BIBLIOTEKA

LOGOS

Uređuju: M. Čaldarović, dr M. Filipović, dr I. Focht, dr B. Ibrahimpašić, dr V. Jokanović, dr A. Krešić, N. Smailagič, dr V. Sutlić, dr Lj. Tadić i A. Šarčević

HERBERT MARCUSE

Odgovorni urednik: Dr VANJA SUTLIĆ

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
RASPRAVE Ο IDEOLOGIJI RAZVIJENOG INDUSTRIJSKOG DRUŠTVA

Naslov originala ONE DIMENSIONAL MAN Studies in the Ideology of Advanced Industrial Society by Herbert Marcuse Beacon Press Boston, 1964.

POSVEĆENO
Prevela: BRANKA BRUJIĆ

INGI

IZRAZI ZAHVALNOSTI Moja žena je, u najmanju ruku, djelomice zaslužna za stavove izražene u ovoj knjizi. Beskrajno sam joj za­ hvalan. Moj prijatelj Barrington Moore, Jr., uvelike mi je pomogao svojim kritičkim primjedbama; u diskusijama s njim tokom niza godina ja sam izoštrio svoja shvaćanja. Robert S. Cohen, Aron J. Mayer, Hans J. Meyerhoff i David Ober čitali su rukopis u raznim fazama i pružili dragocjene primjedbe. The American Council of Learned Societies, the Louis M. Rabinowitz Foundation, the Rockefeller Foun­ dation i the Social Science Research Council produžili su mi dotacije, koje su uveliko olakšale dovršenje ovih ras­ prava.

iza opće-razabrane prijetnje izvana — za Za­ pad s Istoka. koja bi mogla zbrisati čovječanstvo.UVOD PARALIZIRANJE KRITIKE: DRUŠTVO BEZ OPOZICIJE Ne služi li prijetnja atomskom katastrofom. da se sučeli s izazovom. veće i bolje per­ petuiranjem ove opasnosti. očuvanju baš onih snaga koje perpetuiraju ovu opasnost? Napori da se spriječi ovakva ka­ tastrofa zasjenjuju traženje njenih potencijalnih uzroka u suvremenom industrijskom društvu. Jednako općeprihvaćena je potreba za spremnošću da se živi na rubu opasnosti. Odbrambena struktura olakšava život većem broju ljudi i proširuje čovjekovo gospodarenje prirodom. nenapadnuti od javnosti jer su u dru­ gom planu. . Ovi uzroci ostaju ne­ određeni. nerazotkriti. njihovo za­ dovoljenje podstiče biznis i opći prosperitet pa se cjelina pojavljuje kao samo utjelovljenje uma. U takvim okolnostima naša sredstva masovne ko­ munikacije nemaju mnogo poteškoća kad prodaju posebne interese za interese svih razumnih ljudi. Mi se prepuštamo mirnoj proizvodnji razornih sredstava. Političke potrebe društva postaju individualne potrebe i aspiracije. Pokušaj da se dovedu u vezu uzroci opasnosti s nači­ nom na koji je organizirano društvo i na koji ono organizira svoje članove namah je konfrontiran s činjenicom da razvi­ jeno industrijsko društvo postaje bogatije. a za Istok sa Zapada. školovanju za odbranu koje deformira branitelje i ono što oni brane. usavršavanju rasipanja.

a k a k o ona u Marcusea označava temeljni smjer »transcendiranja postojećeg«. zbog uče­ stale upotrebe. 2. Postojeće društvo raspolaže ustanovijivim kvantitetom i kvalitetom in­ telektualnih i materijalnih sredstava. jezično ne dozvoljava opisno prevođenje. Da bi identificirala i odredila moguć­ nosti optimalnog razvoja. ili pervertirane mogućnosti za poboljšanje bitnih ljudskih okol­ nosti.Mogućnosti« moraju biti unutar 1) Termine »transcendentan« i »transcendencija« upotrebljavani u cijeloj knjizi u empirijiskom. 'Naše društvo je karakterizirano upokorenjem centrifugal­ nih društvenih snaga tehnologijom. tako različita od represije koja je karakterizirala prethodne. danas ne operira s pozicije prirodne i tehničke nezrelosti. kritičkom smislu: oni označavaju ten . Prema tome. To znači da je razmjer dominacije dru­ štva nad pojedincem takođe neizmjerno veći nego ikad prije. Postojeći na­ čin organiziranja društva je procijenjen spram drugih mo­ gućih načina za koje se smatra da pružaju bolje šanse za olakšanje čovjekove borbe za opstanak. naime. Kritička teorija mora demonstrirati objektivnu vrijednost tih sudova. Teorija društva prin­ cipijelno polazi od takva apstrahiranja koje ne prihvaća dani univerzum činjenica kao konačan kontekst valjanosti. da može i treba biti učinjen vrijednim življenja. Ova represija. te da se ispitaju nji. Ovu r i j e č nismo prevodili stoga što bismo je adekvatno mogli samo opisno prevesti. on je a pri­ ori teorije društva i iz njegova neprihvaćanja slijedi (što je sasvim logično) neprihvaćanje same teorije. njegov mir je održavan konstantnom prijetnjom rata. š t o su mjerila takve kritike? Zacijelo. Njegova produktivnost je destruktivna za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti. a demonstra­ cija se mora odvijati na empirijskim osnovama. »Pacifications u Marcusea znači: smiraj egzistencije u umirenju b o r b e z a o p s t a n a k .10 UVOD UVOD 11 Pa ipak je to društvo u cjelini iracionalno. prev. Kritička teorija analizira društvo . To je. Mogućnosti (inte­ lektualne i materijalne) suvremenog društva su neizmjerno veće nego ikad prije.) problem se javlja u dva uporišta u kojima analiza implicira vrijednosne sudove: 1. pre­ ciznije. Dio cilja kritičke teorije suvremenog društva jest da se istraže korijeni tih razvojnih tokova. Tako je svaka kritička teorija društva od početka konfrontirana s problemom povijesne objektivnosti. već s pozicije snage. Ovaj *) »Pacify« i »pacification« nemaju u Marcuseovoj upotrebi značenje nasilnog umirenja vanjskim snagama..i hove povijesne alternative. njegov rast ovisi ο represiji realnih moguć­ nosti za pacifikaciju*) borbe za egzistenciju — individualne. nacionalne i internacionalne. što bi ova riječ mogla aso­ cirati s obzirom na smisleni kontekst Pax Romana. Kako mogu ta sredstva biti upotrijebljena za optimalan razvoj i zadovoljenje indivi­ dualnih potreba i sposobnosti uz minimum tegobna rada i mizerije? Teorija društva je povijesna teorija. Sud da u danom duštvu postoje određene moguć­ nosti za poboljšanje ljudskog života i određeni putevi i sred­ stva za realiziranje tih mogućnosti. kritička teorija mora apstrahirati od postojeće organizacije i korištenja sredstava društva i od rezultata ove organizacije i korištenja. a ne terorom. analiza koja transcendira činjenice na osnovu njiho­ vih pritomljenih i negiranih mogućnosti. (Op. Ovaj sud je u osnovi svih intelektualnih napora. vrijednosni sudovi imaju udio. s obzirom na njegove upotrijebljene i neuopotrijebljene. i to na dvostrukoj bazi: nadmoćnom efikasnošću i porastom život­ nog standarda. manje razvijene stupnjeve našeg društva. Teorija društva je suprotna svoj metafizici na temelju rigorozno povijesnog ka­ raktera trascendencije l ). koji među raz­ ličitim mogućim i aktuelnim modima organiziranja i kori­ štenja raspoloživih sredstava pružaju najveće šanse optimal­ nog razvoja? Pokušaj da se odgovori na ova pitanja uključuje s po­ četka niz apstrakcija. a povijest je domena šansi u domeni nužnosti. to. određena povijesna praksa je ocijenjena spram svojih vlastitih povijesnih alter­ nativa. Sud da je ljudski život vrijedan življenja ili.

koji poražavaju ili opovrgavaju svaki protest preduzet u ime povi­ jesnih mogućnosti slobode od rada i dominacije. uzmiče ideja ο kvalitativnoj promjeni pred realis­ tičkim pojmovima ο neeksplozivnoj evoluciji. kritička analiza ustrajava u insistiranju da je neophodnost kvalitativ­ ne promjene tako urgentna kao nikad prije. kritika je bačena natrag na visoki stupanj apstrak­ cije. To su još uvi­ jek osnovne klase u kapitalističkom svijetu. po svemu sudeći. koja pokreće efikasnost i rast. izrađujući prve koncepte alternativa. U onoj mjeri u ko­ joj tehnički progres osigurava rast i koheziju komunističkog društva. Teorijski koncepti rezultiraju društvenom promje­ nom. No. čovječanstvo na rubu uništenja. opadanje pluralizma. U odsutnosti aktera i akcija društvene promjene koje bi se dale demon­ strirati. kako rezultat tako i pretpostavka ovog ostvarenja. »zadržavati«. izručenost misli. koja je. Vrednote vezane za alternati­ ve postaju činjenice kad su povijesnom praksom prevedene u realitet. Integraciju suprotnosti. Iz toga slijedi da apstrahiranje od postojećih institucija mora biti izraz neke zbiljske tendencije — tj. Sažeta komparacija između formativnog stupnja teo­ rije industrijskog društva i njezine sadašnje situacije može pomoći da se pokaže kako je izmijenjena osnova kritike.12 UVOD UVOD 13 dohvata analiziranog društva. govore suprotno. U vrijeme svog nastanka. Sjedinjenost porasta produktivnosti i porasta destrukcije. sporazumijevanje biznisa i radnika unu­ tar jake države. proširen na cio sistem dominacije i koordinacije. Tehnički progres. ponekad čak »apsorbiranje«. one moraju biti odredljivi ci­ ljevi prakse. »ograničavati«. Ovo sputavanje*) društvene promjene je. koje u danom društvu »premašuju» postojeći univerzum zbivanja i akcije u smjeru povijesnih alternativa (realnih mogućnosti). novi način čovjekove egzistencije. vrednota i fakata. čini se. svakom od njegovih članova. tran­ sformacija tih institucija mora biti stvarna potreba stanov­ ništva koje potpada pod njih. kritika industrijskog društva je. »obuhvaćati« i »obuzdavati«. najkarakterističnije ostvarenje razvije­ nog industrijskog društva. *) Kako »contain«: znači i »sadržavati«. Ta povijesna medijacija se zbivala u svijesti i političkoj akciji dviju velikih klasa koje su se suprotstavljale jedna drugoj u društvu: buržoazije i proletarijata. č a k i najempirističkije analize povijesnih alter­ nativa poprimaju izgled nerealističke spekulacije. nastojeći da bar približno izrazimo sabiranje oba značenja u jednu riječ. u prvoj polovini devetnaestog stolje­ ća. zadobila konkretnost u povijesnoj medijaciji te­ orije i prakse. potvrđu­ je opće prihvaćanje nacionalnog cilja. perzistencija bijede uprkos bogatstvu bez presedana — konstitu­ iraju optužbu koja nije nimalo pristrana. novo usmjerenje proizvodnog procesa. u feoriji i praksi. . već samo nje­ gov nusprodukt: iracionalna je sama njegova zamašna raci­ onalnost. lišava kritiku same njezine osnove. Jzgleda da je savremeno društvo u stanju da obuzda društvenu prom­ jenu — kvalitativnu promjenu koja bi ustanovila bitno dru­ gačije ustanove. Teorija društva se bavi povi­ jesnim alternativama koje obitavaju u danom društvu kao subverzivne tendencije i snage. a preda­ nost njima stvari ličnog (ili grupnog) preferiranja. dencije. Pa ipak: da li ta odsutnost opovrgava teoriju? Uprkos činjenicama koje. a kako je izraz »containment« u ovoj Marcuseovoj knjizi najčešće u kontekstu: sadržanost mogućnosti za transcendiranje postojećeg i i s t o v r e m e n o njihovo zadržavanje unutar granica postojećeg — to smo ga slobodno prevodili sa: »spu­ tavanje«. mi­ sao i akcija. možda. Nema više tla na kome se sastaju teorija i praksa. razvitak ka­ pitalizma je izmijenio strukturu i funkciju ovih dviju klasa tako da one više nisu akteri povijesne transformacije. stvara takve oblike života (i moći) koji pomiruju snage koje se suprostavljaju sistemu. U ovom aspektu 'razvijeno industrijsko društvo kon­ frontira kritiku sa situacijom koja. U naj­ razvijenijim područjima suvremenog društva bezobziran inte­ res očuvanja i poboljšanja institucionalnog status quoa sje­ dinjuje prethodno antagonističke snage. Kome je potreb­ na? Odgovor je konstantno isti: društvu kao cjelini. potreba i dane usmjere­ nosti. č a k ako ovi pobrojeni elementi nisu raison d'être ovog društva. dvopartijski sistem. nade i straha odlukama postojećih moći.

od svog neposrednog k svom pravom interesu. u još jednom smislu — time što se širi na manje razvijena i. No. konstituens predvidljive budućnosti. Još je smislena distinkcija istinske i krive svijesti. Naporedo s porastom integracije industrijskog dru­ štva. »klasa«. Vacuum poga­ đa i samu teorijsku strukturu jer su kategorije kritičke teorije društva bile razvijene tokom perioda u kome je po­ treba za odbijanjem postojećeg i njegovim prevratom bila in­ korporirana u akciji utjecajnih društvenih snaga. jedna uz drugu — i čak jedna u drugoj. Ona mora biti povijesna pozicija u tom smislu što mora biti zasnovana na sposobno­ stima danog društva. negiranje pozitivnog. Analiza je centrirana oko razvijenog industrijskog dru­ štva. izgleda. Pokušaj da se ponovo zadobije kritička intencija tih ka­ tegorija i da se razumije kako je njihova intencija bila anulirana društvenim realitetom odpočetka se javlja kao regres od teorije povezane s povijesnom praksom na apstraktnu speku­ lativnu misao: od kritike političke ekonomije na filozofiju. ove kategorije gube svoju kritičku konotaciju i tendira­ ju tome da postanu deskriptivni. Možda neki slučaj može promijeniti situaciju. Naprotiv. Upravo ovu potrebu postojeće društvo uspijeva potisnuti u onoj mjeri u kojoj je sposobno za »snabdijevanje dobrima« u sve masovnijim razmjerima upotrebljavajući. Ova neizvjesna situacija uključuje još fundamentalniju neizvjesnost.14 Ü V O D UVOD 15 Ovo društvo nije manje iracionalno i manje podobno kritici time što ga ogromna većina stanovništva prihvaća i što joj je nametnuto da ga prihvaća. ni katastrofa neće donijeti promjenu ako poimanje onog što se zbiva i onog što je zapriječeno ne preokrene svijest i ponašanje čovjeka. »porodica« označavali su sfere i snage koje još nisu bile inte­ grirane u dane uslove — označavali su sfere napetosti i kon­ tradikcije. pa. U tom društvu proizvodni aparat tendira tome da postane totalitaran utoliko što de­ terminira ne samo društveno potrebna zanimanja. Naporedo s tim. ma kakvi preduvjeti za preokret mogli egzistirati: — oni su upotrijebljeni tako da ovaj bude spriječen. • . prinuđena da proslijedi s pozicije »izvan«. Moderno industrijsko dru­ štvo je upravo ekspanzivan identitet ovih suprotnosti. Treba da ljudi dođu do toga da je sagledaju i da nađu put od krive ka istinskoj svi­ jesti. individu­ alnih i društvenih potreba. kritička teorija ne raspolaže os­ novom za transcendiranje ovog društva. Suočena s totalnim karakterom ostvarenja razvijenog industrijskog društva. Te kate­ gorije su bile bitno negativni i kritički pojmovi koji su odre­ đivali aktualne suprotnosti u evropskom društvu devetnaes­ tog vijeka. Slično tome.' Ne mislim da može biti dat jasan odgovor. Totalitarna tendencija ovih kontrola potvr­ đuje se. efektivnih i ugodnijih formi društvene kontrole i dru­ štvene kohezije. vještine i stavove već i individualne potrebe i aspiracije. (2) da postoje snage i tendencije koje će moguće slomiti ovo sputa­ vanje i revolucionirati društvo. zavaravajući ili operacionalni termini. pozicija teorije ne može biti pozicija puke spekulacije. Tehnologija služi postavljanju novih. pravog i neposrednog interesa. Κ tome će prispjeti samo ako je oživotvorena potreba da se promijeni njihov način života. znan­ stveno pokoravanje prirode za znanstveno pokoravanje čov­ jeka. to je sistem koji a priori determinira kako proizvod tog aparata tako i opera­ cije koje mu služe i proširuju ga. u kome tehnički aparat produkcije i distribucije (sa sektorom automacije u porastu) ne funkcionira kao zbir-total pukih instrumenata koji mogu biti izdvojeni od njihovih društvenih i političkih učinaka. odbijanje. kako pozitivnog tako i negativnog. na predindustrijska područja svijeta.1 Prisutne su obje tendencije. tako. čak. U to­ me i jest srž problema. kako produktivnih tako i de­ struktivnih tendencija u društvu. Ali ova distinkcija mora biti osnažena. »individuum«. »privatan«. Ovaj ideologijski karakter kritike proizlazi iz činjenice da je analiza. '»čovjek jedne dimenzije« će odpočetka do kraja oscilirati između dvije kontradiktorne hipoteze: (1) da je razvijeno industrijsko društvo kadro sputati kvalita­ tivnu promjenu. pri tome. Već je i sama kategorija »društvo« izražavala oštar sukob društvene i političke sfere — društvo kao antagonističko državi. On tako čini zastarjelom suprotnost privatne i javne egzistencije. Prva tendencija je dominantna.

glavni program. U svom odvijanju projekat oblikuje sve rasuđinje i akciju. po­ litika i ekonomija se u medijumu tehnike stapaju u svepri­ sutan sistem koji guta. Zacijelo. The Modem Corporation and Private Property. ne isključujući oglase. po tome što proizvodi sličnosti u razvitku kapi­ talizma i komunizma. i opisan materijal ο tehnologiji i društvenoj promjeni. Možda se najupečatljivija evidencija može dobiti jednostavno gledajući televiziju ili slušajući radio. publikacija AFL-CIO-a * ) : Automation and Major Technological Change. Tehnologija kao takva ne može biti izolirana od upotrebe u koju je stavljena. J. a u toku nekoliko dana. refe­ rata Privremenog nacionalnog ekonomskog komiteta 76-og kongresa: Concentration of Economic Power. ο znan­ stvenoj organizaciji. neprekinuto u trajanju jednog sata. -& Moja analiza je centrirana oko tendencija u najrazvi­ jenijim suvremenim društvima. — U tu kategori­ ju spadaju: The Hidden Persuaders. Produktivnnost i potencijal rasta ovog sistema stabiliziraju društvo i sadržavaju tehnički progres unutar strukture dominacije. Za dalje raspravljanje vidi poglavlje VIII.) . sve alternative. one govore dovoljno glasno. Kultura. A kad. To je jedan od više »projekata« — »projekt« realizacije 2 ) . on tendira tome da postane eksklu­ zivan i da determinira razvoj društva u cjelini. posljednji stupanj u realizaciji specifičnog povi­ jesnog projekta — iskustva. Jt * American Federation of Labour i Congress of Industrial Organisations (Up. ništa više.16 UVOD UVOD 17 a. Whytea. projekat postane operativan u temeljnim in­ stitucijama i odnosima. transformacije i organizacije pri­ rode kao pukog materijala podređivanja. Ovaj izbor rezultira iz igre dominantnih interesa. On anticipira specifične mode transformiranja i iskorišćavanja čovjeka i prirode i odbacuje druge mode. The Status Seekers. The Organization Man Wiliama H. Ja ocrtavam te ten­ dencije i pružam neke hipoteze. ili suzbija. ostavljene da govore same za sebe. No. U obimnoj sociološkoj i psihološkoj literaturi sakupljen je 2 ) Termin »projekte naglašava elemenat slobode i odgovornosti u povijesnoj determinaciji: on povezuje autonomiju i kontigenciju. a mijenjajući povremeno stanice. Kao tehno­ loški univerzum. rijetko sam davao posebne referencije. Ima prostranih područja unu­ tar i izvan tih društava gdje ne prevladavaju opisane tenden­ cije — rekao bih: još ne prevladavaju. nedostatak teorijske analize u ovim radovima ostavlja pokri­ vene i zaštićene korjenove opisanih okolnosti. želeo bih naglasiti vitalan značaj rada C. U tom smislu je izraz upotrijebljen u djelu Jean-Paul Sartrea. Cooka. pretjerivanja ili žurnalističkog tretmana. Raspravljajući ο poznatim tendencijama razvijenog in­ dustrijskog društva.* Način kojim društvo organizira život svojih članova uključuje prvobitan izbor među povijesnim alternativama koje su determinirane naslijeđenom razinom materijalne i in­ telektualne kulture. prev. Ima veći broj neideoloških analiza ο činjenicama — poput Berle i Means. takođe publikacija u News and Letters i Correspondence u Detroitu. korporacijskom preduzimanju. ο pro­ mjenama karaktera industrijskog rada i radne snage itd. intelektualnu i materijalnu kulturu. tehnolo­ ško društvo je sistem dominacije koji je djelotvoran već u pojmu i konstrukciji tehnike. Wrighta Millsa i studija koje su često loše primljene zbog simplifikacije. jedanput. razvijeno industrijsko društvo je politički univerzum. 4| Ne može više — u suočenju s totalitarnim karakteris­ tikama ovog društva — biti prihvaćeno tradicionalno shva­ ćanje ο »neutralnosti« tehnologije. The Waste Makers Vancea Packarda. isto tako. Tehnološka racionalnost je postala politička racionalnost. The Warfare State Freda.

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO .

Slobode misli. Takvo društvo može s pravom zahti­ jevati prihvaćanje svojih principa i institucija i reducirati . uhodana.1. Može se poneg­ dje zažaliti da ovaj tehnološki poredak također uključuje po­ litičku i intelektualnu koordinaciju — no. ipak je to razvoj koji obećava. Prava i slobode koji su bili vitalni faktori u počecima i ranijim stupnjevima industrijskog društva prepuštaju se vi­ šim stupnjevima tog istog društva: oni gube svoje tradicio­ nalno opravdanje i sadržaj. što može biti razumnije nego obuzdavanje individualiteta u mehanizaciji društveno potrebnih. Kad su postali instituciona­ lizirani. ograničenje prerogativa i nacionalnih suvereniteta koji koče internacionalnu organizaciju sredstava. no bolnih izvedbi. reguliranje slobodne kon­ kurencije među nejednako opremljenim ekonomskim subjek­ tima. demokratska nesloboda. čini se. Zaista. Neovisnost mi­ sli. sve spo­ sobnije da zadovolji potrebe pojedinaca posredstvom načina na koje je organizirano. produktivnije korporacije. razumna. autonomija i pravo na političku opoziciju lišeni su svoje bazične kritičke funkcije u društvu koje je. NOVI OBLICI KONTROLE U razvijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava ugod­ na. govora i savjesti su bile — upravo kao slobodna inicijativa koju su proizvele i zaštićivale — bitno kritičke ideje sačinjene da bi nadomje­ stile zastarjelu materijalnu i intelektualnu kulturu jednom produktivnijom i racionalnijom. To je znamen tehničkog progresa. ove slobode i prava su dijelili sudbinu društva u ko­ me su integralni dio: ostvarenje ukida premise. Kako sloboda od nužde — konkretna supstancija svake slobode — postaje realna mogućnost tako slobode pripadne stanju niže produktivnosti gube svoj sadržaj. koncentracija individualne inicijative u efektivnije.

iznad. Potrebne su nove forme realizacije koje odgovaraju novim mogućnostima društva. koji mu nameće strane potrebe i strane mogu­ ćnosti. Sama struktura čovjeko­ va egzistiranja bi bila izmijenjena. Kao sloboda da se radi ili gladuje. To je cilj unutar mogućnosti razvijene industrijske ci­ vilizacije. oslobođenje od svakodnevne borbe za egzistenciju. Zaista. može se održati i osigurati samo kad uspije mobilizirati. 62. 63. čini se da nema razloga — bar što se tiče životnih potreba — da bi se proizvodnja i raspodjela odvijala posredstvom takmičarske konkurencije individual­ nih sloboda. Ona tako sprečava izbijanje efi- kasne opozicije protiv cjeline. dodjeljujući interese. novinskih listova. i s onu stranu bilo kakvih posebnih individualnih ili grupnih interesa. već bi je omo­ gućavala. Takvi novi oblici mogu biti indicirani samo u negativ­ nim određenjima jer bi ona significirala negaciju dominan­ tnih formi. Ova produktivnost mobilizira društvo u cjelini. također. neterorističku. U ovoj mjeri u kojoj svijet r a d a u sebi nosi mašinu i. blagodat. prema tome. kontrola nad njim bi mogla biti i centralizirana. Slično tome. ona je uklju­ čivala mukotrpan rad. »svrha« tehnološkog racionaliteta. Gola činjenica da fizička (samo fizička?) moć ma­ šine nadmašuje moć pojedinca i bilo koje posebne grupe po­ jedinaca čini mašinu najefikasnijim političkim instrumentom u svakom društvu u kome je bazična organizacija — organi­ zacija mašinskog procesa. No. politički smjer može biti pre­ okrenut. . Slobodna inicijativa već od početka nije bila. Savremeno industrijsko društvo pokazuje da je dose­ glo stupanj na kome »slobodno društvo« ne može više biti adekvatno određeno tradicionalnim terminima ekonomskih. 1 ) Političke snage se danas potvrđuju svojom moći nad mašinskim procesom i tehničkom organizacijom aparata. već zato jer su suviše važne da bi bile svedene na tradicionalne forme. Tehnološki proces mehanizacije i standardizacije bi mogao osloboditi individualnu energiju za još neispisanu do­ menu slobode s onu stranu nužnosti. Jer »to­ talitaran« ne znači samo terorističku političku koordinaciju društva već. Kad čovjek ne bi više bio prisiljen da se potvr­ đuje na tržištu kao slobodan ekonomski subjekt. U uslovima po­ rasta životnog standarda nekonformizam sa sistemom izgleda kao društveno nekoristan. čini se da je mala razlika da li porast zadovoljenja potreba ostvaruje autoritaran ili neautoritaran sistem. Politička sloboda bi značila oslobođenje individuuma od politike koju oni sad stvarno ne kontroliraju. ko­ ji bi bio njegov vlastiti. neizvjesnost i bojazan za veliku većinu stanovništva. »sila protuteže« itd. od zarađi­ vanja za življenje. političkih i intelektualnih sloboda. ipak. iščezavanje te vrste slobode bi bilo jedno od najvećih ostvarenja civili­ zacije. Ako bi proizvodni aparat mogao biti organiziran i usmjeren spram zadovoljenja vitalnih potreba. Tako bi ekonomska sloboda značila oslobođenje od ekonomije — od nadređenosti ekonomskih snaga i odnosa. Takva kon­ trola ne bi priječila individualnu autonomiju. Ovo ne zbog toga što su te slobode postale beznačajne. čovjek bi bio oslobođen svijeta rada. mehaniziranje on postaje potencijalna baza za novu slobodu čovjeka. i društva u industrij­ skom razvitku. određeni sistem proizvodnje ili raspodjele koji ne isključuje »pluralizam« partija. zanatstvenu i mehaničku produktivnost raspoloživu industrijskoj civiliza­ ciji. u cjelini. Ne pogoduje totalitarizmu sa­ mo određena forma vladavine ili načela partije već. u materijalnu i intelektualnu kulturu. Pa. ekonomsko-tehnološku koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potre­ bama. U tom pogledu. u po­ stojećem djeluje suprotan smjer: aparat nameće svoje eko­ nomske i političke zahtjeve za odbranom i ekspanzijom u rad­ no vrijeme i slobodno vrijeme. Suvremeno industrijsko društvo tendira totalitari­ zmu na osnovu organizacije njegove tehnološke baze. tim više što on uključuje osjetne ekonomske i političke reperkusije i prijeti glatkom funkcio­ niranju cjeline. bio bi slobodan da upotrijebi autonomiju u životu. Vla"da razvijenih industrijskih društava.22 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 23 opoziciju na raspravljanje i proizvođenje alternativnog pro­ gramiranja politike unutar status quoa. moć mašine je bitno samo nagomilana i projektira­ na moć čovjeka. također. intelektualna sloboda bi značila restauraciju in­ dividualne misli koja je sada apsorbirana u masovnoj komu1) Pogledaj str. organizirati i eksploatirati tehničku.

zadovoljenje i čak karakter ljudskih potreba iznad biotičke razine.24 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M Ë N Z I O N A L N O DRUŠTVO 25 nikaciji i nametnutom mišljenju. tad. ovakva sreća nije okolnost koju treba podržavati i štititi ako ona služi tome da se blokira razvoj njegove sposobnosti da raspozna zarazu cjeline i da prione uz šanse za ozdravljenje. agresiju. stanovanje na postignutom stupnju kulture. U tom smislu su ljudske potrebe povijesne potrebe. No. njihov odgovor na to pitanje ne može biti prihvaćen kao njihov vlastiti. Većina predominant­ nih potreba za relaksacijom. njegove potrebe i za­ htjev za njihovim zadovoljenjem jesu predmet bezkompromisnih kritičkih mjerila spram postojećeg. Uvijek je bio preduvjetovan intenzitet. Nerealističan ton ovih propozicija ne indicira njihov utopistički karakter već jakost onih snaga koje priječe njihovu realizaciju. kako onih nesublimiranih tako i onih sublimiranih. Na osnovu gornjeg proizlazi da nikakav tribunal ne može s pravom prisvojiti prerogative da odluči koje potrebe treba da budu razvijene i zadovoljene. oni mogu biti određeni samo u (većoj ili ma­ njoj) kontradikciji spram postojećih. »Krive« su one koje su individuumu nametnuli posebni društveni in­ teresi u njegovu obuzdavanju: potrebe koje perpetuiraju mukotrpan rad. mogu postati čovjekove vlastite potre­ be. Jedine potrebe čiji je zahtjev za zadovo­ ljenjem neumanjiv jesu vitalne potrebe — ishrana. tj. Ο usmje­ renosti predominantnih društvenih institucija i interesa ovisi da li će mogućnost da se nešto čini ili pusti. 54. 55. ova činjenica treba da bude raščinjena kako u interesu onog sretnog indi- viduuma tako i u interesu onih čija je bijeda cijena zado­ voljenja ove sreće. Svako takvo sudište je krivo iako naša osuda ne rješava pitanje: kako mogu lju­ di koji su objekt efikasne i produktivne dominacije sami kreirati uslove slobode? 2 ) 2 ) Pogledaj. značila bi ukidanje »jav­ nog mnjenja« skupa s njegovim tvorcima. u razmjeru u kome društvo za­ htijeva represivan razvoj individuuma. Takve potrebe imaju društveni sadržaj i funkciju koji su predodređeni izvanjskim moćima nad kojima individuum nema kontrole. . — one ostaju to što su bile od početka: proizvo­ di društva u kome dominantan interes zahtijeva potiskivanje. Zadovoljenje ovih potreba je preduslov za realizaciju svih potreba. ma kako da se on identificira s njima i nalazi u njima zadovoljstvo. za svako iskustvo koje ne prihvaća preovlađujuće društvene interese kao vrhovni za­ kon misli i ponašanja — postojeći univerzum potreba i za­ dovoljenja je činjenica koja treba biti preispitana s obzirom na istinitost i krivost. razveseljavanjem. Sud ο potrebama i njihovu zadovoljavanju pod datim uvjetima uključuje mjerila prioriteta — mjerila u odnosu na optima­ lan razvoj čovjeka. reproducirane i učvršćene uslovima egzistiranja. mizeriju i nepravdu. progresivno reduciranje rada i siromaštva općevaljani kriteriji. odjeća. Sred­ stva su proračunljiva. Istinitost i krivost su potpuno povi­ jesne. ponašanjem i konzumcijom prema oglasima — da se voli i mrzi ono što drugi vole i mrze — spada u tu kategoriju krivih potreba. No. Razvoj i zadovoljenje takvih potreba su heteronomni. No. Rezultat je. Zadovoljenje takvih potreba može u najvećoj mjeri ugoditi čovjeku. dok im se nameću stavovi i dok su objekt manipuliranja (sve do i samih instinkata). Mada takve potrebe. euforija u nesrećnosti. prisvoji ili odbaci postati potreba. Za svaku svijest i savjest. Koje sudište može po­ lagati zahtjev na to da bude autoritet odlučivanja? U posljednjoj instanci. samo u konačnoj analizi. Treba razlikovati istinske od krivih potreba. Dominacija represivnih potreba je kompletirana činje­ nica prihvaćena u ignoranciji i porazu. iznad toga. kad su i ako su oni slobodni da daju svoj vlastiti odgovor. str. oni ne variraju samo u odnosu na područja i stupanj razvoja već. također. pa je njihova objektivna zasnovanost povijesna. Sve dok su ljudi spriječeni u tome da budu autonomni. pitanje koje su istinske. uživa ili uništi. Najefikas­ nije i najotpornije oružje protiv oslobođenja jest nametanje materijalnih i intelektualnih potreba koje perpetuiraju za­ starjele forme borbe za egzistenciju. svih ljudi. »Istina« i »krivost« potreba određuju objektivne uslove utoliko što su univerzalno zadovoljenje vi­ talnih potreba i. pod optimalnim korištenjem raspoloživih materijalnih i intelektualnih sredstava. Kao povijesni kriteriji. a koje krive potrebe moraju riješiti sami individuumi.

tehničkije i totalnije. Spontana rep- rodukcija čovjeku nametnutih potreba ne zasniva autonomi­ ju.26 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 27 Sto represivno upravljanje društvom postaje racio­ nalnije. Naše insistiranje na dubini i efikasnosti kontrola je spremno na prigovor da uvelike precjenjujemo moć sred­ stava masovne komunikacije u nametanju mišljenja i da bi ljudi. postale vla­ stite potrebe pojedinca. osjećali i zadovoljavali potrebe koje su im sad nametnute. to je manje mo­ guće zamisliti sredstva i načine kojima bi ljudi mogli slo­ miti svoje sužanjstvo i zadobiti vlastito oslobođenje. no on nije ni potpuno relativan. optimalan cilj je nadomješta­ nje krivih potreba istinskim. na- . a razvoj ove svijesti je stalno priječen predominacijom potre­ ba i zadovoljenja. Raspon izbora.Produktivnost i efikasnost tog dru­ štva. nije odlučan faktor u određenju stupnja ljudske slo­ bode. izgleda. što su. Namet­ nuti um cijelom jednom društvu jest. na potrebi da se održe takve varljive slobode kao što su slobodna konkurencija pri upravljanim cijenama. Kri­ terij slobodnog izbora nije nikad apsolutan. napuštanje represivnog zado­ voljavanja. — No. ona samo svjedoči ο efikasnosti kontrole. slobodan izbor ro­ ba u koje su utisnuti znakovi različitih tvornica i patenata. kad oni svi čitaju iste novine — tad ovo asimiliranje ne indicira nestanak klasa. s druge strane. — tj. da pre­ okrene suvišno u potrebu i destrukciju u konstrukciju. odlu­ čna razlika je u niveliranju kontrasta (ili konflikta) između datog i mogućeg. Da li je stvarno moguće razlučiti sredstva masovne komunika­ cije kao instrumente informacije i razonode i kao agense ma­ nipulacije i indoktrinacije? Automobil kao nonsens i pogod­ nost? Grozote i komfore funkcionalne arhitekture? Rad za nacionalnu obranu i rad na zaradu korporacije? Privatno za­ dovoljstvo i komercijalnu. Slobodan izbor u širokoj raznolikosti potrošnih dobara i usluga ne significira slobodu ako ta dob­ ra i usluge podržavaju društvenu kontrolu nad životom rada i tjeskobe. Objekcija promašuje ono bitno. ako podržavaju alijenaciju. između zadovoljnih i nezadovoljnih potre­ ba. samo čisto teorijska. već razmjer u kome svi slo­ jevi društva učestvuju u potrebama i zadovoljenju što slu­ že očuvanju postojećeg. zacijelo. Upravo društvene kontrole insistiraju na svemoćnoj potrebi za proiz­ vodnjom i konsumcijom suvišnog. slo­ bodna štampa koja samu sebe cenzurira. paradoksalna i skandalozna ideja. produktivnije. Ljudi poznaju sebe u svojim robama. u velikim razmjerima. kad crnac posjeduje Ca­ dillac. Specifično obilježje razvijenog industrijskog društva jest uspješno zagušivanje onih potreba koje treba da budu oslobođene — oslobođene također od onog što je snošljivo. njegova sposobnost da uvećava i širi udobnost. Proces uvijek nadomješta jedan sis­ tem preduvjetovanja drugim. potrebi za zaglupljujućim radom kad on više nije nužnost. što se isplati i što je ugodno jer podržava i odrešuje destru­ ktivnu moć i represivnu funkciju društva izobilja. Ljudi ulaze u ovaj stadij kao dugotrajno predeterminirani primaoci. Upravo tu takozvano izjednačenje klasnih razlika poka­ zuje svoju ideološku funkciju. raz­ mjer u kome ta civilizacija transformira svijet objekta u produžetak čovjekova duha i tijela — dovodi u pitanje sam pojam alijenacije. Kad se radnik i njegov upra­ vitelj raduju istom televizijskom programu i posjećuju ista mjesta okupljanja. te političku korist involviranu u porastu stanovništva? Ponovno smo konfrontirani s jednim od najmučnijih aspekata razvijene industrijske civilizacije: racionalnim ka­ rakterom iracionaliteta. već što može biti izabrano i što izabire pojedinac. U najrazvijenijim područjima suvremenog društva je prevođenje društvenih potreba u individualne tako efikasno da je razlika među njima. Slobodno biranje gospodara ne dokida ni gospodare ni robove. kad se tipkačica isto tako atraktivno dot­ jeruje kao kćer njena poslodavca. sami po sebi. Pod vladavinom represivne cjeline sloboda može posta­ ti moćan instrument dominacije. na potrebi za takvim na­ činima relaksacije koji olakšavaju i prolongiraju ovo zaglupljivanje. Sve oslobođenje ovisi ο osviještenosti ο sužanjstvu. Ono što predodređuje ne počinje masovnom proizvodnjom radija i televizije i centralizacijom njihove kontrole. otvoren po­ jedincu. trebalo bi podvrći pitanju pravednost društva koje nipodaštava ovu ideju dok cijelo svoje pučanstvo pretvara u objekt totalnog upravlja­ nja.

jest ideološki komplement materijalnog procesa u kome razvijeno industrij­ sko društvo utišava i pomiruje opoziciju.Postoji samo jedna dimenzija i ona je svugdje i u svim formama. Njegova no­ va »neposrednost« je. Mnogostruki procesi introjekcije su. No. Izraz »introjekcija«. takva integra­ cija je uvijek bila praćena očitijim formama prinude: gu­ bitkom sredstava za život. i dalje. proizvod rafiniranog znanstvenog upravljanja i organizacije. hi-fi setovima. oružanim snagama. Udar progresa obr­ će um u podređivanje faktima života i dinamičkoj sposobno­ sti da se proizvodi više činjenica i veće činjenice istovrsnog života. ipak. Pa. To je društveno-psihološki aspekt političkog zbivanja koje obilježuje suvremeni period: iščezavanje povijesnih snaga koje su u prethodnom periodu. dru­ štvena kontrola je ukotvljena u novim potrebama koje je proizvela. U tom procesu je odsječena unu­ tarnja dimenzija duha u kojoj se može ukorijeniti opozicija status quo-u. Rezultat nije harmoniziranje. policijom. Štaviše. Tad nije začudno što je u najrazvijenijim područji­ ma ove civilizacije društvena kontrola toliko introjicirana da je čak individualni protest podsječen u korijenu. očito. Tehnološki racionalitet je osvojio i reducirao taj pri­ vatni prostor. s društvom u cjelini. Alijenacija je postala potpuno objektiv­ na. a svaka kontraakcija nemoguća. izgleda. Dominantne forme društvene kontrole su tehnološke u jednom novom smislu. ) 3 ) Promjena u funkciji familije ovdje igra odlučnu ulogu: njene funkcije »socijaliziranja« su uvelike preuzele izvanjske grupe i sred stva masovne komunikacije. reprezentirale mogućnost novih formi egzistencije. pojam alije­ nacije došao u pitanje kada se čovjek identificira s egzisti­ ranjem koje mu je nametnuto i kad u njemu nalazi svoj vla­ stiti razvitak i zadovoljenje. to nije na osnovu toga što oni daju zakon stvarima. u kuhinjskim aparatima. str. Tehnička struktura i efikasnost pro­ duktivnog i destruktivnog aparata je bila. ipak. posredstvom toga. Naprijed. već mimesis: neposredno iden­ tificiranje individuuma sa svojim društvom i. već na osnovu toga što ga prihvaćaju — ne zakon fizike. različite i čak an­ tagonističke spram izvanjske nužde — individualnu svijest i 3 individuuma nesvjesnog izvan javnog mnjenja i ponašanja. Kad ljudi nalaze sami sebe u stvarima ko­ je oblikuju njihov život. izgleda. već zakon njihova društva. tokom ci­ jelog novog vijeka glavni instrument podređivanja lju­ di postojećoj društvenoj podjeli rada. Tako introjekcija implicira egzistenciju unutarnje dimenzije. u suvremenom pe­ riodu se tehnička kontrola javlja kao utjelovljenje uma na dobrobit svih društvenih grupa i interesa. 1965. okoštali u gotovo mehaničke reakcije.. više ne opisuje način na koji i sam individuum reproducira i perpetuira izvanjsku kontrolu koju vrši njegovo društvo. Intelek­ tualno i emocionalno odbijanje da se »ide naprijed« poprima vid neurotičnosti i impotentnosti. 81. Gubitak ove dimenzije. relativno spontane procese kojima vlastitost (Ego) premješta »izvanjsko« u »unutarnje«.28 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 29 laze svoju dušu u automobilima. Ovo identificiranje nije iluzija. Naprijed sam sugerirao da je. izgleda. a industrijska psihologija je već odavno prestala biti ograničena na tvornicu. Pogledaj moju knjigu E r o s i c i v i l i ­ z a c i j a . zacijelo. ta stvarnost konstituira jedan razvije­ ni stupanj alijenacije. Efikasnost sistema otupljuje ljudsko raspoznavanje da on ne sadržava činjenice koje nisu povezane s represiv­ nom moći cjeline. automatsko identificiranje (koje je moglo biti karakteristika primitivnih formi udruživanja) po­ novo se javlja u visokoj industrijskoj civilizaciji. Introjekcija sugerira raznolike. koja je obitavalište mo­ ći negativnog mišljenja — kritičke moći uma. To je još uvijek. •— i to u tolikoj mjeri da svaka kontradikcija izgleda iracionalna. g. u kome čovjek može postati i ostati »vlastitost«. U tome je realitet »unutarnje slobode«: ona uobličuje priva­ tan prostor. Ovo neposredno. Masovna proizvodnja i masovna potrošnja tra­ že cijelog čovjeka. alijenirani subjekt je progutan putem svoje alijenirane egzistencije. već stvarnost. kućama u kojima prostorije za dnevni boravak i spavaonice nisu na istoj prostornoj razini. Ostvarenja progresa se opiru kako ideologij- . Promijenio se mehanizam koji veže pojedinca za njegovo društvo. upravljanjem pravdom.

oni proizvode krivu svijest koja je imuna spram svoje krivosti. 31. W . iako možda indirektno. Proizvodni apa­ rat i dobra i usluge koje on proizvodi — »prodaje« ili na­ meće društveni sistem kao cjelinu. Bridgman. a od fizičara se više i ne traži. biheviorizam u društvenim znanostima. razvijeno industrijsko društvo je.. Ioc. kao takav. To je dobar način života — mnogo bolji nego prije — i. robe za stanovanje. One su redefinirane racionalitetom danog sistema i njegova kvanti­ tativnog rasta.« Bridgman je vidio široke implikacije ovog načina mi­ šljenja za društvo u o p ć e 6 ) : »Usvajanje operacionalnog shvaćanja uključuje mnogo više nego što je samo ograničenje smisla u kome razumijemo 'koncept'. T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s . u poglavljima VII i VIII. u tome da se više nećemo dozvoliti da upotrijebimo pomagala u našem mišljenju pojmova ο kojima ne možemo položiti adekvatan račun u odnosu na operacije. Bridgman u analizi pojma du­ žine: 5 ) »Mi. Adorno. Nov način miš­ ljenja je danas predominantna tendencija u filozofiji. W . Bridgman je proširio pojam »operacije« tako da on uključi operacije »olovkom i papirom« teoretičara (u Philipp J . Kad ovi beneficijalni proizvodi postaju pristupačni sve većem broju ljudi u sve više slojeva. on se protivi kvalitativnoj promjeni. Operacionalno sta4 ) Theodor W . Tako nastaje model jed­ nodimenzionalne misli i ponašanja u kome su odbijene. očito. Ovo utoliko što je ideologija u samom procesu proizvodnje. sociologiji i drugim područjima. moramo izvesti određene fizikalne operacije. transcendiraju postojeći svijet rasuđivanja i akcije. a preko ovih s cjeli­ nom. Da bismo našli dužinu objekta. ili reducirane na određenja univerzuma postojećeg. 4 ) U provokativnoj formi ova postavka razotkriva političke as­ pekte dominirajuće tehnološke racionalnosti. njihovo značenje je ograničeno na reprezen­ taciju određenih operacija i ponašanja. s t r . hranu i odije­ vanje. Mnogi od onih najoz­ biljnije zabrinjavajućih pojmova su »eliminirani« na taj na­ čin što se pokazuje da se ο njima ne može adekvatno polo­ žiti račun operacijama ili ponašanjem. Poglavlje I I ) . Radikalni empiricistički proboj (ja ću kasnije. Bo­ ston: Beacon Press. pod poj­ mom ne razumijevamo ništa više nego skup operacija. 1955. Opće obilježje je totalan empiricizam u tretira­ nju koncepata. psiho­ logiji. više ili manje ugodno. s instrumentalnim operacijama. one ideje. u određenom smislu. cit. 1928. Naprotiv. 5. i dalje. pred sudištem ovih ostvare­ nja »kriva svijest« ο njihovoj racionalnosti postaje istinita svijest. preispitivati njegovu pretenziju da bude empiricistički) ta­ ko pribavlja metodološko opravdanje da se duh ospori inte5 ) P . ona postaje način života. aspiracije i objektivne mogućnosti koje. Bridgman. Glavni impuls ostaje isti: »po­ željno je da operacije olovkom i papirom budu kadre za eventualan kontakt. New York: Macmillan. Operacionalna doktrina je od tad usavršena i kvalificirana. po svom sadržaju. str. ideologičnije nego njegov prethodnik. pojam dužine ne uključuje ništa više doli skup operacija kojima je dužina određena. 2 4 . W. F r a n k . str.« Bridgmanovo predviđanje se ostvarilo.. T h e V a l i d a t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s . Uopće. izvjesne emocio­ nalne i intelektualne reakcije koje povezuju. Apsorbiranje ideologije u realitet ipak ne označava »kraj ideologije«. Ovaj smjer je u relaciji s razvojem znanstvene meto­ de: operacionalizam u fizikalnim. Proizvodi indoktriniraju i manipuliraju. neodoljiva produkcija industrije razonode i informa čija — donose propisane stavove i navike. Ono znači dalekosežnu promjenu u svim našim po­ stupcima mišljenja. novište dobro ilustrira P. konzumatore s proizvođačima. Sredstva masovne transportacije i komunikacije. T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s . K u l t u r k r i t i k G e s e l l s c h a f t . Pojam dužine je fiksiran zato što su fiksirane operacije kojima se mjeri dužina: to jest. pojam je sinonim odgovarajućeg skupa operacija. F r a n k f u r t : Suhrkamp. tad indokrinacija koju oni nose pre­ staje biti publicitet.30 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 31 skoj optužbi tako i opravdanju. und . znamo što podrazumijevamo pod dužinom ako možemo reći što je dužina nekog i svakog objekta.« 6 ) P . 1954. P r i s m e n .

nisu više negativni. tome da se oni zatvore u sistem i da se suzbiju one ideje i ciljevi koji se ne daju izmiriti sa sistemom. kako u svojoj spekulativnoj tako i u empirijskoj formi. Insistiranje na operacionalnim i bihevioralnim pojmovima se okreće protiv napora da se mi­ sao i ponašanje oslobode od danog realiteta. Poveza­ nost znanstveno-filozofskih i društvenih procesa. ili revizionistički. pokazuje upadan kontrast ekstremnog kri­ tičkog radikalizma u znanstvenoj i filozofskoj metodi. na primjer. samoograničenje misli poprima veće razmjere. Ovakvo ograničenje misli. univerzalno i široko zdravstveno osiguranje. — To je pozitivizam koji svojim negiranjem transcendirajućih elemenata uma formira komplementaran akadem­ ski udio u društveno traženom ponašanju. akademski i društveni biheviorizam se susreću na zajedničkom tlu: tlu razvijenog dru­ štva. i nekritičkog kvijetizma u odnošenju spram postojećih društvenih institucija i njihova funkcioniranja. s druge strane. Kant se slagao s Lockeom u opravdavanju revolucije ako i kad ona uspije u organiziranju cjeline i sprečavanju subverzije. potreba i aspiracija. »Lukavstvo uma« radi. »Socijalistički« su svi zahvati u privatnu inicijativu ako ih nisu preduzele same privatne ini­ cijative (ili na osnovu ugovora s vladom). uslijed toga. u interesu sila koje jesu. teorijskog i praktičnog uma se potvrđuje »iza leđa« naučenjaka i filo­ zofa. Njihov univerzum rasuđivanja je dobiven putem hipoteza koje same sobom daju važenje. a svi drugi. više ili manje svjesno rebeliranje protiv njih. Kretanje misli je zaustavlje­ no na barijerama koje se javljaju kao ograničenja samog uma. prije. »slobodne« su one institucije koje operi­ raju (i kojima se operira) u zemljama slobodnog svijeta i drugi transcendirajući modi su. On se kreće prema specifičnim ciljevima koji su određeni mogućnošću da se po­ boljšaju ljudske okolnosti. pojmovi pripadni ovima izg­ ledaju kao iluzorni ili besmisleni. kao. Pa. Postojali su društveni uslovi koji su izazva­ li i dozvoljavali stvarnu disocijaciju od postojećeg stanja. Tako je trebalo da Descartesov ego cogitans ostavi »velika javna tijela« netaknuta. ili lijevo sektaštvo. Zen. ipak. Vla­ davina takvog jednodimenzionalnog realiteta ne znači da vla­ da materijalizam. Tamo je sloboda način života koji je uveo komunistički režim. egzistencijalizam. konstantno i monopolistički ponavljane. Na primjer. a za suzbite al­ ternative. metafizičke i boemske preokupacije. a koje. a Hobbes je držao da »sadašnjost treba uvijek biti preferirana. pa je status quo brzo probavlja kao dio svoje zdrave dijete. ceremonijalan dio biheviorizma u praksi. Razvijeno industrijsko društvo se . po definiciji ili anarhizam.32 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 33 lektom. S postepenim zatvaranjem te dimenzije od strane dru­ štva. Ozbiljnija je »dalekosežna promjena u cjelokupnoj obviknutosti mišljenja« izvan akademskih ustanova. komunizam ili propaganda. Oni su. ovim akomodirajućim konceptima uma je uvijek protivurječila evidentna mizerija i nepravda »velikih javnih tijela« i djelotvorno. Ona služi koordiniranju ideja i ciljeva s onima koje zahtijeva postoje­ ći sistem. s jedne strane. ili zaštita priro­ de od jurnjave komercijalizacije. Rast mo­ dernog racionalizma. ili osnivanje javnih službi koje mogu oštetiti privatni profit. Društvo isključuje čitav tip opozicionalnih operacija i ponašanja pa. prakticirano na veliko kao »habitus misli«. postaju hipnotičke definicije ili zapo­ vijedi. ima dosta onog »Obožavajmo ovaj tjedan zajedno«. Jednodimenzionalnu misao sistematski proizvode tvor­ ci politike i njihovi snabdjevači masovnim informacijama. »Progres« nije neutralan termin. Ova totalitarna logika eta­ bliranih činjenica ima svoj istočni pandan. podržavana i smatrana najbo­ ljom«. kao što je to često čini­ lo. itd. Bila je prisutna kako privatna tako i politička dimenzi­ ja u kojoj se to odvajanje moglo razviti u efikasnu opozici­ ju koja je oprobavala svoju snagu i valjanost svojih ciljeva. Teorijski i praktični um. postaje nazor postojećeg univerzuma rasuđivanja i akcije. zacijelo. transcendirajući modi slobode su ili kapitalistički. kome je znanstveni i tehnički progres oruđe dominacije. nije novo. Ali takvi mo­ di protesta i transcendencije više nisu suprotni status quo-u. Operacionalno i bihevioralno sta­ novište. »Zašto ne probati obraćenje Bogu«. bitnički način života. njegova bezopasna negacija. Naprotiv. da su nestale spiritualne. Povijesna transcendencija se javlja kao metafizička transcendencija neprihvatljiva zna­ nosti i znanstvenoj misli.

Takav kvalitativno novi mod egzistencije ne može se nikad sagledati kao puki nusprodukt ekonomskih i politič­ kih promjena. institucije koje su služile borbi za opsta­ nak ne mogu služiti pacifikaciji egzistiranja. a opravdan rastom produktivnosti. To je znamen njenih ostvarenja. »Pacifikacija egzistencije« zna­ či razvoj čovjekove borbe s drugim čovjekom i prirodom pod uslovima koji više ne organiziraju konkuretnske potrebe. ona prejudicira mogućnosti uma i slobode. a indu­ strijalizacija razvoju ljudskih potreba i zadovoljenja. u kome su društvo i priroda. apsorbira sve alternative. Najviša pro­ duktivnost rada može biti upotrijebljena za perpetuiranje rada. No. . že­ lje i aspiracije interesima zasnovanim u dominaciji i oskudi­ ci — u organizaciji koja perpetuira destruktivne forme te borbe. status quo prkosi svoj transcendenciji. za sve efikasnije is­ korištavanje svojih sredstava. Takvo stanje je sagledano u Marxovu pojmu »ukida­ nja rada«. Taj stadij bi bio postignut onda kad materijalna proizvodnja (uključujući potrebne službe) postane automacija do te mjere da sve vitalne potrebe mogu biti zadovo­ ljene pri reduciranju nužnog radnog vremena na marginalno vrijeme. uslijed toga. što je. kreirajući istinski totalitaran univerzum. putem internacionalnog konflikta. duh i tijelo držani u stanju permanentne mobilizacije za njegovu odbranu.34 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 35 približava stadiju u kome bi kontinuirani progres tražio ra­ dikalan raskid s preovlađujučim smjerom i organizacijom progresa. Taj konflikt transformira i suspendira protivurjecnosti unutar postojećih društava. a kao takva. Zacijelo. Ono postaje iracionalno onda kad uspjeh njegovih napora otvara nove dimenzije ljudske realizacije. kako sva sloboda ovisi ο pokoren ju izvanjske nužnosti.· Organizacija koja služi miru je drugačija od or­ ganizacije za rat. kao. Život kao cilj je kvalitativno različit od života kao sredstva. Operacionalizam u teoriji i praksi postaje teorija i praksa sputavanja. Tehnološka racionalnost razotkriva svoj po­ litički karakter kad postaje značajan posrednik bolje domi­ nacije. ovo društvo je potpuno statički sistem života: samo sebi daje zamah u svojoj tlačiteljskoj produk­ tivnosti i beneficijalnoj koordinaciji. Tehnologija bi postala predmet slobodnog razvoja sposobno­ sti u borbi za pacifikaciju prirode i društva. Tehni­ ka industrijalizacije je politička tehnika. Sadržavanje tehničkog progresa ide ruku pod ruku s njegovim rastom u postojećem smjeru. Prividno dinamičko. Što tehnika postaje sposobnija da stvori uslove pa­ cifikacije. Industrijsko društvo koje prisvaja tehnologiju i znanost organizirano je za sve efika­ sniju dominaciju čovjekom i prirodom. a zatvara se spram te alternative. Kvalitativna pro­ mjena takođe uključuje promjenu u tehničkoj bazi na kojoj ovo društvo počiva — bazi koja podržava ekonomske i poli­ tičke institucije posredstvom kojih je stabilizirana »druga priroda« čovjeka kao agresivnog objekta upravljanja. Izraz »pacifikacija egzistencije« čini nam se po­ godniji da označi povijesnu alternativu svijeta koji. Današnja borba protiv povijesne alternative nalazi čvr­ stu masovnu bazu u stanovništvu. rad mora prethoditi redukciji rada. spontan rezultat novih insti­ tucija koje konstituiraju nužne preduvjete. to ostvarenje slobode ovisi ο tehnici tog pokorenja. — uprkos političkim zaprekama koje nameće sta­ tus quo — to su duh i tijelo čovjeka organiziraniji protiv ove alternative. Zrelo industrijsko društvo je suočeno s mogu­ ćnošću pacifikacije na osnovu svojih tehničkih i intelektnih ostvarenja. proširuje se dominacija — u ruhu izobilja i slobode — na sve sfere privatne i javne egzistencije. Tu je stalna protivurječnost ove civilizacije: iracionalni elemenat u njenoj racionalnosti. više-manje. Potvrđivan kompletiranjem nauke i tehnologije. ograničavalo njegovu racionalnost. Od tada bi tehnički progres transcendirao domenu nužnosti gdje je služio kao instrument dominacije i eksplo­ atacije. a svoju ideologiju u nepo­ pustljivoj orijentaciji misli i ponašanja na dani univerzum činjenica. Kad je postignut taj stupanj. a najefikasnija industrijalizacija može služiti restrikci­ ji potreba i manipuliranju s njima. Najrazvijenija područja industrijskog društva u sva­ kom pogledu pokazuju ove dvije značajke: kompletiranje teh­ nološkog racionaliteta i intenzivni napori da se ono zadrži unutar postojećih institucija. integrira svu autentičnu opoziciju. napreduje na ivici globalnog ra­ ta.

ima teškoća u očuvanju čak i umjerenog progra­ ma djelomične nacionalizacije. u Francuskoj i Italiji. a nad elementima koji su potresa­ li društvo zadobivena je kontrola. To je situacija u vodećim industrijskim zemljama Zapada. U političkoj sferi se ovaj tok manifestira upečatljivom unifikacijom ili konvergencijom suprotnosti. danas. koji potvr­ đuje tu promjenu u politici). čak kontrolira. mrlje koje su svjedočile nezgode. osva­ janje privatnog domaćinstva putem njegove istovetnosti s javnim mnjenjem. Poznati su glavni tokovi: koncentriranje nacionalne ekonomije na potrebama velikih korporacija. Ako su se suglasile s tim da rade unutar okvira postojećeg sistema. gdje je Komunistička partija stavljena van zakona. monetarnih aranžma­ na. U poredbi s društvom koje mu prethodi to je zaista »novo društvo«. čije se vođe natječu s rukovodiocima Konzervativne partije u unapređenju naciona­ lnih interesa. tehničke pomoći i shema za razvoj. kombinira. Ovo unificiranje suprotnosti je relevantno upra­ vo za mogućnosti društvene promjene jer obuhvaća nosioce sistema progresa — klase. djelu koje je publicirao Centar za istraživanje demokratskih institucija 1963. koji odbacuje revolucionarno uzi­ manje vlasti. Sin­ dikat neće biti u stanju da uvjeri radnike projektila da kom­ panija za koju rade izdaje njihove interese kad i sindikat i korporacija glasaju za veće ugovore ο proizvodnji projekti­ la i kad pokušavaju za to pridobiti druge industrije ratne obrane ili kad se povezano pojavljuju pred Kongresom i za­ jednički traže da se prave projektili umjesto bombardera. aktivnosti ili apstrakcije razonode u različitim društvenim klasama. kažu nam: »Dogodilo se to da se više sindikat. ili su izolirane. u svojim vlastitim očima. u plodnom sjedinjenju. sindikati i korporacije glasaju povezano. dvopartijnost u vanjskoj poli­ tici prelazi preko sukobljenih grupnih interesa i širi se u domaću politiku. otvaranje spavaonice sredstvima masovne komunikacije. ili bombe umjesto projektila — zavisi od toga kakve ugovo­ re imaju u džepu. a udovoljavaju pravilima parlamentarne igre. Jače komunističke partije. Iako je neispravno smatrati francusku i talijansku par­ tiju »stranim« u smislu potpomognutosti stranim silama. potvrđuju opći politički smjer okolnosti time što prih­ vaćaju minimum program. U Zapadnoj Njemačkoj. postepeno asimilira­ nje radnika i zanimanja koja ne pokrivaju manuelni rad. Pod prijetnjom internacionalnog komunizma. čije postojanje je nekad otjelovljavalo suprotstavljanje sistemu kao cjelini. potpoma­ že. ponekad. Socijaldemok­ ratska partija uvjerljivo dokazuje svoju respektivnost oficije­ lno odbacivši marksistički program. njegovanje unaprijed utvr­ đene harmonije između školovanja i nacionalnog cilja. vodstva radnika i biznisa. Očišćene su. to nije samo na taktičkim osno­ vama i kao privremena strategija već zato što je oslabila nji­ hova društvena baza i jer se transformacijom kapitalističkog sistema promijenila objektivna situacija (kao što se promi­ jenila objektivna situacija u Sovjetskom Savezu.« Britanska Laburistička partija. koje se oblikuje u naj­ razvijenijim područjima industrijske civilizacije. karakteristike države izobilja i države ratne angažovanosti. gdje su programi velikih partija sve manje podobni razlikovanju — čak do stupnja hipokrizije i prisu­ stva klišeja.JËDNOD1MENZIONALNO DRUŠTVO 37 2. gotovo ne razlikuje od korporacije. Na Istoku postepeno redu­ ciranje direktnih političkih kontrola ukazuje na povećano oslanjanje na efikasnost tehnoloških kontrola kao instrume­ nata dominacije. g. Svjedoci smo po­ jave da. U Sjedinjenim Državama je uočljivo sporazumijevanje i savezništvo između biznisa i organiziranih radnika. a.. uključivanje te ekonomije u svjetski razgranat sistem vojnih saveza. Ove nacionalne komuni- . ZATVARANJE POLITIČKOG UNIVERZUMA Društvo totalne mobilizacije. U La- bor Looks at Labor: A Conversation. pri čemu je vlada sila koja stimulira. po­ stoji neitendirano zrno istine u toj propagandi: one su stra­ ne utoliko što ilustriraju prošlu (ili buduću?) povijest u reali­ tetu našeg vremena.

nepoznate ranijim fazama industrijske civilizacije. Naprotiv. ona se dalje razvija povećanom brzinom.« Tehnička racionalnost je u razvijenom kapitalizmu. Kad se u procesu revolucije razbiju stari proizvodni odnosi. 1961. igraju ulogu legalne opo­ zicije kojoj je »dosuđeno« da bude neradikalna. održava se i kompletira u novom društvu. inkorporirana u proizvodni apa­ rat. Ne izgleda da je potrebna analiza u dubinu da bi se našli razlozi za ove razvojne tokove. U revoluciji je konti­ nuitet: tehnološka racionalnost. poput drugih ekonomskih činilaca. One svjedo­ če ο dubini i obimu kapitalističke integracije i ο uslovima iz kojih proizlazi da se kvalitativne razlike suprotnih interesa javljaju kao kvantitativne razlike unutar postojećeg društva. Klasne borbe su smanjene.. Ova promjena bi pretpostavljala da su radne klase u samom svom biću alijenirane od ovog univerzuma. (3) (irelevan­ tno u kontekstu). — tj. Marx je držao da će organizacija i usmjerenje pro­ izvodnog aparata od strane »neposrednih proizvođača« unijeti kvalitativnu promjenu u tehnički kontinuitet: naime. Detroit: W a y n e State University Press. on se ne završava. u tom smislu što ne zadire u kor fenove suko­ ba koji je Marx našao u kapitalističkom načinu proizvodnje (suprotnost između privatnog vlasništva sredstava za proiz­ vodnju i društvene proizvodnosti) ili je transformacija sa­ me antagonističke strukture koja rastvara suprotnosti tako što ih čini snošljivim? I. tako odlučnom po značaju za po­ jam socijalizma kao odlučne negacije kapitalizma 1 ): »(1) Iako razvoj tehnologije pripada ekonomskim zako­ nima svake društvene formacije. ona ostaje preduslov za socijalistički razvitak svih proizvodnih snaga. T e c h n o l o g y a n d C u l ­ t u r e . No. »The History of Technology as a Sciense and a s a Branch o f Learning. Da li je ovo stabiliziranje »privremeno«. tehnologija ostaje. ako je ova druga propozicija alter­ native istinita: kako ona mijenja odnos kapitalizma i socija­ lizma po kome se socijalizam javlja kao povijesna negacija kapitalizma? Sputavanje društvene promjene Klasična marksistička teorija predviđa prelaz iz kapi­ talizma u socijalizam kao političku revoluciju: proletarijat razara politički aparat kapitalizma. a »imperijalističke suprotnosti« suspendirane pred prijetnjom izvana. već postepe­ nom akumulacijom elemenata novog kvaliteta. oni su u slijedećem: prethodni konflikti unutar društva su modi­ ficirani i sređeni pod dvostrukim (i međusobno povezanim) udarom tehničkog progresa i internacionalnog komunizma. oslobođena iracionalnih og­ raničenosti i razaranja. str. Zanimljivo je čitati ο sovjetskom marksističkom stavu ο ovom kontinuitetu. postaje medij kontrole i kohezije u političkom univerzumu koji inkorporira radničku klasu. ipak.38 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 39 stičke partije. iskorištavanje sredstava već i na način rada kao adaptaciju na mašinski proces i rukovanje njime — na »znanstveno organi­ ziranje«. Zworkine. historijski gledano. tako. Mobilizirano protiv ove opasnosti. a Soviet view«. tehnologija se sad ne razvija skokovito. To su osnove izrastanja sveobuhvatne administracije. i. mobilizacija protiv neprijatelja djeluje kao moćni stimulus proizvodnje i zapošljavanja podupirući. podređena eko­ nomskim zakonima nove ekonomske formacije. 1 . oruđa. pri če­ mu iščezavaju elementi starog kvaliteta. koja je zadobila kontrolu nad depresijama i stabilizirala kon­ flikte posredstvom beneficij alnih učinaka rasta produktiv­ nosti i prijetnji nuklearnog rata. ali zadržava tehnološki aparat podređujući ga socijalizaciji. prestankom zakona formacije. proiz­ vodnju spram zadovoljenja individualnih potreba koje se slo­ bodno razvijaju. visok standard. Što se tiče Zapada. kapitalističko društvo pokazuje trajno jedinstvo i koheziju. 2. (2) Suprotno raz­ voju ekonomske baze u antagonističkim društvima. kvalitativna promjena bi involvirala promjenu u samoj tehnološkoj strukturi. i to u onom raz­ mjeru u kome tehnički aparat prodire u javnu i privatnu egzi­ stenciju svih sfera društva. da osvje) A. Kohezija je u samim materijalnim osnovama. Winter. Pa. Ni nacionalizacija ni socijalizacija ne mijenjaju same po sebi ovo fizičko utjelovljenje tehnološke racionalno­ sti. uprkos njenoj iracionalnoj upotrebi. To se ne odnosi samo na mehanizirane tvornice.

1960. iscrpljujuće. Ova je postala predmet obimnog so­ ciološkog istraživanja. Ova evolucija je uve­ like relevantna za Marxov pojam radnika (proletera). navigatora. — Ono je uslijed porasta tempa. Doduše.. str. manuelni radnik koji troši i iznurava svoju fizičku energiju u radnom procesu. kako subjekt tako i objekt. prostor za transcendiranje povijesne prakse. . opipljiv elemenat u ropstvu najamnine i 2 alijenacije — fiziološka i biološka dimenzija klasičnog kapi­ talizma. Utoliko negacija prethodi promjeni. koegzistenciju automacijskih. a možda čak ne­ primjetno. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s ob­ t e c h n i q u e s . N e w s a n d L e t t e r s . str. 1958. u striktnom smislu. čak pod tim uslovima »tehnologija je za muskulaturni umor supstituirala napetosti i (ili) men­ talni napor 5 )«. u kome automatske i poluautomatske reakcije ispunjavaju veći dio radnog vreme­ na (ako ne i čitavo). Pri­ roda ovog zanimanja je bila takva da je rezultirala i psihi­ čkom i fiziološkom deformacijom. Walker. bilješka. Društvo kompletira ovaj fakat u samom procesu produkcije. jects ) Pogledaj. XIX. ma­ nje neprivilegiranih. Stan­ dardizacija rutine asimilira proizvodne i neproizvodne službe.40 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 41 štavaju totalnu nemogućnost da nastave živjeti u ovom uni­ verzumu tako da je potreba za kvalitativnom promjenom pi-. to ljudi ne mogu. Detroit. tanje života i smrti. takav »prostor unutar«. zagljupljavajuće nehumano robovanje. zbrinjava društvo tako što zadovoljava potrebe. Mehaniziran rad. (1) Mehanizacija znatno reducira kvantitet i intenzitet psihičke energije upotrijebljene u radu. 195. čak i kad radi s mašinama. 1957. u prvom redu. Budući da je integralni dio danog društva sposobnost da subverzivna imaginacija i napori budu sputani i da se manipulira njima. kao životni poziv unutar tehno­ loškog ansambla. djelomičnu automaciju. . bankovnog blagajnika. 3 ) Gilber Simondon. 54. poluautomacijskih i neautomacijskih sekcija unutar iste tvornice. čovjeka koji podržava radije nego izvršioca operacije« 6 ). kontroliranja mašinskih operacija (više nego proizvoda) i izolacije radnika jednog od drugog postalo još zamornije 4 ) . 103. 6) Ibid. kupovanje i upotreba fizičke energije je u neljudskim uslovima jer privatno prisvajanje viška vrijed­ nosti nameće revoltirajuće. tehničke jedinice ne bi mo­ gle nastati bez inkorporiran ja čovjeka kao nosioca oruđa. televizijskog spikera. kojom su uključeni u dani tok oni čiji je život pakao društva izobi­ lja. Vrhunsko obećanje postojećeg dru­ štva jest sve komforniji život za sve veći broj ljudi. kon­ stituiraju instrumente u cjelini čiji je raison d'être kompletiranje nadmoćne produktivnosti. Za poduzeća koja su više uznapredovala u automaciji naglašava se transformacija fizičke energije u tehničku i mentalnu umješnost: » . ostaje. pro­ davača koji radi velikom brzinom. . To je materijalni. Sad društvo. u kome. nehumane aspekte eksploatacije. Potrebu za liberalizacijom drugih. logičara radije nego radnika u cehu. Za Marxa je proleter. »Workers Battle Automation«. str. 5 ) Charles R . Marksistički pojam govori protiv fizičke muke i mizerije rada. »Tokom prošlih stoljeća je važan razlog alijenacije bilo posuđivanje biološkog individualiteta ljudskog bića tehničkom aparatu: on je bio nosilac oruđa. sve to izražava zaustavljenu. No.« 3 ) Sve kompletnija mehanizacija rada u razvijenom kapi­ talizmu modificira ponašanje i status eksploatiranih. zaprečuje upravo takvu novu svijest. iako za­ država eksploataciju. ka­ men temeljac marksističke teorije 2 ) jest stanovište da se os­ lobodilačke povijesne snage razvijaju unutar postojećeg dru­ štva. Uslijed toga je sužanjstvo ugodno. vještina glave više nego ruke. zamisliti kvalitativno drugačiji univerzum akcije i rasuđivanja. 4) Pogledaj Charles Denby. nerva prije nego mišića. T o w a r d t h e A u t o m a t i c F a c t o r y . a ne manuelnog radnika. Pod pritiskom tog procesa radnička klasa u raz­ vijenim područjima industrijske civilizacije podvrgnuta je odlučnoj transformaciji. New Haven: Yale University Press. Paris: Aubier. Nabrojat ću glavne činioce transfor­ macija. Ova vrsta vještog porobljavanja nije bitno razli­ čita od porobljenosti tipkačice. podsjeća na određena prakticiranja srednjeg vijeka i po­ četka novog vijeka. str. Brutalnost.

naprosto. Ista ova tehnološka organizacija koja pospješuje mehaničku zajednicu na radu takođe rezul­ tira većom međusobnom ovisnošću 1 8 ) . postoje i druge tendencije. ko­ rištenje opreme. str. S automacijom ne možete mjeriti rezultat rada pojedinog čovjeka. str. Walker. kraj mjerenja rada . mašina nikad ne stvara vrijednost. dok višak vrijednosti ostaje rezultat eksploatacije živog rada. čudno je inkonzistentan. U pitanju je kompati­ bilnost tehničkog progresa s institucijama u kojima se razvila industrijalizacija. IS. U nekima od tehnički najrazvijenijih podu­ zeća radnici čak pokazuju vlastiti interes za njega — često zamijećen rezultat »radničkog učestvovanja« u kapitalistič­ kom preduzimanju. nema više. . jačanje po­ zicije organiziranja. dobro uklopio u teh­ nologiju« 19 ). odnos radnika spram drugih klasa i organizacija rada. U sada­ šnjoj situaciji su predominantna negativna obilježja automacije: ubrzan tempo. Walker. . 8. 18 ) Floyd C . 12-13. po svom učin­ ku. kad rad može biti mjeren. 1958. Kako ménagement preferira inženjere i ljude s fa­ kultetskom diplomom. kad možete staviti na njega jaram i mjeriti rezultate njegova rada. autor ovog izvještaja. Henry Holt. Da li je ta promjena samo u svijesti? Afirmativan odgovor. Richard Hoffman. Provokativan opis koji se odnosi na vi17 ) Charles R. kad čovjek može biti upregnut u službu. nema više razlo­ ga da se zadrži »dvostruki sistem plaćanja« — plaća i nadni­ ca« 1 5 ). 97. u životnom standardu. u materijalnom procesu proizvodnje. str. porast nemoći i rezignacije na strani radnika. očito. na primjer. cit. Sad automacija kvalitativno mijenja odnos mrtvog i živog rada. To jest. ona tendira ka stanju u kome je proizvodnost determinirana »ma­ šinom. Ako se ovo generalizira kao neka vrsta poj­ ma . A u t o m o b i l e W o r k e r s a n d t h e A m e r i c a n D r e a m . ) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l o g i c a l Chan­ g e . Pogledaj tako der Ely Chinoy. . 1955. na više mjesta. — dobili ste modernu industrijacizaciju« ) . izražene u pojedinom komadu. Zacijelo je pi­ tanje da li se može govoriti ο »dobrovoljnoj integraciji« (Ser­ ge Mallet) u ikakvom drugom doli ironičnom smislu. cit. spone koje povezuju ovu promjenu s transformacijama proiz­ vodnog procesa govore protiv takve interpretacije. i dalje. to će reći. 16 ) Ibid.. dokida. loc. kao »apsolutnu je­ dinicu«.. to opadaju šanse napredovanja 1 7 ) . postaje ne­ moguće i samo mjerenje individualnog rezultata: »U najširem smislu automacija znači. loc. Doubleday. I960. izgleda. Marxovo shvaćanje ο »organskom sastavu kapitala« i s njim teoriju ο stvaranju viška vrijedno­ sti. uopće razloga za plaćanje čovjeka po komadu ili po satu. i dalje. štaviše. u aktiv­ nosti razonode. str. »čežnja da se aktivno pridruže. str.. Prema Marxu. ) Serge Mallet. 213. Ono što je u pitanju na osnovu ove tehnološke pro­ mjene. Može li se razum­ jeti takva fundamentalna promjena u svijesti bez pretpostavljanja određenih promjena u »društvenoj egzistenciji«? Čak pod pretpostavkom visokog stupnja ideološke neovisnosti. New York. ona je »ponikla iz mjerenja rada. te integriranjem rad­ nika s fabrikom. loc. cit. u A r g u m e n t s br.44 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 45 Tehnološka promjena koja tendira da prevlada mašinu kao individualni instrumenat proizvodnje. Garden City. po komadu 1β ili po satu. Asimilira­ nje u potrebama i aspiracijama. Može se zapaziti »gorljivost« radnika »da učestvuju u rješavanjima proizvodnih problema«. mnogo je više nego platni sistem. ide još dalje. A u t o m a t i n a n d the Worker. . te ga platiti. Mann and L . on povezuje tehnološku promjenu s historijskim sistemom same industrijalizacije: — industrijalizacija nije nastala s uvođenjem fabrika. . ' Daniel Bell. Mašina je otjelovljenje ljudske radne snage i posredstvom nje se čuva minuli rad (mrtvi rad) i determinira živi rad. A Study of Social C h a n g e in P o w e r P l a n t s . Paris.. a ne individualnim učinkom« 1 4 ). koji često daju marksisti. No. 15 14 (3) Ove promjene u karakteru rada i instrumentima proizvodnje mijenjaju stav i svijest radnika koji se mani­ festiraju u široko raspravljanoj »društvenoj i kulturnoj inte­ graciji« radničke klase u kapitalističko društvo. u politici proizlazi iz integracije u samoj tvornici. treba mjeriti. već sa­ mo prenosi svoju vlastitu vrijednost na proizvod. tehnološka nezaposlenost. 189. 19 ) Charles R. primjenjujući na tehničke i proizvodne probleme vlastiti mozak koji se..

u Ambèsu. Dominacija je transformirana u upravljanje 2 t ) · Kapitalisti šefovi i vlasnici gube svoj identitet kao odgovorni akteri. 16. M i istražujemo« L a b o r L o o k s a t L a b o r .legitimne' zabrinutosti kad delegati ozbiljno uzimaju falsificirane bilanse Francus­ kih ogranaka i kad su zabrinuti zbog nepovoljnih udjela koje su zaključile te filijale. već statusom pukog instrumenta. a u sklopu obimne hijerarhije izvršnih i upravnih odbora koji se proširuju daleko preko pojedinačne ustanove u znan­ stveni laboratorij i istraživački institut. sve stvari za koje smo se b o r i l i korporacija sad daje radnicima. T e n d e n c i j u integracije u Sjedinjenim Državama ilustrira slijedeća z a p a n j u j u ć a izjava sindikalnog vođe Ujedinjenih au­ tomobilskih radnika: »Često . reduciranjem čovjeka na status stvari« 2 3 ). . str. nacionalnu vladu i nacionalni cilj. 28. ni asimiliranje različitih gru­ pa zanimanja. nesposobnosti za rad. str. može poslužiti karakteriziranju ovog smjera. u: La N e f . onrpreuzimaju funkciju birokrata u mašini korporacije. Radnici te ustanove su svjesni spona koje ih udružuju s preduzećem: »To su profesionalne. činjenica da su se navikli na od­ ređene proizvodne odnose koji su tamo ustanovljeni. . 20 ojačana rezultatima tehnološke organizacije proizvodnje na drugoj strani branika — na strani organizacije i direkcije. instrument dominacije čovjeka nad čovjekom. ne može kompenzirati ni korištenje administrativne kontrole. doista. starosti. a s tehničkim progresom kao njezinim instrumentom biva perpetuirana i intenzivirana nesloboda u smislu čovjekova podređivanja proizvodnom aparatu. na kraju. Paris. zadovoljno trljati r u k e kad se sindikati slažu da. Kad sam slijedeći dan zakazao sastanak s upravom or ganizacije poduzeća. Takav način egzistiranja nije prevla21 ) Je li još uvijek potrebno optuživali ideologiju »revolu­ cije upravljanja«? Kapitalistička proizvodnja se odvija posredstvom investiranja privatnog kapitala jer je privatno iscjeđivanje i prisvaja­ nje viška vrijednosti. 1959. Santa B a r b a r a : Center for the Study of Democratic Institutions. Uprava Caltexa može. Tako iz shvaćanja ο živom i nerazorivom sporazumu s Caltexom proizlazi da radnici misle ο financijskom poslo­ vanju firme s neočekivanom usredotočenošću i lucidnošću. Mržnja i frustacija su lišene svoje određene mete. To je čista forma sužanjstva: egzistirati kao instru­ ment. društvene. Francuska.Comités d'enterprise' ispituju i raspravljaju ο ra čunima kompanije s istom ljubomornom pažnjom koju bi im posvetili savjesni dioničari. A C o n v e r s a t i o n .46 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 47 soko amerikanizirane Caltex rafinerije. str. ο ličnoj i nacionalnoj sigurnosti donose na mjestima nad kojima čovjek nema kontrole.. n o . Oni se usuđuju da idu tako daleko da osporavaju troškove proizvodnje i sugeriraju mjere za štednju. lična ovisnost. Bitna obilježja ovog procesa nisu ni na koji način promi­ jenjena povećanjem broja dioničara. mnogo­ struke socijalne beneficije na koje mogu računati u slučaju nagle smrti. bitno obilježje je premoćna racionalnost u ovom besmislu. Moramo pronaći druge stvari koje r a d n i k želi. . odgode svoje zahtjeve za povišenjem plaća. a poslodavac nije voljan da mu i h pruži . Delegati u . Novo. te što da napravimo povodom njih. materijalne spone: vje­ ština koju stiču u rafineriji. M i istražujemo. kao stvar. 25. i dalje. vol.. a tehnološki veo prikriva reprodukciju nejednakosti i porobljavanja 2 2 ) . 22 ) Pogledaj str. a niti izjednačenje u sferi konzumacije. bi se sastali u holu sindikata i razgo­ varali ο pritužbama k o j e su podnijeli radnici. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e . Le Salaire de la technique. Opipljiv objekt eksploatacije iščezava iza fasade objektivnog realiteta. oni počinju pokazivati znakove . ni pro­ mjena u karakteru teškog rada. Paris. odvajanjem vlasništva od uprav­ ljanja. . 27. . Robovi razvijene industrijske civilizacije su sublimirani robovi. 600. p r o b l e m je bio već riješen i sindikatu nije pri­ pala zasluga udovoljenja pritužbi. Ovo proširenje njihove sigurnosti preko produktiv­ nog perioda života n a p r o s t o je na temelju toga što pripadaju firmi. te kapital. snaga). . ozbiljne bolesti. No. Jer činjenicu da se odluke ο životu i smrti. Presses Universitaires. no oni su robovi jer ropstvo nije određeno — »ni poslušnošću niti težinom rada. 1958. te dubina preduslovljenosti koja oblikuje instinktne porive i aspiracije zamra­ čujući razliku krive i istinite svijesti. III. U formi mnogih sloboda i komfora. 2 3 ) François Perroux. .« 20 ) (4) Novi tehnološki svijet rada tako ojačava slabljenje pozicije radničke klase kao pozicije negacije. za razliku od fizičke (glad. radi potrebe novih investicija. Radnička klasa nije više živa opozicija postojećeg društva. 40. Ta tendencija je ) Serge Mallet. Postaje to borba lojalnosti . 19R3.

Upravljaju li tehničari ili njihova vladavina pripada drugima. i posredstvom toga. i nadalje. ekonomsko-političkoj integraciji kapitalističkih ze­ malja i izgradnji njihovih odnosa s nerazvijenim područjima. a i budućnost zemlje ovisi ο kupovanju toga što su oni izmislili«. bio sposoban da zadrži i. zanemarujući ) Stewart Meacham. sami organizatori i upravljači sve više ovi­ se ο mašineriji koju organiziraju i kojom upravljaju. U isto vrijeme kapi­ talizam bi. Postoje centrifugalne tendencije iznutra i izvana. i posredstvom njih. Njihova je duž­ nost da izmisle nov sistem oružja i da uvjere rukovodioce vojske da budućnost njihove vojne profesije. poveća životni standard za sve veći dio stanovništva. str. adekvatna sli­ ka društva koje samo sebe širi i perpetuira u vlastitom una­ prijed utvrđenom cilju — gonjeno porastom potreba koje ono stvara i. odista. zgodna. Zatvoreni krug je. I obratno. 9. kad je čista. — tj. Smatram da je širenje automacije više nego kvantitativan rast mehanizacije — ona je promjena u . tj. jača­ jući unaprijed zasnovanu harmoniju između interesa velikih javnih i privatnih korporacija i njihovih mušterija i slugu. Postoji li bilo kakav izgled da bi pukao ovaj lanac porasta produktivnosti i potiskivanja? Odgovor bi zahtijevao pokušaj da se suvremeni razvoj projicira u budućnost uz pretpostavku relativno normalne evolucije. Jed­ na od njih je inherentna u samom tehničkom progresu — upravo automacija. pritisak današnje. . vojska se oslanja na korporacije »ne samo radi svoga oružja već i radi njihova znanja kakvo je oružje njoj potrebno. te želja da se radi na njihovoj proizvodnji i stvaranju. onima koji se oslanjaju na tehničare kao svoje planere i egzekutore? » . istovremeno zadržava unutar sebe. Philadelphia. . Ta spo­ sobnost se potvrdila uprkos svjetskim ratovima i ogromnom fizičkom i intelektualnom nazadovanju koje su donijeli fa­ šistički sistemi. čak. da se kreira potreba za kupovanjem dobara koja moraju biti prodana uz profit. uprkos intenziviranju proizvodnje razornih sredstava i metodičkom rasipanju sredstava i sposobnosti.48 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DrUSTVO 49 dan kad je ta stvar oživljena i kad bira svoju mate­ rijalnu i intelektualnu hranu. Vladajući javnim i privatnim poslovanjem. permanentnoj ekonomiji odbrane. 25) Ibid. Ame­ rican Friends Service Committee. na vojsku. kad ne osjeća da je stvar. već za­ tvoren krug koji obuhvaća i Gospodara i Slugu. L a b o r a n d t h e C o l d W a r . komunizam bi na­ stavio da koegzistira s kapitalizmom. — Ovo. Po toj pretpostavci bi neprijatelj ostao »permanentan«. koliko će ono stajati i za koliko će ga vremena dobiti» 2 5 ) . Sve dok su radnici afirmativna snaga i podu­ pirači sistema dominacije. 1959. 24 Tad bi produžena suprotnost između proizvodnih sposobnosti društva i njihova destruktivnog i ugnjetavačkog korištenja tražila intenzivirane napore da se zahtjevi aparata nametnu stanovništvu — da se odstrane ekscesivni potencijaliteti. visoke tehnološke utrke u nao­ ružanju oduzeo je iz ruku odgovornih službenika vlade inici­ jativu i moć da donose presudne odluke i dao je u ruke tehni­ čara. 2 4 ) Ako se proizvodne ustanove oslanjaju. pokretna stvar. sistem tako ide ka totalnom upravljanju i totalnoj ovisnosti ο upravljanju. Materijalna baza za ovu sposobnost bi i nadalje bila na raspolaganju u a) b) c) d) porastu produktivnosti rada (tehnički progres). njega neće izmijeniti sami po sebi ni djelomična nacionalizacija ni prošireno učešće radnika u rukovođenju i profitu. povećanju nataliteta stanovništva. u svrhu samoočuvanja i rasta. kako reifikacija tendira da postane totalitarna na osnovu svoje tehnološke forme. Izgledi sputavanja vrlo realnu mogućnost nuklearnog rata. Ova uzajamna ovisnost nije više dijalektički odnos Gospodara i Sluge koji puca u borbi za međusobno priznavanje. planera i naučen jaka uposlenih u velikim industrijama i zaduženih za interese svojih poslodavaca.

i mora prestati da bude.50 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 51 karakteru bazičnih proizvodnih snaga 2 δ ) . preciznije. me­ hanizam posredstvom koga čovjeka porobljuje njegov vlastiti rad. Dovedena do savršen­ stva. 596. Potpuna automacija u domenu nužnosti bi otvorila di­ menziju slobodnog vremena kao onu u kojoj bi se konstitu­ iralo čovjekovo privatno i društveno biće. društveni proces automacije izražava transformaciju ili. Pogledaj također str. njihova efikasnost ovisi ο postignutom stupnju znanstvenog i tehnološkog progresa — drugim rije­ čima. 592. na kojoj sad još uvijek počiva (društveno) bogatstvo. stvaranje zbiljske moći ovisi manje ο radnom vremenu i kvantitetu ut­ rošenog rada nego ο moći instrumenata pokretnih u toku rad­ nog vremena. već se čovjek odnosi spram njega kao nadziratelj i regulator . . . razvoj društve­ nog individuuma. Drugim riječima. Dietz Verlag. Izgleda da je automacija do granica tehničke mogućnosti inkompatibinla s dru­ štvom baziranim na privatnoj eksploataciji ljudske radne snage u procesu proizvodnje. . Marx je naslutio njene eks­ plozivne tendencije: »Industrijska napredovanja velikih razmjera. prouzrokovati dalekosežnu depresiju i. Berlin. Umjesto da bude glavni akter procesa produkcije. tehnički instrument za promjenu kvantiteta u kvalitet. Krađa tuđeng radnog vremena. i dalje. . postaje neovisan producirajući objekt. u kojoj ova. U zapadnom svijetu to bi izazvalo opasnost u pogledu presti­ ža u njegovoj internacionalnoj poziciji i prisilio bi ga da ubr­ za racionalizaciju proizvodnog procesa. Radnička klasa insistira na eksten­ zivnom korištenju ljudske radne snage u materijalnoj proiz­ vodnji i utoliko se opire tehničkom progresu. . odvojena od čovjeka. njegovo razumijevanje prirode i vladanje njome posredstvom njegova društvenog bića — jednom riječju. revolucionirala cijelo društvo. Odatle slijedi da i prometna vrijednost nužno prestaje biti mjera upotrebne vrijednosti. on sad stoji izvan njega . str. mjera bogatstva. . te. javlja se tad kao mizerna baza spram one novorazvijene. reaktivirati sukob klasnih interesa. ο primjeni znanosti na proizvodnju . jer. Višak rada mase prestaje biti uslov razvoja općeg bogatstva. i sam subjekt. Ljudski rad nije više zatvoren u proizvodni proces. automacija u sovjetskom sistemu mo­ že brže proslijediti posredstvom moći totalnog upravljanja. transupstancijaciju radne snage. Cim ljudski rad u svojoj neposrednoj formi prestane biti veliki izvor bogatstva.. To bi bila povijesna transendencija prema novoj civilizaciji. na osnovu toga. po svo- . stvorene samom velikom industrijom. ona se suprotstavlja efikasnijem korištenju kapitala — priječi intenzivirane napore da se podigne produktivnost ra­ da. reifikacija ljudske radne snage bi slomila postvarenu formu režući lanac koji veže čovjeka za mašineriju. 43. Ova mogućnost postaje utoliko realističnija što se bor­ ba za prestiž između kapitalizma i komunizma pomjera od vojnog i društvenog na ekonomsko polje. već prisvajanje njegove proizvodne snage. tako. Tako se ruši onaj način proizvodnje koji počiva na promet­ noj vrijednosti . Postupajući tako. 27 26 Automacija je. 1953. U ovom preinačenju nije više glavni potporanj proizvodnje i bogatstva neposredan rad koji vrši sam čovjek niti je to nje­ govo radno vrijeme. str. Na suvremenom stupnju razvijenog kapitalizma orga­ nizirana radnička klasa se suprotstavlja automaciji koja ne kompenzira zaposlenost. 2 7 ) ) Pogledaj. radno vrijeme pre­ staje biti. postavši proces materijalne proiz­ vodnje. — tj. . taj otpor nije praćen političkom radikalizacijom. . Gotovo stoljeće prije nego što je automacija postala stvarnost. Automacija bi. u Sje­ dinjenim Američkim Državama rukovodstvo radnika. G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s ­ c h e n O e k o n o m i e . odista. No. isto tako kao što i nerad manjine prestaje biti uvjet razvoja univerzalnih sposobnosti čovjeka. Ona je eksplozivan ili neeksplozivan ka­ talizator u materijalnoj bazi kvalitativne promjene. Takva racionalizacija nailazi na čvrst otpor od strane radnika. Ti instrumenti i njihova moćna efikasnost nisu u razmjeru s neposrednim radnim vremenom koje zahtijeva i njihova proizvodnja. veliki katalizator razvijenog in­ dustrijskog društva. ) Karl Marx. kontinuirano zaustavljanje automacije može oslabiti konkurentsku nacionalnu i internacionalnu po­ ziciju kapitala. U najmanju ruku. Kad je zadobiven određen tehnički nivo.

prev. bez restrikcija na produktivnost koje nameću interesi privatnog profita.Raspravljanje je već od početka konfrontirano s dvostrukom inkomparabilnošću: a) kronološki. u sovjetskom društvu 3 1 ). *) Bijeli ovratnik (white collar) jezična je metafora koja ozna­ čava zanimanja koja nisu manuelni rad (plavi okovratnik — blue collar). Pređimo sad na izglede apsorbiranja društvene prom­ jene u drugom sistemu industrijske civilizacije. u prvom redu. planiranje u nacionalnim i internacionalnim razmjerima.52 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 30 53 jim ciljevima i sredstvima. izgledi za suzbijanje toka centrifu­ galnih tendencija ovise. — Op. i dalje. Historijska zaostalost ne samo da sankcionira sovjetsku industrijalizaciju u tome da teče bez planiranih rasipanja i antikviteta. str. M a r x i s m . Urgentnost inter­ nacionalne borbe za prestiž će vjerovatno ojačati snage ove raciona­ lizacije i pogodovat će adaptaciji i savezu s predominantniin tendenci j a m a u najrazvijenijim industrijskim područjima. Isprepletenost ova dva aspekta pojačava teškoće ana­ lize. Realiziranje težnje da se element bijelih ovratnika obuhvati organizacijom indu­ strijskih sindikata 2 8 ) . 28 žda. opsežna društvena sigurnost. New York: . 29 ) C . 319. i b) strukturalno. »Politički. ne prekoračuje okvir koji je zajed­ nički nacionalnim i grupnim interesima (pri čemu su ovi po­ sljednji izručeni i podređeni prvima). možda. kao grupe koja vrši pritisak bit će još više proširena. mali iz­ gledi u razvijenom industrijskom društvu. Vjerujem da će do­ minantni interesi postepeno i oklijevajući prihvatiti te zahtje­ ve i da će povjeriti svoje prerogative efikasnijoj moći.. a uz planirano zadovoljenje još uvijek nepodmirenih vitalnih potreba — već je ona prisiljava na to. za to su. W h i t e C o l l a r . 1958. Ioc. javni radovi širokih razmjera. i dalje. 11. sovjestsko društvo je na ranijem stupnju industrijalizacije. New York: Oxford Uni­ versity Press. iščezne onda kad je postignut razvijen stupanj? Da li. da li bi sovjetsko društvo. Također i ovdje opadanje udjela ljudske radne snage u proizvodnom procesu znači umanjenje političke moći opocizije. bilo sposobno da liberalizira totalitarne kontrole u tolikoj mjeri da bi se mogla odigrati kvalitetna promjena? 30 ) Jaki segmenti borbenog radničkog pokreta u onim manje razvi­ jenim kapitalističkim zemljama gdje je taj pokret još uvijek živ (Fran­ cuska. proširen program inostrane pomoći. službenika i slično. s velikim sektorima koji su još uvijek na pretehnološkoj razini. ο sposobnosti ovla­ štenih interesa da adaptiraju kako sami sebe tako i svo­ ju ekonomiju zahtjevima države dobrobiti. cit. U tome kursu su vitalne potrebe po rangu iza prioriteta vojnih i političkih potreba ili. 195ft. a radnički predstavnici će neizostavno biti uključeni u dalekosežna po­ gađanja oko nacionalne političke ekonomije« 2 9 ) . Kako u tom procesu raste udio inženjera. čak i djelomična nacionalizacija ). str. Italija) odmjeravaju svoje snage s p r a m snage ubrzane tehnologij­ ske i političke racionalizacije u autoritarnoj formi. s druge strane.bijelih ovratnika* u radničkim sindikatima dat će liberalnim i radničkim zagovor­ nicima šansu da s više osnova identificiraju interese radnika s interesima zajednice u cjelini. politička radikalizacija bi morala biti praćena izrastanjem neovisne političke svijesti i akcije unu­ tar grupa bijelih ovratnika * ) . U te zahtjeve spa­ da ogroman porast usmjerenja od strane vlade. simultane su s njima. Pod tim uvjetima. 31 ) U vezi s ovim pogledaj moj S o v i e t Columbia University Press. mo) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l g i c a l Chan­ g e . Ove centrifugalne sna­ ge se još uvijek dadu srediti unutar postojećeg. njegove ekonomske i političke institucije bitno su različite (totalna nacionalizacija i diktatura). međutim. Masovna baza radnika. Wright Mills. samo znak i prednost historijske zaostalosti. no teško da bi urodilo njihovom političkom radikalizacijom. tehničara. baš ta historijska zaostalost — u uslovima prestiža u koegzisten­ ciji — prisiljava na totalan razvoj i kontrolu svih sredstava pod diktatorskim režimom? I. Ima li izgleda da ta veća racionalnost industrijalizacije. ako uopće uspije. napokon. prisustvo više radnika . te porast nje­ nih troškova. može rezultirati po­ rastom sindikalne svijesti tih grupa. nakon što je postiglo cilj »dostizanja i prestizanja«.

Marxov stav da oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase postavlja to a priori. dijalektička logika insistira. u onoj mjeri u kojoj su robovi prekondicionirani da egzistiraju kao robovi i da bu­ du zadovoljni u toj ulozi. taj argument ne može odgovoriti na vječno živo pitanje: tko odgaja odgajivače i gdje je dokaz da su oni u posjedu »dobra«? Pitanje ne može biti apsolvirano na osnovu argumenta da je ono jednako pri­ mjenljivo na određene demokratske forme vladavine u koji­ ma sudbonosne odluke ο onome što je dobro za naciju donose izabrani predstavnici (ili. Kvalita­ tivno nov način života. ma­ terijalne i intelektualne uslove koji sprečavaju genuino i in­ teligentno samoodređenje. ponekad onakve kakvi treba da izgledaju«. ono mora stvoriti materijalne preduvjete slobode za sve svoje članove. Kontrola proizvodnog procesa od strane »ne­ posrednih proizvođača« treba injicirati razvoj koji distingvira povijest slobodnih ljudi od prethistorije čovjeka. »Političko telo će ga prinuditi slobo­ dom« »da vide predmete onakve kakvi su. i 34. 1949. Prvi put u historiji ljudi bi djelovali slobodno i ko­ lektivno. također. Istina. faktički razvoj u sadašnjem komunistič33 ) K . kvalitativna promjena iz starog u novo društvo se dogodila početkom te faze. izd. Kultura. No. K r i t i k a 1950. pa tek onda oni mogu znati što se zbiva i što oni sami mogu učiniti da to izmijene. 20. nužno. Lagano joj se izrugivati. to­ kom koje novo društvo »nosi na sebi tragove starog društva iz čije utrobe izlazi« 3 3 ) . u nužnosti koja ograničava njihovu slobodu i humanitet i nasuprot njoj. Najprije mora kreirati bogatstvo pa ga tek onda raspodjeljivat prema slobodno razvijenim potre­ bama pojedinca. Zato bi potiskivanje. te da cilj mora biti operativan u sredstvima kojima se zado­ biva. vjerovatno. u predominantnim uslovima materijalne i intelektualne zaosta­ losti. Socijalizam mora postati zbilja s prvim aktom revolucije jer on mora biti već u svijesti i akciji onih koji su nosili revoluciju. Prema Marxu je »druga faza«. po kojoj ljudska sloboda može cvjetati u životu ispunjenom mukotrpnim radom. koji izvire iz novog načina proizvod­ nje. suprotno jeziku brutalnih činjenica i ideologije. Pa. nametnuto nužnošću. siromaš­ tvom i glupošću. bez mnogo hipokrizije. Jedini moguć izgovor (koji je do­ sta slab!) za »prosvijećenu diktaturu« jest da očajan rizik 32 koji ona uključuje. mora biti djelovanje prisile i uprav­ ljanja — nije samo srž sovjetskog marksizma već. nadalje. str. preciznije. ) Ruso. prije nego što društvo može postati slobodno. kako liberalna tako i autoritarna društva.54 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 55 Argument historijske zaostalosti — prema kome. pojavljuje se u socijalističkoj revoluciji. konstituirana u prvoj fazi. (a to je odlučno!) načinom na koji se ona stvara. doslovno. D r u š t v e n i u g o v o r . Odista. ni po veću cije­ nu. 21 G o t s k o g p r o g r a m a . Socijalistička izgradnja počinje prvom fazom revolucije. mora im se pokazati »pravi put« koji oni traže 3 2 ) . str. pred tim argumentima je detronizirana repre­ sivna ideologija ο slobodi. ali ju je teško opovrgnu­ ti. oslobođenje. Revolucija je. nužno je da njihovo oslobođenje dođe izvana i odozgo. Na osnovu toga je prvom fazom određen i prelaz od »svakome prema njegovu radu« na »svakome prema njegovim potrebama« — i to ne samo stvaranjem tehnološke i materijelne baze već. i teza teoretičara »prosvijećene diktature« od Platona do Rousseaua. vide i misle. bilo istinska samonametnuta nužnost. također. Za razliku od ove koncepcije. kraj i na kraju kapitalističkog sistema. ipak. Prosvjeta. No. mora robove osposobiti da uče. I. Njena je zasluga što priznaje. Štaviše. pri svoj svojoj istinitosti. Marx. To je dru­ štvo u kome ranije objekti produktivnosti prvi put postaju ljudska bića koja planiraju i upotrebljavaju instrumente svo­ ga rada za realizaciju svojih vlastitih ljudskih potreba i spo­ sobnosti. . ujedno. da robovi moraju biti slo­ bodni za svoje oslobođenje prije nego mogu postati slobodni. od rizika koje sad preuzimaju velika. tu je i »prva faza« socijalističke izgradnje. koje potvrđuju izabrani predstavnici) — izabrani u uslovima efikasne i dobrovoljno prihvaćene indoktrinacije. nije očajniji.

A. Ι-ί. str. njihovo konstitu­ iranje bi značilo kraj ovog upravljanja. a podržava se sve od tada. naime u dimenziji nužnog rada. Zrelo i slobodno indu­ strijsko društvo bi i nadalje ovisilo ο podjeli rada. u ovećoj mjeri. ono nije ugrađeno u ovaj proces kao što je to odijeljenost kapitala i rada koja proizlazi iz pri­ vatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. radne sate i povećavajući komfor. u nestajanje Države. S . uprkos re­ voluciji. još uvijek.« (1952). poslije kratkog »herojskog perioda« boljševičke re­ volucije. Tehnički pro­ gres će uroditi kontinuiranim porastom životnog standarda te liberalizacijom kontrola (ponovo. javlja. ipak. Dok stvaranje ovih preduslova još uvijek treba da bude djelo nametnutog upravljanja. vladajući slojevi su odvojivi od proizvodnog procesa — to jest. R. New York: F. Partije. str. Organizacija proizvodnog procesa u sovjetskom sistemu. izvršne i nadzorne funkcije ne bi više nosile privilegije vladanja životima drugih u nekom posebnom interesu. univerzalno svestrano obrazovanje u smjeru izmjenljivosti funkcija — to su preduslovi. Ako bi ona mogla voditi ka samoodređenju u samoj bazi ljudske egzistencije. i d a l j e . C u r r e n t S o v i e t P o l i c i e s . no.. Pa ipak. bila bi to najradikalnija i najkompletnija revolucija u historiji. odvaja »neposredne S4 ) Ο razlici strukturalne rezistencije i rezistencije koja se može uklopiti u proces organizacije pogledaj m o j S o v i e t M a r x i s m . Nema razloga za pretpostavku da će tehnički progres plus nacionalizacija rezultirati »automatskim« oslobođenjem i odriješenjem snaga negacije. bila bi ograničena na poli­ tičku revoluciju. u : Leo Gruliow ed. sredstva unaprijed presuđuju i sam cilj. Ukoliko bi ta promjena ostavila netaknutu materijalnu bazu društva (na­ cionalizirani proizvodni proces). I sve to bi mogla izvršiti ne napuštajući totalno upravljanje ljudi­ ma. Prelaz u takvo stanje nije evo36) Ibid. Situacijom neprijateljske koegzistencije mogu se obja­ sniti teroristička obilježja staljinističke industrijalizacije. 14. koja uklju­ čuje nejednakost funkcija. proizvođače« (radnike) od kontrole nad sredstvima za pro­ izvodnju i tako vodi ka klasnim razlikama u samoj osnovi si­ stema. kao kvantitativna promjena. 5.. ne i sadržaji samoodređenja. istosmjerne s tendencijama razvijenog kapitalističkog društva. Shodno to­ mu. Ovo odvajanje je bilo uvedeno na osnovu političke odluke. ona je stavila u pokret također i snage koje tendiraju k to­ mu da perpetuiraju tehnički progres kao instrument domina­ cije. ono nije motor samog proizvodnog procesa. pa se prelaz iz kapitalizma u socijalizam. To je istinit dio u tezi sovjetskih marksista da preovlađujuća suprotnost »zaostalih proizvodnih odnosa i karak­ tera proizvodnih snaga« može biti razriješena bez eksplozije i da se »usklađenost« ova dva faktora može postići putem »postepene promjene« 3 6 ) . 11. pod pretpostavkom da nu­ klearni rat ili kakva druga katastrofa ne presiječe njegov ra­ zvoj). Na takvu nejednakost prinuđavaju genuine društvene potrebe. iz socijalističke baze pro­ izvodnje proizlaze odlučne razlike. Naprotiv. izgleda. S . Praeger. 35) »Economic Problems of Socialism in the U . Pa. Distribucija sredstava za podmirenje vitalnih potre­ ba bez obzira na radni učinak. uvelike efikasnoj formi koja ima sve izglede na uspjeh.56 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 57 kom društvu odgađa (ili je na osnovu internacionalne situ­ acije prisiljen da odgađa) kvalitativnu promjenu prema dru­ goj fazi. kao nezavisnih sila nametnutih čovjeku. tehnički zahtjevi. str. sniženje radnog vremena na minimum. koju je otvoreno priznao i Staljin 3 5 ) . oni su nadomjestivi bez eksplodiranja temeljnih insti­ tucija društva. Dok su tendencije ka sputavanju kvalitativne promjene u sovjetskom sistemu. Druga polovica istine je u tome da bi kvantitativna promjena još uvijek morala biti obrnuta u kvalitativnu promjenu. No. 109. Pla­ na itd. vjerovatnije je da će se poravnati nego da će ojačati suprotnost između rasta pro­ izvodnih snaga i njihove porobljavajuće organizacije. zacijelo. Na­ stavlja se porobljavanje čovjeka instrumentima njegova rada u visoko racionaliziranoj. te fizičke i men­ talne razlike među ljudima. to će stanovništvo biti čvršće vezano za različite vladajuće birokracije. š t o su oni koji vladaju sposob­ niji da pruže dobra konzumacije. Nacionalizirana ekonomija će moći eksploatirati pro­ duktivnost rada i kapital bez strukturalnog otpora 3 4 ) reduci­ rajući. i dalje. . 1953.

Mašinski proces (kao društveni proces) zahtijeva poslušnost spram sistema anonimnih moći — totalnu sekularizaciju i destrukci­ ju vrijednosti i institucija čija desentifikacija jedva da je otpočela. predtehnološke oblike. zemlje u kojima industrija­ lizacija koegzistira s neuništivom pred. čimbenik unutarnje situacije dva suprotstavljena društva. morala bi zaustaviti materijalni i intelektualni rast na onom stup­ nju na kome je dominacija još uvijek racionalna i ima pred­ nosti. Ona se događa u historijskoj situaciji u kojoj društveni kapital. izvana. pod udarom dva velika sistema totalne tehnološke admini­ stracije. Možemo pokušati potražiti uporište u pojmu ο ljud­ skoj prirodi urođenog »nagona za moći«. razviti (ili. izgleda. Možemo li prihvatiti pretpostavku da će komunistički sistem. Može li se. pak. s dovoljno razloga. Na osnovu prethodnog ra­ spravljanja: postoje li ikakvi znakovi da bi bivša kolonijalna i polukolonijalna područja mogla utrti put industrijalizaci­ je bitno različit od kapitalizma i suvremenog komunizma? Postoji li išta u autohtonoj kulturi i tradiciji tih područja što bi moglo indicirati takvu alternativu? Ograničit ću svoje primjedbe na modele onih zaostalih zemalja koje su već u procesu industrijalizacije. U istim tim zemljama inertnost predtehnoloških i čak predburžoaskih običaja i uslova pruža jak otpor takvom nametnutom razvitku. iz kapitalističkog ili komunističkog bloka — ili od oba. Apostrofira se moćan otpor koji bi pružila ušančena birokracija — otpor čiji je raison d'être upravo isti onaj motiv koji pokreće potrebu za stvara­ njem preduslova oslobođenja. To je pogotovo slučaj u zemljama gdje su najvitalnije potrebe stanovništva daleko od toga da budu za­ dovoljene. potreban prvobitnoj akumulaciji. odlučan faktor globalna situacija koegzisten­ cije koja je postala. borba na život i smrt s kapitalističkim svijetom. s ogrom­ nom većinom stanovništva koje još nije transformirano u radnu snagu odvojenu od sredstava za proizvodnju. u svojim postojećim formama. u velikoj mjeri. da bi novi razvoj zaostalih zemalja mogao ne samo promijeniti perspektive razvijenih industrijskih ze­ malja već. Međutim. Egipat). Da bi. mehaniziranu i standardiziranu masovnu proizvodnju i distribuciju. mo­ ra biti dobiven. već dugo. već revolucionarni proces.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 59 lucioni. konstituirati »treću silu« koja treba da izraste u relativno nezavisnu silu. Želio bih dodati nekoliko primjedbi ο rezoniranju. Drugim riječima. Pogodu­ ju li takvi uslovi stjecanju ujedno industrijalizacije i oslobo­ đenja — bitno različitom načinu industrijalizacije koji bi sagradio proizvodni aparat ne samo u suglasnosti s vitalnim potrebama ljudi već i s ciljem pacifikacije borbe za opsta­ nak? Industrijalizacija u ovim zaostalim područjima se ne zbiva u vacuumu. već da li će ona biti sposobna da spriječi zadobivanje takve razine. to učinila. I ovdje je. Imperativ apsolutnog korištenja tehničkog progresa i nadzivljavanja na osnovu superiornog života može se pokazati jači od rezistencije ovlaštene biro­ kracije. na kome stanovništvo još uvijek može biti vezano za službu i za interese države i drugih postojećih institucija. u najmanju ruku. to je u visokom stupnju dubiozan psihološki pojam i uvelike nea­ dekvatan za analizu društvenog razvoja. široko je raspro­ stranjeno stanovište da održanje nezavisnosti zahtijeva veoma brzu industrijalizaciju i postizanje stupnja produktivnosti koji bi osigurao.i antiindustrijskom kulturom (Italija. štaviše. gdje očajan životni standard traži. U ovakvim uvjetima transformacija nerazvijenih dru­ štava u industrijska mora napustiti. također. dezintegracija ovog otpora proteći u liberalnim i de­ mokratskim formama? Da li nerazvijene zemlje mogu uči- . radije da će na osnovu internacionalne borbe za prestiž biti prisiljen da razvije) uslove koji bi pripremili taj prelaz? Postoje jaki ar­ gumenti protiv ove pretpostavke. prije bilo čega drugog. pretpostaviti da će. Ove zemlje ulaze u proces industrijalizacije sa stano­ vništvom nenaviknutim na vrijednosti produktivnosti. naime. ko­ je se često čuje. što je moguće brže. Nije pitanje u tome da li će komunistička birokracija »napustiti« svoju privile­ giranu poziciju onda kad se postigne nivo za moguću kvali­ tativnu promjenu. efika­ snosti i tehnološkog racionaliteta. količine en masse. čak i na osnovama potpu­ no nacionalizirane i planirane ekonomije. — tj. relativnu autonomiju u konkurenciji s dva džina.

Samoodređenje bi teklo iz osnove. Društvena revolucija. Jedva se može i zamisliti revolucija kao spontana akcija — revolucija koja bi injicirala ukidanje mentalne i materijalne eksploatacije i izgradila pretpostavke za novi razvoj. sama po sebi.(leisure time) jer ona prosperira u razvijenom industrijskom društvu. To je objektivan društveni proces utoliko što su proizvodnja i raspodjela sve veće količine dobara i uslu­ ga u kolotečini racionalnog tehnološkog odnosa. ne bi li mogla biti pospješena postepenom i djelo­ mičnom pomoći tehnologije — u okvirima tradicionalnih formi? U tom slučaju.60 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE . »neposredni proizvođači« bi imali šansu da vlastitim radom i u slobod­ nom vremenu kreiraju svoj vlastiti progres. tradicionalnih načina ži­ vota i djelatnosti — otpor koji nije napušten čak pri vrlo opipljivim izgledima na bolji i lakši život — da li bi ta predtehnološka tradicija. umjesto nametanja tehnologije na tradicionalne načine života i djelatnosti. Za sada ni­ šta ne indicira takvu promjenu. koje su tradicionalne forme onesposobile za osiguranje razvoja humanog života. postat će predominantni uslovi koji ne egzistiraju ni u starim ni u industrijski razvijenim društvi­ ma (i nikad nisu u njima postojali). država prosperiteta je. Ako industrijalizacija i uvođenje tehnologije u zaostale zem­ lje naiđu na jak otpor autohtonih. No. n o . naročito T e r r e s v i v a n t e s . 37 i usmjere. U takvim uslovima opadanje slobode i opozicije nije pitanje moralne i intelektualne pokvarenosti i korupcije. ako su oslobođena od zahvata ugnjetavanja. a ne samo za opstanak. nametnut tim zemljama. (b) količine i kvaliteta dobara i usluga »tehnički« do­ stupnih za podmirenje vitalnih potreba čovjeka. no. Da sumiramo: zaostala područja će. neslobodna je uto­ liko što njome upravlja biznis i politika. No. 1961. a ne »dokolice·. Autohtoni progres izgle­ da zaista moguć u područjima u kojima su prirodna bogat­ stva. P a r i s . — Naime. ko­ je pruža politika tehnološkog racionaliteta. autohtoni pro­ gres pretpostavlja promjenu u politici dvaju velikih indu­ strijskih blokova moći koji danas oblikuju svijet — napušta­ nje neokolonijalizma u svim njegovim formama. Kasno industrijsko društvo je više uvećalo nego što 38 ) »Slobodnog« vremena. izgleda da je moguća još jedna alternativa 3 7 ) . vjerovatno. agrarna reforma i reduciranje nata­ liteta bili bi preduslovi. da ga procijene ) U vezi s ovim aspektom pogledaj vanredne knjige Renéa Dumonta. ο intenziviranom razvoju i eks­ panziji produktivnosti. podleći ili jednoj od različitih formi neokolonijalizma. država neslobode jer je njeno totalno upravljanje sistemat sko ograničenje (a) »tehnički« dostupnog slobodnog vreme­ na 3 8 ) . A gdje to nisu. dovesti do perioda totalne administracije. rad neophodan za opstanak bi se transcendirao prema radu za zadovoljenje ljudskih potreba. Država prosperiteta i ratne angažiranosti Kao rezime proizlazi: izgledi sputavanja promjene. ove proširila i poboljšala na nji­ hovim vlastitim osnovama eliminirajući tiranske i eksploatatorske snage (materijalne i religiozne). štaviše. veći su izgledi da će razvoj. oštrijeg i krućeg od onog koji prolaze razvi­ jena društva koja mogu graditi na ostvarenjima liberalisti­ čkog razdoblja. ili više-manje terorističkom sistemu prvobitne akumulacije. ne bi označili industrijalizaci­ ju po uzoru razvijenih društava. u svom funkcioniranju. još uvi­ jek dostatna za human život. mogla postati izvor pro­ gresa i industrijalizacije? Takav autohtoni progres bi zahtijevao planiranu poli­ tiku koja bi. Pion. Čak i u ovim apstraktnim pretpostavkama moramo uvažiti brutalnu ograničenost samoodređenja. (c) inteli­ gencije (svjesne i nesvjesne) kadre da razumije i realizira mogućnosti samoodređenja. Ova sposobnost je inherentna u svim razvijenim industrijskim društvima u kojima tehnički aparat kao predominantni tok zbivanja — us­ postavljen kao odvojena sila nad čovjekom i iznad njega — ovisi. uza svu svoju racionalnost. . Izgleda da je ta država u stanju da podiže standard života kojim se upravlja. JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 61 niti historijski skok iz predtehnološkog u posttehnolosko drušvto u kome ovladani tehnološki aparat može pružiti ba­ zu za genuinu demokraciju? Naprotiv. ovise ο mogućno­ stima države prosperiteta.

u Ε . Pa ipak je za pojedin­ ca. tako. 235. U najrazvijenijem stadiju kapi­ talizma to prevladano društvo je sistem pluralizma u kome međusobno konkurentske ustanove koincidiraju u solidari­ ziranje moći cjeline nad pojedincem. dobra reputacija. odista. osjećaju i maštaju? Istina. jednodimenzionalnog političkog ponašanja. može izgledati neznatna šteta u državi sposobnoj da zaštiti život kojim upravlja i da ga učini komfornim 3 9 ) . materijalne i mentalne robe koje se nude mogu biti loše. da se bore protiv povijesnih alternativa. takođe uključuju misli. One nastoje da postojeće u cjelini učine imunim protiv negacije. pluralistička administracija daleko bo­ lja od totalne. No. s obzirom na svoje važenje. sistem kontrabalansirajućih snaga. takva proiz­ vodnja društveno potrebne suvišnosti zahtijeva kontinuiranu racionalizaciju — beskompromisno iskorištavanje tehničkih otkrića i znanosti. indoktriniranje. planirano zastarjevanje nisu više neproduktivni rashodi. JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 63 je reduciralo nužnost parazitskih i alijeniranih funkcija (ako ne za pojedinca. Vladavina zakona. ona reduci­ ra upotrebnu vrijednost slobode. koje su realne tekovine prethodna dva stoljeća. moglo je biti kalkulirano izbjegavanje i ponovno zadobivanje balansa. Ako su ljudi u tolikoj mjeri zadovoljeni potrošnim dobrima i servisima koje im pruža upravni aparat da se osjećaju sretni. Porast produktivnosti rada. kojim se upravlja. Odiozni aspekti ove kritike po­ kazuju se u borbi protiv opsežnog socijalnog zakonodavstva i adektavnih troškova vlade za sve druge službe osim vojne odbrane. neka pojedinačna organizacija je mogla ublažiti udar druge. To je racionalan i materijalan osnov unificiranja suprotnosti. Da bi bila efikasna. ko­ ja ih zadovoljavaju. 40 ) Pogledaj str. osjećaje. vanjska politika blokiranja prevladava­ nja postojećeg javlja se kao proširenje istosmjerne unutar­ nje politike. ništavne — no duh i znanje ne go­ vore protiv zadovoljenja potreba. već elementi osnov­ nih proizvodnih troškova. ako su ljudi preduvjetovani u tom smislu da potrošna dobra. da zapriječe kvalitativnu promjenu. stvara uvećanje viška proizvoda koje dozvoljava sve jaču konzumaciju bilo da je taj višak proizvoda privatno ili centralizirano prisvajan i di­ stribuiran. zašto da oni žele da sami za sebe misle. Snage u kontrabalansu ne uključuju one snage koje se suprotstavljaju cjelini 4 0 ). pa mogućnost kvalitativne promjene preostaje jedi­ no izvana. S .62 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE. bez obzira koliko ograničenog. . na nižem stupnju druš­ tvenog bogatstva i tehnologije. ) Za kritičku i realističku ocjenu Galbraithove ideologijske kon­ cepcije pogledaj E a r l L a t h a m »The Body Politic of the Corporation«. Te snage se međusobno poništavaju u višem jedinjenju — u zajedničkom interesu da brane i proširuju postojeću pozi­ ciju. suvišne. 1959. 39 Kritika države prosperiteta s pozicija liberalizma i kon­ zervativizma (bez ili s prefiksom »neo«) počiva. na postojanju upravo onih uslova koje je nad­ mašila država prosperiteta — naime. s obzirom na predominantne tendencije. još uvijek pruža neizmjerno veću sigurnost nego vladavina iznad zakona ili bez njega. Sve dok dominira ova konstelacija. 223. Tako su sputane transcendirajuće političke snage unutar društva. Trgovačka pro paganda. Jedva se može i zamisliti odbacivanje države prospe­ riteta u ime apstraktnih ideja slobode. ne isključuju­ ći širenje raznolikosti proizvodnje. i dalje. tada kad je već prevladana određena razina zaostalosti. Jedna institucija ga je mogla zaštititi protiv neke druge. Gubitak ekonomskih i političkih sloboda. Nema razloga da se insisti­ ra na samoodređenju ako je život kojim se upravlja udoban i čak »dobar«. Cam bridge: Harvard University Press. gotovo neizbježan nusprodukt politički manipuliranog indu­ strijskog društva. 22. kako iz­ nutra tako i izvana. aspi­ racije. Optužba ugnjetavačkih sposobnosti države prosperiteta služi. str. Na osnovu toga je dizanje životnog standar­ da. ono za društvo kao cjelinu). Mason T h e C o r p o r a t i o n i n M o d e r n S o c i t y . moramo postaviti pitanje: ne ubrzava li pluralistička forma organi­ zacije društva destrukciju pluralizma? Razvijeno industrij­ sko društvo je. zaštićivanju ugnjetavačkih obilježja društva koje prethodi državi prosperiteta. zašto bi insistirali na drugačijim institucijama za dru­ gačiju proizvodnju drugačijih dobara i servisa? Nadalje.

oni su razboriti ne samo radi prisutnog neprijatelja već. varljiva. Tako je kapitalizam i nadalje suočen s konfliktom između ra­ sta potencijala za pacifikaciju borbe za opstanak i nužnost da se ta borba intenzi vira. neprijatelj je permanentan. Skica države izobilja. totalitarizma i sreće. Kad su ljudi. u oba slučaja. zaostalost i naslijeđe terora u suv­ remenim komunističkim zemljama perpetuiraju okrutnošću obilježeno »dostizanje i prestizanje« postignuća kapitalizma. svakako. obeshrabrenju napo­ ra da se eliminira potreba zastrašivanja. On nije identičan s postojećim komunizmom ili postojećim kapitalizmom — on je. prikladno stimulirani javnim i privatnim autoritetima. korisnosti i uvjerenja. Ova đavolska snaga stimulira rast i inicijativu. ili intenzivira. obitavalaca zatvora i mentalnih institucija. progonjenih obojenih ra­ sa. Ni rast produktivnosti. prok­ lamira svoj vlastiti kraj. već u toku normalnog stanja stvari. Tako on biva ugrađen u sistem kao koheziona snaga. perpetuiranje unapri­ jed zasnovane harmonije između organiziranog i spontanog ponašanja. Još jedanput: besmislenost cjeline oslobađa krivnje po­ jedine ludosti i preokreće zločine protiv čovječanstva u racio­ nalan pothvat. čak i najorganiziraniji kapitalizam zadržava društvenu potrebu privatnog prisvajanja i raspodjele profita kao regu­ latora ekonomije. Ublažava li konkurenci­ ja. trku za veću i bržu prođu i zastarijevanje? Natječu li se po­ litičke partije u pacifikaciji ili u jačoj i skupljoj vojnoj in­ dustriji? Da li proizvodnja »obilja« stvara.64 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODOeatnONALNO DRUŠTVO 65 Stvarnost pluralizma postaje ideološka. ocrtane u prethodnim poglavlji­ ma. izvodi sudbonosnu integraciju više nego što joj se suprot­ stavlja. To jest. takođe. manipuliranja i demokracije. sužanjstva i slobode. također. Neprijatelji izvana. ili odgađa. spremni na živote totalne mobiliza­ cije. preduvjetovane i slobodne misli. ali ovisi njihovo iskorišta­ vanje za sputavanje društvene promjene i perpetuiranje sužanjstva. Slobodne institucije se natječu s autoritarnim u to­ me da neprijatelja učine đavolskom snagom unutar sistema. Postaju smislene čak i najluđe kalkulacije: pre­ ferira se uništenje pet miliona spram uništenja deset miliona. Mo­ gućnost države izobilja je dovoljno indicirana predominantnim tendencijama tehničkog progresa i dovoljno ugrožena eksplozivnim snagama. između progresivnog »ukidanja rada« i potrebe da se očuva rad kao izvor profita. sablast os­ lobođenja. Ovaj kon­ flikt perpetuira nehumanu egzistenciju onih koji sačinjava­ ju ljudsku bazu društvene piramide — autsajdera i siroma­ ha. heteronomije i autonomije — ukratko. On pri­ jeti u vrijeme mira koliko i u ratu (a možda i više nego za vrijeme rata). na današnjem stupnju dirigiranog tržišta. skica je povijesne igre između organiziranog kapitalizma i socijalizma. opasnost da se pripremanje za totalan nuklearni rat može okrenuti u realizaciju: zastrašivanje služi. U zbivanju su pri­ sutni i drugi činioci koji mogu zapriječiti ugodno poveziva­ nje totalitarizma i srećnosti. On vi­ še proširuje nego što reducira manipuliranje i koordinaciju. kao ni visok životni stan­ dard ne ovise ο prijetnji izvana. Jer. u sveobuhvatnim razmjerima i posredstvom sveobuhva- . Neprijatelj je zajednički nazivnik za sve što se čini ili ne čini. on kontinuirano povezuje realizi­ ranje općih interesa i posebnih ovlaštenih interesa. Beznadno je dokazivati da civiliza­ cija. tad suvremena forma pluralizma ojačava tendenciju sputavanja kvalitativne promjene i tako sprečava. On nije u izvanred­ nim situacijama. U takvim uslovima čak i postojeće slobode i pribježišta padaju unutar organizirane cjeline. Time ojačava prioritet sredstava pred ciljem — prioritet koji bi mogao biti slomljen samo ako se ostvari pacifikacija — a kapitalizam i komunizam nastave takmičenje bez vojne sile. a ne nagoni na »obrat« samood­ ređenja. Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem dominacije. dvadeset miliona itd. koja svoju odbranu opravdava takvim kalkulima. nezaposlenih i nezapošljivih. već na osnovu toga što društvo kao cjelina postaje odbrambeno društvo. Najmoćnija je. radi investicija i mogućnosti uposlenosti u industri­ ji i razonodi. i to ne na osnovu značaja i ekonomskog prodora »sektora« obrane. zado­ voljenje još neispunjenih vitalnih potreba? Ako su ove prve mogućnosti alternativa istinske mogućnosti.

Uvijek su koegzistirale dvije antagonističke sfere društva. vol. kao ni na Zapadu. Sporazumijevanje moderne industrije i teritorijalne mo­ ći jest defekt. slobode. Upravo protiv te mogućnosti je sadašnji svijet mo­ biliziran: »Ignorancija i nesavjesnost vladaju u tolikoj mjeri da nacionalizam i nadalje cvjeta. čovjeka i njegovih gospo­ dara postao totalan. u posljednjoj instanci.. POKORENJE NESRETNE SVIJESTI: REPRESIVNA DESUBLIMACIJA κ Nakon što smo ukazali na političku integraciju razvi­ jenog industrijskog društva. na Istoku. nacionalnog biznisa skupa s njihovim internacionalnim savezima.66 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE tnih institucija. loc. kolektivna uvjerenja se ne adaptiraju stvarnoj promjeni. Realitet nadilazi svoju kulturu. razlog je. u oba slučaja. Oba sistema su te mogućnosti iskrivila tako da se one jedva raspoznaju. te njihova sudbina ilustrirati likvidiranje opo­ zicionih i transcendirajućih elemenata »više kulture« u pro­ cesu razvoja tehnološkog racionaliteta. susreće on svoje vlastite mogućnosti: spektakula­ ran razvoj svih proizvodnih snaga nakon podređivanja pri­ vatnih interesa stvaranja profita. on je i iznevjerio na­ du i uništio istinu koje su bile sačuvane u sublimacijama vi­ še kulture. 41) François Perroux. stranih i transcendirajućih elemenata više kulture na osnovu kojih je ona konstituirala jednu drugu dimenziju . koji koče takav razvoj. i Ostvarenja i neuspjesi ovog društva obezvređuju nje­ govu višu kulturu. Ve­ like sile oblikuju svoja . zbiljskiji od kapitalističkih i komunističkih in­ stitucija i struktura. zapravo. a samo je privilegirana manjina uživala njene blagoslove i predstavljala njene ideale. 633. viša kul­ tura se uvijek prilagođavala. cit. tragične i romantične ljubavi javlja se kao ideal zaosta­ lih stupnjeva razvoja. koji nikakva nužna dijalektika neće nuž­ no odstraniti. Pacifikacija bi značila nastajanje genuine Svjetske ekonomije — smrt države nacije. nacionalnog inte­ resa. olakša­ nje životnih tegoba. I komunizam u susretu s izazovom kapitalizma nalazi svojo vlastite mogućnosti: spektakularan komfor. Cijenjenje autonomne ličnosti.carstva' ili popravljaju njihovu arhi­ tekturu ne prihvaćajući. Tu su njihovi jedini neprijatelji gospodari koji znalački iskorištavaju mistifikacije industrije i moći. koje strada­ ju. U ovom poglavlju će određeni ključni pojmovi i sli­ ke literature. promjene u ekonomskom i političkom režimu koje bi dale efikasnost i sadržaj ovoj ili onoj koaliciji«. Ove elemente prevla­ dava. na postignuće rasta tehnološke produktivnosti i ekspanzivnog pokoravanja čovjeka i priro­ de. Zacijelo je viša kultura bila uvijek u suprotnosti s društvenom stvarnošću. svugdje su uključene u okrutnost konflikta. humaniz­ ma. Novina suvremenog svijeta jest iščezavanje antagoniz­ ma kulture i društvenog realiteta putem zastarjevanja opo­ zicionih. dok je stvarnost rijetko bila uznemiravana njenim idealima i istinama. čovjek da­ nas može učiniti više nego heroji i polubogovi kulture. Ni naoružanje ni industrija dva­ desetog stoljeća ne dozvoljavaju 'otadžbinama' da osiguraju svoju bezbjednost i svoju egzistenciju osim posredstvom or­ ganizacija na kojima je težište ekonomskih i vojnih pitanja u svjetskim razmjerima. on je riješio mnoge nerješive probleme. mase. No. predominantan u razvi­ jenim područjima suvremenog društva. No. i.« 4 1 ) Odlučna međuovisnost jedina dva »vrhovna« društve­ na sistema u suvremenom svijetu izražava činjenicu da je sukob između progresa i politike. proces desublimacije. Kad se kapitalizam sreta s izazovom ko­ munizma. 631-632. i »Izigrane od strane nacije i od klase. pri tome.Ono što se sad zbiva nije degenerira­ nje visoke kulture u masovnu kulturu. III. str. prelazimo sad na korespondirajuću integraciju u domeni kulture. već opovrgavanje kul­ ture realitetom. 3. isti: borba protiv načina života koji bi raščinio bazu za dominaciju.

razbijen. spiritualnim. Iako je taj buržoaski poredak našao svoju bogatu — i čak afirmativnu — reprezentaciju u umjetnosti i literaturi (kao u holandskih slikara sedamnaestog stoljeća. već više takvim izopće­ nim likovima kao što su umjetnik. Muzika duše je takođe muzika trgovine. kako u funkcional­ nom tako i u kronološkom smislu. politiku. nacionalni heroj. idealizirani magnat imaju sasvim različitu. star. da oglasi i političke platforme ne moraju nužno bi­ ti istinite ili prave. oni preživljuju bitno transformirani. One teško optu­ žuju sadašnje oblike komunizma. u engleskom romanu devetnaestog stoljeća. idealizirani i optuženi. Uvažava se prometna. ta kultura je ostala velikim dijelom feu­ dalna kultura čak kad joj je buržoasko razdoblje dalo neke od njenih najtrajnijih formulacija. biznisa. đavo. religiju i filozofiju s ko­ mercijalnim oglasima. ili tipovi istog ži­ vota koji služe više kao afirmacija nego kao negacija pos­ tojećeg poretka. služe kao elementi društvene kohezije. Viša kultura postaje dio materijalne kulture. On je spušten iz sublimirane domene duše ili duha. takođe. estetičke i inte­ lektualne vrijednosti industrijsko društvo još uvijek dekla- rira — bila je predtehnološka kultura. Viša kultura Zapada — čije moralne.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 69 stvarnosti. u najma­ nju ruku — ne na regularan i normalan način. ne samo zbog inherentnih joj romantičnih elemenata (o kojima ćemo raspravljati nešto kasnije) već. pjesnik bundžija. ideali humanizma. već putem njihova inkorporiranja na veliko u postojeći poredak. radosti i tuge pojedinca. svijet dobre savjesti ο nejednakosti i mukotrpnom radu u kome je rad još uvijek bio sudbinska nesreća. i preveden u operacionalne termine i probleme. u Thomasa Manna) — ostao je to poredak zasje­ njen. a ipak ih slušaju i čitaju. Oni više nisu li­ kovi drugog načina života. bitnik. ratnik. ispunjenje ličnosti jesu značajne stavke u borbi za prestiž Istoka i Zapada. odnosno čovjekove intime. ili osjećaju. radiju i pozornicama. One. Tu su progresivni elementi masovne kulture. Ona je bila feudalna ne samo zbog svoje ograničenosti na privilegirane manjine. u stvari. Vamp. Kako velike riječi slobode i ispunjenja izgovaraju vo­ đe i političari u kampanjama. putem njihova masovnog reproduciranja i izlaganja. Kad sredstva masovne komunikacije harmonično i često neprim­ jetno slijevaju umjetnost. brakolomnica. luda — onima koji ne zarađuju za življenje. Njihova perverzija indicira činjenicu da je razvijeno industrijsko društvo suočeno s mogućnošću materijalizacije ideala. U toj transformaciji ona gubi veći dio svoje istine. Nije ta druga dimenzija bila reprezen­ tirana religioznim. moralnim herojima (koji su često podržavali postojeći poredak). veliki kriminalac i vagabund. u Goetheovom Wilhelmu Meistern. gangster. a ne istinska vrijednost. prostitutka. Ne uvažava se činjenica da protivurječe društvu koje ih prodaje. Na njoj je centrirana racionalnost statusa quo ko­ me se povinjava svaka strana joj racionalnost. opovrgnut jednom drugom dimenzijom koja je bila nepomirljivo antagonistička poretku biznisa. ipak. one postaju besmisleni zvukovi koji dobivaju značenje samo u kontekstu propagande. i čak suprotnu funkciju od svojih kulturnih prethodnika. već ćudljivosti. na filmskim platnima. a svakodnevno se prodaju i njima se upravlja. ona dovode domene kulture na nji­ hov zajednički nazivnik — na formu robe. i čak se pušta­ ju njima da ih vode — tako prihvaćaju i tradicionalne vri­ jednosti i čine ih dijelom svog mentalnog inventara. Njeno važenje je proizla­ zilo iz iskustva svijeta koji više ne postoji i koji se ne može vratiti jer je u striktnom smislu obezvrijeđen tehnološkim društvom. Ovo likvidiranje dvodimenzionalne kulture ne zbi­ va se negiranjem i odbijanjem »kulturnih vrijednosti«. Bez sumnje je svijet njihovih prethodnika bio zaostao predtehnološki svijet. Potencijalne mogućnosti ovog društva sve više reduciraju sublimiranu sferu u kojoj su uslovi čovjekova života bili predstavljeni. metodičku ali­ jenaciju od cjelokupne domene biznisa i industrije i pripadnog im poretka profita i kalkula. neurotična kućanica. optuži­ vala ga je i negirala. No. Veličina slobodne literature i umjetnosti. discipline i relaksacije. zbog toga što su njena autentična djela izražavala svjesnu. Asimiliranje ideala i realiteta pokazuje razmjere prevladavanja ideala. štaviše. No. Upravo kao što ljudi znaju. ti likovi nisu iščezli iz literature razvijenog indu­ strijskog društva. bio je to svijet u kome priroda i čovjek .

te dimenziju koju razotkrivaju. the Kingdom by the Sea. Ona je bila racionalna. mogu indicirati i ne specijalno odabrani primje­ ri iz bazičnog literarnog vokabulara: duša. koji ne bi trebalo da ome­ ta poredak biznisa i zaista ga nije ometao. la recherche de l'absolu. izgleda. takođe demon rum. olako primijenjen na diskreditirajuće avan­ gardne pozicije. No. Ta ocrtavanja. Ta inkompatibilnost je znamen njihove istine. plemići i kmetovi. Les Fleurs du mal. Oni su izraz slobodne i svjesne alijenacije od postojećih ob­ lika života kojom se literatura i umjetnost suprotstavljaju tim oblicima čak i tamo gdje ih ukrašavaju. Le Bateau ivre i Long-legged Bait. Njihov smjer i pripadnost. To je čudo chef-d'oeuvre. saloni i dvorovi bili dio iskustva ο realitetu. Master Builder i When We Dead Awake. kontempliraju. Obezvažena je njihova subverzivna snaga. demon mašina i de­ mon novac. Njeni najrazvijeniji stavovi i slike. negiranje poretka biz­ nisa. u insistiranju na kreiranju svijeta u kome je teror života osviješten i suspendiran — savladan prepoznavanjem. stilom i vokabularom pripadne joj literature i filozofije. spo znajna snaga koja je razotkrivala u realitetu potiskivanu i odbijenu dimenziju čovjeka i prirode. Don Juan i Romeo. Apsorbirajuća moć društva ispražnjuje um­ jetničku dimenziju time što asimilira njezine antagonističke sadržaje. umjetnička alijenacija je svjesna transcendencija otuđene egzistencije — »viša razina«. pa naj kontradiktorni ja djela i istine mirno koegzistiraju u indiferentnosti. demokratizacija kulture? Umjetnička istina je uvijek bila dopuštena (ako je uopće bila dopuštena) kao »viši« poredak. one nalaze svoje utočište u svakodnevnom životu. ili posredovana alijena­ cija. ta prošla kultura je izražavala sadržaj svijeta u kome su doline i šume. sela i krčme. izraz »dekadentan« daleko češće diskreditira genuino progresivna obilježja kulture na umoru negoli stvarne činioce raspada. Otuđena i otuđujuća djela intelektualne kulture postaju opće rasprostranjena dobra i servisi. Feme i Heimat. nadživljavaju svoje apsorbiranje u upravljana zadovoljstva i sti­ mulanse. Neke od njih pripadaju i suvremenoj literaturi te preživljavaju u najna­ prednijim djelima. U domeni kulture se manifestira novi totalitarizam baš u pluralizmu koji harmonizira. Njezina istina je bila u probuđenim iluzijama. koji označava čov­ jekov odnos spram samog sebe i svog rada u kapitalističkom društvu. osjećaju i pripovijedaju. Prije ovog izmirenja.70 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 71 još nisu bili organizirani kao stvari i instrumenti. Transformira­ jući se. U stihu i prozi te predtehnološke strukture je ritam onih koji lutaju ili se voze u kočijama. no. Isto tako. naime porast razumijevanja i cijenjenja. ta kultu­ ra je u nekim svojim odlučnim elementima također posttehnološka. Ono što se promi­ jenilo u suvremenom periodu jest razlika tih dviju sfera i njihovih istina. Da li je njihova masovna rep­ rodukcija i konzumcija samo promjena u kvantitetu. Ovo puko njihovo nabrajanje pokazuje da pripadaju izgubljenoj dimenziji. Konflikt sa svijetom progresa. živjeti ono što netko . u njihovoj oslobodilačkoj i sub­ verzivnoj ulozi nanovo nalazimo u velikoj nadrealističkoj li­ kovnoj umjetnosti i književnosti dvadesetih i tridesetih godina našeg vijeka. oni i nadalje proganjaju svijest s mogućnošću svo­ ga ponovnog rođenja u kompletnosti tehničkog progresa. Za razliku od Marxova koncepta. »Romantičan« je izraz prezri­ vog omaložavanja. srce. la femme-enfant. poražene mogućnosti. njihov destruktivni sadržaj — njihova istina. Svojim ko­ deksom formi i manira. a kraj tragedije je — nemogućnost njena rješenja. Ono na što one prisjećaju i čuvaju u pamćenju pripadno je budućnosti: ocrtavanja su to zadovoljenja koje bi rastočilo ovo društvo koje ga obuzdava. Živjeti svoju ljubav i mržnju. duh. umjetnost je bila bitno alijena­ cija koja je podržavala i zaštićivala kontradikciju — nesrećna svijest podijeljenog svijeta. a može se vra­ titi samo u snovima i djetinjim regresijama. To je zastarjela i prevladana kultura. antiburžoaski elementi u građanskoj literaturi i umjet­ nosti ne mogu se pripisati ni estetskoj niskosti tog poretka niti romantičkoj reakciji — nostalgičnom uzvisivanju iščezavajućeg stupnja civilizacije. neispunje­ ne nade i iznevjerena obećanja. Tradicionalne slike umjet­ ničke alijenacije su odista romantične jednakomjerno svojoj estetskoj inkompatibilnosti s datim razvojem društva. onih koji imaju vremena i za­ dovoljstvo da misle. Nisu te umjetničke preokupacije obezvažene zbog njihove literarne zastarjelosti. to je tragedija podnošena do kraja.

Kroz cijele periode civilizacije umjetnost se javlja kao potpuno integrirana u pripadno društvo. kazalište oblikovani su tako da kreiraju i zazivaju jednu drugu dimenziju rea­ liteta. možemo pružiti neke sugestije u cilju pojašnjenja. grčka i gotička umjetnost poznati su primjeri. ona je veliko odbijanje — protest protiv onoga što jest. umjetnost ima tu magičnu moć samo kao moć negiranja. ignorancije i prepuštanja. a psihologija još neinstitucionalizirana. već. sa svom svojom istinom. Uprkos svoj demokratizaciji i popularizaciji. Analiza. No. čak spram svakodnevnog života njihovih gospodara. pakao koji je čovjek učinio za čovjeka postaju nepokorljive kozmi­ čke snage. No. sa­ me supstancije umjetnosti. sek­ sualni moral još neliberaliziran. Ona može govoriti svojim vlastitim jezikom samo dok su žive slike koje odbijaju i opovrgavaju postojeći po­ redak. Razvoj tehno­ loškog realiteta ne potkopava samo tradicionalne forme već i samu bazu umjetničke alijenacije — to jest. Bez obzira koliko su hram i katedrala bili blizu i poznati ljudima koji su živjeli oko njih. ti modi ne­ gacije plaćaju danak antagonističkom društvu s kojim su vezani. Umjetničko kazivanje naziva fakte njihovim imenom i njihova vladavina se ruši. umjetnost nastavlja u toj formi kroz devetnaesto i u dvadeseto stoljeće. Zacijelo bi bilo bes­ misleno reći da je njena tragedija. Bilo da je to ritualizirano ili ne. Njena priča je »tra­ gična« jer je zaostalo bilo društvo u kome se odigrala. koncert. Sačinjeni modi u kojima se čovjek i stvari pojavljuju. Napetost između aktualnog i mogućeg je preoblikova­ na u nerješiv konflikt u kome je pomirenje po gracilnosti djela kao forme: ljepota kao »promesse de bonheur«. ono potko­ pava svakodnevno iskustvo i pokazuje da je ovo osakaćeno i lažno. privilegija i iluzija. »Viša kultura« u kojoj se izvodi ta alijenacija ima svoj vlas­ titi ritual i stil. ona je čitala priče koje su sadržavale te vizije. njegov jezik prestaje biti jezik varke. Odlučna razlika nije psihološka — između umjetnosti kreirane u radosti i umjetnosti sačinjene u tuzi. oni odsijecaju i transcendiraju svakodnevno iskustvo. Sad razvijeno tehnološko društvo sve više zatvara taj bitni rascjep između umjetnosti i poretka svakodnevnog ži­ vota što ga je održavala umjetnička alijenacija. koji ju je uništio. No. opera. Mjesto umjetničkog djela u predtehnološkoj i dvodimenzionalnoj kulturi veoma je različito od njegova mje­ sta u jednodimenzionalnoj civilizaciji. Bez sumnje. U for­ mi djela su stvarne okolnosti postavljene u jednu drugu di­ menziju u kojoj se realitet pokazuje kao što jest. . Bitan kvalitet čak najafirmativnije umjet­ nosti je rascjep od društvenog realiteta. « . ostaje on. Tako on govori istinu ο sebi. pjevaju.72 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 73 jest znači poraz. Njena težnja je bila fatalna jer tamo nije bilo psihoanalitičara. između duševnog zdravlja i neuroze. Salon. alijenacija nije jedina karakteristika um­ jetnosti. možda. ili tragedija Romea i Ju­ lije. Njegovim i . Ona bi ga bila odbila kao dio poretka Yonvillea. Zlodjela društva. ona je otuđena takođe od same pub­ like kojoj se obraća. Njihovo posjećivanje zahtijeva pripreme kao za sve­ čanost. U svojim naprednim pozicijama. Egipat­ ska. ogla­ šavaju i govore jesu modi opovrgavanja. također. umjetnost sadrži racionalitet negacije. Kako je svijet umjetnosti koji oni tvore odvojen od sfere rada u kojoj društvo reproducira sebe i svoju mizeriju. slamanja i krei­ ranja nanovo njihove faktične egzistencije. već razlika između umjetničke i društvene zbilje. . seljaka i obrtnika — a. a čak i naznačavanje tog problema jest iz­ van okvira ovog djela. Flaubertova Madame Bovary se razlikuje od jednako tužnih ljubavnih priča suvremene literature činjenicom da je skromni Vokabular njenog stvarnog života još uvijek sa­ državao vizije ove heroine. no. isto tako bi bes­ misleno bilo poreći historijsku bit te tragedije. iracionalno ili racio­ nalno suprotstavljanje. riješena modernom demokracijom. ali alijenacija karakterizira kako afirmativnu tako i negativnu umjetnost. ili. obično se navodi Bach i Mozart da bi se potvrdile »pozitivne« strane umjetnosti. on tendira obezvaživanju ne samo određenih »stilova«. rezignaciju i smrt. oni su ostail u zastrašujućem i uzvišenom kontrastu spram svako­ dnevnog života roba. Društvo koje je tad tek dolazilo »riješilo« je njen problem tako što ga je obuzdalo. Nije ga bilo jer on u njenom svijetu ne bi bio u stanju da je izliječi.

Ona se ne može korigirati džepnim izdanjima. Skupa s drugim modima negacije. Kad je sagledana kao učinak tehničkog progresa. estetika života i misao bili pristupačni sa­ mo manjini bogatih i obrazovanih jest greška represivnog društva. B. i dalje. takođe. »druga dimenzija« je apsorbirana u predominantnom toku zbivanja. i nacionalni par­ kovi niču na negdašnjim selima. ideja. op­ ćim školovanjem. C. a demokratska dominacija demokratsku estetiku. one su. ljepša i praktičnija od čudovišta viktorijanske ere. i magistrale. Očito. Dok su nekad bila u kontradikciji sa statusom qvo. opće obrazovanje i long-play ploče istinski su blagoslov. Također su i ovdje racionalno i zlo nerazdvojivi. U svjetlosti tih mogućnosti predtehnološke koncepcije gube svoju moć. Valjanost njihove istine je vilikim dijelom ovisila ο ne­ uključenoj i nepokorenoj dimenziji čovjeka i prirode. . Sad je odstranjena ta udaljenost — as njom suprot­ stavljanje i optužba. osuđenja. Takvo asimiliranje je historijski preuranjeno. To da su transcendirajuće istine umjetnosti. Kako je kontradikcija djelo logosa — racionalna kon­ frontacija »toga što nije« s onima »što jest« — ona mora 2 ) Stefan George. u Arnold Schönbergovu kvartetu u Fis-molu. ono za­ sniva jednakost u kulturi. Neokonzervativni kritičari Ijevičarskih kritičara maso­ vne kulture izruguju se protestu protiv instaliranja Bachove muzike čak i u kuhinje. long-play pločama i ukidanjem svečane od­ jeće za kazalište i koncertnu dvoranu *)· Privilegije u kulturi su izražavale nepravdu slobode. kad gradovi. Tübingen. Marxa i Freuda u prodavaonicama robe široke potrošnje. pa cirkuliraju kao dio ili pošiljka opreme koja dekorira i psihoanalizira predominantan tok. Mohr. Društvo eliminira prerogative i privilegije feudalno aristokratske kul­ ture skupa s njenim sadržajem. Bez sumnje. a avioni paraju nebo — tad ova područja. lišeni su svoje antagonističke sna­ ge. ten 2 ) . Pa ipak. Dobro je da sad gotovo svatko može imati umjetnička djela u svojim prstima tako što okreće dugme svoga televizora ili što samo stupi u obližnju prodavnicu robe široke potrošnje. džepna iz­ danja. a očuvava dominaciju. ο uskim granicama organizacije i manipulacije. Schelleya i Baudelairea. koje je upravo i bilo dimenzija njihove istine. W. P h i l o s o p h i e d e r n e u e n M u s i k . str. Bez sumnje je nova arhitektura bolja. 19. ona je i »integriranija« — kulturni centar urasta u trgovinski centar. Ta­ ko se fundamentalno izmijenila intencija i funkcija tih djela. oni žive drugačije nego što su sami. Istina. odvojenost intelektualne proizvodnje od ma­ terijalne. Još uvijek postoje tekst i ton. kad motorni čamci jure po jezerima. oživljujući kao klasici. fizička transformacija svi­ jeta zahtijeva mentalnu transformaciju njegovih simbola. ali je po­ korena distancija po kojoj su bili Luft von anderen Plane1) Da ne bude nesporazuma: u granici svoga dosega. pružaju udobnost i uzbuđenje. U potpuno razvijenom indu­ strijskom društvu tu nerastvorljivu srž sve više istanjuje teh­ nološki racionalitet. Dominacija ima vlastitu estetiku.74 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 75 zatvaranjem je sad odbijeno i veliko neprihavaćanje. tj. No. sad ta kontradikcija iščezava. Suvremeni stupanj razvoja daje novo određenje mogućnostima čovjeka i prirode u skladu s novim raspoloživim sredstvima za nji­ hovu realizaciju. dolinama i šumama. no. promjena razot­ kriva svoju dubinu i stepen svoje ireverzibilnosti. centar mjesne vlasti ili u sjedište vlade. suprotnost između ideolo­ gije i stvarnost. J. 1949. sli­ ka. osigurale zaštićenu domenu u kojoj su tabuirane istine mogle preživjeti u apstraktnoj pu­ nini — udaljene od društva koje ih je obuzdavalo. protiv Platona i Hegela. No. gube karakter kvalitativno drugačije stvarnosti. I samo djela alijenacije su inkorporirana u ovo društvo. Pogledaj : Th. Adorno. da su ljudi baš utoli­ ko obrazovaniji. ona se pretvaraju u kotačiće u mašini kulture koja prepravlja njihov sadržaj. Ona tako postaju komerci­ jalna dobra — prodaju se. umjetnička alije­ nacija je prevladana procesom tehnološkog racionaliteta. Umjetnička alijenacija postaje tako funkcionalna kao i arhitektura novih kazališta i koncertnih dvorana u kojima se prikazuje. Oni insistiraju na uvažavanju činjenice da su kla­ sici napustili mauzolej i da su oživjeli. ο »nerastvorljivoj sr­ ži« koja se opirala integraciji. u tom emitiranju. kao područja suprotstavijenog.

To sredstvo izražavanja je bilo zajedničko najsublimiranijoj ρο­ Ibidem. spoznaje koja narušava pozitivno. 5 ) Ibidem. Stihovi tog jezika »ne parlent ja­ 6 mais que de choses absentes« ). ipak. U ovom izražavanju drugačijeg reda. . poetski jezik ovisi ο transcendentnim elementima u običnom jeziku"). pre­ ciznije. poetski jezik je jezik spoznaje — no. tea­ tar jest. 7. ni dobro ni zlo. razonoda. U svojoj kognitivnoj funkciji poezija ispunjava veliki zadatak misli: »napor iz koga proizlazi da u nama živi ono što ne egzistira. Suhrkamp. To je dok­ trina koju treba naučiti. »Poésie et Pensée Abstraite«. Pa. 1324. Gallimard. str. 76. Stvarajući i krećući se u medij umu koji prikazuje otsutno. 1333. Brecht odgovara da suvremeni svijet može biti tako predstavljen sa­ mo ako je predstavljen kao predmet koji treba izmijeniti 3 ) — kao stanje negativnosti koja treba biti negirana. borba protiv njegova apsorbiranja u predominantnu jednodimenzionalnost očituje se u avangardnim naporima da se kreira otuđenje koje bi nanovo učinilo umjetničku istinu komunikativnom. to je ulaženje drugačijeg reda stvari u po­ stojeći — »le commencement d'un monde« 8 ). Samo tako se mogu razotkriti zakoni uzroka i učinka. Ibidem. ne čuje. 1327.pri­ rodno' mora poprimiti obilježja čudnog. Istinski avangardna književna djela saopćavaju pre­ lom s komuniciranjem. 1957. Berlin i Frankfurt. književnost odbacuje upravo strukturu rasu­ đivanja koja je tokom povijesti kulture povezivali umjetnički i obični jezik. predstaviti ga tako da gledalac shvati istinu koju komad treba da isporuči. zabava i učenje nisu suprotnosti. Totalni karakter postojećeg društva suočava dramskog pisca s pitanjem da li je još uvijek moguće »predstaviti su­ vremeni svijet u teatru« — to jest. str. No. koji je transcendencija unutar jednog svijeta. str. razumjeti i slijediti u igri. U tom pokuša­ ju veliki »konzervativac« literature udružuje snage s radikal­ nim aktivistom. što je vidljivo. opipljivo. str. str.« 5 ) »Efekat otuđivanja« nije nametnut literaturi. komunicirati. 8) 7 . »Stvari svakodnevnog života su izdignute iz sfere samoevidentnog . To je vla­ stiti odgovor književnosti na opasnost totalnog biheviorizma — pokušaj da se spase racionalitet negativnog. u O e u v r e s . te kako može biti promijenjen. a zatim s dadaizmom i nadrealizmom. Potrebni su distanca i refleksija. zabavljanje može biti naj­ efikasniji mod učenja. (u odnosu na jezik muzike) 9 ) Pogledaj poglavlje VII knjige. ne dodiruje. iako 3 ) Bertolt Brecht. édition de la Pléiade. 4 ) Ibidem. Opsesija koja je proganjala umjetničku svijest od vre­ mena Mallarméa — nemogućnost da se govori nereificiranim jezikom. Teatar mora slomiti gledaočevo identi­ ficiranje s događajima na pozornici da bi poučio što suvre­ meni svijet doista jest iza ideološkog i materijalnog vela. 9. Efekat otuđivanja (Verfremdung­ seffekt) treba da proizvede disocijaciju u kojoj svijet može biti raspoznat kao ono što jest. 63. I.«4) »Ono što je . S c h r i f t e n z u m T h e a t e r . 10 ) Pogledaj poglavlje V ove knjige. No. i treba da bude. Sistem propozicije 1 0 ) (s rečenicom kao jedini­ com značenja) bio je medijum u kome su se dvije dimenzije zbilje mogle sresti. da se komunicira negativno — prestala je biti op­ sesija. Ona se materijalizirala. str. proganja postojeći univerzum rasuđivanja i ponaša­ nja kao njegova najzabranjenija mogućnost — ni nebo ni pa­ kao. . odsutno. Paul Valéry insistira na neizbježnoj pripadno­ sti poetskog jezika negaciji. Paris. već jednostavno »le bonheur«. a ne emfaza i osjećanje. te biti dovedene u vezu. Štaviše.76 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE XIX JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 77 imati medijum komunikacije. Bertolt Brecht je dao nacrt teorijskih fundacija tih na­ pora. S Rimbaudom. Oni govore o onom što. totalna mo­ bilizacija svih sredstava u odbrani postojećeg realiteta je koordinirala sredstva izražavanja do te mjere da komunici­ ranje s transcendirajućim sadržajima postaje tehnički nemo­ guće. 6 ) Paul Valéry.« 7 ) Imenovanje »odsutnih stvari« lomi opčinjenost stvarima koje jesu. zadovoljstvo. vol. 1957. čujno u čovjeku i prirodi — a ο onome što se ne vidi. Borba za taj medijum ili. Tako po­ etski jezik govori ο onome što je ovosvjetsko.

prototipovi snova i briga. te poetske riječi isključuju ljude.« 1 2 ). njihovo po­ javljivanje na televiziji. Ovo narušavanje ling­ vističke strukture uključuje narušavanje iskustva ο prirodi: »Priroda postaje diskontinuum usamljenih i groznih obje­ kata zato što imaju samo faktične veze. l3 ) Theodor W. Taj svijet riječi bez veze. neba. ludosti. str. u par­ lamentu. Duša sadrži malo tajni i težnji koje ne bi mogle biti razumno raspravljene. BerlinFrankfurt.« 13 ) Ili. postale podatljive teh­ ničkom rješenju i raščinjenju. upotrebu ili služenje. Riječ odbija sjedinjenje. Posredstvom njih spašava nadrealizam zastarjelo. dok je on opominje na njezino vlastito predmetno biće i na to da ona nije gotova . Suhrkamp. 160. Vladari svijeta gube metafizička obilježja. und der Tag war blau«. pred parlamentarnim odborima i državnim komisi­ jama. Usamljenost. djelo Bertolda Brechta očuvava »promesse de bon­ heur« sadržano u romansi i kiču (mjesečina i plavo more. . Njegovi likovi pjevaju ο izgubljenim ra11 ) Roland Barthes. Adorno. pravilo smisla rečenice. već s najnehumanijim slikama prirode. 1958. Tradicionalna umjetnička materija (slike. pakla. što će reći. no oni uče (ili su na­ učili) uzroke tomu. N o t e n z u r L i t e r a t u r . . jevima i ο nezaboravnoj nadi (»Siehst du den Mond über Soho. »Alter Bilbao Mond. 72 (potcrtao H.) 12 ) Ibidem. Fauste isto tako kao što pazi na Edipa — on ih lije­ či. analizirane i izglasane. u posljednjoj analizi. Razočarana pjesma njihove izigranosti. melodija i slatki dom. a samo učenjem uzroka (i kako da se bakće s njime) oni ponovo zadobivaju istinu svoga sna. Geliebter?« »Jedoch eines Tages. no ona je nevidljiva u svom vitalnom centru. naoružan silom svoje eksplozivne moći. Da wo noch Liebe lohnt«) — a pjesma je ο okrutnosti. Rome. Nitko ih ne reducira na to da znače mentalni odnos ili intenciju. Ovo društvo pokazuje u kolikom razmjeru postaju sredIjivi nerješivi konflikti time što obezvređuju srcu prirasle likove transcendencije inkorporirajući ih u sveprisutnu sva­ kodnevnu realnost. Tako nadrealističke slike — — »jesu skup onog što stvarstvenost zastire tabuom. Napori da se povrati Veliko Odbijanje u jeziku litera­ ture snose sudbinu apsorbiranja u ono što opovrgavaju. koja dopire dalje od oglasa 1 4 ). Nema poetskog humaniz­ ma u. čiste materije itd. Paris. L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . i dalje. Racionalno organizirana birokracija upravlja recepti­ ma za nehumanost i nepravdu. Editions du Sevil. . 1953. djetinjstva. str. Tehnički progres opravdava ovo apsorbiranje. str. Teško da je pogodno za dramu. lakomosti. Ona razbija prethodno utvrđenu strukturu značenja i sama po­ staje »apsolutni objekat«. Likvidiranje kulture je nusprodukt pokorenja prirode i sve većeg nadvladavanja neimaštine. Nitko za njih ne izabire privilegirano značenje. eksploataciji. izopačenja pokazuju što su zabrane učinile onom koji teži. Ono pokazuje u kojoj mjeri su tragedija i romansa. harmonije. album idiosinkrazija iz kojih odiše čežnja za srećom ljudima uskraćenom u njihovu vlastitom tehniciranom svijetu.da njezin racionalitet ostaje iracionalan. taj bitni uslov koji je održavao pojedinca protiv i preko društva. »Zuerst war es immer Sonntag«. što znači da povezuje čovjeka. na konferencijama za štampu. Mo­ derni klasici — avangardisti i bitnici imaju istu funkciju: oni razonođavaju ne dovodeći u opasnost dobru savjest ljudi dobre volje. svetosti. . Logička i lin14 ) Još uvijek postoji legendarni revolucionarni heroj koji može prkositi čak televiziji i štampi — njegov svijet je svijet »nerazvijenih« zemalja. 73. modernosti': to nasilno rasuđivanje je puno terora.78 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 79 eziji i najnižoj prozi. rezidijumi prošlog značenja u kontekstu odbijanja. — postaje tehnički nemoguća. Psihijatar pazi na Don Juane. »Und ein Schiff mit acht Segeln«. ne s drugim čovjekom. M. označuje nesnosni univerzum koji sam sebe poražuje — diskontinuum. ublaženje bijede u razvijenim industrijskim zemljama opovr­ gava odbijanje. prevari i laži. lojalnost i ljubav) tako što ga pretvara u politički ferment. . nježnost . dok konsekvencije njihova djelovanja prelaze okvire drame. boje) javlja se ponovo samo kao »citati«. Zatim je moderna poezija »razorila je­ zične sveze i vratila govor na stupanj riječi«11). . Nad­ realizam sabire ono što reifikacija odriče čovjeku.

no koje. postaju snoš­ ljive. najbolje biti osvijetljena ukazivanjem na promjenu u društvenoj upotrebi energije instinkata. I ona je.80 ČOVJEK JEDNE DIMÉNZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 81 gvistička analiza demonstrira da su stari metafizički problemi iluzorni. budući da su umjetničke vizije. ipak. naročito . Nije u ovom društvu sve vrijeme potrošeno na meha­ nizme. Umjetnička alijenacija je sublimacija. teš­ kim radom i prljavštinom što su okruživali sve zadovoljstvo i radost. što nalazi svoje ideolo­ ško veličanje u transformaciji više kulture u popularnu. Povezanost desublimacije i tehnološkog društva će. kultura prošlosti je bila i opo­ zicija i ukras. tvornički proizvedenog kruha i domaćeg kruha. Gonjen težnjom da proširi polje erotičkih zadovolje16 ) Prema terminologiji upotrijebljenoj u kasnijim Freudovim djelima: seksualnost kao specijaliziran«. Libido prelazi neposredne erotogene zone — to je proces nerepresivne sublimacije. Ovaj pojam implicira da 15 postoje represivni modi desublimacije ). To je desublimacija s »pozicije snage« — prakti­ cirana u društvu koje sebi može dozvoliti da pruži više nego ranije jer su njegovi interesi postali najvlastitije potrebe gra­ đana i jer radosti koje ono pruža proizvode društvenu kohe­ ziju i zadovoljstvo. medijum libidinoznog iskustva koji više ne postoji. Pitanje ο »značenju« stvari je preformulirano kao p-i tanje ο značenju riječi. komercijalno širenje u svrhu biznisa i razonode — u izvjesnom smisluje desublimacija. Na primjer. reduci­ ranje erotskog iskustva i zadovoljenja na seksualno 1 6 ). preciznije. Nepopustljivo je reducirana okolina iz koje je čovjek mogao postići zadovoljstvo — koja je mogla biti go­ tovo tako zadovoljavajući objekt-cathexis kao ekstenzirana zona tijela. zbiva se na materijalnim osnovama poraslog zadovoljenja. postao je »krajolik«. Mehani­ zacija je također »prištedjela« libido. ili šetnju ljubavnika van gradskih zidina i u Man­ hattan ulici. nužan rad) i nije sva energija koju ušteđuje mašina radna snaga. energiju instinkta života — to jest. i povik i rezignacija. ili obrtnika lutalice. liberalizirana) u društveno konstruktivne forme. grada i velegrada. ured. isključila ju je iz prethodnih realizacija. poziva libidinozni cathexis i tendira tome da bude erotizirana. Pokorenje i objedinjenje suprotnosti. na 15 ) Pogledaj moju knjigu pogllavlje X. kao i desublimacija kulture. Takvo odbi­ janje ne može biti blokirano bez kompenzacije koja. uporedite izlive ljubavi na livadi i u auto­ mobilu. i s njima. parcijalan nagon. Za razliku od toga. Tako se represivna desublimacija javlja kao zaista operativna u seksualnoj sferi. iz­ gleda. taj romantični predtehnološki svijet je bio prožet bijedom. neradostan. itd. Eros i civilizacija. radno vrijeme (tj. pruža veće zadovoljenje nego što ga pruža odbijanje. vjcrovatno. U prvim navedenim slučajevima okolina sudje­ luje. Eros je nagon cijelog organizma. nadomještanje posredovanog zadovoljenja neposrednim. a postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja može pružiti sasvim adekvatne kriterije za od­ govor. Istina. Rezultat je lokalizacija i kontrakcija libida. To je jezgro istine u romantičnom kontrastu modernog putnika i pjes­ nika. proizvodnje na tekućoj vrpci i obrta. deerotizirana je cijela dimenzija ljudske aktivnosti i pasivnosti. Time je reducirana i cjelina libidinoznog cathexisa. čak odgojne i korisne. U svom odnosu spram realiteta svakodnevnog života. seksualnost je oslobođena (ili. slobode i odbijanja da se respektiraju društveni tabui. To je ta­ kođe osnova zamašne desublimacije. Sad su te vizije obezvažene. Nji­ hovo inkorporiranje u kuhinju. jedrilice i motornog čamca. To je racionalan univerzum koji pukom težinom i sna­ gom svog aparata blokira svaki izbjeg. djelu kao nusprodukt društvenih kontrola tehnološke stvar­ nosti koja proširuje slobodu intenzivirajući dominaciju. S njegovim iščezavanjem (historijskim preduvjetom progresa). Ona kreira slike situacija koje su neizmirljive s postojećim principom rea­ liteta. izgleda da mehanizirana okolina blokira takvo samotranscendiranje libida. dućan. Ona je bila takođe i jav­ ljanje domene slobode: odbijanje poslušnosti. Princip zadovoljstva je inkorporiran u principu reali­ teta. Pa. u poređenju s ko­ jima sublimirani nagoni i objektivi sadrže više zastranjenja.

Veća sloboda djeluje u prilog sta­ tus quoa opće represije. Izgleda da je u mentalnom aparatu znatno snižena napetost između onog za čime se čezne i onog što je dozvoljeno. Ono je omogućeno reduciranjem prljavog i teškog fizičkog rada. nesrećna svijest te moći već probija kroz alijenaciju. predodređenoj harmoniji između individualnih potreba i društveno traženih želja. muška ljepota pomoćnika direktora i šefa odjela uvelike su podobne robe. tehnološka stvarnost limitira djelokrug sublimacije. libido postaje manje »polimorfan«. To je »institucionalizirana desublimacija«. zadovo­ ljenja instinkata. već komplementar­ no deerotizaciji okolice. a intenzivira seksualna ener­ gija. Seks je integriran u radne i javne odnose. no. Tako se umanjuje erotska. Tako je preduvjetovano ono što organizam spontano prihvaća kao ponuđeno. već. Funkcionalizam u svom artističkom vidu proizvodi taj trend. moć društva ojačava sublimaciju. Ona je vitalan faktor u sačinjanju autoritarne ličnosti našeg vremena. Dakle. ali ih. Super-ego također cenzurira cenzora jer razvijena savjest re- . Ovo podruštvljavanje nije suprotno. ne zahtijeva odricanje od najvlastitijih potreba — svijetu koji nije bitno neprijateljski. Uveliko je proširen niz društveno dozvoljenih i poželj­ nih zadovoljenja. ta­ ko što ga raduje motorni čamac. i krši. Za razliku od zadovoljstava u postojeće ukolotečene desublimacije. Zacijelo. tako karakteristično za razvijenu industrijsku civilizaciju. kozmetike i fizičke hi­ gijene. razlog dobrovoljnoj koordinaciji s postojećim. i u sferi instinkata potvrđuje se tehnološko i političko pokorenje transcendirajućih faktora u ljudskoj egzistenciji. pa je tako postao podatljiviji (kontroliranom) zado­ voljenju. Zadovoljstvo harmonizi­ rano s postojećim rezultira podređivanjem. Zadovo­ ljenje je put koji rađa podređivanje i slabljenje ratia pro­ testa. dostupnošću jeftine. Ona također umanjuje potrebu za sublimacijom. No. Iščezavanje privatnosti u masovnim stambenim ku- ćama i domovima predgrađa slama barijeru koja je ranije odvajala individualnu egzistenciju od javne i lakše razotkri­ va atraktivna svojstva tuđih žena i muževa. njihovo kontrahiranje. Bez obzira na to koliko je kon­ trolirana mobilizacija instinktne energije (ponekad to seže i do znanstvenog ovladavanja libidom). Tehnički progres i konfornije življenje dozvoljavaju sistematsko uključivanje libidinoznih komponenti u domenu proizvodnje i razmjene roba. pa princip realiteta ne traži više zamašnu i bolnu transformaciju instinktnih potreba. od­ sustvu terora. često je zamijećeno da razvijena industrijska civiliza­ cija operira s ovećim stupnjem seksualne slobode — »ope­ rira« u tom smislu što ova postaje tržišna vrijednost i faktor društvenog ponašanja. velikim dijelom. Cenzurirajući podsvjesno i prožimajući ga savješću. Dućani i uredi se otvaraju i izlažu svoj personal po­ sredstvom ogromnih staklenih prozora. a posjedovanje prikladne ljubavnice — nekad privilegija kra­ ljeva. manje sposoban za erotiziranje preko lokaliziranog seksualiteta. sublimacija čuva svijest ο odricanju koje repre­ sivno društvo nameće pojedincu i time čuva potrebu za oslo­ bođenjem. upotrebljavanje motorne kosilice trave i brza vožnja automobila. u unutrašnjem ure­ đaju je sve manje visokih blagajničkih pultova i neprovidnih pregrada.82 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 83 nja. zahtjevima koje postavlja industrija oglašavanja itd. U mobilizaciji libida i upravljanju njime je. Tijelu je dozvoljeno da izloži svoja seksualna obilježja u svakodnevnom svijetu rada i u radnim odnosima iako ono nije prestalo biti instrument rada. također. bez obzira na to u kolikoj mjeri je ta kontrolirana mobilizacija potporanj status quou — ona zadovoljava i pojedinca. na­ protiv. Seksualno privlačne činovnice i prodavačice. utoliko što ne uključuje ekstenziranje i razvoj instinktnih potreba. ciljeva i aspiracija. pa je ovaj in­ tenziviran. Isto tako svaka sublimacija prihvaća društvene barijere. prinčeva i lordova — olakšava karijeru čak i manje istaknutih redova u zajednici biznisa. objekt organizacije. posredstvom tog zadovoljenja reduci­ ran je Princip Zadovoljstva — on je lišen svojih zahtjeva nepomirivih s postojećim društvom. a ne protiv njega. Pojedinac se mora adaptirati svijetu koji više. čini se. privlačne odjeće. To je jedno od vanrednih ostvarenja industrijske civilizacije.

No. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. »posre- dovanoj«. ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. odricanja i pobune. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. beskom­ promisna. To je besko­ načno realističnije. Tolstojeva Ana Karenjina. ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu. frustracije i gađenja. ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije. ojačava sretnu svijest. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. U svojim najpotpunijim formama. slobode i ugnjetavanja. gubitak savjesti. a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom. razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksplo­ atacije. odvažno. postoji penetrantna nesrećnost. Bez sumnje. bezuslovna. Geotheov Vahîverwandschaften. To je dio društva u kome se događa. Agresiv- . To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem υ fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog. Bez prostora za svjesni razvoj. refleksivnoj formi. koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. No. intelekta i instinkta. Ali ona je apsolutna. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil. ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. s onu stranu društvenog morala. sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti. Ono je s onu stranu dobra i zla. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoljenja. u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma. desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubij ana. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi ukliučivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. Les Fleurs du Mal Baudelairea. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra. desublimacija. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Sek­ sualnost nije iznimka. te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. Konflikti nesrecnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. Nasuprot tome. u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom. neinhibirano. već u ontološkom smislu.84 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUSTVO 85 gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. i vice versa. iz­ među primarnih i sekundarnih procesa. robovanja i zadovoljenja. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije. takvim kao što je umjetničko djelo. no nigdje nije negacija. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. muževno i sladokusno. Obratno. pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti.

84

ČOVJEK

JEDNE

DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

85

gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. Obratno, gubitak savjesti, proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva, ojačava sretnu svijest, koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja; ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog, iz­ među primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim kao što je umjetničko djelo, sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu, razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoIjenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrećnost, a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha, frustracije i gađenja. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj, ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. No, ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. Konflikti nesrećnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra, Geotheov Vahlverwandschaften, Les Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, »posre-

dovanoj«, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom­ promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom, već u ontološkom smislu. Ono je s onu stranu dobra i zla, s onu stranu društvenog morala, te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubijana, u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom, u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma, kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. To je besko­ načno realističnije, odvažno, neinhibirano. To je dio društva u kome se događa, no nigdje nije negacija. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. muževno i sladokusno, sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil, jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksnloatacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek­ sualnost nije iznimka. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi uključivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem ο fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije, pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-

86

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

87

nost je na djelu u cijelom suvremenom industrijskom dru­ štvu. Da li je ona dosegla stupanj normalizacije kad se lju­ di navikavaju na rizik svog vlastitog istrebljenja i dezinte­ gracije u kursu normalne nacionalne spremnosti? Ili je to suglašavanje potpuno zasnovano u njihovoj nemoći da do­ gađanja značajnije uplivišu? U svakom slučaju, rizik izbježljive destrukcije koju je čovjek sačinio postaje normalan dio mentalnog i materijalnog obitovališta ljudi pa ne može više služiti za optuživanje i opovrgavanje postojećeg društvenog sistema, štaviše, kao dio njihovog svakodnevnog domaćinstva, čak ih može vezati za sistem. Dovoljno je transparentna eko­ nomska i politička povezanost između apsolutnog neprijatelja i visokog životnog standarda (te željenog stupnja zaposleno­ sti), ali ona je i dovoljno racionalna da bude prihvaćena. Pod pretpostavkom da je rušilački nagon (u konačnoj analizi: instinkt smrti) značajna komponenta energije koja hrani tehničko pokorenje čovjeka i prirode, razvoj sposob­ nosti društva da manipulira tehničkim progresom povećava, također, njegovu sposobnost da manipulira tim instinktom i da ga kontrolira, tj. da ga zadovolji »proizvodno«. Tad bi dru­ štvena kohezija ojačala do najdubljih instinktnih korjenova. Žrtve bi primale najveći rizik, a čak i fakat rata ne samo uz bespomoćno prihvaćanje već, također, s povlađivanjem instin kata. I ovdje bismo imali kontroliranu desublimaciju. Institucionalizirana desublimacija se tako javlja kao aspekat »upokorenja transcendencije« postignutog u jednodi­ menzionalnom društvu. Iste su tendencije društva u domeni politike i kulture i u sferi instinkata — reduciranje i čak ap­ sorbiranje opozicije (kvalitativna razlika!). Rezultat je atro­ fija mentalnih organa u pronicanju protivurječnosti i alterna­ tiva, pa srećna svijest dominira u jednoj preostaloj dimenziji tehnološkog ratia. Ona odražava vjerovanja da je stvarnost racionalna i da postojeći sistem, uprkos svemu, snabdijeva dobrima. Ljudi su usmjereni tako da u proizvodnom aparatu nalaze djelotvo­ ran pokretač misli i akcije kome njihova vlastita misao i ak­ cija može i mora biti izručena. U tom transferiranju aparat

preuzima ulogu moralnog faktora. Savjest je apsolvirana reifikacijom, općom nužnošću stvari. U toj općoj nužnosti nema mjesta za krivnju. Jedan čovjek može signalizirati likvidiranje stotina i hiljada ljudi, i tad se proglasiti slobodnim od svake grižnje savjesti, te živ­ jeti sretno navijeke poslije toga. Antifašističke snage koje su bile fašizam na bojnim poljima žanju beneficije nacističkih naučenjaka, generala i inženjera; oni imaju historijsku pred­ nost onog koji stiže kasno. Počinje preokretanje užasa kon­ centracionih logora u prakticiranje privikavanja ljudi na ab­ normalne uslove — život ljudi pod zemljom i svakodnevno pri­ manje radioaktivne hrane. Kršćanski ministar izjavljuje da ne protivuriječi kršćanskim principima da se svim raspolo­ živim sredstvima spriječi ulazak susjeda u sklonište od bom­ bardiranja. Jedan drugi kršćanski minisatr oponira svom kolegi i kaže da protivurječi. Tko je u pravu? Ponovo se ra­ zotkriva neutralnost tehnološkog ratia, u politici i iznad po­ litike, i ponovo se ona razotkriva kao hinjena — jer u oba slučaja služi politici dominacije. »Svijet koncentracionih logora . . . nije bio iznimno monstruozno društvo. Ono što smo tamo vidjeli bila je slika i, u izvjesnom smislu, kvintesencija paklenog društva u koje smo gurani svaki dan.« 1 7 ) Izgleda da čak i najluđi prestupi mogu biti potisnu­ ti na takav način da kao praktički ciljevi prestaju biti opasnost za društvo. Ili, ako njihovo izbijanje vodi funkcio­ nalnim neprilikama pojedinca (kao u slučaju pilota Hirošime), ono ne narušava funkcioniranje društva. Bolnica za duševno oboljele sređuje uznemirenja.
17 ) E . Ionesco u N o u v e l l e R e v u e F r a n ç a i s e , juli 1956. prema citatu u L o n d o n T i m e s L i t e r a r y S u p p l e m e n t , 4. m a r t 1960. H e r m a n Kahn predlaže u RAND istraživanju 1959 (RM-2206-RC) »da bi trebalo preispitati preživljavanje stanovništva u okolini sličnoj prenapučenim skloništima (koncentracioni logori, ruska i njemačka upotreba prenapučenih teretnih vagona, brodova za trupe, prepunjenih zatvora . . . itd.). Tu bi se mogli naći korisni orijentacioni principi koji bi mogli biti adaptirani na program skloništa.«

88

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

89

Sretna svijest nema granica — ona priređuje igre smr­ ću i razaranjem u kojima se miješaju zabave, timski rad i strateški značaj u društvenu harmoniju koja nagrađuje. Kom­ panija Rand, koja objedinjuje učenje, istraživanje, vojsku, klimu i dobar život, izvještava ο takvoj igri u stilu dovinjavanja, u svojim »RAND-om News«, torn 9, br. 1. pod naslovom BOLJE SIGURAN NEGO POŽALITI. Projektili zveče, Η-bomba čeka i sateliti lete, a problem je »kako oču­ vati naciju i slobodni svijet«. Sve to zabrinjava vojne planere jer »troškovi rizikovanja, eksperimentiranja i eventualne po­ greške mogu biti strašno visoki«. No, tad ulazi RAND; RAND pruža olakšanje i »izumi poput RAND-ovog SIGURNOSNOG dolaze na scenu«. Slika na kojoj su prezentirani neklasificirana je. To je slika na kojoj »svijet postaje mapa, rakete puki simboli (živjela utješna moć simbolizma!), a ratovi ništa doli (ništa doli) planovi i kalkulacije zapisani na p a p i r u . . . « Na toj slici je RAND preoblikovao svijet u interesantnu tehnolo­ gijsku igru, i čovjek može odahnuti — »vojni planeri mogu postići vrijedno .sintetičko' iskustvo bez rizika«. Igranje igre Da bi se igra razumjela, treba uzeti učešće, jer razu­ mijevanje je »u iskustvu«. Kako sigurnosni igrači dolaze iz gotovo svakog odjela RAND-a, a isto tako iz zrakoplovnih snaga, možemo tu, u Plavom timu, naći fizičara, inženjera, ekonomistu. Crveni tim će predstavljati slična pomiješana grupa. Prvi dan je utrošen u razabiranju ο čemu se radi u igri i u učenju njenih pravila, u glavnim crtama. Kad timovi ko­ načno sjede oko mapa, svaki u svojoj sobi, igra počinje. Svaki tim prima stavke svoje politike od direktora igre. Te stavke, koje obično priprema član kontrolne grupe, daju procjenu svjetske situacije u vrijeme igranja, informacije ο politici pro­ tivničkog tima, objektivnu situaciju s kojom će se tim su­ sresti i budžet tima. (Politika se mijenja za svaku igru da bi bila istražena široka skala strateških mogućnosti.) U našoj hipotetičkoj igri zadatak plavih ie da zadrže sposobnost zastrašivanja protivnika za cijelo vrijeme igre —

to jest da održe snagu koja je u stanju da odbije crvene, tako da crveni tim neće biti voljan da rizikuje napad. (Plavi dobivaju, također, informacije ο politici crvenih.) Kurs crvenih je da ostvare nadjačanje snaga plavih. Budžeti plavih i crvenih se upoređuju sa stvarnim bu­ džetom obrane . . . Utješno je čuti da igra teče od 1961. g. kod RAND-a, »dolje, u našem labirintnom suterenu negdje ispod buffeta« i da »jelovnici u sobama plavih i crvenih nabrajaju raspolo­ živa oružja i tehničku opremu što ih kupuju timovi . . . U svemu oko sedamdeset tačaka . . .«. Tu je i »direktor igre«, koji tumači pravila igre, jer, iako »knjiga pravila, kompleti­ rana dijagramima i ilustracijama, ima 66 strana«, problemi neizbježno niču tokom igre. Direktor igre ima i jednu drugu značajnu funkciju: »bez prethodnog upoznavanja igrača« on »oglašava rat da bi postigao mjeru efikasnosti postojećih voj­ nih snaga«. No, sad naslov poglavlja najavljuje »kava, kolač i ideje«. Odmor! »Igra se nastavlja kroz preostale periode — do 1972. g., kad se završava. Tad plavi i crveni tim sahra­ njuju projektile i sjedaju skupa uz kavu i kolač na ,post mor­ tem' sjednicu«. No, nemojte odviše relaksirati: postoji »jedna stvarna svjetska situacija koja ne može efikasno biti transponirana u SIGURNOSNO«, a to je »pregovaranje«. Zahvalni smo za to: jedna nada koja preostaje u faktičnoj svjetskoj situaciji je iznad dohvata RAND-a. Očito je da u sferi sretne svijesti nema mjesta osjećaju krivnje, a kalkul se brine za savjest. Kad je cjelina u pitanju, nema zlodjela osim odbacivanja cjeline ili odustajanja od nje­ ne odbrane. Zlodjelo, krivnja i osjećaj krivnje postaju pri­ vatna stvar. Freud je u individualnoj psihi razotkrio zlo­ djela čovječanstva, u individualnom slučaju povijesti, povi­ jest svega. Ta fatalna sveza je uspješno potisnuta. Oni koji se identificiraju s cjelinom, oni instalirani kao vođe i branitelji cjeline mogu praviti pogreške, no, oni ne mogu činiti krivo — oni nisu krivci. Oni mogu postati krivi ponovo kad pre­ stane to identificiranje, kad nestanu.

fakta i činioca. ponovo se javljaju kao obilježja rasuđivanja u društvenom ponašanju. ZATVARANJE UNIVERZUMA RASUĐIVANJA »U sadašnjem stanju historije svaki politički na­ pis može samo potvrditi univerzum javnog poretka. U tim navikama mišljenja izražena je tendencija išče­ zavanja napetosti između pojave i realiteta. Pogođeni su i Vokabular i sintaksa. jer rat je rat. Njegov jezik svje­ doči ο identifikaciji i unificiranju. 2 ) Pogledaj str. Ova identificiranja. primitivnijim stupnjevima. jedan vid tehnološke racionalnosti preveden u društveno ponašanje. Društvo iz­ ražava svoja potraživanja direktno u jezičnom materijalu. koji se odigrava na rubovima civiliziranog svijeta. Podržava društvo koje je reduciralo — a u najrazvijenim područjima eliminiralo — nerazumnosti pri­ padne ranijim. supstancije i atributa. u kolonijalnom ratu. Bez tih posredovanja jezik tendira ka izražavanju i proiz­ vođenju neposredne identifikacije uma i činjenice. a nacistički koncentracioni logori su likvidirani. Pojmovi koji proniču činjenice. i time ih transcendiraju. taj rat je na rubovima — on razara samo »nerazvijene« zem­ lje. Inače vlada mir. koja se više ne usudi reći svoje ime. dijalektičnih moda mišljenja i tehnološkog ponašanja ili društvenih »navika mišljenja«. Magični. str %. 195fi. 30. .« Roland Barthes Sretna svijest — vjerovanje da je stvarnost racionalna i da dani sistem isporučuje dobra — odražava novi konformi­ zam. Ovdje funkcionaliziranje jezika poma­ že da se suzbiju nekonformistički elementi iz strukture i kre­ tanja govora. Rasuđivanje je lišeno posre­ dovanja. ο sinhroniziranom napadu na transcendentne. »zajednica je suviše bogata da bi morala paziti!« 1 ) Jezik totalnog upravljanja 4. A tamo se prakticira mirne savjesti. U predominantnim na­ činima govora javlja se kontrast između dvodimenzionalnih. gube svoju autentičnu lingvističku rerpezentaciju. autoritarni i ritualni ele­ menti prožimaju govor i jezik. istine i postojeće istine. esencije i egzistencije.JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 91 panja demonstriraju njegovo izobilje i »visoki stupanj blago­ stanja«. 1 ) J o h n K . Sretna svijest otklanja svaku vezu. društvo koje produžava i poboljšava život sistematični je nego ikad prije. Nadalje. igraju­ ći se sa kontradikcijom — ono demonstrira superiornost svo­ je kulture. koja smo sreli kao obilježja operacionalizma 2 ). apsobirajući opoziciju. stvari i njene funkci­ je. ο sistematskom stvaranju pozitivnog mišljenja i djelovanja. Isto tako. de­ monstriranja i kritike povlače se pred parcijaliziranjem. razaranje sredstava i porast rasi- Ovu vrstu dobrobiti — proizvodna superstruktura nad nesrećnom bazom društva — prožimaju »sredstva komunika­ cije« koja posreduje između gospodara i ο njima ovisnih. Rata uništenja još nije bilo. koja su stupnjevi procesa spoznaje i kognitivnog procjenjivanja. oktrivanja. upravo kao što intelektualni napisi mogu proizvesti samo paraliteraturu. no. Asimi­ lirajući sve čega se dotakne. Capitalism. Boston. Efikasnost i produktivnost ovog društva ga svakodnev­ no opravdava za silu nad čovjekom koju je provelo. no. A m e r i c a n Houghton Mifflin. Tortura je ponovo uvedena kao normalna stvar. kritičke pojmove. On je nov zato što je racionalan u tolikoj mjeri da je bez presedana. po­ tvrđivanjem i imitacijom. Agensi publiciteta oblikuju univerzum komunikacije u kome se izražava jednodimenzionalno ponašanje. Elementi autonomnosti. Galbraith.

31. drugačijim jezikom govore laboratoriji odbrane i službenici egzekutive. Nazivi stvari nisu samo »indikativ­ ni za način njihova funkcioniranja« već njihov (aktualni) način funkcioniranja. go­ ne«. »boob tube« (budalasta cijev) televizija. Pojam nema drugog sadržaja doli onog mode­ liranog riječju u publicističkoj i standardiziranoj upotrebi. prev. »boob tube«. Rijetko su sleng i kolokvijalan govor bili tako kreativni. »prostora« između dijelova rečenice. kao propozicijske for­ me u postojećem političkom rasuđivanju koje same sebi daju važenje 6 ). Ona je prenesena u stil koji je dostojna lingvisti­ čka kreacija. P h i l o s o p h y o f S c i e n c e . istovremeno za njihov način funkcioniranja i za nazive svoj­ stava i procesa simboličnih za aparat upotrijebljen da se stvari otkriju i proizvedu« 4 ). kupuju i prihvaćaju. Ovdje funkcionalizacija jezika izražava stezanje značenja što ima političku konotaciju. nagovara ljude da rade. U bihevioralnom svijetu riječi i pojmovi tendiraju koincidiranju. April 1942. Konstantno ulivane u svijest primaoca. kao da će odbijanje i revolt. a riječ treba da nema drugačiji respons doli ponašanje uskla­ đeno s publicistikom. svaki jezik sadrži bezbrojne izraze koji ne zahtijevaju razvijanje njihova značenja. komu­ nikacija tako isključuje genuini razvoj značenja. kontrolori i menedžeri. str.* No. analitički. »Language and Science«. standardizirano (reakcija). one rezultiraju njegovim zatvaranjem u krug uslova nametnutih formulom. Već sam se osvrnuo na hipoteze. U centralnim tačkama danog univerzuma javnog rasu­ đivanja javljaju se analitičke propozicije koje same sebe kva­ lificiraju. vitalne potrebe i htijenja. »think tank« (kanta za mo­ zak) mozak. To je riječ koja zapovijeda i organizira. »jednakost«. man. »dig it« — shvaćati. Obilježje operacionalizma — da se pojam učini sino­ nimom dane skupine operacija 3 ) —javlja se ponovo u lingvis­ tičkoj tendenciji »da imena stvari treba smatrati indikativnim. 5 ) Ibidem *) U američkom slengu »head-shrinker« (onaj koji suzuje gla­ vu) izraz je za psihijatra. vlade i mašine. vidljivu prirodu. takođe. Ova lingvistička forma ide na uštrb razvijanja značenja. 32. Sasvim je drugačije s izrazima koji označavaju stvari i događaje s onu stranu tog nekontroverznog konteksta. 156. kvalificiranje. Imenica vla­ da rečenicom na autoritaran i totalitaran način i rečenica postaje deklaracija koju treba prihvatiti — ona suzbija de­ monstriranje. određen niz at») Pogledaj str. To su termini koji iz­ riču predmete i oruđa svakodnevnog života. određuje i »zatvara« značenje stvari isključujući druge načine funkcioniranja. 4 3 Kao obviknutost mišljenja van znanstvenog i tehničkog jezika ovakvo rezoniranje izražava specifičan društveni i po­ litički biheviorizam. Izgle­ da da zasada ovima pripada posljednja riječ. »gone man gone« — u transu. ) Pogledaj str. savladani u političkoj sferi. eksperti za efikasnost i glasnogovornici političke lakirovke (koji snabdijevaju vođe odgovarajućim uresivanjem).92 ČOVJEK ÎEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 93 ne bez opozicije. Riječ po­ staje kliše i kao kliše upravlja govorom i pisanjem. Ovo je tehnološko rezonira­ 5 nje koje tendira »identificiranju stvari i njihovih funkcija« ). riječi sve više apsorbi­ raju pojmove. tj. Op. Ovi izrazi su opće razumljivi tako da njihovo golo javljanje proizvodi respons (lingvistički ili operacionalni) adekvatan kontekstu u kome su rečeni. negiranje svoga kodificiranog i deklariranog značenja. ekstreman. »beat it« i »dig it«. izbiti u vokabularu koji naziva stvari njihovim imenom: »headshrinker«. ) Stanley Gerr. Bez sumnje. te »gone. ili preciznije. Upada u oči popularni jezik svojim prko­ snim i neposlušnim humorom u odnosu na oficijelno i poluoficijelno rasuđivanje. »think tank«. »egghead« (jajoglavac) znači intelektualac. To je sintaksa u kojoj je struktura rečenice skraćena i kondenzirana na takav način da ne ostaje napetost. Takve imenice kao što su »sloboda«. Kao da običan čovjek (ili njegov anoni­ man govornik) u svom govoru želi potvrditi svoju humanost nasuprot postojećim silama. . Pokušat ću u ovom poglavlju da ilustriram taj stil. i »egghead«. One funkcioniraju poput magično-ritualnih formu­ la. »beat it« znači: gubi se. »demokracija« i »mir« impliciraju.

nikad ne ide ka kvalitativnoj razlici. scrabbleom* i TV aparatima. a des­ potska vlada »demokratska«. samo jezik terorističkog totalitarizma. 1960. i logika i jezik postaju savršeno razumljivi kad čujemo da je cijena nuklearne podmornice naoružane projektilima 120. Analitička struktura odvaja imenicu. Društvena igra — op. 1960. koji je. Unificiranje suprotnosti što karakterizira komercijalni i politički stil. izgradnja ko­ munizma i socijalizma. Rezultat je poznati orwellianski jezik (»mir je rat« i »rat je mir« itd. Relativno novo je opće prihvaćanje ovih laži u javno i privatno mnijenje. Važenje nije primarno u činjenici da je to jezik prodaje (izgleda da biznis sa skloništima od posljedica atomskog bombardiranja nije bio tako dobar). zatvorenim termini­ ma onih moći koje oblikuju odnosni univerzum rasuđivanja. Logika je to dru­ štva koje sebi može dozvoliti da raspolaže logikom i da se igra destrukcijom. terminima radnici i seljaci. prikrivanje njihova monstruozna sadržaja. ili. Sintaksa kra­ tica proklamira pomirenje suprotnosti tako što ih spaja u čvr­ ste i udomaćene strukture. a ovo jedinjenje se izraža­ va u neometanom ligvističkom spajanju onih dijelova govo­ ra koji se sukobljuju. one se reprodu­ ciraju bez pucanja društvenog sistema. društva s tehnološkim ovladavanjem du­ hom i materijom. biznisa i nacio­ nalne moći. Na obje strane je oponiranje događanju koje bi sezalo preko zatvorene analitičke strukture neispravno. Strindbergov Ples smrti«9) slučajno je promakla istina. Sasvim je udomaćeno to da se partija koja radi za odbranu i rast kapitalizma naziva »socijalistička«. ukidanje neprijateljskih klasa. Ovakva lingvistička i politička obilježja datiraju mnogo prije Orwella. Naslovi poput »Radnik traži harmoniju projektila« 7 ) i oglasi poput »Luksuzno sklonište od radio­ aktivnih padavina« 8 ) još uvijek mogu evocirati naivnu reak­ ciju da su »radnik«. Na Zapadu je analitička predikacija s terminima slobodno preduzimanje. Decembar 1 . od onih njezinih sadržaja koji bi obezvažili. bez sumnje. Otvorena. kontradikcija sad postaje princip logike manipu­ liranja — realistička karikatura dijalektike. No.000. jest jedan od mnogih načina kojima se rasu7 8 ) ) 9 ) *) N e w Y o r k T i m e s . po kojoj se ravnaju druge riječi. te falsificirani izbori »slobod­ ni«.000 dolara opremljen tepisima. . u stvari. Tako je određenjem tih poj om va. bučna kon­ tradikcija je postala shema govora i publiciteta. zaprečeno izražavanje činjenice da je predominantan mod slo­ bode sužanjstvo i da je predominantan mod jednakosti na­ metnuta nejednakost. Novembar 2. Novembar 7. iako su sredstva potkrepljivani a istine i stupnjevi kažnjava­ nja veoma različiti.94 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 95 ributa koji se beziznimno pridijevaju kad je dotična imenica izgovorena ili napisana. indivi­ duum. 1960.000 dolara i da je model skloništa po 1. na Istoku. izbori. inicijativa. već kad je uključena u imenicu. omeli prih­ vaćenu upotrebu imenice u iskazima politike i javnog mnje­ nja. već u tome što on proizvodi neposred­ no identificiranje posebnih i općih interesa. ili je propaganda. Ibidem. U takvom univerzumu javnog rasuđivanja jezik se kreće u sinonimima i tautologijama. Ništa manje nije orwellian­ ski kad kontradikcija nije eksplicitna. u najmanju ruku. prev. Ritualiziran pojam je učinjen imunim spram kontradik­ cije. Univerzum rasuđivanja u kome su pomirene suprotno­ sti ima čvrstu bazu za takvo sjedinjenje — beneficijelnu ra­ zornost. prosperiteta i potencijalnog uništenja. U kazali­ šnoj najavi »Posebna večernja predstava povodom izbora.). Ova najava programa razotkriva povezanost u manje ideologij­ skoj formi nego što je ona obično dopuštena. Veliki dio javno govorene i štampane riječi čini se nedovoljno prekondicioniranom čovjeku kraj­ nje nadrealistički. Pokušat ću da pokažem da su »čista bomba« i »neopasne radioaktivne padavine« samo ekstremne kreacije normalnog stila. Širenje i efikasnost ovog jezika potvrđuje trijumf društva nad protivurječnostima sadržanim u njemu. »projektil« i »harmonija« nepomirljive protivurječnosti i da nema ni logike ni jezika koji bi bili u stanju ispravno objediniti luksuz i atomske radijacije. Ibidem. Nekad smatrana glavnim logičnim prestupom. Totalna komercijalizacija spaja one sfere života koje su ranije bile antagonističke.

Paris. utvrđen način. Manife­ stirajući protivuriječnosti koje označavaju njegovu istinu. treba i da reagira na specifičan. Na taj način su nametnute. poslodavca ili poduzeća. Ona je istovremeno obojena lažnom familijarnošću — rezultat konstantnog ponavljanja i vješto sa­ činjenog popularnog usmjerenja komunikacije. U najrazvijenijim sektorima funkcionalne i manipuli­ rane komunikacije jezik nameće istinski zapanjujućim kon­ strukcijama identificiranje osobe i funkcije. Ova je u ne­ posrednom odnosu s primaocem — bez distancije statusa. To je »vaš« član kongresa. gdje se takav jezik metodički upotrebljava za »udomaćenje određenih sli­ ka« koje se usijecaju u svijet i u proizvod i pomažu da se prodaju ljudi i robe. Stalno sparivanje određne imenice s istim »objašnjavajućim« pridjevima i svojstvima čini rečenicu hipnotičnom for­ mulom koja. i dalje. Kako je to jezik istovremeno »pripitomljavanja i glo­ rifikacije« I 0 ) . Boston. a stvara fiksirana obličja koja se nameću premoćnom i krutom konkretnošću. stan­ dardizirane i opće stvari i funkcije predstavljene kao »speci­ jalno za vas«. egipatski Naser. »vaše« novine. 1953. konsekvencije prelaze relativno bezopasnu sfe­ ru trgovanja i prilično su ozbiljne. Složenica atributivne konstrukcije stvara utvrđen sindrom: »Georgijanski samovoljni. 1961. 109. . ovo rasuđavanje se zatvara spram svih drugih rasuđivanja koja ni­ su na njegovom vlastitom stanovištu. Dobro je to poznata tehnika industrijske propagande.« 10 ) Roland Barthcs. naobrazbe i radnog mjesta — pogađa ga u neslužbenoj atmo­ sferi kuhinje. i Richard Hoggart. sadržan i profit). odnosno slušalac. Analitička predikacija je takva represivna konstrukci­ ja. a. str. prošlog tjedna imao je sve pripremljeno za jedan od svojih divljih.96 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 97 đivanje i komunikacija imuniziraju protiv izraza protesta i odbijanja. Govorni i pisani jezik je grupiran oko »čvrsto fiksiranih pravaca« i »atraktivnosti« što posre­ duju tipificiranje. To je jezik konstrukcija ko­ je nameću primaocu iskrivljeno i skraćeno značenje. isto tako. Svima im je zajedničko zatvaranje i skraćenje sin­ takse što odsijeca razvoj značenja. Beacon Press. 1981. Kako mogu protest i odbijanje naći pravu riječ kad organi postojećeg poretka priznaju i oglašavaju da je mir zapravo ivica rata. On ne misli ο bitno drugačijim (i moguće istinskim) eksplikacijama imenice. . Svojom sposobnošću da asimilira sve druge pozicije u svoje vlastite ono pruža mogućnosti kombiniranja najveće tolerancije s najvećom uniformnošću. »gospođici Rheingold«. »miru«. i dalje. spavaće sobe ili protsorije za dnevni boravak. T h e U s e s o f L i t e r a c y . »vaša« autocesta. poziva »vas« itd. Blough SAD čelika. »komunistu«. sva komunikacija ima hipnotički karakter. to je doneseno »vama«. Jednaka familijarnost je utvrđena posredstvom personaliziranog jezika koji igra značajnu ulogu u razvijenoj ko­ munikaciji 1 1 ). Uspjeh indicira to da ovakav jezik proizvodi samoidentificiranje pojedinaca s funkcijama koje izvode oni i drugi. primanje onog što se nudi u formi u kojoj je servirano. str. P o p u l a r C u l ­ t u r e a n d S o c i e t y . . bloki­ ran razvoj sadržaja. stavova. Predstavljeni su kao Byurd Virdžinije. ili »simpatičnom čovjeku«. fiksira značenje u svi­ jesti primaoca. 33. »vaša« najdraža robna kuća. L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . str. 11 ) Pogledaj Leo Lowenthal. treba da asocira (i on zaista aso­ cira) fiksiranu strukturu institucija. službe. aspiracija. 161. No. Bilo da se govori ο »slobodi«. Predikacija postaje recept. da fundamentalna oružja nose ozna­ ke svojih cijena (u kojima je. Editions du Seuil. Upotreba posvojnih oblika prikazuje pojedince kao puk aneks njiho­ va mjesta. Prentice-Hall. Određenja poprimaju for­ mu sugestivnih zapovijedi — ona su više evokativna negoli demostrativna. Mala je razlika u tome da li onaj kome se tako obraća to vjeruje ili ne vjeruje. političkih zborova. da sklonište od bombardiranja treba da pruži udobnost. dakako. beskonačno ponavljana. L i t e r a t u r e . čitalac. ipak njegov jezik svjedoči ο represiv­ nom karakteru tog jedinstva. Kasnije ćemo ispitati dru­ ge konstrukcije u kojima se razotkriva autoritarni karakter jezika. Tjednik Time može poslužiti kao ekstreman primjer tog smjera. neintelektualni guverner .

često je kombinacija sasvim blaga — kao u slu12 ) Izjava se ne odnosi na sadašnjeg guvernera već na Mr. T h e N a t i o n a l P u r p o s e (sačinjeno pod nad­ zorom i uz pomoć uredništva magazina L i f e . har­ moniju protivurječnosti. Talmadgea. zaštite i propagande u istu silu. nadmoćnu cjelinu. DDR itd. UN. dok je AEC sa­ mo jedna administrativna agencija među mnogim drugima. bez vezice. Kratice označavaju samo ono što je institucionalizirano na takav način da je transcendirajuća konotacija odsječena. To i ovdje rezultira magičnim i hipnotičkim djelova­ njem — projekcijama koje pronose neodoljivo jedinstvo. Pogledaj J o h n K. Na primjer: »četkasto-obrvi« Teller. moći. opterećeno. Holt. »znanstveno-vojni banket« 1 3 ) i »nuklearni-pogon odašiljač-projektila« podmornica. AFL-CIO. New York. Taj stil je nadmoćna konkretnost. Bilješka ο skraćivanju. UN oslobađa od naglašavanja ujedinjenosti. Čovjeka i stvar vidimo u operaciji. njegova funkcija. . U svojoj neposrednosti i direktnosti on koči pojmovno mišljenje i tako mišljenje uopće. str. korumpirano. Kad je jednom po­ stalo oficijelan Vokabular. 22. Skraćiva­ nje vezicom (eksplicitno ili neeksplicitno) ne izmiruje uvijek nepomirljivo. Ovaj jezik. Ili. Većina ovih kratica je sasvim razumna i opravdana na osnovu dužine neskraćenih oznaka. prev. i nije obavezno. Zna­ čenje je fiksno. diferencijaciji značenja: ona se kreće i živi samo kao cjelina. — ne može biti drugačije. f e b . 14 ) Sugestija magazina L i f e . Tako voljen otac koji ulijeva strah. No. animirajuću dinamiku. Jer pojam ne identificira stvar s jednom funkcijom. koji zaprečuju diferenci­ jaciju. a jezični izraz te identifikacije (u funkcio­ nalnoj imenici i u mnogim formama sintakse skraćenica) tvori bazičan Vokabular i sintaksu. članak može prosli­ jediti na davanje čak i bitnih informacija. 1960. 13 ) Posljednja tri podatka s u citirana u T h e N a t i o n . konstantno ponavljan u općerasprostranjenoj upotrebi. NATO.98 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 99 Guverner 1 2 ). manje-više. rezultat je sličan. onaj koji živi život rađa Η-bombu za uništenje života. Izgleda da su ljudi koji govore i prihvaćaju ta­ kav jezik imuni spram svega i prijemljivi na sve. ipak. suprotstavlja se razvoju i izražavanju pojmo­ va. Izrazi koji označava­ ju posve drugačija područja i kvalitete sagnani su u čvrstu. Rinehart and Winston. Nakon tako zadobivenog dominira­ nja personaliziranih i hipnotičkih obrisa. takođe SSSR. NATO ne ističe pakt nacija sje­ vernog Atlantika. Kongres treba uskoro da donese uredbu ο osnutku takve akademije. fizička obilježja i nje­ gova politička praksa sliveni su u nerazdvojivu i nepromjen­ ljivu strukturu koja svojom prirodnom nevinošću i neposred­ nošću ovladava čitaočevom sviješću. ljudski inte­ resantne priče određene politikom izdavača. »Stvar Identificira­ na sa svojom funkcijom« realnija je od stvari koja se razli­ kuje od funkcije. Struktura ne daje mje­ sta distinkciji. 58. koji konstantno nameće odraze. izgubilo je svoju kognitivnu vrijednost i služi samo prepoznavanju fakata nepostavljenih u pitanje. a »sankcioniran« od strane intelektu­ alaca. dok bi se pri jasnom percipiranju znače­ nja kratice moglo postaviti pitanje ο članstvu Grčke i Tur­ ske. u koju spadaju specijalisti hladnog rata 1 4 ) i »čista bom­ ba« — pridaje destrukciji svojstvo moralnog i fizičkog integriteta. »otac Η-bombe«. 1958. DDR demokrat­ ska. AFL-CIO pokopava radikalne političke razlike koje su nekad razdvajale ove dvije organizacije. separaciju i distinkciju. Jessup. eto. »bikorameni projektilaš von Braun«. aug. Široko je rasprostranjena upotreba kratica s vezicom. koje. Pa. a SEATO od eventualnog objašnjenja činje­ nice da neke jugoistočne države Azije ne pripadaju toj orga­ nizaciji. Možda nije slučajno da su ovakve konstrukcije osobito česte u teh­ nološkim. Akademija slo­ bode. netko bi se mogao usuditi da u nekima od njih vidi »lu­ kavstvo uma« — skraćivanje treba da pomogne kako bi se potisnula neželjena pitanja. Struktura koja se nameće ujedinjuje aktere i akcije nasilja. i samo u operaciji. SSSR skraćuje socijalistički i sovjetski. razvoju. političkim i vojnim frazama. Naracija je oču­ vana u dobro publiciranom okviru. P r e m a Davidu Sarnoffu. Adlai Stevenson i drugi. pak. AEC*. 20. »znan­ stveno-vojni« povezuje napore za smanjenje strepnji i strada­ nja sa službom koja ih stvara. čaju »projektilaš bikovskih ramena« — ona prenosi ili pri­ jetnju ili. citirana u T h e N a t i o n . 1960. Takvo identificiranje može biti le*) Atomic Energy Commission — op.

pokazuje sadržaje koji su potisnuti u funkcionalnom jeziku. esencije i pojave. Ovaj je aktivno ili pasivno povezan sa svojim predikatima. dok dijalektički pojmovi razvijaju zbiljske proturječnosti.iran. Pret­ hodno svojoj operacionalnoj upotrebi. već ο samoj munji koja udara«. No. Da bih ilustrirao novum takvog jezika. Ako subjekt nije vlastita imenica. zapri­ ječen razvoj samovrednovanja. ona rastvaraju pojmove u operacije i isključuju one intenci­ je pojma koje su u kontrastu s takvim rastvaranjem. a možda i jedini smisao operacionalnih i tehnolo­ ških pojmova. misli subjekt koji je »prešao u akciju«. a time suzbija i saznanje činjenica i njihova povijesna sadržaja. niti egzistira kao entitet prije i izvan svojih predikata. Reduciranje pojma na fiksne odraze. 1936. štaviše. i to ostaje u različitim stanjima. hipnotičke formule. Gra­ matički subjekt tako pronosi značenje koje premašuje ono izraženo u rečenici. ona ostaje to što jest u tim odnosima i »protiv« njih. nije identično s tim odnosima. opozicione elemente uma. funkcijama i kvalitetima koje rečenica predicira subjektu. Prema toj filozofiji. utvrđuju i izvode. Berlin. Aludirao sam na filozofiju gramatike da bih osvijetlio razmjer u kome jezična skraćenja indiciraju kratkoću misli koju ona. unificiran jezik kratica jest jezik jednodimenzionalne mi­ sli. Riječima Wilhelma von Humboldta: imenica kao gra­ matički subjekat označava nešto što »može ući u određene 15 odnose« ). ona ga ne rastva) W . apstraktna misao. U njemu operacionalni i bihevioralni razum absorbira transcendentne. sa svoje strane. Unificiran funkcionalni je­ zik je nepomirivo antikritičan i antidijalektičan. na povezanosti gramati­ čkog. prije svega. a realitet je prisutan u obje. on razlikuje ono što je stvar od kontigentnih funkcija stvari u postojećem realitetu. U izreci »munja udara« čovjek »ne misli ο golom udaranju munje. univerzal­ no. operacionalna i tehnološka određenja su specifična upotreba pojmova za specifične svrhe. Sinteza propozicije po­ vezuje radnju (ili stanje) sa subjektom tako da je subjekt oz­ načen kao akter (ili nosilac) pa se razlikuje od stanja ili fun­ kcije u kojoj se nalazi u određenom slučaju. gramatički subjekt rečenica jest. no. pojam odriče identi­ fikaciju stvari s njenom funkcijom. kad se suprotstavlja apstrakciji i posredovanju. des . Humboldt. štaviše. vršenju određene funkcije. 254. U društvu i za društvo je od vitalnog zna­ čaja ova organizacija funkcionalnog rasuđivanja. pokazat ću sažeto razlike spram klasične filozofije gramatike. Dvije dane dimenzije su antagonističke. ona je sred­ stvo koordinacije i subordinacije. zaprečeni u izrazu i komunikaciji. identificiranje stvari (i osobe) s nje­ nom funkcijom — to su tendencije koje razotkrivaju jedno­ dimenzionalan duh u jeziku kojim on govori. Predominantne tendencije govora koje odbijaju ova razlikovanja izražavaju promjene u načinu mišljenja ο kojima smo raspravljali u prethodnim poglavljima — funkcionali'. str. 17 ) U poglavlju V. koja transcendira bihevioralan plan i povezuje lingvističke kategorije s ontolo­ škim. Održavana napetost prožima dvodimenzionalni uni­ verzum rasuđivanja u kome je na djelu kritička. već ga definira kao biće u dotičnom stanju.100 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE • JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 101 gitimno. Kad jezično ponašanje blokira razvoj pojma. koji rečenica određuje u posebnom stanju funkcije. on je više od imenice: on imenuje koncept stvari. »supstancija«. Kad rečenica daje određenje svog subjekta. 15 ra u stanja i funkcije. imunost spram kontradikcija. ona je nji­ hova »univerzalna« i supstantivna srž. logičkog i ontološkog »subjekta«. U svom vlastitom razvoju je dijalektička mi­ sao došla do poimanja povijesnog karaktera protivurječnosti 16 ) Pogledaj u vezi s filozofijom gramatike i dijalektičkom lo­ gikom Hegelov koncept »supstancije kao subjekta« i »spekulativne re­ čenice« u Prodeovoru F e n o m e n o l o g i j i d u h a . O b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . Subjekt niti iščezava u svojim predikatima. već se konstituira u njima — rezultat je procesa posredovanja izraženog u rečenici 1 6 ). ono suzbija prepoznavanje činilaca iza činjenica. Insistiranje na filozofskim elementima u gramatici. ali ostaje različit od njih. 17 Ja ću raspravljati ) ο tim elementima u odnosu na na­ petost »jest« i »treba da«. negativne. kad se predaje ne­ posrednim činjenicama. potencijalnosti i aktualnosti — ulaženje negativnih logičkih određenja u po­ zitivna. v .

i čak identične sa svojim suprotnostima. »Was bedeutet Aufarbeitung der Vergangen­ heit?«. a to nije akademsko. a isto tako i likvidiranju uz­ nemirujuću racionalnost sadržanu u tom iracionalnom ostat­ ku. već je ono povezano s principima napretka građan­ skog društva. princip tradicionalizma su pridali feu­ dalnim formama društva. Potiskivanje ove dimenzije u društvenom totalitetu operacionalne racionalnosti je potiskivanje povijesti. operacionalna racionalnost ima malo mjesta za povijesni um i malo koristi od njega 1 8 ). vrijeme. a izgleda da je postojeće društvo shvatilo subver18 ) To ne znači da historija. I teror i nada oživljuju. No i ovo su ritualizirana zazi-' vanja koja ne dozvoljavaju razvoj prisjećenog sadržaja. Ο borbi protiv povijesti bit će dalje raspravljano u poglavlju VII. Prepoznavanje prošlosti i odnošenje na prošlost kao sada­ šnjost suprotstavljeno je funkcionalizaciji misli u postojećem realitetu. ili Marxom — Engelsom — Lenjinom. mod »posredovanja« koji na trenutke razbija sveprisutnu moć datih činjenica. kritička misao postaje povijesna svi­ 20 jest. . sadržaj slobode. kad fašistički režimi funkcioniraju kao partneri slobod­ nog svijeta. . Da li je taj antipovijesni trend dio borbe protiv one dimenzije duha u kojoj bi se mogle razvi­ ti centrifugalne sposobnosti i snage — sposobnosti i snage koje bi trebale zapriječiti totalnu koordinaciju individuuma s društvom? Sjećanje na prošlost može rezultirati opasnim uvidima. kad su temelji demokracije harmonično dokinuti u demokraciji. poput Wernera Sombarta i Maxa Webera. ideju socijaliz­ ma. funkcionalizaciji kao učinku postojećeg realiteta.. pretpostavke demokracije. ono omogućuje razvoj pojmova koji destabiliziraju i transcendiraju zatvorenost u postojeće tako što ga razumije­ vaju kao povijesnu datost. Funkcionalni jezik je radikalno antipovijesni jezik. Ono se opire zatvaranju danog univerzuma rasuđivanja i pona­ šanja. W. . Kad birok­ ratska diktatura vlada komunističkim društvom i određuje ga.«. . ili pak sa skromnim porijeklom predsjedničkog kandidata. služe transformiranju krivosti u istinu. To znači ništa manje nego da građansko društvo u svom razvoju likvidira sjećanje. već političko pitanje. 14. a kao takva ona je bitno prosuđivanje ). 1960. Bo­ jazni i aspiracije čovječanstva potvrđuju se u individualnoj memoriji koja oživljuje lične doživljaje — opće je u pojedi­ načnom. To je potiskivanje vlastite prošlosti društva — i njegove budućnosti utoliko što se ta budućnost obraća kvalitatavnoj promjeni. u: Bericht über Erzieherkonferenz am 6 und 7 November in Wiesbaden. tad su stari povijesni pojmovi obezvrijeđeni modernim operacionalnim redefinicijama. Povijest očuvana pamćenja. Ono u zbiljskoj povijesti čovjeka traži kriterije isti19 ) Th. a njezina realizaci­ ja kao povijesno događanje. često puko za­ zivanje služi blokiranju takva razvoja koji bi p o k a z a o njegovu povi­ jesnu neadekvatnost. koje. . i poglavlje V.9) Sve veći racionalitet razvijenog industrijskog društva tendira likvidiranju uznemirujućih elemenata vremena i sje­ ćanja kao »iracionalnog ostatka«. ne samo da prakticira orwellianski i ezopovski jezik već i suzbija i zabo­ ravlja historijsku stvarnost — užas fašizma. negaciji postoje­ ćeg. Frankfurt. nada ostaje nada. Tako se »druga« dimenzija misli javila kao povijesna dimenzija — potencijalnost kao povijesna mogućnost. iščezava iz danog univerzuma događanja. nametnute od strane postojećih sila i moći činjenica. uspomenu kao ne­ ku vrstu iracionalnih ostataka . Te redefinicije su falsifikacije. Totalitet u kome su kategorije slobode postale razmjenIjive. zivnost sadržaja memorije.skim. a princip racionaliteta građan. 11. 20 ) Pogledaj str. kad je program prosvijećenog kapitalizma uspje­ šno poražen tako što ga se etiketira »socijalizmom«. Suočena s danim društvom kao ob­ jektom svoje refleksije. Dosta često se evocira bilo u vezi s očevima osnivačima. no dok se u stvarnosti te­ ror ponavlja u uvijek novim formama.. privatna i opća.« »Ekonomisti i sociolozi. str. Nadvladava ga totalitar­ na moć bihevioralnog univerzuma: »Ljudsko strašilo bez memorije . 10. Sjećanje je mod disocijacije od danih fakata. nije proizvod propa­ danja . . Adorno. Pamćenje sabire teror i nadu prošlosti.102 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO i procesa njihova posredovanja kao povijesnog procesa. Ovo prosuđiva­ nje je daleko od toga da bi nužno uključivalo indiferentni re­ lativizam.

zapovijed. »revizionist« jest kazneni zakon.« Zatvoren jezik ne demonstrira i ne objašnjava — on saopćava odluku. ona govori »le langage de la con­ naissance« (Roland Barthes). pokoravanja prirode. On se kreće u tautologijama. slobodarsku komunis­ tičku opoziciju. Kontrast između dva jezika ο kojima je riječ ilustrirao sam stilom Marxove teorije. učinjena ekspiicitnom. Na primjer.! njegovu krutu strukturu. Jezik utvrđuje nesumnjivo ispravno i krivo. In­ terpretacija ovih zahtjeva od strane vođa koji kontroliraju aparat određuje što je ispravno. štaviše. a s druge strane jezik Johna Stuarta Milla je u velikoj 21 mjeri demonstrativan. Autoritarno ritualiziranje rasuđivanja je još upecati jivije tamo gdje upliviše i sam dijalektički jezik. Kad ta kritička svijest govori. cit. konceptualan. suprotnost je demonstrirana. Proizvodni rast postojećeg ko­ munističkog društva osuđuje. »diktatura staljinističkog aparata« postaje ori22 23 ) Za dalje raspravljanje ο ovim kriterijima pogledaj poglavlje VIII. Na žalost. određenje termina kao što su »skretanje«. -tr. razvijaju svoj sadržaj u kon­ tradiktornim predikatima. objašnjena i optužena. Buržoazija je subjekt tehni­ čkog progresa. determinirali način života. Za razliku od orwellianskog jezika. Slično tome. loc. »rad­ nički savjeti«. Raspravljanje razvija i izriče konflikt između stvari i njezine funkcije. no kritički kvaliteti spoznaje nisu ekskulzivne karakteristike Marxova stila. stvaranja društvenog bogatstva — izopačenja i destrukcije tih ostva­ renja. str. »vlada« suprotnim predikatima. zatvaranje jezika je kompletno . ) Pogledaj moj S o v i e t M a r x i s m . oni dozvoljavaju ot­ voreno razvijanje. ono zacrtava granice i alternative. dictum. 87. proletarijat nosi atribute totalnog ugnje­ tavanja i totalnog poražavanja ugnjetavanja. Ovdje svaki od dva ključna termina — buržoazija i proletarijat. Valjanost takve vrste proizvodi svijest za koju je jezik postojećih moći jezik istine 2 ").104 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 105 nitosti i krivosti. i dalje. ona postaju »odvajanje dobra od zla«. . čak. artikuliraju službenu osudu. u društvenoj stvarnosti i na­ suprot njoj. koji rastvara zatvoreni unjyer^_ zum rasuđivanja. Zahtjevi pre­ stiža u industrijalizaciji i totalnog podređivanja čovjeka pro­ izvodnom aparatu očituje se u autoritarnoj transformaciji marksističkog jezika u staljinistički i poststaljinistički. Na pri­ mjer. Naprotiv. . One izriču sudove u »prejudiciranoj formi«. a tautologije su vraški efektne »rečenice«. što je istinito. a što krivo. Orijentacija rasu­ đivanja (i akcije) na termine kao što su »proletarijat«. sadržan u gor­ njoj postavci omogućen je poimanjem da je subjekt povijesni činilac čiji se identitet konstituira u povijesnoj praksi i sup­ rotstavljanju povijesnoj praksi. napredovanja i nazadovanja 2 1 ). Ovaj jezik nije više uopće podoban za »rasuđivanje«. »objektivni sadržaj«. On artikulira činjenice i utvrđuje ih na osnovu moći aparata — proklamiranje je koje ratificira samo sebe. cit. tj. Takav dijalektički odnos suprotnosti. . otvoren — još se nije podredio hipnotičko-ritualnim formulama današnjeg neokonzervativizma i neoliberalizma. a što lažno. s jedne strane jezik Burkea i Tocquevillea.. Na ovom mje­ stu 2 2 ) je dostatno da citiramo i parafraziramo Rolanda Bart­ hesa: »Više nema bilo kakva razmaka između imenovanja i prosuđivanja. loc. Možemo ih ta­ kođer naći (iako u drugačijim modima) u stilu velike kon­ zervativne i liberalne kritike građanskog društva u razgranjavanju.Posredo­ vanje prošlosti sa sadašnjošću razotkriva činioce koji su re­ zultirali činjenicama. oslobođenja. Ključni termi­ ni tog jezika nisu hipnotičke imenice koje beskonačno sazi­ vaju iste zamrznute predikate. a taj konflikt nalazi svoj jezični iz­ raz u rečenicama koje povezuju kontradiktorne predikate u logičku jedinicu — pojmovni izraz objektivne stvarnosti. takođe. to nije sve. a pri tome je jedna vrijednost opravdanje neke druge vrijednosti. ritualizacija nadvladava jezik koji pokušava dozvati u svijest izvornu istinu i očuvati je. Komunistički manifest pruža klasičan primjer. 37—40. uspostavili gospodare i sluge. Kad daje određenja. ) Roland Barthes. Oni ne ostavljaju ni prostora ni vremena za ras­ pravljanje koje bi pokazalo rascjepničke mogućnosti alterna­ tive.

i ti su prisiljeni da vjeruju ono što im se kaže. Jezik ne samo da odražava te kontrole već i sam po­ staje njihov instrument. Svojstvo novog magično ri­ tualnog jezika jest da ljudi ne vjeruju. Nije to satira nakon tradegije. S p r a c h e i n d e r v e r w a l t e t e n W e l t . Ovaj jezik upravlja putem reduciranja lingvističkih formi i simbola refleksija. već informacije. a borba protiv birokracije oslabila efikasnost jedine stvarne snage koja može biti mobi­ lizirana protiv kapitalizma u internacionalnim razmjerima. To ne znači da se umanjila moć profesi­ onalnih političara. I ponovo. Heinrich Scheffler. reduciran. Ti pojmovi su preuzeti iz intelektualne tradicije i prevedeni u operacionalne termine. U prodaji opreme za opuštenu razonodu u skloništima od bombardiranja. kad ne zahtijeva kontrolu i podre­ đivanje. putem supstituiranja odraza za pojmove. Na djelu je suprotstavljanje pojmovima koji su shvatili povijesnu situaciju. a ima li danas u orbitu razvijene industrijske civilizacije društva koje nije pod autoritarnim režimom? Kako se supstancija razli­ čitih režima više ne javlja u alternativnim načinima života. Karl Korn. ona se svodi na različite mode tehnike manipuliranja i kon­ trole. Naprotiv. tj. On odriče ili apsorbira transcendentni Vokabular. 545. izgleda. Frankfurt. kad bi direktna kontrola »odozdo« ome­ tala progres masovne proizvodnje. No. poglavito str. Promjene u jeziku su paralelne s promjenama u poli­ tičkom ponašanju. Europaeische Verlagsanstalt. u televizijskim spektakli­ ma konkurentskih kandidata za vodstvo nacije jest komp­ letna sveza politike. biznisa i zabave. trgovine i zabave. njene funkcije i sadržaja. 24 se opravdava u akciji — u obavljanju posla. 1955. Ono je. No. u prodavanju i kupovanju. . Njihova sloboda od efektivnog narodnog suvereniteta je veća što je globalniji izazov koji izgrađuju da bi se s njim suočavali i što normalnije postaje srođavanje s mogućnošću totalne destrukcije. no prilagođen i prilično zadovoljan. već je to narod. Takođe. već uvodi i nameće istinu i lažnost. 1958. već izbor i slobodu. to je lažna spona i fatalno je preuranjena — biznis i zabava su još uvijek poli­ tika dominacije. kontradik­ cije. Istraživanja preduzeta u totalnom upravljanju Funkcionalno komuniciranje je samo izvanjski sloj jed­ nodimenzionalnog totaliteta u kome je čovjek podučavan da zaboravi — da prevodi negativno u pozitivno tako da može i nadalje funkcionirati. no nije posredovana sa sadašnošću. kapitalističkim i nekapitalističkim zemljama 2 4 ). No. razvoja. izd. Ritualni autoritarni jezik se širi svuda po suvremenom svijetu. neov­ lašteno da pretpostavi da primaoci vjeruju. nije heroj onaj koji će biti ritualna žrtva. za oba dijela Njemačke. simboli biznisa. Tendencija političkog jezika da postane jezik komerci­ jalne propagande. i dalje. no. ta domina­ cija političkih vođa je inkorporirana u dnevne aktivnosti i relaksaciju građana. to je jezik »svojstven svim autoritarnim režimima«. kad »proletarijat« više ne egzi­ stira ili ga još nema. ili im nije stalo. Ovo prevođe­ nje rezultira reduciranjem napetosti između misli i zbilje putem slabljenja negativne moći misli. F. Čovjek ne »vje­ ruje« u ono što deklarira operacionalni koncept. u neobraćanju pažnje na druge. apstrakcije. Frankfurt am Main 1950—1951: G r u ­ p p e n E x p e r i m e n t . Frankfurt. ovakvo komuniciranje nije terorističko. Prema Rolandu Barthesu. a »simboli« politike su. čak i tamo gdje ne prenosi zapo­ vijedi. itd. u demokratskim i nedemokratskim. Tu je prošlost ukočeno zadržana. nadalje. Koordinacija pojedinca s društvom seže do u sfere svijesti u kojima se zgotavljaju pojmovi kojima se smjera razumjeti postojeća stvarnost. nije finis tragoediae — tragedija može upravo početi. Odigrava se zamašno redefiniranje same misli. Pollock. on ne tra­ ga za istinom. ovaj ) Za Zapadnu Njemačku pogledaj relevantne studije preduzete u Institutu für Sozialforschung.206 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 107 jentacija na ritualne formule. odsustvo njihova razvijanja u savremenoj situaciji — blokiranje njihove dijalektike. pokazuje u kojoj su mjeri dominacija i upravljanje prestali biti neovisne funkcije teh­ nološkog društva. Institucije slobode govora i misli ne zaprečuju mentalnu koordinaciju s postojećim realitetom. a ipak djeluju u skladu s danim trendom. takođe. premošćivanje rascjepa između ranije dva različita područja društva.

Štaviše. objektivnom referencijom. ako su oni shvaćeni (begriffen. Riječ je ο sferi najudaljenijoj od kon­ kretnosti društva. no to transcendiranje je empirijsko jer rezultira prepoznavanjem činjenica po onom što stvarno jesu. koja najjasnije treba da pokaže u kojoj je mjeri društvo pokorilo misao. Pojam bilo čega konkretnog je proizvod mentalne klasifika­ cije. Ako pojam nikad ne označava određenu konkretnu stvar. Misao i izraz. neka situacija. teorija i praksa treba da budu ukolotečeni s činjenicama njegova egzistiranja tako da ne ostav­ ljaju prostor za konceptualnu kritiku tih činjenica.108 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 109 To je filozofski razvoj. Otuda napetost. to je zato što obuhva­ ća više. Prije nego što pređemo na filozofsku analizu. društvo. no ipak i različni od ovih. konflikt između pojma i neposredne činjenice — konkretne stvari. »Identični« su utoliko što označavaju istu stvar. Terapeutski karakter operacionalnih pojmova se naj­ jasnije pokazuje tamo gdje se pojmovno mišljenje metodički infiltrira u službu iskorištavanja i poboljšavanja postojećih . Predmet našeg raspravljanja — pitanja jezika. podržavaju i destruiraju dano društvo. analiza će morati zaci u povijest filozofske tradicije i pokušati pokazati ten­ dencije koje su vodile ka prelomu. na putu k apstraktnijem teorijskom području. U svakom slučaju. ako je uvijek apstraktan i opći. po­ stali su objekti misli. U svojoj upućenosti na povijesni totalitet pojmovi saznanja transcendiraju svaki operacionalni kontekst. drugo u odnosu spram pojedinačne stvari — univer­ zalan uslov. U ovom kontekstu operacionalno tretiranje pojmova poprima političku funkciju. iznijet ću sažeto dva slučaja (po mom shvaćanju reprezentativna) u graničnom području empirijskog istraživanja. tako­ đer. Otuda shvaćanje ο »realitetu općeg«. može poslu­ žiti kao uvod. roman. organizacije i apstrakcije utoliko što ti mentalni procesi rekonstruiraju pojedinačno u njegovim općim okolnostima i odnošenju transcendirajući njegovu neposrednu pojavu u smjeru njegova realiteta. naime. Da bi rasvijetlila razmjer nje­ gova napuštanja tradicije. »Koncept« znači specificiranje mentalnog reprezentiranja nečega što je razumljivo. auf ihren Begriff gebracht). a direktno povezana s određenim uslovima karakterističnim za raz­ vijeno industrijsko društvo. shvaćeno. Otuda. Pojedinac i njegovo ponašanje su analizi­ rani u terapeutskom smislu ·— u smislu prilagođenja njegovu društvu. Ako su činjenice društveni fakti. Nadilaženje operacionalnih pojmova značenjem razot­ kriva ograničenu i čak varljivu formu u kojoj je dopušteno da se iskuse činjenice. Odvajanje čisto lingvis­ tičke od konceptualne analize već je i samo izraz no­ vog usmjerenja misli. a koje »objašnjavaju« dotičnu stvar (posredovanje). diskrepancija. To nešto može biti objekt svakodnevne prakse. preliminarno određenje ο upo­ trebi termina »koncept«. Na osnovu toga svi kognitivni koncepti imaju tranzitivan smisao: oni idu preko deskriptivnog referiranja pojedi­ načnih fakata. »ra­ zlični« su po tome što je pojam rezultat refleksije koja je stvar razumjela u kontekstu (i u svjetlosti) drugih stvari koje se nisu javile u neposrednom iskustvu. mental­ ne ili materijalne — prispijeva ona u krivu konkretnost — konkretnost izdvojenu iz uslova koji konstituiraju stvarnost. a koje su prisutne u svim pojedinačnim činjenicama — proizvode. analiza mora postati znatno ap­ straktnija i ideološka. ili odnos bitan za pojedinačno koji determinira formu u kojoj se ono javlja kao konkretan objekt iskustva. saznato kao rezultat procesa refleksije. Kako je slijedeća kritika empirijskog istra­ živanja preduzeta kao priprema za potonju filozofsku analizu — a i poduprta je njome —. pojmovi spo­ znaje prodiru s onu stranu danog konteksta činjenica — u procese i okolnosti na kojima počiva neko društvo. mišljenja ili pitanja riječi i pojmo­ va — lingvistička i epistemološka analiza opiru se či­ stim akademskim distinkcijama. nekritički akomodirajući karakter onih moda mišljenja koji tretiraju pojmove kao mentalne doskočice i prevode opće pojmove u termine s posebnom. koja rukovodi kritiku. pa su im sadržaj i značenje identični s realnim objektima neposrednog iskustva. Tamo gdje ovi reducirani pojmovi upravljaju analizu ljudske stvarnosti — bilo individualne bilo društvene. između riječi koja se odnosi na pojam i one koja se odnosi na stvari. koje će naredna poglavlja poku­ šati objasniti.

.« Analizirajući pritužbe radnika ο radnim uslovima i na­ jamnini. str. Terapeutički i operacionalni koncept postaje lažan utoliko što izolira i atomizira činjenice. »elemenat«. Operacionalni pojmovi završavaju u metodama usavršene društvene kontro­ le: postaju dio znanosti ο organizaciji. stabilizira ih unutar represivne cjeline i prihvaća stanovište te cjeline kao stanovište analize. Metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam tad postaje represivno reduciranje misli 2 5 ). on je prikrit a p s t r a k t n o m općenitošću poj mova (»sistem«. Oni su. harmoniju umjesto sukobljavanja želja kupaca i potreba biznisa i politike. istra­ živači su se uputili na prevođenje ili reformuliranje tih izjava. odio za ljudske od­ nose. »mnogostruke konsekvencije«. »detalj­ no uslove u kompaniji«. pa elaboracija adekvatnih pojmova saznanja zahtijeva prevazilaženje varljive konkretnosti pozitivističkog empiricizma. Wesleyan University Press.. istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana »neodređenim. kao okvir razma­ tranja. na termine koji označavaju posebnu situaciju iz koje je potekla pritužba. preduzeta pred oko četvrt stoljeća. po mom mišljenju. poglavlje 5. »najamnina je preniska«. ne Zapadne električne kompanije 2 6 ). ocrtavajući. cit. A H i s t o r y of the Use of S o c i a l S c i e n c e in A m e r i c a n I n d u s t r y . a ovaj nije i sam predmet kritičke analize koja bi ograničenost sistema transcendirala u smjeru povijesnog toka — a tek u ovome funkcije i disfunkcije sistema postaju to što jesu. 27 ) Roethlisberger and Dickson. tržišta i javnog mnjenja. društvu. 1960. i dalje. »funkcija«). No. pa su metode odonda postale znatno rafiniranije. u drugačijem svjetlu se javlja racionalnost ovakve vrste društvene znanosti kad dano društvo. štaviše. njihova supstan­ cija i funkcija su ostali isti. Za ilustraciju ću uzeti »klasičan« primjer industrijske sociologije: ispitivanje radničkih odnosa u poduzeću Havvthor25 ) U teoriji funkcionalizma se ne pojavljuje terapeutički i ide­ ološki k a r a k t e r analize. tad se ništa ne može prigovoriti toj vrsti so­ ciologije i psihologije. »dio«. »jedinka«. Rukovođeni principima operacionalnog mišljenja. tako. loc. da im nedostaje »objektivno pozivanje« na »opće prihvaćene mjere« i da ih karakterizira »bitna razlika spram svojstava općenito povezanih sa svagdašnjim činjenicama« 2 7 )· Drugim riječima. politici da bi pronašli kako da zaustave sindikate. Opća forma je bila raščinjana u iz­ reke koje ustanovljuju posebne operacije i uslove iz kojih je 26 ) Citati s u iz: Roethlisberger and Dickson. pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izja­ vama kao što su »prostorije za pranje su nezdrave«. M a n a g e m e n t a n d t h e W o r k e r . također. primjenljivi na bilo koji »sistem« koji sociolog odabere kao objekt svoje analize — od najma­ njih grupa do društva kao takvog. Middletown. T a k o funkcionalna teorija pokazuje varljivost krivo postavljene apstraktnosti. Pogledaj izvrsnu raspravu u Loren Baritz. Funkcionalna analiza je uključena u selekcioniran sistem. »ova služba je opasna«. 1947. To je stara studija. utjecao na oblikovanje subjekata — ljudi koji su predmet njegova proučavanja. i 6. Općost pojmova je postignuta apstrahiranjem od upravo onih svojstava koja čine sistem povijesnim i koja daju kritičko-transcendentni smisao njegovim funkcijama i disfunkcijama. No. prisutnu u svim pojedinačnim činjeni­ cama i uslovima. maglovitim terminima«. ispitivanje motiviranosti.110 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 111 društvenih uslova u okvirima danih društvenih institucija — u industrijsku sociologiju. Cambridge: Harvard University Press. tako da je njihova maglovita općenitost mogla biti reducirana na okvire pojedinačnog. postane objekt kritičke teorije koja smjera upravo na strukturu društva. Humanije je i produktivnije imati u organizaciji rada dobre odnose nego loše. Ovo su riječi radnika automobilske industrije u Labor Looks at Labor: Uprave »nas nisu mogle zaprečiti' u spro vođenju orga­ niziranih protesta. Tad se očituje ideološki i politički karakter činjenica. nisu nas mogle zaustaviti taktikom bloki­ ranja i tako su počele izučavati ljudske odnose' u ekonomici. T h e S e r v a n t s o f P o w e r . u principu. te determinantnu za njihovo mjesto i funk­ ciju. 255. Ako dana forma društva jest i ostaje krajnji obzor teorije i prakse. taj način mišljenja se otada ne samo proširio u druge društvene znanosti i u filo­ zofiju već je. ugodne uslove za rad umjesto loših.

već da nauči nadzornike »humanijim i efikasnijim metodama u saobraćaju sa svojim radnicima« 3 0 ) (no. cit. Intervju otkriva »da mu je žena u bolnici i da je zabrinut oko zapadanja u troškove ^ liječenja. Konkretnost pojedinačnog slučaja koju ostvaruje prevođenje jest rezultat niza apstrakcija od realne konkretnosti koja leži u univerzalnom karakteru dotičnog slučaja. 29) I b i d e m . s t r . Neprevedena izjava formulira opće stanje u njegovoj općenitosti (»najamnina je preniska«). dok je pritužbi bila posvećena briga mije­ njanjem tih posebnih operacija i uslova. No.. a možda. ne ide do uporišta na kome bi radnik iskusio sebe kao »radnika«. Takvo prevođenje značajno mijenja smisao stvarne tvrdnje. Kad se pokazala briga za račune liječenja. 2 6 7 . On više nije »radnik« ili »najamni radnik« (član klase). Ona nadilazi posebno stanje u nekoj tvornici i pojedinačnu radnikovu situaciju. 28) I b i d e m . dati slučaj postaje incident podoban tret­ manu i rukovanju. išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština«. kad su univerzalni poj­ movi koji se protive funkcionalizaciji raščinjeni na pojedi­ načne referencijé. Kad je lično nezado­ voljstvo izolirano iz opće nesrećnosti. izjava »praonice su nehigijenske« brla je prevedena u »tom i tom prilikom. Cjelina je u prevođenju eliminirana.112 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 113 izvedena pritužba. U tom kontekstu funkcionalizacija ima istinski terapeutički učinak. a nje­ gova funkcija nije da misli pretpostavkama kritičke teorije. »Na taj način su mnoge od pritužbi bile reinterpretirane i upotrijebljene za uplivisanje na poboljšanje« 2 8 ). i samo u svojoj općenitosti. nedovoljne da podmire njegove financijske oba­ veze« 29 ). izjava izraža­ va zamašnu optužbu koja uzima pojedini slučaj kao mani­ festaciju općeg stanja i daje da se nasluti da ovo neće biti izmijenjeno poboljšanjem pojedinih slučajeva. Radnik može i ne biti svjestan toga. s t r . postavljen je dežurni na stalnu dužnost u pra­ onice. čak. Autori Management and the Worker bili su uvelike svje­ sni tih implikacija. Informiranje je tad potvrdilo da je to »poglavito zbog nepažnje nekih radnika«. Jedan drugi primjer: radnik Β izjavljuje da je zarada po učinku u njegovoj službi niska. općenito govoreći. tako službe koje prezentira ovaj način mišljenja postaju sve neodvojivije od njegove znanstvene valjanosti. za njega pritužba može imati odista pojedinačno i lično značenje koje prevođenje iz­ nosi kao »latentan sadržaj«. već radnik B. U svojoj općenitosti. Njegov slučaj je supsumiran pod drugi genus — genus pojedinačnih slučajeva teškoća. zaposlen u tvornici Hawthorne Zapadne električne kompanije. Kako se menedžerski način mišljenja i istraživanja širi u druge dimenzije intelektualnog napora. pljuvanja na pod i sličnih navika. i da je ona bila teškoća samo u njegovoj pojedinačnoj situaciji (koja može biti slična drugim pojedinačnim situacijama). V I I I . i na kome bi se njegova služba pokazala kao »služba« radničke klase. izgleda da je ter­ min »human« neoperacionalan i da zahtijeva analizu). van pojedine lične situacije. Prevođenje povezuje općenitu izjavu s ličnim isku­ stvom radnika koji je izriče. Na primjer. no. Pojedini slučaj ostaje instanca univerzalnog — ne mo­ že način mišljenja poništiti opće pojmove — no drugačijeg genusa no što je onaj mišljen u neprevedenoj izjavi. radnik Β će shvatiti da. Sputano iskustvo nije njegovo vlastito djelo. jezik koji on upotrebljava potvrđuje svoje objektivno važenje nasuprot radnikovoj svi­ jesti — izražava uslove koji jesu. uslijed bolesti njegove žene. Treba istaknuti da operacionalni istraživač u svojim prevođenjima naprosto slijedi proces stvarnosti. bila je pro­ vedena kampanja protiv bacanja papira. iako oni nisu »za njega«. Oni kažu da je jedna od temeljnih funkci30) L o c . i radnikova vlastita prevođenja. s t r . pojedinog po­ duzeća. Upravo ta operacija čini izlječenje mogućim. Tako netransformirana izjava ustanovljuje konkretan odnos između pojedinog slučaja i pripadne cjeline — a ta cjelina uključuje uslove van pojedine službe. najamnina nije odviše niska. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B. 256.

okljaštren od svog tranzitivnog značenja. najam­ ni radnik«. Iščezla je »tranzitivnost« značenja. . Ono karakterizira čak veliki dio studija ko­ je ne idu za tim da ispune terapeutsku funkciju u nekom po­ sebnom interesu. opća imenica (najamnina) nosi cijelo kretanje misli izraženo sudom. Predikat »preniska« je relacioni pridjev koji traži referenci ju nepokazanu u sudu — preniska za koga i za što? To bi se moglo odnositi. 31 ) Loc. « Autori odbijaju stav koji ide za »prosjekom«. Nema pobližeg navođenja — »općenito pre­ niska« ili »preniska za svakog tko je. Taj empirizam je na osnovu svoje me­ todologije ideološki. Ona se odnosi na opće uslove. tako kako su prezentirane. pa i drugi elementi suda ima­ ju opći karakter. te da se u tu svrhu. njihovo održavanje u jeziku i misli je odista bila zapreka (iako sekundarnog značaja) ra­ zumijevanju i surađivanju. neodređeni uni­ verzalni pojmovi koji su se javili u neprevedenim pritužba­ ma odista su ostaci prošlosti. zna­ čenje je »tranzitivno« spram svakog pojedinog slučaja. Da bismo ilustrirali njegov ideološki ka­ rakter. istraživanje je zatvoreno unutar obimnog područja u kome postojeće društvo kvalificira i dis­ kvalificira propozicije. Propozicija je apstraktna. str. Magloviti. ili »radnikovim preokupacijama opće­ nito« — smatraju ga inkompatibilnim sa »specifičnom fun­ kcijom ličnog rada« 3 1 )· Rezimirajmo te primjere kontrastirajući izvorne izjave s njihovim prevođenjem u funkcionalan oblik. ostavljajući po strani problem njihove verifikacije. u najmanju ruku. 591. Prevođenje pojmova i propo­ zicija u cjelini je kvalificirano od strane društva kome se is­ traživač obraća. pojedinog radnika. 1) »Najamnina je preniska« — subjekt suda je »najam­ nina«. koji se ne mogu substituirati posebnim slučajem. no. Operacionalna sociologija i psiho­ logija su sastavni dio materijalnog i intelektualnog progresa utoliko što doprinose ublaženju neljudskih uslova. Rezultat: kad je dokinuto »nerealističko« prekoračivanje značenja. Sud ο kome je riječ odista traži »prevođenje« u konkretniji kon­ tekst. pogledajmo studiju ο političkoj aktivnosti u Sjedinje­ nim Državama. Šta je u tome krivo? Ništa. čije je značenje potpuno određeno posebnom skupinom ope­ racija koje Β treba da izvede kako bi kupio svojoj obitelji hranu. u poje­ dinoj službi. »tipič­ nim« namještenikom. u formi u kojoj izjavljuje. Pojam »najamnina« se odnosi na grupu »najamnih radnika« koja integrira sve lične historije i posebne službe u konkretno opće. u bavljenju od­ nosima poslodavac—radnik.. No. cit. poput govornika. Terapija je na djelu jer su poduzeće ili vlada kadri da snose. . lijekove. no takav u kome univerzalni pojmovi ne mogu biti od­ ređeni nikakvim posebnim skupom operacija (kao što je li­ čna historija radnika Β i njegova posebna funkcija u poduze­ ću W). one isto tako svjedoče ο ambivalentnoj racionalnosti progresa ko­ ji zadovoljava ljude svojom represivnom snagom i represi­ van je u zadovoljstvima koja pruža. osigurao stanovanje itd. U ovom pre­ vođenju gornjeg primjera je zamijenjen subjekt. čovjek koji daje izjavu možda misli ο svom indi­ vidualnom iskustvu. on transcendira to individualno iskustvo. Univerzalni pojam »najamnina« je nadomješten sa »sadašnje zarade B-a«. jer su voljni da to čine i jer je pacijent voljan da se podredi tret­ manu koji ima izgleda na uspjeh. a ono što ostaje poseban je slučaj koji. mora »imati na u m u svijest pojedinog radnika iz pretpostavki njegove vlastite historije« ili »iz pretpostavki specifičnosti mjesta službe nekog radnika u tvornici koje ga povezuju s specifičnim osobama i grupa­ ma . Morris Janowitz i Dwaine Marvick u svom spisu »Com­ petitive Pressure and Démocratie Consent« žele da »prosude .114 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 115 ja koju treba da ostvari industrijska organizacija »specifična funkcija vlastitog rada«. 2) »Sadašnje zarade B-a su uslijed bolesti njegove že­ ne nedovoljne da bi pokrile njegove izdatke«. Eliminiranje tranzitivnog smisla ostaje obilježje empi­ rijske sociologije. postaje podoban za prihvaćene standarde tretmana od strane pripadne kompanije. no. odjeću. ponovo na onog pojedinca koji daje izjavu ili na radnike koji zajed­ no s njim rade. grupiranje onih »koji žive od najam­ nine« nestalo je zajedno sa subjektom »najamnina«. značajan dio troškova. ne pojedinačna najamnina. Uzimamo iz­ jave u obje forme.

275. Moć birača pro­ izlazi iz njihove mogućnosti da izaberu između najmanje dva protivnički orijentirana kandidata za koje se vjeruje da sva­ ki ima uvjerljive šanse da pobijedi. 32 čke blokove. doseg prosuđivanja je ograničen unu­ tar konteksta činjenica koji isključuje prosuđivanje ο konte­ kstu u kome su sačinjeni fakti. prema kojoj su demokratski izbori proces »selekcije i odbacivanje kandidata«. Eulau. no realističkim pretpostavkama aktualnog izbornog pro­ cesa. Ova »predrasuda« je bila »unaprijed odbačena kao nerealistička jer pretpostavlja takvu razinu artikuliranog mnjenja i idejne orijentacije ο ključnim pitanjima tokom kampanje koja ne postoji u Sjedinjenim Državama«. Opera­ cionalna analiza ne može ići dalje od ove izjave. koja jedva da išta rasvjetljava. str. Izbori su pogodan proces i metod osigura­ vanja suglašavanja predstavnika s direktivama birača«. i u kome je determiniran njihov smisao. ) Ibidem. 284. — nameće) postojeće stanje. 285. U tom okviru istraživanje postaje kružno. 3) Demokratski izbori zahtijevaju da obje (!) partije budu vitalno angažirane u nastojanju da pobijede na teku­ ćim izborima. Da bi ova definicija bila stvarno operacionalna. Janowitz (izdavači). S. str.2). Takvo prosuđivanje implicira procjenjivanje izbornog procesa »na osnovu uvjeta za održavanje demokratskog društva«. »bili karakterizirani proce­ som genuinog pristanka u većoj mjeri nego što su to impresionističke procjene mogle implicirati« 3 4 ) — iako bi bila »velika pogreška« da se previde »barijere« pristanka i da se 35 negira da su »bili prisutni manipulativni pritisci« . potrebni su »kriteriji« na osnovu kojih treba procijeniti kara­ kter političke konkurencije. 34 33 cal .116 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE 117 u kojoj su mjeri izbori efikasan izraz demokratskog proce­ sa«. P o l i t i B e h a v i o r . s obzirom da proizlaze iz čvrsto etabliranog društvenog sistema. Autori dolaze do zaključka da su izbori 1952. a to sa svoje strane traži određenje »de­ mokratskog«. str. 2) Demokratski izbori zahtijevaju da se obje (!) par­ tije angažiraju u ravnoteži napora da održe postojeće glasa) H. 35 ) Ibidem. Analiza je »zatvorena«. Drugim riječima. 1956. M. a kad »procesom manipulacije«? Predložena su tri kriterijuma: 1) Demokratski izbori zahtijevaju borbu protivničkih kandidata koja prožima cijelu konstituantu. Drugim riječima. Ova prilično otvo­ rena izjava je nekako ublažena utješnom sumnjom »da li je takva razina artikuliranog mnjenja postojala u bilo kom bi­ račkom tijelu sve od vremena proširenja biračkog prava u devetnaestom stoljeću«. J. 276. pobijedile ili izgubile. Ova analiza ga ne može postaviti jer bi ono transcendiralo njezine pre­ ) Ibidem. . . da regrutiraju nezavisne glasače i da zadobiju obraćenike iz protivničkih partija. koji su predmet anali­ ze. no. Glencoe Free Press. Kad ona rezultira »procesom pristajanja«. prihvaćaju teoriju demokracije »presti­ ža«. samo sebi daje valjanost. U svakom slučaju. g. sačinjeni čovjekom. koji se »međusobno bore za javnu funkciju«. postuliraju da proces reprezentacije proizla­ zi iz jasno profiliranih direktiva koje birači nameću svojim predstavnicima. obje partije moraju težiti da uvećaju svoje šanse za uspjeh na narednim izbori­ m a . autori umjesto od­ bačene koncepcije. koje potječu iz klasičnih koncepci­ ja demokracije. ona ne može postaviti odlučno pitanje — nije li i pristanak djelo manipulacije — pitanje potpuno opravdano aktualnim zbivanjem. kriteriji za prosuđivanje danog stanja su isti oni koje pruža (ili. tad je taj proces unaprijed demokratski — i prije rezul­ tata istraživanja. funkcija i razvoj. Ako je »demokratski« određen ograničavaju­ ćim. 33) Mislim da ova određenja dosta precizno opisuju stvar­ no stanje u američkim izborima 1952. Operacionalni okvir još uvijek dozvoljava (i čak traži) razlikovanje između pristajanja i manipulacije.. iz­ bori mogu biti više ili manje demokratski u srazmjeru s utvr­ đenim stupnjem pristajanja i manipulacije. str. Autori pružaju izbor među dva alternativ­ na određenja — »mandatne« teorije demokracije i teorije ο demokraciji »prestiža«: »Mandatne teorije. Eldersveld.

tad je pripadna krivoj svijesti i analiza koja me­ todološki odbacuje tranzitivne pojmove. njihove politike i makinacije. za one koji moraju s njima živjeti. Kao primjer uz­ mimo koncept »političke aktivnosti« u studiji Juliana L. njegovih »vrednota« — a to uključuje tranzitivnost značenja. 38) Ibidem. njegova objektiva. Takav operacionalni pojam nije sasvim neadekvatan za dani pred­ met ispitivanja. Upravo je njezin empiricizam ideološki. 4) učestvovanje u političkoj aktivnosti partije . Nisu podvrgnute pitanju postojeće partije. 37) Ibidem. Pa pak se smatra da takav »neznanstveni« korak može biti iz­ bjegnut ako ideološka orijentacija. Zaista. Ali operacionalni pojmovi nisu dostatni čak ni za opi­ sivanje fakata. izim ako analiza operira pojmom demokracije koji — nap­ rosto sabira oznake postojeće forme demokracije. . . No. bar što se tiče vitalnih pitanja (atomska politika i totalna prip­ ravnost). On dovoljno jasno ističe kvalitete koji u suv­ remenom periodu razlikuju demokratske od nedemokratskih sistema (na primjer. odista bi bili na »razini artikuliranog mnjenja i ideologije« razini koja se ne može naći u stvarnosti. Tabela koja daje glasačke rezultate idejne orijentacije pokazuje tri stupnja prijanjanja uz ideologije Republičke i Demokratske partije i »ambivalentnih i neutraliziranih« na­ zora 3 7 ). Upravo takav neoperacionalan pojam navedeni autori odbacuju kao »nerealističan« jer on na suviše artikularnoj razini određuje da je demokracija jasno profilirana kontro­ la birača nad predstavnicima — narodna kontrola. . 133. sloboda birača da izaberu među tim kandidatima). birači nameću direktive predstavnicima. On nipošto nije izmišljotina mašte ili spekulacije. Taj neoperacionalni pojam uopće nije izvanjski. Kad su indoktrina­ cija i manipulacija toliko razvijene da je predominantno mnjenje postalo krivo. . slobodni za­ to što su slobodni od manipuliranja i indoktrinacije. »Ideološka okoštalost« pre­ dstavlja »ozbiljnu implikaciju« u procjenjivanju stupnja de­ mokratskog pristajanja. Autori su svjesni problema. empirijskog karaktera. 280. to nije dostat­ no jer bi tad pristanak na fašistički režim (a može se go­ voriti ο istinskom pristanku na takav režim) bio demokrat­ ski proces. odnosno narodni suverenitet.118 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 119 postavke i vodilo tranzitivnom značenju — vodilo bi koncep­ tu demokracije koji bi razotkrio demokratske izbore kao do­ sta ograničen demokratski proces. pristajanja uza što? Prirodno uz političke kandidate i njihovu politiku. Woodwarda i Elma Ropera »Political Activity of American Citizens« 38 ). Zato pojam mora biti od­ bačen kao »nerealističan« — mora. . 138. da. a ni stvarna razlika između njih. uslove za ko­ je se vodila bitka za demokraciju i koji još uvijek treba da budu izvojevani. Tako sam pristanak treba da bude preispitan — preistipan u pogledu njegova sadržaja. str. Autonomni birači. str. . i dalje. U dru­ štvenoj teoriji je razotkrivanje činjenica kritika činjenica. ni- je druga doli ona dviju postojećih partija koje se »efikasno« bore za prestiž i »ambivalentno-neutralizirana« orijentacija glasača 3 6 ). koji tad selek­ cioniraju i izabiru izaslanike. No. ako se ovi uzmu za cjelinu. koju treba procijeniti. ako se prihvati faktično preovlađujući nivo mnjenja i ideologije kao onaj koji propi­ suje važeće kriterije sociološke analize. ova adekvatnost nije dostatna ako je zadatak teorijske analize više i nešto drugo negoli deskripci­ ja — ako joj je zadaća da pronikne u činjenice. više mu nije transparentno stvarno događanje. lišavaju opis nje­ gova objektivnog. u stva­ ri. efikasna borba za prestiž među kandi­ datima različitih partija. da pojmi što zbiljski jesu. Ovi procesi su bitni za ocjenu demokratičnosti. Štaviše. 5) anga36) Ibidem. . Autori daju »operacionalno određenje termina 'politička aktivnost'« konstituiranog s »pet načina ponaša­ nja: 1) glasanje na izborima. već određuje povijesno smjeranje demokracije. str. 3) lično komuniciranje sa zakonodavcima. Oni postižu samo određene aspekte i segmen­ te činjenica pa. a ne obratno —• da predstavnici nameću smjernice biračima. taj pojam je nedvojben u svojoj semantičkoj egzaktnosti jer znači upravo to što kaže — naime. 2) podupiranje mogućih glasa­ čkih blokova . kakvo imaju »značenje« za one kojima su date kao činjenice.

ono što jest ne može biti istinito. P h i l o s o p h i s c h e G r u n d f r a g e n . informacija. zacijelo. S u h r k a m p . čista kontradikcija ponovo ustvrđuje svoje pra­ 40 vo: » . . no.. Mnoge. 262. Proklamirajući postojeći društveni realitet kao svoju vlastitu normu.120 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE žiranje u konstantnom širenju političkih nazora putem ne­ posredne komunikacije. Frankfurt. Luehterhand. Nasuprot tom ideološkom empiricizmu. I . Na os­ novu tog ograničenja — tj. »kanali mogućeg utjecanja na članove zakonodavnog tijela i službenike vlade«. str. 65. 40 ) Ernst Bloch. u Kurt Lenk (izdavač) I d e o ­ l o g i e Neuwied. Adorno. To su.« ) JEDNODIMENZIONALNA MISAO 39 ) Theodor W. »Ideologie«. a ja mislim determinantne. str. biznisa i vlade i između samih ključnih korporacija? Uključuju li oni formuliranje i širenje »nepolitičkih« nazora.. . tad činjenice ο političkoj aktivnosti nisu adektavno opisane i ut­ vrđene. sociolo­ gija učvršćuje u ljudima »bezvjeračku vjeru« u realitet ko­ ga su oni žrtve: »Od ideologije ne preostaje ništa doli priz­ navanje toga što jest — model ponašanja koje se podređu­ 39 je nadmoćnoj sili postojećeg« ). 1961. 1961. da li su oni do­ voljni da stvarno pruže »metod za razlučivanje ljudi koji su relativno aktivni u pitanjima nacionalne politike od onih koji su relativno neaktivni?« Uključuju li oni tako odlučne aktiv­ nosti »u odnosu na pitanja nacionalne politike« kao što su tehnički i ekonomski kontakti između korporacija. metodološkog isključenja tranzi-č tivnih pojmova koji bi mogli pokazati činjenice u njihovu is­ tinskom svjetlu i nazvati ih njihovim istinskim imenom — deskriptivna analiza fakata blokira shvaćanje činjenica i postaje elemenat ideologije koji ih podržava. konstitutivne či­ njenice ostaju van dohvata operacionalnih koncepata. . ra­ zonode putem velikih posrednika publiciteta? Da li uzimaju u obzir veoma diferentnu političku težinu raznih organizaci­ ja koje učestvuju u javnim pitanjima? Ako je odgovor negativan (a ja vjerujem da jest). i dalje.

5. Svijet neposrednog iskustva •— svijet u kojem se zatičemo — mora biti shvaćen. To je i porijeklo njene logike — logike ne u smislu posebne filozofijske discipline. u tradiciji zapadnjačke misli obje razotkrivaju. što povezuje subjektivni i objektivni svijet u antagonističko jedinstvo. naime antagonističku strukturu zbilje i misli koja pokušava razumjeti zbilju. već ob­ jektivna okolnost. koji ustanovljuje. koja. ipak. Za naše dobro priučene uši i oči ova izjava je neozbiljna i smiješna. »moć negativnog«. u provokativno skra­ ćenoj formulaciji. U jednačenju um = istinito = realnost. . ili isto tako pretjerana kao i ova druga tvrdnja. NEGATIVNO MIŠLJENJE: PORAŽENA LOGIKA PROTESTA » . transformiran i čak oboren da postane to što on stvarno jest. Totalitarni univerzum tehnološke racionalnosti jest po­ sljednja preobrazba ideje uma. Izvorna preokupacija zapadnjačke misli je bilo nastojanje da se po­ kaže kako ta istina teorije i prakse nije subjektivna. već kao oblika miš­ ljenja primjerenog razumijevanja stvarnog kao umnog. Cak. štaviše. izriče suprotno: »što je zbiljsko. obje izražavaju isti pojam. ne može biti istintio«. U ovom i slijedećem po­ glavlju ću pokušati da identificiram glavne etape u razvitku te ideje -. ono što jest. ideju uma koja je vodila njenu logiku. . um je rusilačka moć. to je umno«. istinu za ljude i stvari — tj.proces po kome je logika postala logika domina­ cije. Pa. uvjete u kojima ljudi i stvari postaju ono što jesu. Takva ideologijska analiza može doprinijeti razumi jeva nju realnog razvitka utoliko što je usredotočena na jedinstvo . kao teoretski i praktični um. čini se.

moć pozitivnog mišljenja s moći ne­ gativnog. Istinit govor. organiziranja. Neki temeljni pojmovi ο čovjeku i prirodi zajednički su teh­ nološkoj i predtehnološkim etapama. njen univerzum rasuđivanja odgovara činjenicama antagonističkog realiteta. struktuiran prema finalnim uzrocima. U klasičnoj grčkoj filozofiji um je spoznajna sposob­ nost razlikovanja istinitog i krivog utoliko što je istina (i krivost). istina je vrijednost jer bitak je bolji od nebitka. neposrednog stanja. kome stalno prijeti destrukcija. realnosti — i samo na temelju tog svojstvo tvrdnje. Borba za istinu je bor­ ba protiv uništenja za spasenje (σώωςθυ) bitka (napor koji se i sam pojavljuje kao destruktivan ako napada postojeći realitet kao »neistinit«: Sokrat protiv atenske države-grada). ali. to izražava kontinuitet zapadnjačke tradicije. zapravo. koji je u sebi antagonističan — svijetu koga muče htijenje i negativnost. zavisnosti i na· . u kojima egzistiraju u iskrivljenju. To razlikovanje nije ni zaslugom ni krivnjom apstrak­ tne misli. U onim razmjerima u kojima iskustvo ο antagonističkom svijetu upu­ ćuje razvitak filozofskih kategorija. u povijesnom procesu je odvijanje teoretskog i praktičnog uma ujedno. tj. U tom univer­ zumu postoje modi bitka u kojima su ljudi i stvari »o samima sebi« i »sami sobom« i modi u kojima to nisu. tj.124 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 125 (i razdvanje) teorije i prakse. čini se da je čovjek u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga osposobile da vodi »dobar život«. ono se. a nije ni ras­ tavljeno od pojmovne analize. istina obvezuje i i angažira ljudsku egzistenciju. život koji je što je više moguće slobodan od mukotrpnog rada. mijenjanja društva i prirode. ona je posredovanje konkretnog iskustva. logika. Oni pripadaju različitim putevima razumijevanja. razot­ kriva i izražava ono što jest — za razliku od onog što se po­ javljuje (kao realno). također. Utoliko što borba za istinu »spašava« realnost od destrukci­ je. u prvom redu. Zatvoreno operacionalni univerzum razvijene industrij­ ske civilizacije. Ana­ liziran u stanju u kome se zatiče u svom svijetu. on će djelovati u saglasnosti s istinom. Na temelju tog jednačenja istine i (realnog) bitka. na oblik spoznaje u kome se objekt misli pojavljuje jasno kao ono što realno jest (u svojim bitnim svojstvima) i u antagonističkom odnosu spram svog slučaj­ nog. Ovo zdanje nije naprosto ništa. misli i akcije. Proces bitka i misli jest to da se prevla­ davaju ti negativni uslovi. ta evidentnost intuicije nije suviše različita od kartezijanske. Što je kriterijum tog razlikovanja? Na osnovu čega je taj status »istine« pripisan jednom modu ili uslovu više nego drugom? Klasična grčka filozofija se naveliko pouz­ dava u ono što je kasnije nazvano (u prilično krnjem smislu) »intuicija«. Zaista. neistina i istina (i kao što ćemo vidjeti. Na­ redna skica klasičnog modela dijalektičke misli neka pri­ premi teren za analizu kontrastnih obilježja tehnološkog racionaliteta. a etika je epistemologija. zacrtan je u toj ideji uma kao specifičan povijesni projekt. zapravo. nesloboda i sloboda) ontološke su okol­ nosti. Ta koncepcija odražava iskustvo ο svijetu. sa svojom zapanjujućom harmonijom slobode i ugnjetavanja. Ona je bitno ljudski projekt. Epistemologija je u samoj sebi etika. to je potencijalnost bitka i prijetnja bitku — destrukcija. koji je u sebi razlomljen (déchirement ontologique)' — dvodimenzionalan. Ako je čovjek naučio da vidi i zna što realno jest. produktivnosti i razaranja. Nije to misteriozna spo­ sobnost duha niti čudno neposredno iskustvo. (preli­ minarni) cilj takve jedne analize — rezultat metodičkog in­ telektualnog posredovanja. ograničenju ili uskraćivanju svoje prirode (esencije). ο svijetu koji je kosmos. sve dok ostvarenja razvijene industrijske civilizacije ne vode trijumfu jednodimenzionalne realnosti nad svom kontradikcijom. Pojam biti čovjeka može poslužiti kao ilustracija. Sukob datira još od samih početaka filozofske misli i nalazi upečatljiv izraz u kontrastu između Platonove dija­ lektičke logike i formalne logike Aristotelova Organona. Pojava i realnost. korijeni u iskustvu univerzuma u kome misao uzima učešća u teoriji i praksi. okolnost bitka. rasta i regresije. Kao takva. Unutar tog kontinuiteta sukobljuju se različiti načini mišljenja. Tendencije stabiliziranja se sukobljuju s elementima prevra­ ta na koje navodi um. filozofija se kreće u uni­ verzumu. Filozofija izvire u dijalektici. Intuicija je. tj.

Postići takav život. između istinskog i krivog moda egzistencije — uz pretpostavku da razlikovanje proističe iz logičke analize empirijskog stanja i da razumije kako njegovu mogućnost tako i slučajnost. to pokazuje. znači postići »najbolji život«: živjeti u skladu s biti ljudske prirode. Za Platona u kasnijim dijalozima i za Aristotela modi bitka su modi kretanja — prelaz iz potencijalnog u aktual­ no. Tako se de­ silo da je filozofija bila rođena s tim vrijednostima. Tako nije prava realnost — istina. To je zaista predtehnološka i antitehnološka konstelacija par excellence. Tako je u ljudskoj stvarnosti »neistinsko« i neslobodno sve ono eg­ zistiranje koje se troši u priskrbljivanju onog što tek omogu­ ćuje opstanak. pa ako njegov život ovisi ο izvođe­ nju nametnutih funkcija. kreacije i destrukcije. Njegovo nastajanje je krnjenje prožeto negativitetom. U zahtjevima misli i ludilu ljubavi sadržano je destruktivno odbijanje po­ stojećih načina života. Logos i Eros su u samima sebi jedinstvo pozitivnog i negativnog. privlači svijet ispod ώ5 έρώμενον. erotska. U tom smislu je još uvijek na snazi klasična pretpostavka prema kojoj je istina inkom­ patibilna s porobljavanjem putem društveno nužnog rada. Civiliza­ cija je prevladala ontološko stabiliziranja te razlike (bar u teoriji). Znan­ stvena misao je morala slomiti to jedinstvo vrijednosnih su­ dova i analize jer je postajalo sve jasnije da filozofske vrijed­ nosti nisu rukovodile organizaciju društva niti transformaciju prirode. on je finalan uzrok svih bića. isto tako kao i logička spoznaja razbija vlast postojećeg kontingentnog rea­ liteta i bori se za istinu. to je još uvijek dictum filozofa. Um i sloboda konvergiraju. nerealne. realizacija.126 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 127 kaznosti. Uspinjanje od »nižih« k »višim« oblicima stvarnosti jest kre­ tanje kako materije tako i duha. To otkriće je rad Logosa i Erosa. on je taj koji analizira ljudsku situaciju. Zacijelo. Prema Aristotelu. Jer misao i govor pripadaju sub­ jektu koji misli i govori. Klasično shavaćnje uključuje postavku da sloboda mi­ sli i govora mora ostati klasna privilegija tako dugo dok pre­ vladava to porobljavanje. njegovo cijepanje na istinite i neistinite mode egzistencije nepromjenljiva ontološka okolnost. »zarađivanju za život« i u novim modima slobode i neslobode. . Realna granica između predtehnološkog i tehnološkog racionaliteta nije ona između društva zasnovanog na neslobo­ di i slobodnog društva. Granica predtehnološkog i tehnološkog pro­ jekta je u načinu kako je organizirao podređivanje potrebama života. Filozofsko istra­ živanje teče od ograničenog svijeta ka konstrukciji realnosti u kojoj nema bolne razlike između potencije i stvarnog. pred­ met promjene. re­ alnosti koja je savladala svoj negativitet i kompletna je i ne­ zavisna u samoj sebi — slobodna. ovisi i ο ispunjenju zahtjeva koji se postavljaju toj funkciji — tako ovisi ο onima koji kontroli­ raju te zahtjeve. da slobodu od mukotrpnog rada valja preferirati nad muko­ trpnim radom. Već grčko shva­ ćanje sadržava povijesni element — bit čovjeka je različita za roba i slobodnog građanina. uopće ne ontološki uslov društva baziranog na postavci da je sloboda inkompatibilna s aktivnošću priskrbljivanja potreba života. Postoje modi egzistencije koji nikada ne mogu biti »istinski« jer nikada ne mogu po­ čivati u realizaciji svojih mogućnosti. Ipak ta dinamika ima svoja inherentna ograničenja ukoliko se pokazuje da je antagonistički karakter realnosti. koja je s tim realitetom inkompatibilna. Ta dva ključna ter­ mina označavaju dva oblika negacije. Zacijelo. Istina transformira mode misli i egzi­ stencije. Konačno biće je nepotpuna realizacija. savršena realnost. One su zbog toga neslobodne i spriječene u ljudskoj egzistenciji. One su bile neefikasne. bog. On podvrgava iskustvo svom kri­ tičkom rasuđivanju i to sadržava vrijednosni sud — naime. inteligentan život nad glupim. Ali taj razvitak još neobezvređuje distinkciju između esencijalne i kontingentne prirode. Društvo je još uvijek organizirano na takav način da obezbjeđivanje životnih potreba sačinjava za­ nimanje određenih društvenih klasa u punom radnom vre­ menu i tokom cijelog života. u radosti bitka. za Grka i barbarina. istine i krivosti koji odgovaraju toj organizaciji. Logos i Eros su ujedno i subjektivno i objektivno. da je ta aktiv­ nost »prirodna« funkcija posebne klase i da spoznaja istine i istinskog egzistiranja uključuje slobodu od cijele dimenzije takve aktivnosti.

on pripada k (S) kao svojina od (S). istinu onkraj promjena i propada­ nja. koja mo­ že služiti kao model predtehnološkog racionaliteta. S te ontološke osnove aristotelovska fi­ lozofija prosljeđuje na postavljanje »čistih formi« svih mo­ gućih istinitih (i krivih) predikacija. 135. Prije te formalizacije iskustvo podijeljenog svijeta na­ lazi svoju logiku u Platonovoj dijalektici. već »pre­ tenzijama«. u činjenici da misao nije zaokupljena direktno bitkom (das Seiende selbst). Filozofija na­ zire jednakost čovjeka. i ukoliko.128 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE . a kako je ovo posljednje izraz i manifestacija prvog. Niemeyer. — tj. Zacijelo. 1957. »Kretanje«. G es c h i c h t e d e r L o g i k im A b e n d l a n ­ d e . ali u emfatičkom smislu (sudske) presude: pridjevanje (p) k (S) jer. . i ukoliko. ali u isto vrijeme se podvrgava faktič­ kom nijekanju jednakosti. Ova okolnost protivuriječi univerzalnom karakteru istine koja određuje i »propisuje« ne samo teoretski cilj već najbolji život čovjeka kao čovjeka. osigu­ ravanje životnih potreba jest za većinu posao tokom cijelog života. subjekt koji razu­ mijeva ontološki uslov istine i neistine? To je onaj tko je ovladao čistom kontemplacijom (theoria) i praksom rukovo­ đenom teorijom. 1929). i ako je sloboda u društvenoj realnosti povlastica ma­ njine. I. itd. Za filozofiju ta kontradikcija nije razrješiva. i s obzirom na bit čovjeka. naime. 1 ) Husserl. i dalje. ona se ne javlja kao kontradikcija jer fi­ lozofija ne transcendira strukturu roba ili ropskog društva. »Identitet«. ne pripada k (S). On je našao to smjeranje baš u ideji logike suda. i štiteći isti­ nu. istina koju on zna i razlaže potencijalno je dokučiva svakom. već kao postignuće misli — nepovrij edena zato jer sam njen po­ jam izražava uvid da oni koji posvećuju svoj život zasluživanju za život nisu u stanju da žive ljudsku egzistenciju. 42. Vođen filozo­ fom. i 115. naročito str. Klasična ideja logike zaista pokazuje ontološku predra­ sudu — struktura suda (tvrdnje) odnosi se na podijeljeni re­ alitet. ona postaje formalna logika suda. Ali. nastajanja i propadanja. kako je istina stanje bitka isto kao i misli. Ako istina pretpostavlja slobodu od mukotrpnog rada. Husserl u toj orijentaci­ ji vidi sužavanje djelokruga logike i predrasudu s obzirom na njezinu zadaću. u datoj realnosti. sloboda od materijalne nužnosti). Aristotelov Organon apstrahira od ovog jedinstva suprotnosti općih formi suda i od njihovih (ispravnih ili ne­ ispravnih) povezanosti. Raspravljanje se kreće između iskustva bitka i nebitka. filozof-državnik. Tako ona pretječe povijest ne ovladavši njome. Kad je Husserl oživio ideju apophantičke logike. ne kao ostvarenje neba ili na nebu. istina i istinska ljudska egzistencija bile bi univerzalne u strogom i stvarnom smislu riječi.—tad ta realnost dozvoljava takvu istinu samo u aprok­ simaciji i za privilegiranu grupu. F o r m a l e u n d T r a n s z e n d e n t a l e L o g i k (Halle. »Jedan i Mnogo«. u svom razvo­ ju. saopćavanje) — onaj koji otkriva istinu i neistinu i determiniran je. dohvat istine osta­ je puka mogućnost sve dok se ne živi u istini i s njom. 134. J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 129 Tko je po klasičnom shvaćanju. Darmstadt. a one moraju biti osigurane i zadovoljene da istina može biti (ona je. na­ glasio je njenu izvornu kritičku intenciju. rob u Platonovu Menonu je sposoban da zahvata istinu geometrijskog aksioma. Jer. escencije i činjenice. Konsekven­ tno tome. To je logika suda. ili pak. Ovdje povijesna barijera zatvara i iskrivljuje traganje za istinom. tj. Takav način egzistiranja je zatvoren robu — i bilo kome tko mora provesti svoj život obezbjeđujući životne potrebe. propozicijama ο bitku 1 ). Aristotel upotrebljava izraz »apophantički logos« da bi razlikovao određen tip Logosa (govor. 211. Ontološki pojam istine je u centru logike. društvena podjela rada zadobiva dignitet ontološ­ kog uslova. razlikom između istine i krivosti (De Interpretation. 16 b — 17a). potencijali teta i aktualiteta. Ovdje su nazivi »Bi­ tak«. Tamo je istina saču­ vana nepovrijedena. Argumente protiv te interpre­ tacije vidi na str. ako ljudi više ne bi morali provoditi svoje živote u sferi nužnosti. ili odricanje (p) od (S) jer. pa ipak odlučni dijelovi ove formalne logike ostaju pripadni aristotelovskoj metafizici 2 ). To je racionalitet dvodimenzionalnog univerzuma rasuđivanja koji odudara od jednodimenzionalnih moda mišljenja i ponašanja što se razvijaju u izvršenju tehnološkog projekta. izdiže je iznad povijesnog realiteta. 2) Carl Prantl. tj. Vol. »Nebitak«.

. ali koje nikada nije zatvoreno. A ipak to μήον j e s t. već nužnost da se ovaj realizira. Npr. Dijalektička misao razumijeva kritičku napetost izme­ đu »jest« i »treba da« prije svega kao ontološku okolnost koja 3 ) Ali zašto stav ne k o ž e »treba da« ako to z n a č i ? Zašto negacija iščezava u afirmaciji? Da li je metafizičko porijeklo logike determiniralo formu stava? Predsokratovska. bolje reći. prema tome. Dvostruko značenje »jest« t a k o izražava dvodimenzionalnu strukturu jednog svijeta. u kome oni nisu slobodni. Ti termini imaju mnogo značenja jer su mnogostrane okolnosti na koje se odnose i jer imaju mnogo implikacija i efekta koji ne mogu biti izo­ lirani i stabilizirani. Ili. kao i sokratovska misao prethodi odvajanju logike od etike.. quod est«. Verifikacija propozicije uključuje proces kako u činjenici tako i u misli: (S) mora postati to što jest. Ta istina sagledana mišlju jest ideja. podaren neotuđivim pravima itd. ). Njihovo logičko razvijanje odgovara pro­ cesu realnosti ili same stvari (Sache selbst). Ako samo ono što je istinito (Logos. S je određen kao nešto drugo ne­ go on sam. »pravednost je takvo stanje u kome svatko vrši onu funkciju koja najbolje odgovara njego­ voj prirodi«. Ona sudi ο stanju u kome vrlina nije znanje. kategorička Sp forma izražava da S nije S. »potpuno realno je potpuno spoznatijivo«. u određenjima datog realiteta ona je »puka« ideja. po prirodi. i za neposredno iskustvo (koje je za većinu ljudi nepremašiva realnost) ono je jedini realitet. »država je real­ nost uma«.. »čovjek je slobodan«. »vrlina je znanje«. koje se postepeno strukturira u sa­ mom toku saopćavanja. suprot­ stavlja svoju istinu istini datog realiteta. »Ve­ rum est id. Npr. već određenjima koja sagledavaju njegov prevrat. tad kopula »je« izražava »treba da«. diseratum. Taj kontradiktorni. Prosuđivani s obzirom na njihovu bit i ideju. .130 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 131 »Kontradikcija« metodski držani otvorenim. istinito suđenje ne prosuđuje taj realitet njegovim vla­ stitim određenjima. čovjek i stvari opstoje kao nešto drugo nego što jesu. U tom prevratu realitet prispijeva u svoju vlastitu istinu. U njemu je subesjednik vođen tako da ispituje u svakida­ šnjici nepropitivan totalitet iskustva i govora i da zađe u no­ vu dimenziju raspravljanja — inače je on slobodan i rasprav­ ljanje se obraća njegovoj slobodi. Tako je tu sadržana prije kontradikcija negoli korespondiranje između dijalektičkog mišljenja i da tog rea­ liteta. ali on to treba da bude jer je slobo­ 3 dan u očima boga. a to je ona istinskih formi re­ alnosti — ideja. potpunu sveobuhvatnost značenja. u kome ljudi ne vrše funkcije prema svojim sposob­ nostima. Zakoni mišlje­ nja su zakoni realnosti ili. Tvrd­ nje se prepuštaju dijalogu i u njemu se razvijaju i provjerava­ ju. On treba da ide iznad ono­ ga što mu je dato — kad govornik u svojoj propoziciji ide pre­ ko početnog postavljanja termina. Tako rušilački karakter istine nameće misli imperativno svojstvo. postaju zakoni realnosti ako mišljenje razumijeva istinu neposrednog iskustva kao po­ javljivanja jedne druge istine. Kao takva. oni tako protivurječe onom što jest i poriču njegovu istinu. Ideja) realno j e s t . Njena realizacija uklju­ čuje prevrat postojećeg jer mišljenje u skladu s istinom jest obaveza na egzistiranje u skladu s istinom (ekstremne postav- ke kod Platona koje ilustriraju taj prevrat jesu: smrt kao po­ četak života filozofa i nasilno oslobođenje iz špilje). Ta forma više prikriva nego razotkriva te­ meljnu dijalektičku postavku koja izriče negativni karakter empirijskog realiteta. itd. misao protivuriječi tome šio jest (dato). itd. bitna mogućnost je sasvim različitog reda. on ne iskazuje fakat. Oni imaju otvoren vidokrug. Ali bitna mogućnost nije poput mnogih mogućnosti sadržanih u datom univerzumu rasuđivanja i akcije. dvodimenzionalni stil mišljenja jest unutarnja forma ne samo dijalektičke logike već sve filozofije koja se hvata ukoštac s realitetom. nisu potpuno definirani. Ako ovi stavovi jesu istiniti. tad realitet neposrednog iskustva ima udjela u unôv u tome što n i j e . Afirmativni sud sadržava negaciju koja iščezava u formi stava (S je p ) . Katego­ rički iskaz se tako preokreće u kategorički imperativ. to se može ovako čitati: čovjek nije (faktično) slobodan. Stavovi koji određuju re­ alitet afirmiraju kao istinito što nije (neposredno) takvo. U klasičnoj logici je taj sud koji je konstituirao izvor­ no jezgro dijalektičkog mišljenja bio formaliziran u formu tvrdnje »S je p«. dvosmislenim. »puka« esencija — mogućnost. Logika se centrira oko sudova koji su kao demonstrativne tvrdnje imperativni — predikativno »je« uključuje »treba da«.

daje filozofskoj misli svoj­ stvo apstraktnosti i ideologičnosti. već je više stvar čiste filo- . Apstraktnost je zajednička svakoj pravoj misli jer nitko realno ne misli tko ne apstrahira od onoga što je dato. Traga­ nje za ispravnom definicijom. A ta logika projektira drugi način egzistiranja: realizaciju istine u riječima i djelima čovjeka. »pojmom« vrline. Oni koji su snosili glavni teret neistinite realnosti i kojima je zato. Međutim. Ono se od­ vija na povijesnom osnovu i ostaje u odnosu upravo sa teme­ ljom od koga uzmiče: postojećim društvenim univerzumom. Predmet mi­ šljenja postaje čista i univerzalna forma subjektiviteta od koje je odstranjeno sve posebno. filozofska kritika se nalazi blokirana realitetom od koga se odvaja. Prosuđivanja ο danom realitetu nadomještena su stavovi­ ma koji definiraju opće forme mišljenja. ta baza preživljava u negaciji (prevratu) i ograničava mogućnosti nove pozicije. Racionalnost. I u Aristotela filozof-kralj (kod koga su bile još uvijek kombi­ nirane teorija i praksa) ustupa supremat bios-theoreticosu koji jedva može svojatati prevratničku ulogu i sadržaj. U klasičnim izvorima filozofske misli transcendirajući pojmovi su ostali povezani uz predominantnu razdvojenost in­ telektualnog i manuelnog rada — uz postojeće društvo rop­ stva. čini se. Jer shvaćanje ο nadmoćnosti misli (svijesti) također izražava impotenciju misli u empirijskom svijetu koji filozo­ fija transcendira i korigira — u misli. pravednosti. u kome izvire filozofija. koji su bitno drugačijeg reda misli i egzistiranja. objekte mišljenja i odnose između mišljenja i njegovih objekata. U tom smislu je »idealizam« bio primjeran filozofskoj misli. Platonova »idealna« država reformira i zadržava rop­ stvo kad ga organizira u skladu s vječnom istinom. pobožnosti i znanja postaje rušilački poduhvat jer pojam smjera na novi polis. ne transcendira u praksu. one se same pokazuju krive i negativne. bilo najpotrebnije postizanje prevrata nisu bili preokupacija filozofije. a njihov konkretni di­ jalektički odnos postaje apstraktno epistemološki ili ontolo­ ški. zadobila je tu apstrakt­ nu i opću »čistotu« koja ju je učinila imunom naspram svi­ jeta u kome je čovjek morao živjeti. Kako svoje pojmove određuje na osnovu potencijaliteta. znamen njene autentičnosti. postoje krive i istinske apstrakcije. Na osnovu te razdvojeno­ sti kritička filozofska misao je nužno transcendentna i ap­ straktna. djelovanje misli ima politički sadržaj. Misao nema moći da dovede do takve promjene ako se '. No. pa na­ stavlja da konstruira domenu uma očišćenu od empirijske kontingencije. istine i krivosti nije više egzistencijalno pitanje. potencijaliteta i aktualiteta. Ap­ straktnost je sam život misli. Paradoksno je da je baš kritička intencija filozofske misli ona koja vodi idealističkom očišćenju — kritička inten­ cija koja cilja na empirijski svijet kao cjelinu. a ne samo na određene mode mišljenja ili ponašanja unutar njega. jed­ nog drugog univerzuma rasuđivanja. tko u — svojoj svijesti — ne raščinjava fakte. razaznavanje tog sta­ nja bitka — njegova teorija — od početka smjera na konkret­ nu praksu. a baš razdvajanje od materijalne prakse.132 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 133 se tiče strukture samog bitka. u ime koje je filozofija davala svoje sudove . Dvije dimenzije misli — ona bitnih i ona pojavnih istina — više se ne prepliću. Dakle. Apstrahiranje je povijesan događaj u povijesnom kontinuitetu. Za takav formalni predmet odnos 5v ί μή ου promje­ ne i permanencije. koja se u njima javlja iskrivljena i porečena. misao je rukovođena situacijom svojih objekata da mjeri njihovu istinu određenjima jedne druge logike. Uz izuzetak materijalis­ tičkih »heretika« filozofska misao je rijetko bila mučena pat­ njama ljudske egzistencije. Ukoliko taj projekt uključuje čovjeka kao »društvenu životinju«. Čak tamo gdje kritička apstrakcija stiže do negacije postoje­ ćeg univerzuma rasuđivanja. tko ne dovodi u relaciju fakte s faktorima koji su ih uzro­ kovali. Tako je sokratovsko raspravljanje političko raspravljanje utoliko što protivurječi postojećim političkim institucijama. Kad su date činjenice sagledane u svjetlosti istine. polis. Ona je od njih apstrahirala i ustrajala u tom apstrahiranju.

u svojoj cjelini. Izvršena je distinkcija izme­ đu univerzalne.« 8 ) Aristotelova Metafizika izriče povezanost pojma i ovla­ davanja: znanje »prvih uzroka« je. Oslobođena protivurječnosti. finalni uzroci su odstranjeni od logi­ čkog reda. »Općenitost misli. princip identiteta odvojen od principa kontradikcije (kontradikcije su pogreška neispravnog mišljenja). odgovor na pita­ nje: » β ésxtv ?«5) Kapp. kao znanje ο općem. koji formalizira. Dalje raspravljanje vidi u poglavlju VI. bilo da se tiču društva ili prirode. određenja podobna za organiziranje koherentnog logičkog sistema bila su odvoje­ na od onih za to nepodobnih. 1942. koje su do­ kazale svoju efikasnost. U formalnoj logici misao je indiferentna naspram svo­ jih objekata. D i a l e k t i k d e r A u f k l ä ­ r u n g . 1947. neutral­ na s obzirom na materijalni sadržaj. drži »da su ta dva različita značenja potpuno neovisna jedno ο drugom i da nikada nisu bila pomiješana kod samog Aristotela«. 29.134 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 135 zofije 4 ). Tehnološki univerzum je jedan od njih. G r e e k F o u n d a t i o n s o f T r a d i t i o n a l L o g i c . te na raspolaganju fizici. proračunljive. u kompleksnom proce­ su društva i prirode hipostazirati one jedinice koje se daju identificirati i nadomjestiti. Formalna logika nagovještava reduciranje sekundar­ nih kvaliteta na primarne. str. »objektivne« dimenzije mišlje­ nja i partikularne. Pojmovi. pojam koji sadržava sukobljavanje biti i pojave upotrebljiv je ako nije besmis­ len. kako ju je razvila diskurzivna logi­ ka. dobro određeni u njihovu djelokru­ gu i funkciji. U Aristotelovom Organonu silogističko »određenje« (horos) »tako je ispražnjeno od supstancijalnog značenja da je slovo alfabeta potpuno ekvivalentna supstancija«. 5 ) Ernst Kapp. 6 ) M . Tad ele­ menti misli mogu biti znanstveno organizirani — kao što ljudski elementi mogu biti organizirani u društvenu stvar­ nost. — najefikasnije i najizvjesnije znanje jer raspolaganje uzroci­ ma znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. apstrahirani od njihove određene »supstancije«. Predtehnološka i tehnološka racionalnost. misao organizirana u formalnoj logici veoma je različita od Platonovog dijaloga. Amsterdam. kalkulacije i zaključka. Columbia University Press. ima svoj osnov u realitetu dominacije. 25. ipak 4 ) D a izbjegnemo nesporazum: n e vjerujem d a j e F r a g e n a c h d e m S e i n i slično. Pada u oči kontrast između Platonove dijalektičke Aristotelove formalne logike. očistiti misao od kontradikcija. jer se još uvijek traži mnogo viši stupanj apstrakcije i matematiziranja da se obli­ ci misli prilagode tehnološkom racionalitetu. Ono je potpuno različito od »metafizičkog« »određenja« (također ho­ ros) koje označava rezultat bitne definicije. i to kao nadomjestivi znakovi ili simboli. Horkheimer i T . Sto je bilo smisleno u počecima filozofske misli može postati besmisleno na njenom kraju. ali je pri svoj toj razlici. Formalna logika je tako prvi korak na dugom putu ka znanstvenoj misli — samo prvi korak. materijalni sadržaj je neutraliziran. Bilo da su oni mentalni ili fizički. još uvijek odnosi na najopćenitiju strukturu datog svijeta iskustva. čista forma je još uvijek forma sadržaja. neproračunljive. a gubitak smisla se ne m o r a pripisati nesposobnosti da se misli. ontologija i . U tom poduhvatu čov­ jek je morao iz stvarnog nesklada kreirati teoretsku harmo­ niju. postaju instrumenti predskazivanja i ovladava­ nja. Adorno. Sama ideja formalne logike je historijski doga­ đaj u razvitku mentalnih i fizičkih instrumenata za univer­ zalno ovladavanje i proračunljivost. Svijest je postala po­ datijiva apstraktnoj generalizaciji daleko prije nego što su ponikli tehnološki čovjek i tehnološka priroda kao objekti racionalnog ovladavanja i kalkulacije. oni postaju predmet istog općeg za­ kona organizacije. ili uz sredivu protivurječnost. subjektivne. nasuprot Prantlu. str. Metode logičkog postupka su veoma različite u staroj i modernoj logici. U sva­ kom slučaju. Historija čovječanstva je dala definitivne odgovore na »pita­ nje ο bitku« i dala ih je u vrlo k o n k r e t n i m postavkama. u obje prisut­ na konstrukcija općenito važećeg reda mišljenja. Na osno­ vu općih pojmova misao postiže savladavanje posebnih slu­ čajeva. životno pitanje ili da to treba da bude. To opće svojstvo (kvantitativni kvalitet) jest preduslov zakona i reda — u logici isto tako kao i društvu — cijena univerzalne kontrole. Pod vladavinom formalne logike. I najformaliziranija logika se. W . u kome sekundarni kvaliteti pos­ taju mjerljivi i ovladljivi. New York. Ova druga je ušla u znanost tek posredstvom niza redukcija.

Nova znanstvena istina ko­ jom znanstveni pojmovi oponiraju prihvaćenoj istini ne sadr­ ži osudu postojeće stvarnosti.136 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 137 tehnologija povezane su onim elementima mišljenja koji pri­ lagođuju pravila mišljenja pravilima kontrole i dominaci­ je. dijalektička misao jest i ostaje nez­ nanstvena u onoj mjeri u kojoj je osuda. kad počnem misliti ο pojedinim oso­ bama u određenim situacijama. no to je samo jedan mod misli. isti način mišljenja. pa čak izvan te logike. ne razvija pojmove koji u sebi nose protest i odbijanje. eg­ zaktna i znanstvena. Ovaj objekt je realnost u njezinoj istinskoj konkretnosti. vol. Pa. Ona je ka­ nonizirala i organizirala misao unutar postavljenog okvira preko koga silogizam ne može preći — ostala^ je »analitika«. ni materijalistička orijentaci­ ja. zahtijeva da prava znan­ stvena misao prevlada tu poziciju i razumije »logično i čistoumno« (das Logische. eliminiran je konceptualan napor da se održi napetost između »jest« i »treba da« i da se postojeće obrati u ime svoje vlastite istine. već ga za sobom ostavlja neshvaćena. bila u sug­ lasnosti sa znanstvenom validnošću i egzaktnošću. ed. čini se. Ono je očišćeno od »nega­ tivnog«. varljive i iskrivljujuće moći postojeće stvarnosti. ni skolastičari ni racionalizam i empirizam ra­ nog novog vijeka nisu imali razloga za objekcije na način mišljenja koji je kanonizirao svoje opće forme u Aristotelo­ voj logici. koja treba da bude objektivna. paganizam i kršćanstvo. Lasson. Postoji logička mimesis. ipak. Ali isto tako je istina da nadindividualan smisao. Meiner . Filozofska misao se razvijala naporedo s njom. bitno nepromijenjena uprkos novim pojmovima i novim sadržajima koji karakterizi­ raju ovaj razvoj. Odista. bilo što logici. 32. u najmanju ruku. I. 1956. koja formulira zakone misli u zaštitničkoj suglasnosti spram zakona društva. nesposobna da razumije i najmanje sek­ tore egzistencije. Formalna logika je po samoj svojoj strukturi bila netranscendentna. K r i t i k d e r l o g i ­ schen Absolutismus. Eleminiranjem ovog is­ kustva. Formalna logika je tendirala univerzalnom važenju za­ kona misli. grad-država i na­ cija. ničim vezana. poglavlje I . das Rein-Vernünftige) u samoj kon­ 8 kretnosti svog o b j e k t a ) . na osnovu te opozicije. znanstveni preokret neposrednog iskustva. di­ jalektičkoj logici je strana takva apstrakcija koja ne zasijeca u konkretan sadržaj. Naime. I stara i nova formalna logika izražavaju. Stuttgart. univerzalnost pojmova nikada nije puko formalna. sociološka apstrakcija. Z u r M e t a k r i t i k d e r E r k e n ­ n t n i s t h e o r i e . Adorno. Logika je ostala specijalna disciplina naporedo sa glavnim tokom razvoja filozofske misli. Odista. a osta­ lo nije ometalo pojmovnu elaboraciju novog iskustva i no­ vih činjenica. Suvremena matematska i simbolička logika su. Dijalektička logika ne može biti for8 ) Wissenschaft 1923. konstituirana je u međuodnosu subjekata (koji misle i djeluju) i njihova svijeta 7 ). 7 ) Pogledaj: T . bez univerzalnosti bi misao bila privatna stvar. Predtehnološki i tehnološki modi dominacije su funda­ mentalno različiti — tako različiti kao što su ropstvo i slo­ bodan najamni rad. Za razliku od toga. Svi objekti mišljenja su opći pojmovi. mislim u općim poj­ movima. koje se uvelike naziralo na počecima logičke i filo­ zofske misli — očićšeno od iskustva uskraćujuće. Hegel razotkriva u kritičkoj filozofiji svoga vremena »strah od objekta« (Angst vor dem Objekt). a taj sud nameće dijalektičkoj misli priroda njezina objekta — objektivnost. veoma različite od njihove klasične prethodnice. u svojim glavnim naporima. Ni idealistička. str. a logika misli ostaje logika dominacije. Često je zapažena sterilnost aristotelovske formalne lo­ gike. niti racionalističke i empirističke škole ne duguju. bez sumnje. d e r L ο g i k. ali je objema zajednička radikalna opozicija spram dijalektičke logike. pokolj stanovništva osvojenog grada i nacistički koncen­ tracioni logori. uza sve to povijest je — povijest dominacije. W . također. Leipzig. iz cjelokupne misli. Logi­ čka apstrakcija je. nalazim ih u nadindividualnom kontekstu u kome one učestvuju. Njezina intencija je. koji utemeljuje znanstvenu istinu na­ suprot istini neposrednog iskustva. Misao je uvijek više i nešto drugo nego individualno mišljenje.

njihova povijesna kon­ kretnost se opire kvantificiranju i matematiziranju. također. Ideja uma se odnosi na kretanje i misli i akcije. po­ riče konkretnost neposrednog iskustva. objek­ ti misli su objekti »unutarnje negativnosti« 9 ). a »unutarnji negativitet« svijeta objekta je shvaćen kao djelo povijesnog subjekta — čovjeka u borbi s prirodom i društvom. brutalnosti i ugnjetavanja. Ona je teorijski i praktični zahtjev. Ove pripadaju takvom mišljenju koje po svojoj strukturi nije operacionalno. Ibidem. i čak krivo iskustvo. eleme­ nata što konstituiraju kretanje realnog i. a iracionalno još uvijek racionalno. no. Ono dobiva svoju istinitost kad se oslobodi varljive objektivnosti koja skriva činioce iza či­ njenica — to jest. No. Egzistirajući kao živa kontradikcija biti i pojave. Ontološka napetost između biti i pojave. te pozitivizmu i empiricizmu. s jedne strane. koji potvrđuju umnost realnog. »jest« i »treba da« konfrontiranju u sukobu aktualnih snaga i mogućnosti u dru­ štvu. sad se bit i pojava. istinu koja proturječi. postojeća stvarnost se protivi logici proturječnosti — ona favorizira one mode misli koji podržavaju postojeće for­ me života i one mode ponašanja koji ih reproduciraju i usavršavaju. to je. Dijalektička definicija određu­ je kretanje stvari od onoga što one nisu ka onome što jesu. Logička istina postaje povijesna isti­ na. u stvarnosti u kojoj je umsko još uvijek neum­ sko. dijalektička misao postiže konkretnost koja povezuje strukturu misli sa strukturom stvarnosti. Kad povijesni sadržaj uđe u dijalektički pojam i kad metodološki određuje njegov razvoj i funkciju. Napor da se shvate kao takve i transcendiraju pretpostavlja drugačiju logiku. On je u kontradikciji spram etabliranog poretka ljudi i stvari u ime postojećih društvenih snaga koje razot- krivaju iracionalan karakter tog poretka — jer racionalan oz­ načava onaj mod mišljenja i djelovanja koji pokreće reduci­ ranje ignorancije. pojam realnog. s druge. Objekat dijalektičke logike nije ni apstraktna. . Ove se ne konfrontiraju kao umsko i neumsko.138 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 139 malna jer je determinirana realnim. nega­ tivno mišljenje. suprotstavljenih snaga. str. Gospodari su u mogućnosti i da poboljšaju život roba i da usavrše njegovo eksploatiranje. one su strane kako znanstvenom operacionalizmu tako operacionalizmu zdravog razuma. Ono se povlači pred efikasnijom teorijom i praksom uma. također. Kon­ kretnost se ne protivi sistemu općih principa i pojmova — dapače. kad je ono shvaće­ no. Iskustvo suženo na stvari kako se pojavljuju i kako slučajno jesu — ograniče­ no je. koja je specifi­ čno svojstvo njihova pojma. Dijalektička logika raščinjava apstrakcije formalne logike i transcendentalne filozofije. između »jest« i »treba da« postaje povijesna napetost. obje participiraju na umskom i neumskom. strukturu dijalektičke misli. poput svake neznanstvene i neempirističke filozofije. Transformacija ontološke u povijesnu dijalektiku zadr­ žava dvodimenzionalnost filozofske misli kao kritičko. Konsekventno tomu. pravom i krivom. 10) 9 ) Ibidem. destrukcije. također. Dijalektička logika razumijeva proturječnosti kao »nuž­ nost« pripadnu samoj »prirodi misli« (zur Natur der Denk­ bestimmungen)10) zato što je proturječnost u samoj prirodi objekta misli. Razvoj kontradiktornih elemenata koji određuje strukturu objekta misli određuje. tendencija. opća forma objektiviteta. kad razumije svoj svijet kao povijesni uni­ verzum u kome su postojeći fakti djelo čovjekove povijesne prakse. koje je konkretno. Rob je u mogućnosti i da dokine gospodare i da surađuje s nji­ ma. Ova praksa (intelektualna i materijalna) jest realnost u danome iskustvu. Otud se ovo rebelirajuće mišljenje doima kao ostatak prošlosti. ni apstraktna opća forma misli — a ni data nepo­ srednog iskustva. realnost koju poima dija­ lektička logika. Um postaje povi­ jesni um. pravo i krivo — jer obje su dio istog postojećeg univerzuma. Dani realitet ima svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. ona zahtijeva takav logički sistem jer se kreće po općim zakonima. 38. Umnost je to kontradikcije.

JEDNODIMENZIONALNA MISAO 141 6. borba za opstanak i eksploatacija čovjeka i prirode postale su sve znanstvenije i racionalnije. taj aparat poražava svoju vlastitu svrhu ako je ona u tome da se sačini humano egzistiranje na osnovu humanizirane prirode. Na ovom stupnju postaje jasno da je sama racional­ nost sistema problematična. a kako se. Društvo se reproduciralo u tehničkom kompletiranju stvari i odnosa koji su uključivali tehničko iskorištavanje ljudi. no iz nje sad proizlazi viša racionalnost — racionalnost društva koje sve efikasnije eksploatira prirodne i mentalne izvore i distribuira beneficije ove eksploatacije na sve široj osnovi zadržavajući pri tom hijerarhijsku strukturu. Transformacija negativne opozicije u pozitivnu ukazu­ je na slijedeći problem: postavši totalitarna na unutrašnjim osnovama. Pa ipak. u kome integraci­ ja prethodno negativnih i transcendirajućih društvenih sna­ ga s postojećim sistemom. Drugim riječima. Ta ideologija pripada postojećem društvenom apara­ tu. Ograničenost ove racionalno­ sti i njezina izopačena sila očituju se u sve većem poroblja­ vanju čovjeka od strane proizvodnog aparata koji perpetuira borbu za opstanak i proširuje je u totalnu internacionalnu borbu što osakaćuje živote onih koji grade i upotrebljavaju proizvodni aparat. također. U onoj mjeri u kojoj mišljenje i ponašanje ko­ respondira danoj stvarnosti. više logi­ čan jer je od početka negativno u pozitivnom. zacijelo. Društvo koje projektira i preduzima tehnološku transformaciju prirode mijenja bazu dominacije tako što postepeno nadomješta ličnu ovisnost (roba ο robovlasniku. da su odricanje i rad pretpostavke zadovoljenja i ra­ dosti. Kriva organizacija društva zahtijeva dalje objašnjenje u pogledu situacije razvijenog industrijskog društva. socijalistička izgradnja odvija putem pro­ gresivne dominacije. to je prirodno samo onom mišljenju i ponašanju koje nije voljno. Znamo da je destrukcija cijena progresa kao što je smrt cijena ži­ vota. porobljenje u oslobođenju. U ovom kontekstu je relevantno dvostruko značenje »racio­ nalizacije«. Bez sumnje je »ob­ jektivni poredak stvari« rezultat dominacije. stvarnosti u kojoj je znanstve­ ni duh imao odlučnu ulogu u povezivanju s teorijskim i praktičnim umom. sa­ svim prirodno i ne izgleda da traži dublje objašnjenje. da biznis mora napredovati i da su alternative utopis­ tičke. on je.). pitanje ovdje ne može zastati. tržištu. koji se javlja kao historijska alternativa. pak. To da su opipljive beneficije sistema smatrane vrijednima odbrane — pogotovo s obzirom na odbojnost suvremenog komunizma. to nije svrha aparata.) ovisnošću ο »objektivnom poretku stvari« (o ekonomskim zakonima. tad je njegov ratio još više sumnjiv. Racionalno i produktivno živimo i umiremo. to ova organizacija rada nije više podvr­ gnuta preispitivanju. itd. Ta dinamika pri­ pada stvarnosti. a ne duhu. kmeta ο feudalcu. Kako su veliki preduzetnici i sami volj­ ni da žrtvuju dobrobiti privatne inicijative i »slobodne« kon­ kurencije dobrobitima vladinih naređenja i uredaba. Problem leži u načinu društve­ ne organizacije rada. Znanstvena organizacija i podjela rada su uveli­ ko povisile produktivnost ekonomskog. stvara novu društvenu strukturu. »kriva« organizacija odbija alternative. a možda je čak i nesposobno da razumije što se događa i zašto se događa. onom načinu mišljenja i ponaša­ nja koje je imuno spram bilo kog drugog racionaliteta osim postojećeg. Ako. No. OD NEGATIVNOG KA POZITIVNOM MIŠLJENJU: TEHNOLOŠKA RACIONALNOST I LOGIKA DOMINACIJE Uprkos svoj promjeni. izražavaju oni krivu svijest — odgovaraju i doprinose očuvanju krivog poretka činjenica. itd. •— jest. No. feudalca ο podaritelju feuda. dominacija čovjeka nad čovje­ kom je u društvenoj zbilji povijesni kontinuum koji povezu­ je predtehnološki i tehnološki um. ona je rekvizit njegova kontinuirana funkcioniranja i dio njegova racionaliteta. nehumano u humanizaciji. No. političkog i kultur- . s druge strane. izgleda. Ova kriva svijest je utjelovljena u predominantnom tehnič­ kom aparatu koji je i sam reproducira.

paradoksno. Oživljavanje neke vrste aristotelovske ili tomističke filozofi­ je ne može spasti situaciju jer filozofija je a priori opovrgnu­ ta znanstvenim umom. odvojilo je reali­ tet od svih inherentnih ciljeva i. ostaju stvar preferiranja. Znanstveno-tehnička racionalnost i ma­ nipulacija su slivene u nove forme društvene kontrole. bila je određena tako da je opravdavala potiskivanje. s jedne. kemijskih i biologijskih. Isto takvo lišavanje karaktera realnosti pogađa sve ideje koje po samoj svojoj prirodi ne mogu biti verificirane znanstvenim metodom. ο kome se ra­ spravljalo u prethodnom poglavlju. odvojilo je istinito od dobrog. u svom vlastitom pravu. Istinito znanje i um zahtijevaju dominaciju nad osjetima. čini se da je dezintegriran upravo pojam objektivne supstancije sup­ rotstavljene subjektu. Iz veoma različite usmjerenosti nau- . Takva sankcija se ne da verificirati i tako nije realno obje­ ktivna. Istovre­ meno. Mo­ že li se čovjek zadovoljiti objašnjenjem da je neznanstven ishod rezultat specifične društvene primjene znanosti? Sma­ tram da je generalan smjer aplikacije znanosti bio inheren­ tan u čistoj znanosti. čak tamo gdje se nije smjeralo na pra­ ktičke ciljeve. prisutna je od početka filozofske i znanstvene mis­ li. no rijetko subjekt). one. Rezultat je: viši standard života. koje je vodilo njezinoj ekspli­ kaciji na osnovu matematskih struktura. 143 U svijetu vrednota živi se van tog racionaliteta. Neznanstven karakter ideja ο kojima je riječ fatalno slabi opoziciju postojećem realitetu. Kvantificiranje prirode. Ono za čim može težiti priroda (uključujući čovjeka). ona je ne može znanstveno izraziti posred­ stvom »finalnih uzroka«. religiozne i moralne ideje su samo »ideali«. ako ne i oslobođenje od njih. kao sasvim racionalne. sažeto. Ma koliko da su sagledane. Ako dobro i lijepo. a nisu obezvažene time što im protivurječi ponašanje diktirano svakodnev­ nim potrebama biznisa i politike. pa znanstvena racionalnost postaje bitno neutralna. one ne uznemiravaju nedolično postojeći način života. znanstveno racionalno jest samo na osnovu gene­ ralnih zakona kretanja — fizikalnih. Po postavkama znanstvenog uma. podsjetit ću. na metodološke izvore nove racionalnosti kontrastirajući ih s značajkama pretehnološkog modela. Bez obzira na to ka­ ko znanost danas određuje objektivnost prirode i relacije nje­ zinih dijelova. Taj du­ gi proces počinje s algebrizacijom geometrije što nadomještava »vidljive« geometrijske figure čisto mentalnim opera­ cijama. i čak zatomljenje. a vred­ note odvojene od realiteta postaju subjektivne. To se može pokazati okrećući teorijski um društvenoj praksi. znanost od etike. objektivni svijet. Humanistič­ ke.142 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO nog preduzimanja. mjerenjem i kalkulacijom. U pokušaju da to pokažem. sljedstveno tome. Jedini na­ čin da se za njih spase neko apstraktno i neškodljivo važe­ nje jest metafizička sankcija (božanski i prirodni zakon). Ma kako da je konstitutivna uloga subjekta u vezi s opažanjem. i potreba i želja stanovni­ štva (koje je bilo objekt uma. ili politički agens. ovo racionalno preduzimanje proizvelo je takav model duha i ponašanja koji je oprav­ davao i apsolvirao čak i najdestruktivnije i najtlačiteljskije strane preduzimanja. on ne igra znanstvenu ulogu kao etički. estetski. kritički sadržaj isparava u etičku ili metafizičku atmosferu. sve ovisniji ο subjektu. Tad je pukla nesigurna ontološka po­ vezanost logosa i erosa. uključujući i društvo. »Priroda stvari«. Napetost između uma. u Aristo­ tela je odnos između dobra i svijeta koji ono pokreće »ero· tički« samo po analogiji. Njegova ekstremna forma je u nekim koncepcijama suvremene filozofije znanosti po kojima sva materija fizike tendira rastvaranju u matematske i logičke relacije. po­ staje. ne mo­ gu logički zahtijevati univerzalno važenje i realizaciju. one po­ staju puki ideali i njihov konkretni. u svojoj objektivnosti. s druge strane. Pa ipak. no one nisu realne i tako manje kotiraju u realnoj poslovnosti života — i to sve manje što su uzdignutije nad realitet. baš po odsutnosti njihove ob­ jektivnosti one su činbenici društvene kohezije. ispaštaju zbog toga što nisu objektivne. No. i na istim osnovama. respekti­ rane i uzvisivane. opremljen samo jedino preostalim kvalitetima podobnim kvantificiranju. Vrednote mogu imati viši dignitet (moralno i spiritualno). Jedinjenje logosa i erosa već je u Platona vodilo supremaciji logosa. mir i pravda ne mogu biti izvedeni ni iz ontoloških ni iz znanstveno-racionalnih uvjeta.

I I . možemo zaključiti da jednadžbe postavljene matematskom fizikom izražavaju (formuliraju) stvarnu kon­ stelaciju atoma. 1948. V . subjekt. g. g. mit ο fizičkim objektima je epistemološki supe­ riorniji »po tome što se pokazao efikasnijim od drugih mitova kao sredstvo za izradu strukture sređivanja struje iskustva«. Chi cago. 88. Quine govori ο »mitologiziranju fizičkih objekata«. te da se »s epistemološkog stajališta fizički objekti i bogovi (Homera) razlikuju samo po stupnju. 1954. Quine. vol.«. . 1951. mjerenja u fizici nisu direktno pitanje stvari koje nas interesiraju. 6) Über den Begriff. . 168. C. Max Born izjavljuje: ». jest konstitutivan. str. još važi Reichenbachova formulacija da u fizici propozicije mogu biti formulirane bez obzira na aktualnog promatrača. Većinom. Cambridge. a većim pregled mogućnosti. »mogućnosti« mogu imati značenje objektivnog samo za subjekt — ne samo s obzirom na zamjetljivost i mjerljivost već i s obzi­ rom upravo na strukturu događanja ili odnosa. a ne po vrsti«. vol. fizika »ne mjeri objektivne kvalitete vanj­ skog i materijalnog svijeta — oni su samo rezultati dobive­ ni izvođenjem takvih operacija« 1 ) Objekti se održavaju sa­ mo kao »pogodni posrednici«. pa se tad postavke odnose na (i odnose samo na) atribute i odno­ se koji karakteriziraju raznovrsne fizikalne stvari i proce­ se 4 ). T h e V a l i d a ­ t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s . Ali »često mjerljivi kvantitet nije svojstvo stvari. koje insistiraju na tome da se postavke suvremene fizike još uvijek odnose na »fizičke stvari« 3 ).. g. distinkciju i identičnost u razlici između A. i dalje (citirao Adolf G r ü n b a u m ) . No. »sredstvo« i »sređivanje razotkriva njegove manipulativno-tehnološke elemente.144 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 145 čenjaci i filozofi znanosti dolaze do sličnih hipoteza ο isklju­ čenju partikularnih vrsta entiteta. 85. 630. W. . . itd. Reichenbach. 1949. 5) Ibidem. loc. To su ekstremni stavovi. već neke vrste projekcije u najširem mogućem smislu riječi. str. 7) Philipp G.. bez oklijevanja. ovdje uključen. str. 44. Na primjer. — To je interpreta­ cija koja sadrži jak idealistički elemenat: » . F . matematizirana priroda. . u D i a l e c t i c a.. Harvard Univ. to jest mogući subjekt za koji neka data moraju biti ili mogu biti shvatljiva kao događanje ili odnos. F r a n k (ed. M. Samo. Subjektivno. 85. . znanstveni realitet manifes­ tira se kao realitet ideacije. Uz izuzetak interpretacije na osnovu pitagorejsko-platoničke me­ tafizike. . cit. Beacon Press.« 6 ) Sad »događaji«. bez pogreške. 8) C . F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w . 20. »rezultirati s« Β. u N a t u r e . priroda nije duhovna — ona ne misli matematskim premisama. str. str. nikad nije napustila pokušaje da pripiše svojstva materiji . značilo da ovi odnosi impliciraju lokaciju. tj. u Philipp G . »projekcije«. von Weizsäcker T h e H i s t o r y o f N a t u r e . ne prihvaćaju ih konzervativ nije interpretacije.. Doduše. Abgeschlossene Theorie'. Nema više gustoće i neprobojnosti stvari: objektivni svijet gubi svoj »objekcijski« karakter opozicije subjektu. — što bi. »odnosi«. itd.). 1. 87. . 3) H . i dalje (potcrtao H. str.. Oni tako impliciraju sposobnost bitka identičnog u razlici. str. bitka u odnosu s . još uvi­ jek. F r a n k .. teorija relativiteta . (Ibid. Β može biti »između« C. Heisenberg: Herbert Dingler. 1953. Drugim ri­ ječima. O . ta sposobnost bi bila u materiji.) No. a »smetnje s obzirom na opažanje« ne treba pripisati ljudskom faktoru već instrumentu kao »fizikalnoj stvari« 7 )..« 5 ) A. No. i dalje. Vrednovanje znanstvenih shvaćanja određenjima »efikasan«. str. »prethoditi« B. Boston. ibid. neživi objekti. »veće nego« C. 4) Adolf Grünbaum. Bez obzi­ ra na bilo kakvo promatranje i mjerenje.. kao zastarjele »postavke kultu­ re« 2 ). objektivnu strukturu materije. br. B.). Press. u određenom modu bitka rezistentnog na druge odnose. W .. 333. ispada da su fizičke stvari »fizikalno događanje«. University of Chicago Press. Ako je to tako. nap­ rosto svojom egzistencijom integriraju jednadžbe ο kojima ništa ne znaju. već njezina odnosa spram drugih stva­ ri . »izvan« subjekta može A »uključivati« B. 2) 1) »Ono što matematički utvrđujemo manjim je dijelom Objektivni fakat'. . objektivno je priroda du­ hovna — ona može biti mišljena u matematskim određenji­ ma« 8 ). a tad bi sama mate­ rija objektivno bila struktura svijesti.

Descartesov dualizam bi 10) W . ćanju prirode. nanovo sačinjaju materiju. skida s dnevnog reda prosuđivanje ο tome što bi mogla biti sama stvarnost. London. W. . Springfield. pro­ vjerena u svojoj efikasnosti. Kartezijansko razdvajanje svijeta je također bilo pod­ vrgnuto pitanju na svom vlastitom tlu. već. Znanstveni duh je uvelike oslabio ovaj anta­ gonizam. pa sama ideja znanstvene istine može biti ugro­ žena. str. on je to kao sinteza suprotnosti. Allen and Unwin.. Kao što smo upravo vidjeli. u svojim operacijama materijom. ovo suspendiranje ima dvostruke konsekvencije: a) ono ojačava prebacivanje teorijskog naglaska od me­ tafizičkog »što jest . organizira cjelinu. 1959. U tom slučaju bi kartezijanski dualizam bio varljiv. Mace. suvremena filozofija zna­ nosti se bori s idealističkim elementima. g. u konačnoj analizi. zapravo. teoretski. a Descartesova misleća ego-supstancija srodna res extensa. Haag. str. g.. str. već da. spomenuta koncepcija dje­ luje kao neko a priori — ona predeterminira iskustvo. A. T h e P h y s i c i s t ' s C o n c e p t i o n o f N a ­ t u r e . Ovom idejom je ontologija obuhvatila napetost između subje­ kta i objekta. . 29. koja ove procese odslikava. Hutchinson. U onoj mjeri u kojoj ova koncepcija postaje pri­ mjenljiva i efikasna u realitetu. U svakom slučaju. Nijhoff. Thomas..146 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 147 Karl Popper 9 ) pruža manje idealističku interpretaciju. transformacija čovjeka i prirode nema drugih objektiv­ nih granica osim onih koje daje brutalna činjeničnost materije. New York: Macmillan. 1959. Realitet uma je bio iscrpljivanje te napetosti u prirodi. London. njemu se pristupa kao (hipotetičkom) sistemu sredstava. 1958. On smatra da u svom historijskom razvoju fizika razotkriva i određuje različite slojeve jedne iste objektivne stvarnosti. Heisen­ berg piše: ». 155. mir­ ne savjesti slobodna od obaveze spram bilo kakve supstancije van operacionalnog konteksta.Stvar ο sebi' je za atomskog fizičara. pre­ vedene u tehnologiju. res cogitans i res extensa — samo što res extensa gubi karakter neovisne supstanci­ je jer se razumijeva matematskim jednadžbama. »residuum« ili krajnja granica kvantificiranja. koje. m a t e m a t s k a s t r u k t u r a . U ovom procesu historijski prevladani pojmovi su napušte­ ni. izgleda da je Galilejevo shvaćanje svijeta kao »univerzalne i apsolutno čiste« res extensa a priori odredilo kartezijansku koncepciju 1 1 ). sna supstancija. ona projektira smjer transformacije prirode. str. na ovaj ili onaj način. metafizičko »biće kao takvo« ustupa pred »bićem instrumentom«. str. njezin još uvijek neovladani otpor znanju i kontroli. i dalje. novi način mišljenja pono­ vo postavlja idealizam »na svoje noge«. Hegel je povukao konsekvencije idealističke ontologije: ako je um zajednički nazivnik subjekta i objekta. 83. 111. 81. 108. Ova interpretacija sugerira progres ka zbiljskoj srži realiteta.. Moderna filozofija znanosti bi mogla početi ope­ rirati shvaćanjem ο dvije supstancije. to jest k apsolutnoj istini. a njihova intencija je ugrađena u naredne pojmove. »Stara podjela svijeta na objektivne procese u prostoru i vremenu i na svijest. ?«. Biemel. — drugim riječima. i b) ono uspostavlja praktičnu (iako nikako apsolut­ nu) izvjesnost koja je. ed. bila je prožeta konkretnošću. C. no.?« ( τΐ εστίν ) na funkcionalno »ka­ k o . U svojoj P h y s i c s a n d P h i l o s o p h y . Ne sugeriram da filozofija suvremene fizike niječe ili uopće postavlja u pitanje stvarnost vanjskog svijeta. filozofiji.« 1 1 ) Die Krisis der Europäischen Wissenschaf­ t e n u n d d i e t r a n s c z e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e ed.. Slično: Mario Bunge. Heisenberg. Kad je postalo me­ todološki princip. štaviše. anticipirajući znanstveni subjekt kvantifikativnog opažanja i mjerenja. i dalje. a u svojim ekstrem­ nim formulacijama se opasno približava idealističkom shva9 ) U: B r i t i s h P h i l o s o p h y in t h e Mid — C e n t u r y . . M et a s c i e n t i f i c Q u e r i e s . Jer. ova struktura je — nasuprot Kantu — indirektno deducirana iz iskustva. 1954. Charles C. odnosno samo pita­ nje smatra besmislenim i neodgovorivim.. ako uopće upotreb ljava taj pojam. Husserl je pokazao da kartezijanski Ego. u osnovi. g. povijesti. inače bi slijedilo da je stvarnost plod bez srži. kartezijanska razlika res cogitans i res extensa — nije više prikladno polazište našem razumijevanju moderne znanosti« 1 0 ). 1957. nije zbiljski neovi-. Ta­ ko najekstremniji monistički sistem zadržava ideju supstan­ cije koja se razotkriva u subjektu i objektu — ideju antago­ nističke zbilje. Drugim riječima.

1950. 1946. univerzuma znanstvenog rasuđivanja i svakodnevnog rasuđi­ vanja i ponašanja — odnos je to u kome se oba područja odvijaju po istoj logici i racionalitetu dominacije. nego samo tehni­ ci primjeren instrument za usmjerenost biti tehnike u predmetnosti njezina sirova materijala« 1 3 ). ma kako da je bliska veza između ta dva raz­ vojna reda. Kultura. ovo shvaćanje ο bitnoj neutralnosti znanosti je prošire­ no. čovjeka koji upisuje tehniku u prirodu« 1 2 ). Na djelu je uža povezanost znanstvene misli i njezine primjene. a parni mlin društvo s industrijskim kapitalistima« 1 4 . — Op-. na tehniku. Druga primedba. kao i utoliko što »čovjekove kreacije« potječu iz društvene cjeline i u nju se vraćaju.. priroda je u znaku aktivnog čovjeka. sazdana prema subjektu. Tehnološko a priori je političko a priori utoliko što transformacija prirode uključuje transformaciju čovjeka. Klostermann. . kad tehnika postane univerzalna forma materijalne proizvodnje.148 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO I49 već uključivao svoju negaciju. str. 163. 94. izd. Presses Universitaires. projektira povijesni totalitet — »svijet«. 1) znanost i znanstvenu misao s njima pripadnim pojmovima i istinom i 2) upotrebu i primjenu znanosti na društveni realitet. a sad je znanost prisiljena svojom vla14) Beda filozofije. i dalje. Molitor. 7 . 266. ciklotron može biti jednako efikasno oruđe u ratu kao i u vrijeme mira. Možemo li reći da evolucija znanstvene metode napro­ sto »odražava« transformaciju prirodne stvarnosti u tehničku u procesu industrijske civilizacije? Formulirati odnos između znanosti i društva na taj način znači pretpostaviti dvije odvo­ jene sfere i događanja koja se susreću. znanstveni napori da se ustanovi stroga objektivnost prirode vodili su sve većoj dematerijalizaciji prirode: »Mit je novovjekovne znanosti ideja ο beskrajnoj pri­ rodi koja egzistira kao takva. koji projektira prirodu kao potencijalno sredstvo. Dru­ gim riječima. Netko može još uvijek insistirati na tome da su mašine tehnološkog univerzuma »kao takve« in­ diferentne spram političkih ciljeva — one mogu revolucionirati ili retardirati društvo. H o l z w e g e . Što­ više. g. Druga glava. ona određuje cje­ lokupnu kulturu. str. Elektronski brojač može slu­ žiti jednako kapitalističku i socijalističku upravu. prev. ona zadržava svoju identičnost i važenje neovisno ο njezinu iskorištavanju. tj. g. g. U paradoksalnom razvoju. * Upoređujući citat s izvornim tekstom M. 1954. pa je prevodimo isključivo na osnovu Marcuseova prijevoda na engleski jezik. . 22. materijal ovladavanja i organizacije. i dalje. Pogledaj t a k o đ e r njegove V o r t r ä g e u n d A u f s ä t z e . Tu ideju smo morali na­ pustiti. Neutralnost tehnike je osporavana u Marxovoj kontroverznoj formulaciji: »Ručni mlin daće vam društvo s feu12 ) Gaston Bachelard. » . Heideggera za ovu prvu rečenicu nismo našli original. Frankfurt. Čista znanost nije primijenjena znanost.. već društveni način proizvodnje. Zahvatanje prirode kao (hipotetičkog) instrumentarija prethodi razvoju sve posebne tehni čke organizacije: »Novovjeki čovjek uzima cjelokupnost bića kao sirovi­ nu za proizvodnju i podređuje čitav objektivni svijet zama­ hu i redu proizvodnje (Herstellen)«. on bi prije utirao nego­ li blokirao put prema utemeljenju jednodimenzionalnog znanstvenog univerzuma u kome je priroda »objektivo du­ hovna«. Pfüllingen. u odnosu n a Marx—Engels: D i e D e u t s c h e I d e o l o g i e . . . Ova interpretacija je neadekvatna s obzirom na. str. instrumentalistički karakter znanstvene metode. dalnim gospodarem. naime. str. trad. Ova formulacija je dalje modificirana u sa­ moj Marxovoj teoriji: bazični povijesni faktor nije tehnika. 1951.* » . Razvoj znanosti je otpočeo razaranjem srednjo­ vjekovnog mita. pod uslovom da te upo­ trebe ostaju unutar njezinih tehničkih sposobnosti. . g. Prirodna znanost se razvija pod tehnološkim a priori. oni ne uključuju i ne određuju jedan drugog. L ' A c t i v i t é r a t i o n a l i s t e d e l a p h y s i q u e c o n t e m p o r a i n e . također. u osnovi. A subjekt se odnosi pre­ ma svom svijetu na sasvim poseban način. Mašina je indiferentna spram druš­ tvenih upotreba u koje je stavljena. . 13) Martin Heidegger.. Upotreba mašina i proizvoda mašina nije sama sobom tehnika. str. 29. Günther Neske. Paris.. No.

str.« 19 ) Radi li se u procesima znanstvenog i društvenog kvantificiranja ο paralelizmu i uzročno posljedičnom odnosu ili je njihova povezanost naprosto rezultat naknadnog sociološ­ kog uvida? Prethodno raspravljanje je sugeriralo da je nova znanstvena racionalnost bila operacionalna u sebi samoj. To je veoma specifično ideiranje u kome se objekt konstruira u sa­ svim praktičnom odnosu spram subjekta: »A što je materija? U atomskoj fizici je materija odre­ đena svojim mogućim reakcijama na čovjekove eksperimente i matematičkim — to jest.). Upravo neu­ tralan karakter dovodi objektivnost u odnos sa specifičnim 15 ) C . H o r k h e i m e r i T . k l ä r u n g . cit. cit. Nikad se opažanje. Presses Universitaires. kao i pothvat biznisa izvršavaju reduciranje sekundarnih kvaliteta na primarne. — instrumentalna je per se. No. naprosto. Znanstveni racionalitet vodi određenoj organizaciji dru­ štva upravo zato što projektira puku formu (ili puku materi­ ju — inače suprotni termini ovdje konvergiraju) koja se može skrenuti na gotovo sve ciljeve. Dialektik der Auf­ . 71.. von Weizsäcker. Možda bi bilo jasnije da se govori ο instrumentalističkom h o r i z o n t u matematske fizike. Paris. »u samoj sebi«.« Istina. Projekt spoznaje in19 ) M . str. »Ispravan« odnos za instrumentalnost je tehnički pri­ stup. L a C o n s c i e n c e d e r a t i o n a l i t é . upravo u svojoj apstraktnosti i čistoti utoliko što se razvi­ jala u obzoru instrumentalnog odnosa. loc. znan­ stveni pothvat. društvo je oslobodilo ljude od »pri­ rodne« hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusoban odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao je­ dinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama. eksperiment niti metodička organizacija i koordinacija data. racionalitet čiste znanosti ne sadrži u sebi vred­ note niti insistira na nekim praktičnim ciljevima. 71. Čista znanost ostaje vezana z a a p r i o r i o d koga apstrahira. Dok je znanost oslobodila prirodu od in­ herentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih kvantificiranju. Čisti i primijenjeni operacionalizam. Adorno. neutralnom teorijskom prostoru. 18) Nadam se da neću biti krivo shvaćen kad sugeriram da su pojmovi matematske fizike sačinjeni kao »oruđa«. 50. da imaju tehničku. U ovom realitetu je »neutralna« kako materija tako i znanost. W . organizacija materije i manipuliranja njome kao pukim materijalom kontrole. teorijski i praktični um. F . T h e H i s t o r y o f N a t u r e . t j . Pogledaj Suzanne Bachelard. uspostavila jedan drugi mit« 1 5 ). str. Ako je to tako. str. Formalizacija i funkcionalizacija prethode svakoj primjeni. 16) Ibidem. Proces koji otpočinje eliminiranjem neovisne supstan­ cije i finalnih uzroka dovodi do ideiranja objektivnosti. »čista forma« su konkretne društvene prakse. objektivnost nema u sebi telos niti je strukturirana prema telosu. Određujemo materiju kao moguć objekat ljudske manipulacije« 1 6 ). neutralan je spram bilo kakvih izvanjskih vrednota koje bi mu mo­ gle biti nametnute. »Na osnovu racionalizacije načina rada preneseno je eliminiranje kvaliteta iz znanosti u svijet svakodnevnog iskustva. Μ. u kome se konstituira kao č i s t a znanost. 1958. ova negativnost je pozitivno određe­ nje. kao sredstvom koje se prilagođuje svim svrhama i ciljevi­ ma. povijesnim subjektom — naime sa sviješću predominantnom u društvu po kome i za koje je etablirana neutralnost. ispravan logos je tehno-logija koja projektira tehnolo­ ški realitet i odgovara na njega 1 8 ). 17') Ibdem. str. intelektualnim — zakonima koji­ ma se povinjava. sudova i zaključaka ne odvijaju u nestrukturiranom. 142 (potcrtao Η.150 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 151 štitom konzistentnošću da shvati kako je i sama.. znanost je u samoj sebi postala tehno­ loška: »Pragmatička znanost tretira prirodu u skladu s tehni­ čkom erom« 1 7 )· U onoj mjeri u kojoj ovaj operacionalizam postaje centralna tačka znanstvenog preduzimanja racionalitet po­ prima formu metodičke konstrukcije. 31. kvantificiranje i apstra­ hiranje »posebnih vrsta entiteta. loc. praktičnu intenciju. Ona djeluje — više kao unutarnji negoli izvanjski faktor — u sa­ mim apstrakcijama koje konstituiraju novi racionalitet. Tehnologijska je a p r i o r i »intuicija« ili shavaćanje prirode u kome se kreće znanost.

instrumentalizacija čovjeka. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s o b j e t s t e c h n i q u e s . Utoliko što je čista. Unutar tog svijeta se zbiva ili ne zbiva znanstveni projekt. cilj je pokore. teorijski operacionalizam rezultira odgovarajućim praktičnim operacionalizmom. ne određene po­ stavke ο strukturi materije. konzervira razvoj znanstvenog projekta. a svako vladanje uklju­ čuje prihvaćanje sheme podređivanja. univerzum znanosti (to će reći. no drugačiji svijet rasuđivanja i djelovanja — ukratko druga­ čija društvena realnost otvorila je nov smjer i krug opažanja. Ovoj interpretaciji je stalo do povezivanja projekta znanosti (metode i teorije). već projekcija prirode kao kvantifikativne materije koja . odnosno destruiraju ga. domestificiranje prirodnih snaga posredstvom . niti kao politička. konkretnog svijeta ra suđivanja i akcije. Ostajući čist i neut­ ralan. U naše vrijeme se dominacija perpetuira i širi ne samo putem tehnologije već i kao tehnologija. itd. ne postoji tako nešto kao dominacija per se. time još nije zasnovano sociološko vaGilbert Simondon. pružio je kako čiste ideje tako i sredstva za sve efikasnije gospodarenje čovjekova čovjekom posredstvom dominacije nad prirodom. Cilj mi je da pokažem unu­ tarnji instrumentalni karakter znanstvenog ratia po kome je on a priori tehnologija. stvenog racionaliteta. Me­ đusobno prožimanje se pokazalo plodno za oba. teorijski um je ušao u službu praktičnog uma. g. faktički teleološki kontekst — kontekst datog. »Mogli bismo nazvati autokratskom filozofiju tehnike koja uzima tehniku u cjelini kao polje upotrebe mašina u ci­ lju postizanja moći. Znanost vrši opažanje i kalkulacije i daje teorij­ ska objašnjenja s određene pozicije u tom svijetu. i.. 1958. tehnologija pruža obimno legitimiranje ekspanziji političke moći koja apsorbira sve sfere kulture. niti pojedine forme dominacije. Dru­ gim riječima.152 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 153 volvira operacije na objektima ili apstrahiranje od ob­ jekata koje sretamo u datom svijetu rasuđivanja i dje­ lovanja. teorija poima ili ne po­ ima moguće alternative čije hipoteze proširuju prethodno etabliran realitet. da određuje svoj vlastiti život. tehnologija pruža također i obimnu ra­ cionalizaciju čovjekove neslobode i demonstrira »tehničku« nemogućnost da čovjek bude autonoman. već kao podređivanje tehničkom apa­ ratu koji uvećava životni komfor i povisuje produktivnost rada. energiji. No.« 2 0 ) Stalna dinamika tehničkog progresa je postala prožeta političkim sadržajem. 20) . koji je vodio sve efikasnijem gospodarenju prirodom. još uvijek znači vladati.. prije svih aplikacija i iskori­ štavanja. Takav nagon nasilja i porobljavanja može ići i naporedo sa zahtjevom za ljudskom slobodom. vanju drugog. tj. te nove mogućnosti sređivanja opaženih data. Tako tehnološka racionalnost ne anulira legitimnost do­ minacije. * Cak ako prihvatimo imanentni instrumentalizam znan. Znanstveni metod. novovjekovna znanstvena misao ne projektira određene praktične ciljeve. te do toga da se sagleda upravo unutarnja forma znanstvene racional­ nosti. Aubier. vladati mašinama podređujući cijeli svijet. pa se instrumentalistički obzor uma otvara u racionalno totalitarno društvo. U ovom svijetu. unutar svijeta. primarnog porobljavanja: mašina je rob koja služi poroblja-. Paris. životinje ili mašine. funkcionalni karakter njezinih pojmova. str. Principi novovjekovne znanosti su bili a priori struk­ turirani tako da su mogli služiti kao pojmovni instrumenti svijeta samopogona. Mašina je samo sredstvo. a logos tehnike je načinjen u logos kontinuirane porobljenosti. Oslobodilačka snaga tehnologije — instrumentalizacija stvari — postaje okov oslobođenja. nesloboda se ne manifestira kao neracional­ na.£ nje prirode. ο njihovu odnosu.. 127. proizvodne kontrole. vodi hipotetički pristup i matematsko-logičko izražavanje objektivnosti) bi bio obzor konkretne društvene prakse koju . No. teško je osloboditi samog sebe prenoseći porobijivanje na druga bića — ljude. Zvi­ jezde koje je opažao Galilej bile su iste u antička vremena. s određenim društvenim projektom. već je štiti. Ne raspravljam ovdje ο povijesnom odnosu znanstvenog i društvenog racionaliteta početkom novog vijeka. i a priori jedne specifične tehnologi­ je — naime tehnologije kao forme društvene kontrole i do­ minacije. ili odbacuje. Jer. U svom toku teorija ne uzima u obzir.

primarno počivao na biološkoj fundaciji koja je supra — (ili. 21 kad su međusobno koordinirane i ako je ta koordinacija po svojoj prirodi logičko-matematička« 2 4 ). Sastaviti. Tako Jean Piaget u svojoj »genetičkoj epistemologiji« pruža drugačiju interpretaciju. Ova koordinacija konstituira objektivnost jer zadržava naslijeđene »refleksne i instinktne« strukture. »Nasuprot onom što se često kaže. u svom izvoru. za koordina­ cije refleksa i instinkta. znanstveni rezultati su upućivali na pred-znanstvenu praksu. već apstrahiranja provedenog usred akcija kao takvih. . jer — — »pojedinačne akcije rezultiraju znanjem samo onda ] Introduction à l'épistémologie génétique tome III. ponajviše psihološke i biološ­ ke analize. Ona je bila skrivena (verdeckt) daljim razvojem znanosti. On interpretira formiranje znanstvenih pojmova na temelju različitih apstrakcija iz op­ ćeg međuodnosa subjekta i objekta. str. a to »djelovanje« je općevažeće utoliko što — — »se ovo apstrahiranje ili diferenciranje proširuje na sam centar naslijeđenih koordinacija jer su koordinirajući mehanizmi akcije uvijek vezani. no izvodi ga iz opće strukture akcije koja je u osnovi naslijeđena biološka struktura. Znanstveni metod bi.«21) Matematičke propozicije tako izražavaju »une accomo­ dation générale à l'objet« — za razliku od pojedinačnih adap­ tacija koje karakteriziraju prave fizikalne propozicije.. ) Die K r i s i s der E u r o p ä i s c h e n W i s s e n s c h a f t t e n u n d d i e t r a n s c e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e . ali na osnovu određenog djelovanja sa strane subjekta. koja je centrirana oko društveno-povijesne strukture znanstvenog uma. 288. 25 24) . 23) Ibidem. Paris. ne vidim zašto bi ona »po svojoj prirodi« bila logičko-matematička — osim ako su »pojedinačne akci­ je« znanstvene operacije novovjekovne fizike. 289. a u tom slu­ čaju se interpretacija vrti ukrug. po­ vezanost teorijskog i praktičnog uma može se razumjeti na sasvim različite načine. 42). a da bi subjekt funkcionirao kao pu­ ka neutralna pozicija opažanja i mjerenja. Piaget razlikuje spoznaj­ ne procese u matematici i fizici. niti od subjekta kao sredstvo čistog spoznajnog uma.« 2 3 ) U fizici apstrahiranje teče od objekta. I uz supoziciju da formiranje najapstraktnijih znanstvenih pojmova održava međuodnos sub­ jekta i objekta u danom svijetu rasuđivanja i djelovanja.154 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE I JEDNODIMENZIONALNA MISAO 155 ženje znanstvenog projekta. kretati se itd. zato jer insistiraju baš na koordiniranju poseb­ nih akcija i jer ulaze u ove kao faktor koordinacije . Apstrahiranje u fizici vodi nužno natrag na logičko-matematičke apstrakcije. str. Husserl je dao genetičku epistemologiju. 291. Presses Universitaires. g. Apstrahiranje ne teče ni od strane samo objekta. Galileo nije podvrgao pitanju predznanstvenu bazu znanosti u svijetu prakse (Lebenswelt) koji je determi­ nirao teorijsku strukturu. Husserl polazi od činjenice da je matematiziranje pri­ rode rezultiralo valjanim praktičnim znanjem: konstruk­ cijom »ideirane« stvarnosti koja je mogla biti efikasno dove­ dena u korelaciju s empirijskim realitetom (str. Piagetova interpretacija uočava imanentan praktični karakter teorijskog uma. bolje infra — ) povijesna. Logika i matematička logika su »une action sur l'objet quelconque. 22) Ibidem. cit. gurnuti itd. str. koja je konstituirala izvornu bazu (Sinnesfundament) galilej­ ske znanosti. 287. str. c'est-à-dire une action accomodée de façon générale« 22 ). 19. No. matematski entiteti nisu rezultat apstrahiranja baziranog na objektima. 1950. a matematika je kao čista koordina­ cija opća forma djelovanja — »djelovanja kao takvog« (»l'ac­ tion comme telle«). tako da apstrahira­ nje nužno poprima logičko-matematičku formu. zapovjediti. Za razliku od Piagetove. po njemu. loc. opcija su djelovanja negoli misliti. . To je rezultiralo izluzijom da je matematiziranje prirode urodilo »autonomnom (eigenstänIbidem. Čak ako prihvatamo da sve naučno znanje pretpostavlja koordinaciju pojedinačnih akcija. Ovdje se osvrćem na Husserlovo djelo 25 ) samo utoliko što ono ističe u kojoj mjeri je novovjekovna znanost »meto­ dologija« prethodno datog povijesnog realiteta unutar koga se znanost kreće. Ovaj prvi je »à l'intérieur de l'action comme telle«.

U svim apstrakcijama i generalizacijama znanstveni metod zadržava (i maskira) svoju predznanstveno-tehničku strukturu.. š t o je ta izvorna. tj. na činjenicu da uprkos neeuklidovskoj geometriji još uvijek opažamo i djelujemo u trodimenzionalnom prostoru. razvoj znanosti reprezentira (i maskira) razvoj predznanstvene strukture.. ostaje to što jest. dezinteresiranom karakteru. onog koje ima iskustvo ο svijetu. podcrtano Η. No. razumijeva ga i oblikuje na osno­ vu proračunljivih. tehničku konotaciju matematske egzaktnosti i sposobnosti fungiranja. 52). . možda. — — »u kome provodimo naš cijeli praktični život. Ona ostaje suštinski unutar okvira iskustva i ciljeva koje je postavila ta realnost. uprkos svom »čistom«. — ali svijet percepcije i iskustva. u svom vlastitom konkretnom kauzelitetu. Ali — a ovo je odlučno — specifičnog anticipiranja i projektiranja — naime. prema »starim« zakonima kauzaliteta. Ovo »gledanje« je. . uzimam slobodu da ga ponovo interpretiram. nepromijenjen . Tako klasična geometrija »ideali­ zira« praksu razmjeravanja i mjerenja zemlje (Feldmes­ skunst). Ruho ideacije (Ideenkleid) matematske znanosti je takvo ruho sim­ bola koji istovremeno predstavljaju i maskiraju (vertritt i verkleidet) svijet prakse (str. Mnogo više je. ta konstrukcija ideacije jest teorija i tehnika »idealiziranja« novog Lebenswelta: »U matematskoj praksi postižemo ono što nam je us­ kraćeno u empirijskoj. ona ga ne može transeendirati i ne transcendira ga. po zdravom razu­ mu. Ono je anticipiranje (Voraussehen) i projektiranje (Vorhaben). str. kvantificiranje kvaliteta. Kako bismo ga mogli olako potcijeniti.. For­ mulacija se ne poziva. obličja i odnosa koji su opće »upotrebljivi. Individualni kvaliteti koji se ne daju kvantificirati isprečuju se organiziranju ljudi i stvari prema mjerljivoj sili koju tre­ ba iz njih ekstrahirati. u svojoj bitnoj strukturi. 24. Ovo je provokativan stav. a svijest koja ga preduzima skriveni je subjekat galilejske znanosti. zapravo. gornji stav ne protivurječi stalnim promjenama u svijetu svako­ dnevne prakse koje su rezultat »primijenjene matematike«. ostalo specifična metoda i tehnika za Lebenswelt. umije­ će anticipacije prošireno u beskonačnost (ins Unendliche erweiterte Voraussicht. siste­ matskog anticipiranja i projektiranja.). ili da uprkos »statističkom« shvaćanju kauzaliteta još uvijek djelujemo. 43). kao potpuno isti za egzakt­ no određenje i kalkuliranje empirijskih objekata i odnosa« (str. jednostavno. No. Bez sumnje. « (str. 51). što rezultira kako egzakt- nošću tako i univerzalnim važenjem. 25). u pitanju: naime. već su pripadni njezinoj unutar­ njoj idejnoj strukturi. ova znanost je tehnika. 49.« (str. Po Husserlovoj formulaciji. 51. algebra i matematička logika konstruiraju apsolutni ideacioni realitet oslobođen neproračunljivih neiz­ vjesnosti i pojedinačnosti Lebenswelta i subjekta koji u nje­ mu živi. Ovi cen­ tralni pojmovi novovjekovne znanosti ne nastaju kao puki nusprodukti čiste znanosti. u galilejskoj znanosti »konkretni svijet kauzaliteta postaje primijenjena matematika« (str.) Koordinacija (Zuordnung) ideiranog i empirijskog svi­ jeta nas osposobljava da »projektiramo anticipirane pravilno­ sti praktičnog Lebenswelta«: »Kad jedanput čovjek posjeduje formule.156 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 157 dige) apsolutnom istinom« (str. gledanje unutar svrhovitog. inherentna granica . 112). egzaktnost. idealne forme je moguće odrediti u odnosu na apsolutnu identičnost. i dalje). Husserl je istakao predznanstvenu. on posjeduje predviđanje željeno u praksi« — — predviđanje onoga što treba očekivati u iskustvu konkret­ nog života (str. Galilejska znanost je znanost metodičkog. Geometrija je teorija praktične objektivizacije. radi se ο specifičnom društvenohistorijskom projektu. Isto tako. Upravo zato što je galilejska znanost u formaciji svo­ jih ideja tehnika određenog Lebenswelta. uključuje određeno konkretno iskustvo Lebenwelt-a — određen mod »gledanja« svijeta. Znanstveno apstrahiranje od konkret­ nosti. predvidljivih odnosa među jedinicama ko­ je se dadu egzaktno identificirati. kao takve one postaju univerzalno podešljive i uporabljive . predznanstvena intencija i sadržaj sa­ čuvan u pojmovnoj strukturi znanosti? Mjerenje u praksi otkriva mogućnost upotrebe nekih bazičnih formi. dok je. praktičnog konteksta.. U ovom projektu je univer­ zalno kvantificiranje preduslov za gospodarenje prirodom. Μ. Naime.

. pripadna je metafizici dominacije. mogu samo ustvrditi da ne 26 smjeram na takve mračne ideje ). Konsekventno tomu. Na osnovu toga je suvremena znanost neuporedivo veće objektivne vrijedno­ sti od prethodne. koji održava i poboljšava život ljudi podređujući ih gospodarima aparata. kako u čistim tako u primijenjenim metodama. Antička misao sadrži dovoljno logi­ ke svjetovnog usmjeravanja. Ono zadržava isto formalno a priori koje vodi baš materijalnom. tad bi promjena u smjeru progresa. proizvela univerzum u kome gospodarenje prirodom ostaje vezano na gospodarenje čovjekom — veza rezultira pogubno za univerzum kao cjelinu. konzervativnu funkciju. praktičnom sadržaju. utjecala. Minton. a moderna misao dostatnu 27) J o h n Dewey. Znanstvene hipoteze bi se tad razvile u bitno drugačijem eksperimentalnom kontekstu (kontekstu pacifici­ ranog svijeta) a da pri tom ne izgube svoj racionalni karakter. č a k i najrevolucionarni­ ja postignuća bi bila samo konstrukcija i destrukcija u skladu sa specifičnim iskustvom i organizacijom stvarnosti. 1929.. kraj gospodarenja u zadovolje­ nju. Daleko od toga da bi umanjila fundamentalnu promjenu koja se zbila s utvrđenjem galilejske znanosti. Bez obzira na to kako su određene. znanost bi došla do bitno drugačijih ide­ ja ο prirodi i zasnovala bi bitno drugačije činjenice. Naporedo s tim. no. ideje ο druga­ čijem racionalitetu bile prisutne u povijesti misli od njena početka.158 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO 159 postojeće znanosti i znanstvene metode na osnovu koje se proširuje. Znanstveno shvaćena i zagospodarena priroda se očituje u tehničkom aparatu produkcije i destrukcije. štaviše. Husserlova inter­ pretacija ističe radikalni prelom s predgalilejskom tradici­ jom. Dozvoljavam da je ta podozrivost opravdana. ona je isto tako pripadna i metafizici oslobođenja — pomirenju logosa i erosa. No. kao što je to učinjeno u formulaciji Johna Deweya »od kontemplativnog užitka k aktivnoj manipulaciji i ovladavanju« i »od znanja kao es­ tetskog užitka svojstava prirode ka znanju kao sredstvu svjetovnog vladanja« 2 7 ). instrumentalna orijentacija misli je zaista bila nov ob­ zor. i na samu strukturu znanosti — na znan­ stveni projekt. statičku. čini se da prethodno razmatranje sugerira ne samo unutarnje granice i predrasude znanstvene metode već i nje­ zinu povijesnu subjektivnost. zasad. str. 95. Antička ideja ο državi. također. no ostala je pripadna određenom povijesnom svijetu koji ima svoje očite granice — kako u teoriji tako u praksi. 100. Dva kontrastna racionaliteta ne mogu biti dovedena u korelaciju putem njihova jednostavnog identificiranja s antič­ kom. Ova ideja sagledava smirenje rep­ resivne produktivnosti uma. S obzirom na institucionalizirane oblike života. New York. Racio­ nalno društvo subverzionira ideju uma. . ova sposobnost ovisi ο tome koliko se materija (ma što da je ona) respektira i razumije u njezinim pojedi načnim formama kao to što navlastito jest. Balch and Co. Ona je kreirala nov svijet teorijskog i praktičnog uma. Tako se racionalna hijerarhija isprepliće s društvenom. isto bazično iskustvo. želim istaći da je znanost svojom vlastitom metodom i idejama projektirala i . odnosno novovjekovnom misli. Stalno samokorigiranje znanosti — revolucija njezinih hipoteza ugra­ đena u znanstvenu metodu — pokreće i proširuje isti povijes­ ni svijet. Ako je to tako. gdje je napetost među »jest« i »treba da« razriješena u ciklu­ su vječnog vraćanja. Moglo bi se čak reći da je zasada znanstve26) Pogledaj poglavlje IX i X. T h e Q u e s t f o r C e r t a i n t y . koja bi mogla razdvojiti navedenu fatalnu vezu. g. gdje bitak postaje ispunjen. akterom teorije i prakse. znanost bi tako (kako čista tako i primijenjena) imala stabilizirajuću. na metoda jedina metoda koja može polagati pravo na objek­ tivnu vrijednost. i njegovom sposobnošću da poima i mijenja svoj svijet. oživlja­ vanje teleoloških filozofija itd. međuigra hipoteza i zamjetljivih činjenica provjerava hipoteze i utvrđuje činjenice. Istakao sam da su elementi prevrata. izgleda da ono impli­ cira potrebu za svojevrsnom »kvalitativnom fizikom«. istina i objektiv­ nost ostaju u odnosu s čovjekom. racionalizira i osigurava predominantni Lebenswelt bez mijenjanja njegove egzistencijalne strukture — to jest bez sagledavanja kvalitativno novog moda »gledanja« i kvalitativ­ no novih odnosa među ljudima i između čovjeka i prirode.

U danim uslovima znanstvena misao (znanstvena u ši­ rem smislu. Misao ovladava posebnim slučajevima supsumirajući ih pod univerzalne. (Kontrast nije i konflikt. Klasična formalna logika i moderna simbolička logika. Ta­ ko je to istinski »hipotetički« sistem ovisan ο subjektu koji daje važenje i verificira. Rezimirajući. To raspravljanje treba da pri­ premi tlo za pokušaj da se pokažu barijere koje stoje na putu empiricizmu da se uhvati ukoštac sa zbiljom i da sačini (ili bolje. Ne samo da se društveni položaj pojedinca i njegov odnos spram drugih pokazuje kao uslovljen objektivnim kvalitetima i zakonima već ovi kvaliteti i zakoni gube svoj misteriozni i nekontrolivi karakter — pokazuju se kao proračunljive manifestacije (znanstvenog) racionaliteta. proces tehnološkog racionaliteta je poli­ tički proces. a onima negativnog mišljenja njihov spekulativni i utopistički karakter. suprotno konfuznom. Sve se one razvijaju unutar povijesnog kontinuiteta dominacije kojoj plaćaju danak. odvijanje te logike je različito u raznim modima misli. s jedne strane. . čista objektivnost se razotkriva kao objekat za subjektivitet koji daje telos. tehnologija postaje značajan nosilac postvarenja — postvarenje u njegovoj najzrelijoj i najefikasnijoj formi. Ona postaje sposobna ne samo da ih razu­ mije već i da djeluje na njih. Um kao konceptualna misao i ponašanje nužno je gospodarenje. Tkivo dominacije je postalo tkivo samog uma. i totalnog empiricizma. alogičkom mišljenju) van fizike poprima formu čistog i samozadovoljnog formalizma (simbolizma).160 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 161 komponentu optužbe i odbijanja da dezavuira formulaciju Johna Deweya. U odnosu na tu funkciju. no oni se nikad ne odigravaju u vakuumu i nikad ni­ su ograničeni na privatnu. zapovijed na osnovu znanja. Ono što se činilo izvanjsko. pokušat ću jasnije odrediti skriveni subjekat znanstvenog racionaliteta i skrivene ciljeve u njegovoj čistoj formi. dok cjelokupna misao stoji pod vladavinom logike. s druge. Svijet ide k tome da postane materijal totalnog upravljanja koje apsorbira čak upravljače. Iz toga proizlazi da misao koja doista transcendira postojeće — transcendira i sam um. metafizičkom. U konstrukciji tehnološke stvarnosti nema nečeg takvog kao čisto racionalni znanstveni poredak. individualnu svijest. emocional­ nom. Hipotetički sistem formi i funkcija postaje ovisan ο jednom drugom si­ stemu — ο prethodno postavljenom univerzumu ciljeva u ko­ me i za koga se on razvija. da ih podvrgne sebi. Drugim riječima. Pog­ ledaj empirijske primjene matematike i simboličke logike u elektronskoj industriji. strano teorijskom projektu pokazuje se kao dio njegove same struk­ ture (metoda i pojmovi). Taj kontinuum podaruje pozitivnim modima mišljenja njihov konformistič­ ki i ideologijski karakter. transcendentalna i dija­ lektička logika — svaka vlada drugačijim univerzumom rasu­ đivanja i iskustva.) Ne-kontradikcija i ne-transcendencija su zajednički nazivnik u odnosu na postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja. puki materijal teorije i prakse. dominacija. sredstava u samima sebi. Totalni empiricizam razotkriva svo­ ju ideologijsku funkciju u suvremenoj filozofiji. i ovo društvo je sudbonosno upleteno u njega. Procesi potvrđivanja i verifikacije mogu biti čisto teo­ rijski. Univerzalna efikas­ nost i produktivnost aparata pod koji su subsumirani prikri­ va posebne interese što organiziraju aparat. Ideja znanosti ο univerzalno ovladanoj prirodi projektira prirodu kao beskonačnu materiju u funkciji. podređujući ih njihovom općem. pra­ vilo. Jedino u medijumu tehnologije čovjek i priroda po­ staju funkcionalni objekti organizacije. Logos je zakon. u slijedećem poglavlju ćemo razmatrat neke aspekte lingvističke analize. ciljeve. raščini) ideje koje bi mogle slomiti te barijere. No. U toj formi je svijet objekta ušao u konstrukciju tehnološkog univerzuma — univerzuma mental­ ne i fizičke instrumentalnosti.

Takvi modi misli koji proturječe postojećem svijetu. kako može izgledati. Terapeutsko tretiranje misli. S tim karakteristikama ona naznaču­ je svoju poziciju u filozofskoj tradiciji — ona je na suprot­ nom polu spram one misli koja je izgradila svoja shvaćanja u napetosti. Za razliku od toga. za svoj okvir razmatra­ nja proklamira opću upotrebu riječi. ο postupku koji impli­ cira isključivanje kritičkih pojmova podobnih da dovedu u vezu takvo ponašanje s društvom kao cjelinom. koje pomaže koordinaciji mental­ nih operacija s operacijama u društvenoj stvarnosti. termin »pozitivizam« obuhvaća 1) važenje spoznaje na osnovu iskus- . Filozofska analiza nije neposredna aplikacija takve vr­ ste. Empirizam nije nužno pozitivan. ling­ vistička analiza govori sama za sebe i određuje svoj vlastiti stav spram stvarnosti. On oblikuje metode boljeg rukovođenja. odstranjenju opskurnosti. tretiranje misli u lingvističkoj analizi njegova je vlastita stvar i njegovo vlastito pravo. sigurnijeg planira­ nja. zastranjenosti ili. Svoju glavnu brigu ona vidi u raskrin­ kavanju transcendentnih pojmova. veće efikasnosti. Štaviše. empiricizam lingvističke analize se kreće u okvirima koji ne dozvoljavaju takvo proturječje — u preovlađujućem svijetu ponašanja samo-nametnuto ograničenje na predominantno ponašanje vodi k imanentno pozitivnom stavu. prethodno ograniče­ na analiza podliježe moći pozitivnog mišljenja. Ideologijski karakter takva tretmana misli ne treba prejudicirati dovodeći u vezu borbu protiv poj­ movne transendencije preko postojećeg univerzuma rasuđi­ vanja s borbom protiv politike transendencije preko posto­ jećeg društva. čini se da su senzualizam i materijali­ zam per se negativni spram društva u kome su neispunjene vitalne nagonske i materijalne potrebe. Uprkos nepo­ pustljivo neutralnom pristupu filozofa. oslobođenje od metafizičkih utvara i besmislenih poj­ mova odista se može smatrati svrhom u samoj sebi. negativno su mišljenje. različitost unutar predominantnog ponašanja. matematika) ili koekstenzivan s etabliranim univerzumom rasuđivanja i ponašanja. Prije nego što pokušam pokazati taj inherentno ideo­ loški karakter lingvističke analize. Akcenat je na terapeutskoj funkciji filozofske analize — korigiranju abnormalnog pona­ šanja misli i govora. treba da opravdam svoje. iluzija. ostaje akademsko. potanje kalkulacije. empirizam se potvrđuje kao pozitivno mišljenje. vjerovatno u školi Saint-Simona.J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 163 7. ono je bilo odlučan element u tra­ diciji empirizma. Misao je poravnana s realitetom kad je izliječe­ na od nadilaženja postojećeg pojmovnog okvira koji je ili čisto aksiomatski (logika. u poređenju s ostvarenjima sociologije i psihologije. Poput bilo koje filozofije koja zaslužuje taj naziv. njegov stav prema postojećem ovisi ο svojevrsnoj dimenziji iskustva koja funkcionira kao izvor znanja i kao temeljni okvir raz­ matranja. Sve od nje­ gove prve upotrebe. To ću učiniti tako što ću se ukratko osvrnuti na njihovo porijeklo. njihovo izlaganje. U poglavlju IV sam raspravljao ο terapeutičkom empiricizmu sociologije u izlaganju i korigiranju abnormalnog po­ našanja u industrijskim poduzećima. TRIJUMF POZITIVNOG MIŠLJENJA: JEDNODIMENZIONALNA FILOZOFIJA Redefiniranje misli. Ovo svojstvo misli nije bilo ograničeno na od­ ređen tip racionalizma. Analiza u smjeru korekcije i poboljšanja završava u afirmaciji. »Moć negativnog« je princip koji vla­ da razvojem pojmova. pretendi­ ra na terapiju. Na primjer. čak proturječju spram predominantnog svijeta rasuđivanja i ponašanja. Egzaktno mišlje­ nje. arbitrarno i omalovažavaj uče poigrava­ nje terminima »pozitivan« i »pozitivizam«. Na osnovu tog ograničenja teorijski proces postaje direktno praktičan. u najmanju ruku. Tako ling­ vistička analiza tvrdi da ozdravljuje misao i govor od konfuz­ nih metafizičkih pojmova — od »utvara« manje zrele i manje znanstvene prošlosti koje još uvijek proganjaju svijest iako one ne objašnjavaju niti određuju. a proturječje postaje bitno svojstvo uma (Hegel).

isto tako. i dalje. 100. a ovo evocira Johna Doea i Richarda Roea i što oni misle ο »prosječnom plaćaocu takse«. Paris. nadalje Wittgensteinovo uvjeravanje da filozofija »ostavlja sve takvo kakvo jest« — takve izjave 2 ) očituju. koji progovara u Saint-Simonovom pozitivizmu. štite čovjeka od beskorisnih avantura svijesti i potpuno ga osposobljuju da se orijentira u onom što ga okružuje. U onoj mjeri u kojoj je dani realitet znanstveno obuhva­ ćen i transformiran.: »I tvoji obziri su nesporazumi. str. samoponižavanje i samooptužbu intelektualca čiji rad ne rezultira znanstvenim.) »Nemoj više nikada misliti na razumijevanje kao duševni događaj! — Jer način govora je ono što te zbunjuje. Svijet rasuđivanja i ponašanja.« (str. . istine i činjenica. 61). »Prevedi sebi slijedeći slučaj . Konformistički stav pozitivizma. str. no. . . ranije genuino polje racionalne misli. kad je Hume detronizirao sup­ stancije. Nego se upitaj . W o r d s A n d T h i n g s . g. Za razne konotacije izraza »pozitivan« u novoj znanosti ο društvu i ο suprotnosti spram »negativan«. . Paris. 62) i passim. Beacon Press. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju. postoje ira­ cionalna i neznanstvena. Metafizička dimenzija. a filozofi sami proklamiraju nemoć i neefikasnost filozofije. 49. 256.« (str. vol. netačna je kao opći sud ο filo­ zofskoj3 misli. koja. gdje iza prikaza »Descartesova mita« kao »oficijelne doktrine« ο odnosu tijela i svijesti slijedi pre­ liminarno pokazivanje njezine »apsurdnosti«. sanje ili fantazije 1 ). u uvodnom poglavlju The Concept of Mind Gilberta Rylea. pozitivizam je borba protiv svake metafizike. 1835. čini se da se on kreće između dva pola — nepogrešivog. ) P h i l o s o p h i c a l I n v e s t i g a t i o n s . i dalje. V o c a b u l a i r e T e c h n i q u e e t C r i t i q u e d e l a P h i l o s o p h i e . prvi put u optuž­ bama Fouriera. Rivière. pozitivizam nalazi u društvu medij za realizira­ nje (i važenje) svojih shvaćanja — harmoniju teorije i pra* kse. jest svijet tehnološke stvarnosti. Presses Universitaires de France. ona se grozi prestupa. . 1924. možda. filozofska kritika kritizira unutar danog društve­ nog okvira i žigoše nepozitivne pojmove kao puku spekula­ ciju. Oba trenda su potpuno stopljena u Wittgensteinovoj če­ stoj upotrebi imperativa s intimnim. kao samokarakterizacija neopozitivizma. transcendentalizma i idealizma kao opskurantističkih i regresivnih načina mišlje­ nja. kad su shvaćena i prihvaćena.. 1) Austinovo prezrivo tretiranje alternativa spram opće upotrebe riječi i njegovo ozloglašenje onog što »razmišljamo popodne u svojim naslonjačama«. u kojoj društvo postaje industrijsko i tehnološko. Bougie i Halévy. g. pogledaj D o c t r i n e de S a i n t — S i m o n . dok njegovi da­ našnji sljedbenici pružaju intelektualno opravdanje za ono što je društvo već odavno postiglo — naime oni ozloglašuju alternativne mode mišljenja koji proturječe postojećem svi­ jetu rasuđivanja. Tvoja pitanja se odnose na riječi . g. nisu više znanstveni i tehnički progres ono što motivira odbijanje. . javlja se. tehničkim ili sličnim ostvare­ njima. Teza d-i filozofija ostavlja sve kao što jest može biti istinita u kontekstu Marxovih Teza ο Feuerbachu (gdje je u isto vrijeme negirana). vrhunskog autoriteta i indolentne familijar­ nosti. slijepa priroda — sad se pokazuje unutar dohvata znanstvenog i tehničkog progresa. Na kasnijem stupnju. u suvreme­ nom pozitivizmu. I. 181. ili. 1960. Ovo afirmiranje nemoći i ovisnosti prisvaja Humov stav legitimiranog zadovoljstva ograničenjima razuma. po mom mišljenju. Ona ostavlja postojeći rea­ litet nedirnut. Filozofska misao se obrće u afirmativnu misao. 1959. udostojavajućim »ti« (»du »thou«) 3 ). .. Mnogo toga što je još uvijek izvan instrumental­ nog svijeta — nepokorena.164 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 165 tva činjenica. Konsekventno tomu.« (str. u odnosu na radikalno nekonformistačke načine mišljenja. New York. No. 2) orijentaciju spoznaje na prirodne znanosti kao model izvjesnosti i egzaktnosti. 3) vjerovanje da progres u znanju ovisi ο toj orijentaciji. 409.) totalnu komercijalizaciju građanskog društva kao plod »našeg progresa u racionalizmu i pozitivizmu«. Ogroman je napor u suvremenom svijetu da se redu­ cira djelokrug i istina filozofije. Sam Fourier je vidio (u La F a u s s e I n d u s t r i e . sužavanje misli nije manje oštro zato što je nametnuto po samom sebi — kao vlastiti metod filo­ zofije. 1956. str. 792. U njemu se vrši transformiranje svijeta objekta u instrumen­ talni svijet. Boston. Citirano u André Lalande. Vrijedan analize je stil u kome se prezentira taj filo­ zofski biheviorizam. str. 2 ) Za slične deklaracije pogledaj Ernest Gellner. on se borio s moćnom ideologijom. Macmillan. akademski sadomazohizam. ed.

»Imao sam šešir«. U svim takvim slučajevima pokušavam prepoznati sadašnji slučaj traga­ jući za nečim poput njega u mom prošlom iskustvu. ili kad sam samo prilično siguran. Ovaj slučaj. U onome što je aktualni osjet nedostaje oštrine. zagriza. potpuno je­ dinstveno u mom iskustvu!' Ovo ilustrira slučaj kad ne mogu naći ništa u mom prošlom iskustvu s čim bih mo­ gao usporediti sadašnji slučaj. i dalje (Austinove fusnote su ispu­ štene). 137. a blo­ kirajući (kao sporedni materijal) analizu ο tome što taj govor kaže ο društvu koje ga govori. Austina kao repre­ zentativan primjer. Štaviše. Wittgenstein posvećuje mnogo oštroumlja i prostora analizi »Moja metla je u uglu«. iako se. . lovora . L. kombi­ nira s prvim.ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 167 U cijelom djelu lingvističke analize prisutna je famili­ jarnost s čovjekom s ulice. iako dovoljno poseban. kon­ centrirati se na njega. Lingvistička analiza ne uzima u obzir ono što razotkriva svakodnevni jezik u govoru — osakaćenje čovjeka i prirode. . prevo. Tu pokušavam okusiti dato iskustvo. čiji govor igra tako odlučnu ulo­ gu u lingvističkoj filozofiji. Citiram analizu iz »Other Minds« 4 ) J. pri tome postižemo različite stupnjeve uspjeha. Respektirajući predominantnu raznolikost značenja i upotreba. . ne tako. Flew. Može­ mo reći 'Jednostavno ne znam što je to: nikad ranije nisam okusio ništa ni izdaleka slično tome .« »isn't . Jezik Johna Doea i Richarda Roea je jezik kojim odista govori čovjek na ulici. bes­ korisno je: što više mislim ο tome. . . A . to sam zbunjeniji: to je sasvim posebno i potpuno specifično. Lingvistička analiza zatiče očišćeni jezik kao gotovu činjenicu i uzima taj osiromašeni jezik onako kako ga nalazi izolirajući ga od onoga što u njemu nije izraženo iako ono pripada postojećem univerzumu rasuđivanja kao elemenat i faktor smisla. ona se opire inteligentnom nekonformizmu. osjetiti ga živo. ed. utoliko je znak konkretnosti. prirodno. nanovo promotriti: možda nađemo neprirodno svjetlucanje. svakodnevni jezik ponajčešće nije onaj koji rukovodi analizu. već su to raspršeni atomi jezika. moć zdravog razuma i svakodnevnog govora. . 4 ) U L o g i c a n d L a n g u a g e . ili ne naprosto tako što mislimo. . I ovdje filozofija demonstrara svoju lojalnu konformnost sa svakodnevnom upotrebom služeći se kolokvijalnim skraćenicama svako­ dnevnog govora: »Don't . i lingvistička filozofija potis­ kuje ono što je stalno potiskivano u ovom univerzumu rasu­ đivanja i ponašanja. isto ta­ ko je znamen lažne konkretnosti. nedostajanje zagriza. is­ mijava eggheada. već oštrijim razabiranjem. smiješni fragmenti govora koji zvuče poput dječijeg razgovora — na primjer: »To mi izgleda kao čovjek koji jede mak«. specifičnog okusa. »Razlučujemo dva različita načina oklijevanja a) Uzimamo slučaj kad osjećamo izvjestan okus. a s tim se može izaći na kraj. Autoritet filozofije blagosilja snage koje čine ovaj svijet. to je jezik koji izražava njegovo ponašanje. Ne. tako da to nije slično običnoj vodi. Blackwell. siguran sam da ovo nije dovoljno slično bilo čemu što sam okusio ikad prije. senzornim razlučivanjem (iako *) heliotrop — op. . prisutni zasitan okus nije baš svojstven ananasu? Nije li tu možda čudan nagovještaj zelenog što isključuje svijetloljubičasto i ne bi odgovaralo bradavki*)? Ili je možda to ponešto neobično: moram pažljivije pogledati. Oxford. b) Drugi slučaj je drugačiji.«. da nije dovoljno slično bilo čemu što zavre­ đuje isti opis. Second Series. »On je vidio crvendaća«. stapa se s općijim tipom slučaja kad nisam sasvim si­ guran. Jezik koji čini većinu mate­ rijala za analizu je očišćen jezik — očišćen ne samo od svog »neortodoksnog« vokabulara već također od sredstava za izra­ žavanje bilo kojih drugih sadržaja doli onih koje individuumu pruža društvo. Nisam siguran da je to okus ananasa: u njemu nema možda upravo onog nečeg. . recimo. str. ili gotovo si­ guran da je to okus. 1959. Familijarnost u govoru je bitna utoliko što od početka isključuje intelektualni Vokabular »metafizike«. No. za nekom sličnošću na osnovu koje dati slučaj zaslužuje da bude više-manje pozitivno opisan istom deskriptiv­ nom riječju.

I n v e s t i g a t i o n s . stilu i sintaksi drugačijeg reda — rasuđivanjem kome nikako nije »jasno da je svaka reče­ 5 nica našeg jezika u 'redu kakva jest'« ). Transcendiraju je ka činbenicima koji proizvode situaciju i ponašanje ljudi koji govore (ili ćute) u datoj situaciji. Ibidem. a ima ga nadomjestiti jedino deskripcija« 1 0 ). Najbanalniji primjeri govora mogu. Moramo »prionuti uz predmete svog svakodnevnog mišljenja.iskustvo'. Podređenje vladavini postoje­ ćih činjenica je totalno — doduše. u najmanju ruku. racionalne i valjane upravo zato što su drugačije. potrebe da mislimo i govorimo na drugačijim osnovama od onih u svakodnevnoj upotrebi — osnovama koje su smisle­ ne. 47. ili Karl Krausova analiziranja novina. »Nadalje. a meni je stalo da pokažem ne samo da to nije dosta već da se tu radi ο destrukciji filozofske misli i kritičke misli kao takve. čak krivi primjeri. str. str. »Problemi se ne rješavaju privođenjem novog iskustva. Ali to je sve. 47. njegov izraz) stiješnjeno na svakodnevnu upotrebu već je nje­ mu i nametnuto da ne traži rješenja preko onih koja su već tu. P h i l o s o p h i c a l cit. .no društvo govori svojim jezikom. Uzmimo jedan drugi primjer: i u Hegelovoj Logici bi mogle biti rečenice kao što je »moja metla je u uglu«. str. Bile bi ono odbačeno. Na dje­ lu je širenje nove ideologije koja preduzima da opiše što se 6) 7 ) 8) 9) 10) Ibidem. Ne samo da je mišljenje (ili. jasno. 5 ) Wittgenstein.« Što se može zamjeriti ovoj analizi? Svojom egzaktnošću i jasnošću ona je možda nenadmašiva — ona je korektna. 45.lampa'. . baš zbog svoje banalnosti rasvijetliti empirijski svijet u njegovu realitetu. ne vjeruje u mogućnosti novog iskustva. Ibidem. . 49. . loc. već organiziranjem onoga što uvijek već znamo« 8 ). samo lingvističkih činje­ nica . a nama se kaže da slušamo. . istina da mišljenje drugih artikuliranijih slu­ čajeva u našem prošlom iskustvu može pomoći i pomaže . Ibidem. svaka rečenica je tako malo u redu kao i svijet koji taj jezik saopćava. str. Ibidem. ona ga prelazi i otvara kvalitativno različit svijet.168 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 169 je. ono što treba prevladati rasuđivanjem koje je po shvaćanjima. čija određenja mogu biti čak u proturječju s danim svijetom svakidašnjice.stol'. 46. Bijeda filozofije. ali bi tamo bile razotkrivene kao neprimjereni.. od inteligencije kad se isključi sve hipotetičko. Netko bi se mogao upitati što ostaje od filozofije. Prohibicije su stroge i autoritarne: »Filozofija ni na koji način ne treba da ometa aktualnu upotrebu jezika« 9 ). Mo­ ramo prestati s objašnjavanjem. ( Gotovo mazohistička redukcija govora na unižen i obi­ čan sačinjena je u programu: »ako su riječi Jezik'. str. Takve analize rasvjetljavaju zato jer transcendiraju neposred­ nu konkretnost situacije i njezina izraza. od­ govaram afirmativno.«7) — kao da bi one bile jedine alternative i kao da »ek­ stremne suptilnosti« ne bi bio prikladan termin za Wittgensteinovo poigravanje jezikom prije negoli za Kantovu Kritiku čistog uma. str. ne smijemo zastranji­ vati i umišljati da treba da opisujemo ekstremne suptilno­ sti . š t o ostaje od mišljenja. . (U ovim navedenim prim­ jerima transcendentni činbenici su naznačeni u društvenoj po­ djeli rada. kad se isključi objašnjavanje? U pitanju nije defini­ c i j a i dignitet filozofije.vrata'« 6 ). u vezi s prvim njegovim dijelom. ne treba da unapređujemo bilo kakvu vrstu teorije. filozofija izručena sa svim svojim shvaćanjima postojećem. 44. već šanse očuvanja i zaštite prava. Ništa hipotetično ne smije biti u našim razmatranjima. sposobnosti našeg razlučivanja). te služiti tome da se objasni naše mišljenje i govor ο tome svijetu — poput Sartreova analiziranja grupe ljudi koja čeka na autobus.) Utoliko se analiza ne okončava u univerzumu sva­ kodnevnog rasuđivanja. . upotreba mora biti tako nepretenciozna kao kod riječi . u koju se ona sama dovela.svijet' upotrebljive. Dešava se sasvim su­ protno — naime. S filozofskog stanovišta relevantna su dva pitanja: 1) Može li se eksplikacija pojmova (ili riječi) ikad orijentirati na aktualni svijet svakodnevnog rasuđivanja i završiti u njemu? 2) Jesu li egzaktnost i jasnoća same sebi cilj ili pripadaju drugim ciljevima? Na prvo pitanje.

Kube. ali . 183. Gallimard. zacijelo. stav može pomoći da se uobliči i vo­ di praksa. što je taj uni­ verzalni. Stoga egzaktnost i jasnost u filozofiji ne mogu biti po­ stignute unutar svijeta svakodnevnog iskustva. potisnute. apstrahira od ne­ posredne konkretnosti da bi postigao istinsku konkretnost. u: P i è c e s s u r l ' a r t . a i ne smjera se na to. cit. 1331. Jedna cijela grana analitičke filozofije je angažirana u tom pothvatu. U prvom redu postoji ireduktibilna razlika svijeta sva­ kodnevnog mišljenja i jezika. T a k o đ e r »Les Droits du poète sur la langue«. u filozofiji se ne radi ο nalaženju metle ili ο kušanju ananasa — a još manje ο tome da bi danas empirijska filozofija trebala da se bazira na apstraktnom is­ kustvu. Pentagona i Kremlja. U normalnim okolnostima je obični jezik odista bihevioralan — praktični je instrument. On rastvara postojeći iskustveni kon11) Paul Valériy.stol'. ograničeni empirijski svijet dio je prvoga. u: O e u v r e s . cilj apsorbira sredstva« 1 1 )· Za razliku od toga. nepoznate. riječ »supstancija«. kontekst a priori zatvoren kako pri­ mjerima tako i samom analizom? Taj širi kontekst iskustva. Ova apstraktnost nije korigirana ako se lingvistička analiza primjenjuje na političke termine i fraze. str. rečenica je ispunila svoju funkciju prouzrokujući bihevioralnu reakciju: »učinak proždire uzrok. Kad netko stvarno kaže »Moja je metla u uglu«. Ili. »čovjek«. pridonijeti filozofskoj spoznaji? Može li ona ikad služiti kao kritika u kojoj su u pitanju kontroverzne okolnosti čov­ jeka — okolnosti drugačije od medicinskih ili psiholoških te­ stiranja okusa. taj jezik ostaje antagonističan. Ali stvaran empirijski svijet je i to da su sve te stvari pretpostavljene . Ri­ ječ ostaje kao što je bila. objekt analize je odsječen od općeg medijuma u kome se formiraju pojmovi i u kome postaju riječi. da će biti zadovoljan ili ljut. 1934. . ne dešava se takva transformacija značenja u bihevioralne reakcije. Svijet je to u kome su metla u uglu ili okus nečeg sličnog ananasu nešto značajno.170 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 171 zbiva (i mnije) eliminirajući pojmove kadre da razumiju što se zbiva (i mnije). U svakom slučaju. čak i tad stav ostaje neispunjen — samo su­ jeta apsolutnog idealizma utvrđuje finalni identitet misli i njenog objekta. američkih cadillaca i njemačkih mercedesa. koja. i živi. »alijenaci­ ja« postaje subjekat stava. »Poésie et pensée abstraite. 47 i dalje. /vrata'«.. nisu intencija Austinove anali­ ze. s jedne. deskripcija koja posvema pojašnjava kušanje nečeg što može imati ili nemati okus ana­ nasa. Filozofski poj­ movi ciljaju na dimenziju činjenice i značenja koja »izva­ na« osvjetljuje atomizirane fraze. svijet nuklearnih gradova i kineskih komuna. realni empirijski svijet. No. kao što je upotreba riječi . str. svijet u kome su ljudi slobodni. Ovaj drugi. moći koje vladaju prvim također oblikuju ograničeno iskustvo. Izvučen iz šireg i gušćeg konteksta u kome se govori. 12 ) Pogledaj str. Utvrđenje ovog odnosa nije posao svakodnevnog miš­ ljenja i svakodnevnog govora. neispunjena — osim u misli gdje inicira druge misli. ako sam univerzum sva­ kodnevnog rasuđivanja postaje predmet filozofske analize. je­ zik filozofije je »meta-jezik« 12 ). tad je apstrahiranje spomenutog odnosa opravdano i značenje može postati izvjesno bez narušavanja političkog univerzuma. ako u filozofskom tekstu. širi kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji daje govoru njegovo značenje — kontekst koji se ne javlja u pozitivističkoj analizi.. »ideja«. g. Zato riječi na koje je upućena filozofija ni­ kad nemaju upotrebu »tako nepretencioznu . u kome su svakodnevni rad i komfor možda jedino što sačinjava sve iskustvo. S te pozicije postaju upitni gore citirani primjeri ling­ vističke analize kao valjan predmet filozofske analize. 184. I tokom dugih serija posredovanja. i svijeta filozofijskog mišljenja i jezika. pokazujući taj »izvana« kao bitan za razumijeva­ nje svakodnevnog rasuđivanja. unutar historijskog kontinuuma. . tekst značenja u kontekst njegove realnosti.' ili pak zaboravljene.lampa'. s druge strane. Ako se radi ο nalaženju metle ili kušanju ananasa. . on možda misli da će netko drugi tko je stvarno pitao ο metli uzeti metlu ili je ostaviti tamo. da­ nas je još uvijek svijet gasnih komora i koncentracionih lo­ gora. loc. Paris. Hirošime i Nagasakija. zaglupljivanja i pokolja. No. č a k kad se kreće u nepretencioznim terminima svakodnevnog rasuđivanja. ili ras­ pravljanju. Može li ikad i najegzaktnija deskripcija. ili riječi svakodnevnog ra­ suđivanja.

ne­ doumice. Ne radi se ο prekršajima »čistog uma«. 171 štićen od upadanja uznemiravajućih eksternih faktora. svi su mogući smisleni predikati prejudicirani. sve su one u istoj domeni jezične igre i akademskog dosađivanja. Preju­ dicirano suđenje može biti tako široko kao govorni engleski jezik. Orijentirajući se na reificirani svijet svakodnevnog ra­ suđivanja. ono konstituira empirijski a priori koji se ne mo­ že transcendirati. zabluda. U tako pročišćenoj formi empirijski svijet postaje ob­ jekt pozitivnog mišljenja. »vlada«. osnovu faktične represije. no. ili rječnik. dobra doza psihoanalize — analize bez Freudova fundamentalnog uvida da su nevolje pacijenta ukorijenjene u općoj bolesti koja ne može biti izliječena analitičkom tera­ pijom. kao granice koje određuju značenje i njegov razvoj — uslovi koje društvo nameće rasuđivanju i ponašanju. opskurnosti. iluzija i prekršaja. tuma­ čenjem i raščišćavanjem konfuznosti i opskurnosti neopozitivizam ne uzima u obzir veliku i opću konfuznost i opskurnost postojećeg svijeta iskustva. Ova mora ostati van razmatra­ nja jer metod koji prihvaća spomenuta filozofija diskredi­ tira ili »prevodi« pojmove koji bi mogli voditi razumijevanju postojećeg realiteta u njegovoj represivnoj i iracionalnoj strukturi — pojmove negativnog mišljeja. nerješivih enigmi. Ovo otkrivanje razbija prirodnu i reificiranu formu u kojoj se dani univerzum rasuđivanja najprije pojavljuje. ona čisti misao i govor od kontradikcije. zatvoren i dobro za') Pogledaj str. ili običaja i upotrebe. tj. te njihovim razdvajanjem. svijet iskustva rezultat je ograni­ čenog iskustva. čije je ponašanje jednodimenzionalno i manipulirano. Zatvarajući prodor u tu sferu. pozitivistička filozofija etabilira svoj vlastiti samodovoljni svijet. takve tvrdnje razotkrivaju mnoge dvosmislenosti. ili (sit venia verhol) Lenjinovu sugestiju kako adekvatno analizirati »ovu čašu vode« na stolu. Odnosno. od prikaza i utvara. Svakodnevni jezik u svojoj »nepretencioznoj upotrebi« može odista biti od vitalnog značaja za kritičku filozofsku misao. Ovo radikalno prihvaćanje empirijskog narušava empi­ rijsko jer u njemu govori osakaćeni. Operacionalno ili bihevioralno prevođenje asimilira takve ter­ mine kao što su »sloboda«. bolest pacijenta je u određenom smislu. »apstraktni« individu­ um koji iskusi (i izražava) samo ono što mu je dato (dato u doslovnom smislu). te izlažući i objašnjavajući to rasuđivanje određe­ njima postvarenog svijeta. neka vrsta intelektualca čiji se duh i jezik ne suglašavaju s određenjima svakodnevnog rasuđiva­ nja. S emfazom se naglašava terapeutički karakter filozofske analize — da liječi od iluzija. Klasificiranjem i distinkcijom zna­ čenja. već ona otvaraju sferu znanja s onu stranu zdravog razuma i formalne logike. Sa svim svojim ispitivanjem. Zaista. ili neki drugi kodeks konvencije. Ν τ. U od­ nosu na to mala je razlika da li je kontekst u ocjenjivanju matematički. Imajte na umu analizu »ovdje« i »sad« u Hegelovoj Fenomenologiji. Ri­ ječi se razotkrivaju kao genuini termini ne samo u gramatič­ kom i formalno logičkom već također u materijalnom smislu. ali u medijumu ove misli riječi gube svoju jednostavnu prostodušnost i razotkrivaju ono nešto »skriveno« što ne za­ nima Wittgensteina. ο kome smo prethodno rasprav­ ljali. a pozitivističko očišćenje svijesti usklađuje svijest s njim. Ova po­ vijesna dimenzija značenja više ne može biti rasvijetljena pri­ mjerima poput »moja metla je u uglu« ili »sir je na stolu«. Tko je pa­ cijent? Po svemu sudeći. neobičnosti. ono što je strano i antagonističku i što se ne može razumjeti na osnovu dane upotrebe.172 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 173 već metod odsijeca pojmove političke. Jedanput prihvaćeno. koji ima samo činjenice a ne činioce. Na svaki način. pre- . a isto tako realitet ovih prvih s realitetom drugih. Transformiranje kritičkog mišljenja u pozitivno događa se poglavito u terapeutičkom tretiranju univerzalnih pojmova. analiza ne uzima u obzir negativno. »Engleska« s »metlom« i »ananasom«. 170. kritičke analize. logičkih stavova. njihovo prevođenje u operacionalne i bihevioralne termine usko je povezano sa sociološkim prevođenjem. neodgovorivih pitanja. Takva analiza otkriva povijest13) u svakodnevnom govoru kao skrivenu dimenziju smisla — vladavinu društva nad svojim jezikom. Doduše. naime. Nisu to metafizička prekoračivanja preko gra­ nica mogućeg znanja.

kalkulira. I samo odvajanje znanosti od filozofije je povijestan događaj. njegov posao nije da ozdravljuje pojedince. E. Pri tom je moti­ virana egzaktnošću shvaćenom ili formalno logički ili empirički deskriptivno. zbivanja u povijesnom kontinuumu. već da pojmi svijet u kome oni žive — da ga ra­ zumije u odnosu na ono što je učinio čovjeku i što može uči­ niti za njega.. već kao subjekti i objekti povijesne borbe čovjeka s prirodom i s društvom. stavljanje u stra­ nu specijalnih rezervata. Aristotelova fizika je bila dio filozofije i kao takva priprava za »prvu znanost« — ontologiju. Jer filozofija je (povijesno. Filozof nije liječnik. Nema nefilozofskijeg mota od proklamacije biskupa Butlera koja ukrašava Principia Ethica G. Jer. Aristotelov pojam materije se razlikuje od galilejskog i postgalilejskog ne samo po različitim stupnjevima u razvoju znanstvenog metoda (i u . po Hegelu. Iskustvo se odigrava ispred zavjese koja zakriva. kao pothvat koji »ostavlja sve takvo kakvo jest«. Filozofija ne po­ znaje beskorisnije »otkriće« od onog koje »daje filozofiji mir tako da više ne pati od pitanja koja samu nju dovode u pi­ tanje« 1 4 ). jest upravo najefikasniji način da se zaštiti normalni svijet rasuđivanja od ozbiljnog uznemirenja nepodobnim ide­ jama. Neopozitivistička kritika još uvijek usmjeruje svoj glavni napor protiv metafizičkih pojmova. tad smo. koje je učinilo svijet objekta onim što zbiljski jest — svijet u kome su sve činjenice događaji. treba da ga osposobi da normalno funkcionira u svom svijetu. to je »poetska« istina. mjeri. No. protestna reakcija protiv nezdravog svijeta u ko­ me on živi. i čak kontra­ diktorni. objekti filozofske misli su u relaciji sa sviješću za koju konkretni kvaliteti ulaze u pojmove i nji­ hov međusobni odnos. Filozofski pojmovi zadržavaju i raz­ vijaju predznanstveno posredovanje (djelovanje svakodnev­ ne prakse. Ova nova forma doktrine ο »dvo­ strukoj istini« sankcionira krivu svijest poričući relevantnost transcendirajućeg jezika za svijet uobičajenog jezika. kao u lingvističkoj analizi. On se razvija u tenziji između pojave i stvarnosti. U represivnim uslovima u kojima ljudi misle i žive mo­ že miso — bilo koji mod mišljenja koji nije ograničen na pra­ gmatičku orijentaciju unutar statusa quo — shvatiti činjeni­ ce i reagirati na njih samo tako da ide »preko njih«. niti »purificirani« subjek­ ti znanstvena mjerenja. a ne nešto drugo« — osim ako se ovo »jest« razumije tako da se odnosi na kvalitativnu razliku realnog i načinjenog. a njezina povijest još uvijek važi) suprotna onom što Wittgenstein smatra da jest kad je proklamira kao odricanje od svake teorije. ap­ straktni subjekt projektira i određuje apstraktni objekt. ne obvezuje ni svakodnevno rasuđivanje i ponašanje niti filo­ zofiju ovima prilagođenu. No. liječnik mora ostaviti po strani »moralni« problem. U znanosti Je medijum subjekt koji opaža. ako je uopće ima. subjekt ogoljen od svih drugih kvaliteta. Ne mi kao subjekti zdrava razuma. Moorea: »Sve je ono što jest. političke akcije). posre­ dovanje između subjekta i objekta misli je bitno drugačije. metafizička istina). loc. neprecizni. Njihov fakticitet je povijestan čak tamo gdje je još uvijek okrutna. 51. Misaono rastvaranje i čak destrukcija danih činjenica je povijesna zadaća filozofije i filozofske dimenzije. ekonomske organizacije. činjenice su ono što jesu kao događanja u toj borbi. a ako je svijet nešto što se javlja iza zavjese neposredna iskustva. Znanstve­ ni metod također ide preko činjenica neposrednog iskustva.174 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 175 ma Freudu. eksperimentira. to je »metafizička« istina — njezina valjanost. prokla­ mirajući totalno njihovo neprožimanje. nepokorena priroda. On treba da vrati pacijentu zdravlje. — na oba pola suvremene filozofije nalazi se odbijanje i devalorizacija onih elemenata misli i govora koji transcendiraju prihvaćen sistem vrednovanja. ma što da je istina sadržana u kritičkom idealizmu. cit. Bilo da se za egzaktnošću teži u analitičkoj čistoti logike i matematike ili u skladu sa svakodnevnim je­ zikom. 14) Philosophical Investigations. str. Neprijateljstvo je najzamašnije tamo gdje poprima formu tolerancije — to jest kad je određena valjanost istine za transcendentne pojmo­ ve dopuštena u odvojenoj dimenziji smisla i značenja (poetska istina. Ma što da je istina sadržana u literaturi. u kojima je dozvoljeno misli i jeziku da budu legitimno neegzaktni. U stvari se valjanost istine transcendirajućeg jezika sastoji u njegovoj relevantnosti za uobičajeni jezik i u uzajamnom djelovanju s njim. mi ti koji su iza zavjese. Za razliku od tog.

ili da općeupotrebljavane riječi obuhvaćaju »sve distinkcije koje ljudi smatraju vrijednim da budu povučene«. . ili besmisleni. prevođenja.. cit. 83. pretrpanost. čežnje. različitog povijesnog pothvata koji je uspostavio drugačiju kako priro­ du tako i društvo. ) Margaret Masterman. uganuća. loc. na osnovu različitih povijesnih projekata. studen. opisa. da li ih sadržavaju u njihovoj negativnoj kono­ taciji — to jest kao obezvređivanje univerzuma svakodnevne upotrebe? Ako ne uključuju. tonjenje. »fikcije« i »iluzije« koje mogu biti racionalnije od njihova opovrgavanja utoliko što su to pojmovi koji uviđaju granice i varljivost predominantnog racionaliteta.: B r i t i s h P h i l o s o p h y i n t h e M i d — C e n t u r y . otkrovenje u činjenici da ljudi često opisuju osjećanja kao uzbuđenja. sjećanja i likovi postali istrošeni. cit. Mace. oštru bol. u. legendi i iluzija svijetom poj­ movnih i osjetilnih izrezaka. 47. str. vla­ stitih imena. filozofski pojmovi ostaju antagonistički spram domene svakodnevnog rasuđivanja jer kontinuirano uključuju sadržaje koji nisu ispunjeni u govornoj riječi. A. T h e i dalje. str. Ova vrsta empiricizma supstituira nevoljeni svijet me­ tafizičkih priviđenja. U raščišćavanju tog nereda analitička filozofija kon­ cipira ponašanje u prisutnoj tehnološkoj organizaciji reali­ teta. No. mučnine.tako i tako' — ma šta da to znači« 1 6 ). concept of M i n d . ) Wittgenstein Joe. pa se ovo novo shvaćanje da je Aristotelova fizika kriva sada pro­ širuje unatrag u prošlo i prevladano iskustvo i razumije­ vanje 1 5 ). Allen and Unwin. Zanemarivanje. a možda pri­ marno. probadanja. Nova ideologija nalazi svoj izraz u takvim proklamacijama kao što je »filozofija izjavljuje samo ono što svatko priznaje«. Aristotelova fizika postaje objektivno kriva. Joe Doe sreta ili ne sreta na ulici »pro­ sječnog plaćaoca taksi« Richarda Roea. zgrušavanje. 157. iracionalni. S novim iskustvom i razumijevanjem pri­ rode. s povijesnim uspostavljanjem novog svijeta subjekta i objekta. javnom ponašanju. bilo da su integrirani u znanost ili ne. degra­ diranje stare ideologije postaje dio nove ideologije. gdje se raspravlja ο »umjetno konstruiranoj trostrukoj primarnoj mišjoj sljepoći. mitova. asimetričkoj sekvenciji konstruiranoj prema čistim principima ideografije« 17 ). str. Možda ovaj primjer nije fer. riječi i izraza koji su tad organi­ zirani u filozofiju. zbunjujući. aspiracije. vidim ovdje i sad mr­ lju crvenog i govorim »to je crveno«. Što su »svakidašnje riječi«? Uključuju li one Platonovu »ideju«. ćelavost francuskog kralja. ed. itd. naročito str. 1957. Rijetko kad je filozofija pokazala zakučastiji esprit de sérieux od onog u takvim analizama kao što je interpreta­ cija Tri slijepa miša u raspravi »Metaphysical and Ideograp­ hic Language«. napetosti. a osakaćena. 16 17 15 s problemima redukcije. užarenost. izgrizanje i šokove 1 8 ). Oni izražavaju iskustvo koje Witt­ genstein odbija — naime da je »nasuprot našim prethodno koncipiranim idejama moguće misliti . Filozofija tako kontinuirano sadržava »privide«. Aristotelovu »esenciju«. London. Hegelov duh.176 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 177 otkriću raznih »slojeva« stvarnosti) već također. označavanja. jaka kucanja srca. Nisu de­ gradirane samo iluzije već i istina sadržana u njima. iskrivljena svijest je postavljena kao istinska svijest koja od1 8 ) Gilbert Ryle. premješten u sferu fikcije i mitologije cijeli sistem distinkcija koje je čov­ ječanstvo smatralo vrijednim da budu povučene. C. Ali je sasvim u redu da se kaže kako ni najnerazumljivija metafizika nije ispoljila tako artificijeine i besmislene brige kao što su one ponikle u vezi ) Pogledaj poglavlje VI. uočljivim stanjima i dispozicijama ili predominantnim tendencijama. Primjeri su vješto držani u balansu između ozbiljnosti i šale: razlike Scotta i autora Waverly. svrbež. 323. odnosno sređivanje ove specifično filo­ zofske dimenzije dovelo je suvremeni pozitivizam do toga da se kreće u sintetički osiromašenom svijetu akademske kon­ kretnosti i da stvara iluzornije probleme od onih koje je ra­ zorio. Sve to ne samo da je legitimno već je i korektno jer razotkriva u kojoj su mjeri neoperacionalne ide­ je. tad je odbačen. 158. ubod.. Marxovo postvarenje u ma kakvom adekvatnom prevođenju? Uključuju li ključne riječi poetskog jezika? Ili nadrealističke proze? Ako ih uključuju. Ona prihvaća također presude ove organizacije.

Jer . Tako je u procesu civilizacije mit Zlatnog doba i mit ο dolasku Mesije pod udarom sve veće racionalizacije. racionalno. vratiti racionalnu misao na mitološki status. nije jasno koja je strana odana mitologiji.JEDNODIMENZIONALNA 178 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE MISAO 179 lučuje ο smislu i izrazu onog što jest.'Neznanstveni. Faši­ zam i nacionalsocijalizam su opovrgnuli stanovište da se sve veće potiskivanje u suvremenom društvu manifestira u ide­ ologijskoj sferi. Tehničko postignuće razvijenog industrijskog društva i efikasno manipuliranje mentalne i materijalne produktivno­ sti doveli su do promjene mjesta mistifikacije. Nevolja je u tome što statistika. eksperimenti ο izdržavanju u abnormalnim situacija­ ma — mistificira utoliko što proizvodi (i čak zahtijeva) po­ našanje koje prihvaća ludost. Tad je nastalo obrnuto kretanje. također. dućana. Treba razlučiti novu mistifikaciju. Njihov mitolo­ ški prizvuk odražava mistifikatorska svojstva danih činjeni­ ca — varljivo harmoniziranje društvenih protivurječnosti. odredljiv je jedino unutar teorije društva. te analize fakata i nejasne emocionalne spekulacije bitna je kao i bilo kad prije.). pojmovi ο zajednici nasuprot društvu. a razlika između egzaktnog utvrđivanja. Posredstvom nje su pojedinci postali nesposobni da iza pogona prepoznaju one koji su ga iskoristili. otkrile u danim povijesnim mogućnostima racionalnu srž mita. Oni mistificiraju utoliko što su izolirani od istinski konkretnog konteksta iz koga proizlaze činjenice. prije svega u porastu iracionalnih pseudofi- lozofija (Lebensphilosophie. više no iracionalno. a isto tako da. Ovaj kontekst je širi i drugačiji od onog istraživanih poduzeća i institucija. Ostalo je optuženo — i odobreno — kao fikcija ili mitologija. ureda. radioaktivnih padavina. U devetnaestom stoljeću su teorije socijalizma prevele u sociološka određe­ nja ono što je primarno bilo mit — one su. itd. a racionalno kompletiranje prikri­ va iracionalnost cjeline. Oda­ vanje magiji. one koji su imali koristi od njega i one koji su platili za njega. — naime naporima da se dokraj­ če uslovi koji proizvode ludost. propagandi i politici. u ovom društvu. Ono se tako suprotstavlja istin­ ski racionalnom ponašanju. U tom slučaju. razmatranih grado­ va i velegradova. čarolijama i ekstazi je ukolotečeno u svakodnevici doma. krv i tlo. teorije koje prepoznavaju i projektiraju povije­ sne mogućnosti treba da postanu iracionalne. Naime. i ne tako potpunog širenja. Bila je to totalna mobilizacija mate­ rijalnog i mentalnog pogona koja je uspjela i uvela mistifi­ cirajući silu nad društvom. stvarnost u suvremenom socijalizmu pretvara Marxovu ideju u san. kalkulirane i brojem glasova utvrđene činjenice. mjerenja i polje istraživanja sociologije i političke znanosti nisu dovoljno racionalni. Ovi režimi su opovrgli spomenute i svoje vlastite iracionalne »filozofije« potpunom tehničkom organizacijom aparata. područja i grupa kojih je javno mnjenje re­ gistrirano brojem glasova ili čije su šanse preživljavanja pred­ met kalkulacije. Nemo­ gući (povijesno) elementi su odvajani od mogućih — san i imaginarno od znanosti. mistifikaciju u realnosti. Racionalno nije iracionalno. no on mo­ že. mitologija je primitivna i nezrela misao. Opravdano je reći da ideologija postaje inkorporirana u sam proces proiz­ vodnje. zbiljskiji u tom smislu što proizvodi i determinira istraživane. Danas su mistificirajući elementi savladani i iskorišta­ vani u proizvodnom publicitetu. mje­ renja širenja. Stvarnost radničke klase u razvijenom industrijskom društvu pretvara Marxov »proletarijat« u mi­ tološki pojam. Danas opet racionalni i realistič­ ki pojmovi od jučer izgledaju mitološki kad se konfrontiraju sa stvarnim uslovima. Na primjer. Kontekst ο kome je riječ je. naime one pop­ rimaju izgled iracionalnog jer protivurječe racionalitetu pos­ tojećeg univerzuma rasuđivanja i ponašanja. Ovo preokretanje je uzrokovano protivuiječnošću između teorije i činjenica — protivurječnošću ko­ ja sama po sebi još ne čini teoriju pogrešnom. konteksta koji determi­ nira njihovu funkciju. Taj zbiljski kon­ tekst. u kome predmeti posebnih istraživanja zadobivaju svoj istinski značaj. spekulativni karakter kritičke teorije proizlazi iz specifičnog karaktera njezinih pojmova koji pokazuju i određuju iracio­ nalno u racionalnom. No. postaje najefikasnije oruđe mistifikacije. tehnologije i biznisa. znanstveni pristup uznemiravajućem problemu međusobnog uništenja — matema­ tika i kalkulacije usmrćenja i prekobrojnih usmrćenja. Proces civilizacije obezvažuje mit (to je gotovo definicija progresa). također. naime. koja preokreće ra­ cionalnost u njezinu suprotnost.

. vaš via. ludnica je negdje drugdje. Naučit ćemo vas da kažete ono što mislite tako da bude jasno. a to možemo samo ako intepretiramo vaše simbole. će možda reći: razumijevanje moje poezije pretpostavlja uru-1 šenje i obezvređenje upravo onog svijeta rasuđivanja i pona. očistiti vas. možete misliti što god hoćete. Zacijelo možete go­ voriti svojim vlastitim jezikom. . poput čovjeka s ulice. . On '. Pjesniku se može također činiti da solidna trezvenost lingvističke filozofije govori jezikom predrasuda i emocional­ nim jezikom — jezikom gnjevnih starih ili mladih ljudi. — one se daju eksplicirati izrazima koji označavaju posebne načine i mode usmjerenja i ponašanja. Upravo unutar tog represivnog konteksta odvija se bihevioralna eksplikacija značenja — eksplikacija kojoj je do izganjanja starih lingvističkih »priviđenja« kartezijanskog i drugih zastarjelih mitova. sadržaji koji prelaze zdrav i znanstven razum ne treba da ometaju akademski i svakodnevan svijet rasu­ đivanja. pružate mi azil za nenormalne i ne­ razumne. kritička analiza se mora disocirati od onog što te­ ži razumjeti. »zbunjujući«. no. ispitivanja i kalkulacije — ali iskrivljeni ίι dimenziji koja se ne očituje u mjerenjima. »apsurdan«. »blebetav«. no on mora biti prevodljiv i bit će preveden. ? Ne prikrivate li nešto? Govorite sumnjivim jezikom. iskrivljena su mje­ renja. Odrediti Društvo (s velikim D) kao taj metakontekst znači hipostazirati cjelinu pored i iznad dijelova. Možete govoriti poeziju — to je u redu.}« put bilo kojeg drugog jezika (zapravo je to. Nji­ hov Vokabular obiluje s »neprimjeren«. Slično je sa »sviješću«. no ako bi ono što on kaže moglo biti rečeno rječnikom sva­ kodnevnog govora. da »pokažete svoje karte«. Ali mi želimo da razumijemo vašu poeziju. Ali kad mislite. Lingvistička analiza ustvrđuje da Joe Doe i Richard Roe. već da znače upravo to što kažu. Moramo vam podsjeći krila. pripadne im percepcije. svijest je verbalizirano priviđanje. Vratiti ću se kasnije na tretiranje univerzalnih pojmova. JJ svom izlaganju mistifikatorskog karaktera termina koji označavaju transcendentno. me­ tafizičkih općenitosti i tome slično. Moj jezik se može naučiti po. filozofija mora upotrebljavati drugačije ). »čudan«. već naprosto odre­ đen mod određenih raspoloženja. »sloboda«. već kao stranac koji ne spada ovdje. volja nije realna sposobnost duše. »vlastitošću«. prvi bi.. š t o mislite pod tim i tim . sklonosti i aspiracije. lingvistička analiza mistificira izraze svakodnevnog jezika time što ih ostav­ lja u represivnom kontekstu postojećeg univerzuma rasu­ đivanja. on to sam učinio. ovo hipostaziranje se dešava u stvarnosti. Jer posto- . koja se zato ovima ne suprotstavlja i ne uznemiruje ih. Oni postaju data jedino u analizi podobnoj da pokaže strukturu iz koje proizlaze dijelovi i procesi društva i koja determinira njihov međusobni odnos. Neprimjerene i zbunjujuće suvišnosti treba odstraniti ako hoćemo da do­ minira razborito razumijevanje. jest stvarnost i analiza ga može prevladati samo tako da ga ne zaobiđe i da shvati nje­ gov doseg i njegove uzroke. sanja u koji je vi želite prevesti. »brbljalo«. »suvišan«. kad govore ο onom što im je na pa­ meti. Ona zadržavaju svoju egzaktnost.180 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 181 činioc i činjenice nisu neposredno data opažanja. metafore itd. metafore i slike terminima svakodnevnog jezika. Mi volimo poeziju. Intelektualac je pozvan na odgovornost. Komunikacije ne smije bi­ ti iznad ljudi. No. također. metafore itd. No. Ne govorite kao mi drugi. vjerovatno. mi se ne namećemo vama i vašoj slobodi misli i govora. Dakako. Kad se od njega apstrahira. naprosto ukazuju na određene. mjerenja i preslušavanja. Njegovo čvrsto empirijsko jezgro je u sistemu institucija koje su postojeći i zaleđeni odnosi među ljudima.:. Is­ to tako. a upravo su u njoj mistifikatorska. da bi osvijetlila puni smisao svakodnevnih ter­ 19 mina. pa je to dru­ štvo neuhvatljiva »sablast«. Analitička filozofija često stvara atmosferu denuncira­ nja i ispitivanja od strane komiteta. neodređenih pojmova. Varljiva je vaša tolerancija.a štiti jezik) i tad će se pokazati da moji simboli. nisu simboli. .. razotkriti vaše trikove. Kad mi namjenjujete specijalni > kutak značenja i značaja. morate nam prenijeti svoje misli — na našem jeziku ili na vašem. Pjesnik bi mogao odgovoriti da on odista želi da njego­ va poezija bude razumljiva i shvaćena (ta radi toga je i piše). •>. po mom shvaćanju. Društvo je odista cjelina koja provodi svoju neovisnu moć nad jedinkama. ispitivanjima i kalkulacija­ ma. pojmove i raspoloženja.

kolege i suparnike — i mi se savršeno ra­ zumijemo. ona ne može postići empirijsku egzaktnost drugačiju od one na kojoj se insistira u postojećem. organizacije i manipulacije kojima su podvrgnuti članovi društva. one mogu postati vitalno relevantne kad ljudi stvarno nešto kažu (»ona ga je naprosto voljela«. hranu i pokućstvo. kao u logičkom čistu­ nstvu. Zadaća se ne može odstraniti umjerenim insistiranjem na tome da je skromni cilj lingvističke analize da samo razjasni »konfuzno« mišljenje i govor. Kako to znamo? Gledamo televiziju. dobročinitelja. Pod ovim okolnostima je govorna fraza izraz individu­ uma koji je govori i onih koji ga prisiljavaju da govori tako kako govori. naše sentimente i resentimane. može se uzeti po nominalnoj vrijednosti — ne zato što ljudi lažu. »on nema srca«.182 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO J83 jeci svijet rasuđivanja je potpuno označen specifičnim modima dominacije. Kad opisujemo jedan drugom ono što volimo i ono što mrzimo. tad je ono sve drugo sa­ mo ne skroman zadatak. lingvistička analiza ostaje unutar granica misti­ ficiranog i varljivog rasuđivanja. i vide i osje­ ćaju. Mo­ ramo upotrijebiti iste izraze kad opisujemo naše automobile. U svom životu ljudi ovise ο šefo­ vima i političarima. niti drugačiju jasnoću od one koja je dopušte­ na — to jest. oni (ovo »oni« uključuje nas. čitamo novine i ilustrirane listove. Tu nastaje problem »metajezika«. 184. Kad ih lingvistička analiza ne uzima u obzir. To nužno mora biti tako jer jezik nije nešto pri­ vatno i vlastito. pogledaj str. termini kojima se analizira smisao određenih termina moraju biti drugačiji. « jest u relaciji s onim što ne kažu. pokazuje ona temelje iz kojih proizlazi da je dano rasuđivanje osakaćen i varljiv univerzum. »Ono što ljudi misle kad kažu . »što mogu učiniti s tim u vezi«?). ostaje samo skelet istog svijeta — sablast daleko sa­ blasnija od one na koju se analiza obara. Tako oni ne izražavaju samo sami sebe. i naprijed. filmova. ljudi go­ vore. već je privatno i vlastito posredovano raspo­ loživim lingvističkim materijalom koji je društveni materijal. već također nešto drugo nego što su sami. ili »on jede mak«. ili »to mi sada iz­ gleda crveno«. One su vitalne i za lingvističku analizu etike. već zato što je totalitet misli i prakse u kome oni žive totalitet manipuliranih kontradikcija. razotkrivajući iskrivljenost u tako mnogo normalne i jasne upotrebe. moramo upotrijebi­ ti izraze naših oglasa. Ostaviti taj zadatak kolegama u odsjeku za sociologiju ili psi­ hologiju znači učiniti metodološki princip iz postojeće podjele akademskog rada. jezikom svojih gospodara. no. str. slušamo radio. . Tad bi lingvistička analiza zado­ bila razinu s koje postaju vidljivi i shvatljivi određeni dru­ štveni procesi koji oblikuju i ograničavaju postojeće rasuđi­ vanje. ostavljajući svakome širo­ ko otvoren izbor prema okolnostima. »to nije fer«. ono što ljudi misle ne 19 ) Suvremena analitička filozofija je na svoj način sagledala ovu nužnost k a o problem m e t a j e z i k a . političara i bestselera. politike itd. Kad »samostalno« opisuju političku situaciju. osjećanja i aspiracije. Ako takvo razjašnjenje prelazi puko nabrajanje i klasifikaciju mogućih značenja u mogućim kontekstima. Govoreći svojim vlastitim jezikom. Ovakva situacija diskvalificira jezik svakodnevne upotrebe da bude kriterij vrednovanja. društvenom nužnošću su ljudi prisiljeni da identificiraju »stvar« (uključujući svoju vlasti­ tu ličnost. Oni moraju biti nešto više i drugo od pukih sinonima koji još uvijek pripadaju istom (neposred- . bilo na internacionalnoj sceni. svijest. 170. osjećanje) sa njezinim funkcijama. te svih onih napetosti i kontradikcije njihova me­ đusobna odnosa. Tamo gdje se čini da ga nadilazi. Ili. oglaši­ vača. razlučivi od analiziranih. a upravo ta uloga mu je data u analitičkoj filozofiji. službama i susjedima koji ih navode da govore i misle isto što i oni. Razjašnjenje bi uključivalo analizi­ ranje svakodnevnog govora u stvarno kontroverznim područ­ jima prepoznajući konfuzno mišljenje ondje gdje se ono to najmanje pričinja. razgovaramo s ljudima. Kad je filozofija više negoli jedno od zanimanja. . također. Ovakve okolnosti mogu biti irelevantne za analizu iz­ java poput »svrbi me«. intelektualce koji to znamo i kritiziramo) opisuju ono što im kažu sredstva masovne komunikacije — a to je stopljeno s onim što oni stvarno misle. bi­ lo u svojim gradovima. svoje vlastito znanje.

Kontekst može biti i estetski ili filozof­ ski: književna kritika. po mjestu stanovanja) u odre­ đenom društvu. Ta grupa ima svoje vlastite vrijednosti. Tako in­ dividualno saopćavanje »individualizira« supraindividualni sistem značenja koji konstituira dimenziju rasuđivanja razli­ čitu od individualnog saopćavan ja. a predominantan jezik apsorbira me­ tajezik. djelomično ukrštenih i suprotnih »sistema«. Ovi obimni sistemi značenja koincidiraju. no njegove su granice dovoljno jasno određe­ ne. b) postojećem supraindividualnom sistemu ideja. pri čemu svako izraženo značenje spada u nekoliko međusobno poveza­ nih. određenoj komunikaciji (novinski članak. sačinjenoj u određenom slučaju za određenu svrhu. i čak su­ protne individualne i supraindividualne projekte. c) određenom društvu koje integrira različite. Danas društveni si­ stem značenja objedinjuje razne nacionalne države i jezična područja. vri­ jednosti i objektivnih okolnosti na kojima partici­ pira individualni projekt. intelektualne. norme mišljenja i ponašanaja koje ulaze — afirmirane ili suprotstavljene — u individualnu komunikaciju uz različite stupnjeve osviještenosti i eksplicitnosti. u svakodnevnom rasuđivanju. dio opsežne. Riječ. Prema tome. Sintaksa. a ipak isprepletenu s njim. objek­ tivne okolnosti. emocionalan način. republici itd. ono pripada: a) individualnom projektu. govor). pak. U svjetlosti ove dimenzije upotreba riječi i struktura rečenice poprimaju značenje i funkciju koja se ne očituje u »neposredovanom« čitanju. stava njegovih izdavača u odnosu prema masakrima. Leksički i sintaktički kontekst se tako otvara u jednu drugu dimenziju — koja nije izvanj­ ska. To je postignuto u djelu Karla Krausa. On je pokazao kako »unutarnje« preispitivanje govora i pisanja. obraćanje učenom skupu ili slično. mora on biti kadar da ukaže na društvene procese koji su determinirali i »zatvorili« postojeći svijet. čak tipografskih pogrešaka može razotkriti čitav moralni. odnosno politički sistem. novinski članak. s komunističkim društvima u razvoju. Da ilustriramo: neki govor. monar­ hiji. tj. u kome su integrirane i asimilirane različite dimenzije jezika. U takvoj analizi je potrebno da termini ili forme bu­ du razvijeni u multidimenzionalan univerzum. po zanimanju. Supraindividualni sistem je. njemu ne treba artificijelna »viša razina« jezika da bi extrapoliralo i objasnilo preispitivani jezik. interpunk­ cije. već konstitutivna za značenje i funkciju riječi — dimen­ ziju bečke štampe u toku prvog svjetskog rata i poslije njega. ili čak privatno saopćenje sročio je neki pojedinac koji je (auto­ riziran ili neutraliziran) govornik određene grupe (političke. Istinski filozofska analiza značenja mora uzeti u obzir sve te . Ogresenja ο jezik koja se javljaju u novinarskom stilu svojstvena su pripadnom po­ litičkom stilu. to ne može biti tehnički metajezik konstruiran poglavito s obzirom na semantičku ili logičku jasnost. ako se komunikacija ne odnosi samo na nekontroverzne od­ nose i instrumente svakodnevnog života. Ovo preispitivanje se još uvijek kre­ će unutar svakodnevnog svijeta iskustva. nesvjestan. Dok se društveni sistem značenja u funkciji determiniranja nepopustljivo potvrđuje u kontroverznom političkom univer­ zumu rasuđivanja. Želi se postići to da iz po­ stojećeg jezika progovori skriveno ili isključeno. svepri­ sutne sfere značenja koju razvija i obično »zatvara« društve­ ni sistem unutar koga. Na primjer. s područjem više ili manje razvijenih kapitalističkih društava. na mnogo prikriveniji. djeluje on također. ono što tre­ ba razotkriti i osuditi operativno je unutar danog svijeta ra­ suđivanje i djelovanje. te sintaktička forma čitane su u kon­ tekstu u kome se pojavljuju — na primjer u novinama koje u nekom gradu ili kraju podržavaju određena shvaćanja po­ sredstvom pera određenih lica. i od strane koga. teče komunikacija^ Doseg i ospeg društvenog sistema značenja znatno vari­ ra u različitim povijesnim periodima i prema postignutom stupnju kulture. s jedne strane. gramatika i Vokabular postaju mo­ ralni i politički čini. Ako ovaj metajezik treba da stvarno probije totalitarna smjeranja postojećeg svijeta rasuđivanja. Ovdje lingvistička analiza poeme ili eseja konfrontira dati (neposredni) materijal (jezik analizirane poeme ili eseja) s onim koji je pisac našao u literaturnoj tradiciji i koji je trans­ formirao. a s druge.184 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 185 nom) svijetu iskustva.

ukoliko pokazuje negativnost postojećeg (njegovim pozitivnim aspektima je. Realni svijet svakodnevnog je­ zika je svijet borbe za opstanak. doprinosi zatvaranju misli u krug osakaćenog svijeta svakodnevnog rasuđivanja. Prema tome. u stvarnosti se međusobno razumijevamo samo u cijelim područjima ne­ sporazuma i kontradikcija. To je zaista dvosmislen. Doduše. U tom analitičkom tretiranju svakodnevnog jezika on je steriliziran i anesteziran. Uprkos jednostavnoj jasnoći primjera. u stvarnom rasu­ đivanju su χ i y »priviđenja«. nezbiljsko. . Filozofija pristupa tom cilju ukoliko oslobađa misao od njena porobljivanja od strane postojećeg svijeta rasuđiva- nja i ponašanja. Kad odlučuje ο dinstinkciji legitimne i nelegitimne upotrebe. već je unu­ tarnji razvoj značenja) neumjesna kad je intencija da znače­ nje termina bude zadobijeno analizom njihove funkcije i upo­ trebe u svakodnevnom rasuđivanju. Oni su χ i y ma kako familijarno da govore. već su držana od­ vojeno jedno od drugog. smisla i besmisla. njezin ideologijski napor može biti istinski terapeutički — da poka­ že stvarnost kao ono što ona zbiljski jest i da pokaže ono što ta stvarnost priječi da bude. Kad lingvistička analiza ne pridonosi takvom razumijevanju i kad. Od multidimenzionalnog jezika je učinjen jednodimenzionalan. I. u najbolju ruku. ne kao specijalna filozofija politike. autentičkog i varljivog zna­ čenja. u ono što je samo akademski kontroverzno. Kako postojeći svijet svakodnevnog jezika tendira skrućivanju u totalno manipuliran i indoktriniran svijet. terapeuticka zadaća filozofije u totalitarnoj eri mora biti politička zadaća. zapravo. Tad bi se politika javila u filozofiji kao smjeranje njenih pojmova da razumiju neiskrivljenu zbi­ lju. No. fi­ lozofija se suprotstavlja i projektira samo u misli. Ističem da je upravo to ono što ne čini lingvistička analiza u suvremenoj filozofiji. Može se prigovoriti da je takva »izvanjska« analiza (pod znakovima navoda jer. takvo objašnjenje treba da ispuni terapeutičku funkciju. Ne čini to utoliko što transferira svakodnevno rezoniranje u specijalan akademski univerzum koji je pročišćen i sinteti­ čan čak kad je (i upravo kad je) ispunjen svakodnevnim je­ zikom. No. ili konverza­ cije Joea Doea i Dicka Roea. a ne kao specijalna disciplina ili predmet analize. ostaju neodređeni govornici i njihova situacija. mutan i opskuran svijet i zacijelo mu je potrebno objašnje­ nje. Oni ne egzistiraju. lingvistička analiza u filozofiji upu­ ćuje na nešto vanlingvističko. Ona je ide­ ologija i upravo taj ideološki karakter je sudbina filozofije koju ne može prevladati scijentizam i pozitivizam. tad je ona. Zapravo je gore od toga — bijeg u nekontroverzno. Ponovo može poslužiti kao primjer Wittgensteinova bes­ konačna jezična igra elementima kompozicije. obraća se ona političkom. No. Doduše. došla bi odista na svoje. umjesto toga. u svakom slučaju. proizvod su analitičara filozofa. estetskom i moralnom suđenju. više. nije izvanjska. a u ovome se različita i suprot­ na značenja više međusobno ne prožimaju. utišana je eksplozivna povijesna di­ menzija značenja. dat obilan publicitet) i projektira njegove alternative. razgovor x-a i y-a je savrše­ no razumljiv i lingvistički analitičar se s pravom obraća stan­ dardnom razumijevanju prosječnih ljudi. a ako bi filozofija postala terapeuticka.186 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEErNODIMENZIONALNA MISAO 187 dimenzije značenja jer lingvistička očitavanja sudjeluju u svi­ ma njima. nekonsekventna.

ŠANSE ALTERNATIVA .

Suvremena analitička filozofija želi odagnati takve »mi­ tove« ili metafizička »priviđenja« kao što su Duh. općeg karaktera filozofskih pojmova. može adekvatno opisati pojedinačan mentalni proces. Volja. rastvarajući intenciju tih pojmova u izjave ο pojedinačnim odredljivim operacijama. čini se da ni jedna od tih reformulacija. Takvi opći pojmovi ne mogu. odnosno prevođenje. Na čudan na­ čin rezultat pokazuje nemoć destrukcije — priviđenja i dalje proganjaju. biti vrednovani tvrdnjom da oni označavaju cjelinu koja je više i drugo nego njezini dijelovi. Pitanje ο statusu općih pojmova nikako nije samo jedno apstraktno pitanje epistemologije ili pseudokonkretno pitanje jezika i njegove upotrebe — ono je u samom centru filozofske misli. zapravo. Ο tome je sad potrebno opširnije raspraviti. Vo­ lja. POVIJESNA SVEZA FILOZOFIJE Pripadnost analitičke filozofize osakaćenoj zbilji mišlje­ nja i govora očituje se u njezinu tretiranju univerzalnih poj­ mova. tendencijama. vještinama itd. Svijest. no ona za­ htijeva analizu neosakaćenog iskustvenog konteksta. nikako. označavaju cjelinu. po analitičkim filozo­ fima. Problem je već prethodno pomenut iz aspekta inhe­ rentno povijesnog i u isto vrijeme transcendentnog. što za­ mišljam kad kažem »ja« ili što misli svećenik kad kaže da je Mary »dobra djevojka«. sklonostima. Oni. Sopstvo. ispunjavaju njihovo značenje. a čak i ne opisuje puno značenje takvih termina kao što su Svijet. Ovi opći pojmovi se održavaju kako u općoj tako i u »poetskoj« upotrebi. Kad se . Dok svaka interpretacija. izvedbama. Tretiranje općih pojmova razotkriva položaj filozofije u sklopu kulture — njezinu povijesnu funkciju. Sop­ stvo. a ni njihov ukupan zbir ne zahvaća. Duša. Dobro.8. snaga­ ma. a obje upotrebe ih razlučuju od raz­ nih moda ponašanja i dispozicije koji.

protest protiv njegove nemoguć­ nosti indicira da nešto nije u redu. Oxford. loc. Da bi bile potpuno smis­ lene. g. Peter Laslett (ed. interesa inkorporiranih u organizacicijama.. Kongres Sjedinjenih Država. Second Series. Ako filozofija ne shvati ove procese prevođenja i identificiranja kao društvene procese — tj. B . kao u slučaju naci­ je. »Metaphysics and Verification«.. 1953. G . u : P h i l o s h o p h y a n d P h y c h o . 0 . T h e C o n c e p t o f M i n d . centralni komitet. Urmson. Oxford. partija. Pears. univerziteta. Prevođenje je lažno upravo zato što pojmove dosljedno prevodi u mode stvarnog ponašanja. univerzitet je stavljena u gibnje. str. S druge strane. biblioteka itd. Introduction t o L o g i c a n d L a n g u a g e (First Se­ ries). okupljen na zasjedanjima. i dalje. N . tendencija i dispozicija pa tako uzima osakaćene i organizi­ rane pojave (same po sebi dovoljno realne!) za realitet. već je upravo način na koji su ovi organizirani. integrirani i upravljani djeluje kao entitet različit od njegovih sastavnih dijelova — i to do te mjere da raspolaže životom i smrću. »Universals«. plaćama i zahtjevima koje ustanovljuju. u ibid. Jedan od uzne­ mirujućih problema u analitičkoj filozofiji jesu izjave ο op­ ćim pojmovima kao što su »nacija«. uprava direktora i organizatora. univerzalna stvarnost što nadilazi podređene joj institucije ili ljude. 1959.. Mistifikatorski karakter ne proizlazi iz pojmova »duh«. način na koji su takve tvorbe i ljudi organizirani. nadređenu egzi­ stenciju. predsjednik. »nacija« ili »partija« treba da budu prevodljive u svoje komponente i elemente koji ih sačinjavaju. »Engleska« 1 )· Nikakav poje­ dinačan entitet ne odgovara tim općim pojmovima. potreba da se pokuša takvo prevođenje. Isto modificirano objašnjenje može­ mo primijeniti na druge izjave.) P h i l o s o p h y . pritisak. utjecaja. članovi vijeća i fakul­ tet jesu. već od njihova bihevioralnog prevođenja. g. Činjenica da to nisu jest povijesna pa se isprečuje lingvističkoj i logičkoj analizi. Russell. itd. ako se uopće daju identificirati. pored i iznad pojedinaca koji ih sači­ njavaju. Sa stajući se na skupovima. J. korporacije. čak i u tom ratu priviđenja su naznačene snage koje bi mogle dokrajčiti taj fiktivni rat. smatram. No. cit. sasvim smisleno. Oni su opipljivi u dokumentima. pojedinci su govornici (često nesvejsni) institucija. 17. kad je svakodnevan jezik uzet po svojoj neposrednoj vrijednosti — tj. 1956. 1959. r u i i t i c s a n ü S o c i e t y . propaganda) — •nroizašloj iz konkurencije mstitucija i interesa — nacija. Oxford. par­ tija. Ova stvarnost je poprimila neovisnu. 1955. mijenja njihovo značenje. u nuklearnom oružju koje naručuju i proizvode. 1956. sebe s ulogama i funkcijama koje moraju odigrati u društvu. korporacija. No. g. g. »država«. »svijest«. a njihova »mitološka« supstancija može biti rastvo­ rena u mode ponašanja i dispozicija. da je »Engleska« objavila rat. da sam studirao na »Oxfordskom univerzitetu«. kad je predominantan univerzum nesporazuma i upravljane komunikacije supstituiran varljivim univerzumom općeg razumijevanja me­ đu ljudima — tad su inkriminirani opći pojmovi odista prevodljivi. Svako reduktivno prevođenje takvih izjava. g. U svojoj odluci (glasanje. ono se ljudima događa i oskvrnjuje ih tako što su »okolnostima« prisiljeni da identificiraju svoj duh s mentalnim proce­ sima. M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . 223. 22. očuvana i reproducirana — kao (relativno) posljednja. Možemo reći da univerzitet nije poseban entitet pored i iznad njego­ vih raznih koledža.. P h i l o s o p h i c a l A n a l y s i s . zato izjave koje se odnose na nju sadrže zbiljski op­ će i ne mogu biti adekvatno prevedene u izjave kojima su predmet pojedinačni entiteti... u rezultatima nji­ hovih zakona. a ipak je 1 ) Pogledaj Gilbert Ryle. u imenovanjima.. Wisdom. str. No. Flew. čak nezaobilazno reći da je »nacija« mobili­ zirana. već kao predstavnici nacije. »Oxfordski univerzitet«. ustava. kao osakaćenje duha (i tijela) nametnuto čovjeku od strane njegova dru­ štva — filozofija se bori samo s priviđenjem supstancije koju želi demistificirati. upravo to rastvaranje mora biti podvrgnuto pita­ nju — ne samo u ime filozofa već i u ime običnih ljudi u či­ jem se životu i rasuđivanju događa rastakanje ο kome je riječ. »Britanski ustav«. str. opipljivi i djelotvorni entiteti. sastajući se i odlučujući ο svojoj politici. . Oxford. »sopstvo«. Oxford. Lica koja izvršavaju odluku. F.192 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 193 odbija ta supralingvistička analiza.A n a l y s i s . passim. Nije ono njihovo vlastito djelo i njihova vlastita riječ. New York.. J . i dalje. A . D. ne djeluju kao individuum.. i dalje.

Vjeruju da umiru po zapovijedi Države. u striktnom smislu. ali je njihova analiza olako držana u granicama akademske filozofje. Kao takva. No. vol. korporacija. a uključuje nadindividualno iskustvo. takvo prevođenje koje bi raščinilo krivu op­ ćenitost u njezinoj supstanciji. broj. Hipostazirana cjelina se opire analitičkom rastvaranju. odnosno jedna od sposobnosti. integriranja pojedinačnih akata. a ono ipak uvažava stvarnost općenitosti nazi­ vajući je njezinim pravim imenom. ono pokušava da samo osvijetli ograničeni (umjetno) obzor filozofske analize i da indicira potrebu nadilaženja ovih granica. generalna dispozicija. Vjeruju da umiru za Domovinu. a umiru za Slo­ bodu dividenda. Vjeruju da umiru za naciju. Iz toga slijedi da je zapostavljanje društva u vezi s formiranjem pojmova izraženo u akademskom ogra­ ničavanju iskustva. no poli­ tički diseratum. Oni vjeruju — ali zašto bi čovjek vjerovao u takvu opskurnost? Vjerovati — umrijeti? — kad je stvar u tome da se nauči živjeti?« 2 ).. Vjeruju da umiru za Proletarijat. Ovo je genuino »prevođenje« hipostaziranih općenitosti u konkretnosti. ili insti­ tucija). ona odlučuje ο njihovoj egzistenciji i njihovim mogućnostima. razred itd. rezultira stvarnošću takvih općenitosti kao što su nacija. klase. loc. grupa. njihova neovisnost je patvorena utoliko što je pripadna određenim moćima koje su organizi­ rale dano društvo u cjelini. i to na one apstraktnije i kontroverznije pojmo­ ve koji predstavljaju stvaran izazov za filozofsku misao. objektivna osnova njihova funkcioniranja u danom društvenom i povijesnom kontekstu. niti totalitarna država (kao u lošoj po'itičkoj znanosti) — to je postojeće stanje stvari koje deteriminira život ljudi. ide­ je. ne zato što je neki mitski en­ titet s onu stranu pojedinačnih entiteta i izvedbi. III. omogućuje ih. a umiru za partijske ljude. Moglo bi se reći da su pojedinačni akti a priori sintetizirani »transcenden­ talnom apercepcijom« u tom smislu što integriranje sinteze prethodi pojedinačnim procesima i aktima. oblikuje i distingvira od »drugih svijesti«. nemaju li druge općenitosti sasvim drugačiji sta­ tus? Imaju. već zato što je konkretna. Supstancijalan opći pojam ne samo da apstrahira od konkretnog entiteta već i označava drugačiji entitet. Vjeruju da umiru za slobodu Ličnosti. a umiru za novac koji država drži. Ova formulacija bi povrijedila Kantov pojam jer je prioritet svijesti ο kome go­ vorimo empirijski. a umiru za bandite koji joj začepljaju usta. čak ako i dopuštamo stvarnost takvih političkih općenitosti. Na osnovu ovoga je smislena razlika istinite i krive svijesti. ustav. Svijest je drugo i više nego svijesni akti i ponašanje. Još je uvijek diseratum. Nije to jedna od dispozicija. već radi stvarnog ulaženja društva u iskustvena data. a umiru za Birokraciju. Realna utvara je stvarnost veoma prinuđavajućeg karaktera — odvojena i neovisna sila cjeline nad pojedincem. Naše raspravljanje ne pretendira da uđe u »problem uni verzali ja«. aspiracije pojedinih društvenih grupa. restrikciji značenja. Oni sudjeluju u njoj (na vrlo nejednak način). Raspravljanje će i ovog puta biti koncentrirano na supstancijalne opće pojmove za razliku od logičko-matematskih općih pojmova (skup. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e . Cjelina ο kojoj je riječ nije puki zamijećen Gestalt (kao u psihologiji). str. partija. .194 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E 3 Š A N S E ALTERNATIVA Ο 195 Disharmonija između individualnih i društvenih potre­ ba. gela). Istinita svi­ jest će sintetizirati iskustvena data pojmovima koji u danim činjenicama što potpunije i što adekvatni je odražavaju dano društvo. »Sociološku« definiciju ne sugeriramo zbog predra­ suda u korist sociologije. nepostojanje takvih predstavničkih ustanova u kojima individuum radi i govori za sebe. Njezin realitet bi mogao uslovno biti opisan kao način ili mod individuumova sintetiziranja. u raznim stupnjevima zajednič­ ka članovima neke grupe. Takve općtenitosti izražavaju razne mode i stupnjeve reifikacije. okolnostima i odnosima. »Oni vjeruju da umiru za Klasu. cit. 631. tendencija ili sposobnost. ona je stvarna snaga koju ljudi osjećaju i provode u svojim dje­ lovanjima. već. Iako stavrna.). ni metafizički apsolut (kao u He2 ) François Perroux. U pogledu navedenih karakteristika možemo svijest na­ zvati dispozicija. crkva — stvarnošću koja nije identična ni sa jednim od po­ jedinačnih odredljivih entiteta (individuum. a umiru za Industri­ jalce. društva.

odražava nesretnu svijest podijeljenog svijeta u kome je to što jest insuficijentno spram onog »što može biti«. iščezavaju i javljaju se u toliko različitih formi koliko ima ljudi. čiji je zadatak da odstrani iskrivljenost koje je puno svakodnevno rasuđivanje. naime. a iščezavajući manifestiraju ono što može biti. koji se zbivaju trenutno. Protest protiv nejasnog. kritičkoj misli. obrana i sigurnost su još uvijek značajne stavke kako u intelektual3 4 ) Rikle. uslova. svjesne akte. Smisao za koga? Ne samo za pro­ fesionalnog filozofa. Ono što im je svi­ ma zajedničko — »ljepota« — nije ni misteriozan entitet ni misteriozna riječ. U toj direktnosti i neizdiferenciranosti je ljepota doživljena u lijepom — to jest. Prva Elegija. kao ključnih pojmova misli. metafizičkog ka­ raktera takvih općih pojmova. već za one koji snose tu iskrivljenost iako je možda nisu ni svjesni — za Joea Doea i Richarda Roea. Čini se da je ireducibilna razlika općih pojmova i odgovarajućih poje­ dinačnih slučajeva ukorijenjena u primarnom iskustvu neprevladljive razlike potencijalnosti i aktualnosti — dviju di­ menzija jednog svijeta. ne podrazumijevam naprosto dispozicije ili sposobnosti tako kako su iskušene. umjetnik i američki vlasnik pogrebnog poduzeća mogu je »definirati« na razne načine. možda nema ništa direktnije i jasnije u iskustvu od pojave ljepote u raznim lijepim objek­ tima. možda. ne podrazumijevam time naprosto mentalne procese očitovane u njezinu izrazu. više ili manje. odnosno kvalitete. lije­ poj slici. Kad govorim ο svijesti neke osobe. D e v i n s k e ) Stendhal. a supstancijalne opće pojmove — ljepota. što. a što je ipak prisutno i što u znatnoj mjeri determinira nje­ govo ponašanje. no čini se da je samo jedna koja čuva iskustveni sa­ držaj ljepote i ona je zato najmanje egzaktna definicija — ljepota kao »promesse de bonheur« 4 ). Doživljena je gotovo kao šok. Naprotiv. na ono za što ne pokazuje sklonost. proizlazi iz kontrastnog karaktera ljepote. shvaćena. lijepom krajoliku. govoru. osjećana. Opći pojam obuhvaća u jednoj ideji mogućnosti koje su realizirane i istovremeno u realnosti blo­ kirane. čak rezultira njihovim konfliktima. zadovoljavajućih »tehničkih« definicija ljepote u este­ tici. pri tome na ono što čovjek ne izražava. mirisana. Odnose li se upravo iznesene primjedbe u vezi s prisu­ stvom stvarnosti u sadržaju takvih pojmova kao što su »duh« i »svijest« i na druge apstraktne. ali prevođe­ nje eliminira ono što je trebalo odrediti. insistiranje na familijarnoj konkretnosti i zaštitničkoj sigurnosti zdravog razuma i zna­ nosti još uvijek pokazuje nešto od one primarne tjeskobe koja je rukovodila registrirane izvore filozofske misli u njezi­ nu razvoju od religije preko mitologije do logike. Ovaj opis je upravo taj metafizički karakter koji po­ zitivistička analiza želi eliminirati prevođenjem. pravda.. Njihova odsutnost je stvarnost — pozitivan faktor koji objaš­ njava aktuelne mentalne procese pojedinog čovjeka. razumijevanje. ponašanju itd. i čak ga niječe. Ovo određenje ukazuje na stanje ljudi i stvari i na odnos između ljudi i stvari. dotaknuta. opskurnog. Kad govorimo ο lijepoj djevojci. sreća i njihovi kontrarni pojmovi? Izgleda da perzistencija ovih neprevodljivih općih pojmova. odnosno izvedene iz iskustva. ona je viđena. po kojima je lijepo u kontrastu s drugim objektima. odnosa. Tako su »negativno prisutne« određene snage »okoline« koje preduvjetuju svijest za spontanu repulziju izvjesnih data.196 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 197 Štaviše. slu­ šana. zacijelo mislim na različite stvari. uobičajena restrikcija iskustva prožima napetošću »svijest« i mentalne procese. koja lomi krug svakodnevnog iskustva i otvara (za trenutak) jednu drugu stvarnost (čiji integralni element mo­ že biti strah) 3 ). . no svi oni određuju isto specifično stanje ili okolnost — neki kvalitet. One su prisutne kao odbijen materijal. E l e g i j e . Ima mnogo. U pitanju je neokljaštrena i neprofiltrirana intencija izvjesnih ključnih pojmova u nerepresivnom razumijevanju stvarnosti — u nekonformističkoj. Mislim. Suvremena lingvistička analiza izmiče iz tog zadatka tako što pojmove interpretira određivanjima pripadnim osiromašenoj i determiniranoj svijesti. smisao njegovih riječi i ponašanja. Zaljubljen mladić i filozof. formiranje i doseg njegovih pojmova.

U tom smislu opće oblikuje »materijal« svijeta. upravo na osnovu odnosa riječi spram supstancijalno univerzalnog (pojma) ne možemo za izvor je­ zika prihvatiti signifikaciju objekata riječima koje bi se tek naknadno vezivale u svoj sklop (Zausammennfiigung). bliže apstraktno i univerzalno nego analitička filo­ zofija. svjetlo ili tama. Simon and Schuster. pravedan) i odgovarajućih pojmova (bje­ lina. ako gornja teorija važi. izgleda. U stvarnosti. 197. Ove formulacije ne mijenjaju odnos između apstrakt­ nog pojma i konkretnih realizacija: univerzalan pojam ozna­ čava ono što pojedinačan entitet jest i što nije. oblici. sloboda) sadr­ žano je više nego u svojstvima (»lijep«.198 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 199 nom tako u nacionalnom budžetu. »nelijepo« u »ružno«. na način kojim pojmovi potiču iz neposrednog iskustva. ra­ dije nego od objekata koji imaju svojstvo da su bijeli«. kao slučajevi i dijelovi u općoj konfiguraciji (i čak kao opća konfiguracija) od koje su neodvojivi. no. Riječ samo suge­ rira pojam. Univerzalije su primarni elementi iskustva — općenito­ sti ne kao filozofski pojmovi. snijeg.« 5 ) Supstancijalan karakter »kvaliteta« ukazuje na iskus­ tveno porijeklo supstancijalnih univerzalija. postavlja se u odnos s općim. pojmovi su smisleni samo u iskušenom kontrastu s njima suprotnim: bijelog s nebijelim. U e b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t d e s m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . govor nije sastavljen od riječi koje bi prethodile. ured ili šefa. U tom se smislu građa svijeta sastoji. od predmeta sličnih bjelini. tvrdoća ili mekost. U apstraktnoj imenici (ljepota. . 74—75. Snijeg je bijel. l o c .. ako je riječ. čini se da se ono smješta u metafizički svijet. 0 ) 5 ) Bertrand Russell. ne saopćava ona gotov pojam niti sadrži već fiksiran i »zatvoren« pojam. već upravo kao svojstva svijeta s kojim je čovjek svakodnevno konfrontiran. ljubav ili mržnju. Iskusili smo. također. cit. slobodan. »slobodan«) prida7) Ibidem. subjekti predikta ili uvjeti odnosa. neprevedena izjava sugerira stvarnu težnju. sloboda. g. Humboldtova filozo­ fija jezika naglašava iskustveni karakter pojma u odnosu pojma i riječi. manifestacije. New York. oni su sintatički srodniji supstancijama. 8) Pogledaj str. egzistira i pro­ lazi. str. štaviše. no nije »bjelina«.. Po Humboldtu. između poj­ mova i glasova (Laute). tvrdoća. tvrdo ili slatko sma­ trali su univerzalijama. kao sredstvo pojmo­ va. čak ljepotica. Pojedinačne stvari (entiteti) i događaji se pojav­ ljuju samo kao skupina i kontinuum odnosa. »Možda bismo mogli odrediti . »Tra­ dicionalno. M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . gustoća. Apstraktan ka­ rakter ovih posljednjih pokazuje. Pojedinačne stvari i događaji jesu samo na potki općeg koje je više nego potka — ono je kon­ kretna osnova na kojoj pojedinačno nastaje. čini se. kišu ili vrućinu. ljepota. no tako­ đer lijep.građu' svijeta kao ono što je modelirano riječima koje su. oni se ne mogu javiti drugačije a da ne izgube svoj identitet. ona konkretnija svojstva kao djelomične realizacije. 200. str. ali nije i samo utjelovljenje slobode. Humboldt. 6 ) Wilhelm v . 1959. . na primjer. . djevojka može biti lijepa. »Gestalt-a« i tome slično. aspekte. Prevođenje može eliminirati sakrivenu negaciju preformuliranjem znače­ nja u nekontradiktoran stav. kad su pravilno upotrijebljene. Ova se javlja u odnosu između kvaliteta (bijel. no ne ljepota. 170—171. zemlja može biti slobodna (u poređenju s dru­ gim) jer ljudi u njoj imaju izvjesne slobode. pravednost). Neprofiltriranom iskustvu je. ja bih rekao. on ga dovodi do postavke ο izvornoj srodnosti ne samo između pojmova i riječi već. realan »elemenat« jezika. univerzijalnijeg i potpunijeg kvaliteta što dolazi do iskustva u konkretnom 8 ). 7 ) »Cjelinu« o kojoj je ovdje riječ treba osigurati od kri­ vog razumijevanja u smislu neovisnog entiteta. Na osnovu tog odnosa konkretan kvalitet predstavlja kako negaciju tako i realizaciju univerzalnog. ulicu. 201. pokret ili mirovanje. No. Struktura te osnove su opći pojmovi kao što su boja. tvrd. str. već je upravo obrnuto: riječi nastaju iz cjeline govora (aus dem Ganzen der Rede). Negativne izjave mogu ponekad biti pre­ vedene u pozitivne: »nebijelo« u »crno« ili »sivo«. no. kvalitete kao što su bijelo. Taj pojam na neki način izražava razliku i ten­ ziju između potencije i aktualnog — identitet u toj razlici. lijepog s nelijepim.

str. »ljepota« ili »sloboda«. nijedna okrutna zvijer. transcendirati neki aktualan slučaj ne znači biti' van veze s njim. samosvojnoj funkcionalnosti eminentnosti kao takve koja ob j e d i η j uj e mno­ štvo u p r a v o u procesu kojim ga . no perzistiraju u svijesti — ne kao izmišljevine mašte niti kao logičnije mogućnosti. . s pojmom najopćijeg kao najvišeg. .popuf prvosti.200 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 201 nim pojedinim osobama.« (cjelina = suma njezinih dijelova). njegova esencija je shvatljiva bez pozivanja na neko pojedinačno iskustvo. i dalje. filozofski pojam »čovjek« smjera na potpuno razvijene ljudske sposobnosti koje su nje­ gove distinktivne sposobnosti. već kao n o r m a koja uspijeva da objedini mnoštvo dijelova u jednu cjelinu jer univerzalno povezuje. po svojoj prirodi apstraktni. one sabiru svojstva pripadna svima ljudima za razliku od drugih živih bića. »pri­ roda«. to će reći opće upravo zbog toga. da uzmemo drugi primjer. prevladavati. »Tako je metafizički status vječnog objekta status mogućnosti neke aktualnosti. Massachusetts Institute of Technology.aristokratizira' jer su eminentnost i jedinstvo bitni uslovi pune stvarnosti mnoštva baš kao mnoštva«. Supstancijalan opći pojam smjera na kvalitete koji nadmašuju sve pojedi­ načno iskustvo. ukorijenjena u imanentnoj. i samo utoliko. već imanentno teleološki (cjelina = različito od sume njezinih dijelova). što je . i javljaju se kao mogućnosti uslova u kojima čovjek stvarno živi. gdje apstraktno opće. nije primarno »organizmička« kategorija. One su povijesne i nadpovijesne. No. već kao »građa« iz koje je sačinjen naš svijet. Naprotiv. zapravo predikat prvosti implicitne u superlativnoj eminentnosti ostvarenja. smatram da svaki vječni objekt ima svoju vlastitu specifičnu povezanost sa svakim takvim slučajem što označujem njegovim modom ulaženja u taj slučaj«. Biti apstraktan znači transcendirati pojedinačne slučajeve stvarnog zbivanja. Filozofski pojmovi se formiraju i razvijaju u svijesti ο općem stanju u povijesnom kontinuumu. . pri svoj svojoj relevatnosti za fenomen života. 10) New York. općost nije subjekt već predikat. . Macmillan. Harold A . Ona.apstraktnim' podrazumijevam ono što je vječni objekt po samom sebi — to će reći.. . Publikacije u Humanities no. g„ str. 105. u svjetlosti nje­ gove stvarne ograničenosti. Tako je materijal misli povijesni materi­ jal — ma kako apstraktan. Reiche. pojam slobode svu još ne postignutu slobodu. Tad ono nije opće na način logički univerzalnog ili pojma vrste. »pravednost«. stvarima ili stanjima. T . prigušenosti i prikraćenosti. taj i m a n e n t n o tele­ ološki aspekat cjelovitosti kao funkcionalne. ili čovjek. oni sintetiziraju sadržaje iskustva u ideje koje transcendiraju svoje pojedi­ načne realizacije kao nešto što treba nadići. Nijedan snijeg nije čisto bijel. općenit i čist može postati u filo­ zofskoj ili znanstvenoj teoriji. Tako pojam ljepote obuhvata svu ljepotu još ne realiziranu. 9 ) Ovu interpretaciju. 1961. Vrlo je važno da se shvati da odnos te cjeline spram svojih dijelova nije mehanički Takve univerzalije se na taj način javljaju kao pojmov­ ni instrumenti za razumijevanje pojedinačnih stanja stvari u svjetlosti njihovih mogućnosti. prvog po »eminentnosti« i zato zbiljskom realnošću: » . »Vječni predmeti su . Pod . 228. 1962. i dalje. Ma kako da su definirani »čovjek«. čini se. Općost. U pogledu svog karaktera je svaki stvarni slučaj određen time kako su te mogućnosti realizirane za taj slučaj. Ova maglovita fra­ za može poslužiti da osvijetli ambiguitet u takvim filozofskim definicijama — naime. a istovremeno su zahtijevana kao naj adekvatni ja ili najviša realizacija čov­ 9 jeka ). možemo dovesti u vezu sa shvaćanjem univer­ zalnog u grčkoj filozofiji — naime. Osim toga. nije sva okrutnost koju čovjek poznaje — poznaje kao gotovo neumornu silu u po­ vijesti i imaginaciji. označava mogućnosti u konkretnom povijesnom smislu. Ili. 52. Cambridge. a ne namjerne. Apstraktno-univerzalni i istov­ remeno povijesni karakter ovih »vječnih predmeta« misli uviđa i jasno izražava Whitehead u Science and the Modem Worlds). Postoji široka skupina pojmova — usuđujemo se reći filozofski relevantnih pojmova — u kojoj kvantitativan od­ nos općeg i pojedinačnog poprima kvalitativan aspekat. oni su izrađeni s individualne pozicije unutar određenog društva. g. konceptualiziraju materijal od koga se sastoji svijet isku­ stva. » G e n e r a l B e c a u s e F i r s t « : A P r e s o c r a t i e M o t i v e i n A r i s t o t l e ' s T h e o l o g y .· Ni iskustvo ni prosuđivanje nije privatno. koja naglašava n o r m a t i v n i k a r a k t e r univerzalnih pojmova. je zapravo. Pojam artikulira svoj­ stva koja su smatrana »tipično ljudskim«. i to u svjetlosti njegovih mogućnosti.

»smisao za estetsko« i »osamljen krajolik« evocira slobodarski duh Nietzscheove mi­ sli presijecajući zakon i poredak. Suvremena filozofija je rijetko kad postigla autentičniju formulaciju ο konfliktu svojih intencija i svoje funkci­ je. Na taj način on govori i misli u zajedničkom univerzumu činjenica i mogućnosti. (Takva) bijeda mogućeg je plodno tlo za elemente koji unose nered« 1 2 ). loc. U onoj mjeri u kojoj je filozofski projekt ideologičan on je dio povijesnog projekta — to jest svojstven je određenom stupnju i razini društvenog razvoja. 12) Ibidem. Oni su takođe odvojeni od društvene osnove. ' Kad govori i misli za sebe. Tako nastaje čudovište »historicizma«. Kritizirajući uvođenje mogućih entiteta. u interesu tačnosti i egzaktnosti čak mogu biti i nepoželjne. . str. Ni najrafiniraniji smisao za estetsko. pitanju ο kriteriju za prosuđivanje raz­ ličitih povijesnih projekata i alternativa. u filozof­ skoj analizi — »malo stvarnog napretka . 16. 1 1 ) — ali. se može očekivati od pro­ širenja našeg univerzuma uključivanjem takozvanih mogućih entiteta«. Formiranje pojmova ostaje determinirano strukturom materije koja se ne da rastvoriti u subjektivitet (čak ako je struktura posve matematsko-logičk a ) . dok »plodno tlo za elemen­ te koji unose nered« pripada jeziku koji govore autoriteti za istraživanje i informacije.. pa ispušteni sadržaji vode apstrakciji. Quine piše da je takav — — »prenapučeni univerzum mnogostrano nezgodan. Mogućnosti variraju samo u stupnju nerealističnosti. . postoji li objektivna baza za distnkciju između raznih mogućnosti projektiranih mišlju — za distinkciju između različitih i sup­ rotnih načina pojmovne transcendencije? štaviše. perzistira interakcije između kolektivnog subjekta i zajedničkog svijeta i konstituira objektivno važenje univerzalija. Elementi koji unose ne­ sklad ulaze u najčistije objekte misli. ο tom pita­ nju se ne može raspravljati samo s obzirom na različite filo­ zofske projekte 1 3 ). . str. i to s materijalom koji to dru­ štvo posreduje i kojim se ono koristi. O . Mogućnost posve različite društvene organizacije života nema ništa zaje­ dničko s »mogućnošću« da se sutra pojavi na vratima čovjek sa zelenim šeširom. to još nije najgore. Zacijelo. tako. . Ako misao polazi od povijesnih uslova. kao ni najegzaktniji filozofski pojam nije imun spram povijesti. kritički fi­ lozofski pojmovi se odnose (ma kako indirektno!) na alterna­ tivne mogućnosti tog razvoja. putem različitih »projekata« koji rukovode način mišljenja od biz­ nisa svakodnevnog života do znanosti i filozofije. a sve su nerealistič­ ne zato jer prelaze okvire postojećeg. koji su prisutni i u apstrakciji. filozof govori i misli s odre­ đene pozicije u svom društvu. Quine. a to da ih se tretira istom logikom služi diskreditiranju neželjenih mogućnosti. to će reći koje mogućnosti treba odrezati. cit. sve ovisi ο tome kako se primijeni Ockhamova britva. Ono što se s logičkog stanovišta javlja kao nezgodno i kao unošenje nereda može se skladno uklopiti u drugačiji poredak i može tako biti bitan elemenat materijala od koga su sazdani filozofski pojmovi. Lingvistički sindrom »zgodnost«. a u nerespektabilnoj kao »metarizika«. Ne može biti valjan onaj pojam koji određuje pripadni mu objekt svojstvima i funkcijama koje ne pripadaju tom objektu (na primjer. projekcije i anti­ cipacije realnih mogućnosti — u respektabilnoj formi kao hi­ poteze. V . individuum ne može biti određen kao 13 ) Za upotrebu izraza »projekt« pogledaj Uvod. Izložit ću samo nekoliko propozicija koje sugeriraju da imanentno povijesni karakter filozofskih pojmova ne samo da ne dovodi u pitanje njihovu objektivnu vrijednost već i odre­ đuje osnovu za njihovo objektivno važenje. 4. Ono je objek­ tivno: 1) Na osnovu materije (materijala) suprotstavljene su­ bjektu koji zamjećuje i shvaća. no. različitih aktualnih i mogućih puteva razumijevanja i mijenjanja čovjeka i priro­ de. On vrijeđa estetski smisao nas koji imamo ukusa za osamljen krajolik. Pu­ tem različitih individualnih agensa i slojeva iskustva. Pitanje ο kriteriju za prosuđivanje različitih filozofskih projekata vodi. 1 1 ) W .202 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE S ANSE ALTERNATIVA 203 U pojmovne sinteze ulaze elementi iskustva. F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w .

istom skalom mogućnosti. Predložit ću sad neke vrijednosne kriterije za istinitost kad se radi ο različitim povijesnim projektima. povijesni aspekt nikad ne može biti tako radikalno eliminiran da bi preostao »apsolutni« fizički sloj. 2) Na osnovu strukture određenog društva u kome se odvija razvoj pojmova. ostvaruje u svakoj povijesnoj situaciji. organiziranja i transformiranja realiteta. Ono je uspjelo u orga­ niziranju čovjekove borbe s čovjekom i prirodom. on je promjenljiv. Ti kriteriji moraju imati u vidu puteve kojima povijesni projekat reali­ zira dane mogućnosti — ne formalne mogućnosti. teži da ih drži unutar svog okvira. S obzirom na takav transcendentni projekt najbolje se mogu formulirati kriteriji objektivne povijesne istine kao racionalni kriteriji: 1) Transcendentni projekt mora biti u skladu s real­ nim mogućnostima koje se otvaraju na postignutom stupnju materijalne i intelektualne kulture. transcen­ dentni projekt mora pokazati superiornost svog vlastitog racionaliteta u trostrukom smislu. Postojeće društvo je već demonstriralo vrijed­ nost svoje istine kao povijesni projekt. Da a) ima perspektive za očuvanje i poboljšanje produk­ tivnih ostvarenja civilizacije.204 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 205 sposoban da postane identičan s nekim drugim individuom. produkcije i konzumcije. nadalje. ono re­ producira i štiti (više ili manje adekvatno) ljudski život (uvi­ jek s izuzetkom života onih koji su proglašeni za otpadnike. Sve razlike i sukobi klasa. Pokušao sam pokazati da. bazičnim tendencijama i odnosima. pojedinaca odvijaju se unutar istog zajedničkog okvira. u tehnološkoj stvarnosti objektni svijet (uključujući subjekte) dolazi u is­ kustvo kao instrumentalem svijet. ono tendira prejudiciranju racionalnosti mogućih projekata. i drugih žrtava sistema). a organizacija materije je istovremeno teorijski i praktični pothvat. 2) Da bi diskvalificirao postojeći totalitet. istim načinom is­ korištavanja društvenog bogatstva. Upotrebljavam izraz »projekt« tako učestalo zato što mi se čini da najjasnije apostrofira specifični karakter povi­ jesne prakse. No. istim nasljeđem prošlosti. Istovremeno je svako postojeće društvo konfrontirano s aktualnošću ili mogućnošću kvalitativno raz­ ličite-povijesne prakse koja bi mogla razoriti dani instituci­ onalni okvir. materija je konfrontirana subjektu u povijesnom univerzumu. Objekti mišljenja i percepcije. b) da određuje postojeći totalitet u njegovoj bitnoj strukturi. zapravo. tuđince—neprijatelje. Takva realizacija se. onako kako se pružaju pojedincima prije svake »subjektivne« interpretacije. . istim poretkom proizvodnje. Tehnološki kontekst unap­ rijed određuje formu u kojoj se javljaju objekti. Ob­ jektni svijet je tako svijet specifičnog povijesnog projekta i nikad nije dohvatljiv izvan povijesnog projekta koji organi­ zira materiju. grupa. zdravom razumu se nadaju kao materijal rada i dokolice. ima­ ju zajedničke izvjesne primarne kvalitete u odnosu na spomenuta dva sloja realiteta: 1) fizičku (prirodnu) struktu­ ru materije i 2) na formu koju je materija poprimila u kolek­ tivnoj povijesnoj praksi što materiju čini objektima za sub­ jekt. Naučenjaku se oni a priori pojavljuju kao vrijednosno neutralni elemen­ ti ili kompleksi odnosa podatljivi organiziranju u efika­ san matematsko-logički sistem. c) da njegova realizacija pruža veće izglede za pacifi­ kaciju egzistencije u okvirima institucija koje da­ ju veće šanse za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti. posezanja za jednim između različitih načina razumijevanja. a među njima oni koji bi totalno promijenili postojeći. na primjer. Svako pos­ tojeće društvo jest takva realizacija. Oni egzistiraju pod istim prirod­ nim uslovima. te se objektivitet javlja u otvorenom povijesnom horizontu. čovjek kao sposoban da ostane vječno mlad). Ona rezultira iz određenog izbora. Protiv tog projekta u punoj realizaciji nastaju drugi projekti. već one ko­ je uključuju načine ljudskog egzistiranja. Primaran izbor određuje opseg mogućnosti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogućnosti inkompatibilne s njim. Ta struktura je zajednička svima sub­ jektima danog univerzuma. Ova dva sloja ili aspekta objektivnosti (fizički i povijes­ ni) tako su isprepletena da ne mogu biti odvojena jedan od drugog.

206

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

207

Bez sumnje, ovakvo shavaćanje racionalnosti, pogotovo u posljednjem stavku, sadrži vrijednosni sud. Podsjećam na ono što sam već ranije rekao: smatram da sam pojam Uma izvire iz vrijednosnog suda i da se ne može rastavljati istina od vrednote uma. »Pacifikacija«, »slobodan razvoj ljudskih potreba i spo­ sobnosti« — ove pojmove možemo naznačiti empirijski kao raspoloživa intelektualna i materijalna sredstva i mogućnosti, te njihovu sistematsku upotrebu u svrhu reduciranja borbe za opstanak. To je objektivna osnova povijesne racionalno­ sti. Kad sam povijesni kontinuum pruža objektivne osnove za određenje istine raznih povijesnih projekata, determinira li on, također, njihov slijed i njihove granice? Povijesna isti­ na je poređenje; racionalnost mogućeg ovisi ο racionalnosti aktualnog, istina transcendirajućeg projekta ο istini projekta što je u realizaciji. Aristotelovska znanost je bila nedostatna na temelju svojih ostvarenja. Kad bi kapitalizam bio diskva­ lificiran komunizmom, bilo bi to na osnovu njegovih vlastitih realizacija. Kontinuitet se čuva kroz prelome: kvantitativ­ ni razvoj postaje kvalitativna promjena kad zahvati samu strukturu sistema postojećeg; postojeća racionalnost postaje iracionalna onda kad mogućnosti sistema, u toku njegova unutarnjeg razvoja, nadrastu njegove institucije. Takva unu­ tarnja negacija je konstitutivni dio povijesnog karaktera real­ nosti. Otud i kritička usmjerenost pojmova koji poimaju real­ nost. Oni uviđaju i anticipiraju iracionalno u racionalnosti postojećeg — projektiraju povijesnu negaciju. Je li negacija »definitivna« — naime, predodređuje li struktura totaliteta, nastala iz povijesnog projekta, imanentni slijed povijesnog projekta? Ako jest, tad je izraz »projekt« varljiv. Ono što je povijesna mogućnost postalo bi, kad-tad, stvarnost; definicija slobode kao shvaćene nužnosti imala bi represivnu konotaciju, koju u stvari nema. Sve to ne mora biti primarno. Odlučno je to da bi takva povijesna determinacija (uprkos rafiniranoj etici i psihologiji) sankcionirala zlodjela spram čovječanstva koja civilizacija kontinuirano vrši i tako olakšava tu kontinuiranost.

Da bih naglasio prodor slobode u povijesnu nužnost, predlažem izraz »determiniran izbor«. Ovaj izraz samo sažima stav da ljudi prave vlastitu povijest, no prave je pod datim uslovima. Determinirane su 1) specifične proturječnosti koje se razvijaju unutar nekog povijesnog sistema kao manifestaci­ je konflikta između potencijalnog i aktualnog; 2) materijalna i intelektualna sredstva koja stoje na raspolaganju dotičnom sistemu; 3) raspon teorijske i praktične slobode kompatibil­ ne s tim sistemom. Nabrojeni uslovi ostavljaju otvorenim alternativne mogućnosti razvoja i iskorištavanja raspoloživih sredstava, alternativne mogućnosti osiguravanja životnih po­ treba, organiziranja čovjekove borbe s prirodom. Tako unutar okvira dane situacije industrijalizacija mo­ že teći na različite načine, pod privatnom ili kolektivnom kon­ trolom, a čak i pod privatnom kontrolom u različitim smjero­ vima progresa i s različitim ciljevima. Izbor je primarno (no, samo primarno!) privilegija onih grupa koje su zadobile kon­ trolu u proizvodnom procesu. Njihova kontrola projektira način života za cjelinu, a porobljujuća nužnost koja potom slijedi rezultat je njihove slobode. Moguće prevladavanje te nužnosti ovisi ο novom proboju slobode — ne bilo kakve slo­ bode, već slobode ljudi koji u danoj nužnosti vide nepodno­ šljivu, a nepotrebnu patnju. Kao povijestan proces, dijalektički proces uključuje svijest: uviđanje i iskorištavanje oslobodilačkih mogućnosti. Tako on involvira slobodu. Ukoliko je svijest determinirana potrebama i interesima postojećeg društva, ona je »neslobod­ na«; naporedo s iracionalnošću postojećeg društva svijest po­ staje slobodna za višu povijesnu racionalnost samo u borbi protiv postojećeg društva. Istina i sloboda negativnog mišlje­ nja imaju svoj razlog i svoje tlo u toj borbi. Tako je, prema Marxu, proletarijat oslobodilačka povijesna snaga samo kao revolucionarna snaga; definitivna negacija kapitalizma se zbiva kad i ako proletarijat postane svjestan sebe i uslova i procesa koji sačinjavaju to društvo. Proleterska svijest je kako pretpo­ stavka tako i element prakse negiranja. Ovo »ako« je bitno za povijesni progres — ono je elemenat slobode (i šansa!) koja

208

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

otvara mogućnosti ovladavanja nužnošću danih činjenica. Bez njega povijest ponovo zapada u mrak nepokorene pri­ rode. Već smo se sukobili s »circulus vitiosus« slobode i oslo­ bođenja 1 4 ); ovdje se on ponovo javlja kao dijalektika određe­ ne negacije. Transcendencija preko postojećih uslova, (mišlje­ nja i djelovanja) pretpostavlja transcendenciju unutar tih us­ lova. Ta negativna sloboda — tj. sloboda od ugnjetavačke i ide­ ološke moći danih činjenica — a priori je povijesne dijalekti­ ke; ona je elemenat izbora i odluke u povijesnoj determinaci­ ji, a protiv nje. Nijedna od danih alternativa nije sama po sebi definitivna sve dok nije svjesno zahvaćena u cilju slamanja moći nesnosnih uslova i zadobivanja racionalnijih, logičnijih uslova koje omogućuju dani uslovi. U svakom slučaju, racio­ nalnost i logika, na koje se pozivaju mišljenje i akcija, idu za transcendiranjem danih uslova. Negacija se odvija na empi­ rijskim osnovama; povijesni je to projekat unutar, a s onu stranu projekta koji je u realizaciji, pa je njegova istinitost i šansa da bude određen na tim osnovama. No, kriterij istinitosti povijesnog projekta nije ex post putem uspjeha, to jest činjenicom da je prihvaćen i realiziran od strane društva. Galilejska znanost je bila istinita još u vri­ jeme osude; Marxova misao je bila istinita još u vrijeme Komunističkog manifesta; fašizam ostaje neistinit čak ako se širi u internacionalnim razmjerima (»istinit« i »neistinit« uvi­ jek u smislu povijesne racionalnosti, kako je prethodno odre­ đena). U suvremenom periodu svi povijesni projekti tendi­ raju polarizaciji u dva konfliktna totaliteta — kapitalizam i komunizam, a ishod, čini se, ovisi ο dvije antagonističke serije činilaca; 1) ο sve većoj sili destrukcije; 2) ο sve ve­ ćoj produktivnosti bez destrukcije. Drugim riječima, viša povijesna istina bi bila svojstvena sistemu koji pruža veće šanse za pacifikaciju.

9. OBRAT OSLOBAĐANJA Pozitivno mišljenje i njegova neopozitivistička filozo­ fija suprotstavljaju se povijesnom sadržaju racionalnosti. Taj povijesni sadržaj nije nikad neki izvanjski faktor koji treba ili ne treba uključiti u analizu; on ulazi u pojmovno mišljenje kao konstitutivan faktor i determinira valjanost njegovih ideja. Kako je postojeće društvo iracionalno, anali­ za koja polazi od povijesne racionalnosti uvodi pojmovno negativan elemenat — kritiku, proturječnost i transcenden­ ciju. Negativan element ne može biti asimiliran s pozitivnim. On u potpunosti mijenja pojam, mijenja ga u njegovoj usmje­ renosti i valjanosti. Tako u analizi neke ekonomije, kapita­ lističke ili nekapitalističke, koja djeluje kao »neovisna« sila nad pojedincima, negativne strane (superprodukcija, nezapo­ slenost, nesigurnost, rasipanje, ugnjetavanje) nisu shvaćene sve dok se javljaju kao puki, manje-više neizbježni nusprodukt, kao »druga strana« priče ο rastu i progresu. Doduše, može se desiti da totalno upravljanje pospješi efikasno iskorištavanje svih sredstava, da nuklearno militarno organiziranje osigura milione zaposlenja posredstvom enormne kupovne moći; iscrpljujući rad i čirevi na želucu mogu biti nusprodukt sticanja bogatstva i odgovornosti, a fa­ talne, stupidne greške i zlodjela vođa — naprosto način života. Čovjek je spreman da dozvoli ekonomsko i političko ludilo — i on snosi njegove konsekvencije. No, ovakav pristup »drugoj strani« dio je i aspekt konsolidacije postojećeg, zamašnog objedinjenja suprotnosti, koje se suprotstavlja kvali­ tativnoj promjeni. Suprotstavlja se utoliko što je svojstveno potpuno beznadnom i potpuno predeterminiranom egzistira­ nju koje se udomaćilo u svijetu gdje je čak i iracionalno umno.

•) Pogledaj, str. 55.

210

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

211

Toleriranje pozitivnog mišljenja je nametnuta toleran­ cija — nametnuta ne kakvom terorističkom akcijom, već od strane nadmoćne, anonimne moći i efikasnosti tehnološkog društva. Ona prodire u opću svijest — i svijest kritike. Apsor­ biranje negativnog pozitivnim potvrđuje se u svakodnevnom iskustvu, koje nivelira razliku racionalne pojave i iracionalne realnosti. Evo nekih banalnih primjera tog harmoniziranja: 1) Vozim se u novom automobilu. Doživljujem njegovu ljepotu, sjaj, snagu, ugodnost — no tad postajem svjestan činjenice da će on za relativno kratko vrijeme biti u kvaru i da će ga trebati popravljati; da su njegova ljepota i površina jeftine, njegova snaga nepotrebna, a njegova veličina idiotska; za­ tim, da neću naći mjesta za parkiranje. Počinjem misliti ο svojim kolima kao proizvodu jedne od ve­ likih triju automobilskih korporacija. One određuju izgled mojih kola i proizvode, kako njihovu ljepotu tako i njihovu nesolidnost, njihovu snagu isto kao i njihovo treskanje, njihovo funkcioniranje, a i zastar­ jelost. Osjećam se djelomično prevaren, čini mi se da moj automobil nije ono što bi mogao biti, da bi i bolja kola mogli praviti, i to jeftinije. Ali i drugi čovjek treba da živi. Plaće i takse su previsoke; po­ trebno je obrtanje; ipak nam je bolje nego prije. Napetost između pojave i zbilje iščezava i obe se slijevaju u dosta ugodno osjećanje. 2) Šetam u prirodi. Sve je kao što treba da bude: pri­ roda je tako lijepa kako samo može biti. Ptice, sun­ ce, meka trava, pogled kroz granje u planini, nikoga uokolo, ni radija, ni mirisa benzina. Tad staza zavija i završava na autoputu. Ponovo sam među reklamnim panoima, servisnim stanicama, motelima i gostioni­ cama. Bio sam u Nacionalnom parku i sad znam da to nije bila realnost. To je bio »rezervat«, nešto što se čuva poput vrsta koje izumiru. Da nije bilo vlade, oglasni panoi, štandovi sa sendvič-kobasicama i mo­ teli već bi odavno navrli u taj komad prirode. Zahva­ lan sam vladi; mnogo nam je bolje nego prije . . .

3) Podzemna željeznica u večernjim satima gužve. Na ljudima vidim samo umorna lica i udove, mržnju i ljutnju, čini mi se da svaki trenutak netko može po­ tegnuti nož. Ljudi čitaju ili, još bolje, utonuli su u svoje novine, tjednike ili džepna izdanja. A, ipak, nekoliko sati kasnije ti isti ljudi, oprani, odstranjena znoja, obučeni ili svučeni, vjerovatno, bit će srećni i nježni, stvarno će se smijati i zaboraviti (ili će pam­ titi). No, većinu njih, po svoj prilici, čeka očajno ve­ će kod kuće nasamo ili s drugima. Ovi primjeri ilustriraju srećnu simbiozu pozitivnog i negativnog — objektivni ambiguitet koji ulazi u iskustva. Objektivan je zato što tok mojih senzacija i refleksija odgo­ vara načinu međusobnog odnosa činjenica iskustva u stvar­ nosti. Ovaj međuodnos, kad je shvaćen, razara harmonizirajuću svijest i njezin lažni realizam. Kritička misao nastoji da pokaže iracionalan karakter postojeće racionalnosti (koji postaje sve očitiji) i da odredi tendencije uslijed kojih ta ra­ cionalnost rezultira svojom vlastitom transformacijom. »Svo­ jom vlastitom« utoliko što je kao povijesni totalitet razvila snage i mogućnosti koje i same postaju projekat s onu stranu totaliteta postojećeg. To su mogućnosti sve veće tehnološke racionalnosti, a kao takve one uključuju cjelinu društva. Teh­ nološka transformacija je istovremeno politička transforma­ cija, ali će se politička promjena obratiti u kvalitativnu dru­ štvenu promjenu samo ukoliko izmijeni smjer tehničkog pro­ gresa — to jest, razvije novu tehnologiju. Jer postojeća tehno­ logija je postala instrument destruktivne politike. Takva kvalitativna promjena bi bila prelaz u viši stu­ panj civilizacije ako bi tehnika bila koncipirana i upotrijeb­ ljena za pacifikaciju borbe za život. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove formulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog progresa bilo obrat postojećeg. Dakle, ne naprosto kvantitativan rast predominantnog (znan­ stvenog i tehnološkog) racionaliteta, već njegova prevratnička transformacija, nastanak nove ideje Uma, u teoriji i praksi.

212 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 213 Nova ideja uma je izražena u Whiteheadovoj postavci: »Funkcija Uma je da proizvodi umjetnost življenja« 1 ). 2) da se živi dobro. one moraju stajati unutar svijeta mogućeg iskustva. što je pretpostavljao visoki stu­ panj slobode od teška rada. razvoj matematike postao znanost. kao i njegov neuspjeh. Kako je. bez sumnje. 1959. 2 ) Ibidem. Smatralo se da je matematika realna i »dobra« u istom smislu kao Platonove metafizičke ideje. onda. a pomoću sred­ stava koje ovaj pruža ili sadržava. i metafizičke postavke se moraju dati verificirati. Nešto od te 1 ) A . Taj svijet nije nikad koekstenzivan s pos­ tojećim. pa čak i uništi potrebu da se živi. T h e F u n c t i o n o f R e a s o n . 5. tad je odnos između metafizike i znanosti striktno povijestan. Ona je svijest ο diskrepanciji između realnog i mogućeg. a naročito pi­ tanje smislenosti i istine metafizičkih postavki — povijesno pitanje. 8. dok je umjetnosti pružena privilegija da bude u izvjesnoj mjeri iracionalna — da ne bude predmet znanstvenog. fantaziju transformacije. ukoliko odre­ đuju povijesne mogućnosti). konačnosti i beskonačno­ sti. mitološke relacije između stvarnog i mogućeg preživjelo je u znanstvenom mišljenju. umjetnosti i filozofije. te napor da se razumije i svlada ta diskrepanci­ ja. Termin »umjetnost« u Whiteheadovoj definiciji funkci­ je Uma sadrži i suznacenje specifične negacije. Permanent­ nom Miru poprimaju sve realističniju sadržinu. str. spoznajnu vrijednost tih postavki određuju povijesni. Naime. na tehnolo­ škim osnovama metafizičko može postati fizičko. Ο od­ vajanju je opravdano govoriti utoliko što je znanost od po­ četka sadržavala estetski Um. Um je »smjer destruiranja onog što nas okru­ žuje«. slobodnu igru i čak ludorije imaginacije. a ne čisto epistemološki uslovi. shvatiti i realizirati jer je do sad povijesna funkcija uma bila i to da potisne. Pokorenje i transformacija prirode zbivali su se unutar zakona i poretka života. u najmanju ruku. str. a i nisu mogla biti podobna verificiranju na osnovu postojećeg svijeta rasuđivanja i djelovanja. dok su Platonove ideje ostale metafizika? Znanstvene apstrakcije su. U po­ gledu tog cilja. onaj dio Saint-Simonova sustava . Boston. Dobrom Društvu. ova slobodna igra je ostala izručena predominantnoj neslobodi u kojoj je bila rođena i od koje je apstrahirala.dok je znanstvena misao stalno bila primjenjivana na sve moćniju i univerzalniju stvarnost. ona nisu bila. pojavne i auten­ tične istine. Beacon Press. i to je bilo stalno usmjeravano prema racionalnijoj i istinskijoj stvarnosti. N . 3 ) Pogledaj poglavlje V. biti sačinjen transformiranjem postojećeg. To će reći da istinu. Whiteheadove postavke izražavaju stvarni razvoj Uma. teh­ nološkog i operacionalnog Uma. ignorancije i bijede. što proizlazi iz »trostruke potrebe: 1) da se živi. bio je nerea­ lan kako u počecima filozofske misli tako i tokom njezina ra­ zvoja . ili pak iskrivio Um umjet­ nosti integrirajući umjetnost u univerzum dominacije. Mogućnosti s kojima se znanost igrala bile su također mogućnosti oslobođenja — mogućnosti jedne više istine. No. koji je filozofija transcendirala subordinirajući ga pod »dobar život« drugačijih principa i poretka. Osim toga. racionalizacijom mo­ gućnosti znanost je pružala zadovoljstvo. U tom smislu skala onog što se može verificirati raste u toku povijesti. 3) da se živi bolje« 2 ). mijene i stalnosti 3 ) bila je jedna od prvih formi u kojoj je došla do izraza diskrepancija ο kojoj je riječ. Whitehead. Ratio dominacije je odvojio Um znanosti od Uma umjetnosti. U našoj vlastitoj kulturi je pri­ hvaćen. Posljednja filozofska pitanja su odista ostala metafizička. Ako je tako. Tu je izvorna veza (unutar univerzuma dominacije i bijede) znanosti. ako je istinitost metafizičkih postavki deter­ minirana njihovom povijesnom sadržinom (tj. Um je u svo­ joj aplikaciji u društvu bio uvelike suprotstavljen umjetno­ sti. Tako spekulacije ο Dobrom Životu. Taj drugi poredak. Poput svih stavova koji pretendiraju na istinitost. tad je pitanje metafizike. da se živi dobro i da se živi bolje — odno­ sno da je odgodi i da postavi izvanredno visoku cijenu za ispunjenje te potrebe. one. u velikim raz­ mjerima ušle u stvarno pokorenje i transformaciju prirode i dokazale svoju istinitost dok filozofske apstrakcije nisu — i nisu mogle. Razlika između bogova i ljudi. već se proteže u granicama onog svijeta koji može s. sugeriraju da Um još uvijek valja otkriti. rekao bih.

čak ako ta proizvodnja proizvodi pri­ je luksuz i nepotrebno negoli nužno. On bi otvorio mogućnost bitno nove humane stvarnosti — naime. Industrijska civilizacija je došla do razine na kojoj je neodrživo znanstveno zapostavlja­ nje finalnih uzroka s obzirom na ljudske aspiracije na huma­ no egzistiranje. pod datim uslovima. • Naglasio sam da to ne znači oživljavanje »vrednota«. uma. u njenom razvoju ori­ jentiranom po drugačijim ciljevima. kompletiranje tehnološke stvarnosti ne bi bilo samo preduvjet već. preveden u političku moć. to. raspoloživi nivo oslobođenja od potrebitosti dade se kvantificirati.) Taj stupanj bi također bio kraj i granica znanstvenog racionaliteta u njegovoj posto­ jećoj strukturi i usmjerenosti. Ako kompletiranje tehnološkog projekta uključuje pre­ lom s predominantnom tehnološkom racionalnošću. i zasnovanost transcendiranja tehnološkog realiteta. Dakle. 35. neodrživo je iz vlastitih pretpostavki znanosti. Kvalitativna promjena leži u rekon­ strukciji te tehničke baze — to će reći. prelom ovisi ο kontinuiranom postojanju same teh- ničke baze. duhovnih ili drugih. (Pod »društveno nužnim« ovdje podrazumijevamo svu proizvodnju koja se efikasnije može izvesti mašinama. njih bi trebalo uspostaviti čak i u konstrukciji znanstvenih hipo­ teza — u čistoj znanstvenoj teoriji. sadrži li znanstvena trans­ formacija svijeta svoju vlastitu metafizičku transcendenciju? Znanstveni racionalitet. Ideje koje određuju zbilju iz drugačijih pretpostavki nego što su one egzaktnih i bihevioralnih zna­ nosti izgubile bi svoj metafizički ili emotivni karater koji je rezultirao iz znanstvene transformacije svijeta. pretvaranje kvantiteta u kvalitet. nejake i starce — to jest dade se kvantificirati moguće smanjenje tjeskobe. U vezi s tim se nameće pitanje: tendira li ta moć svojoj vlastitoj negaciji — to jest k proizvođenju »umjetnosti života«? S mehanizacijom cjelokupnog društveno nužnog no individualno represivnog rada kontinuirana primjena znanosti unutar postojećih dru­ štava dosegla bi krajnju tačku. Na primjer. naročito str. značila bi: novu ideju znanosti. Naprotiv. Novi ciljevi kao tehnički ciljevi tad bi bili djelotvorni u projektu i konstruk­ ciji mašinerije. uspo­ staviti ih kao elemente tehnološkog procesa. povijesna ostvarenja zna­ nosti i tehnologije omogućila su prevođenje vrednota u teh­ ničke zadaće — materijalizaciju vrednota. također. Dru­ gim riječima. Pod takvim uslovima bi i sam znanstveni projekat bio slobo­ dan za transutilitarne ciljeve. koje su dopuna znanstvenoj transforma­ ciji čovjeka i prirode 4 ). Jer ta baza omogućuje zadovoljenje potreba i reduciranje mukotrpna rada — upravo ona ostaje baza svih oblika ljudske slobode. Ona bi obuhvaćala znanstveni racionalitet kao cjelinu. slobodan za »umjetnost živ­ ljenja« s onu stranu nužnosti i luksuza dominacije. Znanost bi prešla od kvantificiranja sekundarnih kvaliteta na kvantificiranje vred­ nota. Dalji progres bi značio prelom. a ne samo u njezinu korištenju. treba zado­ biti novo određenje vrednota u tehničkim određenjima. osigurati briga za bolesne. Tad bi znan­ stvene koncepcije mogle projektirati i odrediti moguće kom­ ponente slobodnog i pacificiranog egzistiranja. Društvo — 4 ) Pogledaj poglavlje I. Sama znanost je omogućila da finalni uzroci budu prava domena znanosti. na razvijenom stupnju industrijske civilizacije javlja se kao odlu­ čan faktor u razvoju povijesnih alternativa. štaviše.214 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 215 po kome metafizika prethodi znanstvenom stupnju civiliza­ cije. Ili. egzistiranja u slo­ bodnom vremenu na bazi ispunjenih vitalnih potreba. Zapreke što se isprečuju materijalizaciji u navedenom pravcu očite su političke zapreke. da nisu restrikcionirana dru­ gim interesima i da nema zapreka akumulaciji kapitala nuž­ noj za razvoj dotičnog društva. Drugim riječima. To bi značilo obrat tradicionalnog odnosa između zna­ nosti i metafizike. . dakle. Izrada takvih koncepcija bi značila više nego što je evolucija predominantnih znanosti. moguća sloboda od bojazni. ono što je proračunljivo jest minimum ra­ da za vrijeme kojeg bi mogle biti zadovoljene vitalne potrebe svih članova društva — uz preduvjet da su raspoloživa sred­ stva upotrijebljena u tu svrhu. proračunljiv je stupanj do koga se može. Da li je to konačan slijed? Ili. do sad pripadan neslobodnom egzistiranju. s dru­ ge strane.

. . slobode i humaniteta postižu svoju istinu. to je racionalno preduzimanje čov­ jeka kao čovjeka. 103. racionalne orga­ nizacije domene nužnosti. čovjek prevladava porobljenost svjesno organizirajući svrhovitost .Izraz »pacificirana egzistencija« nepotpuno prenosi namjeru da se u jednoj centralnoj ideji sabere tabuirana i neozbiljno tretirana svrha tehnologije.. razvoj i korištenje sredstava (materijalnih i in­ telektualnih) oslobođeno svih partikularnih interesa koji su priječili zadovoljenje ljudskih potreba i razvoj ljudskih spo­ sobnosti. avantu­ ra duha u avanture tehnologije. Slobodna igra mišljenja i imaginacije popri­ ma racionalnu i usmjerujuću ulogu u realizaciji pacificiranog egzistiranja čovjeka i prirode. cit. a ponekad religijska pita­ nja. No. »spiritualnog« — nijekanje idealističke kulture. ljudskog roda. zna­ nost i tehnologija bi prispjele s onu stranu etape u kojoj su zbog svoje neutralnosti bile podređene politici i protiv svoje intencije djelovale kao politički instrumenti. Ona involvira politički preokret. potisnuti finalni uzrok što stoji iza znanstvenog preduzimanja. .«e) Konstituirajući se metodički kao politički pothvat. nesavladivih snaga kako u društvu tako i u prirodi. M. ο »tehnološkom 6 ) Gilbert Simondon. S tim u vezi moramo oštro reagirati — opomenuti na opasnost tehnološkog fetišizma. loc. mogu one posta­ ti pravi objekt znanosti. »head shrinkers«. . Grozne fraze (i pripadni im realiteti) »inženjeri duša«. Tehnološki fetišizam je ne­ davno došao do izražaja poglavito među marksističkim kriti­ čarima suvremenog industrijskog društva — u idejama ο bu­ dućoj omnipotenciji tehnološkog čovjeka. Nekompletnost tehnike fetišizira probleme finaliteta. kompletiranje tehnološkog racionaliteta bi prevođenjem ideologije u realitet transcendiralo ta­ kođer materijalističku antitezu idealističke kulture. Prevođe­ nje vrednota u potrebe je dvostruk proces.finaliziranu' cjelinu koju procjenjuje i prosu­ đuje. finalnih uzroka u tehničke mogućnosti novi je stupanj u pokorenju ugnjetavačkih. Ono je akt oslobođenja: »Čovjek se sam oslobađa od svoje situacije podređeno­ sti svrhovitosti svega. 1) proces mate­ rijalnog zadovoljenja (materijalizacija slobode) i 2) proces slobodnog razvoja potreba na bazi zadovoljenja (nerepresivna sublimacija). Ukoliko se tehnologija razvija na toj osnovi. str. pogrešno smatrana za etička. spome­ nuta korekcija nikad ne može biti rezultat tehničkog progre­ sa per se. »nauka ο potrošnji« sažimaju (u jadnoj formi) sve veću racionalizaciju iracionalnog. Nasuprot dosadašnjoj odvojenosti metafi­ zičkih ideja ο oslobođenju od znanosti i znanstvenog metoda. Ako bi finalni uzrok bio u materijalizaciji i efikasnosti. takav razvoj konfrontira znanost s neprijatnom zadaćom da postane politička — da shvati da je znanstvena svijest politička svijest i znanstveno preduzimanje političko preduzimanje. Industrijsko društvo posjeduje instrumente za transfor­ miranje metafizičkog u fizičko.« 5 ) U tom aspektu »neutralna« znanstvena metoda i tehno­ logija jesu znanost i tehnologija povijesne faze koju prevlada­ vaju njezina vlastita ostvarenja — faze koja je došla do svoje odlučne negacije. transcendentnoj sankciji. i to tako što uči da kreira svrhovitost. Jer transformiranje vredno­ ta u potrebe. str. Drugim riječima. Tehnologija tako može pru­ žiti povijesnu korekciju preuranjena identificiranja uma i slo5 bode. logos tehnike bi otvorio univerzum kvalitativno drugačijih odnosa između čovjeka i čovjeka i čovjeka i prirode. da organizira . U tom je procesu odnos između materijalnih i intelektualnih potreba i sposobnosti podvrgnut fundamen­ talnoj promjeni. unutarnjeg u vanjsko.216 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 217 — »mora posredstvom ekstenzivnog i intenzivnog rasta tehničke sfere tretirati kao tehničke probleme pitanja finaliteta. zarobljuje čovjeka ciljevima koje on smatra apsolutnim. za razliku od njihove prepuštenosti subjektivnom preferira­ nju i iracionalnom. umiruju savjest na onoj osnovi na kojoj to principijelno jedino i mogu — na osnovu zadovoljenja čovjekovih materijalni potreba. Tehnološko redefiniranje finalnih uzroka te tehničko ovladavanje njima jest konstrukcija. potcrtao H. Tad ideje pravde. po kome čovjek može postati i biti slobodan u samim sobom perpetuiranom progresu produktivnosti na bazi ugnje­ tavanja. 151. »naučno rukovo­ đenje«. ) Ibidem. No.

Kako je priroda u sebi negativna (tj. Ono što je samo prirodno prevladano je i reproducirano pomoću moći uma. Poimanje ovog preokreta je značajan motiv u dijalektičkoj teoriji. treba uključiti kako kvalitativnu tako i kvantitativnu reduk­ ciju moći da bi se kreiralo mjesto i vrijeme za razvoj produk­ cije potaknute samoodređenjem. nasilje i razaranje jesu kategorije kako pri­ rodne tako i ljudske stvarnosti. To zbog toga što životinje nemaju dušu. tako se sve subracionalno pokazuje kao lišenost i oskudica. Hegelovim riječima. š t o više društvenu produkciju deter­ minira tehnološki racionalitet oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. Metafizički pojam da priroda u povijesti dolazi sama sebi ukazuje na nesavladane granice uma. po svom vlastitom bivstvovanju nedostatna). Borba za opstanak je.« 8 ) Nezaražen takvom ideološkom preverzijom duše. Neposrednost postaje dio ljud­ skog svijeta — utoliko su svojstva prirode povijesna. No. to je povijes­ no transformiranje prirode prevladavanje te negativnosti. priroda je u svojoj biti ne-prirodna — »duh«. trpljenja i lišenosti. Kako um uspijeva u podređivanju materije racionalnim standardima i ciljevima. oslobađanja. »Kad se Društvo za sprečavanje okrutnosti nad životi­ njama obratilo papi za podršku. On ih ustvrđuje kao povijesne granice — kao zadatak koji treba dovršiti. a reduciranje ovih postaje povijesna zadaća. 76. Ili. mate­ rijalizam ima univerzalniju i realističniju koncepciju spase7 ) Hegelov pojam slobode pretpostavlja totalnu svijest (u Hege lovoj terminologiji: samosvijest). tad je ona legitiman objekat ne samo uma kao moći već i uma kao slobode. To su svojstva slijepe materije. Tehnika kao instrumentalan svijet može povećati kako moć tako i bes­ pomoćnost čovjeka. U n p o p u l a r E s s a y s . P r e m a tome. ona dolazi od autoriteta dru­ ge vrste. s obzirom na pacifikaciju. Pacifikacija pretpostavlja gospodarenje prirodom ko­ ja jest i ostaje suprotstavljena subjektu u razvoju. Ovo posljednje involvira reduciranje bijede. prirode.218 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 219 Erosu« itd. »Pacifikacija egzistiranja« ne sugerira akumuliranje moći. to će on više postati ovisan ο političkom usmje­ renju — ο kolektivnom naporu da se zadobije pacificirano egzistiranje s ciljevima koje slobodni individuumi mogu sami sebi postaviti. oslobođenje prirode. str. Ova sfera je postepeno posredovana u toku povi­ jesne transformacije prirode. Simon and Schuster. Ako je priroda u sebi racionalan legitiman objekat znanosti. Ukoliko cilj pacifikacije determinira logos tehnike. on ih je odbio s argumenta­ cijom da ljudska bića nemaju obaveza spram nižih životinja i da loše postupanje s životinjama nije grešno. Na sadašnjem stupnju je on možda nemoćniji spram svog sopstvenog aparata nego što je bio ikad ranije. Grozna koncepcija da je subracionalan život prirode osuđen da zauvijek ostane takav svijet ne pripada ni filozofiji ni znanosti. posto­ je dvije vrste gospodarenja: represivno i oslobodilačko. nasilja i okrutnosti. koji treba tek preduzeti. »realizacija« prirode ni­ je i nikad ne može biti vlastito djelo prirode. sloboda i moć. . 8 ) Citirano u : Bertrand Russell. Tehnologija je u potpunosti ovisna ο ciljevima koji nisu imanentno tehnološki. NewYork. Stradanje. mi­ jenja se odnos između tehnologije i njezina primarna objekta. S pojavom čovjeka kao animal rationale — bića kadra da transformira prirodu u odnosu na sposobnosti duha i mogućnosti materije — puko materijalno kao subracionalno poprima negativan status. ne samo dominacije već. tako­ đer. Eros i moć go­ tovo su kontrarni pojmovi! Pokušat ću da pokažem da rekon­ strukcija materijalne baze društva. sfere neposrednosti u kojoj život pasivno podnosi egzistiranje. ili bolje. Mistifikacija se ne otklanja prenošenjem tehnološke omnipotencije s pojedinih grupa na novu državu i centralni plan. Povijest je negacija prirode. već obratno. U pro­ cesu civilizacije priroda prestaje biti puka priroda. čvrsto jezgro istine u tim idejama zahtijeva emfa­ tičku opovrgavanje mistifikacije koju one izražavaju. i to uto· liko ukoliko je borba slijepih sila shvaćena i savladana — ukoliko je očitovanje slobode 7 ). Ono postaje sfera koju Um treba da pojmi i organizira. zna­ men neimaštine. 1950. Mir i moć. kategorije bespomoćnog i bezosjećajnog svijeta. kako u prirodi tako i u povijesti.

Estetska »redukcija«. ovdje na zemlji. i da psi dobivaju otpatke i da se ne može bez biznisa. to je veća racionalnost svijeta umjetnosti. Tehnološka civilizacija uspostavlja specifičan odnos umjetnosti i tehnike. Naprijed sam spomenuo preokret Sustva ο Tri stupnja i »revalorizaciju« metafizike na bazi znan­ stvene i tehnološke transformacije svijeta. Um može ispuniti tu funkciju samo kao posttehnološki ratio kome je i sama tehni­ ka sredstvo pacifikacije. Spokoj i užitak su rezultat svijesnog posredovanja. Obaranje na kontrolu prirasta stanovništva je instruktivan primjer. njezine vlastite insuficijentnosti. njezina sposobnost da »projek­ tira« egzistenciju.220 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 221 nja. 1952. to da velika riba guta sitnu ribu •— iako se to može činiti nepri­ rodno sitnoj ribi. Umjetnik posjeduje ideje koje kao finalni uzroci usmjeruju konstrukciju određe­ nih stvari — upravo kao što inženjer ima ideje koje kao fi­ nalni uzorci vode konstrukciju mašine. koja uljepšava njegov biznis i mizeriju. a unutar njega. već su predmet slobo­ dne racionalne promjene i razvitka. Dio tog pakla je loše postupanje sa životi­ njama — djelo ljudskog društva čija je racionalnost još uvi­ jek iracionalna. Isti princip se mo­ že sad proširiti na odnos znanosti i tehnologije spram umjet­ nosti. . umjetnost umije da svede aparat. Estetska redukcija nastaje u tehnološkoj transforma­ ciji prirode kad i ako ona uspije u povezivanju gospodarenja 9) Pogledaj poglavlje I I I . . karakterizira tehnološku racionalnost umjetnosti: » . 10) Hegel. Naglašavanje bitne veze između umjetnosti i tehnike ističe specifičnu racionalnost umjetnosti. organon »umjetnosti života«. tad bi mogla biti sagledana tako što bi ona bila vrednovana i dje­ lotvorna u znanstveno tehnološkoj transformaciji svijeta. Ovakva transformacija je redukcija jer je kontigentna situacija izvrg­ nuta izvanjskim zahtjevima koji priječe njezino realiziranje u slobodi. također. Glorifikacija prirodnog je dio one ideologije koja štiti neprirodno društvo u njegovoj borbi pro­ tiv oslobođanja. u kontrastu spram tehničkog svijeta.« 10 ) Prema Hegelu. u granice u ko­ jima spoljašne može biti manifestacija duhovne slobode. Pa ipak. Prirodno je. njezine vlastite sljepoće. umjetnost reducira neposrednu kontigentnost u kojoj egzistira neki objekt (ili totalitet objekata) tako da objekt poprima formu i kvalitet slobode. .Schein Ali taj privid podsjeća na neku stvarnost koja jest kao prijetnja i obećanje onoj postojećoj 9 ). čini se. umjetnička tran­ sformacija siluje prirodni objekat. koji je potreban spoljašnjoj pojavi za njeno samoodržavanje. Kultura. da odredi još nerealizirane mogućnosti. 171. I. i tvrdi da je taj pakao stvorio čovjek (i priroda). postala bi umjetnost tehnika destrukcije tog bizni­ sa i te mizerije. Tad funkcija uma konvergira s funkcijom umjetnosti. Ovi zahtjevi konstituiraju »spravljeno« (»appara­ tus«) utoliko što nisu puko prirodno. U raznim formama prerušenosti i tišine svijet umjetnosti je organiziran slikama života bez straha — u prikritosti i tišini jer je umjetnost nemoćna da ostvari taj život. Grčko shvaćanje povezanosti umjetnosti i tehnike mo­ že poslužiti kao preliminarna ilustracija. Poput tehnologije i umjetnost kreira jedan drugi svijet mišljenja i djelovanja nasuprot postojećem. Spoznajnom moći uma i njegovom moći transformiranja civilizacija proizvodi sredstva za oslobođenje prirode od njezine vlastite brutalnosti. svijet umjetnosti je svijet iluzije. U nekim zaostalim područjima »prirod­ no« je da je crna rasa inferiornija od bijele. E s t e t i k a . nemoćna iluzorna istina umjetnosti (nikad nemoćnija i iluzornija no danas kad je postala sveprisutni sastavni dio upravljanog društva) očituje vrijednost svojih slika. On dozvoljava postojanje pakla samo na jednom određe­ nom mjestu. i čak nemo­ ćna da ga adekvatno predstavi. no i samo silovano je ugnjetavalačko. tako je estetska transformacija oslobađanje. Od sluškinje postojećeg aparata. str. No. š t o se upadljivije očituje ira­ cionalnost društva. Smislenost umjetnosti. privida. ideja obitavališta za ljudska bića determinira arhitektovu konstrukci­ ju kuće. Sva radost i sva sreća proizlaze iz sposobnosti transcendiranja prirode — transcendiranja u kome je gospodarenje prirodom i samo podređeno oslobođenju i pacifikaciji egzis­ tencije.. autonomije i kontradikcije. Na primjer. Dakle. g. ideja nuklearne eksplozije u velikim razmjerima de­ terminira konstrukciju aparata koji treba da posluži toj svrsi.

možda i više. breme prirode — a to uključuje i reduciranje okrut­ nosti čovjeka spram prirode. servisa. Ideja ο blagodati takve vrste je jednako ideološka u razvijenoj industrijskoj civiliza­ ciji kao što je to bila u srednjem vijeku. pruža svla­ davanju bijede oruđe za apsorbiranje oslobođenja. eliminiranje probitačnog traćenja povećalo bi društveno bogatstvo na raspolaganju za distribuciju. Represivna je to proizvodnja po tome što zadovoljava one potrebe koje traže nastavljanje utrke u dostizanju part­ nera i planiranom zastarijevanju. loc.222 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 223 s oslobođenjem usmjerujući gospodarenje prema oslobođe­ nju. perpetuira­ nje rada i stvaranje frustracija. a još više podupiranje koje ona pruža sistemu beneficijalne dominacije. U tim okolnostima oslobođenje od društva obilja ne znači povratak na zdravo i robustno siromaštvo. Njihov prosperitet sakriva užas unutar i izvan njihovih granica. rada i rekreacije u prekomjerno razvijenim zem­ ljama. . ekstrakcija prirodnih bogat­ stava od pustošenja. jer prodaju njegovih dobara prati zaglupljivanje. S obzirom na to što je standard učinio od čov­ jeka i od prirode. bolest i porast kanceroznih oboljenja jesu kako prirodna tako i ljudska zla — njihovo reduciranje i uklanja­ nje je oslobođenje života. dok sfera nužnosti ostaje. G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s c h e n O e k o n o m i e . Jer. Ova promjena bi.· »Slobodno vrijeme mijenja onog koji ga posjeduje u -drugačiji subjekt. pak. . «. lukrativne proizvodnje i dominacije. zaštićenih područja civili­ zacija tretira prirodu onako kako tretira i čovjeka — kao in­ strument destruktivne produktivnosti. on također širi represivnu proizvodnju i »krive po­ trebe«. U tom slučaju pokorenje prirode reducira slijepost. Estetske kategorije bi ušle u tehnologiju pacifikacije srazmjerno konstruiranosti proizvodne mašinerije s obzirom na slobodnu igru sposobnosti. Naprotiv. treba ponovo postaviti pitanje zavrijedi li on žrtvovanje i žrtve podnošene za njegovu obranu. Ako je pacifikacija cilj. kvalitativna promjena pretpostavlja kvan­ titativnu promjenu u razvijenom životnom standardu. cit. ok­ rutnost. Civilizacija je ostvarila ovu »drugu«. utjecala na ljudske aktere proizvodnje i njihove potrebe: . na moralnu čistotu i jednostavnost. U slobodnom i racionalnom društvu će čak i životne potrebe iznad animalne razine biti drugačije od onih proizve­ denih u neslobodnom društvu i za to društvo. Uska povezanost tehničke i političko-manipulativne umješnosti. U suvremenom svijetu je savladavanje bijede još uvijek ograničeno na mala područja razvijenog industrijskog dru­ štva. dok bi eliminiranje permanentnog mobiliziranja snaga smanjilo potrebu društva da uskraćuje vlastita zado­ voljenja individuuma — da odriče ono što je sad kompen­ zirano kultom podesnosti. organiziranje ove sfere s obzirom na kvalitativno raz­ ličite ciljeve promijenilo bi ne samo način već i opseg dru­ štveno nužne proizvodnje. raščišćavanje šuma od likvidiranja šu­ ma. čo­ vjekova borba s prirodom je sve više borba s njegovim dru­ štvom. olakšava njezino importiranje u manje razvijena područja. što radi sa sredstvima razaranja i za sred­ stva razaranja. . oslobodilačku transformaciju u svojim vrtovima i parkovima — u rezervatima. snage i pravilnosti. Pa ipak. tad životni standard postignut u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja. on tad ulazi u neposredan proizvodni proli ces kao taj izmijenjeni subjekt. nasuprot »tehnološkom Erosu« i sličnim nesporazumima. Ovo ap­ sorbiranju velikim dijelom se provodi pukim kvantitetom do­ bara. Bijeda. Ovo pita­ nje nije neodgovorno postavljeno jer je društvo obilja posta­ lo društvo permanentne mobilizacije protiv rizika uništenja. gdje uvođenje takvog sistema još uvijek znači ogroman ljudski i tehnički progres. »rad ne može postati igra .« 11 ) •' U više navrata sam istakao povijesni karakter ljudskih potreba. 1 1 ) Marx. čije moći nad pojedincem postaju sve »racionalnije« i zato nužnije nego ikad ranije. Nesumnjiv komfor koji pruža ova vrsta proiz­ vodnje. I ovdje »redu­ kcija« može ilustrirati razliku. po tome što apstinira od naprezanja mozga. Kultiviranje tla je kvalitativno različito od njegove destrukcije. Prema tome. str. Izvan tih malih.. Marxov stav nepopustljivo isključuje svako roman­ tično interpretiranje »ukidanja rada«. reduci­ ranje prekomjerne razvijenosti. 599. Ali.

povučen u samog sebe. Tu je eks­ panzija u svim formama timskog rada. čak je smisleno. Nadilazeći domenu pojedinca.224 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 225 Danas. da se ogrešuje ο dobru formu. Oslobođenje energije od radnji koje podržavaju destruktivan prosperitet znači smanjenje visokog standarda porobljenosti kako bi ljudi bili u stanju da razviju onu racionalnost koja navodi na pacifikaciju egzistencije. korespon­ dira pružanje takvih sloboda koje ojačavaju represiju. problem broja. Komfor. . da shvati mogućnosti suzbijene posredstvom nje­ gova zadovoljenja. priznavanje straha i slabosti (najraci­ onalnija reakcija spram ovog društva!). tj. dok pokazuje svoje moralne i religijske obzire kad se radi ο izbjegavanju prirasta stanovništva u društvu koje je još uvijek u jarmu planiranog uništenja života u nacional­ nom interesu i neplaniranog lišavanja života u ime privatnih interesa. tj. Ljudski stavovi u totalitar­ nom društvu sve više postaju stavovi izmicanja. . zahtjevi koje postavlja masovna proizvodnja profi­ ta nisu nužno identični sa zahtjevima čovječanstva. biznis i sigurnost posla u društvu koje se sprema za nuklearno uništenje i protiv njega može poslužiti kao univerzalan primjer porobljujućeg zadovoljenja. energijom koja nije upo­ trijebljena u nametnutom materijalnom i intelektualnom ra­ du. treba upravljati stalno obnavljanim preobiljem kapa­ citeta. Ona može postati demokratska samo putem ukidanja masovne demokracije. Ra­ zumljivo je. dostupna samo veoma bogatima (koji se njom ne koriste). pu­ kog kvantiteta. Zastra­ šujuće je u kolikoj mjeri je stanovništvu dozvoljeno da naru­ šava mir gdje još ima mira i tišine. konformizma i brutalnosti. može dati smisao slobodi i neovisnosti misli — odavno je već postala najskuplja roba. senzibilna inteligen­ cija bolesna zbog onog što se čini. Uskraćenju slobode. Ove moralne skrupule su razumljive i smislene jer takvom društvu je potreban sve veći broj potrošača i nosi­ laca. na bazi zadovolje­ nih vitalnih potreba. Zastrašujuće je zato što izražava dozvoljene i čak orga­ nizirane napore da se odbaci onaj drugi u njegovim vlastitim pravima. To je samo jedan od aspekata blokiranosti preusmjerenja energije. I ovi izrazi ljud­ skosti će biti narušeni nužnim kompromisom — nužnošću da se čovjek zaštiti da bi nadmudrio one koji ga vuku za nos. Problem nije samo (i možda čak nije primarno) u adekvatnoj ishrani i brizi ο populaciji — to je prije svega. da se spriječi autonomija čak i u malim rezervatima egzistiranja. neposlušnosti spram tiranije većine. živio i mislio uprkos njima. Poriv za više »životnog prostora« prisutan je ne samo u inter­ nacionalnoj agresiji već također unutar nacije. može misliti. ako društvo uspije u ponovnom uspostavljanju prerogativa privatnosti pružajući ih svima i štiteći ih za svakoga. Novi standard života po mjeri pacifikacije egzistencije pretpostavlja također smanjenje populacije u budućnosti. pitati i nalaziti. da izlučuje familijarnost. slijede savjet Samuela Becketta: »Ne čekaj da budeš gonjen da se sakriješ . pribjegavanje nemuštim i izrugivanim akcijama protesta i odbijanja. Energija mora biti slobodna također i u tom smislu da ni­ je kanalizirana u pogonu dobara i usluga što zadovoljavaju čovjeka dok ga onesposobljavaju da ostvari svoju vlastitu eg­ zistenciju.« Cak i lično povlačenje mentalne i fizičke energije od društveno zahtijevanih aktivnosti i stavova danas je moguće samo nekolicini. kao i svakodnevno žrtvovanje svih onih za koje ne postoji odgovarajuća briga i zaštita. No. da bude gadno i da zaga­ đuje stvari. I u tom po­ gledu kultura pokazuje svoje feudalno porijeklo i ograniče­ nost. da industrijska civilizacija sma­ tra legitimnim pokolj miliona ljudi u ratu. koje mora prethoditi pacifikaciji. u državi dobrobiti i spremnosti na rat su svi ljudski kvaliteti pacificiranog egzistiranja tretirani kao aso­ cijalni i nepatriotski — kvaliteti poput neprihvaćanja zahtije­ vane ustrajnosti. čak mogućnosti slobode. samoodređenje pretpostavlja raspolaganje slobodnom energijom. U prekomjerno razvijenim zemljama sve veći dio . Optužba koju je prije pola stoljeća izrekao Stefan George više je nego licentia poetica: »Schon eure Zahl ist Frevel!« Zlodjelo je to društva kad u njemu rast populacije otežava borbu za život uprkos njezina moguća oterećenja. zajedničkog života i zabave prodrla u unutarnji prostor privatnosti i praktično je eliminirala mogućnost takve izolacije u kojoj pojedinac. Ova vrsta privatnosti — jedina okolnost koja.

No. da poznaje sebe (ili. Uzmimo jedan (na žalost fantastičan) primjer: kad na­ prosto ne bi bilo reklama ni drugih indoktrinirajućih sredsta­ va za informiranje i razonodu. gdje bi imao šansu da se čudi i da misli. Kreiranje represivnih potreba je već odavno postalo dio društveno naučnog rada — nužnog u tom smislu da se bez njega ne bi mogao održati postojeći na­ čin proizvodnje. to će se više njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno lišavanje. oni ne mogu (baš zbog istog tog razloga!) tolerirati lišavanje od tak­ ve razonode i obrazovanja koja ih osposobljuje za reproduciranje uređaja za odbranu i ili uništenje. već slobodama građana čija sredstva razonode i uzdizanja prisiljavaju i onog drugog da sudjeluje u njihovim zvukovima. redefiniciju potreba. čovjek bi bio gurnut u trau­ matsku prazninu. Izostajanje djelovanja televizije i srodnih sredstava tako bi moglo početi ostvarivati nešto što nisu postigle unutarnje proturječnosti kapitalizma — dezintegraciju sistema. odsustvo ove autonomije zadire u temelje čak i najuglednijih institucija ekonomske i političke slobode time što . Li­ šen svojih lažnih otaca.226 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 227 stanovništva postaje ogroman zarobljen auditorij — zarob­ ljen ne od strane totalitarnog režima. radioaktivnih padavina i problematične hrane. Pa ipak. Dok ljudi mogu podržavati kontinuirano stvaranje nuklearnih oružja. š t o ove posta­ ju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca. zahtijeva ograničavanje heteronomnih potreba i zadovo­ ljenja koje organiziraju život u ovom društvu. vođa. a isto tako i njegove aspiracije i bojazni. Može li društvo koje je nesposobno da zaštiti privatnost . prijatelja i predstavnika — on bi ponovo morao učiti svoju abecedu. Riječi i rečenice koje bi formirao mogle bi ispasti sasvim drugačije. Ostvarenje autonomije traži takve uslove u kojima oživljuju potisnute dimenzije iskustva. Masovno podruštvljavanje počinje kod kuće i priječi razvoj svijesti i sa­ vjesti. prije. već ο materijalnoj bazi dominacije. baš po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primar­ ni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu — naime. je osporava u njezinim skrivenim korijenima. pojedinca čak unutar njegova četiri zida polagati pravo na to da respektira individuum i da je slobodno društvo? Bez sumnje je slobodno društvo određeno s više dostignuća i s ostvarenjima fundamentalnijim od privatne autonomije. Ne radi se ni ο problemima psihologije ni estetike. pak. prizorima i mirisima. svoj negativ) i svoje društvo. Bez sumnje bi takva situacija bila nesnosna mora. . Njihovo oslobođenje.

Hotimična igra s fantastičnim mo­ gućnostima. čistim. već u čovjekovim ostvarenjima — svemirskim letovima. Tehnološki proces je praćen sve većom racionalizacijom i čak realizacijom imaginarnog. Ima­ ginacija abdicira pred ovom stvarnosšću. medi­ cine. g. sa sagovima od zida do zida (»mekim«). Auschwitz je i nadalje prisutan — ne u memoriji. televizijom i Scrabbleom — »projektirano kao kombi­ nacija obiteljske sobe za vrijeme mira (sic!) i obiteljskog 1 skloništa od radioaktivnih padavina ako bi izbio rat« ). Na tehničkim i političkim osnovama stapaju se pret­ hodno antagonistične domene — magije i znanosti. laboratoriji postaju »industrijski parkovi« u ugodnoj okolini. Novembar 11. 1960. koja omogućuje pis­ cu i umjetniku da nazove stvari njihovim imenima — da imenuje ono što je inače neizrecivo. konstantno zloupotrebljavan. tehnologije. jedino me­ dij abnormalne komunikacije putem fikcije. Tu više ne govori imaginacija. ra­ ketama i projektilima. jedino obećanje u opasnosti jesu napori da se spase i poboljša život. tad vrijednosti­ ma. ZAKLJUČAK Rast jednodimenzionalnog društva mijenja odnos izme­ đu racionalnog i iracionalnog. čini se. Njihovo javljanje u svako­ dnevnom životu ljudi ne spada više u iracionalne snage — njihove moderne inkarnacije su predmet i elementi tehno­ loške dominacije. sposobnost da se djeluje mirne savjesti. da se iluzija pretvori u zbilju i fikcija u istinu potvrđuju razmjere u kojima je imaginacija postala instrumenat progresa. kako rata tako i mira gube svoj katastrofički karakter. Ar­ hetipovi kako strave tako i radosti. Estetska dimezija još uvijek zadržava slobodu izraza. Kad postojeće društvo sređuje svu normalnu komunikaciju tako što je pre­ ma svojim zahtjevima uvažava ili ne uvažava. Reducirajući. u otrovnom plinu koji zaista ne šteti ljudima. Bestidno stapanje estetskog i realiteta opovrgava filo­ zofije koje suprotstavljaju »poetsku« imaginaciju znanstve­ nom i empirijskom umu. . contra naturam. »labirintskom suterenu ispod restora­ na«. da se eksperimentira s ljudima i stvarima. To je instrument koji je. Lexington Ave i Fifty fifth Sreet. moć imaginacije u manipuliranju riječima. Prevođenje će biti tako loše i tako iskrivljeno kao što je i društvo koje ga preduzima. daleko premašuje Alisu u Zemlji čuda. društvo prisiljava imaginaciju da se potvrdi na novim osnovama na kojima se tvorevine mašte prevode u povijesne mogućnosti i projekte. zgodnim elektronskim poduzećima. u tajnosti u kojoj svi uzimamo učešća. dubokim naslonja­ čima.ŠANSE ALTERANTIVA 229 10. b) da su znak ljudskog umijeća i moći koja prelazi tradicionalne granice imaginacije. Stvaran profil našeg vremena se pokazuje u romanima Samuela Becketta. preostaje. njegova stvarna povijest je napisana u komadu Rolfa Hochhuta Der Stellvertreter. izloženo u New York City Civil Defense Headquarters. koje su tuđe tim zahtjevima. U kontrastu spram fantastičnih i suludih aspekata racionalnosti ovoga društva.. Kad je bila odvojena od sfere materijalne proizvodnje i materijalnih po1 ) P r e m a T h e N e w Y o r k T i m e s . centar civilne za­ štite izlaže »luksuzno sklonište od radioaktivnih padavina«. To je okvir u kome se zbivaju velika ljudska ostvarenja znanosti. domena ira­ cionalnog postaje obitavalište zbiljski racionalnog — ideja koje bi mogle »proizvesti umjetnost života«. higijenskim i s gredicama cvijeća. radosti i mizerije. života i smrti. osim grijeha protivljenja njezinu duhu. poput drugih instrumenata u postojećem društvu. Dajući tempo i stil po­ litike. Ljepota kao visoko klasificirana nu­ klearna tvornica razotkriva svoj teror. preokreta­ nju smisla u besmisao i besmisla u smisao. koja ju dostiže i prestiže. već um u stvarnosti koja opravdava sve i razrje­ šava od svega.To što užas ovakvih ostvarenja ne prodire do svijesti i što je prihva­ ćen bez otpora treba pripisati tome da su ta postignuća a) savršeno racionalna s pretpostavki postojećeg. čak dokidajući romantički raspon imagi­ nacije.

racionalni karak­ ter imaginacije u matematici. nevažeća u domeni nu­ žnosti. Osakaćeni ljudi (osakaćeni također u svo­ joj sposobnosti imaginacije) organizirali bi i uništili čak više 2 ) Gaston Bacherald. Racionalna je ona imaginacija koja može postati a priori rekonstrukcije i preusmjerenja proizvodnog aparata prema pacificiranoj egzisten­ ciji. pa slobodno i racionalno društvo mo­ že nastati samo na toj bazi. već po­ litike u onom smislu u kome taj termin upotrebljavamo ov­ dje od početka: prakse kojom su razvijene. Tako opet ne može­ mo zaobići pitanje: kako može čovjek kojim se upravlja — koji od svog osakaćenja čini svoje vlastite slobode i zado­ voljenje. L e M a t é r i a l i s m e r a t i o n n e l . g. služi re­ presivnim interesima kao ideološko uporište. Pa. str. Takvo opuštanje bi bilo neobuzdan užas — ne katastrofa kulture. da će joj mirne savjesti dozvoliti sva sredstva izražavanja. ta terapeutička snaga može ići mnogo dalje od liječenja neuroza. Ove dvije antagonističke sposobnosti postaju međuovisne na zajedničkoj osnovi.«2) Imaginacija nije ostala imuna spram procesa reifikacije. izglede. koja je u stvarnosti negirana. u najma­ nju ruku. centraliziranu i liberalnu upravu. Postizanje au­ tentičnog samoodređenja čovjeka ovisi ο efikasnoj društvenoj . dopustiti joj njezinu stvarnu funkciju kao psihičkom impulsu i snazi. Kad tehnički progres dokida to odvajanje. 18. skicira slijedeće perspektive: »Cjelokupna materija psihoanalize nam može pomoći da se izliječimo od naših tvorevina imaginacije ili. Omogućiti imaginaciji da bude srećna. Tad se čovjek može nadati da će usrećiti fantaziju. On je isto tako sadržan u psihoanalizi. kakogod da je on organiziran. tu shvaćena imaginacija biva preusmjera­ vana. Psihoanaliza je to dobro znala. To ni u kom slučaju ne može biti imaginacija onih koji su opsjednuti zamislima dominaci­ je smrti. već slobodan za­ mah njezinih najrepresivnijih tendencija. Sama postojeća društva mijenjaju ili su već izmijenila bazične institucije u smjeru porasta pla­ niranja. a pripadna samo fantastičkoj logici i fantastičkoj istini. i znala je konsekvencije. nego što im je to sad dozvoljeno da čine. u hipotezama i eksperimentima prirodnih znanosti. Takav preokret nije pitanje psihologije ili etike. Nije li s obzirom na sposobnosti razvijene industrijske civilizacije. Tako se institucije unutar kojih se može sagledati pa­ cifikacija ne daju svrstati unutar tradicionalne klasifikaci­ je. koja je teorijski bazirana na prihvaćanju specifičnog racionaliteta iracionalnog. Oslobođenje imaginacije tako da joj mogu biti data sva njezina sredstva izražavanja pretpostavlja potiskivanje mno­ go toga što je sad slobodno i što perpetuira represivno dru­ štvo. u normalnoj aktivnosti sna. određene. Danas opozicija centralnom planiranju u ime liberal­ ne demokracije. to je ona inkompatibilna s predominancijom posebnih interesa koji koče postizanje tog cilja. da ograničimo opsesiju tih tvorevina. održa­ vane i mijenjane bazične društvene institucije. on reducira slobodnu sposobnost duha. one nas muče. zapravo. Presses Universitaires. na autoritarnu i demokratsku. postaje terapeutička snaga. Već je odavno prepoznat znanstveni. Praksa je to čovjeka. ipak. On isto tako reducira rascjep između imaginacije i uma. Kako je razvoj i iskorištavanje svih raspoloživih sred­ stava za univerzalno zadovoljenje vitalnih potreba pretpostav­ ka pacifikacije. 1953. ne pjes­ nik. dozvoliti joj svu nje­ zinu bujnost. sve više empirijski aspekat. bila bi to regresija »da se dadu imaginaciji sva sred­ stva izražavanja«. sva igra imaginacije igranje tehničkim mogućnostima koje mogu biti potvrđene kao mogućnosti realizacije? Romantička ideja ο »znanosti imaginacije« poprima. znači. sve materijalne slike što nastaju u prirodnim snovima. imaginacija je bila puka igra. prema životu bez straha. Pa­ ris. No. Opsjednuti smo tvorevinama naše imaginacije..230 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E SANSE ALTERNATIVA 231 treba. no čini se da pojam novih društvenih institucija ne predstavlja najveće teškoće u pokušaju da se odgovori na to pitanje. on ulaže u tvorevine mašte svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. te ih tako ekstenzivirano reproducira — osloboditi sebe kako od sebe samog tako i od svojih gospodara? Kako se može uopće zamisliti da se zatvoreni krug dade razbiti? Paradoksno je. Učenjak. Kvalitativna promjena je uslovljena planiranjem u korist cjeline protiv partikularnih interesa.

Dijalektička teorija nije opovrgnuta. i nje­ zinih dostignuća koja omogućavaju samoodređenje i pacifi­ kaciju. činjenice i alternative su prisutne poput fragmena­ ta koji nisu povezani. No. njihova realizacija može biti samo u praksi koja odgovara teoriji. potpuno asimilira­ nje duha s činjenicom. baš ta apsolutna potreba nije predominantna tamo gdje bi mogla postati pokretačka snaga povijesne prakse. suvišnost i restrikcije produktiv­ nosti. Konfrontirane sa sve­ prisutnom efikasnošću danog sistema. Baš to je znak njegove istinitosti. Pokoravanje smanjuje slobodu koja je nužno a priori oslobađanja. Ne može biti pozitivna. jest tu. uvid u nužnost nije nikad dostatan za zahvat mogućih alternativa. dehumanizacija. indoktriniran ja i manipuliranja. potreba za agresivnom ekspanzijom. tamo gdje radnička klasa postaje potporanj postojećeg načina života njihovo promica­ nje u kontroliranje procesa prolongiralo bi isti taj način u različitoj postavi. To je tehnički posao. dijalektički pojam ih transcendira. U toj sferi je cen­ tralizirana kontrola racionalna ako uspostavlja preduslove za smisleno samoodređenje. čak nu­ žnost. aspiracije s realitetom isprečuju se nastajanju novog povijes­ nog subjekta. Pa ipak. Samoodređenje će biti zbiljsko srazmjerno tome koliko su se mase raščinile u individuume oslobođe­ ne od sve propagande. On određuje povijesne mogućnosti. pacifika­ ciju borbe za opstanak. konstantna prijet­ nja rata. odnonso gdje su još uvijek živa negacija i optužba postojećeg društva. prisutne su sve činjenice koje potvrđuju kri­ tičku teoriju ovog društva i njegova fatalnog razvitka: sve veća iracionalnost cjeline. čak produktivna suprotnost jer s rastom pokorenja prirode raste i pokoravanje čovjeka od strane čov­ jeka. misli s zahtijevanim ponašanjem. a današnja praksa ne daje takav odaziv. a u njoj proturječnosti ne eksplodiraju sa­ me od sebe. no ona ne može pružiti izbavljenje. Radi se ο slobodi misli u jednom jedinom smi­ slu slobode misli u upravljanom svijetu — kao svijesti ο represivnoj produktivnosti i kao apsolutnoj potrebi da se uči­ ni proboj iz danog totaliteta. Bez te materijalne snage čak i najizoštrenija svijest osta­ je nemoćna. Na današnjem stupnju razvoja razvijenog industrijskog društva i materijalni sistem i sistem kulture niječu taj zaht­ jev. smjera danog toka. poimaju­ ći činjenice. Tehnološki racionalitet. i kao istinski tehnički doprinosi redukciji fizičkog i mentalnog iscrpljivanja. bez prakse koja bi te objekte pokrenula u novom smjeru. čovjekova stvarnost je u njegovoj povijesti. kombiniranje centraliziranog autori­ teta i direktne demokracije može beskrajno varirati u odnosu na stupanj razvoja. efektivan činilac kvalitativne promje­ ne. održavano i reproducirano bitno drugačijim povijesnim subjektom. jedino mjerilo i usmjeritelj. Ma koliko da se jasno očituje iracionalni karakter cje­ line. s druge strane — lako se može desiti da to i nadaije ostane podešljiva. u planiranju i razvoju raspoloživih sredstava za sve. oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. U svakom slučaju.232 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 233 kontroli nad proizvodnjom i distribucijom potrepština (na osnovu zadobivene razine materijalne i intelektualne kul­ ture). Samoodređenje u proizvodnji i distribuciji vitalnih potrošnih dobara bilo bi suvišno. spo­ sobne da znaju i shvate činjenice i procjene alternative. Dijalektički pojam izražava svoju vlastitu bespomoć­ nost kako u teoriji tako u empiriji. društvo bi bilo racionalno i slobodno ukoliko je organizirano. No. Ovi nabrojeni aspekti u postojećem se također suprotstavljaju ideji da bi uspostavljanje »kontrole odozdo« nad proizvodnim procesom značilo zbivanje kvalitativne promjene. alternative se uvijek javljaju kao utopijske. Uvid u nužnost. No. Ono tad može postati efikasno u navlastito svojoj domeni — u odlukama koje involviraju proizvodnju i distribuciju ekonomskog viška te u individual­ nom egzistiranju. a s njima nužnost promjene. transformiranje dokolice u slobodno vrijeme. Zacijelo. poput svijeta nijemih objekata bez subjekta. Dru­ gim riječima. Ova ideja je vrijedila i još uvijek vrijedi tamo gdje su radnici bili. intenzivirana eksploatacija. Sve one ukazuju na povijesnu alternativu: planirano iskorištava­ nje sredstava za zadovoljenje vitalnih potreba uz minimum rada. svijest ο zlu neće biti . No. s jedne strane. Moć i efikasnost ovog sistema. Ma kako da postane očita suprotnost između beneficijalne dominacije.

Tu je. ranije ferment društvene promjene. Iz istog razloga. To je čista forma dominacije. koja. kritika društva bi još uvijek bila smi. I obratno. ako je apstraktni karakter odbijanja rezultat total­ ne reifikacije. dokidajući postojeće — smetnje napretku. postao je ferment društvene kohezije. No.. proširenje pokorenja prirode. Sputane mogućnosti razvijenog industrijskog društva su: razvoj proizvodnih snaga na sve široj osnovi. Znači li to da kritička teorija društva abdicira i pre­ pušta polje djelovanja empirijskoj sociologiji. Zbio se prelom. dijalektički pojmovi još jedanput potvrđuju svoju istinitost time što shvaćaju svoju vlastitu situaciju kao situaciju društva koje analiziraju? Odgovor se i sam nadaje ako se ima u vidu kritička teorija s obzirom na njezinu naj­ veću slabost — da nije kadra demonstrirati oslobodilačke ten­ dencije unutar postojećeg društva. No. kreiranje novih potreba i sposobnosti. oslobo­ đena teorijskog usmjeravanja (osim u metodologiji). ali bi bila nesposobna da prevede svoj smisao u određenja povijesne prakse. Totalitarne tendencije jednodimenzionalnog društva čine neefikasnim tradicionalne puteve i sredstva — možda. niti vitalnu potrebu da se razriješi ova suprotnost. prije nego u redistribuciji bogatstva i izjednačenju klasa. 3 ) »Le Refus« u Le 14 J u i l l e t. Ne prihvaćamo više razlog. Na svom najrazvijenijem stupnju dominacija funkcio­ nira kao administracija. a opravdanja za suglašavanje i pomirenje neće više biti uzeta u obzir. u najrazvijenijim područjima masov­ ne kozumcije život kojim se tako upravlja postaje dobar život cjeline pa se suprotnosti ujedinjuju u njegovu obranu. Instru. U toj iluziji je i nešto istine: »narod«. Kako je efikasno odbijana od strane postojećeg sistema. čak i opasnim jer oni gaje iluziju ο narodnom suve­ renitetu. . borba za rješenje suprotnosti je prerasla tradici­ onalne forme. ova negacija se javlja u politički impotentnoj formi »apsolutnog odbijanja« koje se čini to nerazumnije što po­ stojeći sistem više razvija svoju produktivnost i što više ubla­ žuje životne tegobe. menti produktivnosti i progresa organizirani u totalitaran si­ stem determiniraju ne samo aktualno već i moguće iskoriš­ tavanje. 1958. podlije­ že obmanama krivo postavljene konkretnosti i tako odigrava ideologijsku ulogu dok proklamira eliminiranje vrijednosnih sudova? Ili. P a r i s . n o . nova stratifikaciona karakteri­ stika razvijenog industrijskog društva. Octobre. 2. ljudi. pojava mudrosti nas užasava. sje­ dinjenje suprotnosti u medijumu tehnološkog racionaliteta mora biti pri svoj svojoj stvarnosti iluzorno sjedinjenje koje ne eliminira ni suprotnost između rasta produktivnosti i nje­ zine represivne upotrebe. njezina negacija postaje čista forma negacije. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj . ove mogućnosti se postepeno realiziraju putem sredstava i institucija . pak. Sve je tad reducirano na apstraktan za­ htjev za ukidanje dominacije — jedini istinski revolucionaran imperativ.« 3 ) No. I bez demon­ striranja takvih snaga. sposobnosti i po­ treba. Zaključak? »Oslobođenje inherentnih mogućnosti« ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu. razvoja koji je inače iskrivljen i blokiran. promijenio je svoju poziciju. Riječima Maurica Blanchota: »Ono što odbijamo nije bez vrijednosti i značaja.234 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 235 dostatni čak ni u stadiju kad kompletiranje znanosti i nivo produktivnosti eliminiraju utopijske konture alternative — kad je postojeći realitet utopijski više nego njegova suprot­ nost. tad još uvijek mora postojati konkretna osno­ va odbijanja. koje dokidaju njihov oslobodilački potencijal.i slena i valjana. Re­ ducirani smo na takvu otvorenost koja više ne tolerira kompliciranost. U vrijeme svog nastanka kritička teorija društva bila je suočena s prisutnošću stvarnih snaga (objektivnih i sub­ jektivnih) u postojećem društvu koje su se kretale (ili su mogle biti tako usmjerene) prema racionalnijim i slobodni­ jim institucijama. To je bila empirijska osnova nastanka teorije. inače je reifikacija iluzija. pa proces reali­ zacije upliviše ne samo na sredstva već i na sam cilj. događaj koji bi uvažio postignuća industrijske civilizacije. a iz nje je proizašla ideja oslobođenja inherentnih mogućnosti — razvoja intelektualne i materijalne produktivnosti.. Upra­ vo je zbog toga nužno odbijanje.

Nji­ hova snaga je s onu stranu političke demonstracije za žrtve zakona i poretka.236 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Doduše. dali i daju svoj život Velikom Odbijanju. čak smrt. ispod površine konzervativne baze naroda je supstrat odbačenih i autsajdera. Olako data historijska paralela s barbarima koji ugrožavaju carstvo civilizacije pre­ judicira ishod. a oružane snage toga društva dovoljno uvježbane i ekipirane da bi se osjećale ugroženim. Kritička teorija društva ne raspo­ laže pojmovima koji bi mogli premostiti jaz između sadašnjeg i njegove budućnosti. bez nade. ona ostaje negativna. No. oni znaju da ih čekaju psi. njihov život je najrealnija i najneposrednija potreba za dokrajčenjem nesnosnih uslova i institucija. šansa je da bi se u tom periodu ponovo mogli sresti povijesni ekstremi: najrazvi­ jenija svijest ο humanitetu i njegova naj eksploatirani ja sna­ ga. ka­ menice i bombe. zatvor. Na početku fašističke ere Walter Benjamin je napisao: Nur um der Hoffnungslosen willen ist uns die Hoffnung gegeben. Njihovo suprotstavljanje udara na sistem izvana i zato nije podvrgnuto devijaciji od strane sistema. ono je elementarna snaga koja ruši pravila igre i u tom rušenju je razotkriva kao igru trikova. Ništa ne ukazuje da će to biti dobar kraj. ne posjedujući obećanja i ne pokazu­ jući uspjeh. činjenica da oni počinju odbijati da sudje­ luju u toj igri mogla bi označiti početak kraja jednog doba. Otud je njihova opozicija revolucionarna. Oni egzis­ tiraju izvan demokratskog procesa. nenaoružani i bez zaštite. Tako ona hoće da ostane lojalna prema onima koji su. Kad se sakupe i izlaze na ulice. koncentracioni logori. Samo radi onih bez nade. opet je sablast tu. Ekonomske i tehničke sposobnosti postojećeg društva su suviše velike da bi dopustile zadovoljenje i koncesije onom koji je gori od psa. POGOVOR . nezaposlenih i nezapošljivih. To nije ništa do li šansa. eksploatiranih i progonjenih drugačije rase i boje. čak i ako njihova svijest to nije. nada nam je dana. da traže svoja ele­ mentarna građanska prava. Doduše. drugi period barbarizma bi lako mogao biti kontinuirano carstvo same civilizacije. unu­ tar i izvan granica razvijenih društava.

Iz odlučujuće upućenosti Marxova nauka na prelom povijesnih svjetova proizlazi da su. koja ne uzima u obzir njegovu visoku idej­ nu pretenziju. i na puki kurs ka industrijalizaciji pod kontrolom države uz restrikcije privatnog poduzimanja. više od nauka bilo ko­ jeg drugog mislioca. Većina kritika izražava opće raspoloženje našeg doba: samouvjerenost u napredak. Historija mark- . a ozbiljiti socijalizam i komunizam kao njezine faze. demokratizaciju u političkom životu.îiJ ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE Da li je utemeljena Marcuseova konstatacija da ima­ nentnim revolucionarnim zbivanjim nema mjesta u suvreme­ nom svijetu i da postojeća konstelacija snaga ne dozvoljava svjetlije perspektive — konstatacija koja je zaključak analiza poduzetih u ovoj knjizi? Neke od kritika — izrečene kako na Istoku tako na Zapadu — insistiraju na neopravdanosti tih Marcuseovih pesimističkih dijagnoza. a ponekad. nedostaje ipak razumijevanje njegova te­ meljnog usmjerenja na destrukciju čitavog sklopa društva koji je i danas još svugdje na djelu. progres u društvenoj i političkoj organizaciji — što bi sve trebalo da znači povijesni napredak. ugroženo je razumi­ jevanje epohalnog obrata koji revolucija treba privesti. grananje i kompletiranje postojećeg — tehnički progres. naziva »vijekom socijalizma«. nego ga nivelira na dane tokove porasta ži­ votnog standarda. smanjenje disproporcija u korištenju dru­ štvenog bogatstva. u slučaju dekolonijaniziranih zemalja. Stoga se XX vijek često. U ovom spletu korije­ ni se i široko rasprostranjena nekritična upotreba pojma »socijalizam«. u frapantnoj disproporciji njegova no­ minalna proširenost i stvarno razumijevanje. Ako se opseg značenja i suzi na one pokrete koji se izrično pozi­ vaju na Marxa. u neodre­ đenoj prosječnosti.

Sto­ ga će biti potrebno da najprije prikažemo u kakvoj smisle­ noj vezi Marcuse prihvaća Marxov nauk kao supoziciju po­ vijesne angažiranosti Kritičke teorije društva. ovisit će i doseg ove orijentacije u Marxovu nauku. a odnedavno na University of Ca­ lifornia. utemeljene sve njegove postavke. od približa­ vanja samoj povijesnosti. g. W. 2 ) . 1966.). I Marcuse u Marxovoj kritici kako političke ekonomije tako i filozofije. Marcuse je jedan od najeminentnijih mislilaca u XX sto­ ljeću koji. Veselin Masleša. g. Oxford Univ. Naprijed 1965. Press. Beacon Press. I i II. str. manje razvijena područja na putu u razvijeno in­ dustrijsko društvo). (Dalje u tekstu označeno s Ν. studirao u Freiburgu i Berlinu.. konsolidiranje postojećeg svije­ ta.240 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E 241 sizma je u znaku revizionizma — izigravanja onog što Marxovu misao pronosi transepohalnim putem na račun onog što znači tek dovršavanje. g. One dimen­ sional Man. u Berlinu. dakle. Svoje prve rasprave. I. Od 1934. 1932. u časopisima »Phi­ losophische Hefte«. valja odmah naglasiti da postavke izložene u ovoj knjizi sadržajno nadmašuju Kritičku teoriju društva. g.) . g. god. dakle. 1958. .. S obzirom da proizlazi iz povijesne usmje­ renosti. nego ο nečovjeku i ne­ čovječnom svijetu stvari i roba . Imamo posla. 1 ) H e r b e r t M a r c u s e j e rođen 1898. (Eros i civilizacija. . » . a rasprave publicira od 1936. 1941. orijentacija izražena kao Kritička teorija društva. Press. koja sadržava upu­ ćenost na Marxov nauk i određuje tendencije njegova pro­ dubljivanja.. a zatim svaku povijesnu dimen­ ziju uopće omogućavajuće povijesnosti. te na njegovu tragu nastoje misliti pre­ lom povijesnih svijetova 1 )· Knjizi koju sad pružamo našem čitaocu u osnovi je razmatranje suvremenog društva pod vidom povijesne kon­ kretnosti kao centralne Marcuseove misli. vidi revolucionarnu antropologijsku i historijsku usmjere­ nost Marxove misli. Columbia Univ. koja bi tre­ balo da iskazuje temeljna obilježja industrijski visoko raz­ vijenog društva (a time i suvremenog svijeta uopće. Klostermann Verlag. uz neke novije. U dosadašnjem Marcuseovom opusu dominira. 141.). Njemačkoj. . Građanska nacionalna ekonomija nema u vidu bit čovjeka i njegovu povijest. u njegovim interpretacijskim apostrofiranjima Marxovih bitnih uvida i postavki. kojih je tematika Marxova misao i povijest. Adorna na osnovu višegodišnjeg zajedničkog r a d a te umnogome zajedničku misaonu orijentaciju: »Kritičku teoriju društva«. u postulatu destrukcije »građanskog dru­ štva«. tj. Eros and Civilisation. Napisao je knjige: Hegels Ontolo­ gie. 1955. Bd. 1964. A filozofija iskazu2 ) u »Die Gesellschaft«. publicirao je u ediciji S u h r k a m p pod naslovom Kultur und Gesellschaft. tematiziranje suvremenog industrijskog društva pri­ kladno je da pokaže da li je Marcuseovo misaono stanovi­ šte dovoljno za poimanje biti vremena. 1932. izd. Profesor je najprije na Brandise University. No. god. Od dostatne utemeljenosti tih tendencija u onom što zbivanje svijeta čini povijesnim.. koji slijedi iz konsekventnosti i radikalnosti kritike. Reason and Revolution. g. publicira u periodu 1928—33. kritičko-onologijski utemeljene.: » N e u e Q u e l l e n zur Grundlegung des Historischen Materialis­ m u s « . U »Zeitschrift f. za koju je novi Predgovor »Bilješka ο dijalektici« napisao I960. Q. Sozialpolitik«. u daljem razvijanju temeljnog smisla samog nauka. U posljednje vrijeme je vrlo aktivan u S. Tako nije mogao biti zadovoljen po­ stulat produbljivanja Marxove misli u pravcu ponajprije. Beacon Press (Um i revolucija. raz­ vijaju njegov nauk. Sozialforschung« surađuje od 1933. Soviet Marxism. živi u SAD. g. među­ tim. u kraj­ njem smislu nije znanost ο čovjeku. g. g. One ipak implicitno smjeraju na povijesnu konstituciju suv­ remenog svijeta u njegovoj cjelini i njegovoj individualno­ sti. dotak­ nuo. »Die Gesellschaft«. g. Marcuse emigrira iz Njemačke skla­ pajući se pred nacionalsocijalizmom. 1965. Horkheimera i T. s jednim paradoksom: ono van tematsko u ovoj Marcuseovoj knjizi nosi sve analize.. Mnoge od rasprava 30-tih godina.. Proboj prospektivno otvara krug pitanja koji je Marcuse naznačio. ali ne i obradio i promislio: bitno svjetovno-povijesne pretpostavke suvremenosti — olako prezentirane redukcijom na »induistrial society«. . oživljavajući naspram revizije izvornog Marxa. »Archiv für Sozialwissenschaft u. a time i to da li je zaista povijesno djelotvoran Marxov nauk kako je zastup­ ljen u Marcuseovoj misli. Implicitno prelaženje preko pozicije Kritičke teorije do­ diruje — preko fundamenata socijalno-ekonomske dimenzi­ je — podrijetlo konkretne povijesne cjeline. Njegovo ime se često vezuje uz M. budući da su tzv. R.

Kao jedan određen. Marx: »Kapital I. znanje je fakticiteta.242 ČOVJEK JEDNE DIMEN2IJE ZATVORENI S V I J E T BADA I Š A N S E KBVOLUCIJK 243 je bit čovjeka kao »slobodnog subjekta« u izvršavanju (Leis­ tung) istine. »ispostavlja« je.. zbilje — za »umnost« u Hegelovoj filozofiji koja je. 9. politi­ čka ekonomija i filozofija za Marxa nipošto nisu spoznaje istog reda.proizvoditi')« (N. već u sebi nosi revolucionarnu praksu«. fi­ lozofija. promijeniti.. II. umnost ispostavljena apsolutnim znanjem i kao apsolutno znanje ostaje pri »razjašnjenju nužnosti u slobodu« 3 ). a filozofijska istina. ospoljenjem svojih suštinskih snaga. des Arbeits­ begriffs). Radom je posredovana priroda »o sebi« i ozbiljen čovjek »o sebi« tako da u predmetu svog ospoljenja jest »za sebe« — »u predmetu rada se slobodno ozbiljuje« (N. Encyclopédie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse. Marcuse tada ispostavio kao bit čovjeka i njegovo po­ vijesno ozbiljenje? Temeljnim smatra Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće«: bit čovjeka je u njegovu odnosu spram »općenite biti bića«. prema njegovoj vlastitoj inherentnoj mjeri. tako da je priroda uvijek već ljudska priroda. I još. koja je utemeljuje. vječita prirodna nužnost da se posreduje razmjena materije između čovjeka i prirode.. Van tog odnosa on je »o sebi«. Da­ kle. tj. kao što. 1932. dakle ljudski život«.« (N. Ar­ chiv f. To znači da čovjek može sve mogućno­ sti koje leže u »biću ο sebi« spoznati i zahvatiti. Očitovanjem svoje biti.4) Pojam rada u Marxa upućuje na ontologijske implika­ cije: rad je »priroda« (bit) jednog odlikovanog bića — čov­ jeka. konkretan svijet — svijet je spe­ cifičan i neponovljiv. k r i t i s c h e T h e o r i e « . 147). T. Gesellschaft Ι): Η. T. Sozialforschung«. nego može biće. str. ispostavljen u svojoj biti. »izraditi ga. s druge strane. kon­ stitutivno je zbivanje zbilje kao njezino »proizvođenje« (Produzieren) u suprotstavljenom materijalu. Marcuse: » P h i l o ­ s o p h i e u. No. uslov nezavisan od svih društve­ nih oblika. U tom smislu kasnije Marxovo određenje rada kao posredovanja čovjeka i prirode sadrži kvintesenciju svih njegovih uvida u fenomen rada: »Rad je kao tvorac upotrebnih vrijednosti. da nije ograničen jednokratnim neposrednim odnosom. 69 Bd. u : U e b e r d i e p h i l o s o p h i s c h e n G r u n d l a g e n d e s W i r t s c h a f t s w i s s e n s c h a f t l i c h e n A r b e i t s b e g r i f f s. Usp. u određenost postavljene tek u čovjekovu radu. str. 4 . Ο istovetnosti rada se može govoriti samo u smislu općeg uvjeta svjetovanja svijeta: svijet je ispostavljen i uspostavljen iz prirode radom. shodno tadanjoj postavci problema. 634. Sozialwissenschaft u. Obje se jednako radikalno podvrgavaju kritici s obzirom na svoj medij — građansko društvo. da je: »Kritika političke ekonomije u sa­ moj sebi filozofijski utemeljena. Svojom »ljudskom prirodom« je čovjek u jedinstvu s pri­ rodom — iz krila koje pro-izvodi. No. k. Kultura. koju reproducira. str. bivstvuje čovjek. povijestan jer je proizveden radom. u »Zeitschrift f.) 3 prevladati njegovu neposrednu predmetnu određenost. 155). 1933. und k.« izd. K. sačinjavati ga. 13 (dalje u tekstu označeno s Grund. obrađivati.) š t o je. kao u čitavoj novijoj filozofiji »pravi bitak«. Dodatak. i Kultur u. Gesellschaft. str.§ 158. izvesti. koje izvodi prirodu ο sebi u određenost. str. 640). u. Ranije. Q. u puninu svojih mogućnosti. dalje voditi (. 1947. str. U Marcu­ sea cit. U toku je. da­ kle. 137. Objekat rada je već rezultat rada prošlih generaci­ ja. U tome je »postojanost« (Ständigkeit) rada — po Mar) Usp. zat­ voren u sebe. Predmetni svijet opstoji. Politička ekonomija sadržava faktičke zakonitosti. na istom mjestu: »Ekonomija i politika su postale ekonomsko-politička baza teorije revolucije na teme­ lju potpuno određene filozofijske interpretacije biti čovjeka i njegova povijesna ozbiljenja. čovjekovim odnošenjem. g. koje bivaju pro­ izvedene. pred­ metni svijet je zbilja čovjeka — čovjek jest time što sebe ozbiljuje u predmetu rada. (Dalje u tekstu ozna­ čeno s Ph. dobivena je »apstrakcijom« od faktičnog statusa postvarene predmetnosti (Ph. Jg. ) Hegel. smatrao je Marcuse. u kome je uko­ rijenjeno razdvajanje »egzistencije« i »esencije«. Sozialpolitik. str. Q. Q. kao koristan rad uslov čovjekove egzistencije. g. smjerajući na istovetnost uma i zbilje nemoguću u »danoj diobi rada«. to je za Marcusea jedna od temeljnih uporišnih tačaka u interpretaciji i razvijanju Marxove misli. Utoliko je rad uvjet egzistencije svih bića. VI/1937 (također u Kultur u.

Ono na čemu se radi. N. robu — predmet postaje funkcija akumuliranja kapi­ tala. nego »katastrofa biti čovjeka«. Naj autentičnija čovjekova potreba je da svijet u ko­ me se zatiče učini svojim i svoje vlastito bivstvovanje punim ljudskim bivstvovanjem: »Čovjek potrebuje . »Taj uvid unaprijed osuđuje svaku puku ekonomsku i političku reformu na neuspjeh. str. tuđa predmetna moć. pa je odsutno ozbiljenje biti čovjeka: smisleno djelovanje iz cjeline tubitaka čovjeka. došla je ona dotle da u krajnjem smislu više nije rad« (Grund. — »Pri radu treba nešto . klasa tako da slučajna pripadnost porobljenoj klasi unapri. Otuđeni rad nije rad (u punini ontologijskog značenja rada. što pripada . U njemu čovjekova egzistencija nije »sredstvo« ozbiljenja nje­ gove biti. kako smo ukazali.« ! Programatski zahtjev za ukidanjem privatnog vlasništva uk- . bit čovjeka sredstvo njegove pu­ ke egzistencije. bogata mnogostranost predmeta biva reducirana na stvar. jednoznačno suprostavljajući obima »otuđeni rad«. str. \. ono na što ona zapravo smje­ ra — prevladavanje »građanskog društva« — ostvarljivo je samo kao totalna revolucija. 153). Predmet se prisvaja kao puko posjedovanje. meta nisu ekonomske ili političke krize. des Arbeitsbegriffs. 18. nego je. obrnuto. Q. na djelu »nebit« čovjeka? U ranim svojim studijama u intepretaciji Marxovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa i 5 ) Radi terminologijske jasnoće napominjemo da je Marcuse u povijesnotvornom značenju upotrebljavao promiscue izraze »rad« i »pro­ izvodnja«.' jed presijeca ljudske mogućnosti.) Tok svijeta u zbivanju rada 5 ) proizlazi iz mogućnosti nadmašivanja zatečenog. Međutim. 27. U sklopu produkcije kapitala. troše­ nje. pro-izvođenje iz krila pri­ rode. 3. 47). da bi mogao ozbiljiti svoju bit. koja se sa svojom egzistencijom neposredno stapa«. Mar­ cuse otuđenost rada sabire u slijedeća određenja: 1. str. iako tubitak čov­ jeka nikad ne može počivati u posjedu samoga sebe i svo­ ga svijeta«. 4. praksa »ekonomske dimenzije« podređu­ je i slobodnu praksu (sve sfere djelovanja postaju funkcija kapitala). dakle. čovjek posreduje svijet u kome se zatiče time što mu vla­ stita egzistencija postaje upitnim predmetom. u preduzetom pokazivanju ontologijskih temelja rada. (Grund. Kako je u »fakticitetu«. str. Kako Marx preduzima kritiku građanskog društva u obzoru biti čovjeka i njene otuđenosti — te je ova ontologijski formulirana kao rascijepljenost »egzistencije« i »esenci­ je«. sadržane u biti čovjeka: »čovjekov bitak je uvijek više od njegova danog tubitka (Dasein) — on nadilazi svaku moguću situaciju i upravo zato stoji spram nje u nedokidivoj diskrepanciji: diskrepanciji koja zahtije­ va trajan rad na njenom prevladavanju.) Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće« uk­ ljučuje i odnošenje spram vlastitog roda. nadživljuje pojedini događaj rada. odnosno svojoj funkciji. treba mu ospoljenje na predmetima koji su mu pretpostav­ ljeni i suprotstavljeni« (N.« (Grund. 2. koji izražava politička ekono­ mija. koje za Marcusea. »Za razliku od ži­ votinje. raz­ dvaja se i u razdvojenosti poklapa s društvenim položajem . des Arbeitsbegriffs. umjesto da vlasništvo stoji u službi slobodne životne djelat­ nosti.244 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I S A N S B R E V O L U C I J E 245 cuseu jedno od bitnih određenja rada u ontologijskom nje­ govu određenju. isto ta­ ko kao što je iz tog svijeta preuzeto u obrađivanje.proizaći što po svom smislu.totalitet' ljudskih ospoljenja života. Osamostaljuje se i postvaruje produkt rada koji se r odvaja od radnika. str. 155).općem' događanju. Q. što se obrađuje biva urađeno u svijet rada. pa se nužno postvaruje i biće samog pro­ izvođača — njegov tubitak postaje njegovoj navlastitoj slo­ bodi uskraćena. zadanošću: on je »dokida« — čini je sredstvom svoje biti (usp. One interpretacije koje odnos čovjeka spram predmet­ nog svijeta utemeljuju u sferi biotičkih potreba previđaju ontologijske implikacije sadržane u Marxovim tekstovima: povijesni bitak svijeta koji posreduje čovjek svojom biti — radom. Dvodimenzionalnost rada — nužnost i sloboda. Čovjekova životna djelatnost stoji u službi vlasništva. »Lišena svoje pune zbilje kao praksa. involvira povijesnotvornost). kako je njegova kritika inspirirana težnjom za oživotvorenjem takve »zajednice« u kojoj bi one bile u jedinstvu — kako joj. des Arbeitsbegriffs.

Marcuse je. ostaje unutar filozofijske tradicije time što pomiruje suprotnosti u umskoj spoznaji. smjeraju­ ći tako preko (trans) opstojećeg na buduće. 638). »Kritička teorija društva« iz­ ražava ovaj zaokret. str. T. sreća biti nešto potpuno druga­ čije. str. Međutim: »Prema kriti­ čkoj teoriji nema više nove teorije. b) u sklopu otuđenja filozofija često uspostavlja kao bit čovjeka ono što nije ovisno ni ο čemu drugom jer jedino tako još je moguće participirati na autentičnosti i slobodi. str. oko destrukcije građanskog dru­ štva. i to u dvostrukom smislu: a) određenja uma. T. und k. doduše u duhu »fundamental­ ne ontologije«. sloboda. (Ph. Marcuse smatra da je sloboda iskazana filozofijom ap­ straktna sloboda te da ta neprilika »dolazi. und k. drugačije usmjerenje ekonomsko-društvenih odnosa. ona se oštro distancira od svake sociologije koja računa s datostima. dobive­ na su apstrahiranjem od faktičnog statusa čovjeka u otu­ đenom svijetu i žive u apstraktnoj filozofijskoj sferi biti.) Građansko društvo je u centru interesa Kritičke teori­ je zbog njezinog nastojanja oko ozbiljenja filozofije u dru­ štvenom realitetu. sloboda. nego obrnuto: opće potrebe čovjeka ο procesu rada. Th. tad će um. No. Ono što u prošlom znanju plaća danak društve­ noj koordinaciji tako i tako iščezava s društvom kojem je . da je također sve neekonomsko sadržano u eko­ nomiji« (Ph. — Ph. srećnosti. Th. 163). und k. nego kakav interes određuje reguliranje. T. duha. II Pošto je u radovima svoje rane faze Marxov nauk interpretacijski aktualizirao u njegovoj historijskoj usmjere­ nosti na prevladavanje građanskog društva te ga nastojao samo ontologijski precizirati. N. . »Nije bitno to da je proces rada planski re­ guliran. Afirmativni odnos Kriti­ čke teorije društva spram filozofije proizlazi iz usmjereno­ sti Kritičke teorije na »ozbiljenje« filozofije: filozofija je re­ siduum humanuma u otuđenom svijetu. sreća od isprva apstraktnih pojmova postanu zbilja. . »Sociologija se bavi samo uvjetovanostima i utoliko ne is­ tinom . str. a utopijsko istinski napredan elemenat. Kritička teorija društva se distancira od filozofije — ne želi biti nova filozofija. str. Kako se Kritička teorija osniva na tendencijama prev­ rata u prezentnom totalitetu građanskog društva. bitna za filozofiju. und k. Persistiranje društva kao sile nad individuumom. Odlučno je u tome da proces rada ne odlučuje ο tubitku (Dasein) čovjeka. da »neobuzdana privredna sfera gospodari svim ljudskim odnosima. 158. nego da bismo pokazali da je građansko društvo u svom totalitetu određeno ekonomskim odnosima. njegovo »ponovno fiksiranje kao apstrakcije nasuprot indivi­ duumu« samo prolongira nepoklapanje života zajednice s pu­ noćom ospoljenja života (usp. Imanentna destrukcija gra­ đanskog društva. 631). izva­ na u filozofiju. otuda tu neistinitost treba prevladati tako­ đer samo van filozofije«. pre­ duvjeti su umstvene zbilje — vodećeg principa Kritičke teo­ rije. kad se pozivamo na »zakonitosti« političke ekonomije.) Kritička teorija je kritika političke ekonomije. čini se. str. 638). und k. Ph. Th. Oni će međusobno imati isto toliko zajedničkog koliko i asocijacija slobodnih ljudi s konkurentskim društvom proiz­ vođača roba«. spozna­ ja. smatrao pitanje povijesnosti svijeta apsolviranim s ob­ zirom na ontologijsko utemlejenje te je prešao na koncipi­ ranje neposrednijeg sudjelovanja misli na historijskom prev­ ratu sužavajući tematiku svojih spisa na destrukcione ten­ dencije građanskog društva. nego samo još umna zbi­ lja sama« (Ph. kako filozofija živi u otuđenju i od otuđenja. str. prevladavanje otuđenja ne može se poistovetiti s ozbiljenjem vrednota filozofije. Tradicionalna filozofija je i sa­ ma izraz otuđenja. Q. koje se nadaje u zbilji same produkcije. koja iskazuje zbivanje čov­ jeka zajedno sa zbivanjem svijeta i svijeta zajedno s čov­ jekom. 644). tako reći. pa stoga.246 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Z A T V O R E N I S V I J E T RADA I Š A N S E REVOLUCIJU 247 ljučuje (ne samo logički nego i izrijekom u Marxa) ukida­ nje otuđenog rada kojeg je privatno vlasništvo samo konsekvencija. 642. I najistinitija filozofija — Hegelova. 643. moraliteta. und k. ne činimo to radi »filo­ zofijskog« raščljanjivanja ekonomskih pojmova (usp. ostajući ipak u okvirima Marxove misli i smat­ rajući je dostatnom za mišljenje povijesti. (»Kad um. spoznaja. da li su u tom interesu očuvane sloboda i sreća masa« (Ph.

248

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE

249

koordinirano. Ne brine se ο tome Kritička teorija, nego ο tome da se ne izgube istine oko kojih se već trudilo prošlo znanje« (Ph. u. k. Th. str. 643). Temeljne postavke Kritičke teorije društva, kako je ona kao naziv i okvirni program deklarirana u citiranom članku »Philosophie und kritische Theorie«, smisleno nadovezuju na ontologijske implikacije Marxova nauka i na te­ meljni njegov impuls, što je, i jedno i drugo, Marcuse po­ kazao u ranijim spisima nastojeći da misli konkretno povi­ jesno angažirano: već supozicija da se historijsko zbivanje konstituira u biti čovjeka postulira sačinjanje takvih uvje­ ta egzistencije koji bi bili primjereni njegovim »navlastitim mogućnostima«. »Negativno« je u centru interesa Kritičke teorije s obzirom da sadrži takve manifestacije života koje pokazuju da se čovjek ne da svesti na opstojanje u »otuđe­ nom radu«. Ono je toliko akcentuirano radi što potpunijeg prezentiranja otuđene biti čovjekova bića, osakaćen ja raz­ ličitih sfera života i života u cjelini. Kritička teorija je, u perspektivi nadovezivanja na ranije spise, konkretizacija, hi­ storijski aktualan angažman misli u samoosmišljenju »nav­ lastitih mogućnosti«. Međutim, dok su kategorije ranijih Marcuseovih spisa: osmišljenje »navlastitih mogućnosti« i »odnos spram vlastitog roda« u kontekstu ontologijske in­ terpretacije povijesti i dokazivanja ontologijskog aspekta Marxova nauka, u »Kritičkoj teoriji« Marcuse napušta ontologijsku razinu mišljenja. Preispitivanje »navlastitih mogu­ ćnosti« čovjeka nije više u obzoru ontologijske eksplikacije. Kad formulira Kritičku teoriju — ontologijski rezultati ranije faze nekako su sačuvani i ukinuti u novom, »konkretnijem« htijenju. Tematika spisa koji slijede u osnovi je odre­ đena »programom« Kritičke teorije društva, koji implicira da se zadaća misli pred revolucijom iscrpljuje u sabiranju i raščlanjenju onih bitnih manifestacija života koje rebeliraju spram otuđenja. Zadatak se sada sastoji u pokaziva­ nju konkretnih, zbiljom otuđenja već priređenih kriterija koji istinski prevladavaju građansko društvo kao sidrište otuđenja. To je motiv radova kao što su: »Zum Begriff des Wesens« (Zeitschrift für Sozialforschung, 1936. god.), »Ueber den affirmativen Charakter der Kultur« (isti časopis, 1937.

god. — također u Kultur u. Gesellschaft, I ) , »Zur Kritik des Hedonismus« (isti časopis, 1938. god., također u Kultur u. Gesellschaft, I),te u knjizi »Eros i civilizacija« 1955. g. U spomenutom kontekstu su relevantne sfere života: folozofija, »kultura«, te proboji senzualnih težnji za puni­ nom života — življenog, neodgođenog i neukroćenog (hedo­ nistička etika i isticanje reperkusija koje izaziva potiskiva­ nje nagonske sfere, kako je to pokazao S. Freud). Kritička svijest spram opstojećeg sadržana je u filo­ zofijskom pojmu biti (Wesen). Izvorna dinamika iz koje izrasta filozofija, povijesni ciljevi implicirani u kritičkom suprotstavljanju realitetu, ispostavljanje bitnog za razliku od kontingentnog — sve to biva tokom predaje prikri to ta­ ko što pojmovi biti postaju formalnoopći pojmovi struktu­ ra. Za kritičko-etičku motiviranost općeg kao bitnog spram pukog empirijskog pojedinačnog, slučajnog, primjerna je Platonova filozofija. Razlučivanje općeg bitka od mnoštva istovrsnog ujedno je i razlučivanje istinskog od neistinskog, onog što može i treba biti od pukog opstojećeg. »Temeljni smisao Ideje je u άχαθ·6ν u tome što je tako kako prema svojoj vlastitoj mjeri može biti i k tom άχαλθ·όν se biće kreće« (B. des W. str. 3). Po svojoj navlastitosti čov­ jek je umno biće. Platon i Aristotel uviđali su da je navlastitost čovjeka neostvariva za one koji svoj život provode u mukotrpnom radu. Sankcioniranjem položaja robova i sta­ leža koji svoj život provode zbrinjavajući potrebe za održa­ nje vitalne egzistencije unaprijed je odsječena mogućnost ozbiljenja ljudske biti za sve ljude; ono je koncesija danom realitetu. Pa ipak, bit čovjeka ispostavljena je kao ono što po navlastitoj »mjeri« vrste treba biti — po njoj je odmje­ rena autentičnost svakog čovjeka kao čovjeka. » . . . čovjek je u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga ospobile da vodi ,dobar život', tj. život koji je što je više mogu­ će slobodan od mukotrpna rada, zavisnosti i nakaznosti. Po­ stići takav život znači postići .najbolji život': živjeti u skla­ du s biti ljudske prirode«. (Čovjek jedne dimenzije, V pog­ lavlje.) Tako je pojam biti bremenit tensijom fakticiteta i njegove negacije s obzirom na e n o što on po smislu treba biti.

250

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Z A T V O R E N I SVIJET RADA I

SANSE

REVOLUCIJE

251

No, filozofija apelira na ljudski um, a čovjek može participirati na umstvenom neovisno ο slučajnim, za svoju umsku bit nekonstitutivnim prilikama života. Tako je, npr., u Kanta, položaj sluge ili gospodara nebitna oznaka čovje­ ka koja označava njegove slučajne i vanjske prilike. (Usp. B. des W. str. 32.) U Hegela, umskom transcendencijom, ono što izgleda slučajno, nebitno, ne ostaje statično po strani, nego je karika u procesu u kome je ukinut neposredni bi­ tak ispoljenjem svoje biti. Sluga i gospodar su explicite uk­ ljučeni u tu dijalektiku — čak su i posebno apostrofirani — očituju impulse Hegelove filozofije, primljene iz zbilje vre­ mena, kad se ona trudi da uspostavi apsolutno znanje kao jedinstvo subjekta i objekta (Usp. Um i revolucija, str 113. i dalje). No, refleksija, u kojoj je neposrednost ukinuta i us­ postavljena kao posredovana, određenje je bitka samog, na­ ime bitka kao biti. »Nije čovjek onaj koji se sjeća biti, koji zahvaća suprotstavljeno mu biće, dokida njegovu lošu nepo­ srednost i iz spoznaje biti postavlja novo; naprotiv, sve se to u Hegela događa u samom umnom bitku, a čovjek uče­ stvuje u tom procesu samo kao spoznajni subjekt — ukoli­ ko je i sam umni bitak.« (B. des W., str. 22.) Medij filozo­ fije kao filozofije je transcendiranje fakticiteta umskom spoznajom, a ne promjena same stvarnosti. Filozofija živi u otuđenju i od otuđenja — da nema podvojenosti esenci­ je i egzistencije koju ona iskazuje izgubila bi svoj raison d'être. U ime ozbiljenja umskog, a u razlici spram filozofijske tradicije, Kritička teorija ne akcentuira čovjeka kao umno biće nasuprot slučajnim okolnostima života nego čov^ jeka kao »slobodnog i umnog stvaraoca (Schöpfer)« boljeg i srećnijeg života. (Usp. B. des W., str. 33.) I kultura je, posebice građanska umjetnost, čedo otu­ đenja. Ona transcendira mizeriju fakticiteta tako što u njoj žive vrijednosti koje ne surađuju na stvarnom životu dru­ štva. »Kultura je u svojim osnovnim karakteristikama ide­ alistička. Na muke izoliranog individuuma ona odgovara op­ ćom ljudskošću, na tjelesnu bijedu ljepotom duše, na vanjsko sužanjstvo — unutarnjom slobodom, na brutalan egoizam bo­ gatstvom vrline dužnosti.« (Ueber affirm. Charak. der Kultur, str. 62—63.) Tako kultura, prenoseći valere koji primarno ne

održavaju društvenu mašineriju proizvodnog rada, niti pak ona njima rezultira, nego su joj ponajčešće suprotni, poka­ zuje da se čovjek u svojoj ljudskosti ne da reducirati na otuđeni rad. Medij kulture je čulnost. Odatle proizlazi spe­ cifičnost njezine pripadnosti otuđenju. U društvu koje vi­ talne snage čovjeka troši na rad neodrživo je punokrvno proživljavanje čulnosti usmjerene na nešto što bi bilo inkompatibilno s predominacijom tehničkog uma, pa je kul­ turi dosuđena produševljena čulnost, oplemenjivanje, inti­ ma duše. »Ne radi se ο tome da čovjek živi svoj život, nego da ga živi tako dobro kako je to moguće.« (Ibidem, str 83.) A kulturom oplemenjen život je ono najviše na što kultura poziva i što može dati. Tako kultura i transcendira fakticitet i afirmativna je spram opstojećeg. Afirmativna je zato što vanjski uvjeti, ili njihova izmjena, nisu konstitutivni za unutarnju supstanciju čovjeka koju uspostavlja i od koje živi kultura. Oplemenjivanje čovjeka i produševljenje čulno­ sti, iako prezentira drugačije vrijednosti od onih koje repro­ ducira fakticitet — zbiva se u zbilji takvoj kakva jest. »Du­ boke i fine duše mogu biti i po strani od borbe za bolju budućnost ljudi, ili na krivoj strani. Duša se zaprepašćuje pred neumitnom istinom Teorije koja pokazuje nužnost pro­ mjene bijedne forme tubitka: kako može izvanjsko preinačenje odlučiti ο navlastitoj, unutarnjoj supstanciji čovjeka!« (Ibidem, str. 76.) U hedonizmu je ispoljena težnja za neodgođenom i življenom srećom. Utoliko je hedonizam protest ne samo spram fakticiteta — odgađanja ili uopće obezvređenja užitka na osnovu postulata organizacije i rada — nego i spram ide­ alističke kulture i etike. Dok kultura (u mediju umjetno­ sti) sublimira čulnost, idealistička etika je omalovažuje — samo ono što čovjek čini bez obzira na užitak, u punoj slo­ bodi i neovisnosti ο njemu, čak i trpeći, konstituira moral­ nost persone (npr. u Kanta). No hedonizam i »amoralna po­ buna«, iako relevantni za istisnko ljudsko društvo time što su u njima sadržani proboji istinitosti punokrvno proživ­ ljenog života, ostaju unutar opstojećeg — pomiruju indivi­ dualnu sreću s općom nesrećom. Ostajanje unutar danih,

252

;

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E

253

statički uzetih mogućnosti direktno se dade očitati iz normi hedonizma — npr. epikurejskog tipa. Tako ni pun procvat umjetnosti (pogotovo građanskog tipa), ni zamah participiranja društva na filozofijskim isti­ nama, a ni oživotvorenje normi hedonističke etike još ne bi značili bitno drugačiji svijet: sve su to tvorevine pripadne stvarnosti danog društva — izraz su otuđenja. Njihov digni­ tet je u transcendiranju fakticiteta, pa ih revolucionarna praksa mora respektirati samo s obzirom na njihovo significiranje jedne — spram građanskog društva i njegovih za­ konitosti — drugačije dimenzije čovjeka. III Analizu suvremenog industrijskog visoko razvijenog društva poduzima Marcuse u ovoj knjizi s obzirom na stvar­ ne šanse obrata (catastrophe) postojećeg; ona je preispiti­ vanje aktualnih snaga prizivanog revolucionarnog zbivanja. Knjiga ostaje u okvirima ocrtanog stremljenja Kritičke teo­ rije društva — kako po općoj intenciji pothvata tako i po kritičkom očitavanju društvenih promjena kojima je obilje­ žen suvremeni svijet. — Puko umanjenje pauperizma, sve veće niveliranje klasnih razlika, pa ni golu činjenicu preuzi­ manja vlasti od strane radničke klase ne može Marcuse, shodno smislu revolucije kako ga je fiksirao u svojim rani­ jim radovima, smatrati već i signumom prave destrukcije društva otuđenog rada. Svi nabrojeni fenomeni, široko rasp­ rostranjeni u suvremenom društvu imaju, po Marcuseu, fun­ kciju etabliranja svijeta otuđenog rada. š t o je temeljna poluga konsolidiranja postojećeg dru­ štva unutar samog sebe kad čak i organizacijske forme, koje su trebale poslužiti revolucionarnom zbivanju (vlast radni­ čke klase), postaju funkcija tog konsolidiranja i etabliranja? To je širenje proizvodnje roba u sve sfere života putem na­ metanja krivih potreba. Krivih zato što ekstenziviranje i in­ tenziviranje postojeće industrijske proizvodnje u visoko raz­ vijenim područjima prelazi razinu do koje je ono »racional­ no«. Riječ je ovdje ο »racionalnom« u tom smislu što je pu­ tem specijalizirane proizvodnje moguće efikasno, tj. uz krat-

ko potrebno radno vrijeme, podmiriti osnovne potrebe vital­ ne egzistencije i osloboditi slobodan puni život individuuma. Radnik se počeo dobro osjećati u otuđenju: prihvaćanje kri­ vih nametnutih potreba, izraženo u prijanjanju uz trku za stalno preticanje već postignutog visokog standarda, obilja i luksuza — plaćeno je cijenom manipuliranog života. Naj­ drastičniji vid manipuliranog čovjeka je život na rubu rata — pripreme za rat, pa i gurnutost u rat. Cak ni to ne ometa glatko funkcioniranje cjeline — i ovdje je rekompenzacija očuvanje i rast društva obilja. Manipuliranje se to lakše pod­ nosi što je manje transparentno izraženo: nastupa indoktri­ nacija, koja rezultira iščezavanjem individualnosti na račun masovnog konformizma (»da se voli, mrzi, dopada i djeluje u skladu sa oglasima«). Ona je temeljan, ali manje je transparentan izraz manipuliranja jer upravo njom se, putem name­ tanja potreba, osigurava konzumacija ekstenzivirane i inten­ zivirane proizvodnje, a time i opstojeća tendencija kao rast ad infinitum. Slobodno vrijeme također je inkalkulirano u nju: ono je zanimanje za proizvode i s proizvodima kapitala faze »konzumentskog društva« ili »društva obilja«. Uslijed imanentno strukturalnih promjena društva, ra­ dnička klasa nije više negatorska snaga opstojećeg. U proce­ su automatizacije pada učešće fizičkog rada u procesu rada, što rezultira kako sve manjim fizičkim iscrpljavanjem radni­ ka tako i predominacijom tehničkog kadra — dakle, iščeza­ vanjem klasičnog tipa radnika. Na drugom polu polarizacije društva iz perspektive XIX st. — u klasi vlasnika sredstava za proizvodnju, privatni vlasnik sve više je ovisan ο tehnici planiranja pa postaje jedva odredijiva meta u mraži save­ znih i regionalnih korporacija koje preduzimaju planiranje, naučnih instituta koji se brinu ο tehničkom napretku k sve većoj automatizaciji, i si. (usp. II poglavlje knjige). Struktu­ ralne promjene unutar društva, dakle, u znaku su depolarizacije društva na dvije antagonističke klase. Nisu usamljeni slučajevi učestvovanja radnika u tijelima koja rukovode pro­ izvodnjom poduzeća, pa čak i u programima investicija (usp. II poglavlje knjige). Dani tokovi su, kao strukture instrumentalno-tehničkog odnosa i rada, sve manje providni za svi­ jest proizvođača, pa sve više poprimaju karakter prirodnih

Opstojeći poredak socijalizma je. već i model svijeta koji prevladava to društvo. po­ staje iracionalna i neznanstvena. u kojima se manifestiralo. te analizira iščezavanje »druge dimen­ zije« u suvremenom industrijskom društvu. No. I. čak pod uvjetom da je ukinuto privatno vlasništvo nad sredstvi­ ma za proizvodnju — idejno odvodi od prevladavanja svije­ ta otuđenog rada i stvarno doprinosi njegovu konsolidiranju. Nije to zato jer »oplemenjivanje« kao djelokrug kulture. pozitivizmom se obrće u konformizam time što činjeničko postaje istinsko.254 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 255 tokova. »podvojenost egzistencije i esencije«. I I I I poglavlje knjige). Konstatacijom slabljenja i nestajanja utjecaja domene negativnog. odnosno njezina beznačajna ulo­ ga. anuliranje te spram fakticiteta druge dimenzije. identificiranje opstojećeg kur­ sa tehnokratizacije društva (koji je samo izraz zbivanja rada u njegovim razvijenim stadijima) s ciljem komunizma. ulogu neradikalne »legalne opozicije« (usp. Marcuse to pokazuje opširno analizi­ rajući djelovanje umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu. čak njihove angažiranosti u rastu opstojećeg. konstatacijom jednodimenzionalnosti suvremenog svijeta. Oni bi mogli biti kriteriji njezina nadilaženja samo ukoliko bi istini primjereni zbiljski život zajednice razriješio transcendentnu sferu biti. Kon: »Weltan­ schauung u. Široka rasprostranjenost i dominantan utjecaj poziti. u slučaju Sovjetskog Saveza. u biti. g. Analiza funkcije umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu (kao i pokazano postvarenje u jeziku tog društva i pozitivističke tendencije u lingvistici) dana je iz perspektive smisla negativnog kako ga Kritička teorija vidi s obzirom na prevladavanje otuđenja. vizma pokazuju slabljenje »negativne dimenzije« misli. Kako 6 ) Prigovor upućen Marcuseu da u svojoj kritici društva »pola­ zi od apstraktnog društveno-ćudorednog« koga su »idejni izvori djela romantičara« potpuno promašuje kontekst u kome Marcuse tematizira umjetnost.vremeni čovjek se suviše domestificirao u otuđenju da bi • umjetnost još mogla utjecati na stvarno disociranje (usp.tovo do iščezavanja. koja pokazuje insuficijentnost onog što jest spram onog što može i treba biti. i napori umjetnika da izraze odvajanje od opstojećeg. Ove prilike domestificiranja radnika u otuđenom svi­ jetu. uto­ pija i nada. No. Svi oblici onog što je prije bilo negativno. (Usp.t a r filozofije same. filozofiju etc. A. 6 ) Iz pokazanih komponenti zbivanja rada — apsorbiranja moći negativnog. Philosophie. pa čak i osvještavalo otuđenje bivaju apsorbirani u apsolutnoj orga­ nizaciji društva rada i obilja kojim ta organizacija ujedno i rezultira i održava se. no su. Položaj radničke klase u razvijenim industrijskim područjima više nije podoban za probijanje postvarene svi­ jesti i prevladavanje otuđenog rada. karakteristična za suvremeno društvo. Spram fakticiteta društva rada ono negativno što se manifestiralo u filozofiji i umjetnosti nije samo sobom za Marcusea. 2. kao filozo­ fijska formula samo su komplementarni elementi zbilje tak­ ve kakva jest. Tako konstelacija blokova objektivno navodi na mobilizaciju svih snaga na tehnologijski rast i odgađanje obrata postojećeg k »umjetnosti življenja«. S.) . »Meta­ fizička dimenzija. II poglavlje ove knjige). uklapanje u tehnologijsku utrku s najrazvijenijim kapitalističkim zemljama — u oštrom tem­ pu koji nameće potreba bojne spremnosti i prestiža. Tome pogoduje izvršenje akta revolucije u industrijski nerazvijenim područjima.kritische Soziologie' in den U. nije isto što i razrješenje. S. Marcuse nas suočava s problemom zat­ varanja svijeta rada u samog sebe. ranije genuino polje racionalne misli. go. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju« (VIII poglavlje knji­ ge).« u Deutsche Zeit­ schrift f. dosuđuju onim komunističkim partijama u razvijenim industrijskim društvima koje nisu izgubile utjecaj u masama. uka­ zali smo. Suprotstavljanje zbilji trancsendiranjem i zbilje u sferi biti. ili pak. konsolidiranja visoko razvijenog indu­ strijskog društva unutar samog sebe — te komponenti na osnovu kojih suvremeni socijalistički svijet još uvijek pri­ pada istom tom zbivanju slijede konsekvencije za programatsku orijentaciju zbiljskog prevladavanja otuđenog rada. . Pozitivizam je abdikacija filozifije unu. Umjetnost je dostupna širokim slojevima: prisutni su . još uvijek i sam zbivanje otuđenog rada. 19fiß. rebelirajuće u sklopu društva rada.

Marcuseova analiza industrijski visoko raz­ vijenog društva nije samo očitavanje biti razdoblja s pozi­ cije zadobivene u ranijim spisima i artikulirane kao Kriti­ čka teorija. Tu je. održavanje instrumentalnog odnosa kad više nije »racionalan«. očito. sami po sebi. ostvarljiv pu­ tem radikalnog preloma s opstojećim instrumentalnim od­ nosom spram prirode koji konstituira svijet rada. . ističe Marcuse. nego njegovo slamanje. neprimjereni totalitarnim tendencijama razvijenog industrij­ skog društva. ranije ferment društvene promjene. . »oslobo­ đenje inherentnih mogućnosti« (što znači: razvoj proizvod­ nih snaga na sve široj osnovi. zato jer gaje iluziju ο narodnom suverenitetu: ». Nadalje. apsolut­ na organizacija društva u realiziranju tog odnosa. Povijesni napredak je. Čime je. Marcuse apostrofira: »Sve dok su radnici afirmativna snaga i podupirači sistema dominacije.) ispod idejne razine Marcuseova tematiziranja suvremenog društva. — to je prevladavanje opstojećeg mo­ guće samo kao prelom s danim kursom tehnologijskog ra­ sta. »Kvalitativna promje­ na bi bila prelaz u viši stupanj civilizacije ako bi tehnika bila modelirana i korištena za pacifikaciju borbe za život. . i tako — njegovom otpornošću spram povijesne transcendencije (usp. dok samozadovoljno sabire varljive poene. te zatomljivanje drugačijeg mogućeg egzistiranja u osnovi otuđenog ra­ da. Povijesni zaokret je u kontinuitetu s postignućima civilizacije samo utoliko što iskorištava njezina racionalna ostvarenja: tehni­ ka treba da postane »organon umjetnosti života«. sračunati na prevladavanje građanskog društva. Marcuse prekoračuje? »Pacifikacija egzistencije« — u ovoj knjizi (a i u prethodnoj knjizi Eros i civilizacija) apostro­ firan put izbavljenja iz samoperpetuiranja opstojećeg u nje­ govu tehnologijskom rastu i njemu imanentnoj »manipula­ ciji« egzistencijom čovjeka — inkompatibilna je s radom u ontologijskom njegovu značenju povjesnotvornosti. Stoga životni standard u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja jer je izraz umjet­ no stvorenih potreba i rezultira zatvaranjem opstojećeg u samo sebe. tradicionalni putevi i forme. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj ljudi i dr. Tako je za obrat pretpostavka »transcendencija unutar postojećih uvje­ ta«. gotovo iščezavanja cijele te spram društvene stvarnosti druge dimenzije — i napokon. nova stratifikaciona ka­ rakteristika razvijenog industrijskog društva« 7 ). ekstenziviranje pokorenja pri­ rode. Usredotočenost na »negatorsko« unu­ tar opstojećeg. radni­ čki pokret ne može čekati na osvajanje cjelokupne političke i eko­ nomske vlasti kako bi tek tada uspostavio organizme samoupravlja­ nja koji mu omogućavaju da u kasnijim stadijima uravnoteži i ko­ načno eliminira utjecaj tehnokracije« — Praxis. IV . ne naprosto kvantitativni rast predominantnog (znanstvenog i tehnologijskog) racionaliteta. 2. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove for­ mulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog prog­ resa bilo obrat opstojećeg. pak. U svakom drugom slučaju mu prijeti opasnost da samo kompletira opstojeće. S. promijenio je svoju poziciju. Marcuse i ostaje na stajalištu Kritičke teorije i implicite ga nadilazi. nastanak no­ ve ideje Uma u teoriji i praksi« (IX poglavlje knjige). prije nego u redistribu­ ciji bogatstva i izjednačenju klasa. na tragu Kritičke teorije. Marcuseu da je uče­ stvovanje radnika u upravljanju poduzećima u razvijenim zemljama kapitalizma pogrešno ocijenio kao urastanje u postojeće ( » . te u tom smislu in­ doktrinacija i manipuliranje individuumom samo izraz nje­ gova prolongiran]a. Uopće su. u prvom redu. Malleta. nje­ ga neće izmijeniti.narod' (people). god. 1965. br.256 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 257 je tehnologijski instrumentalni odnos spram prirode. Dakle. IX poglavlje knjige). postao je ferment društvene kohezije. npr.) »ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu«. ni djelomična nacionalizacija. a kako je nametanje krivih potreba. ne može više biti programatsko geslo prevladavanja građanskog dru­ štva u njegovoj biti jer su to prerogativi njegova vlastita održavanja. transformacija. konstatacija slabljenja. f Međutim. i to. kako 7 ) Utoliko su prigovori. ni pro­ šireno učešće radnika u rukovođenju i profitu« (II poglavlje knjige). podvrgavanje pitanju (što ga inkludira radikalizacija dijagnoze) tradicionalnih puteva i sredstava revoluci­ je — sve je to. kao usmjerenost k »pacifikaciji«. Pokret kome je do zbiljskog revolucionarnog obrata mora se orijen­ tirati — idejno i u razradi svoje taktike — u biti suvremenog svijeta i na osnovu temeljnih karakteristika njegove dane faze. upozorava Marcuse.

»Formalizacija i funkcionalizacija su prije svake primjene . manipuliranje itd. a kao konsekvenciju tog odnosa čitav sklop građanskog društva (dakle. Anticipirajmo: radikali­ ziranjem problema rada pozicija Kritičke teorije društva po­ staje nedostatna jer se u okvirima Marxove misli. Pojam »proiz­ vodnje« ne može više razgraničiti od novovjekovnog »aktivizma« — od usmjerenosti na dominaciju prirodom. koje se u filozofiji reflektiraju tako da je ona residuum hum a n u m a . a »pacifikacija« sugerira napuštanje kako subjektnosti tako i predmetnosti rada uopće. Marcuse. vidjeli smo. samo sloboda mišljenja kao korelat njegove faktične neslobode* (usp. dakle. npr. dakle.prirodne' hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusobni odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao jedinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama. Svi­ jet rada i dominacije ima svoje daleko idejno-historijsko is8 ) Kad je u Marcuseovim ranijim radovima analiza fenomena fi­ lozofije bila poduzeta isključivo iz perspektive imanentnih suprotnosti. u svojim ranim radovima pridaje značenje.« Apstraktni rad. npr. ne može otuđenom radu suprotstaviti. da »osbolođenje inherentnih mogućnosti ne izražava više povijesnu alter­ nativu«. Na izbavljenje od otuđenog rada obratom u biti ra­ da samog upućeje i često naglašavanje — tokom cijele knji­ ge — da je pretpostavka slobode destruiranje ideje uma kao moći. kao ranije. B. Nije samo Descartesova filozofija dovedena u vezu s destruktivno-konstruktivnim odnosom spram prirode. des W. istina.čista forma' konkretne dru­ štvene prakse. Marcuse ističe pripadnost Descartesove filozofije strukturiranju svijeta po modelu Galilej­ ske znanosti. Dominacija i manipuliranje čovjekom — njegova podređe­ nost tehnološkom aparatu nerazdvojno je vezana za domi­ naciju prirodom. U njemu Marcuse pokazuje rad kao aspekat tehničkog odnosa spram prirode. — Znanost je u samoj sebi tehnologijska. iz zaključnog poglavlja. pri neproblematiziranoj biti povijesti. »mijenja­ nje«. slobode etc. u interpretaciji. str. priroda je sazdana prema subjektu. društva. (Descartesov dualizam uključuje svoju negaci­ ju — res cogitans je srodna res-extensa — tj. No. pa i samog Marxa) da tehnika i zna­ nost nisu neutralne spram svoje upotrebe.. kako smatra da je razvijeni oblik rada (suvreme­ no visoko razvijeno industrijsko društvo. Da »pacifikacija« nije pojam kojim Marcuse slučajno barata i koji se radu može kontrapolirati tek sporadično. Indirektno redefiniranje ranijeg stava ilustrira i navedena formulacija. a ni jedna s dru­ gom tek naknadno u suradnji. Ovo ne navodimo tek radi pu­ kog registriranja kontinuiteta ili diskontinuiteta u Marcuseovoj misli. a subjekt se odnosi prema svome svijetu mjerenjima i opažanjima podobnim kvantificiranju 8 ). čak i onaj koji je ranije pozitivno ozna­ čio kao »proizvodnja«. ne da domisliti ono što zapra­ vo njegovu misao pokreće — prevladavanje samog izvora otuđenja. rad kao sama subjektnost čovjeka. direktivnog značenja. ne govori eksplicitno ο »neotuđenom radu« niti izrijekom revidira svoje ranije pos­ tavke. proizvod­ nju kao povijesnotvorno posredovanje prirode. radu suprotan od­ nos spram prirode. Descartesove filozofije bili drugi aspekti: »Individuumu kome je do naj­ veće mogućne istinitosti i sigurnosti građanske prakse ostaje. kao ospoljenje bitnih čovjekovih snaga jest »sačinjanje«. Shodno stanovištu da društveni sklop proizlazi iz logosa.) rezultat jednog ishodišnog načina »razumijevanja prirode«. . sad je za njega otuđenje. Tako. društvo je oslobodilo ljude od . nego da terminologijski pokriva jedan sasvim drugačiji. Drugim ri­ ječima: svaki rad. — u prvom planu su. »dalje-vođenje« — »pro-izvođenje« predmetnog svijeta. tj. instrumentalna. Jer. Mnogo više je u pitanju. Dok je znanost oslobodila prirodu od inhe­ rentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih za kvantificiranje. otuđeni rad proizlazi iz obzora posredovanja prirode tehnologijskim racionalitetom. Marcuse presudno utvrđuje (za razliku od većine marksista. filozofija u ovoj knjizi nije preispitivana samo kao fe­ nomen društva — ono rebelirajuće negativno unutar njega — nego je ona interpretacijski zastupljena i kao komponen­ ta artikuliranja »određenog načina razumijevanja i organi­ ziranja« prirode. za čitavo usmjerenje obrata nebitno. očito je iz VI poglavlja ove knjige. zapra­ vo. i otuđeni rad ako je u ovom lo­ gičkom slijedu još uopće moguće ontologijski razlučiti otu­ đeni rad od rada).258 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 259 mu Marcuse. fi—8).

str. pretpostavlja misao »svjetovanja« svijeta. no samo je jedan od mogućih »na­ čina« konstitucije svijeta10»). k a k o mu Marcuse pridaje značenje.. kategorija povijesnosti — jer tehničko-instrumentalni odnos. postav prirode u tome da se ona predstavi kao unaprijed proračunljiv odnos energija. Kad Heidegger izričito govori ο novovjekovnoj tehnici (neke od tih tekstova spominje Marcuse samo usputno. k a o npr.260 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZVTVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 261 9) hodište u formuliranju općeg kao istinskog nasuprot empi­ rijskom kontingentnom. no ne jednakog uvjeta svjetovanja svijeta — da u »svjetlu bitka već stoji svako polaženje od bića i povratak njemu«. a. Određenja tehnike pogađaju novovjekovnu konstela­ ciju uvijek istog. Heideggerova misao nije prisutna u ovoj knjizi samo kao uvid u jedno od obilježja suvre­ menog svijeta! 9a ) U vrijeme revizije teksta prijevoda knjige i teksta Pogovora p o z n a t o n a m je da se u »Der Spiegel« od 12. usmjerenosti u kojoj se sabiru sve povijesne borbe. s jedne strane. porijekla njegove artikulacije. kao znanje ο općem. kaže Marcuse. Heideggera. Sartrea. najefikasnije i najizvjesnije jer raspolaganje uzro­ cima znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. naime. 104). — Otud »pacifikacija« nasuprot »dominaciji« nad prirodom i čovjekom — dakle nasuprot radu. Neske. B. j u n a 1967. Instruktivno je i određenje koje je Marcuse dao »po­ vijesnom projektu« — u ovoj knjizi jednom od centralnih pojmova s obzirom na problematiku povijesti. Tehnika je jedan način razotkrivanja. to je uvijek u okviru centralne tematike njegove misli: povjesnosti bitka i zaborava bitka. 20. str. u povodu Marcuseova eseja »Repressive Toleranz«. koje ne bi uopće mogle naći mjesta u Kritičkoj teoriji kao orijentaciji (tehnički odnos spram prirode k a o ishodište r a d a . 1954. više razlike negoli bliskosti s filozofijom J. 29. g. P. u dominaciji. represiji i spekulativnom i utopističkom karakteru negativ­ nog mišljenja. na žalost. filozofija prom a t a r a n a iz aspekta njezina sudjelovanja u konstituciji opstojećeg svijeta). Heideggera zadu­ žuje Marcusea svojim određenjima tehnike koja proizlaze iz refleksije ο bitku suvremenog svijeta i povjesnosti bitka. »osvjetljenja« stvari iz primarnog odnosa koji ih čini onim što jesu i da jesu — očituje bliskost. odno­ sa u kojem se zapravo otvara smisao bitka (»način razumi­ jevanja. (Piatons Lehre von der Wahrheit. 10) Utoliko je u pojmu »projekat«. Tako izvore treba potražiti još u Aristotela i dalje u prošlosti. u impli­ citnoj svjetovnoj povijesti bitka koju n a m kao.: »Tehnika nije puko sredstvo. Znanje prvih uzroka je. Odatle slijedi da Marcuse ne 9) Bliskost Heideggerovoj misli je. u VI poglavlju). »Opseg mogućnosti« se pokazuje. 76). Određenja tehnike. izd.. »Povijesna praksa rezultira iz određenog izbora. i to nesumnjivu.) Misao M. 23. posezanja za jednim od različitih načina razumijevanja. 32. F r a n c k e Verlag. Bern. eksperimenat je udešen za ispitivanje da li se priroda javlja u tom postavu i kako se javlja. nasuprot ra­ nijoj njegovoj orijentaciji. nereflektiranu Marcuseovu supoziciju sugeriraju sve one navedene temeljne postakve s obzirom na povijesno zbivanje svijeta. po našem mišljenju. str. Primarni izbor određuje opseg mogućno­ sti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogu­ ćnosti inkompatibilne s njim« (VIII poglavlje). u nadvladanom hostilitetu prirode. 33). I iz ovog određenja proizlazi da rad nije više Marcuseu. s druge. Odatle je u logosu dominacije kontinuitet zapadnjačke misli.« Ili: »Nije novovjekovna tehnika eksperimentalna zato što postavlja a p a r a t u r u za ispitivanje prirode. organiziranja i transfor­ miranja realiteta. nego o b r n u t o : eksperimenat je ude­ šen zato što je fizika. Značenje »povijesnog projekta« u Marcusea podrazumijeva da bivstvovanje svijeta kao povijesnog nije jednoobrazan tok: obzor u kome se otvara smisao bića svagda je već sadr­ žan u određenosti svijeta. Projekt koji transcendira opstojeći projekt treba da ovog pogodi u njegovim bazičnim tendencijama. pretpostavka prevladavanja r a d a je bitno drugačiji odnos spram svega što jest — pacifikacija. — Vidi . Citirano određenje povijesnog projekta navodi još na jedan zaklju­ čak. g. već kao čista teorija.« (»Die Frage nach der T e c h n i k ' u »Vortraege u. organiziranja«). Marcuseovo određenje »povijesnog projekta« kao ishodnišnog odnosa čovjeka spram realiteta — dakle. 1967.. Za­ čudno je da Marcuse uopće dopušta asociranje svoje misli sa Sartreovom (elemenat »slobode« i »odgovornosti« u pojmu »projekt«. Aufsaetze«. Mit einem Brief ueber den Humani­ smus«. misli M. Suhrkamp. dakle i rad jest »projekat u rea­ lizaciji«. des W. ali i svi religijski i etički ideali (usp. Ono implicite sadrži korekciju i onih Marcuseovih pos­ tavki iz ranije faze po kojima se povijest zbiva iz biti čov­ jeka — iz njegove usmjerenosti na ostvarenje boljeg i srećnijeg života. kao i ve­ likog odjeka Marcuseovih radova među zapadno-njemačkim studenti­ ma (Marcuse = »studentski prorok«) navodi Marcuseov stav ο nje­ govom učitelju: »Heidegger je jedini koji misli« (str.

S obzirom na dosadašnji opus. medij apsolutnog znanja Hegelove filozofije. u kratkim ob­ risima već prikazanoj. Nadaju se baš zato što je to jedna od najboljih i samoj Marxovoj misli najadekvatnijih inter­ pretacija. Odlučujuće je u svemu da mu se zadatak povijesnog mišljenja postavljen i Marxom i Heideggerom uopće može postaviti. sabire se doseg Marcuseove misli tog razdoblja. etc. god. koja utemeljuje objektnost objekta u razotkrivanju njegove biti iz bitka ο sebi putem razlikovanja spram drugog i sintetičkog obje­ dinjavanja određenja sviješću. m e đ u t i m .l o g i k a . U ovoj temeljnoj tezi da je povijest po pro-izvodnji (a ne obrnuto pro-izvodnja po povijesti). U skladu s tim je to da je za Marcusea neproblematičan pojam rada u Mar­ xa. po našem miš­ ljenju. d o m i n a n t n o novovje­ kovni odnos čovjeka spram prirode — odnos rada (iazgrađivanje u sebe zatvorenog bitka ο sebi. tri su. To ostaje izvan Marcuseove refleksije. nego se tezi reflektira. Vlastiti Marcuseov misaoni razvoj instruktivno nas upućuje na potrebu kritičkog promišljanja Marxove misli. je sačinjanje istine same ο onom što je zbilja. i utjecaj Heideggerove misli prve faze. koji zna apsolutno. Zahvatanje navlastitih mogućnosti čov­ jeka. — ne prelazi od spoznavajuće i djelatne svijesti k objektu k a o novo ozbiljenje. 1928. etc.264 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RAĐA I ŠANSE REVOLUCIJE 265 Obje se nadaju i u vlastitoj Marcuseovoj. Beitraege zu einer Phaenomenologie des Historischen Materialismus. Prikriva utoliko što apsolutno znanje. Ovaj prvi aspekat je sadržan u Hegelovoj ontologici. razvojne etape u Marcuseovoj misli. prirode. specijalizirani. samo kao mišljenje (ontologija. može još samo sve ispostavljati u od­ nosu spram svoje istine: jedinstva subjekta i objekta. vječna je i zato apsolutna sadašnjost. te vice-versa: da se misao po­ vijesno revolucionarno konkretno angažira. Prva obuhvaća njegove radove prije formuliranja Kritičke teorije i radova u okviru njezina programa u »Zeitschrift f. nadalje. . Prije Kojèvea. kojim je proizvođenje. a duh je istinita samosvijest i zato mu je predmet identitet subjekta i objekta — svijest kao svijet. u Philosophische Hefte.. Otud impuls: od Heideggera k Marxu. kao i to da apsolutum Hegelove filozofije u njegovu va­ ženju prolongira preko granica građanskog društva 1 3 ). bilo u vidu nanovo poduzete intrepetacije Marxa bilo u ne­ koj drugoj formi koja bi strože poštovala povijesno mišlje­ nje. kao konstituens života zajednice. no istovremeno i legitimnost uzimanja u obzir Heideggerove misli. interpretaciji ranih Marxovih radova. u mediju duha kao zbilj­ ske svijesti. U njoj je središnje djelo »Hegels Ontologie«. U toj 13 ) Radi razjašnjenja ove ocjene rezimirati ćemo u k r a t k o te­ meljna Marcuseova interpretacijska uporišta u Hegels Ontologie. No. (Usp. tj. Život je svijest n a s p r a m svijetu u zadanosti pro-izvođenja. osmišljenje. sadržano je u Hegelovoj filo­ zofiji u osnovi odnosa apsolutnog i objektivnog duha. Analogno prihvaća od Heideggera više transcendentalno esencijalni niveau problematike nego povijesno pitanje ο istini bitka. Slijedeće su implikacije pojma života inherentnog filozofaji apso­ lutnog znanja. Marcuse je pokazao da je pro-izvodnja (rad) osnova Hegelove ontologije. i pri­ kriva i iskazuje svjesnu p r o i z v o d n j u kao temeljan uvjet bivanja svih bića. na osnovu kojih Marcuse smatra da je već He­ gelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti: 1) odnos čovjeka spram predmetnog svijeta. n e u t e m e l j u j e i uopće n e sadr­ ži mogućnost različito artikuliranih svjetova. stalno prezentne ujedno sadašnjost. i u mnogo strože izvedenoj interpretaciji. apsolutno znanje je osvi­ ješteno posredovanje subjekta i objekta koje je zbilja samog zbiva­ nja priredila — ono se uvijek već zbiva pa je pretpostavka apsolutnog znanja svjesno odnošenje života (čovjeka) spram predmetnog mu svi­ jeta. H e g e l o v a o n t o . Naprotiv: a p s o l u t i z i r a j e d a n . Samosvijest. koje već djeluje na tom niveau. prošlost i budućnost kao njegova vlastita zbilja i istina — apsolutna ideja je atemporalna. To argumentira ispostavljanjem apsoluta kao pro-izvodnog života. Duhu su.) o po­ vijesti. posredovanje s drugim kao konstituens njegova pojma).) U Hegels Ontologie Marcuse je pokušao pokazati da je već Hegelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti. kako se prezentirala svojom transcendentalnom analitikom tubitka i temporalnom ekspli­ kacijom njegova bitka — dakle prije radikaliziranja pitanja istine bitka u dimenziji povijesti. 2) odnos čovjeka spram samog sebe zahvatanjem i ozbiljenjem svojih navlastitih mogućnosti. Sozialforschung«. na žalost. niveau »Sein und Zeit«-a. Ona se u cjeli­ ni dade rezimirati kao domišljanje biti povijesne prakse proizašlo iz nastojanja da se osmisli revolucija i uputi na radikalnost povjesnotvornosti. nema kamo preći. posredovani rad dade prevladati jed­ nostavnim. Ontologija rada mu je do­ statno utemeljenje povjesnosti zato što nekritički prihvaća Marxov nep-i roblematizirani pojam r a d a samog — slijedi Marxa u pretpostavci da se razvijeni. iz njegovog ranog perioda.

) Napuštanje ontologijske razine mišljenja. No. te po pokazivanju akutnosti problema zatvaranja svijeta rada u samog sebe. nedovoljno promišljenog osigu­ ravanja svjetovno-povijesnih pretpostavki (što je valjalo uči­ niti u I etapi) te u isključivom usredotočenju na konkretni tretman (što je učinio u II etapi). uvid da je pretpostavka obrata »nova ideja uma«. Marcuseovi proboji iz svijeta rada takvi su kakvi jesu. ali zatomljene težnje huma­ numa (Eros i civilizacija) ili naprosto značenje suprotstav­ ljanja aktivizmu tehnologijskog odnosa spram prirode (Čov jek jedne dimenzije). god. Na osnovi njih. Novu ideju uma je nagovijestio u poeti1 čko-kontemplativnom odnosu spram prirode u »Eros i civili­ zacija« tematizirajući metapsihologiju S. Freuda. iako smisleno nadovezuje na pret­ hodnu ontologijski utemeljenu poziciju — očituje prelom i razgraničava prvu etapu od druge. 1966. logična posljedica ove prve etape utoliko što se. »Um i revolucija«). a očitovanje je humanuma kao temelj­ na misaona okosnica Kritičke teorije.266 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 267 Kritička teorija je. obscure-u i u »Čovjek jedne dimenzije«. Posljednja etapa Marcuseove misli je u znaku reper­ kusija prerano napuštenog. Međutim. god. popri­ mili puniju i odlučniju dimenziju negoli je ova predominantna u dosadašnjoj Marcuseovoj interpretaciji. (Otud preusmjerenje danog ukazivanjem na ono što u njemu rebelira. 6. knjiga koja je pred nama jedno je od najznačajnijih marksističkih djela. da je tehnologijska zbilja i moć proizvoda rada nad čovjekom — u biti realiza­ cija subjekta u objektu (usp. Posljednja etapa Marcu­ seove misli — izražena počev od prvog izdanja »Eros i civi­ lizacija«. kako smo već napomenuli. po kojoj paci­ fikacija ima značenje iskonske. Raspravljajući ο metapsihologiji S. 1955. BRANKA BRUJIĆ . god. ovaj kri­ terij. samo koincidira s poetsko-kontemplativnim odnosom. s obzirom na nagonsku sferu. a. Zato istosmjernost Erosa i Thanatosa može biti samo aspekat nove ideje uma. pak. a u ok­ viru suvremene misli pri/<samom vrhu najznačajnijih knjiga uopće. za . pak. pret­ hodnim interpretacijskim osiguravanjem Marxove konkretno povijesno angažirane misli s obzirom na smisao povijesti — povijesno mišljenje činilo kao nešto što u njegovoj povijesnosti ne treba više tematizirati. »Pacifikacija« kao telos povijesno novoga ostaje pomalo u clair 14 ) Ο tome usporedi naš članak: »Može li se Freuđovom me· tapsihologijom utemeljiti povijesnu budućnost?«. No. naovamo — sadržava. s jedne strane. Predgovor od 1960. Freuda.. utoliko što je sam taj smisao bio sagledan unutar povijesno već ar1 tikuliranog. pretpostavljamo. a nije bezuvjetno istovetan s njime. ovom implicitnom redefiniranju prvotne pozicije nedostaje spomenuto produbljenije utemeljenje. a ne njezino utemeljenje 14 ). Kad bi bili dovede­ ni u izvorniju vezu s temeljitije promišljenom povijesnošću — pojmovi »pacifikacija« i »igra« bi. Naše teme. s druge strane. Marcuse kriterij nerepresivne civi­ lizacije iskazuje u jedinstvu Erosa i Thanatosa.

Jednodimenzionalno društvo 9 1. Pokoren je nesretne svijesti: represivna desublimacija 67 4. Novi oblici kontrole 21 2. 123 6. Zaključak Pogovor: Branka Brujić — Zatvoreni svijet rada i šanse revolucije . Povijesna sveza filozofije 9. Trijumf pozitivnog mišljenja: jednodimenzional­ na filozofija 162 Šanse alternativa 191 209 228 239 8. Obrat oslobađanja 10. Zatvaranje univerzuma rasuđivanja 90 Jednodimenzionalna misao 5. . Od negativnog k pozitivnom mišljenju: tehnolo­ ška racionalnost i logika dominacije 140 7. . Negativno mišljenje: poražena logika protesta . SADRŽAJ: Uvod Paraliziranje kritike: društvo bez opozicije . Zatvaranje političkog univerzuma 36 3.' aïjt. . .

izdavačko preduzeče.Herbert Marcuse ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE Izdavač »VeSelin Masleša«. Mostar o e I >' I · I r ι V Ι . Sarajevo Za izdavača Ahmet Hromadžić Tehnički urednik Ahmed Muhamedagić Korektor Milica Ristić Štampa: »Rade Bitanga«. ) . fr .

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful