BIBLIOTEKA

LOGOS

Uređuju: M. Čaldarović, dr M. Filipović, dr I. Focht, dr B. Ibrahimpašić, dr V. Jokanović, dr A. Krešić, N. Smailagič, dr V. Sutlić, dr Lj. Tadić i A. Šarčević

HERBERT MARCUSE

Odgovorni urednik: Dr VANJA SUTLIĆ

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
RASPRAVE Ο IDEOLOGIJI RAZVIJENOG INDUSTRIJSKOG DRUŠTVA

Naslov originala ONE DIMENSIONAL MAN Studies in the Ideology of Advanced Industrial Society by Herbert Marcuse Beacon Press Boston, 1964.

POSVEĆENO
Prevela: BRANKA BRUJIĆ

INGI

IZRAZI ZAHVALNOSTI Moja žena je, u najmanju ruku, djelomice zaslužna za stavove izražene u ovoj knjizi. Beskrajno sam joj za­ hvalan. Moj prijatelj Barrington Moore, Jr., uvelike mi je pomogao svojim kritičkim primjedbama; u diskusijama s njim tokom niza godina ja sam izoštrio svoja shvaćanja. Robert S. Cohen, Aron J. Mayer, Hans J. Meyerhoff i David Ober čitali su rukopis u raznim fazama i pružili dragocjene primjedbe. The American Council of Learned Societies, the Louis M. Rabinowitz Foundation, the Rockefeller Foun­ dation i the Social Science Research Council produžili su mi dotacije, koje su uveliko olakšale dovršenje ovih ras­ prava.

školovanju za odbranu koje deformira branitelje i ono što oni brane.UVOD PARALIZIRANJE KRITIKE: DRUŠTVO BEZ OPOZICIJE Ne služi li prijetnja atomskom katastrofom. Ovi uzroci ostaju ne­ određeni. Političke potrebe društva postaju individualne potrebe i aspiracije. njihovo za­ dovoljenje podstiče biznis i opći prosperitet pa se cjelina pojavljuje kao samo utjelovljenje uma. nenapadnuti od javnosti jer su u dru­ gom planu. . koja bi mogla zbrisati čovječanstvo. usavršavanju rasipanja. Mi se prepuštamo mirnoj proizvodnji razornih sredstava. iza opće-razabrane prijetnje izvana — za Za­ pad s Istoka. nerazotkriti. očuvanju baš onih snaga koje perpetuiraju ovu opasnost? Napori da se spriječi ovakva ka­ tastrofa zasjenjuju traženje njenih potencijalnih uzroka u suvremenom industrijskom društvu. a za Istok sa Zapada. U takvim okolnostima naša sredstva masovne ko­ munikacije nemaju mnogo poteškoća kad prodaju posebne interese za interese svih razumnih ljudi. Pokušaj da se dovedu u vezu uzroci opasnosti s nači­ nom na koji je organizirano društvo i na koji ono organizira svoje članove namah je konfrontiran s činjenicom da razvi­ jeno industrijsko društvo postaje bogatije. veće i bolje per­ petuiranjem ove opasnosti. da se sučeli s izazovom. Odbrambena struktura olakšava život većem broju ljudi i proširuje čovjekovo gospodarenje prirodom. Jednako općeprihvaćena je potreba za spremnošću da se živi na rubu opasnosti.

kritička teorija mora apstrahirati od postojeće organizacije i korištenja sredstava društva i od rezultata ove organizacije i korištenja. Prema tome.Mogućnosti« moraju biti unutar 1) Termine »transcendentan« i »transcendencija« upotrebljavani u cijeloj knjizi u empirijiskom. a ne terorom. š t o su mjerila takve kritike? Zacijelo. analiza koja transcendira činjenice na osnovu njiho­ vih pritomljenih i negiranih mogućnosti. Kritička teorija mora demonstrirati objektivnu vrijednost tih sudova. njegov rast ovisi ο represiji realnih moguć­ nosti za pacifikaciju*) borbe za egzistenciju — individualne. određena povijesna praksa je ocijenjena spram svojih vlastitih povijesnih alter­ nativa. pre­ ciznije. Teorija društva je suprotna svoj metafizici na temelju rigorozno povijesnog ka­ raktera trascendencije l ). s obzirom na njegove upotrijebljene i neuopotrijebljene. te da se ispitaju nji.. Kako mogu ta sredstva biti upotrijebljena za optimalan razvoj i zadovoljenje indivi­ dualnih potreba i sposobnosti uz minimum tegobna rada i mizerije? Teorija društva je povijesna teorija. Ovu r i j e č nismo prevodili stoga što bismo je adekvatno mogli samo opisno prevesti. koji među raz­ ličitim mogućim i aktuelnim modima organiziranja i kori­ štenja raspoloživih sredstava pružaju najveće šanse optimal­ nog razvoja? Pokušaj da se odgovori na ova pitanja uključuje s po­ četka niz apstrakcija. kritičkom smislu: oni označavaju ten . nacionalne i internacionalne. tako različita od represije koja je karakterizirala prethodne. to. a demonstra­ cija se mora odvijati na empirijskim osnovama. danas ne operira s pozicije prirodne i tehničke nezrelosti. jezično ne dozvoljava opisno prevođenje. Ovaj sud je u osnovi svih intelektualnih napora. i to na dvostrukoj bazi: nadmoćnom efikasnošću i porastom život­ nog standarda.) problem se javlja u dva uporišta u kojima analiza implicira vrijednosne sudove: 1. zbog uče­ stale upotrebe. već s pozicije snage. Njegova produktivnost je destruktivna za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti.10 UVOD UVOD 11 Pa ipak je to društvo u cjelini iracionalno. Tako je svaka kritička teorija društva od početka konfrontirana s problemom povijesne objektivnosti. Sud da je ljudski život vrijedan življenja ili. Dio cilja kritičke teorije suvremenog društva jest da se istraže korijeni tih razvojnih tokova. Ova represija. »Pacifications u Marcusea znači: smiraj egzistencije u umirenju b o r b e z a o p s t a n a k . Mogućnosti (inte­ lektualne i materijalne) suvremenog društva su neizmjerno veće nego ikad prije. a k a k o ona u Marcusea označava temeljni smjer »transcendiranja postojećeg«. ili pervertirane mogućnosti za poboljšanje bitnih ljudskih okol­ nosti. 2. Postojeći na­ čin organiziranja društva je procijenjen spram drugih mo­ gućih načina za koje se smatra da pružaju bolje šanse za olakšanje čovjekove borbe za opstanak. prev. on je a pri­ ori teorije društva i iz njegova neprihvaćanja slijedi (što je sasvim logično) neprihvaćanje same teorije. Teorija društva prin­ cipijelno polazi od takva apstrahiranja koje ne prihvaća dani univerzum činjenica kao konačan kontekst valjanosti. Sud da u danom duštvu postoje određene moguć­ nosti za poboljšanje ljudskog života i određeni putevi i sred­ stva za realiziranje tih mogućnosti. Da bi identificirala i odredila moguć­ nosti optimalnog razvoja. njegov mir je održavan konstantnom prijetnjom rata.i hove povijesne alternative. a povijest je domena šansi u domeni nužnosti. što bi ova riječ mogla aso­ cirati s obzirom na smisleni kontekst Pax Romana. To je. vrijednosni sudovi imaju udio. da može i treba biti učinjen vrijednim življenja. Kritička teorija analizira društvo . naime. Postojeće društvo raspolaže ustanovijivim kvantitetom i kvalitetom in­ telektualnih i materijalnih sredstava. 'Naše društvo je karakterizirano upokorenjem centrifugal­ nih društvenih snaga tehnologijom. Ovaj *) »Pacify« i »pacification« nemaju u Marcuseovoj upotrebi značenje nasilnog umirenja vanjskim snagama. (Op. manje razvijene stupnjeve našeg društva. To znači da je razmjer dominacije dru­ štva nad pojedincem takođe neizmjerno veći nego ikad prije.

No. Integraciju suprotnosti. koja je. već samo nje­ gov nusprodukt: iracionalna je sama njegova zamašna raci­ onalnost. kritika je bačena natrag na visoki stupanj apstrak­ cije. izrađujući prve koncepte alternativa. koje u danom društvu »premašuju» postojeći univerzum zbivanja i akcije u smjeru povijesnih alternativa (realnih mogućnosti). u prvoj polovini devetnaestog stolje­ ća. najkarakterističnije ostvarenje razvije­ nog industrijskog društva. č a k ako ovi pobrojeni elementi nisu raison d'être ovog društva. potreba i dane usmjere­ nosti. proširen na cio sistem dominacije i koordinacije. Iz toga slijedi da apstrahiranje od postojećih institucija mora biti izraz neke zbiljske tendencije — tj. To su još uvi­ jek osnovne klase u kapitalističkom svijetu. lišava kritiku same njezine osnove. ponekad čak »apsorbiranje«. razvitak ka­ pitalizma je izmijenio strukturu i funkciju ovih dviju klasa tako da one više nisu akteri povijesne transformacije. opadanje pluralizma. a kako je izraz »containment« u ovoj Marcuseovoj knjizi najčešće u kontekstu: sadržanost mogućnosti za transcendiranje postojećeg i i s t o v r e m e n o njihovo zadržavanje unutar granica postojećeg — to smo ga slobodno prevodili sa: »spu­ tavanje«. Nema više tla na kome se sastaju teorija i praksa. po svemu sudeći. novi način čovjekove egzistencije. zadobila konkretnost u povijesnoj medijaciji te­ orije i prakse. dvopartijski sistem. Kome je potreb­ na? Odgovor je konstantno isti: društvu kao cjelini. Ta povijesna medijacija se zbivala u svijesti i političkoj akciji dviju velikih klasa koje su se suprotstavljale jedna drugoj u društvu: buržoazije i proletarijata. Teorijski koncepti rezultiraju društvenom promje­ nom. nade i straha odlukama postojećih moći. U ovom aspektu 'razvijeno industrijsko društvo kon­ frontira kritiku sa situacijom koja. *) Kako »contain«: znači i »sadržavati«. Vrednote vezane za alternati­ ve postaju činjenice kad su povijesnom praksom prevedene u realitet. U odsutnosti aktera i akcija društvene promjene koje bi se dale demon­ strirati. one moraju biti odredljivi ci­ ljevi prakse. sporazumijevanje biznisa i radnika unu­ tar jake države. U naj­ razvijenijim područjima suvremenog društva bezobziran inte­ res očuvanja i poboljšanja institucionalnog status quoa sje­ dinjuje prethodno antagonističke snage. govore suprotno. č a k i najempirističkije analize povijesnih alter­ nativa poprimaju izgled nerealističke spekulacije. novo usmjerenje proizvodnog procesa. čini se. koja pokreće efikasnost i rast. »obuhvaćati« i »obuzdavati«. U vrijeme svog nastanka. svakom od njegovih članova. kako rezultat tako i pretpostavka ovog ostvarenja. Sažeta komparacija između formativnog stupnja teo­ rije industrijskog društva i njezine sadašnje situacije može pomoći da se pokaže kako je izmijenjena osnova kritike. kritika industrijskog društva je. stvara takve oblike života (i moći) koji pomiruju snage koje se suprostavljaju sistemu. mi­ sao i akcija. Pa ipak: da li ta odsutnost opovrgava teoriju? Uprkos činjenicama koje. čovječanstvo na rubu uništenja. kritička analiza ustrajava u insistiranju da je neophodnost kvalitativ­ ne promjene tako urgentna kao nikad prije. možda. nastojeći da bar približno izrazimo sabiranje oba značenja u jednu riječ. Tehnički progres. izručenost misli. Ovo sputavanje*) društvene promjene je. Jzgleda da je savremeno društvo u stanju da obuzda društvenu prom­ jenu — kvalitativnu promjenu koja bi ustanovila bitno dru­ gačije ustanove. Sjedinjenost porasta produktivnosti i porasta destrukcije. U onoj mjeri u ko­ joj tehnički progres osigurava rast i koheziju komunističkog društva. koji poražavaju ili opovrgavaju svaki protest preduzet u ime povi­ jesnih mogućnosti slobode od rada i dominacije. tran­ sformacija tih institucija mora biti stvarna potreba stanov­ ništva koje potpada pod njih. potvrđu­ je opće prihvaćanje nacionalnog cilja. . dencije. uzmiče ideja ο kvalitativnoj promjeni pred realis­ tičkim pojmovima ο neeksplozivnoj evoluciji. perzistencija bijede uprkos bogatstvu bez presedana — konstitu­ iraju optužbu koja nije nimalo pristrana. »zadržavati«. vrednota i fakata. a preda­ nost njima stvari ličnog (ili grupnog) preferiranja. u feoriji i praksi. Teorija društva se bavi povi­ jesnim alternativama koje obitavaju u danom društvu kao subverzivne tendencije i snage.12 UVOD UVOD 13 dohvata analiziranog društva. »ograničavati«.

pa. Treba da ljudi dođu do toga da je sagledaju i da nađu put od krive ka istinskoj svi­ jesti. Upravo ovu potrebu postojeće društvo uspijeva potisnuti u onoj mjeri u kojoj je sposobno za »snabdijevanje dobrima« u sve masovnijim razmjerima upotrebljavajući. efektivnih i ugodnijih formi društvene kontrole i dru­ štvene kohezije. '»čovjek jedne dimenzije« će odpočetka do kraja oscilirati između dvije kontradiktorne hipoteze: (1) da je razvijeno industrijsko društvo kadro sputati kvalita­ tivnu promjenu. Ovaj ideologijski karakter kritike proizlazi iz činjenice da je analiza. kritička teorija ne raspolaže os­ novom za transcendiranje ovog društva. Ova neizvjesna situacija uključuje još fundamentalniju neizvjesnost. izgleda. Prva tendencija je dominantna. na predindustrijska područja svijeta. Tehnologija služi postavljanju novih. kako pozitivnog tako i negativnog. Možda neki slučaj može promijeniti situaciju.1 Prisutne su obje tendencije. Analiza je centrirana oko razvijenog industrijskog dru­ štva. Naprotiv. u još jednom smislu — time što se širi na manje razvijena i. čak. Već je i sama kategorija »društvo« izražavala oštar sukob društvene i političke sfere — društvo kao antagonističko državi. pravog i neposrednog interesa. Suočena s totalnim karakterom ostvarenja razvijenog industrijskog društva. Κ tome će prispjeti samo ako je oživotvorena potreba da se promijeni njihov način života. pri tome. U tom društvu proizvodni aparat tendira tome da postane totalitaran utoliko što de­ terminira ne samo društveno potrebna zanimanja. pozicija teorije ne može biti pozicija puke spekulacije. tako. to je sistem koji a priori determinira kako proizvod tog aparata tako i opera­ cije koje mu služe i proširuju ga. Pokušaj da se ponovo zadobije kritička intencija tih ka­ tegorija i da se razumije kako je njihova intencija bila anulirana društvenim realitetom odpočetka se javlja kao regres od teorije povezane s povijesnom praksom na apstraktnu speku­ lativnu misao: od kritike političke ekonomije na filozofiju. Još je smislena distinkcija istinske i krive svijesti. Totalitarna tendencija ovih kontrola potvr­ đuje se. Vacuum poga­ đa i samu teorijsku strukturu jer su kategorije kritičke teorije društva bile razvijene tokom perioda u kome je po­ treba za odbijanjem postojećeg i njegovim prevratom bila in­ korporirana u akciji utjecajnih društvenih snaga. znan­ stveno pokoravanje prirode za znanstveno pokoravanje čov­ jeka.14 Ü V O D UVOD 15 Ovo društvo nije manje iracionalno i manje podobno kritici time što ga ogromna većina stanovništva prihvaća i što joj je nametnuto da ga prihvaća. odbijanje. vještine i stavove već i individualne potrebe i aspiracije. »porodica« označavali su sfere i snage koje još nisu bile inte­ grirane u dane uslove — označavali su sfere napetosti i kon­ tradikcije. ma kakvi preduvjeti za preokret mogli egzistirati: — oni su upotrijebljeni tako da ovaj bude spriječen. ove kategorije gube svoju kritičku konotaciju i tendira­ ju tome da postanu deskriptivni. On tako čini zastarjelom suprotnost privatne i javne egzistencije. »privatan«. zavaravajući ili operacionalni termini. »individuum«. U to­ me i jest srž problema. Naporedo s tim. negiranje pozitivnog. Moderno industrijsko dru­ štvo je upravo ekspanzivan identitet ovih suprotnosti. prinuđena da proslijedi s pozicije »izvan«. Te kate­ gorije su bile bitno negativni i kritički pojmovi koji su odre­ đivali aktualne suprotnosti u evropskom društvu devetnaes­ tog vijeka. Ona mora biti povijesna pozicija u tom smislu što mora biti zasnovana na sposobno­ stima danog društva. jedna uz drugu — i čak jedna u drugoj. No. ni katastrofa neće donijeti promjenu ako poimanje onog što se zbiva i onog što je zapriječeno ne preokrene svijest i ponašanje čovjeka. Naporedo s porastom integracije industrijskog dru­ štva. konstituens predvidljive budućnosti. individu­ alnih i društvenih potreba. Ali ova distinkcija mora biti osnažena. Slično tome. u kome tehnički aparat produkcije i distribucije (sa sektorom automacije u porastu) ne funkcionira kao zbir-total pukih instrumenata koji mogu biti izdvojeni od njihovih društvenih i političkih učinaka. • . kako produktivnih tako i de­ struktivnih tendencija u društvu.' Ne mislim da može biti dat jasan odgovor. (2) da postoje snage i tendencije koje će moguće slomiti ovo sputa­ vanje i revolucionirati društvo. »klasa«. od svog neposrednog k svom pravom interesu.

projekat postane operativan u temeljnim in­ stitucijama i odnosima. U obimnoj sociološkoj i psihološkoj literaturi sakupljen je 2 ) Termin »projekte naglašava elemenat slobode i odgovornosti u povijesnoj determinaciji: on povezuje autonomiju i kontigenciju. po­ litika i ekonomija se u medijumu tehnike stapaju u svepri­ sutan sistem koji guta. po tome što proizvodi sličnosti u razvitku kapi­ talizma i komunizma. one govore dovoljno glasno.) . ili suzbija. korporacijskom preduzimanju. The Waste Makers Vancea Packarda.* Način kojim društvo organizira život svojih članova uključuje prvobitan izbor među povijesnim alternativama koje su determinirane naslijeđenom razinom materijalne i in­ telektualne kulture. J. A kad. Tehnološka racionalnost je postala politička racionalnost. On anticipira specifične mode transformiranja i iskorišćavanja čovjeka i prirode i odbacuje druge mode. Ja ocrtavam te ten­ dencije i pružam neke hipoteze. Ima veći broj neideoloških analiza ο činjenicama — poput Berle i Means. ο pro­ mjenama karaktera industrijskog rada i radne snage itd. The Modem Corporation and Private Property. No. ne isključujući oglase. The Organization Man Wiliama H. Za dalje raspravljanje vidi poglavlje VIII. ništa više. želeo bih naglasiti vitalan značaj rada C. The Warfare State Freda. -& Moja analiza je centrirana oko tendencija u najrazvi­ jenijim suvremenim društvima. publikacija AFL-CIO-a * ) : Automation and Major Technological Change. razvijeno industrijsko društvo je politički univerzum. Ovaj izbor rezultira iz igre dominantnih interesa. Wrighta Millsa i studija koje su često loše primljene zbog simplifikacije. isto tako. intelektualnu i materijalnu kulturu. Kao tehno­ loški univerzum. Jt * American Federation of Labour i Congress of Industrial Organisations (Up. glavni program. nedostatak teorijske analize u ovim radovima ostavlja pokri­ vene i zaštićene korjenove opisanih okolnosti. Cooka. sve alternative. takođe publikacija u News and Letters i Correspondence u Detroitu. tehnolo­ ško društvo je sistem dominacije koji je djelotvoran već u pojmu i konstrukciji tehnike. To je jedan od više »projekata« — »projekt« realizacije 2 ) . jedanput. i opisan materijal ο tehnologiji i društvenoj promjeni. rijetko sam davao posebne referencije. Ima prostranih područja unu­ tar i izvan tih društava gdje ne prevladavaju opisane tenden­ cije — rekao bih: još ne prevladavaju. Kultura. — U tu kategori­ ju spadaju: The Hidden Persuaders. ostavljene da govore same za sebe. ο znan­ stvenoj organizaciji. U tom smislu je izraz upotrijebljen u djelu Jean-Paul Sartrea. a u toku nekoliko dana.16 UVOD UVOD 17 a. Možda se najupečatljivija evidencija može dobiti jednostavno gledajući televiziju ili slušajući radio. posljednji stupanj u realizaciji specifičnog povi­ jesnog projekta — iskustva. 4| Ne može više — u suočenju s totalitarnim karakteris­ tikama ovog društva — biti prihvaćeno tradicionalno shva­ ćanje ο »neutralnosti« tehnologije. The Status Seekers. Zacijelo. Raspravljajući ο poznatim tendencijama razvijenog in­ dustrijskog društva. pretjerivanja ili žurnalističkog tretmana. neprekinuto u trajanju jednog sata. prev. a mijenjajući povremeno stanice. Produktivnnost i potencijal rasta ovog sistema stabiliziraju društvo i sadržavaju tehnički progres unutar strukture dominacije. Tehnologija kao takva ne može biti izolirana od upotrebe u koju je stavljena. transformacije i organizacije pri­ rode kao pukog materijala podređivanja. refe­ rata Privremenog nacionalnog ekonomskog komiteta 76-og kongresa: Concentration of Economic Power. U svom odvijanju projekat oblikuje sve rasuđinje i akciju. Whytea. on tendira tome da postane eksklu­ zivan i da determinira razvoj društva u cjelini.

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO .

ipak je to razvoj koji obećava. produktivnije korporacije. čini se. Slobode misli. Zaista. Takvo društvo može s pravom zahti­ jevati prihvaćanje svojih principa i institucija i reducirati . To je znamen tehničkog progresa. što može biti razumnije nego obuzdavanje individualiteta u mehanizaciji društveno potrebnih. NOVI OBLICI KONTROLE U razvijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava ugod­ na. Kad su postali instituciona­ lizirani. razumna. demokratska nesloboda. ove slobode i prava su dijelili sudbinu društva u ko­ me su integralni dio: ostvarenje ukida premise. uhodana. no bolnih izvedbi. sve spo­ sobnije da zadovolji potrebe pojedinaca posredstvom načina na koje je organizirano.1. Može se poneg­ dje zažaliti da ovaj tehnološki poredak također uključuje po­ litičku i intelektualnu koordinaciju — no. Neovisnost mi­ sli. govora i savjesti su bile — upravo kao slobodna inicijativa koju su proizvele i zaštićivale — bitno kritičke ideje sačinjene da bi nadomje­ stile zastarjelu materijalnu i intelektualnu kulturu jednom produktivnijom i racionalnijom. autonomija i pravo na političku opoziciju lišeni su svoje bazične kritičke funkcije u društvu koje je. koncentracija individualne inicijative u efektivnije. Prava i slobode koji su bili vitalni faktori u počecima i ranijim stupnjevima industrijskog društva prepuštaju se vi­ šim stupnjevima tog istog društva: oni gube svoje tradicio­ nalno opravdanje i sadržaj. reguliranje slobodne kon­ kurencije među nejednako opremljenim ekonomskim subjek­ tima. Kako sloboda od nužde — konkretna supstancija svake slobode — postaje realna mogućnost tako slobode pripadne stanju niže produktivnosti gube svoj sadržaj. ograničenje prerogativa i nacionalnih suvereniteta koji koče internacionalnu organizaciju sredstava.

Takvi novi oblici mogu biti indicirani samo u negativ­ nim određenjima jer bi ona significirala negaciju dominan­ tnih formi. Tehnološki proces mehanizacije i standardizacije bi mogao osloboditi individualnu energiju za još neispisanu do­ menu slobode s onu stranu nužnosti. iščezavanje te vrste slobode bi bilo jedno od najvećih ostvarenja civili­ zacije. u materijalnu i intelektualnu kulturu. Ne pogoduje totalitarizmu sa­ mo određena forma vladavine ili načela partije već. političkih i intelektualnih sloboda. dodjeljujući interese. novinskih listova. čini se da nema razloga — bar što se tiče životnih potreba — da bi se proizvodnja i raspodjela odvijala posredstvom takmičarske konkurencije individual­ nih sloboda. tim više što on uključuje osjetne ekonomske i političke reperkusije i prijeti glatkom funkcio­ niranju cjeline. od zarađi­ vanja za življenje. koji mu nameće strane potrebe i strane mogu­ ćnosti. čovjek bi bio oslobođen svijeta rada. »sila protuteže« itd. već zato jer su suviše važne da bi bile svedene na tradicionalne forme. organizirati i eksploatirati tehničku. također. U tom pogledu. . Kao sloboda da se radi ili gladuje. i društva u industrij­ skom razvitku. čini se da je mala razlika da li porast zadovoljenja potreba ostvaruje autoritaran ili neautoritaran sistem. Suvremeno industrijsko društvo tendira totalitari­ zmu na osnovu organizacije njegove tehnološke baze. može se održati i osigurati samo kad uspije mobilizirati. Slično tome. Jer »to­ talitaran« ne znači samo terorističku političku koordinaciju društva već. Takva kon­ trola ne bi priječila individualnu autonomiju. Sama struktura čovjeko­ va egzistiranja bi bila izmijenjena. Pa. blagodat. zanatstvenu i mehaničku produktivnost raspoloživu industrijskoj civiliza­ ciji. Ona tako sprečava izbijanje efi- kasne opozicije protiv cjeline. već bi je omo­ gućavala.22 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 23 opoziciju na raspravljanje i proizvođenje alternativnog pro­ gramiranja politike unutar status quoa. U uslovima po­ rasta životnog standarda nekonformizam sa sistemom izgleda kao društveno nekoristan. iznad. u cjelini. Vla"da razvijenih industrijskih društava. Zaista. Ova produktivnost mobilizira društvo u cjelini. određeni sistem proizvodnje ili raspodjele koji ne isključuje »pluralizam« partija. 63. 1 ) Političke snage se danas potvrđuju svojom moći nad mašinskim procesom i tehničkom organizacijom aparata. politički smjer može biti pre­ okrenut. Gola činjenica da fizička (samo fizička?) moć ma­ šine nadmašuje moć pojedinca i bilo koje posebne grupe po­ jedinaca čini mašinu najefikasnijim političkim instrumentom u svakom društvu u kome je bazična organizacija — organi­ zacija mašinskog procesa. Slobodna inicijativa već od početka nije bila. Kad čovjek ne bi više bio prisiljen da se potvr­ đuje na tržištu kao slobodan ekonomski subjekt. Potrebne su nove forme realizacije koje odgovaraju novim mogućnostima društva. prema tome. bio bi slobodan da upotrijebi autonomiju u životu. neterorističku. Tako bi ekonomska sloboda značila oslobođenje od ekonomije — od nadređenosti ekonomskih snaga i odnosa. No. ona je uklju­ čivala mukotrpan rad. moć mašine je bitno samo nagomilana i projektira­ na moć čovjeka. Ovo ne zbog toga što su te slobode postale beznačajne. To je cilj unutar mogućnosti razvijene industrijske ci­ vilizacije. ipak. kontrola nad njim bi mogla biti i centralizirana. oslobođenje od svakodnevne borbe za egzistenciju. Savremeno industrijsko društvo pokazuje da je dose­ glo stupanj na kome »slobodno društvo« ne može više biti adekvatno određeno tradicionalnim terminima ekonomskih. u po­ stojećem djeluje suprotan smjer: aparat nameće svoje eko­ nomske i političke zahtjeve za odbranom i ekspanzijom u rad­ no vrijeme i slobodno vrijeme. Politička sloboda bi značila oslobođenje individuuma od politike koju oni sad stvarno ne kontroliraju. također. 62. mehaniziranje on postaje potencijalna baza za novu slobodu čovjeka. ekonomsko-tehnološku koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potre­ bama. neizvjesnost i bojazan za veliku većinu stanovništva. intelektualna sloboda bi značila restauraciju in­ dividualne misli koja je sada apsorbirana u masovnoj komu1) Pogledaj str. i s onu stranu bilo kakvih posebnih individualnih ili grupnih interesa. U ovoj mjeri u kojoj svijet r a d a u sebi nosi mašinu i. »svrha« tehnološkog racionaliteta. Ako bi proizvodni aparat mogao biti organiziran i usmjeren spram zadovoljenja vitalnih potreba. ko­ ji bi bio njegov vlastiti.

značila bi ukidanje »jav­ nog mnjenja« skupa s njegovim tvorcima. progresivno reduciranje rada i siromaštva općevaljani kriteriji. Većina predominant­ nih potreba za relaksacijom. ma kako da se on identificira s njima i nalazi u njima zadovoljstvo. Kao povijesni kriteriji. reproducirane i učvršćene uslovima egzistiranja. u razmjeru u kome društvo za­ htijeva represivan razvoj individuuma. 54. oni mogu biti određeni samo u (većoj ili ma­ njoj) kontradikciji spram postojećih. ponašanjem i konzumcijom prema oglasima — da se voli i mrzi ono što drugi vole i mrze — spada u tu kategoriju krivih potreba. uživa ili uništi. Dominacija represivnih potreba je kompletirana činje­ nica prihvaćena u ignoranciji i porazu. Takve potrebe imaju društveni sadržaj i funkciju koji su predodređeni izvanjskim moćima nad kojima individuum nema kontrole. Mada takve potrebe. 55. Sve dok su ljudi spriječeni u tome da budu autonomni. No. mogu postati čovjekove vlastite potre­ be. ova činjenica treba da bude raščinjena kako u interesu onog sretnog indi- viduuma tako i u interesu onih čija je bijeda cijena zado­ voljenja ove sreće. oni ne variraju samo u odnosu na područja i stupanj razvoja već. stanovanje na postignutom stupnju kulture. pitanje koje su istinske. njegove potrebe i za­ htjev za njihovim zadovoljenjem jesu predmet bezkompromisnih kritičkih mjerila spram postojećeg. Rezultat je. Razvoj i zadovoljenje takvih potreba su heteronomni. — one ostaju to što su bile od početka: proizvo­ di društva u kome dominantan interes zahtijeva potiskivanje. Zadovoljenje takvih potreba može u najvećoj mjeri ugoditi čovjeku. a koje krive potrebe moraju riješiti sami individuumi. razveseljavanjem. Najefikas­ nije i najotpornije oružje protiv oslobođenja jest nametanje materijalnih i intelektualnih potreba koje perpetuiraju za­ starjele forme borbe za egzistenciju. za svako iskustvo koje ne prihvaća preovlađujuće društvene interese kao vrhovni za­ kon misli i ponašanja — postojeći univerzum potreba i za­ dovoljenja je činjenica koja treba biti preispitana s obzirom na istinitost i krivost. agresiju. Koje sudište može po­ lagati zahtjev na to da bude autoritet odlučivanja? U posljednjoj instanci. svih ljudi. Treba razlikovati istinske od krivih potreba. »Krive« su one koje su individuumu nametnuli posebni društveni in­ teresi u njegovu obuzdavanju: potrebe koje perpetuiraju mukotrpan rad. kako onih nesublimiranih tako i onih sublimiranih. dok im se nameću stavovi i dok su objekt manipuliranja (sve do i samih instinkata). tad. Za svaku svijest i savjest. »Istina« i »krivost« potreba određuju objektivne uslove utoliko što su univerzalno zadovoljenje vi­ talnih potreba i. Uvijek je bio preduvjetovan intenzitet. Sud ο potrebama i njihovu zadovoljavanju pod datim uvjetima uključuje mjerila prioriteta — mjerila u odnosu na optima­ lan razvoj čovjeka. Jedine potrebe čiji je zahtjev za zadovo­ ljenjem neumanjiv jesu vitalne potrebe — ishrana. kad su i ako su oni slobodni da daju svoj vlastiti odgovor. No. No. Nerealističan ton ovih propozicija ne indicira njihov utopistički karakter već jakost onih snaga koje priječe njihovu realizaciju. prisvoji ili odbaci postati potreba. U tom smislu su ljudske potrebe povijesne potrebe. njihov odgovor na to pitanje ne može biti prihvaćen kao njihov vlastiti. zadovoljenje i čak karakter ljudskih potreba iznad biotičke razine. Ο usmje­ renosti predominantnih društvenih institucija i interesa ovisi da li će mogućnost da se nešto čini ili pusti. . Istinitost i krivost su potpuno povi­ jesne. odjeća. tj. samo u konačnoj analizi. Na osnovu gornjeg proizlazi da nikakav tribunal ne može s pravom prisvojiti prerogative da odluči koje potrebe treba da budu razvijene i zadovoljene. također. ovakva sreća nije okolnost koju treba podržavati i štititi ako ona služi tome da se blokira razvoj njegove sposobnosti da raspozna zarazu cjeline i da prione uz šanse za ozdravljenje. pod optimalnim korištenjem raspoloživih materijalnih i intelektualnih sredstava. Sred­ stva su proračunljiva. pa je njihova objektivna zasnovanost povijesna.24 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M Ë N Z I O N A L N O DRUŠTVO 25 nikaciji i nametnutom mišljenju. mizeriju i nepravdu. str. euforija u nesrećnosti. Svako takvo sudište je krivo iako naša osuda ne rješava pitanje: kako mogu lju­ di koji su objekt efikasne i produktivne dominacije sami kreirati uslove slobode? 2 ) 2 ) Pogledaj. Zadovoljenje ovih potreba je preduslov za realizaciju svih potreba. iznad toga.

Spontana rep- rodukcija čovjeku nametnutih potreba ne zasniva autonomi­ ju. Ono što predodređuje ne počinje masovnom proizvodnjom radija i televizije i centralizacijom njihove kontrole. kad crnac posjeduje Ca­ dillac. potrebi za zaglupljujućim radom kad on više nije nužnost. U najrazvijenijim područjima suvremenog društva je prevođenje društvenih potreba u individualne tako efikasno da je razlika među njima. to je manje mo­ guće zamisliti sredstva i načine kojima bi ljudi mogli slo­ miti svoje sužanjstvo i zadobiti vlastito oslobođenje. postale vla­ stite potrebe pojedinca. Pod vladavinom represivne cjeline sloboda može posta­ ti moćan instrument dominacije. trebalo bi podvrći pitanju pravednost društva koje nipodaštava ovu ideju dok cijelo svoje pučanstvo pretvara u objekt totalnog upravlja­ nja. na- . već što može biti izabrano i što izabire pojedinac. Specifično obilježje razvijenog industrijskog društva jest uspješno zagušivanje onih potreba koje treba da budu oslobođene — oslobođene također od onog što je snošljivo. što su. optimalan cilj je nadomješta­ nje krivih potreba istinskim. odlu­ čna razlika je u niveliranju kontrasta (ili konflikta) između datog i mogućeg. — No. nije odlučan faktor u određenju stupnja ljudske slo­ bode. što se isplati i što je ugodno jer podržava i odrešuje destru­ ktivnu moć i represivnu funkciju društva izobilja. — tj. njegova sposobnost da uvećava i širi udobnost. Upravo tu takozvano izjednačenje klasnih razlika poka­ zuje svoju ideološku funkciju. Kad se radnik i njegov upra­ vitelj raduju istom televizijskom programu i posjećuju ista mjesta okupljanja. a razvoj ove svijesti je stalno priječen predominacijom potre­ ba i zadovoljenja. Upravo društvene kontrole insistiraju na svemoćnoj potrebi za proiz­ vodnjom i konsumcijom suvišnog. slo­ bodna štampa koja samu sebe cenzurira.26 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 27 Sto represivno upravljanje društvom postaje racio­ nalnije. otvoren po­ jedincu. Raspon izbora. kad se tipkačica isto tako atraktivno dot­ jeruje kao kćer njena poslodavca. u velikim razmjerima. Proces uvijek nadomješta jedan sis­ tem preduvjetovanja drugim. Ljudi poznaju sebe u svojim robama. između zadovoljnih i nezadovoljnih potre­ ba. Slobodno biranje gospodara ne dokida ni gospodare ni robove. produktivnije. samo čisto teorijska. Namet­ nuti um cijelom jednom društvu jest. osjećali i zadovoljavali potrebe koje su im sad nametnute. da pre­ okrene suvišno u potrebu i destrukciju u konstrukciju. Naše insistiranje na dubini i efikasnosti kontrola je spremno na prigovor da uvelike precjenjujemo moć sred­ stava masovne komunikacije u nametanju mišljenja i da bi ljudi. no on nije ni potpuno relativan. slobodan izbor ro­ ba u koje su utisnuti znakovi različitih tvornica i patenata. Sve oslobođenje ovisi ο osviještenosti ο sužanjstvu. Objekcija promašuje ono bitno. tehničkije i totalnije. Kri­ terij slobodnog izbora nije nikad apsolutan. Da li je stvarno moguće razlučiti sredstva masovne komunika­ cije kao instrumente informacije i razonode i kao agense ma­ nipulacije i indoktrinacije? Automobil kao nonsens i pogod­ nost? Grozote i komfore funkcionalne arhitekture? Rad za nacionalnu obranu i rad na zaradu korporacije? Privatno za­ dovoljstvo i komercijalnu. Ljudi ulaze u ovaj stadij kao dugotrajno predeterminirani primaoci. s druge strane. kad oni svi čitaju iste novine — tad ovo asimiliranje ne indicira nestanak klasa. ona samo svjedoči ο efikasnosti kontrole. raz­ mjer u kome ta civilizacija transformira svijet objekta u produžetak čovjekova duha i tijela — dovodi u pitanje sam pojam alijenacije. napuštanje represivnog zado­ voljavanja. već razmjer u kome svi slo­ jevi društva učestvuju u potrebama i zadovoljenju što slu­ že očuvanju postojećeg. ako podržavaju alijenaciju. izgleda. Slobodan izbor u širokoj raznolikosti potrošnih dobara i usluga ne significira slobodu ako ta dob­ ra i usluge podržavaju društvenu kontrolu nad životom rada i tjeskobe. sami po sebi. te političku korist involviranu u porastu stanovništva? Ponovno smo konfrontirani s jednim od najmučnijih aspekata razvijene industrijske civilizacije: racionalnim ka­ rakterom iracionaliteta. na potrebi za takvim na­ činima relaksacije koji olakšavaju i prolongiraju ovo zaglupljivanje.Produktivnost i efikasnost tog dru­ štva. zacijelo. na potrebi da se održe takve varljive slobode kao što su slobodna konkurencija pri upravljanim cijenama. paradoksalna i skandalozna ideja.

U tome je realitet »unutarnje slobode«: ona uobličuje priva­ tan prostor. oružanim snagama. automatsko identificiranje (koje je moglo biti karakteristika primitivnih formi udruživanja) po­ novo se javlja u visokoj industrijskoj civilizaciji. hi-fi setovima. ipak. Izraz »introjekcija«. Rezultat nije harmoniziranje. policijom. različite i čak an­ tagonističke spram izvanjske nužde — individualnu svijest i 3 individuuma nesvjesnog izvan javnog mnjenja i ponašanja. Mnogostruki procesi introjekcije su. takva integra­ cija je uvijek bila praćena očitijim formama prinude: gu­ bitkom sredstava za život. izgleda. već na osnovu toga što ga prihvaćaju — ne zakon fizike. Masovna proizvodnja i masovna potrošnja tra­ že cijelog čovjeka. Ostvarenja progresa se opiru kako ideologij- . Naprijed sam sugerirao da je. u kuhinjskim aparatima. Njegova no­ va »neposrednost« je. 81. upravljanjem pravdom. to nije na osnovu toga što oni daju zakon stvarima. tokom ci­ jelog novog vijeka glavni instrument podređivanja lju­ di postojećoj društvenoj podjeli rada. •— i to u tolikoj mjeri da svaka kontradikcija izgleda iracionalna. Introjekcija sugerira raznolike.28 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 29 laze svoju dušu u automobilima. u suvremenom pe­ riodu se tehnička kontrola javlja kao utjelovljenje uma na dobrobit svih društvenih grupa i interesa.. Intelek­ tualno i emocionalno odbijanje da se »ide naprijed« poprima vid neurotičnosti i impotentnosti. Efikasnost sistema otupljuje ljudsko raspoznavanje da on ne sadržava činjenice koje nisu povezane s represiv­ nom moći cjeline. već zakon njihova društva. a industrijska psihologija je već odavno prestala biti ograničena na tvornicu. Alijenacija je postala potpuno objektiv­ na. pojam alije­ nacije došao u pitanje kada se čovjek identificira s egzisti­ ranjem koje mu je nametnuto i kad u njemu nalazi svoj vla­ stiti razvitak i zadovoljenje. Ovo identificiranje nije iluzija. Promijenio se mehanizam koji veže pojedinca za njegovo društvo. alijenirani subjekt je progutan putem svoje alijenirane egzistencije. Tehnološki racionalitet je osvojio i reducirao taj pri­ vatni prostor. već mimesis: neposredno iden­ tificiranje individuuma sa svojim društvom i. Ovo neposredno. Udar progresa obr­ će um u podređivanje faktima života i dinamičkoj sposobno­ sti da se proizvodi više činjenica i veće činjenice istovrsnog života. ta stvarnost konstituira jedan razvije­ ni stupanj alijenacije. i dalje. proizvod rafiniranog znanstvenog upravljanja i organizacije. Tad nije začudno što je u najrazvijenijim područji­ ma ove civilizacije društvena kontrola toliko introjicirana da je čak individualni protest podsječen u korijenu. jest ideološki komplement materijalnog procesa u kome razvijeno industrij­ sko društvo utišava i pomiruje opoziciju. relativno spontane procese kojima vlastitost (Ego) premješta »izvanjsko« u »unutarnje«. ipak. a svaka kontraakcija nemoguća. zacijelo. Pogledaj moju knjigu E r o s i c i v i l i ­ z a c i j a . više ne opisuje način na koji i sam individuum reproducira i perpetuira izvanjsku kontrolu koju vrši njegovo društvo. posredstvom toga. To je društveno-psihološki aspekt političkog zbivanja koje obilježuje suvremeni period: iščezavanje povijesnih snaga koje su u prethodnom periodu. očito. s društvom u cjelini. Tako introjekcija implicira egzistenciju unutarnje dimenzije. ) 3 ) Promjena u funkciji familije ovdje igra odlučnu ulogu: njene funkcije »socijaliziranja« su uvelike preuzele izvanjske grupe i sred stva masovne komunikacije. To je još uvijek. 1965. Kad ljudi nalaze sami sebe u stvarima ko­ je oblikuju njihov život. Štaviše. dru­ štvena kontrola je ukotvljena u novim potrebama koje je proizvela. okoštali u gotovo mehaničke reakcije. Dominantne forme društvene kontrole su tehnološke u jednom novom smislu. Naprijed. već stvarnost. kućama u kojima prostorije za dnevni boravak i spavaonice nisu na istoj prostornoj razini. No. str. Tehnička struktura i efikasnost pro­ duktivnog i destruktivnog aparata je bila.Postoji samo jedna dimenzija i ona je svugdje i u svim formama. Gubitak ove dimenzije. izgleda. izgleda. g. u kome čovjek može postati i ostati »vlastitost«. U tom procesu je odsječena unu­ tarnja dimenzija duha u kojoj se može ukorijeniti opozicija status quo-u. Pa. reprezentirale mogućnost novih formi egzistencije. koja je obitavalište mo­ ći negativnog mišljenja — kritičke moći uma.

moramo izvesti određene fizikalne operacije. po svom sadržaju.. oni proizvode krivu svijest koja je imuna spram svoje krivosti. Operacionalna doktrina je od tad usavršena i kvalificirana. ili reducirane na određenja univerzuma postojećeg. hranu i odije­ vanje. Proizvodi indoktriniraju i manipuliraju. Ioc. sociologiji i drugim područjima. transcendiraju postojeći svijet rasuđivanja i akcije. 5. ideologičnije nego njegov prethodnik. pojam je sinonim odgovarajućeg skupa operacija. razvijeno industrijsko društvo je. aspiracije i objektivne mogućnosti koje. Bridgman u analizi pojma du­ žine: 5 ) »Mi. cit. Bridgman je proširio pojam »operacije« tako da on uključi operacije »olovkom i papirom« teoretičara (u Philipp J . Bridgman. To je dobar način života — mnogo bolji nego prije — i. P r i s m e n . više ili manje ugodno. i dalje. Poglavlje I I ) . preispitivati njegovu pretenziju da bude empiricistički) ta­ ko pribavlja metodološko opravdanje da se duh ospori inte5 ) P . 4 ) U provokativnoj formi ova postavka razotkriva političke as­ pekte dominirajuće tehnološke racionalnosti. F r a n k .« 6 ) P . T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s . Mnogi od onih najoz­ biljnije zabrinjavajućih pojmova su »eliminirani« na taj na­ čin što se pokazuje da se ο njima ne može adekvatno polo­ žiti račun operacijama ili ponašanjem. Bo­ ston: Beacon Press. Sredstva masovne transportacije i komunikacije. Da bismo našli dužinu objekta. One su redefinirane racionalitetom danog sistema i njegova kvanti­ tativnog rasta. tad indokrinacija koju oni nose pre­ staje biti publicitet. T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s . a preko ovih s cjeli­ nom. F r a n k f u r t : Suhrkamp. 1928. Bridgman. Ovaj smjer je u relaciji s razvojem znanstvene meto­ de: operacionalizam u fizikalnim. pod poj­ mom ne razumijevamo ništa više nego skup operacija. očito. Operacionalno sta4 ) Theodor W .« Bridgman je vidio široke implikacije ovog načina mi­ šljenja za društvo u o p ć e 6 ) : »Usvajanje operacionalnog shvaćanja uključuje mnogo više nego što je samo ograničenje smisla u kome razumijemo 'koncept'. u poglavljima VII i VIII. njihovo značenje je ograničeno na reprezen­ taciju određenih operacija i ponašanja. Tako nastaje model jed­ nodimenzionalne misli i ponašanja u kome su odbijene. 2 4 .30 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 31 skoj optužbi tako i opravdanju. one ideje. str. Nov način miš­ ljenja je danas predominantna tendencija u filozofiji. W . izvjesne emocio­ nalne i intelektualne reakcije koje povezuju. biheviorizam u društvenim znanostima. K u l t u r k r i t i k G e s e l l s c h a f t . neodoljiva produkcija industrije razonode i informa čija — donose propisane stavove i navike. 31. Glavni impuls ostaje isti: »po­ željno je da operacije olovkom i papirom budu kadre za eventualan kontakt. W . s instrumentalnim operacijama. pred sudištem ovih ostvare­ nja »kriva svijest« ο njihovoj racionalnosti postaje istinita svijest. Adorno. pojam dužine ne uključuje ništa više doli skup operacija kojima je dužina određena. Uopće. W. Ovo utoliko što je ideologija u samom procesu proizvodnje. novište dobro ilustrira P. Opće obilježje je totalan empiricizam u tretira­ nju koncepata. s t r . konzumatore s proizvođačima. u određenom smislu. Apsorbiranje ideologije u realitet ipak ne označava »kraj ideologije«. Ono znači dalekosežnu promjenu u svim našim po­ stupcima mišljenja. psiho­ logiji. znamo što podrazumijevamo pod dužinom ako možemo reći što je dužina nekog i svakog objekta. u tome da se više nećemo dozvoliti da upotrijebimo pomagala u našem mišljenju pojmova ο kojima ne možemo položiti adekvatan račun u odnosu na operacije.« Bridgmanovo predviđanje se ostvarilo.. str. New York: Macmillan. T h e V a l i d a t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s . kao takav. und . Proizvodni apa­ rat i dobra i usluge koje on proizvodi — »prodaje« ili na­ meće društveni sistem kao cjelinu. 1955. 1954. ona postaje način života. Naprotiv. a od fizičara se više i ne traži. robe za stanovanje. iako možda indirektno. on se protivi kvalitativnoj promjeni. Pojam dužine je fiksiran zato što su fiksirane operacije kojima se mjeri dužina: to jest. Kad ovi beneficijalni proizvodi postaju pristupačni sve većem broju ljudi u sve više slojeva. Radikalni empiricistički proboj (ja ću kasnije.

a koje. kako u svojoj spekulativnoj tako i u empirijskoj formi. ipak. Tamo je sloboda način života koji je uveo komunistički režim. Ovakvo ograničenje misli. podržavana i smatrana najbo­ ljom«. itd. ima dosta onog »Obožavajmo ovaj tjedan zajedno«. ovim akomodirajućim konceptima uma je uvijek protivurječila evidentna mizerija i nepravda »velikih javnih tijela« i djelotvorno. Bila je prisutna kako privatna tako i politička dimenzi­ ja u kojoj se to odvajanje moglo razviti u efikasnu opozici­ ju koja je oprobavala svoju snagu i valjanost svojih ciljeva. zacijelo. konstantno i monopolistički ponavljane. Društvo isključuje čitav tip opozicionalnih operacija i ponašanja pa. kao što je to često čini­ lo. prakticirano na veliko kao »habitus misli«. »slobodne« su one institucije koje operi­ raju (i kojima se operira) u zemljama slobodnog svijeta i drugi transcendirajući modi su. — To je pozitivizam koji svojim negiranjem transcendirajućih elemenata uma formira komplementaran akadem­ ski udio u društveno traženom ponašanju. Ali takvi mo­ di protesta i transcendencije više nisu suprotni status quo-u. kao. nisu više negativni. pojmovi pripadni ovima izg­ ledaju kao iluzorni ili besmisleni. ili lijevo sektaštvo. Insistiranje na operacionalnim i bihevioralnim pojmovima se okreće protiv napora da se mi­ sao i ponašanje oslobode od danog realiteta. Tako je trebalo da Descartesov ego cogitans ostavi »velika javna tijela« netaknuta. više ili manje svjesno rebeliranje protiv njih.32 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 33 lektom. Jednodimenzionalnu misao sistematski proizvode tvor­ ci politike i njihovi snabdjevači masovnim informacijama. pa je status quo brzo probavlja kao dio svoje zdrave dijete. ili zaštita priro­ de od jurnjave komercijalizacije. uslijed toga. Pa. a svi drugi. na primjer. Razvijeno industrijsko društvo se . Na primjer. s jedne strane. tome da se oni zatvore u sistem i da se suzbiju one ideje i ciljevi koji se ne daju izmiriti sa sistemom. univerzalno i široko zdravstveno osiguranje. postaje nazor postojećeg univerzuma rasuđivanja i akcije. u interesu sila koje jesu. Postojali su društveni uslovi koji su izazva­ li i dozvoljavali stvarnu disocijaciju od postojećeg stanja. »Progres« nije neutralan termin. Poveza­ nost znanstveno-filozofskih i društvenih procesa. ili revizionistički. a za suzbite al­ ternative. transcendirajući modi slobode su ili kapitalistički. ceremonijalan dio biheviorizma u praksi. njegova bezopasna negacija. i nekritičkog kvijetizma u odnošenju spram postojećih društvenih institucija i njihova funkcioniranja. Povijesna transcendencija se javlja kao metafizička transcendencija neprihvatljiva zna­ nosti i znanstvenoj misli. Njihov univerzum rasuđivanja je dobiven putem hipoteza koje same sobom daju važenje. Ova totalitarna logika eta­ bliranih činjenica ima svoj istočni pandan. Ozbiljnija je »dalekosežna promjena u cjelokupnoj obviknutosti mišljenja« izvan akademskih ustanova. »Zašto ne probati obraćenje Bogu«. »Socijalistički« su svi zahvati u privatnu inicijativu ako ih nisu preduzele same privatne ini­ cijative (ili na osnovu ugovora s vladom). akademski i društveni biheviorizam se susreću na zajedničkom tlu: tlu razvijenog dru­ štva. pokazuje upadan kontrast ekstremnog kri­ tičkog radikalizma u znanstvenoj i filozofskoj metodi. Kretanje misli je zaustavlje­ no na barijerama koje se javljaju kao ograničenja samog uma. samoograničenje misli poprima veće razmjere. kome je znanstveni i tehnički progres oruđe dominacije. potreba i aspiracija. s druge strane. Naprotiv. »Lukavstvo uma« radi. po definiciji ili anarhizam. Zen. teorijskog i praktičnog uma se potvrđuje »iza leđa« naučenjaka i filo­ zofa. prije. ili osnivanje javnih službi koje mogu oštetiti privatni profit. On se kreće prema specifičnim ciljevima koji su određeni mogućnošću da se po­ boljšaju ljudske okolnosti. da su nestale spiritualne. egzistencijalizam. Vla­ davina takvog jednodimenzionalnog realiteta ne znači da vla­ da materijalizam. metafizičke i boemske preokupacije. Oni su. postaju hipnotičke definicije ili zapo­ vijedi. komunizam ili propaganda. nije novo. S postepenim zatvaranjem te dimenzije od strane dru­ štva. bitnički način života. Operacionalno i bihevioralno sta­ novište. Rast mo­ dernog racionalizma. Teorijski i praktični um. Kant se slagao s Lockeom u opravdavanju revolucije ako i kad ona uspije u organiziranju cjeline i sprečavanju subverzije. Ona služi koordiniranju ideja i ciljeva s onima koje zahtijeva postoje­ ći sistem. a Hobbes je držao da »sadašnjost treba uvijek biti preferirana.

a indu­ strijalizacija razvoju ljudskih potreba i zadovoljenja. Tehnologija bi postala predmet slobodnog razvoja sposobno­ sti u borbi za pacifikaciju prirode i društva. putem internacionalnog konflikta. Tehnološka racionalnost razotkriva svoj po­ litički karakter kad postaje značajan posrednik bolje domi­ nacije. ovo društvo je potpuno statički sistem života: samo sebi daje zamah u svojoj tlačiteljskoj produk­ tivnosti i beneficijalnoj koordinaciji. a opravdan rastom produktivnosti. Današnja borba protiv povijesne alternative nalazi čvr­ stu masovnu bazu u stanovništvu. . Taj stadij bi bio postignut onda kad materijalna proizvodnja (uključujući potrebne službe) postane automacija do te mjere da sve vitalne potrebe mogu biti zadovo­ ljene pri reduciranju nužnog radnog vremena na marginalno vrijeme. Život kao cilj je kvalitativno različit od života kao sredstva. kreirajući istinski totalitaran univerzum. Najviša pro­ duktivnost rada može biti upotrijebljena za perpetuiranje rada. to ostvarenje slobode ovisi ο tehnici tog pokorenja. ograničavalo njegovu racionalnost. Operacionalizam u teoriji i praksi postaje teorija i praksa sputavanja. ona prejudicira mogućnosti uma i slobode. više-manje. duh i tijelo držani u stanju permanentne mobilizacije za njegovu odbranu.· Organizacija koja služi miru je drugačija od or­ ganizacije za rat. proširuje se dominacija — u ruhu izobilja i slobode — na sve sfere privatne i javne egzistencije. Najrazvijenija područja industrijskog društva u sva­ kom pogledu pokazuju ove dvije značajke: kompletiranje teh­ nološkog racionaliteta i intenzivni napori da se ono zadrži unutar postojećih institucija. Kad je postignut taj stupanj. To je znamen njenih ostvarenja. a svoju ideologiju u nepo­ pustljivoj orijentaciji misli i ponašanja na dani univerzum činjenica. što je. Što tehnika postaje sposobnija da stvori uslove pa­ cifikacije. institucije koje su služile borbi za opsta­ nak ne mogu služiti pacifikaciji egzistiranja. u kome su društvo i priroda. Tu je stalna protivurječnost ove civilizacije: iracionalni elemenat u njenoj racionalnosti. »Pacifikacija egzistencije« zna­ či razvoj čovjekove borbe s drugim čovjekom i prirodom pod uslovima koji više ne organiziraju konkuretnske potrebe. uslijed toga. integrira svu autentičnu opoziciju. Izraz »pacifikacija egzistencije« čini nam se po­ godniji da označi povijesnu alternativu svijeta koji. že­ lje i aspiracije interesima zasnovanim u dominaciji i oskudi­ ci — u organizaciji koja perpetuira destruktivne forme te borbe. Od tada bi tehnički progres transcendirao domenu nužnosti gdje je služio kao instrument dominacije i eksplo­ atacije. a najefikasnija industrijalizacija može služiti restrikci­ ji potreba i manipuliranju s njima. Industrijsko društvo koje prisvaja tehnologiju i znanost organizirano je za sve efika­ sniju dominaciju čovjekom i prirodom. za sve efikasnije is­ korištavanje svojih sredstava. napreduje na ivici globalnog ra­ ta. Prividno dinamičko. kako sva sloboda ovisi ο pokoren ju izvanjske nužnosti. status quo prkosi svoj transcendenciji. Zrelo industrijsko društvo je suočeno s mogu­ ćnošću pacifikacije na osnovu svojih tehničkih i intelektnih ostvarenja. Sadržavanje tehničkog progresa ide ruku pod ruku s njegovim rastom u postojećem smjeru. Ono postaje iracionalno onda kad uspjeh njegovih napora otvara nove dimenzije ljudske realizacije. spontan rezultat novih insti­ tucija koje konstituiraju nužne preduvjete. — uprkos političkim zaprekama koje nameće sta­ tus quo — to su duh i tijelo čovjeka organiziraniji protiv ove alternative. apsorbira sve alternative. kao. Zacijelo. Potvrđivan kompletiranjem nauke i tehnologije. Tehni­ ka industrijalizacije je politička tehnika. Takav kvalitativno novi mod egzistencije ne može se nikad sagledati kao puki nusprodukt ekonomskih i politič­ kih promjena. rad mora prethoditi redukciji rada. Kvalitativna pro­ mjena takođe uključuje promjenu u tehničkoj bazi na kojoj ovo društvo počiva — bazi koja podržava ekonomske i poli­ tičke institucije posredstvom kojih je stabilizirana »druga priroda« čovjeka kao agresivnog objekta upravljanja. a zatvara se spram te alternative. No. Taj konflikt transformira i suspendira protivurjecnosti unutar postojećih društava.34 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 35 približava stadiju u kome bi kontinuirani progres tražio ra­ dikalan raskid s preovlađujučim smjerom i organizacijom progresa. Takvo stanje je sagledano u Marxovu pojmu »ukida­ nja rada«. a kao takva.

Ovo unificiranje suprotnosti je relevantno upra­ vo za mogućnosti društvene promjene jer obuhvaća nosioce sistema progresa — klase. ponekad. njegovanje unaprijed utvr­ đene harmonije između školovanja i nacionalnog cilja. čije se vođe natječu s rukovodiocima Konzervativne partije u unapređenju naciona­ lnih interesa. gdje je Komunistička partija stavljena van zakona. čije postojanje je nekad otjelovljavalo suprotstavljanje sistemu kao cjelini. Ako su se suglasile s tim da rade unutar okvira postojećeg sistema. kombinira. otvaranje spavaonice sredstvima masovne komunikacije. koji odbacuje revolucionarno uzi­ manje vlasti. karakteristike države izobilja i države ratne angažovanosti. Socijaldemok­ ratska partija uvjerljivo dokazuje svoju respektivnost oficije­ lno odbacivši marksistički program.. koje se oblikuje u naj­ razvijenijim područjima industrijske civilizacije. čak kontrolira. Na Istoku postepeno redu­ ciranje direktnih političkih kontrola ukazuje na povećano oslanjanje na efikasnost tehnoloških kontrola kao instrume­ nata dominacije. vodstva radnika i biznisa. u plodnom sjedinjenju. Očišćene su.JËDNOD1MENZIONALNO DRUŠTVO 37 2. djelu koje je publicirao Centar za istraživanje demokratskih institucija 1963. tehničke pomoći i shema za razvoj. g. postepeno asimilira­ nje radnika i zanimanja koja ne pokrivaju manuelni rad. po­ stoji neitendirano zrno istine u toj propagandi: one su stra­ ne utoliko što ilustriraju prošlu (ili buduću?) povijest u reali­ tetu našeg vremena. Poznati su glavni tokovi: koncentriranje nacionalne ekonomije na potrebama velikih korporacija. Pod prijetnjom internacionalnog komunizma. koji potvr­ đuje tu promjenu u politici). U La- bor Looks at Labor: A Conversation. gdje su programi velikih partija sve manje podobni razlikovanju — čak do stupnja hipokrizije i prisu­ stva klišeja. monetarnih aranžma­ na. pri čemu je vlada sila koja stimulira. Sin­ dikat neće biti u stanju da uvjeri radnike projektila da kom­ panija za koju rade izdaje njihove interese kad i sindikat i korporacija glasaju za veće ugovore ο proizvodnji projekti­ la i kad pokušavaju za to pridobiti druge industrije ratne obrane ili kad se povezano pojavljuju pred Kongresom i za­ jednički traže da se prave projektili umjesto bombardera. to nije samo na taktičkim osno­ vama i kao privremena strategija već zato što je oslabila nji­ hova društvena baza i jer se transformacijom kapitalističkog sistema promijenila objektivna situacija (kao što se promi­ jenila objektivna situacija u Sovjetskom Savezu.« Britanska Laburistička partija. potvrđuju opći politički smjer okolnosti time što prih­ vaćaju minimum program. U političkoj sferi se ovaj tok manifestira upečatljivom unifikacijom ili konvergencijom suprotnosti. mrlje koje su svjedočile nezgode. osva­ janje privatnog domaćinstva putem njegove istovetnosti s javnim mnjenjem. ima teškoća u očuvanju čak i umjerenog progra­ ma djelomične nacionalizacije. ili bombe umjesto projektila — zavisi od toga kakve ugovo­ re imaju u džepu. To je situacija u vodećim industrijskim zemljama Zapada. Iako je neispravno smatrati francusku i talijansku par­ tiju »stranim« u smislu potpomognutosti stranim silama. Svjedoci smo po­ jave da. potpoma­ že. a nad elementima koji su potresa­ li društvo zadobivena je kontrola. aktivnosti ili apstrakcije razonode u različitim društvenim klasama. U Zapadnoj Njemačkoj. U poredbi s društvom koje mu prethodi to je zaista »novo društvo«. u svojim vlastitim očima. danas. kažu nam: »Dogodilo se to da se više sindikat. ZATVARANJE POLITIČKOG UNIVERZUMA Društvo totalne mobilizacije. u Francuskoj i Italiji. dvopartijnost u vanjskoj poli­ tici prelazi preko sukobljenih grupnih interesa i širi se u domaću politiku. a. U Sjedinjenim Državama je uočljivo sporazumijevanje i savezništvo između biznisa i organiziranih radnika. uključivanje te ekonomije u svjetski razgranat sistem vojnih saveza. gotovo ne razlikuje od korporacije. Jače komunističke partije. a udovoljavaju pravilima parlamentarne igre. Ove nacionalne komuni- . ili su izolirane. sindikati i korporacije glasaju povezano.

Pa. uprkos njenoj iracionalnoj upotrebi. ali zadržava tehnološki aparat podređujući ga socijalizaciji. postaje medij kontrole i kohezije u političkom univerzumu koji inkorporira radničku klasu. Ni nacionalizacija ni socijalizacija ne mijenjaju same po sebi ovo fizičko utjelovljenje tehnološke racionalno­ sti. Naprotiv.« Tehnička racionalnost je u razvijenom kapitalizmu.38 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 39 stičke partije. Detroit: W a y n e State University Press. Marx je držao da će organizacija i usmjerenje pro­ izvodnog aparata od strane »neposrednih proizvođača« unijeti kvalitativnu promjenu u tehnički kontinuitet: naime. koja je zadobila kontrolu nad depresijama i stabilizirala kon­ flikte posredstvom beneficij alnih učinaka rasta produktiv­ nosti i prijetnji nuklearnog rata. (2) Suprotno raz­ voju ekonomske baze u antagonističkim društvima. održava se i kompletira u novom društvu. oslobođena iracionalnih og­ raničenosti i razaranja. 2. u tom smislu što ne zadire u kor fenove suko­ ba koji je Marx našao u kapitalističkom načinu proizvodnje (suprotnost između privatnog vlasništva sredstava za proiz­ vodnju i društvene proizvodnosti) ili je transformacija sa­ me antagonističke strukture koja rastvara suprotnosti tako što ih čini snošljivim? I. pri če­ mu iščezavaju elementi starog kvaliteta. poput drugih ekonomskih činilaca. Klasne borbe su smanjene. tehnologija se sad ne razvija skokovito. kvalitativna promjena bi involvirala promjenu u samoj tehnološkoj strukturi. već postepe­ nom akumulacijom elemenata novog kvaliteta. 1 . visok standard. prestankom zakona formacije. ona ostaje preduslov za socijalistički razvitak svih proizvodnih snaga. a »imperijalističke suprotnosti« suspendirane pred prijetnjom izvana. inkorporirana u proizvodni apa­ rat. U revoluciji je konti­ nuitet: tehnološka racionalnost. tako odlučnom po značaju za po­ jam socijalizma kao odlučne negacije kapitalizma 1 ): »(1) Iako razvoj tehnologije pripada ekonomskim zako­ nima svake društvene formacije. One svjedo­ če ο dubini i obimu kapitalističke integracije i ο uslovima iz kojih proizlazi da se kvalitativne razlike suprotnih interesa javljaju kao kvantitativne razlike unutar postojećeg društva. igraju ulogu legalne opo­ zicije kojoj je »dosuđeno« da bude neradikalna. T e c h n o l o g y a n d C u l ­ t u r e . nepoznate ranijim fazama industrijske civilizacije. i to u onom raz­ mjeru u kome tehnički aparat prodire u javnu i privatnu egzi­ stenciju svih sfera društva. iskorištavanje sredstava već i na način rada kao adaptaciju na mašinski proces i rukovanje njime — na »znanstveno organi­ ziranje«. mobilizacija protiv neprijatelja djeluje kao moćni stimulus proizvodnje i zapošljavanja podupirući. »The History of Technology as a Sciense and a s a Branch o f Learning. tako. To se ne odnosi samo na mehanizirane tvornice. str. podređena eko­ nomskim zakonima nove ekonomske formacije. 1961. i. historijski gledano. Kad se u procesu revolucije razbiju stari proizvodni odnosi. Što se tiče Zapada. tehnologija ostaje. (3) (irelevan­ tno u kontekstu). Zanimljivo je čitati ο sovjetskom marksističkom stavu ο ovom kontinuitetu. ipak. oruđa. Da li je ovo stabiliziranje »privremeno«. No. on se ne završava. Mobilizirano protiv ove opasnosti. da osvje) A.. oni su u slijedećem: prethodni konflikti unutar društva su modi­ ficirani i sređeni pod dvostrukim (i međusobno povezanim) udarom tehničkog progresa i internacionalnog komunizma. Kohezija je u samim materijalnim osnovama. — tj. proiz­ vodnju spram zadovoljenja individualnih potreba koje se slo­ bodno razvijaju. Zworkine. a Soviet view«. Winter. Ova promjena bi pretpostavljala da su radne klase u samom svom biću alijenirane od ovog univerzuma. Ne izgleda da je potrebna analiza u dubinu da bi se našli razlozi za ove razvojne tokove. ona se dalje razvija povećanom brzinom. To su osnove izrastanja sveobuhvatne administracije. ako je ova druga propozicija alter­ native istinita: kako ona mijenja odnos kapitalizma i socija­ lizma po kome se socijalizam javlja kao povijesna negacija kapitalizma? Sputavanje društvene promjene Klasična marksistička teorija predviđa prelaz iz kapi­ talizma u socijalizam kao političku revoluciju: proletarijat razara politički aparat kapitalizma. kapitalističko društvo pokazuje trajno jedinstvo i koheziju.

103. u kome automatske i poluautomatske reakcije ispunjavaju veći dio radnog vreme­ na (ako ne i čitavo). kao životni poziv unutar tehno­ loškog ansambla. str. 6) Ibid. prostor za transcendiranje povijesne prakse. manuelni radnik koji troši i iznurava svoju fizičku energiju u radnom procesu. Marksistički pojam govori protiv fizičke muke i mizerije rada. ka­ men temeljac marksističke teorije 2 ) jest stanovište da se os­ lobodilačke povijesne snage razvijaju unutar postojećeg dru­ štva. Brutalnost. nehumane aspekte eksploatacije. No. kako subjekt tako i objekt. Uslijed toga je sužanjstvo ugodno. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s ob­ t e c h n i q u e s . poluautomacijskih i neautomacijskih sekcija unutar iste tvornice. 195. Stan­ dardizacija rutine asimilira proizvodne i neproizvodne službe. XIX. (1) Mehanizacija znatno reducira kvantitet i intenzitet psihičke energije upotrijebljene u radu. opipljiv elemenat u ropstvu najamnine i 2 alijenacije — fiziološka i biološka dimenzija klasičnog kapi­ talizma. kojom su uključeni u dani tok oni čiji je život pakao društva izobi­ lja. navigatora. Doduše. str. 1957.40 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 41 štavaju totalnu nemogućnost da nastave živjeti u ovom uni­ verzumu tako da je potreba za kvalitativnom promjenom pi-. nerva prije nego mišića. Ova evolucija je uve­ like relevantna za Marxov pojam radnika (proletera). to ljudi ne mogu. tehničke jedinice ne bi mo­ gle nastati bez inkorporiran ja čovjeka kao nosioca oruđa. kupovanje i upotreba fizičke energije je u neljudskim uslovima jer privatno prisvajanje viška vrijed­ nosti nameće revoltirajuće. — Ono je uslijed porasta tempa. New Haven: Yale University Press. 1958. Vrhunsko obećanje postojećeg dru­ štva jest sve komforniji život za sve veći broj ljudi. 54. kon­ stituiraju instrumente u cjelini čiji je raison d'être kompletiranje nadmoćne produktivnosti. logičara radije nego radnika u cehu. Ova je postala predmet obimnog so­ ciološkog istraživanja. čak pod tim uslovima »tehnologija je za muskulaturni umor supstituirala napetosti i (ili) men­ talni napor 5 )«. 4) Pogledaj Charles Denby. 5 ) Charles R . Paris: Aubier. Utoliko negacija prethodi promjeni. Pod pritiskom tog procesa radnička klasa u raz­ vijenim područjima industrijske civilizacije podvrgnuta je odlučnoj transformaciji. televizijskog spikera. N e w s a n d L e t t e r s . Za poduzeća koja su više uznapredovala u automaciji naglašava se transformacija fizičke energije u tehničku i mentalnu umješnost: » . u prvom redu. iako za­ država eksploataciju. . Walker. kontroliranja mašinskih operacija (više nego proizvoda) i izolacije radnika jednog od drugog postalo još zamornije 4 ) . Sad društvo. u striktnom smislu. čak i kad radi s mašinama. djelomičnu automaciju. 3 ) Gilber Simondon. zagljupljavajuće nehumano robovanje. Budući da je integralni dio danog društva sposobnost da subverzivna imaginacija i napori budu sputani i da se manipulira njima. »Tokom prošlih stoljeća je važan razlog alijenacije bilo posuđivanje biološkog individualiteta ljudskog bića tehničkom aparatu: on je bio nosilac oruđa. iscrpljujuće.« 3 ) Sve kompletnija mehanizacija rada u razvijenom kapi­ talizmu modificira ponašanje i status eksploatiranih. zbrinjava društvo tako što zadovoljava potrebe. vještina glave više nego ruke. zaprečuje upravo takvu novu svijest. tanje života i smrti. »Workers Battle Automation«. bankovnog blagajnika. Detroit.. Potrebu za liberalizacijom drugih. koegzistenciju automacijskih. a ne manuelnog radnika. str. 1960. str. zamisliti kvalitativno drugačiji univerzum akcije i rasuđivanja. Nabrojat ću glavne činioce transfor­ macija. Ova vrsta vještog porobljavanja nije bitno razli­ čita od porobljenosti tipkačice. To je materijalni. takav »prostor unutar«. Pri­ roda ovog zanimanja je bila takva da je rezultirala i psihi­ čkom i fiziološkom deformacijom. podsjeća na određena prakticiranja srednjeg vijeka i po­ četka novog vijeka. a možda čak ne­ primjetno. sve to izražava zaustavljenu. ma­ nje neprivilegiranih. ostaje. Društvo kompletira ovaj fakat u samom procesu produkcije. čovjeka koji podržava radije nego izvršioca operacije« 6 ). pro­ davača koji radi velikom brzinom. Za Marxa je proleter. . Mehaniziran rad. bilješka. . jects ) Pogledaj. T o w a r d t h e A u t o m a t i c F a c t o r y . u kome.

te ga platiti. Ista ova tehnološka organizacija koja pospješuje mehaničku zajednicu na radu takođe rezul­ tira većom međusobnom ovisnošću 1 8 ) . 16 ) Ibid. U pitanju je kompati­ bilnost tehničkog progresa s institucijama u kojima se razvila industrijalizacija. po svom učin­ ku. Richard Hoffman. . str. štaviše. dokida. . kao »apsolutnu je­ dinicu«. to će reći. Garden City. . I960. postoje i druge tendencije. A u t o m o b i l e W o r k e r s a n d t h e A m e r i c a n D r e a m . spone koje povezuju ovu promjenu s transformacijama proiz­ vodnog procesa govore protiv takve interpretacije. cit. IS. dok višak vrijednosti ostaje rezultat eksploatacije živog rada. u A r g u m e n t s br. autor ovog izvještaja. . Mann and L . . 12-13. New York. on povezuje tehnološku promjenu s historijskim sistemom same industrijalizacije: — industrijalizacija nije nastala s uvođenjem fabrika. kraj mjerenja rada . A u t o m a t i n a n d the Worker. 19 ) Charles R. porast nemoći i rezignacije na strani radnika. na primjer. Walker. izražene u pojedinom komadu. A Study of Social C h a n g e in P o w e r P l a n t s . To jest. str. primjenjujući na tehničke i proizvodne probleme vlastiti mozak koji se. treba mjeriti. mašina nikad ne stvara vrijednost. ona je »ponikla iz mjerenja rada. ) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l o g i c a l Chan­ g e . U nekima od tehnički najrazvijenijih podu­ zeća radnici čak pokazuju vlastiti interes za njega — često zamijećen rezultat »radničkog učestvovanja« u kapitalistič­ kom preduzimanju. str. S automacijom ne možete mjeriti rezultat rada pojedinog čovjeka. u politici proizlazi iz integracije u samoj tvornici. kad rad može biti mjeren. cit. No. Može li se razum­ jeti takva fundamentalna promjena u svijesti bez pretpostavljanja određenih promjena u »društvenoj egzistenciji«? Čak pod pretpostavkom visokog stupnja ideološke neovisnosti. po komadu 1β ili po satu... loc. odnos radnika spram drugih klasa i organizacija rada. Pogledaj tako der Ely Chinoy. loc. postaje ne­ moguće i samo mjerenje individualnog rezultata: »U najširem smislu automacija znači. loc. Walker. dobro uklopio u teh­ nologiju« 19 ). Zacijelo je pi­ tanje da li se može govoriti ο »dobrovoljnoj integraciji« (Ser­ ge Mallet) u ikakvom drugom doli ironičnom smislu. uopće razloga za plaćanje čovjeka po komadu ili po satu. već sa­ mo prenosi svoju vlastitu vrijednost na proizvod. ona tendira ka stanju u kome je proizvodnost determinirana »ma­ šinom. ) Serge Mallet. u životnom standardu. to opadaju šanse napredovanja 1 7 ) . jačanje po­ zicije organiziranja. i dalje. Da li je ta promjena samo u svijesti? Afirmativan odgovor. Može se zapaziti »gorljivost« radnika »da učestvuju u rješavanjima proizvodnih problema«. ide još dalje. na više mjesta. 8. 213.. str. Henry Holt. »čežnja da se aktivno pridruže. str. Asimilira­ nje u potrebama i aspiracijama. te integriranjem rad­ nika s fabrikom. Provokativan opis koji se odnosi na vi17 ) Charles R. kad čovjek može biti upregnut u službu.. u aktiv­ nosti razonode. Paris..44 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 45 Tehnološka promjena koja tendira da prevlada mašinu kao individualni instrumenat proizvodnje. 18 ) Floyd C . Marxovo shvaćanje ο »organskom sastavu kapitala« i s njim teoriju ο stvaranju viška vrijedno­ sti. nema više. cit. 1958. tehnološka nezaposlenost. Ono što je u pitanju na osnovu ove tehnološke pro­ mjene. Ako se ovo generalizira kao neka vrsta poj­ ma . Prema Marxu. nema više razlo­ ga da se zadrži »dvostruki sistem plaćanja« — plaća i nadni­ ca« 1 5 ). i dalje. a ne individualnim učinkom« 1 4 ). 15 14 (3) Ove promjene u karakteru rada i instrumentima proizvodnje mijenjaju stav i svijest radnika koji se mani­ festiraju u široko raspravljanoj »društvenoj i kulturnoj inte­ graciji« radničke klase u kapitalističko društvo. Kako ménagement preferira inženjere i ljude s fa­ kultetskom diplomom. 1955. očito. izgleda. koji često daju marksisti. — dobili ste modernu industrijacizaciju« ) . mnogo je više nego platni sistem. 97. čudno je inkonzistentan. Sad automacija kvalitativno mijenja odnos mrtvog i živog rada. kad možete staviti na njega jaram i mjeriti rezultate njegova rada. ' Daniel Bell. Mašina je otjelovljenje ljudske radne snage i posredstvom nje se čuva minuli rad (mrtvi rad) i determinira živi rad. ko­ rištenje opreme. 189. u materijalnom procesu proizvodnje. U sada­ šnjoj situaciji su predominantna negativna obilježja automacije: ubrzan tempo. Doubleday. naprosto.

odgode svoje zahtjeve za povišenjem plaća. Mržnja i frustacija su lišene svoje određene mete. Kad sam slijedeći dan zakazao sastanak s upravom or ganizacije poduzeća. M i istražujemo« L a b o r L o o k s a t L a b o r . ni asimiliranje različitih gru­ pa zanimanja. Novo. Paris. reduciranjem čovjeka na status stvari« 2 3 ). a u sklopu obimne hijerarhije izvršnih i upravnih odbora koji se proširuju daleko preko pojedinačne ustanove u znan­ stveni laboratorij i istraživački institut. lična ovisnost. starosti. može poslužiti karakteriziranju ovog smjera. Presses Universitaires. Ta tendencija je ) Serge Mallet. a niti izjednačenje u sferi konzumacije. U formi mnogih sloboda i komfora. 27. T e n d e n c i j u integracije u Sjedinjenim Državama ilustrira slijedeća z a p a n j u j u ć a izjava sindikalnog vođe Ujedinjenih au­ tomobilskih radnika: »Često . a tehnološki veo prikriva reprodukciju nejednakosti i porobljavanja 2 2 ) . p r o b l e m je bio već riješen i sindikatu nije pri­ pala zasluga udovoljenja pritužbi. Tako iz shvaćanja ο živom i nerazorivom sporazumu s Caltexom proizlazi da radnici misle ο financijskom poslo­ vanju firme s neočekivanom usredotočenošću i lucidnošću. Bitna obilježja ovog procesa nisu ni na koji način promi­ jenjena povećanjem broja dioničara. te što da napravimo povodom njih. ni pro­ mjena u karakteru teškog rada. 1958. u Ambèsu. Jer činjenicu da se odluke ο životu i smrti. vol. Opipljiv objekt eksploatacije iščezava iza fasade objektivnog realiteta. n o .46 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 47 soko amerikanizirane Caltex rafinerije. To je čista forma sužanjstva: egzistirati kao instru­ ment. ozbiljne bolesti. i dalje. str.. oni počinju pokazivati znakove . te dubina preduslovljenosti koja oblikuje instinktne porive i aspiracije zamra­ čujući razliku krive i istinite svijesti. 25. . 16. Le Salaire de la technique. instrument dominacije čovjeka nad čovjekom. Delegati u . zadovoljno trljati r u k e kad se sindikati slažu da. Francuska. doista.. kao stvar. Uprava Caltexa može. Moramo pronaći druge stvari koje r a d n i k želi. bi se sastali u holu sindikata i razgo­ varali ο pritužbama k o j e su podnijeli radnici. No. . snaga). nacionalnu vladu i nacionalni cilj. te kapital. mnogo­ struke socijalne beneficije na koje mogu računati u slučaju nagle smrti. a poslodavac nije voljan da mu i h pruži . a s tehničkim progresom kao njezinim instrumentom biva perpetuirana i intenzivirana nesloboda u smislu čovjekova podređivanja proizvodnom aparatu. ο ličnoj i nacionalnoj sigurnosti donose na mjestima nad kojima čovjek nema kontrole. str. 19R3. Ovo proširenje njihove sigurnosti preko produktiv­ nog perioda života n a p r o s t o je na temelju toga što pripadaju firmi.legitimne' zabrinutosti kad delegati ozbiljno uzimaju falsificirane bilanse Francus­ kih ogranaka i kad su zabrinuti zbog nepovoljnih udjela koje su zaključile te filijale. ne može kompenzirati ni korištenje administrativne kontrole. 40. sve stvari za koje smo se b o r i l i korporacija sad daje radnicima. 600. str. . odvajanjem vlasništva od uprav­ ljanja.Comités d'enterprise' ispituju i raspravljaju ο ra čunima kompanije s istom ljubomornom pažnjom koju bi im posvetili savjesni dioničari. A C o n v e r s a t i o n . za razliku od fizičke (glad. M i istražujemo. društvene. 28. Radnička klasa nije više živa opozicija postojećeg društva. 2 3 ) François Perroux. u: La N e f . činjenica da su se navikli na od­ ređene proizvodne odnose koji su tamo ustanovljeni. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e . nesposobnosti za rad. . bitno obilježje je premoćna racionalnost u ovom besmislu. na kraju. Postaje to borba lojalnosti . Santa B a r b a r a : Center for the Study of Democratic Institutions. Paris. 22 ) Pogledaj str. onrpreuzimaju funkciju birokrata u mašini korporacije. Takav način egzistiranja nije prevla21 ) Je li još uvijek potrebno optuživali ideologiju »revolu­ cije upravljanja«? Kapitalistička proizvodnja se odvija posredstvom investiranja privatnog kapitala jer je privatno iscjeđivanje i prisvaja­ nje viška vrijednosti. Dominacija je transformirana u upravljanje 2 t ) · Kapitalisti šefovi i vlasnici gube svoj identitet kao odgovorni akteri. no oni su robovi jer ropstvo nije određeno — »ni poslušnošću niti težinom rada. Radnici te ustanove su svjesni spona koje ih udružuju s preduzećem: »To su profesionalne. radi potrebe novih investicija. . 1959. već statusom pukog instrumenta. . . III. Robovi razvijene industrijske civilizacije su sublimirani robovi. materijalne spone: vje­ ština koju stiču u rafineriji.« 20 ) (4) Novi tehnološki svijet rada tako ojačava slabljenje pozicije radničke klase kao pozicije negacije. Oni se usuđuju da idu tako daleko da osporavaju troškove proizvodnje i sugeriraju mjere za štednju. 20 ojačana rezultatima tehnološke organizacije proizvodnje na drugoj strani branika — na strani organizacije i direkcije.

kad je čista. uprkos intenziviranju proizvodnje razornih sredstava i metodičkom rasipanju sredstava i sposobnosti. sistem tako ide ka totalnom upravljanju i totalnoj ovisnosti ο upravljanju. povećanju nataliteta stanovništva. . L a b o r a n d t h e C o l d W a r . sami organizatori i upravljači sve više ovi­ se ο mašineriji koju organiziraju i kojom upravljaju. koliko će ono stajati i za koliko će ga vremena dobiti» 2 5 ) . zanemarujući ) Stewart Meacham. jača­ jući unaprijed zasnovanu harmoniju između interesa velikih javnih i privatnih korporacija i njihovih mušterija i slugu.48 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DrUSTVO 49 dan kad je ta stvar oživljena i kad bira svoju mate­ rijalnu i intelektualnu hranu. Ova uzajamna ovisnost nije više dijalektički odnos Gospodara i Sluge koji puca u borbi za međusobno priznavanje. zgodna. i posredstvom njih. Vladajući javnim i privatnim poslovanjem. Njihova je duž­ nost da izmisle nov sistem oružja i da uvjere rukovodioce vojske da budućnost njihove vojne profesije. Ame­ rican Friends Service Committee. Zatvoreni krug je. bio sposoban da zadrži i. — tj. 2 4 ) Ako se proizvodne ustanove oslanjaju. Postoji li bilo kakav izgled da bi pukao ovaj lanac porasta produktivnosti i potiskivanja? Odgovor bi zahtijevao pokušaj da se suvremeni razvoj projicira u budućnost uz pretpostavku relativno normalne evolucije. a i budućnost zemlje ovisi ο kupovanju toga što su oni izmislili«. Po toj pretpostavci bi neprijatelj ostao »permanentan«. u svrhu samoočuvanja i rasta. I obratno. Philadelphia. poveća životni standard za sve veći dio stanovništva. 9. U isto vrijeme kapi­ talizam bi. i posredstvom toga. te želja da se radi na njihovoj proizvodnji i stvaranju. tj. Smatram da je širenje automacije više nego kvantitativan rast mehanizacije — ona je promjena u . odista. kad ne osjeća da je stvar. Jed­ na od njih je inherentna u samom tehničkom progresu — upravo automacija. 24 Tad bi produžena suprotnost između proizvodnih sposobnosti društva i njihova destruktivnog i ugnjetavačkog korištenja tražila intenzivirane napore da se zahtjevi aparata nametnu stanovništvu — da se odstrane ekscesivni potencijaliteti. čak. komunizam bi na­ stavio da koegzistira s kapitalizmom. ekonomsko-političkoj integraciji kapitalističkih ze­ malja i izgradnji njihovih odnosa s nerazvijenim područjima. visoke tehnološke utrke u nao­ ružanju oduzeo je iz ruku odgovornih službenika vlade inici­ jativu i moć da donose presudne odluke i dao je u ruke tehni­ čara. već za­ tvoren krug koji obuhvaća i Gospodara i Slugu. Izgledi sputavanja vrlo realnu mogućnost nuklearnog rata. Materijalna baza za ovu sposobnost bi i nadalje bila na raspolaganju u a) b) c) d) porastu produktivnosti rada (tehnički progres). str. adekvatna sli­ ka društva koje samo sebe širi i perpetuira u vlastitom una­ prijed utvrđenom cilju — gonjeno porastom potreba koje ono stvara i. . pokretna stvar. 25) Ibid. i nadalje. Ta spo­ sobnost se potvrdila uprkos svjetskim ratovima i ogromnom fizičkom i intelektualnom nazadovanju koje su donijeli fa­ šistički sistemi. vojska se oslanja na korporacije »ne samo radi svoga oružja već i radi njihova znanja kakvo je oružje njoj potrebno. njega neće izmijeniti sami po sebi ni djelomična nacionalizacija ni prošireno učešće radnika u rukovođenju i profitu. kako reifikacija tendira da postane totalitarna na osnovu svoje tehnološke forme. — Ovo. na vojsku. pritisak današnje. permanentnoj ekonomiji odbrane. onima koji se oslanjaju na tehničare kao svoje planere i egzekutore? » . Postoje centrifugalne tendencije iznutra i izvana. istovremeno zadržava unutar sebe. Sve dok su radnici afirmativna snaga i podu­ pirači sistema dominacije. 1959. da se kreira potreba za kupovanjem dobara koja moraju biti prodana uz profit. Upravljaju li tehničari ili njihova vladavina pripada drugima. planera i naučen jaka uposlenih u velikim industrijama i zaduženih za interese svojih poslodavaca.

automacija u sovjetskom sistemu mo­ že brže proslijediti posredstvom moći totalnog upravljanja. njegovo razumijevanje prirode i vladanje njome posredstvom njegova društvenog bića — jednom riječju. transupstancijaciju radne snage. reifikacija ljudske radne snage bi slomila postvarenu formu režući lanac koji veže čovjeka za mašineriju. stvaranje zbiljske moći ovisi manje ο radnom vremenu i kvantitetu ut­ rošenog rada nego ο moći instrumenata pokretnih u toku rad­ nog vremena. Potpuna automacija u domenu nužnosti bi otvorila di­ menziju slobodnog vremena kao onu u kojoj bi se konstitu­ iralo čovjekovo privatno i društveno biće. po svo- . To bi bila povijesna transendencija prema novoj civilizaciji. na kojoj sad još uvijek počiva (društveno) bogatstvo. Dietz Verlag. i sam subjekt. . . 596. radno vrijeme pre­ staje biti. razvoj društve­ nog individuuma. . veliki katalizator razvijenog in­ dustrijskog društva. odvojena od čovjeka. Pogledaj također str. Marx je naslutio njene eks­ plozivne tendencije: »Industrijska napredovanja velikih razmjera. javlja se tad kao mizerna baza spram one novorazvijene. te. Automacija bi. . Berlin. Krađa tuđeng radnog vremena. . u Sje­ dinjenim Američkim Državama rukovodstvo radnika. Tako se ruši onaj način proizvodnje koji počiva na promet­ noj vrijednosti . str. postaje neovisan producirajući objekt. on sad stoji izvan njega . Kad je zadobiven određen tehnički nivo. Izgleda da je automacija do granica tehničke mogućnosti inkompatibinla s dru­ štvom baziranim na privatnoj eksploataciji ljudske radne snage u procesu proizvodnje. Na suvremenom stupnju razvijenog kapitalizma orga­ nizirana radnička klasa se suprotstavlja automaciji koja ne kompenzira zaposlenost. mjera bogatstva. 27 26 Automacija je. U ovom preinačenju nije više glavni potporanj proizvodnje i bogatstva neposredan rad koji vrši sam čovjek niti je to nje­ govo radno vrijeme. prouzrokovati dalekosežnu depresiju i. . tehnički instrument za promjenu kvantiteta u kvalitet. tako. U zapadnom svijetu to bi izazvalo opasnost u pogledu presti­ ža u njegovoj internacionalnoj poziciji i prisilio bi ga da ubr­ za racionalizaciju proizvodnog procesa. Dovedena do savršen­ stva. ona se suprotstavlja efikasnijem korištenju kapitala — priječi intenzivirane napore da se podigne produktivnost ra­ da. i mora prestati da bude. postavši proces materijalne proiz­ vodnje. već prisvajanje njegove proizvodne snage. taj otpor nije praćen političkom radikalizacijom. 43. isto tako kao što i nerad manjine prestaje biti uvjet razvoja univerzalnih sposobnosti čovjeka. Cim ljudski rad u svojoj neposrednoj formi prestane biti veliki izvor bogatstva. jer. — tj. Odatle slijedi da i prometna vrijednost nužno prestaje biti mjera upotrebne vrijednosti. u kojoj ova. Drugim riječima. Ti instrumenti i njihova moćna efikasnost nisu u razmjeru s neposrednim radnim vremenom koje zahtijeva i njihova proizvodnja. Takva racionalizacija nailazi na čvrst otpor od strane radnika. Gotovo stoljeće prije nego što je automacija postala stvarnost. preciznije. revolucionirala cijelo društvo. i dalje. kontinuirano zaustavljanje automacije može oslabiti konkurentsku nacionalnu i internacionalnu po­ ziciju kapitala. G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s ­ c h e n O e k o n o m i e . Ova mogućnost postaje utoliko realističnija što se bor­ ba za prestiž između kapitalizma i komunizma pomjera od vojnog i društvenog na ekonomsko polje.50 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 51 karakteru bazičnih proizvodnih snaga 2 δ ) . ο primjeni znanosti na proizvodnju . Ljudski rad nije više zatvoren u proizvodni proces. Ona je eksplozivan ili neeksplozivan ka­ talizator u materijalnoj bazi kvalitativne promjene. 1953. Postupajući tako. No. Višak rada mase prestaje biti uslov razvoja općeg bogatstva. 592. Radnička klasa insistira na eksten­ zivnom korištenju ljudske radne snage u materijalnoj proiz­ vodnji i utoliko se opire tehničkom progresu. društveni proces automacije izražava transformaciju ili. stvorene samom velikom industrijom. . str. na osnovu toga. 2 7 ) ) Pogledaj. reaktivirati sukob klasnih interesa. me­ hanizam posredstvom koga čovjeka porobljuje njegov vlastiti rad. Umjesto da bude glavni akter procesa produkcije. U najmanju ruku. odista. ) Karl Marx.. . njihova efikasnost ovisi ο postignutom stupnju znanstvenog i tehnološkog progresa — drugim rije­ čima. već se čovjek odnosi spram njega kao nadziratelj i regulator .

izgledi za suzbijanje toka centrifu­ galnih tendencija ovise. proširen program inostrane pomoći. možda. 29 ) C . Kako u tom procesu raste udio inženjera. nakon što je postiglo cilj »dostizanja i prestizanja«. Pod tim uvjetima. s velikim sektorima koji su još uvijek na pretehnološkoj razini. 11. Ove centrifugalne sna­ ge se još uvijek dadu srediti unutar postojećeg. tehničara. mo) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l g i c a l Chan­ g e . za to su. Urgentnost inter­ nacionalne borbe za prestiž će vjerovatno ojačati snage ove raciona­ lizacije i pogodovat će adaptaciji i savezu s predominantniin tendenci j a m a u najrazvijenijim industrijskim područjima. New York: Oxford Uni­ versity Press.52 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 30 53 jim ciljevima i sredstvima. Masovna baza radnika. ο sposobnosti ovla­ štenih interesa da adaptiraju kako sami sebe tako i svo­ ju ekonomiju zahtjevima države dobrobiti. njegove ekonomske i političke institucije bitno su različite (totalna nacionalizacija i diktatura). te porast nje­ nih troškova. i b) strukturalno. Također i ovdje opadanje udjela ljudske radne snage u proizvodnom procesu znači umanjenje političke moći opocizije. politička radikalizacija bi morala biti praćena izrastanjem neovisne političke svijesti i akcije unu­ tar grupa bijelih ovratnika * ) . New York: . prisustvo više radnika . i dalje.bijelih ovratnika* u radničkim sindikatima dat će liberalnim i radničkim zagovor­ nicima šansu da s više osnova identificiraju interese radnika s interesima zajednice u cjelini. bilo sposobno da liberalizira totalitarne kontrole u tolikoj mjeri da bi se mogla odigrati kvalitetna promjena? 30 ) Jaki segmenti borbenog radničkog pokreta u onim manje razvi­ jenim kapitalističkim zemljama gdje je taj pokret još uvijek živ (Fran­ cuska. Realiziranje težnje da se element bijelih ovratnika obuhvati organizacijom indu­ strijskih sindikata 2 8 ) . ne prekoračuje okvir koji je zajed­ nički nacionalnim i grupnim interesima (pri čemu su ovi po­ sljednji izručeni i podređeni prvima). službenika i slično. 195ft. 31 ) U vezi s ovim pogledaj moj S o v i e t Columbia University Press. 1958.. U te zahtjeve spa­ da ogroman porast usmjerenja od strane vlade. Ioc. kao grupe koja vrši pritisak bit će još više proširena. planiranje u nacionalnim i internacionalnim razmjerima. »Politički. s druge strane. Italija) odmjeravaju svoje snage s p r a m snage ubrzane tehnologij­ ske i političke racionalizacije u autoritarnoj formi. i dalje. no teško da bi urodilo njihovom političkom radikalizacijom. str. da li bi sovjetsko društvo. u sovjetskom društvu 3 1 ). Vjerujem da će do­ minantni interesi postepeno i oklijevajući prihvatiti te zahtje­ ve i da će povjeriti svoje prerogative efikasnijoj moći. U tome kursu su vitalne potrebe po rangu iza prioriteta vojnih i političkih potreba ili. iščezne onda kad je postignut razvijen stupanj? Da li. Pređimo sad na izglede apsorbiranja društvene prom­ jene u drugom sistemu industrijske civilizacije. cit. opsežna društvena sigurnost. međutim. mali iz­ gledi u razvijenom industrijskom društvu. a uz planirano zadovoljenje još uvijek nepodmirenih vitalnih potreba — već je ona prisiljava na to. Historijska zaostalost ne samo da sankcionira sovjetsku industrijalizaciju u tome da teče bez planiranih rasipanja i antikviteta. sovjestsko društvo je na ranijem stupnju industrijalizacije. baš ta historijska zaostalost — u uslovima prestiža u koegzisten­ ciji — prisiljava na totalan razvoj i kontrolu svih sredstava pod diktatorskim režimom? I. *) Bijeli ovratnik (white collar) jezična je metafora koja ozna­ čava zanimanja koja nisu manuelni rad (plavi okovratnik — blue collar). može rezultirati po­ rastom sindikalne svijesti tih grupa. Ima li izgleda da ta veća racionalnost industrijalizacije. 319. napokon. — Op. W h i t e C o l l a r . javni radovi širokih razmjera.Raspravljanje je već od početka konfrontirano s dvostrukom inkomparabilnošću: a) kronološki. samo znak i prednost historijske zaostalosti. čak i djelomična nacionalizacija ). u prvom redu. Isprepletenost ova dva aspekta pojačava teškoće ana­ lize. prev. M a r x i s m . Wright Mills. bez restrikcija na produktivnost koje nameću interesi privatnog profita. 28 žda. str. simultane su s njima. ako uopće uspije. a radnički predstavnici će neizostavno biti uključeni u dalekosežna po­ gađanja oko nacionalne političke ekonomije« 2 9 ) .

1949. također. Marxov stav da oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase postavlja to a priori. kraj i na kraju kapitalističkog sistema. kvalitativna promjena iz starog u novo društvo se dogodila početkom te faze. nije očajniji. mora im se pokazati »pravi put« koji oni traže 3 2 ) . nužno. Jedini moguć izgovor (koji je do­ sta slab!) za »prosvijećenu diktaturu« jest da očajan rizik 32 koji ona uključuje. No. pojavljuje se u socijalističkoj revoluciji.54 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 55 Argument historijske zaostalosti — prema kome. mora robove osposobiti da uče. Za razliku od ove koncepcije. Prvi put u historiji ljudi bi djelovali slobodno i ko­ lektivno. i 34. konstituirana u prvoj fazi. Revolucija je. ali ju je teško opovrgnu­ ti. 20. ponekad onakve kakvi treba da izgledaju«. Njena je zasluga što priznaje. str. Istina. kako liberalna tako i autoritarna društva. u predominantnim uslovima materijalne i intelektualne zaosta­ losti. ni po veću cije­ nu. Prosvjeta. koji izvire iz novog načina proizvod­ nje. pri svoj svojoj istinitosti. pa tek onda oni mogu znati što se zbiva i što oni sami mogu učiniti da to izmijene. ujedno. Kultura. preciznije. No. To je dru­ štvo u kome ranije objekti produktivnosti prvi put postaju ljudska bića koja planiraju i upotrebljavaju instrumente svo­ ga rada za realizaciju svojih vlastitih ljudskih potreba i spo­ sobnosti. prije nego što društvo može postati slobodno. izd. Odista. suprotno jeziku brutalnih činjenica i ideologije. Prema Marxu je »druga faza«. Najprije mora kreirati bogatstvo pa ga tek onda raspodjeljivat prema slobodno razvijenim potre­ bama pojedinca. Pa. od rizika koje sad preuzimaju velika. u onoj mjeri u kojoj su robovi prekondicionirani da egzistiraju kao robovi i da bu­ du zadovoljni u toj ulozi. Lagano joj se izrugivati. također. u nužnosti koja ograničava njihovu slobodu i humanitet i nasuprot njoj. Na osnovu toga je prvom fazom određen i prelaz od »svakome prema njegovu radu« na »svakome prema njegovim potrebama« — i to ne samo stvaranjem tehnološke i materijelne baze već. nadalje. Kvalita­ tivno nov način života. pred tim argumentima je detronizirana repre­ sivna ideologija ο slobodi. ma­ terijalne i intelektualne uslove koji sprečavaju genuino i in­ teligentno samoodređenje. bilo istinska samonametnuta nužnost. (a to je odlučno!) načinom na koji se ona stvara. koje potvrđuju izabrani predstavnici) — izabrani u uslovima efikasne i dobrovoljno prihvaćene indoktrinacije. . bez mnogo hipokrizije. ) Ruso. oslobođenje. i teza teoretičara »prosvijećene diktature« od Platona do Rousseaua. str. Socijalizam mora postati zbilja s prvim aktom revolucije jer on mora biti već u svijesti i akciji onih koji su nosili revoluciju. Zato bi potiskivanje. Socijalistička izgradnja počinje prvom fazom revolucije. da robovi moraju biti slo­ bodni za svoje oslobođenje prije nego mogu postati slobodni. D r u š t v e n i u g o v o r . taj argument ne može odgovoriti na vječno živo pitanje: tko odgaja odgajivače i gdje je dokaz da su oni u posjedu »dobra«? Pitanje ne može biti apsolvirano na osnovu argumenta da je ono jednako pri­ mjenljivo na određene demokratske forme vladavine u koji­ ma sudbonosne odluke ο onome što je dobro za naciju donose izabrani predstavnici (ili. ipak. ono mora stvoriti materijalne preduvjete slobode za sve svoje članove. 21 G o t s k o g p r o g r a m a . K r i t i k a 1950. I. doslovno. mora biti djelovanje prisile i uprav­ ljanja — nije samo srž sovjetskog marksizma već. vide i misle. te da cilj mora biti operativan u sredstvima kojima se zado­ biva. dijalektička logika insistira. vjerovatno. nametnuto nužnošću. siromaš­ tvom i glupošću. Kontrola proizvodnog procesa od strane »ne­ posrednih proizvođača« treba injicirati razvoj koji distingvira povijest slobodnih ljudi od prethistorije čovjeka. to­ kom koje novo društvo »nosi na sebi tragove starog društva iz čije utrobe izlazi« 3 3 ) . Štaviše. po kojoj ljudska sloboda može cvjetati u životu ispunjenom mukotrpnim radom. faktički razvoj u sadašnjem komunistič33 ) K . tu je i »prva faza« socijalističke izgradnje. »Političko telo će ga prinuditi slobo­ dom« »da vide predmete onakve kakvi su. Marx. nužno je da njihovo oslobođenje dođe izvana i odozgo.

iz socijalističke baze pro­ izvodnje proizlaze odlučne razlike. pa se prelaz iz kapitalizma u socijalizam. istosmjerne s tendencijama razvijenog kapitalističkog društva. bila bi ograničena na poli­ tičku revoluciju. izgleda. poslije kratkog »herojskog perioda« boljševičke re­ volucije. proizvođače« (radnike) od kontrole nad sredstvima za pro­ izvodnju i tako vodi ka klasnim razlikama u samoj osnovi si­ stema. I sve to bi mogla izvršiti ne napuštajući totalno upravljanje ljudi­ ma. . oni su nadomjestivi bez eksplodiranja temeljnih insti­ tucija društva. No. odvaja »neposredne S4 ) Ο razlici strukturalne rezistencije i rezistencije koja se može uklopiti u proces organizacije pogledaj m o j S o v i e t M a r x i s m . Pla­ na itd. Tehnički pro­ gres će uroditi kontinuiranim porastom životnog standarda te liberalizacijom kontrola (ponovo. kao kvantitativna promjena. C u r r e n t S o v i e t P o l i c i e s .. koju je otvoreno priznao i Staljin 3 5 ) . koja uklju­ čuje nejednakost funkcija. 109.. Distribucija sredstava za podmirenje vitalnih potre­ ba bez obzira na radni učinak. Ovo odvajanje je bilo uvedeno na osnovu političke odluke. no. To je istinit dio u tezi sovjetskih marksista da preovlađujuća suprotnost »zaostalih proizvodnih odnosa i karak­ tera proizvodnih snaga« može biti razriješena bez eksplozije i da se »usklađenost« ova dva faktora može postići putem »postepene promjene« 3 6 ) . ona je stavila u pokret također i snage koje tendiraju k to­ mu da perpetuiraju tehnički progres kao instrument domina­ cije. 1953. kao nezavisnih sila nametnutih čovjeku. pod pretpostavkom da nu­ klearni rat ili kakva druga katastrofa ne presiječe njegov ra­ zvoj). š t o su oni koji vladaju sposob­ niji da pruže dobra konzumacije.56 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 57 kom društvu odgađa (ili je na osnovu internacionalne situ­ acije prisiljen da odgađa) kvalitativnu promjenu prema dru­ goj fazi. u : Leo Gruliow ed. 14. ono nije ugrađeno u ovaj proces kao što je to odijeljenost kapitala i rada koja proizlazi iz pri­ vatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. S . str. njihovo konstitu­ iranje bi značilo kraj ovog upravljanja.« (1952). 11. Naprotiv. Ako bi ona mogla voditi ka samoodređenju u samoj bazi ljudske egzistencije. Pa. ipak. Dok su tendencije ka sputavanju kvalitativne promjene u sovjetskom sistemu. str. 5. a podržava se sve od tada. uvelike efikasnoj formi koja ima sve izglede na uspjeh. to će stanovništvo biti čvršće vezano za različite vladajuće birokracije. zacijelo. Ι-ί. ne i sadržaji samoodređenja. Partije. Nacionalizirana ekonomija će moći eksploatirati pro­ duktivnost rada i kapital bez strukturalnog otpora 3 4 ) reduci­ rajući. izvršne i nadzorne funkcije ne bi više nosile privilegije vladanja životima drugih u nekom posebnom interesu. S . sredstva unaprijed presuđuju i sam cilj. Druga polovica istine je u tome da bi kvantitativna promjena još uvijek morala biti obrnuta u kvalitativnu promjenu. New York: F. Zrelo i slobodno indu­ strijsko društvo bi i nadalje ovisilo ο podjeli rada. Na­ stavlja se porobljavanje čovjeka instrumentima njegova rada u visoko racionaliziranoj. u ovećoj mjeri. još uvijek. i d a l j e . vladajući slojevi su odvojivi od proizvodnog procesa — to jest. ono nije motor samog proizvodnog procesa. Nema razloga za pretpostavku da će tehnički progres plus nacionalizacija rezultirati »automatskim« oslobođenjem i odriješenjem snaga negacije. te fizičke i men­ talne razlike među ljudima. u nestajanje Države. Situacijom neprijateljske koegzistencije mogu se obja­ sniti teroristička obilježja staljinističke industrijalizacije. radne sate i povećavajući komfor. Prelaz u takvo stanje nije evo36) Ibid. javlja. vjerovatnije je da će se poravnati nego da će ojačati suprotnost između rasta pro­ izvodnih snaga i njihove porobljavajuće organizacije. A. Na takvu nejednakost prinuđavaju genuine društvene potrebe. Pa ipak. Dok stvaranje ovih preduslova još uvijek treba da bude djelo nametnutog upravljanja. Praeger. i dalje. Shodno to­ mu. Organizacija proizvodnog procesa u sovjetskom sistemu. Ukoliko bi ta promjena ostavila netaknutu materijalnu bazu društva (na­ cionalizirani proizvodni proces). tehnički zahtjevi. naime u dimenziji nužnog rada. uprkos re­ voluciji. R. sniženje radnog vremena na minimum. univerzalno svestrano obrazovanje u smjeru izmjenljivosti funkcija — to su preduslovi. str. bila bi to najradikalnija i najkompletnija revolucija u historiji. 35) »Economic Problems of Socialism in the U .

Ove zemlje ulaze u proces industrijalizacije sa stano­ vništvom nenaviknutim na vrijednosti produktivnosti. efika­ snosti i tehnološkog racionaliteta. borba na život i smrt s kapitalističkim svijetom. Ona se događa u historijskoj situaciji u kojoj društveni kapital. Da bi. Drugim riječima. potreban prvobitnoj akumulaciji. U istim tim zemljama inertnost predtehnoloških i čak predburžoaskih običaja i uslova pruža jak otpor takvom nametnutom razvitku. čimbenik unutarnje situacije dva suprotstavljena društva. štaviše. prije bilo čega drugog. konstituirati »treću silu« koja treba da izraste u relativno nezavisnu silu. pak. pod udarom dva velika sistema totalne tehnološke admini­ stracije. radije da će na osnovu internacionalne borbe za prestiž biti prisiljen da razvije) uslove koji bi pripremili taj prelaz? Postoje jaki ar­ gumenti protiv ove pretpostavke.i antiindustrijskom kulturom (Italija. zemlje u kojima industrija­ lizacija koegzistira s neuništivom pred. količine en masse. već da li će ona biti sposobna da spriječi zadobivanje takve razine. morala bi zaustaviti materijalni i intelektualni rast na onom stup­ nju na kome je dominacija još uvijek racionalna i ima pred­ nosti. također. Međutim. Možemo li prihvatiti pretpostavku da će komunistički sistem. Mašinski proces (kao društveni proces) zahtijeva poslušnost spram sistema anonimnih moći — totalnu sekularizaciju i destrukci­ ju vrijednosti i institucija čija desentifikacija jedva da je otpočela. Apostrofira se moćan otpor koji bi pružila ušančena birokracija — otpor čiji je raison d'être upravo isti onaj motiv koji pokreće potrebu za stvara­ njem preduslova oslobođenja. s dovoljno razloga. što je moguće brže. pretpostaviti da će. odlučan faktor globalna situacija koegzisten­ cije koja je postala.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 59 lucioni. relativnu autonomiju u konkurenciji s dva džina. u velikoj mjeri. razviti (ili. — tj. Želio bih dodati nekoliko primjedbi ο rezoniranju. Pogodu­ ju li takvi uslovi stjecanju ujedno industrijalizacije i oslobo­ đenja — bitno različitom načinu industrijalizacije koji bi sagradio proizvodni aparat ne samo u suglasnosti s vitalnim potrebama ljudi već i s ciljem pacifikacije borbe za opsta­ nak? Industrijalizacija u ovim zaostalim područjima se ne zbiva u vacuumu. Može li se. u najmanju ruku. izgleda. s ogrom­ nom većinom stanovništva koje još nije transformirano u radnu snagu odvojenu od sredstava za proizvodnju. Egipat). Nije pitanje u tome da li će komunistička birokracija »napustiti« svoju privile­ giranu poziciju onda kad se postigne nivo za moguću kvali­ tativnu promjenu. Možemo pokušati potražiti uporište u pojmu ο ljud­ skoj prirodi urođenog »nagona za moći«. To je pogotovo slučaj u zemljama gdje su najvitalnije potrebe stanovništva daleko od toga da budu za­ dovoljene. to učinila. iz kapitalističkog ili komunističkog bloka — ili od oba. da bi novi razvoj zaostalih zemalja mogao ne samo promijeniti perspektive razvijenih industrijskih ze­ malja već. naime. Na osnovu prethodnog ra­ spravljanja: postoje li ikakvi znakovi da bi bivša kolonijalna i polukolonijalna područja mogla utrti put industrijalizaci­ je bitno različit od kapitalizma i suvremenog komunizma? Postoji li išta u autohtonoj kulturi i tradiciji tih područja što bi moglo indicirati takvu alternativu? Ograničit ću svoje primjedbe na modele onih zaostalih zemalja koje su već u procesu industrijalizacije. I ovdje je. već dugo. mehaniziranu i standardiziranu masovnu proizvodnju i distribuciju. već revolucionarni proces. Imperativ apsolutnog korištenja tehničkog progresa i nadzivljavanja na osnovu superiornog života može se pokazati jači od rezistencije ovlaštene biro­ kracije. mo­ ra biti dobiven. U ovakvim uvjetima transformacija nerazvijenih dru­ štava u industrijska mora napustiti. izvana. predtehnološke oblike. to je u visokom stupnju dubiozan psihološki pojam i uvelike nea­ dekvatan za analizu društvenog razvoja. gdje očajan životni standard traži. dezintegracija ovog otpora proteći u liberalnim i de­ mokratskim formama? Da li nerazvijene zemlje mogu uči- . široko je raspro­ stranjeno stanovište da održanje nezavisnosti zahtijeva veoma brzu industrijalizaciju i postizanje stupnja produktivnosti koji bi osigurao. u svojim postojećim formama. čak i na osnovama potpu­ no nacionalizirane i planirane ekonomije. na kome stanovništvo još uvijek može biti vezano za službu i za interese države i drugih postojećih institucija. ko­ je se često čuje.

dovesti do perioda totalne administracije. umjesto nametanja tehnologije na tradicionalne načine života i djelatnosti. Autohtoni progres izgle­ da zaista moguć u područjima u kojima su prirodna bogat­ stva. Pion. naročito T e r r e s v i v a n t e s . (c) inteli­ gencije (svjesne i nesvjesne) kadre da razumije i realizira mogućnosti samoodređenja. Država prosperiteta i ratne angažiranosti Kao rezime proizlazi: izgledi sputavanja promjene. P a r i s . ο intenziviranom razvoju i eks­ panziji produktivnosti. ove proširila i poboljšala na nji­ hovim vlastitim osnovama eliminirajući tiranske i eksploatatorske snage (materijalne i religiozne). ko­ je pruža politika tehnološkog racionaliteta. Za sada ni­ šta ne indicira takvu promjenu. koje su tradicionalne forme onesposobile za osiguranje razvoja humanog života. Ako industrijalizacija i uvođenje tehnologije u zaostale zem­ lje naiđu na jak otpor autohtonih. (b) količine i kvaliteta dobara i usluga »tehnički« do­ stupnih za podmirenje vitalnih potreba čovjeka. Da sumiramo: zaostala područja će. država neslobode jer je njeno totalno upravljanje sistemat sko ograničenje (a) »tehnički« dostupnog slobodnog vreme­ na 3 8 ) . ne bi li mogla biti pospješena postepenom i djelo­ mičnom pomoći tehnologije — u okvirima tradicionalnih formi? U tom slučaju. oštrijeg i krućeg od onog koji prolaze razvi­ jena društva koja mogu graditi na ostvarenjima liberalisti­ čkog razdoblja. Kasno industrijsko društvo je više uvećalo nego što 38 ) »Slobodnog« vremena. No. vjerovatno. — Naime. neslobodna je uto­ liko što njome upravlja biznis i politika. još uvi­ jek dostatna za human život. izgleda da je moguća još jedna alternativa 3 7 ) . 1961. podleći ili jednoj od različitih formi neokolonijalizma. 37 i usmjere. rad neophodan za opstanak bi se transcendirao prema radu za zadovoljenje ljudskih potreba. . Ova sposobnost je inherentna u svim razvijenim industrijskim društvima u kojima tehnički aparat kao predominantni tok zbivanja — us­ postavljen kao odvojena sila nad čovjekom i iznad njega — ovisi. To je objektivan društveni proces utoliko što su proizvodnja i raspodjela sve veće količine dobara i uslu­ ga u kolotečini racionalnog tehnološkog odnosa. veći su izgledi da će razvoj. No. »neposredni proizvođači« bi imali šansu da vlastitim radom i u slobod­ nom vremenu kreiraju svoj vlastiti progres. ili više-manje terorističkom sistemu prvobitne akumulacije. štaviše. postat će predominantni uslovi koji ne egzistiraju ni u starim ni u industrijski razvijenim društvi­ ma (i nikad nisu u njima postojali). no. Jedva se može i zamisliti revolucija kao spontana akcija — revolucija koja bi injicirala ukidanje mentalne i materijalne eksploatacije i izgradila pretpostavke za novi razvoj. a ne »dokolice·. država prosperiteta je. Društvena revolucija. ako su oslobođena od zahvata ugnjetavanja. JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 61 niti historijski skok iz predtehnološkog u posttehnolosko drušvto u kome ovladani tehnološki aparat može pružiti ba­ zu za genuinu demokraciju? Naprotiv. ne bi označili industrijalizaci­ ju po uzoru razvijenih društava. Samoodređenje bi teklo iz osnove. da ga procijene ) U vezi s ovim aspektom pogledaj vanredne knjige Renéa Dumonta. Čak i u ovim apstraktnim pretpostavkama moramo uvažiti brutalnu ograničenost samoodređenja. u svom funkcioniranju. nametnut tim zemljama. a ne samo za opstanak. n o . agrarna reforma i reduciranje nata­ liteta bili bi preduslovi.60 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE . A gdje to nisu. U takvim uslovima opadanje slobode i opozicije nije pitanje moralne i intelektualne pokvarenosti i korupcije. tradicionalnih načina ži­ vota i djelatnosti — otpor koji nije napušten čak pri vrlo opipljivim izgledima na bolji i lakši život — da li bi ta predtehnološka tradicija. autohtoni pro­ gres pretpostavlja promjenu u politici dvaju velikih indu­ strijskih blokova moći koji danas oblikuju svijet — napušta­ nje neokolonijalizma u svim njegovim formama. mogla postati izvor pro­ gresa i industrijalizacije? Takav autohtoni progres bi zahtijevao planiranu poli­ tiku koja bi. Izgleda da je ta država u stanju da podiže standard života kojim se upravlja.(leisure time) jer ona prosperira u razvijenom industrijskom društvu. uza svu svoju racionalnost. sama po sebi. ovise ο mogućno­ stima države prosperiteta.

ništavne — no duh i znanje ne go­ vore protiv zadovoljenja potreba. gotovo neizbježan nusprodukt politički manipuliranog indu­ strijskog društva. jednodimenzionalnog političkog ponašanja. Vladavina zakona. stvara uvećanje viška proizvoda koje dozvoljava sve jaču konzumaciju bilo da je taj višak proizvoda privatno ili centralizirano prisvajan i di­ stribuiran. Trgovačka pro paganda. U najrazvijenijem stadiju kapi­ talizma to prevladano društvo je sistem pluralizma u kome međusobno konkurentske ustanove koincidiraju u solidari­ ziranje moći cjeline nad pojedincem. osjećaje. zašto bi insistirali na drugačijim institucijama za dru­ gačiju proizvodnju drugačijih dobara i servisa? Nadalje. takođe uključuju misli. u Ε . koje su realne tekovine prethodna dva stoljeća. Odiozni aspekti ove kritike po­ kazuju se u borbi protiv opsežnog socijalnog zakonodavstva i adektavnih troškova vlade za sve druge službe osim vojne odbrane. dobra reputacija. već elementi osnov­ nih proizvodnih troškova.62 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE. još uvijek pruža neizmjerno veću sigurnost nego vladavina iznad zakona ili bez njega. 235. kojim se upravlja. ko­ ja ih zadovoljavaju. tako. Optužba ugnjetavačkih sposobnosti države prosperiteta služi. kako iz­ nutra tako i izvana. na postojanju upravo onih uslova koje je nad­ mašila država prosperiteta — naime. takva proiz­ vodnja društveno potrebne suvišnosti zahtijeva kontinuiranu racionalizaciju — beskompromisno iskorištavanje tehničkih otkrića i znanosti. Sve dok dominira ova konstelacija. ) Za kritičku i realističku ocjenu Galbraithove ideologijske kon­ cepcije pogledaj E a r l L a t h a m »The Body Politic of the Corporation«. ne isključuju­ ći širenje raznolikosti proizvodnje. sistem kontrabalansirajućih snaga. 223. s obzirom na predominantne tendencije. Na osnovu toga je dizanje životnog standar­ da. materijalne i mentalne robe koje se nude mogu biti loše. S . Te snage se međusobno poništavaju u višem jedinjenju — u zajedničkom interesu da brane i proširuju postojeću pozi­ ciju. vanjska politika blokiranja prevladava­ nja postojećeg javlja se kao proširenje istosmjerne unutar­ nje politike. Nema razloga da se insisti­ ra na samoodređenju ako je život kojim se upravlja udoban i čak »dobar«. indoktriniranje. Da bi bila efikasna. pluralistička administracija daleko bo­ lja od totalne. odista. Ako su ljudi u tolikoj mjeri zadovoljeni potrošnim dobrima i servisima koje im pruža upravni aparat da se osjećaju sretni. . osjećaju i maštaju? Istina. pa mogućnost kvalitativne promjene preostaje jedi­ no izvana. Gubitak ekonomskih i političkih sloboda. moramo postaviti pitanje: ne ubrzava li pluralistička forma organi­ zacije društva destrukciju pluralizma? Razvijeno industrij­ sko društvo je. aspi­ racije. To je racionalan i materijalan osnov unificiranja suprotnosti. 39 Kritika države prosperiteta s pozicija liberalizma i kon­ zervativizma (bez ili s prefiksom »neo«) počiva. Jedva se može i zamisliti odbacivanje države prospe­ riteta u ime apstraktnih ideja slobode. ona reduci­ ra upotrebnu vrijednost slobode. na nižem stupnju druš­ tvenog bogatstva i tehnologije. moglo je biti kalkulirano izbjegavanje i ponovno zadobivanje balansa. tada kad je već prevladana određena razina zaostalosti. suvišne. zašto da oni žele da sami za sebe misle. planirano zastarjevanje nisu više neproduktivni rashodi. ono za društvo kao cjelinu). ako su ljudi preduvjetovani u tom smislu da potrošna dobra. da zapriječe kvalitativnu promjenu. str. 22. neka pojedinačna organizacija je mogla ublažiti udar druge. zaštićivanju ugnjetavačkih obilježja društva koje prethodi državi prosperiteta. bez obzira koliko ograničenog. One nastoje da postojeće u cjelini učine imunim protiv negacije. Jedna institucija ga je mogla zaštititi protiv neke druge. Mason T h e C o r p o r a t i o n i n M o d e r n S o c i t y . No. i dalje. JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 63 je reduciralo nužnost parazitskih i alijeniranih funkcija (ako ne za pojedinca. Porast produktivnosti rada. da se bore protiv povijesnih alternativa. Cam bridge: Harvard University Press. 1959. Tako su sputane transcendirajuće političke snage unutar društva. Snage u kontrabalansu ne uključuju one snage koje se suprotstavljaju cjelini 4 0 ). može izgledati neznatna šteta u državi sposobnoj da zaštiti život kojim upravlja i da ga učini komfornim 3 9 ) . 40 ) Pogledaj str. s obzirom na svoje važenje. Pa ipak je za pojedin­ ca.

Ublažava li konkurenci­ ja. Beznadno je dokazivati da civiliza­ cija. perpetuiranje unapri­ jed zasnovane harmonije između organiziranog i spontanog ponašanja. prikladno stimulirani javnim i privatnim autoritetima. opasnost da se pripremanje za totalan nuklearni rat može okrenuti u realizaciju: zastrašivanje služi. koja svoju odbranu opravdava takvim kalkulima. čak i najorganiziraniji kapitalizam zadržava društvenu potrebu privatnog prisvajanja i raspodjele profita kao regu­ latora ekonomije. oni su razboriti ne samo radi prisutnog neprijatelja već. već na osnovu toga što društvo kao cjelina postaje odbrambeno društvo. Neprijatelji izvana. spremni na živote totalne mobiliza­ cije. totalitarizma i sreće. Mo­ gućnost države izobilja je dovoljno indicirana predominantnim tendencijama tehničkog progresa i dovoljno ugrožena eksplozivnim snagama. Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem dominacije. heteronomije i autonomije — ukratko. To jest. On nije u izvanred­ nim situacijama. tad suvremena forma pluralizma ojačava tendenciju sputavanja kvalitativne promjene i tako sprečava. Skica države izobilja. neprijatelj je permanentan. varljiva. trku za veću i bržu prođu i zastarijevanje? Natječu li se po­ litičke partije u pacifikaciji ili u jačoj i skupljoj vojnoj in­ dustriji? Da li proizvodnja »obilja« stvara. Ni rast produktivnosti. kao ni visok životni stan­ dard ne ovise ο prijetnji izvana. Time ojačava prioritet sredstava pred ciljem — prioritet koji bi mogao biti slomljen samo ako se ostvari pacifikacija — a kapitalizam i komunizam nastave takmičenje bez vojne sile. nezaposlenih i nezapošljivih. Kad su ljudi. On vi­ še proširuje nego što reducira manipuliranje i koordinaciju. Ova đavolska snaga stimulira rast i inicijativu. U zbivanju su pri­ sutni i drugi činioci koji mogu zapriječiti ugodno poveziva­ nje totalitarizma i srećnosti. svakako. na današnjem stupnju dirigiranog tržišta. zaostalost i naslijeđe terora u suv­ remenim komunističkim zemljama perpetuiraju okrutnošću obilježeno »dostizanje i prestizanje« postignuća kapitalizma. skica je povijesne igre između organiziranog kapitalizma i socijalizma. također. manipuliranja i demokracije. a ne nagoni na »obrat« samood­ ređenja. u oba slučaja. između progresivnog »ukidanja rada« i potrebe da se očuva rad kao izvor profita. obeshrabrenju napo­ ra da se eliminira potreba zastrašivanja. već u toku normalnog stanja stvari. ili odgađa. ili intenzivira. on kontinuirano povezuje realizi­ ranje općih interesa i posebnih ovlaštenih interesa. obitavalaca zatvora i mentalnih institucija. korisnosti i uvjerenja. zado­ voljenje još neispunjenih vitalnih potreba? Ako su ove prve mogućnosti alternativa istinske mogućnosti.64 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODOeatnONALNO DRUŠTVO 65 Stvarnost pluralizma postaje ideološka. sužanjstva i slobode. On pri­ jeti u vrijeme mira koliko i u ratu (a možda i više nego za vrijeme rata). On nije identičan s postojećim komunizmom ili postojećim kapitalizmom — on je. Jer. ocrtane u prethodnim poglavlji­ ma. Ovaj kon­ flikt perpetuira nehumanu egzistenciju onih koji sačinjava­ ju ljudsku bazu društvene piramide — autsajdera i siroma­ ha. preduvjetovane i slobodne misli. u sveobuhvatnim razmjerima i posredstvom sveobuhva- . U takvim uslovima čak i postojeće slobode i pribježišta padaju unutar organizirane cjeline. Slobodne institucije se natječu s autoritarnim u to­ me da neprijatelja učine đavolskom snagom unutar sistema. i to ne na osnovu značaja i ekonomskog prodora »sektora« obrane. Tako on biva ugrađen u sistem kao koheziona snaga. izvodi sudbonosnu integraciju više nego što joj se suprot­ stavlja. dvadeset miliona itd. Postaju smislene čak i najluđe kalkulacije: pre­ ferira se uništenje pet miliona spram uništenja deset miliona. Još jedanput: besmislenost cjeline oslobađa krivnje po­ jedine ludosti i preokreće zločine protiv čovječanstva u racio­ nalan pothvat. Neprijatelj je zajednički nazivnik za sve što se čini ili ne čini. Najmoćnija je. Tako je kapitalizam i nadalje suočen s konfliktom između ra­ sta potencijala za pacifikaciju borbe za opstanak i nužnost da se ta borba intenzi vira. prok­ lamira svoj vlastiti kraj. sablast os­ lobođenja. ali ovisi njihovo iskorišta­ vanje za sputavanje društvene promjene i perpetuiranje sužanjstva. takođe. radi investicija i mogućnosti uposlenosti u industri­ ji i razonodi. progonjenih obojenih ra­ sa.

on je i iznevjerio na­ du i uništio istinu koje su bile sačuvane u sublimacijama vi­ še kulture. na Istoku. 633. na postignuće rasta tehnološke produktivnosti i ekspanzivnog pokoravanja čovjeka i priro­ de. koje strada­ ju. Upravo protiv te mogućnosti je sadašnji svijet mo­ biliziran: »Ignorancija i nesavjesnost vladaju u tolikoj mjeri da nacionalizam i nadalje cvjeta. čovjek da­ nas može učiniti više nego heroji i polubogovi kulture. u oba slučaja. Novina suvremenog svijeta jest iščezavanje antagoniz­ ma kulture i društvenog realiteta putem zastarjevanja opo­ zicionih. a samo je privilegirana manjina uživala njene blagoslove i predstavljala njene ideale. pri tome.« 4 1 ) Odlučna međuovisnost jedina dva »vrhovna« društve­ na sistema u suvremenom svijetu izražava činjenicu da je sukob između progresa i politike. dok je stvarnost rijetko bila uznemiravana njenim idealima i istinama. kao ni na Zapadu. cit. I komunizam u susretu s izazovom kapitalizma nalazi svojo vlastite mogućnosti: spektakularan komfor.Ono što se sad zbiva nije degenerira­ nje visoke kulture u masovnu kulturu. Zacijelo je viša kultura bila uvijek u suprotnosti s društvenom stvarnošću. on je riješio mnoge nerješive probleme. proces desublimacije. Sporazumijevanje moderne industrije i teritorijalne mo­ ći jest defekt. susreće on svoje vlastite mogućnosti: spektakula­ ran razvoj svih proizvodnih snaga nakon podređivanja pri­ vatnih interesa stvaranja profita. čovjeka i njegovih gospo­ dara postao totalan. koji koče takav razvoj. No. humaniz­ ma. str.. i »Izigrane od strane nacije i od klase. Ni naoružanje ni industrija dva­ desetog stoljeća ne dozvoljavaju 'otadžbinama' da osiguraju svoju bezbjednost i svoju egzistenciju osim posredstvom or­ ganizacija na kojima je težište ekonomskih i vojnih pitanja u svjetskim razmjerima. kolektivna uvjerenja se ne adaptiraju stvarnoj promjeni. nacionalnog biznisa skupa s njihovim internacionalnim savezima. Ove elemente prevla­ dava. predominantan u razvi­ jenim područjima suvremenog društva. 41) François Perroux. Kad se kapitalizam sreta s izazovom ko­ munizma. stranih i transcendirajućih elemenata više kulture na osnovu kojih je ona konstituirala jednu drugu dimenziju . koji nikakva nužna dijalektika neće nuž­ no odstraniti. 3. vol. i. loc. te njihova sudbina ilustrirati likvidiranje opo­ zicionih i transcendirajućih elemenata »više kulture« u pro­ cesu razvoja tehnološkog racionaliteta. razlog je. Uvijek su koegzistirale dvije antagonističke sfere društva. zbiljskiji od kapitalističkih i komunističkih in­ stitucija i struktura. Pacifikacija bi značila nastajanje genuine Svjetske ekonomije — smrt države nacije. i Ostvarenja i neuspjesi ovog društva obezvređuju nje­ govu višu kulturu. tragične i romantične ljubavi javlja se kao ideal zaosta­ lih stupnjeva razvoja. Oba sistema su te mogućnosti iskrivila tako da se one jedva raspoznaju. već opovrgavanje kul­ ture realitetom. U ovom poglavlju će određeni ključni pojmovi i sli­ ke literature. Ve­ like sile oblikuju svoja . viša kul­ tura se uvijek prilagođavala.66 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE tnih institucija.carstva' ili popravljaju njihovu arhi­ tekturu ne prihvaćajući. prelazimo sad na korespondirajuću integraciju u domeni kulture. slobode. svugdje su uključene u okrutnost konflikta. POKORENJE NESRETNE SVIJESTI: REPRESIVNA DESUBLIMACIJA κ Nakon što smo ukazali na političku integraciju razvi­ jenog industrijskog društva. promjene u ekonomskom i političkom režimu koje bi dale efikasnost i sadržaj ovoj ili onoj koaliciji«. olakša­ nje životnih tegoba. No. u posljednjoj instanci. III. zapravo. mase. isti: borba protiv načina života koji bi raščinio bazu za dominaciju. 631-632. Tu su njihovi jedini neprijatelji gospodari koji znalački iskorištavaju mistifikacije industrije i moći. nacionalnog inte­ resa. Cijenjenje autonomne ličnosti. Realitet nadilazi svoju kulturu.

Upravo kao što ljudi znaju. luda — onima koji ne zarađuju za življenje. Ovo likvidiranje dvodimenzionalne kulture ne zbi­ va se negiranjem i odbijanjem »kulturnih vrijednosti«. Nije ta druga dimenzija bila reprezen­ tirana religioznim. ti likovi nisu iščezli iz literature razvijenog indu­ strijskog društva. u najma­ nju ruku — ne na regularan i normalan način. moralnim herojima (koji su često podržavali postojeći poredak). razbijen. Iako je taj buržoaski poredak našao svoju bogatu — i čak afirmativnu — reprezentaciju u umjetnosti i literaturi (kao u holandskih slikara sedamnaestog stoljeća. Vamp. biznisa. bio je to svijet u kome priroda i čovjek . ideali humanizma. metodičku ali­ jenaciju od cjelokupne domene biznisa i industrije i pripadnog im poretka profita i kalkula. ipak. bitnik. Njeno važenje je proizla­ zilo iz iskustva svijeta koji više ne postoji i koji se ne može vratiti jer je u striktnom smislu obezvrijeđen tehnološkim društvom. brakolomnica.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 69 stvarnosti. ili osjećaju. Kako velike riječi slobode i ispunjenja izgovaraju vo­ đe i političari u kampanjama. štaviše. Uvažava se prometna. Potencijalne mogućnosti ovog društva sve više reduciraju sublimiranu sferu u kojoj su uslovi čovjekova života bili predstavljeni. već više takvim izopće­ nim likovima kao što su umjetnik. služe kao elementi društvene kohezije. oni preživljuju bitno transformirani. u Goetheovom Wilhelmu Meistern. veliki kriminalac i vagabund. Na njoj je centrirana racionalnost statusa quo ko­ me se povinjava svaka strana joj racionalnost. a ipak ih slušaju i čitaju. zbog toga što su njena autentična djela izražavala svjesnu. nacionalni heroj. No. idealizirani i optuženi. ne samo zbog inherentnih joj romantičnih elemenata (o kojima ćemo raspravljati nešto kasnije) već. đavo. u stvari. Bez sumnje je svijet njihovih prethodnika bio zaostao predtehnološki svijet. ona dovode domene kulture na nji­ hov zajednički nazivnik — na formu robe. Ne uvažava se činjenica da protivurječe društvu koje ih prodaje. ili tipovi istog ži­ vota koji služe više kao afirmacija nego kao negacija pos­ tojećeg poretka. Kad sredstva masovne komunikacije harmonično i često neprim­ jetno slijevaju umjetnost. U toj transformaciji ona gubi veći dio svoje istine. spiritualnim. one postaju besmisleni zvukovi koji dobivaju značenje samo u kontekstu propagande. u Thomasa Manna) — ostao je to poredak zasje­ njen. Veličina slobodne literature i umjetnosti. Viša kultura postaje dio materijalne kulture. On je spušten iz sublimirane domene duše ili duha. star. a svakodnevno se prodaju i njima se upravlja. ratnik. opovrgnut jednom drugom dimenzijom koja je bila nepomirljivo antagonistička poretku biznisa. svijet dobre savjesti ο nejednakosti i mukotrpnom radu u kome je rad još uvijek bio sudbinska nesreća. One teško optu­ žuju sadašnje oblike komunizma. gangster. radiju i pozornicama. One. u engleskom romanu devetnaestog stoljeća. religiju i filozofiju s ko­ mercijalnim oglasima. Njihova perverzija indicira činjenicu da je razvijeno industrijsko društvo suočeno s mogućnošću materijalizacije ideala. No. Ona je bila feudalna ne samo zbog svoje ograničenosti na privilegirane manjine. idealizirani magnat imaju sasvim različitu. već putem njihova inkorporiranja na veliko u postojeći poredak. Asimiliranje ideala i realiteta pokazuje razmjere prevladavanja ideala. politiku. radosti i tuge pojedinca. na filmskim platnima. Tu su progresivni elementi masovne kulture. discipline i relaksacije. da oglasi i političke platforme ne moraju nužno bi­ ti istinite ili prave. optuži­ vala ga je i negirala. odnosno čovjekove intime. pjesnik bundžija. neurotična kućanica. i čak suprotnu funkciju od svojih kulturnih prethodnika. Oni više nisu li­ kovi drugog načina života. ispunjenje ličnosti jesu značajne stavke u borbi za prestiž Istoka i Zapada. već ćudljivosti. kako u funkcional­ nom tako i u kronološkom smislu. Viša kultura Zapada — čije moralne. prostitutka. takođe. estetičke i inte­ lektualne vrijednosti industrijsko društvo još uvijek dekla- rira — bila je predtehnološka kultura. putem njihova masovnog reproduciranja i izlaganja. ta kultura je ostala velikim dijelom feu­ dalna kultura čak kad joj je buržoasko razdoblje dalo neke od njenih najtrajnijih formulacija. a ne istinska vrijednost. Muzika duše je takođe muzika trgovine. i preveden u operacionalne termine i probleme. i čak se pušta­ ju njima da ih vode — tako prihvaćaju i tradicionalne vri­ jednosti i čine ih dijelom svog mentalnog inventara.

Transformira­ jući se. Konflikt sa svijetom progresa. Ta ocrtavanja. Master Builder i When We Dead Awake. the Kingdom by the Sea. olako primijenjen na diskreditirajuće avan­ gardne pozicije. sela i krčme. srce. »Romantičan« je izraz prezri­ vog omaložavanja. Njihov smjer i pripadnost. saloni i dvorovi bili dio iskustva ο realitetu. koji ne bi trebalo da ome­ ta poredak biznisa i zaista ga nije ometao. Ono na što one prisjećaju i čuvaju u pamćenju pripadno je budućnosti: ocrtavanja su to zadovoljenja koje bi rastočilo ovo društvo koje ga obuzdava. ili posredovana alijena­ cija. u njihovoj oslobodilačkoj i sub­ verzivnoj ulozi nanovo nalazimo u velikoj nadrealističkoj li­ kovnoj umjetnosti i književnosti dvadesetih i tridesetih godina našeg vijeka. izraz »dekadentan« daleko češće diskreditira genuino progresivna obilježja kulture na umoru negoli stvarne činioce raspada. la recherche de l'absolu. umjetnička alijenacija je svjesna transcendencija otuđene egzistencije — »viša razina«. la femme-enfant. Apsorbirajuća moć društva ispražnjuje um­ jetničku dimenziju time što asimilira njezine antagonističke sadržaje. Njeni najrazvijeniji stavovi i slike. izgleda. pa naj kontradiktorni ja djela i istine mirno koegzistiraju u indiferentnosti. demon mašina i de­ mon novac. duh. mogu indicirati i ne specijalno odabrani primje­ ri iz bazičnog literarnog vokabulara: duša. njihov destruktivni sadržaj — njihova istina. Ta inkompatibilnost je znamen njihove istine. osjećaju i pripovijedaju. spo znajna snaga koja je razotkrivala u realitetu potiskivanu i odbijenu dimenziju čovjeka i prirode. No. negiranje poretka biz­ nisa. umjetnost je bila bitno alijena­ cija koja je podržavala i zaštićivala kontradikciju — nesrećna svijest podijeljenog svijeta. oni i nadalje proganjaju svijest s mogućnošću svo­ ga ponovnog rođenja u kompletnosti tehničkog progresa. kontempliraju. To je čudo chef-d'oeuvre. a može se vra­ titi samo u snovima i djetinjim regresijama. Obezvažena je njihova subverzivna snaga. poražene mogućnosti. Les Fleurs du mal. Feme i Heimat. Živjeti svoju ljubav i mržnju.70 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 71 još nisu bili organizirani kao stvari i instrumenti. Oni su izraz slobodne i svjesne alijenacije od postojećih ob­ lika života kojom se literatura i umjetnost suprotstavljaju tim oblicima čak i tamo gdje ih ukrašavaju. one nalaze svoje utočište u svakodnevnom životu. stilom i vokabularom pripadne joj literature i filozofije. antiburžoaski elementi u građanskoj literaturi i umjet­ nosti ne mogu se pripisati ni estetskoj niskosti tog poretka niti romantičkoj reakciji — nostalgičnom uzvisivanju iščezavajućeg stupnja civilizacije. Njezina istina je bila u probuđenim iluzijama. Svojim ko­ deksom formi i manira. a kraj tragedije je — nemogućnost njena rješenja. to je tragedija podnošena do kraja. onih koji imaju vremena i za­ dovoljstvo da misle. Da li je njihova masovna rep­ rodukcija i konzumcija samo promjena u kvantitetu. Le Bateau ivre i Long-legged Bait. ta kultu­ ra je u nekim svojim odlučnim elementima također posttehnološka. takođe demon rum. Ono što se promi­ jenilo u suvremenom periodu jest razlika tih dviju sfera i njihovih istina. Otuđena i otuđujuća djela intelektualne kulture postaju opće rasprostranjena dobra i servisi. ta prošla kultura je izražavala sadržaj svijeta u kome su doline i šume. Neke od njih pripadaju i suvremenoj literaturi te preživljavaju u najna­ prednijim djelima. te dimenziju koju razotkrivaju. živjeti ono što netko . U domeni kulture se manifestira novi totalitarizam baš u pluralizmu koji harmonizira. Ovo puko njihovo nabrajanje pokazuje da pripadaju izgubljenoj dimenziji. Za razliku od Marxova koncepta. Ona je bila racionalna. nadživljavaju svoje apsorbiranje u upravljana zadovoljstva i sti­ mulanse. Don Juan i Romeo. Prije ovog izmirenja. u insistiranju na kreiranju svijeta u kome je teror života osviješten i suspendiran — savladan prepoznavanjem. To je zastarjela i prevladana kultura. plemići i kmetovi. neispunje­ ne nade i iznevjerena obećanja. no. U stihu i prozi te predtehnološke strukture je ritam onih koji lutaju ili se voze u kočijama. Tradicionalne slike umjet­ ničke alijenacije su odista romantične jednakomjerno svojoj estetskoj inkompatibilnosti s datim razvojem društva. Isto tako. demokratizacija kulture? Umjetnička istina je uvijek bila dopuštena (ako je uopće bila dopuštena) kao »viši« poredak. Nisu te umjetničke preokupacije obezvažene zbog njihove literarne zastarjelosti. naime porast razumijevanja i cijenjenja. koji označava čov­ jekov odnos spram samog sebe i svog rada u kapitalističkom društvu.

Sad razvijeno tehnološko društvo sve više zatvara taj bitni rascjep između umjetnosti i poretka svakodnevnog ži­ vota što ga je održavala umjetnička alijenacija. već. Uprkos svoj demokratizaciji i popularizaciji. Napetost između aktualnog i mogućeg je preoblikova­ na u nerješiv konflikt u kome je pomirenje po gracilnosti djela kao forme: ljepota kao »promesse de bonheur«. Umjetničko kazivanje naziva fakte njihovim imenom i njihova vladavina se ruši. seljaka i obrtnika — a. on tendira obezvaživanju ne samo određenih »stilova«. umjetnost sadrži racionalitet negacije. Njena priča je »tra­ gična« jer je zaostalo bilo društvo u kome se odigrala. pjevaju. No. ti modi ne­ gacije plaćaju danak antagonističkom društvu s kojim su vezani. koncert. Bez sumnje. ona je veliko odbijanje — protest protiv onoga što jest. Nije ga bilo jer on u njenom svijetu ne bi bio u stanju da je izliječi. ona je čitala priče koje su sadržavale te vizije. Zlodjela društva. Njihovo posjećivanje zahtijeva pripreme kao za sve­ čanost.72 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 73 jest znači poraz. Njegovim i . privilegija i iluzija. obično se navodi Bach i Mozart da bi se potvrdile »pozitivne« strane umjetnosti. Tako on govori istinu ο sebi. ostaje on. Mjesto umjetničkog djela u predtehnološkoj i dvodimenzionalnoj kulturi veoma je različito od njegova mje­ sta u jednodimenzionalnoj civilizaciji. No. sa svom svojom istinom. ali alijenacija karakterizira kako afirmativnu tako i negativnu umjetnost. opera. a psihologija još neinstitucionalizirana. Ona može govoriti svojim vlastitim jezikom samo dok su žive slike koje odbijaju i opovrgavaju postojeći po­ redak. čak spram svakodnevnog života njihovih gospodara. Bilo da je to ritualizirano ili ne. Zacijelo bi bilo bes­ misleno reći da je njena tragedija. Kroz cijele periode civilizacije umjetnost se javlja kao potpuno integrirana u pripadno društvo. a čak i naznačavanje tog problema jest iz­ van okvira ovog djela. Kako je svijet umjetnosti koji oni tvore odvojen od sfere rada u kojoj društvo reproducira sebe i svoju mizeriju. između duševnog zdravlja i neuroze. ili tragedija Romea i Ju­ lije. Bez obzira koliko su hram i katedrala bili blizu i poznati ljudima koji su živjeli oko njih. umjetnost nastavlja u toj formi kroz devetnaesto i u dvadeseto stoljeće. Razvoj tehno­ loškog realiteta ne potkopava samo tradicionalne forme već i samu bazu umjetničke alijenacije — to jest. Analiza. oni su ostail u zastrašujućem i uzvišenom kontrastu spram svako­ dnevnog života roba. ili. « . Društvo koje je tad tek dolazilo »riješilo« je njen problem tako što ga je obuzdalo. već razlika između umjetničke i društvene zbilje. ogla­ šavaju i govore jesu modi opovrgavanja. iracionalno ili racio­ nalno suprotstavljanje. isto tako bi bes­ misleno bilo poreći historijsku bit te tragedije. . slamanja i krei­ ranja nanovo njihove faktične egzistencije. U for­ mi djela su stvarne okolnosti postavljene u jednu drugu di­ menziju u kojoj se realitet pokazuje kao što jest. grčka i gotička umjetnost poznati su primjeri. umjetnost ima tu magičnu moć samo kao moć negiranja. Bitan kvalitet čak najafirmativnije umjet­ nosti je rascjep od društvenog realiteta. kazalište oblikovani su tako da kreiraju i zazivaju jednu drugu dimenziju rea­ liteta. No. ono potko­ pava svakodnevno iskustvo i pokazuje da je ovo osakaćeno i lažno. oni odsijecaju i transcendiraju svakodnevno iskustvo. možemo pružiti neke sugestije u cilju pojašnjenja. sa­ me supstancije umjetnosti. Ona bi ga bila odbila kao dio poretka Yonvillea. možda. njegov jezik prestaje biti jezik varke. također. alijenacija nije jedina karakteristika um­ jetnosti. . ona je otuđena takođe od same pub­ like kojoj se obraća. no. Odlučna razlika nije psihološka — između umjetnosti kreirane u radosti i umjetnosti sačinjene u tuzi. ignorancije i prepuštanja. sek­ sualni moral još neliberaliziran. Njena težnja je bila fatalna jer tamo nije bilo psihoanalitičara. riješena modernom demokracijom. U svojim naprednim pozicijama. Flaubertova Madame Bovary se razlikuje od jednako tužnih ljubavnih priča suvremene literature činjenicom da je skromni Vokabular njenog stvarnog života još uvijek sa­ državao vizije ove heroine. koji ju je uništio. rezignaciju i smrt. pakao koji je čovjek učinio za čovjeka postaju nepokorljive kozmi­ čke snage. Sačinjeni modi u kojima se čovjek i stvari pojavljuju. »Viša kultura« u kojoj se izvodi ta alijenacija ima svoj vlas­ titi ritual i stil. Salon. Egipat­ ska.

Dok su nekad bila u kontradikciji sa statusom qvo. op­ ćim školovanjem. I samo djela alijenacije su inkorporirana u ovo društvo. kad gradovi. ona je i »integriranija« — kulturni centar urasta u trgovinski centar. Bez sumnje je nova arhitektura bolja. oživljujući kao klasici. osigurale zaštićenu domenu u kojoj su tabuirane istine mogle preživjeti u apstraktnoj pu­ nini — udaljene od društva koje ih je obuzdavalo. Kako je kontradikcija djelo logosa — racionalna kon­ frontacija »toga što nije« s onima »što jest« — ona mora 2 ) Stefan George. J. kad motorni čamci jure po jezerima. a demokratska dominacija demokratsku estetiku. pa cirkuliraju kao dio ili pošiljka opreme koja dekorira i psihoanalizira predominantan tok. P h i l o s o p h i e d e r n e u e n M u s i k . i dalje. . no. str. ali je po­ korena distancija po kojoj su bili Luft von anderen Plane1) Da ne bude nesporazuma: u granici svoga dosega. Kad je sagledana kao učinak tehničkog progresa. ten 2 ) . da su ljudi baš utoli­ ko obrazovaniji. 1949. Oni insistiraju na uvažavanju činjenice da su kla­ sici napustili mauzolej i da su oživjeli. Ona se ne može korigirati džepnim izdanjima. sli­ ka. takođe. u Arnold Schönbergovu kvartetu u Fis-molu. Schelleya i Baudelairea. Suvremeni stupanj razvoja daje novo određenje mogućnostima čovjeka i prirode u skladu s novim raspoloživim sredstvima za nji­ hovu realizaciju. umjetnička alije­ nacija je prevladana procesom tehnološkog racionaliteta. C. lišeni su svoje antagonističke sna­ ge. U potpuno razvijenom indu­ strijskom društvu tu nerastvorljivu srž sve više istanjuje teh­ nološki racionalitet. odvojenost intelektualne proizvodnje od ma­ terijalne. i magistrale. i nacionalni par­ kovi niču na negdašnjim selima. gube karakter kvalitativno drugačije stvarnosti. Takvo asimiliranje je historijski preuranjeno. oni žive drugačije nego što su sami. W. B. No. Neokonzervativni kritičari Ijevičarskih kritičara maso­ vne kulture izruguju se protestu protiv instaliranja Bachove muzike čak i u kuhinje. 19. ona se pretvaraju u kotačiće u mašini kulture koja prepravlja njihov sadržaj. Adorno. opće obrazovanje i long-play ploče istinski su blagoslov. Mohr. Istina. pružaju udobnost i uzbuđenje. U svjetlosti tih mogućnosti predtehnološke koncepcije gube svoju moć. centar mjesne vlasti ili u sjedište vlade. u tom emitiranju. long-play pločama i ukidanjem svečane od­ jeće za kazalište i koncertnu dvoranu *)· Privilegije u kulturi su izražavale nepravdu slobode. Marxa i Freuda u prodavaonicama robe široke potrošnje.74 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 75 zatvaranjem je sad odbijeno i veliko neprihavaćanje. Sad je odstranjena ta udaljenost — as njom suprot­ stavljanje i optužba. koje je upravo i bilo dimenzija njihove istine. Umjetnička alijenacija postaje tako funkcionalna kao i arhitektura novih kazališta i koncertnih dvorana u kojima se prikazuje. Ta­ ko se fundamentalno izmijenila intencija i funkcija tih djela. Valjanost njihove istine je vilikim dijelom ovisila ο ne­ uključenoj i nepokorenoj dimenziji čovjeka i prirode. džepna iz­ danja. tj. osuđenja. »druga dimenzija« je apsorbirana u predominantnom toku zbivanja. Dominacija ima vlastitu estetiku. a očuvava dominaciju. To da su transcendirajuće istine umjetnosti. ο uskim granicama organizacije i manipulacije. Bez sumnje. Skupa s drugim modima negacije. one su. fizička transformacija svi­ jeta zahtijeva mentalnu transformaciju njegovih simbola. ideja. No. estetika života i misao bili pristupačni sa­ mo manjini bogatih i obrazovanih jest greška represivnog društva. kao područja suprotstavijenog. a avioni paraju nebo — tad ova područja. Još uvijek postoje tekst i ton. promjena razot­ kriva svoju dubinu i stepen svoje ireverzibilnosti. sad ta kontradikcija iščezava. protiv Platona i Hegela. Dobro je da sad gotovo svatko može imati umjetnička djela u svojim prstima tako što okreće dugme svoga televizora ili što samo stupi u obližnju prodavnicu robe široke potrošnje. ono za­ sniva jednakost u kulturi. Također su i ovdje racionalno i zlo nerazdvojivi. Pogledaj : Th. suprotnost između ideolo­ gije i stvarnost. Očito. ο »nerastvorljivoj sr­ ži« koja se opirala integraciji. Tübingen. Društvo eliminira prerogative i privilegije feudalno aristokratske kul­ ture skupa s njenim sadržajem. Pa ipak. ljepša i praktičnija od čudovišta viktorijanske ere. dolinama i šumama. Ona tako postaju komerci­ jalna dobra — prodaju se.

predstaviti ga tako da gledalac shvati istinu koju komad treba da isporuči. i treba da bude. 6 ) Paul Valéry. ne dodiruje. poetski jezik je jezik spoznaje — no. te kako može biti promijenjen.76 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE XIX JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 77 imati medijum komunikacije. 1957. Ona se materijalizirala. čujno u čovjeku i prirodi — a ο onome što se ne vidi. poetski jezik ovisi ο transcendentnim elementima u običnom jeziku"). pre­ ciznije. 63. 5 ) Ibidem. Totalni karakter postojećeg društva suočava dramskog pisca s pitanjem da li je još uvijek moguće »predstaviti su­ vremeni svijet u teatru« — to jest. Teatar mora slomiti gledaočevo identi­ ficiranje s događajima na pozornici da bi poučio što suvre­ meni svijet doista jest iza ideološkog i materijalnog vela. str. To je vla­ stiti odgovor književnosti na opasnost totalnog biheviorizma — pokušaj da se spase racionalitet negativnog. što je vidljivo. Tako po­ etski jezik govori ο onome što je ovosvjetsko. 1324. komunicirati. proganja postojeći univerzum rasuđivanja i ponaša­ nja kao njegova najzabranjenija mogućnost — ni nebo ni pa­ kao. koji je transcendencija unutar jednog svijeta. Pa. ne čuje. str. 7. te biti dovedene u vezu. borba protiv njegova apsorbiranja u predominantnu jednodimenzionalnost očituje se u avangardnim naporima da se kreira otuđenje koje bi nanovo učinilo umjetničku istinu komunikativnom. totalna mo­ bilizacija svih sredstava u odbrani postojećeg realiteta je koordinirala sredstva izražavanja do te mjere da komunici­ ranje s transcendirajućim sadržajima postaje tehnički nemo­ guće. Opsesija koja je proganjala umjetničku svijest od vre­ mena Mallarméa — nemogućnost da se govori nereificiranim jezikom. Samo tako se mogu razotkriti zakoni uzroka i učinka. već jednostavno »le bonheur«. 1327. iako 3 ) Bertolt Brecht. tea­ tar jest. 10 ) Pogledaj poglavlje V ove knjige. Borba za taj medijum ili.«4) »Ono što je . Ibidem. ni dobro ni zlo.pri­ rodno' mora poprimiti obilježja čudnog. I. to je ulaženje drugačijeg reda stvari u po­ stojeći — »le commencement d'un monde« 8 ). (u odnosu na jezik muzike) 9 ) Pogledaj poglavlje VII knjige. U tom pokuša­ ju veliki »konzervativac« literature udružuje snage s radikal­ nim aktivistom. S c h r i f t e n z u m T h e a t e r . 8) 7 . razonoda. No. Paul Valéry insistira na neizbježnoj pripadno­ sti poetskog jezika negaciji. To je dok­ trina koju treba naučiti. da se komunicira negativno — prestala je biti op­ sesija. Stihovi tog jezika »ne parlent ja­ 6 mais que de choses absentes« ). Gallimard. Stvarajući i krećući se u medij umu koji prikazuje otsutno. No. vol. édition de la Pléiade. zadovoljstvo. 4 ) Ibidem. str. Štaviše. . U svojoj kognitivnoj funkciji poezija ispunjava veliki zadatak misli: »napor iz koga proizlazi da u nama živi ono što ne egzistira. Efekat otuđivanja (Verfremdung­ seffekt) treba da proizvede disocijaciju u kojoj svijet može biti raspoznat kao ono što jest. zabava i učenje nisu suprotnosti. Paris. zabavljanje može biti naj­ efikasniji mod učenja. a zatim s dadaizmom i nadrealizmom. U ovom izražavanju drugačijeg reda. opipljivo. u O e u v r e s . . Sistem propozicije 1 0 ) (s rečenicom kao jedini­ com značenja) bio je medijum u kome su se dvije dimenzije zbilje mogle sresti.« 5 ) »Efekat otuđivanja« nije nametnut literaturi. odsutno. 76. 9. str. S Rimbaudom. Berlin i Frankfurt. str. Oni govore o onom što. To sredstvo izražavanja je bilo zajedničko najsublimiranijoj ρο­ Ibidem. razumjeti i slijediti u igri. Istinski avangardna književna djela saopćavaju pre­ lom s komuniciranjem. Brecht odgovara da suvremeni svijet može biti tako predstavljen sa­ mo ako je predstavljen kao predmet koji treba izmijeniti 3 ) — kao stanje negativnosti koja treba biti negirana. a ne emfaza i osjećanje. 1333. »Poésie et Pensée Abstraite«. »Stvari svakodnevnog života su izdignute iz sfere samoevidentnog . ipak. Suhrkamp. Bertolt Brecht je dao nacrt teorijskih fundacija tih na­ pora. str. Potrebni su distanca i refleksija. 1957.« 7 ) Imenovanje »odsutnih stvari« lomi opčinjenost stvarima koje jesu. spoznaje koja narušava pozitivno. književnost odbacuje upravo strukturu rasu­ đivanja koja je tokom povijesti kulture povezivali umjetnički i obični jezik.

prevari i laži. koja dopire dalje od oglasa 1 4 ). album idiosinkrazija iz kojih odiše čežnja za srećom ljudima uskraćenom u njihovu vlastitom tehniciranom svijetu. djetinjstva. Mo­ derni klasici — avangardisti i bitnici imaju istu funkciju: oni razonođavaju ne dovodeći u opasnost dobru savjest ljudi dobre volje. M. Ono pokazuje u kojoj mjeri su tragedija i romansa. postale podatljive teh­ ničkom rješenju i raščinjenju. ublaženje bijede u razvijenim industrijskim zemljama opovr­ gava odbijanje. već s najnehumanijim slikama prirode. izopačenja pokazuju što su zabrane učinile onom koji teži. str. Ovo društvo pokazuje u kolikom razmjeru postaju sredIjivi nerješivi konflikti time što obezvređuju srcu prirasle likove transcendencije inkorporirajući ih u sveprisutnu sva­ kodnevnu realnost. Ovo narušavanje ling­ vističke strukture uključuje narušavanje iskustva ο prirodi: »Priroda postaje diskontinuum usamljenih i groznih obje­ kata zato što imaju samo faktične veze. Likvidiranje kulture je nusprodukt pokorenja prirode i sve većeg nadvladavanja neimaštine. boje) javlja se ponovo samo kao »citati«. i dalje. Posredstvom njih spašava nadrealizam zastarjelo. prototipovi snova i briga. str. pakla. BerlinFrankfurt. Suhrkamp. Zatim je moderna poezija »razorila je­ zične sveze i vratila govor na stupanj riječi«11). Psihijatar pazi na Don Juane. Editions du Sevil. und der Tag war blau«. na konferencijama za štampu. »Alter Bilbao Mond. 72 (potcrtao H. Razočarana pjesma njihove izigranosti. nježnost . čiste materije itd. ne s drugim čovjekom. Napori da se povrati Veliko Odbijanje u jeziku litera­ ture snose sudbinu apsorbiranja u ono što opovrgavaju. pravilo smisla rečenice.da njezin racionalitet ostaje iracionalan. eksploataciji.« 13 ) Ili. taj bitni uslov koji je održavao pojedinca protiv i preko društva. u posljednjoj analizi.78 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 79 eziji i najnižoj prozi. svetosti. 1953. Taj svijet riječi bez veze.« 1 2 ). što će reći. Duša sadrži malo tajni i težnji koje ne bi mogle biti razumno raspravljene. N o t e n z u r L i t e r a t u r . te poetske riječi isključuju ljude. Usamljenost. što znači da povezuje čovjeka. neba. analizirane i izglasane. Vladari svijeta gube metafizička obilježja. Geliebter?« »Jedoch eines Tages. Teško da je pogodno za dramu. Nitko za njih ne izabire privilegirano značenje. . Nitko ih ne reducira na to da znače mentalni odnos ili intenciju. no ona je nevidljiva u svom vitalnom centru. Rome. u par­ lamentu. . Logička i lin14 ) Još uvijek postoji legendarni revolucionarni heroj koji može prkositi čak televiziji i štampi — njegov svijet je svijet »nerazvijenih« zemalja. Riječ odbija sjedinjenje. rezidijumi prošlog značenja u kontekstu odbijanja. L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . 1958. a samo učenjem uzroka (i kako da se bakće s njime) oni ponovo zadobivaju istinu svoga sna. upotrebu ili služenje. Racionalno organizirana birokracija upravlja recepti­ ma za nehumanost i nepravdu. Tako nadrealističke slike — — »jesu skup onog što stvarstvenost zastire tabuom. Da wo noch Liebe lohnt«) — a pjesma je ο okrutnosti. ludosti. . Paris. »Und ein Schiff mit acht Segeln«. pred parlamentarnim odborima i državnim komisi­ jama. Nad­ realizam sabire ono što reifikacija odriče čovjeku. — postaje tehnički nemoguća. Njegovi likovi pjevaju ο izgubljenim ra11 ) Roland Barthes. dok je on opominje na njezino vlastito predmetno biće i na to da ona nije gotova .) 12 ) Ibidem. modernosti': to nasilno rasuđivanje je puno terora. naoružan silom svoje eksplozivne moći. str. Adorno. . Ona razbija prethodno utvrđenu strukturu značenja i sama po­ staje »apsolutni objekat«. jevima i ο nezaboravnoj nadi (»Siehst du den Mond über Soho. 160. no oni uče (ili su na­ učili) uzroke tomu. dok konsekvencije njihova djelovanja prelaze okvire drame. njihovo po­ javljivanje na televiziji. . lakomosti. . »Zuerst war es immer Sonntag«. lojalnost i ljubav) tako što ga pretvara u politički ferment. Tehnički progres opravdava ovo apsorbiranje. djelo Bertolda Brechta očuvava »promesse de bon­ heur« sadržano u romansi i kiču (mjesečina i plavo more. melodija i slatki dom. harmonije. 73. Nema poetskog humaniz­ ma u. l3 ) Theodor W. označuje nesnosni univerzum koji sam sebe poražuje — diskontinuum. Fauste isto tako kao što pazi na Edipa — on ih lije­ či. Tradicionalna umjetnička materija (slike.

Gonjen težnjom da proširi polje erotičkih zadovolje16 ) Prema terminologiji upotrijebljenoj u kasnijim Freudovim djelima: seksualnost kao specijaliziran«. Ona kreira slike situacija koje su neizmirljive s postojećim principom rea­ liteta. Tako se represivna desublimacija javlja kao zaista operativna u seksualnoj sferi. Rezultat je lokalizacija i kontrakcija libida. Libido prelazi neposredne erotogene zone — to je proces nerepresivne sublimacije. poziva libidinozni cathexis i tendira tome da bude erotizirana. uporedite izlive ljubavi na livadi i u auto­ mobilu. Umjetnička alijenacija je sublimacija. što nalazi svoje ideolo­ ško veličanje u transformaciji više kulture u popularnu. u poređenju s ko­ jima sublimirani nagoni i objektivi sadrže više zastranjenja. budući da su umjetničke vizije. čak odgojne i korisne. isključila ju je iz prethodnih realizacija. Pitanje ο »značenju« stvari je preformulirano kao p-i tanje ο značenju riječi. izgleda da mehanizirana okolina blokira takvo samotranscendiranje libida. ili obrtnika lutalice. Nije u ovom društvu sve vrijeme potrošeno na meha­ nizme. no koje. To je ta­ kođe osnova zamašne desublimacije. Ona je bila takođe i jav­ ljanje domene slobode: odbijanje poslušnosti. postaju snoš­ ljive. parcijalan nagon. kao i desublimacija kulture. zbiva se na materijalnim osnovama poraslog zadovoljenja. i povik i rezignacija.80 ČOVJEK JEDNE DIMÉNZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 81 gvistička analiza demonstrira da su stari metafizički problemi iluzorni. taj romantični predtehnološki svijet je bio prožet bijedom. reduci­ ranje erotskog iskustva i zadovoljenja na seksualno 1 6 ). najbolje biti osvijetljena ukazivanjem na promjenu u društvenoj upotrebi energije instinkata. Takvo odbi­ janje ne može biti blokirano bez kompenzacije koja. deerotizirana je cijela dimenzija ljudske aktivnosti i pasivnosti. Eros je nagon cijelog organizma. S njegovim iščezavanjem (historijskim preduvjetom progresa). jedrilice i motornog čamca. nužan rad) i nije sva energija koju ušteđuje mašina radna snaga. slobode i odbijanja da se respektiraju društveni tabui. Sad su te vizije obezvažene. Povezanost desublimacije i tehnološkog društva će. teš­ kim radom i prljavštinom što su okruživali sve zadovoljstvo i radost. vjcrovatno. To je racionalan univerzum koji pukom težinom i sna­ gom svog aparata blokira svaki izbjeg. neradostan. energiju instinkta života — to jest. To je desublimacija s »pozicije snage« — prakti­ cirana u društvu koje sebi može dozvoliti da pruži više nego ranije jer su njegovi interesi postali najvlastitije potrebe gra­ đana i jer radosti koje ono pruža proizvode društvenu kohe­ ziju i zadovoljstvo. dućan. a postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja može pružiti sasvim adekvatne kriterije za od­ govor. preciznije. iz­ gleda. Na primjer. itd. Za razliku od toga. U prvim navedenim slučajevima okolina sudje­ luje. Ovaj pojam implicira da 15 postoje represivni modi desublimacije ). naročito . djelu kao nusprodukt društvenih kontrola tehnološke stvar­ nosti koja proširuje slobodu intenzivirajući dominaciju. nadomještanje posredovanog zadovoljenja neposrednim. Nji­ hovo inkorporiranje u kuhinju. na 15 ) Pogledaj moju knjigu pogllavlje X. i s njima. Pokorenje i objedinjenje suprotnosti. I ona je. ipak. Pa. pruža veće zadovoljenje nego što ga pruža odbijanje. ili šetnju ljubavnika van gradskih zidina i u Man­ hattan ulici. To je jezgro istine u romantičnom kontrastu modernog putnika i pjes­ nika. komercijalno širenje u svrhu biznisa i razonode — u izvjesnom smisluje desublimacija. grada i velegrada. radno vrijeme (tj. Mehani­ zacija je također »prištedjela« libido. Eros i civilizacija. proizvodnje na tekućoj vrpci i obrta. postao je »krajolik«. Nepopustljivo je reducirana okolina iz koje je čovjek mogao postići zadovoljstvo — koja je mogla biti go­ tovo tako zadovoljavajući objekt-cathexis kao ekstenzirana zona tijela. seksualnost je oslobođena (ili. medijum libidinoznog iskustva koji više ne postoji. ured. Princip zadovoljstva je inkorporiran u principu reali­ teta. U svom odnosu spram realiteta svakodnevnog života. Time je reducirana i cjelina libidinoznog cathexisa. kultura prošlosti je bila i opo­ zicija i ukras. Istina. tvornički proizvedenog kruha i domaćeg kruha. liberalizirana) u društveno konstruktivne forme.

na­ protiv. posredstvom tog zadovoljenja reduci­ ran je Princip Zadovoljstva — on je lišen svojih zahtjeva nepomirivih s postojećim društvom. Iščezavanje privatnosti u masovnim stambenim ku- ćama i domovima predgrađa slama barijeru koja je ranije odvajala individualnu egzistenciju od javne i lakše razotkri­ va atraktivna svojstva tuđih žena i muževa. To je jedno od vanrednih ostvarenja industrijske civilizacije. prinčeva i lordova — olakšava karijeru čak i manje istaknutih redova u zajednici biznisa. manje sposoban za erotiziranje preko lokaliziranog seksualiteta. pa je tako postao podatljiviji (kontroliranom) zado­ voljenju. predodređenoj harmoniji između individualnih potreba i društveno traženih želja. Isto tako svaka sublimacija prihvaća društvene barijere. Cenzurirajući podsvjesno i prožimajući ga savješću. dostupnošću jeftine. muška ljepota pomoćnika direktora i šefa odjela uvelike su podobne robe. i krši. nesrećna svijest te moći već probija kroz alijenaciju. Ona je vitalan faktor u sačinjanju autoritarne ličnosti našeg vremena. No. njihovo kontrahiranje. Zadovo­ ljenje je put koji rađa podređivanje i slabljenje ratia pro­ testa. objekt organizacije. a posjedovanje prikladne ljubavnice — nekad privilegija kra­ ljeva. ciljeva i aspiracija. a ne protiv njega. Tijelu je dozvoljeno da izloži svoja seksualna obilježja u svakodnevnom svijetu rada i u radnim odnosima iako ono nije prestalo biti instrument rada. sublimacija čuva svijest ο odricanju koje repre­ sivno društvo nameće pojedincu i time čuva potrebu za oslo­ bođenjem. ne zahtijeva odricanje od najvlastitijih potreba — svijetu koji nije bitno neprijateljski. Bez obzira na to koliko je kon­ trolirana mobilizacija instinktne energije (ponekad to seže i do znanstvenog ovladavanja libidom). Uveliko je proširen niz društveno dozvoljenih i poželj­ nih zadovoljenja. upotrebljavanje motorne kosilice trave i brza vožnja automobila. često je zamijećeno da razvijena industrijska civiliza­ cija operira s ovećim stupnjem seksualne slobode — »ope­ rira« u tom smislu što ova postaje tržišna vrijednost i faktor društvenog ponašanja. Veća sloboda djeluje u prilog sta­ tus quoa opće represije. u unutrašnjem ure­ đaju je sve manje visokih blagajničkih pultova i neprovidnih pregrada. Seks je integriran u radne i javne odnose. Ona također umanjuje potrebu za sublimacijom. To je »institucionalizirana desublimacija«. ali ih. kozmetike i fizičke hi­ gijene. Izgleda da je u mentalnom aparatu znatno snižena napetost između onog za čime se čezne i onog što je dozvoljeno. Ono je omogućeno reduciranjem prljavog i teškog fizičkog rada. zahtjevima koje postavlja industrija oglašavanja itd. već. ta­ ko što ga raduje motorni čamac. čini se. pa princip realiteta ne traži više zamašnu i bolnu transformaciju instinktnih potreba. Tehnički progres i konfornije življenje dozvoljavaju sistematsko uključivanje libidinoznih komponenti u domenu proizvodnje i razmjene roba. razlog dobrovoljnoj koordinaciji s postojećim. Super-ego također cenzurira cenzora jer razvijena savjest re- . tako karakteristično za razvijenu industrijsku civilizaciju. Zacijelo. Seksualno privlačne činovnice i prodavačice. bez obzira na to u kolikoj mjeri je ta kontrolirana mobilizacija potporanj status quou — ona zadovoljava i pojedinca. Pojedinac se mora adaptirati svijetu koji više. a intenzivira seksualna ener­ gija. zadovo­ ljenja instinkata. Dakle. pa je ovaj in­ tenziviran. od­ sustvu terora. moć društva ojačava sublimaciju. privlačne odjeće. Ovo podruštvljavanje nije suprotno. Tako se umanjuje erotska. Dućani i uredi se otvaraju i izlažu svoj personal po­ sredstvom ogromnih staklenih prozora. tehnološka stvarnost limitira djelokrug sublimacije. već komplementar­ no deerotizaciji okolice. Tako je preduvjetovano ono što organizam spontano prihvaća kao ponuđeno.82 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 83 nja. i u sferi instinkata potvrđuje se tehnološko i političko pokorenje transcendirajućih faktora u ljudskoj egzistenciji. Za razliku od zadovoljstava u postojeće ukolotečene desublimacije. Zadovoljstvo harmonizi­ rano s postojećim rezultira podređivanjem. libido postaje manje »polimorfan«. no. Funkcionalizam u svom artističkom vidu proizvodi taj trend. U mobilizaciji libida i upravljanju njime je. velikim dijelom. utoliko što ne uključuje ekstenziranje i razvoj instinktnih potreba. također.

No. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti. beskom­ promisna. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. postoji penetrantna nesrećnost. Sek­ sualnost nije iznimka. »posre- dovanoj«. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi ukliučivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. odricanja i pobune. desublimacija. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra. robovanja i zadovoljenja. gubitak savjesti. Nasuprot tome. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoljenja. Bez sumnje. To je dio društva u kome se događa. Geotheov Vahîverwandschaften. Bez prostora za svjesni razvoj.84 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUSTVO 85 gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. no nigdje nije negacija. a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha. proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Les Fleurs du Mal Baudelairea. Agresiv- . takvim kao što je umjetničko djelo. Tolstojeva Ana Karenjina. desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubij ana. Ono je s onu stranu dobra i zla. Obratno. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. s onu stranu društvenog morala. ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog. U svojim najpotpunijim formama. kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. ojačava sretnu svijest. bezuslovna. odvažno. ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta. u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom. ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. neinhibirano. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. No. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksplo­ atacije. intelekta i instinkta. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom. i vice versa. koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. iz­ među primarnih i sekundarnih procesa. predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu. jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. muževno i sladokusno. pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije. Ali ona je apsolutna. te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem υ fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. već u ontološkom smislu. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. slobode i ugnjetavanja. refleksivnoj formi. Konflikti nesrecnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj. To je besko­ načno realističnije. sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. frustracije i gađenja. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije. razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju.

84

ČOVJEK

JEDNE

DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

85

gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. Obratno, gubitak savjesti, proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva, ojačava sretnu svijest, koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja; ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog, iz­ među primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim kao što je umjetničko djelo, sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu, razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoIjenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrećnost, a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha, frustracije i gađenja. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj, ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. No, ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. Konflikti nesrećnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra, Geotheov Vahlverwandschaften, Les Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, »posre-

dovanoj«, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom­ promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom, već u ontološkom smislu. Ono je s onu stranu dobra i zla, s onu stranu društvenog morala, te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubijana, u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom, u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma, kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. To je besko­ načno realističnije, odvažno, neinhibirano. To je dio društva u kome se događa, no nigdje nije negacija. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. muževno i sladokusno, sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil, jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksnloatacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek­ sualnost nije iznimka. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi uključivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem ο fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije, pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-

86

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

87

nost je na djelu u cijelom suvremenom industrijskom dru­ štvu. Da li je ona dosegla stupanj normalizacije kad se lju­ di navikavaju na rizik svog vlastitog istrebljenja i dezinte­ gracije u kursu normalne nacionalne spremnosti? Ili je to suglašavanje potpuno zasnovano u njihovoj nemoći da do­ gađanja značajnije uplivišu? U svakom slučaju, rizik izbježljive destrukcije koju je čovjek sačinio postaje normalan dio mentalnog i materijalnog obitovališta ljudi pa ne može više služiti za optuživanje i opovrgavanje postojećeg društvenog sistema, štaviše, kao dio njihovog svakodnevnog domaćinstva, čak ih može vezati za sistem. Dovoljno je transparentna eko­ nomska i politička povezanost između apsolutnog neprijatelja i visokog životnog standarda (te željenog stupnja zaposleno­ sti), ali ona je i dovoljno racionalna da bude prihvaćena. Pod pretpostavkom da je rušilački nagon (u konačnoj analizi: instinkt smrti) značajna komponenta energije koja hrani tehničko pokorenje čovjeka i prirode, razvoj sposob­ nosti društva da manipulira tehničkim progresom povećava, također, njegovu sposobnost da manipulira tim instinktom i da ga kontrolira, tj. da ga zadovolji »proizvodno«. Tad bi dru­ štvena kohezija ojačala do najdubljih instinktnih korjenova. Žrtve bi primale najveći rizik, a čak i fakat rata ne samo uz bespomoćno prihvaćanje već, također, s povlađivanjem instin kata. I ovdje bismo imali kontroliranu desublimaciju. Institucionalizirana desublimacija se tako javlja kao aspekat »upokorenja transcendencije« postignutog u jednodi­ menzionalnom društvu. Iste su tendencije društva u domeni politike i kulture i u sferi instinkata — reduciranje i čak ap­ sorbiranje opozicije (kvalitativna razlika!). Rezultat je atro­ fija mentalnih organa u pronicanju protivurječnosti i alterna­ tiva, pa srećna svijest dominira u jednoj preostaloj dimenziji tehnološkog ratia. Ona odražava vjerovanja da je stvarnost racionalna i da postojeći sistem, uprkos svemu, snabdijeva dobrima. Ljudi su usmjereni tako da u proizvodnom aparatu nalaze djelotvo­ ran pokretač misli i akcije kome njihova vlastita misao i ak­ cija može i mora biti izručena. U tom transferiranju aparat

preuzima ulogu moralnog faktora. Savjest je apsolvirana reifikacijom, općom nužnošću stvari. U toj općoj nužnosti nema mjesta za krivnju. Jedan čovjek može signalizirati likvidiranje stotina i hiljada ljudi, i tad se proglasiti slobodnim od svake grižnje savjesti, te živ­ jeti sretno navijeke poslije toga. Antifašističke snage koje su bile fašizam na bojnim poljima žanju beneficije nacističkih naučenjaka, generala i inženjera; oni imaju historijsku pred­ nost onog koji stiže kasno. Počinje preokretanje užasa kon­ centracionih logora u prakticiranje privikavanja ljudi na ab­ normalne uslove — život ljudi pod zemljom i svakodnevno pri­ manje radioaktivne hrane. Kršćanski ministar izjavljuje da ne protivuriječi kršćanskim principima da se svim raspolo­ živim sredstvima spriječi ulazak susjeda u sklonište od bom­ bardiranja. Jedan drugi kršćanski minisatr oponira svom kolegi i kaže da protivurječi. Tko je u pravu? Ponovo se ra­ zotkriva neutralnost tehnološkog ratia, u politici i iznad po­ litike, i ponovo se ona razotkriva kao hinjena — jer u oba slučaja služi politici dominacije. »Svijet koncentracionih logora . . . nije bio iznimno monstruozno društvo. Ono što smo tamo vidjeli bila je slika i, u izvjesnom smislu, kvintesencija paklenog društva u koje smo gurani svaki dan.« 1 7 ) Izgleda da čak i najluđi prestupi mogu biti potisnu­ ti na takav način da kao praktički ciljevi prestaju biti opasnost za društvo. Ili, ako njihovo izbijanje vodi funkcio­ nalnim neprilikama pojedinca (kao u slučaju pilota Hirošime), ono ne narušava funkcioniranje društva. Bolnica za duševno oboljele sređuje uznemirenja.
17 ) E . Ionesco u N o u v e l l e R e v u e F r a n ç a i s e , juli 1956. prema citatu u L o n d o n T i m e s L i t e r a r y S u p p l e m e n t , 4. m a r t 1960. H e r m a n Kahn predlaže u RAND istraživanju 1959 (RM-2206-RC) »da bi trebalo preispitati preživljavanje stanovništva u okolini sličnoj prenapučenim skloništima (koncentracioni logori, ruska i njemačka upotreba prenapučenih teretnih vagona, brodova za trupe, prepunjenih zatvora . . . itd.). Tu bi se mogli naći korisni orijentacioni principi koji bi mogli biti adaptirani na program skloništa.«

88

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

89

Sretna svijest nema granica — ona priređuje igre smr­ ću i razaranjem u kojima se miješaju zabave, timski rad i strateški značaj u društvenu harmoniju koja nagrađuje. Kom­ panija Rand, koja objedinjuje učenje, istraživanje, vojsku, klimu i dobar život, izvještava ο takvoj igri u stilu dovinjavanja, u svojim »RAND-om News«, torn 9, br. 1. pod naslovom BOLJE SIGURAN NEGO POŽALITI. Projektili zveče, Η-bomba čeka i sateliti lete, a problem je »kako oču­ vati naciju i slobodni svijet«. Sve to zabrinjava vojne planere jer »troškovi rizikovanja, eksperimentiranja i eventualne po­ greške mogu biti strašno visoki«. No, tad ulazi RAND; RAND pruža olakšanje i »izumi poput RAND-ovog SIGURNOSNOG dolaze na scenu«. Slika na kojoj su prezentirani neklasificirana je. To je slika na kojoj »svijet postaje mapa, rakete puki simboli (živjela utješna moć simbolizma!), a ratovi ništa doli (ništa doli) planovi i kalkulacije zapisani na p a p i r u . . . « Na toj slici je RAND preoblikovao svijet u interesantnu tehnolo­ gijsku igru, i čovjek može odahnuti — »vojni planeri mogu postići vrijedno .sintetičko' iskustvo bez rizika«. Igranje igre Da bi se igra razumjela, treba uzeti učešće, jer razu­ mijevanje je »u iskustvu«. Kako sigurnosni igrači dolaze iz gotovo svakog odjela RAND-a, a isto tako iz zrakoplovnih snaga, možemo tu, u Plavom timu, naći fizičara, inženjera, ekonomistu. Crveni tim će predstavljati slična pomiješana grupa. Prvi dan je utrošen u razabiranju ο čemu se radi u igri i u učenju njenih pravila, u glavnim crtama. Kad timovi ko­ načno sjede oko mapa, svaki u svojoj sobi, igra počinje. Svaki tim prima stavke svoje politike od direktora igre. Te stavke, koje obično priprema član kontrolne grupe, daju procjenu svjetske situacije u vrijeme igranja, informacije ο politici pro­ tivničkog tima, objektivnu situaciju s kojom će se tim su­ sresti i budžet tima. (Politika se mijenja za svaku igru da bi bila istražena široka skala strateških mogućnosti.) U našoj hipotetičkoj igri zadatak plavih ie da zadrže sposobnost zastrašivanja protivnika za cijelo vrijeme igre —

to jest da održe snagu koja je u stanju da odbije crvene, tako da crveni tim neće biti voljan da rizikuje napad. (Plavi dobivaju, također, informacije ο politici crvenih.) Kurs crvenih je da ostvare nadjačanje snaga plavih. Budžeti plavih i crvenih se upoređuju sa stvarnim bu­ džetom obrane . . . Utješno je čuti da igra teče od 1961. g. kod RAND-a, »dolje, u našem labirintnom suterenu negdje ispod buffeta« i da »jelovnici u sobama plavih i crvenih nabrajaju raspolo­ živa oružja i tehničku opremu što ih kupuju timovi . . . U svemu oko sedamdeset tačaka . . .«. Tu je i »direktor igre«, koji tumači pravila igre, jer, iako »knjiga pravila, kompleti­ rana dijagramima i ilustracijama, ima 66 strana«, problemi neizbježno niču tokom igre. Direktor igre ima i jednu drugu značajnu funkciju: »bez prethodnog upoznavanja igrača« on »oglašava rat da bi postigao mjeru efikasnosti postojećih voj­ nih snaga«. No, sad naslov poglavlja najavljuje »kava, kolač i ideje«. Odmor! »Igra se nastavlja kroz preostale periode — do 1972. g., kad se završava. Tad plavi i crveni tim sahra­ njuju projektile i sjedaju skupa uz kavu i kolač na ,post mor­ tem' sjednicu«. No, nemojte odviše relaksirati: postoji »jedna stvarna svjetska situacija koja ne može efikasno biti transponirana u SIGURNOSNO«, a to je »pregovaranje«. Zahvalni smo za to: jedna nada koja preostaje u faktičnoj svjetskoj situaciji je iznad dohvata RAND-a. Očito je da u sferi sretne svijesti nema mjesta osjećaju krivnje, a kalkul se brine za savjest. Kad je cjelina u pitanju, nema zlodjela osim odbacivanja cjeline ili odustajanja od nje­ ne odbrane. Zlodjelo, krivnja i osjećaj krivnje postaju pri­ vatna stvar. Freud je u individualnoj psihi razotkrio zlo­ djela čovječanstva, u individualnom slučaju povijesti, povi­ jest svega. Ta fatalna sveza je uspješno potisnuta. Oni koji se identificiraju s cjelinom, oni instalirani kao vođe i branitelji cjeline mogu praviti pogreške, no, oni ne mogu činiti krivo — oni nisu krivci. Oni mogu postati krivi ponovo kad pre­ stane to identificiranje, kad nestanu.

1 ) J o h n K . upravo kao što intelektualni napisi mogu proizvesti samo paraliteraturu. u kolonijalnom ratu. ο sinhroniziranom napadu na transcendentne. esencije i egzistencije. društvo koje produžava i poboljšava život sistematični je nego ikad prije. igraju­ ći se sa kontradikcijom — ono demonstrira superiornost svo­ je kulture. oktrivanja. . koja smo sreli kao obilježja operacionalizma 2 ). 2 ) Pogledaj str. primitivnijim stupnjevima. Agensi publiciteta oblikuju univerzum komunikacije u kome se izražava jednodimenzionalno ponašanje. 195fi. ZATVARANJE UNIVERZUMA RASUĐIVANJA »U sadašnjem stanju historije svaki politički na­ pis može samo potvrditi univerzum javnog poretka. Inače vlada mir. Podržava društvo koje je reduciralo — a u najrazvijenim područjima eliminiralo — nerazumnosti pri­ padne ranijim. Njegov jezik svje­ doči ο identifikaciji i unificiranju. de­ monstriranja i kritike povlače se pred parcijaliziranjem. istine i postojeće istine. Isto tako. str %. ponovo se javljaju kao obilježja rasuđivanja u društvenom ponašanju. jer rat je rat. gube svoju autentičnu lingvističku rerpezentaciju. Galbraith.« Roland Barthes Sretna svijest — vjerovanje da je stvarnost racionalna i da dani sistem isporučuje dobra — odražava novi konformi­ zam. U predominantnim na­ činima govora javlja se kontrast između dvodimenzionalnih. »zajednica je suviše bogata da bi morala paziti!« 1 ) Jezik totalnog upravljanja 4. no. A tamo se prakticira mirne savjesti. 30. apsobirajući opoziciju. Rata uništenja još nije bilo. kritičke pojmove. Bez tih posredovanja jezik tendira ka izražavanju i proiz­ vođenju neposredne identifikacije uma i činjenice. no. ο sistematskom stvaranju pozitivnog mišljenja i djelovanja. Elementi autonomnosti. Efikasnost i produktivnost ovog društva ga svakodnev­ no opravdava za silu nad čovjekom koju je provelo. stvari i njene funkci­ je. A m e r i c a n Houghton Mifflin. jedan vid tehnološke racionalnosti preveden u društveno ponašanje. supstancije i atributa. Pojmovi koji proniču činjenice. Magični. Ovdje funkcionaliziranje jezika poma­ že da se suzbiju nekonformistički elementi iz strukture i kre­ tanja govora. koja su stupnjevi procesa spoznaje i kognitivnog procjenjivanja. koji se odigrava na rubovima civiliziranog svijeta. Rasuđivanje je lišeno posre­ dovanja. a nacistički koncentracioni logori su likvidirani. On je nov zato što je racionalan u tolikoj mjeri da je bez presedana. Asimi­ lirajući sve čega se dotakne. taj rat je na rubovima — on razara samo »nerazvijene« zem­ lje. Tortura je ponovo uvedena kao normalna stvar. autoritarni i ritualni ele­ menti prožimaju govor i jezik. i time ih transcendiraju. dijalektičnih moda mišljenja i tehnološkog ponašanja ili društvenih »navika mišljenja«. Društvo iz­ ražava svoja potraživanja direktno u jezičnom materijalu. Pogođeni su i Vokabular i sintaksa. Boston. Sretna svijest otklanja svaku vezu.JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 91 panja demonstriraju njegovo izobilje i »visoki stupanj blago­ stanja«. Capitalism. Ova identificiranja. koja se više ne usudi reći svoje ime. fakta i činioca. U tim navikama mišljenja izražena je tendencija išče­ zavanja napetosti između pojave i realiteta. po­ tvrđivanjem i imitacijom. razaranje sredstava i porast rasi- Ovu vrstu dobrobiti — proizvodna superstruktura nad nesrećnom bazom društva — prožimaju »sredstva komunika­ cije« koja posreduje između gospodara i ο njima ovisnih. Nadalje.

»boob tube«. 5 ) Ibidem *) U američkom slengu »head-shrinker« (onaj koji suzuje gla­ vu) izraz je za psihijatra. Sasvim je drugačije s izrazima koji označavaju stvari i događaje s onu stranu tog nekontroverznog konteksta. U bihevioralnom svijetu riječi i pojmovi tendiraju koincidiranju. Ovi izrazi su opće razumljivi tako da njihovo golo javljanje proizvodi respons (lingvistički ili operacionalni) adekvatan kontekstu u kome su rečeni. »demokracija« i »mir« impliciraju. Ovdje funkcionalizacija jezika izražava stezanje značenja što ima političku konotaciju. Konstantno ulivane u svijest primaoca. April 1942. Upada u oči popularni jezik svojim prko­ snim i neposlušnim humorom u odnosu na oficijelno i poluoficijelno rasuđivanje.92 ČOVJEK ÎEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 93 ne bez opozicije. Izgle­ da da zasada ovima pripada posljednja riječ. Nazivi stvari nisu samo »indikativ­ ni za način njihova funkcioniranja« već njihov (aktualni) način funkcioniranja. To su termini koji iz­ riču predmete i oruđa svakodnevnog života. Već sam se osvrnuo na hipoteze. tj. savladani u političkoj sferi. ) Pogledaj str. Rijetko su sleng i kolokvijalan govor bili tako kreativni. određuje i »zatvara« značenje stvari isključujući druge načine funkcioniranja. izbiti u vokabularu koji naziva stvari njihovim imenom: »headshrinker«. »think tank« (kanta za mo­ zak) mozak. »gone man gone« — u transu. man. 156. go­ ne«. ) Stanley Gerr. ili preciznije. 31. 4 3 Kao obviknutost mišljenja van znanstvenog i tehničkog jezika ovakvo rezoniranje izražava specifičan društveni i po­ litički biheviorizam. Ova lingvistička forma ide na uštrb razvijanja značenja. Imenica vla­ da rečenicom na autoritaran i totalitaran način i rečenica postaje deklaracija koju treba prihvatiti — ona suzbija de­ monstriranje. »prostora« između dijelova rečenice. »egghead« (jajoglavac) znači intelektualac. svaki jezik sadrži bezbrojne izraze koji ne zahtijevaju razvijanje njihova značenja. »boob tube« (budalasta cijev) televizija. standardizirano (reakcija). prev. Ovo je tehnološko rezonira­ 5 nje koje tendira »identificiranju stvari i njihovih funkcija« ). analitički. Pokušat ću u ovom poglavlju da ilustriram taj stil. »dig it« — shvaćati. one rezultiraju njegovim zatvaranjem u krug uslova nametnutih formulom. str. Obilježje operacionalizma — da se pojam učini sino­ nimom dane skupine operacija 3 ) —javlja se ponovo u lingvis­ tičkoj tendenciji »da imena stvari treba smatrati indikativnim. takođe. Ona je prenesena u stil koji je dostojna lingvisti­ čka kreacija. a riječ treba da nema drugačiji respons doli ponašanje uskla­ đeno s publicistikom. kao da će odbijanje i revolt. One funkcioniraju poput magično-ritualnih formu­ la. istovremeno za njihov način funkcioniranja i za nazive svoj­ stava i procesa simboličnih za aparat upotrijebljen da se stvari otkriju i proizvedu« 4 ). kvalificiranje. vidljivu prirodu. »beat it« i »dig it«. vlade i mašine. komu­ nikacija tako isključuje genuini razvoj značenja. Takve imenice kao što su »sloboda«. Op. . To je sintaksa u kojoj je struktura rečenice skraćena i kondenzirana na takav način da ne ostaje napetost. Pojam nema drugog sadržaja doli onog mode­ liranog riječju u publicističkoj i standardiziranoj upotrebi. »think tank«. drugačijim jezikom govore laboratoriji odbrane i službenici egzekutive. »Language and Science«. i »egghead«. riječi sve više apsorbi­ raju pojmove. »jednakost«. kontrolori i menedžeri. P h i l o s o p h y o f S c i e n c e . kao propozicijske for­ me u postojećem političkom rasuđivanju koje same sebi daju važenje 6 ). ekstreman. »beat it« znači: gubi se.* No. kupuju i prihvaćaju. eksperti za efikasnost i glasnogovornici političke lakirovke (koji snabdijevaju vođe odgovarajućim uresivanjem). određen niz at») Pogledaj str. Kao da običan čovjek (ili njegov anoni­ man govornik) u svom govoru želi potvrditi svoju humanost nasuprot postojećim silama. Riječ po­ staje kliše i kao kliše upravlja govorom i pisanjem. To je riječ koja zapovijeda i organizira. U centralnim tačkama danog univerzuma javnog rasu­ đivanja javljaju se analitičke propozicije koje same sebe kva­ lificiraju. vitalne potrebe i htijenja. nagovara ljude da rade. Bez sumnje. negiranje svoga kodificiranog i deklariranog značenja. te »gone. 32.

Relativno novo je opće prihvaćanje ovih laži u javno i privatno mnijenje. Na obje strane je oponiranje događanju koje bi sezalo preko zatvorene analitičke strukture neispravno.000 dolara opremljen tepisima. zatvorenim termini­ ma onih moći koje oblikuju odnosni univerzum rasuđivanja. Logika je to dru­ štva koje sebi može dozvoliti da raspolaže logikom i da se igra destrukcijom. u najmanju ruku. prikrivanje njihova monstruozna sadržaja.000. U takvom univerzumu javnog rasuđivanja jezik se kreće u sinonimima i tautologijama. ukidanje neprijateljskih klasa.000 dolara i da je model skloništa po 1. nikad ne ide ka kvalitativnoj razlici. Na Zapadu je analitička predikacija s terminima slobodno preduzimanje. Univerzum rasuđivanja u kome su pomirene suprotno­ sti ima čvrstu bazu za takvo sjedinjenje — beneficijelnu ra­ zornost. Ovakva lingvistička i politička obilježja datiraju mnogo prije Orwella. kontradikcija sad postaje princip logike manipu­ liranja — realistička karikatura dijalektike. te falsificirani izbori »slobod­ ni«. Otvorena. koji je. Naslovi poput »Radnik traži harmoniju projektila« 7 ) i oglasi poput »Luksuzno sklonište od radio­ aktivnih padavina« 8 ) još uvijek mogu evocirati naivnu reak­ ciju da su »radnik«. i logika i jezik postaju savršeno razumljivi kad čujemo da je cijena nuklearne podmornice naoružane projektilima 120. omeli prih­ vaćenu upotrebu imenice u iskazima politike i javnog mnje­ nja. od onih njezinih sadržaja koji bi obezvažili. ili. Društvena igra — op. Strindbergov Ples smrti«9) slučajno je promakla istina. bučna kon­ tradikcija je postala shema govora i publiciteta. Ritualiziran pojam je učinjen imunim spram kontradik­ cije. jest jedan od mnogih načina kojima se rasu7 8 ) ) 9 ) *) N e w Y o r k T i m e s . Totalna komercijalizacija spaja one sfere života koje su ranije bile antagonističke. u stvari. Tako je određenjem tih poj om va. terminima radnici i seljaci. 1960. izbori. Pokušat ću da pokažem da su »čista bomba« i »neopasne radioaktivne padavine« samo ekstremne kreacije normalnog stila. indivi­ duum. iako su sredstva potkrepljivani a istine i stupnjevi kažnjava­ nja veoma različiti. Decembar 1 . prev. bez sumnje. inicijativa. Unificiranje suprotnosti što karakterizira komercijalni i politički stil. izgradnja ko­ munizma i socijalizma. . Širenje i efikasnost ovog jezika potvrđuje trijumf društva nad protivurječnostima sadržanim u njemu. na Istoku. Analitička struktura odvaja imenicu. 1960. Ibidem. No. Ova najava programa razotkriva povezanost u manje ideologij­ skoj formi nego što je ona obično dopuštena. Ništa manje nije orwellian­ ski kad kontradikcija nije eksplicitna. biznisa i nacio­ nalne moći. samo jezik terorističkog totalitarizma. Važenje nije primarno u činjenici da je to jezik prodaje (izgleda da biznis sa skloništima od posljedica atomskog bombardiranja nije bio tako dobar). Rezultat je poznati orwellianski jezik (»mir je rat« i »rat je mir« itd. a ovo jedinjenje se izraža­ va u neometanom ligvističkom spajanju onih dijelova govo­ ra koji se sukobljuju. U kazali­ šnoj najavi »Posebna večernja predstava povodom izbora. Sasvim je udomaćeno to da se partija koja radi za odbranu i rast kapitalizma naziva »socijalistička«. društva s tehnološkim ovladavanjem du­ hom i materijom. zaprečeno izražavanje činjenice da je predominantan mod slo­ bode sužanjstvo i da je predominantan mod jednakosti na­ metnuta nejednakost. Novembar 7. one se reprodu­ ciraju bez pucanja društvenog sistema. 1960. prosperiteta i potencijalnog uništenja. scrabbleom* i TV aparatima. već u tome što on proizvodi neposred­ no identificiranje posebnih i općih interesa. Novembar 2. ili je propaganda. a des­ potska vlada »demokratska«.94 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 95 ributa koji se beziznimno pridijevaju kad je dotična imenica izgovorena ili napisana. po kojoj se ravnaju druge riječi. Ibidem.). »projektil« i »harmonija« nepomirljive protivurječnosti i da nema ni logike ni jezika koji bi bili u stanju ispravno objediniti luksuz i atomske radijacije. Nekad smatrana glavnim logičnim prestupom. Sintaksa kra­ tica proklamira pomirenje suprotnosti tako što ih spaja u čvr­ ste i udomaćene strukture. već kad je uključena u imenicu. Veliki dio javno govorene i štampane riječi čini se nedovoljno prekondicioniranom čovjeku kraj­ nje nadrealistički.

beskonačno ponavljana. fiksira značenje u svi­ jesti primaoca. Boston. »komunistu«. službe. poziva »vas« itd. ovo rasuđavanje se zatvara spram svih drugih rasuđivanja koja ni­ su na njegovom vlastitom stanovištu. 33. 1981.« 10 ) Roland Barthcs. . političkih zborova. str. Ona je istovremeno obojena lažnom familijarnošću — rezultat konstantnog ponavljanja i vješto sa­ činjenog popularnog usmjerenja komunikacije. L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . Dobro je to poznata tehnika industrijske propagande. No. On ne misli ο bitno drugačijim (i moguće istinskim) eksplikacijama imenice. Predikacija postaje recept. da fundamentalna oružja nose ozna­ ke svojih cijena (u kojima je. Svima im je zajedničko zatvaranje i skraćenje sin­ takse što odsijeca razvoj značenja. isto tako. a. Kako mogu protest i odbijanje naći pravu riječ kad organi postojećeg poretka priznaju i oglašavaju da je mir zapravo ivica rata. »miru«. Kasnije ćemo ispitati dru­ ge konstrukcije u kojima se razotkriva autoritarni karakter jezika. Ova je u ne­ posrednom odnosu s primaocem — bez distancije statusa. utvrđen način. Paris. 1953. aspiracija. stavova. »vaše« novine. Složenica atributivne konstrukcije stvara utvrđen sindrom: »Georgijanski samovoljni. »gospođici Rheingold«. odnosno slušalac. To je jezik konstrukcija ko­ je nameću primaocu iskrivljeno i skraćeno značenje. 1961. Tjednik Time može poslužiti kao ekstreman primjer tog smjera. Stalno sparivanje određne imenice s istim »objašnjavajućim« pridjevima i svojstvima čini rečenicu hipnotičnom for­ mulom koja. to je doneseno »vama«. sadržan i profit). Manife­ stirajući protivuriječnosti koje označavaju njegovu istinu. spavaće sobe ili protsorije za dnevni boravak. Jednaka familijarnost je utvrđena posredstvom personaliziranog jezika koji igra značajnu ulogu u razvijenoj ko­ munikaciji 1 1 ). Predstavljeni su kao Byurd Virdžinije. dakako. Editions du Seuil. ili »simpatičnom čovjeku«. a stvara fiksirana obličja koja se nameću premoćnom i krutom konkretnošću. T h e U s e s o f L i t e r a c y . Beacon Press. Na taj način su nametnute. Uspjeh indicira to da ovakav jezik proizvodi samoidentificiranje pojedinaca s funkcijama koje izvode oni i drugi. da sklonište od bombardiranja treba da pruži udobnost. gdje se takav jezik metodički upotrebljava za »udomaćenje određenih sli­ ka« koje se usijecaju u svijet i u proizvod i pomažu da se prodaju ljudi i robe. 11 ) Pogledaj Leo Lowenthal. Govorni i pisani jezik je grupiran oko »čvrsto fiksiranih pravaca« i »atraktivnosti« što posre­ duju tipificiranje. stan­ dardizirane i opće stvari i funkcije predstavljene kao »speci­ jalno za vas«. i dalje. primanje onog što se nudi u formi u kojoj je servirano. treba i da reagira na specifičan. poslodavca ili poduzeća. 109. str. L i t e r a t u r e . Upotreba posvojnih oblika prikazuje pojedince kao puk aneks njiho­ va mjesta. U najrazvijenijim sektorima funkcionalne i manipuli­ rane komunikacije jezik nameće istinski zapanjujućim kon­ strukcijama identificiranje osobe i funkcije. Bilo da se govori ο »slobodi«. Svojom sposobnošću da asimilira sve druge pozicije u svoje vlastite ono pruža mogućnosti kombiniranja najveće tolerancije s najvećom uniformnošću. naobrazbe i radnog mjesta — pogađa ga u neslužbenoj atmo­ sferi kuhinje. . . str. prošlog tjedna imao je sve pripremljeno za jedan od svojih divljih. »vaša« najdraža robna kuća. Analitička predikacija je takva represivna konstrukci­ ja. P o p u l a r C u l ­ t u r e a n d S o c i e t y . ipak njegov jezik svjedoči ο represiv­ nom karakteru tog jedinstva. čitalac. neintelektualni guverner . Mala je razlika u tome da li onaj kome se tako obraća to vjeruje ili ne vjeruje. bloki­ ran razvoj sadržaja. Određenja poprimaju for­ mu sugestivnih zapovijedi — ona su više evokativna negoli demostrativna. i dalje. 161. Prentice-Hall. sva komunikacija ima hipnotički karakter. Kako je to jezik istovremeno »pripitomljavanja i glo­ rifikacije« I 0 ) . konsekvencije prelaze relativno bezopasnu sfe­ ru trgovanja i prilično su ozbiljne. Blough SAD čelika. treba da asocira (i on zaista aso­ cira) fiksiranu strukturu institucija. To je »vaš« član kongresa. »vaša« autocesta. egipatski Naser. i Richard Hoggart.96 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 97 đivanje i komunikacija imuniziraju protiv izraza protesta i odbijanja.

Široko je rasprostranjena upotreba kratica s vezicom. bez vezice. Struktura ne daje mje­ sta distinkciji. razvoju. Struktura koja se nameće ujedinjuje aktere i akcije nasilja. AFL-CIO. konstantno ponavljan u općerasprostranjenoj upotrebi. animirajuću dinamiku. Pogledaj J o h n K. eto. Kratice označavaju samo ono što je institucionalizirano na takav način da je transcendirajuća konotacija odsječena. dok bi se pri jasnom percipiranju znače­ nja kratice moglo postaviti pitanje ο članstvu Grčke i Tur­ ske. aug. često je kombinacija sasvim blaga — kao u slu12 ) Izjava se ne odnosi na sadašnjeg guvernera već na Mr. Kad je jednom po­ stalo oficijelan Vokabular. Rinehart and Winston. Tako voljen otac koji ulijeva strah. diferencijaciji značenja: ona se kreće i živi samo kao cjelina. onaj koji živi život rađa Η-bombu za uništenje života. har­ moniju protivurječnosti. Skraćiva­ nje vezicom (eksplicitno ili neeksplicitno) ne izmiruje uvijek nepomirljivo. 13 ) Posljednja tri podatka s u citirana u T h e N a t i o n . Pa. »Stvar Identificira­ na sa svojom funkcijom« realnija je od stvari koja se razli­ kuje od funkcije. 58. nadmoćnu cjelinu. Izrazi koji označava­ ju posve drugačija područja i kvalitete sagnani su u čvrstu.98 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 99 Guverner 1 2 ). SSSR skraćuje socijalistički i sovjetski. Na primjer: »četkasto-obrvi« Teller. DDR itd. Takvo identificiranje može biti le*) Atomic Energy Commission — op. Ovaj jezik. pak. T h e N a t i o n a l P u r p o s e (sačinjeno pod nad­ zorom i uz pomoć uredništva magazina L i f e . fizička obilježja i nje­ gova politička praksa sliveni su u nerazdvojivu i nepromjen­ ljivu strukturu koja svojom prirodnom nevinošću i neposred­ nošću ovladava čitaočevom sviješću. u koju spadaju specijalisti hladnog rata 1 4 ) i »čista bom­ ba« — pridaje destrukciji svojstvo moralnog i fizičkog integriteta. političkim i vojnim frazama. »bikorameni projektilaš von Braun«. 14 ) Sugestija magazina L i f e . New York. dok je AEC sa­ mo jedna administrativna agencija među mnogim drugima. UN oslobađa od naglašavanja ujedinjenosti. Kongres treba uskoro da donese uredbu ο osnutku takve akademije. Izgleda da su ljudi koji govore i prihvaćaju ta­ kav jezik imuni spram svega i prijemljivi na sve. koje. »znan­ stveno-vojni« povezuje napore za smanjenje strepnji i strada­ nja sa službom koja ih stvara. DDR demokrat­ ska. AFL-CIO pokopava radikalne političke razlike koje su nekad razdvajale ove dvije organizacije. P r e m a Davidu Sarnoffu. Možda nije slučajno da su ovakve konstrukcije osobito česte u teh­ nološkim. članak može prosli­ jediti na davanje čak i bitnih informacija. Akademija slo­ bode. To i ovdje rezultira magičnim i hipnotičkim djelova­ njem — projekcijama koje pronose neodoljivo jedinstvo. 1960. . separaciju i distinkciju. opterećeno. Naracija je oču­ vana u dobro publiciranom okviru. AEC*. No. Talmadgea. a jezični izraz te identifikacije (u funkcio­ nalnoj imenici i u mnogim formama sintakse skraćenica) tvori bazičan Vokabular i sintaksu. suprotstavlja se razvoju i izražavanju pojmo­ va. citirana u T h e N a t i o n . i samo u operaciji. zaštite i propagande u istu silu. Većina ovih kratica je sasvim razumna i opravdana na osnovu dužine neskraćenih oznaka. UN. NATO. korumpirano. manje-više. str. Bilješka ο skraćivanju. »znanstveno-vojni banket« 1 3 ) i »nuklearni-pogon odašiljač-projektila« podmornica. »otac Η-bombe«. Čovjeka i stvar vidimo u operaciji. Jer pojam ne identificira stvar s jednom funkcijom. a »sankcioniran« od strane intelektu­ alaca. koji zaprečuju diferenci­ jaciju. moći. Zna­ čenje je fiksno. 1960. Ili. U svojoj neposrednosti i direktnosti on koči pojmovno mišljenje i tako mišljenje uopće. netko bi se mogao usuditi da u nekima od njih vidi »lu­ kavstvo uma« — skraćivanje treba da pomogne kako bi se potisnula neželjena pitanja. prev. izgubilo je svoju kognitivnu vrijednost i služi samo prepoznavanju fakata nepostavljenih u pitanje. Adlai Stevenson i drugi. Taj stil je nadmoćna konkretnost. a SEATO od eventualnog objašnjenja činje­ nice da neke jugoistočne države Azije ne pripadaju toj orga­ nizaciji. 1958. i nije obavezno. koji konstantno nameće odraze. čaju »projektilaš bikovskih ramena« — ona prenosi ili pri­ jetnju ili. f e b . ljudski inte­ resantne priče određene politikom izdavača. 20. Jessup. NATO ne ističe pakt nacija sje­ vernog Atlantika. Nakon tako zadobivenog dominira­ nja personaliziranih i hipnotičkih obrisa. rezultat je sličan. ipak. 22. takođe SSSR. njegova funkcija. Holt. — ne može biti drugačije.

koja transcendira bihevioralan plan i povezuje lingvističke kategorije s ontolo­ škim. štaviše. a možda i jedini smisao operacionalnih i tehnolo­ ških pojmova. Dvije dane dimenzije su antagonističke. Aludirao sam na filozofiju gramatike da bih osvijetlio razmjer u kome jezična skraćenja indiciraju kratkoću misli koju ona. koji rečenica određuje u posebnom stanju funkcije. i to ostaje u različitim stanjima. štaviše. opozicione elemente uma. on razlikuje ono što je stvar od kontigentnih funkcija stvari u postojećem realitetu. on je više od imenice: on imenuje koncept stvari. hipnotičke formule. U njemu operacionalni i bihevioralni razum absorbira transcendentne. Gra­ matički subjekt tako pronosi značenje koje premašuje ono izraženo u rečenici. Berlin. 15 ra u stanja i funkcije. pokazat ću sažeto razlike spram klasične filozofije gramatike. na povezanosti gramati­ čkog. operacionalna i tehnološka određenja su specifična upotreba pojmova za specifične svrhe. sa svoje strane. ona je nji­ hova »univerzalna« i supstantivna srž. Da bih ilustrirao novum takvog jezika. dok dijalektički pojmovi razvijaju zbiljske proturječnosti. Ako subjekt nije vlastita imenica. misli subjekt koji je »prešao u akciju«. Unificiran funkcionalni je­ zik je nepomirivo antikritičan i antidijalektičan. 254. U svom vlastitom razvoju je dijalektička mi­ sao došla do poimanja povijesnog karaktera protivurječnosti 16 ) Pogledaj u vezi s filozofijom gramatike i dijalektičkom lo­ gikom Hegelov koncept »supstancije kao subjekta« i »spekulativne re­ čenice« u Prodeovoru F e n o m e n o l o g i j i d u h a . v . logičkog i ontološkog »subjekta«. ona rastvaraju pojmove u operacije i isključuju one intenci­ je pojma koje su u kontrastu s takvim rastvaranjem. ona ostaje to što jest u tim odnosima i »protiv« njih. Predominantne tendencije govora koje odbijaju ova razlikovanja izražavaju promjene u načinu mišljenja ο kojima smo raspravljali u prethodnim poglavljima — funkcionali'. funkcijama i kvalitetima koje rečenica predicira subjektu.iran. kad se predaje ne­ posrednim činjenicama. Kad rečenica daje određenje svog subjekta. Održavana napetost prožima dvodimenzionalni uni­ verzum rasuđivanja u kome je na djelu kritička. zapri­ ječen razvoj samovrednovanja. Insistiranje na filozofskim elementima u gramatici. des . 17 Ja ću raspravljati ) ο tim elementima u odnosu na na­ petost »jest« i »treba da«. pojam odriče identi­ fikaciju stvari s njenom funkcijom. 1936. ono suzbija prepoznavanje činilaca iza činjenica.100 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE • JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 101 gitimno. prije svega. esencije i pojave. ali ostaje različit od njih. Kad jezično ponašanje blokira razvoj pojma. Reduciranje pojma na fiksne odraze. a time suzbija i saznanje činjenica i njihova povijesna sadržaja. No. U društvu i za društvo je od vitalnog zna­ čaja ova organizacija funkcionalnog rasuđivanja. Prema toj filozofiji. Riječima Wilhelma von Humboldta: imenica kao gra­ matički subjekat označava nešto što »može ući u određene 15 odnose« ). već se konstituira u njima — rezultat je procesa posredovanja izraženog u rečenici 1 6 ). no. potencijalnosti i aktualnosti — ulaženje negativnih logičkih određenja u po­ zitivna. 17 ) U poglavlju V. apstraktna misao. Sinteza propozicije po­ vezuje radnju (ili stanje) sa subjektom tako da je subjekt oz­ načen kao akter (ili nosilac) pa se razlikuje od stanja ili fun­ kcije u kojoj se nalazi u određenom slučaju. utvrđuju i izvode. Ovaj je aktivno ili pasivno povezan sa svojim predikatima. »supstancija«. vršenju određene funkcije. pokazuje sadržaje koji su potisnuti u funkcionalnom jeziku. već ο samoj munji koja udara«. negativne. identificiranje stvari (i osobe) s nje­ nom funkcijom — to su tendencije koje razotkrivaju jedno­ dimenzionalan duh u jeziku kojim on govori. ona ga ne rastva) W . nije identično s tim odnosima. U izreci »munja udara« čovjek »ne misli ο golom udaranju munje. gramatički subjekt rečenica jest. unificiran jezik kratica jest jezik jednodimenzionalne mi­ sli. ona je sred­ stvo koordinacije i subordinacije. zaprečeni u izrazu i komunikaciji. O b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . Pret­ hodno svojoj operacionalnoj upotrebi. Humboldt. već ga definira kao biće u dotičnom stanju. a realitet je prisutan u obje. imunost spram kontradikcija. niti egzistira kao entitet prije i izvan svojih predikata. str. Subjekt niti iščezava u svojim predikatima. univerzal­ no. kad se suprotstavlja apstrakciji i posredovanju.

Suočena s danim društvom kao ob­ jektom svoje refleksije. tad su stari povijesni pojmovi obezvrijeđeni modernim operacionalnim redefinicijama. Tako se »druga« dimenzija misli javila kao povijesna dimenzija — potencijalnost kao povijesna mogućnost. služe transformiranju krivosti u istinu. . Kad birok­ ratska diktatura vlada komunističkim društvom i određuje ga. i čak identične sa svojim suprotnostima. negaciji postoje­ ćeg. .skim. ili pak sa skromnim porijeklom predsjedničkog kandidata. Funkcionalni jezik je radikalno antipovijesni jezik. Da li je taj antipovijesni trend dio borbe protiv one dimenzije duha u kojoj bi se mogle razvi­ ti centrifugalne sposobnosti i snage — sposobnosti i snage koje bi trebale zapriječiti totalnu koordinaciju individuuma s društvom? Sjećanje na prošlost može rezultirati opasnim uvidima. a to nije akademsko..102 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO i procesa njihova posredovanja kao povijesnog procesa. Frankfurt. To je potiskivanje vlastite prošlosti društva — i njegove budućnosti utoliko što se ta budućnost obraća kvalitatavnoj promjeni. no dok se u stvarnosti te­ ror ponavlja u uvijek novim formama. princip tradicionalizma su pridali feu­ dalnim formama društva. funkcionalizaciji kao učinku postojećeg realiteta. nije proizvod propa­ danja . No i ovo su ritualizirana zazi-' vanja koja ne dozvoljavaju razvoj prisjećenog sadržaja. Ovo prosuđiva­ nje je daleko od toga da bi nužno uključivalo indiferentni re­ lativizam. Sjećanje je mod disocijacije od danih fakata. iščezava iz danog univerzuma događanja. pretpostavke demokracije. Potiskivanje ove dimenzije u društvenom totalitetu operacionalne racionalnosti je potiskivanje povijesti.«. Te redefinicije su falsifikacije. Ono u zbiljskoj povijesti čovjeka traži kriterije isti19 ) Th. W. kritička misao postaje povijesna svi­ 20 jest. ono omogućuje razvoj pojmova koji destabiliziraju i transcendiraju zatvorenost u postojeće tako što ga razumije­ vaju kao povijesnu datost. i poglavlje V.« »Ekonomisti i sociolozi. . a isto tako i likvidiranju uz­ nemirujuću racionalnost sadržanu u tom iracionalnom ostat­ ku. zivnost sadržaja memorije. Pamćenje sabire teror i nadu prošlosti. a kao takva ona je bitno prosuđivanje ). Prepoznavanje prošlosti i odnošenje na prošlost kao sada­ šnjost suprotstavljeno je funkcionalizaciji misli u postojećem realitetu. već je ono povezano s principima napretka građan­ skog društva. »Was bedeutet Aufarbeitung der Vergangen­ heit?«. nametnute od strane postojećih sila i moći činjenica. 14.. vrijeme. a izgleda da je postojeće društvo shvatilo subver18 ) To ne znači da historija. 1960. sadržaj slobode. Dosta često se evocira bilo u vezi s očevima osnivačima. Ono se opire zatvaranju danog univerzuma rasuđivanja i pona­ šanja. uspomenu kao ne­ ku vrstu iracionalnih ostataka . ideju socijaliz­ ma. Ο borbi protiv povijesti bit će dalje raspravljano u poglavlju VII. operacionalna racionalnost ima malo mjesta za povijesni um i malo koristi od njega 1 8 ). već političko pitanje. kad fašistički režimi funkcioniraju kao partneri slobod­ nog svijeta. mod »posredovanja« koji na trenutke razbija sveprisutnu moć datih činjenica. To znači ništa manje nego da građansko društvo u svom razvoju likvidira sjećanje. . a princip racionaliteta građan. često puko za­ zivanje služi blokiranju takva razvoja koji bi p o k a z a o njegovu povi­ jesnu neadekvatnost. I teror i nada oživljuju. str. 10. a njezina realizaci­ ja kao povijesno događanje. kad je program prosvijećenog kapitalizma uspje­ šno poražen tako što ga se etiketira »socijalizmom«. poput Wernera Sombarta i Maxa Webera. privatna i opća. nada ostaje nada. koje. Nadvladava ga totalitar­ na moć bihevioralnog univerzuma: »Ljudsko strašilo bez memorije . 20 ) Pogledaj str.9) Sve veći racionalitet razvijenog industrijskog društva tendira likvidiranju uznemirujućih elemenata vremena i sje­ ćanja kao »iracionalnog ostatka«. Totalitet u kome su kategorije slobode postale razmjenIjive. Adorno. ne samo da prakticira orwellianski i ezopovski jezik već i suzbija i zabo­ ravlja historijsku stvarnost — užas fašizma. u: Bericht über Erzieherkonferenz am 6 und 7 November in Wiesbaden. Povijest očuvana pamćenja. 11. kad su temelji demokracije harmonično dokinuti u demokraciji. ili Marxom — Engelsom — Lenjinom. Bo­ jazni i aspiracije čovječanstva potvrđuju se u individualnoj memoriji koja oživljuje lične doživljaje — opće je u pojedi­ načnom. . .

Orijentacija rasu­ đivanja (i akcije) na termine kao što su »proletarijat«. s jedne strane jezik Burkea i Tocquevillea. a što lažno. no kritički kvaliteti spoznaje nisu ekskulzivne karakteristike Marxova stila. dictum. čak. Ovaj jezik nije više uopće podoban za »rasuđivanje«. .104 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 105 nitosti i krivosti. Buržoazija je subjekt tehni­ čkog progresa. Komunistički manifest pruža klasičan primjer. Na primjer. On artikulira činjenice i utvrđuje ih na osnovu moći aparata — proklamiranje je koje ratificira samo sebe. to nije sve. determinirali način života. ona govori »le langage de la con­ naissance« (Roland Barthes). razvijaju svoj sadržaj u kon­ tradiktornim predikatima. ono zacrtava granice i alternative.. Kad daje određenja. loc. »objektivni sadržaj«. Naprotiv. cit. u društvenoj stvarnosti i na­ suprot njoj. Na žalost.! njegovu krutu strukturu. konceptualan. loc. ona postaju »odvajanje dobra od zla«. učinjena ekspiicitnom. . otvoren — još se nije podredio hipnotičko-ritualnim formulama današnjeg neokonzervativizma i neoliberalizma. zapovijed. ) Pogledaj moj S o v i e t M a r x i s m . On se kreće u tautologijama. Kad ta kritička svijest govori. oni dozvoljavaju ot­ voreno razvijanje. a s druge strane jezik Johna Stuarta Milla je u velikoj 21 mjeri demonstrativan. napredovanja i nazadovanja 2 1 ). Jezik utvrđuje nesumnjivo ispravno i krivo. određenje termina kao što su »skretanje«. koji rastvara zatvoreni unjyer^_ zum rasuđivanja. »rad­ nički savjeti«.« Zatvoren jezik ne demonstrira i ne objašnjava — on saopćava odluku. Na pri­ mjer. Slično tome. 87. In­ terpretacija ovih zahtjeva od strane vođa koji kontroliraju aparat određuje što je ispravno.Posredo­ vanje prošlosti sa sadašnjošću razotkriva činioce koji su re­ zultirali činjenicama. suprotnost je demonstrirana. proletarijat nosi atribute totalnog ugnje­ tavanja i totalnog poražavanja ugnjetavanja. 37—40. Za razliku od orwellianskog jezika. a što krivo. zatvaranje jezika je kompletno . takođe. a tautologije su vraški efektne »rečenice«. štaviše. Proizvodni rast postojećeg ko­ munističkog društva osuđuje. sadržan u gor­ njoj postavci omogućen je poimanjem da je subjekt povijesni činilac čiji se identitet konstituira u povijesnoj praksi i sup­ rotstavljanju povijesnoj praksi. cit. Možemo ih ta­ kođer naći (iako u drugačijim modima) u stilu velike kon­ zervativne i liberalne kritike građanskog društva u razgranjavanju. . Na ovom mje­ stu 2 2 ) je dostatno da citiramo i parafraziramo Rolanda Bart­ hesa: »Više nema bilo kakva razmaka između imenovanja i prosuđivanja. uspostavili gospodare i sluge. One izriču sudove u »prejudiciranoj formi«. ritualizacija nadvladava jezik koji pokušava dozvati u svijest izvornu istinu i očuvati je. -tr. oslobođenja. Kontrast između dva jezika ο kojima je riječ ilustrirao sam stilom Marxove teorije. »diktatura staljinističkog aparata« postaje ori22 23 ) Za dalje raspravljanje ο ovim kriterijima pogledaj poglavlje VIII. a pri tome je jedna vrijednost opravdanje neke druge vrijednosti. pokoravanja prirode. Raspravljanje razvija i izriče konflikt između stvari i njezine funkcije. tj. str. Takav dijalektički odnos suprotnosti. stvaranja društvenog bogatstva — izopačenja i destrukcije tih ostva­ renja. Ključni termi­ ni tog jezika nisu hipnotičke imenice koje beskonačno sazi­ vaju iste zamrznute predikate. slobodarsku komunis­ tičku opoziciju. objašnjena i optužena. ) Roland Barthes. Autoritarno ritualiziranje rasuđivanja je još upecati jivije tamo gdje upliviše i sam dijalektički jezik. što je istinito. »revizionist« jest kazneni zakon. Valjanost takve vrste proizvodi svijest za koju je jezik postojećih moći jezik istine 2 "). »vlada« suprotnim predikatima. i dalje. Zahtjevi pre­ stiža u industrijalizaciji i totalnog podređivanja čovjeka pro­ izvodnom aparatu očituje se u autoritarnoj transformaciji marksističkog jezika u staljinistički i poststaljinistički. artikuliraju službenu osudu. a taj konflikt nalazi svoj jezični iz­ raz u rečenicama koje povezuju kontradiktorne predikate u logičku jedinicu — pojmovni izraz objektivne stvarnosti. Ovdje svaki od dva ključna termina — buržoazija i proletarijat. Oni ne ostavljaju ni prostora ni vremena za ras­ pravljanje koje bi pokazalo rascjepničke mogućnosti alterna­ tive.

Njihova sloboda od efektivnog narodnog suvereniteta je veća što je globalniji izazov koji izgrađuju da bi se s njim suočavali i što normalnije postaje srođavanje s mogućnošću totalne destrukcije. za oba dijela Njemačke. izgleda. a »simboli« politike su. a ima li danas u orbitu razvijene industrijske civilizacije društva koje nije pod autoritarnim režimom? Kako se supstancija razli­ čitih režima više ne javlja u alternativnim načinima života. itd. njene funkcije i sadržaja. u demokratskim i nedemokratskim. S p r a c h e i n d e r v e r w a l t e t e n W e l t . biznisa i zabave. Svojstvo novog magično ri­ tualnog jezika jest da ljudi ne vjeruju. ovakvo komuniciranje nije terorističko. Ritualni autoritarni jezik se širi svuda po suvremenom svijetu. On odriče ili apsorbira transcendentni Vokabular. ovaj ) Za Zapadnu Njemačku pogledaj relevantne studije preduzete u Institutu für Sozialforschung. premošćivanje rascjepa između ranije dva različita područja društva. u neobraćanju pažnje na druge. apstrakcije. Ono je. trgovine i zabave. F. a borba protiv birokracije oslabila efikasnost jedine stvarne snage koja može biti mobi­ lizirana protiv kapitalizma u internacionalnim razmjerima. i ti su prisiljeni da vjeruju ono što im se kaže. Frankfurt. Europaeische Verlagsanstalt. nadalje. 24 se opravdava u akciji — u obavljanju posla. već uvodi i nameće istinu i lažnost. Takođe. Naprotiv. Nije to satira nakon tradegije. to je lažna spona i fatalno je preuranjena — biznis i zabava su još uvijek poli­ tika dominacije. Heinrich Scheffler. Ovaj jezik upravlja putem reduciranja lingvističkih formi i simbola refleksija. no prilagođen i prilično zadovoljan. već informacije. 1958. Karl Korn. no. pokazuje u kojoj su mjeri dominacija i upravljanje prestali biti neovisne funkcije teh­ nološkog društva. Tendencija političkog jezika da postane jezik komerci­ jalne propagande. 545. ili im nije stalo. čak i tamo gdje ne prenosi zapo­ vijedi. putem supstituiranja odraza za pojmove. takođe. kad bi direktna kontrola »odozdo« ome­ tala progres masovne proizvodnje. reduciran. to je jezik »svojstven svim autoritarnim režimima«. . ta domina­ cija političkih vođa je inkorporirana u dnevne aktivnosti i relaksaciju građana. a ipak djeluju u skladu s danim trendom. kad »proletarijat« više ne egzi­ stira ili ga još nema. i dalje. već izbor i slobodu. nije heroj onaj koji će biti ritualna žrtva. Frankfurt am Main 1950—1951: G r u ­ p p e n E x p e r i m e n t . No.206 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 107 jentacija na ritualne formule. Frankfurt. kontradik­ cije. Odigrava se zamašno redefiniranje same misli. tj. Pollock. Institucije slobode govora i misli ne zaprečuju mentalnu koordinaciju s postojećim realitetom. odsustvo njihova razvijanja u savremenoj situaciji — blokiranje njihove dijalektike. ona se svodi na različite mode tehnike manipuliranja i kon­ trole. razvoja. Koordinacija pojedinca s društvom seže do u sfere svijesti u kojima se zgotavljaju pojmovi kojima se smjera razumjeti postojeća stvarnost. I ponovo. već je to narod. nije finis tragoediae — tragedija može upravo početi. Čovjek ne »vje­ ruje« u ono što deklarira operacionalni koncept. poglavito str. Ovo prevođe­ nje rezultira reduciranjem napetosti između misli i zbilje putem slabljenja negativne moći misli. Promjene u jeziku su paralelne s promjenama u poli­ tičkom ponašanju. Istraživanja preduzeta u totalnom upravljanju Funkcionalno komuniciranje je samo izvanjski sloj jed­ nodimenzionalnog totaliteta u kome je čovjek podučavan da zaboravi — da prevodi negativno u pozitivno tako da može i nadalje funkcionirati. kad ne zahtijeva kontrolu i podre­ đivanje. u televizijskim spektakli­ ma konkurentskih kandidata za vodstvo nacije jest komp­ letna sveza politike. Tu je prošlost ukočeno zadržana. Ti pojmovi su preuzeti iz intelektualne tradicije i prevedeni u operacionalne termine. simboli biznisa. kapitalističkim i nekapitalističkim zemljama 2 4 ). No. No. neov­ lašteno da pretpostavi da primaoci vjeruju. no nije posredovana sa sadašnošću. To ne znači da se umanjila moć profesi­ onalnih političara. on ne tra­ ga za istinom. 1955. Prema Rolandu Barthesu. Na djelu je suprotstavljanje pojmovima koji su shvatili povijesnu situaciju. Jezik ne samo da odražava te kontrole već i sam po­ staje njihov instrument. u prodavanju i kupovanju. U prodaji opreme za opuštenu razonodu u skloništima od bombardiranja. izd.

iznijet ću sažeto dva slučaja (po mom shvaćanju reprezentativna) u graničnom području empirijskog istraživanja. mišljenja ili pitanja riječi i pojmo­ va — lingvistička i epistemološka analiza opiru se či­ stim akademskim distinkcijama. saznato kao rezultat procesa refleksije. roman. naime. mental­ ne ili materijalne — prispijeva ona u krivu konkretnost — konkretnost izdvojenu iz uslova koji konstituiraju stvarnost. »Koncept« znači specificiranje mentalnog reprezentiranja nečega što je razumljivo. neka situacija. Otuda shvaćanje ο »realitetu općeg«. ili odnos bitan za pojedinačno koji determinira formu u kojoj se ono javlja kao konkretan objekt iskustva. Tamo gdje ovi reducirani pojmovi upravljaju analizu ljudske stvarnosti — bilo individualne bilo društvene. koje će naredna poglavlja poku­ šati objasniti. Ako su činjenice društveni fakti. Na osnovu toga svi kognitivni koncepti imaju tranzitivan smisao: oni idu preko deskriptivnog referiranja pojedi­ načnih fakata. Da bi rasvijetlila razmjer nje­ gova napuštanja tradicije. a direktno povezana s određenim uslovima karakterističnim za raz­ vijeno industrijsko društvo. Ako pojam nikad ne označava određenu konkretnu stvar. koja najjasnije treba da pokaže u kojoj je mjeri društvo pokorilo misao. Pojedinac i njegovo ponašanje su analizi­ rani u terapeutskom smislu ·— u smislu prilagođenja njegovu društvu. a koje su prisutne u svim pojedinačnim činjenicama — proizvode. Misao i izraz. Otuda. analiza će morati zaci u povijest filozofske tradicije i pokušati pokazati ten­ dencije koje su vodile ka prelomu. podržavaju i destruiraju dano društvo. U svojoj upućenosti na povijesni totalitet pojmovi saznanja transcendiraju svaki operacionalni kontekst. a koje »objašnjavaju« dotičnu stvar (posredovanje). ako su oni shvaćeni (begriffen. no to transcendiranje je empirijsko jer rezultira prepoznavanjem činjenica po onom što stvarno jesu. auf ihren Begriff gebracht). ako je uvijek apstraktan i opći. »Identični« su utoliko što označavaju istu stvar. tako­ đer. diskrepancija. teorija i praksa treba da budu ukolotečeni s činjenicama njegova egzistiranja tako da ne ostav­ ljaju prostor za konceptualnu kritiku tih činjenica. pojmovi spo­ znaje prodiru s onu stranu danog konteksta činjenica — u procese i okolnosti na kojima počiva neko društvo. to je zato što obuhva­ ća više. može poslu­ žiti kao uvod. objektivnom referencijom. nekritički akomodirajući karakter onih moda mišljenja koji tretiraju pojmove kao mentalne doskočice i prevode opće pojmove u termine s posebnom. pa su im sadržaj i značenje identični s realnim objektima neposrednog iskustva. shvaćeno. U svakom slučaju. »ra­ zlični« su po tome što je pojam rezultat refleksije koja je stvar razumjela u kontekstu (i u svjetlosti) drugih stvari koje se nisu javile u neposrednom iskustvu.108 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 109 To je filozofski razvoj. no ipak i različni od ovih. U ovom kontekstu operacionalno tretiranje pojmova poprima političku funkciju. Prije nego što pređemo na filozofsku analizu. Štaviše. To nešto može biti objekt svakodnevne prakse. po­ stali su objekti misli. društvo. konflikt između pojma i neposredne činjenice — konkretne stvari. Otuda napetost. drugo u odnosu spram pojedinačne stvari — univer­ zalan uslov. Nadilaženje operacionalnih pojmova značenjem razot­ kriva ograničenu i čak varljivu formu u kojoj je dopušteno da se iskuse činjenice. između riječi koja se odnosi na pojam i one koja se odnosi na stvari. organizacije i apstrakcije utoliko što ti mentalni procesi rekonstruiraju pojedinačno u njegovim općim okolnostima i odnošenju transcendirajući njegovu neposrednu pojavu u smjeru njegova realiteta. na putu k apstraktnijem teorijskom području. Odvajanje čisto lingvis­ tičke od konceptualne analize već je i samo izraz no­ vog usmjerenja misli. preliminarno određenje ο upo­ trebi termina »koncept«. Predmet našeg raspravljanja — pitanja jezika. Riječ je ο sferi najudaljenijoj od kon­ kretnosti društva. koja rukovodi kritiku. Kako je slijedeća kritika empirijskog istra­ živanja preduzeta kao priprema za potonju filozofsku analizu — a i poduprta je njome —. analiza mora postati znatno ap­ straktnija i ideološka. Pojam bilo čega konkretnog je proizvod mentalne klasifika­ cije. Terapeutski karakter operacionalnih pojmova se naj­ jasnije pokazuje tamo gdje se pojmovno mišljenje metodički infiltrira u službu iskorištavanja i poboljšavanja postojećih .

Tad se očituje ideološki i politički karakter činjenica. cit. Ovo su riječi radnika automobilske industrije u Labor Looks at Labor: Uprave »nas nisu mogle zaprečiti' u spro vođenju orga­ niziranih protesta.« Analizirajući pritužbe radnika ο radnim uslovima i na­ jamnini. Funkcionalna analiza je uključena u selekcioniran sistem. »najamnina je preniska«. ne Zapadne električne kompanije 2 6 ). To je stara studija. on je prikrit a p s t r a k t n o m općenitošću poj mova (»sistem«. 1960. Terapeutički i operacionalni koncept postaje lažan utoliko što izolira i atomizira činjenice. tako da je njihova maglovita općenitost mogla biti reducirana na okvire pojedinačnog. u principu. ispitivanje motiviranosti. Za ilustraciju ću uzeti »klasičan« primjer industrijske sociologije: ispitivanje radničkih odnosa u poduzeću Havvthor25 ) U teoriji funkcionalizma se ne pojavljuje terapeutički i ide­ ološki k a r a k t e r analize. postane objekt kritičke teorije koja smjera upravo na strukturu društva. Općost pojmova je postignuta apstrahiranjem od upravo onih svojstava koja čine sistem povijesnim i koja daju kritičko-transcendentni smisao njegovim funkcijama i disfunkcijama. 255. 1947. »mnogostruke konsekvencije«. poglavlje 5. 27 ) Roethlisberger and Dickson. ugodne uslove za rad umjesto loših. također. »jedinka«. »ova služba je opasna«. Wesleyan University Press.. tržišta i javnog mnjenja. ocrtavajući. T h e S e r v a n t s o f P o w e r . Operacionalni pojmovi završavaju u metodama usavršene društvene kontro­ le: postaju dio znanosti ο organizaciji. Opća forma je bila raščinjana u iz­ reke koje ustanovljuju posebne operacije i uslove iz kojih je 26 ) Citati s u iz: Roethlisberger and Dickson. stabilizira ih unutar represivne cjeline i prihvaća stanovište te cjeline kao stanovište analize. odio za ljudske od­ nose. Middletown. str. i 6. te determinantnu za njihovo mjesto i funk­ ciju. utjecao na oblikovanje subjekata — ljudi koji su predmet njegova proučavanja. »detalj­ no uslove u kompaniji«. prisutnu u svim pojedinačnim činjeni­ cama i uslovima. pa su metode odonda postale znatno rafiniranije. T a k o funkcionalna teorija pokazuje varljivost krivo postavljene apstraktnosti. loc. politici da bi pronašli kako da zaustave sindikate. Ako dana forma društva jest i ostaje krajnji obzor teorije i prakse. istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana »neodređenim. Humanije je i produktivnije imati u organizaciji rada dobre odnose nego loše. »funkcija«). štaviše. u drugačijem svjetlu se javlja racionalnost ovakve vrste društvene znanosti kad dano društvo. pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izja­ vama kao što su »prostorije za pranje su nezdrave«. »elemenat«. nisu nas mogle zaustaviti taktikom bloki­ ranja i tako su počele izučavati ljudske odnose' u ekonomici. Metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam tad postaje represivno reduciranje misli 2 5 ). Oni su. istra­ živači su se uputili na prevođenje ili reformuliranje tih izjava. da im nedostaje »objektivno pozivanje« na »opće prihvaćene mjere« i da ih karakterizira »bitna razlika spram svojstava općenito povezanih sa svagdašnjim činjenicama« 2 7 )· Drugim riječima. po mom mišljenju. Pogledaj izvrsnu raspravu u Loren Baritz. na termine koji označavaju posebnu situaciju iz koje je potekla pritužba. pa elaboracija adekvatnih pojmova saznanja zahtijeva prevazilaženje varljive konkretnosti pozitivističkog empiricizma. primjenljivi na bilo koji »sistem« koji sociolog odabere kao objekt svoje analize — od najma­ njih grupa do društva kao takvog. Cambridge: Harvard University Press. . maglovitim terminima«. A H i s t o r y of the Use of S o c i a l S c i e n c e in A m e r i c a n I n d u s t r y . taj način mišljenja se otada ne samo proširio u druge društvene znanosti i u filo­ zofiju već je. a ovaj nije i sam predmet kritičke analize koja bi ograničenost sistema transcendirala u smjeru povijesnog toka — a tek u ovome funkcije i disfunkcije sistema postaju to što jesu. tako. i dalje. njihova supstan­ cija i funkcija su ostali isti. No. preduzeta pred oko četvrt stoljeća. društvu. No. »dio«. tad se ništa ne može prigovoriti toj vrsti so­ ciologije i psihologije. harmoniju umjesto sukobljavanja želja kupaca i potreba biznisa i politike.110 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 111 društvenih uslova u okvirima danih društvenih institucija — u industrijsku sociologiju. M a n a g e m e n t a n d t h e W o r k e r . kao okvir razma­ tranja. Rukovođeni principima operacionalnog mišljenja.

i samo u svojoj općenitosti. »Na taj način su mnoge od pritužbi bile reinterpretirane i upotrijebljene za uplivisanje na poboljšanje« 2 8 ). cit. iako oni nisu »za njega«. Takvo prevođenje značajno mijenja smisao stvarne tvrdnje. pojedinog po­ duzeća. a možda. no. Prevođenje povezuje općenitu izjavu s ličnim isku­ stvom radnika koji je izriče. za njega pritužba može imati odista pojedinačno i lično značenje koje prevođenje iz­ nosi kao »latentan sadržaj«. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B. Intervju otkriva »da mu je žena u bolnici i da je zabrinut oko zapadanja u troškove ^ liječenja. i radnikova vlastita prevođenja. postavljen je dežurni na stalnu dužnost u pra­ onice. Pojedini slučaj ostaje instanca univerzalnog — ne mo­ že način mišljenja poništiti opće pojmove — no drugačijeg genusa no što je onaj mišljen u neprevedenoj izjavi. već radnik B. općenito govoreći. Autori Management and the Worker bili su uvelike svje­ sni tih implikacija. 256. Radnik može i ne biti svjestan toga. s t r . Informiranje je tad potvrdilo da je to »poglavito zbog nepažnje nekih radnika«. tako službe koje prezentira ovaj način mišljenja postaju sve neodvojivije od njegove znanstvene valjanosti. izjava »praonice su nehigijenske« brla je prevedena u »tom i tom prilikom. nedovoljne da podmire njegove financijske oba­ veze« 29 ). zaposlen u tvornici Hawthorne Zapadne električne kompanije. i na kome bi se njegova služba pokazala kao »služba« radničke klase. Jedan drugi primjer: radnik Β izjavljuje da je zarada po učinku u njegovoj službi niska. već da nauči nadzornike »humanijim i efikasnijim metodama u saobraćaju sa svojim radnicima« 3 0 ) (no. išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština«. a nje­ gova funkcija nije da misli pretpostavkama kritičke teorije. izjava izraža­ va zamašnu optužbu koja uzima pojedini slučaj kao mani­ festaciju općeg stanja i daje da se nasluti da ovo neće biti izmijenjeno poboljšanjem pojedinih slučajeva. van pojedine lične situacije. dok je pritužbi bila posvećena briga mije­ njanjem tih posebnih operacija i uslova. V I I I . kad su univerzalni poj­ movi koji se protive funkcionalizaciji raščinjeni na pojedi­ načne referencijé.112 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 113 izvedena pritužba. Upravo ta operacija čini izlječenje mogućim. Na primjer. Kako se menedžerski način mišljenja i istraživanja širi u druge dimenzije intelektualnog napora. izgleda da je ter­ min »human« neoperacionalan i da zahtijeva analizu). i da je ona bila teškoća samo u njegovoj pojedinačnoj situaciji (koja može biti slična drugim pojedinačnim situacijama). Njegov slučaj je supsumiran pod drugi genus — genus pojedinačnih slučajeva teškoća. Kad je lično nezado­ voljstvo izolirano iz opće nesrećnosti. Oni kažu da je jedna od temeljnih funkci30) L o c . dati slučaj postaje incident podoban tret­ manu i rukovanju. ne ide do uporišta na kome bi radnik iskusio sebe kao »radnika«. U tom kontekstu funkcionalizacija ima istinski terapeutički učinak. bila je pro­ vedena kampanja protiv bacanja papira. 29) I b i d e m . U svojoj općenitosti. Ona nadilazi posebno stanje u nekoj tvornici i pojedinačnu radnikovu situaciju. čak. radnik Β će shvatiti da. Treba istaknuti da operacionalni istraživač u svojim prevođenjima naprosto slijedi proces stvarnosti. Konkretnost pojedinačnog slučaja koju ostvaruje prevođenje jest rezultat niza apstrakcija od realne konkretnosti koja leži u univerzalnom karakteru dotičnog slučaja. uslijed bolesti njegove žene. najamnina nije odviše niska. s t r . 28) I b i d e m . jezik koji on upotrebljava potvrđuje svoje objektivno važenje nasuprot radnikovoj svi­ jesti — izražava uslove koji jesu.. Cjelina je u prevođenju eliminirana. 2 6 7 . pljuvanja na pod i sličnih navika. Kad se pokazala briga za račune liječenja. Neprevedena izjava formulira opće stanje u njegovoj općenitosti (»najamnina je preniska«). No. On više nije »radnik« ili »najamni radnik« (član klase). Sputano iskustvo nije njegovo vlastito djelo. Tako netransformirana izjava ustanovljuje konkretan odnos između pojedinog slučaja i pripadne cjeline — a ta cjelina uključuje uslove van pojedine službe. s t r .

Iščezla je »tranzitivnost« značenja. no. njihovo održavanje u jeziku i misli je odista bila zapreka (iako sekundarnog značaja) ra­ zumijevanju i surađivanju. Nema pobližeg navođenja — »općenito pre­ niska« ili »preniska za svakog tko je. najam­ ni radnik«. str. one isto tako svjedoče ο ambivalentnoj racionalnosti progresa ko­ ji zadovoljava ljude svojom represivnom snagom i represi­ van je u zadovoljstvima koja pruža. tako kako su prezentirane. postaje podoban za prihvaćene standarde tretmana od strane pripadne kompanije. koji se ne mogu substituirati posebnim slučajem. Taj empirizam je na osnovu svoje me­ todologije ideološki. mora »imati na u m u svijest pojedinog radnika iz pretpostavki njegove vlastite historije« ili »iz pretpostavki specifičnosti mjesta službe nekog radnika u tvornici koje ga povezuju s specifičnim osobama i grupa­ ma . Operacionalna sociologija i psiho­ logija su sastavni dio materijalnog i intelektualnog progresa utoliko što doprinose ublaženju neljudskih uslova. 1) »Najamnina je preniska« — subjekt suda je »najam­ nina«. u bavljenju od­ nosima poslodavac—radnik. grupiranje onih »koji žive od najam­ nine« nestalo je zajedno sa subjektom »najamnina«. Uzimamo iz­ jave u obje forme. Pojam »najamnina« se odnosi na grupu »najamnih radnika« koja integrira sve lične historije i posebne službe u konkretno opće. no. 31 ) Loc. lijekove. Univerzalni pojam »najamnina« je nadomješten sa »sadašnje zarade B-a«. okljaštren od svog tranzitivnog značenja. « Autori odbijaju stav koji ide za »prosjekom«. odjeću. jer su voljni da to čine i jer je pacijent voljan da se podredi tret­ manu koji ima izgleda na uspjeh. U ovom pre­ vođenju gornjeg primjera je zamijenjen subjekt. Šta je u tome krivo? Ništa. ne pojedinačna najamnina. Terapija je na djelu jer su poduzeće ili vlada kadri da snose. Eliminiranje tranzitivnog smisla ostaje obilježje empi­ rijske sociologije. neodređeni uni­ verzalni pojmovi koji su se javili u neprevedenim pritužba­ ma odista su ostaci prošlosti.114 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 115 ja koju treba da ostvari industrijska organizacija »specifična funkcija vlastitog rada«. istraživanje je zatvoreno unutar obimnog područja u kome postojeće društvo kvalificira i dis­ kvalificira propozicije.. Magloviti. No. opća imenica (najamnina) nosi cijelo kretanje misli izraženo sudom. čovjek koji daje izjavu možda misli ο svom indi­ vidualnom iskustvu. u poje­ dinoj službi. Ona se odnosi na opće uslove. Da bismo ilustrirali njegov ideološki ka­ rakter. pogledajmo studiju ο političkoj aktivnosti u Sjedinje­ nim Državama. a ono što ostaje poseban je slučaj koji. ponovo na onog pojedinca koji daje izjavu ili na radnike koji zajed­ no s njim rade. poput govornika. čije je značenje potpuno određeno posebnom skupinom ope­ racija koje Β treba da izvede kako bi kupio svojoj obitelji hranu. pa i drugi elementi suda ima­ ju opći karakter. u formi u kojoj izjavljuje. no takav u kome univerzalni pojmovi ne mogu biti od­ ređeni nikakvim posebnim skupom operacija (kao što je li­ čna historija radnika Β i njegova posebna funkcija u poduze­ ću W). značajan dio troškova. Predikat »preniska« je relacioni pridjev koji traži referenci ju nepokazanu u sudu — preniska za koga i za što? To bi se moglo odnositi. cit. te da se u tu svrhu. pojedinog radnika. Ono karakterizira čak veliki dio studija ko­ je ne idu za tim da ispune terapeutsku funkciju u nekom po­ sebnom interesu. Propozicija je apstraktna. on transcendira to individualno iskustvo. ili »radnikovim preokupacijama opće­ nito« — smatraju ga inkompatibilnim sa »specifičnom fun­ kcijom ličnog rada« 3 1 )· Rezimirajmo te primjere kontrastirajući izvorne izjave s njihovim prevođenjem u funkcionalan oblik. osigurao stanovanje itd. »tipič­ nim« namještenikom. zna­ čenje je »tranzitivno« spram svakog pojedinog slučaja. . Prevođenje pojmova i propo­ zicija u cjelini je kvalificirano od strane društva kome se is­ traživač obraća. ostavljajući po strani problem njihove verifikacije. Sud ο kome je riječ odista traži »prevođenje« u konkretniji kon­ tekst. . 591. Morris Janowitz i Dwaine Marvick u svom spisu »Com­ petitive Pressure and Démocratie Consent« žele da »prosude . u najmanju ruku. Rezultat: kad je dokinuto »nerealističko« prekoračivanje značenja. 2) »Sadašnje zarade B-a su uslijed bolesti njegove že­ ne nedovoljne da bi pokrile njegove izdatke«.

. no realističkim pretpostavkama aktualnog izbornog pro­ cesa. Takvo prosuđivanje implicira procjenjivanje izbornog procesa »na osnovu uvjeta za održavanje demokratskog društva«. Ako je »demokratski« određen ograničavaju­ ćim. Autori dolaze do zaključka da su izbori 1952. . ) Ibidem. pobijedile ili izgubile. M. 2) Demokratski izbori zahtijevaju da se obje (!) par­ tije angažiraju u ravnoteži napora da održe postojeće glasa) H. Drugim riječima. obje partije moraju težiti da uvećaju svoje šanse za uspjeh na narednim izbori­ m a .. prema kojoj su demokratski izbori proces »selekcije i odbacivanje kandidata«. Analiza je »zatvorena«. prihvaćaju teoriju demokracije »presti­ ža«. koji se »međusobno bore za javnu funkciju«. 34 33 cal . Operacionalni okvir još uvijek dozvoljava (i čak traži) razlikovanje između pristajanja i manipulacije. koja jedva da išta rasvjetljava. potrebni su »kriteriji« na osnovu kojih treba procijeniti kara­ kter političke konkurencije. Janowitz (izdavači). 35 ) Ibidem. Drugim riječima. ona ne može postaviti odlučno pitanje — nije li i pristanak djelo manipulacije — pitanje potpuno opravdano aktualnim zbivanjem. »bili karakterizirani proce­ som genuinog pristanka u većoj mjeri nego što su to impresionističke procjene mogle implicirati« 3 4 ) — iako bi bila »velika pogreška« da se previde »barijere« pristanka i da se 35 negira da su »bili prisutni manipulativni pritisci« . samo sebi daje valjanost. Autori pružaju izbor među dva alternativ­ na određenja — »mandatne« teorije demokracije i teorije ο demokraciji »prestiža«: »Mandatne teorije. — nameće) postojeće stanje. koji su predmet anali­ ze. tad je taj proces unaprijed demokratski — i prije rezul­ tata istraživanja. 275. P o l i t i B e h a v i o r . str. g. autori umjesto od­ bačene koncepcije. a to sa svoje strane traži određenje »de­ mokratskog«. 1956. 3) Demokratski izbori zahtijevaju da obje (!) partije budu vitalno angažirane u nastojanju da pobijede na teku­ ćim izborima. 276.2). J. funkcija i razvoj. Opera­ cionalna analiza ne može ići dalje od ove izjave. 33) Mislim da ova određenja dosta precizno opisuju stvar­ no stanje u američkim izborima 1952. Izbori su pogodan proces i metod osigura­ vanja suglašavanja predstavnika s direktivama birača«. postuliraju da proces reprezentacije proizla­ zi iz jasno profiliranih direktiva koje birači nameću svojim predstavnicima. s obzirom da proizlaze iz čvrsto etabliranog društvenog sistema. a kad »procesom manipulacije«? Predložena su tri kriterijuma: 1) Demokratski izbori zahtijevaju borbu protivničkih kandidata koja prožima cijelu konstituantu. Glencoe Free Press. no. str. Ova analiza ga ne može postaviti jer bi ono transcendiralo njezine pre­ ) Ibidem. Kad ona rezultira »procesom pristajanja«. sačinjeni čovjekom. Moć birača pro­ izlazi iz njihove mogućnosti da izaberu između najmanje dva protivnički orijentirana kandidata za koje se vjeruje da sva­ ki ima uvjerljive šanse da pobijedi. U svakom slučaju. str. Eulau. 284. da regrutiraju nezavisne glasače i da zadobiju obraćenike iz protivničkih partija. S. iz­ bori mogu biti više ili manje demokratski u srazmjeru s utvr­ đenim stupnjem pristajanja i manipulacije. kriteriji za prosuđivanje danog stanja su isti oni koje pruža (ili. koje potječu iz klasičnih koncepci­ ja demokracije. str. U tom okviru istraživanje postaje kružno. Da bi ova definicija bila stvarno operacionalna.116 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE 117 u kojoj su mjeri izbori efikasan izraz demokratskog proce­ sa«. 285. i u kome je determiniran njihov smisao. Ova prilično otvo­ rena izjava je nekako ublažena utješnom sumnjom »da li je takva razina artikuliranog mnjenja postojala u bilo kom bi­ račkom tijelu sve od vremena proširenja biračkog prava u devetnaestom stoljeću«. doseg prosuđivanja je ograničen unu­ tar konteksta činjenica koji isključuje prosuđivanje ο konte­ kstu u kome su sačinjeni fakti. Eldersveld. 32 čke blokove. Ova »predrasuda« je bila »unaprijed odbačena kao nerealistička jer pretpostavlja takvu razinu artikuliranog mnjenja i idejne orijentacije ο ključnim pitanjima tokom kampanje koja ne postoji u Sjedinjenim Državama«.

Upravo takav neoperacionalan pojam navedeni autori odbacuju kao »nerealističan« jer on na suviše artikularnoj razini određuje da je demokracija jasno profilirana kontro­ la birača nad predstavnicima — narodna kontrola. 37) Ibidem. da pojmi što zbiljski jesu. njegovih »vrednota« — a to uključuje tranzitivnost značenja. . i dalje. ni- je druga doli ona dviju postojećih partija koje se »efikasno« bore za prestiž i »ambivalentno-neutralizirana« orijentacija glasača 3 6 ). 2) podupiranje mogućih glasa­ čkih blokova . »Ideološka okoštalost« pre­ dstavlja »ozbiljnu implikaciju« u procjenjivanju stupnja de­ mokratskog pristajanja. On nipošto nije izmišljotina mašte ili spekulacije. . njihove politike i makinacije. Woodwarda i Elma Ropera »Political Activity of American Citizens« 38 ). slobodni za­ to što su slobodni od manipuliranja i indoktrinacije. Zaista. tad je pripadna krivoj svijesti i analiza koja me­ todološki odbacuje tranzitivne pojmove. Takav operacionalni pojam nije sasvim neadekvatan za dani pred­ met ispitivanja. . No. izim ako analiza operira pojmom demokracije koji — nap­ rosto sabira oznake postojeće forme demokracije. On dovoljno jasno ističe kvalitete koji u suv­ remenom periodu razlikuju demokratske od nedemokratskih sistema (na primjer.118 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 119 postavke i vodilo tranzitivnom značenju — vodilo bi koncep­ tu demokracije koji bi razotkrio demokratske izbore kao do­ sta ograničen demokratski proces. bar što se tiče vitalnih pitanja (atomska politika i totalna prip­ ravnost). kakvo imaju »značenje« za one kojima su date kao činjenice. pristajanja uza što? Prirodno uz političke kandidate i njihovu politiku. empirijskog karaktera. njegova objektiva. 5) anga36) Ibidem. str. sloboda birača da izaberu među tim kandidatima). Autori daju »operacionalno određenje termina 'politička aktivnost'« konstituiranog s »pet načina ponaša­ nja: 1) glasanje na izborima. a ne obratno —• da predstavnici nameću smjernice biračima. str. za one koji moraju s njima živjeti. koji tad selek­ cioniraju i izabiru izaslanike. više mu nije transparentno stvarno događanje. . efikasna borba za prestiž među kandi­ datima različitih partija. u stva­ ri. Kao primjer uz­ mimo koncept »političke aktivnosti« u studiji Juliana L. da. ako se ovi uzmu za cjelinu. ako se prihvati faktično preovlađujući nivo mnjenja i ideologije kao onaj koji propi­ suje važeće kriterije sociološke analize. odnosno narodni suverenitet. a ni stvarna razlika između njih. Štaviše. Autori su svjesni problema. koju treba procijeniti. Pa pak se smatra da takav »neznanstveni« korak može biti iz­ bjegnut ako ideološka orijentacija. U dru­ štvenoj teoriji je razotkrivanje činjenica kritika činjenica. uslove za ko­ je se vodila bitka za demokraciju i koji još uvijek treba da budu izvojevani. Zato pojam mora biti od­ bačen kao »nerealističan« — mora. . 38) Ibidem. to nije dostat­ no jer bi tad pristanak na fašistički režim (a može se go­ voriti ο istinskom pristanku na takav režim) bio demokrat­ ski proces. . Taj neoperacionalni pojam uopće nije izvanjski. taj pojam je nedvojben u svojoj semantičkoj egzaktnosti jer znači upravo to što kaže — naime. 4) učestvovanje u političkoj aktivnosti partije . Nisu podvrgnute pitanju postojeće partije. Tako sam pristanak treba da bude preispitan — preistipan u pogledu njegova sadržaja. No. birači nameću direktive predstavnicima. Autonomni birači. odista bi bili na »razini artikuliranog mnjenja i ideologije« razini koja se ne može naći u stvarnosti. već određuje povijesno smjeranje demokracije. 138. 133. Ali operacionalni pojmovi nisu dostatni čak ni za opi­ sivanje fakata. . 280. Oni postižu samo određene aspekte i segmen­ te činjenica pa. Kad su indoktrina­ cija i manipulacija toliko razvijene da je predominantno mnjenje postalo krivo. Tabela koja daje glasačke rezultate idejne orijentacije pokazuje tri stupnja prijanjanja uz ideologije Republičke i Demokratske partije i »ambivalentnih i neutraliziranih« na­ zora 3 7 ). Upravo je njezin empiricizam ideološki. ova adekvatnost nije dostatna ako je zadatak teorijske analize više i nešto drugo negoli deskripci­ ja — ako joj je zadaća da pronikne u činjenice. lišavaju opis nje­ gova objektivnog. str. Ovi procesi su bitni za ocjenu demokratičnosti. 3) lično komuniciranje sa zakonodavcima.

u Kurt Lenk (izdavač) I d e o ­ l o g i e Neuwied. »Ideologie«. .. S u h r k a m p . Proklamirajući postojeći društveni realitet kao svoju vlastitu normu.« ) JEDNODIMENZIONALNA MISAO 39 ) Theodor W. 1961. biznisa i vlade i između samih ključnih korporacija? Uključuju li oni formuliranje i širenje »nepolitičkih« nazora. str. zacijelo. informacija. čista kontradikcija ponovo ustvrđuje svoje pra­ 40 vo: » . »kanali mogućeg utjecanja na članove zakonodavnog tijela i službenike vlade«. tad činjenice ο političkoj aktivnosti nisu adektavno opisane i ut­ vrđene. P h i l o s o p h i s c h e G r u n d f r a g e n . 262. Mnoge. Luehterhand. 1961. Na os­ novu tog ograničenja — tj. . a ja mislim determinantne.. . I . To su. sociolo­ gija učvršćuje u ljudima »bezvjeračku vjeru« u realitet ko­ ga su oni žrtve: »Od ideologije ne preostaje ništa doli priz­ navanje toga što jest — model ponašanja koje se podređu­ 39 je nadmoćnoj sili postojećeg« ). ono što jest ne može biti istinito. metodološkog isključenja tranzi-č tivnih pojmova koji bi mogli pokazati činjenice u njihovu is­ tinskom svjetlu i nazvati ih njihovim istinskim imenom — deskriptivna analiza fakata blokira shvaćanje činjenica i postaje elemenat ideologije koji ih podržava. Adorno. konstitutivne či­ njenice ostaju van dohvata operacionalnih koncepata. Frankfurt. 40 ) Ernst Bloch. i dalje. ra­ zonode putem velikih posrednika publiciteta? Da li uzimaju u obzir veoma diferentnu političku težinu raznih organizaci­ ja koje učestvuju u javnim pitanjima? Ako je odgovor negativan (a ja vjerujem da jest). Nasuprot tom ideološkom empiricizmu.120 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE žiranje u konstantnom širenju političkih nazora putem ne­ posredne komunikacije. da li su oni do­ voljni da stvarno pruže »metod za razlučivanje ljudi koji su relativno aktivni u pitanjima nacionalne politike od onih koji su relativno neaktivni?« Uključuju li oni tako odlučne aktiv­ nosti »u odnosu na pitanja nacionalne politike« kao što su tehnički i ekonomski kontakti između korporacija. str. 65. no.

što povezuje subjektivni i objektivni svijet u antagonističko jedinstvo. ono što jest. Izvorna preokupacija zapadnjačke misli je bilo nastojanje da se po­ kaže kako ta istina teorije i prakse nije subjektivna. Totalitarni univerzum tehnološke racionalnosti jest po­ sljednja preobrazba ideje uma. već ob­ jektivna okolnost. izriče suprotno: »što je zbiljsko. NEGATIVNO MIŠLJENJE: PORAŽENA LOGIKA PROTESTA » . ili isto tako pretjerana kao i ova druga tvrdnja. Pa. obje izražavaju isti pojam. naime antagonističku strukturu zbilje i misli koja pokušava razumjeti zbilju. »moć negativnog«. već kao oblika miš­ ljenja primjerenog razumijevanja stvarnog kao umnog. U jednačenju um = istinito = realnost. koja. Za naše dobro priučene uši i oči ova izjava je neozbiljna i smiješna. ne može biti istintio«. istinu za ljude i stvari — tj. um je rusilačka moć. U ovom i slijedećem po­ glavlju ću pokušati da identificiram glavne etape u razvitku te ideje -. uvjete u kojima ljudi i stvari postaju ono što jesu. . u tradiciji zapadnjačke misli obje razotkrivaju. Svijet neposrednog iskustva •— svijet u kojem se zatičemo — mora biti shvaćen.5. u provokativno skra­ ćenoj formulaciji. ipak.proces po kome je logika postala logika domina­ cije. kao teoretski i praktični um. Takva ideologijska analiza može doprinijeti razumi jeva nju realnog razvitka utoliko što je usredotočena na jedinstvo . transformiran i čak oboren da postane to što on stvarno jest. štaviše. to je umno«. To je i porijeklo njene logike — logike ne u smislu posebne filozofijske discipline. koji ustanovljuje. ideju uma koja je vodila njenu logiku. . Cak. čini se.

ο svijetu koji je kosmos. (preli­ minarni) cilj takve jedne analize — rezultat metodičkog in­ telektualnog posredovanja. neposrednog stanja. Istinit govor. koji je u sebi razlomljen (déchirement ontologique)' — dvodimenzionalan. Što je kriterijum tog razlikovanja? Na osnovu čega je taj status »istine« pripisan jednom modu ili uslovu više nego drugom? Klasična grčka filozofija se naveliko pouz­ dava u ono što je kasnije nazvano (u prilično krnjem smislu) »intuicija«. u kojima egzistiraju u iskrivljenju. zavisnosti i na· . Ako je čovjek naučio da vidi i zna što realno jest. Ta koncepcija odražava iskustvo ο svijetu. njen univerzum rasuđivanja odgovara činjenicama antagonističkog realiteta. tj. čini se da je čovjek u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga osposobile da vodi »dobar život«. nesloboda i sloboda) ontološke su okol­ nosti. u prvom redu. istina je vrijednost jer bitak je bolji od nebitka. Ana­ liziran u stanju u kome se zatiče u svom svijetu. Neki temeljni pojmovi ο čovjeku i prirodi zajednički su teh­ nološkoj i predtehnološkim etapama. U onim razmjerima u kojima iskustvo ο antagonističkom svijetu upu­ ćuje razvitak filozofskih kategorija. sve dok ostvarenja razvijene industrijske civilizacije ne vode trijumfu jednodimenzionalne realnosti nad svom kontradikcijom. realnosti — i samo na temelju tog svojstvo tvrdnje. to izražava kontinuitet zapadnjačke tradicije. također. Sukob datira još od samih početaka filozofske misli i nalazi upečatljiv izraz u kontrastu između Platonove dija­ lektičke logike i formalne logike Aristotelova Organona. zapravo. istina obvezuje i i angažira ljudsku egzistenciju. Unutar tog kontinuiteta sukobljuju se različiti načini mišljenja. Pojam biti čovjeka može poslužiti kao ilustracija. a etika je epistemologija. Proces bitka i misli jest to da se prevla­ davaju ti negativni uslovi. Kao takva. ona je posredovanje konkretnog iskustva. on će djelovati u saglasnosti s istinom. razot­ kriva i izražava ono što jest — za razliku od onog što se po­ javljuje (kao realno). Utoliko što borba za istinu »spašava« realnost od destrukci­ je. tj. Filozofija izvire u dijalektici. produktivnosti i razaranja. logika. Ona je bitno ljudski projekt. Intuicija je. koji je u sebi antagonističan — svijetu koga muče htijenje i negativnost. to je potencijalnost bitka i prijetnja bitku — destrukcija. Zaista. Na­ redna skica klasičnog modela dijalektičke misli neka pri­ premi teren za analizu kontrastnih obilježja tehnološkog racionaliteta. misli i akcije. život koji je što je više moguće slobodan od mukotrpnog rada. moć pozitivnog mišljenja s moći ne­ gativnog. Nije to misteriozna spo­ sobnost duha niti čudno neposredno iskustvo. zapravo. sa svojom zapanjujućom harmonijom slobode i ugnjetavanja. Epistemologija je u samoj sebi etika. rasta i regresije. Pojava i realnost. u povijesnom procesu je odvijanje teoretskog i praktičnog uma ujedno. Zatvoreno operacionalni univerzum razvijene industrij­ ske civilizacije. U tom univer­ zumu postoje modi bitka u kojima su ljudi i stvari »o samima sebi« i »sami sobom« i modi u kojima to nisu. Ovo zdanje nije naprosto ništa. tj. a nije ni ras­ tavljeno od pojmovne analize. Borba za istinu je bor­ ba protiv uništenja za spasenje (σώωςθυ) bitka (napor koji se i sam pojavljuje kao destruktivan ako napada postojeći realitet kao »neistinit«: Sokrat protiv atenske države-grada). Oni pripadaju različitim putevima razumijevanja. Tendencije stabiliziranja se sukobljuju s elementima prevra­ ta na koje navodi um. korijeni u iskustvu univerzuma u kome misao uzima učešća u teoriji i praksi. Na temelju tog jednačenja istine i (realnog) bitka. ono se. kome stalno prijeti destrukcija. U klasičnoj grčkoj filozofiji um je spoznajna sposob­ nost razlikovanja istinitog i krivog utoliko što je istina (i krivost). To razlikovanje nije ni zaslugom ni krivnjom apstrak­ tne misli. na oblik spoznaje u kome se objekt misli pojavljuje jasno kao ono što realno jest (u svojim bitnim svojstvima) i u antagonističkom odnosu spram svog slučaj­ nog. ta evidentnost intuicije nije suviše različita od kartezijanske. ali. mijenjanja društva i prirode. okolnost bitka. neistina i istina (i kao što ćemo vidjeti. filozofija se kreće u uni­ verzumu.124 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 125 (i razdvanje) teorije i prakse. ograničenju ili uskraćivanju svoje prirode (esencije). organiziranja. struktuiran prema finalnim uzrocima. zacrtan je u toj ideji uma kao specifičan povijesni projekt.

Ta dva ključna ter­ mina označavaju dva oblika negacije. za Grka i barbarina. inteligentan život nad glupim. privlači svijet ispod ώ5 έρώμενον. Tako se de­ silo da je filozofija bila rođena s tim vrijednostima. ovisi i ο ispunjenju zahtjeva koji se postavljaju toj funkciji — tako ovisi ο onima koji kontroli­ raju te zahtjeve. bog. Zacijelo. Za Platona u kasnijim dijalozima i za Aristotela modi bitka su modi kretanja — prelaz iz potencijalnog u aktual­ no. Društvo je još uvijek organizirano na takav način da obezbjeđivanje životnih potreba sačinjava za­ nimanje određenih društvenih klasa u punom radnom vre­ menu i tokom cijelog života. Prema Aristotelu. Um i sloboda konvergiraju. kreacije i destrukcije. erotska. To otkriće je rad Logosa i Erosa. Filozofsko istra­ živanje teče od ograničenog svijeta ka konstrukciji realnosti u kojoj nema bolne razlike između potencije i stvarnog. U zahtjevima misli i ludilu ljubavi sadržano je destruktivno odbijanje po­ stojećih načina života. On podvrgava iskustvo svom kri­ tičkom rasuđivanju i to sadržava vrijednosni sud — naime. Već grčko shva­ ćanje sadržava povijesni element — bit čovjeka je različita za roba i slobodnog građanina. to pokazuje. on je taj koji analizira ljudsku situaciju. savršena realnost. One su bile neefikasne. uopće ne ontološki uslov društva baziranog na postavci da je sloboda inkompatibilna s aktivnošću priskrbljivanja potreba života. To je zaista predtehnološka i antitehnološka konstelacija par excellence. nerealne. Uspinjanje od »nižih« k »višim« oblicima stvarnosti jest kre­ tanje kako materije tako i duha. isto tako kao i logička spoznaja razbija vlast postojećeg kontingentnog rea­ liteta i bori se za istinu. Znan­ stvena misao je morala slomiti to jedinstvo vrijednosnih su­ dova i analize jer je postajalo sve jasnije da filozofske vrijed­ nosti nisu rukovodile organizaciju društva niti transformaciju prirode. znači postići »najbolji život«: živjeti u skladu s biti ljudske prirode. koja je s tim realitetom inkompatibilna. One su zbog toga neslobodne i spriječene u ljudskoj egzistenciji. Zacijelo. realizacija. Postoje modi egzistencije koji nikada ne mogu biti »istinski« jer nikada ne mogu po­ čivati u realizaciji svojih mogućnosti.126 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 127 kaznosti. Ipak ta dinamika ima svoja inherentna ograničenja ukoliko se pokazuje da je antagonistički karakter realnosti. da slobodu od mukotrpnog rada valja preferirati nad muko­ trpnim radom. Njegovo nastajanje je krnjenje prožeto negativitetom. pred­ met promjene. njegovo cijepanje na istinite i neistinite mode egzistencije nepromjenljiva ontološka okolnost. Klasično shavaćnje uključuje postavku da sloboda mi­ sli i govora mora ostati klasna privilegija tako dugo dok pre­ vladava to porobljavanje. on je finalan uzrok svih bića. u radosti bitka. Civiliza­ cija je prevladala ontološko stabiliziranja te razlike (bar u teoriji). U tom smislu je još uvijek na snazi klasična pretpostavka prema kojoj je istina inkom­ patibilna s porobljavanjem putem društveno nužnog rada. . Realna granica između predtehnološkog i tehnološkog racionaliteta nije ona između društva zasnovanog na neslobo­ di i slobodnog društva. to je još uvijek dictum filozofa. Jer misao i govor pripadaju sub­ jektu koji misli i govori. »zarađivanju za život« i u novim modima slobode i neslobode. Logos i Eros su u samima sebi jedinstvo pozitivnog i negativnog. Tako nije prava realnost — istina. Granica predtehnološkog i tehnološkog pro­ jekta je u načinu kako je organizirao podređivanje potrebama života. da je ta aktiv­ nost »prirodna« funkcija posebne klase i da spoznaja istine i istinskog egzistiranja uključuje slobodu od cijele dimenzije takve aktivnosti. pa ako njegov život ovisi ο izvođe­ nju nametnutih funkcija. Ali taj razvitak još neobezvređuje distinkciju između esencijalne i kontingentne prirode. Tako je u ljudskoj stvarnosti »neistinsko« i neslobodno sve ono eg­ zistiranje koje se troši u priskrbljivanju onog što tek omogu­ ćuje opstanak. istine i krivosti koji odgovaraju toj organizaciji. Logos i Eros su ujedno i subjektivno i objektivno. re­ alnosti koja je savladala svoj negativitet i kompletna je i ne­ zavisna u samoj sebi — slobodna. između istinskog i krivog moda egzistencije — uz pretpostavku da razlikovanje proističe iz logičke analize empirijskog stanja i da razumije kako njegovu mogućnost tako i slučajnost. Istina transformira mode misli i egzi­ stencije. Konačno biće je nepotpuna realizacija. Postići takav život.

Ako istina pretpostavlja slobodu od mukotrpnog rada. Ova okolnost protivuriječi univerzalnom karakteru istine koja određuje i »propisuje« ne samo teoretski cilj već najbolji život čovjeka kao čovjeka. i ukoliko. Aristotel upotrebljava izraz »apophantički logos« da bi razlikovao određen tip Logosa (govor. već »pre­ tenzijama«. i ukoliko. Za filozofiju ta kontradikcija nije razrješiva. propozicijama ο bitku 1 ). Klasična ideja logike zaista pokazuje ontološku predra­ sudu — struktura suda (tvrdnje) odnosi se na podijeljeni re­ alitet. Prije te formalizacije iskustvo podijeljenog svijeta na­ lazi svoju logiku u Platonovoj dijalektici. ali u isto vrijeme se podvrgava faktič­ kom nijekanju jednakosti. ili odricanje (p) od (S) jer. ona postaje formalna logika suda. u datoj realnosti. rob u Platonovu Menonu je sposoban da zahvata istinu geometrijskog aksioma. »Jedan i Mnogo«. Tamo je istina saču­ vana nepovrijedena. on pripada k (S) kao svojina od (S). u činjenici da misao nije zaokupljena direktno bitkom (das Seiende selbst). Jer.—tad ta realnost dozvoljava takvu istinu samo u aprok­ simaciji i za privilegiranu grupu. tj. kako je istina stanje bitka isto kao i misli. ona se ne javlja kao kontradikcija jer fi­ lozofija ne transcendira strukturu roba ili ropskog društva. 134. Filozofija na­ zire jednakost čovjeka. i štiteći isti­ nu. Takav način egzistiranja je zatvoren robu — i bilo kome tko mora provesti svoj život obezbjeđujući životne potrebe. sloboda od materijalne nužnosti). Ali. itd. Ovdje su nazivi »Bi­ tak«. Tako ona pretječe povijest ne ovladavši njome. istina koju on zna i razlaže potencijalno je dokučiva svakom. F o r m a l e u n d T r a n s z e n d e n t a l e L o g i k (Halle. To je logika suda. već kao postignuće misli — nepovrij edena zato jer sam njen po­ jam izražava uvid da oni koji posvećuju svoj život zasluživanju za život nisu u stanju da žive ljudsku egzistenciju. nastajanja i propadanja. i ako je sloboda u društvenoj realnosti povlastica ma­ njine. na­ glasio je njenu izvornu kritičku intenciju. Husserl u toj orijentaci­ ji vidi sužavanje djelokruga logike i predrasudu s obzirom na njezinu zadaću.128 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE . Argumente protiv te interpre­ tacije vidi na str. filozof-državnik. izdiže je iznad povijesnog realiteta. »Identitet«. u svom razvo­ ju. i dalje. naime. i 115. koja mo­ že služiti kao model predtehnološkog racionaliteta. . razlikom između istine i krivosti (De Interpretation. »Nebitak«. Konsekven­ tno tome. ili pak. naročito str. ako ljudi više ne bi morali provoditi svoje živote u sferi nužnosti. ne pripada k (S). tj. »Kretanje«. escencije i činjenice. 1957. a one moraju biti osigurane i zadovoljene da istina može biti (ona je. istinu onkraj promjena i propada­ nja. ali u emfatičkom smislu (sudske) presude: pridjevanje (p) k (S) jer. G es c h i c h t e d e r L o g i k im A b e n d l a n ­ d e . 42. 1929). 1 ) Husserl. ne kao ostvarenje neba ili na nebu. I. potencijali teta i aktualiteta. osigu­ ravanje životnih potreba jest za većinu posao tokom cijelog života. subjekt koji razu­ mijeva ontološki uslov istine i neistine? To je onaj tko je ovladao čistom kontemplacijom (theoria) i praksom rukovo­ đenom teorijom. 135. saopćavanje) — onaj koji otkriva istinu i neistinu i determiniran je. J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 129 Tko je po klasičnom shvaćanju. Niemeyer. Kad je Husserl oživio ideju apophantičke logike. istina i istinska ljudska egzistencija bile bi univerzalne u strogom i stvarnom smislu riječi. društvena podjela rada zadobiva dignitet ontološ­ kog uslova. 16 b — 17a). a kako je ovo posljednje izraz i manifestacija prvog. 211. S te ontološke osnove aristotelovska fi­ lozofija prosljeđuje na postavljanje »čistih formi« svih mo­ gućih istinitih (i krivih) predikacija. i s obzirom na bit čovjeka. — tj. Zacijelo. Vođen filozo­ fom. Ontološki pojam istine je u centru logike. Raspravljanje se kreće između iskustva bitka i nebitka. Ovdje povijesna barijera zatvara i iskrivljuje traganje za istinom. 2) Carl Prantl. pa ipak odlučni dijelovi ove formalne logike ostaju pripadni aristotelovskoj metafizici 2 ). To je racionalitet dvodimenzionalnog univerzuma rasuđivanja koji odudara od jednodimenzionalnih moda mišljenja i ponašanja što se razvijaju u izvršenju tehnološkog projekta. Aristotelov Organon apstrahira od ovog jedinstva suprotnosti općih formi suda i od njihovih (ispravnih ili ne­ ispravnih) povezanosti. On je našao to smjeranje baš u ideji logike suda. dohvat istine osta­ je puka mogućnost sve dok se ne živi u istini i s njom. Vol. Darmstadt.

bolje reći. Dvostruko značenje »jest« t a k o izražava dvodimenzionalnu strukturu jednog svijeta. a to je ona istinskih formi re­ alnosti — ideja. Stavovi koji određuju re­ alitet afirmiraju kao istinito što nije (neposredno) takvo. Kao takva. »vrlina je znanje«. već nužnost da se ovaj realizira. Verifikacija propozicije uključuje proces kako u činjenici tako i u misli: (S) mora postati to što jest. prema tome. ). U tom prevratu realitet prispijeva u svoju vlastitu istinu. po prirodi. Zakoni mišlje­ nja su zakoni realnosti ili. Njihovo logičko razvijanje odgovara pro­ cesu realnosti ili same stvari (Sache selbst). Tvrd­ nje se prepuštaju dijalogu i u njemu se razvijaju i provjerava­ ju. ali on to treba da bude jer je slobo­ 3 dan u očima boga. to se može ovako čitati: čovjek nije (faktično) slobodan. istinito suđenje ne prosuđuje taj realitet njegovim vla­ stitim određenjima. »država je real­ nost uma«. Oni imaju otvoren vidokrug. postaju zakoni realnosti ako mišljenje razumijeva istinu neposrednog iskustva kao po­ javljivanja jedne druge istine. S je određen kao nešto drugo ne­ go on sam. Logika se centrira oko sudova koji su kao demonstrativne tvrdnje imperativni — predikativno »je« uključuje »treba da«. suprot­ stavlja svoju istinu istini datog realiteta. Npr. itd. u kome ljudi ne vrše funkcije prema svojim sposob­ nostima. tad kopula »je« izražava »treba da«. itd. on ne iskazuje fakat. u kome oni nisu slobodni. diseratum. Ako samo ono što je istinito (Logos. Afirmativni sud sadržava negaciju koja iščezava u formi stava (S je p ) . već određenjima koja sagledavaju njegov prevrat. u određenjima datog realiteta ona je »puka« ideja. Tako je tu sadržana prije kontradikcija negoli korespondiranje između dijalektičkog mišljenja i da tog rea­ liteta. »pravednost je takvo stanje u kome svatko vrši onu funkciju koja najbolje odgovara njego­ voj prirodi«. nisu potpuno definirani. dvosmislenim. Tako rušilački karakter istine nameće misli imperativno svojstvo. . i za neposredno iskustvo (koje je za većinu ljudi nepremašiva realnost) ono je jedini realitet. oni tako protivurječe onom što jest i poriču njegovu istinu. Dijalektička misao razumijeva kritičku napetost izme­ đu »jest« i »treba da« prije svega kao ontološku okolnost koja 3 ) Ali zašto stav ne k o ž e »treba da« ako to z n a č i ? Zašto negacija iščezava u afirmaciji? Da li je metafizičko porijeklo logike determiniralo formu stava? Predsokratovska. Taj kontradiktorni. Ona sudi ο stanju u kome vrlina nije znanje. kategorička Sp forma izražava da S nije S. Ti termini imaju mnogo značenja jer su mnogostrane okolnosti na koje se odnose i jer imaju mnogo implikacija i efekta koji ne mogu biti izo­ lirani i stabilizirani. Npr.130 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 131 »Kontradikcija« metodski držani otvorenim. dvodimenzionalni stil mišljenja jest unutarnja forma ne samo dijalektičke logike već sve filozofije koja se hvata ukoštac s realitetom. »čovjek je slobodan«.. Ako ovi stavovi jesu istiniti. Ta istina sagledana mišlju jest ideja. Ali bitna mogućnost nije poput mnogih mogućnosti sadržanih u datom univerzumu rasuđivanja i akcije. bitna mogućnost je sasvim različitog reda. »potpuno realno je potpuno spoznatijivo«. Prosuđivani s obzirom na njihovu bit i ideju. »Ve­ rum est id. koje se postepeno strukturira u sa­ mom toku saopćavanja. quod est«. misao protivuriječi tome šio jest (dato). Ta forma više prikriva nego razotkriva te­ meljnu dijalektičku postavku koja izriče negativni karakter empirijskog realiteta. U klasičnoj logici je taj sud koji je konstituirao izvor­ no jezgro dijalektičkog mišljenja bio formaliziran u formu tvrdnje »S je p«.. čovjek i stvari opstoje kao nešto drugo nego što jesu. A ipak to μήον j e s t. kao i sokratovska misao prethodi odvajanju logike od etike. Katego­ rički iskaz se tako preokreće u kategorički imperativ. ali koje nikada nije zatvoreno. Njena realizacija uklju­ čuje prevrat postojećeg jer mišljenje u skladu s istinom jest obaveza na egzistiranje u skladu s istinom (ekstremne postav- ke kod Platona koje ilustriraju taj prevrat jesu: smrt kao po­ četak života filozofa i nasilno oslobođenje iz špilje). tad realitet neposrednog iskustva ima udjela u unôv u tome što n i j e . potpunu sveobuhvatnost značenja. Ili. Ideja) realno j e s t .. podaren neotuđivim pravima itd. »puka« esencija — mogućnost. U njemu je subesjednik vođen tako da ispituje u svakida­ šnjici nepropitivan totalitet iskustva i govora i da zađe u no­ vu dimenziju raspravljanja — inače je on slobodan i rasprav­ ljanje se obraća njegovoj slobodi. On treba da ide iznad ono­ ga što mu je dato — kad govornik u svojoj propoziciji ide pre­ ko početnog postavljanja termina.

zadobila je tu apstrakt­ nu i opću »čistotu« koja ju je učinila imunom naspram svi­ jeta u kome je čovjek morao živjeti. Na osnovu te razdvojeno­ sti kritička filozofska misao je nužno transcendentna i ap­ straktna. istine i krivosti nije više egzistencijalno pitanje. Misao nema moći da dovede do takve promjene ako se '. djelovanje misli ima politički sadržaj. već je više stvar čiste filo- .132 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 133 se tiče strukture samog bitka. U klasičnim izvorima filozofske misli transcendirajući pojmovi su ostali povezani uz predominantnu razdvojenost in­ telektualnog i manuelnog rada — uz postojeće društvo rop­ stva. No. Kako svoje pojmove određuje na osnovu potencijaliteta. bilo najpotrebnije postizanje prevrata nisu bili preokupacija filozofije. tko u — svojoj svijesti — ne raščinjava fakte. tko ne dovodi u relaciju fakte s faktorima koji su ih uzro­ kovali. čini se. pobožnosti i znanja postaje rušilački poduhvat jer pojam smjera na novi polis. objekte mišljenja i odnose između mišljenja i njegovih objekata. Čak tamo gdje kritička apstrakcija stiže do negacije postoje­ ćeg univerzuma rasuđivanja. Kad su date činjenice sagledane u svjetlosti istine. daje filozofskoj misli svoj­ stvo apstraktnosti i ideologičnosti. Prosuđivanja ο danom realitetu nadomještena su stavovi­ ma koji definiraju opće forme mišljenja. Dakle. a ne samo na određene mode mišljenja ili ponašanja unutar njega. Tako je sokratovsko raspravljanje političko raspravljanje utoliko što protivurječi postojećim političkim institucijama. u kome izvire filozofija. Ap­ straktnost je sam život misli. »pojmom« vrline. koja se u njima javlja iskrivljena i porečena. a baš razdvajanje od materijalne prakse. znamen njene autentičnosti. u ime koje je filozofija davala svoje sudove . koji su bitno drugačijeg reda misli i egzistiranja. Za takav formalni predmet odnos 5v ί μή ου promje­ ne i permanencije. potencijaliteta i aktualiteta. Uz izuzetak materijalis­ tičkih »heretika« filozofska misao je rijetko bila mučena pat­ njama ljudske egzistencije. misao je rukovođena situacijom svojih objekata da mjeri njihovu istinu određenjima jedne druge logike. jed­ nog drugog univerzuma rasuđivanja. U tom smislu je »idealizam« bio primjeran filozofskoj misli. Ukoliko taj projekt uključuje čovjeka kao »društvenu životinju«. Traga­ nje za ispravnom definicijom. polis. ne transcendira u praksu. Ona je od njih apstrahirala i ustrajala u tom apstrahiranju. Dvije dimenzije misli — ona bitnih i ona pojavnih istina — više se ne prepliću. Apstraktnost je zajednička svakoj pravoj misli jer nitko realno ne misli tko ne apstrahira od onoga što je dato. Predmet mi­ šljenja postaje čista i univerzalna forma subjektiviteta od koje je odstranjeno sve posebno. Ono se od­ vija na povijesnom osnovu i ostaje u odnosu upravo sa teme­ ljom od koga uzmiče: postojećim društvenim univerzumom. Platonova »idealna« država reformira i zadržava rop­ stvo kad ga organizira u skladu s vječnom istinom. Međutim. a njihov konkretni di­ jalektički odnos postaje apstraktno epistemološki ili ontolo­ ški. razaznavanje tog sta­ nja bitka — njegova teorija — od početka smjera na konkret­ nu praksu. I u Aristotela filozof-kralj (kod koga su bile još uvijek kombi­ nirane teorija i praksa) ustupa supremat bios-theoreticosu koji jedva može svojatati prevratničku ulogu i sadržaj. pravednosti. Apstrahiranje je povijesan događaj u povijesnom kontinuitetu. Jer shvaćanje ο nadmoćnosti misli (svijesti) također izražava impotenciju misli u empirijskom svijetu koji filozo­ fija transcendira i korigira — u misli. one se same pokazuju krive i negativne. Racionalnost. ta baza preživljava u negaciji (prevratu) i ograničava mogućnosti nove pozicije. pa na­ stavlja da konstruira domenu uma očišćenu od empirijske kontingencije. A ta logika projektira drugi način egzistiranja: realizaciju istine u riječima i djelima čovjeka. Oni koji su snosili glavni teret neistinite realnosti i kojima je zato. filozofska kritika se nalazi blokirana realitetom od koga se odvaja. Paradoksno je da je baš kritička intencija filozofske misli ona koja vodi idealističkom očišćenju — kritička inten­ cija koja cilja na empirijski svijet kao cjelinu. postoje krive i istinske apstrakcije.

još uvijek odnosi na najopćenitiju strukturu datog svijeta iskustva. Pada u oči kontrast između Platonove dijalektičke Aristotelove formalne logike. neproračunljive. 1942. Tehnološki univerzum je jedan od njih. Formalna logika je tako prvi korak na dugom putu ka znanstvenoj misli — samo prvi korak.« 8 ) Aristotelova Metafizika izriče povezanost pojma i ovla­ davanja: znanje »prvih uzroka« je. u kompleksnom proce­ su društva i prirode hipostazirati one jedinice koje se daju identificirati i nadomjestiti. Dalje raspravljanje vidi u poglavlju VI. Predtehnološka i tehnološka racionalnost. odgovor na pita­ nje: » β ésxtv ?«5) Kapp. bilo da se tiču društva ili prirode. Oslobođena protivurječnosti. ipak 4 ) D a izbjegnemo nesporazum: n e vjerujem d a j e F r a g e n a c h d e m S e i n i slično. I najformaliziranija logika se. u obje prisut­ na konstrukcija općenito važećeg reda mišljenja. ili uz sredivu protivurječnost. 6 ) M . Svijest je postala po­ datijiva apstraktnoj generalizaciji daleko prije nego što su ponikli tehnološki čovjek i tehnološka priroda kao objekti racionalnog ovladavanja i kalkulacije. Sto je bilo smisleno u počecima filozofske misli može postati besmisleno na njenom kraju. Adorno. U sva­ kom slučaju. postaju instrumenti predskazivanja i ovladava­ nja. subjektivne. misao organizirana u formalnoj logici veoma je različita od Platonovog dijaloga. te na raspolaganju fizici. određenja podobna za organiziranje koherentnog logičkog sistema bila su odvoje­ na od onih za to nepodobnih. materijalni sadržaj je neutraliziran. ontologija i . koje su do­ kazale svoju efikasnost. Historija čovječanstva je dala definitivne odgovore na »pita­ nje ο bitku« i dala ih je u vrlo k o n k r e t n i m postavkama. neutral­ na s obzirom na materijalni sadržaj. očistiti misao od kontradikcija. Ono je potpuno različito od »metafizičkog« »određenja« (također ho­ ros) koje označava rezultat bitne definicije. u kome sekundarni kvaliteti pos­ taju mjerljivi i ovladljivi. To opće svojstvo (kvantitativni kvalitet) jest preduslov zakona i reda — u logici isto tako kao i društvu — cijena univerzalne kontrole. oni postaju predmet istog općeg za­ kona organizacije. Metode logičkog postupka su veoma različite u staroj i modernoj logici. 1947. princip identiteta odvojen od principa kontradikcije (kontradikcije su pogreška neispravnog mišljenja). »Općenitost misli. koji formalizira. pojam koji sadržava sukobljavanje biti i pojave upotrebljiv je ako nije besmis­ len. New York. Bilo da su oni mentalni ili fizički. dobro određeni u njihovu djelokru­ gu i funkciji. 25. nasuprot Prantlu. ali je pri svoj toj razlici. Pojmovi. kalkulacije i zaključka. životno pitanje ili da to treba da bude. Pod vladavinom formalne logike. Sama ideja formalne logike je historijski doga­ đaj u razvitku mentalnih i fizičkih instrumenata za univer­ zalno ovladavanje i proračunljivost. Formalna logika nagovještava reduciranje sekundar­ nih kvaliteta na primarne. — najefikasnije i najizvjesnije znanje jer raspolaganje uzroci­ ma znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. finalni uzroci su odstranjeni od logi­ čkog reda. Izvršena je distinkcija izme­ đu univerzalne. čista forma je još uvijek forma sadržaja. apstrahirani od njihove određene »supstancije«. W . Tad ele­ menti misli mogu biti znanstveno organizirani — kao što ljudski elementi mogu biti organizirani u društvenu stvar­ nost. u svojoj cjelini. »objektivne« dimenzije mišlje­ nja i partikularne. Na osno­ vu općih pojmova misao postiže savladavanje posebnih slu­ čajeva. U Aristotelovom Organonu silogističko »određenje« (horos) »tako je ispražnjeno od supstancijalnog značenja da je slovo alfabeta potpuno ekvivalentna supstancija«. U formalnoj logici misao je indiferentna naspram svo­ jih objekata. Ova druga je ušla u znanost tek posredstvom niza redukcija. D i a l e k t i k d e r A u f k l ä ­ r u n g . Horkheimer i T . ima svoj osnov u realitetu dominacije. G r e e k F o u n d a t i o n s o f T r a d i t i o n a l L o g i c . Amsterdam. drži »da su ta dva različita značenja potpuno neovisna jedno ο drugom i da nikada nisu bila pomiješana kod samog Aristotela«. i to kao nadomjestivi znakovi ili simboli. 5 ) Ernst Kapp. str. U tom poduhvatu čov­ jek je morao iz stvarnog nesklada kreirati teoretsku harmo­ niju. a gubitak smisla se ne m o r a pripisati nesposobnosti da se misli. Columbia University Press. str. proračunljive. 29.134 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 135 zofije 4 ). jer se još uvijek traži mnogo viši stupanj apstrakcije i matematiziranja da se obli­ ci misli prilagode tehnološkom racionalitetu. kako ju je razvila diskurzivna logi­ ka. kao znanje ο općem.

koja formulira zakone misli u zaštitničkoj suglasnosti spram zakona društva. varljive i iskrivljujuće moći postojeće stvarnosti. Postoji logička mimesis. str. dijalektička misao jest i ostaje nez­ nanstvena u onoj mjeri u kojoj je osuda. u svojim glavnim naporima. di­ jalektičkoj logici je strana takva apstrakcija koja ne zasijeca u konkretan sadržaj. Filozofska misao se razvijala naporedo s njom. koja treba da bude objektivna. koje se uvelike naziralo na počecima logičke i filo­ zofske misli — očićšeno od iskustva uskraćujuće. Za razliku od toga. Leipzig. a logika misli ostaje logika dominacije. Ona je ka­ nonizirala i organizirala misao unutar postavljenog okvira preko koga silogizam ne može preći — ostala^ je »analitika«. koji utemeljuje znanstvenu istinu na­ suprot istini neposrednog iskustva. eg­ zaktna i znanstvena. mislim u općim poj­ movima. u najmanju ruku. univerzalnost pojmova nikada nije puko formalna. ali je objema zajednička radikalna opozicija spram dijalektičke logike. niti racionalističke i empirističke škole ne duguju. bez sumnje. Odista. Predtehnološki i tehnološki modi dominacije su funda­ mentalno različiti — tako različiti kao što su ropstvo i slo­ bodan najamni rad. no to je samo jedan mod misli. Pa. sociološka apstrakcija. Naime. konstituirana je u međuodnosu subjekata (koji misle i djeluju) i njihova svijeta 7 ). također. Ovaj objekt je realnost u njezinoj istinskoj konkretnosti. iz cjelokupne misli. pa čak izvan te logike.136 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 137 tehnologija povezane su onim elementima mišljenja koji pri­ lagođuju pravila mišljenja pravilima kontrole i dominaci­ je. paganizam i kršćanstvo. bila u sug­ lasnosti sa znanstvenom validnošću i egzaktnošću. Često je zapažena sterilnost aristotelovske formalne lo­ gike. 32. Formalna logika je tendirala univerzalnom važenju za­ kona misli. veoma različite od njihove klasične prethodnice. nesposobna da razumije i najmanje sek­ tore egzistencije. Stuttgart. Ali isto tako je istina da nadindividualan smisao. bilo što logici. Logi­ čka apstrakcija je. Dijalektička logika ne može biti for8 ) Wissenschaft 1923. I. W . eliminiran je konceptualan napor da se održi napetost između »jest« i »treba da« i da se postojeće obrati u ime svoje vlastite istine. nalazim ih u nadindividualnom kontekstu u kome one učestvuju. Meiner . Nova znanstvena istina ko­ jom znanstveni pojmovi oponiraju prihvaćenoj istini ne sadr­ ži osudu postojeće stvarnosti. vol. poglavlje I . Ono je očišćeno od »nega­ tivnog«. Suvremena matematska i simbolička logika su. a taj sud nameće dijalektičkoj misli priroda njezina objekta — objektivnost. Hegel razotkriva u kritičkoj filozofiji svoga vremena »strah od objekta« (Angst vor dem Objekt). Svi objekti mišljenja su opći pojmovi. zahtijeva da prava znan­ stvena misao prevlada tu poziciju i razumije »logično i čistoumno« (das Logische. d e r L ο g i k. a osta­ lo nije ometalo pojmovnu elaboraciju novog iskustva i no­ vih činjenica. ni materijalistička orijentaci­ ja. 1956. Odista. ed. Misao je uvijek više i nešto drugo nego individualno mišljenje. K r i t i k d e r l o g i ­ schen Absolutismus. grad-država i na­ cija. pokolj stanovništva osvojenog grada i nacistički koncen­ tracioni logori. znanstveni preokret neposrednog iskustva. uza sve to povijest je — povijest dominacije. ne razvija pojmove koji u sebi nose protest i odbijanje. Z u r M e t a k r i t i k d e r E r k e n ­ n t n i s t h e o r i e . 7 ) Pogledaj: T . das Rein-Vernünftige) u samoj kon­ 8 kretnosti svog o b j e k t a ) . na osnovu te opozicije. Formalna logika je po samoj svojoj strukturi bila netranscendentna. Eleminiranjem ovog is­ kustva. ničim vezana. Adorno. ni skolastičari ni racionalizam i empirizam ra­ nog novog vijeka nisu imali razloga za objekcije na način mišljenja koji je kanonizirao svoje opće forme u Aristotelo­ voj logici. I stara i nova formalna logika izražavaju. Logika je ostala specijalna disciplina naporedo sa glavnim tokom razvoja filozofske misli. bitno nepromijenjena uprkos novim pojmovima i novim sadržajima koji karakterizi­ raju ovaj razvoj. bez univerzalnosti bi misao bila privatna stvar. kad počnem misliti ο pojedinim oso­ bama u određenim situacijama. već ga za sobom ostavlja neshvaćena. Ni idealistička. Lasson. ipak. Njezina intencija je. isti način mišljenja. čini se.

to je. Dani realitet ima svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. Ove pripadaju takvom mišljenju koje po svojoj strukturi nije operacionalno. str. između »jest« i »treba da« postaje povijesna napetost. . Ono dobiva svoju istinitost kad se oslobodi varljive objektivnosti koja skriva činioce iza či­ njenica — to jest. Kad povijesni sadržaj uđe u dijalektički pojam i kad metodološki određuje njegov razvoj i funkciju. one su strane kako znanstvenom operacionalizmu tako operacionalizmu zdravog razuma. pravo i krivo — jer obje su dio istog postojećeg univerzuma. postojeća stvarnost se protivi logici proturječnosti — ona favorizira one mode misli koji podržavaju postojeće for­ me života i one mode ponašanja koji ih reproduciraju i usavršavaju. opća forma objektiviteta. također. pojam realnog. a iracionalno još uvijek racionalno. Dijalektička logika razumijeva proturječnosti kao »nuž­ nost« pripadnu samoj »prirodi misli« (zur Natur der Denk­ bestimmungen)10) zato što je proturječnost u samoj prirodi objekta misli. njihova povijesna kon­ kretnost se opire kvantificiranju i matematiziranju. također. Rob je u mogućnosti i da dokine gospodare i da surađuje s nji­ ma. Ontološka napetost između biti i pojave. koje je konkretno. Ono se povlači pred efikasnijom teorijom i praksom uma. Iskustvo suženo na stvari kako se pojavljuju i kako slučajno jesu — ograniče­ no je. realnost koju poima dija­ lektička logika. Egzistirajući kao živa kontradikcija biti i pojave. Dijalektička logika raščinjava apstrakcije formalne logike i transcendentalne filozofije. pravom i krivom. tendencija. obje participiraju na umskom i neumskom. kad je ono shvaće­ no. no. sad se bit i pojava. objek­ ti misli su objekti »unutarnje negativnosti« 9 ). Razvoj kontradiktornih elemenata koji određuje strukturu objekta misli određuje. dijalektička misao postiže konkretnost koja povezuje strukturu misli sa strukturom stvarnosti. Napor da se shvate kao takve i transcendiraju pretpostavlja drugačiju logiku. destrukcije. s druge. Transformacija ontološke u povijesnu dijalektiku zadr­ žava dvodimenzionalnost filozofske misli kao kritičko. poput svake neznanstvene i neempirističke filozofije. Logička istina postaje povijesna isti­ na. Ova praksa (intelektualna i materijalna) jest realnost u danome iskustvu. Kon­ kretnost se ne protivi sistemu općih principa i pojmova — dapače. također. istinu koja proturječi. 10) 9 ) Ibidem. On je u kontradikciji spram etabliranog poretka ljudi i stvari u ime postojećih društvenih snaga koje razot- krivaju iracionalan karakter tog poretka — jer racionalan oz­ načava onaj mod mišljenja i djelovanja koji pokreće reduci­ ranje ignorancije. suprotstavljenih snaga. kad razumije svoj svijet kao povijesni uni­ verzum u kome su postojeći fakti djelo čovjekove povijesne prakse. No. Dijalektička definicija određu­ je kretanje stvari od onoga što one nisu ka onome što jesu. ni apstraktna opća forma misli — a ni data nepo­ srednog iskustva. Objekat dijalektičke logike nije ni apstraktna. a »unutarnji negativitet« svijeta objekta je shvaćen kao djelo povijesnog subjekta — čovjeka u borbi s prirodom i društvom. Ove se ne konfrontiraju kao umsko i neumsko. Um postaje povi­ jesni um. Ibidem. Otud se ovo rebelirajuće mišljenje doima kao ostatak prošlosti. s jedne strane. Gospodari su u mogućnosti i da poboljšaju život roba i da usavrše njegovo eksploatiranje. Ideja uma se odnosi na kretanje i misli i akcije. te pozitivizmu i empiricizmu. ona zahtijeva takav logički sistem jer se kreće po općim zakonima. brutalnosti i ugnjetavanja. eleme­ nata što konstituiraju kretanje realnog i. po­ riče konkretnost neposrednog iskustva. koji potvrđuju umnost realnog. koja je specifi­ čno svojstvo njihova pojma. u stvarnosti u kojoj je umsko još uvijek neum­ sko. strukturu dijalektičke misli. 38.138 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 139 malna jer je determinirana realnim. Umnost je to kontradikcije. nega­ tivno mišljenje. i čak krivo iskustvo. Konsekventno tomu. »jest« i »treba da« konfrontiranju u sukobu aktualnih snaga i mogućnosti u dru­ štvu. Ona je teorijski i praktični zahtjev.

ona je rekvizit njegova kontinuirana funkcioniranja i dio njegova racionaliteta.) ovisnošću ο »objektivnom poretku stvari« (o ekonomskim zakonima. itd. No. feudalca ο podaritelju feuda. izražavaju oni krivu svijest — odgovaraju i doprinose očuvanju krivog poretka činjenica. a možda je čak i nesposobno da razumije što se događa i zašto se događa. izgleda. No. Bez sumnje je »ob­ jektivni poredak stvari« rezultat dominacije. pak. Ta dinamika pri­ pada stvarnosti. dominacija čovjeka nad čovje­ kom je u društvenoj zbilji povijesni kontinuum koji povezu­ je predtehnološki i tehnološki um. U ovom kontekstu je relevantno dvostruko značenje »racio­ nalizacije«. onom načinu mišljenja i ponaša­ nja koje je imuno spram bilo kog drugog racionaliteta osim postojećeg. porobljenje u oslobođenju.). on je. stvara novu društvenu strukturu. Racionalno i produktivno živimo i umiremo. sa­ svim prirodno i ne izgleda da traži dublje objašnjenje. nehumano u humanizaciji. •— jest. itd. a ne duhu. Ova kriva svijest je utjelovljena u predominantnom tehnič­ kom aparatu koji je i sam reproducira. Drugim riječima. tad je njegov ratio još više sumnjiv. Društvo se reproduciralo u tehničkom kompletiranju stvari i odnosa koji su uključivali tehničko iskorištavanje ljudi. no iz nje sad proizlazi viša racionalnost — racionalnost društva koje sve efikasnije eksploatira prirodne i mentalne izvore i distribuira beneficije ove eksploatacije na sve široj osnovi zadržavajući pri tom hijerarhijsku strukturu. No. U onoj mjeri u kojoj mišljenje i ponašanje ko­ respondira danoj stvarnosti. Znamo da je destrukcija cijena progresa kao što je smrt cijena ži­ vota. Društvo koje projektira i preduzima tehnološku transformaciju prirode mijenja bazu dominacije tako što postepeno nadomješta ličnu ovisnost (roba ο robovlasniku. to ova organizacija rada nije više podvr­ gnuta preispitivanju. Ograničenost ove racionalno­ sti i njezina izopačena sila očituju se u sve većem poroblja­ vanju čovjeka od strane proizvodnog aparata koji perpetuira borbu za opstanak i proširuje je u totalnu internacionalnu borbu što osakaćuje živote onih koji grade i upotrebljavaju proizvodni aparat. stvarnosti u kojoj je znanstve­ ni duh imao odlučnu ulogu u povezivanju s teorijskim i praktičnim umom. borba za opstanak i eksploatacija čovjeka i prirode postale su sve znanstvenije i racionalnije. Transformacija negativne opozicije u pozitivnu ukazu­ je na slijedeći problem: postavši totalitarna na unutrašnjim osnovama. tržištu. To da su opipljive beneficije sistema smatrane vrijednima odbrane — pogotovo s obzirom na odbojnost suvremenog komunizma. OD NEGATIVNOG KA POZITIVNOM MIŠLJENJU: TEHNOLOŠKA RACIONALNOST I LOGIKA DOMINACIJE Uprkos svoj promjeni. više logi­ čan jer je od početka negativno u pozitivnom. to nije svrha aparata. taj aparat poražava svoju vlastitu svrhu ako je ona u tome da se sačini humano egzistiranje na osnovu humanizirane prirode. da biznis mora napredovati i da su alternative utopis­ tičke. Ako. u kome integraci­ ja prethodno negativnih i transcendirajućih društvenih sna­ ga s postojećim sistemom. Ta ideologija pripada postojećem društvenom apara­ tu. Znanstvena organizacija i podjela rada su uveli­ ko povisile produktivnost ekonomskog. Pa ipak. Kako su veliki preduzetnici i sami volj­ ni da žrtvuju dobrobiti privatne inicijative i »slobodne« kon­ kurencije dobrobitima vladinih naređenja i uredaba. zacijelo. koji se javlja kao historijska alternativa. političkog i kultur- . »kriva« organizacija odbija alternative. Na ovom stupnju postaje jasno da je sama racional­ nost sistema problematična. to je prirodno samo onom mišljenju i ponašanju koje nije voljno. također. s druge strane. kmeta ο feudalcu. da su odricanje i rad pretpostavke zadovoljenja i ra­ dosti. pitanje ovdje ne može zastati.JEDNODIMENZIONALNA MISAO 141 6. Kriva organizacija društva zahtijeva dalje objašnjenje u pogledu situacije razvijenog industrijskog društva. a kako se. Problem leži u načinu društve­ ne organizacije rada. socijalistička izgradnja odvija putem pro­ gresivne dominacije.

No. ne mo­ gu logički zahtijevati univerzalno važenje i realizaciju. odvojilo je istinito od dobrog. opremljen samo jedino preostalim kvalitetima podobnim kvantificiranju. Istovre­ meno. sljedstveno tome. Vrednote mogu imati viši dignitet (moralno i spiritualno). kemijskih i biologijskih. Njegova ekstremna forma je u nekim koncepcijama suvremene filozofije znanosti po kojima sva materija fizike tendira rastvaranju u matematske i logičke relacije. Isto takvo lišavanje karaktera realnosti pogađa sve ideje koje po samoj svojoj prirodi ne mogu biti verificirane znanstvenim metodom. respekti­ rane i uzvisivane. ovo racionalno preduzimanje proizvelo je takav model duha i ponašanja koji je oprav­ davao i apsolvirao čak i najdestruktivnije i najtlačiteljskije strane preduzimanja. Jedinjenje logosa i erosa već je u Platona vodilo supremaciji logosa. sve ovisniji ο subjektu. bila je određena tako da je opravdavala potiskivanje. estetski. Humanistič­ ke. znanost od etike. odvojilo je reali­ tet od svih inherentnih ciljeva i. na metodološke izvore nove racionalnosti kontrastirajući ih s značajkama pretehnološkog modela. 143 U svijetu vrednota živi se van tog racionaliteta. po­ staje. i na istim osnovama. U pokušaju da to pokažem. »Priroda stvari«. čak tamo gdje se nije smjeralo na pra­ ktičke ciljeve. Iz veoma različite usmjerenosti nau- . čini se da je dezintegriran upravo pojam objektivne supstancije sup­ rotstavljene subjektu. Bez obzira na to ka­ ko znanost danas određuje objektivnost prirode i relacije nje­ zinih dijelova. Ono za čim može težiti priroda (uključujući čovjeka). one. one ne uznemiravaju nedolično postojeći način života. religiozne i moralne ideje su samo »ideali«. s druge strane. u Aristo­ tela je odnos između dobra i svijeta koji ono pokreće »ero· tički« samo po analogiji. Oživljavanje neke vrste aristotelovske ili tomističke filozofi­ je ne može spasti situaciju jer filozofija je a priori opovrgnu­ ta znanstvenim umom. Rezultat je: viši standard života. mir i pravda ne mogu biti izvedeni ni iz ontoloških ni iz znanstveno-racionalnih uvjeta. ο kome se ra­ spravljalo u prethodnom poglavlju. no rijetko subjekt). one po­ staju puki ideali i njihov konkretni. Ako dobro i lijepo. uključujući i društvo. ostaju stvar preferiranja. koje je vodilo njezinoj ekspli­ kaciji na osnovu matematskih struktura. Mo­ že li se čovjek zadovoljiti objašnjenjem da je neznanstven ishod rezultat specifične društvene primjene znanosti? Sma­ tram da je generalan smjer aplikacije znanosti bio inheren­ tan u čistoj znanosti. ispaštaju zbog toga što nisu objektivne. baš po odsutnosti njihove ob­ jektivnosti one su činbenici društvene kohezije. a vred­ note odvojene od realiteta postaju subjektivne. Jedini na­ čin da se za njih spase neko apstraktno i neškodljivo važe­ nje jest metafizička sankcija (božanski i prirodni zakon). ona je ne može znanstveno izraziti posred­ stvom »finalnih uzroka«. objektivni svijet. Znanstveno-tehnička racionalnost i ma­ nipulacija su slivene u nove forme društvene kontrole. Po postavkama znanstvenog uma. sažeto. u svojoj objektivnosti. mjerenjem i kalkulacijom. To se može pokazati okrećući teorijski um društvenoj praksi. kritički sadržaj isparava u etičku ili metafizičku atmosferu. Ma koliko da su sagledane. i potreba i želja stanovni­ štva (koje je bilo objekt uma. Pa ipak. paradoksno. u svom vlastitom pravu. podsjetit ću. znanstveno racionalno jest samo na osnovu gene­ ralnih zakona kretanja — fizikalnih. Ma kako da je konstitutivna uloga subjekta u vezi s opažanjem. ili politički agens. Neznanstven karakter ideja ο kojima je riječ fatalno slabi opoziciju postojećem realitetu. no one nisu realne i tako manje kotiraju u realnoj poslovnosti života — i to sve manje što su uzdignutije nad realitet. Napetost između uma.142 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO nog preduzimanja. prisutna je od početka filozofske i znanstvene mis­ li. Taj du­ gi proces počinje s algebrizacijom geometrije što nadomještava »vidljive« geometrijske figure čisto mentalnim opera­ cijama. Tad je pukla nesigurna ontološka po­ vezanost logosa i erosa. Istinito znanje i um zahtijevaju dominaciju nad osjetima. pa znanstvena racionalnost postaje bitno neutralna. s jedne. Takva sankcija se ne da verificirati i tako nije realno obje­ ktivna. kao sasvim racionalne. ako ne i oslobođenje od njih. a nisu obezvažene time što im protivurječi ponašanje diktirano svakodnev­ nim potrebama biznisa i politike. Kvantificiranje prirode. on ne igra znanstvenu ulogu kao etički. i čak zatomljenje.

7) Philipp G.. W. Max Born izjavljuje: ». »veće nego« C.. 20. u Philipp G . str. . . Oni tako impliciraju sposobnost bitka identičnog u razlici. fizika »ne mjeri objektivne kvalitete vanj­ skog i materijalnog svijeta — oni su samo rezultati dobive­ ni izvođenjem takvih operacija« 1 ) Objekti se održavaju sa­ mo kao »pogodni posrednici«. još uvi­ jek. značilo da ovi odnosi impliciraju lokaciju. Uz izuzetak interpretacije na osnovu pitagorejsko-platoničke me­ tafizike. Press. ibid. Β može biti »između« C. vol. Quine. Na primjer. priroda nije duhovna — ona ne misli matematskim premisama..« 5 ) A. br. »prethoditi« B. Samo. M. i dalje (potcrtao H. . B. C. Drugim ri­ ječima. u N a t u r e .). itd. 4) Adolf Grünbaum.144 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 145 čenjaci i filozofi znanosti dolaze do sličnih hipoteza ο isklju­ čenju partikularnih vrsta entiteta. 8) C . University of Chicago Press. bez oklijevanja. 1954. kao zastarjele »postavke kultu­ re« 2 ). tj. No. str. ispada da su fizičke stvari »fizikalno događanje«. Ako je to tako. »sredstvo« i »sređivanje razotkriva njegove manipulativno-tehnološke elemente. F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w . I I . F r a n k . Ali »često mjerljivi kvantitet nije svojstvo stvari. 6) Über den Begriff. u određenom modu bitka rezistentnog na druge odnose. objektivno je priroda du­ hovna — ona može biti mišljena u matematskim određenji­ ma« 8 ). itd. 333. 1.. Beacon Press. O . jest konstitutivan. Subjektivno.) No. već neke vrste projekcije u najširem mogućem smislu riječi. distinkciju i identičnost u razlici između A. a tad bi sama mate­ rija objektivno bila struktura svijesti. str. . 3) H . »odnosi«. 1953. Chi cago. g. Većinom. Doduše.. cit. još važi Reichenbachova formulacija da u fizici propozicije mogu biti formulirane bez obzira na aktualnog promatrača. . pa se tad postavke odnose na (i odnose samo na) atribute i odno­ se koji karakteriziraju raznovrsne fizikalne stvari i proce­ se 4 ). str.«. 88. »projekcije«. str. str. — To je interpreta­ cija koja sadrži jak idealistički elemenat: » . možemo zaključiti da jednadžbe postavljene matematskom fizikom izražavaju (formuliraju) stvarnu kon­ stelaciju atoma. (Ibid. nap­ rosto svojom egzistencijom integriraju jednadžbe ο kojima ništa ne znaju. Reichenbach. F r a n k (ed. 44.. 85. 1948. bitka u odnosu s .. matematizirana priroda. a većim pregled mogućnosti.. 1951. W . i dalje. koje insistiraju na tome da se postavke suvremene fizike još uvijek odnose na »fizičke stvari« 3 ). g. To su ekstremni stavovi. Vrednovanje znanstvenih shvaćanja određenjima »efikasan«. 2) 1) »Ono što matematički utvrđujemo manjim je dijelom Objektivni fakat'. 630. 87. .« 6 ) Sad »događaji«. mjerenja u fizici nisu direktno pitanje stvari koje nas interesiraju. a ne po vrsti«. Heisenberg: Herbert Dingler. neživi objekti. znanstveni realitet manifes­ tira se kao realitet ideacije. i dalje (citirao Adolf G r ü n b a u m ) . g.. te da se »s epistemološkog stajališta fizički objekti i bogovi (Homera) razlikuju samo po stupnju. loc. Harvard Univ. — što bi. str. bez pogreške. Bez obzi­ ra na bilo kakvo promatranje i mjerenje. 1949. No. u D i a l e c t i c a. Boston. vol. Cambridge. nikad nije napustila pokušaje da pripiše svojstva materiji . subjekt. »mogućnosti« mogu imati značenje objektivnog samo za subjekt — ne samo s obzirom na zamjetljivost i mjerljivost već i s obzi­ rom upravo na strukturu događanja ili odnosa. . Abgeschlossene Theorie'. str. Quine govori ο »mitologiziranju fizičkih objekata«. ovdje uključen. ne prihvaćaju ih konzervativ nije interpretacije. 5) Ibidem. a »smetnje s obzirom na opažanje« ne treba pripisati ljudskom faktoru već instrumentu kao »fizikalnoj stvari« 7 ). . 85. mit ο fizičkim objektima je epistemološki supe­ riorniji »po tome što se pokazao efikasnijim od drugih mitova kao sredstvo za izradu strukture sređivanja struje iskustva«. »izvan« subjekta može A »uključivati« B. to jest mogući subjekt za koji neka data moraju biti ili mogu biti shvatljiva kao događanje ili odnos. von Weizsäcker T h e H i s t o r y o f N a t u r e . »rezultirati s« Β. ta sposobnost bi bila u materiji. teorija relativiteta . objektivnu strukturu materije. .). već njezina odnosa spram drugih stva­ ri . Nema više gustoće i neprobojnosti stvari: objektivni svijet gubi svoj »objekcijski« karakter opozicije subjektu. T h e V a l i d a ­ t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s . 168. V . F .

na ovaj ili onaj način. str. Mace. »residuum« ili krajnja granica kvantificiranja. Moderna filozofija znanosti bi mogla početi ope­ rirati shvaćanjem ο dvije supstancije. u osnovi.. novi način mišljenja pono­ vo postavlja idealizam »na svoje noge«. 83. ako uopće upotreb ljava taj pojam. pa sama ideja znanstvene istine može biti ugro­ žena. Hegel je povukao konsekvencije idealističke ontologije: ako je um zajednički nazivnik subjekta i objekta. njezin još uvijek neovladani otpor znanju i kontroli. »Stara podjela svijeta na objektivne procese u prostoru i vremenu i na svijest. izgleda da je Galilejevo shvaćanje svijeta kao »univerzalne i apsolutno čiste« res extensa a priori odredilo kartezijansku koncepciju 1 1 ). u svojim operacijama materijom. C. 1957. ćanju prirode. Hutchinson. Ne sugeriram da filozofija suvremene fizike niječe ili uopće postavlja u pitanje stvarnost vanjskog svijeta. Drugim riječima. London. 1959. str.. kartezijanska razlika res cogitans i res extensa — nije više prikladno polazište našem razumijevanju moderne znanosti« 1 0 ).. Realitet uma je bio iscrpljivanje te napetosti u prirodi. povijesti. štaviše. transformacija čovjeka i prirode nema drugih objektiv­ nih granica osim onih koje daje brutalna činjeničnost materije. Kartezijansko razdvajanje svijeta je također bilo pod­ vrgnuto pitanju na svom vlastitom tlu. filozofiji. 81. Slično: Mario Bunge. On smatra da u svom historijskom razvoju fizika razotkriva i određuje različite slojeve jedne iste objektivne stvarnosti. 111. Heisenberg. Znanstveni duh je uvelike oslabio ovaj anta­ gonizam. Heisen­ berg piše: ». Ovom idejom je ontologija obuhvatila napetost između subje­ kta i objekta. W. i dalje. nije zbiljski neovi-. koja ove procese odslikava. pro­ vjerena u svojoj efikasnosti. res cogitans i res extensa — samo što res extensa gubi karakter neovisne supstanci­ je jer se razumijeva matematskim jednadžbama. 29.. U svojoj P h y s i c s a n d P h i l o s o p h y . već da. g. inače bi slijedilo da je stvarnost plod bez srži. U onoj mjeri u kojoj ova koncepcija postaje pri­ mjenljiva i efikasna u realitetu. mir­ ne savjesti slobodna od obaveze spram bilo kakve supstancije van operacionalnog konteksta. ova struktura je — nasuprot Kantu — indirektno deducirana iz iskustva. Springfield. teoretski. 108. odnosno samo pita­ nje smatra besmislenim i neodgovorivim. Descartesov dualizam bi 10) W . U ovom procesu historijski prevladani pojmovi su napušte­ ni. Kad je postalo me­ todološki princip. Ova interpretacija sugerira progres ka zbiljskoj srži realiteta. i b) ono uspostavlja praktičnu (iako nikako apsolut­ nu) izvjesnost koja je. str. . koje. već.. pre­ vedene u tehnologiju. 1958. . to jest k apsolutnoj istini. — drugim riječima. spomenuta koncepcija dje­ luje kao neko a priori — ona predeterminira iskustvo. Husserl je pokazao da kartezijanski Ego. . suvremena filozofija zna­ nosti se bori s idealističkim elementima. London. Jer. zapravo. Ta­ ko najekstremniji monistički sistem zadržava ideju supstan­ cije koja se razotkriva u subjektu i objektu — ideju antago­ nističke zbilje.Stvar ο sebi' je za atomskog fizičara. m a t e m a t s k a s t r u k t u r a . U tom slučaju bi kartezijanski dualizam bio varljiv. Charles C. on je to kao sinteza suprotnosti. ona projektira smjer transformacije prirode. T h e P h y s i c i s t ' s C o n c e p t i o n o f N a ­ t u r e . 155. njemu se pristupa kao (hipotetičkom) sistemu sredstava.?« ( τΐ εστίν ) na funkcionalno »ka­ k o .. M et a s c i e n t i f i c Q u e r i e s . nanovo sačinjaju materiju. ovo suspendiranje ima dvostruke konsekvencije: a) ono ojačava prebacivanje teorijskog naglaska od me­ tafizičkog »što jest . 1954. Kao što smo upravo vidjeli. a njihova intencija je ugrađena u naredne pojmove. sna supstancija. a u svojim ekstrem­ nim formulacijama se opasno približava idealističkom shva9 ) U: B r i t i s h P h i l o s o p h y in t h e Mid — C e n t u r y . str. Biemel. metafizičko »biće kao takvo« ustupa pred »bićem instrumentom«. New York: Macmillan. ?«. str. organizira cjelinu. Thomas. g. A. a Descartesova misleća ego-supstancija srodna res extensa. U svakom slučaju. Allen and Unwin. i dalje. no. Nijhoff. 1959.146 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 147 Karl Popper 9 ) pruža manje idealističku interpretaciju. Haag. u konačnoj analizi. bila je prožeta konkretnošću. skida s dnevnog reda prosuđivanje ο tome što bi mogla biti sama stvarnost. g.« 1 1 ) Die Krisis der Europäischen Wissenschaf­ t e n u n d d i e t r a n s c z e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e ed. anticipirajući znanstveni subjekt kvantifikativnog opažanja i mjerenja. ed.

Klostermann. Dru­ gim riječima. Elektronski brojač može slu­ žiti jednako kapitalističku i socijalističku upravu. U paradoksalnom razvoju. Heideggera za ovu prvu rečenicu nismo našli original. Druga primedba. 1951. ona određuje cje­ lokupnu kulturu. materijal ovladavanja i organizacije. instrumentalistički karakter znanstvene metode. g. H o l z w e g e . Prirodna znanost se razvija pod tehnološkim a priori. No. nego samo tehni­ ci primjeren instrument za usmjerenost biti tehnike u predmetnosti njezina sirova materijala« 1 3 ). 1) znanost i znanstvenu misao s njima pripadnim pojmovima i istinom i 2) upotrebu i primjenu znanosti na društveni realitet. oni ne uključuju i ne određuju jedan drugog. 266. pod uslovom da te upo­ trebe ostaju unutar njezinih tehničkih sposobnosti. * Upoređujući citat s izvornim tekstom M.. ciklotron može biti jednako efikasno oruđe u ratu kao i u vrijeme mira. Molitor.. već društveni način proizvodnje. str. Zahvatanje prirode kao (hipotetičkog) instrumentarija prethodi razvoju sve posebne tehni čke organizacije: »Novovjeki čovjek uzima cjelokupnost bića kao sirovi­ nu za proizvodnju i podređuje čitav objektivni svijet zama­ hu i redu proizvodnje (Herstellen)«. čovjeka koji upisuje tehniku u prirodu« 1 2 ). Na djelu je uža povezanost znanstvene misli i njezine primjene. . . g. kao i utoliko što »čovjekove kreacije« potječu iz društvene cjeline i u nju se vraćaju. u osnovi. — Op-.* » . tj. trad. Neutralnost tehnike je osporavana u Marxovoj kontroverznoj formulaciji: »Ručni mlin daće vam društvo s feu12 ) Gaston Bachelard. a parni mlin društvo s industrijskim kapitalistima« 1 4 . pa je prevodimo isključivo na osnovu Marcuseova prijevoda na engleski jezik. dalnim gospodarem. 1954. A subjekt se odnosi pre­ ma svom svijetu na sasvim poseban način. Što­ više. 1946. . on bi prije utirao nego­ li blokirao put prema utemeljenju jednodimenzionalnog znanstvenog univerzuma u kome je priroda »objektivo du­ hovna«. Pogledaj t a k o đ e r njegove V o r t r ä g e u n d A u f s ä t z e . kad tehnika postane univerzalna forma materijalne proizvodnje. Ova formulacija je dalje modificirana u sa­ moj Marxovoj teoriji: bazični povijesni faktor nije tehnika. Druga glava. 22.148 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO I49 već uključivao svoju negaciju. Upotreba mašina i proizvoda mašina nije sama sobom tehnika.. na tehniku. 29. str. u odnosu n a Marx—Engels: D i e D e u t s c h e I d e o l o g i e . i dalje. Tu ideju smo morali na­ pustiti.. priroda je u znaku aktivnog čovjeka. L ' A c t i v i t é r a t i o n a l i s t e d e l a p h y s i q u e c o n t e m p o r a i n e . također. univerzuma znanstvenog rasuđivanja i svakodnevnog rasuđi­ vanja i ponašanja — odnos je to u kome se oba područja odvijaju po istoj logici i racionalitetu dominacije. Frankfurt. Kultura. 13) Martin Heidegger. str. projektira povijesni totalitet — »svijet«. izd. Netko može još uvijek insistirati na tome da su mašine tehnološkog univerzuma »kao takve« in­ diferentne spram političkih ciljeva — one mogu revolucionirati ili retardirati društvo. ma kako da je bliska veza između ta dva raz­ vojna reda. prev. g. sazdana prema subjektu. i dalje. ovo shvaćanje ο bitnoj neutralnosti znanosti je prošire­ no. » . Paris. a sad je znanost prisiljena svojom vla14) Beda filozofije. str. Tehnološko a priori je političko a priori utoliko što transformacija prirode uključuje transformaciju čovjeka. str. Pfüllingen. g. . Presses Universitaires. Mašina je indiferentna spram druš­ tvenih upotreba u koje je stavljena. . Čista znanost nije primijenjena znanost. znanstveni napori da se ustanovi stroga objektivnost prirode vodili su sve većoj dematerijalizaciji prirode: »Mit je novovjekovne znanosti ideja ο beskrajnoj pri­ rodi koja egzistira kao takva. Ova interpretacija je neadekvatna s obzirom na. 1950. Günther Neske. 163. Razvoj znanosti je otpočeo razaranjem srednjo­ vjekovnog mita. koji projektira prirodu kao potencijalno sredstvo. . 94. Možemo li reći da evolucija znanstvene metode napro­ sto »odražava« transformaciju prirodne stvarnosti u tehničku u procesu industrijske civilizacije? Formulirati odnos između znanosti i društva na taj način znači pretpostaviti dvije odvo­ jene sfere i događanja koja se susreću. 7 . naime. ona zadržava svoju identičnost i važenje neovisno ο njezinu iskorištavanju.

neutralan je spram bilo kakvih izvanjskih vrednota koje bi mu mo­ gle biti nametnute. ova negativnost je pozitivno određe­ nje. Adorno. »Na osnovu racionalizacije načina rada preneseno je eliminiranje kvaliteta iz znanosti u svijet svakodnevnog iskustva. loc. k l ä r u n g .. 1958. znan­ stveni pothvat. cit. Μ. — instrumentalna je per se. Dialektik der Auf­ . W . neutralnom teorijskom prostoru. Presses Universitaires. Proces koji otpočinje eliminiranjem neovisne supstan­ cije i finalnih uzroka dovodi do ideiranja objektivnosti. Upravo neu­ tralan karakter dovodi objektivnost u odnos sa specifičnim 15 ) C . Formalizacija i funkcionalizacija prethode svakoj primjeni. str. Paris. U ovom realitetu je »neutralna« kako materija tako i znanost. praktičnu intenciju. intelektualnim — zakonima koji­ ma se povinjava. str. upravo u svojoj apstraktnosti i čistoti utoliko što se razvi­ jala u obzoru instrumentalnog odnosa. uspostavila jedan drugi mit« 1 5 ). 16) Ibidem.150 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 151 štitom konzistentnošću da shvati kako je i sama. društvo je oslobodilo ljude od »pri­ rodne« hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusoban odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao je­ dinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama.. loc. Nikad se opažanje. Ona djeluje — više kao unutarnji negoli izvanjski faktor — u sa­ mim apstrakcijama koje konstituiraju novi racionalitet. organizacija materije i manipuliranja njome kao pukim materijalom kontrole. »Ispravan« odnos za instrumentalnost je tehnički pri­ stup. »čista forma« su konkretne društvene prakse. Tehnologijska je a p r i o r i »intuicija« ili shavaćanje prirode u kome se kreće znanost. da imaju tehničku. str. 142 (potcrtao Η. cit. 18) Nadam se da neću biti krivo shvaćen kad sugeriram da su pojmovi matematske fizike sačinjeni kao »oruđa«. Znanstveni racionalitet vodi određenoj organizaciji dru­ štva upravo zato što projektira puku formu (ili puku materi­ ju — inače suprotni termini ovdje konvergiraju) koja se može skrenuti na gotovo sve ciljeve. kao i pothvat biznisa izvršavaju reduciranje sekundarnih kvaliteta na primarne. naprosto. 71. Projekt spoznaje in19 ) M . 71. H o r k h e i m e r i T . »u samoj sebi«. No. ispravan logos je tehno-logija koja projektira tehnolo­ ški realitet i odgovara na njega 1 8 ). T h e H i s t o r y o f N a t u r e . teorijski i praktični um. 50. str. objektivnost nema u sebi telos niti je strukturirana prema telosu. povijesnim subjektom — naime sa sviješću predominantnom u društvu po kome i za koje je etablirana neutralnost. Čista znanost ostaje vezana z a a p r i o r i o d koga apstrahira. Možda bi bilo jasnije da se govori ο instrumentalističkom h o r i z o n t u matematske fizike.). kao sredstvom koje se prilagođuje svim svrhama i ciljevi­ ma. Dok je znanost oslobodila prirodu od in­ herentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih kvantificiranju. 31. Čisti i primijenjeni operacionalizam. Određujemo materiju kao moguć objekat ljudske manipulacije« 1 6 ). von Weizsäcker. eksperiment niti metodička organizacija i koordinacija data. F . znanost je u samoj sebi postala tehno­ loška: »Pragmatička znanost tretira prirodu u skladu s tehni­ čkom erom« 1 7 )· U onoj mjeri u kojoj ovaj operacionalizam postaje centralna tačka znanstvenog preduzimanja racionalitet po­ prima formu metodičke konstrukcije. t j . Pogledaj Suzanne Bachelard. To je veoma specifično ideiranje u kome se objekt konstruira u sa­ svim praktičnom odnosu spram subjekta: »A što je materija? U atomskoj fizici je materija odre­ đena svojim mogućim reakcijama na čovjekove eksperimente i matematičkim — to jest. str. u kome se konstituira kao č i s t a znanost. Ako je to tako. L a C o n s c i e n c e d e r a t i o n a l i t é . sudova i zaključaka ne odvijaju u nestrukturiranom.« Istina. racionalitet čiste znanosti ne sadrži u sebi vred­ note niti insistira na nekim praktičnim ciljevima.« 19 ) Radi li se u procesima znanstvenog i društvenog kvantificiranja ο paralelizmu i uzročno posljedičnom odnosu ili je njihova povezanost naprosto rezultat naknadnog sociološ­ kog uvida? Prethodno raspravljanje je sugeriralo da je nova znanstvena racionalnost bila operacionalna u sebi samoj. 17') Ibdem. kvantificiranje i apstra­ hiranje »posebnih vrsta entiteta.

No. još uvijek znači vladati. 20) . Cilj mi je da pokažem unu­ tarnji instrumentalni karakter znanstvenog ratia po kome je on a priori tehnologija. odnosno destruiraju ga. teško je osloboditi samog sebe prenoseći porobijivanje na druga bića — ljude. cilj je pokore. ο njihovu odnosu. faktički teleološki kontekst — kontekst datog. Oslobodilačka snaga tehnologije — instrumentalizacija stvari — postaje okov oslobođenja. 127. koji je vodio sve efikasnijem gospodarenju prirodom. str. Znanstveni metod. Tako tehnološka racionalnost ne anulira legitimnost do­ minacije. novovjekovna znanstvena misao ne projektira određene praktične ciljeve. energiji. i. životinje ili mašine. i a priori jedne specifične tehnologi­ je — naime tehnologije kao forme društvene kontrole i do­ minacije. U naše vrijeme se dominacija perpetuira i širi ne samo putem tehnologije već i kao tehnologija. primarnog porobljavanja: mašina je rob koja služi poroblja-. g. već projekcija prirode kao kvantifikativne materije koja . pa se instrumentalistički obzor uma otvara u racionalno totalitarno društvo. time još nije zasnovano sociološko vaGilbert Simondon. teorija poima ili ne po­ ima moguće alternative čije hipoteze proširuju prethodno etabliran realitet. ili odbacuje. Aubier. niti pojedine forme dominacije. da određuje svoj vlastiti život. Takav nagon nasilja i porobljavanja može ići i naporedo sa zahtjevom za ljudskom slobodom. Utoliko što je čista. univerzum znanosti (to će reći. instrumentalizacija čovjeka. vanju drugog. Principi novovjekovne znanosti su bili a priori struk­ turirani tako da su mogli služiti kao pojmovni instrumenti svijeta samopogona. ne određene po­ stavke ο strukturi materije. konkretnog svijeta ra suđivanja i akcije. s određenim društvenim projektom. stvenog racionaliteta. Paris. Unutar tog svijeta se zbiva ili ne zbiva znanstveni projekt. tehnologija pruža obimno legitimiranje ekspanziji političke moći koja apsorbira sve sfere kulture. 1958. no drugačiji svijet rasuđivanja i djelovanja — ukratko druga­ čija društvena realnost otvorila je nov smjer i krug opažanja. Ovoj interpretaciji je stalo do povezivanja projekta znanosti (metode i teorije). tehnologija pruža također i obimnu ra­ cionalizaciju čovjekove neslobode i demonstrira »tehničku« nemogućnost da čovjek bude autonoman. Dru­ gim riječima. teorijski operacionalizam rezultira odgovarajućim praktičnim operacionalizmom. itd.« 2 0 ) Stalna dinamika tehničkog progresa je postala prožeta političkim sadržajem. Znanost vrši opažanje i kalkulacije i daje teorij­ ska objašnjenja s određene pozicije u tom svijetu. Mašina je samo sredstvo. domestificiranje prirodnih snaga posredstvom . proizvodne kontrole. već kao podređivanje tehničkom apa­ ratu koji uvećava životni komfor i povisuje produktivnost rada.. pružio je kako čiste ideje tako i sredstva za sve efikasnije gospodarenje čovjekova čovjekom posredstvom dominacije nad prirodom. ne postoji tako nešto kao dominacija per se. »Mogli bismo nazvati autokratskom filozofiju tehnike koja uzima tehniku u cjelini kao polje upotrebe mašina u ci­ lju postizanja moći. tj. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s o b j e t s t e c h n i q u e s . vodi hipotetički pristup i matematsko-logičko izražavanje objektivnosti) bi bio obzor konkretne društvene prakse koju . funkcionalni karakter njezinih pojmova. U ovom svijetu. U svom toku teorija ne uzima u obzir. * Cak ako prihvatimo imanentni instrumentalizam znan.152 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 153 volvira operacije na objektima ili apstrahiranje od ob­ jekata koje sretamo u datom svijetu rasuđivanja i dje­ lovanja. niti kao politička. te nove mogućnosti sređivanja opaženih data. nesloboda se ne manifestira kao neracional­ na. Ne raspravljam ovdje ο povijesnom odnosu znanstvenog i društvenog racionaliteta početkom novog vijeka..£ nje prirode. prije svih aplikacija i iskori­ štavanja. No. vladati mašinama podređujući cijeli svijet. Ostajući čist i neut­ ralan. te do toga da se sagleda upravo unutarnja forma znanstvene racional­ nosti.. a logos tehnike je načinjen u logos kontinuirane porobljenosti. unutar svijeta. Jer. Me­ đusobno prožimanje se pokazalo plodno za oba. Zvi­ jezde koje je opažao Galilej bile su iste u antička vremena. teorijski um je ušao u službu praktičnog uma. već je štiti. konzervira razvoj znanstvenog projekta. a svako vladanje uklju­ čuje prihvaćanje sheme podređivanja.

Husserl je dao genetičku epistemologiju. Paris. jer — — »pojedinačne akcije rezultiraju znanjem samo onda ] Introduction à l'épistémologie génétique tome III. 25 24) . c'est-à-dire une action accomodée de façon générale« 22 ). Galileo nije podvrgao pitanju predznanstvenu bazu znanosti u svijetu prakse (Lebenswelt) koji je determi­ nirao teorijsku strukturu. I uz supoziciju da formiranje najapstraktnijih znanstvenih pojmova održava međuodnos sub­ jekta i objekta u danom svijetu rasuđivanja i djelovanja. 289. a da bi subjekt funkcionirao kao pu­ ka neutralna pozicija opažanja i mjerenja. No. 42). bolje infra — ) povijesna. koja je centrirana oko društveno-povijesne strukture znanstvenog uma. no izvodi ga iz opće strukture akcije koja je u osnovi naslijeđena biološka struktura. Za razliku od Piagetove.154 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE I JEDNODIMENZIONALNA MISAO 155 ženje znanstvenog projekta. gurnuti itd. loc. opcija su djelovanja negoli misliti. Ova koordinacija konstituira objektivnost jer zadržava naslijeđene »refleksne i instinktne« strukture. 21 kad su međusobno koordinirane i ako je ta koordinacija po svojoj prirodi logičko-matematička« 2 4 ). a to »djelovanje« je općevažeće utoliko što — — »se ovo apstrahiranje ili diferenciranje proširuje na sam centar naslijeđenih koordinacija jer su koordinirajući mehanizmi akcije uvijek vezani. str. po njemu. zapovjediti. tako da apstrahira­ nje nužno poprima logičko-matematičku formu. Sastaviti. Znanstveni metod bi. 22) Ibidem. cit. str. On interpretira formiranje znanstvenih pojmova na temelju različitih apstrakcija iz op­ ćeg međuodnosa subjekta i objekta. a u tom slu­ čaju se interpretacija vrti ukrug. zato jer insistiraju baš na koordiniranju poseb­ nih akcija i jer ulaze u ove kao faktor koordinacije . po­ vezanost teorijskog i praktičnog uma može se razumjeti na sasvim različite načine. primarno počivao na biološkoj fundaciji koja je supra — (ili. 291. a matematika je kao čista koordina­ cija opća forma djelovanja — »djelovanja kao takvog« (»l'ac­ tion comme telle«). Ona je bila skrivena (verdeckt) daljim razvojem znanosti. 288. g. već apstrahiranja provedenog usred akcija kao takvih.« 2 3 ) U fizici apstrahiranje teče od objekta. Ovdje se osvrćem na Husserlovo djelo 25 ) samo utoliko što ono ističe u kojoj mjeri je novovjekovna znanost »meto­ dologija« prethodno datog povijesnog realiteta unutar koga se znanost kreće. 19. Apstrahiranje ne teče ni od strane samo objekta. za koordina­ cije refleksa i instinkta. Presses Universitaires. ponajviše psihološke i biološ­ ke analize.«21) Matematičke propozicije tako izražavaju »une accomo­ dation générale à l'objet« — za razliku od pojedinačnih adap­ tacija koje karakteriziraju prave fizikalne propozicije. Čak ako prihvatamo da sve naučno znanje pretpostavlja koordinaciju pojedinačnih akcija. kretati se itd. . »Nasuprot onom što se često kaže. Apstrahiranje u fizici vodi nužno natrag na logičko-matematičke apstrakcije.. ) Die K r i s i s der E u r o p ä i s c h e n W i s s e n s c h a f t t e n u n d d i e t r a n s c e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e . 23) Ibidem. ne vidim zašto bi ona »po svojoj prirodi« bila logičko-matematička — osim ako su »pojedinačne akci­ je« znanstvene operacije novovjekovne fizike. str. koja je konstituirala izvornu bazu (Sinnesfundament) galilej­ ske znanosti. To je rezultiralo izluzijom da je matematiziranje prirode urodilo »autonomnom (eigenstänIbidem. Logika i matematička logika su »une action sur l'objet quelconque. Piagetova interpretacija uočava imanentan praktični karakter teorijskog uma. . ali na osnovu određenog djelovanja sa strane subjekta. Ovaj prvi je »à l'intérieur de l'action comme telle«. Piaget razlikuje spoznaj­ ne procese u matematici i fizici. Tako Jean Piaget u svojoj »genetičkoj epistemologiji« pruža drugačiju interpretaciju. znanstveni rezultati su upućivali na pred-znanstvenu praksu. Husserl polazi od činjenice da je matematiziranje pri­ rode rezultiralo valjanim praktičnim znanjem: konstruk­ cijom »ideirane« stvarnosti koja je mogla biti efikasno dove­ dena u korelaciju s empirijskim realitetom (str. str. 1950. u svom izvoru. niti od subjekta kao sredstvo čistog spoznajnog uma. 287. matematski entiteti nisu rezultat apstrahiranja baziranog na objektima.

idealne forme je moguće odrediti u odnosu na apsolutnu identičnost. No. 52). uzimam slobodu da ga ponovo interpretiram. Mnogo više je. uključuje određeno konkretno iskustvo Lebenwelt-a — određen mod »gledanja« svijeta. ova znanost je tehnika. prema »starim« zakonima kauzaliteta. po zdravom razu­ mu. Tako klasična geometrija »ideali­ zira« praksu razmjeravanja i mjerenja zemlje (Feldmes­ skunst). — — »u kome provodimo naš cijeli praktični život. 24. Ruho ideacije (Ideenkleid) matematske znanosti je takvo ruho sim­ bola koji istovremeno predstavljaju i maskiraju (vertritt i verkleidet) svijet prakse (str. For­ mulacija se ne poziva. i dalje). Ona ostaje suštinski unutar okvira iskustva i ciljeva koje je postavila ta realnost. Husserl je istakao predznanstvenu. egzaktnost.. ta konstrukcija ideacije jest teorija i tehnika »idealiziranja« novog Lebenswelta: »U matematskoj praksi postižemo ono što nam je us­ kraćeno u empirijskoj. ostalo specifična metoda i tehnika za Lebenswelt. u svojoj bitnoj strukturi. Naime.) Koordinacija (Zuordnung) ideiranog i empirijskog svi­ jeta nas osposobljava da »projektiramo anticipirane pravilno­ sti praktičnog Lebenswelta«: »Kad jedanput čovjek posjeduje formule. gornji stav ne protivurječi stalnim promjenama u svijetu svako­ dnevne prakse koje su rezultat »primijenjene matematike«. Ovo »gledanje« je. Znanstveno apstrahiranje od konkret­ nosti. Po Husserlovoj formulaciji. . gledanje unutar svrhovitog. Bez sumnje. u pitanju: naime. str. Upravo zato što je galilejska znanost u formaciji svo­ jih ideja tehnika određenog Lebenswelta.. zapravo. radi se ο specifičnom društvenohistorijskom projektu. Ono je anticipiranje (Voraussehen) i projektiranje (Vorhaben). Individualni kvaliteti koji se ne daju kvantificirati isprečuju se organiziranju ljudi i stvari prema mjerljivoj sili koju tre­ ba iz njih ekstrahirati. onog koje ima iskustvo ο svijetu.156 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 157 dige) apsolutnom istinom« (str. a svijest koja ga preduzima skriveni je subjekat galilejske znanosti. Kako bismo ga mogli olako potcijeniti. š t o je ta izvorna. što rezultira kako egzakt- nošću tako i univerzalnim važenjem. kao potpuno isti za egzakt­ no određenje i kalkuliranje empirijskih objekata i odnosa« (str. 112). U svim apstrakcijama i generalizacijama znanstveni metod zadržava (i maskira) svoju predznanstveno-tehničku strukturu. inherentna granica . nepromijenjen . algebra i matematička logika konstruiraju apsolutni ideacioni realitet oslobođen neproračunljivih neiz­ vjesnosti i pojedinačnosti Lebenswelta i subjekta koji u nje­ mu živi. Galilejska znanost je znanost metodičkog. uprkos svom »čistom«. 25). na činjenicu da uprkos neeuklidovskoj geometriji još uvijek opažamo i djelujemo u trodimenzionalnom prostoru. predvidljivih odnosa među jedinicama ko­ je se dadu egzaktno identificirati.. ostaje to što jest. jednostavno. 43). « (str. podcrtano Η. ona ga ne može transeendirati i ne transcendira ga. 51. praktičnog konteksta. obličja i odnosa koji su opće »upotrebljivi. možda. predznanstvena intencija i sadržaj sa­ čuvan u pojmovnoj strukturi znanosti? Mjerenje u praksi otkriva mogućnost upotrebe nekih bazičnih formi. u galilejskoj znanosti »konkretni svijet kauzaliteta postaje primijenjena matematika« (str. u svom vlastitom konkretnom kauzelitetu. 49. već su pripadni njezinoj unutar­ njoj idejnoj strukturi. No. Geometrija je teorija praktične objektivizacije. dezinteresiranom karakteru. Ali — a ovo je odlučno — specifičnog anticipiranja i projektiranja — naime. 51). kao takve one postaju univerzalno podešljive i uporabljive . Ovi cen­ tralni pojmovi novovjekovne znanosti ne nastaju kao puki nusprodukti čiste znanosti. razumijeva ga i oblikuje na osno­ vu proračunljivih. siste­ matskog anticipiranja i projektiranja. kvantificiranje kvaliteta. Ovo je provokativan stav. U ovom projektu je univer­ zalno kvantificiranje preduslov za gospodarenje prirodom.). dok je. Isto tako. — ali svijet percepcije i iskustva. on posjeduje predviđanje željeno u praksi« — — predviđanje onoga što treba očekivati u iskustvu konkret­ nog života (str. tehničku konotaciju matematske egzaktnosti i sposobnosti fungiranja. tj.« (str.. Μ. ili da uprkos »statističkom« shvaćanju kauzaliteta još uvijek djelujemo. razvoj znanosti reprezentira (i maskira) razvoj predznanstvene strukture. umije­ će anticipacije prošireno u beskonačnost (ins Unendliche erweiterte Voraussicht. .

č a k i najrevolucionarni­ ja postignuća bi bila samo konstrukcija i destrukcija u skladu sa specifičnim iskustvom i organizacijom stvarnosti. praktičnom sadržaju. koji održava i poboljšava život ljudi podređujući ih gospodarima aparata. Znanstveno shvaćena i zagospodarena priroda se očituje u tehničkom aparatu produkcije i destrukcije. New York. Naporedo s tim. utjecala. konzervativnu funkciju. koja bi mogla razdvojiti navedenu fatalnu vezu. Ova ideja sagledava smirenje rep­ resivne produktivnosti uma. Stalno samokorigiranje znanosti — revolucija njezinih hipoteza ugra­ đena u znanstvenu metodu — pokreće i proširuje isti povijes­ ni svijet. Ono zadržava isto formalno a priori koje vodi baš materijalnom. izgleda da ono impli­ cira potrebu za svojevrsnom »kvalitativnom fizikom«. pripadna je metafizici dominacije. na metoda jedina metoda koja može polagati pravo na objek­ tivnu vrijednost. znanost bi došla do bitno drugačijih ide­ ja ο prirodi i zasnovala bi bitno drugačije činjenice. i na samu strukturu znanosti — na znan­ stveni projekt. Dva kontrastna racionaliteta ne mogu biti dovedena u korelaciju putem njihova jednostavnog identificiranja s antič­ kom. T h e Q u e s t f o r C e r t a i n t y . znanost bi tako (kako čista tako i primijenjena) imala stabilizirajuću. 100. Konsekventno tomu. mogu samo ustvrditi da ne 26 smjeram na takve mračne ideje ).. 1929. zasad. Istakao sam da su elementi prevrata. no. štaviše. ona je isto tako pripadna i metafizici oslobođenja — pomirenju logosa i erosa. . ova sposobnost ovisi ο tome koliko se materija (ma što da je ona) respektira i razumije u njezinim pojedi načnim formama kao to što navlastito jest.158 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO 159 postojeće znanosti i znanstvene metode na osnovu koje se proširuje. i njegovom sposobnošću da poima i mijenja svoj svijet. oživlja­ vanje teleoloških filozofija itd. Antička ideja ο državi. Daleko od toga da bi umanjila fundamentalnu promjenu koja se zbila s utvrđenjem galilejske znanosti. istina i objektiv­ nost ostaju u odnosu s čovjekom. instrumentalna orijentacija misli je zaista bila nov ob­ zor. kraj gospodarenja u zadovolje­ nju. statičku. čini se da prethodno razmatranje sugerira ne samo unutarnje granice i predrasude znanstvene metode već i nje­ zinu povijesnu subjektivnost. kao što je to učinjeno u formulaciji Johna Deweya »od kontemplativnog užitka k aktivnoj manipulaciji i ovladavanju« i »od znanja kao es­ tetskog užitka svojstava prirode ka znanju kao sredstvu svjetovnog vladanja« 2 7 ). ideje ο druga­ čijem racionalitetu bile prisutne u povijesti misli od njena početka. proizvela univerzum u kome gospodarenje prirodom ostaje vezano na gospodarenje čovjekom — veza rezultira pogubno za univerzum kao cjelinu.. Tako se racionalna hijerarhija isprepliće s društvenom. gdje bitak postaje ispunjen. Racio­ nalno društvo subverzionira ideju uma. a moderna misao dostatnu 27) J o h n Dewey. gdje je napetost među »jest« i »treba da« razriješena u ciklu­ su vječnog vraćanja. kako u čistim tako u primijenjenim metodama. Dozvoljavam da je ta podozrivost opravdana. želim istaći da je znanost svojom vlastitom metodom i idejama projektirala i . također. Balch and Co. Bez obzira na to kako su određene. str. isto bazično iskustvo. Husserlova inter­ pretacija ističe radikalni prelom s predgalilejskom tradici­ jom. akterom teorije i prakse. međuigra hipoteza i zamjetljivih činjenica provjerava hipoteze i utvrđuje činjenice. Na osnovu toga je suvremena znanost neuporedivo veće objektivne vrijedno­ sti od prethodne. 95. Antička misao sadrži dovoljno logi­ ke svjetovnog usmjeravanja. S obzirom na institucionalizirane oblike života. tad bi promjena u smjeru progresa. Minton. g. no ostala je pripadna određenom povijesnom svijetu koji ima svoje očite granice — kako u teoriji tako u praksi. odnosno novovjekovnom misli. No. Znanstvene hipoteze bi se tad razvile u bitno drugačijem eksperimentalnom kontekstu (kontekstu pacifici­ ranog svijeta) a da pri tom ne izgube svoj racionalni karakter. racionalizira i osigurava predominantni Lebenswelt bez mijenjanja njegove egzistencijalne strukture — to jest bez sagledavanja kvalitativno novog moda »gledanja« i kvalitativ­ no novih odnosa među ljudima i između čovjeka i prirode. Moglo bi se čak reći da je zasada znanstve26) Pogledaj poglavlje IX i X. Ona je kreirala nov svijet teorijskog i praktičnog uma. Ako je to tako.

U danim uslovima znanstvena misao (znanstvena u ši­ rem smislu. Sve se one razvijaju unutar povijesnog kontinuiteta dominacije kojoj plaćaju danak.160 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 161 komponentu optužbe i odbijanja da dezavuira formulaciju Johna Deweya. pokušat ću jasnije odrediti skriveni subjekat znanstvenog racionaliteta i skrivene ciljeve u njegovoj čistoj formi. Taj kontinuum podaruje pozitivnim modima mišljenja njihov konformistič­ ki i ideologijski karakter. Svijet ide k tome da postane materijal totalnog upravljanja koje apsorbira čak upravljače. U konstrukciji tehnološke stvarnosti nema nečeg takvog kao čisto racionalni znanstveni poredak. Totalni empiricizam razotkriva svo­ ju ideologijsku funkciju u suvremenoj filozofiji. pra­ vilo. U odnosu na tu funkciju. Logos je zakon. Drugim riječima. individualnu svijest. raščini) ideje koje bi mogle slomiti te barijere. Klasična formalna logika i moderna simbolička logika.) Ne-kontradikcija i ne-transcendencija su zajednički nazivnik u odnosu na postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja. i ovo društvo je sudbonosno upleteno u njega. čista objektivnost se razotkriva kao objekat za subjektivitet koji daje telos. Ta­ ko je to istinski »hipotetički« sistem ovisan ο subjektu koji daje važenje i verificira. sredstava u samima sebi. i totalnog empiricizma. dok cjelokupna misao stoji pod vladavinom logike. podređujući ih njihovom općem. Univerzalna efikas­ nost i produktivnost aparata pod koji su subsumirani prikri­ va posebne interese što organiziraju aparat. Ne samo da se društveni položaj pojedinca i njegov odnos spram drugih pokazuje kao uslovljen objektivnim kvalitetima i zakonima već ovi kvaliteti i zakoni gube svoj misteriozni i nekontrolivi karakter — pokazuju se kao proračunljive manifestacije (znanstvenog) racionaliteta. To raspravljanje treba da pri­ premi tlo za pokušaj da se pokažu barijere koje stoje na putu empiricizmu da se uhvati ukoštac sa zbiljom i da sačini (ili bolje. u slijedećem poglavlju ćemo razmatrat neke aspekte lingvističke analize. emocional­ nom. Pog­ ledaj empirijske primjene matematike i simboličke logike u elektronskoj industriji. Tkivo dominacije je postalo tkivo samog uma. ciljeve. (Kontrast nije i konflikt. Hipotetički sistem formi i funkcija postaje ovisan ο jednom drugom si­ stemu — ο prethodno postavljenom univerzumu ciljeva u ko­ me i za koga se on razvija. odvijanje te logike je različito u raznim modima misli. Ona postaje sposobna ne samo da ih razu­ mije već i da djeluje na njih. Um kao konceptualna misao i ponašanje nužno je gospodarenje. no oni se nikad ne odigravaju u vakuumu i nikad ni­ su ograničeni na privatnu. s jedne strane. U toj formi je svijet objekta ušao u konstrukciju tehnološkog univerzuma — univerzuma mental­ ne i fizičke instrumentalnosti. dominacija. puki materijal teorije i prakse. Iz toga proizlazi da misao koja doista transcendira postojeće — transcendira i sam um. No. alogičkom mišljenju) van fizike poprima formu čistog i samozadovoljnog formalizma (simbolizma). s druge. Rezimirajući. Ono što se činilo izvanjsko. strano teorijskom projektu pokazuje se kao dio njegove same struk­ ture (metoda i pojmovi). Misao ovladava posebnim slučajevima supsumirajući ih pod univerzalne. metafizičkom. tehnologija postaje značajan nosilac postvarenja — postvarenje u njegovoj najzrelijoj i najefikasnijoj formi. a onima negativnog mišljenja njihov spekulativni i utopistički karakter. Procesi potvrđivanja i verifikacije mogu biti čisto teo­ rijski. Jedino u medijumu tehnologije čovjek i priroda po­ staju funkcionalni objekti organizacije. Ideja znanosti ο univerzalno ovladanoj prirodi projektira prirodu kao beskonačnu materiju u funkciji. . suprotno konfuznom. zapovijed na osnovu znanja. da ih podvrgne sebi. proces tehnološkog racionaliteta je poli­ tički proces. transcendentalna i dija­ lektička logika — svaka vlada drugačijim univerzumom rasu­ đivanja i iskustva.

ο postupku koji impli­ cira isključivanje kritičkih pojmova podobnih da dovedu u vezu takvo ponašanje s društvom kao cjelinom. treba da opravdam svoje. Svoju glavnu brigu ona vidi u raskrin­ kavanju transcendentnih pojmova. Prije nego što pokušam pokazati taj inherentno ideo­ loški karakter lingvističke analize. Terapeutsko tretiranje misli. arbitrarno i omalovažavaj uče poigrava­ nje terminima »pozitivan« i »pozitivizam«. različitost unutar predominantnog ponašanja. Štaviše. tretiranje misli u lingvističkoj analizi njegova je vlastita stvar i njegovo vlastito pravo. Ideologijski karakter takva tretmana misli ne treba prejudicirati dovodeći u vezu borbu protiv poj­ movne transendencije preko postojećeg univerzuma rasuđi­ vanja s borbom protiv politike transendencije preko posto­ jećeg društva. S tim karakteristikama ona naznaču­ je svoju poziciju u filozofskoj tradiciji — ona je na suprot­ nom polu spram one misli koja je izgradila svoja shvaćanja u napetosti. Poput bilo koje filozofije koja zaslužuje taj naziv. Tako ling­ vistička analiza tvrdi da ozdravljuje misao i govor od konfuz­ nih metafizičkih pojmova — od »utvara« manje zrele i manje znanstvene prošlosti koje još uvijek proganjaju svijest iako one ne objašnjavaju niti određuju. Ovo svojstvo misli nije bilo ograničeno na od­ ređen tip racionalizma. termin »pozitivizam« obuhvaća 1) važenje spoznaje na osnovu iskus- . njegov stav prema postojećem ovisi ο svojevrsnoj dimenziji iskustva koja funkcionira kao izvor znanja i kao temeljni okvir raz­ matranja. Takvi modi misli koji proturječe postojećem svijetu. njihovo izlaganje. a proturječje postaje bitno svojstvo uma (Hegel). empirizam se potvrđuje kao pozitivno mišljenje. odstranjenju opskurnosti. Za razliku od toga. Na osnovu tog ograničenja teorijski proces postaje direktno praktičan. u poređenju s ostvarenjima sociologije i psihologije. vjerovatno u školi Saint-Simona. Uprkos nepo­ pustljivo neutralnom pristupu filozofa. U poglavlju IV sam raspravljao ο terapeutičkom empiricizmu sociologije u izlaganju i korigiranju abnormalnog po­ našanja u industrijskim poduzećima. Empirizam nije nužno pozitivan. Analiza u smjeru korekcije i poboljšanja završava u afirmaciji. u najmanju ruku. negativno su mišljenje. Misao je poravnana s realitetom kad je izliječe­ na od nadilaženja postojećeg pojmovnog okvira koji je ili čisto aksiomatski (logika. empiricizam lingvističke analize se kreće u okvirima koji ne dozvoljavaju takvo proturječje — u preovlađujućem svijetu ponašanja samo-nametnuto ograničenje na predominantno ponašanje vodi k imanentno pozitivnom stavu. To ću učiniti tako što ću se ukratko osvrnuti na njihovo porijeklo. Na primjer. Akcenat je na terapeutskoj funkciji filozofske analize — korigiranju abnormalnog pona­ šanja misli i govora. matematika) ili koekstenzivan s etabliranim univerzumom rasuđivanja i ponašanja. sigurnijeg planira­ nja. ono je bilo odlučan element u tra­ diciji empirizma. za svoj okvir razmatra­ nja proklamira opću upotrebu riječi. potanje kalkulacije. oslobođenje od metafizičkih utvara i besmislenih poj­ mova odista se može smatrati svrhom u samoj sebi.J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 163 7. kako može izgledati. On oblikuje metode boljeg rukovođenja. »Moć negativnog« je princip koji vla­ da razvojem pojmova. veće efikasnosti. čini se da su senzualizam i materijali­ zam per se negativni spram društva u kome su neispunjene vitalne nagonske i materijalne potrebe. koje pomaže koordinaciji mental­ nih operacija s operacijama u društvenoj stvarnosti. Sve od nje­ gove prve upotrebe. TRIJUMF POZITIVNOG MIŠLJENJA: JEDNODIMENZIONALNA FILOZOFIJA Redefiniranje misli. Egzaktno mišlje­ nje. zastranjenosti ili. Filozofska analiza nije neposredna aplikacija takve vr­ ste. ling­ vistička analiza govori sama za sebe i određuje svoj vlastiti stav spram stvarnosti. prethodno ograniče­ na analiza podliježe moći pozitivnog mišljenja. pretendi­ ra na terapiju. ostaje akademsko. čak proturječju spram predominantnog svijeta rasuđivanja i ponašanja. iluzija.

256. transcendentalizma i idealizma kao opskurantističkih i regresivnih načina mišlje­ nja. Boston. nisu više znanstveni i tehnički progres ono što motivira odbijanje. nadalje Wittgensteinovo uvjeravanje da filozofija »ostavlja sve takvo kakvo jest« — takve izjave 2 ) očituju. 1956. postoje ira­ cionalna i neznanstvena. .« (str. 1960. udostojavajućim »ti« (»du »thou«) 3 ). pozitivizam je borba protiv svake metafizike. vol. Ona ostavlja postojeći rea­ litet nedirnut. Za razne konotacije izraza »pozitivan« u novoj znanosti ο društvu i ο suprotnosti spram »negativan«. . ed. 2 ) Za slične deklaracije pogledaj Ernest Gellner. netačna je kao opći sud ο filo­ zofskoj3 misli. Paris. no. istine i činjenica.. U njemu se vrši transformiranje svijeta objekta u instrumen­ talni svijet.« (str. vrhunskog autoriteta i indolentne familijar­ nosti. sužavanje misli nije manje oštro zato što je nametnuto po samom sebi — kao vlastiti metod filo­ zofije. kad je Hume detronizirao sup­ stancije. str. jest svijet tehnološke stvarnosti. i dalje.. No. 3) vjerovanje da progres u znanju ovisi ο toj orijentaciji. u odnosu na radikalno nekonformistačke načine mišljenja. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju. . 1835. on se borio s moćnom ideologijom. i dalje. 49. 1959. filozofska kritika kritizira unutar danog društve­ nog okvira i žigoše nepozitivne pojmove kao puku spekula­ ciju. Tvoja pitanja se odnose na riječi . pogledaj D o c t r i n e de S a i n t — S i m o n . a filozofi sami proklamiraju nemoć i neefikasnost filozofije. isto tako. čini se da se on kreće između dva pola — nepogrešivog. po mom mišljenju. 1924. g. Konformistički stav pozitivizma. Citirano u André Lalande. 62) i passim. kad su shvaćena i prihvaćena. prvi put u optuž­ bama Fouriera. Mnogo toga što je još uvijek izvan instrumental­ nog svijeta — nepokorena. Konsekventno tomu. a ovo evocira Johna Doea i Richarda Roea i što oni misle ο »prosječnom plaćaocu takse«. I. slijepa priroda — sad se pokazuje unutar dohvata znanstvenog i tehničkog progresa. kao samokarakterizacija neopozitivizma. štite čovjeka od beskorisnih avantura svijesti i potpuno ga osposobljuju da se orijentira u onom što ga okružuje. Na kasnijem stupnju. V o c a b u l a i r e T e c h n i q u e e t C r i t i q u e d e l a P h i l o s o p h i e . 2) orijentaciju spoznaje na prirodne znanosti kao model izvjesnosti i egzaktnosti.) »Nemoj više nikada misliti na razumijevanje kao duševni događaj! — Jer način govora je ono što te zbunjuje. 100. . akademski sadomazohizam. ) P h i l o s o p h i c a l I n v e s t i g a t i o n s .) totalnu komercijalizaciju građanskog društva kao plod »našeg progresa u racionalizmu i pozitivizmu«. samoponižavanje i samooptužbu intelektualca čiji rad ne rezultira znanstvenim. »Prevedi sebi slijedeći slučaj . str. Svijet rasuđivanja i ponašanja. dok njegovi da­ našnji sljedbenici pružaju intelektualno opravdanje za ono što je društvo već odavno postiglo — naime oni ozloglašuju alternativne mode mišljenja koji proturječe postojećem svi­ jetu rasuđivanja. ili. U onoj mjeri u kojoj je dani realitet znanstveno obuhva­ ćen i transformiran. Ovo afirmiranje nemoći i ovisnosti prisvaja Humov stav legitimiranog zadovoljstva ograničenjima razuma. New York. str. 61).164 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 165 tva činjenica. Nego se upitaj . W o r d s A n d T h i n g s . pozitivizam nalazi u društvu medij za realizira­ nje (i važenje) svojih shvaćanja — harmoniju teorije i pra* kse.« (str. 181. . gdje iza prikaza »Descartesova mita« kao »oficijelne doktrine« ο odnosu tijela i svijesti slijedi pre­ liminarno pokazivanje njezine »apsurdnosti«. Macmillan. javlja se. u kojoj društvo postaje industrijsko i tehnološko. Ogroman je napor u suvremenom svijetu da se redu­ cira djelokrug i istina filozofije. tehničkim ili sličnim ostvare­ njima. Beacon Press. str. ranije genuino polje racionalne misli. . g. Bougie i Halévy. Filozofska misao se obrće u afirmativnu misao. u suvreme­ nom pozitivizmu. 409. Teza d-i filozofija ostavlja sve kao što jest može biti istinita u kontekstu Marxovih Teza ο Feuerbachu (gdje je u isto vrijeme negirana). koji progovara u Saint-Simonovom pozitivizmu. Vrijedan analize je stil u kome se prezentira taj filo­ zofski biheviorizam. ona se grozi prestupa. koja. . možda. Oba trenda su potpuno stopljena u Wittgensteinovoj če­ stoj upotrebi imperativa s intimnim. Presses Universitaires de France. Rivière. Metafizička dimenzija. Sam Fourier je vidio (u La F a u s s e I n d u s t r i e . Paris. sanje ili fantazije 1 ).: »I tvoji obziri su nesporazumi. 1) Austinovo prezrivo tretiranje alternativa spram opće upotrebe riječi i njegovo ozloglašenje onog što »razmišljamo popodne u svojim naslonjačama«. 792. u uvodnom poglavlju The Concept of Mind Gilberta Rylea. g.

Citiram analizu iz »Other Minds« 4 ) J.« »isn't . prirodno. a s tim se može izaći na kraj. »Razlučujemo dva različita načina oklijevanja a) Uzimamo slučaj kad osjećamo izvjestan okus. i dalje (Austinove fusnote su ispu­ štene). potpuno je­ dinstveno u mom iskustvu!' Ovo ilustrira slučaj kad ne mogu naći ništa u mom prošlom iskustvu s čim bih mo­ gao usporediti sadašnji slučaj. No. kon­ centrirati se na njega. Jezik koji čini većinu mate­ rijala za analizu je očišćen jezik — očišćen ne samo od svog »neortodoksnog« vokabulara već također od sredstava za izra­ žavanje bilo kojih drugih sadržaja doli onih koje individuumu pruža društvo. 137. to sam zbunjeniji: to je sasvim posebno i potpuno specifično. Nisam siguran da je to okus ananasa: u njemu nema možda upravo onog nečeg. . stapa se s općijim tipom slučaja kad nisam sasvim si­ guran. I ovdje filozofija demonstrara svoju lojalnu konformnost sa svakodnevnom upotrebom služeći se kolokvijalnim skraćenicama svako­ dnevnog govora: »Don't . . Jezik Johna Doea i Richarda Roea je jezik kojim odista govori čovjek na ulici. a blo­ kirajući (kao sporedni materijal) analizu ο tome što taj govor kaže ο društvu koje ga govori. svakodnevni jezik ponajčešće nije onaj koji rukovodi analizu. str. U svim takvim slučajevima pokušavam prepoznati sadašnji slučaj traga­ jući za nečim poput njega u mom prošlom iskustvu.«. Autoritet filozofije blagosilja snage koje čine ovaj svijet. . U onome što je aktualni osjet nedostaje oštrine. već oštrijim razabiranjem. . već su to raspršeni atomi jezika. tako da to nije slično običnoj vodi. Ovaj slučaj. specifičnog okusa. to je jezik koji izražava njegovo ponašanje. ona se opire inteligentnom nekonformizmu. utoliko je znak konkretnosti. osjetiti ga živo. Second Series. da nije dovoljno slično bilo čemu što zavre­ đuje isti opis. Oxford. A . Blackwell. ili kad sam samo prilično siguran. ne tako. »On je vidio crvendaća«. čiji govor igra tako odlučnu ulo­ gu u lingvističkoj filozofiji. lovora . recimo. Wittgenstein posvećuje mnogo oštroumlja i prostora analizi »Moja metla je u uglu«. .ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 167 U cijelom djelu lingvističke analize prisutna je famili­ jarnost s čovjekom s ulice. b) Drugi slučaj je drugačiji. Ne. Tu pokušavam okusiti dato iskustvo. »Imao sam šešir«. iako dovoljno poseban. 1959. bes­ korisno je: što više mislim ο tome. Lingvistička analiza zatiče očišćeni jezik kao gotovu činjenicu i uzima taj osiromašeni jezik onako kako ga nalazi izolirajući ga od onoga što u njemu nije izraženo iako ono pripada postojećem univerzumu rasuđivanja kao elemenat i faktor smisla. za nekom sličnošću na osnovu koje dati slučaj zaslužuje da bude više-manje pozitivno opisan istom deskriptiv­ nom riječju. iako se. . pri tome postižemo različite stupnjeve uspjeha. . Štaviše. Lingvistička analiza ne uzima u obzir ono što razotkriva svakodnevni jezik u govoru — osakaćenje čovjeka i prirode. Respektirajući predominantnu raznolikost značenja i upotreba. isto ta­ ko je znamen lažne konkretnosti. i lingvistička filozofija potis­ kuje ono što je stalno potiskivano u ovom univerzumu rasu­ đivanja i ponašanja. smiješni fragmenti govora koji zvuče poput dječijeg razgovora — na primjer: »To mi izgleda kao čovjek koji jede mak«. Flew. ili gotovo si­ guran da je to okus. Može­ mo reći 'Jednostavno ne znam što je to: nikad ranije nisam okusio ništa ni izdaleka slično tome . moć zdravog razuma i svakodnevnog govora. nanovo promotriti: možda nađemo neprirodno svjetlucanje. prevo. nedostajanje zagriza. is­ mijava eggheada. senzornim razlučivanjem (iako *) heliotrop — op. . siguran sam da ovo nije dovoljno slično bilo čemu što sam okusio ikad prije. . Familijarnost u govoru je bitna utoliko što od početka isključuje intelektualni Vokabular »metafizike«. Austina kao repre­ zentativan primjer. kombi­ nira s prvim. ed. L. ili ne naprosto tako što mislimo. zagriza. prisutni zasitan okus nije baš svojstven ananasu? Nije li tu možda čudan nagovještaj zelenog što isključuje svijetloljubičasto i ne bi odgovaralo bradavki*)? Ili je možda to ponešto neobično: moram pažljivije pogledati. 4 ) U L o g i c a n d L a n g u a g e .

str. a nama se kaže da slušamo. »Nadalje. potrebe da mislimo i govorimo na drugačijim osnovama od onih u svakodnevnoj upotrebi — osnovama koje su smisle­ ne. 49. već organiziranjem onoga što uvijek već znamo« 8 ). str. istina da mišljenje drugih artikuliranijih slu­ čajeva u našem prošlom iskustvu može pomoći i pomaže . ona ga prelazi i otvara kvalitativno različit svijet. S filozofskog stanovišta relevantna su dva pitanja: 1) Može li se eksplikacija pojmova (ili riječi) ikad orijentirati na aktualni svijet svakodnevnog rasuđivanja i završiti u njemu? 2) Jesu li egzaktnost i jasnoća same sebi cilj ili pripadaju drugim ciljevima? Na prvo pitanje. stilu i sintaksi drugačijeg reda — rasuđivanjem kome nikako nije »jasno da je svaka reče­ 5 nica našeg jezika u 'redu kakva jest'« ). Bijeda filozofije. Podređenje vladavini postoje­ ćih činjenica je totalno — doduše.no društvo govori svojim jezikom. Bile bi ono odbačeno. Ibidem. te služiti tome da se objasni naše mišljenje i govor ο tome svijetu — poput Sartreova analiziranja grupe ljudi koja čeka na autobus. od inteligencije kad se isključi sve hipotetičko. š t o ostaje od mišljenja. u najmanju ruku. Takve analize rasvjetljavaju zato jer transcendiraju neposred­ nu konkretnost situacije i njezina izraza. Dešava se sasvim su­ protno — naime. Na dje­ lu je širenje nove ideologije koja preduzima da opiše što se 6) 7 ) 8) 9) 10) Ibidem. kad se isključi objašnjavanje? U pitanju nije defini­ c i j a i dignitet filozofije. Transcendiraju je ka činbenicima koji proizvode situaciju i ponašanje ljudi koji govore (ili ćute) u datoj situaciji. 44. 47. ne treba da unapređujemo bilo kakvu vrstu teorije. ( Gotovo mazohistička redukcija govora na unižen i obi­ čan sačinjena je u programu: »ako su riječi Jezik'.« Što se može zamjeriti ovoj analizi? Svojom egzaktnošću i jasnošću ona je možda nenadmašiva — ona je korektna.. Netko bi se mogao upitati što ostaje od filozofije.vrata'« 6 ). loc.«7) — kao da bi one bile jedine alternative i kao da »ek­ stremne suptilnosti« ne bi bio prikladan termin za Wittgensteinovo poigravanje jezikom prije negoli za Kantovu Kritiku čistog uma. ali bi tamo bile razotkrivene kao neprimjereni. u vezi s prvim njegovim dijelom.stol'.lampa'. racionalne i valjane upravo zato što su drugačije.168 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 169 je. jasno. a ima ga nadomjestiti jedino deskripcija« 1 0 ). ili Karl Krausova analiziranja novina. Ibidem. . str. Ibidem. Ništa hipotetično ne smije biti u našim razmatranjima. Ne samo da je mišljenje (ili. . 5 ) Wittgenstein. filozofija izručena sa svim svojim shvaćanjima postojećem. 47. samo lingvističkih činje­ nica . ne vjeruje u mogućnosti novog iskustva. 46. . čija određenja mogu biti čak u proturječju s danim svijetom svakidašnjice. .iskustvo'. u koju se ona sama dovela. P h i l o s o p h i c a l cit. Ibidem. (U ovim navedenim prim­ jerima transcendentni činbenici su naznačeni u društvenoj po­ djeli rada. str. od­ govaram afirmativno. čak krivi primjeri. I n v e s t i g a t i o n s .) Utoliko se analiza ne okončava u univerzumu sva­ kodnevnog rasuđivanja. Prohibicije su stroge i autoritarne: »Filozofija ni na koji način ne treba da ometa aktualnu upotrebu jezika« 9 ). već šanse očuvanja i zaštite prava. str. Najbanalniji primjeri govora mogu. ono što treba prevladati rasuđivanjem koje je po shvaćanjima. ne smijemo zastranji­ vati i umišljati da treba da opisujemo ekstremne suptilno­ sti . 45. a meni je stalo da pokažem ne samo da to nije dosta već da se tu radi ο destrukciji filozofske misli i kritičke misli kao takve. . »Problemi se ne rješavaju privođenjem novog iskustva. . Ali to je sve. sposobnosti našeg razlučivanja).svijet' upotrebljive. Uzmimo jedan drugi primjer: i u Hegelovoj Logici bi mogle biti rečenice kao što je »moja metla je u uglu«. svaka rečenica je tako malo u redu kao i svijet koji taj jezik saopćava. njegov izraz) stiješnjeno na svakodnevnu upotrebu već je nje­ mu i nametnuto da ne traži rješenja preko onih koja su već tu. upotreba mora biti tako nepretenciozna kao kod riječi . baš zbog svoje banalnosti rasvijetliti empirijski svijet u njegovu realitetu. str. Moramo »prionuti uz predmete svog svakodnevnog mišljenja. Mo­ ramo prestati s objašnjavanjem. .

čak i tad stav ostaje neispunjen — samo su­ jeta apsolutnog idealizma utvrđuje finalni identitet misli i njenog objekta. potisnute. Paris. Kad netko stvarno kaže »Moja je metla u uglu«. »ideja«. Ri­ ječ ostaje kao što je bila. str. Filozofski poj­ movi ciljaju na dimenziju činjenice i značenja koja »izva­ na« osvjetljuje atomizirane fraze. deskripcija koja posvema pojašnjava kušanje nečeg što može imati ili nemati okus ana­ nasa. On rastvara postojeći iskustveni kon11) Paul Valériy. svijet nuklearnih gradova i kineskih komuna. zacijelo. »čovjek«. stav može pomoći da se uobliči i vo­ di praksa. S te pozicije postaju upitni gore citirani primjeri ling­ vističke analize kao valjan predmet filozofske analize. Jedna cijela grana analitičke filozofije je angažirana u tom pothvatu. /vrata'«. ako sam univerzum sva­ kodnevnog rasuđivanja postaje predmet filozofske analize. Ovaj drugi. ili ras­ pravljanju. Ili. u: O e u v r e s . s druge strane. koja. tad je apstrahiranje spomenutog odnosa opravdano i značenje može postati izvjesno bez narušavanja političkog univerzuma. rečenica je ispunila svoju funkciju prouzrokujući bihevioralnu reakciju: »učinak proždire uzrok. zaglupljivanja i pokolja. U prvom redu postoji ireduktibilna razlika svijeta sva­ kodnevnog mišljenja i jezika. cilj apsorbira sredstva« 1 1 )· Za razliku od toga. i svijeta filozofijskog mišljenja i jezika. američkih cadillaca i njemačkih mercedesa. Može li ikad i najegzaktnija deskripcija. riječ »supstancija«. Ova apstraktnost nije korigirana ako se lingvistička analiza primjenjuje na političke termine i fraze.. s jedne. u filozofiji se ne radi ο nalaženju metle ili ο kušanju ananasa — a još manje ο tome da bi danas empirijska filozofija trebala da se bazira na apstraktnom is­ kustvu. neispunjena — osim u misli gdje inicira druge misli. je­ zik filozofije je »meta-jezik« 12 ). kontekst a priori zatvoren kako pri­ mjerima tako i samom analizom? Taj širi kontekst iskustva. 1331..' ili pak zaboravljene. Stoga egzaktnost i jasnost u filozofiji ne mogu biti po­ stignute unutar svijeta svakodnevnog iskustva. Gallimard. Zato riječi na koje je upućena filozofija ni­ kad nemaju upotrebu »tako nepretencioznu . nisu intencija Austinove anali­ ze. da će biti zadovoljan ili ljut. svijet u kome su ljudi slobodni. apstrahira od ne­ posredne konkretnosti da bi postigao istinsku konkretnost. što je taj uni­ verzalni. pokazujući taj »izvana« kao bitan za razumijeva­ nje svakodnevnog rasuđivanja. objekt analize je odsječen od općeg medijuma u kome se formiraju pojmovi i u kome postaju riječi. on možda misli da će netko drugi tko je stvarno pitao ο metli uzeti metlu ili je ostaviti tamo. 183. nepoznate. Pentagona i Kremlja. »Poésie et pensée abstraite. No. kao što je upotreba riječi . u kome su svakodnevni rad i komfor možda jedino što sačinjava sve iskustvo. Ako se radi ο nalaženju metle ili kušanju ananasa. cit. ne dešava se takva transformacija značenja u bihevioralne reakcije. tekst značenja u kontekst njegove realnosti.lampa'. taj jezik ostaje antagonističan. ako u filozofskom tekstu. Kube. Svijet je to u kome su metla u uglu ili okus nečeg sličnog ananasu nešto značajno. pridonijeti filozofskoj spoznaji? Može li ona ikad služiti kao kritika u kojoj su u pitanju kontroverzne okolnosti čov­ jeka — okolnosti drugačije od medicinskih ili psiholoških te­ stiranja okusa. No. . ili riječi svakodnevnog ra­ suđivanja. realni empirijski svijet.stol'. str.170 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 171 zbiva (i mnije) eliminirajući pojmove kadre da razumiju što se zbiva (i mnije). . a i ne smjera se na to. č a k kad se kreće u nepretencioznim terminima svakodnevnog rasuđivanja. ograničeni empirijski svijet dio je prvoga. g. Ali stvaran empirijski svijet je i to da su sve te stvari pretpostavljene . . Izvučen iz šireg i gušćeg konteksta u kome se govori. 47 i dalje. 184. Utvrđenje ovog odnosa nije posao svakodnevnog miš­ ljenja i svakodnevnog govora. »alijenaci­ ja« postaje subjekat stava. da­ nas je još uvijek svijet gasnih komora i koncentracionih lo­ gora. Hirošime i Nagasakija. loc. širi kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji daje govoru njegovo značenje — kontekst koji se ne javlja u pozitivističkoj analizi. unutar historijskog kontinuuma. T a k o đ e r »Les Droits du poète sur la langue«. ali . 1934. i živi. moći koje vladaju prvim također oblikuju ograničeno iskustvo. I tokom dugih serija posredovanja. u: P i è c e s s u r l ' a r t . U normalnim okolnostima je obični jezik odista bihevioralan — praktični je instrument. U svakom slučaju. 12 ) Pogledaj str.

ili (sit venia verhol) Lenjinovu sugestiju kako adekvatno analizirati »ovu čašu vode« na stolu. Ova mora ostati van razmatra­ nja jer metod koji prihvaća spomenuta filozofija diskredi­ tira ili »prevodi« pojmove koji bi mogli voditi razumijevanju postojećeg realiteta u njegovoj represivnoj i iracionalnoj strukturi — pojmove negativnog mišljeja. ono konstituira empirijski a priori koji se ne mo­ že transcendirati. Doduše. opskurnosti. Svakodnevni jezik u svojoj »nepretencioznoj upotrebi« može odista biti od vitalnog značaja za kritičku filozofsku misao. Orijentirajući se na reificirani svijet svakodnevnog ra­ suđivanja. neka vrsta intelektualca čiji se duh i jezik ne suglašavaju s određenjima svakodnevnog rasuđiva­ nja. naime. Tko je pa­ cijent? Po svemu sudeći. kritičke analize. no. već ona otvaraju sferu znanja s onu stranu zdravog razuma i formalne logike. 171 štićen od upadanja uznemiravajućih eksternih faktora. Ova po­ vijesna dimenzija značenja više ne može biti rasvijetljena pri­ mjerima poput »moja metla je u uglu« ili »sir je na stolu«. ne­ doumice. te njihovim razdvajanjem. zatvoren i dobro za') Pogledaj str. Sa svim svojim ispitivanjem. zabluda. svi su mogući smisleni predikati prejudicirani. te izlažući i objašnjavajući to rasuđivanje određe­ njima postvarenog svijeta. Odnosno. Klasificiranjem i distinkcijom zna­ čenja. Takva analiza otkriva povijest13) u svakodnevnom govoru kao skrivenu dimenziju smisla — vladavinu društva nad svojim jezikom. »apstraktni« individu­ um koji iskusi (i izražava) samo ono što mu je dato (dato u doslovnom smislu). U od­ nosu na to mala je razlika da li je kontekst u ocjenjivanju matematički. Operacionalno ili bihevioralno prevođenje asimilira takve ter­ mine kao što su »sloboda«. Jedanput prihvaćeno. od prikaza i utvara.172 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 173 već metod odsijeca pojmove političke. Ovo otkrivanje razbija prirodnu i reificiranu formu u kojoj se dani univerzum rasuđivanja najprije pojavljuje. osnovu faktične represije. ono što je strano i antagonističku i što se ne može razumjeti na osnovu dane upotrebe. njihovo prevođenje u operacionalne i bihevioralne termine usko je povezano sa sociološkim prevođenjem. analiza ne uzima u obzir negativno. koji ima samo činjenice a ne činioce. kao granice koje određuju značenje i njegov razvoj — uslovi koje društvo nameće rasuđivanju i ponašanju. iluzija i prekršaja. Imajte na umu analizu »ovdje« i »sad« u Hegelovoj Fenomenologiji. sve su one u istoj domeni jezične igre i akademskog dosađivanja. pozitivistička filozofija etabilira svoj vlastiti samodovoljni svijet. ona čisti misao i govor od kontradikcije. Ovo radikalno prihvaćanje empirijskog narušava empi­ rijsko jer u njemu govori osakaćeni. a pozitivističko očišćenje svijesti usklađuje svijest s njim. čije je ponašanje jednodimenzionalno i manipulirano. neobičnosti. a isto tako realitet ovih prvih s realitetom drugih. S emfazom se naglašava terapeutički karakter filozofske analize — da liječi od iluzija. Nisu to metafizička prekoračivanja preko gra­ nica mogućeg znanja. Zaista. tuma­ čenjem i raščišćavanjem konfuznosti i opskurnosti neopozitivizam ne uzima u obzir veliku i opću konfuznost i opskurnost postojećeg svijeta iskustva. ili neki drugi kodeks konvencije. »vlada«. Transformiranje kritičkog mišljenja u pozitivno događa se poglavito u terapeutičkom tretiranju univerzalnih pojmova. ali u medijumu ove misli riječi gube svoju jednostavnu prostodušnost i razotkrivaju ono nešto »skriveno« što ne za­ nima Wittgensteina. Preju­ dicirano suđenje može biti tako široko kao govorni engleski jezik. nerješivih enigmi. svijet iskustva rezultat je ograni­ čenog iskustva. dobra doza psihoanalize — analize bez Freudova fundamentalnog uvida da su nevolje pacijenta ukorijenjene u općoj bolesti koja ne može biti izliječena analitičkom tera­ pijom. Ν τ. bolest pacijenta je u određenom smislu. U tako pročišćenoj formi empirijski svijet postaje ob­ jekt pozitivnog mišljenja. Ri­ ječi se razotkrivaju kao genuini termini ne samo u gramatič­ kom i formalno logičkom već također u materijalnom smislu. ο kome smo prethodno rasprav­ ljali. pre- . Na svaki način. ili običaja i upotrebe. Ne radi se ο prekršajima »čistog uma«. »Engleska« s »metlom« i »ananasom«. Zatvarajući prodor u tu sferu. takve tvrdnje razotkrivaju mnoge dvosmislenosti. logičkih stavova. neodgovorivih pitanja. tj. ili rječnik. 170.

Aristotelov pojam materije se razlikuje od galilejskog i postgalilejskog ne samo po različitim stupnjevima u razvoju znanstvenog metoda (i u . već da pojmi svijet u kome oni žive — da ga ra­ zumije u odnosu na ono što je učinio čovjeku i što može uči­ niti za njega. No. Jer filozofija je (povijesno. U represivnim uslovima u kojima ljudi misle i žive mo­ že miso — bilo koji mod mišljenja koji nije ograničen na pra­ gmatičku orijentaciju unutar statusa quo — shvatiti činjeni­ ce i reagirati na njih samo tako da ide »preko njih«. 51. No. liječnik mora ostaviti po strani »moralni« problem. I samo odvajanje znanosti od filozofije je povijestan događaj. niti »purificirani« subjek­ ti znanstvena mjerenja. po Hegelu. kalkulira.. U znanosti Je medijum subjekt koji opaža. tad smo. Misaono rastvaranje i čak destrukcija danih činjenica je povijesna zadaća filozofije i filozofske dimenzije. Filozofski pojmovi zadržavaju i raz­ vijaju predznanstveno posredovanje (djelovanje svakodnev­ ne prakse. prokla­ mirajući totalno njihovo neprožimanje. protestna reakcija protiv nezdravog svijeta u ko­ me on živi. Moorea: »Sve je ono što jest. Filozofija ne po­ znaje beskorisnije »otkriće« od onog koje »daje filozofiji mir tako da više ne pati od pitanja koja samu nju dovode u pi­ tanje« 1 4 ). njegov posao nije da ozdravljuje pojedince. nepokorena priroda. eksperimentira. treba da ga osposobi da normalno funkcionira u svom svijetu. posre­ dovanje između subjekta i objekta misli je bitno drugačije. a ne nešto drugo« — osim ako se ovo »jest« razumije tako da se odnosi na kvalitativnu razliku realnog i načinjenog. 14) Philosophical Investigations. Ma što da je istina sadržana u literaturi. mi ti koji su iza zavjese. a njezina povijest još uvijek važi) suprotna onom što Wittgenstein smatra da jest kad je proklamira kao odricanje od svake teorije. Neopozitivistička kritika još uvijek usmjeruje svoj glavni napor protiv metafizičkih pojmova. Bilo da se za egzaktnošću teži u analitičkoj čistoti logike i matematike ili u skladu sa svakodnevnim je­ zikom.174 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 175 ma Freudu. loc. ekonomske organizacije. Znanstve­ ni metod također ide preko činjenica neposrednog iskustva. ap­ straktni subjekt projektira i određuje apstraktni objekt. zbivanja u povijesnom kontinuumu. ako je uopće ima. u kojima je dozvoljeno misli i jeziku da budu legitimno neegzaktni. kao u lingvističkoj analizi. mjeri. str. Nema nefilozofskijeg mota od proklamacije biskupa Butlera koja ukrašava Principia Ethica G. to je »poetska« istina. On treba da vrati pacijentu zdravlje. jest upravo najefikasniji način da se zaštiti normalni svijet rasuđivanja od ozbiljnog uznemirenja nepodobnim ide­ jama. On se razvija u tenziji između pojave i stvarnosti. U stvari se valjanost istine transcendirajućeg jezika sastoji u njegovoj relevantnosti za uobičajeni jezik i u uzajamnom djelovanju s njim. E. činjenice su ono što jesu kao događanja u toj borbi. neprecizni. Ova nova forma doktrine ο »dvo­ strukoj istini« sankcionira krivu svijest poričući relevantnost transcendirajućeg jezika za svijet uobičajenog jezika. Filozof nije liječnik. to je »metafizička« istina — njezina valjanost. Neprijateljstvo je najzamašnije tamo gdje poprima formu tolerancije — to jest kad je određena valjanost istine za transcendentne pojmo­ ve dopuštena u odvojenoj dimenziji smisla i značenja (poetska istina. subjekt ogoljen od svih drugih kvaliteta. kao pothvat koji »ostavlja sve takvo kakvo jest«. Iskustvo se odigrava ispred zavjese koja zakriva. koje je učinilo svijet objekta onim što zbiljski jest — svijet u kome su sve činjenice događaji. već kao subjekti i objekti povijesne borbe čovjeka s prirodom i s društvom. političke akcije). Pri tom je moti­ virana egzaktnošću shvaćenom ili formalno logički ili empirički deskriptivno. ne obvezuje ni svakodnevno rasuđivanje i ponašanje niti filo­ zofiju ovima prilagođenu. metafizička istina). Ne mi kao subjekti zdrava razuma. Aristotelova fizika je bila dio filozofije i kao takva priprava za »prvu znanost« — ontologiju. Jer. ma što da je istina sadržana u kritičkom idealizmu. i čak kontra­ diktorni. — na oba pola suvremene filozofije nalazi se odbijanje i devalorizacija onih elemenata misli i govora koji transcendiraju prihvaćen sistem vrednovanja. Za razliku od tog. a ako je svijet nešto što se javlja iza zavjese neposredna iskustva. objekti filozofske misli su u relaciji sa sviješću za koju konkretni kvaliteti ulaze u pojmove i nji­ hov međusobni odnos. cit. stavljanje u stra­ nu specijalnih rezervata. Njihov fakticitet je povijestan čak tamo gdje je još uvijek okrutna.

različitog povijesnog pothvata koji je uspostavio drugačiju kako priro­ du tako i društvo. da li ih sadržavaju u njihovoj negativnoj kono­ taciji — to jest kao obezvređivanje univerzuma svakodnevne upotrebe? Ako ne uključuju. U raščišćavanju tog nereda analitička filozofija kon­ cipira ponašanje u prisutnoj tehnološkoj organizaciji reali­ teta. »fikcije« i »iluzije« koje mogu biti racionalnije od njihova opovrgavanja utoliko što su to pojmovi koji uviđaju granice i varljivost predominantnog racionaliteta. svrbež. No. Mace. uganuća. ) Margaret Masterman. u. Nova ideologija nalazi svoj izraz u takvim proklamacijama kao što je »filozofija izjavljuje samo ono što svatko priznaje«. Nisu de­ gradirane samo iluzije već i istina sadržana u njima. 157. A. 158. C. cit. Aristotelova fizika postaje objektivno kriva. otkrovenje u činjenici da ljudi često opisuju osjećanja kao uzbuđenja. . iskrivljena svijest je postavljena kao istinska svijest koja od1 8 ) Gilbert Ryle. Joe Doe sreta ili ne sreta na ulici »pro­ sječnog plaćaoca taksi« Richarda Roea. iracionalni. str. označavanja. na osnovu različitih povijesnih projekata. 1957. pretrpanost. aspiracije. Oni izražavaju iskustvo koje Witt­ genstein odbija — naime da je »nasuprot našim prethodno koncipiranim idejama moguće misliti . čežnje. Ali je sasvim u redu da se kaže kako ni najnerazumljivija metafizika nije ispoljila tako artificijeine i besmislene brige kao što su one ponikle u vezi ) Pogledaj poglavlje VI. tad je odbačen. oštru bol. užarenost. ili besmisleni. S novim iskustvom i razumijevanjem pri­ rode. concept of M i n d . 83. mučnine. loc. premješten u sferu fikcije i mitologije cijeli sistem distinkcija koje je čov­ ječanstvo smatralo vrijednim da budu povučene.: B r i t i s h P h i l o s o p h y i n t h e M i d — C e n t u r y . 47. ili da općeupotrebljavane riječi obuhvaćaju »sve distinkcije koje ljudi smatraju vrijednim da budu povučene«. a možda pri­ marno. Zanemarivanje. Sve to ne samo da je legitimno već je i korektno jer razotkriva u kojoj su mjeri neoperacionalne ide­ je. studen. Hegelov duh. uočljivim stanjima i dispozicijama ili predominantnim tendencijama. probadanja. Marxovo postvarenje u ma kakvom adekvatnom prevođenju? Uključuju li ključne riječi poetskog jezika? Ili nadrealističke proze? Ako ih uključuju. opisa. jaka kucanja srca. 16 17 15 s problemima redukcije.. Primjeri su vješto držani u balansu između ozbiljnosti i šale: razlike Scotta i autora Waverly. a osakaćena. 323. napetosti. vidim ovdje i sad mr­ lju crvenog i govorim »to je crveno«. Aristotelovu »esenciju«. mitova. ubod. zbunjujući. asimetričkoj sekvenciji konstruiranoj prema čistim principima ideografije« 17 ). pa se ovo novo shvaćanje da je Aristotelova fizika kriva sada pro­ širuje unatrag u prošlo i prevladano iskustvo i razumije­ vanje 1 5 ). vla­ stitih imena. ed. gdje se raspravlja ο »umjetno konstruiranoj trostrukoj primarnoj mišjoj sljepoći. sjećanja i likovi postali istrošeni. zgrušavanje. cit. filozofski pojmovi ostaju antagonistički spram domene svakodnevnog rasuđivanja jer kontinuirano uključuju sadržaje koji nisu ispunjeni u govornoj riječi. Allen and Unwin. Ova vrsta empiricizma supstituira nevoljeni svijet me­ tafizičkih priviđenja. Ona prihvaća također presude ove organizacije. tonjenje. odnosno sređivanje ove specifično filo­ zofske dimenzije dovelo je suvremeni pozitivizam do toga da se kreće u sintetički osiromašenom svijetu akademske kon­ kretnosti i da stvara iluzornije probleme od onih koje je ra­ zorio. T h e i dalje. Filozofija tako kontinuirano sadržava »privide«. ) Wittgenstein Joe. Možda ovaj primjer nije fer. bilo da su integrirani u znanost ili ne. itd. ćelavost francuskog kralja. legendi i iluzija svijetom poj­ movnih i osjetilnih izrezaka.tako i tako' — ma šta da to znači« 1 6 ). str. izgrizanje i šokove 1 8 ). naročito str.. degra­ diranje stare ideologije postaje dio nove ideologije. riječi i izraza koji su tad organi­ zirani u filozofiju. s povijesnim uspostavljanjem novog svijeta subjekta i objekta.176 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 177 otkriću raznih »slojeva« stvarnosti) već također. London. prevođenja. javnom ponašanju. str. Što su »svakidašnje riječi«? Uključuju li one Platonovu »ideju«. Rijetko kad je filozofija pokazala zakučastiji esprit de sérieux od onog u takvim analizama kao što je interpreta­ cija Tri slijepa miša u raspravi »Metaphysical and Ideograp­ hic Language«.

kalkulirane i brojem glasova utvrđene činjenice. mje­ renja širenja. — naime naporima da se dokraj­ če uslovi koji proizvode ludost. Ovi režimi su opovrgli spomenute i svoje vlastite iracionalne »filozofije« potpunom tehničkom organizacijom aparata. otkrile u danim povijesnim mogućnostima racionalnu srž mita. mjerenja i polje istraživanja sociologije i političke znanosti nisu dovoljno racionalni.JEDNODIMENZIONALNA 178 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE MISAO 179 lučuje ο smislu i izrazu onog što jest.). naime. tehnologije i biznisa. itd. također. one koji su imali koristi od njega i one koji su platili za njega. a racionalno kompletiranje prikri­ va iracionalnost cjeline. vratiti racionalnu misao na mitološki status. te analize fakata i nejasne emocionalne spekulacije bitna je kao i bilo kad prije. Njihov mitolo­ ški prizvuk odražava mistifikatorska svojstva danih činjeni­ ca — varljivo harmoniziranje društvenih protivurječnosti. dućana. Na primjer. teorije koje prepoznavaju i projektiraju povije­ sne mogućnosti treba da postanu iracionalne. krv i tlo. Ovo preokretanje je uzrokovano protivuiječnošću između teorije i činjenica — protivurječnošću ko­ ja sama po sebi još ne čini teoriju pogrešnom. naime one pop­ rimaju izgled iracionalnog jer protivurječe racionalitetu pos­ tojećeg univerzuma rasuđivanja i ponašanja. Nevolja je u tome što statistika. racionalno. Oda­ vanje magiji. zbiljskiji u tom smislu što proizvodi i determinira istraživane. a razlika između egzaktnog utvrđivanja. Proces civilizacije obezvažuje mit (to je gotovo definicija progresa). Tehničko postignuće razvijenog industrijskog društva i efikasno manipuliranje mentalne i materijalne produktivno­ sti doveli su do promjene mjesta mistifikacije. propagandi i politici. ureda. eksperimenti ο izdržavanju u abnormalnim situacija­ ma — mistificira utoliko što proizvodi (i čak zahtijeva) po­ našanje koje prihvaća ludost. mistifikaciju u realnosti. i ne tako potpunog širenja. Ostalo je optuženo — i odobreno — kao fikcija ili mitologija. U devetnaestom stoljeću su teorije socijalizma prevele u sociološka određe­ nja ono što je primarno bilo mit — one su. Opravdano je reći da ideologija postaje inkorporirana u sam proces proiz­ vodnje. konteksta koji determi­ nira njihovu funkciju. nije jasno koja je strana odana mitologiji. Kontekst ο kome je riječ je. U tom slučaju. Racionalno nije iracionalno. Ono se tako suprotstavlja istin­ ski racionalnom ponašanju. Bila je to totalna mobilizacija mate­ rijalnog i mentalnog pogona koja je uspjela i uvela mistifi­ cirajući silu nad društvom. No. Tako je u procesu civilizacije mit Zlatnog doba i mit ο dolasku Mesije pod udarom sve veće racionalizacije. Ovaj kontekst je širi i drugačiji od onog istraživanih poduzeća i institucija. koja preokreće ra­ cionalnost u njezinu suprotnost. u kome predmeti posebnih istraživanja zadobivaju svoj istinski značaj. spekulativni karakter kritičke teorije proizlazi iz specifičnog karaktera njezinih pojmova koji pokazuju i određuju iracio­ nalno u racionalnom. Nemo­ gući (povijesno) elementi su odvajani od mogućih — san i imaginarno od znanosti. također. Tad je nastalo obrnuto kretanje. mitologija je primitivna i nezrela misao. Naime. više no iracionalno. znanstveni pristup uznemiravajućem problemu međusobnog uništenja — matema­ tika i kalkulacije usmrćenja i prekobrojnih usmrćenja. područja i grupa kojih je javno mnjenje re­ gistrirano brojem glasova ili čije su šanse preživljavanja pred­ met kalkulacije. stvarnost u suvremenom socijalizmu pretvara Marxovu ideju u san. postaje najefikasnije oruđe mistifikacije. Posredstvom nje su pojedinci postali nesposobni da iza pogona prepoznaju one koji su ga iskoristili. radioaktivnih padavina. Taj zbiljski kon­ tekst. Treba razlučiti novu mistifikaciju. prije svega u porastu iracionalnih pseudofi- lozofija (Lebensphilosophie. Oni mistificiraju utoliko što su izolirani od istinski konkretnog konteksta iz koga proizlaze činjenice. no on mo­ že. čarolijama i ekstazi je ukolotečeno u svakodnevici doma. a isto tako da. Faši­ zam i nacionalsocijalizam su opovrgnuli stanovište da se sve veće potiskivanje u suvremenom društvu manifestira u ide­ ologijskoj sferi. odredljiv je jedino unutar teorije društva. pojmovi ο zajednici nasuprot društvu. Stvarnost radničke klase u razvijenom industrijskom društvu pretvara Marxov »proletarijat« u mi­ tološki pojam.'Neznanstveni. u ovom društvu. razmatranih grado­ va i velegradova. Jer . Danas su mistificirajući elementi savladani i iskorišta­ vani u proizvodnom publicitetu. Danas opet racionalni i realistič­ ki pojmovi od jučer izgledaju mitološki kad se konfrontiraju sa stvarnim uslovima.

Moj jezik se može naučiti po. vjerovatno. Oni postaju data jedino u analizi podobnoj da pokaže strukturu iz koje proizlaze dijelovi i procesi društva i koja determinira njihov međusobni odnos. metafore itd. također. . Kad mi namjenjujete specijalni > kutak značenja i značaja. Komunikacije ne smije bi­ ti iznad ljudi. nisu simboli. Slično je sa »sviješću«. sanja u koji je vi želite prevesti. me­ tafizičkih općenitosti i tome slično. pojmove i raspoloženja.. već kao stranac koji ne spada ovdje. Analitička filozofija često stvara atmosferu denuncira­ nja i ispitivanja od strane komiteta. iskrivljena su mje­ renja. on to sam učinio. će možda reći: razumijevanje moje poezije pretpostavlja uru-1 šenje i obezvređenje upravo onog svijeta rasuđivanja i pona. Pjesniku se može također činiti da solidna trezvenost lingvističke filozofije govori jezikom predrasuda i emocional­ nim jezikom — jezikom gnjevnih starih ili mladih ljudi. »vlastitošću«. Zacijelo možete go­ voriti svojim vlastitim jezikom. »zbunjujući«. Naučit ćemo vas da kažete ono što mislite tako da bude jasno. No. Odrediti Društvo (s velikim D) kao taj metakontekst znači hipostazirati cjelinu pored i iznad dijelova. . Lingvistička analiza ustvrđuje da Joe Doe i Richard Roe.180 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 181 činioc i činjenice nisu neposredno data opažanja. Varljiva je vaša tolerancija. No. svijest je verbalizirano priviđanje. metafore itd. Moramo vam podsjeći krila. Ona zadržavaju svoju egzaktnost. neodređenih pojmova. filozofija mora upotrebljavati drugačije ). no. da bi osvijetlila puni smisao svakodnevnih ter­ 19 mina. lingvistička analiza mistificira izraze svakodnevnog jezika time što ih ostav­ lja u represivnom kontekstu postojećeg univerzuma rasu­ đivanja. JJ svom izlaganju mistifikatorskog karaktera termina koji označavaju transcendentno. Ali mi želimo da razumijemo vašu poeziju. no ako bi ono što on kaže moglo biti rečeno rječnikom sva­ kodnevnog govora. ? Ne prikrivate li nešto? Govorite sumnjivim jezikom. vaš via. Is­ to tako. mi se ne namećemo vama i vašoj slobodi misli i govora. Mi volimo poeziju. jest stvarnost i analiza ga može prevladati samo tako da ga ne zaobiđe i da shvati nje­ gov doseg i njegove uzroke. možete misliti što god hoćete. prvi bi. »suvišan«. Intelektualac je pozvan na odgovornost. a to možemo samo ako intepretiramo vaše simbole. naprosto ukazuju na određene. po mom shvaćanju. koja se zato ovima ne suprotstavlja i ne uznemiruje ih.}« put bilo kojeg drugog jezika (zapravo je to. »sloboda«. mjerenja i preslušavanja. Ali kad mislite. — one se daju eksplicirati izrazima koji označavaju posebne načine i mode usmjerenja i ponašanja. Neprimjerene i zbunjujuće suvišnosti treba odstraniti ako hoćemo da do­ minira razborito razumijevanje. Pjesnik bi mogao odgovoriti da on odista želi da njego­ va poezija bude razumljiva i shvaćena (ta radi toga je i piše). »brbljalo«. Njegovo čvrsto empirijsko jezgro je u sistemu institucija koje su postojeći i zaleđeni odnosi među ljudima. ovo hipostaziranje se dešava u stvarnosti. Kad se od njega apstrahira. no on mora biti prevodljiv i bit će preveden. On '. pa je to dru­ štvo neuhvatljiva »sablast«. š t o mislite pod tim i tim . »čudan«. •>. pripadne im percepcije. Jer posto- . Ne govorite kao mi drugi. Dakako. volja nije realna sposobnost duše.:. razotkriti vaše trikove. . ludnica je negdje drugdje. sklonosti i aspiracije. Društvo je odista cjelina koja provodi svoju neovisnu moć nad jedinkama. a upravo su u njoj mistifikatorska. poput čovjeka s ulice. očistiti vas. ispitivanjima i kalkulacija­ ma. . Vratiti ću se kasnije na tretiranje univerzalnih pojmova. sadržaji koji prelaze zdrav i znanstven razum ne treba da ometaju akademski i svakodnevan svijet rasu­ đivanja. pružate mi azil za nenormalne i ne­ razumne.a štiti jezik) i tad će se pokazati da moji simboli. Upravo unutar tog represivnog konteksta odvija se bihevioralna eksplikacija značenja — eksplikacija kojoj je do izganjanja starih lingvističkih »priviđenja« kartezijanskog i drugih zastarjelih mitova. već da znače upravo to što kažu.. metafore i slike terminima svakodnevnog jezika. »apsurdan«. ispitivanja i kalkulacije — ali iskrivljeni ίι dimenziji koja se ne očituje u mjerenjima. već naprosto odre­ đen mod određenih raspoloženja. »blebetav«. da »pokažete svoje karte«. kritička analiza se mora disocirati od onog što te­ ži razumjeti. Nji­ hov Vokabular obiluje s »neprimjeren«. kad govore ο onom što im je na pa­ meti. Možete govoriti poeziju — to je u redu. morate nam prenijeti svoje misli — na našem jeziku ili na vašem.

Oni moraju biti nešto više i drugo od pukih sinonima koji još uvijek pripadaju istom (neposred- . ili »to mi sada iz­ gleda crveno«. naše sentimente i resentimane. hranu i pokućstvo. ljudi go­ vore. filmova. razgovaramo s ljudima. Tu nastaje problem »metajezika«. također. Mo­ ramo upotrijebiti iste izraze kad opisujemo naše automobile. svijest. Razjašnjenje bi uključivalo analizi­ ranje svakodnevnog govora u stvarno kontroverznim područ­ jima prepoznajući konfuzno mišljenje ondje gdje se ono to najmanje pričinja. Kad je filozofija više negoli jedno od zanimanja. a upravo ta uloga mu je data u analitičkoj filozofiji. jezikom svojih gospodara. one mogu postati vitalno relevantne kad ljudi stvarno nešto kažu (»ona ga je naprosto voljela«. može se uzeti po nominalnoj vrijednosti — ne zato što ljudi lažu. To nužno mora biti tako jer jezik nije nešto pri­ vatno i vlastito. no. »što mogu učiniti s tim u vezi«?). Tako oni ne izražavaju samo sami sebe. ostavljajući svakome širo­ ko otvoren izbor prema okolnostima. već zato što je totalitet misli i prakse u kome oni žive totalitet manipuliranih kontradikcija. Tad bi lingvistička analiza zado­ bila razinu s koje postaju vidljivi i shvatljivi određeni dru­ štveni procesi koji oblikuju i ograničavaju postojeće rasuđi­ vanje. Ostaviti taj zadatak kolegama u odsjeku za sociologiju ili psi­ hologiju znači učiniti metodološki princip iz postojeće podjele akademskog rada. 184. ono što ljudi misle ne 19 ) Suvremena analitička filozofija je na svoj način sagledala ovu nužnost k a o problem m e t a j e z i k a . organizacije i manipulacije kojima su podvrgnuti članovi društva. osjećanje) sa njezinim funkcijama. te svih onih napetosti i kontradikcije njihova me­ đusobna odnosa. Kako to znamo? Gledamo televiziju. 170. političara i bestselera. . kao u logičkom čistu­ nstvu. pogledaj str. i naprijed. već je privatno i vlastito posredovano raspo­ loživim lingvističkim materijalom koji je društveni materijal. i vide i osje­ ćaju. Tamo gdje se čini da ga nadilazi. razlučivi od analiziranih. slušamo radio. »on nema srca«. intelektualce koji to znamo i kritiziramo) opisuju ono što im kažu sredstva masovne komunikacije — a to je stopljeno s onim što oni stvarno misle. moramo upotrijebi­ ti izraze naših oglasa. lingvistička analiza ostaje unutar granica misti­ ficiranog i varljivog rasuđivanja. ona ne može postići empirijsku egzaktnost drugačiju od one na kojoj se insistira u postojećem. One su vitalne i za lingvističku analizu etike. Govoreći svojim vlastitim jezikom. svoje vlastito znanje. Zadaća se ne može odstraniti umjerenim insistiranjem na tome da je skromni cilj lingvističke analize da samo razjasni »konfuzno« mišljenje i govor. Ili. Ovakva situacija diskvalificira jezik svakodnevne upotrebe da bude kriterij vrednovanja. Kad ih lingvistička analiza ne uzima u obzir. Ovakve okolnosti mogu biti irelevantne za analizu iz­ java poput »svrbi me«. ostaje samo skelet istog svijeta — sablast daleko sa­ blasnija od one na koju se analiza obara. čitamo novine i ilustrirane listove. oni (ovo »oni« uključuje nas. str. ili »on jede mak«. niti drugačiju jasnoću od one koja je dopušte­ na — to jest. »Ono što ljudi misle kad kažu . termini kojima se analizira smisao određenih termina moraju biti drugačiji. Ako takvo razjašnjenje prelazi puko nabrajanje i klasifikaciju mogućih značenja u mogućim kontekstima.182 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO J83 jeci svijet rasuđivanja je potpuno označen specifičnim modima dominacije. « jest u relaciji s onim što ne kažu. bilo na internacionalnoj sceni. društvenom nužnošću su ljudi prisiljeni da identificiraju »stvar« (uključujući svoju vlasti­ tu ličnost. službama i susjedima koji ih navode da govore i misle isto što i oni. . tad je ono sve drugo sa­ mo ne skroman zadatak. »to nije fer«. U svom životu ljudi ovise ο šefo­ vima i političarima. pokazuje ona temelje iz kojih proizlazi da je dano rasuđivanje osakaćen i varljiv univerzum. bi­ lo u svojim gradovima. dobročinitelja. Pod ovim okolnostima je govorna fraza izraz individu­ uma koji je govori i onih koji ga prisiljavaju da govori tako kako govori. Kad opisujemo jedan drugom ono što volimo i ono što mrzimo. razotkrivajući iskrivljenost u tako mnogo normalne i jasne upotrebe. već također nešto drugo nego što su sami. politike itd. Kad »samostalno« opisuju političku situaciju. kolege i suparnike — i mi se savršeno ra­ zumijemo. osjećanja i aspiracije. oglaši­ vača.

s komunističkim društvima u razvoju. tj. na mnogo prikriveniji. s područjem više ili manje razvijenih kapitalističkih društava. Ovdje lingvistička analiza poeme ili eseja konfrontira dati (neposredni) materijal (jezik analizirane poeme ili eseja) s onim koji je pisac našao u literaturnoj tradiciji i koji je trans­ formirao. emocionalan način. ono što tre­ ba razotkriti i osuditi operativno je unutar danog svijeta ra­ suđivanje i djelovanje. po zanimanju. republici itd. Ako ovaj metajezik treba da stvarno probije totalitarna smjeranja postojećeg svijeta rasuđivanja. odnosno politički sistem. pak. vri­ jednosti i objektivnih okolnosti na kojima partici­ pira individualni projekt. u kome su integrirane i asimilirane različite dimenzije jezika. određenoj komunikaciji (novinski članak. pri čemu svako izraženo značenje spada u nekoliko međusobno poveza­ nih. mora on biti kadar da ukaže na društvene procese koji su determinirali i »zatvorili« postojeći svijet. Dok se društveni sistem značenja u funkciji determiniranja nepopustljivo potvrđuje u kontroverznom političkom univer­ zumu rasuđivanja. Da ilustriramo: neki govor. u svakodnevnom rasuđivanju. interpunk­ cije. On je pokazao kako »unutarnje« preispitivanje govora i pisanja. a ipak isprepletenu s njim. Na primjer. Želi se postići to da iz po­ stojećeg jezika progovori skriveno ili isključeno. Sintaksa. djelomično ukrštenih i suprotnih »sistema«. sačinjenoj u određenom slučaju za određenu svrhu. Tako in­ dividualno saopćavanje »individualizira« supraindividualni sistem značenja koji konstituira dimenziju rasuđivanja razli­ čitu od individualnog saopćavan ja. teče komunikacija^ Doseg i ospeg društvenog sistema značenja znatno vari­ ra u različitim povijesnim periodima i prema postignutom stupnju kulture. njemu ne treba artificijelna »viša razina« jezika da bi extrapoliralo i objasnilo preispitivani jezik. stava njegovih izdavača u odnosu prema masakrima. svepri­ sutne sfere značenja koju razvija i obično »zatvara« društve­ ni sistem unutar koga. Ogresenja ο jezik koja se javljaju u novinarskom stilu svojstvena su pripadnom po­ litičkom stilu. i čak su­ protne individualne i supraindividualne projekte. djeluje on također. nesvjestan. no njegove su granice dovoljno jasno određe­ ne. ono pripada: a) individualnom projektu. to ne može biti tehnički metajezik konstruiran poglavito s obzirom na semantičku ili logičku jasnost. Riječ. intelektualne. čak tipografskih pogrešaka može razotkriti čitav moralni. ili čak privatno saopćenje sročio je neki pojedinac koji je (auto­ riziran ili neutraliziran) govornik određene grupe (političke. U svjetlosti ove dimenzije upotreba riječi i struktura rečenice poprimaju značenje i funkciju koja se ne očituje u »neposredovanom« čitanju. te sintaktička forma čitane su u kon­ tekstu u kome se pojavljuju — na primjer u novinama koje u nekom gradu ili kraju podržavaju određena shvaćanja po­ sredstvom pera određenih lica. Istinski filozofska analiza značenja mora uzeti u obzir sve te .184 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 185 nom) svijetu iskustva. a s druge. objek­ tivne okolnosti. monar­ hiji. a predominantan jezik apsorbira me­ tajezik. po mjestu stanovanja) u odre­ đenom društvu. novinski članak. obraćanje učenom skupu ili slično. ako se komunikacija ne odnosi samo na nekontroverzne od­ nose i instrumente svakodnevnog života. Ovi obimni sistemi značenja koincidiraju. U takvoj analizi je potrebno da termini ili forme bu­ du razvijeni u multidimenzionalan univerzum. već konstitutivna za značenje i funkciju riječi — dimen­ ziju bečke štampe u toku prvog svjetskog rata i poslije njega. norme mišljenja i ponašanaja koje ulaze — afirmirane ili suprotstavljene — u individualnu komunikaciju uz različite stupnjeve osviještenosti i eksplicitnosti. i od strane koga. Ta grupa ima svoje vlastite vrijednosti. govor). Ovo preispitivanje se još uvijek kre­ će unutar svakodnevnog svijeta iskustva. b) postojećem supraindividualnom sistemu ideja. gramatika i Vokabular postaju mo­ ralni i politički čini. s jedne strane. Supraindividualni sistem je. Leksički i sintaktički kontekst se tako otvara u jednu drugu dimenziju — koja nije izvanj­ ska. To je postignuto u djelu Karla Krausa. dio opsežne. Kontekst može biti i estetski ili filozof­ ski: književna kritika. Danas društveni si­ stem značenja objedinjuje razne nacionalne države i jezična područja. Prema tome. c) određenom društvu koje integrira različite.

Doduše. terapeuticka zadaća filozofije u totalitarnoj eri mora biti politička zadaća. već je unu­ tarnji razvoj značenja) neumjesna kad je intencija da znače­ nje termina bude zadobijeno analizom njihove funkcije i upo­ trebe u svakodnevnom rasuđivanju. ukoliko pokazuje negativnost postojećeg (njegovim pozitivnim aspektima je. nekonsekventna. u stvarnom rasu­ đivanju su χ i y »priviđenja«. u najbolju ruku. Filozofija pristupa tom cilju ukoliko oslobađa misao od njena porobljivanja od strane postojećeg svijeta rasuđiva- nja i ponašanja. To je zaista dvosmislen. No.186 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEErNODIMENZIONALNA MISAO 187 dimenzije značenja jer lingvistička očitavanja sudjeluju u svi­ ma njima. No. Doduše. . Od multidimenzionalnog jezika je učinjen jednodimenzionalan. takvo objašnjenje treba da ispuni terapeutičku funkciju. zapravo. estetskom i moralnom suđenju. mutan i opskuran svijet i zacijelo mu je potrebno objašnje­ nje. ostaju neodređeni govornici i njihova situacija. Prema tome. ne kao specijalna filozofija politike. I. nezbiljsko. a u ovome se različita i suprot­ na značenja više međusobno ne prožimaju. Oni ne egzistiraju. Kako postojeći svijet svakodnevnog jezika tendira skrućivanju u totalno manipuliran i indoktriniran svijet. dat obilan publicitet) i projektira njegove alternative. fi­ lozofija se suprotstavlja i projektira samo u misli. u ono što je samo akademski kontroverzno. Ponovo može poslužiti kao primjer Wittgensteinova bes­ konačna jezična igra elementima kompozicije. tad je ona. proizvod su analitičara filozofa. Tad bi se politika javila u filozofiji kao smjeranje njenih pojmova da razumiju neiskrivljenu zbi­ lju. u stvarnosti se međusobno razumijevamo samo u cijelim područjima ne­ sporazuma i kontradikcija. Zapravo je gore od toga — bijeg u nekontroverzno. došla bi odista na svoje. a ako bi filozofija postala terapeuticka. lingvistička analiza u filozofiji upu­ ćuje na nešto vanlingvističko. U tom analitičkom tretiranju svakodnevnog jezika on je steriliziran i anesteziran. ili konverza­ cije Joea Doea i Dicka Roea. u svakom slučaju. Kad odlučuje ο dinstinkciji legitimne i nelegitimne upotrebe. autentičkog i varljivog zna­ čenja. doprinosi zatvaranju misli u krug osakaćenog svijeta svakodnevnog rasuđivanja. No. obraća se ona političkom. Kad lingvistička analiza ne pridonosi takvom razumijevanju i kad. Realni svijet svakodnevnog je­ zika je svijet borbe za opstanak. Ne čini to utoliko što transferira svakodnevno rezoniranje u specijalan akademski univerzum koji je pročišćen i sinteti­ čan čak kad je (i upravo kad je) ispunjen svakodnevnim je­ zikom. Može se prigovoriti da je takva »izvanjska« analiza (pod znakovima navoda jer. utišana je eksplozivna povijesna di­ menzija značenja. umjesto toga. Ona je ide­ ologija i upravo taj ideološki karakter je sudbina filozofije koju ne može prevladati scijentizam i pozitivizam. već su držana od­ vojeno jedno od drugog. Ističem da je upravo to ono što ne čini lingvistička analiza u suvremenoj filozofiji. Oni su χ i y ma kako familijarno da govore. njezin ideologijski napor može biti istinski terapeutički — da poka­ že stvarnost kao ono što ona zbiljski jest i da pokaže ono što ta stvarnost priječi da bude. razgovor x-a i y-a je savrše­ no razumljiv i lingvistički analitičar se s pravom obraća stan­ dardnom razumijevanju prosječnih ljudi. više. smisla i besmisla. nije izvanjska. a ne kao specijalna disciplina ili predmet analize. Uprkos jednostavnoj jasnoći primjera.

ŠANSE ALTERNATIVA .

izvedbama. a obje upotrebe ih razlučuju od raz­ nih moda ponašanja i dispozicije koji. snaga­ ma. Vo­ lja. Sop­ stvo. može adekvatno opisati pojedinačan mentalni proces. što za­ mišljam kad kažem »ja« ili što misli svećenik kad kaže da je Mary »dobra djevojka«. a čak i ne opisuje puno značenje takvih termina kao što su Svijet. POVIJESNA SVEZA FILOZOFIJE Pripadnost analitičke filozofize osakaćenoj zbilji mišlje­ nja i govora očituje se u njezinu tretiranju univerzalnih poj­ mova. Pitanje ο statusu općih pojmova nikako nije samo jedno apstraktno pitanje epistemologije ili pseudokonkretno pitanje jezika i njegove upotrebe — ono je u samom centru filozofske misli. nikako. tendencijama. Oni. rastvarajući intenciju tih pojmova u izjave ο pojedinačnim odredljivim operacijama. sklonostima. Sopstvo. Ο tome je sad potrebno opširnije raspraviti. Problem je već prethodno pomenut iz aspekta inhe­ rentno povijesnog i u isto vrijeme transcendentnog. vještinama itd. općeg karaktera filozofskih pojmova. odnosno prevođenje. biti vrednovani tvrdnjom da oni označavaju cjelinu koja je više i drugo nego njezini dijelovi. zapravo. Volja. Takvi opći pojmovi ne mogu. po analitičkim filozo­ fima. a ni njihov ukupan zbir ne zahvaća. Ovi opći pojmovi se održavaju kako u općoj tako i u »poetskoj« upotrebi. Duša. Dok svaka interpretacija. Tretiranje općih pojmova razotkriva položaj filozofije u sklopu kulture — njezinu povijesnu funkciju. no ona za­ htijeva analizu neosakaćenog iskustvenog konteksta. Suvremena analitička filozofija želi odagnati takve »mi­ tove« ili metafizička »priviđenja« kao što su Duh. Svijest. čini se da ni jedna od tih reformulacija.8. Na čudan na­ čin rezultat pokazuje nemoć destrukcije — priviđenja i dalje proganjaju. Dobro. ispunjavaju njihovo značenje. Kad se . označavaju cjelinu.

upravo to rastvaranje mora biti podvrgnuto pita­ nju — ne samo u ime filozofa već i u ime običnih ljudi u či­ jem se životu i rasuđivanju događa rastakanje ο kome je riječ. g. 1955. da je »Engleska« objavila rat. ako se uopće daju identificirati. ono se ljudima događa i oskvrnjuje ih tako što su »okolnostima« prisiljeni da identificiraju svoj duh s mentalnim proce­ sima. Kongres Sjedinjenih Država. Činjenica da to nisu jest povijesna pa se isprečuje lingvističkoj i logičkoj analizi. Isto modificirano objašnjenje može­ mo primijeniti na druge izjave. a ipak je 1 ) Pogledaj Gilbert Ryle. 17. uprava direktora i organizatora. u rezultatima nji­ hovih zakona. F. integrirani i upravljani djeluje kao entitet različit od njegovih sastavnih dijelova — i to do te mjere da raspolaže životom i smrću. način na koji su takve tvorbe i ljudi organizirani. univerzitet je stavljena u gibnje. i dalje. Oxford. No. opipljivi i djelotvorni entiteti. Oxford. g. Nije ono njihovo vlastito djelo i njihova vlastita riječ. Lica koja izvršavaju odluku. korporacije. u imenovanjima. g. A . str. i dalje. »Britanski ustav«. protest protiv njegove nemoguć­ nosti indicira da nešto nije u redu. sasvim smisleno. P h i l o s o p h i c a l A n a l y s i s . kao u slučaju naci­ je. 22. Oxford. kao osakaćenje duha (i tijela) nametnuto čovjeku od strane njegova dru­ štva — filozofija se bori samo s priviđenjem supstancije koju želi demistificirati. J . utjecaja. u ibid. očuvana i reproducirana — kao (relativno) posljednja. S druge strane.A n a l y s i s . ustava. propaganda) — •nroizašloj iz konkurencije mstitucija i interesa — nacija. zato izjave koje se odnose na nju sadrže zbiljski op­ će i ne mogu biti adekvatno prevedene u izjave kojima su predmet pojedinačni entiteti. 0 . Sa stajući se na skupovima. čak nezaobilazno reći da je »nacija« mobili­ zirana. predsjednik. plaćama i zahtjevima koje ustanovljuju. kad je svakodnevan jezik uzet po svojoj neposrednoj vrijednosti — tj. univerziteta. Prevođenje je lažno upravo zato što pojmove dosljedno prevodi u mode stvarnog ponašanja. Russell. »svijest«. Oxford. Pears.. r u i i t i c s a n ü S o c i e t y . »sopstvo«. D. itd. Wisdom. univerzalna stvarnost što nadilazi podređene joj institucije ili ljude. pored i iznad pojedinaca koji ih sači­ njavaju. »Engleska« 1 )· Nikakav poje­ dinačan entitet ne odgovara tim općim pojmovima. str. 1953. g. kad je predominantan univerzum nesporazuma i upravljane komunikacije supstituiran varljivim univerzumom općeg razumijevanja me­ đu ljudima — tad su inkriminirani opći pojmovi odista prevodljivi. Peter Laslett (ed. Second Series. u : P h i l o s h o p h y a n d P h y c h o . M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . a njihova »mitološka« supstancija može biti rastvo­ rena u mode ponašanja i dispozicija. cit. »Universals«. Flew. već je upravo način na koji su ovi organizirani. »Metaphysics and Verification«. loc. Mistifikatorski karakter ne proizlazi iz pojmova »duh«. da sam studirao na »Oxfordskom univerzitetu«. u nuklearnom oružju koje naručuju i proizvode. 1956. N . Jedan od uzne­ mirujućih problema u analitičkoj filozofiji jesu izjave ο op­ ćim pojmovima kao što su »nacija«. pritisak. »Oxfordski univerzitet«.. interesa inkorporiranih u organizacicijama. T h e C o n c e p t o f M i n d . partija. i dalje. g.. 1959. par­ tija. Oni su opipljivi u dokumentima. Urmson. 223. str. Da bi bile potpuno smis­ lene. pojedinci su govornici (često nesvejsni) institucija. tendencija i dispozicija pa tako uzima osakaćene i organizi­ rane pojave (same po sebi dovoljno realne!) za realitet. Možemo reći da univerzitet nije poseban entitet pored i iznad njego­ vih raznih koledža. nadređenu egzi­ stenciju. mijenja njihovo značenje.192 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 193 odbija ta supralingvistička analiza.. već od njihova bihevioralnog prevođenja.) P h i l o s o p h y . No.. okupljen na zasjedanjima. »država«. G . 1959. čak i u tom ratu priviđenja su naznačene snage koje bi mogle dokrajčiti taj fiktivni rat. U svojoj odluci (glasanje. Introduction t o L o g i c a n d L a n g u a g e (First Se­ ries). sebe s ulogama i funkcijama koje moraju odigrati u društvu. ne djeluju kao individuum. članovi vijeća i fakul­ tet jesu. New York. Svako reduktivno prevođenje takvih izjava.. . smatram. »nacija« ili »partija« treba da budu prevodljive u svoje komponente i elemente koji ih sačinjavaju. Oxford.. B . korporacija. sastajući se i odlučujući ο svojoj politici. passim.. potreba da se pokuša takvo prevođenje. već kao predstavnici nacije. Ako filozofija ne shvati ove procese prevođenja i identificiranja kao društvene procese — tj. biblioteka itd. Ova stvarnost je poprimila neovisnu. centralni komitet. No. J.. 1956.

objektivna osnova njihova funkcioniranja u danom društvenom i povijesnom kontekstu. ona odlučuje ο njihovoj egzistenciji i njihovim mogućnostima. i to na one apstraktnije i kontroverznije pojmo­ ve koji predstavljaju stvaran izazov za filozofsku misao. Hipostazirana cjelina se opire analitičkom rastvaranju. a uključuje nadindividualno iskustvo. niti totalitarna država (kao u lošoj po'itičkoj znanosti) — to je postojeće stanje stvari koje deteriminira život ljudi.. a umiru za Birokraciju. grupa. partija. Vjeruju da umiru po zapovijedi Države. Iako stavrna. restrikciji značenja. crkva — stvarnošću koja nije identična ni sa jednim od po­ jedinačnih odredljivih entiteta (individuum. Supstancijalan opći pojam ne samo da apstrahira od konkretnog entiteta već i označava drugačiji entitet. broj. Takve općtenitosti izražavaju razne mode i stupnjeve reifikacije. Ova formulacija bi povrijedila Kantov pojam jer je prioritet svijesti ο kome go­ vorimo empirijski. Oni vjeruju — ali zašto bi čovjek vjerovao u takvu opskurnost? Vjerovati — umrijeti? — kad je stvar u tome da se nauči živjeti?« 2 ). U pogledu navedenih karakteristika možemo svijest na­ zvati dispozicija. Na osnovu ovoga je smislena razlika istinite i krive svijesti. no poli­ tički diseratum. a ono ipak uvažava stvarnost općenitosti nazi­ vajući je njezinim pravim imenom. Nije to jedna od dispozicija. u raznim stupnjevima zajednič­ ka članovima neke grupe. Ovo je genuino »prevođenje« hipostaziranih općenitosti u konkretnosti. ona je stvarna snaga koju ljudi osjećaju i provode u svojim dje­ lovanjima. već. Cjelina ο kojoj je riječ nije puki zamijećen Gestalt (kao u psihologiji). Raspravljanje će i ovog puta biti koncentrirano na supstancijalne opće pojmove za razliku od logičko-matematskih općih pojmova (skup. »Sociološku« definiciju ne sugeriramo zbog predra­ suda u korist sociologije. odnosno jedna od sposobnosti. omogućuje ih. razred itd. generalna dispozicija. društva. Vjeruju da umiru za Domovinu. rezultira stvarnošću takvih općenitosti kao što su nacija. Istinita svi­ jest će sintetizirati iskustvena data pojmovima koji u danim činjenicama što potpunije i što adekvatni je odražavaju dano društvo. čak ako i dopuštamo stvarnost takvih političkih općenitosti. takvo prevođenje koje bi raščinilo krivu op­ ćenitost u njezinoj supstanciji. ono pokušava da samo osvijetli ograničeni (umjetno) obzor filozofske analize i da indicira potrebu nadilaženja ovih granica. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e . vol. a umiru za novac koji država drži. Vjeruju da umiru za Proletarijat.194 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E 3 Š A N S E ALTERNATIVA Ο 195 Disharmonija između individualnih i društvenih potre­ ba. loc.). »Oni vjeruju da umiru za Klasu. 631. okolnostima i odnosima. u striktnom smislu. ne zato što je neki mitski en­ titet s onu stranu pojedinačnih entiteta i izvedbi. III. ili insti­ tucija). ustav. nepostojanje takvih predstavničkih ustanova u kojima individuum radi i govori za sebe. Oni sudjeluju u njoj (na vrlo nejednak način). No. klase. Njezin realitet bi mogao uslovno biti opisan kao način ili mod individuumova sintetiziranja. cit. već radi stvarnog ulaženja društva u iskustvena data. ali je njihova analiza olako držana u granicama akademske filozofje. a umiru za Industri­ jalce. str. Još je uvijek diseratum. oblikuje i distingvira od »drugih svijesti«. Naše raspravljanje ne pretendira da uđe u »problem uni verzali ja«. Moglo bi se reći da su pojedinačni akti a priori sintetizirani »transcenden­ talnom apercepcijom« u tom smislu što integriranje sinteze prethodi pojedinačnim procesima i aktima. Vjeruju da umiru za naciju. a umiru za partijske ljude. ide­ je. Realna utvara je stvarnost veoma prinuđavajućeg karaktera — odvojena i neovisna sila cjeline nad pojedincem. nemaju li druge općenitosti sasvim drugačiji sta­ tus? Imaju. njihova neovisnost je patvorena utoliko što je pripadna određenim moćima koje su organizi­ rale dano društvo u cjelini. a umiru za bandite koji joj začepljaju usta. već zato što je konkretna. . tendencija ili sposobnost. aspiracije pojedinih društvenih grupa. korporacija. Svijest je drugo i više nego svijesni akti i ponašanje. ni metafizički apsolut (kao u He2 ) François Perroux. integriranja pojedinačnih akata. gela). Vjeruju da umiru za slobodu Ličnosti. Iz toga slijedi da je zapostavljanje društva u vezi s formiranjem pojmova izraženo u akademskom ogra­ ničavanju iskustva. Kao takva. a umiru za Slo­ bodu dividenda.

odnosno kvalitete. One su prisutne kao odbijen materijal. na ono za što ne pokazuje sklonost. Doživljena je gotovo kao šok.196 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 197 Štaviše. svjesne akte. U toj direktnosti i neizdiferenciranosti je ljepota doživljena u lijepom — to jest. Naprotiv. čiji je zadatak da odstrani iskrivljenost koje je puno svakodnevno rasuđivanje. već za one koji snose tu iskrivljenost iako je možda nisu ni svjesni — za Joea Doea i Richarda Roea. proizlazi iz kontrastnog karaktera ljepote. D e v i n s k e ) Stendhal. shvaćena. naime. Kad govorimo ο lijepoj djevojci. opskurnog. formiranje i doseg njegovih pojmova. i čak ga niječe. pri tome na ono što čovjek ne izražava. ne podrazumijevam naprosto dispozicije ili sposobnosti tako kako su iskušene. možda. E l e g i j e . uslova. kao ključnih pojmova misli. a supstancijalne opće pojmove — ljepota. Suvremena lingvistička analiza izmiče iz tog zadatka tako što pojmove interpretira određivanjima pripadnim osiromašenoj i determiniranoj svijesti. mirisana. slu­ šana. . Čini se da je ireducibilna razlika općih pojmova i odgovarajućih poje­ dinačnih slučajeva ukorijenjena u primarnom iskustvu neprevladljive razlike potencijalnosti i aktualnosti — dviju di­ menzija jednog svijeta.. osjećana. Ima mnogo. no čini se da je samo jedna koja čuva iskustveni sa­ držaj ljepote i ona je zato najmanje egzaktna definicija — ljepota kao »promesse de bonheur« 4 ). uobičajena restrikcija iskustva prožima napetošću »svijest« i mentalne procese. po kojima je lijepo u kontrastu s drugim objektima. kritičkoj misli. obrana i sigurnost su još uvijek značajne stavke kako u intelektual3 4 ) Rikle. Kad govorim ο svijesti neke osobe. umjetnik i američki vlasnik pogrebnog poduzeća mogu je »definirati« na razne načine. ali prevođe­ nje eliminira ono što je trebalo odrediti. pravda. a što je ipak prisutno i što u znatnoj mjeri determinira nje­ govo ponašanje. Odnose li se upravo iznesene primjedbe u vezi s prisu­ stvom stvarnosti u sadržaju takvih pojmova kao što su »duh« i »svijest« i na druge apstraktne. dotaknuta. Smisao za koga? Ne samo za pro­ fesionalnog filozofa. Ono što im je svi­ ma zajedničko — »ljepota« — nije ni misteriozan entitet ni misteriozna riječ. a iščezavajući manifestiraju ono što može biti. odnosa. lijepom krajoliku. razumijevanje. Tako su »negativno prisutne« određene snage »okoline« koje preduvjetuju svijest za spontanu repulziju izvjesnih data. odražava nesretnu svijest podijeljenog svijeta u kome je to što jest insuficijentno spram onog »što može biti«. odnosno izvedene iz iskustva. Prva Elegija. no svi oni određuju isto specifično stanje ili okolnost — neki kvalitet. metafizičkog ka­ raktera takvih općih pojmova. Ovaj opis je upravo taj metafizički karakter koji po­ zitivistička analiza želi eliminirati prevođenjem. koja lomi krug svakodnevnog iskustva i otvara (za trenutak) jednu drugu stvarnost (čiji integralni element mo­ že biti strah) 3 ). sreća i njihovi kontrarni pojmovi? Izgleda da perzistencija ovih neprevodljivih općih pojmova. smisao njegovih riječi i ponašanja. lije­ poj slici. čak rezultira njihovim konfliktima. ne podrazumijevam time naprosto mentalne procese očitovane u njezinu izrazu. što. Mislim. više ili manje. Ovo određenje ukazuje na stanje ljudi i stvari i na odnos između ljudi i stvari. koji se zbivaju trenutno. insistiranje na familijarnoj konkretnosti i zaštitničkoj sigurnosti zdravog razuma i zna­ nosti još uvijek pokazuje nešto od one primarne tjeskobe koja je rukovodila registrirane izvore filozofske misli u njezi­ nu razvoju od religije preko mitologije do logike. iščezavaju i javljaju se u toliko različitih formi koliko ima ljudi. ponašanju itd. ona je viđena. govoru. Opći pojam obuhvaća u jednoj ideji mogućnosti koje su realizirane i istovremeno u realnosti blo­ kirane. zacijelo mislim na različite stvari. zadovoljavajućih »tehničkih« definicija ljepote u este­ tici. U pitanju je neokljaštrena i neprofiltrirana intencija izvjesnih ključnih pojmova u nerepresivnom razumijevanju stvarnosti — u nekonformističkoj. možda nema ništa direktnije i jasnije u iskustvu od pojave ljepote u raznim lijepim objek­ tima. Protest protiv nejasnog. Njihova odsutnost je stvarnost — pozitivan faktor koji objaš­ njava aktuelne mentalne procese pojedinog čovjeka. Zaljubljen mladić i filozof.

djevojka može biti lijepa. ako gornja teorija važi. l o c . 8) Pogledaj str. egzistira i pro­ lazi. 0 ) 5 ) Bertrand Russell. »Gestalt-a« i tome slično. . gustoća. U tom se smislu građa svijeta sastoji. ne saopćava ona gotov pojam niti sadrži već fiksiran i »zatvoren« pojam. no tako­ đer lijep. 7 ) »Cjelinu« o kojoj je ovdje riječ treba osigurati od kri­ vog razumijevanja u smislu neovisnog entiteta. čini se da se ono smješta u metafizički svijet. subjekti predikta ili uvjeti odnosa. oni su sintatički srodniji supstancijama. pokret ili mirovanje.građu' svijeta kao ono što je modelirano riječima koje su. realan »elemenat« jezika. New York. Neprofiltriranom iskustvu je. kao slučajevi i dijelovi u općoj konfiguraciji (i čak kao opća konfiguracija) od koje su neodvojivi. oni se ne mogu javiti drugačije a da ne izgube svoj identitet. 6 ) Wilhelm v . tvrdoća. Taj pojam na neki način izražava razliku i ten­ ziju između potencije i aktualnog — identitet u toj razlici. kao sredstvo pojmo­ va. slobodan.198 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 199 nom tako u nacionalnom budžetu. Simon and Schuster. Riječ samo suge­ rira pojam. pravednost). U stvarnosti. 1959. ona konkretnija svojstva kao djelomične realizacije. snijeg. aspekte. g. Na osnovu tog odnosa konkretan kvalitet predstavlja kako negaciju tako i realizaciju univerzalnog. . Negativne izjave mogu ponekad biti pre­ vedene u pozitivne: »nebijelo« u »crno« ili »sivo«. ljubav ili mržnju. U tom smislu opće oblikuje »materijal« svijeta. štaviše. također. lijepog s nelijepim. 74—75. Humboldtova filozo­ fija jezika naglašava iskustveni karakter pojma u odnosu pojma i riječi. str.. ured ili šefa. sloboda) sadr­ žano je više nego u svojstvima (»lijep«. Apstraktan ka­ rakter ovih posljednjih pokazuje. no ne ljepota. postavlja se u odnos s općim. čini se. od predmeta sličnih bjelini. na primjer. čak ljepotica. no nije »bjelina«. već je upravo obrnuto: riječi nastaju iz cjeline govora (aus dem Ganzen der Rede). Univerzalije su primarni elementi iskustva — općenito­ sti ne kao filozofski pojmovi.. »slobodan«) prida7) Ibidem. pravedan) i odgovarajućih pojmova (bje­ lina. svjetlo ili tama. ljepota. U e b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t d e s m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . Iskusili smo.« 5 ) Supstancijalan karakter »kvaliteta« ukazuje na iskus­ tveno porijeklo supstancijalnih univerzalija. ako je riječ. No. ra­ dije nego od objekata koji imaju svojstvo da su bijeli«. već upravo kao svojstva svijeta s kojim je čovjek svakodnevno konfrontiran. »Tra­ dicionalno. ja bih rekao. no. no. kad su pravilno upotrijebljene. Humboldt. kvalitete kao što su bijelo. Pojedinačne stvari (entiteti) i događaji se pojav­ ljuju samo kao skupina i kontinuum odnosa. Ove formulacije ne mijenjaju odnos između apstrakt­ nog pojma i konkretnih realizacija: univerzalan pojam ozna­ čava ono što pojedinačan entitet jest i što nije. sloboda. tvrdoća ili mekost. Snijeg je bijel. »Možda bismo mogli odrediti . . pojmovi su smisleni samo u iskušenom kontrastu s njima suprotnim: bijelog s nebijelim. Prevođenje može eliminirati sakrivenu negaciju preformuliranjem znače­ nja u nekontradiktoran stav. Pojedinačne stvari i događaji jesu samo na potki općeg koje je više nego potka — ono je kon­ kretna osnova na kojoj pojedinačno nastaje. oblici. 170—171. str. između poj­ mova i glasova (Laute). »nelijepo« u »ružno«. 200. 201. tvrd. upravo na osnovu odnosa riječi spram supstancijalno univerzalnog (pojma) ne možemo za izvor je­ zika prihvatiti signifikaciju objekata riječima koje bi se tek naknadno vezivale u svoj sklop (Zausammennfiigung). govor nije sastavljen od riječi koje bi prethodile. manifestacije. 197. Ova se javlja u odnosu između kvaliteta (bijel. str. U apstraktnoj imenici (ljepota. ali nije i samo utjelovljenje slobode. bliže apstraktno i univerzalno nego analitička filo­ zofija. izgleda. ulicu. na način kojim pojmovi potiču iz neposrednog iskustva. cit. M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . tvrdo ili slatko sma­ trali su univerzalijama. Struktura te osnove su opći pojmovi kao što su boja. on ga dovodi do postavke ο izvornoj srodnosti ne samo između pojmova i riječi već. Po Humboldtu. kišu ili vrućinu. neprevedena izjava sugerira stvarnu težnju. univerzijalnijeg i potpunijeg kvaliteta što dolazi do iskustva u konkretnom 8 ). zemlja može biti slobodna (u poređenju s dru­ gim) jer ljudi u njoj imaju izvjesne slobode.

apstraktnim' podrazumijevam ono što je vječni objekt po samom sebi — to će reći. u svjetlosti nje­ gove stvarne ograničenosti. Ona. što je . pri svoj svojoj relevatnosti za fenomen života. Supstancijalan opći pojam smjera na kvalitete koji nadmašuju sve pojedi­ načno iskustvo. 1961. već imanentno teleološki (cjelina = različito od sume njezinih dijelova). Apstraktno-univerzalni i istov­ remeno povijesni karakter ovih »vječnih predmeta« misli uviđa i jasno izražava Whitehead u Science and the Modem Worlds). a istovremeno su zahtijevana kao naj adekvatni ja ili najviša realizacija čov­ 9 jeka ).popuf prvosti. Massachusetts Institute of Technology. str. po svojoj prirodi apstraktni. one sabiru svojstva pripadna svima ljudima za razliku od drugih živih bića. oni su izrađeni s individualne pozicije unutar određenog društva. prvog po »eminentnosti« i zato zbiljskom realnošću: » . možemo dovesti u vezu sa shvaćanjem univer­ zalnog u grčkoj filozofiji — naime. nije sva okrutnost koju čovjek poznaje — poznaje kao gotovo neumornu silu u po­ vijesti i imaginaciji. Pod . Biti apstraktan znači transcendirati pojedinačne slučajeve stvarnog zbivanja. već kao »građa« iz koje je sačinjen naš svijet. . prigušenosti i prikraćenosti. Filozofski pojmovi se formiraju i razvijaju u svijesti ο općem stanju u povijesnom kontinuumu. i dalje. Cambridge. g. 10) New York. 9 ) Ovu interpretaciju. pojam slobode svu još ne postignutu slobodu. čini se. je zapravo. konceptualiziraju materijal od koga se sastoji svijet isku­ stva. ili čovjek. Postoji široka skupina pojmova — usuđujemo se reći filozofski relevantnih pojmova — u kojoj kvantitativan od­ nos općeg i pojedinačnog poprima kvalitativan aspekat. Nijedan snijeg nije čisto bijel. općenit i čist može postati u filo­ zofskoj ili znanstvenoj teoriji. Ma kako da su definirani »čovjek«. prevladavati. koja naglašava n o r m a t i v n i k a r a k t e r univerzalnih pojmova.aristokratizira' jer su eminentnost i jedinstvo bitni uslovi pune stvarnosti mnoštva baš kao mnoštva«. njegova esencija je shvatljiva bez pozivanja na neko pojedinačno iskustvo. No. 105. i dalje. transcendirati neki aktualan slučaj ne znači biti' van veze s njim. zapravo predikat prvosti implicitne u superlativnoj eminentnosti ostvarenja.· Ni iskustvo ni prosuđivanje nije privatno. filozofski pojam »čovjek« smjera na potpuno razvijene ljudske sposobnosti koje su nje­ gove distinktivne sposobnosti. Tad ono nije opće na način logički univerzalnog ili pojma vrste. Ova maglovita fra­ za može poslužiti da osvijetli ambiguitet u takvim filozofskim definicijama — naime. Ili. Općost. smatram da svaki vječni objekt ima svoju vlastitu specifičnu povezanost sa svakim takvim slučajem što označujem njegovim modom ulaženja u taj slučaj«. ukorijenjena u imanentnoj. Vrlo je važno da se shvati da odnos te cjeline spram svojih dijelova nije mehanički Takve univerzalije se na taj način javljaju kao pojmov­ ni instrumenti za razumijevanje pojedinačnih stanja stvari u svjetlosti njihovih mogućnosti. 1962. a ne namjerne. Macmillan. taj i m a n e n t n o tele­ ološki aspekat cjelovitosti kao funkcionalne. »pri­ roda«. Tako pojam ljepote obuhvata svu ljepotu još ne realiziranu. 52. Naprotiv. da uzmemo drugi primjer.« (cjelina = suma njezinih dijelova). . već kao n o r m a koja uspijeva da objedini mnoštvo dijelova u jednu cjelinu jer univerzalno povezuje. Publikacije u Humanities no. 228. Pojam artikulira svoj­ stva koja su smatrana »tipično ljudskim«. Reiche. i javljaju se kao mogućnosti uslova u kojima čovjek stvarno živi. nijedna okrutna zvijer. gdje apstraktno opće. Harold A . »ljepota« ili »sloboda«. to će reći opće upravo zbog toga. One su povijesne i nadpovijesne. i samo utoliko. no perzistiraju u svijesti — ne kao izmišljevine mašte niti kao logičnije mogućnosti. . nije primarno »organizmička« kategorija. Osim toga. g„ str. »Vječni predmeti su . . T . »Tako je metafizički status vječnog objekta status mogućnosti neke aktualnosti. » G e n e r a l B e c a u s e F i r s t « : A P r e s o c r a t i e M o t i v e i n A r i s t o t l e ' s T h e o l o g y . označava mogućnosti u konkretnom povijesnom smislu. s pojmom najopćijeg kao najvišeg.. samosvojnoj funkcionalnosti eminentnosti kao takve koja ob j e d i η j uj e mno­ štvo u p r a v o u procesu kojim ga . i to u svjetlosti njegovih mogućnosti. općost nije subjekt već predikat. . »pravednost«. Tako je materijal misli povijesni materi­ jal — ma kako apstraktan. U pogledu svog karaktera je svaki stvarni slučaj određen time kako su te mogućnosti realizirane za taj slučaj.200 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 201 nim pojedinim osobama. stvarima ili stanjima. oni sintetiziraju sadržaje iskustva u ideje koje transcendiraju svoje pojedi­ načne realizacije kao nešto što treba nadići.

1 1 ) W . 16. individuum ne može biti određen kao 13 ) Za upotrebu izraza »projekt« pogledaj Uvod. Mogućnosti variraju samo u stupnju nerealističnosti. Ne može biti valjan onaj pojam koji određuje pripadni mu objekt svojstvima i funkcijama koje ne pripadaju tom objektu (na primjer. i to s materijalom koji to dru­ štvo posreduje i kojim se ono koristi. Ni najrafiniraniji smisao za estetsko. pitanju ο kriteriju za prosuđivanje raz­ ličitih povijesnih projekata i alternativa. On vrijeđa estetski smisao nas koji imamo ukusa za osamljen krajolik. Ono što se s logičkog stanovišta javlja kao nezgodno i kao unošenje nereda može se skladno uklopiti u drugačiji poredak i može tako biti bitan elemenat materijala od koga su sazdani filozofski pojmovi. to će reći koje mogućnosti treba odrezati. . a to da ih se tretira istom logikom služi diskreditiranju neželjenih mogućnosti. ' Kad govori i misli za sebe. u filozof­ skoj analizi — »malo stvarnog napretka . loc. Zacijelo. Lingvistički sindrom »zgodnost«. str. kritički fi­ lozofski pojmovi se odnose (ma kako indirektno!) na alterna­ tivne mogućnosti tog razvoja. . Suvremena filozofija je rijetko kad postigla autentičniju formulaciju ο konfliktu svojih intencija i svoje funkci­ je. no.. ο tom pita­ nju se ne može raspravljati samo s obzirom na različite filo­ zofske projekte 1 3 ). Kritizirajući uvođenje mogućih entiteta. »smisao za estetsko« i »osamljen krajolik« evocira slobodarski duh Nietzscheove mi­ sli presijecajući zakon i poredak. to još nije najgore. pa ispušteni sadržaji vode apstrakciji. Formiranje pojmova ostaje determinirano strukturom materije koja se ne da rastvoriti u subjektivitet (čak ako je struktura posve matematsko-logičk a ) . . se može očekivati od pro­ širenja našeg univerzuma uključivanjem takozvanih mogućih entiteta«. Na taj način on govori i misli u zajedničkom univerzumu činjenica i mogućnosti. različitih aktualnih i mogućih puteva razumijevanja i mijenjanja čovjeka i priro­ de. u interesu tačnosti i egzaktnosti čak mogu biti i nepoželjne. dok »plodno tlo za elemen­ te koji unose nered« pripada jeziku koji govore autoriteti za istraživanje i informacije. koji su prisutni i u apstrakciji. perzistira interakcije između kolektivnog subjekta i zajedničkog svijeta i konstituira objektivno važenje univerzalija. Quine. sve ovisi ο tome kako se primijeni Ockhamova britva. . a u nerespektabilnoj kao »metarizika«. Elementi koji unose ne­ sklad ulaze u najčistije objekte misli. 12) Ibidem. filozof govori i misli s odre­ đene pozicije u svom društvu. U onoj mjeri u kojoj je filozofski projekt ideologičan on je dio povijesnog projekta — to jest svojstven je određenom stupnju i razini društvenog razvoja. tako. str.202 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE S ANSE ALTERNATIVA 203 U pojmovne sinteze ulaze elementi iskustva. kao ni najegzaktniji filozofski pojam nije imun spram povijesti. Tako nastaje čudovište »historicizma«. 1 1 ) — ali. a sve su nerealistič­ ne zato jer prelaze okvire postojećeg. Mogućnost posve različite društvene organizacije života nema ništa zaje­ dničko s »mogućnošću« da se sutra pojavi na vratima čovjek sa zelenim šeširom. Quine piše da je takav — — »prenapučeni univerzum mnogostrano nezgodan. O . Pu­ tem različitih individualnih agensa i slojeva iskustva. projekcije i anti­ cipacije realnih mogućnosti — u respektabilnoj formi kao hi­ poteze. (Takva) bijeda mogućeg je plodno tlo za elemente koji unose nered« 1 2 ). F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w . putem različitih »projekata« koji rukovode način mišljenja od biz­ nisa svakodnevnog života do znanosti i filozofije. Izložit ću samo nekoliko propozicija koje sugeriraju da imanentno povijesni karakter filozofskih pojmova ne samo da ne dovodi u pitanje njihovu objektivnu vrijednost već i odre­ đuje osnovu za njihovo objektivno važenje. 4. cit. Ako misao polazi od povijesnih uslova. Oni su takođe odvojeni od društvene osnove. Pitanje ο kriteriju za prosuđivanje različitih filozofskih projekata vodi. postoji li objektivna baza za distnkciju između raznih mogućnosti projektiranih mišlju — za distinkciju između različitih i sup­ rotnih načina pojmovne transcendencije? štaviše. V . Ono je objek­ tivno: 1) Na osnovu materije (materijala) suprotstavljene su­ bjektu koji zamjećuje i shvaća.

Ta struktura je zajednička svima sub­ jektima danog univerzuma. on je promjenljiv. Da a) ima perspektive za očuvanje i poboljšanje produk­ tivnih ostvarenja civilizacije. Pokušao sam pokazati da. istom skalom mogućnosti. istim nasljeđem prošlosti. onako kako se pružaju pojedincima prije svake »subjektivne« interpretacije. Protiv tog projekta u punoj realizaciji nastaju drugi projekti. Ti kriteriji moraju imati u vidu puteve kojima povijesni projekat reali­ zira dane mogućnosti — ne formalne mogućnosti. Sve razlike i sukobi klasa. nadalje. te se objektivitet javlja u otvorenom povijesnom horizontu. ono tendira prejudiciranju racionalnosti mogućih projekata. Postojeće društvo je već demonstriralo vrijed­ nost svoje istine kao povijesni projekt. bazičnim tendencijama i odnosima. istim poretkom proizvodnje. grupa. a organizacija materije je istovremeno teorijski i praktični pothvat. pojedinaca odvijaju se unutar istog zajedničkog okvira. Istovremeno je svako postojeće društvo konfrontirano s aktualnošću ili mogućnošću kvalitativno raz­ ličite-povijesne prakse koja bi mogla razoriti dani instituci­ onalni okvir. c) da njegova realizacija pruža veće izglede za pacifi­ kaciju egzistencije u okvirima institucija koje da­ ju veće šanse za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti. čovjek kao sposoban da ostane vječno mlad). Svako pos­ tojeće društvo jest takva realizacija. tuđince—neprijatelje. Upotrebljavam izraz »projekt« tako učestalo zato što mi se čini da najjasnije apostrofira specifični karakter povi­ jesne prakse. Ob­ jektni svijet je tako svijet specifičnog povijesnog projekta i nikad nije dohvatljiv izvan povijesnog projekta koji organi­ zira materiju. 2) Da bi diskvalificirao postojeći totalitet. i drugih žrtava sistema). Ono je uspjelo u orga­ niziranju čovjekove borbe s čovjekom i prirodom. Takva realizacija se. Tehnološki kontekst unap­ rijed određuje formu u kojoj se javljaju objekti. već one ko­ je uključuju načine ljudskog egzistiranja. a među njima oni koji bi totalno promijenili postojeći. Primaran izbor određuje opseg mogućnosti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogućnosti inkompatibilne s njim. . u tehnološkoj stvarnosti objektni svijet (uključujući subjekte) dolazi u is­ kustvo kao instrumentalem svijet. b) da određuje postojeći totalitet u njegovoj bitnoj strukturi. posezanja za jednim između različitih načina razumijevanja. istim načinom is­ korištavanja društvenog bogatstva. Ona rezultira iz određenog izbora. ima­ ju zajedničke izvjesne primarne kvalitete u odnosu na spomenuta dva sloja realiteta: 1) fizičku (prirodnu) struktu­ ru materije i 2) na formu koju je materija poprimila u kolek­ tivnoj povijesnoj praksi što materiju čini objektima za sub­ jekt. Ova dva sloja ili aspekta objektivnosti (fizički i povijes­ ni) tako su isprepletena da ne mogu biti odvojena jedan od drugog. na primjer. materija je konfrontirana subjektu u povijesnom univerzumu. 2) Na osnovu strukture određenog društva u kome se odvija razvoj pojmova. Naučenjaku se oni a priori pojavljuju kao vrijednosno neutralni elemen­ ti ili kompleksi odnosa podatljivi organiziranju u efika­ san matematsko-logički sistem. transcen­ dentni projekt mora pokazati superiornost svog vlastitog racionaliteta u trostrukom smislu.204 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 205 sposoban da postane identičan s nekim drugim individuom. No. povijesni aspekt nikad ne može biti tako radikalno eliminiran da bi preostao »apsolutni« fizički sloj. ono re­ producira i štiti (više ili manje adekvatno) ljudski život (uvi­ jek s izuzetkom života onih koji su proglašeni za otpadnike. teži da ih drži unutar svog okvira. Oni egzistiraju pod istim prirod­ nim uslovima. zdravom razumu se nadaju kao materijal rada i dokolice. ostvaruje u svakoj povijesnoj situaciji. S obzirom na takav transcendentni projekt najbolje se mogu formulirati kriteriji objektivne povijesne istine kao racionalni kriteriji: 1) Transcendentni projekt mora biti u skladu s real­ nim mogućnostima koje se otvaraju na postignutom stupnju materijalne i intelektualne kulture. zapravo. Predložit ću sad neke vrijednosne kriterije za istinitost kad se radi ο različitim povijesnim projektima. Objekti mišljenja i percepcije. produkcije i konzumcije. organiziranja i transformiranja realiteta.

206

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

207

Bez sumnje, ovakvo shavaćanje racionalnosti, pogotovo u posljednjem stavku, sadrži vrijednosni sud. Podsjećam na ono što sam već ranije rekao: smatram da sam pojam Uma izvire iz vrijednosnog suda i da se ne može rastavljati istina od vrednote uma. »Pacifikacija«, »slobodan razvoj ljudskih potreba i spo­ sobnosti« — ove pojmove možemo naznačiti empirijski kao raspoloživa intelektualna i materijalna sredstva i mogućnosti, te njihovu sistematsku upotrebu u svrhu reduciranja borbe za opstanak. To je objektivna osnova povijesne racionalno­ sti. Kad sam povijesni kontinuum pruža objektivne osnove za određenje istine raznih povijesnih projekata, determinira li on, također, njihov slijed i njihove granice? Povijesna isti­ na je poređenje; racionalnost mogućeg ovisi ο racionalnosti aktualnog, istina transcendirajućeg projekta ο istini projekta što je u realizaciji. Aristotelovska znanost je bila nedostatna na temelju svojih ostvarenja. Kad bi kapitalizam bio diskva­ lificiran komunizmom, bilo bi to na osnovu njegovih vlastitih realizacija. Kontinuitet se čuva kroz prelome: kvantitativ­ ni razvoj postaje kvalitativna promjena kad zahvati samu strukturu sistema postojećeg; postojeća racionalnost postaje iracionalna onda kad mogućnosti sistema, u toku njegova unutarnjeg razvoja, nadrastu njegove institucije. Takva unu­ tarnja negacija je konstitutivni dio povijesnog karaktera real­ nosti. Otud i kritička usmjerenost pojmova koji poimaju real­ nost. Oni uviđaju i anticipiraju iracionalno u racionalnosti postojećeg — projektiraju povijesnu negaciju. Je li negacija »definitivna« — naime, predodređuje li struktura totaliteta, nastala iz povijesnog projekta, imanentni slijed povijesnog projekta? Ako jest, tad je izraz »projekt« varljiv. Ono što je povijesna mogućnost postalo bi, kad-tad, stvarnost; definicija slobode kao shvaćene nužnosti imala bi represivnu konotaciju, koju u stvari nema. Sve to ne mora biti primarno. Odlučno je to da bi takva povijesna determinacija (uprkos rafiniranoj etici i psihologiji) sankcionirala zlodjela spram čovječanstva koja civilizacija kontinuirano vrši i tako olakšava tu kontinuiranost.

Da bih naglasio prodor slobode u povijesnu nužnost, predlažem izraz »determiniran izbor«. Ovaj izraz samo sažima stav da ljudi prave vlastitu povijest, no prave je pod datim uslovima. Determinirane su 1) specifične proturječnosti koje se razvijaju unutar nekog povijesnog sistema kao manifestaci­ je konflikta između potencijalnog i aktualnog; 2) materijalna i intelektualna sredstva koja stoje na raspolaganju dotičnom sistemu; 3) raspon teorijske i praktične slobode kompatibil­ ne s tim sistemom. Nabrojeni uslovi ostavljaju otvorenim alternativne mogućnosti razvoja i iskorištavanja raspoloživih sredstava, alternativne mogućnosti osiguravanja životnih po­ treba, organiziranja čovjekove borbe s prirodom. Tako unutar okvira dane situacije industrijalizacija mo­ že teći na različite načine, pod privatnom ili kolektivnom kon­ trolom, a čak i pod privatnom kontrolom u različitim smjero­ vima progresa i s različitim ciljevima. Izbor je primarno (no, samo primarno!) privilegija onih grupa koje su zadobile kon­ trolu u proizvodnom procesu. Njihova kontrola projektira način života za cjelinu, a porobljujuća nužnost koja potom slijedi rezultat je njihove slobode. Moguće prevladavanje te nužnosti ovisi ο novom proboju slobode — ne bilo kakve slo­ bode, već slobode ljudi koji u danoj nužnosti vide nepodno­ šljivu, a nepotrebnu patnju. Kao povijestan proces, dijalektički proces uključuje svijest: uviđanje i iskorištavanje oslobodilačkih mogućnosti. Tako on involvira slobodu. Ukoliko je svijest determinirana potrebama i interesima postojećeg društva, ona je »neslobod­ na«; naporedo s iracionalnošću postojećeg društva svijest po­ staje slobodna za višu povijesnu racionalnost samo u borbi protiv postojećeg društva. Istina i sloboda negativnog mišlje­ nja imaju svoj razlog i svoje tlo u toj borbi. Tako je, prema Marxu, proletarijat oslobodilačka povijesna snaga samo kao revolucionarna snaga; definitivna negacija kapitalizma se zbiva kad i ako proletarijat postane svjestan sebe i uslova i procesa koji sačinjavaju to društvo. Proleterska svijest je kako pretpo­ stavka tako i element prakse negiranja. Ovo »ako« je bitno za povijesni progres — ono je elemenat slobode (i šansa!) koja

208

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

otvara mogućnosti ovladavanja nužnošću danih činjenica. Bez njega povijest ponovo zapada u mrak nepokorene pri­ rode. Već smo se sukobili s »circulus vitiosus« slobode i oslo­ bođenja 1 4 ); ovdje se on ponovo javlja kao dijalektika određe­ ne negacije. Transcendencija preko postojećih uslova, (mišlje­ nja i djelovanja) pretpostavlja transcendenciju unutar tih us­ lova. Ta negativna sloboda — tj. sloboda od ugnjetavačke i ide­ ološke moći danih činjenica — a priori je povijesne dijalekti­ ke; ona je elemenat izbora i odluke u povijesnoj determinaci­ ji, a protiv nje. Nijedna od danih alternativa nije sama po sebi definitivna sve dok nije svjesno zahvaćena u cilju slamanja moći nesnosnih uslova i zadobivanja racionalnijih, logičnijih uslova koje omogućuju dani uslovi. U svakom slučaju, racio­ nalnost i logika, na koje se pozivaju mišljenje i akcija, idu za transcendiranjem danih uslova. Negacija se odvija na empi­ rijskim osnovama; povijesni je to projekat unutar, a s onu stranu projekta koji je u realizaciji, pa je njegova istinitost i šansa da bude određen na tim osnovama. No, kriterij istinitosti povijesnog projekta nije ex post putem uspjeha, to jest činjenicom da je prihvaćen i realiziran od strane društva. Galilejska znanost je bila istinita još u vri­ jeme osude; Marxova misao je bila istinita još u vrijeme Komunističkog manifesta; fašizam ostaje neistinit čak ako se širi u internacionalnim razmjerima (»istinit« i »neistinit« uvi­ jek u smislu povijesne racionalnosti, kako je prethodno odre­ đena). U suvremenom periodu svi povijesni projekti tendi­ raju polarizaciji u dva konfliktna totaliteta — kapitalizam i komunizam, a ishod, čini se, ovisi ο dvije antagonističke serije činilaca; 1) ο sve većoj sili destrukcije; 2) ο sve ve­ ćoj produktivnosti bez destrukcije. Drugim riječima, viša povijesna istina bi bila svojstvena sistemu koji pruža veće šanse za pacifikaciju.

9. OBRAT OSLOBAĐANJA Pozitivno mišljenje i njegova neopozitivistička filozo­ fija suprotstavljaju se povijesnom sadržaju racionalnosti. Taj povijesni sadržaj nije nikad neki izvanjski faktor koji treba ili ne treba uključiti u analizu; on ulazi u pojmovno mišljenje kao konstitutivan faktor i determinira valjanost njegovih ideja. Kako je postojeće društvo iracionalno, anali­ za koja polazi od povijesne racionalnosti uvodi pojmovno negativan elemenat — kritiku, proturječnost i transcenden­ ciju. Negativan element ne može biti asimiliran s pozitivnim. On u potpunosti mijenja pojam, mijenja ga u njegovoj usmje­ renosti i valjanosti. Tako u analizi neke ekonomije, kapita­ lističke ili nekapitalističke, koja djeluje kao »neovisna« sila nad pojedincima, negativne strane (superprodukcija, nezapo­ slenost, nesigurnost, rasipanje, ugnjetavanje) nisu shvaćene sve dok se javljaju kao puki, manje-više neizbježni nusprodukt, kao »druga strana« priče ο rastu i progresu. Doduše, može se desiti da totalno upravljanje pospješi efikasno iskorištavanje svih sredstava, da nuklearno militarno organiziranje osigura milione zaposlenja posredstvom enormne kupovne moći; iscrpljujući rad i čirevi na želucu mogu biti nusprodukt sticanja bogatstva i odgovornosti, a fa­ talne, stupidne greške i zlodjela vođa — naprosto način života. Čovjek je spreman da dozvoli ekonomsko i političko ludilo — i on snosi njegove konsekvencije. No, ovakav pristup »drugoj strani« dio je i aspekt konsolidacije postojećeg, zamašnog objedinjenja suprotnosti, koje se suprotstavlja kvali­ tativnoj promjeni. Suprotstavlja se utoliko što je svojstveno potpuno beznadnom i potpuno predeterminiranom egzistira­ nju koje se udomaćilo u svijetu gdje je čak i iracionalno umno.

•) Pogledaj, str. 55.

210

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

211

Toleriranje pozitivnog mišljenja je nametnuta toleran­ cija — nametnuta ne kakvom terorističkom akcijom, već od strane nadmoćne, anonimne moći i efikasnosti tehnološkog društva. Ona prodire u opću svijest — i svijest kritike. Apsor­ biranje negativnog pozitivnim potvrđuje se u svakodnevnom iskustvu, koje nivelira razliku racionalne pojave i iracionalne realnosti. Evo nekih banalnih primjera tog harmoniziranja: 1) Vozim se u novom automobilu. Doživljujem njegovu ljepotu, sjaj, snagu, ugodnost — no tad postajem svjestan činjenice da će on za relativno kratko vrijeme biti u kvaru i da će ga trebati popravljati; da su njegova ljepota i površina jeftine, njegova snaga nepotrebna, a njegova veličina idiotska; za­ tim, da neću naći mjesta za parkiranje. Počinjem misliti ο svojim kolima kao proizvodu jedne od ve­ likih triju automobilskih korporacija. One određuju izgled mojih kola i proizvode, kako njihovu ljepotu tako i njihovu nesolidnost, njihovu snagu isto kao i njihovo treskanje, njihovo funkcioniranje, a i zastar­ jelost. Osjećam se djelomično prevaren, čini mi se da moj automobil nije ono što bi mogao biti, da bi i bolja kola mogli praviti, i to jeftinije. Ali i drugi čovjek treba da živi. Plaće i takse su previsoke; po­ trebno je obrtanje; ipak nam je bolje nego prije. Napetost između pojave i zbilje iščezava i obe se slijevaju u dosta ugodno osjećanje. 2) Šetam u prirodi. Sve je kao što treba da bude: pri­ roda je tako lijepa kako samo može biti. Ptice, sun­ ce, meka trava, pogled kroz granje u planini, nikoga uokolo, ni radija, ni mirisa benzina. Tad staza zavija i završava na autoputu. Ponovo sam među reklamnim panoima, servisnim stanicama, motelima i gostioni­ cama. Bio sam u Nacionalnom parku i sad znam da to nije bila realnost. To je bio »rezervat«, nešto što se čuva poput vrsta koje izumiru. Da nije bilo vlade, oglasni panoi, štandovi sa sendvič-kobasicama i mo­ teli već bi odavno navrli u taj komad prirode. Zahva­ lan sam vladi; mnogo nam je bolje nego prije . . .

3) Podzemna željeznica u večernjim satima gužve. Na ljudima vidim samo umorna lica i udove, mržnju i ljutnju, čini mi se da svaki trenutak netko može po­ tegnuti nož. Ljudi čitaju ili, još bolje, utonuli su u svoje novine, tjednike ili džepna izdanja. A, ipak, nekoliko sati kasnije ti isti ljudi, oprani, odstranjena znoja, obučeni ili svučeni, vjerovatno, bit će srećni i nježni, stvarno će se smijati i zaboraviti (ili će pam­ titi). No, većinu njih, po svoj prilici, čeka očajno ve­ će kod kuće nasamo ili s drugima. Ovi primjeri ilustriraju srećnu simbiozu pozitivnog i negativnog — objektivni ambiguitet koji ulazi u iskustva. Objektivan je zato što tok mojih senzacija i refleksija odgo­ vara načinu međusobnog odnosa činjenica iskustva u stvar­ nosti. Ovaj međuodnos, kad je shvaćen, razara harmonizirajuću svijest i njezin lažni realizam. Kritička misao nastoji da pokaže iracionalan karakter postojeće racionalnosti (koji postaje sve očitiji) i da odredi tendencije uslijed kojih ta ra­ cionalnost rezultira svojom vlastitom transformacijom. »Svo­ jom vlastitom« utoliko što je kao povijesni totalitet razvila snage i mogućnosti koje i same postaju projekat s onu stranu totaliteta postojećeg. To su mogućnosti sve veće tehnološke racionalnosti, a kao takve one uključuju cjelinu društva. Teh­ nološka transformacija je istovremeno politička transforma­ cija, ali će se politička promjena obratiti u kvalitativnu dru­ štvenu promjenu samo ukoliko izmijeni smjer tehničkog pro­ gresa — to jest, razvije novu tehnologiju. Jer postojeća tehno­ logija je postala instrument destruktivne politike. Takva kvalitativna promjena bi bila prelaz u viši stu­ panj civilizacije ako bi tehnika bila koncipirana i upotrijeb­ ljena za pacifikaciju borbe za život. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove formulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog progresa bilo obrat postojećeg. Dakle, ne naprosto kvantitativan rast predominantnog (znan­ stvenog i tehnološkog) racionaliteta, već njegova prevratnička transformacija, nastanak nove ideje Uma, u teoriji i praksi.

kao i njegov neuspjeh. onaj dio Saint-Simonova sustava . Dobrom Društvu. pojavne i auten­ tične istine. Nešto od te 1 ) A . T h e F u n c t i o n o f R e a s o n . već se proteže u granicama onog svijeta koji može s. a naročito pi­ tanje smislenosti i istine metafizičkih postavki — povijesno pitanje. a i nisu mogla biti podobna verificiranju na osnovu postojećeg svijeta rasuđivanja i djelovanja. 3 ) Pogledaj poglavlje V. Naime. mitološke relacije između stvarnog i mogućeg preživjelo je u znanstvenom mišljenju. N . 5. u velikim raz­ mjerima ušle u stvarno pokorenje i transformaciju prirode i dokazale svoju istinitost dok filozofske apstrakcije nisu — i nisu mogle. Beacon Press. Razlika između bogova i ljudi. Taj svijet nije nikad koekstenzivan s pos­ tojećim. razvoj matematike postao znanost. te napor da se razumije i svlada ta diskrepanci­ ja. i to je bilo stalno usmjeravano prema racionalnijoj i istinskijoj stvarnosti. rekao bih. bio je nerea­ lan kako u počecima filozofske misli tako i tokom njezina ra­ zvoja . Osim toga. shvatiti i realizirati jer je do sad povijesna funkcija uma bila i to da potisne. dok je umjetnosti pružena privilegija da bude u izvjesnoj mjeri iracionalna — da ne bude predmet znanstvenog. umjetnosti i filozofije. one moraju stajati unutar svijeta mogućeg iskustva. Tu je izvorna veza (unutar univerzuma dominacije i bijede) znanosti. Poput svih stavova koji pretendiraju na istinitost. tad je odnos između metafizike i znanosti striktno povijestan. Whiteheadove postavke izražavaju stvarni razvoj Uma. Um je »smjer destruiranja onog što nas okru­ žuje«.dok je znanstvena misao stalno bila primjenjivana na sve moćniju i univerzalniju stvarnost.212 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 213 Nova ideja uma je izražena u Whiteheadovoj postavci: »Funkcija Uma je da proizvodi umjetnost življenja« 1 ). što proizlazi iz »trostruke potrebe: 1) da se živi. Ona je svijest ο diskrepanciji između realnog i mogućeg. Permanent­ nom Miru poprimaju sve realističniju sadržinu. Kako je. sugeriraju da Um još uvijek valja otkriti. bez sumnje. tad je pitanje metafizike. Ratio dominacije je odvojio Um znanosti od Uma umjetnosti. racionalizacijom mo­ gućnosti znanost je pružala zadovoljstvo. Mogućnosti s kojima se znanost igrala bile su također mogućnosti oslobođenja — mogućnosti jedne više istine. ova slobodna igra je ostala izručena predominantnoj neslobodi u kojoj je bila rođena i od koje je apstrahirala. što je pretpostavljao visoki stu­ panj slobode od teška rada. str. Ο od­ vajanju je opravdano govoriti utoliko što je znanost od po­ četka sadržavala estetski Um. teh­ nološkog i operacionalnog Uma. Tako spekulacije ο Dobrom Životu. 1959. Posljednja filozofska pitanja su odista ostala metafizička. da se živi dobro i da se živi bolje — odno­ sno da je odgodi i da postavi izvanredno visoku cijenu za ispunjenje te potrebe. ako je istinitost metafizičkih postavki deter­ minirana njihovom povijesnom sadržinom (tj. a ne čisto epistemološki uslovi. u najmanju ruku. i metafizičke postavke se moraju dati verificirati. U tom smislu skala onog što se može verificirati raste u toku povijesti. Boston. 2 ) Ibidem. 3) da se živi bolje« 2 ). 8. Pokorenje i transformacija prirode zbivali su se unutar zakona i poretka života. Smatralo se da je matematika realna i »dobra« u istom smislu kao Platonove metafizičke ideje. 2) da se živi dobro. fantaziju transformacije. Whitehead. koji je filozofija transcendirala subordinirajući ga pod »dobar život« drugačijih principa i poretka. Termin »umjetnost« u Whiteheadovoj definiciji funkci­ je Uma sadrži i suznacenje specifične negacije. To će reći da istinu. dok su Platonove ideje ostale metafizika? Znanstvene apstrakcije su. ili pak iskrivio Um umjet­ nosti integrirajući umjetnost u univerzum dominacije. onda. ignorancije i bijede. No. U po­ gledu tog cilja. U našoj vlastitoj kulturi je pri­ hvaćen. ukoliko odre­ đuju povijesne mogućnosti). pa čak i uništi potrebu da se živi. Ako je tako. biti sačinjen transformiranjem postojećeg. slobodnu igru i čak ludorije imaginacije. ona nisu bila. na tehnolo­ škim osnovama metafizičko može postati fizičko. konačnosti i beskonačno­ sti. Um je u svo­ joj aplikaciji u društvu bio uvelike suprotstavljen umjetno­ sti. Taj drugi poredak. str. spoznajnu vrijednost tih postavki određuju povijesni. mijene i stalnosti 3 ) bila je jedna od prvih formi u kojoj je došla do izraza diskrepancija ο kojoj je riječ. a pomoću sred­ stava koje ovaj pruža ili sadržava. one.

a ne samo u njezinu korištenju. U vezi s tim se nameće pitanje: tendira li ta moć svojoj vlastitoj negaciji — to jest k proizvođenju »umjetnosti života«? S mehanizacijom cjelokupnog društveno nužnog no individualno represivnog rada kontinuirana primjena znanosti unutar postojećih dru­ štava dosegla bi krajnju tačku. Novi ciljevi kao tehnički ciljevi tad bi bili djelotvorni u projektu i konstruk­ ciji mašinerije. Dakle. kompletiranje tehnološke stvarnosti ne bi bilo samo preduvjet već. također. Sama znanost je omogućila da finalni uzroci budu prava domena znanosti. ono što je proračunljivo jest minimum ra­ da za vrijeme kojeg bi mogle biti zadovoljene vitalne potrebe svih članova društva — uz preduvjet da su raspoloživa sred­ stva upotrijebljena u tu svrhu. (Pod »društveno nužnim« ovdje podrazumijevamo svu proizvodnju koja se efikasnije može izvesti mašinama. koje su dopuna znanstvenoj transforma­ ciji čovjeka i prirode 4 ). Društvo — 4 ) Pogledaj poglavlje I. pretvaranje kvantiteta u kvalitet. Pod takvim uslovima bi i sam znanstveni projekat bio slobo­ dan za transutilitarne ciljeve. egzistiranja u slo­ bodnom vremenu na bazi ispunjenih vitalnih potreba. On bi otvorio mogućnost bitno nove humane stvarnosti — naime. dakle. Dru­ gim riječima. • Naglasio sam da to ne znači oživljavanje »vrednota«.) Taj stupanj bi također bio kraj i granica znanstvenog racionaliteta u njegovoj posto­ jećoj strukturi i usmjerenosti. Znanost bi prešla od kvantificiranja sekundarnih kvaliteta na kvantificiranje vred­ nota. Naprotiv. moguća sloboda od bojazni. štaviše. na razvijenom stupnju industrijske civilizacije javlja se kao odlu­ čan faktor u razvoju povijesnih alternativa. s dru­ ge strane. značila bi: novu ideju znanosti. osigurati briga za bolesne. Jer ta baza omogućuje zadovoljenje potreba i reduciranje mukotrpna rada — upravo ona ostaje baza svih oblika ljudske slobode. uma. Industrijska civilizacija je došla do razine na kojoj je neodrživo znanstveno zapostavlja­ nje finalnih uzroka s obzirom na ljudske aspiracije na huma­ no egzistiranje. da nisu restrikcionirana dru­ gim interesima i da nema zapreka akumulaciji kapitala nuž­ noj za razvoj dotičnog društva. Ako kompletiranje tehnološkog projekta uključuje pre­ lom s predominantnom tehnološkom racionalnošću. prelom ovisi ο kontinuiranom postojanju same teh- ničke baze. . naročito str. preveden u političku moć.214 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 215 po kome metafizika prethodi znanstvenom stupnju civiliza­ cije. neodrživo je iz vlastitih pretpostavki znanosti. Izrada takvih koncepcija bi značila više nego što je evolucija predominantnih znanosti. proračunljiv je stupanj do koga se može. čak ako ta proizvodnja proizvodi pri­ je luksuz i nepotrebno negoli nužno. povijesna ostvarenja zna­ nosti i tehnologije omogućila su prevođenje vrednota u teh­ ničke zadaće — materijalizaciju vrednota. Zapreke što se isprečuju materijalizaciji u navedenom pravcu očite su političke zapreke. Ili. uspo­ staviti ih kao elemente tehnološkog procesa. sadrži li znanstvena trans­ formacija svijeta svoju vlastitu metafizičku transcendenciju? Znanstveni racionalitet. Ideje koje određuju zbilju iz drugačijih pretpostavki nego što su one egzaktnih i bihevioralnih zna­ nosti izgubile bi svoj metafizički ili emotivni karater koji je rezultirao iz znanstvene transformacije svijeta. Na primjer. slobodan za »umjetnost živ­ ljenja« s onu stranu nužnosti i luksuza dominacije. raspoloživi nivo oslobođenja od potrebitosti dade se kvantificirati. do sad pripadan neslobodnom egzistiranju. Kvalitativna promjena leži u rekon­ strukciji te tehničke baze — to će reći. treba zado­ biti novo određenje vrednota u tehničkim određenjima. Da li je to konačan slijed? Ili. njih bi trebalo uspostaviti čak i u konstrukciji znanstvenih hipo­ teza — u čistoj znanstvenoj teoriji. nejake i starce — to jest dade se kvantificirati moguće smanjenje tjeskobe. u njenom razvoju ori­ jentiranom po drugačijim ciljevima. Drugim riječima. Ona bi obuhvaćala znanstveni racionalitet kao cjelinu. 35. pod datim uslovima. duhovnih ili drugih. i zasnovanost transcendiranja tehnološkog realiteta. To bi značilo obrat tradicionalnog odnosa između zna­ nosti i metafizike. Dalji progres bi značio prelom. Tad bi znan­ stvene koncepcije mogle projektirati i odrediti moguće kom­ ponente slobodnog i pacificiranog egzistiranja. to.

spome­ nuta korekcija nikad ne može biti rezultat tehničkog progre­ sa per se. avantu­ ra duha u avanture tehnologije. str. Ako bi finalni uzrok bio u materijalizaciji i efikasnosti. str. a ponekad religijska pita­ nja. logos tehnike bi otvorio univerzum kvalitativno drugačijih odnosa između čovjeka i čovjeka i čovjeka i prirode. »naučno rukovo­ đenje«. potisnuti finalni uzrok što stoji iza znanstvenog preduzimanja. Jer transformiranje vredno­ ta u potrebe. M. . zna­ nost i tehnologija bi prispjele s onu stranu etape u kojoj su zbog svoje neutralnosti bile podređene politici i protiv svoje intencije djelovale kao politički instrumenti. Nekompletnost tehnike fetišizira probleme finaliteta.216 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 217 — »mora posredstvom ekstenzivnog i intenzivnog rasta tehničke sfere tretirati kao tehničke probleme pitanja finaliteta. U tom je procesu odnos između materijalnih i intelektualnih potreba i sposobnosti podvrgnut fundamen­ talnoj promjeni. kompletiranje tehnološkog racionaliteta bi prevođenjem ideologije u realitet transcendiralo ta­ kođer materijalističku antitezu idealističke kulture. No. slobode i humaniteta postižu svoju istinu. nesavladivih snaga kako u društvu tako i u prirodi..« 5 ) U tom aspektu »neutralna« znanstvena metoda i tehno­ logija jesu znanost i tehnologija povijesne faze koju prevlada­ vaju njezina vlastita ostvarenja — faze koja je došla do svoje odlučne negacije. pogrešno smatrana za etička. Ono je akt oslobođenja: »Čovjek se sam oslobađa od svoje situacije podređeno­ sti svrhovitosti svega. Tehnologija tako može pru­ žiti povijesnu korekciju preuranjena identificiranja uma i slo5 bode. i to tako što uči da kreira svrhovitost. ο »tehnološkom 6 ) Gilbert Simondon. »head shrinkers«. potcrtao H. Tehnološko redefiniranje finalnih uzroka te tehničko ovladavanje njima jest konstrukcija. da organizira . No. Prevođe­ nje vrednota u potrebe je dvostruk proces. transcendentnoj sankciji.«e) Konstituirajući se metodički kao politički pothvat. ljudskog roda. unutarnjeg u vanjsko. loc. po kome čovjek može postati i biti slobodan u samim sobom perpetuiranom progresu produktivnosti na bazi ugnje­ tavanja. racionalne orga­ nizacije domene nužnosti.Izraz »pacificirana egzistencija« nepotpuno prenosi namjeru da se u jednoj centralnoj ideji sabere tabuirana i neozbiljno tretirana svrha tehnologije. Nasuprot dosadašnjoj odvojenosti metafi­ zičkih ideja ο oslobođenju od znanosti i znanstvenog metoda. finalnih uzroka u tehničke mogućnosti novi je stupanj u pokorenju ugnjetavačkih. »nauka ο potrošnji« sažimaju (u jadnoj formi) sve veću racionalizaciju iracionalnog.finaliziranu' cjelinu koju procjenjuje i prosu­ đuje. Industrijsko društvo posjeduje instrumente za transfor­ miranje metafizičkog u fizičko. Tehnološki fetišizam je ne­ davno došao do izražaja poglavito među marksističkim kriti­ čarima suvremenog industrijskog društva — u idejama ο bu­ dućoj omnipotenciji tehnološkog čovjeka. 103. Ukoliko se tehnologija razvija na toj osnovi. S tim u vezi moramo oštro reagirati — opomenuti na opasnost tehnološkog fetišizma. umiruju savjest na onoj osnovi na kojoj to principijelno jedino i mogu — na osnovu zadovoljenja čovjekovih materijalni potreba. Tad ideje pravde. Drugim riječima. cit. . . Ona involvira politički preokret. ) Ibidem. Slobodna igra mišljenja i imaginacije popri­ ma racionalnu i usmjerujuću ulogu u realizaciji pacificiranog egzistiranja čovjeka i prirode. čovjek prevladava porobljenost svjesno organizirajući svrhovitost . za razliku od njihove prepuštenosti subjektivnom preferira­ nju i iracionalnom. Grozne fraze (i pripadni im realiteti) »inženjeri duša«. »spiritualnog« — nijekanje idealističke kulture. . 1) proces mate­ rijalnog zadovoljenja (materijalizacija slobode) i 2) proces slobodnog razvoja potreba na bazi zadovoljenja (nerepresivna sublimacija). razvoj i korištenje sredstava (materijalnih i in­ telektualnih) oslobođeno svih partikularnih interesa koji su priječili zadovoljenje ljudskih potreba i razvoj ljudskih spo­ sobnosti. takav razvoj konfrontira znanost s neprijatnom zadaćom da postane politička — da shvati da je znanstvena svijest politička svijest i znanstveno preduzimanje političko preduzimanje. to je racionalno preduzimanje čov­ jeka kao čovjeka. 151. zarobljuje čovjeka ciljevima koje on smatra apsolutnim. mogu one posta­ ti pravi objekt znanosti.

tako­ đer. Tehnika kao instrumentalan svijet može povećati kako moć tako i bes­ pomoćnost čovjeka. sfere neposrednosti u kojoj život pasivno podnosi egzistiranje. čvrsto jezgro istine u tim idejama zahtijeva emfa­ tičku opovrgavanje mistifikacije koju one izražavaju. to će on više postati ovisan ο političkom usmje­ renju — ο kolektivnom naporu da se zadobije pacificirano egzistiranje s ciljevima koje slobodni individuumi mogu sami sebi postaviti. već obratno. Stradanje. treba uključiti kako kvalitativnu tako i kvantitativnu reduk­ ciju moći da bi se kreiralo mjesto i vrijeme za razvoj produk­ cije potaknute samoodređenjem. prirode. nasilje i razaranje jesu kategorije kako pri­ rodne tako i ljudske stvarnosti. ona dolazi od autoriteta dru­ ge vrste. to je povijes­ no transformiranje prirode prevladavanje te negativnosti. kategorije bespomoćnog i bezosjećajnog svijeta. š t o više društvenu produkciju deter­ minira tehnološki racionalitet oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. posto­ je dvije vrste gospodarenja: represivno i oslobodilačko. ne samo dominacije već. oslobođenje prirode. 1950. Ukoliko cilj pacifikacije determinira logos tehnike.« 8 ) Nezaražen takvom ideološkom preverzijom duše. po svom vlastitom bivstvovanju nedostatna). nasilja i okrutnosti. Ili. Kako je priroda u sebi negativna (tj. U n p o p u l a r E s s a y s . mate­ rijalizam ima univerzalniju i realističniju koncepciju spase7 ) Hegelov pojam slobode pretpostavlja totalnu svijest (u Hege lovoj terminologiji: samosvijest). zna­ men neimaštine. Tehnologija je u potpunosti ovisna ο ciljevima koji nisu imanentno tehnološki. Ova sfera je postepeno posredovana u toku povi­ jesne transformacije prirode. Ovo posljednje involvira reduciranje bijede. mi­ jenja se odnos između tehnologije i njezina primarna objekta. Ako je priroda u sebi racionalan legitiman objekat znanosti. sloboda i moć. i to uto· liko ukoliko je borba slijepih sila shvaćena i savladana — ukoliko je očitovanje slobode 7 ). Eros i moć go­ tovo su kontrarni pojmovi! Pokušat ću da pokažem da rekon­ strukcija materijalne baze društva. a reduciranje ovih postaje povijesna zadaća. Metafizički pojam da priroda u povijesti dolazi sama sebi ukazuje na nesavladane granice uma. ili bolje. To zbog toga što životinje nemaju dušu. Hegelovim riječima. Pacifikacija pretpostavlja gospodarenje prirodom ko­ ja jest i ostaje suprotstavljena subjektu u razvoju. on ih je odbio s argumenta­ cijom da ljudska bića nemaju obaveza spram nižih životinja i da loše postupanje s životinjama nije grešno. priroda je u svojoj biti ne-prirodna — »duh«. Simon and Schuster. 76. Kako um uspijeva u podređivanju materije racionalnim standardima i ciljevima. str. 8 ) Citirano u : Bertrand Russell. Grozna koncepcija da je subracionalan život prirode osuđen da zauvijek ostane takav svijet ne pripada ni filozofiji ni znanosti. Neposrednost postaje dio ljud­ skog svijeta — utoliko su svojstva prirode povijesna. tad je ona legitiman objekat ne samo uma kao moći već i uma kao slobode.218 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 219 Erosu« itd. Borba za opstanak je. trpljenja i lišenosti. U pro­ cesu civilizacije priroda prestaje biti puka priroda. Mistifikacija se ne otklanja prenošenjem tehnološke omnipotencije s pojedinih grupa na novu državu i centralni plan. oslobađanja. S pojavom čovjeka kao animal rationale — bića kadra da transformira prirodu u odnosu na sposobnosti duha i mogućnosti materije — puko materijalno kao subracionalno poprima negativan status. Na sadašnjem stupnju je on možda nemoćniji spram svog sopstvenog aparata nego što je bio ikad ranije. P r e m a tome. Poimanje ovog preokreta je značajan motiv u dijalektičkoj teoriji. Povijest je negacija prirode. To su svojstva slijepe materije. Ono što je samo prirodno prevladano je i reproducirano pomoću moći uma. »realizacija« prirode ni­ je i nikad ne može biti vlastito djelo prirode. kako u prirodi tako i u povijesti. NewYork. »Pacifikacija egzistiranja« ne sugerira akumuliranje moći. »Kad se Društvo za sprečavanje okrutnosti nad životi­ njama obratilo papi za podršku. No. s obzirom na pacifikaciju. . tako se sve subracionalno pokazuje kao lišenost i oskudica. On ih ustvrđuje kao povijesne granice — kao zadatak koji treba dovršiti. Mir i moć. koji treba tek preduzeti. Ono postaje sfera koju Um treba da pojmi i organizira.

ideja obitavališta za ljudska bića determinira arhitektovu konstrukci­ ju kuće. umjetnost umije da svede aparat. a unutar njega. tad bi mogla biti sagledana tako što bi ona bila vrednovana i dje­ lotvorna u znanstveno tehnološkoj transformaciji svijeta. Umjetnik posjeduje ideje koje kao finalni uzroci usmjeruju konstrukciju određe­ nih stvari — upravo kao što inženjer ima ideje koje kao fi­ nalni uzorci vode konstrukciju mašine. Poput tehnologije i umjetnost kreira jedan drugi svijet mišljenja i djelovanja nasuprot postojećem. autonomije i kontradikcije. ideja nuklearne eksplozije u velikim razmjerima de­ terminira konstrukciju aparata koji treba da posluži toj svrsi. to da velika riba guta sitnu ribu •— iako se to može činiti nepri­ rodno sitnoj ribi. Sva radost i sva sreća proizlaze iz sposobnosti transcendiranja prirode — transcendiranja u kome je gospodarenje prirodom i samo podređeno oslobođenju i pacifikaciji egzis­ tencije. Estetska redukcija nastaje u tehnološkoj transforma­ ciji prirode kad i ako ona uspije u povezivanju gospodarenja 9) Pogledaj poglavlje I I I . 1952.Schein Ali taj privid podsjeća na neku stvarnost koja jest kao prijetnja i obećanje onoj postojećoj 9 ). to je veća racionalnost svijeta umjetnosti. Pa ipak. . Um može ispuniti tu funkciju samo kao posttehnološki ratio kome je i sama tehni­ ka sredstvo pacifikacije. š t o se upadljivije očituje ira­ cionalnost društva. Naprijed sam spomenuo preokret Sustva ο Tri stupnja i »revalorizaciju« metafizike na bazi znan­ stvene i tehnološke transformacije svijeta. Grčko shvaćanje povezanosti umjetnosti i tehnike mo­ že poslužiti kao preliminarna ilustracija. Na primjer. njezina sposobnost da »projek­ tira« egzistenciju. 10) Hegel. Isti princip se mo­ že sad proširiti na odnos znanosti i tehnologije spram umjet­ nosti. Naglašavanje bitne veze između umjetnosti i tehnike ističe specifičnu racionalnost umjetnosti. već su predmet slobo­ dne racionalne promjene i razvitka. organon »umjetnosti života«. str. no i samo silovano je ugnjetavalačko. tako je estetska transformacija oslobađanje. privida. ovdje na zemlji. Estetska »redukcija«. njezine vlastite insuficijentnosti. U nekim zaostalim područjima »prirod­ no« je da je crna rasa inferiornija od bijele. da odredi još nerealizirane mogućnosti. Od sluškinje postojećeg aparata. i da psi dobivaju otpatke i da se ne može bez biznisa. Tad funkcija uma konvergira s funkcijom umjetnosti. postala bi umjetnost tehnika destrukcije tog bizni­ sa i te mizerije. g. u granice u ko­ jima spoljašne može biti manifestacija duhovne slobode.220 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 221 nja.. umjetnost reducira neposrednu kontigentnost u kojoj egzistira neki objekt (ili totalitet objekata) tako da objekt poprima formu i kvalitet slobode. čini se. u kontrastu spram tehničkog svijeta. Smislenost umjetnosti. njezine vlastite sljepoće. Spoznajnom moći uma i njegovom moći transformiranja civilizacija proizvodi sredstva za oslobođenje prirode od njezine vlastite brutalnosti. nemoćna iluzorna istina umjetnosti (nikad nemoćnija i iluzornija no danas kad je postala sveprisutni sastavni dio upravljanog društva) očituje vrijednost svojih slika. 171. karakterizira tehnološku racionalnost umjetnosti: » . Spokoj i užitak su rezultat svijesnog posredovanja. On dozvoljava postojanje pakla samo na jednom određe­ nom mjestu. Kultura. svijet umjetnosti je svijet iluzije. Tehnološka civilizacija uspostavlja specifičan odnos umjetnosti i tehnike. umjetnička tran­ sformacija siluje prirodni objekat. Dio tog pakla je loše postupanje sa životi­ njama — djelo ljudskog društva čija je racionalnost još uvi­ jek iracionalna. Dakle. U raznim formama prerušenosti i tišine svijet umjetnosti je organiziran slikama života bez straha — u prikritosti i tišini jer je umjetnost nemoćna da ostvari taj život. No. također. Prirodno je. i tvrdi da je taj pakao stvorio čovjek (i priroda).« 10 ) Prema Hegelu. Ovakva transformacija je redukcija jer je kontigentna situacija izvrg­ nuta izvanjskim zahtjevima koji priječe njezino realiziranje u slobodi. Glorifikacija prirodnog je dio one ideologije koja štiti neprirodno društvo u njegovoj borbi pro­ tiv oslobođanja. I. . E s t e t i k a . koji je potreban spoljašnjoj pojavi za njeno samoodržavanje. i čak nemo­ ćna da ga adekvatno predstavi. koja uljepšava njegov biznis i mizeriju. Obaranje na kontrolu prirasta stanovništva je instruktivan primjer. Ovi zahtjevi konstituiraju »spravljeno« (»appara­ tus«) utoliko što nisu puko prirodno. .

breme prirode — a to uključuje i reduciranje okrut­ nosti čovjeka spram prirode. perpetuira­ nje rada i stvaranje frustracija. što radi sa sredstvima razaranja i za sred­ stva razaranja. Bijeda. loc. Ako je pacifikacija cilj. on također širi represivnu proizvodnju i »krive po­ trebe«. možda i više. dok sfera nužnosti ostaje. po tome što apstinira od naprezanja mozga. pruža svla­ davanju bijede oruđe za apsorbiranje oslobođenja. U tom slučaju pokorenje prirode reducira slijepost. oslobodilačku transformaciju u svojim vrtovima i parkovima — u rezervatima.222 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 223 s oslobođenjem usmjerujući gospodarenje prema oslobođe­ nju. servisa. G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s c h e n O e k o n o m i e . ok­ rutnost. »rad ne može postati igra . bolest i porast kanceroznih oboljenja jesu kako prirodna tako i ljudska zla — njihovo reduciranje i uklanja­ nje je oslobođenje života. čije moći nad pojedincem postaju sve »racionalnije« i zato nužnije nego ikad ranije.« 11 ) •' U više navrata sam istakao povijesni karakter ljudskih potreba. on tad ulazi u neposredan proizvodni proli ces kao taj izmijenjeni subjekt. raščišćavanje šuma od likvidiranja šu­ ma. tad životni standard postignut u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja. . utjecala na ljudske aktere proizvodnje i njihove potrebe: . I ovdje »redu­ kcija« može ilustrirati razliku. Nesumnjiv komfor koji pruža ova vrsta proiz­ vodnje. Civilizacija je ostvarila ovu »drugu«. Estetske kategorije bi ušle u tehnologiju pacifikacije srazmjerno konstruiranosti proizvodne mašinerije s obzirom na slobodnu igru sposobnosti. eliminiranje probitačnog traćenja povećalo bi društveno bogatstvo na raspolaganju za distribuciju. olakšava njezino importiranje u manje razvijena područja. nasuprot »tehnološkom Erosu« i sličnim nesporazumima. Ova promjena bi. Ovo pita­ nje nije neodgovorno postavljeno jer je društvo obilja posta­ lo društvo permanentne mobilizacije protiv rizika uništenja. kvalitativna promjena pretpostavlja kvan­ titativnu promjenu u razvijenom životnom standardu. lukrativne proizvodnje i dominacije. organiziranje ove sfere s obzirom na kvalitativno raz­ ličite ciljeve promijenilo bi ne samo način već i opseg dru­ štveno nužne proizvodnje. Marxov stav nepopustljivo isključuje svako roman­ tično interpretiranje »ukidanja rada«. Ali. čo­ vjekova borba s prirodom je sve više borba s njegovim dru­ štvom. dok bi eliminiranje permanentnog mobiliziranja snaga smanjilo potrebu društva da uskraćuje vlastita zado­ voljenja individuuma — da odriče ono što je sad kompen­ zirano kultom podesnosti. snage i pravilnosti. Uska povezanost tehničke i političko-manipulativne umješnosti. «.· »Slobodno vrijeme mijenja onog koji ga posjeduje u -drugačiji subjekt. rada i rekreacije u prekomjerno razvijenim zem­ ljama. Ideja ο blagodati takve vrste je jednako ideološka u razvijenoj industrijskoj civiliza­ ciji kao što je to bila u srednjem vijeku. treba ponovo postaviti pitanje zavrijedi li on žrtvovanje i žrtve podnošene za njegovu obranu. Pa ipak. cit. . reduci­ ranje prekomjerne razvijenosti. ekstrakcija prirodnih bogat­ stava od pustošenja. Ovo ap­ sorbiranju velikim dijelom se provodi pukim kvantitetom do­ bara. U suvremenom svijetu je savladavanje bijede još uvijek ograničeno na mala područja razvijenog industrijskog dru­ štva. 599. S obzirom na to što je standard učinio od čov­ jeka i od prirode. zaštićenih područja civili­ zacija tretira prirodu onako kako tretira i čovjeka — kao in­ strument destruktivne produktivnosti. Izvan tih malih. . Jer. na moralnu čistotu i jednostavnost. a još više podupiranje koje ona pruža sistemu beneficijalne dominacije. Kultiviranje tla je kvalitativno različito od njegove destrukcije. U tim okolnostima oslobođenje od društva obilja ne znači povratak na zdravo i robustno siromaštvo. str. U slobodnom i racionalnom društvu će čak i životne potrebe iznad animalne razine biti drugačije od onih proizve­ denih u neslobodnom društvu i za to društvo. jer prodaju njegovih dobara prati zaglupljivanje.. Njihov prosperitet sakriva užas unutar i izvan njihovih granica. pak. Naprotiv. Prema tome. gdje uvođenje takvog sistema još uvijek znači ogroman ljudski i tehnički progres. Represivna je to proizvodnja po tome što zadovoljava one potrebe koje traže nastavljanje utrke u dostizanju part­ nera i planiranom zastarijevanju. 1 1 ) Marx.

Zastrašujuće je zato što izražava dozvoljene i čak orga­ nizirane napore da se odbaci onaj drugi u njegovim vlastitim pravima. da shvati mogućnosti suzbijene posredstvom nje­ gova zadovoljenja. može dati smisao slobodi i neovisnosti misli — odavno je već postala najskuplja roba. živio i mislio uprkos njima. pu­ kog kvantiteta. da bude gadno i da zaga­ đuje stvari. povučen u samog sebe. I u tom po­ gledu kultura pokazuje svoje feudalno porijeklo i ograniče­ nost. Ljudski stavovi u totalitar­ nom društvu sve više postaju stavovi izmicanja. dok pokazuje svoje moralne i religijske obzire kad se radi ο izbjegavanju prirasta stanovništva u društvu koje je još uvijek u jarmu planiranog uništenja života u nacional­ nom interesu i neplaniranog lišavanja života u ime privatnih interesa. Ove moralne skrupule su razumljive i smislene jer takvom društvu je potreban sve veći broj potrošača i nosi­ laca. samoodređenje pretpostavlja raspolaganje slobodnom energijom. senzibilna inteligen­ cija bolesna zbog onog što se čini. ako društvo uspije u ponovnom uspostavljanju prerogativa privatnosti pružajući ih svima i štiteći ih za svakoga. To je samo jedan od aspekata blokiranosti preusmjerenja energije. treba upravljati stalno obnavljanim preobiljem kapa­ citeta. Nadilazeći domenu pojedinca. Energija mora biti slobodna također i u tom smislu da ni­ je kanalizirana u pogonu dobara i usluga što zadovoljavaju čovjeka dok ga onesposobljavaju da ostvari svoju vlastitu eg­ zistenciju. energijom koja nije upo­ trijebljena u nametnutom materijalnom i intelektualnom ra­ du. da se ogrešuje ο dobru formu. Ova vrsta privatnosti — jedina okolnost koja. tj. biznis i sigurnost posla u društvu koje se sprema za nuklearno uništenje i protiv njega može poslužiti kao univerzalan primjer porobljujućeg zadovoljenja. Ona može postati demokratska samo putem ukidanja masovne demokracije. Problem nije samo (i možda čak nije primarno) u adekvatnoj ishrani i brizi ο populaciji — to je prije svega. može misliti. I ovi izrazi ljud­ skosti će biti narušeni nužnim kompromisom — nužnošću da se čovjek zaštiti da bi nadmudrio one koji ga vuku za nos. . u državi dobrobiti i spremnosti na rat su svi ljudski kvaliteti pacificiranog egzistiranja tretirani kao aso­ cijalni i nepatriotski — kvaliteti poput neprihvaćanja zahtije­ vane ustrajnosti. Oslobođenje energije od radnji koje podržavaju destruktivan prosperitet znači smanjenje visokog standarda porobljenosti kako bi ljudi bili u stanju da razviju onu racionalnost koja navodi na pacifikaciju egzistencije. Poriv za više »životnog prostora« prisutan je ne samo u inter­ nacionalnoj agresiji već također unutar nacije. konformizma i brutalnosti. čak mogućnosti slobode. No. Tu je eks­ panzija u svim formama timskog rada. priznavanje straha i slabosti (najraci­ onalnija reakcija spram ovog društva!). pitati i nalaziti. . tj. Uskraćenju slobode. kao i svakodnevno žrtvovanje svih onih za koje ne postoji odgovarajuća briga i zaštita. da industrijska civilizacija sma­ tra legitimnim pokolj miliona ljudi u ratu.« Cak i lično povlačenje mentalne i fizičke energije od društveno zahtijevanih aktivnosti i stavova danas je moguće samo nekolicini. zahtjevi koje postavlja masovna proizvodnja profi­ ta nisu nužno identični sa zahtjevima čovječanstva. Zastra­ šujuće je u kolikoj mjeri je stanovništvu dozvoljeno da naru­ šava mir gdje još ima mira i tišine. na bazi zadovolje­ nih vitalnih potreba. da se spriječi autonomija čak i u malim rezervatima egzistiranja. čak je smisleno. U prekomjerno razvijenim zemljama sve veći dio . pribjegavanje nemuštim i izrugivanim akcijama protesta i odbijanja. zajedničkog života i zabave prodrla u unutarnji prostor privatnosti i praktično je eliminirala mogućnost takve izolacije u kojoj pojedinac. koje mora prethoditi pacifikaciji. korespon­ dira pružanje takvih sloboda koje ojačavaju represiju. dostupna samo veoma bogatima (koji se njom ne koriste). Ra­ zumljivo je. Komfor.224 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 225 Danas. da izlučuje familijarnost. problem broja. neposlušnosti spram tiranije većine. slijede savjet Samuela Becketta: »Ne čekaj da budeš gonjen da se sakriješ . Optužba koju je prije pola stoljeća izrekao Stefan George više je nego licentia poetica: »Schon eure Zahl ist Frevel!« Zlodjelo je to društva kad u njemu rast populacije otežava borbu za život uprkos njezina moguća oterećenja. Novi standard života po mjeri pacifikacije egzistencije pretpostavlja također smanjenje populacije u budućnosti.

Ne radi se ni ο problemima psihologije ni estetike. Dok ljudi mogu podržavati kontinuirano stvaranje nuklearnih oružja. da poznaje sebe (ili. pojedinca čak unutar njegova četiri zida polagati pravo na to da respektira individuum i da je slobodno društvo? Bez sumnje je slobodno društvo određeno s više dostignuća i s ostvarenjima fundamentalnijim od privatne autonomije. Pa ipak.226 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 227 stanovništva postaje ogroman zarobljen auditorij — zarob­ ljen ne od strane totalitarnog režima. Može li društvo koje je nesposobno da zaštiti privatnost . baš po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primar­ ni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu — naime. gdje bi imao šansu da se čudi i da misli. Ostvarenje autonomije traži takve uslove u kojima oživljuju potisnute dimenzije iskustva. pak. a isto tako i njegove aspiracije i bojazni. radioaktivnih padavina i problematične hrane. redefiniciju potreba. Kreiranje represivnih potreba je već odavno postalo dio društveno naučnog rada — nužnog u tom smislu da se bez njega ne bi mogao održati postojeći na­ čin proizvodnje. prije. Uzmimo jedan (na žalost fantastičan) primjer: kad na­ prosto ne bi bilo reklama ni drugih indoktrinirajućih sredsta­ va za informiranje i razonodu. već ο materijalnoj bazi dominacije. Njihovo oslobođenje. vođa. oni ne mogu (baš zbog istog tog razloga!) tolerirati lišavanje od tak­ ve razonode i obrazovanja koja ih osposobljuje za reproduciranje uređaja za odbranu i ili uništenje. odsustvo ove autonomije zadire u temelje čak i najuglednijih institucija ekonomske i političke slobode time što . prizorima i mirisima. Li­ šen svojih lažnih otaca. već slobodama građana čija sredstva razonode i uzdizanja prisiljavaju i onog drugog da sudjeluje u njihovim zvukovima. Izostajanje djelovanja televizije i srodnih sredstava tako bi moglo početi ostvarivati nešto što nisu postigle unutarnje proturječnosti kapitalizma — dezintegraciju sistema. š t o ove posta­ ju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca. Riječi i rečenice koje bi formirao mogle bi ispasti sasvim drugačije. Bez sumnje bi takva situacija bila nesnosna mora. No. zahtijeva ograničavanje heteronomnih potreba i zadovo­ ljenja koje organiziraju život u ovom društvu. čovjek bi bio gurnut u trau­ matsku prazninu. Masovno podruštvljavanje počinje kod kuće i priječi razvoj svijesti i sa­ vjesti. prijatelja i predstavnika — on bi ponovo morao učiti svoju abecedu. . je osporava u njezinim skrivenim korijenima. svoj negativ) i svoje društvo. to će se više njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno lišavanje.

radosti i mizerije. Auschwitz je i nadalje prisutan — ne u memoriji. daleko premašuje Alisu u Zemlji čuda. kako rata tako i mira gube svoj katastrofički karakter. tad vrijednosti­ ma. koja omogućuje pis­ cu i umjetniku da nazove stvari njihovim imenima — da imenuje ono što je inače neizrecivo. u otrovnom plinu koji zaista ne šteti ljudima. njegova stvarna povijest je napisana u komadu Rolfa Hochhuta Der Stellvertreter. contra naturam. domena ira­ cionalnog postaje obitavalište zbiljski racionalnog — ideja koje bi mogle »proizvesti umjetnost života«. . Tehnološki proces je praćen sve većom racionalizacijom i čak realizacijom imaginarnog. osim grijeha protivljenja njezinu duhu.ŠANSE ALTERANTIVA 229 10.. Tu više ne govori imaginacija. čak dokidajući romantički raspon imagi­ nacije. zgodnim elektronskim poduzećima. da se iluzija pretvori u zbilju i fikcija u istinu potvrđuju razmjere u kojima je imaginacija postala instrumenat progresa. ra­ ketama i projektilima. Reducirajući. medi­ cine. Estetska dimezija još uvijek zadržava slobodu izraza. Novembar 11. jedino obećanje u opasnosti jesu napori da se spase i poboljša život. moć imaginacije u manipuliranju riječima. Prevođenje će biti tako loše i tako iskrivljeno kao što je i društvo koje ga preduzima. To je okvir u kome se zbivaju velika ljudska ostvarenja znanosti. Dajući tempo i stil po­ litike. Lexington Ave i Fifty fifth Sreet. ZAKLJUČAK Rast jednodimenzionalnog društva mijenja odnos izme­ đu racionalnog i iracionalnog. već u čovjekovim ostvarenjima — svemirskim letovima. sposobnost da se djeluje mirne savjesti. Ima­ ginacija abdicira pred ovom stvarnosšću. centar civilne za­ štite izlaže »luksuzno sklonište od radioaktivnih padavina«. koje su tuđe tim zahtjevima. higijenskim i s gredicama cvijeća. čistim. već um u stvarnosti koja opravdava sve i razrje­ šava od svega. »labirintskom suterenu ispod restora­ na«. To je instrument koji je. Hotimična igra s fantastičnim mo­ gućnostima. života i smrti.To što užas ovakvih ostvarenja ne prodire do svijesti i što je prihva­ ćen bez otpora treba pripisati tome da su ta postignuća a) savršeno racionalna s pretpostavki postojećeg. poput drugih instrumenata u postojećem društvu. dubokim naslonja­ čima. izloženo u New York City Civil Defense Headquarters. 1960. preokreta­ nju smisla u besmisao i besmisla u smisao. Stvaran profil našeg vremena se pokazuje u romanima Samuela Becketta. Njihovo javljanje u svako­ dnevnom životu ljudi ne spada više u iracionalne snage — njihove moderne inkarnacije su predmet i elementi tehno­ loške dominacije. Bestidno stapanje estetskog i realiteta opovrgava filo­ zofije koje suprotstavljaju »poetsku« imaginaciju znanstve­ nom i empirijskom umu. sa sagovima od zida do zida (»mekim«). laboratoriji postaju »industrijski parkovi« u ugodnoj okolini. preostaje. društvo prisiljava imaginaciju da se potvrdi na novim osnovama na kojima se tvorevine mašte prevode u povijesne mogućnosti i projekte. b) da su znak ljudskog umijeća i moći koja prelazi tradicionalne granice imaginacije. g. koja ju dostiže i prestiže. da se eksperimentira s ljudima i stvarima. konstantno zloupotrebljavan. Ljepota kao visoko klasificirana nu­ klearna tvornica razotkriva svoj teror. Ar­ hetipovi kako strave tako i radosti. televizijom i Scrabbleom — »projektirano kao kombi­ nacija obiteljske sobe za vrijeme mira (sic!) i obiteljskog 1 skloništa od radioaktivnih padavina ako bi izbio rat« ). Na tehničkim i političkim osnovama stapaju se pret­ hodno antagonistične domene — magije i znanosti. jedino me­ dij abnormalne komunikacije putem fikcije. U kontrastu spram fantastičnih i suludih aspekata racionalnosti ovoga društva. tehnologije. u tajnosti u kojoj svi uzimamo učešća. čini se. Kad je bila odvojena od sfere materijalne proizvodnje i materijalnih po1 ) P r e m a T h e N e w Y o r k T i m e s . Kad postojeće društvo sređuje svu normalnu komunikaciju tako što je pre­ ma svojim zahtjevima uvažava ili ne uvažava.

sva igra imaginacije igranje tehničkim mogućnostima koje mogu biti potvrđene kao mogućnosti realizacije? Romantička ideja ο »znanosti imaginacije« poprima. str. 18. Sama postojeća društva mijenjaju ili su već izmijenila bazične institucije u smjeru porasta pla­ niranja. On je isto tako sadržan u psihoanalizi. L e M a t é r i a l i s m e r a t i o n n e l . Omogućiti imaginaciji da bude srećna. određene. To ni u kom slučaju ne može biti imaginacija onih koji su opsjednuti zamislima dominaci­ je smrti. Pa­ ris. centraliziranu i liberalnu upravu. u najma­ nju ruku. Opsjednuti smo tvorevinama naše imaginacije. sve više empirijski aspekat. Racionalna je ona imaginacija koja može postati a priori rekonstrukcije i preusmjerenja proizvodnog aparata prema pacificiranoj egzisten­ ciji. Postizanje au­ tentičnog samoodređenja čovjeka ovisi ο efikasnoj društvenoj . On isto tako reducira rascjep između imaginacije i uma. Takvo opuštanje bi bilo neobuzdan užas — ne katastrofa kulture. Tako opet ne može­ mo zaobići pitanje: kako može čovjek kojim se upravlja — koji od svog osakaćenja čini svoje vlastite slobode i zado­ voljenje. no čini se da pojam novih društvenih institucija ne predstavlja najveće teškoće u pokušaju da se odgovori na to pitanje. No. Psihoanaliza je to dobro znala. na autoritarnu i demokratsku. Tako se institucije unutar kojih se može sagledati pa­ cifikacija ne daju svrstati unutar tradicionalne klasifikaci­ je. Nije li s obzirom na sposobnosti razvijene industrijske civilizacije.«2) Imaginacija nije ostala imuna spram procesa reifikacije. da će joj mirne savjesti dozvoliti sva sredstva izražavanja. već slobodan za­ mah njezinih najrepresivnijih tendencija. g. i znala je konsekvencije. već po­ litike u onom smislu u kome taj termin upotrebljavamo ov­ dje od početka: prakse kojom su razvijene. izglede. te ih tako ekstenzivirano reproducira — osloboditi sebe kako od sebe samog tako i od svojih gospodara? Kako se može uopće zamisliti da se zatvoreni krug dade razbiti? Paradoksno je. postaje terapeutička snaga. Danas opozicija centralnom planiranju u ime liberal­ ne demokracije. Učenjak. ta terapeutička snaga može ići mnogo dalje od liječenja neuroza. 1953. Praksa je to čovjeka. pa slobodno i racionalno društvo mo­ že nastati samo na toj bazi. u normalnoj aktivnosti sna. dopustiti joj njezinu stvarnu funkciju kao psihičkom impulsu i snazi. nego što im je to sad dozvoljeno da čine. koja je teorijski bazirana na prihvaćanju specifičnog racionaliteta iracionalnog. kakogod da je on organiziran. prema životu bez straha. tu shvaćena imaginacija biva preusmjera­ vana. Takav preokret nije pitanje psihologije ili etike. znači. Oslobođenje imaginacije tako da joj mogu biti data sva njezina sredstva izražavanja pretpostavlja potiskivanje mno­ go toga što je sad slobodno i što perpetuira represivno dru­ štvo. održa­ vane i mijenjane bazične društvene institucije. da ograničimo opsesiju tih tvorevina. Kad tehnički progres dokida to odvajanje. racionalni karak­ ter imaginacije u matematici. služi re­ presivnim interesima kao ideološko uporište. to je ona inkompatibilna s predominancijom posebnih interesa koji koče postizanje tog cilja. Tad se čovjek može nadati da će usrećiti fantaziju. a pripadna samo fantastičkoj logici i fantastičkoj istini. imaginacija je bila puka igra. zapravo. bila bi to regresija »da se dadu imaginaciji sva sred­ stva izražavanja«. nevažeća u domeni nu­ žnosti. u hipotezama i eksperimentima prirodnih znanosti. Osakaćeni ljudi (osakaćeni također u svo­ joj sposobnosti imaginacije) organizirali bi i uništili čak više 2 ) Gaston Bacherald. on reducira slobodnu sposobnost duha. on ulaže u tvorevine mašte svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. Presses Universitaires. ne pjes­ nik. dozvoliti joj svu nje­ zinu bujnost. ipak. Već je odavno prepoznat znanstveni.. Pa. skicira slijedeće perspektive: »Cjelokupna materija psihoanalize nam može pomoći da se izliječimo od naših tvorevina imaginacije ili.230 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E SANSE ALTERNATIVA 231 treba. Ove dvije antagonističke sposobnosti postaju međuovisne na zajedničkoj osnovi. sve materijalne slike što nastaju u prirodnim snovima. one nas muče. koja je u stvarnosti negirana. Kvalitativna promjena je uslovljena planiranjem u korist cjeline protiv partikularnih interesa. Kako je razvoj i iskorištavanje svih raspoloživih sred­ stava za univerzalno zadovoljenje vitalnih potreba pretpostav­ ka pacifikacije.

čovjekova stvarnost je u njegovoj povijesti. On određuje povijesne mogućnosti. spo­ sobne da znaju i shvate činjenice i procjene alternative. aspiracije s realitetom isprečuju se nastajanju novog povijes­ nog subjekta. dijalektički pojam ih transcendira. no ona ne može pružiti izbavljenje. Konfrontirane sa sve­ prisutnom efikasnošću danog sistema. u planiranju i razvoju raspoloživih sredstava za sve.232 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 233 kontroli nad proizvodnjom i distribucijom potrepština (na osnovu zadobivene razine materijalne i intelektualne kul­ ture). No. efektivan činilac kvalitativne promje­ ne. kombiniranje centraliziranog autori­ teta i direktne demokracije može beskrajno varirati u odnosu na stupanj razvoja. Baš to je znak njegove istinitosti. Pa ipak. suvišnost i restrikcije produktiv­ nosti. društvo bi bilo racionalno i slobodno ukoliko je organizirano. dehumanizacija. i nje­ zinih dostignuća koja omogućavaju samoodređenje i pacifi­ kaciju. Zacijelo. poput svijeta nijemih objekata bez subjekta. čak produktivna suprotnost jer s rastom pokorenja prirode raste i pokoravanje čovjeka od strane čov­ jeka. U svakom slučaju. Ono tad može postati efikasno u navlastito svojoj domeni — u odlukama koje involviraju proizvodnju i distribuciju ekonomskog viška te u individual­ nom egzistiranju. odnonso gdje su još uvijek živa negacija i optužba postojećeg društva. intenzivirana eksploatacija. U toj sferi je cen­ tralizirana kontrola racionalna ako uspostavlja preduslove za smisleno samoodređenje. oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. činjenice i alternative su prisutne poput fragmena­ ta koji nisu povezani. To je tehnički posao. No. uvid u nužnost nije nikad dostatan za zahvat mogućih alternativa. pacifika­ ciju borbe za opstanak. bez prakse koja bi te objekte pokrenula u novom smjeru. Samoodređenje će biti zbiljsko srazmjerno tome koliko su se mase raščinile u individuume oslobođe­ ne od sve propagande. Ne može biti pozitivna. Dijalektička teorija nije opovrgnuta. jedino mjerilo i usmjeritelj. smjera danog toka. baš ta apsolutna potreba nije predominantna tamo gdje bi mogla postati pokretačka snaga povijesne prakse. svijest ο zlu neće biti . Moć i efikasnost ovog sistema. poimaju­ ći činjenice. prisutne su sve činjenice koje potvrđuju kri­ tičku teoriju ovog društva i njegova fatalnog razvitka: sve veća iracionalnost cjeline. a s njima nužnost promjene. Uvid u nužnost. čak nu­ žnost. a u njoj proturječnosti ne eksplodiraju sa­ me od sebe. Na današnjem stupnju razvoja razvijenog industrijskog društva i materijalni sistem i sistem kulture niječu taj zaht­ jev. No. Tehnološki racionalitet. Ma koliko da se jasno očituje iracionalni karakter cje­ line. Ovi nabrojeni aspekti u postojećem se također suprotstavljaju ideji da bi uspostavljanje »kontrole odozdo« nad proizvodnim procesom značilo zbivanje kvalitativne promjene. potpuno asimilira­ nje duha s činjenicom. No. konstantna prijet­ nja rata. održavano i reproducirano bitno drugačijim povijesnim subjektom. Ma kako da postane očita suprotnost između beneficijalne dominacije. i kao istinski tehnički doprinosi redukciji fizičkog i mentalnog iscrpljivanja. njihova realizacija može biti samo u praksi koja odgovara teoriji. Bez te materijalne snage čak i najizoštrenija svijest osta­ je nemoćna. Pokoravanje smanjuje slobodu koja je nužno a priori oslobađanja. jest tu. Dijalektički pojam izražava svoju vlastitu bespomoć­ nost kako u teoriji tako u empiriji. s druge strane — lako se može desiti da to i nadaije ostane podešljiva. transformiranje dokolice u slobodno vrijeme. alternative se uvijek javljaju kao utopijske. Sve one ukazuju na povijesnu alternativu: planirano iskorištava­ nje sredstava za zadovoljenje vitalnih potreba uz minimum rada. tamo gdje radnička klasa postaje potporanj postojećeg načina života njihovo promica­ nje u kontroliranje procesa prolongiralo bi isti taj način u različitoj postavi. Samoodređenje u proizvodnji i distribuciji vitalnih potrošnih dobara bilo bi suvišno. s jedne strane. potreba za agresivnom ekspanzijom. indoktriniran ja i manipuliranja. misli s zahtijevanim ponašanjem. a današnja praksa ne daje takav odaziv. Radi se ο slobodi misli u jednom jedinom smi­ slu slobode misli u upravljanom svijetu — kao svijesti ο represivnoj produktivnosti i kao apsolutnoj potrebi da se uči­ ni proboj iz danog totaliteta. Ova ideja je vrijedila i još uvijek vrijedi tamo gdje su radnici bili. Dru­ gim riječima.

2. Upra­ vo je zbog toga nužno odbijanje.. kreiranje novih potreba i sposobnosti. pa proces reali­ zacije upliviše ne samo na sredstva već i na sam cilj. postao je ferment društvene kohezije. njezina negacija postaje čista forma negacije. niti vitalnu potrebu da se razriješi ova suprotnost. kritika društva bi još uvijek bila smi. Znači li to da kritička teorija društva abdicira i pre­ pušta polje djelovanja empirijskoj sociologiji. I obratno. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj . ljudi. pak. čak i opasnim jer oni gaje iluziju ο narodnom suve­ renitetu. No. borba za rješenje suprotnosti je prerasla tradici­ onalne forme. To je čista forma dominacije. No.. Instru. ali bi bila nesposobna da prevede svoj smisao u određenja povijesne prakse. Na svom najrazvijenijem stupnju dominacija funkcio­ nira kao administracija. sje­ dinjenje suprotnosti u medijumu tehnološkog racionaliteta mora biti pri svoj svojoj stvarnosti iluzorno sjedinjenje koje ne eliminira ni suprotnost između rasta produktivnosti i nje­ zine represivne upotrebe. inače je reifikacija iluzija. .« 3 ) No. 1958. razvoja koji je inače iskrivljen i blokiran. Sve je tad reducirano na apstraktan za­ htjev za ukidanje dominacije — jedini istinski revolucionaran imperativ. Octobre. Riječima Maurica Blanchota: »Ono što odbijamo nije bez vrijednosti i značaja. ako je apstraktni karakter odbijanja rezultat total­ ne reifikacije. ranije ferment društvene promjene. podlije­ že obmanama krivo postavljene konkretnosti i tako odigrava ideologijsku ulogu dok proklamira eliminiranje vrijednosnih sudova? Ili. prije nego u redistribuciji bogatstva i izjednačenju klasa. a iz nje je proizašla ideja oslobođenja inherentnih mogućnosti — razvoja intelektualne i materijalne produktivnosti. koje dokidaju njihov oslobodilački potencijal. Zaključak? »Oslobođenje inherentnih mogućnosti« ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu. oslobo­ đena teorijskog usmjeravanja (osim u metodologiji). U toj iluziji je i nešto istine: »narod«. 3 ) »Le Refus« u Le 14 J u i l l e t. pojava mudrosti nas užasava. Kako je efikasno odbijana od strane postojećeg sistema. u najrazvijenijim područjima masov­ ne kozumcije život kojim se tako upravlja postaje dobar život cjeline pa se suprotnosti ujedinjuju u njegovu obranu.i slena i valjana. ova negacija se javlja u politički impotentnoj formi »apsolutnog odbijanja« koje se čini to nerazumnije što po­ stojeći sistem više razvija svoju produktivnost i što više ubla­ žuje životne tegobe. koja. tad još uvijek mora postojati konkretna osno­ va odbijanja. ove mogućnosti se postepeno realiziraju putem sredstava i institucija . dijalektički pojmovi još jedanput potvrđuju svoju istinitost time što shvaćaju svoju vlastitu situaciju kao situaciju društva koje analiziraju? Odgovor se i sam nadaje ako se ima u vidu kritička teorija s obzirom na njezinu naj­ veću slabost — da nije kadra demonstrirati oslobodilačke ten­ dencije unutar postojećeg društva. Tu je. proširenje pokorenja prirode. P a r i s . Iz istog razloga. To je bila empirijska osnova nastanka teorije. I bez demon­ striranja takvih snaga. Ne prihvaćamo više razlog.234 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 235 dostatni čak ni u stadiju kad kompletiranje znanosti i nivo produktivnosti eliminiraju utopijske konture alternative — kad je postojeći realitet utopijski više nego njegova suprot­ nost. dokidajući postojeće — smetnje napretku. Sputane mogućnosti razvijenog industrijskog društva su: razvoj proizvodnih snaga na sve široj osnovi. događaj koji bi uvažio postignuća industrijske civilizacije. promijenio je svoju poziciju. Totalitarne tendencije jednodimenzionalnog društva čine neefikasnim tradicionalne puteve i sredstva — možda. sposobnosti i po­ treba. menti produktivnosti i progresa organizirani u totalitaran si­ stem determiniraju ne samo aktualno već i moguće iskoriš­ tavanje. nova stratifikaciona karakteri­ stika razvijenog industrijskog društva. a opravdanja za suglašavanje i pomirenje neće više biti uzeta u obzir. U vrijeme svog nastanka kritička teorija društva bila je suočena s prisutnošću stvarnih snaga (objektivnih i sub­ jektivnih) u postojećem društvu koje su se kretale (ili su mogle biti tako usmjerene) prema racionalnijim i slobodni­ jim institucijama. Re­ ducirani smo na takvu otvorenost koja više ne tolerira kompliciranost. n o . Zbio se prelom.

šansa je da bi se u tom periodu ponovo mogli sresti povijesni ekstremi: najrazvi­ jenija svijest ο humanitetu i njegova naj eksploatirani ja sna­ ga. Kritička teorija društva ne raspo­ laže pojmovima koji bi mogli premostiti jaz između sadašnjeg i njegove budućnosti. Ništa ne ukazuje da će to biti dobar kraj. oni znaju da ih čekaju psi. ono je elementarna snaga koja ruši pravila igre i u tom rušenju je razotkriva kao igru trikova. činjenica da oni počinju odbijati da sudje­ luju u toj igri mogla bi označiti početak kraja jednog doba.236 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Doduše. a oružane snage toga društva dovoljno uvježbane i ekipirane da bi se osjećale ugroženim. unu­ tar i izvan granica razvijenih društava. bez nade. Olako data historijska paralela s barbarima koji ugrožavaju carstvo civilizacije pre­ judicira ishod. Tako ona hoće da ostane lojalna prema onima koji su. njihov život je najrealnija i najneposrednija potreba za dokrajčenjem nesnosnih uslova i institucija. zatvor. čak i ako njihova svijest to nije. ne posjedujući obećanja i ne pokazu­ jući uspjeh. Otud je njihova opozicija revolucionarna. Kad se sakupe i izlaze na ulice. drugi period barbarizma bi lako mogao biti kontinuirano carstvo same civilizacije. ispod površine konzervativne baze naroda je supstrat odbačenih i autsajdera. nezaposlenih i nezapošljivih. nada nam je dana. ona ostaje negativna. nenaoružani i bez zaštite. dali i daju svoj život Velikom Odbijanju. Oni egzis­ tiraju izvan demokratskog procesa. eksploatiranih i progonjenih drugačije rase i boje. Samo radi onih bez nade. opet je sablast tu. čak smrt. Na početku fašističke ere Walter Benjamin je napisao: Nur um der Hoffnungslosen willen ist uns die Hoffnung gegeben. To nije ništa do li šansa. No. koncentracioni logori. Ekonomske i tehničke sposobnosti postojećeg društva su suviše velike da bi dopustile zadovoljenje i koncesije onom koji je gori od psa. Doduše. ka­ menice i bombe. POGOVOR . Nji­ hova snaga je s onu stranu političke demonstracije za žrtve zakona i poretka. Njihovo suprotstavljanje udara na sistem izvana i zato nije podvrgnuto devijaciji od strane sistema. da traže svoja ele­ mentarna građanska prava.

Stoga se XX vijek često. Iz odlučujuće upućenosti Marxova nauka na prelom povijesnih svjetova proizlazi da su. u frapantnoj disproporciji njegova no­ minalna proširenost i stvarno razumijevanje. koja ne uzima u obzir njegovu visoku idej­ nu pretenziju. progres u društvenoj i političkoj organizaciji — što bi sve trebalo da znači povijesni napredak. smanjenje disproporcija u korištenju dru­ štvenog bogatstva. U ovom spletu korije­ ni se i široko rasprostranjena nekritična upotreba pojma »socijalizam«. u neodre­ đenoj prosječnosti. Ako se opseg značenja i suzi na one pokrete koji se izrično pozi­ vaju na Marxa. u slučaju dekolonijaniziranih zemalja. Historija mark- . nego ga nivelira na dane tokove porasta ži­ votnog standarda. i na puki kurs ka industrijalizaciji pod kontrolom države uz restrikcije privatnog poduzimanja. Većina kritika izražava opće raspoloženje našeg doba: samouvjerenost u napredak. više od nauka bilo ko­ jeg drugog mislioca. nedostaje ipak razumijevanje njegova te­ meljnog usmjerenja na destrukciju čitavog sklopa društva koji je i danas još svugdje na djelu.îiJ ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE Da li je utemeljena Marcuseova konstatacija da ima­ nentnim revolucionarnim zbivanjim nema mjesta u suvreme­ nom svijetu i da postojeća konstelacija snaga ne dozvoljava svjetlije perspektive — konstatacija koja je zaključak analiza poduzetih u ovoj knjizi? Neke od kritika — izrečene kako na Istoku tako na Zapadu — insistiraju na neopravdanosti tih Marcuseovih pesimističkih dijagnoza. ugroženo je razumi­ jevanje epohalnog obrata koji revolucija treba privesti. a ozbiljiti socijalizam i komunizam kao njezine faze. grananje i kompletiranje postojećeg — tehnički progres. demokratizaciju u političkom životu. a ponekad. naziva »vijekom socijalizma«.

Mnoge od rasprava 30-tih godina. Soviet Marxism. str. Beacon Press. vidi revolucionarnu antropologijsku i historijsku usmjere­ nost Marxove misli. Veselin Masleša. Press. Klostermann Verlag. u njegovim interpretacijskim apostrofiranjima Marxovih bitnih uvida i postavki. . kojih je tematika Marxova misao i povijest. koji slijedi iz konsekventnosti i radikalnosti kritike. I. (Dalje u tekstu označeno s Ν. 2 ) . tj. . uz neke novije.. u postulatu destrukcije »građanskog dru­ štva«. g. živi u SAD. 1 ) H e r b e r t M a r c u s e j e rođen 1898. manje razvijena područja na putu u razvijeno in­ dustrijsko društvo). a time i to da li je zaista povijesno djelotvoran Marxov nauk kako je zastup­ ljen u Marcuseovoj misli. studirao u Freiburgu i Berlinu. One ipak implicitno smjeraju na povijesnu konstituciju suv­ remenog svijeta u njegovoj cjelini i njegovoj individualno­ sti. publicira u periodu 1928—33. U posljednje vrijeme je vrlo aktivan u S. valja odmah naglasiti da postavke izložene u ovoj knjizi sadržajno nadmašuju Kritičku teoriju društva. 1955.) .).. ali ne i obradio i promislio: bitno svjetovno-povijesne pretpostavke suvremenosti — olako prezentirane redukcijom na »induistrial society«. » . . »Archiv für Sozialwissenschaft u. za koju je novi Predgovor »Bilješka ο dijalektici« napisao I960. Sozialpolitik«.. (Eros i civilizacija. god. Beacon Press (Um i revolucija. od približa­ vanja samoj povijesnosti. budući da su tzv. a rasprave publicira od 1936. 1964. g. 1965. Profesor je najprije na Brandise University. Od 1934. orijentacija izražena kao Kritička teorija društva. te na njegovu tragu nastoje misliti pre­ lom povijesnih svijetova 1 )· Knjizi koju sad pružamo našem čitaocu u osnovi je razmatranje suvremenog društva pod vidom povijesne kon­ kretnosti kao centralne Marcuseove misli. Njegovo ime se često vezuje uz M. g. g. Proboj prospektivno otvara krug pitanja koji je Marcuse naznačio. raz­ vijaju njegov nauk. a zatim svaku povijesnu dimen­ ziju uopće omogućavajuće povijesnosti. a odnedavno na University of Ca­ lifornia. Tako nije mogao biti zadovoljen po­ stulat produbljivanja Marxove misli u pravcu ponajprije. Reason and Revolution. Naprijed 1965. g. One dimen­ sional Man. ovisit će i doseg ove orijentacije u Marxovu nauku. Bd. U dosadašnjem Marcuseovom opusu dominira. Marcuse emigrira iz Njemačke skla­ pajući se pred nacionalsocijalizmom. izd. 1958. g. A filozofija iskazu2 ) u »Die Gesellschaft«. Građanska nacionalna ekonomija nema u vidu bit čovjeka i njegovu povijest. koja sadržava upu­ ćenost na Marxov nauk i određuje tendencije njegova pro­ dubljivanja.: » N e u e Q u e l l e n zur Grundlegung des Historischen Materialis­ m u s « . kritičko-onologijski utemeljene. god. Columbia Univ.. Press. 1966. W. 141. konsolidiranje postojećeg svije­ ta. . Adorna na osnovu višegodišnjeg zajedničkog r a d a te umnogome zajedničku misaonu orijentaciju: »Kritičku teoriju društva«. »Die Gesellschaft«. među­ tim.. 1941. Njemačkoj. Horkheimera i T. I Marcuse u Marxovoj kritici kako političke ekonomije tako i filozofije. S obzirom da proizlazi iz povijesne usmje­ renosti. g. g. dakle. koja bi tre­ balo da iskazuje temeljna obilježja industrijski visoko raz­ vijenog društva (a time i suvremenog svijeta uopće. nego ο nečovjeku i ne­ čovječnom svijetu stvari i roba . No. utemeljene sve njegove postavke. oživljavajući naspram revizije izvornog Marxa. Implicitno prelaženje preko pozicije Kritičke teorije do­ diruje — preko fundamenata socijalno-ekonomske dimenzi­ je — podrijetlo konkretne povijesne cjeline. u časopisima »Phi­ losophische Hefte«. dakle. Eros and Civilisation. u Berlinu.240 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E 241 sizma je u znaku revizionizma — izigravanja onog što Marxovu misao pronosi transepohalnim putem na račun onog što znači tek dovršavanje. publicirao je u ediciji S u h r k a m p pod naslovom Kultur und Gesellschaft. Sto­ ga će biti potrebno da najprije prikažemo u kakvoj smisle­ noj vezi Marcuse prihvaća Marxov nauk kao supoziciju po­ vijesne angažiranosti Kritičke teorije društva. Imamo posla. dotak­ nuo. u kraj­ njem smislu nije znanost ο čovjeku. tematiziranje suvremenog industrijskog društva pri­ kladno je da pokaže da li je Marcuseovo misaono stanovi­ šte dovoljno za poimanje biti vremena. g. Q. Oxford Univ. u daljem razvijanju temeljnog smisla samog nauka.. 1932. U »Zeitschrift f.). Od dostatne utemeljenosti tih tendencija u onom što zbivanje svijeta čini povijesnim. Napisao je knjige: Hegels Ontolo­ gie. s jednim paradoksom: ono van tematsko u ovoj Marcuseovoj knjizi nosi sve analize. g. Svoje prve rasprave. Sozialforschung« surađuje od 1933. 1932. R. Marcuse je jedan od najeminentnijih mislilaca u XX sto­ ljeću koji. I i II.

umnost ispostavljena apsolutnim znanjem i kao apsolutno znanje ostaje pri »razjašnjenju nužnosti u slobodu« 3 ). smjerajući na istovetnost uma i zbilje nemoguću u »danoj diobi rada«.) š t o je. 147). da nije ograničen jednokratnim neposrednim odnosom. povijestan jer je proizveden radom. čovjekovim odnošenjem. Q. 1932. 13 (dalje u tekstu označeno s Grund. Da­ kle. 634. ispostavljen u svojoj biti. U Marcu­ sea cit. Marcuse tada ispostavio kao bit čovjeka i njegovo po­ vijesno ozbiljenje? Temeljnim smatra Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće«: bit čovjeka je u njegovu odnosu spram »općenite biti bića«. k. g. str. Ar­ chiv f. bivstvuje čovjek. Predmetni svijet opstoji. u. to je za Marcusea jedna od temeljnih uporišnih tačaka u interpretaciji i razvijanju Marxove misli. Kao jedan određen.. Ranije. 155). Sozialforschung«. tako da je priroda uvijek već ljudska priroda. 137. 69 Bd. kon­ stitutivno je zbivanje zbilje kao njezino »proizvođenje« (Produzieren) u suprotstavljenom materijalu. zbilje — za »umnost« u Hegelovoj filozofiji koja je. U toku je.242 ČOVJEK JEDNE DIMEN2IJE ZATVORENI S V I J E T BADA I Š A N S E KBVOLUCIJK 243 je bit čovjeka kao »slobodnog subjekta« u izvršavanju (Leis­ tung) istine. politi­ čka ekonomija i filozofija za Marxa nipošto nisu spoznaje istog reda. kao koristan rad uslov čovjekove egzistencije. u »Zeitschrift f. Usp. kao u čitavoj novijoj filozofiji »pravi bitak«. u kome je uko­ rijenjeno razdvajanje »egzistencije« i »esencije«. U tome je »postojanost« (Ständigkeit) rada — po Mar) Usp. vječita prirodna nužnost da se posreduje razmjena materije između čovjeka i prirode. i Kultur u. »izraditi ga. dalje voditi (.. koju reproducira. pred­ metni svijet je zbilja čovjeka — čovjek jest time što sebe ozbiljuje u predmetu rada. Dodatak. Marcuse: » P h i l o ­ s o p h i e u. T. und k. Svojom »ljudskom prirodom« je čovjek u jedinstvu s pri­ rodom — iz krila koje pro-izvodi.) 3 prevladati njegovu neposrednu predmetnu određenost. već u sebi nosi revolucionarnu praksu«. g. (Dalje u tekstu ozna­ čeno s Ph. str. Gesellschaft Ι): Η. shodno tadanjoj postavci problema. u : U e b e r d i e p h i l o s o p h i s c h e n G r u n d l a g e n d e s W i r t s c h a f t s w i s s e n s c h a f t l i c h e n A r b e i t s b e g r i f f s. No. k r i t i s c h e T h e o r i e « . str.§ 158. str. obrađivati. Sozialpolitik. 640). Sozialwissenschaft u. T.proizvoditi')« (N. des Arbeits­ begriffs). 4 . Van tog odnosa on je »o sebi«. str. konkretan svijet — svijet je spe­ cifičan i neponovljiv. nego može biće. Obje se jednako radikalno podvrgavaju kritici s obzirom na svoj medij — građansko društvo. 1947. tj. II.« izd. u određenost postavljene tek u čovjekovu radu. s druge strane. U tom smislu kasnije Marxovo određenje rada kao posredovanja čovjeka i prirode sadrži kvintesenciju svih njegovih uvida u fenomen rada: »Rad je kao tvorac upotrebnih vrijednosti. koja je utemeljuje. Jg. str. No. dobivena je »apstrakcijom« od faktičnog statusa postvarene predmetnosti (Ph. koje bivaju pro­ izvedene.« (N. str.. zat­ voren u sebe. znanje je fakticiteta.4) Pojam rada u Marxa upućuje na ontologijske implika­ cije: rad je »priroda« (bit) jednog odlikovanog bića — čov­ jeka. a filozofijska istina. koje izvodi prirodu ο sebi u određenost. ) Hegel. I još. Objekat rada je već rezultat rada prošlih generaci­ ja. Q. Encyclopédie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse. Kultura. Politička ekonomija sadržava faktičke zakonitosti. dakle ljudski život«. VI/1937 (također u Kultur u. To znači da čovjek može sve mogućno­ sti koje leže u »biću ο sebi« spoznati i zahvatiti. da­ kle. »ispostavlja« je. ospoljenjem svojih suštinskih snaga. Gesellschaft. izvesti. Q. na istom mjestu: »Ekonomija i politika su postale ekonomsko-politička baza teorije revolucije na teme­ lju potpuno određene filozofijske interpretacije biti čovjeka i njegova povijesna ozbiljenja. Radom je posredovana priroda »o sebi« i ozbiljen čovjek »o sebi« tako da u predmetu svog ospoljenja jest »za sebe« — »u predmetu rada se slobodno ozbiljuje« (N. 9. Utoliko je rad uvjet egzistencije svih bića. 1933. fi­ lozofija. K. smatrao je Marcuse. kao što. Marx: »Kapital I. Ο istovetnosti rada se može govoriti samo u smislu općeg uvjeta svjetovanja svijeta: svijet je ispostavljen i uspostavljen iz prirode radom. prema njegovoj vlastitoj inherentnoj mjeri. Očitovanjem svoje biti. sačinjavati ga. da je: »Kritika političke ekonomije u sa­ moj sebi filozofijski utemeljena. promijeniti. u puninu svojih mogućnosti. uslov nezavisan od svih društve­ nih oblika.

ono na što ona zapravo smje­ ra — prevladavanje »građanskog društva« — ostvarljivo je samo kao totalna revolucija. »Za razliku od ži­ votinje. 4. jednoznačno suprostavljajući obima »otuđeni rad«. bogata mnogostranost predmeta biva reducirana na stvar. iako tubitak čov­ jeka nikad ne može počivati u posjedu samoga sebe i svo­ ga svijeta«.općem' događanju. Ono na čemu se radi. 47). 27. U njemu čovjekova egzistencija nije »sredstvo« ozbiljenja nje­ gove biti. meta nisu ekonomske ili političke krize.) Tok svijeta u zbivanju rada 5 ) proizlazi iz mogućnosti nadmašivanja zatečenog. sadržane u biti čovjeka: »čovjekov bitak je uvijek više od njegova danog tubitka (Dasein) — on nadilazi svaku moguću situaciju i upravo zato stoji spram nje u nedokidivoj diskrepanciji: diskrepanciji koja zahtije­ va trajan rad na njenom prevladavanju. Osamostaljuje se i postvaruje produkt rada koji se r odvaja od radnika. str. Dvodimenzionalnost rada — nužnost i sloboda. Mar­ cuse otuđenost rada sabire u slijedeća određenja: 1. Naj autentičnija čovjekova potreba je da svijet u ko­ me se zatiče učini svojim i svoje vlastito bivstvovanje punim ljudskim bivstvovanjem: »Čovjek potrebuje . raz­ dvaja se i u razdvojenosti poklapa s društvenim položajem . 18.proizaći što po svom smislu. Čovjekova životna djelatnost stoji u službi vlasništva. treba mu ospoljenje na predmetima koji su mu pretpostav­ ljeni i suprotstavljeni« (N. bit čovjeka sredstvo njegove pu­ ke egzistencije. zadanošću: on je »dokida« — čini je sredstvom svoje biti (usp. 3. Otuđeni rad nije rad (u punini ontologijskog značenja rada. nego je. Predmet se prisvaja kao puko posjedovanje. Q. na djelu »nebit« čovjeka? U ranim svojim studijama u intepretaciji Marxovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa i 5 ) Radi terminologijske jasnoće napominjemo da je Marcuse u povijesnotvornom značenju upotrebljavao promiscue izraze »rad« i »pro­ izvodnja«. došla je ona dotle da u krajnjem smislu više nije rad« (Grund. Kako je u »fakticitetu«. str. nego »katastrofa biti čovjeka«. \. (Grund. kako smo ukazali. praksa »ekonomske dimenzije« podređu­ je i slobodnu praksu (sve sfere djelovanja postaju funkcija kapitala). kako je njegova kritika inspirirana težnjom za oživotvorenjem takve »zajednice« u kojoj bi one bile u jedinstvu — kako joj. robu — predmet postaje funkcija akumuliranja kapi­ tala. tuđa predmetna moć. koji izražava politička ekono­ mija. str. »Lišena svoje pune zbilje kao praksa. dakle.« (Grund.244 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I S A N S B R E V O L U C I J E 245 cuseu jedno od bitnih određenja rada u ontologijskom nje­ govu određenju. — »Pri radu treba nešto . Kako Marx preduzima kritiku građanskog društva u obzoru biti čovjeka i njene otuđenosti — te je ova ontologijski formulirana kao rascijepljenost »egzistencije« i »esenci­ je«. koja se sa svojom egzistencijom neposredno stapa«. klasa tako da slučajna pripadnost porobljenoj klasi unapri. pa je odsutno ozbiljenje biti čovjeka: smisleno djelovanje iz cjeline tubitaka čovjeka. des Arbeitsbegriffs. pa se nužno postvaruje i biće samog pro­ izvođača — njegov tubitak postaje njegovoj navlastitoj slo­ bodi uskraćena. Q. koje za Marcusea. što se obrađuje biva urađeno u svijet rada. troše­ nje. čovjek posreduje svijet u kome se zatiče time što mu vla­ stita egzistencija postaje upitnim predmetom. obrnuto. da bi mogao ozbiljiti svoju bit.« ! Programatski zahtjev za ukidanjem privatnog vlasništva uk- . involvira povijesnotvornost). Međutim.) Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće« uk­ ljučuje i odnošenje spram vlastitog roda.' jed presijeca ljudske mogućnosti. umjesto da vlasništvo stoji u službi slobodne životne djelat­ nosti. str. isto ta­ ko kao što je iz tog svijeta preuzeto u obrađivanje.totalitet' ljudskih ospoljenja života. N. str. U sklopu produkcije kapitala. u preduzetom pokazivanju ontologijskih temelja rada. des Arbeitsbegriffs. nadživljuje pojedini događaj rada. One interpretacije koje odnos čovjeka spram predmet­ nog svijeta utemeljuju u sferi biotičkih potreba previđaju ontologijske implikacije sadržane u Marxovim tekstovima: povijesni bitak svijeta koji posreduje čovjek svojom biti — radom. pro-izvođenje iz krila pri­ rode. što pripada . 155). »Taj uvid unaprijed osuđuje svaku puku ekonomsku i političku reformu na neuspjeh. des Arbeitsbegriffs. 153). odnosno svojoj funkciji. 2.

Imanentna destrukcija gra­ đanskog društva. Th. dobive­ na su apstrahiranjem od faktičnog statusa čovjeka u otu­ đenom svijetu i žive u apstraktnoj filozofijskoj sferi biti. str. čini se. T. tako reći. ostajući ipak u okvirima Marxove misli i smat­ rajući je dostatnom za mišljenje povijesti. duha. doduše u duhu »fundamental­ ne ontologije«. Marcuse smatra da je sloboda iskazana filozofijom ap­ straktna sloboda te da ta neprilika »dolazi. Tradicionalna filozofija je i sa­ ma izraz otuđenja. str. 158. »Sociologija se bavi samo uvjetovanostima i utoliko ne is­ tinom . bitna za filozofiju. prevladavanje otuđenja ne može se poistovetiti s ozbiljenjem vrednota filozofije. oko destrukcije građanskog dru­ štva. smjeraju­ ći tako preko (trans) opstojećeg na buduće. nego samo još umna zbi­ lja sama« (Ph. Th. T. und k. pre­ duvjeti su umstvene zbilje — vodećeg principa Kritičke teo­ rije. Oni će međusobno imati isto toliko zajedničkog koliko i asocijacija slobodnih ljudi s konkurentskim društvom proiz­ vođača roba«. tad će um. smatrao pitanje povijesnosti svijeta apsolviranim s ob­ zirom na ontologijsko utemlejenje te je prešao na koncipi­ ranje neposrednijeg sudjelovanja misli na historijskom prev­ ratu sužavajući tematiku svojih spisa na destrukcione ten­ dencije građanskog društva. spozna­ ja. b) u sklopu otuđenja filozofija često uspostavlja kao bit čovjeka ono što nije ovisno ni ο čemu drugom jer jedino tako još je moguće participirati na autentičnosti i slobodi. str. koja iskazuje zbivanje čov­ jeka zajedno sa zbivanjem svijeta i svijeta zajedno s čov­ jekom. Q. und k. Kritička teorija društva se distancira od filozofije — ne želi biti nova filozofija. i to u dvostrukom smislu: a) određenja uma. 163). sreća od isprva apstraktnih pojmova postanu zbilja. str. Marcuse je. ona se oštro distancira od svake sociologije koja računa s datostima. izva­ na u filozofiju. kad se pozivamo na »zakonitosti« političke ekonomije. Afirmativni odnos Kriti­ čke teorije društva spram filozofije proizlazi iz usmjereno­ sti Kritičke teorije na »ozbiljenje« filozofije: filozofija je re­ siduum humanuma u otuđenom svijetu. Međutim: »Prema kriti­ čkoj teoriji nema više nove teorije. »Kritička teorija društva« iz­ ražava ovaj zaokret. ostaje unutar filozofijske tradicije time što pomiruje suprotnosti u umskoj spoznaji. str. »Nije bitno to da je proces rada planski re­ guliran. drugačije usmjerenje ekonomsko-društvenih odnosa. . Persistiranje društva kao sile nad individuumom. Odlučno je u tome da proces rada ne odlučuje ο tubitku (Dasein) čovjeka. . pa stoga. und k. 642. moraliteta. T. (»Kad um. und k. sreća biti nešto potpuno druga­ čije. 643. da »neobuzdana privredna sfera gospodari svim ljudskim odnosima. Ono što u prošlom znanju plaća danak društve­ noj koordinaciji tako i tako iščezava s društvom kojem je . und k. str. nego obrnuto: opće potrebe čovjeka ο procesu rada. II Pošto je u radovima svoje rane faze Marxov nauk interpretacijski aktualizirao u njegovoj historijskoj usmjere­ nosti na prevladavanje građanskog društva te ga nastojao samo ontologijski precizirati. da je također sve neekonomsko sadržano u eko­ nomiji« (Ph. sloboda. njegovo »ponovno fiksiranje kao apstrakcije nasuprot indivi­ duumu« samo prolongira nepoklapanje života zajednice s pu­ noćom ospoljenja života (usp. No. nego kakav interes određuje reguliranje. Th.) Građansko društvo je u centru interesa Kritičke teori­ je zbog njezinog nastojanja oko ozbiljenja filozofije u dru­ štvenom realitetu. — Ph. spoznaja.246 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Z A T V O R E N I S V I J E T RADA I Š A N S E REVOLUCIJU 247 ljučuje (ne samo logički nego i izrijekom u Marxa) ukida­ nje otuđenog rada kojeg je privatno vlasništvo samo konsekvencija. a utopijsko istinski napredan elemenat. 631). 638). und k. nego da bismo pokazali da je građansko društvo u svom totalitetu određeno ekonomskim odnosima. srećnosti. Ph. otuda tu neistinitost treba prevladati tako­ đer samo van filozofije«. N. kako filozofija živi u otuđenju i od otuđenja. Kako se Kritička teorija osniva na tendencijama prev­ rata u prezentnom totalitetu građanskog društva. da li su u tom interesu očuvane sloboda i sreća masa« (Ph. I najistinitija filozofija — Hegelova. (Ph. koje se nadaje u zbilji same produkcije. 644). str. sloboda. 638). ne činimo to radi »filo­ zofijskog« raščljanjivanja ekonomskih pojmova (usp.) Kritička teorija je kritika političke ekonomije.

248

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE

249

koordinirano. Ne brine se ο tome Kritička teorija, nego ο tome da se ne izgube istine oko kojih se već trudilo prošlo znanje« (Ph. u. k. Th. str. 643). Temeljne postavke Kritičke teorije društva, kako je ona kao naziv i okvirni program deklarirana u citiranom članku »Philosophie und kritische Theorie«, smisleno nadovezuju na ontologijske implikacije Marxova nauka i na te­ meljni njegov impuls, što je, i jedno i drugo, Marcuse po­ kazao u ranijim spisima nastojeći da misli konkretno povi­ jesno angažirano: već supozicija da se historijsko zbivanje konstituira u biti čovjeka postulira sačinjanje takvih uvje­ ta egzistencije koji bi bili primjereni njegovim »navlastitim mogućnostima«. »Negativno« je u centru interesa Kritičke teorije s obzirom da sadrži takve manifestacije života koje pokazuju da se čovjek ne da svesti na opstojanje u »otuđe­ nom radu«. Ono je toliko akcentuirano radi što potpunijeg prezentiranja otuđene biti čovjekova bića, osakaćen ja raz­ ličitih sfera života i života u cjelini. Kritička teorija je, u perspektivi nadovezivanja na ranije spise, konkretizacija, hi­ storijski aktualan angažman misli u samoosmišljenju »nav­ lastitih mogućnosti«. Međutim, dok su kategorije ranijih Marcuseovih spisa: osmišljenje »navlastitih mogućnosti« i »odnos spram vlastitog roda« u kontekstu ontologijske in­ terpretacije povijesti i dokazivanja ontologijskog aspekta Marxova nauka, u »Kritičkoj teoriji« Marcuse napušta ontologijsku razinu mišljenja. Preispitivanje »navlastitih mogu­ ćnosti« čovjeka nije više u obzoru ontologijske eksplikacije. Kad formulira Kritičku teoriju — ontologijski rezultati ranije faze nekako su sačuvani i ukinuti u novom, »konkretnijem« htijenju. Tematika spisa koji slijede u osnovi je odre­ đena »programom« Kritičke teorije društva, koji implicira da se zadaća misli pred revolucijom iscrpljuje u sabiranju i raščlanjenju onih bitnih manifestacija života koje rebeliraju spram otuđenja. Zadatak se sada sastoji u pokaziva­ nju konkretnih, zbiljom otuđenja već priređenih kriterija koji istinski prevladavaju građansko društvo kao sidrište otuđenja. To je motiv radova kao što su: »Zum Begriff des Wesens« (Zeitschrift für Sozialforschung, 1936. god.), »Ueber den affirmativen Charakter der Kultur« (isti časopis, 1937.

god. — također u Kultur u. Gesellschaft, I ) , »Zur Kritik des Hedonismus« (isti časopis, 1938. god., također u Kultur u. Gesellschaft, I),te u knjizi »Eros i civilizacija« 1955. g. U spomenutom kontekstu su relevantne sfere života: folozofija, »kultura«, te proboji senzualnih težnji za puni­ nom života — življenog, neodgođenog i neukroćenog (hedo­ nistička etika i isticanje reperkusija koje izaziva potiskiva­ nje nagonske sfere, kako je to pokazao S. Freud). Kritička svijest spram opstojećeg sadržana je u filo­ zofijskom pojmu biti (Wesen). Izvorna dinamika iz koje izrasta filozofija, povijesni ciljevi implicirani u kritičkom suprotstavljanju realitetu, ispostavljanje bitnog za razliku od kontingentnog — sve to biva tokom predaje prikri to ta­ ko što pojmovi biti postaju formalnoopći pojmovi struktu­ ra. Za kritičko-etičku motiviranost općeg kao bitnog spram pukog empirijskog pojedinačnog, slučajnog, primjerna je Platonova filozofija. Razlučivanje općeg bitka od mnoštva istovrsnog ujedno je i razlučivanje istinskog od neistinskog, onog što može i treba biti od pukog opstojećeg. »Temeljni smisao Ideje je u άχαθ·6ν u tome što je tako kako prema svojoj vlastitoj mjeri može biti i k tom άχαλθ·όν se biće kreće« (B. des W. str. 3). Po svojoj navlastitosti čov­ jek je umno biće. Platon i Aristotel uviđali su da je navlastitost čovjeka neostvariva za one koji svoj život provode u mukotrpnom radu. Sankcioniranjem položaja robova i sta­ leža koji svoj život provode zbrinjavajući potrebe za održa­ nje vitalne egzistencije unaprijed je odsječena mogućnost ozbiljenja ljudske biti za sve ljude; ono je koncesija danom realitetu. Pa ipak, bit čovjeka ispostavljena je kao ono što po navlastitoj »mjeri« vrste treba biti — po njoj je odmje­ rena autentičnost svakog čovjeka kao čovjeka. » . . . čovjek je u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga ospobile da vodi ,dobar život', tj. život koji je što je više mogu­ će slobodan od mukotrpna rada, zavisnosti i nakaznosti. Po­ stići takav život znači postići .najbolji život': živjeti u skla­ du s biti ljudske prirode«. (Čovjek jedne dimenzije, V pog­ lavlje.) Tako je pojam biti bremenit tensijom fakticiteta i njegove negacije s obzirom na e n o što on po smislu treba biti.

250

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Z A T V O R E N I SVIJET RADA I

SANSE

REVOLUCIJE

251

No, filozofija apelira na ljudski um, a čovjek može participirati na umstvenom neovisno ο slučajnim, za svoju umsku bit nekonstitutivnim prilikama života. Tako je, npr., u Kanta, položaj sluge ili gospodara nebitna oznaka čovje­ ka koja označava njegove slučajne i vanjske prilike. (Usp. B. des W. str. 32.) U Hegela, umskom transcendencijom, ono što izgleda slučajno, nebitno, ne ostaje statično po strani, nego je karika u procesu u kome je ukinut neposredni bi­ tak ispoljenjem svoje biti. Sluga i gospodar su explicite uk­ ljučeni u tu dijalektiku — čak su i posebno apostrofirani — očituju impulse Hegelove filozofije, primljene iz zbilje vre­ mena, kad se ona trudi da uspostavi apsolutno znanje kao jedinstvo subjekta i objekta (Usp. Um i revolucija, str 113. i dalje). No, refleksija, u kojoj je neposrednost ukinuta i us­ postavljena kao posredovana, određenje je bitka samog, na­ ime bitka kao biti. »Nije čovjek onaj koji se sjeća biti, koji zahvaća suprotstavljeno mu biće, dokida njegovu lošu nepo­ srednost i iz spoznaje biti postavlja novo; naprotiv, sve se to u Hegela događa u samom umnom bitku, a čovjek uče­ stvuje u tom procesu samo kao spoznajni subjekt — ukoli­ ko je i sam umni bitak.« (B. des W., str. 22.) Medij filozo­ fije kao filozofije je transcendiranje fakticiteta umskom spoznajom, a ne promjena same stvarnosti. Filozofija živi u otuđenju i od otuđenja — da nema podvojenosti esenci­ je i egzistencije koju ona iskazuje izgubila bi svoj raison d'être. U ime ozbiljenja umskog, a u razlici spram filozofijske tradicije, Kritička teorija ne akcentuira čovjeka kao umno biće nasuprot slučajnim okolnostima života nego čov^ jeka kao »slobodnog i umnog stvaraoca (Schöpfer)« boljeg i srećnijeg života. (Usp. B. des W., str. 33.) I kultura je, posebice građanska umjetnost, čedo otu­ đenja. Ona transcendira mizeriju fakticiteta tako što u njoj žive vrijednosti koje ne surađuju na stvarnom životu dru­ štva. »Kultura je u svojim osnovnim karakteristikama ide­ alistička. Na muke izoliranog individuuma ona odgovara op­ ćom ljudskošću, na tjelesnu bijedu ljepotom duše, na vanjsko sužanjstvo — unutarnjom slobodom, na brutalan egoizam bo­ gatstvom vrline dužnosti.« (Ueber affirm. Charak. der Kultur, str. 62—63.) Tako kultura, prenoseći valere koji primarno ne

održavaju društvenu mašineriju proizvodnog rada, niti pak ona njima rezultira, nego su joj ponajčešće suprotni, poka­ zuje da se čovjek u svojoj ljudskosti ne da reducirati na otuđeni rad. Medij kulture je čulnost. Odatle proizlazi spe­ cifičnost njezine pripadnosti otuđenju. U društvu koje vi­ talne snage čovjeka troši na rad neodrživo je punokrvno proživljavanje čulnosti usmjerene na nešto što bi bilo inkompatibilno s predominacijom tehničkog uma, pa je kul­ turi dosuđena produševljena čulnost, oplemenjivanje, inti­ ma duše. »Ne radi se ο tome da čovjek živi svoj život, nego da ga živi tako dobro kako je to moguće.« (Ibidem, str 83.) A kulturom oplemenjen život je ono najviše na što kultura poziva i što može dati. Tako kultura i transcendira fakticitet i afirmativna je spram opstojećeg. Afirmativna je zato što vanjski uvjeti, ili njihova izmjena, nisu konstitutivni za unutarnju supstanciju čovjeka koju uspostavlja i od koje živi kultura. Oplemenjivanje čovjeka i produševljenje čulno­ sti, iako prezentira drugačije vrijednosti od onih koje repro­ ducira fakticitet — zbiva se u zbilji takvoj kakva jest. »Du­ boke i fine duše mogu biti i po strani od borbe za bolju budućnost ljudi, ili na krivoj strani. Duša se zaprepašćuje pred neumitnom istinom Teorije koja pokazuje nužnost pro­ mjene bijedne forme tubitka: kako može izvanjsko preinačenje odlučiti ο navlastitoj, unutarnjoj supstanciji čovjeka!« (Ibidem, str. 76.) U hedonizmu je ispoljena težnja za neodgođenom i življenom srećom. Utoliko je hedonizam protest ne samo spram fakticiteta — odgađanja ili uopće obezvređenja užitka na osnovu postulata organizacije i rada — nego i spram ide­ alističke kulture i etike. Dok kultura (u mediju umjetno­ sti) sublimira čulnost, idealistička etika je omalovažuje — samo ono što čovjek čini bez obzira na užitak, u punoj slo­ bodi i neovisnosti ο njemu, čak i trpeći, konstituira moral­ nost persone (npr. u Kanta). No hedonizam i »amoralna po­ buna«, iako relevantni za istisnko ljudsko društvo time što su u njima sadržani proboji istinitosti punokrvno proživ­ ljenog života, ostaju unutar opstojećeg — pomiruju indivi­ dualnu sreću s općom nesrećom. Ostajanje unutar danih,

252

;

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E

253

statički uzetih mogućnosti direktno se dade očitati iz normi hedonizma — npr. epikurejskog tipa. Tako ni pun procvat umjetnosti (pogotovo građanskog tipa), ni zamah participiranja društva na filozofijskim isti­ nama, a ni oživotvorenje normi hedonističke etike još ne bi značili bitno drugačiji svijet: sve su to tvorevine pripadne stvarnosti danog društva — izraz su otuđenja. Njihov digni­ tet je u transcendiranju fakticiteta, pa ih revolucionarna praksa mora respektirati samo s obzirom na njihovo significiranje jedne — spram građanskog društva i njegovih za­ konitosti — drugačije dimenzije čovjeka. III Analizu suvremenog industrijskog visoko razvijenog društva poduzima Marcuse u ovoj knjizi s obzirom na stvar­ ne šanse obrata (catastrophe) postojećeg; ona je preispiti­ vanje aktualnih snaga prizivanog revolucionarnog zbivanja. Knjiga ostaje u okvirima ocrtanog stremljenja Kritičke teo­ rije društva — kako po općoj intenciji pothvata tako i po kritičkom očitavanju društvenih promjena kojima je obilje­ žen suvremeni svijet. — Puko umanjenje pauperizma, sve veće niveliranje klasnih razlika, pa ni golu činjenicu preuzi­ manja vlasti od strane radničke klase ne može Marcuse, shodno smislu revolucije kako ga je fiksirao u svojim rani­ jim radovima, smatrati već i signumom prave destrukcije društva otuđenog rada. Svi nabrojeni fenomeni, široko rasp­ rostranjeni u suvremenom društvu imaju, po Marcuseu, fun­ kciju etabliranja svijeta otuđenog rada. š t o je temeljna poluga konsolidiranja postojećeg dru­ štva unutar samog sebe kad čak i organizacijske forme, koje su trebale poslužiti revolucionarnom zbivanju (vlast radni­ čke klase), postaju funkcija tog konsolidiranja i etabliranja? To je širenje proizvodnje roba u sve sfere života putem na­ metanja krivih potreba. Krivih zato što ekstenziviranje i in­ tenziviranje postojeće industrijske proizvodnje u visoko raz­ vijenim područjima prelazi razinu do koje je ono »racional­ no«. Riječ je ovdje ο »racionalnom« u tom smislu što je pu­ tem specijalizirane proizvodnje moguće efikasno, tj. uz krat-

ko potrebno radno vrijeme, podmiriti osnovne potrebe vital­ ne egzistencije i osloboditi slobodan puni život individuuma. Radnik se počeo dobro osjećati u otuđenju: prihvaćanje kri­ vih nametnutih potreba, izraženo u prijanjanju uz trku za stalno preticanje već postignutog visokog standarda, obilja i luksuza — plaćeno je cijenom manipuliranog života. Naj­ drastičniji vid manipuliranog čovjeka je život na rubu rata — pripreme za rat, pa i gurnutost u rat. Cak ni to ne ometa glatko funkcioniranje cjeline — i ovdje je rekompenzacija očuvanje i rast društva obilja. Manipuliranje se to lakše pod­ nosi što je manje transparentno izraženo: nastupa indoktri­ nacija, koja rezultira iščezavanjem individualnosti na račun masovnog konformizma (»da se voli, mrzi, dopada i djeluje u skladu sa oglasima«). Ona je temeljan, ali manje je transparentan izraz manipuliranja jer upravo njom se, putem name­ tanja potreba, osigurava konzumacija ekstenzivirane i inten­ zivirane proizvodnje, a time i opstojeća tendencija kao rast ad infinitum. Slobodno vrijeme također je inkalkulirano u nju: ono je zanimanje za proizvode i s proizvodima kapitala faze »konzumentskog društva« ili »društva obilja«. Uslijed imanentno strukturalnih promjena društva, ra­ dnička klasa nije više negatorska snaga opstojećeg. U proce­ su automatizacije pada učešće fizičkog rada u procesu rada, što rezultira kako sve manjim fizičkim iscrpljavanjem radni­ ka tako i predominacijom tehničkog kadra — dakle, iščeza­ vanjem klasičnog tipa radnika. Na drugom polu polarizacije društva iz perspektive XIX st. — u klasi vlasnika sredstava za proizvodnju, privatni vlasnik sve više je ovisan ο tehnici planiranja pa postaje jedva odredijiva meta u mraži save­ znih i regionalnih korporacija koje preduzimaju planiranje, naučnih instituta koji se brinu ο tehničkom napretku k sve većoj automatizaciji, i si. (usp. II poglavlje knjige). Struktu­ ralne promjene unutar društva, dakle, u znaku su depolarizacije društva na dvije antagonističke klase. Nisu usamljeni slučajevi učestvovanja radnika u tijelima koja rukovode pro­ izvodnjom poduzeća, pa čak i u programima investicija (usp. II poglavlje knjige). Dani tokovi su, kao strukture instrumentalno-tehničkog odnosa i rada, sve manje providni za svi­ jest proizvođača, pa sve više poprimaju karakter prirodnih

čak njihove angažiranosti u rastu opstojećeg. po­ staje iracionalna i neznanstvena. 19fiß. Široka rasprostranjenost i dominantan utjecaj poziti. I I I I poglavlje knjige). A. ulogu neradikalne »legalne opozicije« (usp. S.254 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 255 tokova. no su. Kon: »Weltan­ schauung u. i napori umjetnika da izraze odvajanje od opstojećeg. Suprotstavljanje zbilji trancsendiranjem i zbilje u sferi biti. S. rebelirajuće u sklopu društva rada. u kojima se manifestiralo. te analizira iščezavanje »druge dimen­ zije« u suvremenom industrijskom društvu. Oni bi mogli biti kriteriji njezina nadilaženja samo ukoliko bi istini primjereni zbiljski život zajednice razriješio transcendentnu sferu biti. uto­ pija i nada. 2. uka­ zali smo. ili pak. Tome pogoduje izvršenje akta revolucije u industrijski nerazvijenim područjima. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju« (VIII poglavlje knji­ ge). Umjetnost je dostupna širokim slojevima: prisutni su . Marcuse nas suočava s problemom zat­ varanja svijeta rada u samog sebe.« u Deutsche Zeit­ schrift f.) . II poglavlje ove knjige). g. Svi oblici onog što je prije bilo negativno. Spram fakticiteta društva rada ono negativno što se manifestiralo u filozofiji i umjetnosti nije samo sobom za Marcusea. konsolidiranja visoko razvijenog indu­ strijskog društva unutar samog sebe — te komponenti na osnovu kojih suvremeni socijalistički svijet još uvijek pri­ pada istom tom zbivanju slijede konsekvencije za programatsku orijentaciju zbiljskog prevladavanja otuđenog rada. »Meta­ fizička dimenzija. nije isto što i razrješenje. kao filozo­ fijska formula samo su komplementarni elementi zbilje tak­ ve kakva jest. konstatacijom jednodimenzionalnosti suvremenog svijeta.kritische Soziologie' in den U. još uvijek i sam zbivanje otuđenog rada. Kako 6 ) Prigovor upućen Marcuseu da u svojoj kritici društva »pola­ zi od apstraktnog društveno-ćudorednog« koga su »idejni izvori djela romantičara« potpuno promašuje kontekst u kome Marcuse tematizira umjetnost. u biti. pozitivizmom se obrće u konformizam time što činjeničko postaje istinsko. . identificiranje opstojećeg kur­ sa tehnokratizacije društva (koji je samo izraz zbivanja rada u njegovim razvijenim stadijima) s ciljem komunizma. Konstatacijom slabljenja i nestajanja utjecaja domene negativnog.t a r filozofije same. karakteristična za suvremeno društvo. »podvojenost egzistencije i esencije«. (Usp. Marcuse to pokazuje opširno analizi­ rajući djelovanje umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu.vremeni čovjek se suviše domestificirao u otuđenju da bi • umjetnost još mogla utjecati na stvarno disociranje (usp. koja pokazuje insuficijentnost onog što jest spram onog što može i treba biti. čak pod uvjetom da je ukinuto privatno vlasništvo nad sredstvi­ ma za proizvodnju — idejno odvodi od prevladavanja svije­ ta otuđenog rada i stvarno doprinosi njegovu konsolidiranju. go. dosuđuju onim komunističkim partijama u razvijenim industrijskim društvima koje nisu izgubile utjecaj u masama. Ove prilike domestificiranja radnika u otuđenom svi­ jetu. Philosophie. No. već i model svijeta koji prevladava to društvo. Tako konstelacija blokova objektivno navodi na mobilizaciju svih snaga na tehnologijski rast i odgađanje obrata postojećeg k »umjetnosti življenja«. odnosno njezina beznačajna ulo­ ga. filozofiju etc. Opstojeći poredak socijalizma je. Analiza funkcije umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu (kao i pokazano postvarenje u jeziku tog društva i pozitivističke tendencije u lingvistici) dana je iz perspektive smisla negativnog kako ga Kritička teorija vidi s obzirom na prevladavanje otuđenja. uklapanje u tehnologijsku utrku s najrazvijenijim kapitalističkim zemljama — u oštrom tem­ pu koji nameće potreba bojne spremnosti i prestiža. No. u slučaju Sovjetskog Saveza. anuliranje te spram fakticiteta druge dimenzije. pa čak i osvještavalo otuđenje bivaju apsorbirani u apsolutnoj orga­ nizaciji društva rada i obilja kojim ta organizacija ujedno i rezultira i održava se. I.tovo do iščezavanja. Položaj radničke klase u razvijenim industrijskim područjima više nije podoban za probijanje postvarene svi­ jesti i prevladavanje otuđenog rada. vizma pokazuju slabljenje »negativne dimenzije« misli. 6 ) Iz pokazanih komponenti zbivanja rada — apsorbiranja moći negativnog. Nije to zato jer »oplemenjivanje« kao djelokrug kulture. ranije genuino polje racionalne misli. Pozitivizam je abdikacija filozifije unu.

i tako — njegovom otpornošću spram povijesne transcendencije (usp. prije nego u redistribu­ ciji bogatstva i izjednačenju klasa. sami po sebi. sračunati na prevladavanje građanskog društva. održavanje instrumentalnog odnosa kad više nije »racionalan«. kako 7 ) Utoliko su prigovori. npr. gotovo iščezavanja cijele te spram društvene stvarnosti druge dimenzije — i napokon.) »ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu«. Marcuse prekoračuje? »Pacifikacija egzistencije« — u ovoj knjizi (a i u prethodnoj knjizi Eros i civilizacija) apostro­ firan put izbavljenja iz samoperpetuiranja opstojećeg u nje­ govu tehnologijskom rastu i njemu imanentnoj »manipula­ ciji« egzistencijom čovjeka — inkompatibilna je s radom u ontologijskom njegovu značenju povjesnotvornosti. apsolut­ na organizacija društva u realiziranju tog odnosa.narod' (people). promijenio je svoju poziciju. S. U svakom drugom slučaju mu prijeti opasnost da samo kompletira opstojeće. nje­ ga neće izmijeniti. Povijesni zaokret je u kontinuitetu s postignućima civilizacije samo utoliko što iskorištava njezina racionalna ostvarenja: tehni­ ka treba da postane »organon umjetnosti života«. radni­ čki pokret ne može čekati na osvajanje cjelokupne političke i eko­ nomske vlasti kako bi tek tada uspostavio organizme samoupravlja­ nja koji mu omogućavaju da u kasnijim stadijima uravnoteži i ko­ načno eliminira utjecaj tehnokracije« — Praxis. na tragu Kritičke teorije. Marcuseova analiza industrijski visoko raz­ vijenog društva nije samo očitavanje biti razdoblja s pozi­ cije zadobivene u ranijim spisima i artikulirane kao Kriti­ čka teorija. ne može više biti programatsko geslo prevladavanja građanskog dru­ štva u njegovoj biti jer su to prerogativi njegova vlastita održavanja. tradicionalni putevi i forme. konstatacija slabljenja. Pokret kome je do zbiljskog revolucionarnog obrata mora se orijen­ tirati — idejno i u razradi svoje taktike — u biti suvremenog svijeta i na osnovu temeljnih karakteristika njegove dane faze. upozorava Marcuse. Usredotočenost na »negatorsko« unu­ tar opstojećeg. Marcuse i ostaje na stajalištu Kritičke teorije i implicite ga nadilazi. neprimjereni totalitarnim tendencijama razvijenog industrij­ skog društva. nego njegovo slamanje. ni pro­ šireno učešće radnika u rukovođenju i profitu« (II poglavlje knjige). te u tom smislu in­ doktrinacija i manipuliranje individuumom samo izraz nje­ gova prolongiran]a. Tako je za obrat pretpostavka »transcendencija unutar postojećih uvje­ ta«. . U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove for­ mulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog prog­ resa bilo obrat opstojećeg. očito. Čime je. god. nova stratifikaciona ka­ rakteristika razvijenog industrijskog društva« 7 ). te zatomljivanje drugačijeg mogućeg egzistiranja u osnovi otuđenog ra­ da. u prvom redu. IX poglavlje knjige). postao je ferment društvene kohezije. . ni djelomična nacionalizacija. ekstenziviranje pokorenja pri­ rode. br. Dakle. »oslobo­ đenje inherentnih mogućnosti« (što znači: razvoj proizvod­ nih snaga na sve široj osnovi.256 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 257 je tehnologijski instrumentalni odnos spram prirode. ističe Marcuse. a kako je nametanje krivih potreba. Stoga životni standard u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja jer je izraz umjet­ no stvorenih potreba i rezultira zatvaranjem opstojećeg u samo sebe. Malleta. Nadalje. transformacija. i to. zato jer gaje iluziju ο narodnom suverenitetu: ». IV . 1965. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj ljudi i dr. podvrgavanje pitanju (što ga inkludira radikalizacija dijagnoze) tradicionalnih puteva i sredstava revoluci­ je — sve je to. Marcuse apostrofira: »Sve dok su radnici afirmativna snaga i podupirači sistema dominacije. Tu je. pak. Povijesni napredak je. dok samozadovoljno sabire varljive poene. nastanak no­ ve ideje Uma u teoriji i praksi« (IX poglavlje knjige). f Međutim. kao usmjerenost k »pacifikaciji«. Marcuseu da je uče­ stvovanje radnika u upravljanju poduzećima u razvijenim zemljama kapitalizma pogrešno ocijenio kao urastanje u postojeće ( » . ne naprosto kvantitativni rast predominantnog (znanstvenog i tehnologijskog) racionaliteta. Uopće su. . — to je prevladavanje opstojećeg mo­ guće samo kao prelom s danim kursom tehnologijskog ra­ sta. 2. »Kvalitativna promje­ na bi bila prelaz u viši stupanj civilizacije ako bi tehnika bila modelirana i korištena za pacifikaciju borbe za život. ostvarljiv pu­ tem radikalnog preloma s opstojećim instrumentalnim od­ nosom spram prirode koji konstituira svijet rada. ranije ferment društvene promjene.) ispod idejne razine Marcuseova tematiziranja suvremenog društva.

društva. direktivnog značenja. Descartesove filozofije bili drugi aspekti: »Individuumu kome je do naj­ veće mogućne istinitosti i sigurnosti građanske prakse ostaje. dakle. čak i onaj koji je ranije pozitivno ozna­ čio kao »proizvodnja«. Shodno stanovištu da društveni sklop proizlazi iz logosa. otuđeni rad proizlazi iz obzora posredovanja prirode tehnologijskim racionalitetom. kao ospoljenje bitnih čovjekovih snaga jest »sačinjanje«. fi—8). a ni jedna s dru­ gom tek naknadno u suradnji. radu suprotan od­ nos spram prirode. zapra­ vo. nego da terminologijski pokriva jedan sasvim drugačiji. pri neproblematiziranoj biti povijesti. a »pacifikacija« sugerira napuštanje kako subjektnosti tako i predmetnosti rada uopće. »Formalizacija i funkcionalizacija su prije svake primjene .« Apstraktni rad. iz zaključnog poglavlja. B. Nije samo Descartesova filozofija dovedena u vezu s destruktivno-konstruktivnim odnosom spram prirode. kao ranije. a subjekt se odnosi prema svome svijetu mjerenjima i opažanjima podobnim kvantificiranju 8 ). Dominacija i manipuliranje čovjekom — njegova podređe­ nost tehnološkom aparatu nerazdvojno je vezana za domi­ naciju prirodom. — u prvom planu su. očito je iz VI poglavlja ove knjige. u interpretaciji. Svi­ jet rada i dominacije ima svoje daleko idejno-historijsko is8 ) Kad je u Marcuseovim ranijim radovima analiza fenomena fi­ lozofije bila poduzeta isključivo iz perspektive imanentnih suprotnosti. . des W. »dalje-vođenje« — »pro-izvođenje« predmetnog svijeta. istina. Indirektno redefiniranje ranijeg stava ilustrira i navedena formulacija. samo sloboda mišljenja kao korelat njegove faktične neslobode* (usp. — Znanost je u samoj sebi tehnologijska.čista forma' konkretne dru­ štvene prakse. Drugim ri­ ječima: svaki rad. da »osbolođenje inherentnih mogućnosti ne izražava više povijesnu alter­ nativu«. str. Marcuse. (Descartesov dualizam uključuje svoju negaci­ ju — res cogitans je srodna res-extensa — tj. ne govori eksplicitno ο »neotuđenom radu« niti izrijekom revidira svoje ranije pos­ tavke. vidjeli smo. koje se u filozofiji reflektiraju tako da je ona residuum hum a n u m a . Da »pacifikacija« nije pojam kojim Marcuse slučajno barata i koji se radu može kontrapolirati tek sporadično. kako smatra da je razvijeni oblik rada (suvreme­ no visoko razvijeno industrijsko društvo. tj.) rezultat jednog ishodišnog načina »razumijevanja prirode«. dakle. npr. sad je za njega otuđenje. slobode etc. »mijenja­ nje«. Dok je znanost oslobodila prirodu od inhe­ rentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih za kvantificiranje. Jer. instrumentalna. priroda je sazdana prema subjektu. Tako. pa i samog Marxa) da tehnika i zna­ nost nisu neutralne spram svoje upotrebe. ne da domisliti ono što zapra­ vo njegovu misao pokreće — prevladavanje samog izvora otuđenja. No. proizvod­ nju kao povijesnotvorno posredovanje prirode. rad kao sama subjektnost čovjeka. društvo je oslobodilo ljude od .258 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 259 mu Marcuse. u svojim ranim radovima pridaje značenje. npr. filozofija u ovoj knjizi nije preispitivana samo kao fe­ nomen društva — ono rebelirajuće negativno unutar njega — nego je ona interpretacijski zastupljena i kao komponen­ ta artikuliranja »određenog načina razumijevanja i organi­ ziranja« prirode. Anticipirajmo: radikali­ ziranjem problema rada pozicija Kritičke teorije društva po­ staje nedostatna jer se u okvirima Marxove misli.. a kao konsekvenciju tog odnosa čitav sklop građanskog društva (dakle. Mnogo više je u pitanju. U njemu Marcuse pokazuje rad kao aspekat tehničkog odnosa spram prirode. Marcuse presudno utvrđuje (za razliku od većine marksista. manipuliranje itd. i otuđeni rad ako je u ovom lo­ gičkom slijedu još uopće moguće ontologijski razlučiti otu­ đeni rad od rada). Ovo ne navodimo tek radi pu­ kog registriranja kontinuiteta ili diskontinuiteta u Marcuseovoj misli. Pojam »proiz­ vodnje« ne može više razgraničiti od novovjekovnog »aktivizma« — od usmjerenosti na dominaciju prirodom.prirodne' hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusobni odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao jedinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama. ne može otuđenom radu suprotstaviti. Na izbavljenje od otuđenog rada obratom u biti ra­ da samog upućeje i često naglašavanje — tokom cijele knji­ ge — da je pretpostavka slobode destruiranje ideje uma kao moći. za čitavo usmjerenje obrata nebitno. Marcuse ističe pripadnost Descartesove filozofije strukturiranju svijeta po modelu Galilej­ ske znanosti.

u impli­ citnoj svjetovnoj povijesti bitka koju n a m kao. Određenja tehnike pogađaju novovjekovnu konstela­ ciju uvijek istog. 1954. dakle i rad jest »projekat u rea­ lizaciji«. odno­ sa u kojem se zapravo otvara smisao bitka (»način razumi­ jevanja. Citirano određenje povijesnog projekta navodi još na jedan zaklju­ čak. posezanja za jednim od različitih načina razumijevanja.260 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZVTVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 261 9) hodište u formuliranju općeg kao istinskog nasuprot empi­ rijskom kontingentnom. Odatle je u logosu dominacije kontinuitet zapadnjačke misli. izd. pretpostavlja misao »svjetovanja« svijeta. Mit einem Brief ueber den Humani­ smus«. Kad Heidegger izričito govori ο novovjekovnoj tehnici (neke od tih tekstova spominje Marcuse samo usputno. nasuprot ra­ nijoj njegovoj orijentaciji. Značenje »povijesnog projekta« u Marcusea podrazumijeva da bivstvovanje svijeta kao povijesnog nije jednoobrazan tok: obzor u kome se otvara smisao bića svagda je već sadr­ žan u određenosti svijeta.: »Tehnika nije puko sredstvo. (Piatons Lehre von der Wahrheit. i to nesumnjivu.« (»Die Frage nach der T e c h n i k ' u »Vortraege u. »Povijesna praksa rezultira iz određenog izbora. to je uvijek u okviru centralne tematike njegove misli: povjesnosti bitka i zaborava bitka. organiziranja«). u VI poglavlju). g.« Ili: »Nije novovjekovna tehnika eksperimentalna zato što postavlja a p a r a t u r u za ispitivanje prirode. na žalost. s jedne strane. nereflektiranu Marcuseovu supoziciju sugeriraju sve one navedene temeljne postakve s obzirom na povijesno zbivanje svijeta. kao znanje ο općem. misli M. Heideggera.. Projekt koji transcendira opstojeći projekt treba da ovog pogodi u njegovim bazičnim tendencijama. 29. Neske. no ne jednakog uvjeta svjetovanja svijeta — da u »svjetlu bitka već stoji svako polaženje od bića i povratak njemu«. nego o b r n u t o : eksperimenat je ude­ šen zato što je fizika. Tako izvore treba potražiti još u Aristotela i dalje u prošlosti. filozofija prom a t a r a n a iz aspekta njezina sudjelovanja u konstituciji opstojećeg svijeta). j u n a 1967. 32. Za­ čudno je da Marcuse uopće dopušta asociranje svoje misli sa Sartreovom (elemenat »slobode« i »odgovornosti« u pojmu »projekt«. Instruktivno je i određenje koje je Marcuse dao »po­ vijesnom projektu« — u ovoj knjizi jednom od centralnih pojmova s obzirom na problematiku povijesti. pretpostavka prevladavanja r a d a je bitno drugačiji odnos spram svega što jest — pacifikacija. str. eksperimenat je udešen za ispitivanje da li se priroda javlja u tom postavu i kako se javlja. no samo je jedan od mogućih »na­ čina« konstitucije svijeta10»). str. kaže Marcuse. F r a n c k e Verlag. Marcuseovo određenje »povijesnog projekta« kao ishodnišnog odnosa čovjeka spram realiteta — dakle. Tehnika je jedan način razotkrivanja. kao i ve­ likog odjeka Marcuseovih radova među zapadno-njemačkim studenti­ ma (Marcuse = »studentski prorok«) navodi Marcuseov stav ο nje­ govom učitelju: »Heidegger je jedini koji misli« (str. već kao čista teorija. postav prirode u tome da se ona predstavi kao unaprijed proračunljiv odnos energija. naime. — Vidi .) Misao M. des W. 10) Utoliko je u pojmu »projekat«. I iz ovog određenja proizlazi da rad nije više Marcuseu. k a k o mu Marcuse pridaje značenje. porijekla njegove artikulacije. — Otud »pacifikacija« nasuprot »dominaciji« nad prirodom i čovjekom — dakle nasuprot radu. u povodu Marcuseova eseja »Repressive Toleranz«. 76). u dominaciji. Sartrea. Odatle slijedi da Marcuse ne 9) Bliskost Heideggerovoj misli je. Ono implicite sadrži korekciju i onih Marcuseovih pos­ tavki iz ranije faze po kojima se povijest zbiva iz biti čov­ jeka — iz njegove usmjerenosti na ostvarenje boljeg i srećnijeg života. organiziranja i transfor­ miranja realiteta. represiji i spekulativnom i utopističkom karakteru negativ­ nog mišljenja. ali i svi religijski i etički ideali (usp. koje ne bi uopće mogle naći mjesta u Kritičkoj teoriji kao orijentaciji (tehnički odnos spram prirode k a o ishodište r a d a . B. s druge. P. usmjerenosti u kojoj se sabiru sve povijesne borbe. po našem mišljenju.. kategorija povijesnosti — jer tehničko-instrumentalni odnos. 1967. 20. više razlike negoli bliskosti s filozofijom J. Bern. Primarni izbor određuje opseg mogućno­ sti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogu­ ćnosti inkompatibilne s njim« (VIII poglavlje). str. g. 23. k a o npr. 33).. Znanje prvih uzroka je. a. 104). »Opseg mogućnosti« se pokazuje. Heideggera zadu­ žuje Marcusea svojim određenjima tehnike koja proizlaze iz refleksije ο bitku suvremenog svijeta i povjesnosti bitka. najefikasnije i najizvjesnije jer raspolaganje uzro­ cima znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. u nadvladanom hostilitetu prirode. Heideggerova misao nije prisutna u ovoj knjizi samo kao uvid u jedno od obilježja suvre­ menog svijeta! 9a ) U vrijeme revizije teksta prijevoda knjige i teksta Pogovora p o z n a t o n a m je da se u »Der Spiegel« od 12. Određenja tehnike. »osvjetljenja« stvari iz primarnog odnosa koji ih čini onim što jesu i da jesu — očituje bliskost. Aufsaetze«. Suhrkamp.

Analogno prihvaća od Heideggera više transcendentalno esencijalni niveau problematike nego povijesno pitanje ο istini bitka. na osnovu kojih Marcuse smatra da je već He­ gelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti: 1) odnos čovjeka spram predmetnog svijeta. m e đ u t i m . U ovoj temeljnoj tezi da je povijest po pro-izvodnji (a ne obrnuto pro-izvodnja po povijesti). koja utemeljuje objektnost objekta u razotkrivanju njegove biti iz bitka ο sebi putem razlikovanja spram drugog i sintetičkog obje­ dinjavanja određenja sviješću. sabire se doseg Marcuseove misli tog razdoblja.l o g i k a . nema kamo preći. d o m i n a n t n o novovje­ kovni odnos čovjeka spram prirode — odnos rada (iazgrađivanje u sebe zatvorenog bitka ο sebi. Sozialforschung«. niveau »Sein und Zeit«-a. U skladu s tim je to da je za Marcusea neproblematičan pojam rada u Mar­ xa. posredovani rad dade prevladati jed­ nostavnim. kao konstituens života zajednice. Naprotiv: a p s o l u t i z i r a j e d a n . To argumentira ispostavljanjem apsoluta kao pro-izvodnog života. (Usp. S obzirom na dosadašnji opus. na žalost. Slijedeće su implikacije pojma života inherentnog filozofaji apso­ lutnog znanja. po našem miš­ ljenju. U njoj je središnje djelo »Hegels Ontologie«. Život je svijest n a s p r a m svijetu u zadanosti pro-izvođenja. apsolutno znanje je osvi­ ješteno posredovanje subjekta i objekta koje je zbilja samog zbiva­ nja priredila — ono se uvijek već zbiva pa je pretpostavka apsolutnog znanja svjesno odnošenje života (čovjeka) spram predmetnog mu svi­ jeta. Otud impuls: od Heideggera k Marxu. posredovanje s drugim kao konstituens njegova pojma). interpretaciji ranih Marxovih radova. Samosvijest. Duhu su. To ostaje izvan Marcuseove refleksije. Beitraege zu einer Phaenomenologie des Historischen Materialismus. Prikriva utoliko što apsolutno znanje. n e u t e m e l j u j e i uopće n e sadr­ ži mogućnost različito artikuliranih svjetova. koje već djeluje na tom niveau. samo kao mišljenje (ontologija. osmišljenje. etc. u kratkim ob­ risima već prikazanoj. no istovremeno i legitimnost uzimanja u obzir Heideggerove misli. . kojim je proizvođenje. specijalizirani. stalno prezentne ujedno sadašnjost. medij apsolutnog znanja Hegelove filozofije. kao i to da apsolutum Hegelove filozofije u njegovu va­ ženju prolongira preko granica građanskog društva 1 3 ).) U Hegels Ontologie Marcuse je pokušao pokazati da je već Hegelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti. Ovaj prvi aspekat je sadržan u Hegelovoj ontologici. No. Ontologija rada mu je do­ statno utemeljenje povjesnosti zato što nekritički prihvaća Marxov nep-i roblematizirani pojam r a d a samog — slijedi Marxa u pretpostavci da se razvijeni. Odlučujuće je u svemu da mu se zadatak povijesnog mišljenja postavljen i Marxom i Heideggerom uopće može postaviti. i pri­ kriva i iskazuje svjesnu p r o i z v o d n j u kao temeljan uvjet bivanja svih bića.. tj. razvojne etape u Marcuseovoj misli. tri su. i utjecaj Heideggerove misli prve faze. Prije Kojèvea. nego se tezi reflektira. vječna je i zato apsolutna sadašnjost. a duh je istinita samosvijest i zato mu je predmet identitet subjekta i objekta — svijest kao svijet. kako se prezentirala svojom transcendentalnom analitikom tubitka i temporalnom ekspli­ kacijom njegova bitka — dakle prije radikaliziranja pitanja istine bitka u dimenziji povijesti. te vice-versa: da se misao po­ vijesno revolucionarno konkretno angažira. je sačinjanje istine same ο onom što je zbilja. Vlastiti Marcuseov misaoni razvoj instruktivno nas upućuje na potrebu kritičkog promišljanja Marxove misli. H e g e l o v a o n t o . god. u mediju duha kao zbilj­ ske svijesti. sadržano je u Hegelovoj filo­ zofiji u osnovi odnosa apsolutnog i objektivnog duha. Nadaju se baš zato što je to jedna od najboljih i samoj Marxovoj misli najadekvatnijih inter­ pretacija. Prva obuhvaća njegove radove prije formuliranja Kritičke teorije i radova u okviru njezina programa u »Zeitschrift f. i u mnogo strože izvedenoj interpretaciji. prirode. etc. 1928. koji zna apsolutno. bilo u vidu nanovo poduzete intrepetacije Marxa bilo u ne­ koj drugoj formi koja bi strože poštovala povijesno mišlje­ nje. može još samo sve ispostavljati u od­ nosu spram svoje istine: jedinstva subjekta i objekta.) o po­ vijesti.264 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RAĐA I ŠANSE REVOLUCIJE 265 Obje se nadaju i u vlastitoj Marcuseovoj. 2) odnos čovjeka spram samog sebe zahvatanjem i ozbiljenjem svojih navlastitih mogućnosti. — ne prelazi od spoznavajuće i djelatne svijesti k objektu k a o novo ozbiljenje. iz njegovog ranog perioda. Ona se u cjeli­ ni dade rezimirati kao domišljanje biti povijesne prakse proizašlo iz nastojanja da se osmisli revolucija i uputi na radikalnost povjesnotvornosti. U toj 13 ) Radi razjašnjenja ove ocjene rezimirati ćemo u k r a t k o te­ meljna Marcuseova interpretacijska uporišta u Hegels Ontologie. nadalje. u Philosophische Hefte. prošlost i budućnost kao njegova vlastita zbilja i istina — apsolutna ideja je atemporalna. Zahvatanje navlastitih mogućnosti čov­ jeka. Marcuse je pokazao da je pro-izvodnja (rad) osnova Hegelove ontologije.

1955. pret­ hodnim interpretacijskim osiguravanjem Marxove konkretno povijesno angažirane misli s obzirom na smisao povijesti — povijesno mišljenje činilo kao nešto što u njegovoj povijesnosti ne treba više tematizirati. pak. Freuda. a. da je tehnologijska zbilja i moć proizvoda rada nad čovjekom — u biti realiza­ cija subjekta u objektu (usp. po kojoj paci­ fikacija ima značenje iskonske. logična posljedica ove prve etape utoliko što se. god. god. No. Marcuse kriterij nerepresivne civi­ lizacije iskazuje u jedinstvu Erosa i Thanatosa. god. No. a očitovanje je humanuma kao temelj­ na misaona okosnica Kritičke teorije. 1966. za . nedovoljno promišljenog osigu­ ravanja svjetovno-povijesnih pretpostavki (što je valjalo uči­ niti u I etapi) te u isključivom usredotočenju na konkretni tretman (što je učinio u II etapi).266 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 267 Kritička teorija je. iako smisleno nadovezuje na pret­ hodnu ontologijski utemeljenu poziciju — očituje prelom i razgraničava prvu etapu od druge. a u ok­ viru suvremene misli pri/<samom vrhu najznačajnijih knjiga uopće. a ne njezino utemeljenje 14 ). a nije bezuvjetno istovetan s njime. Raspravljajući ο metapsihologiji S. knjiga koja je pred nama jedno je od najznačajnijih marksističkih djela. ovom implicitnom redefiniranju prvotne pozicije nedostaje spomenuto produbljenije utemeljenje. Kad bi bili dovede­ ni u izvorniju vezu s temeljitije promišljenom povijesnošću — pojmovi »pacifikacija« i »igra« bi. naovamo — sadržava. »Pacifikacija« kao telos povijesno novoga ostaje pomalo u clair 14 ) Ο tome usporedi naš članak: »Može li se Freuđovom me· tapsihologijom utemeljiti povijesnu budućnost?«. s obzirom na nagonsku sferu. popri­ mili puniju i odlučniju dimenziju negoli je ova predominantna u dosadašnjoj Marcuseovoj interpretaciji. Posljednja etapa Marcuseove misli je u znaku reper­ kusija prerano napuštenog. utoliko što je sam taj smisao bio sagledan unutar povijesno već ar1 tikuliranog. samo koincidira s poetsko-kontemplativnim odnosom. Novu ideju uma je nagovijestio u poeti1 čko-kontemplativnom odnosu spram prirode u »Eros i civili­ zacija« tematizirajući metapsihologiju S. s jedne strane. pretpostavljamo. te po pokazivanju akutnosti problema zatvaranja svijeta rada u samog sebe. (Otud preusmjerenje danog ukazivanjem na ono što u njemu rebelira. »Um i revolucija«). Na osnovi njih. s druge strane. Zato istosmjernost Erosa i Thanatosa može biti samo aspekat nove ideje uma. BRANKA BRUJIĆ . 6. ali zatomljene težnje huma­ numa (Eros i civilizacija) ili naprosto značenje suprotstav­ ljanja aktivizmu tehnologijskog odnosa spram prirode (Čov jek jedne dimenzije). Freuda. Predgovor od 1960. kako smo već napomenuli. uvid da je pretpostavka obrata »nova ideja uma«. Posljednja etapa Marcu­ seove misli — izražena počev od prvog izdanja »Eros i civi­ lizacija«.) Napuštanje ontologijske razine mišljenja. pak. Marcuseovi proboji iz svijeta rada takvi su kakvi jesu. Naše teme. obscure-u i u »Čovjek jedne dimenzije«.. Međutim. ovaj kri­ terij.

Zatvaranje političkog univerzuma 36 3. Novi oblici kontrole 21 2. . Jednodimenzionalno društvo 9 1. Obrat oslobađanja 10. . 123 6. Pokoren je nesretne svijesti: represivna desublimacija 67 4. Zatvaranje univerzuma rasuđivanja 90 Jednodimenzionalna misao 5. . Povijesna sveza filozofije 9. SADRŽAJ: Uvod Paraliziranje kritike: društvo bez opozicije . Od negativnog k pozitivnom mišljenju: tehnolo­ ška racionalnost i logika dominacije 140 7.' aïjt. . Negativno mišljenje: poražena logika protesta . Trijumf pozitivnog mišljenja: jednodimenzional­ na filozofija 162 Šanse alternativa 191 209 228 239 8. Zaključak Pogovor: Branka Brujić — Zatvoreni svijet rada i šanse revolucije .

) . Sarajevo Za izdavača Ahmet Hromadžić Tehnički urednik Ahmed Muhamedagić Korektor Milica Ristić Štampa: »Rade Bitanga«. izdavačko preduzeče. Mostar o e I >' I · I r ι V Ι . fr .Herbert Marcuse ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE Izdavač »VeSelin Masleša«.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful