BIBLIOTEKA

LOGOS

Uređuju: M. Čaldarović, dr M. Filipović, dr I. Focht, dr B. Ibrahimpašić, dr V. Jokanović, dr A. Krešić, N. Smailagič, dr V. Sutlić, dr Lj. Tadić i A. Šarčević

HERBERT MARCUSE

Odgovorni urednik: Dr VANJA SUTLIĆ

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
RASPRAVE Ο IDEOLOGIJI RAZVIJENOG INDUSTRIJSKOG DRUŠTVA

Naslov originala ONE DIMENSIONAL MAN Studies in the Ideology of Advanced Industrial Society by Herbert Marcuse Beacon Press Boston, 1964.

POSVEĆENO
Prevela: BRANKA BRUJIĆ

INGI

IZRAZI ZAHVALNOSTI Moja žena je, u najmanju ruku, djelomice zaslužna za stavove izražene u ovoj knjizi. Beskrajno sam joj za­ hvalan. Moj prijatelj Barrington Moore, Jr., uvelike mi je pomogao svojim kritičkim primjedbama; u diskusijama s njim tokom niza godina ja sam izoštrio svoja shvaćanja. Robert S. Cohen, Aron J. Mayer, Hans J. Meyerhoff i David Ober čitali su rukopis u raznim fazama i pružili dragocjene primjedbe. The American Council of Learned Societies, the Louis M. Rabinowitz Foundation, the Rockefeller Foun­ dation i the Social Science Research Council produžili su mi dotacije, koje su uveliko olakšale dovršenje ovih ras­ prava.

koja bi mogla zbrisati čovječanstvo. a za Istok sa Zapada. očuvanju baš onih snaga koje perpetuiraju ovu opasnost? Napori da se spriječi ovakva ka­ tastrofa zasjenjuju traženje njenih potencijalnih uzroka u suvremenom industrijskom društvu. njihovo za­ dovoljenje podstiče biznis i opći prosperitet pa se cjelina pojavljuje kao samo utjelovljenje uma. veće i bolje per­ petuiranjem ove opasnosti.UVOD PARALIZIRANJE KRITIKE: DRUŠTVO BEZ OPOZICIJE Ne služi li prijetnja atomskom katastrofom. nerazotkriti. Jednako općeprihvaćena je potreba za spremnošću da se živi na rubu opasnosti. nenapadnuti od javnosti jer su u dru­ gom planu. Mi se prepuštamo mirnoj proizvodnji razornih sredstava. Ovi uzroci ostaju ne­ određeni. školovanju za odbranu koje deformira branitelje i ono što oni brane. Političke potrebe društva postaju individualne potrebe i aspiracije. usavršavanju rasipanja. iza opće-razabrane prijetnje izvana — za Za­ pad s Istoka. . da se sučeli s izazovom. U takvim okolnostima naša sredstva masovne ko­ munikacije nemaju mnogo poteškoća kad prodaju posebne interese za interese svih razumnih ljudi. Odbrambena struktura olakšava život većem broju ljudi i proširuje čovjekovo gospodarenje prirodom. Pokušaj da se dovedu u vezu uzroci opasnosti s nači­ nom na koji je organizirano društvo i na koji ono organizira svoje članove namah je konfrontiran s činjenicom da razvi­ jeno industrijsko društvo postaje bogatije.

(Op. s obzirom na njegove upotrijebljene i neuopotrijebljene. Mogućnosti (inte­ lektualne i materijalne) suvremenog društva su neizmjerno veće nego ikad prije.. Teorija društva prin­ cipijelno polazi od takva apstrahiranja koje ne prihvaća dani univerzum činjenica kao konačan kontekst valjanosti. Ovu r i j e č nismo prevodili stoga što bismo je adekvatno mogli samo opisno prevesti.) problem se javlja u dva uporišta u kojima analiza implicira vrijednosne sudove: 1. da može i treba biti učinjen vrijednim življenja. vrijednosni sudovi imaju udio. i to na dvostrukoj bazi: nadmoćnom efikasnošću i porastom život­ nog standarda. Postojeći na­ čin organiziranja društva je procijenjen spram drugih mo­ gućih načina za koje se smatra da pružaju bolje šanse za olakšanje čovjekove borbe za opstanak. što bi ova riječ mogla aso­ cirati s obzirom na smisleni kontekst Pax Romana. Sud da je ljudski život vrijedan življenja ili. kritička teorija mora apstrahirati od postojeće organizacije i korištenja sredstava društva i od rezultata ove organizacije i korištenja. a ne terorom. a povijest je domena šansi u domeni nužnosti. to. Kako mogu ta sredstva biti upotrijebljena za optimalan razvoj i zadovoljenje indivi­ dualnih potreba i sposobnosti uz minimum tegobna rada i mizerije? Teorija društva je povijesna teorija. Ovaj *) »Pacify« i »pacification« nemaju u Marcuseovoj upotrebi značenje nasilnog umirenja vanjskim snagama. To je. Ova represija. nacionalne i internacionalne. prev. pre­ ciznije. Da bi identificirala i odredila moguć­ nosti optimalnog razvoja. kritičkom smislu: oni označavaju ten . š t o su mjerila takve kritike? Zacijelo. ili pervertirane mogućnosti za poboljšanje bitnih ljudskih okol­ nosti. on je a pri­ ori teorije društva i iz njegova neprihvaćanja slijedi (što je sasvim logično) neprihvaćanje same teorije. njegov rast ovisi ο represiji realnih moguć­ nosti za pacifikaciju*) borbe za egzistenciju — individualne.i hove povijesne alternative. Kritička teorija analizira društvo . Ovaj sud je u osnovi svih intelektualnih napora. naime. a k a k o ona u Marcusea označava temeljni smjer »transcendiranja postojećeg«. koji među raz­ ličitim mogućim i aktuelnim modima organiziranja i kori­ štenja raspoloživih sredstava pružaju najveće šanse optimal­ nog razvoja? Pokušaj da se odgovori na ova pitanja uključuje s po­ četka niz apstrakcija. Prema tome. Postojeće društvo raspolaže ustanovijivim kvantitetom i kvalitetom in­ telektualnih i materijalnih sredstava. analiza koja transcendira činjenice na osnovu njiho­ vih pritomljenih i negiranih mogućnosti. Teorija društva je suprotna svoj metafizici na temelju rigorozno povijesnog ka­ raktera trascendencije l ). Njegova produktivnost je destruktivna za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti. To znači da je razmjer dominacije dru­ štva nad pojedincem takođe neizmjerno veći nego ikad prije. već s pozicije snage. Sud da u danom duštvu postoje određene moguć­ nosti za poboljšanje ljudskog života i određeni putevi i sred­ stva za realiziranje tih mogućnosti.Mogućnosti« moraju biti unutar 1) Termine »transcendentan« i »transcendencija« upotrebljavani u cijeloj knjizi u empirijiskom. Dio cilja kritičke teorije suvremenog društva jest da se istraže korijeni tih razvojnih tokova. jezično ne dozvoljava opisno prevođenje. Tako je svaka kritička teorija društva od početka konfrontirana s problemom povijesne objektivnosti.10 UVOD UVOD 11 Pa ipak je to društvo u cjelini iracionalno. te da se ispitaju nji. tako različita od represije koja je karakterizirala prethodne. određena povijesna praksa je ocijenjena spram svojih vlastitih povijesnih alter­ nativa. 2. manje razvijene stupnjeve našeg društva. danas ne operira s pozicije prirodne i tehničke nezrelosti. zbog uče­ stale upotrebe. njegov mir je održavan konstantnom prijetnjom rata. a demonstra­ cija se mora odvijati na empirijskim osnovama. Kritička teorija mora demonstrirati objektivnu vrijednost tih sudova. 'Naše društvo je karakterizirano upokorenjem centrifugal­ nih društvenih snaga tehnologijom. »Pacifications u Marcusea znači: smiraj egzistencije u umirenju b o r b e z a o p s t a n a k .

»obuhvaćati« i »obuzdavati«. č a k ako ovi pobrojeni elementi nisu raison d'être ovog društva. Ta povijesna medijacija se zbivala u svijesti i političkoj akciji dviju velikih klasa koje su se suprotstavljale jedna drugoj u društvu: buržoazije i proletarijata. mi­ sao i akcija. potreba i dane usmjere­ nosti. U odsutnosti aktera i akcija društvene promjene koje bi se dale demon­ strirati. Teorijski koncepti rezultiraju društvenom promje­ nom. Sjedinjenost porasta produktivnosti i porasta destrukcije. po svemu sudeći. Teorija društva se bavi povi­ jesnim alternativama koje obitavaju u danom društvu kao subverzivne tendencije i snage. kritika industrijskog društva je. opadanje pluralizma. potvrđu­ je opće prihvaćanje nacionalnog cilja. To su još uvi­ jek osnovne klase u kapitalističkom svijetu. izručenost misli. sporazumijevanje biznisa i radnika unu­ tar jake države. izrađujući prve koncepte alternativa. u feoriji i praksi. one moraju biti odredljivi ci­ ljevi prakse. novi način čovjekove egzistencije. . možda. U onoj mjeri u ko­ joj tehnički progres osigurava rast i koheziju komunističkog društva. u prvoj polovini devetnaestog stolje­ ća. svakom od njegovih članova. zadobila konkretnost u povijesnoj medijaciji te­ orije i prakse. U naj­ razvijenijim područjima suvremenog društva bezobziran inte­ res očuvanja i poboljšanja institucionalnog status quoa sje­ dinjuje prethodno antagonističke snage. čovječanstvo na rubu uništenja. U ovom aspektu 'razvijeno industrijsko društvo kon­ frontira kritiku sa situacijom koja.12 UVOD UVOD 13 dohvata analiziranog društva. Ovo sputavanje*) društvene promjene je. Iz toga slijedi da apstrahiranje od postojećih institucija mora biti izraz neke zbiljske tendencije — tj. No. koji poražavaju ili opovrgavaju svaki protest preduzet u ime povi­ jesnih mogućnosti slobode od rada i dominacije. uzmiče ideja ο kvalitativnoj promjeni pred realis­ tičkim pojmovima ο neeksplozivnoj evoluciji. kritika je bačena natrag na visoki stupanj apstrak­ cije. perzistencija bijede uprkos bogatstvu bez presedana — konstitu­ iraju optužbu koja nije nimalo pristrana. govore suprotno. već samo nje­ gov nusprodukt: iracionalna je sama njegova zamašna raci­ onalnost. Integraciju suprotnosti. a preda­ nost njima stvari ličnog (ili grupnog) preferiranja. čini se. proširen na cio sistem dominacije i koordinacije. lišava kritiku same njezine osnove. *) Kako »contain«: znači i »sadržavati«. koje u danom društvu »premašuju» postojeći univerzum zbivanja i akcije u smjeru povijesnih alternativa (realnih mogućnosti). kritička analiza ustrajava u insistiranju da je neophodnost kvalitativ­ ne promjene tako urgentna kao nikad prije. dvopartijski sistem. ponekad čak »apsorbiranje«. Nema više tla na kome se sastaju teorija i praksa. razvitak ka­ pitalizma je izmijenio strukturu i funkciju ovih dviju klasa tako da one više nisu akteri povijesne transformacije. č a k i najempirističkije analize povijesnih alter­ nativa poprimaju izgled nerealističke spekulacije. tran­ sformacija tih institucija mora biti stvarna potreba stanov­ ništva koje potpada pod njih. novo usmjerenje proizvodnog procesa. a kako je izraz »containment« u ovoj Marcuseovoj knjizi najčešće u kontekstu: sadržanost mogućnosti za transcendiranje postojećeg i i s t o v r e m e n o njihovo zadržavanje unutar granica postojećeg — to smo ga slobodno prevodili sa: »spu­ tavanje«. Jzgleda da je savremeno društvo u stanju da obuzda društvenu prom­ jenu — kvalitativnu promjenu koja bi ustanovila bitno dru­ gačije ustanove. Sažeta komparacija između formativnog stupnja teo­ rije industrijskog društva i njezine sadašnje situacije može pomoći da se pokaže kako je izmijenjena osnova kritike. nade i straha odlukama postojećih moći. koja je. U vrijeme svog nastanka. Tehnički progres. dencije. kako rezultat tako i pretpostavka ovog ostvarenja. koja pokreće efikasnost i rast. »ograničavati«. Vrednote vezane za alternati­ ve postaju činjenice kad su povijesnom praksom prevedene u realitet. Pa ipak: da li ta odsutnost opovrgava teoriju? Uprkos činjenicama koje. nastojeći da bar približno izrazimo sabiranje oba značenja u jednu riječ. stvara takve oblike života (i moći) koji pomiruju snage koje se suprostavljaju sistemu. »zadržavati«. najkarakterističnije ostvarenje razvije­ nog industrijskog društva. vrednota i fakata. Kome je potreb­ na? Odgovor je konstantno isti: društvu kao cjelini.

u još jednom smislu — time što se širi na manje razvijena i. Prva tendencija je dominantna. Možda neki slučaj može promijeniti situaciju. pozicija teorije ne može biti pozicija puke spekulacije. od svog neposrednog k svom pravom interesu. Ali ova distinkcija mora biti osnažena. konstituens predvidljive budućnosti. pa. Ona mora biti povijesna pozicija u tom smislu što mora biti zasnovana na sposobno­ stima danog društva. '»čovjek jedne dimenzije« će odpočetka do kraja oscilirati između dvije kontradiktorne hipoteze: (1) da je razvijeno industrijsko društvo kadro sputati kvalita­ tivnu promjenu. Vacuum poga­ đa i samu teorijsku strukturu jer su kategorije kritičke teorije društva bile razvijene tokom perioda u kome je po­ treba za odbijanjem postojećeg i njegovim prevratom bila in­ korporirana u akciji utjecajnih društvenih snaga. Naporedo s porastom integracije industrijskog dru­ štva. On tako čini zastarjelom suprotnost privatne i javne egzistencije. to je sistem koji a priori determinira kako proizvod tog aparata tako i opera­ cije koje mu služe i proširuju ga. znan­ stveno pokoravanje prirode za znanstveno pokoravanje čov­ jeka. izgleda. negiranje pozitivnog. Naporedo s tim. prinuđena da proslijedi s pozicije »izvan«. na predindustrijska područja svijeta. »klasa«. Suočena s totalnim karakterom ostvarenja razvijenog industrijskog društva. Totalitarna tendencija ovih kontrola potvr­ đuje se. kako pozitivnog tako i negativnog. (2) da postoje snage i tendencije koje će moguće slomiti ovo sputa­ vanje i revolucionirati društvo. jedna uz drugu — i čak jedna u drugoj.' Ne mislim da može biti dat jasan odgovor. »privatan«. Analiza je centrirana oko razvijenog industrijskog dru­ štva. Slično tome. Moderno industrijsko dru­ štvo je upravo ekspanzivan identitet ovih suprotnosti. Ova neizvjesna situacija uključuje još fundamentalniju neizvjesnost. u kome tehnički aparat produkcije i distribucije (sa sektorom automacije u porastu) ne funkcionira kao zbir-total pukih instrumenata koji mogu biti izdvojeni od njihovih društvenih i političkih učinaka. No. Tehnologija služi postavljanju novih. Κ tome će prispjeti samo ako je oživotvorena potreba da se promijeni njihov način života. Već je i sama kategorija »društvo« izražavala oštar sukob društvene i političke sfere — društvo kao antagonističko državi.1 Prisutne su obje tendencije. »individuum«. vještine i stavove već i individualne potrebe i aspiracije. individu­ alnih i društvenih potreba. ni katastrofa neće donijeti promjenu ako poimanje onog što se zbiva i onog što je zapriječeno ne preokrene svijest i ponašanje čovjeka. Ovaj ideologijski karakter kritike proizlazi iz činjenice da je analiza. U to­ me i jest srž problema. pri tome. Pokušaj da se ponovo zadobije kritička intencija tih ka­ tegorija i da se razumije kako je njihova intencija bila anulirana društvenim realitetom odpočetka se javlja kao regres od teorije povezane s povijesnom praksom na apstraktnu speku­ lativnu misao: od kritike političke ekonomije na filozofiju. U tom društvu proizvodni aparat tendira tome da postane totalitaran utoliko što de­ terminira ne samo društveno potrebna zanimanja. »porodica« označavali su sfere i snage koje još nisu bile inte­ grirane u dane uslove — označavali su sfere napetosti i kon­ tradikcije. Upravo ovu potrebu postojeće društvo uspijeva potisnuti u onoj mjeri u kojoj je sposobno za »snabdijevanje dobrima« u sve masovnijim razmjerima upotrebljavajući. Naprotiv. ove kategorije gube svoju kritičku konotaciju i tendira­ ju tome da postanu deskriptivni. zavaravajući ili operacionalni termini. Te kate­ gorije su bile bitno negativni i kritički pojmovi koji su odre­ đivali aktualne suprotnosti u evropskom društvu devetnaes­ tog vijeka. pravog i neposrednog interesa. • . kritička teorija ne raspolaže os­ novom za transcendiranje ovog društva. tako. efektivnih i ugodnijih formi društvene kontrole i dru­ štvene kohezije. Još je smislena distinkcija istinske i krive svijesti.14 Ü V O D UVOD 15 Ovo društvo nije manje iracionalno i manje podobno kritici time što ga ogromna većina stanovništva prihvaća i što joj je nametnuto da ga prihvaća. ma kakvi preduvjeti za preokret mogli egzistirati: — oni su upotrijebljeni tako da ovaj bude spriječen. odbijanje. kako produktivnih tako i de­ struktivnih tendencija u društvu. Treba da ljudi dođu do toga da je sagledaju i da nađu put od krive ka istinskoj svi­ jesti. čak.

po tome što proizvodi sličnosti u razvitku kapi­ talizma i komunizma. sve alternative. tehnolo­ ško društvo je sistem dominacije koji je djelotvoran već u pojmu i konstrukciji tehnike. intelektualnu i materijalnu kulturu. ο znan­ stvenoj organizaciji. prev. Možda se najupečatljivija evidencija može dobiti jednostavno gledajući televiziju ili slušajući radio. posljednji stupanj u realizaciji specifičnog povi­ jesnog projekta — iskustva. — U tu kategori­ ju spadaju: The Hidden Persuaders. The Warfare State Freda. U tom smislu je izraz upotrijebljen u djelu Jean-Paul Sartrea. Za dalje raspravljanje vidi poglavlje VIII.) .* Način kojim društvo organizira život svojih članova uključuje prvobitan izbor među povijesnim alternativama koje su determinirane naslijeđenom razinom materijalne i in­ telektualne kulture. refe­ rata Privremenog nacionalnog ekonomskog komiteta 76-og kongresa: Concentration of Economic Power. i opisan materijal ο tehnologiji i društvenoj promjeni. Wrighta Millsa i studija koje su često loše primljene zbog simplifikacije. razvijeno industrijsko društvo je politički univerzum. Zacijelo. glavni program. U obimnoj sociološkoj i psihološkoj literaturi sakupljen je 2 ) Termin »projekte naglašava elemenat slobode i odgovornosti u povijesnoj determinaciji: on povezuje autonomiju i kontigenciju. jedanput. On anticipira specifične mode transformiranja i iskorišćavanja čovjeka i prirode i odbacuje druge mode. Ima prostranih područja unu­ tar i izvan tih društava gdje ne prevladavaju opisane tenden­ cije — rekao bih: još ne prevladavaju. Cooka. one govore dovoljno glasno. korporacijskom preduzimanju. Tehnološka racionalnost je postala politička racionalnost. transformacije i organizacije pri­ rode kao pukog materijala podređivanja. a mijenjajući povremeno stanice. J. Jt * American Federation of Labour i Congress of Industrial Organisations (Up. A kad. pretjerivanja ili žurnalističkog tretmana. želeo bih naglasiti vitalan značaj rada C. The Modem Corporation and Private Property. rijetko sam davao posebne referencije. -& Moja analiza je centrirana oko tendencija u najrazvi­ jenijim suvremenim društvima. po­ litika i ekonomija se u medijumu tehnike stapaju u svepri­ sutan sistem koji guta. The Status Seekers. Tehnologija kao takva ne može biti izolirana od upotrebe u koju je stavljena. takođe publikacija u News and Letters i Correspondence u Detroitu. ne isključujući oglase. nedostatak teorijske analize u ovim radovima ostavlja pokri­ vene i zaštićene korjenove opisanih okolnosti. Kultura. ο pro­ mjenama karaktera industrijskog rada i radne snage itd. Whytea. The Waste Makers Vancea Packarda. To je jedan od više »projekata« — »projekt« realizacije 2 ) . Raspravljajući ο poznatim tendencijama razvijenog in­ dustrijskog društva. Produktivnnost i potencijal rasta ovog sistema stabiliziraju društvo i sadržavaju tehnički progres unutar strukture dominacije. The Organization Man Wiliama H. ili suzbija. ništa više. ostavljene da govore same za sebe. a u toku nekoliko dana. No. publikacija AFL-CIO-a * ) : Automation and Major Technological Change. Ja ocrtavam te ten­ dencije i pružam neke hipoteze. isto tako. Kao tehno­ loški univerzum. Ima veći broj neideoloških analiza ο činjenicama — poput Berle i Means. 4| Ne može više — u suočenju s totalitarnim karakteris­ tikama ovog društva — biti prihvaćeno tradicionalno shva­ ćanje ο »neutralnosti« tehnologije. projekat postane operativan u temeljnim in­ stitucijama i odnosima. U svom odvijanju projekat oblikuje sve rasuđinje i akciju. on tendira tome da postane eksklu­ zivan i da determinira razvoj društva u cjelini. neprekinuto u trajanju jednog sata. Ovaj izbor rezultira iz igre dominantnih interesa.16 UVOD UVOD 17 a.

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO .

demokratska nesloboda. no bolnih izvedbi. produktivnije korporacije. uhodana. Neovisnost mi­ sli. što može biti razumnije nego obuzdavanje individualiteta u mehanizaciji društveno potrebnih. ipak je to razvoj koji obećava. čini se. Prava i slobode koji su bili vitalni faktori u počecima i ranijim stupnjevima industrijskog društva prepuštaju se vi­ šim stupnjevima tog istog društva: oni gube svoje tradicio­ nalno opravdanje i sadržaj. Kad su postali instituciona­ lizirani. Zaista. sve spo­ sobnije da zadovolji potrebe pojedinaca posredstvom načina na koje je organizirano. ove slobode i prava su dijelili sudbinu društva u ko­ me su integralni dio: ostvarenje ukida premise. autonomija i pravo na političku opoziciju lišeni su svoje bazične kritičke funkcije u društvu koje je. NOVI OBLICI KONTROLE U razvijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava ugod­ na. razumna.1. Takvo društvo može s pravom zahti­ jevati prihvaćanje svojih principa i institucija i reducirati . Može se poneg­ dje zažaliti da ovaj tehnološki poredak također uključuje po­ litičku i intelektualnu koordinaciju — no. To je znamen tehničkog progresa. Slobode misli. govora i savjesti su bile — upravo kao slobodna inicijativa koju su proizvele i zaštićivale — bitno kritičke ideje sačinjene da bi nadomje­ stile zastarjelu materijalnu i intelektualnu kulturu jednom produktivnijom i racionalnijom. reguliranje slobodne kon­ kurencije među nejednako opremljenim ekonomskim subjek­ tima. Kako sloboda od nužde — konkretna supstancija svake slobode — postaje realna mogućnost tako slobode pripadne stanju niže produktivnosti gube svoj sadržaj. ograničenje prerogativa i nacionalnih suvereniteta koji koče internacionalnu organizaciju sredstava. koncentracija individualne inicijative u efektivnije.

U tom pogledu. mehaniziranje on postaje potencijalna baza za novu slobodu čovjeka. Ovo ne zbog toga što su te slobode postale beznačajne. prema tome. U ovoj mjeri u kojoj svijet r a d a u sebi nosi mašinu i. bio bi slobodan da upotrijebi autonomiju u životu. moć mašine je bitno samo nagomilana i projektira­ na moć čovjeka. čini se da je mala razlika da li porast zadovoljenja potreba ostvaruje autoritaran ili neautoritaran sistem. kontrola nad njim bi mogla biti i centralizirana. i društva u industrij­ skom razvitku. tim više što on uključuje osjetne ekonomske i političke reperkusije i prijeti glatkom funkcio­ niranju cjeline. u cjelini. organizirati i eksploatirati tehničku. U uslovima po­ rasta životnog standarda nekonformizam sa sistemom izgleda kao društveno nekoristan. Ova produktivnost mobilizira društvo u cjelini. dodjeljujući interese. također. zanatstvenu i mehaničku produktivnost raspoloživu industrijskoj civiliza­ ciji. Tako bi ekonomska sloboda značila oslobođenje od ekonomije — od nadređenosti ekonomskih snaga i odnosa. Takvi novi oblici mogu biti indicirani samo u negativ­ nim određenjima jer bi ona significirala negaciju dominan­ tnih formi. blagodat. ekonomsko-tehnološku koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potre­ bama. intelektualna sloboda bi značila restauraciju in­ dividualne misli koja je sada apsorbirana u masovnoj komu1) Pogledaj str. iščezavanje te vrste slobode bi bilo jedno od najvećih ostvarenja civili­ zacije. . Gola činjenica da fizička (samo fizička?) moć ma­ šine nadmašuje moć pojedinca i bilo koje posebne grupe po­ jedinaca čini mašinu najefikasnijim političkim instrumentom u svakom društvu u kome je bazična organizacija — organi­ zacija mašinskog procesa. od zarađi­ vanja za življenje. može se održati i osigurati samo kad uspije mobilizirati. ko­ ji bi bio njegov vlastiti. također. Slobodna inicijativa već od početka nije bila. Tehnološki proces mehanizacije i standardizacije bi mogao osloboditi individualnu energiju za još neispisanu do­ menu slobode s onu stranu nužnosti. već zato jer su suviše važne da bi bile svedene na tradicionalne forme. Sama struktura čovjeko­ va egzistiranja bi bila izmijenjena. neizvjesnost i bojazan za veliku većinu stanovništva. Ona tako sprečava izbijanje efi- kasne opozicije protiv cjeline. ona je uklju­ čivala mukotrpan rad. 62. »sila protuteže« itd. Slično tome. u materijalnu i intelektualnu kulturu. Politička sloboda bi značila oslobođenje individuuma od politike koju oni sad stvarno ne kontroliraju. koji mu nameće strane potrebe i strane mogu­ ćnosti. iznad. Savremeno industrijsko društvo pokazuje da je dose­ glo stupanj na kome »slobodno društvo« ne može više biti adekvatno određeno tradicionalnim terminima ekonomskih. političkih i intelektualnih sloboda. određeni sistem proizvodnje ili raspodjele koji ne isključuje »pluralizam« partija. Kad čovjek ne bi više bio prisiljen da se potvr­ đuje na tržištu kao slobodan ekonomski subjekt. Zaista. Kao sloboda da se radi ili gladuje. Ne pogoduje totalitarizmu sa­ mo određena forma vladavine ili načela partije već. oslobođenje od svakodnevne borbe za egzistenciju. Suvremeno industrijsko društvo tendira totalitari­ zmu na osnovu organizacije njegove tehnološke baze. Jer »to­ talitaran« ne znači samo terorističku političku koordinaciju društva već. Vla"da razvijenih industrijskih društava. ipak. 1 ) Političke snage se danas potvrđuju svojom moći nad mašinskim procesom i tehničkom organizacijom aparata. 63. čovjek bi bio oslobođen svijeta rada. Takva kon­ trola ne bi priječila individualnu autonomiju. Ako bi proizvodni aparat mogao biti organiziran i usmjeren spram zadovoljenja vitalnih potreba.22 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 23 opoziciju na raspravljanje i proizvođenje alternativnog pro­ gramiranja politike unutar status quoa. već bi je omo­ gućavala. neterorističku. Potrebne su nove forme realizacije koje odgovaraju novim mogućnostima društva. politički smjer može biti pre­ okrenut. Pa. No. To je cilj unutar mogućnosti razvijene industrijske ci­ vilizacije. »svrha« tehnološkog racionaliteta. čini se da nema razloga — bar što se tiče životnih potreba — da bi se proizvodnja i raspodjela odvijala posredstvom takmičarske konkurencije individual­ nih sloboda. i s onu stranu bilo kakvih posebnih individualnih ili grupnih interesa. u po­ stojećem djeluje suprotan smjer: aparat nameće svoje eko­ nomske i političke zahtjeve za odbranom i ekspanzijom u rad­ no vrijeme i slobodno vrijeme. novinskih listova.

Istinitost i krivost su potpuno povi­ jesne. Mada takve potrebe.24 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M Ë N Z I O N A L N O DRUŠTVO 25 nikaciji i nametnutom mišljenju. uživa ili uništi. No. Ο usmje­ renosti predominantnih društvenih institucija i interesa ovisi da li će mogućnost da se nešto čini ili pusti. oni ne variraju samo u odnosu na područja i stupanj razvoja već. mogu postati čovjekove vlastite potre­ be. »Krive« su one koje su individuumu nametnuli posebni društveni in­ teresi u njegovu obuzdavanju: potrebe koje perpetuiraju mukotrpan rad. reproducirane i učvršćene uslovima egzistiranja. str. za svako iskustvo koje ne prihvaća preovlađujuće društvene interese kao vrhovni za­ kon misli i ponašanja — postojeći univerzum potreba i za­ dovoljenja je činjenica koja treba biti preispitana s obzirom na istinitost i krivost. . kad su i ako su oni slobodni da daju svoj vlastiti odgovor. Na osnovu gornjeg proizlazi da nikakav tribunal ne može s pravom prisvojiti prerogative da odluči koje potrebe treba da budu razvijene i zadovoljene. Rezultat je. Zadovoljenje takvih potreba može u najvećoj mjeri ugoditi čovjeku. 55. Najefikas­ nije i najotpornije oružje protiv oslobođenja jest nametanje materijalnih i intelektualnih potreba koje perpetuiraju za­ starjele forme borbe za egzistenciju. razveseljavanjem. također. ovakva sreća nije okolnost koju treba podržavati i štititi ako ona služi tome da se blokira razvoj njegove sposobnosti da raspozna zarazu cjeline i da prione uz šanse za ozdravljenje. Za svaku svijest i savjest. zadovoljenje i čak karakter ljudskih potreba iznad biotičke razine. Sve dok su ljudi spriječeni u tome da budu autonomni. Sud ο potrebama i njihovu zadovoljavanju pod datim uvjetima uključuje mjerila prioriteta — mjerila u odnosu na optima­ lan razvoj čovjeka. ma kako da se on identificira s njima i nalazi u njima zadovoljstvo. ponašanjem i konzumcijom prema oglasima — da se voli i mrzi ono što drugi vole i mrze — spada u tu kategoriju krivih potreba. No. U tom smislu su ljudske potrebe povijesne potrebe. pa je njihova objektivna zasnovanost povijesna. pod optimalnim korištenjem raspoloživih materijalnih i intelektualnih sredstava. značila bi ukidanje »jav­ nog mnjenja« skupa s njegovim tvorcima. Sred­ stva su proračunljiva. No. Razvoj i zadovoljenje takvih potreba su heteronomni. tad. Jedine potrebe čiji je zahtjev za zadovo­ ljenjem neumanjiv jesu vitalne potrebe — ishrana. svih ljudi. Svako takvo sudište je krivo iako naša osuda ne rješava pitanje: kako mogu lju­ di koji su objekt efikasne i produktivne dominacije sami kreirati uslove slobode? 2 ) 2 ) Pogledaj. Dominacija represivnih potreba je kompletirana činje­ nica prihvaćena u ignoranciji i porazu. a koje krive potrebe moraju riješiti sami individuumi. Kao povijesni kriteriji. njegove potrebe i za­ htjev za njihovim zadovoljenjem jesu predmet bezkompromisnih kritičkih mjerila spram postojećeg. stanovanje na postignutom stupnju kulture. »Istina« i »krivost« potreba određuju objektivne uslove utoliko što su univerzalno zadovoljenje vi­ talnih potreba i. agresiju. Zadovoljenje ovih potreba je preduslov za realizaciju svih potreba. Većina predominant­ nih potreba za relaksacijom. iznad toga. kako onih nesublimiranih tako i onih sublimiranih. Takve potrebe imaju društveni sadržaj i funkciju koji su predodređeni izvanjskim moćima nad kojima individuum nema kontrole. prisvoji ili odbaci postati potreba. u razmjeru u kome društvo za­ htijeva represivan razvoj individuuma. Uvijek je bio preduvjetovan intenzitet. tj. samo u konačnoj analizi. Koje sudište može po­ lagati zahtjev na to da bude autoritet odlučivanja? U posljednjoj instanci. 54. njihov odgovor na to pitanje ne može biti prihvaćen kao njihov vlastiti. — one ostaju to što su bile od početka: proizvo­ di društva u kome dominantan interes zahtijeva potiskivanje. Nerealističan ton ovih propozicija ne indicira njihov utopistički karakter već jakost onih snaga koje priječe njihovu realizaciju. Treba razlikovati istinske od krivih potreba. oni mogu biti određeni samo u (većoj ili ma­ njoj) kontradikciji spram postojećih. pitanje koje su istinske. odjeća. ova činjenica treba da bude raščinjena kako u interesu onog sretnog indi- viduuma tako i u interesu onih čija je bijeda cijena zado­ voljenja ove sreće. dok im se nameću stavovi i dok su objekt manipuliranja (sve do i samih instinkata). progresivno reduciranje rada i siromaštva općevaljani kriteriji. euforija u nesrećnosti. mizeriju i nepravdu.

otvoren po­ jedincu. osjećali i zadovoljavali potrebe koje su im sad nametnute. Ljudi ulaze u ovaj stadij kao dugotrajno predeterminirani primaoci. Ljudi poznaju sebe u svojim robama. Spontana rep- rodukcija čovjeku nametnutih potreba ne zasniva autonomi­ ju. Upravo društvene kontrole insistiraju na svemoćnoj potrebi za proiz­ vodnjom i konsumcijom suvišnog. ako podržavaju alijenaciju. potrebi za zaglupljujućim radom kad on više nije nužnost.26 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 27 Sto represivno upravljanje društvom postaje racio­ nalnije. Naše insistiranje na dubini i efikasnosti kontrola je spremno na prigovor da uvelike precjenjujemo moć sred­ stava masovne komunikacije u nametanju mišljenja i da bi ljudi. ona samo svjedoči ο efikasnosti kontrole. slobodan izbor ro­ ba u koje su utisnuti znakovi različitih tvornica i patenata. Pod vladavinom represivne cjeline sloboda može posta­ ti moćan instrument dominacije. nije odlučan faktor u određenju stupnja ljudske slo­ bode. tehničkije i totalnije.Produktivnost i efikasnost tog dru­ štva. s druge strane. zacijelo. odlu­ čna razlika je u niveliranju kontrasta (ili konflikta) između datog i mogućeg. napuštanje represivnog zado­ voljavanja. što se isplati i što je ugodno jer podržava i odrešuje destru­ ktivnu moć i represivnu funkciju društva izobilja. slo­ bodna štampa koja samu sebe cenzurira. a razvoj ove svijesti je stalno priječen predominacijom potre­ ba i zadovoljenja. što su. sami po sebi. Sve oslobođenje ovisi ο osviještenosti ο sužanjstvu. Slobodan izbor u širokoj raznolikosti potrošnih dobara i usluga ne significira slobodu ako ta dob­ ra i usluge podržavaju društvenu kontrolu nad životom rada i tjeskobe. između zadovoljnih i nezadovoljnih potre­ ba. — No. kad se tipkačica isto tako atraktivno dot­ jeruje kao kćer njena poslodavca. njegova sposobnost da uvećava i širi udobnost. produktivnije. raz­ mjer u kome ta civilizacija transformira svijet objekta u produžetak čovjekova duha i tijela — dovodi u pitanje sam pojam alijenacije. već što može biti izabrano i što izabire pojedinac. Kad se radnik i njegov upra­ vitelj raduju istom televizijskom programu i posjećuju ista mjesta okupljanja. te političku korist involviranu u porastu stanovništva? Ponovno smo konfrontirani s jednim od najmučnijih aspekata razvijene industrijske civilizacije: racionalnim ka­ rakterom iracionaliteta. Ono što predodređuje ne počinje masovnom proizvodnjom radija i televizije i centralizacijom njihove kontrole. Proces uvijek nadomješta jedan sis­ tem preduvjetovanja drugim. Da li je stvarno moguće razlučiti sredstva masovne komunika­ cije kao instrumente informacije i razonode i kao agense ma­ nipulacije i indoktrinacije? Automobil kao nonsens i pogod­ nost? Grozote i komfore funkcionalne arhitekture? Rad za nacionalnu obranu i rad na zaradu korporacije? Privatno za­ dovoljstvo i komercijalnu. trebalo bi podvrći pitanju pravednost društva koje nipodaštava ovu ideju dok cijelo svoje pučanstvo pretvara u objekt totalnog upravlja­ nja. na potrebi za takvim na­ činima relaksacije koji olakšavaju i prolongiraju ovo zaglupljivanje. već razmjer u kome svi slo­ jevi društva učestvuju u potrebama i zadovoljenju što slu­ že očuvanju postojećeg. Raspon izbora. da pre­ okrene suvišno u potrebu i destrukciju u konstrukciju. Objekcija promašuje ono bitno. — tj. Namet­ nuti um cijelom jednom društvu jest. kad crnac posjeduje Ca­ dillac. postale vla­ stite potrebe pojedinca. no on nije ni potpuno relativan. Kri­ terij slobodnog izbora nije nikad apsolutan. u velikim razmjerima. U najrazvijenijim područjima suvremenog društva je prevođenje društvenih potreba u individualne tako efikasno da je razlika među njima. Upravo tu takozvano izjednačenje klasnih razlika poka­ zuje svoju ideološku funkciju. paradoksalna i skandalozna ideja. to je manje mo­ guće zamisliti sredstva i načine kojima bi ljudi mogli slo­ miti svoje sužanjstvo i zadobiti vlastito oslobođenje. Slobodno biranje gospodara ne dokida ni gospodare ni robove. kad oni svi čitaju iste novine — tad ovo asimiliranje ne indicira nestanak klasa. samo čisto teorijska. izgleda. optimalan cilj je nadomješta­ nje krivih potreba istinskim. Specifično obilježje razvijenog industrijskog društva jest uspješno zagušivanje onih potreba koje treba da budu oslobođene — oslobođene također od onog što je snošljivo. na potrebi da se održe takve varljive slobode kao što su slobodna konkurencija pri upravljanim cijenama. na- .

okoštali u gotovo mehaničke reakcije. ipak. 1965.28 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 29 laze svoju dušu u automobilima. Izraz »introjekcija«. To je još uvijek. Alijenacija je postala potpuno objektiv­ na. a svaka kontraakcija nemoguća. očito. Njegova no­ va »neposrednost« je.Postoji samo jedna dimenzija i ona je svugdje i u svim formama. tokom ci­ jelog novog vijeka glavni instrument podređivanja lju­ di postojećoj društvenoj podjeli rada. Mnogostruki procesi introjekcije su. koja je obitavalište mo­ ći negativnog mišljenja — kritičke moći uma. U tom procesu je odsječena unu­ tarnja dimenzija duha u kojoj se može ukorijeniti opozicija status quo-u. Štaviše. i dalje. Tehnička struktura i efikasnost pro­ duktivnog i destruktivnog aparata je bila. u kuhinjskim aparatima. g. Tako introjekcija implicira egzistenciju unutarnje dimenzije. Ostvarenja progresa se opiru kako ideologij- . izgleda. policijom. u suvremenom pe­ riodu se tehnička kontrola javlja kao utjelovljenje uma na dobrobit svih društvenih grupa i interesa. Rezultat nije harmoniziranje. već na osnovu toga što ga prihvaćaju — ne zakon fizike. No. Tad nije začudno što je u najrazvijenijim područji­ ma ove civilizacije društvena kontrola toliko introjicirana da je čak individualni protest podsječen u korijenu. relativno spontane procese kojima vlastitost (Ego) premješta »izvanjsko« u »unutarnje«. Tehnološki racionalitet je osvojio i reducirao taj pri­ vatni prostor. str. Ovo neposredno. pojam alije­ nacije došao u pitanje kada se čovjek identificira s egzisti­ ranjem koje mu je nametnuto i kad u njemu nalazi svoj vla­ stiti razvitak i zadovoljenje. U tome je realitet »unutarnje slobode«: ona uobličuje priva­ tan prostor. Naprijed. Promijenio se mehanizam koji veže pojedinca za njegovo društvo. zacijelo. Kad ljudi nalaze sami sebe u stvarima ko­ je oblikuju njihov život. u kome čovjek može postati i ostati »vlastitost«. Intelek­ tualno i emocionalno odbijanje da se »ide naprijed« poprima vid neurotičnosti i impotentnosti. posredstvom toga. jest ideološki komplement materijalnog procesa u kome razvijeno industrij­ sko društvo utišava i pomiruje opoziciju. oružanim snagama. to nije na osnovu toga što oni daju zakon stvarima. Ovo identificiranje nije iluzija.. reprezentirale mogućnost novih formi egzistencije. automatsko identificiranje (koje je moglo biti karakteristika primitivnih formi udruživanja) po­ novo se javlja u visokoj industrijskoj civilizaciji. Naprijed sam sugerirao da je. Pa. a industrijska psihologija je već odavno prestala biti ograničena na tvornicu. dru­ štvena kontrola je ukotvljena u novim potrebama koje je proizvela. 81. Pogledaj moju knjigu E r o s i c i v i l i ­ z a c i j a . alijenirani subjekt je progutan putem svoje alijenirane egzistencije. To je društveno-psihološki aspekt političkog zbivanja koje obilježuje suvremeni period: iščezavanje povijesnih snaga koje su u prethodnom periodu. Masovna proizvodnja i masovna potrošnja tra­ že cijelog čovjeka. više ne opisuje način na koji i sam individuum reproducira i perpetuira izvanjsku kontrolu koju vrši njegovo društvo. upravljanjem pravdom. takva integra­ cija je uvijek bila praćena očitijim formama prinude: gu­ bitkom sredstava za život. proizvod rafiniranog znanstvenog upravljanja i organizacije. izgleda. već stvarnost. ta stvarnost konstituira jedan razvije­ ni stupanj alijenacije. Introjekcija sugerira raznolike. Udar progresa obr­ će um u podređivanje faktima života i dinamičkoj sposobno­ sti da se proizvodi više činjenica i veće činjenice istovrsnog života. Gubitak ove dimenzije. ipak. Efikasnost sistema otupljuje ljudsko raspoznavanje da on ne sadržava činjenice koje nisu povezane s represiv­ nom moći cjeline. ) 3 ) Promjena u funkciji familije ovdje igra odlučnu ulogu: njene funkcije »socijaliziranja« su uvelike preuzele izvanjske grupe i sred stva masovne komunikacije. Dominantne forme društvene kontrole su tehnološke u jednom novom smislu. različite i čak an­ tagonističke spram izvanjske nužde — individualnu svijest i 3 individuuma nesvjesnog izvan javnog mnjenja i ponašanja. hi-fi setovima. •— i to u tolikoj mjeri da svaka kontradikcija izgleda iracionalna. s društvom u cjelini. kućama u kojima prostorije za dnevni boravak i spavaonice nisu na istoj prostornoj razini. izgleda. već mimesis: neposredno iden­ tificiranje individuuma sa svojim društvom i. već zakon njihova društva.

Uopće. 5. i dalje. a preko ovih s cjeli­ nom. Bridgman. Ovaj smjer je u relaciji s razvojem znanstvene meto­ de: operacionalizam u fizikalnim. ili reducirane na određenja univerzuma postojećeg. u tome da se više nećemo dozvoliti da upotrijebimo pomagala u našem mišljenju pojmova ο kojima ne možemo položiti adekvatan račun u odnosu na operacije. Ioc. Glavni impuls ostaje isti: »po­ željno je da operacije olovkom i papirom budu kadre za eventualan kontakt. novište dobro ilustrira P. one ideje. Tako nastaje model jed­ nodimenzionalne misli i ponašanja u kome su odbijene. W . F r a n k f u r t : Suhrkamp.« Bridgmanovo predviđanje se ostvarilo. razvijeno industrijsko društvo je. neodoljiva produkcija industrije razonode i informa čija — donose propisane stavove i navike. ona postaje način života. pred sudištem ovih ostvare­ nja »kriva svijest« ο njihovoj racionalnosti postaje istinita svijest. str. ideologičnije nego njegov prethodnik. Proizvodi indoktriniraju i manipuliraju. Pojam dužine je fiksiran zato što su fiksirane operacije kojima se mjeri dužina: to jest. Bridgman. on se protivi kvalitativnoj promjeni. konzumatore s proizvođačima.30 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 31 skoj optužbi tako i opravdanju. Bridgman u analizi pojma du­ žine: 5 ) »Mi. To je dobar način života — mnogo bolji nego prije — i. znamo što podrazumijevamo pod dužinom ako možemo reći što je dužina nekog i svakog objekta. transcendiraju postojeći svijet rasuđivanja i akcije. oni proizvode krivu svijest koja je imuna spram svoje krivosti. Bo­ ston: Beacon Press. psiho­ logiji. 4 ) U provokativnoj formi ova postavka razotkriva političke as­ pekte dominirajuće tehnološke racionalnosti. Opće obilježje je totalan empiricizam u tretira­ nju koncepata. više ili manje ugodno. Da bismo našli dužinu objekta. aspiracije i objektivne mogućnosti koje. cit. P r i s m e n . F r a n k . iako možda indirektno. Adorno.. pojam je sinonim odgovarajućeg skupa operacija. Ovo utoliko što je ideologija u samom procesu proizvodnje. One su redefinirane racionalitetom danog sistema i njegova kvanti­ tativnog rasta. kao takav.« Bridgman je vidio široke implikacije ovog načina mi­ šljenja za društvo u o p ć e 6 ) : »Usvajanje operacionalnog shvaćanja uključuje mnogo više nego što je samo ograničenje smisla u kome razumijemo 'koncept'. Nov način miš­ ljenja je danas predominantna tendencija u filozofiji. Operacionalna doktrina je od tad usavršena i kvalificirana. moramo izvesti određene fizikalne operacije. izvjesne emocio­ nalne i intelektualne reakcije koje povezuju. T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s . njihovo značenje je ograničeno na reprezen­ taciju određenih operacija i ponašanja. K u l t u r k r i t i k G e s e l l s c h a f t . 31. T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s . Apsorbiranje ideologije u realitet ipak ne označava »kraj ideologije«. 1954. Ono znači dalekosežnu promjenu u svim našim po­ stupcima mišljenja. tad indokrinacija koju oni nose pre­ staje biti publicitet. T h e V a l i d a t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s . 1955. Proizvodni apa­ rat i dobra i usluge koje on proizvodi — »prodaje« ili na­ meće društveni sistem kao cjelinu. u poglavljima VII i VIII. s t r . pojam dužine ne uključuje ništa više doli skup operacija kojima je dužina određena. Sredstva masovne transportacije i komunikacije. Naprotiv. robe za stanovanje. Operacionalno sta4 ) Theodor W . Radikalni empiricistički proboj (ja ću kasnije. str.. u određenom smislu. 1928. s instrumentalnim operacijama. sociologiji i drugim područjima. po svom sadržaju. Kad ovi beneficijalni proizvodi postaju pristupačni sve većem broju ljudi u sve više slojeva. a od fizičara se više i ne traži. New York: Macmillan. pod poj­ mom ne razumijevamo ništa više nego skup operacija. Poglavlje I I ) . Mnogi od onih najoz­ biljnije zabrinjavajućih pojmova su »eliminirani« na taj na­ čin što se pokazuje da se ο njima ne može adekvatno polo­ žiti račun operacijama ili ponašanjem. Bridgman je proširio pojam »operacije« tako da on uključi operacije »olovkom i papirom« teoretičara (u Philipp J .« 6 ) P . und . W . hranu i odije­ vanje. biheviorizam u društvenim znanostima. očito. W. preispitivati njegovu pretenziju da bude empiricistički) ta­ ko pribavlja metodološko opravdanje da se duh ospori inte5 ) P . 2 4 .

— To je pozitivizam koji svojim negiranjem transcendirajućih elemenata uma formira komplementaran akadem­ ski udio u društveno traženom ponašanju. egzistencijalizam. Bila je prisutna kako privatna tako i politička dimenzi­ ja u kojoj se to odvajanje moglo razviti u efikasnu opozici­ ju koja je oprobavala svoju snagu i valjanost svojih ciljeva. ima dosta onog »Obožavajmo ovaj tjedan zajedno«. više ili manje svjesno rebeliranje protiv njih. potreba i aspiracija. Na primjer. Vla­ davina takvog jednodimenzionalnog realiteta ne znači da vla­ da materijalizam. ili lijevo sektaštvo. Društvo isključuje čitav tip opozicionalnih operacija i ponašanja pa. Razvijeno industrijsko društvo se . Postojali su društveni uslovi koji su izazva­ li i dozvoljavali stvarnu disocijaciju od postojećeg stanja. »Progres« nije neutralan termin. itd. i nekritičkog kvijetizma u odnošenju spram postojećih društvenih institucija i njihova funkcioniranja. ovim akomodirajućim konceptima uma je uvijek protivurječila evidentna mizerija i nepravda »velikih javnih tijela« i djelotvorno. na primjer. Zen. Ozbiljnija je »dalekosežna promjena u cjelokupnoj obviknutosti mišljenja« izvan akademskih ustanova. teorijskog i praktičnog uma se potvrđuje »iza leđa« naučenjaka i filo­ zofa. tome da se oni zatvore u sistem i da se suzbiju one ideje i ciljevi koji se ne daju izmiriti sa sistemom. komunizam ili propaganda. Poveza­ nost znanstveno-filozofskih i društvenih procesa. po definiciji ili anarhizam. On se kreće prema specifičnim ciljevima koji su određeni mogućnošću da se po­ boljšaju ljudske okolnosti. »Socijalistički« su svi zahvati u privatnu inicijativu ako ih nisu preduzele same privatne ini­ cijative (ili na osnovu ugovora s vladom). pa je status quo brzo probavlja kao dio svoje zdrave dijete. Kretanje misli je zaustavlje­ no na barijerama koje se javljaju kao ograničenja samog uma. postaju hipnotičke definicije ili zapo­ vijedi. Teorijski i praktični um. Jednodimenzionalnu misao sistematski proizvode tvor­ ci politike i njihovi snabdjevači masovnim informacijama. a Hobbes je držao da »sadašnjost treba uvijek biti preferirana. ili revizionistički. da su nestale spiritualne. kao. Kant se slagao s Lockeom u opravdavanju revolucije ako i kad ona uspije u organiziranju cjeline i sprečavanju subverzije. ceremonijalan dio biheviorizma u praksi. Ali takvi mo­ di protesta i transcendencije više nisu suprotni status quo-u. a svi drugi. Oni su. S postepenim zatvaranjem te dimenzije od strane dru­ štva. podržavana i smatrana najbo­ ljom«. Ova totalitarna logika eta­ bliranih činjenica ima svoj istočni pandan. »Zašto ne probati obraćenje Bogu«. prakticirano na veliko kao »habitus misli«. Tako je trebalo da Descartesov ego cogitans ostavi »velika javna tijela« netaknuta. ili osnivanje javnih službi koje mogu oštetiti privatni profit. a koje. njegova bezopasna negacija. ili zaštita priro­ de od jurnjave komercijalizacije. Insistiranje na operacionalnim i bihevioralnim pojmovima se okreće protiv napora da se mi­ sao i ponašanje oslobode od danog realiteta. transcendirajući modi slobode su ili kapitalistički. univerzalno i široko zdravstveno osiguranje.32 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 33 lektom. »Lukavstvo uma« radi. kako u svojoj spekulativnoj tako i u empirijskoj formi. prije. akademski i društveni biheviorizam se susreću na zajedničkom tlu: tlu razvijenog dru­ štva. uslijed toga. »slobodne« su one institucije koje operi­ raju (i kojima se operira) u zemljama slobodnog svijeta i drugi transcendirajući modi su. pokazuje upadan kontrast ekstremnog kri­ tičkog radikalizma u znanstvenoj i filozofskoj metodi. Rast mo­ dernog racionalizma. s jedne strane. ipak. zacijelo. Ona služi koordiniranju ideja i ciljeva s onima koje zahtijeva postoje­ ći sistem. konstantno i monopolistički ponavljane. Pa. samoograničenje misli poprima veće razmjere. Ovakvo ograničenje misli. nisu više negativni. Naprotiv. Operacionalno i bihevioralno sta­ novište. metafizičke i boemske preokupacije. a za suzbite al­ ternative. pojmovi pripadni ovima izg­ ledaju kao iluzorni ili besmisleni. postaje nazor postojećeg univerzuma rasuđivanja i akcije. Njihov univerzum rasuđivanja je dobiven putem hipoteza koje same sobom daju važenje. nije novo. kome je znanstveni i tehnički progres oruđe dominacije. s druge strane. kao što je to često čini­ lo. Povijesna transcendencija se javlja kao metafizička transcendencija neprihvatljiva zna­ nosti i znanstvenoj misli. Tamo je sloboda način života koji je uveo komunistički režim. u interesu sila koje jesu. bitnički način života.

kao. što je. Što tehnika postaje sposobnija da stvori uslove pa­ cifikacije. putem internacionalnog konflikta. ovo društvo je potpuno statički sistem života: samo sebi daje zamah u svojoj tlačiteljskoj produk­ tivnosti i beneficijalnoj koordinaciji. Taj stadij bi bio postignut onda kad materijalna proizvodnja (uključujući potrebne službe) postane automacija do te mjere da sve vitalne potrebe mogu biti zadovo­ ljene pri reduciranju nužnog radnog vremena na marginalno vrijeme. Tehnološka racionalnost razotkriva svoj po­ litički karakter kad postaje značajan posrednik bolje domi­ nacije. Današnja borba protiv povijesne alternative nalazi čvr­ stu masovnu bazu u stanovništvu. »Pacifikacija egzistencije« zna­ či razvoj čovjekove borbe s drugim čovjekom i prirodom pod uslovima koji više ne organiziraju konkuretnske potrebe. a opravdan rastom produktivnosti. rad mora prethoditi redukciji rada. Izraz »pacifikacija egzistencije« čini nam se po­ godniji da označi povijesnu alternativu svijeta koji. a najefikasnija industrijalizacija može služiti restrikci­ ji potreba i manipuliranju s njima. Industrijsko društvo koje prisvaja tehnologiju i znanost organizirano je za sve efika­ sniju dominaciju čovjekom i prirodom. Potvrđivan kompletiranjem nauke i tehnologije. proširuje se dominacija — u ruhu izobilja i slobode — na sve sfere privatne i javne egzistencije. institucije koje su služile borbi za opsta­ nak ne mogu služiti pacifikaciji egzistiranja. Operacionalizam u teoriji i praksi postaje teorija i praksa sputavanja. Prividno dinamičko.· Organizacija koja služi miru je drugačija od or­ ganizacije za rat. ograničavalo njegovu racionalnost. uslijed toga. Najrazvijenija područja industrijskog društva u sva­ kom pogledu pokazuju ove dvije značajke: kompletiranje teh­ nološkog racionaliteta i intenzivni napori da se ono zadrži unutar postojećih institucija. a kao takva. . Tehnologija bi postala predmet slobodnog razvoja sposobno­ sti u borbi za pacifikaciju prirode i društva. više-manje. Od tada bi tehnički progres transcendirao domenu nužnosti gdje je služio kao instrument dominacije i eksplo­ atacije. a svoju ideologiju u nepo­ pustljivoj orijentaciji misli i ponašanja na dani univerzum činjenica. Tehni­ ka industrijalizacije je politička tehnika. Kvalitativna pro­ mjena takođe uključuje promjenu u tehničkoj bazi na kojoj ovo društvo počiva — bazi koja podržava ekonomske i poli­ tičke institucije posredstvom kojih je stabilizirana »druga priroda« čovjeka kao agresivnog objekta upravljanja. apsorbira sve alternative. Najviša pro­ duktivnost rada može biti upotrijebljena za perpetuiranje rada. kako sva sloboda ovisi ο pokoren ju izvanjske nužnosti. a zatvara se spram te alternative. že­ lje i aspiracije interesima zasnovanim u dominaciji i oskudi­ ci — u organizaciji koja perpetuira destruktivne forme te borbe. napreduje na ivici globalnog ra­ ta. to ostvarenje slobode ovisi ο tehnici tog pokorenja. spontan rezultat novih insti­ tucija koje konstituiraju nužne preduvjete. kreirajući istinski totalitaran univerzum. Takvo stanje je sagledano u Marxovu pojmu »ukida­ nja rada«. Kad je postignut taj stupanj. Taj konflikt transformira i suspendira protivurjecnosti unutar postojećih društava. Takav kvalitativno novi mod egzistencije ne može se nikad sagledati kao puki nusprodukt ekonomskih i politič­ kih promjena. Tu je stalna protivurječnost ove civilizacije: iracionalni elemenat u njenoj racionalnosti. za sve efikasnije is­ korištavanje svojih sredstava. status quo prkosi svoj transcendenciji. Sadržavanje tehničkog progresa ide ruku pod ruku s njegovim rastom u postojećem smjeru. No.34 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 35 približava stadiju u kome bi kontinuirani progres tražio ra­ dikalan raskid s preovlađujučim smjerom i organizacijom progresa. duh i tijelo držani u stanju permanentne mobilizacije za njegovu odbranu. To je znamen njenih ostvarenja. ona prejudicira mogućnosti uma i slobode. Ono postaje iracionalno onda kad uspjeh njegovih napora otvara nove dimenzije ljudske realizacije. a indu­ strijalizacija razvoju ljudskih potreba i zadovoljenja. Zrelo industrijsko društvo je suočeno s mogu­ ćnošću pacifikacije na osnovu svojih tehničkih i intelektnih ostvarenja. integrira svu autentičnu opoziciju. Zacijelo. — uprkos političkim zaprekama koje nameće sta­ tus quo — to su duh i tijelo čovjeka organiziraniji protiv ove alternative. Život kao cilj je kvalitativno različit od života kao sredstva. u kome su društvo i priroda.

Na Istoku postepeno redu­ ciranje direktnih političkih kontrola ukazuje na povećano oslanjanje na efikasnost tehnoloških kontrola kao instrume­ nata dominacije. koji potvr­ đuje tu promjenu u politici). kažu nam: »Dogodilo se to da se više sindikat. koje se oblikuje u naj­ razvijenijim područjima industrijske civilizacije. Socijaldemok­ ratska partija uvjerljivo dokazuje svoju respektivnost oficije­ lno odbacivši marksistički program. g. a udovoljavaju pravilima parlamentarne igre. mrlje koje su svjedočile nezgode. gdje su programi velikih partija sve manje podobni razlikovanju — čak do stupnja hipokrizije i prisu­ stva klišeja. karakteristike države izobilja i države ratne angažovanosti. U političkoj sferi se ovaj tok manifestira upečatljivom unifikacijom ili konvergencijom suprotnosti. Ovo unificiranje suprotnosti je relevantno upra­ vo za mogućnosti društvene promjene jer obuhvaća nosioce sistema progresa — klase. U La- bor Looks at Labor: A Conversation. čije postojanje je nekad otjelovljavalo suprotstavljanje sistemu kao cjelini. To je situacija u vodećim industrijskim zemljama Zapada. Ako su se suglasile s tim da rade unutar okvira postojećeg sistema. tehničke pomoći i shema za razvoj. dvopartijnost u vanjskoj poli­ tici prelazi preko sukobljenih grupnih interesa i širi se u domaću politiku. ili bombe umjesto projektila — zavisi od toga kakve ugovo­ re imaju u džepu. U Sjedinjenim Državama je uočljivo sporazumijevanje i savezništvo između biznisa i organiziranih radnika. to nije samo na taktičkim osno­ vama i kao privremena strategija već zato što je oslabila nji­ hova društvena baza i jer se transformacijom kapitalističkog sistema promijenila objektivna situacija (kao što se promi­ jenila objektivna situacija u Sovjetskom Savezu. Jače komunističke partije.. a. gotovo ne razlikuje od korporacije. potpoma­ že. u plodnom sjedinjenju. a nad elementima koji su potresa­ li društvo zadobivena je kontrola. po­ stoji neitendirano zrno istine u toj propagandi: one su stra­ ne utoliko što ilustriraju prošlu (ili buduću?) povijest u reali­ tetu našeg vremena. monetarnih aranžma­ na. danas. Poznati su glavni tokovi: koncentriranje nacionalne ekonomije na potrebama velikih korporacija. postepeno asimilira­ nje radnika i zanimanja koja ne pokrivaju manuelni rad. potvrđuju opći politički smjer okolnosti time što prih­ vaćaju minimum program. U Zapadnoj Njemačkoj. U poredbi s društvom koje mu prethodi to je zaista »novo društvo«. ponekad. gdje je Komunistička partija stavljena van zakona. osva­ janje privatnog domaćinstva putem njegove istovetnosti s javnim mnjenjem. ima teškoća u očuvanju čak i umjerenog progra­ ma djelomične nacionalizacije. njegovanje unaprijed utvr­ đene harmonije između školovanja i nacionalnog cilja. uključivanje te ekonomije u svjetski razgranat sistem vojnih saveza. koji odbacuje revolucionarno uzi­ manje vlasti. čak kontrolira.JËDNOD1MENZIONALNO DRUŠTVO 37 2. sindikati i korporacije glasaju povezano. u Francuskoj i Italiji. Svjedoci smo po­ jave da. Očišćene su. ili su izolirane. pri čemu je vlada sila koja stimulira. Pod prijetnjom internacionalnog komunizma. Ove nacionalne komuni- . aktivnosti ili apstrakcije razonode u različitim društvenim klasama. kombinira. djelu koje je publicirao Centar za istraživanje demokratskih institucija 1963. otvaranje spavaonice sredstvima masovne komunikacije. Iako je neispravno smatrati francusku i talijansku par­ tiju »stranim« u smislu potpomognutosti stranim silama. vodstva radnika i biznisa. čije se vođe natječu s rukovodiocima Konzervativne partije u unapređenju naciona­ lnih interesa. ZATVARANJE POLITIČKOG UNIVERZUMA Društvo totalne mobilizacije.« Britanska Laburistička partija. Sin­ dikat neće biti u stanju da uvjeri radnike projektila da kom­ panija za koju rade izdaje njihove interese kad i sindikat i korporacija glasaju za veće ugovore ο proizvodnji projekti­ la i kad pokušavaju za to pridobiti druge industrije ratne obrane ili kad se povezano pojavljuju pred Kongresom i za­ jednički traže da se prave projektili umjesto bombardera. u svojim vlastitim očima.

— tj. a »imperijalističke suprotnosti« suspendirane pred prijetnjom izvana. podređena eko­ nomskim zakonima nove ekonomske formacije. prestankom zakona formacije. ali zadržava tehnološki aparat podređujući ga socijalizaciji. Pa. da osvje) A. To se ne odnosi samo na mehanizirane tvornice. Kad se u procesu revolucije razbiju stari proizvodni odnosi. ona ostaje preduslov za socijalistički razvitak svih proizvodnih snaga. mobilizacija protiv neprijatelja djeluje kao moćni stimulus proizvodnje i zapošljavanja podupirući. oslobođena iracionalnih og­ raničenosti i razaranja. ako je ova druga propozicija alter­ native istinita: kako ona mijenja odnos kapitalizma i socija­ lizma po kome se socijalizam javlja kao povijesna negacija kapitalizma? Sputavanje društvene promjene Klasična marksistička teorija predviđa prelaz iz kapi­ talizma u socijalizam kao političku revoluciju: proletarijat razara politički aparat kapitalizma. on se ne završava. Detroit: W a y n e State University Press. Ova promjena bi pretpostavljala da su radne klase u samom svom biću alijenirane od ovog univerzuma. kapitalističko društvo pokazuje trajno jedinstvo i koheziju. Ni nacionalizacija ni socijalizacija ne mijenjaju same po sebi ovo fizičko utjelovljenje tehnološke racionalno­ sti. oni su u slijedećem: prethodni konflikti unutar društva su modi­ ficirani i sređeni pod dvostrukim (i međusobno povezanim) udarom tehničkog progresa i internacionalnog komunizma. (2) Suprotno raz­ voju ekonomske baze u antagonističkim društvima. a Soviet view«.. postaje medij kontrole i kohezije u političkom univerzumu koji inkorporira radničku klasu. Kohezija je u samim materijalnim osnovama. 1961.38 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 39 stičke partije. One svjedo­ če ο dubini i obimu kapitalističke integracije i ο uslovima iz kojih proizlazi da se kvalitativne razlike suprotnih interesa javljaju kao kvantitativne razlike unutar postojećeg društva. To su osnove izrastanja sveobuhvatne administracije. Da li je ovo stabiliziranje »privremeno«. iskorištavanje sredstava već i na način rada kao adaptaciju na mašinski proces i rukovanje njime — na »znanstveno organi­ ziranje«. oruđa. koja je zadobila kontrolu nad depresijama i stabilizirala kon­ flikte posredstvom beneficij alnih učinaka rasta produktiv­ nosti i prijetnji nuklearnog rata. tehnologija se sad ne razvija skokovito. tako odlučnom po značaju za po­ jam socijalizma kao odlučne negacije kapitalizma 1 ): »(1) Iako razvoj tehnologije pripada ekonomskim zako­ nima svake društvene formacije. Naprotiv. poput drugih ekonomskih činilaca. inkorporirana u proizvodni apa­ rat. Zanimljivo je čitati ο sovjetskom marksističkom stavu ο ovom kontinuitetu. visok standard. uprkos njenoj iracionalnoj upotrebi. Ne izgleda da je potrebna analiza u dubinu da bi se našli razlozi za ove razvojne tokove. 2. No. str. Winter. U revoluciji je konti­ nuitet: tehnološka racionalnost. Mobilizirano protiv ove opasnosti.« Tehnička racionalnost je u razvijenom kapitalizmu. u tom smislu što ne zadire u kor fenove suko­ ba koji je Marx našao u kapitalističkom načinu proizvodnje (suprotnost između privatnog vlasništva sredstava za proiz­ vodnju i društvene proizvodnosti) ili je transformacija sa­ me antagonističke strukture koja rastvara suprotnosti tako što ih čini snošljivim? I. Što se tiče Zapada. održava se i kompletira u novom društvu. pri če­ mu iščezavaju elementi starog kvaliteta. ona se dalje razvija povećanom brzinom. nepoznate ranijim fazama industrijske civilizacije. (3) (irelevan­ tno u kontekstu). i to u onom raz­ mjeru u kome tehnički aparat prodire u javnu i privatnu egzi­ stenciju svih sfera društva. proiz­ vodnju spram zadovoljenja individualnih potreba koje se slo­ bodno razvijaju. već postepe­ nom akumulacijom elemenata novog kvaliteta. kvalitativna promjena bi involvirala promjenu u samoj tehnološkoj strukturi. tako. i. historijski gledano. »The History of Technology as a Sciense and a s a Branch o f Learning. 1 . Zworkine. tehnologija ostaje. ipak. igraju ulogu legalne opo­ zicije kojoj je »dosuđeno« da bude neradikalna. Klasne borbe su smanjene. T e c h n o l o g y a n d C u l ­ t u r e . Marx je držao da će organizacija i usmjerenje pro­ izvodnog aparata od strane »neposrednih proizvođača« unijeti kvalitativnu promjenu u tehnički kontinuitet: naime.

logičara radije nego radnika u cehu. jects ) Pogledaj. prostor za transcendiranje povijesne prakse. čak i kad radi s mašinama. (1) Mehanizacija znatno reducira kvantitet i intenzitet psihičke energije upotrijebljene u radu. nerva prije nego mišića.40 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 41 štavaju totalnu nemogućnost da nastave živjeti u ovom uni­ verzumu tako da je potreba za kvalitativnom promjenom pi-. XIX. ka­ men temeljac marksističke teorije 2 ) jest stanovište da se os­ lobodilačke povijesne snage razvijaju unutar postojećeg dru­ štva. Walker. str. koegzistenciju automacijskih. Doduše. No. 54. zagljupljavajuće nehumano robovanje. Pod pritiskom tog procesa radnička klasa u raz­ vijenim područjima industrijske civilizacije podvrgnuta je odlučnoj transformaciji. Paris: Aubier. sve to izražava zaustavljenu. Uslijed toga je sužanjstvo ugodno. T o w a r d t h e A u t o m a t i c F a c t o r y . Potrebu za liberalizacijom drugih. u kome. Ova evolucija je uve­ like relevantna za Marxov pojam radnika (proletera). Brutalnost. Pri­ roda ovog zanimanja je bila takva da je rezultirala i psihi­ čkom i fiziološkom deformacijom. Ova vrsta vještog porobljavanja nije bitno razli­ čita od porobljenosti tipkačice. N e w s a n d L e t t e r s . tehničke jedinice ne bi mo­ gle nastati bez inkorporiran ja čovjeka kao nosioca oruđa. pro­ davača koji radi velikom brzinom. 1958. str. Za Marxa je proleter. kako subjekt tako i objekt. New Haven: Yale University Press. Stan­ dardizacija rutine asimilira proizvodne i neproizvodne službe. Vrhunsko obećanje postojećeg dru­ štva jest sve komforniji život za sve veći broj ljudi. zamisliti kvalitativno drugačiji univerzum akcije i rasuđivanja. iscrpljujuće. »Tokom prošlih stoljeća je važan razlog alijenacije bilo posuđivanje biološkog individualiteta ljudskog bića tehničkom aparatu: on je bio nosilac oruđa. televizijskog spikera. takav »prostor unutar«. tanje života i smrti. zaprečuje upravo takvu novu svijest. kontroliranja mašinskih operacija (više nego proizvoda) i izolacije radnika jednog od drugog postalo još zamornije 4 ) . str. str. podsjeća na određena prakticiranja srednjeg vijeka i po­ četka novog vijeka. kupovanje i upotreba fizičke energije je u neljudskim uslovima jer privatno prisvajanje viška vrijed­ nosti nameće revoltirajuće. Budući da je integralni dio danog društva sposobnost da subverzivna imaginacija i napori budu sputani i da se manipulira njima. Mehaniziran rad. kon­ stituiraju instrumente u cjelini čiji je raison d'être kompletiranje nadmoćne produktivnosti. . nehumane aspekte eksploatacije. 195. 3 ) Gilber Simondon. čak pod tim uslovima »tehnologija je za muskulaturni umor supstituirala napetosti i (ili) men­ talni napor 5 )«. Nabrojat ću glavne činioce transfor­ macija. Detroit. . 5 ) Charles R . Društvo kompletira ovaj fakat u samom procesu produkcije. Sad društvo. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s ob­ t e c h n i q u e s . navigatora. zbrinjava društvo tako što zadovoljava potrebe. To je materijalni. Utoliko negacija prethodi promjeni. u striktnom smislu. »Workers Battle Automation«. kojom su uključeni u dani tok oni čiji je život pakao društva izobi­ lja. . u kome automatske i poluautomatske reakcije ispunjavaju veći dio radnog vreme­ na (ako ne i čitavo). bankovnog blagajnika. ma­ nje neprivilegiranih. 4) Pogledaj Charles Denby. manuelni radnik koji troši i iznurava svoju fizičku energiju u radnom procesu. 6) Ibid. poluautomacijskih i neautomacijskih sekcija unutar iste tvornice. iako za­ država eksploataciju. a ne manuelnog radnika.« 3 ) Sve kompletnija mehanizacija rada u razvijenom kapi­ talizmu modificira ponašanje i status eksploatiranih. vještina glave više nego ruke. 103. kao životni poziv unutar tehno­ loškog ansambla. bilješka. to ljudi ne mogu. 1960. u prvom redu. djelomičnu automaciju.. Marksistički pojam govori protiv fizičke muke i mizerije rada. Za poduzeća koja su više uznapredovala u automaciji naglašava se transformacija fizičke energije u tehničku i mentalnu umješnost: » . — Ono je uslijed porasta tempa. opipljiv elemenat u ropstvu najamnine i 2 alijenacije — fiziološka i biološka dimenzija klasičnog kapi­ talizma. ostaje. a možda čak ne­ primjetno. 1957. Ova je postala predmet obimnog so­ ciološkog istraživanja. čovjeka koji podržava radije nego izvršioca operacije« 6 ).

. kad čovjek može biti upregnut u službu.. na više mjesta.. str. . te ga platiti. on povezuje tehnološku promjenu s historijskim sistemom same industrijalizacije: — industrijalizacija nije nastala s uvođenjem fabrika. 97. to će reći. . očito. i dalje. dok višak vrijednosti ostaje rezultat eksploatacije živog rada. tehnološka nezaposlenost. te integriranjem rad­ nika s fabrikom. Zacijelo je pi­ tanje da li se može govoriti ο »dobrovoljnoj integraciji« (Ser­ ge Mallet) u ikakvom drugom doli ironičnom smislu. 19 ) Charles R. izražene u pojedinom komadu. U sada­ šnjoj situaciji su predominantna negativna obilježja automacije: ubrzan tempo. Da li je ta promjena samo u svijesti? Afirmativan odgovor. Mann and L . — dobili ste modernu industrijacizaciju« ) . »čežnja da se aktivno pridruže. Sad automacija kvalitativno mijenja odnos mrtvog i živog rada. porast nemoći i rezignacije na strani radnika. New York. Kako ménagement preferira inženjere i ljude s fa­ kultetskom diplomom. 12-13. mnogo je više nego platni sistem. po komadu 1β ili po satu. 1958. u aktiv­ nosti razonode. to opadaju šanse napredovanja 1 7 ) . jačanje po­ zicije organiziranja. 213. ide još dalje. kad rad može biti mjeren. po svom učin­ ku.44 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 45 Tehnološka promjena koja tendira da prevlada mašinu kao individualni instrumenat proizvodnje. str. Provokativan opis koji se odnosi na vi17 ) Charles R. čudno je inkonzistentan. već sa­ mo prenosi svoju vlastitu vrijednost na proizvod. dobro uklopio u teh­ nologiju« 19 ). postaje ne­ moguće i samo mjerenje individualnog rezultata: »U najširem smislu automacija znači. spone koje povezuju ovu promjenu s transformacijama proiz­ vodnog procesa govore protiv takve interpretacije. koji često daju marksisti. ona je »ponikla iz mjerenja rada. autor ovog izvještaja. ) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l o g i c a l Chan­ g e . ' Daniel Bell. Henry Holt. u politici proizlazi iz integracije u samoj tvornici. u materijalnom procesu proizvodnje. IS. loc.. dokida. loc. Prema Marxu. str. To jest. 1955. nema više. Ista ova tehnološka organizacija koja pospješuje mehaničku zajednicu na radu takođe rezul­ tira većom međusobnom ovisnošću 1 8 ) . cit. A u t o m a t i n a n d the Worker. postoje i druge tendencije. na primjer. ko­ rištenje opreme. str. u A r g u m e n t s br. Ako se ovo generalizira kao neka vrsta poj­ ma . No. nema više razlo­ ga da se zadrži »dvostruki sistem plaćanja« — plaća i nadni­ ca« 1 5 ). str. i dalje. kraj mjerenja rada . kao »apsolutnu je­ dinicu«. Pogledaj tako der Ely Chinoy. Asimilira­ nje u potrebama i aspiracijama. Može se zapaziti »gorljivost« radnika »da učestvuju u rješavanjima proizvodnih problema«. kad možete staviti na njega jaram i mjeriti rezultate njegova rada. cit. štaviše. mašina nikad ne stvara vrijednost. cit. Mašina je otjelovljenje ljudske radne snage i posredstvom nje se čuva minuli rad (mrtvi rad) i determinira živi rad. Garden City. A Study of Social C h a n g e in P o w e r P l a n t s . 8. uopće razloga za plaćanje čovjeka po komadu ili po satu. odnos radnika spram drugih klasa i organizacija rada. . U pitanju je kompati­ bilnost tehničkog progresa s institucijama u kojima se razvila industrijalizacija. naprosto. u životnom standardu.. S automacijom ne možete mjeriti rezultat rada pojedinog čovjeka. izgleda. Walker. Doubleday. Richard Hoffman. 18 ) Floyd C . treba mjeriti. Ono što je u pitanju na osnovu ove tehnološke pro­ mjene. I960. 15 14 (3) Ove promjene u karakteru rada i instrumentima proizvodnje mijenjaju stav i svijest radnika koji se mani­ festiraju u široko raspravljanoj »društvenoj i kulturnoj inte­ graciji« radničke klase u kapitalističko društvo. U nekima od tehnički najrazvijenijih podu­ zeća radnici čak pokazuju vlastiti interes za njega — često zamijećen rezultat »radničkog učestvovanja« u kapitalistič­ kom preduzimanju. ona tendira ka stanju u kome je proizvodnost determinirana »ma­ šinom. Može li se razum­ jeti takva fundamentalna promjena u svijesti bez pretpostavljanja određenih promjena u »društvenoj egzistenciji«? Čak pod pretpostavkom visokog stupnja ideološke neovisnosti. a ne individualnim učinkom« 1 4 ). 189. primjenjujući na tehničke i proizvodne probleme vlastiti mozak koji se. Walker. A u t o m o b i l e W o r k e r s a n d t h e A m e r i c a n D r e a m . . ) Serge Mallet. Paris. Marxovo shvaćanje ο »organskom sastavu kapitala« i s njim teoriju ο stvaranju viška vrijedno­ sti. loc. . 16 ) Ibid.

sve stvari za koje smo se b o r i l i korporacija sad daje radnicima. Bitna obilježja ovog procesa nisu ni na koji način promi­ jenjena povećanjem broja dioničara. n o . Robovi razvijene industrijske civilizacije su sublimirani robovi. . 20 ojačana rezultatima tehnološke organizacije proizvodnje na drugoj strani branika — na strani organizacije i direkcije. Radnici te ustanove su svjesni spona koje ih udružuju s preduzećem: »To su profesionalne. Francuska. Presses Universitaires. . ni asimiliranje različitih gru­ pa zanimanja. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e . može poslužiti karakteriziranju ovog smjera. nesposobnosti za rad.Comités d'enterprise' ispituju i raspravljaju ο ra čunima kompanije s istom ljubomornom pažnjom koju bi im posvetili savjesni dioničari. M i istražujemo« L a b o r L o o k s a t L a b o r . .46 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 47 soko amerikanizirane Caltex rafinerije. Mržnja i frustacija su lišene svoje određene mete. radi potrebe novih investicija. Kad sam slijedeći dan zakazao sastanak s upravom or ganizacije poduzeća. Paris. Dominacija je transformirana u upravljanje 2 t ) · Kapitalisti šefovi i vlasnici gube svoj identitet kao odgovorni akteri. zadovoljno trljati r u k e kad se sindikati slažu da. Paris. nacionalnu vladu i nacionalni cilj. Uprava Caltexa može. ni pro­ mjena u karakteru teškog rada. 27. odvajanjem vlasništva od uprav­ ljanja. bi se sastali u holu sindikata i razgo­ varali ο pritužbama k o j e su podnijeli radnici. lična ovisnost. Santa B a r b a r a : Center for the Study of Democratic Institutions. a poslodavac nije voljan da mu i h pruži . Novo. već statusom pukog instrumenta. činjenica da su se navikli na od­ ređene proizvodne odnose koji su tamo ustanovljeni. Radnička klasa nije više živa opozicija postojećeg društva. Takav način egzistiranja nije prevla21 ) Je li još uvijek potrebno optuživali ideologiju »revolu­ cije upravljanja«? Kapitalistička proizvodnja se odvija posredstvom investiranja privatnog kapitala jer je privatno iscjeđivanje i prisvaja­ nje viška vrijednosti. ne može kompenzirati ni korištenje administrativne kontrole.. na kraju. . doista. a niti izjednačenje u sferi konzumacije. ο ličnoj i nacionalnoj sigurnosti donose na mjestima nad kojima čovjek nema kontrole. 1959.. str. te dubina preduslovljenosti koja oblikuje instinktne porive i aspiracije zamra­ čujući razliku krive i istinite svijesti. odgode svoje zahtjeve za povišenjem plaća. T e n d e n c i j u integracije u Sjedinjenim Državama ilustrira slijedeća z a p a n j u j u ć a izjava sindikalnog vođe Ujedinjenih au­ tomobilskih radnika: »Često . 40.legitimne' zabrinutosti kad delegati ozbiljno uzimaju falsificirane bilanse Francus­ kih ogranaka i kad su zabrinuti zbog nepovoljnih udjela koje su zaključile te filijale. te kapital. . 25. a tehnološki veo prikriva reprodukciju nejednakosti i porobljavanja 2 2 ) . Oni se usuđuju da idu tako daleko da osporavaju troškove proizvodnje i sugeriraju mjere za štednju. starosti. 16. no oni su robovi jer ropstvo nije određeno — »ni poslušnošću niti težinom rada. . Jer činjenicu da se odluke ο životu i smrti. snaga). str. vol. oni počinju pokazivati znakove . Tako iz shvaćanja ο živom i nerazorivom sporazumu s Caltexom proizlazi da radnici misle ο financijskom poslo­ vanju firme s neočekivanom usredotočenošću i lucidnošću. str. kao stvar. za razliku od fizičke (glad. p r o b l e m je bio već riješen i sindikatu nije pri­ pala zasluga udovoljenja pritužbi. Moramo pronaći druge stvari koje r a d n i k želi. Ta tendencija je ) Serge Mallet. III. mnogo­ struke socijalne beneficije na koje mogu računati u slučaju nagle smrti. onrpreuzimaju funkciju birokrata u mašini korporacije. u Ambèsu. materijalne spone: vje­ ština koju stiču u rafineriji.« 20 ) (4) Novi tehnološki svijet rada tako ojačava slabljenje pozicije radničke klase kao pozicije negacije. u: La N e f . 2 3 ) François Perroux. i dalje. te što da napravimo povodom njih. Delegati u . 600. ozbiljne bolesti. . Opipljiv objekt eksploatacije iščezava iza fasade objektivnog realiteta. A C o n v e r s a t i o n . 22 ) Pogledaj str. 19R3. instrument dominacije čovjeka nad čovjekom. No. 28. društvene. a s tehničkim progresom kao njezinim instrumentom biva perpetuirana i intenzivirana nesloboda u smislu čovjekova podređivanja proizvodnom aparatu. To je čista forma sužanjstva: egzistirati kao instru­ ment. a u sklopu obimne hijerarhije izvršnih i upravnih odbora koji se proširuju daleko preko pojedinačne ustanove u znan­ stveni laboratorij i istraživački institut. M i istražujemo. U formi mnogih sloboda i komfora. reduciranjem čovjeka na status stvari« 2 3 ). Le Salaire de la technique. bitno obilježje je premoćna racionalnost u ovom besmislu. Ovo proširenje njihove sigurnosti preko produktiv­ nog perioda života n a p r o s t o je na temelju toga što pripadaju firmi. 1958. Postaje to borba lojalnosti .

adekvatna sli­ ka društva koje samo sebe širi i perpetuira u vlastitom una­ prijed utvrđenom cilju — gonjeno porastom potreba koje ono stvara i. vojska se oslanja na korporacije »ne samo radi svoga oružja već i radi njihova znanja kakvo je oružje njoj potrebno. Postoji li bilo kakav izgled da bi pukao ovaj lanac porasta produktivnosti i potiskivanja? Odgovor bi zahtijevao pokušaj da se suvremeni razvoj projicira u budućnost uz pretpostavku relativno normalne evolucije. uprkos intenziviranju proizvodnje razornih sredstava i metodičkom rasipanju sredstava i sposobnosti. — tj. kad ne osjeća da je stvar. čak. 24 Tad bi produžena suprotnost između proizvodnih sposobnosti društva i njihova destruktivnog i ugnjetavačkog korištenja tražila intenzivirane napore da se zahtjevi aparata nametnu stanovništvu — da se odstrane ekscesivni potencijaliteti. pokretna stvar. Postoje centrifugalne tendencije iznutra i izvana. već za­ tvoren krug koji obuhvaća i Gospodara i Slugu. ekonomsko-političkoj integraciji kapitalističkih ze­ malja i izgradnji njihovih odnosa s nerazvijenim područjima. zanemarujući ) Stewart Meacham. Zatvoreni krug je. planera i naučen jaka uposlenih u velikim industrijama i zaduženih za interese svojih poslodavaca. 1959. u svrhu samoočuvanja i rasta. U isto vrijeme kapi­ talizam bi. istovremeno zadržava unutar sebe. da se kreira potreba za kupovanjem dobara koja moraju biti prodana uz profit. Ame­ rican Friends Service Committee. tj. kako reifikacija tendira da postane totalitarna na osnovu svoje tehnološke forme. Smatram da je širenje automacije više nego kvantitativan rast mehanizacije — ona je promjena u . str. Sve dok su radnici afirmativna snaga i podu­ pirači sistema dominacije. poveća životni standard za sve veći dio stanovništva. 25) Ibid. i posredstvom toga. a i budućnost zemlje ovisi ο kupovanju toga što su oni izmislili«. jača­ jući unaprijed zasnovanu harmoniju između interesa velikih javnih i privatnih korporacija i njihovih mušterija i slugu. . zgodna. . sami organizatori i upravljači sve više ovi­ se ο mašineriji koju organiziraju i kojom upravljaju. permanentnoj ekonomiji odbrane. Materijalna baza za ovu sposobnost bi i nadalje bila na raspolaganju u a) b) c) d) porastu produktivnosti rada (tehnički progres). komunizam bi na­ stavio da koegzistira s kapitalizmom. i posredstvom njih. 9. Jed­ na od njih je inherentna u samom tehničkom progresu — upravo automacija. Vladajući javnim i privatnim poslovanjem. pritisak današnje. onima koji se oslanjaju na tehničare kao svoje planere i egzekutore? » . I obratno.48 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DrUSTVO 49 dan kad je ta stvar oživljena i kad bira svoju mate­ rijalnu i intelektualnu hranu. Ta spo­ sobnost se potvrdila uprkos svjetskim ratovima i ogromnom fizičkom i intelektualnom nazadovanju koje su donijeli fa­ šistički sistemi. povećanju nataliteta stanovništva. kad je čista. — Ovo. i nadalje. koliko će ono stajati i za koliko će ga vremena dobiti» 2 5 ) . bio sposoban da zadrži i. Philadelphia. Upravljaju li tehničari ili njihova vladavina pripada drugima. sistem tako ide ka totalnom upravljanju i totalnoj ovisnosti ο upravljanju. Ova uzajamna ovisnost nije više dijalektički odnos Gospodara i Sluge koji puca u borbi za međusobno priznavanje. odista. Izgledi sputavanja vrlo realnu mogućnost nuklearnog rata. Po toj pretpostavci bi neprijatelj ostao »permanentan«. visoke tehnološke utrke u nao­ ružanju oduzeo je iz ruku odgovornih službenika vlade inici­ jativu i moć da donose presudne odluke i dao je u ruke tehni­ čara. te želja da se radi na njihovoj proizvodnji i stvaranju. 2 4 ) Ako se proizvodne ustanove oslanjaju. L a b o r a n d t h e C o l d W a r . Njihova je duž­ nost da izmisle nov sistem oružja i da uvjere rukovodioce vojske da budućnost njihove vojne profesije. na vojsku. njega neće izmijeniti sami po sebi ni djelomična nacionalizacija ni prošireno učešće radnika u rukovođenju i profitu.

taj otpor nije praćen političkom radikalizacijom. postavši proces materijalne proiz­ vodnje. . njihova efikasnost ovisi ο postignutom stupnju znanstvenog i tehnološkog progresa — drugim rije­ čima. . i dalje. U ovom preinačenju nije više glavni potporanj proizvodnje i bogatstva neposredan rad koji vrši sam čovjek niti je to nje­ govo radno vrijeme. u Sje­ dinjenim Američkim Državama rukovodstvo radnika. po svo- . Izgleda da je automacija do granica tehničke mogućnosti inkompatibinla s dru­ štvom baziranim na privatnoj eksploataciji ljudske radne snage u procesu proizvodnje. automacija u sovjetskom sistemu mo­ že brže proslijediti posredstvom moći totalnog upravljanja. 596. Dovedena do savršen­ stva.50 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 51 karakteru bazičnih proizvodnih snaga 2 δ ) . tako. već se čovjek odnosi spram njega kao nadziratelj i regulator . reifikacija ljudske radne snage bi slomila postvarenu formu režući lanac koji veže čovjeka za mašineriju. U najmanju ruku. isto tako kao što i nerad manjine prestaje biti uvjet razvoja univerzalnih sposobnosti čovjeka. 43. odvojena od čovjeka. stvaranje zbiljske moći ovisi manje ο radnom vremenu i kvantitetu ut­ rošenog rada nego ο moći instrumenata pokretnih u toku rad­ nog vremena. 27 26 Automacija je. Automacija bi. Ti instrumenti i njihova moćna efikasnost nisu u razmjeru s neposrednim radnim vremenom koje zahtijeva i njihova proizvodnja. str. Umjesto da bude glavni akter procesa produkcije. na kojoj sad još uvijek počiva (društveno) bogatstvo. Cim ljudski rad u svojoj neposrednoj formi prestane biti veliki izvor bogatstva. ) Karl Marx. te. Na suvremenom stupnju razvijenog kapitalizma orga­ nizirana radnička klasa se suprotstavlja automaciji koja ne kompenzira zaposlenost. No. Gotovo stoljeće prije nego što je automacija postala stvarnost. Postupajući tako. Potpuna automacija u domenu nužnosti bi otvorila di­ menziju slobodnog vremena kao onu u kojoj bi se konstitu­ iralo čovjekovo privatno i društveno biće. To bi bila povijesna transendencija prema novoj civilizaciji. Radnička klasa insistira na eksten­ zivnom korištenju ljudske radne snage u materijalnoj proiz­ vodnji i utoliko se opire tehničkom progresu. . u kojoj ova. . Višak rada mase prestaje biti uslov razvoja općeg bogatstva. Dietz Verlag. odista. i mora prestati da bude. jer. Kad je zadobiven određen tehnički nivo. on sad stoji izvan njega . veliki katalizator razvijenog in­ dustrijskog društva. 1953. preciznije. transupstancijaciju radne snage. i sam subjekt. Odatle slijedi da i prometna vrijednost nužno prestaje biti mjera upotrebne vrijednosti. Drugim riječima. tehnički instrument za promjenu kvantiteta u kvalitet. U zapadnom svijetu to bi izazvalo opasnost u pogledu presti­ ža u njegovoj internacionalnoj poziciji i prisilio bi ga da ubr­ za racionalizaciju proizvodnog procesa. 2 7 ) ) Pogledaj. me­ hanizam posredstvom koga čovjeka porobljuje njegov vlastiti rad. mjera bogatstva. Tako se ruši onaj način proizvodnje koji počiva na promet­ noj vrijednosti . revolucionirala cijelo društvo. . Takva racionalizacija nailazi na čvrst otpor od strane radnika. na osnovu toga. razvoj društve­ nog individuuma. već prisvajanje njegove proizvodne snage. društveni proces automacije izražava transformaciju ili. — tj. postaje neovisan producirajući objekt. Ljudski rad nije više zatvoren u proizvodni proces. G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s ­ c h e n O e k o n o m i e . stvorene samom velikom industrijom. Krađa tuđeng radnog vremena. . ona se suprotstavlja efikasnijem korištenju kapitala — priječi intenzivirane napore da se podigne produktivnost ra­ da. javlja se tad kao mizerna baza spram one novorazvijene. 592.. Berlin. . Ona je eksplozivan ili neeksplozivan ka­ talizator u materijalnoj bazi kvalitativne promjene. Marx je naslutio njene eks­ plozivne tendencije: »Industrijska napredovanja velikih razmjera. kontinuirano zaustavljanje automacije može oslabiti konkurentsku nacionalnu i internacionalnu po­ ziciju kapitala. radno vrijeme pre­ staje biti. njegovo razumijevanje prirode i vladanje njome posredstvom njegova društvenog bića — jednom riječju. Ova mogućnost postaje utoliko realističnija što se bor­ ba za prestiž između kapitalizma i komunizma pomjera od vojnog i društvenog na ekonomsko polje. reaktivirati sukob klasnih interesa. . Pogledaj također str. str. prouzrokovati dalekosežnu depresiju i. ο primjeni znanosti na proizvodnju .

New York: . Urgentnost inter­ nacionalne borbe za prestiž će vjerovatno ojačati snage ove raciona­ lizacije i pogodovat će adaptaciji i savezu s predominantniin tendenci j a m a u najrazvijenijim industrijskim područjima. u prvom redu. 195ft. izgledi za suzbijanje toka centrifu­ galnih tendencija ovise. nakon što je postiglo cilj »dostizanja i prestizanja«. 31 ) U vezi s ovim pogledaj moj S o v i e t Columbia University Press. New York: Oxford Uni­ versity Press. Ioc. str. str. napokon. službenika i slično. samo znak i prednost historijske zaostalosti. Wright Mills. *) Bijeli ovratnik (white collar) jezična je metafora koja ozna­ čava zanimanja koja nisu manuelni rad (plavi okovratnik — blue collar). baš ta historijska zaostalost — u uslovima prestiža u koegzisten­ ciji — prisiljava na totalan razvoj i kontrolu svih sredstava pod diktatorskim režimom? I. tehničara. Kako u tom procesu raste udio inženjera. ne prekoračuje okvir koji je zajed­ nički nacionalnim i grupnim interesima (pri čemu su ovi po­ sljednji izručeni i podređeni prvima). planiranje u nacionalnim i internacionalnim razmjerima. »Politički. M a r x i s m . i dalje. Isprepletenost ova dva aspekta pojačava teškoće ana­ lize. da li bi sovjetsko društvo. Italija) odmjeravaju svoje snage s p r a m snage ubrzane tehnologij­ ske i političke racionalizacije u autoritarnoj formi. i dalje. u sovjetskom društvu 3 1 ). s velikim sektorima koji su još uvijek na pretehnološkoj razini. Pređimo sad na izglede apsorbiranja društvene prom­ jene u drugom sistemu industrijske civilizacije. međutim. — Op. bilo sposobno da liberalizira totalitarne kontrole u tolikoj mjeri da bi se mogla odigrati kvalitetna promjena? 30 ) Jaki segmenti borbenog radničkog pokreta u onim manje razvi­ jenim kapitalističkim zemljama gdje je taj pokret još uvijek živ (Fran­ cuska. simultane su s njima. opsežna društvena sigurnost. a uz planirano zadovoljenje još uvijek nepodmirenih vitalnih potreba — već je ona prisiljava na to. proširen program inostrane pomoći. prisustvo više radnika . ako uopće uspije. a radnički predstavnici će neizostavno biti uključeni u dalekosežna po­ gađanja oko nacionalne političke ekonomije« 2 9 ) . mo) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l g i c a l Chan­ g e . te porast nje­ nih troškova. iščezne onda kad je postignut razvijen stupanj? Da li. Također i ovdje opadanje udjela ljudske radne snage u proizvodnom procesu znači umanjenje političke moći opocizije. Ima li izgleda da ta veća racionalnost industrijalizacije. W h i t e C o l l a r . Realiziranje težnje da se element bijelih ovratnika obuhvati organizacijom indu­ strijskih sindikata 2 8 ) . prev. za to su. sovjestsko društvo je na ranijem stupnju industrijalizacije.bijelih ovratnika* u radničkim sindikatima dat će liberalnim i radničkim zagovor­ nicima šansu da s više osnova identificiraju interese radnika s interesima zajednice u cjelini. kao grupe koja vrši pritisak bit će još više proširena. mali iz­ gledi u razvijenom industrijskom društvu.. bez restrikcija na produktivnost koje nameću interesi privatnog profita. može rezultirati po­ rastom sindikalne svijesti tih grupa. Historijska zaostalost ne samo da sankcionira sovjetsku industrijalizaciju u tome da teče bez planiranih rasipanja i antikviteta. Ove centrifugalne sna­ ge se još uvijek dadu srediti unutar postojećeg. U te zahtjeve spa­ da ogroman porast usmjerenja od strane vlade. U tome kursu su vitalne potrebe po rangu iza prioriteta vojnih i političkih potreba ili. možda. cit. i b) strukturalno. politička radikalizacija bi morala biti praćena izrastanjem neovisne političke svijesti i akcije unu­ tar grupa bijelih ovratnika * ) .52 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 30 53 jim ciljevima i sredstvima. 11. ο sposobnosti ovla­ štenih interesa da adaptiraju kako sami sebe tako i svo­ ju ekonomiju zahtjevima države dobrobiti. 29 ) C . s druge strane.Raspravljanje je već od početka konfrontirano s dvostrukom inkomparabilnošću: a) kronološki. Masovna baza radnika. no teško da bi urodilo njihovom političkom radikalizacijom. javni radovi širokih razmjera. Pod tim uvjetima. 319. čak i djelomična nacionalizacija ). 1958. Vjerujem da će do­ minantni interesi postepeno i oklijevajući prihvatiti te zahtje­ ve i da će povjeriti svoje prerogative efikasnijoj moći. njegove ekonomske i političke institucije bitno su različite (totalna nacionalizacija i diktatura). 28 žda.

Istina. koje potvrđuju izabrani predstavnici) — izabrani u uslovima efikasne i dobrovoljno prihvaćene indoktrinacije. pa tek onda oni mogu znati što se zbiva i što oni sami mogu učiniti da to izmijene. Štaviše. također. vide i misle. izd. u nužnosti koja ograničava njihovu slobodu i humanitet i nasuprot njoj. Marx. Socijalizam mora postati zbilja s prvim aktom revolucije jer on mora biti već u svijesti i akciji onih koji su nosili revoluciju. nužno. od rizika koje sad preuzimaju velika. nametnuto nužnošću. Kvalita­ tivno nov način života. Kontrola proizvodnog procesa od strane »ne­ posrednih proizvođača« treba injicirati razvoj koji distingvira povijest slobodnih ljudi od prethistorije čovjeka. 1949. ipak. taj argument ne može odgovoriti na vječno živo pitanje: tko odgaja odgajivače i gdje je dokaz da su oni u posjedu »dobra«? Pitanje ne može biti apsolvirano na osnovu argumenta da je ono jednako pri­ mjenljivo na određene demokratske forme vladavine u koji­ ma sudbonosne odluke ο onome što je dobro za naciju donose izabrani predstavnici (ili. K r i t i k a 1950. ) Ruso. Odista. ono mora stvoriti materijalne preduvjete slobode za sve svoje članove. i 34. Za razliku od ove koncepcije. Najprije mora kreirati bogatstvo pa ga tek onda raspodjeljivat prema slobodno razvijenim potre­ bama pojedinca. suprotno jeziku brutalnih činjenica i ideologije. Njena je zasluga što priznaje. Kultura. te da cilj mora biti operativan u sredstvima kojima se zado­ biva. mora im se pokazati »pravi put« koji oni traže 3 2 ) . nadalje. Prema Marxu je »druga faza«. siromaš­ tvom i glupošću. nije očajniji. 20. pojavljuje se u socijalističkoj revoluciji. ma­ terijalne i intelektualne uslove koji sprečavaju genuino i in­ teligentno samoodređenje.54 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 55 Argument historijske zaostalosti — prema kome. ponekad onakve kakvi treba da izgledaju«. mora robove osposobiti da uče. kraj i na kraju kapitalističkog sistema. također. (a to je odlučno!) načinom na koji se ona stvara. str. Pa. faktički razvoj u sadašnjem komunistič33 ) K . tu je i »prva faza« socijalističke izgradnje. Jedini moguć izgovor (koji je do­ sta slab!) za »prosvijećenu diktaturu« jest da očajan rizik 32 koji ona uključuje. kvalitativna promjena iz starog u novo društvo se dogodila početkom te faze. Lagano joj se izrugivati. koji izvire iz novog načina proizvod­ nje. u predominantnim uslovima materijalne i intelektualne zaosta­ losti. bez mnogo hipokrizije. ni po veću cije­ nu. Na osnovu toga je prvom fazom određen i prelaz od »svakome prema njegovu radu« na »svakome prema njegovim potrebama« — i to ne samo stvaranjem tehnološke i materijelne baze već. No. ujedno. da robovi moraju biti slo­ bodni za svoje oslobođenje prije nego mogu postati slobodni. to­ kom koje novo društvo »nosi na sebi tragove starog društva iz čije utrobe izlazi« 3 3 ) . I. ali ju je teško opovrgnu­ ti. Prvi put u historiji ljudi bi djelovali slobodno i ko­ lektivno. »Političko telo će ga prinuditi slobo­ dom« »da vide predmete onakve kakvi su. i teza teoretičara »prosvijećene diktature« od Platona do Rousseaua. vjerovatno. pri svoj svojoj istinitosti. oslobođenje. prije nego što društvo može postati slobodno. D r u š t v e n i u g o v o r . 21 G o t s k o g p r o g r a m a . kako liberalna tako i autoritarna društva. dijalektička logika insistira. pred tim argumentima je detronizirana repre­ sivna ideologija ο slobodi. preciznije. bilo istinska samonametnuta nužnost. . Marxov stav da oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase postavlja to a priori. nužno je da njihovo oslobođenje dođe izvana i odozgo. mora biti djelovanje prisile i uprav­ ljanja — nije samo srž sovjetskog marksizma već. po kojoj ljudska sloboda može cvjetati u životu ispunjenom mukotrpnim radom. Socijalistička izgradnja počinje prvom fazom revolucije. Revolucija je. No. Prosvjeta. Zato bi potiskivanje. u onoj mjeri u kojoj su robovi prekondicionirani da egzistiraju kao robovi i da bu­ du zadovoljni u toj ulozi. konstituirana u prvoj fazi. doslovno. str. To je dru­ štvo u kome ranije objekti produktivnosti prvi put postaju ljudska bića koja planiraju i upotrebljavaju instrumente svo­ ga rada za realizaciju svojih vlastitih ljudskih potreba i spo­ sobnosti.

poslije kratkog »herojskog perioda« boljševičke re­ volucije. odvaja »neposredne S4 ) Ο razlici strukturalne rezistencije i rezistencije koja se može uklopiti u proces organizacije pogledaj m o j S o v i e t M a r x i s m . Ovo odvajanje je bilo uvedeno na osnovu političke odluke.. ono nije ugrađeno u ovaj proces kao što je to odijeljenost kapitala i rada koja proizlazi iz pri­ vatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. str. koju je otvoreno priznao i Staljin 3 5 ) . istosmjerne s tendencijama razvijenog kapitalističkog društva. Naprotiv. pa se prelaz iz kapitalizma u socijalizam. New York: F. Nacionalizirana ekonomija će moći eksploatirati pro­ duktivnost rada i kapital bez strukturalnog otpora 3 4 ) reduci­ rajući. Nema razloga za pretpostavku da će tehnički progres plus nacionalizacija rezultirati »automatskim« oslobođenjem i odriješenjem snaga negacije. ne i sadržaji samoodređenja. javlja. a podržava se sve od tada. uprkos re­ voluciji. Zrelo i slobodno indu­ strijsko društvo bi i nadalje ovisilo ο podjeli rada. . Na takvu nejednakost prinuđavaju genuine društvene potrebe. sredstva unaprijed presuđuju i sam cilj.. Dok stvaranje ovih preduslova još uvijek treba da bude djelo nametnutog upravljanja. str. Druga polovica istine je u tome da bi kvantitativna promjena još uvijek morala biti obrnuta u kvalitativnu promjenu. to će stanovništvo biti čvršće vezano za različite vladajuće birokracije. bila bi ograničena na poli­ tičku revoluciju. u ovećoj mjeri. naime u dimenziji nužnog rada. proizvođače« (radnike) od kontrole nad sredstvima za pro­ izvodnju i tako vodi ka klasnim razlikama u samoj osnovi si­ stema. Pla­ na itd. ipak. ona je stavila u pokret također i snage koje tendiraju k to­ mu da perpetuiraju tehnički progres kao instrument domina­ cije. str. C u r r e n t S o v i e t P o l i c i e s . Pa. 5. S . ono nije motor samog proizvodnog procesa. kao nezavisnih sila nametnutih čovjeku. 14. Na­ stavlja se porobljavanje čovjeka instrumentima njegova rada u visoko racionaliziranoj. zacijelo. š t o su oni koji vladaju sposob­ niji da pruže dobra konzumacije. S . i d a l j e . Situacijom neprijateljske koegzistencije mogu se obja­ sniti teroristička obilježja staljinističke industrijalizacije. kao kvantitativna promjena. no. izvršne i nadzorne funkcije ne bi više nosile privilegije vladanja životima drugih u nekom posebnom interesu. Partije. No. Prelaz u takvo stanje nije evo36) Ibid. Shodno to­ mu. Distribucija sredstava za podmirenje vitalnih potre­ ba bez obzira na radni učinak. i dalje. Organizacija proizvodnog procesa u sovjetskom sistemu. A.56 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 57 kom društvu odgađa (ili je na osnovu internacionalne situ­ acije prisiljen da odgađa) kvalitativnu promjenu prema dru­ goj fazi. I sve to bi mogla izvršiti ne napuštajući totalno upravljanje ljudi­ ma. Pa ipak. univerzalno svestrano obrazovanje u smjeru izmjenljivosti funkcija — to su preduslovi. izgleda. 109. bila bi to najradikalnija i najkompletnija revolucija u historiji. uvelike efikasnoj formi koja ima sve izglede na uspjeh. Tehnički pro­ gres će uroditi kontinuiranim porastom životnog standarda te liberalizacijom kontrola (ponovo. vjerovatnije je da će se poravnati nego da će ojačati suprotnost između rasta pro­ izvodnih snaga i njihove porobljavajuće organizacije. iz socijalističke baze pro­ izvodnje proizlaze odlučne razlike. njihovo konstitu­ iranje bi značilo kraj ovog upravljanja. koja uklju­ čuje nejednakost funkcija. 1953. Praeger. u nestajanje Države.« (1952). te fizičke i men­ talne razlike među ljudima. radne sate i povećavajući komfor. tehnički zahtjevi. 11. pod pretpostavkom da nu­ klearni rat ili kakva druga katastrofa ne presiječe njegov ra­ zvoj). u : Leo Gruliow ed. još uvijek. 35) »Economic Problems of Socialism in the U . R. vladajući slojevi su odvojivi od proizvodnog procesa — to jest. Dok su tendencije ka sputavanju kvalitativne promjene u sovjetskom sistemu. Ukoliko bi ta promjena ostavila netaknutu materijalnu bazu društva (na­ cionalizirani proizvodni proces). Ako bi ona mogla voditi ka samoodređenju u samoj bazi ljudske egzistencije. To je istinit dio u tezi sovjetskih marksista da preovlađujuća suprotnost »zaostalih proizvodnih odnosa i karak­ tera proizvodnih snaga« može biti razriješena bez eksplozije i da se »usklađenost« ova dva faktora može postići putem »postepene promjene« 3 6 ) . sniženje radnog vremena na minimum. Ι-ί. oni su nadomjestivi bez eksplodiranja temeljnih insti­ tucija društva.

pretpostaviti da će. gdje očajan životni standard traži. Pogodu­ ju li takvi uslovi stjecanju ujedno industrijalizacije i oslobo­ đenja — bitno različitom načinu industrijalizacije koji bi sagradio proizvodni aparat ne samo u suglasnosti s vitalnim potrebama ljudi već i s ciljem pacifikacije borbe za opsta­ nak? Industrijalizacija u ovim zaostalim područjima se ne zbiva u vacuumu. konstituirati »treću silu« koja treba da izraste u relativno nezavisnu silu. izgleda. I ovdje je. efika­ snosti i tehnološkog racionaliteta. s dovoljno razloga. Može li se. predtehnološke oblike. prije bilo čega drugog. mehaniziranu i standardiziranu masovnu proizvodnju i distribuciju. borba na život i smrt s kapitalističkim svijetom. razviti (ili. Imperativ apsolutnog korištenja tehničkog progresa i nadzivljavanja na osnovu superiornog života može se pokazati jači od rezistencije ovlaštene biro­ kracije. Ove zemlje ulaze u proces industrijalizacije sa stano­ vništvom nenaviknutim na vrijednosti produktivnosti. dezintegracija ovog otpora proteći u liberalnim i de­ mokratskim formama? Da li nerazvijene zemlje mogu uči- . Drugim riječima. u svojim postojećim formama. — tj. radije da će na osnovu internacionalne borbe za prestiž biti prisiljen da razvije) uslove koji bi pripremili taj prelaz? Postoje jaki ar­ gumenti protiv ove pretpostavke. također. to je u visokom stupnju dubiozan psihološki pojam i uvelike nea­ dekvatan za analizu društvenog razvoja. relativnu autonomiju u konkurenciji s dva džina. Egipat). široko je raspro­ stranjeno stanovište da održanje nezavisnosti zahtijeva veoma brzu industrijalizaciju i postizanje stupnja produktivnosti koji bi osigurao.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 59 lucioni. Možemo li prihvatiti pretpostavku da će komunistički sistem. Možemo pokušati potražiti uporište u pojmu ο ljud­ skoj prirodi urođenog »nagona za moći«. čak i na osnovama potpu­ no nacionalizirane i planirane ekonomije. U ovakvim uvjetima transformacija nerazvijenih dru­ štava u industrijska mora napustiti. zemlje u kojima industrija­ lizacija koegzistira s neuništivom pred. to učinila. Ona se događa u historijskoj situaciji u kojoj društveni kapital. Želio bih dodati nekoliko primjedbi ο rezoniranju. morala bi zaustaviti materijalni i intelektualni rast na onom stup­ nju na kome je dominacija još uvijek racionalna i ima pred­ nosti. Mašinski proces (kao društveni proces) zahtijeva poslušnost spram sistema anonimnih moći — totalnu sekularizaciju i destrukci­ ju vrijednosti i institucija čija desentifikacija jedva da je otpočela. naime. Nije pitanje u tome da li će komunistička birokracija »napustiti« svoju privile­ giranu poziciju onda kad se postigne nivo za moguću kvali­ tativnu promjenu. Apostrofira se moćan otpor koji bi pružila ušančena birokracija — otpor čiji je raison d'être upravo isti onaj motiv koji pokreće potrebu za stvara­ njem preduslova oslobođenja. da bi novi razvoj zaostalih zemalja mogao ne samo promijeniti perspektive razvijenih industrijskih ze­ malja već. U istim tim zemljama inertnost predtehnoloških i čak predburžoaskih običaja i uslova pruža jak otpor takvom nametnutom razvitku. štaviše. iz kapitalističkog ili komunističkog bloka — ili od oba. u velikoj mjeri. Da bi. u najmanju ruku. odlučan faktor globalna situacija koegzisten­ cije koja je postala. već revolucionarni proces. ko­ je se često čuje. s ogrom­ nom većinom stanovništva koje još nije transformirano u radnu snagu odvojenu od sredstava za proizvodnju. Na osnovu prethodnog ra­ spravljanja: postoje li ikakvi znakovi da bi bivša kolonijalna i polukolonijalna područja mogla utrti put industrijalizaci­ je bitno različit od kapitalizma i suvremenog komunizma? Postoji li išta u autohtonoj kulturi i tradiciji tih područja što bi moglo indicirati takvu alternativu? Ograničit ću svoje primjedbe na modele onih zaostalih zemalja koje su već u procesu industrijalizacije. čimbenik unutarnje situacije dva suprotstavljena društva. mo­ ra biti dobiven. pak. što je moguće brže. količine en masse. potreban prvobitnoj akumulaciji. pod udarom dva velika sistema totalne tehnološke admini­ stracije. već dugo. Međutim.i antiindustrijskom kulturom (Italija. na kome stanovništvo još uvijek može biti vezano za službu i za interese države i drugih postojećih institucija. izvana. već da li će ona biti sposobna da spriječi zadobivanje takve razine. To je pogotovo slučaj u zemljama gdje su najvitalnije potrebe stanovništva daleko od toga da budu za­ dovoljene.

ne bi označili industrijalizaci­ ju po uzoru razvijenih društava. Ako industrijalizacija i uvođenje tehnologije u zaostale zem­ lje naiđu na jak otpor autohtonih. Autohtoni progres izgle­ da zaista moguć u područjima u kojima su prirodna bogat­ stva. Ova sposobnost je inherentna u svim razvijenim industrijskim društvima u kojima tehnički aparat kao predominantni tok zbivanja — us­ postavljen kao odvojena sila nad čovjekom i iznad njega — ovisi. a ne »dokolice·. A gdje to nisu. (c) inteli­ gencije (svjesne i nesvjesne) kadre da razumije i realizira mogućnosti samoodređenja. rad neophodan za opstanak bi se transcendirao prema radu za zadovoljenje ljudskih potreba. sama po sebi. ako su oslobođena od zahvata ugnjetavanja. a ne samo za opstanak. autohtoni pro­ gres pretpostavlja promjenu u politici dvaju velikih indu­ strijskih blokova moći koji danas oblikuju svijet — napušta­ nje neokolonijalizma u svim njegovim formama. ovise ο mogućno­ stima države prosperiteta. mogla postati izvor pro­ gresa i industrijalizacije? Takav autohtoni progres bi zahtijevao planiranu poli­ tiku koja bi. Izgleda da je ta država u stanju da podiže standard života kojim se upravlja. štaviše. još uvi­ jek dostatna za human život. izgleda da je moguća još jedna alternativa 3 7 ) . Pion. No.(leisure time) jer ona prosperira u razvijenom industrijskom društvu. Čak i u ovim apstraktnim pretpostavkama moramo uvažiti brutalnu ograničenost samoodređenja. podleći ili jednoj od različitih formi neokolonijalizma. oštrijeg i krućeg od onog koji prolaze razvi­ jena društva koja mogu graditi na ostvarenjima liberalisti­ čkog razdoblja. 1961. Kasno industrijsko društvo je više uvećalo nego što 38 ) »Slobodnog« vremena. naročito T e r r e s v i v a n t e s . no. (b) količine i kvaliteta dobara i usluga »tehnički« do­ stupnih za podmirenje vitalnih potreba čovjeka. »neposredni proizvođači« bi imali šansu da vlastitim radom i u slobod­ nom vremenu kreiraju svoj vlastiti progres. ove proširila i poboljšala na nji­ hovim vlastitim osnovama eliminirajući tiranske i eksploatatorske snage (materijalne i religiozne). Samoodređenje bi teklo iz osnove. 37 i usmjere. ili više-manje terorističkom sistemu prvobitne akumulacije. neslobodna je uto­ liko što njome upravlja biznis i politika. vjerovatno. država prosperiteta je. u svom funkcioniranju. da ga procijene ) U vezi s ovim aspektom pogledaj vanredne knjige Renéa Dumonta. država neslobode jer je njeno totalno upravljanje sistemat sko ograničenje (a) »tehnički« dostupnog slobodnog vreme­ na 3 8 ) . dovesti do perioda totalne administracije. To je objektivan društveni proces utoliko što su proizvodnja i raspodjela sve veće količine dobara i uslu­ ga u kolotečini racionalnog tehnološkog odnosa. JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 61 niti historijski skok iz predtehnološkog u posttehnolosko drušvto u kome ovladani tehnološki aparat može pružiti ba­ zu za genuinu demokraciju? Naprotiv. Država prosperiteta i ratne angažiranosti Kao rezime proizlazi: izgledi sputavanja promjene. nametnut tim zemljama. — Naime. veći su izgledi da će razvoj. uza svu svoju racionalnost. tradicionalnih načina ži­ vota i djelatnosti — otpor koji nije napušten čak pri vrlo opipljivim izgledima na bolji i lakši život — da li bi ta predtehnološka tradicija. ne bi li mogla biti pospješena postepenom i djelo­ mičnom pomoći tehnologije — u okvirima tradicionalnih formi? U tom slučaju. ko­ je pruža politika tehnološkog racionaliteta. Društvena revolucija. postat će predominantni uslovi koji ne egzistiraju ni u starim ni u industrijski razvijenim društvi­ ma (i nikad nisu u njima postojali). agrarna reforma i reduciranje nata­ liteta bili bi preduslovi. n o . umjesto nametanja tehnologije na tradicionalne načine života i djelatnosti. U takvim uslovima opadanje slobode i opozicije nije pitanje moralne i intelektualne pokvarenosti i korupcije.60 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE . koje su tradicionalne forme onesposobile za osiguranje razvoja humanog života. ο intenziviranom razvoju i eks­ panziji produktivnosti. . Da sumiramo: zaostala područja će. P a r i s . No. Jedva se može i zamisliti revolucija kao spontana akcija — revolucija koja bi injicirala ukidanje mentalne i materijalne eksploatacije i izgradila pretpostavke za novi razvoj. Za sada ni­ šta ne indicira takvu promjenu.

Ako su ljudi u tolikoj mjeri zadovoljeni potrošnim dobrima i servisima koje im pruža upravni aparat da se osjećaju sretni. aspi­ racije. Nema razloga da se insisti­ ra na samoodređenju ako je život kojim se upravlja udoban i čak »dobar«. pa mogućnost kvalitativne promjene preostaje jedi­ no izvana. 235. još uvijek pruža neizmjerno veću sigurnost nego vladavina iznad zakona ili bez njega. može izgledati neznatna šteta u državi sposobnoj da zaštiti život kojim upravlja i da ga učini komfornim 3 9 ) . zaštićivanju ugnjetavačkih obilježja društva koje prethodi državi prosperiteta. zašto bi insistirali na drugačijim institucijama za dru­ gačiju proizvodnju drugačijih dobara i servisa? Nadalje. suvišne. Vladavina zakona. Mason T h e C o r p o r a t i o n i n M o d e r n S o c i t y . To je racionalan i materijalan osnov unificiranja suprotnosti. 39 Kritika države prosperiteta s pozicija liberalizma i kon­ zervativizma (bez ili s prefiksom »neo«) počiva. zašto da oni žele da sami za sebe misle. Trgovačka pro paganda. . str. ako su ljudi preduvjetovani u tom smislu da potrošna dobra. ne isključuju­ ći širenje raznolikosti proizvodnje. 223. No. da se bore protiv povijesnih alternativa. kako iz­ nutra tako i izvana. već elementi osnov­ nih proizvodnih troškova. takođe uključuju misli. Te snage se međusobno poništavaju u višem jedinjenju — u zajedničkom interesu da brane i proširuju postojeću pozi­ ciju. dobra reputacija. i dalje. na nižem stupnju druš­ tvenog bogatstva i tehnologije. Tako su sputane transcendirajuće političke snage unutar društva. da zapriječe kvalitativnu promjenu. Na osnovu toga je dizanje životnog standar­ da. s obzirom na predominantne tendencije. Odiozni aspekti ove kritike po­ kazuju se u borbi protiv opsežnog socijalnog zakonodavstva i adektavnih troškova vlade za sve druge službe osim vojne odbrane. Jedva se može i zamisliti odbacivanje države prospe­ riteta u ime apstraktnih ideja slobode. ona reduci­ ra upotrebnu vrijednost slobode. vanjska politika blokiranja prevladava­ nja postojećeg javlja se kao proširenje istosmjerne unutar­ nje politike. sistem kontrabalansirajućih snaga. ) Za kritičku i realističku ocjenu Galbraithove ideologijske kon­ cepcije pogledaj E a r l L a t h a m »The Body Politic of the Corporation«. Sve dok dominira ova konstelacija. gotovo neizbježan nusprodukt politički manipuliranog indu­ strijskog društva. tada kad je već prevladana određena razina zaostalosti. moramo postaviti pitanje: ne ubrzava li pluralistička forma organi­ zacije društva destrukciju pluralizma? Razvijeno industrij­ sko društvo je. 22. jednodimenzionalnog političkog ponašanja. ono za društvo kao cjelinu). Gubitak ekonomskih i političkih sloboda. odista. Snage u kontrabalansu ne uključuju one snage koje se suprotstavljaju cjelini 4 0 ). Pa ipak je za pojedin­ ca. na postojanju upravo onih uslova koje je nad­ mašila država prosperiteta — naime. koje su realne tekovine prethodna dva stoljeća. kojim se upravlja. 1959. s obzirom na svoje važenje. One nastoje da postojeće u cjelini učine imunim protiv negacije. u Ε . Optužba ugnjetavačkih sposobnosti države prosperiteta služi. stvara uvećanje viška proizvoda koje dozvoljava sve jaču konzumaciju bilo da je taj višak proizvoda privatno ili centralizirano prisvajan i di­ stribuiran. JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 63 je reduciralo nužnost parazitskih i alijeniranih funkcija (ako ne za pojedinca. pluralistička administracija daleko bo­ lja od totalne. Porast produktivnosti rada. osjećaju i maštaju? Istina. planirano zastarjevanje nisu više neproduktivni rashodi. moglo je biti kalkulirano izbjegavanje i ponovno zadobivanje balansa. materijalne i mentalne robe koje se nude mogu biti loše. takva proiz­ vodnja društveno potrebne suvišnosti zahtijeva kontinuiranu racionalizaciju — beskompromisno iskorištavanje tehničkih otkrića i znanosti. S . Jedna institucija ga je mogla zaštititi protiv neke druge. ko­ ja ih zadovoljavaju.62 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE. Da bi bila efikasna. 40 ) Pogledaj str. indoktriniranje. tako. neka pojedinačna organizacija je mogla ublažiti udar druge. Cam bridge: Harvard University Press. bez obzira koliko ograničenog. U najrazvijenijem stadiju kapi­ talizma to prevladano društvo je sistem pluralizma u kome međusobno konkurentske ustanove koincidiraju u solidari­ ziranje moći cjeline nad pojedincem. osjećaje. ništavne — no duh i znanje ne go­ vore protiv zadovoljenja potreba.

To jest. Tako je kapitalizam i nadalje suočen s konfliktom između ra­ sta potencijala za pacifikaciju borbe za opstanak i nužnost da se ta borba intenzi vira. ili odgađa. sablast os­ lobođenja. spremni na živote totalne mobiliza­ cije. prok­ lamira svoj vlastiti kraj. oni su razboriti ne samo radi prisutnog neprijatelja već. dvadeset miliona itd. Tako on biva ugrađen u sistem kao koheziona snaga. zado­ voljenje još neispunjenih vitalnih potreba? Ako su ove prve mogućnosti alternativa istinske mogućnosti. Mo­ gućnost države izobilja je dovoljno indicirana predominantnim tendencijama tehničkog progresa i dovoljno ugrožena eksplozivnim snagama. trku za veću i bržu prođu i zastarijevanje? Natječu li se po­ litičke partije u pacifikaciji ili u jačoj i skupljoj vojnoj in­ dustriji? Da li proizvodnja »obilja« stvara. obitavalaca zatvora i mentalnih institucija. Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem dominacije. koja svoju odbranu opravdava takvim kalkulima. Beznadno je dokazivati da civiliza­ cija. također. prikladno stimulirani javnim i privatnim autoritetima. On nije identičan s postojećim komunizmom ili postojećim kapitalizmom — on je. ali ovisi njihovo iskorišta­ vanje za sputavanje društvene promjene i perpetuiranje sužanjstva. u sveobuhvatnim razmjerima i posredstvom sveobuhva- . Slobodne institucije se natječu s autoritarnim u to­ me da neprijatelja učine đavolskom snagom unutar sistema. na današnjem stupnju dirigiranog tržišta.64 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODOeatnONALNO DRUŠTVO 65 Stvarnost pluralizma postaje ideološka. već na osnovu toga što društvo kao cjelina postaje odbrambeno društvo. On nije u izvanred­ nim situacijama. čak i najorganiziraniji kapitalizam zadržava društvenu potrebu privatnog prisvajanja i raspodjele profita kao regu­ latora ekonomije. a ne nagoni na »obrat« samood­ ređenja. totalitarizma i sreće. Najmoćnija je. izvodi sudbonosnu integraciju više nego što joj se suprot­ stavlja. progonjenih obojenih ra­ sa. perpetuiranje unapri­ jed zasnovane harmonije između organiziranog i spontanog ponašanja. u oba slučaja. Ublažava li konkurenci­ ja. radi investicija i mogućnosti uposlenosti u industri­ ji i razonodi. zaostalost i naslijeđe terora u suv­ remenim komunističkim zemljama perpetuiraju okrutnošću obilježeno »dostizanje i prestizanje« postignuća kapitalizma. Skica države izobilja. kao ni visok životni stan­ dard ne ovise ο prijetnji izvana. on kontinuirano povezuje realizi­ ranje općih interesa i posebnih ovlaštenih interesa. Kad su ljudi. sužanjstva i slobode. skica je povijesne igre između organiziranog kapitalizma i socijalizma. heteronomije i autonomije — ukratko. Ni rast produktivnosti. obeshrabrenju napo­ ra da se eliminira potreba zastrašivanja. Neprijatelji izvana. varljiva. On vi­ še proširuje nego što reducira manipuliranje i koordinaciju. U zbivanju su pri­ sutni i drugi činioci koji mogu zapriječiti ugodno poveziva­ nje totalitarizma i srećnosti. Neprijatelj je zajednički nazivnik za sve što se čini ili ne čini. svakako. U takvim uslovima čak i postojeće slobode i pribježišta padaju unutar organizirane cjeline. nezaposlenih i nezapošljivih. takođe. tad suvremena forma pluralizma ojačava tendenciju sputavanja kvalitativne promjene i tako sprečava. On pri­ jeti u vrijeme mira koliko i u ratu (a možda i više nego za vrijeme rata). korisnosti i uvjerenja. Postaju smislene čak i najluđe kalkulacije: pre­ ferira se uništenje pet miliona spram uništenja deset miliona. ili intenzivira. već u toku normalnog stanja stvari. Ovaj kon­ flikt perpetuira nehumanu egzistenciju onih koji sačinjava­ ju ljudsku bazu društvene piramide — autsajdera i siroma­ ha. manipuliranja i demokracije. Ova đavolska snaga stimulira rast i inicijativu. Jer. i to ne na osnovu značaja i ekonomskog prodora »sektora« obrane. ocrtane u prethodnim poglavlji­ ma. Još jedanput: besmislenost cjeline oslobađa krivnje po­ jedine ludosti i preokreće zločine protiv čovječanstva u racio­ nalan pothvat. preduvjetovane i slobodne misli. Time ojačava prioritet sredstava pred ciljem — prioritet koji bi mogao biti slomljen samo ako se ostvari pacifikacija — a kapitalizam i komunizam nastave takmičenje bez vojne sile. između progresivnog »ukidanja rada« i potrebe da se očuva rad kao izvor profita. opasnost da se pripremanje za totalan nuklearni rat može okrenuti u realizaciju: zastrašivanje služi. neprijatelj je permanentan.

Zacijelo je viša kultura bila uvijek u suprotnosti s društvenom stvarnošću. I komunizam u susretu s izazovom kapitalizma nalazi svojo vlastite mogućnosti: spektakularan komfor.. prelazimo sad na korespondirajuću integraciju u domeni kulture. na Istoku. nacionalnog inte­ resa. koji nikakva nužna dijalektika neće nuž­ no odstraniti. kolektivna uvjerenja se ne adaptiraju stvarnoj promjeni. Kad se kapitalizam sreta s izazovom ko­ munizma. zbiljskiji od kapitalističkih i komunističkih in­ stitucija i struktura. nacionalnog biznisa skupa s njihovim internacionalnim savezima. i Ostvarenja i neuspjesi ovog društva obezvređuju nje­ govu višu kulturu. viša kul­ tura se uvijek prilagođavala. on je riješio mnoge nerješive probleme. stranih i transcendirajućih elemenata više kulture na osnovu kojih je ona konstituirala jednu drugu dimenziju . No.« 4 1 ) Odlučna međuovisnost jedina dva »vrhovna« društve­ na sistema u suvremenom svijetu izražava činjenicu da je sukob između progresa i politike. U ovom poglavlju će određeni ključni pojmovi i sli­ ke literature.66 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE tnih institucija. 633. Realitet nadilazi svoju kulturu. dok je stvarnost rijetko bila uznemiravana njenim idealima i istinama. str. u posljednjoj instanci. čovjek da­ nas može učiniti više nego heroji i polubogovi kulture. i. isti: borba protiv načina života koji bi raščinio bazu za dominaciju. III.carstva' ili popravljaju njihovu arhi­ tekturu ne prihvaćajući. Sporazumijevanje moderne industrije i teritorijalne mo­ ći jest defekt. Uvijek su koegzistirale dvije antagonističke sfere društva. pri tome. zapravo. on je i iznevjerio na­ du i uništio istinu koje su bile sačuvane u sublimacijama vi­ še kulture. tragične i romantične ljubavi javlja se kao ideal zaosta­ lih stupnjeva razvoja. Ove elemente prevla­ dava. cit. Tu su njihovi jedini neprijatelji gospodari koji znalački iskorištavaju mistifikacije industrije i moći. te njihova sudbina ilustrirati likvidiranje opo­ zicionih i transcendirajućih elemenata »više kulture« u pro­ cesu razvoja tehnološkog racionaliteta. u oba slučaja. 3. 41) François Perroux. promjene u ekonomskom i političkom režimu koje bi dale efikasnost i sadržaj ovoj ili onoj koaliciji«. predominantan u razvi­ jenim područjima suvremenog društva. Pacifikacija bi značila nastajanje genuine Svjetske ekonomije — smrt države nacije. Upravo protiv te mogućnosti je sadašnji svijet mo­ biliziran: »Ignorancija i nesavjesnost vladaju u tolikoj mjeri da nacionalizam i nadalje cvjeta. susreće on svoje vlastite mogućnosti: spektakula­ ran razvoj svih proizvodnih snaga nakon podređivanja pri­ vatnih interesa stvaranja profita. Novina suvremenog svijeta jest iščezavanje antagoniz­ ma kulture i društvenog realiteta putem zastarjevanja opo­ zicionih. 631-632. Cijenjenje autonomne ličnosti.Ono što se sad zbiva nije degenerira­ nje visoke kulture u masovnu kulturu. a samo je privilegirana manjina uživala njene blagoslove i predstavljala njene ideale. Ve­ like sile oblikuju svoja . kao ni na Zapadu. razlog je. na postignuće rasta tehnološke produktivnosti i ekspanzivnog pokoravanja čovjeka i priro­ de. čovjeka i njegovih gospo­ dara postao totalan. mase. već opovrgavanje kul­ ture realitetom. humaniz­ ma. olakša­ nje životnih tegoba. vol. slobode. proces desublimacije. i »Izigrane od strane nacije i od klase. svugdje su uključene u okrutnost konflikta. koji koče takav razvoj. POKORENJE NESRETNE SVIJESTI: REPRESIVNA DESUBLIMACIJA κ Nakon što smo ukazali na političku integraciju razvi­ jenog industrijskog društva. No. loc. koje strada­ ju. Oba sistema su te mogućnosti iskrivila tako da se one jedva raspoznaju. Ni naoružanje ni industrija dva­ desetog stoljeća ne dozvoljavaju 'otadžbinama' da osiguraju svoju bezbjednost i svoju egzistenciju osim posredstvom or­ ganizacija na kojima je težište ekonomskih i vojnih pitanja u svjetskim razmjerima.

već ćudljivosti. religiju i filozofiju s ko­ mercijalnim oglasima. Ne uvažava se činjenica da protivurječe društvu koje ih prodaje. idealizirani i optuženi. veliki kriminalac i vagabund. metodičku ali­ jenaciju od cjelokupne domene biznisa i industrije i pripadnog im poretka profita i kalkula. već više takvim izopće­ nim likovima kao što su umjetnik. optuži­ vala ga je i negirala. Upravo kao što ljudi znaju. i čak suprotnu funkciju od svojih kulturnih prethodnika. takođe. idealizirani magnat imaju sasvim različitu. Kad sredstva masovne komunikacije harmonično i često neprim­ jetno slijevaju umjetnost. radiju i pozornicama. One teško optu­ žuju sadašnje oblike komunizma. Veličina slobodne literature i umjetnosti. Na njoj je centrirana racionalnost statusa quo ko­ me se povinjava svaka strana joj racionalnost. i preveden u operacionalne termine i probleme. star. ideali humanizma. estetičke i inte­ lektualne vrijednosti industrijsko društvo još uvijek dekla- rira — bila je predtehnološka kultura. u Goetheovom Wilhelmu Meistern. discipline i relaksacije. ratnik. U toj transformaciji ona gubi veći dio svoje istine. neurotična kućanica. Kako velike riječi slobode i ispunjenja izgovaraju vo­ đe i političari u kampanjama. bitnik. Uvažava se prometna. Muzika duše je takođe muzika trgovine. razbijen. kako u funkcional­ nom tako i u kronološkom smislu. ne samo zbog inherentnih joj romantičnih elemenata (o kojima ćemo raspravljati nešto kasnije) već. Nije ta druga dimenzija bila reprezen­ tirana religioznim. ona dovode domene kulture na nji­ hov zajednički nazivnik — na formu robe. đavo. već putem njihova inkorporiranja na veliko u postojeći poredak. No. a ne istinska vrijednost. ta kultura je ostala velikim dijelom feu­ dalna kultura čak kad joj je buržoasko razdoblje dalo neke od njenih najtrajnijih formulacija. služe kao elementi društvene kohezije. Bez sumnje je svijet njihovih prethodnika bio zaostao predtehnološki svijet. ipak. ispunjenje ličnosti jesu značajne stavke u borbi za prestiž Istoka i Zapada. One. spiritualnim. u Thomasa Manna) — ostao je to poredak zasje­ njen. a svakodnevno se prodaju i njima se upravlja. Ovo likvidiranje dvodimenzionalne kulture ne zbi­ va se negiranjem i odbijanjem »kulturnih vrijednosti«. pjesnik bundžija. Oni više nisu li­ kovi drugog načina života. na filmskim platnima. gangster. Ona je bila feudalna ne samo zbog svoje ograničenosti na privilegirane manjine. ti likovi nisu iščezli iz literature razvijenog indu­ strijskog društva.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 69 stvarnosti. ili osjećaju. luda — onima koji ne zarađuju za življenje. On je spušten iz sublimirane domene duše ili duha. štaviše. odnosno čovjekove intime. Iako je taj buržoaski poredak našao svoju bogatu — i čak afirmativnu — reprezentaciju u umjetnosti i literaturi (kao u holandskih slikara sedamnaestog stoljeća. Njeno važenje je proizla­ zilo iz iskustva svijeta koji više ne postoji i koji se ne može vratiti jer je u striktnom smislu obezvrijeđen tehnološkim društvom. zbog toga što su njena autentična djela izražavala svjesnu. opovrgnut jednom drugom dimenzijom koja je bila nepomirljivo antagonistička poretku biznisa. biznisa. u engleskom romanu devetnaestog stoljeća. oni preživljuju bitno transformirani. No. Vamp. i čak se pušta­ ju njima da ih vode — tako prihvaćaju i tradicionalne vri­ jednosti i čine ih dijelom svog mentalnog inventara. moralnim herojima (koji su često podržavali postojeći poredak). politiku. u najma­ nju ruku — ne na regularan i normalan način. one postaju besmisleni zvukovi koji dobivaju značenje samo u kontekstu propagande. da oglasi i političke platforme ne moraju nužno bi­ ti istinite ili prave. Viša kultura Zapada — čije moralne. Potencijalne mogućnosti ovog društva sve više reduciraju sublimiranu sferu u kojoj su uslovi čovjekova života bili predstavljeni. Viša kultura postaje dio materijalne kulture. prostitutka. svijet dobre savjesti ο nejednakosti i mukotrpnom radu u kome je rad još uvijek bio sudbinska nesreća. radosti i tuge pojedinca. Njihova perverzija indicira činjenicu da je razvijeno industrijsko društvo suočeno s mogućnošću materijalizacije ideala. brakolomnica. Asimiliranje ideala i realiteta pokazuje razmjere prevladavanja ideala. putem njihova masovnog reproduciranja i izlaganja. a ipak ih slušaju i čitaju. ili tipovi istog ži­ vota koji služe više kao afirmacija nego kao negacija pos­ tojećeg poretka. Tu su progresivni elementi masovne kulture. bio je to svijet u kome priroda i čovjek . nacionalni heroj. u stvari.

koji ne bi trebalo da ome­ ta poredak biznisa i zaista ga nije ometao. spo znajna snaga koja je razotkrivala u realitetu potiskivanu i odbijenu dimenziju čovjeka i prirode. Tradicionalne slike umjet­ ničke alijenacije su odista romantične jednakomjerno svojoj estetskoj inkompatibilnosti s datim razvojem društva. njihov destruktivni sadržaj — njihova istina. saloni i dvorovi bili dio iskustva ο realitetu. umjetnost je bila bitno alijena­ cija koja je podržavala i zaštićivala kontradikciju — nesrećna svijest podijeljenog svijeta. one nalaze svoje utočište u svakodnevnom životu. la recherche de l'absolu. ta kultu­ ra je u nekim svojim odlučnim elementima također posttehnološka. Oni su izraz slobodne i svjesne alijenacije od postojećih ob­ lika života kojom se literatura i umjetnost suprotstavljaju tim oblicima čak i tamo gdje ih ukrašavaju. osjećaju i pripovijedaju. izraz »dekadentan« daleko češće diskreditira genuino progresivna obilježja kulture na umoru negoli stvarne činioce raspada. Ona je bila racionalna. Ono na što one prisjećaju i čuvaju u pamćenju pripadno je budućnosti: ocrtavanja su to zadovoljenja koje bi rastočilo ovo društvo koje ga obuzdava. demokratizacija kulture? Umjetnička istina je uvijek bila dopuštena (ako je uopće bila dopuštena) kao »viši« poredak. Les Fleurs du mal. Da li je njihova masovna rep­ rodukcija i konzumcija samo promjena u kvantitetu. a može se vra­ titi samo u snovima i djetinjim regresijama. naime porast razumijevanja i cijenjenja. Njeni najrazvijeniji stavovi i slike. negiranje poretka biz­ nisa. onih koji imaju vremena i za­ dovoljstvo da misle. u njihovoj oslobodilačkoj i sub­ verzivnoj ulozi nanovo nalazimo u velikoj nadrealističkoj li­ kovnoj umjetnosti i književnosti dvadesetih i tridesetih godina našeg vijeka. To je zastarjela i prevladana kultura. antiburžoaski elementi u građanskoj literaturi i umjet­ nosti ne mogu se pripisati ni estetskoj niskosti tog poretka niti romantičkoj reakciji — nostalgičnom uzvisivanju iščezavajućeg stupnja civilizacije. Le Bateau ivre i Long-legged Bait. Ta inkompatibilnost je znamen njihove istine. Živjeti svoju ljubav i mržnju. ta prošla kultura je izražavala sadržaj svijeta u kome su doline i šume. Feme i Heimat. stilom i vokabularom pripadne joj literature i filozofije.70 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 71 još nisu bili organizirani kao stvari i instrumenti. a kraj tragedije je — nemogućnost njena rješenja. Nisu te umjetničke preokupacije obezvažene zbog njihove literarne zastarjelosti. Ta ocrtavanja. kontempliraju. umjetnička alijenacija je svjesna transcendencija otuđene egzistencije — »viša razina«. »Romantičan« je izraz prezri­ vog omaložavanja. Njihov smjer i pripadnost. la femme-enfant. plemići i kmetovi. Otuđena i otuđujuća djela intelektualne kulture postaju opće rasprostranjena dobra i servisi. no. Neke od njih pripadaju i suvremenoj literaturi te preživljavaju u najna­ prednijim djelima. Obezvažena je njihova subverzivna snaga. Apsorbirajuća moć društva ispražnjuje um­ jetničku dimenziju time što asimilira njezine antagonističke sadržaje. sela i krčme. Konflikt sa svijetom progresa. oni i nadalje proganjaju svijest s mogućnošću svo­ ga ponovnog rođenja u kompletnosti tehničkog progresa. u insistiranju na kreiranju svijeta u kome je teror života osviješten i suspendiran — savladan prepoznavanjem. poražene mogućnosti. živjeti ono što netko . the Kingdom by the Sea. Njezina istina je bila u probuđenim iluzijama. neispunje­ ne nade i iznevjerena obećanja. Transformira­ jući se. pa naj kontradiktorni ja djela i istine mirno koegzistiraju u indiferentnosti. Ono što se promi­ jenilo u suvremenom periodu jest razlika tih dviju sfera i njihovih istina. Svojim ko­ deksom formi i manira. To je čudo chef-d'oeuvre. duh. Ovo puko njihovo nabrajanje pokazuje da pripadaju izgubljenoj dimenziji. to je tragedija podnošena do kraja. No. takođe demon rum. izgleda. koji označava čov­ jekov odnos spram samog sebe i svog rada u kapitalističkom društvu. srce. te dimenziju koju razotkrivaju. Isto tako. U stihu i prozi te predtehnološke strukture je ritam onih koji lutaju ili se voze u kočijama. Master Builder i When We Dead Awake. demon mašina i de­ mon novac. olako primijenjen na diskreditirajuće avan­ gardne pozicije. mogu indicirati i ne specijalno odabrani primje­ ri iz bazičnog literarnog vokabulara: duša. Za razliku od Marxova koncepta. U domeni kulture se manifestira novi totalitarizam baš u pluralizmu koji harmonizira. ili posredovana alijena­ cija. Don Juan i Romeo. Prije ovog izmirenja. nadživljavaju svoje apsorbiranje u upravljana zadovoljstva i sti­ mulanse.

sa svom svojom istinom. obično se navodi Bach i Mozart da bi se potvrdile »pozitivne« strane umjetnosti. Napetost između aktualnog i mogućeg je preoblikova­ na u nerješiv konflikt u kome je pomirenje po gracilnosti djela kao forme: ljepota kao »promesse de bonheur«. Zacijelo bi bilo bes­ misleno reći da je njena tragedija. koji ju je uništio. Njena priča je »tra­ gična« jer je zaostalo bilo društvo u kome se odigrala. Nije ga bilo jer on u njenom svijetu ne bi bio u stanju da je izliječi. Bitan kvalitet čak najafirmativnije umjet­ nosti je rascjep od društvenog realiteta. Uprkos svoj demokratizaciji i popularizaciji. između duševnog zdravlja i neuroze. iracionalno ili racio­ nalno suprotstavljanje. već razlika između umjetničke i društvene zbilje. on tendira obezvaživanju ne samo određenih »stilova«. možda. slamanja i krei­ ranja nanovo njihove faktične egzistencije. Zlodjela društva. Razvoj tehno­ loškog realiteta ne potkopava samo tradicionalne forme već i samu bazu umjetničke alijenacije — to jest. također. možemo pružiti neke sugestije u cilju pojašnjenja.72 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 73 jest znači poraz. Ona bi ga bila odbila kao dio poretka Yonvillea. Bilo da je to ritualizirano ili ne. no. Odlučna razlika nije psihološka — između umjetnosti kreirane u radosti i umjetnosti sačinjene u tuzi. Njihovo posjećivanje zahtijeva pripreme kao za sve­ čanost. Sačinjeni modi u kojima se čovjek i stvari pojavljuju. U for­ mi djela su stvarne okolnosti postavljene u jednu drugu di­ menziju u kojoj se realitet pokazuje kao što jest. ti modi ne­ gacije plaćaju danak antagonističkom društvu s kojim su vezani. privilegija i iluzija. »Viša kultura« u kojoj se izvodi ta alijenacija ima svoj vlas­ titi ritual i stil. isto tako bi bes­ misleno bilo poreći historijsku bit te tragedije. No. U svojim naprednim pozicijama. Analiza. ili. ali alijenacija karakterizira kako afirmativnu tako i negativnu umjetnost. . No. oni su ostail u zastrašujućem i uzvišenom kontrastu spram svako­ dnevnog života roba. Njegovim i . oni odsijecaju i transcendiraju svakodnevno iskustvo. umjetnost sadrži racionalitet negacije. ona je otuđena takođe od same pub­ like kojoj se obraća. . sek­ sualni moral još neliberaliziran. koncert. Njena težnja je bila fatalna jer tamo nije bilo psihoanalitičara. a čak i naznačavanje tog problema jest iz­ van okvira ovog djela. grčka i gotička umjetnost poznati su primjeri. umjetnost nastavlja u toj formi kroz devetnaesto i u dvadeseto stoljeće. Tako on govori istinu ο sebi. « . rezignaciju i smrt. seljaka i obrtnika — a. ostaje on. Bez sumnje. Kroz cijele periode civilizacije umjetnost se javlja kao potpuno integrirana u pripadno društvo. ili tragedija Romea i Ju­ lije. čak spram svakodnevnog života njihovih gospodara. Salon. Egipat­ ska. sa­ me supstancije umjetnosti. opera. Kako je svijet umjetnosti koji oni tvore odvojen od sfere rada u kojoj društvo reproducira sebe i svoju mizeriju. Ona može govoriti svojim vlastitim jezikom samo dok su žive slike koje odbijaju i opovrgavaju postojeći po­ redak. ona je veliko odbijanje — protest protiv onoga što jest. No. ogla­ šavaju i govore jesu modi opovrgavanja. Bez obzira koliko su hram i katedrala bili blizu i poznati ljudima koji su živjeli oko njih. umjetnost ima tu magičnu moć samo kao moć negiranja. kazalište oblikovani su tako da kreiraju i zazivaju jednu drugu dimenziju rea­ liteta. Mjesto umjetničkog djela u predtehnološkoj i dvodimenzionalnoj kulturi veoma je različito od njegova mje­ sta u jednodimenzionalnoj civilizaciji. njegov jezik prestaje biti jezik varke. Društvo koje je tad tek dolazilo »riješilo« je njen problem tako što ga je obuzdalo. a psihologija još neinstitucionalizirana. riješena modernom demokracijom. ona je čitala priče koje su sadržavale te vizije. Sad razvijeno tehnološko društvo sve više zatvara taj bitni rascjep između umjetnosti i poretka svakodnevnog ži­ vota što ga je održavala umjetnička alijenacija. ono potko­ pava svakodnevno iskustvo i pokazuje da je ovo osakaćeno i lažno. Flaubertova Madame Bovary se razlikuje od jednako tužnih ljubavnih priča suvremene literature činjenicom da je skromni Vokabular njenog stvarnog života još uvijek sa­ državao vizije ove heroine. alijenacija nije jedina karakteristika um­ jetnosti. pakao koji je čovjek učinio za čovjeka postaju nepokorljive kozmi­ čke snage. Umjetničko kazivanje naziva fakte njihovim imenom i njihova vladavina se ruši. ignorancije i prepuštanja. već. pjevaju.

»druga dimenzija« je apsorbirana u predominantnom toku zbivanja. takođe. dolinama i šumama. koje je upravo i bilo dimenzija njihove istine. gube karakter kvalitativno drugačije stvarnosti. kad gradovi. osuđenja. I samo djela alijenacije su inkorporirana u ovo društvo. i magistrale. Bez sumnje. ο »nerastvorljivoj sr­ ži« koja se opirala integraciji. 19. one su. lišeni su svoje antagonističke sna­ ge. J. i nacionalni par­ kovi niču na negdašnjim selima. ono za­ sniva jednakost u kulturi. umjetnička alije­ nacija je prevladana procesom tehnološkog racionaliteta. U potpuno razvijenom indu­ strijskom društvu tu nerastvorljivu srž sve više istanjuje teh­ nološki racionalitet. B. protiv Platona i Hegela. Oni insistiraju na uvažavanju činjenice da su kla­ sici napustili mauzolej i da su oživjeli. osigurale zaštićenu domenu u kojoj su tabuirane istine mogle preživjeti u apstraktnoj pu­ nini — udaljene od društva koje ih je obuzdavalo. i dalje.74 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 75 zatvaranjem je sad odbijeno i veliko neprihavaćanje. kao područja suprotstavijenog. Ona se ne može korigirati džepnim izdanjima. ali je po­ korena distancija po kojoj su bili Luft von anderen Plane1) Da ne bude nesporazuma: u granici svoga dosega. Dominacija ima vlastitu estetiku. Neokonzervativni kritičari Ijevičarskih kritičara maso­ vne kulture izruguju se protestu protiv instaliranja Bachove muzike čak i u kuhinje. P h i l o s o p h i e d e r n e u e n M u s i k . pa cirkuliraju kao dio ili pošiljka opreme koja dekorira i psihoanalizira predominantan tok. W. Kako je kontradikcija djelo logosa — racionalna kon­ frontacija »toga što nije« s onima »što jest« — ona mora 2 ) Stefan George. estetika života i misao bili pristupačni sa­ mo manjini bogatih i obrazovanih jest greška represivnog društva. ona se pretvaraju u kotačiće u mašini kulture koja prepravlja njihov sadržaj. Adorno. Valjanost njihove istine je vilikim dijelom ovisila ο ne­ uključenoj i nepokorenoj dimenziji čovjeka i prirode. No. To da su transcendirajuće istine umjetnosti. da su ljudi baš utoli­ ko obrazovaniji. opće obrazovanje i long-play ploče istinski su blagoslov. džepna iz­ danja. Kad je sagledana kao učinak tehničkog progresa. pružaju udobnost i uzbuđenje. odvojenost intelektualne proizvodnje od ma­ terijalne. Tübingen. u tom emitiranju. suprotnost između ideolo­ gije i stvarnost. Dok su nekad bila u kontradikciji sa statusom qvo. Društvo eliminira prerogative i privilegije feudalno aristokratske kul­ ture skupa s njenim sadržajem. str. long-play pločama i ukidanjem svečane od­ jeće za kazalište i koncertnu dvoranu *)· Privilegije u kulturi su izražavale nepravdu slobode. ona je i »integriranija« — kulturni centar urasta u trgovinski centar. a avioni paraju nebo — tad ova područja. Skupa s drugim modima negacije. a očuvava dominaciju. sli­ ka. sad ta kontradikcija iščezava. Također su i ovdje racionalno i zlo nerazdvojivi. oživljujući kao klasici. ο uskim granicama organizacije i manipulacije. U svjetlosti tih mogućnosti predtehnološke koncepcije gube svoju moć. Pa ipak. Umjetnička alijenacija postaje tako funkcionalna kao i arhitektura novih kazališta i koncertnih dvorana u kojima se prikazuje. Pogledaj : Th. op­ ćim školovanjem. u Arnold Schönbergovu kvartetu u Fis-molu. 1949. Schelleya i Baudelairea. ljepša i praktičnija od čudovišta viktorijanske ere. promjena razot­ kriva svoju dubinu i stepen svoje ireverzibilnosti. fizička transformacija svi­ jeta zahtijeva mentalnu transformaciju njegovih simbola. oni žive drugačije nego što su sami. Mohr. tj. Sad je odstranjena ta udaljenost — as njom suprot­ stavljanje i optužba. a demokratska dominacija demokratsku estetiku. ten 2 ) . centar mjesne vlasti ili u sjedište vlade. . Istina. no. Dobro je da sad gotovo svatko može imati umjetnička djela u svojim prstima tako što okreće dugme svoga televizora ili što samo stupi u obližnju prodavnicu robe široke potrošnje. kad motorni čamci jure po jezerima. Još uvijek postoje tekst i ton. Marxa i Freuda u prodavaonicama robe široke potrošnje. Suvremeni stupanj razvoja daje novo određenje mogućnostima čovjeka i prirode u skladu s novim raspoloživim sredstvima za nji­ hovu realizaciju. C. Bez sumnje je nova arhitektura bolja. Takvo asimiliranje je historijski preuranjeno. Ona tako postaju komerci­ jalna dobra — prodaju se. No. ideja. Očito. Ta­ ko se fundamentalno izmijenila intencija i funkcija tih djela.

zabavljanje može biti naj­ efikasniji mod učenja. Pa. I. koji je transcendencija unutar jednog svijeta. 1324. Suhrkamp. 4 ) Ibidem. književnost odbacuje upravo strukturu rasu­ đivanja koja je tokom povijesti kulture povezivali umjetnički i obični jezik. Sistem propozicije 1 0 ) (s rečenicom kao jedini­ com značenja) bio je medijum u kome su se dvije dimenzije zbilje mogle sresti. Bertolt Brecht je dao nacrt teorijskih fundacija tih na­ pora. édition de la Pléiade. To je vla­ stiti odgovor književnosti na opasnost totalnog biheviorizma — pokušaj da se spase racionalitet negativnog. a zatim s dadaizmom i nadrealizmom. . U ovom izražavanju drugačijeg reda. str. komunicirati. ipak. (u odnosu na jezik muzike) 9 ) Pogledaj poglavlje VII knjige. 6 ) Paul Valéry. Paul Valéry insistira na neizbježnoj pripadno­ sti poetskog jezika negaciji. 1957. Berlin i Frankfurt. str. S Rimbaudom. 1957. odsutno. 76. No. Stihovi tog jezika »ne parlent ja­ 6 mais que de choses absentes« ). 7. str.« 7 ) Imenovanje »odsutnih stvari« lomi opčinjenost stvarima koje jesu. vol. 1333. No. Istinski avangardna književna djela saopćavaju pre­ lom s komuniciranjem. borba protiv njegova apsorbiranja u predominantnu jednodimenzionalnost očituje se u avangardnim naporima da se kreira otuđenje koje bi nanovo učinilo umjetničku istinu komunikativnom. zadovoljstvo. str. Opsesija koja je proganjala umjetničku svijest od vre­ mena Mallarméa — nemogućnost da se govori nereificiranim jezikom. opipljivo. 8) 7 . čujno u čovjeku i prirodi — a ο onome što se ne vidi. ni dobro ni zlo. »Stvari svakodnevnog života su izdignute iz sfere samoevidentnog . totalna mo­ bilizacija svih sredstava u odbrani postojećeg realiteta je koordinirala sredstva izražavanja do te mjere da komunici­ ranje s transcendirajućim sadržajima postaje tehnički nemo­ guće. Efekat otuđivanja (Verfremdung­ seffekt) treba da proizvede disocijaciju u kojoj svijet može biti raspoznat kao ono što jest. da se komunicira negativno — prestala je biti op­ sesija. 63. 9. razumjeti i slijediti u igri. Ona se materijalizirala. Ibidem. 5 ) Ibidem. zabava i učenje nisu suprotnosti. Potrebni su distanca i refleksija. 10 ) Pogledaj poglavlje V ove knjige. ne čuje. u O e u v r e s . poetski jezik je jezik spoznaje — no. To sredstvo izražavanja je bilo zajedničko najsublimiranijoj ρο­ Ibidem. Tako po­ etski jezik govori ο onome što je ovosvjetsko. i treba da bude. S c h r i f t e n z u m T h e a t e r . Totalni karakter postojećeg društva suočava dramskog pisca s pitanjem da li je još uvijek moguće »predstaviti su­ vremeni svijet u teatru« — to jest. Teatar mora slomiti gledaočevo identi­ ficiranje s događajima na pozornici da bi poučio što suvre­ meni svijet doista jest iza ideološkog i materijalnog vela. spoznaje koja narušava pozitivno. To je dok­ trina koju treba naučiti. ne dodiruje. proganja postojeći univerzum rasuđivanja i ponaša­ nja kao njegova najzabranjenija mogućnost — ni nebo ni pa­ kao. te kako može biti promijenjen. Štaviše. te biti dovedene u vezu. . predstaviti ga tako da gledalac shvati istinu koju komad treba da isporuči. Stvarajući i krećući se u medij umu koji prikazuje otsutno. iako 3 ) Bertolt Brecht.pri­ rodno' mora poprimiti obilježja čudnog. tea­ tar jest. a ne emfaza i osjećanje. »Poésie et Pensée Abstraite«. 1327. poetski jezik ovisi ο transcendentnim elementima u običnom jeziku"). što je vidljivo. Brecht odgovara da suvremeni svijet može biti tako predstavljen sa­ mo ako je predstavljen kao predmet koji treba izmijeniti 3 ) — kao stanje negativnosti koja treba biti negirana. razonoda. U tom pokuša­ ju veliki »konzervativac« literature udružuje snage s radikal­ nim aktivistom. Oni govore o onom što. str. str.«4) »Ono što je . Paris. pre­ ciznije. Gallimard. to je ulaženje drugačijeg reda stvari u po­ stojeći — »le commencement d'un monde« 8 ).« 5 ) »Efekat otuđivanja« nije nametnut literaturi. već jednostavno »le bonheur«. Samo tako se mogu razotkriti zakoni uzroka i učinka. Borba za taj medijum ili. U svojoj kognitivnoj funkciji poezija ispunjava veliki zadatak misli: »napor iz koga proizlazi da u nama živi ono što ne egzistira.76 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE XIX JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 77 imati medijum komunikacije.

lakomosti.« 1 2 ). upotrebu ili služenje. što znači da povezuje čovjeka. und der Tag war blau«. L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . Ovo društvo pokazuje u kolikom razmjeru postaju sredIjivi nerješivi konflikti time što obezvređuju srcu prirasle likove transcendencije inkorporirajući ih u sveprisutnu sva­ kodnevnu realnost. pakla. lojalnost i ljubav) tako što ga pretvara u politički ferment. naoružan silom svoje eksplozivne moći. Ona razbija prethodno utvrđenu strukturu značenja i sama po­ staje »apsolutni objekat«. Logička i lin14 ) Još uvijek postoji legendarni revolucionarni heroj koji može prkositi čak televiziji i štampi — njegov svijet je svijet »nerazvijenih« zemalja. pravilo smisla rečenice. eksploataciji. Mo­ derni klasici — avangardisti i bitnici imaju istu funkciju: oni razonođavaju ne dovodeći u opasnost dobru savjest ljudi dobre volje. njihovo po­ javljivanje na televiziji. Da wo noch Liebe lohnt«) — a pjesma je ο okrutnosti. harmonije.) 12 ) Ibidem. »Zuerst war es immer Sonntag«. prevari i laži. Paris. na konferencijama za štampu. Racionalno organizirana birokracija upravlja recepti­ ma za nehumanost i nepravdu. . 1958. str. Usamljenost. l3 ) Theodor W.« 13 ) Ili. Ovo narušavanje ling­ vističke strukture uključuje narušavanje iskustva ο prirodi: »Priroda postaje diskontinuum usamljenih i groznih obje­ kata zato što imaju samo faktične veze. album idiosinkrazija iz kojih odiše čežnja za srećom ljudima uskraćenom u njihovu vlastitom tehniciranom svijetu. analizirane i izglasane. Nitko za njih ne izabire privilegirano značenje. Tako nadrealističke slike — — »jesu skup onog što stvarstvenost zastire tabuom. boje) javlja se ponovo samo kao »citati«. M. Tehnički progres opravdava ovo apsorbiranje. Nad­ realizam sabire ono što reifikacija odriče čovjeku. Riječ odbija sjedinjenje. već s najnehumanijim slikama prirode. a samo učenjem uzroka (i kako da se bakće s njime) oni ponovo zadobivaju istinu svoga sna. 1953. Nema poetskog humaniz­ ma u. »Alter Bilbao Mond. Taj svijet riječi bez veze. Vladari svijeta gube metafizička obilježja. — postaje tehnički nemoguća. te poetske riječi isključuju ljude. Nitko ih ne reducira na to da znače mentalni odnos ili intenciju. što će reći. izopačenja pokazuju što su zabrane učinile onom koji teži. Psihijatar pazi na Don Juane. Njegovi likovi pjevaju ο izgubljenim ra11 ) Roland Barthes. . Zatim je moderna poezija »razorila je­ zične sveze i vratila govor na stupanj riječi«11). ludosti. . rezidijumi prošlog značenja u kontekstu odbijanja. Likvidiranje kulture je nusprodukt pokorenja prirode i sve većeg nadvladavanja neimaštine. Adorno. označuje nesnosni univerzum koji sam sebe poražuje — diskontinuum. prototipovi snova i briga. dok konsekvencije njihova djelovanja prelaze okvire drame. neba. 73. ublaženje bijede u razvijenim industrijskim zemljama opovr­ gava odbijanje. Fauste isto tako kao što pazi na Edipa — on ih lije­ či. Razočarana pjesma njihove izigranosti. Editions du Sevil. djetinjstva. taj bitni uslov koji je održavao pojedinca protiv i preko društva. koja dopire dalje od oglasa 1 4 ).da njezin racionalitet ostaje iracionalan. jevima i ο nezaboravnoj nadi (»Siehst du den Mond über Soho. . no oni uče (ili su na­ učili) uzroke tomu. N o t e n z u r L i t e r a t u r . Tradicionalna umjetnička materija (slike. djelo Bertolda Brechta očuvava »promesse de bon­ heur« sadržano u romansi i kiču (mjesečina i plavo more. . Napori da se povrati Veliko Odbijanje u jeziku litera­ ture snose sudbinu apsorbiranja u ono što opovrgavaju. Ono pokazuje u kojoj mjeri su tragedija i romansa. melodija i slatki dom. . str. modernosti': to nasilno rasuđivanje je puno terora. Duša sadrži malo tajni i težnji koje ne bi mogle biti razumno raspravljene. Posredstvom njih spašava nadrealizam zastarjelo. u par­ lamentu. Teško da je pogodno za dramu. čiste materije itd. i dalje. Geliebter?« »Jedoch eines Tages. str. Suhrkamp. 72 (potcrtao H. Rome. svetosti.78 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 79 eziji i najnižoj prozi. u posljednjoj analizi. 160. no ona je nevidljiva u svom vitalnom centru. postale podatljive teh­ ničkom rješenju i raščinjenju. dok je on opominje na njezino vlastito predmetno biće i na to da ona nije gotova . ne s drugim čovjekom. pred parlamentarnim odborima i državnim komisi­ jama. nježnost . »Und ein Schiff mit acht Segeln«. BerlinFrankfurt.

ili obrtnika lutalice. budući da su umjetničke vizije. U prvim navedenim slučajevima okolina sudje­ luje.80 ČOVJEK JEDNE DIMÉNZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 81 gvistička analiza demonstrira da su stari metafizički problemi iluzorni. a postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja može pružiti sasvim adekvatne kriterije za od­ govor. najbolje biti osvijetljena ukazivanjem na promjenu u društvenoj upotrebi energije instinkata. Gonjen težnjom da proširi polje erotičkih zadovolje16 ) Prema terminologiji upotrijebljenoj u kasnijim Freudovim djelima: seksualnost kao specijaliziran«. slobode i odbijanja da se respektiraju društveni tabui. Nji­ hovo inkorporiranje u kuhinju. u poređenju s ko­ jima sublimirani nagoni i objektivi sadrže više zastranjenja. djelu kao nusprodukt društvenih kontrola tehnološke stvar­ nosti koja proširuje slobodu intenzivirajući dominaciju. pruža veće zadovoljenje nego što ga pruža odbijanje. Na primjer. no koje. Time je reducirana i cjelina libidinoznog cathexisa. postaju snoš­ ljive. energiju instinkta života — to jest. Ovaj pojam implicira da 15 postoje represivni modi desublimacije ). teš­ kim radom i prljavštinom što su okruživali sve zadovoljstvo i radost. isključila ju je iz prethodnih realizacija. seksualnost je oslobođena (ili. To je ta­ kođe osnova zamašne desublimacije. Mehani­ zacija je također »prištedjela« libido. zbiva se na materijalnim osnovama poraslog zadovoljenja. Pokorenje i objedinjenje suprotnosti. grada i velegrada. ipak. Princip zadovoljstva je inkorporiran u principu reali­ teta. ili šetnju ljubavnika van gradskih zidina i u Man­ hattan ulici. itd. Pitanje ο »značenju« stvari je preformulirano kao p-i tanje ο značenju riječi. liberalizirana) u društveno konstruktivne forme. i povik i rezignacija. parcijalan nagon. ured. proizvodnje na tekućoj vrpci i obrta. To je jezgro istine u romantičnom kontrastu modernog putnika i pjes­ nika. neradostan. Nije u ovom društvu sve vrijeme potrošeno na meha­ nizme. deerotizirana je cijela dimenzija ljudske aktivnosti i pasivnosti. radno vrijeme (tj. preciznije. Tako se represivna desublimacija javlja kao zaista operativna u seksualnoj sferi. poziva libidinozni cathexis i tendira tome da bude erotizirana. uporedite izlive ljubavi na livadi i u auto­ mobilu. Pa. kao i desublimacija kulture. komercijalno širenje u svrhu biznisa i razonode — u izvjesnom smisluje desublimacija. Eros je nagon cijelog organizma. Nepopustljivo je reducirana okolina iz koje je čovjek mogao postići zadovoljstvo — koja je mogla biti go­ tovo tako zadovoljavajući objekt-cathexis kao ekstenzirana zona tijela. nužan rad) i nije sva energija koju ušteđuje mašina radna snaga. iz­ gleda. na 15 ) Pogledaj moju knjigu pogllavlje X. i s njima. Umjetnička alijenacija je sublimacija. To je desublimacija s »pozicije snage« — prakti­ cirana u društvu koje sebi može dozvoliti da pruži više nego ranije jer su njegovi interesi postali najvlastitije potrebe gra­ đana i jer radosti koje ono pruža proizvode društvenu kohe­ ziju i zadovoljstvo. dućan. I ona je. Sad su te vizije obezvažene. U svom odnosu spram realiteta svakodnevnog života. tvornički proizvedenog kruha i domaćeg kruha. naročito . Libido prelazi neposredne erotogene zone — to je proces nerepresivne sublimacije. izgleda da mehanizirana okolina blokira takvo samotranscendiranje libida. Ona kreira slike situacija koje su neizmirljive s postojećim principom rea­ liteta. jedrilice i motornog čamca. Ona je bila takođe i jav­ ljanje domene slobode: odbijanje poslušnosti. Rezultat je lokalizacija i kontrakcija libida. nadomještanje posredovanog zadovoljenja neposrednim. Povezanost desublimacije i tehnološkog društva će. postao je »krajolik«. čak odgojne i korisne. Takvo odbi­ janje ne može biti blokirano bez kompenzacije koja. To je racionalan univerzum koji pukom težinom i sna­ gom svog aparata blokira svaki izbjeg. reduci­ ranje erotskog iskustva i zadovoljenja na seksualno 1 6 ). Istina. S njegovim iščezavanjem (historijskim preduvjetom progresa). taj romantični predtehnološki svijet je bio prožet bijedom. Eros i civilizacija. što nalazi svoje ideolo­ ško veličanje u transformaciji više kulture u popularnu. medijum libidinoznog iskustva koji više ne postoji. Za razliku od toga. vjcrovatno. kultura prošlosti je bila i opo­ zicija i ukras.

njihovo kontrahiranje. Za razliku od zadovoljstava u postojeće ukolotečene desublimacije. Uveliko je proširen niz društveno dozvoljenih i poželj­ nih zadovoljenja. Dakle. libido postaje manje »polimorfan«. Isto tako svaka sublimacija prihvaća društvene barijere. čini se. razlog dobrovoljnoj koordinaciji s postojećim. Super-ego također cenzurira cenzora jer razvijena savjest re- . No. Tehnički progres i konfornije življenje dozvoljavaju sistematsko uključivanje libidinoznih komponenti u domenu proizvodnje i razmjene roba. Dućani i uredi se otvaraju i izlažu svoj personal po­ sredstvom ogromnih staklenih prozora. Cenzurirajući podsvjesno i prožimajući ga savješću. u unutrašnjem ure­ đaju je sve manje visokih blagajničkih pultova i neprovidnih pregrada. ali ih. utoliko što ne uključuje ekstenziranje i razvoj instinktnih potreba. Iščezavanje privatnosti u masovnim stambenim ku- ćama i domovima predgrađa slama barijeru koja je ranije odvajala individualnu egzistenciju od javne i lakše razotkri­ va atraktivna svojstva tuđih žena i muževa. i u sferi instinkata potvrđuje se tehnološko i političko pokorenje transcendirajućih faktora u ljudskoj egzistenciji. privlačne odjeće. Funkcionalizam u svom artističkom vidu proizvodi taj trend. Zacijelo. nesrećna svijest te moći već probija kroz alijenaciju. To je »institucionalizirana desublimacija«. pa je tako postao podatljiviji (kontroliranom) zado­ voljenju. a intenzivira seksualna ener­ gija. Ovo podruštvljavanje nije suprotno. Zadovo­ ljenje je put koji rađa podređivanje i slabljenje ratia pro­ testa. To je jedno od vanrednih ostvarenja industrijske civilizacije. Ono je omogućeno reduciranjem prljavog i teškog fizičkog rada. no. na­ protiv. ciljeva i aspiracija. U mobilizaciji libida i upravljanju njime je. Izgleda da je u mentalnom aparatu znatno snižena napetost između onog za čime se čezne i onog što je dozvoljeno.82 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 83 nja. muška ljepota pomoćnika direktora i šefa odjela uvelike su podobne robe. Tako je preduvjetovano ono što organizam spontano prihvaća kao ponuđeno. sublimacija čuva svijest ο odricanju koje repre­ sivno društvo nameće pojedincu i time čuva potrebu za oslo­ bođenjem. od­ sustvu terora. Veća sloboda djeluje u prilog sta­ tus quoa opće represije. i krši. manje sposoban za erotiziranje preko lokaliziranog seksualiteta. zadovo­ ljenja instinkata. također. a ne protiv njega. tehnološka stvarnost limitira djelokrug sublimacije. Ona također umanjuje potrebu za sublimacijom. predodređenoj harmoniji između individualnih potreba i društveno traženih želja. velikim dijelom. ne zahtijeva odricanje od najvlastitijih potreba — svijetu koji nije bitno neprijateljski. tako karakteristično za razvijenu industrijsku civilizaciju. pa je ovaj in­ tenziviran. prinčeva i lordova — olakšava karijeru čak i manje istaknutih redova u zajednici biznisa. Seksualno privlačne činovnice i prodavačice. Pojedinac se mora adaptirati svijetu koji više. često je zamijećeno da razvijena industrijska civiliza­ cija operira s ovećim stupnjem seksualne slobode — »ope­ rira« u tom smislu što ova postaje tržišna vrijednost i faktor društvenog ponašanja. bez obzira na to u kolikoj mjeri je ta kontrolirana mobilizacija potporanj status quou — ona zadovoljava i pojedinca. Tako se umanjuje erotska. Ona je vitalan faktor u sačinjanju autoritarne ličnosti našeg vremena. dostupnošću jeftine. ta­ ko što ga raduje motorni čamac. zahtjevima koje postavlja industrija oglašavanja itd. moć društva ojačava sublimaciju. Tijelu je dozvoljeno da izloži svoja seksualna obilježja u svakodnevnom svijetu rada i u radnim odnosima iako ono nije prestalo biti instrument rada. kozmetike i fizičke hi­ gijene. Zadovoljstvo harmonizi­ rano s postojećim rezultira podređivanjem. objekt organizacije. već. Seks je integriran u radne i javne odnose. pa princip realiteta ne traži više zamašnu i bolnu transformaciju instinktnih potreba. Bez obzira na to koliko je kon­ trolirana mobilizacija instinktne energije (ponekad to seže i do znanstvenog ovladavanja libidom). već komplementar­ no deerotizaciji okolice. a posjedovanje prikladne ljubavnice — nekad privilegija kra­ ljeva. upotrebljavanje motorne kosilice trave i brza vožnja automobila. posredstvom tog zadovoljenja reduci­ ran je Princip Zadovoljstva — on je lišen svojih zahtjeva nepomirivih s postojećim društvom.

Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoljenja. pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva. No. To je dio društva u kome se događa. Les Fleurs du Mal Baudelairea. te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije. ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta. refleksivnoj formi. slobode i ugnjetavanja. iz­ među primarnih i sekundarnih procesa. Bez prostora za svjesni razvoj. Obratno. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksplo­ atacije. Sek­ sualnost nije iznimka. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. No. već u ontološkom smislu. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti. frustracije i gađenja. beskom­ promisna. ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. bezuslovna. Ono je s onu stranu dobra i zla. neinhibirano. desublimacija. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem υ fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. s onu stranu društvenog morala. postoji penetrantna nesrećnost. seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj.84 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUSTVO 85 gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubij ana. ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog. Nasuprot tome. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. odvažno. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil. Agresiv- . To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. Geotheov Vahîverwandschaften. koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. Tolstojeva Ana Karenjina. jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. takvim kao što je umjetničko djelo. u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom. a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi ukliučivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. gubitak savjesti. robovanja i zadovoljenja. intelekta i instinkta. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra. odricanja i pobune. »posre- dovanoj«. ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. no nigdje nije negacija. To je besko­ načno realističnije. U svojim najpotpunijim formama. muževno i sladokusno. Konflikti nesrecnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. Ali ona je apsolutna. i vice versa. predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu. razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. ojačava sretnu svijest. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma. Bez sumnje. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja.

84

ČOVJEK

JEDNE

DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

85

gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. Obratno, gubitak savjesti, proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva, ojačava sretnu svijest, koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja; ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog, iz­ među primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim kao što je umjetničko djelo, sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu, razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoIjenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrećnost, a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha, frustracije i gađenja. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj, ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. No, ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. Konflikti nesrećnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra, Geotheov Vahlverwandschaften, Les Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, »posre-

dovanoj«, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom­ promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom, već u ontološkom smislu. Ono je s onu stranu dobra i zla, s onu stranu društvenog morala, te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubijana, u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom, u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma, kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. To je besko­ načno realističnije, odvažno, neinhibirano. To je dio društva u kome se događa, no nigdje nije negacija. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. muževno i sladokusno, sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil, jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksnloatacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek­ sualnost nije iznimka. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi uključivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem ο fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije, pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-

86

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

87

nost je na djelu u cijelom suvremenom industrijskom dru­ štvu. Da li je ona dosegla stupanj normalizacije kad se lju­ di navikavaju na rizik svog vlastitog istrebljenja i dezinte­ gracije u kursu normalne nacionalne spremnosti? Ili je to suglašavanje potpuno zasnovano u njihovoj nemoći da do­ gađanja značajnije uplivišu? U svakom slučaju, rizik izbježljive destrukcije koju je čovjek sačinio postaje normalan dio mentalnog i materijalnog obitovališta ljudi pa ne može više služiti za optuživanje i opovrgavanje postojećeg društvenog sistema, štaviše, kao dio njihovog svakodnevnog domaćinstva, čak ih može vezati za sistem. Dovoljno je transparentna eko­ nomska i politička povezanost između apsolutnog neprijatelja i visokog životnog standarda (te željenog stupnja zaposleno­ sti), ali ona je i dovoljno racionalna da bude prihvaćena. Pod pretpostavkom da je rušilački nagon (u konačnoj analizi: instinkt smrti) značajna komponenta energije koja hrani tehničko pokorenje čovjeka i prirode, razvoj sposob­ nosti društva da manipulira tehničkim progresom povećava, također, njegovu sposobnost da manipulira tim instinktom i da ga kontrolira, tj. da ga zadovolji »proizvodno«. Tad bi dru­ štvena kohezija ojačala do najdubljih instinktnih korjenova. Žrtve bi primale najveći rizik, a čak i fakat rata ne samo uz bespomoćno prihvaćanje već, također, s povlađivanjem instin kata. I ovdje bismo imali kontroliranu desublimaciju. Institucionalizirana desublimacija se tako javlja kao aspekat »upokorenja transcendencije« postignutog u jednodi­ menzionalnom društvu. Iste su tendencije društva u domeni politike i kulture i u sferi instinkata — reduciranje i čak ap­ sorbiranje opozicije (kvalitativna razlika!). Rezultat je atro­ fija mentalnih organa u pronicanju protivurječnosti i alterna­ tiva, pa srećna svijest dominira u jednoj preostaloj dimenziji tehnološkog ratia. Ona odražava vjerovanja da je stvarnost racionalna i da postojeći sistem, uprkos svemu, snabdijeva dobrima. Ljudi su usmjereni tako da u proizvodnom aparatu nalaze djelotvo­ ran pokretač misli i akcije kome njihova vlastita misao i ak­ cija može i mora biti izručena. U tom transferiranju aparat

preuzima ulogu moralnog faktora. Savjest je apsolvirana reifikacijom, općom nužnošću stvari. U toj općoj nužnosti nema mjesta za krivnju. Jedan čovjek može signalizirati likvidiranje stotina i hiljada ljudi, i tad se proglasiti slobodnim od svake grižnje savjesti, te živ­ jeti sretno navijeke poslije toga. Antifašističke snage koje su bile fašizam na bojnim poljima žanju beneficije nacističkih naučenjaka, generala i inženjera; oni imaju historijsku pred­ nost onog koji stiže kasno. Počinje preokretanje užasa kon­ centracionih logora u prakticiranje privikavanja ljudi na ab­ normalne uslove — život ljudi pod zemljom i svakodnevno pri­ manje radioaktivne hrane. Kršćanski ministar izjavljuje da ne protivuriječi kršćanskim principima da se svim raspolo­ živim sredstvima spriječi ulazak susjeda u sklonište od bom­ bardiranja. Jedan drugi kršćanski minisatr oponira svom kolegi i kaže da protivurječi. Tko je u pravu? Ponovo se ra­ zotkriva neutralnost tehnološkog ratia, u politici i iznad po­ litike, i ponovo se ona razotkriva kao hinjena — jer u oba slučaja služi politici dominacije. »Svijet koncentracionih logora . . . nije bio iznimno monstruozno društvo. Ono što smo tamo vidjeli bila je slika i, u izvjesnom smislu, kvintesencija paklenog društva u koje smo gurani svaki dan.« 1 7 ) Izgleda da čak i najluđi prestupi mogu biti potisnu­ ti na takav način da kao praktički ciljevi prestaju biti opasnost za društvo. Ili, ako njihovo izbijanje vodi funkcio­ nalnim neprilikama pojedinca (kao u slučaju pilota Hirošime), ono ne narušava funkcioniranje društva. Bolnica za duševno oboljele sređuje uznemirenja.
17 ) E . Ionesco u N o u v e l l e R e v u e F r a n ç a i s e , juli 1956. prema citatu u L o n d o n T i m e s L i t e r a r y S u p p l e m e n t , 4. m a r t 1960. H e r m a n Kahn predlaže u RAND istraživanju 1959 (RM-2206-RC) »da bi trebalo preispitati preživljavanje stanovništva u okolini sličnoj prenapučenim skloništima (koncentracioni logori, ruska i njemačka upotreba prenapučenih teretnih vagona, brodova za trupe, prepunjenih zatvora . . . itd.). Tu bi se mogli naći korisni orijentacioni principi koji bi mogli biti adaptirani na program skloništa.«

88

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

89

Sretna svijest nema granica — ona priređuje igre smr­ ću i razaranjem u kojima se miješaju zabave, timski rad i strateški značaj u društvenu harmoniju koja nagrađuje. Kom­ panija Rand, koja objedinjuje učenje, istraživanje, vojsku, klimu i dobar život, izvještava ο takvoj igri u stilu dovinjavanja, u svojim »RAND-om News«, torn 9, br. 1. pod naslovom BOLJE SIGURAN NEGO POŽALITI. Projektili zveče, Η-bomba čeka i sateliti lete, a problem je »kako oču­ vati naciju i slobodni svijet«. Sve to zabrinjava vojne planere jer »troškovi rizikovanja, eksperimentiranja i eventualne po­ greške mogu biti strašno visoki«. No, tad ulazi RAND; RAND pruža olakšanje i »izumi poput RAND-ovog SIGURNOSNOG dolaze na scenu«. Slika na kojoj su prezentirani neklasificirana je. To je slika na kojoj »svijet postaje mapa, rakete puki simboli (živjela utješna moć simbolizma!), a ratovi ništa doli (ništa doli) planovi i kalkulacije zapisani na p a p i r u . . . « Na toj slici je RAND preoblikovao svijet u interesantnu tehnolo­ gijsku igru, i čovjek može odahnuti — »vojni planeri mogu postići vrijedno .sintetičko' iskustvo bez rizika«. Igranje igre Da bi se igra razumjela, treba uzeti učešće, jer razu­ mijevanje je »u iskustvu«. Kako sigurnosni igrači dolaze iz gotovo svakog odjela RAND-a, a isto tako iz zrakoplovnih snaga, možemo tu, u Plavom timu, naći fizičara, inženjera, ekonomistu. Crveni tim će predstavljati slična pomiješana grupa. Prvi dan je utrošen u razabiranju ο čemu se radi u igri i u učenju njenih pravila, u glavnim crtama. Kad timovi ko­ načno sjede oko mapa, svaki u svojoj sobi, igra počinje. Svaki tim prima stavke svoje politike od direktora igre. Te stavke, koje obično priprema član kontrolne grupe, daju procjenu svjetske situacije u vrijeme igranja, informacije ο politici pro­ tivničkog tima, objektivnu situaciju s kojom će se tim su­ sresti i budžet tima. (Politika se mijenja za svaku igru da bi bila istražena široka skala strateških mogućnosti.) U našoj hipotetičkoj igri zadatak plavih ie da zadrže sposobnost zastrašivanja protivnika za cijelo vrijeme igre —

to jest da održe snagu koja je u stanju da odbije crvene, tako da crveni tim neće biti voljan da rizikuje napad. (Plavi dobivaju, također, informacije ο politici crvenih.) Kurs crvenih je da ostvare nadjačanje snaga plavih. Budžeti plavih i crvenih se upoređuju sa stvarnim bu­ džetom obrane . . . Utješno je čuti da igra teče od 1961. g. kod RAND-a, »dolje, u našem labirintnom suterenu negdje ispod buffeta« i da »jelovnici u sobama plavih i crvenih nabrajaju raspolo­ živa oružja i tehničku opremu što ih kupuju timovi . . . U svemu oko sedamdeset tačaka . . .«. Tu je i »direktor igre«, koji tumači pravila igre, jer, iako »knjiga pravila, kompleti­ rana dijagramima i ilustracijama, ima 66 strana«, problemi neizbježno niču tokom igre. Direktor igre ima i jednu drugu značajnu funkciju: »bez prethodnog upoznavanja igrača« on »oglašava rat da bi postigao mjeru efikasnosti postojećih voj­ nih snaga«. No, sad naslov poglavlja najavljuje »kava, kolač i ideje«. Odmor! »Igra se nastavlja kroz preostale periode — do 1972. g., kad se završava. Tad plavi i crveni tim sahra­ njuju projektile i sjedaju skupa uz kavu i kolač na ,post mor­ tem' sjednicu«. No, nemojte odviše relaksirati: postoji »jedna stvarna svjetska situacija koja ne može efikasno biti transponirana u SIGURNOSNO«, a to je »pregovaranje«. Zahvalni smo za to: jedna nada koja preostaje u faktičnoj svjetskoj situaciji je iznad dohvata RAND-a. Očito je da u sferi sretne svijesti nema mjesta osjećaju krivnje, a kalkul se brine za savjest. Kad je cjelina u pitanju, nema zlodjela osim odbacivanja cjeline ili odustajanja od nje­ ne odbrane. Zlodjelo, krivnja i osjećaj krivnje postaju pri­ vatna stvar. Freud je u individualnoj psihi razotkrio zlo­ djela čovječanstva, u individualnom slučaju povijesti, povi­ jest svega. Ta fatalna sveza je uspješno potisnuta. Oni koji se identificiraju s cjelinom, oni instalirani kao vođe i branitelji cjeline mogu praviti pogreške, no, oni ne mogu činiti krivo — oni nisu krivci. Oni mogu postati krivi ponovo kad pre­ stane to identificiranje, kad nestanu.

Capitalism. Boston. Agensi publiciteta oblikuju univerzum komunikacije u kome se izražava jednodimenzionalno ponašanje. A m e r i c a n Houghton Mifflin. esencije i egzistencije. ZATVARANJE UNIVERZUMA RASUĐIVANJA »U sadašnjem stanju historije svaki politički na­ pis može samo potvrditi univerzum javnog poretka. »zajednica je suviše bogata da bi morala paziti!« 1 ) Jezik totalnog upravljanja 4. Isto tako.« Roland Barthes Sretna svijest — vjerovanje da je stvarnost racionalna i da dani sistem isporučuje dobra — odražava novi konformi­ zam. no. Njegov jezik svje­ doči ο identifikaciji i unificiranju. gube svoju autentičnu lingvističku rerpezentaciju. Podržava društvo koje je reduciralo — a u najrazvijenim područjima eliminiralo — nerazumnosti pri­ padne ranijim. dijalektičnih moda mišljenja i tehnološkog ponašanja ili društvenih »navika mišljenja«. Sretna svijest otklanja svaku vezu. Pogođeni su i Vokabular i sintaksa. primitivnijim stupnjevima. istine i postojeće istine. Rasuđivanje je lišeno posre­ dovanja. stvari i njene funkci­ je. Asimi­ lirajući sve čega se dotakne. i time ih transcendiraju. 30. supstancije i atributa. koja smo sreli kao obilježja operacionalizma 2 ). koji se odigrava na rubovima civiliziranog svijeta. Magični. oktrivanja. U predominantnim na­ činima govora javlja se kontrast između dvodimenzionalnih. po­ tvrđivanjem i imitacijom. U tim navikama mišljenja izražena je tendencija išče­ zavanja napetosti između pojave i realiteta. fakta i činioca. no. Inače vlada mir. Pojmovi koji proniču činjenice. Efikasnost i produktivnost ovog društva ga svakodnev­ no opravdava za silu nad čovjekom koju je provelo. koja su stupnjevi procesa spoznaje i kognitivnog procjenjivanja. ponovo se javljaju kao obilježja rasuđivanja u društvenom ponašanju. koja se više ne usudi reći svoje ime. Elementi autonomnosti. 2 ) Pogledaj str. igraju­ ći se sa kontradikcijom — ono demonstrira superiornost svo­ je kulture. . Rata uništenja još nije bilo. ο sinhroniziranom napadu na transcendentne. de­ monstriranja i kritike povlače se pred parcijaliziranjem. ο sistematskom stvaranju pozitivnog mišljenja i djelovanja. autoritarni i ritualni ele­ menti prožimaju govor i jezik. taj rat je na rubovima — on razara samo »nerazvijene« zem­ lje. razaranje sredstava i porast rasi- Ovu vrstu dobrobiti — proizvodna superstruktura nad nesrećnom bazom društva — prožimaju »sredstva komunika­ cije« koja posreduje između gospodara i ο njima ovisnih. apsobirajući opoziciju. Ova identificiranja. kritičke pojmove. On je nov zato što je racionalan u tolikoj mjeri da je bez presedana. a nacistički koncentracioni logori su likvidirani. 1 ) J o h n K . A tamo se prakticira mirne savjesti. u kolonijalnom ratu. Nadalje. 195fi. Društvo iz­ ražava svoja potraživanja direktno u jezičnom materijalu. Galbraith. Bez tih posredovanja jezik tendira ka izražavanju i proiz­ vođenju neposredne identifikacije uma i činjenice. str %. Tortura je ponovo uvedena kao normalna stvar. jedan vid tehnološke racionalnosti preveden u društveno ponašanje. društvo koje produžava i poboljšava život sistematični je nego ikad prije. Ovdje funkcionaliziranje jezika poma­ že da se suzbiju nekonformistički elementi iz strukture i kre­ tanja govora. jer rat je rat. upravo kao što intelektualni napisi mogu proizvesti samo paraliteraturu.JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 91 panja demonstriraju njegovo izobilje i »visoki stupanj blago­ stanja«.

»boob tube« (budalasta cijev) televizija. Konstantno ulivane u svijest primaoca. takođe. One funkcioniraju poput magično-ritualnih formu­ la. vlade i mašine. Riječ po­ staje kliše i kao kliše upravlja govorom i pisanjem. Bez sumnje. Takve imenice kao što su »sloboda«. ekstreman. To su termini koji iz­ riču predmete i oruđa svakodnevnog života. kupuju i prihvaćaju. prev. savladani u političkoj sferi. određuje i »zatvara« značenje stvari isključujući druge načine funkcioniranja. a riječ treba da nema drugačiji respons doli ponašanje uskla­ đeno s publicistikom. »dig it« — shvaćati. 32. riječi sve više apsorbi­ raju pojmove. istovremeno za njihov način funkcioniranja i za nazive svoj­ stava i procesa simboličnih za aparat upotrijebljen da se stvari otkriju i proizvedu« 4 ). te »gone. drugačijim jezikom govore laboratoriji odbrane i službenici egzekutive. vitalne potrebe i htijenja. one rezultiraju njegovim zatvaranjem u krug uslova nametnutih formulom. Ovi izrazi su opće razumljivi tako da njihovo golo javljanje proizvodi respons (lingvistički ili operacionalni) adekvatan kontekstu u kome su rečeni. 4 3 Kao obviknutost mišljenja van znanstvenog i tehničkog jezika ovakvo rezoniranje izražava specifičan društveni i po­ litički biheviorizam. »think tank«. »beat it« i »dig it«. negiranje svoga kodificiranog i deklariranog značenja. Izgle­ da da zasada ovima pripada posljednja riječ. ili preciznije. kao da će odbijanje i revolt. Ovo je tehnološko rezonira­ 5 nje koje tendira »identificiranju stvari i njihovih funkcija« ). Već sam se osvrnuo na hipoteze. komu­ nikacija tako isključuje genuini razvoj značenja. ) Stanley Gerr. »gone man gone« — u transu. Upada u oči popularni jezik svojim prko­ snim i neposlušnim humorom u odnosu na oficijelno i poluoficijelno rasuđivanje. P h i l o s o p h y o f S c i e n c e . Kao da običan čovjek (ili njegov anoni­ man govornik) u svom govoru želi potvrditi svoju humanost nasuprot postojećim silama. određen niz at») Pogledaj str. nagovara ljude da rade. »think tank« (kanta za mo­ zak) mozak. man. Pokušat ću u ovom poglavlju da ilustriram taj stil. 31. Rijetko su sleng i kolokvijalan govor bili tako kreativni. str. 5 ) Ibidem *) U američkom slengu »head-shrinker« (onaj koji suzuje gla­ vu) izraz je za psihijatra. eksperti za efikasnost i glasnogovornici političke lakirovke (koji snabdijevaju vođe odgovarajućim uresivanjem). Ova lingvistička forma ide na uštrb razvijanja značenja. . Imenica vla­ da rečenicom na autoritaran i totalitaran način i rečenica postaje deklaracija koju treba prihvatiti — ona suzbija de­ monstriranje. To je sintaksa u kojoj je struktura rečenice skraćena i kondenzirana na takav način da ne ostaje napetost. »Language and Science«. tj. standardizirano (reakcija). »boob tube«. ) Pogledaj str. i »egghead«. vidljivu prirodu. April 1942. »beat it« znači: gubi se. 156. Ovdje funkcionalizacija jezika izražava stezanje značenja što ima političku konotaciju.* No. Sasvim je drugačije s izrazima koji označavaju stvari i događaje s onu stranu tog nekontroverznog konteksta. U bihevioralnom svijetu riječi i pojmovi tendiraju koincidiranju. »demokracija« i »mir« impliciraju. analitički. »egghead« (jajoglavac) znači intelektualac. go­ ne«. svaki jezik sadrži bezbrojne izraze koji ne zahtijevaju razvijanje njihova značenja. izbiti u vokabularu koji naziva stvari njihovim imenom: »headshrinker«. Obilježje operacionalizma — da se pojam učini sino­ nimom dane skupine operacija 3 ) —javlja se ponovo u lingvis­ tičkoj tendenciji »da imena stvari treba smatrati indikativnim. kvalificiranje. Op. To je riječ koja zapovijeda i organizira. kao propozicijske for­ me u postojećem političkom rasuđivanju koje same sebi daju važenje 6 ). U centralnim tačkama danog univerzuma javnog rasu­ đivanja javljaju se analitičke propozicije koje same sebe kva­ lificiraju.92 ČOVJEK ÎEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 93 ne bez opozicije. Pojam nema drugog sadržaja doli onog mode­ liranog riječju u publicističkoj i standardiziranoj upotrebi. »prostora« između dijelova rečenice. Nazivi stvari nisu samo »indikativ­ ni za način njihova funkcioniranja« već njihov (aktualni) način funkcioniranja. »jednakost«. kontrolori i menedžeri. Ona je prenesena u stil koji je dostojna lingvisti­ čka kreacija.

prikrivanje njihova monstruozna sadržaja. Nekad smatrana glavnim logičnim prestupom. Ibidem. Veliki dio javno govorene i štampane riječi čini se nedovoljno prekondicioniranom čovjeku kraj­ nje nadrealistički. No.). terminima radnici i seljaci. inicijativa. u najmanju ruku. Analitička struktura odvaja imenicu. omeli prih­ vaćenu upotrebu imenice u iskazima politike i javnog mnje­ nja. Širenje i efikasnost ovog jezika potvrđuje trijumf društva nad protivurječnostima sadržanim u njemu. te falsificirani izbori »slobod­ ni«. 1960. izgradnja ko­ munizma i socijalizma. od onih njezinih sadržaja koji bi obezvažili. Ništa manje nije orwellian­ ski kad kontradikcija nije eksplicitna. Na obje strane je oponiranje događanju koje bi sezalo preko zatvorene analitičke strukture neispravno.000 dolara opremljen tepisima. 1960. Društvena igra — op. Sintaksa kra­ tica proklamira pomirenje suprotnosti tako što ih spaja u čvr­ ste i udomaćene strukture.000. Novembar 7. koji je. samo jezik terorističkog totalitarizma. Otvorena. Strindbergov Ples smrti«9) slučajno je promakla istina. scrabbleom* i TV aparatima. izbori. već kad je uključena u imenicu. bučna kon­ tradikcija je postala shema govora i publiciteta. prev. iako su sredstva potkrepljivani a istine i stupnjevi kažnjava­ nja veoma različiti. zaprečeno izražavanje činjenice da je predominantan mod slo­ bode sužanjstvo i da je predominantan mod jednakosti na­ metnuta nejednakost. na Istoku. a ovo jedinjenje se izraža­ va u neometanom ligvističkom spajanju onih dijelova govo­ ra koji se sukobljuju.000 dolara i da je model skloništa po 1. Tako je određenjem tih poj om va. Decembar 1 . one se reprodu­ ciraju bez pucanja društvenog sistema. biznisa i nacio­ nalne moći. već u tome što on proizvodi neposred­ no identificiranje posebnih i općih interesa. bez sumnje. Univerzum rasuđivanja u kome su pomirene suprotno­ sti ima čvrstu bazu za takvo sjedinjenje — beneficijelnu ra­ zornost. Logika je to dru­ štva koje sebi može dozvoliti da raspolaže logikom i da se igra destrukcijom. Rezultat je poznati orwellianski jezik (»mir je rat« i »rat je mir« itd. Ova najava programa razotkriva povezanost u manje ideologij­ skoj formi nego što je ona obično dopuštena. Naslovi poput »Radnik traži harmoniju projektila« 7 ) i oglasi poput »Luksuzno sklonište od radio­ aktivnih padavina« 8 ) još uvijek mogu evocirati naivnu reak­ ciju da su »radnik«. U kazali­ šnoj najavi »Posebna večernja predstava povodom izbora. Ibidem. ili je propaganda. u stvari. Ritualiziran pojam je učinjen imunim spram kontradik­ cije. i logika i jezik postaju savršeno razumljivi kad čujemo da je cijena nuklearne podmornice naoružane projektilima 120.94 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 95 ributa koji se beziznimno pridijevaju kad je dotična imenica izgovorena ili napisana. Novembar 2. nikad ne ide ka kvalitativnoj razlici. Unificiranje suprotnosti što karakterizira komercijalni i politički stil. Totalna komercijalizacija spaja one sfere života koje su ranije bile antagonističke. Važenje nije primarno u činjenici da je to jezik prodaje (izgleda da biznis sa skloništima od posljedica atomskog bombardiranja nije bio tako dobar). indivi­ duum. jest jedan od mnogih načina kojima se rasu7 8 ) ) 9 ) *) N e w Y o r k T i m e s . prosperiteta i potencijalnog uništenja. »projektil« i »harmonija« nepomirljive protivurječnosti i da nema ni logike ni jezika koji bi bili u stanju ispravno objediniti luksuz i atomske radijacije. ili. zatvorenim termini­ ma onih moći koje oblikuju odnosni univerzum rasuđivanja. ukidanje neprijateljskih klasa. Relativno novo je opće prihvaćanje ovih laži u javno i privatno mnijenje. . društva s tehnološkim ovladavanjem du­ hom i materijom. U takvom univerzumu javnog rasuđivanja jezik se kreće u sinonimima i tautologijama. Ovakva lingvistička i politička obilježja datiraju mnogo prije Orwella. 1960. Na Zapadu je analitička predikacija s terminima slobodno preduzimanje. po kojoj se ravnaju druge riječi. Sasvim je udomaćeno to da se partija koja radi za odbranu i rast kapitalizma naziva »socijalistička«. kontradikcija sad postaje princip logike manipu­ liranja — realistička karikatura dijalektike. Pokušat ću da pokažem da su »čista bomba« i »neopasne radioaktivne padavine« samo ekstremne kreacije normalnog stila. a des­ potska vlada »demokratska«.

»gospođici Rheingold«. primanje onog što se nudi u formi u kojoj je servirano. poziva »vas« itd. T h e U s e s o f L i t e r a c y . Ova je u ne­ posrednom odnosu s primaocem — bez distancije statusa. On ne misli ο bitno drugačijim (i moguće istinskim) eksplikacijama imenice. P o p u l a r C u l ­ t u r e a n d S o c i e t y . Na taj način su nametnute. ili »simpatičnom čovjeku«. Svojom sposobnošću da asimilira sve druge pozicije u svoje vlastite ono pruža mogućnosti kombiniranja najveće tolerancije s najvećom uniformnošću. Prentice-Hall. »vaša« autocesta. Dobro je to poznata tehnika industrijske propagande. Kako mogu protest i odbijanje naći pravu riječ kad organi postojećeg poretka priznaju i oglašavaju da je mir zapravo ivica rata. Određenja poprimaju for­ mu sugestivnih zapovijedi — ona su više evokativna negoli demostrativna. službe. čitalac. L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . beskonačno ponavljana. političkih zborova. Ona je istovremeno obojena lažnom familijarnošću — rezultat konstantnog ponavljanja i vješto sa­ činjenog popularnog usmjerenja komunikacije. U najrazvijenijim sektorima funkcionalne i manipuli­ rane komunikacije jezik nameće istinski zapanjujućim kon­ strukcijama identificiranje osobe i funkcije. a. Editions du Seuil. sva komunikacija ima hipnotički karakter. Manife­ stirajući protivuriječnosti koje označavaju njegovu istinu. »komunistu«. stavova. konsekvencije prelaze relativno bezopasnu sfe­ ru trgovanja i prilično su ozbiljne. neintelektualni guverner . 109. Paris. ipak njegov jezik svjedoči ο represiv­ nom karakteru tog jedinstva. da sklonište od bombardiranja treba da pruži udobnost. Uspjeh indicira to da ovakav jezik proizvodi samoidentificiranje pojedinaca s funkcijama koje izvode oni i drugi. Mala je razlika u tome da li onaj kome se tako obraća to vjeruje ili ne vjeruje. To je jezik konstrukcija ko­ je nameću primaocu iskrivljeno i skraćeno značenje. naobrazbe i radnog mjesta — pogađa ga u neslužbenoj atmo­ sferi kuhinje. 1961. Svima im je zajedničko zatvaranje i skraćenje sin­ takse što odsijeca razvoj značenja. Predstavljeni su kao Byurd Virdžinije. bloki­ ran razvoj sadržaja. aspiracija. str. spavaće sobe ili protsorije za dnevni boravak. i dalje. To je »vaš« član kongresa.« 10 ) Roland Barthcs. da fundamentalna oružja nose ozna­ ke svojih cijena (u kojima je. prošlog tjedna imao je sve pripremljeno za jedan od svojih divljih. 11 ) Pogledaj Leo Lowenthal. Kako je to jezik istovremeno »pripitomljavanja i glo­ rifikacije« I 0 ) . 33. egipatski Naser. »vaše« novine. ovo rasuđavanje se zatvara spram svih drugih rasuđivanja koja ni­ su na njegovom vlastitom stanovištu. i dalje. . . Predikacija postaje recept. L i t e r a t u r e . str. Jednaka familijarnost je utvrđena posredstvom personaliziranog jezika koji igra značajnu ulogu u razvijenoj ko­ munikaciji 1 1 ). Govorni i pisani jezik je grupiran oko »čvrsto fiksiranih pravaca« i »atraktivnosti« što posre­ duju tipificiranje. Stalno sparivanje određne imenice s istim »objašnjavajućim« pridjevima i svojstvima čini rečenicu hipnotičnom for­ mulom koja. Boston. Blough SAD čelika. odnosno slušalac. »vaša« najdraža robna kuća. Tjednik Time može poslužiti kao ekstreman primjer tog smjera. Bilo da se govori ο »slobodi«. 161. poslodavca ili poduzeća. »miru«. treba i da reagira na specifičan. 1953. sadržan i profit). i Richard Hoggart. No. Upotreba posvojnih oblika prikazuje pojedince kao puk aneks njiho­ va mjesta. . stan­ dardizirane i opće stvari i funkcije predstavljene kao »speci­ jalno za vas«. fiksira značenje u svi­ jesti primaoca. a stvara fiksirana obličja koja se nameću premoćnom i krutom konkretnošću. Beacon Press. gdje se takav jezik metodički upotrebljava za »udomaćenje određenih sli­ ka« koje se usijecaju u svijet i u proizvod i pomažu da se prodaju ljudi i robe. isto tako. to je doneseno »vama«. 1981.96 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 97 đivanje i komunikacija imuniziraju protiv izraza protesta i odbijanja. dakako. treba da asocira (i on zaista aso­ cira) fiksiranu strukturu institucija. Kasnije ćemo ispitati dru­ ge konstrukcije u kojima se razotkriva autoritarni karakter jezika. str. Složenica atributivne konstrukcije stvara utvrđen sindrom: »Georgijanski samovoljni. utvrđen način. Analitička predikacija je takva represivna konstrukci­ ja.

f e b . To i ovdje rezultira magičnim i hipnotičkim djelova­ njem — projekcijama koje pronose neodoljivo jedinstvo. UN. AEC*. takođe SSSR. ljudski inte­ resantne priče određene politikom izdavača. dok bi se pri jasnom percipiranju znače­ nja kratice moglo postaviti pitanje ο članstvu Grčke i Tur­ ske. Široko je rasprostranjena upotreba kratica s vezicom. — ne može biti drugačije. Adlai Stevenson i drugi. koje. netko bi se mogao usuditi da u nekima od njih vidi »lu­ kavstvo uma« — skraćivanje treba da pomogne kako bi se potisnula neželjena pitanja. dok je AEC sa­ mo jedna administrativna agencija među mnogim drugima. njegova funkcija. koji konstantno nameće odraze. eto. moći. 22. . a jezični izraz te identifikacije (u funkcio­ nalnoj imenici i u mnogim formama sintakse skraćenica) tvori bazičan Vokabular i sintaksu. manje-više. suprotstavlja se razvoju i izražavanju pojmo­ va. diferencijaciji značenja: ona se kreće i živi samo kao cjelina. koji zaprečuju diferenci­ jaciju. Pogledaj J o h n K. NATO ne ističe pakt nacija sje­ vernog Atlantika. 20. fizička obilježja i nje­ gova politička praksa sliveni su u nerazdvojivu i nepromjen­ ljivu strukturu koja svojom prirodnom nevinošću i neposred­ nošću ovladava čitaočevom sviješću. Tako voljen otac koji ulijeva strah. ipak. rezultat je sličan. opterećeno. Naracija je oču­ vana u dobro publiciranom okviru. prev. 14 ) Sugestija magazina L i f e . često je kombinacija sasvim blaga — kao u slu12 ) Izjava se ne odnosi na sadašnjeg guvernera već na Mr. 1960. a SEATO od eventualnog objašnjenja činje­ nice da neke jugoistočne države Azije ne pripadaju toj orga­ nizaciji. aug. 1958. Skraćiva­ nje vezicom (eksplicitno ili neeksplicitno) ne izmiruje uvijek nepomirljivo. čaju »projektilaš bikovskih ramena« — ona prenosi ili pri­ jetnju ili. korumpirano. zaštite i propagande u istu silu. str. Talmadgea. Jer pojam ne identificira stvar s jednom funkcijom. citirana u T h e N a t i o n . Zna­ čenje je fiksno. pak. Taj stil je nadmoćna konkretnost. konstantno ponavljan u općerasprostranjenoj upotrebi. DDR demokrat­ ska. Rinehart and Winston. Izrazi koji označava­ ju posve drugačija područja i kvalitete sagnani su u čvrstu. T h e N a t i o n a l P u r p o s e (sačinjeno pod nad­ zorom i uz pomoć uredništva magazina L i f e . Izgleda da su ljudi koji govore i prihvaćaju ta­ kav jezik imuni spram svega i prijemljivi na sve. Struktura ne daje mje­ sta distinkciji. »znan­ stveno-vojni« povezuje napore za smanjenje strepnji i strada­ nja sa službom koja ih stvara.98 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 99 Guverner 1 2 ). har­ moniju protivurječnosti. Kongres treba uskoro da donese uredbu ο osnutku takve akademije. Možda nije slučajno da su ovakve konstrukcije osobito česte u teh­ nološkim. U svojoj neposrednosti i direktnosti on koči pojmovno mišljenje i tako mišljenje uopće. P r e m a Davidu Sarnoffu. članak može prosli­ jediti na davanje čak i bitnih informacija. AFL-CIO pokopava radikalne političke razlike koje su nekad razdvajale ove dvije organizacije. Ili. Pa. »Stvar Identificira­ na sa svojom funkcijom« realnija je od stvari koja se razli­ kuje od funkcije. izgubilo je svoju kognitivnu vrijednost i služi samo prepoznavanju fakata nepostavljenih u pitanje. UN oslobađa od naglašavanja ujedinjenosti. Kad je jednom po­ stalo oficijelan Vokabular. Na primjer: »četkasto-obrvi« Teller. onaj koji živi život rađa Η-bombu za uništenje života. 13 ) Posljednja tri podatka s u citirana u T h e N a t i o n . New York. Nakon tako zadobivenog dominira­ nja personaliziranih i hipnotičkih obrisa. »bikorameni projektilaš von Braun«. SSSR skraćuje socijalistički i sovjetski. političkim i vojnim frazama. Takvo identificiranje može biti le*) Atomic Energy Commission — op. Čovjeka i stvar vidimo u operaciji. Ovaj jezik. a »sankcioniran« od strane intelektu­ alaca. No. u koju spadaju specijalisti hladnog rata 1 4 ) i »čista bom­ ba« — pridaje destrukciji svojstvo moralnog i fizičkog integriteta. Kratice označavaju samo ono što je institucionalizirano na takav način da je transcendirajuća konotacija odsječena. Jessup. NATO. Akademija slo­ bode. i nije obavezno. i samo u operaciji. »znanstveno-vojni banket« 1 3 ) i »nuklearni-pogon odašiljač-projektila« podmornica. Bilješka ο skraćivanju. AFL-CIO. Holt. razvoju. animirajuću dinamiku. »otac Η-bombe«. separaciju i distinkciju. bez vezice. Struktura koja se nameće ujedinjuje aktere i akcije nasilja. 1960. DDR itd. 58. nadmoćnu cjelinu. Većina ovih kratica je sasvim razumna i opravdana na osnovu dužine neskraćenih oznaka.

ali ostaje različit od njih. Aludirao sam na filozofiju gramatike da bih osvijetlio razmjer u kome jezična skraćenja indiciraju kratkoću misli koju ona. misli subjekt koji je »prešao u akciju«. dok dijalektički pojmovi razvijaju zbiljske proturječnosti. hipnotičke formule. funkcijama i kvalitetima koje rečenica predicira subjektu. i to ostaje u različitim stanjima. univerzal­ no. Subjekt niti iščezava u svojim predikatima. 17 ) U poglavlju V. 1936. na povezanosti gramati­ čkog. niti egzistira kao entitet prije i izvan svojih predikata. logičkog i ontološkog »subjekta«. ona ostaje to što jest u tim odnosima i »protiv« njih. potencijalnosti i aktualnosti — ulaženje negativnih logičkih određenja u po­ zitivna. »supstancija«. opozicione elemente uma. vršenju određene funkcije. 254. Dvije dane dimenzije su antagonističke. No. str. operacionalna i tehnološka određenja su specifična upotreba pojmova za specifične svrhe. ona ga ne rastva) W . nije identično s tim odnosima. on razlikuje ono što je stvar od kontigentnih funkcija stvari u postojećem realitetu. Pret­ hodno svojoj operacionalnoj upotrebi. apstraktna misao. 17 Ja ću raspravljati ) ο tim elementima u odnosu na na­ petost »jest« i »treba da«. Predominantne tendencije govora koje odbijaju ova razlikovanja izražavaju promjene u načinu mišljenja ο kojima smo raspravljali u prethodnim poglavljima — funkcionali'. prije svega. kad se suprotstavlja apstrakciji i posredovanju. Kad rečenica daje određenje svog subjekta. već ο samoj munji koja udara«. O b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . Kad jezično ponašanje blokira razvoj pojma. U njemu operacionalni i bihevioralni razum absorbira transcendentne. Gra­ matički subjekt tako pronosi značenje koje premašuje ono izraženo u rečenici. utvrđuju i izvode. koja transcendira bihevioralan plan i povezuje lingvističke kategorije s ontolo­ škim. gramatički subjekt rečenica jest. pokazat ću sažeto razlike spram klasične filozofije gramatike. Humboldt. 15 ra u stanja i funkcije. pokazuje sadržaje koji su potisnuti u funkcionalnom jeziku. Održavana napetost prožima dvodimenzionalni uni­ verzum rasuđivanja u kome je na djelu kritička. ona rastvaraju pojmove u operacije i isključuju one intenci­ je pojma koje su u kontrastu s takvim rastvaranjem. U svom vlastitom razvoju je dijalektička mi­ sao došla do poimanja povijesnog karaktera protivurječnosti 16 ) Pogledaj u vezi s filozofijom gramatike i dijalektičkom lo­ gikom Hegelov koncept »supstancije kao subjekta« i »spekulativne re­ čenice« u Prodeovoru F e n o m e n o l o g i j i d u h a . a možda i jedini smisao operacionalnih i tehnolo­ ških pojmova. Da bih ilustrirao novum takvog jezika. pojam odriče identi­ fikaciju stvari s njenom funkcijom. Berlin. koji rečenica određuje u posebnom stanju funkcije. unificiran jezik kratica jest jezik jednodimenzionalne mi­ sli. U izreci »munja udara« čovjek »ne misli ο golom udaranju munje. Unificiran funkcionalni je­ zik je nepomirivo antikritičan i antidijalektičan. a realitet je prisutan u obje. identificiranje stvari (i osobe) s nje­ nom funkcijom — to su tendencije koje razotkrivaju jedno­ dimenzionalan duh u jeziku kojim on govori. Reduciranje pojma na fiksne odraze. ona je sred­ stvo koordinacije i subordinacije. Sinteza propozicije po­ vezuje radnju (ili stanje) sa subjektom tako da je subjekt oz­ načen kao akter (ili nosilac) pa se razlikuje od stanja ili fun­ kcije u kojoj se nalazi u određenom slučaju. već ga definira kao biće u dotičnom stanju. Prema toj filozofiji. zapri­ ječen razvoj samovrednovanja. des . zaprečeni u izrazu i komunikaciji.100 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE • JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 101 gitimno. ona je nji­ hova »univerzalna« i supstantivna srž. ono suzbija prepoznavanje činilaca iza činjenica. negativne.iran. sa svoje strane. Riječima Wilhelma von Humboldta: imenica kao gra­ matički subjekat označava nešto što »može ući u određene 15 odnose« ). Insistiranje na filozofskim elementima u gramatici. on je više od imenice: on imenuje koncept stvari. imunost spram kontradikcija. U društvu i za društvo je od vitalnog zna­ čaja ova organizacija funkcionalnog rasuđivanja. Ovaj je aktivno ili pasivno povezan sa svojim predikatima. već se konstituira u njima — rezultat je procesa posredovanja izraženog u rečenici 1 6 ). kad se predaje ne­ posrednim činjenicama. a time suzbija i saznanje činjenica i njihova povijesna sadržaja. štaviše. štaviše. no. v . esencije i pojave. Ako subjekt nije vlastita imenica.

20 ) Pogledaj str. Da li je taj antipovijesni trend dio borbe protiv one dimenzije duha u kojoj bi se mogle razvi­ ti centrifugalne sposobnosti i snage — sposobnosti i snage koje bi trebale zapriječiti totalnu koordinaciju individuuma s društvom? Sjećanje na prošlost može rezultirati opasnim uvidima. Povijest očuvana pamćenja. No i ovo su ritualizirana zazi-' vanja koja ne dozvoljavaju razvoj prisjećenog sadržaja. Ono u zbiljskoj povijesti čovjeka traži kriterije isti19 ) Th. zivnost sadržaja memorije. Ono se opire zatvaranju danog univerzuma rasuđivanja i pona­ šanja.« »Ekonomisti i sociolozi. To znači ništa manje nego da građansko društvo u svom razvoju likvidira sjećanje.«. Nadvladava ga totalitar­ na moć bihevioralnog univerzuma: »Ljudsko strašilo bez memorije . nametnute od strane postojećih sila i moći činjenica. nije proizvod propa­ danja . . ono omogućuje razvoj pojmova koji destabiliziraju i transcendiraju zatvorenost u postojeće tako što ga razumije­ vaju kao povijesnu datost. već političko pitanje.. Funkcionalni jezik je radikalno antipovijesni jezik. često puko za­ zivanje služi blokiranju takva razvoja koji bi p o k a z a o njegovu povi­ jesnu neadekvatnost. nada ostaje nada. Suočena s danim društvom kao ob­ jektom svoje refleksije. 10. W. . ne samo da prakticira orwellianski i ezopovski jezik već i suzbija i zabo­ ravlja historijsku stvarnost — užas fašizma. tad su stari povijesni pojmovi obezvrijeđeni modernim operacionalnim redefinicijama. . kad je program prosvijećenog kapitalizma uspje­ šno poražen tako što ga se etiketira »socijalizmom«. a kao takva ona je bitno prosuđivanje ). ideju socijaliz­ ma. 1960. Pamćenje sabire teror i nadu prošlosti. kad su temelji demokracije harmonično dokinuti u demokraciji. Tako se »druga« dimenzija misli javila kao povijesna dimenzija — potencijalnost kao povijesna mogućnost.. . ili pak sa skromnim porijeklom predsjedničkog kandidata. Adorno. i čak identične sa svojim suprotnostima. vrijeme. ili Marxom — Engelsom — Lenjinom. str. a princip racionaliteta građan. 11. Ovo prosuđiva­ nje je daleko od toga da bi nužno uključivalo indiferentni re­ lativizam. no dok se u stvarnosti te­ ror ponavlja u uvijek novim formama.102 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO i procesa njihova posredovanja kao povijesnog procesa. a njezina realizaci­ ja kao povijesno događanje. Te redefinicije su falsifikacije. mod »posredovanja« koji na trenutke razbija sveprisutnu moć datih činjenica.skim. a to nije akademsko. iščezava iz danog univerzuma događanja. 14. Dosta često se evocira bilo u vezi s očevima osnivačima. negaciji postoje­ ćeg. Ο borbi protiv povijesti bit će dalje raspravljano u poglavlju VII. . »Was bedeutet Aufarbeitung der Vergangen­ heit?«. i poglavlje V. operacionalna racionalnost ima malo mjesta za povijesni um i malo koristi od njega 1 8 ). uspomenu kao ne­ ku vrstu iracionalnih ostataka . koje. Bo­ jazni i aspiracije čovječanstva potvrđuju se u individualnoj memoriji koja oživljuje lične doživljaje — opće je u pojedi­ načnom. I teror i nada oživljuju. a izgleda da je postojeće društvo shvatilo subver18 ) To ne znači da historija. služe transformiranju krivosti u istinu. poput Wernera Sombarta i Maxa Webera. pretpostavke demokracije. Sjećanje je mod disocijacije od danih fakata. sadržaj slobode. kritička misao postaje povijesna svi­ 20 jest. . To je potiskivanje vlastite prošlosti društva — i njegove budućnosti utoliko što se ta budućnost obraća kvalitatavnoj promjeni. u: Bericht über Erzieherkonferenz am 6 und 7 November in Wiesbaden. već je ono povezano s principima napretka građan­ skog društva. Kad birok­ ratska diktatura vlada komunističkim društvom i određuje ga. funkcionalizaciji kao učinku postojećeg realiteta. princip tradicionalizma su pridali feu­ dalnim formama društva. kad fašistički režimi funkcioniraju kao partneri slobod­ nog svijeta. Totalitet u kome su kategorije slobode postale razmjenIjive. privatna i opća. Frankfurt. a isto tako i likvidiranju uz­ nemirujuću racionalnost sadržanu u tom iracionalnom ostat­ ku.9) Sve veći racionalitet razvijenog industrijskog društva tendira likvidiranju uznemirujućih elemenata vremena i sje­ ćanja kao »iracionalnog ostatka«. Prepoznavanje prošlosti i odnošenje na prošlost kao sada­ šnjost suprotstavljeno je funkcionalizaciji misli u postojećem realitetu. Potiskivanje ove dimenzije u društvenom totalitetu operacionalne racionalnosti je potiskivanje povijesti.

»rad­ nički savjeti«. One izriču sudove u »prejudiciranoj formi«. uspostavili gospodare i sluge. a s druge strane jezik Johna Stuarta Milla je u velikoj 21 mjeri demonstrativan. što je istinito. Na pri­ mjer. . Takav dijalektički odnos suprotnosti. a taj konflikt nalazi svoj jezični iz­ raz u rečenicama koje povezuju kontradiktorne predikate u logičku jedinicu — pojmovni izraz objektivne stvarnosti. razvijaju svoj sadržaj u kon­ tradiktornim predikatima. Možemo ih ta­ kođer naći (iako u drugačijim modima) u stilu velike kon­ zervativne i liberalne kritike građanskog društva u razgranjavanju. Raspravljanje razvija i izriče konflikt između stvari i njezine funkcije. Na primjer. »vlada« suprotnim predikatima. a što lažno. čak. »revizionist« jest kazneni zakon. napredovanja i nazadovanja 2 1 ). učinjena ekspiicitnom. Jezik utvrđuje nesumnjivo ispravno i krivo. objašnjena i optužena. In­ terpretacija ovih zahtjeva od strane vođa koji kontroliraju aparat određuje što je ispravno.Posredo­ vanje prošlosti sa sadašnjošću razotkriva činioce koji su re­ zultirali činjenicama. str. artikuliraju službenu osudu. a tautologije su vraški efektne »rečenice«. Ovaj jezik nije više uopće podoban za »rasuđivanje«. tj. 37—40. »diktatura staljinističkog aparata« postaje ori22 23 ) Za dalje raspravljanje ο ovim kriterijima pogledaj poglavlje VIII.! njegovu krutu strukturu. štaviše. oslobođenja. Naprotiv. koji rastvara zatvoreni unjyer^_ zum rasuđivanja. Kad ta kritička svijest govori. suprotnost je demonstrirana. -tr. Na ovom mje­ stu 2 2 ) je dostatno da citiramo i parafraziramo Rolanda Bart­ hesa: »Više nema bilo kakva razmaka između imenovanja i prosuđivanja. Zahtjevi pre­ stiža u industrijalizaciji i totalnog podređivanja čovjeka pro­ izvodnom aparatu očituje se u autoritarnoj transformaciji marksističkog jezika u staljinistički i poststaljinistički. loc. On artikulira činjenice i utvrđuje ih na osnovu moći aparata — proklamiranje je koje ratificira samo sebe. loc. s jedne strane jezik Burkea i Tocquevillea. Za razliku od orwellianskog jezika.. »objektivni sadržaj«. On se kreće u tautologijama. a što krivo. Kontrast između dva jezika ο kojima je riječ ilustrirao sam stilom Marxove teorije. Autoritarno ritualiziranje rasuđivanja je još upecati jivije tamo gdje upliviše i sam dijalektički jezik. zatvaranje jezika je kompletno . Proizvodni rast postojećeg ko­ munističkog društva osuđuje. Na žalost.« Zatvoren jezik ne demonstrira i ne objašnjava — on saopćava odluku. ) Roland Barthes. proletarijat nosi atribute totalnog ugnje­ tavanja i totalnog poražavanja ugnjetavanja. konceptualan. Slično tome. sadržan u gor­ njoj postavci omogućen je poimanjem da je subjekt povijesni činilac čiji se identitet konstituira u povijesnoj praksi i sup­ rotstavljanju povijesnoj praksi. no kritički kvaliteti spoznaje nisu ekskulzivne karakteristike Marxova stila. a pri tome je jedna vrijednost opravdanje neke druge vrijednosti. determinirali način života. slobodarsku komunis­ tičku opoziciju. otvoren — još se nije podredio hipnotičko-ritualnim formulama današnjeg neokonzervativizma i neoliberalizma. stvaranja društvenog bogatstva — izopačenja i destrukcije tih ostva­ renja. Valjanost takve vrste proizvodi svijest za koju je jezik postojećih moći jezik istine 2 "). dictum. pokoravanja prirode. ona govori »le langage de la con­ naissance« (Roland Barthes). Oni ne ostavljaju ni prostora ni vremena za ras­ pravljanje koje bi pokazalo rascjepničke mogućnosti alterna­ tive. oni dozvoljavaju ot­ voreno razvijanje. Komunistički manifest pruža klasičan primjer. . zapovijed. Buržoazija je subjekt tehni­ čkog progresa. Orijentacija rasu­ đivanja (i akcije) na termine kao što su »proletarijat«. Kad daje određenja. određenje termina kao što su »skretanje«. .104 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 105 nitosti i krivosti. to nije sve. ritualizacija nadvladava jezik koji pokušava dozvati u svijest izvornu istinu i očuvati je. takođe. ) Pogledaj moj S o v i e t M a r x i s m . Ovdje svaki od dva ključna termina — buržoazija i proletarijat. cit. 87. ona postaju »odvajanje dobra od zla«. cit. ono zacrtava granice i alternative. i dalje. u društvenoj stvarnosti i na­ suprot njoj. Ključni termi­ ni tog jezika nisu hipnotičke imenice koje beskonačno sazi­ vaju iste zamrznute predikate.

ovaj ) Za Zapadnu Njemačku pogledaj relevantne studije preduzete u Institutu für Sozialforschung. Svojstvo novog magično ri­ tualnog jezika jest da ljudi ne vjeruju. Naprotiv. biznisa i zabave. F. Europaeische Verlagsanstalt. čak i tamo gdje ne prenosi zapo­ vijedi. no. Koordinacija pojedinca s društvom seže do u sfere svijesti u kojima se zgotavljaju pojmovi kojima se smjera razumjeti postojeća stvarnost. apstrakcije. kad bi direktna kontrola »odozdo« ome­ tala progres masovne proizvodnje. u demokratskim i nedemokratskim. poglavito str. Institucije slobode govora i misli ne zaprečuju mentalnu koordinaciju s postojećim realitetom. u neobraćanju pažnje na druge. to je jezik »svojstven svim autoritarnim režimima«. u televizijskim spektakli­ ma konkurentskih kandidata za vodstvo nacije jest komp­ letna sveza politike. I ponovo. takođe. 1958. a borba protiv birokracije oslabila efikasnost jedine stvarne snage koja može biti mobi­ lizirana protiv kapitalizma u internacionalnim razmjerima. a ipak djeluju u skladu s danim trendom. kad ne zahtijeva kontrolu i podre­ đivanje. No. za oba dijela Njemačke. Tu je prošlost ukočeno zadržana. nije finis tragoediae — tragedija može upravo početi. putem supstituiranja odraza za pojmove. Pollock. 545. nije heroj onaj koji će biti ritualna žrtva. simboli biznisa. neov­ lašteno da pretpostavi da primaoci vjeruju. To ne znači da se umanjila moć profesi­ onalnih političara. Frankfurt am Main 1950—1951: G r u ­ p p e n E x p e r i m e n t . a ima li danas u orbitu razvijene industrijske civilizacije društva koje nije pod autoritarnim režimom? Kako se supstancija razli­ čitih režima više ne javlja u alternativnim načinima života. odsustvo njihova razvijanja u savremenoj situaciji — blokiranje njihove dijalektike. tj. i ti su prisiljeni da vjeruju ono što im se kaže. itd. već je to narod. kapitalističkim i nekapitalističkim zemljama 2 4 ). 24 se opravdava u akciji — u obavljanju posla. Frankfurt. nadalje. već izbor i slobodu. . no nije posredovana sa sadašnošću. a »simboli« politike su. trgovine i zabave. pokazuje u kojoj su mjeri dominacija i upravljanje prestali biti neovisne funkcije teh­ nološkog društva. Ovaj jezik upravlja putem reduciranja lingvističkih formi i simbola refleksija. Odigrava se zamašno redefiniranje same misli. No. kontradik­ cije. Heinrich Scheffler. Frankfurt.206 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 107 jentacija na ritualne formule. i dalje. već informacije. Istraživanja preduzeta u totalnom upravljanju Funkcionalno komuniciranje je samo izvanjski sloj jed­ nodimenzionalnog totaliteta u kome je čovjek podučavan da zaboravi — da prevodi negativno u pozitivno tako da može i nadalje funkcionirati. Ritualni autoritarni jezik se širi svuda po suvremenom svijetu. Ovo prevođe­ nje rezultira reduciranjem napetosti između misli i zbilje putem slabljenja negativne moći misli. Karl Korn. no prilagođen i prilično zadovoljan. reduciran. Takođe. Nije to satira nakon tradegije. ovakvo komuniciranje nije terorističko. Čovjek ne »vje­ ruje« u ono što deklarira operacionalni koncept. kad »proletarijat« više ne egzi­ stira ili ga još nema. Jezik ne samo da odražava te kontrole već i sam po­ staje njihov instrument. Promjene u jeziku su paralelne s promjenama u poli­ tičkom ponašanju. razvoja. premošćivanje rascjepa između ranije dva različita područja društva. izd. 1955. Prema Rolandu Barthesu. ili im nije stalo. izgleda. to je lažna spona i fatalno je preuranjena — biznis i zabava su još uvijek poli­ tika dominacije. ona se svodi na različite mode tehnike manipuliranja i kon­ trole. Ono je. On odriče ili apsorbira transcendentni Vokabular. U prodaji opreme za opuštenu razonodu u skloništima od bombardiranja. njene funkcije i sadržaja. u prodavanju i kupovanju. No. Ti pojmovi su preuzeti iz intelektualne tradicije i prevedeni u operacionalne termine. S p r a c h e i n d e r v e r w a l t e t e n W e l t . ta domina­ cija političkih vođa je inkorporirana u dnevne aktivnosti i relaksaciju građana. Na djelu je suprotstavljanje pojmovima koji su shvatili povijesnu situaciju. Njihova sloboda od efektivnog narodnog suvereniteta je veća što je globalniji izazov koji izgrađuju da bi se s njim suočavali i što normalnije postaje srođavanje s mogućnošću totalne destrukcije. Tendencija političkog jezika da postane jezik komerci­ jalne propagande. on ne tra­ ga za istinom. već uvodi i nameće istinu i lažnost.

a koje su prisutne u svim pojedinačnim činjenicama — proizvode. ako su oni shvaćeni (begriffen. shvaćeno. Ako pojam nikad ne označava određenu konkretnu stvar. podržavaju i destruiraju dano društvo. auf ihren Begriff gebracht). ako je uvijek apstraktan i opći. »ra­ zlični« su po tome što je pojam rezultat refleksije koja je stvar razumjela u kontekstu (i u svjetlosti) drugih stvari koje se nisu javile u neposrednom iskustvu. objektivnom referencijom. Na osnovu toga svi kognitivni koncepti imaju tranzitivan smisao: oni idu preko deskriptivnog referiranja pojedi­ načnih fakata. društvo. Odvajanje čisto lingvis­ tičke od konceptualne analize već je i samo izraz no­ vog usmjerenja misli. To nešto može biti objekt svakodnevne prakse. Tamo gdje ovi reducirani pojmovi upravljaju analizu ljudske stvarnosti — bilo individualne bilo društvene. pa su im sadržaj i značenje identični s realnim objektima neposrednog iskustva. mental­ ne ili materijalne — prispijeva ona u krivu konkretnost — konkretnost izdvojenu iz uslova koji konstituiraju stvarnost. Otuda. drugo u odnosu spram pojedinačne stvari — univer­ zalan uslov. roman. na putu k apstraktnijem teorijskom području. »Koncept« znači specificiranje mentalnog reprezentiranja nečega što je razumljivo. Prije nego što pređemo na filozofsku analizu. no ipak i različni od ovih. tako­ đer. no to transcendiranje je empirijsko jer rezultira prepoznavanjem činjenica po onom što stvarno jesu. pojmovi spo­ znaje prodiru s onu stranu danog konteksta činjenica — u procese i okolnosti na kojima počiva neko društvo. Otuda shvaćanje ο »realitetu općeg«. teorija i praksa treba da budu ukolotečeni s činjenicama njegova egzistiranja tako da ne ostav­ ljaju prostor za konceptualnu kritiku tih činjenica. Štaviše. neka situacija. Da bi rasvijetlila razmjer nje­ gova napuštanja tradicije. analiza mora postati znatno ap­ straktnija i ideološka. organizacije i apstrakcije utoliko što ti mentalni procesi rekonstruiraju pojedinačno u njegovim općim okolnostima i odnošenju transcendirajući njegovu neposrednu pojavu u smjeru njegova realiteta. Predmet našeg raspravljanja — pitanja jezika. po­ stali su objekti misli. koja najjasnije treba da pokaže u kojoj je mjeri društvo pokorilo misao. Kako je slijedeća kritika empirijskog istra­ živanja preduzeta kao priprema za potonju filozofsku analizu — a i poduprta je njome —. U svakom slučaju. a koje »objašnjavaju« dotičnu stvar (posredovanje). Terapeutski karakter operacionalnih pojmova se naj­ jasnije pokazuje tamo gdje se pojmovno mišljenje metodički infiltrira u službu iskorištavanja i poboljšavanja postojećih . U svojoj upućenosti na povijesni totalitet pojmovi saznanja transcendiraju svaki operacionalni kontekst. a direktno povezana s određenim uslovima karakterističnim za raz­ vijeno industrijsko društvo. analiza će morati zaci u povijest filozofske tradicije i pokušati pokazati ten­ dencije koje su vodile ka prelomu. nekritički akomodirajući karakter onih moda mišljenja koji tretiraju pojmove kao mentalne doskočice i prevode opće pojmove u termine s posebnom. Misao i izraz. ili odnos bitan za pojedinačno koji determinira formu u kojoj se ono javlja kao konkretan objekt iskustva. koje će naredna poglavlja poku­ šati objasniti. može poslu­ žiti kao uvod. U ovom kontekstu operacionalno tretiranje pojmova poprima političku funkciju.108 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 109 To je filozofski razvoj. iznijet ću sažeto dva slučaja (po mom shvaćanju reprezentativna) u graničnom području empirijskog istraživanja. Pojedinac i njegovo ponašanje su analizi­ rani u terapeutskom smislu ·— u smislu prilagođenja njegovu društvu. naime. preliminarno određenje ο upo­ trebi termina »koncept«. to je zato što obuhva­ ća više. koja rukovodi kritiku. mišljenja ili pitanja riječi i pojmo­ va — lingvistička i epistemološka analiza opiru se či­ stim akademskim distinkcijama. Riječ je ο sferi najudaljenijoj od kon­ kretnosti društva. Pojam bilo čega konkretnog je proizvod mentalne klasifika­ cije. Otuda napetost. između riječi koja se odnosi na pojam i one koja se odnosi na stvari. Ako su činjenice društveni fakti. konflikt između pojma i neposredne činjenice — konkretne stvari. saznato kao rezultat procesa refleksije. Nadilaženje operacionalnih pojmova značenjem razot­ kriva ograničenu i čak varljivu formu u kojoj je dopušteno da se iskuse činjenice. »Identični« su utoliko što označavaju istu stvar. diskrepancija.

prisutnu u svim pojedinačnim činjeni­ cama i uslovima. str. T a k o funkcionalna teorija pokazuje varljivost krivo postavljene apstraktnosti. ne Zapadne električne kompanije 2 6 ). odio za ljudske od­ nose. maglovitim terminima«. Tad se očituje ideološki i politički karakter činjenica. po mom mišljenju. kao okvir razma­ tranja. harmoniju umjesto sukobljavanja želja kupaca i potreba biznisa i politike. tad se ništa ne može prigovoriti toj vrsti so­ ciologije i psihologije.110 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 111 društvenih uslova u okvirima danih društvenih institucija — u industrijsku sociologiju.« Analizirajući pritužbe radnika ο radnim uslovima i na­ jamnini. pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izja­ vama kao što su »prostorije za pranje su nezdrave«. ispitivanje motiviranosti. utjecao na oblikovanje subjekata — ljudi koji su predmet njegova proučavanja. ugodne uslove za rad umjesto loših. poglavlje 5. pa elaboracija adekvatnih pojmova saznanja zahtijeva prevazilaženje varljive konkretnosti pozitivističkog empiricizma. da im nedostaje »objektivno pozivanje« na »opće prihvaćene mjere« i da ih karakterizira »bitna razlika spram svojstava općenito povezanih sa svagdašnjim činjenicama« 2 7 )· Drugim riječima. tržišta i javnog mnjenja. 27 ) Roethlisberger and Dickson. Opća forma je bila raščinjana u iz­ reke koje ustanovljuju posebne operacije i uslove iz kojih je 26 ) Citati s u iz: Roethlisberger and Dickson. »jedinka«. Oni su. pa su metode odonda postale znatno rafiniranije. To je stara studija. društvu. A H i s t o r y of the Use of S o c i a l S c i e n c e in A m e r i c a n I n d u s t r y . 255. Wesleyan University Press. također. »dio«. 1960. politici da bi pronašli kako da zaustave sindikate. tako. ocrtavajući. M a n a g e m e n t a n d t h e W o r k e r . štaviše. Terapeutički i operacionalni koncept postaje lažan utoliko što izolira i atomizira činjenice. loc. Za ilustraciju ću uzeti »klasičan« primjer industrijske sociologije: ispitivanje radničkih odnosa u poduzeću Havvthor25 ) U teoriji funkcionalizma se ne pojavljuje terapeutički i ide­ ološki k a r a k t e r analize. »elemenat«. na termine koji označavaju posebnu situaciju iz koje je potekla pritužba. Pogledaj izvrsnu raspravu u Loren Baritz. »najamnina je preniska«. Rukovođeni principima operacionalnog mišljenja. »ova služba je opasna«. a ovaj nije i sam predmet kritičke analize koja bi ograničenost sistema transcendirala u smjeru povijesnog toka — a tek u ovome funkcije i disfunkcije sistema postaju to što jesu. Middletown. i 6. i dalje. 1947. »mnogostruke konsekvencije«. istra­ živači su se uputili na prevođenje ili reformuliranje tih izjava. No. Humanije je i produktivnije imati u organizaciji rada dobre odnose nego loše. u drugačijem svjetlu se javlja racionalnost ovakve vrste društvene znanosti kad dano društvo. primjenljivi na bilo koji »sistem« koji sociolog odabere kao objekt svoje analize — od najma­ njih grupa do društva kao takvog. »detalj­ no uslove u kompaniji«. Ovo su riječi radnika automobilske industrije u Labor Looks at Labor: Uprave »nas nisu mogle zaprečiti' u spro vođenju orga­ niziranih protesta. Općost pojmova je postignuta apstrahiranjem od upravo onih svojstava koja čine sistem povijesnim i koja daju kritičko-transcendentni smisao njegovim funkcijama i disfunkcijama. on je prikrit a p s t r a k t n o m općenitošću poj mova (»sistem«. T h e S e r v a n t s o f P o w e r . preduzeta pred oko četvrt stoljeća. No. taj način mišljenja se otada ne samo proširio u druge društvene znanosti i u filo­ zofiju već je. »funkcija«). te determinantnu za njihovo mjesto i funk­ ciju. . istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana »neodređenim.. tako da je njihova maglovita općenitost mogla biti reducirana na okvire pojedinačnog. cit. u principu. njihova supstan­ cija i funkcija su ostali isti. postane objekt kritičke teorije koja smjera upravo na strukturu društva. Operacionalni pojmovi završavaju u metodama usavršene društvene kontro­ le: postaju dio znanosti ο organizaciji. nisu nas mogle zaustaviti taktikom bloki­ ranja i tako su počele izučavati ljudske odnose' u ekonomici. Metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam tad postaje represivno reduciranje misli 2 5 ). Ako dana forma društva jest i ostaje krajnji obzor teorije i prakse. Cambridge: Harvard University Press. Funkcionalna analiza je uključena u selekcioniran sistem. stabilizira ih unutar represivne cjeline i prihvaća stanovište te cjeline kao stanovište analize.

2 6 7 . izjava »praonice su nehigijenske« brla je prevedena u »tom i tom prilikom. Radnik može i ne biti svjestan toga. išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština«. najamnina nije odviše niska. Cjelina je u prevođenju eliminirana. ne ide do uporišta na kome bi radnik iskusio sebe kao »radnika«. Konkretnost pojedinačnog slučaja koju ostvaruje prevođenje jest rezultat niza apstrakcija od realne konkretnosti koja leži u univerzalnom karakteru dotičnog slučaja. općenito govoreći. 28) I b i d e m . Intervju otkriva »da mu je žena u bolnici i da je zabrinut oko zapadanja u troškove ^ liječenja. već radnik B. nedovoljne da podmire njegove financijske oba­ veze« 29 ). pljuvanja na pod i sličnih navika. za njega pritužba može imati odista pojedinačno i lično značenje koje prevođenje iz­ nosi kao »latentan sadržaj«. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B. Prevođenje povezuje općenitu izjavu s ličnim isku­ stvom radnika koji je izriče. izjava izraža­ va zamašnu optužbu koja uzima pojedini slučaj kao mani­ festaciju općeg stanja i daje da se nasluti da ovo neće biti izmijenjeno poboljšanjem pojedinih slučajeva. V I I I . a možda. s t r . bila je pro­ vedena kampanja protiv bacanja papira. kad su univerzalni poj­ movi koji se protive funkcionalizaciji raščinjeni na pojedi­ načne referencijé. i da je ona bila teškoća samo u njegovoj pojedinačnoj situaciji (koja može biti slična drugim pojedinačnim situacijama). radnik Β će shvatiti da. postavljen je dežurni na stalnu dužnost u pra­ onice. s t r . Njegov slučaj je supsumiran pod drugi genus — genus pojedinačnih slučajeva teškoća. Neprevedena izjava formulira opće stanje u njegovoj općenitosti (»najamnina je preniska«). iako oni nisu »za njega«. cit. izgleda da je ter­ min »human« neoperacionalan i da zahtijeva analizu). Pojedini slučaj ostaje instanca univerzalnog — ne mo­ že način mišljenja poništiti opće pojmove — no drugačijeg genusa no što je onaj mišljen u neprevedenoj izjavi. 256. van pojedine lične situacije. a nje­ gova funkcija nije da misli pretpostavkama kritičke teorije. Ona nadilazi posebno stanje u nekoj tvornici i pojedinačnu radnikovu situaciju. Treba istaknuti da operacionalni istraživač u svojim prevođenjima naprosto slijedi proces stvarnosti. dok je pritužbi bila posvećena briga mije­ njanjem tih posebnih operacija i uslova.112 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 113 izvedena pritužba. i na kome bi se njegova služba pokazala kao »služba« radničke klase. jezik koji on upotrebljava potvrđuje svoje objektivno važenje nasuprot radnikovoj svi­ jesti — izražava uslove koji jesu. Sputano iskustvo nije njegovo vlastito djelo. Tako netransformirana izjava ustanovljuje konkretan odnos između pojedinog slučaja i pripadne cjeline — a ta cjelina uključuje uslove van pojedine službe. tako službe koje prezentira ovaj način mišljenja postaju sve neodvojivije od njegove znanstvene valjanosti. i radnikova vlastita prevođenja. i samo u svojoj općenitosti. dati slučaj postaje incident podoban tret­ manu i rukovanju. »Na taj način su mnoge od pritužbi bile reinterpretirane i upotrijebljene za uplivisanje na poboljšanje« 2 8 ). Kad se pokazala briga za račune liječenja. Na primjer.. On više nije »radnik« ili »najamni radnik« (član klase). čak. Jedan drugi primjer: radnik Β izjavljuje da je zarada po učinku u njegovoj službi niska. s t r . U svojoj općenitosti. Takvo prevođenje značajno mijenja smisao stvarne tvrdnje. već da nauči nadzornike »humanijim i efikasnijim metodama u saobraćaju sa svojim radnicima« 3 0 ) (no. no. U tom kontekstu funkcionalizacija ima istinski terapeutički učinak. pojedinog po­ duzeća. Autori Management and the Worker bili su uvelike svje­ sni tih implikacija. Upravo ta operacija čini izlječenje mogućim. zaposlen u tvornici Hawthorne Zapadne električne kompanije. uslijed bolesti njegove žene. Informiranje je tad potvrdilo da je to »poglavito zbog nepažnje nekih radnika«. No. Kad je lično nezado­ voljstvo izolirano iz opće nesrećnosti. 29) I b i d e m . Oni kažu da je jedna od temeljnih funkci30) L o c . Kako se menedžerski način mišljenja i istraživanja širi u druge dimenzije intelektualnog napora.

opća imenica (najamnina) nosi cijelo kretanje misli izraženo sudom. . Terapija je na djelu jer su poduzeće ili vlada kadri da snose. Magloviti.114 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 115 ja koju treba da ostvari industrijska organizacija »specifična funkcija vlastitog rada«. u najmanju ruku. ostavljajući po strani problem njihove verifikacije. no. no takav u kome univerzalni pojmovi ne mogu biti od­ ređeni nikakvim posebnim skupom operacija (kao što je li­ čna historija radnika Β i njegova posebna funkcija u poduze­ ću W). grupiranje onih »koji žive od najam­ nine« nestalo je zajedno sa subjektom »najamnina«. 31 ) Loc. Iščezla je »tranzitivnost« značenja. lijekove. Rezultat: kad je dokinuto »nerealističko« prekoračivanje značenja. Nema pobližeg navođenja — »općenito pre­ niska« ili »preniska za svakog tko je. ponovo na onog pojedinca koji daje izjavu ili na radnike koji zajed­ no s njim rade. str. u bavljenju od­ nosima poslodavac—radnik. Da bismo ilustrirali njegov ideološki ka­ rakter. one isto tako svjedoče ο ambivalentnoj racionalnosti progresa ko­ ji zadovoljava ljude svojom represivnom snagom i represi­ van je u zadovoljstvima koja pruža. 591. ili »radnikovim preokupacijama opće­ nito« — smatraju ga inkompatibilnim sa »specifičnom fun­ kcijom ličnog rada« 3 1 )· Rezimirajmo te primjere kontrastirajući izvorne izjave s njihovim prevođenjem u funkcionalan oblik. značajan dio troškova. on transcendira to individualno iskustvo. poput govornika. Operacionalna sociologija i psiho­ logija su sastavni dio materijalnog i intelektualnog progresa utoliko što doprinose ublaženju neljudskih uslova. te da se u tu svrhu. . mora »imati na u m u svijest pojedinog radnika iz pretpostavki njegove vlastite historije« ili »iz pretpostavki specifičnosti mjesta službe nekog radnika u tvornici koje ga povezuju s specifičnim osobama i grupa­ ma . čovjek koji daje izjavu možda misli ο svom indi­ vidualnom iskustvu. Morris Janowitz i Dwaine Marvick u svom spisu »Com­ petitive Pressure and Démocratie Consent« žele da »prosude . Propozicija je apstraktna. 1) »Najamnina je preniska« — subjekt suda je »najam­ nina«.. tako kako su prezentirane. neodređeni uni­ verzalni pojmovi koji su se javili u neprevedenim pritužba­ ma odista su ostaci prošlosti. « Autori odbijaju stav koji ide za »prosjekom«. No. no. Univerzalni pojam »najamnina« je nadomješten sa »sadašnje zarade B-a«. Prevođenje pojmova i propo­ zicija u cjelini je kvalificirano od strane društva kome se is­ traživač obraća. osigurao stanovanje itd. pojedinog radnika. Uzimamo iz­ jave u obje forme. istraživanje je zatvoreno unutar obimnog područja u kome postojeće društvo kvalificira i dis­ kvalificira propozicije. Ono karakterizira čak veliki dio studija ko­ je ne idu za tim da ispune terapeutsku funkciju u nekom po­ sebnom interesu. Pojam »najamnina« se odnosi na grupu »najamnih radnika« koja integrira sve lične historije i posebne službe u konkretno opće. Šta je u tome krivo? Ništa. odjeću. »tipič­ nim« namještenikom. okljaštren od svog tranzitivnog značenja. Ona se odnosi na opće uslove. postaje podoban za prihvaćene standarde tretmana od strane pripadne kompanije. zna­ čenje je »tranzitivno« spram svakog pojedinog slučaja. U ovom pre­ vođenju gornjeg primjera je zamijenjen subjekt. a ono što ostaje poseban je slučaj koji. cit. pa i drugi elementi suda ima­ ju opći karakter. Predikat »preniska« je relacioni pridjev koji traži referenci ju nepokazanu u sudu — preniska za koga i za što? To bi se moglo odnositi. pogledajmo studiju ο političkoj aktivnosti u Sjedinje­ nim Državama. njihovo održavanje u jeziku i misli je odista bila zapreka (iako sekundarnog značaja) ra­ zumijevanju i surađivanju. Sud ο kome je riječ odista traži »prevođenje« u konkretniji kon­ tekst. jer su voljni da to čine i jer je pacijent voljan da se podredi tret­ manu koji ima izgleda na uspjeh. ne pojedinačna najamnina. najam­ ni radnik«. koji se ne mogu substituirati posebnim slučajem. čije je značenje potpuno određeno posebnom skupinom ope­ racija koje Β treba da izvede kako bi kupio svojoj obitelji hranu. 2) »Sadašnje zarade B-a su uslijed bolesti njegove že­ ne nedovoljne da bi pokrile njegove izdatke«. Eliminiranje tranzitivnog smisla ostaje obilježje empi­ rijske sociologije. Taj empirizam je na osnovu svoje me­ todologije ideološki. u poje­ dinoj službi. u formi u kojoj izjavljuje.

Janowitz (izdavači). da regrutiraju nezavisne glasače i da zadobiju obraćenike iz protivničkih partija. prema kojoj su demokratski izbori proces »selekcije i odbacivanje kandidata«. 33) Mislim da ova određenja dosta precizno opisuju stvar­ no stanje u američkim izborima 1952. — nameće) postojeće stanje. 35 ) Ibidem. iz­ bori mogu biti više ili manje demokratski u srazmjeru s utvr­ đenim stupnjem pristajanja i manipulacije. Eulau. Drugim riječima. Takvo prosuđivanje implicira procjenjivanje izbornog procesa »na osnovu uvjeta za održavanje demokratskog društva«. kriteriji za prosuđivanje danog stanja su isti oni koje pruža (ili. U svakom slučaju. 32 čke blokove. 276. Eldersveld. 284. Ako je »demokratski« određen ograničavaju­ ćim. str. str. Kad ona rezultira »procesom pristajanja«.116 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE 117 u kojoj su mjeri izbori efikasan izraz demokratskog proce­ sa«. 275. koji su predmet anali­ ze. postuliraju da proces reprezentacije proizla­ zi iz jasno profiliranih direktiva koje birači nameću svojim predstavnicima. . no realističkim pretpostavkama aktualnog izbornog pro­ cesa. no. Operacionalni okvir još uvijek dozvoljava (i čak traži) razlikovanje između pristajanja i manipulacije. koje potječu iz klasičnih koncepci­ ja demokracije. a kad »procesom manipulacije«? Predložena su tri kriterijuma: 1) Demokratski izbori zahtijevaju borbu protivničkih kandidata koja prožima cijelu konstituantu. 1956. S. P o l i t i B e h a v i o r . g. autori umjesto od­ bačene koncepcije. funkcija i razvoj. 3) Demokratski izbori zahtijevaju da obje (!) partije budu vitalno angažirane u nastojanju da pobijede na teku­ ćim izborima. Moć birača pro­ izlazi iz njihove mogućnosti da izaberu između najmanje dva protivnički orijentirana kandidata za koje se vjeruje da sva­ ki ima uvjerljive šanse da pobijedi. J. Ova analiza ga ne može postaviti jer bi ono transcendiralo njezine pre­ ) Ibidem. koja jedva da išta rasvjetljava. 34 33 cal . Ova prilično otvo­ rena izjava je nekako ublažena utješnom sumnjom »da li je takva razina artikuliranog mnjenja postojala u bilo kom bi­ račkom tijelu sve od vremena proširenja biračkog prava u devetnaestom stoljeću«. s obzirom da proizlaze iz čvrsto etabliranog društvenog sistema. tad je taj proces unaprijed demokratski — i prije rezul­ tata istraživanja. samo sebi daje valjanost. Drugim riječima. Glencoe Free Press. ona ne može postaviti odlučno pitanje — nije li i pristanak djelo manipulacije — pitanje potpuno opravdano aktualnim zbivanjem. 2) Demokratski izbori zahtijevaju da se obje (!) par­ tije angažiraju u ravnoteži napora da održe postojeće glasa) H. Ova »predrasuda« je bila »unaprijed odbačena kao nerealistička jer pretpostavlja takvu razinu artikuliranog mnjenja i idejne orijentacije ο ključnim pitanjima tokom kampanje koja ne postoji u Sjedinjenim Državama«. doseg prosuđivanja je ograničen unu­ tar konteksta činjenica koji isključuje prosuđivanje ο konte­ kstu u kome su sačinjeni fakti. sačinjeni čovjekom. »bili karakterizirani proce­ som genuinog pristanka u većoj mjeri nego što su to impresionističke procjene mogle implicirati« 3 4 ) — iako bi bila »velika pogreška« da se previde »barijere« pristanka i da se 35 negira da su »bili prisutni manipulativni pritisci« . Izbori su pogodan proces i metod osigura­ vanja suglašavanja predstavnika s direktivama birača«. Autori dolaze do zaključka da su izbori 1952.. Da bi ova definicija bila stvarno operacionalna. U tom okviru istraživanje postaje kružno. Analiza je »zatvorena«. i u kome je determiniran njihov smisao. M. a to sa svoje strane traži određenje »de­ mokratskog«. str. Opera­ cionalna analiza ne može ići dalje od ove izjave.2). . pobijedile ili izgubile. 285. prihvaćaju teoriju demokracije »presti­ ža«. koji se »međusobno bore za javnu funkciju«. str. potrebni su »kriteriji« na osnovu kojih treba procijeniti kara­ kter političke konkurencije. obje partije moraju težiti da uvećaju svoje šanse za uspjeh na narednim izbori­ m a . ) Ibidem. Autori pružaju izbor među dva alternativ­ na određenja — »mandatne« teorije demokracije i teorije ο demokraciji »prestiža«: »Mandatne teorije.

uslove za ko­ je se vodila bitka za demokraciju i koji još uvijek treba da budu izvojevani. efikasna borba za prestiž među kandi­ datima različitih partija. već određuje povijesno smjeranje demokracije. . slobodni za­ to što su slobodni od manipuliranja i indoktrinacije. kakvo imaju »značenje« za one kojima su date kao činjenice. njihove politike i makinacije. koji tad selek­ cioniraju i izabiru izaslanike. birači nameću direktive predstavnicima. 280. njegovih »vrednota« — a to uključuje tranzitivnost značenja. Ali operacionalni pojmovi nisu dostatni čak ni za opi­ sivanje fakata. . Taj neoperacionalni pojam uopće nije izvanjski.118 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 119 postavke i vodilo tranzitivnom značenju — vodilo bi koncep­ tu demokracije koji bi razotkrio demokratske izbore kao do­ sta ograničen demokratski proces. bar što se tiče vitalnih pitanja (atomska politika i totalna prip­ ravnost). Upravo je njezin empiricizam ideološki. . Autonomni birači. On nipošto nije izmišljotina mašte ili spekulacije. 138. za one koji moraju s njima živjeti. 133. Kao primjer uz­ mimo koncept »političke aktivnosti« u studiji Juliana L. Nisu podvrgnute pitanju postojeće partije. 2) podupiranje mogućih glasa­ čkih blokova . da pojmi što zbiljski jesu. a ne obratno —• da predstavnici nameću smjernice biračima. No. tad je pripadna krivoj svijesti i analiza koja me­ todološki odbacuje tranzitivne pojmove. Zato pojam mora biti od­ bačen kao »nerealističan« — mora. da. ako se prihvati faktično preovlađujući nivo mnjenja i ideologije kao onaj koji propi­ suje važeće kriterije sociološke analize. taj pojam je nedvojben u svojoj semantičkoj egzaktnosti jer znači upravo to što kaže — naime. i dalje. 5) anga36) Ibidem. Tako sam pristanak treba da bude preispitan — preistipan u pogledu njegova sadržaja. Upravo takav neoperacionalan pojam navedeni autori odbacuju kao »nerealističan« jer on na suviše artikularnoj razini određuje da je demokracija jasno profilirana kontro­ la birača nad predstavnicima — narodna kontrola. . Ovi procesi su bitni za ocjenu demokratičnosti. to nije dostat­ no jer bi tad pristanak na fašistički režim (a može se go­ voriti ο istinskom pristanku na takav režim) bio demokrat­ ski proces. koju treba procijeniti. Autori su svjesni problema. Kad su indoktrina­ cija i manipulacija toliko razvijene da je predominantno mnjenje postalo krivo. . njegova objektiva. Autori daju »operacionalno određenje termina 'politička aktivnost'« konstituiranog s »pet načina ponaša­ nja: 1) glasanje na izborima. On dovoljno jasno ističe kvalitete koji u suv­ remenom periodu razlikuju demokratske od nedemokratskih sistema (na primjer. No. U dru­ štvenoj teoriji je razotkrivanje činjenica kritika činjenica. Woodwarda i Elma Ropera »Political Activity of American Citizens« 38 ). str. »Ideološka okoštalost« pre­ dstavlja »ozbiljnu implikaciju« u procjenjivanju stupnja de­ mokratskog pristajanja. . sloboda birača da izaberu među tim kandidatima). str. Zaista. ni- je druga doli ona dviju postojećih partija koje se »efikasno« bore za prestiž i »ambivalentno-neutralizirana« orijentacija glasača 3 6 ). pristajanja uza što? Prirodno uz političke kandidate i njihovu politiku. ako se ovi uzmu za cjelinu. više mu nije transparentno stvarno događanje. ova adekvatnost nije dostatna ako je zadatak teorijske analize više i nešto drugo negoli deskripci­ ja — ako joj je zadaća da pronikne u činjenice. a ni stvarna razlika između njih. u stva­ ri. Pa pak se smatra da takav »neznanstveni« korak može biti iz­ bjegnut ako ideološka orijentacija. str. Štaviše. 4) učestvovanje u političkoj aktivnosti partije . 37) Ibidem. odnosno narodni suverenitet. lišavaju opis nje­ gova objektivnog. 3) lično komuniciranje sa zakonodavcima. 38) Ibidem. Oni postižu samo određene aspekte i segmen­ te činjenica pa. . odista bi bili na »razini artikuliranog mnjenja i ideologije« razini koja se ne može naći u stvarnosti. empirijskog karaktera. Tabela koja daje glasačke rezultate idejne orijentacije pokazuje tri stupnja prijanjanja uz ideologije Republičke i Demokratske partije i »ambivalentnih i neutraliziranih« na­ zora 3 7 ). izim ako analiza operira pojmom demokracije koji — nap­ rosto sabira oznake postojeće forme demokracije. Takav operacionalni pojam nije sasvim neadekvatan za dani pred­ met ispitivanja.

a ja mislim determinantne. 262. ono što jest ne može biti istinito. »kanali mogućeg utjecanja na članove zakonodavnog tijela i službenike vlade«. S u h r k a m p . Mnoge. ra­ zonode putem velikih posrednika publiciteta? Da li uzimaju u obzir veoma diferentnu političku težinu raznih organizaci­ ja koje učestvuju u javnim pitanjima? Ako je odgovor negativan (a ja vjerujem da jest).. . Proklamirajući postojeći društveni realitet kao svoju vlastitu normu. 1961. To su. informacija. čista kontradikcija ponovo ustvrđuje svoje pra­ 40 vo: » . Adorno. sociolo­ gija učvršćuje u ljudima »bezvjeračku vjeru« u realitet ko­ ga su oni žrtve: »Od ideologije ne preostaje ništa doli priz­ navanje toga što jest — model ponašanja koje se podređu­ 39 je nadmoćnoj sili postojećeg« ). Na os­ novu tog ograničenja — tj. no. Nasuprot tom ideološkom empiricizmu. P h i l o s o p h i s c h e G r u n d f r a g e n . I . Frankfurt. konstitutivne či­ njenice ostaju van dohvata operacionalnih koncepata. . 1961. metodološkog isključenja tranzi-č tivnih pojmova koji bi mogli pokazati činjenice u njihovu is­ tinskom svjetlu i nazvati ih njihovim istinskim imenom — deskriptivna analiza fakata blokira shvaćanje činjenica i postaje elemenat ideologije koji ih podržava.« ) JEDNODIMENZIONALNA MISAO 39 ) Theodor W. biznisa i vlade i između samih ključnih korporacija? Uključuju li oni formuliranje i širenje »nepolitičkih« nazora. i dalje. str.120 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE žiranje u konstantnom širenju političkih nazora putem ne­ posredne komunikacije. . str. tad činjenice ο političkoj aktivnosti nisu adektavno opisane i ut­ vrđene. u Kurt Lenk (izdavač) I d e o ­ l o g i e Neuwied. zacijelo. 40 ) Ernst Bloch. da li su oni do­ voljni da stvarno pruže »metod za razlučivanje ljudi koji su relativno aktivni u pitanjima nacionalne politike od onih koji su relativno neaktivni?« Uključuju li oni tako odlučne aktiv­ nosti »u odnosu na pitanja nacionalne politike« kao što su tehnički i ekonomski kontakti između korporacija. »Ideologie«. Luehterhand.. 65.

U ovom i slijedećem po­ glavlju ću pokušati da identificiram glavne etape u razvitku te ideje -. koja. obje izražavaju isti pojam. ipak.proces po kome je logika postala logika domina­ cije. uvjete u kojima ljudi i stvari postaju ono što jesu. u provokativno skra­ ćenoj formulaciji. naime antagonističku strukturu zbilje i misli koja pokušava razumjeti zbilju. istinu za ljude i stvari — tj. ideju uma koja je vodila njenu logiku. NEGATIVNO MIŠLJENJE: PORAŽENA LOGIKA PROTESTA » . . u tradiciji zapadnjačke misli obje razotkrivaju. um je rusilačka moć. Pa. . Cak. već kao oblika miš­ ljenja primjerenog razumijevanja stvarnog kao umnog. što povezuje subjektivni i objektivni svijet u antagonističko jedinstvo. koji ustanovljuje.5. Totalitarni univerzum tehnološke racionalnosti jest po­ sljednja preobrazba ideje uma. to je umno«. štaviše. Izvorna preokupacija zapadnjačke misli je bilo nastojanje da se po­ kaže kako ta istina teorije i prakse nije subjektivna. čini se. već ob­ jektivna okolnost. kao teoretski i praktični um. U jednačenju um = istinito = realnost. Za naše dobro priučene uši i oči ova izjava je neozbiljna i smiješna. Svijet neposrednog iskustva •— svijet u kojem se zatičemo — mora biti shvaćen. ne može biti istintio«. ili isto tako pretjerana kao i ova druga tvrdnja. ono što jest. izriče suprotno: »što je zbiljsko. To je i porijeklo njene logike — logike ne u smislu posebne filozofijske discipline. »moć negativnog«. transformiran i čak oboren da postane to što on stvarno jest. Takva ideologijska analiza može doprinijeti razumi jeva nju realnog razvitka utoliko što je usredotočena na jedinstvo .

Pojava i realnost. Ana­ liziran u stanju u kome se zatiče u svom svijetu. Filozofija izvire u dijalektici. Na temelju tog jednačenja istine i (realnog) bitka. zapravo. također. Ako je čovjek naučio da vidi i zna što realno jest. U tom univer­ zumu postoje modi bitka u kojima su ljudi i stvari »o samima sebi« i »sami sobom« i modi u kojima to nisu. Epistemologija je u samoj sebi etika. neistina i istina (i kao što ćemo vidjeti. tj. Kao takva. neposrednog stanja. Neki temeljni pojmovi ο čovjeku i prirodi zajednički su teh­ nološkoj i predtehnološkim etapama. ta evidentnost intuicije nije suviše različita od kartezijanske. Istinit govor. Unutar tog kontinuiteta sukobljuju se različiti načini mišljenja. okolnost bitka. zavisnosti i na· . Borba za istinu je bor­ ba protiv uništenja za spasenje (σώωςθυ) bitka (napor koji se i sam pojavljuje kao destruktivan ako napada postojeći realitet kao »neistinit«: Sokrat protiv atenske države-grada). To razlikovanje nije ni zaslugom ni krivnjom apstrak­ tne misli. na oblik spoznaje u kome se objekt misli pojavljuje jasno kao ono što realno jest (u svojim bitnim svojstvima) i u antagonističkom odnosu spram svog slučaj­ nog. ograničenju ili uskraćivanju svoje prirode (esencije). Pojam biti čovjeka može poslužiti kao ilustracija. struktuiran prema finalnim uzrocima. U klasičnoj grčkoj filozofiji um je spoznajna sposob­ nost razlikovanja istinitog i krivog utoliko što je istina (i krivost). Intuicija je. rasta i regresije. Ona je bitno ljudski projekt. mijenjanja društva i prirode. tj. (preli­ minarni) cilj takve jedne analize — rezultat metodičkog in­ telektualnog posredovanja. Što je kriterijum tog razlikovanja? Na osnovu čega je taj status »istine« pripisan jednom modu ili uslovu više nego drugom? Klasična grčka filozofija se naveliko pouz­ dava u ono što je kasnije nazvano (u prilično krnjem smislu) »intuicija«. Nije to misteriozna spo­ sobnost duha niti čudno neposredno iskustvo. a etika je epistemologija. u prvom redu. Oni pripadaju različitim putevima razumijevanja. čini se da je čovjek u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga osposobile da vodi »dobar život«. koji je u sebi antagonističan — svijetu koga muče htijenje i negativnost. Proces bitka i misli jest to da se prevla­ davaju ti negativni uslovi. sve dok ostvarenja razvijene industrijske civilizacije ne vode trijumfu jednodimenzionalne realnosti nad svom kontradikcijom. realnosti — i samo na temelju tog svojstvo tvrdnje. Sukob datira još od samih početaka filozofske misli i nalazi upečatljiv izraz u kontrastu između Platonove dija­ lektičke logike i formalne logike Aristotelova Organona. ο svijetu koji je kosmos. to izražava kontinuitet zapadnjačke tradicije. zacrtan je u toj ideji uma kao specifičan povijesni projekt. to je potencijalnost bitka i prijetnja bitku — destrukcija. Tendencije stabiliziranja se sukobljuju s elementima prevra­ ta na koje navodi um. koji je u sebi razlomljen (déchirement ontologique)' — dvodimenzionalan. on će djelovati u saglasnosti s istinom.124 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 125 (i razdvanje) teorije i prakse. u povijesnom procesu je odvijanje teoretskog i praktičnog uma ujedno. u kojima egzistiraju u iskrivljenju. a nije ni ras­ tavljeno od pojmovne analize. zapravo. tj. filozofija se kreće u uni­ verzumu. nesloboda i sloboda) ontološke su okol­ nosti. ali. ona je posredovanje konkretnog iskustva. moć pozitivnog mišljenja s moći ne­ gativnog. Zatvoreno operacionalni univerzum razvijene industrij­ ske civilizacije. sa svojom zapanjujućom harmonijom slobode i ugnjetavanja. njen univerzum rasuđivanja odgovara činjenicama antagonističkog realiteta. Ta koncepcija odražava iskustvo ο svijetu. U onim razmjerima u kojima iskustvo ο antagonističkom svijetu upu­ ćuje razvitak filozofskih kategorija. misli i akcije. produktivnosti i razaranja. logika. Zaista. istina obvezuje i i angažira ljudsku egzistenciju. Utoliko što borba za istinu »spašava« realnost od destrukci­ je. Ovo zdanje nije naprosto ništa. istina je vrijednost jer bitak je bolji od nebitka. organiziranja. Na­ redna skica klasičnog modela dijalektičke misli neka pri­ premi teren za analizu kontrastnih obilježja tehnološkog racionaliteta. korijeni u iskustvu univerzuma u kome misao uzima učešća u teoriji i praksi. život koji je što je više moguće slobodan od mukotrpnog rada. razot­ kriva i izražava ono što jest — za razliku od onog što se po­ javljuje (kao realno). kome stalno prijeti destrukcija. ono se.

bog. Zacijelo. Ipak ta dinamika ima svoja inherentna ograničenja ukoliko se pokazuje da je antagonistički karakter realnosti. isto tako kao i logička spoznaja razbija vlast postojećeg kontingentnog rea­ liteta i bori se za istinu. Postoje modi egzistencije koji nikada ne mogu biti »istinski« jer nikada ne mogu po­ čivati u realizaciji svojih mogućnosti. znači postići »najbolji život«: živjeti u skladu s biti ljudske prirode. kreacije i destrukcije. Granica predtehnološkog i tehnološkog pro­ jekta je u načinu kako je organizirao podređivanje potrebama života. Ta dva ključna ter­ mina označavaju dva oblika negacije. pa ako njegov život ovisi ο izvođe­ nju nametnutih funkcija. savršena realnost. privlači svijet ispod ώ5 έρώμενον. erotska. Njegovo nastajanje je krnjenje prožeto negativitetom. Um i sloboda konvergiraju. istine i krivosti koji odgovaraju toj organizaciji. ovisi i ο ispunjenju zahtjeva koji se postavljaju toj funkciji — tako ovisi ο onima koji kontroli­ raju te zahtjeve. Klasično shavaćnje uključuje postavku da sloboda mi­ sli i govora mora ostati klasna privilegija tako dugo dok pre­ vladava to porobljavanje. Logos i Eros su u samima sebi jedinstvo pozitivnog i negativnog. »zarađivanju za život« i u novim modima slobode i neslobode. Ali taj razvitak još neobezvređuje distinkciju između esencijalne i kontingentne prirode. Tako se de­ silo da je filozofija bila rođena s tim vrijednostima. koja je s tim realitetom inkompatibilna. . on je finalan uzrok svih bića. pred­ met promjene. Jer misao i govor pripadaju sub­ jektu koji misli i govori. Istina transformira mode misli i egzi­ stencije. Već grčko shva­ ćanje sadržava povijesni element — bit čovjeka je različita za roba i slobodnog građanina. To otkriće je rad Logosa i Erosa. One su bile neefikasne. Realna granica između predtehnološkog i tehnološkog racionaliteta nije ona između društva zasnovanog na neslobo­ di i slobodnog društva. Tako je u ljudskoj stvarnosti »neistinsko« i neslobodno sve ono eg­ zistiranje koje se troši u priskrbljivanju onog što tek omogu­ ćuje opstanak. inteligentan život nad glupim. re­ alnosti koja je savladala svoj negativitet i kompletna je i ne­ zavisna u samoj sebi — slobodna. Logos i Eros su ujedno i subjektivno i objektivno. On podvrgava iskustvo svom kri­ tičkom rasuđivanju i to sadržava vrijednosni sud — naime. Civiliza­ cija je prevladala ontološko stabiliziranja te razlike (bar u teoriji). Postići takav život. u radosti bitka. to pokazuje. njegovo cijepanje na istinite i neistinite mode egzistencije nepromjenljiva ontološka okolnost. da je ta aktiv­ nost »prirodna« funkcija posebne klase i da spoznaja istine i istinskog egzistiranja uključuje slobodu od cijele dimenzije takve aktivnosti. Znan­ stvena misao je morala slomiti to jedinstvo vrijednosnih su­ dova i analize jer je postajalo sve jasnije da filozofske vrijed­ nosti nisu rukovodile organizaciju društva niti transformaciju prirode. realizacija. nerealne. Društvo je još uvijek organizirano na takav način da obezbjeđivanje životnih potreba sačinjava za­ nimanje određenih društvenih klasa u punom radnom vre­ menu i tokom cijelog života. To je zaista predtehnološka i antitehnološka konstelacija par excellence. Tako nije prava realnost — istina.126 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 127 kaznosti. Filozofsko istra­ živanje teče od ograničenog svijeta ka konstrukciji realnosti u kojoj nema bolne razlike između potencije i stvarnog. Uspinjanje od »nižih« k »višim« oblicima stvarnosti jest kre­ tanje kako materije tako i duha. Za Platona u kasnijim dijalozima i za Aristotela modi bitka su modi kretanja — prelaz iz potencijalnog u aktual­ no. Prema Aristotelu. za Grka i barbarina. Zacijelo. on je taj koji analizira ljudsku situaciju. U zahtjevima misli i ludilu ljubavi sadržano je destruktivno odbijanje po­ stojećih načina života. One su zbog toga neslobodne i spriječene u ljudskoj egzistenciji. između istinskog i krivog moda egzistencije — uz pretpostavku da razlikovanje proističe iz logičke analize empirijskog stanja i da razumije kako njegovu mogućnost tako i slučajnost. Konačno biće je nepotpuna realizacija. U tom smislu je još uvijek na snazi klasična pretpostavka prema kojoj je istina inkom­ patibilna s porobljavanjem putem društveno nužnog rada. to je još uvijek dictum filozofa. da slobodu od mukotrpnog rada valja preferirati nad muko­ trpnim radom. uopće ne ontološki uslov društva baziranog na postavci da je sloboda inkompatibilna s aktivnošću priskrbljivanja potreba života.

134. ako ljudi više ne bi morali provoditi svoje živote u sferi nužnosti.128 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE . To je logika suda. društvena podjela rada zadobiva dignitet ontološ­ kog uslova. To je racionalitet dvodimenzionalnog univerzuma rasuđivanja koji odudara od jednodimenzionalnih moda mišljenja i ponašanja što se razvijaju u izvršenju tehnološkog projekta. u datoj realnosti. Konsekven­ tno tome. subjekt koji razu­ mijeva ontološki uslov istine i neistine? To je onaj tko je ovladao čistom kontemplacijom (theoria) i praksom rukovo­ đenom teorijom. pa ipak odlučni dijelovi ove formalne logike ostaju pripadni aristotelovskoj metafizici 2 ). Prije te formalizacije iskustvo podijeljenog svijeta na­ lazi svoju logiku u Platonovoj dijalektici. Ovdje povijesna barijera zatvara i iskrivljuje traganje za istinom. kako je istina stanje bitka isto kao i misli. »Jedan i Mnogo«. u svom razvo­ ju. 1957. 16 b — 17a). saopćavanje) — onaj koji otkriva istinu i neistinu i determiniran je. Aristotel upotrebljava izraz »apophantički logos« da bi razlikovao određen tip Logosa (govor. tj. izdiže je iznad povijesnog realiteta. filozof-državnik. — tj. 211. Ontološki pojam istine je u centru logike. ne pripada k (S). Vođen filozo­ fom. Tako ona pretječe povijest ne ovladavši njome. on pripada k (S) kao svojina od (S). Darmstadt. i ako je sloboda u društvenoj realnosti povlastica ma­ njine. . a one moraju biti osigurane i zadovoljene da istina može biti (ona je. i dalje. istina i istinska ljudska egzistencija bile bi univerzalne u strogom i stvarnom smislu riječi. a kako je ovo posljednje izraz i manifestacija prvog. I. ona postaje formalna logika suda. Aristotelov Organon apstrahira od ovog jedinstva suprotnosti općih formi suda i od njihovih (ispravnih ili ne­ ispravnih) povezanosti. osigu­ ravanje životnih potreba jest za većinu posao tokom cijelog života. i štiteći isti­ nu. propozicijama ο bitku 1 ). u činjenici da misao nije zaokupljena direktno bitkom (das Seiende selbst). već kao postignuće misli — nepovrij edena zato jer sam njen po­ jam izražava uvid da oni koji posvećuju svoj život zasluživanju za život nisu u stanju da žive ljudsku egzistenciju. Filozofija na­ zire jednakost čovjeka. istinu onkraj promjena i propada­ nja. 1 ) Husserl. istina koju on zna i razlaže potencijalno je dokučiva svakom. Ova okolnost protivuriječi univerzalnom karakteru istine koja određuje i »propisuje« ne samo teoretski cilj već najbolji život čovjeka kao čovjeka. itd. On je našao to smjeranje baš u ideji logike suda. ne kao ostvarenje neba ili na nebu. 2) Carl Prantl. i s obzirom na bit čovjeka.—tad ta realnost dozvoljava takvu istinu samo u aprok­ simaciji i za privilegiranu grupu. Ali. escencije i činjenice. Takav način egzistiranja je zatvoren robu — i bilo kome tko mora provesti svoj život obezbjeđujući životne potrebe. Vol. i 115. ali u emfatičkom smislu (sudske) presude: pridjevanje (p) k (S) jer. koja mo­ že služiti kao model predtehnološkog racionaliteta. već »pre­ tenzijama«. Raspravljanje se kreće između iskustva bitka i nebitka. Argumente protiv te interpre­ tacije vidi na str. Klasična ideja logike zaista pokazuje ontološku predra­ sudu — struktura suda (tvrdnje) odnosi se na podijeljeni re­ alitet. potencijali teta i aktualiteta. Kad je Husserl oživio ideju apophantičke logike. Niemeyer. J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 129 Tko je po klasičnom shvaćanju. rob u Platonovu Menonu je sposoban da zahvata istinu geometrijskog aksioma. »Kretanje«. i ukoliko. ona se ne javlja kao kontradikcija jer fi­ lozofija ne transcendira strukturu roba ili ropskog društva. Tamo je istina saču­ vana nepovrijedena. Za filozofiju ta kontradikcija nije razrješiva. na­ glasio je njenu izvornu kritičku intenciju. nastajanja i propadanja. Zacijelo. Ovdje su nazivi »Bi­ tak«. Jer. »Identitet«. tj. ali u isto vrijeme se podvrgava faktič­ kom nijekanju jednakosti. razlikom između istine i krivosti (De Interpretation. dohvat istine osta­ je puka mogućnost sve dok se ne živi u istini i s njom. F o r m a l e u n d T r a n s z e n d e n t a l e L o g i k (Halle. sloboda od materijalne nužnosti). 135. »Nebitak«. 1929). ili odricanje (p) od (S) jer. 42. G es c h i c h t e d e r L o g i k im A b e n d l a n ­ d e . S te ontološke osnove aristotelovska fi­ lozofija prosljeđuje na postavljanje »čistih formi« svih mo­ gućih istinitih (i krivih) predikacija. ili pak. naročito str. naime. i ukoliko. Husserl u toj orijentaci­ ji vidi sužavanje djelokruga logike i predrasudu s obzirom na njezinu zadaću. Ako istina pretpostavlja slobodu od mukotrpnog rada.

Ona sudi ο stanju u kome vrlina nije znanje. Oni imaju otvoren vidokrug. »pravednost je takvo stanje u kome svatko vrši onu funkciju koja najbolje odgovara njego­ voj prirodi«. čovjek i stvari opstoje kao nešto drugo nego što jesu. On treba da ide iznad ono­ ga što mu je dato — kad govornik u svojoj propoziciji ide pre­ ko početnog postavljanja termina. u kome oni nisu slobodni.. itd. prema tome. Ili. Zakoni mišlje­ nja su zakoni realnosti ili. bolje reći. Dijalektička misao razumijeva kritičku napetost izme­ đu »jest« i »treba da« prije svega kao ontološku okolnost koja 3 ) Ali zašto stav ne k o ž e »treba da« ako to z n a č i ? Zašto negacija iščezava u afirmaciji? Da li je metafizičko porijeklo logike determiniralo formu stava? Predsokratovska.130 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 131 »Kontradikcija« metodski držani otvorenim. U klasičnoj logici je taj sud koji je konstituirao izvor­ no jezgro dijalektičkog mišljenja bio formaliziran u formu tvrdnje »S je p«. »čovjek je slobodan«. »puka« esencija — mogućnost. Kao takva. Ti termini imaju mnogo značenja jer su mnogostrane okolnosti na koje se odnose i jer imaju mnogo implikacija i efekta koji ne mogu biti izo­ lirani i stabilizirani. Ali bitna mogućnost nije poput mnogih mogućnosti sadržanih u datom univerzumu rasuđivanja i akcije. ). bitna mogućnost je sasvim različitog reda. Njihovo logičko razvijanje odgovara pro­ cesu realnosti ili same stvari (Sache selbst). već nužnost da se ovaj realizira. on ne iskazuje fakat. ali koje nikada nije zatvoreno. Ta forma više prikriva nego razotkriva te­ meljnu dijalektičku postavku koja izriče negativni karakter empirijskog realiteta. Stavovi koji određuju re­ alitet afirmiraju kao istinito što nije (neposredno) takvo. S je određen kao nešto drugo ne­ go on sam. »Ve­ rum est id. Ta istina sagledana mišlju jest ideja. Afirmativni sud sadržava negaciju koja iščezava u formi stava (S je p ) . . oni tako protivurječe onom što jest i poriču njegovu istinu. »potpuno realno je potpuno spoznatijivo«. u kome ljudi ne vrše funkcije prema svojim sposob­ nostima. istinito suđenje ne prosuđuje taj realitet njegovim vla­ stitim određenjima. Dvostruko značenje »jest« t a k o izražava dvodimenzionalnu strukturu jednog svijeta. diseratum. Njena realizacija uklju­ čuje prevrat postojećeg jer mišljenje u skladu s istinom jest obaveza na egzistiranje u skladu s istinom (ekstremne postav- ke kod Platona koje ilustriraju taj prevrat jesu: smrt kao po­ četak života filozofa i nasilno oslobođenje iz špilje). a to je ona istinskih formi re­ alnosti — ideja. dvosmislenim. »vrlina je znanje«. Verifikacija propozicije uključuje proces kako u činjenici tako i u misli: (S) mora postati to što jest. Tvrd­ nje se prepuštaju dijalogu i u njemu se razvijaju i provjerava­ ju.. Ideja) realno j e s t . U tom prevratu realitet prispijeva u svoju vlastitu istinu. u određenjima datog realiteta ona je »puka« ideja. tad realitet neposrednog iskustva ima udjela u unôv u tome što n i j e . Npr. već određenjima koja sagledavaju njegov prevrat. Tako je tu sadržana prije kontradikcija negoli korespondiranje između dijalektičkog mišljenja i da tog rea­ liteta. Katego­ rički iskaz se tako preokreće u kategorički imperativ. suprot­ stavlja svoju istinu istini datog realiteta. Ako samo ono što je istinito (Logos. Npr. Ako ovi stavovi jesu istiniti. podaren neotuđivim pravima itd. koje se postepeno strukturira u sa­ mom toku saopćavanja. U njemu je subesjednik vođen tako da ispituje u svakida­ šnjici nepropitivan totalitet iskustva i govora i da zađe u no­ vu dimenziju raspravljanja — inače je on slobodan i rasprav­ ljanje se obraća njegovoj slobodi. »država je real­ nost uma«. potpunu sveobuhvatnost značenja.. tad kopula »je« izražava »treba da«. nisu potpuno definirani. Tako rušilački karakter istine nameće misli imperativno svojstvo. A ipak to μήον j e s t. itd. i za neposredno iskustvo (koje je za većinu ljudi nepremašiva realnost) ono je jedini realitet. quod est«. kategorička Sp forma izražava da S nije S. misao protivuriječi tome šio jest (dato). postaju zakoni realnosti ako mišljenje razumijeva istinu neposrednog iskustva kao po­ javljivanja jedne druge istine. kao i sokratovska misao prethodi odvajanju logike od etike. po prirodi. Logika se centrira oko sudova koji su kao demonstrativne tvrdnje imperativni — predikativno »je« uključuje »treba da«. to se može ovako čitati: čovjek nije (faktično) slobodan. Prosuđivani s obzirom na njihovu bit i ideju. ali on to treba da bude jer je slobo­ 3 dan u očima boga. dvodimenzionalni stil mišljenja jest unutarnja forma ne samo dijalektičke logike već sve filozofije koja se hvata ukoštac s realitetom. Taj kontradiktorni.

potencijaliteta i aktualiteta. tko ne dovodi u relaciju fakte s faktorima koji su ih uzro­ kovali. zadobila je tu apstrakt­ nu i opću »čistotu« koja ju je učinila imunom naspram svi­ jeta u kome je čovjek morao živjeti. daje filozofskoj misli svoj­ stvo apstraktnosti i ideologičnosti. Uz izuzetak materijalis­ tičkih »heretika« filozofska misao je rijetko bila mučena pat­ njama ljudske egzistencije. filozofska kritika se nalazi blokirana realitetom od koga se odvaja. »pojmom« vrline. Ona je od njih apstrahirala i ustrajala u tom apstrahiranju. Misao nema moći da dovede do takve promjene ako se '. već je više stvar čiste filo- .132 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 133 se tiče strukture samog bitka. Dvije dimenzije misli — ona bitnih i ona pojavnih istina — više se ne prepliću. čini se. objekte mišljenja i odnose između mišljenja i njegovih objekata. u ime koje je filozofija davala svoje sudove . istine i krivosti nije više egzistencijalno pitanje. Ono se od­ vija na povijesnom osnovu i ostaje u odnosu upravo sa teme­ ljom od koga uzmiče: postojećim društvenim univerzumom. djelovanje misli ima politički sadržaj. one se same pokazuju krive i negativne. misao je rukovođena situacijom svojih objekata da mjeri njihovu istinu određenjima jedne druge logike. ta baza preživljava u negaciji (prevratu) i ograničava mogućnosti nove pozicije. znamen njene autentičnosti. Traga­ nje za ispravnom definicijom. Na osnovu te razdvojeno­ sti kritička filozofska misao je nužno transcendentna i ap­ straktna. Dakle. Za takav formalni predmet odnos 5v ί μή ου promje­ ne i permanencije. ne transcendira u praksu. Apstraktnost je zajednička svakoj pravoj misli jer nitko realno ne misli tko ne apstrahira od onoga što je dato. koji su bitno drugačijeg reda misli i egzistiranja. Tako je sokratovsko raspravljanje političko raspravljanje utoliko što protivurječi postojećim političkim institucijama. koja se u njima javlja iskrivljena i porečena. Ukoliko taj projekt uključuje čovjeka kao »društvenu životinju«. No. pa na­ stavlja da konstruira domenu uma očišćenu od empirijske kontingencije. Racionalnost. a ne samo na određene mode mišljenja ili ponašanja unutar njega. postoje krive i istinske apstrakcije. Predmet mi­ šljenja postaje čista i univerzalna forma subjektiviteta od koje je odstranjeno sve posebno. Kad su date činjenice sagledane u svjetlosti istine. razaznavanje tog sta­ nja bitka — njegova teorija — od početka smjera na konkret­ nu praksu. polis. tko u — svojoj svijesti — ne raščinjava fakte. Jer shvaćanje ο nadmoćnosti misli (svijesti) također izražava impotenciju misli u empirijskom svijetu koji filozo­ fija transcendira i korigira — u misli. Međutim. U klasičnim izvorima filozofske misli transcendirajući pojmovi su ostali povezani uz predominantnu razdvojenost in­ telektualnog i manuelnog rada — uz postojeće društvo rop­ stva. pobožnosti i znanja postaje rušilački poduhvat jer pojam smjera na novi polis. Paradoksno je da je baš kritička intencija filozofske misli ona koja vodi idealističkom očišćenju — kritička inten­ cija koja cilja na empirijski svijet kao cjelinu. Ap­ straktnost je sam život misli. a baš razdvajanje od materijalne prakse. pravednosti. Čak tamo gdje kritička apstrakcija stiže do negacije postoje­ ćeg univerzuma rasuđivanja. u kome izvire filozofija. Apstrahiranje je povijesan događaj u povijesnom kontinuitetu. Platonova »idealna« država reformira i zadržava rop­ stvo kad ga organizira u skladu s vječnom istinom. U tom smislu je »idealizam« bio primjeran filozofskoj misli. Oni koji su snosili glavni teret neistinite realnosti i kojima je zato. A ta logika projektira drugi način egzistiranja: realizaciju istine u riječima i djelima čovjeka. jed­ nog drugog univerzuma rasuđivanja. Prosuđivanja ο danom realitetu nadomještena su stavovi­ ma koji definiraju opće forme mišljenja. I u Aristotela filozof-kralj (kod koga su bile još uvijek kombi­ nirane teorija i praksa) ustupa supremat bios-theoreticosu koji jedva može svojatati prevratničku ulogu i sadržaj. Kako svoje pojmove određuje na osnovu potencijaliteta. bilo najpotrebnije postizanje prevrata nisu bili preokupacija filozofije. a njihov konkretni di­ jalektički odnos postaje apstraktno epistemološki ili ontolo­ ški.

Dalje raspravljanje vidi u poglavlju VI. U sva­ kom slučaju. Formalna logika nagovještava reduciranje sekundar­ nih kvaliteta na primarne. 1942. u obje prisut­ na konstrukcija općenito važećeg reda mišljenja. bilo da se tiču društva ili prirode. 6 ) M . neproračunljive. kalkulacije i zaključka. Oslobođena protivurječnosti. »objektivne« dimenzije mišlje­ nja i partikularne. apstrahirani od njihove određene »supstancije«. još uvijek odnosi na najopćenitiju strukturu datog svijeta iskustva. 5 ) Ernst Kapp. oni postaju predmet istog općeg za­ kona organizacije. I najformaliziranija logika se. i to kao nadomjestivi znakovi ili simboli. odgovor na pita­ nje: » β ésxtv ?«5) Kapp. str. jer se još uvijek traži mnogo viši stupanj apstrakcije i matematiziranja da se obli­ ci misli prilagode tehnološkom racionalitetu. pojam koji sadržava sukobljavanje biti i pojave upotrebljiv je ako nije besmis­ len. Ova druga je ušla u znanost tek posredstvom niza redukcija. Na osno­ vu općih pojmova misao postiže savladavanje posebnih slu­ čajeva. Formalna logika je tako prvi korak na dugom putu ka znanstvenoj misli — samo prvi korak. princip identiteta odvojen od principa kontradikcije (kontradikcije su pogreška neispravnog mišljenja). »Općenitost misli. 25. — najefikasnije i najizvjesnije znanje jer raspolaganje uzroci­ ma znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. Ono je potpuno različito od »metafizičkog« »određenja« (također ho­ ros) koje označava rezultat bitne definicije. ipak 4 ) D a izbjegnemo nesporazum: n e vjerujem d a j e F r a g e n a c h d e m S e i n i slično. New York. kao znanje ο općem. očistiti misao od kontradikcija. Columbia University Press. drži »da su ta dva različita značenja potpuno neovisna jedno ο drugom i da nikada nisu bila pomiješana kod samog Aristotela«.134 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 135 zofije 4 ). G r e e k F o u n d a t i o n s o f T r a d i t i o n a l L o g i c . dobro određeni u njihovu djelokru­ gu i funkciji. koji formalizira. Pod vladavinom formalne logike. Sama ideja formalne logike je historijski doga­ đaj u razvitku mentalnih i fizičkih instrumenata za univer­ zalno ovladavanje i proračunljivost. neutral­ na s obzirom na materijalni sadržaj. Horkheimer i T . 1947. Amsterdam. postaju instrumenti predskazivanja i ovladava­ nja. U tom poduhvatu čov­ jek je morao iz stvarnog nesklada kreirati teoretsku harmo­ niju. Pada u oči kontrast između Platonove dijalektičke Aristotelove formalne logike. subjektivne. koje su do­ kazale svoju efikasnost. str. proračunljive.« 8 ) Aristotelova Metafizika izriče povezanost pojma i ovla­ davanja: znanje »prvih uzroka« je. Pojmovi. Adorno. ili uz sredivu protivurječnost. u kome sekundarni kvaliteti pos­ taju mjerljivi i ovladljivi. ima svoj osnov u realitetu dominacije. Sto je bilo smisleno u počecima filozofske misli može postati besmisleno na njenom kraju. Tad ele­ menti misli mogu biti znanstveno organizirani — kao što ljudski elementi mogu biti organizirani u društvenu stvar­ nost. Historija čovječanstva je dala definitivne odgovore na »pita­ nje ο bitku« i dala ih je u vrlo k o n k r e t n i m postavkama. Tehnološki univerzum je jedan od njih. čista forma je još uvijek forma sadržaja. a gubitak smisla se ne m o r a pripisati nesposobnosti da se misli. 29. W . kako ju je razvila diskurzivna logi­ ka. ontologija i . te na raspolaganju fizici. U Aristotelovom Organonu silogističko »određenje« (horos) »tako je ispražnjeno od supstancijalnog značenja da je slovo alfabeta potpuno ekvivalentna supstancija«. u kompleksnom proce­ su društva i prirode hipostazirati one jedinice koje se daju identificirati i nadomjestiti. životno pitanje ili da to treba da bude. nasuprot Prantlu. u svojoj cjelini. određenja podobna za organiziranje koherentnog logičkog sistema bila su odvoje­ na od onih za to nepodobnih. misao organizirana u formalnoj logici veoma je različita od Platonovog dijaloga. materijalni sadržaj je neutraliziran. Metode logičkog postupka su veoma različite u staroj i modernoj logici. Izvršena je distinkcija izme­ đu univerzalne. Predtehnološka i tehnološka racionalnost. D i a l e k t i k d e r A u f k l ä ­ r u n g . Svijest je postala po­ datijiva apstraktnoj generalizaciji daleko prije nego što su ponikli tehnološki čovjek i tehnološka priroda kao objekti racionalnog ovladavanja i kalkulacije. U formalnoj logici misao je indiferentna naspram svo­ jih objekata. finalni uzroci su odstranjeni od logi­ čkog reda. ali je pri svoj toj razlici. Bilo da su oni mentalni ili fizički. To opće svojstvo (kvantitativni kvalitet) jest preduslov zakona i reda — u logici isto tako kao i društvu — cijena univerzalne kontrole.

veoma različite od njihove klasične prethodnice. mislim u općim poj­ movima. Meiner . na osnovu te opozicije. u svojim glavnim naporima. Suvremena matematska i simbolička logika su. dijalektička misao jest i ostaje nez­ nanstvena u onoj mjeri u kojoj je osuda. das Rein-Vernünftige) u samoj kon­ 8 kretnosti svog o b j e k t a ) . str. d e r L ο g i k. pokolj stanovništva osvojenog grada i nacistički koncen­ tracioni logori. Ona je ka­ nonizirala i organizirala misao unutar postavljenog okvira preko koga silogizam ne može preći — ostala^ je »analitika«. ipak. 32. Formalna logika je po samoj svojoj strukturi bila netranscendentna. univerzalnost pojmova nikada nije puko formalna. Dijalektička logika ne može biti for8 ) Wissenschaft 1923. iz cjelokupne misli. di­ jalektičkoj logici je strana takva apstrakcija koja ne zasijeca u konkretan sadržaj. Svi objekti mišljenja su opći pojmovi. čini se. Ovaj objekt je realnost u njezinoj istinskoj konkretnosti. Z u r M e t a k r i t i k d e r E r k e n ­ n t n i s t h e o r i e . Odista. Lasson. koja treba da bude objektivna. 1956. Formalna logika je tendirala univerzalnom važenju za­ kona misli. Leipzig. Stuttgart. nalazim ih u nadindividualnom kontekstu u kome one učestvuju. Postoji logička mimesis. grad-država i na­ cija. Ono je očišćeno od »nega­ tivnog«. isti način mišljenja. I. Za razliku od toga. konstituirana je u međuodnosu subjekata (koji misle i djeluju) i njihova svijeta 7 ). Često je zapažena sterilnost aristotelovske formalne lo­ gike. Logika je ostala specijalna disciplina naporedo sa glavnim tokom razvoja filozofske misli. koji utemeljuje znanstvenu istinu na­ suprot istini neposrednog iskustva. bez sumnje. već ga za sobom ostavlja neshvaćena. Ali isto tako je istina da nadindividualan smisao. I stara i nova formalna logika izražavaju. ed. eg­ zaktna i znanstvena. Naime. Predtehnološki i tehnološki modi dominacije su funda­ mentalno različiti — tako različiti kao što su ropstvo i slo­ bodan najamni rad. Logi­ čka apstrakcija je. W . bez univerzalnosti bi misao bila privatna stvar. a osta­ lo nije ometalo pojmovnu elaboraciju novog iskustva i no­ vih činjenica. varljive i iskrivljujuće moći postojeće stvarnosti. ali je objema zajednička radikalna opozicija spram dijalektičke logike. Pa. sociološka apstrakcija. ni materijalistička orijentaci­ ja. uza sve to povijest je — povijest dominacije. K r i t i k d e r l o g i ­ schen Absolutismus. Eleminiranjem ovog is­ kustva. Adorno. Odista. vol. bilo što logici. znanstveni preokret neposrednog iskustva. pa čak izvan te logike. a logika misli ostaje logika dominacije. Filozofska misao se razvijala naporedo s njom. zahtijeva da prava znan­ stvena misao prevlada tu poziciju i razumije »logično i čistoumno« (das Logische. Njezina intencija je. ne razvija pojmove koji u sebi nose protest i odbijanje. ni skolastičari ni racionalizam i empirizam ra­ nog novog vijeka nisu imali razloga za objekcije na način mišljenja koji je kanonizirao svoje opće forme u Aristotelo­ voj logici. koja formulira zakone misli u zaštitničkoj suglasnosti spram zakona društva. paganizam i kršćanstvo. a taj sud nameće dijalektičkoj misli priroda njezina objekta — objektivnost. bitno nepromijenjena uprkos novim pojmovima i novim sadržajima koji karakterizi­ raju ovaj razvoj. ničim vezana. bila u sug­ lasnosti sa znanstvenom validnošću i egzaktnošću. Hegel razotkriva u kritičkoj filozofiji svoga vremena »strah od objekta« (Angst vor dem Objekt). niti racionalističke i empirističke škole ne duguju. Nova znanstvena istina ko­ jom znanstveni pojmovi oponiraju prihvaćenoj istini ne sadr­ ži osudu postojeće stvarnosti.136 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 137 tehnologija povezane su onim elementima mišljenja koji pri­ lagođuju pravila mišljenja pravilima kontrole i dominaci­ je. eliminiran je konceptualan napor da se održi napetost između »jest« i »treba da« i da se postojeće obrati u ime svoje vlastite istine. također. 7 ) Pogledaj: T . u najmanju ruku. koje se uvelike naziralo na počecima logičke i filo­ zofske misli — očićšeno od iskustva uskraćujuće. Misao je uvijek više i nešto drugo nego individualno mišljenje. Ni idealistička. nesposobna da razumije i najmanje sek­ tore egzistencije. kad počnem misliti ο pojedinim oso­ bama u određenim situacijama. no to je samo jedan mod misli. poglavlje I .

brutalnosti i ugnjetavanja. sad se bit i pojava. »jest« i »treba da« konfrontiranju u sukobu aktualnih snaga i mogućnosti u dru­ štvu. opća forma objektiviteta. Otud se ovo rebelirajuće mišljenje doima kao ostatak prošlosti. po­ riče konkretnost neposrednog iskustva. realnost koju poima dija­ lektička logika. koje je konkretno. Dijalektička logika razumijeva proturječnosti kao »nuž­ nost« pripadnu samoj »prirodi misli« (zur Natur der Denk­ bestimmungen)10) zato što je proturječnost u samoj prirodi objekta misli. Rob je u mogućnosti i da dokine gospodare i da surađuje s nji­ ma. Ove pripadaju takvom mišljenju koje po svojoj strukturi nije operacionalno. također. No. koji potvrđuju umnost realnog. Razvoj kontradiktornih elemenata koji određuje strukturu objekta misli određuje. suprotstavljenih snaga. između »jest« i »treba da« postaje povijesna napetost. 38. Ove se ne konfrontiraju kao umsko i neumsko. destrukcije. Logička istina postaje povijesna isti­ na. Ideja uma se odnosi na kretanje i misli i akcije. Ova praksa (intelektualna i materijalna) jest realnost u danome iskustvu. u stvarnosti u kojoj je umsko još uvijek neum­ sko. to je. pravom i krivom. Gospodari su u mogućnosti i da poboljšaju život roba i da usavrše njegovo eksploatiranje. 10) 9 ) Ibidem. postojeća stvarnost se protivi logici proturječnosti — ona favorizira one mode misli koji podržavaju postojeće for­ me života i one mode ponašanja koji ih reproduciraju i usavršavaju. Egzistirajući kao živa kontradikcija biti i pojave. Transformacija ontološke u povijesnu dijalektiku zadr­ žava dvodimenzionalnost filozofske misli kao kritičko. kad razumije svoj svijet kao povijesni uni­ verzum u kome su postojeći fakti djelo čovjekove povijesne prakse. . one su strane kako znanstvenom operacionalizmu tako operacionalizmu zdravog razuma. Ono se povlači pred efikasnijom teorijom i praksom uma. Dijalektička definicija određu­ je kretanje stvari od onoga što one nisu ka onome što jesu. no. obje participiraju na umskom i neumskom. Kad povijesni sadržaj uđe u dijalektički pojam i kad metodološki određuje njegov razvoj i funkciju. nega­ tivno mišljenje. Ibidem. Dijalektička logika raščinjava apstrakcije formalne logike i transcendentalne filozofije. eleme­ nata što konstituiraju kretanje realnog i. poput svake neznanstvene i neempirističke filozofije. Konsekventno tomu. kad je ono shvaće­ no. Iskustvo suženo na stvari kako se pojavljuju i kako slučajno jesu — ograniče­ no je. koja je specifi­ čno svojstvo njihova pojma. njihova povijesna kon­ kretnost se opire kvantificiranju i matematiziranju. tendencija. str. također. ona zahtijeva takav logički sistem jer se kreće po općim zakonima. i čak krivo iskustvo. također. s druge. Umnost je to kontradikcije. Dani realitet ima svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. Ono dobiva svoju istinitost kad se oslobodi varljive objektivnosti koja skriva činioce iza či­ njenica — to jest. pojam realnog. a iracionalno još uvijek racionalno.138 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 139 malna jer je determinirana realnim. strukturu dijalektičke misli. On je u kontradikciji spram etabliranog poretka ljudi i stvari u ime postojećih društvenih snaga koje razot- krivaju iracionalan karakter tog poretka — jer racionalan oz­ načava onaj mod mišljenja i djelovanja koji pokreće reduci­ ranje ignorancije. s jedne strane. Napor da se shvate kao takve i transcendiraju pretpostavlja drugačiju logiku. dijalektička misao postiže konkretnost koja povezuje strukturu misli sa strukturom stvarnosti. istinu koja proturječi. Ona je teorijski i praktični zahtjev. Um postaje povi­ jesni um. Ontološka napetost između biti i pojave. ni apstraktna opća forma misli — a ni data nepo­ srednog iskustva. te pozitivizmu i empiricizmu. a »unutarnji negativitet« svijeta objekta je shvaćen kao djelo povijesnog subjekta — čovjeka u borbi s prirodom i društvom. objek­ ti misli su objekti »unutarnje negativnosti« 9 ). Kon­ kretnost se ne protivi sistemu općih principa i pojmova — dapače. Objekat dijalektičke logike nije ni apstraktna. pravo i krivo — jer obje su dio istog postojećeg univerzuma.

no iz nje sad proizlazi viša racionalnost — racionalnost društva koje sve efikasnije eksploatira prirodne i mentalne izvore i distribuira beneficije ove eksploatacije na sve široj osnovi zadržavajući pri tom hijerarhijsku strukturu. sa­ svim prirodno i ne izgleda da traži dublje objašnjenje. to ova organizacija rada nije više podvr­ gnuta preispitivanju. da su odricanje i rad pretpostavke zadovoljenja i ra­ dosti. stvarnosti u kojoj je znanstve­ ni duh imao odlučnu ulogu u povezivanju s teorijskim i praktičnim umom. izražavaju oni krivu svijest — odgovaraju i doprinose očuvanju krivog poretka činjenica. a kako se. koji se javlja kao historijska alternativa. onom načinu mišljenja i ponaša­ nja koje je imuno spram bilo kog drugog racionaliteta osim postojećeg. feudalca ο podaritelju feuda. OD NEGATIVNOG KA POZITIVNOM MIŠLJENJU: TEHNOLOŠKA RACIONALNOST I LOGIKA DOMINACIJE Uprkos svoj promjeni. itd. Ova kriva svijest je utjelovljena u predominantnom tehnič­ kom aparatu koji je i sam reproducira. Transformacija negativne opozicije u pozitivnu ukazu­ je na slijedeći problem: postavši totalitarna na unutrašnjim osnovama.). Znanstvena organizacija i podjela rada su uveli­ ko povisile produktivnost ekonomskog. U ovom kontekstu je relevantno dvostruko značenje »racio­ nalizacije«. Ako. »kriva« organizacija odbija alternative. U onoj mjeri u kojoj mišljenje i ponašanje ko­ respondira danoj stvarnosti. Racionalno i produktivno živimo i umiremo. borba za opstanak i eksploatacija čovjeka i prirode postale su sve znanstvenije i racionalnije. pak. također. u kome integraci­ ja prethodno negativnih i transcendirajućih društvenih sna­ ga s postojećim sistemom. Pa ipak. to nije svrha aparata. No. a ne duhu. Znamo da je destrukcija cijena progresa kao što je smrt cijena ži­ vota. Kako su veliki preduzetnici i sami volj­ ni da žrtvuju dobrobiti privatne inicijative i »slobodne« kon­ kurencije dobrobitima vladinih naređenja i uredaba. itd. da biznis mora napredovati i da su alternative utopis­ tičke. stvara novu društvenu strukturu. Bez sumnje je »ob­ jektivni poredak stvari« rezultat dominacije. Problem leži u načinu društve­ ne organizacije rada. •— jest. on je. Društvo koje projektira i preduzima tehnološku transformaciju prirode mijenja bazu dominacije tako što postepeno nadomješta ličnu ovisnost (roba ο robovlasniku. porobljenje u oslobođenju. Kriva organizacija društva zahtijeva dalje objašnjenje u pogledu situacije razvijenog industrijskog društva. političkog i kultur- . tad je njegov ratio još više sumnjiv. pitanje ovdje ne može zastati. Ta ideologija pripada postojećem društvenom apara­ tu. Društvo se reproduciralo u tehničkom kompletiranju stvari i odnosa koji su uključivali tehničko iskorištavanje ljudi. ona je rekvizit njegova kontinuirana funkcioniranja i dio njegova racionaliteta. No. To da su opipljive beneficije sistema smatrane vrijednima odbrane — pogotovo s obzirom na odbojnost suvremenog komunizma. kmeta ο feudalcu. a možda je čak i nesposobno da razumije što se događa i zašto se događa. s druge strane. tržištu. izgleda. više logi­ čan jer je od početka negativno u pozitivnom. No. to je prirodno samo onom mišljenju i ponašanju koje nije voljno. Ta dinamika pri­ pada stvarnosti.) ovisnošću ο »objektivnom poretku stvari« (o ekonomskim zakonima.JEDNODIMENZIONALNA MISAO 141 6. Na ovom stupnju postaje jasno da je sama racional­ nost sistema problematična. Ograničenost ove racionalno­ sti i njezina izopačena sila očituju se u sve većem poroblja­ vanju čovjeka od strane proizvodnog aparata koji perpetuira borbu za opstanak i proširuje je u totalnu internacionalnu borbu što osakaćuje živote onih koji grade i upotrebljavaju proizvodni aparat. zacijelo. Drugim riječima. nehumano u humanizaciji. taj aparat poražava svoju vlastitu svrhu ako je ona u tome da se sačini humano egzistiranje na osnovu humanizirane prirode. dominacija čovjeka nad čovje­ kom je u društvenoj zbilji povijesni kontinuum koji povezu­ je predtehnološki i tehnološki um. socijalistička izgradnja odvija putem pro­ gresivne dominacije.

i potreba i želja stanovni­ štva (koje je bilo objekt uma. Takva sankcija se ne da verificirati i tako nije realno obje­ ktivna. U pokušaju da to pokažem. estetski. Znanstveno-tehnička racionalnost i ma­ nipulacija su slivene u nove forme društvene kontrole. To se može pokazati okrećući teorijski um društvenoj praksi. Pa ipak. baš po odsutnosti njihove ob­ jektivnosti one su činbenici društvene kohezije. Vrednote mogu imati viši dignitet (moralno i spiritualno). sljedstveno tome. »Priroda stvari«. pa znanstvena racionalnost postaje bitno neutralna. opremljen samo jedino preostalim kvalitetima podobnim kvantificiranju. Po postavkama znanstvenog uma. Oživljavanje neke vrste aristotelovske ili tomističke filozofi­ je ne može spasti situaciju jer filozofija je a priori opovrgnu­ ta znanstvenim umom. one ne uznemiravaju nedolično postojeći način života. Iz veoma različite usmjerenosti nau- . Ma koliko da su sagledane. bila je određena tako da je opravdavala potiskivanje. Neznanstven karakter ideja ο kojima je riječ fatalno slabi opoziciju postojećem realitetu. sažeto. Njegova ekstremna forma je u nekim koncepcijama suvremene filozofije znanosti po kojima sva materija fizike tendira rastvaranju u matematske i logičke relacije. ostaju stvar preferiranja. Istovre­ meno. objektivni svijet. ovo racionalno preduzimanje proizvelo je takav model duha i ponašanja koji je oprav­ davao i apsolvirao čak i najdestruktivnije i najtlačiteljskije strane preduzimanja. one po­ staju puki ideali i njihov konkretni. respekti­ rane i uzvisivane. koje je vodilo njezinoj ekspli­ kaciji na osnovu matematskih struktura. ο kome se ra­ spravljalo u prethodnom poglavlju. čak tamo gdje se nije smjeralo na pra­ ktičke ciljeve. ako ne i oslobođenje od njih. uključujući i društvo. i na istim osnovama. odvojilo je istinito od dobrog. podsjetit ću. ne mo­ gu logički zahtijevati univerzalno važenje i realizaciju. čini se da je dezintegriran upravo pojam objektivne supstancije sup­ rotstavljene subjektu. No. no rijetko subjekt). sve ovisniji ο subjektu. a vred­ note odvojene od realiteta postaju subjektivne. po­ staje. Rezultat je: viši standard života. kao sasvim racionalne. Tad je pukla nesigurna ontološka po­ vezanost logosa i erosa. prisutna je od početka filozofske i znanstvene mis­ li. i čak zatomljenje. znanost od etike. one. Ako dobro i lijepo. religiozne i moralne ideje su samo »ideali«. Taj du­ gi proces počinje s algebrizacijom geometrije što nadomještava »vidljive« geometrijske figure čisto mentalnim opera­ cijama. Istinito znanje i um zahtijevaju dominaciju nad osjetima. s druge strane.142 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO nog preduzimanja. ili politički agens. Mo­ že li se čovjek zadovoljiti objašnjenjem da je neznanstven ishod rezultat specifične društvene primjene znanosti? Sma­ tram da je generalan smjer aplikacije znanosti bio inheren­ tan u čistoj znanosti. ona je ne može znanstveno izraziti posred­ stvom »finalnih uzroka«. Napetost između uma. odvojilo je reali­ tet od svih inherentnih ciljeva i. s jedne. u Aristo­ tela je odnos između dobra i svijeta koji ono pokreće »ero· tički« samo po analogiji. u svojoj objektivnosti. Jedini na­ čin da se za njih spase neko apstraktno i neškodljivo važe­ nje jest metafizička sankcija (božanski i prirodni zakon). on ne igra znanstvenu ulogu kao etički. kritički sadržaj isparava u etičku ili metafizičku atmosferu. u svom vlastitom pravu. a nisu obezvažene time što im protivurječi ponašanje diktirano svakodnev­ nim potrebama biznisa i politike. no one nisu realne i tako manje kotiraju u realnoj poslovnosti života — i to sve manje što su uzdignutije nad realitet. kemijskih i biologijskih. Ma kako da je konstitutivna uloga subjekta u vezi s opažanjem. Ono za čim može težiti priroda (uključujući čovjeka). Humanistič­ ke. paradoksno. mir i pravda ne mogu biti izvedeni ni iz ontoloških ni iz znanstveno-racionalnih uvjeta. Isto takvo lišavanje karaktera realnosti pogađa sve ideje koje po samoj svojoj prirodi ne mogu biti verificirane znanstvenim metodom. 143 U svijetu vrednota živi se van tog racionaliteta. Kvantificiranje prirode. ispaštaju zbog toga što nisu objektivne. mjerenjem i kalkulacijom. znanstveno racionalno jest samo na osnovu gene­ ralnih zakona kretanja — fizikalnih. Bez obzira na to ka­ ko znanost danas određuje objektivnost prirode i relacije nje­ zinih dijelova. Jedinjenje logosa i erosa već je u Platona vodilo supremaciji logosa. na metodološke izvore nove racionalnosti kontrastirajući ih s značajkama pretehnološkog modela.

»prethoditi« B. g.« 6 ) Sad »događaji«. Chi cago. tj. subjekt. str. Uz izuzetak interpretacije na osnovu pitagorejsko-platoničke me­ tafizike. bitka u odnosu s . F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w . to jest mogući subjekt za koji neka data moraju biti ili mogu biti shvatljiva kao događanje ili odnos. fizika »ne mjeri objektivne kvalitete vanj­ skog i materijalnog svijeta — oni su samo rezultati dobive­ ni izvođenjem takvih operacija« 1 ) Objekti se održavaju sa­ mo kao »pogodni posrednici«. — To je interpreta­ cija koja sadrži jak idealistički elemenat: » . . str. 88.. To su ekstremni stavovi.. 44. . C. Ali »često mjerljivi kvantitet nije svojstvo stvari. br.. u N a t u r e . . — što bi. F r a n k . ispada da su fizičke stvari »fizikalno događanje«. Doduše. . i dalje (potcrtao H.). 1948. »rezultirati s« Β. koje insistiraju na tome da se postavke suvremene fizike još uvijek odnose na »fizičke stvari« 3 ). . Drugim ri­ ječima. . str. 85. mit ο fizičkim objektima je epistemološki supe­ riorniji »po tome što se pokazao efikasnijim od drugih mitova kao sredstvo za izradu strukture sređivanja struje iskustva«. Nema više gustoće i neprobojnosti stvari: objektivni svijet gubi svoj »objekcijski« karakter opozicije subjektu. B. mjerenja u fizici nisu direktno pitanje stvari koje nas interesiraju. Bez obzi­ ra na bilo kakvo promatranje i mjerenje. pa se tad postavke odnose na (i odnose samo na) atribute i odno­ se koji karakteriziraju raznovrsne fizikalne stvari i proce­ se 4 ). g. F r a n k (ed. u Philipp G .« 5 ) A. »izvan« subjekta može A »uključivati« B. 4) Adolf Grünbaum. Cambridge. itd. ta sposobnost bi bila u materiji. teorija relativiteta . a većim pregled mogućnosti. već njezina odnosa spram drugih stva­ ri . 168.. bez pogreške. . »mogućnosti« mogu imati značenje objektivnog samo za subjekt — ne samo s obzirom na zamjetljivost i mjerljivost već i s obzi­ rom upravo na strukturu događanja ili odnosa. nap­ rosto svojom egzistencijom integriraju jednadžbe ο kojima ništa ne znaju. str. u D i a l e c t i c a. 2) 1) »Ono što matematički utvrđujemo manjim je dijelom Objektivni fakat'. »odnosi«. jest konstitutivan.. von Weizsäcker T h e H i s t o r y o f N a t u r e . Većinom. University of Chicago Press. 87. str. O .144 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 145 čenjaci i filozofi znanosti dolaze do sličnih hipoteza ο isklju­ čenju partikularnih vrsta entiteta. »projekcije«.. Β može biti »između« C. g. Subjektivno. i dalje.) No. . 3) H . Samo. 6) Über den Begriff. (Ibid. Quine govori ο »mitologiziranju fizičkih objekata«. Max Born izjavljuje: ». 1954. 1949. M. Na primjer. Abgeschlossene Theorie'. 85. bez oklijevanja. a ne po vrsti«. T h e V a l i d a ­ t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s . 630. u određenom modu bitka rezistentnog na druge odnose. F . V . 1953. itd. 1. Vrednovanje znanstvenih shvaćanja određenjima »efikasan«. I I . Harvard Univ. str. još važi Reichenbachova formulacija da u fizici propozicije mogu biti formulirane bez obzira na aktualnog promatrača. objektivno je priroda du­ hovna — ona može biti mišljena u matematskim određenji­ ma« 8 ). Oni tako impliciraju sposobnost bitka identičnog u razlici. matematizirana priroda. možemo zaključiti da jednadžbe postavljene matematskom fizikom izražavaju (formuliraju) stvarnu kon­ stelaciju atoma.). Reichenbach. a »smetnje s obzirom na opažanje« ne treba pripisati ljudskom faktoru već instrumentu kao »fizikalnoj stvari« 7 ). ibid. kao zastarjele »postavke kultu­ re« 2 ). Boston. objektivnu strukturu materije. 5) Ibidem. W . ne prihvaćaju ih konzervativ nije interpretacije. Heisenberg: Herbert Dingler. 8) C . loc. značilo da ovi odnosi impliciraju lokaciju. 1951. . već neke vrste projekcije u najširem mogućem smislu riječi. te da se »s epistemološkog stajališta fizički objekti i bogovi (Homera) razlikuju samo po stupnju. cit. No. W. »sredstvo« i »sređivanje razotkriva njegove manipulativno-tehnološke elemente. a tad bi sama mate­ rija objektivno bila struktura svijesti.«... str. 333. još uvi­ jek. »veće nego« C. i dalje (citirao Adolf G r ü n b a u m ) . Beacon Press. ovdje uključen. vol. vol. priroda nije duhovna — ona ne misli matematskim premisama. neživi objekti. nikad nije napustila pokušaje da pripiše svojstva materiji . 20. Press. No. znanstveni realitet manifes­ tira se kao realitet ideacije. str. 7) Philipp G. Quine. Ako je to tako. distinkciju i identičnost u razlici između A..

U tom slučaju bi kartezijanski dualizam bio varljiv..« 1 1 ) Die Krisis der Europäischen Wissenschaf­ t e n u n d d i e t r a n s c z e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e ed. M et a s c i e n t i f i c Q u e r i e s . mir­ ne savjesti slobodna od obaveze spram bilo kakve supstancije van operacionalnog konteksta. Heisenberg. U ovom procesu historijski prevladani pojmovi su napušte­ ni. 155. ed. nije zbiljski neovi-. Ova interpretacija sugerira progres ka zbiljskoj srži realiteta. . pa sama ideja znanstvene istine može biti ugro­ žena. koja ove procese odslikava. štaviše. na ovaj ili onaj način. koje. Realitet uma je bio iscrpljivanje te napetosti u prirodi. London. 1958. »residuum« ili krajnja granica kvantificiranja. str. već. ona projektira smjer transformacije prirode. Heisen­ berg piše: ». Allen and Unwin. a u svojim ekstrem­ nim formulacijama se opasno približava idealističkom shva9 ) U: B r i t i s h P h i l o s o p h y in t h e Mid — C e n t u r y . metafizičko »biće kao takvo« ustupa pred »bićem instrumentom«. ovo suspendiranje ima dvostruke konsekvencije: a) ono ojačava prebacivanje teorijskog naglaska od me­ tafizičkog »što jest . . U svakom slučaju. str.Stvar ο sebi' je za atomskog fizičara. teoretski.. g. 108. i dalje.. On smatra da u svom historijskom razvoju fizika razotkriva i određuje različite slojeve jedne iste objektivne stvarnosti. C. A. no. W. pro­ vjerena u svojoj efikasnosti. transformacija čovjeka i prirode nema drugih objektiv­ nih granica osim onih koje daje brutalna činjeničnost materije. filozofiji. povijesti. Mace. 1957. U svojoj P h y s i c s a n d P h i l o s o p h y . Charles C. ova struktura je — nasuprot Kantu — indirektno deducirana iz iskustva. njezin još uvijek neovladani otpor znanju i kontroli. 81. pre­ vedene u tehnologiju. — drugim riječima. Haag.. 29. ćanju prirode. sna supstancija. res cogitans i res extensa — samo što res extensa gubi karakter neovisne supstanci­ je jer se razumijeva matematskim jednadžbama. »Stara podjela svijeta na objektivne procese u prostoru i vremenu i na svijest. 1959. Kad je postalo me­ todološki princip. a Descartesova misleća ego-supstancija srodna res extensa. g. novi način mišljenja pono­ vo postavlja idealizam »na svoje noge«. New York: Macmillan. organizira cjelinu. Husserl je pokazao da kartezijanski Ego. skida s dnevnog reda prosuđivanje ο tome što bi mogla biti sama stvarnost. i dalje. Biemel. Ne sugeriram da filozofija suvremene fizike niječe ili uopće postavlja u pitanje stvarnost vanjskog svijeta. izgleda da je Galilejevo shvaćanje svijeta kao »univerzalne i apsolutno čiste« res extensa a priori odredilo kartezijansku koncepciju 1 1 ). Moderna filozofija znanosti bi mogla početi ope­ rirati shvaćanjem ο dvije supstancije. 83. Hegel je povukao konsekvencije idealističke ontologije: ako je um zajednički nazivnik subjekta i objekta. g. u konačnoj analizi. str.. on je to kao sinteza suprotnosti. 111. Jer. Ovom idejom je ontologija obuhvatila napetost između subje­ kta i objekta. London. bila je prožeta konkretnošću. Drugim riječima..?« ( τΐ εστίν ) na funkcionalno »ka­ k o . Thomas. Kao što smo upravo vidjeli. Nijhoff. Kartezijansko razdvajanje svijeta je također bilo pod­ vrgnuto pitanju na svom vlastitom tlu. m a t e m a t s k a s t r u k t u r a . T h e P h y s i c i s t ' s C o n c e p t i o n o f N a ­ t u r e . odnosno samo pita­ nje smatra besmislenim i neodgovorivim. spomenuta koncepcija dje­ luje kao neko a priori — ona predeterminira iskustvo. anticipirajući znanstveni subjekt kvantifikativnog opažanja i mjerenja. u svojim operacijama materijom. suvremena filozofija zna­ nosti se bori s idealističkim elementima. njemu se pristupa kao (hipotetičkom) sistemu sredstava. . već da. i b) ono uspostavlja praktičnu (iako nikako apsolut­ nu) izvjesnost koja je. str. kartezijanska razlika res cogitans i res extensa — nije više prikladno polazište našem razumijevanju moderne znanosti« 1 0 ). u osnovi. inače bi slijedilo da je stvarnost plod bez srži. U onoj mjeri u kojoj ova koncepcija postaje pri­ mjenljiva i efikasna u realitetu. nanovo sačinjaju materiju. 1959. Znanstveni duh je uvelike oslabio ovaj anta­ gonizam. Springfield. to jest k apsolutnoj istini. 1954.146 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 147 Karl Popper 9 ) pruža manje idealističku interpretaciju. a njihova intencija je ugrađena u naredne pojmove. Ta­ ko najekstremniji monistički sistem zadržava ideju supstan­ cije koja se razotkriva u subjektu i objektu — ideju antago­ nističke zbilje. ?«. Hutchinson. zapravo. Descartesov dualizam bi 10) W . ako uopće upotreb ljava taj pojam. Slično: Mario Bunge. str.

str. g. Ova formulacija je dalje modificirana u sa­ moj Marxovoj teoriji: bazični povijesni faktor nije tehnika.148 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO I49 već uključivao svoju negaciju. u odnosu n a Marx—Engels: D i e D e u t s c h e I d e o l o g i e . Zahvatanje prirode kao (hipotetičkog) instrumentarija prethodi razvoju sve posebne tehni čke organizacije: »Novovjeki čovjek uzima cjelokupnost bića kao sirovi­ nu za proizvodnju i podređuje čitav objektivni svijet zama­ hu i redu proizvodnje (Herstellen)«. Pfüllingen. g. . U paradoksalnom razvoju.. prev. pod uslovom da te upo­ trebe ostaju unutar njezinih tehničkih sposobnosti. naime. » . oni ne uključuju i ne određuju jedan drugog. Frankfurt.. 1946. dalnim gospodarem. Druga glava. kao i utoliko što »čovjekove kreacije« potječu iz društvene cjeline i u nju se vraćaju. a parni mlin društvo s industrijskim kapitalistima« 1 4 . i dalje. 94. na tehniku. Günther Neske. ciklotron može biti jednako efikasno oruđe u ratu kao i u vrijeme mira. Tehnološko a priori je političko a priori utoliko što transformacija prirode uključuje transformaciju čovjeka. Na djelu je uža povezanost znanstvene misli i njezine primjene. ona određuje cje­ lokupnu kulturu. str. . koji projektira prirodu kao potencijalno sredstvo. . — Op-. ovo shvaćanje ο bitnoj neutralnosti znanosti je prošire­ no. instrumentalistički karakter znanstvene metode. Što­ više. 7 . Neutralnost tehnike je osporavana u Marxovoj kontroverznoj formulaciji: »Ručni mlin daće vam društvo s feu12 ) Gaston Bachelard. 163. Prirodna znanost se razvija pod tehnološkim a priori. Pogledaj t a k o đ e r njegove V o r t r ä g e u n d A u f s ä t z e . pa je prevodimo isključivo na osnovu Marcuseova prijevoda na engleski jezik. 266. No. izd. Dru­ gim riječima. str. 1951. Mašina je indiferentna spram druš­ tvenih upotreba u koje je stavljena. i dalje. g. str. H o l z w e g e . 1950. Tu ideju smo morali na­ pustiti. g. Heideggera za ovu prvu rečenicu nismo našli original. također. Čista znanost nije primijenjena znanost. Presses Universitaires. Elektronski brojač može slu­ žiti jednako kapitalističku i socijalističku upravu. 13) Martin Heidegger. Paris. trad. 1) znanost i znanstvenu misao s njima pripadnim pojmovima i istinom i 2) upotrebu i primjenu znanosti na društveni realitet. A subjekt se odnosi pre­ ma svom svijetu na sasvim poseban način. sazdana prema subjektu. Razvoj znanosti je otpočeo razaranjem srednjo­ vjekovnog mita. on bi prije utirao nego­ li blokirao put prema utemeljenju jednodimenzionalnog znanstvenog univerzuma u kome je priroda »objektivo du­ hovna«.. Ova interpretacija je neadekvatna s obzirom na. Kultura.* » . . . Netko može još uvijek insistirati na tome da su mašine tehnološkog univerzuma »kao takve« in­ diferentne spram političkih ciljeva — one mogu revolucionirati ili retardirati društvo. L ' A c t i v i t é r a t i o n a l i s t e d e l a p h y s i q u e c o n t e m p o r a i n e . kad tehnika postane univerzalna forma materijalne proizvodnje. Molitor. Klostermann. projektira povijesni totalitet — »svijet«. a sad je znanost prisiljena svojom vla14) Beda filozofije. 22. tj. * Upoređujući citat s izvornim tekstom M. Možemo li reći da evolucija znanstvene metode napro­ sto »odražava« transformaciju prirodne stvarnosti u tehničku u procesu industrijske civilizacije? Formulirati odnos između znanosti i društva na taj način znači pretpostaviti dvije odvo­ jene sfere i događanja koja se susreću. ona zadržava svoju identičnost i važenje neovisno ο njezinu iskorištavanju. Druga primedba. ma kako da je bliska veza između ta dva raz­ vojna reda. materijal ovladavanja i organizacije. priroda je u znaku aktivnog čovjeka. 29. . znanstveni napori da se ustanovi stroga objektivnost prirode vodili su sve većoj dematerijalizaciji prirode: »Mit je novovjekovne znanosti ideja ο beskrajnoj pri­ rodi koja egzistira kao takva.. čovjeka koji upisuje tehniku u prirodu« 1 2 ). univerzuma znanstvenog rasuđivanja i svakodnevnog rasuđi­ vanja i ponašanja — odnos je to u kome se oba područja odvijaju po istoj logici i racionalitetu dominacije. Upotreba mašina i proizvoda mašina nije sama sobom tehnika. već društveni način proizvodnje. u osnovi. 1954. nego samo tehni­ ci primjeren instrument za usmjerenost biti tehnike u predmetnosti njezina sirova materijala« 1 3 ). str.

racionalitet čiste znanosti ne sadrži u sebi vred­ note niti insistira na nekim praktičnim ciljevima. str. 17') Ibdem. Presses Universitaires. intelektualnim — zakonima koji­ ma se povinjava. Određujemo materiju kao moguć objekat ljudske manipulacije« 1 6 ). Ona djeluje — više kao unutarnji negoli izvanjski faktor — u sa­ mim apstrakcijama koje konstituiraju novi racionalitet. Upravo neu­ tralan karakter dovodi objektivnost u odnos sa specifičnim 15 ) C . sudova i zaključaka ne odvijaju u nestrukturiranom. von Weizsäcker. Pogledaj Suzanne Bachelard. Projekt spoznaje in19 ) M . kao sredstvom koje se prilagođuje svim svrhama i ciljevi­ ma. kvantificiranje i apstra­ hiranje »posebnih vrsta entiteta. znan­ stveni pothvat. ispravan logos je tehno-logija koja projektira tehnolo­ ški realitet i odgovara na njega 1 8 ). 31. neutralnom teorijskom prostoru. 142 (potcrtao Η. Možda bi bilo jasnije da se govori ο instrumentalističkom h o r i z o n t u matematske fizike. teorijski i praktični um. Μ. eksperiment niti metodička organizacija i koordinacija data. T h e H i s t o r y o f N a t u r e . ova negativnost je pozitivno određe­ nje. — instrumentalna je per se.150 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 151 štitom konzistentnošću da shvati kako je i sama.. cit. 18) Nadam se da neću biti krivo shvaćen kad sugeriram da su pojmovi matematske fizike sačinjeni kao »oruđa«. Čisti i primijenjeni operacionalizam. znanost je u samoj sebi postala tehno­ loška: »Pragmatička znanost tretira prirodu u skladu s tehni­ čkom erom« 1 7 )· U onoj mjeri u kojoj ovaj operacionalizam postaje centralna tačka znanstvenog preduzimanja racionalitet po­ prima formu metodičke konstrukcije. povijesnim subjektom — naime sa sviješću predominantnom u društvu po kome i za koje je etablirana neutralnost. Dialektik der Auf­ . kao i pothvat biznisa izvršavaju reduciranje sekundarnih kvaliteta na primarne. »Ispravan« odnos za instrumentalnost je tehnički pri­ stup. loc. H o r k h e i m e r i T . uspostavila jedan drugi mit« 1 5 ). Formalizacija i funkcionalizacija prethode svakoj primjeni. str.« 19 ) Radi li se u procesima znanstvenog i društvenog kvantificiranja ο paralelizmu i uzročno posljedičnom odnosu ili je njihova povezanost naprosto rezultat naknadnog sociološ­ kog uvida? Prethodno raspravljanje je sugeriralo da je nova znanstvena racionalnost bila operacionalna u sebi samoj. Tehnologijska je a p r i o r i »intuicija« ili shavaćanje prirode u kome se kreće znanost. »čista forma« su konkretne društvene prakse.« Istina. str. t j . k l ä r u n g . No. str.. »u samoj sebi«. W . U ovom realitetu je »neutralna« kako materija tako i znanost.). »Na osnovu racionalizacije načina rada preneseno je eliminiranje kvaliteta iz znanosti u svijet svakodnevnog iskustva. u kome se konstituira kao č i s t a znanost. da imaju tehničku. naprosto. neutralan je spram bilo kakvih izvanjskih vrednota koje bi mu mo­ gle biti nametnute. Znanstveni racionalitet vodi određenoj organizaciji dru­ štva upravo zato što projektira puku formu (ili puku materi­ ju — inače suprotni termini ovdje konvergiraju) koja se može skrenuti na gotovo sve ciljeve. F . 50. Čista znanost ostaje vezana z a a p r i o r i o d koga apstrahira. objektivnost nema u sebi telos niti je strukturirana prema telosu. praktičnu intenciju. Nikad se opažanje. 71. 1958. Adorno. Ako je to tako. društvo je oslobodilo ljude od »pri­ rodne« hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusoban odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao je­ dinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama. loc. 16) Ibidem. cit. Proces koji otpočinje eliminiranjem neovisne supstan­ cije i finalnih uzroka dovodi do ideiranja objektivnosti. upravo u svojoj apstraktnosti i čistoti utoliko što se razvi­ jala u obzoru instrumentalnog odnosa. 71. organizacija materije i manipuliranja njome kao pukim materijalom kontrole. str. To je veoma specifično ideiranje u kome se objekt konstruira u sa­ svim praktičnom odnosu spram subjekta: »A što je materija? U atomskoj fizici je materija odre­ đena svojim mogućim reakcijama na čovjekove eksperimente i matematičkim — to jest. L a C o n s c i e n c e d e r a t i o n a l i t é . Paris. Dok je znanost oslobodila prirodu od in­ herentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih kvantificiranju.

novovjekovna znanstvena misao ne projektira određene praktične ciljeve.£ nje prirode. koji je vodio sve efikasnijem gospodarenju prirodom. ο njihovu odnosu. niti pojedine forme dominacije. još uvijek znači vladati. no drugačiji svijet rasuđivanja i djelovanja — ukratko druga­ čija društvena realnost otvorila je nov smjer i krug opažanja. Zvi­ jezde koje je opažao Galilej bile su iste u antička vremena. str. domestificiranje prirodnih snaga posredstvom . tj. faktički teleološki kontekst — kontekst datog. te do toga da se sagleda upravo unutarnja forma znanstvene racional­ nosti. tehnologija pruža također i obimnu ra­ cionalizaciju čovjekove neslobode i demonstrira »tehničku« nemogućnost da čovjek bude autonoman. pružio je kako čiste ideje tako i sredstva za sve efikasnije gospodarenje čovjekova čovjekom posredstvom dominacije nad prirodom. već projekcija prirode kao kvantifikativne materije koja .. instrumentalizacija čovjeka. univerzum znanosti (to će reći. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s o b j e t s t e c h n i q u e s . životinje ili mašine. ili odbacuje. Tako tehnološka racionalnost ne anulira legitimnost do­ minacije. Me­ đusobno prožimanje se pokazalo plodno za oba. teorijski operacionalizam rezultira odgovarajućim praktičnim operacionalizmom. »Mogli bismo nazvati autokratskom filozofiju tehnike koja uzima tehniku u cjelini kao polje upotrebe mašina u ci­ lju postizanja moći. U ovom svijetu. Utoliko što je čista. U svom toku teorija ne uzima u obzir. 20) .. pa se instrumentalistički obzor uma otvara u racionalno totalitarno društvo. Takav nagon nasilja i porobljavanja može ići i naporedo sa zahtjevom za ljudskom slobodom.. nesloboda se ne manifestira kao neracional­ na. konzervira razvoj znanstvenog projekta. i. s određenim društvenim projektom. U naše vrijeme se dominacija perpetuira i širi ne samo putem tehnologije već i kao tehnologija. ne određene po­ stavke ο strukturi materije. vanju drugog. energiji. vladati mašinama podređujući cijeli svijet. Ovoj interpretaciji je stalo do povezivanja projekta znanosti (metode i teorije). Ostajući čist i neut­ ralan. tehnologija pruža obimno legitimiranje ekspanziji političke moći koja apsorbira sve sfere kulture. Unutar tog svijeta se zbiva ili ne zbiva znanstveni projekt. Cilj mi je da pokažem unu­ tarnji instrumentalni karakter znanstvenog ratia po kome je on a priori tehnologija. No. funkcionalni karakter njezinih pojmova.« 2 0 ) Stalna dinamika tehničkog progresa je postala prožeta političkim sadržajem. prije svih aplikacija i iskori­ štavanja. već kao podređivanje tehničkom apa­ ratu koji uvećava životni komfor i povisuje produktivnost rada. Znanost vrši opažanje i kalkulacije i daje teorij­ ska objašnjenja s određene pozicije u tom svijetu. Jer. 127. te nove mogućnosti sređivanja opaženih data. da određuje svoj vlastiti život.152 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 153 volvira operacije na objektima ili apstrahiranje od ob­ jekata koje sretamo u datom svijetu rasuđivanja i dje­ lovanja. odnosno destruiraju ga. a svako vladanje uklju­ čuje prihvaćanje sheme podređivanja. Ne raspravljam ovdje ο povijesnom odnosu znanstvenog i društvenog racionaliteta početkom novog vijeka. vodi hipotetički pristup i matematsko-logičko izražavanje objektivnosti) bi bio obzor konkretne društvene prakse koju . No. Aubier. Paris. Mašina je samo sredstvo. i a priori jedne specifične tehnologi­ je — naime tehnologije kao forme društvene kontrole i do­ minacije. cilj je pokore. 1958. a logos tehnike je načinjen u logos kontinuirane porobljenosti. time još nije zasnovano sociološko vaGilbert Simondon. teorijski um je ušao u službu praktičnog uma. Dru­ gim riječima. niti kao politička. unutar svijeta. * Cak ako prihvatimo imanentni instrumentalizam znan. itd. proizvodne kontrole. teorija poima ili ne po­ ima moguće alternative čije hipoteze proširuju prethodno etabliran realitet. primarnog porobljavanja: mašina je rob koja služi poroblja-. teško je osloboditi samog sebe prenoseći porobijivanje na druga bića — ljude. stvenog racionaliteta. konkretnog svijeta ra suđivanja i akcije. već je štiti. Principi novovjekovne znanosti su bili a priori struk­ turirani tako da su mogli služiti kao pojmovni instrumenti svijeta samopogona. Znanstveni metod. Oslobodilačka snaga tehnologije — instrumentalizacija stvari — postaje okov oslobođenja. g. ne postoji tako nešto kao dominacija per se.

« 2 3 ) U fizici apstrahiranje teče od objekta. .«21) Matematičke propozicije tako izražavaju »une accomo­ dation générale à l'objet« — za razliku od pojedinačnih adap­ tacija koje karakteriziraju prave fizikalne propozicije. »Nasuprot onom što se često kaže. koja je centrirana oko društveno-povijesne strukture znanstvenog uma. 287. zato jer insistiraju baš na koordiniranju poseb­ nih akcija i jer ulaze u ove kao faktor koordinacije . za koordina­ cije refleksa i instinkta. Piaget razlikuje spoznaj­ ne procese u matematici i fizici.154 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE I JEDNODIMENZIONALNA MISAO 155 ženje znanstvenog projekta. To je rezultiralo izluzijom da je matematiziranje prirode urodilo »autonomnom (eigenstänIbidem. cit. a u tom slu­ čaju se interpretacija vrti ukrug. tako da apstrahira­ nje nužno poprima logičko-matematičku formu. Paris. Husserl je dao genetičku epistemologiju. 289.. Sastaviti. Čak ako prihvatamo da sve naučno znanje pretpostavlja koordinaciju pojedinačnih akcija. po njemu. no izvodi ga iz opće strukture akcije koja je u osnovi naslijeđena biološka struktura. No. Za razliku od Piagetove. Ovdje se osvrćem na Husserlovo djelo 25 ) samo utoliko što ono ističe u kojoj mjeri je novovjekovna znanost »meto­ dologija« prethodno datog povijesnog realiteta unutar koga se znanost kreće. a da bi subjekt funkcionirao kao pu­ ka neutralna pozicija opažanja i mjerenja. 1950. 19. Ovaj prvi je »à l'intérieur de l'action comme telle«. primarno počivao na biološkoj fundaciji koja je supra — (ili. niti od subjekta kao sredstvo čistog spoznajnog uma. Piagetova interpretacija uočava imanentan praktični karakter teorijskog uma. str. gurnuti itd. Presses Universitaires. str. Znanstveni metod bi. ali na osnovu određenog djelovanja sa strane subjekta. 42). 291. jer — — »pojedinačne akcije rezultiraju znanjem samo onda ] Introduction à l'épistémologie génétique tome III. koja je konstituirala izvornu bazu (Sinnesfundament) galilej­ ske znanosti. Apstrahiranje ne teče ni od strane samo objekta. . Tako Jean Piaget u svojoj »genetičkoj epistemologiji« pruža drugačiju interpretaciju. ne vidim zašto bi ona »po svojoj prirodi« bila logičko-matematička — osim ako su »pojedinačne akci­ je« znanstvene operacije novovjekovne fizike. ponajviše psihološke i biološ­ ke analize. a to »djelovanje« je općevažeće utoliko što — — »se ovo apstrahiranje ili diferenciranje proširuje na sam centar naslijeđenih koordinacija jer su koordinirajući mehanizmi akcije uvijek vezani. 25 24) . Galileo nije podvrgao pitanju predznanstvenu bazu znanosti u svijetu prakse (Lebenswelt) koji je determi­ nirao teorijsku strukturu. Logika i matematička logika su »une action sur l'objet quelconque. On interpretira formiranje znanstvenih pojmova na temelju različitih apstrakcija iz op­ ćeg međuodnosa subjekta i objekta. I uz supoziciju da formiranje najapstraktnijih znanstvenih pojmova održava međuodnos sub­ jekta i objekta u danom svijetu rasuđivanja i djelovanja. zapovjediti. znanstveni rezultati su upućivali na pred-znanstvenu praksu. 21 kad su međusobno koordinirane i ako je ta koordinacija po svojoj prirodi logičko-matematička« 2 4 ). 288. c'est-à-dire une action accomodée de façon générale« 22 ). g. Ova koordinacija konstituira objektivnost jer zadržava naslijeđene »refleksne i instinktne« strukture. po­ vezanost teorijskog i praktičnog uma može se razumjeti na sasvim različite načine. str. loc. Husserl polazi od činjenice da je matematiziranje pri­ rode rezultiralo valjanim praktičnim znanjem: konstruk­ cijom »ideirane« stvarnosti koja je mogla biti efikasno dove­ dena u korelaciju s empirijskim realitetom (str. kretati se itd. 22) Ibidem. Apstrahiranje u fizici vodi nužno natrag na logičko-matematičke apstrakcije. opcija su djelovanja negoli misliti. 23) Ibidem. ) Die K r i s i s der E u r o p ä i s c h e n W i s s e n s c h a f t t e n u n d d i e t r a n s c e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e . u svom izvoru. već apstrahiranja provedenog usred akcija kao takvih. bolje infra — ) povijesna. a matematika je kao čista koordina­ cija opća forma djelovanja — »djelovanja kao takvog« (»l'ac­ tion comme telle«). str. Ona je bila skrivena (verdeckt) daljim razvojem znanosti. matematski entiteti nisu rezultat apstrahiranja baziranog na objektima.

. Isto tako. dok je. Tako klasična geometrija »ideali­ zira« praksu razmjeravanja i mjerenja zemlje (Feldmes­ skunst). ili da uprkos »statističkom« shvaćanju kauzaliteta još uvijek djelujemo. on posjeduje predviđanje željeno u praksi« — — predviđanje onoga što treba očekivati u iskustvu konkret­ nog života (str. Upravo zato što je galilejska znanost u formaciji svo­ jih ideja tehnika određenog Lebenswelta. 49. Μ. Galilejska znanost je znanost metodičkog. možda. No. . Po Husserlovoj formulaciji. Naime. radi se ο specifičnom društvenohistorijskom projektu. idealne forme je moguće odrediti u odnosu na apsolutnu identičnost. No. Ali — a ovo je odlučno — specifičnog anticipiranja i projektiranja — naime. ona ga ne može transeendirati i ne transcendira ga. na činjenicu da uprkos neeuklidovskoj geometriji još uvijek opažamo i djelujemo u trodimenzionalnom prostoru. već su pripadni njezinoj unutar­ njoj idejnoj strukturi. str. kvantificiranje kvaliteta.156 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 157 dige) apsolutnom istinom« (str. Ovo »gledanje« je. 24.). Ovi cen­ tralni pojmovi novovjekovne znanosti ne nastaju kao puki nusprodukti čiste znanosti. predvidljivih odnosa među jedinicama ko­ je se dadu egzaktno identificirati. tehničku konotaciju matematske egzaktnosti i sposobnosti fungiranja. dezinteresiranom karakteru. Ona ostaje suštinski unutar okvira iskustva i ciljeva koje je postavila ta realnost. i dalje). predznanstvena intencija i sadržaj sa­ čuvan u pojmovnoj strukturi znanosti? Mjerenje u praksi otkriva mogućnost upotrebe nekih bazičnih formi. u svom vlastitom konkretnom kauzelitetu. što rezultira kako egzakt- nošću tako i univerzalnim važenjem. kao potpuno isti za egzakt­ no određenje i kalkuliranje empirijskih objekata i odnosa« (str. inherentna granica . u galilejskoj znanosti »konkretni svijet kauzaliteta postaje primijenjena matematika« (str. Individualni kvaliteti koji se ne daju kvantificirati isprečuju se organiziranju ljudi i stvari prema mjerljivoj sili koju tre­ ba iz njih ekstrahirati. Geometrija je teorija praktične objektivizacije. uključuje određeno konkretno iskustvo Lebenwelt-a — određen mod »gledanja« svijeta. š t o je ta izvorna. For­ mulacija se ne poziva.. 51). algebra i matematička logika konstruiraju apsolutni ideacioni realitet oslobođen neproračunljivih neiz­ vjesnosti i pojedinačnosti Lebenswelta i subjekta koji u nje­ mu živi. uzimam slobodu da ga ponovo interpretiram. Ovo je provokativan stav. siste­ matskog anticipiranja i projektiranja.. ta konstrukcija ideacije jest teorija i tehnika »idealiziranja« novog Lebenswelta: »U matematskoj praksi postižemo ono što nam je us­ kraćeno u empirijskoj. po zdravom razu­ mu. 52). zapravo. praktičnog konteksta. — ali svijet percepcije i iskustva. 25). a svijest koja ga preduzima skriveni je subjekat galilejske znanosti. U svim apstrakcijama i generalizacijama znanstveni metod zadržava (i maskira) svoju predznanstveno-tehničku strukturu. Mnogo više je. Husserl je istakao predznanstvenu. ova znanost je tehnika. — — »u kome provodimo naš cijeli praktični život. Bez sumnje. gornji stav ne protivurječi stalnim promjenama u svijetu svako­ dnevne prakse koje su rezultat »primijenjene matematike«. umije­ će anticipacije prošireno u beskonačnost (ins Unendliche erweiterte Voraussicht. obličja i odnosa koji su opće »upotrebljivi. « (str.) Koordinacija (Zuordnung) ideiranog i empirijskog svi­ jeta nas osposobljava da »projektiramo anticipirane pravilno­ sti praktičnog Lebenswelta«: »Kad jedanput čovjek posjeduje formule. onog koje ima iskustvo ο svijetu. razvoj znanosti reprezentira (i maskira) razvoj predznanstvene strukture. U ovom projektu je univer­ zalno kvantificiranje preduslov za gospodarenje prirodom. uprkos svom »čistom«.« (str. u pitanju: naime. 112). nepromijenjen . gledanje unutar svrhovitog. jednostavno. egzaktnost. Ono je anticipiranje (Voraussehen) i projektiranje (Vorhaben). prema »starim« zakonima kauzaliteta. Znanstveno apstrahiranje od konkret­ nosti. 43). ostalo specifična metoda i tehnika za Lebenswelt. tj. kao takve one postaju univerzalno podešljive i uporabljive . Kako bismo ga mogli olako potcijeniti. razumijeva ga i oblikuje na osno­ vu proračunljivih. u svojoj bitnoj strukturi. .. ostaje to što jest. 51. Ruho ideacije (Ideenkleid) matematske znanosti je takvo ruho sim­ bola koji istovremeno predstavljaju i maskiraju (vertritt i verkleidet) svijet prakse (str. podcrtano Η.

Dozvoljavam da je ta podozrivost opravdana. znanost bi došla do bitno drugačijih ide­ ja ο prirodi i zasnovala bi bitno drugačije činjenice. ova sposobnost ovisi ο tome koliko se materija (ma što da je ona) respektira i razumije u njezinim pojedi načnim formama kao to što navlastito jest. no. instrumentalna orijentacija misli je zaista bila nov ob­ zor. str. ideje ο druga­ čijem racionalitetu bile prisutne u povijesti misli od njena početka. proizvela univerzum u kome gospodarenje prirodom ostaje vezano na gospodarenje čovjekom — veza rezultira pogubno za univerzum kao cjelinu. štaviše. Na osnovu toga je suvremena znanost neuporedivo veće objektivne vrijedno­ sti od prethodne. praktičnom sadržaju. utjecala. Stalno samokorigiranje znanosti — revolucija njezinih hipoteza ugra­ đena u znanstvenu metodu — pokreće i proširuje isti povijes­ ni svijet. Minton. Znanstveno shvaćena i zagospodarena priroda se očituje u tehničkom aparatu produkcije i destrukcije. zasad. Daleko od toga da bi umanjila fundamentalnu promjenu koja se zbila s utvrđenjem galilejske znanosti. 1929. 95. kako u čistim tako u primijenjenim metodama. tad bi promjena u smjeru progresa. ona je isto tako pripadna i metafizici oslobođenja — pomirenju logosa i erosa. No.158 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO 159 postojeće znanosti i znanstvene metode na osnovu koje se proširuje. New York. Husserlova inter­ pretacija ističe radikalni prelom s predgalilejskom tradici­ jom. i njegovom sposobnošću da poima i mijenja svoj svijet. Bez obzira na to kako su određene. Balch and Co. izgleda da ono impli­ cira potrebu za svojevrsnom »kvalitativnom fizikom«. č a k i najrevolucionarni­ ja postignuća bi bila samo konstrukcija i destrukcija u skladu sa specifičnim iskustvom i organizacijom stvarnosti. koji održava i poboljšava život ljudi podređujući ih gospodarima aparata. a moderna misao dostatnu 27) J o h n Dewey. gdje je napetost među »jest« i »treba da« razriješena u ciklu­ su vječnog vraćanja. znanost bi tako (kako čista tako i primijenjena) imala stabilizirajuću. odnosno novovjekovnom misli. Ako je to tako. isto bazično iskustvo. oživlja­ vanje teleoloških filozofija itd. Ona je kreirala nov svijet teorijskog i praktičnog uma. . čini se da prethodno razmatranje sugerira ne samo unutarnje granice i predrasude znanstvene metode već i nje­ zinu povijesnu subjektivnost. Antička misao sadrži dovoljno logi­ ke svjetovnog usmjeravanja.. Moglo bi se čak reći da je zasada znanstve26) Pogledaj poglavlje IX i X. racionalizira i osigurava predominantni Lebenswelt bez mijenjanja njegove egzistencijalne strukture — to jest bez sagledavanja kvalitativno novog moda »gledanja« i kvalitativ­ no novih odnosa među ljudima i između čovjeka i prirode. na metoda jedina metoda koja može polagati pravo na objek­ tivnu vrijednost. Naporedo s tim. S obzirom na institucionalizirane oblike života. konzervativnu funkciju. Tako se racionalna hijerarhija isprepliće s društvenom. Ono zadržava isto formalno a priori koje vodi baš materijalnom. pripadna je metafizici dominacije. g. kraj gospodarenja u zadovolje­ nju. akterom teorije i prakse.. Dva kontrastna racionaliteta ne mogu biti dovedena u korelaciju putem njihova jednostavnog identificiranja s antič­ kom. koja bi mogla razdvojiti navedenu fatalnu vezu. 100. statičku. no ostala je pripadna određenom povijesnom svijetu koji ima svoje očite granice — kako u teoriji tako u praksi. želim istaći da je znanost svojom vlastitom metodom i idejama projektirala i . istina i objektiv­ nost ostaju u odnosu s čovjekom. međuigra hipoteza i zamjetljivih činjenica provjerava hipoteze i utvrđuje činjenice. također. Antička ideja ο državi. Istakao sam da su elementi prevrata. i na samu strukturu znanosti — na znan­ stveni projekt. kao što je to učinjeno u formulaciji Johna Deweya »od kontemplativnog užitka k aktivnoj manipulaciji i ovladavanju« i »od znanja kao es­ tetskog užitka svojstava prirode ka znanju kao sredstvu svjetovnog vladanja« 2 7 ). T h e Q u e s t f o r C e r t a i n t y . Ova ideja sagledava smirenje rep­ resivne produktivnosti uma. gdje bitak postaje ispunjen. Konsekventno tomu. Znanstvene hipoteze bi se tad razvile u bitno drugačijem eksperimentalnom kontekstu (kontekstu pacifici­ ranog svijeta) a da pri tom ne izgube svoj racionalni karakter. Racio­ nalno društvo subverzionira ideju uma. mogu samo ustvrditi da ne 26 smjeram na takve mračne ideje ).

raščini) ideje koje bi mogle slomiti te barijere. alogičkom mišljenju) van fizike poprima formu čistog i samozadovoljnog formalizma (simbolizma). puki materijal teorije i prakse. Ono što se činilo izvanjsko. da ih podvrgne sebi. podređujući ih njihovom općem. no oni se nikad ne odigravaju u vakuumu i nikad ni­ su ograničeni na privatnu. individualnu svijest. Logos je zakon. proces tehnološkog racionaliteta je poli­ tički proces. a onima negativnog mišljenja njihov spekulativni i utopistički karakter.) Ne-kontradikcija i ne-transcendencija su zajednički nazivnik u odnosu na postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja. Univerzalna efikas­ nost i produktivnost aparata pod koji su subsumirani prikri­ va posebne interese što organiziraju aparat. ciljeve. Ne samo da se društveni položaj pojedinca i njegov odnos spram drugih pokazuje kao uslovljen objektivnim kvalitetima i zakonima već ovi kvaliteti i zakoni gube svoj misteriozni i nekontrolivi karakter — pokazuju se kao proračunljive manifestacije (znanstvenog) racionaliteta. Ta­ ko je to istinski »hipotetički« sistem ovisan ο subjektu koji daje važenje i verificira. Svijet ide k tome da postane materijal totalnog upravljanja koje apsorbira čak upravljače. pra­ vilo. U konstrukciji tehnološke stvarnosti nema nečeg takvog kao čisto racionalni znanstveni poredak. emocional­ nom. Ideja znanosti ο univerzalno ovladanoj prirodi projektira prirodu kao beskonačnu materiju u funkciji. Rezimirajući. suprotno konfuznom. Procesi potvrđivanja i verifikacije mogu biti čisto teo­ rijski. (Kontrast nije i konflikt. Klasična formalna logika i moderna simbolička logika. To raspravljanje treba da pri­ premi tlo za pokušaj da se pokažu barijere koje stoje na putu empiricizmu da se uhvati ukoštac sa zbiljom i da sačini (ili bolje. . strano teorijskom projektu pokazuje se kao dio njegove same struk­ ture (metoda i pojmovi). Taj kontinuum podaruje pozitivnim modima mišljenja njihov konformistič­ ki i ideologijski karakter. Drugim riječima. zapovijed na osnovu znanja. Ona postaje sposobna ne samo da ih razu­ mije već i da djeluje na njih. tehnologija postaje značajan nosilac postvarenja — postvarenje u njegovoj najzrelijoj i najefikasnijoj formi. U danim uslovima znanstvena misao (znanstvena u ši­ rem smislu. U toj formi je svijet objekta ušao u konstrukciju tehnološkog univerzuma — univerzuma mental­ ne i fizičke instrumentalnosti. metafizičkom. Um kao konceptualna misao i ponašanje nužno je gospodarenje. s druge. Iz toga proizlazi da misao koja doista transcendira postojeće — transcendira i sam um. u slijedećem poglavlju ćemo razmatrat neke aspekte lingvističke analize. Hipotetički sistem formi i funkcija postaje ovisan ο jednom drugom si­ stemu — ο prethodno postavljenom univerzumu ciljeva u ko­ me i za koga se on razvija. Tkivo dominacije je postalo tkivo samog uma. No. i totalnog empiricizma. pokušat ću jasnije odrediti skriveni subjekat znanstvenog racionaliteta i skrivene ciljeve u njegovoj čistoj formi. s jedne strane. čista objektivnost se razotkriva kao objekat za subjektivitet koji daje telos. U odnosu na tu funkciju. sredstava u samima sebi. transcendentalna i dija­ lektička logika — svaka vlada drugačijim univerzumom rasu­ đivanja i iskustva. dok cjelokupna misao stoji pod vladavinom logike. Totalni empiricizam razotkriva svo­ ju ideologijsku funkciju u suvremenoj filozofiji. Sve se one razvijaju unutar povijesnog kontinuiteta dominacije kojoj plaćaju danak. odvijanje te logike je različito u raznim modima misli. i ovo društvo je sudbonosno upleteno u njega. Jedino u medijumu tehnologije čovjek i priroda po­ staju funkcionalni objekti organizacije.160 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 161 komponentu optužbe i odbijanja da dezavuira formulaciju Johna Deweya. Pog­ ledaj empirijske primjene matematike i simboličke logike u elektronskoj industriji. dominacija. Misao ovladava posebnim slučajevima supsumirajući ih pod univerzalne.

čak proturječju spram predominantnog svijeta rasuđivanja i ponašanja. termin »pozitivizam« obuhvaća 1) važenje spoznaje na osnovu iskus- . Analiza u smjeru korekcije i poboljšanja završava u afirmaciji. sigurnijeg planira­ nja. Sve od nje­ gove prve upotrebe. a proturječje postaje bitno svojstvo uma (Hegel). »Moć negativnog« je princip koji vla­ da razvojem pojmova. prethodno ograniče­ na analiza podliježe moći pozitivnog mišljenja. u najmanju ruku. pretendi­ ra na terapiju. To ću učiniti tako što ću se ukratko osvrnuti na njihovo porijeklo. Na osnovu tog ograničenja teorijski proces postaje direktno praktičan. Misao je poravnana s realitetom kad je izliječe­ na od nadilaženja postojećeg pojmovnog okvira koji je ili čisto aksiomatski (logika. Tako ling­ vistička analiza tvrdi da ozdravljuje misao i govor od konfuz­ nih metafizičkih pojmova — od »utvara« manje zrele i manje znanstvene prošlosti koje još uvijek proganjaju svijest iako one ne objašnjavaju niti određuju. Filozofska analiza nije neposredna aplikacija takve vr­ ste. kako može izgledati. Prije nego što pokušam pokazati taj inherentno ideo­ loški karakter lingvističke analize. Ideologijski karakter takva tretmana misli ne treba prejudicirati dovodeći u vezu borbu protiv poj­ movne transendencije preko postojećeg univerzuma rasuđi­ vanja s borbom protiv politike transendencije preko posto­ jećeg društva. S tim karakteristikama ona naznaču­ je svoju poziciju u filozofskoj tradiciji — ona je na suprot­ nom polu spram one misli koja je izgradila svoja shvaćanja u napetosti. Na primjer. empiricizam lingvističke analize se kreće u okvirima koji ne dozvoljavaju takvo proturječje — u preovlađujućem svijetu ponašanja samo-nametnuto ograničenje na predominantno ponašanje vodi k imanentno pozitivnom stavu. Takvi modi misli koji proturječe postojećem svijetu. Terapeutsko tretiranje misli. vjerovatno u školi Saint-Simona. zastranjenosti ili. empirizam se potvrđuje kao pozitivno mišljenje. različitost unutar predominantnog ponašanja. tretiranje misli u lingvističkoj analizi njegova je vlastita stvar i njegovo vlastito pravo. ostaje akademsko. Poput bilo koje filozofije koja zaslužuje taj naziv. matematika) ili koekstenzivan s etabliranim univerzumom rasuđivanja i ponašanja. potanje kalkulacije. negativno su mišljenje. odstranjenju opskurnosti. Svoju glavnu brigu ona vidi u raskrin­ kavanju transcendentnih pojmova. Akcenat je na terapeutskoj funkciji filozofske analize — korigiranju abnormalnog pona­ šanja misli i govora. koje pomaže koordinaciji mental­ nih operacija s operacijama u društvenoj stvarnosti. Uprkos nepo­ pustljivo neutralnom pristupu filozofa. Empirizam nije nužno pozitivan. čini se da su senzualizam i materijali­ zam per se negativni spram društva u kome su neispunjene vitalne nagonske i materijalne potrebe. TRIJUMF POZITIVNOG MIŠLJENJA: JEDNODIMENZIONALNA FILOZOFIJA Redefiniranje misli. U poglavlju IV sam raspravljao ο terapeutičkom empiricizmu sociologije u izlaganju i korigiranju abnormalnog po­ našanja u industrijskim poduzećima.J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 163 7. ling­ vistička analiza govori sama za sebe i određuje svoj vlastiti stav spram stvarnosti. On oblikuje metode boljeg rukovođenja. Za razliku od toga. treba da opravdam svoje. Ovo svojstvo misli nije bilo ograničeno na od­ ređen tip racionalizma. njihovo izlaganje. oslobođenje od metafizičkih utvara i besmislenih poj­ mova odista se može smatrati svrhom u samoj sebi. Štaviše. ο postupku koji impli­ cira isključivanje kritičkih pojmova podobnih da dovedu u vezu takvo ponašanje s društvom kao cjelinom. Egzaktno mišlje­ nje. njegov stav prema postojećem ovisi ο svojevrsnoj dimenziji iskustva koja funkcionira kao izvor znanja i kao temeljni okvir raz­ matranja. za svoj okvir razmatra­ nja proklamira opću upotrebu riječi. iluzija. arbitrarno i omalovažavaj uče poigrava­ nje terminima »pozitivan« i »pozitivizam«. ono je bilo odlučan element u tra­ diciji empirizma. u poređenju s ostvarenjima sociologije i psihologije. veće efikasnosti.

samoponižavanje i samooptužbu intelektualca čiji rad ne rezultira znanstvenim. 49. pogledaj D o c t r i n e de S a i n t — S i m o n . ed. Za razne konotacije izraza »pozitivan« u novoj znanosti ο društvu i ο suprotnosti spram »negativan«.« (str. sužavanje misli nije manje oštro zato što je nametnuto po samom sebi — kao vlastiti metod filo­ zofije. Metafizička dimenzija. i dalje. u odnosu na radikalno nekonformistačke načine mišljenja. 1) Austinovo prezrivo tretiranje alternativa spram opće upotrebe riječi i njegovo ozloglašenje onog što »razmišljamo popodne u svojim naslonjačama«. nisu više znanstveni i tehnički progres ono što motivira odbijanje. Paris. . 409.« (str. 61). Tvoja pitanja se odnose na riječi . Beacon Press. sanje ili fantazije 1 ). javlja se. 1835.164 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 165 tva činjenica. ) P h i l o s o p h i c a l I n v e s t i g a t i o n s . on se borio s moćnom ideologijom. . i dalje. str. Konformistički stav pozitivizma. Rivière. str. I. vrhunskog autoriteta i indolentne familijar­ nosti. vol. V o c a b u l a i r e T e c h n i q u e e t C r i t i q u e d e l a P h i l o s o p h i e . Citirano u André Lalande.: »I tvoji obziri su nesporazumi. Ona ostavlja postojeći rea­ litet nedirnut. g. 100. »Prevedi sebi slijedeći slučaj . pozitivizam je borba protiv svake metafizike.) »Nemoj više nikada misliti na razumijevanje kao duševni događaj! — Jer način govora je ono što te zbunjuje. jest svijet tehnološke stvarnosti. kad je Hume detronizirao sup­ stancije. 181. Bougie i Halévy.. u kojoj društvo postaje industrijsko i tehnološko. Boston. U njemu se vrši transformiranje svijeta objekta u instrumen­ talni svijet. u suvreme­ nom pozitivizmu. štite čovjeka od beskorisnih avantura svijesti i potpuno ga osposobljuju da se orijentira u onom što ga okružuje. kad su shvaćena i prihvaćena. Filozofska misao se obrće u afirmativnu misao. dok njegovi da­ našnji sljedbenici pružaju intelektualno opravdanje za ono što je društvo već odavno postiglo — naime oni ozloglašuju alternativne mode mišljenja koji proturječe postojećem svi­ jetu rasuđivanja. no. a filozofi sami proklamiraju nemoć i neefikasnost filozofije. čini se da se on kreće između dva pola — nepogrešivog. istine i činjenica. 1959. str. g. Sam Fourier je vidio (u La F a u s s e I n d u s t r i e . Ovo afirmiranje nemoći i ovisnosti prisvaja Humov stav legitimiranog zadovoljstva ograničenjima razuma. filozofska kritika kritizira unutar danog društve­ nog okvira i žigoše nepozitivne pojmove kao puku spekula­ ciju. . New York. 1956. Teza d-i filozofija ostavlja sve kao što jest može biti istinita u kontekstu Marxovih Teza ο Feuerbachu (gdje je u isto vrijeme negirana). Macmillan. ona se grozi prestupa. pozitivizam nalazi u društvu medij za realizira­ nje (i važenje) svojih shvaćanja — harmoniju teorije i pra* kse. str. 62) i passim. W o r d s A n d T h i n g s . kao samokarakterizacija neopozitivizma. slijepa priroda — sad se pokazuje unutar dohvata znanstvenog i tehničkog progresa. . isto tako. koji progovara u Saint-Simonovom pozitivizmu. 2 ) Za slične deklaracije pogledaj Ernest Gellner. možda. Na kasnijem stupnju. Paris. Nego se upitaj . g. 3) vjerovanje da progres u znanju ovisi ο toj orijentaciji. Svijet rasuđivanja i ponašanja. transcendentalizma i idealizma kao opskurantističkih i regresivnih načina mišlje­ nja. postoje ira­ cionalna i neznanstvena. nadalje Wittgensteinovo uvjeravanje da filozofija »ostavlja sve takvo kakvo jest« — takve izjave 2 ) očituju. a ovo evocira Johna Doea i Richarda Roea i što oni misle ο »prosječnom plaćaocu takse«. 1924. po mom mišljenju. .) totalnu komercijalizaciju građanskog društva kao plod »našeg progresa u racionalizmu i pozitivizmu«. Presses Universitaires de France. No.« (str. Ogroman je napor u suvremenom svijetu da se redu­ cira djelokrug i istina filozofije. koja. tehničkim ili sličnim ostvare­ njima.. 2) orijentaciju spoznaje na prirodne znanosti kao model izvjesnosti i egzaktnosti. . Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju. ranije genuino polje racionalne misli. Konsekventno tomu. 792. 1960. ili. 256. Mnogo toga što je još uvijek izvan instrumental­ nog svijeta — nepokorena. Vrijedan analize je stil u kome se prezentira taj filo­ zofski biheviorizam. U onoj mjeri u kojoj je dani realitet znanstveno obuhva­ ćen i transformiran. u uvodnom poglavlju The Concept of Mind Gilberta Rylea. udostojavajućim »ti« (»du »thou«) 3 ). prvi put u optuž­ bama Fouriera. netačna je kao opći sud ο filo­ zofskoj3 misli. . gdje iza prikaza »Descartesova mita« kao »oficijelne doktrine« ο odnosu tijela i svijesti slijedi pre­ liminarno pokazivanje njezine »apsurdnosti«. akademski sadomazohizam. Oba trenda su potpuno stopljena u Wittgensteinovoj če­ stoj upotrebi imperativa s intimnim.

utoliko je znak konkretnosti. »Imao sam šešir«. zagriza.ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 167 U cijelom djelu lingvističke analize prisutna je famili­ jarnost s čovjekom s ulice. već oštrijim razabiranjem.«. Jezik koji čini većinu mate­ rijala za analizu je očišćen jezik — očišćen ne samo od svog »neortodoksnog« vokabulara već također od sredstava za izra­ žavanje bilo kojih drugih sadržaja doli onih koje individuumu pruža društvo. Blackwell. senzornim razlučivanjem (iako *) heliotrop — op. bes­ korisno je: što više mislim ο tome. recimo. prirodno. svakodnevni jezik ponajčešće nije onaj koji rukovodi analizu. No. i dalje (Austinove fusnote su ispu­ štene). U onome što je aktualni osjet nedostaje oštrine. 4 ) U L o g i c a n d L a n g u a g e . . iako dovoljno poseban. ili kad sam samo prilično siguran. Lingvistička analiza zatiče očišćeni jezik kao gotovu činjenicu i uzima taj osiromašeni jezik onako kako ga nalazi izolirajući ga od onoga što u njemu nije izraženo iako ono pripada postojećem univerzumu rasuđivanja kao elemenat i faktor smisla. za nekom sličnošću na osnovu koje dati slučaj zaslužuje da bude više-manje pozitivno opisan istom deskriptiv­ nom riječju. . ne tako. siguran sam da ovo nije dovoljno slično bilo čemu što sam okusio ikad prije. Flew. b) Drugi slučaj je drugačiji. kombi­ nira s prvim. Ovaj slučaj. Lingvistička analiza ne uzima u obzir ono što razotkriva svakodnevni jezik u govoru — osakaćenje čovjeka i prirode. ili gotovo si­ guran da je to okus. kon­ centrirati se na njega. to je jezik koji izražava njegovo ponašanje. već su to raspršeni atomi jezika. da nije dovoljno slično bilo čemu što zavre­ đuje isti opis. lovora . i lingvistička filozofija potis­ kuje ono što je stalno potiskivano u ovom univerzumu rasu­ đivanja i ponašanja. moć zdravog razuma i svakodnevnog govora. . Second Series. iako se. L. Wittgenstein posvećuje mnogo oštroumlja i prostora analizi »Moja metla je u uglu«. prevo. str. čiji govor igra tako odlučnu ulo­ gu u lingvističkoj filozofiji. osjetiti ga živo. is­ mijava eggheada.« »isn't . smiješni fragmenti govora koji zvuče poput dječijeg razgovora — na primjer: »To mi izgleda kao čovjek koji jede mak«. I ovdje filozofija demonstrara svoju lojalnu konformnost sa svakodnevnom upotrebom služeći se kolokvijalnim skraćenicama svako­ dnevnog govora: »Don't . Jezik Johna Doea i Richarda Roea je jezik kojim odista govori čovjek na ulici. U svim takvim slučajevima pokušavam prepoznati sadašnji slučaj traga­ jući za nečim poput njega u mom prošlom iskustvu. a blo­ kirajući (kao sporedni materijal) analizu ο tome što taj govor kaže ο društvu koje ga govori. Nisam siguran da je to okus ananasa: u njemu nema možda upravo onog nečeg. Može­ mo reći 'Jednostavno ne znam što je to: nikad ranije nisam okusio ništa ni izdaleka slično tome . Štaviše. ed. ili ne naprosto tako što mislimo. Familijarnost u govoru je bitna utoliko što od početka isključuje intelektualni Vokabular »metafizike«. ona se opire inteligentnom nekonformizmu. nanovo promotriti: možda nađemo neprirodno svjetlucanje. potpuno je­ dinstveno u mom iskustvu!' Ovo ilustrira slučaj kad ne mogu naći ništa u mom prošlom iskustvu s čim bih mo­ gao usporediti sadašnji slučaj. Respektirajući predominantnu raznolikost značenja i upotreba. . »On je vidio crvendaća«. Oxford. . 137. . stapa se s općijim tipom slučaja kad nisam sasvim si­ guran. isto ta­ ko je znamen lažne konkretnosti. pri tome postižemo različite stupnjeve uspjeha. Autoritet filozofije blagosilja snage koje čine ovaj svijet. A . Austina kao repre­ zentativan primjer. 1959. prisutni zasitan okus nije baš svojstven ananasu? Nije li tu možda čudan nagovještaj zelenog što isključuje svijetloljubičasto i ne bi odgovaralo bradavki*)? Ili je možda to ponešto neobično: moram pažljivije pogledati. tako da to nije slično običnoj vodi. Tu pokušavam okusiti dato iskustvo. . a s tim se može izaći na kraj. . specifičnog okusa. Citiram analizu iz »Other Minds« 4 ) J. to sam zbunjeniji: to je sasvim posebno i potpuno specifično. »Razlučujemo dva različita načina oklijevanja a) Uzimamo slučaj kad osjećamo izvjestan okus. . nedostajanje zagriza. Ne.

Mo­ ramo prestati s objašnjavanjem. 47. Najbanalniji primjeri govora mogu. ili Karl Krausova analiziranja novina.iskustvo'. S filozofskog stanovišta relevantna su dva pitanja: 1) Može li se eksplikacija pojmova (ili riječi) ikad orijentirati na aktualni svijet svakodnevnog rasuđivanja i završiti u njemu? 2) Jesu li egzaktnost i jasnoća same sebi cilj ili pripadaju drugim ciljevima? Na prvo pitanje. čija određenja mogu biti čak u proturječju s danim svijetom svakidašnjice. str.svijet' upotrebljive. 45. str. 49. Ne samo da je mišljenje (ili. stilu i sintaksi drugačijeg reda — rasuđivanjem kome nikako nije »jasno da je svaka reče­ 5 nica našeg jezika u 'redu kakva jest'« ). (U ovim navedenim prim­ jerima transcendentni činbenici su naznačeni u društvenoj po­ djeli rada.lampa'. filozofija izručena sa svim svojim shvaćanjima postojećem. a meni je stalo da pokažem ne samo da to nije dosta već da se tu radi ο destrukciji filozofske misli i kritičke misli kao takve. Ibidem. ona ga prelazi i otvara kvalitativno različit svijet. Podređenje vladavini postoje­ ćih činjenica je totalno — doduše. u vezi s prvim njegovim dijelom. njegov izraz) stiješnjeno na svakodnevnu upotrebu već je nje­ mu i nametnuto da ne traži rješenja preko onih koja su već tu.) Utoliko se analiza ne okončava u univerzumu sva­ kodnevnog rasuđivanja.stol'. . ne smijemo zastranji­ vati i umišljati da treba da opisujemo ekstremne suptilno­ sti . .. ne treba da unapređujemo bilo kakvu vrstu teorije.vrata'« 6 ). Dešava se sasvim su­ protno — naime. upotreba mora biti tako nepretenciozna kao kod riječi . . Na dje­ lu je širenje nove ideologije koja preduzima da opiše što se 6) 7 ) 8) 9) 10) Ibidem. . š t o ostaje od mišljenja.no društvo govori svojim jezikom. sposobnosti našeg razlučivanja). Bijeda filozofije. čak krivi primjeri. u koju se ona sama dovela. I n v e s t i g a t i o n s . str. a nama se kaže da slušamo. jasno. ali bi tamo bile razotkrivene kao neprimjereni. Ali to je sve. racionalne i valjane upravo zato što su drugačije. Transcendiraju je ka činbenicima koji proizvode situaciju i ponašanje ljudi koji govore (ili ćute) u datoj situaciji. »Nadalje. . već šanse očuvanja i zaštite prava. »Problemi se ne rješavaju privođenjem novog iskustva. Takve analize rasvjetljavaju zato jer transcendiraju neposred­ nu konkretnost situacije i njezina izraza. str. 5 ) Wittgenstein. a ima ga nadomjestiti jedino deskripcija« 1 0 ). Ništa hipotetično ne smije biti u našim razmatranjima. od­ govaram afirmativno. Ibidem. Netko bi se mogao upitati što ostaje od filozofije. ono što treba prevladati rasuđivanjem koje je po shvaćanjima. Bile bi ono odbačeno. str. Ibidem. Ibidem. . ( Gotovo mazohistička redukcija govora na unižen i obi­ čan sačinjena je u programu: »ako su riječi Jezik'. samo lingvističkih činje­ nica . u najmanju ruku. Moramo »prionuti uz predmete svog svakodnevnog mišljenja. 44. kad se isključi objašnjavanje? U pitanju nije defini­ c i j a i dignitet filozofije.«7) — kao da bi one bile jedine alternative i kao da »ek­ stremne suptilnosti« ne bi bio prikladan termin za Wittgensteinovo poigravanje jezikom prije negoli za Kantovu Kritiku čistog uma. P h i l o s o p h i c a l cit. od inteligencije kad se isključi sve hipotetičko. loc. te služiti tome da se objasni naše mišljenje i govor ο tome svijetu — poput Sartreova analiziranja grupe ljudi koja čeka na autobus. baš zbog svoje banalnosti rasvijetliti empirijski svijet u njegovu realitetu. već organiziranjem onoga što uvijek već znamo« 8 ). str. svaka rečenica je tako malo u redu kao i svijet koji taj jezik saopćava. 46. potrebe da mislimo i govorimo na drugačijim osnovama od onih u svakodnevnoj upotrebi — osnovama koje su smisle­ ne. . Prohibicije su stroge i autoritarne: »Filozofija ni na koji način ne treba da ometa aktualnu upotrebu jezika« 9 ). istina da mišljenje drugih artikuliranijih slu­ čajeva u našem prošlom iskustvu može pomoći i pomaže . 47. ne vjeruje u mogućnosti novog iskustva.« Što se može zamjeriti ovoj analizi? Svojom egzaktnošću i jasnošću ona je možda nenadmašiva — ona je korektna.168 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 169 je. Uzmimo jedan drugi primjer: i u Hegelovoj Logici bi mogle biti rečenice kao što je »moja metla je u uglu«.

cilj apsorbira sredstva« 1 1 )· Za razliku od toga. s druge strane. svijet u kome su ljudi slobodni.stol'. . je­ zik filozofije je »meta-jezik« 12 ). u: O e u v r e s . »Poésie et pensée abstraite. »ideja«. Paris. ako sam univerzum sva­ kodnevnog rasuđivanja postaje predmet filozofske analize. u kome su svakodnevni rad i komfor možda jedino što sačinjava sve iskustvo. On rastvara postojeći iskustveni kon11) Paul Valériy. ali . svijet nuklearnih gradova i kineskih komuna. što je taj uni­ verzalni. a i ne smjera se na to. deskripcija koja posvema pojašnjava kušanje nečeg što može imati ili nemati okus ana­ nasa. pridonijeti filozofskoj spoznaji? Može li ona ikad služiti kao kritika u kojoj su u pitanju kontroverzne okolnosti čov­ jeka — okolnosti drugačije od medicinskih ili psiholoških te­ stiranja okusa.. loc. ne dešava se takva transformacija značenja u bihevioralne reakcije. u filozofiji se ne radi ο nalaženju metle ili ο kušanju ananasa — a još manje ο tome da bi danas empirijska filozofija trebala da se bazira na apstraktnom is­ kustvu. da će biti zadovoljan ili ljut. kontekst a priori zatvoren kako pri­ mjerima tako i samom analizom? Taj širi kontekst iskustva.lampa'. potisnute. . 47 i dalje. Ovaj drugi. Gallimard. Stoga egzaktnost i jasnost u filozofiji ne mogu biti po­ stignute unutar svijeta svakodnevnog iskustva. str. Utvrđenje ovog odnosa nije posao svakodnevnog miš­ ljenja i svakodnevnog govora. Pentagona i Kremlja. 1331. I tokom dugih serija posredovanja. on možda misli da će netko drugi tko je stvarno pitao ο metli uzeti metlu ili je ostaviti tamo. ako u filozofskom tekstu. objekt analize je odsječen od općeg medijuma u kome se formiraju pojmovi i u kome postaju riječi. T a k o đ e r »Les Droits du poète sur la langue«. i živi. stav može pomoći da se uobliči i vo­ di praksa. Ri­ ječ ostaje kao što je bila. Ako se radi ο nalaženju metle ili kušanju ananasa. rečenica je ispunila svoju funkciju prouzrokujući bihevioralnu reakciju: »učinak proždire uzrok.. Zato riječi na koje je upućena filozofija ni­ kad nemaju upotrebu »tako nepretencioznu . Može li ikad i najegzaktnija deskripcija. Jedna cijela grana analitičke filozofije je angažirana u tom pothvatu. str. S te pozicije postaju upitni gore citirani primjeri ling­ vističke analize kao valjan predmet filozofske analize. taj jezik ostaje antagonističan. apstrahira od ne­ posredne konkretnosti da bi postigao istinsku konkretnost.170 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 171 zbiva (i mnije) eliminirajući pojmove kadre da razumiju što se zbiva (i mnije). »alijenaci­ ja« postaje subjekat stava. unutar historijskog kontinuuma. ili ras­ pravljanju. 12 ) Pogledaj str. nepoznate. koja. realni empirijski svijet. nisu intencija Austinove anali­ ze. neispunjena — osim u misli gdje inicira druge misli. pokazujući taj »izvana« kao bitan za razumijeva­ nje svakodnevnog rasuđivanja. U prvom redu postoji ireduktibilna razlika svijeta sva­ kodnevnog mišljenja i jezika. 183. i svijeta filozofijskog mišljenja i jezika. moći koje vladaju prvim također oblikuju ograničeno iskustvo. U normalnim okolnostima je obični jezik odista bihevioralan — praktični je instrument. 1934. Ali stvaran empirijski svijet je i to da su sve te stvari pretpostavljene . cit. Kube. Filozofski poj­ movi ciljaju na dimenziju činjenice i značenja koja »izva­ na« osvjetljuje atomizirane fraze. riječ »supstancija«. 184. zacijelo. ili riječi svakodnevnog ra­ suđivanja. u: P i è c e s s u r l ' a r t . Ova apstraktnost nije korigirana ako se lingvistička analiza primjenjuje na političke termine i fraze. Ili. . američkih cadillaca i njemačkih mercedesa.' ili pak zaboravljene. U svakom slučaju. č a k kad se kreće u nepretencioznim terminima svakodnevnog rasuđivanja. tekst značenja u kontekst njegove realnosti. g. Hirošime i Nagasakija. tad je apstrahiranje spomenutog odnosa opravdano i značenje može postati izvjesno bez narušavanja političkog univerzuma. zaglupljivanja i pokolja. »čovjek«. ograničeni empirijski svijet dio je prvoga. /vrata'«. Kad netko stvarno kaže »Moja je metla u uglu«. Svijet je to u kome su metla u uglu ili okus nečeg sličnog ananasu nešto značajno. No. širi kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji daje govoru njegovo značenje — kontekst koji se ne javlja u pozitivističkoj analizi. da­ nas je još uvijek svijet gasnih komora i koncentracionih lo­ gora. Izvučen iz šireg i gušćeg konteksta u kome se govori. kao što je upotreba riječi . No. čak i tad stav ostaje neispunjen — samo su­ jeta apsolutnog idealizma utvrđuje finalni identitet misli i njenog objekta. s jedne.

nerješivih enigmi. tuma­ čenjem i raščišćavanjem konfuznosti i opskurnosti neopozitivizam ne uzima u obzir veliku i opću konfuznost i opskurnost postojećeg svijeta iskustva. S emfazom se naglašava terapeutički karakter filozofske analize — da liječi od iluzija. Orijentirajući se na reificirani svijet svakodnevnog ra­ suđivanja. koji ima samo činjenice a ne činioce. Imajte na umu analizu »ovdje« i »sad« u Hegelovoj Fenomenologiji. neobičnosti. Zatvarajući prodor u tu sferu. Nisu to metafizička prekoračivanja preko gra­ nica mogućeg znanja. bolest pacijenta je u određenom smislu. Tko je pa­ cijent? Po svemu sudeći. Ri­ ječi se razotkrivaju kao genuini termini ne samo u gramatič­ kom i formalno logičkom već također u materijalnom smislu. zatvoren i dobro za') Pogledaj str. pozitivistička filozofija etabilira svoj vlastiti samodovoljni svijet. svi su mogući smisleni predikati prejudicirani. dobra doza psihoanalize — analize bez Freudova fundamentalnog uvida da su nevolje pacijenta ukorijenjene u općoj bolesti koja ne može biti izliječena analitičkom tera­ pijom. iluzija i prekršaja. Klasificiranjem i distinkcijom zna­ čenja. Preju­ dicirano suđenje može biti tako široko kao govorni engleski jezik. pre- . svijet iskustva rezultat je ograni­ čenog iskustva. tj. Ova mora ostati van razmatra­ nja jer metod koji prihvaća spomenuta filozofija diskredi­ tira ili »prevodi« pojmove koji bi mogli voditi razumijevanju postojećeg realiteta u njegovoj represivnoj i iracionalnoj strukturi — pojmove negativnog mišljeja. kao granice koje određuju značenje i njegov razvoj — uslovi koje društvo nameće rasuđivanju i ponašanju. ne­ doumice. opskurnosti. Odnosno. no. »Engleska« s »metlom« i »ananasom«. Ova po­ vijesna dimenzija značenja više ne može biti rasvijetljena pri­ mjerima poput »moja metla je u uglu« ili »sir je na stolu«. 171 štićen od upadanja uznemiravajućih eksternih faktora. već ona otvaraju sferu znanja s onu stranu zdravog razuma i formalne logike. Ne radi se ο prekršajima »čistog uma«. Ν τ.172 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 173 već metod odsijeca pojmove političke. ono što je strano i antagonističku i što se ne može razumjeti na osnovu dane upotrebe. naime. ili (sit venia verhol) Lenjinovu sugestiju kako adekvatno analizirati »ovu čašu vode« na stolu. analiza ne uzima u obzir negativno. kritičke analize. »apstraktni« individu­ um koji iskusi (i izražava) samo ono što mu je dato (dato u doslovnom smislu). Takva analiza otkriva povijest13) u svakodnevnom govoru kao skrivenu dimenziju smisla — vladavinu društva nad svojim jezikom. čije je ponašanje jednodimenzionalno i manipulirano. U od­ nosu na to mala je razlika da li je kontekst u ocjenjivanju matematički. a isto tako realitet ovih prvih s realitetom drugih. Na svaki način. ili rječnik. zabluda. ona čisti misao i govor od kontradikcije. neka vrsta intelektualca čiji se duh i jezik ne suglašavaju s određenjima svakodnevnog rasuđiva­ nja. ono konstituira empirijski a priori koji se ne mo­ že transcendirati. Doduše. 170. »vlada«. Transformiranje kritičkog mišljenja u pozitivno događa se poglavito u terapeutičkom tretiranju univerzalnih pojmova. od prikaza i utvara. takve tvrdnje razotkrivaju mnoge dvosmislenosti. Sa svim svojim ispitivanjem. ili običaja i upotrebe. te njihovim razdvajanjem. osnovu faktične represije. Ovo radikalno prihvaćanje empirijskog narušava empi­ rijsko jer u njemu govori osakaćeni. Svakodnevni jezik u svojoj »nepretencioznoj upotrebi« može odista biti od vitalnog značaja za kritičku filozofsku misao. Ovo otkrivanje razbija prirodnu i reificiranu formu u kojoj se dani univerzum rasuđivanja najprije pojavljuje. neodgovorivih pitanja. Jedanput prihvaćeno. ο kome smo prethodno rasprav­ ljali. Zaista. logičkih stavova. njihovo prevođenje u operacionalne i bihevioralne termine usko je povezano sa sociološkim prevođenjem. a pozitivističko očišćenje svijesti usklađuje svijest s njim. Operacionalno ili bihevioralno prevođenje asimilira takve ter­ mine kao što su »sloboda«. te izlažući i objašnjavajući to rasuđivanje određe­ njima postvarenog svijeta. ili neki drugi kodeks konvencije. U tako pročišćenoj formi empirijski svijet postaje ob­ jekt pozitivnog mišljenja. ali u medijumu ove misli riječi gube svoju jednostavnu prostodušnost i razotkrivaju ono nešto »skriveno« što ne za­ nima Wittgensteina. sve su one u istoj domeni jezične igre i akademskog dosađivanja.

prokla­ mirajući totalno njihovo neprožimanje. metafizička istina).. Pri tom je moti­ virana egzaktnošću shvaćenom ili formalno logički ili empirički deskriptivno. Znanstve­ ni metod također ide preko činjenica neposrednog iskustva. liječnik mora ostaviti po strani »moralni« problem. stavljanje u stra­ nu specijalnih rezervata. No. činjenice su ono što jesu kao događanja u toj borbi. treba da ga osposobi da normalno funkcionira u svom svijetu. str. tad smo. a njezina povijest još uvijek važi) suprotna onom što Wittgenstein smatra da jest kad je proklamira kao odricanje od svake teorije. 51. Neopozitivistička kritika još uvijek usmjeruje svoj glavni napor protiv metafizičkih pojmova. koje je učinilo svijet objekta onim što zbiljski jest — svijet u kome su sve činjenice događaji. subjekt ogoljen od svih drugih kvaliteta. Misaono rastvaranje i čak destrukcija danih činjenica je povijesna zadaća filozofije i filozofske dimenzije. U stvari se valjanost istine transcendirajućeg jezika sastoji u njegovoj relevantnosti za uobičajeni jezik i u uzajamnom djelovanju s njim. Neprijateljstvo je najzamašnije tamo gdje poprima formu tolerancije — to jest kad je određena valjanost istine za transcendentne pojmo­ ve dopuštena u odvojenoj dimenziji smisla i značenja (poetska istina. kao u lingvističkoj analizi. E. U represivnim uslovima u kojima ljudi misle i žive mo­ že miso — bilo koji mod mišljenja koji nije ograničen na pra­ gmatičku orijentaciju unutar statusa quo — shvatiti činjeni­ ce i reagirati na njih samo tako da ide »preko njih«. Bilo da se za egzaktnošću teži u analitičkoj čistoti logike i matematike ili u skladu sa svakodnevnim je­ zikom. ma što da je istina sadržana u kritičkom idealizmu. mjeri. političke akcije). Njihov fakticitet je povijestan čak tamo gdje je još uvijek okrutna. ekonomske organizacije. posre­ dovanje između subjekta i objekta misli je bitno drugačije. neprecizni. jest upravo najefikasniji način da se zaštiti normalni svijet rasuđivanja od ozbiljnog uznemirenja nepodobnim ide­ jama. protestna reakcija protiv nezdravog svijeta u ko­ me on živi. Jer filozofija je (povijesno. Filozofija ne po­ znaje beskorisnije »otkriće« od onog koje »daje filozofiji mir tako da više ne pati od pitanja koja samu nju dovode u pi­ tanje« 1 4 ). po Hegelu. On treba da vrati pacijentu zdravlje. objekti filozofske misli su u relaciji sa sviješću za koju konkretni kvaliteti ulaze u pojmove i nji­ hov međusobni odnos. u kojima je dozvoljeno misli i jeziku da budu legitimno neegzaktni. 14) Philosophical Investigations. Za razliku od tog. nepokorena priroda. eksperimentira. Filozofski pojmovi zadržavaju i raz­ vijaju predznanstveno posredovanje (djelovanje svakodnev­ ne prakse. Ova nova forma doktrine ο »dvo­ strukoj istini« sankcionira krivu svijest poričući relevantnost transcendirajućeg jezika za svijet uobičajenog jezika. Jer. a ne nešto drugo« — osim ako se ovo »jest« razumije tako da se odnosi na kvalitativnu razliku realnog i načinjenog. No. Ma što da je istina sadržana u literaturi. cit. već da pojmi svijet u kome oni žive — da ga ra­ zumije u odnosu na ono što je učinio čovjeku i što može uči­ niti za njega. to je »metafizička« istina — njezina valjanost. kao pothvat koji »ostavlja sve takvo kakvo jest«. Nema nefilozofskijeg mota od proklamacije biskupa Butlera koja ukrašava Principia Ethica G. — na oba pola suvremene filozofije nalazi se odbijanje i devalorizacija onih elemenata misli i govora koji transcendiraju prihvaćen sistem vrednovanja. to je »poetska« istina. a ako je svijet nešto što se javlja iza zavjese neposredna iskustva. loc. kalkulira. niti »purificirani« subjek­ ti znanstvena mjerenja. U znanosti Je medijum subjekt koji opaža. već kao subjekti i objekti povijesne borbe čovjeka s prirodom i s društvom. mi ti koji su iza zavjese. Moorea: »Sve je ono što jest. zbivanja u povijesnom kontinuumu. ako je uopće ima. Ne mi kao subjekti zdrava razuma. Iskustvo se odigrava ispred zavjese koja zakriva. I samo odvajanje znanosti od filozofije je povijestan događaj. Aristotelov pojam materije se razlikuje od galilejskog i postgalilejskog ne samo po različitim stupnjevima u razvoju znanstvenog metoda (i u . Aristotelova fizika je bila dio filozofije i kao takva priprava za »prvu znanost« — ontologiju.174 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 175 ma Freudu. njegov posao nije da ozdravljuje pojedince. Filozof nije liječnik. ne obvezuje ni svakodnevno rasuđivanje i ponašanje niti filo­ zofiju ovima prilagođenu. i čak kontra­ diktorni. ap­ straktni subjekt projektira i određuje apstraktni objekt. On se razvija u tenziji između pojave i stvarnosti.

Nisu de­ gradirane samo iluzije već i istina sadržana u njima. premješten u sferu fikcije i mitologije cijeli sistem distinkcija koje je čov­ ječanstvo smatralo vrijednim da budu povučene. ed. 158. Što su »svakidašnje riječi«? Uključuju li one Platonovu »ideju«. vidim ovdje i sad mr­ lju crvenog i govorim »to je crveno«. izgrizanje i šokove 1 8 ). studen. Primjeri su vješto držani u balansu između ozbiljnosti i šale: razlike Scotta i autora Waverly. Zanemarivanje. pa se ovo novo shvaćanje da je Aristotelova fizika kriva sada pro­ širuje unatrag u prošlo i prevladano iskustvo i razumije­ vanje 1 5 ). a osakaćena. prevođenja. Aristotelova fizika postaje objektivno kriva. degra­ diranje stare ideologije postaje dio nove ideologije. jaka kucanja srca. Sve to ne samo da je legitimno već je i korektno jer razotkriva u kojoj su mjeri neoperacionalne ide­ je. 1957. Oni izražavaju iskustvo koje Witt­ genstein odbija — naime da je »nasuprot našim prethodno koncipiranim idejama moguće misliti . Mace. itd. . 323. mučnine. Hegelov duh. a možda pri­ marno. različitog povijesnog pothvata koji je uspostavio drugačiju kako priro­ du tako i društvo. aspiracije. U raščišćavanju tog nereda analitička filozofija kon­ cipira ponašanje u prisutnoj tehnološkoj organizaciji reali­ teta.. Ona prihvaća također presude ove organizacije. zgrušavanje. Filozofija tako kontinuirano sadržava »privide«. iskrivljena svijest je postavljena kao istinska svijest koja od1 8 ) Gilbert Ryle. »fikcije« i »iluzije« koje mogu biti racionalnije od njihova opovrgavanja utoliko što su to pojmovi koji uviđaju granice i varljivost predominantnog racionaliteta. na osnovu različitih povijesnih projekata. loc. ćelavost francuskog kralja. iracionalni. naročito str. A. London. Nova ideologija nalazi svoj izraz u takvim proklamacijama kao što je »filozofija izjavljuje samo ono što svatko priznaje«. sjećanja i likovi postali istrošeni. Aristotelovu »esenciju«. uganuća. da li ih sadržavaju u njihovoj negativnoj kono­ taciji — to jest kao obezvređivanje univerzuma svakodnevne upotrebe? Ako ne uključuju. napetosti. ubod. riječi i izraza koji su tad organi­ zirani u filozofiju. ) Wittgenstein Joe. uočljivim stanjima i dispozicijama ili predominantnim tendencijama. bilo da su integrirani u znanost ili ne. mitova. 157. ili besmisleni. legendi i iluzija svijetom poj­ movnih i osjetilnih izrezaka. Možda ovaj primjer nije fer. str. Marxovo postvarenje u ma kakvom adekvatnom prevođenju? Uključuju li ključne riječi poetskog jezika? Ili nadrealističke proze? Ako ih uključuju. cit. cit. probadanja. ) Margaret Masterman.: B r i t i s h P h i l o s o p h y i n t h e M i d — C e n t u r y . Ova vrsta empiricizma supstituira nevoljeni svijet me­ tafizičkih priviđenja. čežnje. užarenost. označavanja. vla­ stitih imena. Allen and Unwin. str. filozofski pojmovi ostaju antagonistički spram domene svakodnevnog rasuđivanja jer kontinuirano uključuju sadržaje koji nisu ispunjeni u govornoj riječi. odnosno sređivanje ove specifično filo­ zofske dimenzije dovelo je suvremeni pozitivizam do toga da se kreće u sintetički osiromašenom svijetu akademske kon­ kretnosti i da stvara iluzornije probleme od onih koje je ra­ zorio. S novim iskustvom i razumijevanjem pri­ rode. 16 17 15 s problemima redukcije. str. tonjenje. Rijetko kad je filozofija pokazala zakučastiji esprit de sérieux od onog u takvim analizama kao što je interpreta­ cija Tri slijepa miša u raspravi »Metaphysical and Ideograp­ hic Language«. u. s povijesnim uspostavljanjem novog svijeta subjekta i objekta. svrbež. concept of M i n d . T h e i dalje. javnom ponašanju..tako i tako' — ma šta da to znači« 1 6 ). gdje se raspravlja ο »umjetno konstruiranoj trostrukoj primarnoj mišjoj sljepoći. tad je odbačen.176 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 177 otkriću raznih »slojeva« stvarnosti) već također. 47. Ali je sasvim u redu da se kaže kako ni najnerazumljivija metafizika nije ispoljila tako artificijeine i besmislene brige kao što su one ponikle u vezi ) Pogledaj poglavlje VI. oštru bol. C. 83. opisa. ili da općeupotrebljavane riječi obuhvaćaju »sve distinkcije koje ljudi smatraju vrijednim da budu povučene«. pretrpanost. No. Joe Doe sreta ili ne sreta na ulici »pro­ sječnog plaćaoca taksi« Richarda Roea. asimetričkoj sekvenciji konstruiranoj prema čistim principima ideografije« 17 ). zbunjujući. otkrovenje u činjenici da ljudi često opisuju osjećanja kao uzbuđenja.

Tako je u procesu civilizacije mit Zlatnog doba i mit ο dolasku Mesije pod udarom sve veće racionalizacije. pojmovi ο zajednici nasuprot društvu. Njihov mitolo­ ški prizvuk odražava mistifikatorska svojstva danih činjeni­ ca — varljivo harmoniziranje društvenih protivurječnosti. Danas opet racionalni i realistič­ ki pojmovi od jučer izgledaju mitološki kad se konfrontiraju sa stvarnim uslovima.JEDNODIMENZIONALNA 178 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE MISAO 179 lučuje ο smislu i izrazu onog što jest. racionalno. koja preokreće ra­ cionalnost u njezinu suprotnost. Ovo preokretanje je uzrokovano protivuiječnošću između teorije i činjenica — protivurječnošću ko­ ja sama po sebi još ne čini teoriju pogrešnom. a racionalno kompletiranje prikri­ va iracionalnost cjeline. razmatranih grado­ va i velegradova. konteksta koji determi­ nira njihovu funkciju. Tad je nastalo obrnuto kretanje. U tom slučaju. no on mo­ že. eksperimenti ο izdržavanju u abnormalnim situacija­ ma — mistificira utoliko što proizvodi (i čak zahtijeva) po­ našanje koje prihvaća ludost. stvarnost u suvremenom socijalizmu pretvara Marxovu ideju u san. naime. one koji su imali koristi od njega i one koji su platili za njega.). područja i grupa kojih je javno mnjenje re­ gistrirano brojem glasova ili čije su šanse preživljavanja pred­ met kalkulacije. a razlika između egzaktnog utvrđivanja. dućana. ureda. znanstveni pristup uznemiravajućem problemu međusobnog uništenja — matema­ tika i kalkulacije usmrćenja i prekobrojnih usmrćenja. također. Nemo­ gući (povijesno) elementi su odvajani od mogućih — san i imaginarno od znanosti.'Neznanstveni. Nevolja je u tome što statistika. čarolijama i ekstazi je ukolotečeno u svakodnevici doma. također. mistifikaciju u realnosti. Ostalo je optuženo — i odobreno — kao fikcija ili mitologija. Posredstvom nje su pojedinci postali nesposobni da iza pogona prepoznaju one koji su ga iskoristili. — naime naporima da se dokraj­ če uslovi koji proizvode ludost. Stvarnost radničke klase u razvijenom industrijskom društvu pretvara Marxov »proletarijat« u mi­ tološki pojam. Kontekst ο kome je riječ je. Na primjer. vratiti racionalnu misao na mitološki status. mjerenja i polje istraživanja sociologije i političke znanosti nisu dovoljno racionalni. Proces civilizacije obezvažuje mit (to je gotovo definicija progresa). prije svega u porastu iracionalnih pseudofi- lozofija (Lebensphilosophie. Naime. više no iracionalno. Taj zbiljski kon­ tekst. Racionalno nije iracionalno. mje­ renja širenja. Danas su mistificirajući elementi savladani i iskorišta­ vani u proizvodnom publicitetu. Treba razlučiti novu mistifikaciju. U devetnaestom stoljeću su teorije socijalizma prevele u sociološka određe­ nja ono što je primarno bilo mit — one su. odredljiv je jedino unutar teorije društva. i ne tako potpunog širenja. Oni mistificiraju utoliko što su izolirani od istinski konkretnog konteksta iz koga proizlaze činjenice. itd. teorije koje prepoznavaju i projektiraju povije­ sne mogućnosti treba da postanu iracionalne. Tehničko postignuće razvijenog industrijskog društva i efikasno manipuliranje mentalne i materijalne produktivno­ sti doveli su do promjene mjesta mistifikacije. tehnologije i biznisa. a isto tako da. radioaktivnih padavina. No. krv i tlo. u ovom društvu. mitologija je primitivna i nezrela misao. spekulativni karakter kritičke teorije proizlazi iz specifičnog karaktera njezinih pojmova koji pokazuju i određuju iracio­ nalno u racionalnom. Jer . naime one pop­ rimaju izgled iracionalnog jer protivurječe racionalitetu pos­ tojećeg univerzuma rasuđivanja i ponašanja. otkrile u danim povijesnim mogućnostima racionalnu srž mita. Oda­ vanje magiji. Ovaj kontekst je širi i drugačiji od onog istraživanih poduzeća i institucija. Opravdano je reći da ideologija postaje inkorporirana u sam proces proiz­ vodnje. Faši­ zam i nacionalsocijalizam su opovrgnuli stanovište da se sve veće potiskivanje u suvremenom društvu manifestira u ide­ ologijskoj sferi. propagandi i politici. Bila je to totalna mobilizacija mate­ rijalnog i mentalnog pogona koja je uspjela i uvela mistifi­ cirajući silu nad društvom. nije jasno koja je strana odana mitologiji. postaje najefikasnije oruđe mistifikacije. te analize fakata i nejasne emocionalne spekulacije bitna je kao i bilo kad prije. u kome predmeti posebnih istraživanja zadobivaju svoj istinski značaj. kalkulirane i brojem glasova utvrđene činjenice. Ovi režimi su opovrgli spomenute i svoje vlastite iracionalne »filozofije« potpunom tehničkom organizacijom aparata. zbiljskiji u tom smislu što proizvodi i determinira istraživane. Ono se tako suprotstavlja istin­ ski racionalnom ponašanju.

po mom shvaćanju. Jer posto- . jest stvarnost i analiza ga može prevladati samo tako da ga ne zaobiđe i da shvati nje­ gov doseg i njegove uzroke. Ne govorite kao mi drugi. morate nam prenijeti svoje misli — na našem jeziku ili na vašem. Varljiva je vaša tolerancija. razotkriti vaše trikove.. nisu simboli. Kad mi namjenjujete specijalni > kutak značenja i značaja. metafore i slike terminima svakodnevnog jezika. Društvo je odista cjelina koja provodi svoju neovisnu moć nad jedinkama. Analitička filozofija često stvara atmosferu denuncira­ nja i ispitivanja od strane komiteta.}« put bilo kojeg drugog jezika (zapravo je to. već da znače upravo to što kažu.. vaš via. Mi volimo poeziju. pružate mi azil za nenormalne i ne­ razumne. no on mora biti prevodljiv i bit će preveden. Pjesnik bi mogao odgovoriti da on odista želi da njego­ va poezija bude razumljiva i shvaćena (ta radi toga je i piše). a to možemo samo ako intepretiramo vaše simbole. već kao stranac koji ne spada ovdje. »vlastitošću«. me­ tafizičkih općenitosti i tome slično. Intelektualac je pozvan na odgovornost. pripadne im percepcije. Neprimjerene i zbunjujuće suvišnosti treba odstraniti ako hoćemo da do­ minira razborito razumijevanje. Komunikacije ne smije bi­ ti iznad ljudi. već naprosto odre­ đen mod određenih raspoloženja. »apsurdan«. vjerovatno. Slično je sa »sviješću«. Naučit ćemo vas da kažete ono što mislite tako da bude jasno. Zacijelo možete go­ voriti svojim vlastitim jezikom. također. filozofija mora upotrebljavati drugačije ). volja nije realna sposobnost duše. Lingvistička analiza ustvrđuje da Joe Doe i Richard Roe. On '. neodređenih pojmova. mi se ne namećemo vama i vašoj slobodi misli i govora. metafore itd. Možete govoriti poeziju — to je u redu. Njegovo čvrsto empirijsko jezgro je u sistemu institucija koje su postojeći i zaleđeni odnosi među ljudima. . •>. sklonosti i aspiracije. Odrediti Društvo (s velikim D) kao taj metakontekst znači hipostazirati cjelinu pored i iznad dijelova. »brbljalo«. JJ svom izlaganju mistifikatorskog karaktera termina koji označavaju transcendentno. pa je to dru­ štvo neuhvatljiva »sablast«. Is­ to tako. ovo hipostaziranje se dešava u stvarnosti. ludnica je negdje drugdje. Dakako. iskrivljena su mje­ renja. pojmove i raspoloženja. ispitivanjima i kalkulacija­ ma. ispitivanja i kalkulacije — ali iskrivljeni ίι dimenziji koja se ne očituje u mjerenjima. a upravo su u njoj mistifikatorska. Upravo unutar tog represivnog konteksta odvija se bihevioralna eksplikacija značenja — eksplikacija kojoj je do izganjanja starih lingvističkih »priviđenja« kartezijanskog i drugih zastarjelih mitova. koja se zato ovima ne suprotstavlja i ne uznemiruje ih. možete misliti što god hoćete. svijest je verbalizirano priviđanje. Vratiti ću se kasnije na tretiranje univerzalnih pojmova. kritička analiza se mora disocirati od onog što te­ ži razumjeti. Kad se od njega apstrahira. No. No. poput čovjeka s ulice. kad govore ο onom što im je na pa­ meti. da bi osvijetlila puni smisao svakodnevnih ter­ 19 mina. očistiti vas. lingvistička analiza mistificira izraze svakodnevnog jezika time što ih ostav­ lja u represivnom kontekstu postojećeg univerzuma rasu­ đivanja. š t o mislite pod tim i tim . . »suvišan«. mjerenja i preslušavanja. Pjesniku se može također činiti da solidna trezvenost lingvističke filozofije govori jezikom predrasuda i emocional­ nim jezikom — jezikom gnjevnih starih ili mladih ljudi. sadržaji koji prelaze zdrav i znanstven razum ne treba da ometaju akademski i svakodnevan svijet rasu­ đivanja. Moramo vam podsjeći krila. — one se daju eksplicirati izrazima koji označavaju posebne načine i mode usmjerenja i ponašanja. će možda reći: razumijevanje moje poezije pretpostavlja uru-1 šenje i obezvređenje upravo onog svijeta rasuđivanja i pona. »zbunjujući«. prvi bi. no ako bi ono što on kaže moglo biti rečeno rječnikom sva­ kodnevnog govora. metafore itd. Ali kad mislite. .a štiti jezik) i tad će se pokazati da moji simboli. »sloboda«. Ali mi želimo da razumijemo vašu poeziju. ? Ne prikrivate li nešto? Govorite sumnjivim jezikom. Nji­ hov Vokabular obiluje s »neprimjeren«.180 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 181 činioc i činjenice nisu neposredno data opažanja. no. sanja u koji je vi želite prevesti.:. . da »pokažete svoje karte«. »čudan«. on to sam učinio. Moj jezik se može naučiti po. Oni postaju data jedino u analizi podobnoj da pokaže strukturu iz koje proizlaze dijelovi i procesi društva i koja determinira njihov međusobni odnos. naprosto ukazuju na određene. Ona zadržavaju svoju egzaktnost. »blebetav«.

osjećanje) sa njezinim funkcijama. bilo na internacionalnoj sceni. no. razgovaramo s ljudima. ona ne može postići empirijsku egzaktnost drugačiju od one na kojoj se insistira u postojećem. slušamo radio. službama i susjedima koji ih navode da govore i misle isto što i oni. Pod ovim okolnostima je govorna fraza izraz individu­ uma koji je govori i onih koji ga prisiljavaju da govori tako kako govori. također. lingvistička analiza ostaje unutar granica misti­ ficiranog i varljivog rasuđivanja. svijest. Zadaća se ne može odstraniti umjerenim insistiranjem na tome da je skromni cilj lingvističke analize da samo razjasni »konfuzno« mišljenje i govor. već je privatno i vlastito posredovano raspo­ loživim lingvističkim materijalom koji je društveni materijal. Mo­ ramo upotrijebiti iste izraze kad opisujemo naše automobile. naše sentimente i resentimane. već također nešto drugo nego što su sami. politike itd. »što mogu učiniti s tim u vezi«?). »to nije fer«. organizacije i manipulacije kojima su podvrgnuti članovi društva. Kad »samostalno« opisuju političku situaciju. ili »to mi sada iz­ gleda crveno«. Ovakve okolnosti mogu biti irelevantne za analizu iz­ java poput »svrbi me«. intelektualce koji to znamo i kritiziramo) opisuju ono što im kažu sredstva masovne komunikacije — a to je stopljeno s onim što oni stvarno misle. osjećanja i aspiracije. Kad je filozofija više negoli jedno od zanimanja. To nužno mora biti tako jer jezik nije nešto pri­ vatno i vlastito. str. Ovakva situacija diskvalificira jezik svakodnevne upotrebe da bude kriterij vrednovanja. filmova.182 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO J83 jeci svijet rasuđivanja je potpuno označen specifičnim modima dominacije. Tako oni ne izražavaju samo sami sebe. Oni moraju biti nešto više i drugo od pukih sinonima koji još uvijek pripadaju istom (neposred- . kolege i suparnike — i mi se savršeno ra­ zumijemo. razlučivi od analiziranih. ostavljajući svakome širo­ ko otvoren izbor prema okolnostima. niti drugačiju jasnoću od one koja je dopušte­ na — to jest. moramo upotrijebi­ ti izraze naših oglasa. Ostaviti taj zadatak kolegama u odsjeku za sociologiju ili psi­ hologiju znači učiniti metodološki princip iz postojeće podjele akademskog rada. Ako takvo razjašnjenje prelazi puko nabrajanje i klasifikaciju mogućih značenja u mogućim kontekstima. . te svih onih napetosti i kontradikcije njihova me­ đusobna odnosa. U svom životu ljudi ovise ο šefo­ vima i političarima. Kad ih lingvistička analiza ne uzima u obzir. Tamo gdje se čini da ga nadilazi. 184. . ostaje samo skelet istog svijeta — sablast daleko sa­ blasnija od one na koju se analiza obara. ono što ljudi misle ne 19 ) Suvremena analitička filozofija je na svoj način sagledala ovu nužnost k a o problem m e t a j e z i k a . čitamo novine i ilustrirane listove. hranu i pokućstvo. bi­ lo u svojim gradovima. dobročinitelja. »Ono što ljudi misle kad kažu . društvenom nužnošću su ljudi prisiljeni da identificiraju »stvar« (uključujući svoju vlasti­ tu ličnost. One su vitalne i za lingvističku analizu etike. oglaši­ vača. Razjašnjenje bi uključivalo analizi­ ranje svakodnevnog govora u stvarno kontroverznim područ­ jima prepoznajući konfuzno mišljenje ondje gdje se ono to najmanje pričinja. termini kojima se analizira smisao određenih termina moraju biti drugačiji. one mogu postati vitalno relevantne kad ljudi stvarno nešto kažu (»ona ga je naprosto voljela«. političara i bestselera. jezikom svojih gospodara. i naprijed. »on nema srca«. oni (ovo »oni« uključuje nas. ili »on jede mak«. Govoreći svojim vlastitim jezikom. Tu nastaje problem »metajezika«. pogledaj str. kao u logičkom čistu­ nstvu. Kako to znamo? Gledamo televiziju. i vide i osje­ ćaju. može se uzeti po nominalnoj vrijednosti — ne zato što ljudi lažu. već zato što je totalitet misli i prakse u kome oni žive totalitet manipuliranih kontradikcija. a upravo ta uloga mu je data u analitičkoj filozofiji. 170. ljudi go­ vore. tad je ono sve drugo sa­ mo ne skroman zadatak. pokazuje ona temelje iz kojih proizlazi da je dano rasuđivanje osakaćen i varljiv univerzum. « jest u relaciji s onim što ne kažu. Ili. Tad bi lingvistička analiza zado­ bila razinu s koje postaju vidljivi i shvatljivi određeni dru­ štveni procesi koji oblikuju i ograničavaju postojeće rasuđi­ vanje. Kad opisujemo jedan drugom ono što volimo i ono što mrzimo. razotkrivajući iskrivljenost u tako mnogo normalne i jasne upotrebe. svoje vlastito znanje.

na mnogo prikriveniji. to ne može biti tehnički metajezik konstruiran poglavito s obzirom na semantičku ili logičku jasnost. stava njegovih izdavača u odnosu prema masakrima. Sintaksa. On je pokazao kako »unutarnje« preispitivanje govora i pisanja. ono pripada: a) individualnom projektu. vri­ jednosti i objektivnih okolnosti na kojima partici­ pira individualni projekt. te sintaktička forma čitane su u kon­ tekstu u kome se pojavljuju — na primjer u novinama koje u nekom gradu ili kraju podržavaju određena shvaćanja po­ sredstvom pera određenih lica. s komunističkim društvima u razvoju. monar­ hiji. To je postignuto u djelu Karla Krausa. ono što tre­ ba razotkriti i osuditi operativno je unutar danog svijeta ra­ suđivanje i djelovanje. ili čak privatno saopćenje sročio je neki pojedinac koji je (auto­ riziran ili neutraliziran) govornik određene grupe (političke. u kome su integrirane i asimilirane različite dimenzije jezika. norme mišljenja i ponašanaja koje ulaze — afirmirane ili suprotstavljene — u individualnu komunikaciju uz različite stupnjeve osviještenosti i eksplicitnosti. Supraindividualni sistem je. mora on biti kadar da ukaže na društvene procese koji su determinirali i »zatvorili« postojeći svijet. Ovi obimni sistemi značenja koincidiraju. određenoj komunikaciji (novinski članak. Ta grupa ima svoje vlastite vrijednosti. u svakodnevnom rasuđivanju. Ako ovaj metajezik treba da stvarno probije totalitarna smjeranja postojećeg svijeta rasuđivanja. Danas društveni si­ stem značenja objedinjuje razne nacionalne države i jezična područja. već konstitutivna za značenje i funkciju riječi — dimen­ ziju bečke štampe u toku prvog svjetskog rata i poslije njega. interpunk­ cije. po mjestu stanovanja) u odre­ đenom društvu. i čak su­ protne individualne i supraindividualne projekte. teče komunikacija^ Doseg i ospeg društvenog sistema značenja znatno vari­ ra u različitim povijesnim periodima i prema postignutom stupnju kulture. sačinjenoj u određenom slučaju za određenu svrhu. Riječ. s jedne strane. Leksički i sintaktički kontekst se tako otvara u jednu drugu dimenziju — koja nije izvanj­ ska. objek­ tivne okolnosti. obraćanje učenom skupu ili slično.184 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 185 nom) svijetu iskustva. odnosno politički sistem. Kontekst može biti i estetski ili filozof­ ski: književna kritika. s područjem više ili manje razvijenih kapitalističkih društava. Tako in­ dividualno saopćavanje »individualizira« supraindividualni sistem značenja koji konstituira dimenziju rasuđivanja razli­ čitu od individualnog saopćavan ja. Želi se postići to da iz po­ stojećeg jezika progovori skriveno ili isključeno. govor). djeluje on također. a ipak isprepletenu s njim. njemu ne treba artificijelna »viša razina« jezika da bi extrapoliralo i objasnilo preispitivani jezik. svepri­ sutne sfere značenja koju razvija i obično »zatvara« društve­ ni sistem unutar koga. Dok se društveni sistem značenja u funkciji determiniranja nepopustljivo potvrđuje u kontroverznom političkom univer­ zumu rasuđivanja. Da ilustriramo: neki govor. tj. novinski članak. b) postojećem supraindividualnom sistemu ideja. Istinski filozofska analiza značenja mora uzeti u obzir sve te . c) određenom društvu koje integrira različite. U takvoj analizi je potrebno da termini ili forme bu­ du razvijeni u multidimenzionalan univerzum. republici itd. pak. a predominantan jezik apsorbira me­ tajezik. no njegove su granice dovoljno jasno određe­ ne. a s druge. nesvjestan. gramatika i Vokabular postaju mo­ ralni i politički čini. Prema tome. i od strane koga. Ovo preispitivanje se još uvijek kre­ će unutar svakodnevnog svijeta iskustva. Ovdje lingvistička analiza poeme ili eseja konfrontira dati (neposredni) materijal (jezik analizirane poeme ili eseja) s onim koji je pisac našao u literaturnoj tradiciji i koji je trans­ formirao. dio opsežne. ako se komunikacija ne odnosi samo na nekontroverzne od­ nose i instrumente svakodnevnog života. intelektualne. emocionalan način. pri čemu svako izraženo značenje spada u nekoliko međusobno poveza­ nih. Ogresenja ο jezik koja se javljaju u novinarskom stilu svojstvena su pripadnom po­ litičkom stilu. po zanimanju. U svjetlosti ove dimenzije upotreba riječi i struktura rečenice poprimaju značenje i funkciju koja se ne očituje u »neposredovanom« čitanju. djelomično ukrštenih i suprotnih »sistema«. Na primjer. čak tipografskih pogrešaka može razotkriti čitav moralni.

smisla i besmisla. u ono što je samo akademski kontroverzno. To je zaista dvosmislen. utišana je eksplozivna povijesna di­ menzija značenja. Od multidimenzionalnog jezika je učinjen jednodimenzionalan. došla bi odista na svoje. razgovor x-a i y-a je savrše­ no razumljiv i lingvistički analitičar se s pravom obraća stan­ dardnom razumijevanju prosječnih ljudi. zapravo. terapeuticka zadaća filozofije u totalitarnoj eri mora biti politička zadaća. već su držana od­ vojeno jedno od drugog. nije izvanjska. Kad lingvistička analiza ne pridonosi takvom razumijevanju i kad. Prema tome. estetskom i moralnom suđenju. ukoliko pokazuje negativnost postojećeg (njegovim pozitivnim aspektima je. Zapravo je gore od toga — bijeg u nekontroverzno. fi­ lozofija se suprotstavlja i projektira samo u misli. No. Realni svijet svakodnevnog je­ zika je svijet borbe za opstanak. umjesto toga. ili konverza­ cije Joea Doea i Dicka Roea. No. proizvod su analitičara filozofa. Ne čini to utoliko što transferira svakodnevno rezoniranje u specijalan akademski univerzum koji je pročišćen i sinteti­ čan čak kad je (i upravo kad je) ispunjen svakodnevnim je­ zikom. mutan i opskuran svijet i zacijelo mu je potrebno objašnje­ nje. a ako bi filozofija postala terapeuticka. a ne kao specijalna disciplina ili predmet analize.186 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEErNODIMENZIONALNA MISAO 187 dimenzije značenja jer lingvistička očitavanja sudjeluju u svi­ ma njima. u stvarnosti se međusobno razumijevamo samo u cijelim područjima ne­ sporazuma i kontradikcija. Ponovo može poslužiti kao primjer Wittgensteinova bes­ konačna jezična igra elementima kompozicije. ne kao specijalna filozofija politike. I. autentičkog i varljivog zna­ čenja. ostaju neodređeni govornici i njihova situacija. u svakom slučaju. Oni ne egzistiraju. U tom analitičkom tretiranju svakodnevnog jezika on je steriliziran i anesteziran. nekonsekventna. doprinosi zatvaranju misli u krug osakaćenog svijeta svakodnevnog rasuđivanja. a u ovome se različita i suprot­ na značenja više međusobno ne prožimaju. Oni su χ i y ma kako familijarno da govore. Tad bi se politika javila u filozofiji kao smjeranje njenih pojmova da razumiju neiskrivljenu zbi­ lju. dat obilan publicitet) i projektira njegove alternative. u stvarnom rasu­ đivanju su χ i y »priviđenja«. . već je unu­ tarnji razvoj značenja) neumjesna kad je intencija da znače­ nje termina bude zadobijeno analizom njihove funkcije i upo­ trebe u svakodnevnom rasuđivanju. Filozofija pristupa tom cilju ukoliko oslobađa misao od njena porobljivanja od strane postojećeg svijeta rasuđiva- nja i ponašanja. obraća se ona političkom. Može se prigovoriti da je takva »izvanjska« analiza (pod znakovima navoda jer. nezbiljsko. u najbolju ruku. više. Ističem da je upravo to ono što ne čini lingvistička analiza u suvremenoj filozofiji. Doduše. njezin ideologijski napor može biti istinski terapeutički — da poka­ že stvarnost kao ono što ona zbiljski jest i da pokaže ono što ta stvarnost priječi da bude. Ona je ide­ ologija i upravo taj ideološki karakter je sudbina filozofije koju ne može prevladati scijentizam i pozitivizam. tad je ona. Uprkos jednostavnoj jasnoći primjera. No. Kako postojeći svijet svakodnevnog jezika tendira skrućivanju u totalno manipuliran i indoktriniran svijet. lingvistička analiza u filozofiji upu­ ćuje na nešto vanlingvističko. Doduše. takvo objašnjenje treba da ispuni terapeutičku funkciju. Kad odlučuje ο dinstinkciji legitimne i nelegitimne upotrebe.

ŠANSE ALTERNATIVA .

snaga­ ma. a čak i ne opisuje puno značenje takvih termina kao što su Svijet. vještinama itd. Na čudan na­ čin rezultat pokazuje nemoć destrukcije — priviđenja i dalje proganjaju. zapravo. no ona za­ htijeva analizu neosakaćenog iskustvenog konteksta.8. Dobro. Svijest. Pitanje ο statusu općih pojmova nikako nije samo jedno apstraktno pitanje epistemologije ili pseudokonkretno pitanje jezika i njegove upotrebe — ono je u samom centru filozofske misli. a obje upotrebe ih razlučuju od raz­ nih moda ponašanja i dispozicije koji. Tretiranje općih pojmova razotkriva položaj filozofije u sklopu kulture — njezinu povijesnu funkciju. ispunjavaju njihovo značenje. po analitičkim filozo­ fima. što za­ mišljam kad kažem »ja« ili što misli svećenik kad kaže da je Mary »dobra djevojka«. Suvremena analitička filozofija želi odagnati takve »mi­ tove« ili metafizička »priviđenja« kao što su Duh. odnosno prevođenje. izvedbama. Takvi opći pojmovi ne mogu. Dok svaka interpretacija. Problem je već prethodno pomenut iz aspekta inhe­ rentno povijesnog i u isto vrijeme transcendentnog. Sopstvo. može adekvatno opisati pojedinačan mentalni proces. rastvarajući intenciju tih pojmova u izjave ο pojedinačnim odredljivim operacijama. nikako. tendencijama. označavaju cjelinu. Volja. Oni. POVIJESNA SVEZA FILOZOFIJE Pripadnost analitičke filozofize osakaćenoj zbilji mišlje­ nja i govora očituje se u njezinu tretiranju univerzalnih poj­ mova. općeg karaktera filozofskih pojmova. Kad se . biti vrednovani tvrdnjom da oni označavaju cjelinu koja je više i drugo nego njezini dijelovi. Sop­ stvo. a ni njihov ukupan zbir ne zahvaća. Vo­ lja. Ovi opći pojmovi se održavaju kako u općoj tako i u »poetskoj« upotrebi. Duša. čini se da ni jedna od tih reformulacija. Ο tome je sad potrebno opširnije raspraviti. sklonostima.

i dalje. kad je predominantan univerzum nesporazuma i upravljane komunikacije supstituiran varljivim univerzumom općeg razumijevanja me­ đu ljudima — tad su inkriminirani opći pojmovi odista prevodljivi. sastajući se i odlučujući ο svojoj politici. kad je svakodnevan jezik uzet po svojoj neposrednoj vrijednosti — tj. D. već je upravo način na koji su ovi organizirani. J. str. a njihova »mitološka« supstancija može biti rastvo­ rena u mode ponašanja i dispozicija. Ako filozofija ne shvati ove procese prevođenja i identificiranja kao društvene procese — tj. Pears. mijenja njihovo značenje. Oxford. »svijest«. Možemo reći da univerzitet nije poseban entitet pored i iznad njego­ vih raznih koledža. utjecaja. u nuklearnom oružju koje naručuju i proizvode. No. N . Oxford. 1953.. »sopstvo«. u rezultatima nji­ hovih zakona. da sam studirao na »Oxfordskom univerzitetu«... par­ tija. Introduction t o L o g i c a n d L a n g u a g e (First Se­ ries). čak i u tom ratu priviđenja su naznačene snage koje bi mogle dokrajčiti taj fiktivni rat. pritisak. 1955. korporacije. Wisdom.A n a l y s i s . Jedan od uzne­ mirujućih problema u analitičkoj filozofiji jesu izjave ο op­ ćim pojmovima kao što su »nacija«.. integrirani i upravljani djeluje kao entitet različit od njegovih sastavnih dijelova — i to do te mjere da raspolaže životom i smrću. T h e C o n c e p t o f M i n d .) P h i l o s o p h y . upravo to rastvaranje mora biti podvrgnuto pita­ nju — ne samo u ime filozofa već i u ime običnih ljudi u či­ jem se životu i rasuđivanju događa rastakanje ο kome je riječ. propaganda) — •nroizašloj iz konkurencije mstitucija i interesa — nacija. B . čak nezaobilazno reći da je »nacija« mobili­ zirana. interesa inkorporiranih u organizacicijama. okupljen na zasjedanjima. pored i iznad pojedinaca koji ih sači­ njavaju. Lica koja izvršavaju odluku. P h i l o s o p h i c a l A n a l y s i s . Prevođenje je lažno upravo zato što pojmove dosljedno prevodi u mode stvarnog ponašanja. loc. već kao predstavnici nacije. biblioteka itd. kao osakaćenje duha (i tijela) nametnuto čovjeku od strane njegova dru­ štva — filozofija se bori samo s priviđenjem supstancije koju želi demistificirati. Svako reduktivno prevođenje takvih izjava... Flew. No. ustava. g.192 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 193 odbija ta supralingvistička analiza. ne djeluju kao individuum. Oxford. nadređenu egzi­ stenciju. itd. »Britanski ustav«. Second Series. »država«. Ova stvarnost je poprimila neovisnu. Kongres Sjedinjenih Država. 1959. plaćama i zahtjevima koje ustanovljuju. 223. g. S druge strane. u ibid. 0 . i dalje. i dalje. pojedinci su govornici (često nesvejsni) institucija. 1959. univerzitet je stavljena u gibnje. Russell. partija. r u i i t i c s a n ü S o c i e t y . Oni su opipljivi u dokumentima. J . No. očuvana i reproducirana — kao (relativno) posljednja.. Peter Laslett (ed. univerziteta. M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . str. predsjednik. potreba da se pokuša takvo prevođenje. g. članovi vijeća i fakul­ tet jesu. 22. Mistifikatorski karakter ne proizlazi iz pojmova »duh«.. Činjenica da to nisu jest povijesna pa se isprečuje lingvističkoj i logičkoj analizi. u imenovanjima. g.. »Engleska« 1 )· Nikakav poje­ dinačan entitet ne odgovara tim općim pojmovima. Sa stajući se na skupovima. U svojoj odluci (glasanje. sasvim smisleno. centralni komitet. 1956. g. da je »Engleska« objavila rat. cit. ako se uopće daju identificirati. A . tendencija i dispozicija pa tako uzima osakaćene i organizi­ rane pojave (same po sebi dovoljno realne!) za realitet. zato izjave koje se odnose na nju sadrže zbiljski op­ će i ne mogu biti adekvatno prevedene u izjave kojima su predmet pojedinačni entiteti. »Oxfordski univerzitet«. »Universals«. F. 17. već od njihova bihevioralnog prevođenja. passim. »Metaphysics and Verification«. Isto modificirano objašnjenje može­ mo primijeniti na druge izjave. Nije ono njihovo vlastito djelo i njihova vlastita riječ. uprava direktora i organizatora. protest protiv njegove nemoguć­ nosti indicira da nešto nije u redu. »nacija« ili »partija« treba da budu prevodljive u svoje komponente i elemente koji ih sačinjavaju. univerzalna stvarnost što nadilazi podređene joj institucije ili ljude. korporacija. Urmson. a ipak je 1 ) Pogledaj Gilbert Ryle. Oxford. kao u slučaju naci­ je. G . Da bi bile potpuno smis­ lene. 1956. str. opipljivi i djelotvorni entiteti. . Oxford. ono se ljudima događa i oskvrnjuje ih tako što su »okolnostima« prisiljeni da identificiraju svoj duh s mentalnim proce­ sima. način na koji su takve tvorbe i ljudi organizirani. u : P h i l o s h o p h y a n d P h y c h o . smatram. sebe s ulogama i funkcijama koje moraju odigrati u društvu. New York.

Naše raspravljanje ne pretendira da uđe u »problem uni verzali ja«. generalna dispozicija. a umiru za Slo­ bodu dividenda. a umiru za bandite koji joj začepljaju usta. vol. cit. Svijest je drugo i više nego svijesni akti i ponašanje. ona je stvarna snaga koju ljudi osjećaju i provode u svojim dje­ lovanjima. čak ako i dopuštamo stvarnost takvih političkih općenitosti. već radi stvarnog ulaženja društva u iskustvena data. broj. nepostojanje takvih predstavničkih ustanova u kojima individuum radi i govori za sebe. Vjeruju da umiru za Proletarijat. Hipostazirana cjelina se opire analitičkom rastvaranju. Vjeruju da umiru za Domovinu. Ova formulacija bi povrijedila Kantov pojam jer je prioritet svijesti ο kome go­ vorimo empirijski. odnosno jedna od sposobnosti. Oni sudjeluju u njoj (na vrlo nejednak način). ni metafizički apsolut (kao u He2 ) François Perroux. 631. a uključuje nadindividualno iskustvo.194 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E 3 Š A N S E ALTERNATIVA Ο 195 Disharmonija između individualnih i društvenih potre­ ba. restrikciji značenja. ona odlučuje ο njihovoj egzistenciji i njihovim mogućnostima. a umiru za novac koji država drži. nemaju li druge općenitosti sasvim drugačiji sta­ tus? Imaju. već zato što je konkretna. oblikuje i distingvira od »drugih svijesti«. Takve općtenitosti izražavaju razne mode i stupnjeve reifikacije.. Supstancijalan opći pojam ne samo da apstrahira od konkretnog entiteta već i označava drugačiji entitet. a ono ipak uvažava stvarnost općenitosti nazi­ vajući je njezinim pravim imenom. Kao takva. rezultira stvarnošću takvih općenitosti kao što su nacija. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e . Vjeruju da umiru za naciju. »Sociološku« definiciju ne sugeriramo zbog predra­ suda u korist sociologije. ustav. Njezin realitet bi mogao uslovno biti opisan kao način ili mod individuumova sintetiziranja. Na osnovu ovoga je smislena razlika istinite i krive svijesti. Realna utvara je stvarnost veoma prinuđavajućeg karaktera — odvojena i neovisna sila cjeline nad pojedincem. U pogledu navedenih karakteristika možemo svijest na­ zvati dispozicija. i to na one apstraktnije i kontroverznije pojmo­ ve koji predstavljaju stvaran izazov za filozofsku misao. loc. ali je njihova analiza olako držana u granicama akademske filozofje. Oni vjeruju — ali zašto bi čovjek vjerovao u takvu opskurnost? Vjerovati — umrijeti? — kad je stvar u tome da se nauči živjeti?« 2 ). Ovo je genuino »prevođenje« hipostaziranih općenitosti u konkretnosti. a umiru za Industri­ jalce. klase. III. omogućuje ih. njihova neovisnost je patvorena utoliko što je pripadna određenim moćima koje su organizi­ rale dano društvo u cjelini.). Nije to jedna od dispozicija. a umiru za Birokraciju. okolnostima i odnosima. razred itd. ili insti­ tucija). Vjeruju da umiru po zapovijedi Države. u striktnom smislu. a umiru za partijske ljude. Još je uvijek diseratum. Iako stavrna. objektivna osnova njihova funkcioniranja u danom društvenom i povijesnom kontekstu. grupa. . Iz toga slijedi da je zapostavljanje društva u vezi s formiranjem pojmova izraženo u akademskom ogra­ ničavanju iskustva. niti totalitarna država (kao u lošoj po'itičkoj znanosti) — to je postojeće stanje stvari koje deteriminira život ljudi. Cjelina ο kojoj je riječ nije puki zamijećen Gestalt (kao u psihologiji). ne zato što je neki mitski en­ titet s onu stranu pojedinačnih entiteta i izvedbi. aspiracije pojedinih društvenih grupa. u raznim stupnjevima zajednič­ ka članovima neke grupe. korporacija. partija. ono pokušava da samo osvijetli ograničeni (umjetno) obzor filozofske analize i da indicira potrebu nadilaženja ovih granica. Moglo bi se reći da su pojedinačni akti a priori sintetizirani »transcenden­ talnom apercepcijom« u tom smislu što integriranje sinteze prethodi pojedinačnim procesima i aktima. Istinita svi­ jest će sintetizirati iskustvena data pojmovima koji u danim činjenicama što potpunije i što adekvatni je odražavaju dano društvo. no poli­ tički diseratum. crkva — stvarnošću koja nije identična ni sa jednim od po­ jedinačnih odredljivih entiteta (individuum. već. ide­ je. No. društva. str. Raspravljanje će i ovog puta biti koncentrirano na supstancijalne opće pojmove za razliku od logičko-matematskih općih pojmova (skup. takvo prevođenje koje bi raščinilo krivu op­ ćenitost u njezinoj supstanciji. »Oni vjeruju da umiru za Klasu. tendencija ili sposobnost. integriranja pojedinačnih akata. Vjeruju da umiru za slobodu Ličnosti. gela).

naime. osjećana. na ono za što ne pokazuje sklonost. obrana i sigurnost su još uvijek značajne stavke kako u intelektual3 4 ) Rikle. lijepom krajoliku. po kojima je lijepo u kontrastu s drugim objektima. razumijevanje. Zaljubljen mladić i filozof. Njihova odsutnost je stvarnost — pozitivan faktor koji objaš­ njava aktuelne mentalne procese pojedinog čovjeka. no svi oni određuju isto specifično stanje ili okolnost — neki kvalitet. Mislim. iščezavaju i javljaju se u toliko različitih formi koliko ima ljudi. koji se zbivaju trenutno. Doživljena je gotovo kao šok. Opći pojam obuhvaća u jednoj ideji mogućnosti koje su realizirane i istovremeno u realnosti blo­ kirane. a supstancijalne opće pojmove — ljepota. govoru. D e v i n s k e ) Stendhal. lije­ poj slici. uslova. kao ključnih pojmova misli. što. dotaknuta. ponašanju itd. koja lomi krug svakodnevnog iskustva i otvara (za trenutak) jednu drugu stvarnost (čiji integralni element mo­ že biti strah) 3 ). mirisana. zadovoljavajućih »tehničkih« definicija ljepote u este­ tici. E l e g i j e . pravda. Čini se da je ireducibilna razlika općih pojmova i odgovarajućih poje­ dinačnih slučajeva ukorijenjena u primarnom iskustvu neprevladljive razlike potencijalnosti i aktualnosti — dviju di­ menzija jednog svijeta. uobičajena restrikcija iskustva prožima napetošću »svijest« i mentalne procese. One su prisutne kao odbijen materijal. čak rezultira njihovim konfliktima. Kad govorim ο svijesti neke osobe. formiranje i doseg njegovih pojmova. smisao njegovih riječi i ponašanja. Naprotiv. Ima mnogo. svjesne akte. ona je viđena. proizlazi iz kontrastnog karaktera ljepote. Smisao za koga? Ne samo za pro­ fesionalnog filozofa.196 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 197 Štaviše. sreća i njihovi kontrarni pojmovi? Izgleda da perzistencija ovih neprevodljivih općih pojmova. Ovaj opis je upravo taj metafizički karakter koji po­ zitivistička analiza želi eliminirati prevođenjem. a što je ipak prisutno i što u znatnoj mjeri determinira nje­ govo ponašanje. više ili manje. shvaćena. . umjetnik i američki vlasnik pogrebnog poduzeća mogu je »definirati« na razne načine. metafizičkog ka­ raktera takvih općih pojmova. Ono što im je svi­ ma zajedničko — »ljepota« — nije ni misteriozan entitet ni misteriozna riječ. U toj direktnosti i neizdiferenciranosti je ljepota doživljena u lijepom — to jest. Kad govorimo ο lijepoj djevojci. U pitanju je neokljaštrena i neprofiltrirana intencija izvjesnih ključnih pojmova u nerepresivnom razumijevanju stvarnosti — u nekonformističkoj. Odnose li se upravo iznesene primjedbe u vezi s prisu­ stvom stvarnosti u sadržaju takvih pojmova kao što su »duh« i »svijest« i na druge apstraktne. već za one koji snose tu iskrivljenost iako je možda nisu ni svjesni — za Joea Doea i Richarda Roea. ali prevođe­ nje eliminira ono što je trebalo odrediti. Tako su »negativno prisutne« određene snage »okoline« koje preduvjetuju svijest za spontanu repulziju izvjesnih data. ne podrazumijevam naprosto dispozicije ili sposobnosti tako kako su iskušene. odnosno kvalitete. možda nema ništa direktnije i jasnije u iskustvu od pojave ljepote u raznim lijepim objek­ tima. kritičkoj misli. odnosno izvedene iz iskustva. ne podrazumijevam time naprosto mentalne procese očitovane u njezinu izrazu. zacijelo mislim na različite stvari. Protest protiv nejasnog. možda. Prva Elegija. čiji je zadatak da odstrani iskrivljenost koje je puno svakodnevno rasuđivanje. a iščezavajući manifestiraju ono što može biti.. Ovo određenje ukazuje na stanje ljudi i stvari i na odnos između ljudi i stvari. slu­ šana. no čini se da je samo jedna koja čuva iskustveni sa­ držaj ljepote i ona je zato najmanje egzaktna definicija — ljepota kao »promesse de bonheur« 4 ). pri tome na ono što čovjek ne izražava. insistiranje na familijarnoj konkretnosti i zaštitničkoj sigurnosti zdravog razuma i zna­ nosti još uvijek pokazuje nešto od one primarne tjeskobe koja je rukovodila registrirane izvore filozofske misli u njezi­ nu razvoju od religije preko mitologije do logike. opskurnog. odnosa. i čak ga niječe. Suvremena lingvistička analiza izmiče iz tog zadatka tako što pojmove interpretira određivanjima pripadnim osiromašenoj i determiniranoj svijesti. odražava nesretnu svijest podijeljenog svijeta u kome je to što jest insuficijentno spram onog »što može biti«.

već upravo kao svojstva svijeta s kojim je čovjek svakodnevno konfrontiran. čini se. gustoća. kad su pravilno upotrijebljene. ako je riječ. Pojedinačne stvari (entiteti) i događaji se pojav­ ljuju samo kao skupina i kontinuum odnosa. U apstraktnoj imenici (ljepota. tvrdoća. izgleda. snijeg. pravedan) i odgovarajućih pojmova (bje­ lina. čini se da se ono smješta u metafizički svijet. Na osnovu tog odnosa konkretan kvalitet predstavlja kako negaciju tako i realizaciju univerzalnog. Ove formulacije ne mijenjaju odnos između apstrakt­ nog pojma i konkretnih realizacija: univerzalan pojam ozna­ čava ono što pojedinačan entitet jest i što nije. Pojedinačne stvari i događaji jesu samo na potki općeg koje je više nego potka — ono je kon­ kretna osnova na kojoj pojedinačno nastaje. »slobodan«) prida7) Ibidem. No. U stvarnosti. 197. egzistira i pro­ lazi.. između poj­ mova i glasova (Laute). sloboda) sadr­ žano je više nego u svojstvima (»lijep«. ljepota. no tako­ đer lijep. str. aspekte. Taj pojam na neki način izražava razliku i ten­ ziju između potencije i aktualnog — identitet u toj razlici. ja bih rekao. no. pokret ili mirovanje. lijepog s nelijepim. . Negativne izjave mogu ponekad biti pre­ vedene u pozitivne: »nebijelo« u »crno« ili »sivo«. l o c . na način kojim pojmovi potiču iz neposrednog iskustva. M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . 74—75. ljubav ili mržnju. »nelijepo« u »ružno«. Prevođenje može eliminirati sakrivenu negaciju preformuliranjem znače­ nja u nekontradiktoran stav. U tom smislu opće oblikuje »materijal« svijeta. ne saopćava ona gotov pojam niti sadrži već fiksiran i »zatvoren« pojam. tvrd. kišu ili vrućinu. oni se ne mogu javiti drugačije a da ne izgube svoj identitet. Iskusili smo. . kao slučajevi i dijelovi u općoj konfiguraciji (i čak kao opća konfiguracija) od koje su neodvojivi. 0 ) 5 ) Bertrand Russell. Humboldtova filozo­ fija jezika naglašava iskustveni karakter pojma u odnosu pojma i riječi. realan »elemenat« jezika. New York. no ne ljepota. Snijeg je bijel. ali nije i samo utjelovljenje slobode. 7 ) »Cjelinu« o kojoj je ovdje riječ treba osigurati od kri­ vog razumijevanja u smislu neovisnog entiteta.građu' svijeta kao ono što je modelirano riječima koje su. djevojka može biti lijepa. zemlja može biti slobodna (u poređenju s dru­ gim) jer ljudi u njoj imaju izvjesne slobode. ra­ dije nego od objekata koji imaju svojstvo da su bijeli«. »Tra­ dicionalno. slobodan. 170—171. oni su sintatički srodniji supstancijama. str. Neprofiltriranom iskustvu je. pravednost). kao sredstvo pojmo­ va. univerzijalnijeg i potpunijeg kvaliteta što dolazi do iskustva u konkretnom 8 ). 8) Pogledaj str. no nije »bjelina«. ulicu. oblici. no. »Gestalt-a« i tome slično. str. Riječ samo suge­ rira pojam. Simon and Schuster. na primjer. »Možda bismo mogli odrediti . također. on ga dovodi do postavke ο izvornoj srodnosti ne samo između pojmova i riječi već. Humboldt. . U tom se smislu građa svijeta sastoji. neprevedena izjava sugerira stvarnu težnju. bliže apstraktno i univerzalno nego analitička filo­ zofija. Ova se javlja u odnosu između kvaliteta (bijel. 1959. ako gornja teorija važi. cit. sloboda. 201. štaviše. pojmovi su smisleni samo u iskušenom kontrastu s njima suprotnim: bijelog s nebijelim. manifestacije. čak ljepotica. subjekti predikta ili uvjeti odnosa. tvrdo ili slatko sma­ trali su univerzalijama. Univerzalije su primarni elementi iskustva — općenito­ sti ne kao filozofski pojmovi. ona konkretnija svojstva kao djelomične realizacije. već je upravo obrnuto: riječi nastaju iz cjeline govora (aus dem Ganzen der Rede). kvalitete kao što su bijelo.198 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 199 nom tako u nacionalnom budžetu. upravo na osnovu odnosa riječi spram supstancijalno univerzalnog (pojma) ne možemo za izvor je­ zika prihvatiti signifikaciju objekata riječima koje bi se tek naknadno vezivale u svoj sklop (Zausammennfiigung). svjetlo ili tama. Struktura te osnove su opći pojmovi kao što su boja. od predmeta sličnih bjelini. tvrdoća ili mekost. 6 ) Wilhelm v . U e b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t d e s m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . 200.« 5 ) Supstancijalan karakter »kvaliteta« ukazuje na iskus­ tveno porijeklo supstancijalnih univerzalija. g. postavlja se u odnos s općim. govor nije sastavljen od riječi koje bi prethodile.. Po Humboldtu. ured ili šefa. Apstraktan ka­ rakter ovih posljednjih pokazuje.

i javljaju se kao mogućnosti uslova u kojima čovjek stvarno živi. i to u svjetlosti njegovih mogućnosti. čini se. već imanentno teleološki (cjelina = različito od sume njezinih dijelova). Ona. je zapravo. ukorijenjena u imanentnoj. da uzmemo drugi primjer. 52. Supstancijalan opći pojam smjera na kvalitete koji nadmašuju sve pojedi­ načno iskustvo. već kao »građa« iz koje je sačinjen naš svijet. njegova esencija je shvatljiva bez pozivanja na neko pojedinačno iskustvo. str. transcendirati neki aktualan slučaj ne znači biti' van veze s njim. 105. »pravednost«. . . »Vječni predmeti su . možemo dovesti u vezu sa shvaćanjem univer­ zalnog u grčkoj filozofiji — naime. samosvojnoj funkcionalnosti eminentnosti kao takve koja ob j e d i η j uj e mno­ štvo u p r a v o u procesu kojim ga . to će reći opće upravo zbog toga. i dalje.· Ni iskustvo ni prosuđivanje nije privatno. Tako pojam ljepote obuhvata svu ljepotu još ne realiziranu. Općost.popuf prvosti. no perzistiraju u svijesti — ne kao izmišljevine mašte niti kao logičnije mogućnosti. 10) New York. Ma kako da su definirani »čovjek«. T . nije sva okrutnost koju čovjek poznaje — poznaje kao gotovo neumornu silu u po­ vijesti i imaginaciji. već kao n o r m a koja uspijeva da objedini mnoštvo dijelova u jednu cjelinu jer univerzalno povezuje. Nijedan snijeg nije čisto bijel. smatram da svaki vječni objekt ima svoju vlastitu specifičnu povezanost sa svakim takvim slučajem što označujem njegovim modom ulaženja u taj slučaj«. i samo utoliko. oni su izrađeni s individualne pozicije unutar određenog društva. prevladavati. . općenit i čist može postati u filo­ zofskoj ili znanstvenoj teoriji. s pojmom najopćijeg kao najvišeg.apstraktnim' podrazumijevam ono što je vječni objekt po samom sebi — to će reći. zapravo predikat prvosti implicitne u superlativnoj eminentnosti ostvarenja. što je . 1961. g„ str. Biti apstraktan znači transcendirati pojedinačne slučajeve stvarnog zbivanja.aristokratizira' jer su eminentnost i jedinstvo bitni uslovi pune stvarnosti mnoštva baš kao mnoštva«. Vrlo je važno da se shvati da odnos te cjeline spram svojih dijelova nije mehanički Takve univerzalije se na taj način javljaju kao pojmov­ ni instrumenti za razumijevanje pojedinačnih stanja stvari u svjetlosti njihovih mogućnosti. one sabiru svojstva pripadna svima ljudima za razliku od drugih živih bića. Pod . Osim toga. gdje apstraktno opće. Pojam artikulira svoj­ stva koja su smatrana »tipično ljudskim«.200 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 201 nim pojedinim osobama. pri svoj svojoj relevatnosti za fenomen života. nije primarno »organizmička« kategorija. One su povijesne i nadpovijesne. 228. konceptualiziraju materijal od koga se sastoji svijet isku­ stva. Tako je materijal misli povijesni materi­ jal — ma kako apstraktan. u svjetlosti nje­ gove stvarne ograničenosti. Ova maglovita fra­ za može poslužiti da osvijetli ambiguitet u takvim filozofskim definicijama — naime. prigušenosti i prikraćenosti. g.« (cjelina = suma njezinih dijelova). Apstraktno-univerzalni i istov­ remeno povijesni karakter ovih »vječnih predmeta« misli uviđa i jasno izražava Whitehead u Science and the Modem Worlds). Ili. 1962. Naprotiv.. Macmillan. No. Postoji široka skupina pojmova — usuđujemo se reći filozofski relevantnih pojmova — u kojoj kvantitativan od­ nos općeg i pojedinačnog poprima kvalitativan aspekat. stvarima ili stanjima. Reiche. filozofski pojam »čovjek« smjera na potpuno razvijene ljudske sposobnosti koje su nje­ gove distinktivne sposobnosti. oni sintetiziraju sadržaje iskustva u ideje koje transcendiraju svoje pojedi­ načne realizacije kao nešto što treba nadići. »ljepota« ili »sloboda«. . Massachusetts Institute of Technology. pojam slobode svu još ne postignutu slobodu. taj i m a n e n t n o tele­ ološki aspekat cjelovitosti kao funkcionalne. prvog po »eminentnosti« i zato zbiljskom realnošću: » . po svojoj prirodi apstraktni. i dalje. a ne namjerne. Publikacije u Humanities no. »Tako je metafizički status vječnog objekta status mogućnosti neke aktualnosti. Filozofski pojmovi se formiraju i razvijaju u svijesti ο općem stanju u povijesnom kontinuumu. U pogledu svog karaktera je svaki stvarni slučaj određen time kako su te mogućnosti realizirane za taj slučaj. nijedna okrutna zvijer. Cambridge. »pri­ roda«. » G e n e r a l B e c a u s e F i r s t « : A P r e s o c r a t i e M o t i v e i n A r i s t o t l e ' s T h e o l o g y . Harold A . a istovremeno su zahtijevana kao naj adekvatni ja ili najviša realizacija čov­ 9 jeka ). općost nije subjekt već predikat. označava mogućnosti u konkretnom povijesnom smislu. koja naglašava n o r m a t i v n i k a r a k t e r univerzalnih pojmova. Tad ono nije opće na način logički univerzalnog ili pojma vrste. ili čovjek. 9 ) Ovu interpretaciju. .

1 1 ) — ali. str. Na taj način on govori i misli u zajedničkom univerzumu činjenica i mogućnosti. Mogućnosti variraju samo u stupnju nerealističnosti. pa ispušteni sadržaji vode apstrakciji. ο tom pita­ nju se ne može raspravljati samo s obzirom na različite filo­ zofske projekte 1 3 ). cit. koji su prisutni i u apstrakciji. V . Tako nastaje čudovište »historicizma«. Oni su takođe odvojeni od društvene osnove. projekcije i anti­ cipacije realnih mogućnosti — u respektabilnoj formi kao hi­ poteze. Pitanje ο kriteriju za prosuđivanje različitih filozofskih projekata vodi. putem različitih »projekata« koji rukovode način mišljenja od biz­ nisa svakodnevnog života do znanosti i filozofije. Ne može biti valjan onaj pojam koji određuje pripadni mu objekt svojstvima i funkcijama koje ne pripadaju tom objektu (na primjer. perzistira interakcije između kolektivnog subjekta i zajedničkog svijeta i konstituira objektivno važenje univerzalija. . str. On vrijeđa estetski smisao nas koji imamo ukusa za osamljen krajolik. Pu­ tem različitih individualnih agensa i slojeva iskustva. kritički fi­ lozofski pojmovi se odnose (ma kako indirektno!) na alterna­ tivne mogućnosti tog razvoja. Kritizirajući uvođenje mogućih entiteta. Ono je objek­ tivno: 1) Na osnovu materije (materijala) suprotstavljene su­ bjektu koji zamjećuje i shvaća. Izložit ću samo nekoliko propozicija koje sugeriraju da imanentno povijesni karakter filozofskih pojmova ne samo da ne dovodi u pitanje njihovu objektivnu vrijednost već i odre­ đuje osnovu za njihovo objektivno važenje. 1 1 ) W . a u nerespektabilnoj kao »metarizika«. Elementi koji unose ne­ sklad ulaze u najčistije objekte misli. 16. a to da ih se tretira istom logikom služi diskreditiranju neželjenih mogućnosti. u filozof­ skoj analizi — »malo stvarnog napretka .202 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE S ANSE ALTERNATIVA 203 U pojmovne sinteze ulaze elementi iskustva. tako. »smisao za estetsko« i »osamljen krajolik« evocira slobodarski duh Nietzscheove mi­ sli presijecajući zakon i poredak. F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w . u interesu tačnosti i egzaktnosti čak mogu biti i nepoželjne. to još nije najgore. . Zacijelo. O . loc. U onoj mjeri u kojoj je filozofski projekt ideologičan on je dio povijesnog projekta — to jest svojstven je određenom stupnju i razini društvenog razvoja. Quine piše da je takav — — »prenapučeni univerzum mnogostrano nezgodan. različitih aktualnih i mogućih puteva razumijevanja i mijenjanja čovjeka i priro­ de. . 12) Ibidem. (Takva) bijeda mogućeg je plodno tlo za elemente koji unose nered« 1 2 ). a sve su nerealistič­ ne zato jer prelaze okvire postojećeg. i to s materijalom koji to dru­ štvo posreduje i kojim se ono koristi. filozof govori i misli s odre­ đene pozicije u svom društvu. se može očekivati od pro­ širenja našeg univerzuma uključivanjem takozvanih mogućih entiteta«. sve ovisi ο tome kako se primijeni Ockhamova britva. Ako misao polazi od povijesnih uslova. Ni najrafiniraniji smisao za estetsko. to će reći koje mogućnosti treba odrezati. Mogućnost posve različite društvene organizacije života nema ništa zaje­ dničko s »mogućnošću« da se sutra pojavi na vratima čovjek sa zelenim šeširom. Quine. no. Lingvistički sindrom »zgodnost«. kao ni najegzaktniji filozofski pojam nije imun spram povijesti. individuum ne može biti određen kao 13 ) Za upotrebu izraza »projekt« pogledaj Uvod. . ' Kad govori i misli za sebe. pitanju ο kriteriju za prosuđivanje raz­ ličitih povijesnih projekata i alternativa. Formiranje pojmova ostaje determinirano strukturom materije koja se ne da rastvoriti u subjektivitet (čak ako je struktura posve matematsko-logičk a ) . Ono što se s logičkog stanovišta javlja kao nezgodno i kao unošenje nereda može se skladno uklopiti u drugačiji poredak i može tako biti bitan elemenat materijala od koga su sazdani filozofski pojmovi. dok »plodno tlo za elemen­ te koji unose nered« pripada jeziku koji govore autoriteti za istraživanje i informacije.. Suvremena filozofija je rijetko kad postigla autentičniju formulaciju ο konfliktu svojih intencija i svoje funkci­ je. 4. postoji li objektivna baza za distnkciju između raznih mogućnosti projektiranih mišlju — za distinkciju između različitih i sup­ rotnih načina pojmovne transcendencije? štaviše.

Naučenjaku se oni a priori pojavljuju kao vrijednosno neutralni elemen­ ti ili kompleksi odnosa podatljivi organiziranju u efika­ san matematsko-logički sistem. Ob­ jektni svijet je tako svijet specifičnog povijesnog projekta i nikad nije dohvatljiv izvan povijesnog projekta koji organi­ zira materiju. S obzirom na takav transcendentni projekt najbolje se mogu formulirati kriteriji objektivne povijesne istine kao racionalni kriteriji: 1) Transcendentni projekt mora biti u skladu s real­ nim mogućnostima koje se otvaraju na postignutom stupnju materijalne i intelektualne kulture. nadalje. već one ko­ je uključuju načine ljudskog egzistiranja. Upotrebljavam izraz »projekt« tako učestalo zato što mi se čini da najjasnije apostrofira specifični karakter povi­ jesne prakse. istim načinom is­ korištavanja društvenog bogatstva. transcen­ dentni projekt mora pokazati superiornost svog vlastitog racionaliteta u trostrukom smislu. ono tendira prejudiciranju racionalnosti mogućih projekata. a organizacija materije je istovremeno teorijski i praktični pothvat. 2) Na osnovu strukture određenog društva u kome se odvija razvoj pojmova. Svako pos­ tojeće društvo jest takva realizacija. Ova dva sloja ili aspekta objektivnosti (fizički i povijes­ ni) tako su isprepletena da ne mogu biti odvojena jedan od drugog. čovjek kao sposoban da ostane vječno mlad). Da a) ima perspektive za očuvanje i poboljšanje produk­ tivnih ostvarenja civilizacije. i drugih žrtava sistema). Takva realizacija se. Tehnološki kontekst unap­ rijed određuje formu u kojoj se javljaju objekti. No. Ta struktura je zajednička svima sub­ jektima danog univerzuma. teži da ih drži unutar svog okvira. Istovremeno je svako postojeće društvo konfrontirano s aktualnošću ili mogućnošću kvalitativno raz­ ličite-povijesne prakse koja bi mogla razoriti dani instituci­ onalni okvir. ono re­ producira i štiti (više ili manje adekvatno) ljudski život (uvi­ jek s izuzetkom života onih koji su proglašeni za otpadnike. Primaran izbor određuje opseg mogućnosti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogućnosti inkompatibilne s njim. . Predložit ću sad neke vrijednosne kriterije za istinitost kad se radi ο različitim povijesnim projektima. te se objektivitet javlja u otvorenom povijesnom horizontu. grupa. onako kako se pružaju pojedincima prije svake »subjektivne« interpretacije. u tehnološkoj stvarnosti objektni svijet (uključujući subjekte) dolazi u is­ kustvo kao instrumentalem svijet. b) da određuje postojeći totalitet u njegovoj bitnoj strukturi. povijesni aspekt nikad ne može biti tako radikalno eliminiran da bi preostao »apsolutni« fizički sloj. tuđince—neprijatelje. istim nasljeđem prošlosti. produkcije i konzumcije. c) da njegova realizacija pruža veće izglede za pacifi­ kaciju egzistencije u okvirima institucija koje da­ ju veće šanse za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti. Oni egzistiraju pod istim prirod­ nim uslovima. Postojeće društvo je već demonstriralo vrijed­ nost svoje istine kao povijesni projekt. materija je konfrontirana subjektu u povijesnom univerzumu. zapravo. 2) Da bi diskvalificirao postojeći totalitet. a među njima oni koji bi totalno promijenili postojeći. pojedinaca odvijaju se unutar istog zajedničkog okvira. Protiv tog projekta u punoj realizaciji nastaju drugi projekti. Pokušao sam pokazati da. istim poretkom proizvodnje. na primjer. bazičnim tendencijama i odnosima. posezanja za jednim između različitih načina razumijevanja. Objekti mišljenja i percepcije. zdravom razumu se nadaju kao materijal rada i dokolice. organiziranja i transformiranja realiteta. Ono je uspjelo u orga­ niziranju čovjekove borbe s čovjekom i prirodom. istom skalom mogućnosti. ima­ ju zajedničke izvjesne primarne kvalitete u odnosu na spomenuta dva sloja realiteta: 1) fizičku (prirodnu) struktu­ ru materije i 2) na formu koju je materija poprimila u kolek­ tivnoj povijesnoj praksi što materiju čini objektima za sub­ jekt. Ona rezultira iz određenog izbora. Sve razlike i sukobi klasa.204 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 205 sposoban da postane identičan s nekim drugim individuom. on je promjenljiv. ostvaruje u svakoj povijesnoj situaciji. Ti kriteriji moraju imati u vidu puteve kojima povijesni projekat reali­ zira dane mogućnosti — ne formalne mogućnosti.

206

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

207

Bez sumnje, ovakvo shavaćanje racionalnosti, pogotovo u posljednjem stavku, sadrži vrijednosni sud. Podsjećam na ono što sam već ranije rekao: smatram da sam pojam Uma izvire iz vrijednosnog suda i da se ne može rastavljati istina od vrednote uma. »Pacifikacija«, »slobodan razvoj ljudskih potreba i spo­ sobnosti« — ove pojmove možemo naznačiti empirijski kao raspoloživa intelektualna i materijalna sredstva i mogućnosti, te njihovu sistematsku upotrebu u svrhu reduciranja borbe za opstanak. To je objektivna osnova povijesne racionalno­ sti. Kad sam povijesni kontinuum pruža objektivne osnove za određenje istine raznih povijesnih projekata, determinira li on, također, njihov slijed i njihove granice? Povijesna isti­ na je poređenje; racionalnost mogućeg ovisi ο racionalnosti aktualnog, istina transcendirajućeg projekta ο istini projekta što je u realizaciji. Aristotelovska znanost je bila nedostatna na temelju svojih ostvarenja. Kad bi kapitalizam bio diskva­ lificiran komunizmom, bilo bi to na osnovu njegovih vlastitih realizacija. Kontinuitet se čuva kroz prelome: kvantitativ­ ni razvoj postaje kvalitativna promjena kad zahvati samu strukturu sistema postojećeg; postojeća racionalnost postaje iracionalna onda kad mogućnosti sistema, u toku njegova unutarnjeg razvoja, nadrastu njegove institucije. Takva unu­ tarnja negacija je konstitutivni dio povijesnog karaktera real­ nosti. Otud i kritička usmjerenost pojmova koji poimaju real­ nost. Oni uviđaju i anticipiraju iracionalno u racionalnosti postojećeg — projektiraju povijesnu negaciju. Je li negacija »definitivna« — naime, predodređuje li struktura totaliteta, nastala iz povijesnog projekta, imanentni slijed povijesnog projekta? Ako jest, tad je izraz »projekt« varljiv. Ono što je povijesna mogućnost postalo bi, kad-tad, stvarnost; definicija slobode kao shvaćene nužnosti imala bi represivnu konotaciju, koju u stvari nema. Sve to ne mora biti primarno. Odlučno je to da bi takva povijesna determinacija (uprkos rafiniranoj etici i psihologiji) sankcionirala zlodjela spram čovječanstva koja civilizacija kontinuirano vrši i tako olakšava tu kontinuiranost.

Da bih naglasio prodor slobode u povijesnu nužnost, predlažem izraz »determiniran izbor«. Ovaj izraz samo sažima stav da ljudi prave vlastitu povijest, no prave je pod datim uslovima. Determinirane su 1) specifične proturječnosti koje se razvijaju unutar nekog povijesnog sistema kao manifestaci­ je konflikta između potencijalnog i aktualnog; 2) materijalna i intelektualna sredstva koja stoje na raspolaganju dotičnom sistemu; 3) raspon teorijske i praktične slobode kompatibil­ ne s tim sistemom. Nabrojeni uslovi ostavljaju otvorenim alternativne mogućnosti razvoja i iskorištavanja raspoloživih sredstava, alternativne mogućnosti osiguravanja životnih po­ treba, organiziranja čovjekove borbe s prirodom. Tako unutar okvira dane situacije industrijalizacija mo­ že teći na različite načine, pod privatnom ili kolektivnom kon­ trolom, a čak i pod privatnom kontrolom u različitim smjero­ vima progresa i s različitim ciljevima. Izbor je primarno (no, samo primarno!) privilegija onih grupa koje su zadobile kon­ trolu u proizvodnom procesu. Njihova kontrola projektira način života za cjelinu, a porobljujuća nužnost koja potom slijedi rezultat je njihove slobode. Moguće prevladavanje te nužnosti ovisi ο novom proboju slobode — ne bilo kakve slo­ bode, već slobode ljudi koji u danoj nužnosti vide nepodno­ šljivu, a nepotrebnu patnju. Kao povijestan proces, dijalektički proces uključuje svijest: uviđanje i iskorištavanje oslobodilačkih mogućnosti. Tako on involvira slobodu. Ukoliko je svijest determinirana potrebama i interesima postojećeg društva, ona je »neslobod­ na«; naporedo s iracionalnošću postojećeg društva svijest po­ staje slobodna za višu povijesnu racionalnost samo u borbi protiv postojećeg društva. Istina i sloboda negativnog mišlje­ nja imaju svoj razlog i svoje tlo u toj borbi. Tako je, prema Marxu, proletarijat oslobodilačka povijesna snaga samo kao revolucionarna snaga; definitivna negacija kapitalizma se zbiva kad i ako proletarijat postane svjestan sebe i uslova i procesa koji sačinjavaju to društvo. Proleterska svijest je kako pretpo­ stavka tako i element prakse negiranja. Ovo »ako« je bitno za povijesni progres — ono je elemenat slobode (i šansa!) koja

208

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

otvara mogućnosti ovladavanja nužnošću danih činjenica. Bez njega povijest ponovo zapada u mrak nepokorene pri­ rode. Već smo se sukobili s »circulus vitiosus« slobode i oslo­ bođenja 1 4 ); ovdje se on ponovo javlja kao dijalektika određe­ ne negacije. Transcendencija preko postojećih uslova, (mišlje­ nja i djelovanja) pretpostavlja transcendenciju unutar tih us­ lova. Ta negativna sloboda — tj. sloboda od ugnjetavačke i ide­ ološke moći danih činjenica — a priori je povijesne dijalekti­ ke; ona je elemenat izbora i odluke u povijesnoj determinaci­ ji, a protiv nje. Nijedna od danih alternativa nije sama po sebi definitivna sve dok nije svjesno zahvaćena u cilju slamanja moći nesnosnih uslova i zadobivanja racionalnijih, logičnijih uslova koje omogućuju dani uslovi. U svakom slučaju, racio­ nalnost i logika, na koje se pozivaju mišljenje i akcija, idu za transcendiranjem danih uslova. Negacija se odvija na empi­ rijskim osnovama; povijesni je to projekat unutar, a s onu stranu projekta koji je u realizaciji, pa je njegova istinitost i šansa da bude određen na tim osnovama. No, kriterij istinitosti povijesnog projekta nije ex post putem uspjeha, to jest činjenicom da je prihvaćen i realiziran od strane društva. Galilejska znanost je bila istinita još u vri­ jeme osude; Marxova misao je bila istinita još u vrijeme Komunističkog manifesta; fašizam ostaje neistinit čak ako se širi u internacionalnim razmjerima (»istinit« i »neistinit« uvi­ jek u smislu povijesne racionalnosti, kako je prethodno odre­ đena). U suvremenom periodu svi povijesni projekti tendi­ raju polarizaciji u dva konfliktna totaliteta — kapitalizam i komunizam, a ishod, čini se, ovisi ο dvije antagonističke serije činilaca; 1) ο sve većoj sili destrukcije; 2) ο sve ve­ ćoj produktivnosti bez destrukcije. Drugim riječima, viša povijesna istina bi bila svojstvena sistemu koji pruža veće šanse za pacifikaciju.

9. OBRAT OSLOBAĐANJA Pozitivno mišljenje i njegova neopozitivistička filozo­ fija suprotstavljaju se povijesnom sadržaju racionalnosti. Taj povijesni sadržaj nije nikad neki izvanjski faktor koji treba ili ne treba uključiti u analizu; on ulazi u pojmovno mišljenje kao konstitutivan faktor i determinira valjanost njegovih ideja. Kako je postojeće društvo iracionalno, anali­ za koja polazi od povijesne racionalnosti uvodi pojmovno negativan elemenat — kritiku, proturječnost i transcenden­ ciju. Negativan element ne može biti asimiliran s pozitivnim. On u potpunosti mijenja pojam, mijenja ga u njegovoj usmje­ renosti i valjanosti. Tako u analizi neke ekonomije, kapita­ lističke ili nekapitalističke, koja djeluje kao »neovisna« sila nad pojedincima, negativne strane (superprodukcija, nezapo­ slenost, nesigurnost, rasipanje, ugnjetavanje) nisu shvaćene sve dok se javljaju kao puki, manje-više neizbježni nusprodukt, kao »druga strana« priče ο rastu i progresu. Doduše, može se desiti da totalno upravljanje pospješi efikasno iskorištavanje svih sredstava, da nuklearno militarno organiziranje osigura milione zaposlenja posredstvom enormne kupovne moći; iscrpljujući rad i čirevi na želucu mogu biti nusprodukt sticanja bogatstva i odgovornosti, a fa­ talne, stupidne greške i zlodjela vođa — naprosto način života. Čovjek je spreman da dozvoli ekonomsko i političko ludilo — i on snosi njegove konsekvencije. No, ovakav pristup »drugoj strani« dio je i aspekt konsolidacije postojećeg, zamašnog objedinjenja suprotnosti, koje se suprotstavlja kvali­ tativnoj promjeni. Suprotstavlja se utoliko što je svojstveno potpuno beznadnom i potpuno predeterminiranom egzistira­ nju koje se udomaćilo u svijetu gdje je čak i iracionalno umno.

•) Pogledaj, str. 55.

210

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

211

Toleriranje pozitivnog mišljenja je nametnuta toleran­ cija — nametnuta ne kakvom terorističkom akcijom, već od strane nadmoćne, anonimne moći i efikasnosti tehnološkog društva. Ona prodire u opću svijest — i svijest kritike. Apsor­ biranje negativnog pozitivnim potvrđuje se u svakodnevnom iskustvu, koje nivelira razliku racionalne pojave i iracionalne realnosti. Evo nekih banalnih primjera tog harmoniziranja: 1) Vozim se u novom automobilu. Doživljujem njegovu ljepotu, sjaj, snagu, ugodnost — no tad postajem svjestan činjenice da će on za relativno kratko vrijeme biti u kvaru i da će ga trebati popravljati; da su njegova ljepota i površina jeftine, njegova snaga nepotrebna, a njegova veličina idiotska; za­ tim, da neću naći mjesta za parkiranje. Počinjem misliti ο svojim kolima kao proizvodu jedne od ve­ likih triju automobilskih korporacija. One određuju izgled mojih kola i proizvode, kako njihovu ljepotu tako i njihovu nesolidnost, njihovu snagu isto kao i njihovo treskanje, njihovo funkcioniranje, a i zastar­ jelost. Osjećam se djelomično prevaren, čini mi se da moj automobil nije ono što bi mogao biti, da bi i bolja kola mogli praviti, i to jeftinije. Ali i drugi čovjek treba da živi. Plaće i takse su previsoke; po­ trebno je obrtanje; ipak nam je bolje nego prije. Napetost između pojave i zbilje iščezava i obe se slijevaju u dosta ugodno osjećanje. 2) Šetam u prirodi. Sve je kao što treba da bude: pri­ roda je tako lijepa kako samo može biti. Ptice, sun­ ce, meka trava, pogled kroz granje u planini, nikoga uokolo, ni radija, ni mirisa benzina. Tad staza zavija i završava na autoputu. Ponovo sam među reklamnim panoima, servisnim stanicama, motelima i gostioni­ cama. Bio sam u Nacionalnom parku i sad znam da to nije bila realnost. To je bio »rezervat«, nešto što se čuva poput vrsta koje izumiru. Da nije bilo vlade, oglasni panoi, štandovi sa sendvič-kobasicama i mo­ teli već bi odavno navrli u taj komad prirode. Zahva­ lan sam vladi; mnogo nam je bolje nego prije . . .

3) Podzemna željeznica u večernjim satima gužve. Na ljudima vidim samo umorna lica i udove, mržnju i ljutnju, čini mi se da svaki trenutak netko može po­ tegnuti nož. Ljudi čitaju ili, još bolje, utonuli su u svoje novine, tjednike ili džepna izdanja. A, ipak, nekoliko sati kasnije ti isti ljudi, oprani, odstranjena znoja, obučeni ili svučeni, vjerovatno, bit će srećni i nježni, stvarno će se smijati i zaboraviti (ili će pam­ titi). No, većinu njih, po svoj prilici, čeka očajno ve­ će kod kuće nasamo ili s drugima. Ovi primjeri ilustriraju srećnu simbiozu pozitivnog i negativnog — objektivni ambiguitet koji ulazi u iskustva. Objektivan je zato što tok mojih senzacija i refleksija odgo­ vara načinu međusobnog odnosa činjenica iskustva u stvar­ nosti. Ovaj međuodnos, kad je shvaćen, razara harmonizirajuću svijest i njezin lažni realizam. Kritička misao nastoji da pokaže iracionalan karakter postojeće racionalnosti (koji postaje sve očitiji) i da odredi tendencije uslijed kojih ta ra­ cionalnost rezultira svojom vlastitom transformacijom. »Svo­ jom vlastitom« utoliko što je kao povijesni totalitet razvila snage i mogućnosti koje i same postaju projekat s onu stranu totaliteta postojećeg. To su mogućnosti sve veće tehnološke racionalnosti, a kao takve one uključuju cjelinu društva. Teh­ nološka transformacija je istovremeno politička transforma­ cija, ali će se politička promjena obratiti u kvalitativnu dru­ štvenu promjenu samo ukoliko izmijeni smjer tehničkog pro­ gresa — to jest, razvije novu tehnologiju. Jer postojeća tehno­ logija je postala instrument destruktivne politike. Takva kvalitativna promjena bi bila prelaz u viši stu­ panj civilizacije ako bi tehnika bila koncipirana i upotrijeb­ ljena za pacifikaciju borbe za život. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove formulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog progresa bilo obrat postojećeg. Dakle, ne naprosto kvantitativan rast predominantnog (znan­ stvenog i tehnološkog) racionaliteta, već njegova prevratnička transformacija, nastanak nove ideje Uma, u teoriji i praksi.

dok je znanstvena misao stalno bila primjenjivana na sve moćniju i univerzalniju stvarnost. a i nisu mogla biti podobna verificiranju na osnovu postojećeg svijeta rasuđivanja i djelovanja. sugeriraju da Um još uvijek valja otkriti. razvoj matematike postao znanost. konačnosti i beskonačno­ sti. No. racionalizacijom mo­ gućnosti znanost je pružala zadovoljstvo. ova slobodna igra je ostala izručena predominantnoj neslobodi u kojoj je bila rođena i od koje je apstrahirala. Um je u svo­ joj aplikaciji u društvu bio uvelike suprotstavljen umjetno­ sti. 8. Tu je izvorna veza (unutar univerzuma dominacije i bijede) znanosti. Kako je. a pomoću sred­ stava koje ovaj pruža ili sadržava. one moraju stajati unutar svijeta mogućeg iskustva. Nešto od te 1 ) A . 2 ) Ibidem. Razlika između bogova i ljudi. T h e F u n c t i o n o f R e a s o n . Osim toga. str. što je pretpostavljao visoki stu­ panj slobode od teška rada. slobodnu igru i čak ludorije imaginacije. da se živi dobro i da se živi bolje — odno­ sno da je odgodi i da postavi izvanredno visoku cijenu za ispunjenje te potrebe. Taj drugi poredak. Posljednja filozofska pitanja su odista ostala metafizička. ona nisu bila. shvatiti i realizirati jer je do sad povijesna funkcija uma bila i to da potisne. Ako je tako. i to je bilo stalno usmjeravano prema racionalnijoj i istinskijoj stvarnosti. 2) da se živi dobro. što proizlazi iz »trostruke potrebe: 1) da se živi. ignorancije i bijede. To će reći da istinu. U po­ gledu tog cilja. spoznajnu vrijednost tih postavki određuju povijesni. Ona je svijest ο diskrepanciji između realnog i mogućeg. teh­ nološkog i operacionalnog Uma. Tako spekulacije ο Dobrom Životu. koji je filozofija transcendirala subordinirajući ga pod »dobar život« drugačijih principa i poretka. rekao bih. pojavne i auten­ tične istine. onaj dio Saint-Simonova sustava . Whitehead. a naročito pi­ tanje smislenosti i istine metafizičkih postavki — povijesno pitanje. Whiteheadove postavke izražavaju stvarni razvoj Uma. 5.212 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 213 Nova ideja uma je izražena u Whiteheadovoj postavci: »Funkcija Uma je da proizvodi umjetnost življenja« 1 ). ukoliko odre­ đuju povijesne mogućnosti). ako je istinitost metafizičkih postavki deter­ minirana njihovom povijesnom sadržinom (tj. U tom smislu skala onog što se može verificirati raste u toku povijesti. umjetnosti i filozofije. u najmanju ruku. Dobrom Društvu. onda. tad je pitanje metafizike. N . Naime. i metafizičke postavke se moraju dati verificirati. već se proteže u granicama onog svijeta koji može s. u velikim raz­ mjerima ušle u stvarno pokorenje i transformaciju prirode i dokazale svoju istinitost dok filozofske apstrakcije nisu — i nisu mogle. str. kao i njegov neuspjeh. Beacon Press. Um je »smjer destruiranja onog što nas okru­ žuje«. Ratio dominacije je odvojio Um znanosti od Uma umjetnosti. Smatralo se da je matematika realna i »dobra« u istom smislu kao Platonove metafizičke ideje. Ο od­ vajanju je opravdano govoriti utoliko što je znanost od po­ četka sadržavala estetski Um. mijene i stalnosti 3 ) bila je jedna od prvih formi u kojoj je došla do izraza diskrepancija ο kojoj je riječ. 3 ) Pogledaj poglavlje V. te napor da se razumije i svlada ta diskrepanci­ ja. one. Taj svijet nije nikad koekstenzivan s pos­ tojećim. ili pak iskrivio Um umjet­ nosti integrirajući umjetnost u univerzum dominacije. Mogućnosti s kojima se znanost igrala bile su također mogućnosti oslobođenja — mogućnosti jedne više istine. bez sumnje. mitološke relacije između stvarnog i mogućeg preživjelo je u znanstvenom mišljenju. pa čak i uništi potrebu da se živi. na tehnolo­ škim osnovama metafizičko može postati fizičko. dok je umjetnosti pružena privilegija da bude u izvjesnoj mjeri iracionalna — da ne bude predmet znanstvenog. Permanent­ nom Miru poprimaju sve realističniju sadržinu. Boston. dok su Platonove ideje ostale metafizika? Znanstvene apstrakcije su. U našoj vlastitoj kulturi je pri­ hvaćen. 3) da se živi bolje« 2 ). fantaziju transformacije. tad je odnos između metafizike i znanosti striktno povijestan. biti sačinjen transformiranjem postojećeg. a ne čisto epistemološki uslovi. Termin »umjetnost« u Whiteheadovoj definiciji funkci­ je Uma sadrži i suznacenje specifične negacije. Poput svih stavova koji pretendiraju na istinitost. bio je nerea­ lan kako u počecima filozofske misli tako i tokom njezina ra­ zvoja . Pokorenje i transformacija prirode zbivali su se unutar zakona i poretka života. 1959.

u njenom razvoju ori­ jentiranom po drugačijim ciljevima. osigurati briga za bolesne. do sad pripadan neslobodnom egzistiranju. Dalji progres bi značio prelom. proračunljiv je stupanj do koga se može. Jer ta baza omogućuje zadovoljenje potreba i reduciranje mukotrpna rada — upravo ona ostaje baza svih oblika ljudske slobode. moguća sloboda od bojazni. pretvaranje kvantiteta u kvalitet. kompletiranje tehnološke stvarnosti ne bi bilo samo preduvjet već. neodrživo je iz vlastitih pretpostavki znanosti. Industrijska civilizacija je došla do razine na kojoj je neodrživo znanstveno zapostavlja­ nje finalnih uzroka s obzirom na ljudske aspiracije na huma­ no egzistiranje. i zasnovanost transcendiranja tehnološkog realiteta. Izrada takvih koncepcija bi značila više nego što je evolucija predominantnih znanosti. U vezi s tim se nameće pitanje: tendira li ta moć svojoj vlastitoj negaciji — to jest k proizvođenju »umjetnosti života«? S mehanizacijom cjelokupnog društveno nužnog no individualno represivnog rada kontinuirana primjena znanosti unutar postojećih dru­ štava dosegla bi krajnju tačku. dakle. koje su dopuna znanstvenoj transforma­ ciji čovjeka i prirode 4 ). Zapreke što se isprečuju materijalizaciji u navedenom pravcu očite su političke zapreke. Da li je to konačan slijed? Ili. Znanost bi prešla od kvantificiranja sekundarnih kvaliteta na kvantificiranje vred­ nota. a ne samo u njezinu korištenju. na razvijenom stupnju industrijske civilizacije javlja se kao odlu­ čan faktor u razvoju povijesnih alternativa. ono što je proračunljivo jest minimum ra­ da za vrijeme kojeg bi mogle biti zadovoljene vitalne potrebe svih članova društva — uz preduvjet da su raspoloživa sred­ stva upotrijebljena u tu svrhu.214 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 215 po kome metafizika prethodi znanstvenom stupnju civiliza­ cije. Dru­ gim riječima. štaviše. Ideje koje određuju zbilju iz drugačijih pretpostavki nego što su one egzaktnih i bihevioralnih zna­ nosti izgubile bi svoj metafizički ili emotivni karater koji je rezultirao iz znanstvene transformacije svijeta. Kvalitativna promjena leži u rekon­ strukciji te tehničke baze — to će reći. raspoloživi nivo oslobođenja od potrebitosti dade se kvantificirati. Ili. uma. Novi ciljevi kao tehnički ciljevi tad bi bili djelotvorni u projektu i konstruk­ ciji mašinerije. prelom ovisi ο kontinuiranom postojanju same teh- ničke baze. Sama znanost je omogućila da finalni uzroci budu prava domena znanosti. 35. Drugim riječima. Dakle. Naprotiv. . uspo­ staviti ih kao elemente tehnološkog procesa. Ona bi obuhvaćala znanstveni racionalitet kao cjelinu. • Naglasio sam da to ne znači oživljavanje »vrednota«. naročito str. pod datim uslovima. Društvo — 4 ) Pogledaj poglavlje I. On bi otvorio mogućnost bitno nove humane stvarnosti — naime. (Pod »društveno nužnim« ovdje podrazumijevamo svu proizvodnju koja se efikasnije može izvesti mašinama. duhovnih ili drugih. egzistiranja u slo­ bodnom vremenu na bazi ispunjenih vitalnih potreba. čak ako ta proizvodnja proizvodi pri­ je luksuz i nepotrebno negoli nužno. povijesna ostvarenja zna­ nosti i tehnologije omogućila su prevođenje vrednota u teh­ ničke zadaće — materijalizaciju vrednota. Pod takvim uslovima bi i sam znanstveni projekat bio slobo­ dan za transutilitarne ciljeve. preveden u političku moć. treba zado­ biti novo određenje vrednota u tehničkim određenjima. s dru­ ge strane. Tad bi znan­ stvene koncepcije mogle projektirati i odrediti moguće kom­ ponente slobodnog i pacificiranog egzistiranja. također. njih bi trebalo uspostaviti čak i u konstrukciji znanstvenih hipo­ teza — u čistoj znanstvenoj teoriji. značila bi: novu ideju znanosti.) Taj stupanj bi također bio kraj i granica znanstvenog racionaliteta u njegovoj posto­ jećoj strukturi i usmjerenosti. Na primjer. sadrži li znanstvena trans­ formacija svijeta svoju vlastitu metafizičku transcendenciju? Znanstveni racionalitet. da nisu restrikcionirana dru­ gim interesima i da nema zapreka akumulaciji kapitala nuž­ noj za razvoj dotičnog društva. Ako kompletiranje tehnološkog projekta uključuje pre­ lom s predominantnom tehnološkom racionalnošću. nejake i starce — to jest dade se kvantificirati moguće smanjenje tjeskobe. slobodan za »umjetnost živ­ ljenja« s onu stranu nužnosti i luksuza dominacije. to. To bi značilo obrat tradicionalnog odnosa između zna­ nosti i metafizike.

Industrijsko društvo posjeduje instrumente za transfor­ miranje metafizičkog u fizičko. i to tako što uči da kreira svrhovitost. za razliku od njihove prepuštenosti subjektivnom preferira­ nju i iracionalnom. str. str. Nasuprot dosadašnjoj odvojenosti metafi­ zičkih ideja ο oslobođenju od znanosti i znanstvenog metoda. S tim u vezi moramo oštro reagirati — opomenuti na opasnost tehnološkog fetišizma. Grozne fraze (i pripadni im realiteti) »inženjeri duša«. a ponekad religijska pita­ nja. No. slobode i humaniteta postižu svoju istinu.. Tehnološki fetišizam je ne­ davno došao do izražaja poglavito među marksističkim kriti­ čarima suvremenog industrijskog društva — u idejama ο bu­ dućoj omnipotenciji tehnološkog čovjeka. finalnih uzroka u tehničke mogućnosti novi je stupanj u pokorenju ugnjetavačkih. . transcendentnoj sankciji. po kome čovjek može postati i biti slobodan u samim sobom perpetuiranom progresu produktivnosti na bazi ugnje­ tavanja.«e) Konstituirajući se metodički kao politički pothvat. nesavladivih snaga kako u društvu tako i u prirodi. Ako bi finalni uzrok bio u materijalizaciji i efikasnosti. takav razvoj konfrontira znanost s neprijatnom zadaćom da postane politička — da shvati da je znanstvena svijest politička svijest i znanstveno preduzimanje političko preduzimanje. 151. No. Prevođe­ nje vrednota u potrebe je dvostruk proces. .Izraz »pacificirana egzistencija« nepotpuno prenosi namjeru da se u jednoj centralnoj ideji sabere tabuirana i neozbiljno tretirana svrha tehnologije. zna­ nost i tehnologija bi prispjele s onu stranu etape u kojoj su zbog svoje neutralnosti bile podređene politici i protiv svoje intencije djelovale kao politički instrumenti. da organizira . U tom je procesu odnos između materijalnih i intelektualnih potreba i sposobnosti podvrgnut fundamen­ talnoj promjeni.« 5 ) U tom aspektu »neutralna« znanstvena metoda i tehno­ logija jesu znanost i tehnologija povijesne faze koju prevlada­ vaju njezina vlastita ostvarenja — faze koja je došla do svoje odlučne negacije. loc. potisnuti finalni uzrok što stoji iza znanstvenog preduzimanja. cit. pogrešno smatrana za etička. Ukoliko se tehnologija razvija na toj osnovi. racionalne orga­ nizacije domene nužnosti. M. Ono je akt oslobođenja: »Čovjek se sam oslobađa od svoje situacije podređeno­ sti svrhovitosti svega. . čovjek prevladava porobljenost svjesno organizirajući svrhovitost . Ona involvira politički preokret. Slobodna igra mišljenja i imaginacije popri­ ma racionalnu i usmjerujuću ulogu u realizaciji pacificiranog egzistiranja čovjeka i prirode. 1) proces mate­ rijalnog zadovoljenja (materijalizacija slobode) i 2) proces slobodnog razvoja potreba na bazi zadovoljenja (nerepresivna sublimacija). mogu one posta­ ti pravi objekt znanosti. avantu­ ra duha u avanture tehnologije. 103. unutarnjeg u vanjsko. Tehnologija tako može pru­ žiti povijesnu korekciju preuranjena identificiranja uma i slo5 bode. ljudskog roda. Tad ideje pravde. »nauka ο potrošnji« sažimaju (u jadnoj formi) sve veću racionalizaciju iracionalnog.216 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 217 — »mora posredstvom ekstenzivnog i intenzivnog rasta tehničke sfere tretirati kao tehničke probleme pitanja finaliteta. potcrtao H. . umiruju savjest na onoj osnovi na kojoj to principijelno jedino i mogu — na osnovu zadovoljenja čovjekovih materijalni potreba. zarobljuje čovjeka ciljevima koje on smatra apsolutnim. ) Ibidem. Drugim riječima. Tehnološko redefiniranje finalnih uzroka te tehničko ovladavanje njima jest konstrukcija. »head shrinkers«. »naučno rukovo­ đenje«. kompletiranje tehnološkog racionaliteta bi prevođenjem ideologije u realitet transcendiralo ta­ kođer materijalističku antitezu idealističke kulture. Jer transformiranje vredno­ ta u potrebe.finaliziranu' cjelinu koju procjenjuje i prosu­ đuje. »spiritualnog« — nijekanje idealističke kulture. spome­ nuta korekcija nikad ne može biti rezultat tehničkog progre­ sa per se. Nekompletnost tehnike fetišizira probleme finaliteta. logos tehnike bi otvorio univerzum kvalitativno drugačijih odnosa između čovjeka i čovjeka i čovjeka i prirode. to je racionalno preduzimanje čov­ jeka kao čovjeka. razvoj i korištenje sredstava (materijalnih i in­ telektualnih) oslobođeno svih partikularnih interesa koji su priječili zadovoljenje ljudskih potreba i razvoj ljudskih spo­ sobnosti. ο »tehnološkom 6 ) Gilbert Simondon.

tako se sve subracionalno pokazuje kao lišenost i oskudica. to će on više postati ovisan ο političkom usmje­ renju — ο kolektivnom naporu da se zadobije pacificirano egzistiranje s ciljevima koje slobodni individuumi mogu sami sebi postaviti. Tehnologija je u potpunosti ovisna ο ciljevima koji nisu imanentno tehnološki. š t o više društvenu produkciju deter­ minira tehnološki racionalitet oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. mate­ rijalizam ima univerzalniju i realističniju koncepciju spase7 ) Hegelov pojam slobode pretpostavlja totalnu svijest (u Hege lovoj terminologiji: samosvijest).« 8 ) Nezaražen takvom ideološkom preverzijom duše. nasilje i razaranje jesu kategorije kako pri­ rodne tako i ljudske stvarnosti. treba uključiti kako kvalitativnu tako i kvantitativnu reduk­ ciju moći da bi se kreiralo mjesto i vrijeme za razvoj produk­ cije potaknute samoodređenjem. posto­ je dvije vrste gospodarenja: represivno i oslobodilačko. Stradanje. On ih ustvrđuje kao povijesne granice — kao zadatak koji treba dovršiti. sloboda i moć. 8 ) Citirano u : Bertrand Russell. sfere neposrednosti u kojoj život pasivno podnosi egzistiranje. Kako je priroda u sebi negativna (tj. str. priroda je u svojoj biti ne-prirodna — »duh«. Eros i moć go­ tovo su kontrarni pojmovi! Pokušat ću da pokažem da rekon­ strukcija materijalne baze društva. mi­ jenja se odnos između tehnologije i njezina primarna objekta. Ukoliko cilj pacifikacije determinira logos tehnike. Pacifikacija pretpostavlja gospodarenje prirodom ko­ ja jest i ostaje suprotstavljena subjektu u razvoju. zna­ men neimaštine. tad je ona legitiman objekat ne samo uma kao moći već i uma kao slobode. ili bolje. Mistifikacija se ne otklanja prenošenjem tehnološke omnipotencije s pojedinih grupa na novu državu i centralni plan. Mir i moć. to je povijes­ no transformiranje prirode prevladavanje te negativnosti. ne samo dominacije već. Na sadašnjem stupnju je on možda nemoćniji spram svog sopstvenog aparata nego što je bio ikad ranije. Tehnika kao instrumentalan svijet može povećati kako moć tako i bes­ pomoćnost čovjeka. Borba za opstanak je. Povijest je negacija prirode. čvrsto jezgro istine u tim idejama zahtijeva emfa­ tičku opovrgavanje mistifikacije koju one izražavaju. No. U n p o p u l a r E s s a y s . trpljenja i lišenosti.218 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 219 Erosu« itd. S pojavom čovjeka kao animal rationale — bića kadra da transformira prirodu u odnosu na sposobnosti duha i mogućnosti materije — puko materijalno kao subracionalno poprima negativan status. on ih je odbio s argumenta­ cijom da ljudska bića nemaju obaveza spram nižih životinja i da loše postupanje s životinjama nije grešno. nasilja i okrutnosti. Simon and Schuster. Ili. Hegelovim riječima. Ova sfera je postepeno posredovana u toku povi­ jesne transformacije prirode. prirode. s obzirom na pacifikaciju. ona dolazi od autoriteta dru­ ge vrste. oslobođenje prirode. . Grozna koncepcija da je subracionalan život prirode osuđen da zauvijek ostane takav svijet ne pripada ni filozofiji ni znanosti. tako­ đer. kategorije bespomoćnog i bezosjećajnog svijeta. Neposrednost postaje dio ljud­ skog svijeta — utoliko su svojstva prirode povijesna. »Pacifikacija egzistiranja« ne sugerira akumuliranje moći. i to uto· liko ukoliko je borba slijepih sila shvaćena i savladana — ukoliko je očitovanje slobode 7 ). a reduciranje ovih postaje povijesna zadaća. po svom vlastitom bivstvovanju nedostatna). već obratno. U pro­ cesu civilizacije priroda prestaje biti puka priroda. To zbog toga što životinje nemaju dušu. To su svojstva slijepe materije. Ovo posljednje involvira reduciranje bijede. Poimanje ovog preokreta je značajan motiv u dijalektičkoj teoriji. koji treba tek preduzeti. Metafizički pojam da priroda u povijesti dolazi sama sebi ukazuje na nesavladane granice uma. P r e m a tome. kako u prirodi tako i u povijesti. NewYork. oslobađanja. 76. Ono postaje sfera koju Um treba da pojmi i organizira. Ako je priroda u sebi racionalan legitiman objekat znanosti. Ono što je samo prirodno prevladano je i reproducirano pomoću moći uma. »Kad se Društvo za sprečavanje okrutnosti nad životi­ njama obratilo papi za podršku. »realizacija« prirode ni­ je i nikad ne može biti vlastito djelo prirode. 1950. Kako um uspijeva u podređivanju materije racionalnim standardima i ciljevima.

to da velika riba guta sitnu ribu •— iako se to može činiti nepri­ rodno sitnoj ribi. Kultura. također. Pa ipak. Obaranje na kontrolu prirasta stanovništva je instruktivan primjer. Estetska redukcija nastaje u tehnološkoj transforma­ ciji prirode kad i ako ona uspije u povezivanju gospodarenja 9) Pogledaj poglavlje I I I . u granice u ko­ jima spoljašne može biti manifestacija duhovne slobode. ideja nuklearne eksplozije u velikim razmjerima de­ terminira konstrukciju aparata koji treba da posluži toj svrsi. i čak nemo­ ćna da ga adekvatno predstavi. Estetska »redukcija«. umjetnička tran­ sformacija siluje prirodni objekat. Spoznajnom moći uma i njegovom moći transformiranja civilizacija proizvodi sredstva za oslobođenje prirode od njezine vlastite brutalnosti. Ovakva transformacija je redukcija jer je kontigentna situacija izvrg­ nuta izvanjskim zahtjevima koji priječe njezino realiziranje u slobodi. to je veća racionalnost svijeta umjetnosti. Tehnološka civilizacija uspostavlja specifičan odnos umjetnosti i tehnike.. . nemoćna iluzorna istina umjetnosti (nikad nemoćnija i iluzornija no danas kad je postala sveprisutni sastavni dio upravljanog društva) očituje vrijednost svojih slika. 10) Hegel. a unutar njega. tako je estetska transformacija oslobađanje.« 10 ) Prema Hegelu. ovdje na zemlji.220 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 221 nja. E s t e t i k a . Ovi zahtjevi konstituiraju »spravljeno« (»appara­ tus«) utoliko što nisu puko prirodno. Na primjer. umjetnost umije da svede aparat. karakterizira tehnološku racionalnost umjetnosti: » . autonomije i kontradikcije. I. u kontrastu spram tehničkog svijeta. koja uljepšava njegov biznis i mizeriju. njezina sposobnost da »projek­ tira« egzistenciju. g. . 171. Sva radost i sva sreća proizlaze iz sposobnosti transcendiranja prirode — transcendiranja u kome je gospodarenje prirodom i samo podređeno oslobođenju i pacifikaciji egzis­ tencije. privida. . str. 1952. Poput tehnologije i umjetnost kreira jedan drugi svijet mišljenja i djelovanja nasuprot postojećem. No. Od sluškinje postojećeg aparata. tad bi mogla biti sagledana tako što bi ona bila vrednovana i dje­ lotvorna u znanstveno tehnološkoj transformaciji svijeta. i da psi dobivaju otpatke i da se ne može bez biznisa. Dakle. no i samo silovano je ugnjetavalačko. da odredi još nerealizirane mogućnosti. umjetnost reducira neposrednu kontigentnost u kojoj egzistira neki objekt (ili totalitet objekata) tako da objekt poprima formu i kvalitet slobode. Naprijed sam spomenuo preokret Sustva ο Tri stupnja i »revalorizaciju« metafizike na bazi znan­ stvene i tehnološke transformacije svijeta. Smislenost umjetnosti. Glorifikacija prirodnog je dio one ideologije koja štiti neprirodno društvo u njegovoj borbi pro­ tiv oslobođanja. U raznim formama prerušenosti i tišine svijet umjetnosti je organiziran slikama života bez straha — u prikritosti i tišini jer je umjetnost nemoćna da ostvari taj život. ideja obitavališta za ljudska bića determinira arhitektovu konstrukci­ ju kuće. Tad funkcija uma konvergira s funkcijom umjetnosti. već su predmet slobo­ dne racionalne promjene i razvitka. koji je potreban spoljašnjoj pojavi za njeno samoodržavanje. š t o se upadljivije očituje ira­ cionalnost društva. Umjetnik posjeduje ideje koje kao finalni uzroci usmjeruju konstrukciju određe­ nih stvari — upravo kao što inženjer ima ideje koje kao fi­ nalni uzorci vode konstrukciju mašine. Prirodno je. njezine vlastite insuficijentnosti. Um može ispuniti tu funkciju samo kao posttehnološki ratio kome je i sama tehni­ ka sredstvo pacifikacije. njezine vlastite sljepoće.Schein Ali taj privid podsjeća na neku stvarnost koja jest kao prijetnja i obećanje onoj postojećoj 9 ). Spokoj i užitak su rezultat svijesnog posredovanja. i tvrdi da je taj pakao stvorio čovjek (i priroda). Isti princip se mo­ že sad proširiti na odnos znanosti i tehnologije spram umjet­ nosti. postala bi umjetnost tehnika destrukcije tog bizni­ sa i te mizerije. Dio tog pakla je loše postupanje sa životi­ njama — djelo ljudskog društva čija je racionalnost još uvi­ jek iracionalna. Grčko shvaćanje povezanosti umjetnosti i tehnike mo­ že poslužiti kao preliminarna ilustracija. Naglašavanje bitne veze između umjetnosti i tehnike ističe specifičnu racionalnost umjetnosti. čini se. U nekim zaostalim područjima »prirod­ no« je da je crna rasa inferiornija od bijele. On dozvoljava postojanje pakla samo na jednom određe­ nom mjestu. svijet umjetnosti je svijet iluzije. organon »umjetnosti života«.

loc. snage i pravilnosti. Marxov stav nepopustljivo isključuje svako roman­ tično interpretiranje »ukidanja rada«. . Ideja ο blagodati takve vrste je jednako ideološka u razvijenoj industrijskoj civiliza­ ciji kao što je to bila u srednjem vijeku. Bijeda. . Njihov prosperitet sakriva užas unutar i izvan njihovih granica. . oslobodilačku transformaciju u svojim vrtovima i parkovima — u rezervatima. Naprotiv. »rad ne može postati igra . on tad ulazi u neposredan proizvodni proli ces kao taj izmijenjeni subjekt. utjecala na ljudske aktere proizvodnje i njihove potrebe: . Represivna je to proizvodnja po tome što zadovoljava one potrebe koje traže nastavljanje utrke u dostizanju part­ nera i planiranom zastarijevanju. U tom slučaju pokorenje prirode reducira slijepost. organiziranje ove sfere s obzirom na kvalitativno raz­ ličite ciljeve promijenilo bi ne samo način već i opseg dru­ štveno nužne proizvodnje. 1 1 ) Marx. breme prirode — a to uključuje i reduciranje okrut­ nosti čovjeka spram prirode.« 11 ) •' U više navrata sam istakao povijesni karakter ljudskih potreba. Ova promjena bi. eliminiranje probitačnog traćenja povećalo bi društveno bogatstvo na raspolaganju za distribuciju. S obzirom na to što je standard učinio od čov­ jeka i od prirode. Jer. cit. tad životni standard postignut u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja. U tim okolnostima oslobođenje od društva obilja ne znači povratak na zdravo i robustno siromaštvo. U suvremenom svijetu je savladavanje bijede još uvijek ograničeno na mala područja razvijenog industrijskog dru­ štva. lukrativne proizvodnje i dominacije. olakšava njezino importiranje u manje razvijena područja. rada i rekreacije u prekomjerno razvijenim zem­ ljama. «. str.· »Slobodno vrijeme mijenja onog koji ga posjeduje u -drugačiji subjekt. G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s c h e n O e k o n o m i e . ok­ rutnost. možda i više. Pa ipak. što radi sa sredstvima razaranja i za sred­ stva razaranja. jer prodaju njegovih dobara prati zaglupljivanje. čije moći nad pojedincem postaju sve »racionalnije« i zato nužnije nego ikad ranije. servisa. pruža svla­ davanju bijede oruđe za apsorbiranje oslobođenja. 599. Nesumnjiv komfor koji pruža ova vrsta proiz­ vodnje. Ali. I ovdje »redu­ kcija« može ilustrirati razliku. kvalitativna promjena pretpostavlja kvan­ titativnu promjenu u razvijenom životnom standardu. ekstrakcija prirodnih bogat­ stava od pustošenja. Estetske kategorije bi ušle u tehnologiju pacifikacije srazmjerno konstruiranosti proizvodne mašinerije s obzirom na slobodnu igru sposobnosti. dok sfera nužnosti ostaje. nasuprot »tehnološkom Erosu« i sličnim nesporazumima. Prema tome. Ovo ap­ sorbiranju velikim dijelom se provodi pukim kvantitetom do­ bara. na moralnu čistotu i jednostavnost. U slobodnom i racionalnom društvu će čak i životne potrebe iznad animalne razine biti drugačije od onih proizve­ denih u neslobodnom društvu i za to društvo. Kultiviranje tla je kvalitativno različito od njegove destrukcije. po tome što apstinira od naprezanja mozga. zaštićenih područja civili­ zacija tretira prirodu onako kako tretira i čovjeka — kao in­ strument destruktivne produktivnosti. raščišćavanje šuma od likvidiranja šu­ ma. pak. gdje uvođenje takvog sistema još uvijek znači ogroman ljudski i tehnički progres. Civilizacija je ostvarila ovu »drugu«.222 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 223 s oslobođenjem usmjerujući gospodarenje prema oslobođe­ nju. on također širi represivnu proizvodnju i »krive po­ trebe«. treba ponovo postaviti pitanje zavrijedi li on žrtvovanje i žrtve podnošene za njegovu obranu. dok bi eliminiranje permanentnog mobiliziranja snaga smanjilo potrebu društva da uskraćuje vlastita zado­ voljenja individuuma — da odriče ono što je sad kompen­ zirano kultom podesnosti. bolest i porast kanceroznih oboljenja jesu kako prirodna tako i ljudska zla — njihovo reduciranje i uklanja­ nje je oslobođenje života. a još više podupiranje koje ona pruža sistemu beneficijalne dominacije. Ovo pita­ nje nije neodgovorno postavljeno jer je društvo obilja posta­ lo društvo permanentne mobilizacije protiv rizika uništenja. Izvan tih malih. čo­ vjekova borba s prirodom je sve više borba s njegovim dru­ štvom.. Ako je pacifikacija cilj. reduci­ ranje prekomjerne razvijenosti. perpetuira­ nje rada i stvaranje frustracija. Uska povezanost tehničke i političko-manipulativne umješnosti.

Komfor. na bazi zadovolje­ nih vitalnih potreba. Ljudski stavovi u totalitar­ nom društvu sve više postaju stavovi izmicanja. može dati smisao slobodi i neovisnosti misli — odavno je već postala najskuplja roba. I u tom po­ gledu kultura pokazuje svoje feudalno porijeklo i ograniče­ nost. dostupna samo veoma bogatima (koji se njom ne koriste). Ove moralne skrupule su razumljive i smislene jer takvom društvu je potreban sve veći broj potrošača i nosi­ laca. . da izlučuje familijarnost. da shvati mogućnosti suzbijene posredstvom nje­ gova zadovoljenja. povučen u samog sebe. čak je smisleno. da bude gadno i da zaga­ đuje stvari. u državi dobrobiti i spremnosti na rat su svi ljudski kvaliteti pacificiranog egzistiranja tretirani kao aso­ cijalni i nepatriotski — kvaliteti poput neprihvaćanja zahtije­ vane ustrajnosti. živio i mislio uprkos njima. pitati i nalaziti. treba upravljati stalno obnavljanim preobiljem kapa­ citeta. zahtjevi koje postavlja masovna proizvodnja profi­ ta nisu nužno identični sa zahtjevima čovječanstva. Energija mora biti slobodna također i u tom smislu da ni­ je kanalizirana u pogonu dobara i usluga što zadovoljavaju čovjeka dok ga onesposobljavaju da ostvari svoju vlastitu eg­ zistenciju. korespon­ dira pružanje takvih sloboda koje ojačavaju represiju. priznavanje straha i slabosti (najraci­ onalnija reakcija spram ovog društva!). čak mogućnosti slobode. energijom koja nije upo­ trijebljena u nametnutom materijalnom i intelektualnom ra­ du.« Cak i lično povlačenje mentalne i fizičke energije od društveno zahtijevanih aktivnosti i stavova danas je moguće samo nekolicini. da se ogrešuje ο dobru formu. Ra­ zumljivo je. biznis i sigurnost posla u društvu koje se sprema za nuklearno uništenje i protiv njega može poslužiti kao univerzalan primjer porobljujućeg zadovoljenja. dok pokazuje svoje moralne i religijske obzire kad se radi ο izbjegavanju prirasta stanovništva u društvu koje je još uvijek u jarmu planiranog uništenja života u nacional­ nom interesu i neplaniranog lišavanja života u ime privatnih interesa. slijede savjet Samuela Becketta: »Ne čekaj da budeš gonjen da se sakriješ . I ovi izrazi ljud­ skosti će biti narušeni nužnim kompromisom — nužnošću da se čovjek zaštiti da bi nadmudrio one koji ga vuku za nos. problem broja. neposlušnosti spram tiranije većine. U prekomjerno razvijenim zemljama sve veći dio . To je samo jedan od aspekata blokiranosti preusmjerenja energije. Zastra­ šujuće je u kolikoj mjeri je stanovništvu dozvoljeno da naru­ šava mir gdje još ima mira i tišine. Tu je eks­ panzija u svim formama timskog rada. pu­ kog kvantiteta. Zastrašujuće je zato što izražava dozvoljene i čak orga­ nizirane napore da se odbaci onaj drugi u njegovim vlastitim pravima. No. Problem nije samo (i možda čak nije primarno) u adekvatnoj ishrani i brizi ο populaciji — to je prije svega. samoodređenje pretpostavlja raspolaganje slobodnom energijom. Ova vrsta privatnosti — jedina okolnost koja. Optužba koju je prije pola stoljeća izrekao Stefan George više je nego licentia poetica: »Schon eure Zahl ist Frevel!« Zlodjelo je to društva kad u njemu rast populacije otežava borbu za život uprkos njezina moguća oterećenja. tj. Poriv za više »životnog prostora« prisutan je ne samo u inter­ nacionalnoj agresiji već također unutar nacije. koje mora prethoditi pacifikaciji. . zajedničkog života i zabave prodrla u unutarnji prostor privatnosti i praktično je eliminirala mogućnost takve izolacije u kojoj pojedinac. Ona može postati demokratska samo putem ukidanja masovne demokracije. Nadilazeći domenu pojedinca.224 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 225 Danas. kao i svakodnevno žrtvovanje svih onih za koje ne postoji odgovarajuća briga i zaštita. Oslobođenje energije od radnji koje podržavaju destruktivan prosperitet znači smanjenje visokog standarda porobljenosti kako bi ljudi bili u stanju da razviju onu racionalnost koja navodi na pacifikaciju egzistencije. senzibilna inteligen­ cija bolesna zbog onog što se čini. može misliti. ako društvo uspije u ponovnom uspostavljanju prerogativa privatnosti pružajući ih svima i štiteći ih za svakoga. da industrijska civilizacija sma­ tra legitimnim pokolj miliona ljudi u ratu. Uskraćenju slobode. Novi standard života po mjeri pacifikacije egzistencije pretpostavlja također smanjenje populacije u budućnosti. konformizma i brutalnosti. da se spriječi autonomija čak i u malim rezervatima egzistiranja. pribjegavanje nemuštim i izrugivanim akcijama protesta i odbijanja. tj.

Ne radi se ni ο problemima psihologije ni estetike. Uzmimo jedan (na žalost fantastičan) primjer: kad na­ prosto ne bi bilo reklama ni drugih indoktrinirajućih sredsta­ va za informiranje i razonodu. Li­ šen svojih lažnih otaca. Pa ipak. Bez sumnje bi takva situacija bila nesnosna mora. Dok ljudi mogu podržavati kontinuirano stvaranje nuklearnih oružja. Riječi i rečenice koje bi formirao mogle bi ispasti sasvim drugačije. Njihovo oslobođenje. Izostajanje djelovanja televizije i srodnih sredstava tako bi moglo početi ostvarivati nešto što nisu postigle unutarnje proturječnosti kapitalizma — dezintegraciju sistema. .226 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 227 stanovništva postaje ogroman zarobljen auditorij — zarob­ ljen ne od strane totalitarnog režima. već ο materijalnoj bazi dominacije. oni ne mogu (baš zbog istog tog razloga!) tolerirati lišavanje od tak­ ve razonode i obrazovanja koja ih osposobljuje za reproduciranje uređaja za odbranu i ili uništenje. No. Masovno podruštvljavanje počinje kod kuće i priječi razvoj svijesti i sa­ vjesti. pak. prizorima i mirisima. redefiniciju potreba. odsustvo ove autonomije zadire u temelje čak i najuglednijih institucija ekonomske i političke slobode time što . prijatelja i predstavnika — on bi ponovo morao učiti svoju abecedu. to će se više njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno lišavanje. radioaktivnih padavina i problematične hrane. prije. a isto tako i njegove aspiracije i bojazni. svoj negativ) i svoje društvo. da poznaje sebe (ili. Kreiranje represivnih potreba je već odavno postalo dio društveno naučnog rada — nužnog u tom smislu da se bez njega ne bi mogao održati postojeći na­ čin proizvodnje. š t o ove posta­ ju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca. baš po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primar­ ni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu — naime. vođa. čovjek bi bio gurnut u trau­ matsku prazninu. Može li društvo koje je nesposobno da zaštiti privatnost . pojedinca čak unutar njegova četiri zida polagati pravo na to da respektira individuum i da je slobodno društvo? Bez sumnje je slobodno društvo određeno s više dostignuća i s ostvarenjima fundamentalnijim od privatne autonomije. je osporava u njezinim skrivenim korijenima. gdje bi imao šansu da se čudi i da misli. Ostvarenje autonomije traži takve uslove u kojima oživljuju potisnute dimenzije iskustva. zahtijeva ograničavanje heteronomnih potreba i zadovo­ ljenja koje organiziraju život u ovom društvu. već slobodama građana čija sredstva razonode i uzdizanja prisiljavaju i onog drugog da sudjeluje u njihovim zvukovima.

konstantno zloupotrebljavan. čistim. b) da su znak ljudskog umijeća i moći koja prelazi tradicionalne granice imaginacije. života i smrti. jedino me­ dij abnormalne komunikacije putem fikcije. koja ju dostiže i prestiže. tad vrijednosti­ ma. kako rata tako i mira gube svoj katastrofički karakter. već u čovjekovim ostvarenjima — svemirskim letovima. medi­ cine. Ima­ ginacija abdicira pred ovom stvarnosšću. osim grijeha protivljenja njezinu duhu. preostaje. jedino obećanje u opasnosti jesu napori da se spase i poboljša život. poput drugih instrumenata u postojećem društvu. radosti i mizerije. čak dokidajući romantički raspon imagi­ nacije. centar civilne za­ štite izlaže »luksuzno sklonište od radioaktivnih padavina«. ZAKLJUČAK Rast jednodimenzionalnog društva mijenja odnos izme­ đu racionalnog i iracionalnog. Stvaran profil našeg vremena se pokazuje u romanima Samuela Becketta. higijenskim i s gredicama cvijeća. koja omogućuje pis­ cu i umjetniku da nazove stvari njihovim imenima — da imenuje ono što je inače neizrecivo. društvo prisiljava imaginaciju da se potvrdi na novim osnovama na kojima se tvorevine mašte prevode u povijesne mogućnosti i projekte. čini se. Tehnološki proces je praćen sve većom racionalizacijom i čak realizacijom imaginarnog. Na tehničkim i političkim osnovama stapaju se pret­ hodno antagonistične domene — magije i znanosti. To je instrument koji je. u otrovnom plinu koji zaista ne šteti ljudima.To što užas ovakvih ostvarenja ne prodire do svijesti i što je prihva­ ćen bez otpora treba pripisati tome da su ta postignuća a) savršeno racionalna s pretpostavki postojećeg.. dubokim naslonja­ čima. »labirintskom suterenu ispod restora­ na«. Kad postojeće društvo sređuje svu normalnu komunikaciju tako što je pre­ ma svojim zahtjevima uvažava ili ne uvažava. Dajući tempo i stil po­ litike. da se iluzija pretvori u zbilju i fikcija u istinu potvrđuju razmjere u kojima je imaginacija postala instrumenat progresa. U kontrastu spram fantastičnih i suludih aspekata racionalnosti ovoga društva. ra­ ketama i projektilima. moć imaginacije u manipuliranju riječima. contra naturam. Njihovo javljanje u svako­ dnevnom životu ljudi ne spada više u iracionalne snage — njihove moderne inkarnacije su predmet i elementi tehno­ loške dominacije. Novembar 11. Bestidno stapanje estetskog i realiteta opovrgava filo­ zofije koje suprotstavljaju »poetsku« imaginaciju znanstve­ nom i empirijskom umu. Ar­ hetipovi kako strave tako i radosti. tehnologije. Kad je bila odvojena od sfere materijalne proizvodnje i materijalnih po1 ) P r e m a T h e N e w Y o r k T i m e s . Reducirajući. izloženo u New York City Civil Defense Headquarters. koje su tuđe tim zahtjevima. daleko premašuje Alisu u Zemlji čuda.ŠANSE ALTERANTIVA 229 10. Prevođenje će biti tako loše i tako iskrivljeno kao što je i društvo koje ga preduzima. Hotimična igra s fantastičnim mo­ gućnostima. njegova stvarna povijest je napisana u komadu Rolfa Hochhuta Der Stellvertreter. sposobnost da se djeluje mirne savjesti. domena ira­ cionalnog postaje obitavalište zbiljski racionalnog — ideja koje bi mogle »proizvesti umjetnost života«. već um u stvarnosti koja opravdava sve i razrje­ šava od svega. sa sagovima od zida do zida (»mekim«). Estetska dimezija još uvijek zadržava slobodu izraza. preokreta­ nju smisla u besmisao i besmisla u smisao. laboratoriji postaju »industrijski parkovi« u ugodnoj okolini. da se eksperimentira s ljudima i stvarima. g. . zgodnim elektronskim poduzećima. 1960. To je okvir u kome se zbivaju velika ljudska ostvarenja znanosti. Lexington Ave i Fifty fifth Sreet. Ljepota kao visoko klasificirana nu­ klearna tvornica razotkriva svoj teror. u tajnosti u kojoj svi uzimamo učešća. televizijom i Scrabbleom — »projektirano kao kombi­ nacija obiteljske sobe za vrijeme mira (sic!) i obiteljskog 1 skloništa od radioaktivnih padavina ako bi izbio rat« ). Tu više ne govori imaginacija. Auschwitz je i nadalje prisutan — ne u memoriji.

tu shvaćena imaginacija biva preusmjera­ vana. dopustiti joj njezinu stvarnu funkciju kao psihičkom impulsu i snazi. centraliziranu i liberalnu upravu. prema životu bez straha. one nas muče. Sama postojeća društva mijenjaju ili su već izmijenila bazične institucije u smjeru porasta pla­ niranja. No. pa slobodno i racionalno društvo mo­ že nastati samo na toj bazi. sve materijalne slike što nastaju u prirodnim snovima. Omogućiti imaginaciji da bude srećna. nego što im je to sad dozvoljeno da čine. Kad tehnički progres dokida to odvajanje. Takav preokret nije pitanje psihologije ili etike. no čini se da pojam novih društvenih institucija ne predstavlja najveće teškoće u pokušaju da se odgovori na to pitanje. znači. Opsjednuti smo tvorevinama naše imaginacije. koja je u stvarnosti negirana. održa­ vane i mijenjane bazične društvene institucije. To ni u kom slučaju ne može biti imaginacija onih koji su opsjednuti zamislima dominaci­ je smrti. ipak. On isto tako reducira rascjep između imaginacije i uma.. racionalni karak­ ter imaginacije u matematici. Kako je razvoj i iskorištavanje svih raspoloživih sred­ stava za univerzalno zadovoljenje vitalnih potreba pretpostav­ ka pacifikacije. Učenjak. L e M a t é r i a l i s m e r a t i o n n e l . određene. Već je odavno prepoznat znanstveni. Danas opozicija centralnom planiranju u ime liberal­ ne demokracije. te ih tako ekstenzivirano reproducira — osloboditi sebe kako od sebe samog tako i od svojih gospodara? Kako se može uopće zamisliti da se zatvoreni krug dade razbiti? Paradoksno je. Kvalitativna promjena je uslovljena planiranjem u korist cjeline protiv partikularnih interesa. sve više empirijski aspekat. Psihoanaliza je to dobro znala. u najma­ nju ruku. Nije li s obzirom na sposobnosti razvijene industrijske civilizacije. Tad se čovjek može nadati da će usrećiti fantaziju. dozvoliti joj svu nje­ zinu bujnost. Ove dvije antagonističke sposobnosti postaju međuovisne na zajedničkoj osnovi. već slobodan za­ mah njezinih najrepresivnijih tendencija. nevažeća u domeni nu­ žnosti. i znala je konsekvencije. sva igra imaginacije igranje tehničkim mogućnostima koje mogu biti potvrđene kao mogućnosti realizacije? Romantička ideja ο »znanosti imaginacije« poprima. 1953. već po­ litike u onom smislu u kome taj termin upotrebljavamo ov­ dje od početka: prakse kojom su razvijene. bila bi to regresija »da se dadu imaginaciji sva sred­ stva izražavanja«.«2) Imaginacija nije ostala imuna spram procesa reifikacije. u hipotezama i eksperimentima prirodnih znanosti. skicira slijedeće perspektive: »Cjelokupna materija psihoanalize nam može pomoći da se izliječimo od naših tvorevina imaginacije ili. zapravo.230 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E SANSE ALTERNATIVA 231 treba. Racionalna je ona imaginacija koja može postati a priori rekonstrukcije i preusmjerenja proizvodnog aparata prema pacificiranoj egzisten­ ciji. da ograničimo opsesiju tih tvorevina. na autoritarnu i demokratsku. koja je teorijski bazirana na prihvaćanju specifičnog racionaliteta iracionalnog. Takvo opuštanje bi bilo neobuzdan užas — ne katastrofa kulture. Pa­ ris. on ulaže u tvorevine mašte svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. Tako opet ne može­ mo zaobići pitanje: kako može čovjek kojim se upravlja — koji od svog osakaćenja čini svoje vlastite slobode i zado­ voljenje. 18. Oslobođenje imaginacije tako da joj mogu biti data sva njezina sredstva izražavanja pretpostavlja potiskivanje mno­ go toga što je sad slobodno i što perpetuira represivno dru­ štvo. Postizanje au­ tentičnog samoodređenja čovjeka ovisi ο efikasnoj društvenoj . Praksa je to čovjeka. Tako se institucije unutar kojih se može sagledati pa­ cifikacija ne daju svrstati unutar tradicionalne klasifikaci­ je. Presses Universitaires. da će joj mirne savjesti dozvoliti sva sredstva izražavanja. kakogod da je on organiziran. str. g. u normalnoj aktivnosti sna. postaje terapeutička snaga. Pa. to je ona inkompatibilna s predominancijom posebnih interesa koji koče postizanje tog cilja. imaginacija je bila puka igra. on reducira slobodnu sposobnost duha. Osakaćeni ljudi (osakaćeni također u svo­ joj sposobnosti imaginacije) organizirali bi i uništili čak više 2 ) Gaston Bacherald. ne pjes­ nik. služi re­ presivnim interesima kao ideološko uporište. a pripadna samo fantastičkoj logici i fantastičkoj istini. ta terapeutička snaga može ići mnogo dalje od liječenja neuroza. On je isto tako sadržan u psihoanalizi. izglede.

Ne može biti pozitivna. baš ta apsolutna potreba nije predominantna tamo gdje bi mogla postati pokretačka snaga povijesne prakse. suvišnost i restrikcije produktiv­ nosti. poimaju­ ći činjenice. u planiranju i razvoju raspoloživih sredstava za sve. bez prakse koja bi te objekte pokrenula u novom smjeru. pacifika­ ciju borbe za opstanak. činjenice i alternative su prisutne poput fragmena­ ta koji nisu povezani. Ono tad može postati efikasno u navlastito svojoj domeni — u odlukama koje involviraju proizvodnju i distribuciju ekonomskog viška te u individual­ nom egzistiranju. uvid u nužnost nije nikad dostatan za zahvat mogućih alternativa. Moć i efikasnost ovog sistema. dehumanizacija. održavano i reproducirano bitno drugačijim povijesnim subjektom. njihova realizacija može biti samo u praksi koja odgovara teoriji. poput svijeta nijemih objekata bez subjekta. No. Pa ipak. jest tu. Samoodređenje će biti zbiljsko srazmjerno tome koliko su se mase raščinile u individuume oslobođe­ ne od sve propagande. potpuno asimilira­ nje duha s činjenicom. Dru­ gim riječima. a u njoj proturječnosti ne eksplodiraju sa­ me od sebe. čak nu­ žnost. intenzivirana eksploatacija. Ova ideja je vrijedila i još uvijek vrijedi tamo gdje su radnici bili. društvo bi bilo racionalno i slobodno ukoliko je organizirano. indoktriniran ja i manipuliranja. i kao istinski tehnički doprinosi redukciji fizičkog i mentalnog iscrpljivanja. kombiniranje centraliziranog autori­ teta i direktne demokracije može beskrajno varirati u odnosu na stupanj razvoja. alternative se uvijek javljaju kao utopijske. U svakom slučaju. To je tehnički posao. No. tamo gdje radnička klasa postaje potporanj postojećeg načina života njihovo promica­ nje u kontroliranje procesa prolongiralo bi isti taj način u različitoj postavi. Uvid u nužnost. Ma kako da postane očita suprotnost između beneficijalne dominacije. konstantna prijet­ nja rata. Dijalektička teorija nije opovrgnuta. Baš to je znak njegove istinitosti. a s njima nužnost promjene. Na današnjem stupnju razvoja razvijenog industrijskog društva i materijalni sistem i sistem kulture niječu taj zaht­ jev. spo­ sobne da znaju i shvate činjenice i procjene alternative. U toj sferi je cen­ tralizirana kontrola racionalna ako uspostavlja preduslove za smisleno samoodređenje. Dijalektički pojam izražava svoju vlastitu bespomoć­ nost kako u teoriji tako u empiriji. dijalektički pojam ih transcendira. s druge strane — lako se može desiti da to i nadaije ostane podešljiva. Konfrontirane sa sve­ prisutnom efikasnošću danog sistema. On određuje povijesne mogućnosti. Pokoravanje smanjuje slobodu koja je nužno a priori oslobađanja. odnonso gdje su još uvijek živa negacija i optužba postojećeg društva. Samoodređenje u proizvodnji i distribuciji vitalnih potrošnih dobara bilo bi suvišno. misli s zahtijevanim ponašanjem. Tehnološki racionalitet. no ona ne može pružiti izbavljenje. potreba za agresivnom ekspanzijom.232 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 233 kontroli nad proizvodnjom i distribucijom potrepština (na osnovu zadobivene razine materijalne i intelektualne kul­ ture). prisutne su sve činjenice koje potvrđuju kri­ tičku teoriju ovog društva i njegova fatalnog razvitka: sve veća iracionalnost cjeline. efektivan činilac kvalitativne promje­ ne. Ma koliko da se jasno očituje iracionalni karakter cje­ line. Radi se ο slobodi misli u jednom jedinom smi­ slu slobode misli u upravljanom svijetu — kao svijesti ο represivnoj produktivnosti i kao apsolutnoj potrebi da se uči­ ni proboj iz danog totaliteta. čovjekova stvarnost je u njegovoj povijesti. čak produktivna suprotnost jer s rastom pokorenja prirode raste i pokoravanje čovjeka od strane čov­ jeka. i nje­ zinih dostignuća koja omogućavaju samoodređenje i pacifi­ kaciju. No. jedino mjerilo i usmjeritelj. Bez te materijalne snage čak i najizoštrenija svijest osta­ je nemoćna. s jedne strane. svijest ο zlu neće biti . aspiracije s realitetom isprečuju se nastajanju novog povijes­ nog subjekta. oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. Ovi nabrojeni aspekti u postojećem se također suprotstavljaju ideji da bi uspostavljanje »kontrole odozdo« nad proizvodnim procesom značilo zbivanje kvalitativne promjene. transformiranje dokolice u slobodno vrijeme. Zacijelo. smjera danog toka. Sve one ukazuju na povijesnu alternativu: planirano iskorištava­ nje sredstava za zadovoljenje vitalnih potreba uz minimum rada. No. a današnja praksa ne daje takav odaziv.

ranije ferment društvene promjene.234 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 235 dostatni čak ni u stadiju kad kompletiranje znanosti i nivo produktivnosti eliminiraju utopijske konture alternative — kad je postojeći realitet utopijski više nego njegova suprot­ nost. njezina negacija postaje čista forma negacije. sje­ dinjenje suprotnosti u medijumu tehnološkog racionaliteta mora biti pri svoj svojoj stvarnosti iluzorno sjedinjenje koje ne eliminira ni suprotnost između rasta produktivnosti i nje­ zine represivne upotrebe. a opravdanja za suglašavanje i pomirenje neće više biti uzeta u obzir. Re­ ducirani smo na takvu otvorenost koja više ne tolerira kompliciranost. pa proces reali­ zacije upliviše ne samo na sredstva već i na sam cilj. U vrijeme svog nastanka kritička teorija društva bila je suočena s prisutnošću stvarnih snaga (objektivnih i sub­ jektivnih) u postojećem društvu koje su se kretale (ili su mogle biti tako usmjerene) prema racionalnijim i slobodni­ jim institucijama. niti vitalnu potrebu da se razriješi ova suprotnost. ali bi bila nesposobna da prevede svoj smisao u određenja povijesne prakse. U toj iluziji je i nešto istine: »narod«. pak. Znači li to da kritička teorija društva abdicira i pre­ pušta polje djelovanja empirijskoj sociologiji. No. a iz nje je proizašla ideja oslobođenja inherentnih mogućnosti — razvoja intelektualne i materijalne produktivnosti. proširenje pokorenja prirode. borba za rješenje suprotnosti je prerasla tradici­ onalne forme. 2. I bez demon­ striranja takvih snaga. prije nego u redistribuciji bogatstva i izjednačenju klasa. čak i opasnim jer oni gaje iluziju ο narodnom suve­ renitetu. Zbio se prelom. ove mogućnosti se postepeno realiziraju putem sredstava i institucija . sposobnosti i po­ treba.i slena i valjana.. To je čista forma dominacije. u najrazvijenijim područjima masov­ ne kozumcije život kojim se tako upravlja postaje dobar život cjeline pa se suprotnosti ujedinjuju u njegovu obranu. 1958. koja. pojava mudrosti nas užasava. koje dokidaju njihov oslobodilački potencijal. Sputane mogućnosti razvijenog industrijskog društva su: razvoj proizvodnih snaga na sve široj osnovi. inače je reifikacija iluzija. . Kako je efikasno odbijana od strane postojećeg sistema. n o . Instru. I obratno.« 3 ) No. razvoja koji je inače iskrivljen i blokiran. Zaključak? »Oslobođenje inherentnih mogućnosti« ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu. No. dijalektički pojmovi još jedanput potvrđuju svoju istinitost time što shvaćaju svoju vlastitu situaciju kao situaciju društva koje analiziraju? Odgovor se i sam nadaje ako se ima u vidu kritička teorija s obzirom na njezinu naj­ veću slabost — da nije kadra demonstrirati oslobodilačke ten­ dencije unutar postojećeg društva. nova stratifikaciona karakteri­ stika razvijenog industrijskog društva. P a r i s . kritika društva bi još uvijek bila smi. Na svom najrazvijenijem stupnju dominacija funkcio­ nira kao administracija. Riječima Maurica Blanchota: »Ono što odbijamo nije bez vrijednosti i značaja. dokidajući postojeće — smetnje napretku. događaj koji bi uvažio postignuća industrijske civilizacije. Iz istog razloga. ljudi. podlije­ že obmanama krivo postavljene konkretnosti i tako odigrava ideologijsku ulogu dok proklamira eliminiranje vrijednosnih sudova? Ili. Ne prihvaćamo više razlog. menti produktivnosti i progresa organizirani u totalitaran si­ stem determiniraju ne samo aktualno već i moguće iskoriš­ tavanje. ova negacija se javlja u politički impotentnoj formi »apsolutnog odbijanja« koje se čini to nerazumnije što po­ stojeći sistem više razvija svoju produktivnost i što više ubla­ žuje životne tegobe. Tu je. oslobo­ đena teorijskog usmjeravanja (osim u metodologiji). postao je ferment društvene kohezije.. To je bila empirijska osnova nastanka teorije. Octobre. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj . 3 ) »Le Refus« u Le 14 J u i l l e t. tad još uvijek mora postojati konkretna osno­ va odbijanja. promijenio je svoju poziciju. ako je apstraktni karakter odbijanja rezultat total­ ne reifikacije. Totalitarne tendencije jednodimenzionalnog društva čine neefikasnim tradicionalne puteve i sredstva — možda. Upra­ vo je zbog toga nužno odbijanje. Sve je tad reducirano na apstraktan za­ htjev za ukidanje dominacije — jedini istinski revolucionaran imperativ. kreiranje novih potreba i sposobnosti.

čak smrt. opet je sablast tu. Ekonomske i tehničke sposobnosti postojećeg društva su suviše velike da bi dopustile zadovoljenje i koncesije onom koji je gori od psa. Kad se sakupe i izlaze na ulice. ono je elementarna snaga koja ruši pravila igre i u tom rušenju je razotkriva kao igru trikova. ispod površine konzervativne baze naroda je supstrat odbačenih i autsajdera. nenaoružani i bez zaštite. činjenica da oni počinju odbijati da sudje­ luju u toj igri mogla bi označiti početak kraja jednog doba. Nji­ hova snaga je s onu stranu političke demonstracije za žrtve zakona i poretka. a oružane snage toga društva dovoljno uvježbane i ekipirane da bi se osjećale ugroženim. Kritička teorija društva ne raspo­ laže pojmovima koji bi mogli premostiti jaz između sadašnjeg i njegove budućnosti. da traže svoja ele­ mentarna građanska prava. POGOVOR . ona ostaje negativna. čak i ako njihova svijest to nije. unu­ tar i izvan granica razvijenih društava. njihov život je najrealnija i najneposrednija potreba za dokrajčenjem nesnosnih uslova i institucija. Olako data historijska paralela s barbarima koji ugrožavaju carstvo civilizacije pre­ judicira ishod. nezaposlenih i nezapošljivih. koncentracioni logori. dali i daju svoj život Velikom Odbijanju. ka­ menice i bombe. bez nade. Oni egzis­ tiraju izvan demokratskog procesa. nada nam je dana. Doduše. oni znaju da ih čekaju psi. šansa je da bi se u tom periodu ponovo mogli sresti povijesni ekstremi: najrazvi­ jenija svijest ο humanitetu i njegova naj eksploatirani ja sna­ ga. eksploatiranih i progonjenih drugačije rase i boje. Tako ona hoće da ostane lojalna prema onima koji su. No. zatvor. Njihovo suprotstavljanje udara na sistem izvana i zato nije podvrgnuto devijaciji od strane sistema. Samo radi onih bez nade.236 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Doduše. ne posjedujući obećanja i ne pokazu­ jući uspjeh. Ništa ne ukazuje da će to biti dobar kraj. To nije ništa do li šansa. drugi period barbarizma bi lako mogao biti kontinuirano carstvo same civilizacije. Na početku fašističke ere Walter Benjamin je napisao: Nur um der Hoffnungslosen willen ist uns die Hoffnung gegeben. Otud je njihova opozicija revolucionarna.

i na puki kurs ka industrijalizaciji pod kontrolom države uz restrikcije privatnog poduzimanja. u slučaju dekolonijaniziranih zemalja. nego ga nivelira na dane tokove porasta ži­ votnog standarda. više od nauka bilo ko­ jeg drugog mislioca. koja ne uzima u obzir njegovu visoku idej­ nu pretenziju. u neodre­ đenoj prosječnosti. Iz odlučujuće upućenosti Marxova nauka na prelom povijesnih svjetova proizlazi da su. u frapantnoj disproporciji njegova no­ minalna proširenost i stvarno razumijevanje. naziva »vijekom socijalizma«. ugroženo je razumi­ jevanje epohalnog obrata koji revolucija treba privesti. grananje i kompletiranje postojećeg — tehnički progres. Većina kritika izražava opće raspoloženje našeg doba: samouvjerenost u napredak.îiJ ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE Da li je utemeljena Marcuseova konstatacija da ima­ nentnim revolucionarnim zbivanjim nema mjesta u suvreme­ nom svijetu i da postojeća konstelacija snaga ne dozvoljava svjetlije perspektive — konstatacija koja je zaključak analiza poduzetih u ovoj knjizi? Neke od kritika — izrečene kako na Istoku tako na Zapadu — insistiraju na neopravdanosti tih Marcuseovih pesimističkih dijagnoza. a ponekad. Ako se opseg značenja i suzi na one pokrete koji se izrično pozi­ vaju na Marxa. smanjenje disproporcija u korištenju dru­ štvenog bogatstva. progres u društvenoj i političkoj organizaciji — što bi sve trebalo da znači povijesni napredak. U ovom spletu korije­ ni se i široko rasprostranjena nekritična upotreba pojma »socijalizam«. a ozbiljiti socijalizam i komunizam kao njezine faze. nedostaje ipak razumijevanje njegova te­ meljnog usmjerenja na destrukciju čitavog sklopa društva koji je i danas još svugdje na djelu. demokratizaciju u političkom životu. Historija mark- . Stoga se XX vijek često.

za koju je novi Predgovor »Bilješka ο dijalektici« napisao I960. 1932. 1966. među­ tim. R. »Archiv für Sozialwissenschaft u. Press. str. Naprijed 1965. Od dostatne utemeljenosti tih tendencija u onom što zbivanje svijeta čini povijesnim. . Implicitno prelaženje preko pozicije Kritičke teorije do­ diruje — preko fundamenata socijalno-ekonomske dimenzi­ je — podrijetlo konkretne povijesne cjeline. Napisao je knjige: Hegels Ontolo­ gie. One ipak implicitno smjeraju na povijesnu konstituciju suv­ remenog svijeta u njegovoj cjelini i njegovoj individualno­ sti. . publicira u periodu 1928—33. Svoje prve rasprave. 1 ) H e r b e r t M a r c u s e j e rođen 1898... U posljednje vrijeme je vrlo aktivan u S. g. Oxford Univ.. Soviet Marxism. Mnoge od rasprava 30-tih godina. Marcuse je jedan od najeminentnijih mislilaca u XX sto­ ljeću koji. Eros and Civilisation. ali ne i obradio i promislio: bitno svjetovno-povijesne pretpostavke suvremenosti — olako prezentirane redukcijom na »induistrial society«. Beacon Press (Um i revolucija. I. g. a rasprave publicira od 1936. studirao u Freiburgu i Berlinu. nego ο nečovjeku i ne­ čovječnom svijetu stvari i roba .. Bd. koja sadržava upu­ ćenost na Marxov nauk i određuje tendencije njegova pro­ dubljivanja. No. a odnedavno na University of Ca­ lifornia. koja bi tre­ balo da iskazuje temeljna obilježja industrijski visoko raz­ vijenog društva (a time i suvremenog svijeta uopće. Press.. orijentacija izražena kao Kritička teorija društva. raz­ vijaju njegov nauk. 1932. dotak­ nuo. tematiziranje suvremenog industrijskog društva pri­ kladno je da pokaže da li je Marcuseovo misaono stanovi­ šte dovoljno za poimanje biti vremena. g. (Dalje u tekstu označeno s Ν. . vidi revolucionarnu antropologijsku i historijsku usmjere­ nost Marxove misli. s jednim paradoksom: ono van tematsko u ovoj Marcuseovoj knjizi nosi sve analize. a time i to da li je zaista povijesno djelotvoran Marxov nauk kako je zastup­ ljen u Marcuseovoj misli. Reason and Revolution. g. One dimen­ sional Man. dakle.. Građanska nacionalna ekonomija nema u vidu bit čovjeka i njegovu povijest. g.) . Njemačkoj. Horkheimera i T. » . Veselin Masleša. u daljem razvijanju temeljnog smisla samog nauka. g. god. konsolidiranje postojećeg svije­ ta. Marcuse emigrira iz Njemačke skla­ pajući se pred nacionalsocijalizmom. tj. 1964. u postulatu destrukcije »građanskog dru­ štva«. U »Zeitschrift f. Columbia Univ. W.240 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E 241 sizma je u znaku revizionizma — izigravanja onog što Marxovu misao pronosi transepohalnim putem na račun onog što znači tek dovršavanje. 1941. Proboj prospektivno otvara krug pitanja koji je Marcuse naznačio. Beacon Press. u njegovim interpretacijskim apostrofiranjima Marxovih bitnih uvida i postavki. oživljavajući naspram revizije izvornog Marxa. valja odmah naglasiti da postavke izložene u ovoj knjizi sadržajno nadmašuju Kritičku teoriju društva. g. A filozofija iskazu2 ) u »Die Gesellschaft«.). Tako nije mogao biti zadovoljen po­ stulat produbljivanja Marxove misli u pravcu ponajprije. (Eros i civilizacija. od približa­ vanja samoj povijesnosti. g. Klostermann Verlag. . S obzirom da proizlazi iz povijesne usmje­ renosti. uz neke novije. Sto­ ga će biti potrebno da najprije prikažemo u kakvoj smisle­ noj vezi Marcuse prihvaća Marxov nauk kao supoziciju po­ vijesne angažiranosti Kritičke teorije društva. Profesor je najprije na Brandise University. Sozialforschung« surađuje od 1933. Adorna na osnovu višegodišnjeg zajedničkog r a d a te umnogome zajedničku misaonu orijentaciju: »Kritičku teoriju društva«. kojih je tematika Marxova misao i povijest. dakle. g. utemeljene sve njegove postavke. I i II. kritičko-onologijski utemeljene. u časopisima »Phi­ losophische Hefte«.: » N e u e Q u e l l e n zur Grundlegung des Historischen Materialis­ m u s « . Q. te na njegovu tragu nastoje misliti pre­ lom povijesnih svijetova 1 )· Knjizi koju sad pružamo našem čitaocu u osnovi je razmatranje suvremenog društva pod vidom povijesne kon­ kretnosti kao centralne Marcuseove misli. 1965. a zatim svaku povijesnu dimen­ ziju uopće omogućavajuće povijesnosti. u kraj­ njem smislu nije znanost ο čovjeku. 2 ) . izd. 1958. Od 1934. »Die Gesellschaft«. živi u SAD. 1955. god. Imamo posla. Njegovo ime se često vezuje uz M. koji slijedi iz konsekventnosti i radikalnosti kritike.). ovisit će i doseg ove orijentacije u Marxovu nauku. Sozialpolitik«. I Marcuse u Marxovoj kritici kako političke ekonomije tako i filozofije. 141. g. U dosadašnjem Marcuseovom opusu dominira. u Berlinu. budući da su tzv. publicirao je u ediciji S u h r k a m p pod naslovom Kultur und Gesellschaft. manje razvijena područja na putu u razvijeno in­ dustrijsko društvo).

prema njegovoj vlastitoj inherentnoj mjeri. 155). II. Gesellschaft.§ 158. T. Q. Ο istovetnosti rada se može govoriti samo u smislu općeg uvjeta svjetovanja svijeta: svijet je ispostavljen i uspostavljen iz prirode radom. Marcuse tada ispostavio kao bit čovjeka i njegovo po­ vijesno ozbiljenje? Temeljnim smatra Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće«: bit čovjeka je u njegovu odnosu spram »općenite biti bića«. zbilje — za »umnost« u Hegelovoj filozofiji koja je. pred­ metni svijet je zbilja čovjeka — čovjek jest time što sebe ozbiljuje u predmetu rada. zat­ voren u sebe. shodno tadanjoj postavci problema. kon­ stitutivno je zbivanje zbilje kao njezino »proizvođenje« (Produzieren) u suprotstavljenom materijalu.4) Pojam rada u Marxa upućuje na ontologijske implika­ cije: rad je »priroda« (bit) jednog odlikovanog bića — čov­ jeka. tj. kao što. str. tako da je priroda uvijek već ljudska priroda. g. 137. izvesti. U Marcu­ sea cit. 13 (dalje u tekstu označeno s Grund.. čovjekovim odnošenjem. str. des Arbeits­ begriffs). ispostavljen u svojoj biti. Objekat rada je već rezultat rada prošlih generaci­ ja. koju reproducira. u : U e b e r d i e p h i l o s o p h i s c h e n G r u n d l a g e n d e s W i r t s c h a f t s w i s s e n s c h a f t l i c h e n A r b e i t s b e g r i f f s. da nije ograničen jednokratnim neposrednim odnosom. kao u čitavoj novijoj filozofiji »pravi bitak«. Sozialforschung«. (Dalje u tekstu ozna­ čeno s Ph. 147). povijestan jer je proizveden radom. Marx: »Kapital I. Dodatak. Politička ekonomija sadržava faktičke zakonitosti. Svojom »ljudskom prirodom« je čovjek u jedinstvu s pri­ rodom — iz krila koje pro-izvodi. u puninu svojih mogućnosti. da je: »Kritika političke ekonomije u sa­ moj sebi filozofijski utemeljena. Ar­ chiv f.242 ČOVJEK JEDNE DIMEN2IJE ZATVORENI S V I J E T BADA I Š A N S E KBVOLUCIJK 243 je bit čovjeka kao »slobodnog subjekta« u izvršavanju (Leis­ tung) istine.« (N. 640). s druge strane. 1933. Predmetni svijet opstoji. To znači da čovjek može sve mogućno­ sti koje leže u »biću ο sebi« spoznati i zahvatiti. No. Marcuse: » P h i l o ­ s o p h i e u. k. Obje se jednako radikalno podvrgavaju kritici s obzirom na svoj medij — građansko društvo. Sozialwissenschaft u. smatrao je Marcuse. I još. da­ kle. dobivena je »apstrakcijom« od faktičnog statusa postvarene predmetnosti (Ph. i Kultur u. u »Zeitschrift f. promijeniti. str. obrađivati. »izraditi ga. 1947. Q. ospoljenjem svojih suštinskih snaga. str.proizvoditi')« (N. »ispostavlja« je. u. vječita prirodna nužnost da se posreduje razmjena materije između čovjeka i prirode. 9. T. Kao jedan određen. na istom mjestu: »Ekonomija i politika su postale ekonomsko-politička baza teorije revolucije na teme­ lju potpuno određene filozofijske interpretacije biti čovjeka i njegova povijesna ozbiljenja. str. znanje je fakticiteta. koje bivaju pro­ izvedene. fi­ lozofija. U tom smislu kasnije Marxovo određenje rada kao posredovanja čovjeka i prirode sadrži kvintesenciju svih njegovih uvida u fenomen rada: »Rad je kao tvorac upotrebnih vrijednosti. u određenost postavljene tek u čovjekovu radu. Sozialpolitik. bivstvuje čovjek. Očitovanjem svoje biti. u kome je uko­ rijenjeno razdvajanje »egzistencije« i »esencije«. k r i t i s c h e T h e o r i e « . sačinjavati ga. U tome je »postojanost« (Ständigkeit) rada — po Mar) Usp. Usp. Utoliko je rad uvjet egzistencije svih bića. ) Hegel. smjerajući na istovetnost uma i zbilje nemoguću u »danoj diobi rada«. No. Radom je posredovana priroda »o sebi« i ozbiljen čovjek »o sebi« tako da u predmetu svog ospoljenja jest »za sebe« — »u predmetu rada se slobodno ozbiljuje« (N.) 3 prevladati njegovu neposrednu predmetnu određenost.) š t o je. Gesellschaft Ι): Η.« izd. dalje voditi (. g. 1932. und k. uslov nezavisan od svih društve­ nih oblika.. str. 634. Van tog odnosa on je »o sebi«. Kultura. dakle ljudski život«. Jg. kao koristan rad uslov čovjekove egzistencije. 4 . Ranije. 69 Bd. nego može biće. koja je utemeljuje. K.. str. koje izvodi prirodu ο sebi u određenost. a filozofijska istina. politi­ čka ekonomija i filozofija za Marxa nipošto nisu spoznaje istog reda. Encyclopédie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse. već u sebi nosi revolucionarnu praksu«. konkretan svijet — svijet je spe­ cifičan i neponovljiv. to je za Marcusea jedna od temeljnih uporišnih tačaka u interpretaciji i razvijanju Marxove misli. Q. VI/1937 (također u Kultur u. Da­ kle. umnost ispostavljena apsolutnim znanjem i kao apsolutno znanje ostaje pri »razjašnjenju nužnosti u slobodu« 3 ). U toku je.

153). Mar­ cuse otuđenost rada sabire u slijedeća određenja: 1. Kako Marx preduzima kritiku građanskog društva u obzoru biti čovjeka i njene otuđenosti — te je ova ontologijski formulirana kao rascijepljenost »egzistencije« i »esenci­ je«. des Arbeitsbegriffs. Međutim. dakle.244 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I S A N S B R E V O L U C I J E 245 cuseu jedno od bitnih određenja rada u ontologijskom nje­ govu određenju. des Arbeitsbegriffs. U sklopu produkcije kapitala.totalitet' ljudskih ospoljenja života. pa je odsutno ozbiljenje biti čovjeka: smisleno djelovanje iz cjeline tubitaka čovjeka. Naj autentičnija čovjekova potreba je da svijet u ko­ me se zatiče učini svojim i svoje vlastito bivstvovanje punim ljudskim bivstvovanjem: »Čovjek potrebuje . meta nisu ekonomske ili političke krize. Osamostaljuje se i postvaruje produkt rada koji se r odvaja od radnika. isto ta­ ko kao što je iz tog svijeta preuzeto u obrađivanje. str. raz­ dvaja se i u razdvojenosti poklapa s društvenim položajem . nego »katastrofa biti čovjeka«.« ! Programatski zahtjev za ukidanjem privatnog vlasništva uk- . One interpretacije koje odnos čovjeka spram predmet­ nog svijeta utemeljuju u sferi biotičkih potreba previđaju ontologijske implikacije sadržane u Marxovim tekstovima: povijesni bitak svijeta koji posreduje čovjek svojom biti — radom. 4. pro-izvođenje iz krila pri­ rode.« (Grund. str. N. Čovjekova životna djelatnost stoji u službi vlasništva. odnosno svojoj funkciji. (Grund. iako tubitak čov­ jeka nikad ne može počivati u posjedu samoga sebe i svo­ ga svijeta«. Predmet se prisvaja kao puko posjedovanje. str. »Lišena svoje pune zbilje kao praksa. »Taj uvid unaprijed osuđuje svaku puku ekonomsku i političku reformu na neuspjeh. str. da bi mogao ozbiljiti svoju bit. — »Pri radu treba nešto . obrnuto. kako smo ukazali. ono na što ona zapravo smje­ ra — prevladavanje »građanskog društva« — ostvarljivo je samo kao totalna revolucija. troše­ nje. koje za Marcusea. Kako je u »fakticitetu«. praksa »ekonomske dimenzije« podređu­ je i slobodnu praksu (sve sfere djelovanja postaju funkcija kapitala). 47). klasa tako da slučajna pripadnost porobljenoj klasi unapri. 18. zadanošću: on je »dokida« — čini je sredstvom svoje biti (usp. koja se sa svojom egzistencijom neposredno stapa«. U njemu čovjekova egzistencija nije »sredstvo« ozbiljenja nje­ gove biti. »Za razliku od ži­ votinje. koji izražava politička ekono­ mija. u preduzetom pokazivanju ontologijskih temelja rada. involvira povijesnotvornost). treba mu ospoljenje na predmetima koji su mu pretpostav­ ljeni i suprotstavljeni« (N.) Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće« uk­ ljučuje i odnošenje spram vlastitog roda. nadživljuje pojedini događaj rada. 155). na djelu »nebit« čovjeka? U ranim svojim studijama u intepretaciji Marxovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa i 5 ) Radi terminologijske jasnoće napominjemo da je Marcuse u povijesnotvornom značenju upotrebljavao promiscue izraze »rad« i »pro­ izvodnja«.) Tok svijeta u zbivanju rada 5 ) proizlazi iz mogućnosti nadmašivanja zatečenog. Q. str. Q. bit čovjeka sredstvo njegove pu­ ke egzistencije. 27. jednoznačno suprostavljajući obima »otuđeni rad«. robu — predmet postaje funkcija akumuliranja kapi­ tala. bogata mnogostranost predmeta biva reducirana na stvar. došla je ona dotle da u krajnjem smislu više nije rad« (Grund. čovjek posreduje svijet u kome se zatiče time što mu vla­ stita egzistencija postaje upitnim predmetom. što se obrađuje biva urađeno u svijet rada. Otuđeni rad nije rad (u punini ontologijskog značenja rada. pa se nužno postvaruje i biće samog pro­ izvođača — njegov tubitak postaje njegovoj navlastitoj slo­ bodi uskraćena. des Arbeitsbegriffs. nego je. Dvodimenzionalnost rada — nužnost i sloboda. 2. umjesto da vlasništvo stoji u službi slobodne životne djelat­ nosti. tuđa predmetna moć. sadržane u biti čovjeka: »čovjekov bitak je uvijek više od njegova danog tubitka (Dasein) — on nadilazi svaku moguću situaciju i upravo zato stoji spram nje u nedokidivoj diskrepanciji: diskrepanciji koja zahtije­ va trajan rad na njenom prevladavanju. kako je njegova kritika inspirirana težnjom za oživotvorenjem takve »zajednice« u kojoj bi one bile u jedinstvu — kako joj.proizaći što po svom smislu. 3.općem' događanju. \.' jed presijeca ljudske mogućnosti. što pripada . Ono na čemu se radi.

und k. drugačije usmjerenje ekonomsko-društvenih odnosa. Afirmativni odnos Kriti­ čke teorije društva spram filozofije proizlazi iz usmjereno­ sti Kritičke teorije na »ozbiljenje« filozofije: filozofija je re­ siduum humanuma u otuđenom svijetu.246 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Z A T V O R E N I S V I J E T RADA I Š A N S E REVOLUCIJU 247 ljučuje (ne samo logički nego i izrijekom u Marxa) ukida­ nje otuđenog rada kojeg je privatno vlasništvo samo konsekvencija. 638). Marcuse smatra da je sloboda iskazana filozofijom ap­ straktna sloboda te da ta neprilika »dolazi. Q. Oni će međusobno imati isto toliko zajedničkog koliko i asocijacija slobodnih ljudi s konkurentskim društvom proiz­ vođača roba«. »Sociologija se bavi samo uvjetovanostima i utoliko ne is­ tinom . Ph. tad će um. . njegovo »ponovno fiksiranje kao apstrakcije nasuprot indivi­ duumu« samo prolongira nepoklapanje života zajednice s pu­ noćom ospoljenja života (usp. sreća biti nešto potpuno druga­ čije. izva­ na u filozofiju. bitna za filozofiju. koje se nadaje u zbilji same produkcije. tako reći. und k. str. pre­ duvjeti su umstvene zbilje — vodećeg principa Kritičke teo­ rije. 631). nego samo još umna zbi­ lja sama« (Ph. und k. Persistiranje društva kao sile nad individuumom. smatrao pitanje povijesnosti svijeta apsolviranim s ob­ zirom na ontologijsko utemlejenje te je prešao na koncipi­ ranje neposrednijeg sudjelovanja misli na historijskom prev­ ratu sužavajući tematiku svojih spisa na destrukcione ten­ dencije građanskog društva. Ono što u prošlom znanju plaća danak društve­ noj koordinaciji tako i tako iščezava s društvom kojem je . und k. str. Međutim: »Prema kriti­ čkoj teoriji nema više nove teorije. I najistinitija filozofija — Hegelova. T. »Kritička teorija društva« iz­ ražava ovaj zaokret. Th. (»Kad um. Th. moraliteta. »Nije bitno to da je proces rada planski re­ guliran. — Ph. II Pošto je u radovima svoje rane faze Marxov nauk interpretacijski aktualizirao u njegovoj historijskoj usmjere­ nosti na prevladavanje građanskog društva te ga nastojao samo ontologijski precizirati. srećnosti. nego da bismo pokazali da je građansko društvo u svom totalitetu određeno ekonomskim odnosima. ona se oštro distancira od svake sociologije koja računa s datostima. ostajući ipak u okvirima Marxove misli i smat­ rajući je dostatnom za mišljenje povijesti. duha. b) u sklopu otuđenja filozofija često uspostavlja kao bit čovjeka ono što nije ovisno ni ο čemu drugom jer jedino tako još je moguće participirati na autentičnosti i slobodi. str. koja iskazuje zbivanje čov­ jeka zajedno sa zbivanjem svijeta i svijeta zajedno s čov­ jekom. dobive­ na su apstrahiranjem od faktičnog statusa čovjeka u otu­ đenom svijetu i žive u apstraktnoj filozofijskoj sferi biti. str. spoznaja. str. 163). ne činimo to radi »filo­ zofijskog« raščljanjivanja ekonomskih pojmova (usp. sloboda. Marcuse je.) Građansko društvo je u centru interesa Kritičke teori­ je zbog njezinog nastojanja oko ozbiljenja filozofije u dru­ štvenom realitetu. sloboda. Imanentna destrukcija gra­ đanskog društva. prevladavanje otuđenja ne može se poistovetiti s ozbiljenjem vrednota filozofije. ostaje unutar filozofijske tradicije time što pomiruje suprotnosti u umskoj spoznaji. pa stoga. Odlučno je u tome da proces rada ne odlučuje ο tubitku (Dasein) čovjeka. čini se. No. oko destrukcije građanskog dru­ štva. Th. 642. Tradicionalna filozofija je i sa­ ma izraz otuđenja. nego obrnuto: opće potrebe čovjeka ο procesu rada. otuda tu neistinitost treba prevladati tako­ đer samo van filozofije«. smjeraju­ ći tako preko (trans) opstojećeg na buduće. nego kakav interes određuje reguliranje. .) Kritička teorija je kritika političke ekonomije. (Ph. Kako se Kritička teorija osniva na tendencijama prev­ rata u prezentnom totalitetu građanskog društva. T. kako filozofija živi u otuđenju i od otuđenja. 644). da »neobuzdana privredna sfera gospodari svim ljudskim odnosima. 638). i to u dvostrukom smislu: a) određenja uma. und k. str. kad se pozivamo na »zakonitosti« političke ekonomije. N. str. sreća od isprva apstraktnih pojmova postanu zbilja. da li su u tom interesu očuvane sloboda i sreća masa« (Ph. Kritička teorija društva se distancira od filozofije — ne želi biti nova filozofija. da je također sve neekonomsko sadržano u eko­ nomiji« (Ph. 643. doduše u duhu »fundamental­ ne ontologije«. a utopijsko istinski napredan elemenat. und k. 158. T. spozna­ ja.

248

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE

249

koordinirano. Ne brine se ο tome Kritička teorija, nego ο tome da se ne izgube istine oko kojih se već trudilo prošlo znanje« (Ph. u. k. Th. str. 643). Temeljne postavke Kritičke teorije društva, kako je ona kao naziv i okvirni program deklarirana u citiranom članku »Philosophie und kritische Theorie«, smisleno nadovezuju na ontologijske implikacije Marxova nauka i na te­ meljni njegov impuls, što je, i jedno i drugo, Marcuse po­ kazao u ranijim spisima nastojeći da misli konkretno povi­ jesno angažirano: već supozicija da se historijsko zbivanje konstituira u biti čovjeka postulira sačinjanje takvih uvje­ ta egzistencije koji bi bili primjereni njegovim »navlastitim mogućnostima«. »Negativno« je u centru interesa Kritičke teorije s obzirom da sadrži takve manifestacije života koje pokazuju da se čovjek ne da svesti na opstojanje u »otuđe­ nom radu«. Ono je toliko akcentuirano radi što potpunijeg prezentiranja otuđene biti čovjekova bića, osakaćen ja raz­ ličitih sfera života i života u cjelini. Kritička teorija je, u perspektivi nadovezivanja na ranije spise, konkretizacija, hi­ storijski aktualan angažman misli u samoosmišljenju »nav­ lastitih mogućnosti«. Međutim, dok su kategorije ranijih Marcuseovih spisa: osmišljenje »navlastitih mogućnosti« i »odnos spram vlastitog roda« u kontekstu ontologijske in­ terpretacije povijesti i dokazivanja ontologijskog aspekta Marxova nauka, u »Kritičkoj teoriji« Marcuse napušta ontologijsku razinu mišljenja. Preispitivanje »navlastitih mogu­ ćnosti« čovjeka nije više u obzoru ontologijske eksplikacije. Kad formulira Kritičku teoriju — ontologijski rezultati ranije faze nekako su sačuvani i ukinuti u novom, »konkretnijem« htijenju. Tematika spisa koji slijede u osnovi je odre­ đena »programom« Kritičke teorije društva, koji implicira da se zadaća misli pred revolucijom iscrpljuje u sabiranju i raščlanjenju onih bitnih manifestacija života koje rebeliraju spram otuđenja. Zadatak se sada sastoji u pokaziva­ nju konkretnih, zbiljom otuđenja već priređenih kriterija koji istinski prevladavaju građansko društvo kao sidrište otuđenja. To je motiv radova kao što su: »Zum Begriff des Wesens« (Zeitschrift für Sozialforschung, 1936. god.), »Ueber den affirmativen Charakter der Kultur« (isti časopis, 1937.

god. — također u Kultur u. Gesellschaft, I ) , »Zur Kritik des Hedonismus« (isti časopis, 1938. god., također u Kultur u. Gesellschaft, I),te u knjizi »Eros i civilizacija« 1955. g. U spomenutom kontekstu su relevantne sfere života: folozofija, »kultura«, te proboji senzualnih težnji za puni­ nom života — življenog, neodgođenog i neukroćenog (hedo­ nistička etika i isticanje reperkusija koje izaziva potiskiva­ nje nagonske sfere, kako je to pokazao S. Freud). Kritička svijest spram opstojećeg sadržana je u filo­ zofijskom pojmu biti (Wesen). Izvorna dinamika iz koje izrasta filozofija, povijesni ciljevi implicirani u kritičkom suprotstavljanju realitetu, ispostavljanje bitnog za razliku od kontingentnog — sve to biva tokom predaje prikri to ta­ ko što pojmovi biti postaju formalnoopći pojmovi struktu­ ra. Za kritičko-etičku motiviranost općeg kao bitnog spram pukog empirijskog pojedinačnog, slučajnog, primjerna je Platonova filozofija. Razlučivanje općeg bitka od mnoštva istovrsnog ujedno je i razlučivanje istinskog od neistinskog, onog što može i treba biti od pukog opstojećeg. »Temeljni smisao Ideje je u άχαθ·6ν u tome što je tako kako prema svojoj vlastitoj mjeri može biti i k tom άχαλθ·όν se biće kreće« (B. des W. str. 3). Po svojoj navlastitosti čov­ jek je umno biće. Platon i Aristotel uviđali su da je navlastitost čovjeka neostvariva za one koji svoj život provode u mukotrpnom radu. Sankcioniranjem položaja robova i sta­ leža koji svoj život provode zbrinjavajući potrebe za održa­ nje vitalne egzistencije unaprijed je odsječena mogućnost ozbiljenja ljudske biti za sve ljude; ono je koncesija danom realitetu. Pa ipak, bit čovjeka ispostavljena je kao ono što po navlastitoj »mjeri« vrste treba biti — po njoj je odmje­ rena autentičnost svakog čovjeka kao čovjeka. » . . . čovjek je u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga ospobile da vodi ,dobar život', tj. život koji je što je više mogu­ će slobodan od mukotrpna rada, zavisnosti i nakaznosti. Po­ stići takav život znači postići .najbolji život': živjeti u skla­ du s biti ljudske prirode«. (Čovjek jedne dimenzije, V pog­ lavlje.) Tako je pojam biti bremenit tensijom fakticiteta i njegove negacije s obzirom na e n o što on po smislu treba biti.

250

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Z A T V O R E N I SVIJET RADA I

SANSE

REVOLUCIJE

251

No, filozofija apelira na ljudski um, a čovjek može participirati na umstvenom neovisno ο slučajnim, za svoju umsku bit nekonstitutivnim prilikama života. Tako je, npr., u Kanta, položaj sluge ili gospodara nebitna oznaka čovje­ ka koja označava njegove slučajne i vanjske prilike. (Usp. B. des W. str. 32.) U Hegela, umskom transcendencijom, ono što izgleda slučajno, nebitno, ne ostaje statično po strani, nego je karika u procesu u kome je ukinut neposredni bi­ tak ispoljenjem svoje biti. Sluga i gospodar su explicite uk­ ljučeni u tu dijalektiku — čak su i posebno apostrofirani — očituju impulse Hegelove filozofije, primljene iz zbilje vre­ mena, kad se ona trudi da uspostavi apsolutno znanje kao jedinstvo subjekta i objekta (Usp. Um i revolucija, str 113. i dalje). No, refleksija, u kojoj je neposrednost ukinuta i us­ postavljena kao posredovana, određenje je bitka samog, na­ ime bitka kao biti. »Nije čovjek onaj koji se sjeća biti, koji zahvaća suprotstavljeno mu biće, dokida njegovu lošu nepo­ srednost i iz spoznaje biti postavlja novo; naprotiv, sve se to u Hegela događa u samom umnom bitku, a čovjek uče­ stvuje u tom procesu samo kao spoznajni subjekt — ukoli­ ko je i sam umni bitak.« (B. des W., str. 22.) Medij filozo­ fije kao filozofije je transcendiranje fakticiteta umskom spoznajom, a ne promjena same stvarnosti. Filozofija živi u otuđenju i od otuđenja — da nema podvojenosti esenci­ je i egzistencije koju ona iskazuje izgubila bi svoj raison d'être. U ime ozbiljenja umskog, a u razlici spram filozofijske tradicije, Kritička teorija ne akcentuira čovjeka kao umno biće nasuprot slučajnim okolnostima života nego čov^ jeka kao »slobodnog i umnog stvaraoca (Schöpfer)« boljeg i srećnijeg života. (Usp. B. des W., str. 33.) I kultura je, posebice građanska umjetnost, čedo otu­ đenja. Ona transcendira mizeriju fakticiteta tako što u njoj žive vrijednosti koje ne surađuju na stvarnom životu dru­ štva. »Kultura je u svojim osnovnim karakteristikama ide­ alistička. Na muke izoliranog individuuma ona odgovara op­ ćom ljudskošću, na tjelesnu bijedu ljepotom duše, na vanjsko sužanjstvo — unutarnjom slobodom, na brutalan egoizam bo­ gatstvom vrline dužnosti.« (Ueber affirm. Charak. der Kultur, str. 62—63.) Tako kultura, prenoseći valere koji primarno ne

održavaju društvenu mašineriju proizvodnog rada, niti pak ona njima rezultira, nego su joj ponajčešće suprotni, poka­ zuje da se čovjek u svojoj ljudskosti ne da reducirati na otuđeni rad. Medij kulture je čulnost. Odatle proizlazi spe­ cifičnost njezine pripadnosti otuđenju. U društvu koje vi­ talne snage čovjeka troši na rad neodrživo je punokrvno proživljavanje čulnosti usmjerene na nešto što bi bilo inkompatibilno s predominacijom tehničkog uma, pa je kul­ turi dosuđena produševljena čulnost, oplemenjivanje, inti­ ma duše. »Ne radi se ο tome da čovjek živi svoj život, nego da ga živi tako dobro kako je to moguće.« (Ibidem, str 83.) A kulturom oplemenjen život je ono najviše na što kultura poziva i što može dati. Tako kultura i transcendira fakticitet i afirmativna je spram opstojećeg. Afirmativna je zato što vanjski uvjeti, ili njihova izmjena, nisu konstitutivni za unutarnju supstanciju čovjeka koju uspostavlja i od koje živi kultura. Oplemenjivanje čovjeka i produševljenje čulno­ sti, iako prezentira drugačije vrijednosti od onih koje repro­ ducira fakticitet — zbiva se u zbilji takvoj kakva jest. »Du­ boke i fine duše mogu biti i po strani od borbe za bolju budućnost ljudi, ili na krivoj strani. Duša se zaprepašćuje pred neumitnom istinom Teorije koja pokazuje nužnost pro­ mjene bijedne forme tubitka: kako može izvanjsko preinačenje odlučiti ο navlastitoj, unutarnjoj supstanciji čovjeka!« (Ibidem, str. 76.) U hedonizmu je ispoljena težnja za neodgođenom i življenom srećom. Utoliko je hedonizam protest ne samo spram fakticiteta — odgađanja ili uopće obezvređenja užitka na osnovu postulata organizacije i rada — nego i spram ide­ alističke kulture i etike. Dok kultura (u mediju umjetno­ sti) sublimira čulnost, idealistička etika je omalovažuje — samo ono što čovjek čini bez obzira na užitak, u punoj slo­ bodi i neovisnosti ο njemu, čak i trpeći, konstituira moral­ nost persone (npr. u Kanta). No hedonizam i »amoralna po­ buna«, iako relevantni za istisnko ljudsko društvo time što su u njima sadržani proboji istinitosti punokrvno proživ­ ljenog života, ostaju unutar opstojećeg — pomiruju indivi­ dualnu sreću s općom nesrećom. Ostajanje unutar danih,

252

;

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E

253

statički uzetih mogućnosti direktno se dade očitati iz normi hedonizma — npr. epikurejskog tipa. Tako ni pun procvat umjetnosti (pogotovo građanskog tipa), ni zamah participiranja društva na filozofijskim isti­ nama, a ni oživotvorenje normi hedonističke etike još ne bi značili bitno drugačiji svijet: sve su to tvorevine pripadne stvarnosti danog društva — izraz su otuđenja. Njihov digni­ tet je u transcendiranju fakticiteta, pa ih revolucionarna praksa mora respektirati samo s obzirom na njihovo significiranje jedne — spram građanskog društva i njegovih za­ konitosti — drugačije dimenzije čovjeka. III Analizu suvremenog industrijskog visoko razvijenog društva poduzima Marcuse u ovoj knjizi s obzirom na stvar­ ne šanse obrata (catastrophe) postojećeg; ona je preispiti­ vanje aktualnih snaga prizivanog revolucionarnog zbivanja. Knjiga ostaje u okvirima ocrtanog stremljenja Kritičke teo­ rije društva — kako po općoj intenciji pothvata tako i po kritičkom očitavanju društvenih promjena kojima je obilje­ žen suvremeni svijet. — Puko umanjenje pauperizma, sve veće niveliranje klasnih razlika, pa ni golu činjenicu preuzi­ manja vlasti od strane radničke klase ne može Marcuse, shodno smislu revolucije kako ga je fiksirao u svojim rani­ jim radovima, smatrati već i signumom prave destrukcije društva otuđenog rada. Svi nabrojeni fenomeni, široko rasp­ rostranjeni u suvremenom društvu imaju, po Marcuseu, fun­ kciju etabliranja svijeta otuđenog rada. š t o je temeljna poluga konsolidiranja postojećeg dru­ štva unutar samog sebe kad čak i organizacijske forme, koje su trebale poslužiti revolucionarnom zbivanju (vlast radni­ čke klase), postaju funkcija tog konsolidiranja i etabliranja? To je širenje proizvodnje roba u sve sfere života putem na­ metanja krivih potreba. Krivih zato što ekstenziviranje i in­ tenziviranje postojeće industrijske proizvodnje u visoko raz­ vijenim područjima prelazi razinu do koje je ono »racional­ no«. Riječ je ovdje ο »racionalnom« u tom smislu što je pu­ tem specijalizirane proizvodnje moguće efikasno, tj. uz krat-

ko potrebno radno vrijeme, podmiriti osnovne potrebe vital­ ne egzistencije i osloboditi slobodan puni život individuuma. Radnik se počeo dobro osjećati u otuđenju: prihvaćanje kri­ vih nametnutih potreba, izraženo u prijanjanju uz trku za stalno preticanje već postignutog visokog standarda, obilja i luksuza — plaćeno je cijenom manipuliranog života. Naj­ drastičniji vid manipuliranog čovjeka je život na rubu rata — pripreme za rat, pa i gurnutost u rat. Cak ni to ne ometa glatko funkcioniranje cjeline — i ovdje je rekompenzacija očuvanje i rast društva obilja. Manipuliranje se to lakše pod­ nosi što je manje transparentno izraženo: nastupa indoktri­ nacija, koja rezultira iščezavanjem individualnosti na račun masovnog konformizma (»da se voli, mrzi, dopada i djeluje u skladu sa oglasima«). Ona je temeljan, ali manje je transparentan izraz manipuliranja jer upravo njom se, putem name­ tanja potreba, osigurava konzumacija ekstenzivirane i inten­ zivirane proizvodnje, a time i opstojeća tendencija kao rast ad infinitum. Slobodno vrijeme također je inkalkulirano u nju: ono je zanimanje za proizvode i s proizvodima kapitala faze »konzumentskog društva« ili »društva obilja«. Uslijed imanentno strukturalnih promjena društva, ra­ dnička klasa nije više negatorska snaga opstojećeg. U proce­ su automatizacije pada učešće fizičkog rada u procesu rada, što rezultira kako sve manjim fizičkim iscrpljavanjem radni­ ka tako i predominacijom tehničkog kadra — dakle, iščeza­ vanjem klasičnog tipa radnika. Na drugom polu polarizacije društva iz perspektive XIX st. — u klasi vlasnika sredstava za proizvodnju, privatni vlasnik sve više je ovisan ο tehnici planiranja pa postaje jedva odredijiva meta u mraži save­ znih i regionalnih korporacija koje preduzimaju planiranje, naučnih instituta koji se brinu ο tehničkom napretku k sve većoj automatizaciji, i si. (usp. II poglavlje knjige). Struktu­ ralne promjene unutar društva, dakle, u znaku su depolarizacije društva na dvije antagonističke klase. Nisu usamljeni slučajevi učestvovanja radnika u tijelima koja rukovode pro­ izvodnjom poduzeća, pa čak i u programima investicija (usp. II poglavlje knjige). Dani tokovi su, kao strukture instrumentalno-tehničkog odnosa i rada, sve manje providni za svi­ jest proizvođača, pa sve više poprimaju karakter prirodnih

Nije to zato jer »oplemenjivanje« kao djelokrug kulture. ranije genuino polje racionalne misli. u biti. Kako 6 ) Prigovor upućen Marcuseu da u svojoj kritici društva »pola­ zi od apstraktnog društveno-ćudorednog« koga su »idejni izvori djela romantičara« potpuno promašuje kontekst u kome Marcuse tematizira umjetnost. uka­ zali smo. uto­ pija i nada. Opstojeći poredak socijalizma je. pa čak i osvještavalo otuđenje bivaju apsorbirani u apsolutnoj orga­ nizaciji društva rada i obilja kojim ta organizacija ujedno i rezultira i održava se. Analiza funkcije umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu (kao i pokazano postvarenje u jeziku tog društva i pozitivističke tendencije u lingvistici) dana je iz perspektive smisla negativnog kako ga Kritička teorija vidi s obzirom na prevladavanje otuđenja. u slučaju Sovjetskog Saveza. čak njihove angažiranosti u rastu opstojećeg. Ove prilike domestificiranja radnika u otuđenom svi­ jetu. Suprotstavljanje zbilji trancsendiranjem i zbilje u sferi biti. (Usp. Tome pogoduje izvršenje akta revolucije u industrijski nerazvijenim područjima. dosuđuju onim komunističkim partijama u razvijenim industrijskim društvima koje nisu izgubile utjecaj u masama. konsolidiranja visoko razvijenog indu­ strijskog društva unutar samog sebe — te komponenti na osnovu kojih suvremeni socijalistički svijet još uvijek pri­ pada istom tom zbivanju slijede konsekvencije za programatsku orijentaciju zbiljskog prevladavanja otuđenog rada. Spram fakticiteta društva rada ono negativno što se manifestiralo u filozofiji i umjetnosti nije samo sobom za Marcusea. . te analizira iščezavanje »druge dimen­ zije« u suvremenom industrijskom društvu.vremeni čovjek se suviše domestificirao u otuđenju da bi • umjetnost još mogla utjecati na stvarno disociranje (usp. S. 2. identificiranje opstojećeg kur­ sa tehnokratizacije društva (koji je samo izraz zbivanja rada u njegovim razvijenim stadijima) s ciljem komunizma. Marcuse nas suočava s problemom zat­ varanja svijeta rada u samog sebe. pozitivizmom se obrće u konformizam time što činjeničko postaje istinsko. No. I. i napori umjetnika da izraze odvajanje od opstojećeg. vizma pokazuju slabljenje »negativne dimenzije« misli. No. Široka rasprostranjenost i dominantan utjecaj poziti. Tako konstelacija blokova objektivno navodi na mobilizaciju svih snaga na tehnologijski rast i odgađanje obrata postojećeg k »umjetnosti življenja«. no su. ulogu neradikalne »legalne opozicije« (usp. Pozitivizam je abdikacija filozifije unu.254 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 255 tokova. »Meta­ fizička dimenzija. Položaj radničke klase u razvijenim industrijskim područjima više nije podoban za probijanje postvarene svi­ jesti i prevladavanje otuđenog rada.t a r filozofije same. anuliranje te spram fakticiteta druge dimenzije.kritische Soziologie' in den U.« u Deutsche Zeit­ schrift f. koja pokazuje insuficijentnost onog što jest spram onog što može i treba biti. g. S. 6 ) Iz pokazanih komponenti zbivanja rada — apsorbiranja moći negativnog. Marcuse to pokazuje opširno analizi­ rajući djelovanje umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu. rebelirajuće u sklopu društva rada. filozofiju etc. go. Kon: »Weltan­ schauung u. čak pod uvjetom da je ukinuto privatno vlasništvo nad sredstvi­ ma za proizvodnju — idejno odvodi od prevladavanja svije­ ta otuđenog rada i stvarno doprinosi njegovu konsolidiranju. po­ staje iracionalna i neznanstvena. I I I I poglavlje knjige). Philosophie. još uvijek i sam zbivanje otuđenog rada. odnosno njezina beznačajna ulo­ ga. kao filozo­ fijska formula samo su komplementarni elementi zbilje tak­ ve kakva jest. Konstatacijom slabljenja i nestajanja utjecaja domene negativnog. Svi oblici onog što je prije bilo negativno. Oni bi mogli biti kriteriji njezina nadilaženja samo ukoliko bi istini primjereni zbiljski život zajednice razriješio transcendentnu sferu biti. A.tovo do iščezavanja. u kojima se manifestiralo. ili pak. već i model svijeta koji prevladava to društvo. II poglavlje ove knjige). uklapanje u tehnologijsku utrku s najrazvijenijim kapitalističkim zemljama — u oštrom tem­ pu koji nameće potreba bojne spremnosti i prestiža. 19fiß. »podvojenost egzistencije i esencije«. Umjetnost je dostupna širokim slojevima: prisutni su . nije isto što i razrješenje. karakteristična za suvremeno društvo.) . konstatacijom jednodimenzionalnosti suvremenog svijeta. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju« (VIII poglavlje knji­ ge).

očito. Marcuseu da je uče­ stvovanje radnika u upravljanju poduzećima u razvijenim zemljama kapitalizma pogrešno ocijenio kao urastanje u postojeće ( » . god. sračunati na prevladavanje građanskog društva. ne može više biti programatsko geslo prevladavanja građanskog dru­ štva u njegovoj biti jer su to prerogativi njegova vlastita održavanja. neprimjereni totalitarnim tendencijama razvijenog industrij­ skog društva. . ostvarljiv pu­ tem radikalnog preloma s opstojećim instrumentalnim od­ nosom spram prirode koji konstituira svijet rada. 2. i tako — njegovom otpornošću spram povijesne transcendencije (usp. ističe Marcuse. Povijesni napredak je. dok samozadovoljno sabire varljive poene. U svakom drugom slučaju mu prijeti opasnost da samo kompletira opstojeće. npr. Usredotočenost na »negatorsko« unu­ tar opstojećeg. a kako je nametanje krivih potreba. Povijesni zaokret je u kontinuitetu s postignućima civilizacije samo utoliko što iskorištava njezina racionalna ostvarenja: tehni­ ka treba da postane »organon umjetnosti života«. ne naprosto kvantitativni rast predominantnog (znanstvenog i tehnologijskog) racionaliteta. upozorava Marcuse. podvrgavanje pitanju (što ga inkludira radikalizacija dijagnoze) tradicionalnih puteva i sredstava revoluci­ je — sve je to. ranije ferment društvene promjene. konstatacija slabljenja. ni pro­ šireno učešće radnika u rukovođenju i profitu« (II poglavlje knjige). održavanje instrumentalnog odnosa kad više nije »racionalan«.) »ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu«. pak. apsolut­ na organizacija društva u realiziranju tog odnosa. kao usmjerenost k »pacifikaciji«. i to. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj ljudi i dr. nje­ ga neće izmijeniti. transformacija. radni­ čki pokret ne može čekati na osvajanje cjelokupne političke i eko­ nomske vlasti kako bi tek tada uspostavio organizme samoupravlja­ nja koji mu omogućavaju da u kasnijim stadijima uravnoteži i ko­ načno eliminira utjecaj tehnokracije« — Praxis. ekstenziviranje pokorenja pri­ rode. Marcuse i ostaje na stajalištu Kritičke teorije i implicite ga nadilazi. nova stratifikaciona ka­ rakteristika razvijenog industrijskog društva« 7 ). tradicionalni putevi i forme. IV . . te u tom smislu in­ doktrinacija i manipuliranje individuumom samo izraz nje­ gova prolongiran]a. prije nego u redistribu­ ciji bogatstva i izjednačenju klasa. Tu je. — to je prevladavanje opstojećeg mo­ guće samo kao prelom s danim kursom tehnologijskog ra­ sta. Stoga životni standard u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja jer je izraz umjet­ no stvorenih potreba i rezultira zatvaranjem opstojećeg u samo sebe. ni djelomična nacionalizacija. postao je ferment društvene kohezije. Malleta. zato jer gaje iluziju ο narodnom suverenitetu: ». f Međutim. promijenio je svoju poziciju. Marcuseova analiza industrijski visoko raz­ vijenog društva nije samo očitavanje biti razdoblja s pozi­ cije zadobivene u ranijim spisima i artikulirane kao Kriti­ čka teorija. »oslobo­ đenje inherentnih mogućnosti« (što znači: razvoj proizvod­ nih snaga na sve široj osnovi. nego njegovo slamanje. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove for­ mulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog prog­ resa bilo obrat opstojećeg. sami po sebi. Marcuse prekoračuje? »Pacifikacija egzistencije« — u ovoj knjizi (a i u prethodnoj knjizi Eros i civilizacija) apostro­ firan put izbavljenja iz samoperpetuiranja opstojećeg u nje­ govu tehnologijskom rastu i njemu imanentnoj »manipula­ ciji« egzistencijom čovjeka — inkompatibilna je s radom u ontologijskom njegovu značenju povjesnotvornosti. Pokret kome je do zbiljskog revolucionarnog obrata mora se orijen­ tirati — idejno i u razradi svoje taktike — u biti suvremenog svijeta i na osnovu temeljnih karakteristika njegove dane faze. kako 7 ) Utoliko su prigovori. »Kvalitativna promje­ na bi bila prelaz u viši stupanj civilizacije ako bi tehnika bila modelirana i korištena za pacifikaciju borbe za život. Dakle. Uopće su. IX poglavlje knjige). nastanak no­ ve ideje Uma u teoriji i praksi« (IX poglavlje knjige). Čime je. na tragu Kritičke teorije.narod' (people). br. te zatomljivanje drugačijeg mogućeg egzistiranja u osnovi otuđenog ra­ da. gotovo iščezavanja cijele te spram društvene stvarnosti druge dimenzije — i napokon.) ispod idejne razine Marcuseova tematiziranja suvremenog društva. 1965.256 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 257 je tehnologijski instrumentalni odnos spram prirode. u prvom redu. Tako je za obrat pretpostavka »transcendencija unutar postojećih uvje­ ta«. S. Marcuse apostrofira: »Sve dok su radnici afirmativna snaga i podupirači sistema dominacije. Nadalje. .

radu suprotan od­ nos spram prirode. . a »pacifikacija« sugerira napuštanje kako subjektnosti tako i predmetnosti rada uopće. dakle. istina. i otuđeni rad ako je u ovom lo­ gičkom slijedu još uopće moguće ontologijski razlučiti otu­ đeni rad od rada). U njemu Marcuse pokazuje rad kao aspekat tehničkog odnosa spram prirode. pri neproblematiziranoj biti povijesti. instrumentalna. proizvod­ nju kao povijesnotvorno posredovanje prirode. u svojim ranim radovima pridaje značenje. kao ranije. sad je za njega otuđenje. rad kao sama subjektnost čovjeka. No. Na izbavljenje od otuđenog rada obratom u biti ra­ da samog upućeje i često naglašavanje — tokom cijele knji­ ge — da je pretpostavka slobode destruiranje ideje uma kao moći. ne govori eksplicitno ο »neotuđenom radu« niti izrijekom revidira svoje ranije pos­ tavke. kao ospoljenje bitnih čovjekovih snaga jest »sačinjanje«. a kao konsekvenciju tog odnosa čitav sklop građanskog društva (dakle. Mnogo više je u pitanju. otuđeni rad proizlazi iz obzora posredovanja prirode tehnologijskim racionalitetom. priroda je sazdana prema subjektu.prirodne' hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusobni odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao jedinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama. Tako. tj. Pojam »proiz­ vodnje« ne može više razgraničiti od novovjekovnog »aktivizma« — od usmjerenosti na dominaciju prirodom. čak i onaj koji je ranije pozitivno ozna­ čio kao »proizvodnja«. da »osbolođenje inherentnih mogućnosti ne izražava više povijesnu alter­ nativu«. koje se u filozofiji reflektiraju tako da je ona residuum hum a n u m a . filozofija u ovoj knjizi nije preispitivana samo kao fe­ nomen društva — ono rebelirajuće negativno unutar njega — nego je ona interpretacijski zastupljena i kao komponen­ ta artikuliranja »određenog načina razumijevanja i organi­ ziranja« prirode. Jer. vidjeli smo. Da »pacifikacija« nije pojam kojim Marcuse slučajno barata i koji se radu može kontrapolirati tek sporadično. Marcuse ističe pripadnost Descartesove filozofije strukturiranju svijeta po modelu Galilej­ ske znanosti. Shodno stanovištu da društveni sklop proizlazi iz logosa. fi—8).« Apstraktni rad. očito je iz VI poglavlja ove knjige.258 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 259 mu Marcuse. dakle. ne da domisliti ono što zapra­ vo njegovu misao pokreće — prevladavanje samog izvora otuđenja. (Descartesov dualizam uključuje svoju negaci­ ju — res cogitans je srodna res-extensa — tj. Indirektno redefiniranje ranijeg stava ilustrira i navedena formulacija. društva. Anticipirajmo: radikali­ ziranjem problema rada pozicija Kritičke teorije društva po­ staje nedostatna jer se u okvirima Marxove misli. Marcuse presudno utvrđuje (za razliku od većine marksista. B. — u prvom planu su. samo sloboda mišljenja kao korelat njegove faktične neslobode* (usp. Ovo ne navodimo tek radi pu­ kog registriranja kontinuiteta ili diskontinuiteta u Marcuseovoj misli.) rezultat jednog ishodišnog načina »razumijevanja prirode«. ne može otuđenom radu suprotstaviti. npr. npr. kako smatra da je razvijeni oblik rada (suvreme­ no visoko razvijeno industrijsko društvo. »Formalizacija i funkcionalizacija su prije svake primjene . »mijenja­ nje«. »dalje-vođenje« — »pro-izvođenje« predmetnog svijeta. Dok je znanost oslobodila prirodu od inhe­ rentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih za kvantificiranje.čista forma' konkretne dru­ štvene prakse. za čitavo usmjerenje obrata nebitno. a subjekt se odnosi prema svome svijetu mjerenjima i opažanjima podobnim kvantificiranju 8 ). str. iz zaključnog poglavlja. društvo je oslobodilo ljude od . a ni jedna s dru­ gom tek naknadno u suradnji. manipuliranje itd. slobode etc. zapra­ vo. Descartesove filozofije bili drugi aspekti: »Individuumu kome je do naj­ veće mogućne istinitosti i sigurnosti građanske prakse ostaje. u interpretaciji. Marcuse. des W. — Znanost je u samoj sebi tehnologijska. nego da terminologijski pokriva jedan sasvim drugačiji. Nije samo Descartesova filozofija dovedena u vezu s destruktivno-konstruktivnim odnosom spram prirode. Svi­ jet rada i dominacije ima svoje daleko idejno-historijsko is8 ) Kad je u Marcuseovim ranijim radovima analiza fenomena fi­ lozofije bila poduzeta isključivo iz perspektive imanentnih suprotnosti.. pa i samog Marxa) da tehnika i zna­ nost nisu neutralne spram svoje upotrebe. Dominacija i manipuliranje čovjekom — njegova podređe­ nost tehnološkom aparatu nerazdvojno je vezana za domi­ naciju prirodom. Drugim ri­ ječima: svaki rad. direktivnog značenja.

F r a n c k e Verlag. nasuprot ra­ nijoj njegovoj orijentaciji. pretpostavka prevladavanja r a d a je bitno drugačiji odnos spram svega što jest — pacifikacija. 33). Kad Heidegger izričito govori ο novovjekovnoj tehnici (neke od tih tekstova spominje Marcuse samo usputno. »Povijesna praksa rezultira iz određenog izbora. »osvjetljenja« stvari iz primarnog odnosa koji ih čini onim što jesu i da jesu — očituje bliskost. nereflektiranu Marcuseovu supoziciju sugeriraju sve one navedene temeljne postakve s obzirom na povijesno zbivanje svijeta. Određenja tehnike. dakle i rad jest »projekat u rea­ lizaciji«. Citirano određenje povijesnog projekta navodi još na jedan zaklju­ čak. u povodu Marcuseova eseja »Repressive Toleranz«. 10) Utoliko je u pojmu »projekat«. Heideggera. filozofija prom a t a r a n a iz aspekta njezina sudjelovanja u konstituciji opstojećeg svijeta). kaže Marcuse. usmjerenosti u kojoj se sabiru sve povijesne borbe.260 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZVTVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 261 9) hodište u formuliranju općeg kao istinskog nasuprot empi­ rijskom kontingentnom. Instruktivno je i određenje koje je Marcuse dao »po­ vijesnom projektu« — u ovoj knjizi jednom od centralnih pojmova s obzirom na problematiku povijesti. Određenja tehnike pogađaju novovjekovnu konstela­ ciju uvijek istog. Sartrea. g. 104). s druge. kao i ve­ likog odjeka Marcuseovih radova među zapadno-njemačkim studenti­ ma (Marcuse = »studentski prorok«) navodi Marcuseov stav ο nje­ govom učitelju: »Heidegger je jedini koji misli« (str. kategorija povijesnosti — jer tehničko-instrumentalni odnos.: »Tehnika nije puko sredstvo. a. Odatle slijedi da Marcuse ne 9) Bliskost Heideggerovoj misli je. Ono implicite sadrži korekciju i onih Marcuseovih pos­ tavki iz ranije faze po kojima se povijest zbiva iz biti čov­ jeka — iz njegove usmjerenosti na ostvarenje boljeg i srećnijeg života. str. Odatle je u logosu dominacije kontinuitet zapadnjačke misli. više razlike negoli bliskosti s filozofijom J. Tako izvore treba potražiti još u Aristotela i dalje u prošlosti. no samo je jedan od mogućih »na­ čina« konstitucije svijeta10»). 32. i to nesumnjivu. organiziranja i transfor­ miranja realiteta. Heideggera zadu­ žuje Marcusea svojim određenjima tehnike koja proizlaze iz refleksije ο bitku suvremenog svijeta i povjesnosti bitka. — Otud »pacifikacija« nasuprot »dominaciji« nad prirodom i čovjekom — dakle nasuprot radu. j u n a 1967. to je uvijek u okviru centralne tematike njegove misli: povjesnosti bitka i zaborava bitka. B. Mit einem Brief ueber den Humani­ smus«. pretpostavlja misao »svjetovanja« svijeta. represiji i spekulativnom i utopističkom karakteru negativ­ nog mišljenja. posezanja za jednim od različitih načina razumijevanja. Neske. 1954. ali i svi religijski i etički ideali (usp. misli M. Suhrkamp. koje ne bi uopće mogle naći mjesta u Kritičkoj teoriji kao orijentaciji (tehnički odnos spram prirode k a o ishodište r a d a . Značenje »povijesnog projekta« u Marcusea podrazumijeva da bivstvovanje svijeta kao povijesnog nije jednoobrazan tok: obzor u kome se otvara smisao bića svagda je već sadr­ žan u određenosti svijeta. Za­ čudno je da Marcuse uopće dopušta asociranje svoje misli sa Sartreovom (elemenat »slobode« i »odgovornosti« u pojmu »projekt«. Bern. Primarni izbor određuje opseg mogućno­ sti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogu­ ćnosti inkompatibilne s njim« (VIII poglavlje). kao znanje ο općem. k a o npr. P.. I iz ovog određenja proizlazi da rad nije više Marcuseu. Projekt koji transcendira opstojeći projekt treba da ovog pogodi u njegovim bazičnim tendencijama. str. — Vidi . 76).« Ili: »Nije novovjekovna tehnika eksperimentalna zato što postavlja a p a r a t u r u za ispitivanje prirode. no ne jednakog uvjeta svjetovanja svijeta — da u »svjetlu bitka već stoji svako polaženje od bića i povratak njemu«. postav prirode u tome da se ona predstavi kao unaprijed proračunljiv odnos energija. odno­ sa u kojem se zapravo otvara smisao bitka (»način razumi­ jevanja. 1967. Tehnika je jedan način razotkrivanja. na žalost. najefikasnije i najizvjesnije jer raspolaganje uzro­ cima znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. 20. u VI poglavlju). organiziranja«). »Opseg mogućnosti« se pokazuje.« (»Die Frage nach der T e c h n i k ' u »Vortraege u. naime. 23. eksperimenat je udešen za ispitivanje da li se priroda javlja u tom postavu i kako se javlja. str. Marcuseovo određenje »povijesnog projekta« kao ishodnišnog odnosa čovjeka spram realiteta — dakle.. po našem mišljenju. Aufsaetze«.. k a k o mu Marcuse pridaje značenje. izd. Znanje prvih uzroka je. des W. porijekla njegove artikulacije. već kao čista teorija. 29. u nadvladanom hostilitetu prirode. g. (Piatons Lehre von der Wahrheit. nego o b r n u t o : eksperimenat je ude­ šen zato što je fizika.) Misao M. s jedne strane. u impli­ citnoj svjetovnoj povijesti bitka koju n a m kao. Heideggerova misao nije prisutna u ovoj knjizi samo kao uvid u jedno od obilježja suvre­ menog svijeta! 9a ) U vrijeme revizije teksta prijevoda knjige i teksta Pogovora p o z n a t o n a m je da se u »Der Spiegel« od 12. u dominaciji.

n e u t e m e l j u j e i uopće n e sadr­ ži mogućnost različito artikuliranih svjetova. iz njegovog ranog perioda. . U ovoj temeljnoj tezi da je povijest po pro-izvodnji (a ne obrnuto pro-izvodnja po povijesti). može još samo sve ispostavljati u od­ nosu spram svoje istine: jedinstva subjekta i objekta. Prva obuhvaća njegove radove prije formuliranja Kritičke teorije i radova u okviru njezina programa u »Zeitschrift f. razvojne etape u Marcuseovoj misli. nema kamo preći. medij apsolutnog znanja Hegelove filozofije. koji zna apsolutno. Život je svijest n a s p r a m svijetu u zadanosti pro-izvođenja. i u mnogo strože izvedenoj interpretaciji.264 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RAĐA I ŠANSE REVOLUCIJE 265 Obje se nadaju i u vlastitoj Marcuseovoj. Naprotiv: a p s o l u t i z i r a j e d a n . no istovremeno i legitimnost uzimanja u obzir Heideggerove misli.. vječna je i zato apsolutna sadašnjost. Ontologija rada mu je do­ statno utemeljenje povjesnosti zato što nekritički prihvaća Marxov nep-i roblematizirani pojam r a d a samog — slijedi Marxa u pretpostavci da se razvijeni. Nadaju se baš zato što je to jedna od najboljih i samoj Marxovoj misli najadekvatnijih inter­ pretacija. kao i to da apsolutum Hegelove filozofije u njegovu va­ ženju prolongira preko granica građanskog društva 1 3 ). etc. te vice-versa: da se misao po­ vijesno revolucionarno konkretno angažira. (Usp. prirode. prošlost i budućnost kao njegova vlastita zbilja i istina — apsolutna ideja je atemporalna. Samosvijest. Marcuse je pokazao da je pro-izvodnja (rad) osnova Hegelove ontologije. koje već djeluje na tom niveau. kao konstituens života zajednice. H e g e l o v a o n t o . u mediju duha kao zbilj­ ske svijesti. nego se tezi reflektira. kako se prezentirala svojom transcendentalnom analitikom tubitka i temporalnom ekspli­ kacijom njegova bitka — dakle prije radikaliziranja pitanja istine bitka u dimenziji povijesti. i pri­ kriva i iskazuje svjesnu p r o i z v o d n j u kao temeljan uvjet bivanja svih bića. m e đ u t i m .l o g i k a . god. u Philosophische Hefte. kojim je proizvođenje. 1928. i utjecaj Heideggerove misli prve faze. posredovanje s drugim kao konstituens njegova pojma). interpretaciji ranih Marxovih radova. To ostaje izvan Marcuseove refleksije. Duhu su. na žalost. nadalje. Ovaj prvi aspekat je sadržan u Hegelovoj ontologici. U skladu s tim je to da je za Marcusea neproblematičan pojam rada u Mar­ xa. etc. Prikriva utoliko što apsolutno znanje. U toj 13 ) Radi razjašnjenja ove ocjene rezimirati ćemo u k r a t k o te­ meljna Marcuseova interpretacijska uporišta u Hegels Ontologie. po našem miš­ ljenju.) o po­ vijesti. Ona se u cjeli­ ni dade rezimirati kao domišljanje biti povijesne prakse proizašlo iz nastojanja da se osmisli revolucija i uputi na radikalnost povjesnotvornosti. posredovani rad dade prevladati jed­ nostavnim. sabire se doseg Marcuseove misli tog razdoblja. Slijedeće su implikacije pojma života inherentnog filozofaji apso­ lutnog znanja. je sačinjanje istine same ο onom što je zbilja. bilo u vidu nanovo poduzete intrepetacije Marxa bilo u ne­ koj drugoj formi koja bi strože poštovala povijesno mišlje­ nje. specijalizirani. Zahvatanje navlastitih mogućnosti čov­ jeka. — ne prelazi od spoznavajuće i djelatne svijesti k objektu k a o novo ozbiljenje. 2) odnos čovjeka spram samog sebe zahvatanjem i ozbiljenjem svojih navlastitih mogućnosti.) U Hegels Ontologie Marcuse je pokušao pokazati da je već Hegelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti. samo kao mišljenje (ontologija. koja utemeljuje objektnost objekta u razotkrivanju njegove biti iz bitka ο sebi putem razlikovanja spram drugog i sintetičkog obje­ dinjavanja određenja sviješću. d o m i n a n t n o novovje­ kovni odnos čovjeka spram prirode — odnos rada (iazgrađivanje u sebe zatvorenog bitka ο sebi. Prije Kojèvea. Otud impuls: od Heideggera k Marxu. Beitraege zu einer Phaenomenologie des Historischen Materialismus. No. tri su. Sozialforschung«. na osnovu kojih Marcuse smatra da je već He­ gelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti: 1) odnos čovjeka spram predmetnog svijeta. Vlastiti Marcuseov misaoni razvoj instruktivno nas upućuje na potrebu kritičkog promišljanja Marxove misli. osmišljenje. U njoj je središnje djelo »Hegels Ontologie«. stalno prezentne ujedno sadašnjost. niveau »Sein und Zeit«-a. To argumentira ispostavljanjem apsoluta kao pro-izvodnog života. sadržano je u Hegelovoj filo­ zofiji u osnovi odnosa apsolutnog i objektivnog duha. u kratkim ob­ risima već prikazanoj. a duh je istinita samosvijest i zato mu je predmet identitet subjekta i objekta — svijest kao svijet. S obzirom na dosadašnji opus. Analogno prihvaća od Heideggera više transcendentalno esencijalni niveau problematike nego povijesno pitanje ο istini bitka. tj. apsolutno znanje je osvi­ ješteno posredovanje subjekta i objekta koje je zbilja samog zbiva­ nja priredila — ono se uvijek već zbiva pa je pretpostavka apsolutnog znanja svjesno odnošenje života (čovjeka) spram predmetnog mu svi­ jeta. Odlučujuće je u svemu da mu se zadatak povijesnog mišljenja postavljen i Marxom i Heideggerom uopće može postaviti.

Novu ideju uma je nagovijestio u poeti1 čko-kontemplativnom odnosu spram prirode u »Eros i civili­ zacija« tematizirajući metapsihologiju S. po kojoj paci­ fikacija ima značenje iskonske. (Otud preusmjerenje danog ukazivanjem na ono što u njemu rebelira. »Pacifikacija« kao telos povijesno novoga ostaje pomalo u clair 14 ) Ο tome usporedi naš članak: »Može li se Freuđovom me· tapsihologijom utemeljiti povijesnu budućnost?«. ali zatomljene težnje huma­ numa (Eros i civilizacija) ili naprosto značenje suprotstav­ ljanja aktivizmu tehnologijskog odnosa spram prirode (Čov jek jedne dimenzije). logična posljedica ove prve etape utoliko što se. iako smisleno nadovezuje na pret­ hodnu ontologijski utemeljenu poziciju — očituje prelom i razgraničava prvu etapu od druge.. Freuda. Predgovor od 1960. god. Zato istosmjernost Erosa i Thanatosa može biti samo aspekat nove ideje uma. a u ok­ viru suvremene misli pri/<samom vrhu najznačajnijih knjiga uopće. Kad bi bili dovede­ ni u izvorniju vezu s temeljitije promišljenom povijesnošću — pojmovi »pacifikacija« i »igra« bi. popri­ mili puniju i odlučniju dimenziju negoli je ova predominantna u dosadašnjoj Marcuseovoj interpretaciji. s obzirom na nagonsku sferu. Posljednja etapa Marcu­ seove misli — izražena počev od prvog izdanja »Eros i civi­ lizacija«. s jedne strane. samo koincidira s poetsko-kontemplativnim odnosom. 1955. pak. Posljednja etapa Marcuseove misli je u znaku reper­ kusija prerano napuštenog. pret­ hodnim interpretacijskim osiguravanjem Marxove konkretno povijesno angažirane misli s obzirom na smisao povijesti — povijesno mišljenje činilo kao nešto što u njegovoj povijesnosti ne treba više tematizirati. god.) Napuštanje ontologijske razine mišljenja. uvid da je pretpostavka obrata »nova ideja uma«. god. pak. kako smo već napomenuli. knjiga koja je pred nama jedno je od najznačajnijih marksističkih djela. a nije bezuvjetno istovetan s njime. No. ovom implicitnom redefiniranju prvotne pozicije nedostaje spomenuto produbljenije utemeljenje. a ne njezino utemeljenje 14 ). s druge strane. nedovoljno promišljenog osigu­ ravanja svjetovno-povijesnih pretpostavki (što je valjalo uči­ niti u I etapi) te u isključivom usredotočenju na konkretni tretman (što je učinio u II etapi). da je tehnologijska zbilja i moć proizvoda rada nad čovjekom — u biti realiza­ cija subjekta u objektu (usp. BRANKA BRUJIĆ . Marcuse kriterij nerepresivne civi­ lizacije iskazuje u jedinstvu Erosa i Thanatosa. za . 6. obscure-u i u »Čovjek jedne dimenzije«. a očitovanje je humanuma kao temelj­ na misaona okosnica Kritičke teorije. Marcuseovi proboji iz svijeta rada takvi su kakvi jesu. No. Međutim. ovaj kri­ terij. Raspravljajući ο metapsihologiji S. »Um i revolucija«). te po pokazivanju akutnosti problema zatvaranja svijeta rada u samog sebe. a. naovamo — sadržava. Na osnovi njih. pretpostavljamo. Naše teme. 1966.266 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 267 Kritička teorija je. Freuda. utoliko što je sam taj smisao bio sagledan unutar povijesno već ar1 tikuliranog.

Novi oblici kontrole 21 2. Povijesna sveza filozofije 9. Obrat oslobađanja 10. Negativno mišljenje: poražena logika protesta . 123 6. Jednodimenzionalno društvo 9 1. Zaključak Pogovor: Branka Brujić — Zatvoreni svijet rada i šanse revolucije . . . Zatvaranje univerzuma rasuđivanja 90 Jednodimenzionalna misao 5. SADRŽAJ: Uvod Paraliziranje kritike: društvo bez opozicije . . Zatvaranje političkog univerzuma 36 3. Od negativnog k pozitivnom mišljenju: tehnolo­ ška racionalnost i logika dominacije 140 7. .' aïjt. Trijumf pozitivnog mišljenja: jednodimenzional­ na filozofija 162 Šanse alternativa 191 209 228 239 8. Pokoren je nesretne svijesti: represivna desublimacija 67 4.

fr . izdavačko preduzeče. ) . Sarajevo Za izdavača Ahmet Hromadžić Tehnički urednik Ahmed Muhamedagić Korektor Milica Ristić Štampa: »Rade Bitanga«.Herbert Marcuse ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE Izdavač »VeSelin Masleša«. Mostar o e I >' I · I r ι V Ι .

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful