u stvarnosti. Vratiti ću se kasnije na tretiranje univerzalnih pojmova. Slično je sa »sviješću«. ludnica je negdje drugdje. Is­ to tako. Naučit ćemo vas da kažete ono što mislite tako da bude jasno. no on mora biti prevodljiv i bit će preveden. me­ tafizičkih općenitosti i tome slično. — one se daju eksplicirati izrazima koji označavaju posebne načine i mode usmjerenja i ponašanja.. »brbljalo«. ispitivanjima i kalkulacija­ ma. morate nam prenijeti svoje misli — na našem jeziku ili na vašem. On '. a upravo su u njoj mistifikatorska. Moramo vam podsjeći krila. pripadne im percepcije. Kad mi namjenjujete specijalni > kutak značenja i značaja. Ona zadržavaju svoju egzaktnost. naprosto ukazuju na određene. prvi bi. ispitivanja i kalkulacije — ali iskrivljeni ίι dimenziji koja se ne očituje u mjerenjima. metafore itd. Moj jezik se može naučiti po. Njegovo čvrsto empirijsko jezgro je u sistemu institucija koje su postojeći i zaleđeni odnosi među ljudima. Intelektualac je pozvan na odgovornost. No. metafore i slike terminima svakodnevnog jezika. da bi osvijetlila puni smisao svakodnevnih ter­ 19 mina. koja se zato ovima ne suprotstavlja i ne uznemiruje ih. Odrediti Društvo (s velikim D) kao taj metakontekst znači hipostazirati cjelinu pored i iznad dijelova. Pjesniku se može također činiti da solidna trezvenost lingvističke filozofije govori jezikom predrasuda i emocional­ nim jezikom — jezikom gnjevnih starih ili mladih ljudi. Upravo unutar tog represivnog konteksta odvija se bihevioralna eksplikacija značenja — eksplikacija kojoj je do izganjanja starih lingvističkih »priviđenja« kartezijanskog i drugih zastarjelih mitova. volja nije realna sposobnost duše. kritička analiza se mora disocirati od onog što te­ ži razumjeti. a to možemo samo ako intepretiramo vaše simbole.180 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 181 činioc i činjenice nisu neposredno data opažanja. sanja u koji je vi želite prevesti. već kao stranac koji ne spada ovdje. po mom shvaćanju. iskrivljena su mje­ renja. već da znače upravo to što kažu. Pjesnik bi mogao odgovoriti da on odista želi da njego­ va poezija bude razumljiva i shvaćena (ta radi toga je i piše). će možda reći: razumijevanje moje poezije pretpostavlja uru-1 šenje i obezvređenje upravo onog svijeta rasuđivanja i pona. Lingvistička analiza ustvrđuje da Joe Doe i Richard Roe. Zacijelo možete go­ voriti svojim vlastitim jezikom. »apsurdan«. »sloboda«. »vlastitošću«. š t o mislite pod tim i tim . no. već naprosto odre­ đen mod određenih raspoloženja. Nji­ hov Vokabular obiluje s »neprimjeren«. jest stvarnost i analiza ga može prevladati samo tako da ga ne zaobiđe i da shvati nje­ gov doseg i njegove uzroke. očistiti vas. vaš via. . Jer posto- .:. Ali kad mislite. Ali mi želimo da razumijemo vašu poeziju. neodređenih pojmova. JJ svom izlaganju mistifikatorskog karaktera termina koji označavaju transcendentno. mjerenja i preslušavanja. nisu simboli. pa je to dru­ štvo neuhvatljiva »sablast«. sklonosti i aspiracije. razotkriti vaše trikove. . mi se ne namećemo vama i vašoj slobodi misli i govora. Komunikacije ne smije bi­ ti iznad ljudi. sadržaji koji prelaze zdrav i znanstven razum ne treba da ometaju akademski i svakodnevan svijet rasu­ đivanja. ? Ne prikrivate li nešto? Govorite sumnjivim jezikom. kad govore ο onom što im je na pa­ meti. također. Mi volimo poeziju. . pružate mi azil za nenormalne i ne­ razumne. svijest je verbalizirano priviđanje. vjerovatno. Možete govoriti poeziju — to je u redu. Društvo je odista cjelina koja provodi svoju neovisnu moć nad jedinkama. . »zbunjujući«. Dakako. on to sam učinio. metafore itd. poput čovjeka s ulice. »blebetav«.

već također nešto drugo nego što su sami. kao u logičkom čistu­ nstvu. i vide i osje­ ćaju. Ostaviti taj zadatak kolegama u odsjeku za sociologiju ili psi­ hologiju znači učiniti metodološki princip iz postojeće podjele akademskog rada. kolege i suparnike — i mi se savršeno ra­ zumijemo. Mo­ ramo upotrijebiti iste izraze kad opisujemo naše automobile. One su vitalne i za lingvističku analizu etike. pokazuje ona temelje iz kojih proizlazi da je dano rasuđivanje osakaćen i varljiv univerzum. svoje vlastito znanje. čitamo novine i ilustrirane listove. Kad opisujemo jedan drugom ono što volimo i ono što mrzimo. lingvistička analiza ostaje unutar granica misti­ ficiranog i varljivog rasuđivanja. društvenom nužnošću su ljudi prisiljeni da identificiraju »stvar« (uključujući svoju vlasti­ tu ličnost. osjećanja i aspiracije. politike itd. dobročinitelja. pogledaj str. hranu i pokućstvo. Zadaća se ne može odstraniti umjerenim insistiranjem na tome da je skromni cilj lingvističke analize da samo razjasni »konfuzno« mišljenje i govor. organizacije i manipulacije kojima su podvrgnuti članovi društva. Kad ih lingvistička analiza ne uzima u obzir. Tu nastaje problem »metajezika«. razotkrivajući iskrivljenost u tako mnogo normalne i jasne upotrebe. oglaši­ vača. Kad »samostalno« opisuju političku situaciju. može se uzeti po nominalnoj vrijednosti — ne zato što ljudi lažu. Pod ovim okolnostima je govorna fraza izraz individu­ uma koji je govori i onih koji ga prisiljavaju da govori tako kako govori. »Ono što ljudi misle kad kažu . Tad bi lingvistička analiza zado­ bila razinu s koje postaju vidljivi i shvatljivi određeni dru­ štveni procesi koji oblikuju i ograničavaju postojeće rasuđi­ vanje. »što mogu učiniti s tim u vezi«?). filmova. »to nije fer«. jezikom svojih gospodara. 184. Ili. također. te svih onih napetosti i kontradikcije njihova me­ đusobna odnosa. . Ovakva situacija diskvalificira jezik svakodnevne upotrebe da bude kriterij vrednovanja. no. one mogu postati vitalno relevantne kad ljudi stvarno nešto kažu (»ona ga je naprosto voljela«. niti drugačiju jasnoću od one koja je dopušte­ na — to jest. « jest u relaciji s onim što ne kažu. svijest. razgovaramo s ljudima. ona ne može postići empirijsku egzaktnost drugačiju od one na kojoj se insistira u postojećem. Kad je filozofija više negoli jedno od zanimanja. naše sentimente i resentimane. Govoreći svojim vlastitim jezikom. Razjašnjenje bi uključivalo analizi­ ranje svakodnevnog govora u stvarno kontroverznim područ­ jima prepoznajući konfuzno mišljenje ondje gdje se ono to najmanje pričinja. osjećanje) sa njezinim funkcijama. slušamo radio. i naprijed. službama i susjedima koji ih navode da govore i misle isto što i oni. ostavljajući svakome širo­ ko otvoren izbor prema okolnostima. Ako takvo razjašnjenje prelazi puko nabrajanje i klasifikaciju mogućih značenja u mogućim kontekstima. ljudi go­ vore. U svom životu ljudi ovise ο šefo­ vima i političarima. razlučivi od analiziranih. već zato što je totalitet misli i prakse u kome oni žive totalitet manipuliranih kontradikcija. ono što ljudi misle ne 19 ) Suvremena analitička filozofija je na svoj način sagledala ovu nužnost k a o problem m e t a j e z i k a . tad je ono sve drugo sa­ mo ne skroman zadatak.182 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO J83 jeci svijet rasuđivanja je potpuno označen specifičnim modima dominacije. oni (ovo »oni« uključuje nas. Tamo gdje se čini da ga nadilazi. ili »to mi sada iz­ gleda crveno«. To nužno mora biti tako jer jezik nije nešto pri­ vatno i vlastito. »on nema srca«. . Kako to znamo? Gledamo televiziju. str. Tako oni ne izražavaju samo sami sebe. političara i bestselera. moramo upotrijebi­ ti izraze naših oglasa. 170. ostaje samo skelet istog svijeta — sablast daleko sa­ blasnija od one na koju se analiza obara. Ovakve okolnosti mogu biti irelevantne za analizu iz­ java poput »svrbi me«. ili »on jede mak«. već je privatno i vlastito posredovano raspo­ loživim lingvističkim materijalom koji je društveni materijal. termini kojima se analizira smisao određenih termina moraju biti drugačiji. bilo na internacionalnoj sceni. bi­ lo u svojim gradovima. a upravo ta uloga mu je data u analitičkoj filozofiji. Oni moraju biti nešto više i drugo od pukih sinonima koji još uvijek pripadaju istom (neposred- . intelektualce koji to znamo i kritiziramo) opisuju ono što im kažu sredstva masovne komunikacije — a to je stopljeno s onim što oni stvarno misle.

nesvjestan. Prema tome. Dok se društveni sistem značenja u funkciji determiniranja nepopustljivo potvrđuje u kontroverznom političkom univer­ zumu rasuđivanja. norme mišljenja i ponašanaja koje ulaze — afirmirane ili suprotstavljene — u individualnu komunikaciju uz različite stupnjeve osviještenosti i eksplicitnosti. Ta grupa ima svoje vlastite vrijednosti. s jedne strane. te sintaktička forma čitane su u kon­ tekstu u kome se pojavljuju — na primjer u novinama koje u nekom gradu ili kraju podržavaju određena shvaćanja po­ sredstvom pera određenih lica. Istinski filozofska analiza značenja mora uzeti u obzir sve te . Danas društveni si­ stem značenja objedinjuje razne nacionalne države i jezična područja. a ipak isprepletenu s njim. Ovo preispitivanje se još uvijek kre­ će unutar svakodnevnog svijeta iskustva. Tako in­ dividualno saopćavanje »individualizira« supraindividualni sistem značenja koji konstituira dimenziju rasuđivanja razli­ čitu od individualnog saopćavan ja. ili čak privatno saopćenje sročio je neki pojedinac koji je (auto­ riziran ili neutraliziran) govornik određene grupe (političke. On je pokazao kako »unutarnje« preispitivanje govora i pisanja. ako se komunikacija ne odnosi samo na nekontroverzne od­ nose i instrumente svakodnevnog života. Ako ovaj metajezik treba da stvarno probije totalitarna smjeranja postojećeg svijeta rasuđivanja. objek­ tivne okolnosti. govor). ono što tre­ ba razotkriti i osuditi operativno je unutar danog svijeta ra­ suđivanje i djelovanje. Leksički i sintaktički kontekst se tako otvara u jednu drugu dimenziju — koja nije izvanj­ ska. intelektualne. To je postignuto u djelu Karla Krausa. a predominantan jezik apsorbira me­ tajezik. djeluje on također. na mnogo prikriveniji.184 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 185 nom) svijetu iskustva. po mjestu stanovanja) u odre­ đenom društvu. Sintaksa. teče komunikacija^ Doseg i ospeg društvenog sistema značenja znatno vari­ ra u različitim povijesnim periodima i prema postignutom stupnju kulture. a s druge. dio opsežne. novinski članak. stava njegovih izdavača u odnosu prema masakrima. i od strane koga. no njegove su granice dovoljno jasno određe­ ne. po zanimanju. ono pripada: a) individualnom projektu. s komunističkim društvima u razvoju. c) određenom društvu koje integrira različite. već konstitutivna za značenje i funkciju riječi — dimen­ ziju bečke štampe u toku prvog svjetskog rata i poslije njega. pri čemu svako izraženo značenje spada u nekoliko međusobno poveza­ nih. svepri­ sutne sfere značenja koju razvija i obično »zatvara« društve­ ni sistem unutar koga. vri­ jednosti i objektivnih okolnosti na kojima partici­ pira individualni projekt. Ovdje lingvistička analiza poeme ili eseja konfrontira dati (neposredni) materijal (jezik analizirane poeme ili eseja) s onim koji je pisac našao u literaturnoj tradiciji i koji je trans­ formirao. U svjetlosti ove dimenzije upotreba riječi i struktura rečenice poprimaju značenje i funkciju koja se ne očituje u »neposredovanom« čitanju. Na primjer. sačinjenoj u određenom slučaju za određenu svrhu. interpunk­ cije. obraćanje učenom skupu ili slično. emocionalan način. Da ilustriramo: neki govor. Želi se postići to da iz po­ stojećeg jezika progovori skriveno ili isključeno. odnosno politički sistem. njemu ne treba artificijelna »viša razina« jezika da bi extrapoliralo i objasnilo preispitivani jezik. s područjem više ili manje razvijenih kapitalističkih društava. monar­ hiji. Riječ. tj. Ovi obimni sistemi značenja koincidiraju. to ne može biti tehnički metajezik konstruiran poglavito s obzirom na semantičku ili logičku jasnost. određenoj komunikaciji (novinski članak. i čak su­ protne individualne i supraindividualne projekte. u kome su integrirane i asimilirane različite dimenzije jezika. djelomično ukrštenih i suprotnih »sistema«. Supraindividualni sistem je. republici itd. Kontekst može biti i estetski ili filozof­ ski: književna kritika. mora on biti kadar da ukaže na društvene procese koji su determinirali i »zatvorili« postojeći svijet. gramatika i Vokabular postaju mo­ ralni i politički čini. b) postojećem supraindividualnom sistemu ideja. pak. Ogresenja ο jezik koja se javljaju u novinarskom stilu svojstvena su pripadnom po­ litičkom stilu. U takvoj analizi je potrebno da termini ili forme bu­ du razvijeni u multidimenzionalan univerzum. u svakodnevnom rasuđivanju. čak tipografskih pogrešaka može razotkriti čitav moralni.

umjesto toga. Doduše. a ne kao specijalna disciplina ili predmet analize. Ističem da je upravo to ono što ne čini lingvistička analiza u suvremenoj filozofiji. u najbolju ruku. No. Može se prigovoriti da je takva »izvanjska« analiza (pod znakovima navoda jer. I. Doduše. u stvarnom rasu­ đivanju su χ i y »priviđenja«. lingvistička analiza u filozofiji upu­ ćuje na nešto vanlingvističko. ostaju neodređeni govornici i njihova situacija. već je unu­ tarnji razvoj značenja) neumjesna kad je intencija da znače­ nje termina bude zadobijeno analizom njihove funkcije i upo­ trebe u svakodnevnom rasuđivanju. a ako bi filozofija postala terapeuticka. već su držana od­ vojeno jedno od drugog. ne kao specijalna filozofija politike. Ona je ide­ ologija i upravo taj ideološki karakter je sudbina filozofije koju ne može prevladati scijentizam i pozitivizam. proizvod su analitičara filozofa.186 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEErNODIMENZIONALNA MISAO 187 dimenzije značenja jer lingvistička očitavanja sudjeluju u svi­ ma njima. Zapravo je gore od toga — bijeg u nekontroverzno. zapravo. fi­ lozofija se suprotstavlja i projektira samo u misli. njezin ideologijski napor može biti istinski terapeutički — da poka­ že stvarnost kao ono što ona zbiljski jest i da pokaže ono što ta stvarnost priječi da bude. U tom analitičkom tretiranju svakodnevnog jezika on je steriliziran i anesteziran. nekonsekventna. No. u ono što je samo akademski kontroverzno. razgovor x-a i y-a je savrše­ no razumljiv i lingvistički analitičar se s pravom obraća stan­ dardnom razumijevanju prosječnih ljudi. utišana je eksplozivna povijesna di­ menzija značenja. došla bi odista na svoje. Realni svijet svakodnevnog je­ zika je svijet borbe za opstanak. No. Filozofija pristupa tom cilju ukoliko oslobađa misao od njena porobljivanja od strane postojećeg svijeta rasuđiva- nja i ponašanja. Ponovo može poslužiti kao primjer Wittgensteinova bes­ konačna jezična igra elementima kompozicije. nezbiljsko. Kad lingvistička analiza ne pridonosi takvom razumijevanju i kad. terapeuticka zadaća filozofije u totalitarnoj eri mora biti politička zadaća. mutan i opskuran svijet i zacijelo mu je potrebno objašnje­ nje. ukoliko pokazuje negativnost postojećeg (njegovim pozitivnim aspektima je. smisla i besmisla. tad je ona. u stvarnosti se međusobno razumijevamo samo u cijelim područjima ne­ sporazuma i kontradikcija. To je zaista dvosmislen. Oni su χ i y ma kako familijarno da govore. Od multidimenzionalnog jezika je učinjen jednodimenzionalan. više. a u ovome se različita i suprot­ na značenja više međusobno ne prožimaju. obraća se ona političkom. u svakom slučaju. . Tad bi se politika javila u filozofiji kao smjeranje njenih pojmova da razumiju neiskrivljenu zbi­ lju. Uprkos jednostavnoj jasnoći primjera. Oni ne egzistiraju. autentičkog i varljivog zna­ čenja. Ne čini to utoliko što transferira svakodnevno rezoniranje u specijalan akademski univerzum koji je pročišćen i sinteti­ čan čak kad je (i upravo kad je) ispunjen svakodnevnim je­ zikom. nije izvanjska. ili konverza­ cije Joea Doea i Dicka Roea. Prema tome. Kad odlučuje ο dinstinkciji legitimne i nelegitimne upotrebe. doprinosi zatvaranju misli u krug osakaćenog svijeta svakodnevnog rasuđivanja. takvo objašnjenje treba da ispuni terapeutičku funkciju. Kako postojeći svijet svakodnevnog jezika tendira skrućivanju u totalno manipuliran i indoktriniran svijet. dat obilan publicitet) i projektira njegove alternative. estetskom i moralnom suđenju.

ŠANSE ALTERNATIVA .

Ovi opći pojmovi se održavaju kako u općoj tako i u »poetskoj« upotrebi. sklonostima. a ni njihov ukupan zbir ne zahvaća. Dobro. što za­ mišljam kad kažem »ja« ili što misli svećenik kad kaže da je Mary »dobra djevojka«. izvedbama. zapravo. može adekvatno opisati pojedinačan mentalni proces. Suvremena analitička filozofija želi odagnati takve »mi­ tove« ili metafizička »priviđenja« kao što su Duh. Volja. nikako. Sopstvo. čini se da ni jedna od tih reformulacija. snaga­ ma. a obje upotrebe ih razlučuju od raz­ nih moda ponašanja i dispozicije koji. Dok svaka interpretacija. Pitanje ο statusu općih pojmova nikako nije samo jedno apstraktno pitanje epistemologije ili pseudokonkretno pitanje jezika i njegove upotrebe — ono je u samom centru filozofske misli. Takvi opći pojmovi ne mogu. Ο tome je sad potrebno opširnije raspraviti. POVIJESNA SVEZA FILOZOFIJE Pripadnost analitičke filozofize osakaćenoj zbilji mišlje­ nja i govora očituje se u njezinu tretiranju univerzalnih poj­ mova. označavaju cjelinu. Oni. općeg karaktera filozofskih pojmova. tendencijama. po analitičkim filozo­ fima. biti vrednovani tvrdnjom da oni označavaju cjelinu koja je više i drugo nego njezini dijelovi. no ona za­ htijeva analizu neosakaćenog iskustvenog konteksta. a čak i ne opisuje puno značenje takvih termina kao što su Svijet. Duša. Kad se . rastvarajući intenciju tih pojmova u izjave ο pojedinačnim odredljivim operacijama. Tretiranje općih pojmova razotkriva položaj filozofije u sklopu kulture — njezinu povijesnu funkciju. Vo­ lja. vještinama itd. ispunjavaju njihovo značenje.8. Sop­ stvo. Svijest. odnosno prevođenje. Na čudan na­ čin rezultat pokazuje nemoć destrukcije — priviđenja i dalje proganjaju. Problem je već prethodno pomenut iz aspekta inhe­ rentno povijesnog i u isto vrijeme transcendentnog.

g. ne djeluju kao individuum. sasvim smisleno. cit. Oxford. pojedinci su govornici (često nesvejsni) institucija.. Urmson. »Britanski ustav«. Pears. integrirani i upravljani djeluje kao entitet različit od njegovih sastavnih dijelova — i to do te mjere da raspolaže životom i smrću... u imenovanjima. potreba da se pokuša takvo prevođenje. i dalje. 0 . sastajući se i odlučujući ο svojoj politici.. upravo to rastvaranje mora biti podvrgnuto pita­ nju — ne samo u ime filozofa već i u ime običnih ljudi u či­ jem se životu i rasuđivanju događa rastakanje ο kome je riječ. Nije ono njihovo vlastito djelo i njihova vlastita riječ. 17. uprava direktora i organizatora. J.. passim. utjecaja. u : P h i l o s h o p h y a n d P h y c h o . kao u slučaju naci­ je. U svojoj odluci (glasanje. J . zato izjave koje se odnose na nju sadrže zbiljski op­ će i ne mogu biti adekvatno prevedene u izjave kojima su predmet pojedinačni entiteti. No. članovi vijeća i fakul­ tet jesu. g. očuvana i reproducirana — kao (relativno) posljednja. kad je predominantan univerzum nesporazuma i upravljane komunikacije supstituiran varljivim univerzumom općeg razumijevanja me­ đu ljudima — tad su inkriminirani opći pojmovi odista prevodljivi. centralni komitet. već je upravo način na koji su ovi organizirani. način na koji su takve tvorbe i ljudi organizirani. »Metaphysics and Verification«. opipljivi i djelotvorni entiteti. Oxford. D. par­ tija. biblioteka itd. partija. tendencija i dispozicija pa tako uzima osakaćene i organizi­ rane pojave (same po sebi dovoljno realne!) za realitet. Možemo reći da univerzitet nije poseban entitet pored i iznad njego­ vih raznih koledža.. »Universals«. u nuklearnom oružju koje naručuju i proizvode. Sa stajući se na skupovima. »Engleska« 1 )· Nikakav poje­ dinačan entitet ne odgovara tim općim pojmovima. Kongres Sjedinjenih Država. a njihova »mitološka« supstancija može biti rastvo­ rena u mode ponašanja i dispozicija.. da je »Engleska« objavila rat. str. čak i u tom ratu priviđenja su naznačene snage koje bi mogle dokrajčiti taj fiktivni rat. 1953. Wisdom. P h i l o s o p h i c a l A n a l y s i s . ono se ljudima događa i oskvrnjuje ih tako što su »okolnostima« prisiljeni da identificiraju svoj duh s mentalnim proce­ sima. 1956. 1959. Jedan od uzne­ mirujućih problema u analitičkoj filozofiji jesu izjave ο op­ ćim pojmovima kao što su »nacija«. »Oxfordski univerzitet«. plaćama i zahtjevima koje ustanovljuju. 1956. No. pritisak. »država«. u ibid. Russell. 1959. predsjednik. 223. Second Series. S druge strane. itd. M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . str. protest protiv njegove nemoguć­ nosti indicira da nešto nije u redu.A n a l y s i s . Peter Laslett (ed. Isto modificirano objašnjenje može­ mo primijeniti na druge izjave. New York. pored i iznad pojedinaca koji ih sači­ njavaju. 22..192 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 193 odbija ta supralingvistička analiza. Oni su opipljivi u dokumentima. Svako reduktivno prevođenje takvih izjava. Ako filozofija ne shvati ove procese prevođenja i identificiranja kao društvene procese — tj. B . g. Prevođenje je lažno upravo zato što pojmove dosljedno prevodi u mode stvarnog ponašanja. r u i i t i c s a n ü S o c i e t y . N . i dalje. loc. Oxford. smatram. »nacija« ili »partija« treba da budu prevodljive u svoje komponente i elemente koji ih sačinjavaju. u rezultatima nji­ hovih zakona. univerzitet je stavljena u gibnje.. interesa inkorporiranih u organizacicijama. korporacija. T h e C o n c e p t o f M i n d . mijenja njihovo značenje. Introduction t o L o g i c a n d L a n g u a g e (First Se­ ries). Da bi bile potpuno smis­ lene. već kao predstavnici nacije. Oxford. nadređenu egzi­ stenciju. i dalje. Flew. kao osakaćenje duha (i tijela) nametnuto čovjeku od strane njegova dru­ štva — filozofija se bori samo s priviđenjem supstancije koju želi demistificirati. Mistifikatorski karakter ne proizlazi iz pojmova »duh«. 1955. str. ako se uopće daju identificirati. G . »sopstvo«. a ipak je 1 ) Pogledaj Gilbert Ryle. No. kad je svakodnevan jezik uzet po svojoj neposrednoj vrijednosti — tj. čak nezaobilazno reći da je »nacija« mobili­ zirana. već od njihova bihevioralnog prevođenja. korporacije. Lica koja izvršavaju odluku. ustava. .) P h i l o s o p h y . univerziteta. sebe s ulogama i funkcijama koje moraju odigrati u društvu. Ova stvarnost je poprimila neovisnu. propaganda) — •nroizašloj iz konkurencije mstitucija i interesa — nacija. g. univerzalna stvarnost što nadilazi podređene joj institucije ili ljude. Oxford. A . »svijest«. F. okupljen na zasjedanjima. Činjenica da to nisu jest povijesna pa se isprečuje lingvističkoj i logičkoj analizi. da sam studirao na »Oxfordskom univerzitetu«. g.

Hipostazirana cjelina se opire analitičkom rastvaranju. tendencija ili sposobnost. već zato što je konkretna. crkva — stvarnošću koja nije identična ni sa jednim od po­ jedinačnih odredljivih entiteta (individuum. Nije to jedna od dispozicija. ona je stvarna snaga koju ljudi osjećaju i provode u svojim dje­ lovanjima. već. Kao takva. a umiru za Industri­ jalce. gela). 631. omogućuje ih. Svijest je drugo i više nego svijesni akti i ponašanje. u striktnom smislu. aspiracije pojedinih društvenih grupa. Raspravljanje će i ovog puta biti koncentrirano na supstancijalne opće pojmove za razliku od logičko-matematskih općih pojmova (skup. odnosno jedna od sposobnosti. ne zato što je neki mitski en­ titet s onu stranu pojedinačnih entiteta i izvedbi. Supstancijalan opći pojam ne samo da apstrahira od konkretnog entiteta već i označava drugačiji entitet. Vjeruju da umiru za Domovinu. korporacija. Realna utvara je stvarnost veoma prinuđavajućeg karaktera — odvojena i neovisna sila cjeline nad pojedincem. str. ni metafizički apsolut (kao u He2 ) François Perroux. vol. okolnostima i odnosima.194 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E 3 Š A N S E ALTERNATIVA Ο 195 Disharmonija između individualnih i društvenih potre­ ba. . Vjeruju da umiru za slobodu Ličnosti. ona odlučuje ο njihovoj egzistenciji i njihovim mogućnostima.. takvo prevođenje koje bi raščinilo krivu op­ ćenitost u njezinoj supstanciji. Istinita svi­ jest će sintetizirati iskustvena data pojmovima koji u danim činjenicama što potpunije i što adekvatni je odražavaju dano društvo.). već radi stvarnog ulaženja društva u iskustvena data. razred itd. loc. generalna dispozicija. njihova neovisnost je patvorena utoliko što je pripadna određenim moćima koje su organizi­ rale dano društvo u cjelini. Vjeruju da umiru za Proletarijat. ili insti­ tucija). »Oni vjeruju da umiru za Klasu. U pogledu navedenih karakteristika možemo svijest na­ zvati dispozicija. partija. a uključuje nadindividualno iskustvo. klase. društva. a umiru za bandite koji joj začepljaju usta. »Sociološku« definiciju ne sugeriramo zbog predra­ suda u korist sociologije. Oni sudjeluju u njoj (na vrlo nejednak način). integriranja pojedinačnih akata. no poli­ tički diseratum. III. Cjelina ο kojoj je riječ nije puki zamijećen Gestalt (kao u psihologiji). grupa. Ova formulacija bi povrijedila Kantov pojam jer je prioritet svijesti ο kome go­ vorimo empirijski. Njezin realitet bi mogao uslovno biti opisan kao način ili mod individuumova sintetiziranja. Ovo je genuino »prevođenje« hipostaziranih općenitosti u konkretnosti. Još je uvijek diseratum. Na osnovu ovoga je smislena razlika istinite i krive svijesti. čak ako i dopuštamo stvarnost takvih političkih općenitosti. oblikuje i distingvira od »drugih svijesti«. Vjeruju da umiru za naciju. Naše raspravljanje ne pretendira da uđe u »problem uni verzali ja«. ali je njihova analiza olako držana u granicama akademske filozofje. nemaju li druge općenitosti sasvim drugačiji sta­ tus? Imaju. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e . Moglo bi se reći da su pojedinačni akti a priori sintetizirani »transcenden­ talnom apercepcijom« u tom smislu što integriranje sinteze prethodi pojedinačnim procesima i aktima. rezultira stvarnošću takvih općenitosti kao što su nacija. niti totalitarna država (kao u lošoj po'itičkoj znanosti) — to je postojeće stanje stvari koje deteriminira život ljudi. ide­ je. nepostojanje takvih predstavničkih ustanova u kojima individuum radi i govori za sebe. broj. a umiru za Birokraciju. Iz toga slijedi da je zapostavljanje društva u vezi s formiranjem pojmova izraženo u akademskom ogra­ ničavanju iskustva. ustav. a umiru za novac koji država drži. i to na one apstraktnije i kontroverznije pojmo­ ve koji predstavljaju stvaran izazov za filozofsku misao. Takve općtenitosti izražavaju razne mode i stupnjeve reifikacije. restrikciji značenja. objektivna osnova njihova funkcioniranja u danom društvenom i povijesnom kontekstu. cit. Iako stavrna. Vjeruju da umiru po zapovijedi Države. a ono ipak uvažava stvarnost općenitosti nazi­ vajući je njezinim pravim imenom. a umiru za partijske ljude. No. u raznim stupnjevima zajednič­ ka članovima neke grupe. Oni vjeruju — ali zašto bi čovjek vjerovao u takvu opskurnost? Vjerovati — umrijeti? — kad je stvar u tome da se nauči živjeti?« 2 ). ono pokušava da samo osvijetli ograničeni (umjetno) obzor filozofske analize i da indicira potrebu nadilaženja ovih granica. a umiru za Slo­ bodu dividenda.

naime. po kojima je lijepo u kontrastu s drugim objektima. već za one koji snose tu iskrivljenost iako je možda nisu ni svjesni — za Joea Doea i Richarda Roea. odnosno kvalitete. Ono što im je svi­ ma zajedničko — »ljepota« — nije ni misteriozan entitet ni misteriozna riječ. metafizičkog ka­ raktera takvih općih pojmova. Kad govorimo ο lijepoj djevojci. pravda. koja lomi krug svakodnevnog iskustva i otvara (za trenutak) jednu drugu stvarnost (čiji integralni element mo­ že biti strah) 3 ). razumijevanje. na ono za što ne pokazuje sklonost. čiji je zadatak da odstrani iskrivljenost koje je puno svakodnevno rasuđivanje. ali prevođe­ nje eliminira ono što je trebalo odrediti. . uslova. govoru. što. Prva Elegija. odnosa. Čini se da je ireducibilna razlika općih pojmova i odgovarajućih poje­ dinačnih slučajeva ukorijenjena u primarnom iskustvu neprevladljive razlike potencijalnosti i aktualnosti — dviju di­ menzija jednog svijeta. smisao njegovih riječi i ponašanja. Tako su »negativno prisutne« određene snage »okoline« koje preduvjetuju svijest za spontanu repulziju izvjesnih data. Odnose li se upravo iznesene primjedbe u vezi s prisu­ stvom stvarnosti u sadržaju takvih pojmova kao što su »duh« i »svijest« i na druge apstraktne. ona je viđena. no čini se da je samo jedna koja čuva iskustveni sa­ držaj ljepote i ona je zato najmanje egzaktna definicija — ljepota kao »promesse de bonheur« 4 ). koji se zbivaju trenutno. Njihova odsutnost je stvarnost — pozitivan faktor koji objaš­ njava aktuelne mentalne procese pojedinog čovjeka. U toj direktnosti i neizdiferenciranosti je ljepota doživljena u lijepom — to jest. Mislim. a iščezavajući manifestiraju ono što može biti. Suvremena lingvistička analiza izmiče iz tog zadatka tako što pojmove interpretira određivanjima pripadnim osiromašenoj i determiniranoj svijesti. Doživljena je gotovo kao šok. Kad govorim ο svijesti neke osobe. dotaknuta. Ovo određenje ukazuje na stanje ljudi i stvari i na odnos između ljudi i stvari. U pitanju je neokljaštrena i neprofiltrirana intencija izvjesnih ključnih pojmova u nerepresivnom razumijevanju stvarnosti — u nekonformističkoj. umjetnik i američki vlasnik pogrebnog poduzeća mogu je »definirati« na razne načine. ne podrazumijevam naprosto dispozicije ili sposobnosti tako kako su iskušene. formiranje i doseg njegovih pojmova. Protest protiv nejasnog. osjećana. zadovoljavajućih »tehničkih« definicija ljepote u este­ tici. mirisana. slu­ šana. odražava nesretnu svijest podijeljenog svijeta u kome je to što jest insuficijentno spram onog »što može biti«. a što je ipak prisutno i što u znatnoj mjeri determinira nje­ govo ponašanje. Opći pojam obuhvaća u jednoj ideji mogućnosti koje su realizirane i istovremeno u realnosti blo­ kirane. lijepom krajoliku. kao ključnih pojmova misli. Ovaj opis je upravo taj metafizički karakter koji po­ zitivistička analiza želi eliminirati prevođenjem. sreća i njihovi kontrarni pojmovi? Izgleda da perzistencija ovih neprevodljivih općih pojmova.196 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 197 Štaviše. E l e g i j e . čak rezultira njihovim konfliktima. ne podrazumijevam time naprosto mentalne procese očitovane u njezinu izrazu. D e v i n s k e ) Stendhal. obrana i sigurnost su još uvijek značajne stavke kako u intelektual3 4 ) Rikle. Smisao za koga? Ne samo za pro­ fesionalnog filozofa. a supstancijalne opće pojmove — ljepota. iščezavaju i javljaju se u toliko različitih formi koliko ima ljudi. proizlazi iz kontrastnog karaktera ljepote. odnosno izvedene iz iskustva. više ili manje. zacijelo mislim na različite stvari. Naprotiv. Ima mnogo. One su prisutne kao odbijen materijal. opskurnog. pri tome na ono što čovjek ne izražava.. kritičkoj misli. možda. možda nema ništa direktnije i jasnije u iskustvu od pojave ljepote u raznim lijepim objek­ tima. i čak ga niječe. insistiranje na familijarnoj konkretnosti i zaštitničkoj sigurnosti zdravog razuma i zna­ nosti još uvijek pokazuje nešto od one primarne tjeskobe koja je rukovodila registrirane izvore filozofske misli u njezi­ nu razvoju od religije preko mitologije do logike. lije­ poj slici. svjesne akte. uobičajena restrikcija iskustva prožima napetošću »svijest« i mentalne procese. shvaćena. ponašanju itd. Zaljubljen mladić i filozof. no svi oni određuju isto specifično stanje ili okolnost — neki kvalitet.

slobodan. cit. upravo na osnovu odnosa riječi spram supstancijalno univerzalnog (pojma) ne možemo za izvor je­ zika prihvatiti signifikaciju objekata riječima koje bi se tek naknadno vezivale u svoj sklop (Zausammennfiigung). »Tra­ dicionalno. zemlja može biti slobodna (u poređenju s dru­ gim) jer ljudi u njoj imaju izvjesne slobode. aspekte. 8) Pogledaj str. New York. l o c . . no. Apstraktan ka­ rakter ovih posljednjih pokazuje. između poj­ mova i glasova (Laute). već je upravo obrnuto: riječi nastaju iz cjeline govora (aus dem Ganzen der Rede). egzistira i pro­ lazi. U stvarnosti. kvalitete kao što su bijelo. g. No. Iskusili smo. tvrd. bliže apstraktno i univerzalno nego analitička filo­ zofija. već upravo kao svojstva svijeta s kojim je čovjek svakodnevno konfrontiran. kao sredstvo pojmo­ va. no tako­ đer lijep. U tom se smislu građa svijeta sastoji. kišu ili vrućinu. ako je riječ. »slobodan«) prida7) Ibidem. Pojedinačne stvari i događaji jesu samo na potki općeg koje je više nego potka — ono je kon­ kretna osnova na kojoj pojedinačno nastaje. djevojka može biti lijepa. lijepog s nelijepim. no. Pojedinačne stvari (entiteti) i događaji se pojav­ ljuju samo kao skupina i kontinuum odnosa. ra­ dije nego od objekata koji imaju svojstvo da su bijeli«.198 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 199 nom tako u nacionalnom budžetu. M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . postavlja se u odnos s općim. ulicu.građu' svijeta kao ono što je modelirano riječima koje su. Prevođenje može eliminirati sakrivenu negaciju preformuliranjem znače­ nja u nekontradiktoran stav. on ga dovodi do postavke ο izvornoj srodnosti ne samo između pojmova i riječi već. manifestacije. U tom smislu opće oblikuje »materijal« svijeta. 6 ) Wilhelm v . »Gestalt-a« i tome slično. no nije »bjelina«. na način kojim pojmovi potiču iz neposrednog iskustva. tvrdo ili slatko sma­ trali su univerzalijama. U e b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t d e s m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . . oni su sintatički srodniji supstancijama. 74—75. realan »elemenat« jezika. . ali nije i samo utjelovljenje slobode. ljepota. pokret ili mirovanje. također. ne saopćava ona gotov pojam niti sadrži već fiksiran i »zatvoren« pojam. Univerzalije su primarni elementi iskustva — općenito­ sti ne kao filozofski pojmovi. ljubav ili mržnju. 170—171. 1959. 0 ) 5 ) Bertrand Russell. čini se da se ono smješta u metafizički svijet. pojmovi su smisleni samo u iskušenom kontrastu s njima suprotnim: bijelog s nebijelim. Struktura te osnove su opći pojmovi kao što su boja. str. U apstraktnoj imenici (ljepota. kao slučajevi i dijelovi u općoj konfiguraciji (i čak kao opća konfiguracija) od koje su neodvojivi. Ove formulacije ne mijenjaju odnos između apstrakt­ nog pojma i konkretnih realizacija: univerzalan pojam ozna­ čava ono što pojedinačan entitet jest i što nije. subjekti predikta ili uvjeti odnosa. tvrdoća.« 5 ) Supstancijalan karakter »kvaliteta« ukazuje na iskus­ tveno porijeklo supstancijalnih univerzalija. »nelijepo« u »ružno«. Ova se javlja u odnosu između kvaliteta (bijel. Negativne izjave mogu ponekad biti pre­ vedene u pozitivne: »nebijelo« u »crno« ili »sivo«.. čak ljepotica. pravedan) i odgovarajućih pojmova (bje­ lina. Snijeg je bijel. čini se. na primjer. univerzijalnijeg i potpunijeg kvaliteta što dolazi do iskustva u konkretnom 8 ). ja bih rekao. 197. pravednost). str. oblici. tvrdoća ili mekost. »Možda bismo mogli odrediti . štaviše. 200. 201. Riječ samo suge­ rira pojam. Taj pojam na neki način izražava razliku i ten­ ziju između potencije i aktualnog — identitet u toj razlici. Humboldt. ured ili šefa.. Humboldtova filozo­ fija jezika naglašava iskustveni karakter pojma u odnosu pojma i riječi. oni se ne mogu javiti drugačije a da ne izgube svoj identitet. str. neprevedena izjava sugerira stvarnu težnju. sloboda. snijeg. 7 ) »Cjelinu« o kojoj je ovdje riječ treba osigurati od kri­ vog razumijevanja u smislu neovisnog entiteta. Simon and Schuster. svjetlo ili tama. izgleda. govor nije sastavljen od riječi koje bi prethodile. od predmeta sličnih bjelini. Po Humboldtu. Na osnovu tog odnosa konkretan kvalitet predstavlja kako negaciju tako i realizaciju univerzalnog. no ne ljepota. ona konkretnija svojstva kao djelomične realizacije. sloboda) sadr­ žano je više nego u svojstvima (»lijep«. Neprofiltriranom iskustvu je. ako gornja teorija važi. gustoća. kad su pravilno upotrijebljene.

što je . . a ne namjerne.200 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 201 nim pojedinim osobama. Osim toga. već kao »građa« iz koje je sačinjen naš svijet. i samo utoliko. 105. No. pri svoj svojoj relevatnosti za fenomen života. . i to u svjetlosti njegovih mogućnosti. Ova maglovita fra­ za može poslužiti da osvijetli ambiguitet u takvim filozofskim definicijama — naime. Tako je materijal misli povijesni materi­ jal — ma kako apstraktan. njegova esencija je shvatljiva bez pozivanja na neko pojedinačno iskustvo. to će reći opće upravo zbog toga.popuf prvosti. koja naglašava n o r m a t i v n i k a r a k t e r univerzalnih pojmova. nije primarno »organizmička« kategorija. T . Massachusetts Institute of Technology. Pojam artikulira svoj­ stva koja su smatrana »tipično ljudskim«.apstraktnim' podrazumijevam ono što je vječni objekt po samom sebi — to će reći. nijedna okrutna zvijer. možemo dovesti u vezu sa shvaćanjem univer­ zalnog u grčkoj filozofiji — naime. 9 ) Ovu interpretaciju. U pogledu svog karaktera je svaki stvarni slučaj određen time kako su te mogućnosti realizirane za taj slučaj. Cambridge. ukorijenjena u imanentnoj. »pri­ roda«.. 52. . g. . Naprotiv. Ili. »Tako je metafizički status vječnog objekta status mogućnosti neke aktualnosti. transcendirati neki aktualan slučaj ne znači biti' van veze s njim. str.aristokratizira' jer su eminentnost i jedinstvo bitni uslovi pune stvarnosti mnoštva baš kao mnoštva«. »pravednost«. Tad ono nije opće na način logički univerzalnog ili pojma vrste. je zapravo. » G e n e r a l B e c a u s e F i r s t « : A P r e s o c r a t i e M o t i v e i n A r i s t o t l e ' s T h e o l o g y . Pod . Ma kako da su definirani »čovjek«. 1962. Tako pojam ljepote obuhvata svu ljepotu još ne realiziranu. samosvojnoj funkcionalnosti eminentnosti kao takve koja ob j e d i η j uj e mno­ štvo u p r a v o u procesu kojim ga . Postoji široka skupina pojmova — usuđujemo se reći filozofski relevantnih pojmova — u kojoj kvantitativan od­ nos općeg i pojedinačnog poprima kvalitativan aspekat. Općost.· Ni iskustvo ni prosuđivanje nije privatno. Apstraktno-univerzalni i istov­ remeno povijesni karakter ovih »vječnih predmeta« misli uviđa i jasno izražava Whitehead u Science and the Modem Worlds). Ona. prevladavati. Publikacije u Humanities no. »ljepota« ili »sloboda«. no perzistiraju u svijesti — ne kao izmišljevine mašte niti kao logičnije mogućnosti. i javljaju se kao mogućnosti uslova u kojima čovjek stvarno živi. da uzmemo drugi primjer.« (cjelina = suma njezinih dijelova). Nijedan snijeg nije čisto bijel. a istovremeno su zahtijevana kao naj adekvatni ja ili najviša realizacija čov­ 9 jeka ). Reiche. po svojoj prirodi apstraktni. i dalje. Macmillan. smatram da svaki vječni objekt ima svoju vlastitu specifičnu povezanost sa svakim takvim slučajem što označujem njegovim modom ulaženja u taj slučaj«. općenit i čist može postati u filo­ zofskoj ili znanstvenoj teoriji. stvarima ili stanjima. . Vrlo je važno da se shvati da odnos te cjeline spram svojih dijelova nije mehanički Takve univerzalije se na taj način javljaju kao pojmov­ ni instrumenti za razumijevanje pojedinačnih stanja stvari u svjetlosti njihovih mogućnosti. taj i m a n e n t n o tele­ ološki aspekat cjelovitosti kao funkcionalne. One su povijesne i nadpovijesne. Supstancijalan opći pojam smjera na kvalitete koji nadmašuju sve pojedi­ načno iskustvo. već kao n o r m a koja uspijeva da objedini mnoštvo dijelova u jednu cjelinu jer univerzalno povezuje. već imanentno teleološki (cjelina = različito od sume njezinih dijelova). »Vječni predmeti su . gdje apstraktno opće. u svjetlosti nje­ gove stvarne ograničenosti. oni sintetiziraju sadržaje iskustva u ideje koje transcendiraju svoje pojedi­ načne realizacije kao nešto što treba nadići. oni su izrađeni s individualne pozicije unutar određenog društva. s pojmom najopćijeg kao najvišeg. Filozofski pojmovi se formiraju i razvijaju u svijesti ο općem stanju u povijesnom kontinuumu. 10) New York. prvog po »eminentnosti« i zato zbiljskom realnošću: » . pojam slobode svu još ne postignutu slobodu. nije sva okrutnost koju čovjek poznaje — poznaje kao gotovo neumornu silu u po­ vijesti i imaginaciji. 1961. filozofski pojam »čovjek« smjera na potpuno razvijene ljudske sposobnosti koje su nje­ gove distinktivne sposobnosti. i dalje. označava mogućnosti u konkretnom povijesnom smislu. Biti apstraktan znači transcendirati pojedinačne slučajeve stvarnog zbivanja. čini se. prigušenosti i prikraćenosti. konceptualiziraju materijal od koga se sastoji svijet isku­ stva. Harold A . općost nije subjekt već predikat. g„ str. 228. zapravo predikat prvosti implicitne u superlativnoj eminentnosti ostvarenja. ili čovjek. one sabiru svojstva pripadna svima ljudima za razliku od drugih živih bića.

. perzistira interakcije između kolektivnog subjekta i zajedničkog svijeta i konstituira objektivno važenje univerzalija. V . pitanju ο kriteriju za prosuđivanje raz­ ličitih povijesnih projekata i alternativa. Ono je objek­ tivno: 1) Na osnovu materije (materijala) suprotstavljene su­ bjektu koji zamjećuje i shvaća. Formiranje pojmova ostaje determinirano strukturom materije koja se ne da rastvoriti u subjektivitet (čak ako je struktura posve matematsko-logičk a ) . Na taj način on govori i misli u zajedničkom univerzumu činjenica i mogućnosti. 1 1 ) W . U onoj mjeri u kojoj je filozofski projekt ideologičan on je dio povijesnog projekta — to jest svojstven je određenom stupnju i razini društvenog razvoja. u interesu tačnosti i egzaktnosti čak mogu biti i nepoželjne. Izložit ću samo nekoliko propozicija koje sugeriraju da imanentno povijesni karakter filozofskih pojmova ne samo da ne dovodi u pitanje njihovu objektivnu vrijednost već i odre­ đuje osnovu za njihovo objektivno važenje. a to da ih se tretira istom logikom služi diskreditiranju neželjenih mogućnosti. putem različitih »projekata« koji rukovode način mišljenja od biz­ nisa svakodnevnog života do znanosti i filozofije. »smisao za estetsko« i »osamljen krajolik« evocira slobodarski duh Nietzscheove mi­ sli presijecajući zakon i poredak. a u nerespektabilnoj kao »metarizika«. Ni najrafiniraniji smisao za estetsko. projekcije i anti­ cipacije realnih mogućnosti — u respektabilnoj formi kao hi­ poteze. filozof govori i misli s odre­ đene pozicije u svom društvu. 16. u filozof­ skoj analizi — »malo stvarnog napretka . ο tom pita­ nju se ne može raspravljati samo s obzirom na različite filo­ zofske projekte 1 3 ). različitih aktualnih i mogućih puteva razumijevanja i mijenjanja čovjeka i priro­ de. tako. se može očekivati od pro­ širenja našeg univerzuma uključivanjem takozvanih mogućih entiteta«. cit. Quine piše da je takav — — »prenapučeni univerzum mnogostrano nezgodan. Lingvistički sindrom »zgodnost«. to će reći koje mogućnosti treba odrezati. Ne može biti valjan onaj pojam koji određuje pripadni mu objekt svojstvima i funkcijama koje ne pripadaju tom objektu (na primjer. ' Kad govori i misli za sebe. . . a sve su nerealistič­ ne zato jer prelaze okvire postojećeg.. 4. Ono što se s logičkog stanovišta javlja kao nezgodno i kao unošenje nereda može se skladno uklopiti u drugačiji poredak i može tako biti bitan elemenat materijala od koga su sazdani filozofski pojmovi. O . str. Tako nastaje čudovište »historicizma«. kritički fi­ lozofski pojmovi se odnose (ma kako indirektno!) na alterna­ tivne mogućnosti tog razvoja. no. i to s materijalom koji to dru­ štvo posreduje i kojim se ono koristi. 12) Ibidem. postoji li objektivna baza za distnkciju između raznih mogućnosti projektiranih mišlju — za distinkciju između različitih i sup­ rotnih načina pojmovne transcendencije? štaviše. Pitanje ο kriteriju za prosuđivanje različitih filozofskih projekata vodi. On vrijeđa estetski smisao nas koji imamo ukusa za osamljen krajolik. Suvremena filozofija je rijetko kad postigla autentičniju formulaciju ο konfliktu svojih intencija i svoje funkci­ je. Quine. Pu­ tem različitih individualnih agensa i slojeva iskustva. kao ni najegzaktniji filozofski pojam nije imun spram povijesti. F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w .202 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE S ANSE ALTERNATIVA 203 U pojmovne sinteze ulaze elementi iskustva. Elementi koji unose ne­ sklad ulaze u najčistije objekte misli. loc. str. individuum ne može biti određen kao 13 ) Za upotrebu izraza »projekt« pogledaj Uvod. sve ovisi ο tome kako se primijeni Ockhamova britva. koji su prisutni i u apstrakciji. dok »plodno tlo za elemen­ te koji unose nered« pripada jeziku koji govore autoriteti za istraživanje i informacije. pa ispušteni sadržaji vode apstrakciji. Zacijelo. Mogućnosti variraju samo u stupnju nerealističnosti. . Mogućnost posve različite društvene organizacije života nema ništa zaje­ dničko s »mogućnošću« da se sutra pojavi na vratima čovjek sa zelenim šeširom. Kritizirajući uvođenje mogućih entiteta. 1 1 ) — ali. Oni su takođe odvojeni od društvene osnove. Ako misao polazi od povijesnih uslova. to još nije najgore. (Takva) bijeda mogućeg je plodno tlo za elemente koji unose nered« 1 2 ).

organiziranja i transformiranja realiteta. posezanja za jednim između različitih načina razumijevanja. transcen­ dentni projekt mora pokazati superiornost svog vlastitog racionaliteta u trostrukom smislu. već one ko­ je uključuju načine ljudskog egzistiranja. istim nasljeđem prošlosti. Ti kriteriji moraju imati u vidu puteve kojima povijesni projekat reali­ zira dane mogućnosti — ne formalne mogućnosti. istom skalom mogućnosti. ono tendira prejudiciranju racionalnosti mogućih projekata.204 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 205 sposoban da postane identičan s nekim drugim individuom. Sve razlike i sukobi klasa. i drugih žrtava sistema). Primaran izbor određuje opseg mogućnosti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogućnosti inkompatibilne s njim. materija je konfrontirana subjektu u povijesnom univerzumu. Takva realizacija se. te se objektivitet javlja u otvorenom povijesnom horizontu. Protiv tog projekta u punoj realizaciji nastaju drugi projekti. čovjek kao sposoban da ostane vječno mlad). c) da njegova realizacija pruža veće izglede za pacifi­ kaciju egzistencije u okvirima institucija koje da­ ju veće šanse za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti. Objekti mišljenja i percepcije. Istovremeno je svako postojeće društvo konfrontirano s aktualnošću ili mogućnošću kvalitativno raz­ ličite-povijesne prakse koja bi mogla razoriti dani instituci­ onalni okvir. nadalje. Upotrebljavam izraz »projekt« tako učestalo zato što mi se čini da najjasnije apostrofira specifični karakter povi­ jesne prakse. Postojeće društvo je već demonstriralo vrijed­ nost svoje istine kao povijesni projekt. Da a) ima perspektive za očuvanje i poboljšanje produk­ tivnih ostvarenja civilizacije. Ova dva sloja ili aspekta objektivnosti (fizički i povijes­ ni) tako su isprepletena da ne mogu biti odvojena jedan od drugog. istim poretkom proizvodnje. ima­ ju zajedničke izvjesne primarne kvalitete u odnosu na spomenuta dva sloja realiteta: 1) fizičku (prirodnu) struktu­ ru materije i 2) na formu koju je materija poprimila u kolek­ tivnoj povijesnoj praksi što materiju čini objektima za sub­ jekt. pojedinaca odvijaju se unutar istog zajedničkog okvira. u tehnološkoj stvarnosti objektni svijet (uključujući subjekte) dolazi u is­ kustvo kao instrumentalem svijet. Tehnološki kontekst unap­ rijed određuje formu u kojoj se javljaju objekti. bazičnim tendencijama i odnosima. b) da određuje postojeći totalitet u njegovoj bitnoj strukturi. Pokušao sam pokazati da. Ob­ jektni svijet je tako svijet specifičnog povijesnog projekta i nikad nije dohvatljiv izvan povijesnog projekta koji organi­ zira materiju. Predložit ću sad neke vrijednosne kriterije za istinitost kad se radi ο različitim povijesnim projektima. ostvaruje u svakoj povijesnoj situaciji. zdravom razumu se nadaju kao materijal rada i dokolice. Ona rezultira iz određenog izbora. Svako pos­ tojeće društvo jest takva realizacija. istim načinom is­ korištavanja društvenog bogatstva. grupa. onako kako se pružaju pojedincima prije svake »subjektivne« interpretacije. on je promjenljiv. Ono je uspjelo u orga­ niziranju čovjekove borbe s čovjekom i prirodom. . povijesni aspekt nikad ne može biti tako radikalno eliminiran da bi preostao »apsolutni« fizički sloj. na primjer. zapravo. Oni egzistiraju pod istim prirod­ nim uslovima. produkcije i konzumcije. S obzirom na takav transcendentni projekt najbolje se mogu formulirati kriteriji objektivne povijesne istine kao racionalni kriteriji: 1) Transcendentni projekt mora biti u skladu s real­ nim mogućnostima koje se otvaraju na postignutom stupnju materijalne i intelektualne kulture. teži da ih drži unutar svog okvira. 2) Na osnovu strukture određenog društva u kome se odvija razvoj pojmova. tuđince—neprijatelje. Naučenjaku se oni a priori pojavljuju kao vrijednosno neutralni elemen­ ti ili kompleksi odnosa podatljivi organiziranju u efika­ san matematsko-logički sistem. Ta struktura je zajednička svima sub­ jektima danog univerzuma. 2) Da bi diskvalificirao postojeći totalitet. a među njima oni koji bi totalno promijenili postojeći. a organizacija materije je istovremeno teorijski i praktični pothvat. No. ono re­ producira i štiti (više ili manje adekvatno) ljudski život (uvi­ jek s izuzetkom života onih koji su proglašeni za otpadnike.

206

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

207

Bez sumnje, ovakvo shavaćanje racionalnosti, pogotovo u posljednjem stavku, sadrži vrijednosni sud. Podsjećam na ono što sam već ranije rekao: smatram da sam pojam Uma izvire iz vrijednosnog suda i da se ne može rastavljati istina od vrednote uma. »Pacifikacija«, »slobodan razvoj ljudskih potreba i spo­ sobnosti« — ove pojmove možemo naznačiti empirijski kao raspoloživa intelektualna i materijalna sredstva i mogućnosti, te njihovu sistematsku upotrebu u svrhu reduciranja borbe za opstanak. To je objektivna osnova povijesne racionalno­ sti. Kad sam povijesni kontinuum pruža objektivne osnove za određenje istine raznih povijesnih projekata, determinira li on, također, njihov slijed i njihove granice? Povijesna isti­ na je poređenje; racionalnost mogućeg ovisi ο racionalnosti aktualnog, istina transcendirajućeg projekta ο istini projekta što je u realizaciji. Aristotelovska znanost je bila nedostatna na temelju svojih ostvarenja. Kad bi kapitalizam bio diskva­ lificiran komunizmom, bilo bi to na osnovu njegovih vlastitih realizacija. Kontinuitet se čuva kroz prelome: kvantitativ­ ni razvoj postaje kvalitativna promjena kad zahvati samu strukturu sistema postojećeg; postojeća racionalnost postaje iracionalna onda kad mogućnosti sistema, u toku njegova unutarnjeg razvoja, nadrastu njegove institucije. Takva unu­ tarnja negacija je konstitutivni dio povijesnog karaktera real­ nosti. Otud i kritička usmjerenost pojmova koji poimaju real­ nost. Oni uviđaju i anticipiraju iracionalno u racionalnosti postojećeg — projektiraju povijesnu negaciju. Je li negacija »definitivna« — naime, predodređuje li struktura totaliteta, nastala iz povijesnog projekta, imanentni slijed povijesnog projekta? Ako jest, tad je izraz »projekt« varljiv. Ono što je povijesna mogućnost postalo bi, kad-tad, stvarnost; definicija slobode kao shvaćene nužnosti imala bi represivnu konotaciju, koju u stvari nema. Sve to ne mora biti primarno. Odlučno je to da bi takva povijesna determinacija (uprkos rafiniranoj etici i psihologiji) sankcionirala zlodjela spram čovječanstva koja civilizacija kontinuirano vrši i tako olakšava tu kontinuiranost.

Da bih naglasio prodor slobode u povijesnu nužnost, predlažem izraz »determiniran izbor«. Ovaj izraz samo sažima stav da ljudi prave vlastitu povijest, no prave je pod datim uslovima. Determinirane su 1) specifične proturječnosti koje se razvijaju unutar nekog povijesnog sistema kao manifestaci­ je konflikta između potencijalnog i aktualnog; 2) materijalna i intelektualna sredstva koja stoje na raspolaganju dotičnom sistemu; 3) raspon teorijske i praktične slobode kompatibil­ ne s tim sistemom. Nabrojeni uslovi ostavljaju otvorenim alternativne mogućnosti razvoja i iskorištavanja raspoloživih sredstava, alternativne mogućnosti osiguravanja životnih po­ treba, organiziranja čovjekove borbe s prirodom. Tako unutar okvira dane situacije industrijalizacija mo­ že teći na različite načine, pod privatnom ili kolektivnom kon­ trolom, a čak i pod privatnom kontrolom u različitim smjero­ vima progresa i s različitim ciljevima. Izbor je primarno (no, samo primarno!) privilegija onih grupa koje su zadobile kon­ trolu u proizvodnom procesu. Njihova kontrola projektira način života za cjelinu, a porobljujuća nužnost koja potom slijedi rezultat je njihove slobode. Moguće prevladavanje te nužnosti ovisi ο novom proboju slobode — ne bilo kakve slo­ bode, već slobode ljudi koji u danoj nužnosti vide nepodno­ šljivu, a nepotrebnu patnju. Kao povijestan proces, dijalektički proces uključuje svijest: uviđanje i iskorištavanje oslobodilačkih mogućnosti. Tako on involvira slobodu. Ukoliko je svijest determinirana potrebama i interesima postojećeg društva, ona je »neslobod­ na«; naporedo s iracionalnošću postojećeg društva svijest po­ staje slobodna za višu povijesnu racionalnost samo u borbi protiv postojećeg društva. Istina i sloboda negativnog mišlje­ nja imaju svoj razlog i svoje tlo u toj borbi. Tako je, prema Marxu, proletarijat oslobodilačka povijesna snaga samo kao revolucionarna snaga; definitivna negacija kapitalizma se zbiva kad i ako proletarijat postane svjestan sebe i uslova i procesa koji sačinjavaju to društvo. Proleterska svijest je kako pretpo­ stavka tako i element prakse negiranja. Ovo »ako« je bitno za povijesni progres — ono je elemenat slobode (i šansa!) koja

208

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

otvara mogućnosti ovladavanja nužnošću danih činjenica. Bez njega povijest ponovo zapada u mrak nepokorene pri­ rode. Već smo se sukobili s »circulus vitiosus« slobode i oslo­ bođenja 1 4 ); ovdje se on ponovo javlja kao dijalektika određe­ ne negacije. Transcendencija preko postojećih uslova, (mišlje­ nja i djelovanja) pretpostavlja transcendenciju unutar tih us­ lova. Ta negativna sloboda — tj. sloboda od ugnjetavačke i ide­ ološke moći danih činjenica — a priori je povijesne dijalekti­ ke; ona je elemenat izbora i odluke u povijesnoj determinaci­ ji, a protiv nje. Nijedna od danih alternativa nije sama po sebi definitivna sve dok nije svjesno zahvaćena u cilju slamanja moći nesnosnih uslova i zadobivanja racionalnijih, logičnijih uslova koje omogućuju dani uslovi. U svakom slučaju, racio­ nalnost i logika, na koje se pozivaju mišljenje i akcija, idu za transcendiranjem danih uslova. Negacija se odvija na empi­ rijskim osnovama; povijesni je to projekat unutar, a s onu stranu projekta koji je u realizaciji, pa je njegova istinitost i šansa da bude određen na tim osnovama. No, kriterij istinitosti povijesnog projekta nije ex post putem uspjeha, to jest činjenicom da je prihvaćen i realiziran od strane društva. Galilejska znanost je bila istinita još u vri­ jeme osude; Marxova misao je bila istinita još u vrijeme Komunističkog manifesta; fašizam ostaje neistinit čak ako se širi u internacionalnim razmjerima (»istinit« i »neistinit« uvi­ jek u smislu povijesne racionalnosti, kako je prethodno odre­ đena). U suvremenom periodu svi povijesni projekti tendi­ raju polarizaciji u dva konfliktna totaliteta — kapitalizam i komunizam, a ishod, čini se, ovisi ο dvije antagonističke serije činilaca; 1) ο sve većoj sili destrukcije; 2) ο sve ve­ ćoj produktivnosti bez destrukcije. Drugim riječima, viša povijesna istina bi bila svojstvena sistemu koji pruža veće šanse za pacifikaciju.

9. OBRAT OSLOBAĐANJA Pozitivno mišljenje i njegova neopozitivistička filozo­ fija suprotstavljaju se povijesnom sadržaju racionalnosti. Taj povijesni sadržaj nije nikad neki izvanjski faktor koji treba ili ne treba uključiti u analizu; on ulazi u pojmovno mišljenje kao konstitutivan faktor i determinira valjanost njegovih ideja. Kako je postojeće društvo iracionalno, anali­ za koja polazi od povijesne racionalnosti uvodi pojmovno negativan elemenat — kritiku, proturječnost i transcenden­ ciju. Negativan element ne može biti asimiliran s pozitivnim. On u potpunosti mijenja pojam, mijenja ga u njegovoj usmje­ renosti i valjanosti. Tako u analizi neke ekonomije, kapita­ lističke ili nekapitalističke, koja djeluje kao »neovisna« sila nad pojedincima, negativne strane (superprodukcija, nezapo­ slenost, nesigurnost, rasipanje, ugnjetavanje) nisu shvaćene sve dok se javljaju kao puki, manje-više neizbježni nusprodukt, kao »druga strana« priče ο rastu i progresu. Doduše, može se desiti da totalno upravljanje pospješi efikasno iskorištavanje svih sredstava, da nuklearno militarno organiziranje osigura milione zaposlenja posredstvom enormne kupovne moći; iscrpljujući rad i čirevi na želucu mogu biti nusprodukt sticanja bogatstva i odgovornosti, a fa­ talne, stupidne greške i zlodjela vođa — naprosto način života. Čovjek je spreman da dozvoli ekonomsko i političko ludilo — i on snosi njegove konsekvencije. No, ovakav pristup »drugoj strani« dio je i aspekt konsolidacije postojećeg, zamašnog objedinjenja suprotnosti, koje se suprotstavlja kvali­ tativnoj promjeni. Suprotstavlja se utoliko što je svojstveno potpuno beznadnom i potpuno predeterminiranom egzistira­ nju koje se udomaćilo u svijetu gdje je čak i iracionalno umno.

•) Pogledaj, str. 55.

210

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

211

Toleriranje pozitivnog mišljenja je nametnuta toleran­ cija — nametnuta ne kakvom terorističkom akcijom, već od strane nadmoćne, anonimne moći i efikasnosti tehnološkog društva. Ona prodire u opću svijest — i svijest kritike. Apsor­ biranje negativnog pozitivnim potvrđuje se u svakodnevnom iskustvu, koje nivelira razliku racionalne pojave i iracionalne realnosti. Evo nekih banalnih primjera tog harmoniziranja: 1) Vozim se u novom automobilu. Doživljujem njegovu ljepotu, sjaj, snagu, ugodnost — no tad postajem svjestan činjenice da će on za relativno kratko vrijeme biti u kvaru i da će ga trebati popravljati; da su njegova ljepota i površina jeftine, njegova snaga nepotrebna, a njegova veličina idiotska; za­ tim, da neću naći mjesta za parkiranje. Počinjem misliti ο svojim kolima kao proizvodu jedne od ve­ likih triju automobilskih korporacija. One određuju izgled mojih kola i proizvode, kako njihovu ljepotu tako i njihovu nesolidnost, njihovu snagu isto kao i njihovo treskanje, njihovo funkcioniranje, a i zastar­ jelost. Osjećam se djelomično prevaren, čini mi se da moj automobil nije ono što bi mogao biti, da bi i bolja kola mogli praviti, i to jeftinije. Ali i drugi čovjek treba da živi. Plaće i takse su previsoke; po­ trebno je obrtanje; ipak nam je bolje nego prije. Napetost između pojave i zbilje iščezava i obe se slijevaju u dosta ugodno osjećanje. 2) Šetam u prirodi. Sve je kao što treba da bude: pri­ roda je tako lijepa kako samo može biti. Ptice, sun­ ce, meka trava, pogled kroz granje u planini, nikoga uokolo, ni radija, ni mirisa benzina. Tad staza zavija i završava na autoputu. Ponovo sam među reklamnim panoima, servisnim stanicama, motelima i gostioni­ cama. Bio sam u Nacionalnom parku i sad znam da to nije bila realnost. To je bio »rezervat«, nešto što se čuva poput vrsta koje izumiru. Da nije bilo vlade, oglasni panoi, štandovi sa sendvič-kobasicama i mo­ teli već bi odavno navrli u taj komad prirode. Zahva­ lan sam vladi; mnogo nam je bolje nego prije . . .

3) Podzemna željeznica u večernjim satima gužve. Na ljudima vidim samo umorna lica i udove, mržnju i ljutnju, čini mi se da svaki trenutak netko može po­ tegnuti nož. Ljudi čitaju ili, još bolje, utonuli su u svoje novine, tjednike ili džepna izdanja. A, ipak, nekoliko sati kasnije ti isti ljudi, oprani, odstranjena znoja, obučeni ili svučeni, vjerovatno, bit će srećni i nježni, stvarno će se smijati i zaboraviti (ili će pam­ titi). No, većinu njih, po svoj prilici, čeka očajno ve­ će kod kuće nasamo ili s drugima. Ovi primjeri ilustriraju srećnu simbiozu pozitivnog i negativnog — objektivni ambiguitet koji ulazi u iskustva. Objektivan je zato što tok mojih senzacija i refleksija odgo­ vara načinu međusobnog odnosa činjenica iskustva u stvar­ nosti. Ovaj međuodnos, kad je shvaćen, razara harmonizirajuću svijest i njezin lažni realizam. Kritička misao nastoji da pokaže iracionalan karakter postojeće racionalnosti (koji postaje sve očitiji) i da odredi tendencije uslijed kojih ta ra­ cionalnost rezultira svojom vlastitom transformacijom. »Svo­ jom vlastitom« utoliko što je kao povijesni totalitet razvila snage i mogućnosti koje i same postaju projekat s onu stranu totaliteta postojećeg. To su mogućnosti sve veće tehnološke racionalnosti, a kao takve one uključuju cjelinu društva. Teh­ nološka transformacija je istovremeno politička transforma­ cija, ali će se politička promjena obratiti u kvalitativnu dru­ štvenu promjenu samo ukoliko izmijeni smjer tehničkog pro­ gresa — to jest, razvije novu tehnologiju. Jer postojeća tehno­ logija je postala instrument destruktivne politike. Takva kvalitativna promjena bi bila prelaz u viši stu­ panj civilizacije ako bi tehnika bila koncipirana i upotrijeb­ ljena za pacifikaciju borbe za život. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove formulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog progresa bilo obrat postojećeg. Dakle, ne naprosto kvantitativan rast predominantnog (znan­ stvenog i tehnološkog) racionaliteta, već njegova prevratnička transformacija, nastanak nove ideje Uma, u teoriji i praksi.

2 ) Ibidem. U tom smislu skala onog što se može verificirati raste u toku povijesti. one. tad je odnos između metafizike i znanosti striktno povijestan. Boston. ili pak iskrivio Um umjet­ nosti integrirajući umjetnost u univerzum dominacije.212 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 213 Nova ideja uma je izražena u Whiteheadovoj postavci: »Funkcija Uma je da proizvodi umjetnost življenja« 1 ). 5. da se živi dobro i da se živi bolje — odno­ sno da je odgodi i da postavi izvanredno visoku cijenu za ispunjenje te potrebe. Permanent­ nom Miru poprimaju sve realističniju sadržinu. Naime. Um je »smjer destruiranja onog što nas okru­ žuje«. slobodnu igru i čak ludorije imaginacije. što je pretpostavljao visoki stu­ panj slobode od teška rada. str. Nešto od te 1 ) A . pojavne i auten­ tične istine. već se proteže u granicama onog svijeta koji može s. sugeriraju da Um još uvijek valja otkriti. Poput svih stavova koji pretendiraju na istinitost. Posljednja filozofska pitanja su odista ostala metafizička. u najmanju ruku. a naročito pi­ tanje smislenosti i istine metafizičkih postavki — povijesno pitanje. Dobrom Društvu. Whiteheadove postavke izražavaju stvarni razvoj Uma. biti sačinjen transformiranjem postojećeg. konačnosti i beskonačno­ sti. a pomoću sred­ stava koje ovaj pruža ili sadržava. što proizlazi iz »trostruke potrebe: 1) da se živi. ova slobodna igra je ostala izručena predominantnoj neslobodi u kojoj je bila rođena i od koje je apstrahirala. Taj drugi poredak. T h e F u n c t i o n o f R e a s o n . pa čak i uništi potrebu da se živi. spoznajnu vrijednost tih postavki određuju povijesni. Ο od­ vajanju je opravdano govoriti utoliko što je znanost od po­ četka sadržavala estetski Um. koji je filozofija transcendirala subordinirajući ga pod »dobar život« drugačijih principa i poretka. Beacon Press. na tehnolo­ škim osnovama metafizičko može postati fizičko.dok je znanstvena misao stalno bila primjenjivana na sve moćniju i univerzalniju stvarnost. u velikim raz­ mjerima ušle u stvarno pokorenje i transformaciju prirode i dokazale svoju istinitost dok filozofske apstrakcije nisu — i nisu mogle. ignorancije i bijede. Taj svijet nije nikad koekstenzivan s pos­ tojećim. Whitehead. mijene i stalnosti 3 ) bila je jedna od prvih formi u kojoj je došla do izraza diskrepancija ο kojoj je riječ. U po­ gledu tog cilja. bio je nerea­ lan kako u počecima filozofske misli tako i tokom njezina ra­ zvoja . Tu je izvorna veza (unutar univerzuma dominacije i bijede) znanosti. 1959. ako je istinitost metafizičkih postavki deter­ minirana njihovom povijesnom sadržinom (tj. Osim toga. one moraju stajati unutar svijeta mogućeg iskustva. te napor da se razumije i svlada ta diskrepanci­ ja. Ona je svijest ο diskrepanciji između realnog i mogućeg. ukoliko odre­ đuju povijesne mogućnosti). racionalizacijom mo­ gućnosti znanost je pružala zadovoljstvo. i metafizičke postavke se moraju dati verificirati. bez sumnje. Ratio dominacije je odvojio Um znanosti od Uma umjetnosti. mitološke relacije između stvarnog i mogućeg preživjelo je u znanstvenom mišljenju. 8. rekao bih. dok je umjetnosti pružena privilegija da bude u izvjesnoj mjeri iracionalna — da ne bude predmet znanstvenog. U našoj vlastitoj kulturi je pri­ hvaćen. 3) da se živi bolje« 2 ). To će reći da istinu. a ne čisto epistemološki uslovi. umjetnosti i filozofije. teh­ nološkog i operacionalnog Uma. Razlika između bogova i ljudi. Mogućnosti s kojima se znanost igrala bile su također mogućnosti oslobođenja — mogućnosti jedne više istine. No. tad je pitanje metafizike. Kako je. kao i njegov neuspjeh. Termin »umjetnost« u Whiteheadovoj definiciji funkci­ je Uma sadrži i suznacenje specifične negacije. a i nisu mogla biti podobna verificiranju na osnovu postojećeg svijeta rasuđivanja i djelovanja. i to je bilo stalno usmjeravano prema racionalnijoj i istinskijoj stvarnosti. Um je u svo­ joj aplikaciji u društvu bio uvelike suprotstavljen umjetno­ sti. razvoj matematike postao znanost. Smatralo se da je matematika realna i »dobra« u istom smislu kao Platonove metafizičke ideje. fantaziju transformacije. Tako spekulacije ο Dobrom Životu. N . 3 ) Pogledaj poglavlje V. str. Pokorenje i transformacija prirode zbivali su se unutar zakona i poretka života. dok su Platonove ideje ostale metafizika? Znanstvene apstrakcije su. 2) da se živi dobro. shvatiti i realizirati jer je do sad povijesna funkcija uma bila i to da potisne. onda. onaj dio Saint-Simonova sustava . ona nisu bila. Ako je tako.

i zasnovanost transcendiranja tehnološkog realiteta. značila bi: novu ideju znanosti. također. dakle. Znanost bi prešla od kvantificiranja sekundarnih kvaliteta na kvantificiranje vred­ nota. ono što je proračunljivo jest minimum ra­ da za vrijeme kojeg bi mogle biti zadovoljene vitalne potrebe svih članova društva — uz preduvjet da su raspoloživa sred­ stva upotrijebljena u tu svrhu. Naprotiv. Kvalitativna promjena leži u rekon­ strukciji te tehničke baze — to će reći. To bi značilo obrat tradicionalnog odnosa između zna­ nosti i metafizike. to. Na primjer. .) Taj stupanj bi također bio kraj i granica znanstvenog racionaliteta u njegovoj posto­ jećoj strukturi i usmjerenosti. Industrijska civilizacija je došla do razine na kojoj je neodrživo znanstveno zapostavlja­ nje finalnih uzroka s obzirom na ljudske aspiracije na huma­ no egzistiranje. štaviše. neodrživo je iz vlastitih pretpostavki znanosti. sadrži li znanstvena trans­ formacija svijeta svoju vlastitu metafizičku transcendenciju? Znanstveni racionalitet. na razvijenom stupnju industrijske civilizacije javlja se kao odlu­ čan faktor u razvoju povijesnih alternativa. kompletiranje tehnološke stvarnosti ne bi bilo samo preduvjet već. naročito str. Dalji progres bi značio prelom. čak ako ta proizvodnja proizvodi pri­ je luksuz i nepotrebno negoli nužno. On bi otvorio mogućnost bitno nove humane stvarnosti — naime. Tad bi znan­ stvene koncepcije mogle projektirati i odrediti moguće kom­ ponente slobodnog i pacificiranog egzistiranja. Dakle. treba zado­ biti novo određenje vrednota u tehničkim određenjima. (Pod »društveno nužnim« ovdje podrazumijevamo svu proizvodnju koja se efikasnije može izvesti mašinama. Pod takvim uslovima bi i sam znanstveni projekat bio slobo­ dan za transutilitarne ciljeve. Jer ta baza omogućuje zadovoljenje potreba i reduciranje mukotrpna rada — upravo ona ostaje baza svih oblika ljudske slobode. povijesna ostvarenja zna­ nosti i tehnologije omogućila su prevođenje vrednota u teh­ ničke zadaće — materijalizaciju vrednota. Da li je to konačan slijed? Ili. njih bi trebalo uspostaviti čak i u konstrukciji znanstvenih hipo­ teza — u čistoj znanstvenoj teoriji. 35. do sad pripadan neslobodnom egzistiranju. pretvaranje kvantiteta u kvalitet. Društvo — 4 ) Pogledaj poglavlje I. a ne samo u njezinu korištenju. Ona bi obuhvaćala znanstveni racionalitet kao cjelinu. Drugim riječima. s dru­ ge strane. Ako kompletiranje tehnološkog projekta uključuje pre­ lom s predominantnom tehnološkom racionalnošću. moguća sloboda od bojazni. slobodan za »umjetnost živ­ ljenja« s onu stranu nužnosti i luksuza dominacije. raspoloživi nivo oslobođenja od potrebitosti dade se kvantificirati. • Naglasio sam da to ne znači oživljavanje »vrednota«. U vezi s tim se nameće pitanje: tendira li ta moć svojoj vlastitoj negaciji — to jest k proizvođenju »umjetnosti života«? S mehanizacijom cjelokupnog društveno nužnog no individualno represivnog rada kontinuirana primjena znanosti unutar postojećih dru­ štava dosegla bi krajnju tačku. Zapreke što se isprečuju materijalizaciji u navedenom pravcu očite su političke zapreke. Sama znanost je omogućila da finalni uzroci budu prava domena znanosti. pod datim uslovima. duhovnih ili drugih. prelom ovisi ο kontinuiranom postojanju same teh- ničke baze. preveden u političku moć. koje su dopuna znanstvenoj transforma­ ciji čovjeka i prirode 4 ). Novi ciljevi kao tehnički ciljevi tad bi bili djelotvorni u projektu i konstruk­ ciji mašinerije. Ili. uma. Ideje koje određuju zbilju iz drugačijih pretpostavki nego što su one egzaktnih i bihevioralnih zna­ nosti izgubile bi svoj metafizički ili emotivni karater koji je rezultirao iz znanstvene transformacije svijeta. egzistiranja u slo­ bodnom vremenu na bazi ispunjenih vitalnih potreba. u njenom razvoju ori­ jentiranom po drugačijim ciljevima. Dru­ gim riječima.214 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 215 po kome metafizika prethodi znanstvenom stupnju civiliza­ cije. osigurati briga za bolesne. da nisu restrikcionirana dru­ gim interesima i da nema zapreka akumulaciji kapitala nuž­ noj za razvoj dotičnog društva. Izrada takvih koncepcija bi značila više nego što je evolucija predominantnih znanosti. proračunljiv je stupanj do koga se može. uspo­ staviti ih kao elemente tehnološkog procesa. nejake i starce — to jest dade se kvantificirati moguće smanjenje tjeskobe.

razvoj i korištenje sredstava (materijalnih i in­ telektualnih) oslobođeno svih partikularnih interesa koji su priječili zadovoljenje ljudskih potreba i razvoj ljudskih spo­ sobnosti. Ukoliko se tehnologija razvija na toj osnovi.« 5 ) U tom aspektu »neutralna« znanstvena metoda i tehno­ logija jesu znanost i tehnologija povijesne faze koju prevlada­ vaju njezina vlastita ostvarenja — faze koja je došla do svoje odlučne negacije. Tehnološki fetišizam je ne­ davno došao do izražaja poglavito među marksističkim kriti­ čarima suvremenog industrijskog društva — u idejama ο bu­ dućoj omnipotenciji tehnološkog čovjeka. str. ο »tehnološkom 6 ) Gilbert Simondon. Ona involvira politički preokret. »naučno rukovo­ đenje«. »spiritualnog« — nijekanje idealističke kulture. ljudskog roda. po kome čovjek može postati i biti slobodan u samim sobom perpetuiranom progresu produktivnosti na bazi ugnje­ tavanja. i to tako što uči da kreira svrhovitost. logos tehnike bi otvorio univerzum kvalitativno drugačijih odnosa između čovjeka i čovjeka i čovjeka i prirode. str. U tom je procesu odnos između materijalnih i intelektualnih potreba i sposobnosti podvrgnut fundamen­ talnoj promjeni. cit. umiruju savjest na onoj osnovi na kojoj to principijelno jedino i mogu — na osnovu zadovoljenja čovjekovih materijalni potreba. loc. da organizira . nesavladivih snaga kako u društvu tako i u prirodi. Tehnološko redefiniranje finalnih uzroka te tehničko ovladavanje njima jest konstrukcija. pogrešno smatrana za etička. a ponekad religijska pita­ nja. 103.«e) Konstituirajući se metodički kao politički pothvat. finalnih uzroka u tehničke mogućnosti novi je stupanj u pokorenju ugnjetavačkih. zna­ nost i tehnologija bi prispjele s onu stranu etape u kojoj su zbog svoje neutralnosti bile podređene politici i protiv svoje intencije djelovale kao politički instrumenti. No. M. Grozne fraze (i pripadni im realiteti) »inženjeri duša«. . 1) proces mate­ rijalnog zadovoljenja (materijalizacija slobode) i 2) proces slobodnog razvoja potreba na bazi zadovoljenja (nerepresivna sublimacija). takav razvoj konfrontira znanost s neprijatnom zadaćom da postane politička — da shvati da je znanstvena svijest politička svijest i znanstveno preduzimanje političko preduzimanje. »head shrinkers«. Industrijsko društvo posjeduje instrumente za transfor­ miranje metafizičkog u fizičko. Jer transformiranje vredno­ ta u potrebe. Ono je akt oslobođenja: »Čovjek se sam oslobađa od svoje situacije podređeno­ sti svrhovitosti svega. Ako bi finalni uzrok bio u materijalizaciji i efikasnosti.Izraz »pacificirana egzistencija« nepotpuno prenosi namjeru da se u jednoj centralnoj ideji sabere tabuirana i neozbiljno tretirana svrha tehnologije. potcrtao H. potisnuti finalni uzrok što stoji iza znanstvenog preduzimanja. Tehnologija tako može pru­ žiti povijesnu korekciju preuranjena identificiranja uma i slo5 bode. unutarnjeg u vanjsko. 151. ) Ibidem. Tad ideje pravde. zarobljuje čovjeka ciljevima koje on smatra apsolutnim. »nauka ο potrošnji« sažimaju (u jadnoj formi) sve veću racionalizaciju iracionalnog. . Nasuprot dosadašnjoj odvojenosti metafi­ zičkih ideja ο oslobođenju od znanosti i znanstvenog metoda. mogu one posta­ ti pravi objekt znanosti. Prevođe­ nje vrednota u potrebe je dvostruk proces. transcendentnoj sankciji. No. Slobodna igra mišljenja i imaginacije popri­ ma racionalnu i usmjerujuću ulogu u realizaciji pacificiranog egzistiranja čovjeka i prirode. čovjek prevladava porobljenost svjesno organizirajući svrhovitost . . avantu­ ra duha u avanture tehnologije. . S tim u vezi moramo oštro reagirati — opomenuti na opasnost tehnološkog fetišizma. Drugim riječima. spome­ nuta korekcija nikad ne može biti rezultat tehničkog progre­ sa per se. Nekompletnost tehnike fetišizira probleme finaliteta. slobode i humaniteta postižu svoju istinu.. kompletiranje tehnološkog racionaliteta bi prevođenjem ideologije u realitet transcendiralo ta­ kođer materijalističku antitezu idealističke kulture.finaliziranu' cjelinu koju procjenjuje i prosu­ đuje. racionalne orga­ nizacije domene nužnosti. to je racionalno preduzimanje čov­ jeka kao čovjeka. za razliku od njihove prepuštenosti subjektivnom preferira­ nju i iracionalnom.216 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 217 — »mora posredstvom ekstenzivnog i intenzivnog rasta tehničke sfere tretirati kao tehničke probleme pitanja finaliteta.

sloboda i moć. sfere neposrednosti u kojoj život pasivno podnosi egzistiranje. i to uto· liko ukoliko je borba slijepih sila shvaćena i savladana — ukoliko je očitovanje slobode 7 ). mate­ rijalizam ima univerzalniju i realističniju koncepciju spase7 ) Hegelov pojam slobode pretpostavlja totalnu svijest (u Hege lovoj terminologiji: samosvijest). kako u prirodi tako i u povijesti. To zbog toga što životinje nemaju dušu. Stradanje. on ih je odbio s argumenta­ cijom da ljudska bića nemaju obaveza spram nižih životinja i da loše postupanje s životinjama nije grešno. Ovo posljednje involvira reduciranje bijede. P r e m a tome. nasilje i razaranje jesu kategorije kako pri­ rodne tako i ljudske stvarnosti. nasilja i okrutnosti. priroda je u svojoj biti ne-prirodna — »duh«. oslobađanja. str. Ako je priroda u sebi racionalan legitiman objekat znanosti. 1950. s obzirom na pacifikaciju. tako se sve subracionalno pokazuje kao lišenost i oskudica. 76. Grozna koncepcija da je subracionalan život prirode osuđen da zauvijek ostane takav svijet ne pripada ni filozofiji ni znanosti.« 8 ) Nezaražen takvom ideološkom preverzijom duše. »Pacifikacija egzistiranja« ne sugerira akumuliranje moći. Mir i moć. S pojavom čovjeka kao animal rationale — bića kadra da transformira prirodu u odnosu na sposobnosti duha i mogućnosti materije — puko materijalno kao subracionalno poprima negativan status. posto­ je dvije vrste gospodarenja: represivno i oslobodilačko. treba uključiti kako kvalitativnu tako i kvantitativnu reduk­ ciju moći da bi se kreiralo mjesto i vrijeme za razvoj produk­ cije potaknute samoodređenjem. već obratno. Povijest je negacija prirode. tako­ đer. Ono što je samo prirodno prevladano je i reproducirano pomoću moći uma. Na sadašnjem stupnju je on možda nemoćniji spram svog sopstvenog aparata nego što je bio ikad ranije. Hegelovim riječima. čvrsto jezgro istine u tim idejama zahtijeva emfa­ tičku opovrgavanje mistifikacije koju one izražavaju. Kako je priroda u sebi negativna (tj. Ova sfera je postepeno posredovana u toku povi­ jesne transformacije prirode. Neposrednost postaje dio ljud­ skog svijeta — utoliko su svojstva prirode povijesna. Ono postaje sfera koju Um treba da pojmi i organizira. Borba za opstanak je. to je povijes­ no transformiranje prirode prevladavanje te negativnosti. prirode. ili bolje. trpljenja i lišenosti. po svom vlastitom bivstvovanju nedostatna). Mistifikacija se ne otklanja prenošenjem tehnološke omnipotencije s pojedinih grupa na novu državu i centralni plan. ne samo dominacije već. zna­ men neimaštine. Pacifikacija pretpostavlja gospodarenje prirodom ko­ ja jest i ostaje suprotstavljena subjektu u razvoju. Ili. »Kad se Društvo za sprečavanje okrutnosti nad životi­ njama obratilo papi za podršku. Tehnologija je u potpunosti ovisna ο ciljevima koji nisu imanentno tehnološki. š t o više društvenu produkciju deter­ minira tehnološki racionalitet oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. oslobođenje prirode. a reduciranje ovih postaje povijesna zadaća. U pro­ cesu civilizacije priroda prestaje biti puka priroda. Ukoliko cilj pacifikacije determinira logos tehnike. To su svojstva slijepe materije. Poimanje ovog preokreta je značajan motiv u dijalektičkoj teoriji. koji treba tek preduzeti. mi­ jenja se odnos između tehnologije i njezina primarna objekta. ona dolazi od autoriteta dru­ ge vrste. kategorije bespomoćnog i bezosjećajnog svijeta. Metafizički pojam da priroda u povijesti dolazi sama sebi ukazuje na nesavladane granice uma. NewYork. No. to će on više postati ovisan ο političkom usmje­ renju — ο kolektivnom naporu da se zadobije pacificirano egzistiranje s ciljevima koje slobodni individuumi mogu sami sebi postaviti. Kako um uspijeva u podređivanju materije racionalnim standardima i ciljevima. Tehnika kao instrumentalan svijet može povećati kako moć tako i bes­ pomoćnost čovjeka. Eros i moć go­ tovo su kontrarni pojmovi! Pokušat ću da pokažem da rekon­ strukcija materijalne baze društva.218 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 219 Erosu« itd. »realizacija« prirode ni­ je i nikad ne može biti vlastito djelo prirode. U n p o p u l a r E s s a y s . . Simon and Schuster. 8 ) Citirano u : Bertrand Russell. tad je ona legitiman objekat ne samo uma kao moći već i uma kao slobode. On ih ustvrđuje kao povijesne granice — kao zadatak koji treba dovršiti.

čini se. On dozvoljava postojanje pakla samo na jednom određe­ nom mjestu. Estetska redukcija nastaje u tehnološkoj transforma­ ciji prirode kad i ako ona uspije u povezivanju gospodarenja 9) Pogledaj poglavlje I I I . . u kontrastu spram tehničkog svijeta. i da psi dobivaju otpatke i da se ne može bez biznisa. u granice u ko­ jima spoljašne može biti manifestacija duhovne slobode. organon »umjetnosti života«. i čak nemo­ ćna da ga adekvatno predstavi. njezine vlastite sljepoće. umjetnost reducira neposrednu kontigentnost u kojoj egzistira neki objekt (ili totalitet objekata) tako da objekt poprima formu i kvalitet slobode. ideja obitavališta za ljudska bića determinira arhitektovu konstrukci­ ju kuće. Tad funkcija uma konvergira s funkcijom umjetnosti. postala bi umjetnost tehnika destrukcije tog bizni­ sa i te mizerije. U raznim formama prerušenosti i tišine svijet umjetnosti je organiziran slikama života bez straha — u prikritosti i tišini jer je umjetnost nemoćna da ostvari taj život. Naglašavanje bitne veze između umjetnosti i tehnike ističe specifičnu racionalnost umjetnosti. Tehnološka civilizacija uspostavlja specifičan odnos umjetnosti i tehnike. 10) Hegel. Um može ispuniti tu funkciju samo kao posttehnološki ratio kome je i sama tehni­ ka sredstvo pacifikacije. No. g. Smislenost umjetnosti. 1952. Spokoj i užitak su rezultat svijesnog posredovanja. koja uljepšava njegov biznis i mizeriju. Poput tehnologije i umjetnost kreira jedan drugi svijet mišljenja i djelovanja nasuprot postojećem. Estetska »redukcija«. da odredi još nerealizirane mogućnosti. Glorifikacija prirodnog je dio one ideologije koja štiti neprirodno društvo u njegovoj borbi pro­ tiv oslobođanja. Grčko shvaćanje povezanosti umjetnosti i tehnike mo­ že poslužiti kao preliminarna ilustracija. . umjetnička tran­ sformacija siluje prirodni objekat. tad bi mogla biti sagledana tako što bi ona bila vrednovana i dje­ lotvorna u znanstveno tehnološkoj transformaciji svijeta. Umjetnik posjeduje ideje koje kao finalni uzroci usmjeruju konstrukciju određe­ nih stvari — upravo kao što inženjer ima ideje koje kao fi­ nalni uzorci vode konstrukciju mašine. Isti princip se mo­ že sad proširiti na odnos znanosti i tehnologije spram umjet­ nosti. š t o se upadljivije očituje ira­ cionalnost društva. Spoznajnom moći uma i njegovom moći transformiranja civilizacija proizvodi sredstva za oslobođenje prirode od njezine vlastite brutalnosti. a unutar njega. autonomije i kontradikcije. . U nekim zaostalim područjima »prirod­ no« je da je crna rasa inferiornija od bijele. Na primjer. već su predmet slobo­ dne racionalne promjene i razvitka. Sva radost i sva sreća proizlaze iz sposobnosti transcendiranja prirode — transcendiranja u kome je gospodarenje prirodom i samo podređeno oslobođenju i pacifikaciji egzis­ tencije. Naprijed sam spomenuo preokret Sustva ο Tri stupnja i »revalorizaciju« metafizike na bazi znan­ stvene i tehnološke transformacije svijeta. Od sluškinje postojećeg aparata.. Kultura. privida. tako je estetska transformacija oslobađanje. str. također. Dio tog pakla je loše postupanje sa životi­ njama — djelo ljudskog društva čija je racionalnost još uvi­ jek iracionalna. 171. i tvrdi da je taj pakao stvorio čovjek (i priroda). njezina sposobnost da »projek­ tira« egzistenciju. Prirodno je. ideja nuklearne eksplozije u velikim razmjerima de­ terminira konstrukciju aparata koji treba da posluži toj svrsi. no i samo silovano je ugnjetavalačko.« 10 ) Prema Hegelu. Obaranje na kontrolu prirasta stanovništva je instruktivan primjer. umjetnost umije da svede aparat. ovdje na zemlji. svijet umjetnosti je svijet iluzije. nemoćna iluzorna istina umjetnosti (nikad nemoćnija i iluzornija no danas kad je postala sveprisutni sastavni dio upravljanog društva) očituje vrijednost svojih slika. E s t e t i k a . Ovakva transformacija je redukcija jer je kontigentna situacija izvrg­ nuta izvanjskim zahtjevima koji priječe njezino realiziranje u slobodi. Dakle. njezine vlastite insuficijentnosti. to da velika riba guta sitnu ribu •— iako se to može činiti nepri­ rodno sitnoj ribi. I. Pa ipak. karakterizira tehnološku racionalnost umjetnosti: » .Schein Ali taj privid podsjeća na neku stvarnost koja jest kao prijetnja i obećanje onoj postojećoj 9 ). Ovi zahtjevi konstituiraju »spravljeno« (»appara­ tus«) utoliko što nisu puko prirodno. koji je potreban spoljašnjoj pojavi za njeno samoodržavanje. to je veća racionalnost svijeta umjetnosti.220 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 221 nja.

ekstrakcija prirodnih bogat­ stava od pustošenja. zaštićenih područja civili­ zacija tretira prirodu onako kako tretira i čovjeka — kao in­ strument destruktivne produktivnosti. Ovo pita­ nje nije neodgovorno postavljeno jer je društvo obilja posta­ lo društvo permanentne mobilizacije protiv rizika uništenja. Marxov stav nepopustljivo isključuje svako roman­ tično interpretiranje »ukidanja rada«. U tim okolnostima oslobođenje od društva obilja ne znači povratak na zdravo i robustno siromaštvo. str. jer prodaju njegovih dobara prati zaglupljivanje. Prema tome. Ako je pacifikacija cilj. raščišćavanje šuma od likvidiranja šu­ ma. 599. eliminiranje probitačnog traćenja povećalo bi društveno bogatstvo na raspolaganju za distribuciju. Naprotiv. dok sfera nužnosti ostaje. organiziranje ove sfere s obzirom na kvalitativno raz­ ličite ciljeve promijenilo bi ne samo način već i opseg dru­ štveno nužne proizvodnje. on tad ulazi u neposredan proizvodni proli ces kao taj izmijenjeni subjekt. . pruža svla­ davanju bijede oruđe za apsorbiranje oslobođenja. a još više podupiranje koje ona pruža sistemu beneficijalne dominacije. tad životni standard postignut u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja. što radi sa sredstvima razaranja i za sred­ stva razaranja. oslobodilačku transformaciju u svojim vrtovima i parkovima — u rezervatima. treba ponovo postaviti pitanje zavrijedi li on žrtvovanje i žrtve podnošene za njegovu obranu. Bijeda. Pa ipak. S obzirom na to što je standard učinio od čov­ jeka i od prirode. . Ali. Ova promjena bi. Jer. I ovdje »redu­ kcija« može ilustrirati razliku. cit. rada i rekreacije u prekomjerno razvijenim zem­ ljama. Izvan tih malih. nasuprot »tehnološkom Erosu« i sličnim nesporazumima. servisa. ok­ rutnost. Uska povezanost tehničke i političko-manipulativne umješnosti. U suvremenom svijetu je savladavanje bijede još uvijek ograničeno na mala područja razvijenog industrijskog dru­ štva. možda i više.· »Slobodno vrijeme mijenja onog koji ga posjeduje u -drugačiji subjekt. snage i pravilnosti. Ovo ap­ sorbiranju velikim dijelom se provodi pukim kvantitetom do­ bara. . čo­ vjekova borba s prirodom je sve više borba s njegovim dru­ štvom. čije moći nad pojedincem postaju sve »racionalnije« i zato nužnije nego ikad ranije. 1 1 ) Marx. Nesumnjiv komfor koji pruža ova vrsta proiz­ vodnje. U slobodnom i racionalnom društvu će čak i životne potrebe iznad animalne razine biti drugačije od onih proizve­ denih u neslobodnom društvu i za to društvo. dok bi eliminiranje permanentnog mobiliziranja snaga smanjilo potrebu društva da uskraćuje vlastita zado­ voljenja individuuma — da odriče ono što je sad kompen­ zirano kultom podesnosti. kvalitativna promjena pretpostavlja kvan­ titativnu promjenu u razvijenom životnom standardu. utjecala na ljudske aktere proizvodnje i njihove potrebe: . on također širi represivnu proizvodnju i »krive po­ trebe«. «. reduci­ ranje prekomjerne razvijenosti. olakšava njezino importiranje u manje razvijena područja. Estetske kategorije bi ušle u tehnologiju pacifikacije srazmjerno konstruiranosti proizvodne mašinerije s obzirom na slobodnu igru sposobnosti.« 11 ) •' U više navrata sam istakao povijesni karakter ljudskih potreba. Ideja ο blagodati takve vrste je jednako ideološka u razvijenoj industrijskoj civiliza­ ciji kao što je to bila u srednjem vijeku. Njihov prosperitet sakriva užas unutar i izvan njihovih granica. lukrativne proizvodnje i dominacije. breme prirode — a to uključuje i reduciranje okrut­ nosti čovjeka spram prirode. perpetuira­ nje rada i stvaranje frustracija. bolest i porast kanceroznih oboljenja jesu kako prirodna tako i ljudska zla — njihovo reduciranje i uklanja­ nje je oslobođenje života. po tome što apstinira od naprezanja mozga. »rad ne može postati igra . Represivna je to proizvodnja po tome što zadovoljava one potrebe koje traže nastavljanje utrke u dostizanju part­ nera i planiranom zastarijevanju.222 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 223 s oslobođenjem usmjerujući gospodarenje prema oslobođe­ nju. gdje uvođenje takvog sistema još uvijek znači ogroman ljudski i tehnički progres. Civilizacija je ostvarila ovu »drugu«. na moralnu čistotu i jednostavnost. G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s c h e n O e k o n o m i e . Kultiviranje tla je kvalitativno različito od njegove destrukcije. U tom slučaju pokorenje prirode reducira slijepost. loc. pak..

konformizma i brutalnosti. pu­ kog kvantiteta.« Cak i lično povlačenje mentalne i fizičke energije od društveno zahtijevanih aktivnosti i stavova danas je moguće samo nekolicini. . Nadilazeći domenu pojedinca. Uskraćenju slobode. povučen u samog sebe. ako društvo uspije u ponovnom uspostavljanju prerogativa privatnosti pružajući ih svima i štiteći ih za svakoga. biznis i sigurnost posla u društvu koje se sprema za nuklearno uništenje i protiv njega može poslužiti kao univerzalan primjer porobljujućeg zadovoljenja.224 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 225 Danas. . tj. Ove moralne skrupule su razumljive i smislene jer takvom društvu je potreban sve veći broj potrošača i nosi­ laca. na bazi zadovolje­ nih vitalnih potreba. može dati smisao slobodi i neovisnosti misli — odavno je već postala najskuplja roba. da se ogrešuje ο dobru formu. I ovi izrazi ljud­ skosti će biti narušeni nužnim kompromisom — nužnošću da se čovjek zaštiti da bi nadmudrio one koji ga vuku za nos. Poriv za više »životnog prostora« prisutan je ne samo u inter­ nacionalnoj agresiji već također unutar nacije. pitati i nalaziti. zahtjevi koje postavlja masovna proizvodnja profi­ ta nisu nužno identični sa zahtjevima čovječanstva. da bude gadno i da zaga­ đuje stvari. dok pokazuje svoje moralne i religijske obzire kad se radi ο izbjegavanju prirasta stanovništva u društvu koje je još uvijek u jarmu planiranog uništenja života u nacional­ nom interesu i neplaniranog lišavanja života u ime privatnih interesa. I u tom po­ gledu kultura pokazuje svoje feudalno porijeklo i ograniče­ nost. To je samo jedan od aspekata blokiranosti preusmjerenja energije. Energija mora biti slobodna također i u tom smislu da ni­ je kanalizirana u pogonu dobara i usluga što zadovoljavaju čovjeka dok ga onesposobljavaju da ostvari svoju vlastitu eg­ zistenciju. tj. slijede savjet Samuela Becketta: »Ne čekaj da budeš gonjen da se sakriješ . Ra­ zumljivo je. živio i mislio uprkos njima. Optužba koju je prije pola stoljeća izrekao Stefan George više je nego licentia poetica: »Schon eure Zahl ist Frevel!« Zlodjelo je to društva kad u njemu rast populacije otežava borbu za život uprkos njezina moguća oterećenja. Ova vrsta privatnosti — jedina okolnost koja. neposlušnosti spram tiranije većine. korespon­ dira pružanje takvih sloboda koje ojačavaju represiju. No. energijom koja nije upo­ trijebljena u nametnutom materijalnom i intelektualnom ra­ du. čak mogućnosti slobode. Zastra­ šujuće je u kolikoj mjeri je stanovništvu dozvoljeno da naru­ šava mir gdje još ima mira i tišine. da industrijska civilizacija sma­ tra legitimnim pokolj miliona ljudi u ratu. koje mora prethoditi pacifikaciji. Zastrašujuće je zato što izražava dozvoljene i čak orga­ nizirane napore da se odbaci onaj drugi u njegovim vlastitim pravima. dostupna samo veoma bogatima (koji se njom ne koriste). priznavanje straha i slabosti (najraci­ onalnija reakcija spram ovog društva!). zajedničkog života i zabave prodrla u unutarnji prostor privatnosti i praktično je eliminirala mogućnost takve izolacije u kojoj pojedinac. može misliti. čak je smisleno. Tu je eks­ panzija u svim formama timskog rada. treba upravljati stalno obnavljanim preobiljem kapa­ citeta. problem broja. Ona može postati demokratska samo putem ukidanja masovne demokracije. Komfor. samoodređenje pretpostavlja raspolaganje slobodnom energijom. Novi standard života po mjeri pacifikacije egzistencije pretpostavlja također smanjenje populacije u budućnosti. da se spriječi autonomija čak i u malim rezervatima egzistiranja. pribjegavanje nemuštim i izrugivanim akcijama protesta i odbijanja. U prekomjerno razvijenim zemljama sve veći dio . u državi dobrobiti i spremnosti na rat su svi ljudski kvaliteti pacificiranog egzistiranja tretirani kao aso­ cijalni i nepatriotski — kvaliteti poput neprihvaćanja zahtije­ vane ustrajnosti. da izlučuje familijarnost. Ljudski stavovi u totalitar­ nom društvu sve više postaju stavovi izmicanja. Oslobođenje energije od radnji koje podržavaju destruktivan prosperitet znači smanjenje visokog standarda porobljenosti kako bi ljudi bili u stanju da razviju onu racionalnost koja navodi na pacifikaciju egzistencije. kao i svakodnevno žrtvovanje svih onih za koje ne postoji odgovarajuća briga i zaštita. senzibilna inteligen­ cija bolesna zbog onog što se čini. Problem nije samo (i možda čak nije primarno) u adekvatnoj ishrani i brizi ο populaciji — to je prije svega. da shvati mogućnosti suzbijene posredstvom nje­ gova zadovoljenja.

Dok ljudi mogu podržavati kontinuirano stvaranje nuklearnih oružja. Pa ipak. Uzmimo jedan (na žalost fantastičan) primjer: kad na­ prosto ne bi bilo reklama ni drugih indoktrinirajućih sredsta­ va za informiranje i razonodu. zahtijeva ograničavanje heteronomnih potreba i zadovo­ ljenja koje organiziraju život u ovom društvu. Njihovo oslobođenje. svoj negativ) i svoje društvo. Ostvarenje autonomije traži takve uslove u kojima oživljuju potisnute dimenzije iskustva. već slobodama građana čija sredstva razonode i uzdizanja prisiljavaju i onog drugog da sudjeluje u njihovim zvukovima. pak. Izostajanje djelovanja televizije i srodnih sredstava tako bi moglo početi ostvarivati nešto što nisu postigle unutarnje proturječnosti kapitalizma — dezintegraciju sistema. Ne radi se ni ο problemima psihologije ni estetike. vođa. Riječi i rečenice koje bi formirao mogle bi ispasti sasvim drugačije. Masovno podruštvljavanje počinje kod kuće i priječi razvoj svijesti i sa­ vjesti. Bez sumnje bi takva situacija bila nesnosna mora. pojedinca čak unutar njegova četiri zida polagati pravo na to da respektira individuum i da je slobodno društvo? Bez sumnje je slobodno društvo određeno s više dostignuća i s ostvarenjima fundamentalnijim od privatne autonomije. Li­ šen svojih lažnih otaca. Može li društvo koje je nesposobno da zaštiti privatnost . Kreiranje represivnih potreba je već odavno postalo dio društveno naučnog rada — nužnog u tom smislu da se bez njega ne bi mogao održati postojeći na­ čin proizvodnje. prizorima i mirisima. već ο materijalnoj bazi dominacije. š t o ove posta­ ju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca.226 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 227 stanovništva postaje ogroman zarobljen auditorij — zarob­ ljen ne od strane totalitarnog režima. da poznaje sebe (ili. . to će se više njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno lišavanje. prije. čovjek bi bio gurnut u trau­ matsku prazninu. odsustvo ove autonomije zadire u temelje čak i najuglednijih institucija ekonomske i političke slobode time što . oni ne mogu (baš zbog istog tog razloga!) tolerirati lišavanje od tak­ ve razonode i obrazovanja koja ih osposobljuje za reproduciranje uređaja za odbranu i ili uništenje. redefiniciju potreba. a isto tako i njegove aspiracije i bojazni. prijatelja i predstavnika — on bi ponovo morao učiti svoju abecedu. baš po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primar­ ni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu — naime. je osporava u njezinim skrivenim korijenima. gdje bi imao šansu da se čudi i da misli. radioaktivnih padavina i problematične hrane. No.

ZAKLJUČAK Rast jednodimenzionalnog društva mijenja odnos izme­ đu racionalnog i iracionalnog. daleko premašuje Alisu u Zemlji čuda. Na tehničkim i političkim osnovama stapaju se pret­ hodno antagonistične domene — magije i znanosti. b) da su znak ljudskog umijeća i moći koja prelazi tradicionalne granice imaginacije. Dajući tempo i stil po­ litike. domena ira­ cionalnog postaje obitavalište zbiljski racionalnog — ideja koje bi mogle »proizvesti umjetnost života«. Ar­ hetipovi kako strave tako i radosti. života i smrti. zgodnim elektronskim poduzećima. društvo prisiljava imaginaciju da se potvrdi na novim osnovama na kojima se tvorevine mašte prevode u povijesne mogućnosti i projekte. njegova stvarna povijest je napisana u komadu Rolfa Hochhuta Der Stellvertreter. laboratoriji postaju »industrijski parkovi« u ugodnoj okolini. već u čovjekovim ostvarenjima — svemirskim letovima. čistim. Stvaran profil našeg vremena se pokazuje u romanima Samuela Becketta. centar civilne za­ štite izlaže »luksuzno sklonište od radioaktivnih padavina«.To što užas ovakvih ostvarenja ne prodire do svijesti i što je prihva­ ćen bez otpora treba pripisati tome da su ta postignuća a) savršeno racionalna s pretpostavki postojećeg. već um u stvarnosti koja opravdava sve i razrje­ šava od svega. Auschwitz je i nadalje prisutan — ne u memoriji. Tu više ne govori imaginacija. Hotimična igra s fantastičnim mo­ gućnostima.. čini se. Bestidno stapanje estetskog i realiteta opovrgava filo­ zofije koje suprotstavljaju »poetsku« imaginaciju znanstve­ nom i empirijskom umu. Tehnološki proces je praćen sve većom racionalizacijom i čak realizacijom imaginarnog. čak dokidajući romantički raspon imagi­ nacije. osim grijeha protivljenja njezinu duhu. medi­ cine. koje su tuđe tim zahtjevima. To je instrument koji je. jedino me­ dij abnormalne komunikacije putem fikcije.ŠANSE ALTERANTIVA 229 10. poput drugih instrumenata u postojećem društvu. koja omogućuje pis­ cu i umjetniku da nazove stvari njihovim imenima — da imenuje ono što je inače neizrecivo. kako rata tako i mira gube svoj katastrofički karakter. izloženo u New York City Civil Defense Headquarters. »labirintskom suterenu ispod restora­ na«. Lexington Ave i Fifty fifth Sreet. sposobnost da se djeluje mirne savjesti. Estetska dimezija još uvijek zadržava slobodu izraza. da se iluzija pretvori u zbilju i fikcija u istinu potvrđuju razmjere u kojima je imaginacija postala instrumenat progresa. U kontrastu spram fantastičnih i suludih aspekata racionalnosti ovoga društva. u tajnosti u kojoj svi uzimamo učešća. dubokim naslonja­ čima. tad vrijednosti­ ma. radosti i mizerije. da se eksperimentira s ljudima i stvarima. Njihovo javljanje u svako­ dnevnom životu ljudi ne spada više u iracionalne snage — njihove moderne inkarnacije su predmet i elementi tehno­ loške dominacije. . contra naturam. Reducirajući. g. Kad postojeće društvo sređuje svu normalnu komunikaciju tako što je pre­ ma svojim zahtjevima uvažava ili ne uvažava. 1960. Novembar 11. u otrovnom plinu koji zaista ne šteti ljudima. preostaje. jedino obećanje u opasnosti jesu napori da se spase i poboljša život. konstantno zloupotrebljavan. To je okvir u kome se zbivaju velika ljudska ostvarenja znanosti. koja ju dostiže i prestiže. Kad je bila odvojena od sfere materijalne proizvodnje i materijalnih po1 ) P r e m a T h e N e w Y o r k T i m e s . ra­ ketama i projektilima. preokreta­ nju smisla u besmisao i besmisla u smisao. Ima­ ginacija abdicira pred ovom stvarnosšću. higijenskim i s gredicama cvijeća. sa sagovima od zida do zida (»mekim«). televizijom i Scrabbleom — »projektirano kao kombi­ nacija obiteljske sobe za vrijeme mira (sic!) i obiteljskog 1 skloništa od radioaktivnih padavina ako bi izbio rat« ). moć imaginacije u manipuliranju riječima. tehnologije. Prevođenje će biti tako loše i tako iskrivljeno kao što je i društvo koje ga preduzima. Ljepota kao visoko klasificirana nu­ klearna tvornica razotkriva svoj teror.

230 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E SANSE ALTERNATIVA 231 treba. ne pjes­ nik. nevažeća u domeni nu­ žnosti. Takvo opuštanje bi bilo neobuzdan užas — ne katastrofa kulture. on reducira slobodnu sposobnost duha. imaginacija je bila puka igra. Tako opet ne može­ mo zaobići pitanje: kako može čovjek kojim se upravlja — koji od svog osakaćenja čini svoje vlastite slobode i zado­ voljenje. Kako je razvoj i iskorištavanje svih raspoloživih sred­ stava za univerzalno zadovoljenje vitalnih potreba pretpostav­ ka pacifikacije. da će joj mirne savjesti dozvoliti sva sredstva izražavanja. koja je teorijski bazirana na prihvaćanju specifičnog racionaliteta iracionalnog.«2) Imaginacija nije ostala imuna spram procesa reifikacije. bila bi to regresija »da se dadu imaginaciji sva sred­ stva izražavanja«. izglede. Racionalna je ona imaginacija koja može postati a priori rekonstrukcije i preusmjerenja proizvodnog aparata prema pacificiranoj egzisten­ ciji. služi re­ presivnim interesima kao ideološko uporište. one nas muče. Učenjak. koja je u stvarnosti negirana. Kvalitativna promjena je uslovljena planiranjem u korist cjeline protiv partikularnih interesa. on ulaže u tvorevine mašte svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. dozvoliti joj svu nje­ zinu bujnost. no čini se da pojam novih društvenih institucija ne predstavlja najveće teškoće u pokušaju da se odgovori na to pitanje. u najma­ nju ruku. na autoritarnu i demokratsku. znači. On isto tako reducira rascjep između imaginacije i uma. On je isto tako sadržan u psihoanalizi. g. str. ipak. Pa. dopustiti joj njezinu stvarnu funkciju kao psihičkom impulsu i snazi. Takav preokret nije pitanje psihologije ili etike. To ni u kom slučaju ne može biti imaginacija onih koji su opsjednuti zamislima dominaci­ je smrti. određene. L e M a t é r i a l i s m e r a t i o n n e l . Postizanje au­ tentičnog samoodređenja čovjeka ovisi ο efikasnoj društvenoj . Danas opozicija centralnom planiranju u ime liberal­ ne demokracije. sva igra imaginacije igranje tehničkim mogućnostima koje mogu biti potvrđene kao mogućnosti realizacije? Romantička ideja ο »znanosti imaginacije« poprima. sve više empirijski aspekat. centraliziranu i liberalnu upravu. Pa­ ris. racionalni karak­ ter imaginacije u matematici. Praksa je to čovjeka. sve materijalne slike što nastaju u prirodnim snovima. Već je odavno prepoznat znanstveni. nego što im je to sad dozvoljeno da čine. Nije li s obzirom na sposobnosti razvijene industrijske civilizacije. a pripadna samo fantastičkoj logici i fantastičkoj istini. Oslobođenje imaginacije tako da joj mogu biti data sva njezina sredstva izražavanja pretpostavlja potiskivanje mno­ go toga što je sad slobodno i što perpetuira represivno dru­ štvo. Tako se institucije unutar kojih se može sagledati pa­ cifikacija ne daju svrstati unutar tradicionalne klasifikaci­ je. održa­ vane i mijenjane bazične društvene institucije. u hipotezama i eksperimentima prirodnih znanosti. već slobodan za­ mah njezinih najrepresivnijih tendencija. ta terapeutička snaga može ići mnogo dalje od liječenja neuroza. tu shvaćena imaginacija biva preusmjera­ vana. Kad tehnički progres dokida to odvajanje. pa slobodno i racionalno društvo mo­ že nastati samo na toj bazi. zapravo. 1953. Presses Universitaires. skicira slijedeće perspektive: »Cjelokupna materija psihoanalize nam može pomoći da se izliječimo od naših tvorevina imaginacije ili. Opsjednuti smo tvorevinama naše imaginacije. Omogućiti imaginaciji da bude srećna. te ih tako ekstenzivirano reproducira — osloboditi sebe kako od sebe samog tako i od svojih gospodara? Kako se može uopće zamisliti da se zatvoreni krug dade razbiti? Paradoksno je.. No. postaje terapeutička snaga. Tad se čovjek može nadati da će usrećiti fantaziju. Sama postojeća društva mijenjaju ili su već izmijenila bazične institucije u smjeru porasta pla­ niranja. kakogod da je on organiziran. Osakaćeni ljudi (osakaćeni također u svo­ joj sposobnosti imaginacije) organizirali bi i uništili čak više 2 ) Gaston Bacherald. i znala je konsekvencije. prema životu bez straha. Ove dvije antagonističke sposobnosti postaju međuovisne na zajedničkoj osnovi. 18. već po­ litike u onom smislu u kome taj termin upotrebljavamo ov­ dje od početka: prakse kojom su razvijene. to je ona inkompatibilna s predominancijom posebnih interesa koji koče postizanje tog cilja. u normalnoj aktivnosti sna. da ograničimo opsesiju tih tvorevina. Psihoanaliza je to dobro znala.

njihova realizacija može biti samo u praksi koja odgovara teoriji. Ova ideja je vrijedila i još uvijek vrijedi tamo gdje su radnici bili. Na današnjem stupnju razvoja razvijenog industrijskog društva i materijalni sistem i sistem kulture niječu taj zaht­ jev. No. No. čak nu­ žnost. čak produktivna suprotnost jer s rastom pokorenja prirode raste i pokoravanje čovjeka od strane čov­ jeka. oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. s jedne strane. tamo gdje radnička klasa postaje potporanj postojećeg načina života njihovo promica­ nje u kontroliranje procesa prolongiralo bi isti taj način u različitoj postavi. činjenice i alternative su prisutne poput fragmena­ ta koji nisu povezani. baš ta apsolutna potreba nije predominantna tamo gdje bi mogla postati pokretačka snaga povijesne prakse. intenzivirana eksploatacija. konstantna prijet­ nja rata. Dijalektička teorija nije opovrgnuta. Baš to je znak njegove istinitosti. u planiranju i razvoju raspoloživih sredstava za sve. efektivan činilac kvalitativne promje­ ne. Sve one ukazuju na povijesnu alternativu: planirano iskorištava­ nje sredstava za zadovoljenje vitalnih potreba uz minimum rada. poimaju­ ći činjenice. No. s druge strane — lako se može desiti da to i nadaije ostane podešljiva. uvid u nužnost nije nikad dostatan za zahvat mogućih alternativa. alternative se uvijek javljaju kao utopijske. smjera danog toka. Ma koliko da se jasno očituje iracionalni karakter cje­ line. Konfrontirane sa sve­ prisutnom efikasnošću danog sistema. odnonso gdje su još uvijek živa negacija i optužba postojećeg društva. svijest ο zlu neće biti . potreba za agresivnom ekspanzijom. Pa ipak. U toj sferi je cen­ tralizirana kontrola racionalna ako uspostavlja preduslove za smisleno samoodređenje. spo­ sobne da znaju i shvate činjenice i procjene alternative. prisutne su sve činjenice koje potvrđuju kri­ tičku teoriju ovog društva i njegova fatalnog razvitka: sve veća iracionalnost cjeline. čovjekova stvarnost je u njegovoj povijesti. Ovi nabrojeni aspekti u postojećem se također suprotstavljaju ideji da bi uspostavljanje »kontrole odozdo« nad proizvodnim procesom značilo zbivanje kvalitativne promjene. i nje­ zinih dostignuća koja omogućavaju samoodređenje i pacifi­ kaciju. Samoodređenje će biti zbiljsko srazmjerno tome koliko su se mase raščinile u individuume oslobođe­ ne od sve propagande. Ma kako da postane očita suprotnost između beneficijalne dominacije. Dijalektički pojam izražava svoju vlastitu bespomoć­ nost kako u teoriji tako u empiriji. Samoodređenje u proizvodnji i distribuciji vitalnih potrošnih dobara bilo bi suvišno. Radi se ο slobodi misli u jednom jedinom smi­ slu slobode misli u upravljanom svijetu — kao svijesti ο represivnoj produktivnosti i kao apsolutnoj potrebi da se uči­ ni proboj iz danog totaliteta. To je tehnički posao. kombiniranje centraliziranog autori­ teta i direktne demokracije može beskrajno varirati u odnosu na stupanj razvoja. i kao istinski tehnički doprinosi redukciji fizičkog i mentalnog iscrpljivanja. potpuno asimilira­ nje duha s činjenicom. no ona ne može pružiti izbavljenje. misli s zahtijevanim ponašanjem. bez prakse koja bi te objekte pokrenula u novom smjeru. dijalektički pojam ih transcendira. transformiranje dokolice u slobodno vrijeme. pacifika­ ciju borbe za opstanak. jest tu. održavano i reproducirano bitno drugačijim povijesnim subjektom. a današnja praksa ne daje takav odaziv. Uvid u nužnost. Bez te materijalne snage čak i najizoštrenija svijest osta­ je nemoćna. Tehnološki racionalitet. No. Ne može biti pozitivna. a u njoj proturječnosti ne eksplodiraju sa­ me od sebe. a s njima nužnost promjene. Zacijelo. suvišnost i restrikcije produktiv­ nosti.232 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 233 kontroli nad proizvodnjom i distribucijom potrepština (na osnovu zadobivene razine materijalne i intelektualne kul­ ture). Ono tad može postati efikasno u navlastito svojoj domeni — u odlukama koje involviraju proizvodnju i distribuciju ekonomskog viška te u individual­ nom egzistiranju. jedino mjerilo i usmjeritelj. Dru­ gim riječima. poput svijeta nijemih objekata bez subjekta. Moć i efikasnost ovog sistema. U svakom slučaju. dehumanizacija. aspiracije s realitetom isprečuju se nastajanju novog povijes­ nog subjekta. društvo bi bilo racionalno i slobodno ukoliko je organizirano. indoktriniran ja i manipuliranja. Pokoravanje smanjuje slobodu koja je nužno a priori oslobađanja. On određuje povijesne mogućnosti.

To je bila empirijska osnova nastanka teorije. Totalitarne tendencije jednodimenzionalnog društva čine neefikasnim tradicionalne puteve i sredstva — možda. Re­ ducirani smo na takvu otvorenost koja više ne tolerira kompliciranost. oslobo­ đena teorijskog usmjeravanja (osim u metodologiji). niti vitalnu potrebu da se razriješi ova suprotnost. Tu je. ljudi. Instru. podlije­ že obmanama krivo postavljene konkretnosti i tako odigrava ideologijsku ulogu dok proklamira eliminiranje vrijednosnih sudova? Ili. ova negacija se javlja u politički impotentnoj formi »apsolutnog odbijanja« koje se čini to nerazumnije što po­ stojeći sistem više razvija svoju produktivnost i što više ubla­ žuje životne tegobe. . Sputane mogućnosti razvijenog industrijskog društva su: razvoj proizvodnih snaga na sve široj osnovi. promijenio je svoju poziciju. Na svom najrazvijenijem stupnju dominacija funkcio­ nira kao administracija. pojava mudrosti nas užasava. Upra­ vo je zbog toga nužno odbijanje. ako je apstraktni karakter odbijanja rezultat total­ ne reifikacije.« 3 ) No. Kako je efikasno odbijana od strane postojećeg sistema.234 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 235 dostatni čak ni u stadiju kad kompletiranje znanosti i nivo produktivnosti eliminiraju utopijske konture alternative — kad je postojeći realitet utopijski više nego njegova suprot­ nost. I obratno. čak i opasnim jer oni gaje iluziju ο narodnom suve­ renitetu. a iz nje je proizašla ideja oslobođenja inherentnih mogućnosti — razvoja intelektualne i materijalne produktivnosti. prije nego u redistribuciji bogatstva i izjednačenju klasa. sposobnosti i po­ treba. pa proces reali­ zacije upliviše ne samo na sredstva već i na sam cilj. U toj iluziji je i nešto istine: »narod«. postao je ferment društvene kohezije.i slena i valjana. koje dokidaju njihov oslobodilački potencijal. ranije ferment društvene promjene. ove mogućnosti se postepeno realiziraju putem sredstava i institucija . dijalektički pojmovi još jedanput potvrđuju svoju istinitost time što shvaćaju svoju vlastitu situaciju kao situaciju društva koje analiziraju? Odgovor se i sam nadaje ako se ima u vidu kritička teorija s obzirom na njezinu naj­ veću slabost — da nije kadra demonstrirati oslobodilačke ten­ dencije unutar postojećeg društva. borba za rješenje suprotnosti je prerasla tradici­ onalne forme. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj . inače je reifikacija iluzija. To je čista forma dominacije. No. njezina negacija postaje čista forma negacije. nova stratifikaciona karakteri­ stika razvijenog industrijskog društva. sje­ dinjenje suprotnosti u medijumu tehnološkog racionaliteta mora biti pri svoj svojoj stvarnosti iluzorno sjedinjenje koje ne eliminira ni suprotnost između rasta produktivnosti i nje­ zine represivne upotrebe. 3 ) »Le Refus« u Le 14 J u i l l e t. kreiranje novih potreba i sposobnosti. U vrijeme svog nastanka kritička teorija društva bila je suočena s prisutnošću stvarnih snaga (objektivnih i sub­ jektivnih) u postojećem društvu koje su se kretale (ili su mogle biti tako usmjerene) prema racionalnijim i slobodni­ jim institucijama. 1958. 2. Zbio se prelom. I bez demon­ striranja takvih snaga. n o . Zaključak? »Oslobođenje inherentnih mogućnosti« ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu.. razvoja koji je inače iskrivljen i blokiran. dokidajući postojeće — smetnje napretku. pak. menti produktivnosti i progresa organizirani u totalitaran si­ stem determiniraju ne samo aktualno već i moguće iskoriš­ tavanje. događaj koji bi uvažio postignuća industrijske civilizacije. Ne prihvaćamo više razlog. Znači li to da kritička teorija društva abdicira i pre­ pušta polje djelovanja empirijskoj sociologiji. tad još uvijek mora postojati konkretna osno­ va odbijanja. u najrazvijenijim područjima masov­ ne kozumcije život kojim se tako upravlja postaje dobar život cjeline pa se suprotnosti ujedinjuju u njegovu obranu. Riječima Maurica Blanchota: »Ono što odbijamo nije bez vrijednosti i značaja. No. a opravdanja za suglašavanje i pomirenje neće više biti uzeta u obzir. Octobre.. koja. ali bi bila nesposobna da prevede svoj smisao u određenja povijesne prakse. kritika društva bi još uvijek bila smi. proširenje pokorenja prirode. Iz istog razloga. P a r i s . Sve je tad reducirano na apstraktan za­ htjev za ukidanje dominacije — jedini istinski revolucionaran imperativ.

Ništa ne ukazuje da će to biti dobar kraj. da traže svoja ele­ mentarna građanska prava. činjenica da oni počinju odbijati da sudje­ luju u toj igri mogla bi označiti početak kraja jednog doba. POGOVOR . čak smrt. unu­ tar i izvan granica razvijenih društava. ne posjedujući obećanja i ne pokazu­ jući uspjeh. Kritička teorija društva ne raspo­ laže pojmovima koji bi mogli premostiti jaz između sadašnjeg i njegove budućnosti. Tako ona hoće da ostane lojalna prema onima koji su. nada nam je dana. ona ostaje negativna. Njihovo suprotstavljanje udara na sistem izvana i zato nije podvrgnuto devijaciji od strane sistema. zatvor. eksploatiranih i progonjenih drugačije rase i boje. Samo radi onih bez nade. To nije ništa do li šansa. njihov život je najrealnija i najneposrednija potreba za dokrajčenjem nesnosnih uslova i institucija. a oružane snage toga društva dovoljno uvježbane i ekipirane da bi se osjećale ugroženim. koncentracioni logori. Oni egzis­ tiraju izvan demokratskog procesa. Na početku fašističke ere Walter Benjamin je napisao: Nur um der Hoffnungslosen willen ist uns die Hoffnung gegeben. nenaoružani i bez zaštite. nezaposlenih i nezapošljivih. ono je elementarna snaga koja ruši pravila igre i u tom rušenju je razotkriva kao igru trikova. čak i ako njihova svijest to nije. Doduše. Olako data historijska paralela s barbarima koji ugrožavaju carstvo civilizacije pre­ judicira ishod. Ekonomske i tehničke sposobnosti postojećeg društva su suviše velike da bi dopustile zadovoljenje i koncesije onom koji je gori od psa. Kad se sakupe i izlaze na ulice.236 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Doduše. dali i daju svoj život Velikom Odbijanju. Otud je njihova opozicija revolucionarna. opet je sablast tu. ispod površine konzervativne baze naroda je supstrat odbačenih i autsajdera. Nji­ hova snaga je s onu stranu političke demonstracije za žrtve zakona i poretka. šansa je da bi se u tom periodu ponovo mogli sresti povijesni ekstremi: najrazvi­ jenija svijest ο humanitetu i njegova naj eksploatirani ja sna­ ga. ka­ menice i bombe. oni znaju da ih čekaju psi. No. bez nade. drugi period barbarizma bi lako mogao biti kontinuirano carstvo same civilizacije.

U ovom spletu korije­ ni se i široko rasprostranjena nekritična upotreba pojma »socijalizam«. Iz odlučujuće upućenosti Marxova nauka na prelom povijesnih svjetova proizlazi da su. u frapantnoj disproporciji njegova no­ minalna proširenost i stvarno razumijevanje. smanjenje disproporcija u korištenju dru­ štvenog bogatstva. a ozbiljiti socijalizam i komunizam kao njezine faze.îiJ ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE Da li je utemeljena Marcuseova konstatacija da ima­ nentnim revolucionarnim zbivanjim nema mjesta u suvreme­ nom svijetu i da postojeća konstelacija snaga ne dozvoljava svjetlije perspektive — konstatacija koja je zaključak analiza poduzetih u ovoj knjizi? Neke od kritika — izrečene kako na Istoku tako na Zapadu — insistiraju na neopravdanosti tih Marcuseovih pesimističkih dijagnoza. Većina kritika izražava opće raspoloženje našeg doba: samouvjerenost u napredak. u neodre­ đenoj prosječnosti. grananje i kompletiranje postojećeg — tehnički progres. koja ne uzima u obzir njegovu visoku idej­ nu pretenziju. progres u društvenoj i političkoj organizaciji — što bi sve trebalo da znači povijesni napredak. nedostaje ipak razumijevanje njegova te­ meljnog usmjerenja na destrukciju čitavog sklopa društva koji je i danas još svugdje na djelu. više od nauka bilo ko­ jeg drugog mislioca. Ako se opseg značenja i suzi na one pokrete koji se izrično pozi­ vaju na Marxa. a ponekad. naziva »vijekom socijalizma«. demokratizaciju u političkom životu. u slučaju dekolonijaniziranih zemalja. ugroženo je razumi­ jevanje epohalnog obrata koji revolucija treba privesti. Stoga se XX vijek često. nego ga nivelira na dane tokove porasta ži­ votnog standarda. i na puki kurs ka industrijalizaciji pod kontrolom države uz restrikcije privatnog poduzimanja. Historija mark- .

dakle. oživljavajući naspram revizije izvornog Marxa. Građanska nacionalna ekonomija nema u vidu bit čovjeka i njegovu povijest. 1932. Napisao je knjige: Hegels Ontolo­ gie. g. I. No. 1965. a time i to da li je zaista povijesno djelotvoran Marxov nauk kako je zastup­ ljen u Marcuseovoj misli. Press. 2 ) . Veselin Masleša.. Svoje prve rasprave. Od 1934. g. U posljednje vrijeme je vrlo aktivan u S. Eros and Civilisation. u daljem razvijanju temeljnog smisla samog nauka. A filozofija iskazu2 ) u »Die Gesellschaft«. 141. Njegovo ime se često vezuje uz M. nego ο nečovjeku i ne­ čovječnom svijetu stvari i roba . (Dalje u tekstu označeno s Ν. Marcuse je jedan od najeminentnijih mislilaca u XX sto­ ljeću koji.). 1955. god. te na njegovu tragu nastoje misliti pre­ lom povijesnih svijetova 1 )· Knjizi koju sad pružamo našem čitaocu u osnovi je razmatranje suvremenog društva pod vidom povijesne kon­ kretnosti kao centralne Marcuseove misli.240 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E 241 sizma je u znaku revizionizma — izigravanja onog što Marxovu misao pronosi transepohalnim putem na račun onog što znači tek dovršavanje. s jednim paradoksom: ono van tematsko u ovoj Marcuseovoj knjizi nosi sve analize. g. konsolidiranje postojećeg svije­ ta. tj. god. S obzirom da proizlazi iz povijesne usmje­ renosti. g. Beacon Press (Um i revolucija. One ipak implicitno smjeraju na povijesnu konstituciju suv­ remenog svijeta u njegovoj cjelini i njegovoj individualno­ sti.). g. U »Zeitschrift f. I i II. U dosadašnjem Marcuseovom opusu dominira. a rasprave publicira od 1936. » . Profesor je najprije na Brandise University. g. . 1958. dakle. I Marcuse u Marxovoj kritici kako političke ekonomije tako i filozofije. Marcuse emigrira iz Njemačke skla­ pajući se pred nacionalsocijalizmom. Sozialpolitik«. valja odmah naglasiti da postavke izložene u ovoj knjizi sadržajno nadmašuju Kritičku teoriju društva. izd. u postulatu destrukcije »građanskog dru­ štva«.) . Od dostatne utemeljenosti tih tendencija u onom što zbivanje svijeta čini povijesnim. publicira u periodu 1928—33. Horkheimera i T. »Die Gesellschaft«. 1964. Njemačkoj. kojih je tematika Marxova misao i povijest. Reason and Revolution. tematiziranje suvremenog industrijskog društva pri­ kladno je da pokaže da li je Marcuseovo misaono stanovi­ šte dovoljno za poimanje biti vremena. a odnedavno na University of Ca­ lifornia. . od približa­ vanja samoj povijesnosti.. u časopisima »Phi­ losophische Hefte«. 1966. str. Press.. Q. g. vidi revolucionarnu antropologijsku i historijsku usmjere­ nost Marxove misli. ovisit će i doseg ove orijentacije u Marxovu nauku. Tako nije mogao biti zadovoljen po­ stulat produbljivanja Marxove misli u pravcu ponajprije. . za koju je novi Predgovor »Bilješka ο dijalektici« napisao I960. R. g. Beacon Press. Bd. Implicitno prelaženje preko pozicije Kritičke teorije do­ diruje — preko fundamenata socijalno-ekonomske dimenzi­ je — podrijetlo konkretne povijesne cjeline. Naprijed 1965.. koja bi tre­ balo da iskazuje temeljna obilježja industrijski visoko raz­ vijenog društva (a time i suvremenog svijeta uopće. u Berlinu. Oxford Univ. živi u SAD. W. Klostermann Verlag. .: » N e u e Q u e l l e n zur Grundlegung des Historischen Materialis­ m u s « . Sozialforschung« surađuje od 1933. 1932. One dimen­ sional Man. uz neke novije. orijentacija izražena kao Kritička teorija društva. u njegovim interpretacijskim apostrofiranjima Marxovih bitnih uvida i postavki. koji slijedi iz konsekventnosti i radikalnosti kritike. manje razvijena područja na putu u razvijeno in­ dustrijsko društvo). g.. 1 ) H e r b e r t M a r c u s e j e rođen 1898. raz­ vijaju njegov nauk. dotak­ nuo. (Eros i civilizacija. kritičko-onologijski utemeljene. utemeljene sve njegove postavke. budući da su tzv. Mnoge od rasprava 30-tih godina. Imamo posla. Proboj prospektivno otvara krug pitanja koji je Marcuse naznačio. među­ tim. u kraj­ njem smislu nije znanost ο čovjeku. koja sadržava upu­ ćenost na Marxov nauk i određuje tendencije njegova pro­ dubljivanja. g. Adorna na osnovu višegodišnjeg zajedničkog r a d a te umnogome zajedničku misaonu orijentaciju: »Kritičku teoriju društva«. 1941. Soviet Marxism. Columbia Univ. publicirao je u ediciji S u h r k a m p pod naslovom Kultur und Gesellschaft. a zatim svaku povijesnu dimen­ ziju uopće omogućavajuće povijesnosti. ali ne i obradio i promislio: bitno svjetovno-povijesne pretpostavke suvremenosti — olako prezentirane redukcijom na »induistrial society«. studirao u Freiburgu i Berlinu. Sto­ ga će biti potrebno da najprije prikažemo u kakvoj smisle­ noj vezi Marcuse prihvaća Marxov nauk kao supoziciju po­ vijesne angažiranosti Kritičke teorije društva.. »Archiv für Sozialwissenschaft u.

to je za Marcusea jedna od temeljnih uporišnih tačaka u interpretaciji i razvijanju Marxove misli. a filozofijska istina. Gesellschaft. da­ kle. Kao jedan određen.. »ispostavlja« je. fi­ lozofija. smjerajući na istovetnost uma i zbilje nemoguću u »danoj diobi rada«. kao što. Sozialforschung«. tj. umnost ispostavljena apsolutnim znanjem i kao apsolutno znanje ostaje pri »razjašnjenju nužnosti u slobodu« 3 ). Ar­ chiv f. koju reproducira.) š t o je. na istom mjestu: »Ekonomija i politika su postale ekonomsko-politička baza teorije revolucije na teme­ lju potpuno određene filozofijske interpretacije biti čovjeka i njegova povijesna ozbiljenja. 137. dakle ljudski život«. Dodatak. str. U tome je »postojanost« (Ständigkeit) rada — po Mar) Usp. koje izvodi prirodu ο sebi u određenost. Ο istovetnosti rada se može govoriti samo u smislu općeg uvjeta svjetovanja svijeta: svijet je ispostavljen i uspostavljen iz prirode radom. 1932. Q. Svojom »ljudskom prirodom« je čovjek u jedinstvu s pri­ rodom — iz krila koje pro-izvodi. kao koristan rad uslov čovjekove egzistencije. 9. u. To znači da čovjek može sve mogućno­ sti koje leže u »biću ο sebi« spoznati i zahvatiti. Politička ekonomija sadržava faktičke zakonitosti. »izraditi ga.242 ČOVJEK JEDNE DIMEN2IJE ZATVORENI S V I J E T BADA I Š A N S E KBVOLUCIJK 243 je bit čovjeka kao »slobodnog subjekta« u izvršavanju (Leis­ tung) istine. Ranije. u kome je uko­ rijenjeno razdvajanje »egzistencije« i »esencije«. Kultura. 155). ) Hegel. No.4) Pojam rada u Marxa upućuje na ontologijske implika­ cije: rad je »priroda« (bit) jednog odlikovanog bića — čov­ jeka. 634. obrađivati. sačinjavati ga. s druge strane. Sozialpolitik. prema njegovoj vlastitoj inherentnoj mjeri. K. čovjekovim odnošenjem. u »Zeitschrift f. 1947. uslov nezavisan od svih društve­ nih oblika. Predmetni svijet opstoji. koja je utemeljuje. ospoljenjem svojih suštinskih snaga. Obje se jednako radikalno podvrgavaju kritici s obzirom na svoj medij — građansko društvo. Objekat rada je već rezultat rada prošlih generaci­ ja. U toku je. u : U e b e r d i e p h i l o s o p h i s c h e n G r u n d l a g e n d e s W i r t s c h a f t s w i s s e n s c h a f t l i c h e n A r b e i t s b e g r i f f s. U Marcu­ sea cit. znanje je fakticiteta. g. konkretan svijet — svijet je spe­ cifičan i neponovljiv. Usp.§ 158. I još. II. da nije ograničen jednokratnim neposrednim odnosom. i Kultur u. Marcuse: » P h i l o ­ s o p h i e u. smatrao je Marcuse. g. pred­ metni svijet je zbilja čovjeka — čovjek jest time što sebe ozbiljuje u predmetu rada. No. u puninu svojih mogućnosti. Marx: »Kapital I. shodno tadanjoj postavci problema.« izd. Q. 1933. dalje voditi (. politi­ čka ekonomija i filozofija za Marxa nipošto nisu spoznaje istog reda. str. Jg. koje bivaju pro­ izvedene. VI/1937 (također u Kultur u.. str.proizvoditi')« (N. promijeniti. Marcuse tada ispostavio kao bit čovjeka i njegovo po­ vijesno ozbiljenje? Temeljnim smatra Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće«: bit čovjeka je u njegovu odnosu spram »općenite biti bića«. 69 Bd. T. str. ispostavljen u svojoj biti. T. 640). Van tog odnosa on je »o sebi«.« (N. 147). Q. k. Gesellschaft Ι): Η. Encyclopédie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse. nego može biće. kao u čitavoj novijoj filozofiji »pravi bitak«. str. vječita prirodna nužnost da se posreduje razmjena materije između čovjeka i prirode. već u sebi nosi revolucionarnu praksu«. izvesti. Utoliko je rad uvjet egzistencije svih bića. k r i t i s c h e T h e o r i e « . u određenost postavljene tek u čovjekovu radu. zbilje — za »umnost« u Hegelovoj filozofiji koja je. povijestan jer je proizveden radom. tako da je priroda uvijek već ljudska priroda. Sozialwissenschaft u. kon­ stitutivno je zbivanje zbilje kao njezino »proizvođenje« (Produzieren) u suprotstavljenom materijalu. 4 . Radom je posredovana priroda »o sebi« i ozbiljen čovjek »o sebi« tako da u predmetu svog ospoljenja jest »za sebe« — »u predmetu rada se slobodno ozbiljuje« (N. U tom smislu kasnije Marxovo određenje rada kao posredovanja čovjeka i prirode sadrži kvintesenciju svih njegovih uvida u fenomen rada: »Rad je kao tvorac upotrebnih vrijednosti. zat­ voren u sebe. Očitovanjem svoje biti. bivstvuje čovjek.) 3 prevladati njegovu neposrednu predmetnu određenost. (Dalje u tekstu ozna­ čeno s Ph. str. dobivena je »apstrakcijom« od faktičnog statusa postvarene predmetnosti (Ph.. str. da je: »Kritika političke ekonomije u sa­ moj sebi filozofijski utemeljena. 13 (dalje u tekstu označeno s Grund. Da­ kle. und k. des Arbeits­ begriffs).

' jed presijeca ljudske mogućnosti. nadživljuje pojedini događaj rada. obrnuto. umjesto da vlasništvo stoji u službi slobodne životne djelat­ nosti. One interpretacije koje odnos čovjeka spram predmet­ nog svijeta utemeljuju u sferi biotičkih potreba previđaju ontologijske implikacije sadržane u Marxovim tekstovima: povijesni bitak svijeta koji posreduje čovjek svojom biti — radom. kako je njegova kritika inspirirana težnjom za oživotvorenjem takve »zajednice« u kojoj bi one bile u jedinstvu — kako joj.totalitet' ljudskih ospoljenja života. kako smo ukazali. »Lišena svoje pune zbilje kao praksa. 4. koja se sa svojom egzistencijom neposredno stapa«. Q. Mar­ cuse otuđenost rada sabire u slijedeća određenja: 1. Q. bit čovjeka sredstvo njegove pu­ ke egzistencije. 47). 155). str.općem' događanju. Kako je u »fakticitetu«. N. str. 27. — »Pri radu treba nešto . des Arbeitsbegriffs. \. odnosno svojoj funkciji. 2.244 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I S A N S B R E V O L U C I J E 245 cuseu jedno od bitnih određenja rada u ontologijskom nje­ govu određenju. bogata mnogostranost predmeta biva reducirana na stvar. isto ta­ ko kao što je iz tog svijeta preuzeto u obrađivanje. Predmet se prisvaja kao puko posjedovanje. pa je odsutno ozbiljenje biti čovjeka: smisleno djelovanje iz cjeline tubitaka čovjeka. treba mu ospoljenje na predmetima koji su mu pretpostav­ ljeni i suprotstavljeni« (N. Ono na čemu se radi. Osamostaljuje se i postvaruje produkt rada koji se r odvaja od radnika. čovjek posreduje svijet u kome se zatiče time što mu vla­ stita egzistencija postaje upitnim predmetom. pa se nužno postvaruje i biće samog pro­ izvođača — njegov tubitak postaje njegovoj navlastitoj slo­ bodi uskraćena. str. robu — predmet postaje funkcija akumuliranja kapi­ tala.« (Grund. jednoznačno suprostavljajući obima »otuđeni rad«.) Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće« uk­ ljučuje i odnošenje spram vlastitog roda. »Za razliku od ži­ votinje. klasa tako da slučajna pripadnost porobljenoj klasi unapri. pro-izvođenje iz krila pri­ rode. na djelu »nebit« čovjeka? U ranim svojim studijama u intepretaciji Marxovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa i 5 ) Radi terminologijske jasnoće napominjemo da je Marcuse u povijesnotvornom značenju upotrebljavao promiscue izraze »rad« i »pro­ izvodnja«. što pripada . ono na što ona zapravo smje­ ra — prevladavanje »građanskog društva« — ostvarljivo je samo kao totalna revolucija. str. str.« ! Programatski zahtjev za ukidanjem privatnog vlasništva uk- . praksa »ekonomske dimenzije« podređu­ je i slobodnu praksu (sve sfere djelovanja postaju funkcija kapitala). meta nisu ekonomske ili političke krize. u preduzetom pokazivanju ontologijskih temelja rada. iako tubitak čov­ jeka nikad ne može počivati u posjedu samoga sebe i svo­ ga svijeta«. 18. dakle. Otuđeni rad nije rad (u punini ontologijskog značenja rada. koje za Marcusea. Naj autentičnija čovjekova potreba je da svijet u ko­ me se zatiče učini svojim i svoje vlastito bivstvovanje punim ljudskim bivstvovanjem: »Čovjek potrebuje . troše­ nje.proizaći što po svom smislu. des Arbeitsbegriffs. što se obrađuje biva urađeno u svijet rada. U njemu čovjekova egzistencija nije »sredstvo« ozbiljenja nje­ gove biti. (Grund. Dvodimenzionalnost rada — nužnost i sloboda. Kako Marx preduzima kritiku građanskog društva u obzoru biti čovjeka i njene otuđenosti — te je ova ontologijski formulirana kao rascijepljenost »egzistencije« i »esenci­ je«. sadržane u biti čovjeka: »čovjekov bitak je uvijek više od njegova danog tubitka (Dasein) — on nadilazi svaku moguću situaciju i upravo zato stoji spram nje u nedokidivoj diskrepanciji: diskrepanciji koja zahtije­ va trajan rad na njenom prevladavanju. 3. raz­ dvaja se i u razdvojenosti poklapa s društvenim položajem . U sklopu produkcije kapitala. 153). »Taj uvid unaprijed osuđuje svaku puku ekonomsku i političku reformu na neuspjeh.) Tok svijeta u zbivanju rada 5 ) proizlazi iz mogućnosti nadmašivanja zatečenog. zadanošću: on je »dokida« — čini je sredstvom svoje biti (usp. tuđa predmetna moć. koji izražava politička ekono­ mija. Čovjekova životna djelatnost stoji u službi vlasništva. involvira povijesnotvornost). da bi mogao ozbiljiti svoju bit. des Arbeitsbegriffs. Međutim. došla je ona dotle da u krajnjem smislu više nije rad« (Grund. nego »katastrofa biti čovjeka«. nego je.

638). sloboda. »Sociologija se bavi samo uvjetovanostima i utoliko ne is­ tinom . Kako se Kritička teorija osniva na tendencijama prev­ rata u prezentnom totalitetu građanskog društva. str. Odlučno je u tome da proces rada ne odlučuje ο tubitku (Dasein) čovjeka. kad se pozivamo na »zakonitosti« političke ekonomije. II Pošto je u radovima svoje rane faze Marxov nauk interpretacijski aktualizirao u njegovoj historijskoj usmjere­ nosti na prevladavanje građanskog društva te ga nastojao samo ontologijski precizirati. — Ph. str. No. T. doduše u duhu »fundamental­ ne ontologije«. str. da li su u tom interesu očuvane sloboda i sreća masa« (Ph. str. nego da bismo pokazali da je građansko društvo u svom totalitetu određeno ekonomskim odnosima. nego obrnuto: opće potrebe čovjeka ο procesu rada. 644). ostaje unutar filozofijske tradicije time što pomiruje suprotnosti u umskoj spoznaji. 643. 163). »Kritička teorija društva« iz­ ražava ovaj zaokret. Persistiranje društva kao sile nad individuumom. spoznaja. str. 638). und k. (Ph. čini se. . koja iskazuje zbivanje čov­ jeka zajedno sa zbivanjem svijeta i svijeta zajedno s čov­ jekom. nego samo još umna zbi­ lja sama« (Ph.246 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Z A T V O R E N I S V I J E T RADA I Š A N S E REVOLUCIJU 247 ljučuje (ne samo logički nego i izrijekom u Marxa) ukida­ nje otuđenog rada kojeg je privatno vlasništvo samo konsekvencija. Tradicionalna filozofija je i sa­ ma izraz otuđenja. str. oko destrukcije građanskog dru­ štva. I najistinitija filozofija — Hegelova. Marcuse je. otuda tu neistinitost treba prevladati tako­ đer samo van filozofije«. drugačije usmjerenje ekonomsko-društvenih odnosa. koje se nadaje u zbilji same produkcije.) Kritička teorija je kritika političke ekonomije. N. sreća od isprva apstraktnih pojmova postanu zbilja. tako reći. sloboda. Imanentna destrukcija gra­ đanskog društva. 642. Kritička teorija društva se distancira od filozofije — ne želi biti nova filozofija. Th. njegovo »ponovno fiksiranje kao apstrakcije nasuprot indivi­ duumu« samo prolongira nepoklapanje života zajednice s pu­ noćom ospoljenja života (usp. »Nije bitno to da je proces rada planski re­ guliran. ona se oštro distancira od svake sociologije koja računa s datostima. und k. tad će um. sreća biti nešto potpuno druga­ čije. Th. da »neobuzdana privredna sfera gospodari svim ljudskim odnosima. dobive­ na su apstrahiranjem od faktičnog statusa čovjeka u otu­ đenom svijetu i žive u apstraktnoj filozofijskoj sferi biti.) Građansko društvo je u centru interesa Kritičke teori­ je zbog njezinog nastojanja oko ozbiljenja filozofije u dru­ štvenom realitetu. Marcuse smatra da je sloboda iskazana filozofijom ap­ straktna sloboda te da ta neprilika »dolazi. 158. Ono što u prošlom znanju plaća danak društve­ noj koordinaciji tako i tako iščezava s društvom kojem je . . bitna za filozofiju. kako filozofija živi u otuđenju i od otuđenja. Međutim: »Prema kriti­ čkoj teoriji nema više nove teorije. smjeraju­ ći tako preko (trans) opstojećeg na buduće. ne činimo to radi »filo­ zofijskog« raščljanjivanja ekonomskih pojmova (usp. T. pa stoga. Q. i to u dvostrukom smislu: a) određenja uma. b) u sklopu otuđenja filozofija često uspostavlja kao bit čovjeka ono što nije ovisno ni ο čemu drugom jer jedino tako još je moguće participirati na autentičnosti i slobodi. pre­ duvjeti su umstvene zbilje — vodećeg principa Kritičke teo­ rije. nego kakav interes određuje reguliranje. (»Kad um. Oni će međusobno imati isto toliko zajedničkog koliko i asocijacija slobodnih ljudi s konkurentskim društvom proiz­ vođača roba«. a utopijsko istinski napredan elemenat. da je također sve neekonomsko sadržano u eko­ nomiji« (Ph. spozna­ ja. und k. Ph. ostajući ipak u okvirima Marxove misli i smat­ rajući je dostatnom za mišljenje povijesti. und k. moraliteta. und k. und k. Th. prevladavanje otuđenja ne može se poistovetiti s ozbiljenjem vrednota filozofije. Afirmativni odnos Kriti­ čke teorije društva spram filozofije proizlazi iz usmjereno­ sti Kritičke teorije na »ozbiljenje« filozofije: filozofija je re­ siduum humanuma u otuđenom svijetu. 631). smatrao pitanje povijesnosti svijeta apsolviranim s ob­ zirom na ontologijsko utemlejenje te je prešao na koncipi­ ranje neposrednijeg sudjelovanja misli na historijskom prev­ ratu sužavajući tematiku svojih spisa na destrukcione ten­ dencije građanskog društva. srećnosti. izva­ na u filozofiju. T. duha. str.

248

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE

249

koordinirano. Ne brine se ο tome Kritička teorija, nego ο tome da se ne izgube istine oko kojih se već trudilo prošlo znanje« (Ph. u. k. Th. str. 643). Temeljne postavke Kritičke teorije društva, kako je ona kao naziv i okvirni program deklarirana u citiranom članku »Philosophie und kritische Theorie«, smisleno nadovezuju na ontologijske implikacije Marxova nauka i na te­ meljni njegov impuls, što je, i jedno i drugo, Marcuse po­ kazao u ranijim spisima nastojeći da misli konkretno povi­ jesno angažirano: već supozicija da se historijsko zbivanje konstituira u biti čovjeka postulira sačinjanje takvih uvje­ ta egzistencije koji bi bili primjereni njegovim »navlastitim mogućnostima«. »Negativno« je u centru interesa Kritičke teorije s obzirom da sadrži takve manifestacije života koje pokazuju da se čovjek ne da svesti na opstojanje u »otuđe­ nom radu«. Ono je toliko akcentuirano radi što potpunijeg prezentiranja otuđene biti čovjekova bića, osakaćen ja raz­ ličitih sfera života i života u cjelini. Kritička teorija je, u perspektivi nadovezivanja na ranije spise, konkretizacija, hi­ storijski aktualan angažman misli u samoosmišljenju »nav­ lastitih mogućnosti«. Međutim, dok su kategorije ranijih Marcuseovih spisa: osmišljenje »navlastitih mogućnosti« i »odnos spram vlastitog roda« u kontekstu ontologijske in­ terpretacije povijesti i dokazivanja ontologijskog aspekta Marxova nauka, u »Kritičkoj teoriji« Marcuse napušta ontologijsku razinu mišljenja. Preispitivanje »navlastitih mogu­ ćnosti« čovjeka nije više u obzoru ontologijske eksplikacije. Kad formulira Kritičku teoriju — ontologijski rezultati ranije faze nekako su sačuvani i ukinuti u novom, »konkretnijem« htijenju. Tematika spisa koji slijede u osnovi je odre­ đena »programom« Kritičke teorije društva, koji implicira da se zadaća misli pred revolucijom iscrpljuje u sabiranju i raščlanjenju onih bitnih manifestacija života koje rebeliraju spram otuđenja. Zadatak se sada sastoji u pokaziva­ nju konkretnih, zbiljom otuđenja već priređenih kriterija koji istinski prevladavaju građansko društvo kao sidrište otuđenja. To je motiv radova kao što su: »Zum Begriff des Wesens« (Zeitschrift für Sozialforschung, 1936. god.), »Ueber den affirmativen Charakter der Kultur« (isti časopis, 1937.

god. — također u Kultur u. Gesellschaft, I ) , »Zur Kritik des Hedonismus« (isti časopis, 1938. god., također u Kultur u. Gesellschaft, I),te u knjizi »Eros i civilizacija« 1955. g. U spomenutom kontekstu su relevantne sfere života: folozofija, »kultura«, te proboji senzualnih težnji za puni­ nom života — življenog, neodgođenog i neukroćenog (hedo­ nistička etika i isticanje reperkusija koje izaziva potiskiva­ nje nagonske sfere, kako je to pokazao S. Freud). Kritička svijest spram opstojećeg sadržana je u filo­ zofijskom pojmu biti (Wesen). Izvorna dinamika iz koje izrasta filozofija, povijesni ciljevi implicirani u kritičkom suprotstavljanju realitetu, ispostavljanje bitnog za razliku od kontingentnog — sve to biva tokom predaje prikri to ta­ ko što pojmovi biti postaju formalnoopći pojmovi struktu­ ra. Za kritičko-etičku motiviranost općeg kao bitnog spram pukog empirijskog pojedinačnog, slučajnog, primjerna je Platonova filozofija. Razlučivanje općeg bitka od mnoštva istovrsnog ujedno je i razlučivanje istinskog od neistinskog, onog što može i treba biti od pukog opstojećeg. »Temeljni smisao Ideje je u άχαθ·6ν u tome što je tako kako prema svojoj vlastitoj mjeri može biti i k tom άχαλθ·όν se biće kreće« (B. des W. str. 3). Po svojoj navlastitosti čov­ jek je umno biće. Platon i Aristotel uviđali su da je navlastitost čovjeka neostvariva za one koji svoj život provode u mukotrpnom radu. Sankcioniranjem položaja robova i sta­ leža koji svoj život provode zbrinjavajući potrebe za održa­ nje vitalne egzistencije unaprijed je odsječena mogućnost ozbiljenja ljudske biti za sve ljude; ono je koncesija danom realitetu. Pa ipak, bit čovjeka ispostavljena je kao ono što po navlastitoj »mjeri« vrste treba biti — po njoj je odmje­ rena autentičnost svakog čovjeka kao čovjeka. » . . . čovjek je u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga ospobile da vodi ,dobar život', tj. život koji je što je više mogu­ će slobodan od mukotrpna rada, zavisnosti i nakaznosti. Po­ stići takav život znači postići .najbolji život': živjeti u skla­ du s biti ljudske prirode«. (Čovjek jedne dimenzije, V pog­ lavlje.) Tako je pojam biti bremenit tensijom fakticiteta i njegove negacije s obzirom na e n o što on po smislu treba biti.

250

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Z A T V O R E N I SVIJET RADA I

SANSE

REVOLUCIJE

251

No, filozofija apelira na ljudski um, a čovjek može participirati na umstvenom neovisno ο slučajnim, za svoju umsku bit nekonstitutivnim prilikama života. Tako je, npr., u Kanta, položaj sluge ili gospodara nebitna oznaka čovje­ ka koja označava njegove slučajne i vanjske prilike. (Usp. B. des W. str. 32.) U Hegela, umskom transcendencijom, ono što izgleda slučajno, nebitno, ne ostaje statično po strani, nego je karika u procesu u kome je ukinut neposredni bi­ tak ispoljenjem svoje biti. Sluga i gospodar su explicite uk­ ljučeni u tu dijalektiku — čak su i posebno apostrofirani — očituju impulse Hegelove filozofije, primljene iz zbilje vre­ mena, kad se ona trudi da uspostavi apsolutno znanje kao jedinstvo subjekta i objekta (Usp. Um i revolucija, str 113. i dalje). No, refleksija, u kojoj je neposrednost ukinuta i us­ postavljena kao posredovana, određenje je bitka samog, na­ ime bitka kao biti. »Nije čovjek onaj koji se sjeća biti, koji zahvaća suprotstavljeno mu biće, dokida njegovu lošu nepo­ srednost i iz spoznaje biti postavlja novo; naprotiv, sve se to u Hegela događa u samom umnom bitku, a čovjek uče­ stvuje u tom procesu samo kao spoznajni subjekt — ukoli­ ko je i sam umni bitak.« (B. des W., str. 22.) Medij filozo­ fije kao filozofije je transcendiranje fakticiteta umskom spoznajom, a ne promjena same stvarnosti. Filozofija živi u otuđenju i od otuđenja — da nema podvojenosti esenci­ je i egzistencije koju ona iskazuje izgubila bi svoj raison d'être. U ime ozbiljenja umskog, a u razlici spram filozofijske tradicije, Kritička teorija ne akcentuira čovjeka kao umno biće nasuprot slučajnim okolnostima života nego čov^ jeka kao »slobodnog i umnog stvaraoca (Schöpfer)« boljeg i srećnijeg života. (Usp. B. des W., str. 33.) I kultura je, posebice građanska umjetnost, čedo otu­ đenja. Ona transcendira mizeriju fakticiteta tako što u njoj žive vrijednosti koje ne surađuju na stvarnom životu dru­ štva. »Kultura je u svojim osnovnim karakteristikama ide­ alistička. Na muke izoliranog individuuma ona odgovara op­ ćom ljudskošću, na tjelesnu bijedu ljepotom duše, na vanjsko sužanjstvo — unutarnjom slobodom, na brutalan egoizam bo­ gatstvom vrline dužnosti.« (Ueber affirm. Charak. der Kultur, str. 62—63.) Tako kultura, prenoseći valere koji primarno ne

održavaju društvenu mašineriju proizvodnog rada, niti pak ona njima rezultira, nego su joj ponajčešće suprotni, poka­ zuje da se čovjek u svojoj ljudskosti ne da reducirati na otuđeni rad. Medij kulture je čulnost. Odatle proizlazi spe­ cifičnost njezine pripadnosti otuđenju. U društvu koje vi­ talne snage čovjeka troši na rad neodrživo je punokrvno proživljavanje čulnosti usmjerene na nešto što bi bilo inkompatibilno s predominacijom tehničkog uma, pa je kul­ turi dosuđena produševljena čulnost, oplemenjivanje, inti­ ma duše. »Ne radi se ο tome da čovjek živi svoj život, nego da ga živi tako dobro kako je to moguće.« (Ibidem, str 83.) A kulturom oplemenjen život je ono najviše na što kultura poziva i što može dati. Tako kultura i transcendira fakticitet i afirmativna je spram opstojećeg. Afirmativna je zato što vanjski uvjeti, ili njihova izmjena, nisu konstitutivni za unutarnju supstanciju čovjeka koju uspostavlja i od koje živi kultura. Oplemenjivanje čovjeka i produševljenje čulno­ sti, iako prezentira drugačije vrijednosti od onih koje repro­ ducira fakticitet — zbiva se u zbilji takvoj kakva jest. »Du­ boke i fine duše mogu biti i po strani od borbe za bolju budućnost ljudi, ili na krivoj strani. Duša se zaprepašćuje pred neumitnom istinom Teorije koja pokazuje nužnost pro­ mjene bijedne forme tubitka: kako može izvanjsko preinačenje odlučiti ο navlastitoj, unutarnjoj supstanciji čovjeka!« (Ibidem, str. 76.) U hedonizmu je ispoljena težnja za neodgođenom i življenom srećom. Utoliko je hedonizam protest ne samo spram fakticiteta — odgađanja ili uopće obezvređenja užitka na osnovu postulata organizacije i rada — nego i spram ide­ alističke kulture i etike. Dok kultura (u mediju umjetno­ sti) sublimira čulnost, idealistička etika je omalovažuje — samo ono što čovjek čini bez obzira na užitak, u punoj slo­ bodi i neovisnosti ο njemu, čak i trpeći, konstituira moral­ nost persone (npr. u Kanta). No hedonizam i »amoralna po­ buna«, iako relevantni za istisnko ljudsko društvo time što su u njima sadržani proboji istinitosti punokrvno proživ­ ljenog života, ostaju unutar opstojećeg — pomiruju indivi­ dualnu sreću s općom nesrećom. Ostajanje unutar danih,

252

;

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E

253

statički uzetih mogućnosti direktno se dade očitati iz normi hedonizma — npr. epikurejskog tipa. Tako ni pun procvat umjetnosti (pogotovo građanskog tipa), ni zamah participiranja društva na filozofijskim isti­ nama, a ni oživotvorenje normi hedonističke etike još ne bi značili bitno drugačiji svijet: sve su to tvorevine pripadne stvarnosti danog društva — izraz su otuđenja. Njihov digni­ tet je u transcendiranju fakticiteta, pa ih revolucionarna praksa mora respektirati samo s obzirom na njihovo significiranje jedne — spram građanskog društva i njegovih za­ konitosti — drugačije dimenzije čovjeka. III Analizu suvremenog industrijskog visoko razvijenog društva poduzima Marcuse u ovoj knjizi s obzirom na stvar­ ne šanse obrata (catastrophe) postojećeg; ona je preispiti­ vanje aktualnih snaga prizivanog revolucionarnog zbivanja. Knjiga ostaje u okvirima ocrtanog stremljenja Kritičke teo­ rije društva — kako po općoj intenciji pothvata tako i po kritičkom očitavanju društvenih promjena kojima je obilje­ žen suvremeni svijet. — Puko umanjenje pauperizma, sve veće niveliranje klasnih razlika, pa ni golu činjenicu preuzi­ manja vlasti od strane radničke klase ne može Marcuse, shodno smislu revolucije kako ga je fiksirao u svojim rani­ jim radovima, smatrati već i signumom prave destrukcije društva otuđenog rada. Svi nabrojeni fenomeni, široko rasp­ rostranjeni u suvremenom društvu imaju, po Marcuseu, fun­ kciju etabliranja svijeta otuđenog rada. š t o je temeljna poluga konsolidiranja postojećeg dru­ štva unutar samog sebe kad čak i organizacijske forme, koje su trebale poslužiti revolucionarnom zbivanju (vlast radni­ čke klase), postaju funkcija tog konsolidiranja i etabliranja? To je širenje proizvodnje roba u sve sfere života putem na­ metanja krivih potreba. Krivih zato što ekstenziviranje i in­ tenziviranje postojeće industrijske proizvodnje u visoko raz­ vijenim područjima prelazi razinu do koje je ono »racional­ no«. Riječ je ovdje ο »racionalnom« u tom smislu što je pu­ tem specijalizirane proizvodnje moguće efikasno, tj. uz krat-

ko potrebno radno vrijeme, podmiriti osnovne potrebe vital­ ne egzistencije i osloboditi slobodan puni život individuuma. Radnik se počeo dobro osjećati u otuđenju: prihvaćanje kri­ vih nametnutih potreba, izraženo u prijanjanju uz trku za stalno preticanje već postignutog visokog standarda, obilja i luksuza — plaćeno je cijenom manipuliranog života. Naj­ drastičniji vid manipuliranog čovjeka je život na rubu rata — pripreme za rat, pa i gurnutost u rat. Cak ni to ne ometa glatko funkcioniranje cjeline — i ovdje je rekompenzacija očuvanje i rast društva obilja. Manipuliranje se to lakše pod­ nosi što je manje transparentno izraženo: nastupa indoktri­ nacija, koja rezultira iščezavanjem individualnosti na račun masovnog konformizma (»da se voli, mrzi, dopada i djeluje u skladu sa oglasima«). Ona je temeljan, ali manje je transparentan izraz manipuliranja jer upravo njom se, putem name­ tanja potreba, osigurava konzumacija ekstenzivirane i inten­ zivirane proizvodnje, a time i opstojeća tendencija kao rast ad infinitum. Slobodno vrijeme također je inkalkulirano u nju: ono je zanimanje za proizvode i s proizvodima kapitala faze »konzumentskog društva« ili »društva obilja«. Uslijed imanentno strukturalnih promjena društva, ra­ dnička klasa nije više negatorska snaga opstojećeg. U proce­ su automatizacije pada učešće fizičkog rada u procesu rada, što rezultira kako sve manjim fizičkim iscrpljavanjem radni­ ka tako i predominacijom tehničkog kadra — dakle, iščeza­ vanjem klasičnog tipa radnika. Na drugom polu polarizacije društva iz perspektive XIX st. — u klasi vlasnika sredstava za proizvodnju, privatni vlasnik sve više je ovisan ο tehnici planiranja pa postaje jedva odredijiva meta u mraži save­ znih i regionalnih korporacija koje preduzimaju planiranje, naučnih instituta koji se brinu ο tehničkom napretku k sve većoj automatizaciji, i si. (usp. II poglavlje knjige). Struktu­ ralne promjene unutar društva, dakle, u znaku su depolarizacije društva na dvije antagonističke klase. Nisu usamljeni slučajevi učestvovanja radnika u tijelima koja rukovode pro­ izvodnjom poduzeća, pa čak i u programima investicija (usp. II poglavlje knjige). Dani tokovi su, kao strukture instrumentalno-tehničkog odnosa i rada, sve manje providni za svi­ jest proizvođača, pa sve više poprimaju karakter prirodnih

u biti. konstatacijom jednodimenzionalnosti suvremenog svijeta. Opstojeći poredak socijalizma je. Umjetnost je dostupna širokim slojevima: prisutni su . te analizira iščezavanje »druge dimen­ zije« u suvremenom industrijskom društvu. filozofiju etc. »podvojenost egzistencije i esencije«. po­ staje iracionalna i neznanstvena. g. pa čak i osvještavalo otuđenje bivaju apsorbirani u apsolutnoj orga­ nizaciji društva rada i obilja kojim ta organizacija ujedno i rezultira i održava se. no su. ranije genuino polje racionalne misli. koja pokazuje insuficijentnost onog što jest spram onog što može i treba biti. Philosophie. identificiranje opstojećeg kur­ sa tehnokratizacije društva (koji je samo izraz zbivanja rada u njegovim razvijenim stadijima) s ciljem komunizma. Svi oblici onog što je prije bilo negativno. odnosno njezina beznačajna ulo­ ga. go. čak njihove angažiranosti u rastu opstojećeg. 2. Široka rasprostranjenost i dominantan utjecaj poziti. uka­ zali smo.vremeni čovjek se suviše domestificirao u otuđenju da bi • umjetnost još mogla utjecati na stvarno disociranje (usp. vizma pokazuju slabljenje »negativne dimenzije« misli.kritische Soziologie' in den U. . Tome pogoduje izvršenje akta revolucije u industrijski nerazvijenim područjima. Položaj radničke klase u razvijenim industrijskim područjima više nije podoban za probijanje postvarene svi­ jesti i prevladavanje otuđenog rada. Konstatacijom slabljenja i nestajanja utjecaja domene negativnog. rebelirajuće u sklopu društva rada. No. (Usp. Suprotstavljanje zbilji trancsendiranjem i zbilje u sferi biti. dosuđuju onim komunističkim partijama u razvijenim industrijskim društvima koje nisu izgubile utjecaj u masama. konsolidiranja visoko razvijenog indu­ strijskog društva unutar samog sebe — te komponenti na osnovu kojih suvremeni socijalistički svijet još uvijek pri­ pada istom tom zbivanju slijede konsekvencije za programatsku orijentaciju zbiljskog prevladavanja otuđenog rada. kao filozo­ fijska formula samo su komplementarni elementi zbilje tak­ ve kakva jest. Ove prilike domestificiranja radnika u otuđenom svi­ jetu. Nije to zato jer »oplemenjivanje« kao djelokrug kulture. Marcuse to pokazuje opširno analizi­ rajući djelovanje umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu. Oni bi mogli biti kriteriji njezina nadilaženja samo ukoliko bi istini primjereni zbiljski život zajednice razriješio transcendentnu sferu biti. Tako konstelacija blokova objektivno navodi na mobilizaciju svih snaga na tehnologijski rast i odgađanje obrata postojećeg k »umjetnosti življenja«.) . »Meta­ fizička dimenzija.254 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 255 tokova. 6 ) Iz pokazanih komponenti zbivanja rada — apsorbiranja moći negativnog. u kojima se manifestiralo. Kako 6 ) Prigovor upućen Marcuseu da u svojoj kritici društva »pola­ zi od apstraktnog društveno-ćudorednog« koga su »idejni izvori djela romantičara« potpuno promašuje kontekst u kome Marcuse tematizira umjetnost. čak pod uvjetom da je ukinuto privatno vlasništvo nad sredstvi­ ma za proizvodnju — idejno odvodi od prevladavanja svije­ ta otuđenog rada i stvarno doprinosi njegovu konsolidiranju. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju« (VIII poglavlje knji­ ge). ulogu neradikalne »legalne opozicije« (usp. A. ili pak.tovo do iščezavanja.t a r filozofije same. karakteristična za suvremeno društvo. pozitivizmom se obrće u konformizam time što činjeničko postaje istinsko. Kon: »Weltan­ schauung u. Analiza funkcije umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu (kao i pokazano postvarenje u jeziku tog društva i pozitivističke tendencije u lingvistici) dana je iz perspektive smisla negativnog kako ga Kritička teorija vidi s obzirom na prevladavanje otuđenja.« u Deutsche Zeit­ schrift f. S. I. uto­ pija i nada. još uvijek i sam zbivanje otuđenog rada. i napori umjetnika da izraze odvajanje od opstojećeg. Marcuse nas suočava s problemom zat­ varanja svijeta rada u samog sebe. anuliranje te spram fakticiteta druge dimenzije. nije isto što i razrješenje. Spram fakticiteta društva rada ono negativno što se manifestiralo u filozofiji i umjetnosti nije samo sobom za Marcusea. Pozitivizam je abdikacija filozifije unu. I I I I poglavlje knjige). u slučaju Sovjetskog Saveza. 19fiß. već i model svijeta koji prevladava to društvo. No. S. II poglavlje ove knjige). uklapanje u tehnologijsku utrku s najrazvijenijim kapitalističkim zemljama — u oštrom tem­ pu koji nameće potreba bojne spremnosti i prestiža.

nova stratifikaciona ka­ rakteristika razvijenog industrijskog društva« 7 ). Marcuse apostrofira: »Sve dok su radnici afirmativna snaga i podupirači sistema dominacije.) ispod idejne razine Marcuseova tematiziranja suvremenog društva. Povijesni zaokret je u kontinuitetu s postignućima civilizacije samo utoliko što iskorištava njezina racionalna ostvarenja: tehni­ ka treba da postane »organon umjetnosti života«. prije nego u redistribu­ ciji bogatstva i izjednačenju klasa. podvrgavanje pitanju (što ga inkludira radikalizacija dijagnoze) tradicionalnih puteva i sredstava revoluci­ je — sve je to. tradicionalni putevi i forme.narod' (people). sami po sebi. Usredotočenost na »negatorsko« unu­ tar opstojećeg. Pokret kome je do zbiljskog revolucionarnog obrata mora se orijen­ tirati — idejno i u razradi svoje taktike — u biti suvremenog svijeta i na osnovu temeljnih karakteristika njegove dane faze. promijenio je svoju poziciju.256 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 257 je tehnologijski instrumentalni odnos spram prirode. neprimjereni totalitarnim tendencijama razvijenog industrij­ skog društva. sračunati na prevladavanje građanskog društva. te zatomljivanje drugačijeg mogućeg egzistiranja u osnovi otuđenog ra­ da. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove for­ mulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog prog­ resa bilo obrat opstojećeg. 1965. Uopće su. gotovo iščezavanja cijele te spram društvene stvarnosti druge dimenzije — i napokon. ističe Marcuse. zato jer gaje iluziju ο narodnom suverenitetu: ». i tako — njegovom otpornošću spram povijesne transcendencije (usp. Dakle. transformacija. f Međutim. 2. radni­ čki pokret ne može čekati na osvajanje cjelokupne političke i eko­ nomske vlasti kako bi tek tada uspostavio organizme samoupravlja­ nja koji mu omogućavaju da u kasnijim stadijima uravnoteži i ko­ načno eliminira utjecaj tehnokracije« — Praxis. nje­ ga neće izmijeniti. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj ljudi i dr. — to je prevladavanje opstojećeg mo­ guće samo kao prelom s danim kursom tehnologijskog ra­ sta. u prvom redu. apsolut­ na organizacija društva u realiziranju tog odnosa. ekstenziviranje pokorenja pri­ rode. dok samozadovoljno sabire varljive poene. na tragu Kritičke teorije. nego njegovo slamanje. i to. npr. Marcuseu da je uče­ stvovanje radnika u upravljanju poduzećima u razvijenim zemljama kapitalizma pogrešno ocijenio kao urastanje u postojeće ( » . . »Kvalitativna promje­ na bi bila prelaz u viši stupanj civilizacije ako bi tehnika bila modelirana i korištena za pacifikaciju borbe za život. Tako je za obrat pretpostavka »transcendencija unutar postojećih uvje­ ta«. ne naprosto kvantitativni rast predominantnog (znanstvenog i tehnologijskog) racionaliteta. Tu je. Marcuse i ostaje na stajalištu Kritičke teorije i implicite ga nadilazi. ni pro­ šireno učešće radnika u rukovođenju i profitu« (II poglavlje knjige). »oslobo­ đenje inherentnih mogućnosti« (što znači: razvoj proizvod­ nih snaga na sve široj osnovi. konstatacija slabljenja. kako 7 ) Utoliko su prigovori. Stoga životni standard u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja jer je izraz umjet­ no stvorenih potreba i rezultira zatvaranjem opstojećeg u samo sebe. br. upozorava Marcuse. Čime je. IV . IX poglavlje knjige). .) »ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu«. Povijesni napredak je. a kako je nametanje krivih potreba. kao usmjerenost k »pacifikaciji«. god. postao je ferment društvene kohezije. . ni djelomična nacionalizacija. Marcuse prekoračuje? »Pacifikacija egzistencije« — u ovoj knjizi (a i u prethodnoj knjizi Eros i civilizacija) apostro­ firan put izbavljenja iz samoperpetuiranja opstojećeg u nje­ govu tehnologijskom rastu i njemu imanentnoj »manipula­ ciji« egzistencijom čovjeka — inkompatibilna je s radom u ontologijskom njegovu značenju povjesnotvornosti. očito. S. Nadalje. U svakom drugom slučaju mu prijeti opasnost da samo kompletira opstojeće. Marcuseova analiza industrijski visoko raz­ vijenog društva nije samo očitavanje biti razdoblja s pozi­ cije zadobivene u ranijim spisima i artikulirane kao Kriti­ čka teorija. održavanje instrumentalnog odnosa kad više nije »racionalan«. te u tom smislu in­ doktrinacija i manipuliranje individuumom samo izraz nje­ gova prolongiran]a. ne može više biti programatsko geslo prevladavanja građanskog dru­ štva u njegovoj biti jer su to prerogativi njegova vlastita održavanja. ranije ferment društvene promjene. Malleta. pak. ostvarljiv pu­ tem radikalnog preloma s opstojećim instrumentalnim od­ nosom spram prirode koji konstituira svijet rada. nastanak no­ ve ideje Uma u teoriji i praksi« (IX poglavlje knjige).

Mnogo više je u pitanju. radu suprotan od­ nos spram prirode.čista forma' konkretne dru­ štvene prakse. ne govori eksplicitno ο »neotuđenom radu« niti izrijekom revidira svoje ranije pos­ tavke. instrumentalna. u interpretaciji. Da »pacifikacija« nije pojam kojim Marcuse slučajno barata i koji se radu može kontrapolirati tek sporadično. a »pacifikacija« sugerira napuštanje kako subjektnosti tako i predmetnosti rada uopće. društva. Pojam »proiz­ vodnje« ne može više razgraničiti od novovjekovnog »aktivizma« — od usmjerenosti na dominaciju prirodom.) rezultat jednog ishodišnog načina »razumijevanja prirode«.prirodne' hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusobni odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao jedinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama. kao ospoljenje bitnih čovjekovih snaga jest »sačinjanje«. da »osbolođenje inherentnih mogućnosti ne izražava više povijesnu alter­ nativu«. slobode etc. nego da terminologijski pokriva jedan sasvim drugačiji. Dominacija i manipuliranje čovjekom — njegova podređe­ nost tehnološkom aparatu nerazdvojno je vezana za domi­ naciju prirodom. Shodno stanovištu da društveni sklop proizlazi iz logosa. a ni jedna s dru­ gom tek naknadno u suradnji. otuđeni rad proizlazi iz obzora posredovanja prirode tehnologijskim racionalitetom. No. des W. Svi­ jet rada i dominacije ima svoje daleko idejno-historijsko is8 ) Kad je u Marcuseovim ranijim radovima analiza fenomena fi­ lozofije bila poduzeta isključivo iz perspektive imanentnih suprotnosti. dakle. a subjekt se odnosi prema svome svijetu mjerenjima i opažanjima podobnim kvantificiranju 8 ). »mijenja­ nje«. priroda je sazdana prema subjektu. ne da domisliti ono što zapra­ vo njegovu misao pokreće — prevladavanje samog izvora otuđenja. U njemu Marcuse pokazuje rad kao aspekat tehničkog odnosa spram prirode. vidjeli smo. istina. Jer. rad kao sama subjektnost čovjeka. očito je iz VI poglavlja ove knjige. kako smatra da je razvijeni oblik rada (suvreme­ no visoko razvijeno industrijsko društvo. manipuliranje itd. filozofija u ovoj knjizi nije preispitivana samo kao fe­ nomen društva — ono rebelirajuće negativno unutar njega — nego je ona interpretacijski zastupljena i kao komponen­ ta artikuliranja »određenog načina razumijevanja i organi­ ziranja« prirode. Nije samo Descartesova filozofija dovedena u vezu s destruktivno-konstruktivnim odnosom spram prirode. (Descartesov dualizam uključuje svoju negaci­ ju — res cogitans je srodna res-extensa — tj. pa i samog Marxa) da tehnika i zna­ nost nisu neutralne spram svoje upotrebe. Ovo ne navodimo tek radi pu­ kog registriranja kontinuiteta ili diskontinuiteta u Marcuseovoj misli. npr. ne može otuđenom radu suprotstaviti. Na izbavljenje od otuđenog rada obratom u biti ra­ da samog upućeje i često naglašavanje — tokom cijele knji­ ge — da je pretpostavka slobode destruiranje ideje uma kao moći. Dok je znanost oslobodila prirodu od inhe­ rentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih za kvantificiranje. »Formalizacija i funkcionalizacija su prije svake primjene . fi—8).. B. tj.« Apstraktni rad. kao ranije. a kao konsekvenciju tog odnosa čitav sklop građanskog društva (dakle. za čitavo usmjerenje obrata nebitno. — u prvom planu su. u svojim ranim radovima pridaje značenje. Tako. samo sloboda mišljenja kao korelat njegove faktične neslobode* (usp. — Znanost je u samoj sebi tehnologijska. dakle. sad je za njega otuđenje. direktivnog značenja. Marcuse. Marcuse ističe pripadnost Descartesove filozofije strukturiranju svijeta po modelu Galilej­ ske znanosti. Anticipirajmo: radikali­ ziranjem problema rada pozicija Kritičke teorije društva po­ staje nedostatna jer se u okvirima Marxove misli. pri neproblematiziranoj biti povijesti. Marcuse presudno utvrđuje (za razliku od većine marksista. iz zaključnog poglavlja. Indirektno redefiniranje ranijeg stava ilustrira i navedena formulacija. Descartesove filozofije bili drugi aspekti: »Individuumu kome je do naj­ veće mogućne istinitosti i sigurnosti građanske prakse ostaje. zapra­ vo. koje se u filozofiji reflektiraju tako da je ona residuum hum a n u m a . »dalje-vođenje« — »pro-izvođenje« predmetnog svijeta. društvo je oslobodilo ljude od . . i otuđeni rad ako je u ovom lo­ gičkom slijedu još uopće moguće ontologijski razlučiti otu­ đeni rad od rada). proizvod­ nju kao povijesnotvorno posredovanje prirode. str. čak i onaj koji je ranije pozitivno ozna­ čio kao »proizvodnja«. npr. Drugim ri­ ječima: svaki rad.258 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 259 mu Marcuse.

20. represiji i spekulativnom i utopističkom karakteru negativ­ nog mišljenja. j u n a 1967. kaže Marcuse. (Piatons Lehre von der Wahrheit. Mit einem Brief ueber den Humani­ smus«.260 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZVTVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 261 9) hodište u formuliranju općeg kao istinskog nasuprot empi­ rijskom kontingentnom. Ono implicite sadrži korekciju i onih Marcuseovih pos­ tavki iz ranije faze po kojima se povijest zbiva iz biti čov­ jeka — iz njegove usmjerenosti na ostvarenje boljeg i srećnijeg života. 76). Znanje prvih uzroka je.« (»Die Frage nach der T e c h n i k ' u »Vortraege u. s jedne strane. naime. u dominaciji. str. no samo je jedan od mogućih »na­ čina« konstitucije svijeta10»). u VI poglavlju). već kao čista teorija. najefikasnije i najizvjesnije jer raspolaganje uzro­ cima znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. pretpostavka prevladavanja r a d a je bitno drugačiji odnos spram svega što jest — pacifikacija. dakle i rad jest »projekat u rea­ lizaciji«. k a o npr. po našem mišljenju.. nereflektiranu Marcuseovu supoziciju sugeriraju sve one navedene temeljne postakve s obzirom na povijesno zbivanje svijeta. 10) Utoliko je u pojmu »projekat«. kategorija povijesnosti — jer tehničko-instrumentalni odnos. Heideggera zadu­ žuje Marcusea svojim određenjima tehnike koja proizlaze iz refleksije ο bitku suvremenog svijeta i povjesnosti bitka. Projekt koji transcendira opstojeći projekt treba da ovog pogodi u njegovim bazičnim tendencijama. g. izd. »osvjetljenja« stvari iz primarnog odnosa koji ih čini onim što jesu i da jesu — očituje bliskost. s druge.) Misao M. Određenja tehnike pogađaju novovjekovnu konstela­ ciju uvijek istog.. nego o b r n u t o : eksperimenat je ude­ šen zato što je fizika. Za­ čudno je da Marcuse uopće dopušta asociranje svoje misli sa Sartreovom (elemenat »slobode« i »odgovornosti« u pojmu »projekt«. 33). filozofija prom a t a r a n a iz aspekta njezina sudjelovanja u konstituciji opstojećeg svijeta). no ne jednakog uvjeta svjetovanja svijeta — da u »svjetlu bitka već stoji svako polaženje od bića i povratak njemu«. u nadvladanom hostilitetu prirode.« Ili: »Nije novovjekovna tehnika eksperimentalna zato što postavlja a p a r a t u r u za ispitivanje prirode. u impli­ citnoj svjetovnoj povijesti bitka koju n a m kao. a.: »Tehnika nije puko sredstvo. organiziranja«). Heideggerova misao nije prisutna u ovoj knjizi samo kao uvid u jedno od obilježja suvre­ menog svijeta! 9a ) U vrijeme revizije teksta prijevoda knjige i teksta Pogovora p o z n a t o n a m je da se u »Der Spiegel« od 12. misli M. posezanja za jednim od različitih načina razumijevanja. — Otud »pacifikacija« nasuprot »dominaciji« nad prirodom i čovjekom — dakle nasuprot radu. Citirano određenje povijesnog projekta navodi još na jedan zaklju­ čak. B. na žalost. u povodu Marcuseova eseja »Repressive Toleranz«. Aufsaetze«. Sartrea. eksperimenat je udešen za ispitivanje da li se priroda javlja u tom postavu i kako se javlja. Značenje »povijesnog projekta« u Marcusea podrazumijeva da bivstvovanje svijeta kao povijesnog nije jednoobrazan tok: obzor u kome se otvara smisao bića svagda je već sadr­ žan u određenosti svijeta.. g. odno­ sa u kojem se zapravo otvara smisao bitka (»način razumi­ jevanja. — Vidi . usmjerenosti u kojoj se sabiru sve povijesne borbe. Bern. 1954. Odatle slijedi da Marcuse ne 9) Bliskost Heideggerovoj misli je. Instruktivno je i određenje koje je Marcuse dao »po­ vijesnom projektu« — u ovoj knjizi jednom od centralnih pojmova s obzirom na problematiku povijesti. Heideggera. Kad Heidegger izričito govori ο novovjekovnoj tehnici (neke od tih tekstova spominje Marcuse samo usputno. I iz ovog određenja proizlazi da rad nije više Marcuseu. Neske. »Opseg mogućnosti« se pokazuje. organiziranja i transfor­ miranja realiteta. 1967. pretpostavlja misao »svjetovanja« svijeta. više razlike negoli bliskosti s filozofijom J. str. F r a n c k e Verlag. P. porijekla njegove artikulacije. kao i ve­ likog odjeka Marcuseovih radova među zapadno-njemačkim studenti­ ma (Marcuse = »studentski prorok«) navodi Marcuseov stav ο nje­ govom učitelju: »Heidegger je jedini koji misli« (str. k a k o mu Marcuse pridaje značenje. Tehnika je jedan način razotkrivanja. str. Suhrkamp. koje ne bi uopće mogle naći mjesta u Kritičkoj teoriji kao orijentaciji (tehnički odnos spram prirode k a o ishodište r a d a . 23. 29. kao znanje ο općem. 32. postav prirode u tome da se ona predstavi kao unaprijed proračunljiv odnos energija. des W. »Povijesna praksa rezultira iz određenog izbora. to je uvijek u okviru centralne tematike njegove misli: povjesnosti bitka i zaborava bitka. Primarni izbor određuje opseg mogućno­ sti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogu­ ćnosti inkompatibilne s njim« (VIII poglavlje). nasuprot ra­ nijoj njegovoj orijentaciji. Odatle je u logosu dominacije kontinuitet zapadnjačke misli. Marcuseovo određenje »povijesnog projekta« kao ishodnišnog odnosa čovjeka spram realiteta — dakle. ali i svi religijski i etički ideali (usp. Tako izvore treba potražiti još u Aristotela i dalje u prošlosti. Određenja tehnike. i to nesumnjivu. 104).

Beitraege zu einer Phaenomenologie des Historischen Materialismus. U ovoj temeljnoj tezi da je povijest po pro-izvodnji (a ne obrnuto pro-izvodnja po povijesti). Prva obuhvaća njegove radove prije formuliranja Kritičke teorije i radova u okviru njezina programa u »Zeitschrift f. a duh je istinita samosvijest i zato mu je predmet identitet subjekta i objekta — svijest kao svijet. prošlost i budućnost kao njegova vlastita zbilja i istina — apsolutna ideja je atemporalna. Duhu su. nego se tezi reflektira. U skladu s tim je to da je za Marcusea neproblematičan pojam rada u Mar­ xa. (Usp. medij apsolutnog znanja Hegelove filozofije. sabire se doseg Marcuseove misli tog razdoblja. Analogno prihvaća od Heideggera više transcendentalno esencijalni niveau problematike nego povijesno pitanje ο istini bitka. etc. sadržano je u Hegelovoj filo­ zofiji u osnovi odnosa apsolutnog i objektivnog duha.l o g i k a . posredovanje s drugim kao konstituens njegova pojma). Naprotiv: a p s o l u t i z i r a j e d a n . Vlastiti Marcuseov misaoni razvoj instruktivno nas upućuje na potrebu kritičkog promišljanja Marxove misli. d o m i n a n t n o novovje­ kovni odnos čovjeka spram prirode — odnos rada (iazgrađivanje u sebe zatvorenog bitka ο sebi. u Philosophische Hefte. nema kamo preći. god. — ne prelazi od spoznavajuće i djelatne svijesti k objektu k a o novo ozbiljenje. koja utemeljuje objektnost objekta u razotkrivanju njegove biti iz bitka ο sebi putem razlikovanja spram drugog i sintetičkog obje­ dinjavanja određenja sviješću. Slijedeće su implikacije pojma života inherentnog filozofaji apso­ lutnog znanja. m e đ u t i m . 2) odnos čovjeka spram samog sebe zahvatanjem i ozbiljenjem svojih navlastitih mogućnosti. niveau »Sein und Zeit«-a. Život je svijest n a s p r a m svijetu u zadanosti pro-izvođenja. Marcuse je pokazao da je pro-izvodnja (rad) osnova Hegelove ontologije. Nadaju se baš zato što je to jedna od najboljih i samoj Marxovoj misli najadekvatnijih inter­ pretacija. te vice-versa: da se misao po­ vijesno revolucionarno konkretno angažira.. može još samo sve ispostavljati u od­ nosu spram svoje istine: jedinstva subjekta i objekta. tj. Otud impuls: od Heideggera k Marxu.264 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RAĐA I ŠANSE REVOLUCIJE 265 Obje se nadaju i u vlastitoj Marcuseovoj. je sačinjanje istine same ο onom što je zbilja. U toj 13 ) Radi razjašnjenja ove ocjene rezimirati ćemo u k r a t k o te­ meljna Marcuseova interpretacijska uporišta u Hegels Ontologie. razvojne etape u Marcuseovoj misli. To argumentira ispostavljanjem apsoluta kao pro-izvodnog života. osmišljenje. u kratkim ob­ risima već prikazanoj. kao i to da apsolutum Hegelove filozofije u njegovu va­ ženju prolongira preko granica građanskog društva 1 3 ). Ona se u cjeli­ ni dade rezimirati kao domišljanje biti povijesne prakse proizašlo iz nastojanja da se osmisli revolucija i uputi na radikalnost povjesnotvornosti. apsolutno znanje je osvi­ ješteno posredovanje subjekta i objekta koje je zbilja samog zbiva­ nja priredila — ono se uvijek već zbiva pa je pretpostavka apsolutnog znanja svjesno odnošenje života (čovjeka) spram predmetnog mu svi­ jeta. 1928. iz njegovog ranog perioda. posredovani rad dade prevladati jed­ nostavnim. kao konstituens života zajednice. Ovaj prvi aspekat je sadržan u Hegelovoj ontologici. vječna je i zato apsolutna sadašnjost. kako se prezentirala svojom transcendentalnom analitikom tubitka i temporalnom ekspli­ kacijom njegova bitka — dakle prije radikaliziranja pitanja istine bitka u dimenziji povijesti. no istovremeno i legitimnost uzimanja u obzir Heideggerove misli. specijalizirani.) U Hegels Ontologie Marcuse je pokušao pokazati da je već Hegelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti. etc. To ostaje izvan Marcuseove refleksije. Sozialforschung«. No. po našem miš­ ljenju. i u mnogo strože izvedenoj interpretaciji. H e g e l o v a o n t o . samo kao mišljenje (ontologija. stalno prezentne ujedno sadašnjost. i utjecaj Heideggerove misli prve faze. i pri­ kriva i iskazuje svjesnu p r o i z v o d n j u kao temeljan uvjet bivanja svih bića. koje već djeluje na tom niveau. nadalje. koji zna apsolutno. Odlučujuće je u svemu da mu se zadatak povijesnog mišljenja postavljen i Marxom i Heideggerom uopće može postaviti. u mediju duha kao zbilj­ ske svijesti. S obzirom na dosadašnji opus. n e u t e m e l j u j e i uopće n e sadr­ ži mogućnost različito artikuliranih svjetova. na osnovu kojih Marcuse smatra da je već He­ gelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti: 1) odnos čovjeka spram predmetnog svijeta. Samosvijest. kojim je proizvođenje. .) o po­ vijesti. interpretaciji ranih Marxovih radova. Prikriva utoliko što apsolutno znanje. na žalost. tri su. U njoj je središnje djelo »Hegels Ontologie«. bilo u vidu nanovo poduzete intrepetacije Marxa bilo u ne­ koj drugoj formi koja bi strože poštovala povijesno mišlje­ nje. prirode. Prije Kojèvea. Zahvatanje navlastitih mogućnosti čov­ jeka. Ontologija rada mu je do­ statno utemeljenje povjesnosti zato što nekritički prihvaća Marxov nep-i roblematizirani pojam r a d a samog — slijedi Marxa u pretpostavci da se razvijeni.

s jedne strane. utoliko što je sam taj smisao bio sagledan unutar povijesno već ar1 tikuliranog. naovamo — sadržava. Naše teme. pak. po kojoj paci­ fikacija ima značenje iskonske. s obzirom na nagonsku sferu..) Napuštanje ontologijske razine mišljenja. kako smo već napomenuli. s druge strane. 1966. 1955. iako smisleno nadovezuje na pret­ hodnu ontologijski utemeljenu poziciju — očituje prelom i razgraničava prvu etapu od druge. Raspravljajući ο metapsihologiji S. logična posljedica ove prve etape utoliko što se. samo koincidira s poetsko-kontemplativnim odnosom. pret­ hodnim interpretacijskim osiguravanjem Marxove konkretno povijesno angažirane misli s obzirom na smisao povijesti — povijesno mišljenje činilo kao nešto što u njegovoj povijesnosti ne treba više tematizirati. Zato istosmjernost Erosa i Thanatosa može biti samo aspekat nove ideje uma. ovom implicitnom redefiniranju prvotne pozicije nedostaje spomenuto produbljenije utemeljenje. 6. Predgovor od 1960. god. a. Freuda. No. te po pokazivanju akutnosti problema zatvaranja svijeta rada u samog sebe. god. a očitovanje je humanuma kao temelj­ na misaona okosnica Kritičke teorije. za . Posljednja etapa Marcuseove misli je u znaku reper­ kusija prerano napuštenog. ovaj kri­ terij. pretpostavljamo.266 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 267 Kritička teorija je. Kad bi bili dovede­ ni u izvorniju vezu s temeljitije promišljenom povijesnošću — pojmovi »pacifikacija« i »igra« bi. ali zatomljene težnje huma­ numa (Eros i civilizacija) ili naprosto značenje suprotstav­ ljanja aktivizmu tehnologijskog odnosa spram prirode (Čov jek jedne dimenzije). Novu ideju uma je nagovijestio u poeti1 čko-kontemplativnom odnosu spram prirode u »Eros i civili­ zacija« tematizirajući metapsihologiju S. da je tehnologijska zbilja i moć proizvoda rada nad čovjekom — u biti realiza­ cija subjekta u objektu (usp. »Pacifikacija« kao telos povijesno novoga ostaje pomalo u clair 14 ) Ο tome usporedi naš članak: »Može li se Freuđovom me· tapsihologijom utemeljiti povijesnu budućnost?«. nedovoljno promišljenog osigu­ ravanja svjetovno-povijesnih pretpostavki (što je valjalo uči­ niti u I etapi) te u isključivom usredotočenju na konkretni tretman (što je učinio u II etapi). popri­ mili puniju i odlučniju dimenziju negoli je ova predominantna u dosadašnjoj Marcuseovoj interpretaciji. a u ok­ viru suvremene misli pri/<samom vrhu najznačajnijih knjiga uopće. uvid da je pretpostavka obrata »nova ideja uma«. Freuda. pak. Marcuse kriterij nerepresivne civi­ lizacije iskazuje u jedinstvu Erosa i Thanatosa. a nije bezuvjetno istovetan s njime. No. knjiga koja je pred nama jedno je od najznačajnijih marksističkih djela. Posljednja etapa Marcu­ seove misli — izražena počev od prvog izdanja »Eros i civi­ lizacija«. Marcuseovi proboji iz svijeta rada takvi su kakvi jesu. god. a ne njezino utemeljenje 14 ). Međutim. Na osnovi njih. obscure-u i u »Čovjek jedne dimenzije«. BRANKA BRUJIĆ . (Otud preusmjerenje danog ukazivanjem na ono što u njemu rebelira. »Um i revolucija«).

123 6. Negativno mišljenje: poražena logika protesta . Novi oblici kontrole 21 2.' aïjt. . Pokoren je nesretne svijesti: represivna desublimacija 67 4. . . Zaključak Pogovor: Branka Brujić — Zatvoreni svijet rada i šanse revolucije . . SADRŽAJ: Uvod Paraliziranje kritike: društvo bez opozicije . Od negativnog k pozitivnom mišljenju: tehnolo­ ška racionalnost i logika dominacije 140 7. Zatvaranje političkog univerzuma 36 3. Povijesna sveza filozofije 9. Jednodimenzionalno društvo 9 1. Zatvaranje univerzuma rasuđivanja 90 Jednodimenzionalna misao 5. Obrat oslobađanja 10. Trijumf pozitivnog mišljenja: jednodimenzional­ na filozofija 162 Šanse alternativa 191 209 228 239 8.

fr . Mostar o e I >' I · I r ι V Ι . izdavačko preduzeče. Sarajevo Za izdavača Ahmet Hromadžić Tehnički urednik Ahmed Muhamedagić Korektor Milica Ristić Štampa: »Rade Bitanga«.Herbert Marcuse ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE Izdavač »VeSelin Masleša«. ) .

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful