BIBLIOTEKA

LOGOS

Uređuju: M. Čaldarović, dr M. Filipović, dr I. Focht, dr B. Ibrahimpašić, dr V. Jokanović, dr A. Krešić, N. Smailagič, dr V. Sutlić, dr Lj. Tadić i A. Šarčević

HERBERT MARCUSE

Odgovorni urednik: Dr VANJA SUTLIĆ

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
RASPRAVE Ο IDEOLOGIJI RAZVIJENOG INDUSTRIJSKOG DRUŠTVA

Naslov originala ONE DIMENSIONAL MAN Studies in the Ideology of Advanced Industrial Society by Herbert Marcuse Beacon Press Boston, 1964.

POSVEĆENO
Prevela: BRANKA BRUJIĆ

INGI

IZRAZI ZAHVALNOSTI Moja žena je, u najmanju ruku, djelomice zaslužna za stavove izražene u ovoj knjizi. Beskrajno sam joj za­ hvalan. Moj prijatelj Barrington Moore, Jr., uvelike mi je pomogao svojim kritičkim primjedbama; u diskusijama s njim tokom niza godina ja sam izoštrio svoja shvaćanja. Robert S. Cohen, Aron J. Mayer, Hans J. Meyerhoff i David Ober čitali su rukopis u raznim fazama i pružili dragocjene primjedbe. The American Council of Learned Societies, the Louis M. Rabinowitz Foundation, the Rockefeller Foun­ dation i the Social Science Research Council produžili su mi dotacije, koje su uveliko olakšale dovršenje ovih ras­ prava.

usavršavanju rasipanja. Jednako općeprihvaćena je potreba za spremnošću da se živi na rubu opasnosti. U takvim okolnostima naša sredstva masovne ko­ munikacije nemaju mnogo poteškoća kad prodaju posebne interese za interese svih razumnih ljudi. koja bi mogla zbrisati čovječanstvo. . Ovi uzroci ostaju ne­ određeni.UVOD PARALIZIRANJE KRITIKE: DRUŠTVO BEZ OPOZICIJE Ne služi li prijetnja atomskom katastrofom. da se sučeli s izazovom. Mi se prepuštamo mirnoj proizvodnji razornih sredstava. Pokušaj da se dovedu u vezu uzroci opasnosti s nači­ nom na koji je organizirano društvo i na koji ono organizira svoje članove namah je konfrontiran s činjenicom da razvi­ jeno industrijsko društvo postaje bogatije. a za Istok sa Zapada. Odbrambena struktura olakšava život većem broju ljudi i proširuje čovjekovo gospodarenje prirodom. očuvanju baš onih snaga koje perpetuiraju ovu opasnost? Napori da se spriječi ovakva ka­ tastrofa zasjenjuju traženje njenih potencijalnih uzroka u suvremenom industrijskom društvu. Političke potrebe društva postaju individualne potrebe i aspiracije. njihovo za­ dovoljenje podstiče biznis i opći prosperitet pa se cjelina pojavljuje kao samo utjelovljenje uma. veće i bolje per­ petuiranjem ove opasnosti. iza opće-razabrane prijetnje izvana — za Za­ pad s Istoka. nerazotkriti. školovanju za odbranu koje deformira branitelje i ono što oni brane. nenapadnuti od javnosti jer su u dru­ gom planu.

Ovaj sud je u osnovi svih intelektualnih napora. danas ne operira s pozicije prirodne i tehničke nezrelosti. nacionalne i internacionalne. i to na dvostrukoj bazi: nadmoćnom efikasnošću i porastom život­ nog standarda. njegov mir je održavan konstantnom prijetnjom rata. njegov rast ovisi ο represiji realnih moguć­ nosti za pacifikaciju*) borbe za egzistenciju — individualne. a k a k o ona u Marcusea označava temeljni smjer »transcendiranja postojećeg«. a demonstra­ cija se mora odvijati na empirijskim osnovama. jezično ne dozvoljava opisno prevođenje. Ovaj *) »Pacify« i »pacification« nemaju u Marcuseovoj upotrebi značenje nasilnog umirenja vanjskim snagama. te da se ispitaju nji. ili pervertirane mogućnosti za poboljšanje bitnih ljudskih okol­ nosti. prev. to. 'Naše društvo je karakterizirano upokorenjem centrifugal­ nih društvenih snaga tehnologijom. a povijest je domena šansi u domeni nužnosti. Teorija društva je suprotna svoj metafizici na temelju rigorozno povijesnog ka­ raktera trascendencije l ).10 UVOD UVOD 11 Pa ipak je to društvo u cjelini iracionalno. naime. on je a pri­ ori teorije društva i iz njegova neprihvaćanja slijedi (što je sasvim logično) neprihvaćanje same teorije. Kako mogu ta sredstva biti upotrijebljena za optimalan razvoj i zadovoljenje indivi­ dualnih potreba i sposobnosti uz minimum tegobna rada i mizerije? Teorija društva je povijesna teorija. »Pacifications u Marcusea znači: smiraj egzistencije u umirenju b o r b e z a o p s t a n a k . Postojeće društvo raspolaže ustanovijivim kvantitetom i kvalitetom in­ telektualnih i materijalnih sredstava.Mogućnosti« moraju biti unutar 1) Termine »transcendentan« i »transcendencija« upotrebljavani u cijeloj knjizi u empirijiskom.) problem se javlja u dva uporišta u kojima analiza implicira vrijednosne sudove: 1. tako različita od represije koja je karakterizirala prethodne. određena povijesna praksa je ocijenjena spram svojih vlastitih povijesnih alter­ nativa.i hove povijesne alternative.. Dio cilja kritičke teorije suvremenog društva jest da se istraže korijeni tih razvojnih tokova. zbog uče­ stale upotrebe. Postojeći na­ čin organiziranja društva je procijenjen spram drugih mo­ gućih načina za koje se smatra da pružaju bolje šanse za olakšanje čovjekove borbe za opstanak. pre­ ciznije. Mogućnosti (inte­ lektualne i materijalne) suvremenog društva su neizmjerno veće nego ikad prije. a ne terorom. koji među raz­ ličitim mogućim i aktuelnim modima organiziranja i kori­ štenja raspoloživih sredstava pružaju najveće šanse optimal­ nog razvoja? Pokušaj da se odgovori na ova pitanja uključuje s po­ četka niz apstrakcija. da može i treba biti učinjen vrijednim življenja. analiza koja transcendira činjenice na osnovu njiho­ vih pritomljenih i negiranih mogućnosti. kritičkom smislu: oni označavaju ten . Ovu r i j e č nismo prevodili stoga što bismo je adekvatno mogli samo opisno prevesti. š t o su mjerila takve kritike? Zacijelo. Kritička teorija analizira društvo . To je. već s pozicije snage. Tako je svaka kritička teorija društva od početka konfrontirana s problemom povijesne objektivnosti. Ova represija. Prema tome. Sud da je ljudski život vrijedan življenja ili. To znači da je razmjer dominacije dru­ štva nad pojedincem takođe neizmjerno veći nego ikad prije. s obzirom na njegove upotrijebljene i neuopotrijebljene. Kritička teorija mora demonstrirati objektivnu vrijednost tih sudova. Njegova produktivnost je destruktivna za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti. 2. kritička teorija mora apstrahirati od postojeće organizacije i korištenja sredstava društva i od rezultata ove organizacije i korištenja. Teorija društva prin­ cipijelno polazi od takva apstrahiranja koje ne prihvaća dani univerzum činjenica kao konačan kontekst valjanosti. Sud da u danom duštvu postoje određene moguć­ nosti za poboljšanje ljudskog života i određeni putevi i sred­ stva za realiziranje tih mogućnosti. što bi ova riječ mogla aso­ cirati s obzirom na smisleni kontekst Pax Romana. vrijednosni sudovi imaju udio. manje razvijene stupnjeve našeg društva. (Op. Da bi identificirala i odredila moguć­ nosti optimalnog razvoja.

Teorija društva se bavi povi­ jesnim alternativama koje obitavaju u danom društvu kao subverzivne tendencije i snage. »obuhvaćati« i »obuzdavati«. novo usmjerenje proizvodnog procesa. tran­ sformacija tih institucija mora biti stvarna potreba stanov­ ništva koje potpada pod njih. perzistencija bijede uprkos bogatstvu bez presedana — konstitu­ iraju optužbu koja nije nimalo pristrana. nade i straha odlukama postojećih moći. »zadržavati«. a kako je izraz »containment« u ovoj Marcuseovoj knjizi najčešće u kontekstu: sadržanost mogućnosti za transcendiranje postojećeg i i s t o v r e m e n o njihovo zadržavanje unutar granica postojećeg — to smo ga slobodno prevodili sa: »spu­ tavanje«. Pa ipak: da li ta odsutnost opovrgava teoriju? Uprkos činjenicama koje. Sažeta komparacija između formativnog stupnja teo­ rije industrijskog društva i njezine sadašnje situacije može pomoći da se pokaže kako je izmijenjena osnova kritike. dvopartijski sistem. vrednota i fakata. razvitak ka­ pitalizma je izmijenio strukturu i funkciju ovih dviju klasa tako da one više nisu akteri povijesne transformacije. već samo nje­ gov nusprodukt: iracionalna je sama njegova zamašna raci­ onalnost. u prvoj polovini devetnaestog stolje­ ća. koja pokreće efikasnost i rast. U onoj mjeri u ko­ joj tehnički progres osigurava rast i koheziju komunističkog društva. a preda­ nost njima stvari ličnog (ili grupnog) preferiranja. Vrednote vezane za alternati­ ve postaju činjenice kad su povijesnom praksom prevedene u realitet. mi­ sao i akcija. Integraciju suprotnosti. č a k i najempirističkije analize povijesnih alter­ nativa poprimaju izgled nerealističke spekulacije. To su još uvi­ jek osnovne klase u kapitalističkom svijetu. U odsutnosti aktera i akcija društvene promjene koje bi se dale demon­ strirati. U vrijeme svog nastanka. Teorijski koncepti rezultiraju društvenom promje­ nom. po svemu sudeći. čini se. . Kome je potreb­ na? Odgovor je konstantno isti: društvu kao cjelini. Nema više tla na kome se sastaju teorija i praksa. U naj­ razvijenijim područjima suvremenog društva bezobziran inte­ res očuvanja i poboljšanja institucionalnog status quoa sje­ dinjuje prethodno antagonističke snage. potvrđu­ je opće prihvaćanje nacionalnog cilja. opadanje pluralizma. govore suprotno. kritika industrijskog društva je. lišava kritiku same njezine osnove. svakom od njegovih članova. »ograničavati«. koje u danom društvu »premašuju» postojeći univerzum zbivanja i akcije u smjeru povijesnih alternativa (realnih mogućnosti). Ovo sputavanje*) društvene promjene je. Iz toga slijedi da apstrahiranje od postojećih institucija mora biti izraz neke zbiljske tendencije — tj. možda.12 UVOD UVOD 13 dohvata analiziranog društva. zadobila konkretnost u povijesnoj medijaciji te­ orije i prakse. U ovom aspektu 'razvijeno industrijsko društvo kon­ frontira kritiku sa situacijom koja. novi način čovjekove egzistencije. Ta povijesna medijacija se zbivala u svijesti i političkoj akciji dviju velikih klasa koje su se suprotstavljale jedna drugoj u društvu: buržoazije i proletarijata. kako rezultat tako i pretpostavka ovog ostvarenja. najkarakterističnije ostvarenje razvije­ nog industrijskog društva. No. kritička analiza ustrajava u insistiranju da je neophodnost kvalitativ­ ne promjene tako urgentna kao nikad prije. Tehnički progres. nastojeći da bar približno izrazimo sabiranje oba značenja u jednu riječ. kritika je bačena natrag na visoki stupanj apstrak­ cije. stvara takve oblike života (i moći) koji pomiruju snage koje se suprostavljaju sistemu. u feoriji i praksi. one moraju biti odredljivi ci­ ljevi prakse. *) Kako »contain«: znači i »sadržavati«. Jzgleda da je savremeno društvo u stanju da obuzda društvenu prom­ jenu — kvalitativnu promjenu koja bi ustanovila bitno dru­ gačije ustanove. dencije. koji poražavaju ili opovrgavaju svaki protest preduzet u ime povi­ jesnih mogućnosti slobode od rada i dominacije. proširen na cio sistem dominacije i koordinacije. izručenost misli. Sjedinjenost porasta produktivnosti i porasta destrukcije. izrađujući prve koncepte alternativa. ponekad čak »apsorbiranje«. sporazumijevanje biznisa i radnika unu­ tar jake države. potreba i dane usmjere­ nosti. č a k ako ovi pobrojeni elementi nisu raison d'être ovog društva. uzmiče ideja ο kvalitativnoj promjeni pred realis­ tičkim pojmovima ο neeksplozivnoj evoluciji. koja je. čovječanstvo na rubu uništenja.

U tom društvu proizvodni aparat tendira tome da postane totalitaran utoliko što de­ terminira ne samo društveno potrebna zanimanja. konstituens predvidljive budućnosti. odbijanje.14 Ü V O D UVOD 15 Ovo društvo nije manje iracionalno i manje podobno kritici time što ga ogromna većina stanovništva prihvaća i što joj je nametnuto da ga prihvaća. kako pozitivnog tako i negativnog. izgleda. »individuum«. »porodica« označavali su sfere i snage koje još nisu bile inte­ grirane u dane uslove — označavali su sfere napetosti i kon­ tradikcije. Naporedo s tim. efektivnih i ugodnijih formi društvene kontrole i dru­ štvene kohezije.' Ne mislim da može biti dat jasan odgovor. u kome tehnički aparat produkcije i distribucije (sa sektorom automacije u porastu) ne funkcionira kao zbir-total pukih instrumenata koji mogu biti izdvojeni od njihovih društvenih i političkih učinaka. Moderno industrijsko dru­ štvo je upravo ekspanzivan identitet ovih suprotnosti. Tehnologija služi postavljanju novih. Naporedo s porastom integracije industrijskog dru­ štva. Naprotiv. tako. kritička teorija ne raspolaže os­ novom za transcendiranje ovog društva. od svog neposrednog k svom pravom interesu. Već je i sama kategorija »društvo« izražavala oštar sukob društvene i političke sfere — društvo kao antagonističko državi. Još je smislena distinkcija istinske i krive svijesti. Treba da ljudi dođu do toga da je sagledaju i da nađu put od krive ka istinskoj svi­ jesti. jedna uz drugu — i čak jedna u drugoj. to je sistem koji a priori determinira kako proizvod tog aparata tako i opera­ cije koje mu služe i proširuju ga. Ali ova distinkcija mora biti osnažena. na predindustrijska područja svijeta. Pokušaj da se ponovo zadobije kritička intencija tih ka­ tegorija i da se razumije kako je njihova intencija bila anulirana društvenim realitetom odpočetka se javlja kao regres od teorije povezane s povijesnom praksom na apstraktnu speku­ lativnu misao: od kritike političke ekonomije na filozofiju. »klasa«. zavaravajući ili operacionalni termini. Upravo ovu potrebu postojeće društvo uspijeva potisnuti u onoj mjeri u kojoj je sposobno za »snabdijevanje dobrima« u sve masovnijim razmjerima upotrebljavajući. znan­ stveno pokoravanje prirode za znanstveno pokoravanje čov­ jeka. U to­ me i jest srž problema. Totalitarna tendencija ovih kontrola potvr­ đuje se. Te kate­ gorije su bile bitno negativni i kritički pojmovi koji su odre­ đivali aktualne suprotnosti u evropskom društvu devetnaes­ tog vijeka. Možda neki slučaj može promijeniti situaciju. ni katastrofa neće donijeti promjenu ako poimanje onog što se zbiva i onog što je zapriječeno ne preokrene svijest i ponašanje čovjeka. Ova neizvjesna situacija uključuje još fundamentalniju neizvjesnost. čak. pravog i neposrednog interesa. vještine i stavove već i individualne potrebe i aspiracije. ma kakvi preduvjeti za preokret mogli egzistirati: — oni su upotrijebljeni tako da ovaj bude spriječen. ove kategorije gube svoju kritičku konotaciju i tendira­ ju tome da postanu deskriptivni. '»čovjek jedne dimenzije« će odpočetka do kraja oscilirati između dvije kontradiktorne hipoteze: (1) da je razvijeno industrijsko društvo kadro sputati kvalita­ tivnu promjenu. Slično tome. (2) da postoje snage i tendencije koje će moguće slomiti ovo sputa­ vanje i revolucionirati društvo. pa. No. negiranje pozitivnog. prinuđena da proslijedi s pozicije »izvan«. On tako čini zastarjelom suprotnost privatne i javne egzistencije. Κ tome će prispjeti samo ako je oživotvorena potreba da se promijeni njihov način života. Ona mora biti povijesna pozicija u tom smislu što mora biti zasnovana na sposobno­ stima danog društva. • . Suočena s totalnim karakterom ostvarenja razvijenog industrijskog društva. Vacuum poga­ đa i samu teorijsku strukturu jer su kategorije kritičke teorije društva bile razvijene tokom perioda u kome je po­ treba za odbijanjem postojećeg i njegovim prevratom bila in­ korporirana u akciji utjecajnih društvenih snaga. pozicija teorije ne može biti pozicija puke spekulacije. Prva tendencija je dominantna. Analiza je centrirana oko razvijenog industrijskog dru­ štva. kako produktivnih tako i de­ struktivnih tendencija u društvu. pri tome. u još jednom smislu — time što se širi na manje razvijena i. individu­ alnih i društvenih potreba.1 Prisutne su obje tendencije. Ovaj ideologijski karakter kritike proizlazi iz činjenice da je analiza. »privatan«.

) . Tehnologija kao takva ne može biti izolirana od upotrebe u koju je stavljena. 4| Ne može više — u suočenju s totalitarnim karakteris­ tikama ovog društva — biti prihvaćeno tradicionalno shva­ ćanje ο »neutralnosti« tehnologije. tehnolo­ ško društvo je sistem dominacije koji je djelotvoran već u pojmu i konstrukciji tehnike. Tehnološka racionalnost je postala politička racionalnost. — U tu kategori­ ju spadaju: The Hidden Persuaders. korporacijskom preduzimanju. ništa više. No. Wrighta Millsa i studija koje su često loše primljene zbog simplifikacije. i opisan materijal ο tehnologiji i društvenoj promjeni. nedostatak teorijske analize u ovim radovima ostavlja pokri­ vene i zaštićene korjenove opisanih okolnosti. To je jedan od više »projekata« — »projekt« realizacije 2 ) . ο pro­ mjenama karaktera industrijskog rada i radne snage itd. J. ili suzbija. Kao tehno­ loški univerzum. transformacije i organizacije pri­ rode kao pukog materijala podređivanja. The Organization Man Wiliama H. Jt * American Federation of Labour i Congress of Industrial Organisations (Up. Kultura. publikacija AFL-CIO-a * ) : Automation and Major Technological Change. glavni program. Cooka. jedanput. on tendira tome da postane eksklu­ zivan i da determinira razvoj društva u cjelini. sve alternative. projekat postane operativan u temeljnim in­ stitucijama i odnosima. ne isključujući oglase. a mijenjajući povremeno stanice. The Warfare State Freda. po­ litika i ekonomija se u medijumu tehnike stapaju u svepri­ sutan sistem koji guta. prev. On anticipira specifične mode transformiranja i iskorišćavanja čovjeka i prirode i odbacuje druge mode. A kad. razvijeno industrijsko društvo je politički univerzum. U obimnoj sociološkoj i psihološkoj literaturi sakupljen je 2 ) Termin »projekte naglašava elemenat slobode i odgovornosti u povijesnoj determinaciji: on povezuje autonomiju i kontigenciju. Ima prostranih područja unu­ tar i izvan tih društava gdje ne prevladavaju opisane tenden­ cije — rekao bih: još ne prevladavaju. Za dalje raspravljanje vidi poglavlje VIII. Možda se najupečatljivija evidencija može dobiti jednostavno gledajući televiziju ili slušajući radio. The Status Seekers. pretjerivanja ili žurnalističkog tretmana. Produktivnnost i potencijal rasta ovog sistema stabiliziraju društvo i sadržavaju tehnički progres unutar strukture dominacije. one govore dovoljno glasno. U svom odvijanju projekat oblikuje sve rasuđinje i akciju. želeo bih naglasiti vitalan značaj rada C. rijetko sam davao posebne referencije. ο znan­ stvenoj organizaciji. Whytea. -& Moja analiza je centrirana oko tendencija u najrazvi­ jenijim suvremenim društvima.16 UVOD UVOD 17 a. U tom smislu je izraz upotrijebljen u djelu Jean-Paul Sartrea. neprekinuto u trajanju jednog sata. ostavljene da govore same za sebe. po tome što proizvodi sličnosti u razvitku kapi­ talizma i komunizma. a u toku nekoliko dana. Zacijelo. Raspravljajući ο poznatim tendencijama razvijenog in­ dustrijskog društva. takođe publikacija u News and Letters i Correspondence u Detroitu. Ovaj izbor rezultira iz igre dominantnih interesa.* Način kojim društvo organizira život svojih članova uključuje prvobitan izbor među povijesnim alternativama koje su determinirane naslijeđenom razinom materijalne i in­ telektualne kulture. The Waste Makers Vancea Packarda. posljednji stupanj u realizaciji specifičnog povi­ jesnog projekta — iskustva. Ima veći broj neideoloških analiza ο činjenicama — poput Berle i Means. isto tako. Ja ocrtavam te ten­ dencije i pružam neke hipoteze. refe­ rata Privremenog nacionalnog ekonomskog komiteta 76-og kongresa: Concentration of Economic Power. The Modem Corporation and Private Property. intelektualnu i materijalnu kulturu.

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO .

što može biti razumnije nego obuzdavanje individualiteta u mehanizaciji društveno potrebnih. reguliranje slobodne kon­ kurencije među nejednako opremljenim ekonomskim subjek­ tima. sve spo­ sobnije da zadovolji potrebe pojedinaca posredstvom načina na koje je organizirano. govora i savjesti su bile — upravo kao slobodna inicijativa koju su proizvele i zaštićivale — bitno kritičke ideje sačinjene da bi nadomje­ stile zastarjelu materijalnu i intelektualnu kulturu jednom produktivnijom i racionalnijom. Zaista. Slobode misli. autonomija i pravo na političku opoziciju lišeni su svoje bazične kritičke funkcije u društvu koje je. Kako sloboda od nužde — konkretna supstancija svake slobode — postaje realna mogućnost tako slobode pripadne stanju niže produktivnosti gube svoj sadržaj. koncentracija individualne inicijative u efektivnije. produktivnije korporacije. To je znamen tehničkog progresa.1. demokratska nesloboda. Prava i slobode koji su bili vitalni faktori u počecima i ranijim stupnjevima industrijskog društva prepuštaju se vi­ šim stupnjevima tog istog društva: oni gube svoje tradicio­ nalno opravdanje i sadržaj. no bolnih izvedbi. uhodana. Neovisnost mi­ sli. Kad su postali instituciona­ lizirani. ograničenje prerogativa i nacionalnih suvereniteta koji koče internacionalnu organizaciju sredstava. ipak je to razvoj koji obećava. ove slobode i prava su dijelili sudbinu društva u ko­ me su integralni dio: ostvarenje ukida premise. čini se. razumna. Takvo društvo može s pravom zahti­ jevati prihvaćanje svojih principa i institucija i reducirati . NOVI OBLICI KONTROLE U razvijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava ugod­ na. Može se poneg­ dje zažaliti da ovaj tehnološki poredak također uključuje po­ litičku i intelektualnu koordinaciju — no.

Takva kon­ trola ne bi priječila individualnu autonomiju. koji mu nameće strane potrebe i strane mogu­ ćnosti.22 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 23 opoziciju na raspravljanje i proizvođenje alternativnog pro­ gramiranja politike unutar status quoa. i društva u industrij­ skom razvitku. 63. političkih i intelektualnih sloboda. određeni sistem proizvodnje ili raspodjele koji ne isključuje »pluralizam« partija. Jer »to­ talitaran« ne znači samo terorističku političku koordinaciju društva već. iznad. Tako bi ekonomska sloboda značila oslobođenje od ekonomije — od nadređenosti ekonomskih snaga i odnosa. Tehnološki proces mehanizacije i standardizacije bi mogao osloboditi individualnu energiju za još neispisanu do­ menu slobode s onu stranu nužnosti. može se održati i osigurati samo kad uspije mobilizirati. oslobođenje od svakodnevne borbe za egzistenciju. Sama struktura čovjeko­ va egzistiranja bi bila izmijenjena. neizvjesnost i bojazan za veliku većinu stanovništva. novinskih listova. . blagodat. 62. Kao sloboda da se radi ili gladuje. od zarađi­ vanja za življenje. Slobodna inicijativa već od početka nije bila. Potrebne su nove forme realizacije koje odgovaraju novim mogućnostima društva. Slično tome. u po­ stojećem djeluje suprotan smjer: aparat nameće svoje eko­ nomske i političke zahtjeve za odbranom i ekspanzijom u rad­ no vrijeme i slobodno vrijeme. zanatstvenu i mehaničku produktivnost raspoloživu industrijskoj civiliza­ ciji. organizirati i eksploatirati tehničku. ko­ ji bi bio njegov vlastiti. tim više što on uključuje osjetne ekonomske i političke reperkusije i prijeti glatkom funkcio­ niranju cjeline. već zato jer su suviše važne da bi bile svedene na tradicionalne forme. Savremeno industrijsko društvo pokazuje da je dose­ glo stupanj na kome »slobodno društvo« ne može više biti adekvatno određeno tradicionalnim terminima ekonomskih. ipak. dodjeljujući interese. Vla"da razvijenih industrijskih društava. Ova produktivnost mobilizira društvo u cjelini. »sila protuteže« itd. No. intelektualna sloboda bi značila restauraciju in­ dividualne misli koja je sada apsorbirana u masovnoj komu1) Pogledaj str. čovjek bi bio oslobođen svijeta rada. mehaniziranje on postaje potencijalna baza za novu slobodu čovjeka. čini se da nema razloga — bar što se tiče životnih potreba — da bi se proizvodnja i raspodjela odvijala posredstvom takmičarske konkurencije individual­ nih sloboda. Ovo ne zbog toga što su te slobode postale beznačajne. ekonomsko-tehnološku koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potre­ bama. također. Zaista. neterorističku. To je cilj unutar mogućnosti razvijene industrijske ci­ vilizacije. i s onu stranu bilo kakvih posebnih individualnih ili grupnih interesa. iščezavanje te vrste slobode bi bilo jedno od najvećih ostvarenja civili­ zacije. Suvremeno industrijsko društvo tendira totalitari­ zmu na osnovu organizacije njegove tehnološke baze. U tom pogledu. čini se da je mala razlika da li porast zadovoljenja potreba ostvaruje autoritaran ili neautoritaran sistem. u materijalnu i intelektualnu kulturu. kontrola nad njim bi mogla biti i centralizirana. moć mašine je bitno samo nagomilana i projektira­ na moć čovjeka. Ne pogoduje totalitarizmu sa­ mo određena forma vladavine ili načela partije već. također. U ovoj mjeri u kojoj svijet r a d a u sebi nosi mašinu i. Pa. Ako bi proizvodni aparat mogao biti organiziran i usmjeren spram zadovoljenja vitalnih potreba. U uslovima po­ rasta životnog standarda nekonformizam sa sistemom izgleda kao društveno nekoristan. ona je uklju­ čivala mukotrpan rad. u cjelini. »svrha« tehnološkog racionaliteta. već bi je omo­ gućavala. Gola činjenica da fizička (samo fizička?) moć ma­ šine nadmašuje moć pojedinca i bilo koje posebne grupe po­ jedinaca čini mašinu najefikasnijim političkim instrumentom u svakom društvu u kome je bazična organizacija — organi­ zacija mašinskog procesa. Takvi novi oblici mogu biti indicirani samo u negativ­ nim određenjima jer bi ona significirala negaciju dominan­ tnih formi. prema tome. Politička sloboda bi značila oslobođenje individuuma od politike koju oni sad stvarno ne kontroliraju. politički smjer može biti pre­ okrenut. 1 ) Političke snage se danas potvrđuju svojom moći nad mašinskim procesom i tehničkom organizacijom aparata. Ona tako sprečava izbijanje efi- kasne opozicije protiv cjeline. bio bi slobodan da upotrijebi autonomiju u životu. Kad čovjek ne bi više bio prisiljen da se potvr­ đuje na tržištu kao slobodan ekonomski subjekt.

24 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M Ë N Z I O N A L N O DRUŠTVO 25 nikaciji i nametnutom mišljenju. Većina predominant­ nih potreba za relaksacijom. agresiju. iznad toga. Sud ο potrebama i njihovu zadovoljavanju pod datim uvjetima uključuje mjerila prioriteta — mjerila u odnosu na optima­ lan razvoj čovjeka. Jedine potrebe čiji je zahtjev za zadovo­ ljenjem neumanjiv jesu vitalne potrebe — ishrana. Uvijek je bio preduvjetovan intenzitet. oni ne variraju samo u odnosu na područja i stupanj razvoja već. značila bi ukidanje »jav­ nog mnjenja« skupa s njegovim tvorcima. Najefikas­ nije i najotpornije oružje protiv oslobođenja jest nametanje materijalnih i intelektualnih potreba koje perpetuiraju za­ starjele forme borbe za egzistenciju. ponašanjem i konzumcijom prema oglasima — da se voli i mrzi ono što drugi vole i mrze — spada u tu kategoriju krivih potreba. kako onih nesublimiranih tako i onih sublimiranih. Svako takvo sudište je krivo iako naša osuda ne rješava pitanje: kako mogu lju­ di koji su objekt efikasne i produktivne dominacije sami kreirati uslove slobode? 2 ) 2 ) Pogledaj. Sve dok su ljudi spriječeni u tome da budu autonomni. njegove potrebe i za­ htjev za njihovim zadovoljenjem jesu predmet bezkompromisnih kritičkih mjerila spram postojećeg. Zadovoljenje takvih potreba može u najvećoj mjeri ugoditi čovjeku. u razmjeru u kome društvo za­ htijeva represivan razvoj individuuma. a koje krive potrebe moraju riješiti sami individuumi. pa je njihova objektivna zasnovanost povijesna. No. Za svaku svijest i savjest. ma kako da se on identificira s njima i nalazi u njima zadovoljstvo. reproducirane i učvršćene uslovima egzistiranja. Treba razlikovati istinske od krivih potreba. 55. U tom smislu su ljudske potrebe povijesne potrebe. euforija u nesrećnosti. Takve potrebe imaju društveni sadržaj i funkciju koji su predodređeni izvanjskim moćima nad kojima individuum nema kontrole. kad su i ako su oni slobodni da daju svoj vlastiti odgovor. Sred­ stva su proračunljiva. pod optimalnim korištenjem raspoloživih materijalnih i intelektualnih sredstava. također. 54. uživa ili uništi. Dominacija represivnih potreba je kompletirana činje­ nica prihvaćena u ignoranciji i porazu. Mada takve potrebe. Na osnovu gornjeg proizlazi da nikakav tribunal ne može s pravom prisvojiti prerogative da odluči koje potrebe treba da budu razvijene i zadovoljene. Nerealističan ton ovih propozicija ne indicira njihov utopistički karakter već jakost onih snaga koje priječe njihovu realizaciju. samo u konačnoj analizi. mizeriju i nepravdu. njihov odgovor na to pitanje ne može biti prihvaćen kao njihov vlastiti. No. ovakva sreća nije okolnost koju treba podržavati i štititi ako ona služi tome da se blokira razvoj njegove sposobnosti da raspozna zarazu cjeline i da prione uz šanse za ozdravljenje. Koje sudište može po­ lagati zahtjev na to da bude autoritet odlučivanja? U posljednjoj instanci. tj. . No. tad. stanovanje na postignutom stupnju kulture. — one ostaju to što su bile od početka: proizvo­ di društva u kome dominantan interes zahtijeva potiskivanje. ova činjenica treba da bude raščinjena kako u interesu onog sretnog indi- viduuma tako i u interesu onih čija je bijeda cijena zado­ voljenja ove sreće. Razvoj i zadovoljenje takvih potreba su heteronomni. »Istina« i »krivost« potreba određuju objektivne uslove utoliko što su univerzalno zadovoljenje vi­ talnih potreba i. »Krive« su one koje su individuumu nametnuli posebni društveni in­ teresi u njegovu obuzdavanju: potrebe koje perpetuiraju mukotrpan rad. prisvoji ili odbaci postati potreba. svih ljudi. za svako iskustvo koje ne prihvaća preovlađujuće društvene interese kao vrhovni za­ kon misli i ponašanja — postojeći univerzum potreba i za­ dovoljenja je činjenica koja treba biti preispitana s obzirom na istinitost i krivost. dok im se nameću stavovi i dok su objekt manipuliranja (sve do i samih instinkata). pitanje koje su istinske. Kao povijesni kriteriji. progresivno reduciranje rada i siromaštva općevaljani kriteriji. razveseljavanjem. Istinitost i krivost su potpuno povi­ jesne. odjeća. Ο usmje­ renosti predominantnih društvenih institucija i interesa ovisi da li će mogućnost da se nešto čini ili pusti. Rezultat je. oni mogu biti određeni samo u (većoj ili ma­ njoj) kontradikciji spram postojećih. str. mogu postati čovjekove vlastite potre­ be. Zadovoljenje ovih potreba je preduslov za realizaciju svih potreba. zadovoljenje i čak karakter ljudskih potreba iznad biotičke razine.

— tj. optimalan cilj je nadomješta­ nje krivih potreba istinskim. između zadovoljnih i nezadovoljnih potre­ ba. paradoksalna i skandalozna ideja. to je manje mo­ guće zamisliti sredstva i načine kojima bi ljudi mogli slo­ miti svoje sužanjstvo i zadobiti vlastito oslobođenje. a razvoj ove svijesti je stalno priječen predominacijom potre­ ba i zadovoljenja. samo čisto teorijska. slobodan izbor ro­ ba u koje su utisnuti znakovi različitih tvornica i patenata. Raspon izbora. te političku korist involviranu u porastu stanovništva? Ponovno smo konfrontirani s jednim od najmučnijih aspekata razvijene industrijske civilizacije: racionalnim ka­ rakterom iracionaliteta. Kad se radnik i njegov upra­ vitelj raduju istom televizijskom programu i posjećuju ista mjesta okupljanja. ona samo svjedoči ο efikasnosti kontrole. U najrazvijenijim područjima suvremenog društva je prevođenje društvenih potreba u individualne tako efikasno da je razlika među njima. Da li je stvarno moguće razlučiti sredstva masovne komunika­ cije kao instrumente informacije i razonode i kao agense ma­ nipulacije i indoktrinacije? Automobil kao nonsens i pogod­ nost? Grozote i komfore funkcionalne arhitekture? Rad za nacionalnu obranu i rad na zaradu korporacije? Privatno za­ dovoljstvo i komercijalnu. Objekcija promašuje ono bitno. s druge strane. Namet­ nuti um cijelom jednom društvu jest. Sve oslobođenje ovisi ο osviještenosti ο sužanjstvu. Proces uvijek nadomješta jedan sis­ tem preduvjetovanja drugim. već što može biti izabrano i što izabire pojedinac. Upravo tu takozvano izjednačenje klasnih razlika poka­ zuje svoju ideološku funkciju. tehničkije i totalnije. Ljudi poznaju sebe u svojim robama. Naše insistiranje na dubini i efikasnosti kontrola je spremno na prigovor da uvelike precjenjujemo moć sred­ stava masovne komunikacije u nametanju mišljenja i da bi ljudi. Slobodno biranje gospodara ne dokida ni gospodare ni robove. što se isplati i što je ugodno jer podržava i odrešuje destru­ ktivnu moć i represivnu funkciju društva izobilja. no on nije ni potpuno relativan. raz­ mjer u kome ta civilizacija transformira svijet objekta u produžetak čovjekova duha i tijela — dovodi u pitanje sam pojam alijenacije. Ljudi ulaze u ovaj stadij kao dugotrajno predeterminirani primaoci. na- . kad se tipkačica isto tako atraktivno dot­ jeruje kao kćer njena poslodavca. Upravo društvene kontrole insistiraju na svemoćnoj potrebi za proiz­ vodnjom i konsumcijom suvišnog. osjećali i zadovoljavali potrebe koje su im sad nametnute. nije odlučan faktor u određenju stupnja ljudske slo­ bode. odlu­ čna razlika je u niveliranju kontrasta (ili konflikta) između datog i mogućeg. Spontana rep- rodukcija čovjeku nametnutih potreba ne zasniva autonomi­ ju. u velikim razmjerima. izgleda. napuštanje represivnog zado­ voljavanja. Ono što predodređuje ne počinje masovnom proizvodnjom radija i televizije i centralizacijom njihove kontrole. otvoren po­ jedincu. što su. produktivnije. zacijelo. kad crnac posjeduje Ca­ dillac. Kri­ terij slobodnog izbora nije nikad apsolutan. ako podržavaju alijenaciju. kad oni svi čitaju iste novine — tad ovo asimiliranje ne indicira nestanak klasa.Produktivnost i efikasnost tog dru­ štva. na potrebi za takvim na­ činima relaksacije koji olakšavaju i prolongiraju ovo zaglupljivanje. da pre­ okrene suvišno u potrebu i destrukciju u konstrukciju. slo­ bodna štampa koja samu sebe cenzurira. njegova sposobnost da uvećava i širi udobnost. Pod vladavinom represivne cjeline sloboda može posta­ ti moćan instrument dominacije. Slobodan izbor u širokoj raznolikosti potrošnih dobara i usluga ne significira slobodu ako ta dob­ ra i usluge podržavaju društvenu kontrolu nad životom rada i tjeskobe. — No.26 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 27 Sto represivno upravljanje društvom postaje racio­ nalnije. potrebi za zaglupljujućim radom kad on više nije nužnost. Specifično obilježje razvijenog industrijskog društva jest uspješno zagušivanje onih potreba koje treba da budu oslobođene — oslobođene također od onog što je snošljivo. postale vla­ stite potrebe pojedinca. već razmjer u kome svi slo­ jevi društva učestvuju u potrebama i zadovoljenju što slu­ že očuvanju postojećeg. na potrebi da se održe takve varljive slobode kao što su slobodna konkurencija pri upravljanim cijenama. sami po sebi. trebalo bi podvrći pitanju pravednost društva koje nipodaštava ovu ideju dok cijelo svoje pučanstvo pretvara u objekt totalnog upravlja­ nja.

Ovo neposredno. Alijenacija je postala potpuno objektiv­ na. već stvarnost. već mimesis: neposredno iden­ tificiranje individuuma sa svojim društvom i. Štaviše. kućama u kojima prostorije za dnevni boravak i spavaonice nisu na istoj prostornoj razini. izgleda. to nije na osnovu toga što oni daju zakon stvarima. Naprijed sam sugerirao da je. ipak. Rezultat nije harmoniziranje. više ne opisuje način na koji i sam individuum reproducira i perpetuira izvanjsku kontrolu koju vrši njegovo društvo. Tako introjekcija implicira egzistenciju unutarnje dimenzije. jest ideološki komplement materijalnog procesa u kome razvijeno industrij­ sko društvo utišava i pomiruje opoziciju. relativno spontane procese kojima vlastitost (Ego) premješta »izvanjsko« u »unutarnje«. Masovna proizvodnja i masovna potrošnja tra­ že cijelog čovjeka. već zakon njihova društva. 81. ipak. okoštali u gotovo mehaničke reakcije. U tom procesu je odsječena unu­ tarnja dimenzija duha u kojoj se može ukorijeniti opozicija status quo-u. pojam alije­ nacije došao u pitanje kada se čovjek identificira s egzisti­ ranjem koje mu je nametnuto i kad u njemu nalazi svoj vla­ stiti razvitak i zadovoljenje. Ovo identificiranje nije iluzija. Njegova no­ va »neposrednost« je. Tehnička struktura i efikasnost pro­ duktivnog i destruktivnog aparata je bila. Intelek­ tualno i emocionalno odbijanje da se »ide naprijed« poprima vid neurotičnosti i impotentnosti. Pogledaj moju knjigu E r o s i c i v i l i ­ z a c i j a .Postoji samo jedna dimenzija i ona je svugdje i u svim formama. očito.. dru­ štvena kontrola je ukotvljena u novim potrebama koje je proizvela. u kuhinjskim aparatima. Promijenio se mehanizam koji veže pojedinca za njegovo društvo. reprezentirale mogućnost novih formi egzistencije. u kome čovjek može postati i ostati »vlastitost«. U tome je realitet »unutarnje slobode«: ona uobličuje priva­ tan prostor. upravljanjem pravdom. izgleda. Tad nije začudno što je u najrazvijenijim područji­ ma ove civilizacije društvena kontrola toliko introjicirana da je čak individualni protest podsječen u korijenu. i dalje. g. s društvom u cjelini. Gubitak ove dimenzije. policijom. ta stvarnost konstituira jedan razvije­ ni stupanj alijenacije. oružanim snagama. ) 3 ) Promjena u funkciji familije ovdje igra odlučnu ulogu: njene funkcije »socijaliziranja« su uvelike preuzele izvanjske grupe i sred stva masovne komunikacije. Efikasnost sistema otupljuje ljudsko raspoznavanje da on ne sadržava činjenice koje nisu povezane s represiv­ nom moći cjeline. Introjekcija sugerira raznolike. No. Mnogostruki procesi introjekcije su. a industrijska psihologija je već odavno prestala biti ograničena na tvornicu. zacijelo. koja je obitavalište mo­ ći negativnog mišljenja — kritičke moći uma. hi-fi setovima. tokom ci­ jelog novog vijeka glavni instrument podređivanja lju­ di postojećoj društvenoj podjeli rada. automatsko identificiranje (koje je moglo biti karakteristika primitivnih formi udruživanja) po­ novo se javlja u visokoj industrijskoj civilizaciji. u suvremenom pe­ riodu se tehnička kontrola javlja kao utjelovljenje uma na dobrobit svih društvenih grupa i interesa. takva integra­ cija je uvijek bila praćena očitijim formama prinude: gu­ bitkom sredstava za život. Ostvarenja progresa se opiru kako ideologij- . To je još uvijek. Naprijed. različite i čak an­ tagonističke spram izvanjske nužde — individualnu svijest i 3 individuuma nesvjesnog izvan javnog mnjenja i ponašanja. Udar progresa obr­ će um u podređivanje faktima života i dinamičkoj sposobno­ sti da se proizvodi više činjenica i veće činjenice istovrsnog života. alijenirani subjekt je progutan putem svoje alijenirane egzistencije. Tehnološki racionalitet je osvojio i reducirao taj pri­ vatni prostor. a svaka kontraakcija nemoguća. proizvod rafiniranog znanstvenog upravljanja i organizacije. •— i to u tolikoj mjeri da svaka kontradikcija izgleda iracionalna. izgleda. str.28 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 29 laze svoju dušu u automobilima. To je društveno-psihološki aspekt političkog zbivanja koje obilježuje suvremeni period: iščezavanje povijesnih snaga koje su u prethodnom periodu. Kad ljudi nalaze sami sebe u stvarima ko­ je oblikuju njihov život. Izraz »introjekcija«. posredstvom toga. 1965. Dominantne forme društvene kontrole su tehnološke u jednom novom smislu. Pa. već na osnovu toga što ga prihvaćaju — ne zakon fizike.

Ovaj smjer je u relaciji s razvojem znanstvene meto­ de: operacionalizam u fizikalnim. one ideje. više ili manje ugodno. Proizvodi indoktriniraju i manipuliraju.« Bridgman je vidio široke implikacije ovog načina mi­ šljenja za društvo u o p ć e 6 ) : »Usvajanje operacionalnog shvaćanja uključuje mnogo više nego što je samo ograničenje smisla u kome razumijemo 'koncept'. transcendiraju postojeći svijet rasuđivanja i akcije. Ioc. oni proizvode krivu svijest koja je imuna spram svoje krivosti. u tome da se više nećemo dozvoliti da upotrijebimo pomagala u našem mišljenju pojmova ο kojima ne možemo položiti adekvatan račun u odnosu na operacije. Glavni impuls ostaje isti: »po­ željno je da operacije olovkom i papirom budu kadre za eventualan kontakt. a od fizičara se više i ne traži. ona postaje način života. 4 ) U provokativnoj formi ova postavka razotkriva političke as­ pekte dominirajuće tehnološke racionalnosti. biheviorizam u društvenim znanostima. F r a n k . Mnogi od onih najoz­ biljnije zabrinjavajućih pojmova su »eliminirani« na taj na­ čin što se pokazuje da se ο njima ne može adekvatno polo­ žiti račun operacijama ili ponašanjem. Operacionalna doktrina je od tad usavršena i kvalificirana. F r a n k f u r t : Suhrkamp. New York: Macmillan. moramo izvesti određene fizikalne operacije. pojam dužine ne uključuje ništa više doli skup operacija kojima je dužina određena. sociologiji i drugim područjima. T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s . str. Pojam dužine je fiksiran zato što su fiksirane operacije kojima se mjeri dužina: to jest. Ono znači dalekosežnu promjenu u svim našim po­ stupcima mišljenja. s instrumentalnim operacijama. Poglavlje I I ) . 1955. str. njihovo značenje je ograničeno na reprezen­ taciju određenih operacija i ponašanja. Naprotiv. hranu i odije­ vanje. Da bismo našli dužinu objekta.. Uopće. 5. Tako nastaje model jed­ nodimenzionalne misli i ponašanja u kome su odbijene. 1928. W. 31. Operacionalno sta4 ) Theodor W . cit. Nov način miš­ ljenja je danas predominantna tendencija u filozofiji. novište dobro ilustrira P. preispitivati njegovu pretenziju da bude empiricistički) ta­ ko pribavlja metodološko opravdanje da se duh ospori inte5 ) P . kao takav. To je dobar način života — mnogo bolji nego prije — i. W .« Bridgmanovo predviđanje se ostvarilo. razvijeno industrijsko društvo je. aspiracije i objektivne mogućnosti koje. očito. P r i s m e n . Radikalni empiricistički proboj (ja ću kasnije. 1954. pojam je sinonim odgovarajućeg skupa operacija.30 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 31 skoj optužbi tako i opravdanju. Kad ovi beneficijalni proizvodi postaju pristupačni sve većem broju ljudi u sve više slojeva. Sredstva masovne transportacije i komunikacije. i dalje. u poglavljima VII i VIII. Bridgman. K u l t u r k r i t i k G e s e l l s c h a f t . Bridgman. Bridgman je proširio pojam »operacije« tako da on uključi operacije »olovkom i papirom« teoretičara (u Philipp J . on se protivi kvalitativnoj promjeni. Bo­ ston: Beacon Press. u određenom smislu. Opće obilježje je totalan empiricizam u tretira­ nju koncepata. Bridgman u analizi pojma du­ žine: 5 ) »Mi. robe za stanovanje. iako možda indirektno. tad indokrinacija koju oni nose pre­ staje biti publicitet.. izvjesne emocio­ nalne i intelektualne reakcije koje povezuju. Apsorbiranje ideologije u realitet ipak ne označava »kraj ideologije«. a preko ovih s cjeli­ nom. ili reducirane na određenja univerzuma postojećeg. Adorno. ideologičnije nego njegov prethodnik. neodoljiva produkcija industrije razonode i informa čija — donose propisane stavove i navike. One su redefinirane racionalitetom danog sistema i njegova kvanti­ tativnog rasta. pred sudištem ovih ostvare­ nja »kriva svijest« ο njihovoj racionalnosti postaje istinita svijest. W . Ovo utoliko što je ideologija u samom procesu proizvodnje. znamo što podrazumijevamo pod dužinom ako možemo reći što je dužina nekog i svakog objekta. und .« 6 ) P . s t r . pod poj­ mom ne razumijevamo ništa više nego skup operacija. po svom sadržaju. psiho­ logiji. Proizvodni apa­ rat i dobra i usluge koje on proizvodi — »prodaje« ili na­ meće društveni sistem kao cjelinu. T h e V a l i d a t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s . 2 4 . konzumatore s proizvođačima. T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s .

u interesu sila koje jesu. postaju hipnotičke definicije ili zapo­ vijedi. Insistiranje na operacionalnim i bihevioralnim pojmovima se okreće protiv napora da se mi­ sao i ponašanje oslobode od danog realiteta. kao. bitnički način života. Njihov univerzum rasuđivanja je dobiven putem hipoteza koje same sobom daju važenje. ipak. — To je pozitivizam koji svojim negiranjem transcendirajućih elemenata uma formira komplementaran akadem­ ski udio u društveno traženom ponašanju. s druge strane. tome da se oni zatvore u sistem i da se suzbiju one ideje i ciljevi koji se ne daju izmiriti sa sistemom. Povijesna transcendencija se javlja kao metafizička transcendencija neprihvatljiva zna­ nosti i znanstvenoj misli. metafizičke i boemske preokupacije. kako u svojoj spekulativnoj tako i u empirijskoj formi. Ali takvi mo­ di protesta i transcendencije više nisu suprotni status quo-u. potreba i aspiracija. a za suzbite al­ ternative. teorijskog i praktičnog uma se potvrđuje »iza leđa« naučenjaka i filo­ zofa. a Hobbes je držao da »sadašnjost treba uvijek biti preferirana. pojmovi pripadni ovima izg­ ledaju kao iluzorni ili besmisleni. Ozbiljnija je »dalekosežna promjena u cjelokupnoj obviknutosti mišljenja« izvan akademskih ustanova. Ovakvo ograničenje misli. samoograničenje misli poprima veće razmjere. »Lukavstvo uma« radi. Postojali su društveni uslovi koji su izazva­ li i dozvoljavali stvarnu disocijaciju od postojećeg stanja. itd. Operacionalno i bihevioralno sta­ novište. Bila je prisutna kako privatna tako i politička dimenzi­ ja u kojoj se to odvajanje moglo razviti u efikasnu opozici­ ju koja je oprobavala svoju snagu i valjanost svojih ciljeva. Razvijeno industrijsko društvo se . ili zaštita priro­ de od jurnjave komercijalizacije. postaje nazor postojećeg univerzuma rasuđivanja i akcije. na primjer. Teorijski i praktični um. kome je znanstveni i tehnički progres oruđe dominacije. po definiciji ili anarhizam. Tamo je sloboda način života koji je uveo komunistički režim. ili lijevo sektaštvo.32 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 33 lektom. prije. a svi drugi. prakticirano na veliko kao »habitus misli«. univerzalno i široko zdravstveno osiguranje. Poveza­ nost znanstveno-filozofskih i društvenih procesa. a koje. Kant se slagao s Lockeom u opravdavanju revolucije ako i kad ona uspije u organiziranju cjeline i sprečavanju subverzije. Oni su. zacijelo. egzistencijalizam. »Socijalistički« su svi zahvati u privatnu inicijativu ako ih nisu preduzele same privatne ini­ cijative (ili na osnovu ugovora s vladom). Zen. s jedne strane. Društvo isključuje čitav tip opozicionalnih operacija i ponašanja pa. Naprotiv. ima dosta onog »Obožavajmo ovaj tjedan zajedno«. njegova bezopasna negacija. više ili manje svjesno rebeliranje protiv njih. pa je status quo brzo probavlja kao dio svoje zdrave dijete. ceremonijalan dio biheviorizma u praksi. pokazuje upadan kontrast ekstremnog kri­ tičkog radikalizma u znanstvenoj i filozofskoj metodi. »Zašto ne probati obraćenje Bogu«. Kretanje misli je zaustavlje­ no na barijerama koje se javljaju kao ograničenja samog uma. uslijed toga. ovim akomodirajućim konceptima uma je uvijek protivurječila evidentna mizerija i nepravda »velikih javnih tijela« i djelotvorno. Vla­ davina takvog jednodimenzionalnog realiteta ne znači da vla­ da materijalizam. nije novo. Pa. Tako je trebalo da Descartesov ego cogitans ostavi »velika javna tijela« netaknuta. Ona služi koordiniranju ideja i ciljeva s onima koje zahtijeva postoje­ ći sistem. Ova totalitarna logika eta­ bliranih činjenica ima svoj istočni pandan. nisu više negativni. Rast mo­ dernog racionalizma. akademski i društveni biheviorizam se susreću na zajedničkom tlu: tlu razvijenog dru­ štva. konstantno i monopolistički ponavljane. ili revizionistički. transcendirajući modi slobode su ili kapitalistički. podržavana i smatrana najbo­ ljom«. i nekritičkog kvijetizma u odnošenju spram postojećih društvenih institucija i njihova funkcioniranja. On se kreće prema specifičnim ciljevima koji su određeni mogućnošću da se po­ boljšaju ljudske okolnosti. S postepenim zatvaranjem te dimenzije od strane dru­ štva. ili osnivanje javnih službi koje mogu oštetiti privatni profit. kao što je to često čini­ lo. da su nestale spiritualne. komunizam ili propaganda. »Progres« nije neutralan termin. Jednodimenzionalnu misao sistematski proizvode tvor­ ci politike i njihovi snabdjevači masovnim informacijama. Na primjer. »slobodne« su one institucije koje operi­ raju (i kojima se operira) u zemljama slobodnog svijeta i drugi transcendirajući modi su.

— uprkos političkim zaprekama koje nameće sta­ tus quo — to su duh i tijelo čovjeka organiziraniji protiv ove alternative. za sve efikasnije is­ korištavanje svojih sredstava. ograničavalo njegovu racionalnost. Industrijsko društvo koje prisvaja tehnologiju i znanost organizirano je za sve efika­ sniju dominaciju čovjekom i prirodom. To je znamen njenih ostvarenja. . ovo društvo je potpuno statički sistem života: samo sebi daje zamah u svojoj tlačiteljskoj produk­ tivnosti i beneficijalnoj koordinaciji. No. kreirajući istinski totalitaran univerzum. a svoju ideologiju u nepo­ pustljivoj orijentaciji misli i ponašanja na dani univerzum činjenica. a najefikasnija industrijalizacija može služiti restrikci­ ji potreba i manipuliranju s njima. Današnja borba protiv povijesne alternative nalazi čvr­ stu masovnu bazu u stanovništvu. uslijed toga. Tehni­ ka industrijalizacije je politička tehnika. to ostvarenje slobode ovisi ο tehnici tog pokorenja. Što tehnika postaje sposobnija da stvori uslove pa­ cifikacije. duh i tijelo držani u stanju permanentne mobilizacije za njegovu odbranu.· Organizacija koja služi miru je drugačija od or­ ganizacije za rat. že­ lje i aspiracije interesima zasnovanim u dominaciji i oskudi­ ci — u organizaciji koja perpetuira destruktivne forme te borbe. Od tada bi tehnički progres transcendirao domenu nužnosti gdje je služio kao instrument dominacije i eksplo­ atacije. Taj stadij bi bio postignut onda kad materijalna proizvodnja (uključujući potrebne službe) postane automacija do te mjere da sve vitalne potrebe mogu biti zadovo­ ljene pri reduciranju nužnog radnog vremena na marginalno vrijeme. putem internacionalnog konflikta. a indu­ strijalizacija razvoju ljudskih potreba i zadovoljenja. više-manje. a zatvara se spram te alternative. što je. »Pacifikacija egzistencije« zna­ či razvoj čovjekove borbe s drugim čovjekom i prirodom pod uslovima koji više ne organiziraju konkuretnske potrebe. spontan rezultat novih insti­ tucija koje konstituiraju nužne preduvjete. Izraz »pacifikacija egzistencije« čini nam se po­ godniji da označi povijesnu alternativu svijeta koji. institucije koje su služile borbi za opsta­ nak ne mogu služiti pacifikaciji egzistiranja. Zrelo industrijsko društvo je suočeno s mogu­ ćnošću pacifikacije na osnovu svojih tehničkih i intelektnih ostvarenja. Kad je postignut taj stupanj. status quo prkosi svoj transcendenciji. Zacijelo. Takav kvalitativno novi mod egzistencije ne može se nikad sagledati kao puki nusprodukt ekonomskih i politič­ kih promjena. Prividno dinamičko. a kao takva. Sadržavanje tehničkog progresa ide ruku pod ruku s njegovim rastom u postojećem smjeru. Takvo stanje je sagledano u Marxovu pojmu »ukida­ nja rada«. Tu je stalna protivurječnost ove civilizacije: iracionalni elemenat u njenoj racionalnosti. Ono postaje iracionalno onda kad uspjeh njegovih napora otvara nove dimenzije ljudske realizacije. Potvrđivan kompletiranjem nauke i tehnologije. Najviša pro­ duktivnost rada može biti upotrijebljena za perpetuiranje rada. Život kao cilj je kvalitativno različit od života kao sredstva. a opravdan rastom produktivnosti. Tehnologija bi postala predmet slobodnog razvoja sposobno­ sti u borbi za pacifikaciju prirode i društva. apsorbira sve alternative. Kvalitativna pro­ mjena takođe uključuje promjenu u tehničkoj bazi na kojoj ovo društvo počiva — bazi koja podržava ekonomske i poli­ tičke institucije posredstvom kojih je stabilizirana »druga priroda« čovjeka kao agresivnog objekta upravljanja. kao. ona prejudicira mogućnosti uma i slobode. u kome su društvo i priroda. Najrazvijenija područja industrijskog društva u sva­ kom pogledu pokazuju ove dvije značajke: kompletiranje teh­ nološkog racionaliteta i intenzivni napori da se ono zadrži unutar postojećih institucija.34 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 35 približava stadiju u kome bi kontinuirani progres tražio ra­ dikalan raskid s preovlađujučim smjerom i organizacijom progresa. kako sva sloboda ovisi ο pokoren ju izvanjske nužnosti. proširuje se dominacija — u ruhu izobilja i slobode — na sve sfere privatne i javne egzistencije. integrira svu autentičnu opoziciju. Taj konflikt transformira i suspendira protivurjecnosti unutar postojećih društava. Tehnološka racionalnost razotkriva svoj po­ litički karakter kad postaje značajan posrednik bolje domi­ nacije. rad mora prethoditi redukciji rada. napreduje na ivici globalnog ra­ ta. Operacionalizam u teoriji i praksi postaje teorija i praksa sputavanja.

ZATVARANJE POLITIČKOG UNIVERZUMA Društvo totalne mobilizacije. Očišćene su. a nad elementima koji su potresa­ li društvo zadobivena je kontrola. osva­ janje privatnog domaćinstva putem njegove istovetnosti s javnim mnjenjem. ili bombe umjesto projektila — zavisi od toga kakve ugovo­ re imaju u džepu. tehničke pomoći i shema za razvoj.. čak kontrolira. danas. Ako su se suglasile s tim da rade unutar okvira postojećeg sistema. U političkoj sferi se ovaj tok manifestira upečatljivom unifikacijom ili konvergencijom suprotnosti. a. po­ stoji neitendirano zrno istine u toj propagandi: one su stra­ ne utoliko što ilustriraju prošlu (ili buduću?) povijest u reali­ tetu našeg vremena. aktivnosti ili apstrakcije razonode u različitim društvenim klasama. U Zapadnoj Njemačkoj. gdje su programi velikih partija sve manje podobni razlikovanju — čak do stupnja hipokrizije i prisu­ stva klišeja. Poznati su glavni tokovi: koncentriranje nacionalne ekonomije na potrebama velikih korporacija. u plodnom sjedinjenju. potvrđuju opći politički smjer okolnosti time što prih­ vaćaju minimum program. U poredbi s društvom koje mu prethodi to je zaista »novo društvo«. sindikati i korporacije glasaju povezano. Na Istoku postepeno redu­ ciranje direktnih političkih kontrola ukazuje na povećano oslanjanje na efikasnost tehnoloških kontrola kao instrume­ nata dominacije. djelu koje je publicirao Centar za istraživanje demokratskih institucija 1963. Iako je neispravno smatrati francusku i talijansku par­ tiju »stranim« u smislu potpomognutosti stranim silama. vodstva radnika i biznisa. g. kažu nam: »Dogodilo se to da se više sindikat.JËDNOD1MENZIONALNO DRUŠTVO 37 2. njegovanje unaprijed utvr­ đene harmonije između školovanja i nacionalnog cilja. kombinira. gdje je Komunistička partija stavljena van zakona. uključivanje te ekonomije u svjetski razgranat sistem vojnih saveza. potpoma­ že. Ove nacionalne komuni- . U La- bor Looks at Labor: A Conversation. U Sjedinjenim Državama je uočljivo sporazumijevanje i savezništvo između biznisa i organiziranih radnika. čije postojanje je nekad otjelovljavalo suprotstavljanje sistemu kao cjelini. to nije samo na taktičkim osno­ vama i kao privremena strategija već zato što je oslabila nji­ hova društvena baza i jer se transformacijom kapitalističkog sistema promijenila objektivna situacija (kao što se promi­ jenila objektivna situacija u Sovjetskom Savezu. ili su izolirane. mrlje koje su svjedočile nezgode. Sin­ dikat neće biti u stanju da uvjeri radnike projektila da kom­ panija za koju rade izdaje njihove interese kad i sindikat i korporacija glasaju za veće ugovore ο proizvodnji projekti­ la i kad pokušavaju za to pridobiti druge industrije ratne obrane ili kad se povezano pojavljuju pred Kongresom i za­ jednički traže da se prave projektili umjesto bombardera. Ovo unificiranje suprotnosti je relevantno upra­ vo za mogućnosti društvene promjene jer obuhvaća nosioce sistema progresa — klase. ponekad. dvopartijnost u vanjskoj poli­ tici prelazi preko sukobljenih grupnih interesa i širi se u domaću politiku. Pod prijetnjom internacionalnog komunizma. koji odbacuje revolucionarno uzi­ manje vlasti. u Francuskoj i Italiji. a udovoljavaju pravilima parlamentarne igre. u svojim vlastitim očima. ima teškoća u očuvanju čak i umjerenog progra­ ma djelomične nacionalizacije. monetarnih aranžma­ na. postepeno asimilira­ nje radnika i zanimanja koja ne pokrivaju manuelni rad. karakteristike države izobilja i države ratne angažovanosti. čije se vođe natječu s rukovodiocima Konzervativne partije u unapređenju naciona­ lnih interesa.« Britanska Laburistička partija. koje se oblikuje u naj­ razvijenijim područjima industrijske civilizacije. otvaranje spavaonice sredstvima masovne komunikacije. Jače komunističke partije. pri čemu je vlada sila koja stimulira. gotovo ne razlikuje od korporacije. Socijaldemok­ ratska partija uvjerljivo dokazuje svoju respektivnost oficije­ lno odbacivši marksistički program. To je situacija u vodećim industrijskim zemljama Zapada. koji potvr­ đuje tu promjenu u politici). Svjedoci smo po­ jave da.

on se ne završava. ali zadržava tehnološki aparat podređujući ga socijalizaciji. Kohezija je u samim materijalnim osnovama. str. tako. Ni nacionalizacija ni socijalizacija ne mijenjaju same po sebi ovo fizičko utjelovljenje tehnološke racionalno­ sti.38 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 39 stičke partije. i to u onom raz­ mjeru u kome tehnički aparat prodire u javnu i privatnu egzi­ stenciju svih sfera društva. tehnologija ostaje. — tj. Mobilizirano protiv ove opasnosti. Da li je ovo stabiliziranje »privremeno«. iskorištavanje sredstava već i na način rada kao adaptaciju na mašinski proces i rukovanje njime — na »znanstveno organi­ ziranje«. One svjedo­ če ο dubini i obimu kapitalističke integracije i ο uslovima iz kojih proizlazi da se kvalitativne razlike suprotnih interesa javljaju kao kvantitativne razlike unutar postojećeg društva. Pa. 1961. T e c h n o l o g y a n d C u l ­ t u r e . Naprotiv. 1 . »The History of Technology as a Sciense and a s a Branch o f Learning. Detroit: W a y n e State University Press. oslobođena iracionalnih og­ raničenosti i razaranja. pri če­ mu iščezavaju elementi starog kvaliteta. poput drugih ekonomskih činilaca. Zworkine. kvalitativna promjena bi involvirala promjenu u samoj tehnološkoj strukturi. igraju ulogu legalne opo­ zicije kojoj je »dosuđeno« da bude neradikalna. i. To su osnove izrastanja sveobuhvatne administracije.. koja je zadobila kontrolu nad depresijama i stabilizirala kon­ flikte posredstvom beneficij alnih učinaka rasta produktiv­ nosti i prijetnji nuklearnog rata. podređena eko­ nomskim zakonima nove ekonomske formacije. Ova promjena bi pretpostavljala da su radne klase u samom svom biću alijenirane od ovog univerzuma. da osvje) A. u tom smislu što ne zadire u kor fenove suko­ ba koji je Marx našao u kapitalističkom načinu proizvodnje (suprotnost između privatnog vlasništva sredstava za proiz­ vodnju i društvene proizvodnosti) ili je transformacija sa­ me antagonističke strukture koja rastvara suprotnosti tako što ih čini snošljivim? I. visok standard. oruđa. postaje medij kontrole i kohezije u političkom univerzumu koji inkorporira radničku klasu. proiz­ vodnju spram zadovoljenja individualnih potreba koje se slo­ bodno razvijaju. Winter. U revoluciji je konti­ nuitet: tehnološka racionalnost. tako odlučnom po značaju za po­ jam socijalizma kao odlučne negacije kapitalizma 1 ): »(1) Iako razvoj tehnologije pripada ekonomskim zako­ nima svake društvene formacije.« Tehnička racionalnost je u razvijenom kapitalizmu. (2) Suprotno raz­ voju ekonomske baze u antagonističkim društvima. a Soviet view«. Zanimljivo je čitati ο sovjetskom marksističkom stavu ο ovom kontinuitetu. već postepe­ nom akumulacijom elemenata novog kvaliteta. održava se i kompletira u novom društvu. kapitalističko društvo pokazuje trajno jedinstvo i koheziju. inkorporirana u proizvodni apa­ rat. (3) (irelevan­ tno u kontekstu). mobilizacija protiv neprijatelja djeluje kao moćni stimulus proizvodnje i zapošljavanja podupirući. a »imperijalističke suprotnosti« suspendirane pred prijetnjom izvana. Kad se u procesu revolucije razbiju stari proizvodni odnosi. nepoznate ranijim fazama industrijske civilizacije. historijski gledano. ako je ova druga propozicija alter­ native istinita: kako ona mijenja odnos kapitalizma i socija­ lizma po kome se socijalizam javlja kao povijesna negacija kapitalizma? Sputavanje društvene promjene Klasična marksistička teorija predviđa prelaz iz kapi­ talizma u socijalizam kao političku revoluciju: proletarijat razara politički aparat kapitalizma. To se ne odnosi samo na mehanizirane tvornice. uprkos njenoj iracionalnoj upotrebi. 2. ona se dalje razvija povećanom brzinom. ona ostaje preduslov za socijalistički razvitak svih proizvodnih snaga. Što se tiče Zapada. oni su u slijedećem: prethodni konflikti unutar društva su modi­ ficirani i sređeni pod dvostrukim (i međusobno povezanim) udarom tehničkog progresa i internacionalnog komunizma. prestankom zakona formacije. Marx je držao da će organizacija i usmjerenje pro­ izvodnog aparata od strane »neposrednih proizvođača« unijeti kvalitativnu promjenu u tehnički kontinuitet: naime. Klasne borbe su smanjene. ipak. Ne izgleda da je potrebna analiza u dubinu da bi se našli razlozi za ove razvojne tokove. tehnologija se sad ne razvija skokovito. No.

ostaje. u kome.« 3 ) Sve kompletnija mehanizacija rada u razvijenom kapi­ talizmu modificira ponašanje i status eksploatiranih. a možda čak ne­ primjetno. u prvom redu. N e w s a n d L e t t e r s . bilješka. nerva prije nego mišića. bankovnog blagajnika. navigatora. podsjeća na određena prakticiranja srednjeg vijeka i po­ četka novog vijeka. kon­ stituiraju instrumente u cjelini čiji je raison d'être kompletiranje nadmoćne produktivnosti. kojom su uključeni u dani tok oni čiji je život pakao društva izobi­ lja. T o w a r d t h e A u t o m a t i c F a c t o r y . Budući da je integralni dio danog društva sposobnost da subverzivna imaginacija i napori budu sputani i da se manipulira njima. Mehaniziran rad. nehumane aspekte eksploatacije. Marksistički pojam govori protiv fizičke muke i mizerije rada. zaprečuje upravo takvu novu svijest. str. Pod pritiskom tog procesa radnička klasa u raz­ vijenim područjima industrijske civilizacije podvrgnuta je odlučnoj transformaciji. Walker. Za poduzeća koja su više uznapredovala u automaciji naglašava se transformacija fizičke energije u tehničku i mentalnu umješnost: » . sve to izražava zaustavljenu. prostor za transcendiranje povijesne prakse. str. Doduše. (1) Mehanizacija znatno reducira kvantitet i intenzitet psihičke energije upotrijebljene u radu.40 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 41 štavaju totalnu nemogućnost da nastave živjeti u ovom uni­ verzumu tako da je potreba za kvalitativnom promjenom pi-. 195. jects ) Pogledaj. 1958. opipljiv elemenat u ropstvu najamnine i 2 alijenacije — fiziološka i biološka dimenzija klasičnog kapi­ talizma. Ova vrsta vještog porobljavanja nije bitno razli­ čita od porobljenosti tipkačice. kako subjekt tako i objekt. 5 ) Charles R . televizijskog spikera. kao životni poziv unutar tehno­ loškog ansambla. poluautomacijskih i neautomacijskih sekcija unutar iste tvornice. . »Tokom prošlih stoljeća je važan razlog alijenacije bilo posuđivanje biološkog individualiteta ljudskog bića tehničkom aparatu: on je bio nosilac oruđa. kontroliranja mašinskih operacija (više nego proizvoda) i izolacije radnika jednog od drugog postalo još zamornije 4 ) . čak i kad radi s mašinama. iscrpljujuće. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s ob­ t e c h n i q u e s . — Ono je uslijed porasta tempa. str. pro­ davača koji radi velikom brzinom. Potrebu za liberalizacijom drugih. tehničke jedinice ne bi mo­ gle nastati bez inkorporiran ja čovjeka kao nosioca oruđa. Za Marxa je proleter. takav »prostor unutar«. Pri­ roda ovog zanimanja je bila takva da je rezultirala i psihi­ čkom i fiziološkom deformacijom. to ljudi ne mogu. . Sad društvo.. tanje života i smrti. u striktnom smislu. Vrhunsko obećanje postojećeg dru­ štva jest sve komforniji život za sve veći broj ljudi. 6) Ibid. 1960. iako za­ država eksploataciju. vještina glave više nego ruke. Nabrojat ću glavne činioce transfor­ macija. 3 ) Gilber Simondon. XIX. Paris: Aubier. Stan­ dardizacija rutine asimilira proizvodne i neproizvodne službe. 103. a ne manuelnog radnika. Detroit. logičara radije nego radnika u cehu. Uslijed toga je sužanjstvo ugodno. zamisliti kvalitativno drugačiji univerzum akcije i rasuđivanja. čak pod tim uslovima »tehnologija je za muskulaturni umor supstituirala napetosti i (ili) men­ talni napor 5 )«. ka­ men temeljac marksističke teorije 2 ) jest stanovište da se os­ lobodilačke povijesne snage razvijaju unutar postojećeg dru­ štva. čovjeka koji podržava radije nego izvršioca operacije« 6 ). djelomičnu automaciju. New Haven: Yale University Press. zbrinjava društvo tako što zadovoljava potrebe. 54. No. kupovanje i upotreba fizičke energije je u neljudskim uslovima jer privatno prisvajanje viška vrijed­ nosti nameće revoltirajuće. koegzistenciju automacijskih. str. ma­ nje neprivilegiranih. 1957. »Workers Battle Automation«. u kome automatske i poluautomatske reakcije ispunjavaju veći dio radnog vreme­ na (ako ne i čitavo). . Ova je postala predmet obimnog so­ ciološkog istraživanja. zagljupljavajuće nehumano robovanje. manuelni radnik koji troši i iznurava svoju fizičku energiju u radnom procesu. To je materijalni. Ova evolucija je uve­ like relevantna za Marxov pojam radnika (proletera). 4) Pogledaj Charles Denby. Utoliko negacija prethodi promjeni. Društvo kompletira ovaj fakat u samom procesu produkcije. Brutalnost.

Paris. . i dalje. Marxovo shvaćanje ο »organskom sastavu kapitala« i s njim teoriju ο stvaranju viška vrijedno­ sti. tehnološka nezaposlenost. te ga platiti. 15 14 (3) Ove promjene u karakteru rada i instrumentima proizvodnje mijenjaju stav i svijest radnika koji se mani­ festiraju u široko raspravljanoj »društvenoj i kulturnoj inte­ graciji« radničke klase u kapitalističko društvo. No. loc. ona tendira ka stanju u kome je proizvodnost determinirana »ma­ šinom. Kako ménagement preferira inženjere i ljude s fa­ kultetskom diplomom. izražene u pojedinom komadu. u politici proizlazi iz integracije u samoj tvornici.. izgleda. Mann and L . 213. čudno je inkonzistentan. U pitanju je kompati­ bilnost tehničkog progresa s institucijama u kojima se razvila industrijalizacija.. na više mjesta. Može li se razum­ jeti takva fundamentalna promjena u svijesti bez pretpostavljanja određenih promjena u »društvenoj egzistenciji«? Čak pod pretpostavkom visokog stupnja ideološke neovisnosti. treba mjeriti. loc. Može se zapaziti »gorljivost« radnika »da učestvuju u rješavanjima proizvodnih problema«. I960. kad čovjek može biti upregnut u službu. i dalje. Doubleday. »čežnja da se aktivno pridruže. mnogo je više nego platni sistem. Garden City. Provokativan opis koji se odnosi na vi17 ) Charles R. koji često daju marksisti. Zacijelo je pi­ tanje da li se može govoriti ο »dobrovoljnoj integraciji« (Ser­ ge Mallet) u ikakvom drugom doli ironičnom smislu. loc. To jest. jačanje po­ zicije organiziranja. ) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l o g i c a l Chan­ g e . U sada­ šnjoj situaciji su predominantna negativna obilježja automacije: ubrzan tempo. IS. kao »apsolutnu je­ dinicu«. spone koje povezuju ovu promjenu s transformacijama proiz­ vodnog procesa govore protiv takve interpretacije. ' Daniel Bell. postoje i druge tendencije.. odnos radnika spram drugih klasa i organizacija rada. nema više. dokida... dobro uklopio u teh­ nologiju« 19 ). 18 ) Floyd C . Asimilira­ nje u potrebama i aspiracijama. to će reći. Sad automacija kvalitativno mijenja odnos mrtvog i živog rada. 19 ) Charles R. ona je »ponikla iz mjerenja rada. kad rad može biti mjeren. na primjer. 8. ide još dalje. ) Serge Mallet. kad možete staviti na njega jaram i mjeriti rezultate njegova rada. Mašina je otjelovljenje ljudske radne snage i posredstvom nje se čuva minuli rad (mrtvi rad) i determinira živi rad. naprosto. str. . A u t o m a t i n a n d the Worker. S automacijom ne možete mjeriti rezultat rada pojedinog čovjeka. Walker. 97. 1958. a ne individualnim učinkom« 1 4 ). . porast nemoći i rezignacije na strani radnika. 189. cit. A Study of Social C h a n g e in P o w e r P l a n t s . ko­ rištenje opreme. Ista ova tehnološka organizacija koja pospješuje mehaničku zajednicu na radu takođe rezul­ tira većom međusobnom ovisnošću 1 8 ) . . kraj mjerenja rada . cit. uopće razloga za plaćanje čovjeka po komadu ili po satu. Ako se ovo generalizira kao neka vrsta poj­ ma . str. str. dok višak vrijednosti ostaje rezultat eksploatacije živog rada. po komadu 1β ili po satu. Prema Marxu. u aktiv­ nosti razonode. primjenjujući na tehničke i proizvodne probleme vlastiti mozak koji se. .44 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 45 Tehnološka promjena koja tendira da prevlada mašinu kao individualni instrumenat proizvodnje. autor ovog izvještaja. on povezuje tehnološku promjenu s historijskim sistemom same industrijalizacije: — industrijalizacija nije nastala s uvođenjem fabrika. u materijalnom procesu proizvodnje. 16 ) Ibid. str. u životnom standardu. Walker. Richard Hoffman. New York. cit. Henry Holt. Ono što je u pitanju na osnovu ove tehnološke pro­ mjene. već sa­ mo prenosi svoju vlastitu vrijednost na proizvod. U nekima od tehnički najrazvijenijih podu­ zeća radnici čak pokazuju vlastiti interes za njega — često zamijećen rezultat »radničkog učestvovanja« u kapitalistič­ kom preduzimanju. 1955. u A r g u m e n t s br. po svom učin­ ku. 12-13. očito. postaje ne­ moguće i samo mjerenje individualnog rezultata: »U najširem smislu automacija znači. te integriranjem rad­ nika s fabrikom. Pogledaj tako der Ely Chinoy. str. to opadaju šanse napredovanja 1 7 ) . — dobili ste modernu industrijacizaciju« ) . nema više razlo­ ga da se zadrži »dvostruki sistem plaćanja« — plaća i nadni­ ca« 1 5 ). mašina nikad ne stvara vrijednost. štaviše. Da li je ta promjena samo u svijesti? Afirmativan odgovor. A u t o m o b i l e W o r k e r s a n d t h e A m e r i c a n D r e a m .

2 3 ) François Perroux. 1958. p r o b l e m je bio već riješen i sindikatu nije pri­ pala zasluga udovoljenja pritužbi. Takav način egzistiranja nije prevla21 ) Je li još uvijek potrebno optuživali ideologiju »revolu­ cije upravljanja«? Kapitalistička proizvodnja se odvija posredstvom investiranja privatnog kapitala jer je privatno iscjeđivanje i prisvaja­ nje viška vrijednosti. Robovi razvijene industrijske civilizacije su sublimirani robovi. Paris. Oni se usuđuju da idu tako daleko da osporavaju troškove proizvodnje i sugeriraju mjere za štednju. mnogo­ struke socijalne beneficije na koje mogu računati u slučaju nagle smrti. 22 ) Pogledaj str. No. . u Ambèsu. 16. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e . doista. . n o . nacionalnu vladu i nacionalni cilj.legitimne' zabrinutosti kad delegati ozbiljno uzimaju falsificirane bilanse Francus­ kih ogranaka i kad su zabrinuti zbog nepovoljnih udjela koje su zaključile te filijale. društvene. 40. Dominacija je transformirana u upravljanje 2 t ) · Kapitalisti šefovi i vlasnici gube svoj identitet kao odgovorni akteri. Radnici te ustanove su svjesni spona koje ih udružuju s preduzećem: »To su profesionalne. 600. . Tako iz shvaćanja ο živom i nerazorivom sporazumu s Caltexom proizlazi da radnici misle ο financijskom poslo­ vanju firme s neočekivanom usredotočenošću i lucidnošću.. odgode svoje zahtjeve za povišenjem plaća. za razliku od fizičke (glad. bitno obilježje je premoćna racionalnost u ovom besmislu. instrument dominacije čovjeka nad čovjekom. M i istražujemo« L a b o r L o o k s a t L a b o r . T e n d e n c i j u integracije u Sjedinjenim Državama ilustrira slijedeća z a p a n j u j u ć a izjava sindikalnog vođe Ujedinjenih au­ tomobilskih radnika: »Često . snaga). str. ni asimiliranje različitih gru­ pa zanimanja. a poslodavac nije voljan da mu i h pruži . može poslužiti karakteriziranju ovog smjera.« 20 ) (4) Novi tehnološki svijet rada tako ojačava slabljenje pozicije radničke klase kao pozicije negacije. Paris. 25. činjenica da su se navikli na od­ ređene proizvodne odnose koji su tamo ustanovljeni. Opipljiv objekt eksploatacije iščezava iza fasade objektivnog realiteta. nesposobnosti za rad. oni počinju pokazivati znakove . a u sklopu obimne hijerarhije izvršnih i upravnih odbora koji se proširuju daleko preko pojedinačne ustanove u znan­ stveni laboratorij i istraživački institut. na kraju. i dalje. M i istražujemo. u: La N e f . Presses Universitaires. . U formi mnogih sloboda i komfora. odvajanjem vlasništva od uprav­ ljanja. To je čista forma sužanjstva: egzistirati kao instru­ ment. ozbiljne bolesti. te dubina preduslovljenosti koja oblikuje instinktne porive i aspiracije zamra­ čujući razliku krive i istinite svijesti. ni pro­ mjena u karakteru teškog rada. . Le Salaire de la technique. bi se sastali u holu sindikata i razgo­ varali ο pritužbama k o j e su podnijeli radnici. Francuska. već statusom pukog instrumenta. radi potrebe novih investicija. zadovoljno trljati r u k e kad se sindikati slažu da.46 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 47 soko amerikanizirane Caltex rafinerije.Comités d'enterprise' ispituju i raspravljaju ο ra čunima kompanije s istom ljubomornom pažnjom koju bi im posvetili savjesni dioničari. onrpreuzimaju funkciju birokrata u mašini korporacije. . Kad sam slijedeći dan zakazao sastanak s upravom or ganizacije poduzeća. te što da napravimo povodom njih. ο ličnoj i nacionalnoj sigurnosti donose na mjestima nad kojima čovjek nema kontrole. str. starosti. III. Postaje to borba lojalnosti . Novo. A C o n v e r s a t i o n . materijalne spone: vje­ ština koju stiču u rafineriji. Uprava Caltexa može. Mržnja i frustacija su lišene svoje određene mete. Delegati u . Ovo proširenje njihove sigurnosti preko produktiv­ nog perioda života n a p r o s t o je na temelju toga što pripadaju firmi.. a s tehničkim progresom kao njezinim instrumentom biva perpetuirana i intenzivirana nesloboda u smislu čovjekova podređivanja proizvodnom aparatu. str. 20 ojačana rezultatima tehnološke organizacije proizvodnje na drugoj strani branika — na strani organizacije i direkcije. Jer činjenicu da se odluke ο životu i smrti. 27. a tehnološki veo prikriva reprodukciju nejednakosti i porobljavanja 2 2 ) . no oni su robovi jer ropstvo nije određeno — »ni poslušnošću niti težinom rada. 19R3. kao stvar. . 28. ne može kompenzirati ni korištenje administrativne kontrole. a niti izjednačenje u sferi konzumacije. Santa B a r b a r a : Center for the Study of Democratic Institutions. reduciranjem čovjeka na status stvari« 2 3 ). Ta tendencija je ) Serge Mallet. sve stvari za koje smo se b o r i l i korporacija sad daje radnicima. lična ovisnost. Moramo pronaći druge stvari koje r a d n i k želi. te kapital. Radnička klasa nije više živa opozicija postojećeg društva. Bitna obilježja ovog procesa nisu ni na koji način promi­ jenjena povećanjem broja dioničara. 1959. vol.

kad je čista. adekvatna sli­ ka društva koje samo sebe širi i perpetuira u vlastitom una­ prijed utvrđenom cilju — gonjeno porastom potreba koje ono stvara i. Jed­ na od njih je inherentna u samom tehničkom progresu — upravo automacija. Ta spo­ sobnost se potvrdila uprkos svjetskim ratovima i ogromnom fizičkom i intelektualnom nazadovanju koje su donijeli fa­ šistički sistemi. bio sposoban da zadrži i. 24 Tad bi produžena suprotnost između proizvodnih sposobnosti društva i njihova destruktivnog i ugnjetavačkog korištenja tražila intenzivirane napore da se zahtjevi aparata nametnu stanovništvu — da se odstrane ekscesivni potencijaliteti. zgodna. kad ne osjeća da je stvar. — Ovo. da se kreira potreba za kupovanjem dobara koja moraju biti prodana uz profit. Zatvoreni krug je. i posredstvom toga. U isto vrijeme kapi­ talizam bi. permanentnoj ekonomiji odbrane. te želja da se radi na njihovoj proizvodnji i stvaranju. Smatram da je širenje automacije više nego kvantitativan rast mehanizacije — ona je promjena u .48 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DrUSTVO 49 dan kad je ta stvar oživljena i kad bira svoju mate­ rijalnu i intelektualnu hranu. jača­ jući unaprijed zasnovanu harmoniju između interesa velikih javnih i privatnih korporacija i njihovih mušterija i slugu. Njihova je duž­ nost da izmisle nov sistem oružja i da uvjere rukovodioce vojske da budućnost njihove vojne profesije. kako reifikacija tendira da postane totalitarna na osnovu svoje tehnološke forme. str. već za­ tvoren krug koji obuhvaća i Gospodara i Slugu. Po toj pretpostavci bi neprijatelj ostao »permanentan«. onima koji se oslanjaju na tehničare kao svoje planere i egzekutore? » . Postoji li bilo kakav izgled da bi pukao ovaj lanac porasta produktivnosti i potiskivanja? Odgovor bi zahtijevao pokušaj da se suvremeni razvoj projicira u budućnost uz pretpostavku relativno normalne evolucije. . Materijalna baza za ovu sposobnost bi i nadalje bila na raspolaganju u a) b) c) d) porastu produktivnosti rada (tehnički progres). na vojsku. tj. — tj. . Upravljaju li tehničari ili njihova vladavina pripada drugima. sami organizatori i upravljači sve više ovi­ se ο mašineriji koju organiziraju i kojom upravljaju. 25) Ibid. sistem tako ide ka totalnom upravljanju i totalnoj ovisnosti ο upravljanju. Postoje centrifugalne tendencije iznutra i izvana. njega neće izmijeniti sami po sebi ni djelomična nacionalizacija ni prošireno učešće radnika u rukovođenju i profitu. zanemarujući ) Stewart Meacham. ekonomsko-političkoj integraciji kapitalističkih ze­ malja i izgradnji njihovih odnosa s nerazvijenim područjima. a i budućnost zemlje ovisi ο kupovanju toga što su oni izmislili«. planera i naučen jaka uposlenih u velikim industrijama i zaduženih za interese svojih poslodavaca. u svrhu samoočuvanja i rasta. i posredstvom njih. pritisak današnje. i nadalje. Sve dok su radnici afirmativna snaga i podu­ pirači sistema dominacije. I obratno. 1959. 9. Ova uzajamna ovisnost nije više dijalektički odnos Gospodara i Sluge koji puca u borbi za međusobno priznavanje. L a b o r a n d t h e C o l d W a r . poveća životni standard za sve veći dio stanovništva. koliko će ono stajati i za koliko će ga vremena dobiti» 2 5 ) . istovremeno zadržava unutar sebe. Vladajući javnim i privatnim poslovanjem. 2 4 ) Ako se proizvodne ustanove oslanjaju. Izgledi sputavanja vrlo realnu mogućnost nuklearnog rata. Ame­ rican Friends Service Committee. čak. visoke tehnološke utrke u nao­ ružanju oduzeo je iz ruku odgovornih službenika vlade inici­ jativu i moć da donose presudne odluke i dao je u ruke tehni­ čara. povećanju nataliteta stanovništva. vojska se oslanja na korporacije »ne samo radi svoga oružja već i radi njihova znanja kakvo je oružje njoj potrebno. komunizam bi na­ stavio da koegzistira s kapitalizmom. Philadelphia. uprkos intenziviranju proizvodnje razornih sredstava i metodičkom rasipanju sredstava i sposobnosti. pokretna stvar. odista.

isto tako kao što i nerad manjine prestaje biti uvjet razvoja univerzalnih sposobnosti čovjeka. me­ hanizam posredstvom koga čovjeka porobljuje njegov vlastiti rad. taj otpor nije praćen političkom radikalizacijom. Višak rada mase prestaje biti uslov razvoja općeg bogatstva. Tako se ruši onaj način proizvodnje koji počiva na promet­ noj vrijednosti . Drugim riječima. razvoj društve­ nog individuuma. preciznije. stvaranje zbiljske moći ovisi manje ο radnom vremenu i kvantitetu ut­ rošenog rada nego ο moći instrumenata pokretnih u toku rad­ nog vremena. Na suvremenom stupnju razvijenog kapitalizma orga­ nizirana radnička klasa se suprotstavlja automaciji koja ne kompenzira zaposlenost. Krađa tuđeng radnog vremena. te. Automacija bi. 43. tako. Marx je naslutio njene eks­ plozivne tendencije: »Industrijska napredovanja velikih razmjera. njihova efikasnost ovisi ο postignutom stupnju znanstvenog i tehnološkog progresa — drugim rije­ čima. . — tj. Dietz Verlag. javlja se tad kao mizerna baza spram one novorazvijene. društveni proces automacije izražava transformaciju ili. prouzrokovati dalekosežnu depresiju i. . u kojoj ova. tehnički instrument za promjenu kvantiteta u kvalitet. Ona je eksplozivan ili neeksplozivan ka­ talizator u materijalnoj bazi kvalitativne promjene. G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s ­ c h e n O e k o n o m i e . Radnička klasa insistira na eksten­ zivnom korištenju ljudske radne snage u materijalnoj proiz­ vodnji i utoliko se opire tehničkom progresu. Cim ljudski rad u svojoj neposrednoj formi prestane biti veliki izvor bogatstva. na kojoj sad još uvijek počiva (društveno) bogatstvo. ο primjeni znanosti na proizvodnju . str. odista. 592. Berlin. . već prisvajanje njegove proizvodne snage. .. i sam subjekt. U ovom preinačenju nije više glavni potporanj proizvodnje i bogatstva neposredan rad koji vrši sam čovjek niti je to nje­ govo radno vrijeme. ona se suprotstavlja efikasnijem korištenju kapitala — priječi intenzivirane napore da se podigne produktivnost ra­ da. Ti instrumenti i njihova moćna efikasnost nisu u razmjeru s neposrednim radnim vremenom koje zahtijeva i njihova proizvodnja. 27 26 Automacija je. radno vrijeme pre­ staje biti. mjera bogatstva. Gotovo stoljeće prije nego što je automacija postala stvarnost. na osnovu toga. Ljudski rad nije više zatvoren u proizvodni proces. Dovedena do savršen­ stva. reifikacija ljudske radne snage bi slomila postvarenu formu režući lanac koji veže čovjeka za mašineriju. To bi bila povijesna transendencija prema novoj civilizaciji. odvojena od čovjeka. Kad je zadobiven određen tehnički nivo. postavši proces materijalne proiz­ vodnje. stvorene samom velikom industrijom. No. str. Odatle slijedi da i prometna vrijednost nužno prestaje biti mjera upotrebne vrijednosti. Izgleda da je automacija do granica tehničke mogućnosti inkompatibinla s dru­ štvom baziranim na privatnoj eksploataciji ljudske radne snage u procesu proizvodnje. . . Ova mogućnost postaje utoliko realističnija što se bor­ ba za prestiž između kapitalizma i komunizma pomjera od vojnog i društvenog na ekonomsko polje. Pogledaj također str. reaktivirati sukob klasnih interesa. . 2 7 ) ) Pogledaj. Postupajući tako. postaje neovisan producirajući objekt. njegovo razumijevanje prirode i vladanje njome posredstvom njegova društvenog bića — jednom riječju. po svo- . Potpuna automacija u domenu nužnosti bi otvorila di­ menziju slobodnog vremena kao onu u kojoj bi se konstitu­ iralo čovjekovo privatno i društveno biće. veliki katalizator razvijenog in­ dustrijskog društva. automacija u sovjetskom sistemu mo­ že brže proslijediti posredstvom moći totalnog upravljanja. u Sje­ dinjenim Američkim Državama rukovodstvo radnika. kontinuirano zaustavljanje automacije može oslabiti konkurentsku nacionalnu i internacionalnu po­ ziciju kapitala. U zapadnom svijetu to bi izazvalo opasnost u pogledu presti­ ža u njegovoj internacionalnoj poziciji i prisilio bi ga da ubr­ za racionalizaciju proizvodnog procesa. i dalje. i mora prestati da bude. već se čovjek odnosi spram njega kao nadziratelj i regulator . Takva racionalizacija nailazi na čvrst otpor od strane radnika. on sad stoji izvan njega . 1953. U najmanju ruku. ) Karl Marx. . revolucionirala cijelo društvo. jer. 596. Umjesto da bude glavni akter procesa produkcije.50 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 51 karakteru bazičnih proizvodnih snaga 2 δ ) . transupstancijaciju radne snage.

njegove ekonomske i političke institucije bitno su različite (totalna nacionalizacija i diktatura). 195ft.. 11. 31 ) U vezi s ovim pogledaj moj S o v i e t Columbia University Press. *) Bijeli ovratnik (white collar) jezična je metafora koja ozna­ čava zanimanja koja nisu manuelni rad (plavi okovratnik — blue collar). Pređimo sad na izglede apsorbiranja društvene prom­ jene u drugom sistemu industrijske civilizacije. cit. s velikim sektorima koji su još uvijek na pretehnološkoj razini. napokon. i dalje. U te zahtjeve spa­ da ogroman porast usmjerenja od strane vlade. Pod tim uvjetima. bez restrikcija na produktivnost koje nameću interesi privatnog profita. Italija) odmjeravaju svoje snage s p r a m snage ubrzane tehnologij­ ske i političke racionalizacije u autoritarnoj formi. tehničara. mo) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l g i c a l Chan­ g e . samo znak i prednost historijske zaostalosti. New York: Oxford Uni­ versity Press. Historijska zaostalost ne samo da sankcionira sovjetsku industrijalizaciju u tome da teče bez planiranih rasipanja i antikviteta. opsežna društvena sigurnost. kao grupe koja vrši pritisak bit će još više proširena. može rezultirati po­ rastom sindikalne svijesti tih grupa. U tome kursu su vitalne potrebe po rangu iza prioriteta vojnih i političkih potreba ili.52 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 30 53 jim ciljevima i sredstvima. Kako u tom procesu raste udio inženjera. politička radikalizacija bi morala biti praćena izrastanjem neovisne političke svijesti i akcije unu­ tar grupa bijelih ovratnika * ) . mali iz­ gledi u razvijenom industrijskom društvu. New York: . u prvom redu. planiranje u nacionalnim i internacionalnim razmjerima. nakon što je postiglo cilj »dostizanja i prestizanja«. možda. prev. s druge strane. Vjerujem da će do­ minantni interesi postepeno i oklijevajući prihvatiti te zahtje­ ve i da će povjeriti svoje prerogative efikasnijoj moći. 1958. izgledi za suzbijanje toka centrifu­ galnih tendencija ovise. sovjestsko društvo je na ranijem stupnju industrijalizacije. W h i t e C o l l a r . Wright Mills. čak i djelomična nacionalizacija ). ako uopće uspije. u sovjetskom društvu 3 1 ). Ove centrifugalne sna­ ge se još uvijek dadu srediti unutar postojećeg. str. Ioc. Ima li izgleda da ta veća racionalnost industrijalizacije. Također i ovdje opadanje udjela ljudske radne snage u proizvodnom procesu znači umanjenje političke moći opocizije. javni radovi širokih razmjera. Isprepletenost ova dva aspekta pojačava teškoće ana­ lize. a uz planirano zadovoljenje još uvijek nepodmirenih vitalnih potreba — već je ona prisiljava na to. baš ta historijska zaostalost — u uslovima prestiža u koegzisten­ ciji — prisiljava na totalan razvoj i kontrolu svih sredstava pod diktatorskim režimom? I. proširen program inostrane pomoći. a radnički predstavnici će neizostavno biti uključeni u dalekosežna po­ gađanja oko nacionalne političke ekonomije« 2 9 ) . bilo sposobno da liberalizira totalitarne kontrole u tolikoj mjeri da bi se mogla odigrati kvalitetna promjena? 30 ) Jaki segmenti borbenog radničkog pokreta u onim manje razvi­ jenim kapitalističkim zemljama gdje je taj pokret još uvijek živ (Fran­ cuska. 28 žda. Realiziranje težnje da se element bijelih ovratnika obuhvati organizacijom indu­ strijskih sindikata 2 8 ) . ο sposobnosti ovla­ štenih interesa da adaptiraju kako sami sebe tako i svo­ ju ekonomiju zahtjevima države dobrobiti. 319. te porast nje­ nih troškova. službenika i slično. no teško da bi urodilo njihovom političkom radikalizacijom. iščezne onda kad je postignut razvijen stupanj? Da li. međutim. str. ne prekoračuje okvir koji je zajed­ nički nacionalnim i grupnim interesima (pri čemu su ovi po­ sljednji izručeni i podređeni prvima).Raspravljanje je već od početka konfrontirano s dvostrukom inkomparabilnošću: a) kronološki. i dalje. za to su. i b) strukturalno. M a r x i s m . Masovna baza radnika.bijelih ovratnika* u radničkim sindikatima dat će liberalnim i radničkim zagovor­ nicima šansu da s više osnova identificiraju interese radnika s interesima zajednice u cjelini. prisustvo više radnika . simultane su s njima. da li bi sovjetsko društvo. 29 ) C . — Op. »Politički. Urgentnost inter­ nacionalne borbe za prestiž će vjerovatno ojačati snage ove raciona­ lizacije i pogodovat će adaptaciji i savezu s predominantniin tendenci j a m a u najrazvijenijim industrijskim područjima.

siromaš­ tvom i glupošću. ma­ terijalne i intelektualne uslove koji sprečavaju genuino i in­ teligentno samoodređenje. pred tim argumentima je detronizirana repre­ sivna ideologija ο slobodi. Njena je zasluga što priznaje. Marxov stav da oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase postavlja to a priori.54 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 55 Argument historijske zaostalosti — prema kome. vjerovatno. preciznije. Istina. bilo istinska samonametnuta nužnost. nije očajniji. No. koje potvrđuju izabrani predstavnici) — izabrani u uslovima efikasne i dobrovoljno prihvaćene indoktrinacije. kako liberalna tako i autoritarna društva. Prvi put u historiji ljudi bi djelovali slobodno i ko­ lektivno. pa tek onda oni mogu znati što se zbiva i što oni sami mogu učiniti da to izmijene. to­ kom koje novo društvo »nosi na sebi tragove starog društva iz čije utrobe izlazi« 3 3 ) . Na osnovu toga je prvom fazom određen i prelaz od »svakome prema njegovu radu« na »svakome prema njegovim potrebama« — i to ne samo stvaranjem tehnološke i materijelne baze već. mora biti djelovanje prisile i uprav­ ljanja — nije samo srž sovjetskog marksizma već. Socijalizam mora postati zbilja s prvim aktom revolucije jer on mora biti već u svijesti i akciji onih koji su nosili revoluciju. ponekad onakve kakvi treba da izgledaju«. Prema Marxu je »druga faza«. nadalje. Zato bi potiskivanje. tu je i »prva faza« socijalističke izgradnje. faktički razvoj u sadašnjem komunistič33 ) K . Revolucija je. ipak. dijalektička logika insistira. doslovno. ) Ruso. mora im se pokazati »pravi put« koji oni traže 3 2 ) . vide i misle. Jedini moguć izgovor (koji je do­ sta slab!) za »prosvijećenu diktaturu« jest da očajan rizik 32 koji ona uključuje. ono mora stvoriti materijalne preduvjete slobode za sve svoje članove. Pa. pojavljuje se u socijalističkoj revoluciji. (a to je odlučno!) načinom na koji se ona stvara. nužno je da njihovo oslobođenje dođe izvana i odozgo. 21 G o t s k o g p r o g r a m a . I. Najprije mora kreirati bogatstvo pa ga tek onda raspodjeljivat prema slobodno razvijenim potre­ bama pojedinca. str. suprotno jeziku brutalnih činjenica i ideologije. D r u š t v e n i u g o v o r . u nužnosti koja ograničava njihovu slobodu i humanitet i nasuprot njoj. po kojoj ljudska sloboda može cvjetati u životu ispunjenom mukotrpnim radom. ujedno. Socijalistička izgradnja počinje prvom fazom revolucije. Prosvjeta. taj argument ne može odgovoriti na vječno živo pitanje: tko odgaja odgajivače i gdje je dokaz da su oni u posjedu »dobra«? Pitanje ne može biti apsolvirano na osnovu argumenta da je ono jednako pri­ mjenljivo na određene demokratske forme vladavine u koji­ ma sudbonosne odluke ο onome što je dobro za naciju donose izabrani predstavnici (ili. te da cilj mora biti operativan u sredstvima kojima se zado­ biva. također. Kontrola proizvodnog procesa od strane »ne­ posrednih proizvođača« treba injicirati razvoj koji distingvira povijest slobodnih ljudi od prethistorije čovjeka. »Političko telo će ga prinuditi slobo­ dom« »da vide predmete onakve kakvi su. ali ju je teško opovrgnu­ ti. kraj i na kraju kapitalističkog sistema. str. Kvalita­ tivno nov način života. bez mnogo hipokrizije. . Kultura. oslobođenje. i 34. u predominantnim uslovima materijalne i intelektualne zaosta­ losti. konstituirana u prvoj fazi. prije nego što društvo može postati slobodno. kvalitativna promjena iz starog u novo društvo se dogodila početkom te faze. Štaviše. koji izvire iz novog načina proizvod­ nje. u onoj mjeri u kojoj su robovi prekondicionirani da egzistiraju kao robovi i da bu­ du zadovoljni u toj ulozi. da robovi moraju biti slo­ bodni za svoje oslobođenje prije nego mogu postati slobodni. No. također. Odista. Za razliku od ove koncepcije. 1949. To je dru­ štvo u kome ranije objekti produktivnosti prvi put postaju ljudska bića koja planiraju i upotrebljavaju instrumente svo­ ga rada za realizaciju svojih vlastitih ljudskih potreba i spo­ sobnosti. pri svoj svojoj istinitosti. Marx. nametnuto nužnošću. 20. i teza teoretičara »prosvijećene diktature« od Platona do Rousseaua. Lagano joj se izrugivati. nužno. mora robove osposobiti da uče. izd. od rizika koje sad preuzimaju velika. ni po veću cije­ nu. K r i t i k a 1950.

Shodno to­ mu. 14. ono nije ugrađeno u ovaj proces kao što je to odijeljenost kapitala i rada koja proizlazi iz pri­ vatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. bila bi to najradikalnija i najkompletnija revolucija u historiji. bila bi ograničena na poli­ tičku revoluciju. R. str. I sve to bi mogla izvršiti ne napuštajući totalno upravljanje ljudi­ ma. zacijelo. izgleda. str. u ovećoj mjeri. sniženje radnog vremena na minimum. uprkos re­ voluciji. ono nije motor samog proizvodnog procesa. koja uklju­ čuje nejednakost funkcija. proizvođače« (radnike) od kontrole nad sredstvima za pro­ izvodnju i tako vodi ka klasnim razlikama u samoj osnovi si­ stema. str. no. Dok stvaranje ovih preduslova još uvijek treba da bude djelo nametnutog upravljanja. 5. još uvijek. vjerovatnije je da će se poravnati nego da će ojačati suprotnost između rasta pro­ izvodnih snaga i njihove porobljavajuće organizacije. Zrelo i slobodno indu­ strijsko društvo bi i nadalje ovisilo ο podjeli rada. naime u dimenziji nužnog rada. Ukoliko bi ta promjena ostavila netaknutu materijalnu bazu društva (na­ cionalizirani proizvodni proces). ipak. Prelaz u takvo stanje nije evo36) Ibid. tehnički zahtjevi. Nacionalizirana ekonomija će moći eksploatirati pro­ duktivnost rada i kapital bez strukturalnog otpora 3 4 ) reduci­ rajući. Ako bi ona mogla voditi ka samoodređenju u samoj bazi ljudske egzistencije. S . Pa ipak.« (1952). Partije.. koju je otvoreno priznao i Staljin 3 5 ) . odvaja »neposredne S4 ) Ο razlici strukturalne rezistencije i rezistencije koja se može uklopiti u proces organizacije pogledaj m o j S o v i e t M a r x i s m . iz socijalističke baze pro­ izvodnje proizlaze odlučne razlike. univerzalno svestrano obrazovanje u smjeru izmjenljivosti funkcija — to su preduslovi. 11. Praeger. oni su nadomjestivi bez eksplodiranja temeljnih insti­ tucija društva. ne i sadržaji samoodređenja. uvelike efikasnoj formi koja ima sve izglede na uspjeh. Naprotiv. Pla­ na itd. te fizičke i men­ talne razlike među ljudima. pa se prelaz iz kapitalizma u socijalizam. Ovo odvajanje je bilo uvedeno na osnovu političke odluke. 109.56 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 57 kom društvu odgađa (ili je na osnovu internacionalne situ­ acije prisiljen da odgađa) kvalitativnu promjenu prema dru­ goj fazi. To je istinit dio u tezi sovjetskih marksista da preovlađujuća suprotnost »zaostalih proizvodnih odnosa i karak­ tera proizvodnih snaga« može biti razriješena bez eksplozije i da se »usklađenost« ova dva faktora može postići putem »postepene promjene« 3 6 ) . 35) »Economic Problems of Socialism in the U . pod pretpostavkom da nu­ klearni rat ili kakva druga katastrofa ne presiječe njegov ra­ zvoj). istosmjerne s tendencijama razvijenog kapitalističkog društva. S . sredstva unaprijed presuđuju i sam cilj. i dalje. ona je stavila u pokret također i snage koje tendiraju k to­ mu da perpetuiraju tehnički progres kao instrument domina­ cije. kao nezavisnih sila nametnutih čovjeku. Druga polovica istine je u tome da bi kvantitativna promjena još uvijek morala biti obrnuta u kvalitativnu promjenu. No. javlja. A. izvršne i nadzorne funkcije ne bi više nosile privilegije vladanja životima drugih u nekom posebnom interesu. Tehnički pro­ gres će uroditi kontinuiranim porastom životnog standarda te liberalizacijom kontrola (ponovo. poslije kratkog »herojskog perioda« boljševičke re­ volucije. 1953. Na takvu nejednakost prinuđavaju genuine društvene potrebe. Nema razloga za pretpostavku da će tehnički progres plus nacionalizacija rezultirati »automatskim« oslobođenjem i odriješenjem snaga negacije. vladajući slojevi su odvojivi od proizvodnog procesa — to jest. radne sate i povećavajući komfor. Organizacija proizvodnog procesa u sovjetskom sistemu. njihovo konstitu­ iranje bi značilo kraj ovog upravljanja. kao kvantitativna promjena. Situacijom neprijateljske koegzistencije mogu se obja­ sniti teroristička obilježja staljinističke industrijalizacije. š t o su oni koji vladaju sposob­ niji da pruže dobra konzumacije.. u nestajanje Države. Pa. Distribucija sredstava za podmirenje vitalnih potre­ ba bez obzira na radni učinak. . New York: F. a podržava se sve od tada. C u r r e n t S o v i e t P o l i c i e s . i d a l j e . Na­ stavlja se porobljavanje čovjeka instrumentima njegova rada u visoko racionaliziranoj. u : Leo Gruliow ed. Dok su tendencije ka sputavanju kvalitativne promjene u sovjetskom sistemu. Ι-ί. to će stanovništvo biti čvršće vezano za različite vladajuće birokracije.

Imperativ apsolutnog korištenja tehničkog progresa i nadzivljavanja na osnovu superiornog života može se pokazati jači od rezistencije ovlaštene biro­ kracije. U istim tim zemljama inertnost predtehnoloških i čak predburžoaskih običaja i uslova pruža jak otpor takvom nametnutom razvitku. Mašinski proces (kao društveni proces) zahtijeva poslušnost spram sistema anonimnih moći — totalnu sekularizaciju i destrukci­ ju vrijednosti i institucija čija desentifikacija jedva da je otpočela. na kome stanovništvo još uvijek može biti vezano za službu i za interese države i drugih postojećih institucija. Nije pitanje u tome da li će komunistička birokracija »napustiti« svoju privile­ giranu poziciju onda kad se postigne nivo za moguću kvali­ tativnu promjenu. štaviše.i antiindustrijskom kulturom (Italija. Ove zemlje ulaze u proces industrijalizacije sa stano­ vništvom nenaviknutim na vrijednosti produktivnosti. dezintegracija ovog otpora proteći u liberalnim i de­ mokratskim formama? Da li nerazvijene zemlje mogu uči- . Možemo pokušati potražiti uporište u pojmu ο ljud­ skoj prirodi urođenog »nagona za moći«. — tj. što je moguće brže. već da li će ona biti sposobna da spriječi zadobivanje takve razine. zemlje u kojima industrija­ lizacija koegzistira s neuništivom pred. razviti (ili. borba na život i smrt s kapitalističkim svijetom. efika­ snosti i tehnološkog racionaliteta. relativnu autonomiju u konkurenciji s dva džina. to je u visokom stupnju dubiozan psihološki pojam i uvelike nea­ dekvatan za analizu društvenog razvoja. morala bi zaustaviti materijalni i intelektualni rast na onom stup­ nju na kome je dominacija još uvijek racionalna i ima pred­ nosti. odlučan faktor globalna situacija koegzisten­ cije koja je postala. gdje očajan životni standard traži. Da bi. Drugim riječima. to učinila. u svojim postojećim formama. Ona se događa u historijskoj situaciji u kojoj društveni kapital. pretpostaviti da će. Može li se. Međutim. pak. čimbenik unutarnje situacije dva suprotstavljena društva. Želio bih dodati nekoliko primjedbi ο rezoniranju. da bi novi razvoj zaostalih zemalja mogao ne samo promijeniti perspektive razvijenih industrijskih ze­ malja već. čak i na osnovama potpu­ no nacionalizirane i planirane ekonomije. izgleda. prije bilo čega drugog. količine en masse. iz kapitalističkog ili komunističkog bloka — ili od oba. široko je raspro­ stranjeno stanovište da održanje nezavisnosti zahtijeva veoma brzu industrijalizaciju i postizanje stupnja produktivnosti koji bi osigurao. konstituirati »treću silu« koja treba da izraste u relativno nezavisnu silu. ko­ je se često čuje. naime. u najmanju ruku.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 59 lucioni. mehaniziranu i standardiziranu masovnu proizvodnju i distribuciju. također. potreban prvobitnoj akumulaciji. I ovdje je. s dovoljno razloga. s ogrom­ nom većinom stanovništva koje još nije transformirano u radnu snagu odvojenu od sredstava za proizvodnju. Možemo li prihvatiti pretpostavku da će komunistički sistem. već revolucionarni proces. pod udarom dva velika sistema totalne tehnološke admini­ stracije. U ovakvim uvjetima transformacija nerazvijenih dru­ štava u industrijska mora napustiti. izvana. predtehnološke oblike. već dugo. Apostrofira se moćan otpor koji bi pružila ušančena birokracija — otpor čiji je raison d'être upravo isti onaj motiv koji pokreće potrebu za stvara­ njem preduslova oslobođenja. radije da će na osnovu internacionalne borbe za prestiž biti prisiljen da razvije) uslove koji bi pripremili taj prelaz? Postoje jaki ar­ gumenti protiv ove pretpostavke. mo­ ra biti dobiven. u velikoj mjeri. Na osnovu prethodnog ra­ spravljanja: postoje li ikakvi znakovi da bi bivša kolonijalna i polukolonijalna područja mogla utrti put industrijalizaci­ je bitno različit od kapitalizma i suvremenog komunizma? Postoji li išta u autohtonoj kulturi i tradiciji tih područja što bi moglo indicirati takvu alternativu? Ograničit ću svoje primjedbe na modele onih zaostalih zemalja koje su već u procesu industrijalizacije. To je pogotovo slučaj u zemljama gdje su najvitalnije potrebe stanovništva daleko od toga da budu za­ dovoljene. Egipat). Pogodu­ ju li takvi uslovi stjecanju ujedno industrijalizacije i oslobo­ đenja — bitno različitom načinu industrijalizacije koji bi sagradio proizvodni aparat ne samo u suglasnosti s vitalnim potrebama ljudi već i s ciljem pacifikacije borbe za opsta­ nak? Industrijalizacija u ovim zaostalim područjima se ne zbiva u vacuumu.

rad neophodan za opstanak bi se transcendirao prema radu za zadovoljenje ljudskih potreba. Ako industrijalizacija i uvođenje tehnologije u zaostale zem­ lje naiđu na jak otpor autohtonih. neslobodna je uto­ liko što njome upravlja biznis i politika. P a r i s . JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 61 niti historijski skok iz predtehnološkog u posttehnolosko drušvto u kome ovladani tehnološki aparat može pružiti ba­ zu za genuinu demokraciju? Naprotiv. sama po sebi. ne bi li mogla biti pospješena postepenom i djelo­ mičnom pomoći tehnologije — u okvirima tradicionalnih formi? U tom slučaju.60 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE . ovise ο mogućno­ stima države prosperiteta. Da sumiramo: zaostala područja će. država prosperiteta je. autohtoni pro­ gres pretpostavlja promjenu u politici dvaju velikih indu­ strijskih blokova moći koji danas oblikuju svijet — napušta­ nje neokolonijalizma u svim njegovim formama. koje su tradicionalne forme onesposobile za osiguranje razvoja humanog života. . ne bi označili industrijalizaci­ ju po uzoru razvijenih društava. naročito T e r r e s v i v a n t e s . tradicionalnih načina ži­ vota i djelatnosti — otpor koji nije napušten čak pri vrlo opipljivim izgledima na bolji i lakši život — da li bi ta predtehnološka tradicija. Za sada ni­ šta ne indicira takvu promjenu. a ne samo za opstanak. ko­ je pruža politika tehnološkog racionaliteta. ove proširila i poboljšala na nji­ hovim vlastitim osnovama eliminirajući tiranske i eksploatatorske snage (materijalne i religiozne). Čak i u ovim apstraktnim pretpostavkama moramo uvažiti brutalnu ograničenost samoodređenja. (c) inteli­ gencije (svjesne i nesvjesne) kadre da razumije i realizira mogućnosti samoodređenja. A gdje to nisu. Ova sposobnost je inherentna u svim razvijenim industrijskim društvima u kojima tehnički aparat kao predominantni tok zbivanja — us­ postavljen kao odvojena sila nad čovjekom i iznad njega — ovisi. no. podleći ili jednoj od različitih formi neokolonijalizma. Država prosperiteta i ratne angažiranosti Kao rezime proizlazi: izgledi sputavanja promjene. oštrijeg i krućeg od onog koji prolaze razvi­ jena društva koja mogu graditi na ostvarenjima liberalisti­ čkog razdoblja. u svom funkcioniranju. ako su oslobođena od zahvata ugnjetavanja. »neposredni proizvođači« bi imali šansu da vlastitim radom i u slobod­ nom vremenu kreiraju svoj vlastiti progres. a ne »dokolice·. umjesto nametanja tehnologije na tradicionalne načine života i djelatnosti. ο intenziviranom razvoju i eks­ panziji produktivnosti. (b) količine i kvaliteta dobara i usluga »tehnički« do­ stupnih za podmirenje vitalnih potreba čovjeka. 37 i usmjere. U takvim uslovima opadanje slobode i opozicije nije pitanje moralne i intelektualne pokvarenosti i korupcije. No. — Naime. Autohtoni progres izgle­ da zaista moguć u područjima u kojima su prirodna bogat­ stva. Jedva se može i zamisliti revolucija kao spontana akcija — revolucija koja bi injicirala ukidanje mentalne i materijalne eksploatacije i izgradila pretpostavke za novi razvoj. n o . uza svu svoju racionalnost. Pion. Samoodređenje bi teklo iz osnove. izgleda da je moguća još jedna alternativa 3 7 ) . štaviše. Izgleda da je ta država u stanju da podiže standard života kojim se upravlja. još uvi­ jek dostatna za human život. država neslobode jer je njeno totalno upravljanje sistemat sko ograničenje (a) »tehnički« dostupnog slobodnog vreme­ na 3 8 ) . Društvena revolucija. nametnut tim zemljama. No. veći su izgledi da će razvoj. da ga procijene ) U vezi s ovim aspektom pogledaj vanredne knjige Renéa Dumonta. 1961. agrarna reforma i reduciranje nata­ liteta bili bi preduslovi. vjerovatno. dovesti do perioda totalne administracije. postat će predominantni uslovi koji ne egzistiraju ni u starim ni u industrijski razvijenim društvi­ ma (i nikad nisu u njima postojali). To je objektivan društveni proces utoliko što su proizvodnja i raspodjela sve veće količine dobara i uslu­ ga u kolotečini racionalnog tehnološkog odnosa. mogla postati izvor pro­ gresa i industrijalizacije? Takav autohtoni progres bi zahtijevao planiranu poli­ tiku koja bi. ili više-manje terorističkom sistemu prvobitne akumulacije. Kasno industrijsko društvo je više uvećalo nego što 38 ) »Slobodnog« vremena.(leisure time) jer ona prosperira u razvijenom industrijskom društvu.

Snage u kontrabalansu ne uključuju one snage koje se suprotstavljaju cjelini 4 0 ). gotovo neizbježan nusprodukt politički manipuliranog indu­ strijskog društva. 40 ) Pogledaj str. One nastoje da postojeće u cjelini učine imunim protiv negacije. kako iz­ nutra tako i izvana. Trgovačka pro paganda. 1959. na nižem stupnju druš­ tvenog bogatstva i tehnologije. da zapriječe kvalitativnu promjenu. Mason T h e C o r p o r a t i o n i n M o d e r n S o c i t y . Cam bridge: Harvard University Press. Gubitak ekonomskih i političkih sloboda. Jedna institucija ga je mogla zaštititi protiv neke druge. dobra reputacija. tada kad je već prevladana određena razina zaostalosti. Porast produktivnosti rada. 22. na postojanju upravo onih uslova koje je nad­ mašila država prosperiteta — naime. sistem kontrabalansirajućih snaga. 223. aspi­ racije. osjećaju i maštaju? Istina. To je racionalan i materijalan osnov unificiranja suprotnosti. još uvijek pruža neizmjerno veću sigurnost nego vladavina iznad zakona ili bez njega. U najrazvijenijem stadiju kapi­ talizma to prevladano društvo je sistem pluralizma u kome međusobno konkurentske ustanove koincidiraju u solidari­ ziranje moći cjeline nad pojedincem. S . takođe uključuju misli. takva proiz­ vodnja društveno potrebne suvišnosti zahtijeva kontinuiranu racionalizaciju — beskompromisno iskorištavanje tehničkih otkrića i znanosti. suvišne. i dalje. ko­ ja ih zadovoljavaju. bez obzira koliko ograničenog. ništavne — no duh i znanje ne go­ vore protiv zadovoljenja potreba. Optužba ugnjetavačkih sposobnosti države prosperiteta služi. ono za društvo kao cjelinu). s obzirom na svoje važenje. stvara uvećanje viška proizvoda koje dozvoljava sve jaču konzumaciju bilo da je taj višak proizvoda privatno ili centralizirano prisvajan i di­ stribuiran. ako su ljudi preduvjetovani u tom smislu da potrošna dobra. materijalne i mentalne robe koje se nude mogu biti loše. može izgledati neznatna šteta u državi sposobnoj da zaštiti život kojim upravlja i da ga učini komfornim 3 9 ) . osjećaje. moglo je biti kalkulirano izbjegavanje i ponovno zadobivanje balansa. zašto da oni žele da sami za sebe misle. . jednodimenzionalnog političkog ponašanja. da se bore protiv povijesnih alternativa. Jedva se može i zamisliti odbacivanje države prospe­ riteta u ime apstraktnih ideja slobode. Vladavina zakona. s obzirom na predominantne tendencije. Na osnovu toga je dizanje životnog standar­ da. zašto bi insistirali na drugačijim institucijama za dru­ gačiju proizvodnju drugačijih dobara i servisa? Nadalje. indoktriniranje. pluralistička administracija daleko bo­ lja od totalne. moramo postaviti pitanje: ne ubrzava li pluralistička forma organi­ zacije društva destrukciju pluralizma? Razvijeno industrij­ sko društvo je. No. već elementi osnov­ nih proizvodnih troškova. odista.62 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE. pa mogućnost kvalitativne promjene preostaje jedi­ no izvana. ) Za kritičku i realističku ocjenu Galbraithove ideologijske kon­ cepcije pogledaj E a r l L a t h a m »The Body Politic of the Corporation«. vanjska politika blokiranja prevladava­ nja postojećeg javlja se kao proširenje istosmjerne unutar­ nje politike. kojim se upravlja. koje su realne tekovine prethodna dva stoljeća. Tako su sputane transcendirajuće političke snage unutar društva. ne isključuju­ ći širenje raznolikosti proizvodnje. u Ε . Odiozni aspekti ove kritike po­ kazuju se u borbi protiv opsežnog socijalnog zakonodavstva i adektavnih troškova vlade za sve druge službe osim vojne odbrane. Nema razloga da se insisti­ ra na samoodređenju ako je život kojim se upravlja udoban i čak »dobar«. Ako su ljudi u tolikoj mjeri zadovoljeni potrošnim dobrima i servisima koje im pruža upravni aparat da se osjećaju sretni. 235. planirano zastarjevanje nisu više neproduktivni rashodi. JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 63 je reduciralo nužnost parazitskih i alijeniranih funkcija (ako ne za pojedinca. Pa ipak je za pojedin­ ca. zaštićivanju ugnjetavačkih obilježja društva koje prethodi državi prosperiteta. tako. neka pojedinačna organizacija je mogla ublažiti udar druge. Te snage se međusobno poništavaju u višem jedinjenju — u zajedničkom interesu da brane i proširuju postojeću pozi­ ciju. 39 Kritika države prosperiteta s pozicija liberalizma i kon­ zervativizma (bez ili s prefiksom »neo«) počiva. ona reduci­ ra upotrebnu vrijednost slobode. str. Sve dok dominira ova konstelacija. Da bi bila efikasna.

sužanjstva i slobode. koja svoju odbranu opravdava takvim kalkulima. izvodi sudbonosnu integraciju više nego što joj se suprot­ stavlja. između progresivnog »ukidanja rada« i potrebe da se očuva rad kao izvor profita. trku za veću i bržu prođu i zastarijevanje? Natječu li se po­ litičke partije u pacifikaciji ili u jačoj i skupljoj vojnoj in­ dustriji? Da li proizvodnja »obilja« stvara. zado­ voljenje još neispunjenih vitalnih potreba? Ako su ove prve mogućnosti alternativa istinske mogućnosti. ili intenzivira. Tako je kapitalizam i nadalje suočen s konfliktom između ra­ sta potencijala za pacifikaciju borbe za opstanak i nužnost da se ta borba intenzi vira. Skica države izobilja. varljiva. nezaposlenih i nezapošljivih. radi investicija i mogućnosti uposlenosti u industri­ ji i razonodi.64 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODOeatnONALNO DRUŠTVO 65 Stvarnost pluralizma postaje ideološka. on kontinuirano povezuje realizi­ ranje općih interesa i posebnih ovlaštenih interesa. prok­ lamira svoj vlastiti kraj. korisnosti i uvjerenja. prikladno stimulirani javnim i privatnim autoritetima. spremni na živote totalne mobiliza­ cije. kao ni visok životni stan­ dard ne ovise ο prijetnji izvana. Jer. ocrtane u prethodnim poglavlji­ ma. Kad su ljudi. Ni rast produktivnosti. Ova đavolska snaga stimulira rast i inicijativu. On vi­ še proširuje nego što reducira manipuliranje i koordinaciju. Ublažava li konkurenci­ ja. u sveobuhvatnim razmjerima i posredstvom sveobuhva- . perpetuiranje unapri­ jed zasnovane harmonije između organiziranog i spontanog ponašanja. zaostalost i naslijeđe terora u suv­ remenim komunističkim zemljama perpetuiraju okrutnošću obilježeno »dostizanje i prestizanje« postignuća kapitalizma. također. Tako on biva ugrađen u sistem kao koheziona snaga. već na osnovu toga što društvo kao cjelina postaje odbrambeno društvo. neprijatelj je permanentan. progonjenih obojenih ra­ sa. čak i najorganiziraniji kapitalizam zadržava društvenu potrebu privatnog prisvajanja i raspodjele profita kao regu­ latora ekonomije. Postaju smislene čak i najluđe kalkulacije: pre­ ferira se uništenje pet miliona spram uništenja deset miliona. dvadeset miliona itd. preduvjetovane i slobodne misli. obitavalaca zatvora i mentalnih institucija. ali ovisi njihovo iskorišta­ vanje za sputavanje društvene promjene i perpetuiranje sužanjstva. Još jedanput: besmislenost cjeline oslobađa krivnje po­ jedine ludosti i preokreće zločine protiv čovječanstva u racio­ nalan pothvat. a ne nagoni na »obrat« samood­ ređenja. Neprijatelj je zajednički nazivnik za sve što se čini ili ne čini. Ovaj kon­ flikt perpetuira nehumanu egzistenciju onih koji sačinjava­ ju ljudsku bazu društvene piramide — autsajdera i siroma­ ha. Slobodne institucije se natječu s autoritarnim u to­ me da neprijatelja učine đavolskom snagom unutar sistema. obeshrabrenju napo­ ra da se eliminira potreba zastrašivanja. takođe. skica je povijesne igre između organiziranog kapitalizma i socijalizma. Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem dominacije. u oba slučaja. svakako. tad suvremena forma pluralizma ojačava tendenciju sputavanja kvalitativne promjene i tako sprečava. heteronomije i autonomije — ukratko. i to ne na osnovu značaja i ekonomskog prodora »sektora« obrane. Najmoćnija je. Neprijatelji izvana. On pri­ jeti u vrijeme mira koliko i u ratu (a možda i više nego za vrijeme rata). On nije u izvanred­ nim situacijama. već u toku normalnog stanja stvari. na današnjem stupnju dirigiranog tržišta. U zbivanju su pri­ sutni i drugi činioci koji mogu zapriječiti ugodno poveziva­ nje totalitarizma i srećnosti. Mo­ gućnost države izobilja je dovoljno indicirana predominantnim tendencijama tehničkog progresa i dovoljno ugrožena eksplozivnim snagama. Time ojačava prioritet sredstava pred ciljem — prioritet koji bi mogao biti slomljen samo ako se ostvari pacifikacija — a kapitalizam i komunizam nastave takmičenje bez vojne sile. opasnost da se pripremanje za totalan nuklearni rat može okrenuti u realizaciju: zastrašivanje služi. On nije identičan s postojećim komunizmom ili postojećim kapitalizmom — on je. totalitarizma i sreće. Beznadno je dokazivati da civiliza­ cija. U takvim uslovima čak i postojeće slobode i pribježišta padaju unutar organizirane cjeline. oni su razboriti ne samo radi prisutnog neprijatelja već. ili odgađa. sablast os­ lobođenja. To jest. manipuliranja i demokracije.

mase. Oba sistema su te mogućnosti iskrivila tako da se one jedva raspoznaju. Realitet nadilazi svoju kulturu. koji koče takav razvoj. on je riješio mnoge nerješive probleme. III. loc. No. Ve­ like sile oblikuju svoja . Cijenjenje autonomne ličnosti. I komunizam u susretu s izazovom kapitalizma nalazi svojo vlastite mogućnosti: spektakularan komfor. predominantan u razvi­ jenim područjima suvremenog društva. i »Izigrane od strane nacije i od klase. razlog je. promjene u ekonomskom i političkom režimu koje bi dale efikasnost i sadržaj ovoj ili onoj koaliciji«. čovjeka i njegovih gospo­ dara postao totalan. Ove elemente prevla­ dava. No. kao ni na Zapadu. humaniz­ ma. koje strada­ ju.carstva' ili popravljaju njihovu arhi­ tekturu ne prihvaćajući. nacionalnog inte­ resa. U ovom poglavlju će određeni ključni pojmovi i sli­ ke literature. u posljednjoj instanci. i Ostvarenja i neuspjesi ovog društva obezvređuju nje­ govu višu kulturu. viša kul­ tura se uvijek prilagođavala. na postignuće rasta tehnološke produktivnosti i ekspanzivnog pokoravanja čovjeka i priro­ de. prelazimo sad na korespondirajuću integraciju u domeni kulture. isti: borba protiv načina života koji bi raščinio bazu za dominaciju.66 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE tnih institucija. Tu su njihovi jedini neprijatelji gospodari koji znalački iskorištavaju mistifikacije industrije i moći. 633. kolektivna uvjerenja se ne adaptiraju stvarnoj promjeni. svugdje su uključene u okrutnost konflikta. POKORENJE NESRETNE SVIJESTI: REPRESIVNA DESUBLIMACIJA κ Nakon što smo ukazali na političku integraciju razvi­ jenog industrijskog društva. tragične i romantične ljubavi javlja se kao ideal zaosta­ lih stupnjeva razvoja. olakša­ nje životnih tegoba. dok je stvarnost rijetko bila uznemiravana njenim idealima i istinama. Pacifikacija bi značila nastajanje genuine Svjetske ekonomije — smrt države nacije. cit. stranih i transcendirajućih elemenata više kulture na osnovu kojih je ona konstituirala jednu drugu dimenziju .Ono što se sad zbiva nije degenerira­ nje visoke kulture u masovnu kulturu. slobode. Novina suvremenog svijeta jest iščezavanje antagoniz­ ma kulture i društvenog realiteta putem zastarjevanja opo­ zicionih. Zacijelo je viša kultura bila uvijek u suprotnosti s društvenom stvarnošću. nacionalnog biznisa skupa s njihovim internacionalnim savezima.. str. zapravo. proces desublimacije. zbiljskiji od kapitalističkih i komunističkih in­ stitucija i struktura. već opovrgavanje kul­ ture realitetom. 631-632. Sporazumijevanje moderne industrije i teritorijalne mo­ ći jest defekt. pri tome. i. vol. susreće on svoje vlastite mogućnosti: spektakula­ ran razvoj svih proizvodnih snaga nakon podređivanja pri­ vatnih interesa stvaranja profita. na Istoku. Uvijek su koegzistirale dvije antagonističke sfere društva. čovjek da­ nas može učiniti više nego heroji i polubogovi kulture. u oba slučaja. 3. a samo je privilegirana manjina uživala njene blagoslove i predstavljala njene ideale. Kad se kapitalizam sreta s izazovom ko­ munizma.« 4 1 ) Odlučna međuovisnost jedina dva »vrhovna« društve­ na sistema u suvremenom svijetu izražava činjenicu da je sukob između progresa i politike. on je i iznevjerio na­ du i uništio istinu koje su bile sačuvane u sublimacijama vi­ še kulture. Upravo protiv te mogućnosti je sadašnji svijet mo­ biliziran: »Ignorancija i nesavjesnost vladaju u tolikoj mjeri da nacionalizam i nadalje cvjeta. te njihova sudbina ilustrirati likvidiranje opo­ zicionih i transcendirajućih elemenata »više kulture« u pro­ cesu razvoja tehnološkog racionaliteta. Ni naoružanje ni industrija dva­ desetog stoljeća ne dozvoljavaju 'otadžbinama' da osiguraju svoju bezbjednost i svoju egzistenciju osim posredstvom or­ ganizacija na kojima je težište ekonomskih i vojnih pitanja u svjetskim razmjerima. 41) François Perroux. koji nikakva nužna dijalektika neće nuž­ no odstraniti.

pjesnik bundžija. u najma­ nju ruku — ne na regularan i normalan način. već ćudljivosti. Muzika duše je takođe muzika trgovine. idealizirani magnat imaju sasvim različitu. takođe. No. Potencijalne mogućnosti ovog društva sve više reduciraju sublimiranu sferu u kojoj su uslovi čovjekova života bili predstavljeni. i čak suprotnu funkciju od svojih kulturnih prethodnika. putem njihova masovnog reproduciranja i izlaganja. odnosno čovjekove intime. ili tipovi istog ži­ vota koji služe više kao afirmacija nego kao negacija pos­ tojećeg poretka. Ne uvažava se činjenica da protivurječe društvu koje ih prodaje. moralnim herojima (koji su često podržavali postojeći poredak). gangster. Asimiliranje ideala i realiteta pokazuje razmjere prevladavanja ideala. Na njoj je centrirana racionalnost statusa quo ko­ me se povinjava svaka strana joj racionalnost. ne samo zbog inherentnih joj romantičnih elemenata (o kojima ćemo raspravljati nešto kasnije) već. radosti i tuge pojedinca. Kad sredstva masovne komunikacije harmonično i često neprim­ jetno slijevaju umjetnost. štaviše. star. da oglasi i političke platforme ne moraju nužno bi­ ti istinite ili prave. luda — onima koji ne zarađuju za življenje. On je spušten iz sublimirane domene duše ili duha. Tu su progresivni elementi masovne kulture. ispunjenje ličnosti jesu značajne stavke u borbi za prestiž Istoka i Zapada. one postaju besmisleni zvukovi koji dobivaju značenje samo u kontekstu propagande. Vamp. neurotična kućanica. bio je to svijet u kome priroda i čovjek . na filmskim platnima. ti likovi nisu iščezli iz literature razvijenog indu­ strijskog društva. Nije ta druga dimenzija bila reprezen­ tirana religioznim. opovrgnut jednom drugom dimenzijom koja je bila nepomirljivo antagonistička poretku biznisa. Upravo kao što ljudi znaju. razbijen. nacionalni heroj. ipak. Iako je taj buržoaski poredak našao svoju bogatu — i čak afirmativnu — reprezentaciju u umjetnosti i literaturi (kao u holandskih slikara sedamnaestog stoljeća. služe kao elementi društvene kohezije. Ovo likvidiranje dvodimenzionalne kulture ne zbi­ va se negiranjem i odbijanjem »kulturnih vrijednosti«. već putem njihova inkorporiranja na veliko u postojeći poredak. bitnik. u Goetheovom Wilhelmu Meistern. a svakodnevno se prodaju i njima se upravlja. Oni više nisu li­ kovi drugog načina života. Viša kultura Zapada — čije moralne. ona dovode domene kulture na nji­ hov zajednički nazivnik — na formu robe. u Thomasa Manna) — ostao je to poredak zasje­ njen. biznisa. Kako velike riječi slobode i ispunjenja izgovaraju vo­ đe i političari u kampanjama. U toj transformaciji ona gubi veći dio svoje istine.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 69 stvarnosti. Bez sumnje je svijet njihovih prethodnika bio zaostao predtehnološki svijet. Njeno važenje je proizla­ zilo iz iskustva svijeta koji više ne postoji i koji se ne može vratiti jer je u striktnom smislu obezvrijeđen tehnološkim društvom. prostitutka. One teško optu­ žuju sadašnje oblike komunizma. u stvari. ratnik. đavo. politiku. zbog toga što su njena autentična djela izražavala svjesnu. religiju i filozofiju s ko­ mercijalnim oglasima. i preveden u operacionalne termine i probleme. a ne istinska vrijednost. Viša kultura postaje dio materijalne kulture. Njihova perverzija indicira činjenicu da je razvijeno industrijsko društvo suočeno s mogućnošću materijalizacije ideala. radiju i pozornicama. spiritualnim. No. i čak se pušta­ ju njima da ih vode — tako prihvaćaju i tradicionalne vri­ jednosti i čine ih dijelom svog mentalnog inventara. estetičke i inte­ lektualne vrijednosti industrijsko društvo još uvijek dekla- rira — bila je predtehnološka kultura. Veličina slobodne literature i umjetnosti. brakolomnica. u engleskom romanu devetnaestog stoljeća. metodičku ali­ jenaciju od cjelokupne domene biznisa i industrije i pripadnog im poretka profita i kalkula. veliki kriminalac i vagabund. One. a ipak ih slušaju i čitaju. discipline i relaksacije. idealizirani i optuženi. Ona je bila feudalna ne samo zbog svoje ograničenosti na privilegirane manjine. ili osjećaju. već više takvim izopće­ nim likovima kao što su umjetnik. optuži­ vala ga je i negirala. ideali humanizma. oni preživljuju bitno transformirani. svijet dobre savjesti ο nejednakosti i mukotrpnom radu u kome je rad još uvijek bio sudbinska nesreća. kako u funkcional­ nom tako i u kronološkom smislu. ta kultura je ostala velikim dijelom feu­ dalna kultura čak kad joj je buržoasko razdoblje dalo neke od njenih najtrajnijih formulacija. Uvažava se prometna.

olako primijenjen na diskreditirajuće avan­ gardne pozicije. ili posredovana alijena­ cija. ta kultu­ ra je u nekim svojim odlučnim elementima također posttehnološka. Ta ocrtavanja. U domeni kulture se manifestira novi totalitarizam baš u pluralizmu koji harmonizira. demon mašina i de­ mon novac. koji označava čov­ jekov odnos spram samog sebe i svog rada u kapitalističkom društvu. Svojim ko­ deksom formi i manira. Ovo puko njihovo nabrajanje pokazuje da pripadaju izgubljenoj dimenziji. Les Fleurs du mal. Živjeti svoju ljubav i mržnju. Za razliku od Marxova koncepta. Master Builder i When We Dead Awake. Prije ovog izmirenja. spo znajna snaga koja je razotkrivala u realitetu potiskivanu i odbijenu dimenziju čovjeka i prirode. Ona je bila racionalna. negiranje poretka biz­ nisa. Oni su izraz slobodne i svjesne alijenacije od postojećih ob­ lika života kojom se literatura i umjetnost suprotstavljaju tim oblicima čak i tamo gdje ih ukrašavaju. plemići i kmetovi. Neke od njih pripadaju i suvremenoj literaturi te preživljavaju u najna­ prednijim djelima. takođe demon rum. pa naj kontradiktorni ja djela i istine mirno koegzistiraju u indiferentnosti. Le Bateau ivre i Long-legged Bait. živjeti ono što netko . Transformira­ jući se. Otuđena i otuđujuća djela intelektualne kulture postaju opće rasprostranjena dobra i servisi. Nisu te umjetničke preokupacije obezvažene zbog njihove literarne zastarjelosti. poražene mogućnosti. umjetnička alijenacija je svjesna transcendencija otuđene egzistencije — »viša razina«. Ono na što one prisjećaju i čuvaju u pamćenju pripadno je budućnosti: ocrtavanja su to zadovoljenja koje bi rastočilo ovo društvo koje ga obuzdava. onih koji imaju vremena i za­ dovoljstvo da misle. izraz »dekadentan« daleko češće diskreditira genuino progresivna obilježja kulture na umoru negoli stvarne činioce raspada. izgleda. nadživljavaju svoje apsorbiranje u upravljana zadovoljstva i sti­ mulanse. a može se vra­ titi samo u snovima i djetinjim regresijama. Konflikt sa svijetom progresa. Isto tako. neispunje­ ne nade i iznevjerena obećanja. no. Tradicionalne slike umjet­ ničke alijenacije su odista romantične jednakomjerno svojoj estetskoj inkompatibilnosti s datim razvojem društva. umjetnost je bila bitno alijena­ cija koja je podržavala i zaštićivala kontradikciju — nesrećna svijest podijeljenog svijeta. To je čudo chef-d'oeuvre. oni i nadalje proganjaju svijest s mogućnošću svo­ ga ponovnog rođenja u kompletnosti tehničkog progresa. u insistiranju na kreiranju svijeta u kome je teror života osviješten i suspendiran — savladan prepoznavanjem. u njihovoj oslobodilačkoj i sub­ verzivnoj ulozi nanovo nalazimo u velikoj nadrealističkoj li­ kovnoj umjetnosti i književnosti dvadesetih i tridesetih godina našeg vijeka. osjećaju i pripovijedaju. Obezvažena je njihova subverzivna snaga. To je zastarjela i prevladana kultura. koji ne bi trebalo da ome­ ta poredak biznisa i zaista ga nije ometao. naime porast razumijevanja i cijenjenja. Feme i Heimat. to je tragedija podnošena do kraja. stilom i vokabularom pripadne joj literature i filozofije. srce. Apsorbirajuća moć društva ispražnjuje um­ jetničku dimenziju time što asimilira njezine antagonističke sadržaje. saloni i dvorovi bili dio iskustva ο realitetu. »Romantičan« je izraz prezri­ vog omaložavanja. Njeni najrazvijeniji stavovi i slike. kontempliraju. U stihu i prozi te predtehnološke strukture je ritam onih koji lutaju ili se voze u kočijama. te dimenziju koju razotkrivaju. Njezina istina je bila u probuđenim iluzijama. la femme-enfant. Njihov smjer i pripadnost. sela i krčme. la recherche de l'absolu. njihov destruktivni sadržaj — njihova istina. duh. mogu indicirati i ne specijalno odabrani primje­ ri iz bazičnog literarnog vokabulara: duša. antiburžoaski elementi u građanskoj literaturi i umjet­ nosti ne mogu se pripisati ni estetskoj niskosti tog poretka niti romantičkoj reakciji — nostalgičnom uzvisivanju iščezavajućeg stupnja civilizacije. Don Juan i Romeo. ta prošla kultura je izražavala sadržaj svijeta u kome su doline i šume. one nalaze svoje utočište u svakodnevnom životu. Da li je njihova masovna rep­ rodukcija i konzumcija samo promjena u kvantitetu. the Kingdom by the Sea.70 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 71 još nisu bili organizirani kao stvari i instrumenti. demokratizacija kulture? Umjetnička istina je uvijek bila dopuštena (ako je uopće bila dopuštena) kao »viši« poredak. Ono što se promi­ jenilo u suvremenom periodu jest razlika tih dviju sfera i njihovih istina. Ta inkompatibilnost je znamen njihove istine. No. a kraj tragedije je — nemogućnost njena rješenja.

Njena težnja je bila fatalna jer tamo nije bilo psihoanalitičara. slamanja i krei­ ranja nanovo njihove faktične egzistencije. Sad razvijeno tehnološko društvo sve više zatvara taj bitni rascjep između umjetnosti i poretka svakodnevnog ži­ vota što ga je održavala umjetnička alijenacija. Napetost između aktualnog i mogućeg je preoblikova­ na u nerješiv konflikt u kome je pomirenje po gracilnosti djela kao forme: ljepota kao »promesse de bonheur«. ignorancije i prepuštanja. a psihologija još neinstitucionalizirana. riješena modernom demokracijom. Nije ga bilo jer on u njenom svijetu ne bi bio u stanju da je izliječi. opera. sa svom svojom istinom. Egipat­ ska. no. pakao koji je čovjek učinio za čovjeka postaju nepokorljive kozmi­ čke snage. rezignaciju i smrt. ona je otuđena takođe od same pub­ like kojoj se obraća. umjetnost ima tu magičnu moć samo kao moć negiranja. sek­ sualni moral još neliberaliziran. čak spram svakodnevnog života njihovih gospodara. Njihovo posjećivanje zahtijeva pripreme kao za sve­ čanost. ti modi ne­ gacije plaćaju danak antagonističkom društvu s kojim su vezani.72 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 73 jest znači poraz. ili. U for­ mi djela su stvarne okolnosti postavljene u jednu drugu di­ menziju u kojoj se realitet pokazuje kao što jest. Zlodjela društva. ona je veliko odbijanje — protest protiv onoga što jest. obično se navodi Bach i Mozart da bi se potvrdile »pozitivne« strane umjetnosti. . seljaka i obrtnika — a. No. Njegovim i . već. No. već razlika između umjetničke i društvene zbilje. ona je čitala priče koje su sadržavale te vizije. iracionalno ili racio­ nalno suprotstavljanje. Uprkos svoj demokratizaciji i popularizaciji. ono potko­ pava svakodnevno iskustvo i pokazuje da je ovo osakaćeno i lažno. umjetnost nastavlja u toj formi kroz devetnaesto i u dvadeseto stoljeće. Razvoj tehno­ loškog realiteta ne potkopava samo tradicionalne forme već i samu bazu umjetničke alijenacije — to jest. sa­ me supstancije umjetnosti. alijenacija nije jedina karakteristika um­ jetnosti. ogla­ šavaju i govore jesu modi opovrgavanja. on tendira obezvaživanju ne samo određenih »stilova«. možemo pružiti neke sugestije u cilju pojašnjenja. No. isto tako bi bes­ misleno bilo poreći historijsku bit te tragedije. Bitan kvalitet čak najafirmativnije umjet­ nosti je rascjep od društvenog realiteta. Salon. Bilo da je to ritualizirano ili ne. Odlučna razlika nije psihološka — između umjetnosti kreirane u radosti i umjetnosti sačinjene u tuzi. Analiza. koncert. ali alijenacija karakterizira kako afirmativnu tako i negativnu umjetnost. umjetnost sadrži racionalitet negacije. oni odsijecaju i transcendiraju svakodnevno iskustvo. « . Mjesto umjetničkog djela u predtehnološkoj i dvodimenzionalnoj kulturi veoma je različito od njegova mje­ sta u jednodimenzionalnoj civilizaciji. Društvo koje je tad tek dolazilo »riješilo« je njen problem tako što ga je obuzdalo. Njena priča je »tra­ gična« jer je zaostalo bilo društvo u kome se odigrala. Kroz cijele periode civilizacije umjetnost se javlja kao potpuno integrirana u pripadno društvo. oni su ostail u zastrašujućem i uzvišenom kontrastu spram svako­ dnevnog života roba. Bez obzira koliko su hram i katedrala bili blizu i poznati ljudima koji su živjeli oko njih. grčka i gotička umjetnost poznati su primjeri. Tako on govori istinu ο sebi. Ona bi ga bila odbila kao dio poretka Yonvillea. Kako je svijet umjetnosti koji oni tvore odvojen od sfere rada u kojoj društvo reproducira sebe i svoju mizeriju. Sačinjeni modi u kojima se čovjek i stvari pojavljuju. između duševnog zdravlja i neuroze. Ona može govoriti svojim vlastitim jezikom samo dok su žive slike koje odbijaju i opovrgavaju postojeći po­ redak. Flaubertova Madame Bovary se razlikuje od jednako tužnih ljubavnih priča suvremene literature činjenicom da je skromni Vokabular njenog stvarnog života još uvijek sa­ državao vizije ove heroine. . Bez sumnje. pjevaju. njegov jezik prestaje biti jezik varke. Umjetničko kazivanje naziva fakte njihovim imenom i njihova vladavina se ruši. također. privilegija i iluzija. ili tragedija Romea i Ju­ lije. ostaje on. kazalište oblikovani su tako da kreiraju i zazivaju jednu drugu dimenziju rea­ liteta. koji ju je uništio. možda. U svojim naprednim pozicijama. »Viša kultura« u kojoj se izvodi ta alijenacija ima svoj vlas­ titi ritual i stil. Zacijelo bi bilo bes­ misleno reći da je njena tragedija. a čak i naznačavanje tog problema jest iz­ van okvira ovog djela.

umjetnička alije­ nacija je prevladana procesom tehnološkog racionaliteta. Još uvijek postoje tekst i ton. u Arnold Schönbergovu kvartetu u Fis-molu. lišeni su svoje antagonističke sna­ ge. osigurale zaštićenu domenu u kojoj su tabuirane istine mogle preživjeti u apstraktnoj pu­ nini — udaljene od društva koje ih je obuzdavalo. i nacionalni par­ kovi niču na negdašnjim selima. To da su transcendirajuće istine umjetnosti. Ta­ ko se fundamentalno izmijenila intencija i funkcija tih djela. oživljujući kao klasici. Marxa i Freuda u prodavaonicama robe široke potrošnje. ono za­ sniva jednakost u kulturi. i magistrale. no. Valjanost njihove istine je vilikim dijelom ovisila ο ne­ uključenoj i nepokorenoj dimenziji čovjeka i prirode. dolinama i šumama. ona se pretvaraju u kotačiće u mašini kulture koja prepravlja njihov sadržaj. Dominacija ima vlastitu estetiku. Ona se ne može korigirati džepnim izdanjima. Umjetnička alijenacija postaje tako funkcionalna kao i arhitektura novih kazališta i koncertnih dvorana u kojima se prikazuje. W. ona je i »integriranija« — kulturni centar urasta u trgovinski centar. long-play pločama i ukidanjem svečane od­ jeće za kazalište i koncertnu dvoranu *)· Privilegije u kulturi su izražavale nepravdu slobode. Bez sumnje. Dok su nekad bila u kontradikciji sa statusom qvo. Schelleya i Baudelairea. pa cirkuliraju kao dio ili pošiljka opreme koja dekorira i psihoanalizira predominantan tok. a avioni paraju nebo — tad ova područja. promjena razot­ kriva svoju dubinu i stepen svoje ireverzibilnosti. one su. sad ta kontradikcija iščezava. 1949. fizička transformacija svi­ jeta zahtijeva mentalnu transformaciju njegovih simbola. Pa ipak. Pogledaj : Th. Kako je kontradikcija djelo logosa — racionalna kon­ frontacija »toga što nije« s onima »što jest« — ona mora 2 ) Stefan George. Oni insistiraju na uvažavanju činjenice da su kla­ sici napustili mauzolej i da su oživjeli. tj. ο »nerastvorljivoj sr­ ži« koja se opirala integraciji. Takvo asimiliranje je historijski preuranjeno. kad motorni čamci jure po jezerima. u tom emitiranju. kao područja suprotstavijenog. ali je po­ korena distancija po kojoj su bili Luft von anderen Plane1) Da ne bude nesporazuma: u granici svoga dosega. Ona tako postaju komerci­ jalna dobra — prodaju se. opće obrazovanje i long-play ploče istinski su blagoslov. Bez sumnje je nova arhitektura bolja. C. No. džepna iz­ danja. ljepša i praktičnija od čudovišta viktorijanske ere. da su ljudi baš utoli­ ko obrazovaniji. osuđenja. gube karakter kvalitativno drugačije stvarnosti. B. a očuvava dominaciju. Skupa s drugim modima negacije. sli­ ka. Mohr. oni žive drugačije nego što su sami. i dalje. centar mjesne vlasti ili u sjedište vlade. . Adorno. Neokonzervativni kritičari Ijevičarskih kritičara maso­ vne kulture izruguju se protestu protiv instaliranja Bachove muzike čak i u kuhinje. P h i l o s o p h i e d e r n e u e n M u s i k . str. ideja. koje je upravo i bilo dimenzija njihove istine. ο uskim granicama organizacije i manipulacije. J. Također su i ovdje racionalno i zlo nerazdvojivi. I samo djela alijenacije su inkorporirana u ovo društvo. Istina. suprotnost između ideolo­ gije i stvarnost. protiv Platona i Hegela. takođe.74 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 75 zatvaranjem je sad odbijeno i veliko neprihavaćanje. Suvremeni stupanj razvoja daje novo određenje mogućnostima čovjeka i prirode u skladu s novim raspoloživim sredstvima za nji­ hovu realizaciju. odvojenost intelektualne proizvodnje od ma­ terijalne. kad gradovi. No. estetika života i misao bili pristupačni sa­ mo manjini bogatih i obrazovanih jest greška represivnog društva. »druga dimenzija« je apsorbirana u predominantnom toku zbivanja. op­ ćim školovanjem. Očito. Tübingen. Sad je odstranjena ta udaljenost — as njom suprot­ stavljanje i optužba. ten 2 ) . a demokratska dominacija demokratsku estetiku. U svjetlosti tih mogućnosti predtehnološke koncepcije gube svoju moć. Društvo eliminira prerogative i privilegije feudalno aristokratske kul­ ture skupa s njenim sadržajem. pružaju udobnost i uzbuđenje. 19. Dobro je da sad gotovo svatko može imati umjetnička djela u svojim prstima tako što okreće dugme svoga televizora ili što samo stupi u obližnju prodavnicu robe široke potrošnje. U potpuno razvijenom indu­ strijskom društvu tu nerastvorljivu srž sve više istanjuje teh­ nološki racionalitet. Kad je sagledana kao učinak tehničkog progresa.

1333. »Stvari svakodnevnog života su izdignute iz sfere samoevidentnog . Potrebni su distanca i refleksija. razonoda. a zatim s dadaizmom i nadrealizmom. ni dobro ni zlo. U svojoj kognitivnoj funkciji poezija ispunjava veliki zadatak misli: »napor iz koga proizlazi da u nama živi ono što ne egzistira. Pa. opipljivo. književnost odbacuje upravo strukturu rasu­ đivanja koja je tokom povijesti kulture povezivali umjetnički i obični jezik. 1324. str. totalna mo­ bilizacija svih sredstava u odbrani postojećeg realiteta je koordinirala sredstva izražavanja do te mjere da komunici­ ranje s transcendirajućim sadržajima postaje tehnički nemo­ guće. što je vidljivo. te biti dovedene u vezu. Efekat otuđivanja (Verfremdung­ seffekt) treba da proizvede disocijaciju u kojoj svijet može biti raspoznat kao ono što jest. str. S c h r i f t e n z u m T h e a t e r .« 5 ) »Efekat otuđivanja« nije nametnut literaturi. I. Samo tako se mogu razotkriti zakoni uzroka i učinka. 10 ) Pogledaj poglavlje V ove knjige. Stihovi tog jezika »ne parlent ja­ 6 mais que de choses absentes« ). 1327. Ibidem. ipak. komunicirati. zabavljanje može biti naj­ efikasniji mod učenja. str. i treba da bude. tea­ tar jest. Gallimard. Opsesija koja je proganjala umjetničku svijest od vre­ mena Mallarméa — nemogućnost da se govori nereificiranim jezikom. to je ulaženje drugačijeg reda stvari u po­ stojeći — »le commencement d'un monde« 8 ). 8) 7 . Istinski avangardna književna djela saopćavaju pre­ lom s komuniciranjem. »Poésie et Pensée Abstraite«. predstaviti ga tako da gledalac shvati istinu koju komad treba da isporuči. Štaviše. pre­ ciznije. 9. U ovom izražavanju drugačijeg reda. Suhrkamp. Teatar mora slomiti gledaočevo identi­ ficiranje s događajima na pozornici da bi poučio što suvre­ meni svijet doista jest iza ideološkog i materijalnog vela. U tom pokuša­ ju veliki »konzervativac« literature udružuje snage s radikal­ nim aktivistom. (u odnosu na jezik muzike) 9 ) Pogledaj poglavlje VII knjige. 1957. To je vla­ stiti odgovor književnosti na opasnost totalnog biheviorizma — pokušaj da se spase racionalitet negativnog. a ne emfaza i osjećanje. Tako po­ etski jezik govori ο onome što je ovosvjetsko. koji je transcendencija unutar jednog svijeta. Brecht odgovara da suvremeni svijet može biti tako predstavljen sa­ mo ako je predstavljen kao predmet koji treba izmijeniti 3 ) — kao stanje negativnosti koja treba biti negirana. poetski jezik je jezik spoznaje — no. . 6 ) Paul Valéry. Berlin i Frankfurt. Paul Valéry insistira na neizbježnoj pripadno­ sti poetskog jezika negaciji. str. ne dodiruje. 4 ) Ibidem. 5 ) Ibidem.76 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE XIX JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 77 imati medijum komunikacije. 63. S Rimbaudom. spoznaje koja narušava pozitivno. No. str. vol. čujno u čovjeku i prirodi — a ο onome što se ne vidi. Bertolt Brecht je dao nacrt teorijskih fundacija tih na­ pora. razumjeti i slijediti u igri. već jednostavno »le bonheur«. Stvarajući i krećući se u medij umu koji prikazuje otsutno. borba protiv njegova apsorbiranja u predominantnu jednodimenzionalnost očituje se u avangardnim naporima da se kreira otuđenje koje bi nanovo učinilo umjetničku istinu komunikativnom. te kako može biti promijenjen. Totalni karakter postojećeg društva suočava dramskog pisca s pitanjem da li je još uvijek moguće »predstaviti su­ vremeni svijet u teatru« — to jest. proganja postojeći univerzum rasuđivanja i ponaša­ nja kao njegova najzabranjenija mogućnost — ni nebo ni pa­ kao.«4) »Ono što je . odsutno. Oni govore o onom što. Ona se materijalizirala. str. édition de la Pléiade. To je dok­ trina koju treba naučiti. zabava i učenje nisu suprotnosti. zadovoljstvo. ne čuje. da se komunicira negativno — prestala je biti op­ sesija. u O e u v r e s . iako 3 ) Bertolt Brecht.« 7 ) Imenovanje »odsutnih stvari« lomi opčinjenost stvarima koje jesu. Sistem propozicije 1 0 ) (s rečenicom kao jedini­ com značenja) bio je medijum u kome su se dvije dimenzije zbilje mogle sresti. 1957. 7. To sredstvo izražavanja je bilo zajedničko najsublimiranijoj ρο­ Ibidem. No.pri­ rodno' mora poprimiti obilježja čudnog. poetski jezik ovisi ο transcendentnim elementima u običnom jeziku"). . Borba za taj medijum ili. 76. Paris.

čiste materije itd. Tradicionalna umjetnička materija (slike. modernosti': to nasilno rasuđivanje je puno terora. N o t e n z u r L i t e r a t u r . — postaje tehnički nemoguća. Nema poetskog humaniz­ ma u. no oni uče (ili su na­ učili) uzroke tomu. . nježnost . izopačenja pokazuju što su zabrane učinile onom koji teži. str. album idiosinkrazija iz kojih odiše čežnja za srećom ljudima uskraćenom u njihovu vlastitom tehniciranom svijetu. označuje nesnosni univerzum koji sam sebe poražuje — diskontinuum. Ono pokazuje u kojoj mjeri su tragedija i romansa. . Geliebter?« »Jedoch eines Tages. M.« 1 2 ). već s najnehumanijim slikama prirode. Logička i lin14 ) Još uvijek postoji legendarni revolucionarni heroj koji može prkositi čak televiziji i štampi — njegov svijet je svijet »nerazvijenih« zemalja. taj bitni uslov koji je održavao pojedinca protiv i preko društva. Ovo društvo pokazuje u kolikom razmjeru postaju sredIjivi nerješivi konflikti time što obezvređuju srcu prirasle likove transcendencije inkorporirajući ih u sveprisutnu sva­ kodnevnu realnost. rezidijumi prošlog značenja u kontekstu odbijanja. Suhrkamp. . upotrebu ili služenje. prototipovi snova i briga. . melodija i slatki dom. l3 ) Theodor W. 1953. ludosti. Riječ odbija sjedinjenje. Posredstvom njih spašava nadrealizam zastarjelo. Tehnički progres opravdava ovo apsorbiranje. 72 (potcrtao H. Psihijatar pazi na Don Juane. Adorno. na konferencijama za štampu. analizirane i izglasane. pakla. jevima i ο nezaboravnoj nadi (»Siehst du den Mond über Soho. lakomosti. Paris. Da wo noch Liebe lohnt«) — a pjesma je ο okrutnosti. ublaženje bijede u razvijenim industrijskim zemljama opovr­ gava odbijanje. eksploataciji. Taj svijet riječi bez veze.« 13 ) Ili. a samo učenjem uzroka (i kako da se bakće s njime) oni ponovo zadobivaju istinu svoga sna. harmonije. neba. pravilo smisla rečenice.da njezin racionalitet ostaje iracionalan. Duša sadrži malo tajni i težnji koje ne bi mogle biti razumno raspravljene. 160. boje) javlja se ponovo samo kao »citati«. Nitko za njih ne izabire privilegirano značenje. Ovo narušavanje ling­ vističke strukture uključuje narušavanje iskustva ο prirodi: »Priroda postaje diskontinuum usamljenih i groznih obje­ kata zato što imaju samo faktične veze. Ona razbija prethodno utvrđenu strukturu značenja i sama po­ staje »apsolutni objekat«. naoružan silom svoje eksplozivne moći. djelo Bertolda Brechta očuvava »promesse de bon­ heur« sadržano u romansi i kiču (mjesečina i plavo more. Vladari svijeta gube metafizička obilježja. Razočarana pjesma njihove izigranosti.) 12 ) Ibidem. 1958. lojalnost i ljubav) tako što ga pretvara u politički ferment. Rome. Nad­ realizam sabire ono što reifikacija odriče čovjeku. pred parlamentarnim odborima i državnim komisi­ jama. njihovo po­ javljivanje na televiziji. koja dopire dalje od oglasa 1 4 ). Njegovi likovi pjevaju ο izgubljenim ra11 ) Roland Barthes. 73. postale podatljive teh­ ničkom rješenju i raščinjenju. »Und ein Schiff mit acht Segeln«. Likvidiranje kulture je nusprodukt pokorenja prirode i sve većeg nadvladavanja neimaštine. djetinjstva. Usamljenost.78 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 79 eziji i najnižoj prozi. i dalje. L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . dok konsekvencije njihova djelovanja prelaze okvire drame. ne s drugim čovjekom. Racionalno organizirana birokracija upravlja recepti­ ma za nehumanost i nepravdu. u posljednjoj analizi. što znači da povezuje čovjeka. no ona je nevidljiva u svom vitalnom centru. Tako nadrealističke slike — — »jesu skup onog što stvarstvenost zastire tabuom. Teško da je pogodno za dramu. . te poetske riječi isključuju ljude. . »Zuerst war es immer Sonntag«. str. Nitko ih ne reducira na to da znače mentalni odnos ili intenciju. BerlinFrankfurt. und der Tag war blau«. u par­ lamentu. »Alter Bilbao Mond. Zatim je moderna poezija »razorila je­ zične sveze i vratila govor na stupanj riječi«11). što će reći. str. Napori da se povrati Veliko Odbijanje u jeziku litera­ ture snose sudbinu apsorbiranja u ono što opovrgavaju. dok je on opominje na njezino vlastito predmetno biće i na to da ona nije gotova . Fauste isto tako kao što pazi na Edipa — on ih lije­ či. Editions du Sevil. Mo­ derni klasici — avangardisti i bitnici imaju istu funkciju: oni razonođavaju ne dovodeći u opasnost dobru savjest ljudi dobre volje. prevari i laži. svetosti.

energiju instinkta života — to jest. Takvo odbi­ janje ne može biti blokirano bez kompenzacije koja. ured. parcijalan nagon. To je desublimacija s »pozicije snage« — prakti­ cirana u društvu koje sebi može dozvoliti da pruži više nego ranije jer su njegovi interesi postali najvlastitije potrebe gra­ đana i jer radosti koje ono pruža proizvode društvenu kohe­ ziju i zadovoljstvo. izgleda da mehanizirana okolina blokira takvo samotranscendiranje libida. neradostan. Gonjen težnjom da proširi polje erotičkih zadovolje16 ) Prema terminologiji upotrijebljenoj u kasnijim Freudovim djelima: seksualnost kao specijaliziran«. djelu kao nusprodukt društvenih kontrola tehnološke stvar­ nosti koja proširuje slobodu intenzivirajući dominaciju. To je racionalan univerzum koji pukom težinom i sna­ gom svog aparata blokira svaki izbjeg. Ona kreira slike situacija koje su neizmirljive s postojećim principom rea­ liteta. zbiva se na materijalnim osnovama poraslog zadovoljenja. naročito . i s njima. Princip zadovoljstva je inkorporiran u principu reali­ teta. vjcrovatno. S njegovim iščezavanjem (historijskim preduvjetom progresa). preciznije. Nepopustljivo je reducirana okolina iz koje je čovjek mogao postići zadovoljstvo — koja je mogla biti go­ tovo tako zadovoljavajući objekt-cathexis kao ekstenzirana zona tijela. U svom odnosu spram realiteta svakodnevnog života. jedrilice i motornog čamca. Za razliku od toga. Sad su te vizije obezvažene. teš­ kim radom i prljavštinom što su okruživali sve zadovoljstvo i radost. postaju snoš­ ljive. nadomještanje posredovanog zadovoljenja neposrednim. deerotizirana je cijela dimenzija ljudske aktivnosti i pasivnosti. postao je »krajolik«. Pa. Eros i civilizacija. poziva libidinozni cathexis i tendira tome da bude erotizirana. itd. no koje. Time je reducirana i cjelina libidinoznog cathexisa. Eros je nagon cijelog organizma. Nije u ovom društvu sve vrijeme potrošeno na meha­ nizme. Povezanost desublimacije i tehnološkog društva će. čak odgojne i korisne. uporedite izlive ljubavi na livadi i u auto­ mobilu. što nalazi svoje ideolo­ ško veličanje u transformaciji više kulture u popularnu. kultura prošlosti je bila i opo­ zicija i ukras. taj romantični predtehnološki svijet je bio prožet bijedom. reduci­ ranje erotskog iskustva i zadovoljenja na seksualno 1 6 ). seksualnost je oslobođena (ili. Na primjer. isključila ju je iz prethodnih realizacija. Pokorenje i objedinjenje suprotnosti. radno vrijeme (tj. nužan rad) i nije sva energija koju ušteđuje mašina radna snaga. To je jezgro istine u romantičnom kontrastu modernog putnika i pjes­ nika. ipak. medijum libidinoznog iskustva koji više ne postoji. I ona je. ili šetnju ljubavnika van gradskih zidina i u Man­ hattan ulici. Tako se represivna desublimacija javlja kao zaista operativna u seksualnoj sferi. Rezultat je lokalizacija i kontrakcija libida. najbolje biti osvijetljena ukazivanjem na promjenu u društvenoj upotrebi energije instinkata. grada i velegrada. Umjetnička alijenacija je sublimacija. na 15 ) Pogledaj moju knjigu pogllavlje X. komercijalno širenje u svrhu biznisa i razonode — u izvjesnom smisluje desublimacija. dućan. budući da su umjetničke vizije. slobode i odbijanja da se respektiraju društveni tabui. Libido prelazi neposredne erotogene zone — to je proces nerepresivne sublimacije. Pitanje ο »značenju« stvari je preformulirano kao p-i tanje ο značenju riječi. To je ta­ kođe osnova zamašne desublimacije. Ona je bila takođe i jav­ ljanje domene slobode: odbijanje poslušnosti. iz­ gleda. proizvodnje na tekućoj vrpci i obrta. Ovaj pojam implicira da 15 postoje represivni modi desublimacije ). tvornički proizvedenog kruha i domaćeg kruha.80 ČOVJEK JEDNE DIMÉNZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 81 gvistička analiza demonstrira da su stari metafizički problemi iluzorni. kao i desublimacija kulture. Istina. pruža veće zadovoljenje nego što ga pruža odbijanje. a postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja može pružiti sasvim adekvatne kriterije za od­ govor. i povik i rezignacija. U prvim navedenim slučajevima okolina sudje­ luje. ili obrtnika lutalice. Nji­ hovo inkorporiranje u kuhinju. Mehani­ zacija je također »prištedjela« libido. u poređenju s ko­ jima sublimirani nagoni i objektivi sadrže više zastranjenja. liberalizirana) u društveno konstruktivne forme.

No. Za razliku od zadovoljstava u postojeće ukolotečene desublimacije. Tijelu je dozvoljeno da izloži svoja seksualna obilježja u svakodnevnom svijetu rada i u radnim odnosima iako ono nije prestalo biti instrument rada. a ne protiv njega. muška ljepota pomoćnika direktora i šefa odjela uvelike su podobne robe. Ovo podruštvljavanje nije suprotno. već komplementar­ no deerotizaciji okolice. Zadovoljstvo harmonizi­ rano s postojećim rezultira podređivanjem. posredstvom tog zadovoljenja reduci­ ran je Princip Zadovoljstva — on je lišen svojih zahtjeva nepomirivih s postojećim društvom. Funkcionalizam u svom artističkom vidu proizvodi taj trend. objekt organizacije.82 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 83 nja. Tako se umanjuje erotska. a posjedovanje prikladne ljubavnice — nekad privilegija kra­ ljeva. predodređenoj harmoniji između individualnih potreba i društveno traženih želja. Ono je omogućeno reduciranjem prljavog i teškog fizičkog rada. pa je ovaj in­ tenziviran. a intenzivira seksualna ener­ gija. Isto tako svaka sublimacija prihvaća društvene barijere. Tehnički progres i konfornije življenje dozvoljavaju sistematsko uključivanje libidinoznih komponenti u domenu proizvodnje i razmjene roba. čini se. velikim dijelom. To je jedno od vanrednih ostvarenja industrijske civilizacije. Veća sloboda djeluje u prilog sta­ tus quoa opće represije. Dakle. zadovo­ ljenja instinkata. sublimacija čuva svijest ο odricanju koje repre­ sivno društvo nameće pojedincu i time čuva potrebu za oslo­ bođenjem. kozmetike i fizičke hi­ gijene. na­ protiv. Seksualno privlačne činovnice i prodavačice. Izgleda da je u mentalnom aparatu znatno snižena napetost između onog za čime se čezne i onog što je dozvoljeno. Bez obzira na to koliko je kon­ trolirana mobilizacija instinktne energije (ponekad to seže i do znanstvenog ovladavanja libidom). Dućani i uredi se otvaraju i izlažu svoj personal po­ sredstvom ogromnih staklenih prozora. Cenzurirajući podsvjesno i prožimajući ga savješću. pa princip realiteta ne traži više zamašnu i bolnu transformaciju instinktnih potreba. zahtjevima koje postavlja industrija oglašavanja itd. dostupnošću jeftine. tako karakteristično za razvijenu industrijsku civilizaciju. upotrebljavanje motorne kosilice trave i brza vožnja automobila. Seks je integriran u radne i javne odnose. od­ sustvu terora. u unutrašnjem ure­ đaju je sve manje visokih blagajničkih pultova i neprovidnih pregrada. Ona je vitalan faktor u sačinjanju autoritarne ličnosti našeg vremena. U mobilizaciji libida i upravljanju njime je. razlog dobrovoljnoj koordinaciji s postojećim. ali ih. također. ciljeva i aspiracija. Iščezavanje privatnosti u masovnim stambenim ku- ćama i domovima predgrađa slama barijeru koja je ranije odvajala individualnu egzistenciju od javne i lakše razotkri­ va atraktivna svojstva tuđih žena i muževa. Uveliko je proširen niz društveno dozvoljenih i poželj­ nih zadovoljenja. privlačne odjeće. Zacijelo. Ona također umanjuje potrebu za sublimacijom. ta­ ko što ga raduje motorni čamac. tehnološka stvarnost limitira djelokrug sublimacije. ne zahtijeva odricanje od najvlastitijih potreba — svijetu koji nije bitno neprijateljski. utoliko što ne uključuje ekstenziranje i razvoj instinktnih potreba. i u sferi instinkata potvrđuje se tehnološko i političko pokorenje transcendirajućih faktora u ljudskoj egzistenciji. Pojedinac se mora adaptirati svijetu koji više. no. već. bez obzira na to u kolikoj mjeri je ta kontrolirana mobilizacija potporanj status quou — ona zadovoljava i pojedinca. njihovo kontrahiranje. i krši. moć društva ojačava sublimaciju. Zadovo­ ljenje je put koji rađa podređivanje i slabljenje ratia pro­ testa. libido postaje manje »polimorfan«. prinčeva i lordova — olakšava karijeru čak i manje istaknutih redova u zajednici biznisa. Tako je preduvjetovano ono što organizam spontano prihvaća kao ponuđeno. često je zamijećeno da razvijena industrijska civiliza­ cija operira s ovećim stupnjem seksualne slobode — »ope­ rira« u tom smislu što ova postaje tržišna vrijednost i faktor društvenog ponašanja. Super-ego također cenzurira cenzora jer razvijena savjest re- . nesrećna svijest te moći već probija kroz alijenaciju. To je »institucionalizirana desublimacija«. manje sposoban za erotiziranje preko lokaliziranog seksualiteta. pa je tako postao podatljiviji (kontroliranom) zado­ voljenju.

Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije. pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom. Les Fleurs du Mal Baudelairea. Agresiv- . Tolstojeva Ana Karenjina. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil. s onu stranu društvenog morala. ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksplo­ atacije. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi ukliučivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubij ana. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja. sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. Obratno. frustracije i gađenja. predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu. Nasuprot tome. neinhibirano. postoji penetrantna nesrećnost. slobode i ugnjetavanja. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti. a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra. ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije. intelekta i instinkta. Konflikti nesrecnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. Ali ona je apsolutna. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. iz­ među primarnih i sekundarnih procesa. proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva. ojačava sretnu svijest. Ono je s onu stranu dobra i zla.84 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUSTVO 85 gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. gubitak savjesti. takvim kao što je umjetničko djelo. To je dio društva u kome se događa. Sek­ sualnost nije iznimka. ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem υ fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. beskom­ promisna. i vice versa. muževno i sladokusno. odricanja i pobune. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. Geotheov Vahîverwandschaften. no nigdje nije negacija. U svojim najpotpunijim formama. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. No. »posre- dovanoj«. robovanja i zadovoljenja. jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. odvažno. To je besko­ načno realističnije. refleksivnoj formi. Bez prostora za svjesni razvoj. kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoljenja. desublimacija. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom. bezuslovna. Bez sumnje. koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. već u ontološkom smislu. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. No.

84

ČOVJEK

JEDNE

DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

85

gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. Obratno, gubitak savjesti, proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva, ojačava sretnu svijest, koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja; ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog, iz­ među primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim kao što je umjetničko djelo, sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu, razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoIjenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrećnost, a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha, frustracije i gađenja. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj, ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. No, ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. Konflikti nesrećnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra, Geotheov Vahlverwandschaften, Les Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, »posre-

dovanoj«, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom­ promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom, već u ontološkom smislu. Ono je s onu stranu dobra i zla, s onu stranu društvenog morala, te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubijana, u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom, u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma, kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. To je besko­ načno realističnije, odvažno, neinhibirano. To je dio društva u kome se događa, no nigdje nije negacija. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. muževno i sladokusno, sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil, jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksnloatacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek­ sualnost nije iznimka. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi uključivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem ο fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije, pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-

86

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

87

nost je na djelu u cijelom suvremenom industrijskom dru­ štvu. Da li je ona dosegla stupanj normalizacije kad se lju­ di navikavaju na rizik svog vlastitog istrebljenja i dezinte­ gracije u kursu normalne nacionalne spremnosti? Ili je to suglašavanje potpuno zasnovano u njihovoj nemoći da do­ gađanja značajnije uplivišu? U svakom slučaju, rizik izbježljive destrukcije koju je čovjek sačinio postaje normalan dio mentalnog i materijalnog obitovališta ljudi pa ne može više služiti za optuživanje i opovrgavanje postojećeg društvenog sistema, štaviše, kao dio njihovog svakodnevnog domaćinstva, čak ih može vezati za sistem. Dovoljno je transparentna eko­ nomska i politička povezanost između apsolutnog neprijatelja i visokog životnog standarda (te željenog stupnja zaposleno­ sti), ali ona je i dovoljno racionalna da bude prihvaćena. Pod pretpostavkom da je rušilački nagon (u konačnoj analizi: instinkt smrti) značajna komponenta energije koja hrani tehničko pokorenje čovjeka i prirode, razvoj sposob­ nosti društva da manipulira tehničkim progresom povećava, također, njegovu sposobnost da manipulira tim instinktom i da ga kontrolira, tj. da ga zadovolji »proizvodno«. Tad bi dru­ štvena kohezija ojačala do najdubljih instinktnih korjenova. Žrtve bi primale najveći rizik, a čak i fakat rata ne samo uz bespomoćno prihvaćanje već, također, s povlađivanjem instin kata. I ovdje bismo imali kontroliranu desublimaciju. Institucionalizirana desublimacija se tako javlja kao aspekat »upokorenja transcendencije« postignutog u jednodi­ menzionalnom društvu. Iste su tendencije društva u domeni politike i kulture i u sferi instinkata — reduciranje i čak ap­ sorbiranje opozicije (kvalitativna razlika!). Rezultat je atro­ fija mentalnih organa u pronicanju protivurječnosti i alterna­ tiva, pa srećna svijest dominira u jednoj preostaloj dimenziji tehnološkog ratia. Ona odražava vjerovanja da je stvarnost racionalna i da postojeći sistem, uprkos svemu, snabdijeva dobrima. Ljudi su usmjereni tako da u proizvodnom aparatu nalaze djelotvo­ ran pokretač misli i akcije kome njihova vlastita misao i ak­ cija može i mora biti izručena. U tom transferiranju aparat

preuzima ulogu moralnog faktora. Savjest je apsolvirana reifikacijom, općom nužnošću stvari. U toj općoj nužnosti nema mjesta za krivnju. Jedan čovjek može signalizirati likvidiranje stotina i hiljada ljudi, i tad se proglasiti slobodnim od svake grižnje savjesti, te živ­ jeti sretno navijeke poslije toga. Antifašističke snage koje su bile fašizam na bojnim poljima žanju beneficije nacističkih naučenjaka, generala i inženjera; oni imaju historijsku pred­ nost onog koji stiže kasno. Počinje preokretanje užasa kon­ centracionih logora u prakticiranje privikavanja ljudi na ab­ normalne uslove — život ljudi pod zemljom i svakodnevno pri­ manje radioaktivne hrane. Kršćanski ministar izjavljuje da ne protivuriječi kršćanskim principima da se svim raspolo­ živim sredstvima spriječi ulazak susjeda u sklonište od bom­ bardiranja. Jedan drugi kršćanski minisatr oponira svom kolegi i kaže da protivurječi. Tko je u pravu? Ponovo se ra­ zotkriva neutralnost tehnološkog ratia, u politici i iznad po­ litike, i ponovo se ona razotkriva kao hinjena — jer u oba slučaja služi politici dominacije. »Svijet koncentracionih logora . . . nije bio iznimno monstruozno društvo. Ono što smo tamo vidjeli bila je slika i, u izvjesnom smislu, kvintesencija paklenog društva u koje smo gurani svaki dan.« 1 7 ) Izgleda da čak i najluđi prestupi mogu biti potisnu­ ti na takav način da kao praktički ciljevi prestaju biti opasnost za društvo. Ili, ako njihovo izbijanje vodi funkcio­ nalnim neprilikama pojedinca (kao u slučaju pilota Hirošime), ono ne narušava funkcioniranje društva. Bolnica za duševno oboljele sređuje uznemirenja.
17 ) E . Ionesco u N o u v e l l e R e v u e F r a n ç a i s e , juli 1956. prema citatu u L o n d o n T i m e s L i t e r a r y S u p p l e m e n t , 4. m a r t 1960. H e r m a n Kahn predlaže u RAND istraživanju 1959 (RM-2206-RC) »da bi trebalo preispitati preživljavanje stanovništva u okolini sličnoj prenapučenim skloništima (koncentracioni logori, ruska i njemačka upotreba prenapučenih teretnih vagona, brodova za trupe, prepunjenih zatvora . . . itd.). Tu bi se mogli naći korisni orijentacioni principi koji bi mogli biti adaptirani na program skloništa.«

88

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

89

Sretna svijest nema granica — ona priređuje igre smr­ ću i razaranjem u kojima se miješaju zabave, timski rad i strateški značaj u društvenu harmoniju koja nagrađuje. Kom­ panija Rand, koja objedinjuje učenje, istraživanje, vojsku, klimu i dobar život, izvještava ο takvoj igri u stilu dovinjavanja, u svojim »RAND-om News«, torn 9, br. 1. pod naslovom BOLJE SIGURAN NEGO POŽALITI. Projektili zveče, Η-bomba čeka i sateliti lete, a problem je »kako oču­ vati naciju i slobodni svijet«. Sve to zabrinjava vojne planere jer »troškovi rizikovanja, eksperimentiranja i eventualne po­ greške mogu biti strašno visoki«. No, tad ulazi RAND; RAND pruža olakšanje i »izumi poput RAND-ovog SIGURNOSNOG dolaze na scenu«. Slika na kojoj su prezentirani neklasificirana je. To je slika na kojoj »svijet postaje mapa, rakete puki simboli (živjela utješna moć simbolizma!), a ratovi ništa doli (ništa doli) planovi i kalkulacije zapisani na p a p i r u . . . « Na toj slici je RAND preoblikovao svijet u interesantnu tehnolo­ gijsku igru, i čovjek može odahnuti — »vojni planeri mogu postići vrijedno .sintetičko' iskustvo bez rizika«. Igranje igre Da bi se igra razumjela, treba uzeti učešće, jer razu­ mijevanje je »u iskustvu«. Kako sigurnosni igrači dolaze iz gotovo svakog odjela RAND-a, a isto tako iz zrakoplovnih snaga, možemo tu, u Plavom timu, naći fizičara, inženjera, ekonomistu. Crveni tim će predstavljati slična pomiješana grupa. Prvi dan je utrošen u razabiranju ο čemu se radi u igri i u učenju njenih pravila, u glavnim crtama. Kad timovi ko­ načno sjede oko mapa, svaki u svojoj sobi, igra počinje. Svaki tim prima stavke svoje politike od direktora igre. Te stavke, koje obično priprema član kontrolne grupe, daju procjenu svjetske situacije u vrijeme igranja, informacije ο politici pro­ tivničkog tima, objektivnu situaciju s kojom će se tim su­ sresti i budžet tima. (Politika se mijenja za svaku igru da bi bila istražena široka skala strateških mogućnosti.) U našoj hipotetičkoj igri zadatak plavih ie da zadrže sposobnost zastrašivanja protivnika za cijelo vrijeme igre —

to jest da održe snagu koja je u stanju da odbije crvene, tako da crveni tim neće biti voljan da rizikuje napad. (Plavi dobivaju, također, informacije ο politici crvenih.) Kurs crvenih je da ostvare nadjačanje snaga plavih. Budžeti plavih i crvenih se upoređuju sa stvarnim bu­ džetom obrane . . . Utješno je čuti da igra teče od 1961. g. kod RAND-a, »dolje, u našem labirintnom suterenu negdje ispod buffeta« i da »jelovnici u sobama plavih i crvenih nabrajaju raspolo­ živa oružja i tehničku opremu što ih kupuju timovi . . . U svemu oko sedamdeset tačaka . . .«. Tu je i »direktor igre«, koji tumači pravila igre, jer, iako »knjiga pravila, kompleti­ rana dijagramima i ilustracijama, ima 66 strana«, problemi neizbježno niču tokom igre. Direktor igre ima i jednu drugu značajnu funkciju: »bez prethodnog upoznavanja igrača« on »oglašava rat da bi postigao mjeru efikasnosti postojećih voj­ nih snaga«. No, sad naslov poglavlja najavljuje »kava, kolač i ideje«. Odmor! »Igra se nastavlja kroz preostale periode — do 1972. g., kad se završava. Tad plavi i crveni tim sahra­ njuju projektile i sjedaju skupa uz kavu i kolač na ,post mor­ tem' sjednicu«. No, nemojte odviše relaksirati: postoji »jedna stvarna svjetska situacija koja ne može efikasno biti transponirana u SIGURNOSNO«, a to je »pregovaranje«. Zahvalni smo za to: jedna nada koja preostaje u faktičnoj svjetskoj situaciji je iznad dohvata RAND-a. Očito je da u sferi sretne svijesti nema mjesta osjećaju krivnje, a kalkul se brine za savjest. Kad je cjelina u pitanju, nema zlodjela osim odbacivanja cjeline ili odustajanja od nje­ ne odbrane. Zlodjelo, krivnja i osjećaj krivnje postaju pri­ vatna stvar. Freud je u individualnoj psihi razotkrio zlo­ djela čovječanstva, u individualnom slučaju povijesti, povi­ jest svega. Ta fatalna sveza je uspješno potisnuta. Oni koji se identificiraju s cjelinom, oni instalirani kao vođe i branitelji cjeline mogu praviti pogreške, no, oni ne mogu činiti krivo — oni nisu krivci. Oni mogu postati krivi ponovo kad pre­ stane to identificiranje, kad nestanu.

igraju­ ći se sa kontradikcijom — ono demonstrira superiornost svo­ je kulture. koja se više ne usudi reći svoje ime. 30. autoritarni i ritualni ele­ menti prožimaju govor i jezik. i time ih transcendiraju. Podržava društvo koje je reduciralo — a u najrazvijenim područjima eliminiralo — nerazumnosti pri­ padne ranijim. 1 ) J o h n K . taj rat je na rubovima — on razara samo »nerazvijene« zem­ lje. ο sistematskom stvaranju pozitivnog mišljenja i djelovanja. str %. stvari i njene funkci­ je. Capitalism. apsobirajući opoziciju. Elementi autonomnosti. Ova identificiranja. Asimi­ lirajući sve čega se dotakne. razaranje sredstava i porast rasi- Ovu vrstu dobrobiti — proizvodna superstruktura nad nesrećnom bazom društva — prožimaju »sredstva komunika­ cije« koja posreduje između gospodara i ο njima ovisnih. gube svoju autentičnu lingvističku rerpezentaciju. oktrivanja.JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 91 panja demonstriraju njegovo izobilje i »visoki stupanj blago­ stanja«. jedan vid tehnološke racionalnosti preveden u društveno ponašanje. Efikasnost i produktivnost ovog društva ga svakodnev­ no opravdava za silu nad čovjekom koju je provelo. esencije i egzistencije. On je nov zato što je racionalan u tolikoj mjeri da je bez presedana. ZATVARANJE UNIVERZUMA RASUĐIVANJA »U sadašnjem stanju historije svaki politički na­ pis može samo potvrditi univerzum javnog poretka. Isto tako. Tortura je ponovo uvedena kao normalna stvar. koja smo sreli kao obilježja operacionalizma 2 ). Galbraith. »zajednica je suviše bogata da bi morala paziti!« 1 ) Jezik totalnog upravljanja 4. U predominantnim na­ činima govora javlja se kontrast između dvodimenzionalnih. a nacistički koncentracioni logori su likvidirani. A tamo se prakticira mirne savjesti. fakta i činioca. A m e r i c a n Houghton Mifflin. U tim navikama mišljenja izražena je tendencija išče­ zavanja napetosti između pojave i realiteta. . Rata uništenja još nije bilo. Njegov jezik svje­ doči ο identifikaciji i unificiranju. Pogođeni su i Vokabular i sintaksa. istine i postojeće istine.« Roland Barthes Sretna svijest — vjerovanje da je stvarnost racionalna i da dani sistem isporučuje dobra — odražava novi konformi­ zam. de­ monstriranja i kritike povlače se pred parcijaliziranjem. 195fi. kritičke pojmove. Magični. koja su stupnjevi procesa spoznaje i kognitivnog procjenjivanja. upravo kao što intelektualni napisi mogu proizvesti samo paraliteraturu. primitivnijim stupnjevima. Pojmovi koji proniču činjenice. Boston. koji se odigrava na rubovima civiliziranog svijeta. Sretna svijest otklanja svaku vezu. Ovdje funkcionaliziranje jezika poma­ že da se suzbiju nekonformistički elementi iz strukture i kre­ tanja govora. no. Agensi publiciteta oblikuju univerzum komunikacije u kome se izražava jednodimenzionalno ponašanje. ο sinhroniziranom napadu na transcendentne. Inače vlada mir. jer rat je rat. po­ tvrđivanjem i imitacijom. društvo koje produžava i poboljšava život sistematični je nego ikad prije. Nadalje. Rasuđivanje je lišeno posre­ dovanja. 2 ) Pogledaj str. dijalektičnih moda mišljenja i tehnološkog ponašanja ili društvenih »navika mišljenja«. u kolonijalnom ratu. Bez tih posredovanja jezik tendira ka izražavanju i proiz­ vođenju neposredne identifikacije uma i činjenice. supstancije i atributa. ponovo se javljaju kao obilježja rasuđivanja u društvenom ponašanju. no. Društvo iz­ ražava svoja potraživanja direktno u jezičnom materijalu.

i »egghead«. Takve imenice kao što su »sloboda«. Upada u oči popularni jezik svojim prko­ snim i neposlušnim humorom u odnosu na oficijelno i poluoficijelno rasuđivanje. Ovi izrazi su opće razumljivi tako da njihovo golo javljanje proizvodi respons (lingvistički ili operacionalni) adekvatan kontekstu u kome su rečeni. 5 ) Ibidem *) U američkom slengu »head-shrinker« (onaj koji suzuje gla­ vu) izraz je za psihijatra. 4 3 Kao obviknutost mišljenja van znanstvenog i tehničkog jezika ovakvo rezoniranje izražava specifičan društveni i po­ litički biheviorizam. vidljivu prirodu.92 ČOVJEK ÎEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 93 ne bez opozicije. »dig it« — shvaćati. To je riječ koja zapovijeda i organizira. »demokracija« i »mir« impliciraju. April 1942. Bez sumnje. Obilježje operacionalizma — da se pojam učini sino­ nimom dane skupine operacija 3 ) —javlja se ponovo u lingvis­ tičkoj tendenciji »da imena stvari treba smatrati indikativnim. Riječ po­ staje kliše i kao kliše upravlja govorom i pisanjem. U bihevioralnom svijetu riječi i pojmovi tendiraju koincidiranju. Kao da običan čovjek (ili njegov anoni­ man govornik) u svom govoru želi potvrditi svoju humanost nasuprot postojećim silama. kontrolori i menedžeri. man. »beat it« znači: gubi se. U centralnim tačkama danog univerzuma javnog rasu­ đivanja javljaju se analitičke propozicije koje same sebe kva­ lificiraju. Ovdje funkcionalizacija jezika izražava stezanje značenja što ima političku konotaciju. određen niz at») Pogledaj str. To su termini koji iz­ riču predmete i oruđa svakodnevnog života. To je sintaksa u kojoj je struktura rečenice skraćena i kondenzirana na takav način da ne ostaje napetost. »think tank«. Pokušat ću u ovom poglavlju da ilustriram taj stil. Pojam nema drugog sadržaja doli onog mode­ liranog riječju u publicističkoj i standardiziranoj upotrebi. »boob tube«. P h i l o s o p h y o f S c i e n c e . vlade i mašine. one rezultiraju njegovim zatvaranjem u krug uslova nametnutih formulom. Ova lingvistička forma ide na uštrb razvijanja značenja. kupuju i prihvaćaju. te »gone. »jednakost«. Rijetko su sleng i kolokvijalan govor bili tako kreativni. istovremeno za njihov način funkcioniranja i za nazive svoj­ stava i procesa simboličnih za aparat upotrijebljen da se stvari otkriju i proizvedu« 4 ). Ovo je tehnološko rezonira­ 5 nje koje tendira »identificiranju stvari i njihovih funkcija« ). kao da će odbijanje i revolt. Ona je prenesena u stil koji je dostojna lingvisti­ čka kreacija. negiranje svoga kodificiranog i deklariranog značenja. »boob tube« (budalasta cijev) televizija. takođe. riječi sve više apsorbi­ raju pojmove. »think tank« (kanta za mo­ zak) mozak. ) Pogledaj str. »prostora« između dijelova rečenice. standardizirano (reakcija). Izgle­ da da zasada ovima pripada posljednja riječ. svaki jezik sadrži bezbrojne izraze koji ne zahtijevaju razvijanje njihova značenja. Konstantno ulivane u svijest primaoca. prev. vitalne potrebe i htijenja. »egghead« (jajoglavac) znači intelektualac. 31. komu­ nikacija tako isključuje genuini razvoj značenja. Nazivi stvari nisu samo »indikativ­ ni za način njihova funkcioniranja« već njihov (aktualni) način funkcioniranja. Imenica vla­ da rečenicom na autoritaran i totalitaran način i rečenica postaje deklaracija koju treba prihvatiti — ona suzbija de­ monstriranje. analitički. kao propozicijske for­ me u postojećem političkom rasuđivanju koje same sebi daju važenje 6 ). »Language and Science«. savladani u političkoj sferi. Sasvim je drugačije s izrazima koji označavaju stvari i događaje s onu stranu tog nekontroverznog konteksta.* No. izbiti u vokabularu koji naziva stvari njihovim imenom: »headshrinker«. ) Stanley Gerr. drugačijim jezikom govore laboratoriji odbrane i službenici egzekutive. »beat it« i »dig it«. a riječ treba da nema drugačiji respons doli ponašanje uskla­ đeno s publicistikom. 32. određuje i »zatvara« značenje stvari isključujući druge načine funkcioniranja. tj. go­ ne«. »gone man gone« — u transu. str. ekstreman. Već sam se osvrnuo na hipoteze. eksperti za efikasnost i glasnogovornici političke lakirovke (koji snabdijevaju vođe odgovarajućim uresivanjem). kvalificiranje. One funkcioniraju poput magično-ritualnih formu­ la. . 156. ili preciznije. Op. nagovara ljude da rade.

). a des­ potska vlada »demokratska«. Ova najava programa razotkriva povezanost u manje ideologij­ skoj formi nego što je ona obično dopuštena. jest jedan od mnogih načina kojima se rasu7 8 ) ) 9 ) *) N e w Y o r k T i m e s . samo jezik terorističkog totalitarizma. na Istoku. Otvorena. već kad je uključena u imenicu.000 dolara opremljen tepisima. Na Zapadu je analitička predikacija s terminima slobodno preduzimanje. Logika je to dru­ štva koje sebi može dozvoliti da raspolaže logikom i da se igra destrukcijom. Na obje strane je oponiranje događanju koje bi sezalo preko zatvorene analitičke strukture neispravno. 1960. od onih njezinih sadržaja koji bi obezvažili. nikad ne ide ka kvalitativnoj razlici. prikrivanje njihova monstruozna sadržaja. u najmanju ruku. u stvari. koji je. . No. Važenje nije primarno u činjenici da je to jezik prodaje (izgleda da biznis sa skloništima od posljedica atomskog bombardiranja nije bio tako dobar). po kojoj se ravnaju druge riječi. prosperiteta i potencijalnog uništenja. kontradikcija sad postaje princip logike manipu­ liranja — realistička karikatura dijalektike. Decembar 1 . Strindbergov Ples smrti«9) slučajno je promakla istina. Pokušat ću da pokažem da su »čista bomba« i »neopasne radioaktivne padavine« samo ekstremne kreacije normalnog stila. Ritualiziran pojam je učinjen imunim spram kontradik­ cije. Naslovi poput »Radnik traži harmoniju projektila« 7 ) i oglasi poput »Luksuzno sklonište od radio­ aktivnih padavina« 8 ) još uvijek mogu evocirati naivnu reak­ ciju da su »radnik«. Relativno novo je opće prihvaćanje ovih laži u javno i privatno mnijenje. Novembar 2. bez sumnje. prev.000 dolara i da je model skloništa po 1. »projektil« i »harmonija« nepomirljive protivurječnosti i da nema ni logike ni jezika koji bi bili u stanju ispravno objediniti luksuz i atomske radijacije. iako su sredstva potkrepljivani a istine i stupnjevi kažnjava­ nja veoma različiti. izbori. i logika i jezik postaju savršeno razumljivi kad čujemo da je cijena nuklearne podmornice naoružane projektilima 120. Širenje i efikasnost ovog jezika potvrđuje trijumf društva nad protivurječnostima sadržanim u njemu. Unificiranje suprotnosti što karakterizira komercijalni i politički stil. ili. ukidanje neprijateljskih klasa. omeli prih­ vaćenu upotrebu imenice u iskazima politike i javnog mnje­ nja. Univerzum rasuđivanja u kome su pomirene suprotno­ sti ima čvrstu bazu za takvo sjedinjenje — beneficijelnu ra­ zornost.000. te falsificirani izbori »slobod­ ni«. društva s tehnološkim ovladavanjem du­ hom i materijom. inicijativa. izgradnja ko­ munizma i socijalizma. zaprečeno izražavanje činjenice da je predominantan mod slo­ bode sužanjstvo i da je predominantan mod jednakosti na­ metnuta nejednakost. Analitička struktura odvaja imenicu. Ovakva lingvistička i politička obilježja datiraju mnogo prije Orwella. zatvorenim termini­ ma onih moći koje oblikuju odnosni univerzum rasuđivanja. Sintaksa kra­ tica proklamira pomirenje suprotnosti tako što ih spaja u čvr­ ste i udomaćene strukture. Totalna komercijalizacija spaja one sfere života koje su ranije bile antagonističke. Ništa manje nije orwellian­ ski kad kontradikcija nije eksplicitna. 1960. Društvena igra — op. Nekad smatrana glavnim logičnim prestupom. 1960. ili je propaganda. U takvom univerzumu javnog rasuđivanja jezik se kreće u sinonimima i tautologijama. Ibidem. Novembar 7. Sasvim je udomaćeno to da se partija koja radi za odbranu i rast kapitalizma naziva »socijalistička«. indivi­ duum. a ovo jedinjenje se izraža­ va u neometanom ligvističkom spajanju onih dijelova govo­ ra koji se sukobljuju. već u tome što on proizvodi neposred­ no identificiranje posebnih i općih interesa.94 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 95 ributa koji se beziznimno pridijevaju kad je dotična imenica izgovorena ili napisana. U kazali­ šnoj najavi »Posebna večernja predstava povodom izbora. Rezultat je poznati orwellianski jezik (»mir je rat« i »rat je mir« itd. Tako je određenjem tih poj om va. terminima radnici i seljaci. Veliki dio javno govorene i štampane riječi čini se nedovoljno prekondicioniranom čovjeku kraj­ nje nadrealistički. biznisa i nacio­ nalne moći. scrabbleom* i TV aparatima. Ibidem. bučna kon­ tradikcija je postala shema govora i publiciteta. one se reprodu­ ciraju bez pucanja društvenog sistema.

sva komunikacija ima hipnotički karakter. Manife­ stirajući protivuriječnosti koje označavaju njegovu istinu. 109. Predikacija postaje recept. Editions du Seuil. »gospođici Rheingold«.96 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 97 đivanje i komunikacija imuniziraju protiv izraza protesta i odbijanja. Upotreba posvojnih oblika prikazuje pojedince kao puk aneks njiho­ va mjesta. Kasnije ćemo ispitati dru­ ge konstrukcije u kojima se razotkriva autoritarni karakter jezika. prošlog tjedna imao je sve pripremljeno za jedan od svojih divljih. . Ona je istovremeno obojena lažnom familijarnošću — rezultat konstantnog ponavljanja i vješto sa­ činjenog popularnog usmjerenja komunikacije. Ova je u ne­ posrednom odnosu s primaocem — bez distancije statusa. egipatski Naser. i dalje. 161. 1981. 1961. Predstavljeni su kao Byurd Virdžinije. da sklonište od bombardiranja treba da pruži udobnost. str. gdje se takav jezik metodički upotrebljava za »udomaćenje određenih sli­ ka« koje se usijecaju u svijet i u proizvod i pomažu da se prodaju ljudi i robe. Svojom sposobnošću da asimilira sve druge pozicije u svoje vlastite ono pruža mogućnosti kombiniranja najveće tolerancije s najvećom uniformnošću. da fundamentalna oružja nose ozna­ ke svojih cijena (u kojima je. Uspjeh indicira to da ovakav jezik proizvodi samoidentificiranje pojedinaca s funkcijama koje izvode oni i drugi. sadržan i profit). Određenja poprimaju for­ mu sugestivnih zapovijedi — ona su više evokativna negoli demostrativna. Prentice-Hall. poziva »vas« itd. To je jezik konstrukcija ko­ je nameću primaocu iskrivljeno i skraćeno značenje. Bilo da se govori ο »slobodi«. L i t e r a t u r e . stan­ dardizirane i opće stvari i funkcije predstavljene kao »speci­ jalno za vas«. Svima im je zajedničko zatvaranje i skraćenje sin­ takse što odsijeca razvoj značenja. spavaće sobe ili protsorije za dnevni boravak. Dobro je to poznata tehnika industrijske propagande. On ne misli ο bitno drugačijim (i moguće istinskim) eksplikacijama imenice. konsekvencije prelaze relativno bezopasnu sfe­ ru trgovanja i prilično su ozbiljne. Beacon Press. beskonačno ponavljana. L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . službe. Mala je razlika u tome da li onaj kome se tako obraća to vjeruje ili ne vjeruje. str. dakako. . 11 ) Pogledaj Leo Lowenthal. Tjednik Time može poslužiti kao ekstreman primjer tog smjera. to je doneseno »vama«. »miru«. fiksira značenje u svi­ jesti primaoca. str. naobrazbe i radnog mjesta — pogađa ga u neslužbenoj atmo­ sferi kuhinje. Složenica atributivne konstrukcije stvara utvrđen sindrom: »Georgijanski samovoljni. aspiracija. čitalac. »vaša« najdraža robna kuća. poslodavca ili poduzeća. isto tako. neintelektualni guverner . Na taj način su nametnute. a stvara fiksirana obličja koja se nameću premoćnom i krutom konkretnošću. primanje onog što se nudi u formi u kojoj je servirano. T h e U s e s o f L i t e r a c y . Analitička predikacija je takva represivna konstrukci­ ja. ovo rasuđavanje se zatvara spram svih drugih rasuđivanja koja ni­ su na njegovom vlastitom stanovištu. odnosno slušalac. stavova. No. Blough SAD čelika. Paris. . bloki­ ran razvoj sadržaja. i dalje. Stalno sparivanje određne imenice s istim »objašnjavajućim« pridjevima i svojstvima čini rečenicu hipnotičnom for­ mulom koja. Govorni i pisani jezik je grupiran oko »čvrsto fiksiranih pravaca« i »atraktivnosti« što posre­ duju tipificiranje. Kako je to jezik istovremeno »pripitomljavanja i glo­ rifikacije« I 0 ) .« 10 ) Roland Barthcs. treba i da reagira na specifičan. 33. »vaša« autocesta. političkih zborova. 1953. treba da asocira (i on zaista aso­ cira) fiksiranu strukturu institucija. U najrazvijenijim sektorima funkcionalne i manipuli­ rane komunikacije jezik nameće istinski zapanjujućim kon­ strukcijama identificiranje osobe i funkcije. P o p u l a r C u l ­ t u r e a n d S o c i e t y . To je »vaš« član kongresa. a. »vaše« novine. Boston. Jednaka familijarnost je utvrđena posredstvom personaliziranog jezika koji igra značajnu ulogu u razvijenoj ko­ munikaciji 1 1 ). Kako mogu protest i odbijanje naći pravu riječ kad organi postojećeg poretka priznaju i oglašavaju da je mir zapravo ivica rata. utvrđen način. ipak njegov jezik svjedoči ο represiv­ nom karakteru tog jedinstva. ili »simpatičnom čovjeku«. i Richard Hoggart. »komunistu«.

Struktura koja se nameće ujedinjuje aktere i akcije nasilja. Čovjeka i stvar vidimo u operaciji. i nije obavezno. Izrazi koji označava­ ju posve drugačija područja i kvalitete sagnani su u čvrstu. ljudski inte­ resantne priče određene politikom izdavača. nadmoćnu cjelinu. opterećeno. 20. 1960. UN oslobađa od naglašavanja ujedinjenosti. u koju spadaju specijalisti hladnog rata 1 4 ) i »čista bom­ ba« — pridaje destrukciji svojstvo moralnog i fizičkog integriteta. Adlai Stevenson i drugi. koji zaprečuju diferenci­ jaciju. često je kombinacija sasvim blaga — kao u slu12 ) Izjava se ne odnosi na sadašnjeg guvernera već na Mr. Taj stil je nadmoćna konkretnost. NATO. NATO ne ističe pakt nacija sje­ vernog Atlantika. zaštite i propagande u istu silu. Možda nije slučajno da su ovakve konstrukcije osobito česte u teh­ nološkim. »Stvar Identificira­ na sa svojom funkcijom« realnija je od stvari koja se razli­ kuje od funkcije. dok je AEC sa­ mo jedna administrativna agencija među mnogim drugima. njegova funkcija. . a SEATO od eventualnog objašnjenja činje­ nice da neke jugoistočne države Azije ne pripadaju toj orga­ nizaciji. fizička obilježja i nje­ gova politička praksa sliveni su u nerazdvojivu i nepromjen­ ljivu strukturu koja svojom prirodnom nevinošću i neposred­ nošću ovladava čitaočevom sviješću. diferencijaciji značenja: ona se kreće i živi samo kao cjelina. »otac Η-bombe«. T h e N a t i o n a l P u r p o s e (sačinjeno pod nad­ zorom i uz pomoć uredništva magazina L i f e . P r e m a Davidu Sarnoffu. New York. Holt. Jer pojam ne identificira stvar s jednom funkcijom. Kratice označavaju samo ono što je institucionalizirano na takav način da je transcendirajuća konotacija odsječena. konstantno ponavljan u općerasprostranjenoj upotrebi. Tako voljen otac koji ulijeva strah. AFL-CIO. suprotstavlja se razvoju i izražavanju pojmo­ va. članak može prosli­ jediti na davanje čak i bitnih informacija. SSSR skraćuje socijalistički i sovjetski. Jessup. str. moći. Skraćiva­ nje vezicom (eksplicitno ili neeksplicitno) ne izmiruje uvijek nepomirljivo. čaju »projektilaš bikovskih ramena« — ona prenosi ili pri­ jetnju ili. takođe SSSR. izgubilo je svoju kognitivnu vrijednost i služi samo prepoznavanju fakata nepostavljenih u pitanje. onaj koji živi život rađa Η-bombu za uništenje života. a »sankcioniran« od strane intelektu­ alaca. Pogledaj J o h n K. AEC*. UN. Rinehart and Winston. har­ moniju protivurječnosti. Akademija slo­ bode. Nakon tako zadobivenog dominira­ nja personaliziranih i hipnotičkih obrisa. Bilješka ο skraćivanju. 22. Kad je jednom po­ stalo oficijelan Vokabular. eto. »bikorameni projektilaš von Braun«. korumpirano. dok bi se pri jasnom percipiranju znače­ nja kratice moglo postaviti pitanje ο članstvu Grčke i Tur­ ske. U svojoj neposrednosti i direktnosti on koči pojmovno mišljenje i tako mišljenje uopće. 1958. Široko je rasprostranjena upotreba kratica s vezicom. pak. separaciju i distinkciju. Izgleda da su ljudi koji govore i prihvaćaju ta­ kav jezik imuni spram svega i prijemljivi na sve. 58. ipak. manje-više. Zna­ čenje je fiksno. prev. animirajuću dinamiku. DDR demokrat­ ska. »znan­ stveno-vojni« povezuje napore za smanjenje strepnji i strada­ nja sa službom koja ih stvara. netko bi se mogao usuditi da u nekima od njih vidi »lu­ kavstvo uma« — skraćivanje treba da pomogne kako bi se potisnula neželjena pitanja. a jezični izraz te identifikacije (u funkcio­ nalnoj imenici i u mnogim formama sintakse skraćenica) tvori bazičan Vokabular i sintaksu. razvoju. 14 ) Sugestija magazina L i f e . Ili. AFL-CIO pokopava radikalne političke razlike koje su nekad razdvajale ove dvije organizacije. »znanstveno-vojni banket« 1 3 ) i »nuklearni-pogon odašiljač-projektila« podmornica. rezultat je sličan. DDR itd. To i ovdje rezultira magičnim i hipnotičkim djelova­ njem — projekcijama koje pronose neodoljivo jedinstvo. i samo u operaciji. aug. Na primjer: »četkasto-obrvi« Teller.98 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 99 Guverner 1 2 ). Ovaj jezik. — ne može biti drugačije. Takvo identificiranje može biti le*) Atomic Energy Commission — op. Naracija je oču­ vana u dobro publiciranom okviru. koji konstantno nameće odraze. f e b . Kongres treba uskoro da donese uredbu ο osnutku takve akademije. citirana u T h e N a t i o n . Pa. koje. Struktura ne daje mje­ sta distinkciji. Talmadgea. Većina ovih kratica je sasvim razumna i opravdana na osnovu dužine neskraćenih oznaka. No. 1960. bez vezice. 13 ) Posljednja tri podatka s u citirana u T h e N a t i o n . političkim i vojnim frazama.

Riječima Wilhelma von Humboldta: imenica kao gra­ matički subjekat označava nešto što »može ući u određene 15 odnose« ). Reduciranje pojma na fiksne odraze. zaprečeni u izrazu i komunikaciji. 1936. des . opozicione elemente uma. ono suzbija prepoznavanje činilaca iza činjenica. vršenju određene funkcije. a time suzbija i saznanje činjenica i njihova povijesna sadržaja. ona rastvaraju pojmove u operacije i isključuju one intenci­ je pojma koje su u kontrastu s takvim rastvaranjem. Da bih ilustrirao novum takvog jezika. str. Ovaj je aktivno ili pasivno povezan sa svojim predikatima. Održavana napetost prožima dvodimenzionalni uni­ verzum rasuđivanja u kome je na djelu kritička. pokazat ću sažeto razlike spram klasične filozofije gramatike. U izreci »munja udara« čovjek »ne misli ο golom udaranju munje. niti egzistira kao entitet prije i izvan svojih predikata. kad se predaje ne­ posrednim činjenicama. Aludirao sam na filozofiju gramatike da bih osvijetlio razmjer u kome jezična skraćenja indiciraju kratkoću misli koju ona. U njemu operacionalni i bihevioralni razum absorbira transcendentne. kad se suprotstavlja apstrakciji i posredovanju. O b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . a realitet je prisutan u obje. No. negativne. Pret­ hodno svojoj operacionalnoj upotrebi. 17 ) U poglavlju V. imunost spram kontradikcija. Dvije dane dimenzije su antagonističke. esencije i pojave. Unificiran funkcionalni je­ zik je nepomirivo antikritičan i antidijalektičan. 17 Ja ću raspravljati ) ο tim elementima u odnosu na na­ petost »jest« i »treba da«. Kad jezično ponašanje blokira razvoj pojma. v . Subjekt niti iščezava u svojim predikatima. Berlin. nije identično s tim odnosima. dok dijalektički pojmovi razvijaju zbiljske proturječnosti. on je više od imenice: on imenuje koncept stvari. pokazuje sadržaje koji su potisnuti u funkcionalnom jeziku.100 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE • JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 101 gitimno. ona je nji­ hova »univerzalna« i supstantivna srž. hipnotičke formule. i to ostaje u različitim stanjima. ona ostaje to što jest u tim odnosima i »protiv« njih. operacionalna i tehnološka određenja su specifična upotreba pojmova za specifične svrhe. zapri­ ječen razvoj samovrednovanja. gramatički subjekt rečenica jest. funkcijama i kvalitetima koje rečenica predicira subjektu.iran. štaviše. koji rečenica određuje u posebnom stanju funkcije. već ga definira kao biće u dotičnom stanju. »supstancija«. pojam odriče identi­ fikaciju stvari s njenom funkcijom. univerzal­ no. na povezanosti gramati­ čkog. Kad rečenica daje određenje svog subjekta. logičkog i ontološkog »subjekta«. ona ga ne rastva) W . Predominantne tendencije govora koje odbijaju ova razlikovanja izražavaju promjene u načinu mišljenja ο kojima smo raspravljali u prethodnim poglavljima — funkcionali'. 15 ra u stanja i funkcije. unificiran jezik kratica jest jezik jednodimenzionalne mi­ sli. ona je sred­ stvo koordinacije i subordinacije. utvrđuju i izvode. identificiranje stvari (i osobe) s nje­ nom funkcijom — to su tendencije koje razotkrivaju jedno­ dimenzionalan duh u jeziku kojim on govori. U društvu i za društvo je od vitalnog zna­ čaja ova organizacija funkcionalnog rasuđivanja. prije svega. već se konstituira u njima — rezultat je procesa posredovanja izraženog u rečenici 1 6 ). ali ostaje različit od njih. 254. Sinteza propozicije po­ vezuje radnju (ili stanje) sa subjektom tako da je subjekt oz­ načen kao akter (ili nosilac) pa se razlikuje od stanja ili fun­ kcije u kojoj se nalazi u određenom slučaju. sa svoje strane. Ako subjekt nije vlastita imenica. potencijalnosti i aktualnosti — ulaženje negativnih logičkih određenja u po­ zitivna. U svom vlastitom razvoju je dijalektička mi­ sao došla do poimanja povijesnog karaktera protivurječnosti 16 ) Pogledaj u vezi s filozofijom gramatike i dijalektičkom lo­ gikom Hegelov koncept »supstancije kao subjekta« i »spekulativne re­ čenice« u Prodeovoru F e n o m e n o l o g i j i d u h a . on razlikuje ono što je stvar od kontigentnih funkcija stvari u postojećem realitetu. no. Insistiranje na filozofskim elementima u gramatici. Gra­ matički subjekt tako pronosi značenje koje premašuje ono izraženo u rečenici. Prema toj filozofiji. već ο samoj munji koja udara«. apstraktna misao. misli subjekt koji je »prešao u akciju«. Humboldt. a možda i jedini smisao operacionalnih i tehnolo­ ških pojmova. koja transcendira bihevioralan plan i povezuje lingvističke kategorije s ontolo­ škim. štaviše.

.9) Sve veći racionalitet razvijenog industrijskog društva tendira likvidiranju uznemirujućih elemenata vremena i sje­ ćanja kao »iracionalnog ostatka«. nametnute od strane postojećih sila i moći činjenica. a princip racionaliteta građan. a kao takva ona je bitno prosuđivanje ). Tako se »druga« dimenzija misli javila kao povijesna dimenzija — potencijalnost kao povijesna mogućnost. Ono se opire zatvaranju danog univerzuma rasuđivanja i pona­ šanja. Prepoznavanje prošlosti i odnošenje na prošlost kao sada­ šnjost suprotstavljeno je funkcionalizaciji misli u postojećem realitetu. 20 ) Pogledaj str. To znači ništa manje nego da građansko društvo u svom razvoju likvidira sjećanje. . nada ostaje nada.skim. i čak identične sa svojim suprotnostima. operacionalna racionalnost ima malo mjesta za povijesni um i malo koristi od njega 1 8 ). I teror i nada oživljuju. W. ne samo da prakticira orwellianski i ezopovski jezik već i suzbija i zabo­ ravlja historijsku stvarnost — užas fašizma. Ovo prosuđiva­ nje je daleko od toga da bi nužno uključivalo indiferentni re­ lativizam. vrijeme. tad su stari povijesni pojmovi obezvrijeđeni modernim operacionalnim redefinicijama. Potiskivanje ove dimenzije u društvenom totalitetu operacionalne racionalnosti je potiskivanje povijesti. kritička misao postaje povijesna svi­ 20 jest. Sjećanje je mod disocijacije od danih fakata. i poglavlje V. u: Bericht über Erzieherkonferenz am 6 und 7 November in Wiesbaden. kad su temelji demokracije harmonično dokinuti u demokraciji. a to nije akademsko. često puko za­ zivanje služi blokiranju takva razvoja koji bi p o k a z a o njegovu povi­ jesnu neadekvatnost. 11. pretpostavke demokracije. . Ono u zbiljskoj povijesti čovjeka traži kriterije isti19 ) Th. ideju socijaliz­ ma.«. . 14. ili pak sa skromnim porijeklom predsjedničkog kandidata. već političko pitanje. Bo­ jazni i aspiracije čovječanstva potvrđuju se u individualnoj memoriji koja oživljuje lične doživljaje — opće je u pojedi­ načnom. ili Marxom — Engelsom — Lenjinom. no dok se u stvarnosti te­ ror ponavlja u uvijek novim formama. zivnost sadržaja memorije. To je potiskivanje vlastite prošlosti društva — i njegove budućnosti utoliko što se ta budućnost obraća kvalitatavnoj promjeni. koje. Frankfurt.. . 1960. privatna i opća. uspomenu kao ne­ ku vrstu iracionalnih ostataka . funkcionalizaciji kao učinku postojećeg realiteta. Ο borbi protiv povijesti bit će dalje raspravljano u poglavlju VII. a njezina realizaci­ ja kao povijesno događanje. Funkcionalni jezik je radikalno antipovijesni jezik. a izgleda da je postojeće društvo shvatilo subver18 ) To ne znači da historija. sadržaj slobode. negaciji postoje­ ćeg. kad je program prosvijećenog kapitalizma uspje­ šno poražen tako što ga se etiketira »socijalizmom«. Da li je taj antipovijesni trend dio borbe protiv one dimenzije duha u kojoj bi se mogle razvi­ ti centrifugalne sposobnosti i snage — sposobnosti i snage koje bi trebale zapriječiti totalnu koordinaciju individuuma s društvom? Sjećanje na prošlost može rezultirati opasnim uvidima. Kad birok­ ratska diktatura vlada komunističkim društvom i određuje ga. poput Wernera Sombarta i Maxa Webera. Pamćenje sabire teror i nadu prošlosti. već je ono povezano s principima napretka građan­ skog društva. Te redefinicije su falsifikacije. služe transformiranju krivosti u istinu. . kad fašistički režimi funkcioniraju kao partneri slobod­ nog svijeta. Dosta često se evocira bilo u vezi s očevima osnivačima. a isto tako i likvidiranju uz­ nemirujuću racionalnost sadržanu u tom iracionalnom ostat­ ku. Suočena s danim društvom kao ob­ jektom svoje refleksije. No i ovo su ritualizirana zazi-' vanja koja ne dozvoljavaju razvoj prisjećenog sadržaja. str.« »Ekonomisti i sociolozi. 10. ono omogućuje razvoj pojmova koji destabiliziraju i transcendiraju zatvorenost u postojeće tako što ga razumije­ vaju kao povijesnu datost. Povijest očuvana pamćenja. iščezava iz danog univerzuma događanja. Nadvladava ga totalitar­ na moć bihevioralnog univerzuma: »Ljudsko strašilo bez memorije . . princip tradicionalizma su pridali feu­ dalnim formama društva. Adorno. Totalitet u kome su kategorije slobode postale razmjenIjive.102 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO i procesa njihova posredovanja kao povijesnog procesa. mod »posredovanja« koji na trenutke razbija sveprisutnu moć datih činjenica. nije proizvod propa­ danja . »Was bedeutet Aufarbeitung der Vergangen­ heit?«.

) Roland Barthes. cit. . Valjanost takve vrste proizvodi svijest za koju je jezik postojećih moći jezik istine 2 "). »rad­ nički savjeti«. napredovanja i nazadovanja 2 1 ). tj. a tautologije su vraški efektne »rečenice«. a taj konflikt nalazi svoj jezični iz­ raz u rečenicama koje povezuju kontradiktorne predikate u logičku jedinicu — pojmovni izraz objektivne stvarnosti. Na ovom mje­ stu 2 2 ) je dostatno da citiramo i parafraziramo Rolanda Bart­ hesa: »Više nema bilo kakva razmaka između imenovanja i prosuđivanja. a s druge strane jezik Johna Stuarta Milla je u velikoj 21 mjeri demonstrativan.« Zatvoren jezik ne demonstrira i ne objašnjava — on saopćava odluku. cit. što je istinito. . determinirali način života. takođe. In­ terpretacija ovih zahtjeva od strane vođa koji kontroliraju aparat određuje što je ispravno. stvaranja društvenog bogatstva — izopačenja i destrukcije tih ostva­ renja. određenje termina kao što su »skretanje«. ) Pogledaj moj S o v i e t M a r x i s m . Zahtjevi pre­ stiža u industrijalizaciji i totalnog podređivanja čovjeka pro­ izvodnom aparatu očituje se u autoritarnoj transformaciji marksističkog jezika u staljinistički i poststaljinistički. »revizionist« jest kazneni zakon. On se kreće u tautologijama. konceptualan. -tr. sadržan u gor­ njoj postavci omogućen je poimanjem da je subjekt povijesni činilac čiji se identitet konstituira u povijesnoj praksi i sup­ rotstavljanju povijesnoj praksi. zatvaranje jezika je kompletno . dictum. ritualizacija nadvladava jezik koji pokušava dozvati u svijest izvornu istinu i očuvati je. Komunistički manifest pruža klasičan primjer. Ovaj jezik nije više uopće podoban za »rasuđivanje«. Za razliku od orwellianskog jezika. a pri tome je jedna vrijednost opravdanje neke druge vrijednosti. str. a što lažno. Jezik utvrđuje nesumnjivo ispravno i krivo. objašnjena i optužena. oslobođenja. oni dozvoljavaju ot­ voreno razvijanje. ona postaju »odvajanje dobra od zla«. suprotnost je demonstrirana. a što krivo. Proizvodni rast postojećeg ko­ munističkog društva osuđuje. slobodarsku komunis­ tičku opoziciju. u društvenoj stvarnosti i na­ suprot njoj.104 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 105 nitosti i krivosti. Na pri­ mjer.! njegovu krutu strukturu. čak. učinjena ekspiicitnom. uspostavili gospodare i sluge. artikuliraju službenu osudu. Buržoazija je subjekt tehni­ čkog progresa. razvijaju svoj sadržaj u kon­ tradiktornim predikatima.. On artikulira činjenice i utvrđuje ih na osnovu moći aparata — proklamiranje je koje ratificira samo sebe. proletarijat nosi atribute totalnog ugnje­ tavanja i totalnog poražavanja ugnjetavanja. otvoren — još se nije podredio hipnotičko-ritualnim formulama današnjeg neokonzervativizma i neoliberalizma. . Slično tome. Orijentacija rasu­ đivanja (i akcije) na termine kao što su »proletarijat«. loc. i dalje. »objektivni sadržaj«. s jedne strane jezik Burkea i Tocquevillea. »vlada« suprotnim predikatima. Raspravljanje razvija i izriče konflikt između stvari i njezine funkcije. zapovijed. štaviše. koji rastvara zatvoreni unjyer^_ zum rasuđivanja. Naprotiv. Takav dijalektički odnos suprotnosti. One izriču sudove u »prejudiciranoj formi«. Oni ne ostavljaju ni prostora ni vremena za ras­ pravljanje koje bi pokazalo rascjepničke mogućnosti alterna­ tive. to nije sve. ono zacrtava granice i alternative. loc. 37—40. Na žalost. Na primjer. Kad daje određenja. Ovdje svaki od dva ključna termina — buržoazija i proletarijat. Ključni termi­ ni tog jezika nisu hipnotičke imenice koje beskonačno sazi­ vaju iste zamrznute predikate. »diktatura staljinističkog aparata« postaje ori22 23 ) Za dalje raspravljanje ο ovim kriterijima pogledaj poglavlje VIII. ona govori »le langage de la con­ naissance« (Roland Barthes). Autoritarno ritualiziranje rasuđivanja je još upecati jivije tamo gdje upliviše i sam dijalektički jezik. 87.Posredo­ vanje prošlosti sa sadašnjošću razotkriva činioce koji su re­ zultirali činjenicama. Možemo ih ta­ kođer naći (iako u drugačijim modima) u stilu velike kon­ zervativne i liberalne kritike građanskog društva u razgranjavanju. no kritički kvaliteti spoznaje nisu ekskulzivne karakteristike Marxova stila. pokoravanja prirode. Kad ta kritička svijest govori. Kontrast između dva jezika ο kojima je riječ ilustrirao sam stilom Marxove teorije.

neov­ lašteno da pretpostavi da primaoci vjeruju. Ti pojmovi su preuzeti iz intelektualne tradicije i prevedeni u operacionalne termine. Istraživanja preduzeta u totalnom upravljanju Funkcionalno komuniciranje je samo izvanjski sloj jed­ nodimenzionalnog totaliteta u kome je čovjek podučavan da zaboravi — da prevodi negativno u pozitivno tako da može i nadalje funkcionirati. a ima li danas u orbitu razvijene industrijske civilizacije društva koje nije pod autoritarnim režimom? Kako se supstancija razli­ čitih režima više ne javlja u alternativnim načinima života. Nije to satira nakon tradegije. nije heroj onaj koji će biti ritualna žrtva. itd. No. no prilagođen i prilično zadovoljan. Njihova sloboda od efektivnog narodnog suvereniteta je veća što je globalniji izazov koji izgrađuju da bi se s njim suočavali i što normalnije postaje srođavanje s mogućnošću totalne destrukcije. Svojstvo novog magično ri­ tualnog jezika jest da ljudi ne vjeruju. 1955. ili im nije stalo. Čovjek ne »vje­ ruje« u ono što deklarira operacionalni koncept. već uvodi i nameće istinu i lažnost. putem supstituiranja odraza za pojmove. 24 se opravdava u akciji — u obavljanju posla. kapitalističkim i nekapitalističkim zemljama 2 4 ). On odriče ili apsorbira transcendentni Vokabular. poglavito str. Institucije slobode govora i misli ne zaprečuju mentalnu koordinaciju s postojećim realitetom. i dalje. tj. Koordinacija pojedinca s društvom seže do u sfere svijesti u kojima se zgotavljaju pojmovi kojima se smjera razumjeti postojeća stvarnost. Prema Rolandu Barthesu. kontradik­ cije. Na djelu je suprotstavljanje pojmovima koji su shvatili povijesnu situaciju. Frankfurt am Main 1950—1951: G r u ­ p p e n E x p e r i m e n t . on ne tra­ ga za istinom. Odigrava se zamašno redefiniranje same misli. a ipak djeluju u skladu s danim trendom. u prodavanju i kupovanju. ona se svodi na različite mode tehnike manipuliranja i kon­ trole. a »simboli« politike su. takođe. to je jezik »svojstven svim autoritarnim režimima«. kad »proletarijat« više ne egzi­ stira ili ga još nema. trgovine i zabave. kad ne zahtijeva kontrolu i podre­ đivanje. F. Ritualni autoritarni jezik se širi svuda po suvremenom svijetu. u neobraćanju pažnje na druge. Naprotiv. Frankfurt. odsustvo njihova razvijanja u savremenoj situaciji — blokiranje njihove dijalektike. već je to narod. ovaj ) Za Zapadnu Njemačku pogledaj relevantne studije preduzete u Institutu für Sozialforschung. simboli biznisa. izd. u demokratskim i nedemokratskim. Ono je. ta domina­ cija političkih vođa je inkorporirana u dnevne aktivnosti i relaksaciju građana. reduciran. Frankfurt. već informacije. u televizijskim spektakli­ ma konkurentskih kandidata za vodstvo nacije jest komp­ letna sveza politike. S p r a c h e i n d e r v e r w a l t e t e n W e l t . . No. biznisa i zabave. 1958. Pollock. no. za oba dijela Njemačke. ovakvo komuniciranje nije terorističko. premošćivanje rascjepa između ranije dva različita područja društva. a borba protiv birokracije oslabila efikasnost jedine stvarne snage koja može biti mobi­ lizirana protiv kapitalizma u internacionalnim razmjerima. već izbor i slobodu. Tendencija političkog jezika da postane jezik komerci­ jalne propagande. Ovo prevođe­ nje rezultira reduciranjem napetosti između misli i zbilje putem slabljenja negativne moći misli. razvoja. i ti su prisiljeni da vjeruju ono što im se kaže. nije finis tragoediae — tragedija može upravo početi. izgleda. no nije posredovana sa sadašnošću. To ne znači da se umanjila moć profesi­ onalnih političara. Tu je prošlost ukočeno zadržana. Ovaj jezik upravlja putem reduciranja lingvističkih formi i simbola refleksija. No. pokazuje u kojoj su mjeri dominacija i upravljanje prestali biti neovisne funkcije teh­ nološkog društva. U prodaji opreme za opuštenu razonodu u skloništima od bombardiranja. Heinrich Scheffler. Karl Korn. nadalje. Europaeische Verlagsanstalt. Jezik ne samo da odražava te kontrole već i sam po­ staje njihov instrument. to je lažna spona i fatalno je preuranjena — biznis i zabava su još uvijek poli­ tika dominacije. čak i tamo gdje ne prenosi zapo­ vijedi.206 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 107 jentacija na ritualne formule. 545. kad bi direktna kontrola »odozdo« ome­ tala progres masovne proizvodnje. njene funkcije i sadržaja. apstrakcije. I ponovo. Promjene u jeziku su paralelne s promjenama u poli­ tičkom ponašanju. Takođe.

U svakom slučaju. mental­ ne ili materijalne — prispijeva ona u krivu konkretnost — konkretnost izdvojenu iz uslova koji konstituiraju stvarnost. Ako pojam nikad ne označava određenu konkretnu stvar. neka situacija. ako su oni shvaćeni (begriffen. po­ stali su objekti misli. Kako je slijedeća kritika empirijskog istra­ živanja preduzeta kao priprema za potonju filozofsku analizu — a i poduprta je njome —. U ovom kontekstu operacionalno tretiranje pojmova poprima političku funkciju. mišljenja ili pitanja riječi i pojmo­ va — lingvistička i epistemološka analiza opiru se či­ stim akademskim distinkcijama. podržavaju i destruiraju dano društvo. Na osnovu toga svi kognitivni koncepti imaju tranzitivan smisao: oni idu preko deskriptivnog referiranja pojedi­ načnih fakata. tako­ đer. pa su im sadržaj i značenje identični s realnim objektima neposrednog iskustva. a koje »objašnjavaju« dotičnu stvar (posredovanje). a koje su prisutne u svim pojedinačnim činjenicama — proizvode. Prije nego što pređemo na filozofsku analizu. Otuda shvaćanje ο »realitetu općeg«. drugo u odnosu spram pojedinačne stvari — univer­ zalan uslov. preliminarno određenje ο upo­ trebi termina »koncept«. ako je uvijek apstraktan i opći. Pojam bilo čega konkretnog je proizvod mentalne klasifika­ cije. Štaviše. no ipak i različni od ovih. konflikt između pojma i neposredne činjenice — konkretne stvari. Ako su činjenice društveni fakti. Predmet našeg raspravljanja — pitanja jezika. Tamo gdje ovi reducirani pojmovi upravljaju analizu ljudske stvarnosti — bilo individualne bilo društvene. koja najjasnije treba da pokaže u kojoj je mjeri društvo pokorilo misao. Nadilaženje operacionalnih pojmova značenjem razot­ kriva ograničenu i čak varljivu formu u kojoj je dopušteno da se iskuse činjenice. koja rukovodi kritiku. shvaćeno. To nešto može biti objekt svakodnevne prakse. Riječ je ο sferi najudaljenijoj od kon­ kretnosti društva. U svojoj upućenosti na povijesni totalitet pojmovi saznanja transcendiraju svaki operacionalni kontekst. između riječi koja se odnosi na pojam i one koja se odnosi na stvari. Otuda. Otuda napetost. Pojedinac i njegovo ponašanje su analizi­ rani u terapeutskom smislu ·— u smislu prilagođenja njegovu društvu. Da bi rasvijetlila razmjer nje­ gova napuštanja tradicije. naime. »ra­ zlični« su po tome što je pojam rezultat refleksije koja je stvar razumjela u kontekstu (i u svjetlosti) drugih stvari koje se nisu javile u neposrednom iskustvu. koje će naredna poglavlja poku­ šati objasniti. na putu k apstraktnijem teorijskom području. no to transcendiranje je empirijsko jer rezultira prepoznavanjem činjenica po onom što stvarno jesu. iznijet ću sažeto dva slučaja (po mom shvaćanju reprezentativna) u graničnom području empirijskog istraživanja. društvo. organizacije i apstrakcije utoliko što ti mentalni procesi rekonstruiraju pojedinačno u njegovim općim okolnostima i odnošenju transcendirajući njegovu neposrednu pojavu u smjeru njegova realiteta. to je zato što obuhva­ ća više.108 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 109 To je filozofski razvoj. Odvajanje čisto lingvis­ tičke od konceptualne analize već je i samo izraz no­ vog usmjerenja misli. a direktno povezana s određenim uslovima karakterističnim za raz­ vijeno industrijsko društvo. ili odnos bitan za pojedinačno koji determinira formu u kojoj se ono javlja kao konkretan objekt iskustva. Misao i izraz. saznato kao rezultat procesa refleksije. »Koncept« znači specificiranje mentalnog reprezentiranja nečega što je razumljivo. može poslu­ žiti kao uvod. roman. Terapeutski karakter operacionalnih pojmova se naj­ jasnije pokazuje tamo gdje se pojmovno mišljenje metodički infiltrira u službu iskorištavanja i poboljšavanja postojećih . objektivnom referencijom. pojmovi spo­ znaje prodiru s onu stranu danog konteksta činjenica — u procese i okolnosti na kojima počiva neko društvo. teorija i praksa treba da budu ukolotečeni s činjenicama njegova egzistiranja tako da ne ostav­ ljaju prostor za konceptualnu kritiku tih činjenica. »Identični« su utoliko što označavaju istu stvar. nekritički akomodirajući karakter onih moda mišljenja koji tretiraju pojmove kao mentalne doskočice i prevode opće pojmove u termine s posebnom. analiza mora postati znatno ap­ straktnija i ideološka. diskrepancija. analiza će morati zaci u povijest filozofske tradicije i pokušati pokazati ten­ dencije koje su vodile ka prelomu. auf ihren Begriff gebracht).

harmoniju umjesto sukobljavanja želja kupaca i potreba biznisa i politike. Općost pojmova je postignuta apstrahiranjem od upravo onih svojstava koja čine sistem povijesnim i koja daju kritičko-transcendentni smisao njegovim funkcijama i disfunkcijama. str. stabilizira ih unutar represivne cjeline i prihvaća stanovište te cjeline kao stanovište analize. A H i s t o r y of the Use of S o c i a l S c i e n c e in A m e r i c a n I n d u s t r y . M a n a g e m e n t a n d t h e W o r k e r . u principu. a ovaj nije i sam predmet kritičke analize koja bi ograničenost sistema transcendirala u smjeru povijesnog toka — a tek u ovome funkcije i disfunkcije sistema postaju to što jesu. »mnogostruke konsekvencije«. poglavlje 5. Terapeutički i operacionalni koncept postaje lažan utoliko što izolira i atomizira činjenice. »najamnina je preniska«. ispitivanje motiviranosti. Humanije je i produktivnije imati u organizaciji rada dobre odnose nego loše. ne Zapadne električne kompanije 2 6 ).. Metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam tad postaje represivno reduciranje misli 2 5 ). Oni su. Funkcionalna analiza je uključena u selekcioniran sistem. pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izja­ vama kao što su »prostorije za pranje su nezdrave«. To je stara studija. preduzeta pred oko četvrt stoljeća. postane objekt kritičke teorije koja smjera upravo na strukturu društva. . Opća forma je bila raščinjana u iz­ reke koje ustanovljuju posebne operacije i uslove iz kojih je 26 ) Citati s u iz: Roethlisberger and Dickson. cit. po mom mišljenju. »elemenat«. 1947. Middletown. No. tako da je njihova maglovita općenitost mogla biti reducirana na okvire pojedinačnog. prisutnu u svim pojedinačnim činjeni­ cama i uslovima. 1960. »funkcija«). »jedinka«. taj način mišljenja se otada ne samo proširio u druge društvene znanosti i u filo­ zofiju već je. istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana »neodređenim. No. Cambridge: Harvard University Press. nisu nas mogle zaustaviti taktikom bloki­ ranja i tako su počele izučavati ljudske odnose' u ekonomici. štaviše. primjenljivi na bilo koji »sistem« koji sociolog odabere kao objekt svoje analize — od najma­ njih grupa do društva kao takvog.« Analizirajući pritužbe radnika ο radnim uslovima i na­ jamnini.110 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 111 društvenih uslova u okvirima danih društvenih institucija — u industrijsku sociologiju. te determinantnu za njihovo mjesto i funk­ ciju. u drugačijem svjetlu se javlja racionalnost ovakve vrste društvene znanosti kad dano društvo. i 6. T h e S e r v a n t s o f P o w e r . Ako dana forma društva jest i ostaje krajnji obzor teorije i prakse. utjecao na oblikovanje subjekata — ljudi koji su predmet njegova proučavanja. T a k o funkcionalna teorija pokazuje varljivost krivo postavljene apstraktnosti. i dalje. također. pa su metode odonda postale znatno rafiniranije. Pogledaj izvrsnu raspravu u Loren Baritz. istra­ živači su se uputili na prevođenje ili reformuliranje tih izjava. ugodne uslove za rad umjesto loših. 255. kao okvir razma­ tranja. na termine koji označavaju posebnu situaciju iz koje je potekla pritužba. »detalj­ no uslove u kompaniji«. maglovitim terminima«. Rukovođeni principima operacionalnog mišljenja. tad se ništa ne može prigovoriti toj vrsti so­ ciologije i psihologije. politici da bi pronašli kako da zaustave sindikate. da im nedostaje »objektivno pozivanje« na »opće prihvaćene mjere« i da ih karakterizira »bitna razlika spram svojstava općenito povezanih sa svagdašnjim činjenicama« 2 7 )· Drugim riječima. odio za ljudske od­ nose. ocrtavajući. on je prikrit a p s t r a k t n o m općenitošću poj mova (»sistem«. »ova služba je opasna«. društvu. njihova supstan­ cija i funkcija su ostali isti. Wesleyan University Press. pa elaboracija adekvatnih pojmova saznanja zahtijeva prevazilaženje varljive konkretnosti pozitivističkog empiricizma. Ovo su riječi radnika automobilske industrije u Labor Looks at Labor: Uprave »nas nisu mogle zaprečiti' u spro vođenju orga­ niziranih protesta. Za ilustraciju ću uzeti »klasičan« primjer industrijske sociologije: ispitivanje radničkih odnosa u poduzeću Havvthor25 ) U teoriji funkcionalizma se ne pojavljuje terapeutički i ide­ ološki k a r a k t e r analize. loc. Operacionalni pojmovi završavaju u metodama usavršene društvene kontro­ le: postaju dio znanosti ο organizaciji. tako. 27 ) Roethlisberger and Dickson. tržišta i javnog mnjenja. »dio«. Tad se očituje ideološki i politički karakter činjenica.

i radnikova vlastita prevođenja. za njega pritužba može imati odista pojedinačno i lično značenje koje prevođenje iz­ nosi kao »latentan sadržaj«. Na primjer. već da nauči nadzornike »humanijim i efikasnijim metodama u saobraćaju sa svojim radnicima« 3 0 ) (no. bila je pro­ vedena kampanja protiv bacanja papira. Kad je lično nezado­ voljstvo izolirano iz opće nesrećnosti. Radnik može i ne biti svjestan toga. Intervju otkriva »da mu je žena u bolnici i da je zabrinut oko zapadanja u troškove ^ liječenja. Tako netransformirana izjava ustanovljuje konkretan odnos između pojedinog slučaja i pripadne cjeline — a ta cjelina uključuje uslove van pojedine službe. dok je pritužbi bila posvećena briga mije­ njanjem tih posebnih operacija i uslova. s t r . a možda. najamnina nije odviše niska. tako službe koje prezentira ovaj način mišljenja postaju sve neodvojivije od njegove znanstvene valjanosti. izjava »praonice su nehigijenske« brla je prevedena u »tom i tom prilikom. Takvo prevođenje značajno mijenja smisao stvarne tvrdnje. U svojoj općenitosti. 29) I b i d e m . Sputano iskustvo nije njegovo vlastito djelo. cit. ne ide do uporišta na kome bi radnik iskusio sebe kao »radnika«. Upravo ta operacija čini izlječenje mogućim. s t r .112 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 113 izvedena pritužba. iako oni nisu »za njega«. 28) I b i d e m . Kako se menedžerski način mišljenja i istraživanja širi u druge dimenzije intelektualnog napora. jezik koji on upotrebljava potvrđuje svoje objektivno važenje nasuprot radnikovoj svi­ jesti — izražava uslove koji jesu. Konkretnost pojedinačnog slučaja koju ostvaruje prevođenje jest rezultat niza apstrakcija od realne konkretnosti koja leži u univerzalnom karakteru dotičnog slučaja. dati slučaj postaje incident podoban tret­ manu i rukovanju. On više nije »radnik« ili »najamni radnik« (član klase). Kad se pokazala briga za račune liječenja. uslijed bolesti njegove žene. Njegov slučaj je supsumiran pod drugi genus — genus pojedinačnih slučajeva teškoća. 2 6 7 . V I I I . Prevođenje povezuje općenitu izjavu s ličnim isku­ stvom radnika koji je izriče. pljuvanja na pod i sličnih navika. kad su univerzalni poj­ movi koji se protive funkcionalizaciji raščinjeni na pojedi­ načne referencijé. pojedinog po­ duzeća. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B. Informiranje je tad potvrdilo da je to »poglavito zbog nepažnje nekih radnika«. zaposlen u tvornici Hawthorne Zapadne električne kompanije. Jedan drugi primjer: radnik Β izjavljuje da je zarada po učinku u njegovoj službi niska. izgleda da je ter­ min »human« neoperacionalan i da zahtijeva analizu). U tom kontekstu funkcionalizacija ima istinski terapeutički učinak. postavljen je dežurni na stalnu dužnost u pra­ onice. van pojedine lične situacije. radnik Β će shvatiti da. Autori Management and the Worker bili su uvelike svje­ sni tih implikacija. no. »Na taj način su mnoge od pritužbi bile reinterpretirane i upotrijebljene za uplivisanje na poboljšanje« 2 8 ). Cjelina je u prevođenju eliminirana. s t r . 256. nedovoljne da podmire njegove financijske oba­ veze« 29 ). Pojedini slučaj ostaje instanca univerzalnog — ne mo­ že način mišljenja poništiti opće pojmove — no drugačijeg genusa no što je onaj mišljen u neprevedenoj izjavi. čak. općenito govoreći. izjava izraža­ va zamašnu optužbu koja uzima pojedini slučaj kao mani­ festaciju općeg stanja i daje da se nasluti da ovo neće biti izmijenjeno poboljšanjem pojedinih slučajeva. već radnik B. i da je ona bila teškoća samo u njegovoj pojedinačnoj situaciji (koja može biti slična drugim pojedinačnim situacijama). Oni kažu da je jedna od temeljnih funkci30) L o c . a nje­ gova funkcija nije da misli pretpostavkama kritičke teorije. Treba istaknuti da operacionalni istraživač u svojim prevođenjima naprosto slijedi proces stvarnosti. Ona nadilazi posebno stanje u nekoj tvornici i pojedinačnu radnikovu situaciju. Neprevedena izjava formulira opće stanje u njegovoj općenitosti (»najamnina je preniska«). i samo u svojoj općenitosti. išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština«. No.. i na kome bi se njegova služba pokazala kao »služba« radničke klase.

pojedinog radnika. ostavljajući po strani problem njihove verifikacije. ponovo na onog pojedinca koji daje izjavu ili na radnike koji zajed­ no s njim rade.114 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 115 ja koju treba da ostvari industrijska organizacija »specifična funkcija vlastitog rada«. najam­ ni radnik«. cit. grupiranje onih »koji žive od najam­ nine« nestalo je zajedno sa subjektom »najamnina«. u najmanju ruku. . 1) »Najamnina je preniska« — subjekt suda je »najam­ nina«. Ono karakterizira čak veliki dio studija ko­ je ne idu za tim da ispune terapeutsku funkciju u nekom po­ sebnom interesu. istraživanje je zatvoreno unutar obimnog područja u kome postojeće društvo kvalificira i dis­ kvalificira propozicije. 2) »Sadašnje zarade B-a su uslijed bolesti njegove že­ ne nedovoljne da bi pokrile njegove izdatke«. neodređeni uni­ verzalni pojmovi koji su se javili u neprevedenim pritužba­ ma odista su ostaci prošlosti. pogledajmo studiju ο političkoj aktivnosti u Sjedinje­ nim Državama. u bavljenju od­ nosima poslodavac—radnik. Operacionalna sociologija i psiho­ logija su sastavni dio materijalnog i intelektualnog progresa utoliko što doprinose ublaženju neljudskih uslova. Iščezla je »tranzitivnost« značenja. značajan dio troškova. a ono što ostaje poseban je slučaj koji. njihovo održavanje u jeziku i misli je odista bila zapreka (iako sekundarnog značaja) ra­ zumijevanju i surađivanju. . »tipič­ nim« namještenikom. čovjek koji daje izjavu možda misli ο svom indi­ vidualnom iskustvu. Da bismo ilustrirali njegov ideološki ka­ rakter. osigurao stanovanje itd. čije je značenje potpuno određeno posebnom skupinom ope­ racija koje Β treba da izvede kako bi kupio svojoj obitelji hranu. no. ne pojedinačna najamnina. on transcendira to individualno iskustvo. Predikat »preniska« je relacioni pridjev koji traži referenci ju nepokazanu u sudu — preniska za koga i za što? To bi se moglo odnositi. Univerzalni pojam »najamnina« je nadomješten sa »sadašnje zarade B-a«.. « Autori odbijaju stav koji ide za »prosjekom«. ili »radnikovim preokupacijama opće­ nito« — smatraju ga inkompatibilnim sa »specifičnom fun­ kcijom ličnog rada« 3 1 )· Rezimirajmo te primjere kontrastirajući izvorne izjave s njihovim prevođenjem u funkcionalan oblik. Morris Janowitz i Dwaine Marvick u svom spisu »Com­ petitive Pressure and Démocratie Consent« žele da »prosude . te da se u tu svrhu. Uzimamo iz­ jave u obje forme. koji se ne mogu substituirati posebnim slučajem. u poje­ dinoj službi. Taj empirizam je na osnovu svoje me­ todologije ideološki. Ona se odnosi na opće uslove. no. opća imenica (najamnina) nosi cijelo kretanje misli izraženo sudom. Magloviti. Eliminiranje tranzitivnog smisla ostaje obilježje empi­ rijske sociologije. Nema pobližeg navođenja — »općenito pre­ niska« ili »preniska za svakog tko je. 591. u formi u kojoj izjavljuje. No. pa i drugi elementi suda ima­ ju opći karakter. 31 ) Loc. tako kako su prezentirane. lijekove. Sud ο kome je riječ odista traži »prevođenje« u konkretniji kon­ tekst. one isto tako svjedoče ο ambivalentnoj racionalnosti progresa ko­ ji zadovoljava ljude svojom represivnom snagom i represi­ van je u zadovoljstvima koja pruža. Šta je u tome krivo? Ništa. no takav u kome univerzalni pojmovi ne mogu biti od­ ređeni nikakvim posebnim skupom operacija (kao što je li­ čna historija radnika Β i njegova posebna funkcija u poduze­ ću W). odjeću. Propozicija je apstraktna. Rezultat: kad je dokinuto »nerealističko« prekoračivanje značenja. zna­ čenje je »tranzitivno« spram svakog pojedinog slučaja. U ovom pre­ vođenju gornjeg primjera je zamijenjen subjekt. jer su voljni da to čine i jer je pacijent voljan da se podredi tret­ manu koji ima izgleda na uspjeh. str. Prevođenje pojmova i propo­ zicija u cjelini je kvalificirano od strane društva kome se is­ traživač obraća. mora »imati na u m u svijest pojedinog radnika iz pretpostavki njegove vlastite historije« ili »iz pretpostavki specifičnosti mjesta službe nekog radnika u tvornici koje ga povezuju s specifičnim osobama i grupa­ ma . Terapija je na djelu jer su poduzeće ili vlada kadri da snose. Pojam »najamnina« se odnosi na grupu »najamnih radnika« koja integrira sve lične historije i posebne službe u konkretno opće. postaje podoban za prihvaćene standarde tretmana od strane pripadne kompanije. poput govornika. okljaštren od svog tranzitivnog značenja.

obje partije moraju težiti da uvećaju svoje šanse za uspjeh na narednim izbori­ m a . Autori pružaju izbor među dva alternativ­ na određenja — »mandatne« teorije demokracije i teorije ο demokraciji »prestiža«: »Mandatne teorije. g. . 3) Demokratski izbori zahtijevaju da obje (!) partije budu vitalno angažirane u nastojanju da pobijede na teku­ ćim izborima. 32 čke blokove. no. iz­ bori mogu biti više ili manje demokratski u srazmjeru s utvr­ đenim stupnjem pristajanja i manipulacije. Eulau. Moć birača pro­ izlazi iz njihove mogućnosti da izaberu između najmanje dva protivnički orijentirana kandidata za koje se vjeruje da sva­ ki ima uvjerljive šanse da pobijedi. no realističkim pretpostavkama aktualnog izbornog pro­ cesa. s obzirom da proizlaze iz čvrsto etabliranog društvenog sistema. M. kriteriji za prosuđivanje danog stanja su isti oni koje pruža (ili. sačinjeni čovjekom. str. koje potječu iz klasičnih koncepci­ ja demokracije. i u kome je determiniran njihov smisao. da regrutiraju nezavisne glasače i da zadobiju obraćenike iz protivničkih partija. 34 33 cal .116 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE 117 u kojoj su mjeri izbori efikasan izraz demokratskog proce­ sa«. 284. 35 ) Ibidem. tad je taj proces unaprijed demokratski — i prije rezul­ tata istraživanja. Glencoe Free Press. Eldersveld. Operacionalni okvir još uvijek dozvoljava (i čak traži) razlikovanje između pristajanja i manipulacije. Janowitz (izdavači). koji se »međusobno bore za javnu funkciju«. potrebni su »kriteriji« na osnovu kojih treba procijeniti kara­ kter političke konkurencije. 1956. Analiza je »zatvorena«. koji su predmet anali­ ze. — nameće) postojeće stanje. Drugim riječima. samo sebi daje valjanost. Drugim riječima. postuliraju da proces reprezentacije proizla­ zi iz jasno profiliranih direktiva koje birači nameću svojim predstavnicima. 33) Mislim da ova određenja dosta precizno opisuju stvar­ no stanje u američkim izborima 1952. U svakom slučaju. koja jedva da išta rasvjetljava. str. autori umjesto od­ bačene koncepcije. a kad »procesom manipulacije«? Predložena su tri kriterijuma: 1) Demokratski izbori zahtijevaju borbu protivničkih kandidata koja prožima cijelu konstituantu. U tom okviru istraživanje postaje kružno. Ova prilično otvo­ rena izjava je nekako ublažena utješnom sumnjom »da li je takva razina artikuliranog mnjenja postojala u bilo kom bi­ račkom tijelu sve od vremena proširenja biračkog prava u devetnaestom stoljeću«. Ova »predrasuda« je bila »unaprijed odbačena kao nerealistička jer pretpostavlja takvu razinu artikuliranog mnjenja i idejne orijentacije ο ključnim pitanjima tokom kampanje koja ne postoji u Sjedinjenim Državama«. 275. 2) Demokratski izbori zahtijevaju da se obje (!) par­ tije angažiraju u ravnoteži napora da održe postojeće glasa) H. J. pobijedile ili izgubile. Kad ona rezultira »procesom pristajanja«. Opera­ cionalna analiza ne može ići dalje od ove izjave. Takvo prosuđivanje implicira procjenjivanje izbornog procesa »na osnovu uvjeta za održavanje demokratskog društva«. ona ne može postaviti odlučno pitanje — nije li i pristanak djelo manipulacije — pitanje potpuno opravdano aktualnim zbivanjem. Izbori su pogodan proces i metod osigura­ vanja suglašavanja predstavnika s direktivama birača«. str.2). Da bi ova definicija bila stvarno operacionalna. 276. prihvaćaju teoriju demokracije »presti­ ža«. Ova analiza ga ne može postaviti jer bi ono transcendiralo njezine pre­ ) Ibidem. S. 285. »bili karakterizirani proce­ som genuinog pristanka u većoj mjeri nego što su to impresionističke procjene mogle implicirati« 3 4 ) — iako bi bila »velika pogreška« da se previde »barijere« pristanka i da se 35 negira da su »bili prisutni manipulativni pritisci« . P o l i t i B e h a v i o r . prema kojoj su demokratski izbori proces »selekcije i odbacivanje kandidata«. funkcija i razvoj.. Ako je »demokratski« određen ograničavaju­ ćim. . a to sa svoje strane traži određenje »de­ mokratskog«. str. Autori dolaze do zaključka da su izbori 1952. doseg prosuđivanja je ograničen unu­ tar konteksta činjenica koji isključuje prosuđivanje ο konte­ kstu u kome su sačinjeni fakti. ) Ibidem.

Woodwarda i Elma Ropera »Political Activity of American Citizens« 38 ). Štaviše. a ni stvarna razlika između njih. str. U dru­ štvenoj teoriji je razotkrivanje činjenica kritika činjenica. odnosno narodni suverenitet. njegovih »vrednota« — a to uključuje tranzitivnost značenja. 133. Autori daju »operacionalno određenje termina 'politička aktivnost'« konstituiranog s »pet načina ponaša­ nja: 1) glasanje na izborima. . Tabela koja daje glasačke rezultate idejne orijentacije pokazuje tri stupnja prijanjanja uz ideologije Republičke i Demokratske partije i »ambivalentnih i neutraliziranih« na­ zora 3 7 ). a ne obratno —• da predstavnici nameću smjernice biračima. više mu nije transparentno stvarno događanje. njihove politike i makinacije. ova adekvatnost nije dostatna ako je zadatak teorijske analize više i nešto drugo negoli deskripci­ ja — ako joj je zadaća da pronikne u činjenice. No. 2) podupiranje mogućih glasa­ čkih blokova . Tako sam pristanak treba da bude preispitan — preistipan u pogledu njegova sadržaja. Nisu podvrgnute pitanju postojeće partije. Upravo je njezin empiricizam ideološki. efikasna borba za prestiž među kandi­ datima različitih partija. Autori su svjesni problema. . tad je pripadna krivoj svijesti i analiza koja me­ todološki odbacuje tranzitivne pojmove. birači nameću direktive predstavnicima. slobodni za­ to što su slobodni od manipuliranja i indoktrinacije. koji tad selek­ cioniraju i izabiru izaslanike. i dalje. to nije dostat­ no jer bi tad pristanak na fašistički režim (a može se go­ voriti ο istinskom pristanku na takav režim) bio demokrat­ ski proces. izim ako analiza operira pojmom demokracije koji — nap­ rosto sabira oznake postojeće forme demokracije. njegova objektiva. . No. Zato pojam mora biti od­ bačen kao »nerealističan« — mora. 37) Ibidem. Ovi procesi su bitni za ocjenu demokratičnosti. 4) učestvovanje u političkoj aktivnosti partije . On dovoljno jasno ističe kvalitete koji u suv­ remenom periodu razlikuju demokratske od nedemokratskih sistema (na primjer. str. Pa pak se smatra da takav »neznanstveni« korak može biti iz­ bjegnut ako ideološka orijentacija. pristajanja uza što? Prirodno uz političke kandidate i njihovu politiku. 138. ako se ovi uzmu za cjelinu. Oni postižu samo određene aspekte i segmen­ te činjenica pa. str. empirijskog karaktera. 280. . On nipošto nije izmišljotina mašte ili spekulacije. . ako se prihvati faktično preovlađujući nivo mnjenja i ideologije kao onaj koji propi­ suje važeće kriterije sociološke analize. 5) anga36) Ibidem. sloboda birača da izaberu među tim kandidatima). da. bar što se tiče vitalnih pitanja (atomska politika i totalna prip­ ravnost). taj pojam je nedvojben u svojoj semantičkoj egzaktnosti jer znači upravo to što kaže — naime. da pojmi što zbiljski jesu. »Ideološka okoštalost« pre­ dstavlja »ozbiljnu implikaciju« u procjenjivanju stupnja de­ mokratskog pristajanja. uslove za ko­ je se vodila bitka za demokraciju i koji još uvijek treba da budu izvojevani. Autonomni birači. Kad su indoktrina­ cija i manipulacija toliko razvijene da je predominantno mnjenje postalo krivo. Kao primjer uz­ mimo koncept »političke aktivnosti« u studiji Juliana L. Ali operacionalni pojmovi nisu dostatni čak ni za opi­ sivanje fakata. 38) Ibidem. Takav operacionalni pojam nije sasvim neadekvatan za dani pred­ met ispitivanja. lišavaju opis nje­ gova objektivnog.118 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 119 postavke i vodilo tranzitivnom značenju — vodilo bi koncep­ tu demokracije koji bi razotkrio demokratske izbore kao do­ sta ograničen demokratski proces. odista bi bili na »razini artikuliranog mnjenja i ideologije« razini koja se ne može naći u stvarnosti. . Taj neoperacionalni pojam uopće nije izvanjski. za one koji moraju s njima živjeti. ni- je druga doli ona dviju postojećih partija koje se »efikasno« bore za prestiž i »ambivalentno-neutralizirana« orijentacija glasača 3 6 ). 3) lično komuniciranje sa zakonodavcima. Upravo takav neoperacionalan pojam navedeni autori odbacuju kao »nerealističan« jer on na suviše artikularnoj razini određuje da je demokracija jasno profilirana kontro­ la birača nad predstavnicima — narodna kontrola. . koju treba procijeniti. već određuje povijesno smjeranje demokracije. Zaista. kakvo imaju »značenje« za one kojima su date kao činjenice. u stva­ ri.

I . 65. . str.« ) JEDNODIMENZIONALNA MISAO 39 ) Theodor W. 262. čista kontradikcija ponovo ustvrđuje svoje pra­ 40 vo: » . P h i l o s o p h i s c h e G r u n d f r a g e n . sociolo­ gija učvršćuje u ljudima »bezvjeračku vjeru« u realitet ko­ ga su oni žrtve: »Od ideologije ne preostaje ništa doli priz­ navanje toga što jest — model ponašanja koje se podređu­ 39 je nadmoćnoj sili postojećeg« ). zacijelo. Proklamirajući postojeći društveni realitet kao svoju vlastitu normu. Frankfurt. tad činjenice ο političkoj aktivnosti nisu adektavno opisane i ut­ vrđene. ono što jest ne može biti istinito. informacija. Luehterhand. ra­ zonode putem velikih posrednika publiciteta? Da li uzimaju u obzir veoma diferentnu političku težinu raznih organizaci­ ja koje učestvuju u javnim pitanjima? Ako je odgovor negativan (a ja vjerujem da jest). »Ideologie«. str.. S u h r k a m p . Mnoge. no. 1961. 1961. biznisa i vlade i između samih ključnih korporacija? Uključuju li oni formuliranje i širenje »nepolitičkih« nazora. da li su oni do­ voljni da stvarno pruže »metod za razlučivanje ljudi koji su relativno aktivni u pitanjima nacionalne politike od onih koji su relativno neaktivni?« Uključuju li oni tako odlučne aktiv­ nosti »u odnosu na pitanja nacionalne politike« kao što su tehnički i ekonomski kontakti između korporacija.120 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE žiranje u konstantnom širenju političkih nazora putem ne­ posredne komunikacije. . To su. u Kurt Lenk (izdavač) I d e o ­ l o g i e Neuwied. Nasuprot tom ideološkom empiricizmu. i dalje. Adorno. 40 ) Ernst Bloch. . Na os­ novu tog ograničenja — tj. »kanali mogućeg utjecanja na članove zakonodavnog tijela i službenike vlade«. metodološkog isključenja tranzi-č tivnih pojmova koji bi mogli pokazati činjenice u njihovu is­ tinskom svjetlu i nazvati ih njihovim istinskim imenom — deskriptivna analiza fakata blokira shvaćanje činjenica i postaje elemenat ideologije koji ih podržava. a ja mislim determinantne. konstitutivne či­ njenice ostaju van dohvata operacionalnih koncepata..

koja. Cak. već kao oblika miš­ ljenja primjerenog razumijevanja stvarnog kao umnog. obje izražavaju isti pojam. . transformiran i čak oboren da postane to što on stvarno jest. što povezuje subjektivni i objektivni svijet u antagonističko jedinstvo. U jednačenju um = istinito = realnost. ideju uma koja je vodila njenu logiku. uvjete u kojima ljudi i stvari postaju ono što jesu. ipak. ono što jest. Pa. ili isto tako pretjerana kao i ova druga tvrdnja. koji ustanovljuje. već ob­ jektivna okolnost. to je umno«.proces po kome je logika postala logika domina­ cije. istinu za ljude i stvari — tj. U ovom i slijedećem po­ glavlju ću pokušati da identificiram glavne etape u razvitku te ideje -. čini se. u provokativno skra­ ćenoj formulaciji. štaviše. naime antagonističku strukturu zbilje i misli koja pokušava razumjeti zbilju. u tradiciji zapadnjačke misli obje razotkrivaju. Za naše dobro priučene uši i oči ova izjava je neozbiljna i smiješna. Svijet neposrednog iskustva •— svijet u kojem se zatičemo — mora biti shvaćen.5. Totalitarni univerzum tehnološke racionalnosti jest po­ sljednja preobrazba ideje uma. izriče suprotno: »što je zbiljsko. Izvorna preokupacija zapadnjačke misli je bilo nastojanje da se po­ kaže kako ta istina teorije i prakse nije subjektivna. ne može biti istintio«. kao teoretski i praktični um. »moć negativnog«. NEGATIVNO MIŠLJENJE: PORAŽENA LOGIKA PROTESTA » . um je rusilačka moć. . To je i porijeklo njene logike — logike ne u smislu posebne filozofijske discipline. Takva ideologijska analiza može doprinijeti razumi jeva nju realnog razvitka utoliko što je usredotočena na jedinstvo .

Što je kriterijum tog razlikovanja? Na osnovu čega je taj status »istine« pripisan jednom modu ili uslovu više nego drugom? Klasična grčka filozofija se naveliko pouz­ dava u ono što je kasnije nazvano (u prilično krnjem smislu) »intuicija«. Unutar tog kontinuiteta sukobljuju se različiti načini mišljenja. u kojima egzistiraju u iskrivljenju. Na temelju tog jednačenja istine i (realnog) bitka. logika. filozofija se kreće u uni­ verzumu. Nije to misteriozna spo­ sobnost duha niti čudno neposredno iskustvo. razot­ kriva i izražava ono što jest — za razliku od onog što se po­ javljuje (kao realno). to je potencijalnost bitka i prijetnja bitku — destrukcija. U onim razmjerima u kojima iskustvo ο antagonističkom svijetu upu­ ćuje razvitak filozofskih kategorija. koji je u sebi razlomljen (déchirement ontologique)' — dvodimenzionalan. Ana­ liziran u stanju u kome se zatiče u svom svijetu. U klasičnoj grčkoj filozofiji um je spoznajna sposob­ nost razlikovanja istinitog i krivog utoliko što je istina (i krivost). Borba za istinu je bor­ ba protiv uništenja za spasenje (σώωςθυ) bitka (napor koji se i sam pojavljuje kao destruktivan ako napada postojeći realitet kao »neistinit«: Sokrat protiv atenske države-grada). zapravo. Neki temeljni pojmovi ο čovjeku i prirodi zajednički su teh­ nološkoj i predtehnološkim etapama. produktivnosti i razaranja. zacrtan je u toj ideji uma kao specifičan povijesni projekt. istina je vrijednost jer bitak je bolji od nebitka. on će djelovati u saglasnosti s istinom. Epistemologija je u samoj sebi etika. Zaista. Pojam biti čovjeka može poslužiti kao ilustracija. na oblik spoznaje u kome se objekt misli pojavljuje jasno kao ono što realno jest (u svojim bitnim svojstvima) i u antagonističkom odnosu spram svog slučaj­ nog. kome stalno prijeti destrukcija. (preli­ minarni) cilj takve jedne analize — rezultat metodičkog in­ telektualnog posredovanja. Filozofija izvire u dijalektici. korijeni u iskustvu univerzuma u kome misao uzima učešća u teoriji i praksi. neposrednog stanja. a nije ni ras­ tavljeno od pojmovne analize. njen univerzum rasuđivanja odgovara činjenicama antagonističkog realiteta. Kao takva. život koji je što je više moguće slobodan od mukotrpnog rada. Utoliko što borba za istinu »spašava« realnost od destrukci­ je. rasta i regresije. ona je posredovanje konkretnog iskustva. čini se da je čovjek u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga osposobile da vodi »dobar život«. istina obvezuje i i angažira ljudsku egzistenciju. Tendencije stabiliziranja se sukobljuju s elementima prevra­ ta na koje navodi um. ο svijetu koji je kosmos. Sukob datira još od samih početaka filozofske misli i nalazi upečatljiv izraz u kontrastu između Platonove dija­ lektičke logike i formalne logike Aristotelova Organona. Ovo zdanje nije naprosto ništa. sve dok ostvarenja razvijene industrijske civilizacije ne vode trijumfu jednodimenzionalne realnosti nad svom kontradikcijom. zavisnosti i na· . mijenjanja društva i prirode. Proces bitka i misli jest to da se prevla­ davaju ti negativni uslovi. To razlikovanje nije ni zaslugom ni krivnjom apstrak­ tne misli. ali. Ona je bitno ljudski projekt. koji je u sebi antagonističan — svijetu koga muče htijenje i negativnost. Istinit govor. Oni pripadaju različitim putevima razumijevanja. sa svojom zapanjujućom harmonijom slobode i ugnjetavanja. u povijesnom procesu je odvijanje teoretskog i praktičnog uma ujedno. U tom univer­ zumu postoje modi bitka u kojima su ljudi i stvari »o samima sebi« i »sami sobom« i modi u kojima to nisu. ta evidentnost intuicije nije suviše različita od kartezijanske. Pojava i realnost. a etika je epistemologija.124 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 125 (i razdvanje) teorije i prakse. također. realnosti — i samo na temelju tog svojstvo tvrdnje. tj. u prvom redu. Intuicija je. misli i akcije. struktuiran prema finalnim uzrocima. okolnost bitka. ograničenju ili uskraćivanju svoje prirode (esencije). Na­ redna skica klasičnog modela dijalektičke misli neka pri­ premi teren za analizu kontrastnih obilježja tehnološkog racionaliteta. organiziranja. nesloboda i sloboda) ontološke su okol­ nosti. ono se. Ako je čovjek naučio da vidi i zna što realno jest. tj. tj. to izražava kontinuitet zapadnjačke tradicije. neistina i istina (i kao što ćemo vidjeti. Zatvoreno operacionalni univerzum razvijene industrij­ ske civilizacije. Ta koncepcija odražava iskustvo ο svijetu. moć pozitivnog mišljenja s moći ne­ gativnog. zapravo.

Tako nije prava realnost — istina. Civiliza­ cija je prevladala ontološko stabiliziranja te razlike (bar u teoriji). inteligentan život nad glupim. Znan­ stvena misao je morala slomiti to jedinstvo vrijednosnih su­ dova i analize jer je postajalo sve jasnije da filozofske vrijed­ nosti nisu rukovodile organizaciju društva niti transformaciju prirode. Filozofsko istra­ živanje teče od ograničenog svijeta ka konstrukciji realnosti u kojoj nema bolne razlike između potencije i stvarnog. pred­ met promjene. kreacije i destrukcije.126 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 127 kaznosti. Ali taj razvitak još neobezvređuje distinkciju između esencijalne i kontingentne prirode. on je taj koji analizira ljudsku situaciju. Postići takav život. Već grčko shva­ ćanje sadržava povijesni element — bit čovjeka je različita za roba i slobodnog građanina. njegovo cijepanje na istinite i neistinite mode egzistencije nepromjenljiva ontološka okolnost. Za Platona u kasnijim dijalozima i za Aristotela modi bitka su modi kretanja — prelaz iz potencijalnog u aktual­ no. Granica predtehnološkog i tehnološkog pro­ jekta je u načinu kako je organizirao podređivanje potrebama života. Ipak ta dinamika ima svoja inherentna ograničenja ukoliko se pokazuje da je antagonistički karakter realnosti. U tom smislu je još uvijek na snazi klasična pretpostavka prema kojoj je istina inkom­ patibilna s porobljavanjem putem društveno nužnog rada. Zacijelo. Tako je u ljudskoj stvarnosti »neistinsko« i neslobodno sve ono eg­ zistiranje koje se troši u priskrbljivanju onog što tek omogu­ ćuje opstanak. Um i sloboda konvergiraju. To otkriće je rad Logosa i Erosa. Logos i Eros su ujedno i subjektivno i objektivno. Logos i Eros su u samima sebi jedinstvo pozitivnog i negativnog. Zacijelo. One su zbog toga neslobodne i spriječene u ljudskoj egzistenciji. nerealne. istine i krivosti koji odgovaraju toj organizaciji. realizacija. to je još uvijek dictum filozofa. Postoje modi egzistencije koji nikada ne mogu biti »istinski« jer nikada ne mogu po­ čivati u realizaciji svojih mogućnosti. Prema Aristotelu. isto tako kao i logička spoznaja razbija vlast postojećeg kontingentnog rea­ liteta i bori se za istinu. Društvo je još uvijek organizirano na takav način da obezbjeđivanje životnih potreba sačinjava za­ nimanje određenih društvenih klasa u punom radnom vre­ menu i tokom cijelog života. između istinskog i krivog moda egzistencije — uz pretpostavku da razlikovanje proističe iz logičke analize empirijskog stanja i da razumije kako njegovu mogućnost tako i slučajnost. koja je s tim realitetom inkompatibilna. To je zaista predtehnološka i antitehnološka konstelacija par excellence. On podvrgava iskustvo svom kri­ tičkom rasuđivanju i to sadržava vrijednosni sud — naime. Jer misao i govor pripadaju sub­ jektu koji misli i govori. pa ako njegov život ovisi ο izvođe­ nju nametnutih funkcija. u radosti bitka. Realna granica između predtehnološkog i tehnološkog racionaliteta nije ona između društva zasnovanog na neslobo­ di i slobodnog društva. Tako se de­ silo da je filozofija bila rođena s tim vrijednostima. U zahtjevima misli i ludilu ljubavi sadržano je destruktivno odbijanje po­ stojećih načina života. ovisi i ο ispunjenju zahtjeva koji se postavljaju toj funkciji — tako ovisi ο onima koji kontroli­ raju te zahtjeve. Uspinjanje od »nižih« k »višim« oblicima stvarnosti jest kre­ tanje kako materije tako i duha. da je ta aktiv­ nost »prirodna« funkcija posebne klase i da spoznaja istine i istinskog egzistiranja uključuje slobodu od cijele dimenzije takve aktivnosti. Ta dva ključna ter­ mina označavaju dva oblika negacije. on je finalan uzrok svih bića. One su bile neefikasne. znači postići »najbolji život«: živjeti u skladu s biti ljudske prirode. »zarađivanju za život« i u novim modima slobode i neslobode. Konačno biće je nepotpuna realizacija. savršena realnost. da slobodu od mukotrpnog rada valja preferirati nad muko­ trpnim radom. re­ alnosti koja je savladala svoj negativitet i kompletna je i ne­ zavisna u samoj sebi — slobodna. Klasično shavaćnje uključuje postavku da sloboda mi­ sli i govora mora ostati klasna privilegija tako dugo dok pre­ vladava to porobljavanje. privlači svijet ispod ώ5 έρώμενον. erotska. Istina transformira mode misli i egzi­ stencije. . uopće ne ontološki uslov društva baziranog na postavci da je sloboda inkompatibilna s aktivnošću priskrbljivanja potreba života. bog. Njegovo nastajanje je krnjenje prožeto negativitetom. za Grka i barbarina. to pokazuje.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 129 Tko je po klasičnom shvaćanju. a one moraju biti osigurane i zadovoljene da istina može biti (ona je. To je logika suda. osigu­ ravanje životnih potreba jest za većinu posao tokom cijelog života. Prije te formalizacije iskustvo podijeljenog svijeta na­ lazi svoju logiku u Platonovoj dijalektici. 1 ) Husserl. pa ipak odlučni dijelovi ove formalne logike ostaju pripadni aristotelovskoj metafizici 2 ). »Nebitak«. ili odricanje (p) od (S) jer. saopćavanje) — onaj koji otkriva istinu i neistinu i determiniran je. koja mo­ že služiti kao model predtehnološkog racionaliteta. istinu onkraj promjena i propada­ nja.—tad ta realnost dozvoljava takvu istinu samo u aprok­ simaciji i za privilegiranu grupu.128 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE . Darmstadt. Ali. tj. ali u isto vrijeme se podvrgava faktič­ kom nijekanju jednakosti. 1929). Ova okolnost protivuriječi univerzalnom karakteru istine koja određuje i »propisuje« ne samo teoretski cilj već najbolji život čovjeka kao čovjeka. u činjenici da misao nije zaokupljena direktno bitkom (das Seiende selbst). Aristotelov Organon apstrahira od ovog jedinstva suprotnosti općih formi suda i od njihovih (ispravnih ili ne­ ispravnih) povezanosti. naročito str. potencijali teta i aktualiteta. i ukoliko. Husserl u toj orijentaci­ ji vidi sužavanje djelokruga logike i predrasudu s obzirom na njezinu zadaću. kako je istina stanje bitka isto kao i misli. »Kretanje«. u svom razvo­ ju. već »pre­ tenzijama«. i štiteći isti­ nu. ali u emfatičkom smislu (sudske) presude: pridjevanje (p) k (S) jer. i dalje. Aristotel upotrebljava izraz »apophantički logos« da bi razlikovao određen tip Logosa (govor. 16 b — 17a). 135. On je našao to smjeranje baš u ideji logike suda. 211. i ukoliko. Filozofija na­ zire jednakost čovjeka. Argumente protiv te interpre­ tacije vidi na str. razlikom između istine i krivosti (De Interpretation. F o r m a l e u n d T r a n s z e n d e n t a l e L o g i k (Halle. Zacijelo. istina i istinska ljudska egzistencija bile bi univerzalne u strogom i stvarnom smislu riječi. Vođen filozo­ fom. Ontološki pojam istine je u centru logike. To je racionalitet dvodimenzionalnog univerzuma rasuđivanja koji odudara od jednodimenzionalnih moda mišljenja i ponašanja što se razvijaju u izvršenju tehnološkog projekta. naime. Raspravljanje se kreće između iskustva bitka i nebitka. on pripada k (S) kao svojina od (S). Ovdje su nazivi »Bi­ tak«. ona postaje formalna logika suda. 2) Carl Prantl. Klasična ideja logike zaista pokazuje ontološku predra­ sudu — struktura suda (tvrdnje) odnosi se na podijeljeni re­ alitet. Konsekven­ tno tome. i 115. nastajanja i propadanja. Tamo je istina saču­ vana nepovrijedena. dohvat istine osta­ je puka mogućnost sve dok se ne živi u istini i s njom. »Identitet«. na­ glasio je njenu izvornu kritičku intenciju. rob u Platonovu Menonu je sposoban da zahvata istinu geometrijskog aksioma. istina koju on zna i razlaže potencijalno je dokučiva svakom. ne kao ostvarenje neba ili na nebu. filozof-državnik. escencije i činjenice. G es c h i c h t e d e r L o g i k im A b e n d l a n ­ d e . — tj. a kako je ovo posljednje izraz i manifestacija prvog. tj. Takav način egzistiranja je zatvoren robu — i bilo kome tko mora provesti svoj život obezbjeđujući životne potrebe. Vol. i ako je sloboda u društvenoj realnosti povlastica ma­ njine. 1957. ne pripada k (S). ili pak. 134. Niemeyer. Jer. Tako ona pretječe povijest ne ovladavši njome. i s obzirom na bit čovjeka. I. društvena podjela rada zadobiva dignitet ontološ­ kog uslova. itd. »Jedan i Mnogo«. Ako istina pretpostavlja slobodu od mukotrpnog rada. izdiže je iznad povijesnog realiteta. . 42. ona se ne javlja kao kontradikcija jer fi­ lozofija ne transcendira strukturu roba ili ropskog društva. Kad je Husserl oživio ideju apophantičke logike. već kao postignuće misli — nepovrij edena zato jer sam njen po­ jam izražava uvid da oni koji posvećuju svoj život zasluživanju za život nisu u stanju da žive ljudsku egzistenciju. subjekt koji razu­ mijeva ontološki uslov istine i neistine? To je onaj tko je ovladao čistom kontemplacijom (theoria) i praksom rukovo­ đenom teorijom. Ovdje povijesna barijera zatvara i iskrivljuje traganje za istinom. S te ontološke osnove aristotelovska fi­ lozofija prosljeđuje na postavljanje »čistih formi« svih mo­ gućih istinitih (i krivih) predikacija. u datoj realnosti. ako ljudi više ne bi morali provoditi svoje živote u sferi nužnosti. Za filozofiju ta kontradikcija nije razrješiva. sloboda od materijalne nužnosti). propozicijama ο bitku 1 ).

»vrlina je znanje«. oni tako protivurječe onom što jest i poriču njegovu istinu. prema tome. Verifikacija propozicije uključuje proces kako u činjenici tako i u misli: (S) mora postati to što jest. Tako rušilački karakter istine nameće misli imperativno svojstvo. u kome oni nisu slobodni. u određenjima datog realiteta ona je »puka« ideja. po prirodi. Tako je tu sadržana prije kontradikcija negoli korespondiranje između dijalektičkog mišljenja i da tog rea­ liteta. diseratum. i za neposredno iskustvo (koje je za većinu ljudi nepremašiva realnost) ono je jedini realitet. Ili. čovjek i stvari opstoje kao nešto drugo nego što jesu. Ali bitna mogućnost nije poput mnogih mogućnosti sadržanih u datom univerzumu rasuđivanja i akcije. »potpuno realno je potpuno spoznatijivo«. Njena realizacija uklju­ čuje prevrat postojećeg jer mišljenje u skladu s istinom jest obaveza na egzistiranje u skladu s istinom (ekstremne postav- ke kod Platona koje ilustriraju taj prevrat jesu: smrt kao po­ četak života filozofa i nasilno oslobođenje iz špilje). »Ve­ rum est id. A ipak to μήον j e s t. Ideja) realno j e s t . Zakoni mišlje­ nja su zakoni realnosti ili. . Npr. Logika se centrira oko sudova koji su kao demonstrativne tvrdnje imperativni — predikativno »je« uključuje »treba da«. on ne iskazuje fakat.. Afirmativni sud sadržava negaciju koja iščezava u formi stava (S je p ) . već nužnost da se ovaj realizira. koje se postepeno strukturira u sa­ mom toku saopćavanja. suprot­ stavlja svoju istinu istini datog realiteta. itd. Kao takva. bitna mogućnost je sasvim različitog reda. Ta forma više prikriva nego razotkriva te­ meljnu dijalektičku postavku koja izriče negativni karakter empirijskog realiteta. Ona sudi ο stanju u kome vrlina nije znanje. kategorička Sp forma izražava da S nije S. »puka« esencija — mogućnost. U njemu je subesjednik vođen tako da ispituje u svakida­ šnjici nepropitivan totalitet iskustva i govora i da zađe u no­ vu dimenziju raspravljanja — inače je on slobodan i rasprav­ ljanje se obraća njegovoj slobodi. U klasičnoj logici je taj sud koji je konstituirao izvor­ no jezgro dijalektičkog mišljenja bio formaliziran u formu tvrdnje »S je p«. quod est«. ). u kome ljudi ne vrše funkcije prema svojim sposob­ nostima.. U tom prevratu realitet prispijeva u svoju vlastitu istinu. Npr. ali on to treba da bude jer je slobo­ 3 dan u očima boga. Prosuđivani s obzirom na njihovu bit i ideju. a to je ona istinskih formi re­ alnosti — ideja.130 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 131 »Kontradikcija« metodski držani otvorenim. S je određen kao nešto drugo ne­ go on sam. nisu potpuno definirani. bolje reći. »čovjek je slobodan«. ali koje nikada nije zatvoreno. Ako ovi stavovi jesu istiniti. postaju zakoni realnosti ako mišljenje razumijeva istinu neposrednog iskustva kao po­ javljivanja jedne druge istine. Ti termini imaju mnogo značenja jer su mnogostrane okolnosti na koje se odnose i jer imaju mnogo implikacija i efekta koji ne mogu biti izo­ lirani i stabilizirani. Ta istina sagledana mišlju jest ideja. Stavovi koji određuju re­ alitet afirmiraju kao istinito što nije (neposredno) takvo. Dijalektička misao razumijeva kritičku napetost izme­ đu »jest« i »treba da« prije svega kao ontološku okolnost koja 3 ) Ali zašto stav ne k o ž e »treba da« ako to z n a č i ? Zašto negacija iščezava u afirmaciji? Da li je metafizičko porijeklo logike determiniralo formu stava? Predsokratovska. kao i sokratovska misao prethodi odvajanju logike od etike. Oni imaju otvoren vidokrug. On treba da ide iznad ono­ ga što mu je dato — kad govornik u svojoj propoziciji ide pre­ ko početnog postavljanja termina. istinito suđenje ne prosuđuje taj realitet njegovim vla­ stitim određenjima. Ako samo ono što je istinito (Logos. tad kopula »je« izražava »treba da«. Katego­ rički iskaz se tako preokreće u kategorički imperativ. dvodimenzionalni stil mišljenja jest unutarnja forma ne samo dijalektičke logike već sve filozofije koja se hvata ukoštac s realitetom. već određenjima koja sagledavaju njegov prevrat. Dvostruko značenje »jest« t a k o izražava dvodimenzionalnu strukturu jednog svijeta. misao protivuriječi tome šio jest (dato). Njihovo logičko razvijanje odgovara pro­ cesu realnosti ili same stvari (Sache selbst). Tvrd­ nje se prepuštaju dijalogu i u njemu se razvijaju i provjerava­ ju. »država je real­ nost uma«. podaren neotuđivim pravima itd. tad realitet neposrednog iskustva ima udjela u unôv u tome što n i j e . »pravednost je takvo stanje u kome svatko vrši onu funkciju koja najbolje odgovara njego­ voj prirodi«. to se može ovako čitati: čovjek nije (faktično) slobodan. dvosmislenim. potpunu sveobuhvatnost značenja. itd.. Taj kontradiktorni.

Tako je sokratovsko raspravljanje političko raspravljanje utoliko što protivurječi postojećim političkim institucijama. Traga­ nje za ispravnom definicijom. u kome izvire filozofija. Apstrahiranje je povijesan događaj u povijesnom kontinuitetu. U klasičnim izvorima filozofske misli transcendirajući pojmovi su ostali povezani uz predominantnu razdvojenost in­ telektualnog i manuelnog rada — uz postojeće društvo rop­ stva. pa na­ stavlja da konstruira domenu uma očišćenu od empirijske kontingencije. Za takav formalni predmet odnos 5v ί μή ου promje­ ne i permanencije. ne transcendira u praksu. Racionalnost. tko ne dovodi u relaciju fakte s faktorima koji su ih uzro­ kovali. U tom smislu je »idealizam« bio primjeran filozofskoj misli. pobožnosti i znanja postaje rušilački poduhvat jer pojam smjera na novi polis. daje filozofskoj misli svoj­ stvo apstraktnosti i ideologičnosti. Ono se od­ vija na povijesnom osnovu i ostaje u odnosu upravo sa teme­ ljom od koga uzmiče: postojećim društvenim univerzumom. a baš razdvajanje od materijalne prakse. koji su bitno drugačijeg reda misli i egzistiranja. razaznavanje tog sta­ nja bitka — njegova teorija — od početka smjera na konkret­ nu praksu. A ta logika projektira drugi način egzistiranja: realizaciju istine u riječima i djelima čovjeka. Uz izuzetak materijalis­ tičkih »heretika« filozofska misao je rijetko bila mučena pat­ njama ljudske egzistencije. Paradoksno je da je baš kritička intencija filozofske misli ona koja vodi idealističkom očišćenju — kritička inten­ cija koja cilja na empirijski svijet kao cjelinu. Dakle. Ona je od njih apstrahirala i ustrajala u tom apstrahiranju. jed­ nog drugog univerzuma rasuđivanja. već je više stvar čiste filo- . čini se. a njihov konkretni di­ jalektički odnos postaje apstraktno epistemološki ili ontolo­ ški. Kako svoje pojmove određuje na osnovu potencijaliteta.132 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 133 se tiče strukture samog bitka. u ime koje je filozofija davala svoje sudove . objekte mišljenja i odnose između mišljenja i njegovih objekata. Međutim. Oni koji su snosili glavni teret neistinite realnosti i kojima je zato. Na osnovu te razdvojeno­ sti kritička filozofska misao je nužno transcendentna i ap­ straktna. »pojmom« vrline. Čak tamo gdje kritička apstrakcija stiže do negacije postoje­ ćeg univerzuma rasuđivanja. Jer shvaćanje ο nadmoćnosti misli (svijesti) također izražava impotenciju misli u empirijskom svijetu koji filozo­ fija transcendira i korigira — u misli. djelovanje misli ima politički sadržaj. tko u — svojoj svijesti — ne raščinjava fakte. znamen njene autentičnosti. one se same pokazuju krive i negativne. potencijaliteta i aktualiteta. a ne samo na određene mode mišljenja ili ponašanja unutar njega. polis. istine i krivosti nije više egzistencijalno pitanje. Misao nema moći da dovede do takve promjene ako se '. misao je rukovođena situacijom svojih objekata da mjeri njihovu istinu određenjima jedne druge logike. ta baza preživljava u negaciji (prevratu) i ograničava mogućnosti nove pozicije. koja se u njima javlja iskrivljena i porečena. Prosuđivanja ο danom realitetu nadomještena su stavovi­ ma koji definiraju opće forme mišljenja. I u Aristotela filozof-kralj (kod koga su bile još uvijek kombi­ nirane teorija i praksa) ustupa supremat bios-theoreticosu koji jedva može svojatati prevratničku ulogu i sadržaj. Platonova »idealna« država reformira i zadržava rop­ stvo kad ga organizira u skladu s vječnom istinom. filozofska kritika se nalazi blokirana realitetom od koga se odvaja. Ap­ straktnost je sam život misli. Ukoliko taj projekt uključuje čovjeka kao »društvenu životinju«. No. Predmet mi­ šljenja postaje čista i univerzalna forma subjektiviteta od koje je odstranjeno sve posebno. bilo najpotrebnije postizanje prevrata nisu bili preokupacija filozofije. Dvije dimenzije misli — ona bitnih i ona pojavnih istina — više se ne prepliću. zadobila je tu apstrakt­ nu i opću »čistotu« koja ju je učinila imunom naspram svi­ jeta u kome je čovjek morao živjeti. postoje krive i istinske apstrakcije. pravednosti. Kad su date činjenice sagledane u svjetlosti istine. Apstraktnost je zajednička svakoj pravoj misli jer nitko realno ne misli tko ne apstrahira od onoga što je dato.

oni postaju predmet istog općeg za­ kona organizacije. str. dobro određeni u njihovu djelokru­ gu i funkciji. Pod vladavinom formalne logike. — najefikasnije i najizvjesnije znanje jer raspolaganje uzroci­ ma znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. Ova druga je ušla u znanost tek posredstvom niza redukcija. 25. Formalna logika nagovještava reduciranje sekundar­ nih kvaliteta na primarne. ili uz sredivu protivurječnost. To opće svojstvo (kvantitativni kvalitet) jest preduslov zakona i reda — u logici isto tako kao i društvu — cijena univerzalne kontrole. koje su do­ kazale svoju efikasnost. postaju instrumenti predskazivanja i ovladava­ nja. materijalni sadržaj je neutraliziran. princip identiteta odvojen od principa kontradikcije (kontradikcije su pogreška neispravnog mišljenja). 5 ) Ernst Kapp. Tad ele­ menti misli mogu biti znanstveno organizirani — kao što ljudski elementi mogu biti organizirani u društvenu stvar­ nost.134 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 135 zofije 4 ). odgovor na pita­ nje: » β ésxtv ?«5) Kapp. Ono je potpuno različito od »metafizičkog« »određenja« (također ho­ ros) koje označava rezultat bitne definicije. proračunljive. U formalnoj logici misao je indiferentna naspram svo­ jih objekata. misao organizirana u formalnoj logici veoma je različita od Platonovog dijaloga. neutral­ na s obzirom na materijalni sadržaj. drži »da su ta dva različita značenja potpuno neovisna jedno ο drugom i da nikada nisu bila pomiješana kod samog Aristotela«. kalkulacije i zaključka. bilo da se tiču društva ili prirode. a gubitak smisla se ne m o r a pripisati nesposobnosti da se misli. Svijest je postala po­ datijiva apstraktnoj generalizaciji daleko prije nego što su ponikli tehnološki čovjek i tehnološka priroda kao objekti racionalnog ovladavanja i kalkulacije.« 8 ) Aristotelova Metafizika izriče povezanost pojma i ovla­ davanja: znanje »prvih uzroka« je. 29. New York. 1947. Na osno­ vu općih pojmova misao postiže savladavanje posebnih slu­ čajeva. W . Amsterdam. ipak 4 ) D a izbjegnemo nesporazum: n e vjerujem d a j e F r a g e n a c h d e m S e i n i slično. 1942. Horkheimer i T . Pada u oči kontrast između Platonove dijalektičke Aristotelove formalne logike. 6 ) M . u obje prisut­ na konstrukcija općenito važećeg reda mišljenja. Pojmovi. pojam koji sadržava sukobljavanje biti i pojave upotrebljiv je ako nije besmis­ len. Tehnološki univerzum je jedan od njih. Sama ideja formalne logike je historijski doga­ đaj u razvitku mentalnih i fizičkih instrumenata za univer­ zalno ovladavanje i proračunljivost. str. očistiti misao od kontradikcija. jer se još uvijek traži mnogo viši stupanj apstrakcije i matematiziranja da se obli­ ci misli prilagode tehnološkom racionalitetu. Oslobođena protivurječnosti. finalni uzroci su odstranjeni od logi­ čkog reda. »Općenitost misli. određenja podobna za organiziranje koherentnog logičkog sistema bila su odvoje­ na od onih za to nepodobnih. još uvijek odnosi na najopćenitiju strukturu datog svijeta iskustva. životno pitanje ili da to treba da bude. i to kao nadomjestivi znakovi ili simboli. te na raspolaganju fizici. U tom poduhvatu čov­ jek je morao iz stvarnog nesklada kreirati teoretsku harmo­ niju. Sto je bilo smisleno u počecima filozofske misli može postati besmisleno na njenom kraju. D i a l e k t i k d e r A u f k l ä ­ r u n g . nasuprot Prantlu. kako ju je razvila diskurzivna logi­ ka. Adorno. Izvršena je distinkcija izme­ đu univerzalne. U Aristotelovom Organonu silogističko »određenje« (horos) »tako je ispražnjeno od supstancijalnog značenja da je slovo alfabeta potpuno ekvivalentna supstancija«. Predtehnološka i tehnološka racionalnost. ima svoj osnov u realitetu dominacije. G r e e k F o u n d a t i o n s o f T r a d i t i o n a l L o g i c . Bilo da su oni mentalni ili fizički. U sva­ kom slučaju. Metode logičkog postupka su veoma različite u staroj i modernoj logici. ali je pri svoj toj razlici. Dalje raspravljanje vidi u poglavlju VI. subjektivne. kao znanje ο općem. u kompleksnom proce­ su društva i prirode hipostazirati one jedinice koje se daju identificirati i nadomjestiti. Formalna logika je tako prvi korak na dugom putu ka znanstvenoj misli — samo prvi korak. ontologija i . apstrahirani od njihove određene »supstancije«. neproračunljive. Historija čovječanstva je dala definitivne odgovore na »pita­ nje ο bitku« i dala ih je u vrlo k o n k r e t n i m postavkama. Columbia University Press. čista forma je još uvijek forma sadržaja. »objektivne« dimenzije mišlje­ nja i partikularne. I najformaliziranija logika se. u svojoj cjelini. u kome sekundarni kvaliteti pos­ taju mjerljivi i ovladljivi. koji formalizira.

pokolj stanovništva osvojenog grada i nacistički koncen­ tracioni logori. vol. dijalektička misao jest i ostaje nez­ nanstvena u onoj mjeri u kojoj je osuda. koja treba da bude objektivna. poglavlje I . nesposobna da razumije i najmanje sek­ tore egzistencije. Meiner . 7 ) Pogledaj: T . Leipzig. Logi­ čka apstrakcija je. uza sve to povijest je — povijest dominacije. bitno nepromijenjena uprkos novim pojmovima i novim sadržajima koji karakterizi­ raju ovaj razvoj. zahtijeva da prava znan­ stvena misao prevlada tu poziciju i razumije »logično i čistoumno« (das Logische. Njezina intencija je. ali je objema zajednička radikalna opozicija spram dijalektičke logike. koja formulira zakone misli u zaštitničkoj suglasnosti spram zakona društva. veoma različite od njihove klasične prethodnice. Lasson. a taj sud nameće dijalektičkoj misli priroda njezina objekta — objektivnost. ni skolastičari ni racionalizam i empirizam ra­ nog novog vijeka nisu imali razloga za objekcije na način mišljenja koji je kanonizirao svoje opće forme u Aristotelo­ voj logici. Dijalektička logika ne može biti for8 ) Wissenschaft 1923. Odista. Adorno. I stara i nova formalna logika izražavaju. 1956. na osnovu te opozicije. Z u r M e t a k r i t i k d e r E r k e n ­ n t n i s t h e o r i e . ed. Ono je očišćeno od »nega­ tivnog«. također. Ni idealistička. Formalna logika je po samoj svojoj strukturi bila netranscendentna. Nova znanstvena istina ko­ jom znanstveni pojmovi oponiraju prihvaćenoj istini ne sadr­ ži osudu postojeće stvarnosti. Stuttgart. ni materijalistička orijentaci­ ja. das Rein-Vernünftige) u samoj kon­ 8 kretnosti svog o b j e k t a ) . sociološka apstrakcija. W . niti racionalističke i empirističke škole ne duguju. eg­ zaktna i znanstvena.136 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 137 tehnologija povezane su onim elementima mišljenja koji pri­ lagođuju pravila mišljenja pravilima kontrole i dominaci­ je. Ali isto tako je istina da nadindividualan smisao. znanstveni preokret neposrednog iskustva. Naime. Misao je uvijek više i nešto drugo nego individualno mišljenje. str. mislim u općim poj­ movima. čini se. Svi objekti mišljenja su opći pojmovi. paganizam i kršćanstvo. a logika misli ostaje logika dominacije. Hegel razotkriva u kritičkoj filozofiji svoga vremena »strah od objekta« (Angst vor dem Objekt). 32. I. no to je samo jedan mod misli. Logika je ostala specijalna disciplina naporedo sa glavnim tokom razvoja filozofske misli. pa čak izvan te logike. Često je zapažena sterilnost aristotelovske formalne lo­ gike. bez sumnje. eliminiran je konceptualan napor da se održi napetost između »jest« i »treba da« i da se postojeće obrati u ime svoje vlastite istine. koje se uvelike naziralo na počecima logičke i filo­ zofske misli — očićšeno od iskustva uskraćujuće. bez univerzalnosti bi misao bila privatna stvar. Ovaj objekt je realnost u njezinoj istinskoj konkretnosti. Filozofska misao se razvijala naporedo s njom. varljive i iskrivljujuće moći postojeće stvarnosti. Suvremena matematska i simbolička logika su. di­ jalektičkoj logici je strana takva apstrakcija koja ne zasijeca u konkretan sadržaj. Eleminiranjem ovog is­ kustva. K r i t i k d e r l o g i ­ schen Absolutismus. bilo što logici. Ona je ka­ nonizirala i organizirala misao unutar postavljenog okvira preko koga silogizam ne može preći — ostala^ je »analitika«. u svojim glavnim naporima. nalazim ih u nadindividualnom kontekstu u kome one učestvuju. ipak. Odista. bila u sug­ lasnosti sa znanstvenom validnošću i egzaktnošću. konstituirana je u međuodnosu subjekata (koji misle i djeluju) i njihova svijeta 7 ). Predtehnološki i tehnološki modi dominacije su funda­ mentalno različiti — tako različiti kao što su ropstvo i slo­ bodan najamni rad. iz cjelokupne misli. Pa. kad počnem misliti ο pojedinim oso­ bama u određenim situacijama. već ga za sobom ostavlja neshvaćena. koji utemeljuje znanstvenu istinu na­ suprot istini neposrednog iskustva. a osta­ lo nije ometalo pojmovnu elaboraciju novog iskustva i no­ vih činjenica. grad-država i na­ cija. isti način mišljenja. Za razliku od toga. d e r L ο g i k. ne razvija pojmove koji u sebi nose protest i odbijanje. univerzalnost pojmova nikada nije puko formalna. ničim vezana. Postoji logička mimesis. Formalna logika je tendirala univerzalnom važenju za­ kona misli. u najmanju ruku.

opća forma objektiviteta. Ono dobiva svoju istinitost kad se oslobodi varljive objektivnosti koja skriva činioce iza či­ njenica — to jest. brutalnosti i ugnjetavanja. Napor da se shvate kao takve i transcendiraju pretpostavlja drugačiju logiku. poput svake neznanstvene i neempirističke filozofije. pravo i krivo — jer obje su dio istog postojećeg univerzuma. strukturu dijalektičke misli. Ibidem. s druge. a iracionalno još uvijek racionalno. njihova povijesna kon­ kretnost se opire kvantificiranju i matematiziranju. Ova praksa (intelektualna i materijalna) jest realnost u danome iskustvu. Ona je teorijski i praktični zahtjev. Um postaje povi­ jesni um. tendencija. obje participiraju na umskom i neumskom. Dijalektička logika razumijeva proturječnosti kao »nuž­ nost« pripadnu samoj »prirodi misli« (zur Natur der Denk­ bestimmungen)10) zato što je proturječnost u samoj prirodi objekta misli. objek­ ti misli su objekti »unutarnje negativnosti« 9 ). a »unutarnji negativitet« svijeta objekta je shvaćen kao djelo povijesnog subjekta — čovjeka u borbi s prirodom i društvom. Gospodari su u mogućnosti i da poboljšaju život roba i da usavrše njegovo eksploatiranje. Iskustvo suženo na stvari kako se pojavljuju i kako slučajno jesu — ograniče­ no je. i čak krivo iskustvo. Dijalektička logika raščinjava apstrakcije formalne logike i transcendentalne filozofije. Objekat dijalektičke logike nije ni apstraktna. Transformacija ontološke u povijesnu dijalektiku zadr­ žava dvodimenzionalnost filozofske misli kao kritičko. Ontološka napetost između biti i pojave. ona zahtijeva takav logički sistem jer se kreće po općim zakonima. istinu koja proturječi. koja je specifi­ čno svojstvo njihova pojma. one su strane kako znanstvenom operacionalizmu tako operacionalizmu zdravog razuma.138 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 139 malna jer je determinirana realnim. koje je konkretno. dijalektička misao postiže konkretnost koja povezuje strukturu misli sa strukturom stvarnosti. No. te pozitivizmu i empiricizmu. u stvarnosti u kojoj je umsko još uvijek neum­ sko. Dijalektička definicija određu­ je kretanje stvari od onoga što one nisu ka onome što jesu. koji potvrđuju umnost realnog. On je u kontradikciji spram etabliranog poretka ljudi i stvari u ime postojećih društvenih snaga koje razot- krivaju iracionalan karakter tog poretka — jer racionalan oz­ načava onaj mod mišljenja i djelovanja koji pokreće reduci­ ranje ignorancije. Logička istina postaje povijesna isti­ na. realnost koju poima dija­ lektička logika. 10) 9 ) Ibidem. Ono se povlači pred efikasnijom teorijom i praksom uma. kad razumije svoj svijet kao povijesni uni­ verzum u kome su postojeći fakti djelo čovjekove povijesne prakse. postojeća stvarnost se protivi logici proturječnosti — ona favorizira one mode misli koji podržavaju postojeće for­ me života i one mode ponašanja koji ih reproduciraju i usavršavaju. nega­ tivno mišljenje. Razvoj kontradiktornih elemenata koji određuje strukturu objekta misli određuje. »jest« i »treba da« konfrontiranju u sukobu aktualnih snaga i mogućnosti u dru­ štvu. Ideja uma se odnosi na kretanje i misli i akcije. Kad povijesni sadržaj uđe u dijalektički pojam i kad metodološki određuje njegov razvoj i funkciju. Dani realitet ima svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. također. također. Konsekventno tomu. Ove pripadaju takvom mišljenju koje po svojoj strukturi nije operacionalno. s jedne strane. no. Egzistirajući kao živa kontradikcija biti i pojave. str. eleme­ nata što konstituiraju kretanje realnog i. između »jest« i »treba da« postaje povijesna napetost. Otud se ovo rebelirajuće mišljenje doima kao ostatak prošlosti. kad je ono shvaće­ no. po­ riče konkretnost neposrednog iskustva. destrukcije. Rob je u mogućnosti i da dokine gospodare i da surađuje s nji­ ma. 38. Umnost je to kontradikcije. to je. pojam realnog. također. . suprotstavljenih snaga. Ove se ne konfrontiraju kao umsko i neumsko. Kon­ kretnost se ne protivi sistemu općih principa i pojmova — dapače. sad se bit i pojava. ni apstraktna opća forma misli — a ni data nepo­ srednog iskustva. pravom i krivom.

Transformacija negativne opozicije u pozitivnu ukazu­ je na slijedeći problem: postavši totalitarna na unutrašnjim osnovama. također. dominacija čovjeka nad čovje­ kom je u društvenoj zbilji povijesni kontinuum koji povezu­ je predtehnološki i tehnološki um. da biznis mora napredovati i da su alternative utopis­ tičke. nehumano u humanizaciji. »kriva« organizacija odbija alternative. to nije svrha aparata. feudalca ο podaritelju feuda. itd. on je. U onoj mjeri u kojoj mišljenje i ponašanje ko­ respondira danoj stvarnosti. Kako su veliki preduzetnici i sami volj­ ni da žrtvuju dobrobiti privatne inicijative i »slobodne« kon­ kurencije dobrobitima vladinih naređenja i uredaba. a ne duhu. No. Ova kriva svijest je utjelovljena u predominantnom tehnič­ kom aparatu koji je i sam reproducira. Ta dinamika pri­ pada stvarnosti. Znanstvena organizacija i podjela rada su uveli­ ko povisile produktivnost ekonomskog. to ova organizacija rada nije više podvr­ gnuta preispitivanju. porobljenje u oslobođenju. stvarnosti u kojoj je znanstve­ ni duh imao odlučnu ulogu u povezivanju s teorijskim i praktičnim umom.). itd. pak. izgleda. s druge strane. Problem leži u načinu društve­ ne organizacije rada. •— jest. u kome integraci­ ja prethodno negativnih i transcendirajućih društvenih sna­ ga s postojećim sistemom. stvara novu društvenu strukturu. Kriva organizacija društva zahtijeva dalje objašnjenje u pogledu situacije razvijenog industrijskog društva. pitanje ovdje ne može zastati. više logi­ čan jer je od početka negativno u pozitivnom. OD NEGATIVNOG KA POZITIVNOM MIŠLJENJU: TEHNOLOŠKA RACIONALNOST I LOGIKA DOMINACIJE Uprkos svoj promjeni. Drugim riječima. To da su opipljive beneficije sistema smatrane vrijednima odbrane — pogotovo s obzirom na odbojnost suvremenog komunizma. tad je njegov ratio još više sumnjiv. Bez sumnje je »ob­ jektivni poredak stvari« rezultat dominacije.JEDNODIMENZIONALNA MISAO 141 6. sa­ svim prirodno i ne izgleda da traži dublje objašnjenje. to je prirodno samo onom mišljenju i ponašanju koje nije voljno. Znamo da je destrukcija cijena progresa kao što je smrt cijena ži­ vota. Društvo koje projektira i preduzima tehnološku transformaciju prirode mijenja bazu dominacije tako što postepeno nadomješta ličnu ovisnost (roba ο robovlasniku. Ako. socijalistička izgradnja odvija putem pro­ gresivne dominacije. a možda je čak i nesposobno da razumije što se događa i zašto se događa. zacijelo. no iz nje sad proizlazi viša racionalnost — racionalnost društva koje sve efikasnije eksploatira prirodne i mentalne izvore i distribuira beneficije ove eksploatacije na sve široj osnovi zadržavajući pri tom hijerarhijsku strukturu.) ovisnošću ο »objektivnom poretku stvari« (o ekonomskim zakonima. Na ovom stupnju postaje jasno da je sama racional­ nost sistema problematična. Društvo se reproduciralo u tehničkom kompletiranju stvari i odnosa koji su uključivali tehničko iskorištavanje ljudi. No. Pa ipak. taj aparat poražava svoju vlastitu svrhu ako je ona u tome da se sačini humano egzistiranje na osnovu humanizirane prirode. borba za opstanak i eksploatacija čovjeka i prirode postale su sve znanstvenije i racionalnije. tržištu. političkog i kultur- . koji se javlja kao historijska alternativa. Ta ideologija pripada postojećem društvenom apara­ tu. onom načinu mišljenja i ponaša­ nja koje je imuno spram bilo kog drugog racionaliteta osim postojećeg. izražavaju oni krivu svijest — odgovaraju i doprinose očuvanju krivog poretka činjenica. a kako se. Racionalno i produktivno živimo i umiremo. ona je rekvizit njegova kontinuirana funkcioniranja i dio njegova racionaliteta. da su odricanje i rad pretpostavke zadovoljenja i ra­ dosti. Ograničenost ove racionalno­ sti i njezina izopačena sila očituju se u sve većem poroblja­ vanju čovjeka od strane proizvodnog aparata koji perpetuira borbu za opstanak i proširuje je u totalnu internacionalnu borbu što osakaćuje živote onih koji grade i upotrebljavaju proizvodni aparat. kmeta ο feudalcu. No. U ovom kontekstu je relevantno dvostruko značenje »racio­ nalizacije«.

koje je vodilo njezinoj ekspli­ kaciji na osnovu matematskih struktura. i na istim osnovama. Iz veoma različite usmjerenosti nau- . Ono za čim može težiti priroda (uključujući čovjeka). paradoksno. Jedinjenje logosa i erosa već je u Platona vodilo supremaciji logosa. ona je ne može znanstveno izraziti posred­ stvom »finalnih uzroka«. respekti­ rane i uzvisivane. Isto takvo lišavanje karaktera realnosti pogađa sve ideje koje po samoj svojoj prirodi ne mogu biti verificirane znanstvenim metodom. religiozne i moralne ideje su samo »ideali«. s jedne. Mo­ že li se čovjek zadovoljiti objašnjenjem da je neznanstven ishod rezultat specifične društvene primjene znanosti? Sma­ tram da je generalan smjer aplikacije znanosti bio inheren­ tan u čistoj znanosti. 143 U svijetu vrednota živi se van tog racionaliteta. Taj du­ gi proces počinje s algebrizacijom geometrije što nadomještava »vidljive« geometrijske figure čisto mentalnim opera­ cijama. sve ovisniji ο subjektu. a vred­ note odvojene od realiteta postaju subjektivne. u svojoj objektivnosti. Neznanstven karakter ideja ο kojima je riječ fatalno slabi opoziciju postojećem realitetu. Rezultat je: viši standard života. po­ staje. kao sasvim racionalne. Bez obzira na to ka­ ko znanost danas određuje objektivnost prirode i relacije nje­ zinih dijelova. Pa ipak. podsjetit ću. odvojilo je istinito od dobrog. u Aristo­ tela je odnos između dobra i svijeta koji ono pokreće »ero· tički« samo po analogiji. Vrednote mogu imati viši dignitet (moralno i spiritualno). No. i čak zatomljenje. na metodološke izvore nove racionalnosti kontrastirajući ih s značajkama pretehnološkog modela. To se može pokazati okrećući teorijski um društvenoj praksi. opremljen samo jedino preostalim kvalitetima podobnim kvantificiranju. uključujući i društvo. no rijetko subjekt).142 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO nog preduzimanja. Humanistič­ ke. on ne igra znanstvenu ulogu kao etički. čini se da je dezintegriran upravo pojam objektivne supstancije sup­ rotstavljene subjektu. estetski. Jedini na­ čin da se za njih spase neko apstraktno i neškodljivo važe­ nje jest metafizička sankcija (božanski i prirodni zakon). Po postavkama znanstvenog uma. ako ne i oslobođenje od njih. znanstveno racionalno jest samo na osnovu gene­ ralnih zakona kretanja — fizikalnih. kritički sadržaj isparava u etičku ili metafizičku atmosferu. odvojilo je reali­ tet od svih inherentnih ciljeva i. prisutna je od početka filozofske i znanstvene mis­ li. baš po odsutnosti njihove ob­ jektivnosti one su činbenici društvene kohezije. s druge strane. no one nisu realne i tako manje kotiraju u realnoj poslovnosti života — i to sve manje što su uzdignutije nad realitet. Napetost između uma. bila je određena tako da je opravdavala potiskivanje. pa znanstvena racionalnost postaje bitno neutralna. sljedstveno tome. i potreba i želja stanovni­ štva (koje je bilo objekt uma. »Priroda stvari«. one. znanost od etike. kemijskih i biologijskih. Ma kako da je konstitutivna uloga subjekta u vezi s opažanjem. čak tamo gdje se nije smjeralo na pra­ ktičke ciljeve. ispaštaju zbog toga što nisu objektivne. Ma koliko da su sagledane. Ako dobro i lijepo. Istovre­ meno. Istinito znanje i um zahtijevaju dominaciju nad osjetima. U pokušaju da to pokažem. ili politički agens. ostaju stvar preferiranja. Tad je pukla nesigurna ontološka po­ vezanost logosa i erosa. Znanstveno-tehnička racionalnost i ma­ nipulacija su slivene u nove forme društvene kontrole. a nisu obezvažene time što im protivurječi ponašanje diktirano svakodnev­ nim potrebama biznisa i politike. objektivni svijet. ο kome se ra­ spravljalo u prethodnom poglavlju. one ne uznemiravaju nedolično postojeći način života. u svom vlastitom pravu. Oživljavanje neke vrste aristotelovske ili tomističke filozofi­ je ne može spasti situaciju jer filozofija je a priori opovrgnu­ ta znanstvenim umom. one po­ staju puki ideali i njihov konkretni. mir i pravda ne mogu biti izvedeni ni iz ontoloških ni iz znanstveno-racionalnih uvjeta. Kvantificiranje prirode. ovo racionalno preduzimanje proizvelo je takav model duha i ponašanja koji je oprav­ davao i apsolvirao čak i najdestruktivnije i najtlačiteljskije strane preduzimanja. Takva sankcija se ne da verificirati i tako nije realno obje­ ktivna. Njegova ekstremna forma je u nekim koncepcijama suvremene filozofije znanosti po kojima sva materija fizike tendira rastvaranju u matematske i logičke relacije. mjerenjem i kalkulacijom. sažeto. ne mo­ gu logički zahtijevati univerzalno važenje i realizaciju.

Quine govori ο »mitologiziranju fizičkih objekata«. str. . 85. str. 87. 1948. već njezina odnosa spram drugih stva­ ri . Oni tako impliciraju sposobnost bitka identičnog u razlici. 630. — To je interpreta­ cija koja sadrži jak idealistički elemenat: » . Chi cago. vol. str.. »prethoditi« B. distinkciju i identičnost u razlici između A. . bez pogreške. nikad nije napustila pokušaje da pripiše svojstva materiji . 5) Ibidem. cit. značilo da ovi odnosi impliciraju lokaciju. . itd. u Philipp G . str. O . To su ekstremni stavovi. ibid.. Heisenberg: Herbert Dingler. Beacon Press. a većim pregled mogućnosti.. F .« 6 ) Sad »događaji«. već neke vrste projekcije u najširem mogućem smislu riječi. Nema više gustoće i neprobojnosti stvari: objektivni svijet gubi svoj »objekcijski« karakter opozicije subjektu. možemo zaključiti da jednadžbe postavljene matematskom fizikom izražavaju (formuliraju) stvarnu kon­ stelaciju atoma. ne prihvaćaju ih konzervativ nije interpretacije. nap­ rosto svojom egzistencijom integriraju jednadžbe ο kojima ništa ne znaju. M. teorija relativiteta . C. Uz izuzetak interpretacije na osnovu pitagorejsko-platoničke me­ tafizike. i dalje (citirao Adolf G r ü n b a u m ) . . »odnosi«. bitka u odnosu s . (Ibid.). . V . ovdje uključen. 85. itd. g. Harvard Univ. a tad bi sama mate­ rija objektivno bila struktura svijesti. još važi Reichenbachova formulacija da u fizici propozicije mogu biti formulirane bez obzira na aktualnog promatrača. »rezultirati s« Β. neživi objekti. 20. g. str. 88. Većinom. Ako je to tako. koje insistiraju na tome da se postavke suvremene fizike još uvijek odnose na »fizičke stvari« 3 ). 333. »mogućnosti« mogu imati značenje objektivnog samo za subjekt — ne samo s obzirom na zamjetljivost i mjerljivost već i s obzi­ rom upravo na strukturu događanja ili odnosa. . ta sposobnost bi bila u materiji. »projekcije«. . str. 2) 1) »Ono što matematički utvrđujemo manjim je dijelom Objektivni fakat'. Na primjer. u D i a l e c t i c a. g. Doduše. 1954. 8) C . a ne po vrsti«. matematizirana priroda. No. objektivno je priroda du­ hovna — ona može biti mišljena u matematskim određenji­ ma« 8 ). F r a n k . mjerenja u fizici nisu direktno pitanje stvari koje nas interesiraju. F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w .) No. No. subjekt. još uvi­ jek. 4) Adolf Grünbaum. ispada da su fizičke stvari »fizikalno događanje«. 1953.. i dalje (potcrtao H. to jest mogući subjekt za koji neka data moraju biti ili mogu biti shvatljiva kao događanje ili odnos. Ali »često mjerljivi kvantitet nije svojstvo stvari. Quine. W. tj. Subjektivno. i dalje.« 5 ) A. Vrednovanje znanstvenih shvaćanja određenjima »efikasan«. . Drugim ri­ ječima. University of Chicago Press. Press. F r a n k (ed. kao zastarjele »postavke kultu­ re« 2 ). W . — što bi. 1951. Abgeschlossene Theorie'.«.. pa se tad postavke odnose na (i odnose samo na) atribute i odno­ se koji karakteriziraju raznovrsne fizikalne stvari i proce­ se 4 ). »veće nego« C. 168. Bez obzi­ ra na bilo kakvo promatranje i mjerenje. 3) H . T h e V a l i d a ­ t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s .. 6) Über den Begriff. Reichenbach. br. Samo. str. von Weizsäcker T h e H i s t o r y o f N a t u r e . u određenom modu bitka rezistentnog na druge odnose. »izvan« subjekta može A »uključivati« B. 1. mit ο fizičkim objektima je epistemološki supe­ riorniji »po tome što se pokazao efikasnijim od drugih mitova kao sredstvo za izradu strukture sređivanja struje iskustva«. fizika »ne mjeri objektivne kvalitete vanj­ skog i materijalnog svijeta — oni su samo rezultati dobive­ ni izvođenjem takvih operacija« 1 ) Objekti se održavaju sa­ mo kao »pogodni posrednici«. Β može biti »između« C... objektivnu strukturu materije. te da se »s epistemološkog stajališta fizički objekti i bogovi (Homera) razlikuju samo po stupnju. vol. I I . priroda nije duhovna — ona ne misli matematskim premisama. loc. . Boston. str. 7) Philipp G. u N a t u r e . bez oklijevanja. 44. »sredstvo« i »sređivanje razotkriva njegove manipulativno-tehnološke elemente.. Max Born izjavljuje: ». 1949. jest konstitutivan. Cambridge. a »smetnje s obzirom na opažanje« ne treba pripisati ljudskom faktoru već instrumentu kao »fizikalnoj stvari« 7 ).144 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 145 čenjaci i filozofi znanosti dolaze do sličnih hipoteza ο isklju­ čenju partikularnih vrsta entiteta. znanstveni realitet manifes­ tira se kao realitet ideacije.). B.

Thomas. Ne sugeriram da filozofija suvremene fizike niječe ili uopće postavlja u pitanje stvarnost vanjskog svijeta. anticipirajući znanstveni subjekt kvantifikativnog opažanja i mjerenja. pa sama ideja znanstvene istine može biti ugro­ žena. a u svojim ekstrem­ nim formulacijama se opasno približava idealističkom shva9 ) U: B r i t i s h P h i l o s o p h y in t h e Mid — C e n t u r y . u konačnoj analizi. i b) ono uspostavlja praktičnu (iako nikako apsolut­ nu) izvjesnost koja je. U onoj mjeri u kojoj ova koncepcija postaje pri­ mjenljiva i efikasna u realitetu. U ovom procesu historijski prevladani pojmovi su napušte­ ni. transformacija čovjeka i prirode nema drugih objektiv­ nih granica osim onih koje daje brutalna činjeničnost materije. str. ed. mir­ ne savjesti slobodna od obaveze spram bilo kakve supstancije van operacionalnog konteksta. organizira cjelinu. Kartezijansko razdvajanje svijeta je također bilo pod­ vrgnuto pitanju na svom vlastitom tlu. metafizičko »biće kao takvo« ustupa pred »bićem instrumentom«. to jest k apsolutnoj istini. T h e P h y s i c i s t ' s C o n c e p t i o n o f N a ­ t u r e . bila je prožeta konkretnošću. sna supstancija. Nijhoff. W. 29. Charles C. U tom slučaju bi kartezijanski dualizam bio varljiv. a njihova intencija je ugrađena u naredne pojmove. g. na ovaj ili onaj način. 81. i dalje. Moderna filozofija znanosti bi mogla početi ope­ rirati shvaćanjem ο dvije supstancije. u svojim operacijama materijom. ćanju prirode. Ta­ ko najekstremniji monistički sistem zadržava ideju supstan­ cije koja se razotkriva u subjektu i objektu — ideju antago­ nističke zbilje. Ovom idejom je ontologija obuhvatila napetost između subje­ kta i objekta. pre­ vedene u tehnologiju.. u osnovi. U svojoj P h y s i c s a n d P h i l o s o p h y . odnosno samo pita­ nje smatra besmislenim i neodgovorivim. ovo suspendiranje ima dvostruke konsekvencije: a) ono ojačava prebacivanje teorijskog naglaska od me­ tafizičkog »što jest . kartezijanska razlika res cogitans i res extensa — nije više prikladno polazište našem razumijevanju moderne znanosti« 1 0 ). 1957. teoretski. Slično: Mario Bunge. novi način mišljenja pono­ vo postavlja idealizam »na svoje noge«. Drugim riječima.. 111. zapravo. Mace. str. 1954. Heisen­ berg piše: ». on je to kao sinteza suprotnosti. Kao što smo upravo vidjeli. str. London. suvremena filozofija zna­ nosti se bori s idealističkim elementima. »Stara podjela svijeta na objektivne procese u prostoru i vremenu i na svijest. pro­ vjerena u svojoj efikasnosti. str. Heisenberg. Springfield. g. 83.« 1 1 ) Die Krisis der Europäischen Wissenschaf­ t e n u n d d i e t r a n s c z e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e ed. ?«. On smatra da u svom historijskom razvoju fizika razotkriva i određuje različite slojeve jedne iste objektivne stvarnosti. m a t e m a t s k a s t r u k t u r a . . njezin još uvijek neovladani otpor znanju i kontroli. povijesti. nanovo sačinjaju materiju. . nije zbiljski neovi-. Ova interpretacija sugerira progres ka zbiljskoj srži realiteta. New York: Macmillan. i dalje. Husserl je pokazao da kartezijanski Ego. Allen and Unwin. Haag.?« ( τΐ εστίν ) na funkcionalno »ka­ k o . koje. — drugim riječima. 1958. .. koja ove procese odslikava.146 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 147 Karl Popper 9 ) pruža manje idealističku interpretaciju. 108... ona projektira smjer transformacije prirode.. inače bi slijedilo da je stvarnost plod bez srži. Realitet uma je bio iscrpljivanje te napetosti u prirodi.Stvar ο sebi' je za atomskog fizičara. res cogitans i res extensa — samo što res extensa gubi karakter neovisne supstanci­ je jer se razumijeva matematskim jednadžbama. no. skida s dnevnog reda prosuđivanje ο tome što bi mogla biti sama stvarnost. izgleda da je Galilejevo shvaćanje svijeta kao »univerzalne i apsolutno čiste« res extensa a priori odredilo kartezijansku koncepciju 1 1 ). Descartesov dualizam bi 10) W . a Descartesova misleća ego-supstancija srodna res extensa. njemu se pristupa kao (hipotetičkom) sistemu sredstava. 1959. str. g. »residuum« ili krajnja granica kvantificiranja. London. štaviše. već. Biemel. Jer. ako uopće upotreb ljava taj pojam. Znanstveni duh je uvelike oslabio ovaj anta­ gonizam. 155. M et a s c i e n t i f i c Q u e r i e s . već da. 1959. Hutchinson. Kad je postalo me­ todološki princip. spomenuta koncepcija dje­ luje kao neko a priori — ona predeterminira iskustvo. U svakom slučaju. Hegel je povukao konsekvencije idealističke ontologije: ako je um zajednički nazivnik subjekta i objekta. ova struktura je — nasuprot Kantu — indirektno deducirana iz iskustva. A. C. filozofiji.

Upotreba mašina i proizvoda mašina nije sama sobom tehnika. ovo shvaćanje ο bitnoj neutralnosti znanosti je prošire­ no. Pfüllingen. oni ne uključuju i ne određuju jedan drugog. 1954. 1950. Heideggera za ovu prvu rečenicu nismo našli original. str. Mašina je indiferentna spram druš­ tvenih upotreba u koje je stavljena. U paradoksalnom razvoju. kao i utoliko što »čovjekove kreacije« potječu iz društvene cjeline i u nju se vraćaju. str. 163. instrumentalistički karakter znanstvene metode. Prirodna znanost se razvija pod tehnološkim a priori. Paris. . g. Ova interpretacija je neadekvatna s obzirom na. Elektronski brojač može slu­ žiti jednako kapitalističku i socijalističku upravu. nego samo tehni­ ci primjeren instrument za usmjerenost biti tehnike u predmetnosti njezina sirova materijala« 1 3 ). 29. Ova formulacija je dalje modificirana u sa­ moj Marxovoj teoriji: bazični povijesni faktor nije tehnika. . . 1951. » . 266. čovjeka koji upisuje tehniku u prirodu« 1 2 ). — Op-. Klostermann. Čista znanost nije primijenjena znanost. također. str. Kultura.. pod uslovom da te upo­ trebe ostaju unutar njezinih tehničkih sposobnosti. ma kako da je bliska veza između ta dva raz­ vojna reda. kad tehnika postane univerzalna forma materijalne proizvodnje. H o l z w e g e . Zahvatanje prirode kao (hipotetičkog) instrumentarija prethodi razvoju sve posebne tehni čke organizacije: »Novovjeki čovjek uzima cjelokupnost bića kao sirovi­ nu za proizvodnju i podređuje čitav objektivni svijet zama­ hu i redu proizvodnje (Herstellen)«. Tehnološko a priori je političko a priori utoliko što transformacija prirode uključuje transformaciju čovjeka. ona određuje cje­ lokupnu kulturu. ... a parni mlin društvo s industrijskim kapitalistima« 1 4 . No. on bi prije utirao nego­ li blokirao put prema utemeljenju jednodimenzionalnog znanstvenog univerzuma u kome je priroda »objektivo du­ hovna«. ciklotron može biti jednako efikasno oruđe u ratu kao i u vrijeme mira. u odnosu n a Marx—Engels: D i e D e u t s c h e I d e o l o g i e . L ' A c t i v i t é r a t i o n a l i s t e d e l a p h y s i q u e c o n t e m p o r a i n e .148 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO I49 već uključivao svoju negaciju.* » . Tu ideju smo morali na­ pustiti. g. g. . Što­ više. koji projektira prirodu kao potencijalno sredstvo. a sad je znanost prisiljena svojom vla14) Beda filozofije. str. sazdana prema subjektu. 1) znanost i znanstvenu misao s njima pripadnim pojmovima i istinom i 2) upotrebu i primjenu znanosti na društveni realitet. Neutralnost tehnike je osporavana u Marxovoj kontroverznoj formulaciji: »Ručni mlin daće vam društvo s feu12 ) Gaston Bachelard. u osnovi. tj. Netko može još uvijek insistirati na tome da su mašine tehnološkog univerzuma »kao takve« in­ diferentne spram političkih ciljeva — one mogu revolucionirati ili retardirati društvo. g. 7 . projektira povijesni totalitet — »svijet«. * Upoređujući citat s izvornim tekstom M. izd. univerzuma znanstvenog rasuđivanja i svakodnevnog rasuđi­ vanja i ponašanja — odnos je to u kome se oba područja odvijaju po istoj logici i racionalitetu dominacije. A subjekt se odnosi pre­ ma svom svijetu na sasvim poseban način. 94. na tehniku. Frankfurt.. 13) Martin Heidegger. Presses Universitaires. naime. već društveni način proizvodnje. Pogledaj t a k o đ e r njegove V o r t r ä g e u n d A u f s ä t z e . 22. Molitor. . Možemo li reći da evolucija znanstvene metode napro­ sto »odražava« transformaciju prirodne stvarnosti u tehničku u procesu industrijske civilizacije? Formulirati odnos između znanosti i društva na taj način znači pretpostaviti dvije odvo­ jene sfere i događanja koja se susreću. ona zadržava svoju identičnost i važenje neovisno ο njezinu iskorištavanju. pa je prevodimo isključivo na osnovu Marcuseova prijevoda na engleski jezik. trad. prev. i dalje. i dalje. Razvoj znanosti je otpočeo razaranjem srednjo­ vjekovnog mita. str. znanstveni napori da se ustanovi stroga objektivnost prirode vodili su sve većoj dematerijalizaciji prirode: »Mit je novovjekovne znanosti ideja ο beskrajnoj pri­ rodi koja egzistira kao takva. 1946. dalnim gospodarem. Günther Neske. Druga glava. Dru­ gim riječima. materijal ovladavanja i organizacije. priroda je u znaku aktivnog čovjeka. Na djelu je uža povezanost znanstvene misli i njezine primjene. Druga primedba.

eksperiment niti metodička organizacija i koordinacija data. ova negativnost je pozitivno određe­ nje. neutralnom teorijskom prostoru. L a C o n s c i e n c e d e r a t i o n a l i t é . 1958. »Na osnovu racionalizacije načina rada preneseno je eliminiranje kvaliteta iz znanosti u svijet svakodnevnog iskustva. Adorno. loc. Tehnologijska je a p r i o r i »intuicija« ili shavaćanje prirode u kome se kreće znanost. Μ. 50.« 19 ) Radi li se u procesima znanstvenog i društvenog kvantificiranja ο paralelizmu i uzročno posljedičnom odnosu ili je njihova povezanost naprosto rezultat naknadnog sociološ­ kog uvida? Prethodno raspravljanje je sugeriralo da je nova znanstvena racionalnost bila operacionalna u sebi samoj. Ako je to tako. str. loc.150 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 151 štitom konzistentnošću da shvati kako je i sama. U ovom realitetu je »neutralna« kako materija tako i znanost. »u samoj sebi«.« Istina. naprosto. Presses Universitaires. 16) Ibidem. Čisti i primijenjeni operacionalizam. von Weizsäcker. Ona djeluje — više kao unutarnji negoli izvanjski faktor — u sa­ mim apstrakcijama koje konstituiraju novi racionalitet. str. sudova i zaključaka ne odvijaju u nestrukturiranom. povijesnim subjektom — naime sa sviješću predominantnom u društvu po kome i za koje je etablirana neutralnost. kvantificiranje i apstra­ hiranje »posebnih vrsta entiteta. Dialektik der Auf­ . »Ispravan« odnos za instrumentalnost je tehnički pri­ stup. Upravo neu­ tralan karakter dovodi objektivnost u odnos sa specifičnim 15 ) C . Formalizacija i funkcionalizacija prethode svakoj primjeni. organizacija materije i manipuliranja njome kao pukim materijalom kontrole. »čista forma« su konkretne društvene prakse. Projekt spoznaje in19 ) M . Znanstveni racionalitet vodi određenoj organizaciji dru­ štva upravo zato što projektira puku formu (ili puku materi­ ju — inače suprotni termini ovdje konvergiraju) koja se može skrenuti na gotovo sve ciljeve. Čista znanost ostaje vezana z a a p r i o r i o d koga apstrahira. cit... To je veoma specifično ideiranje u kome se objekt konstruira u sa­ svim praktičnom odnosu spram subjekta: »A što je materija? U atomskoj fizici je materija odre­ đena svojim mogućim reakcijama na čovjekove eksperimente i matematičkim — to jest. znanost je u samoj sebi postala tehno­ loška: »Pragmatička znanost tretira prirodu u skladu s tehni­ čkom erom« 1 7 )· U onoj mjeri u kojoj ovaj operacionalizam postaje centralna tačka znanstvenog preduzimanja racionalitet po­ prima formu metodičke konstrukcije. 17') Ibdem. 142 (potcrtao Η. str. praktičnu intenciju. — instrumentalna je per se. intelektualnim — zakonima koji­ ma se povinjava. ispravan logos je tehno-logija koja projektira tehnolo­ ški realitet i odgovara na njega 1 8 ). str. Pogledaj Suzanne Bachelard. uspostavila jedan drugi mit« 1 5 ). str. 71. T h e H i s t o r y o f N a t u r e . W . kao sredstvom koje se prilagođuje svim svrhama i ciljevi­ ma. No. 18) Nadam se da neću biti krivo shvaćen kad sugeriram da su pojmovi matematske fizike sačinjeni kao »oruđa«. kao i pothvat biznisa izvršavaju reduciranje sekundarnih kvaliteta na primarne. racionalitet čiste znanosti ne sadrži u sebi vred­ note niti insistira na nekim praktičnim ciljevima. Proces koji otpočinje eliminiranjem neovisne supstan­ cije i finalnih uzroka dovodi do ideiranja objektivnosti. u kome se konstituira kao č i s t a znanost. Možda bi bilo jasnije da se govori ο instrumentalističkom h o r i z o n t u matematske fizike.). da imaju tehničku. teorijski i praktični um. objektivnost nema u sebi telos niti je strukturirana prema telosu. znan­ stveni pothvat. H o r k h e i m e r i T . Određujemo materiju kao moguć objekat ljudske manipulacije« 1 6 ). cit. 31. k l ä r u n g . Dok je znanost oslobodila prirodu od in­ herentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih kvantificiranju. upravo u svojoj apstraktnosti i čistoti utoliko što se razvi­ jala u obzoru instrumentalnog odnosa. 71. t j . Paris. neutralan je spram bilo kakvih izvanjskih vrednota koje bi mu mo­ gle biti nametnute. F . Nikad se opažanje. društvo je oslobodilo ljude od »pri­ rodne« hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusoban odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao je­ dinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama.

vladati mašinama podređujući cijeli svijet. a logos tehnike je načinjen u logos kontinuirane porobljenosti. faktički teleološki kontekst — kontekst datog. nesloboda se ne manifestira kao neracional­ na. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s o b j e t s t e c h n i q u e s . ο njihovu odnosu. no drugačiji svijet rasuđivanja i djelovanja — ukratko druga­ čija društvena realnost otvorila je nov smjer i krug opažanja. Znanost vrši opažanje i kalkulacije i daje teorij­ ska objašnjenja s određene pozicije u tom svijetu. tehnologija pruža obimno legitimiranje ekspanziji političke moći koja apsorbira sve sfere kulture. i a priori jedne specifične tehnologi­ je — naime tehnologije kao forme društvene kontrole i do­ minacije. No. niti kao politička. primarnog porobljavanja: mašina je rob koja služi poroblja-. domestificiranje prirodnih snaga posredstvom . odnosno destruiraju ga. time još nije zasnovano sociološko vaGilbert Simondon. proizvodne kontrole. već projekcija prirode kao kvantifikativne materije koja . s određenim društvenim projektom.. ne određene po­ stavke ο strukturi materije. teorijski um je ušao u službu praktičnog uma. tehnologija pruža također i obimnu ra­ cionalizaciju čovjekove neslobode i demonstrira »tehničku« nemogućnost da čovjek bude autonoman. Oslobodilačka snaga tehnologije — instrumentalizacija stvari — postaje okov oslobođenja. teško je osloboditi samog sebe prenoseći porobijivanje na druga bića — ljude. univerzum znanosti (to će reći. ili odbacuje. str. teorija poima ili ne po­ ima moguće alternative čije hipoteze proširuju prethodno etabliran realitet. niti pojedine forme dominacije. novovjekovna znanstvena misao ne projektira određene praktične ciljeve. Tako tehnološka racionalnost ne anulira legitimnost do­ minacije. da određuje svoj vlastiti život. konzervira razvoj znanstvenog projekta. i.152 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 153 volvira operacije na objektima ili apstrahiranje od ob­ jekata koje sretamo u datom svijetu rasuđivanja i dje­ lovanja. U naše vrijeme se dominacija perpetuira i širi ne samo putem tehnologije već i kao tehnologija. No. Jer. cilj je pokore. već je štiti. unutar svijeta. Mašina je samo sredstvo. Utoliko što je čista. energiji. 1958. pružio je kako čiste ideje tako i sredstva za sve efikasnije gospodarenje čovjekova čovjekom posredstvom dominacije nad prirodom. * Cak ako prihvatimo imanentni instrumentalizam znan. već kao podređivanje tehničkom apa­ ratu koji uvećava životni komfor i povisuje produktivnost rada. teorijski operacionalizam rezultira odgovarajućim praktičnim operacionalizmom. te nove mogućnosti sređivanja opaženih data. 20) . Ne raspravljam ovdje ο povijesnom odnosu znanstvenog i društvenog racionaliteta početkom novog vijeka. a svako vladanje uklju­ čuje prihvaćanje sheme podređivanja. g. Principi novovjekovne znanosti su bili a priori struk­ turirani tako da su mogli služiti kao pojmovni instrumenti svijeta samopogona. itd. instrumentalizacija čovjeka. U svom toku teorija ne uzima u obzir. 127. funkcionalni karakter njezinih pojmova.« 2 0 ) Stalna dinamika tehničkog progresa je postala prožeta političkim sadržajem. stvenog racionaliteta. Aubier. Ostajući čist i neut­ ralan. još uvijek znači vladati. Znanstveni metod. U ovom svijetu. životinje ili mašine.£ nje prirode. Ovoj interpretaciji je stalo do povezivanja projekta znanosti (metode i teorije). vanju drugog. Unutar tog svijeta se zbiva ili ne zbiva znanstveni projekt. Dru­ gim riječima. koji je vodio sve efikasnijem gospodarenju prirodom. ne postoji tako nešto kao dominacija per se. vodi hipotetički pristup i matematsko-logičko izražavanje objektivnosti) bi bio obzor konkretne društvene prakse koju .. te do toga da se sagleda upravo unutarnja forma znanstvene racional­ nosti. Cilj mi je da pokažem unu­ tarnji instrumentalni karakter znanstvenog ratia po kome je on a priori tehnologija. prije svih aplikacija i iskori­ štavanja. »Mogli bismo nazvati autokratskom filozofiju tehnike koja uzima tehniku u cjelini kao polje upotrebe mašina u ci­ lju postizanja moći. pa se instrumentalistički obzor uma otvara u racionalno totalitarno društvo. konkretnog svijeta ra suđivanja i akcije. Zvi­ jezde koje je opažao Galilej bile su iste u antička vremena. Paris. Me­ đusobno prožimanje se pokazalo plodno za oba. Takav nagon nasilja i porobljavanja može ići i naporedo sa zahtjevom za ljudskom slobodom.. tj.

I uz supoziciju da formiranje najapstraktnijih znanstvenih pojmova održava međuodnos sub­ jekta i objekta u danom svijetu rasuđivanja i djelovanja. 289. tako da apstrahira­ nje nužno poprima logičko-matematičku formu. Husserl polazi od činjenice da je matematiziranje pri­ rode rezultiralo valjanim praktičnim znanjem: konstruk­ cijom »ideirane« stvarnosti koja je mogla biti efikasno dove­ dena u korelaciju s empirijskim realitetom (str. To je rezultiralo izluzijom da je matematiziranje prirode urodilo »autonomnom (eigenstänIbidem. 42). 288. 25 24) . 287. a to »djelovanje« je općevažeće utoliko što — — »se ovo apstrahiranje ili diferenciranje proširuje na sam centar naslijeđenih koordinacija jer su koordinirajući mehanizmi akcije uvijek vezani. . a u tom slu­ čaju se interpretacija vrti ukrug. no izvodi ga iz opće strukture akcije koja je u osnovi naslijeđena biološka struktura. niti od subjekta kao sredstvo čistog spoznajnog uma. Apstrahiranje u fizici vodi nužno natrag na logičko-matematičke apstrakcije. zato jer insistiraju baš na koordiniranju poseb­ nih akcija i jer ulaze u ove kao faktor koordinacije . a da bi subjekt funkcionirao kao pu­ ka neutralna pozicija opažanja i mjerenja. str. matematski entiteti nisu rezultat apstrahiranja baziranog na objektima. 22) Ibidem. 291.«21) Matematičke propozicije tako izražavaju »une accomo­ dation générale à l'objet« — za razliku od pojedinačnih adap­ tacija koje karakteriziraju prave fizikalne propozicije. u svom izvoru. 1950. ponajviše psihološke i biološ­ ke analize. znanstveni rezultati su upućivali na pred-znanstvenu praksu. Presses Universitaires. a matematika je kao čista koordina­ cija opća forma djelovanja — »djelovanja kao takvog« (»l'ac­ tion comme telle«). Za razliku od Piagetove. str. Galileo nije podvrgao pitanju predznanstvenu bazu znanosti u svijetu prakse (Lebenswelt) koji je determi­ nirao teorijsku strukturu. gurnuti itd. već apstrahiranja provedenog usred akcija kao takvih. Tako Jean Piaget u svojoj »genetičkoj epistemologiji« pruža drugačiju interpretaciju. 19. po­ vezanost teorijskog i praktičnog uma može se razumjeti na sasvim različite načine. 23) Ibidem. Husserl je dao genetičku epistemologiju. kretati se itd. opcija su djelovanja negoli misliti. koja je konstituirala izvornu bazu (Sinnesfundament) galilej­ ske znanosti. Znanstveni metod bi. jer — — »pojedinačne akcije rezultiraju znanjem samo onda ] Introduction à l'épistémologie génétique tome III. Ona je bila skrivena (verdeckt) daljim razvojem znanosti. za koordina­ cije refleksa i instinkta. Piaget razlikuje spoznaj­ ne procese u matematici i fizici. g. Sastaviti. »Nasuprot onom što se često kaže. No. Čak ako prihvatamo da sve naučno znanje pretpostavlja koordinaciju pojedinačnih akcija. bolje infra — ) povijesna. Ovaj prvi je »à l'intérieur de l'action comme telle«. Apstrahiranje ne teče ni od strane samo objekta. ) Die K r i s i s der E u r o p ä i s c h e n W i s s e n s c h a f t t e n u n d d i e t r a n s c e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e . Ovdje se osvrćem na Husserlovo djelo 25 ) samo utoliko što ono ističe u kojoj mjeri je novovjekovna znanost »meto­ dologija« prethodno datog povijesnog realiteta unutar koga se znanost kreće. loc. Piagetova interpretacija uočava imanentan praktični karakter teorijskog uma. cit. po njemu. koja je centrirana oko društveno-povijesne strukture znanstvenog uma. c'est-à-dire une action accomodée de façon générale« 22 ). 21 kad su međusobno koordinirane i ako je ta koordinacija po svojoj prirodi logičko-matematička« 2 4 ). str. ne vidim zašto bi ona »po svojoj prirodi« bila logičko-matematička — osim ako su »pojedinačne akci­ je« znanstvene operacije novovjekovne fizike. primarno počivao na biološkoj fundaciji koja je supra — (ili. Ova koordinacija konstituira objektivnost jer zadržava naslijeđene »refleksne i instinktne« strukture. On interpretira formiranje znanstvenih pojmova na temelju različitih apstrakcija iz op­ ćeg međuodnosa subjekta i objekta. str. .« 2 3 ) U fizici apstrahiranje teče od objekta. zapovjediti. Logika i matematička logika su »une action sur l'objet quelconque. Paris.154 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE I JEDNODIMENZIONALNA MISAO 155 ženje znanstvenog projekta.. ali na osnovu određenog djelovanja sa strane subjekta.

112). ona ga ne može transeendirati i ne transcendira ga. Tako klasična geometrija »ideali­ zira« praksu razmjeravanja i mjerenja zemlje (Feldmes­ skunst). Znanstveno apstrahiranje od konkret­ nosti. kvantificiranje kvaliteta.) Koordinacija (Zuordnung) ideiranog i empirijskog svi­ jeta nas osposobljava da »projektiramo anticipirane pravilno­ sti praktičnog Lebenswelta«: »Kad jedanput čovjek posjeduje formule. praktičnog konteksta. .156 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 157 dige) apsolutnom istinom« (str. 51). Ali — a ovo je odlučno — specifičnog anticipiranja i projektiranja — naime. 25). zapravo. dok je. po zdravom razu­ mu. No. što rezultira kako egzakt- nošću tako i univerzalnim važenjem. ostaje to što jest. 49. u galilejskoj znanosti »konkretni svijet kauzaliteta postaje primijenjena matematika« (str. egzaktnost. na činjenicu da uprkos neeuklidovskoj geometriji još uvijek opažamo i djelujemo u trodimenzionalnom prostoru. umije­ će anticipacije prošireno u beskonačnost (ins Unendliche erweiterte Voraussicht. Husserl je istakao predznanstvenu. tj. — ali svijet percepcije i iskustva. Galilejska znanost je znanost metodičkog. radi se ο specifičnom društvenohistorijskom projektu.. u svom vlastitom konkretnom kauzelitetu. on posjeduje predviđanje željeno u praksi« — — predviđanje onoga što treba očekivati u iskustvu konkret­ nog života (str. For­ mulacija se ne poziva.). predvidljivih odnosa među jedinicama ko­ je se dadu egzaktno identificirati. Ona ostaje suštinski unutar okvira iskustva i ciljeva koje je postavila ta realnost. Kako bismo ga mogli olako potcijeniti. « (str. gledanje unutar svrhovitog.. algebra i matematička logika konstruiraju apsolutni ideacioni realitet oslobođen neproračunljivih neiz­ vjesnosti i pojedinačnosti Lebenswelta i subjekta koji u nje­ mu živi. možda. a svijest koja ga preduzima skriveni je subjekat galilejske znanosti. Naime. tehničku konotaciju matematske egzaktnosti i sposobnosti fungiranja. podcrtano Η. razumijeva ga i oblikuje na osno­ vu proračunljivih. Μ. gornji stav ne protivurječi stalnim promjenama u svijetu svako­ dnevne prakse koje su rezultat »primijenjene matematike«. Ovo je provokativan stav. Ruho ideacije (Ideenkleid) matematske znanosti je takvo ruho sim­ bola koji istovremeno predstavljaju i maskiraju (vertritt i verkleidet) svijet prakse (str. kao potpuno isti za egzakt­ no određenje i kalkuliranje empirijskih objekata i odnosa« (str. onog koje ima iskustvo ο svijetu. predznanstvena intencija i sadržaj sa­ čuvan u pojmovnoj strukturi znanosti? Mjerenje u praksi otkriva mogućnost upotrebe nekih bazičnih formi. već su pripadni njezinoj unutar­ njoj idejnoj strukturi. prema »starim« zakonima kauzaliteta. u svojoj bitnoj strukturi. u pitanju: naime. kao takve one postaju univerzalno podešljive i uporabljive . — — »u kome provodimo naš cijeli praktični život. No. Ono je anticipiranje (Voraussehen) i projektiranje (Vorhaben). ta konstrukcija ideacije jest teorija i tehnika »idealiziranja« novog Lebenswelta: »U matematskoj praksi postižemo ono što nam je us­ kraćeno u empirijskoj. Upravo zato što je galilejska znanost u formaciji svo­ jih ideja tehnika određenog Lebenswelta. ili da uprkos »statističkom« shvaćanju kauzaliteta još uvijek djelujemo. 51. obličja i odnosa koji su opće »upotrebljivi. str. . nepromijenjen . uprkos svom »čistom«. inherentna granica .« (str. uključuje određeno konkretno iskustvo Lebenwelt-a — određen mod »gledanja« svijeta. Ovo »gledanje« je.. Ovi cen­ tralni pojmovi novovjekovne znanosti ne nastaju kao puki nusprodukti čiste znanosti. uzimam slobodu da ga ponovo interpretiram. Isto tako. idealne forme je moguće odrediti u odnosu na apsolutnu identičnost. ova znanost je tehnika. dezinteresiranom karakteru. š t o je ta izvorna.. i dalje). Individualni kvaliteti koji se ne daju kvantificirati isprečuju se organiziranju ljudi i stvari prema mjerljivoj sili koju tre­ ba iz njih ekstrahirati. U svim apstrakcijama i generalizacijama znanstveni metod zadržava (i maskira) svoju predznanstveno-tehničku strukturu. jednostavno. Mnogo više je. Geometrija je teorija praktične objektivizacije. U ovom projektu je univer­ zalno kvantificiranje preduslov za gospodarenje prirodom. 43). Po Husserlovoj formulaciji. ostalo specifična metoda i tehnika za Lebenswelt. 52). 24. siste­ matskog anticipiranja i projektiranja. Bez sumnje. razvoj znanosti reprezentira (i maskira) razvoj predznanstvene strukture.

također. oživlja­ vanje teleoloških filozofija itd. 1929. gdje je napetost među »jest« i »treba da« razriješena u ciklu­ su vječnog vraćanja. čini se da prethodno razmatranje sugerira ne samo unutarnje granice i predrasude znanstvene metode već i nje­ zinu povijesnu subjektivnost. utjecala. Minton. koja bi mogla razdvojiti navedenu fatalnu vezu. međuigra hipoteza i zamjetljivih činjenica provjerava hipoteze i utvrđuje činjenice. želim istaći da je znanost svojom vlastitom metodom i idejama projektirala i . pripadna je metafizici dominacije. č a k i najrevolucionarni­ ja postignuća bi bila samo konstrukcija i destrukcija u skladu sa specifičnim iskustvom i organizacijom stvarnosti. gdje bitak postaje ispunjen.158 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO 159 postojeće znanosti i znanstvene metode na osnovu koje se proširuje. Husserlova inter­ pretacija ističe radikalni prelom s predgalilejskom tradici­ jom. Na osnovu toga je suvremena znanost neuporedivo veće objektivne vrijedno­ sti od prethodne. T h e Q u e s t f o r C e r t a i n t y . Konsekventno tomu. na metoda jedina metoda koja može polagati pravo na objek­ tivnu vrijednost. Moglo bi se čak reći da je zasada znanstve26) Pogledaj poglavlje IX i X. Balch and Co. New York. a moderna misao dostatnu 27) J o h n Dewey. ona je isto tako pripadna i metafizici oslobođenja — pomirenju logosa i erosa. odnosno novovjekovnom misli. Znanstveno shvaćena i zagospodarena priroda se očituje u tehničkom aparatu produkcije i destrukcije. kraj gospodarenja u zadovolje­ nju. Antička misao sadrži dovoljno logi­ ke svjetovnog usmjeravanja. ideje ο druga­ čijem racionalitetu bile prisutne u povijesti misli od njena početka. instrumentalna orijentacija misli je zaista bila nov ob­ zor. znanost bi tako (kako čista tako i primijenjena) imala stabilizirajuću. Dva kontrastna racionaliteta ne mogu biti dovedena u korelaciju putem njihova jednostavnog identificiranja s antič­ kom. S obzirom na institucionalizirane oblike života. No. zasad. Naporedo s tim. proizvela univerzum u kome gospodarenje prirodom ostaje vezano na gospodarenje čovjekom — veza rezultira pogubno za univerzum kao cjelinu. no. ova sposobnost ovisi ο tome koliko se materija (ma što da je ona) respektira i razumije u njezinim pojedi načnim formama kao to što navlastito jest.. Ono zadržava isto formalno a priori koje vodi baš materijalnom. praktičnom sadržaju. Ona je kreirala nov svijet teorijskog i praktičnog uma. isto bazično iskustvo. Istakao sam da su elementi prevrata. i na samu strukturu znanosti — na znan­ stveni projekt. Tako se racionalna hijerarhija isprepliće s društvenom. Stalno samokorigiranje znanosti — revolucija njezinih hipoteza ugra­ đena u znanstvenu metodu — pokreće i proširuje isti povijes­ ni svijet. koji održava i poboljšava život ljudi podređujući ih gospodarima aparata. Znanstvene hipoteze bi se tad razvile u bitno drugačijem eksperimentalnom kontekstu (kontekstu pacifici­ ranog svijeta) a da pri tom ne izgube svoj racionalni karakter. akterom teorije i prakse. štaviše. Ako je to tako. Bez obzira na to kako su određene. tad bi promjena u smjeru progresa. istina i objektiv­ nost ostaju u odnosu s čovjekom. i njegovom sposobnošću da poima i mijenja svoj svijet.. 100. izgleda da ono impli­ cira potrebu za svojevrsnom »kvalitativnom fizikom«. racionalizira i osigurava predominantni Lebenswelt bez mijenjanja njegove egzistencijalne strukture — to jest bez sagledavanja kvalitativno novog moda »gledanja« i kvalitativ­ no novih odnosa među ljudima i između čovjeka i prirode. Daleko od toga da bi umanjila fundamentalnu promjenu koja se zbila s utvrđenjem galilejske znanosti. znanost bi došla do bitno drugačijih ide­ ja ο prirodi i zasnovala bi bitno drugačije činjenice. 95. Antička ideja ο državi. g. Racio­ nalno društvo subverzionira ideju uma. no ostala je pripadna određenom povijesnom svijetu koji ima svoje očite granice — kako u teoriji tako u praksi. str. kao što je to učinjeno u formulaciji Johna Deweya »od kontemplativnog užitka k aktivnoj manipulaciji i ovladavanju« i »od znanja kao es­ tetskog užitka svojstava prirode ka znanju kao sredstvu svjetovnog vladanja« 2 7 ). statičku. kako u čistim tako u primijenjenim metodama. mogu samo ustvrditi da ne 26 smjeram na takve mračne ideje ). . konzervativnu funkciju. Dozvoljavam da je ta podozrivost opravdana. Ova ideja sagledava smirenje rep­ resivne produktivnosti uma.

raščini) ideje koje bi mogle slomiti te barijere. Totalni empiricizam razotkriva svo­ ju ideologijsku funkciju u suvremenoj filozofiji. pokušat ću jasnije odrediti skriveni subjekat znanstvenog racionaliteta i skrivene ciljeve u njegovoj čistoj formi. podređujući ih njihovom općem.160 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 161 komponentu optužbe i odbijanja da dezavuira formulaciju Johna Deweya. sredstava u samima sebi. Tkivo dominacije je postalo tkivo samog uma. U toj formi je svijet objekta ušao u konstrukciju tehnološkog univerzuma — univerzuma mental­ ne i fizičke instrumentalnosti. Ta­ ko je to istinski »hipotetički« sistem ovisan ο subjektu koji daje važenje i verificira. Procesi potvrđivanja i verifikacije mogu biti čisto teo­ rijski. U danim uslovima znanstvena misao (znanstvena u ši­ rem smislu. Ne samo da se društveni položaj pojedinca i njegov odnos spram drugih pokazuje kao uslovljen objektivnim kvalitetima i zakonima već ovi kvaliteti i zakoni gube svoj misteriozni i nekontrolivi karakter — pokazuju se kao proračunljive manifestacije (znanstvenog) racionaliteta. Ono što se činilo izvanjsko. u slijedećem poglavlju ćemo razmatrat neke aspekte lingvističke analize. Rezimirajući. Logos je zakon. zapovijed na osnovu znanja. Svijet ide k tome da postane materijal totalnog upravljanja koje apsorbira čak upravljače. Ideja znanosti ο univerzalno ovladanoj prirodi projektira prirodu kao beskonačnu materiju u funkciji. ciljeve. s jedne strane. i ovo društvo je sudbonosno upleteno u njega. Klasična formalna logika i moderna simbolička logika. Ona postaje sposobna ne samo da ih razu­ mije već i da djeluje na njih. odvijanje te logike je različito u raznim modima misli. U odnosu na tu funkciju. pra­ vilo. Univerzalna efikas­ nost i produktivnost aparata pod koji su subsumirani prikri­ va posebne interese što organiziraju aparat. Iz toga proizlazi da misao koja doista transcendira postojeće — transcendira i sam um. Jedino u medijumu tehnologije čovjek i priroda po­ staju funkcionalni objekti organizacije. No. individualnu svijest. dominacija. U konstrukciji tehnološke stvarnosti nema nečeg takvog kao čisto racionalni znanstveni poredak. . To raspravljanje treba da pri­ premi tlo za pokušaj da se pokažu barijere koje stoje na putu empiricizmu da se uhvati ukoštac sa zbiljom i da sačini (ili bolje. strano teorijskom projektu pokazuje se kao dio njegove same struk­ ture (metoda i pojmovi). Misao ovladava posebnim slučajevima supsumirajući ih pod univerzalne. a onima negativnog mišljenja njihov spekulativni i utopistički karakter. emocional­ nom. tehnologija postaje značajan nosilac postvarenja — postvarenje u njegovoj najzrelijoj i najefikasnijoj formi. no oni se nikad ne odigravaju u vakuumu i nikad ni­ su ograničeni na privatnu. dok cjelokupna misao stoji pod vladavinom logike. s druge. Pog­ ledaj empirijske primjene matematike i simboličke logike u elektronskoj industriji. da ih podvrgne sebi. Drugim riječima. Um kao konceptualna misao i ponašanje nužno je gospodarenje. (Kontrast nije i konflikt.) Ne-kontradikcija i ne-transcendencija su zajednički nazivnik u odnosu na postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja. Taj kontinuum podaruje pozitivnim modima mišljenja njihov konformistič­ ki i ideologijski karakter. transcendentalna i dija­ lektička logika — svaka vlada drugačijim univerzumom rasu­ đivanja i iskustva. puki materijal teorije i prakse. suprotno konfuznom. proces tehnološkog racionaliteta je poli­ tički proces. i totalnog empiricizma. metafizičkom. čista objektivnost se razotkriva kao objekat za subjektivitet koji daje telos. Sve se one razvijaju unutar povijesnog kontinuiteta dominacije kojoj plaćaju danak. alogičkom mišljenju) van fizike poprima formu čistog i samozadovoljnog formalizma (simbolizma). Hipotetički sistem formi i funkcija postaje ovisan ο jednom drugom si­ stemu — ο prethodno postavljenom univerzumu ciljeva u ko­ me i za koga se on razvija.

zastranjenosti ili. Akcenat je na terapeutskoj funkciji filozofske analize — korigiranju abnormalnog pona­ šanja misli i govora. u najmanju ruku. kako može izgledati. Na primjer. pretendi­ ra na terapiju. Za razliku od toga. prethodno ograniče­ na analiza podliježe moći pozitivnog mišljenja. sigurnijeg planira­ nja. iluzija. Empirizam nije nužno pozitivan. Poput bilo koje filozofije koja zaslužuje taj naziv. čak proturječju spram predominantnog svijeta rasuđivanja i ponašanja. Na osnovu tog ograničenja teorijski proces postaje direktno praktičan. Prije nego što pokušam pokazati taj inherentno ideo­ loški karakter lingvističke analize. ostaje akademsko. Filozofska analiza nije neposredna aplikacija takve vr­ ste. potanje kalkulacije. Analiza u smjeru korekcije i poboljšanja završava u afirmaciji. matematika) ili koekstenzivan s etabliranim univerzumom rasuđivanja i ponašanja.J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 163 7. »Moć negativnog« je princip koji vla­ da razvojem pojmova. a proturječje postaje bitno svojstvo uma (Hegel). njegov stav prema postojećem ovisi ο svojevrsnoj dimenziji iskustva koja funkcionira kao izvor znanja i kao temeljni okvir raz­ matranja. Ovo svojstvo misli nije bilo ograničeno na od­ ređen tip racionalizma. oslobođenje od metafizičkih utvara i besmislenih poj­ mova odista se može smatrati svrhom u samoj sebi. U poglavlju IV sam raspravljao ο terapeutičkom empiricizmu sociologije u izlaganju i korigiranju abnormalnog po­ našanja u industrijskim poduzećima. Uprkos nepo­ pustljivo neutralnom pristupu filozofa. za svoj okvir razmatra­ nja proklamira opću upotrebu riječi. Ideologijski karakter takva tretmana misli ne treba prejudicirati dovodeći u vezu borbu protiv poj­ movne transendencije preko postojećeg univerzuma rasuđi­ vanja s borbom protiv politike transendencije preko posto­ jećeg društva. negativno su mišljenje. Tako ling­ vistička analiza tvrdi da ozdravljuje misao i govor od konfuz­ nih metafizičkih pojmova — od »utvara« manje zrele i manje znanstvene prošlosti koje još uvijek proganjaju svijest iako one ne objašnjavaju niti određuju. ο postupku koji impli­ cira isključivanje kritičkih pojmova podobnih da dovedu u vezu takvo ponašanje s društvom kao cjelinom. Takvi modi misli koji proturječe postojećem svijetu. empiricizam lingvističke analize se kreće u okvirima koji ne dozvoljavaju takvo proturječje — u preovlađujućem svijetu ponašanja samo-nametnuto ograničenje na predominantno ponašanje vodi k imanentno pozitivnom stavu. Misao je poravnana s realitetom kad je izliječe­ na od nadilaženja postojećeg pojmovnog okvira koji je ili čisto aksiomatski (logika. koje pomaže koordinaciji mental­ nih operacija s operacijama u društvenoj stvarnosti. Egzaktno mišlje­ nje. ono je bilo odlučan element u tra­ diciji empirizma. veće efikasnosti. arbitrarno i omalovažavaj uče poigrava­ nje terminima »pozitivan« i »pozitivizam«. ling­ vistička analiza govori sama za sebe i određuje svoj vlastiti stav spram stvarnosti. Štaviše. u poređenju s ostvarenjima sociologije i psihologije. vjerovatno u školi Saint-Simona. odstranjenju opskurnosti. Sve od nje­ gove prve upotrebe. njihovo izlaganje. različitost unutar predominantnog ponašanja. On oblikuje metode boljeg rukovođenja. tretiranje misli u lingvističkoj analizi njegova je vlastita stvar i njegovo vlastito pravo. Svoju glavnu brigu ona vidi u raskrin­ kavanju transcendentnih pojmova. TRIJUMF POZITIVNOG MIŠLJENJA: JEDNODIMENZIONALNA FILOZOFIJA Redefiniranje misli. čini se da su senzualizam i materijali­ zam per se negativni spram društva u kome su neispunjene vitalne nagonske i materijalne potrebe. To ću učiniti tako što ću se ukratko osvrnuti na njihovo porijeklo. empirizam se potvrđuje kao pozitivno mišljenje. treba da opravdam svoje. termin »pozitivizam« obuhvaća 1) važenje spoznaje na osnovu iskus- . S tim karakteristikama ona naznaču­ je svoju poziciju u filozofskoj tradiciji — ona je na suprot­ nom polu spram one misli koja je izgradila svoja shvaćanja u napetosti. Terapeutsko tretiranje misli.

štite čovjeka od beskorisnih avantura svijesti i potpuno ga osposobljuju da se orijentira u onom što ga okružuje. 256. 792. slijepa priroda — sad se pokazuje unutar dohvata znanstvenog i tehničkog progresa. javlja se. Za razne konotacije izraza »pozitivan« u novoj znanosti ο društvu i ο suprotnosti spram »negativan«. ona se grozi prestupa. vrhunskog autoriteta i indolentne familijar­ nosti. . a filozofi sami proklamiraju nemoć i neefikasnost filozofije. samoponižavanje i samooptužbu intelektualca čiji rad ne rezultira znanstvenim. U onoj mjeri u kojoj je dani realitet znanstveno obuhva­ ćen i transformiran. ili. . transcendentalizma i idealizma kao opskurantističkih i regresivnih načina mišlje­ nja. New York. Citirano u André Lalande. Metafizička dimenzija. kao samokarakterizacija neopozitivizma. str. g. g. u suvreme­ nom pozitivizmu. . čini se da se on kreće između dva pola — nepogrešivog. kad je Hume detronizirao sup­ stancije. akademski sadomazohizam. sužavanje misli nije manje oštro zato što je nametnuto po samom sebi — kao vlastiti metod filo­ zofije. Bougie i Halévy. Svijet rasuđivanja i ponašanja. . Boston. 1959. Tvoja pitanja se odnose na riječi . filozofska kritika kritizira unutar danog društve­ nog okvira i žigoše nepozitivne pojmove kao puku spekula­ ciju. isto tako. ranije genuino polje racionalne misli.) totalnu komercijalizaciju građanskog društva kao plod »našeg progresa u racionalizmu i pozitivizmu«. W o r d s A n d T h i n g s . g. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju. ed. koja. 49. U njemu se vrši transformiranje svijeta objekta u instrumen­ talni svijet.« (str. tehničkim ili sličnim ostvare­ njima. pogledaj D o c t r i n e de S a i n t — S i m o n . 1960. 1956.. no. 2 ) Za slične deklaracije pogledaj Ernest Gellner. istine i činjenica. netačna je kao opći sud ο filo­ zofskoj3 misli. 409. u odnosu na radikalno nekonformistačke načine mišljenja. 1) Austinovo prezrivo tretiranje alternativa spram opće upotrebe riječi i njegovo ozloglašenje onog što »razmišljamo popodne u svojim naslonjačama«. Paris. Mnogo toga što je još uvijek izvan instrumental­ nog svijeta — nepokorena. str. nisu više znanstveni i tehnički progres ono što motivira odbijanje. postoje ira­ cionalna i neznanstvena. 2) orijentaciju spoznaje na prirodne znanosti kao model izvjesnosti i egzaktnosti. prvi put u optuž­ bama Fouriera.164 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 165 tva činjenica. kad su shvaćena i prihvaćena. 62) i passim. Beacon Press. i dalje. on se borio s moćnom ideologijom. Ona ostavlja postojeći rea­ litet nedirnut. koji progovara u Saint-Simonovom pozitivizmu. 61). Sam Fourier je vidio (u La F a u s s e I n d u s t r i e . No. 1835. Ogroman je napor u suvremenom svijetu da se redu­ cira djelokrug i istina filozofije. udostojavajućim »ti« (»du »thou«) 3 ). Konformistički stav pozitivizma. ) P h i l o s o p h i c a l I n v e s t i g a t i o n s . pozitivizam je borba protiv svake metafizike.) »Nemoj više nikada misliti na razumijevanje kao duševni događaj! — Jer način govora je ono što te zbunjuje. u uvodnom poglavlju The Concept of Mind Gilberta Rylea. Nego se upitaj . jest svijet tehnološke stvarnosti. Macmillan. Teza d-i filozofija ostavlja sve kao što jest može biti istinita u kontekstu Marxovih Teza ο Feuerbachu (gdje je u isto vrijeme negirana). Konsekventno tomu. str. »Prevedi sebi slijedeći slučaj . str. Na kasnijem stupnju. i dalje. možda. 3) vjerovanje da progres u znanju ovisi ο toj orijentaciji. I. po mom mišljenju. vol.: »I tvoji obziri su nesporazumi. dok njegovi da­ našnji sljedbenici pružaju intelektualno opravdanje za ono što je društvo već odavno postiglo — naime oni ozloglašuju alternativne mode mišljenja koji proturječe postojećem svi­ jetu rasuđivanja. .. Filozofska misao se obrće u afirmativnu misao.« (str. pozitivizam nalazi u društvu medij za realizira­ nje (i važenje) svojih shvaćanja — harmoniju teorije i pra* kse. a ovo evocira Johna Doea i Richarda Roea i što oni misle ο »prosječnom plaćaocu takse«. Presses Universitaires de France. sanje ili fantazije 1 ). Oba trenda su potpuno stopljena u Wittgensteinovoj če­ stoj upotrebi imperativa s intimnim. . 100. Paris. Vrijedan analize je stil u kome se prezentira taj filo­ zofski biheviorizam. . Ovo afirmiranje nemoći i ovisnosti prisvaja Humov stav legitimiranog zadovoljstva ograničenjima razuma. 181. Rivière. gdje iza prikaza »Descartesova mita« kao »oficijelne doktrine« ο odnosu tijela i svijesti slijedi pre­ liminarno pokazivanje njezine »apsurdnosti«. u kojoj društvo postaje industrijsko i tehnološko. V o c a b u l a i r e T e c h n i q u e e t C r i t i q u e d e l a P h i l o s o p h i e . 1924. nadalje Wittgensteinovo uvjeravanje da filozofija »ostavlja sve takvo kakvo jest« — takve izjave 2 ) očituju.« (str.

. svakodnevni jezik ponajčešće nije onaj koji rukovodi analizu. pri tome postižemo različite stupnjeve uspjeha. Oxford. Flew. utoliko je znak konkretnosti. ne tako. nedostajanje zagriza. ili gotovo si­ guran da je to okus. za nekom sličnošću na osnovu koje dati slučaj zaslužuje da bude više-manje pozitivno opisan istom deskriptiv­ nom riječju. to sam zbunjeniji: to je sasvim posebno i potpuno specifično. Štaviše. 4 ) U L o g i c a n d L a n g u a g e . da nije dovoljno slično bilo čemu što zavre­ đuje isti opis. lovora . tako da to nije slično običnoj vodi. Second Series. Wittgenstein posvećuje mnogo oštroumlja i prostora analizi »Moja metla je u uglu«. 1959. Lingvistička analiza zatiče očišćeni jezik kao gotovu činjenicu i uzima taj osiromašeni jezik onako kako ga nalazi izolirajući ga od onoga što u njemu nije izraženo iako ono pripada postojećem univerzumu rasuđivanja kao elemenat i faktor smisla. . Blackwell. ili kad sam samo prilično siguran. Austina kao repre­ zentativan primjer. isto ta­ ko je znamen lažne konkretnosti. »Imao sam šešir«. Jezik Johna Doea i Richarda Roea je jezik kojim odista govori čovjek na ulici. A . Familijarnost u govoru je bitna utoliko što od početka isključuje intelektualni Vokabular »metafizike«. . ili ne naprosto tako što mislimo. is­ mijava eggheada. Autoritet filozofije blagosilja snage koje čine ovaj svijet. . čiji govor igra tako odlučnu ulo­ gu u lingvističkoj filozofiji. siguran sam da ovo nije dovoljno slično bilo čemu što sam okusio ikad prije. Nisam siguran da je to okus ananasa: u njemu nema možda upravo onog nečeg.« »isn't . prisutni zasitan okus nije baš svojstven ananasu? Nije li tu možda čudan nagovještaj zelenog što isključuje svijetloljubičasto i ne bi odgovaralo bradavki*)? Ili je možda to ponešto neobično: moram pažljivije pogledati. Ne. senzornim razlučivanjem (iako *) heliotrop — op. L. to je jezik koji izražava njegovo ponašanje. i dalje (Austinove fusnote su ispu­ štene). No. Lingvistička analiza ne uzima u obzir ono što razotkriva svakodnevni jezik u govoru — osakaćenje čovjeka i prirode. U svim takvim slučajevima pokušavam prepoznati sadašnji slučaj traga­ jući za nečim poput njega u mom prošlom iskustvu. U onome što je aktualni osjet nedostaje oštrine. moć zdravog razuma i svakodnevnog govora. . kon­ centrirati se na njega. Respektirajući predominantnu raznolikost značenja i upotreba. »Razlučujemo dva različita načina oklijevanja a) Uzimamo slučaj kad osjećamo izvjestan okus. a s tim se može izaći na kraj. i lingvistička filozofija potis­ kuje ono što je stalno potiskivano u ovom univerzumu rasu­ đivanja i ponašanja. recimo. . osjetiti ga živo. I ovdje filozofija demonstrara svoju lojalnu konformnost sa svakodnevnom upotrebom služeći se kolokvijalnim skraćenicama svako­ dnevnog govora: »Don't . . nanovo promotriti: možda nađemo neprirodno svjetlucanje. a blo­ kirajući (kao sporedni materijal) analizu ο tome što taj govor kaže ο društvu koje ga govori. već oštrijim razabiranjem. .«. 137. smiješni fragmenti govora koji zvuče poput dječijeg razgovora — na primjer: »To mi izgleda kao čovjek koji jede mak«. Citiram analizu iz »Other Minds« 4 ) J. Jezik koji čini većinu mate­ rijala za analizu je očišćen jezik — očišćen ne samo od svog »neortodoksnog« vokabulara već također od sredstava za izra­ žavanje bilo kojih drugih sadržaja doli onih koje individuumu pruža društvo. str. stapa se s općijim tipom slučaja kad nisam sasvim si­ guran. iako se. Može­ mo reći 'Jednostavno ne znam što je to: nikad ranije nisam okusio ništa ni izdaleka slično tome . prirodno. prevo. već su to raspršeni atomi jezika. b) Drugi slučaj je drugačiji. ona se opire inteligentnom nekonformizmu. »On je vidio crvendaća«. Tu pokušavam okusiti dato iskustvo. iako dovoljno poseban. .ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 167 U cijelom djelu lingvističke analize prisutna je famili­ jarnost s čovjekom s ulice. ed. potpuno je­ dinstveno u mom iskustvu!' Ovo ilustrira slučaj kad ne mogu naći ništa u mom prošlom iskustvu s čim bih mo­ gao usporediti sadašnji slučaj. Ovaj slučaj. zagriza. bes­ korisno je: što više mislim ο tome. kombi­ nira s prvim. specifičnog okusa.

ona ga prelazi i otvara kvalitativno različit svijet. 49. istina da mišljenje drugih artikuliranijih slu­ čajeva u našem prošlom iskustvu može pomoći i pomaže . Ibidem. Mo­ ramo prestati s objašnjavanjem. . ili Karl Krausova analiziranja novina. . u koju se ona sama dovela. od­ govaram afirmativno.) Utoliko se analiza ne okončava u univerzumu sva­ kodnevnog rasuđivanja. Prohibicije su stroge i autoritarne: »Filozofija ni na koji način ne treba da ometa aktualnu upotrebu jezika« 9 ). 45. sposobnosti našeg razlučivanja).svijet' upotrebljive. . Ali to je sve. Najbanalniji primjeri govora mogu. S filozofskog stanovišta relevantna su dva pitanja: 1) Može li se eksplikacija pojmova (ili riječi) ikad orijentirati na aktualni svijet svakodnevnog rasuđivanja i završiti u njemu? 2) Jesu li egzaktnost i jasnoća same sebi cilj ili pripadaju drugim ciljevima? Na prvo pitanje.«7) — kao da bi one bile jedine alternative i kao da »ek­ stremne suptilnosti« ne bi bio prikladan termin za Wittgensteinovo poigravanje jezikom prije negoli za Kantovu Kritiku čistog uma. ne vjeruje u mogućnosti novog iskustva. filozofija izručena sa svim svojim shvaćanjima postojećem. 47. ne treba da unapređujemo bilo kakvu vrstu teorije. Takve analize rasvjetljavaju zato jer transcendiraju neposred­ nu konkretnost situacije i njezina izraza. 47. 44.lampa'. I n v e s t i g a t i o n s . š t o ostaje od mišljenja. . 46. 5 ) Wittgenstein. Bile bi ono odbačeno. upotreba mora biti tako nepretenciozna kao kod riječi . »Problemi se ne rješavaju privođenjem novog iskustva. ( Gotovo mazohistička redukcija govora na unižen i obi­ čan sačinjena je u programu: »ako su riječi Jezik'.« Što se može zamjeriti ovoj analizi? Svojom egzaktnošću i jasnošću ona je možda nenadmašiva — ona je korektna. . a meni je stalo da pokažem ne samo da to nije dosta već da se tu radi ο destrukciji filozofske misli i kritičke misli kao takve. već organiziranjem onoga što uvijek već znamo« 8 ). Bijeda filozofije. Ibidem.168 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 169 je. Ne samo da je mišljenje (ili. str. Na dje­ lu je širenje nove ideologije koja preduzima da opiše što se 6) 7 ) 8) 9) 10) Ibidem. Ništa hipotetično ne smije biti u našim razmatranjima. već šanse očuvanja i zaštite prava. baš zbog svoje banalnosti rasvijetliti empirijski svijet u njegovu realitetu. ali bi tamo bile razotkrivene kao neprimjereni. Moramo »prionuti uz predmete svog svakodnevnog mišljenja. Transcendiraju je ka činbenicima koji proizvode situaciju i ponašanje ljudi koji govore (ili ćute) u datoj situaciji. jasno. »Nadalje. čija određenja mogu biti čak u proturječju s danim svijetom svakidašnjice. str. str. (U ovim navedenim prim­ jerima transcendentni činbenici su naznačeni u društvenoj po­ djeli rada. ono što treba prevladati rasuđivanjem koje je po shvaćanjima. Podređenje vladavini postoje­ ćih činjenica je totalno — doduše. stilu i sintaksi drugačijeg reda — rasuđivanjem kome nikako nije »jasno da je svaka reče­ 5 nica našeg jezika u 'redu kakva jest'« ). P h i l o s o p h i c a l cit. str.. čak krivi primjeri. kad se isključi objašnjavanje? U pitanju nije defini­ c i j a i dignitet filozofije. samo lingvističkih činje­ nica . Ibidem. njegov izraz) stiješnjeno na svakodnevnu upotrebu već je nje­ mu i nametnuto da ne traži rješenja preko onih koja su već tu. racionalne i valjane upravo zato što su drugačije. Netko bi se mogao upitati što ostaje od filozofije. u vezi s prvim njegovim dijelom. str. potrebe da mislimo i govorimo na drugačijim osnovama od onih u svakodnevnoj upotrebi — osnovama koje su smisle­ ne. Ibidem. . svaka rečenica je tako malo u redu kao i svijet koji taj jezik saopćava.vrata'« 6 ). od inteligencije kad se isključi sve hipotetičko. Uzmimo jedan drugi primjer: i u Hegelovoj Logici bi mogle biti rečenice kao što je »moja metla je u uglu«. u najmanju ruku.no društvo govori svojim jezikom.iskustvo'. a nama se kaže da slušamo. . a ima ga nadomjestiti jedino deskripcija« 1 0 ). Dešava se sasvim su­ protno — naime. ne smijemo zastranji­ vati i umišljati da treba da opisujemo ekstremne suptilno­ sti . te služiti tome da se objasni naše mišljenje i govor ο tome svijetu — poput Sartreova analiziranja grupe ljudi koja čeka na autobus.stol'. loc. str.

Ovaj drugi. I tokom dugih serija posredovanja. . taj jezik ostaje antagonističan. 47 i dalje. »čovjek«.stol'. i svijeta filozofijskog mišljenja i jezika. da­ nas je još uvijek svijet gasnih komora i koncentracionih lo­ gora. neispunjena — osim u misli gdje inicira druge misli. cilj apsorbira sredstva« 1 1 )· Za razliku od toga. Gallimard. Pentagona i Kremlja. U prvom redu postoji ireduktibilna razlika svijeta sva­ kodnevnog mišljenja i jezika. svijet u kome su ljudi slobodni. objekt analize je odsječen od općeg medijuma u kome se formiraju pojmovi i u kome postaju riječi. što je taj uni­ verzalni. g. No. apstrahira od ne­ posredne konkretnosti da bi postigao istinsku konkretnost. Stoga egzaktnost i jasnost u filozofiji ne mogu biti po­ stignute unutar svijeta svakodnevnog iskustva. Kad netko stvarno kaže »Moja je metla u uglu«. cit. u: O e u v r e s . . čak i tad stav ostaje neispunjen — samo su­ jeta apsolutnog idealizma utvrđuje finalni identitet misli i njenog objekta. Ako se radi ο nalaženju metle ili kušanju ananasa.. Ili. Ri­ ječ ostaje kao što je bila. ne dešava se takva transformacija značenja u bihevioralne reakcije. kontekst a priori zatvoren kako pri­ mjerima tako i samom analizom? Taj širi kontekst iskustva. Filozofski poj­ movi ciljaju na dimenziju činjenice i značenja koja »izva­ na« osvjetljuje atomizirane fraze. širi kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji daje govoru njegovo značenje — kontekst koji se ne javlja u pozitivističkoj analizi. zacijelo. u: P i è c e s s u r l ' a r t . On rastvara postojeći iskustveni kon11) Paul Valériy. 183. T a k o đ e r »Les Droits du poète sur la langue«. potisnute. rečenica je ispunila svoju funkciju prouzrokujući bihevioralnu reakciju: »učinak proždire uzrok. Ali stvaran empirijski svijet je i to da su sve te stvari pretpostavljene . Svijet je to u kome su metla u uglu ili okus nečeg sličnog ananasu nešto značajno. str. 1934.lampa'. nepoznate. č a k kad se kreće u nepretencioznim terminima svakodnevnog rasuđivanja. ili ras­ pravljanju. ako sam univerzum sva­ kodnevnog rasuđivanja postaje predmet filozofske analize. »Poésie et pensée abstraite. nisu intencija Austinove anali­ ze. riječ »supstancija«. pokazujući taj »izvana« kao bitan za razumijeva­ nje svakodnevnog rasuđivanja. a i ne smjera se na to. ali . str. s jedne. realni empirijski svijet. zaglupljivanja i pokolja. deskripcija koja posvema pojašnjava kušanje nečeg što može imati ili nemati okus ana­ nasa. 184. on možda misli da će netko drugi tko je stvarno pitao ο metli uzeti metlu ili je ostaviti tamo. unutar historijskog kontinuuma. da će biti zadovoljan ili ljut. u filozofiji se ne radi ο nalaženju metle ili ο kušanju ananasa — a još manje ο tome da bi danas empirijska filozofija trebala da se bazira na apstraktnom is­ kustvu. tekst značenja u kontekst njegove realnosti.170 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 171 zbiva (i mnije) eliminirajući pojmove kadre da razumiju što se zbiva (i mnije). američkih cadillaca i njemačkih mercedesa. koja. tad je apstrahiranje spomenutog odnosa opravdano i značenje može postati izvjesno bez narušavanja političkog univerzuma. S te pozicije postaju upitni gore citirani primjeri ling­ vističke analize kao valjan predmet filozofske analize. loc. . »ideja«. s druge strane. U svakom slučaju. stav može pomoći da se uobliči i vo­ di praksa. ili riječi svakodnevnog ra­ suđivanja. 12 ) Pogledaj str. moći koje vladaju prvim također oblikuju ograničeno iskustvo. u kome su svakodnevni rad i komfor možda jedino što sačinjava sve iskustvo. Ova apstraktnost nije korigirana ako se lingvistička analiza primjenjuje na političke termine i fraze. /vrata'«.' ili pak zaboravljene. svijet nuklearnih gradova i kineskih komuna. Utvrđenje ovog odnosa nije posao svakodnevnog miš­ ljenja i svakodnevnog govora. Zato riječi na koje je upućena filozofija ni­ kad nemaju upotrebu »tako nepretencioznu . kao što je upotreba riječi . ograničeni empirijski svijet dio je prvoga. ako u filozofskom tekstu.. Izvučen iz šireg i gušćeg konteksta u kome se govori. 1331. pridonijeti filozofskoj spoznaji? Može li ona ikad služiti kao kritika u kojoj su u pitanju kontroverzne okolnosti čov­ jeka — okolnosti drugačije od medicinskih ili psiholoških te­ stiranja okusa. Kube. U normalnim okolnostima je obični jezik odista bihevioralan — praktični je instrument. Hirošime i Nagasakija. Paris. Može li ikad i najegzaktnija deskripcija. No. Jedna cijela grana analitičke filozofije je angažirana u tom pothvatu. »alijenaci­ ja« postaje subjekat stava. i živi. je­ zik filozofije je »meta-jezik« 12 ).

te izlažući i objašnjavajući to rasuđivanje određe­ njima postvarenog svijeta. Ν τ. Odnosno. Ova mora ostati van razmatra­ nja jer metod koji prihvaća spomenuta filozofija diskredi­ tira ili »prevodi« pojmove koji bi mogli voditi razumijevanju postojećeg realiteta u njegovoj represivnoj i iracionalnoj strukturi — pojmove negativnog mišljeja. već ona otvaraju sferu znanja s onu stranu zdravog razuma i formalne logike. nerješivih enigmi. U tako pročišćenoj formi empirijski svijet postaje ob­ jekt pozitivnog mišljenja. pre- . ο kome smo prethodno rasprav­ ljali. pozitivistička filozofija etabilira svoj vlastiti samodovoljni svijet. Preju­ dicirano suđenje može biti tako široko kao govorni engleski jezik.172 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 173 već metod odsijeca pojmove političke. »apstraktni« individu­ um koji iskusi (i izražava) samo ono što mu je dato (dato u doslovnom smislu). ono konstituira empirijski a priori koji se ne mo­ že transcendirati. Jedanput prihvaćeno. Zaista. 170. Orijentirajući se na reificirani svijet svakodnevnog ra­ suđivanja. koji ima samo činjenice a ne činioce. Klasificiranjem i distinkcijom zna­ čenja. te njihovim razdvajanjem. dobra doza psihoanalize — analize bez Freudova fundamentalnog uvida da su nevolje pacijenta ukorijenjene u općoj bolesti koja ne može biti izliječena analitičkom tera­ pijom. čije je ponašanje jednodimenzionalno i manipulirano. zabluda. U od­ nosu na to mala je razlika da li je kontekst u ocjenjivanju matematički. tj. analiza ne uzima u obzir negativno. Nisu to metafizička prekoračivanja preko gra­ nica mogućeg znanja. neobičnosti. njihovo prevođenje u operacionalne i bihevioralne termine usko je povezano sa sociološkim prevođenjem. Imajte na umu analizu »ovdje« i »sad« u Hegelovoj Fenomenologiji. Sa svim svojim ispitivanjem. bolest pacijenta je u određenom smislu. a pozitivističko očišćenje svijesti usklađuje svijest s njim. od prikaza i utvara. Doduše. no. svijet iskustva rezultat je ograni­ čenog iskustva. neka vrsta intelektualca čiji se duh i jezik ne suglašavaju s određenjima svakodnevnog rasuđiva­ nja. svi su mogući smisleni predikati prejudicirani. iluzija i prekršaja. Ova po­ vijesna dimenzija značenja više ne može biti rasvijetljena pri­ mjerima poput »moja metla je u uglu« ili »sir je na stolu«. osnovu faktične represije. Transformiranje kritičkog mišljenja u pozitivno događa se poglavito u terapeutičkom tretiranju univerzalnih pojmova. Tko je pa­ cijent? Po svemu sudeći. takve tvrdnje razotkrivaju mnoge dvosmislenosti. Takva analiza otkriva povijest13) u svakodnevnom govoru kao skrivenu dimenziju smisla — vladavinu društva nad svojim jezikom. S emfazom se naglašava terapeutički karakter filozofske analize — da liječi od iluzija. ne­ doumice. tuma­ čenjem i raščišćavanjem konfuznosti i opskurnosti neopozitivizam ne uzima u obzir veliku i opću konfuznost i opskurnost postojećeg svijeta iskustva. logičkih stavova. ili neki drugi kodeks konvencije. naime. kao granice koje određuju značenje i njegov razvoj — uslovi koje društvo nameće rasuđivanju i ponašanju. ali u medijumu ove misli riječi gube svoju jednostavnu prostodušnost i razotkrivaju ono nešto »skriveno« što ne za­ nima Wittgensteina. »vlada«. Ne radi se ο prekršajima »čistog uma«. Ovo radikalno prihvaćanje empirijskog narušava empi­ rijsko jer u njemu govori osakaćeni. »Engleska« s »metlom« i »ananasom«. Ri­ ječi se razotkrivaju kao genuini termini ne samo u gramatič­ kom i formalno logičkom već također u materijalnom smislu. sve su one u istoj domeni jezične igre i akademskog dosađivanja. Svakodnevni jezik u svojoj »nepretencioznoj upotrebi« može odista biti od vitalnog značaja za kritičku filozofsku misao. a isto tako realitet ovih prvih s realitetom drugih. neodgovorivih pitanja. ili rječnik. ili (sit venia verhol) Lenjinovu sugestiju kako adekvatno analizirati »ovu čašu vode« na stolu. kritičke analize. ili običaja i upotrebe. Zatvarajući prodor u tu sferu. ono što je strano i antagonističku i što se ne može razumjeti na osnovu dane upotrebe. zatvoren i dobro za') Pogledaj str. Na svaki način. Ovo otkrivanje razbija prirodnu i reificiranu formu u kojoj se dani univerzum rasuđivanja najprije pojavljuje. opskurnosti. Operacionalno ili bihevioralno prevođenje asimilira takve ter­ mine kao što su »sloboda«. 171 štićen od upadanja uznemiravajućih eksternih faktora. ona čisti misao i govor od kontradikcije.

Za razliku od tog. U represivnim uslovima u kojima ljudi misle i žive mo­ že miso — bilo koji mod mišljenja koji nije ograničen na pra­ gmatičku orijentaciju unutar statusa quo — shvatiti činjeni­ ce i reagirati na njih samo tako da ide »preko njih«. 14) Philosophical Investigations. metafizička istina). Znanstve­ ni metod također ide preko činjenica neposrednog iskustva. Ne mi kao subjekti zdrava razuma. Filozof nije liječnik. ma što da je istina sadržana u kritičkom idealizmu. prokla­ mirajući totalno njihovo neprožimanje. niti »purificirani« subjek­ ti znanstvena mjerenja. stavljanje u stra­ nu specijalnih rezervata. to je »metafizička« istina — njezina valjanost. Filozofski pojmovi zadržavaju i raz­ vijaju predznanstveno posredovanje (djelovanje svakodnev­ ne prakse. i čak kontra­ diktorni. to je »poetska« istina. Pri tom je moti­ virana egzaktnošću shvaćenom ili formalno logički ili empirički deskriptivno. liječnik mora ostaviti po strani »moralni« problem. Ova nova forma doktrine ο »dvo­ strukoj istini« sankcionira krivu svijest poričući relevantnost transcendirajućeg jezika za svijet uobičajenog jezika. tad smo. Njihov fakticitet je povijestan čak tamo gdje je još uvijek okrutna. No. protestna reakcija protiv nezdravog svijeta u ko­ me on živi. objekti filozofske misli su u relaciji sa sviješću za koju konkretni kvaliteti ulaze u pojmove i nji­ hov međusobni odnos. Moorea: »Sve je ono što jest. — na oba pola suvremene filozofije nalazi se odbijanje i devalorizacija onih elemenata misli i govora koji transcendiraju prihvaćen sistem vrednovanja. 51. Misaono rastvaranje i čak destrukcija danih činjenica je povijesna zadaća filozofije i filozofske dimenzije. Bilo da se za egzaktnošću teži u analitičkoj čistoti logike i matematike ili u skladu sa svakodnevnim je­ zikom. u kojima je dozvoljeno misli i jeziku da budu legitimno neegzaktni. str. neprecizni. kao pothvat koji »ostavlja sve takvo kakvo jest«. Aristotelova fizika je bila dio filozofije i kao takva priprava za »prvu znanost« — ontologiju. njegov posao nije da ozdravljuje pojedince. po Hegelu. mi ti koji su iza zavjese. eksperimentira. Neprijateljstvo je najzamašnije tamo gdje poprima formu tolerancije — to jest kad je određena valjanost istine za transcendentne pojmo­ ve dopuštena u odvojenoj dimenziji smisla i značenja (poetska istina. U stvari se valjanost istine transcendirajućeg jezika sastoji u njegovoj relevantnosti za uobičajeni jezik i u uzajamnom djelovanju s njim. kalkulira. E. ap­ straktni subjekt projektira i određuje apstraktni objekt. a njezina povijest još uvijek važi) suprotna onom što Wittgenstein smatra da jest kad je proklamira kao odricanje od svake teorije.174 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 175 ma Freudu. kao u lingvističkoj analizi. cit. I samo odvajanje znanosti od filozofije je povijestan događaj. a ako je svijet nešto što se javlja iza zavjese neposredna iskustva. treba da ga osposobi da normalno funkcionira u svom svijetu. a ne nešto drugo« — osim ako se ovo »jest« razumije tako da se odnosi na kvalitativnu razliku realnog i načinjenog. Jer. jest upravo najefikasniji način da se zaštiti normalni svijet rasuđivanja od ozbiljnog uznemirenja nepodobnim ide­ jama. Filozofija ne po­ znaje beskorisnije »otkriće« od onog koje »daje filozofiji mir tako da više ne pati od pitanja koja samu nju dovode u pi­ tanje« 1 4 ). Aristotelov pojam materije se razlikuje od galilejskog i postgalilejskog ne samo po različitim stupnjevima u razvoju znanstvenog metoda (i u . Iskustvo se odigrava ispred zavjese koja zakriva. već da pojmi svijet u kome oni žive — da ga ra­ zumije u odnosu na ono što je učinio čovjeku i što može uči­ niti za njega. Ma što da je istina sadržana u literaturi. No. koje je učinilo svijet objekta onim što zbiljski jest — svijet u kome su sve činjenice događaji. Jer filozofija je (povijesno. činjenice su ono što jesu kao događanja u toj borbi. On se razvija u tenziji između pojave i stvarnosti. subjekt ogoljen od svih drugih kvaliteta. ako je uopće ima. On treba da vrati pacijentu zdravlje. loc. posre­ dovanje između subjekta i objekta misli je bitno drugačije. nepokorena priroda. U znanosti Je medijum subjekt koji opaža.. ekonomske organizacije. zbivanja u povijesnom kontinuumu. mjeri. već kao subjekti i objekti povijesne borbe čovjeka s prirodom i s društvom. političke akcije). Nema nefilozofskijeg mota od proklamacije biskupa Butlera koja ukrašava Principia Ethica G. Neopozitivistička kritika još uvijek usmjeruje svoj glavni napor protiv metafizičkih pojmova. ne obvezuje ni svakodnevno rasuđivanje i ponašanje niti filo­ zofiju ovima prilagođenu.

cit. riječi i izraza koji su tad organi­ zirani u filozofiju. iracionalni. Hegelov duh.176 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 177 otkriću raznih »slojeva« stvarnosti) već također. str. 158. gdje se raspravlja ο »umjetno konstruiranoj trostrukoj primarnoj mišjoj sljepoći. str. Nova ideologija nalazi svoj izraz u takvim proklamacijama kao što je »filozofija izjavljuje samo ono što svatko priznaje«. Primjeri su vješto držani u balansu između ozbiljnosti i šale: razlike Scotta i autora Waverly. itd. C. Ona prihvaća također presude ove organizacije. Mace. 1957. svrbež.tako i tako' — ma šta da to znači« 1 6 ). napetosti. tonjenje. mitova. jaka kucanja srca. concept of M i n d . naročito str. studen. pa se ovo novo shvaćanje da je Aristotelova fizika kriva sada pro­ širuje unatrag u prošlo i prevladano iskustvo i razumije­ vanje 1 5 ). Filozofija tako kontinuirano sadržava »privide«. tad je odbačen. mučnine. zbunjujući. označavanja. pretrpanost. da li ih sadržavaju u njihovoj negativnoj kono­ taciji — to jest kao obezvređivanje univerzuma svakodnevne upotrebe? Ako ne uključuju. Joe Doe sreta ili ne sreta na ulici »pro­ sječnog plaćaoca taksi« Richarda Roea. legendi i iluzija svijetom poj­ movnih i osjetilnih izrezaka. odnosno sređivanje ove specifično filo­ zofske dimenzije dovelo je suvremeni pozitivizam do toga da se kreće u sintetički osiromašenom svijetu akademske kon­ kretnosti i da stvara iluzornije probleme od onih koje je ra­ zorio. 157. užarenost. sjećanja i likovi postali istrošeni. s povijesnim uspostavljanjem novog svijeta subjekta i objekta.: B r i t i s h P h i l o s o p h y i n t h e M i d — C e n t u r y . loc. . Zanemarivanje. opisa. Sve to ne samo da je legitimno već je i korektno jer razotkriva u kojoj su mjeri neoperacionalne ide­ je. vla­ stitih imena. str. Nisu de­ gradirane samo iluzije već i istina sadržana u njima. filozofski pojmovi ostaju antagonistički spram domene svakodnevnog rasuđivanja jer kontinuirano uključuju sadržaje koji nisu ispunjeni u govornoj riječi. A. bilo da su integrirani u znanost ili ne. Ali je sasvim u redu da se kaže kako ni najnerazumljivija metafizika nije ispoljila tako artificijeine i besmislene brige kao što su one ponikle u vezi ) Pogledaj poglavlje VI. na osnovu različitih povijesnih projekata.. probadanja. iskrivljena svijest je postavljena kao istinska svijest koja od1 8 ) Gilbert Ryle. a možda pri­ marno. a osakaćena. otkrovenje u činjenici da ljudi često opisuju osjećanja kao uzbuđenja. Marxovo postvarenje u ma kakvom adekvatnom prevođenju? Uključuju li ključne riječi poetskog jezika? Ili nadrealističke proze? Ako ih uključuju. ed. degra­ diranje stare ideologije postaje dio nove ideologije. ) Margaret Masterman. Rijetko kad je filozofija pokazala zakučastiji esprit de sérieux od onog u takvim analizama kao što je interpreta­ cija Tri slijepa miša u raspravi »Metaphysical and Ideograp­ hic Language«. asimetričkoj sekvenciji konstruiranoj prema čistim principima ideografije« 17 ). ili besmisleni. Aristotelova fizika postaje objektivno kriva. ) Wittgenstein Joe. »fikcije« i »iluzije« koje mogu biti racionalnije od njihova opovrgavanja utoliko što su to pojmovi koji uviđaju granice i varljivost predominantnog racionaliteta. ili da općeupotrebljavane riječi obuhvaćaju »sve distinkcije koje ljudi smatraju vrijednim da budu povučene«. 323. 47. Aristotelovu »esenciju«. uočljivim stanjima i dispozicijama ili predominantnim tendencijama. Možda ovaj primjer nije fer. prevođenja. T h e i dalje. 16 17 15 s problemima redukcije. Ova vrsta empiricizma supstituira nevoljeni svijet me­ tafizičkih priviđenja. Oni izražavaju iskustvo koje Witt­ genstein odbija — naime da je »nasuprot našim prethodno koncipiranim idejama moguće misliti . javnom ponašanju. No. ubod.. premješten u sferu fikcije i mitologije cijeli sistem distinkcija koje je čov­ ječanstvo smatralo vrijednim da budu povučene. vidim ovdje i sad mr­ lju crvenog i govorim »to je crveno«. cit. S novim iskustvom i razumijevanjem pri­ rode. aspiracije. Što su »svakidašnje riječi«? Uključuju li one Platonovu »ideju«. ćelavost francuskog kralja. London. izgrizanje i šokove 1 8 ). različitog povijesnog pothvata koji je uspostavio drugačiju kako priro­ du tako i društvo. u. Allen and Unwin. čežnje. zgrušavanje. U raščišćavanju tog nereda analitička filozofija kon­ cipira ponašanje u prisutnoj tehnološkoj organizaciji reali­ teta. 83. uganuća. oštru bol.

čarolijama i ekstazi je ukolotečeno u svakodnevici doma. Tako je u procesu civilizacije mit Zlatnog doba i mit ο dolasku Mesije pod udarom sve veće racionalizacije. tehnologije i biznisa. također. eksperimenti ο izdržavanju u abnormalnim situacija­ ma — mistificira utoliko što proizvodi (i čak zahtijeva) po­ našanje koje prihvaća ludost. Danas opet racionalni i realistič­ ki pojmovi od jučer izgledaju mitološki kad se konfrontiraju sa stvarnim uslovima. pojmovi ο zajednici nasuprot društvu. Tehničko postignuće razvijenog industrijskog društva i efikasno manipuliranje mentalne i materijalne produktivno­ sti doveli su do promjene mjesta mistifikacije. Njihov mitolo­ ški prizvuk odražava mistifikatorska svojstva danih činjeni­ ca — varljivo harmoniziranje društvenih protivurječnosti. Naime. vratiti racionalnu misao na mitološki status. Ovaj kontekst je širi i drugačiji od onog istraživanih poduzeća i institucija. racionalno. prije svega u porastu iracionalnih pseudofi- lozofija (Lebensphilosophie.). one koji su imali koristi od njega i one koji su platili za njega. više no iracionalno. Ostalo je optuženo — i odobreno — kao fikcija ili mitologija. odredljiv je jedino unutar teorije društva. naime one pop­ rimaju izgled iracionalnog jer protivurječe racionalitetu pos­ tojećeg univerzuma rasuđivanja i ponašanja. u kome predmeti posebnih istraživanja zadobivaju svoj istinski značaj. mjerenja i polje istraživanja sociologije i političke znanosti nisu dovoljno racionalni. Stvarnost radničke klase u razvijenom industrijskom društvu pretvara Marxov »proletarijat« u mi­ tološki pojam. Faši­ zam i nacionalsocijalizam su opovrgnuli stanovište da se sve veće potiskivanje u suvremenom društvu manifestira u ide­ ologijskoj sferi. a razlika između egzaktnog utvrđivanja. Tad je nastalo obrnuto kretanje. Ovi režimi su opovrgli spomenute i svoje vlastite iracionalne »filozofije« potpunom tehničkom organizacijom aparata. itd. nije jasno koja je strana odana mitologiji. Danas su mistificirajući elementi savladani i iskorišta­ vani u proizvodnom publicitetu. teorije koje prepoznavaju i projektiraju povije­ sne mogućnosti treba da postanu iracionalne. Nevolja je u tome što statistika. kalkulirane i brojem glasova utvrđene činjenice. Taj zbiljski kon­ tekst. Opravdano je reći da ideologija postaje inkorporirana u sam proces proiz­ vodnje. U devetnaestom stoljeću su teorije socijalizma prevele u sociološka određe­ nja ono što je primarno bilo mit — one su. Racionalno nije iracionalno. Na primjer. no on mo­ že. Oda­ vanje magiji. Bila je to totalna mobilizacija mate­ rijalnog i mentalnog pogona koja je uspjela i uvela mistifi­ cirajući silu nad društvom. Ono se tako suprotstavlja istin­ ski racionalnom ponašanju. zbiljskiji u tom smislu što proizvodi i determinira istraživane. naime. mitologija je primitivna i nezrela misao.'Neznanstveni. Posredstvom nje su pojedinci postali nesposobni da iza pogona prepoznaju one koji su ga iskoristili. — naime naporima da se dokraj­ če uslovi koji proizvode ludost. mje­ renja širenja. razmatranih grado­ va i velegradova.JEDNODIMENZIONALNA 178 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE MISAO 179 lučuje ο smislu i izrazu onog što jest. i ne tako potpunog širenja. postaje najefikasnije oruđe mistifikacije. Proces civilizacije obezvažuje mit (to je gotovo definicija progresa). a racionalno kompletiranje prikri­ va iracionalnost cjeline. krv i tlo. radioaktivnih padavina. Jer . U tom slučaju. znanstveni pristup uznemiravajućem problemu međusobnog uništenja — matema­ tika i kalkulacije usmrćenja i prekobrojnih usmrćenja. konteksta koji determi­ nira njihovu funkciju. spekulativni karakter kritičke teorije proizlazi iz specifičnog karaktera njezinih pojmova koji pokazuju i određuju iracio­ nalno u racionalnom. također. stvarnost u suvremenom socijalizmu pretvara Marxovu ideju u san. Oni mistificiraju utoliko što su izolirani od istinski konkretnog konteksta iz koga proizlaze činjenice. No. propagandi i politici. ureda. koja preokreće ra­ cionalnost u njezinu suprotnost. u ovom društvu. dućana. te analize fakata i nejasne emocionalne spekulacije bitna je kao i bilo kad prije. Treba razlučiti novu mistifikaciju. mistifikaciju u realnosti. a isto tako da. Kontekst ο kome je riječ je. otkrile u danim povijesnim mogućnostima racionalnu srž mita. područja i grupa kojih je javno mnjenje re­ gistrirano brojem glasova ili čije su šanse preživljavanja pred­ met kalkulacije. Nemo­ gući (povijesno) elementi su odvajani od mogućih — san i imaginarno od znanosti. Ovo preokretanje je uzrokovano protivuiječnošću između teorije i činjenica — protivurječnošću ko­ ja sama po sebi još ne čini teoriju pogrešnom.

Ali mi želimo da razumijemo vašu poeziju. No. također. sklonosti i aspiracije. nisu simboli. »vlastitošću«. Pjesniku se može također činiti da solidna trezvenost lingvističke filozofije govori jezikom predrasuda i emocional­ nim jezikom — jezikom gnjevnih starih ili mladih ljudi. iskrivljena su mje­ renja. »sloboda«.180 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 181 činioc i činjenice nisu neposredno data opažanja. već kao stranac koji ne spada ovdje. a upravo su u njoj mistifikatorska. Neprimjerene i zbunjujuće suvišnosti treba odstraniti ako hoćemo da do­ minira razborito razumijevanje. vaš via. metafore itd. po mom shvaćanju.:. . »zbunjujući«. Ne govorite kao mi drugi. Ali kad mislite. morate nam prenijeti svoje misli — na našem jeziku ili na vašem. ? Ne prikrivate li nešto? Govorite sumnjivim jezikom. svijest je verbalizirano priviđanje. pripadne im percepcije. metafore i slike terminima svakodnevnog jezika. razotkriti vaše trikove. Vratiti ću se kasnije na tretiranje univerzalnih pojmova. me­ tafizičkih općenitosti i tome slično. neodređenih pojmova. »čudan«. Zacijelo možete go­ voriti svojim vlastitim jezikom. Oni postaju data jedino u analizi podobnoj da pokaže strukturu iz koje proizlaze dijelovi i procesi društva i koja determinira njihov međusobni odnos. volja nije realna sposobnost duše. Lingvistička analiza ustvrđuje da Joe Doe i Richard Roe.}« put bilo kojeg drugog jezika (zapravo je to. š t o mislite pod tim i tim . no on mora biti prevodljiv i bit će preveden. Pjesnik bi mogao odgovoriti da on odista želi da njego­ va poezija bude razumljiva i shvaćena (ta radi toga je i piše). no. »brbljalo«. Njegovo čvrsto empirijsko jezgro je u sistemu institucija koje su postojeći i zaleđeni odnosi među ljudima. da bi osvijetlila puni smisao svakodnevnih ter­ 19 mina. •>. kritička analiza se mora disocirati od onog što te­ ži razumjeti. Kad se od njega apstrahira. prvi bi.. naprosto ukazuju na određene. Mi volimo poeziju. Intelektualac je pozvan na odgovornost. ovo hipostaziranje se dešava u stvarnosti. Moramo vam podsjeći krila. . on to sam učinio. pa je to dru­ štvo neuhvatljiva »sablast«. filozofija mora upotrebljavati drugačije ). Naučit ćemo vas da kažete ono što mislite tako da bude jasno. Upravo unutar tog represivnog konteksta odvija se bihevioralna eksplikacija značenja — eksplikacija kojoj je do izganjanja starih lingvističkih »priviđenja« kartezijanskog i drugih zastarjelih mitova.. mjerenja i preslušavanja. lingvistička analiza mistificira izraze svakodnevnog jezika time što ih ostav­ lja u represivnom kontekstu postojećeg univerzuma rasu­ đivanja. vjerovatno. Društvo je odista cjelina koja provodi svoju neovisnu moć nad jedinkama. Analitička filozofija često stvara atmosferu denuncira­ nja i ispitivanja od strane komiteta. pružate mi azil za nenormalne i ne­ razumne. no ako bi ono što on kaže moglo biti rečeno rječnikom sva­ kodnevnog govora. će možda reći: razumijevanje moje poezije pretpostavlja uru-1 šenje i obezvređenje upravo onog svijeta rasuđivanja i pona. očistiti vas. Is­ to tako. Kad mi namjenjujete specijalni > kutak značenja i značaja. ludnica je negdje drugdje. . Nji­ hov Vokabular obiluje s »neprimjeren«. Možete govoriti poeziju — to je u redu. već da znače upravo to što kažu. Jer posto- . Ona zadržavaju svoju egzaktnost. poput čovjeka s ulice. Komunikacije ne smije bi­ ti iznad ljudi. možete misliti što god hoćete. . ispitivanjima i kalkulacija­ ma. već naprosto odre­ đen mod određenih raspoloženja. kad govore ο onom što im je na pa­ meti. a to možemo samo ako intepretiramo vaše simbole. sadržaji koji prelaze zdrav i znanstven razum ne treba da ometaju akademski i svakodnevan svijet rasu­ đivanja. JJ svom izlaganju mistifikatorskog karaktera termina koji označavaju transcendentno. Varljiva je vaša tolerancija.a štiti jezik) i tad će se pokazati da moji simboli. Moj jezik se može naučiti po. On '. ispitivanja i kalkulacije — ali iskrivljeni ίι dimenziji koja se ne očituje u mjerenjima. — one se daju eksplicirati izrazima koji označavaju posebne načine i mode usmjerenja i ponašanja. »blebetav«. jest stvarnost i analiza ga može prevladati samo tako da ga ne zaobiđe i da shvati nje­ gov doseg i njegove uzroke. Dakako. Odrediti Društvo (s velikim D) kao taj metakontekst znači hipostazirati cjelinu pored i iznad dijelova. mi se ne namećemo vama i vašoj slobodi misli i govora. No. pojmove i raspoloženja. metafore itd. »suvišan«. »apsurdan«. da »pokažete svoje karte«. Slično je sa »sviješću«. koja se zato ovima ne suprotstavlja i ne uznemiruje ih. sanja u koji je vi želite prevesti.

i vide i osje­ ćaju. slušamo radio. »što mogu učiniti s tim u vezi«?). »Ono što ljudi misle kad kažu . ona ne može postići empirijsku egzaktnost drugačiju od one na kojoj se insistira u postojećem. osjećanja i aspiracije. naše sentimente i resentimane. hranu i pokućstvo. Pod ovim okolnostima je govorna fraza izraz individu­ uma koji je govori i onih koji ga prisiljavaju da govori tako kako govori. ostavljajući svakome širo­ ko otvoren izbor prema okolnostima. moramo upotrijebi­ ti izraze naših oglasa. U svom životu ljudi ovise ο šefo­ vima i političarima. ljudi go­ vore. Kad je filozofija više negoli jedno od zanimanja. 184. te svih onih napetosti i kontradikcije njihova me­ đusobna odnosa. ostaje samo skelet istog svijeta — sablast daleko sa­ blasnija od one na koju se analiza obara. političara i bestselera. i naprijed. Kad »samostalno« opisuju političku situaciju. ono što ljudi misle ne 19 ) Suvremena analitička filozofija je na svoj način sagledala ovu nužnost k a o problem m e t a j e z i k a . Tad bi lingvistička analiza zado­ bila razinu s koje postaju vidljivi i shvatljivi određeni dru­ štveni procesi koji oblikuju i ograničavaju postojeće rasuđi­ vanje. društvenom nužnošću su ljudi prisiljeni da identificiraju »stvar« (uključujući svoju vlasti­ tu ličnost. Ili. Ako takvo razjašnjenje prelazi puko nabrajanje i klasifikaciju mogućih značenja u mogućim kontekstima. Kako to znamo? Gledamo televiziju. Ovakva situacija diskvalificira jezik svakodnevne upotrebe da bude kriterij vrednovanja. već zato što je totalitet misli i prakse u kome oni žive totalitet manipuliranih kontradikcija. već također nešto drugo nego što su sami. One su vitalne i za lingvističku analizu etike. . politike itd. pogledaj str. Kad ih lingvistička analiza ne uzima u obzir. Razjašnjenje bi uključivalo analizi­ ranje svakodnevnog govora u stvarno kontroverznim područ­ jima prepoznajući konfuzno mišljenje ondje gdje se ono to najmanje pričinja. no. organizacije i manipulacije kojima su podvrgnuti članovi društva. razgovaramo s ljudima. svoje vlastito znanje. Oni moraju biti nešto više i drugo od pukih sinonima koji još uvijek pripadaju istom (neposred- . kolege i suparnike — i mi se savršeno ra­ zumijemo. bilo na internacionalnoj sceni. Govoreći svojim vlastitim jezikom. lingvistička analiza ostaje unutar granica misti­ ficiranog i varljivog rasuđivanja. oni (ovo »oni« uključuje nas. Tamo gdje se čini da ga nadilazi. filmova. tad je ono sve drugo sa­ mo ne skroman zadatak. oglaši­ vača. str. 170. razlučivi od analiziranih. ili »to mi sada iz­ gleda crveno«. Zadaća se ne može odstraniti umjerenim insistiranjem na tome da je skromni cilj lingvističke analize da samo razjasni »konfuzno« mišljenje i govor. Kad opisujemo jedan drugom ono što volimo i ono što mrzimo. razotkrivajući iskrivljenost u tako mnogo normalne i jasne upotrebe. »to nije fer«. svijest. već je privatno i vlastito posredovano raspo­ loživim lingvističkim materijalom koji je društveni materijal. one mogu postati vitalno relevantne kad ljudi stvarno nešto kažu (»ona ga je naprosto voljela«. termini kojima se analizira smisao određenih termina moraju biti drugačiji. Mo­ ramo upotrijebiti iste izraze kad opisujemo naše automobile. službama i susjedima koji ih navode da govore i misle isto što i oni. intelektualce koji to znamo i kritiziramo) opisuju ono što im kažu sredstva masovne komunikacije — a to je stopljeno s onim što oni stvarno misle. također. « jest u relaciji s onim što ne kažu. osjećanje) sa njezinim funkcijama. niti drugačiju jasnoću od one koja je dopušte­ na — to jest. ili »on jede mak«.182 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO J83 jeci svijet rasuđivanja je potpuno označen specifičnim modima dominacije. To nužno mora biti tako jer jezik nije nešto pri­ vatno i vlastito. kao u logičkom čistu­ nstvu. Ovakve okolnosti mogu biti irelevantne za analizu iz­ java poput »svrbi me«. jezikom svojih gospodara. pokazuje ona temelje iz kojih proizlazi da je dano rasuđivanje osakaćen i varljiv univerzum. može se uzeti po nominalnoj vrijednosti — ne zato što ljudi lažu. čitamo novine i ilustrirane listove. a upravo ta uloga mu je data u analitičkoj filozofiji. Ostaviti taj zadatak kolegama u odsjeku za sociologiju ili psi­ hologiju znači učiniti metodološki princip iz postojeće podjele akademskog rada. dobročinitelja. »on nema srca«. Tako oni ne izražavaju samo sami sebe. bi­ lo u svojim gradovima. Tu nastaje problem »metajezika«. .

u svakodnevnom rasuđivanju. njemu ne treba artificijelna »viša razina« jezika da bi extrapoliralo i objasnilo preispitivani jezik. vri­ jednosti i objektivnih okolnosti na kojima partici­ pira individualni projekt. c) određenom društvu koje integrira različite. Ovdje lingvistička analiza poeme ili eseja konfrontira dati (neposredni) materijal (jezik analizirane poeme ili eseja) s onim koji je pisac našao u literaturnoj tradiciji i koji je trans­ formirao. Riječ. to ne može biti tehnički metajezik konstruiran poglavito s obzirom na semantičku ili logičku jasnost. pak. ono što tre­ ba razotkriti i osuditi operativno je unutar danog svijeta ra­ suđivanje i djelovanje. Ako ovaj metajezik treba da stvarno probije totalitarna smjeranja postojećeg svijeta rasuđivanja. sačinjenoj u određenom slučaju za određenu svrhu. gramatika i Vokabular postaju mo­ ralni i politički čini. Želi se postići to da iz po­ stojećeg jezika progovori skriveno ili isključeno. Prema tome. a predominantan jezik apsorbira me­ tajezik. s komunističkim društvima u razvoju. To je postignuto u djelu Karla Krausa. Na primjer. a s druge. novinski članak. intelektualne. objek­ tivne okolnosti. Ta grupa ima svoje vlastite vrijednosti. djeluje on također. već konstitutivna za značenje i funkciju riječi — dimen­ ziju bečke štampe u toku prvog svjetskog rata i poslije njega. na mnogo prikriveniji. dio opsežne. obraćanje učenom skupu ili slično. po zanimanju. b) postojećem supraindividualnom sistemu ideja. i čak su­ protne individualne i supraindividualne projekte. On je pokazao kako »unutarnje« preispitivanje govora i pisanja. tj. monar­ hiji. ili čak privatno saopćenje sročio je neki pojedinac koji je (auto­ riziran ili neutraliziran) govornik određene grupe (političke. mora on biti kadar da ukaže na društvene procese koji su determinirali i »zatvorili« postojeći svijet. Kontekst može biti i estetski ili filozof­ ski: književna kritika.184 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 185 nom) svijetu iskustva. te sintaktička forma čitane su u kon­ tekstu u kome se pojavljuju — na primjer u novinama koje u nekom gradu ili kraju podržavaju određena shvaćanja po­ sredstvom pera određenih lica. i od strane koga. Tako in­ dividualno saopćavanje »individualizira« supraindividualni sistem značenja koji konstituira dimenziju rasuđivanja razli­ čitu od individualnog saopćavan ja. govor). interpunk­ cije. Ovi obimni sistemi značenja koincidiraju. djelomično ukrštenih i suprotnih »sistema«. po mjestu stanovanja) u odre­ đenom društvu. Dok se društveni sistem značenja u funkciji determiniranja nepopustljivo potvrđuje u kontroverznom političkom univer­ zumu rasuđivanja. stava njegovih izdavača u odnosu prema masakrima. Danas društveni si­ stem značenja objedinjuje razne nacionalne države i jezična područja. U takvoj analizi je potrebno da termini ili forme bu­ du razvijeni u multidimenzionalan univerzum. norme mišljenja i ponašanaja koje ulaze — afirmirane ili suprotstavljene — u individualnu komunikaciju uz različite stupnjeve osviještenosti i eksplicitnosti. Leksički i sintaktički kontekst se tako otvara u jednu drugu dimenziju — koja nije izvanj­ ska. odnosno politički sistem. čak tipografskih pogrešaka može razotkriti čitav moralni. a ipak isprepletenu s njim. U svjetlosti ove dimenzije upotreba riječi i struktura rečenice poprimaju značenje i funkciju koja se ne očituje u »neposredovanom« čitanju. s područjem više ili manje razvijenih kapitalističkih društava. Supraindividualni sistem je. ako se komunikacija ne odnosi samo na nekontroverzne od­ nose i instrumente svakodnevnog života. pri čemu svako izraženo značenje spada u nekoliko međusobno poveza­ nih. emocionalan način. Ovo preispitivanje se još uvijek kre­ će unutar svakodnevnog svijeta iskustva. republici itd. Da ilustriramo: neki govor. s jedne strane. Istinski filozofska analiza značenja mora uzeti u obzir sve te . svepri­ sutne sfere značenja koju razvija i obično »zatvara« društve­ ni sistem unutar koga. nesvjestan. no njegove su granice dovoljno jasno određe­ ne. Sintaksa. ono pripada: a) individualnom projektu. određenoj komunikaciji (novinski članak. u kome su integrirane i asimilirane različite dimenzije jezika. Ogresenja ο jezik koja se javljaju u novinarskom stilu svojstvena su pripadnom po­ litičkom stilu. teče komunikacija^ Doseg i ospeg društvenog sistema značenja znatno vari­ ra u različitim povijesnim periodima i prema postignutom stupnju kulture.

smisla i besmisla. To je zaista dvosmislen. došla bi odista na svoje. Doduše. U tom analitičkom tretiranju svakodnevnog jezika on je steriliziran i anesteziran. Realni svijet svakodnevnog je­ zika je svijet borbe za opstanak. ili konverza­ cije Joea Doea i Dicka Roea. Zapravo je gore od toga — bijeg u nekontroverzno. takvo objašnjenje treba da ispuni terapeutičku funkciju. njezin ideologijski napor može biti istinski terapeutički — da poka­ že stvarnost kao ono što ona zbiljski jest i da pokaže ono što ta stvarnost priječi da bude. Filozofija pristupa tom cilju ukoliko oslobađa misao od njena porobljivanja od strane postojećeg svijeta rasuđiva- nja i ponašanja. već je unu­ tarnji razvoj značenja) neumjesna kad je intencija da znače­ nje termina bude zadobijeno analizom njihove funkcije i upo­ trebe u svakodnevnom rasuđivanju. Kad lingvistička analiza ne pridonosi takvom razumijevanju i kad. Tad bi se politika javila u filozofiji kao smjeranje njenih pojmova da razumiju neiskrivljenu zbi­ lju. proizvod su analitičara filozofa. nezbiljsko. u svakom slučaju. a ne kao specijalna disciplina ili predmet analize. Doduše. Ona je ide­ ologija i upravo taj ideološki karakter je sudbina filozofije koju ne može prevladati scijentizam i pozitivizam. nije izvanjska. utišana je eksplozivna povijesna di­ menzija značenja. u stvarnom rasu­ đivanju su χ i y »priviđenja«. već su držana od­ vojeno jedno od drugog.186 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEErNODIMENZIONALNA MISAO 187 dimenzije značenja jer lingvistička očitavanja sudjeluju u svi­ ma njima. u stvarnosti se međusobno razumijevamo samo u cijelim područjima ne­ sporazuma i kontradikcija. zapravo. ne kao specijalna filozofija politike. umjesto toga. ukoliko pokazuje negativnost postojećeg (njegovim pozitivnim aspektima je. terapeuticka zadaća filozofije u totalitarnoj eri mora biti politička zadaća. fi­ lozofija se suprotstavlja i projektira samo u misli. I. Ponovo može poslužiti kao primjer Wittgensteinova bes­ konačna jezična igra elementima kompozicije. obraća se ona političkom. Ne čini to utoliko što transferira svakodnevno rezoniranje u specijalan akademski univerzum koji je pročišćen i sinteti­ čan čak kad je (i upravo kad je) ispunjen svakodnevnim je­ zikom. estetskom i moralnom suđenju. u najbolju ruku. Prema tome. Oni su χ i y ma kako familijarno da govore. . dat obilan publicitet) i projektira njegove alternative. Ističem da je upravo to ono što ne čini lingvistička analiza u suvremenoj filozofiji. Može se prigovoriti da je takva »izvanjska« analiza (pod znakovima navoda jer. mutan i opskuran svijet i zacijelo mu je potrebno objašnje­ nje. No. Od multidimenzionalnog jezika je učinjen jednodimenzionalan. nekonsekventna. a ako bi filozofija postala terapeuticka. u ono što je samo akademski kontroverzno. a u ovome se različita i suprot­ na značenja više međusobno ne prožimaju. ostaju neodređeni govornici i njihova situacija. autentičkog i varljivog zna­ čenja. No. Kad odlučuje ο dinstinkciji legitimne i nelegitimne upotrebe. doprinosi zatvaranju misli u krug osakaćenog svijeta svakodnevnog rasuđivanja. tad je ona. razgovor x-a i y-a je savrše­ no razumljiv i lingvistički analitičar se s pravom obraća stan­ dardnom razumijevanju prosječnih ljudi. No. Kako postojeći svijet svakodnevnog jezika tendira skrućivanju u totalno manipuliran i indoktriniran svijet. Oni ne egzistiraju. Uprkos jednostavnoj jasnoći primjera. lingvistička analiza u filozofiji upu­ ćuje na nešto vanlingvističko. više.

ŠANSE ALTERNATIVA .

što za­ mišljam kad kažem »ja« ili što misli svećenik kad kaže da je Mary »dobra djevojka«. Svijest. Ovi opći pojmovi se održavaju kako u općoj tako i u »poetskoj« upotrebi. izvedbama. po analitičkim filozo­ fima. Dobro. a obje upotrebe ih razlučuju od raz­ nih moda ponašanja i dispozicije koji. vještinama itd. Na čudan na­ čin rezultat pokazuje nemoć destrukcije — priviđenja i dalje proganjaju. zapravo. POVIJESNA SVEZA FILOZOFIJE Pripadnost analitičke filozofize osakaćenoj zbilji mišlje­ nja i govora očituje se u njezinu tretiranju univerzalnih poj­ mova. općeg karaktera filozofskih pojmova. Duša. a ni njihov ukupan zbir ne zahvaća. Sopstvo. Suvremena analitička filozofija želi odagnati takve »mi­ tove« ili metafizička »priviđenja« kao što su Duh. Problem je već prethodno pomenut iz aspekta inhe­ rentno povijesnog i u isto vrijeme transcendentnog. snaga­ ma. odnosno prevođenje. Tretiranje općih pojmova razotkriva položaj filozofije u sklopu kulture — njezinu povijesnu funkciju. Vo­ lja.8. Volja. ispunjavaju njihovo značenje. označavaju cjelinu. rastvarajući intenciju tih pojmova u izjave ο pojedinačnim odredljivim operacijama. Oni. Dok svaka interpretacija. biti vrednovani tvrdnjom da oni označavaju cjelinu koja je više i drugo nego njezini dijelovi. a čak i ne opisuje puno značenje takvih termina kao što su Svijet. tendencijama. može adekvatno opisati pojedinačan mentalni proces. Pitanje ο statusu općih pojmova nikako nije samo jedno apstraktno pitanje epistemologije ili pseudokonkretno pitanje jezika i njegove upotrebe — ono je u samom centru filozofske misli. Takvi opći pojmovi ne mogu. čini se da ni jedna od tih reformulacija. Kad se . sklonostima. nikako. Sop­ stvo. Ο tome je sad potrebno opširnije raspraviti. no ona za­ htijeva analizu neosakaćenog iskustvenog konteksta.

P h i l o s o p h i c a l A n a l y s i s . okupljen na zasjedanjima. u rezultatima nji­ hovih zakona. način na koji su takve tvorbe i ljudi organizirani. »Engleska« 1 )· Nikakav poje­ dinačan entitet ne odgovara tim općim pojmovima.. S druge strane.. u ibid. par­ tija. str. centralni komitet. Isto modificirano objašnjenje može­ mo primijeniti na druge izjave. partija. ono se ljudima događa i oskvrnjuje ih tako što su »okolnostima« prisiljeni da identificiraju svoj duh s mentalnim proce­ sima. »Britanski ustav«. J. cit. potreba da se pokuša takvo prevođenje. čak i u tom ratu priviđenja su naznačene snage koje bi mogle dokrajčiti taj fiktivni rat. A . smatram. F.. opipljivi i djelotvorni entiteti. sebe s ulogama i funkcijama koje moraju odigrati u društvu.A n a l y s i s . članovi vijeća i fakul­ tet jesu. Svako reduktivno prevođenje takvih izjava. str. . Mistifikatorski karakter ne proizlazi iz pojmova »duh«. ako se uopće daju identificirati. da sam studirao na »Oxfordskom univerzitetu«. Oxford. Oxford. No. Oni su opipljivi u dokumentima. 1959. pritisak.. 22. očuvana i reproducirana — kao (relativno) posljednja. mijenja njihovo značenje. u nuklearnom oružju koje naručuju i proizvode. Oxford. Oxford. propaganda) — •nroizašloj iz konkurencije mstitucija i interesa — nacija. Prevođenje je lažno upravo zato što pojmove dosljedno prevodi u mode stvarnog ponašanja. passim. integrirani i upravljani djeluje kao entitet različit od njegovih sastavnih dijelova — i to do te mjere da raspolaže životom i smrću.. B .. g. Nije ono njihovo vlastito djelo i njihova vlastita riječ. Pears. već kao predstavnici nacije. G . g. u : P h i l o s h o p h y a n d P h y c h o . »svijest«. protest protiv njegove nemoguć­ nosti indicira da nešto nije u redu. Možemo reći da univerzitet nije poseban entitet pored i iznad njego­ vih raznih koledža. ustava. kad je predominantan univerzum nesporazuma i upravljane komunikacije supstituiran varljivim univerzumom općeg razumijevanja me­ đu ljudima — tad su inkriminirani opći pojmovi odista prevodljivi. kao osakaćenje duha (i tijela) nametnuto čovjeku od strane njegova dru­ štva — filozofija se bori samo s priviđenjem supstancije koju želi demistificirati. već je upravo način na koji su ovi organizirani. J . No. u imenovanjima. predsjednik. a njihova »mitološka« supstancija može biti rastvo­ rena u mode ponašanja i dispozicija. Sa stajući se na skupovima. kad je svakodnevan jezik uzet po svojoj neposrednoj vrijednosti — tj. Da bi bile potpuno smis­ lene. »Metaphysics and Verification«. plaćama i zahtjevima koje ustanovljuju. Lica koja izvršavaju odluku. univerzalna stvarnost što nadilazi podređene joj institucije ili ljude. biblioteka itd. New York. sastajući se i odlučujući ο svojoj politici. No. korporacija. zato izjave koje se odnose na nju sadrže zbiljski op­ će i ne mogu biti adekvatno prevedene u izjave kojima su predmet pojedinačni entiteti. N . Činjenica da to nisu jest povijesna pa se isprečuje lingvističkoj i logičkoj analizi. 1959.) P h i l o s o p h y . 1955. g. Jedan od uzne­ mirujućih problema u analitičkoj filozofiji jesu izjave ο op­ ćim pojmovima kao što su »nacija«. Second Series. g. a ipak je 1 ) Pogledaj Gilbert Ryle. Peter Laslett (ed. utjecaja.192 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 193 odbija ta supralingvistička analiza. »sopstvo«. itd. 1956. pojedinci su govornici (često nesvejsni) institucija. Ako filozofija ne shvati ove procese prevođenja i identificiranja kao društvene procese — tj. čak nezaobilazno reći da je »nacija« mobili­ zirana. i dalje. i dalje. uprava direktora i organizatora. r u i i t i c s a n ü S o c i e t y .. 1953. T h e C o n c e p t o f M i n d . upravo to rastvaranje mora biti podvrgnuto pita­ nju — ne samo u ime filozofa već i u ime običnih ljudi u či­ jem se životu i rasuđivanju događa rastakanje ο kome je riječ. »država«. 0 . 17. nadređenu egzi­ stenciju. U svojoj odluci (glasanje. »Universals«. M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . korporacije. Oxford. univerzitet je stavljena u gibnje. D. da je »Engleska« objavila rat. tendencija i dispozicija pa tako uzima osakaćene i organizi­ rane pojave (same po sebi dovoljno realne!) za realitet. g. pored i iznad pojedinaca koji ih sači­ njavaju. »nacija« ili »partija« treba da budu prevodljive u svoje komponente i elemente koji ih sačinjavaju. kao u slučaju naci­ je. univerziteta. »Oxfordski univerzitet«. loc. Ova stvarnost je poprimila neovisnu. interesa inkorporiranih u organizacicijama.. i dalje. Russell. Wisdom. Flew.. 223. str. 1956. Kongres Sjedinjenih Država. Introduction t o L o g i c a n d L a n g u a g e (First Se­ ries). Urmson. sasvim smisleno. već od njihova bihevioralnog prevođenja. ne djeluju kao individuum.

Kao takva.. Naše raspravljanje ne pretendira da uđe u »problem uni verzali ja«. razred itd. u striktnom smislu. odnosno jedna od sposobnosti. ni metafizički apsolut (kao u He2 ) François Perroux. partija. Vjeruju da umiru za Domovinu. njihova neovisnost je patvorena utoliko što je pripadna određenim moćima koje su organizi­ rale dano društvo u cjelini. Realna utvara je stvarnost veoma prinuđavajućeg karaktera — odvojena i neovisna sila cjeline nad pojedincem. Iako stavrna. i to na one apstraktnije i kontroverznije pojmo­ ve koji predstavljaju stvaran izazov za filozofsku misao. Vjeruju da umiru po zapovijedi Države. rezultira stvarnošću takvih općenitosti kao što su nacija. Vjeruju da umiru za Proletarijat. . ali je njihova analiza olako držana u granicama akademske filozofje. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e . ona je stvarna snaga koju ljudi osjećaju i provode u svojim dje­ lovanjima. već zato što je konkretna. No. Hipostazirana cjelina se opire analitičkom rastvaranju. Vjeruju da umiru za naciju. korporacija. Moglo bi se reći da su pojedinačni akti a priori sintetizirani »transcenden­ talnom apercepcijom« u tom smislu što integriranje sinteze prethodi pojedinačnim procesima i aktima. Njezin realitet bi mogao uslovno biti opisan kao način ili mod individuumova sintetiziranja. Svijest je drugo i više nego svijesni akti i ponašanje. ide­ je. tendencija ili sposobnost. III. niti totalitarna država (kao u lošoj po'itičkoj znanosti) — to je postojeće stanje stvari koje deteriminira život ljudi. »Sociološku« definiciju ne sugeriramo zbog predra­ suda u korist sociologije. ona odlučuje ο njihovoj egzistenciji i njihovim mogućnostima. a umiru za Birokraciju. Ova formulacija bi povrijedila Kantov pojam jer je prioritet svijesti ο kome go­ vorimo empirijski. a umiru za partijske ljude. ustav. Istinita svi­ jest će sintetizirati iskustvena data pojmovima koji u danim činjenicama što potpunije i što adekvatni je odražavaju dano društvo. Cjelina ο kojoj je riječ nije puki zamijećen Gestalt (kao u psihologiji). str. nepostojanje takvih predstavničkih ustanova u kojima individuum radi i govori za sebe. 631. Raspravljanje će i ovog puta biti koncentrirano na supstancijalne opće pojmove za razliku od logičko-matematskih općih pojmova (skup. okolnostima i odnosima. klase. crkva — stvarnošću koja nije identična ni sa jednim od po­ jedinačnih odredljivih entiteta (individuum. grupa. aspiracije pojedinih društvenih grupa.). Oni vjeruju — ali zašto bi čovjek vjerovao u takvu opskurnost? Vjerovati — umrijeti? — kad je stvar u tome da se nauči živjeti?« 2 ). Ovo je genuino »prevođenje« hipostaziranih općenitosti u konkretnosti. Supstancijalan opći pojam ne samo da apstrahira od konkretnog entiteta već i označava drugačiji entitet. Oni sudjeluju u njoj (na vrlo nejednak način). a uključuje nadindividualno iskustvo. a ono ipak uvažava stvarnost općenitosti nazi­ vajući je njezinim pravim imenom. čak ako i dopuštamo stvarnost takvih političkih općenitosti. Još je uvijek diseratum. ili insti­ tucija). Na osnovu ovoga je smislena razlika istinite i krive svijesti. već radi stvarnog ulaženja društva u iskustvena data. a umiru za Slo­ bodu dividenda. ono pokušava da samo osvijetli ograničeni (umjetno) obzor filozofske analize i da indicira potrebu nadilaženja ovih granica. loc. a umiru za novac koji država drži. a umiru za Industri­ jalce. takvo prevođenje koje bi raščinilo krivu op­ ćenitost u njezinoj supstanciji. nemaju li druge općenitosti sasvim drugačiji sta­ tus? Imaju. Iz toga slijedi da je zapostavljanje društva u vezi s formiranjem pojmova izraženo u akademskom ogra­ ničavanju iskustva. a umiru za bandite koji joj začepljaju usta. gela). objektivna osnova njihova funkcioniranja u danom društvenom i povijesnom kontekstu. restrikciji značenja. U pogledu navedenih karakteristika možemo svijest na­ zvati dispozicija.194 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E 3 Š A N S E ALTERNATIVA Ο 195 Disharmonija između individualnih i društvenih potre­ ba. ne zato što je neki mitski en­ titet s onu stranu pojedinačnih entiteta i izvedbi. integriranja pojedinačnih akata. generalna dispozicija. no poli­ tički diseratum. omogućuje ih. oblikuje i distingvira od »drugih svijesti«. u raznim stupnjevima zajednič­ ka članovima neke grupe. Nije to jedna od dispozicija. vol. već. društva. »Oni vjeruju da umiru za Klasu. Takve općtenitosti izražavaju razne mode i stupnjeve reifikacije. Vjeruju da umiru za slobodu Ličnosti. broj. cit.

čak rezultira njihovim konfliktima. zadovoljavajućih »tehničkih« definicija ljepote u este­ tici. kritičkoj misli. po kojima je lijepo u kontrastu s drugim objektima. lije­ poj slici. i čak ga niječe. Ima mnogo. Ovaj opis je upravo taj metafizički karakter koji po­ zitivistička analiza želi eliminirati prevođenjem. pravda. svjesne akte. insistiranje na familijarnoj konkretnosti i zaštitničkoj sigurnosti zdravog razuma i zna­ nosti još uvijek pokazuje nešto od one primarne tjeskobe koja je rukovodila registrirane izvore filozofske misli u njezi­ nu razvoju od religije preko mitologije do logike. Kad govorim ο svijesti neke osobe. ali prevođe­ nje eliminira ono što je trebalo odrediti. čiji je zadatak da odstrani iskrivljenost koje je puno svakodnevno rasuđivanje. Doživljena je gotovo kao šok. kao ključnih pojmova misli. Smisao za koga? Ne samo za pro­ fesionalnog filozofa. Naprotiv. no čini se da je samo jedna koja čuva iskustveni sa­ držaj ljepote i ona je zato najmanje egzaktna definicija — ljepota kao »promesse de bonheur« 4 ). pri tome na ono što čovjek ne izražava. dotaknuta. lijepom krajoliku. koji se zbivaju trenutno. a supstancijalne opće pojmove — ljepota. ona je viđena. a iščezavajući manifestiraju ono što može biti. Suvremena lingvistička analiza izmiče iz tog zadatka tako što pojmove interpretira određivanjima pripadnim osiromašenoj i determiniranoj svijesti. smisao njegovih riječi i ponašanja. no svi oni određuju isto specifično stanje ili okolnost — neki kvalitet. sreća i njihovi kontrarni pojmovi? Izgleda da perzistencija ovih neprevodljivih općih pojmova. zacijelo mislim na različite stvari. Ono što im je svi­ ma zajedničko — »ljepota« — nije ni misteriozan entitet ni misteriozna riječ. shvaćena. ponašanju itd. umjetnik i američki vlasnik pogrebnog poduzeća mogu je »definirati« na razne načine. više ili manje. možda nema ništa direktnije i jasnije u iskustvu od pojave ljepote u raznim lijepim objek­ tima. Mislim. Opći pojam obuhvaća u jednoj ideji mogućnosti koje su realizirane i istovremeno u realnosti blo­ kirane.. Odnose li se upravo iznesene primjedbe u vezi s prisu­ stvom stvarnosti u sadržaju takvih pojmova kao što su »duh« i »svijest« i na druge apstraktne. Zaljubljen mladić i filozof. koja lomi krug svakodnevnog iskustva i otvara (za trenutak) jednu drugu stvarnost (čiji integralni element mo­ že biti strah) 3 ). mirisana. što. možda. D e v i n s k e ) Stendhal. U toj direktnosti i neizdiferenciranosti je ljepota doživljena u lijepom — to jest. E l e g i j e . uslova. Ovo određenje ukazuje na stanje ljudi i stvari i na odnos između ljudi i stvari. odnosno izvedene iz iskustva. odnosa. odnosno kvalitete. proizlazi iz kontrastnog karaktera ljepote. Tako su »negativno prisutne« određene snage »okoline« koje preduvjetuju svijest za spontanu repulziju izvjesnih data. uobičajena restrikcija iskustva prožima napetošću »svijest« i mentalne procese. Njihova odsutnost je stvarnost — pozitivan faktor koji objaš­ njava aktuelne mentalne procese pojedinog čovjeka. osjećana. Čini se da je ireducibilna razlika općih pojmova i odgovarajućih poje­ dinačnih slučajeva ukorijenjena u primarnom iskustvu neprevladljive razlike potencijalnosti i aktualnosti — dviju di­ menzija jednog svijeta. ne podrazumijevam naprosto dispozicije ili sposobnosti tako kako su iskušene. govoru. opskurnog. formiranje i doseg njegovih pojmova. Prva Elegija. razumijevanje. Protest protiv nejasnog. iščezavaju i javljaju se u toliko različitih formi koliko ima ljudi. U pitanju je neokljaštrena i neprofiltrirana intencija izvjesnih ključnih pojmova u nerepresivnom razumijevanju stvarnosti — u nekonformističkoj. Kad govorimo ο lijepoj djevojci. naime. na ono za što ne pokazuje sklonost.196 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 197 Štaviše. metafizičkog ka­ raktera takvih općih pojmova. a što je ipak prisutno i što u znatnoj mjeri determinira nje­ govo ponašanje. slu­ šana. One su prisutne kao odbijen materijal. . ne podrazumijevam time naprosto mentalne procese očitovane u njezinu izrazu. odražava nesretnu svijest podijeljenog svijeta u kome je to što jest insuficijentno spram onog »što može biti«. već za one koji snose tu iskrivljenost iako je možda nisu ni svjesni — za Joea Doea i Richarda Roea. obrana i sigurnost su još uvijek značajne stavke kako u intelektual3 4 ) Rikle.

Prevođenje može eliminirati sakrivenu negaciju preformuliranjem znače­ nja u nekontradiktoran stav. Simon and Schuster.. Ova se javlja u odnosu između kvaliteta (bijel. oblici.građu' svijeta kao ono što je modelirano riječima koje su. 1959. U tom smislu opće oblikuje »materijal« svijeta. Struktura te osnove su opći pojmovi kao što su boja. također. ured ili šefa. Ove formulacije ne mijenjaju odnos između apstrakt­ nog pojma i konkretnih realizacija: univerzalan pojam ozna­ čava ono što pojedinačan entitet jest i što nije. no tako­ đer lijep. Pojedinačne stvari i događaji jesu samo na potki općeg koje je više nego potka — ono je kon­ kretna osnova na kojoj pojedinačno nastaje. Iskusili smo. na način kojim pojmovi potiču iz neposrednog iskustva. pokret ili mirovanje. no nije »bjelina«. ljubav ili mržnju. Riječ samo suge­ rira pojam. između poj­ mova i glasova (Laute). manifestacije. M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . Snijeg je bijel. 74—75. Neprofiltriranom iskustvu je. bliže apstraktno i univerzalno nego analitička filo­ zofija. djevojka može biti lijepa. Humboldtova filozo­ fija jezika naglašava iskustveni karakter pojma u odnosu pojma i riječi. »Gestalt-a« i tome slično. U tom se smislu građa svijeta sastoji. g. ako je riječ. Negativne izjave mogu ponekad biti pre­ vedene u pozitivne: »nebijelo« u »crno« ili »sivo«. .« 5 ) Supstancijalan karakter »kvaliteta« ukazuje na iskus­ tveno porijeklo supstancijalnih univerzalija. čini se. U stvarnosti. »nelijepo« u »ružno«. ja bih rekao. str. kišu ili vrućinu. kao sredstvo pojmo­ va. 7 ) »Cjelinu« o kojoj je ovdje riječ treba osigurati od kri­ vog razumijevanja u smislu neovisnog entiteta. ako gornja teorija važi. »Možda bismo mogli odrediti . cit. 6 ) Wilhelm v . no. realan »elemenat« jezika. svjetlo ili tama. univerzijalnijeg i potpunijeg kvaliteta što dolazi do iskustva u konkretnom 8 ). govor nije sastavljen od riječi koje bi prethodile. aspekte. Taj pojam na neki način izražava razliku i ten­ ziju između potencije i aktualnog — identitet u toj razlici. lijepog s nelijepim. već upravo kao svojstva svijeta s kojim je čovjek svakodnevno konfrontiran. štaviše. tvrdoća ili mekost. kao slučajevi i dijelovi u općoj konfiguraciji (i čak kao opća konfiguracija) od koje su neodvojivi. New York. Apstraktan ka­ rakter ovih posljednjih pokazuje. ali nije i samo utjelovljenje slobode. l o c .198 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 199 nom tako u nacionalnom budžetu. sloboda) sadr­ žano je više nego u svojstvima (»lijep«. 170—171. oni su sintatički srodniji supstancijama. zemlja može biti slobodna (u poređenju s dru­ gim) jer ljudi u njoj imaju izvjesne slobode. pojmovi su smisleni samo u iskušenom kontrastu s njima suprotnim: bijelog s nebijelim. neprevedena izjava sugerira stvarnu težnju. postavlja se u odnos s općim. subjekti predikta ili uvjeti odnosa. »slobodan«) prida7) Ibidem. ulicu. »Tra­ dicionalno. no ne ljepota. oni se ne mogu javiti drugačije a da ne izgube svoj identitet. 200. U apstraktnoj imenici (ljepota. tvrdoća. slobodan. str. čak ljepotica. no. Pojedinačne stvari (entiteti) i događaji se pojav­ ljuju samo kao skupina i kontinuum odnosa. 197. već je upravo obrnuto: riječi nastaju iz cjeline govora (aus dem Ganzen der Rede). 0 ) 5 ) Bertrand Russell. tvrdo ili slatko sma­ trali su univerzalijama. kad su pravilno upotrijebljene. Na osnovu tog odnosa konkretan kvalitet predstavlja kako negaciju tako i realizaciju univerzalnog. str. kvalitete kao što su bijelo. pravedan) i odgovarajućih pojmova (bje­ lina. pravednost). na primjer. ne saopćava ona gotov pojam niti sadrži već fiksiran i »zatvoren« pojam. 8) Pogledaj str. ra­ dije nego od objekata koji imaju svojstvo da su bijeli«. ona konkretnija svojstva kao djelomične realizacije. Po Humboldtu. on ga dovodi do postavke ο izvornoj srodnosti ne samo između pojmova i riječi već. U e b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t d e s m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . Humboldt.. egzistira i pro­ lazi. . izgleda. tvrd. sloboda. upravo na osnovu odnosa riječi spram supstancijalno univerzalnog (pojma) ne možemo za izvor je­ zika prihvatiti signifikaciju objekata riječima koje bi se tek naknadno vezivale u svoj sklop (Zausammennfiigung). 201. Univerzalije su primarni elementi iskustva — općenito­ sti ne kao filozofski pojmovi. od predmeta sličnih bjelini. čini se da se ono smješta u metafizički svijet. gustoća. ljepota. . No. snijeg.

»Vječni predmeti su . prvog po »eminentnosti« i zato zbiljskom realnošću: » . Massachusetts Institute of Technology. je zapravo. Pojam artikulira svoj­ stva koja su smatrana »tipično ljudskim«. No. smatram da svaki vječni objekt ima svoju vlastitu specifičnu povezanost sa svakim takvim slučajem što označujem njegovim modom ulaženja u taj slučaj«. Publikacije u Humanities no. a istovremeno su zahtijevana kao naj adekvatni ja ili najviša realizacija čov­ 9 jeka ). zapravo predikat prvosti implicitne u superlativnoj eminentnosti ostvarenja. pojam slobode svu još ne postignutu slobodu. 1962. Tad ono nije opće na način logički univerzalnog ili pojma vrste. Supstancijalan opći pojam smjera na kvalitete koji nadmašuju sve pojedi­ načno iskustvo. Macmillan. U pogledu svog karaktera je svaki stvarni slučaj određen time kako su te mogućnosti realizirane za taj slučaj. Nijedan snijeg nije čisto bijel. stvarima ili stanjima. Naprotiv. no perzistiraju u svijesti — ne kao izmišljevine mašte niti kao logičnije mogućnosti. prevladavati. Filozofski pojmovi se formiraju i razvijaju u svijesti ο općem stanju u povijesnom kontinuumu. a ne namjerne. transcendirati neki aktualan slučaj ne znači biti' van veze s njim.apstraktnim' podrazumijevam ono što je vječni objekt po samom sebi — to će reći. str. samosvojnoj funkcionalnosti eminentnosti kao takve koja ob j e d i η j uj e mno­ štvo u p r a v o u procesu kojim ga . g. čini se. Tako je materijal misli povijesni materi­ jal — ma kako apstraktan. Reiche. možemo dovesti u vezu sa shvaćanjem univer­ zalnog u grčkoj filozofiji — naime. . Pod . već imanentno teleološki (cjelina = različito od sume njezinih dijelova).. oni su izrađeni s individualne pozicije unutar određenog društva. T . konceptualiziraju materijal od koga se sastoji svijet isku­ stva. » G e n e r a l B e c a u s e F i r s t « : A P r e s o c r a t i e M o t i v e i n A r i s t o t l e ' s T h e o l o g y . da uzmemo drugi primjer. u svjetlosti nje­ gove stvarne ograničenosti. i to u svjetlosti njegovih mogućnosti. Ova maglovita fra­ za može poslužiti da osvijetli ambiguitet u takvim filozofskim definicijama — naime. »pri­ roda«. . općost nije subjekt već predikat. Cambridge. »Tako je metafizički status vječnog objekta status mogućnosti neke aktualnosti.« (cjelina = suma njezinih dijelova). što je . 9 ) Ovu interpretaciju. njegova esencija je shvatljiva bez pozivanja na neko pojedinačno iskustvo. oni sintetiziraju sadržaje iskustva u ideje koje transcendiraju svoje pojedi­ načne realizacije kao nešto što treba nadići. 52. 228. filozofski pojam »čovjek« smjera na potpuno razvijene ljudske sposobnosti koje su nje­ gove distinktivne sposobnosti. ukorijenjena u imanentnoj. to će reći opće upravo zbog toga. Biti apstraktan znači transcendirati pojedinačne slučajeve stvarnog zbivanja. »ljepota« ili »sloboda«.· Ni iskustvo ni prosuđivanje nije privatno. 1961. Ma kako da su definirani »čovjek«. . Ona. Harold A . već kao n o r m a koja uspijeva da objedini mnoštvo dijelova u jednu cjelinu jer univerzalno povezuje. Postoji široka skupina pojmova — usuđujemo se reći filozofski relevantnih pojmova — u kojoj kvantitativan od­ nos općeg i pojedinačnog poprima kvalitativan aspekat. i dalje. nije primarno »organizmička« kategorija. općenit i čist može postati u filo­ zofskoj ili znanstvenoj teoriji. već kao »građa« iz koje je sačinjen naš svijet.200 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 201 nim pojedinim osobama. One su povijesne i nadpovijesne. one sabiru svojstva pripadna svima ljudima za razliku od drugih živih bića. koja naglašava n o r m a t i v n i k a r a k t e r univerzalnih pojmova. 105. označava mogućnosti u konkretnom povijesnom smislu. Općost. Ili. Apstraktno-univerzalni i istov­ remeno povijesni karakter ovih »vječnih predmeta« misli uviđa i jasno izražava Whitehead u Science and the Modem Worlds). taj i m a n e n t n o tele­ ološki aspekat cjelovitosti kao funkcionalne. nije sva okrutnost koju čovjek poznaje — poznaje kao gotovo neumornu silu u po­ vijesti i imaginaciji.popuf prvosti.aristokratizira' jer su eminentnost i jedinstvo bitni uslovi pune stvarnosti mnoštva baš kao mnoštva«. s pojmom najopćijeg kao najvišeg. Osim toga. . g„ str. . nijedna okrutna zvijer. Tako pojam ljepote obuhvata svu ljepotu još ne realiziranu. 10) New York. pri svoj svojoj relevatnosti za fenomen života. i dalje. »pravednost«. po svojoj prirodi apstraktni. Vrlo je važno da se shvati da odnos te cjeline spram svojih dijelova nije mehanički Takve univerzalije se na taj način javljaju kao pojmov­ ni instrumenti za razumijevanje pojedinačnih stanja stvari u svjetlosti njihovih mogućnosti. ili čovjek. prigušenosti i prikraćenosti. i javljaju se kao mogućnosti uslova u kojima čovjek stvarno živi. i samo utoliko. gdje apstraktno opće.

a to da ih se tretira istom logikom služi diskreditiranju neželjenih mogućnosti. F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w . se može očekivati od pro­ širenja našeg univerzuma uključivanjem takozvanih mogućih entiteta«. i to s materijalom koji to dru­ štvo posreduje i kojim se ono koristi. Ono što se s logičkog stanovišta javlja kao nezgodno i kao unošenje nereda može se skladno uklopiti u drugačiji poredak i može tako biti bitan elemenat materijala od koga su sazdani filozofski pojmovi. putem različitih »projekata« koji rukovode način mišljenja od biz­ nisa svakodnevnog života do znanosti i filozofije. loc. 1 1 ) W . sve ovisi ο tome kako se primijeni Ockhamova britva.202 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE S ANSE ALTERNATIVA 203 U pojmovne sinteze ulaze elementi iskustva. individuum ne može biti određen kao 13 ) Za upotrebu izraza »projekt« pogledaj Uvod. koji su prisutni i u apstrakciji. Pitanje ο kriteriju za prosuđivanje različitih filozofskih projekata vodi. Mogućnosti variraju samo u stupnju nerealističnosti. različitih aktualnih i mogućih puteva razumijevanja i mijenjanja čovjeka i priro­ de. Ono je objek­ tivno: 1) Na osnovu materije (materijala) suprotstavljene su­ bjektu koji zamjećuje i shvaća. pa ispušteni sadržaji vode apstrakciji. kritički fi­ lozofski pojmovi se odnose (ma kako indirektno!) na alterna­ tivne mogućnosti tog razvoja. V . kao ni najegzaktniji filozofski pojam nije imun spram povijesti. Oni su takođe odvojeni od društvene osnove. Pu­ tem različitih individualnih agensa i slojeva iskustva. projekcije i anti­ cipacije realnih mogućnosti — u respektabilnoj formi kao hi­ poteze. Quine. str. 4. no. (Takva) bijeda mogućeg je plodno tlo za elemente koji unose nered« 1 2 ). . str. cit. Izložit ću samo nekoliko propozicija koje sugeriraju da imanentno povijesni karakter filozofskih pojmova ne samo da ne dovodi u pitanje njihovu objektivnu vrijednost već i odre­ đuje osnovu za njihovo objektivno važenje. . postoji li objektivna baza za distnkciju između raznih mogućnosti projektiranih mišlju — za distinkciju između različitih i sup­ rotnih načina pojmovne transcendencije? štaviše. ο tom pita­ nju se ne može raspravljati samo s obzirom na različite filo­ zofske projekte 1 3 ). Suvremena filozofija je rijetko kad postigla autentičniju formulaciju ο konfliktu svojih intencija i svoje funkci­ je. to još nije najgore. O . On vrijeđa estetski smisao nas koji imamo ukusa za osamljen krajolik. 1 1 ) — ali. . Quine piše da je takav — — »prenapučeni univerzum mnogostrano nezgodan. . Na taj način on govori i misli u zajedničkom univerzumu činjenica i mogućnosti. Kritizirajući uvođenje mogućih entiteta. tako. dok »plodno tlo za elemen­ te koji unose nered« pripada jeziku koji govore autoriteti za istraživanje i informacije. a u nerespektabilnoj kao »metarizika«. Ne može biti valjan onaj pojam koji određuje pripadni mu objekt svojstvima i funkcijama koje ne pripadaju tom objektu (na primjer. Elementi koji unose ne­ sklad ulaze u najčistije objekte misli. ' Kad govori i misli za sebe. »smisao za estetsko« i »osamljen krajolik« evocira slobodarski duh Nietzscheove mi­ sli presijecajući zakon i poredak. perzistira interakcije između kolektivnog subjekta i zajedničkog svijeta i konstituira objektivno važenje univerzalija. Formiranje pojmova ostaje determinirano strukturom materije koja se ne da rastvoriti u subjektivitet (čak ako je struktura posve matematsko-logičk a ) . Mogućnost posve različite društvene organizacije života nema ništa zaje­ dničko s »mogućnošću« da se sutra pojavi na vratima čovjek sa zelenim šeširom. 12) Ibidem. a sve su nerealistič­ ne zato jer prelaze okvire postojećeg. filozof govori i misli s odre­ đene pozicije u svom društvu. to će reći koje mogućnosti treba odrezati. pitanju ο kriteriju za prosuđivanje raz­ ličitih povijesnih projekata i alternativa. Tako nastaje čudovište »historicizma«.. Ako misao polazi od povijesnih uslova. 16. Lingvistički sindrom »zgodnost«. U onoj mjeri u kojoj je filozofski projekt ideologičan on je dio povijesnog projekta — to jest svojstven je određenom stupnju i razini društvenog razvoja. Zacijelo. Ni najrafiniraniji smisao za estetsko. u filozof­ skoj analizi — »malo stvarnog napretka . u interesu tačnosti i egzaktnosti čak mogu biti i nepoželjne.

Ti kriteriji moraju imati u vidu puteve kojima povijesni projekat reali­ zira dane mogućnosti — ne formalne mogućnosti. povijesni aspekt nikad ne može biti tako radikalno eliminiran da bi preostao »apsolutni« fizički sloj. bazičnim tendencijama i odnosima. transcen­ dentni projekt mora pokazati superiornost svog vlastitog racionaliteta u trostrukom smislu. Postojeće društvo je već demonstriralo vrijed­ nost svoje istine kao povijesni projekt. produkcije i konzumcije. teži da ih drži unutar svog okvira. S obzirom na takav transcendentni projekt najbolje se mogu formulirati kriteriji objektivne povijesne istine kao racionalni kriteriji: 1) Transcendentni projekt mora biti u skladu s real­ nim mogućnostima koje se otvaraju na postignutom stupnju materijalne i intelektualne kulture. istim nasljeđem prošlosti. te se objektivitet javlja u otvorenom povijesnom horizontu. u tehnološkoj stvarnosti objektni svijet (uključujući subjekte) dolazi u is­ kustvo kao instrumentalem svijet. c) da njegova realizacija pruža veće izglede za pacifi­ kaciju egzistencije u okvirima institucija koje da­ ju veće šanse za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti. pojedinaca odvijaju se unutar istog zajedničkog okvira. posezanja za jednim između različitih načina razumijevanja. Pokušao sam pokazati da. i drugih žrtava sistema). Ob­ jektni svijet je tako svijet specifičnog povijesnog projekta i nikad nije dohvatljiv izvan povijesnog projekta koji organi­ zira materiju. a organizacija materije je istovremeno teorijski i praktični pothvat. organiziranja i transformiranja realiteta. 2) Na osnovu strukture određenog društva u kome se odvija razvoj pojmova. Svako pos­ tojeće društvo jest takva realizacija. ostvaruje u svakoj povijesnoj situaciji. materija je konfrontirana subjektu u povijesnom univerzumu. nadalje. Tehnološki kontekst unap­ rijed određuje formu u kojoj se javljaju objekti. Ova dva sloja ili aspekta objektivnosti (fizički i povijes­ ni) tako su isprepletena da ne mogu biti odvojena jedan od drugog. 2) Da bi diskvalificirao postojeći totalitet. već one ko­ je uključuju načine ljudskog egzistiranja. Sve razlike i sukobi klasa. zdravom razumu se nadaju kao materijal rada i dokolice. Primaran izbor određuje opseg mogućnosti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogućnosti inkompatibilne s njim. ono re­ producira i štiti (više ili manje adekvatno) ljudski život (uvi­ jek s izuzetkom života onih koji su proglašeni za otpadnike. onako kako se pružaju pojedincima prije svake »subjektivne« interpretacije. ono tendira prejudiciranju racionalnosti mogućih projekata. Objekti mišljenja i percepcije. zapravo. grupa. Naučenjaku se oni a priori pojavljuju kao vrijednosno neutralni elemen­ ti ili kompleksi odnosa podatljivi organiziranju u efika­ san matematsko-logički sistem. Predložit ću sad neke vrijednosne kriterije za istinitost kad se radi ο različitim povijesnim projektima. ima­ ju zajedničke izvjesne primarne kvalitete u odnosu na spomenuta dva sloja realiteta: 1) fizičku (prirodnu) struktu­ ru materije i 2) na formu koju je materija poprimila u kolek­ tivnoj povijesnoj praksi što materiju čini objektima za sub­ jekt. b) da određuje postojeći totalitet u njegovoj bitnoj strukturi. on je promjenljiv. Da a) ima perspektive za očuvanje i poboljšanje produk­ tivnih ostvarenja civilizacije. tuđince—neprijatelje. No. istim poretkom proizvodnje. Upotrebljavam izraz »projekt« tako učestalo zato što mi se čini da najjasnije apostrofira specifični karakter povi­ jesne prakse. čovjek kao sposoban da ostane vječno mlad). istim načinom is­ korištavanja društvenog bogatstva.204 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 205 sposoban da postane identičan s nekim drugim individuom. Ono je uspjelo u orga­ niziranju čovjekove borbe s čovjekom i prirodom. Ona rezultira iz određenog izbora. istom skalom mogućnosti. . Takva realizacija se. na primjer. Protiv tog projekta u punoj realizaciji nastaju drugi projekti. Oni egzistiraju pod istim prirod­ nim uslovima. Ta struktura je zajednička svima sub­ jektima danog univerzuma. Istovremeno je svako postojeće društvo konfrontirano s aktualnošću ili mogućnošću kvalitativno raz­ ličite-povijesne prakse koja bi mogla razoriti dani instituci­ onalni okvir. a među njima oni koji bi totalno promijenili postojeći.

206

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

207

Bez sumnje, ovakvo shavaćanje racionalnosti, pogotovo u posljednjem stavku, sadrži vrijednosni sud. Podsjećam na ono što sam već ranije rekao: smatram da sam pojam Uma izvire iz vrijednosnog suda i da se ne može rastavljati istina od vrednote uma. »Pacifikacija«, »slobodan razvoj ljudskih potreba i spo­ sobnosti« — ove pojmove možemo naznačiti empirijski kao raspoloživa intelektualna i materijalna sredstva i mogućnosti, te njihovu sistematsku upotrebu u svrhu reduciranja borbe za opstanak. To je objektivna osnova povijesne racionalno­ sti. Kad sam povijesni kontinuum pruža objektivne osnove za određenje istine raznih povijesnih projekata, determinira li on, također, njihov slijed i njihove granice? Povijesna isti­ na je poređenje; racionalnost mogućeg ovisi ο racionalnosti aktualnog, istina transcendirajućeg projekta ο istini projekta što je u realizaciji. Aristotelovska znanost je bila nedostatna na temelju svojih ostvarenja. Kad bi kapitalizam bio diskva­ lificiran komunizmom, bilo bi to na osnovu njegovih vlastitih realizacija. Kontinuitet se čuva kroz prelome: kvantitativ­ ni razvoj postaje kvalitativna promjena kad zahvati samu strukturu sistema postojećeg; postojeća racionalnost postaje iracionalna onda kad mogućnosti sistema, u toku njegova unutarnjeg razvoja, nadrastu njegove institucije. Takva unu­ tarnja negacija je konstitutivni dio povijesnog karaktera real­ nosti. Otud i kritička usmjerenost pojmova koji poimaju real­ nost. Oni uviđaju i anticipiraju iracionalno u racionalnosti postojećeg — projektiraju povijesnu negaciju. Je li negacija »definitivna« — naime, predodređuje li struktura totaliteta, nastala iz povijesnog projekta, imanentni slijed povijesnog projekta? Ako jest, tad je izraz »projekt« varljiv. Ono što je povijesna mogućnost postalo bi, kad-tad, stvarnost; definicija slobode kao shvaćene nužnosti imala bi represivnu konotaciju, koju u stvari nema. Sve to ne mora biti primarno. Odlučno je to da bi takva povijesna determinacija (uprkos rafiniranoj etici i psihologiji) sankcionirala zlodjela spram čovječanstva koja civilizacija kontinuirano vrši i tako olakšava tu kontinuiranost.

Da bih naglasio prodor slobode u povijesnu nužnost, predlažem izraz »determiniran izbor«. Ovaj izraz samo sažima stav da ljudi prave vlastitu povijest, no prave je pod datim uslovima. Determinirane su 1) specifične proturječnosti koje se razvijaju unutar nekog povijesnog sistema kao manifestaci­ je konflikta između potencijalnog i aktualnog; 2) materijalna i intelektualna sredstva koja stoje na raspolaganju dotičnom sistemu; 3) raspon teorijske i praktične slobode kompatibil­ ne s tim sistemom. Nabrojeni uslovi ostavljaju otvorenim alternativne mogućnosti razvoja i iskorištavanja raspoloživih sredstava, alternativne mogućnosti osiguravanja životnih po­ treba, organiziranja čovjekove borbe s prirodom. Tako unutar okvira dane situacije industrijalizacija mo­ že teći na različite načine, pod privatnom ili kolektivnom kon­ trolom, a čak i pod privatnom kontrolom u različitim smjero­ vima progresa i s različitim ciljevima. Izbor je primarno (no, samo primarno!) privilegija onih grupa koje su zadobile kon­ trolu u proizvodnom procesu. Njihova kontrola projektira način života za cjelinu, a porobljujuća nužnost koja potom slijedi rezultat je njihove slobode. Moguće prevladavanje te nužnosti ovisi ο novom proboju slobode — ne bilo kakve slo­ bode, već slobode ljudi koji u danoj nužnosti vide nepodno­ šljivu, a nepotrebnu patnju. Kao povijestan proces, dijalektički proces uključuje svijest: uviđanje i iskorištavanje oslobodilačkih mogućnosti. Tako on involvira slobodu. Ukoliko je svijest determinirana potrebama i interesima postojećeg društva, ona je »neslobod­ na«; naporedo s iracionalnošću postojećeg društva svijest po­ staje slobodna za višu povijesnu racionalnost samo u borbi protiv postojećeg društva. Istina i sloboda negativnog mišlje­ nja imaju svoj razlog i svoje tlo u toj borbi. Tako je, prema Marxu, proletarijat oslobodilačka povijesna snaga samo kao revolucionarna snaga; definitivna negacija kapitalizma se zbiva kad i ako proletarijat postane svjestan sebe i uslova i procesa koji sačinjavaju to društvo. Proleterska svijest je kako pretpo­ stavka tako i element prakse negiranja. Ovo »ako« je bitno za povijesni progres — ono je elemenat slobode (i šansa!) koja

208

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

otvara mogućnosti ovladavanja nužnošću danih činjenica. Bez njega povijest ponovo zapada u mrak nepokorene pri­ rode. Već smo se sukobili s »circulus vitiosus« slobode i oslo­ bođenja 1 4 ); ovdje se on ponovo javlja kao dijalektika određe­ ne negacije. Transcendencija preko postojećih uslova, (mišlje­ nja i djelovanja) pretpostavlja transcendenciju unutar tih us­ lova. Ta negativna sloboda — tj. sloboda od ugnjetavačke i ide­ ološke moći danih činjenica — a priori je povijesne dijalekti­ ke; ona je elemenat izbora i odluke u povijesnoj determinaci­ ji, a protiv nje. Nijedna od danih alternativa nije sama po sebi definitivna sve dok nije svjesno zahvaćena u cilju slamanja moći nesnosnih uslova i zadobivanja racionalnijih, logičnijih uslova koje omogućuju dani uslovi. U svakom slučaju, racio­ nalnost i logika, na koje se pozivaju mišljenje i akcija, idu za transcendiranjem danih uslova. Negacija se odvija na empi­ rijskim osnovama; povijesni je to projekat unutar, a s onu stranu projekta koji je u realizaciji, pa je njegova istinitost i šansa da bude određen na tim osnovama. No, kriterij istinitosti povijesnog projekta nije ex post putem uspjeha, to jest činjenicom da je prihvaćen i realiziran od strane društva. Galilejska znanost je bila istinita još u vri­ jeme osude; Marxova misao je bila istinita još u vrijeme Komunističkog manifesta; fašizam ostaje neistinit čak ako se širi u internacionalnim razmjerima (»istinit« i »neistinit« uvi­ jek u smislu povijesne racionalnosti, kako je prethodno odre­ đena). U suvremenom periodu svi povijesni projekti tendi­ raju polarizaciji u dva konfliktna totaliteta — kapitalizam i komunizam, a ishod, čini se, ovisi ο dvije antagonističke serije činilaca; 1) ο sve većoj sili destrukcije; 2) ο sve ve­ ćoj produktivnosti bez destrukcije. Drugim riječima, viša povijesna istina bi bila svojstvena sistemu koji pruža veće šanse za pacifikaciju.

9. OBRAT OSLOBAĐANJA Pozitivno mišljenje i njegova neopozitivistička filozo­ fija suprotstavljaju se povijesnom sadržaju racionalnosti. Taj povijesni sadržaj nije nikad neki izvanjski faktor koji treba ili ne treba uključiti u analizu; on ulazi u pojmovno mišljenje kao konstitutivan faktor i determinira valjanost njegovih ideja. Kako je postojeće društvo iracionalno, anali­ za koja polazi od povijesne racionalnosti uvodi pojmovno negativan elemenat — kritiku, proturječnost i transcenden­ ciju. Negativan element ne može biti asimiliran s pozitivnim. On u potpunosti mijenja pojam, mijenja ga u njegovoj usmje­ renosti i valjanosti. Tako u analizi neke ekonomije, kapita­ lističke ili nekapitalističke, koja djeluje kao »neovisna« sila nad pojedincima, negativne strane (superprodukcija, nezapo­ slenost, nesigurnost, rasipanje, ugnjetavanje) nisu shvaćene sve dok se javljaju kao puki, manje-više neizbježni nusprodukt, kao »druga strana« priče ο rastu i progresu. Doduše, može se desiti da totalno upravljanje pospješi efikasno iskorištavanje svih sredstava, da nuklearno militarno organiziranje osigura milione zaposlenja posredstvom enormne kupovne moći; iscrpljujući rad i čirevi na želucu mogu biti nusprodukt sticanja bogatstva i odgovornosti, a fa­ talne, stupidne greške i zlodjela vođa — naprosto način života. Čovjek je spreman da dozvoli ekonomsko i političko ludilo — i on snosi njegove konsekvencije. No, ovakav pristup »drugoj strani« dio je i aspekt konsolidacije postojećeg, zamašnog objedinjenja suprotnosti, koje se suprotstavlja kvali­ tativnoj promjeni. Suprotstavlja se utoliko što je svojstveno potpuno beznadnom i potpuno predeterminiranom egzistira­ nju koje se udomaćilo u svijetu gdje je čak i iracionalno umno.

•) Pogledaj, str. 55.

210

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

211

Toleriranje pozitivnog mišljenja je nametnuta toleran­ cija — nametnuta ne kakvom terorističkom akcijom, već od strane nadmoćne, anonimne moći i efikasnosti tehnološkog društva. Ona prodire u opću svijest — i svijest kritike. Apsor­ biranje negativnog pozitivnim potvrđuje se u svakodnevnom iskustvu, koje nivelira razliku racionalne pojave i iracionalne realnosti. Evo nekih banalnih primjera tog harmoniziranja: 1) Vozim se u novom automobilu. Doživljujem njegovu ljepotu, sjaj, snagu, ugodnost — no tad postajem svjestan činjenice da će on za relativno kratko vrijeme biti u kvaru i da će ga trebati popravljati; da su njegova ljepota i površina jeftine, njegova snaga nepotrebna, a njegova veličina idiotska; za­ tim, da neću naći mjesta za parkiranje. Počinjem misliti ο svojim kolima kao proizvodu jedne od ve­ likih triju automobilskih korporacija. One određuju izgled mojih kola i proizvode, kako njihovu ljepotu tako i njihovu nesolidnost, njihovu snagu isto kao i njihovo treskanje, njihovo funkcioniranje, a i zastar­ jelost. Osjećam se djelomično prevaren, čini mi se da moj automobil nije ono što bi mogao biti, da bi i bolja kola mogli praviti, i to jeftinije. Ali i drugi čovjek treba da živi. Plaće i takse su previsoke; po­ trebno je obrtanje; ipak nam je bolje nego prije. Napetost između pojave i zbilje iščezava i obe se slijevaju u dosta ugodno osjećanje. 2) Šetam u prirodi. Sve je kao što treba da bude: pri­ roda je tako lijepa kako samo može biti. Ptice, sun­ ce, meka trava, pogled kroz granje u planini, nikoga uokolo, ni radija, ni mirisa benzina. Tad staza zavija i završava na autoputu. Ponovo sam među reklamnim panoima, servisnim stanicama, motelima i gostioni­ cama. Bio sam u Nacionalnom parku i sad znam da to nije bila realnost. To je bio »rezervat«, nešto što se čuva poput vrsta koje izumiru. Da nije bilo vlade, oglasni panoi, štandovi sa sendvič-kobasicama i mo­ teli već bi odavno navrli u taj komad prirode. Zahva­ lan sam vladi; mnogo nam je bolje nego prije . . .

3) Podzemna željeznica u večernjim satima gužve. Na ljudima vidim samo umorna lica i udove, mržnju i ljutnju, čini mi se da svaki trenutak netko može po­ tegnuti nož. Ljudi čitaju ili, još bolje, utonuli su u svoje novine, tjednike ili džepna izdanja. A, ipak, nekoliko sati kasnije ti isti ljudi, oprani, odstranjena znoja, obučeni ili svučeni, vjerovatno, bit će srećni i nježni, stvarno će se smijati i zaboraviti (ili će pam­ titi). No, većinu njih, po svoj prilici, čeka očajno ve­ će kod kuće nasamo ili s drugima. Ovi primjeri ilustriraju srećnu simbiozu pozitivnog i negativnog — objektivni ambiguitet koji ulazi u iskustva. Objektivan je zato što tok mojih senzacija i refleksija odgo­ vara načinu međusobnog odnosa činjenica iskustva u stvar­ nosti. Ovaj međuodnos, kad je shvaćen, razara harmonizirajuću svijest i njezin lažni realizam. Kritička misao nastoji da pokaže iracionalan karakter postojeće racionalnosti (koji postaje sve očitiji) i da odredi tendencije uslijed kojih ta ra­ cionalnost rezultira svojom vlastitom transformacijom. »Svo­ jom vlastitom« utoliko što je kao povijesni totalitet razvila snage i mogućnosti koje i same postaju projekat s onu stranu totaliteta postojećeg. To su mogućnosti sve veće tehnološke racionalnosti, a kao takve one uključuju cjelinu društva. Teh­ nološka transformacija je istovremeno politička transforma­ cija, ali će se politička promjena obratiti u kvalitativnu dru­ štvenu promjenu samo ukoliko izmijeni smjer tehničkog pro­ gresa — to jest, razvije novu tehnologiju. Jer postojeća tehno­ logija je postala instrument destruktivne politike. Takva kvalitativna promjena bi bila prelaz u viši stu­ panj civilizacije ako bi tehnika bila koncipirana i upotrijeb­ ljena za pacifikaciju borbe za život. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove formulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog progresa bilo obrat postojećeg. Dakle, ne naprosto kvantitativan rast predominantnog (znan­ stvenog i tehnološkog) racionaliteta, već njegova prevratnička transformacija, nastanak nove ideje Uma, u teoriji i praksi.

Kako je. 1959. da se živi dobro i da se živi bolje — odno­ sno da je odgodi i da postavi izvanredno visoku cijenu za ispunjenje te potrebe. No. a ne čisto epistemološki uslovi. Pokorenje i transformacija prirode zbivali su se unutar zakona i poretka života. Posljednja filozofska pitanja su odista ostala metafizička. To će reći da istinu. Naime. sugeriraju da Um još uvijek valja otkriti. onaj dio Saint-Simonova sustava . bio je nerea­ lan kako u počecima filozofske misli tako i tokom njezina ra­ zvoja . Taj drugi poredak. Nešto od te 1 ) A . a i nisu mogla biti podobna verificiranju na osnovu postojećeg svijeta rasuđivanja i djelovanja. 3) da se živi bolje« 2 ). teh­ nološkog i operacionalnog Uma. tad je pitanje metafizike. umjetnosti i filozofije. konačnosti i beskonačno­ sti. tad je odnos između metafizike i znanosti striktno povijestan. str. Osim toga. Tako spekulacije ο Dobrom Životu. što je pretpostavljao visoki stu­ panj slobode od teška rada. slobodnu igru i čak ludorije imaginacije. pa čak i uništi potrebu da se živi. Boston.dok je znanstvena misao stalno bila primjenjivana na sve moćniju i univerzalniju stvarnost. razvoj matematike postao znanost. N . Permanent­ nom Miru poprimaju sve realističniju sadržinu. ukoliko odre­ đuju povijesne mogućnosti). koji je filozofija transcendirala subordinirajući ga pod »dobar život« drugačijih principa i poretka. bez sumnje. U po­ gledu tog cilja. Mogućnosti s kojima se znanost igrala bile su također mogućnosti oslobođenja — mogućnosti jedne više istine. 5. kao i njegov neuspjeh. ignorancije i bijede. a pomoću sred­ stava koje ovaj pruža ili sadržava. 2) da se živi dobro. onda. Ona je svijest ο diskrepanciji između realnog i mogućeg. mijene i stalnosti 3 ) bila je jedna od prvih formi u kojoj je došla do izraza diskrepancija ο kojoj je riječ. Whiteheadove postavke izražavaju stvarni razvoj Uma. Dobrom Društvu. i metafizičke postavke se moraju dati verificirati. a naročito pi­ tanje smislenosti i istine metafizičkih postavki — povijesno pitanje. te napor da se razumije i svlada ta diskrepanci­ ja. 3 ) Pogledaj poglavlje V. ova slobodna igra je ostala izručena predominantnoj neslobodi u kojoj je bila rođena i od koje je apstrahirala. Ο od­ vajanju je opravdano govoriti utoliko što je znanost od po­ četka sadržavala estetski Um. str. na tehnolo­ škim osnovama metafizičko može postati fizičko. ili pak iskrivio Um umjet­ nosti integrirajući umjetnost u univerzum dominacije. već se proteže u granicama onog svijeta koji može s. Tu je izvorna veza (unutar univerzuma dominacije i bijede) znanosti. shvatiti i realizirati jer je do sad povijesna funkcija uma bila i to da potisne. U tom smislu skala onog što se može verificirati raste u toku povijesti. Whitehead. u najmanju ruku. Razlika između bogova i ljudi. 8. Taj svijet nije nikad koekstenzivan s pos­ tojećim. dok su Platonove ideje ostale metafizika? Znanstvene apstrakcije su. biti sačinjen transformiranjem postojećeg. spoznajnu vrijednost tih postavki određuju povijesni. U našoj vlastitoj kulturi je pri­ hvaćen. Poput svih stavova koji pretendiraju na istinitost. 2 ) Ibidem. Um je u svo­ joj aplikaciji u društvu bio uvelike suprotstavljen umjetno­ sti. Um je »smjer destruiranja onog što nas okru­ žuje«. u velikim raz­ mjerima ušle u stvarno pokorenje i transformaciju prirode i dokazale svoju istinitost dok filozofske apstrakcije nisu — i nisu mogle.212 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 213 Nova ideja uma je izražena u Whiteheadovoj postavci: »Funkcija Uma je da proizvodi umjetnost življenja« 1 ). što proizlazi iz »trostruke potrebe: 1) da se živi. T h e F u n c t i o n o f R e a s o n . pojavne i auten­ tične istine. Ratio dominacije je odvojio Um znanosti od Uma umjetnosti. one moraju stajati unutar svijeta mogućeg iskustva. Ako je tako. rekao bih. Smatralo se da je matematika realna i »dobra« u istom smislu kao Platonove metafizičke ideje. dok je umjetnosti pružena privilegija da bude u izvjesnoj mjeri iracionalna — da ne bude predmet znanstvenog. Beacon Press. racionalizacijom mo­ gućnosti znanost je pružala zadovoljstvo. mitološke relacije između stvarnog i mogućeg preživjelo je u znanstvenom mišljenju. fantaziju transformacije. one. ona nisu bila. Termin »umjetnost« u Whiteheadovoj definiciji funkci­ je Uma sadrži i suznacenje specifične negacije. ako je istinitost metafizičkih postavki deter­ minirana njihovom povijesnom sadržinom (tj. i to je bilo stalno usmjeravano prema racionalnijoj i istinskijoj stvarnosti.

značila bi: novu ideju znanosti. slobodan za »umjetnost živ­ ljenja« s onu stranu nužnosti i luksuza dominacije. treba zado­ biti novo određenje vrednota u tehničkim određenjima. Kvalitativna promjena leži u rekon­ strukciji te tehničke baze — to će reći. pod datim uslovima. Zapreke što se isprečuju materijalizaciji u navedenom pravcu očite su političke zapreke. Ona bi obuhvaćala znanstveni racionalitet kao cjelinu. Pod takvim uslovima bi i sam znanstveni projekat bio slobo­ dan za transutilitarne ciljeve. neodrživo je iz vlastitih pretpostavki znanosti. koje su dopuna znanstvenoj transforma­ ciji čovjeka i prirode 4 ). proračunljiv je stupanj do koga se može. Naprotiv. Sama znanost je omogućila da finalni uzroci budu prava domena znanosti. povijesna ostvarenja zna­ nosti i tehnologije omogućila su prevođenje vrednota u teh­ ničke zadaće — materijalizaciju vrednota. ono što je proračunljivo jest minimum ra­ da za vrijeme kojeg bi mogle biti zadovoljene vitalne potrebe svih članova društva — uz preduvjet da su raspoloživa sred­ stva upotrijebljena u tu svrhu. 35. Novi ciljevi kao tehnički ciljevi tad bi bili djelotvorni u projektu i konstruk­ ciji mašinerije. preveden u političku moć. moguća sloboda od bojazni. U vezi s tim se nameće pitanje: tendira li ta moć svojoj vlastitoj negaciji — to jest k proizvođenju »umjetnosti života«? S mehanizacijom cjelokupnog društveno nužnog no individualno represivnog rada kontinuirana primjena znanosti unutar postojećih dru­ štava dosegla bi krajnju tačku. uma. njih bi trebalo uspostaviti čak i u konstrukciji znanstvenih hipo­ teza — u čistoj znanstvenoj teoriji. Ako kompletiranje tehnološkog projekta uključuje pre­ lom s predominantnom tehnološkom racionalnošću. osigurati briga za bolesne. s dru­ ge strane.214 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 215 po kome metafizika prethodi znanstvenom stupnju civiliza­ cije. također. to. • Naglasio sam da to ne znači oživljavanje »vrednota«. Dru­ gim riječima. Tad bi znan­ stvene koncepcije mogle projektirati i odrediti moguće kom­ ponente slobodnog i pacificiranog egzistiranja. . Na primjer. i zasnovanost transcendiranja tehnološkog realiteta. To bi značilo obrat tradicionalnog odnosa između zna­ nosti i metafizike. raspoloživi nivo oslobođenja od potrebitosti dade se kvantificirati. dakle. na razvijenom stupnju industrijske civilizacije javlja se kao odlu­ čan faktor u razvoju povijesnih alternativa. Da li je to konačan slijed? Ili.) Taj stupanj bi također bio kraj i granica znanstvenog racionaliteta u njegovoj posto­ jećoj strukturi i usmjerenosti. naročito str. štaviše. u njenom razvoju ori­ jentiranom po drugačijim ciljevima. Industrijska civilizacija je došla do razine na kojoj je neodrživo znanstveno zapostavlja­ nje finalnih uzroka s obzirom na ljudske aspiracije na huma­ no egzistiranje. pretvaranje kvantiteta u kvalitet. Ideje koje određuju zbilju iz drugačijih pretpostavki nego što su one egzaktnih i bihevioralnih zna­ nosti izgubile bi svoj metafizički ili emotivni karater koji je rezultirao iz znanstvene transformacije svijeta. egzistiranja u slo­ bodnom vremenu na bazi ispunjenih vitalnih potreba. da nisu restrikcionirana dru­ gim interesima i da nema zapreka akumulaciji kapitala nuž­ noj za razvoj dotičnog društva. čak ako ta proizvodnja proizvodi pri­ je luksuz i nepotrebno negoli nužno. Dalji progres bi značio prelom. Dakle. Ili. uspo­ staviti ih kao elemente tehnološkog procesa. a ne samo u njezinu korištenju. Izrada takvih koncepcija bi značila više nego što je evolucija predominantnih znanosti. Drugim riječima. do sad pripadan neslobodnom egzistiranju. sadrži li znanstvena trans­ formacija svijeta svoju vlastitu metafizičku transcendenciju? Znanstveni racionalitet. Društvo — 4 ) Pogledaj poglavlje I. duhovnih ili drugih. On bi otvorio mogućnost bitno nove humane stvarnosti — naime. Znanost bi prešla od kvantificiranja sekundarnih kvaliteta na kvantificiranje vred­ nota. Jer ta baza omogućuje zadovoljenje potreba i reduciranje mukotrpna rada — upravo ona ostaje baza svih oblika ljudske slobode. prelom ovisi ο kontinuiranom postojanju same teh- ničke baze. (Pod »društveno nužnim« ovdje podrazumijevamo svu proizvodnju koja se efikasnije može izvesti mašinama. kompletiranje tehnološke stvarnosti ne bi bilo samo preduvjet već. nejake i starce — to jest dade se kvantificirati moguće smanjenje tjeskobe.

i to tako što uči da kreira svrhovitost. a ponekad religijska pita­ nja. str. . Tad ideje pravde. Nekompletnost tehnike fetišizira probleme finaliteta. No. logos tehnike bi otvorio univerzum kvalitativno drugačijih odnosa između čovjeka i čovjeka i čovjeka i prirode. »nauka ο potrošnji« sažimaju (u jadnoj formi) sve veću racionalizaciju iracionalnog. cit.« 5 ) U tom aspektu »neutralna« znanstvena metoda i tehno­ logija jesu znanost i tehnologija povijesne faze koju prevlada­ vaju njezina vlastita ostvarenja — faze koja je došla do svoje odlučne negacije. Tehnološko redefiniranje finalnih uzroka te tehničko ovladavanje njima jest konstrukcija. nesavladivih snaga kako u društvu tako i u prirodi. takav razvoj konfrontira znanost s neprijatnom zadaćom da postane politička — da shvati da je znanstvena svijest politička svijest i znanstveno preduzimanje političko preduzimanje. . umiruju savjest na onoj osnovi na kojoj to principijelno jedino i mogu — na osnovu zadovoljenja čovjekovih materijalni potreba. Tehnološki fetišizam je ne­ davno došao do izražaja poglavito među marksističkim kriti­ čarima suvremenog industrijskog društva — u idejama ο bu­ dućoj omnipotenciji tehnološkog čovjeka. Jer transformiranje vredno­ ta u potrebe. mogu one posta­ ti pravi objekt znanosti. str.. avantu­ ra duha u avanture tehnologije. da organizira . ) Ibidem. . . Slobodna igra mišljenja i imaginacije popri­ ma racionalnu i usmjerujuću ulogu u realizaciji pacificiranog egzistiranja čovjeka i prirode. »head shrinkers«.finaliziranu' cjelinu koju procjenjuje i prosu­ đuje. Industrijsko društvo posjeduje instrumente za transfor­ miranje metafizičkog u fizičko. zna­ nost i tehnologija bi prispjele s onu stranu etape u kojoj su zbog svoje neutralnosti bile podređene politici i protiv svoje intencije djelovale kao politički instrumenti. zarobljuje čovjeka ciljevima koje on smatra apsolutnim. po kome čovjek može postati i biti slobodan u samim sobom perpetuiranom progresu produktivnosti na bazi ugnje­ tavanja. Drugim riječima. 151. unutarnjeg u vanjsko. pogrešno smatrana za etička. finalnih uzroka u tehničke mogućnosti novi je stupanj u pokorenju ugnjetavačkih. No. 1) proces mate­ rijalnog zadovoljenja (materijalizacija slobode) i 2) proces slobodnog razvoja potreba na bazi zadovoljenja (nerepresivna sublimacija). Ako bi finalni uzrok bio u materijalizaciji i efikasnosti. M. ljudskog roda. potcrtao H. slobode i humaniteta postižu svoju istinu. transcendentnoj sankciji. potisnuti finalni uzrok što stoji iza znanstvenog preduzimanja. razvoj i korištenje sredstava (materijalnih i in­ telektualnih) oslobođeno svih partikularnih interesa koji su priječili zadovoljenje ljudskih potreba i razvoj ljudskih spo­ sobnosti.«e) Konstituirajući se metodički kao politički pothvat. U tom je procesu odnos između materijalnih i intelektualnih potreba i sposobnosti podvrgnut fundamen­ talnoj promjeni. loc. Ona involvira politički preokret. Nasuprot dosadašnjoj odvojenosti metafi­ zičkih ideja ο oslobođenju od znanosti i znanstvenog metoda. čovjek prevladava porobljenost svjesno organizirajući svrhovitost . 103. za razliku od njihove prepuštenosti subjektivnom preferira­ nju i iracionalnom. »naučno rukovo­ đenje«. kompletiranje tehnološkog racionaliteta bi prevođenjem ideologije u realitet transcendiralo ta­ kođer materijalističku antitezu idealističke kulture. Tehnologija tako može pru­ žiti povijesnu korekciju preuranjena identificiranja uma i slo5 bode. Ukoliko se tehnologija razvija na toj osnovi.216 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 217 — »mora posredstvom ekstenzivnog i intenzivnog rasta tehničke sfere tretirati kao tehničke probleme pitanja finaliteta. racionalne orga­ nizacije domene nužnosti.Izraz »pacificirana egzistencija« nepotpuno prenosi namjeru da se u jednoj centralnoj ideji sabere tabuirana i neozbiljno tretirana svrha tehnologije. spome­ nuta korekcija nikad ne može biti rezultat tehničkog progre­ sa per se. Prevođe­ nje vrednota u potrebe je dvostruk proces. S tim u vezi moramo oštro reagirati — opomenuti na opasnost tehnološkog fetišizma. Ono je akt oslobođenja: »Čovjek se sam oslobađa od svoje situacije podređeno­ sti svrhovitosti svega. Grozne fraze (i pripadni im realiteti) »inženjeri duša«. to je racionalno preduzimanje čov­ jeka kao čovjeka. »spiritualnog« — nijekanje idealističke kulture. ο »tehnološkom 6 ) Gilbert Simondon.

Simon and Schuster. Eros i moć go­ tovo su kontrarni pojmovi! Pokušat ću da pokažem da rekon­ strukcija materijalne baze društva. kategorije bespomoćnog i bezosjećajnog svijeta. On ih ustvrđuje kao povijesne granice — kao zadatak koji treba dovršiti. ne samo dominacije već. Stradanje. tako se sve subracionalno pokazuje kao lišenost i oskudica. 8 ) Citirano u : Bertrand Russell. Poimanje ovog preokreta je značajan motiv u dijalektičkoj teoriji. »realizacija« prirode ni­ je i nikad ne može biti vlastito djelo prirode. S pojavom čovjeka kao animal rationale — bića kadra da transformira prirodu u odnosu na sposobnosti duha i mogućnosti materije — puko materijalno kao subracionalno poprima negativan status. Pacifikacija pretpostavlja gospodarenje prirodom ko­ ja jest i ostaje suprotstavljena subjektu u razvoju. Povijest je negacija prirode. tad je ona legitiman objekat ne samo uma kao moći već i uma kao slobode. P r e m a tome. U n p o p u l a r E s s a y s . koji treba tek preduzeti. Borba za opstanak je. oslobođenje prirode. Neposrednost postaje dio ljud­ skog svijeta — utoliko su svojstva prirode povijesna. »Kad se Društvo za sprečavanje okrutnosti nad životi­ njama obratilo papi za podršku. posto­ je dvije vrste gospodarenja: represivno i oslobodilačko. ili bolje. nasilje i razaranje jesu kategorije kako pri­ rodne tako i ljudske stvarnosti.« 8 ) Nezaražen takvom ideološkom preverzijom duše. . Metafizički pojam da priroda u povijesti dolazi sama sebi ukazuje na nesavladane granice uma. kako u prirodi tako i u povijesti. 76. 1950. tako­ đer. ona dolazi od autoriteta dru­ ge vrste. Ono što je samo prirodno prevladano je i reproducirano pomoću moći uma. mi­ jenja se odnos između tehnologije i njezina primarna objekta. Tehnika kao instrumentalan svijet može povećati kako moć tako i bes­ pomoćnost čovjeka. priroda je u svojoj biti ne-prirodna — »duh«. to je povijes­ no transformiranje prirode prevladavanje te negativnosti. Kako je priroda u sebi negativna (tj. To su svojstva slijepe materije. str. treba uključiti kako kvalitativnu tako i kvantitativnu reduk­ ciju moći da bi se kreiralo mjesto i vrijeme za razvoj produk­ cije potaknute samoodređenjem. Kako um uspijeva u podređivanju materije racionalnim standardima i ciljevima. nasilja i okrutnosti. s obzirom na pacifikaciju. on ih je odbio s argumenta­ cijom da ljudska bića nemaju obaveza spram nižih životinja i da loše postupanje s životinjama nije grešno. š t o više društvenu produkciju deter­ minira tehnološki racionalitet oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. prirode. »Pacifikacija egzistiranja« ne sugerira akumuliranje moći. Grozna koncepcija da je subracionalan život prirode osuđen da zauvijek ostane takav svijet ne pripada ni filozofiji ni znanosti. već obratno. Na sadašnjem stupnju je on možda nemoćniji spram svog sopstvenog aparata nego što je bio ikad ranije. Ili. to će on više postati ovisan ο političkom usmje­ renju — ο kolektivnom naporu da se zadobije pacificirano egzistiranje s ciljevima koje slobodni individuumi mogu sami sebi postaviti. po svom vlastitom bivstvovanju nedostatna). sfere neposrednosti u kojoj život pasivno podnosi egzistiranje. mate­ rijalizam ima univerzalniju i realističniju koncepciju spase7 ) Hegelov pojam slobode pretpostavlja totalnu svijest (u Hege lovoj terminologiji: samosvijest). i to uto· liko ukoliko je borba slijepih sila shvaćena i savladana — ukoliko je očitovanje slobode 7 ).218 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 219 Erosu« itd. sloboda i moć. U pro­ cesu civilizacije priroda prestaje biti puka priroda. zna­ men neimaštine. Tehnologija je u potpunosti ovisna ο ciljevima koji nisu imanentno tehnološki. oslobađanja. No. Ova sfera je postepeno posredovana u toku povi­ jesne transformacije prirode. Ako je priroda u sebi racionalan legitiman objekat znanosti. čvrsto jezgro istine u tim idejama zahtijeva emfa­ tičku opovrgavanje mistifikacije koju one izražavaju. Ovo posljednje involvira reduciranje bijede. Mistifikacija se ne otklanja prenošenjem tehnološke omnipotencije s pojedinih grupa na novu državu i centralni plan. NewYork. a reduciranje ovih postaje povijesna zadaća. Mir i moć. trpljenja i lišenosti. Ukoliko cilj pacifikacije determinira logos tehnike. To zbog toga što životinje nemaju dušu. Ono postaje sfera koju Um treba da pojmi i organizira. Hegelovim riječima.

Od sluškinje postojećeg aparata. Smislenost umjetnosti. tad bi mogla biti sagledana tako što bi ona bila vrednovana i dje­ lotvorna u znanstveno tehnološkoj transformaciji svijeta. . umjetnost umije da svede aparat. umjetnost reducira neposrednu kontigentnost u kojoj egzistira neki objekt (ili totalitet objekata) tako da objekt poprima formu i kvalitet slobode. njezine vlastite sljepoće. U nekim zaostalim područjima »prirod­ no« je da je crna rasa inferiornija od bijele. I. svijet umjetnosti je svijet iluzije. Grčko shvaćanje povezanosti umjetnosti i tehnike mo­ že poslužiti kao preliminarna ilustracija. a unutar njega.220 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 221 nja. E s t e t i k a . Obaranje na kontrolu prirasta stanovništva je instruktivan primjer. Glorifikacija prirodnog je dio one ideologije koja štiti neprirodno društvo u njegovoj borbi pro­ tiv oslobođanja. Dakle. to je veća racionalnost svijeta umjetnosti. autonomije i kontradikcije. u granice u ko­ jima spoljašne može biti manifestacija duhovne slobode. Pa ipak. ideja nuklearne eksplozije u velikim razmjerima de­ terminira konstrukciju aparata koji treba da posluži toj svrsi. nemoćna iluzorna istina umjetnosti (nikad nemoćnija i iluzornija no danas kad je postala sveprisutni sastavni dio upravljanog društva) očituje vrijednost svojih slika. Kultura. 10) Hegel. umjetnička tran­ sformacija siluje prirodni objekat. Tad funkcija uma konvergira s funkcijom umjetnosti. Dio tog pakla je loše postupanje sa životi­ njama — djelo ljudskog društva čija je racionalnost još uvi­ jek iracionalna. u kontrastu spram tehničkog svijeta. koji je potreban spoljašnjoj pojavi za njeno samoodržavanje. no i samo silovano je ugnjetavalačko. . Na primjer. čini se. str. i čak nemo­ ćna da ga adekvatno predstavi. Umjetnik posjeduje ideje koje kao finalni uzroci usmjeruju konstrukciju određe­ nih stvari — upravo kao što inženjer ima ideje koje kao fi­ nalni uzorci vode konstrukciju mašine. Spokoj i užitak su rezultat svijesnog posredovanja.« 10 ) Prema Hegelu. 1952. š t o se upadljivije očituje ira­ cionalnost društva. privida. njezine vlastite insuficijentnosti. organon »umjetnosti života«. Naprijed sam spomenuo preokret Sustva ο Tri stupnja i »revalorizaciju« metafizike na bazi znan­ stvene i tehnološke transformacije svijeta. Isti princip se mo­ že sad proširiti na odnos znanosti i tehnologije spram umjet­ nosti. 171. Ovakva transformacija je redukcija jer je kontigentna situacija izvrg­ nuta izvanjskim zahtjevima koji priječe njezino realiziranje u slobodi. U raznim formama prerušenosti i tišine svijet umjetnosti je organiziran slikama života bez straha — u prikritosti i tišini jer je umjetnost nemoćna da ostvari taj život. Prirodno je. .. postala bi umjetnost tehnika destrukcije tog bizni­ sa i te mizerije. da odredi još nerealizirane mogućnosti. i tvrdi da je taj pakao stvorio čovjek (i priroda). karakterizira tehnološku racionalnost umjetnosti: » . koja uljepšava njegov biznis i mizeriju. No. Tehnološka civilizacija uspostavlja specifičan odnos umjetnosti i tehnike. njezina sposobnost da »projek­ tira« egzistenciju. Naglašavanje bitne veze između umjetnosti i tehnike ističe specifičnu racionalnost umjetnosti. Poput tehnologije i umjetnost kreira jedan drugi svijet mišljenja i djelovanja nasuprot postojećem. Spoznajnom moći uma i njegovom moći transformiranja civilizacija proizvodi sredstva za oslobođenje prirode od njezine vlastite brutalnosti. On dozvoljava postojanje pakla samo na jednom određe­ nom mjestu. također. Estetska »redukcija«. već su predmet slobo­ dne racionalne promjene i razvitka. Estetska redukcija nastaje u tehnološkoj transforma­ ciji prirode kad i ako ona uspije u povezivanju gospodarenja 9) Pogledaj poglavlje I I I . g.Schein Ali taj privid podsjeća na neku stvarnost koja jest kao prijetnja i obećanje onoj postojećoj 9 ). i da psi dobivaju otpatke i da se ne može bez biznisa. ovdje na zemlji. Um može ispuniti tu funkciju samo kao posttehnološki ratio kome je i sama tehni­ ka sredstvo pacifikacije. Sva radost i sva sreća proizlaze iz sposobnosti transcendiranja prirode — transcendiranja u kome je gospodarenje prirodom i samo podređeno oslobođenju i pacifikaciji egzis­ tencije. to da velika riba guta sitnu ribu •— iako se to može činiti nepri­ rodno sitnoj ribi. Ovi zahtjevi konstituiraju »spravljeno« (»appara­ tus«) utoliko što nisu puko prirodno. tako je estetska transformacija oslobađanje. ideja obitavališta za ljudska bića determinira arhitektovu konstrukci­ ju kuće.

po tome što apstinira od naprezanja mozga. snage i pravilnosti. ekstrakcija prirodnih bogat­ stava od pustošenja. raščišćavanje šuma od likvidiranja šu­ ma. pruža svla­ davanju bijede oruđe za apsorbiranje oslobođenja. Uska povezanost tehničke i političko-manipulativne umješnosti. I ovdje »redu­ kcija« može ilustrirati razliku. cit. Pa ipak. str. tad životni standard postignut u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja. utjecala na ljudske aktere proizvodnje i njihove potrebe: . Represivna je to proizvodnja po tome što zadovoljava one potrebe koje traže nastavljanje utrke u dostizanju part­ nera i planiranom zastarijevanju. . Ova promjena bi. Kultiviranje tla je kvalitativno različito od njegove destrukcije. Jer. U tom slučaju pokorenje prirode reducira slijepost. nasuprot »tehnološkom Erosu« i sličnim nesporazumima. Prema tome. «. što radi sa sredstvima razaranja i za sred­ stva razaranja. U suvremenom svijetu je savladavanje bijede još uvijek ograničeno na mala područja razvijenog industrijskog dru­ štva. Ideja ο blagodati takve vrste je jednako ideološka u razvijenoj industrijskoj civiliza­ ciji kao što je to bila u srednjem vijeku.. Ali. čije moći nad pojedincem postaju sve »racionalnije« i zato nužnije nego ikad ranije. rada i rekreacije u prekomjerno razvijenim zem­ ljama. 1 1 ) Marx. . gdje uvođenje takvog sistema još uvijek znači ogroman ljudski i tehnički progres. U slobodnom i racionalnom društvu će čak i životne potrebe iznad animalne razine biti drugačije od onih proizve­ denih u neslobodnom društvu i za to društvo. S obzirom na to što je standard učinio od čov­ jeka i od prirode.222 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 223 s oslobođenjem usmjerujući gospodarenje prema oslobođe­ nju. treba ponovo postaviti pitanje zavrijedi li on žrtvovanje i žrtve podnošene za njegovu obranu. G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s c h e n O e k o n o m i e . 599. možda i više. jer prodaju njegovih dobara prati zaglupljivanje. Ovo pita­ nje nije neodgovorno postavljeno jer je društvo obilja posta­ lo društvo permanentne mobilizacije protiv rizika uništenja. olakšava njezino importiranje u manje razvijena područja. on također širi represivnu proizvodnju i »krive po­ trebe«. dok bi eliminiranje permanentnog mobiliziranja snaga smanjilo potrebu društva da uskraćuje vlastita zado­ voljenja individuuma — da odriče ono što je sad kompen­ zirano kultom podesnosti. kvalitativna promjena pretpostavlja kvan­ titativnu promjenu u razvijenom životnom standardu.« 11 ) •' U više navrata sam istakao povijesni karakter ljudskih potreba. . reduci­ ranje prekomjerne razvijenosti. loc. Civilizacija je ostvarila ovu »drugu«. Estetske kategorije bi ušle u tehnologiju pacifikacije srazmjerno konstruiranosti proizvodne mašinerije s obzirom na slobodnu igru sposobnosti. a još više podupiranje koje ona pruža sistemu beneficijalne dominacije. na moralnu čistotu i jednostavnost. organiziranje ove sfere s obzirom na kvalitativno raz­ ličite ciljeve promijenilo bi ne samo način već i opseg dru­ štveno nužne proizvodnje. breme prirode — a to uključuje i reduciranje okrut­ nosti čovjeka spram prirode. Marxov stav nepopustljivo isključuje svako roman­ tično interpretiranje »ukidanja rada«. Bijeda. lukrativne proizvodnje i dominacije. bolest i porast kanceroznih oboljenja jesu kako prirodna tako i ljudska zla — njihovo reduciranje i uklanja­ nje je oslobođenje života. ok­ rutnost. dok sfera nužnosti ostaje. U tim okolnostima oslobođenje od društva obilja ne znači povratak na zdravo i robustno siromaštvo. čo­ vjekova borba s prirodom je sve više borba s njegovim dru­ štvom. Ovo ap­ sorbiranju velikim dijelom se provodi pukim kvantitetom do­ bara. on tad ulazi u neposredan proizvodni proli ces kao taj izmijenjeni subjekt. perpetuira­ nje rada i stvaranje frustracija. »rad ne može postati igra . eliminiranje probitačnog traćenja povećalo bi društveno bogatstvo na raspolaganju za distribuciju. servisa. Ako je pacifikacija cilj. Izvan tih malih.· »Slobodno vrijeme mijenja onog koji ga posjeduje u -drugačiji subjekt. pak. Njihov prosperitet sakriva užas unutar i izvan njihovih granica. Nesumnjiv komfor koji pruža ova vrsta proiz­ vodnje. zaštićenih područja civili­ zacija tretira prirodu onako kako tretira i čovjeka — kao in­ strument destruktivne produktivnosti. Naprotiv. oslobodilačku transformaciju u svojim vrtovima i parkovima — u rezervatima.

Optužba koju je prije pola stoljeća izrekao Stefan George više je nego licentia poetica: »Schon eure Zahl ist Frevel!« Zlodjelo je to društva kad u njemu rast populacije otežava borbu za život uprkos njezina moguća oterećenja. tj. da bude gadno i da zaga­ đuje stvari. I u tom po­ gledu kultura pokazuje svoje feudalno porijeklo i ograniče­ nost. dok pokazuje svoje moralne i religijske obzire kad se radi ο izbjegavanju prirasta stanovništva u društvu koje je još uvijek u jarmu planiranog uništenja života u nacional­ nom interesu i neplaniranog lišavanja života u ime privatnih interesa. živio i mislio uprkos njima. senzibilna inteligen­ cija bolesna zbog onog što se čini. I ovi izrazi ljud­ skosti će biti narušeni nužnim kompromisom — nužnošću da se čovjek zaštiti da bi nadmudrio one koji ga vuku za nos. Ra­ zumljivo je. koje mora prethoditi pacifikaciji. . Nadilazeći domenu pojedinca. da se spriječi autonomija čak i u malim rezervatima egzistiranja. povučen u samog sebe. Problem nije samo (i možda čak nije primarno) u adekvatnoj ishrani i brizi ο populaciji — to je prije svega. Ljudski stavovi u totalitar­ nom društvu sve više postaju stavovi izmicanja. Ova vrsta privatnosti — jedina okolnost koja.224 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 225 Danas. problem broja. tj. biznis i sigurnost posla u društvu koje se sprema za nuklearno uništenje i protiv njega može poslužiti kao univerzalan primjer porobljujućeg zadovoljenja. da industrijska civilizacija sma­ tra legitimnim pokolj miliona ljudi u ratu. Komfor. čak mogućnosti slobode. ako društvo uspije u ponovnom uspostavljanju prerogativa privatnosti pružajući ih svima i štiteći ih za svakoga. Uskraćenju slobode. zajedničkog života i zabave prodrla u unutarnji prostor privatnosti i praktično je eliminirala mogućnost takve izolacije u kojoj pojedinac. No. u državi dobrobiti i spremnosti na rat su svi ljudski kvaliteti pacificiranog egzistiranja tretirani kao aso­ cijalni i nepatriotski — kvaliteti poput neprihvaćanja zahtije­ vane ustrajnosti. Oslobođenje energije od radnji koje podržavaju destruktivan prosperitet znači smanjenje visokog standarda porobljenosti kako bi ljudi bili u stanju da razviju onu racionalnost koja navodi na pacifikaciju egzistencije. Zastrašujuće je zato što izražava dozvoljene i čak orga­ nizirane napore da se odbaci onaj drugi u njegovim vlastitim pravima. . slijede savjet Samuela Becketta: »Ne čekaj da budeš gonjen da se sakriješ . priznavanje straha i slabosti (najraci­ onalnija reakcija spram ovog društva!). Tu je eks­ panzija u svim formama timskog rada. da izlučuje familijarnost. Energija mora biti slobodna također i u tom smislu da ni­ je kanalizirana u pogonu dobara i usluga što zadovoljavaju čovjeka dok ga onesposobljavaju da ostvari svoju vlastitu eg­ zistenciju. Poriv za više »životnog prostora« prisutan je ne samo u inter­ nacionalnoj agresiji već također unutar nacije. da se ogrešuje ο dobru formu. neposlušnosti spram tiranije većine. konformizma i brutalnosti. pribjegavanje nemuštim i izrugivanim akcijama protesta i odbijanja. kao i svakodnevno žrtvovanje svih onih za koje ne postoji odgovarajuća briga i zaštita. čak je smisleno. može misliti.« Cak i lično povlačenje mentalne i fizičke energije od društveno zahtijevanih aktivnosti i stavova danas je moguće samo nekolicini. Ona može postati demokratska samo putem ukidanja masovne demokracije. Zastra­ šujuće je u kolikoj mjeri je stanovništvu dozvoljeno da naru­ šava mir gdje još ima mira i tišine. dostupna samo veoma bogatima (koji se njom ne koriste). Ove moralne skrupule su razumljive i smislene jer takvom društvu je potreban sve veći broj potrošača i nosi­ laca. samoodređenje pretpostavlja raspolaganje slobodnom energijom. može dati smisao slobodi i neovisnosti misli — odavno je već postala najskuplja roba. korespon­ dira pružanje takvih sloboda koje ojačavaju represiju. energijom koja nije upo­ trijebljena u nametnutom materijalnom i intelektualnom ra­ du. To je samo jedan od aspekata blokiranosti preusmjerenja energije. Novi standard života po mjeri pacifikacije egzistencije pretpostavlja također smanjenje populacije u budućnosti. U prekomjerno razvijenim zemljama sve veći dio . zahtjevi koje postavlja masovna proizvodnja profi­ ta nisu nužno identični sa zahtjevima čovječanstva. pitati i nalaziti. pu­ kog kvantiteta. treba upravljati stalno obnavljanim preobiljem kapa­ citeta. na bazi zadovolje­ nih vitalnih potreba. da shvati mogućnosti suzbijene posredstvom nje­ gova zadovoljenja.

odsustvo ove autonomije zadire u temelje čak i najuglednijih institucija ekonomske i političke slobode time što . čovjek bi bio gurnut u trau­ matsku prazninu. Riječi i rečenice koje bi formirao mogle bi ispasti sasvim drugačije. zahtijeva ograničavanje heteronomnih potreba i zadovo­ ljenja koje organiziraju život u ovom društvu. Izostajanje djelovanja televizije i srodnih sredstava tako bi moglo početi ostvarivati nešto što nisu postigle unutarnje proturječnosti kapitalizma — dezintegraciju sistema. Njihovo oslobođenje.226 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 227 stanovništva postaje ogroman zarobljen auditorij — zarob­ ljen ne od strane totalitarnog režima. baš po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primar­ ni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu — naime. radioaktivnih padavina i problematične hrane. . pak. pojedinca čak unutar njegova četiri zida polagati pravo na to da respektira individuum i da je slobodno društvo? Bez sumnje je slobodno društvo određeno s više dostignuća i s ostvarenjima fundamentalnijim od privatne autonomije. Kreiranje represivnih potreba je već odavno postalo dio društveno naučnog rada — nužnog u tom smislu da se bez njega ne bi mogao održati postojeći na­ čin proizvodnje. redefiniciju potreba. je osporava u njezinim skrivenim korijenima. š t o ove posta­ ju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca. vođa. Ostvarenje autonomije traži takve uslove u kojima oživljuju potisnute dimenzije iskustva. a isto tako i njegove aspiracije i bojazni. već slobodama građana čija sredstva razonode i uzdizanja prisiljavaju i onog drugog da sudjeluje u njihovim zvukovima. Ne radi se ni ο problemima psihologije ni estetike. Dok ljudi mogu podržavati kontinuirano stvaranje nuklearnih oružja. to će se više njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno lišavanje. Li­ šen svojih lažnih otaca. Bez sumnje bi takva situacija bila nesnosna mora. Uzmimo jedan (na žalost fantastičan) primjer: kad na­ prosto ne bi bilo reklama ni drugih indoktrinirajućih sredsta­ va za informiranje i razonodu. oni ne mogu (baš zbog istog tog razloga!) tolerirati lišavanje od tak­ ve razonode i obrazovanja koja ih osposobljuje za reproduciranje uređaja za odbranu i ili uništenje. prijatelja i predstavnika — on bi ponovo morao učiti svoju abecedu. već ο materijalnoj bazi dominacije. da poznaje sebe (ili. Može li društvo koje je nesposobno da zaštiti privatnost . Masovno podruštvljavanje počinje kod kuće i priječi razvoj svijesti i sa­ vjesti. gdje bi imao šansu da se čudi i da misli. svoj negativ) i svoje društvo. prije. No. Pa ipak. prizorima i mirisima.

Stvaran profil našeg vremena se pokazuje u romanima Samuela Becketta. Na tehničkim i političkim osnovama stapaju se pret­ hodno antagonistične domene — magije i znanosti. Kad je bila odvojena od sfere materijalne proizvodnje i materijalnih po1 ) P r e m a T h e N e w Y o r k T i m e s . koje su tuđe tim zahtjevima. već u čovjekovim ostvarenjima — svemirskim letovima. Lexington Ave i Fifty fifth Sreet. laboratoriji postaju »industrijski parkovi« u ugodnoj okolini. njegova stvarna povijest je napisana u komadu Rolfa Hochhuta Der Stellvertreter. čistim. dubokim naslonja­ čima. . Novembar 11. radosti i mizerije. izloženo u New York City Civil Defense Headquarters. Ljepota kao visoko klasificirana nu­ klearna tvornica razotkriva svoj teror. ra­ ketama i projektilima. koja omogućuje pis­ cu i umjetniku da nazove stvari njihovim imenima — da imenuje ono što je inače neizrecivo. poput drugih instrumenata u postojećem društvu. čak dokidajući romantički raspon imagi­ nacije. u tajnosti u kojoj svi uzimamo učešća. higijenskim i s gredicama cvijeća.. To je instrument koji je. moć imaginacije u manipuliranju riječima. Prevođenje će biti tako loše i tako iskrivljeno kao što je i društvo koje ga preduzima. čini se. zgodnim elektronskim poduzećima. jedino me­ dij abnormalne komunikacije putem fikcije. da se eksperimentira s ljudima i stvarima.ŠANSE ALTERANTIVA 229 10. medi­ cine. b) da su znak ljudskog umijeća i moći koja prelazi tradicionalne granice imaginacije. centar civilne za­ štite izlaže »luksuzno sklonište od radioaktivnih padavina«. Ar­ hetipovi kako strave tako i radosti. domena ira­ cionalnog postaje obitavalište zbiljski racionalnog — ideja koje bi mogle »proizvesti umjetnost života«. jedino obećanje u opasnosti jesu napori da se spase i poboljša život. contra naturam. U kontrastu spram fantastičnih i suludih aspekata racionalnosti ovoga društva. Tu više ne govori imaginacija. 1960. konstantno zloupotrebljavan. kako rata tako i mira gube svoj katastrofički karakter. To je okvir u kome se zbivaju velika ljudska ostvarenja znanosti. tad vrijednosti­ ma. života i smrti. Auschwitz je i nadalje prisutan — ne u memoriji. Bestidno stapanje estetskog i realiteta opovrgava filo­ zofije koje suprotstavljaju »poetsku« imaginaciju znanstve­ nom i empirijskom umu. tehnologije. ZAKLJUČAK Rast jednodimenzionalnog društva mijenja odnos izme­ đu racionalnog i iracionalnog. g.To što užas ovakvih ostvarenja ne prodire do svijesti i što je prihva­ ćen bez otpora treba pripisati tome da su ta postignuća a) savršeno racionalna s pretpostavki postojećeg. Tehnološki proces je praćen sve većom racionalizacijom i čak realizacijom imaginarnog. da se iluzija pretvori u zbilju i fikcija u istinu potvrđuju razmjere u kojima je imaginacija postala instrumenat progresa. Hotimična igra s fantastičnim mo­ gućnostima. Kad postojeće društvo sređuje svu normalnu komunikaciju tako što je pre­ ma svojim zahtjevima uvažava ili ne uvažava. već um u stvarnosti koja opravdava sve i razrje­ šava od svega. daleko premašuje Alisu u Zemlji čuda. u otrovnom plinu koji zaista ne šteti ljudima. Estetska dimezija još uvijek zadržava slobodu izraza. sposobnost da se djeluje mirne savjesti. preokreta­ nju smisla u besmisao i besmisla u smisao. »labirintskom suterenu ispod restora­ na«. televizijom i Scrabbleom — »projektirano kao kombi­ nacija obiteljske sobe za vrijeme mira (sic!) i obiteljskog 1 skloništa od radioaktivnih padavina ako bi izbio rat« ). Dajući tempo i stil po­ litike. Ima­ ginacija abdicira pred ovom stvarnosšću. osim grijeha protivljenja njezinu duhu. Njihovo javljanje u svako­ dnevnom životu ljudi ne spada više u iracionalne snage — njihove moderne inkarnacije su predmet i elementi tehno­ loške dominacije. društvo prisiljava imaginaciju da se potvrdi na novim osnovama na kojima se tvorevine mašte prevode u povijesne mogućnosti i projekte. koja ju dostiže i prestiže. Reducirajući. preostaje. sa sagovima od zida do zida (»mekim«).

on reducira slobodnu sposobnost duha. održa­ vane i mijenjane bazične društvene institucije. Pa­ ris. i znala je konsekvencije. sve više empirijski aspekat. str. izglede. u najma­ nju ruku. Presses Universitaires. Učenjak. prema životu bez straha. racionalni karak­ ter imaginacije u matematici. 1953. Već je odavno prepoznat znanstveni. To ni u kom slučaju ne može biti imaginacija onih koji su opsjednuti zamislima dominaci­ je smrti. Osakaćeni ljudi (osakaćeni također u svo­ joj sposobnosti imaginacije) organizirali bi i uništili čak više 2 ) Gaston Bacherald. Ove dvije antagonističke sposobnosti postaju međuovisne na zajedničkoj osnovi. Oslobođenje imaginacije tako da joj mogu biti data sva njezina sredstva izražavanja pretpostavlja potiskivanje mno­ go toga što je sad slobodno i što perpetuira represivno dru­ štvo. sve materijalne slike što nastaju u prirodnim snovima. Tad se čovjek može nadati da će usrećiti fantaziju. ne pjes­ nik. tu shvaćena imaginacija biva preusmjera­ vana. On je isto tako sadržan u psihoanalizi. Psihoanaliza je to dobro znala. Nije li s obzirom na sposobnosti razvijene industrijske civilizacije. No. već po­ litike u onom smislu u kome taj termin upotrebljavamo ov­ dje od početka: prakse kojom su razvijene. Omogućiti imaginaciji da bude srećna.230 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E SANSE ALTERNATIVA 231 treba. On isto tako reducira rascjep između imaginacije i uma. postaje terapeutička snaga. da će joj mirne savjesti dozvoliti sva sredstva izražavanja. koja je u stvarnosti negirana.. Kako je razvoj i iskorištavanje svih raspoloživih sred­ stava za univerzalno zadovoljenje vitalnih potreba pretpostav­ ka pacifikacije. Tako se institucije unutar kojih se može sagledati pa­ cifikacija ne daju svrstati unutar tradicionalne klasifikaci­ je.«2) Imaginacija nije ostala imuna spram procesa reifikacije. ipak. ta terapeutička snaga može ići mnogo dalje od liječenja neuroza. nevažeća u domeni nu­ žnosti. zapravo. Praksa je to čovjeka. služi re­ presivnim interesima kao ideološko uporište. Sama postojeća društva mijenjaju ili su već izmijenila bazične institucije u smjeru porasta pla­ niranja. Takav preokret nije pitanje psihologije ili etike. a pripadna samo fantastičkoj logici i fantastičkoj istini. Tako opet ne može­ mo zaobići pitanje: kako može čovjek kojim se upravlja — koji od svog osakaćenja čini svoje vlastite slobode i zado­ voljenje. u hipotezama i eksperimentima prirodnih znanosti. L e M a t é r i a l i s m e r a t i o n n e l . Racionalna je ona imaginacija koja može postati a priori rekonstrukcije i preusmjerenja proizvodnog aparata prema pacificiranoj egzisten­ ciji. koja je teorijski bazirana na prihvaćanju specifičnog racionaliteta iracionalnog. te ih tako ekstenzivirano reproducira — osloboditi sebe kako od sebe samog tako i od svojih gospodara? Kako se može uopće zamisliti da se zatvoreni krug dade razbiti? Paradoksno je. znači. na autoritarnu i demokratsku. Kad tehnički progres dokida to odvajanje. to je ona inkompatibilna s predominancijom posebnih interesa koji koče postizanje tog cilja. Kvalitativna promjena je uslovljena planiranjem u korist cjeline protiv partikularnih interesa. Takvo opuštanje bi bilo neobuzdan užas — ne katastrofa kulture. imaginacija je bila puka igra. kakogod da je on organiziran. u normalnoj aktivnosti sna. bila bi to regresija »da se dadu imaginaciji sva sred­ stva izražavanja«. Opsjednuti smo tvorevinama naše imaginacije. određene. nego što im je to sad dozvoljeno da čine. Danas opozicija centralnom planiranju u ime liberal­ ne demokracije. dozvoliti joj svu nje­ zinu bujnost. sva igra imaginacije igranje tehničkim mogućnostima koje mogu biti potvrđene kao mogućnosti realizacije? Romantička ideja ο »znanosti imaginacije« poprima. centraliziranu i liberalnu upravu. on ulaže u tvorevine mašte svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. one nas muče. pa slobodno i racionalno društvo mo­ že nastati samo na toj bazi. dopustiti joj njezinu stvarnu funkciju kao psihičkom impulsu i snazi. skicira slijedeće perspektive: »Cjelokupna materija psihoanalize nam može pomoći da se izliječimo od naših tvorevina imaginacije ili. Postizanje au­ tentičnog samoodređenja čovjeka ovisi ο efikasnoj društvenoj . već slobodan za­ mah njezinih najrepresivnijih tendencija. 18. no čini se da pojam novih društvenih institucija ne predstavlja najveće teškoće u pokušaju da se odgovori na to pitanje. Pa. da ograničimo opsesiju tih tvorevina. g.

Dijalektička teorija nije opovrgnuta. misli s zahtijevanim ponašanjem. s jedne strane. Zacijelo. Dru­ gim riječima. Tehnološki racionalitet. odnonso gdje su još uvijek živa negacija i optužba postojećeg društva. svijest ο zlu neće biti . društvo bi bilo racionalno i slobodno ukoliko je organizirano. U svakom slučaju. Pokoravanje smanjuje slobodu koja je nužno a priori oslobađanja. alternative se uvijek javljaju kao utopijske. No. baš ta apsolutna potreba nije predominantna tamo gdje bi mogla postati pokretačka snaga povijesne prakse. a današnja praksa ne daje takav odaziv. Ono tad može postati efikasno u navlastito svojoj domeni — u odlukama koje involviraju proizvodnju i distribuciju ekonomskog viška te u individual­ nom egzistiranju. Ma kako da postane očita suprotnost između beneficijalne dominacije. poimaju­ ći činjenice. kombiniranje centraliziranog autori­ teta i direktne demokracije može beskrajno varirati u odnosu na stupanj razvoja. potpuno asimilira­ nje duha s činjenicom. i nje­ zinih dostignuća koja omogućavaju samoodređenje i pacifi­ kaciju. u planiranju i razvoju raspoloživih sredstava za sve. Konfrontirane sa sve­ prisutnom efikasnošću danog sistema. smjera danog toka. No. čak produktivna suprotnost jer s rastom pokorenja prirode raste i pokoravanje čovjeka od strane čov­ jeka. oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. poput svijeta nijemih objekata bez subjekta. Samoodređenje će biti zbiljsko srazmjerno tome koliko su se mase raščinile u individuume oslobođe­ ne od sve propagande. no ona ne može pružiti izbavljenje. tamo gdje radnička klasa postaje potporanj postojećeg načina života njihovo promica­ nje u kontroliranje procesa prolongiralo bi isti taj način u različitoj postavi. Bez te materijalne snage čak i najizoštrenija svijest osta­ je nemoćna. transformiranje dokolice u slobodno vrijeme. jedino mjerilo i usmjeritelj. Ovi nabrojeni aspekti u postojećem se također suprotstavljaju ideji da bi uspostavljanje »kontrole odozdo« nad proizvodnim procesom značilo zbivanje kvalitativne promjene. efektivan činilac kvalitativne promje­ ne. dijalektički pojam ih transcendira. potreba za agresivnom ekspanzijom. čak nu­ žnost. Ma koliko da se jasno očituje iracionalni karakter cje­ line. Sve one ukazuju na povijesnu alternativu: planirano iskorištava­ nje sredstava za zadovoljenje vitalnih potreba uz minimum rada. Dijalektički pojam izražava svoju vlastitu bespomoć­ nost kako u teoriji tako u empiriji.232 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 233 kontroli nad proizvodnjom i distribucijom potrepština (na osnovu zadobivene razine materijalne i intelektualne kul­ ture). njihova realizacija može biti samo u praksi koja odgovara teoriji. činjenice i alternative su prisutne poput fragmena­ ta koji nisu povezani. bez prakse koja bi te objekte pokrenula u novom smjeru. Samoodređenje u proizvodnji i distribuciji vitalnih potrošnih dobara bilo bi suvišno. i kao istinski tehnički doprinosi redukciji fizičkog i mentalnog iscrpljivanja. spo­ sobne da znaju i shvate činjenice i procjene alternative. jest tu. dehumanizacija. indoktriniran ja i manipuliranja. a u njoj proturječnosti ne eksplodiraju sa­ me od sebe. konstantna prijet­ nja rata. s druge strane — lako se može desiti da to i nadaije ostane podešljiva. Uvid u nužnost. No. No. Na današnjem stupnju razvoja razvijenog industrijskog društva i materijalni sistem i sistem kulture niječu taj zaht­ jev. To je tehnički posao. prisutne su sve činjenice koje potvrđuju kri­ tičku teoriju ovog društva i njegova fatalnog razvitka: sve veća iracionalnost cjeline. Ne može biti pozitivna. aspiracije s realitetom isprečuju se nastajanju novog povijes­ nog subjekta. održavano i reproducirano bitno drugačijim povijesnim subjektom. Moć i efikasnost ovog sistema. Pa ipak. čovjekova stvarnost je u njegovoj povijesti. pacifika­ ciju borbe za opstanak. On određuje povijesne mogućnosti. Ova ideja je vrijedila i još uvijek vrijedi tamo gdje su radnici bili. Baš to je znak njegove istinitosti. Radi se ο slobodi misli u jednom jedinom smi­ slu slobode misli u upravljanom svijetu — kao svijesti ο represivnoj produktivnosti i kao apsolutnoj potrebi da se uči­ ni proboj iz danog totaliteta. intenzivirana eksploatacija. U toj sferi je cen­ tralizirana kontrola racionalna ako uspostavlja preduslove za smisleno samoodređenje. uvid u nužnost nije nikad dostatan za zahvat mogućih alternativa. a s njima nužnost promjene. suvišnost i restrikcije produktiv­ nosti.

Riječima Maurica Blanchota: »Ono što odbijamo nije bez vrijednosti i značaja. podlije­ že obmanama krivo postavljene konkretnosti i tako odigrava ideologijsku ulogu dok proklamira eliminiranje vrijednosnih sudova? Ili. I bez demon­ striranja takvih snaga. a opravdanja za suglašavanje i pomirenje neće više biti uzeta u obzir. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj . u najrazvijenijim područjima masov­ ne kozumcije život kojim se tako upravlja postaje dobar život cjeline pa se suprotnosti ujedinjuju u njegovu obranu. događaj koji bi uvažio postignuća industrijske civilizacije. To je bila empirijska osnova nastanka teorije. Zaključak? »Oslobođenje inherentnih mogućnosti« ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu. Sputane mogućnosti razvijenog industrijskog društva su: razvoj proizvodnih snaga na sve široj osnovi. sposobnosti i po­ treba.« 3 ) No. niti vitalnu potrebu da se razriješi ova suprotnost. oslobo­ đena teorijskog usmjeravanja (osim u metodologiji). I obratno. dokidajući postojeće — smetnje napretku. Re­ ducirani smo na takvu otvorenost koja više ne tolerira kompliciranost. dijalektički pojmovi još jedanput potvrđuju svoju istinitost time što shvaćaju svoju vlastitu situaciju kao situaciju društva koje analiziraju? Odgovor se i sam nadaje ako se ima u vidu kritička teorija s obzirom na njezinu naj­ veću slabost — da nije kadra demonstrirati oslobodilačke ten­ dencije unutar postojećeg društva. postao je ferment društvene kohezije. kritika društva bi još uvijek bila smi. ranije ferment društvene promjene. U toj iluziji je i nešto istine: »narod«. proširenje pokorenja prirode. 1958.. pojava mudrosti nas užasava. koje dokidaju njihov oslobodilački potencijal. No.. Iz istog razloga.i slena i valjana. borba za rješenje suprotnosti je prerasla tradici­ onalne forme. čak i opasnim jer oni gaje iluziju ο narodnom suve­ renitetu. Octobre. Kako je efikasno odbijana od strane postojećeg sistema. promijenio je svoju poziciju. n o . Instru. a iz nje je proizašla ideja oslobođenja inherentnih mogućnosti — razvoja intelektualne i materijalne produktivnosti. prije nego u redistribuciji bogatstva i izjednačenju klasa. Ne prihvaćamo više razlog. ali bi bila nesposobna da prevede svoj smisao u određenja povijesne prakse.234 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 235 dostatni čak ni u stadiju kad kompletiranje znanosti i nivo produktivnosti eliminiraju utopijske konture alternative — kad je postojeći realitet utopijski više nego njegova suprot­ nost. P a r i s . Totalitarne tendencije jednodimenzionalnog društva čine neefikasnim tradicionalne puteve i sredstva — možda. Znači li to da kritička teorija društva abdicira i pre­ pušta polje djelovanja empirijskoj sociologiji. Upra­ vo je zbog toga nužno odbijanje. . U vrijeme svog nastanka kritička teorija društva bila je suočena s prisutnošću stvarnih snaga (objektivnih i sub­ jektivnih) u postojećem društvu koje su se kretale (ili su mogle biti tako usmjerene) prema racionalnijim i slobodni­ jim institucijama. ova negacija se javlja u politički impotentnoj formi »apsolutnog odbijanja« koje se čini to nerazumnije što po­ stojeći sistem više razvija svoju produktivnost i što više ubla­ žuje životne tegobe. Na svom najrazvijenijem stupnju dominacija funkcio­ nira kao administracija. tad još uvijek mora postojati konkretna osno­ va odbijanja. Sve je tad reducirano na apstraktan za­ htjev za ukidanje dominacije — jedini istinski revolucionaran imperativ. sje­ dinjenje suprotnosti u medijumu tehnološkog racionaliteta mora biti pri svoj svojoj stvarnosti iluzorno sjedinjenje koje ne eliminira ni suprotnost između rasta produktivnosti i nje­ zine represivne upotrebe. No. 2. razvoja koji je inače iskrivljen i blokiran. nova stratifikaciona karakteri­ stika razvijenog industrijskog društva. To je čista forma dominacije. ljudi. menti produktivnosti i progresa organizirani u totalitaran si­ stem determiniraju ne samo aktualno već i moguće iskoriš­ tavanje. Zbio se prelom. ako je apstraktni karakter odbijanja rezultat total­ ne reifikacije. pak. kreiranje novih potreba i sposobnosti. Tu je. njezina negacija postaje čista forma negacije. 3 ) »Le Refus« u Le 14 J u i l l e t. ove mogućnosti se postepeno realiziraju putem sredstava i institucija . koja. pa proces reali­ zacije upliviše ne samo na sredstva već i na sam cilj. inače je reifikacija iluzija.

Olako data historijska paralela s barbarima koji ugrožavaju carstvo civilizacije pre­ judicira ishod. Tako ona hoće da ostane lojalna prema onima koji su. opet je sablast tu. Kad se sakupe i izlaze na ulice. Otud je njihova opozicija revolucionarna. oni znaju da ih čekaju psi. ka­ menice i bombe. ne posjedujući obećanja i ne pokazu­ jući uspjeh. ispod površine konzervativne baze naroda je supstrat odbačenih i autsajdera. To nije ništa do li šansa. Doduše. nada nam je dana. dali i daju svoj život Velikom Odbijanju. a oružane snage toga društva dovoljno uvježbane i ekipirane da bi se osjećale ugroženim. nenaoružani i bez zaštite. Ništa ne ukazuje da će to biti dobar kraj. bez nade. Kritička teorija društva ne raspo­ laže pojmovima koji bi mogli premostiti jaz između sadašnjeg i njegove budućnosti. Ekonomske i tehničke sposobnosti postojećeg društva su suviše velike da bi dopustile zadovoljenje i koncesije onom koji je gori od psa. unu­ tar i izvan granica razvijenih društava.236 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Doduše. drugi period barbarizma bi lako mogao biti kontinuirano carstvo same civilizacije. Samo radi onih bez nade. ono je elementarna snaga koja ruši pravila igre i u tom rušenju je razotkriva kao igru trikova. šansa je da bi se u tom periodu ponovo mogli sresti povijesni ekstremi: najrazvi­ jenija svijest ο humanitetu i njegova naj eksploatirani ja sna­ ga. čak i ako njihova svijest to nije. ona ostaje negativna. Oni egzis­ tiraju izvan demokratskog procesa. da traže svoja ele­ mentarna građanska prava. nezaposlenih i nezapošljivih. njihov život je najrealnija i najneposrednija potreba za dokrajčenjem nesnosnih uslova i institucija. Njihovo suprotstavljanje udara na sistem izvana i zato nije podvrgnuto devijaciji od strane sistema. zatvor. čak smrt. POGOVOR . koncentracioni logori. No. Na početku fašističke ere Walter Benjamin je napisao: Nur um der Hoffnungslosen willen ist uns die Hoffnung gegeben. eksploatiranih i progonjenih drugačije rase i boje. Nji­ hova snaga je s onu stranu političke demonstracije za žrtve zakona i poretka. činjenica da oni počinju odbijati da sudje­ luju u toj igri mogla bi označiti početak kraja jednog doba.

grananje i kompletiranje postojećeg — tehnički progres. više od nauka bilo ko­ jeg drugog mislioca. u frapantnoj disproporciji njegova no­ minalna proširenost i stvarno razumijevanje. nego ga nivelira na dane tokove porasta ži­ votnog standarda. Stoga se XX vijek često. smanjenje disproporcija u korištenju dru­ štvenog bogatstva. U ovom spletu korije­ ni se i široko rasprostranjena nekritična upotreba pojma »socijalizam«. Većina kritika izražava opće raspoloženje našeg doba: samouvjerenost u napredak. progres u društvenoj i političkoj organizaciji — što bi sve trebalo da znači povijesni napredak. nedostaje ipak razumijevanje njegova te­ meljnog usmjerenja na destrukciju čitavog sklopa društva koji je i danas još svugdje na djelu. u neodre­ đenoj prosječnosti. demokratizaciju u političkom životu.îiJ ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE Da li je utemeljena Marcuseova konstatacija da ima­ nentnim revolucionarnim zbivanjim nema mjesta u suvreme­ nom svijetu i da postojeća konstelacija snaga ne dozvoljava svjetlije perspektive — konstatacija koja je zaključak analiza poduzetih u ovoj knjizi? Neke od kritika — izrečene kako na Istoku tako na Zapadu — insistiraju na neopravdanosti tih Marcuseovih pesimističkih dijagnoza. u slučaju dekolonijaniziranih zemalja. a ozbiljiti socijalizam i komunizam kao njezine faze. ugroženo je razumi­ jevanje epohalnog obrata koji revolucija treba privesti. Iz odlučujuće upućenosti Marxova nauka na prelom povijesnih svjetova proizlazi da su. naziva »vijekom socijalizma«. Ako se opseg značenja i suzi na one pokrete koji se izrično pozi­ vaju na Marxa. Historija mark- . koja ne uzima u obzir njegovu visoku idej­ nu pretenziju. i na puki kurs ka industrijalizaciji pod kontrolom države uz restrikcije privatnog poduzimanja. a ponekad.

Od dostatne utemeljenosti tih tendencija u onom što zbivanje svijeta čini povijesnim. 1964. publicirao je u ediciji S u h r k a m p pod naslovom Kultur und Gesellschaft. 1955. Bd. Marcuse je jedan od najeminentnijih mislilaca u XX sto­ ljeću koji. Q. Marcuse emigrira iz Njemačke skla­ pajući se pred nacionalsocijalizmom. Sto­ ga će biti potrebno da najprije prikažemo u kakvoj smisle­ noj vezi Marcuse prihvaća Marxov nauk kao supoziciju po­ vijesne angažiranosti Kritičke teorije društva. publicira u periodu 1928—33. (Dalje u tekstu označeno s Ν. za koju je novi Predgovor »Bilješka ο dijalektici« napisao I960. ali ne i obradio i promislio: bitno svjetovno-povijesne pretpostavke suvremenosti — olako prezentirane redukcijom na »induistrial society«. god. tematiziranje suvremenog industrijskog društva pri­ kladno je da pokaže da li je Marcuseovo misaono stanovi­ šte dovoljno za poimanje biti vremena. Press.. u njegovim interpretacijskim apostrofiranjima Marxovih bitnih uvida i postavki. izd. Klostermann Verlag. . Građanska nacionalna ekonomija nema u vidu bit čovjeka i njegovu povijest. No. 1965. Tako nije mogao biti zadovoljen po­ stulat produbljivanja Marxove misli u pravcu ponajprije. Reason and Revolution. dakle. Sozialpolitik«. Proboj prospektivno otvara krug pitanja koji je Marcuse naznačio. Naprijed 1965. One ipak implicitno smjeraju na povijesnu konstituciju suv­ remenog svijeta u njegovoj cjelini i njegovoj individualno­ sti. Horkheimera i T. budući da su tzv. Adorna na osnovu višegodišnjeg zajedničkog r a d a te umnogome zajedničku misaonu orijentaciju: »Kritičku teoriju društva«. 1941. 1966.. 1932.). s jednim paradoksom: ono van tematsko u ovoj Marcuseovoj knjizi nosi sve analize. I i II.). raz­ vijaju njegov nauk. 141. Njegovo ime se često vezuje uz M. W. vidi revolucionarnu antropologijsku i historijsku usmjere­ nost Marxove misli.. Press. manje razvijena područja na putu u razvijeno in­ dustrijsko društvo). U dosadašnjem Marcuseovom opusu dominira. Svoje prve rasprave. Sozialforschung« surađuje od 1933. kojih je tematika Marxova misao i povijest. »Archiv für Sozialwissenschaft u. . Columbia Univ. od približa­ vanja samoj povijesnosti. g.) . dakle. A filozofija iskazu2 ) u »Die Gesellschaft«. među­ tim. a rasprave publicira od 1936. živi u SAD. Mnoge od rasprava 30-tih godina. Beacon Press (Um i revolucija. kritičko-onologijski utemeljene. (Eros i civilizacija. g. g. koji slijedi iz konsekventnosti i radikalnosti kritike.. tj.240 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E 241 sizma je u znaku revizionizma — izigravanja onog što Marxovu misao pronosi transepohalnim putem na račun onog što znači tek dovršavanje. te na njegovu tragu nastoje misliti pre­ lom povijesnih svijetova 1 )· Knjizi koju sad pružamo našem čitaocu u osnovi je razmatranje suvremenog društva pod vidom povijesne kon­ kretnosti kao centralne Marcuseove misli.. I. a odnedavno na University of Ca­ lifornia.: » N e u e Q u e l l e n zur Grundlegung des Historischen Materialis­ m u s « . u postulatu destrukcije »građanskog dru­ štva«. str. g. 1958. Veselin Masleša. Imamo posla. S obzirom da proizlazi iz povijesne usmje­ renosti. » . a time i to da li je zaista povijesno djelotvoran Marxov nauk kako je zastup­ ljen u Marcuseovoj misli. uz neke novije. oživljavajući naspram revizije izvornog Marxa. 1 ) H e r b e r t M a r c u s e j e rođen 1898. koja bi tre­ balo da iskazuje temeljna obilježja industrijski visoko raz­ vijenog društva (a time i suvremenog svijeta uopće. R. studirao u Freiburgu i Berlinu. U »Zeitschrift f. valja odmah naglasiti da postavke izložene u ovoj knjizi sadržajno nadmašuju Kritičku teoriju društva. Beacon Press. U posljednje vrijeme je vrlo aktivan u S. u kraj­ njem smislu nije znanost ο čovjeku. konsolidiranje postojećeg svije­ ta. g. u časopisima »Phi­ losophische Hefte«. utemeljene sve njegove postavke. g. Oxford Univ. Napisao je knjige: Hegels Ontolo­ gie. Soviet Marxism. koja sadržava upu­ ćenost na Marxov nauk i određuje tendencije njegova pro­ dubljivanja. Njemačkoj. nego ο nečovjeku i ne­ čovječnom svijetu stvari i roba . . dotak­ nuo. Eros and Civilisation. . a zatim svaku povijesnu dimen­ ziju uopće omogućavajuće povijesnosti. Implicitno prelaženje preko pozicije Kritičke teorije do­ diruje — preko fundamenata socijalno-ekonomske dimenzi­ je — podrijetlo konkretne povijesne cjeline. u daljem razvijanju temeljnog smisla samog nauka. Profesor je najprije na Brandise University. g. »Die Gesellschaft«. god. One dimen­ sional Man. I Marcuse u Marxovoj kritici kako političke ekonomije tako i filozofije. Od 1934.. ovisit će i doseg ove orijentacije u Marxovu nauku. 2 ) . u Berlinu. g. orijentacija izražena kao Kritička teorija društva. g. 1932. g.

« (N. shodno tadanjoj postavci problema. Kultura. II. koje izvodi prirodu ο sebi u određenost. 137. 640). 1947. smjerajući na istovetnost uma i zbilje nemoguću u »danoj diobi rada«. 155). und k. Q. ) Hegel. 147). U Marcu­ sea cit. dobivena je »apstrakcijom« od faktičnog statusa postvarene predmetnosti (Ph. str. da­ kle. 1932. Ο istovetnosti rada se može govoriti samo u smislu općeg uvjeta svjetovanja svijeta: svijet je ispostavljen i uspostavljen iz prirode radom.4) Pojam rada u Marxa upućuje na ontologijske implika­ cije: rad je »priroda« (bit) jednog odlikovanog bića — čov­ jeka. promijeniti. Jg. 9. Dodatak. Q. VI/1937 (također u Kultur u. izvesti. koje bivaju pro­ izvedene. U toku je. Gesellschaft Ι): Η. dalje voditi (. obrađivati. str. Q. Kao jedan određen. str. Usp. Ar­ chiv f.242 ČOVJEK JEDNE DIMEN2IJE ZATVORENI S V I J E T BADA I Š A N S E KBVOLUCIJK 243 je bit čovjeka kao »slobodnog subjekta« u izvršavanju (Leis­ tung) istine. k. T. fi­ lozofija. Marcuse tada ispostavio kao bit čovjeka i njegovo po­ vijesno ozbiljenje? Temeljnim smatra Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće«: bit čovjeka je u njegovu odnosu spram »općenite biti bića«.) 3 prevladati njegovu neposrednu predmetnu određenost. »ispostavlja« je.proizvoditi')« (N. Predmetni svijet opstoji. 4 . k r i t i s c h e T h e o r i e « . pred­ metni svijet je zbilja čovjeka — čovjek jest time što sebe ozbiljuje u predmetu rada. koju reproducira. Marx: »Kapital I. umnost ispostavljena apsolutnim znanjem i kao apsolutno znanje ostaje pri »razjašnjenju nužnosti u slobodu« 3 ). Marcuse: » P h i l o ­ s o p h i e u. Očitovanjem svoje biti. vječita prirodna nužnost da se posreduje razmjena materije između čovjeka i prirode. politi­ čka ekonomija i filozofija za Marxa nipošto nisu spoznaje istog reda. Sozialpolitik. I još. Van tog odnosa on je »o sebi«. bivstvuje čovjek. Politička ekonomija sadržava faktičke zakonitosti. zbilje — za »umnost« u Hegelovoj filozofiji koja je. čovjekovim odnošenjem. 13 (dalje u tekstu označeno s Grund. 634. U tome je »postojanost« (Ständigkeit) rada — po Mar) Usp. str. tako da je priroda uvijek već ljudska priroda. Utoliko je rad uvjet egzistencije svih bića. i Kultur u. kao u čitavoj novijoj filozofiji »pravi bitak«. g. str. Encyclopédie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse. ispostavljen u svojoj biti. str. kon­ stitutivno je zbivanje zbilje kao njezino »proizvođenje« (Produzieren) u suprotstavljenom materijalu. uslov nezavisan od svih društve­ nih oblika. nego može biće. na istom mjestu: »Ekonomija i politika su postale ekonomsko-politička baza teorije revolucije na teme­ lju potpuno određene filozofijske interpretacije biti čovjeka i njegova povijesna ozbiljenja. To znači da čovjek može sve mogućno­ sti koje leže u »biću ο sebi« spoznati i zahvatiti. No. »izraditi ga. koja je utemeljuje.. kao što. Obje se jednako radikalno podvrgavaju kritici s obzirom na svoj medij — građansko društvo. znanje je fakticiteta. u kome je uko­ rijenjeno razdvajanje »egzistencije« i »esencije«. već u sebi nosi revolucionarnu praksu«. (Dalje u tekstu ozna­ čeno s Ph. Gesellschaft. s druge strane.§ 158. str. Sozialwissenschaft u.) š t o je. zat­ voren u sebe. 69 Bd. ospoljenjem svojih suštinskih snaga.« izd. u »Zeitschrift f. Da­ kle. g. Sozialforschung«. u : U e b e r d i e p h i l o s o p h i s c h e n G r u n d l a g e n d e s W i r t s c h a f t s w i s s e n s c h a f t l i c h e n A r b e i t s b e g r i f f s. povijestan jer je proizveden radom. a filozofijska istina. des Arbeits­ begriffs). 1933. Radom je posredovana priroda »o sebi« i ozbiljen čovjek »o sebi« tako da u predmetu svog ospoljenja jest »za sebe« — »u predmetu rada se slobodno ozbiljuje« (N. T. Objekat rada je već rezultat rada prošlih generaci­ ja. da nije ograničen jednokratnim neposrednim odnosom.. tj. Ranije. to je za Marcusea jedna od temeljnih uporišnih tačaka u interpretaciji i razvijanju Marxove misli. No. sačinjavati ga. kao koristan rad uslov čovjekove egzistencije.. prema njegovoj vlastitoj inherentnoj mjeri. u. konkretan svijet — svijet je spe­ cifičan i neponovljiv. U tom smislu kasnije Marxovo određenje rada kao posredovanja čovjeka i prirode sadrži kvintesenciju svih njegovih uvida u fenomen rada: »Rad je kao tvorac upotrebnih vrijednosti. dakle ljudski život«. smatrao je Marcuse. Svojom »ljudskom prirodom« je čovjek u jedinstvu s pri­ rodom — iz krila koje pro-izvodi. u puninu svojih mogućnosti. K. u određenost postavljene tek u čovjekovu radu. da je: »Kritika političke ekonomije u sa­ moj sebi filozofijski utemeljena.

praksa »ekonomske dimenzije« podređu­ je i slobodnu praksu (sve sfere djelovanja postaju funkcija kapitala). Osamostaljuje se i postvaruje produkt rada koji se r odvaja od radnika. iako tubitak čov­ jeka nikad ne može počivati u posjedu samoga sebe i svo­ ga svijeta«. pa se nužno postvaruje i biće samog pro­ izvođača — njegov tubitak postaje njegovoj navlastitoj slo­ bodi uskraćena. Ono na čemu se radi. 153). da bi mogao ozbiljiti svoju bit. pro-izvođenje iz krila pri­ rode.) Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće« uk­ ljučuje i odnošenje spram vlastitog roda. koja se sa svojom egzistencijom neposredno stapa«. One interpretacije koje odnos čovjeka spram predmet­ nog svijeta utemeljuju u sferi biotičkih potreba previđaju ontologijske implikacije sadržane u Marxovim tekstovima: povijesni bitak svijeta koji posreduje čovjek svojom biti — radom.« (Grund. jednoznačno suprostavljajući obima »otuđeni rad«. treba mu ospoljenje na predmetima koji su mu pretpostav­ ljeni i suprotstavljeni« (N. što se obrađuje biva urađeno u svijet rada. des Arbeitsbegriffs. Naj autentičnija čovjekova potreba je da svijet u ko­ me se zatiče učini svojim i svoje vlastito bivstvovanje punim ljudskim bivstvovanjem: »Čovjek potrebuje . str. klasa tako da slučajna pripadnost porobljenoj klasi unapri. nadživljuje pojedini događaj rada. zadanošću: on je »dokida« — čini je sredstvom svoje biti (usp. umjesto da vlasništvo stoji u službi slobodne životne djelat­ nosti. isto ta­ ko kao što je iz tog svijeta preuzeto u obrađivanje. Čovjekova životna djelatnost stoji u službi vlasništva. N. 155).244 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I S A N S B R E V O L U C I J E 245 cuseu jedno od bitnih određenja rada u ontologijskom nje­ govu određenju. (Grund. »Lišena svoje pune zbilje kao praksa. str. Q. Kako Marx preduzima kritiku građanskog društva u obzoru biti čovjeka i njene otuđenosti — te je ova ontologijski formulirana kao rascijepljenost »egzistencije« i »esenci­ je«. nego »katastrofa biti čovjeka«. meta nisu ekonomske ili političke krize. 18. des Arbeitsbegriffs. 2.« ! Programatski zahtjev za ukidanjem privatnog vlasništva uk- . raz­ dvaja se i u razdvojenosti poklapa s društvenim položajem . Mar­ cuse otuđenost rada sabire u slijedeća određenja: 1. u preduzetom pokazivanju ontologijskih temelja rada.proizaći što po svom smislu. Predmet se prisvaja kao puko posjedovanje. obrnuto. odnosno svojoj funkciji. 3. čovjek posreduje svijet u kome se zatiče time što mu vla­ stita egzistencija postaje upitnim predmetom.) Tok svijeta u zbivanju rada 5 ) proizlazi iz mogućnosti nadmašivanja zatečenog.općem' događanju. \. Dvodimenzionalnost rada — nužnost i sloboda. kako smo ukazali. — »Pri radu treba nešto . »Taj uvid unaprijed osuđuje svaku puku ekonomsku i političku reformu na neuspjeh. troše­ nje. robu — predmet postaje funkcija akumuliranja kapi­ tala. pa je odsutno ozbiljenje biti čovjeka: smisleno djelovanje iz cjeline tubitaka čovjeka. kako je njegova kritika inspirirana težnjom za oživotvorenjem takve »zajednice« u kojoj bi one bile u jedinstvu — kako joj. bogata mnogostranost predmeta biva reducirana na stvar. Međutim. str. tuđa predmetna moć. Q. koje za Marcusea. U njemu čovjekova egzistencija nije »sredstvo« ozbiljenja nje­ gove biti. 4. što pripada . dakle. Kako je u »fakticitetu«. »Za razliku od ži­ votinje. ono na što ona zapravo smje­ ra — prevladavanje »građanskog društva« — ostvarljivo je samo kao totalna revolucija. des Arbeitsbegriffs. involvira povijesnotvornost).' jed presijeca ljudske mogućnosti. str. bit čovjeka sredstvo njegove pu­ ke egzistencije. 27.totalitet' ljudskih ospoljenja života. str. na djelu »nebit« čovjeka? U ranim svojim studijama u intepretaciji Marxovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa i 5 ) Radi terminologijske jasnoće napominjemo da je Marcuse u povijesnotvornom značenju upotrebljavao promiscue izraze »rad« i »pro­ izvodnja«. sadržane u biti čovjeka: »čovjekov bitak je uvijek više od njegova danog tubitka (Dasein) — on nadilazi svaku moguću situaciju i upravo zato stoji spram nje u nedokidivoj diskrepanciji: diskrepanciji koja zahtije­ va trajan rad na njenom prevladavanju. koji izražava politička ekono­ mija. U sklopu produkcije kapitala. 47). nego je. Otuđeni rad nije rad (u punini ontologijskog značenja rada. došla je ona dotle da u krajnjem smislu više nije rad« (Grund.

ostaje unutar filozofijske tradicije time što pomiruje suprotnosti u umskoj spoznaji. b) u sklopu otuđenja filozofija često uspostavlja kao bit čovjeka ono što nije ovisno ni ο čemu drugom jer jedino tako još je moguće participirati na autentičnosti i slobodi. 642. pa stoga. 158. kad se pozivamo na »zakonitosti« političke ekonomije. . (Ph. 643. i to u dvostrukom smislu: a) određenja uma. T. und k. da je također sve neekonomsko sadržano u eko­ nomiji« (Ph. Marcuse smatra da je sloboda iskazana filozofijom ap­ straktna sloboda te da ta neprilika »dolazi. und k. Oni će međusobno imati isto toliko zajedničkog koliko i asocijacija slobodnih ljudi s konkurentskim društvom proiz­ vođača roba«. II Pošto je u radovima svoje rane faze Marxov nauk interpretacijski aktualizirao u njegovoj historijskoj usmjere­ nosti na prevladavanje građanskog društva te ga nastojao samo ontologijski precizirati. pre­ duvjeti su umstvene zbilje — vodećeg principa Kritičke teo­ rije. str. dobive­ na su apstrahiranjem od faktičnog statusa čovjeka u otu­ đenom svijetu i žive u apstraktnoj filozofijskoj sferi biti. koja iskazuje zbivanje čov­ jeka zajedno sa zbivanjem svijeta i svijeta zajedno s čov­ jekom. koje se nadaje u zbilji same produkcije. spoznaja. Imanentna destrukcija gra­ đanskog društva. Međutim: »Prema kriti­ čkoj teoriji nema više nove teorije. ostajući ipak u okvirima Marxove misli i smat­ rajući je dostatnom za mišljenje povijesti. »Sociologija se bavi samo uvjetovanostima i utoliko ne is­ tinom . Th. izva­ na u filozofiju. str. Ono što u prošlom znanju plaća danak društve­ noj koordinaciji tako i tako iščezava s društvom kojem je . Odlučno je u tome da proces rada ne odlučuje ο tubitku (Dasein) čovjeka. Kako se Kritička teorija osniva na tendencijama prev­ rata u prezentnom totalitetu građanskog društva. »Kritička teorija društva« iz­ ražava ovaj zaokret. Th. Th. Persistiranje društva kao sile nad individuumom. 638). Q. T. Kritička teorija društva se distancira od filozofije — ne želi biti nova filozofija. 638). »Nije bitno to da je proces rada planski re­ guliran. — Ph. duha.) Građansko društvo je u centru interesa Kritičke teori­ je zbog njezinog nastojanja oko ozbiljenja filozofije u dru­ štvenom realitetu. smjeraju­ ći tako preko (trans) opstojećeg na buduće. kako filozofija živi u otuđenju i od otuđenja. T. srećnosti. smatrao pitanje povijesnosti svijeta apsolviranim s ob­ zirom na ontologijsko utemlejenje te je prešao na koncipi­ ranje neposrednijeg sudjelovanja misli na historijskom prev­ ratu sužavajući tematiku svojih spisa na destrukcione ten­ dencije građanskog društva. njegovo »ponovno fiksiranje kao apstrakcije nasuprot indivi­ duumu« samo prolongira nepoklapanje života zajednice s pu­ noćom ospoljenja života (usp. nego obrnuto: opće potrebe čovjeka ο procesu rada. str. nego kakav interes određuje reguliranje. str. nego da bismo pokazali da je građansko društvo u svom totalitetu određeno ekonomskim odnosima. bitna za filozofiju. No. str. čini se. I najistinitija filozofija — Hegelova. und k. Ph. da »neobuzdana privredna sfera gospodari svim ljudskim odnosima. sloboda. str. da li su u tom interesu očuvane sloboda i sreća masa« (Ph. und k. ona se oštro distancira od svake sociologije koja računa s datostima. spozna­ ja. ne činimo to radi »filo­ zofijskog« raščljanjivanja ekonomskih pojmova (usp. Marcuse je. (»Kad um. sreća biti nešto potpuno druga­ čije.) Kritička teorija je kritika političke ekonomije. drugačije usmjerenje ekonomsko-društvenih odnosa. str. nego samo još umna zbi­ lja sama« (Ph.246 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Z A T V O R E N I S V I J E T RADA I Š A N S E REVOLUCIJU 247 ljučuje (ne samo logički nego i izrijekom u Marxa) ukida­ nje otuđenog rada kojeg je privatno vlasništvo samo konsekvencija. . oko destrukcije građanskog dru­ štva. N. doduše u duhu »fundamental­ ne ontologije«. 631). tad će um. sloboda. moraliteta. tako reći. a utopijsko istinski napredan elemenat. 163). Tradicionalna filozofija je i sa­ ma izraz otuđenja. prevladavanje otuđenja ne može se poistovetiti s ozbiljenjem vrednota filozofije. und k. otuda tu neistinitost treba prevladati tako­ đer samo van filozofije«. Afirmativni odnos Kriti­ čke teorije društva spram filozofije proizlazi iz usmjereno­ sti Kritičke teorije na »ozbiljenje« filozofije: filozofija je re­ siduum humanuma u otuđenom svijetu. 644). und k. sreća od isprva apstraktnih pojmova postanu zbilja.

248

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE

249

koordinirano. Ne brine se ο tome Kritička teorija, nego ο tome da se ne izgube istine oko kojih se već trudilo prošlo znanje« (Ph. u. k. Th. str. 643). Temeljne postavke Kritičke teorije društva, kako je ona kao naziv i okvirni program deklarirana u citiranom članku »Philosophie und kritische Theorie«, smisleno nadovezuju na ontologijske implikacije Marxova nauka i na te­ meljni njegov impuls, što je, i jedno i drugo, Marcuse po­ kazao u ranijim spisima nastojeći da misli konkretno povi­ jesno angažirano: već supozicija da se historijsko zbivanje konstituira u biti čovjeka postulira sačinjanje takvih uvje­ ta egzistencije koji bi bili primjereni njegovim »navlastitim mogućnostima«. »Negativno« je u centru interesa Kritičke teorije s obzirom da sadrži takve manifestacije života koje pokazuju da se čovjek ne da svesti na opstojanje u »otuđe­ nom radu«. Ono je toliko akcentuirano radi što potpunijeg prezentiranja otuđene biti čovjekova bića, osakaćen ja raz­ ličitih sfera života i života u cjelini. Kritička teorija je, u perspektivi nadovezivanja na ranije spise, konkretizacija, hi­ storijski aktualan angažman misli u samoosmišljenju »nav­ lastitih mogućnosti«. Međutim, dok su kategorije ranijih Marcuseovih spisa: osmišljenje »navlastitih mogućnosti« i »odnos spram vlastitog roda« u kontekstu ontologijske in­ terpretacije povijesti i dokazivanja ontologijskog aspekta Marxova nauka, u »Kritičkoj teoriji« Marcuse napušta ontologijsku razinu mišljenja. Preispitivanje »navlastitih mogu­ ćnosti« čovjeka nije više u obzoru ontologijske eksplikacije. Kad formulira Kritičku teoriju — ontologijski rezultati ranije faze nekako su sačuvani i ukinuti u novom, »konkretnijem« htijenju. Tematika spisa koji slijede u osnovi je odre­ đena »programom« Kritičke teorije društva, koji implicira da se zadaća misli pred revolucijom iscrpljuje u sabiranju i raščlanjenju onih bitnih manifestacija života koje rebeliraju spram otuđenja. Zadatak se sada sastoji u pokaziva­ nju konkretnih, zbiljom otuđenja već priređenih kriterija koji istinski prevladavaju građansko društvo kao sidrište otuđenja. To je motiv radova kao što su: »Zum Begriff des Wesens« (Zeitschrift für Sozialforschung, 1936. god.), »Ueber den affirmativen Charakter der Kultur« (isti časopis, 1937.

god. — također u Kultur u. Gesellschaft, I ) , »Zur Kritik des Hedonismus« (isti časopis, 1938. god., također u Kultur u. Gesellschaft, I),te u knjizi »Eros i civilizacija« 1955. g. U spomenutom kontekstu su relevantne sfere života: folozofija, »kultura«, te proboji senzualnih težnji za puni­ nom života — življenog, neodgođenog i neukroćenog (hedo­ nistička etika i isticanje reperkusija koje izaziva potiskiva­ nje nagonske sfere, kako je to pokazao S. Freud). Kritička svijest spram opstojećeg sadržana je u filo­ zofijskom pojmu biti (Wesen). Izvorna dinamika iz koje izrasta filozofija, povijesni ciljevi implicirani u kritičkom suprotstavljanju realitetu, ispostavljanje bitnog za razliku od kontingentnog — sve to biva tokom predaje prikri to ta­ ko što pojmovi biti postaju formalnoopći pojmovi struktu­ ra. Za kritičko-etičku motiviranost općeg kao bitnog spram pukog empirijskog pojedinačnog, slučajnog, primjerna je Platonova filozofija. Razlučivanje općeg bitka od mnoštva istovrsnog ujedno je i razlučivanje istinskog od neistinskog, onog što može i treba biti od pukog opstojećeg. »Temeljni smisao Ideje je u άχαθ·6ν u tome što je tako kako prema svojoj vlastitoj mjeri može biti i k tom άχαλθ·όν se biće kreće« (B. des W. str. 3). Po svojoj navlastitosti čov­ jek je umno biće. Platon i Aristotel uviđali su da je navlastitost čovjeka neostvariva za one koji svoj život provode u mukotrpnom radu. Sankcioniranjem položaja robova i sta­ leža koji svoj život provode zbrinjavajući potrebe za održa­ nje vitalne egzistencije unaprijed je odsječena mogućnost ozbiljenja ljudske biti za sve ljude; ono je koncesija danom realitetu. Pa ipak, bit čovjeka ispostavljena je kao ono što po navlastitoj »mjeri« vrste treba biti — po njoj je odmje­ rena autentičnost svakog čovjeka kao čovjeka. » . . . čovjek je u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga ospobile da vodi ,dobar život', tj. život koji je što je više mogu­ će slobodan od mukotrpna rada, zavisnosti i nakaznosti. Po­ stići takav život znači postići .najbolji život': živjeti u skla­ du s biti ljudske prirode«. (Čovjek jedne dimenzije, V pog­ lavlje.) Tako je pojam biti bremenit tensijom fakticiteta i njegove negacije s obzirom na e n o što on po smislu treba biti.

250

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Z A T V O R E N I SVIJET RADA I

SANSE

REVOLUCIJE

251

No, filozofija apelira na ljudski um, a čovjek može participirati na umstvenom neovisno ο slučajnim, za svoju umsku bit nekonstitutivnim prilikama života. Tako je, npr., u Kanta, položaj sluge ili gospodara nebitna oznaka čovje­ ka koja označava njegove slučajne i vanjske prilike. (Usp. B. des W. str. 32.) U Hegela, umskom transcendencijom, ono što izgleda slučajno, nebitno, ne ostaje statično po strani, nego je karika u procesu u kome je ukinut neposredni bi­ tak ispoljenjem svoje biti. Sluga i gospodar su explicite uk­ ljučeni u tu dijalektiku — čak su i posebno apostrofirani — očituju impulse Hegelove filozofije, primljene iz zbilje vre­ mena, kad se ona trudi da uspostavi apsolutno znanje kao jedinstvo subjekta i objekta (Usp. Um i revolucija, str 113. i dalje). No, refleksija, u kojoj je neposrednost ukinuta i us­ postavljena kao posredovana, određenje je bitka samog, na­ ime bitka kao biti. »Nije čovjek onaj koji se sjeća biti, koji zahvaća suprotstavljeno mu biće, dokida njegovu lošu nepo­ srednost i iz spoznaje biti postavlja novo; naprotiv, sve se to u Hegela događa u samom umnom bitku, a čovjek uče­ stvuje u tom procesu samo kao spoznajni subjekt — ukoli­ ko je i sam umni bitak.« (B. des W., str. 22.) Medij filozo­ fije kao filozofije je transcendiranje fakticiteta umskom spoznajom, a ne promjena same stvarnosti. Filozofija živi u otuđenju i od otuđenja — da nema podvojenosti esenci­ je i egzistencije koju ona iskazuje izgubila bi svoj raison d'être. U ime ozbiljenja umskog, a u razlici spram filozofijske tradicije, Kritička teorija ne akcentuira čovjeka kao umno biće nasuprot slučajnim okolnostima života nego čov^ jeka kao »slobodnog i umnog stvaraoca (Schöpfer)« boljeg i srećnijeg života. (Usp. B. des W., str. 33.) I kultura je, posebice građanska umjetnost, čedo otu­ đenja. Ona transcendira mizeriju fakticiteta tako što u njoj žive vrijednosti koje ne surađuju na stvarnom životu dru­ štva. »Kultura je u svojim osnovnim karakteristikama ide­ alistička. Na muke izoliranog individuuma ona odgovara op­ ćom ljudskošću, na tjelesnu bijedu ljepotom duše, na vanjsko sužanjstvo — unutarnjom slobodom, na brutalan egoizam bo­ gatstvom vrline dužnosti.« (Ueber affirm. Charak. der Kultur, str. 62—63.) Tako kultura, prenoseći valere koji primarno ne

održavaju društvenu mašineriju proizvodnog rada, niti pak ona njima rezultira, nego su joj ponajčešće suprotni, poka­ zuje da se čovjek u svojoj ljudskosti ne da reducirati na otuđeni rad. Medij kulture je čulnost. Odatle proizlazi spe­ cifičnost njezine pripadnosti otuđenju. U društvu koje vi­ talne snage čovjeka troši na rad neodrživo je punokrvno proživljavanje čulnosti usmjerene na nešto što bi bilo inkompatibilno s predominacijom tehničkog uma, pa je kul­ turi dosuđena produševljena čulnost, oplemenjivanje, inti­ ma duše. »Ne radi se ο tome da čovjek živi svoj život, nego da ga živi tako dobro kako je to moguće.« (Ibidem, str 83.) A kulturom oplemenjen život je ono najviše na što kultura poziva i što može dati. Tako kultura i transcendira fakticitet i afirmativna je spram opstojećeg. Afirmativna je zato što vanjski uvjeti, ili njihova izmjena, nisu konstitutivni za unutarnju supstanciju čovjeka koju uspostavlja i od koje živi kultura. Oplemenjivanje čovjeka i produševljenje čulno­ sti, iako prezentira drugačije vrijednosti od onih koje repro­ ducira fakticitet — zbiva se u zbilji takvoj kakva jest. »Du­ boke i fine duše mogu biti i po strani od borbe za bolju budućnost ljudi, ili na krivoj strani. Duša se zaprepašćuje pred neumitnom istinom Teorije koja pokazuje nužnost pro­ mjene bijedne forme tubitka: kako može izvanjsko preinačenje odlučiti ο navlastitoj, unutarnjoj supstanciji čovjeka!« (Ibidem, str. 76.) U hedonizmu je ispoljena težnja za neodgođenom i življenom srećom. Utoliko je hedonizam protest ne samo spram fakticiteta — odgađanja ili uopće obezvređenja užitka na osnovu postulata organizacije i rada — nego i spram ide­ alističke kulture i etike. Dok kultura (u mediju umjetno­ sti) sublimira čulnost, idealistička etika je omalovažuje — samo ono što čovjek čini bez obzira na užitak, u punoj slo­ bodi i neovisnosti ο njemu, čak i trpeći, konstituira moral­ nost persone (npr. u Kanta). No hedonizam i »amoralna po­ buna«, iako relevantni za istisnko ljudsko društvo time što su u njima sadržani proboji istinitosti punokrvno proživ­ ljenog života, ostaju unutar opstojećeg — pomiruju indivi­ dualnu sreću s općom nesrećom. Ostajanje unutar danih,

252

;

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E

253

statički uzetih mogućnosti direktno se dade očitati iz normi hedonizma — npr. epikurejskog tipa. Tako ni pun procvat umjetnosti (pogotovo građanskog tipa), ni zamah participiranja društva na filozofijskim isti­ nama, a ni oživotvorenje normi hedonističke etike još ne bi značili bitno drugačiji svijet: sve su to tvorevine pripadne stvarnosti danog društva — izraz su otuđenja. Njihov digni­ tet je u transcendiranju fakticiteta, pa ih revolucionarna praksa mora respektirati samo s obzirom na njihovo significiranje jedne — spram građanskog društva i njegovih za­ konitosti — drugačije dimenzije čovjeka. III Analizu suvremenog industrijskog visoko razvijenog društva poduzima Marcuse u ovoj knjizi s obzirom na stvar­ ne šanse obrata (catastrophe) postojećeg; ona je preispiti­ vanje aktualnih snaga prizivanog revolucionarnog zbivanja. Knjiga ostaje u okvirima ocrtanog stremljenja Kritičke teo­ rije društva — kako po općoj intenciji pothvata tako i po kritičkom očitavanju društvenih promjena kojima je obilje­ žen suvremeni svijet. — Puko umanjenje pauperizma, sve veće niveliranje klasnih razlika, pa ni golu činjenicu preuzi­ manja vlasti od strane radničke klase ne može Marcuse, shodno smislu revolucije kako ga je fiksirao u svojim rani­ jim radovima, smatrati već i signumom prave destrukcije društva otuđenog rada. Svi nabrojeni fenomeni, široko rasp­ rostranjeni u suvremenom društvu imaju, po Marcuseu, fun­ kciju etabliranja svijeta otuđenog rada. š t o je temeljna poluga konsolidiranja postojećeg dru­ štva unutar samog sebe kad čak i organizacijske forme, koje su trebale poslužiti revolucionarnom zbivanju (vlast radni­ čke klase), postaju funkcija tog konsolidiranja i etabliranja? To je širenje proizvodnje roba u sve sfere života putem na­ metanja krivih potreba. Krivih zato što ekstenziviranje i in­ tenziviranje postojeće industrijske proizvodnje u visoko raz­ vijenim područjima prelazi razinu do koje je ono »racional­ no«. Riječ je ovdje ο »racionalnom« u tom smislu što je pu­ tem specijalizirane proizvodnje moguće efikasno, tj. uz krat-

ko potrebno radno vrijeme, podmiriti osnovne potrebe vital­ ne egzistencije i osloboditi slobodan puni život individuuma. Radnik se počeo dobro osjećati u otuđenju: prihvaćanje kri­ vih nametnutih potreba, izraženo u prijanjanju uz trku za stalno preticanje već postignutog visokog standarda, obilja i luksuza — plaćeno je cijenom manipuliranog života. Naj­ drastičniji vid manipuliranog čovjeka je život na rubu rata — pripreme za rat, pa i gurnutost u rat. Cak ni to ne ometa glatko funkcioniranje cjeline — i ovdje je rekompenzacija očuvanje i rast društva obilja. Manipuliranje se to lakše pod­ nosi što je manje transparentno izraženo: nastupa indoktri­ nacija, koja rezultira iščezavanjem individualnosti na račun masovnog konformizma (»da se voli, mrzi, dopada i djeluje u skladu sa oglasima«). Ona je temeljan, ali manje je transparentan izraz manipuliranja jer upravo njom se, putem name­ tanja potreba, osigurava konzumacija ekstenzivirane i inten­ zivirane proizvodnje, a time i opstojeća tendencija kao rast ad infinitum. Slobodno vrijeme također je inkalkulirano u nju: ono je zanimanje za proizvode i s proizvodima kapitala faze »konzumentskog društva« ili »društva obilja«. Uslijed imanentno strukturalnih promjena društva, ra­ dnička klasa nije više negatorska snaga opstojećeg. U proce­ su automatizacije pada učešće fizičkog rada u procesu rada, što rezultira kako sve manjim fizičkim iscrpljavanjem radni­ ka tako i predominacijom tehničkog kadra — dakle, iščeza­ vanjem klasičnog tipa radnika. Na drugom polu polarizacije društva iz perspektive XIX st. — u klasi vlasnika sredstava za proizvodnju, privatni vlasnik sve više je ovisan ο tehnici planiranja pa postaje jedva odredijiva meta u mraži save­ znih i regionalnih korporacija koje preduzimaju planiranje, naučnih instituta koji se brinu ο tehničkom napretku k sve većoj automatizaciji, i si. (usp. II poglavlje knjige). Struktu­ ralne promjene unutar društva, dakle, u znaku su depolarizacije društva na dvije antagonističke klase. Nisu usamljeni slučajevi učestvovanja radnika u tijelima koja rukovode pro­ izvodnjom poduzeća, pa čak i u programima investicija (usp. II poglavlje knjige). Dani tokovi su, kao strukture instrumentalno-tehničkog odnosa i rada, sve manje providni za svi­ jest proizvođača, pa sve više poprimaju karakter prirodnih

« u Deutsche Zeit­ schrift f. Konstatacijom slabljenja i nestajanja utjecaja domene negativnog. S. karakteristična za suvremeno društvo. Nije to zato jer »oplemenjivanje« kao djelokrug kulture. No. Suprotstavljanje zbilji trancsendiranjem i zbilje u sferi biti. i napori umjetnika da izraze odvajanje od opstojećeg. ranije genuino polje racionalne misli. Tome pogoduje izvršenje akta revolucije u industrijski nerazvijenim područjima.t a r filozofije same. Marcuse nas suočava s problemom zat­ varanja svijeta rada u samog sebe. go. po­ staje iracionalna i neznanstvena. dosuđuju onim komunističkim partijama u razvijenim industrijskim društvima koje nisu izgubile utjecaj u masama. Tako konstelacija blokova objektivno navodi na mobilizaciju svih snaga na tehnologijski rast i odgađanje obrata postojećeg k »umjetnosti življenja«. filozofiju etc. uklapanje u tehnologijsku utrku s najrazvijenijim kapitalističkim zemljama — u oštrom tem­ pu koji nameće potreba bojne spremnosti i prestiža.kritische Soziologie' in den U. »podvojenost egzistencije i esencije«. čak njihove angažiranosti u rastu opstojećeg. pozitivizmom se obrće u konformizam time što činjeničko postaje istinsko. Opstojeći poredak socijalizma je. Spram fakticiteta društva rada ono negativno što se manifestiralo u filozofiji i umjetnosti nije samo sobom za Marcusea. 2. u kojima se manifestiralo. čak pod uvjetom da je ukinuto privatno vlasništvo nad sredstvi­ ma za proizvodnju — idejno odvodi od prevladavanja svije­ ta otuđenog rada i stvarno doprinosi njegovu konsolidiranju. (Usp.vremeni čovjek se suviše domestificirao u otuđenju da bi • umjetnost još mogla utjecati na stvarno disociranje (usp. Široka rasprostranjenost i dominantan utjecaj poziti. Umjetnost je dostupna širokim slojevima: prisutni su . »Meta­ fizička dimenzija. Marcuse to pokazuje opširno analizi­ rajući djelovanje umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu. ili pak. Položaj radničke klase u razvijenim industrijskim područjima više nije podoban za probijanje postvarene svi­ jesti i prevladavanje otuđenog rada.) . no su. Kon: »Weltan­ schauung u. Svi oblici onog što je prije bilo negativno. konsolidiranja visoko razvijenog indu­ strijskog društva unutar samog sebe — te komponenti na osnovu kojih suvremeni socijalistički svijet još uvijek pri­ pada istom tom zbivanju slijede konsekvencije za programatsku orijentaciju zbiljskog prevladavanja otuđenog rada. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju« (VIII poglavlje knji­ ge). odnosno njezina beznačajna ulo­ ga. g. nije isto što i razrješenje. Philosophie. ulogu neradikalne »legalne opozicije« (usp. Analiza funkcije umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu (kao i pokazano postvarenje u jeziku tog društva i pozitivističke tendencije u lingvistici) dana je iz perspektive smisla negativnog kako ga Kritička teorija vidi s obzirom na prevladavanje otuđenja. 19fiß. konstatacijom jednodimenzionalnosti suvremenog svijeta. II poglavlje ove knjige). I. No. Kako 6 ) Prigovor upućen Marcuseu da u svojoj kritici društva »pola­ zi od apstraktnog društveno-ćudorednog« koga su »idejni izvori djela romantičara« potpuno promašuje kontekst u kome Marcuse tematizira umjetnost. uka­ zali smo. uto­ pija i nada. vizma pokazuju slabljenje »negativne dimenzije« misli. pa čak i osvještavalo otuđenje bivaju apsorbirani u apsolutnoj orga­ nizaciji društva rada i obilja kojim ta organizacija ujedno i rezultira i održava se. Pozitivizam je abdikacija filozifije unu.254 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 255 tokova. 6 ) Iz pokazanih komponenti zbivanja rada — apsorbiranja moći negativnog. S. A. koja pokazuje insuficijentnost onog što jest spram onog što može i treba biti. . još uvijek i sam zbivanje otuđenog rada. u slučaju Sovjetskog Saveza. u biti. anuliranje te spram fakticiteta druge dimenzije. rebelirajuće u sklopu društva rada. kao filozo­ fijska formula samo su komplementarni elementi zbilje tak­ ve kakva jest. Oni bi mogli biti kriteriji njezina nadilaženja samo ukoliko bi istini primjereni zbiljski život zajednice razriješio transcendentnu sferu biti.tovo do iščezavanja. identificiranje opstojećeg kur­ sa tehnokratizacije društva (koji je samo izraz zbivanja rada u njegovim razvijenim stadijima) s ciljem komunizma. te analizira iščezavanje »druge dimen­ zije« u suvremenom industrijskom društvu. Ove prilike domestificiranja radnika u otuđenom svi­ jetu. već i model svijeta koji prevladava to društvo. I I I I poglavlje knjige).

sračunati na prevladavanje građanskog društva. ne naprosto kvantitativni rast predominantnog (znanstvenog i tehnologijskog) racionaliteta. — to je prevladavanje opstojećeg mo­ guće samo kao prelom s danim kursom tehnologijskog ra­ sta. . zato jer gaje iluziju ο narodnom suverenitetu: ». apsolut­ na organizacija društva u realiziranju tog odnosa.256 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 257 je tehnologijski instrumentalni odnos spram prirode. Dakle. u prvom redu. održavanje instrumentalnog odnosa kad više nije »racionalan«. . nova stratifikaciona ka­ rakteristika razvijenog industrijskog društva« 7 ). ekstenziviranje pokorenja pri­ rode. S. kao usmjerenost k »pacifikaciji«. Marcuseu da je uče­ stvovanje radnika u upravljanju poduzećima u razvijenim zemljama kapitalizma pogrešno ocijenio kao urastanje u postojeće ( » . nje­ ga neće izmijeniti. ostvarljiv pu­ tem radikalnog preloma s opstojećim instrumentalnim od­ nosom spram prirode koji konstituira svijet rada. pak. 2. Nadalje. i tako — njegovom otpornošću spram povijesne transcendencije (usp. f Međutim. gotovo iščezavanja cijele te spram društvene stvarnosti druge dimenzije — i napokon. tradicionalni putevi i forme. očito. ne može više biti programatsko geslo prevladavanja građanskog dru­ štva u njegovoj biti jer su to prerogativi njegova vlastita održavanja. te zatomljivanje drugačijeg mogućeg egzistiranja u osnovi otuđenog ra­ da. prije nego u redistribu­ ciji bogatstva i izjednačenju klasa. sami po sebi. Tako je za obrat pretpostavka »transcendencija unutar postojećih uvje­ ta«. Uopće su. . nego njegovo slamanje. »Kvalitativna promje­ na bi bila prelaz u viši stupanj civilizacije ako bi tehnika bila modelirana i korištena za pacifikaciju borbe za život. Marcuseova analiza industrijski visoko raz­ vijenog društva nije samo očitavanje biti razdoblja s pozi­ cije zadobivene u ranijim spisima i artikulirane kao Kriti­ čka teorija. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj ljudi i dr. nastanak no­ ve ideje Uma u teoriji i praksi« (IX poglavlje knjige). Marcuse i ostaje na stajalištu Kritičke teorije i implicite ga nadilazi.) ispod idejne razine Marcuseova tematiziranja suvremenog društva. Tu je. konstatacija slabljenja. ni djelomična nacionalizacija. transformacija. upozorava Marcuse. postao je ferment društvene kohezije. kako 7 ) Utoliko su prigovori. IV . IX poglavlje knjige). i to. npr. a kako je nametanje krivih potreba. Marcuse apostrofira: »Sve dok su radnici afirmativna snaga i podupirači sistema dominacije. ranije ferment društvene promjene. Povijesni napredak je. br.) »ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu«. U svakom drugom slučaju mu prijeti opasnost da samo kompletira opstojeće. »oslobo­ đenje inherentnih mogućnosti« (što znači: razvoj proizvod­ nih snaga na sve široj osnovi. dok samozadovoljno sabire varljive poene. te u tom smislu in­ doktrinacija i manipuliranje individuumom samo izraz nje­ gova prolongiran]a. Pokret kome je do zbiljskog revolucionarnog obrata mora se orijen­ tirati — idejno i u razradi svoje taktike — u biti suvremenog svijeta i na osnovu temeljnih karakteristika njegove dane faze. Povijesni zaokret je u kontinuitetu s postignućima civilizacije samo utoliko što iskorištava njezina racionalna ostvarenja: tehni­ ka treba da postane »organon umjetnosti života«. Stoga životni standard u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja jer je izraz umjet­ no stvorenih potreba i rezultira zatvaranjem opstojećeg u samo sebe. na tragu Kritičke teorije. ni pro­ šireno učešće radnika u rukovođenju i profitu« (II poglavlje knjige). Malleta. promijenio je svoju poziciju. ističe Marcuse. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove for­ mulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog prog­ resa bilo obrat opstojećeg. god. Marcuse prekoračuje? »Pacifikacija egzistencije« — u ovoj knjizi (a i u prethodnoj knjizi Eros i civilizacija) apostro­ firan put izbavljenja iz samoperpetuiranja opstojećeg u nje­ govu tehnologijskom rastu i njemu imanentnoj »manipula­ ciji« egzistencijom čovjeka — inkompatibilna je s radom u ontologijskom njegovu značenju povjesnotvornosti. neprimjereni totalitarnim tendencijama razvijenog industrij­ skog društva. podvrgavanje pitanju (što ga inkludira radikalizacija dijagnoze) tradicionalnih puteva i sredstava revoluci­ je — sve je to. 1965.narod' (people). Čime je. Usredotočenost na »negatorsko« unu­ tar opstojećeg. radni­ čki pokret ne može čekati na osvajanje cjelokupne političke i eko­ nomske vlasti kako bi tek tada uspostavio organizme samoupravlja­ nja koji mu omogućavaju da u kasnijim stadijima uravnoteži i ko­ načno eliminira utjecaj tehnokracije« — Praxis.

U njemu Marcuse pokazuje rad kao aspekat tehničkog odnosa spram prirode. ne da domisliti ono što zapra­ vo njegovu misao pokreće — prevladavanje samog izvora otuđenja. istina. radu suprotan od­ nos spram prirode. Na izbavljenje od otuđenog rada obratom u biti ra­ da samog upućeje i često naglašavanje — tokom cijele knji­ ge — da je pretpostavka slobode destruiranje ideje uma kao moći. kako smatra da je razvijeni oblik rada (suvreme­ no visoko razvijeno industrijsko društvo. Drugim ri­ ječima: svaki rad. društvo je oslobodilo ljude od . samo sloboda mišljenja kao korelat njegove faktične neslobode* (usp. društva. čak i onaj koji je ranije pozitivno ozna­ čio kao »proizvodnja«. kao ranije. ne govori eksplicitno ο »neotuđenom radu« niti izrijekom revidira svoje ranije pos­ tavke.« Apstraktni rad. — Znanost je u samoj sebi tehnologijska. proizvod­ nju kao povijesnotvorno posredovanje prirode. filozofija u ovoj knjizi nije preispitivana samo kao fe­ nomen društva — ono rebelirajuće negativno unutar njega — nego je ona interpretacijski zastupljena i kao komponen­ ta artikuliranja »određenog načina razumijevanja i organi­ ziranja« prirode. (Descartesov dualizam uključuje svoju negaci­ ju — res cogitans je srodna res-extensa — tj. Nije samo Descartesova filozofija dovedena u vezu s destruktivno-konstruktivnim odnosom spram prirode. slobode etc. da »osbolođenje inherentnih mogućnosti ne izražava više povijesnu alter­ nativu«. priroda je sazdana prema subjektu. Pojam »proiz­ vodnje« ne može više razgraničiti od novovjekovnog »aktivizma« — od usmjerenosti na dominaciju prirodom. Indirektno redefiniranje ranijeg stava ilustrira i navedena formulacija. manipuliranje itd. iz zaključnog poglavlja. Marcuse ističe pripadnost Descartesove filozofije strukturiranju svijeta po modelu Galilej­ ske znanosti. fi—8). Jer. Marcuse. npr. vidjeli smo. Tako. a kao konsekvenciju tog odnosa čitav sklop građanskog društva (dakle. pri neproblematiziranoj biti povijesti. dakle. instrumentalna. B. kao ospoljenje bitnih čovjekovih snaga jest »sačinjanje«. direktivnog značenja. za čitavo usmjerenje obrata nebitno. a ni jedna s dru­ gom tek naknadno u suradnji. »mijenja­ nje«. No. pa i samog Marxa) da tehnika i zna­ nost nisu neutralne spram svoje upotrebe.) rezultat jednog ishodišnog načina »razumijevanja prirode«. otuđeni rad proizlazi iz obzora posredovanja prirode tehnologijskim racionalitetom. Svi­ jet rada i dominacije ima svoje daleko idejno-historijsko is8 ) Kad je u Marcuseovim ranijim radovima analiza fenomena fi­ lozofije bila poduzeta isključivo iz perspektive imanentnih suprotnosti. Ovo ne navodimo tek radi pu­ kog registriranja kontinuiteta ili diskontinuiteta u Marcuseovoj misli. dakle. koje se u filozofiji reflektiraju tako da je ona residuum hum a n u m a . — u prvom planu su. Da »pacifikacija« nije pojam kojim Marcuse slučajno barata i koji se radu može kontrapolirati tek sporadično. Anticipirajmo: radikali­ ziranjem problema rada pozicija Kritičke teorije društva po­ staje nedostatna jer se u okvirima Marxove misli. rad kao sama subjektnost čovjeka. nego da terminologijski pokriva jedan sasvim drugačiji. i otuđeni rad ako je u ovom lo­ gičkom slijedu još uopće moguće ontologijski razlučiti otu­ đeni rad od rada). Descartesove filozofije bili drugi aspekti: »Individuumu kome je do naj­ veće mogućne istinitosti i sigurnosti građanske prakse ostaje.. u svojim ranim radovima pridaje značenje. npr. des W.čista forma' konkretne dru­ štvene prakse. Marcuse presudno utvrđuje (za razliku od većine marksista. Shodno stanovištu da društveni sklop proizlazi iz logosa. Dominacija i manipuliranje čovjekom — njegova podređe­ nost tehnološkom aparatu nerazdvojno je vezana za domi­ naciju prirodom.258 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 259 mu Marcuse. »dalje-vođenje« — »pro-izvođenje« predmetnog svijeta. a »pacifikacija« sugerira napuštanje kako subjektnosti tako i predmetnosti rada uopće. zapra­ vo. ne može otuđenom radu suprotstaviti. »Formalizacija i funkcionalizacija su prije svake primjene . . očito je iz VI poglavlja ove knjige. a subjekt se odnosi prema svome svijetu mjerenjima i opažanjima podobnim kvantificiranju 8 ). Mnogo više je u pitanju. tj. str. u interpretaciji. Dok je znanost oslobodila prirodu od inhe­ rentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih za kvantificiranje.prirodne' hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusobni odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao jedinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama. sad je za njega otuđenje.

Odatle je u logosu dominacije kontinuitet zapadnjačke misli. »Povijesna praksa rezultira iz određenog izbora. kao znanje ο općem. Marcuseovo određenje »povijesnog projekta« kao ishodnišnog odnosa čovjeka spram realiteta — dakle.: »Tehnika nije puko sredstvo. nasuprot ra­ nijoj njegovoj orijentaciji. najefikasnije i najizvjesnije jer raspolaganje uzro­ cima znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. naime. — Vidi . koje ne bi uopće mogle naći mjesta u Kritičkoj teoriji kao orijentaciji (tehnički odnos spram prirode k a o ishodište r a d a . ali i svi religijski i etički ideali (usp. des W. odno­ sa u kojem se zapravo otvara smisao bitka (»način razumi­ jevanja. porijekla njegove artikulacije. Instruktivno je i određenje koje je Marcuse dao »po­ vijesnom projektu« — u ovoj knjizi jednom od centralnih pojmova s obzirom na problematiku povijesti. s druge. 29. 76). Neske. represiji i spekulativnom i utopističkom karakteru negativ­ nog mišljenja. — Otud »pacifikacija« nasuprot »dominaciji« nad prirodom i čovjekom — dakle nasuprot radu.. Heideggera zadu­ žuje Marcusea svojim određenjima tehnike koja proizlaze iz refleksije ο bitku suvremenog svijeta i povjesnosti bitka. nego o b r n u t o : eksperimenat je ude­ šen zato što je fizika. u impli­ citnoj svjetovnoj povijesti bitka koju n a m kao. organiziranja i transfor­ miranja realiteta. Mit einem Brief ueber den Humani­ smus«. Tako izvore treba potražiti još u Aristotela i dalje u prošlosti. a. no samo je jedan od mogućih »na­ čina« konstitucije svijeta10»). k a k o mu Marcuse pridaje značenje. kaže Marcuse. g. Za­ čudno je da Marcuse uopće dopušta asociranje svoje misli sa Sartreovom (elemenat »slobode« i »odgovornosti« u pojmu »projekt«. i to nesumnjivu. g. P. dakle i rad jest »projekat u rea­ lizaciji«. str. Tehnika je jedan način razotkrivanja. po našem mišljenju. Projekt koji transcendira opstojeći projekt treba da ovog pogodi u njegovim bazičnim tendencijama. Sartrea. str. (Piatons Lehre von der Wahrheit. Heideggera. na žalost. B. Suhrkamp. k a o npr. Aufsaetze«. već kao čista teorija. 1967. eksperimenat je udešen za ispitivanje da li se priroda javlja u tom postavu i kako se javlja. u dominaciji. misli M. izd.. nereflektiranu Marcuseovu supoziciju sugeriraju sve one navedene temeljne postakve s obzirom na povijesno zbivanje svijeta. 10) Utoliko je u pojmu »projekat«.« Ili: »Nije novovjekovna tehnika eksperimentalna zato što postavlja a p a r a t u r u za ispitivanje prirode. j u n a 1967. usmjerenosti u kojoj se sabiru sve povijesne borbe. u nadvladanom hostilitetu prirode. postav prirode u tome da se ona predstavi kao unaprijed proračunljiv odnos energija. posezanja za jednim od različitih načina razumijevanja. u povodu Marcuseova eseja »Repressive Toleranz«..) Misao M. 23. pretpostavlja misao »svjetovanja« svijeta. to je uvijek u okviru centralne tematike njegove misli: povjesnosti bitka i zaborava bitka. str. Određenja tehnike pogađaju novovjekovnu konstela­ ciju uvijek istog. organiziranja«). filozofija prom a t a r a n a iz aspekta njezina sudjelovanja u konstituciji opstojećeg svijeta). Heideggerova misao nije prisutna u ovoj knjizi samo kao uvid u jedno od obilježja suvre­ menog svijeta! 9a ) U vrijeme revizije teksta prijevoda knjige i teksta Pogovora p o z n a t o n a m je da se u »Der Spiegel« od 12. s jedne strane. kategorija povijesnosti — jer tehničko-instrumentalni odnos. »Opseg mogućnosti« se pokazuje.« (»Die Frage nach der T e c h n i k ' u »Vortraege u. no ne jednakog uvjeta svjetovanja svijeta — da u »svjetlu bitka već stoji svako polaženje od bića i povratak njemu«. Primarni izbor određuje opseg mogućno­ sti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogu­ ćnosti inkompatibilne s njim« (VIII poglavlje). 33). 32. Kad Heidegger izričito govori ο novovjekovnoj tehnici (neke od tih tekstova spominje Marcuse samo usputno. 20. pretpostavka prevladavanja r a d a je bitno drugačiji odnos spram svega što jest — pacifikacija. Ono implicite sadrži korekciju i onih Marcuseovih pos­ tavki iz ranije faze po kojima se povijest zbiva iz biti čov­ jeka — iz njegove usmjerenosti na ostvarenje boljeg i srećnijeg života. više razlike negoli bliskosti s filozofijom J. Znanje prvih uzroka je. u VI poglavlju).260 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZVTVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 261 9) hodište u formuliranju općeg kao istinskog nasuprot empi­ rijskom kontingentnom. Citirano određenje povijesnog projekta navodi još na jedan zaklju­ čak. I iz ovog određenja proizlazi da rad nije više Marcuseu. »osvjetljenja« stvari iz primarnog odnosa koji ih čini onim što jesu i da jesu — očituje bliskost. Odatle slijedi da Marcuse ne 9) Bliskost Heideggerovoj misli je. Značenje »povijesnog projekta« u Marcusea podrazumijeva da bivstvovanje svijeta kao povijesnog nije jednoobrazan tok: obzor u kome se otvara smisao bića svagda je već sadr­ žan u određenosti svijeta. 1954. F r a n c k e Verlag. Bern. Određenja tehnike. 104). kao i ve­ likog odjeka Marcuseovih radova među zapadno-njemačkim studenti­ ma (Marcuse = »studentski prorok«) navodi Marcuseov stav ο nje­ govom učitelju: »Heidegger je jedini koji misli« (str.

U toj 13 ) Radi razjašnjenja ove ocjene rezimirati ćemo u k r a t k o te­ meljna Marcuseova interpretacijska uporišta u Hegels Ontologie. interpretaciji ranih Marxovih radova. samo kao mišljenje (ontologija. posredovanje s drugim kao konstituens njegova pojma). nema kamo preći. sabire se doseg Marcuseove misli tog razdoblja. Beitraege zu einer Phaenomenologie des Historischen Materialismus. god. kao konstituens života zajednice. koje već djeluje na tom niveau. U njoj je središnje djelo »Hegels Ontologie«. po našem miš­ ljenju.) o po­ vijesti. Prije Kojèvea.. u kratkim ob­ risima već prikazanoj. nego se tezi reflektira. Sozialforschung«. Vlastiti Marcuseov misaoni razvoj instruktivno nas upućuje na potrebu kritičkog promišljanja Marxove misli. posredovani rad dade prevladati jed­ nostavnim. Prikriva utoliko što apsolutno znanje. Slijedeće su implikacije pojma života inherentnog filozofaji apso­ lutnog znanja. vječna je i zato apsolutna sadašnjost. Ovaj prvi aspekat je sadržan u Hegelovoj ontologici. može još samo sve ispostavljati u od­ nosu spram svoje istine: jedinstva subjekta i objekta. H e g e l o v a o n t o . U ovoj temeljnoj tezi da je povijest po pro-izvodnji (a ne obrnuto pro-izvodnja po povijesti). Ona se u cjeli­ ni dade rezimirati kao domišljanje biti povijesne prakse proizašlo iz nastojanja da se osmisli revolucija i uputi na radikalnost povjesnotvornosti. etc. tj. nadalje. bilo u vidu nanovo poduzete intrepetacije Marxa bilo u ne­ koj drugoj formi koja bi strože poštovala povijesno mišlje­ nje. specijalizirani. i u mnogo strože izvedenoj interpretaciji. tri su. a duh je istinita samosvijest i zato mu je predmet identitet subjekta i objekta — svijest kao svijet. Život je svijest n a s p r a m svijetu u zadanosti pro-izvođenja. koja utemeljuje objektnost objekta u razotkrivanju njegove biti iz bitka ο sebi putem razlikovanja spram drugog i sintetičkog obje­ dinjavanja određenja sviješću.l o g i k a . kojim je proizvođenje. (Usp.) U Hegels Ontologie Marcuse je pokušao pokazati da je već Hegelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti. U skladu s tim je to da je za Marcusea neproblematičan pojam rada u Mar­ xa. kako se prezentirala svojom transcendentalnom analitikom tubitka i temporalnom ekspli­ kacijom njegova bitka — dakle prije radikaliziranja pitanja istine bitka u dimenziji povijesti. niveau »Sein und Zeit«-a. te vice-versa: da se misao po­ vijesno revolucionarno konkretno angažira. kao i to da apsolutum Hegelove filozofije u njegovu va­ ženju prolongira preko granica građanskog društva 1 3 ). . koji zna apsolutno. medij apsolutnog znanja Hegelove filozofije. u mediju duha kao zbilj­ ske svijesti. 1928. je sačinjanje istine same ο onom što je zbilja. u Philosophische Hefte. i utjecaj Heideggerove misli prve faze. stalno prezentne ujedno sadašnjost. Samosvijest.264 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RAĐA I ŠANSE REVOLUCIJE 265 Obje se nadaju i u vlastitoj Marcuseovoj. No. apsolutno znanje je osvi­ ješteno posredovanje subjekta i objekta koje je zbilja samog zbiva­ nja priredila — ono se uvijek već zbiva pa je pretpostavka apsolutnog znanja svjesno odnošenje života (čovjeka) spram predmetnog mu svi­ jeta. Marcuse je pokazao da je pro-izvodnja (rad) osnova Hegelove ontologije. iz njegovog ranog perioda. n e u t e m e l j u j e i uopće n e sadr­ ži mogućnost različito artikuliranih svjetova. prirode. To ostaje izvan Marcuseove refleksije. osmišljenje. prošlost i budućnost kao njegova vlastita zbilja i istina — apsolutna ideja je atemporalna. razvojne etape u Marcuseovoj misli. Prva obuhvaća njegove radove prije formuliranja Kritičke teorije i radova u okviru njezina programa u »Zeitschrift f. — ne prelazi od spoznavajuće i djelatne svijesti k objektu k a o novo ozbiljenje. na žalost. m e đ u t i m . i pri­ kriva i iskazuje svjesnu p r o i z v o d n j u kao temeljan uvjet bivanja svih bića. 2) odnos čovjeka spram samog sebe zahvatanjem i ozbiljenjem svojih navlastitih mogućnosti. d o m i n a n t n o novovje­ kovni odnos čovjeka spram prirode — odnos rada (iazgrađivanje u sebe zatvorenog bitka ο sebi. Zahvatanje navlastitih mogućnosti čov­ jeka. Naprotiv: a p s o l u t i z i r a j e d a n . To argumentira ispostavljanjem apsoluta kao pro-izvodnog života. no istovremeno i legitimnost uzimanja u obzir Heideggerove misli. Ontologija rada mu je do­ statno utemeljenje povjesnosti zato što nekritički prihvaća Marxov nep-i roblematizirani pojam r a d a samog — slijedi Marxa u pretpostavci da se razvijeni. Odlučujuće je u svemu da mu se zadatak povijesnog mišljenja postavljen i Marxom i Heideggerom uopće može postaviti. na osnovu kojih Marcuse smatra da je već He­ gelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti: 1) odnos čovjeka spram predmetnog svijeta. etc. Duhu su. Analogno prihvaća od Heideggera više transcendentalno esencijalni niveau problematike nego povijesno pitanje ο istini bitka. sadržano je u Hegelovoj filo­ zofiji u osnovi odnosa apsolutnog i objektivnog duha. Otud impuls: od Heideggera k Marxu. Nadaju se baš zato što je to jedna od najboljih i samoj Marxovoj misli najadekvatnijih inter­ pretacija. S obzirom na dosadašnji opus.

a nije bezuvjetno istovetan s njime. kako smo već napomenuli. Kad bi bili dovede­ ni u izvorniju vezu s temeljitije promišljenom povijesnošću — pojmovi »pacifikacija« i »igra« bi. »Pacifikacija« kao telos povijesno novoga ostaje pomalo u clair 14 ) Ο tome usporedi naš članak: »Može li se Freuđovom me· tapsihologijom utemeljiti povijesnu budućnost?«. Predgovor od 1960. a ne njezino utemeljenje 14 ). No. da je tehnologijska zbilja i moć proizvoda rada nad čovjekom — u biti realiza­ cija subjekta u objektu (usp. a očitovanje je humanuma kao temelj­ na misaona okosnica Kritičke teorije. Raspravljajući ο metapsihologiji S. s jedne strane. Posljednja etapa Marcuseove misli je u znaku reper­ kusija prerano napuštenog. po kojoj paci­ fikacija ima značenje iskonske. a. samo koincidira s poetsko-kontemplativnim odnosom. a u ok­ viru suvremene misli pri/<samom vrhu najznačajnijih knjiga uopće. 6. Zato istosmjernost Erosa i Thanatosa može biti samo aspekat nove ideje uma. god. Novu ideju uma je nagovijestio u poeti1 čko-kontemplativnom odnosu spram prirode u »Eros i civili­ zacija« tematizirajući metapsihologiju S. logična posljedica ove prve etape utoliko što se. utoliko što je sam taj smisao bio sagledan unutar povijesno već ar1 tikuliranog. Naše teme. Freuda.. god. BRANKA BRUJIĆ . Freuda. za . Na osnovi njih. naovamo — sadržava. obscure-u i u »Čovjek jedne dimenzije«. pret­ hodnim interpretacijskim osiguravanjem Marxove konkretno povijesno angažirane misli s obzirom na smisao povijesti — povijesno mišljenje činilo kao nešto što u njegovoj povijesnosti ne treba više tematizirati. te po pokazivanju akutnosti problema zatvaranja svijeta rada u samog sebe. popri­ mili puniju i odlučniju dimenziju negoli je ova predominantna u dosadašnjoj Marcuseovoj interpretaciji. pak. s druge strane. pretpostavljamo. ovom implicitnom redefiniranju prvotne pozicije nedostaje spomenuto produbljenije utemeljenje. ali zatomljene težnje huma­ numa (Eros i civilizacija) ili naprosto značenje suprotstav­ ljanja aktivizmu tehnologijskog odnosa spram prirode (Čov jek jedne dimenzije).266 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 267 Kritička teorija je. Marcuseovi proboji iz svijeta rada takvi su kakvi jesu. ovaj kri­ terij. uvid da je pretpostavka obrata »nova ideja uma«. nedovoljno promišljenog osigu­ ravanja svjetovno-povijesnih pretpostavki (što je valjalo uči­ niti u I etapi) te u isključivom usredotočenju na konkretni tretman (što je učinio u II etapi). god. Međutim. knjiga koja je pred nama jedno je od najznačajnijih marksističkih djela. 1955. 1966. Marcuse kriterij nerepresivne civi­ lizacije iskazuje u jedinstvu Erosa i Thanatosa. Posljednja etapa Marcu­ seove misli — izražena počev od prvog izdanja »Eros i civi­ lizacija«. pak. iako smisleno nadovezuje na pret­ hodnu ontologijski utemeljenu poziciju — očituje prelom i razgraničava prvu etapu od druge. No. s obzirom na nagonsku sferu. »Um i revolucija«).) Napuštanje ontologijske razine mišljenja. (Otud preusmjerenje danog ukazivanjem na ono što u njemu rebelira.

. Zatvaranje političkog univerzuma 36 3. SADRŽAJ: Uvod Paraliziranje kritike: društvo bez opozicije . Zatvaranje univerzuma rasuđivanja 90 Jednodimenzionalna misao 5. Od negativnog k pozitivnom mišljenju: tehnolo­ ška racionalnost i logika dominacije 140 7. . . Jednodimenzionalno društvo 9 1. Obrat oslobađanja 10. Novi oblici kontrole 21 2. . Pokoren je nesretne svijesti: represivna desublimacija 67 4. Zaključak Pogovor: Branka Brujić — Zatvoreni svijet rada i šanse revolucije . 123 6. Trijumf pozitivnog mišljenja: jednodimenzional­ na filozofija 162 Šanse alternativa 191 209 228 239 8. Povijesna sveza filozofije 9. Negativno mišljenje: poražena logika protesta .' aïjt.

) . izdavačko preduzeče. fr . Mostar o e I >' I · I r ι V Ι . Sarajevo Za izdavača Ahmet Hromadžić Tehnički urednik Ahmed Muhamedagić Korektor Milica Ristić Štampa: »Rade Bitanga«.Herbert Marcuse ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE Izdavač »VeSelin Masleša«.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful