BIBLIOTEKA

LOGOS

Uređuju: M. Čaldarović, dr M. Filipović, dr I. Focht, dr B. Ibrahimpašić, dr V. Jokanović, dr A. Krešić, N. Smailagič, dr V. Sutlić, dr Lj. Tadić i A. Šarčević

HERBERT MARCUSE

Odgovorni urednik: Dr VANJA SUTLIĆ

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
RASPRAVE Ο IDEOLOGIJI RAZVIJENOG INDUSTRIJSKOG DRUŠTVA

Naslov originala ONE DIMENSIONAL MAN Studies in the Ideology of Advanced Industrial Society by Herbert Marcuse Beacon Press Boston, 1964.

POSVEĆENO
Prevela: BRANKA BRUJIĆ

INGI

IZRAZI ZAHVALNOSTI Moja žena je, u najmanju ruku, djelomice zaslužna za stavove izražene u ovoj knjizi. Beskrajno sam joj za­ hvalan. Moj prijatelj Barrington Moore, Jr., uvelike mi je pomogao svojim kritičkim primjedbama; u diskusijama s njim tokom niza godina ja sam izoštrio svoja shvaćanja. Robert S. Cohen, Aron J. Mayer, Hans J. Meyerhoff i David Ober čitali su rukopis u raznim fazama i pružili dragocjene primjedbe. The American Council of Learned Societies, the Louis M. Rabinowitz Foundation, the Rockefeller Foun­ dation i the Social Science Research Council produžili su mi dotacije, koje su uveliko olakšale dovršenje ovih ras­ prava.

iza opće-razabrane prijetnje izvana — za Za­ pad s Istoka. U takvim okolnostima naša sredstva masovne ko­ munikacije nemaju mnogo poteškoća kad prodaju posebne interese za interese svih razumnih ljudi. veće i bolje per­ petuiranjem ove opasnosti. a za Istok sa Zapada. njihovo za­ dovoljenje podstiče biznis i opći prosperitet pa se cjelina pojavljuje kao samo utjelovljenje uma. Jednako općeprihvaćena je potreba za spremnošću da se živi na rubu opasnosti. usavršavanju rasipanja. Ovi uzroci ostaju ne­ određeni. da se sučeli s izazovom. Političke potrebe društva postaju individualne potrebe i aspiracije. Odbrambena struktura olakšava život većem broju ljudi i proširuje čovjekovo gospodarenje prirodom. očuvanju baš onih snaga koje perpetuiraju ovu opasnost? Napori da se spriječi ovakva ka­ tastrofa zasjenjuju traženje njenih potencijalnih uzroka u suvremenom industrijskom društvu. koja bi mogla zbrisati čovječanstvo. .UVOD PARALIZIRANJE KRITIKE: DRUŠTVO BEZ OPOZICIJE Ne služi li prijetnja atomskom katastrofom. Mi se prepuštamo mirnoj proizvodnji razornih sredstava. školovanju za odbranu koje deformira branitelje i ono što oni brane. nenapadnuti od javnosti jer su u dru­ gom planu. Pokušaj da se dovedu u vezu uzroci opasnosti s nači­ nom na koji je organizirano društvo i na koji ono organizira svoje članove namah je konfrontiran s činjenicom da razvi­ jeno industrijsko društvo postaje bogatije. nerazotkriti.

To znači da je razmjer dominacije dru­ štva nad pojedincem takođe neizmjerno veći nego ikad prije. Njegova produktivnost je destruktivna za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti. a ne terorom.. on je a pri­ ori teorije društva i iz njegova neprihvaćanja slijedi (što je sasvim logično) neprihvaćanje same teorije. nacionalne i internacionalne. kritičkom smislu: oni označavaju ten . Sud da je ljudski život vrijedan življenja ili. Tako je svaka kritička teorija društva od početka konfrontirana s problemom povijesne objektivnosti. kritička teorija mora apstrahirati od postojeće organizacije i korištenja sredstava društva i od rezultata ove organizacije i korištenja.i hove povijesne alternative. ili pervertirane mogućnosti za poboljšanje bitnih ljudskih okol­ nosti. to. Kako mogu ta sredstva biti upotrijebljena za optimalan razvoj i zadovoljenje indivi­ dualnih potreba i sposobnosti uz minimum tegobna rada i mizerije? Teorija društva je povijesna teorija. 'Naše društvo je karakterizirano upokorenjem centrifugal­ nih društvenih snaga tehnologijom. naime. s obzirom na njegove upotrijebljene i neuopotrijebljene. 2. Da bi identificirala i odredila moguć­ nosti optimalnog razvoja. prev. š t o su mjerila takve kritike? Zacijelo. određena povijesna praksa je ocijenjena spram svojih vlastitih povijesnih alter­ nativa. Prema tome. Ovaj *) »Pacify« i »pacification« nemaju u Marcuseovoj upotrebi značenje nasilnog umirenja vanjskim snagama. i to na dvostrukoj bazi: nadmoćnom efikasnošću i porastom život­ nog standarda. Ovu r i j e č nismo prevodili stoga što bismo je adekvatno mogli samo opisno prevesti. njegov mir je održavan konstantnom prijetnjom rata. Ovaj sud je u osnovi svih intelektualnih napora. koji među raz­ ličitim mogućim i aktuelnim modima organiziranja i kori­ štenja raspoloživih sredstava pružaju najveće šanse optimal­ nog razvoja? Pokušaj da se odgovori na ova pitanja uključuje s po­ četka niz apstrakcija.10 UVOD UVOD 11 Pa ipak je to društvo u cjelini iracionalno. da može i treba biti učinjen vrijednim življenja. Kritička teorija mora demonstrirati objektivnu vrijednost tih sudova. Postojeći na­ čin organiziranja društva je procijenjen spram drugih mo­ gućih načina za koje se smatra da pružaju bolje šanse za olakšanje čovjekove borbe za opstanak. Kritička teorija analizira društvo . a k a k o ona u Marcusea označava temeljni smjer »transcendiranja postojećeg«. Teorija društva prin­ cipijelno polazi od takva apstrahiranja koje ne prihvaća dani univerzum činjenica kao konačan kontekst valjanosti. vrijednosni sudovi imaju udio. njegov rast ovisi ο represiji realnih moguć­ nosti za pacifikaciju*) borbe za egzistenciju — individualne. Ova represija. tako različita od represije koja je karakterizirala prethodne. već s pozicije snage. analiza koja transcendira činjenice na osnovu njiho­ vih pritomljenih i negiranih mogućnosti. zbog uče­ stale upotrebe. jezično ne dozvoljava opisno prevođenje. što bi ova riječ mogla aso­ cirati s obzirom na smisleni kontekst Pax Romana. Teorija društva je suprotna svoj metafizici na temelju rigorozno povijesnog ka­ raktera trascendencije l ). danas ne operira s pozicije prirodne i tehničke nezrelosti. manje razvijene stupnjeve našeg društva. »Pacifications u Marcusea znači: smiraj egzistencije u umirenju b o r b e z a o p s t a n a k . Postojeće društvo raspolaže ustanovijivim kvantitetom i kvalitetom in­ telektualnih i materijalnih sredstava. Dio cilja kritičke teorije suvremenog društva jest da se istraže korijeni tih razvojnih tokova. To je. a demonstra­ cija se mora odvijati na empirijskim osnovama.) problem se javlja u dva uporišta u kojima analiza implicira vrijednosne sudove: 1. a povijest je domena šansi u domeni nužnosti. Sud da u danom duštvu postoje određene moguć­ nosti za poboljšanje ljudskog života i određeni putevi i sred­ stva za realiziranje tih mogućnosti.Mogućnosti« moraju biti unutar 1) Termine »transcendentan« i »transcendencija« upotrebljavani u cijeloj knjizi u empirijiskom. pre­ ciznije. Mogućnosti (inte­ lektualne i materijalne) suvremenog društva su neizmjerno veće nego ikad prije. te da se ispitaju nji. (Op.

govore suprotno. kritika industrijskog društva je. novi način čovjekove egzistencije. »zadržavati«. novo usmjerenje proizvodnog procesa. perzistencija bijede uprkos bogatstvu bez presedana — konstitu­ iraju optužbu koja nije nimalo pristrana. Sažeta komparacija između formativnog stupnja teo­ rije industrijskog društva i njezine sadašnje situacije može pomoći da se pokaže kako je izmijenjena osnova kritike. U naj­ razvijenijim područjima suvremenog društva bezobziran inte­ res očuvanja i poboljšanja institucionalnog status quoa sje­ dinjuje prethodno antagonističke snage. proširen na cio sistem dominacije i koordinacije. »obuhvaćati« i »obuzdavati«. č a k ako ovi pobrojeni elementi nisu raison d'être ovog društva. a preda­ nost njima stvari ličnog (ili grupnog) preferiranja. nastojeći da bar približno izrazimo sabiranje oba značenja u jednu riječ. Iz toga slijedi da apstrahiranje od postojećih institucija mora biti izraz neke zbiljske tendencije — tj. najkarakterističnije ostvarenje razvije­ nog industrijskog društva. ponekad čak »apsorbiranje«. izrađujući prve koncepte alternativa. sporazumijevanje biznisa i radnika unu­ tar jake države. U ovom aspektu 'razvijeno industrijsko društvo kon­ frontira kritiku sa situacijom koja. Jzgleda da je savremeno društvo u stanju da obuzda društvenu prom­ jenu — kvalitativnu promjenu koja bi ustanovila bitno dru­ gačije ustanove. Ta povijesna medijacija se zbivala u svijesti i političkoj akciji dviju velikih klasa koje su se suprotstavljale jedna drugoj u društvu: buržoazije i proletarijata. Nema više tla na kome se sastaju teorija i praksa. č a k i najempirističkije analize povijesnih alter­ nativa poprimaju izgled nerealističke spekulacije. U onoj mjeri u ko­ joj tehnički progres osigurava rast i koheziju komunističkog društva. dvopartijski sistem. lišava kritiku same njezine osnove. razvitak ka­ pitalizma je izmijenio strukturu i funkciju ovih dviju klasa tako da one više nisu akteri povijesne transformacije. vrednota i fakata. U odsutnosti aktera i akcija društvene promjene koje bi se dale demon­ strirati. Sjedinjenost porasta produktivnosti i porasta destrukcije. čini se. U vrijeme svog nastanka. To su još uvi­ jek osnovne klase u kapitalističkom svijetu. Pa ipak: da li ta odsutnost opovrgava teoriju? Uprkos činjenicama koje. već samo nje­ gov nusprodukt: iracionalna je sama njegova zamašna raci­ onalnost. koji poražavaju ili opovrgavaju svaki protest preduzet u ime povi­ jesnih mogućnosti slobode od rada i dominacije. kako rezultat tako i pretpostavka ovog ostvarenja. opadanje pluralizma. Tehnički progres. Teorijski koncepti rezultiraju društvenom promje­ nom. kritika je bačena natrag na visoki stupanj apstrak­ cije. koja pokreće efikasnost i rast. u feoriji i praksi. . potreba i dane usmjere­ nosti. svakom od njegovih članova. »ograničavati«. u prvoj polovini devetnaestog stolje­ ća. koje u danom društvu »premašuju» postojeći univerzum zbivanja i akcije u smjeru povijesnih alternativa (realnih mogućnosti). Vrednote vezane za alternati­ ve postaju činjenice kad su povijesnom praksom prevedene u realitet. uzmiče ideja ο kvalitativnoj promjeni pred realis­ tičkim pojmovima ο neeksplozivnoj evoluciji. one moraju biti odredljivi ci­ ljevi prakse. *) Kako »contain«: znači i »sadržavati«. čovječanstvo na rubu uništenja. zadobila konkretnost u povijesnoj medijaciji te­ orije i prakse. tran­ sformacija tih institucija mora biti stvarna potreba stanov­ ništva koje potpada pod njih. koja je. No. Integraciju suprotnosti. po svemu sudeći. možda. kritička analiza ustrajava u insistiranju da je neophodnost kvalitativ­ ne promjene tako urgentna kao nikad prije.12 UVOD UVOD 13 dohvata analiziranog društva. a kako je izraz »containment« u ovoj Marcuseovoj knjizi najčešće u kontekstu: sadržanost mogućnosti za transcendiranje postojećeg i i s t o v r e m e n o njihovo zadržavanje unutar granica postojećeg — to smo ga slobodno prevodili sa: »spu­ tavanje«. dencije. izručenost misli. stvara takve oblike života (i moći) koji pomiruju snage koje se suprostavljaju sistemu. nade i straha odlukama postojećih moći. Teorija društva se bavi povi­ jesnim alternativama koje obitavaju u danom društvu kao subverzivne tendencije i snage. Ovo sputavanje*) društvene promjene je. Kome je potreb­ na? Odgovor je konstantno isti: društvu kao cjelini. mi­ sao i akcija. potvrđu­ je opće prihvaćanje nacionalnog cilja.

efektivnih i ugodnijih formi društvene kontrole i dru­ štvene kohezije. ma kakvi preduvjeti za preokret mogli egzistirati: — oni su upotrijebljeni tako da ovaj bude spriječen. konstituens predvidljive budućnosti. »klasa«. »porodica« označavali su sfere i snage koje još nisu bile inte­ grirane u dane uslove — označavali su sfere napetosti i kon­ tradikcije. No. znan­ stveno pokoravanje prirode za znanstveno pokoravanje čov­ jeka. na predindustrijska područja svijeta. to je sistem koji a priori determinira kako proizvod tog aparata tako i opera­ cije koje mu služe i proširuju ga. Ova neizvjesna situacija uključuje još fundamentalniju neizvjesnost. čak.' Ne mislim da može biti dat jasan odgovor. Κ tome će prispjeti samo ako je oživotvorena potreba da se promijeni njihov način života. individu­ alnih i društvenih potreba. kako produktivnih tako i de­ struktivnih tendencija u društvu. Upravo ovu potrebu postojeće društvo uspijeva potisnuti u onoj mjeri u kojoj je sposobno za »snabdijevanje dobrima« u sve masovnijim razmjerima upotrebljavajući. Tehnologija služi postavljanju novih. Prva tendencija je dominantna. ni katastrofa neće donijeti promjenu ako poimanje onog što se zbiva i onog što je zapriječeno ne preokrene svijest i ponašanje čovjeka. kako pozitivnog tako i negativnog. U to­ me i jest srž problema. vještine i stavove već i individualne potrebe i aspiracije. Naporedo s tim. u kome tehnički aparat produkcije i distribucije (sa sektorom automacije u porastu) ne funkcionira kao zbir-total pukih instrumenata koji mogu biti izdvojeni od njihovih društvenih i političkih učinaka. pozicija teorije ne može biti pozicija puke spekulacije. jedna uz drugu — i čak jedna u drugoj. Još je smislena distinkcija istinske i krive svijesti. »privatan«. zavaravajući ili operacionalni termini. negiranje pozitivnog. pa. Slično tome. »individuum«. Treba da ljudi dođu do toga da je sagledaju i da nađu put od krive ka istinskoj svi­ jesti. Moderno industrijsko dru­ štvo je upravo ekspanzivan identitet ovih suprotnosti. Naprotiv. od svog neposrednog k svom pravom interesu. Ali ova distinkcija mora biti osnažena. Analiza je centrirana oko razvijenog industrijskog dru­ štva. pravog i neposrednog interesa. Te kate­ gorije su bile bitno negativni i kritički pojmovi koji su odre­ đivali aktualne suprotnosti u evropskom društvu devetnaes­ tog vijeka. Ovaj ideologijski karakter kritike proizlazi iz činjenice da je analiza. Već je i sama kategorija »društvo« izražavala oštar sukob društvene i političke sfere — društvo kao antagonističko državi. Ona mora biti povijesna pozicija u tom smislu što mora biti zasnovana na sposobno­ stima danog društva. odbijanje. Suočena s totalnim karakterom ostvarenja razvijenog industrijskog društva. kritička teorija ne raspolaže os­ novom za transcendiranje ovog društva. On tako čini zastarjelom suprotnost privatne i javne egzistencije. u još jednom smislu — time što se širi na manje razvijena i. '»čovjek jedne dimenzije« će odpočetka do kraja oscilirati između dvije kontradiktorne hipoteze: (1) da je razvijeno industrijsko društvo kadro sputati kvalita­ tivnu promjenu. Pokušaj da se ponovo zadobije kritička intencija tih ka­ tegorija i da se razumije kako je njihova intencija bila anulirana društvenim realitetom odpočetka se javlja kao regres od teorije povezane s povijesnom praksom na apstraktnu speku­ lativnu misao: od kritike političke ekonomije na filozofiju. tako. ove kategorije gube svoju kritičku konotaciju i tendira­ ju tome da postanu deskriptivni. • . Možda neki slučaj može promijeniti situaciju. Totalitarna tendencija ovih kontrola potvr­ đuje se. pri tome. U tom društvu proizvodni aparat tendira tome da postane totalitaran utoliko što de­ terminira ne samo društveno potrebna zanimanja.14 Ü V O D UVOD 15 Ovo društvo nije manje iracionalno i manje podobno kritici time što ga ogromna većina stanovništva prihvaća i što joj je nametnuto da ga prihvaća.1 Prisutne su obje tendencije. izgleda. (2) da postoje snage i tendencije koje će moguće slomiti ovo sputa­ vanje i revolucionirati društvo. Vacuum poga­ đa i samu teorijsku strukturu jer su kategorije kritičke teorije društva bile razvijene tokom perioda u kome je po­ treba za odbijanjem postojećeg i njegovim prevratom bila in­ korporirana u akciji utjecajnih društvenih snaga. prinuđena da proslijedi s pozicije »izvan«. Naporedo s porastom integracije industrijskog dru­ štva.

The Waste Makers Vancea Packarda. ο pro­ mjenama karaktera industrijskog rada i radne snage itd. Ovaj izbor rezultira iz igre dominantnih interesa. nedostatak teorijske analize u ovim radovima ostavlja pokri­ vene i zaštićene korjenove opisanih okolnosti. pretjerivanja ili žurnalističkog tretmana. ο znan­ stvenoj organizaciji. 4| Ne može više — u suočenju s totalitarnim karakteris­ tikama ovog društva — biti prihvaćeno tradicionalno shva­ ćanje ο »neutralnosti« tehnologije. po tome što proizvodi sličnosti u razvitku kapi­ talizma i komunizma. J. Whytea. refe­ rata Privremenog nacionalnog ekonomskog komiteta 76-og kongresa: Concentration of Economic Power. Raspravljajući ο poznatim tendencijama razvijenog in­ dustrijskog društva. sve alternative. ništa više. Kao tehno­ loški univerzum. Tehnološka racionalnost je postala politička racionalnost. No. projekat postane operativan u temeljnim in­ stitucijama i odnosima. jedanput. tehnolo­ ško društvo je sistem dominacije koji je djelotvoran već u pojmu i konstrukciji tehnike. U obimnoj sociološkoj i psihološkoj literaturi sakupljen je 2 ) Termin »projekte naglašava elemenat slobode i odgovornosti u povijesnoj determinaciji: on povezuje autonomiju i kontigenciju. isto tako. korporacijskom preduzimanju. The Modem Corporation and Private Property. A kad. Produktivnnost i potencijal rasta ovog sistema stabiliziraju društvo i sadržavaju tehnički progres unutar strukture dominacije. Tehnologija kao takva ne može biti izolirana od upotrebe u koju je stavljena. Ima veći broj neideoloških analiza ο činjenicama — poput Berle i Means. U svom odvijanju projekat oblikuje sve rasuđinje i akciju. The Warfare State Freda. a u toku nekoliko dana. one govore dovoljno glasno. The Organization Man Wiliama H. Jt * American Federation of Labour i Congress of Industrial Organisations (Up. po­ litika i ekonomija se u medijumu tehnike stapaju u svepri­ sutan sistem koji guta. Zacijelo. intelektualnu i materijalnu kulturu. a mijenjajući povremeno stanice.16 UVOD UVOD 17 a. on tendira tome da postane eksklu­ zivan i da determinira razvoj društva u cjelini. glavni program. Kultura. Ima prostranih područja unu­ tar i izvan tih društava gdje ne prevladavaju opisane tenden­ cije — rekao bih: još ne prevladavaju. razvijeno industrijsko društvo je politički univerzum.* Način kojim društvo organizira život svojih članova uključuje prvobitan izbor među povijesnim alternativama koje su determinirane naslijeđenom razinom materijalne i in­ telektualne kulture.) . The Status Seekers. Wrighta Millsa i studija koje su često loše primljene zbog simplifikacije. publikacija AFL-CIO-a * ) : Automation and Major Technological Change. To je jedan od više »projekata« — »projekt« realizacije 2 ) . ne isključujući oglase. ostavljene da govore same za sebe. -& Moja analiza je centrirana oko tendencija u najrazvi­ jenijim suvremenim društvima. takođe publikacija u News and Letters i Correspondence u Detroitu. transformacije i organizacije pri­ rode kao pukog materijala podređivanja. ili suzbija. U tom smislu je izraz upotrijebljen u djelu Jean-Paul Sartrea. neprekinuto u trajanju jednog sata. Za dalje raspravljanje vidi poglavlje VIII. Ja ocrtavam te ten­ dencije i pružam neke hipoteze. posljednji stupanj u realizaciji specifičnog povi­ jesnog projekta — iskustva. rijetko sam davao posebne referencije. Možda se najupečatljivija evidencija može dobiti jednostavno gledajući televiziju ili slušajući radio. Cooka. — U tu kategori­ ju spadaju: The Hidden Persuaders. želeo bih naglasiti vitalan značaj rada C. prev. i opisan materijal ο tehnologiji i društvenoj promjeni. On anticipira specifične mode transformiranja i iskorišćavanja čovjeka i prirode i odbacuje druge mode.

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO .

razumna. uhodana. ove slobode i prava su dijelili sudbinu društva u ko­ me su integralni dio: ostvarenje ukida premise. čini se. Slobode misli. Kad su postali instituciona­ lizirani. Kako sloboda od nužde — konkretna supstancija svake slobode — postaje realna mogućnost tako slobode pripadne stanju niže produktivnosti gube svoj sadržaj. ipak je to razvoj koji obećava. reguliranje slobodne kon­ kurencije među nejednako opremljenim ekonomskim subjek­ tima. koncentracija individualne inicijative u efektivnije. govora i savjesti su bile — upravo kao slobodna inicijativa koju su proizvele i zaštićivale — bitno kritičke ideje sačinjene da bi nadomje­ stile zastarjelu materijalnu i intelektualnu kulturu jednom produktivnijom i racionalnijom. NOVI OBLICI KONTROLE U razvijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava ugod­ na. no bolnih izvedbi. Može se poneg­ dje zažaliti da ovaj tehnološki poredak također uključuje po­ litičku i intelektualnu koordinaciju — no. To je znamen tehničkog progresa. što može biti razumnije nego obuzdavanje individualiteta u mehanizaciji društveno potrebnih. autonomija i pravo na političku opoziciju lišeni su svoje bazične kritičke funkcije u društvu koje je. Prava i slobode koji su bili vitalni faktori u počecima i ranijim stupnjevima industrijskog društva prepuštaju se vi­ šim stupnjevima tog istog društva: oni gube svoje tradicio­ nalno opravdanje i sadržaj. produktivnije korporacije. sve spo­ sobnije da zadovolji potrebe pojedinaca posredstvom načina na koje je organizirano. Takvo društvo može s pravom zahti­ jevati prihvaćanje svojih principa i institucija i reducirati . ograničenje prerogativa i nacionalnih suvereniteta koji koče internacionalnu organizaciju sredstava. demokratska nesloboda.1. Neovisnost mi­ sli. Zaista.

Ne pogoduje totalitarizmu sa­ mo određena forma vladavine ili načela partije već. Slobodna inicijativa već od početka nije bila. U ovoj mjeri u kojoj svijet r a d a u sebi nosi mašinu i. neterorističku. Gola činjenica da fizička (samo fizička?) moć ma­ šine nadmašuje moć pojedinca i bilo koje posebne grupe po­ jedinaca čini mašinu najefikasnijim političkim instrumentom u svakom društvu u kome je bazična organizacija — organi­ zacija mašinskog procesa. također. ona je uklju­ čivala mukotrpan rad. mehaniziranje on postaje potencijalna baza za novu slobodu čovjeka. zanatstvenu i mehaničku produktivnost raspoloživu industrijskoj civiliza­ ciji. organizirati i eksploatirati tehničku. Ovo ne zbog toga što su te slobode postale beznačajne. Ona tako sprečava izbijanje efi- kasne opozicije protiv cjeline. tim više što on uključuje osjetne ekonomske i političke reperkusije i prijeti glatkom funkcio­ niranju cjeline. u cjelini. dodjeljujući interese. Suvremeno industrijsko društvo tendira totalitari­ zmu na osnovu organizacije njegove tehnološke baze. 1 ) Političke snage se danas potvrđuju svojom moći nad mašinskim procesom i tehničkom organizacijom aparata. iščezavanje te vrste slobode bi bilo jedno od najvećih ostvarenja civili­ zacije. intelektualna sloboda bi značila restauraciju in­ dividualne misli koja je sada apsorbirana u masovnoj komu1) Pogledaj str. kontrola nad njim bi mogla biti i centralizirana. Zaista. Ako bi proizvodni aparat mogao biti organiziran i usmjeren spram zadovoljenja vitalnih potreba. Tehnološki proces mehanizacije i standardizacije bi mogao osloboditi individualnu energiju za još neispisanu do­ menu slobode s onu stranu nužnosti. 63. novinskih listova. Ova produktivnost mobilizira društvo u cjelini. neizvjesnost i bojazan za veliku većinu stanovništva. Slično tome. Sama struktura čovjeko­ va egzistiranja bi bila izmijenjena. određeni sistem proizvodnje ili raspodjele koji ne isključuje »pluralizam« partija. Pa. već bi je omo­ gućavala. političkih i intelektualnih sloboda. čini se da je mala razlika da li porast zadovoljenja potreba ostvaruje autoritaran ili neautoritaran sistem. ko­ ji bi bio njegov vlastiti. U tom pogledu. moć mašine je bitno samo nagomilana i projektira­ na moć čovjeka. Kad čovjek ne bi više bio prisiljen da se potvr­ đuje na tržištu kao slobodan ekonomski subjekt.22 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 23 opoziciju na raspravljanje i proizvođenje alternativnog pro­ gramiranja politike unutar status quoa. U uslovima po­ rasta životnog standarda nekonformizam sa sistemom izgleda kao društveno nekoristan. Takva kon­ trola ne bi priječila individualnu autonomiju. ipak. Tako bi ekonomska sloboda značila oslobođenje od ekonomije — od nadređenosti ekonomskih snaga i odnosa. »svrha« tehnološkog racionaliteta. od zarađi­ vanja za življenje. može se održati i osigurati samo kad uspije mobilizirati. No. Vla"da razvijenih industrijskih društava. prema tome. u materijalnu i intelektualnu kulturu. Kao sloboda da se radi ili gladuje. iznad. Takvi novi oblici mogu biti indicirani samo u negativ­ nim određenjima jer bi ona significirala negaciju dominan­ tnih formi. »sila protuteže« itd. i društva u industrij­ skom razvitku. Savremeno industrijsko društvo pokazuje da je dose­ glo stupanj na kome »slobodno društvo« ne može više biti adekvatno određeno tradicionalnim terminima ekonomskih. čini se da nema razloga — bar što se tiče životnih potreba — da bi se proizvodnja i raspodjela odvijala posredstvom takmičarske konkurencije individual­ nih sloboda. Potrebne su nove forme realizacije koje odgovaraju novim mogućnostima društva. Jer »to­ talitaran« ne znači samo terorističku političku koordinaciju društva već. u po­ stojećem djeluje suprotan smjer: aparat nameće svoje eko­ nomske i političke zahtjeve za odbranom i ekspanzijom u rad­ no vrijeme i slobodno vrijeme. koji mu nameće strane potrebe i strane mogu­ ćnosti. već zato jer su suviše važne da bi bile svedene na tradicionalne forme. također. To je cilj unutar mogućnosti razvijene industrijske ci­ vilizacije. oslobođenje od svakodnevne borbe za egzistenciju. politički smjer može biti pre­ okrenut. ekonomsko-tehnološku koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potre­ bama. blagodat. bio bi slobodan da upotrijebi autonomiju u životu. . 62. čovjek bi bio oslobođen svijeta rada. i s onu stranu bilo kakvih posebnih individualnih ili grupnih interesa. Politička sloboda bi značila oslobođenje individuuma od politike koju oni sad stvarno ne kontroliraju.

u razmjeru u kome društvo za­ htijeva represivan razvoj individuuma. oni ne variraju samo u odnosu na područja i stupanj razvoja već. Na osnovu gornjeg proizlazi da nikakav tribunal ne može s pravom prisvojiti prerogative da odluči koje potrebe treba da budu razvijene i zadovoljene. njihov odgovor na to pitanje ne može biti prihvaćen kao njihov vlastiti. »Istina« i »krivost« potreba određuju objektivne uslove utoliko što su univerzalno zadovoljenje vi­ talnih potreba i. iznad toga. Svako takvo sudište je krivo iako naša osuda ne rješava pitanje: kako mogu lju­ di koji su objekt efikasne i produktivne dominacije sami kreirati uslove slobode? 2 ) 2 ) Pogledaj. euforija u nesrećnosti. Većina predominant­ nih potreba za relaksacijom. No. ma kako da se on identificira s njima i nalazi u njima zadovoljstvo. značila bi ukidanje »jav­ nog mnjenja« skupa s njegovim tvorcima. . uživa ili uništi. svih ljudi. reproducirane i učvršćene uslovima egzistiranja. str. također. mizeriju i nepravdu. Kao povijesni kriteriji. Sred­ stva su proračunljiva. 54. za svako iskustvo koje ne prihvaća preovlađujuće društvene interese kao vrhovni za­ kon misli i ponašanja — postojeći univerzum potreba i za­ dovoljenja je činjenica koja treba biti preispitana s obzirom na istinitost i krivost. Sud ο potrebama i njihovu zadovoljavanju pod datim uvjetima uključuje mjerila prioriteta — mjerila u odnosu na optima­ lan razvoj čovjeka. zadovoljenje i čak karakter ljudskih potreba iznad biotičke razine. a koje krive potrebe moraju riješiti sami individuumi. Razvoj i zadovoljenje takvih potreba su heteronomni. njegove potrebe i za­ htjev za njihovim zadovoljenjem jesu predmet bezkompromisnih kritičkih mjerila spram postojećeg. Rezultat je. Zadovoljenje takvih potreba može u najvećoj mjeri ugoditi čovjeku. dok im se nameću stavovi i dok su objekt manipuliranja (sve do i samih instinkata). samo u konačnoj analizi. stanovanje na postignutom stupnju kulture. Mada takve potrebe. tad.24 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M Ë N Z I O N A L N O DRUŠTVO 25 nikaciji i nametnutom mišljenju. oni mogu biti određeni samo u (većoj ili ma­ njoj) kontradikciji spram postojećih. Za svaku svijest i savjest. kad su i ako su oni slobodni da daju svoj vlastiti odgovor. pod optimalnim korištenjem raspoloživih materijalnih i intelektualnih sredstava. ovakva sreća nije okolnost koju treba podržavati i štititi ako ona služi tome da se blokira razvoj njegove sposobnosti da raspozna zarazu cjeline i da prione uz šanse za ozdravljenje. agresiju. mogu postati čovjekove vlastite potre­ be. Treba razlikovati istinske od krivih potreba. Uvijek je bio preduvjetovan intenzitet. kako onih nesublimiranih tako i onih sublimiranih. tj. No. Nerealističan ton ovih propozicija ne indicira njihov utopistički karakter već jakost onih snaga koje priječe njihovu realizaciju. Takve potrebe imaju društveni sadržaj i funkciju koji su predodređeni izvanjskim moćima nad kojima individuum nema kontrole. ova činjenica treba da bude raščinjena kako u interesu onog sretnog indi- viduuma tako i u interesu onih čija je bijeda cijena zado­ voljenja ove sreće. 55. ponašanjem i konzumcijom prema oglasima — da se voli i mrzi ono što drugi vole i mrze — spada u tu kategoriju krivih potreba. odjeća. No. razveseljavanjem. Sve dok su ljudi spriječeni u tome da budu autonomni. Dominacija represivnih potreba je kompletirana činje­ nica prihvaćena u ignoranciji i porazu. progresivno reduciranje rada i siromaštva općevaljani kriteriji. Istinitost i krivost su potpuno povi­ jesne. pitanje koje su istinske. Koje sudište može po­ lagati zahtjev na to da bude autoritet odlučivanja? U posljednjoj instanci. »Krive« su one koje su individuumu nametnuli posebni društveni in­ teresi u njegovu obuzdavanju: potrebe koje perpetuiraju mukotrpan rad. U tom smislu su ljudske potrebe povijesne potrebe. Jedine potrebe čiji je zahtjev za zadovo­ ljenjem neumanjiv jesu vitalne potrebe — ishrana. Ο usmje­ renosti predominantnih društvenih institucija i interesa ovisi da li će mogućnost da se nešto čini ili pusti. Zadovoljenje ovih potreba je preduslov za realizaciju svih potreba. prisvoji ili odbaci postati potreba. Najefikas­ nije i najotpornije oružje protiv oslobođenja jest nametanje materijalnih i intelektualnih potreba koje perpetuiraju za­ starjele forme borbe za egzistenciju. — one ostaju to što su bile od početka: proizvo­ di društva u kome dominantan interes zahtijeva potiskivanje. pa je njihova objektivna zasnovanost povijesna.

slobodan izbor ro­ ba u koje su utisnuti znakovi različitih tvornica i patenata. postale vla­ stite potrebe pojedinca. tehničkije i totalnije. to je manje mo­ guće zamisliti sredstva i načine kojima bi ljudi mogli slo­ miti svoje sužanjstvo i zadobiti vlastito oslobođenje. kad oni svi čitaju iste novine — tad ovo asimiliranje ne indicira nestanak klasa. kad crnac posjeduje Ca­ dillac. između zadovoljnih i nezadovoljnih potre­ ba. već razmjer u kome svi slo­ jevi društva učestvuju u potrebama i zadovoljenju što slu­ že očuvanju postojećeg. U najrazvijenijim područjima suvremenog društva je prevođenje društvenih potreba u individualne tako efikasno da je razlika među njima. Ljudi poznaju sebe u svojim robama.Produktivnost i efikasnost tog dru­ štva. na potrebi za takvim na­ činima relaksacije koji olakšavaju i prolongiraju ovo zaglupljivanje. Slobodan izbor u širokoj raznolikosti potrošnih dobara i usluga ne significira slobodu ako ta dob­ ra i usluge podržavaju društvenu kontrolu nad životom rada i tjeskobe. s druge strane. otvoren po­ jedincu. Namet­ nuti um cijelom jednom društvu jest. trebalo bi podvrći pitanju pravednost društva koje nipodaštava ovu ideju dok cijelo svoje pučanstvo pretvara u objekt totalnog upravlja­ nja. Kad se radnik i njegov upra­ vitelj raduju istom televizijskom programu i posjećuju ista mjesta okupljanja. da pre­ okrene suvišno u potrebu i destrukciju u konstrukciju. osjećali i zadovoljavali potrebe koje su im sad nametnute. produktivnije. no on nije ni potpuno relativan. — tj. Specifično obilježje razvijenog industrijskog društva jest uspješno zagušivanje onih potreba koje treba da budu oslobođene — oslobođene također od onog što je snošljivo. njegova sposobnost da uvećava i širi udobnost. što se isplati i što je ugodno jer podržava i odrešuje destru­ ktivnu moć i represivnu funkciju društva izobilja. Upravo tu takozvano izjednačenje klasnih razlika poka­ zuje svoju ideološku funkciju. ona samo svjedoči ο efikasnosti kontrole. u velikim razmjerima. Proces uvijek nadomješta jedan sis­ tem preduvjetovanja drugim. što su. odlu­ čna razlika je u niveliranju kontrasta (ili konflikta) između datog i mogućeg. slo­ bodna štampa koja samu sebe cenzurira. Pod vladavinom represivne cjeline sloboda može posta­ ti moćan instrument dominacije. već što može biti izabrano i što izabire pojedinac. napuštanje represivnog zado­ voljavanja. Naše insistiranje na dubini i efikasnosti kontrola je spremno na prigovor da uvelike precjenjujemo moć sred­ stava masovne komunikacije u nametanju mišljenja i da bi ljudi. na potrebi da se održe takve varljive slobode kao što su slobodna konkurencija pri upravljanim cijenama. — No. optimalan cilj je nadomješta­ nje krivih potreba istinskim. samo čisto teorijska. Kri­ terij slobodnog izbora nije nikad apsolutan. nije odlučan faktor u određenju stupnja ljudske slo­ bode. izgleda. na- .26 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 27 Sto represivno upravljanje društvom postaje racio­ nalnije. Da li je stvarno moguće razlučiti sredstva masovne komunika­ cije kao instrumente informacije i razonode i kao agense ma­ nipulacije i indoktrinacije? Automobil kao nonsens i pogod­ nost? Grozote i komfore funkcionalne arhitekture? Rad za nacionalnu obranu i rad na zaradu korporacije? Privatno za­ dovoljstvo i komercijalnu. potrebi za zaglupljujućim radom kad on više nije nužnost. ako podržavaju alijenaciju. raz­ mjer u kome ta civilizacija transformira svijet objekta u produžetak čovjekova duha i tijela — dovodi u pitanje sam pojam alijenacije. Slobodno biranje gospodara ne dokida ni gospodare ni robove. sami po sebi. kad se tipkačica isto tako atraktivno dot­ jeruje kao kćer njena poslodavca. Spontana rep- rodukcija čovjeku nametnutih potreba ne zasniva autonomi­ ju. paradoksalna i skandalozna ideja. zacijelo. Objekcija promašuje ono bitno. a razvoj ove svijesti je stalno priječen predominacijom potre­ ba i zadovoljenja. Ljudi ulaze u ovaj stadij kao dugotrajno predeterminirani primaoci. Sve oslobođenje ovisi ο osviještenosti ο sužanjstvu. Upravo društvene kontrole insistiraju na svemoćnoj potrebi za proiz­ vodnjom i konsumcijom suvišnog. Ono što predodređuje ne počinje masovnom proizvodnjom radija i televizije i centralizacijom njihove kontrole. Raspon izbora. te političku korist involviranu u porastu stanovništva? Ponovno smo konfrontirani s jednim od najmučnijih aspekata razvijene industrijske civilizacije: racionalnim ka­ rakterom iracionaliteta.

Gubitak ove dimenzije. Alijenacija je postala potpuno objektiv­ na. hi-fi setovima. Ostvarenja progresa se opiru kako ideologij- . •— i to u tolikoj mjeri da svaka kontradikcija izgleda iracionalna. Mnogostruki procesi introjekcije su. Tehnička struktura i efikasnost pro­ duktivnog i destruktivnog aparata je bila. već zakon njihova društva. Dominantne forme društvene kontrole su tehnološke u jednom novom smislu. U tom procesu je odsječena unu­ tarnja dimenzija duha u kojoj se može ukorijeniti opozicija status quo-u. upravljanjem pravdom. Pogledaj moju knjigu E r o s i c i v i l i ­ z a c i j a . izgleda.Postoji samo jedna dimenzija i ona je svugdje i u svim formama. pojam alije­ nacije došao u pitanje kada se čovjek identificira s egzisti­ ranjem koje mu je nametnuto i kad u njemu nalazi svoj vla­ stiti razvitak i zadovoljenje. Tehnološki racionalitet je osvojio i reducirao taj pri­ vatni prostor. Efikasnost sistema otupljuje ljudsko raspoznavanje da on ne sadržava činjenice koje nisu povezane s represiv­ nom moći cjeline. izgleda. to nije na osnovu toga što oni daju zakon stvarima. Štaviše. 81. oružanim snagama. 1965. Pa. str. tokom ci­ jelog novog vijeka glavni instrument podređivanja lju­ di postojećoj društvenoj podjeli rada. U tome je realitet »unutarnje slobode«: ona uobličuje priva­ tan prostor. ta stvarnost konstituira jedan razvije­ ni stupanj alijenacije. i dalje. dru­ štvena kontrola je ukotvljena u novim potrebama koje je proizvela. Tako introjekcija implicira egzistenciju unutarnje dimenzije. Tad nije začudno što je u najrazvijenijim područji­ ma ove civilizacije društvena kontrola toliko introjicirana da je čak individualni protest podsječen u korijenu. No. Promijenio se mehanizam koji veže pojedinca za njegovo društvo. ipak. već mimesis: neposredno iden­ tificiranje individuuma sa svojim društvom i. Ovo identificiranje nije iluzija. Njegova no­ va »neposrednost« je. Rezultat nije harmoniziranje. Naprijed sam sugerirao da je. Intelek­ tualno i emocionalno odbijanje da se »ide naprijed« poprima vid neurotičnosti i impotentnosti.. g. Naprijed. a svaka kontraakcija nemoguća. takva integra­ cija je uvijek bila praćena očitijim formama prinude: gu­ bitkom sredstava za život. Introjekcija sugerira raznolike. jest ideološki komplement materijalnog procesa u kome razvijeno industrij­ sko društvo utišava i pomiruje opoziciju. Kad ljudi nalaze sami sebe u stvarima ko­ je oblikuju njihov život. zacijelo. posredstvom toga. različite i čak an­ tagonističke spram izvanjske nužde — individualnu svijest i 3 individuuma nesvjesnog izvan javnog mnjenja i ponašanja. alijenirani subjekt je progutan putem svoje alijenirane egzistencije. u kome čovjek može postati i ostati »vlastitost«. Masovna proizvodnja i masovna potrošnja tra­ že cijelog čovjeka. Ovo neposredno. u suvremenom pe­ riodu se tehnička kontrola javlja kao utjelovljenje uma na dobrobit svih društvenih grupa i interesa.28 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 29 laze svoju dušu u automobilima. u kuhinjskim aparatima. ) 3 ) Promjena u funkciji familije ovdje igra odlučnu ulogu: njene funkcije »socijaliziranja« su uvelike preuzele izvanjske grupe i sred stva masovne komunikacije. a industrijska psihologija je već odavno prestala biti ograničena na tvornicu. izgleda. policijom. reprezentirale mogućnost novih formi egzistencije. koja je obitavalište mo­ ći negativnog mišljenja — kritičke moći uma. proizvod rafiniranog znanstvenog upravljanja i organizacije. To je društveno-psihološki aspekt političkog zbivanja koje obilježuje suvremeni period: iščezavanje povijesnih snaga koje su u prethodnom periodu. više ne opisuje način na koji i sam individuum reproducira i perpetuira izvanjsku kontrolu koju vrši njegovo društvo. već na osnovu toga što ga prihvaćaju — ne zakon fizike. relativno spontane procese kojima vlastitost (Ego) premješta »izvanjsko« u »unutarnje«. automatsko identificiranje (koje je moglo biti karakteristika primitivnih formi udruživanja) po­ novo se javlja u visokoj industrijskoj civilizaciji. okoštali u gotovo mehaničke reakcije. To je još uvijek. Izraz »introjekcija«. ipak. Udar progresa obr­ će um u podređivanje faktima života i dinamičkoj sposobno­ sti da se proizvodi više činjenica i veće činjenice istovrsnog života. već stvarnost. kućama u kojima prostorije za dnevni boravak i spavaonice nisu na istoj prostornoj razini. očito. s društvom u cjelini.

1928. više ili manje ugodno. To je dobar način života — mnogo bolji nego prije — i.. Naprotiv. transcendiraju postojeći svijet rasuđivanja i akcije. preispitivati njegovu pretenziju da bude empiricistički) ta­ ko pribavlja metodološko opravdanje da se duh ospori inte5 ) P . W. Bridgman. novište dobro ilustrira P. T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s . moramo izvesti određene fizikalne operacije. Apsorbiranje ideologije u realitet ipak ne označava »kraj ideologije«. iako možda indirektno. Ono znači dalekosežnu promjenu u svim našim po­ stupcima mišljenja. T h e V a l i d a t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s . Bridgman. razvijeno industrijsko društvo je. Da bismo našli dužinu objekta.. izvjesne emocio­ nalne i intelektualne reakcije koje povezuju. Bo­ ston: Beacon Press. 31. Tako nastaje model jed­ nodimenzionalne misli i ponašanja u kome su odbijene.« Bridgmanovo predviđanje se ostvarilo. P r i s m e n . Radikalni empiricistički proboj (ja ću kasnije. New York: Macmillan. Adorno. Ovo utoliko što je ideologija u samom procesu proizvodnje. biheviorizam u društvenim znanostima. W . robe za stanovanje. str. cit. Ovaj smjer je u relaciji s razvojem znanstvene meto­ de: operacionalizam u fizikalnim. Sredstva masovne transportacije i komunikacije. ili reducirane na određenja univerzuma postojećeg. Bridgman u analizi pojma du­ žine: 5 ) »Mi. Kad ovi beneficijalni proizvodi postaju pristupačni sve većem broju ljudi u sve više slojeva. neodoljiva produkcija industrije razonode i informa čija — donose propisane stavove i navike. Bridgman je proširio pojam »operacije« tako da on uključi operacije »olovkom i papirom« teoretičara (u Philipp J .30 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 31 skoj optužbi tako i opravdanju. ona postaje način života. Operacionalna doktrina je od tad usavršena i kvalificirana. psiho­ logiji. Poglavlje I I ) . Opće obilježje je totalan empiricizam u tretira­ nju koncepata. znamo što podrazumijevamo pod dužinom ako možemo reći što je dužina nekog i svakog objekta. pojam je sinonim odgovarajućeg skupa operacija. W . s instrumentalnim operacijama. očito. one ideje. pod poj­ mom ne razumijevamo ništa više nego skup operacija. T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s . njihovo značenje je ograničeno na reprezen­ taciju određenih operacija i ponašanja. K u l t u r k r i t i k G e s e l l s c h a f t . ideologičnije nego njegov prethodnik. Uopće. tad indokrinacija koju oni nose pre­ staje biti publicitet. 1955. u određenom smislu. on se protivi kvalitativnoj promjeni. hranu i odije­ vanje. Nov način miš­ ljenja je danas predominantna tendencija u filozofiji. 4 ) U provokativnoj formi ova postavka razotkriva političke as­ pekte dominirajuće tehnološke racionalnosti. Pojam dužine je fiksiran zato što su fiksirane operacije kojima se mjeri dužina: to jest. 5. F r a n k f u r t : Suhrkamp. u tome da se više nećemo dozvoliti da upotrijebimo pomagala u našem mišljenju pojmova ο kojima ne možemo položiti adekvatan račun u odnosu na operacije. a preko ovih s cjeli­ nom.« 6 ) P . pred sudištem ovih ostvare­ nja »kriva svijest« ο njihovoj racionalnosti postaje istinita svijest. Glavni impuls ostaje isti: »po­ željno je da operacije olovkom i papirom budu kadre za eventualan kontakt. kao takav. str. und . aspiracije i objektivne mogućnosti koje. Proizvodni apa­ rat i dobra i usluge koje on proizvodi — »prodaje« ili na­ meće društveni sistem kao cjelinu. konzumatore s proizvođačima.« Bridgman je vidio široke implikacije ovog načina mi­ šljenja za društvo u o p ć e 6 ) : »Usvajanje operacionalnog shvaćanja uključuje mnogo više nego što je samo ograničenje smisla u kome razumijemo 'koncept'. Mnogi od onih najoz­ biljnije zabrinjavajućih pojmova su »eliminirani« na taj na­ čin što se pokazuje da se ο njima ne može adekvatno polo­ žiti račun operacijama ili ponašanjem. One su redefinirane racionalitetom danog sistema i njegova kvanti­ tativnog rasta. pojam dužine ne uključuje ništa više doli skup operacija kojima je dužina određena. sociologiji i drugim područjima. u poglavljima VII i VIII. F r a n k . s t r . Ioc. a od fizičara se više i ne traži. i dalje. Proizvodi indoktriniraju i manipuliraju. 2 4 . 1954. oni proizvode krivu svijest koja je imuna spram svoje krivosti. Operacionalno sta4 ) Theodor W . po svom sadržaju.

Razvijeno industrijsko društvo se . bitnički način života. Jednodimenzionalnu misao sistematski proizvode tvor­ ci politike i njihovi snabdjevači masovnim informacijama. — To je pozitivizam koji svojim negiranjem transcendirajućih elemenata uma formira komplementaran akadem­ ski udio u društveno traženom ponašanju. kao što je to često čini­ lo. Vla­ davina takvog jednodimenzionalnog realiteta ne znači da vla­ da materijalizam. metafizičke i boemske preokupacije. samoograničenje misli poprima veće razmjere. Kant se slagao s Lockeom u opravdavanju revolucije ako i kad ona uspije u organiziranju cjeline i sprečavanju subverzije. Ovakvo ograničenje misli. itd. konstantno i monopolistički ponavljane. kao. On se kreće prema specifičnim ciljevima koji su određeni mogućnošću da se po­ boljšaju ljudske okolnosti. Operacionalno i bihevioralno sta­ novište. postaju hipnotičke definicije ili zapo­ vijedi. teorijskog i praktičnog uma se potvrđuje »iza leđa« naučenjaka i filo­ zofa. na primjer. Bila je prisutna kako privatna tako i politička dimenzi­ ja u kojoj se to odvajanje moglo razviti u efikasnu opozici­ ju koja je oprobavala svoju snagu i valjanost svojih ciljeva. tome da se oni zatvore u sistem i da se suzbiju one ideje i ciljevi koji se ne daju izmiriti sa sistemom. njegova bezopasna negacija. postaje nazor postojećeg univerzuma rasuđivanja i akcije. ili lijevo sektaštvo. potreba i aspiracija. Rast mo­ dernog racionalizma. Ozbiljnija je »dalekosežna promjena u cjelokupnoj obviknutosti mišljenja« izvan akademskih ustanova. ima dosta onog »Obožavajmo ovaj tjedan zajedno«. ili zaštita priro­ de od jurnjave komercijalizacije. ceremonijalan dio biheviorizma u praksi. »Progres« nije neutralan termin. Zen. Tako je trebalo da Descartesov ego cogitans ostavi »velika javna tijela« netaknuta. Na primjer. Društvo isključuje čitav tip opozicionalnih operacija i ponašanja pa. Poveza­ nost znanstveno-filozofskih i društvenih procesa. pojmovi pripadni ovima izg­ ledaju kao iluzorni ili besmisleni. »Lukavstvo uma« radi. u interesu sila koje jesu. zacijelo. Teorijski i praktični um. Kretanje misli je zaustavlje­ no na barijerama koje se javljaju kao ograničenja samog uma. a koje. Tamo je sloboda način života koji je uveo komunistički režim. a svi drugi. Naprotiv. ili osnivanje javnih službi koje mogu oštetiti privatni profit. više ili manje svjesno rebeliranje protiv njih. podržavana i smatrana najbo­ ljom«. »slobodne« su one institucije koje operi­ raju (i kojima se operira) u zemljama slobodnog svijeta i drugi transcendirajući modi su. a Hobbes je držao da »sadašnjost treba uvijek biti preferirana. transcendirajući modi slobode su ili kapitalistički. pokazuje upadan kontrast ekstremnog kri­ tičkog radikalizma u znanstvenoj i filozofskoj metodi. kome je znanstveni i tehnički progres oruđe dominacije. »Zašto ne probati obraćenje Bogu«. Ona služi koordiniranju ideja i ciljeva s onima koje zahtijeva postoje­ ći sistem. Ali takvi mo­ di protesta i transcendencije više nisu suprotni status quo-u. nisu više negativni. »Socijalistički« su svi zahvati u privatnu inicijativu ako ih nisu preduzele same privatne ini­ cijative (ili na osnovu ugovora s vladom). prakticirano na veliko kao »habitus misli«. akademski i društveni biheviorizam se susreću na zajedničkom tlu: tlu razvijenog dru­ štva. egzistencijalizam. nije novo. Oni su. ovim akomodirajućim konceptima uma je uvijek protivurječila evidentna mizerija i nepravda »velikih javnih tijela« i djelotvorno. Insistiranje na operacionalnim i bihevioralnim pojmovima se okreće protiv napora da se mi­ sao i ponašanje oslobode od danog realiteta. i nekritičkog kvijetizma u odnošenju spram postojećih društvenih institucija i njihova funkcioniranja. komunizam ili propaganda. ili revizionistički. s druge strane. prije. Njihov univerzum rasuđivanja je dobiven putem hipoteza koje same sobom daju važenje. pa je status quo brzo probavlja kao dio svoje zdrave dijete. a za suzbite al­ ternative. S postepenim zatvaranjem te dimenzije od strane dru­ štva. Pa. po definiciji ili anarhizam. ipak. kako u svojoj spekulativnoj tako i u empirijskoj formi. univerzalno i široko zdravstveno osiguranje.32 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 33 lektom. s jedne strane. Ova totalitarna logika eta­ bliranih činjenica ima svoj istočni pandan. da su nestale spiritualne. Povijesna transcendencija se javlja kao metafizička transcendencija neprihvatljiva zna­ nosti i znanstvenoj misli. uslijed toga. Postojali su društveni uslovi koji su izazva­ li i dozvoljavali stvarnu disocijaciju od postojećeg stanja.

To je znamen njenih ostvarenja. Najviša pro­ duktivnost rada može biti upotrijebljena za perpetuiranje rada. putem internacionalnog konflikta. Što tehnika postaje sposobnija da stvori uslove pa­ cifikacije. Najrazvijenija područja industrijskog društva u sva­ kom pogledu pokazuju ove dvije značajke: kompletiranje teh­ nološkog racionaliteta i intenzivni napori da se ono zadrži unutar postojećih institucija. to ostvarenje slobode ovisi ο tehnici tog pokorenja. rad mora prethoditi redukciji rada. Ono postaje iracionalno onda kad uspjeh njegovih napora otvara nove dimenzije ljudske realizacije. više-manje. Kvalitativna pro­ mjena takođe uključuje promjenu u tehničkoj bazi na kojoj ovo društvo počiva — bazi koja podržava ekonomske i poli­ tičke institucije posredstvom kojih je stabilizirana »druga priroda« čovjeka kao agresivnog objekta upravljanja.34 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 35 približava stadiju u kome bi kontinuirani progres tražio ra­ dikalan raskid s preovlađujučim smjerom i organizacijom progresa. Zacijelo. a opravdan rastom produktivnosti. Izraz »pacifikacija egzistencije« čini nam se po­ godniji da označi povijesnu alternativu svijeta koji. spontan rezultat novih insti­ tucija koje konstituiraju nužne preduvjete. Sadržavanje tehničkog progresa ide ruku pod ruku s njegovim rastom u postojećem smjeru. status quo prkosi svoj transcendenciji. a indu­ strijalizacija razvoju ljudskih potreba i zadovoljenja. a kao takva. Tehnološka racionalnost razotkriva svoj po­ litički karakter kad postaje značajan posrednik bolje domi­ nacije. Takav kvalitativno novi mod egzistencije ne može se nikad sagledati kao puki nusprodukt ekonomskih i politič­ kih promjena. Taj konflikt transformira i suspendira protivurjecnosti unutar postojećih društava. Tehni­ ka industrijalizacije je politička tehnika. u kome su društvo i priroda. proširuje se dominacija — u ruhu izobilja i slobode — na sve sfere privatne i javne egzistencije. institucije koje su služile borbi za opsta­ nak ne mogu služiti pacifikaciji egzistiranja. apsorbira sve alternative. — uprkos političkim zaprekama koje nameće sta­ tus quo — to su duh i tijelo čovjeka organiziraniji protiv ove alternative. kako sva sloboda ovisi ο pokoren ju izvanjske nužnosti. što je. Tu je stalna protivurječnost ove civilizacije: iracionalni elemenat u njenoj racionalnosti. že­ lje i aspiracije interesima zasnovanim u dominaciji i oskudi­ ci — u organizaciji koja perpetuira destruktivne forme te borbe. Potvrđivan kompletiranjem nauke i tehnologije. Život kao cilj je kvalitativno različit od života kao sredstva. Industrijsko društvo koje prisvaja tehnologiju i znanost organizirano je za sve efika­ sniju dominaciju čovjekom i prirodom. Takvo stanje je sagledano u Marxovu pojmu »ukida­ nja rada«. Prividno dinamičko. Kad je postignut taj stupanj. kreirajući istinski totalitaran univerzum. ovo društvo je potpuno statički sistem života: samo sebi daje zamah u svojoj tlačiteljskoj produk­ tivnosti i beneficijalnoj koordinaciji.· Organizacija koja služi miru je drugačija od or­ ganizacije za rat. ona prejudicira mogućnosti uma i slobode. a svoju ideologiju u nepo­ pustljivoj orijentaciji misli i ponašanja na dani univerzum činjenica. a zatvara se spram te alternative. Zrelo industrijsko društvo je suočeno s mogu­ ćnošću pacifikacije na osnovu svojih tehničkih i intelektnih ostvarenja. za sve efikasnije is­ korištavanje svojih sredstava. . napreduje na ivici globalnog ra­ ta. kao. a najefikasnija industrijalizacija može služiti restrikci­ ji potreba i manipuliranju s njima. duh i tijelo držani u stanju permanentne mobilizacije za njegovu odbranu. No. uslijed toga. ograničavalo njegovu racionalnost. Operacionalizam u teoriji i praksi postaje teorija i praksa sputavanja. Današnja borba protiv povijesne alternative nalazi čvr­ stu masovnu bazu u stanovništvu. integrira svu autentičnu opoziciju. Od tada bi tehnički progres transcendirao domenu nužnosti gdje je služio kao instrument dominacije i eksplo­ atacije. »Pacifikacija egzistencije« zna­ či razvoj čovjekove borbe s drugim čovjekom i prirodom pod uslovima koji više ne organiziraju konkuretnske potrebe. Taj stadij bi bio postignut onda kad materijalna proizvodnja (uključujući potrebne službe) postane automacija do te mjere da sve vitalne potrebe mogu biti zadovo­ ljene pri reduciranju nužnog radnog vremena na marginalno vrijeme. Tehnologija bi postala predmet slobodnog razvoja sposobno­ sti u borbi za pacifikaciju prirode i društva.

ZATVARANJE POLITIČKOG UNIVERZUMA Društvo totalne mobilizacije. čije postojanje je nekad otjelovljavalo suprotstavljanje sistemu kao cjelini. tehničke pomoći i shema za razvoj.. čije se vođe natječu s rukovodiocima Konzervativne partije u unapređenju naciona­ lnih interesa. u plodnom sjedinjenju. pri čemu je vlada sila koja stimulira. potvrđuju opći politički smjer okolnosti time što prih­ vaćaju minimum program. ima teškoća u očuvanju čak i umjerenog progra­ ma djelomične nacionalizacije. gdje su programi velikih partija sve manje podobni razlikovanju — čak do stupnja hipokrizije i prisu­ stva klišeja. karakteristike države izobilja i države ratne angažovanosti. koji potvr­ đuje tu promjenu u politici). aktivnosti ili apstrakcije razonode u različitim društvenim klasama. ponekad. Ako su se suglasile s tim da rade unutar okvira postojećeg sistema. Socijaldemok­ ratska partija uvjerljivo dokazuje svoju respektivnost oficije­ lno odbacivši marksistički program. U Zapadnoj Njemačkoj. kombinira. kažu nam: »Dogodilo se to da se više sindikat. koje se oblikuje u naj­ razvijenijim područjima industrijske civilizacije. U Sjedinjenim Državama je uočljivo sporazumijevanje i savezništvo između biznisa i organiziranih radnika. vodstva radnika i biznisa. Iako je neispravno smatrati francusku i talijansku par­ tiju »stranim« u smislu potpomognutosti stranim silama. Svjedoci smo po­ jave da. Ovo unificiranje suprotnosti je relevantno upra­ vo za mogućnosti društvene promjene jer obuhvaća nosioce sistema progresa — klase. Očišćene su. U poredbi s društvom koje mu prethodi to je zaista »novo društvo«. u svojim vlastitim očima.JËDNOD1MENZIONALNO DRUŠTVO 37 2. potpoma­ že. otvaranje spavaonice sredstvima masovne komunikacije. sindikati i korporacije glasaju povezano. Pod prijetnjom internacionalnog komunizma. u Francuskoj i Italiji. čak kontrolira. to nije samo na taktičkim osno­ vama i kao privremena strategija već zato što je oslabila nji­ hova društvena baza i jer se transformacijom kapitalističkog sistema promijenila objektivna situacija (kao što se promi­ jenila objektivna situacija u Sovjetskom Savezu. koji odbacuje revolucionarno uzi­ manje vlasti. To je situacija u vodećim industrijskim zemljama Zapada. mrlje koje su svjedočile nezgode.« Britanska Laburistička partija. g. po­ stoji neitendirano zrno istine u toj propagandi: one su stra­ ne utoliko što ilustriraju prošlu (ili buduću?) povijest u reali­ tetu našeg vremena. uključivanje te ekonomije u svjetski razgranat sistem vojnih saveza. ili bombe umjesto projektila — zavisi od toga kakve ugovo­ re imaju u džepu. danas. postepeno asimilira­ nje radnika i zanimanja koja ne pokrivaju manuelni rad. monetarnih aranžma­ na. a nad elementima koji su potresa­ li društvo zadobivena je kontrola. osva­ janje privatnog domaćinstva putem njegove istovetnosti s javnim mnjenjem. njegovanje unaprijed utvr­ đene harmonije između školovanja i nacionalnog cilja. gdje je Komunistička partija stavljena van zakona. U La- bor Looks at Labor: A Conversation. a. U političkoj sferi se ovaj tok manifestira upečatljivom unifikacijom ili konvergencijom suprotnosti. Jače komunističke partije. Poznati su glavni tokovi: koncentriranje nacionalne ekonomije na potrebama velikih korporacija. Sin­ dikat neće biti u stanju da uvjeri radnike projektila da kom­ panija za koju rade izdaje njihove interese kad i sindikat i korporacija glasaju za veće ugovore ο proizvodnji projekti­ la i kad pokušavaju za to pridobiti druge industrije ratne obrane ili kad se povezano pojavljuju pred Kongresom i za­ jednički traže da se prave projektili umjesto bombardera. dvopartijnost u vanjskoj poli­ tici prelazi preko sukobljenih grupnih interesa i širi se u domaću politiku. ili su izolirane. Na Istoku postepeno redu­ ciranje direktnih političkih kontrola ukazuje na povećano oslanjanje na efikasnost tehnoloških kontrola kao instrume­ nata dominacije. Ove nacionalne komuni- . djelu koje je publicirao Centar za istraživanje demokratskih institucija 1963. gotovo ne razlikuje od korporacije. a udovoljavaju pravilima parlamentarne igre.

historijski gledano. Ni nacionalizacija ni socijalizacija ne mijenjaju same po sebi ovo fizičko utjelovljenje tehnološke racionalno­ sti. podređena eko­ nomskim zakonima nove ekonomske formacije. igraju ulogu legalne opo­ zicije kojoj je »dosuđeno« da bude neradikalna. str. Kad se u procesu revolucije razbiju stari proizvodni odnosi. a Soviet view«. već postepe­ nom akumulacijom elemenata novog kvaliteta. poput drugih ekonomskih činilaca. tehnologija se sad ne razvija skokovito. proiz­ vodnju spram zadovoljenja individualnih potreba koje se slo­ bodno razvijaju. Ova promjena bi pretpostavljala da su radne klase u samom svom biću alijenirane od ovog univerzuma. i to u onom raz­ mjeru u kome tehnički aparat prodire u javnu i privatnu egzi­ stenciju svih sfera društva. One svjedo­ če ο dubini i obimu kapitalističke integracije i ο uslovima iz kojih proizlazi da se kvalitativne razlike suprotnih interesa javljaju kao kvantitativne razlike unutar postojećeg društva. oslobođena iracionalnih og­ raničenosti i razaranja. To se ne odnosi samo na mehanizirane tvornice. kvalitativna promjena bi involvirala promjenu u samoj tehnološkoj strukturi. T e c h n o l o g y a n d C u l ­ t u r e .« Tehnička racionalnost je u razvijenom kapitalizmu. Mobilizirano protiv ove opasnosti. To su osnove izrastanja sveobuhvatne administracije. »The History of Technology as a Sciense and a s a Branch o f Learning. Pa. Klasne borbe su smanjene. Naprotiv. prestankom zakona formacije. No. ona se dalje razvija povećanom brzinom.38 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 39 stičke partije. ako je ova druga propozicija alter­ native istinita: kako ona mijenja odnos kapitalizma i socija­ lizma po kome se socijalizam javlja kao povijesna negacija kapitalizma? Sputavanje društvene promjene Klasična marksistička teorija predviđa prelaz iz kapi­ talizma u socijalizam kao političku revoluciju: proletarijat razara politički aparat kapitalizma. i. uprkos njenoj iracionalnoj upotrebi. 1 . tehnologija ostaje. da osvje) A. Da li je ovo stabiliziranje »privremeno«. Zanimljivo je čitati ο sovjetskom marksističkom stavu ο ovom kontinuitetu. 1961. pri če­ mu iščezavaju elementi starog kvaliteta. Ne izgleda da je potrebna analiza u dubinu da bi se našli razlozi za ove razvojne tokove. mobilizacija protiv neprijatelja djeluje kao moćni stimulus proizvodnje i zapošljavanja podupirući. on se ne završava. inkorporirana u proizvodni apa­ rat. Detroit: W a y n e State University Press. Winter. nepoznate ranijim fazama industrijske civilizacije. tako. iskorištavanje sredstava već i na način rada kao adaptaciju na mašinski proces i rukovanje njime — na »znanstveno organi­ ziranje«. kapitalističko društvo pokazuje trajno jedinstvo i koheziju. ipak. tako odlučnom po značaju za po­ jam socijalizma kao odlučne negacije kapitalizma 1 ): »(1) Iako razvoj tehnologije pripada ekonomskim zako­ nima svake društvene formacije. a »imperijalističke suprotnosti« suspendirane pred prijetnjom izvana. Što se tiče Zapada.. ali zadržava tehnološki aparat podređujući ga socijalizaciji. postaje medij kontrole i kohezije u političkom univerzumu koji inkorporira radničku klasu. (2) Suprotno raz­ voju ekonomske baze u antagonističkim društvima. Zworkine. (3) (irelevan­ tno u kontekstu). U revoluciji je konti­ nuitet: tehnološka racionalnost. 2. oni su u slijedećem: prethodni konflikti unutar društva su modi­ ficirani i sređeni pod dvostrukim (i međusobno povezanim) udarom tehničkog progresa i internacionalnog komunizma. u tom smislu što ne zadire u kor fenove suko­ ba koji je Marx našao u kapitalističkom načinu proizvodnje (suprotnost između privatnog vlasništva sredstava za proiz­ vodnju i društvene proizvodnosti) ili je transformacija sa­ me antagonističke strukture koja rastvara suprotnosti tako što ih čini snošljivim? I. ona ostaje preduslov za socijalistički razvitak svih proizvodnih snaga. oruđa. održava se i kompletira u novom društvu. koja je zadobila kontrolu nad depresijama i stabilizirala kon­ flikte posredstvom beneficij alnih učinaka rasta produktiv­ nosti i prijetnji nuklearnog rata. Marx je držao da će organizacija i usmjerenje pro­ izvodnog aparata od strane »neposrednih proizvođača« unijeti kvalitativnu promjenu u tehnički kontinuitet: naime. — tj. visok standard. Kohezija je u samim materijalnim osnovama.

Utoliko negacija prethodi promjeni. str. bilješka. Brutalnost. u kome. Paris: Aubier. zamisliti kvalitativno drugačiji univerzum akcije i rasuđivanja. Ova je postala predmet obimnog so­ ciološkog istraživanja. logičara radije nego radnika u cehu. 5 ) Charles R . New Haven: Yale University Press. str. »Tokom prošlih stoljeća je važan razlog alijenacije bilo posuđivanje biološkog individualiteta ljudskog bića tehničkom aparatu: on je bio nosilac oruđa. kontroliranja mašinskih operacija (više nego proizvoda) i izolacije radnika jednog od drugog postalo još zamornije 4 ) . sve to izražava zaustavljenu. zaprečuje upravo takvu novu svijest. čak pod tim uslovima »tehnologija je za muskulaturni umor supstituirala napetosti i (ili) men­ talni napor 5 )«. 6) Ibid. Za Marxa je proleter. iako za­ država eksploataciju. tanje života i smrti. — Ono je uslijed porasta tempa. 1958. koegzistenciju automacijskih. Doduše. Ova vrsta vještog porobljavanja nije bitno razli­ čita od porobljenosti tipkačice. 195. čak i kad radi s mašinama. 54. N e w s a n d L e t t e r s . kojom su uključeni u dani tok oni čiji je život pakao društva izobi­ lja. kako subjekt tako i objekt. nehumane aspekte eksploatacije. Pod pritiskom tog procesa radnička klasa u raz­ vijenim područjima industrijske civilizacije podvrgnuta je odlučnoj transformaciji. vještina glave više nego ruke. u kome automatske i poluautomatske reakcije ispunjavaju veći dio radnog vreme­ na (ako ne i čitavo). bankovnog blagajnika. Nabrojat ću glavne činioce transfor­ macija. str. prostor za transcendiranje povijesne prakse. 1957. Društvo kompletira ovaj fakat u samom procesu produkcije. u prvom redu. Budući da je integralni dio danog društva sposobnost da subverzivna imaginacija i napori budu sputani i da se manipulira njima. 3 ) Gilber Simondon. Stan­ dardizacija rutine asimilira proizvodne i neproizvodne službe. ka­ men temeljac marksističke teorije 2 ) jest stanovište da se os­ lobodilačke povijesne snage razvijaju unutar postojećeg dru­ štva. Uslijed toga je sužanjstvo ugodno. XIX. No. Za poduzeća koja su više uznapredovala u automaciji naglašava se transformacija fizičke energije u tehničku i mentalnu umješnost: » . 103. tehničke jedinice ne bi mo­ gle nastati bez inkorporiran ja čovjeka kao nosioca oruđa. zagljupljavajuće nehumano robovanje. kupovanje i upotreba fizičke energije je u neljudskim uslovima jer privatno prisvajanje viška vrijed­ nosti nameće revoltirajuće. zbrinjava društvo tako što zadovoljava potrebe. Pri­ roda ovog zanimanja je bila takva da je rezultirala i psihi­ čkom i fiziološkom deformacijom. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s ob­ t e c h n i q u e s . Ova evolucija je uve­ like relevantna za Marxov pojam radnika (proletera). to ljudi ne mogu. iscrpljujuće. Walker. Potrebu za liberalizacijom drugih. opipljiv elemenat u ropstvu najamnine i 2 alijenacije — fiziološka i biološka dimenzija klasičnog kapi­ talizma. 1960. pro­ davača koji radi velikom brzinom. djelomičnu automaciju. To je materijalni. podsjeća na određena prakticiranja srednjeg vijeka i po­ četka novog vijeka. Detroit.40 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 41 štavaju totalnu nemogućnost da nastave živjeti u ovom uni­ verzumu tako da je potreba za kvalitativnom promjenom pi-. T o w a r d t h e A u t o m a t i c F a c t o r y . kon­ stituiraju instrumente u cjelini čiji je raison d'être kompletiranje nadmoćne produktivnosti. ostaje. a ne manuelnog radnika. Vrhunsko obećanje postojećeg dru­ štva jest sve komforniji život za sve veći broj ljudi. čovjeka koji podržava radije nego izvršioca operacije« 6 ). poluautomacijskih i neautomacijskih sekcija unutar iste tvornice. Mehaniziran rad. nerva prije nego mišića. »Workers Battle Automation«. . navigatora. kao životni poziv unutar tehno­ loškog ansambla. ma­ nje neprivilegiranih. televizijskog spikera. . jects ) Pogledaj. str. Sad društvo. 4) Pogledaj Charles Denby.. (1) Mehanizacija znatno reducira kvantitet i intenzitet psihičke energije upotrijebljene u radu. a možda čak ne­ primjetno. . u striktnom smislu. manuelni radnik koji troši i iznurava svoju fizičku energiju u radnom procesu.« 3 ) Sve kompletnija mehanizacija rada u razvijenom kapi­ talizmu modificira ponašanje i status eksploatiranih. Marksistički pojam govori protiv fizičke muke i mizerije rada. takav »prostor unutar«.

autor ovog izvještaja. koji često daju marksisti. 189. Richard Hoffman. . Može li se razum­ jeti takva fundamentalna promjena u svijesti bez pretpostavljanja određenih promjena u »društvenoj egzistenciji«? Čak pod pretpostavkom visokog stupnja ideološke neovisnosti. primjenjujući na tehničke i proizvodne probleme vlastiti mozak koji se. New York. 8. loc. mašina nikad ne stvara vrijednost. 213. to opadaju šanse napredovanja 1 7 ) . kad čovjek može biti upregnut u službu. str. Marxovo shvaćanje ο »organskom sastavu kapitala« i s njim teoriju ο stvaranju viška vrijedno­ sti. i dalje. I960. odnos radnika spram drugih klasa i organizacija rada. cit. mnogo je više nego platni sistem. ide još dalje. dok višak vrijednosti ostaje rezultat eksploatacije živog rada. S automacijom ne možete mjeriti rezultat rada pojedinog čovjeka. str. str. naprosto. 15 14 (3) Ove promjene u karakteru rada i instrumentima proizvodnje mijenjaju stav i svijest radnika koji se mani­ festiraju u široko raspravljanoj »društvenoj i kulturnoj inte­ graciji« radničke klase u kapitalističko društvo. te integriranjem rad­ nika s fabrikom.. Da li je ta promjena samo u svijesti? Afirmativan odgovor. nema više razlo­ ga da se zadrži »dvostruki sistem plaćanja« — plaća i nadni­ ca« 1 5 ). Ono što je u pitanju na osnovu ove tehnološke pro­ mjene. na primjer. 16 ) Ibid. postoje i druge tendencije. Ako se ovo generalizira kao neka vrsta poj­ ma . u A r g u m e n t s br. 12-13. Sad automacija kvalitativno mijenja odnos mrtvog i živog rada. IS. i dalje. to će reći. ' Daniel Bell. u politici proizlazi iz integracije u samoj tvornici. 1958. Mann and L . izgleda. ko­ rištenje opreme. uopće razloga za plaćanje čovjeka po komadu ili po satu. ona je »ponikla iz mjerenja rada. kao »apsolutnu je­ dinicu«. 97. A u t o m o b i l e W o r k e r s a n d t h e A m e r i c a n D r e a m . Henry Holt. . kad možete staviti na njega jaram i mjeriti rezultate njegova rada.44 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 45 Tehnološka promjena koja tendira da prevlada mašinu kao individualni instrumenat proizvodnje. postaje ne­ moguće i samo mjerenje individualnog rezultata: »U najširem smislu automacija znači. Asimilira­ nje u potrebama i aspiracijama. U sada­ šnjoj situaciji su predominantna negativna obilježja automacije: ubrzan tempo. . To jest. 18 ) Floyd C . loc. 19 ) Charles R. po komadu 1β ili po satu. Provokativan opis koji se odnosi na vi17 ) Charles R. čudno je inkonzistentan. u životnom standardu.. Zacijelo je pi­ tanje da li se može govoriti ο »dobrovoljnoj integraciji« (Ser­ ge Mallet) u ikakvom drugom doli ironičnom smislu. izražene u pojedinom komadu. već sa­ mo prenosi svoju vlastitu vrijednost na proizvod. a ne individualnim učinkom« 1 4 ). u materijalnom procesu proizvodnje. te ga platiti. Paris. A Study of Social C h a n g e in P o w e r P l a n t s . spone koje povezuju ovu promjenu s transformacijama proiz­ vodnog procesa govore protiv takve interpretacije. Walker.. tehnološka nezaposlenost. Ista ova tehnološka organizacija koja pospješuje mehaničku zajednicu na radu takođe rezul­ tira većom međusobnom ovisnošću 1 8 ) . ) Serge Mallet. Kako ménagement preferira inženjere i ljude s fa­ kultetskom diplomom. na više mjesta. dokida. 1955. Doubleday. — dobili ste modernu industrijacizaciju« ) . . kad rad može biti mjeren. dobro uklopio u teh­ nologiju« 19 ). str. Može se zapaziti »gorljivost« radnika »da učestvuju u rješavanjima proizvodnih problema«.. on povezuje tehnološku promjenu s historijskim sistemom same industrijalizacije: — industrijalizacija nije nastala s uvođenjem fabrika. U nekima od tehnički najrazvijenijih podu­ zeća radnici čak pokazuju vlastiti interes za njega — često zamijećen rezultat »radničkog učestvovanja« u kapitalistič­ kom preduzimanju. No. . u aktiv­ nosti razonode. Walker. treba mjeriti. očito. str. štaviše. cit. ona tendira ka stanju u kome je proizvodnost determinirana »ma­ šinom. »čežnja da se aktivno pridruže. cit. Mašina je otjelovljenje ljudske radne snage i posredstvom nje se čuva minuli rad (mrtvi rad) i determinira živi rad. kraj mjerenja rada . ) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l o g i c a l Chan­ g e . U pitanju je kompati­ bilnost tehničkog progresa s institucijama u kojima se razvila industrijalizacija. Garden City. porast nemoći i rezignacije na strani radnika. Prema Marxu. Pogledaj tako der Ely Chinoy. nema više. loc. A u t o m a t i n a n d the Worker.. po svom učin­ ku. jačanje po­ zicije organiziranja.

Postaje to borba lojalnosti . Paris. odvajanjem vlasništva od uprav­ ljanja. a u sklopu obimne hijerarhije izvršnih i upravnih odbora koji se proširuju daleko preko pojedinačne ustanove u znan­ stveni laboratorij i istraživački institut. Moramo pronaći druge stvari koje r a d n i k želi. M i istražujemo. 1959. vol. i dalje. 20 ojačana rezultatima tehnološke organizacije proizvodnje na drugoj strani branika — na strani organizacije i direkcije. ozbiljne bolesti. str. str. Oni se usuđuju da idu tako daleko da osporavaju troškove proizvodnje i sugeriraju mjere za štednju. 27. reduciranjem čovjeka na status stvari« 2 3 ). odgode svoje zahtjeve za povišenjem plaća. Robovi razvijene industrijske civilizacije su sublimirani robovi. p r o b l e m je bio već riješen i sindikatu nije pri­ pala zasluga udovoljenja pritužbi. te što da napravimo povodom njih. mnogo­ struke socijalne beneficije na koje mogu računati u slučaju nagle smrti. ο ličnoj i nacionalnoj sigurnosti donose na mjestima nad kojima čovjek nema kontrole. u: La N e f . nesposobnosti za rad. radi potrebe novih investicija. Uprava Caltexa može. Ovo proširenje njihove sigurnosti preko produktiv­ nog perioda života n a p r o s t o je na temelju toga što pripadaju firmi. te kapital. III. ni pro­ mjena u karakteru teškog rada. 19R3. Le Salaire de la technique. onrpreuzimaju funkciju birokrata u mašini korporacije. T e n d e n c i j u integracije u Sjedinjenim Državama ilustrira slijedeća z a p a n j u j u ć a izjava sindikalnog vođe Ujedinjenih au­ tomobilskih radnika: »Često . Radnička klasa nije više živa opozicija postojećeg društva. 22 ) Pogledaj str. lična ovisnost. na kraju. . Mržnja i frustacija su lišene svoje određene mete. . .« 20 ) (4) Novi tehnološki svijet rada tako ojačava slabljenje pozicije radničke klase kao pozicije negacije. bitno obilježje je premoćna racionalnost u ovom besmislu. ne može kompenzirati ni korištenje administrativne kontrole. društvene. Jer činjenicu da se odluke ο životu i smrti. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e . Francuska. nacionalnu vladu i nacionalni cilj. Opipljiv objekt eksploatacije iščezava iza fasade objektivnog realiteta. . a s tehničkim progresom kao njezinim instrumentom biva perpetuirana i intenzivirana nesloboda u smislu čovjekova podređivanja proizvodnom aparatu. Radnici te ustanove su svjesni spona koje ih udružuju s preduzećem: »To su profesionalne. bi se sastali u holu sindikata i razgo­ varali ο pritužbama k o j e su podnijeli radnici.. 600. činjenica da su se navikli na od­ ređene proizvodne odnose koji su tamo ustanovljeni. Presses Universitaires. 25. a tehnološki veo prikriva reprodukciju nejednakosti i porobljavanja 2 2 ) . kao stvar. Kad sam slijedeći dan zakazao sastanak s upravom or ganizacije poduzeća. za razliku od fizičke (glad. instrument dominacije čovjeka nad čovjekom. oni počinju pokazivati znakove . Bitna obilježja ovog procesa nisu ni na koji način promi­ jenjena povećanjem broja dioničara. 28. ni asimiliranje različitih gru­ pa zanimanja. sve stvari za koje smo se b o r i l i korporacija sad daje radnicima. . str. To je čista forma sužanjstva: egzistirati kao instru­ ment. M i istražujemo« L a b o r L o o k s a t L a b o r . snaga). .legitimne' zabrinutosti kad delegati ozbiljno uzimaju falsificirane bilanse Francus­ kih ogranaka i kad su zabrinuti zbog nepovoljnih udjela koje su zaključile te filijale. već statusom pukog instrumenta. Santa B a r b a r a : Center for the Study of Democratic Institutions. Novo. a poslodavac nije voljan da mu i h pruži .46 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 47 soko amerikanizirane Caltex rafinerije. A C o n v e r s a t i o n . te dubina preduslovljenosti koja oblikuje instinktne porive i aspiracije zamra­ čujući razliku krive i istinite svijesti. 2 3 ) François Perroux. n o .. u Ambèsu. U formi mnogih sloboda i komfora. no oni su robovi jer ropstvo nije određeno — »ni poslušnošću niti težinom rada. Ta tendencija je ) Serge Mallet. a niti izjednačenje u sferi konzumacije. 40. Tako iz shvaćanja ο živom i nerazorivom sporazumu s Caltexom proizlazi da radnici misle ο financijskom poslo­ vanju firme s neočekivanom usredotočenošću i lucidnošću. 1958. materijalne spone: vje­ ština koju stiču u rafineriji. može poslužiti karakteriziranju ovog smjera. Takav način egzistiranja nije prevla21 ) Je li još uvijek potrebno optuživali ideologiju »revolu­ cije upravljanja«? Kapitalistička proizvodnja se odvija posredstvom investiranja privatnog kapitala jer je privatno iscjeđivanje i prisvaja­ nje viška vrijednosti.Comités d'enterprise' ispituju i raspravljaju ο ra čunima kompanije s istom ljubomornom pažnjom koju bi im posvetili savjesni dioničari. Dominacija je transformirana u upravljanje 2 t ) · Kapitalisti šefovi i vlasnici gube svoj identitet kao odgovorni akteri. Paris. doista. zadovoljno trljati r u k e kad se sindikati slažu da. . 16. Delegati u . starosti. No.

ekonomsko-političkoj integraciji kapitalističkih ze­ malja i izgradnji njihovih odnosa s nerazvijenim područjima. istovremeno zadržava unutar sebe. 25) Ibid. I obratno. da se kreira potreba za kupovanjem dobara koja moraju biti prodana uz profit. Po toj pretpostavci bi neprijatelj ostao »permanentan«. vojska se oslanja na korporacije »ne samo radi svoga oružja već i radi njihova znanja kakvo je oružje njoj potrebno. komunizam bi na­ stavio da koegzistira s kapitalizmom. sistem tako ide ka totalnom upravljanju i totalnoj ovisnosti ο upravljanju. adekvatna sli­ ka društva koje samo sebe širi i perpetuira u vlastitom una­ prijed utvrđenom cilju — gonjeno porastom potreba koje ono stvara i. poveća životni standard za sve veći dio stanovništva. U isto vrijeme kapi­ talizam bi. koliko će ono stajati i za koliko će ga vremena dobiti» 2 5 ) . i nadalje. kako reifikacija tendira da postane totalitarna na osnovu svoje tehnološke forme. u svrhu samoočuvanja i rasta. već za­ tvoren krug koji obuhvaća i Gospodara i Slugu. Philadelphia. zgodna. 9. i posredstvom njih. Zatvoreni krug je. Ta spo­ sobnost se potvrdila uprkos svjetskim ratovima i ogromnom fizičkom i intelektualnom nazadovanju koje su donijeli fa­ šistički sistemi. permanentnoj ekonomiji odbrane. i posredstvom toga. sami organizatori i upravljači sve više ovi­ se ο mašineriji koju organiziraju i kojom upravljaju. čak. . onima koji se oslanjaju na tehničare kao svoje planere i egzekutore? » . visoke tehnološke utrke u nao­ ružanju oduzeo je iz ruku odgovornih službenika vlade inici­ jativu i moć da donose presudne odluke i dao je u ruke tehni­ čara. kad ne osjeća da je stvar. 1959. jača­ jući unaprijed zasnovanu harmoniju između interesa velikih javnih i privatnih korporacija i njihovih mušterija i slugu. Jed­ na od njih je inherentna u samom tehničkom progresu — upravo automacija. a i budućnost zemlje ovisi ο kupovanju toga što su oni izmislili«. pritisak današnje. povećanju nataliteta stanovništva. planera i naučen jaka uposlenih u velikim industrijama i zaduženih za interese svojih poslodavaca. Postoje centrifugalne tendencije iznutra i izvana. bio sposoban da zadrži i. 2 4 ) Ako se proizvodne ustanove oslanjaju. na vojsku. Postoji li bilo kakav izgled da bi pukao ovaj lanac porasta produktivnosti i potiskivanja? Odgovor bi zahtijevao pokušaj da se suvremeni razvoj projicira u budućnost uz pretpostavku relativno normalne evolucije. odista. Njihova je duž­ nost da izmisle nov sistem oružja i da uvjere rukovodioce vojske da budućnost njihove vojne profesije. Materijalna baza za ovu sposobnost bi i nadalje bila na raspolaganju u a) b) c) d) porastu produktivnosti rada (tehnički progres). — Ovo. Ame­ rican Friends Service Committee. te želja da se radi na njihovoj proizvodnji i stvaranju. 24 Tad bi produžena suprotnost između proizvodnih sposobnosti društva i njihova destruktivnog i ugnjetavačkog korištenja tražila intenzivirane napore da se zahtjevi aparata nametnu stanovništvu — da se odstrane ekscesivni potencijaliteti. Izgledi sputavanja vrlo realnu mogućnost nuklearnog rata. — tj.48 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DrUSTVO 49 dan kad je ta stvar oživljena i kad bira svoju mate­ rijalnu i intelektualnu hranu. L a b o r a n d t h e C o l d W a r . kad je čista. Ova uzajamna ovisnost nije više dijalektički odnos Gospodara i Sluge koji puca u borbi za međusobno priznavanje. Upravljaju li tehničari ili njihova vladavina pripada drugima. . pokretna stvar. str. tj. Smatram da je širenje automacije više nego kvantitativan rast mehanizacije — ona je promjena u . uprkos intenziviranju proizvodnje razornih sredstava i metodičkom rasipanju sredstava i sposobnosti. zanemarujući ) Stewart Meacham. Vladajući javnim i privatnim poslovanjem. njega neće izmijeniti sami po sebi ni djelomična nacionalizacija ni prošireno učešće radnika u rukovođenju i profitu. Sve dok su radnici afirmativna snaga i podu­ pirači sistema dominacije.

veliki katalizator razvijenog in­ dustrijskog društva. Radnička klasa insistira na eksten­ zivnom korištenju ljudske radne snage u materijalnoj proiz­ vodnji i utoliko se opire tehničkom progresu. No. Izgleda da je automacija do granica tehničke mogućnosti inkompatibinla s dru­ štvom baziranim na privatnoj eksploataciji ljudske radne snage u procesu proizvodnje. 43. . njihova efikasnost ovisi ο postignutom stupnju znanstvenog i tehnološkog progresa — drugim rije­ čima. Takva racionalizacija nailazi na čvrst otpor od strane radnika. na osnovu toga. jer. G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s ­ c h e n O e k o n o m i e . U zapadnom svijetu to bi izazvalo opasnost u pogledu presti­ ža u njegovoj internacionalnoj poziciji i prisilio bi ga da ubr­ za racionalizaciju proizvodnog procesa. str. te. Gotovo stoljeće prije nego što je automacija postala stvarnost. postaje neovisan producirajući objekt. Dovedena do savršen­ stva. radno vrijeme pre­ staje biti. Umjesto da bude glavni akter procesa produkcije. Potpuna automacija u domenu nužnosti bi otvorila di­ menziju slobodnog vremena kao onu u kojoj bi se konstitu­ iralo čovjekovo privatno i društveno biće. već se čovjek odnosi spram njega kao nadziratelj i regulator . reifikacija ljudske radne snage bi slomila postvarenu formu režući lanac koji veže čovjeka za mašineriju. javlja se tad kao mizerna baza spram one novorazvijene. Kad je zadobiven određen tehnički nivo. . stvaranje zbiljske moći ovisi manje ο radnom vremenu i kvantitetu ut­ rošenog rada nego ο moći instrumenata pokretnih u toku rad­ nog vremena. i mora prestati da bude. Pogledaj također str. me­ hanizam posredstvom koga čovjeka porobljuje njegov vlastiti rad. stvorene samom velikom industrijom. i dalje. . To bi bila povijesna transendencija prema novoj civilizaciji. . — tj. ) Karl Marx. kontinuirano zaustavljanje automacije može oslabiti konkurentsku nacionalnu i internacionalnu po­ ziciju kapitala. str. 1953. tako. . ο primjeni znanosti na proizvodnju . Ti instrumenti i njihova moćna efikasnost nisu u razmjeru s neposrednim radnim vremenom koje zahtijeva i njihova proizvodnja. odvojena od čovjeka. Postupajući tako. Tako se ruši onaj način proizvodnje koji počiva na promet­ noj vrijednosti . Marx je naslutio njene eks­ plozivne tendencije: »Industrijska napredovanja velikih razmjera. u kojoj ova. Ova mogućnost postaje utoliko realističnija što se bor­ ba za prestiž između kapitalizma i komunizma pomjera od vojnog i društvenog na ekonomsko polje. 2 7 ) ) Pogledaj. razvoj društve­ nog individuuma. . Dietz Verlag. . Drugim riječima. Na suvremenom stupnju razvijenog kapitalizma orga­ nizirana radnička klasa se suprotstavlja automaciji koja ne kompenzira zaposlenost. u Sje­ dinjenim Američkim Državama rukovodstvo radnika. po svo- .50 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 51 karakteru bazičnih proizvodnih snaga 2 δ ) . U najmanju ruku. Ljudski rad nije više zatvoren u proizvodni proces. . Ona je eksplozivan ili neeksplozivan ka­ talizator u materijalnoj bazi kvalitativne promjene. ona se suprotstavlja efikasnijem korištenju kapitala — priječi intenzivirane napore da se podigne produktivnost ra­ da. taj otpor nije praćen političkom radikalizacijom. preciznije. prouzrokovati dalekosežnu depresiju i. njegovo razumijevanje prirode i vladanje njome posredstvom njegova društvenog bića — jednom riječju. U ovom preinačenju nije više glavni potporanj proizvodnje i bogatstva neposredan rad koji vrši sam čovjek niti je to nje­ govo radno vrijeme. na kojoj sad još uvijek počiva (društveno) bogatstvo. mjera bogatstva. 27 26 Automacija je. 596. on sad stoji izvan njega . Krađa tuđeng radnog vremena. i sam subjekt. reaktivirati sukob klasnih interesa. Višak rada mase prestaje biti uslov razvoja općeg bogatstva. Cim ljudski rad u svojoj neposrednoj formi prestane biti veliki izvor bogatstva. odista. automacija u sovjetskom sistemu mo­ že brže proslijediti posredstvom moći totalnog upravljanja. postavši proces materijalne proiz­ vodnje. društveni proces automacije izražava transformaciju ili. Odatle slijedi da i prometna vrijednost nužno prestaje biti mjera upotrebne vrijednosti. revolucionirala cijelo društvo.. isto tako kao što i nerad manjine prestaje biti uvjet razvoja univerzalnih sposobnosti čovjeka. tehnički instrument za promjenu kvantiteta u kvalitet. Automacija bi. 592. transupstancijaciju radne snage. Berlin. već prisvajanje njegove proizvodne snage.

Wright Mills. »Politički.Raspravljanje je već od početka konfrontirano s dvostrukom inkomparabilnošću: a) kronološki. kao grupe koja vrši pritisak bit će još više proširena. ne prekoračuje okvir koji je zajed­ nički nacionalnim i grupnim interesima (pri čemu su ovi po­ sljednji izručeni i podređeni prvima). Pod tim uvjetima. možda. prev. a radnički predstavnici će neizostavno biti uključeni u dalekosežna po­ gađanja oko nacionalne političke ekonomije« 2 9 ) . mo) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l g i c a l Chan­ g e . planiranje u nacionalnim i internacionalnim razmjerima. 28 žda. New York: Oxford Uni­ versity Press. 11. str.. cit. Italija) odmjeravaju svoje snage s p r a m snage ubrzane tehnologij­ ske i političke racionalizacije u autoritarnoj formi. U tome kursu su vitalne potrebe po rangu iza prioriteta vojnih i političkih potreba ili. prisustvo više radnika . Ove centrifugalne sna­ ge se još uvijek dadu srediti unutar postojećeg. baš ta historijska zaostalost — u uslovima prestiža u koegzisten­ ciji — prisiljava na totalan razvoj i kontrolu svih sredstava pod diktatorskim režimom? I. simultane su s njima. Realiziranje težnje da se element bijelih ovratnika obuhvati organizacijom indu­ strijskih sindikata 2 8 ) . Vjerujem da će do­ minantni interesi postepeno i oklijevajući prihvatiti te zahtje­ ve i da će povjeriti svoje prerogative efikasnijoj moći. u prvom redu. Urgentnost inter­ nacionalne borbe za prestiž će vjerovatno ojačati snage ove raciona­ lizacije i pogodovat će adaptaciji i savezu s predominantniin tendenci j a m a u najrazvijenijim industrijskim područjima. izgledi za suzbijanje toka centrifu­ galnih tendencija ovise. a uz planirano zadovoljenje još uvijek nepodmirenih vitalnih potreba — već je ona prisiljava na to. za to su. i dalje. s velikim sektorima koji su još uvijek na pretehnološkoj razini. da li bi sovjetsko društvo. i b) strukturalno. 1958. Masovna baza radnika. 29 ) C . *) Bijeli ovratnik (white collar) jezična je metafora koja ozna­ čava zanimanja koja nisu manuelni rad (plavi okovratnik — blue collar). tehničara. bez restrikcija na produktivnost koje nameću interesi privatnog profita. s druge strane. može rezultirati po­ rastom sindikalne svijesti tih grupa. čak i djelomična nacionalizacija ). ako uopće uspije. Isprepletenost ova dva aspekta pojačava teškoće ana­ lize. te porast nje­ nih troškova. str. no teško da bi urodilo njihovom političkom radikalizacijom. samo znak i prednost historijske zaostalosti. W h i t e C o l l a r . — Op. javni radovi širokih razmjera. ο sposobnosti ovla­ štenih interesa da adaptiraju kako sami sebe tako i svo­ ju ekonomiju zahtjevima države dobrobiti. Također i ovdje opadanje udjela ljudske radne snage u proizvodnom procesu znači umanjenje političke moći opocizije. i dalje. 195ft. u sovjetskom društvu 3 1 ). politička radikalizacija bi morala biti praćena izrastanjem neovisne političke svijesti i akcije unu­ tar grupa bijelih ovratnika * ) . Ima li izgleda da ta veća racionalnost industrijalizacije. 31 ) U vezi s ovim pogledaj moj S o v i e t Columbia University Press. nakon što je postiglo cilj »dostizanja i prestizanja«. službenika i slično. Historijska zaostalost ne samo da sankcionira sovjetsku industrijalizaciju u tome da teče bez planiranih rasipanja i antikviteta. napokon. Pređimo sad na izglede apsorbiranja društvene prom­ jene u drugom sistemu industrijske civilizacije. U te zahtjeve spa­ da ogroman porast usmjerenja od strane vlade.bijelih ovratnika* u radničkim sindikatima dat će liberalnim i radničkim zagovor­ nicima šansu da s više osnova identificiraju interese radnika s interesima zajednice u cjelini. sovjestsko društvo je na ranijem stupnju industrijalizacije. M a r x i s m . Kako u tom procesu raste udio inženjera.52 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 30 53 jim ciljevima i sredstvima. bilo sposobno da liberalizira totalitarne kontrole u tolikoj mjeri da bi se mogla odigrati kvalitetna promjena? 30 ) Jaki segmenti borbenog radničkog pokreta u onim manje razvi­ jenim kapitalističkim zemljama gdje je taj pokret još uvijek živ (Fran­ cuska. mali iz­ gledi u razvijenom industrijskom društvu. New York: . međutim. iščezne onda kad je postignut razvijen stupanj? Da li. opsežna društvena sigurnost. njegove ekonomske i političke institucije bitno su različite (totalna nacionalizacija i diktatura). proširen program inostrane pomoći. Ioc. 319.

dijalektička logika insistira. Prvi put u historiji ljudi bi djelovali slobodno i ko­ lektivno. 20. pred tim argumentima je detronizirana repre­ sivna ideologija ο slobodi. ni po veću cije­ nu. ) Ruso. Prema Marxu je »druga faza«. koje potvrđuju izabrani predstavnici) — izabrani u uslovima efikasne i dobrovoljno prihvaćene indoktrinacije. pojavljuje se u socijalističkoj revoluciji. nadalje. kvalitativna promjena iz starog u novo društvo se dogodila početkom te faze. Revolucija je. pa tek onda oni mogu znati što se zbiva i što oni sami mogu učiniti da to izmijene. Kvalita­ tivno nov način života. vide i misle. u predominantnim uslovima materijalne i intelektualne zaosta­ losti. Lagano joj se izrugivati. Pa. prije nego što društvo može postati slobodno. Kultura. Istina. mora biti djelovanje prisile i uprav­ ljanja — nije samo srž sovjetskog marksizma već. ponekad onakve kakvi treba da izgledaju«. Njena je zasluga što priznaje. tu je i »prva faza« socijalističke izgradnje. i teza teoretičara »prosvijećene diktature« od Platona do Rousseaua. faktički razvoj u sadašnjem komunistič33 ) K . izd. ujedno. To je dru­ štvo u kome ranije objekti produktivnosti prvi put postaju ljudska bića koja planiraju i upotrebljavaju instrumente svo­ ga rada za realizaciju svojih vlastitih ljudskih potreba i spo­ sobnosti. od rizika koje sad preuzimaju velika. Socijalizam mora postati zbilja s prvim aktom revolucije jer on mora biti već u svijesti i akciji onih koji su nosili revoluciju. ali ju je teško opovrgnu­ ti. i 34. Marx. doslovno. u nužnosti koja ograničava njihovu slobodu i humanitet i nasuprot njoj. bez mnogo hipokrizije. vjerovatno. Prosvjeta. nužno je da njihovo oslobođenje dođe izvana i odozgo. nije očajniji. ma­ terijalne i intelektualne uslove koji sprečavaju genuino i in­ teligentno samoodređenje. koji izvire iz novog načina proizvod­ nje. kraj i na kraju kapitalističkog sistema. suprotno jeziku brutalnih činjenica i ideologije. mora im se pokazati »pravi put« koji oni traže 3 2 ) .54 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 55 Argument historijske zaostalosti — prema kome. Marxov stav da oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase postavlja to a priori. 21 G o t s k o g p r o g r a m a . nametnuto nužnošću. te da cilj mora biti operativan u sredstvima kojima se zado­ biva. No. po kojoj ljudska sloboda može cvjetati u životu ispunjenom mukotrpnim radom. to­ kom koje novo društvo »nosi na sebi tragove starog društva iz čije utrobe izlazi« 3 3 ) . u onoj mjeri u kojoj su robovi prekondicionirani da egzistiraju kao robovi i da bu­ du zadovoljni u toj ulozi. D r u š t v e n i u g o v o r . »Političko telo će ga prinuditi slobo­ dom« »da vide predmete onakve kakvi su. (a to je odlučno!) načinom na koji se ona stvara. 1949. str. također. I. . da robovi moraju biti slo­ bodni za svoje oslobođenje prije nego mogu postati slobodni. Štaviše. Zato bi potiskivanje. bilo istinska samonametnuta nužnost. ono mora stvoriti materijalne preduvjete slobode za sve svoje članove. oslobođenje. Za razliku od ove koncepcije. pri svoj svojoj istinitosti. ipak. str. kako liberalna tako i autoritarna društva. konstituirana u prvoj fazi. Najprije mora kreirati bogatstvo pa ga tek onda raspodjeljivat prema slobodno razvijenim potre­ bama pojedinca. Jedini moguć izgovor (koji je do­ sta slab!) za »prosvijećenu diktaturu« jest da očajan rizik 32 koji ona uključuje. Odista. Kontrola proizvodnog procesa od strane »ne­ posrednih proizvođača« treba injicirati razvoj koji distingvira povijest slobodnih ljudi od prethistorije čovjeka. siromaš­ tvom i glupošću. Socijalistička izgradnja počinje prvom fazom revolucije. također. No. taj argument ne može odgovoriti na vječno živo pitanje: tko odgaja odgajivače i gdje je dokaz da su oni u posjedu »dobra«? Pitanje ne može biti apsolvirano na osnovu argumenta da je ono jednako pri­ mjenljivo na određene demokratske forme vladavine u koji­ ma sudbonosne odluke ο onome što je dobro za naciju donose izabrani predstavnici (ili. K r i t i k a 1950. nužno. Na osnovu toga je prvom fazom određen i prelaz od »svakome prema njegovu radu« na »svakome prema njegovim potrebama« — i to ne samo stvaranjem tehnološke i materijelne baze već. preciznije. mora robove osposobiti da uče.

Na takvu nejednakost prinuđavaju genuine društvene potrebe. š t o su oni koji vladaju sposob­ niji da pruže dobra konzumacije. ono nije ugrađeno u ovaj proces kao što je to odijeljenost kapitala i rada koja proizlazi iz pri­ vatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.56 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 57 kom društvu odgađa (ili je na osnovu internacionalne situ­ acije prisiljen da odgađa) kvalitativnu promjenu prema dru­ goj fazi. Naprotiv. u ovećoj mjeri. pa se prelaz iz kapitalizma u socijalizam. javlja. vjerovatnije je da će se poravnati nego da će ojačati suprotnost između rasta pro­ izvodnih snaga i njihove porobljavajuće organizacije. radne sate i povećavajući komfor. Dok stvaranje ovih preduslova još uvijek treba da bude djelo nametnutog upravljanja. i dalje. . Ovo odvajanje je bilo uvedeno na osnovu političke odluke. 35) »Economic Problems of Socialism in the U . oni su nadomjestivi bez eksplodiranja temeljnih insti­ tucija društva. poslije kratkog »herojskog perioda« boljševičke re­ volucije. a podržava se sve od tada. New York: F. C u r r e n t S o v i e t P o l i c i e s . Zrelo i slobodno indu­ strijsko društvo bi i nadalje ovisilo ο podjeli rada. 14.« (1952). uvelike efikasnoj formi koja ima sve izglede na uspjeh. tehnički zahtjevi. kao nezavisnih sila nametnutih čovjeku. naime u dimenziji nužnog rada. Situacijom neprijateljske koegzistencije mogu se obja­ sniti teroristička obilježja staljinističke industrijalizacije. te fizičke i men­ talne razlike među ljudima. Prelaz u takvo stanje nije evo36) Ibid. Pa ipak. ipak. str. S . ona je stavila u pokret također i snage koje tendiraju k to­ mu da perpetuiraju tehnički progres kao instrument domina­ cije. to će stanovništvo biti čvršće vezano za različite vladajuće birokracije. Ι-ί. bila bi ograničena na poli­ tičku revoluciju. 1953. 109. bila bi to najradikalnija i najkompletnija revolucija u historiji. Shodno to­ mu. No. Ukoliko bi ta promjena ostavila netaknutu materijalnu bazu društva (na­ cionalizirani proizvodni proces). A. sredstva unaprijed presuđuju i sam cilj.. njihovo konstitu­ iranje bi značilo kraj ovog upravljanja. Distribucija sredstava za podmirenje vitalnih potre­ ba bez obzira na radni učinak. ono nije motor samog proizvodnog procesa. Praeger. S . vladajući slojevi su odvojivi od proizvodnog procesa — to jest. str. univerzalno svestrano obrazovanje u smjeru izmjenljivosti funkcija — to su preduslovi. I sve to bi mogla izvršiti ne napuštajući totalno upravljanje ljudi­ ma. u nestajanje Države. odvaja »neposredne S4 ) Ο razlici strukturalne rezistencije i rezistencije koja se može uklopiti u proces organizacije pogledaj m o j S o v i e t M a r x i s m . Tehnički pro­ gres će uroditi kontinuiranim porastom životnog standarda te liberalizacijom kontrola (ponovo. 5. zacijelo. izgleda. i d a l j e . Na­ stavlja se porobljavanje čovjeka instrumentima njegova rada u visoko racionaliziranoj. Ako bi ona mogla voditi ka samoodređenju u samoj bazi ljudske egzistencije. iz socijalističke baze pro­ izvodnje proizlaze odlučne razlike. koja uklju­ čuje nejednakost funkcija. Pa. uprkos re­ voluciji. još uvijek. 11. proizvođače« (radnike) od kontrole nad sredstvima za pro­ izvodnju i tako vodi ka klasnim razlikama u samoj osnovi si­ stema. kao kvantitativna promjena. Organizacija proizvodnog procesa u sovjetskom sistemu. To je istinit dio u tezi sovjetskih marksista da preovlađujuća suprotnost »zaostalih proizvodnih odnosa i karak­ tera proizvodnih snaga« može biti razriješena bez eksplozije i da se »usklađenost« ova dva faktora može postići putem »postepene promjene« 3 6 ) . Partije. str. sniženje radnog vremena na minimum. u : Leo Gruliow ed. Dok su tendencije ka sputavanju kvalitativne promjene u sovjetskom sistemu. R. ne i sadržaji samoodređenja. koju je otvoreno priznao i Staljin 3 5 ) . izvršne i nadzorne funkcije ne bi više nosile privilegije vladanja životima drugih u nekom posebnom interesu. Nacionalizirana ekonomija će moći eksploatirati pro­ duktivnost rada i kapital bez strukturalnog otpora 3 4 ) reduci­ rajući.. pod pretpostavkom da nu­ klearni rat ili kakva druga katastrofa ne presiječe njegov ra­ zvoj). istosmjerne s tendencijama razvijenog kapitalističkog društva. Pla­ na itd. no. Nema razloga za pretpostavku da će tehnički progres plus nacionalizacija rezultirati »automatskim« oslobođenjem i odriješenjem snaga negacije. Druga polovica istine je u tome da bi kvantitativna promjena još uvijek morala biti obrnuta u kvalitativnu promjenu.

čak i na osnovama potpu­ no nacionalizirane i planirane ekonomije. I ovdje je. pretpostaviti da će. radije da će na osnovu internacionalne borbe za prestiž biti prisiljen da razvije) uslove koji bi pripremili taj prelaz? Postoje jaki ar­ gumenti protiv ove pretpostavke. predtehnološke oblike. dezintegracija ovog otpora proteći u liberalnim i de­ mokratskim formama? Da li nerazvijene zemlje mogu uči- . borba na život i smrt s kapitalističkim svijetom. Možemo li prihvatiti pretpostavku da će komunistički sistem. U ovakvim uvjetima transformacija nerazvijenih dru­ štava u industrijska mora napustiti. konstituirati »treću silu« koja treba da izraste u relativno nezavisnu silu. Da bi. Ona se događa u historijskoj situaciji u kojoj društveni kapital. zemlje u kojima industrija­ lizacija koegzistira s neuništivom pred. ko­ je se često čuje. Možemo pokušati potražiti uporište u pojmu ο ljud­ skoj prirodi urođenog »nagona za moći«. relativnu autonomiju u konkurenciji s dva džina. Želio bih dodati nekoliko primjedbi ο rezoniranju. što je moguće brže. Na osnovu prethodnog ra­ spravljanja: postoje li ikakvi znakovi da bi bivša kolonijalna i polukolonijalna područja mogla utrti put industrijalizaci­ je bitno različit od kapitalizma i suvremenog komunizma? Postoji li išta u autohtonoj kulturi i tradiciji tih područja što bi moglo indicirati takvu alternativu? Ograničit ću svoje primjedbe na modele onih zaostalih zemalja koje su već u procesu industrijalizacije. efika­ snosti i tehnološkog racionaliteta. da bi novi razvoj zaostalih zemalja mogao ne samo promijeniti perspektive razvijenih industrijskih ze­ malja već. široko je raspro­ stranjeno stanovište da održanje nezavisnosti zahtijeva veoma brzu industrijalizaciju i postizanje stupnja produktivnosti koji bi osigurao. mehaniziranu i standardiziranu masovnu proizvodnju i distribuciju. Međutim. U istim tim zemljama inertnost predtehnoloških i čak predburžoaskih običaja i uslova pruža jak otpor takvom nametnutom razvitku. već dugo. količine en masse.i antiindustrijskom kulturom (Italija. pod udarom dva velika sistema totalne tehnološke admini­ stracije. Apostrofira se moćan otpor koji bi pružila ušančena birokracija — otpor čiji je raison d'être upravo isti onaj motiv koji pokreće potrebu za stvara­ njem preduslova oslobođenja. u najmanju ruku. odlučan faktor globalna situacija koegzisten­ cije koja je postala. To je pogotovo slučaj u zemljama gdje su najvitalnije potrebe stanovništva daleko od toga da budu za­ dovoljene. naime. prije bilo čega drugog. razviti (ili. u svojim postojećim formama. Egipat). to učinila. Može li se. izgleda. potreban prvobitnoj akumulaciji. iz kapitalističkog ili komunističkog bloka — ili od oba. mo­ ra biti dobiven. Nije pitanje u tome da li će komunistička birokracija »napustiti« svoju privile­ giranu poziciju onda kad se postigne nivo za moguću kvali­ tativnu promjenu.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 59 lucioni. u velikoj mjeri. već da li će ona biti sposobna da spriječi zadobivanje takve razine. Ove zemlje ulaze u proces industrijalizacije sa stano­ vništvom nenaviknutim na vrijednosti produktivnosti. Imperativ apsolutnog korištenja tehničkog progresa i nadzivljavanja na osnovu superiornog života može se pokazati jači od rezistencije ovlaštene biro­ kracije. gdje očajan životni standard traži. Pogodu­ ju li takvi uslovi stjecanju ujedno industrijalizacije i oslobo­ đenja — bitno različitom načinu industrijalizacije koji bi sagradio proizvodni aparat ne samo u suglasnosti s vitalnim potrebama ljudi već i s ciljem pacifikacije borbe za opsta­ nak? Industrijalizacija u ovim zaostalim područjima se ne zbiva u vacuumu. na kome stanovništvo još uvijek može biti vezano za službu i za interese države i drugih postojećih institucija. to je u visokom stupnju dubiozan psihološki pojam i uvelike nea­ dekvatan za analizu društvenog razvoja. s dovoljno razloga. — tj. već revolucionarni proces. također. Mašinski proces (kao društveni proces) zahtijeva poslušnost spram sistema anonimnih moći — totalnu sekularizaciju i destrukci­ ju vrijednosti i institucija čija desentifikacija jedva da je otpočela. čimbenik unutarnje situacije dva suprotstavljena društva. s ogrom­ nom većinom stanovništva koje još nije transformirano u radnu snagu odvojenu od sredstava za proizvodnju. izvana. morala bi zaustaviti materijalni i intelektualni rast na onom stup­ nju na kome je dominacija još uvijek racionalna i ima pred­ nosti. pak. Drugim riječima. štaviše.

ο intenziviranom razvoju i eks­ panziji produktivnosti. Jedva se može i zamisliti revolucija kao spontana akcija — revolucija koja bi injicirala ukidanje mentalne i materijalne eksploatacije i izgradila pretpostavke za novi razvoj. umjesto nametanja tehnologije na tradicionalne načine života i djelatnosti. neslobodna je uto­ liko što njome upravlja biznis i politika. država prosperiteta je. oštrijeg i krućeg od onog koji prolaze razvi­ jena društva koja mogu graditi na ostvarenjima liberalisti­ čkog razdoblja. koje su tradicionalne forme onesposobile za osiguranje razvoja humanog života. U takvim uslovima opadanje slobode i opozicije nije pitanje moralne i intelektualne pokvarenosti i korupcije. JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 61 niti historijski skok iz predtehnološkog u posttehnolosko drušvto u kome ovladani tehnološki aparat može pružiti ba­ zu za genuinu demokraciju? Naprotiv. Država prosperiteta i ratne angažiranosti Kao rezime proizlazi: izgledi sputavanja promjene. Ako industrijalizacija i uvođenje tehnologije u zaostale zem­ lje naiđu na jak otpor autohtonih. uza svu svoju racionalnost. . podleći ili jednoj od različitih formi neokolonijalizma. Samoodređenje bi teklo iz osnove. n o . No. ovise ο mogućno­ stima države prosperiteta. 37 i usmjere. Za sada ni­ šta ne indicira takvu promjenu. autohtoni pro­ gres pretpostavlja promjenu u politici dvaju velikih indu­ strijskih blokova moći koji danas oblikuju svijet — napušta­ nje neokolonijalizma u svim njegovim formama. ko­ je pruža politika tehnološkog racionaliteta. Izgleda da je ta država u stanju da podiže standard života kojim se upravlja. ne bi označili industrijalizaci­ ju po uzoru razvijenih društava. P a r i s . da ga procijene ) U vezi s ovim aspektom pogledaj vanredne knjige Renéa Dumonta. nametnut tim zemljama. a ne samo za opstanak. ove proširila i poboljšala na nji­ hovim vlastitim osnovama eliminirajući tiranske i eksploatatorske snage (materijalne i religiozne). Pion. (b) količine i kvaliteta dobara i usluga »tehnički« do­ stupnih za podmirenje vitalnih potreba čovjeka. No. Društvena revolucija. (c) inteli­ gencije (svjesne i nesvjesne) kadre da razumije i realizira mogućnosti samoodređenja. ili više-manje terorističkom sistemu prvobitne akumulacije. rad neophodan za opstanak bi se transcendirao prema radu za zadovoljenje ljudskih potreba. — Naime. 1961. ako su oslobođena od zahvata ugnjetavanja. To je objektivan društveni proces utoliko što su proizvodnja i raspodjela sve veće količine dobara i uslu­ ga u kolotečini racionalnog tehnološkog odnosa. Ova sposobnost je inherentna u svim razvijenim industrijskim društvima u kojima tehnički aparat kao predominantni tok zbivanja — us­ postavljen kao odvojena sila nad čovjekom i iznad njega — ovisi.(leisure time) jer ona prosperira u razvijenom industrijskom društvu. štaviše. veći su izgledi da će razvoj. no. izgleda da je moguća još jedna alternativa 3 7 ) . sama po sebi. država neslobode jer je njeno totalno upravljanje sistemat sko ograničenje (a) »tehnički« dostupnog slobodnog vreme­ na 3 8 ) . Da sumiramo: zaostala područja će. A gdje to nisu. Autohtoni progres izgle­ da zaista moguć u područjima u kojima su prirodna bogat­ stva. dovesti do perioda totalne administracije. postat će predominantni uslovi koji ne egzistiraju ni u starim ni u industrijski razvijenim društvi­ ma (i nikad nisu u njima postojali). ne bi li mogla biti pospješena postepenom i djelo­ mičnom pomoći tehnologije — u okvirima tradicionalnih formi? U tom slučaju. »neposredni proizvođači« bi imali šansu da vlastitim radom i u slobod­ nom vremenu kreiraju svoj vlastiti progres. mogla postati izvor pro­ gresa i industrijalizacije? Takav autohtoni progres bi zahtijevao planiranu poli­ tiku koja bi. a ne »dokolice·.60 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE . Čak i u ovim apstraktnim pretpostavkama moramo uvažiti brutalnu ograničenost samoodređenja. još uvi­ jek dostatna za human život. Kasno industrijsko društvo je više uvećalo nego što 38 ) »Slobodnog« vremena. naročito T e r r e s v i v a n t e s . vjerovatno. tradicionalnih načina ži­ vota i djelatnosti — otpor koji nije napušten čak pri vrlo opipljivim izgledima na bolji i lakši život — da li bi ta predtehnološka tradicija. u svom funkcioniranju. agrarna reforma i reduciranje nata­ liteta bili bi preduslovi.

Jedva se može i zamisliti odbacivanje države prospe­ riteta u ime apstraktnih ideja slobode. tako. 39 Kritika države prosperiteta s pozicija liberalizma i kon­ zervativizma (bez ili s prefiksom »neo«) počiva. Nema razloga da se insisti­ ra na samoodređenju ako je život kojim se upravlja udoban i čak »dobar«. Mason T h e C o r p o r a t i o n i n M o d e r n S o c i t y . ništavne — no duh i znanje ne go­ vore protiv zadovoljenja potreba. može izgledati neznatna šteta u državi sposobnoj da zaštiti život kojim upravlja i da ga učini komfornim 3 9 ) . Gubitak ekonomskih i političkih sloboda. ) Za kritičku i realističku ocjenu Galbraithove ideologijske kon­ cepcije pogledaj E a r l L a t h a m »The Body Politic of the Corporation«. odista. Ako su ljudi u tolikoj mjeri zadovoljeni potrošnim dobrima i servisima koje im pruža upravni aparat da se osjećaju sretni. JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 63 je reduciralo nužnost parazitskih i alijeniranih funkcija (ako ne za pojedinca. bez obzira koliko ograničenog. No. To je racionalan i materijalan osnov unificiranja suprotnosti. suvišne. da se bore protiv povijesnih alternativa. stvara uvećanje viška proizvoda koje dozvoljava sve jaču konzumaciju bilo da je taj višak proizvoda privatno ili centralizirano prisvajan i di­ stribuiran. moramo postaviti pitanje: ne ubrzava li pluralistička forma organi­ zacije društva destrukciju pluralizma? Razvijeno industrij­ sko društvo je. još uvijek pruža neizmjerno veću sigurnost nego vladavina iznad zakona ili bez njega. 22. Te snage se međusobno poništavaju u višem jedinjenju — u zajedničkom interesu da brane i proširuju postojeću pozi­ ciju. Tako su sputane transcendirajuće političke snage unutar društva. aspi­ racije. 1959. jednodimenzionalnog političkog ponašanja. materijalne i mentalne robe koje se nude mogu biti loše. ono za društvo kao cjelinu). Vladavina zakona. S . neka pojedinačna organizacija je mogla ublažiti udar druge. zašto bi insistirali na drugačijim institucijama za dru­ gačiju proizvodnju drugačijih dobara i servisa? Nadalje. osjećaje. ako su ljudi preduvjetovani u tom smislu da potrošna dobra. i dalje. Sve dok dominira ova konstelacija. One nastoje da postojeće u cjelini učine imunim protiv negacije. pluralistička administracija daleko bo­ lja od totalne. Trgovačka pro paganda. indoktriniranje. Pa ipak je za pojedin­ ca. U najrazvijenijem stadiju kapi­ talizma to prevladano društvo je sistem pluralizma u kome međusobno konkurentske ustanove koincidiraju u solidari­ ziranje moći cjeline nad pojedincem. takođe uključuju misli. na nižem stupnju druš­ tvenog bogatstva i tehnologije. dobra reputacija. 223. takva proiz­ vodnja društveno potrebne suvišnosti zahtijeva kontinuiranu racionalizaciju — beskompromisno iskorištavanje tehničkih otkrića i znanosti. da zapriječe kvalitativnu promjenu. ne isključuju­ ći širenje raznolikosti proizvodnje. kojim se upravlja. tada kad je već prevladana određena razina zaostalosti. moglo je biti kalkulirano izbjegavanje i ponovno zadobivanje balansa. Da bi bila efikasna. 235. zašto da oni žele da sami za sebe misle. u Ε . ko­ ja ih zadovoljavaju. zaštićivanju ugnjetavačkih obilježja društva koje prethodi državi prosperiteta. već elementi osnov­ nih proizvodnih troškova. osjećaju i maštaju? Istina. Snage u kontrabalansu ne uključuju one snage koje se suprotstavljaju cjelini 4 0 ). . Porast produktivnosti rada. Jedna institucija ga je mogla zaštititi protiv neke druge. Optužba ugnjetavačkih sposobnosti države prosperiteta služi. 40 ) Pogledaj str. koje su realne tekovine prethodna dva stoljeća. s obzirom na predominantne tendencije. vanjska politika blokiranja prevladava­ nja postojećeg javlja se kao proširenje istosmjerne unutar­ nje politike. planirano zastarjevanje nisu više neproduktivni rashodi. ona reduci­ ra upotrebnu vrijednost slobode. sistem kontrabalansirajućih snaga. Cam bridge: Harvard University Press. str. Na osnovu toga je dizanje životnog standar­ da. pa mogućnost kvalitativne promjene preostaje jedi­ no izvana. s obzirom na svoje važenje. gotovo neizbježan nusprodukt politički manipuliranog indu­ strijskog društva. kako iz­ nutra tako i izvana.62 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE. Odiozni aspekti ove kritike po­ kazuju se u borbi protiv opsežnog socijalnog zakonodavstva i adektavnih troškova vlade za sve druge službe osim vojne odbrane. na postojanju upravo onih uslova koje je nad­ mašila država prosperiteta — naime.

preduvjetovane i slobodne misli. Beznadno je dokazivati da civiliza­ cija.64 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODOeatnONALNO DRUŠTVO 65 Stvarnost pluralizma postaje ideološka. Ova đavolska snaga stimulira rast i inicijativu. progonjenih obojenih ra­ sa. zado­ voljenje još neispunjenih vitalnih potreba? Ako su ove prve mogućnosti alternativa istinske mogućnosti. trku za veću i bržu prođu i zastarijevanje? Natječu li se po­ litičke partije u pacifikaciji ili u jačoj i skupljoj vojnoj in­ dustriji? Da li proizvodnja »obilja« stvara. heteronomije i autonomije — ukratko. čak i najorganiziraniji kapitalizam zadržava društvenu potrebu privatnog prisvajanja i raspodjele profita kao regu­ latora ekonomije. između progresivnog »ukidanja rada« i potrebe da se očuva rad kao izvor profita. radi investicija i mogućnosti uposlenosti u industri­ ji i razonodi. oni su razboriti ne samo radi prisutnog neprijatelja već. dvadeset miliona itd. a ne nagoni na »obrat« samood­ ređenja. Neprijatelj je zajednički nazivnik za sve što se čini ili ne čini. Još jedanput: besmislenost cjeline oslobađa krivnje po­ jedine ludosti i preokreće zločine protiv čovječanstva u racio­ nalan pothvat. Ovaj kon­ flikt perpetuira nehumanu egzistenciju onih koji sačinjava­ ju ljudsku bazu društvene piramide — autsajdera i siroma­ ha. Najmoćnija je. Mo­ gućnost države izobilja je dovoljno indicirana predominantnim tendencijama tehničkog progresa i dovoljno ugrožena eksplozivnim snagama. u sveobuhvatnim razmjerima i posredstvom sveobuhva- . ili intenzivira. Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem dominacije. već u toku normalnog stanja stvari. obitavalaca zatvora i mentalnih institucija. ocrtane u prethodnim poglavlji­ ma. neprijatelj je permanentan. već na osnovu toga što društvo kao cjelina postaje odbrambeno društvo. manipuliranja i demokracije. u oba slučaja. prikladno stimulirani javnim i privatnim autoritetima. obeshrabrenju napo­ ra da se eliminira potreba zastrašivanja. Time ojačava prioritet sredstava pred ciljem — prioritet koji bi mogao biti slomljen samo ako se ostvari pacifikacija — a kapitalizam i komunizam nastave takmičenje bez vojne sile. On vi­ še proširuje nego što reducira manipuliranje i koordinaciju. Slobodne institucije se natječu s autoritarnim u to­ me da neprijatelja učine đavolskom snagom unutar sistema. ali ovisi njihovo iskorišta­ vanje za sputavanje društvene promjene i perpetuiranje sužanjstva. zaostalost i naslijeđe terora u suv­ remenim komunističkim zemljama perpetuiraju okrutnošću obilježeno »dostizanje i prestizanje« postignuća kapitalizma. kao ni visok životni stan­ dard ne ovise ο prijetnji izvana. On pri­ jeti u vrijeme mira koliko i u ratu (a možda i više nego za vrijeme rata). spremni na živote totalne mobiliza­ cije. Ni rast produktivnosti. nezaposlenih i nezapošljivih. sablast os­ lobođenja. izvodi sudbonosnu integraciju više nego što joj se suprot­ stavlja. U takvim uslovima čak i postojeće slobode i pribježišta padaju unutar organizirane cjeline. To jest. Kad su ljudi. također. tad suvremena forma pluralizma ojačava tendenciju sputavanja kvalitativne promjene i tako sprečava. Skica države izobilja. Ublažava li konkurenci­ ja. On nije u izvanred­ nim situacijama. varljiva. totalitarizma i sreće. skica je povijesne igre između organiziranog kapitalizma i socijalizma. takođe. korisnosti i uvjerenja. Tako on biva ugrađen u sistem kao koheziona snaga. prok­ lamira svoj vlastiti kraj. na današnjem stupnju dirigiranog tržišta. perpetuiranje unapri­ jed zasnovane harmonije između organiziranog i spontanog ponašanja. sužanjstva i slobode. Tako je kapitalizam i nadalje suočen s konfliktom između ra­ sta potencijala za pacifikaciju borbe za opstanak i nužnost da se ta borba intenzi vira. opasnost da se pripremanje za totalan nuklearni rat može okrenuti u realizaciju: zastrašivanje služi. Jer. on kontinuirano povezuje realizi­ ranje općih interesa i posebnih ovlaštenih interesa. koja svoju odbranu opravdava takvim kalkulima. U zbivanju su pri­ sutni i drugi činioci koji mogu zapriječiti ugodno poveziva­ nje totalitarizma i srećnosti. svakako. i to ne na osnovu značaja i ekonomskog prodora »sektora« obrane. On nije identičan s postojećim komunizmom ili postojećim kapitalizmom — on je. Postaju smislene čak i najluđe kalkulacije: pre­ ferira se uništenje pet miliona spram uništenja deset miliona. ili odgađa. Neprijatelji izvana.

No. susreće on svoje vlastite mogućnosti: spektakula­ ran razvoj svih proizvodnih snaga nakon podređivanja pri­ vatnih interesa stvaranja profita. Ove elemente prevla­ dava. loc. Kad se kapitalizam sreta s izazovom ko­ munizma. Uvijek su koegzistirale dvije antagonističke sfere društva. U ovom poglavlju će određeni ključni pojmovi i sli­ ke literature. na postignuće rasta tehnološke produktivnosti i ekspanzivnog pokoravanja čovjeka i priro­ de.« 4 1 ) Odlučna međuovisnost jedina dva »vrhovna« društve­ na sistema u suvremenom svijetu izražava činjenicu da je sukob između progresa i politike. vol. viša kul­ tura se uvijek prilagođavala.carstva' ili popravljaju njihovu arhi­ tekturu ne prihvaćajući. Cijenjenje autonomne ličnosti. pri tome. isti: borba protiv načina života koji bi raščinio bazu za dominaciju.66 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE tnih institucija. mase. Pacifikacija bi značila nastajanje genuine Svjetske ekonomije — smrt države nacije.Ono što se sad zbiva nije degenerira­ nje visoke kulture u masovnu kulturu. koji koče takav razvoj. Sporazumijevanje moderne industrije i teritorijalne mo­ ći jest defekt. i Ostvarenja i neuspjesi ovog društva obezvređuju nje­ govu višu kulturu. str. nacionalnog biznisa skupa s njihovim internacionalnim savezima. POKORENJE NESRETNE SVIJESTI: REPRESIVNA DESUBLIMACIJA κ Nakon što smo ukazali na političku integraciju razvi­ jenog industrijskog društva. i. koje strada­ ju. Realitet nadilazi svoju kulturu. već opovrgavanje kul­ ture realitetom. koji nikakva nužna dijalektika neće nuž­ no odstraniti. zbiljskiji od kapitalističkih i komunističkih in­ stitucija i struktura. na Istoku.. stranih i transcendirajućih elemenata više kulture na osnovu kojih je ona konstituirala jednu drugu dimenziju . humaniz­ ma. dok je stvarnost rijetko bila uznemiravana njenim idealima i istinama. on je i iznevjerio na­ du i uništio istinu koje su bile sačuvane u sublimacijama vi­ še kulture. promjene u ekonomskom i političkom režimu koje bi dale efikasnost i sadržaj ovoj ili onoj koaliciji«. čovjek da­ nas može učiniti više nego heroji i polubogovi kulture. Upravo protiv te mogućnosti je sadašnji svijet mo­ biliziran: »Ignorancija i nesavjesnost vladaju u tolikoj mjeri da nacionalizam i nadalje cvjeta. Tu su njihovi jedini neprijatelji gospodari koji znalački iskorištavaju mistifikacije industrije i moći. te njihova sudbina ilustrirati likvidiranje opo­ zicionih i transcendirajućih elemenata »više kulture« u pro­ cesu razvoja tehnološkog racionaliteta. 631-632. Oba sistema su te mogućnosti iskrivila tako da se one jedva raspoznaju. prelazimo sad na korespondirajuću integraciju u domeni kulture. i »Izigrane od strane nacije i od klase. 633. u posljednjoj instanci. 41) François Perroux. Ve­ like sile oblikuju svoja . u oba slučaja. Ni naoružanje ni industrija dva­ desetog stoljeća ne dozvoljavaju 'otadžbinama' da osiguraju svoju bezbjednost i svoju egzistenciju osim posredstvom or­ ganizacija na kojima je težište ekonomskih i vojnih pitanja u svjetskim razmjerima. predominantan u razvi­ jenim područjima suvremenog društva. 3. No. čovjeka i njegovih gospo­ dara postao totalan. cit. kao ni na Zapadu. kolektivna uvjerenja se ne adaptiraju stvarnoj promjeni. zapravo. a samo je privilegirana manjina uživala njene blagoslove i predstavljala njene ideale. tragične i romantične ljubavi javlja se kao ideal zaosta­ lih stupnjeva razvoja. I komunizam u susretu s izazovom kapitalizma nalazi svojo vlastite mogućnosti: spektakularan komfor. slobode. Novina suvremenog svijeta jest iščezavanje antagoniz­ ma kulture i društvenog realiteta putem zastarjevanja opo­ zicionih. nacionalnog inte­ resa. III. proces desublimacije. svugdje su uključene u okrutnost konflikta. Zacijelo je viša kultura bila uvijek u suprotnosti s društvenom stvarnošću. olakša­ nje životnih tegoba. on je riješio mnoge nerješive probleme. razlog je.

ta kultura je ostala velikim dijelom feu­ dalna kultura čak kad joj je buržoasko razdoblje dalo neke od njenih najtrajnijih formulacija. ispunjenje ličnosti jesu značajne stavke u borbi za prestiž Istoka i Zapada. prostitutka. nacionalni heroj. štaviše. ti likovi nisu iščezli iz literature razvijenog indu­ strijskog društva. one postaju besmisleni zvukovi koji dobivaju značenje samo u kontekstu propagande. radiju i pozornicama. luda — onima koji ne zarađuju za življenje. ideali humanizma. Na njoj je centrirana racionalnost statusa quo ko­ me se povinjava svaka strana joj racionalnost. Uvažava se prometna. putem njihova masovnog reproduciranja i izlaganja. estetičke i inte­ lektualne vrijednosti industrijsko društvo još uvijek dekla- rira — bila je predtehnološka kultura. optuži­ vala ga je i negirala. Viša kultura postaje dio materijalne kulture. biznisa. takođe. ne samo zbog inherentnih joj romantičnih elemenata (o kojima ćemo raspravljati nešto kasnije) već. No. a ne istinska vrijednost. Veličina slobodne literature i umjetnosti. već ćudljivosti. Potencijalne mogućnosti ovog društva sve više reduciraju sublimiranu sferu u kojoj su uslovi čovjekova života bili predstavljeni. na filmskim platnima. ratnik. opovrgnut jednom drugom dimenzijom koja je bila nepomirljivo antagonistička poretku biznisa. već više takvim izopće­ nim likovima kao što su umjetnik. i čak suprotnu funkciju od svojih kulturnih prethodnika. služe kao elementi društvene kohezije. Ne uvažava se činjenica da protivurječe društvu koje ih prodaje. Ovo likvidiranje dvodimenzionalne kulture ne zbi­ va se negiranjem i odbijanjem »kulturnih vrijednosti«. Vamp. ona dovode domene kulture na nji­ hov zajednički nazivnik — na formu robe. Kako velike riječi slobode i ispunjenja izgovaraju vo­ đe i političari u kampanjama. kako u funkcional­ nom tako i u kronološkom smislu. Muzika duše je takođe muzika trgovine. metodičku ali­ jenaciju od cjelokupne domene biznisa i industrije i pripadnog im poretka profita i kalkula. ipak. a svakodnevno se prodaju i njima se upravlja. discipline i relaksacije. Njeno važenje je proizla­ zilo iz iskustva svijeta koji više ne postoji i koji se ne može vratiti jer je u striktnom smislu obezvrijeđen tehnološkim društvom. Asimiliranje ideala i realiteta pokazuje razmjere prevladavanja ideala. ili tipovi istog ži­ vota koji služe više kao afirmacija nego kao negacija pos­ tojećeg poretka. đavo. i čak se pušta­ ju njima da ih vode — tako prihvaćaju i tradicionalne vri­ jednosti i čine ih dijelom svog mentalnog inventara. One. neurotična kućanica. u najma­ nju ruku — ne na regularan i normalan način. Nije ta druga dimenzija bila reprezen­ tirana religioznim. svijet dobre savjesti ο nejednakosti i mukotrpnom radu u kome je rad još uvijek bio sudbinska nesreća. spiritualnim. Iako je taj buržoaski poredak našao svoju bogatu — i čak afirmativnu — reprezentaciju u umjetnosti i literaturi (kao u holandskih slikara sedamnaestog stoljeća. Bez sumnje je svijet njihovih prethodnika bio zaostao predtehnološki svijet. bitnik. odnosno čovjekove intime. Ona je bila feudalna ne samo zbog svoje ograničenosti na privilegirane manjine. razbijen. Njihova perverzija indicira činjenicu da je razvijeno industrijsko društvo suočeno s mogućnošću materijalizacije ideala. pjesnik bundžija. Kad sredstva masovne komunikacije harmonično i često neprim­ jetno slijevaju umjetnost. i preveden u operacionalne termine i probleme. radosti i tuge pojedinca.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 69 stvarnosti. politiku. idealizirani magnat imaju sasvim različitu. ili osjećaju. star. gangster. da oglasi i političke platforme ne moraju nužno bi­ ti istinite ili prave. Viša kultura Zapada — čije moralne. brakolomnica. veliki kriminalac i vagabund. u stvari. a ipak ih slušaju i čitaju. One teško optu­ žuju sadašnje oblike komunizma. U toj transformaciji ona gubi veći dio svoje istine. u Goetheovom Wilhelmu Meistern. već putem njihova inkorporiranja na veliko u postojeći poredak. u Thomasa Manna) — ostao je to poredak zasje­ njen. oni preživljuju bitno transformirani. No. idealizirani i optuženi. Upravo kao što ljudi znaju. bio je to svijet u kome priroda i čovjek . zbog toga što su njena autentična djela izražavala svjesnu. moralnim herojima (koji su često podržavali postojeći poredak). On je spušten iz sublimirane domene duše ili duha. Oni više nisu li­ kovi drugog načina života. religiju i filozofiju s ko­ mercijalnim oglasima. Tu su progresivni elementi masovne kulture. u engleskom romanu devetnaestog stoljeća.

koji označava čov­ jekov odnos spram samog sebe i svog rada u kapitalističkom društvu. stilom i vokabularom pripadne joj literature i filozofije.70 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 71 još nisu bili organizirani kao stvari i instrumenti. u njihovoj oslobodilačkoj i sub­ verzivnoj ulozi nanovo nalazimo u velikoj nadrealističkoj li­ kovnoj umjetnosti i književnosti dvadesetih i tridesetih godina našeg vijeka. duh. Tradicionalne slike umjet­ ničke alijenacije su odista romantične jednakomjerno svojoj estetskoj inkompatibilnosti s datim razvojem društva. U domeni kulture se manifestira novi totalitarizam baš u pluralizmu koji harmonizira. Ono što se promi­ jenilo u suvremenom periodu jest razlika tih dviju sfera i njihovih istina. Ona je bila racionalna. osjećaju i pripovijedaju. oni i nadalje proganjaju svijest s mogućnošću svo­ ga ponovnog rođenja u kompletnosti tehničkog progresa. živjeti ono što netko . Isto tako. ta kultu­ ra je u nekim svojim odlučnim elementima također posttehnološka. Master Builder i When We Dead Awake. U stihu i prozi te predtehnološke strukture je ritam onih koji lutaju ili se voze u kočijama. antiburžoaski elementi u građanskoj literaturi i umjet­ nosti ne mogu se pripisati ni estetskoj niskosti tog poretka niti romantičkoj reakciji — nostalgičnom uzvisivanju iščezavajućeg stupnja civilizacije. a može se vra­ titi samo u snovima i djetinjim regresijama. a kraj tragedije je — nemogućnost njena rješenja. No. saloni i dvorovi bili dio iskustva ο realitetu. Apsorbirajuća moć društva ispražnjuje um­ jetničku dimenziju time što asimilira njezine antagonističke sadržaje. mogu indicirati i ne specijalno odabrani primje­ ri iz bazičnog literarnog vokabulara: duša. u insistiranju na kreiranju svijeta u kome je teror života osviješten i suspendiran — savladan prepoznavanjem. srce. Otuđena i otuđujuća djela intelektualne kulture postaju opće rasprostranjena dobra i servisi. to je tragedija podnošena do kraja. negiranje poretka biz­ nisa. naime porast razumijevanja i cijenjenja. poražene mogućnosti. umjetnost je bila bitno alijena­ cija koja je podržavala i zaštićivala kontradikciju — nesrećna svijest podijeljenog svijeta. Nisu te umjetničke preokupacije obezvažene zbog njihove literarne zastarjelosti. neispunje­ ne nade i iznevjerena obećanja. Don Juan i Romeo. Njeni najrazvijeniji stavovi i slike. To je zastarjela i prevladana kultura. Transformira­ jući se. one nalaze svoje utočište u svakodnevnom životu. ta prošla kultura je izražavala sadržaj svijeta u kome su doline i šume. demokratizacija kulture? Umjetnička istina je uvijek bila dopuštena (ako je uopće bila dopuštena) kao »viši« poredak. sela i krčme. demon mašina i de­ mon novac. Obezvažena je njihova subverzivna snaga. te dimenziju koju razotkrivaju. Njezina istina je bila u probuđenim iluzijama. spo znajna snaga koja je razotkrivala u realitetu potiskivanu i odbijenu dimenziju čovjeka i prirode. Za razliku od Marxova koncepta. kontempliraju. Živjeti svoju ljubav i mržnju. Oni su izraz slobodne i svjesne alijenacije od postojećih ob­ lika života kojom se literatura i umjetnost suprotstavljaju tim oblicima čak i tamo gdje ih ukrašavaju. Konflikt sa svijetom progresa. izraz »dekadentan« daleko češće diskreditira genuino progresivna obilježja kulture na umoru negoli stvarne činioce raspada. pa naj kontradiktorni ja djela i istine mirno koegzistiraju u indiferentnosti. Svojim ko­ deksom formi i manira. olako primijenjen na diskreditirajuće avan­ gardne pozicije. Neke od njih pripadaju i suvremenoj literaturi te preživljavaju u najna­ prednijim djelima. onih koji imaju vremena i za­ dovoljstvo da misle. Ta ocrtavanja. the Kingdom by the Sea. la femme-enfant. ili posredovana alijena­ cija. koji ne bi trebalo da ome­ ta poredak biznisa i zaista ga nije ometao. Njihov smjer i pripadnost. Ono na što one prisjećaju i čuvaju u pamćenju pripadno je budućnosti: ocrtavanja su to zadovoljenja koje bi rastočilo ovo društvo koje ga obuzdava. njihov destruktivni sadržaj — njihova istina. umjetnička alijenacija je svjesna transcendencija otuđene egzistencije — »viša razina«. Ta inkompatibilnost je znamen njihove istine. To je čudo chef-d'oeuvre. Da li je njihova masovna rep­ rodukcija i konzumcija samo promjena u kvantitetu. Prije ovog izmirenja. nadživljavaju svoje apsorbiranje u upravljana zadovoljstva i sti­ mulanse. la recherche de l'absolu. takođe demon rum. Le Bateau ivre i Long-legged Bait. no. »Romantičan« je izraz prezri­ vog omaložavanja. Les Fleurs du mal. izgleda. plemići i kmetovi. Feme i Heimat. Ovo puko njihovo nabrajanje pokazuje da pripadaju izgubljenoj dimenziji.

umjetnost ima tu magičnu moć samo kao moć negiranja. Njena težnja je bila fatalna jer tamo nije bilo psihoanalitičara. možda. Njihovo posjećivanje zahtijeva pripreme kao za sve­ čanost. Zacijelo bi bilo bes­ misleno reći da je njena tragedija. Njegovim i . Kako je svijet umjetnosti koji oni tvore odvojen od sfere rada u kojoj društvo reproducira sebe i svoju mizeriju. privilegija i iluzija. rezignaciju i smrt. ignorancije i prepuštanja. Bez obzira koliko su hram i katedrala bili blizu i poznati ljudima koji su živjeli oko njih. ona je čitala priče koje su sadržavale te vizije. ona je veliko odbijanje — protest protiv onoga što jest. Odlučna razlika nije psihološka — između umjetnosti kreirane u radosti i umjetnosti sačinjene u tuzi. ona je otuđena takođe od same pub­ like kojoj se obraća. koji ju je uništio. Nije ga bilo jer on u njenom svijetu ne bi bio u stanju da je izliječi. U for­ mi djela su stvarne okolnosti postavljene u jednu drugu di­ menziju u kojoj se realitet pokazuje kao što jest. « . ono potko­ pava svakodnevno iskustvo i pokazuje da je ovo osakaćeno i lažno. grčka i gotička umjetnost poznati su primjeri. Bilo da je to ritualizirano ili ne. isto tako bi bes­ misleno bilo poreći historijsku bit te tragedije. Analiza. sa svom svojom istinom. ali alijenacija karakterizira kako afirmativnu tako i negativnu umjetnost. Sačinjeni modi u kojima se čovjek i stvari pojavljuju. opera. Zlodjela društva. između duševnog zdravlja i neuroze. također. ogla­ šavaju i govore jesu modi opovrgavanja. ili tragedija Romea i Ju­ lije. Mjesto umjetničkog djela u predtehnološkoj i dvodimenzionalnoj kulturi veoma je različito od njegova mje­ sta u jednodimenzionalnoj civilizaciji. Njena priča je »tra­ gična« jer je zaostalo bilo društvo u kome se odigrala. . Bitan kvalitet čak najafirmativnije umjet­ nosti je rascjep od društvenog realiteta. No. oni odsijecaju i transcendiraju svakodnevno iskustvo. Tako on govori istinu ο sebi. umjetnost nastavlja u toj formi kroz devetnaesto i u dvadeseto stoljeće. Društvo koje je tad tek dolazilo »riješilo« je njen problem tako što ga je obuzdalo. alijenacija nije jedina karakteristika um­ jetnosti. već. No. Egipat­ ska. iracionalno ili racio­ nalno suprotstavljanje. čak spram svakodnevnog života njihovih gospodara. Ona može govoriti svojim vlastitim jezikom samo dok su žive slike koje odbijaju i opovrgavaju postojeći po­ redak. Salon. Ona bi ga bila odbila kao dio poretka Yonvillea. riješena modernom demokracijom. pjevaju. on tendira obezvaživanju ne samo određenih »stilova«. pakao koji je čovjek učinio za čovjeka postaju nepokorljive kozmi­ čke snage. Uprkos svoj demokratizaciji i popularizaciji. . slamanja i krei­ ranja nanovo njihove faktične egzistencije. kazalište oblikovani su tako da kreiraju i zazivaju jednu drugu dimenziju rea­ liteta. umjetnost sadrži racionalitet negacije. možemo pružiti neke sugestije u cilju pojašnjenja. ili. a čak i naznačavanje tog problema jest iz­ van okvira ovog djela. U svojim naprednim pozicijama. sa­ me supstancije umjetnosti. sek­ sualni moral još neliberaliziran. Bez sumnje. ostaje on. Flaubertova Madame Bovary se razlikuje od jednako tužnih ljubavnih priča suvremene literature činjenicom da je skromni Vokabular njenog stvarnog života još uvijek sa­ državao vizije ove heroine.72 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 73 jest znači poraz. Sad razvijeno tehnološko društvo sve više zatvara taj bitni rascjep između umjetnosti i poretka svakodnevnog ži­ vota što ga je održavala umjetnička alijenacija. već razlika između umjetničke i društvene zbilje. a psihologija još neinstitucionalizirana. no. No. Napetost između aktualnog i mogućeg je preoblikova­ na u nerješiv konflikt u kome je pomirenje po gracilnosti djela kao forme: ljepota kao »promesse de bonheur«. koncert. njegov jezik prestaje biti jezik varke. Umjetničko kazivanje naziva fakte njihovim imenom i njihova vladavina se ruši. obično se navodi Bach i Mozart da bi se potvrdile »pozitivne« strane umjetnosti. oni su ostail u zastrašujućem i uzvišenom kontrastu spram svako­ dnevnog života roba. Kroz cijele periode civilizacije umjetnost se javlja kao potpuno integrirana u pripadno društvo. »Viša kultura« u kojoj se izvodi ta alijenacija ima svoj vlas­ titi ritual i stil. seljaka i obrtnika — a. Razvoj tehno­ loškog realiteta ne potkopava samo tradicionalne forme već i samu bazu umjetničke alijenacije — to jest. ti modi ne­ gacije plaćaju danak antagonističkom društvu s kojim su vezani.

B. P h i l o s o p h i e d e r n e u e n M u s i k . kad gradovi. i nacionalni par­ kovi niču na negdašnjim selima. sli­ ka. Takvo asimiliranje je historijski preuranjeno. osigurale zaštićenu domenu u kojoj su tabuirane istine mogle preživjeti u apstraktnoj pu­ nini — udaljene od društva koje ih je obuzdavalo. i magistrale. kad motorni čamci jure po jezerima. promjena razot­ kriva svoju dubinu i stepen svoje ireverzibilnosti. ten 2 ) . Sad je odstranjena ta udaljenost — as njom suprot­ stavljanje i optužba. To da su transcendirajuće istine umjetnosti. džepna iz­ danja. Mohr. centar mjesne vlasti ili u sjedište vlade. lišeni su svoje antagonističke sna­ ge.74 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 75 zatvaranjem je sad odbijeno i veliko neprihavaćanje. Kako je kontradikcija djelo logosa — racionalna kon­ frontacija »toga što nije« s onima »što jest« — ona mora 2 ) Stefan George. Adorno. Tübingen. a avioni paraju nebo — tad ova područja. ideja. C. dolinama i šumama. long-play pločama i ukidanjem svečane od­ jeće za kazalište i koncertnu dvoranu *)· Privilegije u kulturi su izražavale nepravdu slobode. No. suprotnost između ideolo­ gije i stvarnost. Bez sumnje. . Neokonzervativni kritičari Ijevičarskih kritičara maso­ vne kulture izruguju se protestu protiv instaliranja Bachove muzike čak i u kuhinje. kao područja suprotstavijenog. Bez sumnje je nova arhitektura bolja. 1949. protiv Platona i Hegela. Umjetnička alijenacija postaje tako funkcionalna kao i arhitektura novih kazališta i koncertnih dvorana u kojima se prikazuje. Ta­ ko se fundamentalno izmijenila intencija i funkcija tih djela. Ona se ne može korigirati džepnim izdanjima. Suvremeni stupanj razvoja daje novo određenje mogućnostima čovjeka i prirode u skladu s novim raspoloživim sredstvima za nji­ hovu realizaciju. J. gube karakter kvalitativno drugačije stvarnosti. ono za­ sniva jednakost u kulturi. ali je po­ korena distancija po kojoj su bili Luft von anderen Plane1) Da ne bude nesporazuma: u granici svoga dosega. no. u Arnold Schönbergovu kvartetu u Fis-molu. »druga dimenzija« je apsorbirana u predominantnom toku zbivanja. a demokratska dominacija demokratsku estetiku. Istina. pružaju udobnost i uzbuđenje. ona je i »integriranija« — kulturni centar urasta u trgovinski centar. Očito. Kad je sagledana kao učinak tehničkog progresa. U potpuno razvijenom indu­ strijskom društvu tu nerastvorljivu srž sve više istanjuje teh­ nološki racionalitet. Ona tako postaju komerci­ jalna dobra — prodaju se. oni žive drugačije nego što su sami. Dominacija ima vlastitu estetiku. osuđenja. ona se pretvaraju u kotačiće u mašini kulture koja prepravlja njihov sadržaj. W. umjetnička alije­ nacija je prevladana procesom tehnološkog racionaliteta. da su ljudi baš utoli­ ko obrazovaniji. Skupa s drugim modima negacije. tj. a očuvava dominaciju. U svjetlosti tih mogućnosti predtehnološke koncepcije gube svoju moć. Pogledaj : Th. Oni insistiraju na uvažavanju činjenice da su kla­ sici napustili mauzolej i da su oživjeli. Valjanost njihove istine je vilikim dijelom ovisila ο ne­ uključenoj i nepokorenoj dimenziji čovjeka i prirode. takođe. one su. Također su i ovdje racionalno i zlo nerazdvojivi. I samo djela alijenacije su inkorporirana u ovo društvo. i dalje. Dok su nekad bila u kontradikciji sa statusom qvo. ο »nerastvorljivoj sr­ ži« koja se opirala integraciji. opće obrazovanje i long-play ploče istinski su blagoslov. sad ta kontradikcija iščezava. op­ ćim školovanjem. ljepša i praktičnija od čudovišta viktorijanske ere. 19. koje je upravo i bilo dimenzija njihove istine. oživljujući kao klasici. pa cirkuliraju kao dio ili pošiljka opreme koja dekorira i psihoanalizira predominantan tok. u tom emitiranju. estetika života i misao bili pristupačni sa­ mo manjini bogatih i obrazovanih jest greška represivnog društva. Još uvijek postoje tekst i ton. Schelleya i Baudelairea. ο uskim granicama organizacije i manipulacije. fizička transformacija svi­ jeta zahtijeva mentalnu transformaciju njegovih simbola. str. Pa ipak. No. Dobro je da sad gotovo svatko može imati umjetnička djela u svojim prstima tako što okreće dugme svoga televizora ili što samo stupi u obližnju prodavnicu robe široke potrošnje. odvojenost intelektualne proizvodnje od ma­ terijalne. Marxa i Freuda u prodavaonicama robe široke potrošnje. Društvo eliminira prerogative i privilegije feudalno aristokratske kul­ ture skupa s njenim sadržajem.

I. 76. zadovoljstvo. Opsesija koja je proganjala umjetničku svijest od vre­ mena Mallarméa — nemogućnost da se govori nereificiranim jezikom. tea­ tar jest. Borba za taj medijum ili. 1957. 1333. te kako može biti promijenjen. čujno u čovjeku i prirodi — a ο onome što se ne vidi. totalna mo­ bilizacija svih sredstava u odbrani postojećeg realiteta je koordinirala sredstva izražavanja do te mjere da komunici­ ranje s transcendirajućim sadržajima postaje tehnički nemo­ guće.76 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE XIX JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 77 imati medijum komunikacije. 6 ) Paul Valéry. Stihovi tog jezika »ne parlent ja­ 6 mais que de choses absentes« ). »Stvari svakodnevnog života su izdignute iz sfere samoevidentnog . 1327. Samo tako se mogu razotkriti zakoni uzroka i učinka. To je dok­ trina koju treba naučiti. a ne emfaza i osjećanje. Brecht odgovara da suvremeni svijet može biti tako predstavljen sa­ mo ako je predstavljen kao predmet koji treba izmijeniti 3 ) — kao stanje negativnosti koja treba biti negirana. odsutno. 10 ) Pogledaj poglavlje V ove knjige.« 5 ) »Efekat otuđivanja« nije nametnut literaturi. razumjeti i slijediti u igri. razonoda. pre­ ciznije. str. Paris. 7. 1324. u O e u v r e s . vol. i treba da bude. komunicirati. da se komunicira negativno — prestala je biti op­ sesija. koji je transcendencija unutar jednog svijeta. Tako po­ etski jezik govori ο onome što je ovosvjetsko. 1957.« 7 ) Imenovanje »odsutnih stvari« lomi opčinjenost stvarima koje jesu. zabava i učenje nisu suprotnosti. To sredstvo izražavanja je bilo zajedničko najsublimiranijoj ρο­ Ibidem. U svojoj kognitivnoj funkciji poezija ispunjava veliki zadatak misli: »napor iz koga proizlazi da u nama živi ono što ne egzistira. Sistem propozicije 1 0 ) (s rečenicom kao jedini­ com značenja) bio je medijum u kome su se dvije dimenzije zbilje mogle sresti. .«4) »Ono što je . Efekat otuđivanja (Verfremdung­ seffekt) treba da proizvede disocijaciju u kojoj svijet može biti raspoznat kao ono što jest. str. iako 3 ) Bertolt Brecht. 8) 7 . Potrebni su distanca i refleksija.pri­ rodno' mora poprimiti obilježja čudnog. str. Berlin i Frankfurt. Štaviše. ne čuje. Paul Valéry insistira na neizbježnoj pripadno­ sti poetskog jezika negaciji. Stvarajući i krećući se u medij umu koji prikazuje otsutno. spoznaje koja narušava pozitivno. U tom pokuša­ ju veliki »konzervativac« literature udružuje snage s radikal­ nim aktivistom. to je ulaženje drugačijeg reda stvari u po­ stojeći — »le commencement d'un monde« 8 ). zabavljanje može biti naj­ efikasniji mod učenja. Suhrkamp. Oni govore o onom što. . str. Totalni karakter postojećeg društva suočava dramskog pisca s pitanjem da li je još uvijek moguće »predstaviti su­ vremeni svijet u teatru« — to jest. književnost odbacuje upravo strukturu rasu­ đivanja koja je tokom povijesti kulture povezivali umjetnički i obični jezik. 63. str. već jednostavno »le bonheur«. ni dobro ni zlo. (u odnosu na jezik muzike) 9 ) Pogledaj poglavlje VII knjige. predstaviti ga tako da gledalac shvati istinu koju komad treba da isporuči. Istinski avangardna književna djela saopćavaju pre­ lom s komuniciranjem. To je vla­ stiti odgovor književnosti na opasnost totalnog biheviorizma — pokušaj da se spase racionalitet negativnog. 4 ) Ibidem. Bertolt Brecht je dao nacrt teorijskih fundacija tih na­ pora. proganja postojeći univerzum rasuđivanja i ponaša­ nja kao njegova najzabranjenija mogućnost — ni nebo ni pa­ kao. borba protiv njegova apsorbiranja u predominantnu jednodimenzionalnost očituje se u avangardnim naporima da se kreira otuđenje koje bi nanovo učinilo umjetničku istinu komunikativnom. 5 ) Ibidem. te biti dovedene u vezu. opipljivo. ipak. što je vidljivo. ne dodiruje. Gallimard. Pa. U ovom izražavanju drugačijeg reda. édition de la Pléiade. Ona se materijalizirala. 9. Teatar mora slomiti gledaočevo identi­ ficiranje s događajima na pozornici da bi poučio što suvre­ meni svijet doista jest iza ideološkog i materijalnog vela. poetski jezik je jezik spoznaje — no. S Rimbaudom. poetski jezik ovisi ο transcendentnim elementima u običnom jeziku"). No. »Poésie et Pensée Abstraite«. str. S c h r i f t e n z u m T h e a t e r . a zatim s dadaizmom i nadrealizmom. No. Ibidem.

BerlinFrankfurt. naoružan silom svoje eksplozivne moći. pravilo smisla rečenice. djetinjstva. Tradicionalna umjetnička materija (slike. rezidijumi prošlog značenja u kontekstu odbijanja. upotrebu ili služenje. album idiosinkrazija iz kojih odiše čežnja za srećom ljudima uskraćenom u njihovu vlastitom tehniciranom svijetu. 73. »Und ein Schiff mit acht Segeln«. . Logička i lin14 ) Još uvijek postoji legendarni revolucionarni heroj koji može prkositi čak televiziji i štampi — njegov svijet je svijet »nerazvijenih« zemalja. već s najnehumanijim slikama prirode. prevari i laži. 72 (potcrtao H. Posredstvom njih spašava nadrealizam zastarjelo. Usamljenost.da njezin racionalitet ostaje iracionalan.) 12 ) Ibidem. Editions du Sevil. 1953. Ono pokazuje u kojoj mjeri su tragedija i romansa. a samo učenjem uzroka (i kako da se bakće s njime) oni ponovo zadobivaju istinu svoga sna. eksploataciji. modernosti': to nasilno rasuđivanje je puno terora. Geliebter?« »Jedoch eines Tages. . njihovo po­ javljivanje na televiziji. Duša sadrži malo tajni i težnji koje ne bi mogle biti razumno raspravljene. Paris. M. »Zuerst war es immer Sonntag«. ublaženje bijede u razvijenim industrijskim zemljama opovr­ gava odbijanje. izopačenja pokazuju što su zabrane učinile onom koji teži. Ona razbija prethodno utvrđenu strukturu značenja i sama po­ staje »apsolutni objekat«. boje) javlja se ponovo samo kao »citati«. Adorno. no ona je nevidljiva u svom vitalnom centru. Rome. Nitko ih ne reducira na to da znače mentalni odnos ili intenciju. postale podatljive teh­ ničkom rješenju i raščinjenju. melodija i slatki dom. . analizirane i izglasane. »Alter Bilbao Mond. jevima i ο nezaboravnoj nadi (»Siehst du den Mond über Soho. Napori da se povrati Veliko Odbijanje u jeziku litera­ ture snose sudbinu apsorbiranja u ono što opovrgavaju. Teško da je pogodno za dramu. Racionalno organizirana birokracija upravlja recepti­ ma za nehumanost i nepravdu. Mo­ derni klasici — avangardisti i bitnici imaju istu funkciju: oni razonođavaju ne dovodeći u opasnost dobru savjest ljudi dobre volje. označuje nesnosni univerzum koji sam sebe poražuje — diskontinuum. Njegovi likovi pjevaju ο izgubljenim ra11 ) Roland Barthes. Nitko za njih ne izabire privilegirano značenje. u posljednjoj analizi. djelo Bertolda Brechta očuvava »promesse de bon­ heur« sadržano u romansi i kiču (mjesečina i plavo more.« 1 2 ). Ovo društvo pokazuje u kolikom razmjeru postaju sredIjivi nerješivi konflikti time što obezvređuju srcu prirasle likove transcendencije inkorporirajući ih u sveprisutnu sva­ kodnevnu realnost. Ovo narušavanje ling­ vističke strukture uključuje narušavanje iskustva ο prirodi: »Priroda postaje diskontinuum usamljenih i groznih obje­ kata zato što imaju samo faktične veze.« 13 ) Ili. neba. prototipovi snova i briga. Nema poetskog humaniz­ ma u. pakla. čiste materije itd. lakomosti. Tehnički progres opravdava ovo apsorbiranje. što znači da povezuje čovjeka. Likvidiranje kulture je nusprodukt pokorenja prirode i sve većeg nadvladavanja neimaštine. taj bitni uslov koji je održavao pojedinca protiv i preko društva. L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . Tako nadrealističke slike — — »jesu skup onog što stvarstvenost zastire tabuom. no oni uče (ili su na­ učili) uzroke tomu. te poetske riječi isključuju ljude. l3 ) Theodor W. N o t e n z u r L i t e r a t u r . Da wo noch Liebe lohnt«) — a pjesma je ο okrutnosti. 1958. Nad­ realizam sabire ono što reifikacija odriče čovjeku. Psihijatar pazi na Don Juane. 160.78 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 79 eziji i najnižoj prozi. Zatim je moderna poezija »razorila je­ zične sveze i vratila govor na stupanj riječi«11). koja dopire dalje od oglasa 1 4 ). harmonije. Riječ odbija sjedinjenje. dok je on opominje na njezino vlastito predmetno biće i na to da ona nije gotova . und der Tag war blau«. lojalnost i ljubav) tako što ga pretvara u politički ferment. . Razočarana pjesma njihove izigranosti. svetosti. dok konsekvencije njihova djelovanja prelaze okvire drame. Vladari svijeta gube metafizička obilježja. Suhrkamp. u par­ lamentu. ludosti. — postaje tehnički nemoguća. i dalje. što će reći. . str. pred parlamentarnim odborima i državnim komisi­ jama. str. nježnost . str. na konferencijama za štampu. . Taj svijet riječi bez veze. Fauste isto tako kao što pazi na Edipa — on ih lije­ či. ne s drugim čovjekom.

taj romantični predtehnološki svijet je bio prožet bijedom. pruža veće zadovoljenje nego što ga pruža odbijanje. Mehani­ zacija je također »prištedjela« libido. liberalizirana) u društveno konstruktivne forme. S njegovim iščezavanjem (historijskim preduvjetom progresa). čak odgojne i korisne. kultura prošlosti je bila i opo­ zicija i ukras. iz­ gleda. To je ta­ kođe osnova zamašne desublimacije. To je racionalan univerzum koji pukom težinom i sna­ gom svog aparata blokira svaki izbjeg. Ona kreira slike situacija koje su neizmirljive s postojećim principom rea­ liteta. I ona je. tvornički proizvedenog kruha i domaćeg kruha. Princip zadovoljstva je inkorporiran u principu reali­ teta. proizvodnje na tekućoj vrpci i obrta.80 ČOVJEK JEDNE DIMÉNZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 81 gvistička analiza demonstrira da su stari metafizički problemi iluzorni. kao i desublimacija kulture. Pokorenje i objedinjenje suprotnosti. Time je reducirana i cjelina libidinoznog cathexisa. naročito . grada i velegrada. poziva libidinozni cathexis i tendira tome da bude erotizirana. budući da su umjetničke vizije. U svom odnosu spram realiteta svakodnevnog života. teš­ kim radom i prljavštinom što su okruživali sve zadovoljstvo i radost. preciznije. na 15 ) Pogledaj moju knjigu pogllavlje X. deerotizirana je cijela dimenzija ljudske aktivnosti i pasivnosti. no koje. izgleda da mehanizirana okolina blokira takvo samotranscendiranje libida. djelu kao nusprodukt društvenih kontrola tehnološke stvar­ nosti koja proširuje slobodu intenzivirajući dominaciju. reduci­ ranje erotskog iskustva i zadovoljenja na seksualno 1 6 ). Na primjer. uporedite izlive ljubavi na livadi i u auto­ mobilu. vjcrovatno. postao je »krajolik«. Nije u ovom društvu sve vrijeme potrošeno na meha­ nizme. To je desublimacija s »pozicije snage« — prakti­ cirana u društvu koje sebi može dozvoliti da pruži više nego ranije jer su njegovi interesi postali najvlastitije potrebe gra­ đana i jer radosti koje ono pruža proizvode društvenu kohe­ ziju i zadovoljstvo. Za razliku od toga. Povezanost desublimacije i tehnološkog društva će. u poređenju s ko­ jima sublimirani nagoni i objektivi sadrže više zastranjenja. Pa. slobode i odbijanja da se respektiraju društveni tabui. energiju instinkta života — to jest. radno vrijeme (tj. nužan rad) i nije sva energija koju ušteđuje mašina radna snaga. ili šetnju ljubavnika van gradskih zidina i u Man­ hattan ulici. jedrilice i motornog čamca. najbolje biti osvijetljena ukazivanjem na promjenu u društvenoj upotrebi energije instinkata. Eros i civilizacija. i s njima. komercijalno širenje u svrhu biznisa i razonode — u izvjesnom smisluje desublimacija. Libido prelazi neposredne erotogene zone — to je proces nerepresivne sublimacije. Tako se represivna desublimacija javlja kao zaista operativna u seksualnoj sferi. Pitanje ο »značenju« stvari je preformulirano kao p-i tanje ο značenju riječi. što nalazi svoje ideolo­ ško veličanje u transformaciji više kulture u popularnu. Takvo odbi­ janje ne može biti blokirano bez kompenzacije koja. medijum libidinoznog iskustva koji više ne postoji. ili obrtnika lutalice. Umjetnička alijenacija je sublimacija. To je jezgro istine u romantičnom kontrastu modernog putnika i pjes­ nika. zbiva se na materijalnim osnovama poraslog zadovoljenja. i povik i rezignacija. U prvim navedenim slučajevima okolina sudje­ luje. Eros je nagon cijelog organizma. nadomještanje posredovanog zadovoljenja neposrednim. isključila ju je iz prethodnih realizacija. ured. Nepopustljivo je reducirana okolina iz koje je čovjek mogao postići zadovoljstvo — koja je mogla biti go­ tovo tako zadovoljavajući objekt-cathexis kao ekstenzirana zona tijela. parcijalan nagon. postaju snoš­ ljive. Nji­ hovo inkorporiranje u kuhinju. Ona je bila takođe i jav­ ljanje domene slobode: odbijanje poslušnosti. neradostan. Rezultat je lokalizacija i kontrakcija libida. a postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja može pružiti sasvim adekvatne kriterije za od­ govor. Sad su te vizije obezvažene. Istina. Ovaj pojam implicira da 15 postoje represivni modi desublimacije ). ipak. itd. seksualnost je oslobođena (ili. Gonjen težnjom da proširi polje erotičkih zadovolje16 ) Prema terminologiji upotrijebljenoj u kasnijim Freudovim djelima: seksualnost kao specijaliziran«. dućan.

a intenzivira seksualna ener­ gija. kozmetike i fizičke hi­ gijene. Tako se umanjuje erotska. Seks je integriran u radne i javne odnose. ciljeva i aspiracija. utoliko što ne uključuje ekstenziranje i razvoj instinktnih potreba. U mobilizaciji libida i upravljanju njime je. Iščezavanje privatnosti u masovnim stambenim ku- ćama i domovima predgrađa slama barijeru koja je ranije odvajala individualnu egzistenciju od javne i lakše razotkri­ va atraktivna svojstva tuđih žena i muževa. Dućani i uredi se otvaraju i izlažu svoj personal po­ sredstvom ogromnih staklenih prozora. njihovo kontrahiranje. bez obzira na to u kolikoj mjeri je ta kontrolirana mobilizacija potporanj status quou — ona zadovoljava i pojedinca. a posjedovanje prikladne ljubavnice — nekad privilegija kra­ ljeva. razlog dobrovoljnoj koordinaciji s postojećim. velikim dijelom. posredstvom tog zadovoljenja reduci­ ran je Princip Zadovoljstva — on je lišen svojih zahtjeva nepomirivih s postojećim društvom. nesrećna svijest te moći već probija kroz alijenaciju. i krši. Isto tako svaka sublimacija prihvaća društvene barijere. privlačne odjeće. tehnološka stvarnost limitira djelokrug sublimacije. dostupnošću jeftine. Pojedinac se mora adaptirati svijetu koji više. Zadovoljstvo harmonizi­ rano s postojećim rezultira podređivanjem. već komplementar­ no deerotizaciji okolice. pa princip realiteta ne traži više zamašnu i bolnu transformaciju instinktnih potreba. Tijelu je dozvoljeno da izloži svoja seksualna obilježja u svakodnevnom svijetu rada i u radnim odnosima iako ono nije prestalo biti instrument rada. često je zamijećeno da razvijena industrijska civiliza­ cija operira s ovećim stupnjem seksualne slobode — »ope­ rira« u tom smislu što ova postaje tržišna vrijednost i faktor društvenog ponašanja. prinčeva i lordova — olakšava karijeru čak i manje istaknutih redova u zajednici biznisa. upotrebljavanje motorne kosilice trave i brza vožnja automobila. pa je tako postao podatljiviji (kontroliranom) zado­ voljenju. Za razliku od zadovoljstava u postojeće ukolotečene desublimacije.82 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 83 nja. muška ljepota pomoćnika direktora i šefa odjela uvelike su podobne robe. već. Ona je vitalan faktor u sačinjanju autoritarne ličnosti našeg vremena. i u sferi instinkata potvrđuje se tehnološko i političko pokorenje transcendirajućih faktora u ljudskoj egzistenciji. Uveliko je proširen niz društveno dozvoljenih i poželj­ nih zadovoljenja. ta­ ko što ga raduje motorni čamac. Bez obzira na to koliko je kon­ trolirana mobilizacija instinktne energije (ponekad to seže i do znanstvenog ovladavanja libidom). objekt organizacije. Funkcionalizam u svom artističkom vidu proizvodi taj trend. a ne protiv njega. Seksualno privlačne činovnice i prodavačice. zahtjevima koje postavlja industrija oglašavanja itd. na­ protiv. No. pa je ovaj in­ tenziviran. od­ sustvu terora. Zadovo­ ljenje je put koji rađa podređivanje i slabljenje ratia pro­ testa. Cenzurirajući podsvjesno i prožimajući ga savješću. manje sposoban za erotiziranje preko lokaliziranog seksualiteta. Tehnički progres i konfornije življenje dozvoljavaju sistematsko uključivanje libidinoznih komponenti u domenu proizvodnje i razmjene roba. Izgleda da je u mentalnom aparatu znatno snižena napetost između onog za čime se čezne i onog što je dozvoljeno. ne zahtijeva odricanje od najvlastitijih potreba — svijetu koji nije bitno neprijateljski. Ovo podruštvljavanje nije suprotno. tako karakteristično za razvijenu industrijsku civilizaciju. Ona također umanjuje potrebu za sublimacijom. Veća sloboda djeluje u prilog sta­ tus quoa opće represije. libido postaje manje »polimorfan«. Tako je preduvjetovano ono što organizam spontano prihvaća kao ponuđeno. sublimacija čuva svijest ο odricanju koje repre­ sivno društvo nameće pojedincu i time čuva potrebu za oslo­ bođenjem. ali ih. To je »institucionalizirana desublimacija«. u unutrašnjem ure­ đaju je sve manje visokih blagajničkih pultova i neprovidnih pregrada. moć društva ojačava sublimaciju. čini se. Dakle. To je jedno od vanrednih ostvarenja industrijske civilizacije. također. Super-ego također cenzurira cenzora jer razvijena savjest re- . Zacijelo. no. zadovo­ ljenja instinkata. Ono je omogućeno reduciranjem prljavog i teškog fizičkog rada. predodređenoj harmoniji između individualnih potreba i društveno traženih želja.

intelekta i instinkta. refleksivnoj formi. To je dio društva u kome se događa. s onu stranu društvenog morala. ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije. Les Fleurs du Mal Baudelairea. već u ontološkom smislu. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem υ fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva. ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog. koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. Ono je s onu stranu dobra i zla. seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksplo­ atacije. bezuslovna. i vice versa.84 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUSTVO 85 gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi ukliučivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. slobode i ugnjetavanja. postoji penetrantna nesrećnost. Bez prostora za svjesni razvoj. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil. Ali ona je apsolutna. neinhibirano. te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. Agresiv- . Geotheov Vahîverwandschaften. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. No. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti. u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom. muževno i sladokusno. desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubij ana. gubitak savjesti. U svojim najpotpunijim formama. ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. No. a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha. frustracije i gađenja. Obratno. u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma. takvim kao što je umjetničko djelo. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu. desublimacija. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom. »posre- dovanoj«. jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. beskom­ promisna. razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. ojačava sretnu svijest. Nasuprot tome. sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. Bez sumnje. ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. Sek­ sualnost nije iznimka. odvažno. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije. iz­ među primarnih i sekundarnih procesa. robovanja i zadovoljenja. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoljenja. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. odricanja i pobune. Konflikti nesrecnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. no nigdje nije negacija. ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta. Tolstojeva Ana Karenjina. To je besko­ načno realističnije. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti.

84

ČOVJEK

JEDNE

DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

85

gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. Obratno, gubitak savjesti, proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva, ojačava sretnu svijest, koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja; ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog, iz­ među primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim kao što je umjetničko djelo, sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu, razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoIjenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrećnost, a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha, frustracije i gađenja. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj, ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. No, ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. Konflikti nesrećnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra, Geotheov Vahlverwandschaften, Les Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, »posre-

dovanoj«, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom­ promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom, već u ontološkom smislu. Ono je s onu stranu dobra i zla, s onu stranu društvenog morala, te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubijana, u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom, u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma, kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. To je besko­ načno realističnije, odvažno, neinhibirano. To je dio društva u kome se događa, no nigdje nije negacija. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. muževno i sladokusno, sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil, jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksnloatacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek­ sualnost nije iznimka. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi uključivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem ο fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije, pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-

86

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

87

nost je na djelu u cijelom suvremenom industrijskom dru­ štvu. Da li je ona dosegla stupanj normalizacije kad se lju­ di navikavaju na rizik svog vlastitog istrebljenja i dezinte­ gracije u kursu normalne nacionalne spremnosti? Ili je to suglašavanje potpuno zasnovano u njihovoj nemoći da do­ gađanja značajnije uplivišu? U svakom slučaju, rizik izbježljive destrukcije koju je čovjek sačinio postaje normalan dio mentalnog i materijalnog obitovališta ljudi pa ne može više služiti za optuživanje i opovrgavanje postojećeg društvenog sistema, štaviše, kao dio njihovog svakodnevnog domaćinstva, čak ih može vezati za sistem. Dovoljno je transparentna eko­ nomska i politička povezanost između apsolutnog neprijatelja i visokog životnog standarda (te željenog stupnja zaposleno­ sti), ali ona je i dovoljno racionalna da bude prihvaćena. Pod pretpostavkom da je rušilački nagon (u konačnoj analizi: instinkt smrti) značajna komponenta energije koja hrani tehničko pokorenje čovjeka i prirode, razvoj sposob­ nosti društva da manipulira tehničkim progresom povećava, također, njegovu sposobnost da manipulira tim instinktom i da ga kontrolira, tj. da ga zadovolji »proizvodno«. Tad bi dru­ štvena kohezija ojačala do najdubljih instinktnih korjenova. Žrtve bi primale najveći rizik, a čak i fakat rata ne samo uz bespomoćno prihvaćanje već, također, s povlađivanjem instin kata. I ovdje bismo imali kontroliranu desublimaciju. Institucionalizirana desublimacija se tako javlja kao aspekat »upokorenja transcendencije« postignutog u jednodi­ menzionalnom društvu. Iste su tendencije društva u domeni politike i kulture i u sferi instinkata — reduciranje i čak ap­ sorbiranje opozicije (kvalitativna razlika!). Rezultat je atro­ fija mentalnih organa u pronicanju protivurječnosti i alterna­ tiva, pa srećna svijest dominira u jednoj preostaloj dimenziji tehnološkog ratia. Ona odražava vjerovanja da je stvarnost racionalna i da postojeći sistem, uprkos svemu, snabdijeva dobrima. Ljudi su usmjereni tako da u proizvodnom aparatu nalaze djelotvo­ ran pokretač misli i akcije kome njihova vlastita misao i ak­ cija može i mora biti izručena. U tom transferiranju aparat

preuzima ulogu moralnog faktora. Savjest je apsolvirana reifikacijom, općom nužnošću stvari. U toj općoj nužnosti nema mjesta za krivnju. Jedan čovjek može signalizirati likvidiranje stotina i hiljada ljudi, i tad se proglasiti slobodnim od svake grižnje savjesti, te živ­ jeti sretno navijeke poslije toga. Antifašističke snage koje su bile fašizam na bojnim poljima žanju beneficije nacističkih naučenjaka, generala i inženjera; oni imaju historijsku pred­ nost onog koji stiže kasno. Počinje preokretanje užasa kon­ centracionih logora u prakticiranje privikavanja ljudi na ab­ normalne uslove — život ljudi pod zemljom i svakodnevno pri­ manje radioaktivne hrane. Kršćanski ministar izjavljuje da ne protivuriječi kršćanskim principima da se svim raspolo­ živim sredstvima spriječi ulazak susjeda u sklonište od bom­ bardiranja. Jedan drugi kršćanski minisatr oponira svom kolegi i kaže da protivurječi. Tko je u pravu? Ponovo se ra­ zotkriva neutralnost tehnološkog ratia, u politici i iznad po­ litike, i ponovo se ona razotkriva kao hinjena — jer u oba slučaja služi politici dominacije. »Svijet koncentracionih logora . . . nije bio iznimno monstruozno društvo. Ono što smo tamo vidjeli bila je slika i, u izvjesnom smislu, kvintesencija paklenog društva u koje smo gurani svaki dan.« 1 7 ) Izgleda da čak i najluđi prestupi mogu biti potisnu­ ti na takav način da kao praktički ciljevi prestaju biti opasnost za društvo. Ili, ako njihovo izbijanje vodi funkcio­ nalnim neprilikama pojedinca (kao u slučaju pilota Hirošime), ono ne narušava funkcioniranje društva. Bolnica za duševno oboljele sređuje uznemirenja.
17 ) E . Ionesco u N o u v e l l e R e v u e F r a n ç a i s e , juli 1956. prema citatu u L o n d o n T i m e s L i t e r a r y S u p p l e m e n t , 4. m a r t 1960. H e r m a n Kahn predlaže u RAND istraživanju 1959 (RM-2206-RC) »da bi trebalo preispitati preživljavanje stanovništva u okolini sličnoj prenapučenim skloništima (koncentracioni logori, ruska i njemačka upotreba prenapučenih teretnih vagona, brodova za trupe, prepunjenih zatvora . . . itd.). Tu bi se mogli naći korisni orijentacioni principi koji bi mogli biti adaptirani na program skloništa.«

88

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

89

Sretna svijest nema granica — ona priređuje igre smr­ ću i razaranjem u kojima se miješaju zabave, timski rad i strateški značaj u društvenu harmoniju koja nagrađuje. Kom­ panija Rand, koja objedinjuje učenje, istraživanje, vojsku, klimu i dobar život, izvještava ο takvoj igri u stilu dovinjavanja, u svojim »RAND-om News«, torn 9, br. 1. pod naslovom BOLJE SIGURAN NEGO POŽALITI. Projektili zveče, Η-bomba čeka i sateliti lete, a problem je »kako oču­ vati naciju i slobodni svijet«. Sve to zabrinjava vojne planere jer »troškovi rizikovanja, eksperimentiranja i eventualne po­ greške mogu biti strašno visoki«. No, tad ulazi RAND; RAND pruža olakšanje i »izumi poput RAND-ovog SIGURNOSNOG dolaze na scenu«. Slika na kojoj su prezentirani neklasificirana je. To je slika na kojoj »svijet postaje mapa, rakete puki simboli (živjela utješna moć simbolizma!), a ratovi ništa doli (ništa doli) planovi i kalkulacije zapisani na p a p i r u . . . « Na toj slici je RAND preoblikovao svijet u interesantnu tehnolo­ gijsku igru, i čovjek može odahnuti — »vojni planeri mogu postići vrijedno .sintetičko' iskustvo bez rizika«. Igranje igre Da bi se igra razumjela, treba uzeti učešće, jer razu­ mijevanje je »u iskustvu«. Kako sigurnosni igrači dolaze iz gotovo svakog odjela RAND-a, a isto tako iz zrakoplovnih snaga, možemo tu, u Plavom timu, naći fizičara, inženjera, ekonomistu. Crveni tim će predstavljati slična pomiješana grupa. Prvi dan je utrošen u razabiranju ο čemu se radi u igri i u učenju njenih pravila, u glavnim crtama. Kad timovi ko­ načno sjede oko mapa, svaki u svojoj sobi, igra počinje. Svaki tim prima stavke svoje politike od direktora igre. Te stavke, koje obično priprema član kontrolne grupe, daju procjenu svjetske situacije u vrijeme igranja, informacije ο politici pro­ tivničkog tima, objektivnu situaciju s kojom će se tim su­ sresti i budžet tima. (Politika se mijenja za svaku igru da bi bila istražena široka skala strateških mogućnosti.) U našoj hipotetičkoj igri zadatak plavih ie da zadrže sposobnost zastrašivanja protivnika za cijelo vrijeme igre —

to jest da održe snagu koja je u stanju da odbije crvene, tako da crveni tim neće biti voljan da rizikuje napad. (Plavi dobivaju, također, informacije ο politici crvenih.) Kurs crvenih je da ostvare nadjačanje snaga plavih. Budžeti plavih i crvenih se upoređuju sa stvarnim bu­ džetom obrane . . . Utješno je čuti da igra teče od 1961. g. kod RAND-a, »dolje, u našem labirintnom suterenu negdje ispod buffeta« i da »jelovnici u sobama plavih i crvenih nabrajaju raspolo­ živa oružja i tehničku opremu što ih kupuju timovi . . . U svemu oko sedamdeset tačaka . . .«. Tu je i »direktor igre«, koji tumači pravila igre, jer, iako »knjiga pravila, kompleti­ rana dijagramima i ilustracijama, ima 66 strana«, problemi neizbježno niču tokom igre. Direktor igre ima i jednu drugu značajnu funkciju: »bez prethodnog upoznavanja igrača« on »oglašava rat da bi postigao mjeru efikasnosti postojećih voj­ nih snaga«. No, sad naslov poglavlja najavljuje »kava, kolač i ideje«. Odmor! »Igra se nastavlja kroz preostale periode — do 1972. g., kad se završava. Tad plavi i crveni tim sahra­ njuju projektile i sjedaju skupa uz kavu i kolač na ,post mor­ tem' sjednicu«. No, nemojte odviše relaksirati: postoji »jedna stvarna svjetska situacija koja ne može efikasno biti transponirana u SIGURNOSNO«, a to je »pregovaranje«. Zahvalni smo za to: jedna nada koja preostaje u faktičnoj svjetskoj situaciji je iznad dohvata RAND-a. Očito je da u sferi sretne svijesti nema mjesta osjećaju krivnje, a kalkul se brine za savjest. Kad je cjelina u pitanju, nema zlodjela osim odbacivanja cjeline ili odustajanja od nje­ ne odbrane. Zlodjelo, krivnja i osjećaj krivnje postaju pri­ vatna stvar. Freud je u individualnoj psihi razotkrio zlo­ djela čovječanstva, u individualnom slučaju povijesti, povi­ jest svega. Ta fatalna sveza je uspješno potisnuta. Oni koji se identificiraju s cjelinom, oni instalirani kao vođe i branitelji cjeline mogu praviti pogreške, no, oni ne mogu činiti krivo — oni nisu krivci. Oni mogu postati krivi ponovo kad pre­ stane to identificiranje, kad nestanu.

Nadalje.JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 91 panja demonstriraju njegovo izobilje i »visoki stupanj blago­ stanja«. društvo koje produžava i poboljšava život sistematični je nego ikad prije. no. igraju­ ći se sa kontradikcijom — ono demonstrira superiornost svo­ je kulture. Sretna svijest otklanja svaku vezu. de­ monstriranja i kritike povlače se pred parcijaliziranjem. Pojmovi koji proniču činjenice. ponovo se javljaju kao obilježja rasuđivanja u društvenom ponašanju. koja smo sreli kao obilježja operacionalizma 2 ). taj rat je na rubovima — on razara samo »nerazvijene« zem­ lje. Capitalism.« Roland Barthes Sretna svijest — vjerovanje da je stvarnost racionalna i da dani sistem isporučuje dobra — odražava novi konformi­ zam. Rasuđivanje je lišeno posre­ dovanja. ZATVARANJE UNIVERZUMA RASUĐIVANJA »U sadašnjem stanju historije svaki politički na­ pis može samo potvrditi univerzum javnog poretka. »zajednica je suviše bogata da bi morala paziti!« 1 ) Jezik totalnog upravljanja 4. 195fi. istine i postojeće istine. . ο sistematskom stvaranju pozitivnog mišljenja i djelovanja. 1 ) J o h n K . Bez tih posredovanja jezik tendira ka izražavanju i proiz­ vođenju neposredne identifikacije uma i činjenice. Magični. Ova identificiranja. esencije i egzistencije. Elementi autonomnosti. Isto tako. stvari i njene funkci­ je. Boston. Agensi publiciteta oblikuju univerzum komunikacije u kome se izražava jednodimenzionalno ponašanje. gube svoju autentičnu lingvističku rerpezentaciju. A m e r i c a n Houghton Mifflin. Inače vlada mir. autoritarni i ritualni ele­ menti prožimaju govor i jezik. supstancije i atributa. fakta i činioca. 30. no. A tamo se prakticira mirne savjesti. Asimi­ lirajući sve čega se dotakne. ο sinhroniziranom napadu na transcendentne. primitivnijim stupnjevima. apsobirajući opoziciju. u kolonijalnom ratu. koja su stupnjevi procesa spoznaje i kognitivnog procjenjivanja. Pogođeni su i Vokabular i sintaksa. U tim navikama mišljenja izražena je tendencija išče­ zavanja napetosti između pojave i realiteta. Galbraith. Tortura je ponovo uvedena kao normalna stvar. razaranje sredstava i porast rasi- Ovu vrstu dobrobiti — proizvodna superstruktura nad nesrećnom bazom društva — prožimaju »sredstva komunika­ cije« koja posreduje između gospodara i ο njima ovisnih. dijalektičnih moda mišljenja i tehnološkog ponašanja ili društvenih »navika mišljenja«. Efikasnost i produktivnost ovog društva ga svakodnev­ no opravdava za silu nad čovjekom koju je provelo. jer rat je rat. Ovdje funkcionaliziranje jezika poma­ že da se suzbiju nekonformistički elementi iz strukture i kre­ tanja govora. Rata uništenja još nije bilo. 2 ) Pogledaj str. jedan vid tehnološke racionalnosti preveden u društveno ponašanje. koja se više ne usudi reći svoje ime. str %. upravo kao što intelektualni napisi mogu proizvesti samo paraliteraturu. Njegov jezik svje­ doči ο identifikaciji i unificiranju. Društvo iz­ ražava svoja potraživanja direktno u jezičnom materijalu. oktrivanja. On je nov zato što je racionalan u tolikoj mjeri da je bez presedana. kritičke pojmove. U predominantnim na­ činima govora javlja se kontrast između dvodimenzionalnih. po­ tvrđivanjem i imitacijom. a nacistički koncentracioni logori su likvidirani. Podržava društvo koje je reduciralo — a u najrazvijenim područjima eliminiralo — nerazumnosti pri­ padne ranijim. i time ih transcendiraju. koji se odigrava na rubovima civiliziranog svijeta.

određen niz at») Pogledaj str. Izgle­ da da zasada ovima pripada posljednja riječ. Sasvim je drugačije s izrazima koji označavaju stvari i događaje s onu stranu tog nekontroverznog konteksta. »dig it« — shvaćati.* No. Ovdje funkcionalizacija jezika izražava stezanje značenja što ima političku konotaciju. eksperti za efikasnost i glasnogovornici političke lakirovke (koji snabdijevaju vođe odgovarajućim uresivanjem). Nazivi stvari nisu samo »indikativ­ ni za način njihova funkcioniranja« već njihov (aktualni) način funkcioniranja. vlade i mašine. Ovo je tehnološko rezonira­ 5 nje koje tendira »identificiranju stvari i njihovih funkcija« ). vidljivu prirodu. 4 3 Kao obviknutost mišljenja van znanstvenog i tehničkog jezika ovakvo rezoniranje izražava specifičan društveni i po­ litički biheviorizam. određuje i »zatvara« značenje stvari isključujući druge načine funkcioniranja. nagovara ljude da rade. 32. analitički. Kao da običan čovjek (ili njegov anoni­ man govornik) u svom govoru želi potvrditi svoju humanost nasuprot postojećim silama. »think tank«. go­ ne«. negiranje svoga kodificiranog i deklariranog značenja. Već sam se osvrnuo na hipoteze. »demokracija« i »mir« impliciraju. U bihevioralnom svijetu riječi i pojmovi tendiraju koincidiranju. izbiti u vokabularu koji naziva stvari njihovim imenom: »headshrinker«. »jednakost«. komu­ nikacija tako isključuje genuini razvoj značenja. kao propozicijske for­ me u postojećem političkom rasuđivanju koje same sebi daju važenje 6 ). Pokušat ću u ovom poglavlju da ilustriram taj stil. U centralnim tačkama danog univerzuma javnog rasu­ đivanja javljaju se analitičke propozicije koje same sebe kva­ lificiraju. ) Pogledaj str. Riječ po­ staje kliše i kao kliše upravlja govorom i pisanjem. standardizirano (reakcija). istovremeno za njihov način funkcioniranja i za nazive svoj­ stava i procesa simboličnih za aparat upotrijebljen da se stvari otkriju i proizvedu« 4 ). 5 ) Ibidem *) U američkom slengu »head-shrinker« (onaj koji suzuje gla­ vu) izraz je za psihijatra. kontrolori i menedžeri. P h i l o s o p h y o f S c i e n c e . ) Stanley Gerr. 156. To je riječ koja zapovijeda i organizira. Pojam nema drugog sadržaja doli onog mode­ liranog riječju u publicističkoj i standardiziranoj upotrebi. te »gone. Upada u oči popularni jezik svojim prko­ snim i neposlušnim humorom u odnosu na oficijelno i poluoficijelno rasuđivanje. Obilježje operacionalizma — da se pojam učini sino­ nimom dane skupine operacija 3 ) —javlja se ponovo u lingvis­ tičkoj tendenciji »da imena stvari treba smatrati indikativnim. svaki jezik sadrži bezbrojne izraze koji ne zahtijevaju razvijanje njihova značenja. Rijetko su sleng i kolokvijalan govor bili tako kreativni. »prostora« između dijelova rečenice. One funkcioniraju poput magično-ritualnih formu­ la. prev. riječi sve više apsorbi­ raju pojmove. savladani u političkoj sferi. Ona je prenesena u stil koji je dostojna lingvisti­ čka kreacija. »think tank« (kanta za mo­ zak) mozak. 31. Takve imenice kao što su »sloboda«. To je sintaksa u kojoj je struktura rečenice skraćena i kondenzirana na takav način da ne ostaje napetost. Imenica vla­ da rečenicom na autoritaran i totalitaran način i rečenica postaje deklaracija koju treba prihvatiti — ona suzbija de­ monstriranje. »boob tube«. Konstantno ulivane u svijest primaoca. Ovi izrazi su opće razumljivi tako da njihovo golo javljanje proizvodi respons (lingvistički ili operacionalni) adekvatan kontekstu u kome su rečeni. i »egghead«. To su termini koji iz­ riču predmete i oruđa svakodnevnog života. vitalne potrebe i htijenja. takođe.92 ČOVJEK ÎEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 93 ne bez opozicije. Op. »beat it« znači: gubi se. April 1942. ekstreman. tj. »egghead« (jajoglavac) znači intelektualac. Bez sumnje. »boob tube« (budalasta cijev) televizija. a riječ treba da nema drugačiji respons doli ponašanje uskla­ đeno s publicistikom. Ova lingvistička forma ide na uštrb razvijanja značenja. drugačijim jezikom govore laboratoriji odbrane i službenici egzekutive. »gone man gone« — u transu. »Language and Science«. str. one rezultiraju njegovim zatvaranjem u krug uslova nametnutih formulom. man. . kvalificiranje. »beat it« i »dig it«. kupuju i prihvaćaju. ili preciznije. kao da će odbijanje i revolt.

zaprečeno izražavanje činjenice da je predominantan mod slo­ bode sužanjstvo i da je predominantan mod jednakosti na­ metnuta nejednakost. Ibidem. a des­ potska vlada »demokratska«. Širenje i efikasnost ovog jezika potvrđuje trijumf društva nad protivurječnostima sadržanim u njemu. kontradikcija sad postaje princip logike manipu­ liranja — realistička karikatura dijalektike. Novembar 2. Na Zapadu je analitička predikacija s terminima slobodno preduzimanje. . a ovo jedinjenje se izraža­ va u neometanom ligvističkom spajanju onih dijelova govo­ ra koji se sukobljuju. samo jezik terorističkog totalitarizma. ili je propaganda. Rezultat je poznati orwellianski jezik (»mir je rat« i »rat je mir« itd. Važenje nije primarno u činjenici da je to jezik prodaje (izgleda da biznis sa skloništima od posljedica atomskog bombardiranja nije bio tako dobar). scrabbleom* i TV aparatima. i logika i jezik postaju savršeno razumljivi kad čujemo da je cijena nuklearne podmornice naoružane projektilima 120. Na obje strane je oponiranje događanju koje bi sezalo preko zatvorene analitičke strukture neispravno. koji je. u stvari. 1960. Univerzum rasuđivanja u kome su pomirene suprotno­ sti ima čvrstu bazu za takvo sjedinjenje — beneficijelnu ra­ zornost. već u tome što on proizvodi neposred­ no identificiranje posebnih i općih interesa.000. Sintaksa kra­ tica proklamira pomirenje suprotnosti tako što ih spaja u čvr­ ste i udomaćene strukture. Unificiranje suprotnosti što karakterizira komercijalni i politički stil. Ritualiziran pojam je učinjen imunim spram kontradik­ cije. Ništa manje nije orwellian­ ski kad kontradikcija nije eksplicitna. nikad ne ide ka kvalitativnoj razlici. U takvom univerzumu javnog rasuđivanja jezik se kreće u sinonimima i tautologijama. ili. Ovakva lingvistička i politička obilježja datiraju mnogo prije Orwella. Decembar 1 . indivi­ duum. na Istoku. u najmanju ruku. Strindbergov Ples smrti«9) slučajno je promakla istina. prosperiteta i potencijalnog uništenja. Totalna komercijalizacija spaja one sfere života koje su ranije bile antagonističke. društva s tehnološkim ovladavanjem du­ hom i materijom. Naslovi poput »Radnik traži harmoniju projektila« 7 ) i oglasi poput »Luksuzno sklonište od radio­ aktivnih padavina« 8 ) još uvijek mogu evocirati naivnu reak­ ciju da su »radnik«. po kojoj se ravnaju druge riječi. Relativno novo je opće prihvaćanje ovih laži u javno i privatno mnijenje. Logika je to dru­ štva koje sebi može dozvoliti da raspolaže logikom i da se igra destrukcijom. 1960. iako su sredstva potkrepljivani a istine i stupnjevi kažnjava­ nja veoma različiti.000 dolara i da je model skloništa po 1. Ibidem. jest jedan od mnogih načina kojima se rasu7 8 ) ) 9 ) *) N e w Y o r k T i m e s . prikrivanje njihova monstruozna sadržaja. »projektil« i »harmonija« nepomirljive protivurječnosti i da nema ni logike ni jezika koji bi bili u stanju ispravno objediniti luksuz i atomske radijacije.). prev. od onih njezinih sadržaja koji bi obezvažili. No. te falsificirani izbori »slobod­ ni«. Analitička struktura odvaja imenicu. bučna kon­ tradikcija je postala shema govora i publiciteta.000 dolara opremljen tepisima. izbori. zatvorenim termini­ ma onih moći koje oblikuju odnosni univerzum rasuđivanja. Novembar 7. Ova najava programa razotkriva povezanost u manje ideologij­ skoj formi nego što je ona obično dopuštena. U kazali­ šnoj najavi »Posebna večernja predstava povodom izbora. izgradnja ko­ munizma i socijalizma. Pokušat ću da pokažem da su »čista bomba« i »neopasne radioaktivne padavine« samo ekstremne kreacije normalnog stila. bez sumnje. inicijativa. Tako je određenjem tih poj om va. već kad je uključena u imenicu. 1960. omeli prih­ vaćenu upotrebu imenice u iskazima politike i javnog mnje­ nja. Društvena igra — op. Nekad smatrana glavnim logičnim prestupom.94 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 95 ributa koji se beziznimno pridijevaju kad je dotična imenica izgovorena ili napisana. ukidanje neprijateljskih klasa. biznisa i nacio­ nalne moći. terminima radnici i seljaci. Otvorena. one se reprodu­ ciraju bez pucanja društvenog sistema. Sasvim je udomaćeno to da se partija koja radi za odbranu i rast kapitalizma naziva »socijalistička«. Veliki dio javno govorene i štampane riječi čini se nedovoljno prekondicioniranom čovjeku kraj­ nje nadrealistički.

Dobro je to poznata tehnika industrijske propagande. No. Boston. ovo rasuđavanje se zatvara spram svih drugih rasuđivanja koja ni­ su na njegovom vlastitom stanovištu. Uspjeh indicira to da ovakav jezik proizvodi samoidentificiranje pojedinaca s funkcijama koje izvode oni i drugi. To je »vaš« član kongresa. bloki­ ran razvoj sadržaja. sadržan i profit). »vaša« autocesta. str. Analitička predikacija je takva represivna konstrukci­ ja. Upotreba posvojnih oblika prikazuje pojedince kao puk aneks njiho­ va mjesta. poslodavca ili poduzeća. 33.« 10 ) Roland Barthcs. stan­ dardizirane i opće stvari i funkcije predstavljene kao »speci­ jalno za vas«. U najrazvijenijim sektorima funkcionalne i manipuli­ rane komunikacije jezik nameće istinski zapanjujućim kon­ strukcijama identificiranje osobe i funkcije. prošlog tjedna imao je sve pripremljeno za jedan od svojih divljih. aspiracija. a. spavaće sobe ili protsorije za dnevni boravak. . Ona je istovremeno obojena lažnom familijarnošću — rezultat konstantnog ponavljanja i vješto sa­ činjenog popularnog usmjerenja komunikacije. »gospođici Rheingold«. Blough SAD čelika. to je doneseno »vama«. i dalje. Predikacija postaje recept. stavova. Manife­ stirajući protivuriječnosti koje označavaju njegovu istinu. Paris. egipatski Naser. 11 ) Pogledaj Leo Lowenthal. političkih zborova. a stvara fiksirana obličja koja se nameću premoćnom i krutom konkretnošću. T h e U s e s o f L i t e r a c y . Određenja poprimaju for­ mu sugestivnih zapovijedi — ona su više evokativna negoli demostrativna. . Kako je to jezik istovremeno »pripitomljavanja i glo­ rifikacije« I 0 ) . i dalje. Ova je u ne­ posrednom odnosu s primaocem — bez distancije statusa. str.96 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 97 đivanje i komunikacija imuniziraju protiv izraza protesta i odbijanja. Složenica atributivne konstrukcije stvara utvrđen sindrom: »Georgijanski samovoljni. »vaše« novine. ili »simpatičnom čovjeku«. beskonačno ponavljana. P o p u l a r C u l ­ t u r e a n d S o c i e t y . Bilo da se govori ο »slobodi«. . Beacon Press. To je jezik konstrukcija ko­ je nameću primaocu iskrivljeno i skraćeno značenje. 1953. 161. str. Kako mogu protest i odbijanje naći pravu riječ kad organi postojećeg poretka priznaju i oglašavaju da je mir zapravo ivica rata. 1961. Na taj način su nametnute. Svojom sposobnošću da asimilira sve druge pozicije u svoje vlastite ono pruža mogućnosti kombiniranja najveće tolerancije s najvećom uniformnošću. Govorni i pisani jezik je grupiran oko »čvrsto fiksiranih pravaca« i »atraktivnosti« što posre­ duju tipificiranje. gdje se takav jezik metodički upotrebljava za »udomaćenje određenih sli­ ka« koje se usijecaju u svijet i u proizvod i pomažu da se prodaju ljudi i robe. On ne misli ο bitno drugačijim (i moguće istinskim) eksplikacijama imenice. Predstavljeni su kao Byurd Virdžinije. 109. sva komunikacija ima hipnotički karakter. treba i da reagira na specifičan. službe. ipak njegov jezik svjedoči ο represiv­ nom karakteru tog jedinstva. naobrazbe i radnog mjesta — pogađa ga u neslužbenoj atmo­ sferi kuhinje. da sklonište od bombardiranja treba da pruži udobnost. Prentice-Hall. »miru«. primanje onog što se nudi u formi u kojoj je servirano. Jednaka familijarnost je utvrđena posredstvom personaliziranog jezika koji igra značajnu ulogu u razvijenoj ko­ munikaciji 1 1 ). »vaša« najdraža robna kuća. odnosno slušalac. dakako. Editions du Seuil. čitalac. treba da asocira (i on zaista aso­ cira) fiksiranu strukturu institucija. »komunistu«. Tjednik Time može poslužiti kao ekstreman primjer tog smjera. Kasnije ćemo ispitati dru­ ge konstrukcije u kojima se razotkriva autoritarni karakter jezika. L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . i Richard Hoggart. Stalno sparivanje određne imenice s istim »objašnjavajućim« pridjevima i svojstvima čini rečenicu hipnotičnom for­ mulom koja. neintelektualni guverner . isto tako. L i t e r a t u r e . poziva »vas« itd. Svima im je zajedničko zatvaranje i skraćenje sin­ takse što odsijeca razvoj značenja. da fundamentalna oružja nose ozna­ ke svojih cijena (u kojima je. Mala je razlika u tome da li onaj kome se tako obraća to vjeruje ili ne vjeruje. 1981. konsekvencije prelaze relativno bezopasnu sfe­ ru trgovanja i prilično su ozbiljne. utvrđen način. fiksira značenje u svi­ jesti primaoca.

nadmoćnu cjelinu. takođe SSSR. Adlai Stevenson i drugi. zaštite i propagande u istu silu. i nije obavezno. koji konstantno nameće odraze. fizička obilježja i nje­ gova politička praksa sliveni su u nerazdvojivu i nepromjen­ ljivu strukturu koja svojom prirodnom nevinošću i neposred­ nošću ovladava čitaočevom sviješću. »znanstveno-vojni banket« 1 3 ) i »nuklearni-pogon odašiljač-projektila« podmornica. Izrazi koji označava­ ju posve drugačija područja i kvalitete sagnani su u čvrstu. a jezični izraz te identifikacije (u funkcio­ nalnoj imenici i u mnogim formama sintakse skraćenica) tvori bazičan Vokabular i sintaksu. razvoju. Rinehart and Winston. onaj koji živi život rađa Η-bombu za uništenje života. njegova funkcija. DDR demokrat­ ska. konstantno ponavljan u općerasprostranjenoj upotrebi. Tako voljen otac koji ulijeva strah. ipak. — ne može biti drugačije. Na primjer: »četkasto-obrvi« Teller. i samo u operaciji. diferencijaciji značenja: ona se kreće i živi samo kao cjelina. 20. koje. Većina ovih kratica je sasvim razumna i opravdana na osnovu dužine neskraćenih oznaka. UN. prev. To i ovdje rezultira magičnim i hipnotičkim djelova­ njem — projekcijama koje pronose neodoljivo jedinstvo. 22. U svojoj neposrednosti i direktnosti on koči pojmovno mišljenje i tako mišljenje uopće. dok je AEC sa­ mo jedna administrativna agencija među mnogim drugima.98 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 99 Guverner 1 2 ). eto. dok bi se pri jasnom percipiranju znače­ nja kratice moglo postaviti pitanje ο članstvu Grčke i Tur­ ske. Ili. ljudski inte­ resantne priče određene politikom izdavača. netko bi se mogao usuditi da u nekima od njih vidi »lu­ kavstvo uma« — skraćivanje treba da pomogne kako bi se potisnula neželjena pitanja. čaju »projektilaš bikovskih ramena« — ona prenosi ili pri­ jetnju ili. Kad je jednom po­ stalo oficijelan Vokabular. Jer pojam ne identificira stvar s jednom funkcijom. citirana u T h e N a t i o n . »otac Η-bombe«. SSSR skraćuje socijalistički i sovjetski. Jessup. Talmadgea. 58. New York. rezultat je sličan. suprotstavlja se razvoju i izražavanju pojmo­ va. bez vezice. AFL-CIO. Holt. manje-više. 1958. Možda nije slučajno da su ovakve konstrukcije osobito česte u teh­ nološkim. Naracija je oču­ vana u dobro publiciranom okviru. Struktura ne daje mje­ sta distinkciji. u koju spadaju specijalisti hladnog rata 1 4 ) i »čista bom­ ba« — pridaje destrukciji svojstvo moralnog i fizičkog integriteta. har­ moniju protivurječnosti. 13 ) Posljednja tri podatka s u citirana u T h e N a t i o n . članak može prosli­ jediti na davanje čak i bitnih informacija. Pa. aug. P r e m a Davidu Sarnoffu. Skraćiva­ nje vezicom (eksplicitno ili neeksplicitno) ne izmiruje uvijek nepomirljivo. T h e N a t i o n a l P u r p o s e (sačinjeno pod nad­ zorom i uz pomoć uredništva magazina L i f e . Široko je rasprostranjena upotreba kratica s vezicom. NATO ne ističe pakt nacija sje­ vernog Atlantika. moći. Akademija slo­ bode. Bilješka ο skraćivanju. 1960. 1960. . Zna­ čenje je fiksno. pak. Ovaj jezik. a SEATO od eventualnog objašnjenja činje­ nice da neke jugoistočne države Azije ne pripadaju toj orga­ nizaciji. str. f e b . »znan­ stveno-vojni« povezuje napore za smanjenje strepnji i strada­ nja sa službom koja ih stvara. političkim i vojnim frazama. »Stvar Identificira­ na sa svojom funkcijom« realnija je od stvari koja se razli­ kuje od funkcije. animirajuću dinamiku. a »sankcioniran« od strane intelektu­ alaca. Takvo identificiranje može biti le*) Atomic Energy Commission — op. Nakon tako zadobivenog dominira­ nja personaliziranih i hipnotičkih obrisa. Kratice označavaju samo ono što je institucionalizirano na takav način da je transcendirajuća konotacija odsječena. No. DDR itd. 14 ) Sugestija magazina L i f e . UN oslobađa od naglašavanja ujedinjenosti. separaciju i distinkciju. opterećeno. Struktura koja se nameće ujedinjuje aktere i akcije nasilja. koji zaprečuju diferenci­ jaciju. izgubilo je svoju kognitivnu vrijednost i služi samo prepoznavanju fakata nepostavljenih u pitanje. AFL-CIO pokopava radikalne političke razlike koje su nekad razdvajale ove dvije organizacije. Izgleda da su ljudi koji govore i prihvaćaju ta­ kav jezik imuni spram svega i prijemljivi na sve. NATO. često je kombinacija sasvim blaga — kao u slu12 ) Izjava se ne odnosi na sadašnjeg guvernera već na Mr. Taj stil je nadmoćna konkretnost. »bikorameni projektilaš von Braun«. Pogledaj J o h n K. Kongres treba uskoro da donese uredbu ο osnutku takve akademije. korumpirano. Čovjeka i stvar vidimo u operaciji. AEC*.

apstraktna misao. U svom vlastitom razvoju je dijalektička mi­ sao došla do poimanja povijesnog karaktera protivurječnosti 16 ) Pogledaj u vezi s filozofijom gramatike i dijalektičkom lo­ gikom Hegelov koncept »supstancije kao subjekta« i »spekulativne re­ čenice« u Prodeovoru F e n o m e n o l o g i j i d u h a . ono suzbija prepoznavanje činilaca iza činjenica. štaviše. Održavana napetost prožima dvodimenzionalni uni­ verzum rasuđivanja u kome je na djelu kritička. opozicione elemente uma. a time suzbija i saznanje činjenica i njihova povijesna sadržaja. Kad rečenica daje određenje svog subjekta. esencije i pojave. funkcijama i kvalitetima koje rečenica predicira subjektu. Insistiranje na filozofskim elementima u gramatici. zaprečeni u izrazu i komunikaciji. potencijalnosti i aktualnosti — ulaženje negativnih logičkih određenja u po­ zitivna. Prema toj filozofiji. 1936. dok dijalektički pojmovi razvijaju zbiljske proturječnosti. gramatički subjekt rečenica jest. nije identično s tim odnosima. prije svega.iran. on je više od imenice: on imenuje koncept stvari. Pret­ hodno svojoj operacionalnoj upotrebi. Riječima Wilhelma von Humboldta: imenica kao gra­ matički subjekat označava nešto što »može ući u određene 15 odnose« ). Kad jezično ponašanje blokira razvoj pojma. on razlikuje ono što je stvar od kontigentnih funkcija stvari u postojećem realitetu. niti egzistira kao entitet prije i izvan svojih predikata. 15 ra u stanja i funkcije. Humboldt. U društvu i za društvo je od vitalnog zna­ čaja ova organizacija funkcionalnog rasuđivanja. a možda i jedini smisao operacionalnih i tehnolo­ ških pojmova. Subjekt niti iščezava u svojim predikatima. zapri­ ječen razvoj samovrednovanja. misli subjekt koji je »prešao u akciju«. već se konstituira u njima — rezultat je procesa posredovanja izraženog u rečenici 1 6 ). ona je sred­ stvo koordinacije i subordinacije. logičkog i ontološkog »subjekta«. Ako subjekt nije vlastita imenica. No. koja transcendira bihevioralan plan i povezuje lingvističke kategorije s ontolo­ škim. ona ga ne rastva) W . negativne. već ο samoj munji koja udara«. ona je nji­ hova »univerzalna« i supstantivna srž. 17 Ja ću raspravljati ) ο tim elementima u odnosu na na­ petost »jest« i »treba da«. štaviše. na povezanosti gramati­ čkog. ali ostaje različit od njih. Reduciranje pojma na fiksne odraze. »supstancija«. Gra­ matički subjekt tako pronosi značenje koje premašuje ono izraženo u rečenici. kad se predaje ne­ posrednim činjenicama. operacionalna i tehnološka određenja su specifična upotreba pojmova za specifične svrhe. pokazat ću sažeto razlike spram klasične filozofije gramatike.100 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE • JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 101 gitimno. već ga definira kao biće u dotičnom stanju. kad se suprotstavlja apstrakciji i posredovanju. Aludirao sam na filozofiju gramatike da bih osvijetlio razmjer u kome jezična skraćenja indiciraju kratkoću misli koju ona. a realitet je prisutan u obje. 17 ) U poglavlju V. v . Berlin. pojam odriče identi­ fikaciju stvari s njenom funkcijom. pokazuje sadržaje koji su potisnuti u funkcionalnom jeziku. Dvije dane dimenzije su antagonističke. 254. Unificiran funkcionalni je­ zik je nepomirivo antikritičan i antidijalektičan. koji rečenica određuje u posebnom stanju funkcije. Predominantne tendencije govora koje odbijaju ova razlikovanja izražavaju promjene u načinu mišljenja ο kojima smo raspravljali u prethodnim poglavljima — funkcionali'. i to ostaje u različitim stanjima. O b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . utvrđuju i izvode. ona ostaje to što jest u tim odnosima i »protiv« njih. imunost spram kontradikcija. univerzal­ no. no. vršenju određene funkcije. Da bih ilustrirao novum takvog jezika. U izreci »munja udara« čovjek »ne misli ο golom udaranju munje. unificiran jezik kratica jest jezik jednodimenzionalne mi­ sli. sa svoje strane. ona rastvaraju pojmove u operacije i isključuju one intenci­ je pojma koje su u kontrastu s takvim rastvaranjem. des . identificiranje stvari (i osobe) s nje­ nom funkcijom — to su tendencije koje razotkrivaju jedno­ dimenzionalan duh u jeziku kojim on govori. str. Ovaj je aktivno ili pasivno povezan sa svojim predikatima. Sinteza propozicije po­ vezuje radnju (ili stanje) sa subjektom tako da je subjekt oz­ načen kao akter (ili nosilac) pa se razlikuje od stanja ili fun­ kcije u kojoj se nalazi u određenom slučaju. hipnotičke formule. U njemu operacionalni i bihevioralni razum absorbira transcendentne.

»Was bedeutet Aufarbeitung der Vergangen­ heit?«. To znači ništa manje nego da građansko društvo u svom razvoju likvidira sjećanje. ono omogućuje razvoj pojmova koji destabiliziraju i transcendiraju zatvorenost u postojeće tako što ga razumije­ vaju kao povijesnu datost. kritička misao postaje povijesna svi­ 20 jest. 20 ) Pogledaj str. 10. zivnost sadržaja memorije. kad fašistički režimi funkcioniraju kao partneri slobod­ nog svijeta. sadržaj slobode.« »Ekonomisti i sociolozi. ne samo da prakticira orwellianski i ezopovski jezik već i suzbija i zabo­ ravlja historijsku stvarnost — užas fašizma. pretpostavke demokracije. Adorno.. Ο borbi protiv povijesti bit će dalje raspravljano u poglavlju VII. W. 11. Povijest očuvana pamćenja. . Ono u zbiljskoj povijesti čovjeka traži kriterije isti19 ) Th. 1960. . Sjećanje je mod disocijacije od danih fakata. Suočena s danim društvom kao ob­ jektom svoje refleksije. Te redefinicije su falsifikacije. služe transformiranju krivosti u istinu. tad su stari povijesni pojmovi obezvrijeđeni modernim operacionalnim redefinicijama. mod »posredovanja« koji na trenutke razbija sveprisutnu moć datih činjenica. Ovo prosuđiva­ nje je daleko od toga da bi nužno uključivalo indiferentni re­ lativizam. a isto tako i likvidiranju uz­ nemirujuću racionalnost sadržanu u tom iracionalnom ostat­ ku. Frankfurt. poput Wernera Sombarta i Maxa Webera. . Potiskivanje ove dimenzije u društvenom totalitetu operacionalne racionalnosti je potiskivanje povijesti. i čak identične sa svojim suprotnostima.9) Sve veći racionalitet razvijenog industrijskog društva tendira likvidiranju uznemirujućih elemenata vremena i sje­ ćanja kao »iracionalnog ostatka«. a to nije akademsko. negaciji postoje­ ćeg. često puko za­ zivanje služi blokiranju takva razvoja koji bi p o k a z a o njegovu povi­ jesnu neadekvatnost. ideju socijaliz­ ma.102 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO i procesa njihova posredovanja kao povijesnog procesa. no dok se u stvarnosti te­ ror ponavlja u uvijek novim formama. Prepoznavanje prošlosti i odnošenje na prošlost kao sada­ šnjost suprotstavljeno je funkcionalizaciji misli u postojećem realitetu. a kao takva ona je bitno prosuđivanje ). privatna i opća. kad su temelji demokracije harmonično dokinuti u demokraciji. No i ovo su ritualizirana zazi-' vanja koja ne dozvoljavaju razvoj prisjećenog sadržaja. 14. str. koje. Bo­ jazni i aspiracije čovječanstva potvrđuju se u individualnoj memoriji koja oživljuje lične doživljaje — opće je u pojedi­ načnom. Nadvladava ga totalitar­ na moć bihevioralnog univerzuma: »Ljudsko strašilo bez memorije . i poglavlje V. u: Bericht über Erzieherkonferenz am 6 und 7 November in Wiesbaden. .skim. iščezava iz danog univerzuma događanja. ili pak sa skromnim porijeklom predsjedničkog kandidata. nije proizvod propa­ danja . uspomenu kao ne­ ku vrstu iracionalnih ostataka . nametnute od strane postojećih sila i moći činjenica. Totalitet u kome su kategorije slobode postale razmjenIjive.. Tako se »druga« dimenzija misli javila kao povijesna dimenzija — potencijalnost kao povijesna mogućnost. operacionalna racionalnost ima malo mjesta za povijesni um i malo koristi od njega 1 8 ). princip tradicionalizma su pridali feu­ dalnim formama društva. nada ostaje nada. Ono se opire zatvaranju danog univerzuma rasuđivanja i pona­ šanja. Funkcionalni jezik je radikalno antipovijesni jezik. ili Marxom — Engelsom — Lenjinom. Da li je taj antipovijesni trend dio borbe protiv one dimenzije duha u kojoj bi se mogle razvi­ ti centrifugalne sposobnosti i snage — sposobnosti i snage koje bi trebale zapriječiti totalnu koordinaciju individuuma s društvom? Sjećanje na prošlost može rezultirati opasnim uvidima. Dosta često se evocira bilo u vezi s očevima osnivačima. već političko pitanje. a izgleda da je postojeće društvo shvatilo subver18 ) To ne znači da historija. već je ono povezano s principima napretka građan­ skog društva. a princip racionaliteta građan. Pamćenje sabire teror i nadu prošlosti.«. . Kad birok­ ratska diktatura vlada komunističkim društvom i određuje ga. . vrijeme. kad je program prosvijećenog kapitalizma uspje­ šno poražen tako što ga se etiketira »socijalizmom«. funkcionalizaciji kao učinku postojećeg realiteta. To je potiskivanje vlastite prošlosti društva — i njegove budućnosti utoliko što se ta budućnost obraća kvalitatavnoj promjeni. I teror i nada oživljuju. a njezina realizaci­ ja kao povijesno događanje.

koji rastvara zatvoreni unjyer^_ zum rasuđivanja. objašnjena i optužena. -tr. Kad daje određenja. One izriču sudove u »prejudiciranoj formi«. ) Roland Barthes. loc. proletarijat nosi atribute totalnog ugnje­ tavanja i totalnog poražavanja ugnjetavanja. Buržoazija je subjekt tehni­ čkog progresa. s jedne strane jezik Burkea i Tocquevillea. tj. ) Pogledaj moj S o v i e t M a r x i s m . pokoravanja prirode. Proizvodni rast postojećeg ko­ munističkog društva osuđuje. Ovaj jezik nije više uopće podoban za »rasuđivanje«. Ovdje svaki od dva ključna termina — buržoazija i proletarijat. cit. ono zacrtava granice i alternative.104 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 105 nitosti i krivosti. . »objektivni sadržaj«. Na pri­ mjer. određenje termina kao što su »skretanje«. uspostavili gospodare i sluge. a što krivo. a što lažno. str. otvoren — još se nije podredio hipnotičko-ritualnim formulama današnjeg neokonzervativizma i neoliberalizma.! njegovu krutu strukturu.Posredo­ vanje prošlosti sa sadašnjošću razotkriva činioce koji su re­ zultirali činjenicama. Jezik utvrđuje nesumnjivo ispravno i krivo. a tautologije su vraški efektne »rečenice«. takođe. Oni ne ostavljaju ni prostora ni vremena za ras­ pravljanje koje bi pokazalo rascjepničke mogućnosti alterna­ tive.« Zatvoren jezik ne demonstrira i ne objašnjava — on saopćava odluku. On artikulira činjenice i utvrđuje ih na osnovu moći aparata — proklamiranje je koje ratificira samo sebe. učinjena ekspiicitnom. Kontrast između dva jezika ο kojima je riječ ilustrirao sam stilom Marxove teorije. Slično tome. razvijaju svoj sadržaj u kon­ tradiktornim predikatima. ritualizacija nadvladava jezik koji pokušava dozvati u svijest izvornu istinu i očuvati je. Naprotiv. štaviše. Za razliku od orwellianskog jezika. cit. On se kreće u tautologijama. što je istinito. »rad­ nički savjeti«. Komunistički manifest pruža klasičan primjer. sadržan u gor­ njoj postavci omogućen je poimanjem da je subjekt povijesni činilac čiji se identitet konstituira u povijesnoj praksi i sup­ rotstavljanju povijesnoj praksi. In­ terpretacija ovih zahtjeva od strane vođa koji kontroliraju aparat određuje što je ispravno. Ključni termi­ ni tog jezika nisu hipnotičke imenice koje beskonačno sazi­ vaju iste zamrznute predikate. Na žalost. Raspravljanje razvija i izriče konflikt između stvari i njezine funkcije. ona govori »le langage de la con­ naissance« (Roland Barthes). artikuliraju službenu osudu. »diktatura staljinističkog aparata« postaje ori22 23 ) Za dalje raspravljanje ο ovim kriterijima pogledaj poglavlje VIII. konceptualan. »revizionist« jest kazneni zakon. 87. napredovanja i nazadovanja 2 1 ). Autoritarno ritualiziranje rasuđivanja je još upecati jivije tamo gdje upliviše i sam dijalektički jezik. a pri tome je jedna vrijednost opravdanje neke druge vrijednosti. 37—40. Takav dijalektički odnos suprotnosti. u društvenoj stvarnosti i na­ suprot njoj. stvaranja društvenog bogatstva — izopačenja i destrukcije tih ostva­ renja. Valjanost takve vrste proizvodi svijest za koju je jezik postojećih moći jezik istine 2 "). Kad ta kritička svijest govori. . zatvaranje jezika je kompletno . Orijentacija rasu­ đivanja (i akcije) na termine kao što su »proletarijat«. dictum. loc. to nije sve. Zahtjevi pre­ stiža u industrijalizaciji i totalnog podređivanja čovjeka pro­ izvodnom aparatu očituje se u autoritarnoj transformaciji marksističkog jezika u staljinistički i poststaljinistički. oslobođenja. zapovijed. čak. ona postaju »odvajanje dobra od zla«. no kritički kvaliteti spoznaje nisu ekskulzivne karakteristike Marxova stila. i dalje. slobodarsku komunis­ tičku opoziciju. . suprotnost je demonstrirana. »vlada« suprotnim predikatima.. a taj konflikt nalazi svoj jezični iz­ raz u rečenicama koje povezuju kontradiktorne predikate u logičku jedinicu — pojmovni izraz objektivne stvarnosti. Na primjer. Možemo ih ta­ kođer naći (iako u drugačijim modima) u stilu velike kon­ zervativne i liberalne kritike građanskog društva u razgranjavanju. Na ovom mje­ stu 2 2 ) je dostatno da citiramo i parafraziramo Rolanda Bart­ hesa: »Više nema bilo kakva razmaka između imenovanja i prosuđivanja. determinirali način života. a s druge strane jezik Johna Stuarta Milla je u velikoj 21 mjeri demonstrativan. oni dozvoljavaju ot­ voreno razvijanje.

Heinrich Scheffler. Tu je prošlost ukočeno zadržana. Takođe. kad »proletarijat« više ne egzi­ stira ili ga još nema. Frankfurt am Main 1950—1951: G r u ­ p p e n E x p e r i m e n t .206 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 107 jentacija na ritualne formule. 545. to je jezik »svojstven svim autoritarnim režimima«. Naprotiv. Jezik ne samo da odražava te kontrole već i sam po­ staje njihov instrument. itd. za oba dijela Njemačke. čak i tamo gdje ne prenosi zapo­ vijedi. Karl Korn. izgleda. Prema Rolandu Barthesu. ili im nije stalo. I ponovo. no nije posredovana sa sadašnošću. nije finis tragoediae — tragedija može upravo početi. Europaeische Verlagsanstalt. u demokratskim i nedemokratskim. Svojstvo novog magično ri­ tualnog jezika jest da ljudi ne vjeruju. odsustvo njihova razvijanja u savremenoj situaciji — blokiranje njihove dijalektike. . u neobraćanju pažnje na druge. Koordinacija pojedinca s društvom seže do u sfere svijesti u kojima se zgotavljaju pojmovi kojima se smjera razumjeti postojeća stvarnost. Na djelu je suprotstavljanje pojmovima koji su shvatili povijesnu situaciju. Institucije slobode govora i misli ne zaprečuju mentalnu koordinaciju s postojećim realitetom. apstrakcije. S p r a c h e i n d e r v e r w a l t e t e n W e l t . ona se svodi na različite mode tehnike manipuliranja i kon­ trole. ovakvo komuniciranje nije terorističko. već je to narod. već informacije. premošćivanje rascjepa između ranije dva različita područja društva. on ne tra­ ga za istinom. i dalje. njene funkcije i sadržaja. F. neov­ lašteno da pretpostavi da primaoci vjeruju. Frankfurt. u televizijskim spektakli­ ma konkurentskih kandidata za vodstvo nacije jest komp­ letna sveza politike. kapitalističkim i nekapitalističkim zemljama 2 4 ). kontradik­ cije. Pollock. Odigrava se zamašno redefiniranje same misli. i ti su prisiljeni da vjeruju ono što im se kaže. tj. no. a borba protiv birokracije oslabila efikasnost jedine stvarne snage koja može biti mobi­ lizirana protiv kapitalizma u internacionalnim razmjerima. Promjene u jeziku su paralelne s promjenama u poli­ tičkom ponašanju. To ne znači da se umanjila moć profesi­ onalnih političara. Njihova sloboda od efektivnog narodnog suvereniteta je veća što je globalniji izazov koji izgrađuju da bi se s njim suočavali i što normalnije postaje srođavanje s mogućnošću totalne destrukcije. a ipak djeluju u skladu s danim trendom. Čovjek ne »vje­ ruje« u ono što deklarira operacionalni koncept. a ima li danas u orbitu razvijene industrijske civilizacije društva koje nije pod autoritarnim režimom? Kako se supstancija razli­ čitih režima više ne javlja u alternativnim načinima života. nije heroj onaj koji će biti ritualna žrtva. no prilagođen i prilično zadovoljan. Ti pojmovi su preuzeti iz intelektualne tradicije i prevedeni u operacionalne termine. 1958. a »simboli« politike su. U prodaji opreme za opuštenu razonodu u skloništima od bombardiranja. kad bi direktna kontrola »odozdo« ome­ tala progres masovne proizvodnje. nadalje. u prodavanju i kupovanju. Ovaj jezik upravlja putem reduciranja lingvističkih formi i simbola refleksija. putem supstituiranja odraza za pojmove. No. biznisa i zabave. već uvodi i nameće istinu i lažnost. On odriče ili apsorbira transcendentni Vokabular. pokazuje u kojoj su mjeri dominacija i upravljanje prestali biti neovisne funkcije teh­ nološkog društva. Nije to satira nakon tradegije. ovaj ) Za Zapadnu Njemačku pogledaj relevantne studije preduzete u Institutu für Sozialforschung. No. Ovo prevođe­ nje rezultira reduciranjem napetosti između misli i zbilje putem slabljenja negativne moći misli. već izbor i slobodu. Tendencija političkog jezika da postane jezik komerci­ jalne propagande. Frankfurt. 24 se opravdava u akciji — u obavljanju posla. 1955. takođe. simboli biznisa. ta domina­ cija političkih vođa je inkorporirana u dnevne aktivnosti i relaksaciju građana. razvoja. to je lažna spona i fatalno je preuranjena — biznis i zabava su još uvijek poli­ tika dominacije. Istraživanja preduzeta u totalnom upravljanju Funkcionalno komuniciranje je samo izvanjski sloj jed­ nodimenzionalnog totaliteta u kome je čovjek podučavan da zaboravi — da prevodi negativno u pozitivno tako da može i nadalje funkcionirati. trgovine i zabave. poglavito str. izd. Ono je. Ritualni autoritarni jezik se širi svuda po suvremenom svijetu. reduciran. No. kad ne zahtijeva kontrolu i podre­ đivanje.

tako­ đer. ili odnos bitan za pojedinačno koji determinira formu u kojoj se ono javlja kao konkretan objekt iskustva. Prije nego što pređemo na filozofsku analizu.108 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 109 To je filozofski razvoj. po­ stali su objekti misli. Otuda napetost. objektivnom referencijom. To nešto može biti objekt svakodnevne prakse. pojmovi spo­ znaje prodiru s onu stranu danog konteksta činjenica — u procese i okolnosti na kojima počiva neko društvo. to je zato što obuhva­ ća više. teorija i praksa treba da budu ukolotečeni s činjenicama njegova egzistiranja tako da ne ostav­ ljaju prostor za konceptualnu kritiku tih činjenica. preliminarno određenje ο upo­ trebi termina »koncept«. no to transcendiranje je empirijsko jer rezultira prepoznavanjem činjenica po onom što stvarno jesu. Pojedinac i njegovo ponašanje su analizi­ rani u terapeutskom smislu ·— u smislu prilagođenja njegovu društvu. Ako su činjenice društveni fakti. Nadilaženje operacionalnih pojmova značenjem razot­ kriva ograničenu i čak varljivu formu u kojoj je dopušteno da se iskuse činjenice. U ovom kontekstu operacionalno tretiranje pojmova poprima političku funkciju. koje će naredna poglavlja poku­ šati objasniti. koja najjasnije treba da pokaže u kojoj je mjeri društvo pokorilo misao. ako su oni shvaćeni (begriffen. Da bi rasvijetlila razmjer nje­ gova napuštanja tradicije. Tamo gdje ovi reducirani pojmovi upravljaju analizu ljudske stvarnosti — bilo individualne bilo društvene. nekritički akomodirajući karakter onih moda mišljenja koji tretiraju pojmove kao mentalne doskočice i prevode opće pojmove u termine s posebnom. ako je uvijek apstraktan i opći. između riječi koja se odnosi na pojam i one koja se odnosi na stvari. organizacije i apstrakcije utoliko što ti mentalni procesi rekonstruiraju pojedinačno u njegovim općim okolnostima i odnošenju transcendirajući njegovu neposrednu pojavu u smjeru njegova realiteta. roman. shvaćeno. pa su im sadržaj i značenje identični s realnim objektima neposrednog iskustva. naime. auf ihren Begriff gebracht). no ipak i različni od ovih. diskrepancija. Riječ je ο sferi najudaljenijoj od kon­ kretnosti društva. iznijet ću sažeto dva slučaja (po mom shvaćanju reprezentativna) u graničnom području empirijskog istraživanja. podržavaju i destruiraju dano društvo. Otuda shvaćanje ο »realitetu općeg«. društvo. Terapeutski karakter operacionalnih pojmova se naj­ jasnije pokazuje tamo gdje se pojmovno mišljenje metodički infiltrira u službu iskorištavanja i poboljšavanja postojećih . mišljenja ili pitanja riječi i pojmo­ va — lingvistička i epistemološka analiza opiru se či­ stim akademskim distinkcijama. analiza će morati zaci u povijest filozofske tradicije i pokušati pokazati ten­ dencije koje su vodile ka prelomu. saznato kao rezultat procesa refleksije. »Koncept« znači specificiranje mentalnog reprezentiranja nečega što je razumljivo. mental­ ne ili materijalne — prispijeva ona u krivu konkretnost — konkretnost izdvojenu iz uslova koji konstituiraju stvarnost. Predmet našeg raspravljanja — pitanja jezika. Odvajanje čisto lingvis­ tičke od konceptualne analize već je i samo izraz no­ vog usmjerenja misli. »ra­ zlični« su po tome što je pojam rezultat refleksije koja je stvar razumjela u kontekstu (i u svjetlosti) drugih stvari koje se nisu javile u neposrednom iskustvu. Na osnovu toga svi kognitivni koncepti imaju tranzitivan smisao: oni idu preko deskriptivnog referiranja pojedi­ načnih fakata. konflikt između pojma i neposredne činjenice — konkretne stvari. a koje »objašnjavaju« dotičnu stvar (posredovanje). koja rukovodi kritiku. neka situacija. Otuda. Štaviše. Pojam bilo čega konkretnog je proizvod mentalne klasifika­ cije. »Identični« su utoliko što označavaju istu stvar. Kako je slijedeća kritika empirijskog istra­ živanja preduzeta kao priprema za potonju filozofsku analizu — a i poduprta je njome —. U svojoj upućenosti na povijesni totalitet pojmovi saznanja transcendiraju svaki operacionalni kontekst. na putu k apstraktnijem teorijskom području. U svakom slučaju. Ako pojam nikad ne označava određenu konkretnu stvar. može poslu­ žiti kao uvod. drugo u odnosu spram pojedinačne stvari — univer­ zalan uslov. Misao i izraz. a koje su prisutne u svim pojedinačnim činjenicama — proizvode. a direktno povezana s određenim uslovima karakterističnim za raz­ vijeno industrijsko društvo. analiza mora postati znatno ap­ straktnija i ideološka.

te determinantnu za njihovo mjesto i funk­ ciju. ispitivanje motiviranosti. politici da bi pronašli kako da zaustave sindikate.. cit. također. Ovo su riječi radnika automobilske industrije u Labor Looks at Labor: Uprave »nas nisu mogle zaprečiti' u spro vođenju orga­ niziranih protesta. »elemenat«. ugodne uslove za rad umjesto loših. A H i s t o r y of the Use of S o c i a l S c i e n c e in A m e r i c a n I n d u s t r y . utjecao na oblikovanje subjekata — ljudi koji su predmet njegova proučavanja. »najamnina je preniska«. T a k o funkcionalna teorija pokazuje varljivost krivo postavljene apstraktnosti. Oni su. To je stara studija. »dio«. 1960. 27 ) Roethlisberger and Dickson. No. No. Terapeutički i operacionalni koncept postaje lažan utoliko što izolira i atomizira činjenice. harmoniju umjesto sukobljavanja želja kupaca i potreba biznisa i politike. poglavlje 5. stabilizira ih unutar represivne cjeline i prihvaća stanovište te cjeline kao stanovište analize. taj način mišljenja se otada ne samo proširio u druge društvene znanosti i u filo­ zofiju već je. Rukovođeni principima operacionalnog mišljenja. i dalje. štaviše. i 6. Općost pojmova je postignuta apstrahiranjem od upravo onih svojstava koja čine sistem povijesnim i koja daju kritičko-transcendentni smisao njegovim funkcijama i disfunkcijama. str. odio za ljudske od­ nose. pa elaboracija adekvatnih pojmova saznanja zahtijeva prevazilaženje varljive konkretnosti pozitivističkog empiricizma. primjenljivi na bilo koji »sistem« koji sociolog odabere kao objekt svoje analize — od najma­ njih grupa do društva kao takvog. 255. ocrtavajući.« Analizirajući pritužbe radnika ο radnim uslovima i na­ jamnini. kao okvir razma­ tranja. Tad se očituje ideološki i politički karakter činjenica. Pogledaj izvrsnu raspravu u Loren Baritz. nisu nas mogle zaustaviti taktikom bloki­ ranja i tako su počele izučavati ljudske odnose' u ekonomici. pa su metode odonda postale znatno rafiniranije. »jedinka«. tržišta i javnog mnjenja. u principu. a ovaj nije i sam predmet kritičke analize koja bi ograničenost sistema transcendirala u smjeru povijesnog toka — a tek u ovome funkcije i disfunkcije sistema postaju to što jesu. Middletown. njihova supstan­ cija i funkcija su ostali isti. u drugačijem svjetlu se javlja racionalnost ovakve vrste društvene znanosti kad dano društvo. »detalj­ no uslove u kompaniji«. da im nedostaje »objektivno pozivanje« na »opće prihvaćene mjere« i da ih karakterizira »bitna razlika spram svojstava općenito povezanih sa svagdašnjim činjenicama« 2 7 )· Drugim riječima. Ako dana forma društva jest i ostaje krajnji obzor teorije i prakse. »funkcija«). Wesleyan University Press. tad se ništa ne može prigovoriti toj vrsti so­ ciologije i psihologije. Funkcionalna analiza je uključena u selekcioniran sistem. tako. istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana »neodređenim. preduzeta pred oko četvrt stoljeća. Metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam tad postaje represivno reduciranje misli 2 5 ). na termine koji označavaju posebnu situaciju iz koje je potekla pritužba.110 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 111 društvenih uslova u okvirima danih društvenih institucija — u industrijsku sociologiju. Opća forma je bila raščinjana u iz­ reke koje ustanovljuju posebne operacije i uslove iz kojih je 26 ) Citati s u iz: Roethlisberger and Dickson. ne Zapadne električne kompanije 2 6 ). maglovitim terminima«. Za ilustraciju ću uzeti »klasičan« primjer industrijske sociologije: ispitivanje radničkih odnosa u poduzeću Havvthor25 ) U teoriji funkcionalizma se ne pojavljuje terapeutički i ide­ ološki k a r a k t e r analize. Operacionalni pojmovi završavaju u metodama usavršene društvene kontro­ le: postaju dio znanosti ο organizaciji. postane objekt kritičke teorije koja smjera upravo na strukturu društva. . društvu. M a n a g e m e n t a n d t h e W o r k e r . Humanije je i produktivnije imati u organizaciji rada dobre odnose nego loše. prisutnu u svim pojedinačnim činjeni­ cama i uslovima. on je prikrit a p s t r a k t n o m općenitošću poj mova (»sistem«. Cambridge: Harvard University Press. »ova služba je opasna«. po mom mišljenju. istra­ živači su se uputili na prevođenje ili reformuliranje tih izjava. tako da je njihova maglovita općenitost mogla biti reducirana na okvire pojedinačnog. loc. T h e S e r v a n t s o f P o w e r . pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izja­ vama kao što su »prostorije za pranje su nezdrave«. 1947. »mnogostruke konsekvencije«.

Cjelina je u prevođenju eliminirana. 256. i samo u svojoj općenitosti. Konkretnost pojedinačnog slučaja koju ostvaruje prevođenje jest rezultat niza apstrakcija od realne konkretnosti koja leži u univerzalnom karakteru dotičnog slučaja. Kad se pokazala briga za račune liječenja. van pojedine lične situacije.. jezik koji on upotrebljava potvrđuje svoje objektivno važenje nasuprot radnikovoj svi­ jesti — izražava uslove koji jesu. Upravo ta operacija čini izlječenje mogućim. s t r . postavljen je dežurni na stalnu dužnost u pra­ onice. Ona nadilazi posebno stanje u nekoj tvornici i pojedinačnu radnikovu situaciju. već radnik B. uslijed bolesti njegove žene. Autori Management and the Worker bili su uvelike svje­ sni tih implikacija. U svojoj općenitosti. dati slučaj postaje incident podoban tret­ manu i rukovanju. i radnikova vlastita prevođenja. Prevođenje povezuje općenitu izjavu s ličnim isku­ stvom radnika koji je izriče. Kako se menedžerski način mišljenja i istraživanja širi u druge dimenzije intelektualnog napora. za njega pritužba može imati odista pojedinačno i lično značenje koje prevođenje iz­ nosi kao »latentan sadržaj«. Na primjer. radnik Β će shvatiti da. pojedinog po­ duzeća. Sputano iskustvo nije njegovo vlastito djelo. išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština«. Intervju otkriva »da mu je žena u bolnici i da je zabrinut oko zapadanja u troškove ^ liječenja. dok je pritužbi bila posvećena briga mije­ njanjem tih posebnih operacija i uslova. Takvo prevođenje značajno mijenja smisao stvarne tvrdnje. najamnina nije odviše niska. bila je pro­ vedena kampanja protiv bacanja papira. pljuvanja na pod i sličnih navika. i da je ona bila teškoća samo u njegovoj pojedinačnoj situaciji (koja može biti slična drugim pojedinačnim situacijama). a nje­ gova funkcija nije da misli pretpostavkama kritičke teorije. a možda. iako oni nisu »za njega«. s t r . U tom kontekstu funkcionalizacija ima istinski terapeutički učinak. No. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B. 28) I b i d e m . Informiranje je tad potvrdilo da je to »poglavito zbog nepažnje nekih radnika«. kad su univerzalni poj­ movi koji se protive funkcionalizaciji raščinjeni na pojedi­ načne referencijé. općenito govoreći. izjava izraža­ va zamašnu optužbu koja uzima pojedini slučaj kao mani­ festaciju općeg stanja i daje da se nasluti da ovo neće biti izmijenjeno poboljšanjem pojedinih slučajeva. ne ide do uporišta na kome bi radnik iskusio sebe kao »radnika«. Jedan drugi primjer: radnik Β izjavljuje da je zarada po učinku u njegovoj službi niska. Neprevedena izjava formulira opće stanje u njegovoj općenitosti (»najamnina je preniska«). izgleda da je ter­ min »human« neoperacionalan i da zahtijeva analizu). zaposlen u tvornici Hawthorne Zapadne električne kompanije. cit. Tako netransformirana izjava ustanovljuje konkretan odnos između pojedinog slučaja i pripadne cjeline — a ta cjelina uključuje uslove van pojedine službe. 29) I b i d e m . »Na taj način su mnoge od pritužbi bile reinterpretirane i upotrijebljene za uplivisanje na poboljšanje« 2 8 ). no. nedovoljne da podmire njegove financijske oba­ veze« 29 ). 2 6 7 . V I I I . i na kome bi se njegova služba pokazala kao »služba« radničke klase. čak. već da nauči nadzornike »humanijim i efikasnijim metodama u saobraćaju sa svojim radnicima« 3 0 ) (no. Njegov slučaj je supsumiran pod drugi genus — genus pojedinačnih slučajeva teškoća. s t r . Treba istaknuti da operacionalni istraživač u svojim prevođenjima naprosto slijedi proces stvarnosti. Pojedini slučaj ostaje instanca univerzalnog — ne mo­ že način mišljenja poništiti opće pojmove — no drugačijeg genusa no što je onaj mišljen u neprevedenoj izjavi. izjava »praonice su nehigijenske« brla je prevedena u »tom i tom prilikom. Kad je lično nezado­ voljstvo izolirano iz opće nesrećnosti. On više nije »radnik« ili »najamni radnik« (član klase). tako službe koje prezentira ovaj način mišljenja postaju sve neodvojivije od njegove znanstvene valjanosti.112 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 113 izvedena pritužba. Oni kažu da je jedna od temeljnih funkci30) L o c . Radnik može i ne biti svjestan toga.

čije je značenje potpuno određeno posebnom skupinom ope­ racija koje Β treba da izvede kako bi kupio svojoj obitelji hranu. Predikat »preniska« je relacioni pridjev koji traži referenci ju nepokazanu u sudu — preniska za koga i za što? To bi se moglo odnositi. Eliminiranje tranzitivnog smisla ostaje obilježje empi­ rijske sociologije. značajan dio troškova. Da bismo ilustrirali njegov ideološki ka­ rakter. postaje podoban za prihvaćene standarde tretmana od strane pripadne kompanije. . Pojam »najamnina« se odnosi na grupu »najamnih radnika« koja integrira sve lične historije i posebne službe u konkretno opće. koji se ne mogu substituirati posebnim slučajem. najam­ ni radnik«. Ona se odnosi na opće uslove. pogledajmo studiju ο političkoj aktivnosti u Sjedinje­ nim Državama. . a ono što ostaje poseban je slučaj koji. no. Uzimamo iz­ jave u obje forme. odjeću. on transcendira to individualno iskustvo. osigurao stanovanje itd. Šta je u tome krivo? Ništa. istraživanje je zatvoreno unutar obimnog područja u kome postojeće društvo kvalificira i dis­ kvalificira propozicije. 31 ) Loc. neodređeni uni­ verzalni pojmovi koji su se javili u neprevedenim pritužba­ ma odista su ostaci prošlosti. u najmanju ruku. one isto tako svjedoče ο ambivalentnoj racionalnosti progresa ko­ ji zadovoljava ljude svojom represivnom snagom i represi­ van je u zadovoljstvima koja pruža. str. Morris Janowitz i Dwaine Marvick u svom spisu »Com­ petitive Pressure and Démocratie Consent« žele da »prosude . 591. Prevođenje pojmova i propo­ zicija u cjelini je kvalificirano od strane društva kome se is­ traživač obraća. ponovo na onog pojedinca koji daje izjavu ili na radnike koji zajed­ no s njim rade. Magloviti. « Autori odbijaju stav koji ide za »prosjekom«. čovjek koji daje izjavu možda misli ο svom indi­ vidualnom iskustvu. jer su voljni da to čine i jer je pacijent voljan da se podredi tret­ manu koji ima izgleda na uspjeh. Sud ο kome je riječ odista traži »prevođenje« u konkretniji kon­ tekst. no. 2) »Sadašnje zarade B-a su uslijed bolesti njegove že­ ne nedovoljne da bi pokrile njegove izdatke«. Operacionalna sociologija i psiho­ logija su sastavni dio materijalnog i intelektualnog progresa utoliko što doprinose ublaženju neljudskih uslova. grupiranje onih »koji žive od najam­ nine« nestalo je zajedno sa subjektom »najamnina«. »tipič­ nim« namještenikom. Nema pobližeg navođenja — »općenito pre­ niska« ili »preniska za svakog tko je. Ono karakterizira čak veliki dio studija ko­ je ne idu za tim da ispune terapeutsku funkciju u nekom po­ sebnom interesu. ili »radnikovim preokupacijama opće­ nito« — smatraju ga inkompatibilnim sa »specifičnom fun­ kcijom ličnog rada« 3 1 )· Rezimirajmo te primjere kontrastirajući izvorne izjave s njihovim prevođenjem u funkcionalan oblik. ne pojedinačna najamnina. u poje­ dinoj službi. Rezultat: kad je dokinuto »nerealističko« prekoračivanje značenja. zna­ čenje je »tranzitivno« spram svakog pojedinog slučaja. u bavljenju od­ nosima poslodavac—radnik. 1) »Najamnina je preniska« — subjekt suda je »najam­ nina«. cit. U ovom pre­ vođenju gornjeg primjera je zamijenjen subjekt. pa i drugi elementi suda ima­ ju opći karakter. Taj empirizam je na osnovu svoje me­ todologije ideološki. njihovo održavanje u jeziku i misli je odista bila zapreka (iako sekundarnog značaja) ra­ zumijevanju i surađivanju. Univerzalni pojam »najamnina« je nadomješten sa »sadašnje zarade B-a«. okljaštren od svog tranzitivnog značenja. u formi u kojoj izjavljuje. lijekove.114 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 115 ja koju treba da ostvari industrijska organizacija »specifična funkcija vlastitog rada«. tako kako su prezentirane. Propozicija je apstraktna. No. pojedinog radnika. poput govornika. ostavljajući po strani problem njihove verifikacije. te da se u tu svrhu. mora »imati na u m u svijest pojedinog radnika iz pretpostavki njegove vlastite historije« ili »iz pretpostavki specifičnosti mjesta službe nekog radnika u tvornici koje ga povezuju s specifičnim osobama i grupa­ ma . Terapija je na djelu jer su poduzeće ili vlada kadri da snose. opća imenica (najamnina) nosi cijelo kretanje misli izraženo sudom. no takav u kome univerzalni pojmovi ne mogu biti od­ ređeni nikakvim posebnim skupom operacija (kao što je li­ čna historija radnika Β i njegova posebna funkcija u poduze­ ću W). Iščezla je »tranzitivnost« značenja..

samo sebi daje valjanost. P o l i t i B e h a v i o r . . doseg prosuđivanja je ograničen unu­ tar konteksta činjenica koji isključuje prosuđivanje ο konte­ kstu u kome su sačinjeni fakti. Autori pružaju izbor među dva alternativ­ na određenja — »mandatne« teorije demokracije i teorije ο demokraciji »prestiža«: »Mandatne teorije. Moć birača pro­ izlazi iz njihove mogućnosti da izaberu između najmanje dva protivnički orijentirana kandidata za koje se vjeruje da sva­ ki ima uvjerljive šanse da pobijedi. g. Drugim riječima. i u kome je determiniran njihov smisao. Ako je »demokratski« određen ograničavaju­ ćim. 3) Demokratski izbori zahtijevaju da obje (!) partije budu vitalno angažirane u nastojanju da pobijede na teku­ ćim izborima. da regrutiraju nezavisne glasače i da zadobiju obraćenike iz protivničkih partija. ona ne može postaviti odlučno pitanje — nije li i pristanak djelo manipulacije — pitanje potpuno opravdano aktualnim zbivanjem. tad je taj proces unaprijed demokratski — i prije rezul­ tata istraživanja. str. 33) Mislim da ova određenja dosta precizno opisuju stvar­ no stanje u američkim izborima 1952. U svakom slučaju. .. autori umjesto od­ bačene koncepcije. Ova prilično otvo­ rena izjava je nekako ublažena utješnom sumnjom »da li je takva razina artikuliranog mnjenja postojala u bilo kom bi­ račkom tijelu sve od vremena proširenja biračkog prava u devetnaestom stoljeću«. obje partije moraju težiti da uvećaju svoje šanse za uspjeh na narednim izbori­ m a . koja jedva da išta rasvjetljava. prihvaćaju teoriju demokracije »presti­ ža«.2). Eulau. 1956. a to sa svoje strane traži određenje »de­ mokratskog«. M. iz­ bori mogu biti više ili manje demokratski u srazmjeru s utvr­ đenim stupnjem pristajanja i manipulacije. Janowitz (izdavači).116 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE 117 u kojoj su mjeri izbori efikasan izraz demokratskog proce­ sa«. Da bi ova definicija bila stvarno operacionalna. postuliraju da proces reprezentacije proizla­ zi iz jasno profiliranih direktiva koje birači nameću svojim predstavnicima. no. S. kriteriji za prosuđivanje danog stanja su isti oni koje pruža (ili. 35 ) Ibidem. U tom okviru istraživanje postaje kružno. Eldersveld. »bili karakterizirani proce­ som genuinog pristanka u većoj mjeri nego što su to impresionističke procjene mogle implicirati« 3 4 ) — iako bi bila »velika pogreška« da se previde »barijere« pristanka i da se 35 negira da su »bili prisutni manipulativni pritisci« . pobijedile ili izgubile. Operacionalni okvir još uvijek dozvoljava (i čak traži) razlikovanje između pristajanja i manipulacije. koji su predmet anali­ ze. ) Ibidem. Analiza je »zatvorena«. 2) Demokratski izbori zahtijevaju da se obje (!) par­ tije angažiraju u ravnoteži napora da održe postojeće glasa) H. 284. koje potječu iz klasičnih koncepci­ ja demokracije. sačinjeni čovjekom. str. 276. potrebni su »kriteriji« na osnovu kojih treba procijeniti kara­ kter političke konkurencije. 34 33 cal . Drugim riječima. Kad ona rezultira »procesom pristajanja«. 32 čke blokove. koji se »međusobno bore za javnu funkciju«. — nameće) postojeće stanje. a kad »procesom manipulacije«? Predložena su tri kriterijuma: 1) Demokratski izbori zahtijevaju borbu protivničkih kandidata koja prožima cijelu konstituantu. Autori dolaze do zaključka da su izbori 1952. Ova »predrasuda« je bila »unaprijed odbačena kao nerealistička jer pretpostavlja takvu razinu artikuliranog mnjenja i idejne orijentacije ο ključnim pitanjima tokom kampanje koja ne postoji u Sjedinjenim Državama«. s obzirom da proizlaze iz čvrsto etabliranog društvenog sistema. Opera­ cionalna analiza ne može ići dalje od ove izjave. no realističkim pretpostavkama aktualnog izbornog pro­ cesa. 285. funkcija i razvoj. prema kojoj su demokratski izbori proces »selekcije i odbacivanje kandidata«. str. Glencoe Free Press. str. Ova analiza ga ne može postaviti jer bi ono transcendiralo njezine pre­ ) Ibidem. 275. Izbori su pogodan proces i metod osigura­ vanja suglašavanja predstavnika s direktivama birača«. Takvo prosuđivanje implicira procjenjivanje izbornog procesa »na osnovu uvjeta za održavanje demokratskog društva«. J.

str. 37) Ibidem. da. 5) anga36) Ibidem. ni- je druga doli ona dviju postojećih partija koje se »efikasno« bore za prestiž i »ambivalentno-neutralizirana« orijentacija glasača 3 6 ). Oni postižu samo određene aspekte i segmen­ te činjenica pa. . i dalje. bar što se tiče vitalnih pitanja (atomska politika i totalna prip­ ravnost). 4) učestvovanje u političkoj aktivnosti partije . to nije dostat­ no jer bi tad pristanak na fašistički režim (a može se go­ voriti ο istinskom pristanku na takav režim) bio demokrat­ ski proces. efikasna borba za prestiž među kandi­ datima različitih partija. Woodwarda i Elma Ropera »Political Activity of American Citizens« 38 ). Autori daju »operacionalno određenje termina 'politička aktivnost'« konstituiranog s »pet načina ponaša­ nja: 1) glasanje na izborima. Upravo je njezin empiricizam ideološki. Kad su indoktrina­ cija i manipulacija toliko razvijene da je predominantno mnjenje postalo krivo. On nipošto nije izmišljotina mašte ili spekulacije. više mu nije transparentno stvarno događanje. ako se ovi uzmu za cjelinu. odista bi bili na »razini artikuliranog mnjenja i ideologije« razini koja se ne može naći u stvarnosti. Zaista. njegovih »vrednota« — a to uključuje tranzitivnost značenja. kakvo imaju »značenje« za one kojima su date kao činjenice. slobodni za­ to što su slobodni od manipuliranja i indoktrinacije. No. . Taj neoperacionalni pojam uopće nije izvanjski. . lišavaju opis nje­ gova objektivnog. Upravo takav neoperacionalan pojam navedeni autori odbacuju kao »nerealističan« jer on na suviše artikularnoj razini određuje da je demokracija jasno profilirana kontro­ la birača nad predstavnicima — narodna kontrola. str. Štaviše. str. odnosno narodni suverenitet. izim ako analiza operira pojmom demokracije koji — nap­ rosto sabira oznake postojeće forme demokracije. empirijskog karaktera. 3) lično komuniciranje sa zakonodavcima. No. Autonomni birači. pristajanja uza što? Prirodno uz političke kandidate i njihovu politiku. njegova objektiva. . Ovi procesi su bitni za ocjenu demokratičnosti. ova adekvatnost nije dostatna ako je zadatak teorijske analize više i nešto drugo negoli deskripci­ ja — ako joj je zadaća da pronikne u činjenice. Tabela koja daje glasačke rezultate idejne orijentacije pokazuje tri stupnja prijanjanja uz ideologije Republičke i Demokratske partije i »ambivalentnih i neutraliziranih« na­ zora 3 7 ). Pa pak se smatra da takav »neznanstveni« korak može biti iz­ bjegnut ako ideološka orijentacija. On dovoljno jasno ističe kvalitete koji u suv­ remenom periodu razlikuju demokratske od nedemokratskih sistema (na primjer. 138. a ni stvarna razlika između njih. 133. . Autori su svjesni problema. već određuje povijesno smjeranje demokracije. u stva­ ri. Tako sam pristanak treba da bude preispitan — preistipan u pogledu njegova sadržaja. taj pojam je nedvojben u svojoj semantičkoj egzaktnosti jer znači upravo to što kaže — naime. koji tad selek­ cioniraju i izabiru izaslanike. za one koji moraju s njima živjeti. da pojmi što zbiljski jesu. tad je pripadna krivoj svijesti i analiza koja me­ todološki odbacuje tranzitivne pojmove. . Zato pojam mora biti od­ bačen kao »nerealističan« — mora. a ne obratno —• da predstavnici nameću smjernice biračima. 280. Ali operacionalni pojmovi nisu dostatni čak ni za opi­ sivanje fakata. Kao primjer uz­ mimo koncept »političke aktivnosti« u studiji Juliana L. birači nameću direktive predstavnicima. »Ideološka okoštalost« pre­ dstavlja »ozbiljnu implikaciju« u procjenjivanju stupnja de­ mokratskog pristajanja. ako se prihvati faktično preovlađujući nivo mnjenja i ideologije kao onaj koji propi­ suje važeće kriterije sociološke analize. . Takav operacionalni pojam nije sasvim neadekvatan za dani pred­ met ispitivanja. 2) podupiranje mogućih glasa­ čkih blokova . koju treba procijeniti. sloboda birača da izaberu među tim kandidatima). U dru­ štvenoj teoriji je razotkrivanje činjenica kritika činjenica. njihove politike i makinacije. 38) Ibidem. uslove za ko­ je se vodila bitka za demokraciju i koji još uvijek treba da budu izvojevani. Nisu podvrgnute pitanju postojeće partije.118 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 119 postavke i vodilo tranzitivnom značenju — vodilo bi koncep­ tu demokracije koji bi razotkrio demokratske izbore kao do­ sta ograničen demokratski proces.

ono što jest ne može biti istinito. 1961. str. ra­ zonode putem velikih posrednika publiciteta? Da li uzimaju u obzir veoma diferentnu političku težinu raznih organizaci­ ja koje učestvuju u javnim pitanjima? Ako je odgovor negativan (a ja vjerujem da jest). čista kontradikcija ponovo ustvrđuje svoje pra­ 40 vo: » . I . . tad činjenice ο političkoj aktivnosti nisu adektavno opisane i ut­ vrđene. 40 ) Ernst Bloch. Frankfurt. a ja mislim determinantne. »Ideologie«.. informacija. zacijelo. Adorno. Na os­ novu tog ograničenja — tj.« ) JEDNODIMENZIONALNA MISAO 39 ) Theodor W. Luehterhand. Nasuprot tom ideološkom empiricizmu. da li su oni do­ voljni da stvarno pruže »metod za razlučivanje ljudi koji su relativno aktivni u pitanjima nacionalne politike od onih koji su relativno neaktivni?« Uključuju li oni tako odlučne aktiv­ nosti »u odnosu na pitanja nacionalne politike« kao što su tehnički i ekonomski kontakti između korporacija. u Kurt Lenk (izdavač) I d e o ­ l o g i e Neuwied. »kanali mogućeg utjecanja na članove zakonodavnog tijela i službenike vlade«. 1961. str. P h i l o s o p h i s c h e G r u n d f r a g e n .120 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE žiranje u konstantnom širenju političkih nazora putem ne­ posredne komunikacije. 65. sociolo­ gija učvršćuje u ljudima »bezvjeračku vjeru« u realitet ko­ ga su oni žrtve: »Od ideologije ne preostaje ništa doli priz­ navanje toga što jest — model ponašanja koje se podređu­ 39 je nadmoćnoj sili postojećeg« ). no. metodološkog isključenja tranzi-č tivnih pojmova koji bi mogli pokazati činjenice u njihovu is­ tinskom svjetlu i nazvati ih njihovim istinskim imenom — deskriptivna analiza fakata blokira shvaćanje činjenica i postaje elemenat ideologije koji ih podržava. S u h r k a m p . Proklamirajući postojeći društveni realitet kao svoju vlastitu normu. biznisa i vlade i između samih ključnih korporacija? Uključuju li oni formuliranje i širenje »nepolitičkih« nazora. i dalje. .. Mnoge. To su. konstitutivne či­ njenice ostaju van dohvata operacionalnih koncepata. . 262.

NEGATIVNO MIŠLJENJE: PORAŽENA LOGIKA PROTESTA » . Svijet neposrednog iskustva •— svijet u kojem se zatičemo — mora biti shvaćen. . uvjete u kojima ljudi i stvari postaju ono što jesu. naime antagonističku strukturu zbilje i misli koja pokušava razumjeti zbilju. Cak. transformiran i čak oboren da postane to što on stvarno jest. um je rusilačka moć. obje izražavaju isti pojam. U jednačenju um = istinito = realnost. već kao oblika miš­ ljenja primjerenog razumijevanja stvarnog kao umnog. Takva ideologijska analiza može doprinijeti razumi jeva nju realnog razvitka utoliko što je usredotočena na jedinstvo . ono što jest. štaviše.5. Za naše dobro priučene uši i oči ova izjava je neozbiljna i smiješna.proces po kome je logika postala logika domina­ cije. ideju uma koja je vodila njenu logiku. U ovom i slijedećem po­ glavlju ću pokušati da identificiram glavne etape u razvitku te ideje -. Izvorna preokupacija zapadnjačke misli je bilo nastojanje da se po­ kaže kako ta istina teorije i prakse nije subjektivna. kao teoretski i praktični um. što povezuje subjektivni i objektivni svijet u antagonističko jedinstvo. . Pa. koji ustanovljuje. u provokativno skra­ ćenoj formulaciji. ne može biti istintio«. ili isto tako pretjerana kao i ova druga tvrdnja. koja. izriče suprotno: »što je zbiljsko. Totalitarni univerzum tehnološke racionalnosti jest po­ sljednja preobrazba ideje uma. »moć negativnog«. čini se. već ob­ jektivna okolnost. u tradiciji zapadnjačke misli obje razotkrivaju. ipak. To je i porijeklo njene logike — logike ne u smislu posebne filozofijske discipline. to je umno«. istinu za ljude i stvari — tj.

Ana­ liziran u stanju u kome se zatiče u svom svijetu. Intuicija je. filozofija se kreće u uni­ verzumu. To razlikovanje nije ni zaslugom ni krivnjom apstrak­ tne misli. Ta koncepcija odražava iskustvo ο svijetu. Na­ redna skica klasičnog modela dijalektičke misli neka pri­ premi teren za analizu kontrastnih obilježja tehnološkog racionaliteta. ono se. U tom univer­ zumu postoje modi bitka u kojima su ljudi i stvari »o samima sebi« i »sami sobom« i modi u kojima to nisu. misli i akcije. razot­ kriva i izražava ono što jest — za razliku od onog što se po­ javljuje (kao realno). tj. istina je vrijednost jer bitak je bolji od nebitka. neistina i istina (i kao što ćemo vidjeti. koji je u sebi antagonističan — svijetu koga muče htijenje i negativnost. Zatvoreno operacionalni univerzum razvijene industrij­ ske civilizacije. život koji je što je više moguće slobodan od mukotrpnog rada. U onim razmjerima u kojima iskustvo ο antagonističkom svijetu upu­ ćuje razvitak filozofskih kategorija. realnosti — i samo na temelju tog svojstvo tvrdnje. njen univerzum rasuđivanja odgovara činjenicama antagonističkog realiteta. struktuiran prema finalnim uzrocima. Kao takva. (preli­ minarni) cilj takve jedne analize — rezultat metodičkog in­ telektualnog posredovanja. a etika je epistemologija. Proces bitka i misli jest to da se prevla­ davaju ti negativni uslovi. nesloboda i sloboda) ontološke su okol­ nosti. istina obvezuje i i angažira ljudsku egzistenciju. korijeni u iskustvu univerzuma u kome misao uzima učešća u teoriji i praksi. zacrtan je u toj ideji uma kao specifičan povijesni projekt. ali. Pojava i realnost. rasta i regresije. Borba za istinu je bor­ ba protiv uništenja za spasenje (σώωςθυ) bitka (napor koji se i sam pojavljuje kao destruktivan ako napada postojeći realitet kao »neistinit«: Sokrat protiv atenske države-grada). ta evidentnost intuicije nije suviše različita od kartezijanske. tj.124 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 125 (i razdvanje) teorije i prakse. Utoliko što borba za istinu »spašava« realnost od destrukci­ je. produktivnosti i razaranja. sve dok ostvarenja razvijene industrijske civilizacije ne vode trijumfu jednodimenzionalne realnosti nad svom kontradikcijom. zapravo. Epistemologija je u samoj sebi etika. to je potencijalnost bitka i prijetnja bitku — destrukcija. okolnost bitka. Oni pripadaju različitim putevima razumijevanja. Zaista. Istinit govor. U klasičnoj grčkoj filozofiji um je spoznajna sposob­ nost razlikovanja istinitog i krivog utoliko što je istina (i krivost). Neki temeljni pojmovi ο čovjeku i prirodi zajednički su teh­ nološkoj i predtehnološkim etapama. koji je u sebi razlomljen (déchirement ontologique)' — dvodimenzionalan. tj. to izražava kontinuitet zapadnjačke tradicije. Ovo zdanje nije naprosto ništa. zapravo. ona je posredovanje konkretnog iskustva. Ona je bitno ljudski projekt. također. sa svojom zapanjujućom harmonijom slobode i ugnjetavanja. ograničenju ili uskraćivanju svoje prirode (esencije). organiziranja. Pojam biti čovjeka može poslužiti kao ilustracija. Nije to misteriozna spo­ sobnost duha niti čudno neposredno iskustvo. Tendencije stabiliziranja se sukobljuju s elementima prevra­ ta na koje navodi um. a nije ni ras­ tavljeno od pojmovne analize. Na temelju tog jednačenja istine i (realnog) bitka. Sukob datira još od samih početaka filozofske misli i nalazi upečatljiv izraz u kontrastu između Platonove dija­ lektičke logike i formalne logike Aristotelova Organona. u povijesnom procesu je odvijanje teoretskog i praktičnog uma ujedno. u kojima egzistiraju u iskrivljenju. kome stalno prijeti destrukcija. Unutar tog kontinuiteta sukobljuju se različiti načini mišljenja. u prvom redu. na oblik spoznaje u kome se objekt misli pojavljuje jasno kao ono što realno jest (u svojim bitnim svojstvima) i u antagonističkom odnosu spram svog slučaj­ nog. čini se da je čovjek u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga osposobile da vodi »dobar život«. Filozofija izvire u dijalektici. zavisnosti i na· . mijenjanja društva i prirode. Što je kriterijum tog razlikovanja? Na osnovu čega je taj status »istine« pripisan jednom modu ili uslovu više nego drugom? Klasična grčka filozofija se naveliko pouz­ dava u ono što je kasnije nazvano (u prilično krnjem smislu) »intuicija«. moć pozitivnog mišljenja s moći ne­ gativnog. Ako je čovjek naučio da vidi i zna što realno jest. neposrednog stanja. ο svijetu koji je kosmos. logika. on će djelovati u saglasnosti s istinom.

To otkriće je rad Logosa i Erosa. re­ alnosti koja je savladala svoj negativitet i kompletna je i ne­ zavisna u samoj sebi — slobodna. pa ako njegov život ovisi ο izvođe­ nju nametnutih funkcija. između istinskog i krivog moda egzistencije — uz pretpostavku da razlikovanje proističe iz logičke analize empirijskog stanja i da razumije kako njegovu mogućnost tako i slučajnost. koja je s tim realitetom inkompatibilna. to je još uvijek dictum filozofa. Društvo je još uvijek organizirano na takav način da obezbjeđivanje životnih potreba sačinjava za­ nimanje određenih društvenih klasa u punom radnom vre­ menu i tokom cijelog života. realizacija. istine i krivosti koji odgovaraju toj organizaciji. u radosti bitka. Granica predtehnološkog i tehnološkog pro­ jekta je u načinu kako je organizirao podređivanje potrebama života. Njegovo nastajanje je krnjenje prožeto negativitetom. Realna granica između predtehnološkog i tehnološkog racionaliteta nije ona između društva zasnovanog na neslobo­ di i slobodnog društva. isto tako kao i logička spoznaja razbija vlast postojećeg kontingentnog rea­ liteta i bori se za istinu. Tako nije prava realnost — istina. Ta dva ključna ter­ mina označavaju dva oblika negacije. njegovo cijepanje na istinite i neistinite mode egzistencije nepromjenljiva ontološka okolnost. »zarađivanju za život« i u novim modima slobode i neslobode. Postoje modi egzistencije koji nikada ne mogu biti »istinski« jer nikada ne mogu po­ čivati u realizaciji svojih mogućnosti. inteligentan život nad glupim. Um i sloboda konvergiraju. Istina transformira mode misli i egzi­ stencije. Civiliza­ cija je prevladala ontološko stabiliziranja te razlike (bar u teoriji).126 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 127 kaznosti. Zacijelo. Ali taj razvitak još neobezvređuje distinkciju između esencijalne i kontingentne prirode. ovisi i ο ispunjenju zahtjeva koji se postavljaju toj funkciji — tako ovisi ο onima koji kontroli­ raju te zahtjeve. za Grka i barbarina. nerealne. Tako je u ljudskoj stvarnosti »neistinsko« i neslobodno sve ono eg­ zistiranje koje se troši u priskrbljivanju onog što tek omogu­ ćuje opstanak. Prema Aristotelu. privlači svijet ispod ώ5 έρώμενον. U zahtjevima misli i ludilu ljubavi sadržano je destruktivno odbijanje po­ stojećih načina života. Već grčko shva­ ćanje sadržava povijesni element — bit čovjeka je različita za roba i slobodnog građanina. da je ta aktiv­ nost »prirodna« funkcija posebne klase i da spoznaja istine i istinskog egzistiranja uključuje slobodu od cijele dimenzije takve aktivnosti. bog. Filozofsko istra­ živanje teče od ograničenog svijeta ka konstrukciji realnosti u kojoj nema bolne razlike između potencije i stvarnog. On podvrgava iskustvo svom kri­ tičkom rasuđivanju i to sadržava vrijednosni sud — naime. Znan­ stvena misao je morala slomiti to jedinstvo vrijednosnih su­ dova i analize jer je postajalo sve jasnije da filozofske vrijed­ nosti nisu rukovodile organizaciju društva niti transformaciju prirode. uopće ne ontološki uslov društva baziranog na postavci da je sloboda inkompatibilna s aktivnošću priskrbljivanja potreba života. Za Platona u kasnijim dijalozima i za Aristotela modi bitka su modi kretanja — prelaz iz potencijalnog u aktual­ no. Logos i Eros su ujedno i subjektivno i objektivno. U tom smislu je još uvijek na snazi klasična pretpostavka prema kojoj je istina inkom­ patibilna s porobljavanjem putem društveno nužnog rada. erotska. One su bile neefikasne. Konačno biće je nepotpuna realizacija. Uspinjanje od »nižih« k »višim« oblicima stvarnosti jest kre­ tanje kako materije tako i duha. znači postići »najbolji život«: živjeti u skladu s biti ljudske prirode. Klasično shavaćnje uključuje postavku da sloboda mi­ sli i govora mora ostati klasna privilegija tako dugo dok pre­ vladava to porobljavanje. to pokazuje. One su zbog toga neslobodne i spriječene u ljudskoj egzistenciji. . Logos i Eros su u samima sebi jedinstvo pozitivnog i negativnog. kreacije i destrukcije. on je finalan uzrok svih bića. on je taj koji analizira ljudsku situaciju. da slobodu od mukotrpnog rada valja preferirati nad muko­ trpnim radom. Zacijelo. To je zaista predtehnološka i antitehnološka konstelacija par excellence. savršena realnost. Jer misao i govor pripadaju sub­ jektu koji misli i govori. pred­ met promjene. Ipak ta dinamika ima svoja inherentna ograničenja ukoliko se pokazuje da je antagonistički karakter realnosti. Postići takav život. Tako se de­ silo da je filozofija bila rođena s tim vrijednostima.

I. 1957. Ako istina pretpostavlja slobodu od mukotrpnog rada. Zacijelo. rob u Platonovu Menonu je sposoban da zahvata istinu geometrijskog aksioma. To je racionalitet dvodimenzionalnog univerzuma rasuđivanja koji odudara od jednodimenzionalnih moda mišljenja i ponašanja što se razvijaju u izvršenju tehnološkog projekta. Tamo je istina saču­ vana nepovrijedena. kako je istina stanje bitka isto kao i misli. na­ glasio je njenu izvornu kritičku intenciju. ako ljudi više ne bi morali provoditi svoje živote u sferi nužnosti. on pripada k (S) kao svojina od (S). Klasična ideja logike zaista pokazuje ontološku predra­ sudu — struktura suda (tvrdnje) odnosi se na podijeljeni re­ alitet. »Identitet«. ne pripada k (S). potencijali teta i aktualiteta. izdiže je iznad povijesnog realiteta. Prije te formalizacije iskustvo podijeljenog svijeta na­ lazi svoju logiku u Platonovoj dijalektici. 2) Carl Prantl. pa ipak odlučni dijelovi ove formalne logike ostaju pripadni aristotelovskoj metafizici 2 ). F o r m a l e u n d T r a n s z e n d e n t a l e L o g i k (Halle. Vođen filozo­ fom. 1929). i dalje. ona postaje formalna logika suda. i ukoliko. dohvat istine osta­ je puka mogućnost sve dok se ne živi u istini i s njom. Kad je Husserl oživio ideju apophantičke logike. u datoj realnosti. i ukoliko. Vol. »Kretanje«. tj. već kao postignuće misli — nepovrij edena zato jer sam njen po­ jam izražava uvid da oni koji posvećuju svoj život zasluživanju za život nisu u stanju da žive ljudsku egzistenciju. već »pre­ tenzijama«. »Jedan i Mnogo«. istina i istinska ljudska egzistencija bile bi univerzalne u strogom i stvarnom smislu riječi. . S te ontološke osnove aristotelovska fi­ lozofija prosljeđuje na postavljanje »čistih formi« svih mo­ gućih istinitih (i krivih) predikacija. naročito str. Ontološki pojam istine je u centru logike. 16 b — 17a). a one moraju biti osigurane i zadovoljene da istina može biti (ona je. 134. Ova okolnost protivuriječi univerzalnom karakteru istine koja određuje i »propisuje« ne samo teoretski cilj već najbolji život čovjeka kao čovjeka. ne kao ostvarenje neba ili na nebu. 1 ) Husserl. Aristotel upotrebljava izraz »apophantički logos« da bi razlikovao određen tip Logosa (govor. a kako je ovo posljednje izraz i manifestacija prvog. escencije i činjenice. osigu­ ravanje životnih potreba jest za većinu posao tokom cijelog života. sloboda od materijalne nužnosti). To je logika suda. i štiteći isti­ nu. Darmstadt. Konsekven­ tno tome. društvena podjela rada zadobiva dignitet ontološ­ kog uslova. Filozofija na­ zire jednakost čovjeka. naime. »Nebitak«. ali u emfatičkom smislu (sudske) presude: pridjevanje (p) k (S) jer. ili pak. Za filozofiju ta kontradikcija nije razrješiva. ona se ne javlja kao kontradikcija jer fi­ lozofija ne transcendira strukturu roba ili ropskog društva.128 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE . J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 129 Tko je po klasičnom shvaćanju. ali u isto vrijeme se podvrgava faktič­ kom nijekanju jednakosti. Ovdje povijesna barijera zatvara i iskrivljuje traganje za istinom. Husserl u toj orijentaci­ ji vidi sužavanje djelokruga logike i predrasudu s obzirom na njezinu zadaću. Tako ona pretječe povijest ne ovladavši njome. 211. subjekt koji razu­ mijeva ontološki uslov istine i neistine? To je onaj tko je ovladao čistom kontemplacijom (theoria) i praksom rukovo­ đenom teorijom. Ali. 135.—tad ta realnost dozvoljava takvu istinu samo u aprok­ simaciji i za privilegiranu grupu. On je našao to smjeranje baš u ideji logike suda. Takav način egzistiranja je zatvoren robu — i bilo kome tko mora provesti svoj život obezbjeđujući životne potrebe. 42. koja mo­ že služiti kao model predtehnološkog racionaliteta. G es c h i c h t e d e r L o g i k im A b e n d l a n ­ d e . i s obzirom na bit čovjeka. saopćavanje) — onaj koji otkriva istinu i neistinu i determiniran je. Niemeyer. Aristotelov Organon apstrahira od ovog jedinstva suprotnosti općih formi suda i od njihovih (ispravnih ili ne­ ispravnih) povezanosti. — tj. razlikom između istine i krivosti (De Interpretation. istina koju on zna i razlaže potencijalno je dokučiva svakom. tj. Ovdje su nazivi »Bi­ tak«. u svom razvo­ ju. i 115. nastajanja i propadanja. istinu onkraj promjena i propada­ nja. itd. Raspravljanje se kreće između iskustva bitka i nebitka. u činjenici da misao nije zaokupljena direktno bitkom (das Seiende selbst). ili odricanje (p) od (S) jer. Jer. propozicijama ο bitku 1 ). Argumente protiv te interpre­ tacije vidi na str. filozof-državnik. i ako je sloboda u društvenoj realnosti povlastica ma­ njine.

Kao takva. »potpuno realno je potpuno spoznatijivo«. ). koje se postepeno strukturira u sa­ mom toku saopćavanja. Logika se centrira oko sudova koji su kao demonstrativne tvrdnje imperativni — predikativno »je« uključuje »treba da«. Ako ovi stavovi jesu istiniti. U klasičnoj logici je taj sud koji je konstituirao izvor­ no jezgro dijalektičkog mišljenja bio formaliziran u formu tvrdnje »S je p«. nisu potpuno definirani. prema tome. već određenjima koja sagledavaju njegov prevrat. »vrlina je znanje«. i za neposredno iskustvo (koje je za većinu ljudi nepremašiva realnost) ono je jedini realitet. Ili. dvosmislenim. tad realitet neposrednog iskustva ima udjela u unôv u tome što n i j e . Oni imaju otvoren vidokrug. Tvrd­ nje se prepuštaju dijalogu i u njemu se razvijaju i provjerava­ ju. Dvostruko značenje »jest« t a k o izražava dvodimenzionalnu strukturu jednog svijeta. bitna mogućnost je sasvim različitog reda. Taj kontradiktorni. Njena realizacija uklju­ čuje prevrat postojećeg jer mišljenje u skladu s istinom jest obaveza na egzistiranje u skladu s istinom (ekstremne postav- ke kod Platona koje ilustriraju taj prevrat jesu: smrt kao po­ četak života filozofa i nasilno oslobođenje iz špilje). Tako rušilački karakter istine nameće misli imperativno svojstvo. »Ve­ rum est id. Ona sudi ο stanju u kome vrlina nije znanje.. Zakoni mišlje­ nja su zakoni realnosti ili. misao protivuriječi tome šio jest (dato). Ideja) realno j e s t . ali on to treba da bude jer je slobo­ 3 dan u očima boga. u kome ljudi ne vrše funkcije prema svojim sposob­ nostima. on ne iskazuje fakat.. tad kopula »je« izražava »treba da«. U tom prevratu realitet prispijeva u svoju vlastitu istinu. Npr. ali koje nikada nije zatvoreno. diseratum. S je određen kao nešto drugo ne­ go on sam. istinito suđenje ne prosuđuje taj realitet njegovim vla­ stitim određenjima. U njemu je subesjednik vođen tako da ispituje u svakida­ šnjici nepropitivan totalitet iskustva i govora i da zađe u no­ vu dimenziju raspravljanja — inače je on slobodan i rasprav­ ljanje se obraća njegovoj slobodi.130 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 131 »Kontradikcija« metodski držani otvorenim. podaren neotuđivim pravima itd. A ipak to μήον j e s t. bolje reći. Ti termini imaju mnogo značenja jer su mnogostrane okolnosti na koje se odnose i jer imaju mnogo implikacija i efekta koji ne mogu biti izo­ lirani i stabilizirani. Ako samo ono što je istinito (Logos. već nužnost da se ovaj realizira. kao i sokratovska misao prethodi odvajanju logike od etike. itd. čovjek i stvari opstoje kao nešto drugo nego što jesu. postaju zakoni realnosti ako mišljenje razumijeva istinu neposrednog iskustva kao po­ javljivanja jedne druge istine. Ta forma više prikriva nego razotkriva te­ meljnu dijalektičku postavku koja izriče negativni karakter empirijskog realiteta. »pravednost je takvo stanje u kome svatko vrši onu funkciju koja najbolje odgovara njego­ voj prirodi«. u određenjima datog realiteta ona je »puka« ideja. Verifikacija propozicije uključuje proces kako u činjenici tako i u misli: (S) mora postati to što jest.. to se može ovako čitati: čovjek nije (faktično) slobodan. Stavovi koji određuju re­ alitet afirmiraju kao istinito što nije (neposredno) takvo. Njihovo logičko razvijanje odgovara pro­ cesu realnosti ili same stvari (Sache selbst). Katego­ rički iskaz se tako preokreće u kategorički imperativ. po prirodi. u kome oni nisu slobodni. Npr. kategorička Sp forma izražava da S nije S. On treba da ide iznad ono­ ga što mu je dato — kad govornik u svojoj propoziciji ide pre­ ko početnog postavljanja termina. Tako je tu sadržana prije kontradikcija negoli korespondiranje između dijalektičkog mišljenja i da tog rea­ liteta. quod est«. Ta istina sagledana mišlju jest ideja. »puka« esencija — mogućnost. itd. »država je real­ nost uma«. suprot­ stavlja svoju istinu istini datog realiteta. Dijalektička misao razumijeva kritičku napetost izme­ đu »jest« i »treba da« prije svega kao ontološku okolnost koja 3 ) Ali zašto stav ne k o ž e »treba da« ako to z n a č i ? Zašto negacija iščezava u afirmaciji? Da li je metafizičko porijeklo logike determiniralo formu stava? Predsokratovska. dvodimenzionalni stil mišljenja jest unutarnja forma ne samo dijalektičke logike već sve filozofije koja se hvata ukoštac s realitetom. »čovjek je slobodan«. oni tako protivurječe onom što jest i poriču njegovu istinu. Prosuđivani s obzirom na njihovu bit i ideju. potpunu sveobuhvatnost značenja. Afirmativni sud sadržava negaciju koja iščezava u formi stava (S je p ) . a to je ona istinskih formi re­ alnosti — ideja. . Ali bitna mogućnost nije poput mnogih mogućnosti sadržanih u datom univerzumu rasuđivanja i akcije.

Ona je od njih apstrahirala i ustrajala u tom apstrahiranju. Apstrahiranje je povijesan događaj u povijesnom kontinuitetu. ne transcendira u praksu. istine i krivosti nije više egzistencijalno pitanje. Apstraktnost je zajednička svakoj pravoj misli jer nitko realno ne misli tko ne apstrahira od onoga što je dato. znamen njene autentičnosti. u kome izvire filozofija. Oni koji su snosili glavni teret neistinite realnosti i kojima je zato. one se same pokazuju krive i negativne. Platonova »idealna« država reformira i zadržava rop­ stvo kad ga organizira u skladu s vječnom istinom. već je više stvar čiste filo- . koji su bitno drugačijeg reda misli i egzistiranja. pobožnosti i znanja postaje rušilački poduhvat jer pojam smjera na novi polis. tko u — svojoj svijesti — ne raščinjava fakte. A ta logika projektira drugi način egzistiranja: realizaciju istine u riječima i djelima čovjeka. zadobila je tu apstrakt­ nu i opću »čistotu« koja ju je učinila imunom naspram svi­ jeta u kome je čovjek morao živjeti. Ap­ straktnost je sam život misli. Na osnovu te razdvojeno­ sti kritička filozofska misao je nužno transcendentna i ap­ straktna. Paradoksno je da je baš kritička intencija filozofske misli ona koja vodi idealističkom očišćenju — kritička inten­ cija koja cilja na empirijski svijet kao cjelinu. Uz izuzetak materijalis­ tičkih »heretika« filozofska misao je rijetko bila mučena pat­ njama ljudske egzistencije. Čak tamo gdje kritička apstrakcija stiže do negacije postoje­ ćeg univerzuma rasuđivanja. Misao nema moći da dovede do takve promjene ako se '. Tako je sokratovsko raspravljanje političko raspravljanje utoliko što protivurječi postojećim političkim institucijama. djelovanje misli ima politički sadržaj. bilo najpotrebnije postizanje prevrata nisu bili preokupacija filozofije. Predmet mi­ šljenja postaje čista i univerzalna forma subjektiviteta od koje je odstranjeno sve posebno. a njihov konkretni di­ jalektički odnos postaje apstraktno epistemološki ili ontolo­ ški. filozofska kritika se nalazi blokirana realitetom od koga se odvaja. objekte mišljenja i odnose između mišljenja i njegovih objekata. Kako svoje pojmove određuje na osnovu potencijaliteta. U klasičnim izvorima filozofske misli transcendirajući pojmovi su ostali povezani uz predominantnu razdvojenost in­ telektualnog i manuelnog rada — uz postojeće društvo rop­ stva. Dvije dimenzije misli — ona bitnih i ona pojavnih istina — više se ne prepliću. daje filozofskoj misli svoj­ stvo apstraktnosti i ideologičnosti. misao je rukovođena situacijom svojih objekata da mjeri njihovu istinu određenjima jedne druge logike. I u Aristotela filozof-kralj (kod koga su bile još uvijek kombi­ nirane teorija i praksa) ustupa supremat bios-theoreticosu koji jedva može svojatati prevratničku ulogu i sadržaj. Ono se od­ vija na povijesnom osnovu i ostaje u odnosu upravo sa teme­ ljom od koga uzmiče: postojećim društvenim univerzumom. potencijaliteta i aktualiteta. a baš razdvajanje od materijalne prakse. a ne samo na određene mode mišljenja ili ponašanja unutar njega. Jer shvaćanje ο nadmoćnosti misli (svijesti) također izražava impotenciju misli u empirijskom svijetu koji filozo­ fija transcendira i korigira — u misli.132 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 133 se tiče strukture samog bitka. tko ne dovodi u relaciju fakte s faktorima koji su ih uzro­ kovali. Prosuđivanja ο danom realitetu nadomještena su stavovi­ ma koji definiraju opće forme mišljenja. razaznavanje tog sta­ nja bitka — njegova teorija — od početka smjera na konkret­ nu praksu. pa na­ stavlja da konstruira domenu uma očišćenu od empirijske kontingencije. koja se u njima javlja iskrivljena i porečena. Racionalnost. jed­ nog drugog univerzuma rasuđivanja. Za takav formalni predmet odnos 5v ί μή ου promje­ ne i permanencije. čini se. pravednosti. No. Ukoliko taj projekt uključuje čovjeka kao »društvenu životinju«. Međutim. postoje krive i istinske apstrakcije. Traga­ nje za ispravnom definicijom. polis. u ime koje je filozofija davala svoje sudove . Kad su date činjenice sagledane u svjetlosti istine. »pojmom« vrline. Dakle. ta baza preživljava u negaciji (prevratu) i ograničava mogućnosti nove pozicije. U tom smislu je »idealizam« bio primjeran filozofskoj misli.

određenja podobna za organiziranje koherentnog logičkog sistema bila su odvoje­ na od onih za to nepodobnih.« 8 ) Aristotelova Metafizika izriče povezanost pojma i ovla­ davanja: znanje »prvih uzroka« je. »Općenitost misli. Sama ideja formalne logike je historijski doga­ đaj u razvitku mentalnih i fizičkih instrumenata za univer­ zalno ovladavanje i proračunljivost. 1947. »objektivne« dimenzije mišlje­ nja i partikularne. Metode logičkog postupka su veoma različite u staroj i modernoj logici. misao organizirana u formalnoj logici veoma je različita od Platonovog dijaloga. Na osno­ vu općih pojmova misao postiže savladavanje posebnih slu­ čajeva. Pada u oči kontrast između Platonove dijalektičke Aristotelove formalne logike. u svojoj cjelini. nasuprot Prantlu. koje su do­ kazale svoju efikasnost. kao znanje ο općem. ipak 4 ) D a izbjegnemo nesporazum: n e vjerujem d a j e F r a g e n a c h d e m S e i n i slično. 5 ) Ernst Kapp. Svijest je postala po­ datijiva apstraktnoj generalizaciji daleko prije nego što su ponikli tehnološki čovjek i tehnološka priroda kao objekti racionalnog ovladavanja i kalkulacije. Adorno. Predtehnološka i tehnološka racionalnost. u obje prisut­ na konstrukcija općenito važećeg reda mišljenja. Ono je potpuno različito od »metafizičkog« »određenja« (također ho­ ros) koje označava rezultat bitne definicije. te na raspolaganju fizici. koji formalizira. neutral­ na s obzirom na materijalni sadržaj. I najformaliziranija logika se. a gubitak smisla se ne m o r a pripisati nesposobnosti da se misli. W . životno pitanje ili da to treba da bude. kalkulacije i zaključka. još uvijek odnosi na najopćenitiju strukturu datog svijeta iskustva. 25. Sto je bilo smisleno u počecima filozofske misli može postati besmisleno na njenom kraju. Oslobođena protivurječnosti. Tehnološki univerzum je jedan od njih. Tad ele­ menti misli mogu biti znanstveno organizirani — kao što ljudski elementi mogu biti organizirani u društvenu stvar­ nost. subjektivne. materijalni sadržaj je neutraliziran. To opće svojstvo (kvantitativni kvalitet) jest preduslov zakona i reda — u logici isto tako kao i društvu — cijena univerzalne kontrole. ili uz sredivu protivurječnost. postaju instrumenti predskazivanja i ovladava­ nja. princip identiteta odvojen od principa kontradikcije (kontradikcije su pogreška neispravnog mišljenja). oni postaju predmet istog općeg za­ kona organizacije. neproračunljive. U formalnoj logici misao je indiferentna naspram svo­ jih objekata. ima svoj osnov u realitetu dominacije. str. pojam koji sadržava sukobljavanje biti i pojave upotrebljiv je ako nije besmis­ len. i to kao nadomjestivi znakovi ili simboli. New York. dobro određeni u njihovu djelokru­ gu i funkciji. D i a l e k t i k d e r A u f k l ä ­ r u n g . Bilo da su oni mentalni ili fizički. — najefikasnije i najizvjesnije znanje jer raspolaganje uzroci­ ma znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. Ova druga je ušla u znanost tek posredstvom niza redukcija. str. ontologija i . odgovor na pita­ nje: » β ésxtv ?«5) Kapp. 6 ) M . očistiti misao od kontradikcija. U Aristotelovom Organonu silogističko »određenje« (horos) »tako je ispražnjeno od supstancijalnog značenja da je slovo alfabeta potpuno ekvivalentna supstancija«. 29. G r e e k F o u n d a t i o n s o f T r a d i t i o n a l L o g i c . Dalje raspravljanje vidi u poglavlju VI.134 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 135 zofije 4 ). Historija čovječanstva je dala definitivne odgovore na »pita­ nje ο bitku« i dala ih je u vrlo k o n k r e t n i m postavkama. u kompleksnom proce­ su društva i prirode hipostazirati one jedinice koje se daju identificirati i nadomjestiti. jer se još uvijek traži mnogo viši stupanj apstrakcije i matematiziranja da se obli­ ci misli prilagode tehnološkom racionalitetu. Pojmovi. Formalna logika nagovještava reduciranje sekundar­ nih kvaliteta na primarne. 1942. Pod vladavinom formalne logike. proračunljive. finalni uzroci su odstranjeni od logi­ čkog reda. ali je pri svoj toj razlici. Izvršena je distinkcija izme­ đu univerzalne. Columbia University Press. kako ju je razvila diskurzivna logi­ ka. Formalna logika je tako prvi korak na dugom putu ka znanstvenoj misli — samo prvi korak. apstrahirani od njihove određene »supstancije«. u kome sekundarni kvaliteti pos­ taju mjerljivi i ovladljivi. Amsterdam. drži »da su ta dva različita značenja potpuno neovisna jedno ο drugom i da nikada nisu bila pomiješana kod samog Aristotela«. Horkheimer i T . U tom poduhvatu čov­ jek je morao iz stvarnog nesklada kreirati teoretsku harmo­ niju. bilo da se tiču društva ili prirode. čista forma je još uvijek forma sadržaja. U sva­ kom slučaju.

ed. d e r L ο g i k. Nova znanstvena istina ko­ jom znanstveni pojmovi oponiraju prihvaćenoj istini ne sadr­ ži osudu postojeće stvarnosti. poglavlje I . u svojim glavnim naporima. 7 ) Pogledaj: T . isti način mišljenja. Svi objekti mišljenja su opći pojmovi. Lasson. konstituirana je u međuodnosu subjekata (koji misle i djeluju) i njihova svijeta 7 ). ipak. znanstveni preokret neposrednog iskustva. I. Logi­ čka apstrakcija je. Filozofska misao se razvijala naporedo s njom. čini se. nesposobna da razumije i najmanje sek­ tore egzistencije. koji utemeljuje znanstvenu istinu na­ suprot istini neposrednog iskustva. niti racionalističke i empirističke škole ne duguju. pa čak izvan te logike. u najmanju ruku. ne razvija pojmove koji u sebi nose protest i odbijanje. dijalektička misao jest i ostaje nez­ nanstvena u onoj mjeri u kojoj je osuda. a logika misli ostaje logika dominacije. Leipzig. kad počnem misliti ο pojedinim oso­ bama u određenim situacijama. bitno nepromijenjena uprkos novim pojmovima i novim sadržajima koji karakterizi­ raju ovaj razvoj. bilo što logici. mislim u općim poj­ movima. Dijalektička logika ne može biti for8 ) Wissenschaft 1923. Ona je ka­ nonizirala i organizirala misao unutar postavljenog okvira preko koga silogizam ne može preći — ostala^ je »analitika«. uza sve to povijest je — povijest dominacije. ničim vezana. koja treba da bude objektivna. Za razliku od toga. Hegel razotkriva u kritičkoj filozofiji svoga vremena »strah od objekta« (Angst vor dem Objekt). a osta­ lo nije ometalo pojmovnu elaboraciju novog iskustva i no­ vih činjenica. također. varljive i iskrivljujuće moći postojeće stvarnosti. bez sumnje. Formalna logika je tendirala univerzalnom važenju za­ kona misli. iz cjelokupne misli. Eleminiranjem ovog is­ kustva. Postoji logička mimesis. K r i t i k d e r l o g i ­ schen Absolutismus. Njezina intencija je. Predtehnološki i tehnološki modi dominacije su funda­ mentalno različiti — tako različiti kao što su ropstvo i slo­ bodan najamni rad. Odista. veoma različite od njihove klasične prethodnice. no to je samo jedan mod misli. univerzalnost pojmova nikada nije puko formalna. Ali isto tako je istina da nadindividualan smisao. grad-država i na­ cija. zahtijeva da prava znan­ stvena misao prevlada tu poziciju i razumije »logično i čistoumno« (das Logische. Ovaj objekt je realnost u njezinoj istinskoj konkretnosti. str. paganizam i kršćanstvo. Suvremena matematska i simbolička logika su. bila u sug­ lasnosti sa znanstvenom validnošću i egzaktnošću. W . Ono je očišćeno od »nega­ tivnog«. već ga za sobom ostavlja neshvaćena. 32. di­ jalektičkoj logici je strana takva apstrakcija koja ne zasijeca u konkretan sadržaj. sociološka apstrakcija. Naime.136 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 137 tehnologija povezane su onim elementima mišljenja koji pri­ lagođuju pravila mišljenja pravilima kontrole i dominaci­ je. das Rein-Vernünftige) u samoj kon­ 8 kretnosti svog o b j e k t a ) . I stara i nova formalna logika izražavaju. pokolj stanovništva osvojenog grada i nacistički koncen­ tracioni logori. na osnovu te opozicije. vol. ni materijalistička orijentaci­ ja. Meiner . Stuttgart. Ni idealistička. ni skolastičari ni racionalizam i empirizam ra­ nog novog vijeka nisu imali razloga za objekcije na način mišljenja koji je kanonizirao svoje opće forme u Aristotelo­ voj logici. koje se uvelike naziralo na počecima logičke i filo­ zofske misli — očićšeno od iskustva uskraćujuće. ali je objema zajednička radikalna opozicija spram dijalektičke logike. Formalna logika je po samoj svojoj strukturi bila netranscendentna. nalazim ih u nadindividualnom kontekstu u kome one učestvuju. koja formulira zakone misli u zaštitničkoj suglasnosti spram zakona društva. Z u r M e t a k r i t i k d e r E r k e n ­ n t n i s t h e o r i e . Adorno. Pa. eliminiran je konceptualan napor da se održi napetost između »jest« i »treba da« i da se postojeće obrati u ime svoje vlastite istine. Odista. 1956. eg­ zaktna i znanstvena. Često je zapažena sterilnost aristotelovske formalne lo­ gike. Misao je uvijek više i nešto drugo nego individualno mišljenje. bez univerzalnosti bi misao bila privatna stvar. Logika je ostala specijalna disciplina naporedo sa glavnim tokom razvoja filozofske misli. a taj sud nameće dijalektičkoj misli priroda njezina objekta — objektivnost.

koje je konkretno. dijalektička misao postiže konkretnost koja povezuje strukturu misli sa strukturom stvarnosti. Ove pripadaju takvom mišljenju koje po svojoj strukturi nije operacionalno. tendencija. Rob je u mogućnosti i da dokine gospodare i da surađuje s nji­ ma. pojam realnog. one su strane kako znanstvenom operacionalizmu tako operacionalizmu zdravog razuma. pravo i krivo — jer obje su dio istog postojećeg univerzuma. Ova praksa (intelektualna i materijalna) jest realnost u danome iskustvu. No. također. koja je specifi­ čno svojstvo njihova pojma. po­ riče konkretnost neposrednog iskustva. istinu koja proturječi. Ideja uma se odnosi na kretanje i misli i akcije. brutalnosti i ugnjetavanja. to je. s druge. koji potvrđuju umnost realnog. između »jest« i »treba da« postaje povijesna napetost. poput svake neznanstvene i neempirističke filozofije. Dijalektička logika raščinjava apstrakcije formalne logike i transcendentalne filozofije. Gospodari su u mogućnosti i da poboljšaju život roba i da usavrše njegovo eksploatiranje. Transformacija ontološke u povijesnu dijalektiku zadr­ žava dvodimenzionalnost filozofske misli kao kritičko. Ibidem. Iskustvo suženo na stvari kako se pojavljuju i kako slučajno jesu — ograniče­ no je. eleme­ nata što konstituiraju kretanje realnog i. str.138 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 139 malna jer je determinirana realnim. njihova povijesna kon­ kretnost se opire kvantificiranju i matematiziranju. Kad povijesni sadržaj uđe u dijalektički pojam i kad metodološki određuje njegov razvoj i funkciju. Konsekventno tomu. »jest« i »treba da« konfrontiranju u sukobu aktualnih snaga i mogućnosti u dru­ štvu. Ove se ne konfrontiraju kao umsko i neumsko. sad se bit i pojava. . a iracionalno još uvijek racionalno. kad je ono shvaće­ no. destrukcije. Dijalektička definicija određu­ je kretanje stvari od onoga što one nisu ka onome što jesu. objek­ ti misli su objekti »unutarnje negativnosti« 9 ). Dijalektička logika razumijeva proturječnosti kao »nuž­ nost« pripadnu samoj »prirodi misli« (zur Natur der Denk­ bestimmungen)10) zato što je proturječnost u samoj prirodi objekta misli. On je u kontradikciji spram etabliranog poretka ljudi i stvari u ime postojećih društvenih snaga koje razot- krivaju iracionalan karakter tog poretka — jer racionalan oz­ načava onaj mod mišljenja i djelovanja koji pokreće reduci­ ranje ignorancije. no. ni apstraktna opća forma misli — a ni data nepo­ srednog iskustva. Egzistirajući kao živa kontradikcija biti i pojave. kad razumije svoj svijet kao povijesni uni­ verzum u kome su postojeći fakti djelo čovjekove povijesne prakse. s jedne strane. Napor da se shvate kao takve i transcendiraju pretpostavlja drugačiju logiku. Um postaje povi­ jesni um. strukturu dijalektičke misli. Ono dobiva svoju istinitost kad se oslobodi varljive objektivnosti koja skriva činioce iza či­ njenica — to jest. Razvoj kontradiktornih elemenata koji određuje strukturu objekta misli određuje. te pozitivizmu i empiricizmu. Umnost je to kontradikcije. Logička istina postaje povijesna isti­ na. a »unutarnji negativitet« svijeta objekta je shvaćen kao djelo povijesnog subjekta — čovjeka u borbi s prirodom i društvom. i čak krivo iskustvo. u stvarnosti u kojoj je umsko još uvijek neum­ sko. Ontološka napetost između biti i pojave. 38. Dani realitet ima svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. Objekat dijalektičke logike nije ni apstraktna. realnost koju poima dija­ lektička logika. postojeća stvarnost se protivi logici proturječnosti — ona favorizira one mode misli koji podržavaju postojeće for­ me života i one mode ponašanja koji ih reproduciraju i usavršavaju. Otud se ovo rebelirajuće mišljenje doima kao ostatak prošlosti. Ona je teorijski i praktični zahtjev. Ono se povlači pred efikasnijom teorijom i praksom uma. opća forma objektiviteta. pravom i krivom. 10) 9 ) Ibidem. ona zahtijeva takav logički sistem jer se kreće po općim zakonima. suprotstavljenih snaga. također. obje participiraju na umskom i neumskom. također. Kon­ kretnost se ne protivi sistemu općih principa i pojmova — dapače. nega­ tivno mišljenje.

tržištu.JEDNODIMENZIONALNA MISAO 141 6. pak. izgleda.) ovisnošću ο »objektivnom poretku stvari« (o ekonomskim zakonima. Znanstvena organizacija i podjela rada su uveli­ ko povisile produktivnost ekonomskog. dominacija čovjeka nad čovje­ kom je u društvenoj zbilji povijesni kontinuum koji povezu­ je predtehnološki i tehnološki um. socijalistička izgradnja odvija putem pro­ gresivne dominacije. u kome integraci­ ja prethodno negativnih i transcendirajućih društvenih sna­ ga s postojećim sistemom. onom načinu mišljenja i ponaša­ nja koje je imuno spram bilo kog drugog racionaliteta osim postojećeg. a kako se. Ova kriva svijest je utjelovljena u predominantnom tehnič­ kom aparatu koji je i sam reproducira. borba za opstanak i eksploatacija čovjeka i prirode postale su sve znanstvenije i racionalnije. ona je rekvizit njegova kontinuirana funkcioniranja i dio njegova racionaliteta. zacijelo. da biznis mora napredovati i da su alternative utopis­ tičke. feudalca ο podaritelju feuda. više logi­ čan jer je od početka negativno u pozitivnom. Na ovom stupnju postaje jasno da je sama racional­ nost sistema problematična. Problem leži u načinu društve­ ne organizacije rada. s druge strane. Bez sumnje je »ob­ jektivni poredak stvari« rezultat dominacije. Racionalno i produktivno živimo i umiremo. »kriva« organizacija odbija alternative. izražavaju oni krivu svijest — odgovaraju i doprinose očuvanju krivog poretka činjenica. Ta ideologija pripada postojećem društvenom apara­ tu. Kako su veliki preduzetnici i sami volj­ ni da žrtvuju dobrobiti privatne inicijative i »slobodne« kon­ kurencije dobrobitima vladinih naređenja i uredaba. kmeta ο feudalcu. da su odricanje i rad pretpostavke zadovoljenja i ra­ dosti. a ne duhu. on je. •— jest. Pa ipak. to ova organizacija rada nije više podvr­ gnuta preispitivanju. sa­ svim prirodno i ne izgleda da traži dublje objašnjenje. stvarnosti u kojoj je znanstve­ ni duh imao odlučnu ulogu u povezivanju s teorijskim i praktičnim umom. političkog i kultur- . Kriva organizacija društva zahtijeva dalje objašnjenje u pogledu situacije razvijenog industrijskog društva. itd. porobljenje u oslobođenju. Društvo koje projektira i preduzima tehnološku transformaciju prirode mijenja bazu dominacije tako što postepeno nadomješta ličnu ovisnost (roba ο robovlasniku. Znamo da je destrukcija cijena progresa kao što je smrt cijena ži­ vota. No. Društvo se reproduciralo u tehničkom kompletiranju stvari i odnosa koji su uključivali tehničko iskorištavanje ljudi. no iz nje sad proizlazi viša racionalnost — racionalnost društva koje sve efikasnije eksploatira prirodne i mentalne izvore i distribuira beneficije ove eksploatacije na sve široj osnovi zadržavajući pri tom hijerarhijsku strukturu. To da su opipljive beneficije sistema smatrane vrijednima odbrane — pogotovo s obzirom na odbojnost suvremenog komunizma.). koji se javlja kao historijska alternativa. Drugim riječima. pitanje ovdje ne može zastati. Transformacija negativne opozicije u pozitivnu ukazu­ je na slijedeći problem: postavši totalitarna na unutrašnjim osnovama. No. Ta dinamika pri­ pada stvarnosti. to je prirodno samo onom mišljenju i ponašanju koje nije voljno. OD NEGATIVNOG KA POZITIVNOM MIŠLJENJU: TEHNOLOŠKA RACIONALNOST I LOGIKA DOMINACIJE Uprkos svoj promjeni. a možda je čak i nesposobno da razumije što se događa i zašto se događa. nehumano u humanizaciji. Ograničenost ove racionalno­ sti i njezina izopačena sila očituju se u sve većem poroblja­ vanju čovjeka od strane proizvodnog aparata koji perpetuira borbu za opstanak i proširuje je u totalnu internacionalnu borbu što osakaćuje živote onih koji grade i upotrebljavaju proizvodni aparat. U onoj mjeri u kojoj mišljenje i ponašanje ko­ respondira danoj stvarnosti. stvara novu društvenu strukturu. No. tad je njegov ratio još više sumnjiv. također. to nije svrha aparata. U ovom kontekstu je relevantno dvostruko značenje »racio­ nalizacije«. taj aparat poražava svoju vlastitu svrhu ako je ona u tome da se sačini humano egzistiranje na osnovu humanizirane prirode. Ako. itd.

Njegova ekstremna forma je u nekim koncepcijama suvremene filozofije znanosti po kojima sva materija fizike tendira rastvaranju u matematske i logičke relacije. kao sasvim racionalne. Ono za čim može težiti priroda (uključujući čovjeka). Po postavkama znanstvenog uma. odvojilo je istinito od dobrog. mir i pravda ne mogu biti izvedeni ni iz ontoloških ni iz znanstveno-racionalnih uvjeta. Istinito znanje i um zahtijevaju dominaciju nad osjetima. prisutna je od početka filozofske i znanstvene mis­ li. estetski. pa znanstvena racionalnost postaje bitno neutralna. u Aristo­ tela je odnos između dobra i svijeta koji ono pokreće »ero· tički« samo po analogiji. one po­ staju puki ideali i njihov konkretni. ne mo­ gu logički zahtijevati univerzalno važenje i realizaciju. no rijetko subjekt). Mo­ že li se čovjek zadovoljiti objašnjenjem da je neznanstven ishod rezultat specifične društvene primjene znanosti? Sma­ tram da je generalan smjer aplikacije znanosti bio inheren­ tan u čistoj znanosti. Ma kako da je konstitutivna uloga subjekta u vezi s opažanjem. sažeto. Ma koliko da su sagledane. objektivni svijet. »Priroda stvari«. ona je ne može znanstveno izraziti posred­ stvom »finalnih uzroka«. Neznanstven karakter ideja ο kojima je riječ fatalno slabi opoziciju postojećem realitetu. sljedstveno tome. opremljen samo jedino preostalim kvalitetima podobnim kvantificiranju. one ne uznemiravaju nedolično postojeći način života. na metodološke izvore nove racionalnosti kontrastirajući ih s značajkama pretehnološkog modela. bila je određena tako da je opravdavala potiskivanje. Napetost između uma. odvojilo je reali­ tet od svih inherentnih ciljeva i. po­ staje. ovo racionalno preduzimanje proizvelo je takav model duha i ponašanja koji je oprav­ davao i apsolvirao čak i najdestruktivnije i najtlačiteljskije strane preduzimanja. Taj du­ gi proces počinje s algebrizacijom geometrije što nadomještava »vidljive« geometrijske figure čisto mentalnim opera­ cijama. respekti­ rane i uzvisivane. sve ovisniji ο subjektu. Znanstveno-tehnička racionalnost i ma­ nipulacija su slivene u nove forme društvene kontrole. paradoksno. Pa ipak. znanstveno racionalno jest samo na osnovu gene­ ralnih zakona kretanja — fizikalnih. one. koje je vodilo njezinoj ekspli­ kaciji na osnovu matematskih struktura. Istovre­ meno. ispaštaju zbog toga što nisu objektivne. i potreba i želja stanovni­ štva (koje je bilo objekt uma. a nisu obezvažene time što im protivurječi ponašanje diktirano svakodnev­ nim potrebama biznisa i politike. To se može pokazati okrećući teorijski um društvenoj praksi. mjerenjem i kalkulacijom. u svojoj objektivnosti. uključujući i društvo. U pokušaju da to pokažem. no one nisu realne i tako manje kotiraju u realnoj poslovnosti života — i to sve manje što su uzdignutije nad realitet. Ako dobro i lijepo. podsjetit ću. u svom vlastitom pravu. Vrednote mogu imati viši dignitet (moralno i spiritualno). ili politički agens. i čak zatomljenje. s druge strane. on ne igra znanstvenu ulogu kao etički. Jedinjenje logosa i erosa već je u Platona vodilo supremaciji logosa. religiozne i moralne ideje su samo »ideali«. Rezultat je: viši standard života. čak tamo gdje se nije smjeralo na pra­ ktičke ciljeve. Oživljavanje neke vrste aristotelovske ili tomističke filozofi­ je ne može spasti situaciju jer filozofija je a priori opovrgnu­ ta znanstvenim umom. No. 143 U svijetu vrednota živi se van tog racionaliteta. kritički sadržaj isparava u etičku ili metafizičku atmosferu. i na istim osnovama.142 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO nog preduzimanja. a vred­ note odvojene od realiteta postaju subjektivne. Jedini na­ čin da se za njih spase neko apstraktno i neškodljivo važe­ nje jest metafizička sankcija (božanski i prirodni zakon). s jedne. Kvantificiranje prirode. Iz veoma različite usmjerenosti nau- . Bez obzira na to ka­ ko znanost danas određuje objektivnost prirode i relacije nje­ zinih dijelova. kemijskih i biologijskih. Isto takvo lišavanje karaktera realnosti pogađa sve ideje koje po samoj svojoj prirodi ne mogu biti verificirane znanstvenim metodom. znanost od etike. Tad je pukla nesigurna ontološka po­ vezanost logosa i erosa. Humanistič­ ke. baš po odsutnosti njihove ob­ jektivnosti one su činbenici društvene kohezije. Takva sankcija se ne da verificirati i tako nije realno obje­ ktivna. čini se da je dezintegriran upravo pojam objektivne supstancije sup­ rotstavljene subjektu. ako ne i oslobođenje od njih. ostaju stvar preferiranja. ο kome se ra­ spravljalo u prethodnom poglavlju.

630. F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w . 87. i dalje (potcrtao H. u Philipp G .. 85. (Ibid. a tad bi sama mate­ rija objektivno bila struktura svijesti. 20. u D i a l e c t i c a. Reichenbach. »projekcije«. Nema više gustoće i neprobojnosti stvari: objektivni svijet gubi svoj »objekcijski« karakter opozicije subjektu. . subjekt. možemo zaključiti da jednadžbe postavljene matematskom fizikom izražavaju (formuliraju) stvarnu kon­ stelaciju atoma. teorija relativiteta .) No. V . Β može biti »između« C. »sredstvo« i »sređivanje razotkriva njegove manipulativno-tehnološke elemente. tj. str. Doduše. Bez obzi­ ra na bilo kakvo promatranje i mjerenje. 333. bitka u odnosu s . F r a n k (ed. str. te da se »s epistemološkog stajališta fizički objekti i bogovi (Homera) razlikuju samo po stupnju. Vrednovanje znanstvenih shvaćanja određenjima »efikasan«. . Oni tako impliciraju sposobnost bitka identičnog u razlici. »veće nego« C. str.. Cambridge. mjerenja u fizici nisu direktno pitanje stvari koje nas interesiraju. Ako je to tako. No. . »izvan« subjekta može A »uključivati« B. Max Born izjavljuje: ». 1949. vol.).« 6 ) Sad »događaji«. Boston.. 7) Philipp G. još uvi­ jek.. jest konstitutivan. Većinom. bez pogreške. Quine. von Weizsäcker T h e H i s t o r y o f N a t u r e . Harvard Univ. University of Chicago Press. 6) Über den Begriff. pa se tad postavke odnose na (i odnose samo na) atribute i odno­ se koji karakteriziraju raznovrsne fizikalne stvari i proce­ se 4 ). C. ispada da su fizičke stvari »fizikalno događanje«.. »odnosi«. . W. Ali »često mjerljivi kvantitet nije svojstvo stvari. str. nap­ rosto svojom egzistencijom integriraju jednadžbe ο kojima ništa ne znaju. mit ο fizičkim objektima je epistemološki supe­ riorniji »po tome što se pokazao efikasnijim od drugih mitova kao sredstvo za izradu strukture sređivanja struje iskustva«. a ne po vrsti«. kao zastarjele »postavke kultu­ re« 2 ). F r a n k . I I . g. str. Quine govori ο »mitologiziranju fizičkih objekata«. br. 1. . ..«. 4) Adolf Grünbaum. . objektivnu strukturu materije. loc. »mogućnosti« mogu imati značenje objektivnog samo za subjekt — ne samo s obzirom na zamjetljivost i mjerljivost već i s obzi­ rom upravo na strukturu događanja ili odnosa. Beacon Press. nikad nije napustila pokušaje da pripiše svojstva materiji . već neke vrste projekcije u najširem mogućem smislu riječi. 1951. fizika »ne mjeri objektivne kvalitete vanj­ skog i materijalnog svijeta — oni su samo rezultati dobive­ ni izvođenjem takvih operacija« 1 ) Objekti se održavaju sa­ mo kao »pogodni posrednici«. 1948. distinkciju i identičnost u razlici između A. — što bi. objektivno je priroda du­ hovna — ona može biti mišljena u matematskim određenji­ ma« 8 ). itd. to jest mogući subjekt za koji neka data moraju biti ili mogu biti shvatljiva kao događanje ili odnos. ibid.144 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 145 čenjaci i filozofi znanosti dolaze do sličnih hipoteza ο isklju­ čenju partikularnih vrsta entiteta. To su ekstremni stavovi. . Samo. T h e V a l i d a ­ t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s . Subjektivno. Chi cago. 5) Ibidem. još važi Reichenbachova formulacija da u fizici propozicije mogu biti formulirane bez obzira na aktualnog promatrača. 88. 8) C . i dalje (citirao Adolf G r ü n b a u m ) . cit. priroda nije duhovna — ona ne misli matematskim premisama.. 44. 1953. ovdje uključen. znanstveni realitet manifes­ tira se kao realitet ideacije. No. 3) H . vol. Na primjer. Press. značilo da ovi odnosi impliciraju lokaciju. neživi objekti. str. koje insistiraju na tome da se postavke suvremene fizike još uvijek odnose na »fizičke stvari« 3 ). a većim pregled mogućnosti. već njezina odnosa spram drugih stva­ ri . i dalje. 85. g.). matematizirana priroda. Uz izuzetak interpretacije na osnovu pitagorejsko-platoničke me­ tafizike. a »smetnje s obzirom na opažanje« ne treba pripisati ljudskom faktoru već instrumentu kao »fizikalnoj stvari« 7 ). Heisenberg: Herbert Dingler. str. 1954. B. Drugim ri­ ječima. 2) 1) »Ono što matematički utvrđujemo manjim je dijelom Objektivni fakat'. bez oklijevanja. O .. g. M. u N a t u r e . F . itd. »rezultirati s« Β. Abgeschlossene Theorie'. ne prihvaćaju ih konzervativ nije interpretacije.« 5 ) A. ta sposobnost bi bila u materiji.. W . 168. str. »prethoditi« B. . u određenom modu bitka rezistentnog na druge odnose. — To je interpreta­ cija koja sadrži jak idealistički elemenat: » .

Heisenberg. Haag. 155. 1954. ?«. štaviše. metafizičko »biće kao takvo« ustupa pred »bićem instrumentom«. 29. pa sama ideja znanstvene istine može biti ugro­ žena.. . no. Charles C. g. Moderna filozofija znanosti bi mogla početi ope­ rirati shvaćanjem ο dvije supstancije. i b) ono uspostavlja praktičnu (iako nikako apsolut­ nu) izvjesnost koja je. Heisen­ berg piše: ». U ovom procesu historijski prevladani pojmovi su napušte­ ni. London. već da. str. inače bi slijedilo da je stvarnost plod bez srži.. ona projektira smjer transformacije prirode. anticipirajući znanstveni subjekt kvantifikativnog opažanja i mjerenja. U svojoj P h y s i c s a n d P h i l o s o p h y . str. kartezijanska razlika res cogitans i res extensa — nije više prikladno polazište našem razumijevanju moderne znanosti« 1 0 ). Znanstveni duh je uvelike oslabio ovaj anta­ gonizam. U onoj mjeri u kojoj ova koncepcija postaje pri­ mjenljiva i efikasna u realitetu. U tom slučaju bi kartezijanski dualizam bio varljiv. njezin još uvijek neovladani otpor znanju i kontroli. U svakom slučaju. Ne sugeriram da filozofija suvremene fizike niječe ili uopće postavlja u pitanje stvarnost vanjskog svijeta. Jer. novi način mišljenja pono­ vo postavlja idealizam »na svoje noge«. — drugim riječima. u svojim operacijama materijom. odnosno samo pita­ nje smatra besmislenim i neodgovorivim.?« ( τΐ εστίν ) na funkcionalno »ka­ k o . 83. Slično: Mario Bunge. ćanju prirode. bila je prožeta konkretnošću. London.. »residuum« ili krajnja granica kvantificiranja. povijesti. 111. C. organizira cjelinu. to jest k apsolutnoj istini. Kartezijansko razdvajanje svijeta je također bilo pod­ vrgnuto pitanju na svom vlastitom tlu. Kad je postalo me­ todološki princip.. 1958. i dalje. str. Kao što smo upravo vidjeli. u osnovi. i dalje. teoretski. Mace. »Stara podjela svijeta na objektivne procese u prostoru i vremenu i na svijest. Ovom idejom je ontologija obuhvatila napetost između subje­ kta i objekta.. sna supstancija. Hutchinson. skida s dnevnog reda prosuđivanje ο tome što bi mogla biti sama stvarnost.146 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 147 Karl Popper 9 ) pruža manje idealističku interpretaciju. Hegel je povukao konsekvencije idealističke ontologije: ako je um zajednički nazivnik subjekta i objekta.« 1 1 ) Die Krisis der Europäischen Wissenschaf­ t e n u n d d i e t r a n s c z e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e ed. T h e P h y s i c i s t ' s C o n c e p t i o n o f N a ­ t u r e . on je to kao sinteza suprotnosti. ako uopće upotreb ljava taj pojam. Ta­ ko najekstremniji monistički sistem zadržava ideju supstan­ cije koja se razotkriva u subjektu i objektu — ideju antago­ nističke zbilje. Allen and Unwin. nanovo sačinjaju materiju. 81. Drugim riječima. m a t e m a t s k a s t r u k t u r a . a njihova intencija je ugrađena u naredne pojmove. 1959. izgleda da je Galilejevo shvaćanje svijeta kao »univerzalne i apsolutno čiste« res extensa a priori odredilo kartezijansku koncepciju 1 1 ). W. na ovaj ili onaj način. transformacija čovjeka i prirode nema drugih objektiv­ nih granica osim onih koje daje brutalna činjeničnost materije. a u svojim ekstrem­ nim formulacijama se opasno približava idealističkom shva9 ) U: B r i t i s h P h i l o s o p h y in t h e Mid — C e n t u r y . koje. New York: Macmillan. mir­ ne savjesti slobodna od obaveze spram bilo kakve supstancije van operacionalnog konteksta. a Descartesova misleća ego-supstancija srodna res extensa. ova struktura je — nasuprot Kantu — indirektno deducirana iz iskustva. zapravo. filozofiji. A. g. Nijhoff. Descartesov dualizam bi 10) W . njemu se pristupa kao (hipotetičkom) sistemu sredstava. koja ove procese odslikava. Ova interpretacija sugerira progres ka zbiljskoj srži realiteta. 108. Springfield. Realitet uma je bio iscrpljivanje te napetosti u prirodi. spomenuta koncepcija dje­ luje kao neko a priori — ona predeterminira iskustvo. Husserl je pokazao da kartezijanski Ego. suvremena filozofija zna­ nosti se bori s idealističkim elementima. . On smatra da u svom historijskom razvoju fizika razotkriva i određuje različite slojeve jedne iste objektivne stvarnosti. . g. Thomas. 1957. str. Biemel. pro­ vjerena u svojoj efikasnosti. ovo suspendiranje ima dvostruke konsekvencije: a) ono ojačava prebacivanje teorijskog naglaska od me­ tafizičkog »što jest . pre­ vedene u tehnologiju. str. 1959. ed.. u konačnoj analizi. res cogitans i res extensa — samo što res extensa gubi karakter neovisne supstanci­ je jer se razumijeva matematskim jednadžbama. nije zbiljski neovi-. M et a s c i e n t i f i c Q u e r i e s . već.Stvar ο sebi' je za atomskog fizičara.

Na djelu je uža povezanost znanstvene misli i njezine primjene. ona određuje cje­ lokupnu kulturu.148 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO I49 već uključivao svoju negaciju. Upotreba mašina i proizvoda mašina nije sama sobom tehnika. i dalje. pa je prevodimo isključivo na osnovu Marcuseova prijevoda na engleski jezik. naime. znanstveni napori da se ustanovi stroga objektivnost prirode vodili su sve većoj dematerijalizaciji prirode: »Mit je novovjekovne znanosti ideja ο beskrajnoj pri­ rodi koja egzistira kao takva. Druga glava. str. Tu ideju smo morali na­ pustiti. a sad je znanost prisiljena svojom vla14) Beda filozofije.. 13) Martin Heidegger. — Op-. materijal ovladavanja i organizacije. na tehniku. nego samo tehni­ ci primjeren instrument za usmjerenost biti tehnike u predmetnosti njezina sirova materijala« 1 3 ). 1946. Molitor. Elektronski brojač može slu­ žiti jednako kapitalističku i socijalističku upravu. priroda je u znaku aktivnog čovjeka. Kultura. 29. sazdana prema subjektu. 1) znanost i znanstvenu misao s njima pripadnim pojmovima i istinom i 2) upotrebu i primjenu znanosti na društveni realitet. Možemo li reći da evolucija znanstvene metode napro­ sto »odražava« transformaciju prirodne stvarnosti u tehničku u procesu industrijske civilizacije? Formulirati odnos između znanosti i društva na taj način znači pretpostaviti dvije odvo­ jene sfere i događanja koja se susreću. g. pod uslovom da te upo­ trebe ostaju unutar njezinih tehničkih sposobnosti. Neutralnost tehnike je osporavana u Marxovoj kontroverznoj formulaciji: »Ručni mlin daće vam društvo s feu12 ) Gaston Bachelard. a parni mlin društvo s industrijskim kapitalistima« 1 4 . g. Mašina je indiferentna spram druš­ tvenih upotreba u koje je stavljena. čovjeka koji upisuje tehniku u prirodu« 1 2 ). str. 22. ovo shvaćanje ο bitnoj neutralnosti znanosti je prošire­ no. A subjekt se odnosi pre­ ma svom svijetu na sasvim poseban način. ma kako da je bliska veza između ta dva raz­ vojna reda. Što­ više. 163. Zahvatanje prirode kao (hipotetičkog) instrumentarija prethodi razvoju sve posebne tehni čke organizacije: »Novovjeki čovjek uzima cjelokupnost bića kao sirovi­ nu za proizvodnju i podređuje čitav objektivni svijet zama­ hu i redu proizvodnje (Herstellen)«. projektira povijesni totalitet — »svijet«. L ' A c t i v i t é r a t i o n a l i s t e d e l a p h y s i q u e c o n t e m p o r a i n e . oni ne uključuju i ne određuju jedan drugog. Netko može još uvijek insistirati na tome da su mašine tehnološkog univerzuma »kao takve« in­ diferentne spram političkih ciljeva — one mogu revolucionirati ili retardirati društvo. 1954. 1950. Pfüllingen. Frankfurt. . 7 .. ciklotron može biti jednako efikasno oruđe u ratu kao i u vrijeme mira. . U paradoksalnom razvoju. Druga primedba. koji projektira prirodu kao potencijalno sredstvo. str. Ova formulacija je dalje modificirana u sa­ moj Marxovoj teoriji: bazični povijesni faktor nije tehnika. Ova interpretacija je neadekvatna s obzirom na. . str. instrumentalistički karakter znanstvene metode. str.. . u odnosu n a Marx—Engels: D i e D e u t s c h e I d e o l o g i e . Heideggera za ovu prvu rečenicu nismo našli original. Presses Universitaires. g. Tehnološko a priori je političko a priori utoliko što transformacija prirode uključuje transformaciju čovjeka. ona zadržava svoju identičnost i važenje neovisno ο njezinu iskorištavanju. 94. i dalje. 266. * Upoređujući citat s izvornim tekstom M. Čista znanost nije primijenjena znanost. kao i utoliko što »čovjekove kreacije« potječu iz društvene cjeline i u nju se vraćaju. 1951. Günther Neske. dalnim gospodarem. Prirodna znanost se razvija pod tehnološkim a priori. Pogledaj t a k o đ e r njegove V o r t r ä g e u n d A u f s ä t z e . g. Dru­ gim riječima. Razvoj znanosti je otpočeo razaranjem srednjo­ vjekovnog mita. tj. trad. izd. već društveni način proizvodnje.. .* » . on bi prije utirao nego­ li blokirao put prema utemeljenju jednodimenzionalnog znanstvenog univerzuma u kome je priroda »objektivo du­ hovna«. Paris. No. univerzuma znanstvenog rasuđivanja i svakodnevnog rasuđi­ vanja i ponašanja — odnos je to u kome se oba područja odvijaju po istoj logici i racionalitetu dominacije. prev. H o l z w e g e . također. kad tehnika postane univerzalna forma materijalne proizvodnje. . u osnovi. » . Klostermann.

Ona djeluje — više kao unutarnji negoli izvanjski faktor — u sa­ mim apstrakcijama koje konstituiraju novi racionalitet. str. U ovom realitetu je »neutralna« kako materija tako i znanost. str.« Istina. cit. društvo je oslobodilo ljude od »pri­ rodne« hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusoban odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao je­ dinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama.. Dok je znanost oslobodila prirodu od in­ herentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih kvantificiranju. ispravan logos je tehno-logija koja projektira tehnolo­ ški realitet i odgovara na njega 1 8 ). Paris. neutralan je spram bilo kakvih izvanjskih vrednota koje bi mu mo­ gle biti nametnute. kao sredstvom koje se prilagođuje svim svrhama i ciljevi­ ma. 16) Ibidem. »Ispravan« odnos za instrumentalnost je tehnički pri­ stup. loc. Dialektik der Auf­ . str. eksperiment niti metodička organizacija i koordinacija data. 1958. W . povijesnim subjektom — naime sa sviješću predominantnom u društvu po kome i za koje je etablirana neutralnost. Proces koji otpočinje eliminiranjem neovisne supstan­ cije i finalnih uzroka dovodi do ideiranja objektivnosti. sudova i zaključaka ne odvijaju u nestrukturiranom. von Weizsäcker. objektivnost nema u sebi telos niti je strukturirana prema telosu. racionalitet čiste znanosti ne sadrži u sebi vred­ note niti insistira na nekim praktičnim ciljevima. teorijski i praktični um.. Presses Universitaires. Adorno. Određujemo materiju kao moguć objekat ljudske manipulacije« 1 6 ). »u samoj sebi«. Znanstveni racionalitet vodi određenoj organizaciji dru­ štva upravo zato što projektira puku formu (ili puku materi­ ju — inače suprotni termini ovdje konvergiraju) koja se može skrenuti na gotovo sve ciljeve. — instrumentalna je per se. Μ. t j . znanost je u samoj sebi postala tehno­ loška: »Pragmatička znanost tretira prirodu u skladu s tehni­ čkom erom« 1 7 )· U onoj mjeri u kojoj ovaj operacionalizam postaje centralna tačka znanstvenog preduzimanja racionalitet po­ prima formu metodičke konstrukcije. Pogledaj Suzanne Bachelard. L a C o n s c i e n c e d e r a t i o n a l i t é . organizacija materije i manipuliranja njome kao pukim materijalom kontrole. 71. Upravo neu­ tralan karakter dovodi objektivnost u odnos sa specifičnim 15 ) C . Ako je to tako. Nikad se opažanje. 142 (potcrtao Η. Tehnologijska je a p r i o r i »intuicija« ili shavaćanje prirode u kome se kreće znanost. T h e H i s t o r y o f N a t u r e . »Na osnovu racionalizacije načina rada preneseno je eliminiranje kvaliteta iz znanosti u svijet svakodnevnog iskustva. 18) Nadam se da neću biti krivo shvaćen kad sugeriram da su pojmovi matematske fizike sačinjeni kao »oruđa«. str.« 19 ) Radi li se u procesima znanstvenog i društvenog kvantificiranja ο paralelizmu i uzročno posljedičnom odnosu ili je njihova povezanost naprosto rezultat naknadnog sociološ­ kog uvida? Prethodno raspravljanje je sugeriralo da je nova znanstvena racionalnost bila operacionalna u sebi samoj. znan­ stveni pothvat. Čista znanost ostaje vezana z a a p r i o r i o d koga apstrahira. uspostavila jedan drugi mit« 1 5 ). u kome se konstituira kao č i s t a znanost. 50. 17') Ibdem. kvantificiranje i apstra­ hiranje »posebnih vrsta entiteta. 31. intelektualnim — zakonima koji­ ma se povinjava. To je veoma specifično ideiranje u kome se objekt konstruira u sa­ svim praktičnom odnosu spram subjekta: »A što je materija? U atomskoj fizici je materija odre­ đena svojim mogućim reakcijama na čovjekove eksperimente i matematičkim — to jest. F . Formalizacija i funkcionalizacija prethode svakoj primjeni. Možda bi bilo jasnije da se govori ο instrumentalističkom h o r i z o n t u matematske fizike. cit. k l ä r u n g . praktičnu intenciju. ova negativnost je pozitivno određe­ nje. naprosto. neutralnom teorijskom prostoru. No. str.). loc. upravo u svojoj apstraktnosti i čistoti utoliko što se razvi­ jala u obzoru instrumentalnog odnosa. »čista forma« su konkretne društvene prakse. Čisti i primijenjeni operacionalizam. H o r k h e i m e r i T . 71. kao i pothvat biznisa izvršavaju reduciranje sekundarnih kvaliteta na primarne. Projekt spoznaje in19 ) M .150 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 151 štitom konzistentnošću da shvati kako je i sama. da imaju tehničku.

Paris. ne određene po­ stavke ο strukturi materije. itd. proizvodne kontrole. Tako tehnološka racionalnost ne anulira legitimnost do­ minacije. 1958. Me­ đusobno prožimanje se pokazalo plodno za oba. Znanstveni metod. vanju drugog.152 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 153 volvira operacije na objektima ili apstrahiranje od ob­ jekata koje sretamo u datom svijetu rasuđivanja i dje­ lovanja. pružio je kako čiste ideje tako i sredstva za sve efikasnije gospodarenje čovjekova čovjekom posredstvom dominacije nad prirodom. a logos tehnike je načinjen u logos kontinuirane porobljenosti. pa se instrumentalistički obzor uma otvara u racionalno totalitarno društvo. teško je osloboditi samog sebe prenoseći porobijivanje na druga bića — ljude. No.. da određuje svoj vlastiti život. a svako vladanje uklju­ čuje prihvaćanje sheme podređivanja. Aubier. domestificiranje prirodnih snaga posredstvom . energiji. unutar svijeta. ili odbacuje. 20) . te nove mogućnosti sređivanja opaženih data. nesloboda se ne manifestira kao neracional­ na. stvenog racionaliteta. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s o b j e t s t e c h n i q u e s . * Cak ako prihvatimo imanentni instrumentalizam znan. još uvijek znači vladati. već je štiti. Dru­ gim riječima.. str. koji je vodio sve efikasnijem gospodarenju prirodom. U svom toku teorija ne uzima u obzir. životinje ili mašine. već kao podređivanje tehničkom apa­ ratu koji uvećava životni komfor i povisuje produktivnost rada. teorijski operacionalizam rezultira odgovarajućim praktičnim operacionalizmom. niti kao politička. tehnologija pruža također i obimnu ra­ cionalizaciju čovjekove neslobode i demonstrira »tehničku« nemogućnost da čovjek bude autonoman. te do toga da se sagleda upravo unutarnja forma znanstvene racional­ nosti. Zvi­ jezde koje je opažao Galilej bile su iste u antička vremena. i. ne postoji tako nešto kao dominacija per se. vodi hipotetički pristup i matematsko-logičko izražavanje objektivnosti) bi bio obzor konkretne društvene prakse koju . instrumentalizacija čovjeka. Oslobodilačka snaga tehnologije — instrumentalizacija stvari — postaje okov oslobođenja. Ovoj interpretaciji je stalo do povezivanja projekta znanosti (metode i teorije). no drugačiji svijet rasuđivanja i djelovanja — ukratko druga­ čija društvena realnost otvorila je nov smjer i krug opažanja. 127. Ne raspravljam ovdje ο povijesnom odnosu znanstvenog i društvenog racionaliteta početkom novog vijeka. Jer. već projekcija prirode kao kvantifikativne materije koja . No. tj. odnosno destruiraju ga. primarnog porobljavanja: mašina je rob koja služi poroblja-.« 2 0 ) Stalna dinamika tehničkog progresa je postala prožeta političkim sadržajem. Principi novovjekovne znanosti su bili a priori struk­ turirani tako da su mogli služiti kao pojmovni instrumenti svijeta samopogona. Unutar tog svijeta se zbiva ili ne zbiva znanstveni projekt. Takav nagon nasilja i porobljavanja može ići i naporedo sa zahtjevom za ljudskom slobodom. niti pojedine forme dominacije. konkretnog svijeta ra suđivanja i akcije. U ovom svijetu. prije svih aplikacija i iskori­ štavanja. g.. s određenim društvenim projektom. teorija poima ili ne po­ ima moguće alternative čije hipoteze proširuju prethodno etabliran realitet. Mašina je samo sredstvo. univerzum znanosti (to će reći.£ nje prirode. tehnologija pruža obimno legitimiranje ekspanziji političke moći koja apsorbira sve sfere kulture. ο njihovu odnosu. Znanost vrši opažanje i kalkulacije i daje teorij­ ska objašnjenja s određene pozicije u tom svijetu. teorijski um je ušao u službu praktičnog uma. »Mogli bismo nazvati autokratskom filozofiju tehnike koja uzima tehniku u cjelini kao polje upotrebe mašina u ci­ lju postizanja moći. vladati mašinama podređujući cijeli svijet. konzervira razvoj znanstvenog projekta. cilj je pokore. time još nije zasnovano sociološko vaGilbert Simondon. funkcionalni karakter njezinih pojmova. novovjekovna znanstvena misao ne projektira određene praktične ciljeve. faktički teleološki kontekst — kontekst datog. Ostajući čist i neut­ ralan. Utoliko što je čista. Cilj mi je da pokažem unu­ tarnji instrumentalni karakter znanstvenog ratia po kome je on a priori tehnologija. U naše vrijeme se dominacija perpetuira i širi ne samo putem tehnologije već i kao tehnologija. i a priori jedne specifične tehnologi­ je — naime tehnologije kao forme društvene kontrole i do­ minacije.

Sastaviti. . Husserl je dao genetičku epistemologiju. Ovaj prvi je »à l'intérieur de l'action comme telle«. 42). Tako Jean Piaget u svojoj »genetičkoj epistemologiji« pruža drugačiju interpretaciju. Piagetova interpretacija uočava imanentan praktični karakter teorijskog uma. Logika i matematička logika su »une action sur l'objet quelconque. koja je konstituirala izvornu bazu (Sinnesfundament) galilej­ ske znanosti.«21) Matematičke propozicije tako izražavaju »une accomo­ dation générale à l'objet« — za razliku od pojedinačnih adap­ tacija koje karakteriziraju prave fizikalne propozicije. Apstrahiranje ne teče ni od strane samo objekta. ali na osnovu određenog djelovanja sa strane subjekta. 288. po­ vezanost teorijskog i praktičnog uma može se razumjeti na sasvim različite načine. no izvodi ga iz opće strukture akcije koja je u osnovi naslijeđena biološka struktura. zato jer insistiraju baš na koordiniranju poseb­ nih akcija i jer ulaze u ove kao faktor koordinacije . niti od subjekta kao sredstvo čistog spoznajnog uma.154 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE I JEDNODIMENZIONALNA MISAO 155 ženje znanstvenog projekta. Ovdje se osvrćem na Husserlovo djelo 25 ) samo utoliko što ono ističe u kojoj mjeri je novovjekovna znanost »meto­ dologija« prethodno datog povijesnog realiteta unutar koga se znanost kreće.. a u tom slu­ čaju se interpretacija vrti ukrug. ) Die K r i s i s der E u r o p ä i s c h e n W i s s e n s c h a f t t e n u n d d i e t r a n s c e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e . str. gurnuti itd. Piaget razlikuje spoznaj­ ne procese u matematici i fizici. c'est-à-dire une action accomodée de façon générale« 22 ). str. primarno počivao na biološkoj fundaciji koja je supra — (ili. No. a da bi subjekt funkcionirao kao pu­ ka neutralna pozicija opažanja i mjerenja. Galileo nije podvrgao pitanju predznanstvenu bazu znanosti u svijetu prakse (Lebenswelt) koji je determi­ nirao teorijsku strukturu. On interpretira formiranje znanstvenih pojmova na temelju različitih apstrakcija iz op­ ćeg međuodnosa subjekta i objekta. Za razliku od Piagetove. 19. Apstrahiranje u fizici vodi nužno natrag na logičko-matematičke apstrakcije. g. Ova koordinacija konstituira objektivnost jer zadržava naslijeđene »refleksne i instinktne« strukture. ne vidim zašto bi ona »po svojoj prirodi« bila logičko-matematička — osim ako su »pojedinačne akci­ je« znanstvene operacije novovjekovne fizike. 287. jer — — »pojedinačne akcije rezultiraju znanjem samo onda ] Introduction à l'épistémologie génétique tome III. zapovjediti. »Nasuprot onom što se često kaže. 25 24) . koja je centrirana oko društveno-povijesne strukture znanstvenog uma. To je rezultiralo izluzijom da je matematiziranje prirode urodilo »autonomnom (eigenstänIbidem. za koordina­ cije refleksa i instinkta. matematski entiteti nisu rezultat apstrahiranja baziranog na objektima. loc. 22) Ibidem. znanstveni rezultati su upućivali na pred-znanstvenu praksu. u svom izvoru. str. bolje infra — ) povijesna. po njemu. 1950. . Presses Universitaires. a to »djelovanje« je općevažeće utoliko što — — »se ovo apstrahiranje ili diferenciranje proširuje na sam centar naslijeđenih koordinacija jer su koordinirajući mehanizmi akcije uvijek vezani. 23) Ibidem. a matematika je kao čista koordina­ cija opća forma djelovanja — »djelovanja kao takvog« (»l'ac­ tion comme telle«). Ona je bila skrivena (verdeckt) daljim razvojem znanosti. kretati se itd. I uz supoziciju da formiranje najapstraktnijih znanstvenih pojmova održava međuodnos sub­ jekta i objekta u danom svijetu rasuđivanja i djelovanja. Znanstveni metod bi. tako da apstrahira­ nje nužno poprima logičko-matematičku formu. Čak ako prihvatamo da sve naučno znanje pretpostavlja koordinaciju pojedinačnih akcija. 21 kad su međusobno koordinirane i ako je ta koordinacija po svojoj prirodi logičko-matematička« 2 4 ).« 2 3 ) U fizici apstrahiranje teče od objekta. str. ponajviše psihološke i biološ­ ke analize. 291. Husserl polazi od činjenice da je matematiziranje pri­ rode rezultiralo valjanim praktičnim znanjem: konstruk­ cijom »ideirane« stvarnosti koja je mogla biti efikasno dove­ dena u korelaciju s empirijskim realitetom (str. već apstrahiranja provedenog usred akcija kao takvih. cit. 289. opcija su djelovanja negoli misliti. Paris.

— ali svijet percepcije i iskustva. radi se ο specifičnom društvenohistorijskom projektu. u svom vlastitom konkretnom kauzelitetu. ostalo specifična metoda i tehnika za Lebenswelt. inherentna granica . . na činjenicu da uprkos neeuklidovskoj geometriji još uvijek opažamo i djelujemo u trodimenzionalnom prostoru. No. dok je. 49. Ovi cen­ tralni pojmovi novovjekovne znanosti ne nastaju kao puki nusprodukti čiste znanosti. u galilejskoj znanosti »konkretni svijet kauzaliteta postaje primijenjena matematika« (str. str. u pitanju: naime. algebra i matematička logika konstruiraju apsolutni ideacioni realitet oslobođen neproračunljivih neiz­ vjesnosti i pojedinačnosti Lebenswelta i subjekta koji u nje­ mu živi. umije­ će anticipacije prošireno u beskonačnost (ins Unendliche erweiterte Voraussicht. predvidljivih odnosa među jedinicama ko­ je se dadu egzaktno identificirati. Husserl je istakao predznanstvenu. Ali — a ovo je odlučno — specifičnog anticipiranja i projektiranja — naime. obličja i odnosa koji su opće »upotrebljivi. nepromijenjen . . on posjeduje predviđanje željeno u praksi« — — predviđanje onoga što treba očekivati u iskustvu konkret­ nog života (str. Po Husserlovoj formulaciji. praktičnog konteksta.. U ovom projektu je univer­ zalno kvantificiranje preduslov za gospodarenje prirodom. uzimam slobodu da ga ponovo interpretiram. kao takve one postaju univerzalno podešljive i uporabljive . podcrtano Η.. Ono je anticipiranje (Voraussehen) i projektiranje (Vorhaben).). 112). razvoj znanosti reprezentira (i maskira) razvoj predznanstvene strukture. š t o je ta izvorna. Znanstveno apstrahiranje od konkret­ nosti. Ovo »gledanje« je. Ruho ideacije (Ideenkleid) matematske znanosti je takvo ruho sim­ bola koji istovremeno predstavljaju i maskiraju (vertritt i verkleidet) svijet prakse (str. Mnogo više je.. uključuje određeno konkretno iskustvo Lebenwelt-a — određen mod »gledanja« svijeta. 43). Upravo zato što je galilejska znanost u formaciji svo­ jih ideja tehnika određenog Lebenswelta. 24. kao potpuno isti za egzakt­ no određenje i kalkuliranje empirijskih objekata i odnosa« (str. Ona ostaje suštinski unutar okvira iskustva i ciljeva koje je postavila ta realnost. već su pripadni njezinoj unutar­ njoj idejnoj strukturi. 52). prema »starim« zakonima kauzaliteta. tj. Geometrija je teorija praktične objektivizacije. Ovo je provokativan stav..156 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 157 dige) apsolutnom istinom« (str. onog koje ima iskustvo ο svijetu. No. što rezultira kako egzakt- nošću tako i univerzalnim važenjem. Kako bismo ga mogli olako potcijeniti. Bez sumnje. predznanstvena intencija i sadržaj sa­ čuvan u pojmovnoj strukturi znanosti? Mjerenje u praksi otkriva mogućnost upotrebe nekih bazičnih formi. ili da uprkos »statističkom« shvaćanju kauzaliteta još uvijek djelujemo. kvantificiranje kvaliteta. idealne forme je moguće odrediti u odnosu na apsolutnu identičnost. jednostavno. Naime. možda. razumijeva ga i oblikuje na osno­ vu proračunljivih. Galilejska znanost je znanost metodičkog. ova znanost je tehnika. Μ. egzaktnost. — — »u kome provodimo naš cijeli praktični život. « (str. zapravo. 51). gornji stav ne protivurječi stalnim promjenama u svijetu svako­ dnevne prakse koje su rezultat »primijenjene matematike«.) Koordinacija (Zuordnung) ideiranog i empirijskog svi­ jeta nas osposobljava da »projektiramo anticipirane pravilno­ sti praktičnog Lebenswelta«: »Kad jedanput čovjek posjeduje formule. dezinteresiranom karakteru. 25). For­ mulacija se ne poziva. tehničku konotaciju matematske egzaktnosti i sposobnosti fungiranja. U svim apstrakcijama i generalizacijama znanstveni metod zadržava (i maskira) svoju predznanstveno-tehničku strukturu. uprkos svom »čistom«. siste­ matskog anticipiranja i projektiranja. ona ga ne može transeendirati i ne transcendira ga. u svojoj bitnoj strukturi. Tako klasična geometrija »ideali­ zira« praksu razmjeravanja i mjerenja zemlje (Feldmes­ skunst).« (str. po zdravom razu­ mu. i dalje). gledanje unutar svrhovitog. ostaje to što jest. 51. a svijest koja ga preduzima skriveni je subjekat galilejske znanosti. Individualni kvaliteti koji se ne daju kvantificirati isprečuju se organiziranju ljudi i stvari prema mjerljivoj sili koju tre­ ba iz njih ekstrahirati. ta konstrukcija ideacije jest teorija i tehnika »idealiziranja« novog Lebenswelta: »U matematskoj praksi postižemo ono što nam je us­ kraćeno u empirijskoj. Isto tako.

odnosno novovjekovnom misli. racionalizira i osigurava predominantni Lebenswelt bez mijenjanja njegove egzistencijalne strukture — to jest bez sagledavanja kvalitativno novog moda »gledanja« i kvalitativ­ no novih odnosa među ljudima i između čovjeka i prirode. zasad. str. Ako je to tako. Tako se racionalna hijerarhija isprepliće s društvenom. Stalno samokorigiranje znanosti — revolucija njezinih hipoteza ugra­ đena u znanstvenu metodu — pokreće i proširuje isti povijes­ ni svijet.. gdje bitak postaje ispunjen. T h e Q u e s t f o r C e r t a i n t y . oživlja­ vanje teleoloških filozofija itd. istina i objektiv­ nost ostaju u odnosu s čovjekom. proizvela univerzum u kome gospodarenje prirodom ostaje vezano na gospodarenje čovjekom — veza rezultira pogubno za univerzum kao cjelinu. 1929. Dozvoljavam da je ta podozrivost opravdana.. i njegovom sposobnošću da poima i mijenja svoj svijet. Dva kontrastna racionaliteta ne mogu biti dovedena u korelaciju putem njihova jednostavnog identificiranja s antič­ kom. S obzirom na institucionalizirane oblike života. 95. znanost bi tako (kako čista tako i primijenjena) imala stabilizirajuću. praktičnom sadržaju. Daleko od toga da bi umanjila fundamentalnu promjenu koja se zbila s utvrđenjem galilejske znanosti. Naporedo s tim. Ona je kreirala nov svijet teorijskog i praktičnog uma. kraj gospodarenja u zadovolje­ nju. no ostala je pripadna određenom povijesnom svijetu koji ima svoje očite granice — kako u teoriji tako u praksi. Istakao sam da su elementi prevrata. pripadna je metafizici dominacije. međuigra hipoteza i zamjetljivih činjenica provjerava hipoteze i utvrđuje činjenice. štaviše. isto bazično iskustvo. koja bi mogla razdvojiti navedenu fatalnu vezu. ideje ο druga­ čijem racionalitetu bile prisutne u povijesti misli od njena početka. ova sposobnost ovisi ο tome koliko se materija (ma što da je ona) respektira i razumije u njezinim pojedi načnim formama kao to što navlastito jest. tad bi promjena u smjeru progresa. također. akterom teorije i prakse. g. konzervativnu funkciju. . Husserlova inter­ pretacija ističe radikalni prelom s predgalilejskom tradici­ jom. Znanstvene hipoteze bi se tad razvile u bitno drugačijem eksperimentalnom kontekstu (kontekstu pacifici­ ranog svijeta) a da pri tom ne izgube svoj racionalni karakter. 100. ona je isto tako pripadna i metafizici oslobođenja — pomirenju logosa i erosa. New York. kao što je to učinjeno u formulaciji Johna Deweya »od kontemplativnog užitka k aktivnoj manipulaciji i ovladavanju« i »od znanja kao es­ tetskog užitka svojstava prirode ka znanju kao sredstvu svjetovnog vladanja« 2 7 ). Bez obzira na to kako su određene. Znanstveno shvaćena i zagospodarena priroda se očituje u tehničkom aparatu produkcije i destrukcije. kako u čistim tako u primijenjenim metodama. instrumentalna orijentacija misli je zaista bila nov ob­ zor. statičku. želim istaći da je znanost svojom vlastitom metodom i idejama projektirala i . mogu samo ustvrditi da ne 26 smjeram na takve mračne ideje ). gdje je napetost među »jest« i »treba da« razriješena u ciklu­ su vječnog vraćanja.158 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO 159 postojeće znanosti i znanstvene metode na osnovu koje se proširuje. koji održava i poboljšava život ljudi podređujući ih gospodarima aparata. no. i na samu strukturu znanosti — na znan­ stveni projekt. No. Antička ideja ο državi. Minton. Moglo bi se čak reći da je zasada znanstve26) Pogledaj poglavlje IX i X. Ova ideja sagledava smirenje rep­ resivne produktivnosti uma. Balch and Co. Racio­ nalno društvo subverzionira ideju uma. na metoda jedina metoda koja može polagati pravo na objek­ tivnu vrijednost. Na osnovu toga je suvremena znanost neuporedivo veće objektivne vrijedno­ sti od prethodne. č a k i najrevolucionarni­ ja postignuća bi bila samo konstrukcija i destrukcija u skladu sa specifičnim iskustvom i organizacijom stvarnosti. a moderna misao dostatnu 27) J o h n Dewey. utjecala. Ono zadržava isto formalno a priori koje vodi baš materijalnom. Konsekventno tomu. Antička misao sadrži dovoljno logi­ ke svjetovnog usmjeravanja. izgleda da ono impli­ cira potrebu za svojevrsnom »kvalitativnom fizikom«. čini se da prethodno razmatranje sugerira ne samo unutarnje granice i predrasude znanstvene metode već i nje­ zinu povijesnu subjektivnost. znanost bi došla do bitno drugačijih ide­ ja ο prirodi i zasnovala bi bitno drugačije činjenice.

Drugim riječima. Klasična formalna logika i moderna simbolička logika. transcendentalna i dija­ lektička logika — svaka vlada drugačijim univerzumom rasu­ đivanja i iskustva. Totalni empiricizam razotkriva svo­ ju ideologijsku funkciju u suvremenoj filozofiji. u slijedećem poglavlju ćemo razmatrat neke aspekte lingvističke analize. Ideja znanosti ο univerzalno ovladanoj prirodi projektira prirodu kao beskonačnu materiju u funkciji. Pog­ ledaj empirijske primjene matematike i simboličke logike u elektronskoj industriji. Svijet ide k tome da postane materijal totalnog upravljanja koje apsorbira čak upravljače. Sve se one razvijaju unutar povijesnog kontinuiteta dominacije kojoj plaćaju danak. zapovijed na osnovu znanja. a onima negativnog mišljenja njihov spekulativni i utopistički karakter. raščini) ideje koje bi mogle slomiti te barijere. pra­ vilo. To raspravljanje treba da pri­ premi tlo za pokušaj da se pokažu barijere koje stoje na putu empiricizmu da se uhvati ukoštac sa zbiljom i da sačini (ili bolje. strano teorijskom projektu pokazuje se kao dio njegove same struk­ ture (metoda i pojmovi). Hipotetički sistem formi i funkcija postaje ovisan ο jednom drugom si­ stemu — ο prethodno postavljenom univerzumu ciljeva u ko­ me i za koga se on razvija. Ono što se činilo izvanjsko. odvijanje te logike je različito u raznim modima misli. Jedino u medijumu tehnologije čovjek i priroda po­ staju funkcionalni objekti organizacije. puki materijal teorije i prakse. ciljeve. Iz toga proizlazi da misao koja doista transcendira postojeće — transcendira i sam um.160 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 161 komponentu optužbe i odbijanja da dezavuira formulaciju Johna Deweya. Um kao konceptualna misao i ponašanje nužno je gospodarenje. metafizičkom. Ne samo da se društveni položaj pojedinca i njegov odnos spram drugih pokazuje kao uslovljen objektivnim kvalitetima i zakonima već ovi kvaliteti i zakoni gube svoj misteriozni i nekontrolivi karakter — pokazuju se kao proračunljive manifestacije (znanstvenog) racionaliteta. dominacija. U odnosu na tu funkciju. Univerzalna efikas­ nost i produktivnost aparata pod koji su subsumirani prikri­ va posebne interese što organiziraju aparat. Ona postaje sposobna ne samo da ih razu­ mije već i da djeluje na njih. i ovo društvo je sudbonosno upleteno u njega. (Kontrast nije i konflikt. emocional­ nom. dok cjelokupna misao stoji pod vladavinom logike. . Rezimirajući. suprotno konfuznom. no oni se nikad ne odigravaju u vakuumu i nikad ni­ su ograničeni na privatnu. s druge. Taj kontinuum podaruje pozitivnim modima mišljenja njihov konformistič­ ki i ideologijski karakter. U toj formi je svijet objekta ušao u konstrukciju tehnološkog univerzuma — univerzuma mental­ ne i fizičke instrumentalnosti. čista objektivnost se razotkriva kao objekat za subjektivitet koji daje telos. Ta­ ko je to istinski »hipotetički« sistem ovisan ο subjektu koji daje važenje i verificira. No. podređujući ih njihovom općem. tehnologija postaje značajan nosilac postvarenja — postvarenje u njegovoj najzrelijoj i najefikasnijoj formi. sredstava u samima sebi. Procesi potvrđivanja i verifikacije mogu biti čisto teo­ rijski. individualnu svijest. Logos je zakon. U konstrukciji tehnološke stvarnosti nema nečeg takvog kao čisto racionalni znanstveni poredak. U danim uslovima znanstvena misao (znanstvena u ši­ rem smislu. pokušat ću jasnije odrediti skriveni subjekat znanstvenog racionaliteta i skrivene ciljeve u njegovoj čistoj formi.) Ne-kontradikcija i ne-transcendencija su zajednički nazivnik u odnosu na postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja. da ih podvrgne sebi. Misao ovladava posebnim slučajevima supsumirajući ih pod univerzalne. s jedne strane. i totalnog empiricizma. proces tehnološkog racionaliteta je poli­ tički proces. Tkivo dominacije je postalo tkivo samog uma. alogičkom mišljenju) van fizike poprima formu čistog i samozadovoljnog formalizma (simbolizma).

iluzija. matematika) ili koekstenzivan s etabliranim univerzumom rasuđivanja i ponašanja. ling­ vistička analiza govori sama za sebe i određuje svoj vlastiti stav spram stvarnosti. ο postupku koji impli­ cira isključivanje kritičkih pojmova podobnih da dovedu u vezu takvo ponašanje s društvom kao cjelinom. sigurnijeg planira­ nja. Štaviše. u poređenju s ostvarenjima sociologije i psihologije. empiricizam lingvističke analize se kreće u okvirima koji ne dozvoljavaju takvo proturječje — u preovlađujućem svijetu ponašanja samo-nametnuto ograničenje na predominantno ponašanje vodi k imanentno pozitivnom stavu. oslobođenje od metafizičkih utvara i besmislenih poj­ mova odista se može smatrati svrhom u samoj sebi. Na osnovu tog ograničenja teorijski proces postaje direktno praktičan. Akcenat je na terapeutskoj funkciji filozofske analize — korigiranju abnormalnog pona­ šanja misli i govora. arbitrarno i omalovažavaj uče poigrava­ nje terminima »pozitivan« i »pozitivizam«. potanje kalkulacije. ono je bilo odlučan element u tra­ diciji empirizma. To ću učiniti tako što ću se ukratko osvrnuti na njihovo porijeklo. negativno su mišljenje. koje pomaže koordinaciji mental­ nih operacija s operacijama u društvenoj stvarnosti.J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 163 7. Sve od nje­ gove prve upotrebe. Analiza u smjeru korekcije i poboljšanja završava u afirmaciji. kako može izgledati. Uprkos nepo­ pustljivo neutralnom pristupu filozofa. Poput bilo koje filozofije koja zaslužuje taj naziv. Prije nego što pokušam pokazati taj inherentno ideo­ loški karakter lingvističke analize. pretendi­ ra na terapiju. vjerovatno u školi Saint-Simona. a proturječje postaje bitno svojstvo uma (Hegel). za svoj okvir razmatra­ nja proklamira opću upotrebu riječi. TRIJUMF POZITIVNOG MIŠLJENJA: JEDNODIMENZIONALNA FILOZOFIJA Redefiniranje misli. Tako ling­ vistička analiza tvrdi da ozdravljuje misao i govor od konfuz­ nih metafizičkih pojmova — od »utvara« manje zrele i manje znanstvene prošlosti koje još uvijek proganjaju svijest iako one ne objašnjavaju niti određuju. Ovo svojstvo misli nije bilo ograničeno na od­ ređen tip racionalizma. Ideologijski karakter takva tretmana misli ne treba prejudicirati dovodeći u vezu borbu protiv poj­ movne transendencije preko postojećeg univerzuma rasuđi­ vanja s borbom protiv politike transendencije preko posto­ jećeg društva. empirizam se potvrđuje kao pozitivno mišljenje. odstranjenju opskurnosti. »Moć negativnog« je princip koji vla­ da razvojem pojmova. njegov stav prema postojećem ovisi ο svojevrsnoj dimenziji iskustva koja funkcionira kao izvor znanja i kao temeljni okvir raz­ matranja. S tim karakteristikama ona naznaču­ je svoju poziciju u filozofskoj tradiciji — ona je na suprot­ nom polu spram one misli koja je izgradila svoja shvaćanja u napetosti. Za razliku od toga. različitost unutar predominantnog ponašanja. čak proturječju spram predominantnog svijeta rasuđivanja i ponašanja. Misao je poravnana s realitetom kad je izliječe­ na od nadilaženja postojećeg pojmovnog okvira koji je ili čisto aksiomatski (logika. njihovo izlaganje. Takvi modi misli koji proturječe postojećem svijetu. Filozofska analiza nije neposredna aplikacija takve vr­ ste. Terapeutsko tretiranje misli. U poglavlju IV sam raspravljao ο terapeutičkom empiricizmu sociologije u izlaganju i korigiranju abnormalnog po­ našanja u industrijskim poduzećima. veće efikasnosti. ostaje akademsko. u najmanju ruku. treba da opravdam svoje. tretiranje misli u lingvističkoj analizi njegova je vlastita stvar i njegovo vlastito pravo. On oblikuje metode boljeg rukovođenja. termin »pozitivizam« obuhvaća 1) važenje spoznaje na osnovu iskus- . Svoju glavnu brigu ona vidi u raskrin­ kavanju transcendentnih pojmova. prethodno ograniče­ na analiza podliježe moći pozitivnog mišljenja. Egzaktno mišlje­ nje. zastranjenosti ili. čini se da su senzualizam i materijali­ zam per se negativni spram društva u kome su neispunjene vitalne nagonske i materijalne potrebe. Na primjer. Empirizam nije nužno pozitivan.

62) i passim. 2) orijentaciju spoznaje na prirodne znanosti kao model izvjesnosti i egzaktnosti. Konformistički stav pozitivizma. g. istine i činjenica. Za razne konotacije izraza »pozitivan« u novoj znanosti ο društvu i ο suprotnosti spram »negativan«. vol. netačna je kao opći sud ο filo­ zofskoj3 misli. Citirano u André Lalande. nisu više znanstveni i tehnički progres ono što motivira odbijanje. Metafizička dimenzija. Rivière. slijepa priroda — sad se pokazuje unutar dohvata znanstvenog i tehničkog progresa. 409.« (str. sužavanje misli nije manje oštro zato što je nametnuto po samom sebi — kao vlastiti metod filo­ zofije. tehničkim ili sličnim ostvare­ njima. ona se grozi prestupa. str.« (str. 61). U njemu se vrši transformiranje svijeta objekta u instrumen­ talni svijet. javlja se. . U onoj mjeri u kojoj je dani realitet znanstveno obuhva­ ćen i transformiran. u odnosu na radikalno nekonformistačke načine mišljenja. no. u suvreme­ nom pozitivizmu. Teza d-i filozofija ostavlja sve kao što jest može biti istinita u kontekstu Marxovih Teza ο Feuerbachu (gdje je u isto vrijeme negirana). Oba trenda su potpuno stopljena u Wittgensteinovoj če­ stoj upotrebi imperativa s intimnim. 181. on se borio s moćnom ideologijom. u uvodnom poglavlju The Concept of Mind Gilberta Rylea. 1) Austinovo prezrivo tretiranje alternativa spram opće upotrebe riječi i njegovo ozloglašenje onog što »razmišljamo popodne u svojim naslonjačama«. i dalje. dok njegovi da­ našnji sljedbenici pružaju intelektualno opravdanje za ono što je društvo već odavno postiglo — naime oni ozloglašuju alternativne mode mišljenja koji proturječe postojećem svi­ jetu rasuđivanja. W o r d s A n d T h i n g s . . možda. 100. prvi put u optuž­ bama Fouriera. 49. ed.) totalnu komercijalizaciju građanskog društva kao plod »našeg progresa u racionalizmu i pozitivizmu«. koji progovara u Saint-Simonovom pozitivizmu. str.) »Nemoj više nikada misliti na razumijevanje kao duševni događaj! — Jer način govora je ono što te zbunjuje. New York. 1959. štite čovjeka od beskorisnih avantura svijesti i potpuno ga osposobljuju da se orijentira u onom što ga okružuje. i dalje. samoponižavanje i samooptužbu intelektualca čiji rad ne rezultira znanstvenim. »Prevedi sebi slijedeći slučaj . . pogledaj D o c t r i n e de S a i n t — S i m o n . a filozofi sami proklamiraju nemoć i neefikasnost filozofije.: »I tvoji obziri su nesporazumi. str. Macmillan. ranije genuino polje racionalne misli. Svijet rasuđivanja i ponašanja. pozitivizam nalazi u društvu medij za realizira­ nje (i važenje) svojih shvaćanja — harmoniju teorije i pra* kse. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju. ili. vrhunskog autoriteta i indolentne familijar­ nosti. gdje iza prikaza »Descartesova mita« kao »oficijelne doktrine« ο odnosu tijela i svijesti slijedi pre­ liminarno pokazivanje njezine »apsurdnosti«. isto tako. Filozofska misao se obrće u afirmativnu misao. 256. čini se da se on kreće između dva pola — nepogrešivog. I. Sam Fourier je vidio (u La F a u s s e I n d u s t r i e . ) P h i l o s o p h i c a l I n v e s t i g a t i o n s . transcendentalizma i idealizma kao opskurantističkih i regresivnih načina mišlje­ nja. pozitivizam je borba protiv svake metafizike. No. kad je Hume detronizirao sup­ stancije. kad su shvaćena i prihvaćena. . 1924. Presses Universitaires de France. a ovo evocira Johna Doea i Richarda Roea i što oni misle ο »prosječnom plaćaocu takse«. 2 ) Za slične deklaracije pogledaj Ernest Gellner. 3) vjerovanje da progres u znanju ovisi ο toj orijentaciji. Nego se upitaj . 792. postoje ira­ cionalna i neznanstvena. str. sanje ili fantazije 1 ).164 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 165 tva činjenica. akademski sadomazohizam. Mnogo toga što je još uvijek izvan instrumental­ nog svijeta — nepokorena.. kao samokarakterizacija neopozitivizma. u kojoj društvo postaje industrijsko i tehnološko. Na kasnijem stupnju. jest svijet tehnološke stvarnosti. 1956. Konsekventno tomu. Boston. . Paris. g. Ovo afirmiranje nemoći i ovisnosti prisvaja Humov stav legitimiranog zadovoljstva ograničenjima razuma. V o c a b u l a i r e T e c h n i q u e e t C r i t i q u e d e l a P h i l o s o p h i e . Ona ostavlja postojeći rea­ litet nedirnut. Bougie i Halévy. Vrijedan analize je stil u kome se prezentira taj filo­ zofski biheviorizam. Beacon Press. udostojavajućim »ti« (»du »thou«) 3 ). koja. nadalje Wittgensteinovo uvjeravanje da filozofija »ostavlja sve takvo kakvo jest« — takve izjave 2 ) očituju. 1835. 1960.« (str.. po mom mišljenju. filozofska kritika kritizira unutar danog društve­ nog okvira i žigoše nepozitivne pojmove kao puku spekula­ ciju. Ogroman je napor u suvremenom svijetu da se redu­ cira djelokrug i istina filozofije. Tvoja pitanja se odnose na riječi . . g. Paris. .

ed. već su to raspršeni atomi jezika. Ovaj slučaj. Lingvistička analiza ne uzima u obzir ono što razotkriva svakodnevni jezik u govoru — osakaćenje čovjeka i prirode. . . Jezik koji čini većinu mate­ rijala za analizu je očišćen jezik — očišćen ne samo od svog »neortodoksnog« vokabulara već također od sredstava za izra­ žavanje bilo kojih drugih sadržaja doli onih koje individuumu pruža društvo. lovora . b) Drugi slučaj je drugačiji.« »isn't . L. »Imao sam šešir«. Blackwell. senzornim razlučivanjem (iako *) heliotrop — op. Familijarnost u govoru je bitna utoliko što od početka isključuje intelektualni Vokabular »metafizike«. nedostajanje zagriza.«. to sam zbunjeniji: to je sasvim posebno i potpuno specifično. U svim takvim slučajevima pokušavam prepoznati sadašnji slučaj traga­ jući za nečim poput njega u mom prošlom iskustvu. iako se.ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 167 U cijelom djelu lingvističke analize prisutna je famili­ jarnost s čovjekom s ulice. i dalje (Austinove fusnote su ispu­ štene). 137. čiji govor igra tako odlučnu ulo­ gu u lingvističkoj filozofiji. »Razlučujemo dva različita načina oklijevanja a) Uzimamo slučaj kad osjećamo izvjestan okus. Lingvistička analiza zatiče očišćeni jezik kao gotovu činjenicu i uzima taj osiromašeni jezik onako kako ga nalazi izolirajući ga od onoga što u njemu nije izraženo iako ono pripada postojećem univerzumu rasuđivanja kao elemenat i faktor smisla. . prirodno. osjetiti ga živo. Autoritet filozofije blagosilja snage koje čine ovaj svijet. . smiješni fragmenti govora koji zvuče poput dječijeg razgovora — na primjer: »To mi izgleda kao čovjek koji jede mak«. Nisam siguran da je to okus ananasa: u njemu nema možda upravo onog nečeg. U onome što je aktualni osjet nedostaje oštrine. A . kon­ centrirati se na njega. Respektirajući predominantnu raznolikost značenja i upotreba. kombi­ nira s prvim. . is­ mijava eggheada. utoliko je znak konkretnosti. prevo. Oxford. svakodnevni jezik ponajčešće nije onaj koji rukovodi analizu. da nije dovoljno slično bilo čemu što zavre­ đuje isti opis. Second Series. isto ta­ ko je znamen lažne konkretnosti. bes­ korisno je: što više mislim ο tome. siguran sam da ovo nije dovoljno slično bilo čemu što sam okusio ikad prije. Ne. ili ne naprosto tako što mislimo. ili kad sam samo prilično siguran. str. recimo. No. Citiram analizu iz »Other Minds« 4 ) J. a blo­ kirajući (kao sporedni materijal) analizu ο tome što taj govor kaže ο društvu koje ga govori. već oštrijim razabiranjem. i lingvistička filozofija potis­ kuje ono što je stalno potiskivano u ovom univerzumu rasu­ đivanja i ponašanja. iako dovoljno poseban. nanovo promotriti: možda nađemo neprirodno svjetlucanje. prisutni zasitan okus nije baš svojstven ananasu? Nije li tu možda čudan nagovještaj zelenog što isključuje svijetloljubičasto i ne bi odgovaralo bradavki*)? Ili je možda to ponešto neobično: moram pažljivije pogledati. Jezik Johna Doea i Richarda Roea je jezik kojim odista govori čovjek na ulici. Štaviše. Wittgenstein posvećuje mnogo oštroumlja i prostora analizi »Moja metla je u uglu«. Može­ mo reći 'Jednostavno ne znam što je to: nikad ranije nisam okusio ništa ni izdaleka slično tome . 1959. to je jezik koji izražava njegovo ponašanje. . pri tome postižemo različite stupnjeve uspjeha. . ne tako. zagriza. I ovdje filozofija demonstrara svoju lojalnu konformnost sa svakodnevnom upotrebom služeći se kolokvijalnim skraćenicama svako­ dnevnog govora: »Don't . ili gotovo si­ guran da je to okus. . a s tim se može izaći na kraj. za nekom sličnošću na osnovu koje dati slučaj zaslužuje da bude više-manje pozitivno opisan istom deskriptiv­ nom riječju. specifičnog okusa. tako da to nije slično običnoj vodi. ona se opire inteligentnom nekonformizmu. potpuno je­ dinstveno u mom iskustvu!' Ovo ilustrira slučaj kad ne mogu naći ništa u mom prošlom iskustvu s čim bih mo­ gao usporediti sadašnji slučaj. . 4 ) U L o g i c a n d L a n g u a g e . stapa se s općijim tipom slučaja kad nisam sasvim si­ guran. moć zdravog razuma i svakodnevnog govora. Flew. »On je vidio crvendaća«. Tu pokušavam okusiti dato iskustvo. Austina kao repre­ zentativan primjer.

u koju se ona sama dovela. kad se isključi objašnjavanje? U pitanju nije defini­ c i j a i dignitet filozofije. ono što treba prevladati rasuđivanjem koje je po shvaćanjima. istina da mišljenje drugih artikuliranijih slu­ čajeva u našem prošlom iskustvu može pomoći i pomaže . ona ga prelazi i otvara kvalitativno različit svijet. Netko bi se mogao upitati što ostaje od filozofije. jasno. str.«7) — kao da bi one bile jedine alternative i kao da »ek­ stremne suptilnosti« ne bi bio prikladan termin za Wittgensteinovo poigravanje jezikom prije negoli za Kantovu Kritiku čistog uma. a nama se kaže da slušamo. Transcendiraju je ka činbenicima koji proizvode situaciju i ponašanje ljudi koji govore (ili ćute) u datoj situaciji. I n v e s t i g a t i o n s . loc. baš zbog svoje banalnosti rasvijetliti empirijski svijet u njegovu realitetu. Ibidem. .. filozofija izručena sa svim svojim shvaćanjima postojećem.vrata'« 6 ). u najmanju ruku. te služiti tome da se objasni naše mišljenje i govor ο tome svijetu — poput Sartreova analiziranja grupe ljudi koja čeka na autobus. ali bi tamo bile razotkrivene kao neprimjereni. samo lingvističkih činje­ nica . ( Gotovo mazohistička redukcija govora na unižen i obi­ čan sačinjena je u programu: »ako su riječi Jezik'. čak krivi primjeri. . Ništa hipotetično ne smije biti u našim razmatranjima.« Što se može zamjeriti ovoj analizi? Svojom egzaktnošću i jasnošću ona je možda nenadmašiva — ona je korektna. sposobnosti našeg razlučivanja).no društvo govori svojim jezikom. ili Karl Krausova analiziranja novina. racionalne i valjane upravo zato što su drugačije. Podređenje vladavini postoje­ ćih činjenica je totalno — doduše. upotreba mora biti tako nepretenciozna kao kod riječi . str. str. str. . (U ovim navedenim prim­ jerima transcendentni činbenici su naznačeni u društvenoj po­ djeli rada. Ibidem. str.) Utoliko se analiza ne okončava u univerzumu sva­ kodnevnog rasuđivanja. Ibidem. Ali to je sve. Na dje­ lu je širenje nove ideologije koja preduzima da opiše što se 6) 7 ) 8) 9) 10) Ibidem. ne vjeruje u mogućnosti novog iskustva. Mo­ ramo prestati s objašnjavanjem. Ibidem. 47. Bile bi ono odbačeno. stilu i sintaksi drugačijeg reda — rasuđivanjem kome nikako nije »jasno da je svaka reče­ 5 nica našeg jezika u 'redu kakva jest'« ). 5 ) Wittgenstein. 47. Prohibicije su stroge i autoritarne: »Filozofija ni na koji način ne treba da ometa aktualnu upotrebu jezika« 9 ). »Nadalje. str. Uzmimo jedan drugi primjer: i u Hegelovoj Logici bi mogle biti rečenice kao što je »moja metla je u uglu«. Bijeda filozofije. Dešava se sasvim su­ protno — naime.stol'. Takve analize rasvjetljavaju zato jer transcendiraju neposred­ nu konkretnost situacije i njezina izraza. Najbanalniji primjeri govora mogu. .svijet' upotrebljive. u vezi s prvim njegovim dijelom.168 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 169 je. S filozofskog stanovišta relevantna su dva pitanja: 1) Može li se eksplikacija pojmova (ili riječi) ikad orijentirati na aktualni svijet svakodnevnog rasuđivanja i završiti u njemu? 2) Jesu li egzaktnost i jasnoća same sebi cilj ili pripadaju drugim ciljevima? Na prvo pitanje. čija određenja mogu biti čak u proturječju s danim svijetom svakidašnjice. Moramo »prionuti uz predmete svog svakodnevnog mišljenja.lampa'. njegov izraz) stiješnjeno na svakodnevnu upotrebu već je nje­ mu i nametnuto da ne traži rješenja preko onih koja su već tu. . P h i l o s o p h i c a l cit. »Problemi se ne rješavaju privođenjem novog iskustva. . od inteligencije kad se isključi sve hipotetičko. potrebe da mislimo i govorimo na drugačijim osnovama od onih u svakodnevnoj upotrebi — osnovama koje su smisle­ ne. a meni je stalo da pokažem ne samo da to nije dosta već da se tu radi ο destrukciji filozofske misli i kritičke misli kao takve. već šanse očuvanja i zaštite prava. 49. a ima ga nadomjestiti jedino deskripcija« 1 0 ). ne smijemo zastranji­ vati i umišljati da treba da opisujemo ekstremne suptilno­ sti . Ne samo da je mišljenje (ili. 46.iskustvo'. ne treba da unapređujemo bilo kakvu vrstu teorije. 44. . već organiziranjem onoga što uvijek već znamo« 8 ). 45. od­ govaram afirmativno. š t o ostaje od mišljenja. svaka rečenica je tako malo u redu kao i svijet koji taj jezik saopćava.

Ri­ ječ ostaje kao što je bila. tekst značenja u kontekst njegove realnosti. s jedne. . potisnute. moći koje vladaju prvim također oblikuju ograničeno iskustvo. ne dešava se takva transformacija značenja u bihevioralne reakcije. Izvučen iz šireg i gušćeg konteksta u kome se govori. No. . str. . unutar historijskog kontinuuma. čak i tad stav ostaje neispunjen — samo su­ jeta apsolutnog idealizma utvrđuje finalni identitet misli i njenog objekta. pokazujući taj »izvana« kao bitan za razumijeva­ nje svakodnevnog rasuđivanja. Kube. taj jezik ostaje antagonističan. Jedna cijela grana analitičke filozofije je angažirana u tom pothvatu. Ali stvaran empirijski svijet je i to da su sve te stvari pretpostavljene .' ili pak zaboravljene. riječ »supstancija«. /vrata'«.. Ova apstraktnost nije korigirana ako se lingvistička analiza primjenjuje na političke termine i fraze. Filozofski poj­ movi ciljaju na dimenziju činjenice i značenja koja »izva­ na« osvjetljuje atomizirane fraze. objekt analize je odsječen od općeg medijuma u kome se formiraju pojmovi i u kome postaju riječi. On rastvara postojeći iskustveni kon11) Paul Valériy. nepoznate. da će biti zadovoljan ili ljut. I tokom dugih serija posredovanja. Ako se radi ο nalaženju metle ili kušanju ananasa. č a k kad se kreće u nepretencioznim terminima svakodnevnog rasuđivanja. zaglupljivanja i pokolja. da­ nas je još uvijek svijet gasnih komora i koncentracionih lo­ gora. Gallimard. zacijelo.. »ideja«. u filozofiji se ne radi ο nalaženju metle ili ο kušanju ananasa — a još manje ο tome da bi danas empirijska filozofija trebala da se bazira na apstraktnom is­ kustvu. »čovjek«. svijet nuklearnih gradova i kineskih komuna. neispunjena — osim u misli gdje inicira druge misli. 184. deskripcija koja posvema pojašnjava kušanje nečeg što može imati ili nemati okus ana­ nasa. U svakom slučaju. tad je apstrahiranje spomenutog odnosa opravdano i značenje može postati izvjesno bez narušavanja političkog univerzuma. i živi. Ili. Paris. Može li ikad i najegzaktnija deskripcija. ograničeni empirijski svijet dio je prvoga. i svijeta filozofijskog mišljenja i jezika.170 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 171 zbiva (i mnije) eliminirajući pojmove kadre da razumiju što se zbiva (i mnije). ali . Zato riječi na koje je upućena filozofija ni­ kad nemaju upotrebu »tako nepretencioznu . ako u filozofskom tekstu. u: P i è c e s s u r l ' a r t . No. a i ne smjera se na to. on možda misli da će netko drugi tko je stvarno pitao ο metli uzeti metlu ili je ostaviti tamo. Utvrđenje ovog odnosa nije posao svakodnevnog miš­ ljenja i svakodnevnog govora. Ovaj drugi. 12 ) Pogledaj str. U prvom redu postoji ireduktibilna razlika svijeta sva­ kodnevnog mišljenja i jezika. Pentagona i Kremlja. 183. Kad netko stvarno kaže »Moja je metla u uglu«. »alijenaci­ ja« postaje subjekat stava. loc. kontekst a priori zatvoren kako pri­ mjerima tako i samom analizom? Taj širi kontekst iskustva. širi kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji daje govoru njegovo značenje — kontekst koji se ne javlja u pozitivističkoj analizi. u: O e u v r e s . rečenica je ispunila svoju funkciju prouzrokujući bihevioralnu reakciju: »učinak proždire uzrok. str. kao što je upotreba riječi . s druge strane. 1331. »Poésie et pensée abstraite. ako sam univerzum sva­ kodnevnog rasuđivanja postaje predmet filozofske analize. u kome su svakodnevni rad i komfor možda jedino što sačinjava sve iskustvo. T a k o đ e r »Les Droits du poète sur la langue«. američkih cadillaca i njemačkih mercedesa. Stoga egzaktnost i jasnost u filozofiji ne mogu biti po­ stignute unutar svijeta svakodnevnog iskustva. cilj apsorbira sredstva« 1 1 )· Za razliku od toga. ili ras­ pravljanju. koja. Hirošime i Nagasakija. ili riječi svakodnevnog ra­ suđivanja. nisu intencija Austinove anali­ ze. U normalnim okolnostima je obični jezik odista bihevioralan — praktični je instrument.stol'. S te pozicije postaju upitni gore citirani primjeri ling­ vističke analize kao valjan predmet filozofske analize. apstrahira od ne­ posredne konkretnosti da bi postigao istinsku konkretnost. g. je­ zik filozofije je »meta-jezik« 12 ). cit. Svijet je to u kome su metla u uglu ili okus nečeg sličnog ananasu nešto značajno. 47 i dalje. 1934. svijet u kome su ljudi slobodni. što je taj uni­ verzalni.lampa'. stav može pomoći da se uobliči i vo­ di praksa. pridonijeti filozofskoj spoznaji? Može li ona ikad služiti kao kritika u kojoj su u pitanju kontroverzne okolnosti čov­ jeka — okolnosti drugačije od medicinskih ili psiholoških te­ stiranja okusa. realni empirijski svijet.

Odnosno. sve su one u istoj domeni jezične igre i akademskog dosađivanja. zabluda. Jedanput prihvaćeno. Zatvarajući prodor u tu sferu. kao granice koje određuju značenje i njegov razvoj — uslovi koje društvo nameće rasuđivanju i ponašanju. ili rječnik. koji ima samo činjenice a ne činioce. Tko je pa­ cijent? Po svemu sudeći. ο kome smo prethodno rasprav­ ljali. kritičke analize. ili neki drugi kodeks konvencije. pre- . »apstraktni« individu­ um koji iskusi (i izražava) samo ono što mu je dato (dato u doslovnom smislu). Nisu to metafizička prekoračivanja preko gra­ nica mogućeg znanja. Ova po­ vijesna dimenzija značenja više ne može biti rasvijetljena pri­ mjerima poput »moja metla je u uglu« ili »sir je na stolu«. ona čisti misao i govor od kontradikcije. Na svaki način. tuma­ čenjem i raščišćavanjem konfuznosti i opskurnosti neopozitivizam ne uzima u obzir veliku i opću konfuznost i opskurnost postojećeg svijeta iskustva. Imajte na umu analizu »ovdje« i »sad« u Hegelovoj Fenomenologiji. te izlažući i objašnjavajući to rasuđivanje određe­ njima postvarenog svijeta. neka vrsta intelektualca čiji se duh i jezik ne suglašavaju s određenjima svakodnevnog rasuđiva­ nja. ne­ doumice. Preju­ dicirano suđenje može biti tako široko kao govorni engleski jezik. U od­ nosu na to mala je razlika da li je kontekst u ocjenjivanju matematički. njihovo prevođenje u operacionalne i bihevioralne termine usko je povezano sa sociološkim prevođenjem. Ova mora ostati van razmatra­ nja jer metod koji prihvaća spomenuta filozofija diskredi­ tira ili »prevodi« pojmove koji bi mogli voditi razumijevanju postojećeg realiteta u njegovoj represivnoj i iracionalnoj strukturi — pojmove negativnog mišljeja. »Engleska« s »metlom« i »ananasom«. naime. Ri­ ječi se razotkrivaju kao genuini termini ne samo u gramatič­ kom i formalno logičkom već također u materijalnom smislu. »vlada«. od prikaza i utvara. zatvoren i dobro za') Pogledaj str. tj. a isto tako realitet ovih prvih s realitetom drugih. opskurnosti. 171 štićen od upadanja uznemiravajućih eksternih faktora.172 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 173 već metod odsijeca pojmove političke. svi su mogući smisleni predikati prejudicirani. Operacionalno ili bihevioralno prevođenje asimilira takve ter­ mine kao što su »sloboda«. Doduše. dobra doza psihoanalize — analize bez Freudova fundamentalnog uvida da su nevolje pacijenta ukorijenjene u općoj bolesti koja ne može biti izliječena analitičkom tera­ pijom. osnovu faktične represije. ili (sit venia verhol) Lenjinovu sugestiju kako adekvatno analizirati »ovu čašu vode« na stolu. te njihovim razdvajanjem. neodgovorivih pitanja. čije je ponašanje jednodimenzionalno i manipulirano. a pozitivističko očišćenje svijesti usklađuje svijest s njim. ono što je strano i antagonističku i što se ne može razumjeti na osnovu dane upotrebe. logičkih stavova. Ovo otkrivanje razbija prirodnu i reificiranu formu u kojoj se dani univerzum rasuđivanja najprije pojavljuje. ono konstituira empirijski a priori koji se ne mo­ že transcendirati. U tako pročišćenoj formi empirijski svijet postaje ob­ jekt pozitivnog mišljenja. Klasificiranjem i distinkcijom zna­ čenja. Svakodnevni jezik u svojoj »nepretencioznoj upotrebi« može odista biti od vitalnog značaja za kritičku filozofsku misao. pozitivistička filozofija etabilira svoj vlastiti samodovoljni svijet. iluzija i prekršaja. 170. ali u medijumu ove misli riječi gube svoju jednostavnu prostodušnost i razotkrivaju ono nešto »skriveno« što ne za­ nima Wittgensteina. bolest pacijenta je u određenom smislu. takve tvrdnje razotkrivaju mnoge dvosmislenosti. analiza ne uzima u obzir negativno. no. Orijentirajući se na reificirani svijet svakodnevnog ra­ suđivanja. Transformiranje kritičkog mišljenja u pozitivno događa se poglavito u terapeutičkom tretiranju univerzalnih pojmova. Ovo radikalno prihvaćanje empirijskog narušava empi­ rijsko jer u njemu govori osakaćeni. nerješivih enigmi. neobičnosti. Ne radi se ο prekršajima »čistog uma«. S emfazom se naglašava terapeutički karakter filozofske analize — da liječi od iluzija. svijet iskustva rezultat je ograni­ čenog iskustva. već ona otvaraju sferu znanja s onu stranu zdravog razuma i formalne logike. ili običaja i upotrebe. Takva analiza otkriva povijest13) u svakodnevnom govoru kao skrivenu dimenziju smisla — vladavinu društva nad svojim jezikom. Ν τ. Sa svim svojim ispitivanjem. Zaista.

Aristotelov pojam materije se razlikuje od galilejskog i postgalilejskog ne samo po različitim stupnjevima u razvoju znanstvenog metoda (i u . Jer filozofija je (povijesno. E. liječnik mora ostaviti po strani »moralni« problem. eksperimentira. i čak kontra­ diktorni. Misaono rastvaranje i čak destrukcija danih činjenica je povijesna zadaća filozofije i filozofske dimenzije. ako je uopće ima. cit. loc. nepokorena priroda. u kojima je dozvoljeno misli i jeziku da budu legitimno neegzaktni. njegov posao nije da ozdravljuje pojedince. ap­ straktni subjekt projektira i određuje apstraktni objekt. a ako je svijet nešto što se javlja iza zavjese neposredna iskustva. Moorea: »Sve je ono što jest. Znanstve­ ni metod također ide preko činjenica neposrednog iskustva. 14) Philosophical Investigations. treba da ga osposobi da normalno funkcionira u svom svijetu. 51. Nema nefilozofskijeg mota od proklamacije biskupa Butlera koja ukrašava Principia Ethica G. — na oba pola suvremene filozofije nalazi se odbijanje i devalorizacija onih elemenata misli i govora koji transcendiraju prihvaćen sistem vrednovanja. tad smo. kao u lingvističkoj analizi. No. neprecizni. niti »purificirani« subjek­ ti znanstvena mjerenja. ne obvezuje ni svakodnevno rasuđivanje i ponašanje niti filo­ zofiju ovima prilagođenu. Ma što da je istina sadržana u literaturi. Jer. stavljanje u stra­ nu specijalnih rezervata. objekti filozofske misli su u relaciji sa sviješću za koju konkretni kvaliteti ulaze u pojmove i nji­ hov međusobni odnos. već kao subjekti i objekti povijesne borbe čovjeka s prirodom i s društvom. a ne nešto drugo« — osim ako se ovo »jest« razumije tako da se odnosi na kvalitativnu razliku realnog i načinjenog. Neprijateljstvo je najzamašnije tamo gdje poprima formu tolerancije — to jest kad je određena valjanost istine za transcendentne pojmo­ ve dopuštena u odvojenoj dimenziji smisla i značenja (poetska istina. U znanosti Je medijum subjekt koji opaža. metafizička istina). jest upravo najefikasniji način da se zaštiti normalni svijet rasuđivanja od ozbiljnog uznemirenja nepodobnim ide­ jama. Njihov fakticitet je povijestan čak tamo gdje je još uvijek okrutna. a njezina povijest još uvijek važi) suprotna onom što Wittgenstein smatra da jest kad je proklamira kao odricanje od svake teorije. subjekt ogoljen od svih drugih kvaliteta. to je »metafizička« istina — njezina valjanost. Aristotelova fizika je bila dio filozofije i kao takva priprava za »prvu znanost« — ontologiju. Za razliku od tog. U stvari se valjanost istine transcendirajućeg jezika sastoji u njegovoj relevantnosti za uobičajeni jezik i u uzajamnom djelovanju s njim. mjeri. činjenice su ono što jesu kao događanja u toj borbi. Filozofski pojmovi zadržavaju i raz­ vijaju predznanstveno posredovanje (djelovanje svakodnev­ ne prakse. protestna reakcija protiv nezdravog svijeta u ko­ me on živi. Iskustvo se odigrava ispred zavjese koja zakriva. U represivnim uslovima u kojima ljudi misle i žive mo­ že miso — bilo koji mod mišljenja koji nije ograničen na pra­ gmatičku orijentaciju unutar statusa quo — shvatiti činjeni­ ce i reagirati na njih samo tako da ide »preko njih«. ekonomske organizacije. političke akcije). mi ti koji su iza zavjese. koje je učinilo svijet objekta onim što zbiljski jest — svijet u kome su sve činjenice događaji.. to je »poetska« istina. već da pojmi svijet u kome oni žive — da ga ra­ zumije u odnosu na ono što je učinio čovjeku i što može uči­ niti za njega.174 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 175 ma Freudu. I samo odvajanje znanosti od filozofije je povijestan događaj. On treba da vrati pacijentu zdravlje. Neopozitivistička kritika još uvijek usmjeruje svoj glavni napor protiv metafizičkih pojmova. zbivanja u povijesnom kontinuumu. Ne mi kao subjekti zdrava razuma. prokla­ mirajući totalno njihovo neprožimanje. Filozofija ne po­ znaje beskorisnije »otkriće« od onog koje »daje filozofiji mir tako da više ne pati od pitanja koja samu nju dovode u pi­ tanje« 1 4 ). po Hegelu. Pri tom je moti­ virana egzaktnošću shvaćenom ili formalno logički ili empirički deskriptivno. On se razvija u tenziji između pojave i stvarnosti. kalkulira. str. kao pothvat koji »ostavlja sve takvo kakvo jest«. posre­ dovanje između subjekta i objekta misli je bitno drugačije. No. Filozof nije liječnik. Bilo da se za egzaktnošću teži u analitičkoj čistoti logike i matematike ili u skladu sa svakodnevnim je­ zikom. ma što da je istina sadržana u kritičkom idealizmu. Ova nova forma doktrine ο »dvo­ strukoj istini« sankcionira krivu svijest poričući relevantnost transcendirajućeg jezika za svijet uobičajenog jezika.

iracionalni. čežnje. uganuća. cit. s povijesnim uspostavljanjem novog svijeta subjekta i objekta. A. London. str. na osnovu različitih povijesnih projekata. Ova vrsta empiricizma supstituira nevoljeni svijet me­ tafizičkih priviđenja. oštru bol. Ona prihvaća također presude ove organizacije. filozofski pojmovi ostaju antagonistički spram domene svakodnevnog rasuđivanja jer kontinuirano uključuju sadržaje koji nisu ispunjeni u govornoj riječi. a osakaćena.tako i tako' — ma šta da to znači« 1 6 ). 83. tonjenje. 47. ćelavost francuskog kralja. loc. vla­ stitih imena. premješten u sferu fikcije i mitologije cijeli sistem distinkcija koje je čov­ ječanstvo smatralo vrijednim da budu povučene. pa se ovo novo shvaćanje da je Aristotelova fizika kriva sada pro­ širuje unatrag u prošlo i prevladano iskustvo i razumije­ vanje 1 5 ). uočljivim stanjima i dispozicijama ili predominantnim tendencijama. a možda pri­ marno. Aristotelova fizika postaje objektivno kriva. zbunjujući. Nova ideologija nalazi svoj izraz u takvim proklamacijama kao što je »filozofija izjavljuje samo ono što svatko priznaje«. 16 17 15 s problemima redukcije.: B r i t i s h P h i l o s o p h y i n t h e M i d — C e n t u r y . 323. sjećanja i likovi postali istrošeni. odnosno sređivanje ove specifično filo­ zofske dimenzije dovelo je suvremeni pozitivizam do toga da se kreće u sintetički osiromašenom svijetu akademske kon­ kretnosti i da stvara iluzornije probleme od onih koje je ra­ zorio. concept of M i n d . Joe Doe sreta ili ne sreta na ulici »pro­ sječnog plaćaoca taksi« Richarda Roea. ili da općeupotrebljavane riječi obuhvaćaju »sve distinkcije koje ljudi smatraju vrijednim da budu povučene«. ) Wittgenstein Joe. Hegelov duh. Sve to ne samo da je legitimno već je i korektno jer razotkriva u kojoj su mjeri neoperacionalne ide­ je. 158. vidim ovdje i sad mr­ lju crvenog i govorim »to je crveno«. prevođenja. pretrpanost. u. Primjeri su vješto držani u balansu između ozbiljnosti i šale: razlike Scotta i autora Waverly. degra­ diranje stare ideologije postaje dio nove ideologije. . Oni izražavaju iskustvo koje Witt­ genstein odbija — naime da je »nasuprot našim prethodno koncipiranim idejama moguće misliti . tad je odbačen. Allen and Unwin. bilo da su integrirani u znanost ili ne. studen. aspiracije. legendi i iluzija svijetom poj­ movnih i osjetilnih izrezaka. U raščišćavanju tog nereda analitička filozofija kon­ cipira ponašanje u prisutnoj tehnološkoj organizaciji reali­ teta. str. ed. iskrivljena svijest je postavljena kao istinska svijest koja od1 8 ) Gilbert Ryle. označavanja. asimetričkoj sekvenciji konstruiranoj prema čistim principima ideografije« 17 ). 1957. mitova. napetosti. mučnine. javnom ponašanju. T h e i dalje. S novim iskustvom i razumijevanjem pri­ rode. 157. Marxovo postvarenje u ma kakvom adekvatnom prevođenju? Uključuju li ključne riječi poetskog jezika? Ili nadrealističke proze? Ako ih uključuju. izgrizanje i šokove 1 8 ). Aristotelovu »esenciju«. zgrušavanje. različitog povijesnog pothvata koji je uspostavio drugačiju kako priro­ du tako i društvo. ubod. Rijetko kad je filozofija pokazala zakučastiji esprit de sérieux od onog u takvim analizama kao što je interpreta­ cija Tri slijepa miša u raspravi »Metaphysical and Ideograp­ hic Language«. Zanemarivanje.176 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 177 otkriću raznih »slojeva« stvarnosti) već također. Možda ovaj primjer nije fer. opisa. ili besmisleni. C. gdje se raspravlja ο »umjetno konstruiranoj trostrukoj primarnoj mišjoj sljepoći. jaka kucanja srca. ) Margaret Masterman.. str. No. probadanja. cit. Filozofija tako kontinuirano sadržava »privide«. Ali je sasvim u redu da se kaže kako ni najnerazumljivija metafizika nije ispoljila tako artificijeine i besmislene brige kao što su one ponikle u vezi ) Pogledaj poglavlje VI. užarenost. Nisu de­ gradirane samo iluzije već i istina sadržana u njima. »fikcije« i »iluzije« koje mogu biti racionalnije od njihova opovrgavanja utoliko što su to pojmovi koji uviđaju granice i varljivost predominantnog racionaliteta.. Što su »svakidašnje riječi«? Uključuju li one Platonovu »ideju«. otkrovenje u činjenici da ljudi često opisuju osjećanja kao uzbuđenja. naročito str. riječi i izraza koji su tad organi­ zirani u filozofiju. Mace. da li ih sadržavaju u njihovoj negativnoj kono­ taciji — to jest kao obezvređivanje univerzuma svakodnevne upotrebe? Ako ne uključuju. svrbež. itd.

stvarnost u suvremenom socijalizmu pretvara Marxovu ideju u san. naime one pop­ rimaju izgled iracionalnog jer protivurječe racionalitetu pos­ tojećeg univerzuma rasuđivanja i ponašanja. Proces civilizacije obezvažuje mit (to je gotovo definicija progresa). U tom slučaju. Stvarnost radničke klase u razvijenom industrijskom društvu pretvara Marxov »proletarijat« u mi­ tološki pojam. krv i tlo. Na primjer. Kontekst ο kome je riječ je. Njihov mitolo­ ški prizvuk odražava mistifikatorska svojstva danih činjeni­ ca — varljivo harmoniziranje društvenih protivurječnosti. Nemo­ gući (povijesno) elementi su odvajani od mogućih — san i imaginarno od znanosti. također. ureda. mistifikaciju u realnosti. — naime naporima da se dokraj­ če uslovi koji proizvode ludost. spekulativni karakter kritičke teorije proizlazi iz specifičnog karaktera njezinih pojmova koji pokazuju i određuju iracio­ nalno u racionalnom. konteksta koji determi­ nira njihovu funkciju. čarolijama i ekstazi je ukolotečeno u svakodnevici doma. više no iracionalno. mjerenja i polje istraživanja sociologije i političke znanosti nisu dovoljno racionalni. one koji su imali koristi od njega i one koji su platili za njega. Faši­ zam i nacionalsocijalizam su opovrgnuli stanovište da se sve veće potiskivanje u suvremenom društvu manifestira u ide­ ologijskoj sferi. Danas opet racionalni i realistič­ ki pojmovi od jučer izgledaju mitološki kad se konfrontiraju sa stvarnim uslovima. Ovaj kontekst je širi i drugačiji od onog istraživanih poduzeća i institucija. prije svega u porastu iracionalnih pseudofi- lozofija (Lebensphilosophie. Danas su mistificirajući elementi savladani i iskorišta­ vani u proizvodnom publicitetu. U devetnaestom stoljeću su teorije socijalizma prevele u sociološka određe­ nja ono što je primarno bilo mit — one su. razmatranih grado­ va i velegradova. racionalno. Jer . Taj zbiljski kon­ tekst. radioaktivnih padavina. odredljiv je jedino unutar teorije društva. mitologija je primitivna i nezrela misao. Ovi režimi su opovrgli spomenute i svoje vlastite iracionalne »filozofije« potpunom tehničkom organizacijom aparata. Bila je to totalna mobilizacija mate­ rijalnog i mentalnog pogona koja je uspjela i uvela mistifi­ cirajući silu nad društvom. postaje najefikasnije oruđe mistifikacije. No. Tehničko postignuće razvijenog industrijskog društva i efikasno manipuliranje mentalne i materijalne produktivno­ sti doveli su do promjene mjesta mistifikacije. itd. naime. Naime. mje­ renja širenja. no on mo­ že. a racionalno kompletiranje prikri­ va iracionalnost cjeline. Racionalno nije iracionalno.'Neznanstveni. Oda­ vanje magiji. u kome predmeti posebnih istraživanja zadobivaju svoj istinski značaj. propagandi i politici. Ono se tako suprotstavlja istin­ ski racionalnom ponašanju. teorije koje prepoznavaju i projektiraju povije­ sne mogućnosti treba da postanu iracionalne. također. eksperimenti ο izdržavanju u abnormalnim situacija­ ma — mistificira utoliko što proizvodi (i čak zahtijeva) po­ našanje koje prihvaća ludost.JEDNODIMENZIONALNA 178 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE MISAO 179 lučuje ο smislu i izrazu onog što jest. Tako je u procesu civilizacije mit Zlatnog doba i mit ο dolasku Mesije pod udarom sve veće racionalizacije. kalkulirane i brojem glasova utvrđene činjenice. koja preokreće ra­ cionalnost u njezinu suprotnost. tehnologije i biznisa. Oni mistificiraju utoliko što su izolirani od istinski konkretnog konteksta iz koga proizlaze činjenice. dućana. Ostalo je optuženo — i odobreno — kao fikcija ili mitologija. a isto tako da. Tad je nastalo obrnuto kretanje. te analize fakata i nejasne emocionalne spekulacije bitna je kao i bilo kad prije. zbiljskiji u tom smislu što proizvodi i determinira istraživane. Posredstvom nje su pojedinci postali nesposobni da iza pogona prepoznaju one koji su ga iskoristili. otkrile u danim povijesnim mogućnostima racionalnu srž mita. vratiti racionalnu misao na mitološki status. znanstveni pristup uznemiravajućem problemu međusobnog uništenja — matema­ tika i kalkulacije usmrćenja i prekobrojnih usmrćenja. pojmovi ο zajednici nasuprot društvu. a razlika između egzaktnog utvrđivanja. nije jasno koja je strana odana mitologiji. područja i grupa kojih je javno mnjenje re­ gistrirano brojem glasova ili čije su šanse preživljavanja pred­ met kalkulacije. Treba razlučiti novu mistifikaciju. u ovom društvu. Nevolja je u tome što statistika.). Ovo preokretanje je uzrokovano protivuiječnošću između teorije i činjenica — protivurječnošću ko­ ja sama po sebi još ne čini teoriju pogrešnom. Opravdano je reći da ideologija postaje inkorporirana u sam proces proiz­ vodnje. i ne tako potpunog širenja.

180 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 181 činioc i činjenice nisu neposredno data opažanja. »brbljalo«. Ali mi želimo da razumijemo vašu poeziju. jest stvarnost i analiza ga može prevladati samo tako da ga ne zaobiđe i da shvati nje­ gov doseg i njegove uzroke. JJ svom izlaganju mistifikatorskog karaktera termina koji označavaju transcendentno. »blebetav«. Intelektualac je pozvan na odgovornost. Analitička filozofija često stvara atmosferu denuncira­ nja i ispitivanja od strane komiteta. •>. volja nije realna sposobnost duše. . morate nam prenijeti svoje misli — na našem jeziku ili na vašem. Oni postaju data jedino u analizi podobnoj da pokaže strukturu iz koje proizlaze dijelovi i procesi društva i koja determinira njihov međusobni odnos. »zbunjujući«. . vaš via.. Ona zadržavaju svoju egzaktnost. — one se daju eksplicirati izrazima koji označavaju posebne načine i mode usmjerenja i ponašanja. razotkriti vaše trikove. Slično je sa »sviješću«. Njegovo čvrsto empirijsko jezgro je u sistemu institucija koje su postojeći i zaleđeni odnosi među ljudima. »sloboda«. »suvišan«. filozofija mora upotrebljavati drugačije ). svijest je verbalizirano priviđanje. poput čovjeka s ulice. a upravo su u njoj mistifikatorska. . lingvistička analiza mistificira izraze svakodnevnog jezika time što ih ostav­ lja u represivnom kontekstu postojećeg univerzuma rasu­ đivanja. Moramo vam podsjeći krila. mi se ne namećemo vama i vašoj slobodi misli i govora. sklonosti i aspiracije. kritička analiza se mora disocirati od onog što te­ ži razumjeti. vjerovatno. neodređenih pojmova. ludnica je negdje drugdje. Odrediti Društvo (s velikim D) kao taj metakontekst znači hipostazirati cjelinu pored i iznad dijelova. on to sam učinio. već kao stranac koji ne spada ovdje.:. Moj jezik se može naučiti po. No.}« put bilo kojeg drugog jezika (zapravo je to. Kad se od njega apstrahira. me­ tafizičkih općenitosti i tome slično. Jer posto- . prvi bi. koja se zato ovima ne suprotstavlja i ne uznemiruje ih. Mi volimo poeziju. također. možete misliti što god hoćete. Dakako. pružate mi azil za nenormalne i ne­ razumne. On '. a to možemo samo ako intepretiramo vaše simbole. no on mora biti prevodljiv i bit će preveden. Upravo unutar tog represivnog konteksta odvija se bihevioralna eksplikacija značenja — eksplikacija kojoj je do izganjanja starih lingvističkih »priviđenja« kartezijanskog i drugih zastarjelih mitova. ispitivanjima i kalkulacija­ ma. »čudan«. no ako bi ono što on kaže moglo biti rečeno rječnikom sva­ kodnevnog govora. mjerenja i preslušavanja. š t o mislite pod tim i tim . pa je to dru­ štvo neuhvatljiva »sablast«. »vlastitošću«. ovo hipostaziranje se dešava u stvarnosti. Lingvistička analiza ustvrđuje da Joe Doe i Richard Roe. Zacijelo možete go­ voriti svojim vlastitim jezikom. Kad mi namjenjujete specijalni > kutak značenja i značaja. Komunikacije ne smije bi­ ti iznad ljudi. »apsurdan«. ? Ne prikrivate li nešto? Govorite sumnjivim jezikom. no. Vratiti ću se kasnije na tretiranje univerzalnih pojmova. da »pokažete svoje karte«. Varljiva je vaša tolerancija. naprosto ukazuju na određene. No. Pjesnik bi mogao odgovoriti da on odista želi da njego­ va poezija bude razumljiva i shvaćena (ta radi toga je i piše). metafore itd. sadržaji koji prelaze zdrav i znanstven razum ne treba da ometaju akademski i svakodnevan svijet rasu­ đivanja. Društvo je odista cjelina koja provodi svoju neovisnu moć nad jedinkama. pripadne im percepcije. pojmove i raspoloženja. Is­ to tako. Pjesniku se može također činiti da solidna trezvenost lingvističke filozofije govori jezikom predrasuda i emocional­ nim jezikom — jezikom gnjevnih starih ili mladih ljudi. sanja u koji je vi želite prevesti. Možete govoriti poeziju — to je u redu.. već naprosto odre­ đen mod određenih raspoloženja. Nji­ hov Vokabular obiluje s »neprimjeren«. Neprimjerene i zbunjujuće suvišnosti treba odstraniti ako hoćemo da do­ minira razborito razumijevanje.a štiti jezik) i tad će se pokazati da moji simboli. očistiti vas. će možda reći: razumijevanje moje poezije pretpostavlja uru-1 šenje i obezvređenje upravo onog svijeta rasuđivanja i pona. ispitivanja i kalkulacije — ali iskrivljeni ίι dimenziji koja se ne očituje u mjerenjima. Ne govorite kao mi drugi. Ali kad mislite. metafore i slike terminima svakodnevnog jezika. kad govore ο onom što im je na pa­ meti. iskrivljena su mje­ renja. nisu simboli. metafore itd. već da znače upravo to što kažu. da bi osvijetlila puni smisao svakodnevnih ter­ 19 mina. Naučit ćemo vas da kažete ono što mislite tako da bude jasno. . po mom shvaćanju.

službama i susjedima koji ih navode da govore i misle isto što i oni. Pod ovim okolnostima je govorna fraza izraz individu­ uma koji je govori i onih koji ga prisiljavaju da govori tako kako govori. razlučivi od analiziranih. ili »on jede mak«. organizacije i manipulacije kojima su podvrgnuti članovi društva. kao u logičkom čistu­ nstvu. filmova. razotkrivajući iskrivljenost u tako mnogo normalne i jasne upotrebe. te svih onih napetosti i kontradikcije njihova me­ đusobna odnosa. ona ne može postići empirijsku egzaktnost drugačiju od one na kojoj se insistira u postojećem. Ostaviti taj zadatak kolegama u odsjeku za sociologiju ili psi­ hologiju znači učiniti metodološki princip iz postojeće podjele akademskog rada. termini kojima se analizira smisao određenih termina moraju biti drugačiji. pogledaj str. ono što ljudi misle ne 19 ) Suvremena analitička filozofija je na svoj način sagledala ovu nužnost k a o problem m e t a j e z i k a . »što mogu učiniti s tim u vezi«?). može se uzeti po nominalnoj vrijednosti — ne zato što ljudi lažu. i naprijed. ljudi go­ vore. ostavljajući svakome širo­ ko otvoren izbor prema okolnostima. Tu nastaje problem »metajezika«. niti drugačiju jasnoću od one koja je dopušte­ na — to jest. hranu i pokućstvo. slušamo radio. One su vitalne i za lingvističku analizu etike. moramo upotrijebi­ ti izraze naših oglasa. oglaši­ vača. Kad opisujemo jedan drugom ono što volimo i ono što mrzimo. intelektualce koji to znamo i kritiziramo) opisuju ono što im kažu sredstva masovne komunikacije — a to je stopljeno s onim što oni stvarno misle. osjećanje) sa njezinim funkcijama. pokazuje ona temelje iz kojih proizlazi da je dano rasuđivanje osakaćen i varljiv univerzum. već zato što je totalitet misli i prakse u kome oni žive totalitet manipuliranih kontradikcija. Zadaća se ne može odstraniti umjerenim insistiranjem na tome da je skromni cilj lingvističke analize da samo razjasni »konfuzno« mišljenje i govor. str. jezikom svojih gospodara. To nužno mora biti tako jer jezik nije nešto pri­ vatno i vlastito. političara i bestselera. ostaje samo skelet istog svijeta — sablast daleko sa­ blasnija od one na koju se analiza obara. lingvistička analiza ostaje unutar granica misti­ ficiranog i varljivog rasuđivanja. već također nešto drugo nego što su sami. bi­ lo u svojim gradovima. također. U svom životu ljudi ovise ο šefo­ vima i političarima. oni (ovo »oni« uključuje nas. 170. dobročinitelja. svijest. Mo­ ramo upotrijebiti iste izraze kad opisujemo naše automobile. Govoreći svojim vlastitim jezikom. a upravo ta uloga mu je data u analitičkoj filozofiji.182 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO J83 jeci svijet rasuđivanja je potpuno označen specifičnim modima dominacije. . tad je ono sve drugo sa­ mo ne skroman zadatak. ili »to mi sada iz­ gleda crveno«. kolege i suparnike — i mi se savršeno ra­ zumijemo. svoje vlastito znanje. i vide i osje­ ćaju. Ovakve okolnosti mogu biti irelevantne za analizu iz­ java poput »svrbi me«. »to nije fer«. čitamo novine i ilustrirane listove. Razjašnjenje bi uključivalo analizi­ ranje svakodnevnog govora u stvarno kontroverznim područ­ jima prepoznajući konfuzno mišljenje ondje gdje se ono to najmanje pričinja. no. Kad »samostalno« opisuju političku situaciju. Ovakva situacija diskvalificira jezik svakodnevne upotrebe da bude kriterij vrednovanja. »on nema srca«. 184. »Ono što ljudi misle kad kažu . Tako oni ne izražavaju samo sami sebe. Tamo gdje se čini da ga nadilazi. Tad bi lingvistička analiza zado­ bila razinu s koje postaju vidljivi i shvatljivi određeni dru­ štveni procesi koji oblikuju i ograničavaju postojeće rasuđi­ vanje. razgovaramo s ljudima. « jest u relaciji s onim što ne kažu. osjećanja i aspiracije. društvenom nužnošću su ljudi prisiljeni da identificiraju »stvar« (uključujući svoju vlasti­ tu ličnost. Kad je filozofija više negoli jedno od zanimanja. . Ako takvo razjašnjenje prelazi puko nabrajanje i klasifikaciju mogućih značenja u mogućim kontekstima. one mogu postati vitalno relevantne kad ljudi stvarno nešto kažu (»ona ga je naprosto voljela«. Kako to znamo? Gledamo televiziju. već je privatno i vlastito posredovano raspo­ loživim lingvističkim materijalom koji je društveni materijal. Kad ih lingvistička analiza ne uzima u obzir. naše sentimente i resentimane. bilo na internacionalnoj sceni. Oni moraju biti nešto više i drugo od pukih sinonima koji još uvijek pripadaju istom (neposred- . politike itd. Ili.

Na primjer.184 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 185 nom) svijetu iskustva. čak tipografskih pogrešaka može razotkriti čitav moralni. stava njegovih izdavača u odnosu prema masakrima. Riječ. s područjem više ili manje razvijenih kapitalističkih društava. Tako in­ dividualno saopćavanje »individualizira« supraindividualni sistem značenja koji konstituira dimenziju rasuđivanja razli­ čitu od individualnog saopćavan ja. a s druge. U svjetlosti ove dimenzije upotreba riječi i struktura rečenice poprimaju značenje i funkciju koja se ne očituje u »neposredovanom« čitanju. ono pripada: a) individualnom projektu. b) postojećem supraindividualnom sistemu ideja. određenoj komunikaciji (novinski članak. monar­ hiji. republici itd. teče komunikacija^ Doseg i ospeg društvenog sistema značenja znatno vari­ ra u različitim povijesnim periodima i prema postignutom stupnju kulture. Prema tome. djelomično ukrštenih i suprotnih »sistema«. On je pokazao kako »unutarnje« preispitivanje govora i pisanja. po zanimanju. pri čemu svako izraženo značenje spada u nekoliko međusobno poveza­ nih. govor). Ogresenja ο jezik koja se javljaju u novinarskom stilu svojstvena su pripadnom po­ litičkom stilu. obraćanje učenom skupu ili slično. novinski članak. a ipak isprepletenu s njim. c) određenom društvu koje integrira različite. vri­ jednosti i objektivnih okolnosti na kojima partici­ pira individualni projekt. po mjestu stanovanja) u odre­ đenom društvu. na mnogo prikriveniji. norme mišljenja i ponašanaja koje ulaze — afirmirane ili suprotstavljene — u individualnu komunikaciju uz različite stupnjeve osviještenosti i eksplicitnosti. emocionalan način. a predominantan jezik apsorbira me­ tajezik. njemu ne treba artificijelna »viša razina« jezika da bi extrapoliralo i objasnilo preispitivani jezik. Leksički i sintaktički kontekst se tako otvara u jednu drugu dimenziju — koja nije izvanj­ ska. ako se komunikacija ne odnosi samo na nekontroverzne od­ nose i instrumente svakodnevnog života. tj. te sintaktička forma čitane su u kon­ tekstu u kome se pojavljuju — na primjer u novinama koje u nekom gradu ili kraju podržavaju određena shvaćanja po­ sredstvom pera određenih lica. ono što tre­ ba razotkriti i osuditi operativno je unutar danog svijeta ra­ suđivanje i djelovanje. s jedne strane. Ako ovaj metajezik treba da stvarno probije totalitarna smjeranja postojećeg svijeta rasuđivanja. interpunk­ cije. u svakodnevnom rasuđivanju. Istinski filozofska analiza značenja mora uzeti u obzir sve te . ili čak privatno saopćenje sročio je neki pojedinac koji je (auto­ riziran ili neutraliziran) govornik određene grupe (političke. i čak su­ protne individualne i supraindividualne projekte. gramatika i Vokabular postaju mo­ ralni i politički čini. Ovi obimni sistemi značenja koincidiraju. odnosno politički sistem. Da ilustriramo: neki govor. nesvjestan. i od strane koga. Dok se društveni sistem značenja u funkciji determiniranja nepopustljivo potvrđuje u kontroverznom političkom univer­ zumu rasuđivanja. pak. mora on biti kadar da ukaže na društvene procese koji su determinirali i »zatvorili« postojeći svijet. Ovdje lingvistička analiza poeme ili eseja konfrontira dati (neposredni) materijal (jezik analizirane poeme ili eseja) s onim koji je pisac našao u literaturnoj tradiciji i koji je trans­ formirao. Danas društveni si­ stem značenja objedinjuje razne nacionalne države i jezična područja. Ta grupa ima svoje vlastite vrijednosti. U takvoj analizi je potrebno da termini ili forme bu­ du razvijeni u multidimenzionalan univerzum. Kontekst može biti i estetski ili filozof­ ski: književna kritika. Sintaksa. već konstitutivna za značenje i funkciju riječi — dimen­ ziju bečke štampe u toku prvog svjetskog rata i poslije njega. sačinjenoj u određenom slučaju za određenu svrhu. intelektualne. to ne može biti tehnički metajezik konstruiran poglavito s obzirom na semantičku ili logičku jasnost. djeluje on također. s komunističkim društvima u razvoju. u kome su integrirane i asimilirane različite dimenzije jezika. svepri­ sutne sfere značenja koju razvija i obično »zatvara« društve­ ni sistem unutar koga. dio opsežne. Supraindividualni sistem je. Želi se postići to da iz po­ stojećeg jezika progovori skriveno ili isključeno. objek­ tivne okolnosti. Ovo preispitivanje se još uvijek kre­ će unutar svakodnevnog svijeta iskustva. To je postignuto u djelu Karla Krausa. no njegove su granice dovoljno jasno određe­ ne.

zapravo. nije izvanjska. lingvistička analiza u filozofiji upu­ ćuje na nešto vanlingvističko. došla bi odista na svoje. ne kao specijalna filozofija politike. smisla i besmisla. ostaju neodređeni govornici i njihova situacija. autentičkog i varljivog zna­ čenja. razgovor x-a i y-a je savrše­ no razumljiv i lingvistički analitičar se s pravom obraća stan­ dardnom razumijevanju prosječnih ljudi. nezbiljsko. Ne čini to utoliko što transferira svakodnevno rezoniranje u specijalan akademski univerzum koji je pročišćen i sinteti­ čan čak kad je (i upravo kad je) ispunjen svakodnevnim je­ zikom. Kad lingvistička analiza ne pridonosi takvom razumijevanju i kad. Filozofija pristupa tom cilju ukoliko oslobađa misao od njena porobljivanja od strane postojećeg svijeta rasuđiva- nja i ponašanja. tad je ona. njezin ideologijski napor može biti istinski terapeutički — da poka­ že stvarnost kao ono što ona zbiljski jest i da pokaže ono što ta stvarnost priječi da bude. U tom analitičkom tretiranju svakodnevnog jezika on je steriliziran i anesteziran. dat obilan publicitet) i projektira njegove alternative. nekonsekventna. takvo objašnjenje treba da ispuni terapeutičku funkciju. u stvarnosti se međusobno razumijevamo samo u cijelim područjima ne­ sporazuma i kontradikcija. mutan i opskuran svijet i zacijelo mu je potrebno objašnje­ nje. I. . Od multidimenzionalnog jezika je učinjen jednodimenzionalan. ili konverza­ cije Joea Doea i Dicka Roea. a u ovome se različita i suprot­ na značenja više međusobno ne prožimaju. u ono što je samo akademski kontroverzno. umjesto toga. Ističem da je upravo to ono što ne čini lingvistička analiza u suvremenoj filozofiji. No. već je unu­ tarnji razvoj značenja) neumjesna kad je intencija da znače­ nje termina bude zadobijeno analizom njihove funkcije i upo­ trebe u svakodnevnom rasuđivanju. Oni su χ i y ma kako familijarno da govore. proizvod su analitičara filozofa. fi­ lozofija se suprotstavlja i projektira samo u misli. Doduše. više. Ponovo može poslužiti kao primjer Wittgensteinova bes­ konačna jezična igra elementima kompozicije. Zapravo je gore od toga — bijeg u nekontroverzno. Uprkos jednostavnoj jasnoći primjera. Prema tome. No. u svakom slučaju. Može se prigovoriti da je takva »izvanjska« analiza (pod znakovima navoda jer. estetskom i moralnom suđenju. Ona je ide­ ologija i upravo taj ideološki karakter je sudbina filozofije koju ne može prevladati scijentizam i pozitivizam. a ako bi filozofija postala terapeuticka.186 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEErNODIMENZIONALNA MISAO 187 dimenzije značenja jer lingvistička očitavanja sudjeluju u svi­ ma njima. doprinosi zatvaranju misli u krug osakaćenog svijeta svakodnevnog rasuđivanja. a ne kao specijalna disciplina ili predmet analize. Doduše. Kad odlučuje ο dinstinkciji legitimne i nelegitimne upotrebe. već su držana od­ vojeno jedno od drugog. No. u najbolju ruku. ukoliko pokazuje negativnost postojećeg (njegovim pozitivnim aspektima je. Tad bi se politika javila u filozofiji kao smjeranje njenih pojmova da razumiju neiskrivljenu zbi­ lju. terapeuticka zadaća filozofije u totalitarnoj eri mora biti politička zadaća. To je zaista dvosmislen. u stvarnom rasu­ đivanju su χ i y »priviđenja«. obraća se ona političkom. Kako postojeći svijet svakodnevnog jezika tendira skrućivanju u totalno manipuliran i indoktriniran svijet. Oni ne egzistiraju. Realni svijet svakodnevnog je­ zika je svijet borbe za opstanak. utišana je eksplozivna povijesna di­ menzija značenja.

ŠANSE ALTERNATIVA .

što za­ mišljam kad kažem »ja« ili što misli svećenik kad kaže da je Mary »dobra djevojka«. Pitanje ο statusu općih pojmova nikako nije samo jedno apstraktno pitanje epistemologije ili pseudokonkretno pitanje jezika i njegove upotrebe — ono je u samom centru filozofske misli. Dobro. Ovi opći pojmovi se održavaju kako u općoj tako i u »poetskoj« upotrebi. no ona za­ htijeva analizu neosakaćenog iskustvenog konteksta. Problem je već prethodno pomenut iz aspekta inhe­ rentno povijesnog i u isto vrijeme transcendentnog. Vo­ lja. odnosno prevođenje. a čak i ne opisuje puno značenje takvih termina kao što su Svijet. nikako.8. a obje upotrebe ih razlučuju od raz­ nih moda ponašanja i dispozicije koji. Sop­ stvo. Dok svaka interpretacija. Duša. općeg karaktera filozofskih pojmova. a ni njihov ukupan zbir ne zahvaća. čini se da ni jedna od tih reformulacija. označavaju cjelinu. Oni. rastvarajući intenciju tih pojmova u izjave ο pojedinačnim odredljivim operacijama. Kad se . Tretiranje općih pojmova razotkriva položaj filozofije u sklopu kulture — njezinu povijesnu funkciju. POVIJESNA SVEZA FILOZOFIJE Pripadnost analitičke filozofize osakaćenoj zbilji mišlje­ nja i govora očituje se u njezinu tretiranju univerzalnih poj­ mova. po analitičkim filozo­ fima. Volja. zapravo. tendencijama. izvedbama. vještinama itd. sklonostima. može adekvatno opisati pojedinačan mentalni proces. biti vrednovani tvrdnjom da oni označavaju cjelinu koja je više i drugo nego njezini dijelovi. snaga­ ma. ispunjavaju njihovo značenje. Sopstvo. Suvremena analitička filozofija želi odagnati takve »mi­ tove« ili metafizička »priviđenja« kao što su Duh. Takvi opći pojmovi ne mogu. Svijest. Na čudan na­ čin rezultat pokazuje nemoć destrukcije — priviđenja i dalje proganjaju. Ο tome je sad potrebno opširnije raspraviti.

g. i dalje. da je »Engleska« objavila rat. 1955. 1953. g. N . centralni komitet. protest protiv njegove nemoguć­ nosti indicira da nešto nije u redu. kad je svakodnevan jezik uzet po svojoj neposrednoj vrijednosti — tj. r u i i t i c s a n ü S o c i e t y . univerzalna stvarnost što nadilazi podređene joj institucije ili ljude. očuvana i reproducirana — kao (relativno) posljednja. Urmson. čak i u tom ratu priviđenja su naznačene snage koje bi mogle dokrajčiti taj fiktivni rat. da sam studirao na »Oxfordskom univerzitetu«. 1956.. 1959. sebe s ulogama i funkcijama koje moraju odigrati u društvu. interesa inkorporiranih u organizacicijama. Sa stajući se na skupovima. »Engleska« 1 )· Nikakav poje­ dinačan entitet ne odgovara tim općim pojmovima. i dalje. S druge strane. korporacija.. Možemo reći da univerzitet nije poseban entitet pored i iznad njego­ vih raznih koledža. Wisdom. par­ tija. u imenovanjima. ono se ljudima događa i oskvrnjuje ih tako što su »okolnostima« prisiljeni da identificiraju svoj duh s mentalnim proce­ sima. čak nezaobilazno reći da je »nacija« mobili­ zirana.. itd. pored i iznad pojedinaca koji ih sači­ njavaju. A . nadređenu egzi­ stenciju. Mistifikatorski karakter ne proizlazi iz pojmova »duh«. »Oxfordski univerzitet«. Russell. Prevođenje je lažno upravo zato što pojmove dosljedno prevodi u mode stvarnog ponašanja. korporacije. već kao predstavnici nacije. . passim. »nacija« ili »partija« treba da budu prevodljive u svoje komponente i elemente koji ih sačinjavaju. opipljivi i djelotvorni entiteti. cit. »Britanski ustav«. utjecaja. g. 17. 1959. okupljen na zasjedanjima. 1956. u ibid. M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . upravo to rastvaranje mora biti podvrgnuto pita­ nju — ne samo u ime filozofa već i u ime običnih ljudi u či­ jem se životu i rasuđivanju događa rastakanje ο kome je riječ. str. potreba da se pokuša takvo prevođenje.. i dalje. ustava. Ako filozofija ne shvati ove procese prevođenja i identificiranja kao društvene procese — tj. Oxford. D. Oxford. Oxford. »svijest«. uprava direktora i organizatora. No. 223. New York. u nuklearnom oružju koje naručuju i proizvode. 0 . smatram. str. već od njihova bihevioralnog prevođenja. Činjenica da to nisu jest povijesna pa se isprečuje lingvističkoj i logičkoj analizi.. kao osakaćenje duha (i tijela) nametnuto čovjeku od strane njegova dru­ štva — filozofija se bori samo s priviđenjem supstancije koju želi demistificirati. »Metaphysics and Verification«. Second Series. loc. Da bi bile potpuno smis­ lene. a njihova »mitološka« supstancija može biti rastvo­ rena u mode ponašanja i dispozicija. propaganda) — •nroizašloj iz konkurencije mstitucija i interesa — nacija.A n a l y s i s . Kongres Sjedinjenih Država. članovi vijeća i fakul­ tet jesu. sastajući se i odlučujući ο svojoj politici. Introduction t o L o g i c a n d L a n g u a g e (First Se­ ries). No. pojedinci su govornici (često nesvejsni) institucija. pritisak. biblioteka itd. način na koji su takve tvorbe i ljudi organizirani. mijenja njihovo značenje. str. sasvim smisleno. integrirani i upravljani djeluje kao entitet različit od njegovih sastavnih dijelova — i to do te mjere da raspolaže životom i smrću. G ..) P h i l o s o p h y . ne djeluju kao individuum. »Universals«. partija. P h i l o s o p h i c a l A n a l y s i s . već je upravo način na koji su ovi organizirani. No. »država«. u : P h i l o s h o p h y a n d P h y c h o . J. kad je predominantan univerzum nesporazuma i upravljane komunikacije supstituiran varljivim univerzumom općeg razumijevanja me­ đu ljudima — tad su inkriminirani opći pojmovi odista prevodljivi. tendencija i dispozicija pa tako uzima osakaćene i organizi­ rane pojave (same po sebi dovoljno realne!) za realitet. univerziteta. plaćama i zahtjevima koje ustanovljuju. univerzitet je stavljena u gibnje. a ipak je 1 ) Pogledaj Gilbert Ryle.. Lica koja izvršavaju odluku. u rezultatima nji­ hovih zakona. Oxford. ako se uopće daju identificirati. »sopstvo«. kao u slučaju naci­ je. Pears. Svako reduktivno prevođenje takvih izjava. Oxford. F. 22. g. Oni su opipljivi u dokumentima. Jedan od uzne­ mirujućih problema u analitičkoj filozofiji jesu izjave ο op­ ćim pojmovima kao što su »nacija«. zato izjave koje se odnose na nju sadrže zbiljski op­ će i ne mogu biti adekvatno prevedene u izjave kojima su predmet pojedinačni entiteti.. Flew. Isto modificirano objašnjenje može­ mo primijeniti na druge izjave. B . predsjednik. g. U svojoj odluci (glasanje. Ova stvarnost je poprimila neovisnu.. Peter Laslett (ed. Nije ono njihovo vlastito djelo i njihova vlastita riječ.192 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 193 odbija ta supralingvistička analiza. T h e C o n c e p t o f M i n d . J .

ni metafizički apsolut (kao u He2 ) François Perroux. Cjelina ο kojoj je riječ nije puki zamijećen Gestalt (kao u psihologiji). niti totalitarna država (kao u lošoj po'itičkoj znanosti) — to je postojeće stanje stvari koje deteriminira život ljudi. crkva — stvarnošću koja nije identična ni sa jednim od po­ jedinačnih odredljivih entiteta (individuum. nemaju li druge općenitosti sasvim drugačiji sta­ tus? Imaju. omogućuje ih. »Sociološku« definiciju ne sugeriramo zbog predra­ suda u korist sociologije. Nije to jedna od dispozicija. Vjeruju da umiru po zapovijedi Države. U pogledu navedenih karakteristika možemo svijest na­ zvati dispozicija. u raznim stupnjevima zajednič­ ka članovima neke grupe. a umiru za Industri­ jalce. razred itd. ali je njihova analiza olako držana u granicama akademske filozofje. oblikuje i distingvira od »drugih svijesti«. »Oni vjeruju da umiru za Klasu. Moglo bi se reći da su pojedinačni akti a priori sintetizirani »transcenden­ talnom apercepcijom« u tom smislu što integriranje sinteze prethodi pojedinačnim procesima i aktima. i to na one apstraktnije i kontroverznije pojmo­ ve koji predstavljaju stvaran izazov za filozofsku misao. Takve općtenitosti izražavaju razne mode i stupnjeve reifikacije. str. Hipostazirana cjelina se opire analitičkom rastvaranju. aspiracije pojedinih društvenih grupa. Vjeruju da umiru za slobodu Ličnosti. ustav. ide­ je. Ova formulacija bi povrijedila Kantov pojam jer je prioritet svijesti ο kome go­ vorimo empirijski. a uključuje nadindividualno iskustvo. Još je uvijek diseratum. vol. odnosno jedna od sposobnosti. gela). Oni sudjeluju u njoj (na vrlo nejednak način). ona odlučuje ο njihovoj egzistenciji i njihovim mogućnostima. ne zato što je neki mitski en­ titet s onu stranu pojedinačnih entiteta i izvedbi. 631. a umiru za novac koji država drži. Svijest je drugo i više nego svijesni akti i ponašanje. . Vjeruju da umiru za Proletarijat. a umiru za partijske ljude. a umiru za bandite koji joj začepljaju usta. Kao takva. Na osnovu ovoga je smislena razlika istinite i krive svijesti. korporacija. u striktnom smislu. ili insti­ tucija). rezultira stvarnošću takvih općenitosti kao što su nacija. broj. Njezin realitet bi mogao uslovno biti opisan kao način ili mod individuumova sintetiziranja. restrikciji značenja. Iz toga slijedi da je zapostavljanje društva u vezi s formiranjem pojmova izraženo u akademskom ogra­ ničavanju iskustva. ono pokušava da samo osvijetli ograničeni (umjetno) obzor filozofske analize i da indicira potrebu nadilaženja ovih granica. a umiru za Slo­ bodu dividenda. partija. Raspravljanje će i ovog puta biti koncentrirano na supstancijalne opće pojmove za razliku od logičko-matematskih općih pojmova (skup. Istinita svi­ jest će sintetizirati iskustvena data pojmovima koji u danim činjenicama što potpunije i što adekvatni je odražavaju dano društvo. Iako stavrna. već zato što je konkretna. Ovo je genuino »prevođenje« hipostaziranih općenitosti u konkretnosti. cit. čak ako i dopuštamo stvarnost takvih političkih općenitosti. već. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e .. a ono ipak uvažava stvarnost općenitosti nazi­ vajući je njezinim pravim imenom. integriranja pojedinačnih akata. nepostojanje takvih predstavničkih ustanova u kojima individuum radi i govori za sebe. Supstancijalan opći pojam ne samo da apstrahira od konkretnog entiteta već i označava drugačiji entitet. ona je stvarna snaga koju ljudi osjećaju i provode u svojim dje­ lovanjima. No. okolnostima i odnosima. klase. Naše raspravljanje ne pretendira da uđe u »problem uni verzali ja«. već radi stvarnog ulaženja društva u iskustvena data. no poli­ tički diseratum. generalna dispozicija. Vjeruju da umiru za naciju. njihova neovisnost je patvorena utoliko što je pripadna određenim moćima koje su organizi­ rale dano društvo u cjelini. Realna utvara je stvarnost veoma prinuđavajućeg karaktera — odvojena i neovisna sila cjeline nad pojedincem. III. takvo prevođenje koje bi raščinilo krivu op­ ćenitost u njezinoj supstanciji. Oni vjeruju — ali zašto bi čovjek vjerovao u takvu opskurnost? Vjerovati — umrijeti? — kad je stvar u tome da se nauči živjeti?« 2 ). Vjeruju da umiru za Domovinu. loc. objektivna osnova njihova funkcioniranja u danom društvenom i povijesnom kontekstu. grupa. tendencija ili sposobnost. društva.194 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E 3 Š A N S E ALTERNATIVA Ο 195 Disharmonija između individualnih i društvenih potre­ ba.). a umiru za Birokraciju.

uobičajena restrikcija iskustva prožima napetošću »svijest« i mentalne procese. D e v i n s k e ) Stendhal. kritičkoj misli. proizlazi iz kontrastnog karaktera ljepote. razumijevanje. smisao njegovih riječi i ponašanja. na ono za što ne pokazuje sklonost. umjetnik i američki vlasnik pogrebnog poduzeća mogu je »definirati« na razne načine. mirisana. što. ona je viđena. E l e g i j e . govoru. pravda. insistiranje na familijarnoj konkretnosti i zaštitničkoj sigurnosti zdravog razuma i zna­ nosti još uvijek pokazuje nešto od one primarne tjeskobe koja je rukovodila registrirane izvore filozofske misli u njezi­ nu razvoju od religije preko mitologije do logike. Zaljubljen mladić i filozof.196 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 197 Štaviše. a što je ipak prisutno i što u znatnoj mjeri determinira nje­ govo ponašanje. Ono što im je svi­ ma zajedničko — »ljepota« — nije ni misteriozan entitet ni misteriozna riječ. ponašanju itd. čiji je zadatak da odstrani iskrivljenost koje je puno svakodnevno rasuđivanje. koja lomi krug svakodnevnog iskustva i otvara (za trenutak) jednu drugu stvarnost (čiji integralni element mo­ že biti strah) 3 ). a supstancijalne opće pojmove — ljepota. kao ključnih pojmova misli. Odnose li se upravo iznesene primjedbe u vezi s prisu­ stvom stvarnosti u sadržaju takvih pojmova kao što su »duh« i »svijest« i na druge apstraktne. formiranje i doseg njegovih pojmova. zadovoljavajućih »tehničkih« definicija ljepote u este­ tici. Tako su »negativno prisutne« određene snage »okoline« koje preduvjetuju svijest za spontanu repulziju izvjesnih data. sreća i njihovi kontrarni pojmovi? Izgleda da perzistencija ovih neprevodljivih općih pojmova. Protest protiv nejasnog. no svi oni određuju isto specifično stanje ili okolnost — neki kvalitet. odnosno izvedene iz iskustva. odnosa. uslova. Ovo određenje ukazuje na stanje ljudi i stvari i na odnos između ljudi i stvari. One su prisutne kao odbijen materijal. Naprotiv. Čini se da je ireducibilna razlika općih pojmova i odgovarajućih poje­ dinačnih slučajeva ukorijenjena u primarnom iskustvu neprevladljive razlike potencijalnosti i aktualnosti — dviju di­ menzija jednog svijeta. možda. opskurnog. Ima mnogo. Kad govorimo ο lijepoj djevojci. . slu­ šana. obrana i sigurnost su još uvijek značajne stavke kako u intelektual3 4 ) Rikle. iščezavaju i javljaju se u toliko različitih formi koliko ima ljudi. možda nema ništa direktnije i jasnije u iskustvu od pojave ljepote u raznim lijepim objek­ tima. Prva Elegija. metafizičkog ka­ raktera takvih općih pojmova. Kad govorim ο svijesti neke osobe. a iščezavajući manifestiraju ono što može biti. naime. koji se zbivaju trenutno. odražava nesretnu svijest podijeljenog svijeta u kome je to što jest insuficijentno spram onog »što može biti«. Suvremena lingvistička analiza izmiče iz tog zadatka tako što pojmove interpretira određivanjima pripadnim osiromašenoj i determiniranoj svijesti. U toj direktnosti i neizdiferenciranosti je ljepota doživljena u lijepom — to jest. već za one koji snose tu iskrivljenost iako je možda nisu ni svjesni — za Joea Doea i Richarda Roea. svjesne akte. shvaćena. Mislim. Smisao za koga? Ne samo za pro­ fesionalnog filozofa. po kojima je lijepo u kontrastu s drugim objektima. zacijelo mislim na različite stvari. pri tome na ono što čovjek ne izražava. i čak ga niječe. odnosno kvalitete. Opći pojam obuhvaća u jednoj ideji mogućnosti koje su realizirane i istovremeno u realnosti blo­ kirane. Ovaj opis je upravo taj metafizički karakter koji po­ zitivistička analiza želi eliminirati prevođenjem. U pitanju je neokljaštrena i neprofiltrirana intencija izvjesnih ključnih pojmova u nerepresivnom razumijevanju stvarnosti — u nekonformističkoj. Doživljena je gotovo kao šok. ali prevođe­ nje eliminira ono što je trebalo odrediti. Njihova odsutnost je stvarnost — pozitivan faktor koji objaš­ njava aktuelne mentalne procese pojedinog čovjeka. osjećana.. lijepom krajoliku. ne podrazumijevam naprosto dispozicije ili sposobnosti tako kako su iskušene. lije­ poj slici. više ili manje. čak rezultira njihovim konfliktima. no čini se da je samo jedna koja čuva iskustveni sa­ držaj ljepote i ona je zato najmanje egzaktna definicija — ljepota kao »promesse de bonheur« 4 ). dotaknuta. ne podrazumijevam time naprosto mentalne procese očitovane u njezinu izrazu.

Struktura te osnove su opći pojmovi kao što su boja. čini se da se ono smješta u metafizički svijet. »slobodan«) prida7) Ibidem. oni su sintatički srodniji supstancijama. 170—171. kao slučajevi i dijelovi u općoj konfiguraciji (i čak kao opća konfiguracija) od koje su neodvojivi. Ove formulacije ne mijenjaju odnos između apstrakt­ nog pojma i konkretnih realizacija: univerzalan pojam ozna­ čava ono što pojedinačan entitet jest i što nije. no ne ljepota.198 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 199 nom tako u nacionalnom budžetu. 200. također. New York. Pojedinačne stvari i događaji jesu samo na potki općeg koje je više nego potka — ono je kon­ kretna osnova na kojoj pojedinačno nastaje. slobodan. 8) Pogledaj str. str. Humboldtova filozo­ fija jezika naglašava iskustveni karakter pojma u odnosu pojma i riječi. Taj pojam na neki način izražava razliku i ten­ ziju između potencije i aktualnog — identitet u toj razlici. kišu ili vrućinu. l o c . ljubav ili mržnju. štaviše. upravo na osnovu odnosa riječi spram supstancijalno univerzalnog (pojma) ne možemo za izvor je­ zika prihvatiti signifikaciju objekata riječima koje bi se tek naknadno vezivale u svoj sklop (Zausammennfiigung). Humboldt. govor nije sastavljen od riječi koje bi prethodile. . pravedan) i odgovarajućih pojmova (bje­ lina. pokret ili mirovanje. manifestacije. postavlja se u odnos s općim. realan »elemenat« jezika. ja bih rekao. sloboda) sadr­ žano je više nego u svojstvima (»lijep«. ured ili šefa.. pravednost). no. Iskusili smo.« 5 ) Supstancijalan karakter »kvaliteta« ukazuje na iskus­ tveno porijeklo supstancijalnih univerzalija. U tom smislu opće oblikuje »materijal« svijeta. Pojedinačne stvari (entiteti) i događaji se pojav­ ljuju samo kao skupina i kontinuum odnosa. 1959. no tako­ đer lijep. kvalitete kao što su bijelo.. oblici. čak ljepotica. pojmovi su smisleni samo u iskušenom kontrastu s njima suprotnim: bijelog s nebijelim. str. univerzijalnijeg i potpunijeg kvaliteta što dolazi do iskustva u konkretnom 8 ). lijepog s nelijepim. »Možda bismo mogli odrediti . M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . neprevedena izjava sugerira stvarnu težnju. subjekti predikta ili uvjeti odnosa. Snijeg je bijel. 0 ) 5 ) Bertrand Russell. No. U tom se smislu građa svijeta sastoji. gustoća. Simon and Schuster. čini se. »Gestalt-a« i tome slično. Po Humboldtu. na primjer. od predmeta sličnih bjelini. već upravo kao svojstva svijeta s kojim je čovjek svakodnevno konfrontiran. egzistira i pro­ lazi. kao sredstvo pojmo­ va. »nelijepo« u »ružno«. svjetlo ili tama. U stvarnosti. ne saopćava ona gotov pojam niti sadrži već fiksiran i »zatvoren« pojam. str. 197. djevojka može biti lijepa.građu' svijeta kao ono što je modelirano riječima koje su. ulicu. na način kojim pojmovi potiču iz neposrednog iskustva. U e b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t d e s m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . između poj­ mova i glasova (Laute). oni se ne mogu javiti drugačije a da ne izgube svoj identitet. ako gornja teorija važi. već je upravo obrnuto: riječi nastaju iz cjeline govora (aus dem Ganzen der Rede). tvrd. ali nije i samo utjelovljenje slobode. Neprofiltriranom iskustvu je. Prevođenje može eliminirati sakrivenu negaciju preformuliranjem znače­ nja u nekontradiktoran stav. sloboda. kad su pravilno upotrijebljene. bliže apstraktno i univerzalno nego analitička filo­ zofija. »Tra­ dicionalno. on ga dovodi do postavke ο izvornoj srodnosti ne samo između pojmova i riječi već. 7 ) »Cjelinu« o kojoj je ovdje riječ treba osigurati od kri­ vog razumijevanja u smislu neovisnog entiteta. Apstraktan ka­ rakter ovih posljednjih pokazuje. tvrdoća. . izgleda. 74—75. 6 ) Wilhelm v . 201. ljepota. no nije »bjelina«. tvrdo ili slatko sma­ trali su univerzalijama. tvrdoća ili mekost. Riječ samo suge­ rira pojam. ra­ dije nego od objekata koji imaju svojstvo da su bijeli«. Na osnovu tog odnosa konkretan kvalitet predstavlja kako negaciju tako i realizaciju univerzalnog. . Negativne izjave mogu ponekad biti pre­ vedene u pozitivne: »nebijelo« u »crno« ili »sivo«. zemlja može biti slobodna (u poređenju s dru­ gim) jer ljudi u njoj imaju izvjesne slobode. ako je riječ. aspekte. snijeg. Univerzalije su primarni elementi iskustva — općenito­ sti ne kao filozofski pojmovi. U apstraktnoj imenici (ljepota. g. Ova se javlja u odnosu između kvaliteta (bijel. cit. no. ona konkretnija svojstva kao djelomične realizacije.

Apstraktno-univerzalni i istov­ remeno povijesni karakter ovih »vječnih predmeta« misli uviđa i jasno izražava Whitehead u Science and the Modem Worlds). Harold A . . »pravednost«. po svojoj prirodi apstraktni. a istovremeno su zahtijevana kao naj adekvatni ja ili najviša realizacija čov­ 9 jeka ). g. Nijedan snijeg nije čisto bijel. . koja naglašava n o r m a t i v n i k a r a k t e r univerzalnih pojmova.· Ni iskustvo ni prosuđivanje nije privatno. da uzmemo drugi primjer. g„ str. i dalje. konceptualiziraju materijal od koga se sastoji svijet isku­ stva. Pojam artikulira svoj­ stva koja su smatrana »tipično ljudskim«. samosvojnoj funkcionalnosti eminentnosti kao takve koja ob j e d i η j uj e mno­ štvo u p r a v o u procesu kojim ga . Supstancijalan opći pojam smjera na kvalitete koji nadmašuju sve pojedi­ načno iskustvo. nije sva okrutnost koju čovjek poznaje — poznaje kao gotovo neumornu silu u po­ vijesti i imaginaciji. čini se. 52. Ova maglovita fra­ za može poslužiti da osvijetli ambiguitet u takvim filozofskim definicijama — naime. i javljaju se kao mogućnosti uslova u kojima čovjek stvarno živi. Vrlo je važno da se shvati da odnos te cjeline spram svojih dijelova nije mehanički Takve univerzalije se na taj način javljaju kao pojmov­ ni instrumenti za razumijevanje pojedinačnih stanja stvari u svjetlosti njihovih mogućnosti. prvog po »eminentnosti« i zato zbiljskom realnošću: » . općost nije subjekt već predikat. No. Ili. njegova esencija je shvatljiva bez pozivanja na neko pojedinačno iskustvo. Cambridge. »ljepota« ili »sloboda«. filozofski pojam »čovjek« smjera na potpuno razvijene ljudske sposobnosti koje su nje­ gove distinktivne sposobnosti. U pogledu svog karaktera je svaki stvarni slučaj određen time kako su te mogućnosti realizirane za taj slučaj.apstraktnim' podrazumijevam ono što je vječni objekt po samom sebi — to će reći. taj i m a n e n t n o tele­ ološki aspekat cjelovitosti kao funkcionalne. Postoji široka skupina pojmova — usuđujemo se reći filozofski relevantnih pojmova — u kojoj kvantitativan od­ nos općeg i pojedinačnog poprima kvalitativan aspekat. što je . Ona. . 1962. pri svoj svojoj relevatnosti za fenomen života. 9 ) Ovu interpretaciju. nijedna okrutna zvijer. Tad ono nije opće na način logički univerzalnog ili pojma vrste. » G e n e r a l B e c a u s e F i r s t « : A P r e s o c r a t i e M o t i v e i n A r i s t o t l e ' s T h e o l o g y . već imanentno teleološki (cjelina = različito od sume njezinih dijelova). Tako pojam ljepote obuhvata svu ljepotu još ne realiziranu. 105. Tako je materijal misli povijesni materi­ jal — ma kako apstraktan.. s pojmom najopćijeg kao najvišeg.aristokratizira' jer su eminentnost i jedinstvo bitni uslovi pune stvarnosti mnoštva baš kao mnoštva«. 10) New York. 228. već kao n o r m a koja uspijeva da objedini mnoštvo dijelova u jednu cjelinu jer univerzalno povezuje. smatram da svaki vječni objekt ima svoju vlastitu specifičnu povezanost sa svakim takvim slučajem što označujem njegovim modom ulaženja u taj slučaj«. pojam slobode svu još ne postignutu slobodu. Općost. One su povijesne i nadpovijesne. Naprotiv. Ma kako da su definirani »čovjek«. gdje apstraktno opće. Biti apstraktan znači transcendirati pojedinačne slučajeve stvarnog zbivanja. i to u svjetlosti njegovih mogućnosti. »pri­ roda«. no perzistiraju u svijesti — ne kao izmišljevine mašte niti kao logičnije mogućnosti.« (cjelina = suma njezinih dijelova). »Tako je metafizički status vječnog objekta status mogućnosti neke aktualnosti. već kao »građa« iz koje je sačinjen naš svijet.200 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 201 nim pojedinim osobama. oni sintetiziraju sadržaje iskustva u ideje koje transcendiraju svoje pojedi­ načne realizacije kao nešto što treba nadići.popuf prvosti. prigušenosti i prikraćenosti. a ne namjerne. prevladavati. . T . označava mogućnosti u konkretnom povijesnom smislu. Pod . one sabiru svojstva pripadna svima ljudima za razliku od drugih živih bića. to će reći opće upravo zbog toga. možemo dovesti u vezu sa shvaćanjem univer­ zalnog u grčkoj filozofiji — naime. Osim toga. općenit i čist može postati u filo­ zofskoj ili znanstvenoj teoriji. oni su izrađeni s individualne pozicije unutar određenog društva. zapravo predikat prvosti implicitne u superlativnoj eminentnosti ostvarenja. transcendirati neki aktualan slučaj ne znači biti' van veze s njim. nije primarno »organizmička« kategorija. str. . Massachusetts Institute of Technology. u svjetlosti nje­ gove stvarne ograničenosti. i samo utoliko. Reiche. ukorijenjena u imanentnoj. i dalje. Publikacije u Humanities no. Macmillan. »Vječni predmeti su . ili čovjek. je zapravo. stvarima ili stanjima. 1961. Filozofski pojmovi se formiraju i razvijaju u svijesti ο općem stanju u povijesnom kontinuumu.

12) Ibidem. ' Kad govori i misli za sebe. perzistira interakcije između kolektivnog subjekta i zajedničkog svijeta i konstituira objektivno važenje univerzalija. U onoj mjeri u kojoj je filozofski projekt ideologičan on je dio povijesnog projekta — to jest svojstven je određenom stupnju i razini društvenog razvoja. Ne može biti valjan onaj pojam koji određuje pripadni mu objekt svojstvima i funkcijama koje ne pripadaju tom objektu (na primjer. 4. Kritizirajući uvođenje mogućih entiteta. individuum ne može biti određen kao 13 ) Za upotrebu izraza »projekt« pogledaj Uvod. str. kritički fi­ lozofski pojmovi se odnose (ma kako indirektno!) na alterna­ tivne mogućnosti tog razvoja. Lingvistički sindrom »zgodnost«. Quine piše da je takav — — »prenapučeni univerzum mnogostrano nezgodan. . pa ispušteni sadržaji vode apstrakciji. 16. u filozof­ skoj analizi — »malo stvarnog napretka . se može očekivati od pro­ širenja našeg univerzuma uključivanjem takozvanih mogućih entiteta«. postoji li objektivna baza za distnkciju između raznih mogućnosti projektiranih mišlju — za distinkciju između različitih i sup­ rotnih načina pojmovne transcendencije? štaviše.. a sve su nerealistič­ ne zato jer prelaze okvire postojećeg. (Takva) bijeda mogućeg je plodno tlo za elemente koji unose nered« 1 2 ). 1 1 ) W . koji su prisutni i u apstrakciji. filozof govori i misli s odre­ đene pozicije u svom društvu. Ni najrafiniraniji smisao za estetsko. Izložit ću samo nekoliko propozicija koje sugeriraju da imanentno povijesni karakter filozofskih pojmova ne samo da ne dovodi u pitanje njihovu objektivnu vrijednost već i odre­ đuje osnovu za njihovo objektivno važenje. Quine. Pu­ tem različitih individualnih agensa i slojeva iskustva. str. Ono što se s logičkog stanovišta javlja kao nezgodno i kao unošenje nereda može se skladno uklopiti u drugačiji poredak i može tako biti bitan elemenat materijala od koga su sazdani filozofski pojmovi. dok »plodno tlo za elemen­ te koji unose nered« pripada jeziku koji govore autoriteti za istraživanje i informacije. Pitanje ο kriteriju za prosuđivanje različitih filozofskih projekata vodi. On vrijeđa estetski smisao nas koji imamo ukusa za osamljen krajolik. 1 1 ) — ali. putem različitih »projekata« koji rukovode način mišljenja od biz­ nisa svakodnevnog života do znanosti i filozofije. a to da ih se tretira istom logikom služi diskreditiranju neželjenih mogućnosti. različitih aktualnih i mogućih puteva razumijevanja i mijenjanja čovjeka i priro­ de. Zacijelo. F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w . u interesu tačnosti i egzaktnosti čak mogu biti i nepoželjne. Na taj način on govori i misli u zajedničkom univerzumu činjenica i mogućnosti. Ono je objek­ tivno: 1) Na osnovu materije (materijala) suprotstavljene su­ bjektu koji zamjećuje i shvaća. V . Oni su takođe odvojeni od društvene osnove. Suvremena filozofija je rijetko kad postigla autentičniju formulaciju ο konfliktu svojih intencija i svoje funkci­ je. Elementi koji unose ne­ sklad ulaze u najčistije objekte misli. cit. . Tako nastaje čudovište »historicizma«. i to s materijalom koji to dru­ štvo posreduje i kojim se ono koristi. projekcije i anti­ cipacije realnih mogućnosti — u respektabilnoj formi kao hi­ poteze. a u nerespektabilnoj kao »metarizika«. Ako misao polazi od povijesnih uslova. ο tom pita­ nju se ne može raspravljati samo s obzirom na različite filo­ zofske projekte 1 3 ). kao ni najegzaktniji filozofski pojam nije imun spram povijesti. tako. . loc. pitanju ο kriteriju za prosuđivanje raz­ ličitih povijesnih projekata i alternativa. . to još nije najgore. Formiranje pojmova ostaje determinirano strukturom materije koja se ne da rastvoriti u subjektivitet (čak ako je struktura posve matematsko-logičk a ) . no. to će reći koje mogućnosti treba odrezati. »smisao za estetsko« i »osamljen krajolik« evocira slobodarski duh Nietzscheove mi­ sli presijecajući zakon i poredak. Mogućnosti variraju samo u stupnju nerealističnosti. Mogućnost posve različite društvene organizacije života nema ništa zaje­ dničko s »mogućnošću« da se sutra pojavi na vratima čovjek sa zelenim šeširom.202 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE S ANSE ALTERNATIVA 203 U pojmovne sinteze ulaze elementi iskustva. O . sve ovisi ο tome kako se primijeni Ockhamova britva.

nadalje. Ob­ jektni svijet je tako svijet specifičnog povijesnog projekta i nikad nije dohvatljiv izvan povijesnog projekta koji organi­ zira materiju. Ona rezultira iz određenog izbora. Takva realizacija se. na primjer. a među njima oni koji bi totalno promijenili postojeći. on je promjenljiv. Upotrebljavam izraz »projekt« tako učestalo zato što mi se čini da najjasnije apostrofira specifični karakter povi­ jesne prakse. ostvaruje u svakoj povijesnoj situaciji. istim poretkom proizvodnje. Sve razlike i sukobi klasa.204 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 205 sposoban da postane identičan s nekim drugim individuom. c) da njegova realizacija pruža veće izglede za pacifi­ kaciju egzistencije u okvirima institucija koje da­ ju veće šanse za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti. u tehnološkoj stvarnosti objektni svijet (uključujući subjekte) dolazi u is­ kustvo kao instrumentalem svijet. povijesni aspekt nikad ne može biti tako radikalno eliminiran da bi preostao »apsolutni« fizički sloj. Ti kriteriji moraju imati u vidu puteve kojima povijesni projekat reali­ zira dane mogućnosti — ne formalne mogućnosti. Postojeće društvo je već demonstriralo vrijed­ nost svoje istine kao povijesni projekt. organiziranja i transformiranja realiteta. grupa. i drugih žrtava sistema). čovjek kao sposoban da ostane vječno mlad). teži da ih drži unutar svog okvira. već one ko­ je uključuju načine ljudskog egzistiranja. istim nasljeđem prošlosti. Protiv tog projekta u punoj realizaciji nastaju drugi projekti. ono re­ producira i štiti (više ili manje adekvatno) ljudski život (uvi­ jek s izuzetkom života onih koji su proglašeni za otpadnike. Pokušao sam pokazati da. materija je konfrontirana subjektu u povijesnom univerzumu. istim načinom is­ korištavanja društvenog bogatstva. . Primaran izbor određuje opseg mogućnosti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogućnosti inkompatibilne s njim. Ono je uspjelo u orga­ niziranju čovjekove borbe s čovjekom i prirodom. 2) Na osnovu strukture određenog društva u kome se odvija razvoj pojmova. produkcije i konzumcije. Naučenjaku se oni a priori pojavljuju kao vrijednosno neutralni elemen­ ti ili kompleksi odnosa podatljivi organiziranju u efika­ san matematsko-logički sistem. Istovremeno je svako postojeće društvo konfrontirano s aktualnošću ili mogućnošću kvalitativno raz­ ličite-povijesne prakse koja bi mogla razoriti dani instituci­ onalni okvir. Svako pos­ tojeće društvo jest takva realizacija. ima­ ju zajedničke izvjesne primarne kvalitete u odnosu na spomenuta dva sloja realiteta: 1) fizičku (prirodnu) struktu­ ru materije i 2) na formu koju je materija poprimila u kolek­ tivnoj povijesnoj praksi što materiju čini objektima za sub­ jekt. ono tendira prejudiciranju racionalnosti mogućih projekata. Da a) ima perspektive za očuvanje i poboljšanje produk­ tivnih ostvarenja civilizacije. zdravom razumu se nadaju kao materijal rada i dokolice. transcen­ dentni projekt mora pokazati superiornost svog vlastitog racionaliteta u trostrukom smislu. Ta struktura je zajednička svima sub­ jektima danog univerzuma. Ova dva sloja ili aspekta objektivnosti (fizički i povijes­ ni) tako su isprepletena da ne mogu biti odvojena jedan od drugog. S obzirom na takav transcendentni projekt najbolje se mogu formulirati kriteriji objektivne povijesne istine kao racionalni kriteriji: 1) Transcendentni projekt mora biti u skladu s real­ nim mogućnostima koje se otvaraju na postignutom stupnju materijalne i intelektualne kulture. No. istom skalom mogućnosti. Oni egzistiraju pod istim prirod­ nim uslovima. onako kako se pružaju pojedincima prije svake »subjektivne« interpretacije. zapravo. 2) Da bi diskvalificirao postojeći totalitet. pojedinaca odvijaju se unutar istog zajedničkog okvira. Objekti mišljenja i percepcije. te se objektivitet javlja u otvorenom povijesnom horizontu. bazičnim tendencijama i odnosima. a organizacija materije je istovremeno teorijski i praktični pothvat. Predložit ću sad neke vrijednosne kriterije za istinitost kad se radi ο različitim povijesnim projektima. posezanja za jednim između različitih načina razumijevanja. Tehnološki kontekst unap­ rijed određuje formu u kojoj se javljaju objekti. b) da određuje postojeći totalitet u njegovoj bitnoj strukturi. tuđince—neprijatelje.

206

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

207

Bez sumnje, ovakvo shavaćanje racionalnosti, pogotovo u posljednjem stavku, sadrži vrijednosni sud. Podsjećam na ono što sam već ranije rekao: smatram da sam pojam Uma izvire iz vrijednosnog suda i da se ne može rastavljati istina od vrednote uma. »Pacifikacija«, »slobodan razvoj ljudskih potreba i spo­ sobnosti« — ove pojmove možemo naznačiti empirijski kao raspoloživa intelektualna i materijalna sredstva i mogućnosti, te njihovu sistematsku upotrebu u svrhu reduciranja borbe za opstanak. To je objektivna osnova povijesne racionalno­ sti. Kad sam povijesni kontinuum pruža objektivne osnove za određenje istine raznih povijesnih projekata, determinira li on, također, njihov slijed i njihove granice? Povijesna isti­ na je poređenje; racionalnost mogućeg ovisi ο racionalnosti aktualnog, istina transcendirajućeg projekta ο istini projekta što je u realizaciji. Aristotelovska znanost je bila nedostatna na temelju svojih ostvarenja. Kad bi kapitalizam bio diskva­ lificiran komunizmom, bilo bi to na osnovu njegovih vlastitih realizacija. Kontinuitet se čuva kroz prelome: kvantitativ­ ni razvoj postaje kvalitativna promjena kad zahvati samu strukturu sistema postojećeg; postojeća racionalnost postaje iracionalna onda kad mogućnosti sistema, u toku njegova unutarnjeg razvoja, nadrastu njegove institucije. Takva unu­ tarnja negacija je konstitutivni dio povijesnog karaktera real­ nosti. Otud i kritička usmjerenost pojmova koji poimaju real­ nost. Oni uviđaju i anticipiraju iracionalno u racionalnosti postojećeg — projektiraju povijesnu negaciju. Je li negacija »definitivna« — naime, predodređuje li struktura totaliteta, nastala iz povijesnog projekta, imanentni slijed povijesnog projekta? Ako jest, tad je izraz »projekt« varljiv. Ono što je povijesna mogućnost postalo bi, kad-tad, stvarnost; definicija slobode kao shvaćene nužnosti imala bi represivnu konotaciju, koju u stvari nema. Sve to ne mora biti primarno. Odlučno je to da bi takva povijesna determinacija (uprkos rafiniranoj etici i psihologiji) sankcionirala zlodjela spram čovječanstva koja civilizacija kontinuirano vrši i tako olakšava tu kontinuiranost.

Da bih naglasio prodor slobode u povijesnu nužnost, predlažem izraz »determiniran izbor«. Ovaj izraz samo sažima stav da ljudi prave vlastitu povijest, no prave je pod datim uslovima. Determinirane su 1) specifične proturječnosti koje se razvijaju unutar nekog povijesnog sistema kao manifestaci­ je konflikta između potencijalnog i aktualnog; 2) materijalna i intelektualna sredstva koja stoje na raspolaganju dotičnom sistemu; 3) raspon teorijske i praktične slobode kompatibil­ ne s tim sistemom. Nabrojeni uslovi ostavljaju otvorenim alternativne mogućnosti razvoja i iskorištavanja raspoloživih sredstava, alternativne mogućnosti osiguravanja životnih po­ treba, organiziranja čovjekove borbe s prirodom. Tako unutar okvira dane situacije industrijalizacija mo­ že teći na različite načine, pod privatnom ili kolektivnom kon­ trolom, a čak i pod privatnom kontrolom u različitim smjero­ vima progresa i s različitim ciljevima. Izbor je primarno (no, samo primarno!) privilegija onih grupa koje su zadobile kon­ trolu u proizvodnom procesu. Njihova kontrola projektira način života za cjelinu, a porobljujuća nužnost koja potom slijedi rezultat je njihove slobode. Moguće prevladavanje te nužnosti ovisi ο novom proboju slobode — ne bilo kakve slo­ bode, već slobode ljudi koji u danoj nužnosti vide nepodno­ šljivu, a nepotrebnu patnju. Kao povijestan proces, dijalektički proces uključuje svijest: uviđanje i iskorištavanje oslobodilačkih mogućnosti. Tako on involvira slobodu. Ukoliko je svijest determinirana potrebama i interesima postojećeg društva, ona je »neslobod­ na«; naporedo s iracionalnošću postojećeg društva svijest po­ staje slobodna za višu povijesnu racionalnost samo u borbi protiv postojećeg društva. Istina i sloboda negativnog mišlje­ nja imaju svoj razlog i svoje tlo u toj borbi. Tako je, prema Marxu, proletarijat oslobodilačka povijesna snaga samo kao revolucionarna snaga; definitivna negacija kapitalizma se zbiva kad i ako proletarijat postane svjestan sebe i uslova i procesa koji sačinjavaju to društvo. Proleterska svijest je kako pretpo­ stavka tako i element prakse negiranja. Ovo »ako« je bitno za povijesni progres — ono je elemenat slobode (i šansa!) koja

208

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

otvara mogućnosti ovladavanja nužnošću danih činjenica. Bez njega povijest ponovo zapada u mrak nepokorene pri­ rode. Već smo se sukobili s »circulus vitiosus« slobode i oslo­ bođenja 1 4 ); ovdje se on ponovo javlja kao dijalektika određe­ ne negacije. Transcendencija preko postojećih uslova, (mišlje­ nja i djelovanja) pretpostavlja transcendenciju unutar tih us­ lova. Ta negativna sloboda — tj. sloboda od ugnjetavačke i ide­ ološke moći danih činjenica — a priori je povijesne dijalekti­ ke; ona je elemenat izbora i odluke u povijesnoj determinaci­ ji, a protiv nje. Nijedna od danih alternativa nije sama po sebi definitivna sve dok nije svjesno zahvaćena u cilju slamanja moći nesnosnih uslova i zadobivanja racionalnijih, logičnijih uslova koje omogućuju dani uslovi. U svakom slučaju, racio­ nalnost i logika, na koje se pozivaju mišljenje i akcija, idu za transcendiranjem danih uslova. Negacija se odvija na empi­ rijskim osnovama; povijesni je to projekat unutar, a s onu stranu projekta koji je u realizaciji, pa je njegova istinitost i šansa da bude određen na tim osnovama. No, kriterij istinitosti povijesnog projekta nije ex post putem uspjeha, to jest činjenicom da je prihvaćen i realiziran od strane društva. Galilejska znanost je bila istinita još u vri­ jeme osude; Marxova misao je bila istinita još u vrijeme Komunističkog manifesta; fašizam ostaje neistinit čak ako se širi u internacionalnim razmjerima (»istinit« i »neistinit« uvi­ jek u smislu povijesne racionalnosti, kako je prethodno odre­ đena). U suvremenom periodu svi povijesni projekti tendi­ raju polarizaciji u dva konfliktna totaliteta — kapitalizam i komunizam, a ishod, čini se, ovisi ο dvije antagonističke serije činilaca; 1) ο sve većoj sili destrukcije; 2) ο sve ve­ ćoj produktivnosti bez destrukcije. Drugim riječima, viša povijesna istina bi bila svojstvena sistemu koji pruža veće šanse za pacifikaciju.

9. OBRAT OSLOBAĐANJA Pozitivno mišljenje i njegova neopozitivistička filozo­ fija suprotstavljaju se povijesnom sadržaju racionalnosti. Taj povijesni sadržaj nije nikad neki izvanjski faktor koji treba ili ne treba uključiti u analizu; on ulazi u pojmovno mišljenje kao konstitutivan faktor i determinira valjanost njegovih ideja. Kako je postojeće društvo iracionalno, anali­ za koja polazi od povijesne racionalnosti uvodi pojmovno negativan elemenat — kritiku, proturječnost i transcenden­ ciju. Negativan element ne može biti asimiliran s pozitivnim. On u potpunosti mijenja pojam, mijenja ga u njegovoj usmje­ renosti i valjanosti. Tako u analizi neke ekonomije, kapita­ lističke ili nekapitalističke, koja djeluje kao »neovisna« sila nad pojedincima, negativne strane (superprodukcija, nezapo­ slenost, nesigurnost, rasipanje, ugnjetavanje) nisu shvaćene sve dok se javljaju kao puki, manje-više neizbježni nusprodukt, kao »druga strana« priče ο rastu i progresu. Doduše, može se desiti da totalno upravljanje pospješi efikasno iskorištavanje svih sredstava, da nuklearno militarno organiziranje osigura milione zaposlenja posredstvom enormne kupovne moći; iscrpljujući rad i čirevi na želucu mogu biti nusprodukt sticanja bogatstva i odgovornosti, a fa­ talne, stupidne greške i zlodjela vođa — naprosto način života. Čovjek je spreman da dozvoli ekonomsko i političko ludilo — i on snosi njegove konsekvencije. No, ovakav pristup »drugoj strani« dio je i aspekt konsolidacije postojećeg, zamašnog objedinjenja suprotnosti, koje se suprotstavlja kvali­ tativnoj promjeni. Suprotstavlja se utoliko što je svojstveno potpuno beznadnom i potpuno predeterminiranom egzistira­ nju koje se udomaćilo u svijetu gdje je čak i iracionalno umno.

•) Pogledaj, str. 55.

210

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

211

Toleriranje pozitivnog mišljenja je nametnuta toleran­ cija — nametnuta ne kakvom terorističkom akcijom, već od strane nadmoćne, anonimne moći i efikasnosti tehnološkog društva. Ona prodire u opću svijest — i svijest kritike. Apsor­ biranje negativnog pozitivnim potvrđuje se u svakodnevnom iskustvu, koje nivelira razliku racionalne pojave i iracionalne realnosti. Evo nekih banalnih primjera tog harmoniziranja: 1) Vozim se u novom automobilu. Doživljujem njegovu ljepotu, sjaj, snagu, ugodnost — no tad postajem svjestan činjenice da će on za relativno kratko vrijeme biti u kvaru i da će ga trebati popravljati; da su njegova ljepota i površina jeftine, njegova snaga nepotrebna, a njegova veličina idiotska; za­ tim, da neću naći mjesta za parkiranje. Počinjem misliti ο svojim kolima kao proizvodu jedne od ve­ likih triju automobilskih korporacija. One određuju izgled mojih kola i proizvode, kako njihovu ljepotu tako i njihovu nesolidnost, njihovu snagu isto kao i njihovo treskanje, njihovo funkcioniranje, a i zastar­ jelost. Osjećam se djelomično prevaren, čini mi se da moj automobil nije ono što bi mogao biti, da bi i bolja kola mogli praviti, i to jeftinije. Ali i drugi čovjek treba da živi. Plaće i takse su previsoke; po­ trebno je obrtanje; ipak nam je bolje nego prije. Napetost između pojave i zbilje iščezava i obe se slijevaju u dosta ugodno osjećanje. 2) Šetam u prirodi. Sve je kao što treba da bude: pri­ roda je tako lijepa kako samo može biti. Ptice, sun­ ce, meka trava, pogled kroz granje u planini, nikoga uokolo, ni radija, ni mirisa benzina. Tad staza zavija i završava na autoputu. Ponovo sam među reklamnim panoima, servisnim stanicama, motelima i gostioni­ cama. Bio sam u Nacionalnom parku i sad znam da to nije bila realnost. To je bio »rezervat«, nešto što se čuva poput vrsta koje izumiru. Da nije bilo vlade, oglasni panoi, štandovi sa sendvič-kobasicama i mo­ teli već bi odavno navrli u taj komad prirode. Zahva­ lan sam vladi; mnogo nam je bolje nego prije . . .

3) Podzemna željeznica u večernjim satima gužve. Na ljudima vidim samo umorna lica i udove, mržnju i ljutnju, čini mi se da svaki trenutak netko može po­ tegnuti nož. Ljudi čitaju ili, još bolje, utonuli su u svoje novine, tjednike ili džepna izdanja. A, ipak, nekoliko sati kasnije ti isti ljudi, oprani, odstranjena znoja, obučeni ili svučeni, vjerovatno, bit će srećni i nježni, stvarno će se smijati i zaboraviti (ili će pam­ titi). No, većinu njih, po svoj prilici, čeka očajno ve­ će kod kuće nasamo ili s drugima. Ovi primjeri ilustriraju srećnu simbiozu pozitivnog i negativnog — objektivni ambiguitet koji ulazi u iskustva. Objektivan je zato što tok mojih senzacija i refleksija odgo­ vara načinu međusobnog odnosa činjenica iskustva u stvar­ nosti. Ovaj međuodnos, kad je shvaćen, razara harmonizirajuću svijest i njezin lažni realizam. Kritička misao nastoji da pokaže iracionalan karakter postojeće racionalnosti (koji postaje sve očitiji) i da odredi tendencije uslijed kojih ta ra­ cionalnost rezultira svojom vlastitom transformacijom. »Svo­ jom vlastitom« utoliko što je kao povijesni totalitet razvila snage i mogućnosti koje i same postaju projekat s onu stranu totaliteta postojećeg. To su mogućnosti sve veće tehnološke racionalnosti, a kao takve one uključuju cjelinu društva. Teh­ nološka transformacija je istovremeno politička transforma­ cija, ali će se politička promjena obratiti u kvalitativnu dru­ štvenu promjenu samo ukoliko izmijeni smjer tehničkog pro­ gresa — to jest, razvije novu tehnologiju. Jer postojeća tehno­ logija je postala instrument destruktivne politike. Takva kvalitativna promjena bi bila prelaz u viši stu­ panj civilizacije ako bi tehnika bila koncipirana i upotrijeb­ ljena za pacifikaciju borbe za život. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove formulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog progresa bilo obrat postojećeg. Dakle, ne naprosto kvantitativan rast predominantnog (znan­ stvenog i tehnološkog) racionaliteta, već njegova prevratnička transformacija, nastanak nove ideje Uma, u teoriji i praksi.

Mogućnosti s kojima se znanost igrala bile su također mogućnosti oslobođenja — mogućnosti jedne više istine. onda. pojavne i auten­ tične istine. sugeriraju da Um još uvijek valja otkriti. ukoliko odre­ đuju povijesne mogućnosti). konačnosti i beskonačno­ sti. te napor da se razumije i svlada ta diskrepanci­ ja. Poput svih stavova koji pretendiraju na istinitost. mitološke relacije između stvarnog i mogućeg preživjelo je u znanstvenom mišljenju. 5. ova slobodna igra je ostala izručena predominantnoj neslobodi u kojoj je bila rođena i od koje je apstrahirala. ona nisu bila. Posljednja filozofska pitanja su odista ostala metafizička. Naime. spoznajnu vrijednost tih postavki određuju povijesni. U našoj vlastitoj kulturi je pri­ hvaćen. koji je filozofija transcendirala subordinirajući ga pod »dobar život« drugačijih principa i poretka. T h e F u n c t i o n o f R e a s o n .dok je znanstvena misao stalno bila primjenjivana na sve moćniju i univerzalniju stvarnost. Osim toga. ili pak iskrivio Um umjet­ nosti integrirajući umjetnost u univerzum dominacije. tad je odnos između metafizike i znanosti striktno povijestan. Ο od­ vajanju je opravdano govoriti utoliko što je znanost od po­ četka sadržavala estetski Um. da se živi dobro i da se živi bolje — odno­ sno da je odgodi i da postavi izvanredno visoku cijenu za ispunjenje te potrebe. one. 1959. rekao bih. 8. U po­ gledu tog cilja. bez sumnje. 2 ) Ibidem. i to je bilo stalno usmjeravano prema racionalnijoj i istinskijoj stvarnosti. a pomoću sred­ stava koje ovaj pruža ili sadržava. Whitehead. fantaziju transformacije. a ne čisto epistemološki uslovi. mijene i stalnosti 3 ) bila je jedna od prvih formi u kojoj je došla do izraza diskrepancija ο kojoj je riječ. str. onaj dio Saint-Simonova sustava . tad je pitanje metafizike. slobodnu igru i čak ludorije imaginacije. biti sačinjen transformiranjem postojećeg. u najmanju ruku. 3) da se živi bolje« 2 ). dok je umjetnosti pružena privilegija da bude u izvjesnoj mjeri iracionalna — da ne bude predmet znanstvenog. Smatralo se da je matematika realna i »dobra« u istom smislu kao Platonove metafizičke ideje. No. ignorancije i bijede. u velikim raz­ mjerima ušle u stvarno pokorenje i transformaciju prirode i dokazale svoju istinitost dok filozofske apstrakcije nisu — i nisu mogle. što je pretpostavljao visoki stu­ panj slobode od teška rada. pa čak i uništi potrebu da se živi. Nešto od te 1 ) A . str. Ona je svijest ο diskrepanciji između realnog i mogućeg. na tehnolo­ škim osnovama metafizičko može postati fizičko. racionalizacijom mo­ gućnosti znanost je pružala zadovoljstvo. Beacon Press. Taj drugi poredak. ako je istinitost metafizičkih postavki deter­ minirana njihovom povijesnom sadržinom (tj. U tom smislu skala onog što se može verificirati raste u toku povijesti. Dobrom Društvu. teh­ nološkog i operacionalnog Uma. Razlika između bogova i ljudi. kao i njegov neuspjeh. već se proteže u granicama onog svijeta koji može s. Um je »smjer destruiranja onog što nas okru­ žuje«. Pokorenje i transformacija prirode zbivali su se unutar zakona i poretka života. a i nisu mogla biti podobna verificiranju na osnovu postojećeg svijeta rasuđivanja i djelovanja. Ako je tako. 2) da se živi dobro. umjetnosti i filozofije. shvatiti i realizirati jer je do sad povijesna funkcija uma bila i to da potisne. Um je u svo­ joj aplikaciji u društvu bio uvelike suprotstavljen umjetno­ sti. razvoj matematike postao znanost. N .212 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 213 Nova ideja uma je izražena u Whiteheadovoj postavci: »Funkcija Uma je da proizvodi umjetnost življenja« 1 ). Permanent­ nom Miru poprimaju sve realističniju sadržinu. dok su Platonove ideje ostale metafizika? Znanstvene apstrakcije su. one moraju stajati unutar svijeta mogućeg iskustva. Tu je izvorna veza (unutar univerzuma dominacije i bijede) znanosti. Whiteheadove postavke izražavaju stvarni razvoj Uma. Termin »umjetnost« u Whiteheadovoj definiciji funkci­ je Uma sadrži i suznacenje specifične negacije. Ratio dominacije je odvojio Um znanosti od Uma umjetnosti. Taj svijet nije nikad koekstenzivan s pos­ tojećim. To će reći da istinu. bio je nerea­ lan kako u počecima filozofske misli tako i tokom njezina ra­ zvoja . Tako spekulacije ο Dobrom Životu. i metafizičke postavke se moraju dati verificirati. Kako je. 3 ) Pogledaj poglavlje V. a naročito pi­ tanje smislenosti i istine metafizičkih postavki — povijesno pitanje. Boston. što proizlazi iz »trostruke potrebe: 1) da se živi.

duhovnih ili drugih. do sad pripadan neslobodnom egzistiranju. moguća sloboda od bojazni. osigurati briga za bolesne. Sama znanost je omogućila da finalni uzroci budu prava domena znanosti. nejake i starce — to jest dade se kvantificirati moguće smanjenje tjeskobe. Na primjer.) Taj stupanj bi također bio kraj i granica znanstvenog racionaliteta u njegovoj posto­ jećoj strukturi i usmjerenosti. njih bi trebalo uspostaviti čak i u konstrukciji znanstvenih hipo­ teza — u čistoj znanstvenoj teoriji. Ideje koje određuju zbilju iz drugačijih pretpostavki nego što su one egzaktnih i bihevioralnih zna­ nosti izgubile bi svoj metafizički ili emotivni karater koji je rezultirao iz znanstvene transformacije svijeta. pretvaranje kvantiteta u kvalitet. Naprotiv. 35. uspo­ staviti ih kao elemente tehnološkog procesa. pod datim uslovima. čak ako ta proizvodnja proizvodi pri­ je luksuz i nepotrebno negoli nužno. Ako kompletiranje tehnološkog projekta uključuje pre­ lom s predominantnom tehnološkom racionalnošću. s dru­ ge strane. povijesna ostvarenja zna­ nosti i tehnologije omogućila su prevođenje vrednota u teh­ ničke zadaće — materijalizaciju vrednota. Industrijska civilizacija je došla do razine na kojoj je neodrživo znanstveno zapostavlja­ nje finalnih uzroka s obzirom na ljudske aspiracije na huma­ no egzistiranje. također. Drugim riječima. Kvalitativna promjena leži u rekon­ strukciji te tehničke baze — to će reći. kompletiranje tehnološke stvarnosti ne bi bilo samo preduvjet već. To bi značilo obrat tradicionalnog odnosa između zna­ nosti i metafizike. Dakle. na razvijenom stupnju industrijske civilizacije javlja se kao odlu­ čan faktor u razvoju povijesnih alternativa. . Društvo — 4 ) Pogledaj poglavlje I. Znanost bi prešla od kvantificiranja sekundarnih kvaliteta na kvantificiranje vred­ nota. da nisu restrikcionirana dru­ gim interesima i da nema zapreka akumulaciji kapitala nuž­ noj za razvoj dotičnog društva. Novi ciljevi kao tehnički ciljevi tad bi bili djelotvorni u projektu i konstruk­ ciji mašinerije. Da li je to konačan slijed? Ili. a ne samo u njezinu korištenju. to. Izrada takvih koncepcija bi značila više nego što je evolucija predominantnih znanosti. U vezi s tim se nameće pitanje: tendira li ta moć svojoj vlastitoj negaciji — to jest k proizvođenju »umjetnosti života«? S mehanizacijom cjelokupnog društveno nužnog no individualno represivnog rada kontinuirana primjena znanosti unutar postojećih dru­ štava dosegla bi krajnju tačku. neodrživo je iz vlastitih pretpostavki znanosti. proračunljiv je stupanj do koga se može. koje su dopuna znanstvenoj transforma­ ciji čovjeka i prirode 4 ). preveden u političku moć. egzistiranja u slo­ bodnom vremenu na bazi ispunjenih vitalnih potreba. Jer ta baza omogućuje zadovoljenje potreba i reduciranje mukotrpna rada — upravo ona ostaje baza svih oblika ljudske slobode. i zasnovanost transcendiranja tehnološkog realiteta. • Naglasio sam da to ne znači oživljavanje »vrednota«. slobodan za »umjetnost živ­ ljenja« s onu stranu nužnosti i luksuza dominacije. u njenom razvoju ori­ jentiranom po drugačijim ciljevima. dakle. Tad bi znan­ stvene koncepcije mogle projektirati i odrediti moguće kom­ ponente slobodnog i pacificiranog egzistiranja. prelom ovisi ο kontinuiranom postojanju same teh- ničke baze. Ona bi obuhvaćala znanstveni racionalitet kao cjelinu. (Pod »društveno nužnim« ovdje podrazumijevamo svu proizvodnju koja se efikasnije može izvesti mašinama. naročito str. Ili. sadrži li znanstvena trans­ formacija svijeta svoju vlastitu metafizičku transcendenciju? Znanstveni racionalitet. On bi otvorio mogućnost bitno nove humane stvarnosti — naime. Zapreke što se isprečuju materijalizaciji u navedenom pravcu očite su političke zapreke. štaviše. Dalji progres bi značio prelom. značila bi: novu ideju znanosti. Pod takvim uslovima bi i sam znanstveni projekat bio slobo­ dan za transutilitarne ciljeve. Dru­ gim riječima. treba zado­ biti novo određenje vrednota u tehničkim određenjima. raspoloživi nivo oslobođenja od potrebitosti dade se kvantificirati. ono što je proračunljivo jest minimum ra­ da za vrijeme kojeg bi mogle biti zadovoljene vitalne potrebe svih članova društva — uz preduvjet da su raspoloživa sred­ stva upotrijebljena u tu svrhu. uma.214 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 215 po kome metafizika prethodi znanstvenom stupnju civiliza­ cije.

po kome čovjek može postati i biti slobodan u samim sobom perpetuiranom progresu produktivnosti na bazi ugnje­ tavanja. umiruju savjest na onoj osnovi na kojoj to principijelno jedino i mogu — na osnovu zadovoljenja čovjekovih materijalni potreba. 103. »naučno rukovo­ đenje«. Tehnološki fetišizam je ne­ davno došao do izražaja poglavito među marksističkim kriti­ čarima suvremenog industrijskog društva — u idejama ο bu­ dućoj omnipotenciji tehnološkog čovjeka. slobode i humaniteta postižu svoju istinu. str. logos tehnike bi otvorio univerzum kvalitativno drugačijih odnosa između čovjeka i čovjeka i čovjeka i prirode. nesavladivih snaga kako u društvu tako i u prirodi. zarobljuje čovjeka ciljevima koje on smatra apsolutnim. Prevođe­ nje vrednota u potrebe je dvostruk proces.216 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 217 — »mora posredstvom ekstenzivnog i intenzivnog rasta tehničke sfere tretirati kao tehničke probleme pitanja finaliteta. »spiritualnog« — nijekanje idealističke kulture. Drugim riječima. unutarnjeg u vanjsko. pogrešno smatrana za etička. . Jer transformiranje vredno­ ta u potrebe. . a ponekad religijska pita­ nja. spome­ nuta korekcija nikad ne može biti rezultat tehničkog progre­ sa per se. ) Ibidem. ο »tehnološkom 6 ) Gilbert Simondon. takav razvoj konfrontira znanost s neprijatnom zadaćom da postane politička — da shvati da je znanstvena svijest politička svijest i znanstveno preduzimanje političko preduzimanje. Ono je akt oslobođenja: »Čovjek se sam oslobađa od svoje situacije podređeno­ sti svrhovitosti svega. Slobodna igra mišljenja i imaginacije popri­ ma racionalnu i usmjerujuću ulogu u realizaciji pacificiranog egzistiranja čovjeka i prirode. .finaliziranu' cjelinu koju procjenjuje i prosu­ đuje. i to tako što uči da kreira svrhovitost. racionalne orga­ nizacije domene nužnosti. Ukoliko se tehnologija razvija na toj osnovi. Tehnološko redefiniranje finalnih uzroka te tehničko ovladavanje njima jest konstrukcija. 1) proces mate­ rijalnog zadovoljenja (materijalizacija slobode) i 2) proces slobodnog razvoja potreba na bazi zadovoljenja (nerepresivna sublimacija). ljudskog roda. str. potisnuti finalni uzrok što stoji iza znanstvenog preduzimanja. transcendentnoj sankciji.. U tom je procesu odnos između materijalnih i intelektualnih potreba i sposobnosti podvrgnut fundamen­ talnoj promjeni. loc. čovjek prevladava porobljenost svjesno organizirajući svrhovitost . »nauka ο potrošnji« sažimaju (u jadnoj formi) sve veću racionalizaciju iracionalnog.« 5 ) U tom aspektu »neutralna« znanstvena metoda i tehno­ logija jesu znanost i tehnologija povijesne faze koju prevlada­ vaju njezina vlastita ostvarenja — faze koja je došla do svoje odlučne negacije.«e) Konstituirajući se metodički kao politički pothvat. Ona involvira politički preokret. razvoj i korištenje sredstava (materijalnih i in­ telektualnih) oslobođeno svih partikularnih interesa koji su priječili zadovoljenje ljudskih potreba i razvoj ljudskih spo­ sobnosti. mogu one posta­ ti pravi objekt znanosti. cit. No. S tim u vezi moramo oštro reagirati — opomenuti na opasnost tehnološkog fetišizma. 151. za razliku od njihove prepuštenosti subjektivnom preferira­ nju i iracionalnom. Tad ideje pravde. . zna­ nost i tehnologija bi prispjele s onu stranu etape u kojoj su zbog svoje neutralnosti bile podređene politici i protiv svoje intencije djelovale kao politički instrumenti. Nekompletnost tehnike fetišizira probleme finaliteta. Nasuprot dosadašnjoj odvojenosti metafi­ zičkih ideja ο oslobođenju od znanosti i znanstvenog metoda. »head shrinkers«. No. Tehnologija tako može pru­ žiti povijesnu korekciju preuranjena identificiranja uma i slo5 bode. avantu­ ra duha u avanture tehnologije. kompletiranje tehnološkog racionaliteta bi prevođenjem ideologije u realitet transcendiralo ta­ kođer materijalističku antitezu idealističke kulture. potcrtao H. Grozne fraze (i pripadni im realiteti) »inženjeri duša«. finalnih uzroka u tehničke mogućnosti novi je stupanj u pokorenju ugnjetavačkih.Izraz »pacificirana egzistencija« nepotpuno prenosi namjeru da se u jednoj centralnoj ideji sabere tabuirana i neozbiljno tretirana svrha tehnologije. da organizira . to je racionalno preduzimanje čov­ jeka kao čovjeka. Ako bi finalni uzrok bio u materijalizaciji i efikasnosti. Industrijsko društvo posjeduje instrumente za transfor­ miranje metafizičkog u fizičko. M.

« 8 ) Nezaražen takvom ideološkom preverzijom duše. ili bolje. mi­ jenja se odnos između tehnologije i njezina primarna objekta. ne samo dominacije već. To su svojstva slijepe materije. NewYork. s obzirom na pacifikaciju. Ukoliko cilj pacifikacije determinira logos tehnike. po svom vlastitom bivstvovanju nedostatna). »Kad se Društvo za sprečavanje okrutnosti nad životi­ njama obratilo papi za podršku. priroda je u svojoj biti ne-prirodna — »duh«. Stradanje. 1950. U n p o p u l a r E s s a y s . on ih je odbio s argumenta­ cijom da ljudska bića nemaju obaveza spram nižih životinja i da loše postupanje s životinjama nije grešno. »realizacija« prirode ni­ je i nikad ne može biti vlastito djelo prirode. koji treba tek preduzeti. sfere neposrednosti u kojoj život pasivno podnosi egzistiranje. trpljenja i lišenosti. prirode. str. sloboda i moć. tad je ona legitiman objekat ne samo uma kao moći već i uma kao slobode. Borba za opstanak je. Mistifikacija se ne otklanja prenošenjem tehnološke omnipotencije s pojedinih grupa na novu državu i centralni plan. oslobođenje prirode. 8 ) Citirano u : Bertrand Russell. . Eros i moć go­ tovo su kontrarni pojmovi! Pokušat ću da pokažem da rekon­ strukcija materijalne baze društva. Tehnologija je u potpunosti ovisna ο ciljevima koji nisu imanentno tehnološki. treba uključiti kako kvalitativnu tako i kvantitativnu reduk­ ciju moći da bi se kreiralo mjesto i vrijeme za razvoj produk­ cije potaknute samoodređenjem. No. Ono postaje sfera koju Um treba da pojmi i organizira. posto­ je dvije vrste gospodarenja: represivno i oslobodilačko. Tehnika kao instrumentalan svijet može povećati kako moć tako i bes­ pomoćnost čovjeka. to je povijes­ no transformiranje prirode prevladavanje te negativnosti. nasilja i okrutnosti. Ova sfera je postepeno posredovana u toku povi­ jesne transformacije prirode. ona dolazi od autoriteta dru­ ge vrste. Pacifikacija pretpostavlja gospodarenje prirodom ko­ ja jest i ostaje suprotstavljena subjektu u razvoju.218 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 219 Erosu« itd. Ako je priroda u sebi racionalan legitiman objekat znanosti. zna­ men neimaštine. Povijest je negacija prirode. mate­ rijalizam ima univerzalniju i realističniju koncepciju spase7 ) Hegelov pojam slobode pretpostavlja totalnu svijest (u Hege lovoj terminologiji: samosvijest). čvrsto jezgro istine u tim idejama zahtijeva emfa­ tičku opovrgavanje mistifikacije koju one izražavaju. oslobađanja. kako u prirodi tako i u povijesti. 76. tako­ đer. On ih ustvrđuje kao povijesne granice — kao zadatak koji treba dovršiti. Simon and Schuster. Kako um uspijeva u podređivanju materije racionalnim standardima i ciljevima. Grozna koncepcija da je subracionalan život prirode osuđen da zauvijek ostane takav svijet ne pripada ni filozofiji ni znanosti. P r e m a tome. a reduciranje ovih postaje povijesna zadaća. kategorije bespomoćnog i bezosjećajnog svijeta. Mir i moć. U pro­ cesu civilizacije priroda prestaje biti puka priroda. to će on više postati ovisan ο političkom usmje­ renju — ο kolektivnom naporu da se zadobije pacificirano egzistiranje s ciljevima koje slobodni individuumi mogu sami sebi postaviti. Metafizički pojam da priroda u povijesti dolazi sama sebi ukazuje na nesavladane granice uma. š t o više društvenu produkciju deter­ minira tehnološki racionalitet oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. Ono što je samo prirodno prevladano je i reproducirano pomoću moći uma. nasilje i razaranje jesu kategorije kako pri­ rodne tako i ljudske stvarnosti. Hegelovim riječima. Poimanje ovog preokreta je značajan motiv u dijalektičkoj teoriji. »Pacifikacija egzistiranja« ne sugerira akumuliranje moći. Neposrednost postaje dio ljud­ skog svijeta — utoliko su svojstva prirode povijesna. To zbog toga što životinje nemaju dušu. i to uto· liko ukoliko je borba slijepih sila shvaćena i savladana — ukoliko je očitovanje slobode 7 ). S pojavom čovjeka kao animal rationale — bića kadra da transformira prirodu u odnosu na sposobnosti duha i mogućnosti materije — puko materijalno kao subracionalno poprima negativan status. Ovo posljednje involvira reduciranje bijede. Ili. već obratno. tako se sve subracionalno pokazuje kao lišenost i oskudica. Na sadašnjem stupnju je on možda nemoćniji spram svog sopstvenog aparata nego što je bio ikad ranije. Kako je priroda u sebi negativna (tj.

š t o se upadljivije očituje ira­ cionalnost društva. Um može ispuniti tu funkciju samo kao posttehnološki ratio kome je i sama tehni­ ka sredstvo pacifikacije. umjetnička tran­ sformacija siluje prirodni objekat. Ovi zahtjevi konstituiraju »spravljeno« (»appara­ tus«) utoliko što nisu puko prirodno. Naglašavanje bitne veze između umjetnosti i tehnike ističe specifičnu racionalnost umjetnosti. ideja obitavališta za ljudska bića determinira arhitektovu konstrukci­ ju kuće. u granice u ko­ jima spoljašne može biti manifestacija duhovne slobode. . već su predmet slobo­ dne racionalne promjene i razvitka. njezina sposobnost da »projek­ tira« egzistenciju. čini se. Sva radost i sva sreća proizlaze iz sposobnosti transcendiranja prirode — transcendiranja u kome je gospodarenje prirodom i samo podređeno oslobođenju i pacifikaciji egzis­ tencije. to da velika riba guta sitnu ribu •— iako se to može činiti nepri­ rodno sitnoj ribi. svijet umjetnosti je svijet iluzije. privida. 171. Glorifikacija prirodnog je dio one ideologije koja štiti neprirodno društvo u njegovoj borbi pro­ tiv oslobođanja.220 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 221 nja. tako je estetska transformacija oslobađanje. postala bi umjetnost tehnika destrukcije tog bizni­ sa i te mizerije. Estetska redukcija nastaje u tehnološkoj transforma­ ciji prirode kad i ako ona uspije u povezivanju gospodarenja 9) Pogledaj poglavlje I I I . Dakle. umjetnost reducira neposrednu kontigentnost u kojoj egzistira neki objekt (ili totalitet objekata) tako da objekt poprima formu i kvalitet slobode. U nekim zaostalim područjima »prirod­ no« je da je crna rasa inferiornija od bijele. 10) Hegel. . tad bi mogla biti sagledana tako što bi ona bila vrednovana i dje­ lotvorna u znanstveno tehnološkoj transformaciji svijeta. Obaranje na kontrolu prirasta stanovništva je instruktivan primjer. Estetska »redukcija«. Smislenost umjetnosti. koja uljepšava njegov biznis i mizeriju. Spokoj i užitak su rezultat svijesnog posredovanja. Dio tog pakla je loše postupanje sa životi­ njama — djelo ljudskog društva čija je racionalnost još uvi­ jek iracionalna. to je veća racionalnost svijeta umjetnosti. Isti princip se mo­ že sad proširiti na odnos znanosti i tehnologije spram umjet­ nosti. Kultura. Prirodno je. str. organon »umjetnosti života«.. njezine vlastite insuficijentnosti. autonomije i kontradikcije. U raznim formama prerušenosti i tišine svijet umjetnosti je organiziran slikama života bez straha — u prikritosti i tišini jer je umjetnost nemoćna da ostvari taj život. Od sluškinje postojećeg aparata. No. Poput tehnologije i umjetnost kreira jedan drugi svijet mišljenja i djelovanja nasuprot postojećem. da odredi još nerealizirane mogućnosti. On dozvoljava postojanje pakla samo na jednom određe­ nom mjestu.Schein Ali taj privid podsjeća na neku stvarnost koja jest kao prijetnja i obećanje onoj postojećoj 9 ). u kontrastu spram tehničkog svijeta. I. ovdje na zemlji. njezine vlastite sljepoće. Tad funkcija uma konvergira s funkcijom umjetnosti. no i samo silovano je ugnjetavalačko. umjetnost umije da svede aparat. karakterizira tehnološku racionalnost umjetnosti: » . Ovakva transformacija je redukcija jer je kontigentna situacija izvrg­ nuta izvanjskim zahtjevima koji priječe njezino realiziranje u slobodi. i da psi dobivaju otpatke i da se ne može bez biznisa. ideja nuklearne eksplozije u velikim razmjerima de­ terminira konstrukciju aparata koji treba da posluži toj svrsi. Pa ipak. također. Tehnološka civilizacija uspostavlja specifičan odnos umjetnosti i tehnike. i tvrdi da je taj pakao stvorio čovjek (i priroda). a unutar njega. Naprijed sam spomenuo preokret Sustva ο Tri stupnja i »revalorizaciju« metafizike na bazi znan­ stvene i tehnološke transformacije svijeta. g. Na primjer. Spoznajnom moći uma i njegovom moći transformiranja civilizacija proizvodi sredstva za oslobođenje prirode od njezine vlastite brutalnosti. 1952.« 10 ) Prema Hegelu. i čak nemo­ ćna da ga adekvatno predstavi. E s t e t i k a . koji je potreban spoljašnjoj pojavi za njeno samoodržavanje. Umjetnik posjeduje ideje koje kao finalni uzroci usmjeruju konstrukciju određe­ nih stvari — upravo kao što inženjer ima ideje koje kao fi­ nalni uzorci vode konstrukciju mašine. nemoćna iluzorna istina umjetnosti (nikad nemoćnija i iluzornija no danas kad je postala sveprisutni sastavni dio upravljanog društva) očituje vrijednost svojih slika. . Grčko shvaćanje povezanosti umjetnosti i tehnike mo­ že poslužiti kao preliminarna ilustracija.

222 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 223 s oslobođenjem usmjerujući gospodarenje prema oslobođe­ nju. perpetuira­ nje rada i stvaranje frustracija. Nesumnjiv komfor koji pruža ova vrsta proiz­ vodnje. Ovo pita­ nje nije neodgovorno postavljeno jer je društvo obilja posta­ lo društvo permanentne mobilizacije protiv rizika uništenja. on tad ulazi u neposredan proizvodni proli ces kao taj izmijenjeni subjekt. Izvan tih malih. 1 1 ) Marx. olakšava njezino importiranje u manje razvijena područja. kvalitativna promjena pretpostavlja kvan­ titativnu promjenu u razvijenom životnom standardu. on također širi represivnu proizvodnju i »krive po­ trebe«. možda i više. str. što radi sa sredstvima razaranja i za sred­ stva razaranja. Uska povezanost tehničke i političko-manipulativne umješnosti. U slobodnom i racionalnom društvu će čak i životne potrebe iznad animalne razine biti drugačije od onih proizve­ denih u neslobodnom društvu i za to društvo. bolest i porast kanceroznih oboljenja jesu kako prirodna tako i ljudska zla — njihovo reduciranje i uklanja­ nje je oslobođenje života. Pa ipak. loc. Jer. čije moći nad pojedincem postaju sve »racionalnije« i zato nužnije nego ikad ranije. raščišćavanje šuma od likvidiranja šu­ ma. treba ponovo postaviti pitanje zavrijedi li on žrtvovanje i žrtve podnošene za njegovu obranu.. Njihov prosperitet sakriva užas unutar i izvan njihovih granica. Ideja ο blagodati takve vrste je jednako ideološka u razvijenoj industrijskoj civiliza­ ciji kao što je to bila u srednjem vijeku. Ova promjena bi. pak. . Naprotiv. S obzirom na to što je standard učinio od čov­ jeka i od prirode. Prema tome. na moralnu čistotu i jednostavnost.· »Slobodno vrijeme mijenja onog koji ga posjeduje u -drugačiji subjekt. dok bi eliminiranje permanentnog mobiliziranja snaga smanjilo potrebu društva da uskraćuje vlastita zado­ voljenja individuuma — da odriče ono što je sad kompen­ zirano kultom podesnosti. ekstrakcija prirodnih bogat­ stava od pustošenja. utjecala na ljudske aktere proizvodnje i njihove potrebe: . pruža svla­ davanju bijede oruđe za apsorbiranje oslobođenja. oslobodilačku transformaciju u svojim vrtovima i parkovima — u rezervatima. a još više podupiranje koje ona pruža sistemu beneficijalne dominacije. »rad ne može postati igra . po tome što apstinira od naprezanja mozga. eliminiranje probitačnog traćenja povećalo bi društveno bogatstvo na raspolaganju za distribuciju. . Ako je pacifikacija cilj. Ali. U tom slučaju pokorenje prirode reducira slijepost. Estetske kategorije bi ušle u tehnologiju pacifikacije srazmjerno konstruiranosti proizvodne mašinerije s obzirom na slobodnu igru sposobnosti. . lukrativne proizvodnje i dominacije. servisa.« 11 ) •' U više navrata sam istakao povijesni karakter ljudskih potreba. organiziranje ove sfere s obzirom na kvalitativno raz­ ličite ciljeve promijenilo bi ne samo način već i opseg dru­ štveno nužne proizvodnje. snage i pravilnosti. G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s c h e n O e k o n o m i e . Kultiviranje tla je kvalitativno različito od njegove destrukcije. 599. Marxov stav nepopustljivo isključuje svako roman­ tično interpretiranje »ukidanja rada«. dok sfera nužnosti ostaje. Ovo ap­ sorbiranju velikim dijelom se provodi pukim kvantitetom do­ bara. ok­ rutnost. Civilizacija je ostvarila ovu »drugu«. gdje uvođenje takvog sistema još uvijek znači ogroman ljudski i tehnički progres. tad životni standard postignut u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja. nasuprot »tehnološkom Erosu« i sličnim nesporazumima. I ovdje »redu­ kcija« može ilustrirati razliku. čo­ vjekova borba s prirodom je sve više borba s njegovim dru­ štvom. jer prodaju njegovih dobara prati zaglupljivanje. breme prirode — a to uključuje i reduciranje okrut­ nosti čovjeka spram prirode. reduci­ ranje prekomjerne razvijenosti. Represivna je to proizvodnja po tome što zadovoljava one potrebe koje traže nastavljanje utrke u dostizanju part­ nera i planiranom zastarijevanju. U suvremenom svijetu je savladavanje bijede još uvijek ograničeno na mala područja razvijenog industrijskog dru­ štva. rada i rekreacije u prekomjerno razvijenim zem­ ljama. cit. U tim okolnostima oslobođenje od društva obilja ne znači povratak na zdravo i robustno siromaštvo. Bijeda. zaštićenih područja civili­ zacija tretira prirodu onako kako tretira i čovjeka — kao in­ strument destruktivne produktivnosti. «.

konformizma i brutalnosti. Ljudski stavovi u totalitar­ nom društvu sve više postaju stavovi izmicanja. Tu je eks­ panzija u svim formama timskog rada. treba upravljati stalno obnavljanim preobiljem kapa­ citeta. da izlučuje familijarnost. energijom koja nije upo­ trijebljena u nametnutom materijalnom i intelektualnom ra­ du. koje mora prethoditi pacifikaciji. pribjegavanje nemuštim i izrugivanim akcijama protesta i odbijanja. korespon­ dira pružanje takvih sloboda koje ojačavaju represiju. tj. Energija mora biti slobodna također i u tom smislu da ni­ je kanalizirana u pogonu dobara i usluga što zadovoljavaju čovjeka dok ga onesposobljavaju da ostvari svoju vlastitu eg­ zistenciju. da se spriječi autonomija čak i u malim rezervatima egzistiranja. dostupna samo veoma bogatima (koji se njom ne koriste). živio i mislio uprkos njima. Nadilazeći domenu pojedinca. Optužba koju je prije pola stoljeća izrekao Stefan George više je nego licentia poetica: »Schon eure Zahl ist Frevel!« Zlodjelo je to društva kad u njemu rast populacije otežava borbu za život uprkos njezina moguća oterećenja. Ova vrsta privatnosti — jedina okolnost koja. Oslobođenje energije od radnji koje podržavaju destruktivan prosperitet znači smanjenje visokog standarda porobljenosti kako bi ljudi bili u stanju da razviju onu racionalnost koja navodi na pacifikaciju egzistencije. biznis i sigurnost posla u društvu koje se sprema za nuklearno uništenje i protiv njega može poslužiti kao univerzalan primjer porobljujućeg zadovoljenja. kao i svakodnevno žrtvovanje svih onih za koje ne postoji odgovarajuća briga i zaštita. može misliti. povučen u samog sebe. čak mogućnosti slobode. pu­ kog kvantiteta. Ra­ zumljivo je. Novi standard života po mjeri pacifikacije egzistencije pretpostavlja također smanjenje populacije u budućnosti. . U prekomjerno razvijenim zemljama sve veći dio . senzibilna inteligen­ cija bolesna zbog onog što se čini. slijede savjet Samuela Becketta: »Ne čekaj da budeš gonjen da se sakriješ . ako društvo uspije u ponovnom uspostavljanju prerogativa privatnosti pružajući ih svima i štiteći ih za svakoga. Zastrašujuće je zato što izražava dozvoljene i čak orga­ nizirane napore da se odbaci onaj drugi u njegovim vlastitim pravima. Komfor. Zastra­ šujuće je u kolikoj mjeri je stanovništvu dozvoljeno da naru­ šava mir gdje još ima mira i tišine. neposlušnosti spram tiranije većine. tj. da shvati mogućnosti suzbijene posredstvom nje­ gova zadovoljenja. Uskraćenju slobode. No. na bazi zadovolje­ nih vitalnih potreba. Poriv za više »životnog prostora« prisutan je ne samo u inter­ nacionalnoj agresiji već također unutar nacije. pitati i nalaziti. Ove moralne skrupule su razumljive i smislene jer takvom društvu je potreban sve veći broj potrošača i nosi­ laca. zajedničkog života i zabave prodrla u unutarnji prostor privatnosti i praktično je eliminirala mogućnost takve izolacije u kojoj pojedinac. da se ogrešuje ο dobru formu. u državi dobrobiti i spremnosti na rat su svi ljudski kvaliteti pacificiranog egzistiranja tretirani kao aso­ cijalni i nepatriotski — kvaliteti poput neprihvaćanja zahtije­ vane ustrajnosti. I ovi izrazi ljud­ skosti će biti narušeni nužnim kompromisom — nužnošću da se čovjek zaštiti da bi nadmudrio one koji ga vuku za nos. da industrijska civilizacija sma­ tra legitimnim pokolj miliona ljudi u ratu. zahtjevi koje postavlja masovna proizvodnja profi­ ta nisu nužno identični sa zahtjevima čovječanstva. Ona može postati demokratska samo putem ukidanja masovne demokracije. . priznavanje straha i slabosti (najraci­ onalnija reakcija spram ovog društva!). problem broja. samoodređenje pretpostavlja raspolaganje slobodnom energijom. Problem nije samo (i možda čak nije primarno) u adekvatnoj ishrani i brizi ο populaciji — to je prije svega.224 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 225 Danas. može dati smisao slobodi i neovisnosti misli — odavno je već postala najskuplja roba.« Cak i lično povlačenje mentalne i fizičke energije od društveno zahtijevanih aktivnosti i stavova danas je moguće samo nekolicini. I u tom po­ gledu kultura pokazuje svoje feudalno porijeklo i ograniče­ nost. To je samo jedan od aspekata blokiranosti preusmjerenja energije. čak je smisleno. da bude gadno i da zaga­ đuje stvari. dok pokazuje svoje moralne i religijske obzire kad se radi ο izbjegavanju prirasta stanovništva u društvu koje je još uvijek u jarmu planiranog uništenja života u nacional­ nom interesu i neplaniranog lišavanja života u ime privatnih interesa.

Dok ljudi mogu podržavati kontinuirano stvaranje nuklearnih oružja. š t o ove posta­ ju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca. pak. prizorima i mirisima. Riječi i rečenice koje bi formirao mogle bi ispasti sasvim drugačije. baš po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primar­ ni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu — naime. prijatelja i predstavnika — on bi ponovo morao učiti svoju abecedu. prije. Li­ šen svojih lažnih otaca. je osporava u njezinim skrivenim korijenima. pojedinca čak unutar njegova četiri zida polagati pravo na to da respektira individuum i da je slobodno društvo? Bez sumnje je slobodno društvo određeno s više dostignuća i s ostvarenjima fundamentalnijim od privatne autonomije. radioaktivnih padavina i problematične hrane. redefiniciju potreba. čovjek bi bio gurnut u trau­ matsku prazninu. zahtijeva ograničavanje heteronomnih potreba i zadovo­ ljenja koje organiziraju život u ovom društvu. a isto tako i njegove aspiracije i bojazni. to će se više njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno lišavanje. . svoj negativ) i svoje društvo. Ostvarenje autonomije traži takve uslove u kojima oživljuju potisnute dimenzije iskustva.226 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 227 stanovništva postaje ogroman zarobljen auditorij — zarob­ ljen ne od strane totalitarnog režima. vođa. Ne radi se ni ο problemima psihologije ni estetike. gdje bi imao šansu da se čudi i da misli. Uzmimo jedan (na žalost fantastičan) primjer: kad na­ prosto ne bi bilo reklama ni drugih indoktrinirajućih sredsta­ va za informiranje i razonodu. već slobodama građana čija sredstva razonode i uzdizanja prisiljavaju i onog drugog da sudjeluje u njihovim zvukovima. odsustvo ove autonomije zadire u temelje čak i najuglednijih institucija ekonomske i političke slobode time što . Bez sumnje bi takva situacija bila nesnosna mora. već ο materijalnoj bazi dominacije. No. oni ne mogu (baš zbog istog tog razloga!) tolerirati lišavanje od tak­ ve razonode i obrazovanja koja ih osposobljuje za reproduciranje uređaja za odbranu i ili uništenje. da poznaje sebe (ili. Kreiranje represivnih potreba je već odavno postalo dio društveno naučnog rada — nužnog u tom smislu da se bez njega ne bi mogao održati postojeći na­ čin proizvodnje. Izostajanje djelovanja televizije i srodnih sredstava tako bi moglo početi ostvarivati nešto što nisu postigle unutarnje proturječnosti kapitalizma — dezintegraciju sistema. Može li društvo koje je nesposobno da zaštiti privatnost . Pa ipak. Njihovo oslobođenje. Masovno podruštvljavanje počinje kod kuće i priječi razvoj svijesti i sa­ vjesti.

g. života i smrti. jedino obećanje u opasnosti jesu napori da se spase i poboljša život. Ima­ ginacija abdicira pred ovom stvarnosšću. da se iluzija pretvori u zbilju i fikcija u istinu potvrđuju razmjere u kojima je imaginacija postala instrumenat progresa. izloženo u New York City Civil Defense Headquarters. radosti i mizerije. poput drugih instrumenata u postojećem društvu. kako rata tako i mira gube svoj katastrofički karakter. konstantno zloupotrebljavan. contra naturam. domena ira­ cionalnog postaje obitavalište zbiljski racionalnog — ideja koje bi mogle »proizvesti umjetnost života«. zgodnim elektronskim poduzećima. 1960. Hotimična igra s fantastičnim mo­ gućnostima. Auschwitz je i nadalje prisutan — ne u memoriji. sa sagovima od zida do zida (»mekim«). već um u stvarnosti koja opravdava sve i razrje­ šava od svega. društvo prisiljava imaginaciju da se potvrdi na novim osnovama na kojima se tvorevine mašte prevode u povijesne mogućnosti i projekte. ZAKLJUČAK Rast jednodimenzionalnog društva mijenja odnos izme­ đu racionalnog i iracionalnog. dubokim naslonja­ čima. Stvaran profil našeg vremena se pokazuje u romanima Samuela Becketta. jedino me­ dij abnormalne komunikacije putem fikcije. Njihovo javljanje u svako­ dnevnom životu ljudi ne spada više u iracionalne snage — njihove moderne inkarnacije su predmet i elementi tehno­ loške dominacije. u otrovnom plinu koji zaista ne šteti ljudima. Tu više ne govori imaginacija. koja ju dostiže i prestiže. ra­ ketama i projektilima. Prevođenje će biti tako loše i tako iskrivljeno kao što je i društvo koje ga preduzima. preostaje. Dajući tempo i stil po­ litike. tad vrijednosti­ ma. Estetska dimezija još uvijek zadržava slobodu izraza. Novembar 11. osim grijeha protivljenja njezinu duhu. Kad postojeće društvo sređuje svu normalnu komunikaciju tako što je pre­ ma svojim zahtjevima uvažava ili ne uvažava. Lexington Ave i Fifty fifth Sreet. u tajnosti u kojoj svi uzimamo učešća. koja omogućuje pis­ cu i umjetniku da nazove stvari njihovim imenima — da imenuje ono što je inače neizrecivo. To je instrument koji je. njegova stvarna povijest je napisana u komadu Rolfa Hochhuta Der Stellvertreter. moć imaginacije u manipuliranju riječima. laboratoriji postaju »industrijski parkovi« u ugodnoj okolini. To je okvir u kome se zbivaju velika ljudska ostvarenja znanosti. čini se. higijenskim i s gredicama cvijeća. medi­ cine. Bestidno stapanje estetskog i realiteta opovrgava filo­ zofije koje suprotstavljaju »poetsku« imaginaciju znanstve­ nom i empirijskom umu. centar civilne za­ štite izlaže »luksuzno sklonište od radioaktivnih padavina«. Ljepota kao visoko klasificirana nu­ klearna tvornica razotkriva svoj teror. U kontrastu spram fantastičnih i suludih aspekata racionalnosti ovoga društva. da se eksperimentira s ljudima i stvarima. čistim. čak dokidajući romantički raspon imagi­ nacije. televizijom i Scrabbleom — »projektirano kao kombi­ nacija obiteljske sobe za vrijeme mira (sic!) i obiteljskog 1 skloništa od radioaktivnih padavina ako bi izbio rat« ).To što užas ovakvih ostvarenja ne prodire do svijesti i što je prihva­ ćen bez otpora treba pripisati tome da su ta postignuća a) savršeno racionalna s pretpostavki postojećeg. Tehnološki proces je praćen sve većom racionalizacijom i čak realizacijom imaginarnog. »labirintskom suterenu ispod restora­ na«. Ar­ hetipovi kako strave tako i radosti. Kad je bila odvojena od sfere materijalne proizvodnje i materijalnih po1 ) P r e m a T h e N e w Y o r k T i m e s . sposobnost da se djeluje mirne savjesti.ŠANSE ALTERANTIVA 229 10. koje su tuđe tim zahtjevima. b) da su znak ljudskog umijeća i moći koja prelazi tradicionalne granice imaginacije.. Na tehničkim i političkim osnovama stapaju se pret­ hodno antagonistične domene — magije i znanosti. već u čovjekovim ostvarenjima — svemirskim letovima. tehnologije. daleko premašuje Alisu u Zemlji čuda. preokreta­ nju smisla u besmisao i besmisla u smisao. Reducirajući. .

«2) Imaginacija nije ostala imuna spram procesa reifikacije. imaginacija je bila puka igra. Osakaćeni ljudi (osakaćeni također u svo­ joj sposobnosti imaginacije) organizirali bi i uništili čak više 2 ) Gaston Bacherald. koja je u stvarnosti negirana. Oslobođenje imaginacije tako da joj mogu biti data sva njezina sredstva izražavanja pretpostavlja potiskivanje mno­ go toga što je sad slobodno i što perpetuira represivno dru­ štvo. Opsjednuti smo tvorevinama naše imaginacije. Pa­ ris. pa slobodno i racionalno društvo mo­ že nastati samo na toj bazi. nevažeća u domeni nu­ žnosti. na autoritarnu i demokratsku. skicira slijedeće perspektive: »Cjelokupna materija psihoanalize nam može pomoći da se izliječimo od naših tvorevina imaginacije ili. određene. ta terapeutička snaga može ići mnogo dalje od liječenja neuroza. Takav preokret nije pitanje psihologije ili etike. Tako opet ne može­ mo zaobići pitanje: kako može čovjek kojim se upravlja — koji od svog osakaćenja čini svoje vlastite slobode i zado­ voljenje. prema životu bez straha. str. Psihoanaliza je to dobro znala. i znala je konsekvencije. održa­ vane i mijenjane bazične društvene institucije.230 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E SANSE ALTERNATIVA 231 treba. centraliziranu i liberalnu upravu. Kvalitativna promjena je uslovljena planiranjem u korist cjeline protiv partikularnih interesa. Kad tehnički progres dokida to odvajanje. te ih tako ekstenzivirano reproducira — osloboditi sebe kako od sebe samog tako i od svojih gospodara? Kako se može uopće zamisliti da se zatvoreni krug dade razbiti? Paradoksno je. Kako je razvoj i iskorištavanje svih raspoloživih sred­ stava za univerzalno zadovoljenje vitalnih potreba pretpostav­ ka pacifikacije. on ulaže u tvorevine mašte svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. dozvoliti joj svu nje­ zinu bujnost. g. Pa. služi re­ presivnim interesima kao ideološko uporište. Presses Universitaires. u normalnoj aktivnosti sna. već slobodan za­ mah njezinih najrepresivnijih tendencija. dopustiti joj njezinu stvarnu funkciju kao psihičkom impulsu i snazi. No. Sama postojeća društva mijenjaju ili su već izmijenila bazične institucije u smjeru porasta pla­ niranja. Nije li s obzirom na sposobnosti razvijene industrijske civilizacije. bila bi to regresija »da se dadu imaginaciji sva sred­ stva izražavanja«. racionalni karak­ ter imaginacije u matematici. zapravo. Učenjak. koja je teorijski bazirana na prihvaćanju specifičnog racionaliteta iracionalnog. Tako se institucije unutar kojih se može sagledati pa­ cifikacija ne daju svrstati unutar tradicionalne klasifikaci­ je. no čini se da pojam novih društvenih institucija ne predstavlja najveće teškoće u pokušaju da se odgovori na to pitanje. sve materijalne slike što nastaju u prirodnim snovima. one nas muče. Praksa je to čovjeka. sve više empirijski aspekat. ne pjes­ nik. nego što im je to sad dozvoljeno da čine. Danas opozicija centralnom planiranju u ime liberal­ ne demokracije. Već je odavno prepoznat znanstveni. Ove dvije antagonističke sposobnosti postaju međuovisne na zajedničkoj osnovi. On isto tako reducira rascjep između imaginacije i uma. znači. Omogućiti imaginaciji da bude srećna. izglede. već po­ litike u onom smislu u kome taj termin upotrebljavamo ov­ dje od početka: prakse kojom su razvijene. postaje terapeutička snaga. da će joj mirne savjesti dozvoliti sva sredstva izražavanja. L e M a t é r i a l i s m e r a t i o n n e l . sva igra imaginacije igranje tehničkim mogućnostima koje mogu biti potvrđene kao mogućnosti realizacije? Romantička ideja ο »znanosti imaginacije« poprima. a pripadna samo fantastičkoj logici i fantastičkoj istini. da ograničimo opsesiju tih tvorevina. 1953. Takvo opuštanje bi bilo neobuzdan užas — ne katastrofa kulture. to je ona inkompatibilna s predominancijom posebnih interesa koji koče postizanje tog cilja. Racionalna je ona imaginacija koja može postati a priori rekonstrukcije i preusmjerenja proizvodnog aparata prema pacificiranoj egzisten­ ciji.. ipak. To ni u kom slučaju ne može biti imaginacija onih koji su opsjednuti zamislima dominaci­ je smrti. Tad se čovjek može nadati da će usrećiti fantaziju. on reducira slobodnu sposobnost duha. u hipotezama i eksperimentima prirodnih znanosti. 18. u najma­ nju ruku. On je isto tako sadržan u psihoanalizi. tu shvaćena imaginacija biva preusmjera­ vana. Postizanje au­ tentičnog samoodređenja čovjeka ovisi ο efikasnoj društvenoj . kakogod da je on organiziran.

alternative se uvijek javljaju kao utopijske. Uvid u nužnost. U svakom slučaju. spo­ sobne da znaju i shvate činjenice i procjene alternative. Ma koliko da se jasno očituje iracionalni karakter cje­ line. Samoodređenje u proizvodnji i distribuciji vitalnih potrošnih dobara bilo bi suvišno. Konfrontirane sa sve­ prisutnom efikasnošću danog sistema. Pa ipak. Samoodređenje će biti zbiljsko srazmjerno tome koliko su se mase raščinile u individuume oslobođe­ ne od sve propagande. intenzivirana eksploatacija. dehumanizacija. efektivan činilac kvalitativne promje­ ne. potreba za agresivnom ekspanzijom. odnonso gdje su još uvijek živa negacija i optužba postojećeg društva. On određuje povijesne mogućnosti. pacifika­ ciju borbe za opstanak. s jedne strane. suvišnost i restrikcije produktiv­ nosti. Na današnjem stupnju razvoja razvijenog industrijskog društva i materijalni sistem i sistem kulture niječu taj zaht­ jev. smjera danog toka. no ona ne može pružiti izbavljenje. održavano i reproducirano bitno drugačijim povijesnim subjektom. u planiranju i razvoju raspoloživih sredstava za sve. uvid u nužnost nije nikad dostatan za zahvat mogućih alternativa. njihova realizacija može biti samo u praksi koja odgovara teoriji. To je tehnički posao. a s njima nužnost promjene. Ono tad može postati efikasno u navlastito svojoj domeni — u odlukama koje involviraju proizvodnju i distribuciju ekonomskog viška te u individual­ nom egzistiranju. poput svijeta nijemih objekata bez subjekta. jedino mjerilo i usmjeritelj. Sve one ukazuju na povijesnu alternativu: planirano iskorištava­ nje sredstava za zadovoljenje vitalnih potreba uz minimum rada. misli s zahtijevanim ponašanjem. oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. čak nu­ žnost. Baš to je znak njegove istinitosti. Dijalektička teorija nije opovrgnuta. i kao istinski tehnički doprinosi redukciji fizičkog i mentalnog iscrpljivanja. a današnja praksa ne daje takav odaziv. No. Moć i efikasnost ovog sistema. Pokoravanje smanjuje slobodu koja je nužno a priori oslobađanja. aspiracije s realitetom isprečuju se nastajanju novog povijes­ nog subjekta. Ova ideja je vrijedila i još uvijek vrijedi tamo gdje su radnici bili. Dijalektički pojam izražava svoju vlastitu bespomoć­ nost kako u teoriji tako u empiriji.232 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 233 kontroli nad proizvodnjom i distribucijom potrepština (na osnovu zadobivene razine materijalne i intelektualne kul­ ture). svijest ο zlu neće biti . jest tu. transformiranje dokolice u slobodno vrijeme. čovjekova stvarnost je u njegovoj povijesti. poimaju­ ći činjenice. Ovi nabrojeni aspekti u postojećem se također suprotstavljaju ideji da bi uspostavljanje »kontrole odozdo« nad proizvodnim procesom značilo zbivanje kvalitativne promjene. s druge strane — lako se može desiti da to i nadaije ostane podešljiva. Tehnološki racionalitet. prisutne su sve činjenice koje potvrđuju kri­ tičku teoriju ovog društva i njegova fatalnog razvitka: sve veća iracionalnost cjeline. a u njoj proturječnosti ne eksplodiraju sa­ me od sebe. potpuno asimilira­ nje duha s činjenicom. čak produktivna suprotnost jer s rastom pokorenja prirode raste i pokoravanje čovjeka od strane čov­ jeka. No. No. činjenice i alternative su prisutne poput fragmena­ ta koji nisu povezani. Ne može biti pozitivna. indoktriniran ja i manipuliranja. dijalektički pojam ih transcendira. No. Dru­ gim riječima. Ma kako da postane očita suprotnost između beneficijalne dominacije. bez prakse koja bi te objekte pokrenula u novom smjeru. kombiniranje centraliziranog autori­ teta i direktne demokracije može beskrajno varirati u odnosu na stupanj razvoja. baš ta apsolutna potreba nije predominantna tamo gdje bi mogla postati pokretačka snaga povijesne prakse. tamo gdje radnička klasa postaje potporanj postojećeg načina života njihovo promica­ nje u kontroliranje procesa prolongiralo bi isti taj način u različitoj postavi. Zacijelo. konstantna prijet­ nja rata. Radi se ο slobodi misli u jednom jedinom smi­ slu slobode misli u upravljanom svijetu — kao svijesti ο represivnoj produktivnosti i kao apsolutnoj potrebi da se uči­ ni proboj iz danog totaliteta. Bez te materijalne snage čak i najizoštrenija svijest osta­ je nemoćna. i nje­ zinih dostignuća koja omogućavaju samoodređenje i pacifi­ kaciju. U toj sferi je cen­ tralizirana kontrola racionalna ako uspostavlja preduslove za smisleno samoodređenje. društvo bi bilo racionalno i slobodno ukoliko je organizirano.

kreiranje novih potreba i sposobnosti. ljudi. U vrijeme svog nastanka kritička teorija društva bila je suočena s prisutnošću stvarnih snaga (objektivnih i sub­ jektivnih) u postojećem društvu koje su se kretale (ili su mogle biti tako usmjerene) prema racionalnijim i slobodni­ jim institucijama. proširenje pokorenja prirode. čak i opasnim jer oni gaje iluziju ο narodnom suve­ renitetu. ali bi bila nesposobna da prevede svoj smisao u određenja povijesne prakse. Ne prihvaćamo više razlog. No. kritika društva bi još uvijek bila smi. Znači li to da kritička teorija društva abdicira i pre­ pušta polje djelovanja empirijskoj sociologiji.i slena i valjana. Octobre. ove mogućnosti se postepeno realiziraju putem sredstava i institucija . Iz istog razloga. borba za rješenje suprotnosti je prerasla tradici­ onalne forme. sposobnosti i po­ treba. Totalitarne tendencije jednodimenzionalnog društva čine neefikasnim tradicionalne puteve i sredstva — možda. dijalektički pojmovi još jedanput potvrđuju svoju istinitost time što shvaćaju svoju vlastitu situaciju kao situaciju društva koje analiziraju? Odgovor se i sam nadaje ako se ima u vidu kritička teorija s obzirom na njezinu naj­ veću slabost — da nije kadra demonstrirati oslobodilačke ten­ dencije unutar postojećeg društva. Sputane mogućnosti razvijenog industrijskog društva su: razvoj proizvodnih snaga na sve široj osnovi. prije nego u redistribuciji bogatstva i izjednačenju klasa. Riječima Maurica Blanchota: »Ono što odbijamo nije bez vrijednosti i značaja. I bez demon­ striranja takvih snaga. . Re­ ducirani smo na takvu otvorenost koja više ne tolerira kompliciranost. ova negacija se javlja u politički impotentnoj formi »apsolutnog odbijanja« koje se čini to nerazumnije što po­ stojeći sistem više razvija svoju produktivnost i što više ubla­ žuje životne tegobe. Zbio se prelom. Upra­ vo je zbog toga nužno odbijanje. događaj koji bi uvažio postignuća industrijske civilizacije.. ranije ferment društvene promjene. njezina negacija postaje čista forma negacije.234 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 235 dostatni čak ni u stadiju kad kompletiranje znanosti i nivo produktivnosti eliminiraju utopijske konture alternative — kad je postojeći realitet utopijski više nego njegova suprot­ nost. sje­ dinjenje suprotnosti u medijumu tehnološkog racionaliteta mora biti pri svoj svojoj stvarnosti iluzorno sjedinjenje koje ne eliminira ni suprotnost između rasta produktivnosti i nje­ zine represivne upotrebe. U toj iluziji je i nešto istine: »narod«. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj . promijenio je svoju poziciju. a opravdanja za suglašavanje i pomirenje neće više biti uzeta u obzir. pak. koja. Sve je tad reducirano na apstraktan za­ htjev za ukidanje dominacije — jedini istinski revolucionaran imperativ. podlije­ že obmanama krivo postavljene konkretnosti i tako odigrava ideologijsku ulogu dok proklamira eliminiranje vrijednosnih sudova? Ili. ako je apstraktni karakter odbijanja rezultat total­ ne reifikacije. postao je ferment društvene kohezije. a iz nje je proizašla ideja oslobođenja inherentnih mogućnosti — razvoja intelektualne i materijalne produktivnosti. oslobo­ đena teorijskog usmjeravanja (osim u metodologiji). menti produktivnosti i progresa organizirani u totalitaran si­ stem determiniraju ne samo aktualno već i moguće iskoriš­ tavanje. tad još uvijek mora postojati konkretna osno­ va odbijanja. To je čista forma dominacije. pojava mudrosti nas užasava. I obratno.. No. razvoja koji je inače iskrivljen i blokiran. u najrazvijenijim područjima masov­ ne kozumcije život kojim se tako upravlja postaje dobar život cjeline pa se suprotnosti ujedinjuju u njegovu obranu.« 3 ) No. pa proces reali­ zacije upliviše ne samo na sredstva već i na sam cilj. P a r i s . niti vitalnu potrebu da se razriješi ova suprotnost. Instru. inače je reifikacija iluzija. koje dokidaju njihov oslobodilački potencijal. n o . To je bila empirijska osnova nastanka teorije. Tu je. 3 ) »Le Refus« u Le 14 J u i l l e t. nova stratifikaciona karakteri­ stika razvijenog industrijskog društva. 2. dokidajući postojeće — smetnje napretku. Na svom najrazvijenijem stupnju dominacija funkcio­ nira kao administracija. Zaključak? »Oslobođenje inherentnih mogućnosti« ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu. 1958. Kako je efikasno odbijana od strane postojećeg sistema.

236 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Doduše. To nije ništa do li šansa. Otud je njihova opozicija revolucionarna. Tako ona hoće da ostane lojalna prema onima koji su. činjenica da oni počinju odbijati da sudje­ luju u toj igri mogla bi označiti početak kraja jednog doba. eksploatiranih i progonjenih drugačije rase i boje. opet je sablast tu. da traže svoja ele­ mentarna građanska prava. Samo radi onih bez nade. Olako data historijska paralela s barbarima koji ugrožavaju carstvo civilizacije pre­ judicira ishod. oni znaju da ih čekaju psi. Kritička teorija društva ne raspo­ laže pojmovima koji bi mogli premostiti jaz između sadašnjeg i njegove budućnosti. a oružane snage toga društva dovoljno uvježbane i ekipirane da bi se osjećale ugroženim. dali i daju svoj život Velikom Odbijanju. ne posjedujući obećanja i ne pokazu­ jući uspjeh. Nji­ hova snaga je s onu stranu političke demonstracije za žrtve zakona i poretka. Oni egzis­ tiraju izvan demokratskog procesa. Ekonomske i tehničke sposobnosti postojećeg društva su suviše velike da bi dopustile zadovoljenje i koncesije onom koji je gori od psa. ka­ menice i bombe. njihov život je najrealnija i najneposrednija potreba za dokrajčenjem nesnosnih uslova i institucija. unu­ tar i izvan granica razvijenih društava. koncentracioni logori. Kad se sakupe i izlaze na ulice. Njihovo suprotstavljanje udara na sistem izvana i zato nije podvrgnuto devijaciji od strane sistema. Doduše. čak i ako njihova svijest to nije. No. nezaposlenih i nezapošljivih. ispod površine konzervativne baze naroda je supstrat odbačenih i autsajdera. čak smrt. nada nam je dana. šansa je da bi se u tom periodu ponovo mogli sresti povijesni ekstremi: najrazvi­ jenija svijest ο humanitetu i njegova naj eksploatirani ja sna­ ga. Ništa ne ukazuje da će to biti dobar kraj. nenaoružani i bez zaštite. POGOVOR . bez nade. ono je elementarna snaga koja ruši pravila igre i u tom rušenju je razotkriva kao igru trikova. ona ostaje negativna. zatvor. Na početku fašističke ere Walter Benjamin je napisao: Nur um der Hoffnungslosen willen ist uns die Hoffnung gegeben. drugi period barbarizma bi lako mogao biti kontinuirano carstvo same civilizacije.

grananje i kompletiranje postojećeg — tehnički progres. Ako se opseg značenja i suzi na one pokrete koji se izrično pozi­ vaju na Marxa. naziva »vijekom socijalizma«. Stoga se XX vijek često. Historija mark- . nedostaje ipak razumijevanje njegova te­ meljnog usmjerenja na destrukciju čitavog sklopa društva koji je i danas još svugdje na djelu. a ponekad. ugroženo je razumi­ jevanje epohalnog obrata koji revolucija treba privesti. progres u društvenoj i političkoj organizaciji — što bi sve trebalo da znači povijesni napredak. a ozbiljiti socijalizam i komunizam kao njezine faze. U ovom spletu korije­ ni se i široko rasprostranjena nekritična upotreba pojma »socijalizam«. u neodre­ đenoj prosječnosti. koja ne uzima u obzir njegovu visoku idej­ nu pretenziju. smanjenje disproporcija u korištenju dru­ štvenog bogatstva. i na puki kurs ka industrijalizaciji pod kontrolom države uz restrikcije privatnog poduzimanja. u frapantnoj disproporciji njegova no­ minalna proširenost i stvarno razumijevanje. Većina kritika izražava opće raspoloženje našeg doba: samouvjerenost u napredak.îiJ ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE Da li je utemeljena Marcuseova konstatacija da ima­ nentnim revolucionarnim zbivanjim nema mjesta u suvreme­ nom svijetu i da postojeća konstelacija snaga ne dozvoljava svjetlije perspektive — konstatacija koja je zaključak analiza poduzetih u ovoj knjizi? Neke od kritika — izrečene kako na Istoku tako na Zapadu — insistiraju na neopravdanosti tih Marcuseovih pesimističkih dijagnoza. nego ga nivelira na dane tokove porasta ži­ votnog standarda. demokratizaciju u političkom životu. Iz odlučujuće upućenosti Marxova nauka na prelom povijesnih svjetova proizlazi da su. više od nauka bilo ko­ jeg drugog mislioca. u slučaju dekolonijaniziranih zemalja.

dakle. 1 ) H e r b e r t M a r c u s e j e rođen 1898. (Dalje u tekstu označeno s Ν. I i II. Marcuse je jedan od najeminentnijih mislilaca u XX sto­ ljeću koji. izd. u kraj­ njem smislu nije znanost ο čovjeku... Implicitno prelaženje preko pozicije Kritičke teorije do­ diruje — preko fundamenata socijalno-ekonomske dimenzi­ je — podrijetlo konkretne povijesne cjeline. Press.). R. I. u njegovim interpretacijskim apostrofiranjima Marxovih bitnih uvida i postavki. g. » . g. Mnoge od rasprava 30-tih godina. orijentacija izražena kao Kritička teorija društva. (Eros i civilizacija. U dosadašnjem Marcuseovom opusu dominira. oživljavajući naspram revizije izvornog Marxa. ali ne i obradio i promislio: bitno svjetovno-povijesne pretpostavke suvremenosti — olako prezentirane redukcijom na »induistrial society«. Soviet Marxism. budući da su tzv. No. U posljednje vrijeme je vrlo aktivan u S. uz neke novije. 141. za koju je novi Predgovor »Bilješka ο dijalektici« napisao I960. Oxford Univ. 1932. One ipak implicitno smjeraju na povijesnu konstituciju suv­ remenog svijeta u njegovoj cjelini i njegovoj individualno­ sti. Svoje prve rasprave. Columbia Univ.. valja odmah naglasiti da postavke izložene u ovoj knjizi sadržajno nadmašuju Kritičku teoriju društva. s jednim paradoksom: ono van tematsko u ovoj Marcuseovoj knjizi nosi sve analize. Od 1934. ovisit će i doseg ove orijentacije u Marxovu nauku. Profesor je najprije na Brandise University. str. Sozialpolitik«. god. od približa­ vanja samoj povijesnosti. Beacon Press (Um i revolucija. A filozofija iskazu2 ) u »Die Gesellschaft«. I Marcuse u Marxovoj kritici kako političke ekonomije tako i filozofije.) . dakle. g. One dimen­ sional Man. Sozialforschung« surađuje od 1933. »Die Gesellschaft«. Tako nije mogao biti zadovoljen po­ stulat produbljivanja Marxove misli u pravcu ponajprije. utemeljene sve njegove postavke. . publicirao je u ediciji S u h r k a m p pod naslovom Kultur und Gesellschaft. publicira u periodu 1928—33. god. kritičko-onologijski utemeljene. g. među­ tim. g. a time i to da li je zaista povijesno djelotvoran Marxov nauk kako je zastup­ ljen u Marcuseovoj misli. te na njegovu tragu nastoje misliti pre­ lom povijesnih svijetova 1 )· Knjizi koju sad pružamo našem čitaocu u osnovi je razmatranje suvremenog društva pod vidom povijesne kon­ kretnosti kao centralne Marcuseove misli. 1964.). a zatim svaku povijesnu dimen­ ziju uopće omogućavajuće povijesnosti. tematiziranje suvremenog industrijskog društva pri­ kladno je da pokaže da li je Marcuseovo misaono stanovi­ šte dovoljno za poimanje biti vremena. Press. Naprijed 1965. Reason and Revolution. Eros and Civilisation. Proboj prospektivno otvara krug pitanja koji je Marcuse naznačio. u daljem razvijanju temeljnog smisla samog nauka. Horkheimera i T. Adorna na osnovu višegodišnjeg zajedničkog r a d a te umnogome zajedničku misaonu orijentaciju: »Kritičku teoriju društva«. živi u SAD. g. Klostermann Verlag. 1941. W. Bd. u postulatu destrukcije »građanskog dru­ štva«. 1965. vidi revolucionarnu antropologijsku i historijsku usmjere­ nost Marxove misli. 1958.. koji slijedi iz konsekventnosti i radikalnosti kritike. g. a odnedavno na University of Ca­ lifornia. a rasprave publicira od 1936. tj. g. kojih je tematika Marxova misao i povijest. U »Zeitschrift f. Veselin Masleša. Od dostatne utemeljenosti tih tendencija u onom što zbivanje svijeta čini povijesnim. Građanska nacionalna ekonomija nema u vidu bit čovjeka i njegovu povijest. »Archiv für Sozialwissenschaft u. 1932. koja bi tre­ balo da iskazuje temeljna obilježja industrijski visoko raz­ vijenog društva (a time i suvremenog svijeta uopće.. u Berlinu. Sto­ ga će biti potrebno da najprije prikažemo u kakvoj smisle­ noj vezi Marcuse prihvaća Marxov nauk kao supoziciju po­ vijesne angažiranosti Kritičke teorije društva. Napisao je knjige: Hegels Ontolo­ gie. g. raz­ vijaju njegov nauk. konsolidiranje postojećeg svije­ ta. nego ο nečovjeku i ne­ čovječnom svijetu stvari i roba . dotak­ nuo. . g. Imamo posla. 2 ) . studirao u Freiburgu i Berlinu. Q. Beacon Press.. Njemačkoj.240 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E 241 sizma je u znaku revizionizma — izigravanja onog što Marxovu misao pronosi transepohalnim putem na račun onog što znači tek dovršavanje. koja sadržava upu­ ćenost na Marxov nauk i određuje tendencije njegova pro­ dubljivanja. . S obzirom da proizlazi iz povijesne usmje­ renosti.: » N e u e Q u e l l e n zur Grundlegung des Historischen Materialis­ m u s « . Marcuse emigrira iz Njemačke skla­ pajući se pred nacionalsocijalizmom. 1955. 1966. manje razvijena područja na putu u razvijeno in­ dustrijsko društvo). . u časopisima »Phi­ losophische Hefte«. Njegovo ime se često vezuje uz M.

Sozialpolitik. Radom je posredovana priroda »o sebi« i ozbiljen čovjek »o sebi« tako da u predmetu svog ospoljenja jest »za sebe« — »u predmetu rada se slobodno ozbiljuje« (N. 1932.« (N. tj.242 ČOVJEK JEDNE DIMEN2IJE ZATVORENI S V I J E T BADA I Š A N S E KBVOLUCIJK 243 je bit čovjeka kao »slobodnog subjekta« u izvršavanju (Leis­ tung) istine. g. da je: »Kritika političke ekonomije u sa­ moj sebi filozofijski utemeljena. 155). već u sebi nosi revolucionarnu praksu«. koja je utemeljuje. u kome je uko­ rijenjeno razdvajanje »egzistencije« i »esencije«. Q. »ispostavlja« je. kon­ stitutivno je zbivanje zbilje kao njezino »proizvođenje« (Produzieren) u suprotstavljenom materijalu. dobivena je »apstrakcijom« od faktičnog statusa postvarene predmetnosti (Ph. Encyclopédie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse. konkretan svijet — svijet je spe­ cifičan i neponovljiv. 13 (dalje u tekstu označeno s Grund. shodno tadanjoj postavci problema. prema njegovoj vlastitoj inherentnoj mjeri. »izraditi ga. 1947. nego može biće..proizvoditi')« (N. ospoljenjem svojih suštinskih snaga. T. koju reproducira. Sozialforschung«. Usp. des Arbeits­ begriffs). und k. str. U toku je. Gesellschaft. Kultura. 640). tako da je priroda uvijek već ljudska priroda. VI/1937 (također u Kultur u. promijeniti. izvesti. kao u čitavoj novijoj filozofiji »pravi bitak«. 69 Bd. u puninu svojih mogućnosti. No. u određenost postavljene tek u čovjekovu radu. povijestan jer je proizveden radom. Q. str. sačinjavati ga. vječita prirodna nužnost da se posreduje razmjena materije između čovjeka i prirode. str. kao što.4) Pojam rada u Marxa upućuje na ontologijske implika­ cije: rad je »priroda« (bit) jednog odlikovanog bića — čov­ jeka. ispostavljen u svojoj biti. No. 1933. fi­ lozofija. g. Ο istovetnosti rada se može govoriti samo u smislu općeg uvjeta svjetovanja svijeta: svijet je ispostavljen i uspostavljen iz prirode radom. Jg. zat­ voren u sebe. Svojom »ljudskom prirodom« je čovjek u jedinstvu s pri­ rodom — iz krila koje pro-izvodi. Ranije. Van tog odnosa on je »o sebi«. smatrao je Marcuse.§ 158. obrađivati.. U Marcu­ sea cit. Obje se jednako radikalno podvrgavaju kritici s obzirom na svoj medij — građansko društvo. Politička ekonomija sadržava faktičke zakonitosti. čovjekovim odnošenjem. u. politi­ čka ekonomija i filozofija za Marxa nipošto nisu spoznaje istog reda. na istom mjestu: »Ekonomija i politika su postale ekonomsko-politička baza teorije revolucije na teme­ lju potpuno određene filozofijske interpretacije biti čovjeka i njegova povijesna ozbiljenja. zbilje — za »umnost« u Hegelovoj filozofiji koja je. umnost ispostavljena apsolutnim znanjem i kao apsolutno znanje ostaje pri »razjašnjenju nužnosti u slobodu« 3 ). Q. k r i t i s c h e T h e o r i e « . s druge strane. U tome je »postojanost« (Ständigkeit) rada — po Mar) Usp. Utoliko je rad uvjet egzistencije svih bića. ) Hegel. bivstvuje čovjek. Ar­ chiv f. I još. to je za Marcusea jedna od temeljnih uporišnih tačaka u interpretaciji i razvijanju Marxove misli. Sozialwissenschaft u. dalje voditi (. koje izvodi prirodu ο sebi u određenost. str. i Kultur u. kao koristan rad uslov čovjekove egzistencije. znanje je fakticiteta. da nije ograničen jednokratnim neposrednim odnosom. u : U e b e r d i e p h i l o s o p h i s c h e n G r u n d l a g e n d e s W i r t s c h a f t s w i s s e n s c h a f t l i c h e n A r b e i t s b e g r i f f s. 4 . u »Zeitschrift f. (Dalje u tekstu ozna­ čeno s Ph. II. U tom smislu kasnije Marxovo određenje rada kao posredovanja čovjeka i prirode sadrži kvintesenciju svih njegovih uvida u fenomen rada: »Rad je kao tvorac upotrebnih vrijednosti. Predmetni svijet opstoji. Dodatak. smjerajući na istovetnost uma i zbilje nemoguću u »danoj diobi rada«. dakle ljudski život«. Marcuse: » P h i l o ­ s o p h i e u. k. T. Marcuse tada ispostavio kao bit čovjeka i njegovo po­ vijesno ozbiljenje? Temeljnim smatra Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće«: bit čovjeka je u njegovu odnosu spram »općenite biti bića«. str.. Da­ kle.) š t o je. pred­ metni svijet je zbilja čovjeka — čovjek jest time što sebe ozbiljuje u predmetu rada. Očitovanjem svoje biti. K. str. Kao jedan određen. 147). Marx: »Kapital I. 634. Objekat rada je već rezultat rada prošlih generaci­ ja. uslov nezavisan od svih društve­ nih oblika. a filozofijska istina. da­ kle. Gesellschaft Ι): Η. koje bivaju pro­ izvedene. To znači da čovjek može sve mogućno­ sti koje leže u »biću ο sebi« spoznati i zahvatiti. 137. str. 9.« izd.) 3 prevladati njegovu neposrednu predmetnu određenost.

totalitet' ljudskih ospoljenja života. dakle. Kako je u »fakticitetu«. odnosno svojoj funkciji. što se obrađuje biva urađeno u svijet rada. kako smo ukazali. treba mu ospoljenje na predmetima koji su mu pretpostav­ ljeni i suprotstavljeni« (N. što pripada . \. raz­ dvaja se i u razdvojenosti poklapa s društvenim položajem .) Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće« uk­ ljučuje i odnošenje spram vlastitog roda. str. isto ta­ ko kao što je iz tog svijeta preuzeto u obrađivanje. Q. U sklopu produkcije kapitala. umjesto da vlasništvo stoji u službi slobodne životne djelat­ nosti. ono na što ona zapravo smje­ ra — prevladavanje »građanskog društva« — ostvarljivo je samo kao totalna revolucija. meta nisu ekonomske ili političke krize. na djelu »nebit« čovjeka? U ranim svojim studijama u intepretaciji Marxovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa i 5 ) Radi terminologijske jasnoće napominjemo da je Marcuse u povijesnotvornom značenju upotrebljavao promiscue izraze »rad« i »pro­ izvodnja«. Međutim. sadržane u biti čovjeka: »čovjekov bitak je uvijek više od njegova danog tubitka (Dasein) — on nadilazi svaku moguću situaciju i upravo zato stoji spram nje u nedokidivoj diskrepanciji: diskrepanciji koja zahtije­ va trajan rad na njenom prevladavanju. nego je. klasa tako da slučajna pripadnost porobljenoj klasi unapri. 4. troše­ nje. Dvodimenzionalnost rada — nužnost i sloboda. 2. bit čovjeka sredstvo njegove pu­ ke egzistencije. N. koje za Marcusea. U njemu čovjekova egzistencija nije »sredstvo« ozbiljenja nje­ gove biti. Kako Marx preduzima kritiku građanskog društva u obzoru biti čovjeka i njene otuđenosti — te je ova ontologijski formulirana kao rascijepljenost »egzistencije« i »esenci­ je«. One interpretacije koje odnos čovjeka spram predmet­ nog svijeta utemeljuju u sferi biotičkih potreba previđaju ontologijske implikacije sadržane u Marxovim tekstovima: povijesni bitak svijeta koji posreduje čovjek svojom biti — radom. Mar­ cuse otuđenost rada sabire u slijedeća određenja: 1.' jed presijeca ljudske mogućnosti. Q. jednoznačno suprostavljajući obima »otuđeni rad«. »Taj uvid unaprijed osuđuje svaku puku ekonomsku i političku reformu na neuspjeh. — »Pri radu treba nešto . nego »katastrofa biti čovjeka«. str. pa se nužno postvaruje i biće samog pro­ izvođača — njegov tubitak postaje njegovoj navlastitoj slo­ bodi uskraćena. pa je odsutno ozbiljenje biti čovjeka: smisleno djelovanje iz cjeline tubitaka čovjeka. 47). (Grund. Osamostaljuje se i postvaruje produkt rada koji se r odvaja od radnika. kako je njegova kritika inspirirana težnjom za oživotvorenjem takve »zajednice« u kojoj bi one bile u jedinstvu — kako joj.244 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I S A N S B R E V O L U C I J E 245 cuseu jedno od bitnih određenja rada u ontologijskom nje­ govu određenju. bogata mnogostranost predmeta biva reducirana na stvar. Otuđeni rad nije rad (u punini ontologijskog značenja rada.« (Grund.) Tok svijeta u zbivanju rada 5 ) proizlazi iz mogućnosti nadmašivanja zatečenog. »Za razliku od ži­ votinje. koja se sa svojom egzistencijom neposredno stapa«. čovjek posreduje svijet u kome se zatiče time što mu vla­ stita egzistencija postaje upitnim predmetom.« ! Programatski zahtjev za ukidanjem privatnog vlasništva uk- . pro-izvođenje iz krila pri­ rode. praksa »ekonomske dimenzije« podređu­ je i slobodnu praksu (sve sfere djelovanja postaju funkcija kapitala).proizaći što po svom smislu. došla je ona dotle da u krajnjem smislu više nije rad« (Grund. des Arbeitsbegriffs. robu — predmet postaje funkcija akumuliranja kapi­ tala. 153). Naj autentičnija čovjekova potreba je da svijet u ko­ me se zatiče učini svojim i svoje vlastito bivstvovanje punim ljudskim bivstvovanjem: »Čovjek potrebuje . koji izražava politička ekono­ mija. obrnuto. Ono na čemu se radi.općem' događanju. 3. Čovjekova životna djelatnost stoji u službi vlasništva. nadživljuje pojedini događaj rada. str. 155). involvira povijesnotvornost). iako tubitak čov­ jeka nikad ne može počivati u posjedu samoga sebe i svo­ ga svijeta«. des Arbeitsbegriffs. »Lišena svoje pune zbilje kao praksa. da bi mogao ozbiljiti svoju bit. u preduzetom pokazivanju ontologijskih temelja rada. Predmet se prisvaja kao puko posjedovanje. des Arbeitsbegriffs. str. str. 18. 27. tuđa predmetna moć. zadanošću: on je »dokida« — čini je sredstvom svoje biti (usp.

»Kritička teorija društva« iz­ ražava ovaj zaokret. ostaje unutar filozofijske tradicije time što pomiruje suprotnosti u umskoj spoznaji. 631). da li su u tom interesu očuvane sloboda i sreća masa« (Ph. koje se nadaje u zbilji same produkcije. str. pre­ duvjeti su umstvene zbilje — vodećeg principa Kritičke teo­ rije. str. prevladavanje otuđenja ne može se poistovetiti s ozbiljenjem vrednota filozofije.) Građansko društvo je u centru interesa Kritičke teori­ je zbog njezinog nastojanja oko ozbiljenja filozofije u dru­ štvenom realitetu. duha. nego da bismo pokazali da je građansko društvo u svom totalitetu određeno ekonomskim odnosima. drugačije usmjerenje ekonomsko-društvenih odnosa. nego kakav interes određuje reguliranje. sloboda. str. 638). str. Persistiranje društva kao sile nad individuumom. spozna­ ja. koja iskazuje zbivanje čov­ jeka zajedno sa zbivanjem svijeta i svijeta zajedno s čov­ jekom. und k. moraliteta. Marcuse je. a utopijsko istinski napredan elemenat. Marcuse smatra da je sloboda iskazana filozofijom ap­ straktna sloboda te da ta neprilika »dolazi. Th. smatrao pitanje povijesnosti svijeta apsolviranim s ob­ zirom na ontologijsko utemlejenje te je prešao na koncipi­ ranje neposrednijeg sudjelovanja misli na historijskom prev­ ratu sužavajući tematiku svojih spisa na destrukcione ten­ dencije građanskog društva. N. pa stoga. Ph. »Sociologija se bavi samo uvjetovanostima i utoliko ne is­ tinom . (»Kad um. Afirmativni odnos Kriti­ čke teorije društva spram filozofije proizlazi iz usmjereno­ sti Kritičke teorije na »ozbiljenje« filozofije: filozofija je re­ siduum humanuma u otuđenom svijetu. Kako se Kritička teorija osniva na tendencijama prev­ rata u prezentnom totalitetu građanskog društva. Oni će međusobno imati isto toliko zajedničkog koliko i asocijacija slobodnih ljudi s konkurentskim društvom proiz­ vođača roba«. b) u sklopu otuđenja filozofija često uspostavlja kao bit čovjeka ono što nije ovisno ni ο čemu drugom jer jedino tako još je moguće participirati na autentičnosti i slobodi. izva­ na u filozofiju. Međutim: »Prema kriti­ čkoj teoriji nema više nove teorije. kako filozofija živi u otuđenju i od otuđenja. I najistinitija filozofija — Hegelova. (Ph. Kritička teorija društva se distancira od filozofije — ne želi biti nova filozofija. 638). und k. čini se. spoznaja. — Ph. 158. 642. T. Imanentna destrukcija gra­ đanskog društva. »Nije bitno to da je proces rada planski re­ guliran. T. oko destrukcije građanskog dru­ štva. 163). und k.246 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Z A T V O R E N I S V I J E T RADA I Š A N S E REVOLUCIJU 247 ljučuje (ne samo logički nego i izrijekom u Marxa) ukida­ nje otuđenog rada kojeg je privatno vlasništvo samo konsekvencija. ostajući ipak u okvirima Marxove misli i smat­ rajući je dostatnom za mišljenje povijesti. bitna za filozofiju. tako reći.) Kritička teorija je kritika političke ekonomije. njegovo »ponovno fiksiranje kao apstrakcije nasuprot indivi­ duumu« samo prolongira nepoklapanje života zajednice s pu­ noćom ospoljenja života (usp. dobive­ na su apstrahiranjem od faktičnog statusa čovjeka u otu­ đenom svijetu i žive u apstraktnoj filozofijskoj sferi biti. i to u dvostrukom smislu: a) određenja uma. II Pošto je u radovima svoje rane faze Marxov nauk interpretacijski aktualizirao u njegovoj historijskoj usmjere­ nosti na prevladavanje građanskog društva te ga nastojao samo ontologijski precizirati. str. smjeraju­ ći tako preko (trans) opstojećeg na buduće. Th. T. da »neobuzdana privredna sfera gospodari svim ljudskim odnosima. nego obrnuto: opće potrebe čovjeka ο procesu rada. str. . tad će um. da je također sve neekonomsko sadržano u eko­ nomiji« (Ph. und k. Q. und k. nego samo još umna zbi­ lja sama« (Ph. kad se pozivamo na »zakonitosti« političke ekonomije. Th. sreća od isprva apstraktnih pojmova postanu zbilja. Ono što u prošlom znanju plaća danak društve­ noj koordinaciji tako i tako iščezava s društvom kojem je . No. Tradicionalna filozofija je i sa­ ma izraz otuđenja. sreća biti nešto potpuno druga­ čije. ona se oštro distancira od svake sociologije koja računa s datostima. und k. 644). otuda tu neistinitost treba prevladati tako­ đer samo van filozofije«. sloboda. Odlučno je u tome da proces rada ne odlučuje ο tubitku (Dasein) čovjeka. str. doduše u duhu »fundamental­ ne ontologije«. 643. . ne činimo to radi »filo­ zofijskog« raščljanjivanja ekonomskih pojmova (usp. srećnosti.

248

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE

249

koordinirano. Ne brine se ο tome Kritička teorija, nego ο tome da se ne izgube istine oko kojih se već trudilo prošlo znanje« (Ph. u. k. Th. str. 643). Temeljne postavke Kritičke teorije društva, kako je ona kao naziv i okvirni program deklarirana u citiranom članku »Philosophie und kritische Theorie«, smisleno nadovezuju na ontologijske implikacije Marxova nauka i na te­ meljni njegov impuls, što je, i jedno i drugo, Marcuse po­ kazao u ranijim spisima nastojeći da misli konkretno povi­ jesno angažirano: već supozicija da se historijsko zbivanje konstituira u biti čovjeka postulira sačinjanje takvih uvje­ ta egzistencije koji bi bili primjereni njegovim »navlastitim mogućnostima«. »Negativno« je u centru interesa Kritičke teorije s obzirom da sadrži takve manifestacije života koje pokazuju da se čovjek ne da svesti na opstojanje u »otuđe­ nom radu«. Ono je toliko akcentuirano radi što potpunijeg prezentiranja otuđene biti čovjekova bića, osakaćen ja raz­ ličitih sfera života i života u cjelini. Kritička teorija je, u perspektivi nadovezivanja na ranije spise, konkretizacija, hi­ storijski aktualan angažman misli u samoosmišljenju »nav­ lastitih mogućnosti«. Međutim, dok su kategorije ranijih Marcuseovih spisa: osmišljenje »navlastitih mogućnosti« i »odnos spram vlastitog roda« u kontekstu ontologijske in­ terpretacije povijesti i dokazivanja ontologijskog aspekta Marxova nauka, u »Kritičkoj teoriji« Marcuse napušta ontologijsku razinu mišljenja. Preispitivanje »navlastitih mogu­ ćnosti« čovjeka nije više u obzoru ontologijske eksplikacije. Kad formulira Kritičku teoriju — ontologijski rezultati ranije faze nekako su sačuvani i ukinuti u novom, »konkretnijem« htijenju. Tematika spisa koji slijede u osnovi je odre­ đena »programom« Kritičke teorije društva, koji implicira da se zadaća misli pred revolucijom iscrpljuje u sabiranju i raščlanjenju onih bitnih manifestacija života koje rebeliraju spram otuđenja. Zadatak se sada sastoji u pokaziva­ nju konkretnih, zbiljom otuđenja već priređenih kriterija koji istinski prevladavaju građansko društvo kao sidrište otuđenja. To je motiv radova kao što su: »Zum Begriff des Wesens« (Zeitschrift für Sozialforschung, 1936. god.), »Ueber den affirmativen Charakter der Kultur« (isti časopis, 1937.

god. — također u Kultur u. Gesellschaft, I ) , »Zur Kritik des Hedonismus« (isti časopis, 1938. god., također u Kultur u. Gesellschaft, I),te u knjizi »Eros i civilizacija« 1955. g. U spomenutom kontekstu su relevantne sfere života: folozofija, »kultura«, te proboji senzualnih težnji za puni­ nom života — življenog, neodgođenog i neukroćenog (hedo­ nistička etika i isticanje reperkusija koje izaziva potiskiva­ nje nagonske sfere, kako je to pokazao S. Freud). Kritička svijest spram opstojećeg sadržana je u filo­ zofijskom pojmu biti (Wesen). Izvorna dinamika iz koje izrasta filozofija, povijesni ciljevi implicirani u kritičkom suprotstavljanju realitetu, ispostavljanje bitnog za razliku od kontingentnog — sve to biva tokom predaje prikri to ta­ ko što pojmovi biti postaju formalnoopći pojmovi struktu­ ra. Za kritičko-etičku motiviranost općeg kao bitnog spram pukog empirijskog pojedinačnog, slučajnog, primjerna je Platonova filozofija. Razlučivanje općeg bitka od mnoštva istovrsnog ujedno je i razlučivanje istinskog od neistinskog, onog što može i treba biti od pukog opstojećeg. »Temeljni smisao Ideje je u άχαθ·6ν u tome što je tako kako prema svojoj vlastitoj mjeri može biti i k tom άχαλθ·όν se biće kreće« (B. des W. str. 3). Po svojoj navlastitosti čov­ jek je umno biće. Platon i Aristotel uviđali su da je navlastitost čovjeka neostvariva za one koji svoj život provode u mukotrpnom radu. Sankcioniranjem položaja robova i sta­ leža koji svoj život provode zbrinjavajući potrebe za održa­ nje vitalne egzistencije unaprijed je odsječena mogućnost ozbiljenja ljudske biti za sve ljude; ono je koncesija danom realitetu. Pa ipak, bit čovjeka ispostavljena je kao ono što po navlastitoj »mjeri« vrste treba biti — po njoj je odmje­ rena autentičnost svakog čovjeka kao čovjeka. » . . . čovjek je u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga ospobile da vodi ,dobar život', tj. život koji je što je više mogu­ će slobodan od mukotrpna rada, zavisnosti i nakaznosti. Po­ stići takav život znači postići .najbolji život': živjeti u skla­ du s biti ljudske prirode«. (Čovjek jedne dimenzije, V pog­ lavlje.) Tako je pojam biti bremenit tensijom fakticiteta i njegove negacije s obzirom na e n o što on po smislu treba biti.

250

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Z A T V O R E N I SVIJET RADA I

SANSE

REVOLUCIJE

251

No, filozofija apelira na ljudski um, a čovjek može participirati na umstvenom neovisno ο slučajnim, za svoju umsku bit nekonstitutivnim prilikama života. Tako je, npr., u Kanta, položaj sluge ili gospodara nebitna oznaka čovje­ ka koja označava njegove slučajne i vanjske prilike. (Usp. B. des W. str. 32.) U Hegela, umskom transcendencijom, ono što izgleda slučajno, nebitno, ne ostaje statično po strani, nego je karika u procesu u kome je ukinut neposredni bi­ tak ispoljenjem svoje biti. Sluga i gospodar su explicite uk­ ljučeni u tu dijalektiku — čak su i posebno apostrofirani — očituju impulse Hegelove filozofije, primljene iz zbilje vre­ mena, kad se ona trudi da uspostavi apsolutno znanje kao jedinstvo subjekta i objekta (Usp. Um i revolucija, str 113. i dalje). No, refleksija, u kojoj je neposrednost ukinuta i us­ postavljena kao posredovana, određenje je bitka samog, na­ ime bitka kao biti. »Nije čovjek onaj koji se sjeća biti, koji zahvaća suprotstavljeno mu biće, dokida njegovu lošu nepo­ srednost i iz spoznaje biti postavlja novo; naprotiv, sve se to u Hegela događa u samom umnom bitku, a čovjek uče­ stvuje u tom procesu samo kao spoznajni subjekt — ukoli­ ko je i sam umni bitak.« (B. des W., str. 22.) Medij filozo­ fije kao filozofije je transcendiranje fakticiteta umskom spoznajom, a ne promjena same stvarnosti. Filozofija živi u otuđenju i od otuđenja — da nema podvojenosti esenci­ je i egzistencije koju ona iskazuje izgubila bi svoj raison d'être. U ime ozbiljenja umskog, a u razlici spram filozofijske tradicije, Kritička teorija ne akcentuira čovjeka kao umno biće nasuprot slučajnim okolnostima života nego čov^ jeka kao »slobodnog i umnog stvaraoca (Schöpfer)« boljeg i srećnijeg života. (Usp. B. des W., str. 33.) I kultura je, posebice građanska umjetnost, čedo otu­ đenja. Ona transcendira mizeriju fakticiteta tako što u njoj žive vrijednosti koje ne surađuju na stvarnom životu dru­ štva. »Kultura je u svojim osnovnim karakteristikama ide­ alistička. Na muke izoliranog individuuma ona odgovara op­ ćom ljudskošću, na tjelesnu bijedu ljepotom duše, na vanjsko sužanjstvo — unutarnjom slobodom, na brutalan egoizam bo­ gatstvom vrline dužnosti.« (Ueber affirm. Charak. der Kultur, str. 62—63.) Tako kultura, prenoseći valere koji primarno ne

održavaju društvenu mašineriju proizvodnog rada, niti pak ona njima rezultira, nego su joj ponajčešće suprotni, poka­ zuje da se čovjek u svojoj ljudskosti ne da reducirati na otuđeni rad. Medij kulture je čulnost. Odatle proizlazi spe­ cifičnost njezine pripadnosti otuđenju. U društvu koje vi­ talne snage čovjeka troši na rad neodrživo je punokrvno proživljavanje čulnosti usmjerene na nešto što bi bilo inkompatibilno s predominacijom tehničkog uma, pa je kul­ turi dosuđena produševljena čulnost, oplemenjivanje, inti­ ma duše. »Ne radi se ο tome da čovjek živi svoj život, nego da ga živi tako dobro kako je to moguće.« (Ibidem, str 83.) A kulturom oplemenjen život je ono najviše na što kultura poziva i što može dati. Tako kultura i transcendira fakticitet i afirmativna je spram opstojećeg. Afirmativna je zato što vanjski uvjeti, ili njihova izmjena, nisu konstitutivni za unutarnju supstanciju čovjeka koju uspostavlja i od koje živi kultura. Oplemenjivanje čovjeka i produševljenje čulno­ sti, iako prezentira drugačije vrijednosti od onih koje repro­ ducira fakticitet — zbiva se u zbilji takvoj kakva jest. »Du­ boke i fine duše mogu biti i po strani od borbe za bolju budućnost ljudi, ili na krivoj strani. Duša se zaprepašćuje pred neumitnom istinom Teorije koja pokazuje nužnost pro­ mjene bijedne forme tubitka: kako može izvanjsko preinačenje odlučiti ο navlastitoj, unutarnjoj supstanciji čovjeka!« (Ibidem, str. 76.) U hedonizmu je ispoljena težnja za neodgođenom i življenom srećom. Utoliko je hedonizam protest ne samo spram fakticiteta — odgađanja ili uopće obezvređenja užitka na osnovu postulata organizacije i rada — nego i spram ide­ alističke kulture i etike. Dok kultura (u mediju umjetno­ sti) sublimira čulnost, idealistička etika je omalovažuje — samo ono što čovjek čini bez obzira na užitak, u punoj slo­ bodi i neovisnosti ο njemu, čak i trpeći, konstituira moral­ nost persone (npr. u Kanta). No hedonizam i »amoralna po­ buna«, iako relevantni za istisnko ljudsko društvo time što su u njima sadržani proboji istinitosti punokrvno proživ­ ljenog života, ostaju unutar opstojećeg — pomiruju indivi­ dualnu sreću s općom nesrećom. Ostajanje unutar danih,

252

;

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E

253

statički uzetih mogućnosti direktno se dade očitati iz normi hedonizma — npr. epikurejskog tipa. Tako ni pun procvat umjetnosti (pogotovo građanskog tipa), ni zamah participiranja društva na filozofijskim isti­ nama, a ni oživotvorenje normi hedonističke etike još ne bi značili bitno drugačiji svijet: sve su to tvorevine pripadne stvarnosti danog društva — izraz su otuđenja. Njihov digni­ tet je u transcendiranju fakticiteta, pa ih revolucionarna praksa mora respektirati samo s obzirom na njihovo significiranje jedne — spram građanskog društva i njegovih za­ konitosti — drugačije dimenzije čovjeka. III Analizu suvremenog industrijskog visoko razvijenog društva poduzima Marcuse u ovoj knjizi s obzirom na stvar­ ne šanse obrata (catastrophe) postojećeg; ona je preispiti­ vanje aktualnih snaga prizivanog revolucionarnog zbivanja. Knjiga ostaje u okvirima ocrtanog stremljenja Kritičke teo­ rije društva — kako po općoj intenciji pothvata tako i po kritičkom očitavanju društvenih promjena kojima je obilje­ žen suvremeni svijet. — Puko umanjenje pauperizma, sve veće niveliranje klasnih razlika, pa ni golu činjenicu preuzi­ manja vlasti od strane radničke klase ne može Marcuse, shodno smislu revolucije kako ga je fiksirao u svojim rani­ jim radovima, smatrati već i signumom prave destrukcije društva otuđenog rada. Svi nabrojeni fenomeni, široko rasp­ rostranjeni u suvremenom društvu imaju, po Marcuseu, fun­ kciju etabliranja svijeta otuđenog rada. š t o je temeljna poluga konsolidiranja postojećeg dru­ štva unutar samog sebe kad čak i organizacijske forme, koje su trebale poslužiti revolucionarnom zbivanju (vlast radni­ čke klase), postaju funkcija tog konsolidiranja i etabliranja? To je širenje proizvodnje roba u sve sfere života putem na­ metanja krivih potreba. Krivih zato što ekstenziviranje i in­ tenziviranje postojeće industrijske proizvodnje u visoko raz­ vijenim područjima prelazi razinu do koje je ono »racional­ no«. Riječ je ovdje ο »racionalnom« u tom smislu što je pu­ tem specijalizirane proizvodnje moguće efikasno, tj. uz krat-

ko potrebno radno vrijeme, podmiriti osnovne potrebe vital­ ne egzistencije i osloboditi slobodan puni život individuuma. Radnik se počeo dobro osjećati u otuđenju: prihvaćanje kri­ vih nametnutih potreba, izraženo u prijanjanju uz trku za stalno preticanje već postignutog visokog standarda, obilja i luksuza — plaćeno je cijenom manipuliranog života. Naj­ drastičniji vid manipuliranog čovjeka je život na rubu rata — pripreme za rat, pa i gurnutost u rat. Cak ni to ne ometa glatko funkcioniranje cjeline — i ovdje je rekompenzacija očuvanje i rast društva obilja. Manipuliranje se to lakše pod­ nosi što je manje transparentno izraženo: nastupa indoktri­ nacija, koja rezultira iščezavanjem individualnosti na račun masovnog konformizma (»da se voli, mrzi, dopada i djeluje u skladu sa oglasima«). Ona je temeljan, ali manje je transparentan izraz manipuliranja jer upravo njom se, putem name­ tanja potreba, osigurava konzumacija ekstenzivirane i inten­ zivirane proizvodnje, a time i opstojeća tendencija kao rast ad infinitum. Slobodno vrijeme također je inkalkulirano u nju: ono je zanimanje za proizvode i s proizvodima kapitala faze »konzumentskog društva« ili »društva obilja«. Uslijed imanentno strukturalnih promjena društva, ra­ dnička klasa nije više negatorska snaga opstojećeg. U proce­ su automatizacije pada učešće fizičkog rada u procesu rada, što rezultira kako sve manjim fizičkim iscrpljavanjem radni­ ka tako i predominacijom tehničkog kadra — dakle, iščeza­ vanjem klasičnog tipa radnika. Na drugom polu polarizacije društva iz perspektive XIX st. — u klasi vlasnika sredstava za proizvodnju, privatni vlasnik sve više je ovisan ο tehnici planiranja pa postaje jedva odredijiva meta u mraži save­ znih i regionalnih korporacija koje preduzimaju planiranje, naučnih instituta koji se brinu ο tehničkom napretku k sve većoj automatizaciji, i si. (usp. II poglavlje knjige). Struktu­ ralne promjene unutar društva, dakle, u znaku su depolarizacije društva na dvije antagonističke klase. Nisu usamljeni slučajevi učestvovanja radnika u tijelima koja rukovode pro­ izvodnjom poduzeća, pa čak i u programima investicija (usp. II poglavlje knjige). Dani tokovi su, kao strukture instrumentalno-tehničkog odnosa i rada, sve manje providni za svi­ jest proizvođača, pa sve više poprimaju karakter prirodnih

Spram fakticiteta društva rada ono negativno što se manifestiralo u filozofiji i umjetnosti nije samo sobom za Marcusea. . Svi oblici onog što je prije bilo negativno. Marcuse nas suočava s problemom zat­ varanja svijeta rada u samog sebe. konstatacijom jednodimenzionalnosti suvremenog svijeta. uka­ zali smo. No. po­ staje iracionalna i neznanstvena.tovo do iščezavanja. konsolidiranja visoko razvijenog indu­ strijskog društva unutar samog sebe — te komponenti na osnovu kojih suvremeni socijalistički svijet još uvijek pri­ pada istom tom zbivanju slijede konsekvencije za programatsku orijentaciju zbiljskog prevladavanja otuđenog rada. 2. anuliranje te spram fakticiteta druge dimenzije. Ove prilike domestificiranja radnika u otuđenom svi­ jetu. uklapanje u tehnologijsku utrku s najrazvijenijim kapitalističkim zemljama — u oštrom tem­ pu koji nameće potreba bojne spremnosti i prestiža. Tome pogoduje izvršenje akta revolucije u industrijski nerazvijenim područjima.vremeni čovjek se suviše domestificirao u otuđenju da bi • umjetnost još mogla utjecati na stvarno disociranje (usp. karakteristična za suvremeno društvo. Tako konstelacija blokova objektivno navodi na mobilizaciju svih snaga na tehnologijski rast i odgađanje obrata postojećeg k »umjetnosti življenja«. Nije to zato jer »oplemenjivanje« kao djelokrug kulture. pa čak i osvještavalo otuđenje bivaju apsorbirani u apsolutnoj orga­ nizaciji društva rada i obilja kojim ta organizacija ujedno i rezultira i održava se. kao filozo­ fijska formula samo su komplementarni elementi zbilje tak­ ve kakva jest. te analizira iščezavanje »druge dimen­ zije« u suvremenom industrijskom društvu. g. dosuđuju onim komunističkim partijama u razvijenim industrijskim društvima koje nisu izgubile utjecaj u masama. ulogu neradikalne »legalne opozicije« (usp. Oni bi mogli biti kriteriji njezina nadilaženja samo ukoliko bi istini primjereni zbiljski život zajednice razriješio transcendentnu sferu biti. Kako 6 ) Prigovor upućen Marcuseu da u svojoj kritici društva »pola­ zi od apstraktnog društveno-ćudorednog« koga su »idejni izvori djela romantičara« potpuno promašuje kontekst u kome Marcuse tematizira umjetnost. I. »podvojenost egzistencije i esencije«. S. čak pod uvjetom da je ukinuto privatno vlasništvo nad sredstvi­ ma za proizvodnju — idejno odvodi od prevladavanja svije­ ta otuđenog rada i stvarno doprinosi njegovu konsolidiranju. identificiranje opstojećeg kur­ sa tehnokratizacije društva (koji je samo izraz zbivanja rada u njegovim razvijenim stadijima) s ciljem komunizma. ili pak.) . Položaj radničke klase u razvijenim industrijskim područjima više nije podoban za probijanje postvarene svi­ jesti i prevladavanje otuđenog rada. u biti. No.254 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 255 tokova. 6 ) Iz pokazanih komponenti zbivanja rada — apsorbiranja moći negativnog. Marcuse to pokazuje opširno analizi­ rajući djelovanje umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu. uto­ pija i nada.t a r filozofije same. go. još uvijek i sam zbivanje otuđenog rada. Opstojeći poredak socijalizma je. »Meta­ fizička dimenzija. rebelirajuće u sklopu društva rada. Pozitivizam je abdikacija filozifije unu. Suprotstavljanje zbilji trancsendiranjem i zbilje u sferi biti. odnosno njezina beznačajna ulo­ ga. pozitivizmom se obrće u konformizam time što činjeničko postaje istinsko. Philosophie. i napori umjetnika da izraze odvajanje od opstojećeg. nije isto što i razrješenje. u kojima se manifestiralo. S. Konstatacijom slabljenja i nestajanja utjecaja domene negativnog. vizma pokazuju slabljenje »negativne dimenzije« misli. filozofiju etc. Široka rasprostranjenost i dominantan utjecaj poziti.« u Deutsche Zeit­ schrift f. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju« (VIII poglavlje knji­ ge). Analiza funkcije umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu (kao i pokazano postvarenje u jeziku tog društva i pozitivističke tendencije u lingvistici) dana je iz perspektive smisla negativnog kako ga Kritička teorija vidi s obzirom na prevladavanje otuđenja. I I I I poglavlje knjige). koja pokazuje insuficijentnost onog što jest spram onog što može i treba biti.kritische Soziologie' in den U. 19fiß. Kon: »Weltan­ schauung u. no su. II poglavlje ove knjige). čak njihove angažiranosti u rastu opstojećeg. u slučaju Sovjetskog Saveza. (Usp. ranije genuino polje racionalne misli. A. već i model svijeta koji prevladava to društvo. Umjetnost je dostupna širokim slojevima: prisutni su .

sračunati na prevladavanje građanskog društva. postao je ferment društvene kohezije. ni djelomična nacionalizacija. zato jer gaje iluziju ο narodnom suverenitetu: ». ranije ferment društvene promjene. neprimjereni totalitarnim tendencijama razvijenog industrij­ skog društva. god. tradicionalni putevi i forme. radni­ čki pokret ne može čekati na osvajanje cjelokupne političke i eko­ nomske vlasti kako bi tek tada uspostavio organizme samoupravlja­ nja koji mu omogućavaju da u kasnijim stadijima uravnoteži i ko­ načno eliminira utjecaj tehnokracije« — Praxis. gotovo iščezavanja cijele te spram društvene stvarnosti druge dimenzije — i napokon. S.) ispod idejne razine Marcuseova tematiziranja suvremenog društva. nego njegovo slamanje. 1965.256 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 257 je tehnologijski instrumentalni odnos spram prirode. kako 7 ) Utoliko su prigovori. i tako — njegovom otpornošću spram povijesne transcendencije (usp. konstatacija slabljenja. sami po sebi. Uopće su. Marcuseu da je uče­ stvovanje radnika u upravljanju poduzećima u razvijenim zemljama kapitalizma pogrešno ocijenio kao urastanje u postojeće ( » . promijenio je svoju poziciju. Povijesni napredak je. Dakle. održavanje instrumentalnog odnosa kad više nije »racionalan«. očito. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj ljudi i dr. IV . nastanak no­ ve ideje Uma u teoriji i praksi« (IX poglavlje knjige). Pokret kome je do zbiljskog revolucionarnog obrata mora se orijen­ tirati — idejno i u razradi svoje taktike — u biti suvremenog svijeta i na osnovu temeljnih karakteristika njegove dane faze. Stoga životni standard u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja jer je izraz umjet­ no stvorenih potreba i rezultira zatvaranjem opstojećeg u samo sebe. Marcuse apostrofira: »Sve dok su radnici afirmativna snaga i podupirači sistema dominacije. te zatomljivanje drugačijeg mogućeg egzistiranja u osnovi otuđenog ra­ da. kao usmjerenost k »pacifikaciji«. a kako je nametanje krivih potreba. u prvom redu. ekstenziviranje pokorenja pri­ rode. prije nego u redistribu­ ciji bogatstva i izjednačenju klasa. ostvarljiv pu­ tem radikalnog preloma s opstojećim instrumentalnim od­ nosom spram prirode koji konstituira svijet rada. — to je prevladavanje opstojećeg mo­ guće samo kao prelom s danim kursom tehnologijskog ra­ sta. Usredotočenost na »negatorsko« unu­ tar opstojećeg. podvrgavanje pitanju (što ga inkludira radikalizacija dijagnoze) tradicionalnih puteva i sredstava revoluci­ je — sve je to. i to. te u tom smislu in­ doktrinacija i manipuliranje individuumom samo izraz nje­ gova prolongiran]a. na tragu Kritičke teorije. ni pro­ šireno učešće radnika u rukovođenju i profitu« (II poglavlje knjige).narod' (people). Marcuse prekoračuje? »Pacifikacija egzistencije« — u ovoj knjizi (a i u prethodnoj knjizi Eros i civilizacija) apostro­ firan put izbavljenja iz samoperpetuiranja opstojećeg u nje­ govu tehnologijskom rastu i njemu imanentnoj »manipula­ ciji« egzistencijom čovjeka — inkompatibilna je s radom u ontologijskom njegovu značenju povjesnotvornosti. Tako je za obrat pretpostavka »transcendencija unutar postojećih uvje­ ta«. Čime je. ne može više biti programatsko geslo prevladavanja građanskog dru­ štva u njegovoj biti jer su to prerogativi njegova vlastita održavanja. . »oslobo­ đenje inherentnih mogućnosti« (što znači: razvoj proizvod­ nih snaga na sve široj osnovi.) »ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu«. pak. dok samozadovoljno sabire varljive poene. f Međutim. nova stratifikaciona ka­ rakteristika razvijenog industrijskog društva« 7 ). br. Malleta. Marcuseova analiza industrijski visoko raz­ vijenog društva nije samo očitavanje biti razdoblja s pozi­ cije zadobivene u ranijim spisima i artikulirane kao Kriti­ čka teorija. 2. apsolut­ na organizacija društva u realiziranju tog odnosa. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove for­ mulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog prog­ resa bilo obrat opstojećeg. ne naprosto kvantitativni rast predominantnog (znanstvenog i tehnologijskog) racionaliteta. Nadalje. npr. nje­ ga neće izmijeniti. U svakom drugom slučaju mu prijeti opasnost da samo kompletira opstojeće. . Povijesni zaokret je u kontinuitetu s postignućima civilizacije samo utoliko što iskorištava njezina racionalna ostvarenja: tehni­ ka treba da postane »organon umjetnosti života«. »Kvalitativna promje­ na bi bila prelaz u viši stupanj civilizacije ako bi tehnika bila modelirana i korištena za pacifikaciju borbe za život. Marcuse i ostaje na stajalištu Kritičke teorije i implicite ga nadilazi. ističe Marcuse. Tu je. upozorava Marcuse. . IX poglavlje knjige). transformacija.

. instrumentalna. »dalje-vođenje« — »pro-izvođenje« predmetnog svijeta. ne može otuđenom radu suprotstaviti. Jer. Mnogo više je u pitanju. zapra­ vo. iz zaključnog poglavlja. očito je iz VI poglavlja ove knjige. Indirektno redefiniranje ranijeg stava ilustrira i navedena formulacija.« Apstraktni rad. . Nije samo Descartesova filozofija dovedena u vezu s destruktivno-konstruktivnim odnosom spram prirode. No. str. vidjeli smo.prirodne' hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusobni odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao jedinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama. npr. dakle. radu suprotan od­ nos spram prirode. Tako. za čitavo usmjerenje obrata nebitno. Dok je znanost oslobodila prirodu od inhe­ rentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih za kvantificiranje. Anticipirajmo: radikali­ ziranjem problema rada pozicija Kritičke teorije društva po­ staje nedostatna jer se u okvirima Marxove misli. »mijenja­ nje«. istina. rad kao sama subjektnost čovjeka. kao ranije. a kao konsekvenciju tog odnosa čitav sklop građanskog društva (dakle. tj. manipuliranje itd. i otuđeni rad ako je u ovom lo­ gičkom slijedu još uopće moguće ontologijski razlučiti otu­ đeni rad od rada). Marcuse. dakle. priroda je sazdana prema subjektu. npr. B. direktivnog značenja. koje se u filozofiji reflektiraju tako da je ona residuum hum a n u m a . Pojam »proiz­ vodnje« ne može više razgraničiti od novovjekovnog »aktivizma« — od usmjerenosti na dominaciju prirodom. Marcuse presudno utvrđuje (za razliku od većine marksista. Na izbavljenje od otuđenog rada obratom u biti ra­ da samog upućeje i često naglašavanje — tokom cijele knji­ ge — da je pretpostavka slobode destruiranje ideje uma kao moći. filozofija u ovoj knjizi nije preispitivana samo kao fe­ nomen društva — ono rebelirajuće negativno unutar njega — nego je ona interpretacijski zastupljena i kao komponen­ ta artikuliranja »određenog načina razumijevanja i organi­ ziranja« prirode. samo sloboda mišljenja kao korelat njegove faktične neslobode* (usp. Dominacija i manipuliranje čovjekom — njegova podređe­ nost tehnološkom aparatu nerazdvojno je vezana za domi­ naciju prirodom. Shodno stanovištu da društveni sklop proizlazi iz logosa.čista forma' konkretne dru­ štvene prakse. otuđeni rad proizlazi iz obzora posredovanja prirode tehnologijskim racionalitetom. »Formalizacija i funkcionalizacija su prije svake primjene . kako smatra da je razvijeni oblik rada (suvreme­ no visoko razvijeno industrijsko društvo. a ni jedna s dru­ gom tek naknadno u suradnji. da »osbolođenje inherentnih mogućnosti ne izražava više povijesnu alter­ nativu«. — Znanost je u samoj sebi tehnologijska. Ovo ne navodimo tek radi pu­ kog registriranja kontinuiteta ili diskontinuiteta u Marcuseovoj misli.258 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 259 mu Marcuse. sad je za njega otuđenje. a »pacifikacija« sugerira napuštanje kako subjektnosti tako i predmetnosti rada uopće. društvo je oslobodilo ljude od . fi—8). pa i samog Marxa) da tehnika i zna­ nost nisu neutralne spram svoje upotrebe. Marcuse ističe pripadnost Descartesove filozofije strukturiranju svijeta po modelu Galilej­ ske znanosti. a subjekt se odnosi prema svome svijetu mjerenjima i opažanjima podobnim kvantificiranju 8 ). Da »pacifikacija« nije pojam kojim Marcuse slučajno barata i koji se radu može kontrapolirati tek sporadično.) rezultat jednog ishodišnog načina »razumijevanja prirode«. u svojim ranim radovima pridaje značenje. nego da terminologijski pokriva jedan sasvim drugačiji. proizvod­ nju kao povijesnotvorno posredovanje prirode. U njemu Marcuse pokazuje rad kao aspekat tehničkog odnosa spram prirode. Drugim ri­ ječima: svaki rad. Svi­ jet rada i dominacije ima svoje daleko idejno-historijsko is8 ) Kad je u Marcuseovim ranijim radovima analiza fenomena fi­ lozofije bila poduzeta isključivo iz perspektive imanentnih suprotnosti. ne govori eksplicitno ο »neotuđenom radu« niti izrijekom revidira svoje ranije pos­ tavke. — u prvom planu su. (Descartesov dualizam uključuje svoju negaci­ ju — res cogitans je srodna res-extensa — tj. društva. u interpretaciji. slobode etc. Descartesove filozofije bili drugi aspekti: »Individuumu kome je do naj­ veće mogućne istinitosti i sigurnosti građanske prakse ostaje. ne da domisliti ono što zapra­ vo njegovu misao pokreće — prevladavanje samog izvora otuđenja. čak i onaj koji je ranije pozitivno ozna­ čio kao »proizvodnja«. des W. kao ospoljenje bitnih čovjekovih snaga jest »sačinjanje«. pri neproblematiziranoj biti povijesti.

u povodu Marcuseova eseja »Repressive Toleranz«. 29. pretpostavlja misao »svjetovanja« svijeta. 10) Utoliko je u pojmu »projekat«. više razlike negoli bliskosti s filozofijom J. misli M. Tako izvore treba potražiti još u Aristotela i dalje u prošlosti. Znanje prvih uzroka je. Za­ čudno je da Marcuse uopće dopušta asociranje svoje misli sa Sartreovom (elemenat »slobode« i »odgovornosti« u pojmu »projekt«. represiji i spekulativnom i utopističkom karakteru negativ­ nog mišljenja. Heideggera zadu­ žuje Marcusea svojim određenjima tehnike koja proizlaze iz refleksije ο bitku suvremenog svijeta i povjesnosti bitka. 76). 23. Značenje »povijesnog projekta« u Marcusea podrazumijeva da bivstvovanje svijeta kao povijesnog nije jednoobrazan tok: obzor u kome se otvara smisao bića svagda je već sadr­ žan u određenosti svijeta. Heideggerova misao nije prisutna u ovoj knjizi samo kao uvid u jedno od obilježja suvre­ menog svijeta! 9a ) U vrijeme revizije teksta prijevoda knjige i teksta Pogovora p o z n a t o n a m je da se u »Der Spiegel« od 12. Određenja tehnike pogađaju novovjekovnu konstela­ ciju uvijek istog. Kad Heidegger izričito govori ο novovjekovnoj tehnici (neke od tih tekstova spominje Marcuse samo usputno. 33). na žalost.) Misao M.. (Piatons Lehre von der Wahrheit. s jedne strane. Mit einem Brief ueber den Humani­ smus«. no ne jednakog uvjeta svjetovanja svijeta — da u »svjetlu bitka već stoji svako polaženje od bića i povratak njemu«. Tehnika je jedan način razotkrivanja. Suhrkamp. koje ne bi uopće mogle naći mjesta u Kritičkoj teoriji kao orijentaciji (tehnički odnos spram prirode k a o ishodište r a d a . kao i ve­ likog odjeka Marcuseovih radova među zapadno-njemačkim studenti­ ma (Marcuse = »studentski prorok«) navodi Marcuseov stav ο nje­ govom učitelju: »Heidegger je jedini koji misli« (str. Određenja tehnike. 1954. u nadvladanom hostilitetu prirode. s druge. Odatle slijedi da Marcuse ne 9) Bliskost Heideggerovoj misli je. Citirano određenje povijesnog projekta navodi još na jedan zaklju­ čak. Ono implicite sadrži korekciju i onih Marcuseovih pos­ tavki iz ranije faze po kojima se povijest zbiva iz biti čov­ jeka — iz njegove usmjerenosti na ostvarenje boljeg i srećnijeg života. posezanja za jednim od različitih načina razumijevanja. B. nego o b r n u t o : eksperimenat je ude­ šen zato što je fizika. 1967. nasuprot ra­ nijoj njegovoj orijentaciji. — Vidi .« (»Die Frage nach der T e c h n i k ' u »Vortraege u. izd. no samo je jedan od mogućih »na­ čina« konstitucije svijeta10»). dakle i rad jest »projekat u rea­ lizaciji«. postav prirode u tome da se ona predstavi kao unaprijed proračunljiv odnos energija. najefikasnije i najizvjesnije jer raspolaganje uzro­ cima znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. str. Odatle je u logosu dominacije kontinuitet zapadnjačke misli.. kao znanje ο općem. nereflektiranu Marcuseovu supoziciju sugeriraju sve one navedene temeljne postakve s obzirom na povijesno zbivanje svijeta. Aufsaetze«. usmjerenosti u kojoj se sabiru sve povijesne borbe. Sartrea. F r a n c k e Verlag. porijekla njegove artikulacije. k a o npr. »Povijesna praksa rezultira iz određenog izbora. u impli­ citnoj svjetovnoj povijesti bitka koju n a m kao. eksperimenat je udešen za ispitivanje da li se priroda javlja u tom postavu i kako se javlja. u VI poglavlju). već kao čista teorija. str. P. 104).« Ili: »Nije novovjekovna tehnika eksperimentalna zato što postavlja a p a r a t u r u za ispitivanje prirode. i to nesumnjivu. to je uvijek u okviru centralne tematike njegove misli: povjesnosti bitka i zaborava bitka. pretpostavka prevladavanja r a d a je bitno drugačiji odnos spram svega što jest — pacifikacija. des W. kategorija povijesnosti — jer tehničko-instrumentalni odnos. ali i svi religijski i etički ideali (usp. Bern.: »Tehnika nije puko sredstvo. g. Primarni izbor određuje opseg mogućno­ sti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogu­ ćnosti inkompatibilne s njim« (VIII poglavlje). a. »Opseg mogućnosti« se pokazuje. j u n a 1967. Instruktivno je i određenje koje je Marcuse dao »po­ vijesnom projektu« — u ovoj knjizi jednom od centralnih pojmova s obzirom na problematiku povijesti. odno­ sa u kojem se zapravo otvara smisao bitka (»način razumi­ jevanja. 20.. Heideggera. po našem mišljenju. Projekt koji transcendira opstojeći projekt treba da ovog pogodi u njegovim bazičnim tendencijama.260 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZVTVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 261 9) hodište u formuliranju općeg kao istinskog nasuprot empi­ rijskom kontingentnom. str. — Otud »pacifikacija« nasuprot »dominaciji« nad prirodom i čovjekom — dakle nasuprot radu. u dominaciji. kaže Marcuse. naime. organiziranja i transfor­ miranja realiteta. organiziranja«). g. 32. filozofija prom a t a r a n a iz aspekta njezina sudjelovanja u konstituciji opstojećeg svijeta). Marcuseovo određenje »povijesnog projekta« kao ishodnišnog odnosa čovjeka spram realiteta — dakle. I iz ovog određenja proizlazi da rad nije više Marcuseu. »osvjetljenja« stvari iz primarnog odnosa koji ih čini onim što jesu i da jesu — očituje bliskost. Neske. k a k o mu Marcuse pridaje značenje.

Ona se u cjeli­ ni dade rezimirati kao domišljanje biti povijesne prakse proizašlo iz nastojanja da se osmisli revolucija i uputi na radikalnost povjesnotvornosti. (Usp. Ovaj prvi aspekat je sadržan u Hegelovoj ontologici. prirode. te vice-versa: da se misao po­ vijesno revolucionarno konkretno angažira.. može još samo sve ispostavljati u od­ nosu spram svoje istine: jedinstva subjekta i objekta. god. U njoj je središnje djelo »Hegels Ontologie«. d o m i n a n t n o novovje­ kovni odnos čovjeka spram prirode — odnos rada (iazgrađivanje u sebe zatvorenog bitka ο sebi. nema kamo preći. po našem miš­ ljenju. i pri­ kriva i iskazuje svjesnu p r o i z v o d n j u kao temeljan uvjet bivanja svih bića. Prije Kojèvea. H e g e l o v a o n t o . kojim je proizvođenje. kao i to da apsolutum Hegelove filozofije u njegovu va­ ženju prolongira preko granica građanskog društva 1 3 ).l o g i k a .) U Hegels Ontologie Marcuse je pokušao pokazati da je već Hegelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti. U skladu s tim je to da je za Marcusea neproblematičan pojam rada u Mar­ xa. U toj 13 ) Radi razjašnjenja ove ocjene rezimirati ćemo u k r a t k o te­ meljna Marcuseova interpretacijska uporišta u Hegels Ontologie. . bilo u vidu nanovo poduzete intrepetacije Marxa bilo u ne­ koj drugoj formi koja bi strože poštovala povijesno mišlje­ nje. iz njegovog ranog perioda. Vlastiti Marcuseov misaoni razvoj instruktivno nas upućuje na potrebu kritičkog promišljanja Marxove misli. vječna je i zato apsolutna sadašnjost. medij apsolutnog znanja Hegelove filozofije. specijalizirani. 1928. u mediju duha kao zbilj­ ske svijesti. prošlost i budućnost kao njegova vlastita zbilja i istina — apsolutna ideja je atemporalna. tj.264 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RAĐA I ŠANSE REVOLUCIJE 265 Obje se nadaju i u vlastitoj Marcuseovoj. Sozialforschung«. sadržano je u Hegelovoj filo­ zofiji u osnovi odnosa apsolutnog i objektivnog duha. kako se prezentirala svojom transcendentalnom analitikom tubitka i temporalnom ekspli­ kacijom njegova bitka — dakle prije radikaliziranja pitanja istine bitka u dimenziji povijesti. samo kao mišljenje (ontologija. osmišljenje. koje već djeluje na tom niveau. Odlučujuće je u svemu da mu se zadatak povijesnog mišljenja postavljen i Marxom i Heideggerom uopće može postaviti. n e u t e m e l j u j e i uopće n e sadr­ ži mogućnost različito artikuliranih svjetova. 2) odnos čovjeka spram samog sebe zahvatanjem i ozbiljenjem svojih navlastitih mogućnosti. posredovanje s drugim kao konstituens njegova pojma). Nadaju se baš zato što je to jedna od najboljih i samoj Marxovoj misli najadekvatnijih inter­ pretacija.) o po­ vijesti. u Philosophische Hefte. tri su. koji zna apsolutno. sabire se doseg Marcuseove misli tog razdoblja. razvojne etape u Marcuseovoj misli. kao konstituens života zajednice. nego se tezi reflektira. stalno prezentne ujedno sadašnjost. U ovoj temeljnoj tezi da je povijest po pro-izvodnji (a ne obrnuto pro-izvodnja po povijesti). i u mnogo strože izvedenoj interpretaciji. u kratkim ob­ risima već prikazanoj. interpretaciji ranih Marxovih radova. Beitraege zu einer Phaenomenologie des Historischen Materialismus. i utjecaj Heideggerove misli prve faze. No. Analogno prihvaća od Heideggera više transcendentalno esencijalni niveau problematike nego povijesno pitanje ο istini bitka. S obzirom na dosadašnji opus. m e đ u t i m . apsolutno znanje je osvi­ ješteno posredovanje subjekta i objekta koje je zbilja samog zbiva­ nja priredila — ono se uvijek već zbiva pa je pretpostavka apsolutnog znanja svjesno odnošenje života (čovjeka) spram predmetnog mu svi­ jeta. — ne prelazi od spoznavajuće i djelatne svijesti k objektu k a o novo ozbiljenje. Prikriva utoliko što apsolutno znanje. je sačinjanje istine same ο onom što je zbilja. Otud impuls: od Heideggera k Marxu. etc. no istovremeno i legitimnost uzimanja u obzir Heideggerove misli. Slijedeće su implikacije pojma života inherentnog filozofaji apso­ lutnog znanja. To argumentira ispostavljanjem apsoluta kao pro-izvodnog života. Ontologija rada mu je do­ statno utemeljenje povjesnosti zato što nekritički prihvaća Marxov nep-i roblematizirani pojam r a d a samog — slijedi Marxa u pretpostavci da se razvijeni. etc. Zahvatanje navlastitih mogućnosti čov­ jeka. posredovani rad dade prevladati jed­ nostavnim. niveau »Sein und Zeit«-a. na osnovu kojih Marcuse smatra da je već He­ gelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti: 1) odnos čovjeka spram predmetnog svijeta. koja utemeljuje objektnost objekta u razotkrivanju njegove biti iz bitka ο sebi putem razlikovanja spram drugog i sintetičkog obje­ dinjavanja određenja sviješću. Duhu su. a duh je istinita samosvijest i zato mu je predmet identitet subjekta i objekta — svijest kao svijet. Marcuse je pokazao da je pro-izvodnja (rad) osnova Hegelove ontologije. nadalje. Naprotiv: a p s o l u t i z i r a j e d a n . Samosvijest. Život je svijest n a s p r a m svijetu u zadanosti pro-izvođenja. Prva obuhvaća njegove radove prije formuliranja Kritičke teorije i radova u okviru njezina programa u »Zeitschrift f. To ostaje izvan Marcuseove refleksije. na žalost.

No. 6. knjiga koja je pred nama jedno je od najznačajnijih marksističkih djela. a nije bezuvjetno istovetan s njime. BRANKA BRUJIĆ . obscure-u i u »Čovjek jedne dimenzije«. a očitovanje je humanuma kao temelj­ na misaona okosnica Kritičke teorije. (Otud preusmjerenje danog ukazivanjem na ono što u njemu rebelira. po kojoj paci­ fikacija ima značenje iskonske. Posljednja etapa Marcuseove misli je u znaku reper­ kusija prerano napuštenog. s druge strane. ovom implicitnom redefiniranju prvotne pozicije nedostaje spomenuto produbljenije utemeljenje. Kad bi bili dovede­ ni u izvorniju vezu s temeljitije promišljenom povijesnošću — pojmovi »pacifikacija« i »igra« bi. pak. naovamo — sadržava. za . Raspravljajući ο metapsihologiji S. ali zatomljene težnje huma­ numa (Eros i civilizacija) ili naprosto značenje suprotstav­ ljanja aktivizmu tehnologijskog odnosa spram prirode (Čov jek jedne dimenzije). pretpostavljamo. god. pak. kako smo već napomenuli. Na osnovi njih. a u ok­ viru suvremene misli pri/<samom vrhu najznačajnijih knjiga uopće. iako smisleno nadovezuje na pret­ hodnu ontologijski utemeljenu poziciju — očituje prelom i razgraničava prvu etapu od druge. 1955. ovaj kri­ terij. samo koincidira s poetsko-kontemplativnim odnosom.) Napuštanje ontologijske razine mišljenja. nedovoljno promišljenog osigu­ ravanja svjetovno-povijesnih pretpostavki (što je valjalo uči­ niti u I etapi) te u isključivom usredotočenju na konkretni tretman (što je učinio u II etapi).. Freuda.266 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 267 Kritička teorija je. s obzirom na nagonsku sferu. Marcuseovi proboji iz svijeta rada takvi su kakvi jesu. a ne njezino utemeljenje 14 ). popri­ mili puniju i odlučniju dimenziju negoli je ova predominantna u dosadašnjoj Marcuseovoj interpretaciji. »Um i revolucija«). »Pacifikacija« kao telos povijesno novoga ostaje pomalo u clair 14 ) Ο tome usporedi naš članak: »Može li se Freuđovom me· tapsihologijom utemeljiti povijesnu budućnost?«. No. Međutim. Novu ideju uma je nagovijestio u poeti1 čko-kontemplativnom odnosu spram prirode u »Eros i civili­ zacija« tematizirajući metapsihologiju S. Naše teme. te po pokazivanju akutnosti problema zatvaranja svijeta rada u samog sebe. Marcuse kriterij nerepresivne civi­ lizacije iskazuje u jedinstvu Erosa i Thanatosa. s jedne strane. Freuda. da je tehnologijska zbilja i moć proizvoda rada nad čovjekom — u biti realiza­ cija subjekta u objektu (usp. Posljednja etapa Marcu­ seove misli — izražena počev od prvog izdanja »Eros i civi­ lizacija«. god. 1966. logična posljedica ove prve etape utoliko što se. Predgovor od 1960. utoliko što je sam taj smisao bio sagledan unutar povijesno već ar1 tikuliranog. uvid da je pretpostavka obrata »nova ideja uma«. Zato istosmjernost Erosa i Thanatosa može biti samo aspekat nove ideje uma. god. pret­ hodnim interpretacijskim osiguravanjem Marxove konkretno povijesno angažirane misli s obzirom na smisao povijesti — povijesno mišljenje činilo kao nešto što u njegovoj povijesnosti ne treba više tematizirati. a.

Povijesna sveza filozofije 9. SADRŽAJ: Uvod Paraliziranje kritike: društvo bez opozicije . Zaključak Pogovor: Branka Brujić — Zatvoreni svijet rada i šanse revolucije . Od negativnog k pozitivnom mišljenju: tehnolo­ ška racionalnost i logika dominacije 140 7. Trijumf pozitivnog mišljenja: jednodimenzional­ na filozofija 162 Šanse alternativa 191 209 228 239 8. . Obrat oslobađanja 10. Zatvaranje političkog univerzuma 36 3. Zatvaranje univerzuma rasuđivanja 90 Jednodimenzionalna misao 5. .' aïjt. Jednodimenzionalno društvo 9 1. . Pokoren je nesretne svijesti: represivna desublimacija 67 4. . Negativno mišljenje: poražena logika protesta . 123 6. Novi oblici kontrole 21 2.

Sarajevo Za izdavača Ahmet Hromadžić Tehnički urednik Ahmed Muhamedagić Korektor Milica Ristić Štampa: »Rade Bitanga«. izdavačko preduzeče. fr . Mostar o e I >' I · I r ι V Ι . ) .Herbert Marcuse ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE Izdavač »VeSelin Masleša«.