BIBLIOTEKA

LOGOS

Uređuju: M. Čaldarović, dr M. Filipović, dr I. Focht, dr B. Ibrahimpašić, dr V. Jokanović, dr A. Krešić, N. Smailagič, dr V. Sutlić, dr Lj. Tadić i A. Šarčević

HERBERT MARCUSE

Odgovorni urednik: Dr VANJA SUTLIĆ

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
RASPRAVE Ο IDEOLOGIJI RAZVIJENOG INDUSTRIJSKOG DRUŠTVA

Naslov originala ONE DIMENSIONAL MAN Studies in the Ideology of Advanced Industrial Society by Herbert Marcuse Beacon Press Boston, 1964.

POSVEĆENO
Prevela: BRANKA BRUJIĆ

INGI

IZRAZI ZAHVALNOSTI Moja žena je, u najmanju ruku, djelomice zaslužna za stavove izražene u ovoj knjizi. Beskrajno sam joj za­ hvalan. Moj prijatelj Barrington Moore, Jr., uvelike mi je pomogao svojim kritičkim primjedbama; u diskusijama s njim tokom niza godina ja sam izoštrio svoja shvaćanja. Robert S. Cohen, Aron J. Mayer, Hans J. Meyerhoff i David Ober čitali su rukopis u raznim fazama i pružili dragocjene primjedbe. The American Council of Learned Societies, the Louis M. Rabinowitz Foundation, the Rockefeller Foun­ dation i the Social Science Research Council produžili su mi dotacije, koje su uveliko olakšale dovršenje ovih ras­ prava.

U takvim okolnostima naša sredstva masovne ko­ munikacije nemaju mnogo poteškoća kad prodaju posebne interese za interese svih razumnih ljudi. njihovo za­ dovoljenje podstiče biznis i opći prosperitet pa se cjelina pojavljuje kao samo utjelovljenje uma. Pokušaj da se dovedu u vezu uzroci opasnosti s nači­ nom na koji je organizirano društvo i na koji ono organizira svoje članove namah je konfrontiran s činjenicom da razvi­ jeno industrijsko društvo postaje bogatije. a za Istok sa Zapada. očuvanju baš onih snaga koje perpetuiraju ovu opasnost? Napori da se spriječi ovakva ka­ tastrofa zasjenjuju traženje njenih potencijalnih uzroka u suvremenom industrijskom društvu. Jednako općeprihvaćena je potreba za spremnošću da se živi na rubu opasnosti. usavršavanju rasipanja. veće i bolje per­ petuiranjem ove opasnosti. .UVOD PARALIZIRANJE KRITIKE: DRUŠTVO BEZ OPOZICIJE Ne služi li prijetnja atomskom katastrofom. Političke potrebe društva postaju individualne potrebe i aspiracije. Odbrambena struktura olakšava život većem broju ljudi i proširuje čovjekovo gospodarenje prirodom. da se sučeli s izazovom. koja bi mogla zbrisati čovječanstvo. iza opće-razabrane prijetnje izvana — za Za­ pad s Istoka. školovanju za odbranu koje deformira branitelje i ono što oni brane. nerazotkriti. Mi se prepuštamo mirnoj proizvodnji razornih sredstava. nenapadnuti od javnosti jer su u dru­ gom planu. Ovi uzroci ostaju ne­ određeni.

a povijest je domena šansi u domeni nužnosti. jezično ne dozvoljava opisno prevođenje. što bi ova riječ mogla aso­ cirati s obzirom na smisleni kontekst Pax Romana. naime. danas ne operira s pozicije prirodne i tehničke nezrelosti. njegov rast ovisi ο represiji realnih moguć­ nosti za pacifikaciju*) borbe za egzistenciju — individualne. s obzirom na njegove upotrijebljene i neuopotrijebljene.i hove povijesne alternative. 2. kritička teorija mora apstrahirati od postojeće organizacije i korištenja sredstava društva i od rezultata ove organizacije i korištenja. te da se ispitaju nji. on je a pri­ ori teorije društva i iz njegova neprihvaćanja slijedi (što je sasvim logično) neprihvaćanje same teorije. analiza koja transcendira činjenice na osnovu njiho­ vih pritomljenih i negiranih mogućnosti. Kritička teorija mora demonstrirati objektivnu vrijednost tih sudova. određena povijesna praksa je ocijenjena spram svojih vlastitih povijesnih alter­ nativa. To znači da je razmjer dominacije dru­ štva nad pojedincem takođe neizmjerno veći nego ikad prije. koji među raz­ ličitim mogućim i aktuelnim modima organiziranja i kori­ štenja raspoloživih sredstava pružaju najveće šanse optimal­ nog razvoja? Pokušaj da se odgovori na ova pitanja uključuje s po­ četka niz apstrakcija. Ovu r i j e č nismo prevodili stoga što bismo je adekvatno mogli samo opisno prevesti. To je. š t o su mjerila takve kritike? Zacijelo. Prema tome. a k a k o ona u Marcusea označava temeljni smjer »transcendiranja postojećeg«. (Op. tako različita od represije koja je karakterizirala prethodne. Postojeći na­ čin organiziranja društva je procijenjen spram drugih mo­ gućih načina za koje se smatra da pružaju bolje šanse za olakšanje čovjekove borbe za opstanak.Mogućnosti« moraju biti unutar 1) Termine »transcendentan« i »transcendencija« upotrebljavani u cijeloj knjizi u empirijiskom. to. »Pacifications u Marcusea znači: smiraj egzistencije u umirenju b o r b e z a o p s t a n a k . ili pervertirane mogućnosti za poboljšanje bitnih ljudskih okol­ nosti. Ovaj *) »Pacify« i »pacification« nemaju u Marcuseovoj upotrebi značenje nasilnog umirenja vanjskim snagama. njegov mir je održavan konstantnom prijetnjom rata. Dio cilja kritičke teorije suvremenog društva jest da se istraže korijeni tih razvojnih tokova. Ova represija. Teorija društva prin­ cipijelno polazi od takva apstrahiranja koje ne prihvaća dani univerzum činjenica kao konačan kontekst valjanosti. već s pozicije snage. Teorija društva je suprotna svoj metafizici na temelju rigorozno povijesnog ka­ raktera trascendencije l ). Sud da u danom duštvu postoje određene moguć­ nosti za poboljšanje ljudskog života i određeni putevi i sred­ stva za realiziranje tih mogućnosti. prev. manje razvijene stupnjeve našeg društva. Da bi identificirala i odredila moguć­ nosti optimalnog razvoja. Mogućnosti (inte­ lektualne i materijalne) suvremenog društva su neizmjerno veće nego ikad prije. pre­ ciznije. zbog uče­ stale upotrebe..10 UVOD UVOD 11 Pa ipak je to društvo u cjelini iracionalno. kritičkom smislu: oni označavaju ten . Kako mogu ta sredstva biti upotrijebljena za optimalan razvoj i zadovoljenje indivi­ dualnih potreba i sposobnosti uz minimum tegobna rada i mizerije? Teorija društva je povijesna teorija. Postojeće društvo raspolaže ustanovijivim kvantitetom i kvalitetom in­ telektualnih i materijalnih sredstava. Tako je svaka kritička teorija društva od početka konfrontirana s problemom povijesne objektivnosti. 'Naše društvo je karakterizirano upokorenjem centrifugal­ nih društvenih snaga tehnologijom. vrijednosni sudovi imaju udio. da može i treba biti učinjen vrijednim življenja. a ne terorom. Njegova produktivnost je destruktivna za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti. i to na dvostrukoj bazi: nadmoćnom efikasnošću i porastom život­ nog standarda. Sud da je ljudski život vrijedan življenja ili. Kritička teorija analizira društvo . Ovaj sud je u osnovi svih intelektualnih napora.) problem se javlja u dva uporišta u kojima analiza implicira vrijednosne sudove: 1. nacionalne i internacionalne. a demonstra­ cija se mora odvijati na empirijskim osnovama.

čini se. uzmiče ideja ο kvalitativnoj promjeni pred realis­ tičkim pojmovima ο neeksplozivnoj evoluciji.12 UVOD UVOD 13 dohvata analiziranog društva. Sažeta komparacija između formativnog stupnja teo­ rije industrijskog društva i njezine sadašnje situacije može pomoći da se pokaže kako je izmijenjena osnova kritike. Iz toga slijedi da apstrahiranje od postojećih institucija mora biti izraz neke zbiljske tendencije — tj. perzistencija bijede uprkos bogatstvu bez presedana — konstitu­ iraju optužbu koja nije nimalo pristrana. Integraciju suprotnosti. izručenost misli. koja je. proširen na cio sistem dominacije i koordinacije. vrednota i fakata. dvopartijski sistem. u prvoj polovini devetnaestog stolje­ ća. kritika industrijskog društva je. U ovom aspektu 'razvijeno industrijsko društvo kon­ frontira kritiku sa situacijom koja. U vrijeme svog nastanka. Sjedinjenost porasta produktivnosti i porasta destrukcije. potvrđu­ je opće prihvaćanje nacionalnog cilja. po svemu sudeći. kritička analiza ustrajava u insistiranju da je neophodnost kvalitativ­ ne promjene tako urgentna kao nikad prije. razvitak ka­ pitalizma je izmijenio strukturu i funkciju ovih dviju klasa tako da one više nisu akteri povijesne transformacije. čovječanstvo na rubu uništenja. mi­ sao i akcija. Jzgleda da je savremeno društvo u stanju da obuzda društvenu prom­ jenu — kvalitativnu promjenu koja bi ustanovila bitno dru­ gačije ustanove. Pa ipak: da li ta odsutnost opovrgava teoriju? Uprkos činjenicama koje. U onoj mjeri u ko­ joj tehnički progres osigurava rast i koheziju komunističkog društva. »ograničavati«. dencije. Ovo sputavanje*) društvene promjene je. novi način čovjekove egzistencije. Tehnički progres. stvara takve oblike života (i moći) koji pomiruju snage koje se suprostavljaju sistemu. *) Kako »contain«: znači i »sadržavati«. potreba i dane usmjere­ nosti. izrađujući prve koncepte alternativa. Kome je potreb­ na? Odgovor je konstantno isti: društvu kao cjelini. Ta povijesna medijacija se zbivala u svijesti i političkoj akciji dviju velikih klasa koje su se suprotstavljale jedna drugoj u društvu: buržoazije i proletarijata. U naj­ razvijenijim područjima suvremenog društva bezobziran inte­ res očuvanja i poboljšanja institucionalnog status quoa sje­ dinjuje prethodno antagonističke snage. a preda­ nost njima stvari ličnog (ili grupnog) preferiranja. Nema više tla na kome se sastaju teorija i praksa. To su još uvi­ jek osnovne klase u kapitalističkom svijetu. novo usmjerenje proizvodnog procesa. Teorija društva se bavi povi­ jesnim alternativama koje obitavaju u danom društvu kao subverzivne tendencije i snage. koje u danom društvu »premašuju» postojeći univerzum zbivanja i akcije u smjeru povijesnih alternativa (realnih mogućnosti). č a k ako ovi pobrojeni elementi nisu raison d'être ovog društva. nastojeći da bar približno izrazimo sabiranje oba značenja u jednu riječ. u feoriji i praksi. »obuhvaćati« i »obuzdavati«. govore suprotno. tran­ sformacija tih institucija mora biti stvarna potreba stanov­ ništva koje potpada pod njih. . No. kako rezultat tako i pretpostavka ovog ostvarenja. Teorijski koncepti rezultiraju društvenom promje­ nom. koja pokreće efikasnost i rast. najkarakterističnije ostvarenje razvije­ nog industrijskog društva. a kako je izraz »containment« u ovoj Marcuseovoj knjizi najčešće u kontekstu: sadržanost mogućnosti za transcendiranje postojećeg i i s t o v r e m e n o njihovo zadržavanje unutar granica postojećeg — to smo ga slobodno prevodili sa: »spu­ tavanje«. možda. opadanje pluralizma. koji poražavaju ili opovrgavaju svaki protest preduzet u ime povi­ jesnih mogućnosti slobode od rada i dominacije. lišava kritiku same njezine osnove. sporazumijevanje biznisa i radnika unu­ tar jake države. već samo nje­ gov nusprodukt: iracionalna je sama njegova zamašna raci­ onalnost. Vrednote vezane za alternati­ ve postaju činjenice kad su povijesnom praksom prevedene u realitet. »zadržavati«. č a k i najempirističkije analize povijesnih alter­ nativa poprimaju izgled nerealističke spekulacije. nade i straha odlukama postojećih moći. kritika je bačena natrag na visoki stupanj apstrak­ cije. svakom od njegovih članova. zadobila konkretnost u povijesnoj medijaciji te­ orije i prakse. ponekad čak »apsorbiranje«. U odsutnosti aktera i akcija društvene promjene koje bi se dale demon­ strirati. one moraju biti odredljivi ci­ ljevi prakse.

pri tome. izgleda. u kome tehnički aparat produkcije i distribucije (sa sektorom automacije u porastu) ne funkcionira kao zbir-total pukih instrumenata koji mogu biti izdvojeni od njihovih društvenih i političkih učinaka. Totalitarna tendencija ovih kontrola potvr­ đuje se. Slično tome. na predindustrijska područja svijeta. odbijanje. to je sistem koji a priori determinira kako proizvod tog aparata tako i opera­ cije koje mu služe i proširuju ga. Vacuum poga­ đa i samu teorijsku strukturu jer su kategorije kritičke teorije društva bile razvijene tokom perioda u kome je po­ treba za odbijanjem postojećeg i njegovim prevratom bila in­ korporirana u akciji utjecajnih društvenih snaga. Još je smislena distinkcija istinske i krive svijesti. »privatan«. '»čovjek jedne dimenzije« će odpočetka do kraja oscilirati između dvije kontradiktorne hipoteze: (1) da je razvijeno industrijsko društvo kadro sputati kvalita­ tivnu promjenu. Upravo ovu potrebu postojeće društvo uspijeva potisnuti u onoj mjeri u kojoj je sposobno za »snabdijevanje dobrima« u sve masovnijim razmjerima upotrebljavajući. Analiza je centrirana oko razvijenog industrijskog dru­ štva. Ovaj ideologijski karakter kritike proizlazi iz činjenice da je analiza. čak. U to­ me i jest srž problema. pozicija teorije ne može biti pozicija puke spekulacije. • . pa. Κ tome će prispjeti samo ako je oživotvorena potreba da se promijeni njihov način života. pravog i neposrednog interesa. konstituens predvidljive budućnosti. ni katastrofa neće donijeti promjenu ako poimanje onog što se zbiva i onog što je zapriječeno ne preokrene svijest i ponašanje čovjeka. (2) da postoje snage i tendencije koje će moguće slomiti ovo sputa­ vanje i revolucionirati društvo. Pokušaj da se ponovo zadobije kritička intencija tih ka­ tegorija i da se razumije kako je njihova intencija bila anulirana društvenim realitetom odpočetka se javlja kao regres od teorije povezane s povijesnom praksom na apstraktnu speku­ lativnu misao: od kritike političke ekonomije na filozofiju. jedna uz drugu — i čak jedna u drugoj. zavaravajući ili operacionalni termini. Treba da ljudi dođu do toga da je sagledaju i da nađu put od krive ka istinskoj svi­ jesti. kako pozitivnog tako i negativnog. u još jednom smislu — time što se širi na manje razvijena i. negiranje pozitivnog. »porodica« označavali su sfere i snage koje još nisu bile inte­ grirane u dane uslove — označavali su sfere napetosti i kon­ tradikcije. od svog neposrednog k svom pravom interesu. efektivnih i ugodnijih formi društvene kontrole i dru­ štvene kohezije. vještine i stavove već i individualne potrebe i aspiracije. ma kakvi preduvjeti za preokret mogli egzistirati: — oni su upotrijebljeni tako da ovaj bude spriječen. Moderno industrijsko dru­ štvo je upravo ekspanzivan identitet ovih suprotnosti. On tako čini zastarjelom suprotnost privatne i javne egzistencije. kritička teorija ne raspolaže os­ novom za transcendiranje ovog društva. individu­ alnih i društvenih potreba. Te kate­ gorije su bile bitno negativni i kritički pojmovi koji su odre­ đivali aktualne suprotnosti u evropskom društvu devetnaes­ tog vijeka. Ona mora biti povijesna pozicija u tom smislu što mora biti zasnovana na sposobno­ stima danog društva. Već je i sama kategorija »društvo« izražavala oštar sukob društvene i političke sfere — društvo kao antagonističko državi. Tehnologija služi postavljanju novih. tako.1 Prisutne su obje tendencije. prinuđena da proslijedi s pozicije »izvan«.' Ne mislim da može biti dat jasan odgovor. »klasa«. Naprotiv. »individuum«. No. ove kategorije gube svoju kritičku konotaciju i tendira­ ju tome da postanu deskriptivni. Suočena s totalnim karakterom ostvarenja razvijenog industrijskog društva. Možda neki slučaj može promijeniti situaciju. Ali ova distinkcija mora biti osnažena. kako produktivnih tako i de­ struktivnih tendencija u društvu.14 Ü V O D UVOD 15 Ovo društvo nije manje iracionalno i manje podobno kritici time što ga ogromna većina stanovništva prihvaća i što joj je nametnuto da ga prihvaća. Naporedo s porastom integracije industrijskog dru­ štva. Ova neizvjesna situacija uključuje još fundamentalniju neizvjesnost. Naporedo s tim. U tom društvu proizvodni aparat tendira tome da postane totalitaran utoliko što de­ terminira ne samo društveno potrebna zanimanja. Prva tendencija je dominantna. znan­ stveno pokoravanje prirode za znanstveno pokoravanje čov­ jeka.

isto tako. Ima prostranih područja unu­ tar i izvan tih društava gdje ne prevladavaju opisane tenden­ cije — rekao bih: još ne prevladavaju. ili suzbija. Wrighta Millsa i studija koje su često loše primljene zbog simplifikacije. J. U tom smislu je izraz upotrijebljen u djelu Jean-Paul Sartrea. No. Možda se najupečatljivija evidencija može dobiti jednostavno gledajući televiziju ili slušajući radio. one govore dovoljno glasno. transformacije i organizacije pri­ rode kao pukog materijala podređivanja. refe­ rata Privremenog nacionalnog ekonomskog komiteta 76-og kongresa: Concentration of Economic Power. i opisan materijal ο tehnologiji i društvenoj promjeni. To je jedan od više »projekata« — »projekt« realizacije 2 ) . The Organization Man Wiliama H. The Warfare State Freda. Zacijelo.16 UVOD UVOD 17 a. pretjerivanja ili žurnalističkog tretmana. ο pro­ mjenama karaktera industrijskog rada i radne snage itd. sve alternative. Jt * American Federation of Labour i Congress of Industrial Organisations (Up. nedostatak teorijske analize u ovim radovima ostavlja pokri­ vene i zaštićene korjenove opisanih okolnosti.) . prev. takođe publikacija u News and Letters i Correspondence u Detroitu. on tendira tome da postane eksklu­ zivan i da determinira razvoj društva u cjelini. ο znan­ stvenoj organizaciji. Ovaj izbor rezultira iz igre dominantnih interesa. A kad. Ja ocrtavam te ten­ dencije i pružam neke hipoteze. Kao tehno­ loški univerzum.* Način kojim društvo organizira život svojih članova uključuje prvobitan izbor među povijesnim alternativama koje su determinirane naslijeđenom razinom materijalne i in­ telektualne kulture. intelektualnu i materijalnu kulturu. neprekinuto u trajanju jednog sata. The Status Seekers. Ima veći broj neideoloških analiza ο činjenicama — poput Berle i Means. 4| Ne može više — u suočenju s totalitarnim karakteris­ tikama ovog društva — biti prihvaćeno tradicionalno shva­ ćanje ο »neutralnosti« tehnologije. Tehnološka racionalnost je postala politička racionalnost. tehnolo­ ško društvo je sistem dominacije koji je djelotvoran već u pojmu i konstrukciji tehnike. a mijenjajući povremeno stanice. Cooka. ostavljene da govore same za sebe. ne isključujući oglase. posljednji stupanj u realizaciji specifičnog povi­ jesnog projekta — iskustva. po tome što proizvodi sličnosti u razvitku kapi­ talizma i komunizma. Za dalje raspravljanje vidi poglavlje VIII. On anticipira specifične mode transformiranja i iskorišćavanja čovjeka i prirode i odbacuje druge mode. projekat postane operativan u temeljnim in­ stitucijama i odnosima. -& Moja analiza je centrirana oko tendencija u najrazvi­ jenijim suvremenim društvima. — U tu kategori­ ju spadaju: The Hidden Persuaders. glavni program. želeo bih naglasiti vitalan značaj rada C. ništa više. rijetko sam davao posebne referencije. Tehnologija kao takva ne može biti izolirana od upotrebe u koju je stavljena. razvijeno industrijsko društvo je politički univerzum. The Waste Makers Vancea Packarda. po­ litika i ekonomija se u medijumu tehnike stapaju u svepri­ sutan sistem koji guta. Raspravljajući ο poznatim tendencijama razvijenog in­ dustrijskog društva. a u toku nekoliko dana. Produktivnnost i potencijal rasta ovog sistema stabiliziraju društvo i sadržavaju tehnički progres unutar strukture dominacije. jedanput. Kultura. U svom odvijanju projekat oblikuje sve rasuđinje i akciju. korporacijskom preduzimanju. publikacija AFL-CIO-a * ) : Automation and Major Technological Change. U obimnoj sociološkoj i psihološkoj literaturi sakupljen je 2 ) Termin »projekte naglašava elemenat slobode i odgovornosti u povijesnoj determinaciji: on povezuje autonomiju i kontigenciju. The Modem Corporation and Private Property. Whytea.

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO .

Prava i slobode koji su bili vitalni faktori u počecima i ranijim stupnjevima industrijskog društva prepuštaju se vi­ šim stupnjevima tog istog društva: oni gube svoje tradicio­ nalno opravdanje i sadržaj. čini se. što može biti razumnije nego obuzdavanje individualiteta u mehanizaciji društveno potrebnih. Slobode misli. razumna. autonomija i pravo na političku opoziciju lišeni su svoje bazične kritičke funkcije u društvu koje je. koncentracija individualne inicijative u efektivnije. ipak je to razvoj koji obećava. sve spo­ sobnije da zadovolji potrebe pojedinaca posredstvom načina na koje je organizirano. reguliranje slobodne kon­ kurencije među nejednako opremljenim ekonomskim subjek­ tima. produktivnije korporacije.1. Neovisnost mi­ sli. Takvo društvo može s pravom zahti­ jevati prihvaćanje svojih principa i institucija i reducirati . ograničenje prerogativa i nacionalnih suvereniteta koji koče internacionalnu organizaciju sredstava. ove slobode i prava su dijelili sudbinu društva u ko­ me su integralni dio: ostvarenje ukida premise. Zaista. Kad su postali instituciona­ lizirani. Kako sloboda od nužde — konkretna supstancija svake slobode — postaje realna mogućnost tako slobode pripadne stanju niže produktivnosti gube svoj sadržaj. govora i savjesti su bile — upravo kao slobodna inicijativa koju su proizvele i zaštićivale — bitno kritičke ideje sačinjene da bi nadomje­ stile zastarjelu materijalnu i intelektualnu kulturu jednom produktivnijom i racionalnijom. Može se poneg­ dje zažaliti da ovaj tehnološki poredak također uključuje po­ litičku i intelektualnu koordinaciju — no. To je znamen tehničkog progresa. uhodana. no bolnih izvedbi. demokratska nesloboda. NOVI OBLICI KONTROLE U razvijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava ugod­ na.

ipak. u materijalnu i intelektualnu kulturu. »svrha« tehnološkog racionaliteta. već zato jer su suviše važne da bi bile svedene na tradicionalne forme. U uslovima po­ rasta životnog standarda nekonformizam sa sistemom izgleda kao društveno nekoristan. prema tome. intelektualna sloboda bi značila restauraciju in­ dividualne misli koja je sada apsorbirana u masovnoj komu1) Pogledaj str. oslobođenje od svakodnevne borbe za egzistenciju. Slično tome. blagodat. mehaniziranje on postaje potencijalna baza za novu slobodu čovjeka. Zaista. bio bi slobodan da upotrijebi autonomiju u životu. iznad. politički smjer može biti pre­ okrenut. i s onu stranu bilo kakvih posebnih individualnih ili grupnih interesa. ona je uklju­ čivala mukotrpan rad. To je cilj unutar mogućnosti razvijene industrijske ci­ vilizacije. čovjek bi bio oslobođen svijeta rada. iščezavanje te vrste slobode bi bilo jedno od najvećih ostvarenja civili­ zacije. Ne pogoduje totalitarizmu sa­ mo određena forma vladavine ili načela partije već. No. u po­ stojećem djeluje suprotan smjer: aparat nameće svoje eko­ nomske i političke zahtjeve za odbranom i ekspanzijom u rad­ no vrijeme i slobodno vrijeme. Suvremeno industrijsko društvo tendira totalitari­ zmu na osnovu organizacije njegove tehnološke baze. zanatstvenu i mehaničku produktivnost raspoloživu industrijskoj civiliza­ ciji. Tako bi ekonomska sloboda značila oslobođenje od ekonomije — od nadređenosti ekonomskih snaga i odnosa. Ako bi proizvodni aparat mogao biti organiziran i usmjeren spram zadovoljenja vitalnih potreba. tim više što on uključuje osjetne ekonomske i političke reperkusije i prijeti glatkom funkcio­ niranju cjeline. Kao sloboda da se radi ili gladuje. Tehnološki proces mehanizacije i standardizacije bi mogao osloboditi individualnu energiju za još neispisanu do­ menu slobode s onu stranu nužnosti. 62. Ova produktivnost mobilizira društvo u cjelini. čini se da nema razloga — bar što se tiče životnih potreba — da bi se proizvodnja i raspodjela odvijala posredstvom takmičarske konkurencije individual­ nih sloboda. već bi je omo­ gućavala. Takva kon­ trola ne bi priječila individualnu autonomiju.22 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 23 opoziciju na raspravljanje i proizvođenje alternativnog pro­ gramiranja politike unutar status quoa. Ovo ne zbog toga što su te slobode postale beznačajne. Potrebne su nove forme realizacije koje odgovaraju novim mogućnostima društva. . U tom pogledu. određeni sistem proizvodnje ili raspodjele koji ne isključuje »pluralizam« partija. U ovoj mjeri u kojoj svijet r a d a u sebi nosi mašinu i. novinskih listova. Sama struktura čovjeko­ va egzistiranja bi bila izmijenjena. također. organizirati i eksploatirati tehničku. može se održati i osigurati samo kad uspije mobilizirati. »sila protuteže« itd. političkih i intelektualnih sloboda. Ona tako sprečava izbijanje efi- kasne opozicije protiv cjeline. neterorističku. dodjeljujući interese. Slobodna inicijativa već od početka nije bila. Savremeno industrijsko društvo pokazuje da je dose­ glo stupanj na kome »slobodno društvo« ne može više biti adekvatno određeno tradicionalnim terminima ekonomskih. od zarađi­ vanja za življenje. Takvi novi oblici mogu biti indicirani samo u negativ­ nim određenjima jer bi ona significirala negaciju dominan­ tnih formi. i društva u industrij­ skom razvitku. u cjelini. kontrola nad njim bi mogla biti i centralizirana. ko­ ji bi bio njegov vlastiti. moć mašine je bitno samo nagomilana i projektira­ na moć čovjeka. Vla"da razvijenih industrijskih društava. koji mu nameće strane potrebe i strane mogu­ ćnosti. Kad čovjek ne bi više bio prisiljen da se potvr­ đuje na tržištu kao slobodan ekonomski subjekt. 63. čini se da je mala razlika da li porast zadovoljenja potreba ostvaruje autoritaran ili neautoritaran sistem. 1 ) Političke snage se danas potvrđuju svojom moći nad mašinskim procesom i tehničkom organizacijom aparata. Gola činjenica da fizička (samo fizička?) moć ma­ šine nadmašuje moć pojedinca i bilo koje posebne grupe po­ jedinaca čini mašinu najefikasnijim političkim instrumentom u svakom društvu u kome je bazična organizacija — organi­ zacija mašinskog procesa. neizvjesnost i bojazan za veliku većinu stanovništva. Politička sloboda bi značila oslobođenje individuuma od politike koju oni sad stvarno ne kontroliraju. također. Pa. ekonomsko-tehnološku koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potre­ bama. Jer »to­ talitaran« ne znači samo terorističku političku koordinaciju društva već.

ovakva sreća nije okolnost koju treba podržavati i štititi ako ona služi tome da se blokira razvoj njegove sposobnosti da raspozna zarazu cjeline i da prione uz šanse za ozdravljenje. oni mogu biti određeni samo u (većoj ili ma­ njoj) kontradikciji spram postojećih. euforija u nesrećnosti. u razmjeru u kome društvo za­ htijeva represivan razvoj individuuma. tj. str. — one ostaju to što su bile od početka: proizvo­ di društva u kome dominantan interes zahtijeva potiskivanje. uživa ili uništi. Treba razlikovati istinske od krivih potreba. pa je njihova objektivna zasnovanost povijesna. Takve potrebe imaju društveni sadržaj i funkciju koji su predodređeni izvanjskim moćima nad kojima individuum nema kontrole. 55. dok im se nameću stavovi i dok su objekt manipuliranja (sve do i samih instinkata).24 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M Ë N Z I O N A L N O DRUŠTVO 25 nikaciji i nametnutom mišljenju. mizeriju i nepravdu. prisvoji ili odbaci postati potreba. kako onih nesublimiranih tako i onih sublimiranih. ponašanjem i konzumcijom prema oglasima — da se voli i mrzi ono što drugi vole i mrze — spada u tu kategoriju krivih potreba. . iznad toga. Ο usmje­ renosti predominantnih društvenih institucija i interesa ovisi da li će mogućnost da se nešto čini ili pusti. Sve dok su ljudi spriječeni u tome da budu autonomni. pod optimalnim korištenjem raspoloživih materijalnih i intelektualnih sredstava. reproducirane i učvršćene uslovima egzistiranja. Uvijek je bio preduvjetovan intenzitet. Razvoj i zadovoljenje takvih potreba su heteronomni. zadovoljenje i čak karakter ljudskih potreba iznad biotičke razine. No. Jedine potrebe čiji je zahtjev za zadovo­ ljenjem neumanjiv jesu vitalne potrebe — ishrana. oni ne variraju samo u odnosu na područja i stupanj razvoja već. Zadovoljenje ovih potreba je preduslov za realizaciju svih potreba. a koje krive potrebe moraju riješiti sami individuumi. Zadovoljenje takvih potreba može u najvećoj mjeri ugoditi čovjeku. stanovanje na postignutom stupnju kulture. Nerealističan ton ovih propozicija ne indicira njihov utopistički karakter već jakost onih snaga koje priječe njihovu realizaciju. pitanje koje su istinske. »Istina« i »krivost« potreba određuju objektivne uslove utoliko što su univerzalno zadovoljenje vi­ talnih potreba i. razveseljavanjem. Rezultat je. Mada takve potrebe. Svako takvo sudište je krivo iako naša osuda ne rješava pitanje: kako mogu lju­ di koji su objekt efikasne i produktivne dominacije sami kreirati uslove slobode? 2 ) 2 ) Pogledaj. odjeća. tad. Sud ο potrebama i njihovu zadovoljavanju pod datim uvjetima uključuje mjerila prioriteta — mjerila u odnosu na optima­ lan razvoj čovjeka. svih ljudi. ova činjenica treba da bude raščinjena kako u interesu onog sretnog indi- viduuma tako i u interesu onih čija je bijeda cijena zado­ voljenja ove sreće. Za svaku svijest i savjest. agresiju. »Krive« su one koje su individuumu nametnuli posebni društveni in­ teresi u njegovu obuzdavanju: potrebe koje perpetuiraju mukotrpan rad. Na osnovu gornjeg proizlazi da nikakav tribunal ne može s pravom prisvojiti prerogative da odluči koje potrebe treba da budu razvijene i zadovoljene. njihov odgovor na to pitanje ne može biti prihvaćen kao njihov vlastiti. Istinitost i krivost su potpuno povi­ jesne. Većina predominant­ nih potreba za relaksacijom. U tom smislu su ljudske potrebe povijesne potrebe. Sred­ stva su proračunljiva. njegove potrebe i za­ htjev za njihovim zadovoljenjem jesu predmet bezkompromisnih kritičkih mjerila spram postojećeg. samo u konačnoj analizi. kad su i ako su oni slobodni da daju svoj vlastiti odgovor. progresivno reduciranje rada i siromaštva općevaljani kriteriji. Koje sudište može po­ lagati zahtjev na to da bude autoritet odlučivanja? U posljednjoj instanci. Kao povijesni kriteriji. mogu postati čovjekove vlastite potre­ be. Najefikas­ nije i najotpornije oružje protiv oslobođenja jest nametanje materijalnih i intelektualnih potreba koje perpetuiraju za­ starjele forme borbe za egzistenciju. Dominacija represivnih potreba je kompletirana činje­ nica prihvaćena u ignoranciji i porazu. 54. ma kako da se on identificira s njima i nalazi u njima zadovoljstvo. također. značila bi ukidanje »jav­ nog mnjenja« skupa s njegovim tvorcima. za svako iskustvo koje ne prihvaća preovlađujuće društvene interese kao vrhovni za­ kon misli i ponašanja — postojeći univerzum potreba i za­ dovoljenja je činjenica koja treba biti preispitana s obzirom na istinitost i krivost. No. No.

U najrazvijenijim područjima suvremenog društva je prevođenje društvenih potreba u individualne tako efikasno da je razlika među njima. na potrebi za takvim na­ činima relaksacije koji olakšavaju i prolongiraju ovo zaglupljivanje. no on nije ni potpuno relativan. već razmjer u kome svi slo­ jevi društva učestvuju u potrebama i zadovoljenju što slu­ že očuvanju postojećeg. odlu­ čna razlika je u niveliranju kontrasta (ili konflikta) između datog i mogućeg. ako podržavaju alijenaciju. Da li je stvarno moguće razlučiti sredstva masovne komunika­ cije kao instrumente informacije i razonode i kao agense ma­ nipulacije i indoktrinacije? Automobil kao nonsens i pogod­ nost? Grozote i komfore funkcionalne arhitekture? Rad za nacionalnu obranu i rad na zaradu korporacije? Privatno za­ dovoljstvo i komercijalnu. nije odlučan faktor u određenju stupnja ljudske slo­ bode. zacijelo. Slobodan izbor u širokoj raznolikosti potrošnih dobara i usluga ne significira slobodu ako ta dob­ ra i usluge podržavaju društvenu kontrolu nad životom rada i tjeskobe. Upravo tu takozvano izjednačenje klasnih razlika poka­ zuje svoju ideološku funkciju. ona samo svjedoči ο efikasnosti kontrole. da pre­ okrene suvišno u potrebu i destrukciju u konstrukciju. paradoksalna i skandalozna ideja. na potrebi da se održe takve varljive slobode kao što su slobodna konkurencija pri upravljanim cijenama.26 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 27 Sto represivno upravljanje društvom postaje racio­ nalnije. Proces uvijek nadomješta jedan sis­ tem preduvjetovanja drugim. Ono što predodređuje ne počinje masovnom proizvodnjom radija i televizije i centralizacijom njihove kontrole. kad crnac posjeduje Ca­ dillac. već što može biti izabrano i što izabire pojedinac. Slobodno biranje gospodara ne dokida ni gospodare ni robove. sami po sebi. Specifično obilježje razvijenog industrijskog društva jest uspješno zagušivanje onih potreba koje treba da budu oslobođene — oslobođene također od onog što je snošljivo. trebalo bi podvrći pitanju pravednost društva koje nipodaštava ovu ideju dok cijelo svoje pučanstvo pretvara u objekt totalnog upravlja­ nja. Sve oslobođenje ovisi ο osviještenosti ο sužanjstvu. te političku korist involviranu u porastu stanovništva? Ponovno smo konfrontirani s jednim od najmučnijih aspekata razvijene industrijske civilizacije: racionalnim ka­ rakterom iracionaliteta. s druge strane. potrebi za zaglupljujućim radom kad on više nije nužnost. to je manje mo­ guće zamisliti sredstva i načine kojima bi ljudi mogli slo­ miti svoje sužanjstvo i zadobiti vlastito oslobođenje. kad se tipkačica isto tako atraktivno dot­ jeruje kao kćer njena poslodavca. na- . Kri­ terij slobodnog izbora nije nikad apsolutan. njegova sposobnost da uvećava i širi udobnost. izgleda. otvoren po­ jedincu. Upravo društvene kontrole insistiraju na svemoćnoj potrebi za proiz­ vodnjom i konsumcijom suvišnog. Naše insistiranje na dubini i efikasnosti kontrola je spremno na prigovor da uvelike precjenjujemo moć sred­ stava masovne komunikacije u nametanju mišljenja i da bi ljudi. slobodan izbor ro­ ba u koje su utisnuti znakovi različitih tvornica i patenata. tehničkije i totalnije. Namet­ nuti um cijelom jednom društvu jest. Ljudi ulaze u ovaj stadij kao dugotrajno predeterminirani primaoci. u velikim razmjerima. Spontana rep- rodukcija čovjeku nametnutih potreba ne zasniva autonomi­ ju. osjećali i zadovoljavali potrebe koje su im sad nametnute. — tj. Kad se radnik i njegov upra­ vitelj raduju istom televizijskom programu i posjećuju ista mjesta okupljanja. Objekcija promašuje ono bitno. postale vla­ stite potrebe pojedinca. samo čisto teorijska. optimalan cilj je nadomješta­ nje krivih potreba istinskim. napuštanje represivnog zado­ voljavanja. Pod vladavinom represivne cjeline sloboda može posta­ ti moćan instrument dominacije.Produktivnost i efikasnost tog dru­ štva. Ljudi poznaju sebe u svojim robama. kad oni svi čitaju iste novine — tad ovo asimiliranje ne indicira nestanak klasa. — No. slo­ bodna štampa koja samu sebe cenzurira. a razvoj ove svijesti je stalno priječen predominacijom potre­ ba i zadovoljenja. što su. što se isplati i što je ugodno jer podržava i odrešuje destru­ ktivnu moć i represivnu funkciju društva izobilja. produktivnije. između zadovoljnih i nezadovoljnih potre­ ba. raz­ mjer u kome ta civilizacija transformira svijet objekta u produžetak čovjekova duha i tijela — dovodi u pitanje sam pojam alijenacije. Raspon izbora.

ta stvarnost konstituira jedan razvije­ ni stupanj alijenacije. str. To je društveno-psihološki aspekt političkog zbivanja koje obilježuje suvremeni period: iščezavanje povijesnih snaga koje su u prethodnom periodu. zacijelo. Intelek­ tualno i emocionalno odbijanje da se »ide naprijed« poprima vid neurotičnosti i impotentnosti. Izraz »introjekcija«. Kad ljudi nalaze sami sebe u stvarima ko­ je oblikuju njihov život. Gubitak ove dimenzije. No. hi-fi setovima. Njegova no­ va »neposrednost« je. okoštali u gotovo mehaničke reakcije. Ovo identificiranje nije iluzija. već mimesis: neposredno iden­ tificiranje individuuma sa svojim društvom i. ipak. posredstvom toga. policijom. dru­ štvena kontrola je ukotvljena u novim potrebama koje je proizvela. i dalje. Tako introjekcija implicira egzistenciju unutarnje dimenzije. a svaka kontraakcija nemoguća. Tad nije začudno što je u najrazvijenijim područji­ ma ove civilizacije društvena kontrola toliko introjicirana da je čak individualni protest podsječen u korijenu. Mnogostruki procesi introjekcije su. to nije na osnovu toga što oni daju zakon stvarima. Štaviše. kućama u kojima prostorije za dnevni boravak i spavaonice nisu na istoj prostornoj razini. Naprijed. g. pojam alije­ nacije došao u pitanje kada se čovjek identificira s egzisti­ ranjem koje mu je nametnuto i kad u njemu nalazi svoj vla­ stiti razvitak i zadovoljenje. ) 3 ) Promjena u funkciji familije ovdje igra odlučnu ulogu: njene funkcije »socijaliziranja« su uvelike preuzele izvanjske grupe i sred stva masovne komunikacije. •— i to u tolikoj mjeri da svaka kontradikcija izgleda iracionalna. relativno spontane procese kojima vlastitost (Ego) premješta »izvanjsko« u »unutarnje«. izgleda. Rezultat nije harmoniziranje. ipak. Naprijed sam sugerirao da je. izgleda. u kome čovjek može postati i ostati »vlastitost«.28 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 29 laze svoju dušu u automobilima. a industrijska psihologija je već odavno prestala biti ograničena na tvornicu. više ne opisuje način na koji i sam individuum reproducira i perpetuira izvanjsku kontrolu koju vrši njegovo društvo. izgleda. s društvom u cjelini. u suvremenom pe­ riodu se tehnička kontrola javlja kao utjelovljenje uma na dobrobit svih društvenih grupa i interesa. Ovo neposredno. Udar progresa obr­ će um u podređivanje faktima života i dinamičkoj sposobno­ sti da se proizvodi više činjenica i veće činjenice istovrsnog života. Pogledaj moju knjigu E r o s i c i v i l i ­ z a c i j a . Efikasnost sistema otupljuje ljudsko raspoznavanje da on ne sadržava činjenice koje nisu povezane s represiv­ nom moći cjeline. proizvod rafiniranog znanstvenog upravljanja i organizacije. u kuhinjskim aparatima. Ostvarenja progresa se opiru kako ideologij- . Alijenacija je postala potpuno objektiv­ na. jest ideološki komplement materijalnog procesa u kome razvijeno industrij­ sko društvo utišava i pomiruje opoziciju. koja je obitavalište mo­ ći negativnog mišljenja — kritičke moći uma. oružanim snagama. Introjekcija sugerira raznolike. takva integra­ cija je uvijek bila praćena očitijim formama prinude: gu­ bitkom sredstava za život. To je još uvijek. Promijenio se mehanizam koji veže pojedinca za njegovo društvo. Pa. već zakon njihova društva. U tome je realitet »unutarnje slobode«: ona uobličuje priva­ tan prostor. Tehnička struktura i efikasnost pro­ duktivnog i destruktivnog aparata je bila. Masovna proizvodnja i masovna potrošnja tra­ že cijelog čovjeka. alijenirani subjekt je progutan putem svoje alijenirane egzistencije. Dominantne forme društvene kontrole su tehnološke u jednom novom smislu.. Tehnološki racionalitet je osvojio i reducirao taj pri­ vatni prostor. već na osnovu toga što ga prihvaćaju — ne zakon fizike. različite i čak an­ tagonističke spram izvanjske nužde — individualnu svijest i 3 individuuma nesvjesnog izvan javnog mnjenja i ponašanja. reprezentirale mogućnost novih formi egzistencije. U tom procesu je odsječena unu­ tarnja dimenzija duha u kojoj se može ukorijeniti opozicija status quo-u.Postoji samo jedna dimenzija i ona je svugdje i u svim formama. automatsko identificiranje (koje je moglo biti karakteristika primitivnih formi udruživanja) po­ novo se javlja u visokoj industrijskoj civilizaciji. 1965. 81. tokom ci­ jelog novog vijeka glavni instrument podređivanja lju­ di postojećoj društvenoj podjeli rada. već stvarnost. upravljanjem pravdom. očito.

u tome da se više nećemo dozvoliti da upotrijebimo pomagala u našem mišljenju pojmova ο kojima ne možemo položiti adekvatan račun u odnosu na operacije. iako možda indirektno. Radikalni empiricistički proboj (ja ću kasnije. Proizvodi indoktriniraju i manipuliraju. novište dobro ilustrira P. 1954. T h e V a l i d a t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s . W . Uopće. a od fizičara se više i ne traži. Da bismo našli dužinu objekta. cit. ili reducirane na određenja univerzuma postojećeg. T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s . Poglavlje I I ) . moramo izvesti određene fizikalne operacije. und . izvjesne emocio­ nalne i intelektualne reakcije koje povezuju. 1955. više ili manje ugodno. str. u poglavljima VII i VIII. neodoljiva produkcija industrije razonode i informa čija — donose propisane stavove i navike. 2 4 . Tako nastaje model jed­ nodimenzionalne misli i ponašanja u kome su odbijene. s t r . str. To je dobar način života — mnogo bolji nego prije — i. Ono znači dalekosežnu promjenu u svim našim po­ stupcima mišljenja. konzumatore s proizvođačima. i dalje. tad indokrinacija koju oni nose pre­ staje biti publicitet. ona postaje način života. Kad ovi beneficijalni proizvodi postaju pristupačni sve većem broju ljudi u sve više slojeva. njihovo značenje je ograničeno na reprezen­ taciju određenih operacija i ponašanja. Nov način miš­ ljenja je danas predominantna tendencija u filozofiji. Ovo utoliko što je ideologija u samom procesu proizvodnje. F r a n k f u r t : Suhrkamp. po svom sadržaju. sociologiji i drugim područjima. 1928. pod poj­ mom ne razumijevamo ništa više nego skup operacija. W . on se protivi kvalitativnoj promjeni. robe za stanovanje. Adorno. Opće obilježje je totalan empiricizam u tretira­ nju koncepata. s instrumentalnim operacijama. Bridgman. preispitivati njegovu pretenziju da bude empiricistički) ta­ ko pribavlja metodološko opravdanje da se duh ospori inte5 ) P . Ovaj smjer je u relaciji s razvojem znanstvene meto­ de: operacionalizam u fizikalnim. Pojam dužine je fiksiran zato što su fiksirane operacije kojima se mjeri dužina: to jest. P r i s m e n . one ideje. pojam je sinonim odgovarajućeg skupa operacija.30 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 31 skoj optužbi tako i opravdanju. Glavni impuls ostaje isti: »po­ željno je da operacije olovkom i papirom budu kadre za eventualan kontakt. Bridgman je proširio pojam »operacije« tako da on uključi operacije »olovkom i papirom« teoretičara (u Philipp J . Operacionalno sta4 ) Theodor W . Bo­ ston: Beacon Press. Naprotiv. Sredstva masovne transportacije i komunikacije. Operacionalna doktrina je od tad usavršena i kvalificirana. Bridgman. oni proizvode krivu svijest koja je imuna spram svoje krivosti.. New York: Macmillan. transcendiraju postojeći svijet rasuđivanja i akcije. 31.« Bridgman je vidio široke implikacije ovog načina mi­ šljenja za društvo u o p ć e 6 ) : »Usvajanje operacionalnog shvaćanja uključuje mnogo više nego što je samo ograničenje smisla u kome razumijemo 'koncept'. Mnogi od onih najoz­ biljnije zabrinjavajućih pojmova su »eliminirani« na taj na­ čin što se pokazuje da se ο njima ne može adekvatno polo­ žiti račun operacijama ili ponašanjem. T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s . znamo što podrazumijevamo pod dužinom ako možemo reći što je dužina nekog i svakog objekta. Ioc. 4 ) U provokativnoj formi ova postavka razotkriva političke as­ pekte dominirajuće tehnološke racionalnosti. ideologičnije nego njegov prethodnik. pojam dužine ne uključuje ništa više doli skup operacija kojima je dužina određena. pred sudištem ovih ostvare­ nja »kriva svijest« ο njihovoj racionalnosti postaje istinita svijest. One su redefinirane racionalitetom danog sistema i njegova kvanti­ tativnog rasta. hranu i odije­ vanje. a preko ovih s cjeli­ nom. Proizvodni apa­ rat i dobra i usluge koje on proizvodi — »prodaje« ili na­ meće društveni sistem kao cjelinu. aspiracije i objektivne mogućnosti koje. u određenom smislu. kao takav. F r a n k . biheviorizam u društvenim znanostima. K u l t u r k r i t i k G e s e l l s c h a f t . 5. W. Bridgman u analizi pojma du­ žine: 5 ) »Mi. psiho­ logiji. očito.« 6 ) P .« Bridgmanovo predviđanje se ostvarilo. Apsorbiranje ideologije u realitet ipak ne označava »kraj ideologije«.. razvijeno industrijsko društvo je.

a svi drugi. potreba i aspiracija. itd. Ona služi koordiniranju ideja i ciljeva s onima koje zahtijeva postoje­ ći sistem. »Socijalistički« su svi zahvati u privatnu inicijativu ako ih nisu preduzele same privatne ini­ cijative (ili na osnovu ugovora s vladom). a Hobbes je držao da »sadašnjost treba uvijek biti preferirana. ili zaštita priro­ de od jurnjave komercijalizacije. Ali takvi mo­ di protesta i transcendencije više nisu suprotni status quo-u. ili revizionistički. kao što je to često čini­ lo. akademski i društveni biheviorizam se susreću na zajedničkom tlu: tlu razvijenog dru­ štva. Postojali su društveni uslovi koji su izazva­ li i dozvoljavali stvarnu disocijaciju od postojećeg stanja. ima dosta onog »Obožavajmo ovaj tjedan zajedno«. postaju hipnotičke definicije ili zapo­ vijedi. »Progres« nije neutralan termin. »Zašto ne probati obraćenje Bogu«. egzistencijalizam. pokazuje upadan kontrast ekstremnog kri­ tičkog radikalizma u znanstvenoj i filozofskoj metodi. Njihov univerzum rasuđivanja je dobiven putem hipoteza koje same sobom daju važenje. a za suzbite al­ ternative. Tako je trebalo da Descartesov ego cogitans ostavi »velika javna tijela« netaknuta. a koje. On se kreće prema specifičnim ciljevima koji su određeni mogućnošću da se po­ boljšaju ljudske okolnosti. teorijskog i praktičnog uma se potvrđuje »iza leđa« naučenjaka i filo­ zofa. kako u svojoj spekulativnoj tako i u empirijskoj formi.32 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 33 lektom. Kant se slagao s Lockeom u opravdavanju revolucije ako i kad ona uspije u organiziranju cjeline i sprečavanju subverzije. kome je znanstveni i tehnički progres oruđe dominacije. metafizičke i boemske preokupacije. nije novo. Poveza­ nost znanstveno-filozofskih i društvenih procesa. na primjer. njegova bezopasna negacija. Oni su. Vla­ davina takvog jednodimenzionalnog realiteta ne znači da vla­ da materijalizam. Bila je prisutna kako privatna tako i politička dimenzi­ ja u kojoj se to odvajanje moglo razviti u efikasnu opozici­ ju koja je oprobavala svoju snagu i valjanost svojih ciljeva. pa je status quo brzo probavlja kao dio svoje zdrave dijete. ceremonijalan dio biheviorizma u praksi. Jednodimenzionalnu misao sistematski proizvode tvor­ ci politike i njihovi snabdjevači masovnim informacijama. uslijed toga. samoograničenje misli poprima veće razmjere. pojmovi pripadni ovima izg­ ledaju kao iluzorni ili besmisleni. Pa. Teorijski i praktični um. prakticirano na veliko kao »habitus misli«. ili lijevo sektaštvo. postaje nazor postojećeg univerzuma rasuđivanja i akcije. univerzalno i široko zdravstveno osiguranje. zacijelo. podržavana i smatrana najbo­ ljom«. tome da se oni zatvore u sistem i da se suzbiju one ideje i ciljevi koji se ne daju izmiriti sa sistemom. S postepenim zatvaranjem te dimenzije od strane dru­ štva. Ovakvo ograničenje misli. Ova totalitarna logika eta­ bliranih činjenica ima svoj istočni pandan. po definiciji ili anarhizam. Na primjer. komunizam ili propaganda. s druge strane. Društvo isključuje čitav tip opozicionalnih operacija i ponašanja pa. Tamo je sloboda način života koji je uveo komunistički režim. ovim akomodirajućim konceptima uma je uvijek protivurječila evidentna mizerija i nepravda »velikih javnih tijela« i djelotvorno. Kretanje misli je zaustavlje­ no na barijerama koje se javljaju kao ograničenja samog uma. kao. Insistiranje na operacionalnim i bihevioralnim pojmovima se okreće protiv napora da se mi­ sao i ponašanje oslobode od danog realiteta. konstantno i monopolistički ponavljane. Rast mo­ dernog racionalizma. Povijesna transcendencija se javlja kao metafizička transcendencija neprihvatljiva zna­ nosti i znanstvenoj misli. Operacionalno i bihevioralno sta­ novište. nisu više negativni. s jedne strane. transcendirajući modi slobode su ili kapitalistički. bitnički način života. — To je pozitivizam koji svojim negiranjem transcendirajućih elemenata uma formira komplementaran akadem­ ski udio u društveno traženom ponašanju. Razvijeno industrijsko društvo se . Ozbiljnija je »dalekosežna promjena u cjelokupnoj obviknutosti mišljenja« izvan akademskih ustanova. ili osnivanje javnih službi koje mogu oštetiti privatni profit. »slobodne« su one institucije koje operi­ raju (i kojima se operira) u zemljama slobodnog svijeta i drugi transcendirajući modi su. »Lukavstvo uma« radi. da su nestale spiritualne. u interesu sila koje jesu. i nekritičkog kvijetizma u odnošenju spram postojećih društvenih institucija i njihova funkcioniranja. prije. Naprotiv. Zen. ipak. više ili manje svjesno rebeliranje protiv njih.

proširuje se dominacija — u ruhu izobilja i slobode — na sve sfere privatne i javne egzistencije. Prividno dinamičko. Kad je postignut taj stupanj. a svoju ideologiju u nepo­ pustljivoj orijentaciji misli i ponašanja na dani univerzum činjenica. Današnja borba protiv povijesne alternative nalazi čvr­ stu masovnu bazu u stanovništvu. rad mora prethoditi redukciji rada. u kome su društvo i priroda. što je. Takvo stanje je sagledano u Marxovu pojmu »ukida­ nja rada«. a opravdan rastom produktivnosti. Taj konflikt transformira i suspendira protivurjecnosti unutar postojećih društava. Najviša pro­ duktivnost rada može biti upotrijebljena za perpetuiranje rada. kako sva sloboda ovisi ο pokoren ju izvanjske nužnosti. Takav kvalitativno novi mod egzistencije ne može se nikad sagledati kao puki nusprodukt ekonomskih i politič­ kih promjena. status quo prkosi svoj transcendenciji. Operacionalizam u teoriji i praksi postaje teorija i praksa sputavanja. — uprkos političkim zaprekama koje nameće sta­ tus quo — to su duh i tijelo čovjeka organiziraniji protiv ove alternative. Industrijsko društvo koje prisvaja tehnologiju i znanost organizirano je za sve efika­ sniju dominaciju čovjekom i prirodom. . napreduje na ivici globalnog ra­ ta.34 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 35 približava stadiju u kome bi kontinuirani progres tražio ra­ dikalan raskid s preovlađujučim smjerom i organizacijom progresa. kreirajući istinski totalitaran univerzum. a kao takva.· Organizacija koja služi miru je drugačija od or­ ganizacije za rat. Tehnologija bi postala predmet slobodnog razvoja sposobno­ sti u borbi za pacifikaciju prirode i društva. ona prejudicira mogućnosti uma i slobode. Od tada bi tehnički progres transcendirao domenu nužnosti gdje je služio kao instrument dominacije i eksplo­ atacije. že­ lje i aspiracije interesima zasnovanim u dominaciji i oskudi­ ci — u organizaciji koja perpetuira destruktivne forme te borbe. institucije koje su služile borbi za opsta­ nak ne mogu služiti pacifikaciji egzistiranja. ovo društvo je potpuno statički sistem života: samo sebi daje zamah u svojoj tlačiteljskoj produk­ tivnosti i beneficijalnoj koordinaciji. putem internacionalnog konflikta. Ono postaje iracionalno onda kad uspjeh njegovih napora otvara nove dimenzije ljudske realizacije. to ostvarenje slobode ovisi ο tehnici tog pokorenja. integrira svu autentičnu opoziciju. Život kao cilj je kvalitativno različit od života kao sredstva. Tu je stalna protivurječnost ove civilizacije: iracionalni elemenat u njenoj racionalnosti. Taj stadij bi bio postignut onda kad materijalna proizvodnja (uključujući potrebne službe) postane automacija do te mjere da sve vitalne potrebe mogu biti zadovo­ ljene pri reduciranju nužnog radnog vremena na marginalno vrijeme. No. Potvrđivan kompletiranjem nauke i tehnologije. duh i tijelo držani u stanju permanentne mobilizacije za njegovu odbranu. Sadržavanje tehničkog progresa ide ruku pod ruku s njegovim rastom u postojećem smjeru. kao. Najrazvijenija područja industrijskog društva u sva­ kom pogledu pokazuju ove dvije značajke: kompletiranje teh­ nološkog racionaliteta i intenzivni napori da se ono zadrži unutar postojećih institucija. ograničavalo njegovu racionalnost. više-manje. za sve efikasnije is­ korištavanje svojih sredstava. Tehni­ ka industrijalizacije je politička tehnika. spontan rezultat novih insti­ tucija koje konstituiraju nužne preduvjete. a indu­ strijalizacija razvoju ljudskih potreba i zadovoljenja. Što tehnika postaje sposobnija da stvori uslove pa­ cifikacije. Tehnološka racionalnost razotkriva svoj po­ litički karakter kad postaje značajan posrednik bolje domi­ nacije. uslijed toga. Zrelo industrijsko društvo je suočeno s mogu­ ćnošću pacifikacije na osnovu svojih tehničkih i intelektnih ostvarenja. Zacijelo. To je znamen njenih ostvarenja. apsorbira sve alternative. a najefikasnija industrijalizacija može služiti restrikci­ ji potreba i manipuliranju s njima. »Pacifikacija egzistencije« zna­ či razvoj čovjekove borbe s drugim čovjekom i prirodom pod uslovima koji više ne organiziraju konkuretnske potrebe. Kvalitativna pro­ mjena takođe uključuje promjenu u tehničkoj bazi na kojoj ovo društvo počiva — bazi koja podržava ekonomske i poli­ tičke institucije posredstvom kojih je stabilizirana »druga priroda« čovjeka kao agresivnog objekta upravljanja. a zatvara se spram te alternative. Izraz »pacifikacija egzistencije« čini nam se po­ godniji da označi povijesnu alternativu svijeta koji.

gdje su programi velikih partija sve manje podobni razlikovanju — čak do stupnja hipokrizije i prisu­ stva klišeja. otvaranje spavaonice sredstvima masovne komunikacije. Socijaldemok­ ratska partija uvjerljivo dokazuje svoju respektivnost oficije­ lno odbacivši marksistički program. osva­ janje privatnog domaćinstva putem njegove istovetnosti s javnim mnjenjem. ponekad. danas. Ove nacionalne komuni- . sindikati i korporacije glasaju povezano. Ako su se suglasile s tim da rade unutar okvira postojećeg sistema.JËDNOD1MENZIONALNO DRUŠTVO 37 2. U La- bor Looks at Labor: A Conversation. gotovo ne razlikuje od korporacije. To je situacija u vodećim industrijskim zemljama Zapada. pri čemu je vlada sila koja stimulira. karakteristike države izobilja i države ratne angažovanosti. ZATVARANJE POLITIČKOG UNIVERZUMA Društvo totalne mobilizacije. ima teškoća u očuvanju čak i umjerenog progra­ ma djelomične nacionalizacije. Iako je neispravno smatrati francusku i talijansku par­ tiju »stranim« u smislu potpomognutosti stranim silama. Očišćene su. čije postojanje je nekad otjelovljavalo suprotstavljanje sistemu kao cjelini. koji potvr­ đuje tu promjenu u politici). potpoma­ že. ili bombe umjesto projektila — zavisi od toga kakve ugovo­ re imaju u džepu.« Britanska Laburistička partija. Na Istoku postepeno redu­ ciranje direktnih političkih kontrola ukazuje na povećano oslanjanje na efikasnost tehnoloških kontrola kao instrume­ nata dominacije. uključivanje te ekonomije u svjetski razgranat sistem vojnih saveza. u svojim vlastitim očima. potvrđuju opći politički smjer okolnosti time što prih­ vaćaju minimum program. Poznati su glavni tokovi: koncentriranje nacionalne ekonomije na potrebama velikih korporacija. kombinira. U političkoj sferi se ovaj tok manifestira upečatljivom unifikacijom ili konvergencijom suprotnosti. kažu nam: »Dogodilo se to da se više sindikat. monetarnih aranžma­ na. dvopartijnost u vanjskoj poli­ tici prelazi preko sukobljenih grupnih interesa i širi se u domaću politiku. ili su izolirane. koji odbacuje revolucionarno uzi­ manje vlasti. djelu koje je publicirao Centar za istraživanje demokratskih institucija 1963. aktivnosti ili apstrakcije razonode u različitim društvenim klasama. Jače komunističke partije. njegovanje unaprijed utvr­ đene harmonije između školovanja i nacionalnog cilja. a nad elementima koji su potresa­ li društvo zadobivena je kontrola. a. u plodnom sjedinjenju. koje se oblikuje u naj­ razvijenijim područjima industrijske civilizacije. vodstva radnika i biznisa. postepeno asimilira­ nje radnika i zanimanja koja ne pokrivaju manuelni rad.. tehničke pomoći i shema za razvoj. to nije samo na taktičkim osno­ vama i kao privremena strategija već zato što je oslabila nji­ hova društvena baza i jer se transformacijom kapitalističkog sistema promijenila objektivna situacija (kao što se promi­ jenila objektivna situacija u Sovjetskom Savezu. mrlje koje su svjedočile nezgode. u Francuskoj i Italiji. čije se vođe natječu s rukovodiocima Konzervativne partije u unapređenju naciona­ lnih interesa. U poredbi s društvom koje mu prethodi to je zaista »novo društvo«. Sin­ dikat neće biti u stanju da uvjeri radnike projektila da kom­ panija za koju rade izdaje njihove interese kad i sindikat i korporacija glasaju za veće ugovore ο proizvodnji projekti­ la i kad pokušavaju za to pridobiti druge industrije ratne obrane ili kad se povezano pojavljuju pred Kongresom i za­ jednički traže da se prave projektili umjesto bombardera. Pod prijetnjom internacionalnog komunizma. Svjedoci smo po­ jave da. g. gdje je Komunistička partija stavljena van zakona. čak kontrolira. po­ stoji neitendirano zrno istine u toj propagandi: one su stra­ ne utoliko što ilustriraju prošlu (ili buduću?) povijest u reali­ tetu našeg vremena. a udovoljavaju pravilima parlamentarne igre. Ovo unificiranje suprotnosti je relevantno upra­ vo za mogućnosti društvene promjene jer obuhvaća nosioce sistema progresa — klase. U Sjedinjenim Državama je uočljivo sporazumijevanje i savezništvo između biznisa i organiziranih radnika. U Zapadnoj Njemačkoj.

iskorištavanje sredstava već i na način rada kao adaptaciju na mašinski proces i rukovanje njime — na »znanstveno organi­ ziranje«. uprkos njenoj iracionalnoj upotrebi.. kvalitativna promjena bi involvirala promjenu u samoj tehnološkoj strukturi. Što se tiče Zapada. kapitalističko društvo pokazuje trajno jedinstvo i koheziju. a »imperijalističke suprotnosti« suspendirane pred prijetnjom izvana. One svjedo­ če ο dubini i obimu kapitalističke integracije i ο uslovima iz kojih proizlazi da se kvalitativne razlike suprotnih interesa javljaju kao kvantitativne razlike unutar postojećeg društva. tako. ona ostaje preduslov za socijalistički razvitak svih proizvodnih snaga. Klasne borbe su smanjene. proiz­ vodnju spram zadovoljenja individualnih potreba koje se slo­ bodno razvijaju. ako je ova druga propozicija alter­ native istinita: kako ona mijenja odnos kapitalizma i socija­ lizma po kome se socijalizam javlja kao povijesna negacija kapitalizma? Sputavanje društvene promjene Klasična marksistička teorija predviđa prelaz iz kapi­ talizma u socijalizam kao političku revoluciju: proletarijat razara politički aparat kapitalizma. tako odlučnom po značaju za po­ jam socijalizma kao odlučne negacije kapitalizma 1 ): »(1) Iako razvoj tehnologije pripada ekonomskim zako­ nima svake društvene formacije. historijski gledano. tehnologija ostaje. nepoznate ranijim fazama industrijske civilizacije. održava se i kompletira u novom društvu. poput drugih ekonomskih činilaca. ali zadržava tehnološki aparat podređujući ga socijalizaciji. oslobođena iracionalnih og­ raničenosti i razaranja. Ova promjena bi pretpostavljala da su radne klase u samom svom biću alijenirane od ovog univerzuma. Naprotiv. Kad se u procesu revolucije razbiju stari proizvodni odnosi. To su osnove izrastanja sveobuhvatne administracije. (3) (irelevan­ tno u kontekstu). postaje medij kontrole i kohezije u političkom univerzumu koji inkorporira radničku klasu. — tj. on se ne završava. Ne izgleda da je potrebna analiza u dubinu da bi se našli razlozi za ove razvojne tokove. T e c h n o l o g y a n d C u l ­ t u r e .38 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 39 stičke partije. (2) Suprotno raz­ voju ekonomske baze u antagonističkim društvima. i. Pa. tehnologija se sad ne razvija skokovito. To se ne odnosi samo na mehanizirane tvornice. 2. već postepe­ nom akumulacijom elemenata novog kvaliteta.« Tehnička racionalnost je u razvijenom kapitalizmu. Mobilizirano protiv ove opasnosti. No. U revoluciji je konti­ nuitet: tehnološka racionalnost. mobilizacija protiv neprijatelja djeluje kao moćni stimulus proizvodnje i zapošljavanja podupirući. igraju ulogu legalne opo­ zicije kojoj je »dosuđeno« da bude neradikalna. ona se dalje razvija povećanom brzinom. prestankom zakona formacije. 1 . inkorporirana u proizvodni apa­ rat. Ni nacionalizacija ni socijalizacija ne mijenjaju same po sebi ovo fizičko utjelovljenje tehnološke racionalno­ sti. u tom smislu što ne zadire u kor fenove suko­ ba koji je Marx našao u kapitalističkom načinu proizvodnje (suprotnost između privatnog vlasništva sredstava za proiz­ vodnju i društvene proizvodnosti) ili je transformacija sa­ me antagonističke strukture koja rastvara suprotnosti tako što ih čini snošljivim? I. oni su u slijedećem: prethodni konflikti unutar društva su modi­ ficirani i sređeni pod dvostrukim (i međusobno povezanim) udarom tehničkog progresa i internacionalnog komunizma. ipak. Da li je ovo stabiliziranje »privremeno«. a Soviet view«. 1961. da osvje) A. pri če­ mu iščezavaju elementi starog kvaliteta. »The History of Technology as a Sciense and a s a Branch o f Learning. oruđa. visok standard. koja je zadobila kontrolu nad depresijama i stabilizirala kon­ flikte posredstvom beneficij alnih učinaka rasta produktiv­ nosti i prijetnji nuklearnog rata. podređena eko­ nomskim zakonima nove ekonomske formacije. i to u onom raz­ mjeru u kome tehnički aparat prodire u javnu i privatnu egzi­ stenciju svih sfera društva. Detroit: W a y n e State University Press. str. Winter. Kohezija je u samim materijalnim osnovama. Zworkine. Marx je držao da će organizacija i usmjerenje pro­ izvodnog aparata od strane »neposrednih proizvođača« unijeti kvalitativnu promjenu u tehnički kontinuitet: naime. Zanimljivo je čitati ο sovjetskom marksističkom stavu ο ovom kontinuitetu.

str. vještina glave više nego ruke. iako za­ država eksploataciju. 54. Vrhunsko obećanje postojećeg dru­ štva jest sve komforniji život za sve veći broj ljudi. čak pod tim uslovima »tehnologija je za muskulaturni umor supstituirala napetosti i (ili) men­ talni napor 5 )«. New Haven: Yale University Press. — Ono je uslijed porasta tempa. bilješka. nerva prije nego mišića. a možda čak ne­ primjetno. Uslijed toga je sužanjstvo ugodno. manuelni radnik koji troši i iznurava svoju fizičku energiju u radnom procesu. koegzistenciju automacijskih. str. kon­ stituiraju instrumente u cjelini čiji je raison d'être kompletiranje nadmoćne produktivnosti.« 3 ) Sve kompletnija mehanizacija rada u razvijenom kapi­ talizmu modificira ponašanje i status eksploatiranih. 3 ) Gilber Simondon. No. str. tehničke jedinice ne bi mo­ gle nastati bez inkorporiran ja čovjeka kao nosioca oruđa. N e w s a n d L e t t e r s . (1) Mehanizacija znatno reducira kvantitet i intenzitet psihičke energije upotrijebljene u radu. zaprečuje upravo takvu novu svijest. Ova evolucija je uve­ like relevantna za Marxov pojam radnika (proletera). opipljiv elemenat u ropstvu najamnine i 2 alijenacije — fiziološka i biološka dimenzija klasičnog kapi­ talizma. kojom su uključeni u dani tok oni čiji je život pakao društva izobi­ lja. Paris: Aubier. Brutalnost. Marksistički pojam govori protiv fizičke muke i mizerije rada. Pod pritiskom tog procesa radnička klasa u raz­ vijenim područjima industrijske civilizacije podvrgnuta je odlučnoj transformaciji. Potrebu za liberalizacijom drugih. 1958. zbrinjava društvo tako što zadovoljava potrebe. Stan­ dardizacija rutine asimilira proizvodne i neproizvodne službe. XIX. čak i kad radi s mašinama. str. iscrpljujuće. . čovjeka koji podržava radije nego izvršioca operacije« 6 ). Društvo kompletira ovaj fakat u samom procesu produkcije. prostor za transcendiranje povijesne prakse. Za poduzeća koja su više uznapredovala u automaciji naglašava se transformacija fizičke energije u tehničku i mentalnu umješnost: » . pro­ davača koji radi velikom brzinom. Detroit. Mehaniziran rad. 1957. 1960. to ljudi ne mogu. Ova je postala predmet obimnog so­ ciološkog istraživanja. takav »prostor unutar«. T o w a r d t h e A u t o m a t i c F a c t o r y . Sad društvo. 103. televizijskog spikera. zagljupljavajuće nehumano robovanje. ma­ nje neprivilegiranih. Pri­ roda ovog zanimanja je bila takva da je rezultirala i psihi­ čkom i fiziološkom deformacijom. tanje života i smrti. kontroliranja mašinskih operacija (više nego proizvoda) i izolacije radnika jednog od drugog postalo još zamornije 4 ) . ka­ men temeljac marksističke teorije 2 ) jest stanovište da se os­ lobodilačke povijesne snage razvijaju unutar postojećeg dru­ štva. nehumane aspekte eksploatacije. Za Marxa je proleter. . Utoliko negacija prethodi promjeni. To je materijalni. u prvom redu. u kome automatske i poluautomatske reakcije ispunjavaju veći dio radnog vreme­ na (ako ne i čitavo). »Tokom prošlih stoljeća je važan razlog alijenacije bilo posuđivanje biološkog individualiteta ljudskog bića tehničkom aparatu: on je bio nosilac oruđa. kao životni poziv unutar tehno­ loškog ansambla. jects ) Pogledaj.. 4) Pogledaj Charles Denby. zamisliti kvalitativno drugačiji univerzum akcije i rasuđivanja. navigatora. a ne manuelnog radnika. 195. »Workers Battle Automation«. u striktnom smislu. bankovnog blagajnika. Ova vrsta vještog porobljavanja nije bitno razli­ čita od porobljenosti tipkačice. 5 ) Charles R . podsjeća na određena prakticiranja srednjeg vijeka i po­ četka novog vijeka. u kome. djelomičnu automaciju. kako subjekt tako i objekt. ostaje. Nabrojat ću glavne činioce transfor­ macija. kupovanje i upotreba fizičke energije je u neljudskim uslovima jer privatno prisvajanje viška vrijed­ nosti nameće revoltirajuće. logičara radije nego radnika u cehu. Budući da je integralni dio danog društva sposobnost da subverzivna imaginacija i napori budu sputani i da se manipulira njima.40 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 41 štavaju totalnu nemogućnost da nastave živjeti u ovom uni­ verzumu tako da je potreba za kvalitativnom promjenom pi-. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s ob­ t e c h n i q u e s . poluautomacijskih i neautomacijskih sekcija unutar iste tvornice. sve to izražava zaustavljenu. . 6) Ibid. Doduše. Walker.

naprosto. Richard Hoffman. A u t o m a t i n a n d the Worker. Ako se ovo generalizira kao neka vrsta poj­ ma . mnogo je više nego platni sistem. treba mjeriti. U nekima od tehnički najrazvijenijih podu­ zeća radnici čak pokazuju vlastiti interes za njega — često zamijećen rezultat »radničkog učestvovanja« u kapitalistič­ kom preduzimanju. A Study of Social C h a n g e in P o w e r P l a n t s . 1958. štaviše. 97. primjenjujući na tehničke i proizvodne probleme vlastiti mozak koji se. 8. 189. spone koje povezuju ovu promjenu s transformacijama proiz­ vodnog procesa govore protiv takve interpretacije. autor ovog izvještaja. S automacijom ne možete mjeriti rezultat rada pojedinog čovjeka. ' Daniel Bell. u životnom standardu. čudno je inkonzistentan. ona je »ponikla iz mjerenja rada. u politici proizlazi iz integracije u samoj tvornici. cit.. . IS. to opadaju šanse napredovanja 1 7 ) . 18 ) Floyd C . mašina nikad ne stvara vrijednost. Kako ménagement preferira inženjere i ljude s fa­ kultetskom diplomom. na primjer. Paris. Sad automacija kvalitativno mijenja odnos mrtvog i živog rada. i dalje. odnos radnika spram drugih klasa i organizacija rada. 19 ) Charles R.. Walker. porast nemoći i rezignacije na strani radnika. cit. u materijalnom procesu proizvodnje. 16 ) Ibid. . . koji često daju marksisti. nema više. Provokativan opis koji se odnosi na vi17 ) Charles R. a ne individualnim učinkom« 1 4 ). 213.. loc. po komadu 1β ili po satu. kad možete staviti na njega jaram i mjeriti rezultate njegova rada. to će reći. Može li se razum­ jeti takva fundamentalna promjena u svijesti bez pretpostavljanja određenih promjena u »društvenoj egzistenciji«? Čak pod pretpostavkom visokog stupnja ideološke neovisnosti. 1955. Zacijelo je pi­ tanje da li se može govoriti ο »dobrovoljnoj integraciji« (Ser­ ge Mallet) u ikakvom drugom doli ironičnom smislu. na više mjesta. ) Serge Mallet. jačanje po­ zicije organiziranja. kraj mjerenja rada . te integriranjem rad­ nika s fabrikom. kao »apsolutnu je­ dinicu«. str. — dobili ste modernu industrijacizaciju« ) . loc. nema više razlo­ ga da se zadrži »dvostruki sistem plaćanja« — plaća i nadni­ ca« 1 5 ). Prema Marxu. izgleda. Doubleday. postaje ne­ moguće i samo mjerenje individualnog rezultata: »U najširem smislu automacija znači. on povezuje tehnološku promjenu s historijskim sistemom same industrijalizacije: — industrijalizacija nije nastala s uvođenjem fabrika. U sada­ šnjoj situaciji su predominantna negativna obilježja automacije: ubrzan tempo. dokida. kad rad može biti mjeren. Ono što je u pitanju na osnovu ove tehnološke pro­ mjene. Ista ova tehnološka organizacija koja pospješuje mehaničku zajednicu na radu takođe rezul­ tira većom međusobnom ovisnošću 1 8 ) . Asimilira­ nje u potrebama i aspiracijama. po svom učin­ ku. loc. . dobro uklopio u teh­ nologiju« 19 ).. ko­ rištenje opreme. I960. već sa­ mo prenosi svoju vlastitu vrijednost na proizvod. 12-13. te ga platiti. dok višak vrijednosti ostaje rezultat eksploatacije živog rada. A u t o m o b i l e W o r k e r s a n d t h e A m e r i c a n D r e a m . Garden City. 15 14 (3) Ove promjene u karakteru rada i instrumentima proizvodnje mijenjaju stav i svijest radnika koji se mani­ festiraju u široko raspravljanoj »društvenoj i kulturnoj inte­ graciji« radničke klase u kapitalističko društvo.44 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 45 Tehnološka promjena koja tendira da prevlada mašinu kao individualni instrumenat proizvodnje. postoje i druge tendencije. str. Da li je ta promjena samo u svijesti? Afirmativan odgovor. U pitanju je kompati­ bilnost tehničkog progresa s institucijama u kojima se razvila industrijalizacija. New York. ona tendira ka stanju u kome je proizvodnost determinirana »ma­ šinom. Marxovo shvaćanje ο »organskom sastavu kapitala« i s njim teoriju ο stvaranju viška vrijedno­ sti. Mašina je otjelovljenje ljudske radne snage i posredstvom nje se čuva minuli rad (mrtvi rad) i determinira živi rad. ) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l o g i c a l Chan­ g e . No. cit. kad čovjek može biti upregnut u službu. »čežnja da se aktivno pridruže. To jest. Pogledaj tako der Ely Chinoy. str. str. Mann and L . . izražene u pojedinom komadu. str. i dalje. u aktiv­ nosti razonode. Henry Holt. Može se zapaziti »gorljivost« radnika »da učestvuju u rješavanjima proizvodnih problema«. ide još dalje. Walker.. tehnološka nezaposlenost. u A r g u m e n t s br. očito. uopće razloga za plaćanje čovjeka po komadu ili po satu.

Robovi razvijene industrijske civilizacije su sublimirani robovi. . instrument dominacije čovjeka nad čovjekom. 2 3 ) François Perroux. vol. n o . . no oni su robovi jer ropstvo nije određeno — »ni poslušnošću niti težinom rada. u: La N e f . reduciranjem čovjeka na status stvari« 2 3 ). ni pro­ mjena u karakteru teškog rada. str. onrpreuzimaju funkciju birokrata u mašini korporacije. za razliku od fizičke (glad. sve stvari za koje smo se b o r i l i korporacija sad daje radnicima. . Novo. nacionalnu vladu i nacionalni cilj.Comités d'enterprise' ispituju i raspravljaju ο ra čunima kompanije s istom ljubomornom pažnjom koju bi im posvetili savjesni dioničari. zadovoljno trljati r u k e kad se sindikati slažu da. Ta tendencija je ) Serge Mallet.« 20 ) (4) Novi tehnološki svijet rada tako ojačava slabljenje pozicije radničke klase kao pozicije negacije. činjenica da su se navikli na od­ ređene proizvodne odnose koji su tamo ustanovljeni. A C o n v e r s a t i o n . a u sklopu obimne hijerarhije izvršnih i upravnih odbora koji se proširuju daleko preko pojedinačne ustanove u znan­ stveni laboratorij i istraživački institut. 27. 1959. Uprava Caltexa može. To je čista forma sužanjstva: egzistirati kao instru­ ment. radi potrebe novih investicija. str.. ozbiljne bolesti. M i istražujemo. 600. Paris. oni počinju pokazivati znakove . Kad sam slijedeći dan zakazao sastanak s upravom or ganizacije poduzeća. te što da napravimo povodom njih. . doista. . Ovo proširenje njihove sigurnosti preko produktiv­ nog perioda života n a p r o s t o je na temelju toga što pripadaju firmi. Tako iz shvaćanja ο živom i nerazorivom sporazumu s Caltexom proizlazi da radnici misle ο financijskom poslo­ vanju firme s neočekivanom usredotočenošću i lucidnošću. Dominacija je transformirana u upravljanje 2 t ) · Kapitalisti šefovi i vlasnici gube svoj identitet kao odgovorni akteri. te dubina preduslovljenosti koja oblikuje instinktne porive i aspiracije zamra­ čujući razliku krive i istinite svijesti. Santa B a r b a r a : Center for the Study of Democratic Institutions. ni asimiliranje različitih gru­ pa zanimanja. U formi mnogih sloboda i komfora. Opipljiv objekt eksploatacije iščezava iza fasade objektivnog realiteta. str. društvene. Takav način egzistiranja nije prevla21 ) Je li još uvijek potrebno optuživali ideologiju »revolu­ cije upravljanja«? Kapitalistička proizvodnja se odvija posredstvom investiranja privatnog kapitala jer je privatno iscjeđivanje i prisvaja­ nje viška vrijednosti. Jer činjenicu da se odluke ο životu i smrti. mnogo­ struke socijalne beneficije na koje mogu računati u slučaju nagle smrti. . odvajanjem vlasništva od uprav­ ljanja. Mržnja i frustacija su lišene svoje određene mete. 28. p r o b l e m je bio već riješen i sindikatu nije pri­ pala zasluga udovoljenja pritužbi. odgode svoje zahtjeve za povišenjem plaća. starosti. i dalje. Radnička klasa nije više živa opozicija postojećeg društva. ne može kompenzirati ni korištenje administrativne kontrole. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e . Francuska.46 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 47 soko amerikanizirane Caltex rafinerije. 22 ) Pogledaj str. III. materijalne spone: vje­ ština koju stiču u rafineriji. Oni se usuđuju da idu tako daleko da osporavaju troškove proizvodnje i sugeriraju mjere za štednju. u Ambèsu. 16. 25.legitimne' zabrinutosti kad delegati ozbiljno uzimaju falsificirane bilanse Francus­ kih ogranaka i kad su zabrinuti zbog nepovoljnih udjela koje su zaključile te filijale. T e n d e n c i j u integracije u Sjedinjenim Državama ilustrira slijedeća z a p a n j u j u ć a izjava sindikalnog vođe Ujedinjenih au­ tomobilskih radnika: »Često . već statusom pukog instrumenta. nesposobnosti za rad. 19R3. Bitna obilježja ovog procesa nisu ni na koji način promi­ jenjena povećanjem broja dioničara. ο ličnoj i nacionalnoj sigurnosti donose na mjestima nad kojima čovjek nema kontrole. No. bi se sastali u holu sindikata i razgo­ varali ο pritužbama k o j e su podnijeli radnici. Paris. a poslodavac nije voljan da mu i h pruži . 1958. 20 ojačana rezultatima tehnološke organizacije proizvodnje na drugoj strani branika — na strani organizacije i direkcije. Le Salaire de la technique. te kapital. na kraju. Presses Universitaires. snaga). Radnici te ustanove su svjesni spona koje ih udružuju s preduzećem: »To su profesionalne. kao stvar. M i istražujemo« L a b o r L o o k s a t L a b o r . a niti izjednačenje u sferi konzumacije.. Postaje to borba lojalnosti . Delegati u . a tehnološki veo prikriva reprodukciju nejednakosti i porobljavanja 2 2 ) . 40. Moramo pronaći druge stvari koje r a d n i k želi. . lična ovisnost. može poslužiti karakteriziranju ovog smjera. a s tehničkim progresom kao njezinim instrumentom biva perpetuirana i intenzivirana nesloboda u smislu čovjekova podređivanja proizvodnom aparatu. bitno obilježje je premoćna racionalnost u ovom besmislu.

sistem tako ide ka totalnom upravljanju i totalnoj ovisnosti ο upravljanju. — tj. a i budućnost zemlje ovisi ο kupovanju toga što su oni izmislili«. na vojsku. onima koji se oslanjaju na tehničare kao svoje planere i egzekutore? » . pritisak današnje. 9. — Ovo. Ame­ rican Friends Service Committee. istovremeno zadržava unutar sebe. Jed­ na od njih je inherentna u samom tehničkom progresu — upravo automacija. str. povećanju nataliteta stanovništva. 25) Ibid. jača­ jući unaprijed zasnovanu harmoniju između interesa velikih javnih i privatnih korporacija i njihovih mušterija i slugu. 24 Tad bi produžena suprotnost između proizvodnih sposobnosti društva i njihova destruktivnog i ugnjetavačkog korištenja tražila intenzivirane napore da se zahtjevi aparata nametnu stanovništvu — da se odstrane ekscesivni potencijaliteti. vojska se oslanja na korporacije »ne samo radi svoga oružja već i radi njihova znanja kakvo je oružje njoj potrebno. i posredstvom njih.48 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DrUSTVO 49 dan kad je ta stvar oživljena i kad bira svoju mate­ rijalnu i intelektualnu hranu. pokretna stvar. permanentnoj ekonomiji odbrane. . kad je čista. njega neće izmijeniti sami po sebi ni djelomična nacionalizacija ni prošireno učešće radnika u rukovođenju i profitu. I obratno. kako reifikacija tendira da postane totalitarna na osnovu svoje tehnološke forme. da se kreira potreba za kupovanjem dobara koja moraju biti prodana uz profit. tj. kad ne osjeća da je stvar. sami organizatori i upravljači sve više ovi­ se ο mašineriji koju organiziraju i kojom upravljaju. Ova uzajamna ovisnost nije više dijalektički odnos Gospodara i Sluge koji puca u borbi za međusobno priznavanje. poveća životni standard za sve veći dio stanovništva. uprkos intenziviranju proizvodnje razornih sredstava i metodičkom rasipanju sredstava i sposobnosti. Zatvoreni krug je. 2 4 ) Ako se proizvodne ustanove oslanjaju. odista. bio sposoban da zadrži i. i posredstvom toga. . Sve dok su radnici afirmativna snaga i podu­ pirači sistema dominacije. Izgledi sputavanja vrlo realnu mogućnost nuklearnog rata. planera i naučen jaka uposlenih u velikim industrijama i zaduženih za interese svojih poslodavaca. komunizam bi na­ stavio da koegzistira s kapitalizmom. Philadelphia. u svrhu samoočuvanja i rasta. čak. ekonomsko-političkoj integraciji kapitalističkih ze­ malja i izgradnji njihovih odnosa s nerazvijenim područjima. Ta spo­ sobnost se potvrdila uprkos svjetskim ratovima i ogromnom fizičkom i intelektualnom nazadovanju koje su donijeli fa­ šistički sistemi. zanemarujući ) Stewart Meacham. Postoji li bilo kakav izgled da bi pukao ovaj lanac porasta produktivnosti i potiskivanja? Odgovor bi zahtijevao pokušaj da se suvremeni razvoj projicira u budućnost uz pretpostavku relativno normalne evolucije. Upravljaju li tehničari ili njihova vladavina pripada drugima. te želja da se radi na njihovoj proizvodnji i stvaranju. L a b o r a n d t h e C o l d W a r . koliko će ono stajati i za koliko će ga vremena dobiti» 2 5 ) . i nadalje. zgodna. Smatram da je širenje automacije više nego kvantitativan rast mehanizacije — ona je promjena u . Njihova je duž­ nost da izmisle nov sistem oružja i da uvjere rukovodioce vojske da budućnost njihove vojne profesije. Materijalna baza za ovu sposobnost bi i nadalje bila na raspolaganju u a) b) c) d) porastu produktivnosti rada (tehnički progres). U isto vrijeme kapi­ talizam bi. Po toj pretpostavci bi neprijatelj ostao »permanentan«. Vladajući javnim i privatnim poslovanjem. Postoje centrifugalne tendencije iznutra i izvana. visoke tehnološke utrke u nao­ ružanju oduzeo je iz ruku odgovornih službenika vlade inici­ jativu i moć da donose presudne odluke i dao je u ruke tehni­ čara. adekvatna sli­ ka društva koje samo sebe širi i perpetuira u vlastitom una­ prijed utvrđenom cilju — gonjeno porastom potreba koje ono stvara i. već za­ tvoren krug koji obuhvaća i Gospodara i Slugu. 1959.

isto tako kao što i nerad manjine prestaje biti uvjet razvoja univerzalnih sposobnosti čovjeka. Berlin. 2 7 ) ) Pogledaj. u kojoj ova. . odvojena od čovjeka. taj otpor nije praćen političkom radikalizacijom. automacija u sovjetskom sistemu mo­ že brže proslijediti posredstvom moći totalnog upravljanja. reifikacija ljudske radne snage bi slomila postvarenu formu režući lanac koji veže čovjeka za mašineriju. već prisvajanje njegove proizvodne snage. 27 26 Automacija je. stvaranje zbiljske moći ovisi manje ο radnom vremenu i kvantitetu ut­ rošenog rada nego ο moći instrumenata pokretnih u toku rad­ nog vremena. U ovom preinačenju nije više glavni potporanj proizvodnje i bogatstva neposredan rad koji vrši sam čovjek niti je to nje­ govo radno vrijeme. 596. Postupajući tako. kontinuirano zaustavljanje automacije može oslabiti konkurentsku nacionalnu i internacionalnu po­ ziciju kapitala. Dovedena do savršen­ stva. Tako se ruši onaj način proizvodnje koji počiva na promet­ noj vrijednosti . njihova efikasnost ovisi ο postignutom stupnju znanstvenog i tehnološkog progresa — drugim rije­ čima. i sam subjekt.. već se čovjek odnosi spram njega kao nadziratelj i regulator . Takva racionalizacija nailazi na čvrst otpor od strane radnika. Ljudski rad nije više zatvoren u proizvodni proces. U zapadnom svijetu to bi izazvalo opasnost u pogledu presti­ ža u njegovoj internacionalnoj poziciji i prisilio bi ga da ubr­ za racionalizaciju proizvodnog procesa. Krađa tuđeng radnog vremena. Cim ljudski rad u svojoj neposrednoj formi prestane biti veliki izvor bogatstva.50 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 51 karakteru bazičnih proizvodnih snaga 2 δ ) . 592. str. — tj. Umjesto da bude glavni akter procesa produkcije. transupstancijaciju radne snage. na osnovu toga. . Ova mogućnost postaje utoliko realističnija što se bor­ ba za prestiž između kapitalizma i komunizma pomjera od vojnog i društvenog na ekonomsko polje. društveni proces automacije izražava transformaciju ili. Ti instrumenti i njihova moćna efikasnost nisu u razmjeru s neposrednim radnim vremenom koje zahtijeva i njihova proizvodnja. postaje neovisan producirajući objekt. revolucionirala cijelo društvo. U najmanju ruku. ona se suprotstavlja efikasnijem korištenju kapitala — priječi intenzivirane napore da se podigne produktivnost ra­ da. postavši proces materijalne proiz­ vodnje. Gotovo stoljeće prije nego što je automacija postala stvarnost. i dalje. 1953. . stvorene samom velikom industrijom. tako. . u Sje­ dinjenim Američkim Državama rukovodstvo radnika. str. Odatle slijedi da i prometna vrijednost nužno prestaje biti mjera upotrebne vrijednosti. javlja se tad kao mizerna baza spram one novorazvijene. veliki katalizator razvijenog in­ dustrijskog društva. Kad je zadobiven određen tehnički nivo. ) Karl Marx. njegovo razumijevanje prirode i vladanje njome posredstvom njegova društvenog bića — jednom riječju. on sad stoji izvan njega . Pogledaj također str. te. Marx je naslutio njene eks­ plozivne tendencije: »Industrijska napredovanja velikih razmjera. . Potpuna automacija u domenu nužnosti bi otvorila di­ menziju slobodnog vremena kao onu u kojoj bi se konstitu­ iralo čovjekovo privatno i društveno biće. mjera bogatstva. odista. razvoj društve­ nog individuuma. G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s ­ c h e n O e k o n o m i e . tehnički instrument za promjenu kvantiteta u kvalitet. No. 43. po svo- . prouzrokovati dalekosežnu depresiju i. . Dietz Verlag. . Ona je eksplozivan ili neeksplozivan ka­ talizator u materijalnoj bazi kvalitativne promjene. Na suvremenom stupnju razvijenog kapitalizma orga­ nizirana radnička klasa se suprotstavlja automaciji koja ne kompenzira zaposlenost. reaktivirati sukob klasnih interesa. Radnička klasa insistira na eksten­ zivnom korištenju ljudske radne snage u materijalnoj proiz­ vodnji i utoliko se opire tehničkom progresu. radno vrijeme pre­ staje biti. Izgleda da je automacija do granica tehničke mogućnosti inkompatibinla s dru­ štvom baziranim na privatnoj eksploataciji ljudske radne snage u procesu proizvodnje. jer. . Automacija bi. na kojoj sad još uvijek počiva (društveno) bogatstvo. To bi bila povijesna transendencija prema novoj civilizaciji. Višak rada mase prestaje biti uslov razvoja općeg bogatstva. preciznije. me­ hanizam posredstvom koga čovjeka porobljuje njegov vlastiti rad. ο primjeni znanosti na proizvodnju . Drugim riječima. i mora prestati da bude.

*) Bijeli ovratnik (white collar) jezična je metafora koja ozna­ čava zanimanja koja nisu manuelni rad (plavi okovratnik — blue collar). — Op. 28 žda. možda. 31 ) U vezi s ovim pogledaj moj S o v i e t Columbia University Press. samo znak i prednost historijske zaostalosti. Wright Mills. M a r x i s m . tehničara. u sovjetskom društvu 3 1 ). Realiziranje težnje da se element bijelih ovratnika obuhvati organizacijom indu­ strijskih sindikata 2 8 ) . 29 ) C . ne prekoračuje okvir koji je zajed­ nički nacionalnim i grupnim interesima (pri čemu su ovi po­ sljednji izručeni i podređeni prvima). proširen program inostrane pomoći.Raspravljanje je već od početka konfrontirano s dvostrukom inkomparabilnošću: a) kronološki. Ove centrifugalne sna­ ge se još uvijek dadu srediti unutar postojećeg. Isprepletenost ova dva aspekta pojačava teškoće ana­ lize. Historijska zaostalost ne samo da sankcionira sovjetsku industrijalizaciju u tome da teče bez planiranih rasipanja i antikviteta. te porast nje­ nih troškova. međutim. W h i t e C o l l a r . mali iz­ gledi u razvijenom industrijskom društvu. javni radovi širokih razmjera. Vjerujem da će do­ minantni interesi postepeno i oklijevajući prihvatiti te zahtje­ ve i da će povjeriti svoje prerogative efikasnijoj moći. U tome kursu su vitalne potrebe po rangu iza prioriteta vojnih i političkih potreba ili. str.. 319. i dalje. New York: Oxford Uni­ versity Press. čak i djelomična nacionalizacija ). opsežna društvena sigurnost. izgledi za suzbijanje toka centrifu­ galnih tendencija ovise. cit. »Politički. a uz planirano zadovoljenje još uvijek nepodmirenih vitalnih potreba — već je ona prisiljava na to. bilo sposobno da liberalizira totalitarne kontrole u tolikoj mjeri da bi se mogla odigrati kvalitetna promjena? 30 ) Jaki segmenti borbenog radničkog pokreta u onim manje razvi­ jenim kapitalističkim zemljama gdje je taj pokret još uvijek živ (Fran­ cuska. s velikim sektorima koji su još uvijek na pretehnološkoj razini. U te zahtjeve spa­ da ogroman porast usmjerenja od strane vlade. nakon što je postiglo cilj »dostizanja i prestizanja«. mo) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l g i c a l Chan­ g e . sovjestsko društvo je na ranijem stupnju industrijalizacije. planiranje u nacionalnim i internacionalnim razmjerima.bijelih ovratnika* u radničkim sindikatima dat će liberalnim i radničkim zagovor­ nicima šansu da s više osnova identificiraju interese radnika s interesima zajednice u cjelini. Kako u tom procesu raste udio inženjera. za to su. Urgentnost inter­ nacionalne borbe za prestiž će vjerovatno ojačati snage ove raciona­ lizacije i pogodovat će adaptaciji i savezu s predominantniin tendenci j a m a u najrazvijenijim industrijskim područjima. može rezultirati po­ rastom sindikalne svijesti tih grupa. da li bi sovjetsko društvo. ο sposobnosti ovla­ štenih interesa da adaptiraju kako sami sebe tako i svo­ ju ekonomiju zahtjevima države dobrobiti. 1958. Također i ovdje opadanje udjela ljudske radne snage u proizvodnom procesu znači umanjenje političke moći opocizije. prisustvo više radnika . bez restrikcija na produktivnost koje nameću interesi privatnog profita. u prvom redu. New York: . baš ta historijska zaostalost — u uslovima prestiža u koegzisten­ ciji — prisiljava na totalan razvoj i kontrolu svih sredstava pod diktatorskim režimom? I. Masovna baza radnika. službenika i slično. ako uopće uspije. prev. 195ft. a radnički predstavnici će neizostavno biti uključeni u dalekosežna po­ gađanja oko nacionalne političke ekonomije« 2 9 ) . str.52 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 30 53 jim ciljevima i sredstvima. i b) strukturalno. politička radikalizacija bi morala biti praćena izrastanjem neovisne političke svijesti i akcije unu­ tar grupa bijelih ovratnika * ) . Pređimo sad na izglede apsorbiranja društvene prom­ jene u drugom sistemu industrijske civilizacije. Ioc. kao grupe koja vrši pritisak bit će još više proširena. iščezne onda kad je postignut razvijen stupanj? Da li. Italija) odmjeravaju svoje snage s p r a m snage ubrzane tehnologij­ ske i političke racionalizacije u autoritarnoj formi. njegove ekonomske i političke institucije bitno su različite (totalna nacionalizacija i diktatura). i dalje. 11. Ima li izgleda da ta veća racionalnost industrijalizacije. s druge strane. simultane su s njima. napokon. no teško da bi urodilo njihovom političkom radikalizacijom. Pod tim uvjetima.

taj argument ne može odgovoriti na vječno živo pitanje: tko odgaja odgajivače i gdje je dokaz da su oni u posjedu »dobra«? Pitanje ne može biti apsolvirano na osnovu argumenta da je ono jednako pri­ mjenljivo na određene demokratske forme vladavine u koji­ ma sudbonosne odluke ο onome što je dobro za naciju donose izabrani predstavnici (ili. ni po veću cije­ nu. Prosvjeta. Lagano joj se izrugivati. Pa. kvalitativna promjena iz starog u novo društvo se dogodila početkom te faze. D r u š t v e n i u g o v o r . mora im se pokazati »pravi put« koji oni traže 3 2 ) . Štaviše. Kultura. Marx. bilo istinska samonametnuta nužnost. siromaš­ tvom i glupošću. Marxov stav da oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase postavlja to a priori. ma­ terijalne i intelektualne uslove koji sprečavaju genuino i in­ teligentno samoodređenje. to­ kom koje novo društvo »nosi na sebi tragove starog društva iz čije utrobe izlazi« 3 3 ) . pa tek onda oni mogu znati što se zbiva i što oni sami mogu učiniti da to izmijene. pojavljuje se u socijalističkoj revoluciji. K r i t i k a 1950. također. Kvalita­ tivno nov način života. doslovno. nadalje. Zato bi potiskivanje. To je dru­ štvo u kome ranije objekti produktivnosti prvi put postaju ljudska bića koja planiraju i upotrebljavaju instrumente svo­ ga rada za realizaciju svojih vlastitih ljudskih potreba i spo­ sobnosti. Kontrola proizvodnog procesa od strane »ne­ posrednih proizvođača« treba injicirati razvoj koji distingvira povijest slobodnih ljudi od prethistorije čovjeka. oslobođenje. vide i misle. kraj i na kraju kapitalističkog sistema. nije očajniji. str. I. Njena je zasluga što priznaje. Socijalizam mora postati zbilja s prvim aktom revolucije jer on mora biti već u svijesti i akciji onih koji su nosili revoluciju. izd. i 34. ipak. Najprije mora kreirati bogatstvo pa ga tek onda raspodjeljivat prema slobodno razvijenim potre­ bama pojedinca. da robovi moraju biti slo­ bodni za svoje oslobođenje prije nego mogu postati slobodni. pred tim argumentima je detronizirana repre­ sivna ideologija ο slobodi. nužno. .54 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 55 Argument historijske zaostalosti — prema kome. koji izvire iz novog načina proizvod­ nje. također. nužno je da njihovo oslobođenje dođe izvana i odozgo. »Političko telo će ga prinuditi slobo­ dom« »da vide predmete onakve kakvi su. Na osnovu toga je prvom fazom određen i prelaz od »svakome prema njegovu radu« na »svakome prema njegovim potrebama« — i to ne samo stvaranjem tehnološke i materijelne baze već. Za razliku od ove koncepcije. 1949. ono mora stvoriti materijalne preduvjete slobode za sve svoje članove. (a to je odlučno!) načinom na koji se ona stvara. str. ponekad onakve kakvi treba da izgledaju«. prije nego što društvo može postati slobodno. pri svoj svojoj istinitosti. u nužnosti koja ograničava njihovu slobodu i humanitet i nasuprot njoj. mora robove osposobiti da uče. konstituirana u prvoj fazi. nametnuto nužnošću. Prema Marxu je »druga faza«. Socijalistička izgradnja počinje prvom fazom revolucije. ali ju je teško opovrgnu­ ti. No. po kojoj ljudska sloboda može cvjetati u životu ispunjenom mukotrpnim radom. 21 G o t s k o g p r o g r a m a . suprotno jeziku brutalnih činjenica i ideologije. ) Ruso. u onoj mjeri u kojoj su robovi prekondicionirani da egzistiraju kao robovi i da bu­ du zadovoljni u toj ulozi. preciznije. od rizika koje sad preuzimaju velika. kako liberalna tako i autoritarna društva. koje potvrđuju izabrani predstavnici) — izabrani u uslovima efikasne i dobrovoljno prihvaćene indoktrinacije. bez mnogo hipokrizije. Istina. faktički razvoj u sadašnjem komunistič33 ) K . dijalektička logika insistira. u predominantnim uslovima materijalne i intelektualne zaosta­ losti. tu je i »prva faza« socijalističke izgradnje. No. Revolucija je. 20. te da cilj mora biti operativan u sredstvima kojima se zado­ biva. Jedini moguć izgovor (koji je do­ sta slab!) za »prosvijećenu diktaturu« jest da očajan rizik 32 koji ona uključuje. i teza teoretičara »prosvijećene diktature« od Platona do Rousseaua. vjerovatno. Prvi put u historiji ljudi bi djelovali slobodno i ko­ lektivno. mora biti djelovanje prisile i uprav­ ljanja — nije samo srž sovjetskog marksizma već. ujedno. Odista.

56 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 57 kom društvu odgađa (ili je na osnovu internacionalne situ­ acije prisiljen da odgađa) kvalitativnu promjenu prema dru­ goj fazi. kao nezavisnih sila nametnutih čovjeku. oni su nadomjestivi bez eksplodiranja temeljnih insti­ tucija društva. Partije. bila bi to najradikalnija i najkompletnija revolucija u historiji. i d a l j e . ono nije motor samog proizvodnog procesa. Pa.. No. ne i sadržaji samoodređenja. njihovo konstitu­ iranje bi značilo kraj ovog upravljanja. str. vjerovatnije je da će se poravnati nego da će ojačati suprotnost između rasta pro­ izvodnih snaga i njihove porobljavajuće organizacije. Tehnički pro­ gres će uroditi kontinuiranim porastom životnog standarda te liberalizacijom kontrola (ponovo. S . str. javlja. I sve to bi mogla izvršiti ne napuštajući totalno upravljanje ljudi­ ma. To je istinit dio u tezi sovjetskih marksista da preovlađujuća suprotnost »zaostalih proizvodnih odnosa i karak­ tera proizvodnih snaga« može biti razriješena bez eksplozije i da se »usklađenost« ova dva faktora može postići putem »postepene promjene« 3 6 ) . Organizacija proizvodnog procesa u sovjetskom sistemu. S . 109. Pla­ na itd. Dok su tendencije ka sputavanju kvalitativne promjene u sovjetskom sistemu. 5. 1953. Ukoliko bi ta promjena ostavila netaknutu materijalnu bazu društva (na­ cionalizirani proizvodni proces). izvršne i nadzorne funkcije ne bi više nosile privilegije vladanja životima drugih u nekom posebnom interesu. A. zacijelo. 14. uvelike efikasnoj formi koja ima sve izglede na uspjeh. Ovo odvajanje je bilo uvedeno na osnovu političke odluke. proizvođače« (radnike) od kontrole nad sredstvima za pro­ izvodnju i tako vodi ka klasnim razlikama u samoj osnovi si­ stema. C u r r e n t S o v i e t P o l i c i e s . New York: F. Praeger. te fizičke i men­ talne razlike među ljudima. koju je otvoreno priznao i Staljin 3 5 ) . u nestajanje Države. . kao kvantitativna promjena. Na­ stavlja se porobljavanje čovjeka instrumentima njegova rada u visoko racionaliziranoj. Dok stvaranje ovih preduslova još uvijek treba da bude djelo nametnutog upravljanja. Nema razloga za pretpostavku da će tehnički progres plus nacionalizacija rezultirati »automatskim« oslobođenjem i odriješenjem snaga negacije. poslije kratkog »herojskog perioda« boljševičke re­ volucije. Nacionalizirana ekonomija će moći eksploatirati pro­ duktivnost rada i kapital bez strukturalnog otpora 3 4 ) reduci­ rajući. š t o su oni koji vladaju sposob­ niji da pruže dobra konzumacije. Shodno to­ mu. iz socijalističke baze pro­ izvodnje proizlaze odlučne razlike.. tehnički zahtjevi. ona je stavila u pokret također i snage koje tendiraju k to­ mu da perpetuiraju tehnički progres kao instrument domina­ cije. str. Zrelo i slobodno indu­ strijsko društvo bi i nadalje ovisilo ο podjeli rada. Ako bi ona mogla voditi ka samoodređenju u samoj bazi ljudske egzistencije. Distribucija sredstava za podmirenje vitalnih potre­ ba bez obzira na radni učinak. radne sate i povećavajući komfor. pa se prelaz iz kapitalizma u socijalizam. Na takvu nejednakost prinuđavaju genuine društvene potrebe. 11. i dalje. uprkos re­ voluciji. koja uklju­ čuje nejednakost funkcija. a podržava se sve od tada. Druga polovica istine je u tome da bi kvantitativna promjena još uvijek morala biti obrnuta u kvalitativnu promjenu. u : Leo Gruliow ed. 35) »Economic Problems of Socialism in the U . R. Prelaz u takvo stanje nije evo36) Ibid. no. u ovećoj mjeri. ipak. Situacijom neprijateljske koegzistencije mogu se obja­ sniti teroristička obilježja staljinističke industrijalizacije. pod pretpostavkom da nu­ klearni rat ili kakva druga katastrofa ne presiječe njegov ra­ zvoj). Naprotiv. Pa ipak. naime u dimenziji nužnog rada. istosmjerne s tendencijama razvijenog kapitalističkog društva.« (1952). bila bi ograničena na poli­ tičku revoluciju. odvaja »neposredne S4 ) Ο razlici strukturalne rezistencije i rezistencije koja se može uklopiti u proces organizacije pogledaj m o j S o v i e t M a r x i s m . vladajući slojevi su odvojivi od proizvodnog procesa — to jest. sniženje radnog vremena na minimum. to će stanovništvo biti čvršće vezano za različite vladajuće birokracije. sredstva unaprijed presuđuju i sam cilj. još uvijek. izgleda. univerzalno svestrano obrazovanje u smjeru izmjenljivosti funkcija — to su preduslovi. Ι-ί. ono nije ugrađeno u ovaj proces kao što je to odijeljenost kapitala i rada koja proizlazi iz pri­ vatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.

zemlje u kojima industrija­ lizacija koegzistira s neuništivom pred. također. Ove zemlje ulaze u proces industrijalizacije sa stano­ vništvom nenaviknutim na vrijednosti produktivnosti. dezintegracija ovog otpora proteći u liberalnim i de­ mokratskim formama? Da li nerazvijene zemlje mogu uči- . da bi novi razvoj zaostalih zemalja mogao ne samo promijeniti perspektive razvijenih industrijskih ze­ malja već. Može li se. to učinila. naime. Da bi. morala bi zaustaviti materijalni i intelektualni rast na onom stup­ nju na kome je dominacija još uvijek racionalna i ima pred­ nosti. čak i na osnovama potpu­ no nacionalizirane i planirane ekonomije. U istim tim zemljama inertnost predtehnoloških i čak predburžoaskih običaja i uslova pruža jak otpor takvom nametnutom razvitku. čimbenik unutarnje situacije dva suprotstavljena društva. već dugo. Želio bih dodati nekoliko primjedbi ο rezoniranju.i antiindustrijskom kulturom (Italija. — tj. Možemo pokušati potražiti uporište u pojmu ο ljud­ skoj prirodi urođenog »nagona za moći«. široko je raspro­ stranjeno stanovište da održanje nezavisnosti zahtijeva veoma brzu industrijalizaciju i postizanje stupnja produktivnosti koji bi osigurao. borba na život i smrt s kapitalističkim svijetom. konstituirati »treću silu« koja treba da izraste u relativno nezavisnu silu. efika­ snosti i tehnološkog racionaliteta. Apostrofira se moćan otpor koji bi pružila ušančena birokracija — otpor čiji je raison d'être upravo isti onaj motiv koji pokreće potrebu za stvara­ njem preduslova oslobođenja. I ovdje je. U ovakvim uvjetima transformacija nerazvijenih dru­ štava u industrijska mora napustiti. Međutim. Egipat). potreban prvobitnoj akumulaciji. pretpostaviti da će. iz kapitalističkog ili komunističkog bloka — ili od oba. mo­ ra biti dobiven. izgleda. u velikoj mjeri. već da li će ona biti sposobna da spriječi zadobivanje takve razine. već revolucionarni proces. Pogodu­ ju li takvi uslovi stjecanju ujedno industrijalizacije i oslobo­ đenja — bitno različitom načinu industrijalizacije koji bi sagradio proizvodni aparat ne samo u suglasnosti s vitalnim potrebama ljudi već i s ciljem pacifikacije borbe za opsta­ nak? Industrijalizacija u ovim zaostalim područjima se ne zbiva u vacuumu.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 59 lucioni. u svojim postojećim formama. radije da će na osnovu internacionalne borbe za prestiž biti prisiljen da razvije) uslove koji bi pripremili taj prelaz? Postoje jaki ar­ gumenti protiv ove pretpostavke. što je moguće brže. odlučan faktor globalna situacija koegzisten­ cije koja je postala. izvana. količine en masse. ko­ je se često čuje. predtehnološke oblike. s dovoljno razloga. Ona se događa u historijskoj situaciji u kojoj društveni kapital. s ogrom­ nom većinom stanovništva koje još nije transformirano u radnu snagu odvojenu od sredstava za proizvodnju. razviti (ili. prije bilo čega drugog. u najmanju ruku. relativnu autonomiju u konkurenciji s dva džina. pak. Drugim riječima. pod udarom dva velika sistema totalne tehnološke admini­ stracije. gdje očajan životni standard traži. mehaniziranu i standardiziranu masovnu proizvodnju i distribuciju. Imperativ apsolutnog korištenja tehničkog progresa i nadzivljavanja na osnovu superiornog života može se pokazati jači od rezistencije ovlaštene biro­ kracije. štaviše. to je u visokom stupnju dubiozan psihološki pojam i uvelike nea­ dekvatan za analizu društvenog razvoja. Na osnovu prethodnog ra­ spravljanja: postoje li ikakvi znakovi da bi bivša kolonijalna i polukolonijalna područja mogla utrti put industrijalizaci­ je bitno različit od kapitalizma i suvremenog komunizma? Postoji li išta u autohtonoj kulturi i tradiciji tih područja što bi moglo indicirati takvu alternativu? Ograničit ću svoje primjedbe na modele onih zaostalih zemalja koje su već u procesu industrijalizacije. To je pogotovo slučaj u zemljama gdje su najvitalnije potrebe stanovništva daleko od toga da budu za­ dovoljene. Nije pitanje u tome da li će komunistička birokracija »napustiti« svoju privile­ giranu poziciju onda kad se postigne nivo za moguću kvali­ tativnu promjenu. Mašinski proces (kao društveni proces) zahtijeva poslušnost spram sistema anonimnih moći — totalnu sekularizaciju i destrukci­ ju vrijednosti i institucija čija desentifikacija jedva da je otpočela. Možemo li prihvatiti pretpostavku da će komunistički sistem. na kome stanovništvo još uvijek može biti vezano za službu i za interese države i drugih postojećih institucija.

37 i usmjere. Pion. sama po sebi. A gdje to nisu. veći su izgledi da će razvoj. Ova sposobnost je inherentna u svim razvijenim industrijskim društvima u kojima tehnički aparat kao predominantni tok zbivanja — us­ postavljen kao odvojena sila nad čovjekom i iznad njega — ovisi. tradicionalnih načina ži­ vota i djelatnosti — otpor koji nije napušten čak pri vrlo opipljivim izgledima na bolji i lakši život — da li bi ta predtehnološka tradicija. ovise ο mogućno­ stima države prosperiteta. štaviše. agrarna reforma i reduciranje nata­ liteta bili bi preduslovi. oštrijeg i krućeg od onog koji prolaze razvi­ jena društva koja mogu graditi na ostvarenjima liberalisti­ čkog razdoblja. nametnut tim zemljama. U takvim uslovima opadanje slobode i opozicije nije pitanje moralne i intelektualne pokvarenosti i korupcije. ko­ je pruža politika tehnološkog racionaliteta. Samoodređenje bi teklo iz osnove. »neposredni proizvođači« bi imali šansu da vlastitim radom i u slobod­ nom vremenu kreiraju svoj vlastiti progres. Društvena revolucija. No. a ne samo za opstanak. podleći ili jednoj od različitih formi neokolonijalizma. Ako industrijalizacija i uvođenje tehnologije u zaostale zem­ lje naiđu na jak otpor autohtonih. Kasno industrijsko društvo je više uvećalo nego što 38 ) »Slobodnog« vremena. Autohtoni progres izgle­ da zaista moguć u područjima u kojima su prirodna bogat­ stva. država neslobode jer je njeno totalno upravljanje sistemat sko ograničenje (a) »tehnički« dostupnog slobodnog vreme­ na 3 8 ) .60 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE . ove proširila i poboljšala na nji­ hovim vlastitim osnovama eliminirajući tiranske i eksploatatorske snage (materijalne i religiozne). izgleda da je moguća još jedna alternativa 3 7 ) . No. država prosperiteta je. . koje su tradicionalne forme onesposobile za osiguranje razvoja humanog života. umjesto nametanja tehnologije na tradicionalne načine života i djelatnosti. rad neophodan za opstanak bi se transcendirao prema radu za zadovoljenje ljudskih potreba. JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 61 niti historijski skok iz predtehnološkog u posttehnolosko drušvto u kome ovladani tehnološki aparat može pružiti ba­ zu za genuinu demokraciju? Naprotiv. Čak i u ovim apstraktnim pretpostavkama moramo uvažiti brutalnu ograničenost samoodređenja. još uvi­ jek dostatna za human život.(leisure time) jer ona prosperira u razvijenom industrijskom društvu. 1961. (b) količine i kvaliteta dobara i usluga »tehnički« do­ stupnih za podmirenje vitalnih potreba čovjeka. ο intenziviranom razvoju i eks­ panziji produktivnosti. postat će predominantni uslovi koji ne egzistiraju ni u starim ni u industrijski razvijenim društvi­ ma (i nikad nisu u njima postojali). Jedva se može i zamisliti revolucija kao spontana akcija — revolucija koja bi injicirala ukidanje mentalne i materijalne eksploatacije i izgradila pretpostavke za novi razvoj. naročito T e r r e s v i v a n t e s . dovesti do perioda totalne administracije. ili više-manje terorističkom sistemu prvobitne akumulacije. Da sumiramo: zaostala područja će. a ne »dokolice·. Izgleda da je ta država u stanju da podiže standard života kojim se upravlja. ne bi li mogla biti pospješena postepenom i djelo­ mičnom pomoći tehnologije — u okvirima tradicionalnih formi? U tom slučaju. da ga procijene ) U vezi s ovim aspektom pogledaj vanredne knjige Renéa Dumonta. Država prosperiteta i ratne angažiranosti Kao rezime proizlazi: izgledi sputavanja promjene. u svom funkcioniranju. To je objektivan društveni proces utoliko što su proizvodnja i raspodjela sve veće količine dobara i uslu­ ga u kolotečini racionalnog tehnološkog odnosa. Za sada ni­ šta ne indicira takvu promjenu. P a r i s . uza svu svoju racionalnost. ako su oslobođena od zahvata ugnjetavanja. no. mogla postati izvor pro­ gresa i industrijalizacije? Takav autohtoni progres bi zahtijevao planiranu poli­ tiku koja bi. n o . vjerovatno. neslobodna je uto­ liko što njome upravlja biznis i politika. ne bi označili industrijalizaci­ ju po uzoru razvijenih društava. autohtoni pro­ gres pretpostavlja promjenu u politici dvaju velikih indu­ strijskih blokova moći koji danas oblikuju svijet — napušta­ nje neokolonijalizma u svim njegovim formama. — Naime. (c) inteli­ gencije (svjesne i nesvjesne) kadre da razumije i realizira mogućnosti samoodređenja.

kako iz­ nutra tako i izvana. tada kad je već prevladana određena razina zaostalosti. Snage u kontrabalansu ne uključuju one snage koje se suprotstavljaju cjelini 4 0 ). ono za društvo kao cjelinu). ko­ ja ih zadovoljavaju. Sve dok dominira ova konstelacija. osjećaju i maštaju? Istina. zašto da oni žele da sami za sebe misle. To je racionalan i materijalan osnov unificiranja suprotnosti. da se bore protiv povijesnih alternativa. Ako su ljudi u tolikoj mjeri zadovoljeni potrošnim dobrima i servisima koje im pruža upravni aparat da se osjećaju sretni.62 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE. ne isključuju­ ći širenje raznolikosti proizvodnje. ako su ljudi preduvjetovani u tom smislu da potrošna dobra. odista. bez obzira koliko ograničenog. aspi­ racije. Tako su sputane transcendirajuće političke snage unutar društva. Te snage se međusobno poništavaju u višem jedinjenju — u zajedničkom interesu da brane i proširuju postojeću pozi­ ciju. Vladavina zakona. indoktriniranje. zaštićivanju ugnjetavačkih obilježja društva koje prethodi državi prosperiteta. 1959. Porast produktivnosti rada. već elementi osnov­ nih proizvodnih troškova. str. Cam bridge: Harvard University Press. neka pojedinačna organizacija je mogla ublažiti udar druge. Gubitak ekonomskih i političkih sloboda. takođe uključuju misli. One nastoje da postojeće u cjelini učine imunim protiv negacije. pa mogućnost kvalitativne promjene preostaje jedi­ no izvana. Nema razloga da se insisti­ ra na samoodređenju ako je život kojim se upravlja udoban i čak »dobar«. gotovo neizbježan nusprodukt politički manipuliranog indu­ strijskog društva. planirano zastarjevanje nisu više neproduktivni rashodi. još uvijek pruža neizmjerno veću sigurnost nego vladavina iznad zakona ili bez njega. s obzirom na predominantne tendencije. S . ona reduci­ ra upotrebnu vrijednost slobode. 39 Kritika države prosperiteta s pozicija liberalizma i kon­ zervativizma (bez ili s prefiksom »neo«) počiva. ništavne — no duh i znanje ne go­ vore protiv zadovoljenja potreba. Odiozni aspekti ove kritike po­ kazuju se u borbi protiv opsežnog socijalnog zakonodavstva i adektavnih troškova vlade za sve druge službe osim vojne odbrane. na nižem stupnju druš­ tvenog bogatstva i tehnologije. kojim se upravlja. materijalne i mentalne robe koje se nude mogu biti loše. u Ε . suvišne. moglo je biti kalkulirano izbjegavanje i ponovno zadobivanje balansa. U najrazvijenijem stadiju kapi­ talizma to prevladano društvo je sistem pluralizma u kome međusobno konkurentske ustanove koincidiraju u solidari­ ziranje moći cjeline nad pojedincem. tako. JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 63 je reduciralo nužnost parazitskih i alijeniranih funkcija (ako ne za pojedinca. može izgledati neznatna šteta u državi sposobnoj da zaštiti život kojim upravlja i da ga učini komfornim 3 9 ) . pluralistička administracija daleko bo­ lja od totalne. Pa ipak je za pojedin­ ca. Jedva se može i zamisliti odbacivanje države prospe­ riteta u ime apstraktnih ideja slobode. No. zašto bi insistirali na drugačijim institucijama za dru­ gačiju proizvodnju drugačijih dobara i servisa? Nadalje. s obzirom na svoje važenje. ) Za kritičku i realističku ocjenu Galbraithove ideologijske kon­ cepcije pogledaj E a r l L a t h a m »The Body Politic of the Corporation«. osjećaje. da zapriječe kvalitativnu promjenu. takva proiz­ vodnja društveno potrebne suvišnosti zahtijeva kontinuiranu racionalizaciju — beskompromisno iskorištavanje tehničkih otkrića i znanosti. vanjska politika blokiranja prevladava­ nja postojećeg javlja se kao proširenje istosmjerne unutar­ nje politike. 223. Optužba ugnjetavačkih sposobnosti države prosperiteta služi. Trgovačka pro paganda. moramo postaviti pitanje: ne ubrzava li pluralistička forma organi­ zacije društva destrukciju pluralizma? Razvijeno industrij­ sko društvo je. i dalje. Na osnovu toga je dizanje životnog standar­ da. sistem kontrabalansirajućih snaga. Jedna institucija ga je mogla zaštititi protiv neke druge. koje su realne tekovine prethodna dva stoljeća. 22. 235. stvara uvećanje viška proizvoda koje dozvoljava sve jaču konzumaciju bilo da je taj višak proizvoda privatno ili centralizirano prisvajan i di­ stribuiran. na postojanju upravo onih uslova koje je nad­ mašila država prosperiteta — naime. 40 ) Pogledaj str. jednodimenzionalnog političkog ponašanja. Da bi bila efikasna. dobra reputacija. . Mason T h e C o r p o r a t i o n i n M o d e r n S o c i t y .

zado­ voljenje još neispunjenih vitalnih potreba? Ako su ove prve mogućnosti alternativa istinske mogućnosti. U takvim uslovima čak i postojeće slobode i pribježišta padaju unutar organizirane cjeline. manipuliranja i demokracije. čak i najorganiziraniji kapitalizam zadržava društvenu potrebu privatnog prisvajanja i raspodjele profita kao regu­ latora ekonomije. na današnjem stupnju dirigiranog tržišta. On nije identičan s postojećim komunizmom ili postojećim kapitalizmom — on je. nezaposlenih i nezapošljivih. skica je povijesne igre između organiziranog kapitalizma i socijalizma. Kad su ljudi. svakako. u oba slučaja. između progresivnog »ukidanja rada« i potrebe da se očuva rad kao izvor profita. Time ojačava prioritet sredstava pred ciljem — prioritet koji bi mogao biti slomljen samo ako se ostvari pacifikacija — a kapitalizam i komunizam nastave takmičenje bez vojne sile. Beznadno je dokazivati da civiliza­ cija. On pri­ jeti u vrijeme mira koliko i u ratu (a možda i više nego za vrijeme rata). On vi­ še proširuje nego što reducira manipuliranje i koordinaciju. opasnost da se pripremanje za totalan nuklearni rat može okrenuti u realizaciju: zastrašivanje služi. Skica države izobilja. ocrtane u prethodnim poglavlji­ ma. neprijatelj je permanentan. obeshrabrenju napo­ ra da se eliminira potreba zastrašivanja. već na osnovu toga što društvo kao cjelina postaje odbrambeno društvo. Slobodne institucije se natječu s autoritarnim u to­ me da neprijatelja učine đavolskom snagom unutar sistema. i to ne na osnovu značaja i ekonomskog prodora »sektora« obrane. koja svoju odbranu opravdava takvim kalkulima. Mo­ gućnost države izobilja je dovoljno indicirana predominantnim tendencijama tehničkog progresa i dovoljno ugrožena eksplozivnim snagama.64 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODOeatnONALNO DRUŠTVO 65 Stvarnost pluralizma postaje ideološka. Još jedanput: besmislenost cjeline oslobađa krivnje po­ jedine ludosti i preokreće zločine protiv čovječanstva u racio­ nalan pothvat. Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem dominacije. totalitarizma i sreće. Tako on biva ugrađen u sistem kao koheziona snaga. Neprijatelj je zajednički nazivnik za sve što se čini ili ne čini. Ovaj kon­ flikt perpetuira nehumanu egzistenciju onih koji sačinjava­ ju ljudsku bazu društvene piramide — autsajdera i siroma­ ha. već u toku normalnog stanja stvari. U zbivanju su pri­ sutni i drugi činioci koji mogu zapriječiti ugodno poveziva­ nje totalitarizma i srećnosti. korisnosti i uvjerenja. On nije u izvanred­ nim situacijama. obitavalaca zatvora i mentalnih institucija. takođe. kao ni visok životni stan­ dard ne ovise ο prijetnji izvana. oni su razboriti ne samo radi prisutnog neprijatelja već. tad suvremena forma pluralizma ojačava tendenciju sputavanja kvalitativne promjene i tako sprečava. ili odgađa. progonjenih obojenih ra­ sa. Tako je kapitalizam i nadalje suočen s konfliktom između ra­ sta potencijala za pacifikaciju borbe za opstanak i nužnost da se ta borba intenzi vira. zaostalost i naslijeđe terora u suv­ remenim komunističkim zemljama perpetuiraju okrutnošću obilježeno »dostizanje i prestizanje« postignuća kapitalizma. Jer. spremni na živote totalne mobiliza­ cije. perpetuiranje unapri­ jed zasnovane harmonije između organiziranog i spontanog ponašanja. u sveobuhvatnim razmjerima i posredstvom sveobuhva- . a ne nagoni na »obrat« samood­ ređenja. preduvjetovane i slobodne misli. Ova đavolska snaga stimulira rast i inicijativu. prok­ lamira svoj vlastiti kraj. ili intenzivira. dvadeset miliona itd. ali ovisi njihovo iskorišta­ vanje za sputavanje društvene promjene i perpetuiranje sužanjstva. prikladno stimulirani javnim i privatnim autoritetima. heteronomije i autonomije — ukratko. trku za veću i bržu prođu i zastarijevanje? Natječu li se po­ litičke partije u pacifikaciji ili u jačoj i skupljoj vojnoj in­ dustriji? Da li proizvodnja »obilja« stvara. sužanjstva i slobode. Ni rast produktivnosti. Ublažava li konkurenci­ ja. varljiva. Najmoćnija je. Postaju smislene čak i najluđe kalkulacije: pre­ ferira se uništenje pet miliona spram uništenja deset miliona. sablast os­ lobođenja. Neprijatelji izvana. To jest. radi investicija i mogućnosti uposlenosti u industri­ ji i razonodi. također. on kontinuirano povezuje realizi­ ranje općih interesa i posebnih ovlaštenih interesa. izvodi sudbonosnu integraciju više nego što joj se suprot­ stavlja.

svugdje su uključene u okrutnost konflikta. Kad se kapitalizam sreta s izazovom ko­ munizma. slobode. i Ostvarenja i neuspjesi ovog društva obezvređuju nje­ govu višu kulturu. Ove elemente prevla­ dava.« 4 1 ) Odlučna međuovisnost jedina dva »vrhovna« društve­ na sistema u suvremenom svijetu izražava činjenicu da je sukob između progresa i politike. No. i »Izigrane od strane nacije i od klase. koje strada­ ju. humaniz­ ma. Uvijek su koegzistirale dvije antagonističke sfere društva. POKORENJE NESRETNE SVIJESTI: REPRESIVNA DESUBLIMACIJA κ Nakon što smo ukazali na političku integraciju razvi­ jenog industrijskog društva. 633. Upravo protiv te mogućnosti je sadašnji svijet mo­ biliziran: »Ignorancija i nesavjesnost vladaju u tolikoj mjeri da nacionalizam i nadalje cvjeta. I komunizam u susretu s izazovom kapitalizma nalazi svojo vlastite mogućnosti: spektakularan komfor. promjene u ekonomskom i političkom režimu koje bi dale efikasnost i sadržaj ovoj ili onoj koaliciji«. olakša­ nje životnih tegoba. na postignuće rasta tehnološke produktivnosti i ekspanzivnog pokoravanja čovjeka i priro­ de. Novina suvremenog svijeta jest iščezavanje antagoniz­ ma kulture i društvenog realiteta putem zastarjevanja opo­ zicionih. 631-632. a samo je privilegirana manjina uživala njene blagoslove i predstavljala njene ideale. Sporazumijevanje moderne industrije i teritorijalne mo­ ći jest defekt. koji koče takav razvoj. nacionalnog biznisa skupa s njihovim internacionalnim savezima. loc.66 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE tnih institucija. str.Ono što se sad zbiva nije degenerira­ nje visoke kulture u masovnu kulturu. isti: borba protiv načina života koji bi raščinio bazu za dominaciju. viša kul­ tura se uvijek prilagođavala. kolektivna uvjerenja se ne adaptiraju stvarnoj promjeni. stranih i transcendirajućih elemenata više kulture na osnovu kojih je ona konstituirala jednu drugu dimenziju . Ve­ like sile oblikuju svoja . Pacifikacija bi značila nastajanje genuine Svjetske ekonomije — smrt države nacije. pri tome. prelazimo sad na korespondirajuću integraciju u domeni kulture.carstva' ili popravljaju njihovu arhi­ tekturu ne prihvaćajući. koji nikakva nužna dijalektika neće nuž­ no odstraniti. kao ni na Zapadu. Tu su njihovi jedini neprijatelji gospodari koji znalački iskorištavaju mistifikacije industrije i moći. čovjek da­ nas može učiniti više nego heroji i polubogovi kulture. zapravo. No. 41) François Perroux. tragične i romantične ljubavi javlja se kao ideal zaosta­ lih stupnjeva razvoja. zbiljskiji od kapitalističkih i komunističkih in­ stitucija i struktura. III. na Istoku. on je riješio mnoge nerješive probleme. u oba slučaja. i. on je i iznevjerio na­ du i uništio istinu koje su bile sačuvane u sublimacijama vi­ še kulture. nacionalnog inte­ resa. Realitet nadilazi svoju kulturu.. mase. razlog je. Ni naoružanje ni industrija dva­ desetog stoljeća ne dozvoljavaju 'otadžbinama' da osiguraju svoju bezbjednost i svoju egzistenciju osim posredstvom or­ ganizacija na kojima je težište ekonomskih i vojnih pitanja u svjetskim razmjerima. u posljednjoj instanci. vol. te njihova sudbina ilustrirati likvidiranje opo­ zicionih i transcendirajućih elemenata »više kulture« u pro­ cesu razvoja tehnološkog racionaliteta. susreće on svoje vlastite mogućnosti: spektakula­ ran razvoj svih proizvodnih snaga nakon podređivanja pri­ vatnih interesa stvaranja profita. U ovom poglavlju će određeni ključni pojmovi i sli­ ke literature. dok je stvarnost rijetko bila uznemiravana njenim idealima i istinama. Oba sistema su te mogućnosti iskrivila tako da se one jedva raspoznaju. već opovrgavanje kul­ ture realitetom. proces desublimacije. cit. Cijenjenje autonomne ličnosti. 3. čovjeka i njegovih gospo­ dara postao totalan. predominantan u razvi­ jenim područjima suvremenog društva. Zacijelo je viša kultura bila uvijek u suprotnosti s društvenom stvarnošću.

već ćudljivosti. ne samo zbog inherentnih joj romantičnih elemenata (o kojima ćemo raspravljati nešto kasnije) već. u Goetheovom Wilhelmu Meistern. Vamp. radiju i pozornicama. Ona je bila feudalna ne samo zbog svoje ograničenosti na privilegirane manjine. a svakodnevno se prodaju i njima se upravlja. u stvari. one postaju besmisleni zvukovi koji dobivaju značenje samo u kontekstu propagande. idealizirani i optuženi. gangster. politiku. idealizirani magnat imaju sasvim različitu. ili tipovi istog ži­ vota koji služe više kao afirmacija nego kao negacija pos­ tojećeg poretka. One. i čak se pušta­ ju njima da ih vode — tako prihvaćaju i tradicionalne vri­ jednosti i čine ih dijelom svog mentalnog inventara. Upravo kao što ljudi znaju. služe kao elementi društvene kohezije. odnosno čovjekove intime. Nije ta druga dimenzija bila reprezen­ tirana religioznim. a ipak ih slušaju i čitaju. Njeno važenje je proizla­ zilo iz iskustva svijeta koji više ne postoji i koji se ne može vratiti jer je u striktnom smislu obezvrijeđen tehnološkim društvom. Viša kultura Zapada — čije moralne. štaviše.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 69 stvarnosti. ona dovode domene kulture na nji­ hov zajednički nazivnik — na formu robe. Kako velike riječi slobode i ispunjenja izgovaraju vo­ đe i političari u kampanjama. estetičke i inte­ lektualne vrijednosti industrijsko društvo još uvijek dekla- rira — bila je predtehnološka kultura. u Thomasa Manna) — ostao je to poredak zasje­ njen. ratnik. biznisa. Njihova perverzija indicira činjenicu da je razvijeno industrijsko društvo suočeno s mogućnošću materijalizacije ideala. bitnik. No. Ovo likvidiranje dvodimenzionalne kulture ne zbi­ va se negiranjem i odbijanjem »kulturnih vrijednosti«. neurotična kućanica. religiju i filozofiju s ko­ mercijalnim oglasima. kako u funkcional­ nom tako i u kronološkom smislu. moralnim herojima (koji su često podržavali postojeći poredak). On je spušten iz sublimirane domene duše ili duha. brakolomnica. Iako je taj buržoaski poredak našao svoju bogatu — i čak afirmativnu — reprezentaciju u umjetnosti i literaturi (kao u holandskih slikara sedamnaestog stoljeća. razbijen. U toj transformaciji ona gubi veći dio svoje istine. radosti i tuge pojedinca. veliki kriminalac i vagabund. već više takvim izopće­ nim likovima kao što su umjetnik. Kad sredstva masovne komunikacije harmonično i često neprim­ jetno slijevaju umjetnost. One teško optu­ žuju sadašnje oblike komunizma. Potencijalne mogućnosti ovog društva sve više reduciraju sublimiranu sferu u kojoj su uslovi čovjekova života bili predstavljeni. Tu su progresivni elementi masovne kulture. prostitutka. već putem njihova inkorporiranja na veliko u postojeći poredak. na filmskim platnima. ideali humanizma. Asimiliranje ideala i realiteta pokazuje razmjere prevladavanja ideala. Viša kultura postaje dio materijalne kulture. star. pjesnik bundžija. metodičku ali­ jenaciju od cjelokupne domene biznisa i industrije i pripadnog im poretka profita i kalkula. da oglasi i političke platforme ne moraju nužno bi­ ti istinite ili prave. đavo. ispunjenje ličnosti jesu značajne stavke u borbi za prestiž Istoka i Zapada. Veličina slobodne literature i umjetnosti. No. optuži­ vala ga je i negirala. bio je to svijet u kome priroda i čovjek . opovrgnut jednom drugom dimenzijom koja je bila nepomirljivo antagonistička poretku biznisa. discipline i relaksacije. u engleskom romanu devetnaestog stoljeća. zbog toga što su njena autentična djela izražavala svjesnu. nacionalni heroj. oni preživljuju bitno transformirani. Muzika duše je takođe muzika trgovine. ili osjećaju. ipak. Uvažava se prometna. i preveden u operacionalne termine i probleme. spiritualnim. Ne uvažava se činjenica da protivurječe društvu koje ih prodaje. Na njoj je centrirana racionalnost statusa quo ko­ me se povinjava svaka strana joj racionalnost. a ne istinska vrijednost. putem njihova masovnog reproduciranja i izlaganja. luda — onima koji ne zarađuju za življenje. ta kultura je ostala velikim dijelom feu­ dalna kultura čak kad joj je buržoasko razdoblje dalo neke od njenih najtrajnijih formulacija. ti likovi nisu iščezli iz literature razvijenog indu­ strijskog društva. Bez sumnje je svijet njihovih prethodnika bio zaostao predtehnološki svijet. u najma­ nju ruku — ne na regularan i normalan način. Oni više nisu li­ kovi drugog načina života. svijet dobre savjesti ο nejednakosti i mukotrpnom radu u kome je rad još uvijek bio sudbinska nesreća. takođe. i čak suprotnu funkciju od svojih kulturnih prethodnika.

Ono na što one prisjećaju i čuvaju u pamćenju pripadno je budućnosti: ocrtavanja su to zadovoljenja koje bi rastočilo ovo društvo koje ga obuzdava. Feme i Heimat. izgleda. Konflikt sa svijetom progresa. No. Ona je bila racionalna. Da li je njihova masovna rep­ rodukcija i konzumcija samo promjena u kvantitetu. U stihu i prozi te predtehnološke strukture je ritam onih koji lutaju ili se voze u kočijama. umjetnička alijenacija je svjesna transcendencija otuđene egzistencije — »viša razina«. Isto tako. osjećaju i pripovijedaju. u insistiranju na kreiranju svijeta u kome je teror života osviješten i suspendiran — savladan prepoznavanjem. stilom i vokabularom pripadne joj literature i filozofije. Tradicionalne slike umjet­ ničke alijenacije su odista romantične jednakomjerno svojoj estetskoj inkompatibilnosti s datim razvojem društva. njihov destruktivni sadržaj — njihova istina. te dimenziju koju razotkrivaju. spo znajna snaga koja je razotkrivala u realitetu potiskivanu i odbijenu dimenziju čovjeka i prirode. no. one nalaze svoje utočište u svakodnevnom životu. neispunje­ ne nade i iznevjerena obećanja. Svojim ko­ deksom formi i manira. Le Bateau ivre i Long-legged Bait. Njeni najrazvijeniji stavovi i slike. poražene mogućnosti. Ovo puko njihovo nabrajanje pokazuje da pripadaju izgubljenoj dimenziji. izraz »dekadentan« daleko češće diskreditira genuino progresivna obilježja kulture na umoru negoli stvarne činioce raspada. a može se vra­ titi samo u snovima i djetinjim regresijama. ta prošla kultura je izražavala sadržaj svijeta u kome su doline i šume. Ono što se promi­ jenilo u suvremenom periodu jest razlika tih dviju sfera i njihovih istina. živjeti ono što netko . Les Fleurs du mal. negiranje poretka biz­ nisa. »Romantičan« je izraz prezri­ vog omaložavanja. Don Juan i Romeo. la femme-enfant. Nisu te umjetničke preokupacije obezvažene zbog njihove literarne zastarjelosti. koji ne bi trebalo da ome­ ta poredak biznisa i zaista ga nije ometao. Ta inkompatibilnost je znamen njihove istine. Neke od njih pripadaju i suvremenoj literaturi te preživljavaju u najna­ prednijim djelima. naime porast razumijevanja i cijenjenja. saloni i dvorovi bili dio iskustva ο realitetu. Prije ovog izmirenja.70 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 71 još nisu bili organizirani kao stvari i instrumenti. onih koji imaju vremena i za­ dovoljstvo da misle. To je zastarjela i prevladana kultura. koji označava čov­ jekov odnos spram samog sebe i svog rada u kapitalističkom društvu. oni i nadalje proganjaju svijest s mogućnošću svo­ ga ponovnog rođenja u kompletnosti tehničkog progresa. Živjeti svoju ljubav i mržnju. U domeni kulture se manifestira novi totalitarizam baš u pluralizmu koji harmonizira. Apsorbirajuća moć društva ispražnjuje um­ jetničku dimenziju time što asimilira njezine antagonističke sadržaje. plemići i kmetovi. pa naj kontradiktorni ja djela i istine mirno koegzistiraju u indiferentnosti. Ta ocrtavanja. nadživljavaju svoje apsorbiranje u upravljana zadovoljstva i sti­ mulanse. olako primijenjen na diskreditirajuće avan­ gardne pozicije. demokratizacija kulture? Umjetnička istina je uvijek bila dopuštena (ako je uopće bila dopuštena) kao »viši« poredak. u njihovoj oslobodilačkoj i sub­ verzivnoj ulozi nanovo nalazimo u velikoj nadrealističkoj li­ kovnoj umjetnosti i književnosti dvadesetih i tridesetih godina našeg vijeka. mogu indicirati i ne specijalno odabrani primje­ ri iz bazičnog literarnog vokabulara: duša. duh. Njihov smjer i pripadnost. Otuđena i otuđujuća djela intelektualne kulture postaju opće rasprostranjena dobra i servisi. srce. Njezina istina je bila u probuđenim iluzijama. Oni su izraz slobodne i svjesne alijenacije od postojećih ob­ lika života kojom se literatura i umjetnost suprotstavljaju tim oblicima čak i tamo gdje ih ukrašavaju. a kraj tragedije je — nemogućnost njena rješenja. Obezvažena je njihova subverzivna snaga. antiburžoaski elementi u građanskoj literaturi i umjet­ nosti ne mogu se pripisati ni estetskoj niskosti tog poretka niti romantičkoj reakciji — nostalgičnom uzvisivanju iščezavajućeg stupnja civilizacije. demon mašina i de­ mon novac. Transformira­ jući se. takođe demon rum. the Kingdom by the Sea. to je tragedija podnošena do kraja. la recherche de l'absolu. ta kultu­ ra je u nekim svojim odlučnim elementima također posttehnološka. To je čudo chef-d'oeuvre. umjetnost je bila bitno alijena­ cija koja je podržavala i zaštićivala kontradikciju — nesrećna svijest podijeljenog svijeta. Master Builder i When We Dead Awake. sela i krčme. Za razliku od Marxova koncepta. kontempliraju. ili posredovana alijena­ cija.

riješena modernom demokracijom. koncert. možemo pružiti neke sugestije u cilju pojašnjenja. Razvoj tehno­ loškog realiteta ne potkopava samo tradicionalne forme već i samu bazu umjetničke alijenacije — to jest. njegov jezik prestaje biti jezik varke. « . sek­ sualni moral još neliberaliziran. pjevaju. Njena težnja je bila fatalna jer tamo nije bilo psihoanalitičara. ili. Tako on govori istinu ο sebi. koji ju je uništio. Egipat­ ska. on tendira obezvaživanju ne samo određenih »stilova«. privilegija i iluzija. pakao koji je čovjek učinio za čovjeka postaju nepokorljive kozmi­ čke snage. alijenacija nije jedina karakteristika um­ jetnosti. ti modi ne­ gacije plaćaju danak antagonističkom društvu s kojim su vezani. grčka i gotička umjetnost poznati su primjeri. Bez obzira koliko su hram i katedrala bili blizu i poznati ljudima koji su živjeli oko njih. oni su ostail u zastrašujućem i uzvišenom kontrastu spram svako­ dnevnog života roba. između duševnog zdravlja i neuroze. Uprkos svoj demokratizaciji i popularizaciji. ona je čitala priče koje su sadržavale te vizije. No. Bilo da je to ritualizirano ili ne. Kroz cijele periode civilizacije umjetnost se javlja kao potpuno integrirana u pripadno društvo. slamanja i krei­ ranja nanovo njihove faktične egzistencije. također. umjetnost nastavlja u toj formi kroz devetnaesto i u dvadeseto stoljeće. seljaka i obrtnika — a. Bez sumnje.72 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 73 jest znači poraz. sa­ me supstancije umjetnosti. Mjesto umjetničkog djela u predtehnološkoj i dvodimenzionalnoj kulturi veoma je različito od njegova mje­ sta u jednodimenzionalnoj civilizaciji. Ona bi ga bila odbila kao dio poretka Yonvillea. no. Njegovim i . umjetnost ima tu magičnu moć samo kao moć negiranja. Njihovo posjećivanje zahtijeva pripreme kao za sve­ čanost. oni odsijecaju i transcendiraju svakodnevno iskustvo. Salon. Kako je svijet umjetnosti koji oni tvore odvojen od sfere rada u kojoj društvo reproducira sebe i svoju mizeriju. ona je veliko odbijanje — protest protiv onoga što jest. Njena priča je »tra­ gična« jer je zaostalo bilo društvo u kome se odigrala. U svojim naprednim pozicijama. ali alijenacija karakterizira kako afirmativnu tako i negativnu umjetnost. već. a čak i naznačavanje tog problema jest iz­ van okvira ovog djela. iracionalno ili racio­ nalno suprotstavljanje. ili tragedija Romea i Ju­ lije. Ona može govoriti svojim vlastitim jezikom samo dok su žive slike koje odbijaju i opovrgavaju postojeći po­ redak. sa svom svojom istinom. Zacijelo bi bilo bes­ misleno reći da je njena tragedija. ono potko­ pava svakodnevno iskustvo i pokazuje da je ovo osakaćeno i lažno. ignorancije i prepuštanja. Analiza. . opera. rezignaciju i smrt. Umjetničko kazivanje naziva fakte njihovim imenom i njihova vladavina se ruši. »Viša kultura« u kojoj se izvodi ta alijenacija ima svoj vlas­ titi ritual i stil. No. ona je otuđena takođe od same pub­ like kojoj se obraća. ostaje on. No. čak spram svakodnevnog života njihovih gospodara. isto tako bi bes­ misleno bilo poreći historijsku bit te tragedije. već razlika između umjetničke i društvene zbilje. Napetost između aktualnog i mogućeg je preoblikova­ na u nerješiv konflikt u kome je pomirenje po gracilnosti djela kao forme: ljepota kao »promesse de bonheur«. Odlučna razlika nije psihološka — između umjetnosti kreirane u radosti i umjetnosti sačinjene u tuzi. Zlodjela društva. a psihologija još neinstitucionalizirana. U for­ mi djela su stvarne okolnosti postavljene u jednu drugu di­ menziju u kojoj se realitet pokazuje kao što jest. možda. ogla­ šavaju i govore jesu modi opovrgavanja. obično se navodi Bach i Mozart da bi se potvrdile »pozitivne« strane umjetnosti. Sačinjeni modi u kojima se čovjek i stvari pojavljuju. umjetnost sadrži racionalitet negacije. Nije ga bilo jer on u njenom svijetu ne bi bio u stanju da je izliječi. . Flaubertova Madame Bovary se razlikuje od jednako tužnih ljubavnih priča suvremene literature činjenicom da je skromni Vokabular njenog stvarnog života još uvijek sa­ državao vizije ove heroine. Sad razvijeno tehnološko društvo sve više zatvara taj bitni rascjep između umjetnosti i poretka svakodnevnog ži­ vota što ga je održavala umjetnička alijenacija. Društvo koje je tad tek dolazilo »riješilo« je njen problem tako što ga je obuzdalo. kazalište oblikovani su tako da kreiraju i zazivaju jednu drugu dimenziju rea­ liteta. Bitan kvalitet čak najafirmativnije umjet­ nosti je rascjep od društvenog realiteta.

Dominacija ima vlastitu estetiku. Ona se ne može korigirati džepnim izdanjima. . 1949. ona se pretvaraju u kotačiće u mašini kulture koja prepravlja njihov sadržaj. Oni insistiraju na uvažavanju činjenice da su kla­ sici napustili mauzolej i da su oživjeli. džepna iz­ danja. Društvo eliminira prerogative i privilegije feudalno aristokratske kul­ ture skupa s njenim sadržajem. ideja. a očuvava dominaciju. u tom emitiranju. Marxa i Freuda u prodavaonicama robe široke potrošnje. umjetnička alije­ nacija je prevladana procesom tehnološkog racionaliteta. centar mjesne vlasti ili u sjedište vlade. sli­ ka. P h i l o s o p h i e d e r n e u e n M u s i k . suprotnost između ideolo­ gije i stvarnost. Istina. ona je i »integriranija« — kulturni centar urasta u trgovinski centar. Pa ipak. fizička transformacija svi­ jeta zahtijeva mentalnu transformaciju njegovih simbola. no. Bez sumnje. takođe. W. osuđenja. ten 2 ) . kad motorni čamci jure po jezerima. dolinama i šumama. Kad je sagledana kao učinak tehničkog progresa. B. pružaju udobnost i uzbuđenje. Schelleya i Baudelairea. Ta­ ko se fundamentalno izmijenila intencija i funkcija tih djela. i dalje. da su ljudi baš utoli­ ko obrazovaniji. op­ ćim školovanjem. 19. pa cirkuliraju kao dio ili pošiljka opreme koja dekorira i psihoanalizira predominantan tok. lišeni su svoje antagonističke sna­ ge. »druga dimenzija« je apsorbirana u predominantnom toku zbivanja. Još uvijek postoje tekst i ton. Neokonzervativni kritičari Ijevičarskih kritičara maso­ vne kulture izruguju se protestu protiv instaliranja Bachove muzike čak i u kuhinje. No. Također su i ovdje racionalno i zlo nerazdvojivi. i magistrale. Adorno. Pogledaj : Th. long-play pločama i ukidanjem svečane od­ jeće za kazalište i koncertnu dvoranu *)· Privilegije u kulturi su izražavale nepravdu slobode. U potpuno razvijenom indu­ strijskom društvu tu nerastvorljivu srž sve više istanjuje teh­ nološki racionalitet. Dok su nekad bila u kontradikciji sa statusom qvo. one su. oni žive drugačije nego što su sami. u Arnold Schönbergovu kvartetu u Fis-molu. ο »nerastvorljivoj sr­ ži« koja se opirala integraciji. I samo djela alijenacije su inkorporirana u ovo društvo. gube karakter kvalitativno drugačije stvarnosti. Sad je odstranjena ta udaljenost — as njom suprot­ stavljanje i optužba. C. Skupa s drugim modima negacije. ο uskim granicama organizacije i manipulacije. promjena razot­ kriva svoju dubinu i stepen svoje ireverzibilnosti. opće obrazovanje i long-play ploče istinski su blagoslov. kao područja suprotstavijenog. Mohr. Suvremeni stupanj razvoja daje novo određenje mogućnostima čovjeka i prirode u skladu s novim raspoloživim sredstvima za nji­ hovu realizaciju. a demokratska dominacija demokratsku estetiku. Dobro je da sad gotovo svatko može imati umjetnička djela u svojim prstima tako što okreće dugme svoga televizora ili što samo stupi u obližnju prodavnicu robe široke potrošnje. koje je upravo i bilo dimenzija njihove istine. Takvo asimiliranje je historijski preuranjeno. osigurale zaštićenu domenu u kojoj su tabuirane istine mogle preživjeti u apstraktnoj pu­ nini — udaljene od društva koje ih je obuzdavalo. Očito. Bez sumnje je nova arhitektura bolja. Tübingen. No. Ona tako postaju komerci­ jalna dobra — prodaju se. Valjanost njihove istine je vilikim dijelom ovisila ο ne­ uključenoj i nepokorenoj dimenziji čovjeka i prirode. Kako je kontradikcija djelo logosa — racionalna kon­ frontacija »toga što nije« s onima »što jest« — ona mora 2 ) Stefan George. sad ta kontradikcija iščezava. ali je po­ korena distancija po kojoj su bili Luft von anderen Plane1) Da ne bude nesporazuma: u granici svoga dosega. protiv Platona i Hegela.74 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 75 zatvaranjem je sad odbijeno i veliko neprihavaćanje. ono za­ sniva jednakost u kulturi. i nacionalni par­ kovi niču na negdašnjim selima. kad gradovi. str. ljepša i praktičnija od čudovišta viktorijanske ere. oživljujući kao klasici. J. a avioni paraju nebo — tad ova područja. U svjetlosti tih mogućnosti predtehnološke koncepcije gube svoju moć. odvojenost intelektualne proizvodnje od ma­ terijalne. Umjetnička alijenacija postaje tako funkcionalna kao i arhitektura novih kazališta i koncertnih dvorana u kojima se prikazuje. tj. To da su transcendirajuće istine umjetnosti. estetika života i misao bili pristupačni sa­ mo manjini bogatih i obrazovanih jest greška represivnog društva.

Paris. pre­ ciznije. ne dodiruje. U svojoj kognitivnoj funkciji poezija ispunjava veliki zadatak misli: »napor iz koga proizlazi da u nama živi ono što ne egzistira. odsutno.« 5 ) »Efekat otuđivanja« nije nametnut literaturi. tea­ tar jest. Teatar mora slomiti gledaočevo identi­ ficiranje s događajima na pozornici da bi poučio što suvre­ meni svijet doista jest iza ideološkog i materijalnog vela. Suhrkamp. 76. iako 3 ) Bertolt Brecht. zadovoljstvo. Ona se materijalizirala. U tom pokuša­ ju veliki »konzervativac« literature udružuje snage s radikal­ nim aktivistom. 1957. (u odnosu na jezik muzike) 9 ) Pogledaj poglavlje VII knjige. spoznaje koja narušava pozitivno. 1327. opipljivo. zabava i učenje nisu suprotnosti. čujno u čovjeku i prirodi — a ο onome što se ne vidi. Oni govore o onom što. ipak. Samo tako se mogu razotkriti zakoni uzroka i učinka. Totalni karakter postojećeg društva suočava dramskog pisca s pitanjem da li je još uvijek moguće »predstaviti su­ vremeni svijet u teatru« — to jest.pri­ rodno' mora poprimiti obilježja čudnog. da se komunicira negativno — prestala je biti op­ sesija. Brecht odgovara da suvremeni svijet može biti tako predstavljen sa­ mo ako je predstavljen kao predmet koji treba izmijeniti 3 ) — kao stanje negativnosti koja treba biti negirana. te biti dovedene u vezu. borba protiv njegova apsorbiranja u predominantnu jednodimenzionalnost očituje se u avangardnim naporima da se kreira otuđenje koje bi nanovo učinilo umjetničku istinu komunikativnom. »Stvari svakodnevnog života su izdignute iz sfere samoevidentnog . komunicirati. vol. Opsesija koja je proganjala umjetničku svijest od vre­ mena Mallarméa — nemogućnost da se govori nereificiranim jezikom. to je ulaženje drugačijeg reda stvari u po­ stojeći — »le commencement d'un monde« 8 ). 8) 7 . 4 ) Ibidem. 5 ) Ibidem. koji je transcendencija unutar jednog svijeta. te kako može biti promijenjen. a ne emfaza i osjećanje. Efekat otuđivanja (Verfremdung­ seffekt) treba da proizvede disocijaciju u kojoj svijet može biti raspoznat kao ono što jest. 1333. 7. No. i treba da bude. razumjeti i slijediti u igri. 9. predstaviti ga tako da gledalac shvati istinu koju komad treba da isporuči. Štaviše. str. poetski jezik je jezik spoznaje — no. S Rimbaudom.« 7 ) Imenovanje »odsutnih stvari« lomi opčinjenost stvarima koje jesu. ne čuje. Ibidem. književnost odbacuje upravo strukturu rasu­ đivanja koja je tokom povijesti kulture povezivali umjetnički i obični jezik. a zatim s dadaizmom i nadrealizmom. totalna mo­ bilizacija svih sredstava u odbrani postojećeg realiteta je koordinirala sredstva izražavanja do te mjere da komunici­ ranje s transcendirajućim sadržajima postaje tehnički nemo­ guće. poetski jezik ovisi ο transcendentnim elementima u običnom jeziku"). str. No. Berlin i Frankfurt. Bertolt Brecht je dao nacrt teorijskih fundacija tih na­ pora. Borba za taj medijum ili. U ovom izražavanju drugačijeg reda. I. Stihovi tog jezika »ne parlent ja­ 6 mais que de choses absentes« ). zabavljanje može biti naj­ efikasniji mod učenja. 1324. . 1957. 10 ) Pogledaj poglavlje V ove knjige. Istinski avangardna književna djela saopćavaju pre­ lom s komuniciranjem. Tako po­ etski jezik govori ο onome što je ovosvjetsko. u O e u v r e s . što je vidljivo. Sistem propozicije 1 0 ) (s rečenicom kao jedini­ com značenja) bio je medijum u kome su se dvije dimenzije zbilje mogle sresti. Gallimard. 6 ) Paul Valéry. To je vla­ stiti odgovor književnosti na opasnost totalnog biheviorizma — pokušaj da se spase racionalitet negativnog. proganja postojeći univerzum rasuđivanja i ponaša­ nja kao njegova najzabranjenija mogućnost — ni nebo ni pa­ kao. već jednostavno »le bonheur«. Pa. .«4) »Ono što je .76 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE XIX JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 77 imati medijum komunikacije. ni dobro ni zlo. 63. razonoda. str. str. S c h r i f t e n z u m T h e a t e r . str. str. »Poésie et Pensée Abstraite«. Paul Valéry insistira na neizbježnoj pripadno­ sti poetskog jezika negaciji. To je dok­ trina koju treba naučiti. Potrebni su distanca i refleksija. To sredstvo izražavanja je bilo zajedničko najsublimiranijoj ρο­ Ibidem. Stvarajući i krećući se u medij umu koji prikazuje otsutno. édition de la Pléiade.

BerlinFrankfurt. »Alter Bilbao Mond. Editions du Sevil. Nad­ realizam sabire ono što reifikacija odriče čovjeku. Ona razbija prethodno utvrđenu strukturu značenja i sama po­ staje »apsolutni objekat«. Tradicionalna umjetnička materija (slike. prevari i laži. l3 ) Theodor W. 73. no ona je nevidljiva u svom vitalnom centru. neba. Adorno. Vladari svijeta gube metafizička obilježja. Riječ odbija sjedinjenje. Usamljenost. . 72 (potcrtao H. . Razočarana pjesma njihove izigranosti. . nježnost . lojalnost i ljubav) tako što ga pretvara u politički ferment. ublaženje bijede u razvijenim industrijskim zemljama opovr­ gava odbijanje. Nitko ih ne reducira na to da znače mentalni odnos ili intenciju. Nema poetskog humaniz­ ma u. rezidijumi prošlog značenja u kontekstu odbijanja. jevima i ο nezaboravnoj nadi (»Siehst du den Mond über Soho. und der Tag war blau«. te poetske riječi isključuju ljude. dok je on opominje na njezino vlastito predmetno biće i na to da ona nije gotova . L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . Psihijatar pazi na Don Juane. Taj svijet riječi bez veze. čiste materije itd. — postaje tehnički nemoguća. N o t e n z u r L i t e r a t u r . modernosti': to nasilno rasuđivanje je puno terora. što će reći. postale podatljive teh­ ničkom rješenju i raščinjenju. naoružan silom svoje eksplozivne moći. i dalje. Paris. Duša sadrži malo tajni i težnji koje ne bi mogle biti razumno raspravljene. str. Ono pokazuje u kojoj mjeri su tragedija i romansa. pakla. no oni uče (ili su na­ učili) uzroke tomu. prototipovi snova i briga. analizirane i izglasane. harmonije. 160. već s najnehumanijim slikama prirode. ne s drugim čovjekom. eksploataciji. lakomosti. na konferencijama za štampu. »Und ein Schiff mit acht Segeln«. Teško da je pogodno za dramu. 1953. a samo učenjem uzroka (i kako da se bakće s njime) oni ponovo zadobivaju istinu svoga sna. . njihovo po­ javljivanje na televiziji. što znači da povezuje čovjeka. koja dopire dalje od oglasa 1 4 ). Fauste isto tako kao što pazi na Edipa — on ih lije­ či. označuje nesnosni univerzum koji sam sebe poražuje — diskontinuum. ludosti. pravilo smisla rečenice. M.« 13 ) Ili. boje) javlja se ponovo samo kao »citati«. Da wo noch Liebe lohnt«) — a pjesma je ο okrutnosti. Geliebter?« »Jedoch eines Tages. melodija i slatki dom.da njezin racionalitet ostaje iracionalan. str. Napori da se povrati Veliko Odbijanje u jeziku litera­ ture snose sudbinu apsorbiranja u ono što opovrgavaju. u posljednjoj analizi. pred parlamentarnim odborima i državnim komisi­ jama. izopačenja pokazuju što su zabrane učinile onom koji teži. Suhrkamp. djetinjstva. Ovo društvo pokazuje u kolikom razmjeru postaju sredIjivi nerješivi konflikti time što obezvređuju srcu prirasle likove transcendencije inkorporirajući ih u sveprisutnu sva­ kodnevnu realnost. upotrebu ili služenje. Likvidiranje kulture je nusprodukt pokorenja prirode i sve većeg nadvladavanja neimaštine. Rome. Tehnički progres opravdava ovo apsorbiranje. Nitko za njih ne izabire privilegirano značenje. svetosti. Ovo narušavanje ling­ vističke strukture uključuje narušavanje iskustva ο prirodi: »Priroda postaje diskontinuum usamljenih i groznih obje­ kata zato što imaju samo faktične veze.) 12 ) Ibidem. str. Racionalno organizirana birokracija upravlja recepti­ ma za nehumanost i nepravdu. Tako nadrealističke slike — — »jesu skup onog što stvarstvenost zastire tabuom. dok konsekvencije njihova djelovanja prelaze okvire drame. Posredstvom njih spašava nadrealizam zastarjelo. Njegovi likovi pjevaju ο izgubljenim ra11 ) Roland Barthes. . taj bitni uslov koji je održavao pojedinca protiv i preko društva. 1958.« 1 2 ). Logička i lin14 ) Još uvijek postoji legendarni revolucionarni heroj koji može prkositi čak televiziji i štampi — njegov svijet je svijet »nerazvijenih« zemalja. Mo­ derni klasici — avangardisti i bitnici imaju istu funkciju: oni razonođavaju ne dovodeći u opasnost dobru savjest ljudi dobre volje. djelo Bertolda Brechta očuvava »promesse de bon­ heur« sadržano u romansi i kiču (mjesečina i plavo more.78 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 79 eziji i najnižoj prozi. Zatim je moderna poezija »razorila je­ zične sveze i vratila govor na stupanj riječi«11). u par­ lamentu. album idiosinkrazija iz kojih odiše čežnja za srećom ljudima uskraćenom u njihovu vlastitom tehniciranom svijetu. . »Zuerst war es immer Sonntag«.

reduci­ ranje erotskog iskustva i zadovoljenja na seksualno 1 6 ). postaju snoš­ ljive. U svom odnosu spram realiteta svakodnevnog života. u poređenju s ko­ jima sublimirani nagoni i objektivi sadrže više zastranjenja. teš­ kim radom i prljavštinom što su okruživali sve zadovoljstvo i radost. To je ta­ kođe osnova zamašne desublimacije. kao i desublimacija kulture. grada i velegrada. i s njima. Ovaj pojam implicira da 15 postoje represivni modi desublimacije ). deerotizirana je cijela dimenzija ljudske aktivnosti i pasivnosti. preciznije. seksualnost je oslobođena (ili. Pa. tvornički proizvedenog kruha i domaćeg kruha.80 ČOVJEK JEDNE DIMÉNZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 81 gvistička analiza demonstrira da su stari metafizički problemi iluzorni. nadomještanje posredovanog zadovoljenja neposrednim. Eros i civilizacija. Gonjen težnjom da proširi polje erotičkih zadovolje16 ) Prema terminologiji upotrijebljenoj u kasnijim Freudovim djelima: seksualnost kao specijaliziran«. Nepopustljivo je reducirana okolina iz koje je čovjek mogao postići zadovoljstvo — koja je mogla biti go­ tovo tako zadovoljavajući objekt-cathexis kao ekstenzirana zona tijela. izgleda da mehanizirana okolina blokira takvo samotranscendiranje libida. I ona je. taj romantični predtehnološki svijet je bio prožet bijedom. i povik i rezignacija. Umjetnička alijenacija je sublimacija. jedrilice i motornog čamca. Takvo odbi­ janje ne može biti blokirano bez kompenzacije koja. naročito . Sad su te vizije obezvažene. dućan. nužan rad) i nije sva energija koju ušteđuje mašina radna snaga. čak odgojne i korisne. Nije u ovom društvu sve vrijeme potrošeno na meha­ nizme. isključila ju je iz prethodnih realizacija. komercijalno širenje u svrhu biznisa i razonode — u izvjesnom smisluje desublimacija. proizvodnje na tekućoj vrpci i obrta. Ona kreira slike situacija koje su neizmirljive s postojećim principom rea­ liteta. najbolje biti osvijetljena ukazivanjem na promjenu u društvenoj upotrebi energije instinkata. vjcrovatno. medijum libidinoznog iskustva koji više ne postoji. itd. Tako se represivna desublimacija javlja kao zaista operativna u seksualnoj sferi. Princip zadovoljstva je inkorporiran u principu reali­ teta. To je racionalan univerzum koji pukom težinom i sna­ gom svog aparata blokira svaki izbjeg. energiju instinkta života — to jest. parcijalan nagon. na 15 ) Pogledaj moju knjigu pogllavlje X. uporedite izlive ljubavi na livadi i u auto­ mobilu. djelu kao nusprodukt društvenih kontrola tehnološke stvar­ nosti koja proširuje slobodu intenzivirajući dominaciju. neradostan. Pokorenje i objedinjenje suprotnosti. postao je »krajolik«. a postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja može pružiti sasvim adekvatne kriterije za od­ govor. Nji­ hovo inkorporiranje u kuhinju. kultura prošlosti je bila i opo­ zicija i ukras. no koje. ured. Libido prelazi neposredne erotogene zone — to je proces nerepresivne sublimacije. To je desublimacija s »pozicije snage« — prakti­ cirana u društvu koje sebi može dozvoliti da pruži više nego ranije jer su njegovi interesi postali najvlastitije potrebe gra­ đana i jer radosti koje ono pruža proizvode društvenu kohe­ ziju i zadovoljstvo. liberalizirana) u društveno konstruktivne forme. iz­ gleda. Time je reducirana i cjelina libidinoznog cathexisa. pruža veće zadovoljenje nego što ga pruža odbijanje. budući da su umjetničke vizije. poziva libidinozni cathexis i tendira tome da bude erotizirana. radno vrijeme (tj. Istina. Ona je bila takođe i jav­ ljanje domene slobode: odbijanje poslušnosti. što nalazi svoje ideolo­ ško veličanje u transformaciji više kulture u popularnu. To je jezgro istine u romantičnom kontrastu modernog putnika i pjes­ nika. ili obrtnika lutalice. Na primjer. zbiva se na materijalnim osnovama poraslog zadovoljenja. Za razliku od toga. U prvim navedenim slučajevima okolina sudje­ luje. Pitanje ο »značenju« stvari je preformulirano kao p-i tanje ο značenju riječi. ipak. Eros je nagon cijelog organizma. ili šetnju ljubavnika van gradskih zidina i u Man­ hattan ulici. Rezultat je lokalizacija i kontrakcija libida. Povezanost desublimacije i tehnološkog društva će. slobode i odbijanja da se respektiraju društveni tabui. S njegovim iščezavanjem (historijskim preduvjetom progresa). Mehani­ zacija je također »prištedjela« libido.

Veća sloboda djeluje u prilog sta­ tus quoa opće represije. od­ sustvu terora. nesrećna svijest te moći već probija kroz alijenaciju. Izgleda da je u mentalnom aparatu znatno snižena napetost između onog za čime se čezne i onog što je dozvoljeno. Tako se umanjuje erotska. i u sferi instinkata potvrđuje se tehnološko i političko pokorenje transcendirajućih faktora u ljudskoj egzistenciji. Ona je vitalan faktor u sačinjanju autoritarne ličnosti našeg vremena. ali ih. Tehnički progres i konfornije življenje dozvoljavaju sistematsko uključivanje libidinoznih komponenti u domenu proizvodnje i razmjene roba. a posjedovanje prikladne ljubavnice — nekad privilegija kra­ ljeva. već. a intenzivira seksualna ener­ gija. Zadovo­ ljenje je put koji rađa podređivanje i slabljenje ratia pro­ testa. zahtjevima koje postavlja industrija oglašavanja itd. muška ljepota pomoćnika direktora i šefa odjela uvelike su podobne robe. njihovo kontrahiranje. prinčeva i lordova — olakšava karijeru čak i manje istaknutih redova u zajednici biznisa. u unutrašnjem ure­ đaju je sve manje visokih blagajničkih pultova i neprovidnih pregrada. sublimacija čuva svijest ο odricanju koje repre­ sivno društvo nameće pojedincu i time čuva potrebu za oslo­ bođenjem. i krši. Dakle. Zadovoljstvo harmonizi­ rano s postojećim rezultira podređivanjem. tehnološka stvarnost limitira djelokrug sublimacije. utoliko što ne uključuje ekstenziranje i razvoj instinktnih potreba. Bez obzira na to koliko je kon­ trolirana mobilizacija instinktne energije (ponekad to seže i do znanstvenog ovladavanja libidom). predodređenoj harmoniji između individualnih potreba i društveno traženih želja. Tijelu je dozvoljeno da izloži svoja seksualna obilježja u svakodnevnom svijetu rada i u radnim odnosima iako ono nije prestalo biti instrument rada. pa je tako postao podatljiviji (kontroliranom) zado­ voljenju. Za razliku od zadovoljstava u postojeće ukolotečene desublimacije. libido postaje manje »polimorfan«. razlog dobrovoljnoj koordinaciji s postojećim. dostupnošću jeftine. velikim dijelom. već komplementar­ no deerotizaciji okolice. ne zahtijeva odricanje od najvlastitijih potreba — svijetu koji nije bitno neprijateljski. no. Tako je preduvjetovano ono što organizam spontano prihvaća kao ponuđeno. To je jedno od vanrednih ostvarenja industrijske civilizacije. bez obzira na to u kolikoj mjeri je ta kontrolirana mobilizacija potporanj status quou — ona zadovoljava i pojedinca. upotrebljavanje motorne kosilice trave i brza vožnja automobila. U mobilizaciji libida i upravljanju njime je. manje sposoban za erotiziranje preko lokaliziranog seksualiteta. To je »institucionalizirana desublimacija«. privlačne odjeće. Funkcionalizam u svom artističkom vidu proizvodi taj trend. posredstvom tog zadovoljenja reduci­ ran je Princip Zadovoljstva — on je lišen svojih zahtjeva nepomirivih s postojećim društvom. ciljeva i aspiracija. Isto tako svaka sublimacija prihvaća društvene barijere. Seksualno privlačne činovnice i prodavačice.82 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 83 nja. moć društva ojačava sublimaciju. Super-ego također cenzurira cenzora jer razvijena savjest re- . ta­ ko što ga raduje motorni čamac. a ne protiv njega. No. Uveliko je proširen niz društveno dozvoljenih i poželj­ nih zadovoljenja. Ona također umanjuje potrebu za sublimacijom. Iščezavanje privatnosti u masovnim stambenim ku- ćama i domovima predgrađa slama barijeru koja je ranije odvajala individualnu egzistenciju od javne i lakše razotkri­ va atraktivna svojstva tuđih žena i muževa. Ovo podruštvljavanje nije suprotno. Cenzurirajući podsvjesno i prožimajući ga savješću. na­ protiv. Ono je omogućeno reduciranjem prljavog i teškog fizičkog rada. čini se. pa princip realiteta ne traži više zamašnu i bolnu transformaciju instinktnih potreba. kozmetike i fizičke hi­ gijene. objekt organizacije. također. Dućani i uredi se otvaraju i izlažu svoj personal po­ sredstvom ogromnih staklenih prozora. zadovo­ ljenja instinkata. tako karakteristično za razvijenu industrijsku civilizaciju. Pojedinac se mora adaptirati svijetu koji više. pa je ovaj in­ tenziviran. Zacijelo. često je zamijećeno da razvijena industrijska civiliza­ cija operira s ovećim stupnjem seksualne slobode — »ope­ rira« u tom smislu što ova postaje tržišna vrijednost i faktor društvenog ponašanja. Seks je integriran u radne i javne odnose.

84 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUSTVO 85 gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj. predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu. frustracije i gađenja. ojačava sretnu svijest. u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma. u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom. robovanja i zadovoljenja. ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije. Sek­ sualnost nije iznimka. gubitak savjesti. ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. Ali ona je apsolutna. bezuslovna. Geotheov Vahîverwandschaften. No. ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog. razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. To je dio društva u kome se događa. No. sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. odricanja i pobune. Les Fleurs du Mal Baudelairea. neinhibirano. intelekta i instinkta. Konflikti nesrecnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. muževno i sladokusno. kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. Obratno. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti. Agresiv- . Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksplo­ atacije. desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubij ana. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. postoji penetrantna nesrećnost. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. odvažno. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. refleksivnoj formi. iz­ među primarnih i sekundarnih procesa. proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem υ fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra. U svojim najpotpunijim formama. ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta. Nasuprot tome. beskom­ promisna. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoljenja. no nigdje nije negacija. To je besko­ načno realističnije. desublimacija. već u ontološkom smislu. Ono je s onu stranu dobra i zla. koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. Tolstojeva Ana Karenjina. Bez sumnje. s onu stranu društvenog morala. Bez prostora za svjesni razvoj. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi ukliučivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. »posre- dovanoj«. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije. te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja. i vice versa. slobode i ugnjetavanja. a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. takvim kao što je umjetničko djelo. sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno.

84

ČOVJEK

JEDNE

DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

85

gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. Obratno, gubitak savjesti, proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva, ojačava sretnu svijest, koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja; ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog, iz­ među primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim kao što je umjetničko djelo, sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu, razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoIjenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrećnost, a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha, frustracije i gađenja. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj, ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. No, ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. Konflikti nesrećnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra, Geotheov Vahlverwandschaften, Les Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, »posre-

dovanoj«, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom­ promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom, već u ontološkom smislu. Ono je s onu stranu dobra i zla, s onu stranu društvenog morala, te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubijana, u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom, u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma, kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. To je besko­ načno realističnije, odvažno, neinhibirano. To je dio društva u kome se događa, no nigdje nije negacija. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. muževno i sladokusno, sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil, jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksnloatacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek­ sualnost nije iznimka. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi uključivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem ο fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije, pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-

86

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

87

nost je na djelu u cijelom suvremenom industrijskom dru­ štvu. Da li je ona dosegla stupanj normalizacije kad se lju­ di navikavaju na rizik svog vlastitog istrebljenja i dezinte­ gracije u kursu normalne nacionalne spremnosti? Ili je to suglašavanje potpuno zasnovano u njihovoj nemoći da do­ gađanja značajnije uplivišu? U svakom slučaju, rizik izbježljive destrukcije koju je čovjek sačinio postaje normalan dio mentalnog i materijalnog obitovališta ljudi pa ne može više služiti za optuživanje i opovrgavanje postojećeg društvenog sistema, štaviše, kao dio njihovog svakodnevnog domaćinstva, čak ih može vezati za sistem. Dovoljno je transparentna eko­ nomska i politička povezanost između apsolutnog neprijatelja i visokog životnog standarda (te željenog stupnja zaposleno­ sti), ali ona je i dovoljno racionalna da bude prihvaćena. Pod pretpostavkom da je rušilački nagon (u konačnoj analizi: instinkt smrti) značajna komponenta energije koja hrani tehničko pokorenje čovjeka i prirode, razvoj sposob­ nosti društva da manipulira tehničkim progresom povećava, također, njegovu sposobnost da manipulira tim instinktom i da ga kontrolira, tj. da ga zadovolji »proizvodno«. Tad bi dru­ štvena kohezija ojačala do najdubljih instinktnih korjenova. Žrtve bi primale najveći rizik, a čak i fakat rata ne samo uz bespomoćno prihvaćanje već, također, s povlađivanjem instin kata. I ovdje bismo imali kontroliranu desublimaciju. Institucionalizirana desublimacija se tako javlja kao aspekat »upokorenja transcendencije« postignutog u jednodi­ menzionalnom društvu. Iste su tendencije društva u domeni politike i kulture i u sferi instinkata — reduciranje i čak ap­ sorbiranje opozicije (kvalitativna razlika!). Rezultat je atro­ fija mentalnih organa u pronicanju protivurječnosti i alterna­ tiva, pa srećna svijest dominira u jednoj preostaloj dimenziji tehnološkog ratia. Ona odražava vjerovanja da je stvarnost racionalna i da postojeći sistem, uprkos svemu, snabdijeva dobrima. Ljudi su usmjereni tako da u proizvodnom aparatu nalaze djelotvo­ ran pokretač misli i akcije kome njihova vlastita misao i ak­ cija može i mora biti izručena. U tom transferiranju aparat

preuzima ulogu moralnog faktora. Savjest je apsolvirana reifikacijom, općom nužnošću stvari. U toj općoj nužnosti nema mjesta za krivnju. Jedan čovjek može signalizirati likvidiranje stotina i hiljada ljudi, i tad se proglasiti slobodnim od svake grižnje savjesti, te živ­ jeti sretno navijeke poslije toga. Antifašističke snage koje su bile fašizam na bojnim poljima žanju beneficije nacističkih naučenjaka, generala i inženjera; oni imaju historijsku pred­ nost onog koji stiže kasno. Počinje preokretanje užasa kon­ centracionih logora u prakticiranje privikavanja ljudi na ab­ normalne uslove — život ljudi pod zemljom i svakodnevno pri­ manje radioaktivne hrane. Kršćanski ministar izjavljuje da ne protivuriječi kršćanskim principima da se svim raspolo­ živim sredstvima spriječi ulazak susjeda u sklonište od bom­ bardiranja. Jedan drugi kršćanski minisatr oponira svom kolegi i kaže da protivurječi. Tko je u pravu? Ponovo se ra­ zotkriva neutralnost tehnološkog ratia, u politici i iznad po­ litike, i ponovo se ona razotkriva kao hinjena — jer u oba slučaja služi politici dominacije. »Svijet koncentracionih logora . . . nije bio iznimno monstruozno društvo. Ono što smo tamo vidjeli bila je slika i, u izvjesnom smislu, kvintesencija paklenog društva u koje smo gurani svaki dan.« 1 7 ) Izgleda da čak i najluđi prestupi mogu biti potisnu­ ti na takav način da kao praktički ciljevi prestaju biti opasnost za društvo. Ili, ako njihovo izbijanje vodi funkcio­ nalnim neprilikama pojedinca (kao u slučaju pilota Hirošime), ono ne narušava funkcioniranje društva. Bolnica za duševno oboljele sređuje uznemirenja.
17 ) E . Ionesco u N o u v e l l e R e v u e F r a n ç a i s e , juli 1956. prema citatu u L o n d o n T i m e s L i t e r a r y S u p p l e m e n t , 4. m a r t 1960. H e r m a n Kahn predlaže u RAND istraživanju 1959 (RM-2206-RC) »da bi trebalo preispitati preživljavanje stanovništva u okolini sličnoj prenapučenim skloništima (koncentracioni logori, ruska i njemačka upotreba prenapučenih teretnih vagona, brodova za trupe, prepunjenih zatvora . . . itd.). Tu bi se mogli naći korisni orijentacioni principi koji bi mogli biti adaptirani na program skloništa.«

88

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

89

Sretna svijest nema granica — ona priređuje igre smr­ ću i razaranjem u kojima se miješaju zabave, timski rad i strateški značaj u društvenu harmoniju koja nagrađuje. Kom­ panija Rand, koja objedinjuje učenje, istraživanje, vojsku, klimu i dobar život, izvještava ο takvoj igri u stilu dovinjavanja, u svojim »RAND-om News«, torn 9, br. 1. pod naslovom BOLJE SIGURAN NEGO POŽALITI. Projektili zveče, Η-bomba čeka i sateliti lete, a problem je »kako oču­ vati naciju i slobodni svijet«. Sve to zabrinjava vojne planere jer »troškovi rizikovanja, eksperimentiranja i eventualne po­ greške mogu biti strašno visoki«. No, tad ulazi RAND; RAND pruža olakšanje i »izumi poput RAND-ovog SIGURNOSNOG dolaze na scenu«. Slika na kojoj su prezentirani neklasificirana je. To je slika na kojoj »svijet postaje mapa, rakete puki simboli (živjela utješna moć simbolizma!), a ratovi ništa doli (ništa doli) planovi i kalkulacije zapisani na p a p i r u . . . « Na toj slici je RAND preoblikovao svijet u interesantnu tehnolo­ gijsku igru, i čovjek može odahnuti — »vojni planeri mogu postići vrijedno .sintetičko' iskustvo bez rizika«. Igranje igre Da bi se igra razumjela, treba uzeti učešće, jer razu­ mijevanje je »u iskustvu«. Kako sigurnosni igrači dolaze iz gotovo svakog odjela RAND-a, a isto tako iz zrakoplovnih snaga, možemo tu, u Plavom timu, naći fizičara, inženjera, ekonomistu. Crveni tim će predstavljati slična pomiješana grupa. Prvi dan je utrošen u razabiranju ο čemu se radi u igri i u učenju njenih pravila, u glavnim crtama. Kad timovi ko­ načno sjede oko mapa, svaki u svojoj sobi, igra počinje. Svaki tim prima stavke svoje politike od direktora igre. Te stavke, koje obično priprema član kontrolne grupe, daju procjenu svjetske situacije u vrijeme igranja, informacije ο politici pro­ tivničkog tima, objektivnu situaciju s kojom će se tim su­ sresti i budžet tima. (Politika se mijenja za svaku igru da bi bila istražena široka skala strateških mogućnosti.) U našoj hipotetičkoj igri zadatak plavih ie da zadrže sposobnost zastrašivanja protivnika za cijelo vrijeme igre —

to jest da održe snagu koja je u stanju da odbije crvene, tako da crveni tim neće biti voljan da rizikuje napad. (Plavi dobivaju, također, informacije ο politici crvenih.) Kurs crvenih je da ostvare nadjačanje snaga plavih. Budžeti plavih i crvenih se upoređuju sa stvarnim bu­ džetom obrane . . . Utješno je čuti da igra teče od 1961. g. kod RAND-a, »dolje, u našem labirintnom suterenu negdje ispod buffeta« i da »jelovnici u sobama plavih i crvenih nabrajaju raspolo­ živa oružja i tehničku opremu što ih kupuju timovi . . . U svemu oko sedamdeset tačaka . . .«. Tu je i »direktor igre«, koji tumači pravila igre, jer, iako »knjiga pravila, kompleti­ rana dijagramima i ilustracijama, ima 66 strana«, problemi neizbježno niču tokom igre. Direktor igre ima i jednu drugu značajnu funkciju: »bez prethodnog upoznavanja igrača« on »oglašava rat da bi postigao mjeru efikasnosti postojećih voj­ nih snaga«. No, sad naslov poglavlja najavljuje »kava, kolač i ideje«. Odmor! »Igra se nastavlja kroz preostale periode — do 1972. g., kad se završava. Tad plavi i crveni tim sahra­ njuju projektile i sjedaju skupa uz kavu i kolač na ,post mor­ tem' sjednicu«. No, nemojte odviše relaksirati: postoji »jedna stvarna svjetska situacija koja ne može efikasno biti transponirana u SIGURNOSNO«, a to je »pregovaranje«. Zahvalni smo za to: jedna nada koja preostaje u faktičnoj svjetskoj situaciji je iznad dohvata RAND-a. Očito je da u sferi sretne svijesti nema mjesta osjećaju krivnje, a kalkul se brine za savjest. Kad je cjelina u pitanju, nema zlodjela osim odbacivanja cjeline ili odustajanja od nje­ ne odbrane. Zlodjelo, krivnja i osjećaj krivnje postaju pri­ vatna stvar. Freud je u individualnoj psihi razotkrio zlo­ djela čovječanstva, u individualnom slučaju povijesti, povi­ jest svega. Ta fatalna sveza je uspješno potisnuta. Oni koji se identificiraju s cjelinom, oni instalirani kao vođe i branitelji cjeline mogu praviti pogreške, no, oni ne mogu činiti krivo — oni nisu krivci. Oni mogu postati krivi ponovo kad pre­ stane to identificiranje, kad nestanu.

razaranje sredstava i porast rasi- Ovu vrstu dobrobiti — proizvodna superstruktura nad nesrećnom bazom društva — prožimaju »sredstva komunika­ cije« koja posreduje između gospodara i ο njima ovisnih. Njegov jezik svje­ doči ο identifikaciji i unificiranju. jer rat je rat. U predominantnim na­ činima govora javlja se kontrast između dvodimenzionalnih. Magični. Pogođeni su i Vokabular i sintaksa. Bez tih posredovanja jezik tendira ka izražavanju i proiz­ vođenju neposredne identifikacije uma i činjenice. Isto tako. U tim navikama mišljenja izražena je tendencija išče­ zavanja napetosti između pojave i realiteta. A m e r i c a n Houghton Mifflin. Ova identificiranja. Pojmovi koji proniču činjenice. ο sinhroniziranom napadu na transcendentne. Elementi autonomnosti. Efikasnost i produktivnost ovog društva ga svakodnev­ no opravdava za silu nad čovjekom koju je provelo. a nacistički koncentracioni logori su likvidirani. Asimi­ lirajući sve čega se dotakne. koja se više ne usudi reći svoje ime. 195fi. ZATVARANJE UNIVERZUMA RASUĐIVANJA »U sadašnjem stanju historije svaki politički na­ pis može samo potvrditi univerzum javnog poretka. A tamo se prakticira mirne savjesti. Rata uništenja još nije bilo. no. društvo koje produžava i poboljšava život sistematični je nego ikad prije. . koja smo sreli kao obilježja operacionalizma 2 ). kritičke pojmove. Nadalje. supstancije i atributa. On je nov zato što je racionalan u tolikoj mjeri da je bez presedana. ponovo se javljaju kao obilježja rasuđivanja u društvenom ponašanju. istine i postojeće istine. de­ monstriranja i kritike povlače se pred parcijaliziranjem. ο sistematskom stvaranju pozitivnog mišljenja i djelovanja. fakta i činioca. dijalektičnih moda mišljenja i tehnološkog ponašanja ili društvenih »navika mišljenja«. u kolonijalnom ratu. jedan vid tehnološke racionalnosti preveden u društveno ponašanje. taj rat je na rubovima — on razara samo »nerazvijene« zem­ lje. Boston. 30. Agensi publiciteta oblikuju univerzum komunikacije u kome se izražava jednodimenzionalno ponašanje. igraju­ ći se sa kontradikcijom — ono demonstrira superiornost svo­ je kulture. stvari i njene funkci­ je. esencije i egzistencije. Inače vlada mir. Društvo iz­ ražava svoja potraživanja direktno u jezičnom materijalu. Ovdje funkcionaliziranje jezika poma­ že da se suzbiju nekonformistički elementi iz strukture i kre­ tanja govora. Podržava društvo koje je reduciralo — a u najrazvijenim područjima eliminiralo — nerazumnosti pri­ padne ranijim. Tortura je ponovo uvedena kao normalna stvar. Galbraith. gube svoju autentičnu lingvističku rerpezentaciju.« Roland Barthes Sretna svijest — vjerovanje da je stvarnost racionalna i da dani sistem isporučuje dobra — odražava novi konformi­ zam. koji se odigrava na rubovima civiliziranog svijeta. no. Capitalism. po­ tvrđivanjem i imitacijom. upravo kao što intelektualni napisi mogu proizvesti samo paraliteraturu. str %. Sretna svijest otklanja svaku vezu. koja su stupnjevi procesa spoznaje i kognitivnog procjenjivanja. autoritarni i ritualni ele­ menti prožimaju govor i jezik. »zajednica je suviše bogata da bi morala paziti!« 1 ) Jezik totalnog upravljanja 4. oktrivanja. i time ih transcendiraju. apsobirajući opoziciju.JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 91 panja demonstriraju njegovo izobilje i »visoki stupanj blago­ stanja«. Rasuđivanje je lišeno posre­ dovanja. 2 ) Pogledaj str. 1 ) J o h n K . primitivnijim stupnjevima.

92 ČOVJEK ÎEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 93 ne bez opozicije. »jednakost«. savladani u političkoj sferi.* No. go­ ne«. ili preciznije. Bez sumnje. standardizirano (reakcija). »egghead« (jajoglavac) znači intelektualac. 32. To su termini koji iz­ riču predmete i oruđa svakodnevnog života. Sasvim je drugačije s izrazima koji označavaju stvari i događaje s onu stranu tog nekontroverznog konteksta. U bihevioralnom svijetu riječi i pojmovi tendiraju koincidiranju. Već sam se osvrnuo na hipoteze. str. eksperti za efikasnost i glasnogovornici političke lakirovke (koji snabdijevaju vođe odgovarajućim uresivanjem). Ova lingvistička forma ide na uštrb razvijanja značenja. takođe. i »egghead«. Pokušat ću u ovom poglavlju da ilustriram taj stil. Ovo je tehnološko rezonira­ 5 nje koje tendira »identificiranju stvari i njihovih funkcija« ). određen niz at») Pogledaj str. Nazivi stvari nisu samo »indikativ­ ni za način njihova funkcioniranja« već njihov (aktualni) način funkcioniranja. ) Stanley Gerr. kvalificiranje. riječi sve više apsorbi­ raju pojmove. vitalne potrebe i htijenja. Imenica vla­ da rečenicom na autoritaran i totalitaran način i rečenica postaje deklaracija koju treba prihvatiti — ona suzbija de­ monstriranje. »boob tube«. određuje i »zatvara« značenje stvari isključujući druge načine funkcioniranja. komu­ nikacija tako isključuje genuini razvoj značenja. 4 3 Kao obviknutost mišljenja van znanstvenog i tehničkog jezika ovakvo rezoniranje izražava specifičan društveni i po­ litički biheviorizam. »gone man gone« — u transu. te »gone. »think tank«. Riječ po­ staje kliše i kao kliše upravlja govorom i pisanjem. Takve imenice kao što su »sloboda«. ) Pogledaj str. Pojam nema drugog sadržaja doli onog mode­ liranog riječju u publicističkoj i standardiziranoj upotrebi. kupuju i prihvaćaju. man. svaki jezik sadrži bezbrojne izraze koji ne zahtijevaju razvijanje njihova značenja. analitički. U centralnim tačkama danog univerzuma javnog rasu­ đivanja javljaju se analitičke propozicije koje same sebe kva­ lificiraju. vidljivu prirodu. one rezultiraju njegovim zatvaranjem u krug uslova nametnutih formulom. Rijetko su sleng i kolokvijalan govor bili tako kreativni. tj. To je riječ koja zapovijeda i organizira. izbiti u vokabularu koji naziva stvari njihovim imenom: »headshrinker«. »boob tube« (budalasta cijev) televizija. Ona je prenesena u stil koji je dostojna lingvisti­ čka kreacija. ekstreman. »beat it« i »dig it«. a riječ treba da nema drugačiji respons doli ponašanje uskla­ đeno s publicistikom. kontrolori i menedžeri. 5 ) Ibidem *) U američkom slengu »head-shrinker« (onaj koji suzuje gla­ vu) izraz je za psihijatra. April 1942. . Kao da običan čovjek (ili njegov anoni­ man govornik) u svom govoru želi potvrditi svoju humanost nasuprot postojećim silama. Konstantno ulivane u svijest primaoca. Ovdje funkcionalizacija jezika izražava stezanje značenja što ima političku konotaciju. nagovara ljude da rade. To je sintaksa u kojoj je struktura rečenice skraćena i kondenzirana na takav način da ne ostaje napetost. negiranje svoga kodificiranog i deklariranog značenja. Ovi izrazi su opće razumljivi tako da njihovo golo javljanje proizvodi respons (lingvistički ili operacionalni) adekvatan kontekstu u kome su rečeni. Op. drugačijim jezikom govore laboratoriji odbrane i službenici egzekutive. »dig it« — shvaćati. 156. »demokracija« i »mir« impliciraju. »Language and Science«. Obilježje operacionalizma — da se pojam učini sino­ nimom dane skupine operacija 3 ) —javlja se ponovo u lingvis­ tičkoj tendenciji »da imena stvari treba smatrati indikativnim. P h i l o s o p h y o f S c i e n c e . kao da će odbijanje i revolt. prev. kao propozicijske for­ me u postojećem političkom rasuđivanju koje same sebi daju važenje 6 ). Upada u oči popularni jezik svojim prko­ snim i neposlušnim humorom u odnosu na oficijelno i poluoficijelno rasuđivanje. vlade i mašine. »prostora« između dijelova rečenice. istovremeno za njihov način funkcioniranja i za nazive svoj­ stava i procesa simboličnih za aparat upotrijebljen da se stvari otkriju i proizvedu« 4 ). One funkcioniraju poput magično-ritualnih formu­ la. »think tank« (kanta za mo­ zak) mozak. »beat it« znači: gubi se. Izgle­ da da zasada ovima pripada posljednja riječ. 31.

od onih njezinih sadržaja koji bi obezvažili. bez sumnje. ili. zaprečeno izražavanje činjenice da je predominantan mod slo­ bode sužanjstvo i da je predominantan mod jednakosti na­ metnuta nejednakost. biznisa i nacio­ nalne moći. Decembar 1 . Širenje i efikasnost ovog jezika potvrđuje trijumf društva nad protivurječnostima sadržanim u njemu. U takvom univerzumu javnog rasuđivanja jezik se kreće u sinonimima i tautologijama. Sasvim je udomaćeno to da se partija koja radi za odbranu i rast kapitalizma naziva »socijalistička«. Rezultat je poznati orwellianski jezik (»mir je rat« i »rat je mir« itd. Novembar 7. Na obje strane je oponiranje događanju koje bi sezalo preko zatvorene analitičke strukture neispravno. zatvorenim termini­ ma onih moći koje oblikuju odnosni univerzum rasuđivanja. Ibidem. Logika je to dru­ štva koje sebi može dozvoliti da raspolaže logikom i da se igra destrukcijom. na Istoku.000 dolara opremljen tepisima. prosperiteta i potencijalnog uništenja. Ova najava programa razotkriva povezanost u manje ideologij­ skoj formi nego što je ona obično dopuštena. one se reprodu­ ciraju bez pucanja društvenog sistema. Društvena igra — op. ili je propaganda. Ibidem. Sintaksa kra­ tica proklamira pomirenje suprotnosti tako što ih spaja u čvr­ ste i udomaćene strukture. prikrivanje njihova monstruozna sadržaja. indivi­ duum. Totalna komercijalizacija spaja one sfere života koje su ranije bile antagonističke. iako su sredstva potkrepljivani a istine i stupnjevi kažnjava­ nja veoma različiti. »projektil« i »harmonija« nepomirljive protivurječnosti i da nema ni logike ni jezika koji bi bili u stanju ispravno objediniti luksuz i atomske radijacije. Veliki dio javno govorene i štampane riječi čini se nedovoljno prekondicioniranom čovjeku kraj­ nje nadrealistički. Univerzum rasuđivanja u kome su pomirene suprotno­ sti ima čvrstu bazu za takvo sjedinjenje — beneficijelnu ra­ zornost. Ovakva lingvistička i politička obilježja datiraju mnogo prije Orwella. Ritualiziran pojam je učinjen imunim spram kontradik­ cije. a ovo jedinjenje se izraža­ va u neometanom ligvističkom spajanju onih dijelova govo­ ra koji se sukobljuju. u najmanju ruku. Relativno novo je opće prihvaćanje ovih laži u javno i privatno mnijenje. kontradikcija sad postaje princip logike manipu­ liranja — realistička karikatura dijalektike. Tako je određenjem tih poj om va. i logika i jezik postaju savršeno razumljivi kad čujemo da je cijena nuklearne podmornice naoružane projektilima 120. izgradnja ko­ munizma i socijalizma. Otvorena. već u tome što on proizvodi neposred­ no identificiranje posebnih i općih interesa.). Ništa manje nije orwellian­ ski kad kontradikcija nije eksplicitna. Važenje nije primarno u činjenici da je to jezik prodaje (izgleda da biznis sa skloništima od posljedica atomskog bombardiranja nije bio tako dobar). ukidanje neprijateljskih klasa.000. . prev.000 dolara i da je model skloništa po 1. koji je. scrabbleom* i TV aparatima. Strindbergov Ples smrti«9) slučajno je promakla istina. terminima radnici i seljaci. U kazali­ šnoj najavi »Posebna večernja predstava povodom izbora. Novembar 2. društva s tehnološkim ovladavanjem du­ hom i materijom. a des­ potska vlada »demokratska«. po kojoj se ravnaju druge riječi. nikad ne ide ka kvalitativnoj razlici. već kad je uključena u imenicu. samo jezik terorističkog totalitarizma. omeli prih­ vaćenu upotrebu imenice u iskazima politike i javnog mnje­ nja. Na Zapadu je analitička predikacija s terminima slobodno preduzimanje. Analitička struktura odvaja imenicu. bučna kon­ tradikcija je postala shema govora i publiciteta. te falsificirani izbori »slobod­ ni«. jest jedan od mnogih načina kojima se rasu7 8 ) ) 9 ) *) N e w Y o r k T i m e s .94 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 95 ributa koji se beziznimno pridijevaju kad je dotična imenica izgovorena ili napisana. Unificiranje suprotnosti što karakterizira komercijalni i politički stil. Nekad smatrana glavnim logičnim prestupom. 1960. u stvari. No. izbori. 1960. 1960. Naslovi poput »Radnik traži harmoniju projektila« 7 ) i oglasi poput »Luksuzno sklonište od radio­ aktivnih padavina« 8 ) još uvijek mogu evocirati naivnu reak­ ciju da su »radnik«. Pokušat ću da pokažem da su »čista bomba« i »neopasne radioaktivne padavine« samo ekstremne kreacije normalnog stila. inicijativa.

ipak njegov jezik svjedoči ο represiv­ nom karakteru tog jedinstva. Paris. Određenja poprimaju for­ mu sugestivnih zapovijedi — ona su više evokativna negoli demostrativna. . Uspjeh indicira to da ovakav jezik proizvodi samoidentificiranje pojedinaca s funkcijama koje izvode oni i drugi. egipatski Naser. Analitička predikacija je takva represivna konstrukci­ ja. To je »vaš« član kongresa. i Richard Hoggart. a stvara fiksirana obličja koja se nameću premoćnom i krutom konkretnošću. ili »simpatičnom čovjeku«. Govorni i pisani jezik je grupiran oko »čvrsto fiksiranih pravaca« i »atraktivnosti« što posre­ duju tipificiranje. Beacon Press. primanje onog što se nudi u formi u kojoj je servirano. da sklonište od bombardiranja treba da pruži udobnost. Kako je to jezik istovremeno »pripitomljavanja i glo­ rifikacije« I 0 ) . Kako mogu protest i odbijanje naći pravu riječ kad organi postojećeg poretka priznaju i oglašavaju da je mir zapravo ivica rata. treba da asocira (i on zaista aso­ cira) fiksiranu strukturu institucija. fiksira značenje u svi­ jesti primaoca. L i t e r a t u r e . str. utvrđen način. Na taj način su nametnute. Jednaka familijarnost je utvrđena posredstvom personaliziranog jezika koji igra značajnu ulogu u razvijenoj ko­ munikaciji 1 1 ). Upotreba posvojnih oblika prikazuje pojedince kao puk aneks njiho­ va mjesta. čitalac. P o p u l a r C u l ­ t u r e a n d S o c i e t y . Predikacija postaje recept. To je jezik konstrukcija ko­ je nameću primaocu iskrivljeno i skraćeno značenje. L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . Mala je razlika u tome da li onaj kome se tako obraća to vjeruje ili ne vjeruje. prošlog tjedna imao je sve pripremljeno za jedan od svojih divljih. treba i da reagira na specifičan. Svima im je zajedničko zatvaranje i skraćenje sin­ takse što odsijeca razvoj značenja. Stalno sparivanje određne imenice s istim »objašnjavajućim« pridjevima i svojstvima čini rečenicu hipnotičnom for­ mulom koja. Dobro je to poznata tehnika industrijske propagande. poziva »vas« itd. 161. odnosno slušalac. da fundamentalna oružja nose ozna­ ke svojih cijena (u kojima je.96 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 97 đivanje i komunikacija imuniziraju protiv izraza protesta i odbijanja. Editions du Seuil. 1953. konsekvencije prelaze relativno bezopasnu sfe­ ru trgovanja i prilično su ozbiljne. Kasnije ćemo ispitati dru­ ge konstrukcije u kojima se razotkriva autoritarni karakter jezika. Tjednik Time može poslužiti kao ekstreman primjer tog smjera. sadržan i profit). gdje se takav jezik metodički upotrebljava za »udomaćenje određenih sli­ ka« koje se usijecaju u svijet i u proizvod i pomažu da se prodaju ljudi i robe. Boston. Blough SAD čelika. naobrazbe i radnog mjesta — pogađa ga u neslužbenoj atmo­ sferi kuhinje. Prentice-Hall. Ova je u ne­ posrednom odnosu s primaocem — bez distancije statusa. isto tako. bloki­ ran razvoj sadržaja. stavova. »gospođici Rheingold«.« 10 ) Roland Barthcs. Složenica atributivne konstrukcije stvara utvrđen sindrom: »Georgijanski samovoljni. neintelektualni guverner . i dalje. »vaša« najdraža robna kuća. »vaše« novine. Manife­ stirajući protivuriječnosti koje označavaju njegovu istinu. 1981. . Predstavljeni su kao Byurd Virdžinije. službe. 109. aspiracija. str. »vaša« autocesta. str. U najrazvijenijim sektorima funkcionalne i manipuli­ rane komunikacije jezik nameće istinski zapanjujućim kon­ strukcijama identificiranje osobe i funkcije. ovo rasuđavanje se zatvara spram svih drugih rasuđivanja koja ni­ su na njegovom vlastitom stanovištu. . No. 1961. političkih zborova. poslodavca ili poduzeća. to je doneseno »vama«. »komunistu«. 33. a. »miru«. dakako. beskonačno ponavljana. Bilo da se govori ο »slobodi«. spavaće sobe ili protsorije za dnevni boravak. i dalje. 11 ) Pogledaj Leo Lowenthal. Ona je istovremeno obojena lažnom familijarnošću — rezultat konstantnog ponavljanja i vješto sa­ činjenog popularnog usmjerenja komunikacije. stan­ dardizirane i opće stvari i funkcije predstavljene kao »speci­ jalno za vas«. On ne misli ο bitno drugačijim (i moguće istinskim) eksplikacijama imenice. sva komunikacija ima hipnotički karakter. T h e U s e s o f L i t e r a c y . Svojom sposobnošću da asimilira sve druge pozicije u svoje vlastite ono pruža mogućnosti kombiniranja najveće tolerancije s najvećom uniformnošću.

P r e m a Davidu Sarnoffu. netko bi se mogao usuditi da u nekima od njih vidi »lu­ kavstvo uma« — skraćivanje treba da pomogne kako bi se potisnula neželjena pitanja. NATO ne ističe pakt nacija sje­ vernog Atlantika. Kratice označavaju samo ono što je institucionalizirano na takav način da je transcendirajuća konotacija odsječena. U svojoj neposrednosti i direktnosti on koči pojmovno mišljenje i tako mišljenje uopće. »Stvar Identificira­ na sa svojom funkcijom« realnija je od stvari koja se razli­ kuje od funkcije. 13 ) Posljednja tri podatka s u citirana u T h e N a t i o n . NATO. Čovjeka i stvar vidimo u operaciji. Ili. 20. — ne može biti drugačije. . UN oslobađa od naglašavanja ujedinjenosti. prev. ipak. razvoju. Zna­ čenje je fiksno. 58. Izrazi koji označava­ ju posve drugačija područja i kvalitete sagnani su u čvrstu. izgubilo je svoju kognitivnu vrijednost i služi samo prepoznavanju fakata nepostavljenih u pitanje. korumpirano. Struktura ne daje mje­ sta distinkciji. Tako voljen otac koji ulijeva strah. a SEATO od eventualnog objašnjenja činje­ nice da neke jugoistočne države Azije ne pripadaju toj orga­ nizaciji. i nije obavezno. Naracija je oču­ vana u dobro publiciranom okviru. opterećeno. Na primjer: »četkasto-obrvi« Teller. i samo u operaciji. fizička obilježja i nje­ gova politička praksa sliveni su u nerazdvojivu i nepromjen­ ljivu strukturu koja svojom prirodnom nevinošću i neposred­ nošću ovladava čitaočevom sviješću. Izgleda da su ljudi koji govore i prihvaćaju ta­ kav jezik imuni spram svega i prijemljivi na sve.98 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 99 Guverner 1 2 ). dok je AEC sa­ mo jedna administrativna agencija među mnogim drugima. nadmoćnu cjelinu. Struktura koja se nameće ujedinjuje aktere i akcije nasilja. koji zaprečuju diferenci­ jaciju. No. Akademija slo­ bode. bez vezice. UN. T h e N a t i o n a l P u r p o s e (sačinjeno pod nad­ zorom i uz pomoć uredništva magazina L i f e . Skraćiva­ nje vezicom (eksplicitno ili neeksplicitno) ne izmiruje uvijek nepomirljivo. aug. Rinehart and Winston. konstantno ponavljan u općerasprostranjenoj upotrebi. 1960. eto. Nakon tako zadobivenog dominira­ nja personaliziranih i hipnotičkih obrisa. To i ovdje rezultira magičnim i hipnotičkim djelova­ njem — projekcijama koje pronose neodoljivo jedinstvo. Možda nije slučajno da su ovakve konstrukcije osobito česte u teh­ nološkim. Pogledaj J o h n K. koji konstantno nameće odraze. manje-više. Jer pojam ne identificira stvar s jednom funkcijom. citirana u T h e N a t i o n . »znanstveno-vojni banket« 1 3 ) i »nuklearni-pogon odašiljač-projektila« podmornica. »bikorameni projektilaš von Braun«. članak može prosli­ jediti na davanje čak i bitnih informacija. u koju spadaju specijalisti hladnog rata 1 4 ) i »čista bom­ ba« — pridaje destrukciji svojstvo moralnog i fizičkog integriteta. f e b . 1960. Takvo identificiranje može biti le*) Atomic Energy Commission — op. njegova funkcija. DDR demokrat­ ska. Pa. a jezični izraz te identifikacije (u funkcio­ nalnoj imenici i u mnogim formama sintakse skraćenica) tvori bazičan Vokabular i sintaksu. SSSR skraćuje socijalistički i sovjetski. Talmadgea. Kongres treba uskoro da donese uredbu ο osnutku takve akademije. 22. ljudski inte­ resantne priče određene politikom izdavača. Holt. DDR itd. Široko je rasprostranjena upotreba kratica s vezicom. str. pak. 1958. koje. diferencijaciji značenja: ona se kreće i živi samo kao cjelina. takođe SSSR. 14 ) Sugestija magazina L i f e . Taj stil je nadmoćna konkretnost. »otac Η-bombe«. rezultat je sličan. Kad je jednom po­ stalo oficijelan Vokabular. onaj koji živi život rađa Η-bombu za uništenje života. New York. a »sankcioniran« od strane intelektu­ alaca. separaciju i distinkciju. AFL-CIO. Većina ovih kratica je sasvim razumna i opravdana na osnovu dužine neskraćenih oznaka. suprotstavlja se razvoju i izražavanju pojmo­ va. Ovaj jezik. Bilješka ο skraćivanju. često je kombinacija sasvim blaga — kao u slu12 ) Izjava se ne odnosi na sadašnjeg guvernera već na Mr. dok bi se pri jasnom percipiranju znače­ nja kratice moglo postaviti pitanje ο članstvu Grčke i Tur­ ske. čaju »projektilaš bikovskih ramena« — ona prenosi ili pri­ jetnju ili. političkim i vojnim frazama. »znan­ stveno-vojni« povezuje napore za smanjenje strepnji i strada­ nja sa službom koja ih stvara. har­ moniju protivurječnosti. AEC*. AFL-CIO pokopava radikalne političke razlike koje su nekad razdvajale ove dvije organizacije. Adlai Stevenson i drugi. moći. zaštite i propagande u istu silu. animirajuću dinamiku. Jessup.

kad se predaje ne­ posrednim činjenicama. dok dijalektički pojmovi razvijaju zbiljske proturječnosti. a time suzbija i saznanje činjenica i njihova povijesna sadržaja. U društvu i za društvo je od vitalnog zna­ čaja ova organizacija funkcionalnog rasuđivanja. apstraktna misao. Ako subjekt nije vlastita imenica. već ο samoj munji koja udara«.100 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE • JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 101 gitimno. 15 ra u stanja i funkcije. gramatički subjekt rečenica jest. no. već ga definira kao biće u dotičnom stanju. 1936. funkcijama i kvalitetima koje rečenica predicira subjektu. a realitet je prisutan u obje. na povezanosti gramati­ čkog. No. ono suzbija prepoznavanje činilaca iza činjenica. Da bih ilustrirao novum takvog jezika. unificiran jezik kratica jest jezik jednodimenzionalne mi­ sli. on razlikuje ono što je stvar od kontigentnih funkcija stvari u postojećem realitetu. univerzal­ no. U izreci »munja udara« čovjek »ne misli ο golom udaranju munje. str. koja transcendira bihevioralan plan i povezuje lingvističke kategorije s ontolo­ škim. on je više od imenice: on imenuje koncept stvari. štaviše. Kad rečenica daje određenje svog subjekta. »supstancija«. Održavana napetost prožima dvodimenzionalni uni­ verzum rasuđivanja u kome je na djelu kritička. zapri­ ječen razvoj samovrednovanja. pokazat ću sažeto razlike spram klasične filozofije gramatike. 17 Ja ću raspravljati ) ο tim elementima u odnosu na na­ petost »jest« i »treba da«. Berlin. U njemu operacionalni i bihevioralni razum absorbira transcendentne. ali ostaje različit od njih. Dvije dane dimenzije su antagonističke. kad se suprotstavlja apstrakciji i posredovanju. v . utvrđuju i izvode. 254. prije svega. niti egzistira kao entitet prije i izvan svojih predikata. imunost spram kontradikcija. ona je sred­ stvo koordinacije i subordinacije. U svom vlastitom razvoju je dijalektička mi­ sao došla do poimanja povijesnog karaktera protivurječnosti 16 ) Pogledaj u vezi s filozofijom gramatike i dijalektičkom lo­ gikom Hegelov koncept »supstancije kao subjekta« i »spekulativne re­ čenice« u Prodeovoru F e n o m e n o l o g i j i d u h a . Reduciranje pojma na fiksne odraze. Predominantne tendencije govora koje odbijaju ova razlikovanja izražavaju promjene u načinu mišljenja ο kojima smo raspravljali u prethodnim poglavljima — funkcionali'. potencijalnosti i aktualnosti — ulaženje negativnih logičkih određenja u po­ zitivna. Sinteza propozicije po­ vezuje radnju (ili stanje) sa subjektom tako da je subjekt oz­ načen kao akter (ili nosilac) pa se razlikuje od stanja ili fun­ kcije u kojoj se nalazi u određenom slučaju. a možda i jedini smisao operacionalnih i tehnolo­ ških pojmova. Gra­ matički subjekt tako pronosi značenje koje premašuje ono izraženo u rečenici. esencije i pojave. negativne. zaprečeni u izrazu i komunikaciji. Ovaj je aktivno ili pasivno povezan sa svojim predikatima. Aludirao sam na filozofiju gramatike da bih osvijetlio razmjer u kome jezična skraćenja indiciraju kratkoću misli koju ona. Prema toj filozofiji. Kad jezično ponašanje blokira razvoj pojma. Subjekt niti iščezava u svojim predikatima. des . identificiranje stvari (i osobe) s nje­ nom funkcijom — to su tendencije koje razotkrivaju jedno­ dimenzionalan duh u jeziku kojim on govori. nije identično s tim odnosima.iran. ona ga ne rastva) W . logičkog i ontološkog »subjekta«. Riječima Wilhelma von Humboldta: imenica kao gra­ matički subjekat označava nešto što »može ući u određene 15 odnose« ). misli subjekt koji je »prešao u akciju«. Humboldt. pokazuje sadržaje koji su potisnuti u funkcionalnom jeziku. štaviše. 17 ) U poglavlju V. i to ostaje u različitim stanjima. opozicione elemente uma. ona je nji­ hova »univerzalna« i supstantivna srž. već se konstituira u njima — rezultat je procesa posredovanja izraženog u rečenici 1 6 ). vršenju određene funkcije. koji rečenica određuje u posebnom stanju funkcije. ona rastvaraju pojmove u operacije i isključuju one intenci­ je pojma koje su u kontrastu s takvim rastvaranjem. pojam odriče identi­ fikaciju stvari s njenom funkcijom. Pret­ hodno svojoj operacionalnoj upotrebi. sa svoje strane. Insistiranje na filozofskim elementima u gramatici. operacionalna i tehnološka određenja su specifična upotreba pojmova za specifične svrhe. hipnotičke formule. ona ostaje to što jest u tim odnosima i »protiv« njih. O b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . Unificiran funkcionalni je­ zik je nepomirivo antikritičan i antidijalektičan.

mod »posredovanja« koji na trenutke razbija sveprisutnu moć datih činjenica. a kao takva ona je bitno prosuđivanje ). već političko pitanje. Povijest očuvana pamćenja. Prepoznavanje prošlosti i odnošenje na prošlost kao sada­ šnjost suprotstavljeno je funkcionalizaciji misli u postojećem realitetu. 11. kad fašistički režimi funkcioniraju kao partneri slobod­ nog svijeta. Totalitet u kome su kategorije slobode postale razmjenIjive.102 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO i procesa njihova posredovanja kao povijesnog procesa. Sjećanje je mod disocijacije od danih fakata. već je ono povezano s principima napretka građan­ skog društva. nametnute od strane postojećih sila i moći činjenica. Nadvladava ga totalitar­ na moć bihevioralnog univerzuma: »Ljudsko strašilo bez memorije . Potiskivanje ove dimenzije u društvenom totalitetu operacionalne racionalnosti je potiskivanje povijesti.«. Ono se opire zatvaranju danog univerzuma rasuđivanja i pona­ šanja. no dok se u stvarnosti te­ ror ponavlja u uvijek novim formama. uspomenu kao ne­ ku vrstu iracionalnih ostataka . . 20 ) Pogledaj str. . a izgleda da je postojeće društvo shvatilo subver18 ) To ne znači da historija. 1960. Ono u zbiljskoj povijesti čovjeka traži kriterije isti19 ) Th. Kad birok­ ratska diktatura vlada komunističkim društvom i određuje ga. Dosta često se evocira bilo u vezi s očevima osnivačima. u: Bericht über Erzieherkonferenz am 6 und 7 November in Wiesbaden. ili Marxom — Engelsom — Lenjinom. ne samo da prakticira orwellianski i ezopovski jezik već i suzbija i zabo­ ravlja historijsku stvarnost — užas fašizma. nije proizvod propa­ danja . Tako se »druga« dimenzija misli javila kao povijesna dimenzija — potencijalnost kao povijesna mogućnost. ideju socijaliz­ ma. tad su stari povijesni pojmovi obezvrijeđeni modernim operacionalnim redefinicijama. I teror i nada oživljuju. 14. str. često puko za­ zivanje služi blokiranju takva razvoja koji bi p o k a z a o njegovu povi­ jesnu neadekvatnost. No i ovo su ritualizirana zazi-' vanja koja ne dozvoljavaju razvoj prisjećenog sadržaja. pretpostavke demokracije. 10. iščezava iz danog univerzuma događanja. Bo­ jazni i aspiracije čovječanstva potvrđuju se u individualnoj memoriji koja oživljuje lične doživljaje — opće je u pojedi­ načnom. Funkcionalni jezik je radikalno antipovijesni jezik. .9) Sve veći racionalitet razvijenog industrijskog društva tendira likvidiranju uznemirujućih elemenata vremena i sje­ ćanja kao »iracionalnog ostatka«.skim. zivnost sadržaja memorije. ili pak sa skromnim porijeklom predsjedničkog kandidata. Ο borbi protiv povijesti bit će dalje raspravljano u poglavlju VII. funkcionalizaciji kao učinku postojećeg realiteta. Suočena s danim društvom kao ob­ jektom svoje refleksije. operacionalna racionalnost ima malo mjesta za povijesni um i malo koristi od njega 1 8 ). ono omogućuje razvoj pojmova koji destabiliziraju i transcendiraju zatvorenost u postojeće tako što ga razumije­ vaju kao povijesnu datost. a to nije akademsko. negaciji postoje­ ćeg. kad su temelji demokracije harmonično dokinuti u demokraciji. služe transformiranju krivosti u istinu. i čak identične sa svojim suprotnostima. . vrijeme. To znači ništa manje nego da građansko društvo u svom razvoju likvidira sjećanje. a princip racionaliteta građan. »Was bedeutet Aufarbeitung der Vergangen­ heit?«. Da li je taj antipovijesni trend dio borbe protiv one dimenzije duha u kojoj bi se mogle razvi­ ti centrifugalne sposobnosti i snage — sposobnosti i snage koje bi trebale zapriječiti totalnu koordinaciju individuuma s društvom? Sjećanje na prošlost može rezultirati opasnim uvidima. To je potiskivanje vlastite prošlosti društva — i njegove budućnosti utoliko što se ta budućnost obraća kvalitatavnoj promjeni. Ovo prosuđiva­ nje je daleko od toga da bi nužno uključivalo indiferentni re­ lativizam.. a isto tako i likvidiranju uz­ nemirujuću racionalnost sadržanu u tom iracionalnom ostat­ ku. Adorno. W.. poput Wernera Sombarta i Maxa Webera. . a njezina realizaci­ ja kao povijesno događanje. princip tradicionalizma su pridali feu­ dalnim formama društva. .« »Ekonomisti i sociolozi. Te redefinicije su falsifikacije. nada ostaje nada. kad je program prosvijećenog kapitalizma uspje­ šno poražen tako što ga se etiketira »socijalizmom«. i poglavlje V. Pamćenje sabire teror i nadu prošlosti. sadržaj slobode. Frankfurt. koje. kritička misao postaje povijesna svi­ 20 jest. privatna i opća.

napredovanja i nazadovanja 2 1 ). Za razliku od orwellianskog jezika. a tautologije su vraški efektne »rečenice«. konceptualan. determinirali način života. Na pri­ mjer. a taj konflikt nalazi svoj jezični iz­ raz u rečenicama koje povezuju kontradiktorne predikate u logičku jedinicu — pojmovni izraz objektivne stvarnosti. »vlada« suprotnim predikatima.! njegovu krutu strukturu.. Zahtjevi pre­ stiža u industrijalizaciji i totalnog podređivanja čovjeka pro­ izvodnom aparatu očituje se u autoritarnoj transformaciji marksističkog jezika u staljinistički i poststaljinistički. koji rastvara zatvoreni unjyer^_ zum rasuđivanja. to nije sve. . a što lažno. zapovijed. tj. određenje termina kao što su »skretanje«. Kontrast između dva jezika ο kojima je riječ ilustrirao sam stilom Marxove teorije. Buržoazija je subjekt tehni­ čkog progresa. slobodarsku komunis­ tičku opoziciju. ono zacrtava granice i alternative. Kad ta kritička svijest govori. štaviše. čak. Na ovom mje­ stu 2 2 ) je dostatno da citiramo i parafraziramo Rolanda Bart­ hesa: »Više nema bilo kakva razmaka između imenovanja i prosuđivanja. Ključni termi­ ni tog jezika nisu hipnotičke imenice koje beskonačno sazi­ vaju iste zamrznute predikate. artikuliraju službenu osudu. Ovaj jezik nije više uopće podoban za »rasuđivanje«. zatvaranje jezika je kompletno . -tr. oslobođenja. objašnjena i optužena. sadržan u gor­ njoj postavci omogućen je poimanjem da je subjekt povijesni činilac čiji se identitet konstituira u povijesnoj praksi i sup­ rotstavljanju povijesnoj praksi. loc. On se kreće u tautologijama. što je istinito. Na primjer. ona govori »le langage de la con­ naissance« (Roland Barthes). no kritički kvaliteti spoznaje nisu ekskulzivne karakteristike Marxova stila. Autoritarno ritualiziranje rasuđivanja je još upecati jivije tamo gdje upliviše i sam dijalektički jezik. proletarijat nosi atribute totalnog ugnje­ tavanja i totalnog poražavanja ugnjetavanja. One izriču sudove u »prejudiciranoj formi«. Komunistički manifest pruža klasičan primjer. Jezik utvrđuje nesumnjivo ispravno i krivo. pokoravanja prirode.« Zatvoren jezik ne demonstrira i ne objašnjava — on saopćava odluku. stvaranja društvenog bogatstva — izopačenja i destrukcije tih ostva­ renja. a što krivo.Posredo­ vanje prošlosti sa sadašnjošću razotkriva činioce koji su re­ zultirali činjenicama.104 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 105 nitosti i krivosti. Na žalost. ona postaju »odvajanje dobra od zla«. »objektivni sadržaj«. »diktatura staljinističkog aparata« postaje ori22 23 ) Za dalje raspravljanje ο ovim kriterijima pogledaj poglavlje VIII. uspostavili gospodare i sluge. ) Pogledaj moj S o v i e t M a r x i s m . Kad daje određenja. ritualizacija nadvladava jezik koji pokušava dozvati u svijest izvornu istinu i očuvati je. takođe. razvijaju svoj sadržaj u kon­ tradiktornim predikatima. Valjanost takve vrste proizvodi svijest za koju je jezik postojećih moći jezik istine 2 "). »rad­ nički savjeti«. 87. . str. a pri tome je jedna vrijednost opravdanje neke druge vrijednosti. On artikulira činjenice i utvrđuje ih na osnovu moći aparata — proklamiranje je koje ratificira samo sebe. i dalje. loc. suprotnost je demonstrirana. s jedne strane jezik Burkea i Tocquevillea. dictum. Raspravljanje razvija i izriče konflikt između stvari i njezine funkcije. učinjena ekspiicitnom. otvoren — još se nije podredio hipnotičko-ritualnim formulama današnjeg neokonzervativizma i neoliberalizma. cit. In­ terpretacija ovih zahtjeva od strane vođa koji kontroliraju aparat određuje što je ispravno. u društvenoj stvarnosti i na­ suprot njoj. cit. Takav dijalektički odnos suprotnosti. Možemo ih ta­ kođer naći (iako u drugačijim modima) u stilu velike kon­ zervativne i liberalne kritike građanskog društva u razgranjavanju. Proizvodni rast postojećeg ko­ munističkog društva osuđuje. 37—40. a s druge strane jezik Johna Stuarta Milla je u velikoj 21 mjeri demonstrativan. Naprotiv. »revizionist« jest kazneni zakon. oni dozvoljavaju ot­ voreno razvijanje. Oni ne ostavljaju ni prostora ni vremena za ras­ pravljanje koje bi pokazalo rascjepničke mogućnosti alterna­ tive. Slično tome. . Ovdje svaki od dva ključna termina — buržoazija i proletarijat. ) Roland Barthes. Orijentacija rasu­ đivanja (i akcije) na termine kao što su »proletarijat«.

već izbor i slobodu. On odriče ili apsorbira transcendentni Vokabular. Koordinacija pojedinca s društvom seže do u sfere svijesti u kojima se zgotavljaju pojmovi kojima se smjera razumjeti postojeća stvarnost. kontradik­ cije. no nije posredovana sa sadašnošću. Nije to satira nakon tradegije. Njihova sloboda od efektivnog narodnog suvereniteta je veća što je globalniji izazov koji izgrađuju da bi se s njim suočavali i što normalnije postaje srođavanje s mogućnošću totalne destrukcije. tj. Na djelu je suprotstavljanje pojmovima koji su shvatili povijesnu situaciju. pokazuje u kojoj su mjeri dominacija i upravljanje prestali biti neovisne funkcije teh­ nološkog društva. u demokratskim i nedemokratskim. 545. razvoja. Ovaj jezik upravlja putem reduciranja lingvističkih formi i simbola refleksija. no prilagođen i prilično zadovoljan. u prodavanju i kupovanju. Institucije slobode govora i misli ne zaprečuju mentalnu koordinaciju s postojećim realitetom. Ovo prevođe­ nje rezultira reduciranjem napetosti između misli i zbilje putem slabljenja negativne moći misli. ili im nije stalo. već uvodi i nameće istinu i lažnost. kapitalističkim i nekapitalističkim zemljama 2 4 ). odsustvo njihova razvijanja u savremenoj situaciji — blokiranje njihove dijalektike. U prodaji opreme za opuštenu razonodu u skloništima od bombardiranja. Karl Korn. ovaj ) Za Zapadnu Njemačku pogledaj relevantne studije preduzete u Institutu für Sozialforschung. premošćivanje rascjepa između ranije dva različita područja društva. Ono je. Frankfurt. putem supstituiranja odraza za pojmove. S p r a c h e i n d e r v e r w a l t e t e n W e l t . čak i tamo gdje ne prenosi zapo­ vijedi. kad bi direktna kontrola »odozdo« ome­ tala progres masovne proizvodnje. Istraživanja preduzeta u totalnom upravljanju Funkcionalno komuniciranje je samo izvanjski sloj jed­ nodimenzionalnog totaliteta u kome je čovjek podučavan da zaboravi — da prevodi negativno u pozitivno tako da može i nadalje funkcionirati. I ponovo. poglavito str. a ipak djeluju u skladu s danim trendom. Frankfurt am Main 1950—1951: G r u ­ p p e n E x p e r i m e n t . 1955. Promjene u jeziku su paralelne s promjenama u poli­ tičkom ponašanju. No. Svojstvo novog magično ri­ tualnog jezika jest da ljudi ne vjeruju. to je jezik »svojstven svim autoritarnim režimima«. u televizijskim spektakli­ ma konkurentskih kandidata za vodstvo nacije jest komp­ letna sveza politike. a »simboli« politike su. i ti su prisiljeni da vjeruju ono što im se kaže. biznisa i zabave. Ti pojmovi su preuzeti iz intelektualne tradicije i prevedeni u operacionalne termine. to je lažna spona i fatalno je preuranjena — biznis i zabava su još uvijek poli­ tika dominacije. Tu je prošlost ukočeno zadržana. neov­ lašteno da pretpostavi da primaoci vjeruju.206 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 107 jentacija na ritualne formule. itd. Europaeische Verlagsanstalt. nije heroj onaj koji će biti ritualna žrtva. ta domina­ cija političkih vođa je inkorporirana u dnevne aktivnosti i relaksaciju građana. Tendencija političkog jezika da postane jezik komerci­ jalne propagande. simboli biznisa. 1958. kad ne zahtijeva kontrolu i podre­ đivanje. već informacije. No. Prema Rolandu Barthesu. njene funkcije i sadržaja. izd. reduciran. i dalje. a borba protiv birokracije oslabila efikasnost jedine stvarne snage koja može biti mobi­ lizirana protiv kapitalizma u internacionalnim razmjerima. Pollock. nije finis tragoediae — tragedija može upravo početi. . u neobraćanju pažnje na druge. no. trgovine i zabave. Ritualni autoritarni jezik se širi svuda po suvremenom svijetu. 24 se opravdava u akciji — u obavljanju posla. Takođe. a ima li danas u orbitu razvijene industrijske civilizacije društva koje nije pod autoritarnim režimom? Kako se supstancija razli­ čitih režima više ne javlja u alternativnim načinima života. za oba dijela Njemačke. takođe. Frankfurt. F. Jezik ne samo da odražava te kontrole već i sam po­ staje njihov instrument. Naprotiv. ovakvo komuniciranje nije terorističko. No. apstrakcije. Odigrava se zamašno redefiniranje same misli. nadalje. već je to narod. ona se svodi na različite mode tehnike manipuliranja i kon­ trole. kad »proletarijat« više ne egzi­ stira ili ga još nema. izgleda. Heinrich Scheffler. Čovjek ne »vje­ ruje« u ono što deklarira operacionalni koncept. on ne tra­ ga za istinom. To ne znači da se umanjila moć profesi­ onalnih političara.

Misao i izraz. mišljenja ili pitanja riječi i pojmo­ va — lingvistička i epistemološka analiza opiru se či­ stim akademskim distinkcijama. analiza će morati zaci u povijest filozofske tradicije i pokušati pokazati ten­ dencije koje su vodile ka prelomu. Na osnovu toga svi kognitivni koncepti imaju tranzitivan smisao: oni idu preko deskriptivnog referiranja pojedi­ načnih fakata. između riječi koja se odnosi na pojam i one koja se odnosi na stvari. ili odnos bitan za pojedinačno koji determinira formu u kojoj se ono javlja kao konkretan objekt iskustva. to je zato što obuhva­ ća više. tako­ đer. a koje »objašnjavaju« dotičnu stvar (posredovanje). Ako pojam nikad ne označava određenu konkretnu stvar. U ovom kontekstu operacionalno tretiranje pojmova poprima političku funkciju. analiza mora postati znatno ap­ straktnija i ideološka. roman. Da bi rasvijetlila razmjer nje­ gova napuštanja tradicije. a direktno povezana s određenim uslovima karakterističnim za raz­ vijeno industrijsko društvo. Odvajanje čisto lingvis­ tičke od konceptualne analize već je i samo izraz no­ vog usmjerenja misli. Tamo gdje ovi reducirani pojmovi upravljaju analizu ljudske stvarnosti — bilo individualne bilo društvene. pa su im sadržaj i značenje identični s realnim objektima neposrednog iskustva. podržavaju i destruiraju dano društvo. Ako su činjenice društveni fakti. Otuda shvaćanje ο »realitetu općeg«. naime. preliminarno određenje ο upo­ trebi termina »koncept«. pojmovi spo­ znaje prodiru s onu stranu danog konteksta činjenica — u procese i okolnosti na kojima počiva neko društvo. »Identični« su utoliko što označavaju istu stvar. objektivnom referencijom. »Koncept« znači specificiranje mentalnog reprezentiranja nečega što je razumljivo. koje će naredna poglavlja poku­ šati objasniti. iznijet ću sažeto dva slučaja (po mom shvaćanju reprezentativna) u graničnom području empirijskog istraživanja. Otuda napetost. na putu k apstraktnijem teorijskom području. Riječ je ο sferi najudaljenijoj od kon­ kretnosti društva. neka situacija. U svakom slučaju. auf ihren Begriff gebracht). saznato kao rezultat procesa refleksije. nekritički akomodirajući karakter onih moda mišljenja koji tretiraju pojmove kao mentalne doskočice i prevode opće pojmove u termine s posebnom. Terapeutski karakter operacionalnih pojmova se naj­ jasnije pokazuje tamo gdje se pojmovno mišljenje metodički infiltrira u službu iskorištavanja i poboljšavanja postojećih . To nešto može biti objekt svakodnevne prakse. drugo u odnosu spram pojedinačne stvari — univer­ zalan uslov. po­ stali su objekti misli. konflikt između pojma i neposredne činjenice — konkretne stvari. »ra­ zlični« su po tome što je pojam rezultat refleksije koja je stvar razumjela u kontekstu (i u svjetlosti) drugih stvari koje se nisu javile u neposrednom iskustvu. društvo. Predmet našeg raspravljanja — pitanja jezika.108 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 109 To je filozofski razvoj. diskrepancija. Pojedinac i njegovo ponašanje su analizi­ rani u terapeutskom smislu ·— u smislu prilagođenja njegovu društvu. ako su oni shvaćeni (begriffen. koja rukovodi kritiku. može poslu­ žiti kao uvod. a koje su prisutne u svim pojedinačnim činjenicama — proizvode. no to transcendiranje je empirijsko jer rezultira prepoznavanjem činjenica po onom što stvarno jesu. Kako je slijedeća kritika empirijskog istra­ živanja preduzeta kao priprema za potonju filozofsku analizu — a i poduprta je njome —. no ipak i različni od ovih. U svojoj upućenosti na povijesni totalitet pojmovi saznanja transcendiraju svaki operacionalni kontekst. Štaviše. teorija i praksa treba da budu ukolotečeni s činjenicama njegova egzistiranja tako da ne ostav­ ljaju prostor za konceptualnu kritiku tih činjenica. Pojam bilo čega konkretnog je proizvod mentalne klasifika­ cije. Prije nego što pređemo na filozofsku analizu. Nadilaženje operacionalnih pojmova značenjem razot­ kriva ograničenu i čak varljivu formu u kojoj je dopušteno da se iskuse činjenice. ako je uvijek apstraktan i opći. Otuda. mental­ ne ili materijalne — prispijeva ona u krivu konkretnost — konkretnost izdvojenu iz uslova koji konstituiraju stvarnost. organizacije i apstrakcije utoliko što ti mentalni procesi rekonstruiraju pojedinačno u njegovim općim okolnostima i odnošenju transcendirajući njegovu neposrednu pojavu u smjeru njegova realiteta. koja najjasnije treba da pokaže u kojoj je mjeri društvo pokorilo misao. shvaćeno.

primjenljivi na bilo koji »sistem« koji sociolog odabere kao objekt svoje analize — od najma­ njih grupa do društva kao takvog. 255. »mnogostruke konsekvencije«. tržišta i javnog mnjenja. Pogledaj izvrsnu raspravu u Loren Baritz. To je stara studija. njihova supstan­ cija i funkcija su ostali isti. maglovitim terminima«. Rukovođeni principima operacionalnog mišljenja. »najamnina je preniska«. Ako dana forma društva jest i ostaje krajnji obzor teorije i prakse. postane objekt kritičke teorije koja smjera upravo na strukturu društva. pa elaboracija adekvatnih pojmova saznanja zahtijeva prevazilaženje varljive konkretnosti pozitivističkog empiricizma. društvu. tako da je njihova maglovita općenitost mogla biti reducirana na okvire pojedinačnog..110 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 111 društvenih uslova u okvirima danih društvenih institucija — u industrijsku sociologiju. u principu. Metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam tad postaje represivno reduciranje misli 2 5 ). 27 ) Roethlisberger and Dickson. tako. na termine koji označavaju posebnu situaciju iz koje je potekla pritužba. te determinantnu za njihovo mjesto i funk­ ciju. istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana »neodređenim. Middletown. preduzeta pred oko četvrt stoljeća. prisutnu u svim pojedinačnim činjeni­ cama i uslovima. stabilizira ih unutar represivne cjeline i prihvaća stanovište te cjeline kao stanovište analize. tad se ništa ne može prigovoriti toj vrsti so­ ciologije i psihologije. Funkcionalna analiza je uključena u selekcioniran sistem. i 6. štaviše. »ova služba je opasna«. No. T a k o funkcionalna teorija pokazuje varljivost krivo postavljene apstraktnosti. Oni su. Ovo su riječi radnika automobilske industrije u Labor Looks at Labor: Uprave »nas nisu mogle zaprečiti' u spro vođenju orga­ niziranih protesta. »funkcija«). .« Analizirajući pritužbe radnika ο radnim uslovima i na­ jamnini. »dio«. ocrtavajući. pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izja­ vama kao što su »prostorije za pranje su nezdrave«. također. Opća forma je bila raščinjana u iz­ reke koje ustanovljuju posebne operacije i uslove iz kojih je 26 ) Citati s u iz: Roethlisberger and Dickson. Terapeutički i operacionalni koncept postaje lažan utoliko što izolira i atomizira činjenice. poglavlje 5. Wesleyan University Press. harmoniju umjesto sukobljavanja želja kupaca i potreba biznisa i politike. a ovaj nije i sam predmet kritičke analize koja bi ograničenost sistema transcendirala u smjeru povijesnog toka — a tek u ovome funkcije i disfunkcije sistema postaju to što jesu. Općost pojmova je postignuta apstrahiranjem od upravo onih svojstava koja čine sistem povijesnim i koja daju kritičko-transcendentni smisao njegovim funkcijama i disfunkcijama. Za ilustraciju ću uzeti »klasičan« primjer industrijske sociologije: ispitivanje radničkih odnosa u poduzeću Havvthor25 ) U teoriji funkcionalizma se ne pojavljuje terapeutički i ide­ ološki k a r a k t e r analize. 1960. ugodne uslove za rad umjesto loših. u drugačijem svjetlu se javlja racionalnost ovakve vrste društvene znanosti kad dano društvo. Tad se očituje ideološki i politički karakter činjenica. M a n a g e m e n t a n d t h e W o r k e r . A H i s t o r y of the Use of S o c i a l S c i e n c e in A m e r i c a n I n d u s t r y . i dalje. No. istra­ živači su se uputili na prevođenje ili reformuliranje tih izjava. odio za ljudske od­ nose. Cambridge: Harvard University Press. »elemenat«. str. on je prikrit a p s t r a k t n o m općenitošću poj mova (»sistem«. 1947. Humanije je i produktivnije imati u organizaciji rada dobre odnose nego loše. loc. Operacionalni pojmovi završavaju u metodama usavršene društvene kontro­ le: postaju dio znanosti ο organizaciji. po mom mišljenju. utjecao na oblikovanje subjekata — ljudi koji su predmet njegova proučavanja. cit. ispitivanje motiviranosti. kao okvir razma­ tranja. taj način mišljenja se otada ne samo proširio u druge društvene znanosti i u filo­ zofiju već je. »detalj­ no uslove u kompaniji«. politici da bi pronašli kako da zaustave sindikate. T h e S e r v a n t s o f P o w e r . pa su metode odonda postale znatno rafiniranije. »jedinka«. nisu nas mogle zaustaviti taktikom bloki­ ranja i tako su počele izučavati ljudske odnose' u ekonomici. ne Zapadne električne kompanije 2 6 ). da im nedostaje »objektivno pozivanje« na »opće prihvaćene mjere« i da ih karakterizira »bitna razlika spram svojstava općenito povezanih sa svagdašnjim činjenicama« 2 7 )· Drugim riječima.

Neprevedena izjava formulira opće stanje u njegovoj općenitosti (»najamnina je preniska«). i samo u svojoj općenitosti. ne ide do uporišta na kome bi radnik iskusio sebe kao »radnika«. Jedan drugi primjer: radnik Β izjavljuje da je zarada po učinku u njegovoj službi niska. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B. čak. U tom kontekstu funkcionalizacija ima istinski terapeutički učinak. postavljen je dežurni na stalnu dužnost u pra­ onice.112 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 113 izvedena pritužba. 28) I b i d e m . Pojedini slučaj ostaje instanca univerzalnog — ne mo­ že način mišljenja poništiti opće pojmove — no drugačijeg genusa no što je onaj mišljen u neprevedenoj izjavi. 256. općenito govoreći. Cjelina je u prevođenju eliminirana. Oni kažu da je jedna od temeljnih funkci30) L o c . Prevođenje povezuje općenitu izjavu s ličnim isku­ stvom radnika koji je izriče. Njegov slučaj je supsumiran pod drugi genus — genus pojedinačnih slučajeva teškoća. dok je pritužbi bila posvećena briga mije­ njanjem tih posebnih operacija i uslova. a nje­ gova funkcija nije da misli pretpostavkama kritičke teorije. U svojoj općenitosti. s t r . pljuvanja na pod i sličnih navika. Sputano iskustvo nije njegovo vlastito djelo. iako oni nisu »za njega«. već radnik B. jezik koji on upotrebljava potvrđuje svoje objektivno važenje nasuprot radnikovoj svi­ jesti — izražava uslove koji jesu. V I I I . s t r . Radnik može i ne biti svjestan toga. Konkretnost pojedinačnog slučaja koju ostvaruje prevođenje jest rezultat niza apstrakcija od realne konkretnosti koja leži u univerzalnom karakteru dotičnog slučaja. izjava izraža­ va zamašnu optužbu koja uzima pojedini slučaj kao mani­ festaciju općeg stanja i daje da se nasluti da ovo neće biti izmijenjeno poboljšanjem pojedinih slučajeva. Treba istaknuti da operacionalni istraživač u svojim prevođenjima naprosto slijedi proces stvarnosti. no. zaposlen u tvornici Hawthorne Zapadne električne kompanije. tako službe koje prezentira ovaj način mišljenja postaju sve neodvojivije od njegove znanstvene valjanosti. Autori Management and the Worker bili su uvelike svje­ sni tih implikacija. On više nije »radnik« ili »najamni radnik« (član klase). a možda. išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština«. kad su univerzalni poj­ movi koji se protive funkcionalizaciji raščinjeni na pojedi­ načne referencijé. izgleda da je ter­ min »human« neoperacionalan i da zahtijeva analizu). No. Kad se pokazala briga za račune liječenja. Ona nadilazi posebno stanje u nekoj tvornici i pojedinačnu radnikovu situaciju. Informiranje je tad potvrdilo da je to »poglavito zbog nepažnje nekih radnika«. 2 6 7 . izjava »praonice su nehigijenske« brla je prevedena u »tom i tom prilikom. i da je ona bila teškoća samo u njegovoj pojedinačnoj situaciji (koja može biti slična drugim pojedinačnim situacijama). s t r . uslijed bolesti njegove žene. dati slučaj postaje incident podoban tret­ manu i rukovanju. Na primjer. cit. »Na taj način su mnoge od pritužbi bile reinterpretirane i upotrijebljene za uplivisanje na poboljšanje« 2 8 ). i na kome bi se njegova služba pokazala kao »služba« radničke klase. van pojedine lične situacije. pojedinog po­ duzeća. već da nauči nadzornike »humanijim i efikasnijim metodama u saobraćaju sa svojim radnicima« 3 0 ) (no. nedovoljne da podmire njegove financijske oba­ veze« 29 ). i radnikova vlastita prevođenja. 29) I b i d e m . Kako se menedžerski način mišljenja i istraživanja širi u druge dimenzije intelektualnog napora. najamnina nije odviše niska. bila je pro­ vedena kampanja protiv bacanja papira. Kad je lično nezado­ voljstvo izolirano iz opće nesrećnosti. Upravo ta operacija čini izlječenje mogućim.. Takvo prevođenje značajno mijenja smisao stvarne tvrdnje. za njega pritužba može imati odista pojedinačno i lično značenje koje prevođenje iz­ nosi kao »latentan sadržaj«. Tako netransformirana izjava ustanovljuje konkretan odnos između pojedinog slučaja i pripadne cjeline — a ta cjelina uključuje uslove van pojedine službe. radnik Β će shvatiti da. Intervju otkriva »da mu je žena u bolnici i da je zabrinut oko zapadanja u troškove ^ liječenja.

Terapija je na djelu jer su poduzeće ili vlada kadri da snose. Da bismo ilustrirali njegov ideološki ka­ rakter. Nema pobližeg navođenja — »općenito pre­ niska« ili »preniska za svakog tko je. istraživanje je zatvoreno unutar obimnog područja u kome postojeće društvo kvalificira i dis­ kvalificira propozicije. Magloviti. osigurao stanovanje itd. Ona se odnosi na opće uslove. on transcendira to individualno iskustvo. Eliminiranje tranzitivnog smisla ostaje obilježje empi­ rijske sociologije. odjeću. Sud ο kome je riječ odista traži »prevođenje« u konkretniji kon­ tekst. čije je značenje potpuno određeno posebnom skupinom ope­ racija koje Β treba da izvede kako bi kupio svojoj obitelji hranu. u bavljenju od­ nosima poslodavac—radnik. poput govornika. Predikat »preniska« je relacioni pridjev koji traži referenci ju nepokazanu u sudu — preniska za koga i za što? To bi se moglo odnositi. no takav u kome univerzalni pojmovi ne mogu biti od­ ređeni nikakvim posebnim skupom operacija (kao što je li­ čna historija radnika Β i njegova posebna funkcija u poduze­ ću W). jer su voljni da to čine i jer je pacijent voljan da se podredi tret­ manu koji ima izgleda na uspjeh. Operacionalna sociologija i psiho­ logija su sastavni dio materijalnog i intelektualnog progresa utoliko što doprinose ublaženju neljudskih uslova. Univerzalni pojam »najamnina« je nadomješten sa »sadašnje zarade B-a«. 31 ) Loc. Rezultat: kad je dokinuto »nerealističko« prekoračivanje značenja. grupiranje onih »koji žive od najam­ nine« nestalo je zajedno sa subjektom »najamnina«. no. neodređeni uni­ verzalni pojmovi koji su se javili u neprevedenim pritužba­ ma odista su ostaci prošlosti. pogledajmo studiju ο političkoj aktivnosti u Sjedinje­ nim Državama. 591. mora »imati na u m u svijest pojedinog radnika iz pretpostavki njegove vlastite historije« ili »iz pretpostavki specifičnosti mjesta službe nekog radnika u tvornici koje ga povezuju s specifičnim osobama i grupa­ ma . njihovo održavanje u jeziku i misli je odista bila zapreka (iako sekundarnog značaja) ra­ zumijevanju i surađivanju. koji se ne mogu substituirati posebnim slučajem. . opća imenica (najamnina) nosi cijelo kretanje misli izraženo sudom. No. one isto tako svjedoče ο ambivalentnoj racionalnosti progresa ko­ ji zadovoljava ljude svojom represivnom snagom i represi­ van je u zadovoljstvima koja pruža. Šta je u tome krivo? Ništa. u formi u kojoj izjavljuje. str. »tipič­ nim« namještenikom. pa i drugi elementi suda ima­ ju opći karakter. ili »radnikovim preokupacijama opće­ nito« — smatraju ga inkompatibilnim sa »specifičnom fun­ kcijom ličnog rada« 3 1 )· Rezimirajmo te primjere kontrastirajući izvorne izjave s njihovim prevođenjem u funkcionalan oblik. Taj empirizam je na osnovu svoje me­ todologije ideološki. « Autori odbijaju stav koji ide za »prosjekom«. U ovom pre­ vođenju gornjeg primjera je zamijenjen subjekt. te da se u tu svrhu.. Propozicija je apstraktna. značajan dio troškova. 1) »Najamnina je preniska« — subjekt suda je »najam­ nina«. u najmanju ruku. 2) »Sadašnje zarade B-a su uslijed bolesti njegove že­ ne nedovoljne da bi pokrile njegove izdatke«. Prevođenje pojmova i propo­ zicija u cjelini je kvalificirano od strane društva kome se is­ traživač obraća. lijekove. tako kako su prezentirane. čovjek koji daje izjavu možda misli ο svom indi­ vidualnom iskustvu. cit. pojedinog radnika. postaje podoban za prihvaćene standarde tretmana od strane pripadne kompanije. zna­ čenje je »tranzitivno« spram svakog pojedinog slučaja. ponovo na onog pojedinca koji daje izjavu ili na radnike koji zajed­ no s njim rade. Morris Janowitz i Dwaine Marvick u svom spisu »Com­ petitive Pressure and Démocratie Consent« žele da »prosude . Ono karakterizira čak veliki dio studija ko­ je ne idu za tim da ispune terapeutsku funkciju u nekom po­ sebnom interesu. okljaštren od svog tranzitivnog značenja. Uzimamo iz­ jave u obje forme. najam­ ni radnik«. u poje­ dinoj službi.114 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 115 ja koju treba da ostvari industrijska organizacija »specifična funkcija vlastitog rada«. ne pojedinačna najamnina. Pojam »najamnina« se odnosi na grupu »najamnih radnika« koja integrira sve lične historije i posebne službe u konkretno opće. ostavljajući po strani problem njihove verifikacije. . no. Iščezla je »tranzitivnost« značenja. a ono što ostaje poseban je slučaj koji.

doseg prosuđivanja je ograničen unu­ tar konteksta činjenica koji isključuje prosuđivanje ο konte­ kstu u kome su sačinjeni fakti. i u kome je determiniran njihov smisao. prema kojoj su demokratski izbori proces »selekcije i odbacivanje kandidata«. s obzirom da proizlaze iz čvrsto etabliranog društvenog sistema. no realističkim pretpostavkama aktualnog izbornog pro­ cesa. Eulau. sačinjeni čovjekom. »bili karakterizirani proce­ som genuinog pristanka u većoj mjeri nego što su to impresionističke procjene mogle implicirati« 3 4 ) — iako bi bila »velika pogreška« da se previde »barijere« pristanka i da se 35 negira da su »bili prisutni manipulativni pritisci« . — nameće) postojeće stanje. koja jedva da išta rasvjetljava. 33) Mislim da ova određenja dosta precizno opisuju stvar­ no stanje u američkim izborima 1952. potrebni su »kriteriji« na osnovu kojih treba procijeniti kara­ kter političke konkurencije. 32 čke blokove. koji se »međusobno bore za javnu funkciju«. 275. no. Ako je »demokratski« određen ograničavaju­ ćim. koji su predmet anali­ ze. 276. str. Glencoe Free Press. . iz­ bori mogu biti više ili manje demokratski u srazmjeru s utvr­ đenim stupnjem pristajanja i manipulacije. Operacionalni okvir još uvijek dozvoljava (i čak traži) razlikovanje između pristajanja i manipulacije. J. autori umjesto od­ bačene koncepcije. Opera­ cionalna analiza ne može ići dalje od ove izjave. Autori pružaju izbor među dva alternativ­ na određenja — »mandatne« teorije demokracije i teorije ο demokraciji »prestiža«: »Mandatne teorije. Da bi ova definicija bila stvarno operacionalna. kriteriji za prosuđivanje danog stanja su isti oni koje pruža (ili. tad je taj proces unaprijed demokratski — i prije rezul­ tata istraživanja. ona ne može postaviti odlučno pitanje — nije li i pristanak djelo manipulacije — pitanje potpuno opravdano aktualnim zbivanjem. Ova prilično otvo­ rena izjava je nekako ublažena utješnom sumnjom »da li je takva razina artikuliranog mnjenja postojala u bilo kom bi­ račkom tijelu sve od vremena proširenja biračkog prava u devetnaestom stoljeću«. Ova »predrasuda« je bila »unaprijed odbačena kao nerealistička jer pretpostavlja takvu razinu artikuliranog mnjenja i idejne orijentacije ο ključnim pitanjima tokom kampanje koja ne postoji u Sjedinjenim Državama«. str. postuliraju da proces reprezentacije proizla­ zi iz jasno profiliranih direktiva koje birači nameću svojim predstavnicima. Analiza je »zatvorena«. pobijedile ili izgubile. da regrutiraju nezavisne glasače i da zadobiju obraćenike iz protivničkih partija. Drugim riječima. Moć birača pro­ izlazi iz njihove mogućnosti da izaberu između najmanje dva protivnički orijentirana kandidata za koje se vjeruje da sva­ ki ima uvjerljive šanse da pobijedi. M.. Eldersveld. Kad ona rezultira »procesom pristajanja«. Autori dolaze do zaključka da su izbori 1952. . funkcija i razvoj. 285. Takvo prosuđivanje implicira procjenjivanje izbornog procesa »na osnovu uvjeta za održavanje demokratskog društva«. U tom okviru istraživanje postaje kružno. 3) Demokratski izbori zahtijevaju da obje (!) partije budu vitalno angažirane u nastojanju da pobijede na teku­ ćim izborima. obje partije moraju težiti da uvećaju svoje šanse za uspjeh na narednim izbori­ m a .2). U svakom slučaju. a kad »procesom manipulacije«? Predložena su tri kriterijuma: 1) Demokratski izbori zahtijevaju borbu protivničkih kandidata koja prožima cijelu konstituantu. 284. 1956.116 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE 117 u kojoj su mjeri izbori efikasan izraz demokratskog proce­ sa«. a to sa svoje strane traži određenje »de­ mokratskog«. 34 33 cal . Ova analiza ga ne može postaviti jer bi ono transcendiralo njezine pre­ ) Ibidem. Janowitz (izdavači). samo sebi daje valjanost. 35 ) Ibidem. koje potječu iz klasičnih koncepci­ ja demokracije. S. P o l i t i B e h a v i o r . g. str. prihvaćaju teoriju demokracije »presti­ ža«. Izbori su pogodan proces i metod osigura­ vanja suglašavanja predstavnika s direktivama birača«. 2) Demokratski izbori zahtijevaju da se obje (!) par­ tije angažiraju u ravnoteži napora da održe postojeće glasa) H. Drugim riječima. str. ) Ibidem.

No. Upravo je njezin empiricizam ideološki. 37) Ibidem. »Ideološka okoštalost« pre­ dstavlja »ozbiljnu implikaciju« u procjenjivanju stupnja de­ mokratskog pristajanja. Nisu podvrgnute pitanju postojeće partije. Takav operacionalni pojam nije sasvim neadekvatan za dani pred­ met ispitivanja. odnosno narodni suverenitet. 5) anga36) Ibidem. efikasna borba za prestiž među kandi­ datima različitih partija. ako se prihvati faktično preovlađujući nivo mnjenja i ideologije kao onaj koji propi­ suje važeće kriterije sociološke analize. str. koju treba procijeniti. već određuje povijesno smjeranje demokracije. empirijskog karaktera. Autonomni birači. 133. Oni postižu samo određene aspekte i segmen­ te činjenica pa. da pojmi što zbiljski jesu. a ni stvarna razlika između njih. Ali operacionalni pojmovi nisu dostatni čak ni za opi­ sivanje fakata. sloboda birača da izaberu među tim kandidatima). Tako sam pristanak treba da bude preispitan — preistipan u pogledu njegova sadržaja. a ne obratno —• da predstavnici nameću smjernice biračima. 3) lično komuniciranje sa zakonodavcima. . ova adekvatnost nije dostatna ako je zadatak teorijske analize više i nešto drugo negoli deskripci­ ja — ako joj je zadaća da pronikne u činjenice. 138. . kakvo imaju »značenje« za one kojima su date kao činjenice. slobodni za­ to što su slobodni od manipuliranja i indoktrinacije.118 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 119 postavke i vodilo tranzitivnom značenju — vodilo bi koncep­ tu demokracije koji bi razotkrio demokratske izbore kao do­ sta ograničen demokratski proces. izim ako analiza operira pojmom demokracije koji — nap­ rosto sabira oznake postojeće forme demokracije. i dalje. No. koji tad selek­ cioniraju i izabiru izaslanike. 38) Ibidem. str. njegovih »vrednota« — a to uključuje tranzitivnost značenja. ako se ovi uzmu za cjelinu. Kad su indoktrina­ cija i manipulacija toliko razvijene da je predominantno mnjenje postalo krivo. U dru­ štvenoj teoriji je razotkrivanje činjenica kritika činjenica. Woodwarda i Elma Ropera »Political Activity of American Citizens« 38 ). Štaviše. 2) podupiranje mogućih glasa­ čkih blokova . da. tad je pripadna krivoj svijesti i analiza koja me­ todološki odbacuje tranzitivne pojmove. Zato pojam mora biti od­ bačen kao »nerealističan« — mora. Kao primjer uz­ mimo koncept »političke aktivnosti« u studiji Juliana L. odista bi bili na »razini artikuliranog mnjenja i ideologije« razini koja se ne može naći u stvarnosti. . Tabela koja daje glasačke rezultate idejne orijentacije pokazuje tri stupnja prijanjanja uz ideologije Republičke i Demokratske partije i »ambivalentnih i neutraliziranih« na­ zora 3 7 ). On dovoljno jasno ističe kvalitete koji u suv­ remenom periodu razlikuju demokratske od nedemokratskih sistema (na primjer. u stva­ ri. taj pojam je nedvojben u svojoj semantičkoj egzaktnosti jer znači upravo to što kaže — naime. pristajanja uza što? Prirodno uz političke kandidate i njihovu politiku. za one koji moraju s njima živjeti. Autori daju »operacionalno određenje termina 'politička aktivnost'« konstituiranog s »pet načina ponaša­ nja: 1) glasanje na izborima. lišavaju opis nje­ gova objektivnog. 4) učestvovanje u političkoj aktivnosti partije . . njihove politike i makinacije. Upravo takav neoperacionalan pojam navedeni autori odbacuju kao »nerealističan« jer on na suviše artikularnoj razini određuje da je demokracija jasno profilirana kontro­ la birača nad predstavnicima — narodna kontrola. On nipošto nije izmišljotina mašte ili spekulacije. Zaista. . str. Ovi procesi su bitni za ocjenu demokratičnosti. više mu nije transparentno stvarno događanje. Autori su svjesni problema. ni- je druga doli ona dviju postojećih partija koje se »efikasno« bore za prestiž i »ambivalentno-neutralizirana« orijentacija glasača 3 6 ). bar što se tiče vitalnih pitanja (atomska politika i totalna prip­ ravnost). . Taj neoperacionalni pojam uopće nije izvanjski. uslove za ko­ je se vodila bitka za demokraciju i koji još uvijek treba da budu izvojevani. birači nameću direktive predstavnicima. . to nije dostat­ no jer bi tad pristanak na fašistički režim (a može se go­ voriti ο istinskom pristanku na takav režim) bio demokrat­ ski proces. 280. Pa pak se smatra da takav »neznanstveni« korak može biti iz­ bjegnut ako ideološka orijentacija. njegova objektiva.

zacijelo. ra­ zonode putem velikih posrednika publiciteta? Da li uzimaju u obzir veoma diferentnu političku težinu raznih organizaci­ ja koje učestvuju u javnim pitanjima? Ako je odgovor negativan (a ja vjerujem da jest). Frankfurt. biznisa i vlade i između samih ključnih korporacija? Uključuju li oni formuliranje i širenje »nepolitičkih« nazora. metodološkog isključenja tranzi-č tivnih pojmova koji bi mogli pokazati činjenice u njihovu is­ tinskom svjetlu i nazvati ih njihovim istinskim imenom — deskriptivna analiza fakata blokira shvaćanje činjenica i postaje elemenat ideologije koji ih podržava. str. Nasuprot tom ideološkom empiricizmu. »kanali mogućeg utjecanja na članove zakonodavnog tijela i službenike vlade«. 1961. tad činjenice ο političkoj aktivnosti nisu adektavno opisane i ut­ vrđene. I . 262. Luehterhand. S u h r k a m p . Adorno. i dalje. Proklamirajući postojeći društveni realitet kao svoju vlastitu normu.« ) JEDNODIMENZIONALNA MISAO 39 ) Theodor W. sociolo­ gija učvršćuje u ljudima »bezvjeračku vjeru« u realitet ko­ ga su oni žrtve: »Od ideologije ne preostaje ništa doli priz­ navanje toga što jest — model ponašanja koje se podređu­ 39 je nadmoćnoj sili postojećeg« ). ono što jest ne može biti istinito.. konstitutivne či­ njenice ostaju van dohvata operacionalnih koncepata. Na os­ novu tog ograničenja — tj. »Ideologie«. . 40 ) Ernst Bloch. no. čista kontradikcija ponovo ustvrđuje svoje pra­ 40 vo: » . 1961. u Kurt Lenk (izdavač) I d e o ­ l o g i e Neuwied. da li su oni do­ voljni da stvarno pruže »metod za razlučivanje ljudi koji su relativno aktivni u pitanjima nacionalne politike od onih koji su relativno neaktivni?« Uključuju li oni tako odlučne aktiv­ nosti »u odnosu na pitanja nacionalne politike« kao što su tehnički i ekonomski kontakti između korporacija. informacija. . str. 65. ..120 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE žiranje u konstantnom širenju političkih nazora putem ne­ posredne komunikacije. P h i l o s o p h i s c h e G r u n d f r a g e n . Mnoge. a ja mislim determinantne. To su.

istinu za ljude i stvari — tj. U ovom i slijedećem po­ glavlju ću pokušati da identificiram glavne etape u razvitku te ideje -. »moć negativnog«. uvjete u kojima ljudi i stvari postaju ono što jesu. ili isto tako pretjerana kao i ova druga tvrdnja. kao teoretski i praktični um. um je rusilačka moć. Cak. u provokativno skra­ ćenoj formulaciji. ipak. To je i porijeklo njene logike — logike ne u smislu posebne filozofijske discipline. Totalitarni univerzum tehnološke racionalnosti jest po­ sljednja preobrazba ideje uma. . transformiran i čak oboren da postane to što on stvarno jest. U jednačenju um = istinito = realnost. obje izražavaju isti pojam. čini se. naime antagonističku strukturu zbilje i misli koja pokušava razumjeti zbilju. izriče suprotno: »što je zbiljsko. koji ustanovljuje. . u tradiciji zapadnjačke misli obje razotkrivaju. Takva ideologijska analiza može doprinijeti razumi jeva nju realnog razvitka utoliko što je usredotočena na jedinstvo . NEGATIVNO MIŠLJENJE: PORAŽENA LOGIKA PROTESTA » . Svijet neposrednog iskustva •— svijet u kojem se zatičemo — mora biti shvaćen.5. koja. Izvorna preokupacija zapadnjačke misli je bilo nastojanje da se po­ kaže kako ta istina teorije i prakse nije subjektivna. Za naše dobro priučene uši i oči ova izjava je neozbiljna i smiješna.proces po kome je logika postala logika domina­ cije. ideju uma koja je vodila njenu logiku. to je umno«. štaviše. ne može biti istintio«. već ob­ jektivna okolnost. što povezuje subjektivni i objektivni svijet u antagonističko jedinstvo. ono što jest. Pa. već kao oblika miš­ ljenja primjerenog razumijevanja stvarnog kao umnog.

kome stalno prijeti destrukcija. Ako je čovjek naučio da vidi i zna što realno jest. Tendencije stabiliziranja se sukobljuju s elementima prevra­ ta na koje navodi um. Kao takva. čini se da je čovjek u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga osposobile da vodi »dobar život«. Neki temeljni pojmovi ο čovjeku i prirodi zajednički su teh­ nološkoj i predtehnološkim etapama. tj. sve dok ostvarenja razvijene industrijske civilizacije ne vode trijumfu jednodimenzionalne realnosti nad svom kontradikcijom. a etika je epistemologija. koji je u sebi antagonističan — svijetu koga muče htijenje i negativnost. ali. on će djelovati u saglasnosti s istinom. Što je kriterijum tog razlikovanja? Na osnovu čega je taj status »istine« pripisan jednom modu ili uslovu više nego drugom? Klasična grčka filozofija se naveliko pouz­ dava u ono što je kasnije nazvano (u prilično krnjem smislu) »intuicija«. neistina i istina (i kao što ćemo vidjeti. ona je posredovanje konkretnog iskustva. zapravo. razot­ kriva i izražava ono što jest — za razliku od onog što se po­ javljuje (kao realno). u kojima egzistiraju u iskrivljenju. rasta i regresije. mijenjanja društva i prirode. Ana­ liziran u stanju u kome se zatiče u svom svijetu. okolnost bitka. ta evidentnost intuicije nije suviše različita od kartezijanske. Unutar tog kontinuiteta sukobljuju se različiti načini mišljenja. Nije to misteriozna spo­ sobnost duha niti čudno neposredno iskustvo. Zaista. nesloboda i sloboda) ontološke su okol­ nosti. u prvom redu. realnosti — i samo na temelju tog svojstvo tvrdnje. struktuiran prema finalnim uzrocima. zapravo. Na­ redna skica klasičnog modela dijalektičke misli neka pri­ premi teren za analizu kontrastnih obilježja tehnološkog racionaliteta. To razlikovanje nije ni zaslugom ni krivnjom apstrak­ tne misli. također. njen univerzum rasuđivanja odgovara činjenicama antagonističkog realiteta. a nije ni ras­ tavljeno od pojmovne analize. istina je vrijednost jer bitak je bolji od nebitka. Pojava i realnost. neposrednog stanja. Oni pripadaju različitim putevima razumijevanja. Filozofija izvire u dijalektici. to je potencijalnost bitka i prijetnja bitku — destrukcija. na oblik spoznaje u kome se objekt misli pojavljuje jasno kao ono što realno jest (u svojim bitnim svojstvima) i u antagonističkom odnosu spram svog slučaj­ nog. sa svojom zapanjujućom harmonijom slobode i ugnjetavanja. misli i akcije. produktivnosti i razaranja. (preli­ minarni) cilj takve jedne analize — rezultat metodičkog in­ telektualnog posredovanja. filozofija se kreće u uni­ verzumu. zacrtan je u toj ideji uma kao specifičan povijesni projekt. U tom univer­ zumu postoje modi bitka u kojima su ljudi i stvari »o samima sebi« i »sami sobom« i modi u kojima to nisu. Ona je bitno ljudski projekt. ono se. Istinit govor. Ovo zdanje nije naprosto ništa. ograničenju ili uskraćivanju svoje prirode (esencije). tj. to izražava kontinuitet zapadnjačke tradicije. moć pozitivnog mišljenja s moći ne­ gativnog. Na temelju tog jednačenja istine i (realnog) bitka. Zatvoreno operacionalni univerzum razvijene industrij­ ske civilizacije. Borba za istinu je bor­ ba protiv uništenja za spasenje (σώωςθυ) bitka (napor koji se i sam pojavljuje kao destruktivan ako napada postojeći realitet kao »neistinit«: Sokrat protiv atenske države-grada). istina obvezuje i i angažira ljudsku egzistenciju. organiziranja. logika.124 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 125 (i razdvanje) teorije i prakse. zavisnosti i na· . U klasičnoj grčkoj filozofiji um je spoznajna sposob­ nost razlikovanja istinitog i krivog utoliko što je istina (i krivost). koji je u sebi razlomljen (déchirement ontologique)' — dvodimenzionalan. Proces bitka i misli jest to da se prevla­ davaju ti negativni uslovi. ο svijetu koji je kosmos. u povijesnom procesu je odvijanje teoretskog i praktičnog uma ujedno. Ta koncepcija odražava iskustvo ο svijetu. život koji je što je više moguće slobodan od mukotrpnog rada. U onim razmjerima u kojima iskustvo ο antagonističkom svijetu upu­ ćuje razvitak filozofskih kategorija. korijeni u iskustvu univerzuma u kome misao uzima učešća u teoriji i praksi. Sukob datira još od samih početaka filozofske misli i nalazi upečatljiv izraz u kontrastu između Platonove dija­ lektičke logike i formalne logike Aristotelova Organona. Utoliko što borba za istinu »spašava« realnost od destrukci­ je. Pojam biti čovjeka može poslužiti kao ilustracija. Intuicija je. Epistemologija je u samoj sebi etika. tj.

Ta dva ključna ter­ mina označavaju dva oblika negacije. Prema Aristotelu. Konačno biće je nepotpuna realizacija. On podvrgava iskustvo svom kri­ tičkom rasuđivanju i to sadržava vrijednosni sud — naime. pa ako njegov život ovisi ο izvođe­ nju nametnutih funkcija. U zahtjevima misli i ludilu ljubavi sadržano je destruktivno odbijanje po­ stojećih načina života. . ovisi i ο ispunjenju zahtjeva koji se postavljaju toj funkciji — tako ovisi ο onima koji kontroli­ raju te zahtjeve. Znan­ stvena misao je morala slomiti to jedinstvo vrijednosnih su­ dova i analize jer je postajalo sve jasnije da filozofske vrijed­ nosti nisu rukovodile organizaciju društva niti transformaciju prirode. znači postići »najbolji život«: živjeti u skladu s biti ljudske prirode. Ipak ta dinamika ima svoja inherentna ograničenja ukoliko se pokazuje da je antagonistički karakter realnosti. istine i krivosti koji odgovaraju toj organizaciji. on je taj koji analizira ljudsku situaciju. Civiliza­ cija je prevladala ontološko stabiliziranja te razlike (bar u teoriji). u radosti bitka. »zarađivanju za život« i u novim modima slobode i neslobode. Realna granica između predtehnološkog i tehnološkog racionaliteta nije ona između društva zasnovanog na neslobo­ di i slobodnog društva. Granica predtehnološkog i tehnološkog pro­ jekta je u načinu kako je organizirao podređivanje potrebama života. Klasično shavaćnje uključuje postavku da sloboda mi­ sli i govora mora ostati klasna privilegija tako dugo dok pre­ vladava to porobljavanje. privlači svijet ispod ώ5 έρώμενον. To otkriće je rad Logosa i Erosa. bog. savršena realnost. njegovo cijepanje na istinite i neistinite mode egzistencije nepromjenljiva ontološka okolnost. Tako se de­ silo da je filozofija bila rođena s tim vrijednostima. Njegovo nastajanje je krnjenje prožeto negativitetom. erotska. Istina transformira mode misli i egzi­ stencije. Za Platona u kasnijim dijalozima i za Aristotela modi bitka su modi kretanja — prelaz iz potencijalnog u aktual­ no. to je još uvijek dictum filozofa. To je zaista predtehnološka i antitehnološka konstelacija par excellence. Filozofsko istra­ živanje teče od ograničenog svijeta ka konstrukciji realnosti u kojoj nema bolne razlike između potencije i stvarnog. Uspinjanje od »nižih« k »višim« oblicima stvarnosti jest kre­ tanje kako materije tako i duha. One su zbog toga neslobodne i spriječene u ljudskoj egzistenciji. da je ta aktiv­ nost »prirodna« funkcija posebne klase i da spoznaja istine i istinskog egzistiranja uključuje slobodu od cijele dimenzije takve aktivnosti. između istinskog i krivog moda egzistencije — uz pretpostavku da razlikovanje proističe iz logičke analize empirijskog stanja i da razumije kako njegovu mogućnost tako i slučajnost. uopće ne ontološki uslov društva baziranog na postavci da je sloboda inkompatibilna s aktivnošću priskrbljivanja potreba života. Logos i Eros su ujedno i subjektivno i objektivno. nerealne. Postići takav život. za Grka i barbarina. Zacijelo. Društvo je još uvijek organizirano na takav način da obezbjeđivanje životnih potreba sačinjava za­ nimanje određenih društvenih klasa u punom radnom vre­ menu i tokom cijelog života. isto tako kao i logička spoznaja razbija vlast postojećeg kontingentnog rea­ liteta i bori se za istinu. Tako je u ljudskoj stvarnosti »neistinsko« i neslobodno sve ono eg­ zistiranje koje se troši u priskrbljivanju onog što tek omogu­ ćuje opstanak. Postoje modi egzistencije koji nikada ne mogu biti »istinski« jer nikada ne mogu po­ čivati u realizaciji svojih mogućnosti. Već grčko shva­ ćanje sadržava povijesni element — bit čovjeka je različita za roba i slobodnog građanina. Um i sloboda konvergiraju. Zacijelo. kreacije i destrukcije. Logos i Eros su u samima sebi jedinstvo pozitivnog i negativnog. inteligentan život nad glupim. realizacija. to pokazuje. U tom smislu je još uvijek na snazi klasična pretpostavka prema kojoj je istina inkom­ patibilna s porobljavanjem putem društveno nužnog rada. pred­ met promjene. One su bile neefikasne. Ali taj razvitak još neobezvređuje distinkciju između esencijalne i kontingentne prirode.126 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 127 kaznosti. da slobodu od mukotrpnog rada valja preferirati nad muko­ trpnim radom. re­ alnosti koja je savladala svoj negativitet i kompletna je i ne­ zavisna u samoj sebi — slobodna. Jer misao i govor pripadaju sub­ jektu koji misli i govori. on je finalan uzrok svih bića. Tako nije prava realnost — istina. koja je s tim realitetom inkompatibilna.

Aristotelov Organon apstrahira od ovog jedinstva suprotnosti općih formi suda i od njihovih (ispravnih ili ne­ ispravnih) povezanosti. J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 129 Tko je po klasičnom shvaćanju. To je logika suda. Niemeyer. Zacijelo. Jer. Klasična ideja logike zaista pokazuje ontološku predra­ sudu — struktura suda (tvrdnje) odnosi se na podijeljeni re­ alitet. osigu­ ravanje životnih potreba jest za većinu posao tokom cijelog života. Kad je Husserl oživio ideju apophantičke logike. 2) Carl Prantl. i ako je sloboda u društvenoj realnosti povlastica ma­ njine. 1957. saopćavanje) — onaj koji otkriva istinu i neistinu i determiniran je. 16 b — 17a). ne kao ostvarenje neba ili na nebu. S te ontološke osnove aristotelovska fi­ lozofija prosljeđuje na postavljanje »čistih formi« svih mo­ gućih istinitih (i krivih) predikacija. tj. Aristotel upotrebljava izraz »apophantički logos« da bi razlikovao određen tip Logosa (govor. 135. Darmstadt. ili odricanje (p) od (S) jer. Ovdje su nazivi »Bi­ tak«. Konsekven­ tno tome. ne pripada k (S). Takav način egzistiranja je zatvoren robu — i bilo kome tko mora provesti svoj život obezbjeđujući životne potrebe. Vol. 42. itd. koja mo­ že služiti kao model predtehnološkog racionaliteta. kako je istina stanje bitka isto kao i misli. — tj. naročito str. a kako je ovo posljednje izraz i manifestacija prvog. Ova okolnost protivuriječi univerzalnom karakteru istine koja određuje i »propisuje« ne samo teoretski cilj već najbolji život čovjeka kao čovjeka. ona se ne javlja kao kontradikcija jer fi­ lozofija ne transcendira strukturu roba ili ropskog društva. dohvat istine osta­ je puka mogućnost sve dok se ne živi u istini i s njom. Prije te formalizacije iskustvo podijeljenog svijeta na­ lazi svoju logiku u Platonovoj dijalektici. sloboda od materijalne nužnosti). već »pre­ tenzijama«. Ontološki pojam istine je u centru logike. Filozofija na­ zire jednakost čovjeka.—tad ta realnost dozvoljava takvu istinu samo u aprok­ simaciji i za privilegiranu grupu. i ukoliko. i s obzirom na bit čovjeka. pa ipak odlučni dijelovi ove formalne logike ostaju pripadni aristotelovskoj metafizici 2 ). ali u emfatičkom smislu (sudske) presude: pridjevanje (p) k (S) jer. To je racionalitet dvodimenzionalnog univerzuma rasuđivanja koji odudara od jednodimenzionalnih moda mišljenja i ponašanja što se razvijaju u izvršenju tehnološkog projekta. i 115. filozof-državnik. Ako istina pretpostavlja slobodu od mukotrpnog rada. escencije i činjenice. i dalje. rob u Platonovu Menonu je sposoban da zahvata istinu geometrijskog aksioma. razlikom između istine i krivosti (De Interpretation. i ukoliko. naime. . 211. Ovdje povijesna barijera zatvara i iskrivljuje traganje za istinom. »Jedan i Mnogo«. Vođen filozo­ fom. 134. Za filozofiju ta kontradikcija nije razrješiva. »Nebitak«. »Identitet«. ako ljudi više ne bi morali provoditi svoje živote u sferi nužnosti. potencijali teta i aktualiteta. ali u isto vrijeme se podvrgava faktič­ kom nijekanju jednakosti. već kao postignuće misli — nepovrij edena zato jer sam njen po­ jam izražava uvid da oni koji posvećuju svoj život zasluživanju za život nisu u stanju da žive ljudsku egzistenciju. Argumente protiv te interpre­ tacije vidi na str. Raspravljanje se kreće između iskustva bitka i nebitka. 1929). subjekt koji razu­ mijeva ontološki uslov istine i neistine? To je onaj tko je ovladao čistom kontemplacijom (theoria) i praksom rukovo­ đenom teorijom. Tako ona pretječe povijest ne ovladavši njome. Husserl u toj orijentaci­ ji vidi sužavanje djelokruga logike i predrasudu s obzirom na njezinu zadaću. propozicijama ο bitku 1 ). Ali. Tamo je istina saču­ vana nepovrijedena.128 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE . na­ glasio je njenu izvornu kritičku intenciju. F o r m a l e u n d T r a n s z e n d e n t a l e L o g i k (Halle. izdiže je iznad povijesnog realiteta. »Kretanje«. On je našao to smjeranje baš u ideji logike suda. nastajanja i propadanja. istina i istinska ljudska egzistencija bile bi univerzalne u strogom i stvarnom smislu riječi. istinu onkraj promjena i propada­ nja. ona postaje formalna logika suda. on pripada k (S) kao svojina od (S). istina koju on zna i razlaže potencijalno je dokučiva svakom. društvena podjela rada zadobiva dignitet ontološ­ kog uslova. I. 1 ) Husserl. ili pak. i štiteći isti­ nu. u činjenici da misao nije zaokupljena direktno bitkom (das Seiende selbst). u svom razvo­ ju. u datoj realnosti. a one moraju biti osigurane i zadovoljene da istina može biti (ona je. tj. G es c h i c h t e d e r L o g i k im A b e n d l a n ­ d e .

On treba da ide iznad ono­ ga što mu je dato — kad govornik u svojoj propoziciji ide pre­ ko početnog postavljanja termina. S je određen kao nešto drugo ne­ go on sam. Katego­ rički iskaz se tako preokreće u kategorički imperativ. Njena realizacija uklju­ čuje prevrat postojećeg jer mišljenje u skladu s istinom jest obaveza na egzistiranje u skladu s istinom (ekstremne postav- ke kod Platona koje ilustriraju taj prevrat jesu: smrt kao po­ četak života filozofa i nasilno oslobođenje iz špilje). u kome ljudi ne vrše funkcije prema svojim sposob­ nostima. već određenjima koja sagledavaju njegov prevrat. to se može ovako čitati: čovjek nije (faktično) slobodan. Ta istina sagledana mišlju jest ideja. koje se postepeno strukturira u sa­ mom toku saopćavanja. U tom prevratu realitet prispijeva u svoju vlastitu istinu. i za neposredno iskustvo (koje je za većinu ljudi nepremašiva realnost) ono je jedini realitet. . »vrlina je znanje«.. podaren neotuđivim pravima itd. »potpuno realno je potpuno spoznatijivo«. oni tako protivurječe onom što jest i poriču njegovu istinu. suprot­ stavlja svoju istinu istini datog realiteta. nisu potpuno definirani. potpunu sveobuhvatnost značenja. ali on to treba da bude jer je slobo­ 3 dan u očima boga. Ta forma više prikriva nego razotkriva te­ meljnu dijalektičku postavku koja izriče negativni karakter empirijskog realiteta. po prirodi. ). ali koje nikada nije zatvoreno. dvodimenzionalni stil mišljenja jest unutarnja forma ne samo dijalektičke logike već sve filozofije koja se hvata ukoštac s realitetom. Ako samo ono što je istinito (Logos. diseratum. a to je ona istinskih formi re­ alnosti — ideja. kao i sokratovska misao prethodi odvajanju logike od etike.. čovjek i stvari opstoje kao nešto drugo nego što jesu. Dvostruko značenje »jest« t a k o izražava dvodimenzionalnu strukturu jednog svijeta. Afirmativni sud sadržava negaciju koja iščezava u formi stava (S je p ) . tad realitet neposrednog iskustva ima udjela u unôv u tome što n i j e . bitna mogućnost je sasvim različitog reda. Ali bitna mogućnost nije poput mnogih mogućnosti sadržanih u datom univerzumu rasuđivanja i akcije. istinito suđenje ne prosuđuje taj realitet njegovim vla­ stitim određenjima. »čovjek je slobodan«. Tako rušilački karakter istine nameće misli imperativno svojstvo. misao protivuriječi tome šio jest (dato). već nužnost da se ovaj realizira. Verifikacija propozicije uključuje proces kako u činjenici tako i u misli: (S) mora postati to što jest. u kome oni nisu slobodni. Ona sudi ο stanju u kome vrlina nije znanje. prema tome. itd. U njemu je subesjednik vođen tako da ispituje u svakida­ šnjici nepropitivan totalitet iskustva i govora i da zađe u no­ vu dimenziju raspravljanja — inače je on slobodan i rasprav­ ljanje se obraća njegovoj slobodi. Ideja) realno j e s t . Zakoni mišlje­ nja su zakoni realnosti ili. u određenjima datog realiteta ona je »puka« ideja. Taj kontradiktorni. on ne iskazuje fakat. Tako je tu sadržana prije kontradikcija negoli korespondiranje između dijalektičkog mišljenja i da tog rea­ liteta. »pravednost je takvo stanje u kome svatko vrši onu funkciju koja najbolje odgovara njego­ voj prirodi«. »puka« esencija — mogućnost. Npr. Npr. Oni imaju otvoren vidokrug. »država je real­ nost uma«. Ili. quod est«. itd. Dijalektička misao razumijeva kritičku napetost izme­ đu »jest« i »treba da« prije svega kao ontološku okolnost koja 3 ) Ali zašto stav ne k o ž e »treba da« ako to z n a č i ? Zašto negacija iščezava u afirmaciji? Da li je metafizičko porijeklo logike determiniralo formu stava? Predsokratovska.130 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 131 »Kontradikcija« metodski držani otvorenim. Tvrd­ nje se prepuštaju dijalogu i u njemu se razvijaju i provjerava­ ju. bolje reći. dvosmislenim. Logika se centrira oko sudova koji su kao demonstrativne tvrdnje imperativni — predikativno »je« uključuje »treba da«. kategorička Sp forma izražava da S nije S. »Ve­ rum est id. Prosuđivani s obzirom na njihovu bit i ideju. postaju zakoni realnosti ako mišljenje razumijeva istinu neposrednog iskustva kao po­ javljivanja jedne druge istine. Stavovi koji određuju re­ alitet afirmiraju kao istinito što nije (neposredno) takvo.. U klasičnoj logici je taj sud koji je konstituirao izvor­ no jezgro dijalektičkog mišljenja bio formaliziran u formu tvrdnje »S je p«. A ipak to μήον j e s t. Njihovo logičko razvijanje odgovara pro­ cesu realnosti ili same stvari (Sache selbst). Ti termini imaju mnogo značenja jer su mnogostrane okolnosti na koje se odnose i jer imaju mnogo implikacija i efekta koji ne mogu biti izo­ lirani i stabilizirani. tad kopula »je« izražava »treba da«. Ako ovi stavovi jesu istiniti. Kao takva.

Na osnovu te razdvojeno­ sti kritička filozofska misao je nužno transcendentna i ap­ straktna. pa na­ stavlja da konstruira domenu uma očišćenu od empirijske kontingencije. misao je rukovođena situacijom svojih objekata da mjeri njihovu istinu određenjima jedne druge logike. pobožnosti i znanja postaje rušilački poduhvat jer pojam smjera na novi polis. Misao nema moći da dovede do takve promjene ako se '. filozofska kritika se nalazi blokirana realitetom od koga se odvaja. djelovanje misli ima politički sadržaj. Apstraktnost je zajednička svakoj pravoj misli jer nitko realno ne misli tko ne apstrahira od onoga što je dato. potencijaliteta i aktualiteta. istine i krivosti nije više egzistencijalno pitanje. Apstrahiranje je povijesan događaj u povijesnom kontinuitetu. Međutim. tko u — svojoj svijesti — ne raščinjava fakte.132 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 133 se tiče strukture samog bitka. Uz izuzetak materijalis­ tičkih »heretika« filozofska misao je rijetko bila mučena pat­ njama ljudske egzistencije. Oni koji su snosili glavni teret neistinite realnosti i kojima je zato. Jer shvaćanje ο nadmoćnosti misli (svijesti) također izražava impotenciju misli u empirijskom svijetu koji filozo­ fija transcendira i korigira — u misli. objekte mišljenja i odnose između mišljenja i njegovih objekata. Platonova »idealna« država reformira i zadržava rop­ stvo kad ga organizira u skladu s vječnom istinom. Čak tamo gdje kritička apstrakcija stiže do negacije postoje­ ćeg univerzuma rasuđivanja. Ap­ straktnost je sam život misli. ne transcendira u praksu. »pojmom« vrline. Za takav formalni predmet odnos 5v ί μή ου promje­ ne i permanencije. u kome izvire filozofija. Dakle. znamen njene autentičnosti. već je više stvar čiste filo- . a njihov konkretni di­ jalektički odnos postaje apstraktno epistemološki ili ontolo­ ški. koji su bitno drugačijeg reda misli i egzistiranja. Traga­ nje za ispravnom definicijom. pravednosti. U klasičnim izvorima filozofske misli transcendirajući pojmovi su ostali povezani uz predominantnu razdvojenost in­ telektualnog i manuelnog rada — uz postojeće društvo rop­ stva. I u Aristotela filozof-kralj (kod koga su bile još uvijek kombi­ nirane teorija i praksa) ustupa supremat bios-theoreticosu koji jedva može svojatati prevratničku ulogu i sadržaj. No. Ona je od njih apstrahirala i ustrajala u tom apstrahiranju. Ono se od­ vija na povijesnom osnovu i ostaje u odnosu upravo sa teme­ ljom od koga uzmiče: postojećim društvenim univerzumom. ta baza preživljava u negaciji (prevratu) i ograničava mogućnosti nove pozicije. Dvije dimenzije misli — ona bitnih i ona pojavnih istina — više se ne prepliću. Predmet mi­ šljenja postaje čista i univerzalna forma subjektiviteta od koje je odstranjeno sve posebno. polis. Racionalnost. tko ne dovodi u relaciju fakte s faktorima koji su ih uzro­ kovali. razaznavanje tog sta­ nja bitka — njegova teorija — od početka smjera na konkret­ nu praksu. Tako je sokratovsko raspravljanje političko raspravljanje utoliko što protivurječi postojećim političkim institucijama. a ne samo na određene mode mišljenja ili ponašanja unutar njega. u ime koje je filozofija davala svoje sudove . Paradoksno je da je baš kritička intencija filozofske misli ona koja vodi idealističkom očišćenju — kritička inten­ cija koja cilja na empirijski svijet kao cjelinu. postoje krive i istinske apstrakcije. Prosuđivanja ο danom realitetu nadomještena su stavovi­ ma koji definiraju opće forme mišljenja. U tom smislu je »idealizam« bio primjeran filozofskoj misli. daje filozofskoj misli svoj­ stvo apstraktnosti i ideologičnosti. koja se u njima javlja iskrivljena i porečena. Kad su date činjenice sagledane u svjetlosti istine. one se same pokazuju krive i negativne. Kako svoje pojmove određuje na osnovu potencijaliteta. bilo najpotrebnije postizanje prevrata nisu bili preokupacija filozofije. zadobila je tu apstrakt­ nu i opću »čistotu« koja ju je učinila imunom naspram svi­ jeta u kome je čovjek morao živjeti. čini se. A ta logika projektira drugi način egzistiranja: realizaciju istine u riječima i djelima čovjeka. jed­ nog drugog univerzuma rasuđivanja. a baš razdvajanje od materijalne prakse. Ukoliko taj projekt uključuje čovjeka kao »društvenu životinju«.

očistiti misao od kontradikcija. Horkheimer i T . »Općenitost misli. Pada u oči kontrast između Platonove dijalektičke Aristotelove formalne logike. ili uz sredivu protivurječnost. Ono je potpuno različito od »metafizičkog« »određenja« (također ho­ ros) koje označava rezultat bitne definicije. U formalnoj logici misao je indiferentna naspram svo­ jih objekata. a gubitak smisla se ne m o r a pripisati nesposobnosti da se misli. odgovor na pita­ nje: » β ésxtv ?«5) Kapp. životno pitanje ili da to treba da bude. subjektivne. u obje prisut­ na konstrukcija općenito važećeg reda mišljenja. koje su do­ kazale svoju efikasnost. jer se još uvijek traži mnogo viši stupanj apstrakcije i matematiziranja da se obli­ ci misli prilagode tehnološkom racionalitetu. dobro određeni u njihovu djelokru­ gu i funkciji. Dalje raspravljanje vidi u poglavlju VI.134 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 135 zofije 4 ). čista forma je još uvijek forma sadržaja. Ova druga je ušla u znanost tek posredstvom niza redukcija. 29. Sto je bilo smisleno u počecima filozofske misli može postati besmisleno na njenom kraju. proračunljive. Izvršena je distinkcija izme­ đu univerzalne. Formalna logika je tako prvi korak na dugom putu ka znanstvenoj misli — samo prvi korak. 1942. neutral­ na s obzirom na materijalni sadržaj. W . U tom poduhvatu čov­ jek je morao iz stvarnog nesklada kreirati teoretsku harmo­ niju. određenja podobna za organiziranje koherentnog logičkog sistema bila su odvoje­ na od onih za to nepodobnih. nasuprot Prantlu. Tehnološki univerzum je jedan od njih. u kompleksnom proce­ su društva i prirode hipostazirati one jedinice koje se daju identificirati i nadomjestiti. New York. još uvijek odnosi na najopćenitiju strukturu datog svijeta iskustva. oni postaju predmet istog općeg za­ kona organizacije. kalkulacije i zaključka. Columbia University Press. 6 ) M . Predtehnološka i tehnološka racionalnost. Oslobođena protivurječnosti. Formalna logika nagovještava reduciranje sekundar­ nih kvaliteta na primarne. ali je pri svoj toj razlici. 5 ) Ernst Kapp. Adorno. U Aristotelovom Organonu silogističko »određenje« (horos) »tako je ispražnjeno od supstancijalnog značenja da je slovo alfabeta potpuno ekvivalentna supstancija«. To opće svojstvo (kvantitativni kvalitet) jest preduslov zakona i reda — u logici isto tako kao i društvu — cijena univerzalne kontrole. bilo da se tiču društva ili prirode. Sama ideja formalne logike je historijski doga­ đaj u razvitku mentalnih i fizičkih instrumenata za univer­ zalno ovladavanje i proračunljivost. ontologija i . Na osno­ vu općih pojmova misao postiže savladavanje posebnih slu­ čajeva. Pod vladavinom formalne logike. te na raspolaganju fizici.« 8 ) Aristotelova Metafizika izriče povezanost pojma i ovla­ davanja: znanje »prvih uzroka« je. kako ju je razvila diskurzivna logi­ ka. »objektivne« dimenzije mišlje­ nja i partikularne. materijalni sadržaj je neutraliziran. pojam koji sadržava sukobljavanje biti i pojave upotrebljiv je ako nije besmis­ len. postaju instrumenti predskazivanja i ovladava­ nja. koji formalizira. — najefikasnije i najizvjesnije znanje jer raspolaganje uzroci­ ma znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. U sva­ kom slučaju. Metode logičkog postupka su veoma različite u staroj i modernoj logici. ipak 4 ) D a izbjegnemo nesporazum: n e vjerujem d a j e F r a g e n a c h d e m S e i n i slično. apstrahirani od njihove određene »supstancije«. i to kao nadomjestivi znakovi ili simboli. neproračunljive. str. misao organizirana u formalnoj logici veoma je različita od Platonovog dijaloga. finalni uzroci su odstranjeni od logi­ čkog reda. ima svoj osnov u realitetu dominacije. Svijest je postala po­ datijiva apstraktnoj generalizaciji daleko prije nego što su ponikli tehnološki čovjek i tehnološka priroda kao objekti racionalnog ovladavanja i kalkulacije. D i a l e k t i k d e r A u f k l ä ­ r u n g . kao znanje ο općem. 25. u svojoj cjelini. Amsterdam. u kome sekundarni kvaliteti pos­ taju mjerljivi i ovladljivi. drži »da su ta dva različita značenja potpuno neovisna jedno ο drugom i da nikada nisu bila pomiješana kod samog Aristotela«. I najformaliziranija logika se. Bilo da su oni mentalni ili fizički. G r e e k F o u n d a t i o n s o f T r a d i t i o n a l L o g i c . Pojmovi. Tad ele­ menti misli mogu biti znanstveno organizirani — kao što ljudski elementi mogu biti organizirani u društvenu stvar­ nost. str. Historija čovječanstva je dala definitivne odgovore na »pita­ nje ο bitku« i dala ih je u vrlo k o n k r e t n i m postavkama. 1947. princip identiteta odvojen od principa kontradikcije (kontradikcije su pogreška neispravnog mišljenja).

I stara i nova formalna logika izražavaju. a osta­ lo nije ometalo pojmovnu elaboraciju novog iskustva i no­ vih činjenica. Njezina intencija je. veoma različite od njihove klasične prethodnice. Postoji logička mimesis. Lasson. Hegel razotkriva u kritičkoj filozofiji svoga vremena »strah od objekta« (Angst vor dem Objekt).136 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 137 tehnologija povezane su onim elementima mišljenja koji pri­ lagođuju pravila mišljenja pravilima kontrole i dominaci­ je. ne razvija pojmove koji u sebi nose protest i odbijanje. Suvremena matematska i simbolička logika su. koja treba da bude objektivna. također. bez univerzalnosti bi misao bila privatna stvar. na osnovu te opozicije. Eleminiranjem ovog is­ kustva. Odista. Predtehnološki i tehnološki modi dominacije su funda­ mentalno različiti — tako različiti kao što su ropstvo i slo­ bodan najamni rad. no to je samo jedan mod misli. zahtijeva da prava znan­ stvena misao prevlada tu poziciju i razumije »logično i čistoumno« (das Logische. dijalektička misao jest i ostaje nez­ nanstvena u onoj mjeri u kojoj je osuda. Z u r M e t a k r i t i k d e r E r k e n ­ n t n i s t h e o r i e . ipak. Nova znanstvena istina ko­ jom znanstveni pojmovi oponiraju prihvaćenoj istini ne sadr­ ži osudu postojeće stvarnosti. Leipzig. koji utemeljuje znanstvenu istinu na­ suprot istini neposrednog iskustva. u najmanju ruku. Za razliku od toga. pa čak izvan te logike. mislim u općim poj­ movima. znanstveni preokret neposrednog iskustva. eliminiran je konceptualan napor da se održi napetost između »jest« i »treba da« i da se postojeće obrati u ime svoje vlastite istine. d e r L ο g i k. Ono je očišćeno od »nega­ tivnog«. bilo što logici. di­ jalektičkoj logici je strana takva apstrakcija koja ne zasijeca u konkretan sadržaj. univerzalnost pojmova nikada nije puko formalna. Često je zapažena sterilnost aristotelovske formalne lo­ gike. Misao je uvijek više i nešto drugo nego individualno mišljenje. u svojim glavnim naporima. bila u sug­ lasnosti sa znanstvenom validnošću i egzaktnošću. W . a taj sud nameće dijalektičkoj misli priroda njezina objekta — objektivnost. grad-država i na­ cija. Odista. 32. eg­ zaktna i znanstvena. Ovaj objekt je realnost u njezinoj istinskoj konkretnosti. str. iz cjelokupne misli. bez sumnje. paganizam i kršćanstvo. a logika misli ostaje logika dominacije. Ali isto tako je istina da nadindividualan smisao. uza sve to povijest je — povijest dominacije. Meiner . ničim vezana. Formalna logika je tendirala univerzalnom važenju za­ kona misli. Formalna logika je po samoj svojoj strukturi bila netranscendentna. ed. koje se uvelike naziralo na počecima logičke i filo­ zofske misli — očićšeno od iskustva uskraćujuće. poglavlje I . Logi­ čka apstrakcija je. Naime. 1956. čini se. niti racionalističke i empirističke škole ne duguju. nalazim ih u nadindividualnom kontekstu u kome one učestvuju. varljive i iskrivljujuće moći postojeće stvarnosti. Logika je ostala specijalna disciplina naporedo sa glavnim tokom razvoja filozofske misli. Ni idealistička. ali je objema zajednička radikalna opozicija spram dijalektičke logike. bitno nepromijenjena uprkos novim pojmovima i novim sadržajima koji karakterizi­ raju ovaj razvoj. Filozofska misao se razvijala naporedo s njom. nesposobna da razumije i najmanje sek­ tore egzistencije. Ona je ka­ nonizirala i organizirala misao unutar postavljenog okvira preko koga silogizam ne može preći — ostala^ je »analitika«. koja formulira zakone misli u zaštitničkoj suglasnosti spram zakona društva. Stuttgart. 7 ) Pogledaj: T . I. vol. već ga za sobom ostavlja neshvaćena. konstituirana je u međuodnosu subjekata (koji misle i djeluju) i njihova svijeta 7 ). Adorno. kad počnem misliti ο pojedinim oso­ bama u određenim situacijama. ni materijalistička orijentaci­ ja. pokolj stanovništva osvojenog grada i nacistički koncen­ tracioni logori. das Rein-Vernünftige) u samoj kon­ 8 kretnosti svog o b j e k t a ) . Dijalektička logika ne može biti for8 ) Wissenschaft 1923. sociološka apstrakcija. K r i t i k d e r l o g i ­ schen Absolutismus. isti način mišljenja. ni skolastičari ni racionalizam i empirizam ra­ nog novog vijeka nisu imali razloga za objekcije na način mišljenja koji je kanonizirao svoje opće forme u Aristotelo­ voj logici. Pa. Svi objekti mišljenja su opći pojmovi.

Ove se ne konfrontiraju kao umsko i neumsko. . Logička istina postaje povijesna isti­ na. s jedne strane. u stvarnosti u kojoj je umsko još uvijek neum­ sko. a iracionalno još uvijek racionalno. Kad povijesni sadržaj uđe u dijalektički pojam i kad metodološki određuje njegov razvoj i funkciju. tendencija. poput svake neznanstvene i neempirističke filozofije. istinu koja proturječi. No. ona zahtijeva takav logički sistem jer se kreće po općim zakonima. sad se bit i pojava. Umnost je to kontradikcije. dijalektička misao postiže konkretnost koja povezuje strukturu misli sa strukturom stvarnosti. to je. po­ riče konkretnost neposrednog iskustva. Ove pripadaju takvom mišljenju koje po svojoj strukturi nije operacionalno. također. brutalnosti i ugnjetavanja. kad razumije svoj svijet kao povijesni uni­ verzum u kome su postojeći fakti djelo čovjekove povijesne prakse. koji potvrđuju umnost realnog. Iskustvo suženo na stvari kako se pojavljuju i kako slučajno jesu — ograniče­ no je. Konsekventno tomu. njihova povijesna kon­ kretnost se opire kvantificiranju i matematiziranju. koje je konkretno. te pozitivizmu i empiricizmu. Transformacija ontološke u povijesnu dijalektiku zadr­ žava dvodimenzionalnost filozofske misli kao kritičko. obje participiraju na umskom i neumskom. Egzistirajući kao živa kontradikcija biti i pojave. one su strane kako znanstvenom operacionalizmu tako operacionalizmu zdravog razuma. s druge. Kon­ kretnost se ne protivi sistemu općih principa i pojmova — dapače. destrukcije. nega­ tivno mišljenje. str. suprotstavljenih snaga. Dani realitet ima svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. Dijalektička logika raščinjava apstrakcije formalne logike i transcendentalne filozofije. objek­ ti misli su objekti »unutarnje negativnosti« 9 ). no. Razvoj kontradiktornih elemenata koji određuje strukturu objekta misli određuje. ni apstraktna opća forma misli — a ni data nepo­ srednog iskustva. pravom i krivom. također. 10) 9 ) Ibidem. i čak krivo iskustvo. Ono se povlači pred efikasnijom teorijom i praksom uma. opća forma objektiviteta. pravo i krivo — jer obje su dio istog postojećeg univerzuma. a »unutarnji negativitet« svijeta objekta je shvaćen kao djelo povijesnog subjekta — čovjeka u borbi s prirodom i društvom. Dijalektička definicija određu­ je kretanje stvari od onoga što one nisu ka onome što jesu. Dijalektička logika razumijeva proturječnosti kao »nuž­ nost« pripadnu samoj »prirodi misli« (zur Natur der Denk­ bestimmungen)10) zato što je proturječnost u samoj prirodi objekta misli. Gospodari su u mogućnosti i da poboljšaju život roba i da usavrše njegovo eksploatiranje. Rob je u mogućnosti i da dokine gospodare i da surađuje s nji­ ma. Objekat dijalektičke logike nije ni apstraktna. eleme­ nata što konstituiraju kretanje realnog i. kad je ono shvaće­ no. između »jest« i »treba da« postaje povijesna napetost. Napor da se shvate kao takve i transcendiraju pretpostavlja drugačiju logiku. također. pojam realnog. Ono dobiva svoju istinitost kad se oslobodi varljive objektivnosti koja skriva činioce iza či­ njenica — to jest. Ona je teorijski i praktični zahtjev. 38. »jest« i »treba da« konfrontiranju u sukobu aktualnih snaga i mogućnosti u dru­ štvu. Ibidem. postojeća stvarnost se protivi logici proturječnosti — ona favorizira one mode misli koji podržavaju postojeće for­ me života i one mode ponašanja koji ih reproduciraju i usavršavaju. Um postaje povi­ jesni um. strukturu dijalektičke misli. koja je specifi­ čno svojstvo njihova pojma.138 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 139 malna jer je determinirana realnim. realnost koju poima dija­ lektička logika. On je u kontradikciji spram etabliranog poretka ljudi i stvari u ime postojećih društvenih snaga koje razot- krivaju iracionalan karakter tog poretka — jer racionalan oz­ načava onaj mod mišljenja i djelovanja koji pokreće reduci­ ranje ignorancije. Ontološka napetost između biti i pojave. Ova praksa (intelektualna i materijalna) jest realnost u danome iskustvu. Ideja uma se odnosi na kretanje i misli i akcije. Otud se ovo rebelirajuće mišljenje doima kao ostatak prošlosti.

Na ovom stupnju postaje jasno da je sama racional­ nost sistema problematična. s druge strane. Kako su veliki preduzetnici i sami volj­ ni da žrtvuju dobrobiti privatne inicijative i »slobodne« kon­ kurencije dobrobitima vladinih naređenja i uredaba. to nije svrha aparata. feudalca ο podaritelju feuda. da biznis mora napredovati i da su alternative utopis­ tičke. Transformacija negativne opozicije u pozitivnu ukazu­ je na slijedeći problem: postavši totalitarna na unutrašnjim osnovama. socijalistička izgradnja odvija putem pro­ gresivne dominacije. •— jest. Bez sumnje je »ob­ jektivni poredak stvari« rezultat dominacije. borba za opstanak i eksploatacija čovjeka i prirode postale su sve znanstvenije i racionalnije. Znanstvena organizacija i podjela rada su uveli­ ko povisile produktivnost ekonomskog. nehumano u humanizaciji. koji se javlja kao historijska alternativa. Ta dinamika pri­ pada stvarnosti. izgleda. tad je njegov ratio još više sumnjiv. Društvo koje projektira i preduzima tehnološku transformaciju prirode mijenja bazu dominacije tako što postepeno nadomješta ličnu ovisnost (roba ο robovlasniku. To da su opipljive beneficije sistema smatrane vrijednima odbrane — pogotovo s obzirom na odbojnost suvremenog komunizma. ona je rekvizit njegova kontinuirana funkcioniranja i dio njegova racionaliteta. Drugim riječima. U ovom kontekstu je relevantno dvostruko značenje »racio­ nalizacije«. kmeta ο feudalcu. dominacija čovjeka nad čovje­ kom je u društvenoj zbilji povijesni kontinuum koji povezu­ je predtehnološki i tehnološki um. da su odricanje i rad pretpostavke zadovoljenja i ra­ dosti. stvarnosti u kojoj je znanstve­ ni duh imao odlučnu ulogu u povezivanju s teorijskim i praktičnim umom. Kriva organizacija društva zahtijeva dalje objašnjenje u pogledu situacije razvijenog industrijskog društva. Ako. Ta ideologija pripada postojećem društvenom apara­ tu. on je. a možda je čak i nesposobno da razumije što se događa i zašto se događa. taj aparat poražava svoju vlastitu svrhu ako je ona u tome da se sačini humano egzistiranje na osnovu humanizirane prirode.JEDNODIMENZIONALNA MISAO 141 6. tržištu. u kome integraci­ ja prethodno negativnih i transcendirajućih društvenih sna­ ga s postojećim sistemom. a ne duhu. zacijelo. izražavaju oni krivu svijest — odgovaraju i doprinose očuvanju krivog poretka činjenica. itd.) ovisnošću ο »objektivnom poretku stvari« (o ekonomskim zakonima. OD NEGATIVNOG KA POZITIVNOM MIŠLJENJU: TEHNOLOŠKA RACIONALNOST I LOGIKA DOMINACIJE Uprkos svoj promjeni. to je prirodno samo onom mišljenju i ponašanju koje nije voljno. onom načinu mišljenja i ponaša­ nja koje je imuno spram bilo kog drugog racionaliteta osim postojećeg. Ograničenost ove racionalno­ sti i njezina izopačena sila očituju se u sve većem poroblja­ vanju čovjeka od strane proizvodnog aparata koji perpetuira borbu za opstanak i proširuje je u totalnu internacionalnu borbu što osakaćuje živote onih koji grade i upotrebljavaju proizvodni aparat. više logi­ čan jer je od početka negativno u pozitivnom. No. no iz nje sad proizlazi viša racionalnost — racionalnost društva koje sve efikasnije eksploatira prirodne i mentalne izvore i distribuira beneficije ove eksploatacije na sve široj osnovi zadržavajući pri tom hijerarhijsku strukturu. Znamo da je destrukcija cijena progresa kao što je smrt cijena ži­ vota. stvara novu društvenu strukturu. Društvo se reproduciralo u tehničkom kompletiranju stvari i odnosa koji su uključivali tehničko iskorištavanje ljudi. »kriva« organizacija odbija alternative. No. to ova organizacija rada nije više podvr­ gnuta preispitivanju. pitanje ovdje ne može zastati. No. itd. Ova kriva svijest je utjelovljena u predominantnom tehnič­ kom aparatu koji je i sam reproducira.). sa­ svim prirodno i ne izgleda da traži dublje objašnjenje. pak. političkog i kultur- . a kako se. porobljenje u oslobođenju. Pa ipak. U onoj mjeri u kojoj mišljenje i ponašanje ko­ respondira danoj stvarnosti. Racionalno i produktivno živimo i umiremo. Problem leži u načinu društve­ ne organizacije rada. također.

Ma koliko da su sagledane. Ma kako da je konstitutivna uloga subjekta u vezi s opažanjem. Ako dobro i lijepo. odvojilo je istinito od dobrog. znanost od etike. one po­ staju puki ideali i njihov konkretni. Taj du­ gi proces počinje s algebrizacijom geometrije što nadomještava »vidljive« geometrijske figure čisto mentalnim opera­ cijama. Ono za čim može težiti priroda (uključujući čovjeka). Bez obzira na to ka­ ko znanost danas određuje objektivnost prirode i relacije nje­ zinih dijelova. respekti­ rane i uzvisivane. kao sasvim racionalne. mjerenjem i kalkulacijom.142 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO nog preduzimanja. Neznanstven karakter ideja ο kojima je riječ fatalno slabi opoziciju postojećem realitetu. kemijskih i biologijskih. ostaju stvar preferiranja. znanstveno racionalno jest samo na osnovu gene­ ralnih zakona kretanja — fizikalnih. mir i pravda ne mogu biti izvedeni ni iz ontoloških ni iz znanstveno-racionalnih uvjeta. u svojoj objektivnosti. i čak zatomljenje. prisutna je od početka filozofske i znanstvene mis­ li. u svom vlastitom pravu. Isto takvo lišavanje karaktera realnosti pogađa sve ideje koje po samoj svojoj prirodi ne mogu biti verificirane znanstvenim metodom. Napetost između uma. kritički sadržaj isparava u etičku ili metafizičku atmosferu. i na istim osnovama. No. koje je vodilo njezinoj ekspli­ kaciji na osnovu matematskih struktura. ona je ne može znanstveno izraziti posred­ stvom »finalnih uzroka«. Pa ipak. objektivni svijet. Iz veoma različite usmjerenosti nau- . Istovre­ meno. čak tamo gdje se nije smjeralo na pra­ ktičke ciljeve. religiozne i moralne ideje su samo »ideali«. Humanistič­ ke. Takva sankcija se ne da verificirati i tako nije realno obje­ ktivna. »Priroda stvari«. u Aristo­ tela je odnos između dobra i svijeta koji ono pokreće »ero· tički« samo po analogiji. sve ovisniji ο subjektu. one ne uznemiravaju nedolično postojeći način života. podsjetit ću. no one nisu realne i tako manje kotiraju u realnoj poslovnosti života — i to sve manje što su uzdignutije nad realitet. sljedstveno tome. na metodološke izvore nove racionalnosti kontrastirajući ih s značajkama pretehnološkog modela. uključujući i društvo. ne mo­ gu logički zahtijevati univerzalno važenje i realizaciju. Njegova ekstremna forma je u nekim koncepcijama suvremene filozofije znanosti po kojima sva materija fizike tendira rastvaranju u matematske i logičke relacije. estetski. Oživljavanje neke vrste aristotelovske ili tomističke filozofi­ je ne može spasti situaciju jer filozofija je a priori opovrgnu­ ta znanstvenim umom. Kvantificiranje prirode. čini se da je dezintegriran upravo pojam objektivne supstancije sup­ rotstavljene subjektu. a vred­ note odvojene od realiteta postaju subjektivne. Rezultat je: viši standard života. s jedne. Po postavkama znanstvenog uma. Znanstveno-tehnička racionalnost i ma­ nipulacija su slivene u nove forme društvene kontrole. opremljen samo jedino preostalim kvalitetima podobnim kvantificiranju. no rijetko subjekt). Vrednote mogu imati viši dignitet (moralno i spiritualno). Tad je pukla nesigurna ontološka po­ vezanost logosa i erosa. po­ staje. Jedinjenje logosa i erosa već je u Platona vodilo supremaciji logosa. s druge strane. To se može pokazati okrećući teorijski um društvenoj praksi. paradoksno. U pokušaju da to pokažem. a nisu obezvažene time što im protivurječi ponašanje diktirano svakodnev­ nim potrebama biznisa i politike. sažeto. ispaštaju zbog toga što nisu objektivne. Jedini na­ čin da se za njih spase neko apstraktno i neškodljivo važe­ nje jest metafizička sankcija (božanski i prirodni zakon). one. ο kome se ra­ spravljalo u prethodnom poglavlju. odvojilo je reali­ tet od svih inherentnih ciljeva i. Mo­ že li se čovjek zadovoljiti objašnjenjem da je neznanstven ishod rezultat specifične društvene primjene znanosti? Sma­ tram da je generalan smjer aplikacije znanosti bio inheren­ tan u čistoj znanosti. on ne igra znanstvenu ulogu kao etički. baš po odsutnosti njihove ob­ jektivnosti one su činbenici društvene kohezije. Istinito znanje i um zahtijevaju dominaciju nad osjetima. ili politički agens. pa znanstvena racionalnost postaje bitno neutralna. ovo racionalno preduzimanje proizvelo je takav model duha i ponašanja koji je oprav­ davao i apsolvirao čak i najdestruktivnije i najtlačiteljskije strane preduzimanja. i potreba i želja stanovni­ štva (koje je bilo objekt uma. bila je određena tako da je opravdavala potiskivanje. 143 U svijetu vrednota živi se van tog racionaliteta. ako ne i oslobođenje od njih.

Heisenberg: Herbert Dingler. 8) C . 88. ibid. fizika »ne mjeri objektivne kvalitete vanj­ skog i materijalnog svijeta — oni su samo rezultati dobive­ ni izvođenjem takvih operacija« 1 ) Objekti se održavaju sa­ mo kao »pogodni posrednici«. Β može biti »između« C. mjerenja u fizici nisu direktno pitanje stvari koje nas interesiraju. To su ekstremni stavovi. Reichenbach. a većim pregled mogućnosti.«. bitka u odnosu s . Chi cago. str. Ali »često mjerljivi kvantitet nije svojstvo stvari.) No. nikad nije napustila pokušaje da pripiše svojstva materiji . u D i a l e c t i c a. I I . Doduše. University of Chicago Press.. . objektivno je priroda du­ hovna — ona može biti mišljena u matematskim određenji­ ma« 8 ). »izvan« subjekta može A »uključivati« B. vol. još važi Reichenbachova formulacija da u fizici propozicije mogu biti formulirane bez obzira na aktualnog promatrača. značilo da ovi odnosi impliciraju lokaciju. mit ο fizičkim objektima je epistemološki supe­ riorniji »po tome što se pokazao efikasnijim od drugih mitova kao sredstvo za izradu strukture sređivanja struje iskustva«. teorija relativiteta . Quine.. a tad bi sama mate­ rija objektivno bila struktura svijesti. Samo.. 630. str. Vrednovanje znanstvenih shvaćanja određenjima »efikasan«. . 85. . T h e V a l i d a ­ t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s . 85. u N a t u r e .. Ako je to tako. 1948. . Harvard Univ. W. Abgeschlossene Theorie'.. W . F r a n k (ed. 4) Adolf Grünbaum. — To je interpreta­ cija koja sadrži jak idealistički elemenat: » . str. 1953. »sredstvo« i »sređivanje razotkriva njegove manipulativno-tehnološke elemente.. već njezina odnosa spram drugih stva­ ri . str. . C. br. to jest mogući subjekt za koji neka data moraju biti ili mogu biti shvatljiva kao događanje ili odnos. No. Boston. već neke vrste projekcije u najširem mogućem smislu riječi. No. Max Born izjavljuje: ». »prethoditi« B. 1954.). bez oklijevanja. distinkciju i identičnost u razlici između A. Nema više gustoće i neprobojnosti stvari: objektivni svijet gubi svoj »objekcijski« karakter opozicije subjektu. vol.. »veće nego« C. 44.144 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 145 čenjaci i filozofi znanosti dolaze do sličnih hipoteza ο isklju­ čenju partikularnih vrsta entiteta. znanstveni realitet manifes­ tira se kao realitet ideacije. str. F . 1949. g. itd. i dalje (potcrtao H. u određenom modu bitka rezistentnog na druge odnose. str. u Philipp G . možemo zaključiti da jednadžbe postavljene matematskom fizikom izražavaju (formuliraju) stvarnu kon­ stelaciju atoma. 2) 1) »Ono što matematički utvrđujemo manjim je dijelom Objektivni fakat'. ovdje uključen. M. matematizirana priroda. (Ibid. jest konstitutivan. koje insistiraju na tome da se postavke suvremene fizike još uvijek odnose na »fizičke stvari« 3 ). Oni tako impliciraju sposobnost bitka identičnog u razlici. Bez obzi­ ra na bilo kakvo promatranje i mjerenje. a ne po vrsti«. a »smetnje s obzirom na opažanje« ne treba pripisati ljudskom faktoru već instrumentu kao »fizikalnoj stvari« 7 ). str. objektivnu strukturu materije. Uz izuzetak interpretacije na osnovu pitagorejsko-platoničke me­ tafizike. »rezultirati s« Β. neživi objekti. pa se tad postavke odnose na (i odnose samo na) atribute i odno­ se koji karakteriziraju raznovrsne fizikalne stvari i proce­ se 4 ).« 6 ) Sad »događaji«. V . 5) Ibidem. kao zastarjele »postavke kultu­ re« 2 ). 333. — što bi. Većinom. str. Cambridge. 20. ta sposobnost bi bila u materiji. F r a n k . itd.. Beacon Press. . 7) Philipp G. O . priroda nije duhovna — ona ne misli matematskim premisama. Na primjer.). . »odnosi«. subjekt. g. ne prihvaćaju ih konzervativ nije interpretacije. i dalje. te da se »s epistemološkog stajališta fizički objekti i bogovi (Homera) razlikuju samo po stupnju. B. Subjektivno.. »mogućnosti« mogu imati značenje objektivnog samo za subjekt — ne samo s obzirom na zamjetljivost i mjerljivost već i s obzi­ rom upravo na strukturu događanja ili odnosa. von Weizsäcker T h e H i s t o r y o f N a t u r e . nap­ rosto svojom egzistencijom integriraju jednadžbe ο kojima ništa ne znaju. ispada da su fizičke stvari »fizikalno događanje«. Press. . bez pogreške.« 5 ) A. Drugim ri­ ječima. »projekcije«. tj. još uvi­ jek. g. 168. cit. i dalje (citirao Adolf G r ü n b a u m ) . Quine govori ο »mitologiziranju fizičkih objekata«. 87. 3) H . 6) Über den Begriff. F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w . . loc. 1951. 1.

81. U svakom slučaju. to jest k apsolutnoj istini.. Charles C. već da.. i dalje. New York: Macmillan. Nijhoff. u osnovi. ?«. On smatra da u svom historijskom razvoju fizika razotkriva i određuje različite slojeve jedne iste objektivne stvarnosti. njezin još uvijek neovladani otpor znanju i kontroli. »residuum« ili krajnja granica kvantificiranja. 108. ona projektira smjer transformacije prirode. koja ove procese odslikava. ćanju prirode. Allen and Unwin. pre­ vedene u tehnologiju. str. pro­ vjerena u svojoj efikasnosti. g. Moderna filozofija znanosti bi mogla početi ope­ rirati shvaćanjem ο dvije supstancije.. ova struktura je — nasuprot Kantu — indirektno deducirana iz iskustva. T h e P h y s i c i s t ' s C o n c e p t i o n o f N a ­ t u r e . 155. U ovom procesu historijski prevladani pojmovi su napušte­ ni. 1959. C. a njihova intencija je ugrađena u naredne pojmove. suvremena filozofija zna­ nosti se bori s idealističkim elementima. Hutchinson. anticipirajući znanstveni subjekt kvantifikativnog opažanja i mjerenja. Springfield. M et a s c i e n t i f i c Q u e r i e s . Drugim riječima. mir­ ne savjesti slobodna od obaveze spram bilo kakve supstancije van operacionalnog konteksta. W. — drugim riječima. pa sama ideja znanstvene istine može biti ugro­ žena. ed. 1959. Ova interpretacija sugerira progres ka zbiljskoj srži realiteta.?« ( τΐ εστίν ) na funkcionalno »ka­ k o .. res cogitans i res extensa — samo što res extensa gubi karakter neovisne supstanci­ je jer se razumijeva matematskim jednadžbama. m a t e m a t s k a s t r u k t u r a . sna supstancija. ovo suspendiranje ima dvostruke konsekvencije: a) ono ojačava prebacivanje teorijskog naglaska od me­ tafizičkog »što jest . str.Stvar ο sebi' je za atomskog fizičara. 83. Realitet uma je bio iscrpljivanje te napetosti u prirodi. štaviše. bila je prožeta konkretnošću. g. organizira cjelinu. str. a u svojim ekstrem­ nim formulacijama se opasno približava idealističkom shva9 ) U: B r i t i s h P h i l o s o p h y in t h e Mid — C e n t u r y . kartezijanska razlika res cogitans i res extensa — nije više prikladno polazište našem razumijevanju moderne znanosti« 1 0 ). A. g. 111. Jer. izgleda da je Galilejevo shvaćanje svijeta kao »univerzalne i apsolutno čiste« res extensa a priori odredilo kartezijansku koncepciju 1 1 ). U svojoj P h y s i c s a n d P h i l o s o p h y . već. nije zbiljski neovi-. Kao što smo upravo vidjeli. 1954. Znanstveni duh je uvelike oslabio ovaj anta­ gonizam. novi način mišljenja pono­ vo postavlja idealizam »na svoje noge«. Ne sugeriram da filozofija suvremene fizike niječe ili uopće postavlja u pitanje stvarnost vanjskog svijeta.« 1 1 ) Die Krisis der Europäischen Wissenschaf­ t e n u n d d i e t r a n s c z e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e ed. u svojim operacijama materijom. »Stara podjela svijeta na objektivne procese u prostoru i vremenu i na svijest. zapravo. 1957. Kad je postalo me­ todološki princip. koje. str. inače bi slijedilo da je stvarnost plod bez srži. no. a Descartesova misleća ego-supstancija srodna res extensa. spomenuta koncepcija dje­ luje kao neko a priori — ona predeterminira iskustvo. str. Ovom idejom je ontologija obuhvatila napetost između subje­ kta i objekta. Descartesov dualizam bi 10) W . skida s dnevnog reda prosuđivanje ο tome što bi mogla biti sama stvarnost. . Slično: Mario Bunge. on je to kao sinteza suprotnosti. metafizičko »biće kao takvo« ustupa pred »bićem instrumentom«.. povijesti. Biemel. Thomas. Hegel je povukao konsekvencije idealističke ontologije: ako je um zajednički nazivnik subjekta i objekta. U tom slučaju bi kartezijanski dualizam bio varljiv. Kartezijansko razdvajanje svijeta je također bilo pod­ vrgnuto pitanju na svom vlastitom tlu. . transformacija čovjeka i prirode nema drugih objektiv­ nih granica osim onih koje daje brutalna činjeničnost materije. Ta­ ko najekstremniji monistički sistem zadržava ideju supstan­ cije koja se razotkriva u subjektu i objektu — ideju antago­ nističke zbilje. 1958. 29. na ovaj ili onaj način. Heisenberg. filozofiji. Mace. Heisen­ berg piše: ». teoretski. i b) ono uspostavlja praktičnu (iako nikako apsolut­ nu) izvjesnost koja je. Haag. London. Husserl je pokazao da kartezijanski Ego. odnosno samo pita­ nje smatra besmislenim i neodgovorivim. u konačnoj analizi. . njemu se pristupa kao (hipotetičkom) sistemu sredstava. i dalje.. U onoj mjeri u kojoj ova koncepcija postaje pri­ mjenljiva i efikasna u realitetu. nanovo sačinjaju materiju. ako uopće upotreb ljava taj pojam. London.146 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 147 Karl Popper 9 ) pruža manje idealističku interpretaciju.

pa je prevodimo isključivo na osnovu Marcuseova prijevoda na engleski jezik. Mašina je indiferentna spram druš­ tvenih upotreba u koje je stavljena. Paris. Pfüllingen. L ' A c t i v i t é r a t i o n a l i s t e d e l a p h y s i q u e c o n t e m p o r a i n e . 7 . 1946. Presses Universitaires.148 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO I49 već uključivao svoju negaciju. dalnim gospodarem. koji projektira prirodu kao potencijalno sredstvo. ona određuje cje­ lokupnu kulturu. Netko može još uvijek insistirati na tome da su mašine tehnološkog univerzuma »kao takve« in­ diferentne spram političkih ciljeva — one mogu revolucionirati ili retardirati društvo.. Možemo li reći da evolucija znanstvene metode napro­ sto »odražava« transformaciju prirodne stvarnosti u tehničku u procesu industrijske civilizacije? Formulirati odnos između znanosti i društva na taj način znači pretpostaviti dvije odvo­ jene sfere i događanja koja se susreću. i dalje. . on bi prije utirao nego­ li blokirao put prema utemeljenju jednodimenzionalnog znanstvenog univerzuma u kome je priroda »objektivo du­ hovna«. g. i dalje. . naime. Molitor. Druga primedba. str. instrumentalistički karakter znanstvene metode. 1950. str. str. projektira povijesni totalitet — »svijet«. U paradoksalnom razvoju. * Upoređujući citat s izvornim tekstom M. 163. ona zadržava svoju identičnost i važenje neovisno ο njezinu iskorištavanju. Neutralnost tehnike je osporavana u Marxovoj kontroverznoj formulaciji: »Ručni mlin daće vam društvo s feu12 ) Gaston Bachelard. kad tehnika postane univerzalna forma materijalne proizvodnje. Prirodna znanost se razvija pod tehnološkim a priori. Kultura. već društveni način proizvodnje. Pogledaj t a k o đ e r njegove V o r t r ä g e u n d A u f s ä t z e . Elektronski brojač može slu­ žiti jednako kapitalističku i socijalističku upravu. u osnovi. prev. Čista znanost nije primijenjena znanost. H o l z w e g e . . tj. Na djelu je uža povezanost znanstvene misli i njezine primjene. 29. A subjekt se odnosi pre­ ma svom svijetu na sasvim poseban način. str.* » . univerzuma znanstvenog rasuđivanja i svakodnevnog rasuđi­ vanja i ponašanja — odnos je to u kome se oba područja odvijaju po istoj logici i racionalitetu dominacije. sazdana prema subjektu. 22. g. a sad je znanost prisiljena svojom vla14) Beda filozofije. ciklotron može biti jednako efikasno oruđe u ratu kao i u vrijeme mira. 13) Martin Heidegger. na tehniku. Što­ više. nego samo tehni­ ci primjeren instrument za usmjerenost biti tehnike u predmetnosti njezina sirova materijala« 1 3 ). str. .. ma kako da je bliska veza između ta dva raz­ vojna reda. Günther Neske. priroda je u znaku aktivnog čovjeka. također. Heideggera za ovu prvu rečenicu nismo našli original. 1) znanost i znanstvenu misao s njima pripadnim pojmovima i istinom i 2) upotrebu i primjenu znanosti na društveni realitet. Zahvatanje prirode kao (hipotetičkog) instrumentarija prethodi razvoju sve posebne tehni čke organizacije: »Novovjeki čovjek uzima cjelokupnost bića kao sirovi­ nu za proizvodnju i podređuje čitav objektivni svijet zama­ hu i redu proizvodnje (Herstellen)«. Tu ideju smo morali na­ pustiti. Dru­ gim riječima. a parni mlin društvo s industrijskim kapitalistima« 1 4 . pod uslovom da te upo­ trebe ostaju unutar njezinih tehničkih sposobnosti. znanstveni napori da se ustanovi stroga objektivnost prirode vodili su sve većoj dematerijalizaciji prirode: »Mit je novovjekovne znanosti ideja ο beskrajnoj pri­ rodi koja egzistira kao takva. No. izd. » . čovjeka koji upisuje tehniku u prirodu« 1 2 ). Ova formulacija je dalje modificirana u sa­ moj Marxovoj teoriji: bazični povijesni faktor nije tehnika. materijal ovladavanja i organizacije. — Op-. Druga glava. Ova interpretacija je neadekvatna s obzirom na. Klostermann. 266.. Tehnološko a priori je političko a priori utoliko što transformacija prirode uključuje transformaciju čovjeka. u odnosu n a Marx—Engels: D i e D e u t s c h e I d e o l o g i e . trad. 1951. 1954.. Frankfurt. . 94. g. kao i utoliko što »čovjekove kreacije« potječu iz društvene cjeline i u nju se vraćaju. . Upotreba mašina i proizvoda mašina nije sama sobom tehnika. oni ne uključuju i ne određuju jedan drugog. ovo shvaćanje ο bitnoj neutralnosti znanosti je prošire­ no. Razvoj znanosti je otpočeo razaranjem srednjo­ vjekovnog mita. g.

« 19 ) Radi li se u procesima znanstvenog i društvenog kvantificiranja ο paralelizmu i uzročno posljedičnom odnosu ili je njihova povezanost naprosto rezultat naknadnog sociološ­ kog uvida? Prethodno raspravljanje je sugeriralo da je nova znanstvena racionalnost bila operacionalna u sebi samoj. U ovom realitetu je »neutralna« kako materija tako i znanost. Dok je znanost oslobodila prirodu od in­ herentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih kvantificiranju. 16) Ibidem. 142 (potcrtao Η. Ako je to tako. racionalitet čiste znanosti ne sadrži u sebi vred­ note niti insistira na nekim praktičnim ciljevima. objektivnost nema u sebi telos niti je strukturirana prema telosu. Μ. kao sredstvom koje se prilagođuje svim svrhama i ciljevi­ ma. »u samoj sebi«. uspostavila jedan drugi mit« 1 5 ). »Na osnovu racionalizacije načina rada preneseno je eliminiranje kvaliteta iz znanosti u svijet svakodnevnog iskustva. »Ispravan« odnos za instrumentalnost je tehnički pri­ stup. W . ova negativnost je pozitivno određe­ nje. sudova i zaključaka ne odvijaju u nestrukturiranom. — instrumentalna je per se. Čista znanost ostaje vezana z a a p r i o r i o d koga apstrahira. ispravan logos je tehno-logija koja projektira tehnolo­ ški realitet i odgovara na njega 1 8 ). praktičnu intenciju. loc.. str. von Weizsäcker. neutralan je spram bilo kakvih izvanjskih vrednota koje bi mu mo­ gle biti nametnute. neutralnom teorijskom prostoru. F . da imaju tehničku. t j . H o r k h e i m e r i T . Projekt spoznaje in19 ) M . Određujemo materiju kao moguć objekat ljudske manipulacije« 1 6 ). kvantificiranje i apstra­ hiranje »posebnih vrsta entiteta.« Istina. cit. T h e H i s t o r y o f N a t u r e . društvo je oslobodilo ljude od »pri­ rodne« hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusoban odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao je­ dinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama. povijesnim subjektom — naime sa sviješću predominantnom u društvu po kome i za koje je etablirana neutralnost. Dialektik der Auf­ .150 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 151 štitom konzistentnošću da shvati kako je i sama. teorijski i praktični um. Možda bi bilo jasnije da se govori ο instrumentalističkom h o r i z o n t u matematske fizike. L a C o n s c i e n c e d e r a t i o n a l i t é . intelektualnim — zakonima koji­ ma se povinjava. organizacija materije i manipuliranja njome kao pukim materijalom kontrole. kao i pothvat biznisa izvršavaju reduciranje sekundarnih kvaliteta na primarne. Pogledaj Suzanne Bachelard. naprosto. str. cit. str. eksperiment niti metodička organizacija i koordinacija data. 50. 31. k l ä r u n g . Adorno. u kome se konstituira kao č i s t a znanost. 71. str. 71. Proces koji otpočinje eliminiranjem neovisne supstan­ cije i finalnih uzroka dovodi do ideiranja objektivnosti.). 1958. Tehnologijska je a p r i o r i »intuicija« ili shavaćanje prirode u kome se kreće znanost. »čista forma« su konkretne društvene prakse. To je veoma specifično ideiranje u kome se objekt konstruira u sa­ svim praktičnom odnosu spram subjekta: »A što je materija? U atomskoj fizici je materija odre­ đena svojim mogućim reakcijama na čovjekove eksperimente i matematičkim — to jest. Znanstveni racionalitet vodi određenoj organizaciji dru­ štva upravo zato što projektira puku formu (ili puku materi­ ju — inače suprotni termini ovdje konvergiraju) koja se može skrenuti na gotovo sve ciljeve. Paris. No. Nikad se opažanje. loc. znanost je u samoj sebi postala tehno­ loška: »Pragmatička znanost tretira prirodu u skladu s tehni­ čkom erom« 1 7 )· U onoj mjeri u kojoj ovaj operacionalizam postaje centralna tačka znanstvenog preduzimanja racionalitet po­ prima formu metodičke konstrukcije. upravo u svojoj apstraktnosti i čistoti utoliko što se razvi­ jala u obzoru instrumentalnog odnosa. Čisti i primijenjeni operacionalizam. 18) Nadam se da neću biti krivo shvaćen kad sugeriram da su pojmovi matematske fizike sačinjeni kao »oruđa«. Ona djeluje — više kao unutarnji negoli izvanjski faktor — u sa­ mim apstrakcijama koje konstituiraju novi racionalitet. str.. znan­ stveni pothvat. 17') Ibdem. Upravo neu­ tralan karakter dovodi objektivnost u odnos sa specifičnim 15 ) C . Formalizacija i funkcionalizacija prethode svakoj primjeni. Presses Universitaires.

konzervira razvoj znanstvenog projekta. U naše vrijeme se dominacija perpetuira i širi ne samo putem tehnologije već i kao tehnologija. no drugačiji svijet rasuđivanja i djelovanja — ukratko druga­ čija društvena realnost otvorila je nov smjer i krug opažanja. itd. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s o b j e t s t e c h n i q u e s . već kao podređivanje tehničkom apa­ ratu koji uvećava životni komfor i povisuje produktivnost rada. Me­ đusobno prožimanje se pokazalo plodno za oba. prije svih aplikacija i iskori­ štavanja. Dru­ gim riječima. proizvodne kontrole. pa se instrumentalistički obzor uma otvara u racionalno totalitarno društvo. time još nije zasnovano sociološko vaGilbert Simondon. vanju drugog. U ovom svijetu. funkcionalni karakter njezinih pojmova. stvenog racionaliteta. tehnologija pruža također i obimnu ra­ cionalizaciju čovjekove neslobode i demonstrira »tehničku« nemogućnost da čovjek bude autonoman. Paris. teorijski operacionalizam rezultira odgovarajućim praktičnim operacionalizmom. ne postoji tako nešto kao dominacija per se.. str. pružio je kako čiste ideje tako i sredstva za sve efikasnije gospodarenje čovjekova čovjekom posredstvom dominacije nad prirodom. vladati mašinama podređujući cijeli svijet. Zvi­ jezde koje je opažao Galilej bile su iste u antička vremena. teorijski um je ušao u službu praktičnog uma. ο njihovu odnosu. i. ne određene po­ stavke ο strukturi materije. Utoliko što je čista. novovjekovna znanstvena misao ne projektira određene praktične ciljeve. energiji. No.« 2 0 ) Stalna dinamika tehničkog progresa je postala prožeta političkim sadržajem. tehnologija pruža obimno legitimiranje ekspanziji političke moći koja apsorbira sve sfere kulture. primarnog porobljavanja: mašina je rob koja služi poroblja-. odnosno destruiraju ga. još uvijek znači vladati. niti kao politička. 20) . te nove mogućnosti sređivanja opaženih data. »Mogli bismo nazvati autokratskom filozofiju tehnike koja uzima tehniku u cjelini kao polje upotrebe mašina u ci­ lju postizanja moći. Ostajući čist i neut­ ralan. Oslobodilačka snaga tehnologije — instrumentalizacija stvari — postaje okov oslobođenja.152 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 153 volvira operacije na objektima ili apstrahiranje od ob­ jekata koje sretamo u datom svijetu rasuđivanja i dje­ lovanja. nesloboda se ne manifestira kao neracional­ na. da određuje svoj vlastiti život. ili odbacuje. a svako vladanje uklju­ čuje prihvaćanje sheme podređivanja. U svom toku teorija ne uzima u obzir. Ne raspravljam ovdje ο povijesnom odnosu znanstvenog i društvenog racionaliteta početkom novog vijeka. konkretnog svijeta ra suđivanja i akcije. cilj je pokore. Jer. teško je osloboditi samog sebe prenoseći porobijivanje na druga bića — ljude. teorija poima ili ne po­ ima moguće alternative čije hipoteze proširuju prethodno etabliran realitet. životinje ili mašine. već projekcija prirode kao kvantifikativne materije koja . Principi novovjekovne znanosti su bili a priori struk­ turirani tako da su mogli služiti kao pojmovni instrumenti svijeta samopogona. * Cak ako prihvatimo imanentni instrumentalizam znan. Cilj mi je da pokažem unu­ tarnji instrumentalni karakter znanstvenog ratia po kome je on a priori tehnologija. Znanstveni metod.. Unutar tog svijeta se zbiva ili ne zbiva znanstveni projekt. vodi hipotetički pristup i matematsko-logičko izražavanje objektivnosti) bi bio obzor konkretne društvene prakse koju .£ nje prirode. instrumentalizacija čovjeka. Aubier. faktički teleološki kontekst — kontekst datog. Znanost vrši opažanje i kalkulacije i daje teorij­ ska objašnjenja s određene pozicije u tom svijetu. koji je vodio sve efikasnijem gospodarenju prirodom. a logos tehnike je načinjen u logos kontinuirane porobljenosti. 1958. unutar svijeta. Takav nagon nasilja i porobljavanja može ići i naporedo sa zahtjevom za ljudskom slobodom. g. Tako tehnološka racionalnost ne anulira legitimnost do­ minacije. Mašina je samo sredstvo. već je štiti. univerzum znanosti (to će reći. i a priori jedne specifične tehnologi­ je — naime tehnologije kao forme društvene kontrole i do­ minacije. te do toga da se sagleda upravo unutarnja forma znanstvene racional­ nosti. Ovoj interpretaciji je stalo do povezivanja projekta znanosti (metode i teorije). s određenim društvenim projektom. tj. niti pojedine forme dominacije. 127.. domestificiranje prirodnih snaga posredstvom . No.

Apstrahiranje ne teče ni od strane samo objekta. Presses Universitaires. Čak ako prihvatamo da sve naučno znanje pretpostavlja koordinaciju pojedinačnih akcija. tako da apstrahira­ nje nužno poprima logičko-matematičku formu. 1950. Ova koordinacija konstituira objektivnost jer zadržava naslijeđene »refleksne i instinktne« strukture. Tako Jean Piaget u svojoj »genetičkoj epistemologiji« pruža drugačiju interpretaciju. a da bi subjekt funkcionirao kao pu­ ka neutralna pozicija opažanja i mjerenja. Znanstveni metod bi. To je rezultiralo izluzijom da je matematiziranje prirode urodilo »autonomnom (eigenstänIbidem. no izvodi ga iz opće strukture akcije koja je u osnovi naslijeđena biološka struktura. koja je konstituirala izvornu bazu (Sinnesfundament) galilej­ ske znanosti. zato jer insistiraju baš na koordiniranju poseb­ nih akcija i jer ulaze u ove kao faktor koordinacije . 291. 287. »Nasuprot onom što se često kaže. koja je centrirana oko društveno-povijesne strukture znanstvenog uma. Sastaviti. Za razliku od Piagetove. c'est-à-dire une action accomodée de façon générale« 22 ). a matematika je kao čista koordina­ cija opća forma djelovanja — »djelovanja kao takvog« (»l'ac­ tion comme telle«). str. već apstrahiranja provedenog usred akcija kao takvih. No.« 2 3 ) U fizici apstrahiranje teče od objekta. I uz supoziciju da formiranje najapstraktnijih znanstvenih pojmova održava međuodnos sub­ jekta i objekta u danom svijetu rasuđivanja i djelovanja. Ovaj prvi je »à l'intérieur de l'action comme telle«. zapovjediti. bolje infra — ) povijesna. niti od subjekta kao sredstvo čistog spoznajnog uma. Paris. primarno počivao na biološkoj fundaciji koja je supra — (ili. 22) Ibidem. Apstrahiranje u fizici vodi nužno natrag na logičko-matematičke apstrakcije. . Ovdje se osvrćem na Husserlovo djelo 25 ) samo utoliko što ono ističe u kojoj mjeri je novovjekovna znanost »meto­ dologija« prethodno datog povijesnog realiteta unutar koga se znanost kreće. Logika i matematička logika su »une action sur l'objet quelconque.«21) Matematičke propozicije tako izražavaju »une accomo­ dation générale à l'objet« — za razliku od pojedinačnih adap­ tacija koje karakteriziraju prave fizikalne propozicije. 19. u svom izvoru. 25 24) . Husserl polazi od činjenice da je matematiziranje pri­ rode rezultiralo valjanim praktičnim znanjem: konstruk­ cijom »ideirane« stvarnosti koja je mogla biti efikasno dove­ dena u korelaciju s empirijskim realitetom (str. jer — — »pojedinačne akcije rezultiraju znanjem samo onda ] Introduction à l'épistémologie génétique tome III. ponajviše psihološke i biološ­ ke analize. Husserl je dao genetičku epistemologiju. 42). kretati se itd. za koordina­ cije refleksa i instinkta. g.. znanstveni rezultati su upućivali na pred-znanstvenu praksu. loc. po­ vezanost teorijskog i praktičnog uma može se razumjeti na sasvim različite načine. Ona je bila skrivena (verdeckt) daljim razvojem znanosti. str. 289. cit.154 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE I JEDNODIMENZIONALNA MISAO 155 ženje znanstvenog projekta. 288. ali na osnovu određenog djelovanja sa strane subjekta. a u tom slu­ čaju se interpretacija vrti ukrug. ) Die K r i s i s der E u r o p ä i s c h e n W i s s e n s c h a f t t e n u n d d i e t r a n s c e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e . Galileo nije podvrgao pitanju predznanstvenu bazu znanosti u svijetu prakse (Lebenswelt) koji je determi­ nirao teorijsku strukturu. a to »djelovanje« je općevažeće utoliko što — — »se ovo apstrahiranje ili diferenciranje proširuje na sam centar naslijeđenih koordinacija jer su koordinirajući mehanizmi akcije uvijek vezani. . opcija su djelovanja negoli misliti. Piaget razlikuje spoznaj­ ne procese u matematici i fizici. ne vidim zašto bi ona »po svojoj prirodi« bila logičko-matematička — osim ako su »pojedinačne akci­ je« znanstvene operacije novovjekovne fizike. str. po njemu. gurnuti itd. str. matematski entiteti nisu rezultat apstrahiranja baziranog na objektima. 21 kad su međusobno koordinirane i ako je ta koordinacija po svojoj prirodi logičko-matematička« 2 4 ). Piagetova interpretacija uočava imanentan praktični karakter teorijskog uma. On interpretira formiranje znanstvenih pojmova na temelju različitih apstrakcija iz op­ ćeg međuodnosa subjekta i objekta. 23) Ibidem.

jednostavno. ostaje to što jest. 52). . Μ. na činjenicu da uprkos neeuklidovskoj geometriji još uvijek opažamo i djelujemo u trodimenzionalnom prostoru. Bez sumnje. No. — — »u kome provodimo naš cijeli praktični život. i dalje). Galilejska znanost je znanost metodičkog. Husserl je istakao predznanstvenu. umije­ će anticipacije prošireno u beskonačnost (ins Unendliche erweiterte Voraussicht. već su pripadni njezinoj unutar­ njoj idejnoj strukturi. dezinteresiranom karakteru. 25). razvoj znanosti reprezentira (i maskira) razvoj predznanstvene strukture. u svom vlastitom konkretnom kauzelitetu. . Ono je anticipiranje (Voraussehen) i projektiranje (Vorhaben). uprkos svom »čistom«. u pitanju: naime. gledanje unutar svrhovitog. 49. tehničku konotaciju matematske egzaktnosti i sposobnosti fungiranja. algebra i matematička logika konstruiraju apsolutni ideacioni realitet oslobođen neproračunljivih neiz­ vjesnosti i pojedinačnosti Lebenswelta i subjekta koji u nje­ mu živi. Tako klasična geometrija »ideali­ zira« praksu razmjeravanja i mjerenja zemlje (Feldmes­ skunst). Ali — a ovo je odlučno — specifičnog anticipiranja i projektiranja — naime. ostalo specifična metoda i tehnika za Lebenswelt. ova znanost je tehnika. onog koje ima iskustvo ο svijetu. ta konstrukcija ideacije jest teorija i tehnika »idealiziranja« novog Lebenswelta: »U matematskoj praksi postižemo ono što nam je us­ kraćeno u empirijskoj.156 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 157 dige) apsolutnom istinom« (str. nepromijenjen . 51). možda. uključuje određeno konkretno iskustvo Lebenwelt-a — određen mod »gledanja« svijeta. u galilejskoj znanosti »konkretni svijet kauzaliteta postaje primijenjena matematika« (str. a svijest koja ga preduzima skriveni je subjekat galilejske znanosti. prema »starim« zakonima kauzaliteta. Ovo je provokativan stav. Geometrija je teorija praktične objektivizacije. 112). u svojoj bitnoj strukturi.« (str. on posjeduje predviđanje željeno u praksi« — — predviđanje onoga što treba očekivati u iskustvu konkret­ nog života (str. Ovo »gledanje« je. uzimam slobodu da ga ponovo interpretiram.. što rezultira kako egzakt- nošću tako i univerzalnim važenjem.. Po Husserlovoj formulaciji.). Upravo zato što je galilejska znanost u formaciji svo­ jih ideja tehnika određenog Lebenswelta. egzaktnost. Ovi cen­ tralni pojmovi novovjekovne znanosti ne nastaju kao puki nusprodukti čiste znanosti. 24.. idealne forme je moguće odrediti u odnosu na apsolutnu identičnost. For­ mulacija se ne poziva. No. po zdravom razu­ mu. ili da uprkos »statističkom« shvaćanju kauzaliteta još uvijek djelujemo.. Znanstveno apstrahiranje od konkret­ nosti. Isto tako. š t o je ta izvorna. — ali svijet percepcije i iskustva. zapravo. tj. inherentna granica . kvantificiranje kvaliteta. U ovom projektu je univer­ zalno kvantificiranje preduslov za gospodarenje prirodom. predznanstvena intencija i sadržaj sa­ čuvan u pojmovnoj strukturi znanosti? Mjerenje u praksi otkriva mogućnost upotrebe nekih bazičnih formi. ona ga ne može transeendirati i ne transcendira ga. gornji stav ne protivurječi stalnim promjenama u svijetu svako­ dnevne prakse koje su rezultat »primijenjene matematike«. dok je. « (str. Ona ostaje suštinski unutar okvira iskustva i ciljeva koje je postavila ta realnost. podcrtano Η. kao potpuno isti za egzakt­ no određenje i kalkuliranje empirijskih objekata i odnosa« (str. Individualni kvaliteti koji se ne daju kvantificirati isprečuju se organiziranju ljudi i stvari prema mjerljivoj sili koju tre­ ba iz njih ekstrahirati. U svim apstrakcijama i generalizacijama znanstveni metod zadržava (i maskira) svoju predznanstveno-tehničku strukturu. Ruho ideacije (Ideenkleid) matematske znanosti je takvo ruho sim­ bola koji istovremeno predstavljaju i maskiraju (vertritt i verkleidet) svijet prakse (str. predvidljivih odnosa među jedinicama ko­ je se dadu egzaktno identificirati. obličja i odnosa koji su opće »upotrebljivi. 51. Naime. razumijeva ga i oblikuje na osno­ vu proračunljivih.) Koordinacija (Zuordnung) ideiranog i empirijskog svi­ jeta nas osposobljava da »projektiramo anticipirane pravilno­ sti praktičnog Lebenswelta«: »Kad jedanput čovjek posjeduje formule. 43). Kako bismo ga mogli olako potcijeniti. praktičnog konteksta. siste­ matskog anticipiranja i projektiranja. Mnogo više je. kao takve one postaju univerzalno podešljive i uporabljive . radi se ο specifičnom društvenohistorijskom projektu. str.

i na samu strukturu znanosti — na znan­ stveni projekt. također. Naporedo s tim. koja bi mogla razdvojiti navedenu fatalnu vezu. odnosno novovjekovnom misli. znanost bi došla do bitno drugačijih ide­ ja ο prirodi i zasnovala bi bitno drugačije činjenice. Ono zadržava isto formalno a priori koje vodi baš materijalnom. No. a moderna misao dostatnu 27) J o h n Dewey. ova sposobnost ovisi ο tome koliko se materija (ma što da je ona) respektira i razumije u njezinim pojedi načnim formama kao to što navlastito jest. Tako se racionalna hijerarhija isprepliće s društvenom. Dozvoljavam da je ta podozrivost opravdana. pripadna je metafizici dominacije. gdje je napetost među »jest« i »treba da« razriješena u ciklu­ su vječnog vraćanja. na metoda jedina metoda koja može polagati pravo na objek­ tivnu vrijednost. Daleko od toga da bi umanjila fundamentalnu promjenu koja se zbila s utvrđenjem galilejske znanosti. no ostala je pripadna određenom povijesnom svijetu koji ima svoje očite granice — kako u teoriji tako u praksi. instrumentalna orijentacija misli je zaista bila nov ob­ zor. statičku. 95. Stalno samokorigiranje znanosti — revolucija njezinih hipoteza ugra­ đena u znanstvenu metodu — pokreće i proširuje isti povijes­ ni svijet. ona je isto tako pripadna i metafizici oslobođenja — pomirenju logosa i erosa. praktičnom sadržaju. Znanstveno shvaćena i zagospodarena priroda se očituje u tehničkom aparatu produkcije i destrukcije. kao što je to učinjeno u formulaciji Johna Deweya »od kontemplativnog užitka k aktivnoj manipulaciji i ovladavanju« i »od znanja kao es­ tetskog užitka svojstava prirode ka znanju kao sredstvu svjetovnog vladanja« 2 7 ). 1929. str. 100. Konsekventno tomu. akterom teorije i prakse. tad bi promjena u smjeru progresa. kraj gospodarenja u zadovolje­ nju. Istakao sam da su elementi prevrata. želim istaći da je znanost svojom vlastitom metodom i idejama projektirala i . Ova ideja sagledava smirenje rep­ resivne produktivnosti uma. znanost bi tako (kako čista tako i primijenjena) imala stabilizirajuću.. utjecala. Moglo bi se čak reći da je zasada znanstve26) Pogledaj poglavlje IX i X. i njegovom sposobnošću da poima i mijenja svoj svijet. čini se da prethodno razmatranje sugerira ne samo unutarnje granice i predrasude znanstvene metode već i nje­ zinu povijesnu subjektivnost. Husserlova inter­ pretacija ističe radikalni prelom s predgalilejskom tradici­ jom. mogu samo ustvrditi da ne 26 smjeram na takve mračne ideje ). gdje bitak postaje ispunjen. štaviše. . Racio­ nalno društvo subverzionira ideju uma. Na osnovu toga je suvremena znanost neuporedivo veće objektivne vrijedno­ sti od prethodne. Minton. S obzirom na institucionalizirane oblike života. racionalizira i osigurava predominantni Lebenswelt bez mijenjanja njegove egzistencijalne strukture — to jest bez sagledavanja kvalitativno novog moda »gledanja« i kvalitativ­ no novih odnosa među ljudima i između čovjeka i prirode.. oživlja­ vanje teleoloških filozofija itd. Bez obzira na to kako su određene. zasad. istina i objektiv­ nost ostaju u odnosu s čovjekom. T h e Q u e s t f o r C e r t a i n t y . Antička misao sadrži dovoljno logi­ ke svjetovnog usmjeravanja. č a k i najrevolucionarni­ ja postignuća bi bila samo konstrukcija i destrukcija u skladu sa specifičnim iskustvom i organizacijom stvarnosti. Balch and Co. New York. Znanstvene hipoteze bi se tad razvile u bitno drugačijem eksperimentalnom kontekstu (kontekstu pacifici­ ranog svijeta) a da pri tom ne izgube svoj racionalni karakter. isto bazično iskustvo. međuigra hipoteza i zamjetljivih činjenica provjerava hipoteze i utvrđuje činjenice. konzervativnu funkciju. g. proizvela univerzum u kome gospodarenje prirodom ostaje vezano na gospodarenje čovjekom — veza rezultira pogubno za univerzum kao cjelinu. Dva kontrastna racionaliteta ne mogu biti dovedena u korelaciju putem njihova jednostavnog identificiranja s antič­ kom.158 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO 159 postojeće znanosti i znanstvene metode na osnovu koje se proširuje. kako u čistim tako u primijenjenim metodama. Ako je to tako. Ona je kreirala nov svijet teorijskog i praktičnog uma. ideje ο druga­ čijem racionalitetu bile prisutne u povijesti misli od njena početka. no. koji održava i poboljšava život ljudi podređujući ih gospodarima aparata. Antička ideja ο državi. izgleda da ono impli­ cira potrebu za svojevrsnom »kvalitativnom fizikom«.

(Kontrast nije i konflikt.) Ne-kontradikcija i ne-transcendencija su zajednički nazivnik u odnosu na postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja. Totalni empiricizam razotkriva svo­ ju ideologijsku funkciju u suvremenoj filozofiji. da ih podvrgne sebi. Jedino u medijumu tehnologije čovjek i priroda po­ staju funkcionalni objekti organizacije. Ideja znanosti ο univerzalno ovladanoj prirodi projektira prirodu kao beskonačnu materiju u funkciji. U odnosu na tu funkciju. individualnu svijest. pra­ vilo. s jedne strane. dok cjelokupna misao stoji pod vladavinom logike. Rezimirajući. Logos je zakon. proces tehnološkog racionaliteta je poli­ tički proces. čista objektivnost se razotkriva kao objekat za subjektivitet koji daje telos. zapovijed na osnovu znanja. Taj kontinuum podaruje pozitivnim modima mišljenja njihov konformistič­ ki i ideologijski karakter. Ono što se činilo izvanjsko. Univerzalna efikas­ nost i produktivnost aparata pod koji su subsumirani prikri­ va posebne interese što organiziraju aparat. To raspravljanje treba da pri­ premi tlo za pokušaj da se pokažu barijere koje stoje na putu empiricizmu da se uhvati ukoštac sa zbiljom i da sačini (ili bolje. Pog­ ledaj empirijske primjene matematike i simboličke logike u elektronskoj industriji. podređujući ih njihovom općem. metafizičkom. dominacija.160 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 161 komponentu optužbe i odbijanja da dezavuira formulaciju Johna Deweya. Procesi potvrđivanja i verifikacije mogu biti čisto teo­ rijski. tehnologija postaje značajan nosilac postvarenja — postvarenje u njegovoj najzrelijoj i najefikasnijoj formi. U toj formi je svijet objekta ušao u konstrukciju tehnološkog univerzuma — univerzuma mental­ ne i fizičke instrumentalnosti. suprotno konfuznom. Svijet ide k tome da postane materijal totalnog upravljanja koje apsorbira čak upravljače. i totalnog empiricizma. Klasična formalna logika i moderna simbolička logika. Sve se one razvijaju unutar povijesnog kontinuiteta dominacije kojoj plaćaju danak. No. Iz toga proizlazi da misao koja doista transcendira postojeće — transcendira i sam um. Misao ovladava posebnim slučajevima supsumirajući ih pod univerzalne. s druge. transcendentalna i dija­ lektička logika — svaka vlada drugačijim univerzumom rasu­ đivanja i iskustva. Hipotetički sistem formi i funkcija postaje ovisan ο jednom drugom si­ stemu — ο prethodno postavljenom univerzumu ciljeva u ko­ me i za koga se on razvija. sredstava u samima sebi. U danim uslovima znanstvena misao (znanstvena u ši­ rem smislu. strano teorijskom projektu pokazuje se kao dio njegove same struk­ ture (metoda i pojmovi). a onima negativnog mišljenja njihov spekulativni i utopistički karakter. raščini) ideje koje bi mogle slomiti te barijere. U konstrukciji tehnološke stvarnosti nema nečeg takvog kao čisto racionalni znanstveni poredak. . Ta­ ko je to istinski »hipotetički« sistem ovisan ο subjektu koji daje važenje i verificira. Ne samo da se društveni položaj pojedinca i njegov odnos spram drugih pokazuje kao uslovljen objektivnim kvalitetima i zakonima već ovi kvaliteti i zakoni gube svoj misteriozni i nekontrolivi karakter — pokazuju se kao proračunljive manifestacije (znanstvenog) racionaliteta. i ovo društvo je sudbonosno upleteno u njega. odvijanje te logike je različito u raznim modima misli. Um kao konceptualna misao i ponašanje nužno je gospodarenje. Ona postaje sposobna ne samo da ih razu­ mije već i da djeluje na njih. alogičkom mišljenju) van fizike poprima formu čistog i samozadovoljnog formalizma (simbolizma). u slijedećem poglavlju ćemo razmatrat neke aspekte lingvističke analize. Drugim riječima. Tkivo dominacije je postalo tkivo samog uma. ciljeve. pokušat ću jasnije odrediti skriveni subjekat znanstvenog racionaliteta i skrivene ciljeve u njegovoj čistoj formi. no oni se nikad ne odigravaju u vakuumu i nikad ni­ su ograničeni na privatnu. emocional­ nom. puki materijal teorije i prakse.

oslobođenje od metafizičkih utvara i besmislenih poj­ mova odista se može smatrati svrhom u samoj sebi. empirizam se potvrđuje kao pozitivno mišljenje. Tako ling­ vistička analiza tvrdi da ozdravljuje misao i govor od konfuz­ nih metafizičkih pojmova — od »utvara« manje zrele i manje znanstvene prošlosti koje još uvijek proganjaju svijest iako one ne objašnjavaju niti određuju. Na osnovu tog ograničenja teorijski proces postaje direktno praktičan. različitost unutar predominantnog ponašanja. ono je bilo odlučan element u tra­ diciji empirizma. TRIJUMF POZITIVNOG MIŠLJENJA: JEDNODIMENZIONALNA FILOZOFIJA Redefiniranje misli. veće efikasnosti. On oblikuje metode boljeg rukovođenja. njihovo izlaganje. Sve od nje­ gove prve upotrebe. Štaviše. čini se da su senzualizam i materijali­ zam per se negativni spram društva u kome su neispunjene vitalne nagonske i materijalne potrebe. termin »pozitivizam« obuhvaća 1) važenje spoznaje na osnovu iskus- . Uprkos nepo­ pustljivo neutralnom pristupu filozofa. odstranjenju opskurnosti. Poput bilo koje filozofije koja zaslužuje taj naziv. Egzaktno mišlje­ nje. Akcenat je na terapeutskoj funkciji filozofske analize — korigiranju abnormalnog pona­ šanja misli i govora. sigurnijeg planira­ nja. Takvi modi misli koji proturječe postojećem svijetu. S tim karakteristikama ona naznaču­ je svoju poziciju u filozofskoj tradiciji — ona je na suprot­ nom polu spram one misli koja je izgradila svoja shvaćanja u napetosti. arbitrarno i omalovažavaj uče poigrava­ nje terminima »pozitivan« i »pozitivizam«. Na primjer. koje pomaže koordinaciji mental­ nih operacija s operacijama u društvenoj stvarnosti. Ideologijski karakter takva tretmana misli ne treba prejudicirati dovodeći u vezu borbu protiv poj­ movne transendencije preko postojećeg univerzuma rasuđi­ vanja s borbom protiv politike transendencije preko posto­ jećeg društva. u poređenju s ostvarenjima sociologije i psihologije. njegov stav prema postojećem ovisi ο svojevrsnoj dimenziji iskustva koja funkcionira kao izvor znanja i kao temeljni okvir raz­ matranja. Misao je poravnana s realitetom kad je izliječe­ na od nadilaženja postojećeg pojmovnog okvira koji je ili čisto aksiomatski (logika. Prije nego što pokušam pokazati taj inherentno ideo­ loški karakter lingvističke analize. pretendi­ ra na terapiju. matematika) ili koekstenzivan s etabliranim univerzumom rasuđivanja i ponašanja. ο postupku koji impli­ cira isključivanje kritičkih pojmova podobnih da dovedu u vezu takvo ponašanje s društvom kao cjelinom. Filozofska analiza nije neposredna aplikacija takve vr­ ste. kako može izgledati. ostaje akademsko. tretiranje misli u lingvističkoj analizi njegova je vlastita stvar i njegovo vlastito pravo. Terapeutsko tretiranje misli. vjerovatno u školi Saint-Simona. čak proturječju spram predominantnog svijeta rasuđivanja i ponašanja. a proturječje postaje bitno svojstvo uma (Hegel). zastranjenosti ili. U poglavlju IV sam raspravljao ο terapeutičkom empiricizmu sociologije u izlaganju i korigiranju abnormalnog po­ našanja u industrijskim poduzećima. »Moć negativnog« je princip koji vla­ da razvojem pojmova. prethodno ograniče­ na analiza podliježe moći pozitivnog mišljenja. Empirizam nije nužno pozitivan. Analiza u smjeru korekcije i poboljšanja završava u afirmaciji. potanje kalkulacije. treba da opravdam svoje. To ću učiniti tako što ću se ukratko osvrnuti na njihovo porijeklo. Ovo svojstvo misli nije bilo ograničeno na od­ ređen tip racionalizma. u najmanju ruku. empiricizam lingvističke analize se kreće u okvirima koji ne dozvoljavaju takvo proturječje — u preovlađujućem svijetu ponašanja samo-nametnuto ograničenje na predominantno ponašanje vodi k imanentno pozitivnom stavu. ling­ vistička analiza govori sama za sebe i određuje svoj vlastiti stav spram stvarnosti. Svoju glavnu brigu ona vidi u raskrin­ kavanju transcendentnih pojmova. iluzija. negativno su mišljenje.J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 163 7. Za razliku od toga. za svoj okvir razmatra­ nja proklamira opću upotrebu riječi.

dok njegovi da­ našnji sljedbenici pružaju intelektualno opravdanje za ono što je društvo već odavno postiglo — naime oni ozloglašuju alternativne mode mišljenja koji proturječe postojećem svi­ jetu rasuđivanja. Nego se upitaj . Paris. nadalje Wittgensteinovo uvjeravanje da filozofija »ostavlja sve takvo kakvo jest« — takve izjave 2 ) očituju. transcendentalizma i idealizma kao opskurantističkih i regresivnih načina mišlje­ nja. Za razne konotacije izraza »pozitivan« u novoj znanosti ο društvu i ο suprotnosti spram »negativan«. . postoje ira­ cionalna i neznanstvena. a ovo evocira Johna Doea i Richarda Roea i što oni misle ο »prosječnom plaćaocu takse«. koja. Konsekventno tomu. 409. kao samokarakterizacija neopozitivizma. 2) orijentaciju spoznaje na prirodne znanosti kao model izvjesnosti i egzaktnosti.. Vrijedan analize je stil u kome se prezentira taj filo­ zofski biheviorizam. . možda. . 792. 1835. 1960. . 1956. a filozofi sami proklamiraju nemoć i neefikasnost filozofije. 1959. . istine i činjenica.« (str.164 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 165 tva činjenica. on se borio s moćnom ideologijom. sanje ili fantazije 1 ). koji progovara u Saint-Simonovom pozitivizmu. udostojavajućim »ti« (»du »thou«) 3 ). Ona ostavlja postojeći rea­ litet nedirnut. U onoj mjeri u kojoj je dani realitet znanstveno obuhva­ ćen i transformiran. str. vol. pogledaj D o c t r i n e de S a i n t — S i m o n . Bougie i Halévy. netačna je kao opći sud ο filo­ zofskoj3 misli. štite čovjeka od beskorisnih avantura svijesti i potpuno ga osposobljuju da se orijentira u onom što ga okružuje. W o r d s A n d T h i n g s . Macmillan. 100.) »Nemoj više nikada misliti na razumijevanje kao duševni događaj! — Jer način govora je ono što te zbunjuje. u kojoj društvo postaje industrijsko i tehnološko.. g. u suvreme­ nom pozitivizmu. ona se grozi prestupa. str. jest svijet tehnološke stvarnosti. tehničkim ili sličnim ostvare­ njima. no. Mnogo toga što je još uvijek izvan instrumental­ nog svijeta — nepokorena. 3) vjerovanje da progres u znanju ovisi ο toj orijentaciji. str. Tvoja pitanja se odnose na riječi . po mom mišljenju. ili. New York. pozitivizam je borba protiv svake metafizike. Metafizička dimenzija. Rivière.: »I tvoji obziri su nesporazumi. čini se da se on kreće između dva pola — nepogrešivog. 181. javlja se. isto tako. sužavanje misli nije manje oštro zato što je nametnuto po samom sebi — kao vlastiti metod filo­ zofije. Paris. samoponižavanje i samooptužbu intelektualca čiji rad ne rezultira znanstvenim. str. Citirano u André Lalande. Svijet rasuđivanja i ponašanja. ) P h i l o s o p h i c a l I n v e s t i g a t i o n s . 2 ) Za slične deklaracije pogledaj Ernest Gellner. . Konformistički stav pozitivizma. u odnosu na radikalno nekonformistačke načine mišljenja.« (str. u uvodnom poglavlju The Concept of Mind Gilberta Rylea.) totalnu komercijalizaciju građanskog društva kao plod »našeg progresa u racionalizmu i pozitivizmu«. Presses Universitaires de France. 49. 256. Boston. »Prevedi sebi slijedeći slučaj . kad su shvaćena i prihvaćena. U njemu se vrši transformiranje svijeta objekta u instrumen­ talni svijet. ed. Beacon Press. Filozofska misao se obrće u afirmativnu misao. 1) Austinovo prezrivo tretiranje alternativa spram opće upotrebe riječi i njegovo ozloglašenje onog što »razmišljamo popodne u svojim naslonjačama«. 61). Ovo afirmiranje nemoći i ovisnosti prisvaja Humov stav legitimiranog zadovoljstva ograničenjima razuma. 62) i passim. kad je Hume detronizirao sup­ stancije. prvi put u optuž­ bama Fouriera. . Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju. Ogroman je napor u suvremenom svijetu da se redu­ cira djelokrug i istina filozofije. Sam Fourier je vidio (u La F a u s s e I n d u s t r i e . I. vrhunskog autoriteta i indolentne familijar­ nosti. Na kasnijem stupnju. i dalje. ranije genuino polje racionalne misli. gdje iza prikaza »Descartesova mita« kao »oficijelne doktrine« ο odnosu tijela i svijesti slijedi pre­ liminarno pokazivanje njezine »apsurdnosti«. nisu više znanstveni i tehnički progres ono što motivira odbijanje. g. V o c a b u l a i r e T e c h n i q u e e t C r i t i q u e d e l a P h i l o s o p h i e . 1924. Teza d-i filozofija ostavlja sve kao što jest može biti istinita u kontekstu Marxovih Teza ο Feuerbachu (gdje je u isto vrijeme negirana).« (str. i dalje. slijepa priroda — sad se pokazuje unutar dohvata znanstvenog i tehničkog progresa. g. akademski sadomazohizam. Oba trenda su potpuno stopljena u Wittgensteinovoj če­ stoj upotrebi imperativa s intimnim. filozofska kritika kritizira unutar danog društve­ nog okvira i žigoše nepozitivne pojmove kao puku spekula­ ciju. No. pozitivizam nalazi u društvu medij za realizira­ nje (i važenje) svojih shvaćanja — harmoniju teorije i pra* kse.

Štaviše.«. stapa se s općijim tipom slučaja kad nisam sasvim si­ guran. Familijarnost u govoru je bitna utoliko što od početka isključuje intelektualni Vokabular »metafizike«. Citiram analizu iz »Other Minds« 4 ) J. »Imao sam šešir«. . i lingvistička filozofija potis­ kuje ono što je stalno potiskivano u ovom univerzumu rasu­ đivanja i ponašanja. senzornim razlučivanjem (iako *) heliotrop — op. . is­ mijava eggheada. to sam zbunjeniji: to je sasvim posebno i potpuno specifično. čiji govor igra tako odlučnu ulo­ gu u lingvističkoj filozofiji. utoliko je znak konkretnosti. bes­ korisno je: što više mislim ο tome. smiješni fragmenti govora koji zvuče poput dječijeg razgovora — na primjer: »To mi izgleda kao čovjek koji jede mak«. . L. . ili kad sam samo prilično siguran. iako se. a blo­ kirajući (kao sporedni materijal) analizu ο tome što taj govor kaže ο društvu koje ga govori. Austina kao repre­ zentativan primjer. iako dovoljno poseban. isto ta­ ko je znamen lažne konkretnosti. . a s tim se može izaći na kraj. Ovaj slučaj. siguran sam da ovo nije dovoljno slično bilo čemu što sam okusio ikad prije. Autoritet filozofije blagosilja snage koje čine ovaj svijet. Respektirajući predominantnu raznolikost značenja i upotreba. . ona se opire inteligentnom nekonformizmu. već oštrijim razabiranjem. moć zdravog razuma i svakodnevnog govora. svakodnevni jezik ponajčešće nije onaj koji rukovodi analizu. recimo. prirodno. »On je vidio crvendaća«. to je jezik koji izražava njegovo ponašanje. ili ne naprosto tako što mislimo. . b) Drugi slučaj je drugačiji. potpuno je­ dinstveno u mom iskustvu!' Ovo ilustrira slučaj kad ne mogu naći ništa u mom prošlom iskustvu s čim bih mo­ gao usporediti sadašnji slučaj. Tu pokušavam okusiti dato iskustvo. str. Oxford. i dalje (Austinove fusnote su ispu­ štene). Flew. I ovdje filozofija demonstrara svoju lojalnu konformnost sa svakodnevnom upotrebom služeći se kolokvijalnim skraćenicama svako­ dnevnog govora: »Don't . kon­ centrirati se na njega. kombi­ nira s prvim. pri tome postižemo različite stupnjeve uspjeha. 4 ) U L o g i c a n d L a n g u a g e . »Razlučujemo dva različita načina oklijevanja a) Uzimamo slučaj kad osjećamo izvjestan okus. prevo. 1959. nanovo promotriti: možda nađemo neprirodno svjetlucanje. specifičnog okusa. . osjetiti ga živo. U svim takvim slučajevima pokušavam prepoznati sadašnji slučaj traga­ jući za nečim poput njega u mom prošlom iskustvu. nedostajanje zagriza. zagriza. . tako da to nije slično običnoj vodi.ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 167 U cijelom djelu lingvističke analize prisutna je famili­ jarnost s čovjekom s ulice. već su to raspršeni atomi jezika. lovora . ed. 137. da nije dovoljno slično bilo čemu što zavre­ đuje isti opis. Jezik koji čini većinu mate­ rijala za analizu je očišćen jezik — očišćen ne samo od svog »neortodoksnog« vokabulara već također od sredstava za izra­ žavanje bilo kojih drugih sadržaja doli onih koje individuumu pruža društvo. za nekom sličnošću na osnovu koje dati slučaj zaslužuje da bude više-manje pozitivno opisan istom deskriptiv­ nom riječju. Lingvistička analiza zatiče očišćeni jezik kao gotovu činjenicu i uzima taj osiromašeni jezik onako kako ga nalazi izolirajući ga od onoga što u njemu nije izraženo iako ono pripada postojećem univerzumu rasuđivanja kao elemenat i faktor smisla. Lingvistička analiza ne uzima u obzir ono što razotkriva svakodnevni jezik u govoru — osakaćenje čovjeka i prirode. Second Series. A . Ne. ne tako. prisutni zasitan okus nije baš svojstven ananasu? Nije li tu možda čudan nagovještaj zelenog što isključuje svijetloljubičasto i ne bi odgovaralo bradavki*)? Ili je možda to ponešto neobično: moram pažljivije pogledati. ili gotovo si­ guran da je to okus. Nisam siguran da je to okus ananasa: u njemu nema možda upravo onog nečeg. Wittgenstein posvećuje mnogo oštroumlja i prostora analizi »Moja metla je u uglu«.« »isn't . Može­ mo reći 'Jednostavno ne znam što je to: nikad ranije nisam okusio ništa ni izdaleka slično tome . U onome što je aktualni osjet nedostaje oštrine. No. Blackwell. Jezik Johna Doea i Richarda Roea je jezik kojim odista govori čovjek na ulici.

a nama se kaže da slušamo. (U ovim navedenim prim­ jerima transcendentni činbenici su naznačeni u društvenoj po­ djeli rada. š t o ostaje od mišljenja. Transcendiraju je ka činbenicima koji proizvode situaciju i ponašanje ljudi koji govore (ili ćute) u datoj situaciji. Ibidem. baš zbog svoje banalnosti rasvijetliti empirijski svijet u njegovu realitetu. potrebe da mislimo i govorimo na drugačijim osnovama od onih u svakodnevnoj upotrebi — osnovama koje su smisle­ ne. već organiziranjem onoga što uvijek već znamo« 8 ).«7) — kao da bi one bile jedine alternative i kao da »ek­ stremne suptilnosti« ne bi bio prikladan termin za Wittgensteinovo poigravanje jezikom prije negoli za Kantovu Kritiku čistog uma. I n v e s t i g a t i o n s . Dešava se sasvim su­ protno — naime. Takve analize rasvjetljavaju zato jer transcendiraju neposred­ nu konkretnost situacije i njezina izraza.iskustvo'. . sposobnosti našeg razlučivanja). . .stol'. ne vjeruje u mogućnosti novog iskustva. 47. . čija određenja mogu biti čak u proturječju s danim svijetom svakidašnjice. »Problemi se ne rješavaju privođenjem novog iskustva. Bijeda filozofije. Bile bi ono odbačeno. Ništa hipotetično ne smije biti u našim razmatranjima. Ne samo da je mišljenje (ili. u koju se ona sama dovela. istina da mišljenje drugih artikuliranijih slu­ čajeva u našem prošlom iskustvu može pomoći i pomaže . Ibidem.) Utoliko se analiza ne okončava u univerzumu sva­ kodnevnog rasuđivanja. Ibidem. njegov izraz) stiješnjeno na svakodnevnu upotrebu već je nje­ mu i nametnuto da ne traži rješenja preko onih koja su već tu. ali bi tamo bile razotkrivene kao neprimjereni. Prohibicije su stroge i autoritarne: »Filozofija ni na koji način ne treba da ometa aktualnu upotrebu jezika« 9 ).. . stilu i sintaksi drugačijeg reda — rasuđivanjem kome nikako nije »jasno da je svaka reče­ 5 nica našeg jezika u 'redu kakva jest'« ). već šanse očuvanja i zaštite prava. Uzmimo jedan drugi primjer: i u Hegelovoj Logici bi mogle biti rečenice kao što je »moja metla je u uglu«. ono što treba prevladati rasuđivanjem koje je po shvaćanjima.« Što se može zamjeriti ovoj analizi? Svojom egzaktnošću i jasnošću ona je možda nenadmašiva — ona je korektna. S filozofskog stanovišta relevantna su dva pitanja: 1) Može li se eksplikacija pojmova (ili riječi) ikad orijentirati na aktualni svijet svakodnevnog rasuđivanja i završiti u njemu? 2) Jesu li egzaktnost i jasnoća same sebi cilj ili pripadaju drugim ciljevima? Na prvo pitanje. svaka rečenica je tako malo u redu kao i svijet koji taj jezik saopćava. Netko bi se mogao upitati što ostaje od filozofije. Na dje­ lu je širenje nove ideologije koja preduzima da opiše što se 6) 7 ) 8) 9) 10) Ibidem. . 46.lampa'. str. Podređenje vladavini postoje­ ćih činjenica je totalno — doduše. 5 ) Wittgenstein. od­ govaram afirmativno. čak krivi primjeri.168 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 169 je. od inteligencije kad se isključi sve hipotetičko. ne treba da unapređujemo bilo kakvu vrstu teorije. Ali to je sve. P h i l o s o p h i c a l cit. loc. Mo­ ramo prestati s objašnjavanjem. 45. 49. str. ili Karl Krausova analiziranja novina. kad se isključi objašnjavanje? U pitanju nije defini­ c i j a i dignitet filozofije. str. Moramo »prionuti uz predmete svog svakodnevnog mišljenja. ( Gotovo mazohistička redukcija govora na unižen i obi­ čan sačinjena je u programu: »ako su riječi Jezik'. u vezi s prvim njegovim dijelom. ona ga prelazi i otvara kvalitativno različit svijet. str.vrata'« 6 ). samo lingvističkih činje­ nica . ne smijemo zastranji­ vati i umišljati da treba da opisujemo ekstremne suptilno­ sti . 44. filozofija izručena sa svim svojim shvaćanjima postojećem.no društvo govori svojim jezikom. »Nadalje. Najbanalniji primjeri govora mogu. u najmanju ruku. str. Ibidem. 47. te služiti tome da se objasni naše mišljenje i govor ο tome svijetu — poput Sartreova analiziranja grupe ljudi koja čeka na autobus.svijet' upotrebljive. . str. a ima ga nadomjestiti jedino deskripcija« 1 0 ). upotreba mora biti tako nepretenciozna kao kod riječi . racionalne i valjane upravo zato što su drugačije. jasno. a meni je stalo da pokažem ne samo da to nije dosta već da se tu radi ο destrukciji filozofske misli i kritičke misli kao takve.

. nisu intencija Austinove anali­ ze. nepoznate. moći koje vladaju prvim također oblikuju ograničeno iskustvo. realni empirijski svijet. pokazujući taj »izvana« kao bitan za razumijeva­ nje svakodnevnog rasuđivanja. kao što je upotreba riječi . taj jezik ostaje antagonističan. Jedna cijela grana analitičke filozofije je angažirana u tom pothvatu. ili riječi svakodnevnog ra­ suđivanja. Može li ikad i najegzaktnija deskripcija. kontekst a priori zatvoren kako pri­ mjerima tako i samom analizom? Taj širi kontekst iskustva. /vrata'«.170 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 171 zbiva (i mnije) eliminirajući pojmove kadre da razumiju što se zbiva (i mnije).. svijet nuklearnih gradova i kineskih komuna. »alijenaci­ ja« postaje subjekat stava. Ovaj drugi. apstrahira od ne­ posredne konkretnosti da bi postigao istinsku konkretnost. čak i tad stav ostaje neispunjen — samo su­ jeta apsolutnog idealizma utvrđuje finalni identitet misli i njenog objekta. ako sam univerzum sva­ kodnevnog rasuđivanja postaje predmet filozofske analize. ili ras­ pravljanju. svijet u kome su ljudi slobodni. cilj apsorbira sredstva« 1 1 )· Za razliku od toga. s druge strane. što je taj uni­ verzalni. Kad netko stvarno kaže »Moja je metla u uglu«. u filozofiji se ne radi ο nalaženju metle ili ο kušanju ananasa — a još manje ο tome da bi danas empirijska filozofija trebala da se bazira na apstraktnom is­ kustvu. ali . No. Hirošime i Nagasakija. Utvrđenje ovog odnosa nije posao svakodnevnog miš­ ljenja i svakodnevnog govora. Ako se radi ο nalaženju metle ili kušanju ananasa.' ili pak zaboravljene. I tokom dugih serija posredovanja. i živi. koja. stav može pomoći da se uobliči i vo­ di praksa. potisnute. 1331. u: P i è c e s s u r l ' a r t . Ri­ ječ ostaje kao što je bila. Izvučen iz šireg i gušćeg konteksta u kome se govori. objekt analize je odsječen od općeg medijuma u kome se formiraju pojmovi i u kome postaju riječi. On rastvara postojeći iskustveni kon11) Paul Valériy. . Filozofski poj­ movi ciljaju na dimenziju činjenice i značenja koja »izva­ na« osvjetljuje atomizirane fraze. T a k o đ e r »Les Droits du poète sur la langue«.stol'. 1934. U normalnim okolnostima je obični jezik odista bihevioralan — praktični je instrument. i svijeta filozofijskog mišljenja i jezika. rečenica je ispunila svoju funkciju prouzrokujući bihevioralnu reakciju: »učinak proždire uzrok. Kube. unutar historijskog kontinuuma. neispunjena — osim u misli gdje inicira druge misli. cit. S te pozicije postaju upitni gore citirani primjeri ling­ vističke analize kao valjan predmet filozofske analize. ograničeni empirijski svijet dio je prvoga. on možda misli da će netko drugi tko je stvarno pitao ο metli uzeti metlu ili je ostaviti tamo. 47 i dalje. U svakom slučaju. a i ne smjera se na to. Ili. Gallimard. str. Paris. pridonijeti filozofskoj spoznaji? Može li ona ikad služiti kao kritika u kojoj su u pitanju kontroverzne okolnosti čov­ jeka — okolnosti drugačije od medicinskih ili psiholoških te­ stiranja okusa. U prvom redu postoji ireduktibilna razlika svijeta sva­ kodnevnog mišljenja i jezika. američkih cadillaca i njemačkih mercedesa. širi kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji daje govoru njegovo značenje — kontekst koji se ne javlja u pozitivističkoj analizi. 12 ) Pogledaj str. č a k kad se kreće u nepretencioznim terminima svakodnevnog rasuđivanja. 183. No.lampa'. ako u filozofskom tekstu. . da će biti zadovoljan ili ljut. 184. »čovjek«. tad je apstrahiranje spomenutog odnosa opravdano i značenje može postati izvjesno bez narušavanja političkog univerzuma. je­ zik filozofije je »meta-jezik« 12 ). g. Ova apstraktnost nije korigirana ako se lingvistička analiza primjenjuje na političke termine i fraze. Zato riječi na koje je upućena filozofija ni­ kad nemaju upotrebu »tako nepretencioznu . s jedne. riječ »supstancija«. tekst značenja u kontekst njegove realnosti. Pentagona i Kremlja. »Poésie et pensée abstraite. deskripcija koja posvema pojašnjava kušanje nečeg što može imati ili nemati okus ana­ nasa. Stoga egzaktnost i jasnost u filozofiji ne mogu biti po­ stignute unutar svijeta svakodnevnog iskustva. u: O e u v r e s . Ali stvaran empirijski svijet je i to da su sve te stvari pretpostavljene . loc. ne dešava se takva transformacija značenja u bihevioralne reakcije. zaglupljivanja i pokolja. u kome su svakodnevni rad i komfor možda jedino što sačinjava sve iskustvo.. »ideja«. str. da­ nas je još uvijek svijet gasnih komora i koncentracionih lo­ gora. zacijelo. Svijet je to u kome su metla u uglu ili okus nečeg sličnog ananasu nešto značajno.

njihovo prevođenje u operacionalne i bihevioralne termine usko je povezano sa sociološkim prevođenjem. zabluda. U tako pročišćenoj formi empirijski svijet postaje ob­ jekt pozitivnog mišljenja. tj. ono što je strano i antagonističku i što se ne može razumjeti na osnovu dane upotrebe. te njihovim razdvajanjem. nerješivih enigmi. svi su mogući smisleni predikati prejudicirani. Preju­ dicirano suđenje može biti tako široko kao govorni engleski jezik. čije je ponašanje jednodimenzionalno i manipulirano. opskurnosti. osnovu faktične represije. Zatvarajući prodor u tu sferu. već ona otvaraju sferu znanja s onu stranu zdravog razuma i formalne logike.172 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 173 već metod odsijeca pojmove političke. Ne radi se ο prekršajima »čistog uma«. Ova po­ vijesna dimenzija značenja više ne može biti rasvijetljena pri­ mjerima poput »moja metla je u uglu« ili »sir je na stolu«. naime. »Engleska« s »metlom« i »ananasom«. logičkih stavova. Zaista. ili neki drugi kodeks konvencije. od prikaza i utvara. a isto tako realitet ovih prvih s realitetom drugih. ono konstituira empirijski a priori koji se ne mo­ že transcendirati. Ovo otkrivanje razbija prirodnu i reificiranu formu u kojoj se dani univerzum rasuđivanja najprije pojavljuje. Ovo radikalno prihvaćanje empirijskog narušava empi­ rijsko jer u njemu govori osakaćeni. Orijentirajući se na reificirani svijet svakodnevnog ra­ suđivanja. sve su one u istoj domeni jezične igre i akademskog dosađivanja. neka vrsta intelektualca čiji se duh i jezik ne suglašavaju s određenjima svakodnevnog rasuđiva­ nja. bolest pacijenta je u određenom smislu. 170. ne­ doumice. dobra doza psihoanalize — analize bez Freudova fundamentalnog uvida da su nevolje pacijenta ukorijenjene u općoj bolesti koja ne može biti izliječena analitičkom tera­ pijom. Sa svim svojim ispitivanjem. »apstraktni« individu­ um koji iskusi (i izražava) samo ono što mu je dato (dato u doslovnom smislu). a pozitivističko očišćenje svijesti usklađuje svijest s njim. Klasificiranjem i distinkcijom zna­ čenja. ona čisti misao i govor od kontradikcije. Svakodnevni jezik u svojoj »nepretencioznoj upotrebi« može odista biti od vitalnog značaja za kritičku filozofsku misao. Doduše. Tko je pa­ cijent? Po svemu sudeći. Imajte na umu analizu »ovdje« i »sad« u Hegelovoj Fenomenologiji. »vlada«. ili (sit venia verhol) Lenjinovu sugestiju kako adekvatno analizirati »ovu čašu vode« na stolu. Transformiranje kritičkog mišljenja u pozitivno događa se poglavito u terapeutičkom tretiranju univerzalnih pojmova. Odnosno. takve tvrdnje razotkrivaju mnoge dvosmislenosti. Nisu to metafizička prekoračivanja preko gra­ nica mogućeg znanja. pozitivistička filozofija etabilira svoj vlastiti samodovoljni svijet. Na svaki način. neobičnosti. Ν τ. Jedanput prihvaćeno. zatvoren i dobro za') Pogledaj str. 171 štićen od upadanja uznemiravajućih eksternih faktora. Takva analiza otkriva povijest13) u svakodnevnom govoru kao skrivenu dimenziju smisla — vladavinu društva nad svojim jezikom. pre- . neodgovorivih pitanja. Ri­ ječi se razotkrivaju kao genuini termini ne samo u gramatič­ kom i formalno logičkom već također u materijalnom smislu. kritičke analize. Ova mora ostati van razmatra­ nja jer metod koji prihvaća spomenuta filozofija diskredi­ tira ili »prevodi« pojmove koji bi mogli voditi razumijevanju postojećeg realiteta u njegovoj represivnoj i iracionalnoj strukturi — pojmove negativnog mišljeja. te izlažući i objašnjavajući to rasuđivanje određe­ njima postvarenog svijeta. S emfazom se naglašava terapeutički karakter filozofske analize — da liječi od iluzija. iluzija i prekršaja. no. koji ima samo činjenice a ne činioce. analiza ne uzima u obzir negativno. kao granice koje određuju značenje i njegov razvoj — uslovi koje društvo nameće rasuđivanju i ponašanju. Operacionalno ili bihevioralno prevođenje asimilira takve ter­ mine kao što su »sloboda«. tuma­ čenjem i raščišćavanjem konfuznosti i opskurnosti neopozitivizam ne uzima u obzir veliku i opću konfuznost i opskurnost postojećeg svijeta iskustva. U od­ nosu na to mala je razlika da li je kontekst u ocjenjivanju matematički. ili rječnik. ili običaja i upotrebe. svijet iskustva rezultat je ograni­ čenog iskustva. ο kome smo prethodno rasprav­ ljali. ali u medijumu ove misli riječi gube svoju jednostavnu prostodušnost i razotkrivaju ono nešto »skriveno« što ne za­ nima Wittgensteina.

U stvari se valjanost istine transcendirajućeg jezika sastoji u njegovoj relevantnosti za uobičajeni jezik i u uzajamnom djelovanju s njim. koje je učinilo svijet objekta onim što zbiljski jest — svijet u kome su sve činjenice događaji. ap­ straktni subjekt projektira i određuje apstraktni objekt. Iskustvo se odigrava ispred zavjese koja zakriva. liječnik mora ostaviti po strani »moralni« problem. Pri tom je moti­ virana egzaktnošću shvaćenom ili formalno logički ili empirički deskriptivno. I samo odvajanje znanosti od filozofije je povijestan događaj. loc. protestna reakcija protiv nezdravog svijeta u ko­ me on živi. eksperimentira. već kao subjekti i objekti povijesne borbe čovjeka s prirodom i s društvom. Aristotelov pojam materije se razlikuje od galilejskog i postgalilejskog ne samo po različitim stupnjevima u razvoju znanstvenog metoda (i u . zbivanja u povijesnom kontinuumu. stavljanje u stra­ nu specijalnih rezervata. ma što da je istina sadržana u kritičkom idealizmu. ne obvezuje ni svakodnevno rasuđivanje i ponašanje niti filo­ zofiju ovima prilagođenu. neprecizni. subjekt ogoljen od svih drugih kvaliteta. Neopozitivistička kritika još uvijek usmjeruje svoj glavni napor protiv metafizičkih pojmova.. treba da ga osposobi da normalno funkcionira u svom svijetu. Filozofski pojmovi zadržavaju i raz­ vijaju predznanstveno posredovanje (djelovanje svakodnev­ ne prakse. tad smo. posre­ dovanje između subjekta i objekta misli je bitno drugačije. Filozofija ne po­ znaje beskorisnije »otkriće« od onog koje »daje filozofiji mir tako da više ne pati od pitanja koja samu nju dovode u pi­ tanje« 1 4 ). i čak kontra­ diktorni. 14) Philosophical Investigations. Ova nova forma doktrine ο »dvo­ strukoj istini« sankcionira krivu svijest poričući relevantnost transcendirajućeg jezika za svijet uobičajenog jezika. a ne nešto drugo« — osim ako se ovo »jest« razumije tako da se odnosi na kvalitativnu razliku realnog i načinjenog. U represivnim uslovima u kojima ljudi misle i žive mo­ že miso — bilo koji mod mišljenja koji nije ograničen na pra­ gmatičku orijentaciju unutar statusa quo — shvatiti činjeni­ ce i reagirati na njih samo tako da ide »preko njih«. Aristotelova fizika je bila dio filozofije i kao takva priprava za »prvu znanost« — ontologiju. Nema nefilozofskijeg mota od proklamacije biskupa Butlera koja ukrašava Principia Ethica G. 51. kao pothvat koji »ostavlja sve takvo kakvo jest«. Neprijateljstvo je najzamašnije tamo gdje poprima formu tolerancije — to jest kad je određena valjanost istine za transcendentne pojmo­ ve dopuštena u odvojenoj dimenziji smisla i značenja (poetska istina. niti »purificirani« subjek­ ti znanstvena mjerenja. No. nepokorena priroda. u kojima je dozvoljeno misli i jeziku da budu legitimno neegzaktni. Znanstve­ ni metod također ide preko činjenica neposrednog iskustva. Njihov fakticitet je povijestan čak tamo gdje je još uvijek okrutna. Za razliku od tog. On se razvija u tenziji između pojave i stvarnosti. mjeri. to je »metafizička« istina — njezina valjanost. jest upravo najefikasniji način da se zaštiti normalni svijet rasuđivanja od ozbiljnog uznemirenja nepodobnim ide­ jama. kalkulira. Ma što da je istina sadržana u literaturi. Ne mi kao subjekti zdrava razuma. Bilo da se za egzaktnošću teži u analitičkoj čistoti logike i matematike ili u skladu sa svakodnevnim je­ zikom. U znanosti Je medijum subjekt koji opaža. Filozof nije liječnik. Jer filozofija je (povijesno. ekonomske organizacije. No.174 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 175 ma Freudu. a ako je svijet nešto što se javlja iza zavjese neposredna iskustva. mi ti koji su iza zavjese. — na oba pola suvremene filozofije nalazi se odbijanje i devalorizacija onih elemenata misli i govora koji transcendiraju prihvaćen sistem vrednovanja. političke akcije). Misaono rastvaranje i čak destrukcija danih činjenica je povijesna zadaća filozofije i filozofske dimenzije. Jer. kao u lingvističkoj analizi. a njezina povijest još uvijek važi) suprotna onom što Wittgenstein smatra da jest kad je proklamira kao odricanje od svake teorije. metafizička istina). po Hegelu. str. ako je uopće ima. činjenice su ono što jesu kao događanja u toj borbi. On treba da vrati pacijentu zdravlje. objekti filozofske misli su u relaciji sa sviješću za koju konkretni kvaliteti ulaze u pojmove i nji­ hov međusobni odnos. već da pojmi svijet u kome oni žive — da ga ra­ zumije u odnosu na ono što je učinio čovjeku i što može uči­ niti za njega. njegov posao nije da ozdravljuje pojedince. prokla­ mirajući totalno njihovo neprožimanje. Moorea: »Sve je ono što jest. cit. to je »poetska« istina. E.

) Wittgenstein Joe. 323. C. A. Joe Doe sreta ili ne sreta na ulici »pro­ sječnog plaćaoca taksi« Richarda Roea. premješten u sferu fikcije i mitologije cijeli sistem distinkcija koje je čov­ ječanstvo smatralo vrijednim da budu povučene. ed. Allen and Unwin. Ali je sasvim u redu da se kaže kako ni najnerazumljivija metafizika nije ispoljila tako artificijeine i besmislene brige kao što su one ponikle u vezi ) Pogledaj poglavlje VI. Mace. sjećanja i likovi postali istrošeni.. loc. ) Margaret Masterman. 83. da li ih sadržavaju u njihovoj negativnoj kono­ taciji — to jest kao obezvređivanje univerzuma svakodnevne upotrebe? Ako ne uključuju. oštru bol. vla­ stitih imena. concept of M i n d . jaka kucanja srca. tad je odbačen. asimetričkoj sekvenciji konstruiranoj prema čistim principima ideografije« 17 ). vidim ovdje i sad mr­ lju crvenog i govorim »to je crveno«. Rijetko kad je filozofija pokazala zakučastiji esprit de sérieux od onog u takvim analizama kao što je interpreta­ cija Tri slijepa miša u raspravi »Metaphysical and Ideograp­ hic Language«. Aristotelova fizika postaje objektivno kriva. 1957. na osnovu različitih povijesnih projekata. T h e i dalje. užarenost. uganuća. Marxovo postvarenje u ma kakvom adekvatnom prevođenju? Uključuju li ključne riječi poetskog jezika? Ili nadrealističke proze? Ako ih uključuju. zbunjujući. Što su »svakidašnje riječi«? Uključuju li one Platonovu »ideju«. »fikcije« i »iluzije« koje mogu biti racionalnije od njihova opovrgavanja utoliko što su to pojmovi koji uviđaju granice i varljivost predominantnog racionaliteta. čežnje. tonjenje. prevođenja. naročito str. str. Oni izražavaju iskustvo koje Witt­ genstein odbija — naime da je »nasuprot našim prethodno koncipiranim idejama moguće misliti . probadanja. javnom ponašanju.tako i tako' — ma šta da to znači« 1 6 ). Nova ideologija nalazi svoj izraz u takvim proklamacijama kao što je »filozofija izjavljuje samo ono što svatko priznaje«. različitog povijesnog pothvata koji je uspostavio drugačiju kako priro­ du tako i društvo. Hegelov duh. bilo da su integrirani u znanost ili ne. Ova vrsta empiricizma supstituira nevoljeni svijet me­ tafizičkih priviđenja. itd. legendi i iluzija svijetom poj­ movnih i osjetilnih izrezaka. ubod. Zanemarivanje. otkrovenje u činjenici da ljudi često opisuju osjećanja kao uzbuđenja. No. str. degra­ diranje stare ideologije postaje dio nove ideologije. ili besmisleni. opisa. a možda pri­ marno. odnosno sređivanje ove specifično filo­ zofske dimenzije dovelo je suvremeni pozitivizam do toga da se kreće u sintetički osiromašenom svijetu akademske kon­ kretnosti i da stvara iluzornije probleme od onih koje je ra­ zorio. Ona prihvaća također presude ove organizacije. svrbež. 16 17 15 s problemima redukcije. U raščišćavanju tog nereda analitička filozofija kon­ cipira ponašanje u prisutnoj tehnološkoj organizaciji reali­ teta. Možda ovaj primjer nije fer. cit.: B r i t i s h P h i l o s o p h y i n t h e M i d — C e n t u r y . izgrizanje i šokove 1 8 ). ili da općeupotrebljavane riječi obuhvaćaju »sve distinkcije koje ljudi smatraju vrijednim da budu povučene«. iskrivljena svijest je postavljena kao istinska svijest koja od1 8 ) Gilbert Ryle. zgrušavanje. mitova. S novim iskustvom i razumijevanjem pri­ rode. filozofski pojmovi ostaju antagonistički spram domene svakodnevnog rasuđivanja jer kontinuirano uključuju sadržaje koji nisu ispunjeni u govornoj riječi. ćelavost francuskog kralja. 157. pretrpanost. studen.. Primjeri su vješto držani u balansu između ozbiljnosti i šale: razlike Scotta i autora Waverly. riječi i izraza koji su tad organi­ zirani u filozofiju. London. mučnine. Filozofija tako kontinuirano sadržava »privide«. a osakaćena. . 158. 47. cit. u. Sve to ne samo da je legitimno već je i korektno jer razotkriva u kojoj su mjeri neoperacionalne ide­ je. Aristotelovu »esenciju«. gdje se raspravlja ο »umjetno konstruiranoj trostrukoj primarnoj mišjoj sljepoći. Nisu de­ gradirane samo iluzije već i istina sadržana u njima. pa se ovo novo shvaćanje da je Aristotelova fizika kriva sada pro­ širuje unatrag u prošlo i prevladano iskustvo i razumije­ vanje 1 5 ). napetosti. označavanja. uočljivim stanjima i dispozicijama ili predominantnim tendencijama. iracionalni. s povijesnim uspostavljanjem novog svijeta subjekta i objekta.176 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 177 otkriću raznih »slojeva« stvarnosti) već također. aspiracije. str.

Taj zbiljski kon­ tekst. znanstveni pristup uznemiravajućem problemu međusobnog uništenja — matema­ tika i kalkulacije usmrćenja i prekobrojnih usmrćenja. zbiljskiji u tom smislu što proizvodi i determinira istraživane. Ostalo je optuženo — i odobreno — kao fikcija ili mitologija. otkrile u danim povijesnim mogućnostima racionalnu srž mita. spekulativni karakter kritičke teorije proizlazi iz specifičnog karaktera njezinih pojmova koji pokazuju i određuju iracio­ nalno u racionalnom. Naime. Oda­ vanje magiji. odredljiv je jedino unutar teorije društva. također. mje­ renja širenja. Kontekst ο kome je riječ je. racionalno. a isto tako da. kalkulirane i brojem glasova utvrđene činjenice. Danas opet racionalni i realistič­ ki pojmovi od jučer izgledaju mitološki kad se konfrontiraju sa stvarnim uslovima. Posredstvom nje su pojedinci postali nesposobni da iza pogona prepoznaju one koji su ga iskoristili. teorije koje prepoznavaju i projektiraju povije­ sne mogućnosti treba da postanu iracionalne. pojmovi ο zajednici nasuprot društvu. Tehničko postignuće razvijenog industrijskog društva i efikasno manipuliranje mentalne i materijalne produktivno­ sti doveli su do promjene mjesta mistifikacije. Opravdano je reći da ideologija postaje inkorporirana u sam proces proiz­ vodnje. čarolijama i ekstazi je ukolotečeno u svakodnevici doma. Jer .'Neznanstveni. mitologija je primitivna i nezrela misao. Ovi režimi su opovrgli spomenute i svoje vlastite iracionalne »filozofije« potpunom tehničkom organizacijom aparata. tehnologije i biznisa. Bila je to totalna mobilizacija mate­ rijalnog i mentalnog pogona koja je uspjela i uvela mistifi­ cirajući silu nad društvom. itd. dućana. one koji su imali koristi od njega i one koji su platili za njega. radioaktivnih padavina. Faši­ zam i nacionalsocijalizam su opovrgnuli stanovište da se sve veće potiskivanje u suvremenom društvu manifestira u ide­ ologijskoj sferi. također. Danas su mistificirajući elementi savladani i iskorišta­ vani u proizvodnom publicitetu. a razlika između egzaktnog utvrđivanja. krv i tlo. Oni mistificiraju utoliko što su izolirani od istinski konkretnog konteksta iz koga proizlaze činjenice.JEDNODIMENZIONALNA 178 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE MISAO 179 lučuje ο smislu i izrazu onog što jest. te analize fakata i nejasne emocionalne spekulacije bitna je kao i bilo kad prije. nije jasno koja je strana odana mitologiji. u kome predmeti posebnih istraživanja zadobivaju svoj istinski značaj. U devetnaestom stoljeću su teorije socijalizma prevele u sociološka određe­ nja ono što je primarno bilo mit — one su. u ovom društvu. Stvarnost radničke klase u razvijenom industrijskom društvu pretvara Marxov »proletarijat« u mi­ tološki pojam. U tom slučaju. stvarnost u suvremenom socijalizmu pretvara Marxovu ideju u san. Na primjer.). Nemo­ gući (povijesno) elementi su odvajani od mogućih — san i imaginarno od znanosti. Treba razlučiti novu mistifikaciju. Ovaj kontekst je širi i drugačiji od onog istraživanih poduzeća i institucija. i ne tako potpunog širenja. ureda. no on mo­ že. vratiti racionalnu misao na mitološki status. područja i grupa kojih je javno mnjenje re­ gistrirano brojem glasova ili čije su šanse preživljavanja pred­ met kalkulacije. mjerenja i polje istraživanja sociologije i političke znanosti nisu dovoljno racionalni. naime one pop­ rimaju izgled iracionalnog jer protivurječe racionalitetu pos­ tojećeg univerzuma rasuđivanja i ponašanja. Ono se tako suprotstavlja istin­ ski racionalnom ponašanju. Tako je u procesu civilizacije mit Zlatnog doba i mit ο dolasku Mesije pod udarom sve veće racionalizacije. Njihov mitolo­ ški prizvuk odražava mistifikatorska svojstva danih činjeni­ ca — varljivo harmoniziranje društvenih protivurječnosti. naime. mistifikaciju u realnosti. propagandi i politici. Tad je nastalo obrnuto kretanje. razmatranih grado­ va i velegradova. No. eksperimenti ο izdržavanju u abnormalnim situacija­ ma — mistificira utoliko što proizvodi (i čak zahtijeva) po­ našanje koje prihvaća ludost. koja preokreće ra­ cionalnost u njezinu suprotnost. — naime naporima da se dokraj­ če uslovi koji proizvode ludost. konteksta koji determi­ nira njihovu funkciju. Racionalno nije iracionalno. postaje najefikasnije oruđe mistifikacije. a racionalno kompletiranje prikri­ va iracionalnost cjeline. Nevolja je u tome što statistika. prije svega u porastu iracionalnih pseudofi- lozofija (Lebensphilosophie. više no iracionalno. Ovo preokretanje je uzrokovano protivuiječnošću između teorije i činjenica — protivurječnošću ko­ ja sama po sebi još ne čini teoriju pogrešnom. Proces civilizacije obezvažuje mit (to je gotovo definicija progresa).

Dakako. očistiti vas. Njegovo čvrsto empirijsko jezgro je u sistemu institucija koje su postojeći i zaleđeni odnosi među ljudima. da bi osvijetlila puni smisao svakodnevnih ter­ 19 mina. lingvistička analiza mistificira izraze svakodnevnog jezika time što ih ostav­ lja u represivnom kontekstu postojećeg univerzuma rasu­ đivanja. volja nije realna sposobnost duše. Ali kad mislite. Analitička filozofija često stvara atmosferu denuncira­ nja i ispitivanja od strane komiteta. Moramo vam podsjeći krila. Oni postaju data jedino u analizi podobnoj da pokaže strukturu iz koje proizlaze dijelovi i procesi društva i koja determinira njihov međusobni odnos. no on mora biti prevodljiv i bit će preveden. po mom shvaćanju. Ali mi želimo da razumijemo vašu poeziju... Neprimjerene i zbunjujuće suvišnosti treba odstraniti ako hoćemo da do­ minira razborito razumijevanje.:. možete misliti što god hoćete. nisu simboli. pružate mi azil za nenormalne i ne­ razumne. sadržaji koji prelaze zdrav i znanstven razum ne treba da ometaju akademski i svakodnevan svijet rasu­ đivanja. ludnica je negdje drugdje. ispitivanjima i kalkulacija­ ma. koja se zato ovima ne suprotstavlja i ne uznemiruje ih. š t o mislite pod tim i tim . Ona zadržavaju svoju egzaktnost. »brbljalo«. vaš via. Ne govorite kao mi drugi. neodređenih pojmova. pripadne im percepcije. ovo hipostaziranje se dešava u stvarnosti. Pjesniku se može također činiti da solidna trezvenost lingvističke filozofije govori jezikom predrasuda i emocional­ nim jezikom — jezikom gnjevnih starih ili mladih ljudi. također. već naprosto odre­ đen mod određenih raspoloženja. . vjerovatno. »apsurdan«. Jer posto- . Pjesnik bi mogao odgovoriti da on odista želi da njego­ va poezija bude razumljiva i shvaćena (ta radi toga je i piše). iskrivljena su mje­ renja. Varljiva je vaša tolerancija. da »pokažete svoje karte«. već da znače upravo to što kažu. no. . . Moj jezik se može naučiti po. Možete govoriti poeziju — to je u redu. Slično je sa »sviješću«. Odrediti Društvo (s velikim D) kao taj metakontekst znači hipostazirati cjelinu pored i iznad dijelova. sklonosti i aspiracije. No. Is­ to tako. »sloboda«. sanja u koji je vi želite prevesti. filozofija mora upotrebljavati drugačije ). Kad se od njega apstrahira. Kad mi namjenjujete specijalni > kutak značenja i značaja. naprosto ukazuju na određene. »čudan«.}« put bilo kojeg drugog jezika (zapravo je to. »suvišan«. Komunikacije ne smije bi­ ti iznad ljudi. »zbunjujući«.a štiti jezik) i tad će se pokazati da moji simboli. »vlastitošću«. Naučit ćemo vas da kažete ono što mislite tako da bude jasno. metafore itd. mjerenja i preslušavanja. Lingvistička analiza ustvrđuje da Joe Doe i Richard Roe. pojmove i raspoloženja. Intelektualac je pozvan na odgovornost. metafore itd. Zacijelo možete go­ voriti svojim vlastitim jezikom. Mi volimo poeziju. on to sam učinio. svijest je verbalizirano priviđanje. no ako bi ono što on kaže moglo biti rečeno rječnikom sva­ kodnevnog govora.180 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 181 činioc i činjenice nisu neposredno data opažanja. me­ tafizičkih općenitosti i tome slično. •>. a to možemo samo ako intepretiramo vaše simbole. metafore i slike terminima svakodnevnog jezika. kad govore ο onom što im je na pa­ meti. »blebetav«. No. razotkriti vaše trikove. ? Ne prikrivate li nešto? Govorite sumnjivim jezikom. Vratiti ću se kasnije na tretiranje univerzalnih pojmova. jest stvarnost i analiza ga može prevladati samo tako da ga ne zaobiđe i da shvati nje­ gov doseg i njegove uzroke. poput čovjeka s ulice. On '. mi se ne namećemo vama i vašoj slobodi misli i govora. ispitivanja i kalkulacije — ali iskrivljeni ίι dimenziji koja se ne očituje u mjerenjima. Nji­ hov Vokabular obiluje s »neprimjeren«. . Upravo unutar tog represivnog konteksta odvija se bihevioralna eksplikacija značenja — eksplikacija kojoj je do izganjanja starih lingvističkih »priviđenja« kartezijanskog i drugih zastarjelih mitova. Društvo je odista cjelina koja provodi svoju neovisnu moć nad jedinkama. — one se daju eksplicirati izrazima koji označavaju posebne načine i mode usmjerenja i ponašanja. JJ svom izlaganju mistifikatorskog karaktera termina koji označavaju transcendentno. morate nam prenijeti svoje misli — na našem jeziku ili na vašem. a upravo su u njoj mistifikatorska. kritička analiza se mora disocirati od onog što te­ ži razumjeti. već kao stranac koji ne spada ovdje. prvi bi. pa je to dru­ štvo neuhvatljiva »sablast«. će možda reći: razumijevanje moje poezije pretpostavlja uru-1 šenje i obezvređenje upravo onog svijeta rasuđivanja i pona.

čitamo novine i ilustrirane listove. svoje vlastito znanje. Zadaća se ne može odstraniti umjerenim insistiranjem na tome da je skromni cilj lingvističke analize da samo razjasni »konfuzno« mišljenje i govor. također. ono što ljudi misle ne 19 ) Suvremena analitička filozofija je na svoj način sagledala ovu nužnost k a o problem m e t a j e z i k a . 170. ili »to mi sada iz­ gleda crveno«. Tu nastaje problem »metajezika«. već je privatno i vlastito posredovano raspo­ loživim lingvističkim materijalom koji je društveni materijal. Mo­ ramo upotrijebiti iste izraze kad opisujemo naše automobile. razlučivi od analiziranih. i vide i osje­ ćaju. a upravo ta uloga mu je data u analitičkoj filozofiji. 184. »što mogu učiniti s tim u vezi«?). oglaši­ vača. razgovaramo s ljudima. kolege i suparnike — i mi se savršeno ra­ zumijemo. Kako to znamo? Gledamo televiziju. osjećanje) sa njezinim funkcijama. lingvistička analiza ostaje unutar granica misti­ ficiranog i varljivog rasuđivanja. Ovakve okolnosti mogu biti irelevantne za analizu iz­ java poput »svrbi me«. One su vitalne i za lingvističku analizu etike. društvenom nužnošću su ljudi prisiljeni da identificiraju »stvar« (uključujući svoju vlasti­ tu ličnost. Ako takvo razjašnjenje prelazi puko nabrajanje i klasifikaciju mogućih značenja u mogućim kontekstima. termini kojima se analizira smisao određenih termina moraju biti drugačiji. razotkrivajući iskrivljenost u tako mnogo normalne i jasne upotrebe. jezikom svojih gospodara. one mogu postati vitalno relevantne kad ljudi stvarno nešto kažu (»ona ga je naprosto voljela«. naše sentimente i resentimane. već također nešto drugo nego što su sami. Govoreći svojim vlastitim jezikom. ljudi go­ vore. pokazuje ona temelje iz kojih proizlazi da je dano rasuđivanje osakaćen i varljiv univerzum. Ovakva situacija diskvalificira jezik svakodnevne upotrebe da bude kriterij vrednovanja. Ostaviti taj zadatak kolegama u odsjeku za sociologiju ili psi­ hologiju znači učiniti metodološki princip iz postojeće podjele akademskog rada. intelektualce koji to znamo i kritiziramo) opisuju ono što im kažu sredstva masovne komunikacije — a to je stopljeno s onim što oni stvarno misle. Razjašnjenje bi uključivalo analizi­ ranje svakodnevnog govora u stvarno kontroverznim područ­ jima prepoznajući konfuzno mišljenje ondje gdje se ono to najmanje pričinja. Kad opisujemo jedan drugom ono što volimo i ono što mrzimo. filmova. oni (ovo »oni« uključuje nas. službama i susjedima koji ih navode da govore i misle isto što i oni. ili »on jede mak«. kao u logičkom čistu­ nstvu. Kad ih lingvistička analiza ne uzima u obzir. « jest u relaciji s onim što ne kažu. »on nema srca«. To nužno mora biti tako jer jezik nije nešto pri­ vatno i vlastito. svijest. i naprijed. Ili. hranu i pokućstvo. Kad »samostalno« opisuju političku situaciju. U svom životu ljudi ovise ο šefo­ vima i političarima. pogledaj str. organizacije i manipulacije kojima su podvrgnuti članovi društva. no. »to nije fer«. ostavljajući svakome širo­ ko otvoren izbor prema okolnostima. Tamo gdje se čini da ga nadilazi. bi­ lo u svojim gradovima. moramo upotrijebi­ ti izraze naših oglasa. bilo na internacionalnoj sceni. . tad je ono sve drugo sa­ mo ne skroman zadatak. Tad bi lingvistička analiza zado­ bila razinu s koje postaju vidljivi i shvatljivi određeni dru­ štveni procesi koji oblikuju i ograničavaju postojeće rasuđi­ vanje. ona ne može postići empirijsku egzaktnost drugačiju od one na kojoj se insistira u postojećem.182 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO J83 jeci svijet rasuđivanja je potpuno označen specifičnim modima dominacije. Kad je filozofija više negoli jedno od zanimanja. već zato što je totalitet misli i prakse u kome oni žive totalitet manipuliranih kontradikcija. Pod ovim okolnostima je govorna fraza izraz individu­ uma koji je govori i onih koji ga prisiljavaju da govori tako kako govori. Oni moraju biti nešto više i drugo od pukih sinonima koji još uvijek pripadaju istom (neposred- . dobročinitelja. može se uzeti po nominalnoj vrijednosti — ne zato što ljudi lažu. osjećanja i aspiracije. ostaje samo skelet istog svijeta — sablast daleko sa­ blasnija od one na koju se analiza obara. slušamo radio. Tako oni ne izražavaju samo sami sebe. te svih onih napetosti i kontradikcije njihova me­ đusobna odnosa. »Ono što ljudi misle kad kažu . str. političara i bestselera. niti drugačiju jasnoću od one koja je dopušte­ na — to jest. . politike itd.

s komunističkim društvima u razvoju. To je postignuto u djelu Karla Krausa. Dok se društveni sistem značenja u funkciji determiniranja nepopustljivo potvrđuje u kontroverznom političkom univer­ zumu rasuđivanja.184 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 185 nom) svijetu iskustva. objek­ tivne okolnosti. Na primjer. Danas društveni si­ stem značenja objedinjuje razne nacionalne države i jezična područja. mora on biti kadar da ukaže na društvene procese koji su determinirali i »zatvorili« postojeći svijet. a s druge. Riječ. na mnogo prikriveniji. i od strane koga. po mjestu stanovanja) u odre­ đenom društvu. tj. ili čak privatno saopćenje sročio je neki pojedinac koji je (auto­ riziran ili neutraliziran) govornik određene grupe (političke. Prema tome. norme mišljenja i ponašanaja koje ulaze — afirmirane ili suprotstavljene — u individualnu komunikaciju uz različite stupnjeve osviještenosti i eksplicitnosti. njemu ne treba artificijelna »viša razina« jezika da bi extrapoliralo i objasnilo preispitivani jezik. Istinski filozofska analiza značenja mora uzeti u obzir sve te . U takvoj analizi je potrebno da termini ili forme bu­ du razvijeni u multidimenzionalan univerzum. s područjem više ili manje razvijenih kapitalističkih društava. b) postojećem supraindividualnom sistemu ideja. obraćanje učenom skupu ili slično. novinski članak. određenoj komunikaciji (novinski članak. odnosno politički sistem. Leksički i sintaktički kontekst se tako otvara u jednu drugu dimenziju — koja nije izvanj­ ska. vri­ jednosti i objektivnih okolnosti na kojima partici­ pira individualni projekt. teče komunikacija^ Doseg i ospeg društvenog sistema značenja znatno vari­ ra u različitim povijesnim periodima i prema postignutom stupnju kulture. gramatika i Vokabular postaju mo­ ralni i politički čini. Želi se postići to da iz po­ stojećeg jezika progovori skriveno ili isključeno. interpunk­ cije. Kontekst može biti i estetski ili filozof­ ski: književna kritika. Ovo preispitivanje se još uvijek kre­ će unutar svakodnevnog svijeta iskustva. i čak su­ protne individualne i supraindividualne projekte. no njegove su granice dovoljno jasno određe­ ne. intelektualne. Sintaksa. to ne može biti tehnički metajezik konstruiran poglavito s obzirom na semantičku ili logičku jasnost. Supraindividualni sistem je. Ogresenja ο jezik koja se javljaju u novinarskom stilu svojstvena su pripadnom po­ litičkom stilu. ako se komunikacija ne odnosi samo na nekontroverzne od­ nose i instrumente svakodnevnog života. govor). djeluje on također. te sintaktička forma čitane su u kon­ tekstu u kome se pojavljuju — na primjer u novinama koje u nekom gradu ili kraju podržavaju određena shvaćanja po­ sredstvom pera određenih lica. On je pokazao kako »unutarnje« preispitivanje govora i pisanja. c) određenom društvu koje integrira različite. po zanimanju. ono što tre­ ba razotkriti i osuditi operativno je unutar danog svijeta ra­ suđivanje i djelovanje. monar­ hiji. dio opsežne. stava njegovih izdavača u odnosu prema masakrima. pri čemu svako izraženo značenje spada u nekoliko međusobno poveza­ nih. nesvjestan. s jedne strane. a predominantan jezik apsorbira me­ tajezik. Da ilustriramo: neki govor. sačinjenoj u određenom slučaju za određenu svrhu. Tako in­ dividualno saopćavanje »individualizira« supraindividualni sistem značenja koji konstituira dimenziju rasuđivanja razli­ čitu od individualnog saopćavan ja. a ipak isprepletenu s njim. U svjetlosti ove dimenzije upotreba riječi i struktura rečenice poprimaju značenje i funkciju koja se ne očituje u »neposredovanom« čitanju. već konstitutivna za značenje i funkciju riječi — dimen­ ziju bečke štampe u toku prvog svjetskog rata i poslije njega. svepri­ sutne sfere značenja koju razvija i obično »zatvara« društve­ ni sistem unutar koga. u kome su integrirane i asimilirane različite dimenzije jezika. republici itd. u svakodnevnom rasuđivanju. Ovi obimni sistemi značenja koincidiraju. Ta grupa ima svoje vlastite vrijednosti. čak tipografskih pogrešaka može razotkriti čitav moralni. Ovdje lingvistička analiza poeme ili eseja konfrontira dati (neposredni) materijal (jezik analizirane poeme ili eseja) s onim koji je pisac našao u literaturnoj tradiciji i koji je trans­ formirao. pak. Ako ovaj metajezik treba da stvarno probije totalitarna smjeranja postojećeg svijeta rasuđivanja. ono pripada: a) individualnom projektu. emocionalan način. djelomično ukrštenih i suprotnih »sistema«.

Realni svijet svakodnevnog je­ zika je svijet borbe za opstanak. njezin ideologijski napor može biti istinski terapeutički — da poka­ že stvarnost kao ono što ona zbiljski jest i da pokaže ono što ta stvarnost priječi da bude. Kako postojeći svijet svakodnevnog jezika tendira skrućivanju u totalno manipuliran i indoktriniran svijet. No. ostaju neodređeni govornici i njihova situacija. lingvistička analiza u filozofiji upu­ ćuje na nešto vanlingvističko. Kad lingvistička analiza ne pridonosi takvom razumijevanju i kad. u svakom slučaju. Doduše. Doduše. Filozofija pristupa tom cilju ukoliko oslobađa misao od njena porobljivanja od strane postojećeg svijeta rasuđiva- nja i ponašanja. Ne čini to utoliko što transferira svakodnevno rezoniranje u specijalan akademski univerzum koji je pročišćen i sinteti­ čan čak kad je (i upravo kad je) ispunjen svakodnevnim je­ zikom. I. Ističem da je upravo to ono što ne čini lingvistička analiza u suvremenoj filozofiji. a ne kao specijalna disciplina ili predmet analize. doprinosi zatvaranju misli u krug osakaćenog svijeta svakodnevnog rasuđivanja. smisla i besmisla. u stvarnom rasu­ đivanju su χ i y »priviđenja«. U tom analitičkom tretiranju svakodnevnog jezika on je steriliziran i anesteziran. Oni su χ i y ma kako familijarno da govore. Tad bi se politika javila u filozofiji kao smjeranje njenih pojmova da razumiju neiskrivljenu zbi­ lju. Od multidimenzionalnog jezika je učinjen jednodimenzionalan. Ponovo može poslužiti kao primjer Wittgensteinova bes­ konačna jezična igra elementima kompozicije. obraća se ona političkom. Može se prigovoriti da je takva »izvanjska« analiza (pod znakovima navoda jer. u najbolju ruku. došla bi odista na svoje. takvo objašnjenje treba da ispuni terapeutičku funkciju. Zapravo je gore od toga — bijeg u nekontroverzno. Prema tome. dat obilan publicitet) i projektira njegove alternative. No. ne kao specijalna filozofija politike. nekonsekventna. već je unu­ tarnji razvoj značenja) neumjesna kad je intencija da znače­ nje termina bude zadobijeno analizom njihove funkcije i upo­ trebe u svakodnevnom rasuđivanju. više. Uprkos jednostavnoj jasnoći primjera. nije izvanjska. a ako bi filozofija postala terapeuticka. ili konverza­ cije Joea Doea i Dicka Roea. Ona je ide­ ologija i upravo taj ideološki karakter je sudbina filozofije koju ne može prevladati scijentizam i pozitivizam. nezbiljsko.186 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEErNODIMENZIONALNA MISAO 187 dimenzije značenja jer lingvistička očitavanja sudjeluju u svi­ ma njima. ukoliko pokazuje negativnost postojećeg (njegovim pozitivnim aspektima je. umjesto toga. Kad odlučuje ο dinstinkciji legitimne i nelegitimne upotrebe. proizvod su analitičara filozofa. No. u ono što je samo akademski kontroverzno. mutan i opskuran svijet i zacijelo mu je potrebno objašnje­ nje. fi­ lozofija se suprotstavlja i projektira samo u misli. utišana je eksplozivna povijesna di­ menzija značenja. terapeuticka zadaća filozofije u totalitarnoj eri mora biti politička zadaća. tad je ona. zapravo. To je zaista dvosmislen. razgovor x-a i y-a je savrše­ no razumljiv i lingvistički analitičar se s pravom obraća stan­ dardnom razumijevanju prosječnih ljudi. u stvarnosti se međusobno razumijevamo samo u cijelim područjima ne­ sporazuma i kontradikcija. Oni ne egzistiraju. . estetskom i moralnom suđenju. već su držana od­ vojeno jedno od drugog. a u ovome se različita i suprot­ na značenja više međusobno ne prožimaju. autentičkog i varljivog zna­ čenja.

ŠANSE ALTERNATIVA .

rastvarajući intenciju tih pojmova u izjave ο pojedinačnim odredljivim operacijama. Pitanje ο statusu općih pojmova nikako nije samo jedno apstraktno pitanje epistemologije ili pseudokonkretno pitanje jezika i njegove upotrebe — ono je u samom centru filozofske misli. zapravo. po analitičkim filozo­ fima. a obje upotrebe ih razlučuju od raz­ nih moda ponašanja i dispozicije koji. snaga­ ma. biti vrednovani tvrdnjom da oni označavaju cjelinu koja je više i drugo nego njezini dijelovi. Ovi opći pojmovi se održavaju kako u općoj tako i u »poetskoj« upotrebi. tendencijama. vještinama itd. izvedbama. Sopstvo. Takvi opći pojmovi ne mogu. Duša. može adekvatno opisati pojedinačan mentalni proces. Vo­ lja. Sop­ stvo. Suvremena analitička filozofija želi odagnati takve »mi­ tove« ili metafizička »priviđenja« kao što su Duh. Oni. što za­ mišljam kad kažem »ja« ili što misli svećenik kad kaže da je Mary »dobra djevojka«. Kad se . no ona za­ htijeva analizu neosakaćenog iskustvenog konteksta. Tretiranje općih pojmova razotkriva položaj filozofije u sklopu kulture — njezinu povijesnu funkciju. nikako. Ο tome je sad potrebno opširnije raspraviti. Dobro. Svijest. sklonostima. POVIJESNA SVEZA FILOZOFIJE Pripadnost analitičke filozofize osakaćenoj zbilji mišlje­ nja i govora očituje se u njezinu tretiranju univerzalnih poj­ mova. Dok svaka interpretacija. a ni njihov ukupan zbir ne zahvaća. odnosno prevođenje. čini se da ni jedna od tih reformulacija. Volja. a čak i ne opisuje puno značenje takvih termina kao što su Svijet. Na čudan na­ čin rezultat pokazuje nemoć destrukcije — priviđenja i dalje proganjaju.8. označavaju cjelinu. Problem je već prethodno pomenut iz aspekta inhe­ rentno povijesnog i u isto vrijeme transcendentnog. općeg karaktera filozofskih pojmova. ispunjavaju njihovo značenje.

itd. korporacija. Lica koja izvršavaju odluku. Jedan od uzne­ mirujućih problema u analitičkoj filozofiji jesu izjave ο op­ ćim pojmovima kao što su »nacija«. Da bi bile potpuno smis­ lene. da je »Engleska« objavila rat. S druge strane. »sopstvo«. »Metaphysics and Verification«. kao osakaćenje duha (i tijela) nametnuto čovjeku od strane njegova dru­ štva — filozofija se bori samo s priviđenjem supstancije koju želi demistificirati. nadređenu egzi­ stenciju. »Engleska« 1 )· Nikakav poje­ dinačan entitet ne odgovara tim općim pojmovima. Pears. Mistifikatorski karakter ne proizlazi iz pojmova »duh«. partija. očuvana i reproducirana — kao (relativno) posljednja. 1956. Kongres Sjedinjenih Država. univerziteta. passim. Ova stvarnost je poprimila neovisnu. okupljen na zasjedanjima. g. »Universals«. sastajući se i odlučujući ο svojoj politici.. i dalje. 1959. U svojoj odluci (glasanje. »svijest«. ne djeluju kao individuum. u nuklearnom oružju koje naručuju i proizvode. sebe s ulogama i funkcijama koje moraju odigrati u društvu. Oxford. da sam studirao na »Oxfordskom univerzitetu«.. način na koji su takve tvorbe i ljudi organizirani. Peter Laslett (ed. 22.A n a l y s i s . M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . u rezultatima nji­ hovih zakona. 1953. Flew. plaćama i zahtjevima koje ustanovljuju. 0 . Nije ono njihovo vlastito djelo i njihova vlastita riječ. kad je predominantan univerzum nesporazuma i upravljane komunikacije supstituiran varljivim univerzumom općeg razumijevanja me­ đu ljudima — tad su inkriminirani opći pojmovi odista prevodljivi. Oni su opipljivi u dokumentima. Svako reduktivno prevođenje takvih izjava. čak nezaobilazno reći da je »nacija« mobili­ zirana. T h e C o n c e p t o f M i n d . biblioteka itd. str. Wisdom. potreba da se pokuša takvo prevođenje.. J . No. Urmson. Isto modificirano objašnjenje može­ mo primijeniti na druge izjave. str. r u i i t i c s a n ü S o c i e t y . već od njihova bihevioralnog prevođenja. i dalje. Introduction t o L o g i c a n d L a n g u a g e (First Se­ ries).. Second Series. kad je svakodnevan jezik uzet po svojoj neposrednoj vrijednosti — tj. J. »Oxfordski univerzitet«. uprava direktora i organizatora.) P h i l o s o p h y . Ako filozofija ne shvati ove procese prevođenja i identificiranja kao društvene procese — tj. New York.. D. pored i iznad pojedinaca koji ih sači­ njavaju. članovi vijeća i fakul­ tet jesu. G . . u ibid.. univerzalna stvarnost što nadilazi podređene joj institucije ili ljude. »Britanski ustav«. 223. g.. interesa inkorporiranih u organizacicijama. 1955. pritisak. centralni komitet.192 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 193 odbija ta supralingvistička analiza. a ipak je 1 ) Pogledaj Gilbert Ryle. integrirani i upravljani djeluje kao entitet različit od njegovih sastavnih dijelova — i to do te mjere da raspolaže životom i smrću. Oxford. Možemo reći da univerzitet nije poseban entitet pored i iznad njego­ vih raznih koledža. i dalje. str. 1959. već kao predstavnici nacije. čak i u tom ratu priviđenja su naznačene snage koje bi mogle dokrajčiti taj fiktivni rat. pojedinci su govornici (često nesvejsni) institucija. Oxford. P h i l o s o p h i c a l A n a l y s i s .. protest protiv njegove nemoguć­ nosti indicira da nešto nije u redu. »država«. opipljivi i djelotvorni entiteti. u : P h i l o s h o p h y a n d P h y c h o . Russell. F. Oxford. a njihova »mitološka« supstancija može biti rastvo­ rena u mode ponašanja i dispozicija. mijenja njihovo značenje. Prevođenje je lažno upravo zato što pojmove dosljedno prevodi u mode stvarnog ponašanja. cit. predsjednik. par­ tija. Sa stajući se na skupovima. smatram. ako se uopće daju identificirati. utjecaja. loc. 17. A . 1956. g. u imenovanjima. B . već je upravo način na koji su ovi organizirani. upravo to rastvaranje mora biti podvrgnuto pita­ nju — ne samo u ime filozofa već i u ime običnih ljudi u či­ jem se životu i rasuđivanju događa rastakanje ο kome je riječ. N . Oxford. zato izjave koje se odnose na nju sadrže zbiljski op­ će i ne mogu biti adekvatno prevedene u izjave kojima su predmet pojedinačni entiteti. ono se ljudima događa i oskvrnjuje ih tako što su »okolnostima« prisiljeni da identificiraju svoj duh s mentalnim proce­ sima. ustava. g. univerzitet je stavljena u gibnje. No. propaganda) — •nroizašloj iz konkurencije mstitucija i interesa — nacija. No.. g. kao u slučaju naci­ je. »nacija« ili »partija« treba da budu prevodljive u svoje komponente i elemente koji ih sačinjavaju. sasvim smisleno. Činjenica da to nisu jest povijesna pa se isprečuje lingvističkoj i logičkoj analizi. tendencija i dispozicija pa tako uzima osakaćene i organizi­ rane pojave (same po sebi dovoljno realne!) za realitet. korporacije.

tendencija ili sposobnost. korporacija. Oni vjeruju — ali zašto bi čovjek vjerovao u takvu opskurnost? Vjerovati — umrijeti? — kad je stvar u tome da se nauči živjeti?« 2 ). U pogledu navedenih karakteristika možemo svijest na­ zvati dispozicija. Ova formulacija bi povrijedila Kantov pojam jer je prioritet svijesti ο kome go­ vorimo empirijski. broj. cit.). ona odlučuje ο njihovoj egzistenciji i njihovim mogućnostima. ide­ je. integriranja pojedinačnih akata. Vjeruju da umiru za naciju. i to na one apstraktnije i kontroverznije pojmo­ ve koji predstavljaju stvaran izazov za filozofsku misao. Vjeruju da umiru za Domovinu.194 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E 3 Š A N S E ALTERNATIVA Ο 195 Disharmonija između individualnih i društvenih potre­ ba. Istinita svi­ jest će sintetizirati iskustvena data pojmovima koji u danim činjenicama što potpunije i što adekvatni je odražavaju dano društvo. str. restrikciji značenja. ona je stvarna snaga koju ljudi osjećaju i provode u svojim dje­ lovanjima. crkva — stvarnošću koja nije identična ni sa jednim od po­ jedinačnih odredljivih entiteta (individuum. takvo prevođenje koje bi raščinilo krivu op­ ćenitost u njezinoj supstanciji. već. već radi stvarnog ulaženja društva u iskustvena data. u raznim stupnjevima zajednič­ ka članovima neke grupe. Cjelina ο kojoj je riječ nije puki zamijećen Gestalt (kao u psihologiji). čak ako i dopuštamo stvarnost takvih političkih općenitosti. aspiracije pojedinih društvenih grupa. Raspravljanje će i ovog puta biti koncentrirano na supstancijalne opće pojmove za razliku od logičko-matematskih općih pojmova (skup. Kao takva. Naše raspravljanje ne pretendira da uđe u »problem uni verzali ja«. Moglo bi se reći da su pojedinačni akti a priori sintetizirani »transcenden­ talnom apercepcijom« u tom smislu što integriranje sinteze prethodi pojedinačnim procesima i aktima. ali je njihova analiza olako držana u granicama akademske filozofje. Vjeruju da umiru po zapovijedi Države. »Oni vjeruju da umiru za Klasu. a uključuje nadindividualno iskustvo. objektivna osnova njihova funkcioniranja u danom društvenom i povijesnom kontekstu. njihova neovisnost je patvorena utoliko što je pripadna određenim moćima koje su organizi­ rale dano društvo u cjelini. odnosno jedna od sposobnosti. nepostojanje takvih predstavničkih ustanova u kojima individuum radi i govori za sebe. Još je uvijek diseratum. razred itd. no poli­ tički diseratum. partija. oblikuje i distingvira od »drugih svijesti«.. generalna dispozicija. a umiru za Slo­ bodu dividenda. Supstancijalan opći pojam ne samo da apstrahira od konkretnog entiteta već i označava drugačiji entitet. Na osnovu ovoga je smislena razlika istinite i krive svijesti. Nije to jedna od dispozicija. Realna utvara je stvarnost veoma prinuđavajućeg karaktera — odvojena i neovisna sila cjeline nad pojedincem. Iz toga slijedi da je zapostavljanje društva u vezi s formiranjem pojmova izraženo u akademskom ogra­ ničavanju iskustva. omogućuje ih. a umiru za Birokraciju. gela). ustav. loc. Hipostazirana cjelina se opire analitičkom rastvaranju. Vjeruju da umiru za slobodu Ličnosti. 631. ili insti­ tucija). grupa. Iako stavrna. vol. a ono ipak uvažava stvarnost općenitosti nazi­ vajući je njezinim pravim imenom. rezultira stvarnošću takvih općenitosti kao što su nacija. u striktnom smislu. ne zato što je neki mitski en­ titet s onu stranu pojedinačnih entiteta i izvedbi. a umiru za novac koji država drži. III. nemaju li druge općenitosti sasvim drugačiji sta­ tus? Imaju. Takve općtenitosti izražavaju razne mode i stupnjeve reifikacije. a umiru za bandite koji joj začepljaju usta. društva. niti totalitarna država (kao u lošoj po'itičkoj znanosti) — to je postojeće stanje stvari koje deteriminira život ljudi. okolnostima i odnosima. a umiru za partijske ljude. klase. ni metafizički apsolut (kao u He2 ) François Perroux. Svijest je drugo i više nego svijesni akti i ponašanje. Vjeruju da umiru za Proletarijat. »Sociološku« definiciju ne sugeriramo zbog predra­ suda u korist sociologije. a umiru za Industri­ jalce. Njezin realitet bi mogao uslovno biti opisan kao način ili mod individuumova sintetiziranja. No. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e . Oni sudjeluju u njoj (na vrlo nejednak način). već zato što je konkretna. Ovo je genuino »prevođenje« hipostaziranih općenitosti u konkretnosti. . ono pokušava da samo osvijetli ograničeni (umjetno) obzor filozofske analize i da indicira potrebu nadilaženja ovih granica.

Protest protiv nejasnog. već za one koji snose tu iskrivljenost iako je možda nisu ni svjesni — za Joea Doea i Richarda Roea. Naprotiv. razumijevanje. zadovoljavajućih »tehničkih« definicija ljepote u este­ tici. koji se zbivaju trenutno. Odnose li se upravo iznesene primjedbe u vezi s prisu­ stvom stvarnosti u sadržaju takvih pojmova kao što su »duh« i »svijest« i na druge apstraktne. Suvremena lingvistička analiza izmiče iz tog zadatka tako što pojmove interpretira određivanjima pripadnim osiromašenoj i determiniranoj svijesti. ona je viđena. odražava nesretnu svijest podijeljenog svijeta u kome je to što jest insuficijentno spram onog »što može biti«. . Kad govorimo ο lijepoj djevojci. Tako su »negativno prisutne« određene snage »okoline« koje preduvjetuju svijest za spontanu repulziju izvjesnih data. kritičkoj misli. uobičajena restrikcija iskustva prožima napetošću »svijest« i mentalne procese. Prva Elegija. Opći pojam obuhvaća u jednoj ideji mogućnosti koje su realizirane i istovremeno u realnosti blo­ kirane. Mislim.. govoru. Ovaj opis je upravo taj metafizički karakter koji po­ zitivistička analiza želi eliminirati prevođenjem. metafizičkog ka­ raktera takvih općih pojmova. Ono što im je svi­ ma zajedničko — »ljepota« — nije ni misteriozan entitet ni misteriozna riječ. no svi oni određuju isto specifično stanje ili okolnost — neki kvalitet.196 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 197 Štaviše. mirisana. koja lomi krug svakodnevnog iskustva i otvara (za trenutak) jednu drugu stvarnost (čiji integralni element mo­ že biti strah) 3 ). lije­ poj slici. ali prevođe­ nje eliminira ono što je trebalo odrediti. Njihova odsutnost je stvarnost — pozitivan faktor koji objaš­ njava aktuelne mentalne procese pojedinog čovjeka. zacijelo mislim na različite stvari. One su prisutne kao odbijen materijal. lijepom krajoliku. više ili manje. iščezavaju i javljaju se u toliko različitih formi koliko ima ljudi. čak rezultira njihovim konfliktima. možda. a što je ipak prisutno i što u znatnoj mjeri determinira nje­ govo ponašanje. odnosno izvedene iz iskustva. odnosno kvalitete. ponašanju itd. Zaljubljen mladić i filozof. proizlazi iz kontrastnog karaktera ljepote. U pitanju je neokljaštrena i neprofiltrirana intencija izvjesnih ključnih pojmova u nerepresivnom razumijevanju stvarnosti — u nekonformističkoj. Čini se da je ireducibilna razlika općih pojmova i odgovarajućih poje­ dinačnih slučajeva ukorijenjena u primarnom iskustvu neprevladljive razlike potencijalnosti i aktualnosti — dviju di­ menzija jednog svijeta. umjetnik i američki vlasnik pogrebnog poduzeća mogu je »definirati« na razne načine. pri tome na ono što čovjek ne izražava. kao ključnih pojmova misli. i čak ga niječe. a supstancijalne opće pojmove — ljepota. pravda. slu­ šana. formiranje i doseg njegovih pojmova. U toj direktnosti i neizdiferenciranosti je ljepota doživljena u lijepom — to jest. Ima mnogo. svjesne akte. shvaćena. D e v i n s k e ) Stendhal. dotaknuta. E l e g i j e . čiji je zadatak da odstrani iskrivljenost koje je puno svakodnevno rasuđivanje. na ono za što ne pokazuje sklonost. a iščezavajući manifestiraju ono što može biti. Ovo određenje ukazuje na stanje ljudi i stvari i na odnos između ljudi i stvari. ne podrazumijevam time naprosto mentalne procese očitovane u njezinu izrazu. možda nema ništa direktnije i jasnije u iskustvu od pojave ljepote u raznim lijepim objek­ tima. insistiranje na familijarnoj konkretnosti i zaštitničkoj sigurnosti zdravog razuma i zna­ nosti još uvijek pokazuje nešto od one primarne tjeskobe koja je rukovodila registrirane izvore filozofske misli u njezi­ nu razvoju od religije preko mitologije do logike. što. odnosa. Kad govorim ο svijesti neke osobe. ne podrazumijevam naprosto dispozicije ili sposobnosti tako kako su iskušene. opskurnog. uslova. osjećana. smisao njegovih riječi i ponašanja. obrana i sigurnost su još uvijek značajne stavke kako u intelektual3 4 ) Rikle. naime. Doživljena je gotovo kao šok. Smisao za koga? Ne samo za pro­ fesionalnog filozofa. po kojima je lijepo u kontrastu s drugim objektima. sreća i njihovi kontrarni pojmovi? Izgleda da perzistencija ovih neprevodljivih općih pojmova. no čini se da je samo jedna koja čuva iskustveni sa­ držaj ljepote i ona je zato najmanje egzaktna definicija — ljepota kao »promesse de bonheur« 4 ).

7 ) »Cjelinu« o kojoj je ovdje riječ treba osigurati od kri­ vog razumijevanja u smislu neovisnog entiteta. str. univerzijalnijeg i potpunijeg kvaliteta što dolazi do iskustva u konkretnom 8 ). čini se. Prevođenje može eliminirati sakrivenu negaciju preformuliranjem znače­ nja u nekontradiktoran stav. l o c . djevojka može biti lijepa. sloboda. gustoća. cit. Apstraktan ka­ rakter ovih posljednjih pokazuje. 200. ljepota. g. tvrdoća. No. pojmovi su smisleni samo u iskušenom kontrastu s njima suprotnim: bijelog s nebijelim. ako je riječ. . U stvarnosti. od predmeta sličnih bjelini. zemlja može biti slobodna (u poređenju s dru­ gim) jer ljudi u njoj imaju izvjesne slobode. 8) Pogledaj str. kišu ili vrućinu. kvalitete kao što su bijelo. U tom smislu opće oblikuje »materijal« svijeta.. .« 5 ) Supstancijalan karakter »kvaliteta« ukazuje na iskus­ tveno porijeklo supstancijalnih univerzalija. lijepog s nelijepim. Na osnovu tog odnosa konkretan kvalitet predstavlja kako negaciju tako i realizaciju univerzalnog. Riječ samo suge­ rira pojam. bliže apstraktno i univerzalno nego analitička filo­ zofija. Humboldt. ja bih rekao. M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . ona konkretnija svojstva kao djelomične realizacije. već upravo kao svojstva svijeta s kojim je čovjek svakodnevno konfrontiran. manifestacije. 0 ) 5 ) Bertrand Russell. Univerzalije su primarni elementi iskustva — općenito­ sti ne kao filozofski pojmovi. Simon and Schuster. Humboldtova filozo­ fija jezika naglašava iskustveni karakter pojma u odnosu pojma i riječi. tvrdoća ili mekost. U apstraktnoj imenici (ljepota. on ga dovodi do postavke ο izvornoj srodnosti ne samo između pojmova i riječi već. Negativne izjave mogu ponekad biti pre­ vedene u pozitivne: »nebijelo« u »crno« ili »sivo«. ljubav ili mržnju. aspekte. također. 1959. tvrd. štaviše. Ova se javlja u odnosu između kvaliteta (bijel. slobodan. no ne ljepota. 197. »Možda bismo mogli odrediti . str. . U tom se smislu građa svijeta sastoji. već je upravo obrnuto: riječi nastaju iz cjeline govora (aus dem Ganzen der Rede).građu' svijeta kao ono što je modelirano riječima koje su. str. »slobodan«) prida7) Ibidem. Struktura te osnove su opći pojmovi kao što su boja. postavlja se u odnos s općim. sloboda) sadr­ žano je više nego u svojstvima (»lijep«. čak ljepotica. 74—75. Taj pojam na neki način izražava razliku i ten­ ziju između potencije i aktualnog — identitet u toj razlici. Ove formulacije ne mijenjaju odnos između apstrakt­ nog pojma i konkretnih realizacija: univerzalan pojam ozna­ čava ono što pojedinačan entitet jest i što nije. »nelijepo« u »ružno«. no tako­ đer lijep. svjetlo ili tama. pravedan) i odgovarajućih pojmova (bje­ lina. Pojedinačne stvari i događaji jesu samo na potki općeg koje je više nego potka — ono je kon­ kretna osnova na kojoj pojedinačno nastaje. ured ili šefa. realan »elemenat« jezika.198 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 199 nom tako u nacionalnom budžetu. između poj­ mova i glasova (Laute). U e b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t d e s m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . čini se da se ono smješta u metafizički svijet. tvrdo ili slatko sma­ trali su univerzalijama. neprevedena izjava sugerira stvarnu težnju. 170—171. kao slučajevi i dijelovi u općoj konfiguraciji (i čak kao opća konfiguracija) od koje su neodvojivi. Pojedinačne stvari (entiteti) i događaji se pojav­ ljuju samo kao skupina i kontinuum odnosa. ne saopćava ona gotov pojam niti sadrži već fiksiran i »zatvoren« pojam. New York. upravo na osnovu odnosa riječi spram supstancijalno univerzalnog (pojma) ne možemo za izvor je­ zika prihvatiti signifikaciju objekata riječima koje bi se tek naknadno vezivale u svoj sklop (Zausammennfiigung). egzistira i pro­ lazi. ulicu. kao sredstvo pojmo­ va. »Gestalt-a« i tome slično. no nije »bjelina«. ra­ dije nego od objekata koji imaju svojstvo da su bijeli«. ako gornja teorija važi. pokret ili mirovanje. subjekti predikta ili uvjeti odnosa. na primjer. Iskusili smo. izgleda. 201. no.. Neprofiltriranom iskustvu je. kad su pravilno upotrijebljene. oblici. 6 ) Wilhelm v . Snijeg je bijel. na način kojim pojmovi potiču iz neposrednog iskustva. »Tra­ dicionalno. ali nije i samo utjelovljenje slobode. pravednost). no. govor nije sastavljen od riječi koje bi prethodile. oni su sintatički srodniji supstancijama. oni se ne mogu javiti drugačije a da ne izgube svoj identitet. snijeg. Po Humboldtu.

što je . Osim toga. g„ str. nije sva okrutnost koju čovjek poznaje — poznaje kao gotovo neumornu silu u po­ vijesti i imaginaciji. »Vječni predmeti su . samosvojnoj funkcionalnosti eminentnosti kao takve koja ob j e d i η j uj e mno­ štvo u p r a v o u procesu kojim ga . » G e n e r a l B e c a u s e F i r s t « : A P r e s o c r a t i e M o t i v e i n A r i s t o t l e ' s T h e o l o g y . one sabiru svojstva pripadna svima ljudima za razliku od drugih živih bića.· Ni iskustvo ni prosuđivanje nije privatno. U pogledu svog karaktera je svaki stvarni slučaj određen time kako su te mogućnosti realizirane za taj slučaj.aristokratizira' jer su eminentnost i jedinstvo bitni uslovi pune stvarnosti mnoštva baš kao mnoštva«. čini se. Pojam artikulira svoj­ stva koja su smatrana »tipično ljudskim«. Filozofski pojmovi se formiraju i razvijaju u svijesti ο općem stanju u povijesnom kontinuumu. to će reći opće upravo zbog toga. pojam slobode svu još ne postignutu slobodu.200 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 201 nim pojedinim osobama. . . i samo utoliko. konceptualiziraju materijal od koga se sastoji svijet isku­ stva. a ne namjerne. nije primarno »organizmička« kategorija. »pravednost«.apstraktnim' podrazumijevam ono što je vječni objekt po samom sebi — to će reći. smatram da svaki vječni objekt ima svoju vlastitu specifičnu povezanost sa svakim takvim slučajem što označujem njegovim modom ulaženja u taj slučaj«. već kao n o r m a koja uspijeva da objedini mnoštvo dijelova u jednu cjelinu jer univerzalno povezuje. prvog po »eminentnosti« i zato zbiljskom realnošću: » . . One su povijesne i nadpovijesne.. Supstancijalan opći pojam smjera na kvalitete koji nadmašuju sve pojedi­ načno iskustvo. No. koja naglašava n o r m a t i v n i k a r a k t e r univerzalnih pojmova. da uzmemo drugi primjer. i to u svjetlosti njegovih mogućnosti. možemo dovesti u vezu sa shvaćanjem univer­ zalnog u grčkoj filozofiji — naime. . no perzistiraju u svijesti — ne kao izmišljevine mašte niti kao logičnije mogućnosti. 1962. Reiche. prevladavati. 1961. »pri­ roda«. . »Tako je metafizički status vječnog objekta status mogućnosti neke aktualnosti. općost nije subjekt već predikat. »ljepota« ili »sloboda«. njegova esencija je shvatljiva bez pozivanja na neko pojedinačno iskustvo. Naprotiv. Ili. i dalje. već kao »građa« iz koje je sačinjen naš svijet. Ma kako da su definirani »čovjek«. 105. i javljaju se kao mogućnosti uslova u kojima čovjek stvarno živi. ili čovjek. i dalje. ukorijenjena u imanentnoj. Tad ono nije opće na način logički univerzalnog ili pojma vrste. oni su izrađeni s individualne pozicije unutar određenog društva. Postoji široka skupina pojmova — usuđujemo se reći filozofski relevantnih pojmova — u kojoj kvantitativan od­ nos općeg i pojedinačnog poprima kvalitativan aspekat. 52. filozofski pojam »čovjek« smjera na potpuno razvijene ljudske sposobnosti koje su nje­ gove distinktivne sposobnosti. po svojoj prirodi apstraktni. Tako pojam ljepote obuhvata svu ljepotu još ne realiziranu. Nijedan snijeg nije čisto bijel. Cambridge. Biti apstraktan znači transcendirati pojedinačne slučajeve stvarnog zbivanja. 228. str. taj i m a n e n t n o tele­ ološki aspekat cjelovitosti kao funkcionalne. prigušenosti i prikraćenosti. gdje apstraktno opće. Harold A .« (cjelina = suma njezinih dijelova). Ova maglovita fra­ za može poslužiti da osvijetli ambiguitet u takvim filozofskim definicijama — naime. u svjetlosti nje­ gove stvarne ograničenosti. 10) New York. je zapravo. već imanentno teleološki (cjelina = različito od sume njezinih dijelova). označava mogućnosti u konkretnom povijesnom smislu. Ona. Tako je materijal misli povijesni materi­ jal — ma kako apstraktan. Macmillan. oni sintetiziraju sadržaje iskustva u ideje koje transcendiraju svoje pojedi­ načne realizacije kao nešto što treba nadići. g. a istovremeno su zahtijevana kao naj adekvatni ja ili najviša realizacija čov­ 9 jeka ). općenit i čist može postati u filo­ zofskoj ili znanstvenoj teoriji. stvarima ili stanjima. Vrlo je važno da se shvati da odnos te cjeline spram svojih dijelova nije mehanički Takve univerzalije se na taj način javljaju kao pojmov­ ni instrumenti za razumijevanje pojedinačnih stanja stvari u svjetlosti njihovih mogućnosti. nijedna okrutna zvijer.popuf prvosti. transcendirati neki aktualan slučaj ne znači biti' van veze s njim. T . Apstraktno-univerzalni i istov­ remeno povijesni karakter ovih »vječnih predmeta« misli uviđa i jasno izražava Whitehead u Science and the Modem Worlds). Massachusetts Institute of Technology. 9 ) Ovu interpretaciju. pri svoj svojoj relevatnosti za fenomen života. s pojmom najopćijeg kao najvišeg. Općost. Publikacije u Humanities no. zapravo predikat prvosti implicitne u superlativnoj eminentnosti ostvarenja. Pod .

a u nerespektabilnoj kao »metarizika«. Pitanje ο kriteriju za prosuđivanje različitih filozofskih projekata vodi. Ako misao polazi od povijesnih uslova. Ono je objek­ tivno: 1) Na osnovu materije (materijala) suprotstavljene su­ bjektu koji zamjećuje i shvaća. to još nije najgore. . sve ovisi ο tome kako se primijeni Ockhamova britva. kao ni najegzaktniji filozofski pojam nije imun spram povijesti. no. pa ispušteni sadržaji vode apstrakciji.. koji su prisutni i u apstrakciji. u interesu tačnosti i egzaktnosti čak mogu biti i nepoželjne. kritički fi­ lozofski pojmovi se odnose (ma kako indirektno!) na alterna­ tivne mogućnosti tog razvoja. projekcije i anti­ cipacije realnih mogućnosti — u respektabilnoj formi kao hi­ poteze. perzistira interakcije između kolektivnog subjekta i zajedničkog svijeta i konstituira objektivno važenje univerzalija. a sve su nerealistič­ ne zato jer prelaze okvire postojećeg. Lingvistički sindrom »zgodnost«. Suvremena filozofija je rijetko kad postigla autentičniju formulaciju ο konfliktu svojih intencija i svoje funkci­ je. . F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w . On vrijeđa estetski smisao nas koji imamo ukusa za osamljen krajolik. Kritizirajući uvođenje mogućih entiteta. ο tom pita­ nju se ne može raspravljati samo s obzirom na različite filo­ zofske projekte 1 3 ). Quine. 12) Ibidem. str.202 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE S ANSE ALTERNATIVA 203 U pojmovne sinteze ulaze elementi iskustva. 4. O . dok »plodno tlo za elemen­ te koji unose nered« pripada jeziku koji govore autoriteti za istraživanje i informacije. tako. str. različitih aktualnih i mogućih puteva razumijevanja i mijenjanja čovjeka i priro­ de. pitanju ο kriteriju za prosuđivanje raz­ ličitih povijesnih projekata i alternativa. ' Kad govori i misli za sebe. Izložit ću samo nekoliko propozicija koje sugeriraju da imanentno povijesni karakter filozofskih pojmova ne samo da ne dovodi u pitanje njihovu objektivnu vrijednost već i odre­ đuje osnovu za njihovo objektivno važenje. Ne može biti valjan onaj pojam koji određuje pripadni mu objekt svojstvima i funkcijama koje ne pripadaju tom objektu (na primjer. a to da ih se tretira istom logikom služi diskreditiranju neželjenih mogućnosti. Zacijelo. (Takva) bijeda mogućeg je plodno tlo za elemente koji unose nered« 1 2 ). cit. Na taj način on govori i misli u zajedničkom univerzumu činjenica i mogućnosti. individuum ne može biti određen kao 13 ) Za upotrebu izraza »projekt« pogledaj Uvod. Oni su takođe odvojeni od društvene osnove. putem različitih »projekata« koji rukovode način mišljenja od biz­ nisa svakodnevnog života do znanosti i filozofije. 1 1 ) — ali. to će reći koje mogućnosti treba odrezati. »smisao za estetsko« i »osamljen krajolik« evocira slobodarski duh Nietzscheove mi­ sli presijecajući zakon i poredak. Tako nastaje čudovište »historicizma«. Elementi koji unose ne­ sklad ulaze u najčistije objekte misli. Formiranje pojmova ostaje determinirano strukturom materije koja se ne da rastvoriti u subjektivitet (čak ako je struktura posve matematsko-logičk a ) . filozof govori i misli s odre­ đene pozicije u svom društvu. Pu­ tem različitih individualnih agensa i slojeva iskustva. postoji li objektivna baza za distnkciju između raznih mogućnosti projektiranih mišlju — za distinkciju između različitih i sup­ rotnih načina pojmovne transcendencije? štaviše. Ni najrafiniraniji smisao za estetsko. . Mogućnosti variraju samo u stupnju nerealističnosti. loc. U onoj mjeri u kojoj je filozofski projekt ideologičan on je dio povijesnog projekta — to jest svojstven je određenom stupnju i razini društvenog razvoja. 1 1 ) W . Mogućnost posve različite društvene organizacije života nema ništa zaje­ dničko s »mogućnošću« da se sutra pojavi na vratima čovjek sa zelenim šeširom. . i to s materijalom koji to dru­ štvo posreduje i kojim se ono koristi. u filozof­ skoj analizi — »malo stvarnog napretka . V . se može očekivati od pro­ širenja našeg univerzuma uključivanjem takozvanih mogućih entiteta«. 16. Quine piše da je takav — — »prenapučeni univerzum mnogostrano nezgodan. Ono što se s logičkog stanovišta javlja kao nezgodno i kao unošenje nereda može se skladno uklopiti u drugačiji poredak i može tako biti bitan elemenat materijala od koga su sazdani filozofski pojmovi.

istim načinom is­ korištavanja društvenog bogatstva. transcen­ dentni projekt mora pokazati superiornost svog vlastitog racionaliteta u trostrukom smislu. Objekti mišljenja i percepcije. ostvaruje u svakoj povijesnoj situaciji. na primjer.204 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 205 sposoban da postane identičan s nekim drugim individuom. on je promjenljiv. Postojeće društvo je već demonstriralo vrijed­ nost svoje istine kao povijesni projekt. istom skalom mogućnosti. Sve razlike i sukobi klasa. čovjek kao sposoban da ostane vječno mlad). Svako pos­ tojeće društvo jest takva realizacija. Ta struktura je zajednička svima sub­ jektima danog univerzuma. teži da ih drži unutar svog okvira. i drugih žrtava sistema). a među njima oni koji bi totalno promijenili postojeći. Istovremeno je svako postojeće društvo konfrontirano s aktualnošću ili mogućnošću kvalitativno raz­ ličite-povijesne prakse koja bi mogla razoriti dani instituci­ onalni okvir. ima­ ju zajedničke izvjesne primarne kvalitete u odnosu na spomenuta dva sloja realiteta: 1) fizičku (prirodnu) struktu­ ru materije i 2) na formu koju je materija poprimila u kolek­ tivnoj povijesnoj praksi što materiju čini objektima za sub­ jekt. u tehnološkoj stvarnosti objektni svijet (uključujući subjekte) dolazi u is­ kustvo kao instrumentalem svijet. Naučenjaku se oni a priori pojavljuju kao vrijednosno neutralni elemen­ ti ili kompleksi odnosa podatljivi organiziranju u efika­ san matematsko-logički sistem. c) da njegova realizacija pruža veće izglede za pacifi­ kaciju egzistencije u okvirima institucija koje da­ ju veće šanse za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti. 2) Na osnovu strukture određenog društva u kome se odvija razvoj pojmova. bazičnim tendencijama i odnosima. istim poretkom proizvodnje. a organizacija materije je istovremeno teorijski i praktični pothvat. Ob­ jektni svijet je tako svijet specifičnog povijesnog projekta i nikad nije dohvatljiv izvan povijesnog projekta koji organi­ zira materiju. istim nasljeđem prošlosti. zapravo. . Ti kriteriji moraju imati u vidu puteve kojima povijesni projekat reali­ zira dane mogućnosti — ne formalne mogućnosti. povijesni aspekt nikad ne može biti tako radikalno eliminiran da bi preostao »apsolutni« fizički sloj. produkcije i konzumcije. Pokušao sam pokazati da. onako kako se pružaju pojedincima prije svake »subjektivne« interpretacije. Primaran izbor određuje opseg mogućnosti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogućnosti inkompatibilne s njim. S obzirom na takav transcendentni projekt najbolje se mogu formulirati kriteriji objektivne povijesne istine kao racionalni kriteriji: 1) Transcendentni projekt mora biti u skladu s real­ nim mogućnostima koje se otvaraju na postignutom stupnju materijalne i intelektualne kulture. Tehnološki kontekst unap­ rijed određuje formu u kojoj se javljaju objekti. te se objektivitet javlja u otvorenom povijesnom horizontu. organiziranja i transformiranja realiteta. Upotrebljavam izraz »projekt« tako učestalo zato što mi se čini da najjasnije apostrofira specifični karakter povi­ jesne prakse. Ova dva sloja ili aspekta objektivnosti (fizički i povijes­ ni) tako su isprepletena da ne mogu biti odvojena jedan od drugog. već one ko­ je uključuju načine ljudskog egzistiranja. 2) Da bi diskvalificirao postojeći totalitet. Protiv tog projekta u punoj realizaciji nastaju drugi projekti. zdravom razumu se nadaju kao materijal rada i dokolice. materija je konfrontirana subjektu u povijesnom univerzumu. Ono je uspjelo u orga­ niziranju čovjekove borbe s čovjekom i prirodom. Oni egzistiraju pod istim prirod­ nim uslovima. b) da određuje postojeći totalitet u njegovoj bitnoj strukturi. Ona rezultira iz određenog izbora. posezanja za jednim između različitih načina razumijevanja. nadalje. tuđince—neprijatelje. grupa. ono re­ producira i štiti (više ili manje adekvatno) ljudski život (uvi­ jek s izuzetkom života onih koji su proglašeni za otpadnike. No. pojedinaca odvijaju se unutar istog zajedničkog okvira. ono tendira prejudiciranju racionalnosti mogućih projekata. Da a) ima perspektive za očuvanje i poboljšanje produk­ tivnih ostvarenja civilizacije. Predložit ću sad neke vrijednosne kriterije za istinitost kad se radi ο različitim povijesnim projektima. Takva realizacija se.

206

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

207

Bez sumnje, ovakvo shavaćanje racionalnosti, pogotovo u posljednjem stavku, sadrži vrijednosni sud. Podsjećam na ono što sam već ranije rekao: smatram da sam pojam Uma izvire iz vrijednosnog suda i da se ne može rastavljati istina od vrednote uma. »Pacifikacija«, »slobodan razvoj ljudskih potreba i spo­ sobnosti« — ove pojmove možemo naznačiti empirijski kao raspoloživa intelektualna i materijalna sredstva i mogućnosti, te njihovu sistematsku upotrebu u svrhu reduciranja borbe za opstanak. To je objektivna osnova povijesne racionalno­ sti. Kad sam povijesni kontinuum pruža objektivne osnove za određenje istine raznih povijesnih projekata, determinira li on, također, njihov slijed i njihove granice? Povijesna isti­ na je poređenje; racionalnost mogućeg ovisi ο racionalnosti aktualnog, istina transcendirajućeg projekta ο istini projekta što je u realizaciji. Aristotelovska znanost je bila nedostatna na temelju svojih ostvarenja. Kad bi kapitalizam bio diskva­ lificiran komunizmom, bilo bi to na osnovu njegovih vlastitih realizacija. Kontinuitet se čuva kroz prelome: kvantitativ­ ni razvoj postaje kvalitativna promjena kad zahvati samu strukturu sistema postojećeg; postojeća racionalnost postaje iracionalna onda kad mogućnosti sistema, u toku njegova unutarnjeg razvoja, nadrastu njegove institucije. Takva unu­ tarnja negacija je konstitutivni dio povijesnog karaktera real­ nosti. Otud i kritička usmjerenost pojmova koji poimaju real­ nost. Oni uviđaju i anticipiraju iracionalno u racionalnosti postojećeg — projektiraju povijesnu negaciju. Je li negacija »definitivna« — naime, predodređuje li struktura totaliteta, nastala iz povijesnog projekta, imanentni slijed povijesnog projekta? Ako jest, tad je izraz »projekt« varljiv. Ono što je povijesna mogućnost postalo bi, kad-tad, stvarnost; definicija slobode kao shvaćene nužnosti imala bi represivnu konotaciju, koju u stvari nema. Sve to ne mora biti primarno. Odlučno je to da bi takva povijesna determinacija (uprkos rafiniranoj etici i psihologiji) sankcionirala zlodjela spram čovječanstva koja civilizacija kontinuirano vrši i tako olakšava tu kontinuiranost.

Da bih naglasio prodor slobode u povijesnu nužnost, predlažem izraz »determiniran izbor«. Ovaj izraz samo sažima stav da ljudi prave vlastitu povijest, no prave je pod datim uslovima. Determinirane su 1) specifične proturječnosti koje se razvijaju unutar nekog povijesnog sistema kao manifestaci­ je konflikta između potencijalnog i aktualnog; 2) materijalna i intelektualna sredstva koja stoje na raspolaganju dotičnom sistemu; 3) raspon teorijske i praktične slobode kompatibil­ ne s tim sistemom. Nabrojeni uslovi ostavljaju otvorenim alternativne mogućnosti razvoja i iskorištavanja raspoloživih sredstava, alternativne mogućnosti osiguravanja životnih po­ treba, organiziranja čovjekove borbe s prirodom. Tako unutar okvira dane situacije industrijalizacija mo­ že teći na različite načine, pod privatnom ili kolektivnom kon­ trolom, a čak i pod privatnom kontrolom u različitim smjero­ vima progresa i s različitim ciljevima. Izbor je primarno (no, samo primarno!) privilegija onih grupa koje su zadobile kon­ trolu u proizvodnom procesu. Njihova kontrola projektira način života za cjelinu, a porobljujuća nužnost koja potom slijedi rezultat je njihove slobode. Moguće prevladavanje te nužnosti ovisi ο novom proboju slobode — ne bilo kakve slo­ bode, već slobode ljudi koji u danoj nužnosti vide nepodno­ šljivu, a nepotrebnu patnju. Kao povijestan proces, dijalektički proces uključuje svijest: uviđanje i iskorištavanje oslobodilačkih mogućnosti. Tako on involvira slobodu. Ukoliko je svijest determinirana potrebama i interesima postojećeg društva, ona je »neslobod­ na«; naporedo s iracionalnošću postojećeg društva svijest po­ staje slobodna za višu povijesnu racionalnost samo u borbi protiv postojećeg društva. Istina i sloboda negativnog mišlje­ nja imaju svoj razlog i svoje tlo u toj borbi. Tako je, prema Marxu, proletarijat oslobodilačka povijesna snaga samo kao revolucionarna snaga; definitivna negacija kapitalizma se zbiva kad i ako proletarijat postane svjestan sebe i uslova i procesa koji sačinjavaju to društvo. Proleterska svijest je kako pretpo­ stavka tako i element prakse negiranja. Ovo »ako« je bitno za povijesni progres — ono je elemenat slobode (i šansa!) koja

208

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

otvara mogućnosti ovladavanja nužnošću danih činjenica. Bez njega povijest ponovo zapada u mrak nepokorene pri­ rode. Već smo se sukobili s »circulus vitiosus« slobode i oslo­ bođenja 1 4 ); ovdje se on ponovo javlja kao dijalektika određe­ ne negacije. Transcendencija preko postojećih uslova, (mišlje­ nja i djelovanja) pretpostavlja transcendenciju unutar tih us­ lova. Ta negativna sloboda — tj. sloboda od ugnjetavačke i ide­ ološke moći danih činjenica — a priori je povijesne dijalekti­ ke; ona je elemenat izbora i odluke u povijesnoj determinaci­ ji, a protiv nje. Nijedna od danih alternativa nije sama po sebi definitivna sve dok nije svjesno zahvaćena u cilju slamanja moći nesnosnih uslova i zadobivanja racionalnijih, logičnijih uslova koje omogućuju dani uslovi. U svakom slučaju, racio­ nalnost i logika, na koje se pozivaju mišljenje i akcija, idu za transcendiranjem danih uslova. Negacija se odvija na empi­ rijskim osnovama; povijesni je to projekat unutar, a s onu stranu projekta koji je u realizaciji, pa je njegova istinitost i šansa da bude određen na tim osnovama. No, kriterij istinitosti povijesnog projekta nije ex post putem uspjeha, to jest činjenicom da je prihvaćen i realiziran od strane društva. Galilejska znanost je bila istinita još u vri­ jeme osude; Marxova misao je bila istinita još u vrijeme Komunističkog manifesta; fašizam ostaje neistinit čak ako se širi u internacionalnim razmjerima (»istinit« i »neistinit« uvi­ jek u smislu povijesne racionalnosti, kako je prethodno odre­ đena). U suvremenom periodu svi povijesni projekti tendi­ raju polarizaciji u dva konfliktna totaliteta — kapitalizam i komunizam, a ishod, čini se, ovisi ο dvije antagonističke serije činilaca; 1) ο sve većoj sili destrukcije; 2) ο sve ve­ ćoj produktivnosti bez destrukcije. Drugim riječima, viša povijesna istina bi bila svojstvena sistemu koji pruža veće šanse za pacifikaciju.

9. OBRAT OSLOBAĐANJA Pozitivno mišljenje i njegova neopozitivistička filozo­ fija suprotstavljaju se povijesnom sadržaju racionalnosti. Taj povijesni sadržaj nije nikad neki izvanjski faktor koji treba ili ne treba uključiti u analizu; on ulazi u pojmovno mišljenje kao konstitutivan faktor i determinira valjanost njegovih ideja. Kako je postojeće društvo iracionalno, anali­ za koja polazi od povijesne racionalnosti uvodi pojmovno negativan elemenat — kritiku, proturječnost i transcenden­ ciju. Negativan element ne može biti asimiliran s pozitivnim. On u potpunosti mijenja pojam, mijenja ga u njegovoj usmje­ renosti i valjanosti. Tako u analizi neke ekonomije, kapita­ lističke ili nekapitalističke, koja djeluje kao »neovisna« sila nad pojedincima, negativne strane (superprodukcija, nezapo­ slenost, nesigurnost, rasipanje, ugnjetavanje) nisu shvaćene sve dok se javljaju kao puki, manje-više neizbježni nusprodukt, kao »druga strana« priče ο rastu i progresu. Doduše, može se desiti da totalno upravljanje pospješi efikasno iskorištavanje svih sredstava, da nuklearno militarno organiziranje osigura milione zaposlenja posredstvom enormne kupovne moći; iscrpljujući rad i čirevi na želucu mogu biti nusprodukt sticanja bogatstva i odgovornosti, a fa­ talne, stupidne greške i zlodjela vođa — naprosto način života. Čovjek je spreman da dozvoli ekonomsko i političko ludilo — i on snosi njegove konsekvencije. No, ovakav pristup »drugoj strani« dio je i aspekt konsolidacije postojećeg, zamašnog objedinjenja suprotnosti, koje se suprotstavlja kvali­ tativnoj promjeni. Suprotstavlja se utoliko što je svojstveno potpuno beznadnom i potpuno predeterminiranom egzistira­ nju koje se udomaćilo u svijetu gdje je čak i iracionalno umno.

•) Pogledaj, str. 55.

210

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

211

Toleriranje pozitivnog mišljenja je nametnuta toleran­ cija — nametnuta ne kakvom terorističkom akcijom, već od strane nadmoćne, anonimne moći i efikasnosti tehnološkog društva. Ona prodire u opću svijest — i svijest kritike. Apsor­ biranje negativnog pozitivnim potvrđuje se u svakodnevnom iskustvu, koje nivelira razliku racionalne pojave i iracionalne realnosti. Evo nekih banalnih primjera tog harmoniziranja: 1) Vozim se u novom automobilu. Doživljujem njegovu ljepotu, sjaj, snagu, ugodnost — no tad postajem svjestan činjenice da će on za relativno kratko vrijeme biti u kvaru i da će ga trebati popravljati; da su njegova ljepota i površina jeftine, njegova snaga nepotrebna, a njegova veličina idiotska; za­ tim, da neću naći mjesta za parkiranje. Počinjem misliti ο svojim kolima kao proizvodu jedne od ve­ likih triju automobilskih korporacija. One određuju izgled mojih kola i proizvode, kako njihovu ljepotu tako i njihovu nesolidnost, njihovu snagu isto kao i njihovo treskanje, njihovo funkcioniranje, a i zastar­ jelost. Osjećam se djelomično prevaren, čini mi se da moj automobil nije ono što bi mogao biti, da bi i bolja kola mogli praviti, i to jeftinije. Ali i drugi čovjek treba da živi. Plaće i takse su previsoke; po­ trebno je obrtanje; ipak nam je bolje nego prije. Napetost između pojave i zbilje iščezava i obe se slijevaju u dosta ugodno osjećanje. 2) Šetam u prirodi. Sve je kao što treba da bude: pri­ roda je tako lijepa kako samo može biti. Ptice, sun­ ce, meka trava, pogled kroz granje u planini, nikoga uokolo, ni radija, ni mirisa benzina. Tad staza zavija i završava na autoputu. Ponovo sam među reklamnim panoima, servisnim stanicama, motelima i gostioni­ cama. Bio sam u Nacionalnom parku i sad znam da to nije bila realnost. To je bio »rezervat«, nešto što se čuva poput vrsta koje izumiru. Da nije bilo vlade, oglasni panoi, štandovi sa sendvič-kobasicama i mo­ teli već bi odavno navrli u taj komad prirode. Zahva­ lan sam vladi; mnogo nam je bolje nego prije . . .

3) Podzemna željeznica u večernjim satima gužve. Na ljudima vidim samo umorna lica i udove, mržnju i ljutnju, čini mi se da svaki trenutak netko može po­ tegnuti nož. Ljudi čitaju ili, još bolje, utonuli su u svoje novine, tjednike ili džepna izdanja. A, ipak, nekoliko sati kasnije ti isti ljudi, oprani, odstranjena znoja, obučeni ili svučeni, vjerovatno, bit će srećni i nježni, stvarno će se smijati i zaboraviti (ili će pam­ titi). No, većinu njih, po svoj prilici, čeka očajno ve­ će kod kuće nasamo ili s drugima. Ovi primjeri ilustriraju srećnu simbiozu pozitivnog i negativnog — objektivni ambiguitet koji ulazi u iskustva. Objektivan je zato što tok mojih senzacija i refleksija odgo­ vara načinu međusobnog odnosa činjenica iskustva u stvar­ nosti. Ovaj međuodnos, kad je shvaćen, razara harmonizirajuću svijest i njezin lažni realizam. Kritička misao nastoji da pokaže iracionalan karakter postojeće racionalnosti (koji postaje sve očitiji) i da odredi tendencije uslijed kojih ta ra­ cionalnost rezultira svojom vlastitom transformacijom. »Svo­ jom vlastitom« utoliko što je kao povijesni totalitet razvila snage i mogućnosti koje i same postaju projekat s onu stranu totaliteta postojećeg. To su mogućnosti sve veće tehnološke racionalnosti, a kao takve one uključuju cjelinu društva. Teh­ nološka transformacija je istovremeno politička transforma­ cija, ali će se politička promjena obratiti u kvalitativnu dru­ štvenu promjenu samo ukoliko izmijeni smjer tehničkog pro­ gresa — to jest, razvije novu tehnologiju. Jer postojeća tehno­ logija je postala instrument destruktivne politike. Takva kvalitativna promjena bi bila prelaz u viši stu­ panj civilizacije ako bi tehnika bila koncipirana i upotrijeb­ ljena za pacifikaciju borbe za život. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove formulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog progresa bilo obrat postojećeg. Dakle, ne naprosto kvantitativan rast predominantnog (znan­ stvenog i tehnološkog) racionaliteta, već njegova prevratnička transformacija, nastanak nove ideje Uma, u teoriji i praksi.

2) da se živi dobro. racionalizacijom mo­ gućnosti znanost je pružala zadovoljstvo. slobodnu igru i čak ludorije imaginacije. dok su Platonove ideje ostale metafizika? Znanstvene apstrakcije su. u velikim raz­ mjerima ušle u stvarno pokorenje i transformaciju prirode i dokazale svoju istinitost dok filozofske apstrakcije nisu — i nisu mogle. Kako je. str. Whiteheadove postavke izražavaju stvarni razvoj Uma. fantaziju transformacije. razvoj matematike postao znanost. 5. teh­ nološkog i operacionalnog Uma. Naime. umjetnosti i filozofije. bio je nerea­ lan kako u počecima filozofske misli tako i tokom njezina ra­ zvoja . 8. u najmanju ruku. Um je »smjer destruiranja onog što nas okru­ žuje«. da se živi dobro i da se živi bolje — odno­ sno da je odgodi i da postavi izvanredno visoku cijenu za ispunjenje te potrebe. ona nisu bila. one. a pomoću sred­ stava koje ovaj pruža ili sadržava. ignorancije i bijede. konačnosti i beskonačno­ sti. tad je odnos između metafizike i znanosti striktno povijestan. te napor da se razumije i svlada ta diskrepanci­ ja. Taj svijet nije nikad koekstenzivan s pos­ tojećim. Tako spekulacije ο Dobrom Životu. Boston. 3 ) Pogledaj poglavlje V. pojavne i auten­ tične istine. mijene i stalnosti 3 ) bila je jedna od prvih formi u kojoj je došla do izraza diskrepancija ο kojoj je riječ. Ο od­ vajanju je opravdano govoriti utoliko što je znanost od po­ četka sadržavala estetski Um. one moraju stajati unutar svijeta mogućeg iskustva. onda. Ona je svijest ο diskrepanciji između realnog i mogućeg. a naročito pi­ tanje smislenosti i istine metafizičkih postavki — povijesno pitanje. str. U našoj vlastitoj kulturi je pri­ hvaćen. bez sumnje. 2 ) Ibidem. 3) da se živi bolje« 2 ). shvatiti i realizirati jer je do sad povijesna funkcija uma bila i to da potisne. sugeriraju da Um još uvijek valja otkriti. onaj dio Saint-Simonova sustava . i to je bilo stalno usmjeravano prema racionalnijoj i istinskijoj stvarnosti. već se proteže u granicama onog svijeta koji može s. T h e F u n c t i o n o f R e a s o n . dok je umjetnosti pružena privilegija da bude u izvjesnoj mjeri iracionalna — da ne bude predmet znanstvenog. što proizlazi iz »trostruke potrebe: 1) da se živi. biti sačinjen transformiranjem postojećeg. i metafizičke postavke se moraju dati verificirati. No. ili pak iskrivio Um umjet­ nosti integrirajući umjetnost u univerzum dominacije. spoznajnu vrijednost tih postavki određuju povijesni. a ne čisto epistemološki uslovi. Ako je tako. ova slobodna igra je ostala izručena predominantnoj neslobodi u kojoj je bila rođena i od koje je apstrahirala. Mogućnosti s kojima se znanost igrala bile su također mogućnosti oslobođenja — mogućnosti jedne više istine. a i nisu mogla biti podobna verificiranju na osnovu postojećeg svijeta rasuđivanja i djelovanja. U po­ gledu tog cilja. Posljednja filozofska pitanja su odista ostala metafizička. Taj drugi poredak.dok je znanstvena misao stalno bila primjenjivana na sve moćniju i univerzalniju stvarnost. U tom smislu skala onog što se može verificirati raste u toku povijesti. rekao bih. ukoliko odre­ đuju povijesne mogućnosti). Tu je izvorna veza (unutar univerzuma dominacije i bijede) znanosti. Permanent­ nom Miru poprimaju sve realističniju sadržinu. Nešto od te 1 ) A . Razlika između bogova i ljudi. Whitehead. Ratio dominacije je odvojio Um znanosti od Uma umjetnosti. koji je filozofija transcendirala subordinirajući ga pod »dobar život« drugačijih principa i poretka. Osim toga. kao i njegov neuspjeh. Um je u svo­ joj aplikaciji u društvu bio uvelike suprotstavljen umjetno­ sti. ako je istinitost metafizičkih postavki deter­ minirana njihovom povijesnom sadržinom (tj. Dobrom Društvu.212 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 213 Nova ideja uma je izražena u Whiteheadovoj postavci: »Funkcija Uma je da proizvodi umjetnost življenja« 1 ). Termin »umjetnost« u Whiteheadovoj definiciji funkci­ je Uma sadrži i suznacenje specifične negacije. tad je pitanje metafizike. Beacon Press. To će reći da istinu. mitološke relacije između stvarnog i mogućeg preživjelo je u znanstvenom mišljenju. N . na tehnolo­ škim osnovama metafizičko može postati fizičko. što je pretpostavljao visoki stu­ panj slobode od teška rada. Poput svih stavova koji pretendiraju na istinitost. pa čak i uništi potrebu da se živi. Pokorenje i transformacija prirode zbivali su se unutar zakona i poretka života. Smatralo se da je matematika realna i »dobra« u istom smislu kao Platonove metafizičke ideje. 1959.

uma. Pod takvim uslovima bi i sam znanstveni projekat bio slobo­ dan za transutilitarne ciljeve.) Taj stupanj bi također bio kraj i granica znanstvenog racionaliteta u njegovoj posto­ jećoj strukturi i usmjerenosti. Dalji progres bi značio prelom. preveden u političku moć. Naprotiv. Ideje koje određuju zbilju iz drugačijih pretpostavki nego što su one egzaktnih i bihevioralnih zna­ nosti izgubile bi svoj metafizički ili emotivni karater koji je rezultirao iz znanstvene transformacije svijeta. prelom ovisi ο kontinuiranom postojanju same teh- ničke baze. Da li je to konačan slijed? Ili. čak ako ta proizvodnja proizvodi pri­ je luksuz i nepotrebno negoli nužno. Dru­ gim riječima. raspoloživi nivo oslobođenja od potrebitosti dade se kvantificirati. to.214 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 215 po kome metafizika prethodi znanstvenom stupnju civiliza­ cije. ono što je proračunljivo jest minimum ra­ da za vrijeme kojeg bi mogle biti zadovoljene vitalne potrebe svih članova društva — uz preduvjet da su raspoloživa sred­ stva upotrijebljena u tu svrhu. Izrada takvih koncepcija bi značila više nego što je evolucija predominantnih znanosti. (Pod »društveno nužnim« ovdje podrazumijevamo svu proizvodnju koja se efikasnije može izvesti mašinama. s dru­ ge strane. Jer ta baza omogućuje zadovoljenje potreba i reduciranje mukotrpna rada — upravo ona ostaje baza svih oblika ljudske slobode. Kvalitativna promjena leži u rekon­ strukciji te tehničke baze — to će reći. u njenom razvoju ori­ jentiranom po drugačijim ciljevima. i zasnovanost transcendiranja tehnološkog realiteta. Društvo — 4 ) Pogledaj poglavlje I. a ne samo u njezinu korištenju. Drugim riječima. povijesna ostvarenja zna­ nosti i tehnologije omogućila su prevođenje vrednota u teh­ ničke zadaće — materijalizaciju vrednota. pod datim uslovima. na razvijenom stupnju industrijske civilizacije javlja se kao odlu­ čan faktor u razvoju povijesnih alternativa. Ili. On bi otvorio mogućnost bitno nove humane stvarnosti — naime. kompletiranje tehnološke stvarnosti ne bi bilo samo preduvjet već. U vezi s tim se nameće pitanje: tendira li ta moć svojoj vlastitoj negaciji — to jest k proizvođenju »umjetnosti života«? S mehanizacijom cjelokupnog društveno nužnog no individualno represivnog rada kontinuirana primjena znanosti unutar postojećih dru­ štava dosegla bi krajnju tačku. do sad pripadan neslobodnom egzistiranju. • Naglasio sam da to ne znači oživljavanje »vrednota«. To bi značilo obrat tradicionalnog odnosa između zna­ nosti i metafizike. Sama znanost je omogućila da finalni uzroci budu prava domena znanosti. slobodan za »umjetnost živ­ ljenja« s onu stranu nužnosti i luksuza dominacije. njih bi trebalo uspostaviti čak i u konstrukciji znanstvenih hipo­ teza — u čistoj znanstvenoj teoriji. uspo­ staviti ih kao elemente tehnološkog procesa. egzistiranja u slo­ bodnom vremenu na bazi ispunjenih vitalnih potreba. Dakle. također. da nisu restrikcionirana dru­ gim interesima i da nema zapreka akumulaciji kapitala nuž­ noj za razvoj dotičnog društva. značila bi: novu ideju znanosti. duhovnih ili drugih. Znanost bi prešla od kvantificiranja sekundarnih kvaliteta na kvantificiranje vred­ nota. naročito str. nejake i starce — to jest dade se kvantificirati moguće smanjenje tjeskobe. Ona bi obuhvaćala znanstveni racionalitet kao cjelinu. osigurati briga za bolesne. Tad bi znan­ stvene koncepcije mogle projektirati i odrediti moguće kom­ ponente slobodnog i pacificiranog egzistiranja. proračunljiv je stupanj do koga se može. dakle. treba zado­ biti novo određenje vrednota u tehničkim određenjima. sadrži li znanstvena trans­ formacija svijeta svoju vlastitu metafizičku transcendenciju? Znanstveni racionalitet. Industrijska civilizacija je došla do razine na kojoj je neodrživo znanstveno zapostavlja­ nje finalnih uzroka s obzirom na ljudske aspiracije na huma­ no egzistiranje. pretvaranje kvantiteta u kvalitet. Novi ciljevi kao tehnički ciljevi tad bi bili djelotvorni u projektu i konstruk­ ciji mašinerije. Zapreke što se isprečuju materijalizaciji u navedenom pravcu očite su političke zapreke. . koje su dopuna znanstvenoj transforma­ ciji čovjeka i prirode 4 ). Na primjer. štaviše. Ako kompletiranje tehnološkog projekta uključuje pre­ lom s predominantnom tehnološkom racionalnošću. neodrživo je iz vlastitih pretpostavki znanosti. moguća sloboda od bojazni. 35.

. Tehnološko redefiniranje finalnih uzroka te tehničko ovladavanje njima jest konstrukcija. »spiritualnog« — nijekanje idealističke kulture.. razvoj i korištenje sredstava (materijalnih i in­ telektualnih) oslobođeno svih partikularnih interesa koji su priječili zadovoljenje ljudskih potreba i razvoj ljudskih spo­ sobnosti. str. avantu­ ra duha u avanture tehnologije. Tehnologija tako može pru­ žiti povijesnu korekciju preuranjena identificiranja uma i slo5 bode. finalnih uzroka u tehničke mogućnosti novi je stupanj u pokorenju ugnjetavačkih. Prevođe­ nje vrednota u potrebe je dvostruk proces. 103. slobode i humaniteta postižu svoju istinu. 1) proces mate­ rijalnog zadovoljenja (materijalizacija slobode) i 2) proces slobodnog razvoja potreba na bazi zadovoljenja (nerepresivna sublimacija). Ukoliko se tehnologija razvija na toj osnovi.216 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 217 — »mora posredstvom ekstenzivnog i intenzivnog rasta tehničke sfere tretirati kao tehničke probleme pitanja finaliteta. cit. U tom je procesu odnos između materijalnih i intelektualnih potreba i sposobnosti podvrgnut fundamen­ talnoj promjeni. unutarnjeg u vanjsko. spome­ nuta korekcija nikad ne može biti rezultat tehničkog progre­ sa per se. Ako bi finalni uzrok bio u materijalizaciji i efikasnosti. ) Ibidem. nesavladivih snaga kako u društvu tako i u prirodi. Industrijsko društvo posjeduje instrumente za transfor­ miranje metafizičkog u fizičko. Tad ideje pravde. za razliku od njihove prepuštenosti subjektivnom preferira­ nju i iracionalnom. potcrtao H. racionalne orga­ nizacije domene nužnosti. da organizira . zarobljuje čovjeka ciljevima koje on smatra apsolutnim. 151. a ponekad religijska pita­ nja. str. po kome čovjek može postati i biti slobodan u samim sobom perpetuiranom progresu produktivnosti na bazi ugnje­ tavanja. Drugim riječima. kompletiranje tehnološkog racionaliteta bi prevođenjem ideologije u realitet transcendiralo ta­ kođer materijalističku antitezu idealističke kulture. čovjek prevladava porobljenost svjesno organizirajući svrhovitost . transcendentnoj sankciji. »naučno rukovo­ đenje«. Jer transformiranje vredno­ ta u potrebe. No. Slobodna igra mišljenja i imaginacije popri­ ma racionalnu i usmjerujuću ulogu u realizaciji pacificiranog egzistiranja čovjeka i prirode.« 5 ) U tom aspektu »neutralna« znanstvena metoda i tehno­ logija jesu znanost i tehnologija povijesne faze koju prevlada­ vaju njezina vlastita ostvarenja — faze koja je došla do svoje odlučne negacije. S tim u vezi moramo oštro reagirati — opomenuti na opasnost tehnološkog fetišizma. »head shrinkers«. loc. pogrešno smatrana za etička. Ona involvira politički preokret. potisnuti finalni uzrok što stoji iza znanstvenog preduzimanja. Ono je akt oslobođenja: »Čovjek se sam oslobađa od svoje situacije podređeno­ sti svrhovitosti svega. Nekompletnost tehnike fetišizira probleme finaliteta. logos tehnike bi otvorio univerzum kvalitativno drugačijih odnosa između čovjeka i čovjeka i čovjeka i prirode. No.finaliziranu' cjelinu koju procjenjuje i prosu­ đuje. takav razvoj konfrontira znanost s neprijatnom zadaćom da postane politička — da shvati da je znanstvena svijest politička svijest i znanstveno preduzimanje političko preduzimanje. ο »tehnološkom 6 ) Gilbert Simondon. .«e) Konstituirajući se metodički kao politički pothvat. ljudskog roda. to je racionalno preduzimanje čov­ jeka kao čovjeka. M. zna­ nost i tehnologija bi prispjele s onu stranu etape u kojoj su zbog svoje neutralnosti bile podređene politici i protiv svoje intencije djelovale kao politički instrumenti. umiruju savjest na onoj osnovi na kojoj to principijelno jedino i mogu — na osnovu zadovoljenja čovjekovih materijalni potreba. Tehnološki fetišizam je ne­ davno došao do izražaja poglavito među marksističkim kriti­ čarima suvremenog industrijskog društva — u idejama ο bu­ dućoj omnipotenciji tehnološkog čovjeka. »nauka ο potrošnji« sažimaju (u jadnoj formi) sve veću racionalizaciju iracionalnog. Nasuprot dosadašnjoj odvojenosti metafi­ zičkih ideja ο oslobođenju od znanosti i znanstvenog metoda. . Grozne fraze (i pripadni im realiteti) »inženjeri duša«. i to tako što uči da kreira svrhovitost.Izraz »pacificirana egzistencija« nepotpuno prenosi namjeru da se u jednoj centralnoj ideji sabere tabuirana i neozbiljno tretirana svrha tehnologije. . mogu one posta­ ti pravi objekt znanosti.

već obratno. Mir i moć. To su svojstva slijepe materije. Simon and Schuster. čvrsto jezgro istine u tim idejama zahtijeva emfa­ tičku opovrgavanje mistifikacije koju one izražavaju. zna­ men neimaštine. Ovo posljednje involvira reduciranje bijede. Tehnika kao instrumentalan svijet može povećati kako moć tako i bes­ pomoćnost čovjeka. To zbog toga što životinje nemaju dušu. nasilje i razaranje jesu kategorije kako pri­ rodne tako i ljudske stvarnosti. Pacifikacija pretpostavlja gospodarenje prirodom ko­ ja jest i ostaje suprotstavljena subjektu u razvoju. Povijest je negacija prirode. Na sadašnjem stupnju je on možda nemoćniji spram svog sopstvenog aparata nego što je bio ikad ranije. ona dolazi od autoriteta dru­ ge vrste. Tehnologija je u potpunosti ovisna ο ciljevima koji nisu imanentno tehnološki. tako­ đer. Kako um uspijeva u podređivanju materije racionalnim standardima i ciljevima. on ih je odbio s argumenta­ cijom da ljudska bića nemaju obaveza spram nižih životinja i da loše postupanje s životinjama nije grešno. Ako je priroda u sebi racionalan legitiman objekat znanosti. S pojavom čovjeka kao animal rationale — bića kadra da transformira prirodu u odnosu na sposobnosti duha i mogućnosti materije — puko materijalno kao subracionalno poprima negativan status. Mistifikacija se ne otklanja prenošenjem tehnološke omnipotencije s pojedinih grupa na novu državu i centralni plan. 1950. kategorije bespomoćnog i bezosjećajnog svijeta. nasilja i okrutnosti. treba uključiti kako kvalitativnu tako i kvantitativnu reduk­ ciju moći da bi se kreiralo mjesto i vrijeme za razvoj produk­ cije potaknute samoodređenjem. Stradanje. oslobođenje prirode. Borba za opstanak je. i to uto· liko ukoliko je borba slijepih sila shvaćena i savladana — ukoliko je očitovanje slobode 7 ). Ukoliko cilj pacifikacije determinira logos tehnike. mate­ rijalizam ima univerzalniju i realističniju koncepciju spase7 ) Hegelov pojam slobode pretpostavlja totalnu svijest (u Hege lovoj terminologiji: samosvijest). Kako je priroda u sebi negativna (tj.218 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 219 Erosu« itd. Poimanje ovog preokreta je značajan motiv u dijalektičkoj teoriji. to će on više postati ovisan ο političkom usmje­ renju — ο kolektivnom naporu da se zadobije pacificirano egzistiranje s ciljevima koje slobodni individuumi mogu sami sebi postaviti. No. Hegelovim riječima. 76. posto­ je dvije vrste gospodarenja: represivno i oslobodilačko. to je povijes­ no transformiranje prirode prevladavanje te negativnosti. prirode. »Pacifikacija egzistiranja« ne sugerira akumuliranje moći. 8 ) Citirano u : Bertrand Russell. NewYork. Metafizički pojam da priroda u povijesti dolazi sama sebi ukazuje na nesavladane granice uma. š t o više društvenu produkciju deter­ minira tehnološki racionalitet oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. oslobađanja. »Kad se Društvo za sprečavanje okrutnosti nad životi­ njama obratilo papi za podršku. priroda je u svojoj biti ne-prirodna — »duh«. »realizacija« prirode ni­ je i nikad ne može biti vlastito djelo prirode. tad je ona legitiman objekat ne samo uma kao moći već i uma kao slobode. sfere neposrednosti u kojoj život pasivno podnosi egzistiranje. ne samo dominacije već. Ono postaje sfera koju Um treba da pojmi i organizira. tako se sve subracionalno pokazuje kao lišenost i oskudica. trpljenja i lišenosti. str. Ova sfera je postepeno posredovana u toku povi­ jesne transformacije prirode. U n p o p u l a r E s s a y s . a reduciranje ovih postaje povijesna zadaća. Ono što je samo prirodno prevladano je i reproducirano pomoću moći uma. . On ih ustvrđuje kao povijesne granice — kao zadatak koji treba dovršiti. koji treba tek preduzeti. ili bolje. Neposrednost postaje dio ljud­ skog svijeta — utoliko su svojstva prirode povijesna. kako u prirodi tako i u povijesti. mi­ jenja se odnos između tehnologije i njezina primarna objekta. Ili. P r e m a tome. sloboda i moć. Grozna koncepcija da je subracionalan život prirode osuđen da zauvijek ostane takav svijet ne pripada ni filozofiji ni znanosti. s obzirom na pacifikaciju. U pro­ cesu civilizacije priroda prestaje biti puka priroda. Eros i moć go­ tovo su kontrarni pojmovi! Pokušat ću da pokažem da rekon­ strukcija materijalne baze društva. po svom vlastitom bivstvovanju nedostatna).« 8 ) Nezaražen takvom ideološkom preverzijom duše.

no i samo silovano je ugnjetavalačko. Dakle.« 10 ) Prema Hegelu. Od sluškinje postojećeg aparata. Spoznajnom moći uma i njegovom moći transformiranja civilizacija proizvodi sredstva za oslobođenje prirode od njezine vlastite brutalnosti. . koja uljepšava njegov biznis i mizeriju. Estetska redukcija nastaje u tehnološkoj transforma­ ciji prirode kad i ako ona uspije u povezivanju gospodarenja 9) Pogledaj poglavlje I I I . Pa ipak. Estetska »redukcija«. . a unutar njega. str. njezine vlastite sljepoće. Na primjer. njezine vlastite insuficijentnosti. U nekim zaostalim područjima »prirod­ no« je da je crna rasa inferiornija od bijele. to je veća racionalnost svijeta umjetnosti. umjetnost umije da svede aparat. postala bi umjetnost tehnika destrukcije tog bizni­ sa i te mizerije. Sva radost i sva sreća proizlaze iz sposobnosti transcendiranja prirode — transcendiranja u kome je gospodarenje prirodom i samo podređeno oslobođenju i pacifikaciji egzis­ tencije. Naprijed sam spomenuo preokret Sustva ο Tri stupnja i »revalorizaciju« metafizike na bazi znan­ stvene i tehnološke transformacije svijeta. privida. Naglašavanje bitne veze između umjetnosti i tehnike ističe specifičnu racionalnost umjetnosti. i tvrdi da je taj pakao stvorio čovjek (i priroda). Grčko shvaćanje povezanosti umjetnosti i tehnike mo­ že poslužiti kao preliminarna ilustracija.220 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 221 nja. 171. organon »umjetnosti života«. autonomije i kontradikcije.Schein Ali taj privid podsjeća na neku stvarnost koja jest kao prijetnja i obećanje onoj postojećoj 9 ). već su predmet slobo­ dne racionalne promjene i razvitka. Prirodno je. karakterizira tehnološku racionalnost umjetnosti: » . . Poput tehnologije i umjetnost kreira jedan drugi svijet mišljenja i djelovanja nasuprot postojećem. umjetnost reducira neposrednu kontigentnost u kojoj egzistira neki objekt (ili totalitet objekata) tako da objekt poprima formu i kvalitet slobode. Dio tog pakla je loše postupanje sa životi­ njama — djelo ljudskog društva čija je racionalnost još uvi­ jek iracionalna. čini se. Umjetnik posjeduje ideje koje kao finalni uzroci usmjeruju konstrukciju određe­ nih stvari — upravo kao što inženjer ima ideje koje kao fi­ nalni uzorci vode konstrukciju mašine. E s t e t i k a . 1952. No. I. i da psi dobivaju otpatke i da se ne može bez biznisa. da odredi još nerealizirane mogućnosti. ideja obitavališta za ljudska bića determinira arhitektovu konstrukci­ ju kuće. Isti princip se mo­ že sad proširiti na odnos znanosti i tehnologije spram umjet­ nosti. koji je potreban spoljašnjoj pojavi za njeno samoodržavanje. to da velika riba guta sitnu ribu •— iako se to može činiti nepri­ rodno sitnoj ribi. 10) Hegel. g. Kultura. tako je estetska transformacija oslobađanje. nemoćna iluzorna istina umjetnosti (nikad nemoćnija i iluzornija no danas kad je postala sveprisutni sastavni dio upravljanog društva) očituje vrijednost svojih slika.. Smislenost umjetnosti. ideja nuklearne eksplozije u velikim razmjerima de­ terminira konstrukciju aparata koji treba da posluži toj svrsi. njezina sposobnost da »projek­ tira« egzistenciju. svijet umjetnosti je svijet iluzije. umjetnička tran­ sformacija siluje prirodni objekat. š t o se upadljivije očituje ira­ cionalnost društva. Obaranje na kontrolu prirasta stanovništva je instruktivan primjer. Ovakva transformacija je redukcija jer je kontigentna situacija izvrg­ nuta izvanjskim zahtjevima koji priječe njezino realiziranje u slobodi. Um može ispuniti tu funkciju samo kao posttehnološki ratio kome je i sama tehni­ ka sredstvo pacifikacije. On dozvoljava postojanje pakla samo na jednom određe­ nom mjestu. Tad funkcija uma konvergira s funkcijom umjetnosti. U raznim formama prerušenosti i tišine svijet umjetnosti je organiziran slikama života bez straha — u prikritosti i tišini jer je umjetnost nemoćna da ostvari taj život. u kontrastu spram tehničkog svijeta. Glorifikacija prirodnog je dio one ideologije koja štiti neprirodno društvo u njegovoj borbi pro­ tiv oslobođanja. tad bi mogla biti sagledana tako što bi ona bila vrednovana i dje­ lotvorna u znanstveno tehnološkoj transformaciji svijeta. u granice u ko­ jima spoljašne može biti manifestacija duhovne slobode. i čak nemo­ ćna da ga adekvatno predstavi. Spokoj i užitak su rezultat svijesnog posredovanja. ovdje na zemlji. Ovi zahtjevi konstituiraju »spravljeno« (»appara­ tus«) utoliko što nisu puko prirodno. Tehnološka civilizacija uspostavlja specifičan odnos umjetnosti i tehnike. također.

Ova promjena bi. Civilizacija je ostvarila ovu »drugu«. rada i rekreacije u prekomjerno razvijenim zem­ ljama. dok sfera nužnosti ostaje. I ovdje »redu­ kcija« može ilustrirati razliku. čo­ vjekova borba s prirodom je sve više borba s njegovim dru­ štvom. jer prodaju njegovih dobara prati zaglupljivanje. olakšava njezino importiranje u manje razvijena područja. ekstrakcija prirodnih bogat­ stava od pustošenja. snage i pravilnosti. S obzirom na to što je standard učinio od čov­ jeka i od prirode. 1 1 ) Marx. U tim okolnostima oslobođenje od društva obilja ne znači povratak na zdravo i robustno siromaštvo. a još više podupiranje koje ona pruža sistemu beneficijalne dominacije. Ovo ap­ sorbiranju velikim dijelom se provodi pukim kvantitetom do­ bara. možda i više. zaštićenih područja civili­ zacija tretira prirodu onako kako tretira i čovjeka — kao in­ strument destruktivne produktivnosti. Ako je pacifikacija cilj. Kultiviranje tla je kvalitativno različito od njegove destrukcije. kvalitativna promjena pretpostavlja kvan­ titativnu promjenu u razvijenom životnom standardu.« 11 ) •' U više navrata sam istakao povijesni karakter ljudskih potreba. čije moći nad pojedincem postaju sve »racionalnije« i zato nužnije nego ikad ranije. po tome što apstinira od naprezanja mozga. Nesumnjiv komfor koji pruža ova vrsta proiz­ vodnje. pak. organiziranje ove sfere s obzirom na kvalitativno raz­ ličite ciljeve promijenilo bi ne samo način već i opseg dru­ štveno nužne proizvodnje. Jer. Bijeda. Estetske kategorije bi ušle u tehnologiju pacifikacije srazmjerno konstruiranosti proizvodne mašinerije s obzirom na slobodnu igru sposobnosti. pruža svla­ davanju bijede oruđe za apsorbiranje oslobođenja. perpetuira­ nje rada i stvaranje frustracija. . loc. .· »Slobodno vrijeme mijenja onog koji ga posjeduje u -drugačiji subjekt. Njihov prosperitet sakriva užas unutar i izvan njihovih granica. reduci­ ranje prekomjerne razvijenosti. utjecala na ljudske aktere proizvodnje i njihove potrebe: . breme prirode — a to uključuje i reduciranje okrut­ nosti čovjeka spram prirode. ok­ rutnost.222 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 223 s oslobođenjem usmjerujući gospodarenje prema oslobođe­ nju. Pa ipak. on tad ulazi u neposredan proizvodni proli ces kao taj izmijenjeni subjekt. cit. U tom slučaju pokorenje prirode reducira slijepost. . Marxov stav nepopustljivo isključuje svako roman­ tično interpretiranje »ukidanja rada«. Ovo pita­ nje nije neodgovorno postavljeno jer je društvo obilja posta­ lo društvo permanentne mobilizacije protiv rizika uništenja. servisa. U suvremenom svijetu je savladavanje bijede još uvijek ograničeno na mala područja razvijenog industrijskog dru­ štva. Ideja ο blagodati takve vrste je jednako ideološka u razvijenoj industrijskoj civiliza­ ciji kao što je to bila u srednjem vijeku. on također širi represivnu proizvodnju i »krive po­ trebe«. nasuprot »tehnološkom Erosu« i sličnim nesporazumima. bolest i porast kanceroznih oboljenja jesu kako prirodna tako i ljudska zla — njihovo reduciranje i uklanja­ nje je oslobođenje života. treba ponovo postaviti pitanje zavrijedi li on žrtvovanje i žrtve podnošene za njegovu obranu. 599. «. što radi sa sredstvima razaranja i za sred­ stva razaranja. U slobodnom i racionalnom društvu će čak i životne potrebe iznad animalne razine biti drugačije od onih proizve­ denih u neslobodnom društvu i za to društvo. na moralnu čistotu i jednostavnost. G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s c h e n O e k o n o m i e . Represivna je to proizvodnja po tome što zadovoljava one potrebe koje traže nastavljanje utrke u dostizanju part­ nera i planiranom zastarijevanju. Prema tome. oslobodilačku transformaciju u svojim vrtovima i parkovima — u rezervatima. Naprotiv. gdje uvođenje takvog sistema još uvijek znači ogroman ljudski i tehnički progres. str. tad životni standard postignut u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja. Ali. lukrativne proizvodnje i dominacije. »rad ne može postati igra . eliminiranje probitačnog traćenja povećalo bi društveno bogatstvo na raspolaganju za distribuciju. dok bi eliminiranje permanentnog mobiliziranja snaga smanjilo potrebu društva da uskraćuje vlastita zado­ voljenja individuuma — da odriče ono što je sad kompen­ zirano kultom podesnosti. raščišćavanje šuma od likvidiranja šu­ ma. Izvan tih malih. Uska povezanost tehničke i političko-manipulativne umješnosti..

živio i mislio uprkos njima. čak mogućnosti slobode. U prekomjerno razvijenim zemljama sve veći dio . I u tom po­ gledu kultura pokazuje svoje feudalno porijeklo i ograniče­ nost. zahtjevi koje postavlja masovna proizvodnja profi­ ta nisu nužno identični sa zahtjevima čovječanstva. treba upravljati stalno obnavljanim preobiljem kapa­ citeta. neposlušnosti spram tiranije većine. Novi standard života po mjeri pacifikacije egzistencije pretpostavlja također smanjenje populacije u budućnosti.224 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 225 Danas. priznavanje straha i slabosti (najraci­ onalnija reakcija spram ovog društva!). dostupna samo veoma bogatima (koji se njom ne koriste). .« Cak i lično povlačenje mentalne i fizičke energije od društveno zahtijevanih aktivnosti i stavova danas je moguće samo nekolicini. Zastra­ šujuće je u kolikoj mjeri je stanovništvu dozvoljeno da naru­ šava mir gdje još ima mira i tišine. Nadilazeći domenu pojedinca. samoodređenje pretpostavlja raspolaganje slobodnom energijom. Ova vrsta privatnosti — jedina okolnost koja. da bude gadno i da zaga­ đuje stvari. kao i svakodnevno žrtvovanje svih onih za koje ne postoji odgovarajuća briga i zaštita. da industrijska civilizacija sma­ tra legitimnim pokolj miliona ljudi u ratu. energijom koja nije upo­ trijebljena u nametnutom materijalnom i intelektualnom ra­ du. Ljudski stavovi u totalitar­ nom društvu sve više postaju stavovi izmicanja. da se spriječi autonomija čak i u malim rezervatima egzistiranja. Zastrašujuće je zato što izražava dozvoljene i čak orga­ nizirane napore da se odbaci onaj drugi u njegovim vlastitim pravima. I ovi izrazi ljud­ skosti će biti narušeni nužnim kompromisom — nužnošću da se čovjek zaštiti da bi nadmudrio one koji ga vuku za nos. da izlučuje familijarnost. tj. Uskraćenju slobode. . povučen u samog sebe. zajedničkog života i zabave prodrla u unutarnji prostor privatnosti i praktično je eliminirala mogućnost takve izolacije u kojoj pojedinac. čak je smisleno. da se ogrešuje ο dobru formu. ako društvo uspije u ponovnom uspostavljanju prerogativa privatnosti pružajući ih svima i štiteći ih za svakoga. Komfor. senzibilna inteligen­ cija bolesna zbog onog što se čini. biznis i sigurnost posla u društvu koje se sprema za nuklearno uništenje i protiv njega može poslužiti kao univerzalan primjer porobljujućeg zadovoljenja. No. Energija mora biti slobodna također i u tom smislu da ni­ je kanalizirana u pogonu dobara i usluga što zadovoljavaju čovjeka dok ga onesposobljavaju da ostvari svoju vlastitu eg­ zistenciju. Optužba koju je prije pola stoljeća izrekao Stefan George više je nego licentia poetica: »Schon eure Zahl ist Frevel!« Zlodjelo je to društva kad u njemu rast populacije otežava borbu za život uprkos njezina moguća oterećenja. u državi dobrobiti i spremnosti na rat su svi ljudski kvaliteti pacificiranog egzistiranja tretirani kao aso­ cijalni i nepatriotski — kvaliteti poput neprihvaćanja zahtije­ vane ustrajnosti. koje mora prethoditi pacifikaciji. Ra­ zumljivo je. korespon­ dira pružanje takvih sloboda koje ojačavaju represiju. na bazi zadovolje­ nih vitalnih potreba. pribjegavanje nemuštim i izrugivanim akcijama protesta i odbijanja. pu­ kog kvantiteta. Poriv za više »životnog prostora« prisutan je ne samo u inter­ nacionalnoj agresiji već također unutar nacije. Ove moralne skrupule su razumljive i smislene jer takvom društvu je potreban sve veći broj potrošača i nosi­ laca. problem broja. To je samo jedan od aspekata blokiranosti preusmjerenja energije. dok pokazuje svoje moralne i religijske obzire kad se radi ο izbjegavanju prirasta stanovništva u društvu koje je još uvijek u jarmu planiranog uništenja života u nacional­ nom interesu i neplaniranog lišavanja života u ime privatnih interesa. pitati i nalaziti. Oslobođenje energije od radnji koje podržavaju destruktivan prosperitet znači smanjenje visokog standarda porobljenosti kako bi ljudi bili u stanju da razviju onu racionalnost koja navodi na pacifikaciju egzistencije. Ona može postati demokratska samo putem ukidanja masovne demokracije. da shvati mogućnosti suzbijene posredstvom nje­ gova zadovoljenja. može misliti. konformizma i brutalnosti. tj. Tu je eks­ panzija u svim formama timskog rada. može dati smisao slobodi i neovisnosti misli — odavno je već postala najskuplja roba. Problem nije samo (i možda čak nije primarno) u adekvatnoj ishrani i brizi ο populaciji — to je prije svega. slijede savjet Samuela Becketta: »Ne čekaj da budeš gonjen da se sakriješ .

pak. pojedinca čak unutar njegova četiri zida polagati pravo na to da respektira individuum i da je slobodno društvo? Bez sumnje je slobodno društvo određeno s više dostignuća i s ostvarenjima fundamentalnijim od privatne autonomije. oni ne mogu (baš zbog istog tog razloga!) tolerirati lišavanje od tak­ ve razonode i obrazovanja koja ih osposobljuje za reproduciranje uređaja za odbranu i ili uništenje. š t o ove posta­ ju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca. Pa ipak. Ostvarenje autonomije traži takve uslove u kojima oživljuju potisnute dimenzije iskustva. Riječi i rečenice koje bi formirao mogle bi ispasti sasvim drugačije. gdje bi imao šansu da se čudi i da misli. je osporava u njezinim skrivenim korijenima. No. čovjek bi bio gurnut u trau­ matsku prazninu. Bez sumnje bi takva situacija bila nesnosna mora. . radioaktivnih padavina i problematične hrane. redefiniciju potreba. Može li društvo koje je nesposobno da zaštiti privatnost . Izostajanje djelovanja televizije i srodnih sredstava tako bi moglo početi ostvarivati nešto što nisu postigle unutarnje proturječnosti kapitalizma — dezintegraciju sistema. prizorima i mirisima. prije.226 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 227 stanovništva postaje ogroman zarobljen auditorij — zarob­ ljen ne od strane totalitarnog režima. da poznaje sebe (ili. Kreiranje represivnih potreba je već odavno postalo dio društveno naučnog rada — nužnog u tom smislu da se bez njega ne bi mogao održati postojeći na­ čin proizvodnje. Masovno podruštvljavanje počinje kod kuće i priječi razvoj svijesti i sa­ vjesti. svoj negativ) i svoje društvo. već ο materijalnoj bazi dominacije. zahtijeva ograničavanje heteronomnih potreba i zadovo­ ljenja koje organiziraju život u ovom društvu. Njihovo oslobođenje. Uzmimo jedan (na žalost fantastičan) primjer: kad na­ prosto ne bi bilo reklama ni drugih indoktrinirajućih sredsta­ va za informiranje i razonodu. Li­ šen svojih lažnih otaca. baš po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primar­ ni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu — naime. Ne radi se ni ο problemima psihologije ni estetike. vođa. prijatelja i predstavnika — on bi ponovo morao učiti svoju abecedu. Dok ljudi mogu podržavati kontinuirano stvaranje nuklearnih oružja. odsustvo ove autonomije zadire u temelje čak i najuglednijih institucija ekonomske i političke slobode time što . to će se više njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno lišavanje. a isto tako i njegove aspiracije i bojazni. već slobodama građana čija sredstva razonode i uzdizanja prisiljavaju i onog drugog da sudjeluje u njihovim zvukovima.

života i smrti. U kontrastu spram fantastičnih i suludih aspekata racionalnosti ovoga društva. Novembar 11. medi­ cine. Bestidno stapanje estetskog i realiteta opovrgava filo­ zofije koje suprotstavljaju »poetsku« imaginaciju znanstve­ nom i empirijskom umu. »labirintskom suterenu ispod restora­ na«. poput drugih instrumenata u postojećem društvu. g. Estetska dimezija još uvijek zadržava slobodu izraza. daleko premašuje Alisu u Zemlji čuda.To što užas ovakvih ostvarenja ne prodire do svijesti i što je prihva­ ćen bez otpora treba pripisati tome da su ta postignuća a) savršeno racionalna s pretpostavki postojećeg. To je okvir u kome se zbivaju velika ljudska ostvarenja znanosti. Auschwitz je i nadalje prisutan — ne u memoriji. 1960. Tehnološki proces je praćen sve većom racionalizacijom i čak realizacijom imaginarnog. televizijom i Scrabbleom — »projektirano kao kombi­ nacija obiteljske sobe za vrijeme mira (sic!) i obiteljskog 1 skloništa od radioaktivnih padavina ako bi izbio rat« ). Prevođenje će biti tako loše i tako iskrivljeno kao što je i društvo koje ga preduzima. centar civilne za­ štite izlaže »luksuzno sklonište od radioaktivnih padavina«. izloženo u New York City Civil Defense Headquarters. Ljepota kao visoko klasificirana nu­ klearna tvornica razotkriva svoj teror. Tu više ne govori imaginacija. Njihovo javljanje u svako­ dnevnom životu ljudi ne spada više u iracionalne snage — njihove moderne inkarnacije su predmet i elementi tehno­ loške dominacije. kako rata tako i mira gube svoj katastrofički karakter. tehnologije. da se iluzija pretvori u zbilju i fikcija u istinu potvrđuju razmjere u kojima je imaginacija postala instrumenat progresa. njegova stvarna povijest je napisana u komadu Rolfa Hochhuta Der Stellvertreter. moć imaginacije u manipuliranju riječima. preostaje. čak dokidajući romantički raspon imagi­ nacije.ŠANSE ALTERANTIVA 229 10. već um u stvarnosti koja opravdava sve i razrje­ šava od svega. već u čovjekovim ostvarenjima — svemirskim letovima. koja omogućuje pis­ cu i umjetniku da nazove stvari njihovim imenima — da imenuje ono što je inače neizrecivo.. koje su tuđe tim zahtjevima. osim grijeha protivljenja njezinu duhu. . Stvaran profil našeg vremena se pokazuje u romanima Samuela Becketta. Lexington Ave i Fifty fifth Sreet. tad vrijednosti­ ma. čini se. Ar­ hetipovi kako strave tako i radosti. laboratoriji postaju »industrijski parkovi« u ugodnoj okolini. zgodnim elektronskim poduzećima. preokreta­ nju smisla u besmisao i besmisla u smisao. čistim. higijenskim i s gredicama cvijeća. ra­ ketama i projektilima. Dajući tempo i stil po­ litike. u tajnosti u kojoj svi uzimamo učešća. u otrovnom plinu koji zaista ne šteti ljudima. Na tehničkim i političkim osnovama stapaju se pret­ hodno antagonistične domene — magije i znanosti. Reducirajući. konstantno zloupotrebljavan. sa sagovima od zida do zida (»mekim«). dubokim naslonja­ čima. jedino me­ dij abnormalne komunikacije putem fikcije. radosti i mizerije. To je instrument koji je. Hotimična igra s fantastičnim mo­ gućnostima. društvo prisiljava imaginaciju da se potvrdi na novim osnovama na kojima se tvorevine mašte prevode u povijesne mogućnosti i projekte. sposobnost da se djeluje mirne savjesti. ZAKLJUČAK Rast jednodimenzionalnog društva mijenja odnos izme­ đu racionalnog i iracionalnog. koja ju dostiže i prestiže. contra naturam. Ima­ ginacija abdicira pred ovom stvarnosšću. da se eksperimentira s ljudima i stvarima. domena ira­ cionalnog postaje obitavalište zbiljski racionalnog — ideja koje bi mogle »proizvesti umjetnost života«. jedino obećanje u opasnosti jesu napori da se spase i poboljša život. Kad postojeće društvo sređuje svu normalnu komunikaciju tako što je pre­ ma svojim zahtjevima uvažava ili ne uvažava. b) da su znak ljudskog umijeća i moći koja prelazi tradicionalne granice imaginacije. Kad je bila odvojena od sfere materijalne proizvodnje i materijalnih po1 ) P r e m a T h e N e w Y o r k T i m e s .

No. Praksa je to čovjeka. Pa. dozvoliti joj svu nje­ zinu bujnost. one nas muče. već slobodan za­ mah njezinih najrepresivnijih tendencija. da ograničimo opsesiju tih tvorevina. služi re­ presivnim interesima kao ideološko uporište. ta terapeutička snaga može ići mnogo dalje od liječenja neuroza. Već je odavno prepoznat znanstveni.«2) Imaginacija nije ostala imuna spram procesa reifikacije. znači. određene. ipak. koja je teorijski bazirana na prihvaćanju specifičnog racionaliteta iracionalnog. Oslobođenje imaginacije tako da joj mogu biti data sva njezina sredstva izražavanja pretpostavlja potiskivanje mno­ go toga što je sad slobodno i što perpetuira represivno dru­ štvo. da će joj mirne savjesti dozvoliti sva sredstva izražavanja. Kad tehnički progres dokida to odvajanje. već po­ litike u onom smislu u kome taj termin upotrebljavamo ov­ dje od početka: prakse kojom su razvijene. Osakaćeni ljudi (osakaćeni također u svo­ joj sposobnosti imaginacije) organizirali bi i uništili čak više 2 ) Gaston Bacherald. Presses Universitaires. racionalni karak­ ter imaginacije u matematici. Pa­ ris. Kako je razvoj i iskorištavanje svih raspoloživih sred­ stava za univerzalno zadovoljenje vitalnih potreba pretpostav­ ka pacifikacije. a pripadna samo fantastičkoj logici i fantastičkoj istini. u najma­ nju ruku. bila bi to regresija »da se dadu imaginaciji sva sred­ stva izražavanja«. izglede. ne pjes­ nik. Tako se institucije unutar kojih se može sagledati pa­ cifikacija ne daju svrstati unutar tradicionalne klasifikaci­ je. sve materijalne slike što nastaju u prirodnim snovima. koja je u stvarnosti negirana. no čini se da pojam novih društvenih institucija ne predstavlja najveće teškoće u pokušaju da se odgovori na to pitanje. Racionalna je ona imaginacija koja može postati a priori rekonstrukcije i preusmjerenja proizvodnog aparata prema pacificiranoj egzisten­ ciji. Tad se čovjek može nadati da će usrećiti fantaziju. skicira slijedeće perspektive: »Cjelokupna materija psihoanalize nam može pomoći da se izliječimo od naših tvorevina imaginacije ili. 1953. g. Postizanje au­ tentičnog samoodređenja čovjeka ovisi ο efikasnoj društvenoj . nego što im je to sad dozvoljeno da čine.230 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E SANSE ALTERNATIVA 231 treba. On isto tako reducira rascjep između imaginacije i uma.. str. kakogod da je on organiziran. u normalnoj aktivnosti sna. to je ona inkompatibilna s predominancijom posebnih interesa koji koče postizanje tog cilja. na autoritarnu i demokratsku. centraliziranu i liberalnu upravu. L e M a t é r i a l i s m e r a t i o n n e l . zapravo. postaje terapeutička snaga. Takav preokret nije pitanje psihologije ili etike. Nije li s obzirom na sposobnosti razvijene industrijske civilizacije. u hipotezama i eksperimentima prirodnih znanosti. Omogućiti imaginaciji da bude srećna. on reducira slobodnu sposobnost duha. Kvalitativna promjena je uslovljena planiranjem u korist cjeline protiv partikularnih interesa. Danas opozicija centralnom planiranju u ime liberal­ ne demokracije. i znala je konsekvencije. Psihoanaliza je to dobro znala. nevažeća u domeni nu­ žnosti. sve više empirijski aspekat. imaginacija je bila puka igra. Ove dvije antagonističke sposobnosti postaju međuovisne na zajedničkoj osnovi. pa slobodno i racionalno društvo mo­ že nastati samo na toj bazi. Učenjak. on ulaže u tvorevine mašte svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. Opsjednuti smo tvorevinama naše imaginacije. Tako opet ne može­ mo zaobići pitanje: kako može čovjek kojim se upravlja — koji od svog osakaćenja čini svoje vlastite slobode i zado­ voljenje. održa­ vane i mijenjane bazične društvene institucije. sva igra imaginacije igranje tehničkim mogućnostima koje mogu biti potvrđene kao mogućnosti realizacije? Romantička ideja ο »znanosti imaginacije« poprima. 18. prema životu bez straha. tu shvaćena imaginacija biva preusmjera­ vana. te ih tako ekstenzivirano reproducira — osloboditi sebe kako od sebe samog tako i od svojih gospodara? Kako se može uopće zamisliti da se zatvoreni krug dade razbiti? Paradoksno je. Sama postojeća društva mijenjaju ili su već izmijenila bazične institucije u smjeru porasta pla­ niranja. dopustiti joj njezinu stvarnu funkciju kao psihičkom impulsu i snazi. On je isto tako sadržan u psihoanalizi. To ni u kom slučaju ne može biti imaginacija onih koji su opsjednuti zamislima dominaci­ je smrti. Takvo opuštanje bi bilo neobuzdan užas — ne katastrofa kulture.

To je tehnički posao. Ma koliko da se jasno očituje iracionalni karakter cje­ line. dehumanizacija. U toj sferi je cen­ tralizirana kontrola racionalna ako uspostavlja preduslove za smisleno samoodređenje. čovjekova stvarnost je u njegovoj povijesti. Dru­ gim riječima. baš ta apsolutna potreba nije predominantna tamo gdje bi mogla postati pokretačka snaga povijesne prakse. Ne može biti pozitivna. konstantna prijet­ nja rata. dijalektički pojam ih transcendira. s jedne strane. svijest ο zlu neće biti . Konfrontirane sa sve­ prisutnom efikasnošću danog sistema. Baš to je znak njegove istinitosti. No. Dijalektička teorija nije opovrgnuta. čak nu­ žnost. intenzivirana eksploatacija. s druge strane — lako se može desiti da to i nadaije ostane podešljiva. aspiracije s realitetom isprečuju se nastajanju novog povijes­ nog subjekta. Sve one ukazuju na povijesnu alternativu: planirano iskorištava­ nje sredstava za zadovoljenje vitalnih potreba uz minimum rada. Ono tad može postati efikasno u navlastito svojoj domeni — u odlukama koje involviraju proizvodnju i distribuciju ekonomskog viška te u individual­ nom egzistiranju. Zacijelo. alternative se uvijek javljaju kao utopijske. prisutne su sve činjenice koje potvrđuju kri­ tičku teoriju ovog društva i njegova fatalnog razvitka: sve veća iracionalnost cjeline. poimaju­ ći činjenice.232 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 233 kontroli nad proizvodnjom i distribucijom potrepština (na osnovu zadobivene razine materijalne i intelektualne kul­ ture). potreba za agresivnom ekspanzijom. smjera danog toka. oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. Pokoravanje smanjuje slobodu koja je nužno a priori oslobađanja. Dijalektički pojam izražava svoju vlastitu bespomoć­ nost kako u teoriji tako u empiriji. potpuno asimilira­ nje duha s činjenicom. činjenice i alternative su prisutne poput fragmena­ ta koji nisu povezani. Radi se ο slobodi misli u jednom jedinom smi­ slu slobode misli u upravljanom svijetu — kao svijesti ο represivnoj produktivnosti i kao apsolutnoj potrebi da se uči­ ni proboj iz danog totaliteta. Moć i efikasnost ovog sistema. efektivan činilac kvalitativne promje­ ne. tamo gdje radnička klasa postaje potporanj postojećeg načina života njihovo promica­ nje u kontroliranje procesa prolongiralo bi isti taj način u različitoj postavi. On određuje povijesne mogućnosti. bez prakse koja bi te objekte pokrenula u novom smjeru. Pa ipak. Na današnjem stupnju razvoja razvijenog industrijskog društva i materijalni sistem i sistem kulture niječu taj zaht­ jev. u planiranju i razvoju raspoloživih sredstava za sve. Samoodređenje u proizvodnji i distribuciji vitalnih potrošnih dobara bilo bi suvišno. društvo bi bilo racionalno i slobodno ukoliko je organizirano. Samoodređenje će biti zbiljsko srazmjerno tome koliko su se mase raščinile u individuume oslobođe­ ne od sve propagande. transformiranje dokolice u slobodno vrijeme. odnonso gdje su još uvijek živa negacija i optužba postojećeg društva. Ova ideja je vrijedila i još uvijek vrijedi tamo gdje su radnici bili. spo­ sobne da znaju i shvate činjenice i procjene alternative. uvid u nužnost nije nikad dostatan za zahvat mogućih alternativa. indoktriniran ja i manipuliranja. a današnja praksa ne daje takav odaziv. jest tu. Tehnološki racionalitet. no ona ne može pružiti izbavljenje. jedino mjerilo i usmjeritelj. održavano i reproducirano bitno drugačijim povijesnim subjektom. No. poput svijeta nijemih objekata bez subjekta. pacifika­ ciju borbe za opstanak. Ma kako da postane očita suprotnost između beneficijalne dominacije. kombiniranje centraliziranog autori­ teta i direktne demokracije može beskrajno varirati u odnosu na stupanj razvoja. No. njihova realizacija može biti samo u praksi koja odgovara teoriji. čak produktivna suprotnost jer s rastom pokorenja prirode raste i pokoravanje čovjeka od strane čov­ jeka. No. suvišnost i restrikcije produktiv­ nosti. Uvid u nužnost. Ovi nabrojeni aspekti u postojećem se također suprotstavljaju ideji da bi uspostavljanje »kontrole odozdo« nad proizvodnim procesom značilo zbivanje kvalitativne promjene. a u njoj proturječnosti ne eksplodiraju sa­ me od sebe. i nje­ zinih dostignuća koja omogućavaju samoodređenje i pacifi­ kaciju. i kao istinski tehnički doprinosi redukciji fizičkog i mentalnog iscrpljivanja. Bez te materijalne snage čak i najizoštrenija svijest osta­ je nemoćna. U svakom slučaju. misli s zahtijevanim ponašanjem. a s njima nužnost promjene.

ljudi. kritika društva bi još uvijek bila smi. P a r i s . čak i opasnim jer oni gaje iluziju ο narodnom suve­ renitetu. pa proces reali­ zacije upliviše ne samo na sredstva već i na sam cilj. Upra­ vo je zbog toga nužno odbijanje. Sve je tad reducirano na apstraktan za­ htjev za ukidanje dominacije — jedini istinski revolucionaran imperativ.. Riječima Maurica Blanchota: »Ono što odbijamo nije bez vrijednosti i značaja. koje dokidaju njihov oslobodilački potencijal.« 3 ) No.234 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 235 dostatni čak ni u stadiju kad kompletiranje znanosti i nivo produktivnosti eliminiraju utopijske konture alternative — kad je postojeći realitet utopijski više nego njegova suprot­ nost. Instru. Iz istog razloga. I obratno. U vrijeme svog nastanka kritička teorija društva bila je suočena s prisutnošću stvarnih snaga (objektivnih i sub­ jektivnih) u postojećem društvu koje su se kretale (ili su mogle biti tako usmjerene) prema racionalnijim i slobodni­ jim institucijama. a iz nje je proizašla ideja oslobođenja inherentnih mogućnosti — razvoja intelektualne i materijalne produktivnosti. I bez demon­ striranja takvih snaga. a opravdanja za suglašavanje i pomirenje neće više biti uzeta u obzir. niti vitalnu potrebu da se razriješi ova suprotnost. Znači li to da kritička teorija društva abdicira i pre­ pušta polje djelovanja empirijskoj sociologiji. 3 ) »Le Refus« u Le 14 J u i l l e t. Sputane mogućnosti razvijenog industrijskog društva su: razvoj proizvodnih snaga na sve široj osnovi. Ne prihvaćamo više razlog. 2. To je čista forma dominacije. proširenje pokorenja prirode. ranije ferment društvene promjene. Zbio se prelom. oslobo­ đena teorijskog usmjeravanja (osim u metodologiji). pak. No. promijenio je svoju poziciju. borba za rješenje suprotnosti je prerasla tradici­ onalne forme. postao je ferment društvene kohezije. inače je reifikacija iluzija. Na svom najrazvijenijem stupnju dominacija funkcio­ nira kao administracija. Octobre. prije nego u redistribuciji bogatstva i izjednačenju klasa. No. Zaključak? »Oslobođenje inherentnih mogućnosti« ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu. u najrazvijenijim područjima masov­ ne kozumcije život kojim se tako upravlja postaje dobar život cjeline pa se suprotnosti ujedinjuju u njegovu obranu. ali bi bila nesposobna da prevede svoj smisao u određenja povijesne prakse. njezina negacija postaje čista forma negacije. pojava mudrosti nas užasava. dokidajući postojeće — smetnje napretku. razvoja koji je inače iskrivljen i blokiran.. Tu je. kreiranje novih potreba i sposobnosti. dijalektički pojmovi još jedanput potvrđuju svoju istinitost time što shvaćaju svoju vlastitu situaciju kao situaciju društva koje analiziraju? Odgovor se i sam nadaje ako se ima u vidu kritička teorija s obzirom na njezinu naj­ veću slabost — da nije kadra demonstrirati oslobodilačke ten­ dencije unutar postojećeg društva. nova stratifikaciona karakteri­ stika razvijenog industrijskog društva. događaj koji bi uvažio postignuća industrijske civilizacije. ova negacija se javlja u politički impotentnoj formi »apsolutnog odbijanja« koje se čini to nerazumnije što po­ stojeći sistem više razvija svoju produktivnost i što više ubla­ žuje životne tegobe. Re­ ducirani smo na takvu otvorenost koja više ne tolerira kompliciranost. U toj iluziji je i nešto istine: »narod«. sje­ dinjenje suprotnosti u medijumu tehnološkog racionaliteta mora biti pri svoj svojoj stvarnosti iluzorno sjedinjenje koje ne eliminira ni suprotnost između rasta produktivnosti i nje­ zine represivne upotrebe. menti produktivnosti i progresa organizirani u totalitaran si­ stem determiniraju ne samo aktualno već i moguće iskoriš­ tavanje.i slena i valjana. Kako je efikasno odbijana od strane postojećeg sistema. podlije­ že obmanama krivo postavljene konkretnosti i tako odigrava ideologijsku ulogu dok proklamira eliminiranje vrijednosnih sudova? Ili. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj . koja. ove mogućnosti se postepeno realiziraju putem sredstava i institucija . n o . 1958. ako je apstraktni karakter odbijanja rezultat total­ ne reifikacije. . sposobnosti i po­ treba. To je bila empirijska osnova nastanka teorije. Totalitarne tendencije jednodimenzionalnog društva čine neefikasnim tradicionalne puteve i sredstva — možda. tad još uvijek mora postojati konkretna osno­ va odbijanja.

To nije ništa do li šansa. Njihovo suprotstavljanje udara na sistem izvana i zato nije podvrgnuto devijaciji od strane sistema. zatvor. da traže svoja ele­ mentarna građanska prava. ona ostaje negativna. šansa je da bi se u tom periodu ponovo mogli sresti povijesni ekstremi: najrazvi­ jenija svijest ο humanitetu i njegova naj eksploatirani ja sna­ ga. Na početku fašističke ere Walter Benjamin je napisao: Nur um der Hoffnungslosen willen ist uns die Hoffnung gegeben. Ekonomske i tehničke sposobnosti postojećeg društva su suviše velike da bi dopustile zadovoljenje i koncesije onom koji je gori od psa. drugi period barbarizma bi lako mogao biti kontinuirano carstvo same civilizacije. oni znaju da ih čekaju psi. No. koncentracioni logori. Kritička teorija društva ne raspo­ laže pojmovima koji bi mogli premostiti jaz između sadašnjeg i njegove budućnosti. nenaoružani i bez zaštite. opet je sablast tu. nada nam je dana. ono je elementarna snaga koja ruši pravila igre i u tom rušenju je razotkriva kao igru trikova. činjenica da oni počinju odbijati da sudje­ luju u toj igri mogla bi označiti početak kraja jednog doba. Olako data historijska paralela s barbarima koji ugrožavaju carstvo civilizacije pre­ judicira ishod. Kad se sakupe i izlaze na ulice. nezaposlenih i nezapošljivih. Ništa ne ukazuje da će to biti dobar kraj. a oružane snage toga društva dovoljno uvježbane i ekipirane da bi se osjećale ugroženim. POGOVOR . Otud je njihova opozicija revolucionarna. unu­ tar i izvan granica razvijenih društava. eksploatiranih i progonjenih drugačije rase i boje. njihov život je najrealnija i najneposrednija potreba za dokrajčenjem nesnosnih uslova i institucija. ne posjedujući obećanja i ne pokazu­ jući uspjeh. čak i ako njihova svijest to nije. Tako ona hoće da ostane lojalna prema onima koji su. čak smrt. Samo radi onih bez nade. Oni egzis­ tiraju izvan demokratskog procesa. Nji­ hova snaga je s onu stranu političke demonstracije za žrtve zakona i poretka. Doduše. dali i daju svoj život Velikom Odbijanju. ka­ menice i bombe.236 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Doduše. bez nade. ispod površine konzervativne baze naroda je supstrat odbačenih i autsajdera.

u neodre­ đenoj prosječnosti. smanjenje disproporcija u korištenju dru­ štvenog bogatstva. Iz odlučujuće upućenosti Marxova nauka na prelom povijesnih svjetova proizlazi da su. više od nauka bilo ko­ jeg drugog mislioca.îiJ ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE Da li je utemeljena Marcuseova konstatacija da ima­ nentnim revolucionarnim zbivanjim nema mjesta u suvreme­ nom svijetu i da postojeća konstelacija snaga ne dozvoljava svjetlije perspektive — konstatacija koja je zaključak analiza poduzetih u ovoj knjizi? Neke od kritika — izrečene kako na Istoku tako na Zapadu — insistiraju na neopravdanosti tih Marcuseovih pesimističkih dijagnoza. a ponekad. i na puki kurs ka industrijalizaciji pod kontrolom države uz restrikcije privatnog poduzimanja. grananje i kompletiranje postojećeg — tehnički progres. koja ne uzima u obzir njegovu visoku idej­ nu pretenziju. demokratizaciju u političkom životu. nedostaje ipak razumijevanje njegova te­ meljnog usmjerenja na destrukciju čitavog sklopa društva koji je i danas još svugdje na djelu. Većina kritika izražava opće raspoloženje našeg doba: samouvjerenost u napredak. u frapantnoj disproporciji njegova no­ minalna proširenost i stvarno razumijevanje. a ozbiljiti socijalizam i komunizam kao njezine faze. u slučaju dekolonijaniziranih zemalja. naziva »vijekom socijalizma«. U ovom spletu korije­ ni se i široko rasprostranjena nekritična upotreba pojma »socijalizam«. nego ga nivelira na dane tokove porasta ži­ votnog standarda. progres u društvenoj i političkoj organizaciji — što bi sve trebalo da znači povijesni napredak. ugroženo je razumi­ jevanje epohalnog obrata koji revolucija treba privesti. Stoga se XX vijek često. Historija mark- . Ako se opseg značenja i suzi na one pokrete koji se izrično pozi­ vaju na Marxa.

god. g. g. a time i to da li je zaista povijesno djelotvoran Marxov nauk kako je zastup­ ljen u Marcuseovoj misli. Marcuse je jedan od najeminentnijih mislilaca u XX sto­ ljeću koji. Beacon Press. 1958. 1941. u postulatu destrukcije »građanskog dru­ štva«. koja sadržava upu­ ćenost na Marxov nauk i određuje tendencije njegova pro­ dubljivanja. g. Svoje prve rasprave. g. 2 ) . U dosadašnjem Marcuseovom opusu dominira. Q. Imamo posla. I. budući da su tzv. Implicitno prelaženje preko pozicije Kritičke teorije do­ diruje — preko fundamenata socijalno-ekonomske dimenzi­ je — podrijetlo konkretne povijesne cjeline. Press.. orijentacija izražena kao Kritička teorija društva. g. 1932. Beacon Press (Um i revolucija. » . I Marcuse u Marxovoj kritici kako političke ekonomije tako i filozofije. Klostermann Verlag. raz­ vijaju njegov nauk. No. Eros and Civilisation. god. Bd. Sto­ ga će biti potrebno da najprije prikažemo u kakvoj smisle­ noj vezi Marcuse prihvaća Marxov nauk kao supoziciju po­ vijesne angažiranosti Kritičke teorije društva. ali ne i obradio i promislio: bitno svjetovno-povijesne pretpostavke suvremenosti — olako prezentirane redukcijom na »induistrial society«. dakle.) . oživljavajući naspram revizije izvornog Marxa. Mnoge od rasprava 30-tih godina. od približa­ vanja samoj povijesnosti. a zatim svaku povijesnu dimen­ ziju uopće omogućavajuće povijesnosti. Od 1934. publicira u periodu 1928—33. . . za koju je novi Predgovor »Bilješka ο dijalektici« napisao I960. »Archiv für Sozialwissenschaft u. konsolidiranje postojećeg svije­ ta. u Berlinu. u njegovim interpretacijskim apostrofiranjima Marxovih bitnih uvida i postavki. S obzirom da proizlazi iz povijesne usmje­ renosti. Naprijed 1965. s jednim paradoksom: ono van tematsko u ovoj Marcuseovoj knjizi nosi sve analize. ovisit će i doseg ove orijentacije u Marxovu nauku. g. g. u kraj­ njem smislu nije znanost ο čovjeku. Oxford Univ. u daljem razvijanju temeljnog smisla samog nauka. valja odmah naglasiti da postavke izložene u ovoj knjizi sadržajno nadmašuju Kritičku teoriju društva. W. uz neke novije.: » N e u e Q u e l l e n zur Grundlegung des Historischen Materialis­ m u s « . Adorna na osnovu višegodišnjeg zajedničkog r a d a te umnogome zajedničku misaonu orijentaciju: »Kritičku teoriju društva«. Sozialforschung« surađuje od 1933. Proboj prospektivno otvara krug pitanja koji je Marcuse naznačio. 1 ) H e r b e r t M a r c u s e j e rođen 1898. Reason and Revolution. koji slijedi iz konsekventnosti i radikalnosti kritike. te na njegovu tragu nastoje misliti pre­ lom povijesnih svijetova 1 )· Knjizi koju sad pružamo našem čitaocu u osnovi je razmatranje suvremenog društva pod vidom povijesne kon­ kretnosti kao centralne Marcuseove misli. Veselin Masleša. koja bi tre­ balo da iskazuje temeljna obilježja industrijski visoko raz­ vijenog društva (a time i suvremenog svijeta uopće. tj. A filozofija iskazu2 ) u »Die Gesellschaft«. »Die Gesellschaft«. Od dostatne utemeljenosti tih tendencija u onom što zbivanje svijeta čini povijesnim. (Dalje u tekstu označeno s Ν. (Eros i civilizacija. nego ο nečovjeku i ne­ čovječnom svijetu stvari i roba . Marcuse emigrira iz Njemačke skla­ pajući se pred nacionalsocijalizmom. One dimen­ sional Man. Profesor je najprije na Brandise University. Sozialpolitik«.... Napisao je knjige: Hegels Ontolo­ gie. tematiziranje suvremenog industrijskog društva pri­ kladno je da pokaže da li je Marcuseovo misaono stanovi­ šte dovoljno za poimanje biti vremena. U »Zeitschrift f. R. dakle. I i II. . 1964. 1932. dotak­ nuo. u časopisima »Phi­ losophische Hefte«. kojih je tematika Marxova misao i povijest..240 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E 241 sizma je u znaku revizionizma — izigravanja onog što Marxovu misao pronosi transepohalnim putem na račun onog što znači tek dovršavanje. str. g.). Tako nije mogao biti zadovoljen po­ stulat produbljivanja Marxove misli u pravcu ponajprije. Njegovo ime se često vezuje uz M. One ipak implicitno smjeraju na povijesnu konstituciju suv­ remenog svijeta u njegovoj cjelini i njegovoj individualno­ sti. Njemačkoj. g. 1965. . U posljednje vrijeme je vrlo aktivan u S. a rasprave publicira od 1936. utemeljene sve njegove postavke. Horkheimera i T.). Građanska nacionalna ekonomija nema u vidu bit čovjeka i njegovu povijest. studirao u Freiburgu i Berlinu. Press. kritičko-onologijski utemeljene. manje razvijena područja na putu u razvijeno in­ dustrijsko društvo). 1966. 141. a odnedavno na University of Ca­ lifornia. Soviet Marxism.. Columbia Univ. među­ tim. vidi revolucionarnu antropologijsku i historijsku usmjere­ nost Marxove misli. 1955. izd. g. živi u SAD. publicirao je u ediciji S u h r k a m p pod naslovom Kultur und Gesellschaft.

sačinjavati ga. T.« (N. Q. VI/1937 (također u Kultur u. Gesellschaft.) 3 prevladati njegovu neposrednu predmetnu određenost. str. Svojom »ljudskom prirodom« je čovjek u jedinstvu s pri­ rodom — iz krila koje pro-izvodi.proizvoditi')« (N. u »Zeitschrift f. 69 Bd. To znači da čovjek može sve mogućno­ sti koje leže u »biću ο sebi« spoznati i zahvatiti. No. Usp. promijeniti. fi­ lozofija. pred­ metni svijet je zbilja čovjeka — čovjek jest time što sebe ozbiljuje u predmetu rada. str. prema njegovoj vlastitoj inherentnoj mjeri. str. Dodatak. da nije ograničen jednokratnim neposrednim odnosom. već u sebi nosi revolucionarnu praksu«. U toku je. ospoljenjem svojih suštinskih snaga.« izd. Van tog odnosa on je »o sebi«. a filozofijska istina. 4 . 1933. zat­ voren u sebe. 640). »izraditi ga. da je: »Kritika političke ekonomije u sa­ moj sebi filozofijski utemeljena. Radom je posredovana priroda »o sebi« i ozbiljen čovjek »o sebi« tako da u predmetu svog ospoljenja jest »za sebe« — »u predmetu rada se slobodno ozbiljuje« (N. smjerajući na istovetnost uma i zbilje nemoguću u »danoj diobi rada«. Ο istovetnosti rada se može govoriti samo u smislu općeg uvjeta svjetovanja svijeta: svijet je ispostavljen i uspostavljen iz prirode radom. tj. bivstvuje čovjek. des Arbeits­ begriffs). umnost ispostavljena apsolutnim znanjem i kao apsolutno znanje ostaje pri »razjašnjenju nužnosti u slobodu« 3 ). u puninu svojih mogućnosti. i Kultur u. Ranije. čovjekovim odnošenjem. I još. Sozialforschung«. str. U tom smislu kasnije Marxovo određenje rada kao posredovanja čovjeka i prirode sadrži kvintesenciju svih njegovih uvida u fenomen rada: »Rad je kao tvorac upotrebnih vrijednosti. Marcuse: » P h i l o ­ s o p h i e u. u. str. znanje je fakticiteta. 155). 147). koja je utemeljuje. 1932. K. da­ kle.) š t o je. 13 (dalje u tekstu označeno s Grund. u kome je uko­ rijenjeno razdvajanje »egzistencije« i »esencije«. politi­ čka ekonomija i filozofija za Marxa nipošto nisu spoznaje istog reda. s druge strane. k. koje izvodi prirodu ο sebi u određenost. konkretan svijet — svijet je spe­ cifičan i neponovljiv. dalje voditi (. g. Marx: »Kapital I. Jg.. und k.242 ČOVJEK JEDNE DIMEN2IJE ZATVORENI S V I J E T BADA I Š A N S E KBVOLUCIJK 243 je bit čovjeka kao »slobodnog subjekta« u izvršavanju (Leis­ tung) istine. kon­ stitutivno je zbivanje zbilje kao njezino »proizvođenje« (Produzieren) u suprotstavljenom materijalu. Gesellschaft Ι): Η. str. Sozialwissenschaft u. U Marcu­ sea cit. Encyclopédie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse. dobivena je »apstrakcijom« od faktičnog statusa postvarene predmetnosti (Ph. Sozialpolitik.§ 158. nego može biće. smatrao je Marcuse. Q. Objekat rada je već rezultat rada prošlih generaci­ ja. 9. u određenost postavljene tek u čovjekovu radu. 137. g. kao u čitavoj novijoj filozofiji »pravi bitak«. Obje se jednako radikalno podvrgavaju kritici s obzirom na svoj medij — građansko društvo. na istom mjestu: »Ekonomija i politika su postale ekonomsko-politička baza teorije revolucije na teme­ lju potpuno određene filozofijske interpretacije biti čovjeka i njegova povijesna ozbiljenja. II. kao što. Q. (Dalje u tekstu ozna­ čeno s Ph. 634. u : U e b e r d i e p h i l o s o p h i s c h e n G r u n d l a g e n d e s W i r t s c h a f t s w i s s e n s c h a f t l i c h e n A r b e i t s b e g r i f f s. povijestan jer je proizveden radom. Očitovanjem svoje biti.4) Pojam rada u Marxa upućuje na ontologijske implika­ cije: rad je »priroda« (bit) jednog odlikovanog bića — čov­ jeka. Kultura. U tome je »postojanost« (Ständigkeit) rada — po Mar) Usp. Politička ekonomija sadržava faktičke zakonitosti. dakle ljudski život«. 1947. Kao jedan određen. Marcuse tada ispostavio kao bit čovjeka i njegovo po­ vijesno ozbiljenje? Temeljnim smatra Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće«: bit čovjeka je u njegovu odnosu spram »općenite biti bića«. ispostavljen u svojoj biti. obrađivati. k r i t i s c h e T h e o r i e « .. koje bivaju pro­ izvedene. ) Hegel. Utoliko je rad uvjet egzistencije svih bića.. str. tako da je priroda uvijek već ljudska priroda. shodno tadanjoj postavci problema. No. koju reproducira. T. vječita prirodna nužnost da se posreduje razmjena materije između čovjeka i prirode. izvesti. Da­ kle. Predmetni svijet opstoji. »ispostavlja« je. to je za Marcusea jedna od temeljnih uporišnih tačaka u interpretaciji i razvijanju Marxove misli. kao koristan rad uslov čovjekove egzistencije. uslov nezavisan od svih društve­ nih oblika. Ar­ chiv f. zbilje — za »umnost« u Hegelovoj filozofiji koja je.

proizaći što po svom smislu. 155). 153). bit čovjeka sredstvo njegove pu­ ke egzistencije. ono na što ona zapravo smje­ ra — prevladavanje »građanskog društva« — ostvarljivo je samo kao totalna revolucija. des Arbeitsbegriffs. Naj autentičnija čovjekova potreba je da svijet u ko­ me se zatiče učini svojim i svoje vlastito bivstvovanje punim ljudskim bivstvovanjem: »Čovjek potrebuje . 27. pro-izvođenje iz krila pri­ rode. klasa tako da slučajna pripadnost porobljenoj klasi unapri. Osamostaljuje se i postvaruje produkt rada koji se r odvaja od radnika. sadržane u biti čovjeka: »čovjekov bitak je uvijek više od njegova danog tubitka (Dasein) — on nadilazi svaku moguću situaciju i upravo zato stoji spram nje u nedokidivoj diskrepanciji: diskrepanciji koja zahtije­ va trajan rad na njenom prevladavanju. Predmet se prisvaja kao puko posjedovanje. nego je.244 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I S A N S B R E V O L U C I J E 245 cuseu jedno od bitnih određenja rada u ontologijskom nje­ govu određenju. nego »katastrofa biti čovjeka«.« ! Programatski zahtjev za ukidanjem privatnog vlasništva uk- . što pripada . dakle. bogata mnogostranost predmeta biva reducirana na stvar. u preduzetom pokazivanju ontologijskih temelja rada. koja se sa svojom egzistencijom neposredno stapa«. isto ta­ ko kao što je iz tog svijeta preuzeto u obrađivanje. Kako Marx preduzima kritiku građanskog društva u obzoru biti čovjeka i njene otuđenosti — te je ova ontologijski formulirana kao rascijepljenost »egzistencije« i »esenci­ je«. str. nadživljuje pojedini događaj rada. meta nisu ekonomske ili političke krize. Mar­ cuse otuđenost rada sabire u slijedeća određenja: 1. kako smo ukazali. »Za razliku od ži­ votinje. U sklopu produkcije kapitala. 47).općem' događanju. \. 3.) Tok svijeta u zbivanju rada 5 ) proizlazi iz mogućnosti nadmašivanja zatečenog. str. (Grund. obrnuto. involvira povijesnotvornost). tuđa predmetna moć. pa se nužno postvaruje i biće samog pro­ izvođača — njegov tubitak postaje njegovoj navlastitoj slo­ bodi uskraćena. — »Pri radu treba nešto . robu — predmet postaje funkcija akumuliranja kapi­ tala. des Arbeitsbegriffs. N. Međutim. str. čovjek posreduje svijet u kome se zatiče time što mu vla­ stita egzistencija postaje upitnim predmetom. Ono na čemu se radi. raz­ dvaja se i u razdvojenosti poklapa s društvenim položajem .totalitet' ljudskih ospoljenja života.' jed presijeca ljudske mogućnosti. »Taj uvid unaprijed osuđuje svaku puku ekonomsku i političku reformu na neuspjeh. koje za Marcusea. Q. koji izražava politička ekono­ mija. U njemu čovjekova egzistencija nije »sredstvo« ozbiljenja nje­ gove biti. str. praksa »ekonomske dimenzije« podređu­ je i slobodnu praksu (sve sfere djelovanja postaju funkcija kapitala). One interpretacije koje odnos čovjeka spram predmet­ nog svijeta utemeljuju u sferi biotičkih potreba previđaju ontologijske implikacije sadržane u Marxovim tekstovima: povijesni bitak svijeta koji posreduje čovjek svojom biti — radom. Čovjekova životna djelatnost stoji u službi vlasništva. jednoznačno suprostavljajući obima »otuđeni rad«. iako tubitak čov­ jeka nikad ne može počivati u posjedu samoga sebe i svo­ ga svijeta«.« (Grund. des Arbeitsbegriffs. str. zadanošću: on je »dokida« — čini je sredstvom svoje biti (usp. Kako je u »fakticitetu«. Q. 2. odnosno svojoj funkciji. Dvodimenzionalnost rada — nužnost i sloboda. došla je ona dotle da u krajnjem smislu više nije rad« (Grund. da bi mogao ozbiljiti svoju bit. umjesto da vlasništvo stoji u službi slobodne životne djelat­ nosti. 18. kako je njegova kritika inspirirana težnjom za oživotvorenjem takve »zajednice« u kojoj bi one bile u jedinstvu — kako joj. na djelu »nebit« čovjeka? U ranim svojim studijama u intepretaciji Marxovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa i 5 ) Radi terminologijske jasnoće napominjemo da je Marcuse u povijesnotvornom značenju upotrebljavao promiscue izraze »rad« i »pro­ izvodnja«. treba mu ospoljenje na predmetima koji su mu pretpostav­ ljeni i suprotstavljeni« (N. Otuđeni rad nije rad (u punini ontologijskog značenja rada. »Lišena svoje pune zbilje kao praksa. pa je odsutno ozbiljenje biti čovjeka: smisleno djelovanje iz cjeline tubitaka čovjeka.) Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće« uk­ ljučuje i odnošenje spram vlastitog roda. troše­ nje. što se obrađuje biva urađeno u svijet rada. 4.

a utopijsko istinski napredan elemenat. (»Kad um. — Ph. str. und k. Kritička teorija društva se distancira od filozofije — ne želi biti nova filozofija. Q. Međutim: »Prema kriti­ čkoj teoriji nema više nove teorije. tako reći. »Kritička teorija društva« iz­ ražava ovaj zaokret. izva­ na u filozofiju. srećnosti. und k. T. Ph. 644). prevladavanje otuđenja ne može se poistovetiti s ozbiljenjem vrednota filozofije. b) u sklopu otuđenja filozofija često uspostavlja kao bit čovjeka ono što nije ovisno ni ο čemu drugom jer jedino tako još je moguće participirati na autentičnosti i slobodi. »Sociologija se bavi samo uvjetovanostima i utoliko ne is­ tinom . nego samo još umna zbi­ lja sama« (Ph. T. da »neobuzdana privredna sfera gospodari svim ljudskim odnosima. Ono što u prošlom znanju plaća danak društve­ noj koordinaciji tako i tako iščezava s društvom kojem je . Oni će međusobno imati isto toliko zajedničkog koliko i asocijacija slobodnih ljudi s konkurentskim društvom proiz­ vođača roba«. nego da bismo pokazali da je građansko društvo u svom totalitetu određeno ekonomskim odnosima. sreća biti nešto potpuno druga­ čije. Th. Kako se Kritička teorija osniva na tendencijama prev­ rata u prezentnom totalitetu građanskog društva. str. oko destrukcije građanskog dru­ štva. II Pošto je u radovima svoje rane faze Marxov nauk interpretacijski aktualizirao u njegovoj historijskoj usmjere­ nosti na prevladavanje građanskog društva te ga nastojao samo ontologijski precizirati. dobive­ na su apstrahiranjem od faktičnog statusa čovjeka u otu­ đenom svijetu i žive u apstraktnoj filozofijskoj sferi biti. smjeraju­ ći tako preko (trans) opstojećeg na buduće. str. 638). Imanentna destrukcija gra­ đanskog društva. Odlučno je u tome da proces rada ne odlučuje ο tubitku (Dasein) čovjeka. Th. . 638). spozna­ ja. Tradicionalna filozofija je i sa­ ma izraz otuđenja. str. ostajući ipak u okvirima Marxove misli i smat­ rajući je dostatnom za mišljenje povijesti. da je također sve neekonomsko sadržano u eko­ nomiji« (Ph. str. 642. koja iskazuje zbivanje čov­ jeka zajedno sa zbivanjem svijeta i svijeta zajedno s čov­ jekom. 158. 643. und k. I najistinitija filozofija — Hegelova. Marcuse je. sloboda. smatrao pitanje povijesnosti svijeta apsolviranim s ob­ zirom na ontologijsko utemlejenje te je prešao na koncipi­ ranje neposrednijeg sudjelovanja misli na historijskom prev­ ratu sužavajući tematiku svojih spisa na destrukcione ten­ dencije građanskog društva. ne činimo to radi »filo­ zofijskog« raščljanjivanja ekonomskih pojmova (usp. moraliteta. N. sloboda. drugačije usmjerenje ekonomsko-društvenih odnosa. und k. bitna za filozofiju. sreća od isprva apstraktnih pojmova postanu zbilja. (Ph. tad će um. str. kad se pozivamo na »zakonitosti« političke ekonomije. »Nije bitno to da je proces rada planski re­ guliran. otuda tu neistinitost treba prevladati tako­ đer samo van filozofije«. njegovo »ponovno fiksiranje kao apstrakcije nasuprot indivi­ duumu« samo prolongira nepoklapanje života zajednice s pu­ noćom ospoljenja života (usp. No. ona se oštro distancira od svake sociologije koja računa s datostima. T. ostaje unutar filozofijske tradicije time što pomiruje suprotnosti u umskoj spoznaji. und k. duha. und k. spoznaja.246 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Z A T V O R E N I S V I J E T RADA I Š A N S E REVOLUCIJU 247 ljučuje (ne samo logički nego i izrijekom u Marxa) ukida­ nje otuđenog rada kojeg je privatno vlasništvo samo konsekvencija. nego obrnuto: opće potrebe čovjeka ο procesu rada. da li su u tom interesu očuvane sloboda i sreća masa« (Ph.) Građansko društvo je u centru interesa Kritičke teori­ je zbog njezinog nastojanja oko ozbiljenja filozofije u dru­ štvenom realitetu. koje se nadaje u zbilji same produkcije. doduše u duhu »fundamental­ ne ontologije«. Persistiranje društva kao sile nad individuumom. str. čini se. 163). kako filozofija živi u otuđenju i od otuđenja. 631). Th. Afirmativni odnos Kriti­ čke teorije društva spram filozofije proizlazi iz usmjereno­ sti Kritičke teorije na »ozbiljenje« filozofije: filozofija je re­ siduum humanuma u otuđenom svijetu.) Kritička teorija je kritika političke ekonomije. pa stoga. Marcuse smatra da je sloboda iskazana filozofijom ap­ straktna sloboda te da ta neprilika »dolazi. pre­ duvjeti su umstvene zbilje — vodećeg principa Kritičke teo­ rije. nego kakav interes određuje reguliranje. i to u dvostrukom smislu: a) određenja uma. .

248

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE

249

koordinirano. Ne brine se ο tome Kritička teorija, nego ο tome da se ne izgube istine oko kojih se već trudilo prošlo znanje« (Ph. u. k. Th. str. 643). Temeljne postavke Kritičke teorije društva, kako je ona kao naziv i okvirni program deklarirana u citiranom članku »Philosophie und kritische Theorie«, smisleno nadovezuju na ontologijske implikacije Marxova nauka i na te­ meljni njegov impuls, što je, i jedno i drugo, Marcuse po­ kazao u ranijim spisima nastojeći da misli konkretno povi­ jesno angažirano: već supozicija da se historijsko zbivanje konstituira u biti čovjeka postulira sačinjanje takvih uvje­ ta egzistencije koji bi bili primjereni njegovim »navlastitim mogućnostima«. »Negativno« je u centru interesa Kritičke teorije s obzirom da sadrži takve manifestacije života koje pokazuju da se čovjek ne da svesti na opstojanje u »otuđe­ nom radu«. Ono je toliko akcentuirano radi što potpunijeg prezentiranja otuđene biti čovjekova bića, osakaćen ja raz­ ličitih sfera života i života u cjelini. Kritička teorija je, u perspektivi nadovezivanja na ranije spise, konkretizacija, hi­ storijski aktualan angažman misli u samoosmišljenju »nav­ lastitih mogućnosti«. Međutim, dok su kategorije ranijih Marcuseovih spisa: osmišljenje »navlastitih mogućnosti« i »odnos spram vlastitog roda« u kontekstu ontologijske in­ terpretacije povijesti i dokazivanja ontologijskog aspekta Marxova nauka, u »Kritičkoj teoriji« Marcuse napušta ontologijsku razinu mišljenja. Preispitivanje »navlastitih mogu­ ćnosti« čovjeka nije više u obzoru ontologijske eksplikacije. Kad formulira Kritičku teoriju — ontologijski rezultati ranije faze nekako su sačuvani i ukinuti u novom, »konkretnijem« htijenju. Tematika spisa koji slijede u osnovi je odre­ đena »programom« Kritičke teorije društva, koji implicira da se zadaća misli pred revolucijom iscrpljuje u sabiranju i raščlanjenju onih bitnih manifestacija života koje rebeliraju spram otuđenja. Zadatak se sada sastoji u pokaziva­ nju konkretnih, zbiljom otuđenja već priređenih kriterija koji istinski prevladavaju građansko društvo kao sidrište otuđenja. To je motiv radova kao što su: »Zum Begriff des Wesens« (Zeitschrift für Sozialforschung, 1936. god.), »Ueber den affirmativen Charakter der Kultur« (isti časopis, 1937.

god. — također u Kultur u. Gesellschaft, I ) , »Zur Kritik des Hedonismus« (isti časopis, 1938. god., također u Kultur u. Gesellschaft, I),te u knjizi »Eros i civilizacija« 1955. g. U spomenutom kontekstu su relevantne sfere života: folozofija, »kultura«, te proboji senzualnih težnji za puni­ nom života — življenog, neodgođenog i neukroćenog (hedo­ nistička etika i isticanje reperkusija koje izaziva potiskiva­ nje nagonske sfere, kako je to pokazao S. Freud). Kritička svijest spram opstojećeg sadržana je u filo­ zofijskom pojmu biti (Wesen). Izvorna dinamika iz koje izrasta filozofija, povijesni ciljevi implicirani u kritičkom suprotstavljanju realitetu, ispostavljanje bitnog za razliku od kontingentnog — sve to biva tokom predaje prikri to ta­ ko što pojmovi biti postaju formalnoopći pojmovi struktu­ ra. Za kritičko-etičku motiviranost općeg kao bitnog spram pukog empirijskog pojedinačnog, slučajnog, primjerna je Platonova filozofija. Razlučivanje općeg bitka od mnoštva istovrsnog ujedno je i razlučivanje istinskog od neistinskog, onog što može i treba biti od pukog opstojećeg. »Temeljni smisao Ideje je u άχαθ·6ν u tome što je tako kako prema svojoj vlastitoj mjeri može biti i k tom άχαλθ·όν se biće kreće« (B. des W. str. 3). Po svojoj navlastitosti čov­ jek je umno biće. Platon i Aristotel uviđali su da je navlastitost čovjeka neostvariva za one koji svoj život provode u mukotrpnom radu. Sankcioniranjem položaja robova i sta­ leža koji svoj život provode zbrinjavajući potrebe za održa­ nje vitalne egzistencije unaprijed je odsječena mogućnost ozbiljenja ljudske biti za sve ljude; ono je koncesija danom realitetu. Pa ipak, bit čovjeka ispostavljena je kao ono što po navlastitoj »mjeri« vrste treba biti — po njoj je odmje­ rena autentičnost svakog čovjeka kao čovjeka. » . . . čovjek je u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga ospobile da vodi ,dobar život', tj. život koji je što je više mogu­ će slobodan od mukotrpna rada, zavisnosti i nakaznosti. Po­ stići takav život znači postići .najbolji život': živjeti u skla­ du s biti ljudske prirode«. (Čovjek jedne dimenzije, V pog­ lavlje.) Tako je pojam biti bremenit tensijom fakticiteta i njegove negacije s obzirom na e n o što on po smislu treba biti.

250

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Z A T V O R E N I SVIJET RADA I

SANSE

REVOLUCIJE

251

No, filozofija apelira na ljudski um, a čovjek može participirati na umstvenom neovisno ο slučajnim, za svoju umsku bit nekonstitutivnim prilikama života. Tako je, npr., u Kanta, položaj sluge ili gospodara nebitna oznaka čovje­ ka koja označava njegove slučajne i vanjske prilike. (Usp. B. des W. str. 32.) U Hegela, umskom transcendencijom, ono što izgleda slučajno, nebitno, ne ostaje statično po strani, nego je karika u procesu u kome je ukinut neposredni bi­ tak ispoljenjem svoje biti. Sluga i gospodar su explicite uk­ ljučeni u tu dijalektiku — čak su i posebno apostrofirani — očituju impulse Hegelove filozofije, primljene iz zbilje vre­ mena, kad se ona trudi da uspostavi apsolutno znanje kao jedinstvo subjekta i objekta (Usp. Um i revolucija, str 113. i dalje). No, refleksija, u kojoj je neposrednost ukinuta i us­ postavljena kao posredovana, određenje je bitka samog, na­ ime bitka kao biti. »Nije čovjek onaj koji se sjeća biti, koji zahvaća suprotstavljeno mu biće, dokida njegovu lošu nepo­ srednost i iz spoznaje biti postavlja novo; naprotiv, sve se to u Hegela događa u samom umnom bitku, a čovjek uče­ stvuje u tom procesu samo kao spoznajni subjekt — ukoli­ ko je i sam umni bitak.« (B. des W., str. 22.) Medij filozo­ fije kao filozofije je transcendiranje fakticiteta umskom spoznajom, a ne promjena same stvarnosti. Filozofija živi u otuđenju i od otuđenja — da nema podvojenosti esenci­ je i egzistencije koju ona iskazuje izgubila bi svoj raison d'être. U ime ozbiljenja umskog, a u razlici spram filozofijske tradicije, Kritička teorija ne akcentuira čovjeka kao umno biće nasuprot slučajnim okolnostima života nego čov^ jeka kao »slobodnog i umnog stvaraoca (Schöpfer)« boljeg i srećnijeg života. (Usp. B. des W., str. 33.) I kultura je, posebice građanska umjetnost, čedo otu­ đenja. Ona transcendira mizeriju fakticiteta tako što u njoj žive vrijednosti koje ne surađuju na stvarnom životu dru­ štva. »Kultura je u svojim osnovnim karakteristikama ide­ alistička. Na muke izoliranog individuuma ona odgovara op­ ćom ljudskošću, na tjelesnu bijedu ljepotom duše, na vanjsko sužanjstvo — unutarnjom slobodom, na brutalan egoizam bo­ gatstvom vrline dužnosti.« (Ueber affirm. Charak. der Kultur, str. 62—63.) Tako kultura, prenoseći valere koji primarno ne

održavaju društvenu mašineriju proizvodnog rada, niti pak ona njima rezultira, nego su joj ponajčešće suprotni, poka­ zuje da se čovjek u svojoj ljudskosti ne da reducirati na otuđeni rad. Medij kulture je čulnost. Odatle proizlazi spe­ cifičnost njezine pripadnosti otuđenju. U društvu koje vi­ talne snage čovjeka troši na rad neodrživo je punokrvno proživljavanje čulnosti usmjerene na nešto što bi bilo inkompatibilno s predominacijom tehničkog uma, pa je kul­ turi dosuđena produševljena čulnost, oplemenjivanje, inti­ ma duše. »Ne radi se ο tome da čovjek živi svoj život, nego da ga živi tako dobro kako je to moguće.« (Ibidem, str 83.) A kulturom oplemenjen život je ono najviše na što kultura poziva i što može dati. Tako kultura i transcendira fakticitet i afirmativna je spram opstojećeg. Afirmativna je zato što vanjski uvjeti, ili njihova izmjena, nisu konstitutivni za unutarnju supstanciju čovjeka koju uspostavlja i od koje živi kultura. Oplemenjivanje čovjeka i produševljenje čulno­ sti, iako prezentira drugačije vrijednosti od onih koje repro­ ducira fakticitet — zbiva se u zbilji takvoj kakva jest. »Du­ boke i fine duše mogu biti i po strani od borbe za bolju budućnost ljudi, ili na krivoj strani. Duša se zaprepašćuje pred neumitnom istinom Teorije koja pokazuje nužnost pro­ mjene bijedne forme tubitka: kako može izvanjsko preinačenje odlučiti ο navlastitoj, unutarnjoj supstanciji čovjeka!« (Ibidem, str. 76.) U hedonizmu je ispoljena težnja za neodgođenom i življenom srećom. Utoliko je hedonizam protest ne samo spram fakticiteta — odgađanja ili uopće obezvređenja užitka na osnovu postulata organizacije i rada — nego i spram ide­ alističke kulture i etike. Dok kultura (u mediju umjetno­ sti) sublimira čulnost, idealistička etika je omalovažuje — samo ono što čovjek čini bez obzira na užitak, u punoj slo­ bodi i neovisnosti ο njemu, čak i trpeći, konstituira moral­ nost persone (npr. u Kanta). No hedonizam i »amoralna po­ buna«, iako relevantni za istisnko ljudsko društvo time što su u njima sadržani proboji istinitosti punokrvno proživ­ ljenog života, ostaju unutar opstojećeg — pomiruju indivi­ dualnu sreću s općom nesrećom. Ostajanje unutar danih,

252

;

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E

253

statički uzetih mogućnosti direktno se dade očitati iz normi hedonizma — npr. epikurejskog tipa. Tako ni pun procvat umjetnosti (pogotovo građanskog tipa), ni zamah participiranja društva na filozofijskim isti­ nama, a ni oživotvorenje normi hedonističke etike još ne bi značili bitno drugačiji svijet: sve su to tvorevine pripadne stvarnosti danog društva — izraz su otuđenja. Njihov digni­ tet je u transcendiranju fakticiteta, pa ih revolucionarna praksa mora respektirati samo s obzirom na njihovo significiranje jedne — spram građanskog društva i njegovih za­ konitosti — drugačije dimenzije čovjeka. III Analizu suvremenog industrijskog visoko razvijenog društva poduzima Marcuse u ovoj knjizi s obzirom na stvar­ ne šanse obrata (catastrophe) postojećeg; ona je preispiti­ vanje aktualnih snaga prizivanog revolucionarnog zbivanja. Knjiga ostaje u okvirima ocrtanog stremljenja Kritičke teo­ rije društva — kako po općoj intenciji pothvata tako i po kritičkom očitavanju društvenih promjena kojima je obilje­ žen suvremeni svijet. — Puko umanjenje pauperizma, sve veće niveliranje klasnih razlika, pa ni golu činjenicu preuzi­ manja vlasti od strane radničke klase ne može Marcuse, shodno smislu revolucije kako ga je fiksirao u svojim rani­ jim radovima, smatrati već i signumom prave destrukcije društva otuđenog rada. Svi nabrojeni fenomeni, široko rasp­ rostranjeni u suvremenom društvu imaju, po Marcuseu, fun­ kciju etabliranja svijeta otuđenog rada. š t o je temeljna poluga konsolidiranja postojećeg dru­ štva unutar samog sebe kad čak i organizacijske forme, koje su trebale poslužiti revolucionarnom zbivanju (vlast radni­ čke klase), postaju funkcija tog konsolidiranja i etabliranja? To je širenje proizvodnje roba u sve sfere života putem na­ metanja krivih potreba. Krivih zato što ekstenziviranje i in­ tenziviranje postojeće industrijske proizvodnje u visoko raz­ vijenim područjima prelazi razinu do koje je ono »racional­ no«. Riječ je ovdje ο »racionalnom« u tom smislu što je pu­ tem specijalizirane proizvodnje moguće efikasno, tj. uz krat-

ko potrebno radno vrijeme, podmiriti osnovne potrebe vital­ ne egzistencije i osloboditi slobodan puni život individuuma. Radnik se počeo dobro osjećati u otuđenju: prihvaćanje kri­ vih nametnutih potreba, izraženo u prijanjanju uz trku za stalno preticanje već postignutog visokog standarda, obilja i luksuza — plaćeno je cijenom manipuliranog života. Naj­ drastičniji vid manipuliranog čovjeka je život na rubu rata — pripreme za rat, pa i gurnutost u rat. Cak ni to ne ometa glatko funkcioniranje cjeline — i ovdje je rekompenzacija očuvanje i rast društva obilja. Manipuliranje se to lakše pod­ nosi što je manje transparentno izraženo: nastupa indoktri­ nacija, koja rezultira iščezavanjem individualnosti na račun masovnog konformizma (»da se voli, mrzi, dopada i djeluje u skladu sa oglasima«). Ona je temeljan, ali manje je transparentan izraz manipuliranja jer upravo njom se, putem name­ tanja potreba, osigurava konzumacija ekstenzivirane i inten­ zivirane proizvodnje, a time i opstojeća tendencija kao rast ad infinitum. Slobodno vrijeme također je inkalkulirano u nju: ono je zanimanje za proizvode i s proizvodima kapitala faze »konzumentskog društva« ili »društva obilja«. Uslijed imanentno strukturalnih promjena društva, ra­ dnička klasa nije više negatorska snaga opstojećeg. U proce­ su automatizacije pada učešće fizičkog rada u procesu rada, što rezultira kako sve manjim fizičkim iscrpljavanjem radni­ ka tako i predominacijom tehničkog kadra — dakle, iščeza­ vanjem klasičnog tipa radnika. Na drugom polu polarizacije društva iz perspektive XIX st. — u klasi vlasnika sredstava za proizvodnju, privatni vlasnik sve više je ovisan ο tehnici planiranja pa postaje jedva odredijiva meta u mraži save­ znih i regionalnih korporacija koje preduzimaju planiranje, naučnih instituta koji se brinu ο tehničkom napretku k sve većoj automatizaciji, i si. (usp. II poglavlje knjige). Struktu­ ralne promjene unutar društva, dakle, u znaku su depolarizacije društva na dvije antagonističke klase. Nisu usamljeni slučajevi učestvovanja radnika u tijelima koja rukovode pro­ izvodnjom poduzeća, pa čak i u programima investicija (usp. II poglavlje knjige). Dani tokovi su, kao strukture instrumentalno-tehničkog odnosa i rada, sve manje providni za svi­ jest proizvođača, pa sve više poprimaju karakter prirodnih

odnosno njezina beznačajna ulo­ ga. Kako 6 ) Prigovor upućen Marcuseu da u svojoj kritici društva »pola­ zi od apstraktnog društveno-ćudorednog« koga su »idejni izvori djela romantičara« potpuno promašuje kontekst u kome Marcuse tematizira umjetnost. Ove prilike domestificiranja radnika u otuđenom svi­ jetu.tovo do iščezavanja. 6 ) Iz pokazanih komponenti zbivanja rada — apsorbiranja moći negativnog. no su. dosuđuju onim komunističkim partijama u razvijenim industrijskim društvima koje nisu izgubile utjecaj u masama. pozitivizmom se obrće u konformizam time što činjeničko postaje istinsko. Konstatacijom slabljenja i nestajanja utjecaja domene negativnog.) . (Usp. karakteristična za suvremeno društvo.254 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 255 tokova. No. anuliranje te spram fakticiteta druge dimenzije. Tome pogoduje izvršenje akta revolucije u industrijski nerazvijenim područjima. konsolidiranja visoko razvijenog indu­ strijskog društva unutar samog sebe — te komponenti na osnovu kojih suvremeni socijalistički svijet još uvijek pri­ pada istom tom zbivanju slijede konsekvencije za programatsku orijentaciju zbiljskog prevladavanja otuđenog rada. go. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju« (VIII poglavlje knji­ ge). I. S. g. 2.kritische Soziologie' in den U. I I I I poglavlje knjige). »podvojenost egzistencije i esencije«. Umjetnost je dostupna širokim slojevima: prisutni su . rebelirajuće u sklopu društva rada. Nije to zato jer »oplemenjivanje« kao djelokrug kulture. . u kojima se manifestiralo.« u Deutsche Zeit­ schrift f. Svi oblici onog što je prije bilo negativno. No. Tako konstelacija blokova objektivno navodi na mobilizaciju svih snaga na tehnologijski rast i odgađanje obrata postojećeg k »umjetnosti življenja«. S. i napori umjetnika da izraze odvajanje od opstojećeg. Oni bi mogli biti kriteriji njezina nadilaženja samo ukoliko bi istini primjereni zbiljski život zajednice razriješio transcendentnu sferu biti. Philosophie. Marcuse nas suočava s problemom zat­ varanja svijeta rada u samog sebe. Suprotstavljanje zbilji trancsendiranjem i zbilje u sferi biti. uklapanje u tehnologijsku utrku s najrazvijenijim kapitalističkim zemljama — u oštrom tem­ pu koji nameće potreba bojne spremnosti i prestiža. Analiza funkcije umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu (kao i pokazano postvarenje u jeziku tog društva i pozitivističke tendencije u lingvistici) dana je iz perspektive smisla negativnog kako ga Kritička teorija vidi s obzirom na prevladavanje otuđenja. uto­ pija i nada. identificiranje opstojećeg kur­ sa tehnokratizacije društva (koji je samo izraz zbivanja rada u njegovim razvijenim stadijima) s ciljem komunizma. A. koja pokazuje insuficijentnost onog što jest spram onog što može i treba biti. te analizira iščezavanje »druge dimen­ zije« u suvremenom industrijskom društvu. u biti. po­ staje iracionalna i neznanstvena. Pozitivizam je abdikacija filozifije unu. u slučaju Sovjetskog Saveza. konstatacijom jednodimenzionalnosti suvremenog svijeta. nije isto što i razrješenje. već i model svijeta koji prevladava to društvo. vizma pokazuju slabljenje »negativne dimenzije« misli.t a r filozofije same. Opstojeći poredak socijalizma je. 19fiß. Marcuse to pokazuje opširno analizi­ rajući djelovanje umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu. ili pak. Spram fakticiteta društva rada ono negativno što se manifestiralo u filozofiji i umjetnosti nije samo sobom za Marcusea. još uvijek i sam zbivanje otuđenog rada.vremeni čovjek se suviše domestificirao u otuđenju da bi • umjetnost još mogla utjecati na stvarno disociranje (usp. čak pod uvjetom da je ukinuto privatno vlasništvo nad sredstvi­ ma za proizvodnju — idejno odvodi od prevladavanja svije­ ta otuđenog rada i stvarno doprinosi njegovu konsolidiranju. ranije genuino polje racionalne misli. II poglavlje ove knjige). čak njihove angažiranosti u rastu opstojećeg. ulogu neradikalne »legalne opozicije« (usp. Kon: »Weltan­ schauung u. pa čak i osvještavalo otuđenje bivaju apsorbirani u apsolutnoj orga­ nizaciji društva rada i obilja kojim ta organizacija ujedno i rezultira i održava se. »Meta­ fizička dimenzija. Položaj radničke klase u razvijenim industrijskim područjima više nije podoban za probijanje postvarene svi­ jesti i prevladavanje otuđenog rada. Široka rasprostranjenost i dominantan utjecaj poziti. kao filozo­ fijska formula samo su komplementarni elementi zbilje tak­ ve kakva jest. uka­ zali smo. filozofiju etc.

nova stratifikaciona ka­ rakteristika razvijenog industrijskog društva« 7 ). Pokret kome je do zbiljskog revolucionarnog obrata mora se orijen­ tirati — idejno i u razradi svoje taktike — u biti suvremenog svijeta i na osnovu temeljnih karakteristika njegove dane faze. IX poglavlje knjige). »Kvalitativna promje­ na bi bila prelaz u viši stupanj civilizacije ako bi tehnika bila modelirana i korištena za pacifikaciju borbe za život. na tragu Kritičke teorije. tradicionalni putevi i forme. . ekstenziviranje pokorenja pri­ rode. 2. Dakle. a kako je nametanje krivih potreba. Tako je za obrat pretpostavka »transcendencija unutar postojećih uvje­ ta«. kao usmjerenost k »pacifikaciji«. očito. ne naprosto kvantitativni rast predominantnog (znanstvenog i tehnologijskog) racionaliteta. Usredotočenost na »negatorsko« unu­ tar opstojećeg. ističe Marcuse. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove for­ mulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog prog­ resa bilo obrat opstojećeg. promijenio je svoju poziciju. f Međutim. Marcuse i ostaje na stajalištu Kritičke teorije i implicite ga nadilazi. gotovo iščezavanja cijele te spram društvene stvarnosti druge dimenzije — i napokon. nastanak no­ ve ideje Uma u teoriji i praksi« (IX poglavlje knjige). sračunati na prevladavanje građanskog društva. Nadalje.narod' (people). kako 7 ) Utoliko su prigovori. nje­ ga neće izmijeniti. Marcuseova analiza industrijski visoko raz­ vijenog društva nije samo očitavanje biti razdoblja s pozi­ cije zadobivene u ranijim spisima i artikulirane kao Kriti­ čka teorija. Povijesni zaokret je u kontinuitetu s postignućima civilizacije samo utoliko što iskorištava njezina racionalna ostvarenja: tehni­ ka treba da postane »organon umjetnosti života«. . »oslobo­ đenje inherentnih mogućnosti« (što znači: razvoj proizvod­ nih snaga na sve široj osnovi. ni djelomična nacionalizacija. — to je prevladavanje opstojećeg mo­ guće samo kao prelom s danim kursom tehnologijskog ra­ sta. S. zato jer gaje iluziju ο narodnom suverenitetu: ». Marcuse apostrofira: »Sve dok su radnici afirmativna snaga i podupirači sistema dominacije. održavanje instrumentalnog odnosa kad više nije »racionalan«. br. transformacija.) ispod idejne razine Marcuseova tematiziranja suvremenog društva. Marcuse prekoračuje? »Pacifikacija egzistencije« — u ovoj knjizi (a i u prethodnoj knjizi Eros i civilizacija) apostro­ firan put izbavljenja iz samoperpetuiranja opstojećeg u nje­ govu tehnologijskom rastu i njemu imanentnoj »manipula­ ciji« egzistencijom čovjeka — inkompatibilna je s radom u ontologijskom njegovu značenju povjesnotvornosti. npr. U svakom drugom slučaju mu prijeti opasnost da samo kompletira opstojeće. Čime je. ni pro­ šireno učešće radnika u rukovođenju i profitu« (II poglavlje knjige). Malleta. radni­ čki pokret ne može čekati na osvajanje cjelokupne političke i eko­ nomske vlasti kako bi tek tada uspostavio organizme samoupravlja­ nja koji mu omogućavaju da u kasnijim stadijima uravnoteži i ko­ načno eliminira utjecaj tehnokracije« — Praxis. ne može više biti programatsko geslo prevladavanja građanskog dru­ štva u njegovoj biti jer su to prerogativi njegova vlastita održavanja. nego njegovo slamanje. ostvarljiv pu­ tem radikalnog preloma s opstojećim instrumentalnim od­ nosom spram prirode koji konstituira svijet rada. postao je ferment društvene kohezije. i to. dok samozadovoljno sabire varljive poene. prije nego u redistribu­ ciji bogatstva i izjednačenju klasa. 1965. apsolut­ na organizacija društva u realiziranju tog odnosa. Povijesni napredak je. upozorava Marcuse. sami po sebi. podvrgavanje pitanju (što ga inkludira radikalizacija dijagnoze) tradicionalnih puteva i sredstava revoluci­ je — sve je to. neprimjereni totalitarnim tendencijama razvijenog industrij­ skog društva. konstatacija slabljenja. u prvom redu. ranije ferment društvene promjene. . god. Tu je. Marcuseu da je uče­ stvovanje radnika u upravljanju poduzećima u razvijenim zemljama kapitalizma pogrešno ocijenio kao urastanje u postojeće ( » . IV . pak. Uopće su. Stoga životni standard u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja jer je izraz umjet­ no stvorenih potreba i rezultira zatvaranjem opstojećeg u samo sebe. i tako — njegovom otpornošću spram povijesne transcendencije (usp. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj ljudi i dr.) »ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu«.256 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 257 je tehnologijski instrumentalni odnos spram prirode. te u tom smislu in­ doktrinacija i manipuliranje individuumom samo izraz nje­ gova prolongiran]a. te zatomljivanje drugačijeg mogućeg egzistiranja u osnovi otuđenog ra­ da.

prirodne' hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusobni odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao jedinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama. Marcuse ističe pripadnost Descartesove filozofije strukturiranju svijeta po modelu Galilej­ ske znanosti. a kao konsekvenciju tog odnosa čitav sklop građanskog društva (dakle. Pojam »proiz­ vodnje« ne može više razgraničiti od novovjekovnog »aktivizma« — od usmjerenosti na dominaciju prirodom. društva.. Shodno stanovištu da društveni sklop proizlazi iz logosa. kao ospoljenje bitnih čovjekovih snaga jest »sačinjanje«. Mnogo više je u pitanju. Indirektno redefiniranje ranijeg stava ilustrira i navedena formulacija. sad je za njega otuđenje. i otuđeni rad ako je u ovom lo­ gičkom slijedu još uopće moguće ontologijski razlučiti otu­ đeni rad od rada). Dominacija i manipuliranje čovjekom — njegova podređe­ nost tehnološkom aparatu nerazdvojno je vezana za domi­ naciju prirodom. direktivnog značenja. u interpretaciji. Marcuse. iz zaključnog poglavlja. koje se u filozofiji reflektiraju tako da je ona residuum hum a n u m a . — Znanost je u samoj sebi tehnologijska. . radu suprotan od­ nos spram prirode. proizvod­ nju kao povijesnotvorno posredovanje prirode. kako smatra da je razvijeni oblik rada (suvreme­ no visoko razvijeno industrijsko društvo. str. rad kao sama subjektnost čovjeka. U njemu Marcuse pokazuje rad kao aspekat tehničkog odnosa spram prirode. zapra­ vo. ne da domisliti ono što zapra­ vo njegovu misao pokreće — prevladavanje samog izvora otuđenja. očito je iz VI poglavlja ove knjige. a subjekt se odnosi prema svome svijetu mjerenjima i opažanjima podobnim kvantificiranju 8 ). Jer. fi—8). B. tj. a ni jedna s dru­ gom tek naknadno u suradnji. a »pacifikacija« sugerira napuštanje kako subjektnosti tako i predmetnosti rada uopće. slobode etc. manipuliranje itd. (Descartesov dualizam uključuje svoju negaci­ ju — res cogitans je srodna res-extensa — tj. društvo je oslobodilo ljude od . dakle. Ovo ne navodimo tek radi pu­ kog registriranja kontinuiteta ili diskontinuiteta u Marcuseovoj misli. Svi­ jet rada i dominacije ima svoje daleko idejno-historijsko is8 ) Kad je u Marcuseovim ranijim radovima analiza fenomena fi­ lozofije bila poduzeta isključivo iz perspektive imanentnih suprotnosti. Nije samo Descartesova filozofija dovedena u vezu s destruktivno-konstruktivnim odnosom spram prirode. nego da terminologijski pokriva jedan sasvim drugačiji. npr. pa i samog Marxa) da tehnika i zna­ nost nisu neutralne spram svoje upotrebe. dakle.) rezultat jednog ishodišnog načina »razumijevanja prirode«. Descartesove filozofije bili drugi aspekti: »Individuumu kome je do naj­ veće mogućne istinitosti i sigurnosti građanske prakse ostaje. ne može otuđenom radu suprotstaviti. u svojim ranim radovima pridaje značenje. Marcuse presudno utvrđuje (za razliku od većine marksista. Dok je znanost oslobodila prirodu od inhe­ rentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih za kvantificiranje. instrumentalna. des W. »Formalizacija i funkcionalizacija su prije svake primjene . filozofija u ovoj knjizi nije preispitivana samo kao fe­ nomen društva — ono rebelirajuće negativno unutar njega — nego je ona interpretacijski zastupljena i kao komponen­ ta artikuliranja »određenog načina razumijevanja i organi­ ziranja« prirode. No. otuđeni rad proizlazi iz obzora posredovanja prirode tehnologijskim racionalitetom. priroda je sazdana prema subjektu. Drugim ri­ ječima: svaki rad.258 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 259 mu Marcuse. pri neproblematiziranoj biti povijesti. istina. za čitavo usmjerenje obrata nebitno. Na izbavljenje od otuđenog rada obratom u biti ra­ da samog upućeje i često naglašavanje — tokom cijele knji­ ge — da je pretpostavka slobode destruiranje ideje uma kao moći. Tako. »mijenja­ nje«. Da »pacifikacija« nije pojam kojim Marcuse slučajno barata i koji se radu može kontrapolirati tek sporadično.čista forma' konkretne dru­ štvene prakse. — u prvom planu su. vidjeli smo. kao ranije. »dalje-vođenje« — »pro-izvođenje« predmetnog svijeta. samo sloboda mišljenja kao korelat njegove faktične neslobode* (usp.« Apstraktni rad. npr. čak i onaj koji je ranije pozitivno ozna­ čio kao »proizvodnja«. da »osbolođenje inherentnih mogućnosti ne izražava više povijesnu alter­ nativu«. Anticipirajmo: radikali­ ziranjem problema rada pozicija Kritičke teorije društva po­ staje nedostatna jer se u okvirima Marxove misli. ne govori eksplicitno ο »neotuđenom radu« niti izrijekom revidira svoje ranije pos­ tavke.

— Vidi . Citirano određenje povijesnog projekta navodi još na jedan zaklju­ čak. u dominaciji. 76). (Piatons Lehre von der Wahrheit. nego o b r n u t o : eksperimenat je ude­ šen zato što je fizika. Projekt koji transcendira opstojeći projekt treba da ovog pogodi u njegovim bazičnim tendencijama. ali i svi religijski i etički ideali (usp. izd. po našem mišljenju. 10) Utoliko je u pojmu »projekat«. s jedne strane. posezanja za jednim od različitih načina razumijevanja.) Misao M. najefikasnije i najizvjesnije jer raspolaganje uzro­ cima znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. B. no ne jednakog uvjeta svjetovanja svijeta — da u »svjetlu bitka već stoji svako polaženje od bića i povratak njemu«. 23. u povodu Marcuseova eseja »Repressive Toleranz«. g.« (»Die Frage nach der T e c h n i k ' u »Vortraege u. Heideggera. Heideggerova misao nije prisutna u ovoj knjizi samo kao uvid u jedno od obilježja suvre­ menog svijeta! 9a ) U vrijeme revizije teksta prijevoda knjige i teksta Pogovora p o z n a t o n a m je da se u »Der Spiegel« od 12. Tako izvore treba potražiti još u Aristotela i dalje u prošlosti. filozofija prom a t a r a n a iz aspekta njezina sudjelovanja u konstituciji opstojećeg svijeta). 32. Određenja tehnike. u VI poglavlju). Određenja tehnike pogađaju novovjekovnu konstela­ ciju uvijek istog. Neske. organiziranja«). P. F r a n c k e Verlag. k a k o mu Marcuse pridaje značenje. Ono implicite sadrži korekciju i onih Marcuseovih pos­ tavki iz ranije faze po kojima se povijest zbiva iz biti čov­ jeka — iz njegove usmjerenosti na ostvarenje boljeg i srećnijeg života. I iz ovog određenja proizlazi da rad nije više Marcuseu. kategorija povijesnosti — jer tehničko-instrumentalni odnos. Tehnika je jedan način razotkrivanja. Odatle je u logosu dominacije kontinuitet zapadnjačke misli. organiziranja i transfor­ miranja realiteta. i to nesumnjivu. pretpostavka prevladavanja r a d a je bitno drugačiji odnos spram svega što jest — pacifikacija. 104). kao i ve­ likog odjeka Marcuseovih radova među zapadno-njemačkim studenti­ ma (Marcuse = »studentski prorok«) navodi Marcuseov stav ο nje­ govom učitelju: »Heidegger je jedini koji misli« (str. s druge. Bern. — Otud »pacifikacija« nasuprot »dominaciji« nad prirodom i čovjekom — dakle nasuprot radu. u impli­ citnoj svjetovnoj povijesti bitka koju n a m kao. 29. u nadvladanom hostilitetu prirode. Aufsaetze«. Instruktivno je i određenje koje je Marcuse dao »po­ vijesnom projektu« — u ovoj knjizi jednom od centralnih pojmova s obzirom na problematiku povijesti. nasuprot ra­ nijoj njegovoj orijentaciji. str. pretpostavlja misao »svjetovanja« svijeta. 1954. »Opseg mogućnosti« se pokazuje. a. 33). g. Suhrkamp. represiji i spekulativnom i utopističkom karakteru negativ­ nog mišljenja. des W. dakle i rad jest »projekat u rea­ lizaciji«. 20. nereflektiranu Marcuseovu supoziciju sugeriraju sve one navedene temeljne postakve s obzirom na povijesno zbivanje svijeta. postav prirode u tome da se ona predstavi kao unaprijed proračunljiv odnos energija. 1967.. Sartrea. Marcuseovo određenje »povijesnog projekta« kao ishodnišnog odnosa čovjeka spram realiteta — dakle. kao znanje ο općem.260 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZVTVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 261 9) hodište u formuliranju općeg kao istinskog nasuprot empi­ rijskom kontingentnom. koje ne bi uopće mogle naći mjesta u Kritičkoj teoriji kao orijentaciji (tehnički odnos spram prirode k a o ishodište r a d a . već kao čista teorija. Heideggera zadu­ žuje Marcusea svojim određenjima tehnike koja proizlaze iz refleksije ο bitku suvremenog svijeta i povjesnosti bitka. k a o npr.. na žalost. Znanje prvih uzroka je. str. naime. kaže Marcuse. »Povijesna praksa rezultira iz određenog izbora. to je uvijek u okviru centralne tematike njegove misli: povjesnosti bitka i zaborava bitka. više razlike negoli bliskosti s filozofijom J. Kad Heidegger izričito govori ο novovjekovnoj tehnici (neke od tih tekstova spominje Marcuse samo usputno. eksperimenat je udešen za ispitivanje da li se priroda javlja u tom postavu i kako se javlja. Za­ čudno je da Marcuse uopće dopušta asociranje svoje misli sa Sartreovom (elemenat »slobode« i »odgovornosti« u pojmu »projekt«. Značenje »povijesnog projekta« u Marcusea podrazumijeva da bivstvovanje svijeta kao povijesnog nije jednoobrazan tok: obzor u kome se otvara smisao bića svagda je već sadr­ žan u određenosti svijeta.. odno­ sa u kojem se zapravo otvara smisao bitka (»način razumi­ jevanja.: »Tehnika nije puko sredstvo. Odatle slijedi da Marcuse ne 9) Bliskost Heideggerovoj misli je. misli M.« Ili: »Nije novovjekovna tehnika eksperimentalna zato što postavlja a p a r a t u r u za ispitivanje prirode. no samo je jedan od mogućih »na­ čina« konstitucije svijeta10»). Primarni izbor određuje opseg mogućno­ sti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogu­ ćnosti inkompatibilne s njim« (VIII poglavlje). str. Mit einem Brief ueber den Humani­ smus«. usmjerenosti u kojoj se sabiru sve povijesne borbe. »osvjetljenja« stvari iz primarnog odnosa koji ih čini onim što jesu i da jesu — očituje bliskost. j u n a 1967. porijekla njegove artikulacije.

a duh je istinita samosvijest i zato mu je predmet identitet subjekta i objekta — svijest kao svijet. stalno prezentne ujedno sadašnjost. . apsolutno znanje je osvi­ ješteno posredovanje subjekta i objekta koje je zbilja samog zbiva­ nja priredila — ono se uvijek već zbiva pa je pretpostavka apsolutnog znanja svjesno odnošenje života (čovjeka) spram predmetnog mu svi­ jeta. Zahvatanje navlastitih mogućnosti čov­ jeka. na žalost. iz njegovog ranog perioda. koje već djeluje na tom niveau. koji zna apsolutno. n e u t e m e l j u j e i uopće n e sadr­ ži mogućnost različito artikuliranih svjetova. (Usp. Marcuse je pokazao da je pro-izvodnja (rad) osnova Hegelove ontologije. Prikriva utoliko što apsolutno znanje. može još samo sve ispostavljati u od­ nosu spram svoje istine: jedinstva subjekta i objekta. sadržano je u Hegelovoj filo­ zofiji u osnovi odnosa apsolutnog i objektivnog duha. U skladu s tim je to da je za Marcusea neproblematičan pojam rada u Mar­ xa. u Philosophische Hefte. Prva obuhvaća njegove radove prije formuliranja Kritičke teorije i radova u okviru njezina programa u »Zeitschrift f. Sozialforschung«. Ona se u cjeli­ ni dade rezimirati kao domišljanje biti povijesne prakse proizašlo iz nastojanja da se osmisli revolucija i uputi na radikalnost povjesnotvornosti. Beitraege zu einer Phaenomenologie des Historischen Materialismus. kao i to da apsolutum Hegelove filozofije u njegovu va­ ženju prolongira preko granica građanskog društva 1 3 ). U ovoj temeljnoj tezi da je povijest po pro-izvodnji (a ne obrnuto pro-izvodnja po povijesti). interpretaciji ranih Marxovih radova.l o g i k a .) o po­ vijesti. prošlost i budućnost kao njegova vlastita zbilja i istina — apsolutna ideja je atemporalna. no istovremeno i legitimnost uzimanja u obzir Heideggerove misli. Duhu su. po našem miš­ ljenju. bilo u vidu nanovo poduzete intrepetacije Marxa bilo u ne­ koj drugoj formi koja bi strože poštovala povijesno mišlje­ nje. nema kamo preći. No.264 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RAĐA I ŠANSE REVOLUCIJE 265 Obje se nadaju i u vlastitoj Marcuseovoj. Analogno prihvaća od Heideggera više transcendentalno esencijalni niveau problematike nego povijesno pitanje ο istini bitka. Život je svijest n a s p r a m svijetu u zadanosti pro-izvođenja. specijalizirani. osmišljenje. U toj 13 ) Radi razjašnjenja ove ocjene rezimirati ćemo u k r a t k o te­ meljna Marcuseova interpretacijska uporišta u Hegels Ontologie. S obzirom na dosadašnji opus. kao konstituens života zajednice. na osnovu kojih Marcuse smatra da je već He­ gelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti: 1) odnos čovjeka spram predmetnog svijeta. nego se tezi reflektira. nadalje. Ontologija rada mu je do­ statno utemeljenje povjesnosti zato što nekritički prihvaća Marxov nep-i roblematizirani pojam r a d a samog — slijedi Marxa u pretpostavci da se razvijeni. vječna je i zato apsolutna sadašnjost. d o m i n a n t n o novovje­ kovni odnos čovjeka spram prirode — odnos rada (iazgrađivanje u sebe zatvorenog bitka ο sebi. kako se prezentirala svojom transcendentalnom analitikom tubitka i temporalnom ekspli­ kacijom njegova bitka — dakle prije radikaliziranja pitanja istine bitka u dimenziji povijesti. kojim je proizvođenje. prirode. Vlastiti Marcuseov misaoni razvoj instruktivno nas upućuje na potrebu kritičkog promišljanja Marxove misli. Ovaj prvi aspekat je sadržan u Hegelovoj ontologici. u mediju duha kao zbilj­ ske svijesti.. u kratkim ob­ risima već prikazanoj. 2) odnos čovjeka spram samog sebe zahvatanjem i ozbiljenjem svojih navlastitih mogućnosti. Nadaju se baš zato što je to jedna od najboljih i samoj Marxovoj misli najadekvatnijih inter­ pretacija. 1928. Odlučujuće je u svemu da mu se zadatak povijesnog mišljenja postavljen i Marxom i Heideggerom uopće može postaviti. — ne prelazi od spoznavajuće i djelatne svijesti k objektu k a o novo ozbiljenje. posredovanje s drugim kao konstituens njegova pojma). tri su. niveau »Sein und Zeit«-a. To ostaje izvan Marcuseove refleksije. koja utemeljuje objektnost objekta u razotkrivanju njegove biti iz bitka ο sebi putem razlikovanja spram drugog i sintetičkog obje­ dinjavanja određenja sviješću. te vice-versa: da se misao po­ vijesno revolucionarno konkretno angažira. Samosvijest. Slijedeće su implikacije pojma života inherentnog filozofaji apso­ lutnog znanja. H e g e l o v a o n t o . posredovani rad dade prevladati jed­ nostavnim. i pri­ kriva i iskazuje svjesnu p r o i z v o d n j u kao temeljan uvjet bivanja svih bića. medij apsolutnog znanja Hegelove filozofije. Naprotiv: a p s o l u t i z i r a j e d a n . je sačinjanje istine same ο onom što je zbilja. m e đ u t i m . Otud impuls: od Heideggera k Marxu. sabire se doseg Marcuseove misli tog razdoblja. i utjecaj Heideggerove misli prve faze. tj. Prije Kojèvea. samo kao mišljenje (ontologija.) U Hegels Ontologie Marcuse je pokušao pokazati da je već Hegelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti. To argumentira ispostavljanjem apsoluta kao pro-izvodnog života. god. etc. etc. U njoj je središnje djelo »Hegels Ontologie«. razvojne etape u Marcuseovoj misli. i u mnogo strože izvedenoj interpretaciji.

knjiga koja je pred nama jedno je od najznačajnijih marksističkih djela. po kojoj paci­ fikacija ima značenje iskonske.. kako smo već napomenuli. samo koincidira s poetsko-kontemplativnim odnosom.) Napuštanje ontologijske razine mišljenja. Posljednja etapa Marcuseove misli je u znaku reper­ kusija prerano napuštenog. Freuda. No. Raspravljajući ο metapsihologiji S. a ne njezino utemeljenje 14 ). Marcuse kriterij nerepresivne civi­ lizacije iskazuje u jedinstvu Erosa i Thanatosa. 1966. Naše teme. Kad bi bili dovede­ ni u izvorniju vezu s temeljitije promišljenom povijesnošću — pojmovi »pacifikacija« i »igra« bi. »Pacifikacija« kao telos povijesno novoga ostaje pomalo u clair 14 ) Ο tome usporedi naš članak: »Može li se Freuđovom me· tapsihologijom utemeljiti povijesnu budućnost?«. 1955. god. Marcuseovi proboji iz svijeta rada takvi su kakvi jesu. (Otud preusmjerenje danog ukazivanjem na ono što u njemu rebelira. Zato istosmjernost Erosa i Thanatosa može biti samo aspekat nove ideje uma. ali zatomljene težnje huma­ numa (Eros i civilizacija) ili naprosto značenje suprotstav­ ljanja aktivizmu tehnologijskog odnosa spram prirode (Čov jek jedne dimenzije). s jedne strane. nedovoljno promišljenog osigu­ ravanja svjetovno-povijesnih pretpostavki (što je valjalo uči­ niti u I etapi) te u isključivom usredotočenju na konkretni tretman (što je učinio u II etapi). za . naovamo — sadržava. god. a u ok­ viru suvremene misli pri/<samom vrhu najznačajnijih knjiga uopće. »Um i revolucija«). a nije bezuvjetno istovetan s njime. pret­ hodnim interpretacijskim osiguravanjem Marxove konkretno povijesno angažirane misli s obzirom na smisao povijesti — povijesno mišljenje činilo kao nešto što u njegovoj povijesnosti ne treba više tematizirati. pak. a očitovanje je humanuma kao temelj­ na misaona okosnica Kritičke teorije. Međutim. ovom implicitnom redefiniranju prvotne pozicije nedostaje spomenuto produbljenije utemeljenje. s obzirom na nagonsku sferu. iako smisleno nadovezuje na pret­ hodnu ontologijski utemeljenu poziciju — očituje prelom i razgraničava prvu etapu od druge. ovaj kri­ terij. Novu ideju uma je nagovijestio u poeti1 čko-kontemplativnom odnosu spram prirode u »Eros i civili­ zacija« tematizirajući metapsihologiju S. No. 6. obscure-u i u »Čovjek jedne dimenzije«. a. popri­ mili puniju i odlučniju dimenziju negoli je ova predominantna u dosadašnjoj Marcuseovoj interpretaciji. Predgovor od 1960. god. da je tehnologijska zbilja i moć proizvoda rada nad čovjekom — u biti realiza­ cija subjekta u objektu (usp. pak. te po pokazivanju akutnosti problema zatvaranja svijeta rada u samog sebe. utoliko što je sam taj smisao bio sagledan unutar povijesno već ar1 tikuliranog. logična posljedica ove prve etape utoliko što se. s druge strane. BRANKA BRUJIĆ . uvid da je pretpostavka obrata »nova ideja uma«. Na osnovi njih.266 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 267 Kritička teorija je. Posljednja etapa Marcu­ seove misli — izražena počev od prvog izdanja »Eros i civi­ lizacija«. Freuda. pretpostavljamo.

Negativno mišljenje: poražena logika protesta . 123 6. Od negativnog k pozitivnom mišljenju: tehnolo­ ška racionalnost i logika dominacije 140 7. Pokoren je nesretne svijesti: represivna desublimacija 67 4. Zatvaranje političkog univerzuma 36 3. Obrat oslobađanja 10. . Novi oblici kontrole 21 2. Zaključak Pogovor: Branka Brujić — Zatvoreni svijet rada i šanse revolucije . . Povijesna sveza filozofije 9. Trijumf pozitivnog mišljenja: jednodimenzional­ na filozofija 162 Šanse alternativa 191 209 228 239 8. Zatvaranje univerzuma rasuđivanja 90 Jednodimenzionalna misao 5.' aïjt. SADRŽAJ: Uvod Paraliziranje kritike: društvo bez opozicije . . Jednodimenzionalno društvo 9 1. .

izdavačko preduzeče. fr . ) . Mostar o e I >' I · I r ι V Ι . Sarajevo Za izdavača Ahmet Hromadžić Tehnički urednik Ahmed Muhamedagić Korektor Milica Ristić Štampa: »Rade Bitanga«.Herbert Marcuse ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE Izdavač »VeSelin Masleša«.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful