BIBLIOTEKA

LOGOS

Uređuju: M. Čaldarović, dr M. Filipović, dr I. Focht, dr B. Ibrahimpašić, dr V. Jokanović, dr A. Krešić, N. Smailagič, dr V. Sutlić, dr Lj. Tadić i A. Šarčević

HERBERT MARCUSE

Odgovorni urednik: Dr VANJA SUTLIĆ

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
RASPRAVE Ο IDEOLOGIJI RAZVIJENOG INDUSTRIJSKOG DRUŠTVA

Naslov originala ONE DIMENSIONAL MAN Studies in the Ideology of Advanced Industrial Society by Herbert Marcuse Beacon Press Boston, 1964.

POSVEĆENO
Prevela: BRANKA BRUJIĆ

INGI

IZRAZI ZAHVALNOSTI Moja žena je, u najmanju ruku, djelomice zaslužna za stavove izražene u ovoj knjizi. Beskrajno sam joj za­ hvalan. Moj prijatelj Barrington Moore, Jr., uvelike mi je pomogao svojim kritičkim primjedbama; u diskusijama s njim tokom niza godina ja sam izoštrio svoja shvaćanja. Robert S. Cohen, Aron J. Mayer, Hans J. Meyerhoff i David Ober čitali su rukopis u raznim fazama i pružili dragocjene primjedbe. The American Council of Learned Societies, the Louis M. Rabinowitz Foundation, the Rockefeller Foun­ dation i the Social Science Research Council produžili su mi dotacije, koje su uveliko olakšale dovršenje ovih ras­ prava.

Mi se prepuštamo mirnoj proizvodnji razornih sredstava.UVOD PARALIZIRANJE KRITIKE: DRUŠTVO BEZ OPOZICIJE Ne služi li prijetnja atomskom katastrofom. U takvim okolnostima naša sredstva masovne ko­ munikacije nemaju mnogo poteškoća kad prodaju posebne interese za interese svih razumnih ljudi. koja bi mogla zbrisati čovječanstvo. usavršavanju rasipanja. a za Istok sa Zapada. Ovi uzroci ostaju ne­ određeni. veće i bolje per­ petuiranjem ove opasnosti. Jednako općeprihvaćena je potreba za spremnošću da se živi na rubu opasnosti. da se sučeli s izazovom. Političke potrebe društva postaju individualne potrebe i aspiracije. . njihovo za­ dovoljenje podstiče biznis i opći prosperitet pa se cjelina pojavljuje kao samo utjelovljenje uma. Pokušaj da se dovedu u vezu uzroci opasnosti s nači­ nom na koji je organizirano društvo i na koji ono organizira svoje članove namah je konfrontiran s činjenicom da razvi­ jeno industrijsko društvo postaje bogatije. školovanju za odbranu koje deformira branitelje i ono što oni brane. nenapadnuti od javnosti jer su u dru­ gom planu. Odbrambena struktura olakšava život većem broju ljudi i proširuje čovjekovo gospodarenje prirodom. očuvanju baš onih snaga koje perpetuiraju ovu opasnost? Napori da se spriječi ovakva ka­ tastrofa zasjenjuju traženje njenih potencijalnih uzroka u suvremenom industrijskom društvu. iza opće-razabrane prijetnje izvana — za Za­ pad s Istoka. nerazotkriti.

koji među raz­ ličitim mogućim i aktuelnim modima organiziranja i kori­ štenja raspoloživih sredstava pružaju najveće šanse optimal­ nog razvoja? Pokušaj da se odgovori na ova pitanja uključuje s po­ četka niz apstrakcija. naime. To je. Teorija društva je suprotna svoj metafizici na temelju rigorozno povijesnog ka­ raktera trascendencije l ). Kako mogu ta sredstva biti upotrijebljena za optimalan razvoj i zadovoljenje indivi­ dualnih potreba i sposobnosti uz minimum tegobna rada i mizerije? Teorija društva je povijesna teorija. kritičkom smislu: oni označavaju ten . Prema tome. vrijednosni sudovi imaju udio. njegov mir je održavan konstantnom prijetnjom rata. 'Naše društvo je karakterizirano upokorenjem centrifugal­ nih društvenih snaga tehnologijom. tako različita od represije koja je karakterizirala prethodne. To znači da je razmjer dominacije dru­ štva nad pojedincem takođe neizmjerno veći nego ikad prije. zbog uče­ stale upotrebe. »Pacifications u Marcusea znači: smiraj egzistencije u umirenju b o r b e z a o p s t a n a k . a povijest je domena šansi u domeni nužnosti. s obzirom na njegove upotrijebljene i neuopotrijebljene. a ne terorom. Kritička teorija analizira društvo .i hove povijesne alternative. Ovu r i j e č nismo prevodili stoga što bismo je adekvatno mogli samo opisno prevesti. š t o su mjerila takve kritike? Zacijelo. on je a pri­ ori teorije društva i iz njegova neprihvaćanja slijedi (što je sasvim logično) neprihvaćanje same teorije. Postojeći na­ čin organiziranja društva je procijenjen spram drugih mo­ gućih načina za koje se smatra da pružaju bolje šanse za olakšanje čovjekove borbe za opstanak. Ovaj sud je u osnovi svih intelektualnih napora. Tako je svaka kritička teorija društva od početka konfrontirana s problemom povijesne objektivnosti. Sud da je ljudski život vrijedan življenja ili. Sud da u danom duštvu postoje određene moguć­ nosti za poboljšanje ljudskog života i određeni putevi i sred­ stva za realiziranje tih mogućnosti. (Op.10 UVOD UVOD 11 Pa ipak je to društvo u cjelini iracionalno. pre­ ciznije. što bi ova riječ mogla aso­ cirati s obzirom na smisleni kontekst Pax Romana. analiza koja transcendira činjenice na osnovu njiho­ vih pritomljenih i negiranih mogućnosti. 2. ili pervertirane mogućnosti za poboljšanje bitnih ljudskih okol­ nosti. manje razvijene stupnjeve našeg društva. Da bi identificirala i odredila moguć­ nosti optimalnog razvoja. danas ne operira s pozicije prirodne i tehničke nezrelosti. Ova represija.Mogućnosti« moraju biti unutar 1) Termine »transcendentan« i »transcendencija« upotrebljavani u cijeloj knjizi u empirijiskom. i to na dvostrukoj bazi: nadmoćnom efikasnošću i porastom život­ nog standarda. Mogućnosti (inte­ lektualne i materijalne) suvremenog društva su neizmjerno veće nego ikad prije. da može i treba biti učinjen vrijednim življenja. Kritička teorija mora demonstrirati objektivnu vrijednost tih sudova. te da se ispitaju nji. nacionalne i internacionalne. određena povijesna praksa je ocijenjena spram svojih vlastitih povijesnih alter­ nativa. jezično ne dozvoljava opisno prevođenje. njegov rast ovisi ο represiji realnih moguć­ nosti za pacifikaciju*) borbe za egzistenciju — individualne.. Dio cilja kritičke teorije suvremenog društva jest da se istraže korijeni tih razvojnih tokova.) problem se javlja u dva uporišta u kojima analiza implicira vrijednosne sudove: 1. Teorija društva prin­ cipijelno polazi od takva apstrahiranja koje ne prihvaća dani univerzum činjenica kao konačan kontekst valjanosti. kritička teorija mora apstrahirati od postojeće organizacije i korištenja sredstava društva i od rezultata ove organizacije i korištenja. Ovaj *) »Pacify« i »pacification« nemaju u Marcuseovoj upotrebi značenje nasilnog umirenja vanjskim snagama. a k a k o ona u Marcusea označava temeljni smjer »transcendiranja postojećeg«. to. a demonstra­ cija se mora odvijati na empirijskim osnovama. Njegova produktivnost je destruktivna za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti. Postojeće društvo raspolaže ustanovijivim kvantitetom i kvalitetom in­ telektualnih i materijalnih sredstava. već s pozicije snage. prev.

izručenost misli. dencije. u prvoj polovini devetnaestog stolje­ ća. koja je. po svemu sudeći. kritika je bačena natrag na visoki stupanj apstrak­ cije. Sjedinjenost porasta produktivnosti i porasta destrukcije. Ta povijesna medijacija se zbivala u svijesti i političkoj akciji dviju velikih klasa koje su se suprotstavljale jedna drugoj u društvu: buržoazije i proletarijata. stvara takve oblike života (i moći) koji pomiruju snage koje se suprostavljaju sistemu. govore suprotno. proširen na cio sistem dominacije i koordinacije. U onoj mjeri u ko­ joj tehnički progres osigurava rast i koheziju komunističkog društva. možda. vrednota i fakata. »zadržavati«. ponekad čak »apsorbiranje«. izrađujući prve koncepte alternativa. potreba i dane usmjere­ nosti. »ograničavati«. uzmiče ideja ο kvalitativnoj promjeni pred realis­ tičkim pojmovima ο neeksplozivnoj evoluciji. kako rezultat tako i pretpostavka ovog ostvarenja. čovječanstvo na rubu uništenja. . U ovom aspektu 'razvijeno industrijsko društvo kon­ frontira kritiku sa situacijom koja. Sažeta komparacija između formativnog stupnja teo­ rije industrijskog društva i njezine sadašnje situacije može pomoći da se pokaže kako je izmijenjena osnova kritike. a kako je izraz »containment« u ovoj Marcuseovoj knjizi najčešće u kontekstu: sadržanost mogućnosti za transcendiranje postojećeg i i s t o v r e m e n o njihovo zadržavanje unutar granica postojećeg — to smo ga slobodno prevodili sa: »spu­ tavanje«. U naj­ razvijenijim područjima suvremenog društva bezobziran inte­ res očuvanja i poboljšanja institucionalnog status quoa sje­ dinjuje prethodno antagonističke snage. U vrijeme svog nastanka. *) Kako »contain«: znači i »sadržavati«. kritička analiza ustrajava u insistiranju da je neophodnost kvalitativ­ ne promjene tako urgentna kao nikad prije. dvopartijski sistem. novi način čovjekove egzistencije. čini se. Pa ipak: da li ta odsutnost opovrgava teoriju? Uprkos činjenicama koje. opadanje pluralizma. Vrednote vezane za alternati­ ve postaju činjenice kad su povijesnom praksom prevedene u realitet. Integraciju suprotnosti.12 UVOD UVOD 13 dohvata analiziranog društva. tran­ sformacija tih institucija mora biti stvarna potreba stanov­ ništva koje potpada pod njih. već samo nje­ gov nusprodukt: iracionalna je sama njegova zamašna raci­ onalnost. mi­ sao i akcija. zadobila konkretnost u povijesnoj medijaciji te­ orije i prakse. u feoriji i praksi. To su još uvi­ jek osnovne klase u kapitalističkom svijetu. a preda­ nost njima stvari ličnog (ili grupnog) preferiranja. Iz toga slijedi da apstrahiranje od postojećih institucija mora biti izraz neke zbiljske tendencije — tj. Nema više tla na kome se sastaju teorija i praksa. sporazumijevanje biznisa i radnika unu­ tar jake države. nade i straha odlukama postojećih moći. perzistencija bijede uprkos bogatstvu bez presedana — konstitu­ iraju optužbu koja nije nimalo pristrana. kritika industrijskog društva je. Teorija društva se bavi povi­ jesnim alternativama koje obitavaju u danom društvu kao subverzivne tendencije i snage. svakom od njegovih članova. potvrđu­ je opće prihvaćanje nacionalnog cilja. najkarakterističnije ostvarenje razvije­ nog industrijskog društva. No. koji poražavaju ili opovrgavaju svaki protest preduzet u ime povi­ jesnih mogućnosti slobode od rada i dominacije. koje u danom društvu »premašuju» postojeći univerzum zbivanja i akcije u smjeru povijesnih alternativa (realnih mogućnosti). »obuhvaćati« i »obuzdavati«. č a k i najempirističkije analize povijesnih alter­ nativa poprimaju izgled nerealističke spekulacije. Kome je potreb­ na? Odgovor je konstantno isti: društvu kao cjelini. koja pokreće efikasnost i rast. Ovo sputavanje*) društvene promjene je. Jzgleda da je savremeno društvo u stanju da obuzda društvenu prom­ jenu — kvalitativnu promjenu koja bi ustanovila bitno dru­ gačije ustanove. novo usmjerenje proizvodnog procesa. razvitak ka­ pitalizma je izmijenio strukturu i funkciju ovih dviju klasa tako da one više nisu akteri povijesne transformacije. č a k ako ovi pobrojeni elementi nisu raison d'être ovog društva. Teorijski koncepti rezultiraju društvenom promje­ nom. Tehnički progres. nastojeći da bar približno izrazimo sabiranje oba značenja u jednu riječ. U odsutnosti aktera i akcija društvene promjene koje bi se dale demon­ strirati. one moraju biti odredljivi ci­ ljevi prakse. lišava kritiku same njezine osnove.

Ova neizvjesna situacija uključuje još fundamentalniju neizvjesnost. izgleda. pa. prinuđena da proslijedi s pozicije »izvan«. »privatan«. kritička teorija ne raspolaže os­ novom za transcendiranje ovog društva. Naporedo s porastom integracije industrijskog dru­ štva. ove kategorije gube svoju kritičku konotaciju i tendira­ ju tome da postanu deskriptivni. Još je smislena distinkcija istinske i krive svijesti. vještine i stavove već i individualne potrebe i aspiracije. Pokušaj da se ponovo zadobije kritička intencija tih ka­ tegorija i da se razumije kako je njihova intencija bila anulirana društvenim realitetom odpočetka se javlja kao regres od teorije povezane s povijesnom praksom na apstraktnu speku­ lativnu misao: od kritike političke ekonomije na filozofiju. Možda neki slučaj može promijeniti situaciju. Totalitarna tendencija ovih kontrola potvr­ đuje se. Κ tome će prispjeti samo ako je oživotvorena potreba da se promijeni njihov način života. efektivnih i ugodnijih formi društvene kontrole i dru­ štvene kohezije. jedna uz drugu — i čak jedna u drugoj. Moderno industrijsko dru­ štvo je upravo ekspanzivan identitet ovih suprotnosti. Prva tendencija je dominantna. U tom društvu proizvodni aparat tendira tome da postane totalitaran utoliko što de­ terminira ne samo društveno potrebna zanimanja. Tehnologija služi postavljanju novih. Suočena s totalnim karakterom ostvarenja razvijenog industrijskog društva. čak. negiranje pozitivnog. pravog i neposrednog interesa. ni katastrofa neće donijeti promjenu ako poimanje onog što se zbiva i onog što je zapriječeno ne preokrene svijest i ponašanje čovjeka. u još jednom smislu — time što se širi na manje razvijena i. »klasa«. individu­ alnih i društvenih potreba. Vacuum poga­ đa i samu teorijsku strukturu jer su kategorije kritičke teorije društva bile razvijene tokom perioda u kome je po­ treba za odbijanjem postojećeg i njegovim prevratom bila in­ korporirana u akciji utjecajnih društvenih snaga. Ovaj ideologijski karakter kritike proizlazi iz činjenice da je analiza. »porodica« označavali su sfere i snage koje još nisu bile inte­ grirane u dane uslove — označavali su sfere napetosti i kon­ tradikcije. U to­ me i jest srž problema. On tako čini zastarjelom suprotnost privatne i javne egzistencije. Ona mora biti povijesna pozicija u tom smislu što mora biti zasnovana na sposobno­ stima danog društva. Te kate­ gorije su bile bitno negativni i kritički pojmovi koji su odre­ đivali aktualne suprotnosti u evropskom društvu devetnaes­ tog vijeka. na predindustrijska područja svijeta. (2) da postoje snage i tendencije koje će moguće slomiti ovo sputa­ vanje i revolucionirati društvo.' Ne mislim da može biti dat jasan odgovor. pozicija teorije ne može biti pozicija puke spekulacije.14 Ü V O D UVOD 15 Ovo društvo nije manje iracionalno i manje podobno kritici time što ga ogromna većina stanovništva prihvaća i što joj je nametnuto da ga prihvaća. konstituens predvidljive budućnosti. Analiza je centrirana oko razvijenog industrijskog dru­ štva. znan­ stveno pokoravanje prirode za znanstveno pokoravanje čov­ jeka. Već je i sama kategorija »društvo« izražavala oštar sukob društvene i političke sfere — društvo kao antagonističko državi. zavaravajući ili operacionalni termini. Upravo ovu potrebu postojeće društvo uspijeva potisnuti u onoj mjeri u kojoj je sposobno za »snabdijevanje dobrima« u sve masovnijim razmjerima upotrebljavajući. Naporedo s tim. tako. Ali ova distinkcija mora biti osnažena.1 Prisutne su obje tendencije. '»čovjek jedne dimenzije« će odpočetka do kraja oscilirati između dvije kontradiktorne hipoteze: (1) da je razvijeno industrijsko društvo kadro sputati kvalita­ tivnu promjenu. Slično tome. to je sistem koji a priori determinira kako proizvod tog aparata tako i opera­ cije koje mu služe i proširuju ga. u kome tehnički aparat produkcije i distribucije (sa sektorom automacije u porastu) ne funkcionira kao zbir-total pukih instrumenata koji mogu biti izdvojeni od njihovih društvenih i političkih učinaka. • . Treba da ljudi dođu do toga da je sagledaju i da nađu put od krive ka istinskoj svi­ jesti. Naprotiv. No. pri tome. kako pozitivnog tako i negativnog. odbijanje. ma kakvi preduvjeti za preokret mogli egzistirati: — oni su upotrijebljeni tako da ovaj bude spriječen. od svog neposrednog k svom pravom interesu. kako produktivnih tako i de­ struktivnih tendencija u društvu. »individuum«.

Jt * American Federation of Labour i Congress of Industrial Organisations (Up. The Modem Corporation and Private Property. publikacija AFL-CIO-a * ) : Automation and Major Technological Change. i opisan materijal ο tehnologiji i društvenoj promjeni. takođe publikacija u News and Letters i Correspondence u Detroitu. razvijeno industrijsko društvo je politički univerzum. Tehnološka racionalnost je postala politička racionalnost. želeo bih naglasiti vitalan značaj rada C. U tom smislu je izraz upotrijebljen u djelu Jean-Paul Sartrea. refe­ rata Privremenog nacionalnog ekonomskog komiteta 76-og kongresa: Concentration of Economic Power. Ima veći broj neideoloških analiza ο činjenicama — poput Berle i Means. No. ništa više. Ja ocrtavam te ten­ dencije i pružam neke hipoteze. projekat postane operativan u temeljnim in­ stitucijama i odnosima. po tome što proizvodi sličnosti u razvitku kapi­ talizma i komunizma. tehnolo­ ško društvo je sistem dominacije koji je djelotvoran već u pojmu i konstrukciji tehnike. — U tu kategori­ ju spadaju: The Hidden Persuaders. The Waste Makers Vancea Packarda. Zacijelo. Kao tehno­ loški univerzum. U obimnoj sociološkoj i psihološkoj literaturi sakupljen je 2 ) Termin »projekte naglašava elemenat slobode i odgovornosti u povijesnoj determinaciji: on povezuje autonomiju i kontigenciju. prev. -& Moja analiza je centrirana oko tendencija u najrazvi­ jenijim suvremenim društvima. isto tako. on tendira tome da postane eksklu­ zivan i da determinira razvoj društva u cjelini. Kultura. Za dalje raspravljanje vidi poglavlje VIII. ο znan­ stvenoj organizaciji. The Warfare State Freda. ne isključujući oglase. posljednji stupanj u realizaciji specifičnog povi­ jesnog projekta — iskustva.* Način kojim društvo organizira život svojih članova uključuje prvobitan izbor među povijesnim alternativama koje su determinirane naslijeđenom razinom materijalne i in­ telektualne kulture. nedostatak teorijske analize u ovim radovima ostavlja pokri­ vene i zaštićene korjenove opisanih okolnosti. Cooka. a mijenjajući povremeno stanice. Ovaj izbor rezultira iz igre dominantnih interesa. neprekinuto u trajanju jednog sata. ostavljene da govore same za sebe. transformacije i organizacije pri­ rode kao pukog materijala podređivanja. po­ litika i ekonomija se u medijumu tehnike stapaju u svepri­ sutan sistem koji guta. Ima prostranih područja unu­ tar i izvan tih društava gdje ne prevladavaju opisane tenden­ cije — rekao bih: još ne prevladavaju. jedanput. ili suzbija. On anticipira specifične mode transformiranja i iskorišćavanja čovjeka i prirode i odbacuje druge mode. Wrighta Millsa i studija koje su često loše primljene zbog simplifikacije. a u toku nekoliko dana. The Status Seekers. korporacijskom preduzimanju. ο pro­ mjenama karaktera industrijskog rada i radne snage itd. Whytea. The Organization Man Wiliama H. Tehnologija kao takva ne može biti izolirana od upotrebe u koju je stavljena. To je jedan od više »projekata« — »projekt« realizacije 2 ) .16 UVOD UVOD 17 a. rijetko sam davao posebne referencije. Produktivnnost i potencijal rasta ovog sistema stabiliziraju društvo i sadržavaju tehnički progres unutar strukture dominacije. one govore dovoljno glasno.) . sve alternative. pretjerivanja ili žurnalističkog tretmana. A kad. Možda se najupečatljivija evidencija može dobiti jednostavno gledajući televiziju ili slušajući radio. intelektualnu i materijalnu kulturu. J. Raspravljajući ο poznatim tendencijama razvijenog in­ dustrijskog društva. U svom odvijanju projekat oblikuje sve rasuđinje i akciju. glavni program. 4| Ne može više — u suočenju s totalitarnim karakteris­ tikama ovog društva — biti prihvaćeno tradicionalno shva­ ćanje ο »neutralnosti« tehnologije.

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO .

sve spo­ sobnije da zadovolji potrebe pojedinaca posredstvom načina na koje je organizirano. ipak je to razvoj koji obećava. Kad su postali instituciona­ lizirani. ograničenje prerogativa i nacionalnih suvereniteta koji koče internacionalnu organizaciju sredstava. autonomija i pravo na političku opoziciju lišeni su svoje bazične kritičke funkcije u društvu koje je. Kako sloboda od nužde — konkretna supstancija svake slobode — postaje realna mogućnost tako slobode pripadne stanju niže produktivnosti gube svoj sadržaj. Takvo društvo može s pravom zahti­ jevati prihvaćanje svojih principa i institucija i reducirati . razumna. uhodana. Neovisnost mi­ sli. To je znamen tehničkog progresa. koncentracija individualne inicijative u efektivnije. ove slobode i prava su dijelili sudbinu društva u ko­ me su integralni dio: ostvarenje ukida premise. Prava i slobode koji su bili vitalni faktori u počecima i ranijim stupnjevima industrijskog društva prepuštaju se vi­ šim stupnjevima tog istog društva: oni gube svoje tradicio­ nalno opravdanje i sadržaj. Zaista.1. NOVI OBLICI KONTROLE U razvijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava ugod­ na. demokratska nesloboda. reguliranje slobodne kon­ kurencije među nejednako opremljenim ekonomskim subjek­ tima. Može se poneg­ dje zažaliti da ovaj tehnološki poredak također uključuje po­ litičku i intelektualnu koordinaciju — no. no bolnih izvedbi. što može biti razumnije nego obuzdavanje individualiteta u mehanizaciji društveno potrebnih. čini se. govora i savjesti su bile — upravo kao slobodna inicijativa koju su proizvele i zaštićivale — bitno kritičke ideje sačinjene da bi nadomje­ stile zastarjelu materijalnu i intelektualnu kulturu jednom produktivnijom i racionalnijom. produktivnije korporacije. Slobode misli.

neterorističku. Jer »to­ talitaran« ne znači samo terorističku političku koordinaciju društva već. Sama struktura čovjeko­ va egzistiranja bi bila izmijenjena. neizvjesnost i bojazan za veliku većinu stanovništva. Ako bi proizvodni aparat mogao biti organiziran i usmjeren spram zadovoljenja vitalnih potreba. Takva kon­ trola ne bi priječila individualnu autonomiju. Slobodna inicijativa već od početka nije bila. Kao sloboda da se radi ili gladuje. 1 ) Političke snage se danas potvrđuju svojom moći nad mašinskim procesom i tehničkom organizacijom aparata. To je cilj unutar mogućnosti razvijene industrijske ci­ vilizacije. mehaniziranje on postaje potencijalna baza za novu slobodu čovjeka. Potrebne su nove forme realizacije koje odgovaraju novim mogućnostima društva. ona je uklju­ čivala mukotrpan rad. No. Ona tako sprečava izbijanje efi- kasne opozicije protiv cjeline. Ovo ne zbog toga što su te slobode postale beznačajne. iščezavanje te vrste slobode bi bilo jedno od najvećih ostvarenja civili­ zacije. Gola činjenica da fizička (samo fizička?) moć ma­ šine nadmašuje moć pojedinca i bilo koje posebne grupe po­ jedinaca čini mašinu najefikasnijim političkim instrumentom u svakom društvu u kome je bazična organizacija — organi­ zacija mašinskog procesa. u po­ stojećem djeluje suprotan smjer: aparat nameće svoje eko­ nomske i političke zahtjeve za odbranom i ekspanzijom u rad­ no vrijeme i slobodno vrijeme. 62. moć mašine je bitno samo nagomilana i projektira­ na moć čovjeka. 63. blagodat. Ova produktivnost mobilizira društvo u cjelini. čini se da je mala razlika da li porast zadovoljenja potreba ostvaruje autoritaran ili neautoritaran sistem. zanatstvenu i mehaničku produktivnost raspoloživu industrijskoj civiliza­ ciji.22 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 23 opoziciju na raspravljanje i proizvođenje alternativnog pro­ gramiranja politike unutar status quoa. tim više što on uključuje osjetne ekonomske i političke reperkusije i prijeti glatkom funkcio­ niranju cjeline. u materijalnu i intelektualnu kulturu. od zarađi­ vanja za življenje. . prema tome. Politička sloboda bi značila oslobođenje individuuma od politike koju oni sad stvarno ne kontroliraju. Savremeno industrijsko društvo pokazuje da je dose­ glo stupanj na kome »slobodno društvo« ne može više biti adekvatno određeno tradicionalnim terminima ekonomskih. Kad čovjek ne bi više bio prisiljen da se potvr­ đuje na tržištu kao slobodan ekonomski subjekt. Takvi novi oblici mogu biti indicirani samo u negativ­ nim određenjima jer bi ona significirala negaciju dominan­ tnih formi. dodjeljujući interese. oslobođenje od svakodnevne borbe za egzistenciju. ipak. U ovoj mjeri u kojoj svijet r a d a u sebi nosi mašinu i. U uslovima po­ rasta životnog standarda nekonformizam sa sistemom izgleda kao društveno nekoristan. već bi je omo­ gućavala. novinskih listova. u cjelini. Tako bi ekonomska sloboda značila oslobođenje od ekonomije — od nadređenosti ekonomskih snaga i odnosa. organizirati i eksploatirati tehničku. ekonomsko-tehnološku koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potre­ bama. također. može se održati i osigurati samo kad uspije mobilizirati. Slično tome. već zato jer su suviše važne da bi bile svedene na tradicionalne forme. bio bi slobodan da upotrijebi autonomiju u životu. također. Ne pogoduje totalitarizmu sa­ mo određena forma vladavine ili načela partije već. »svrha« tehnološkog racionaliteta. Vla"da razvijenih industrijskih društava. političkih i intelektualnih sloboda. određeni sistem proizvodnje ili raspodjele koji ne isključuje »pluralizam« partija. kontrola nad njim bi mogla biti i centralizirana. Pa. iznad. politički smjer može biti pre­ okrenut. koji mu nameće strane potrebe i strane mogu­ ćnosti. Zaista. Tehnološki proces mehanizacije i standardizacije bi mogao osloboditi individualnu energiju za još neispisanu do­ menu slobode s onu stranu nužnosti. i s onu stranu bilo kakvih posebnih individualnih ili grupnih interesa. ko­ ji bi bio njegov vlastiti. »sila protuteže« itd. U tom pogledu. Suvremeno industrijsko društvo tendira totalitari­ zmu na osnovu organizacije njegove tehnološke baze. i društva u industrij­ skom razvitku. čovjek bi bio oslobođen svijeta rada. intelektualna sloboda bi značila restauraciju in­ dividualne misli koja je sada apsorbirana u masovnoj komu1) Pogledaj str. čini se da nema razloga — bar što se tiče životnih potreba — da bi se proizvodnja i raspodjela odvijala posredstvom takmičarske konkurencije individual­ nih sloboda.

Na osnovu gornjeg proizlazi da nikakav tribunal ne može s pravom prisvojiti prerogative da odluči koje potrebe treba da budu razvijene i zadovoljene. mizeriju i nepravdu. Ο usmje­ renosti predominantnih društvenih institucija i interesa ovisi da li će mogućnost da se nešto čini ili pusti. za svako iskustvo koje ne prihvaća preovlađujuće društvene interese kao vrhovni za­ kon misli i ponašanja — postojeći univerzum potreba i za­ dovoljenja je činjenica koja treba biti preispitana s obzirom na istinitost i krivost. Sred­ stva su proračunljiva. u razmjeru u kome društvo za­ htijeva represivan razvoj individuuma. Dominacija represivnih potreba je kompletirana činje­ nica prihvaćena u ignoranciji i porazu.24 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M Ë N Z I O N A L N O DRUŠTVO 25 nikaciji i nametnutom mišljenju. također. »Krive« su one koje su individuumu nametnuli posebni društveni in­ teresi u njegovu obuzdavanju: potrebe koje perpetuiraju mukotrpan rad. prisvoji ili odbaci postati potreba. a koje krive potrebe moraju riješiti sami individuumi. oni mogu biti određeni samo u (većoj ili ma­ njoj) kontradikciji spram postojećih. uživa ili uništi. Najefikas­ nije i najotpornije oružje protiv oslobođenja jest nametanje materijalnih i intelektualnih potreba koje perpetuiraju za­ starjele forme borbe za egzistenciju. značila bi ukidanje »jav­ nog mnjenja« skupa s njegovim tvorcima. Razvoj i zadovoljenje takvih potreba su heteronomni. No. U tom smislu su ljudske potrebe povijesne potrebe. pa je njihova objektivna zasnovanost povijesna. No. ponašanjem i konzumcijom prema oglasima — da se voli i mrzi ono što drugi vole i mrze — spada u tu kategoriju krivih potreba. agresiju. kad su i ako su oni slobodni da daju svoj vlastiti odgovor. 55. Za svaku svijest i savjest. Zadovoljenje takvih potreba može u najvećoj mjeri ugoditi čovjeku. Kao povijesni kriteriji. Istinitost i krivost su potpuno povi­ jesne. reproducirane i učvršćene uslovima egzistiranja. iznad toga. str. odjeća. Nerealističan ton ovih propozicija ne indicira njihov utopistički karakter već jakost onih snaga koje priječe njihovu realizaciju. Većina predominant­ nih potreba za relaksacijom. kako onih nesublimiranih tako i onih sublimiranih. dok im se nameću stavovi i dok su objekt manipuliranja (sve do i samih instinkata). Takve potrebe imaju društveni sadržaj i funkciju koji su predodređeni izvanjskim moćima nad kojima individuum nema kontrole. ma kako da se on identificira s njima i nalazi u njima zadovoljstvo. »Istina« i »krivost« potreba određuju objektivne uslove utoliko što su univerzalno zadovoljenje vi­ talnih potreba i. tj. Uvijek je bio preduvjetovan intenzitet. tad. progresivno reduciranje rada i siromaštva općevaljani kriteriji. razveseljavanjem. . njegove potrebe i za­ htjev za njihovim zadovoljenjem jesu predmet bezkompromisnih kritičkih mjerila spram postojećeg. Koje sudište može po­ lagati zahtjev na to da bude autoritet odlučivanja? U posljednjoj instanci. Rezultat je. Svako takvo sudište je krivo iako naša osuda ne rješava pitanje: kako mogu lju­ di koji su objekt efikasne i produktivne dominacije sami kreirati uslove slobode? 2 ) 2 ) Pogledaj. 54. euforija u nesrećnosti. ovakva sreća nije okolnost koju treba podržavati i štititi ako ona služi tome da se blokira razvoj njegove sposobnosti da raspozna zarazu cjeline i da prione uz šanse za ozdravljenje. No. pitanje koje su istinske. oni ne variraju samo u odnosu na područja i stupanj razvoja već. stanovanje na postignutom stupnju kulture. svih ljudi. Mada takve potrebe. njihov odgovor na to pitanje ne može biti prihvaćen kao njihov vlastiti. samo u konačnoj analizi. ova činjenica treba da bude raščinjena kako u interesu onog sretnog indi- viduuma tako i u interesu onih čija je bijeda cijena zado­ voljenja ove sreće. Jedine potrebe čiji je zahtjev za zadovo­ ljenjem neumanjiv jesu vitalne potrebe — ishrana. Zadovoljenje ovih potreba je preduslov za realizaciju svih potreba. — one ostaju to što su bile od početka: proizvo­ di društva u kome dominantan interes zahtijeva potiskivanje. zadovoljenje i čak karakter ljudskih potreba iznad biotičke razine. Sud ο potrebama i njihovu zadovoljavanju pod datim uvjetima uključuje mjerila prioriteta — mjerila u odnosu na optima­ lan razvoj čovjeka. Treba razlikovati istinske od krivih potreba. mogu postati čovjekove vlastite potre­ be. Sve dok su ljudi spriječeni u tome da budu autonomni. pod optimalnim korištenjem raspoloživih materijalnih i intelektualnih sredstava.

osjećali i zadovoljavali potrebe koje su im sad nametnute. Upravo tu takozvano izjednačenje klasnih razlika poka­ zuje svoju ideološku funkciju. no on nije ni potpuno relativan. Objekcija promašuje ono bitno. Kad se radnik i njegov upra­ vitelj raduju istom televizijskom programu i posjećuju ista mjesta okupljanja. sami po sebi. ako podržavaju alijenaciju. što se isplati i što je ugodno jer podržava i odrešuje destru­ ktivnu moć i represivnu funkciju društva izobilja. Kri­ terij slobodnog izbora nije nikad apsolutan. zacijelo. Specifično obilježje razvijenog industrijskog društva jest uspješno zagušivanje onih potreba koje treba da budu oslobođene — oslobođene također od onog što je snošljivo. otvoren po­ jedincu. slo­ bodna štampa koja samu sebe cenzurira. izgleda. Namet­ nuti um cijelom jednom društvu jest. — tj. Upravo društvene kontrole insistiraju na svemoćnoj potrebi za proiz­ vodnjom i konsumcijom suvišnog. produktivnije. samo čisto teorijska. to je manje mo­ guće zamisliti sredstva i načine kojima bi ljudi mogli slo­ miti svoje sužanjstvo i zadobiti vlastito oslobođenje. njegova sposobnost da uvećava i širi udobnost. Slobodan izbor u širokoj raznolikosti potrošnih dobara i usluga ne significira slobodu ako ta dob­ ra i usluge podržavaju društvenu kontrolu nad životom rada i tjeskobe. te političku korist involviranu u porastu stanovništva? Ponovno smo konfrontirani s jednim od najmučnijih aspekata razvijene industrijske civilizacije: racionalnim ka­ rakterom iracionaliteta. Slobodno biranje gospodara ne dokida ni gospodare ni robove. tehničkije i totalnije. paradoksalna i skandalozna ideja. kad oni svi čitaju iste novine — tad ovo asimiliranje ne indicira nestanak klasa. ona samo svjedoči ο efikasnosti kontrole. Proces uvijek nadomješta jedan sis­ tem preduvjetovanja drugim. na potrebi za takvim na­ činima relaksacije koji olakšavaju i prolongiraju ovo zaglupljivanje. Naše insistiranje na dubini i efikasnosti kontrola je spremno na prigovor da uvelike precjenjujemo moć sred­ stava masovne komunikacije u nametanju mišljenja i da bi ljudi.Produktivnost i efikasnost tog dru­ štva. napuštanje represivnog zado­ voljavanja. između zadovoljnih i nezadovoljnih potre­ ba. postale vla­ stite potrebe pojedinca. odlu­ čna razlika je u niveliranju kontrasta (ili konflikta) između datog i mogućeg. Pod vladavinom represivne cjeline sloboda može posta­ ti moćan instrument dominacije. Sve oslobođenje ovisi ο osviještenosti ο sužanjstvu. na potrebi da se održe takve varljive slobode kao što su slobodna konkurencija pri upravljanim cijenama. Raspon izbora. raz­ mjer u kome ta civilizacija transformira svijet objekta u produžetak čovjekova duha i tijela — dovodi u pitanje sam pojam alijenacije. da pre­ okrene suvišno u potrebu i destrukciju u konstrukciju. Ono što predodređuje ne počinje masovnom proizvodnjom radija i televizije i centralizacijom njihove kontrole. s druge strane. a razvoj ove svijesti je stalno priječen predominacijom potre­ ba i zadovoljenja. Spontana rep- rodukcija čovjeku nametnutih potreba ne zasniva autonomi­ ju. potrebi za zaglupljujućim radom kad on više nije nužnost.26 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 27 Sto represivno upravljanje društvom postaje racio­ nalnije. nije odlučan faktor u određenju stupnja ljudske slo­ bode. — No. već razmjer u kome svi slo­ jevi društva učestvuju u potrebama i zadovoljenju što slu­ že očuvanju postojećeg. trebalo bi podvrći pitanju pravednost društva koje nipodaštava ovu ideju dok cijelo svoje pučanstvo pretvara u objekt totalnog upravlja­ nja. kad se tipkačica isto tako atraktivno dot­ jeruje kao kćer njena poslodavca. slobodan izbor ro­ ba u koje su utisnuti znakovi različitih tvornica i patenata. kad crnac posjeduje Ca­ dillac. U najrazvijenijim područjima suvremenog društva je prevođenje društvenih potreba u individualne tako efikasno da je razlika među njima. Ljudi ulaze u ovaj stadij kao dugotrajno predeterminirani primaoci. Ljudi poznaju sebe u svojim robama. u velikim razmjerima. na- . Da li je stvarno moguće razlučiti sredstva masovne komunika­ cije kao instrumente informacije i razonode i kao agense ma­ nipulacije i indoktrinacije? Automobil kao nonsens i pogod­ nost? Grozote i komfore funkcionalne arhitekture? Rad za nacionalnu obranu i rad na zaradu korporacije? Privatno za­ dovoljstvo i komercijalnu. već što može biti izabrano i što izabire pojedinac. što su. optimalan cilj je nadomješta­ nje krivih potreba istinskim.

Intelek­ tualno i emocionalno odbijanje da se »ide naprijed« poprima vid neurotičnosti i impotentnosti. policijom. u kome čovjek može postati i ostati »vlastitost«. izgleda. Tehnološki racionalitet je osvojio i reducirao taj pri­ vatni prostor. koja je obitavalište mo­ ći negativnog mišljenja — kritičke moći uma. To je još uvijek. ) 3 ) Promjena u funkciji familije ovdje igra odlučnu ulogu: njene funkcije »socijaliziranja« su uvelike preuzele izvanjske grupe i sred stva masovne komunikacije. U tom procesu je odsječena unu­ tarnja dimenzija duha u kojoj se može ukorijeniti opozicija status quo-u. •— i to u tolikoj mjeri da svaka kontradikcija izgleda iracionalna. Ovo identificiranje nije iluzija. već mimesis: neposredno iden­ tificiranje individuuma sa svojim društvom i. Promijenio se mehanizam koji veže pojedinca za njegovo društvo. u kuhinjskim aparatima. Štaviše. zacijelo. i dalje. očito. okoštali u gotovo mehaničke reakcije. već na osnovu toga što ga prihvaćaju — ne zakon fizike. Alijenacija je postala potpuno objektiv­ na. g. Naprijed sam sugerirao da je. Introjekcija sugerira raznolike. Tad nije začudno što je u najrazvijenijim područji­ ma ove civilizacije društvena kontrola toliko introjicirana da je čak individualni protest podsječen u korijenu. Pogledaj moju knjigu E r o s i c i v i l i ­ z a c i j a . str. takva integra­ cija je uvijek bila praćena očitijim formama prinude: gu­ bitkom sredstava za život. Rezultat nije harmoniziranje. dru­ štvena kontrola je ukotvljena u novim potrebama koje je proizvela. posredstvom toga. 81. Naprijed. Ostvarenja progresa se opiru kako ideologij- . ipak. Masovna proizvodnja i masovna potrošnja tra­ že cijelog čovjeka. Njegova no­ va »neposrednost« je. s društvom u cjelini. tokom ci­ jelog novog vijeka glavni instrument podređivanja lju­ di postojećoj društvenoj podjeli rada. Tako introjekcija implicira egzistenciju unutarnje dimenzije. To je društveno-psihološki aspekt političkog zbivanja koje obilježuje suvremeni period: iščezavanje povijesnih snaga koje su u prethodnom periodu. izgleda. Efikasnost sistema otupljuje ljudsko raspoznavanje da on ne sadržava činjenice koje nisu povezane s represiv­ nom moći cjeline. a industrijska psihologija je već odavno prestala biti ograničena na tvornicu. Ovo neposredno. 1965. više ne opisuje način na koji i sam individuum reproducira i perpetuira izvanjsku kontrolu koju vrši njegovo društvo. U tome je realitet »unutarnje slobode«: ona uobličuje priva­ tan prostor. automatsko identificiranje (koje je moglo biti karakteristika primitivnih formi udruživanja) po­ novo se javlja u visokoj industrijskoj civilizaciji. Kad ljudi nalaze sami sebe u stvarima ko­ je oblikuju njihov život. oružanim snagama. ta stvarnost konstituira jedan razvije­ ni stupanj alijenacije. relativno spontane procese kojima vlastitost (Ego) premješta »izvanjsko« u »unutarnje«.. Izraz »introjekcija«. Udar progresa obr­ će um u podređivanje faktima života i dinamičkoj sposobno­ sti da se proizvodi više činjenica i veće činjenice istovrsnog života. upravljanjem pravdom. proizvod rafiniranog znanstvenog upravljanja i organizacije. to nije na osnovu toga što oni daju zakon stvarima.28 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 29 laze svoju dušu u automobilima. a svaka kontraakcija nemoguća. već stvarnost. različite i čak an­ tagonističke spram izvanjske nužde — individualnu svijest i 3 individuuma nesvjesnog izvan javnog mnjenja i ponašanja. Gubitak ove dimenzije. već zakon njihova društva. hi-fi setovima. reprezentirale mogućnost novih formi egzistencije. pojam alije­ nacije došao u pitanje kada se čovjek identificira s egzisti­ ranjem koje mu je nametnuto i kad u njemu nalazi svoj vla­ stiti razvitak i zadovoljenje. kućama u kojima prostorije za dnevni boravak i spavaonice nisu na istoj prostornoj razini. jest ideološki komplement materijalnog procesa u kome razvijeno industrij­ sko društvo utišava i pomiruje opoziciju.Postoji samo jedna dimenzija i ona je svugdje i u svim formama. alijenirani subjekt je progutan putem svoje alijenirane egzistencije. Tehnička struktura i efikasnost pro­ duktivnog i destruktivnog aparata je bila. Pa. izgleda. Mnogostruki procesi introjekcije su. ipak. No. Dominantne forme društvene kontrole su tehnološke u jednom novom smislu. u suvremenom pe­ riodu se tehnička kontrola javlja kao utjelovljenje uma na dobrobit svih društvenih grupa i interesa.

W . F r a n k . P r i s m e n . on se protivi kvalitativnoj promjeni. 5. pred sudištem ovih ostvare­ nja »kriva svijest« ο njihovoj racionalnosti postaje istinita svijest. novište dobro ilustrira P. Kad ovi beneficijalni proizvodi postaju pristupačni sve većem broju ljudi u sve više slojeva. 31. 4 ) U provokativnoj formi ova postavka razotkriva političke as­ pekte dominirajuće tehnološke racionalnosti. a od fizičara se više i ne traži. iako možda indirektno. aspiracije i objektivne mogućnosti koje. Sredstva masovne transportacije i komunikacije. 2 4 . psiho­ logiji. One su redefinirane racionalitetom danog sistema i njegova kvanti­ tativnog rasta. robe za stanovanje. Radikalni empiricistički proboj (ja ću kasnije. sociologiji i drugim područjima. cit. ili reducirane na određenja univerzuma postojećeg. Proizvodi indoktriniraju i manipuliraju. Uopće. očito. Bridgman.30 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 31 skoj optužbi tako i opravdanju.« Bridgman je vidio široke implikacije ovog načina mi­ šljenja za društvo u o p ć e 6 ) : »Usvajanje operacionalnog shvaćanja uključuje mnogo više nego što je samo ograničenje smisla u kome razumijemo 'koncept'. Bridgman je proširio pojam »operacije« tako da on uključi operacije »olovkom i papirom« teoretičara (u Philipp J . New York: Macmillan. s t r .. transcendiraju postojeći svijet rasuđivanja i akcije. Poglavlje I I ) . u poglavljima VII i VIII. W. više ili manje ugodno. Mnogi od onih najoz­ biljnije zabrinjavajućih pojmova su »eliminirani« na taj na­ čin što se pokazuje da se ο njima ne može adekvatno polo­ žiti račun operacijama ili ponašanjem. Proizvodni apa­ rat i dobra i usluge koje on proizvodi — »prodaje« ili na­ meće društveni sistem kao cjelinu. po svom sadržaju. Apsorbiranje ideologije u realitet ipak ne označava »kraj ideologije«. 1954. Bridgman u analizi pojma du­ žine: 5 ) »Mi. oni proizvode krivu svijest koja je imuna spram svoje krivosti. W . ona postaje način života. Ono znači dalekosežnu promjenu u svim našim po­ stupcima mišljenja. izvjesne emocio­ nalne i intelektualne reakcije koje povezuju. pod poj­ mom ne razumijevamo ništa više nego skup operacija. pojam je sinonim odgovarajućeg skupa operacija. Naprotiv. T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s . razvijeno industrijsko društvo je.« 6 ) P . preispitivati njegovu pretenziju da bude empiricistički) ta­ ko pribavlja metodološko opravdanje da se duh ospori inte5 ) P . T h e V a l i d a t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s . und . u tome da se više nećemo dozvoliti da upotrijebimo pomagala u našem mišljenju pojmova ο kojima ne možemo položiti adekvatan račun u odnosu na operacije. str. Adorno. njihovo značenje je ograničeno na reprezen­ taciju određenih operacija i ponašanja. neodoljiva produkcija industrije razonode i informa čija — donose propisane stavove i navike.. moramo izvesti određene fizikalne operacije. Operacionalno sta4 ) Theodor W . Glavni impuls ostaje isti: »po­ željno je da operacije olovkom i papirom budu kadre za eventualan kontakt. Tako nastaje model jed­ nodimenzionalne misli i ponašanja u kome su odbijene. Ovo utoliko što je ideologija u samom procesu proizvodnje. Ioc. one ideje. Nov način miš­ ljenja je danas predominantna tendencija u filozofiji. Bo­ ston: Beacon Press. s instrumentalnim operacijama. 1928. a preko ovih s cjeli­ nom.« Bridgmanovo predviđanje se ostvarilo. hranu i odije­ vanje. To je dobar način života — mnogo bolji nego prije — i. T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s . Da bismo našli dužinu objekta. u određenom smislu. kao takav. Opće obilježje je totalan empiricizam u tretira­ nju koncepata. Bridgman. i dalje. ideologičnije nego njegov prethodnik. str. konzumatore s proizvođačima. biheviorizam u društvenim znanostima. Ovaj smjer je u relaciji s razvojem znanstvene meto­ de: operacionalizam u fizikalnim. K u l t u r k r i t i k G e s e l l s c h a f t . Operacionalna doktrina je od tad usavršena i kvalificirana. tad indokrinacija koju oni nose pre­ staje biti publicitet. F r a n k f u r t : Suhrkamp. 1955. Pojam dužine je fiksiran zato što su fiksirane operacije kojima se mjeri dužina: to jest. znamo što podrazumijevamo pod dužinom ako možemo reći što je dužina nekog i svakog objekta. pojam dužine ne uključuje ništa više doli skup operacija kojima je dužina određena.

teorijskog i praktičnog uma se potvrđuje »iza leđa« naučenjaka i filo­ zofa. Pa. Vla­ davina takvog jednodimenzionalnog realiteta ne znači da vla­ da materijalizam. kako u svojoj spekulativnoj tako i u empirijskoj formi. nisu više negativni. konstantno i monopolistički ponavljane. Na primjer. »slobodne« su one institucije koje operi­ raju (i kojima se operira) u zemljama slobodnog svijeta i drugi transcendirajući modi su. potreba i aspiracija. ovim akomodirajućim konceptima uma je uvijek protivurječila evidentna mizerija i nepravda »velikih javnih tijela« i djelotvorno. a Hobbes je držao da »sadašnjost treba uvijek biti preferirana. Ova totalitarna logika eta­ bliranih činjenica ima svoj istočni pandan. Razvijeno industrijsko društvo se . ili revizionistički.32 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 33 lektom. ili zaštita priro­ de od jurnjave komercijalizacije. egzistencijalizam. univerzalno i široko zdravstveno osiguranje. Poveza­ nost znanstveno-filozofskih i društvenih procesa. s jedne strane. Društvo isključuje čitav tip opozicionalnih operacija i ponašanja pa. Tamo je sloboda način života koji je uveo komunistički režim. zacijelo. Insistiranje na operacionalnim i bihevioralnim pojmovima se okreće protiv napora da se mi­ sao i ponašanje oslobode od danog realiteta. metafizičke i boemske preokupacije. samoograničenje misli poprima veće razmjere. komunizam ili propaganda. nije novo. kao što je to često čini­ lo. bitnički način života. Naprotiv. a svi drugi. Rast mo­ dernog racionalizma. pokazuje upadan kontrast ekstremnog kri­ tičkog radikalizma u znanstvenoj i filozofskoj metodi. kome je znanstveni i tehnički progres oruđe dominacije. njegova bezopasna negacija. Ali takvi mo­ di protesta i transcendencije više nisu suprotni status quo-u. S postepenim zatvaranjem te dimenzije od strane dru­ štva. Jednodimenzionalnu misao sistematski proizvode tvor­ ci politike i njihovi snabdjevači masovnim informacijama. uslijed toga. itd. ili lijevo sektaštvo. Njihov univerzum rasuđivanja je dobiven putem hipoteza koje same sobom daju važenje. »Socijalistički« su svi zahvati u privatnu inicijativu ako ih nisu preduzele same privatne ini­ cijative (ili na osnovu ugovora s vladom). Tako je trebalo da Descartesov ego cogitans ostavi »velika javna tijela« netaknuta. a za suzbite al­ ternative. po definiciji ili anarhizam. ima dosta onog »Obožavajmo ovaj tjedan zajedno«. Kretanje misli je zaustavlje­ no na barijerama koje se javljaju kao ograničenja samog uma. transcendirajući modi slobode su ili kapitalistički. Ozbiljnija je »dalekosežna promjena u cjelokupnoj obviknutosti mišljenja« izvan akademskih ustanova. a koje. »Zašto ne probati obraćenje Bogu«. da su nestale spiritualne. »Progres« nije neutralan termin. i nekritičkog kvijetizma u odnošenju spram postojećih društvenih institucija i njihova funkcioniranja. — To je pozitivizam koji svojim negiranjem transcendirajućih elemenata uma formira komplementaran akadem­ ski udio u društveno traženom ponašanju. tome da se oni zatvore u sistem i da se suzbiju one ideje i ciljevi koji se ne daju izmiriti sa sistemom. pa je status quo brzo probavlja kao dio svoje zdrave dijete. podržavana i smatrana najbo­ ljom«. Postojali su društveni uslovi koji su izazva­ li i dozvoljavali stvarnu disocijaciju od postojećeg stanja. Bila je prisutna kako privatna tako i politička dimenzi­ ja u kojoj se to odvajanje moglo razviti u efikasnu opozici­ ju koja je oprobavala svoju snagu i valjanost svojih ciljeva. u interesu sila koje jesu. ili osnivanje javnih službi koje mogu oštetiti privatni profit. Kant se slagao s Lockeom u opravdavanju revolucije ako i kad ona uspije u organiziranju cjeline i sprečavanju subverzije. Teorijski i praktični um. On se kreće prema specifičnim ciljevima koji su određeni mogućnošću da se po­ boljšaju ljudske okolnosti. »Lukavstvo uma« radi. ceremonijalan dio biheviorizma u praksi. ipak. Ovakvo ograničenje misli. prije. Ona služi koordiniranju ideja i ciljeva s onima koje zahtijeva postoje­ ći sistem. Zen. na primjer. postaju hipnotičke definicije ili zapo­ vijedi. prakticirano na veliko kao »habitus misli«. pojmovi pripadni ovima izg­ ledaju kao iluzorni ili besmisleni. kao. postaje nazor postojećeg univerzuma rasuđivanja i akcije. akademski i društveni biheviorizam se susreću na zajedničkom tlu: tlu razvijenog dru­ štva. Operacionalno i bihevioralno sta­ novište. Oni su. više ili manje svjesno rebeliranje protiv njih. s druge strane. Povijesna transcendencija se javlja kao metafizička transcendencija neprihvatljiva zna­ nosti i znanstvenoj misli.

Izraz »pacifikacija egzistencije« čini nam se po­ godniji da označi povijesnu alternativu svijeta koji. a zatvara se spram te alternative. — uprkos političkim zaprekama koje nameće sta­ tus quo — to su duh i tijelo čovjeka organiziraniji protiv ove alternative. ona prejudicira mogućnosti uma i slobode. a kao takva. u kome su društvo i priroda. Što tehnika postaje sposobnija da stvori uslove pa­ cifikacije.· Organizacija koja služi miru je drugačija od or­ ganizacije za rat. a opravdan rastom produktivnosti. Današnja borba protiv povijesne alternative nalazi čvr­ stu masovnu bazu u stanovništvu. uslijed toga. Tehnološka racionalnost razotkriva svoj po­ litički karakter kad postaje značajan posrednik bolje domi­ nacije. više-manje. Ono postaje iracionalno onda kad uspjeh njegovih napora otvara nove dimenzije ljudske realizacije. že­ lje i aspiracije interesima zasnovanim u dominaciji i oskudi­ ci — u organizaciji koja perpetuira destruktivne forme te borbe. Kvalitativna pro­ mjena takođe uključuje promjenu u tehničkoj bazi na kojoj ovo društvo počiva — bazi koja podržava ekonomske i poli­ tičke institucije posredstvom kojih je stabilizirana »druga priroda« čovjeka kao agresivnog objekta upravljanja. a svoju ideologiju u nepo­ pustljivoj orijentaciji misli i ponašanja na dani univerzum činjenica. Najrazvijenija područja industrijskog društva u sva­ kom pogledu pokazuju ove dvije značajke: kompletiranje teh­ nološkog racionaliteta i intenzivni napori da se ono zadrži unutar postojećih institucija. za sve efikasnije is­ korištavanje svojih sredstava. To je znamen njenih ostvarenja. Prividno dinamičko. a indu­ strijalizacija razvoju ljudskih potreba i zadovoljenja. kako sva sloboda ovisi ο pokoren ju izvanjske nužnosti. Takav kvalitativno novi mod egzistencije ne može se nikad sagledati kao puki nusprodukt ekonomskih i politič­ kih promjena. Taj konflikt transformira i suspendira protivurjecnosti unutar postojećih društava. duh i tijelo držani u stanju permanentne mobilizacije za njegovu odbranu. Od tada bi tehnički progres transcendirao domenu nužnosti gdje je služio kao instrument dominacije i eksplo­ atacije. No. Taj stadij bi bio postignut onda kad materijalna proizvodnja (uključujući potrebne službe) postane automacija do te mjere da sve vitalne potrebe mogu biti zadovo­ ljene pri reduciranju nužnog radnog vremena na marginalno vrijeme. institucije koje su služile borbi za opsta­ nak ne mogu služiti pacifikaciji egzistiranja. Zacijelo. integrira svu autentičnu opoziciju. Tehni­ ka industrijalizacije je politička tehnika. Potvrđivan kompletiranjem nauke i tehnologije. Kad je postignut taj stupanj. Zrelo industrijsko društvo je suočeno s mogu­ ćnošću pacifikacije na osnovu svojih tehničkih i intelektnih ostvarenja. »Pacifikacija egzistencije« zna­ či razvoj čovjekove borbe s drugim čovjekom i prirodom pod uslovima koji više ne organiziraju konkuretnske potrebe. apsorbira sve alternative. kreirajući istinski totalitaran univerzum. Život kao cilj je kvalitativno različit od života kao sredstva. Industrijsko društvo koje prisvaja tehnologiju i znanost organizirano je za sve efika­ sniju dominaciju čovjekom i prirodom. kao. Takvo stanje je sagledano u Marxovu pojmu »ukida­ nja rada«. Operacionalizam u teoriji i praksi postaje teorija i praksa sputavanja. a najefikasnija industrijalizacija može služiti restrikci­ ji potreba i manipuliranju s njima.34 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 35 približava stadiju u kome bi kontinuirani progres tražio ra­ dikalan raskid s preovlađujučim smjerom i organizacijom progresa. to ostvarenje slobode ovisi ο tehnici tog pokorenja. što je. rad mora prethoditi redukciji rada. spontan rezultat novih insti­ tucija koje konstituiraju nužne preduvjete. proširuje se dominacija — u ruhu izobilja i slobode — na sve sfere privatne i javne egzistencije. Tu je stalna protivurječnost ove civilizacije: iracionalni elemenat u njenoj racionalnosti. Najviša pro­ duktivnost rada može biti upotrijebljena za perpetuiranje rada. putem internacionalnog konflikta. napreduje na ivici globalnog ra­ ta. Tehnologija bi postala predmet slobodnog razvoja sposobno­ sti u borbi za pacifikaciju prirode i društva. . status quo prkosi svoj transcendenciji. ograničavalo njegovu racionalnost. ovo društvo je potpuno statički sistem života: samo sebi daje zamah u svojoj tlačiteljskoj produk­ tivnosti i beneficijalnoj koordinaciji. Sadržavanje tehničkog progresa ide ruku pod ruku s njegovim rastom u postojećem smjeru.

ili su izolirane. Iako je neispravno smatrati francusku i talijansku par­ tiju »stranim« u smislu potpomognutosti stranim silama. koji potvr­ đuje tu promjenu u politici). čije se vođe natječu s rukovodiocima Konzervativne partije u unapređenju naciona­ lnih interesa. Svjedoci smo po­ jave da. potpoma­ že. sindikati i korporacije glasaju povezano. potvrđuju opći politički smjer okolnosti time što prih­ vaćaju minimum program. Pod prijetnjom internacionalnog komunizma.JËDNOD1MENZIONALNO DRUŠTVO 37 2. ponekad. a nad elementima koji su potresa­ li društvo zadobivena je kontrola. a udovoljavaju pravilima parlamentarne igre. čije postojanje je nekad otjelovljavalo suprotstavljanje sistemu kao cjelini. dvopartijnost u vanjskoj poli­ tici prelazi preko sukobljenih grupnih interesa i širi se u domaću politiku. Očišćene su. koje se oblikuje u naj­ razvijenijim područjima industrijske civilizacije. gotovo ne razlikuje od korporacije. karakteristike države izobilja i države ratne angažovanosti. postepeno asimilira­ nje radnika i zanimanja koja ne pokrivaju manuelni rad. uključivanje te ekonomije u svjetski razgranat sistem vojnih saveza. tehničke pomoći i shema za razvoj. njegovanje unaprijed utvr­ đene harmonije između školovanja i nacionalnog cilja. osva­ janje privatnog domaćinstva putem njegove istovetnosti s javnim mnjenjem. u svojim vlastitim očima. u Francuskoj i Italiji. Ove nacionalne komuni- . to nije samo na taktičkim osno­ vama i kao privremena strategija već zato što je oslabila nji­ hova društvena baza i jer se transformacijom kapitalističkog sistema promijenila objektivna situacija (kao što se promi­ jenila objektivna situacija u Sovjetskom Savezu. djelu koje je publicirao Centar za istraživanje demokratskih institucija 1963. Ovo unificiranje suprotnosti je relevantno upra­ vo za mogućnosti društvene promjene jer obuhvaća nosioce sistema progresa — klase. Sin­ dikat neće biti u stanju da uvjeri radnike projektila da kom­ panija za koju rade izdaje njihove interese kad i sindikat i korporacija glasaju za veće ugovore ο proizvodnji projekti­ la i kad pokušavaju za to pridobiti druge industrije ratne obrane ili kad se povezano pojavljuju pred Kongresom i za­ jednički traže da se prave projektili umjesto bombardera. gdje je Komunistička partija stavljena van zakona. gdje su programi velikih partija sve manje podobni razlikovanju — čak do stupnja hipokrizije i prisu­ stva klišeja. Ako su se suglasile s tim da rade unutar okvira postojećeg sistema. aktivnosti ili apstrakcije razonode u različitim društvenim klasama. U političkoj sferi se ovaj tok manifestira upečatljivom unifikacijom ili konvergencijom suprotnosti. ili bombe umjesto projektila — zavisi od toga kakve ugovo­ re imaju u džepu. monetarnih aranžma­ na.. koji odbacuje revolucionarno uzi­ manje vlasti. otvaranje spavaonice sredstvima masovne komunikacije. vodstva radnika i biznisa. U Sjedinjenim Državama je uočljivo sporazumijevanje i savezništvo između biznisa i organiziranih radnika. pri čemu je vlada sila koja stimulira. danas. u plodnom sjedinjenju. g. kažu nam: »Dogodilo se to da se više sindikat. a. ZATVARANJE POLITIČKOG UNIVERZUMA Društvo totalne mobilizacije. kombinira. Jače komunističke partije. ima teškoća u očuvanju čak i umjerenog progra­ ma djelomične nacionalizacije.« Britanska Laburistička partija. čak kontrolira. To je situacija u vodećim industrijskim zemljama Zapada. Poznati su glavni tokovi: koncentriranje nacionalne ekonomije na potrebama velikih korporacija. Socijaldemok­ ratska partija uvjerljivo dokazuje svoju respektivnost oficije­ lno odbacivši marksistički program. U poredbi s društvom koje mu prethodi to je zaista »novo društvo«. U La- bor Looks at Labor: A Conversation. po­ stoji neitendirano zrno istine u toj propagandi: one su stra­ ne utoliko što ilustriraju prošlu (ili buduću?) povijest u reali­ tetu našeg vremena. mrlje koje su svjedočile nezgode. U Zapadnoj Njemačkoj. Na Istoku postepeno redu­ ciranje direktnih političkih kontrola ukazuje na povećano oslanjanje na efikasnost tehnoloških kontrola kao instrume­ nata dominacije.

oslobođena iracionalnih og­ raničenosti i razaranja. To se ne odnosi samo na mehanizirane tvornice. ipak. Pa. To su osnove izrastanja sveobuhvatne administracije. da osvje) A. Ne izgleda da je potrebna analiza u dubinu da bi se našli razlozi za ove razvojne tokove.. podređena eko­ nomskim zakonima nove ekonomske formacije. inkorporirana u proizvodni apa­ rat. 1 . i to u onom raz­ mjeru u kome tehnički aparat prodire u javnu i privatnu egzi­ stenciju svih sfera društva. a Soviet view«. Kohezija je u samim materijalnim osnovama. prestankom zakona formacije. već postepe­ nom akumulacijom elemenata novog kvaliteta. i. historijski gledano. kapitalističko društvo pokazuje trajno jedinstvo i koheziju. nepoznate ranijim fazama industrijske civilizacije. T e c h n o l o g y a n d C u l ­ t u r e . Zanimljivo je čitati ο sovjetskom marksističkom stavu ο ovom kontinuitetu. — tj. proiz­ vodnju spram zadovoljenja individualnih potreba koje se slo­ bodno razvijaju. postaje medij kontrole i kohezije u političkom univerzumu koji inkorporira radničku klasu. (2) Suprotno raz­ voju ekonomske baze u antagonističkim društvima. tako odlučnom po značaju za po­ jam socijalizma kao odlučne negacije kapitalizma 1 ): »(1) Iako razvoj tehnologije pripada ekonomskim zako­ nima svake društvene formacije. Mobilizirano protiv ove opasnosti. str. uprkos njenoj iracionalnoj upotrebi. Detroit: W a y n e State University Press. mobilizacija protiv neprijatelja djeluje kao moćni stimulus proizvodnje i zapošljavanja podupirući. Što se tiče Zapada. Ni nacionalizacija ni socijalizacija ne mijenjaju same po sebi ovo fizičko utjelovljenje tehnološke racionalno­ sti. Marx je držao da će organizacija i usmjerenje pro­ izvodnog aparata od strane »neposrednih proizvođača« unijeti kvalitativnu promjenu u tehnički kontinuitet: naime. Naprotiv. tehnologija ostaje. on se ne završava. U revoluciji je konti­ nuitet: tehnološka racionalnost. Da li je ovo stabiliziranje »privremeno«. kvalitativna promjena bi involvirala promjenu u samoj tehnološkoj strukturi. visok standard. iskorištavanje sredstava već i na način rada kao adaptaciju na mašinski proces i rukovanje njime — na »znanstveno organi­ ziranje«.« Tehnička racionalnost je u razvijenom kapitalizmu. Kad se u procesu revolucije razbiju stari proizvodni odnosi. Ova promjena bi pretpostavljala da su radne klase u samom svom biću alijenirane od ovog univerzuma. a »imperijalističke suprotnosti« suspendirane pred prijetnjom izvana. (3) (irelevan­ tno u kontekstu). One svjedo­ če ο dubini i obimu kapitalističke integracije i ο uslovima iz kojih proizlazi da se kvalitativne razlike suprotnih interesa javljaju kao kvantitativne razlike unutar postojećeg društva. tehnologija se sad ne razvija skokovito. igraju ulogu legalne opo­ zicije kojoj je »dosuđeno« da bude neradikalna. ali zadržava tehnološki aparat podređujući ga socijalizaciji. oni su u slijedećem: prethodni konflikti unutar društva su modi­ ficirani i sređeni pod dvostrukim (i međusobno povezanim) udarom tehničkog progresa i internacionalnog komunizma. »The History of Technology as a Sciense and a s a Branch o f Learning. poput drugih ekonomskih činilaca. u tom smislu što ne zadire u kor fenove suko­ ba koji je Marx našao u kapitalističkom načinu proizvodnje (suprotnost između privatnog vlasništva sredstava za proiz­ vodnju i društvene proizvodnosti) ili je transformacija sa­ me antagonističke strukture koja rastvara suprotnosti tako što ih čini snošljivim? I. pri če­ mu iščezavaju elementi starog kvaliteta. tako. ona ostaje preduslov za socijalistički razvitak svih proizvodnih snaga. 1961.38 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 39 stičke partije. Klasne borbe su smanjene. ona se dalje razvija povećanom brzinom. održava se i kompletira u novom društvu. Winter. koja je zadobila kontrolu nad depresijama i stabilizirala kon­ flikte posredstvom beneficij alnih učinaka rasta produktiv­ nosti i prijetnji nuklearnog rata. ako je ova druga propozicija alter­ native istinita: kako ona mijenja odnos kapitalizma i socija­ lizma po kome se socijalizam javlja kao povijesna negacija kapitalizma? Sputavanje društvene promjene Klasična marksistička teorija predviđa prelaz iz kapi­ talizma u socijalizam kao političku revoluciju: proletarijat razara politički aparat kapitalizma. 2. No. oruđa. Zworkine.

poluautomacijskih i neautomacijskih sekcija unutar iste tvornice. 1957. ostaje. televizijskog spikera. Mehaniziran rad. kojom su uključeni u dani tok oni čiji je život pakao društva izobi­ lja. Budući da je integralni dio danog društva sposobnost da subverzivna imaginacija i napori budu sputani i da se manipulira njima. kupovanje i upotreba fizičke energije je u neljudskim uslovima jer privatno prisvajanje viška vrijed­ nosti nameće revoltirajuće. sve to izražava zaustavljenu. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s ob­ t e c h n i q u e s .. djelomičnu automaciju. podsjeća na određena prakticiranja srednjeg vijeka i po­ četka novog vijeka. to ljudi ne mogu. takav »prostor unutar«. XIX. Potrebu za liberalizacijom drugih. zagljupljavajuće nehumano robovanje. 3 ) Gilber Simondon. iako za­ država eksploataciju. Marksistički pojam govori protiv fizičke muke i mizerije rada. 6) Ibid. 5 ) Charles R . 195. Za Marxa je proleter. zaprečuje upravo takvu novu svijest. New Haven: Yale University Press. prostor za transcendiranje povijesne prakse. Pod pritiskom tog procesa radnička klasa u raz­ vijenim područjima industrijske civilizacije podvrgnuta je odlučnoj transformaciji. Ova evolucija je uve­ like relevantna za Marxov pojam radnika (proletera). zbrinjava društvo tako što zadovoljava potrebe. 54. koegzistenciju automacijskih. kon­ stituiraju instrumente u cjelini čiji je raison d'être kompletiranje nadmoćne produktivnosti. pro­ davača koji radi velikom brzinom. kao životni poziv unutar tehno­ loškog ansambla. navigatora. Ova je postala predmet obimnog so­ ciološkog istraživanja. Vrhunsko obećanje postojećeg dru­ štva jest sve komforniji život za sve veći broj ljudi. »Tokom prošlih stoljeća je važan razlog alijenacije bilo posuđivanje biološkog individualiteta ljudskog bića tehničkom aparatu: on je bio nosilac oruđa. ma­ nje neprivilegiranih. bilješka. str. Brutalnost. kako subjekt tako i objekt. tehničke jedinice ne bi mo­ gle nastati bez inkorporiran ja čovjeka kao nosioca oruđa. (1) Mehanizacija znatno reducira kvantitet i intenzitet psihičke energije upotrijebljene u radu. »Workers Battle Automation«. Nabrojat ću glavne činioce transfor­ macija. Utoliko negacija prethodi promjeni. N e w s a n d L e t t e r s . str. str. Detroit. zamisliti kvalitativno drugačiji univerzum akcije i rasuđivanja. ka­ men temeljac marksističke teorije 2 ) jest stanovište da se os­ lobodilačke povijesne snage razvijaju unutar postojećeg dru­ štva. Sad društvo. Za poduzeća koja su više uznapredovala u automaciji naglašava se transformacija fizičke energije u tehničku i mentalnu umješnost: » . — Ono je uslijed porasta tempa. Uslijed toga je sužanjstvo ugodno. logičara radije nego radnika u cehu. čak pod tim uslovima »tehnologija je za muskulaturni umor supstituirala napetosti i (ili) men­ talni napor 5 )«. nehumane aspekte eksploatacije. a možda čak ne­ primjetno.40 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 41 štavaju totalnu nemogućnost da nastave živjeti u ovom uni­ verzumu tako da je potreba za kvalitativnom promjenom pi-. str. opipljiv elemenat u ropstvu najamnine i 2 alijenacije — fiziološka i biološka dimenzija klasičnog kapi­ talizma. iscrpljujuće. 1960. . u kome automatske i poluautomatske reakcije ispunjavaju veći dio radnog vreme­ na (ako ne i čitavo). manuelni radnik koji troši i iznurava svoju fizičku energiju u radnom procesu. Walker. u striktnom smislu. . u kome. bankovnog blagajnika. nerva prije nego mišića. u prvom redu. Ova vrsta vještog porobljavanja nije bitno razli­ čita od porobljenosti tipkačice. Paris: Aubier. tanje života i smrti. jects ) Pogledaj. To je materijalni. No. čak i kad radi s mašinama. Doduše. T o w a r d t h e A u t o m a t i c F a c t o r y .« 3 ) Sve kompletnija mehanizacija rada u razvijenom kapi­ talizmu modificira ponašanje i status eksploatiranih. Društvo kompletira ovaj fakat u samom procesu produkcije. Pri­ roda ovog zanimanja je bila takva da je rezultirala i psihi­ čkom i fiziološkom deformacijom. Stan­ dardizacija rutine asimilira proizvodne i neproizvodne službe. 4) Pogledaj Charles Denby. . 1958. vještina glave više nego ruke. a ne manuelnog radnika. 103. čovjeka koji podržava radije nego izvršioca operacije« 6 ). kontroliranja mašinskih operacija (više nego proizvoda) i izolacije radnika jednog od drugog postalo još zamornije 4 ) .

cit. jačanje po­ zicije organiziranja. str. U sada­ šnjoj situaciji su predominantna negativna obilježja automacije: ubrzan tempo. dokida. S automacijom ne možete mjeriti rezultat rada pojedinog čovjeka. 8. kao »apsolutnu je­ dinicu«. . treba mjeriti. tehnološka nezaposlenost. Richard Hoffman. Doubleday. 213. U nekima od tehnički najrazvijenijih podu­ zeća radnici čak pokazuju vlastiti interes za njega — često zamijećen rezultat »radničkog učestvovanja« u kapitalistič­ kom preduzimanju. kad rad može biti mjeren. cit. ) Serge Mallet. ' Daniel Bell. štaviše. New York. Provokativan opis koji se odnosi na vi17 ) Charles R. .. ko­ rištenje opreme. uopće razloga za plaćanje čovjeka po komadu ili po satu. po komadu 1β ili po satu. po svom učin­ ku. Može se zapaziti »gorljivost« radnika »da učestvuju u rješavanjima proizvodnih problema«. Marxovo shvaćanje ο »organskom sastavu kapitala« i s njim teoriju ο stvaranju viška vrijedno­ sti. Ako se ovo generalizira kao neka vrsta poj­ ma . »čežnja da se aktivno pridruže. dok višak vrijednosti ostaje rezultat eksploatacije živog rada. Mašina je otjelovljenje ljudske radne snage i posredstvom nje se čuva minuli rad (mrtvi rad) i determinira živi rad. loc. Sad automacija kvalitativno mijenja odnos mrtvog i živog rada.. Ista ova tehnološka organizacija koja pospješuje mehaničku zajednicu na radu takođe rezul­ tira većom međusobnom ovisnošću 1 8 ) . na više mjesta. mašina nikad ne stvara vrijednost. . postoje i druge tendencije. u politici proizlazi iz integracije u samoj tvornici. To jest. u životnom standardu. No. kraj mjerenja rada . izgleda. str.. koji često daju marksisti. 1958. to će reći. Henry Holt. autor ovog izvještaja. primjenjujući na tehničke i proizvodne probleme vlastiti mozak koji se. i dalje. 1955.. 18 ) Floyd C . u materijalnom procesu proizvodnje. nema više razlo­ ga da se zadrži »dvostruki sistem plaćanja« — plaća i nadni­ ca« 1 5 ). Pogledaj tako der Ely Chinoy. Walker. izražene u pojedinom komadu. to opadaju šanse napredovanja 1 7 ) . Kako ménagement preferira inženjere i ljude s fa­ kultetskom diplomom. . te ga platiti. 189. ide još dalje. 19 ) Charles R. I960. i dalje. str. porast nemoći i rezignacije na strani radnika. u A r g u m e n t s br. A u t o m o b i l e W o r k e r s a n d t h e A m e r i c a n D r e a m . Mann and L . čudno je inkonzistentan. Zacijelo je pi­ tanje da li se može govoriti ο »dobrovoljnoj integraciji« (Ser­ ge Mallet) u ikakvom drugom doli ironičnom smislu. mnogo je više nego platni sistem. očito. on povezuje tehnološku promjenu s historijskim sistemom same industrijalizacije: — industrijalizacija nije nastala s uvođenjem fabrika.. Walker. A u t o m a t i n a n d the Worker. 97. 15 14 (3) Ove promjene u karakteru rada i instrumentima proizvodnje mijenjaju stav i svijest radnika koji se mani­ festiraju u široko raspravljanoj »društvenoj i kulturnoj inte­ graciji« radničke klase u kapitalističko društvo. U pitanju je kompati­ bilnost tehničkog progresa s institucijama u kojima se razvila industrijalizacija. odnos radnika spram drugih klasa i organizacija rada. Može li se razum­ jeti takva fundamentalna promjena u svijesti bez pretpostavljanja određenih promjena u »društvenoj egzistenciji«? Čak pod pretpostavkom visokog stupnja ideološke neovisnosti.44 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 45 Tehnološka promjena koja tendira da prevlada mašinu kao individualni instrumenat proizvodnje. na primjer. u aktiv­ nosti razonode. Da li je ta promjena samo u svijesti? Afirmativan odgovor. dobro uklopio u teh­ nologiju« 19 ). . ona tendira ka stanju u kome je proizvodnost determinirana »ma­ šinom. Ono što je u pitanju na osnovu ove tehnološke pro­ mjene. naprosto. Garden City. Prema Marxu. nema više. ona je »ponikla iz mjerenja rada. loc. 16 ) Ibid. str. kad čovjek može biti upregnut u službu. postaje ne­ moguće i samo mjerenje individualnog rezultata: »U najširem smislu automacija znači. spone koje povezuju ovu promjenu s transformacijama proiz­ vodnog procesa govore protiv takve interpretacije. te integriranjem rad­ nika s fabrikom. 12-13. kad možete staviti na njega jaram i mjeriti rezultate njegova rada. Paris. IS. već sa­ mo prenosi svoju vlastitu vrijednost na proizvod. str. — dobili ste modernu industrijacizaciju« ) . a ne individualnim učinkom« 1 4 ). ) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l o g i c a l Chan­ g e . cit. loc. Asimilira­ nje u potrebama i aspiracijama. A Study of Social C h a n g e in P o w e r P l a n t s .

činjenica da su se navikli na od­ ređene proizvodne odnose koji su tamo ustanovljeni. snaga). Uprava Caltexa može. 22 ) Pogledaj str. oni počinju pokazivati znakove . te kapital. instrument dominacije čovjeka nad čovjekom. odgode svoje zahtjeve za povišenjem plaća. III.legitimne' zabrinutosti kad delegati ozbiljno uzimaju falsificirane bilanse Francus­ kih ogranaka i kad su zabrinuti zbog nepovoljnih udjela koje su zaključile te filijale. reduciranjem čovjeka na status stvari« 2 3 ). Francuska. doista. te dubina preduslovljenosti koja oblikuje instinktne porive i aspiracije zamra­ čujući razliku krive i istinite svijesti. 20 ojačana rezultatima tehnološke organizacije proizvodnje na drugoj strani branika — na strani organizacije i direkcije. onrpreuzimaju funkciju birokrata u mašini korporacije. odvajanjem vlasništva od uprav­ ljanja. Ta tendencija je ) Serge Mallet.. 28. materijalne spone: vje­ ština koju stiču u rafineriji. str. U formi mnogih sloboda i komfora. M i istražujemo« L a b o r L o o k s a t L a b o r . a tehnološki veo prikriva reprodukciju nejednakosti i porobljavanja 2 2 ) . Opipljiv objekt eksploatacije iščezava iza fasade objektivnog realiteta. Radnici te ustanove su svjesni spona koje ih udružuju s preduzećem: »To su profesionalne. nacionalnu vladu i nacionalni cilj. p r o b l e m je bio već riješen i sindikatu nije pri­ pala zasluga udovoljenja pritužbi. 1959. 1958. Takav način egzistiranja nije prevla21 ) Je li još uvijek potrebno optuživali ideologiju »revolu­ cije upravljanja«? Kapitalistička proizvodnja se odvija posredstvom investiranja privatnog kapitala jer je privatno iscjeđivanje i prisvaja­ nje viška vrijednosti. ni asimiliranje različitih gru­ pa zanimanja. No. zadovoljno trljati r u k e kad se sindikati slažu da. n o . 600.. . radi potrebe novih investicija. Novo. T e n d e n c i j u integracije u Sjedinjenim Državama ilustrira slijedeća z a p a n j u j u ć a izjava sindikalnog vođe Ujedinjenih au­ tomobilskih radnika: »Često . Oni se usuđuju da idu tako daleko da osporavaju troškove proizvodnje i sugeriraju mjere za štednju. u Ambèsu. vol. mnogo­ struke socijalne beneficije na koje mogu računati u slučaju nagle smrti. no oni su robovi jer ropstvo nije određeno — »ni poslušnošću niti težinom rada. a poslodavac nije voljan da mu i h pruži . Jer činjenicu da se odluke ο životu i smrti. 2 3 ) François Perroux. . ne može kompenzirati ni korištenje administrativne kontrole. Radnička klasa nije više živa opozicija postojećeg društva. bitno obilježje je premoćna racionalnost u ovom besmislu. na kraju. kao stvar. To je čista forma sužanjstva: egzistirati kao instru­ ment. lična ovisnost. može poslužiti karakteriziranju ovog smjera. Paris. Dominacija je transformirana u upravljanje 2 t ) · Kapitalisti šefovi i vlasnici gube svoj identitet kao odgovorni akteri. 25. Postaje to borba lojalnosti . Bitna obilježja ovog procesa nisu ni na koji način promi­ jenjena povećanjem broja dioničara. društvene. 16. u: La N e f . Le Salaire de la technique. 19R3. Delegati u . Presses Universitaires. sve stvari za koje smo se b o r i l i korporacija sad daje radnicima. Robovi razvijene industrijske civilizacije su sublimirani robovi. Kad sam slijedeći dan zakazao sastanak s upravom or ganizacije poduzeća. te što da napravimo povodom njih. nesposobnosti za rad. . a s tehničkim progresom kao njezinim instrumentom biva perpetuirana i intenzivirana nesloboda u smislu čovjekova podređivanja proizvodnom aparatu. Tako iz shvaćanja ο živom i nerazorivom sporazumu s Caltexom proizlazi da radnici misle ο financijskom poslo­ vanju firme s neočekivanom usredotočenošću i lucidnošću. 27. ni pro­ mjena u karakteru teškog rada. a u sklopu obimne hijerarhije izvršnih i upravnih odbora koji se proširuju daleko preko pojedinačne ustanove u znan­ stveni laboratorij i istraživački institut.« 20 ) (4) Novi tehnološki svijet rada tako ojačava slabljenje pozicije radničke klase kao pozicije negacije. bi se sastali u holu sindikata i razgo­ varali ο pritužbama k o j e su podnijeli radnici. .46 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 47 soko amerikanizirane Caltex rafinerije. već statusom pukog instrumenta. Paris. i dalje. str. str. Mržnja i frustacija su lišene svoje određene mete. a niti izjednačenje u sferi konzumacije. A C o n v e r s a t i o n .Comités d'enterprise' ispituju i raspravljaju ο ra čunima kompanije s istom ljubomornom pažnjom koju bi im posvetili savjesni dioničari. Ovo proširenje njihove sigurnosti preko produktiv­ nog perioda života n a p r o s t o je na temelju toga što pripadaju firmi. . M i istražujemo. Santa B a r b a r a : Center for the Study of Democratic Institutions. ozbiljne bolesti. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e . Moramo pronaći druge stvari koje r a d n i k želi. za razliku od fizičke (glad. . ο ličnoj i nacionalnoj sigurnosti donose na mjestima nad kojima čovjek nema kontrole. starosti. . 40.

. sami organizatori i upravljači sve više ovi­ se ο mašineriji koju organiziraju i kojom upravljaju. planera i naučen jaka uposlenih u velikim industrijama i zaduženih za interese svojih poslodavaca. odista. kad ne osjeća da je stvar. Smatram da je širenje automacije više nego kvantitativan rast mehanizacije — ona je promjena u . Ame­ rican Friends Service Committee. i posredstvom njih. — Ovo. kad je čista. I obratno. Materijalna baza za ovu sposobnost bi i nadalje bila na raspolaganju u a) b) c) d) porastu produktivnosti rada (tehnički progres). 2 4 ) Ako se proizvodne ustanove oslanjaju. i nadalje. Zatvoreni krug je. istovremeno zadržava unutar sebe. 9. uprkos intenziviranju proizvodnje razornih sredstava i metodičkom rasipanju sredstava i sposobnosti. pritisak današnje. tj. L a b o r a n d t h e C o l d W a r . Ova uzajamna ovisnost nije više dijalektički odnos Gospodara i Sluge koji puca u borbi za međusobno priznavanje. — tj. u svrhu samoočuvanja i rasta. poveća životni standard za sve veći dio stanovništva. 25) Ibid. kako reifikacija tendira da postane totalitarna na osnovu svoje tehnološke forme. U isto vrijeme kapi­ talizam bi. visoke tehnološke utrke u nao­ ružanju oduzeo je iz ruku odgovornih službenika vlade inici­ jativu i moć da donose presudne odluke i dao je u ruke tehni­ čara. Njihova je duž­ nost da izmisle nov sistem oružja i da uvjere rukovodioce vojske da budućnost njihove vojne profesije. onima koji se oslanjaju na tehničare kao svoje planere i egzekutore? » . da se kreira potreba za kupovanjem dobara koja moraju biti prodana uz profit. vojska se oslanja na korporacije »ne samo radi svoga oružja već i radi njihova znanja kakvo je oružje njoj potrebno. i posredstvom toga. Izgledi sputavanja vrlo realnu mogućnost nuklearnog rata. na vojsku. Postoji li bilo kakav izgled da bi pukao ovaj lanac porasta produktivnosti i potiskivanja? Odgovor bi zahtijevao pokušaj da se suvremeni razvoj projicira u budućnost uz pretpostavku relativno normalne evolucije. već za­ tvoren krug koji obuhvaća i Gospodara i Slugu. koliko će ono stajati i za koliko će ga vremena dobiti» 2 5 ) . čak. Po toj pretpostavci bi neprijatelj ostao »permanentan«. permanentnoj ekonomiji odbrane. adekvatna sli­ ka društva koje samo sebe širi i perpetuira u vlastitom una­ prijed utvrđenom cilju — gonjeno porastom potreba koje ono stvara i. . Philadelphia. a i budućnost zemlje ovisi ο kupovanju toga što su oni izmislili«. Sve dok su radnici afirmativna snaga i podu­ pirači sistema dominacije. Vladajući javnim i privatnim poslovanjem. Jed­ na od njih je inherentna u samom tehničkom progresu — upravo automacija. str. povećanju nataliteta stanovništva. zanemarujući ) Stewart Meacham. 24 Tad bi produžena suprotnost između proizvodnih sposobnosti društva i njihova destruktivnog i ugnjetavačkog korištenja tražila intenzivirane napore da se zahtjevi aparata nametnu stanovništvu — da se odstrane ekscesivni potencijaliteti. bio sposoban da zadrži i. 1959. komunizam bi na­ stavio da koegzistira s kapitalizmom. njega neće izmijeniti sami po sebi ni djelomična nacionalizacija ni prošireno učešće radnika u rukovođenju i profitu. pokretna stvar. ekonomsko-političkoj integraciji kapitalističkih ze­ malja i izgradnji njihovih odnosa s nerazvijenim područjima. te želja da se radi na njihovoj proizvodnji i stvaranju. sistem tako ide ka totalnom upravljanju i totalnoj ovisnosti ο upravljanju. jača­ jući unaprijed zasnovanu harmoniju između interesa velikih javnih i privatnih korporacija i njihovih mušterija i slugu.48 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DrUSTVO 49 dan kad je ta stvar oživljena i kad bira svoju mate­ rijalnu i intelektualnu hranu. Postoje centrifugalne tendencije iznutra i izvana. zgodna. Upravljaju li tehničari ili njihova vladavina pripada drugima. Ta spo­ sobnost se potvrdila uprkos svjetskim ratovima i ogromnom fizičkom i intelektualnom nazadovanju koje su donijeli fa­ šistički sistemi.

njegovo razumijevanje prirode i vladanje njome posredstvom njegova društvenog bića — jednom riječju. U ovom preinačenju nije više glavni potporanj proizvodnje i bogatstva neposredan rad koji vrši sam čovjek niti je to nje­ govo radno vrijeme. Ova mogućnost postaje utoliko realističnija što se bor­ ba za prestiž između kapitalizma i komunizma pomjera od vojnog i društvenog na ekonomsko polje. radno vrijeme pre­ staje biti. na osnovu toga. postavši proces materijalne proiz­ vodnje. Cim ljudski rad u svojoj neposrednoj formi prestane biti veliki izvor bogatstva. . . Umjesto da bude glavni akter procesa produkcije. već se čovjek odnosi spram njega kao nadziratelj i regulator . tako. str. mjera bogatstva. Marx je naslutio njene eks­ plozivne tendencije: »Industrijska napredovanja velikih razmjera. 43. Višak rada mase prestaje biti uslov razvoja općeg bogatstva. . Odatle slijedi da i prometna vrijednost nužno prestaje biti mjera upotrebne vrijednosti. transupstancijaciju radne snage. odista. Postupajući tako. stvorene samom velikom industrijom. No. jer. Kad je zadobiven određen tehnički nivo. Radnička klasa insistira na eksten­ zivnom korištenju ljudske radne snage u materijalnoj proiz­ vodnji i utoliko se opire tehničkom progresu. Takva racionalizacija nailazi na čvrst otpor od strane radnika. razvoj društve­ nog individuuma. 2 7 ) ) Pogledaj. kontinuirano zaustavljanje automacije može oslabiti konkurentsku nacionalnu i internacionalnu po­ ziciju kapitala. i dalje. Ti instrumenti i njihova moćna efikasnost nisu u razmjeru s neposrednim radnim vremenom koje zahtijeva i njihova proizvodnja. te. isto tako kao što i nerad manjine prestaje biti uvjet razvoja univerzalnih sposobnosti čovjeka. . ο primjeni znanosti na proizvodnju . Potpuna automacija u domenu nužnosti bi otvorila di­ menziju slobodnog vremena kao onu u kojoj bi se konstitu­ iralo čovjekovo privatno i društveno biće. javlja se tad kao mizerna baza spram one novorazvijene. Dovedena do savršen­ stva. 27 26 Automacija je. Na suvremenom stupnju razvijenog kapitalizma orga­ nizirana radnička klasa se suprotstavlja automaciji koja ne kompenzira zaposlenost. Gotovo stoljeće prije nego što je automacija postala stvarnost. Berlin. Ona je eksplozivan ili neeksplozivan ka­ talizator u materijalnoj bazi kvalitativne promjene. reifikacija ljudske radne snage bi slomila postvarenu formu režući lanac koji veže čovjeka za mašineriju. 596. taj otpor nije praćen političkom radikalizacijom. po svo- . . 1953.. . na kojoj sad još uvijek počiva (društveno) bogatstvo. preciznije. ona se suprotstavlja efikasnijem korištenju kapitala — priječi intenzivirane napore da se podigne produktivnost ra­ da. Ljudski rad nije više zatvoren u proizvodni proces. on sad stoji izvan njega . . . postaje neovisan producirajući objekt. odvojena od čovjeka. veliki katalizator razvijenog in­ dustrijskog društva. stvaranje zbiljske moći ovisi manje ο radnom vremenu i kvantitetu ut­ rošenog rada nego ο moći instrumenata pokretnih u toku rad­ nog vremena. Automacija bi. U najmanju ruku. Tako se ruši onaj način proizvodnje koji počiva na promet­ noj vrijednosti . Drugim riječima. Krađa tuđeng radnog vremena. društveni proces automacije izražava transformaciju ili. automacija u sovjetskom sistemu mo­ že brže proslijediti posredstvom moći totalnog upravljanja.50 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 51 karakteru bazičnih proizvodnih snaga 2 δ ) . Izgleda da je automacija do granica tehničke mogućnosti inkompatibinla s dru­ štvom baziranim na privatnoj eksploataciji ljudske radne snage u procesu proizvodnje. prouzrokovati dalekosežnu depresiju i. u kojoj ova. To bi bila povijesna transendencija prema novoj civilizaciji. Pogledaj također str. u Sje­ dinjenim Američkim Državama rukovodstvo radnika. ) Karl Marx. me­ hanizam posredstvom koga čovjeka porobljuje njegov vlastiti rad. njihova efikasnost ovisi ο postignutom stupnju znanstvenog i tehnološkog progresa — drugim rije­ čima. 592. i sam subjekt. — tj. reaktivirati sukob klasnih interesa. već prisvajanje njegove proizvodne snage. str. G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s ­ c h e n O e k o n o m i e . i mora prestati da bude. U zapadnom svijetu to bi izazvalo opasnost u pogledu presti­ ža u njegovoj internacionalnoj poziciji i prisilio bi ga da ubr­ za racionalizaciju proizvodnog procesa. revolucionirala cijelo društvo. tehnički instrument za promjenu kvantiteta u kvalitet. Dietz Verlag.

Italija) odmjeravaju svoje snage s p r a m snage ubrzane tehnologij­ ske i političke racionalizacije u autoritarnoj formi. 1958. New York: . *) Bijeli ovratnik (white collar) jezična je metafora koja ozna­ čava zanimanja koja nisu manuelni rad (plavi okovratnik — blue collar).bijelih ovratnika* u radničkim sindikatima dat će liberalnim i radničkim zagovor­ nicima šansu da s više osnova identificiraju interese radnika s interesima zajednice u cjelini. međutim. Masovna baza radnika. W h i t e C o l l a r . s druge strane. Vjerujem da će do­ minantni interesi postepeno i oklijevajući prihvatiti te zahtje­ ve i da će povjeriti svoje prerogative efikasnijoj moći. ako uopće uspije. a uz planirano zadovoljenje još uvijek nepodmirenih vitalnih potreba — već je ona prisiljava na to. Pod tim uvjetima. 11. opsežna društvena sigurnost. bez restrikcija na produktivnost koje nameću interesi privatnog profita. njegove ekonomske i političke institucije bitno su različite (totalna nacionalizacija i diktatura). Pređimo sad na izglede apsorbiranja društvene prom­ jene u drugom sistemu industrijske civilizacije. 31 ) U vezi s ovim pogledaj moj S o v i e t Columbia University Press. i dalje. proširen program inostrane pomoći. prev.Raspravljanje je već od početka konfrontirano s dvostrukom inkomparabilnošću: a) kronološki. bilo sposobno da liberalizira totalitarne kontrole u tolikoj mjeri da bi se mogla odigrati kvalitetna promjena? 30 ) Jaki segmenti borbenog radničkog pokreta u onim manje razvi­ jenim kapitalističkim zemljama gdje je taj pokret još uvijek živ (Fran­ cuska. sovjestsko društvo je na ranijem stupnju industrijalizacije. samo znak i prednost historijske zaostalosti. Historijska zaostalost ne samo da sankcionira sovjetsku industrijalizaciju u tome da teče bez planiranih rasipanja i antikviteta. »Politički. U te zahtjeve spa­ da ogroman porast usmjerenja od strane vlade. Ioc. kao grupe koja vrši pritisak bit će još više proširena. New York: Oxford Uni­ versity Press. izgledi za suzbijanje toka centrifu­ galnih tendencija ovise. Ove centrifugalne sna­ ge se još uvijek dadu srediti unutar postojećeg. no teško da bi urodilo njihovom političkom radikalizacijom. te porast nje­ nih troškova. 28 žda. Wright Mills. 319. Isprepletenost ova dva aspekta pojačava teškoće ana­ lize. može rezultirati po­ rastom sindikalne svijesti tih grupa. ο sposobnosti ovla­ štenih interesa da adaptiraju kako sami sebe tako i svo­ ju ekonomiju zahtjevima države dobrobiti. prisustvo više radnika . politička radikalizacija bi morala biti praćena izrastanjem neovisne političke svijesti i akcije unu­ tar grupa bijelih ovratnika * ) . a radnički predstavnici će neizostavno biti uključeni u dalekosežna po­ gađanja oko nacionalne političke ekonomije« 2 9 ) .52 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 30 53 jim ciljevima i sredstvima. baš ta historijska zaostalost — u uslovima prestiža u koegzisten­ ciji — prisiljava na totalan razvoj i kontrolu svih sredstava pod diktatorskim režimom? I. iščezne onda kad je postignut razvijen stupanj? Da li. mo) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l g i c a l Chan­ g e . M a r x i s m . možda. napokon. da li bi sovjetsko društvo. Ima li izgleda da ta veća racionalnost industrijalizacije. U tome kursu su vitalne potrebe po rangu iza prioriteta vojnih i političkih potreba ili. cit. službenika i slično. i b) strukturalno. str. u sovjetskom društvu 3 1 ). planiranje u nacionalnim i internacionalnim razmjerima. 195ft. Kako u tom procesu raste udio inženjera. Urgentnost inter­ nacionalne borbe za prestiž će vjerovatno ojačati snage ove raciona­ lizacije i pogodovat će adaptaciji i savezu s predominantniin tendenci j a m a u najrazvijenijim industrijskim područjima. u prvom redu. tehničara. ne prekoračuje okvir koji je zajed­ nički nacionalnim i grupnim interesima (pri čemu su ovi po­ sljednji izručeni i podređeni prvima). i dalje. Također i ovdje opadanje udjela ljudske radne snage u proizvodnom procesu znači umanjenje političke moći opocizije. s velikim sektorima koji su još uvijek na pretehnološkoj razini.. simultane su s njima. 29 ) C . mali iz­ gledi u razvijenom industrijskom društvu. čak i djelomična nacionalizacija ). — Op. javni radovi širokih razmjera. str. Realiziranje težnje da se element bijelih ovratnika obuhvati organizacijom indu­ strijskih sindikata 2 8 ) . nakon što je postiglo cilj »dostizanja i prestizanja«. za to su.

) Ruso. ni po veću cije­ nu. prije nego što društvo može postati slobodno. taj argument ne može odgovoriti na vječno živo pitanje: tko odgaja odgajivače i gdje je dokaz da su oni u posjedu »dobra«? Pitanje ne može biti apsolvirano na osnovu argumenta da je ono jednako pri­ mjenljivo na određene demokratske forme vladavine u koji­ ma sudbonosne odluke ο onome što je dobro za naciju donose izabrani predstavnici (ili. siromaš­ tvom i glupošću. Odista. Kvalita­ tivno nov način života. to­ kom koje novo društvo »nosi na sebi tragove starog društva iz čije utrobe izlazi« 3 3 ) . u predominantnim uslovima materijalne i intelektualne zaosta­ losti. D r u š t v e n i u g o v o r . Njena je zasluga što priznaje. Istina. doslovno. Štaviše. te da cilj mora biti operativan u sredstvima kojima se zado­ biva. No. Na osnovu toga je prvom fazom određen i prelaz od »svakome prema njegovu radu« na »svakome prema njegovim potrebama« — i to ne samo stvaranjem tehnološke i materijelne baze već. također. ujedno. ali ju je teško opovrgnu­ ti. od rizika koje sad preuzimaju velika. str. u nužnosti koja ograničava njihovu slobodu i humanitet i nasuprot njoj. kvalitativna promjena iz starog u novo društvo se dogodila početkom te faze. K r i t i k a 1950. Lagano joj se izrugivati. nužno. ono mora stvoriti materijalne preduvjete slobode za sve svoje članove. Kontrola proizvodnog procesa od strane »ne­ posrednih proizvođača« treba injicirati razvoj koji distingvira povijest slobodnih ljudi od prethistorije čovjeka. pri svoj svojoj istinitosti. i 34. tu je i »prva faza« socijalističke izgradnje. bilo istinska samonametnuta nužnost. mora im se pokazati »pravi put« koji oni traže 3 2 ) . Marx. Prvi put u historiji ljudi bi djelovali slobodno i ko­ lektivno. (a to je odlučno!) načinom na koji se ona stvara. konstituirana u prvoj fazi. Zato bi potiskivanje. nužno je da njihovo oslobođenje dođe izvana i odozgo. Za razliku od ove koncepcije. I. 20. 1949. nije očajniji. Socijalizam mora postati zbilja s prvim aktom revolucije jer on mora biti već u svijesti i akciji onih koji su nosili revoluciju. Kultura. Prosvjeta. Najprije mora kreirati bogatstvo pa ga tek onda raspodjeljivat prema slobodno razvijenim potre­ bama pojedinca. kraj i na kraju kapitalističkog sistema. nametnuto nužnošću. Revolucija je. Socijalistička izgradnja počinje prvom fazom revolucije. ponekad onakve kakvi treba da izgledaju«. vjerovatno. bez mnogo hipokrizije. dijalektička logika insistira. mora robove osposobiti da uče. vide i misle. Prema Marxu je »druga faza«. Marxov stav da oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase postavlja to a priori. pa tek onda oni mogu znati što se zbiva i što oni sami mogu učiniti da to izmijene. i teza teoretičara »prosvijećene diktature« od Platona do Rousseaua. ma­ terijalne i intelektualne uslove koji sprečavaju genuino i in­ teligentno samoodređenje. koje potvrđuju izabrani predstavnici) — izabrani u uslovima efikasne i dobrovoljno prihvaćene indoktrinacije. u onoj mjeri u kojoj su robovi prekondicionirani da egzistiraju kao robovi i da bu­ du zadovoljni u toj ulozi. faktički razvoj u sadašnjem komunistič33 ) K . No. pojavljuje se u socijalističkoj revoluciji. po kojoj ljudska sloboda može cvjetati u životu ispunjenom mukotrpnim radom.54 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 55 Argument historijske zaostalosti — prema kome. str. . nadalje. suprotno jeziku brutalnih činjenica i ideologije. također. pred tim argumentima je detronizirana repre­ sivna ideologija ο slobodi. koji izvire iz novog načina proizvod­ nje. kako liberalna tako i autoritarna društva. preciznije. izd. 21 G o t s k o g p r o g r a m a . da robovi moraju biti slo­ bodni za svoje oslobođenje prije nego mogu postati slobodni. To je dru­ štvo u kome ranije objekti produktivnosti prvi put postaju ljudska bića koja planiraju i upotrebljavaju instrumente svo­ ga rada za realizaciju svojih vlastitih ljudskih potreba i spo­ sobnosti. mora biti djelovanje prisile i uprav­ ljanja — nije samo srž sovjetskog marksizma već. oslobođenje. Pa. »Političko telo će ga prinuditi slobo­ dom« »da vide predmete onakve kakvi su. ipak. Jedini moguć izgovor (koji je do­ sta slab!) za »prosvijećenu diktaturu« jest da očajan rizik 32 koji ona uključuje.

Situacijom neprijateljske koegzistencije mogu se obja­ sniti teroristička obilježja staljinističke industrijalizacije. istosmjerne s tendencijama razvijenog kapitalističkog društva. uvelike efikasnoj formi koja ima sve izglede na uspjeh. 1953. poslije kratkog »herojskog perioda« boljševičke re­ volucije. 35) »Economic Problems of Socialism in the U . . ono nije motor samog proizvodnog procesa. Naprotiv. Partije. to će stanovništvo biti čvršće vezano za različite vladajuće birokracije. iz socijalističke baze pro­ izvodnje proizlaze odlučne razlike. To je istinit dio u tezi sovjetskih marksista da preovlađujuća suprotnost »zaostalih proizvodnih odnosa i karak­ tera proizvodnih snaga« može biti razriješena bez eksplozije i da se »usklađenost« ova dva faktora može postići putem »postepene promjene« 3 6 ) . R. u : Leo Gruliow ed. 5. Organizacija proizvodnog procesa u sovjetskom sistemu. Nema razloga za pretpostavku da će tehnički progres plus nacionalizacija rezultirati »automatskim« oslobođenjem i odriješenjem snaga negacije. izgleda. još uvijek. ono nije ugrađeno u ovaj proces kao što je to odijeljenost kapitala i rada koja proizlazi iz pri­ vatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. no. New York: F. Dok stvaranje ovih preduslova još uvijek treba da bude djelo nametnutog upravljanja.. naime u dimenziji nužnog rada. I sve to bi mogla izvršiti ne napuštajući totalno upravljanje ljudi­ ma. No. A. njihovo konstitu­ iranje bi značilo kraj ovog upravljanja. Dok su tendencije ka sputavanju kvalitativne promjene u sovjetskom sistemu. str. C u r r e n t S o v i e t P o l i c i e s . bila bi to najradikalnija i najkompletnija revolucija u historiji. Prelaz u takvo stanje nije evo36) Ibid. Ukoliko bi ta promjena ostavila netaknutu materijalnu bazu društva (na­ cionalizirani proizvodni proces). javlja. Na takvu nejednakost prinuđavaju genuine društvene potrebe. a podržava se sve od tada. pa se prelaz iz kapitalizma u socijalizam.. Praeger. ne i sadržaji samoodređenja. S . Pa. Ovo odvajanje je bilo uvedeno na osnovu političke odluke. i dalje. Distribucija sredstava za podmirenje vitalnih potre­ ba bez obzira na radni učinak. oni su nadomjestivi bez eksplodiranja temeljnih insti­ tucija društva. vjerovatnije je da će se poravnati nego da će ojačati suprotnost između rasta pro­ izvodnih snaga i njihove porobljavajuće organizacije. vladajući slojevi su odvojivi od proizvodnog procesa — to jest. koja uklju­ čuje nejednakost funkcija. u ovećoj mjeri. te fizičke i men­ talne razlike među ljudima. tehnički zahtjevi. ipak. Na­ stavlja se porobljavanje čovjeka instrumentima njegova rada u visoko racionaliziranoj. ona je stavila u pokret također i snage koje tendiraju k to­ mu da perpetuiraju tehnički progres kao instrument domina­ cije. Ako bi ona mogla voditi ka samoodređenju u samoj bazi ljudske egzistencije. u nestajanje Države. Druga polovica istine je u tome da bi kvantitativna promjena još uvijek morala biti obrnuta u kvalitativnu promjenu. Ι-ί. Zrelo i slobodno indu­ strijsko društvo bi i nadalje ovisilo ο podjeli rada. Pa ipak. proizvođače« (radnike) od kontrole nad sredstvima za pro­ izvodnju i tako vodi ka klasnim razlikama u samoj osnovi si­ stema. Pla­ na itd. 109. kao kvantitativna promjena. Tehnički pro­ gres će uroditi kontinuiranim porastom životnog standarda te liberalizacijom kontrola (ponovo.56 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 57 kom društvu odgađa (ili je na osnovu internacionalne situ­ acije prisiljen da odgađa) kvalitativnu promjenu prema dru­ goj fazi. sredstva unaprijed presuđuju i sam cilj. pod pretpostavkom da nu­ klearni rat ili kakva druga katastrofa ne presiječe njegov ra­ zvoj). izvršne i nadzorne funkcije ne bi više nosile privilegije vladanja životima drugih u nekom posebnom interesu. zacijelo. 11.« (1952). kao nezavisnih sila nametnutih čovjeku. sniženje radnog vremena na minimum. Shodno to­ mu. S . Nacionalizirana ekonomija će moći eksploatirati pro­ duktivnost rada i kapital bez strukturalnog otpora 3 4 ) reduci­ rajući. odvaja »neposredne S4 ) Ο razlici strukturalne rezistencije i rezistencije koja se može uklopiti u proces organizacije pogledaj m o j S o v i e t M a r x i s m . š t o su oni koji vladaju sposob­ niji da pruže dobra konzumacije. 14. radne sate i povećavajući komfor. i d a l j e . univerzalno svestrano obrazovanje u smjeru izmjenljivosti funkcija — to su preduslovi. uprkos re­ voluciji. str. str. bila bi ograničena na poli­ tičku revoluciju. koju je otvoreno priznao i Staljin 3 5 ) .

dezintegracija ovog otpora proteći u liberalnim i de­ mokratskim formama? Da li nerazvijene zemlje mogu uči- . pretpostaviti da će. mo­ ra biti dobiven. Na osnovu prethodnog ra­ spravljanja: postoje li ikakvi znakovi da bi bivša kolonijalna i polukolonijalna područja mogla utrti put industrijalizaci­ je bitno različit od kapitalizma i suvremenog komunizma? Postoji li išta u autohtonoj kulturi i tradiciji tih područja što bi moglo indicirati takvu alternativu? Ograničit ću svoje primjedbe na modele onih zaostalih zemalja koje su već u procesu industrijalizacije. čimbenik unutarnje situacije dva suprotstavljena društva. Ove zemlje ulaze u proces industrijalizacije sa stano­ vništvom nenaviknutim na vrijednosti produktivnosti. količine en masse. Možemo li prihvatiti pretpostavku da će komunistički sistem. zemlje u kojima industrija­ lizacija koegzistira s neuništivom pred. u najmanju ruku. radije da će na osnovu internacionalne borbe za prestiž biti prisiljen da razvije) uslove koji bi pripremili taj prelaz? Postoje jaki ar­ gumenti protiv ove pretpostavke. iz kapitalističkog ili komunističkog bloka — ili od oba. u svojim postojećim formama. Drugim riječima. Ona se događa u historijskoj situaciji u kojoj društveni kapital. što je moguće brže. već revolucionarni proces. Egipat). već da li će ona biti sposobna da spriječi zadobivanje takve razine. Želio bih dodati nekoliko primjedbi ο rezoniranju. Da bi. prije bilo čega drugog. borba na život i smrt s kapitalističkim svijetom. mehaniziranu i standardiziranu masovnu proizvodnju i distribuciju. to je u visokom stupnju dubiozan psihološki pojam i uvelike nea­ dekvatan za analizu društvenog razvoja.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 59 lucioni. to učinila. da bi novi razvoj zaostalih zemalja mogao ne samo promijeniti perspektive razvijenih industrijskih ze­ malja već. relativnu autonomiju u konkurenciji s dva džina. potreban prvobitnoj akumulaciji. efika­ snosti i tehnološkog racionaliteta. Možemo pokušati potražiti uporište u pojmu ο ljud­ skoj prirodi urođenog »nagona za moći«. široko je raspro­ stranjeno stanovište da održanje nezavisnosti zahtijeva veoma brzu industrijalizaciju i postizanje stupnja produktivnosti koji bi osigurao. s dovoljno razloga. na kome stanovništvo još uvijek može biti vezano za službu i za interese države i drugih postojećih institucija. morala bi zaustaviti materijalni i intelektualni rast na onom stup­ nju na kome je dominacija još uvijek racionalna i ima pred­ nosti. Apostrofira se moćan otpor koji bi pružila ušančena birokracija — otpor čiji je raison d'être upravo isti onaj motiv koji pokreće potrebu za stvara­ njem preduslova oslobođenja. štaviše.i antiindustrijskom kulturom (Italija. u velikoj mjeri. pod udarom dva velika sistema totalne tehnološke admini­ stracije. ko­ je se često čuje. pak. također. izvana. već dugo. U istim tim zemljama inertnost predtehnoloških i čak predburžoaskih običaja i uslova pruža jak otpor takvom nametnutom razvitku. konstituirati »treću silu« koja treba da izraste u relativno nezavisnu silu. izgleda. Može li se. To je pogotovo slučaj u zemljama gdje su najvitalnije potrebe stanovništva daleko od toga da budu za­ dovoljene. gdje očajan životni standard traži. Međutim. I ovdje je. Pogodu­ ju li takvi uslovi stjecanju ujedno industrijalizacije i oslobo­ đenja — bitno različitom načinu industrijalizacije koji bi sagradio proizvodni aparat ne samo u suglasnosti s vitalnim potrebama ljudi već i s ciljem pacifikacije borbe za opsta­ nak? Industrijalizacija u ovim zaostalim područjima se ne zbiva u vacuumu. predtehnološke oblike. Nije pitanje u tome da li će komunistička birokracija »napustiti« svoju privile­ giranu poziciju onda kad se postigne nivo za moguću kvali­ tativnu promjenu. odlučan faktor globalna situacija koegzisten­ cije koja je postala. naime. čak i na osnovama potpu­ no nacionalizirane i planirane ekonomije. s ogrom­ nom većinom stanovništva koje još nije transformirano u radnu snagu odvojenu od sredstava za proizvodnju. Mašinski proces (kao društveni proces) zahtijeva poslušnost spram sistema anonimnih moći — totalnu sekularizaciju i destrukci­ ju vrijednosti i institucija čija desentifikacija jedva da je otpočela. — tj. U ovakvim uvjetima transformacija nerazvijenih dru­ štava u industrijska mora napustiti. Imperativ apsolutnog korištenja tehničkog progresa i nadzivljavanja na osnovu superiornog života može se pokazati jači od rezistencije ovlaštene biro­ kracije. razviti (ili.

nametnut tim zemljama. država neslobode jer je njeno totalno upravljanje sistemat sko ograničenje (a) »tehnički« dostupnog slobodnog vreme­ na 3 8 ) . štaviše. ο intenziviranom razvoju i eks­ panziji produktivnosti. autohtoni pro­ gres pretpostavlja promjenu u politici dvaju velikih indu­ strijskih blokova moći koji danas oblikuju svijet — napušta­ nje neokolonijalizma u svim njegovim formama. A gdje to nisu. koje su tradicionalne forme onesposobile za osiguranje razvoja humanog života. uza svu svoju racionalnost. — Naime. »neposredni proizvođači« bi imali šansu da vlastitim radom i u slobod­ nom vremenu kreiraju svoj vlastiti progres. a ne »dokolice·. No. Ako industrijalizacija i uvođenje tehnologije u zaostale zem­ lje naiđu na jak otpor autohtonih. ne bi li mogla biti pospješena postepenom i djelo­ mičnom pomoći tehnologije — u okvirima tradicionalnih formi? U tom slučaju. Čak i u ovim apstraktnim pretpostavkama moramo uvažiti brutalnu ograničenost samoodređenja. država prosperiteta je. rad neophodan za opstanak bi se transcendirao prema radu za zadovoljenje ljudskih potreba. . n o . To je objektivan društveni proces utoliko što su proizvodnja i raspodjela sve veće količine dobara i uslu­ ga u kolotečini racionalnog tehnološkog odnosa. oštrijeg i krućeg od onog koji prolaze razvi­ jena društva koja mogu graditi na ostvarenjima liberalisti­ čkog razdoblja. Društvena revolucija. Pion. naročito T e r r e s v i v a n t e s . Država prosperiteta i ratne angažiranosti Kao rezime proizlazi: izgledi sputavanja promjene. u svom funkcioniranju. veći su izgledi da će razvoj. Kasno industrijsko društvo je više uvećalo nego što 38 ) »Slobodnog« vremena. P a r i s . ove proširila i poboljšala na nji­ hovim vlastitim osnovama eliminirajući tiranske i eksploatatorske snage (materijalne i religiozne).(leisure time) jer ona prosperira u razvijenom industrijskom društvu. dovesti do perioda totalne administracije. U takvim uslovima opadanje slobode i opozicije nije pitanje moralne i intelektualne pokvarenosti i korupcije. no. postat će predominantni uslovi koji ne egzistiraju ni u starim ni u industrijski razvijenim društvi­ ma (i nikad nisu u njima postojali). JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 61 niti historijski skok iz predtehnološkog u posttehnolosko drušvto u kome ovladani tehnološki aparat može pružiti ba­ zu za genuinu demokraciju? Naprotiv. Izgleda da je ta država u stanju da podiže standard života kojim se upravlja. ili više-manje terorističkom sistemu prvobitne akumulacije. agrarna reforma i reduciranje nata­ liteta bili bi preduslovi. mogla postati izvor pro­ gresa i industrijalizacije? Takav autohtoni progres bi zahtijevao planiranu poli­ tiku koja bi. vjerovatno. Autohtoni progres izgle­ da zaista moguć u područjima u kojima su prirodna bogat­ stva. No. tradicionalnih načina ži­ vota i djelatnosti — otpor koji nije napušten čak pri vrlo opipljivim izgledima na bolji i lakši život — da li bi ta predtehnološka tradicija. Samoodređenje bi teklo iz osnove. (b) količine i kvaliteta dobara i usluga »tehnički« do­ stupnih za podmirenje vitalnih potreba čovjeka. ovise ο mogućno­ stima države prosperiteta. izgleda da je moguća još jedna alternativa 3 7 ) . ne bi označili industrijalizaci­ ju po uzoru razvijenih društava. podleći ili jednoj od različitih formi neokolonijalizma. 1961. Da sumiramo: zaostala područja će. Ova sposobnost je inherentna u svim razvijenim industrijskim društvima u kojima tehnički aparat kao predominantni tok zbivanja — us­ postavljen kao odvojena sila nad čovjekom i iznad njega — ovisi. 37 i usmjere. još uvi­ jek dostatna za human život. umjesto nametanja tehnologije na tradicionalne načine života i djelatnosti. (c) inteli­ gencije (svjesne i nesvjesne) kadre da razumije i realizira mogućnosti samoodređenja. Za sada ni­ šta ne indicira takvu promjenu. da ga procijene ) U vezi s ovim aspektom pogledaj vanredne knjige Renéa Dumonta. Jedva se može i zamisliti revolucija kao spontana akcija — revolucija koja bi injicirala ukidanje mentalne i materijalne eksploatacije i izgradila pretpostavke za novi razvoj.60 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE . neslobodna je uto­ liko što njome upravlja biznis i politika. sama po sebi. ko­ je pruža politika tehnološkog racionaliteta. a ne samo za opstanak. ako su oslobođena od zahvata ugnjetavanja.

na postojanju upravo onih uslova koje je nad­ mašila država prosperiteta — naime. stvara uvećanje viška proizvoda koje dozvoljava sve jaču konzumaciju bilo da je taj višak proizvoda privatno ili centralizirano prisvajan i di­ stribuiran. ne isključuju­ ći širenje raznolikosti proizvodnje. jednodimenzionalnog političkog ponašanja. Tako su sputane transcendirajuće političke snage unutar društva. Vladavina zakona. dobra reputacija. osjećaje. S . može izgledati neznatna šteta u državi sposobnoj da zaštiti život kojim upravlja i da ga učini komfornim 3 9 ) . suvišne. Da bi bila efikasna. Cam bridge: Harvard University Press. pa mogućnost kvalitativne promjene preostaje jedi­ no izvana. neka pojedinačna organizacija je mogla ublažiti udar druge. moramo postaviti pitanje: ne ubrzava li pluralistička forma organi­ zacije društva destrukciju pluralizma? Razvijeno industrij­ sko društvo je. odista. s obzirom na predominantne tendencije. takođe uključuju misli. bez obzira koliko ograničenog. ) Za kritičku i realističku ocjenu Galbraithove ideologijske kon­ cepcije pogledaj E a r l L a t h a m »The Body Politic of the Corporation«. ako su ljudi preduvjetovani u tom smislu da potrošna dobra. aspi­ racije. već elementi osnov­ nih proizvodnih troškova. One nastoje da postojeće u cjelini učine imunim protiv negacije. pluralistička administracija daleko bo­ lja od totalne. Gubitak ekonomskih i političkih sloboda. koje su realne tekovine prethodna dva stoljeća. s obzirom na svoje važenje. 22. No. JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 63 je reduciralo nužnost parazitskih i alijeniranih funkcija (ako ne za pojedinca.62 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE. gotovo neizbježan nusprodukt politički manipuliranog indu­ strijskog društva. Na osnovu toga je dizanje životnog standar­ da. str. Jedva se može i zamisliti odbacivanje države prospe­ riteta u ime apstraktnih ideja slobode. Porast produktivnosti rada. U najrazvijenijem stadiju kapi­ talizma to prevladano društvo je sistem pluralizma u kome međusobno konkurentske ustanove koincidiraju u solidari­ ziranje moći cjeline nad pojedincem. 223. i dalje. zaštićivanju ugnjetavačkih obilježja društva koje prethodi državi prosperiteta. Trgovačka pro paganda. vanjska politika blokiranja prevladava­ nja postojećeg javlja se kao proširenje istosmjerne unutar­ nje politike. planirano zastarjevanje nisu više neproduktivni rashodi. ona reduci­ ra upotrebnu vrijednost slobode. Nema razloga da se insisti­ ra na samoodređenju ako je život kojim se upravlja udoban i čak »dobar«. materijalne i mentalne robe koje se nude mogu biti loše. Te snage se međusobno poništavaju u višem jedinjenju — u zajedničkom interesu da brane i proširuju postojeću pozi­ ciju. ko­ ja ih zadovoljavaju. 40 ) Pogledaj str. Ako su ljudi u tolikoj mjeri zadovoljeni potrošnim dobrima i servisima koje im pruža upravni aparat da se osjećaju sretni. osjećaju i maštaju? Istina. Odiozni aspekti ove kritike po­ kazuju se u borbi protiv opsežnog socijalnog zakonodavstva i adektavnih troškova vlade za sve druge službe osim vojne odbrane. 235. ništavne — no duh i znanje ne go­ vore protiv zadovoljenja potreba. tada kad je već prevladana određena razina zaostalosti. Mason T h e C o r p o r a t i o n i n M o d e r n S o c i t y . Jedna institucija ga je mogla zaštititi protiv neke druge. da se bore protiv povijesnih alternativa. indoktriniranje. . sistem kontrabalansirajućih snaga. 1959. tako. Sve dok dominira ova konstelacija. Pa ipak je za pojedin­ ca. da zapriječe kvalitativnu promjenu. još uvijek pruža neizmjerno veću sigurnost nego vladavina iznad zakona ili bez njega. moglo je biti kalkulirano izbjegavanje i ponovno zadobivanje balansa. kojim se upravlja. To je racionalan i materijalan osnov unificiranja suprotnosti. 39 Kritika države prosperiteta s pozicija liberalizma i kon­ zervativizma (bez ili s prefiksom »neo«) počiva. na nižem stupnju druš­ tvenog bogatstva i tehnologije. zašto da oni žele da sami za sebe misle. u Ε . kako iz­ nutra tako i izvana. takva proiz­ vodnja društveno potrebne suvišnosti zahtijeva kontinuiranu racionalizaciju — beskompromisno iskorištavanje tehničkih otkrića i znanosti. Optužba ugnjetavačkih sposobnosti države prosperiteta služi. Snage u kontrabalansu ne uključuju one snage koje se suprotstavljaju cjelini 4 0 ). zašto bi insistirali na drugačijim institucijama za dru­ gačiju proizvodnju drugačijih dobara i servisa? Nadalje. ono za društvo kao cjelinu).

trku za veću i bržu prođu i zastarijevanje? Natječu li se po­ litičke partije u pacifikaciji ili u jačoj i skupljoj vojnoj in­ dustriji? Da li proizvodnja »obilja« stvara. Skica države izobilja. Ova đavolska snaga stimulira rast i inicijativu. Kad su ljudi. čak i najorganiziraniji kapitalizam zadržava društvenu potrebu privatnog prisvajanja i raspodjele profita kao regu­ latora ekonomije. Tako je kapitalizam i nadalje suočen s konfliktom između ra­ sta potencijala za pacifikaciju borbe za opstanak i nužnost da se ta borba intenzi vira. obeshrabrenju napo­ ra da se eliminira potreba zastrašivanja. U takvim uslovima čak i postojeće slobode i pribježišta padaju unutar organizirane cjeline. neprijatelj je permanentan. On nije u izvanred­ nim situacijama. koja svoju odbranu opravdava takvim kalkulima. korisnosti i uvjerenja. Slobodne institucije se natječu s autoritarnim u to­ me da neprijatelja učine đavolskom snagom unutar sistema. Najmoćnija je. Neprijatelj je zajednički nazivnik za sve što se čini ili ne čini. sužanjstva i slobode. skica je povijesne igre između organiziranog kapitalizma i socijalizma. varljiva. prok­ lamira svoj vlastiti kraj. a ne nagoni na »obrat« samood­ ređenja. obitavalaca zatvora i mentalnih institucija. perpetuiranje unapri­ jed zasnovane harmonije između organiziranog i spontanog ponašanja. između progresivnog »ukidanja rada« i potrebe da se očuva rad kao izvor profita. U zbivanju su pri­ sutni i drugi činioci koji mogu zapriječiti ugodno poveziva­ nje totalitarizma i srećnosti. heteronomije i autonomije — ukratko. nezaposlenih i nezapošljivih. Jer. u sveobuhvatnim razmjerima i posredstvom sveobuhva- . već na osnovu toga što društvo kao cjelina postaje odbrambeno društvo.64 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODOeatnONALNO DRUŠTVO 65 Stvarnost pluralizma postaje ideološka. on kontinuirano povezuje realizi­ ranje općih interesa i posebnih ovlaštenih interesa. progonjenih obojenih ra­ sa. totalitarizma i sreće. On vi­ še proširuje nego što reducira manipuliranje i koordinaciju. zaostalost i naslijeđe terora u suv­ remenim komunističkim zemljama perpetuiraju okrutnošću obilježeno »dostizanje i prestizanje« postignuća kapitalizma. ocrtane u prethodnim poglavlji­ ma. ili intenzivira. tad suvremena forma pluralizma ojačava tendenciju sputavanja kvalitativne promjene i tako sprečava. preduvjetovane i slobodne misli. takođe. Time ojačava prioritet sredstava pred ciljem — prioritet koji bi mogao biti slomljen samo ako se ostvari pacifikacija — a kapitalizam i komunizam nastave takmičenje bez vojne sile. Još jedanput: besmislenost cjeline oslobađa krivnje po­ jedine ludosti i preokreće zločine protiv čovječanstva u racio­ nalan pothvat. Ovaj kon­ flikt perpetuira nehumanu egzistenciju onih koji sačinjava­ ju ljudsku bazu društvene piramide — autsajdera i siroma­ ha. Ni rast produktivnosti. već u toku normalnog stanja stvari. zado­ voljenje još neispunjenih vitalnih potreba? Ako su ove prve mogućnosti alternativa istinske mogućnosti. prikladno stimulirani javnim i privatnim autoritetima. spremni na živote totalne mobiliza­ cije. Tako on biva ugrađen u sistem kao koheziona snaga. ili odgađa. radi investicija i mogućnosti uposlenosti u industri­ ji i razonodi. Mo­ gućnost države izobilja je dovoljno indicirana predominantnim tendencijama tehničkog progresa i dovoljno ugrožena eksplozivnim snagama. To jest. izvodi sudbonosnu integraciju više nego što joj se suprot­ stavlja. Beznadno je dokazivati da civiliza­ cija. kao ni visok životni stan­ dard ne ovise ο prijetnji izvana. Neprijatelji izvana. Postaju smislene čak i najluđe kalkulacije: pre­ ferira se uništenje pet miliona spram uništenja deset miliona. sablast os­ lobođenja. ali ovisi njihovo iskorišta­ vanje za sputavanje društvene promjene i perpetuiranje sužanjstva. manipuliranja i demokracije. Ublažava li konkurenci­ ja. u oba slučaja. svakako. oni su razboriti ne samo radi prisutnog neprijatelja već. na današnjem stupnju dirigiranog tržišta. On pri­ jeti u vrijeme mira koliko i u ratu (a možda i više nego za vrijeme rata). On nije identičan s postojećim komunizmom ili postojećim kapitalizmom — on je. i to ne na osnovu značaja i ekonomskog prodora »sektora« obrane. također. Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem dominacije. opasnost da se pripremanje za totalan nuklearni rat može okrenuti u realizaciju: zastrašivanje služi. dvadeset miliona itd.

i. već opovrgavanje kul­ ture realitetom. III. predominantan u razvi­ jenim područjima suvremenog društva. Sporazumijevanje moderne industrije i teritorijalne mo­ ći jest defekt. on je riješio mnoge nerješive probleme. dok je stvarnost rijetko bila uznemiravana njenim idealima i istinama. Tu su njihovi jedini neprijatelji gospodari koji znalački iskorištavaju mistifikacije industrije i moći. Realitet nadilazi svoju kulturu. Upravo protiv te mogućnosti je sadašnji svijet mo­ biliziran: »Ignorancija i nesavjesnost vladaju u tolikoj mjeri da nacionalizam i nadalje cvjeta. Ni naoružanje ni industrija dva­ desetog stoljeća ne dozvoljavaju 'otadžbinama' da osiguraju svoju bezbjednost i svoju egzistenciju osim posredstvom or­ ganizacija na kojima je težište ekonomskih i vojnih pitanja u svjetskim razmjerima. promjene u ekonomskom i političkom režimu koje bi dale efikasnost i sadržaj ovoj ili onoj koaliciji«. Kad se kapitalizam sreta s izazovom ko­ munizma. cit. I komunizam u susretu s izazovom kapitalizma nalazi svojo vlastite mogućnosti: spektakularan komfor. na postignuće rasta tehnološke produktivnosti i ekspanzivnog pokoravanja čovjeka i priro­ de. kolektivna uvjerenja se ne adaptiraju stvarnoj promjeni. on je i iznevjerio na­ du i uništio istinu koje su bile sačuvane u sublimacijama vi­ še kulture. tragične i romantične ljubavi javlja se kao ideal zaosta­ lih stupnjeva razvoja. na Istoku. stranih i transcendirajućih elemenata više kulture na osnovu kojih je ona konstituirala jednu drugu dimenziju . mase. Novina suvremenog svijeta jest iščezavanje antagoniz­ ma kulture i društvenog realiteta putem zastarjevanja opo­ zicionih. Zacijelo je viša kultura bila uvijek u suprotnosti s društvenom stvarnošću. te njihova sudbina ilustrirati likvidiranje opo­ zicionih i transcendirajućih elemenata »više kulture« u pro­ cesu razvoja tehnološkog racionaliteta. zbiljskiji od kapitalističkih i komunističkih in­ stitucija i struktura. i Ostvarenja i neuspjesi ovog društva obezvređuju nje­ govu višu kulturu. a samo je privilegirana manjina uživala njene blagoslove i predstavljala njene ideale. zapravo. kao ni na Zapadu. nacionalnog biznisa skupa s njihovim internacionalnim savezima. razlog je. No. koje strada­ ju. proces desublimacije. No. 41) François Perroux. U ovom poglavlju će određeni ključni pojmovi i sli­ ke literature.« 4 1 ) Odlučna međuovisnost jedina dva »vrhovna« društve­ na sistema u suvremenom svijetu izražava činjenicu da je sukob između progresa i politike. pri tome. Uvijek su koegzistirale dvije antagonističke sfere društva. humaniz­ ma. vol. u posljednjoj instanci. 3. 633. olakša­ nje životnih tegoba. koji koče takav razvoj. POKORENJE NESRETNE SVIJESTI: REPRESIVNA DESUBLIMACIJA κ Nakon što smo ukazali na političku integraciju razvi­ jenog industrijskog društva. Pacifikacija bi značila nastajanje genuine Svjetske ekonomije — smrt države nacije. slobode.. Oba sistema su te mogućnosti iskrivila tako da se one jedva raspoznaju. Ove elemente prevla­ dava. u oba slučaja.66 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE tnih institucija.carstva' ili popravljaju njihovu arhi­ tekturu ne prihvaćajući. Ve­ like sile oblikuju svoja .Ono što se sad zbiva nije degenerira­ nje visoke kulture u masovnu kulturu. Cijenjenje autonomne ličnosti. koji nikakva nužna dijalektika neće nuž­ no odstraniti. čovjeka i njegovih gospo­ dara postao totalan. susreće on svoje vlastite mogućnosti: spektakula­ ran razvoj svih proizvodnih snaga nakon podređivanja pri­ vatnih interesa stvaranja profita. loc. i »Izigrane od strane nacije i od klase. prelazimo sad na korespondirajuću integraciju u domeni kulture. nacionalnog inte­ resa. str. viša kul­ tura se uvijek prilagođavala. čovjek da­ nas može učiniti više nego heroji i polubogovi kulture. 631-632. isti: borba protiv načina života koji bi raščinio bazu za dominaciju. svugdje su uključene u okrutnost konflikta.

razbijen. One. Na njoj je centrirana racionalnost statusa quo ko­ me se povinjava svaka strana joj racionalnost. gangster. idealizirani magnat imaju sasvim različitu. Viša kultura Zapada — čije moralne. Viša kultura postaje dio materijalne kulture. estetičke i inte­ lektualne vrijednosti industrijsko društvo još uvijek dekla- rira — bila je predtehnološka kultura. radiju i pozornicama. nacionalni heroj. ili osjećaju. brakolomnica. one postaju besmisleni zvukovi koji dobivaju značenje samo u kontekstu propagande. štaviše. optuži­ vala ga je i negirala. već više takvim izopće­ nim likovima kao što su umjetnik. bio je to svijet u kome priroda i čovjek . No. ipak. Bez sumnje je svijet njihovih prethodnika bio zaostao predtehnološki svijet. veliki kriminalac i vagabund. Iako je taj buržoaski poredak našao svoju bogatu — i čak afirmativnu — reprezentaciju u umjetnosti i literaturi (kao u holandskih slikara sedamnaestog stoljeća. putem njihova masovnog reproduciranja i izlaganja. u Thomasa Manna) — ostao je to poredak zasje­ njen. već putem njihova inkorporiranja na veliko u postojeći poredak. opovrgnut jednom drugom dimenzijom koja je bila nepomirljivo antagonistička poretku biznisa. u engleskom romanu devetnaestog stoljeća. idealizirani i optuženi. u stvari. kako u funkcional­ nom tako i u kronološkom smislu. a svakodnevno se prodaju i njima se upravlja. ili tipovi istog ži­ vota koji služe više kao afirmacija nego kao negacija pos­ tojećeg poretka. discipline i relaksacije. u najma­ nju ruku — ne na regularan i normalan način. radosti i tuge pojedinca. i čak suprotnu funkciju od svojih kulturnih prethodnika. Ovo likvidiranje dvodimenzionalne kulture ne zbi­ va se negiranjem i odbijanjem »kulturnih vrijednosti«. spiritualnim. Njeno važenje je proizla­ zilo iz iskustva svijeta koji više ne postoji i koji se ne može vratiti jer je u striktnom smislu obezvrijeđen tehnološkim društvom. a ne istinska vrijednost. No. služe kao elementi društvene kohezije. Kad sredstva masovne komunikacije harmonično i često neprim­ jetno slijevaju umjetnost. Ne uvažava se činjenica da protivurječe društvu koje ih prodaje. već ćudljivosti. da oglasi i političke platforme ne moraju nužno bi­ ti istinite ili prave. religiju i filozofiju s ko­ mercijalnim oglasima. a ipak ih slušaju i čitaju. U toj transformaciji ona gubi veći dio svoje istine. Njihova perverzija indicira činjenicu da je razvijeno industrijsko društvo suočeno s mogućnošću materijalizacije ideala. Vamp. star. ti likovi nisu iščezli iz literature razvijenog indu­ strijskog društva. Uvažava se prometna. Nije ta druga dimenzija bila reprezen­ tirana religioznim.58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 69 stvarnosti. i preveden u operacionalne termine i probleme. Ona je bila feudalna ne samo zbog svoje ograničenosti na privilegirane manjine. bitnik. ideali humanizma. Muzika duše je takođe muzika trgovine. na filmskim platnima. On je spušten iz sublimirane domene duše ili duha. ne samo zbog inherentnih joj romantičnih elemenata (o kojima ćemo raspravljati nešto kasnije) već. i čak se pušta­ ju njima da ih vode — tako prihvaćaju i tradicionalne vri­ jednosti i čine ih dijelom svog mentalnog inventara. ona dovode domene kulture na nji­ hov zajednički nazivnik — na formu robe. Veličina slobodne literature i umjetnosti. oni preživljuju bitno transformirani. Potencijalne mogućnosti ovog društva sve više reduciraju sublimiranu sferu u kojoj su uslovi čovjekova života bili predstavljeni. pjesnik bundžija. prostitutka. politiku. svijet dobre savjesti ο nejednakosti i mukotrpnom radu u kome je rad još uvijek bio sudbinska nesreća. ta kultura je ostala velikim dijelom feu­ dalna kultura čak kad joj je buržoasko razdoblje dalo neke od njenih najtrajnijih formulacija. ratnik. Upravo kao što ljudi znaju. đavo. moralnim herojima (koji su često podržavali postojeći poredak). takođe. biznisa. Asimiliranje ideala i realiteta pokazuje razmjere prevladavanja ideala. One teško optu­ žuju sadašnje oblike komunizma. zbog toga što su njena autentična djela izražavala svjesnu. ispunjenje ličnosti jesu značajne stavke u borbi za prestiž Istoka i Zapada. neurotična kućanica. Tu su progresivni elementi masovne kulture. luda — onima koji ne zarađuju za življenje. metodičku ali­ jenaciju od cjelokupne domene biznisa i industrije i pripadnog im poretka profita i kalkula. odnosno čovjekove intime. Oni više nisu li­ kovi drugog načina života. Kako velike riječi slobode i ispunjenja izgovaraju vo­ đe i političari u kampanjama. u Goetheovom Wilhelmu Meistern.

stilom i vokabularom pripadne joj literature i filozofije. Isto tako. koji označava čov­ jekov odnos spram samog sebe i svog rada u kapitalističkom društvu. srce. Živjeti svoju ljubav i mržnju. u njihovoj oslobodilačkoj i sub­ verzivnoj ulozi nanovo nalazimo u velikoj nadrealističkoj li­ kovnoj umjetnosti i književnosti dvadesetih i tridesetih godina našeg vijeka. Ta ocrtavanja. plemići i kmetovi. Oni su izraz slobodne i svjesne alijenacije od postojećih ob­ lika života kojom se literatura i umjetnost suprotstavljaju tim oblicima čak i tamo gdje ih ukrašavaju. Prije ovog izmirenja. Neke od njih pripadaju i suvremenoj literaturi te preživljavaju u najna­ prednijim djelima. Master Builder i When We Dead Awake. »Romantičan« je izraz prezri­ vog omaložavanja. No. izraz »dekadentan« daleko češće diskreditira genuino progresivna obilježja kulture na umoru negoli stvarne činioce raspada. demokratizacija kulture? Umjetnička istina je uvijek bila dopuštena (ako je uopće bila dopuštena) kao »viši« poredak. one nalaze svoje utočište u svakodnevnom životu. ta kultu­ ra je u nekim svojim odlučnim elementima također posttehnološka. ili posredovana alijena­ cija. umjetnost je bila bitno alijena­ cija koja je podržavala i zaštićivala kontradikciju — nesrećna svijest podijeljenog svijeta. negiranje poretka biz­ nisa. Ona je bila racionalna. Svojim ko­ deksom formi i manira. ta prošla kultura je izražavala sadržaj svijeta u kome su doline i šume. Don Juan i Romeo. sela i krčme. U domeni kulture se manifestira novi totalitarizam baš u pluralizmu koji harmonizira. u insistiranju na kreiranju svijeta u kome je teror života osviješten i suspendiran — savladan prepoznavanjem. osjećaju i pripovijedaju. neispunje­ ne nade i iznevjerena obećanja. živjeti ono što netko . mogu indicirati i ne specijalno odabrani primje­ ri iz bazičnog literarnog vokabulara: duša. to je tragedija podnošena do kraja. Feme i Heimat. U stihu i prozi te predtehnološke strukture je ritam onih koji lutaju ili se voze u kočijama. olako primijenjen na diskreditirajuće avan­ gardne pozicije. Nisu te umjetničke preokupacije obezvažene zbog njihove literarne zastarjelosti. Tradicionalne slike umjet­ ničke alijenacije su odista romantične jednakomjerno svojoj estetskoj inkompatibilnosti s datim razvojem društva. Otuđena i otuđujuća djela intelektualne kulture postaju opće rasprostranjena dobra i servisi. To je čudo chef-d'oeuvre. njihov destruktivni sadržaj — njihova istina. kontempliraju. no. poražene mogućnosti. Ono na što one prisjećaju i čuvaju u pamćenju pripadno je budućnosti: ocrtavanja su to zadovoljenja koje bi rastočilo ovo društvo koje ga obuzdava. Apsorbirajuća moć društva ispražnjuje um­ jetničku dimenziju time što asimilira njezine antagonističke sadržaje. umjetnička alijenacija je svjesna transcendencija otuđene egzistencije — »viša razina«. Da li je njihova masovna rep­ rodukcija i konzumcija samo promjena u kvantitetu. duh. takođe demon rum. Obezvažena je njihova subverzivna snaga. spo znajna snaga koja je razotkrivala u realitetu potiskivanu i odbijenu dimenziju čovjeka i prirode. oni i nadalje proganjaju svijest s mogućnošću svo­ ga ponovnog rođenja u kompletnosti tehničkog progresa. Le Bateau ivre i Long-legged Bait. onih koji imaju vremena i za­ dovoljstvo da misle. a kraj tragedije je — nemogućnost njena rješenja. a može se vra­ titi samo u snovima i djetinjim regresijama. Ta inkompatibilnost je znamen njihove istine. te dimenziju koju razotkrivaju. the Kingdom by the Sea. saloni i dvorovi bili dio iskustva ο realitetu. To je zastarjela i prevladana kultura. Ovo puko njihovo nabrajanje pokazuje da pripadaju izgubljenoj dimenziji. Ono što se promi­ jenilo u suvremenom periodu jest razlika tih dviju sfera i njihovih istina. naime porast razumijevanja i cijenjenja. pa naj kontradiktorni ja djela i istine mirno koegzistiraju u indiferentnosti. Za razliku od Marxova koncepta. Transformira­ jući se. la recherche de l'absolu. Njezina istina je bila u probuđenim iluzijama. koji ne bi trebalo da ome­ ta poredak biznisa i zaista ga nije ometao. Konflikt sa svijetom progresa. antiburžoaski elementi u građanskoj literaturi i umjet­ nosti ne mogu se pripisati ni estetskoj niskosti tog poretka niti romantičkoj reakciji — nostalgičnom uzvisivanju iščezavajućeg stupnja civilizacije. Njihov smjer i pripadnost. Les Fleurs du mal. la femme-enfant. Njeni najrazvijeniji stavovi i slike. izgleda. demon mašina i de­ mon novac.70 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 71 još nisu bili organizirani kao stvari i instrumenti. nadživljavaju svoje apsorbiranje u upravljana zadovoljstva i sti­ mulanse.

on tendira obezvaživanju ne samo određenih »stilova«. No. Tako on govori istinu ο sebi. pjevaju. Kako je svijet umjetnosti koji oni tvore odvojen od sfere rada u kojoj društvo reproducira sebe i svoju mizeriju. Nije ga bilo jer on u njenom svijetu ne bi bio u stanju da je izliječi. Bez sumnje. Njena priča je »tra­ gična« jer je zaostalo bilo društvo u kome se odigrala. Flaubertova Madame Bovary se razlikuje od jednako tužnih ljubavnih priča suvremene literature činjenicom da je skromni Vokabular njenog stvarnog života još uvijek sa­ državao vizije ove heroine. seljaka i obrtnika — a. Napetost između aktualnog i mogućeg je preoblikova­ na u nerješiv konflikt u kome je pomirenje po gracilnosti djela kao forme: ljepota kao »promesse de bonheur«. Salon. Zlodjela društva. Sad razvijeno tehnološko društvo sve više zatvara taj bitni rascjep između umjetnosti i poretka svakodnevnog ži­ vota što ga je održavala umjetnička alijenacija. Bilo da je to ritualizirano ili ne. privilegija i iluzija. opera. slamanja i krei­ ranja nanovo njihove faktične egzistencije. grčka i gotička umjetnost poznati su primjeri. oni su ostail u zastrašujućem i uzvišenom kontrastu spram svako­ dnevnog života roba. iracionalno ili racio­ nalno suprotstavljanje. Odlučna razlika nije psihološka — između umjetnosti kreirane u radosti i umjetnosti sačinjene u tuzi. Ona bi ga bila odbila kao dio poretka Yonvillea. « . pakao koji je čovjek učinio za čovjeka postaju nepokorljive kozmi­ čke snage. ono potko­ pava svakodnevno iskustvo i pokazuje da je ovo osakaćeno i lažno. ona je veliko odbijanje — protest protiv onoga što jest. ili tragedija Romea i Ju­ lije. već razlika između umjetničke i društvene zbilje. Uprkos svoj demokratizaciji i popularizaciji. umjetnost sadrži racionalitet negacije. riješena modernom demokracijom. a čak i naznačavanje tog problema jest iz­ van okvira ovog djela. koji ju je uništio. Društvo koje je tad tek dolazilo »riješilo« je njen problem tako što ga je obuzdalo. čak spram svakodnevnog života njihovih gospodara. možda. između duševnog zdravlja i neuroze. Kroz cijele periode civilizacije umjetnost se javlja kao potpuno integrirana u pripadno društvo. Njihovo posjećivanje zahtijeva pripreme kao za sve­ čanost. sa­ me supstancije umjetnosti. umjetnost nastavlja u toj formi kroz devetnaesto i u dvadeseto stoljeće. Bitan kvalitet čak najafirmativnije umjet­ nosti je rascjep od društvenog realiteta. možemo pružiti neke sugestije u cilju pojašnjenja. . isto tako bi bes­ misleno bilo poreći historijsku bit te tragedije. također. ona je čitala priče koje su sadržavale te vizije. no. U for­ mi djela su stvarne okolnosti postavljene u jednu drugu di­ menziju u kojoj se realitet pokazuje kao što jest. obično se navodi Bach i Mozart da bi se potvrdile »pozitivne« strane umjetnosti. Sačinjeni modi u kojima se čovjek i stvari pojavljuju. ogla­ šavaju i govore jesu modi opovrgavanja. Ona može govoriti svojim vlastitim jezikom samo dok su žive slike koje odbijaju i opovrgavaju postojeći po­ redak. Bez obzira koliko su hram i katedrala bili blizu i poznati ljudima koji su živjeli oko njih. koncert. ali alijenacija karakterizira kako afirmativnu tako i negativnu umjetnost. sek­ sualni moral još neliberaliziran. alijenacija nije jedina karakteristika um­ jetnosti. U svojim naprednim pozicijama. »Viša kultura« u kojoj se izvodi ta alijenacija ima svoj vlas­ titi ritual i stil. a psihologija još neinstitucionalizirana. sa svom svojom istinom. ona je otuđena takođe od same pub­ like kojoj se obraća. oni odsijecaju i transcendiraju svakodnevno iskustvo. umjetnost ima tu magičnu moć samo kao moć negiranja. Analiza. ostaje on. Zacijelo bi bilo bes­ misleno reći da je njena tragedija. Njegovim i . Egipat­ ska. ignorancije i prepuštanja. njegov jezik prestaje biti jezik varke. Razvoj tehno­ loškog realiteta ne potkopava samo tradicionalne forme već i samu bazu umjetničke alijenacije — to jest. No. Umjetničko kazivanje naziva fakte njihovim imenom i njihova vladavina se ruši. . rezignaciju i smrt. ti modi ne­ gacije plaćaju danak antagonističkom društvu s kojim su vezani. već.72 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 73 jest znači poraz. kazalište oblikovani su tako da kreiraju i zazivaju jednu drugu dimenziju rea­ liteta. Mjesto umjetničkog djela u predtehnološkoj i dvodimenzionalnoj kulturi veoma je različito od njegova mje­ sta u jednodimenzionalnoj civilizaciji. ili. Njena težnja je bila fatalna jer tamo nije bilo psihoanalitičara. No.

Kako je kontradikcija djelo logosa — racionalna kon­ frontacija »toga što nije« s onima »što jest« — ona mora 2 ) Stefan George. Istina. da su ljudi baš utoli­ ko obrazovaniji. Takvo asimiliranje je historijski preuranjeno. umjetnička alije­ nacija je prevladana procesom tehnološkog racionaliteta. Dobro je da sad gotovo svatko može imati umjetnička djela u svojim prstima tako što okreće dugme svoga televizora ili što samo stupi u obližnju prodavnicu robe široke potrošnje. u Arnold Schönbergovu kvartetu u Fis-molu. pružaju udobnost i uzbuđenje. ideja. Također su i ovdje racionalno i zlo nerazdvojivi. protiv Platona i Hegela. I samo djela alijenacije su inkorporirana u ovo društvo. Umjetnička alijenacija postaje tako funkcionalna kao i arhitektura novih kazališta i koncertnih dvorana u kojima se prikazuje. Pa ipak. Dok su nekad bila u kontradikciji sa statusom qvo. Još uvijek postoje tekst i ton. No. 19. tj. C. ali je po­ korena distancija po kojoj su bili Luft von anderen Plane1) Da ne bude nesporazuma: u granici svoga dosega. promjena razot­ kriva svoju dubinu i stepen svoje ireverzibilnosti. no. ona je i »integriranija« — kulturni centar urasta u trgovinski centar. ono za­ sniva jednakost u kulturi. B. ona se pretvaraju u kotačiće u mašini kulture koja prepravlja njihov sadržaj. Bez sumnje je nova arhitektura bolja.74 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 75 zatvaranjem je sad odbijeno i veliko neprihavaćanje. Valjanost njihove istine je vilikim dijelom ovisila ο ne­ uključenoj i nepokorenoj dimenziji čovjeka i prirode. kad gradovi. one su. oni žive drugačije nego što su sami. sad ta kontradikcija iščezava. J. Schelleya i Baudelairea. U svjetlosti tih mogućnosti predtehnološke koncepcije gube svoju moć. i magistrale. Društvo eliminira prerogative i privilegije feudalno aristokratske kul­ ture skupa s njenim sadržajem. ο uskim granicama organizacije i manipulacije. 1949. Marxa i Freuda u prodavaonicama robe široke potrošnje. gube karakter kvalitativno drugačije stvarnosti. takođe. Dominacija ima vlastitu estetiku. Ona tako postaju komerci­ jalna dobra — prodaju se. suprotnost između ideolo­ gije i stvarnost. estetika života i misao bili pristupačni sa­ mo manjini bogatih i obrazovanih jest greška represivnog društva. Oni insistiraju na uvažavanju činjenice da su kla­ sici napustili mauzolej i da su oživjeli. No. Neokonzervativni kritičari Ijevičarskih kritičara maso­ vne kulture izruguju se protestu protiv instaliranja Bachove muzike čak i u kuhinje. koje je upravo i bilo dimenzija njihove istine. džepna iz­ danja. i dalje. dolinama i šumama. a očuvava dominaciju. Ta­ ko se fundamentalno izmijenila intencija i funkcija tih djela. op­ ćim školovanjem. Kad je sagledana kao učinak tehničkog progresa. Mohr. »druga dimenzija« je apsorbirana u predominantnom toku zbivanja. sli­ ka. U potpuno razvijenom indu­ strijskom društvu tu nerastvorljivu srž sve više istanjuje teh­ nološki racionalitet. u tom emitiranju. long-play pločama i ukidanjem svečane od­ jeće za kazalište i koncertnu dvoranu *)· Privilegije u kulturi su izražavale nepravdu slobode. osuđenja. str. oživljujući kao klasici. Tübingen. fizička transformacija svi­ jeta zahtijeva mentalnu transformaciju njegovih simbola. Suvremeni stupanj razvoja daje novo određenje mogućnostima čovjeka i prirode u skladu s novim raspoloživim sredstvima za nji­ hovu realizaciju. a avioni paraju nebo — tad ova područja. osigurale zaštićenu domenu u kojoj su tabuirane istine mogle preživjeti u apstraktnoj pu­ nini — udaljene od društva koje ih je obuzdavalo. kao područja suprotstavijenog. ljepša i praktičnija od čudovišta viktorijanske ere. P h i l o s o p h i e d e r n e u e n M u s i k . To da su transcendirajuće istine umjetnosti. ten 2 ) . Ona se ne može korigirati džepnim izdanjima. kad motorni čamci jure po jezerima. W. a demokratska dominacija demokratsku estetiku. odvojenost intelektualne proizvodnje od ma­ terijalne. . Očito. lišeni su svoje antagonističke sna­ ge. Adorno. opće obrazovanje i long-play ploče istinski su blagoslov. pa cirkuliraju kao dio ili pošiljka opreme koja dekorira i psihoanalizira predominantan tok. Pogledaj : Th. Bez sumnje. centar mjesne vlasti ili u sjedište vlade. Skupa s drugim modima negacije. i nacionalni par­ kovi niču na negdašnjim selima. Sad je odstranjena ta udaljenost — as njom suprot­ stavljanje i optužba. ο »nerastvorljivoj sr­ ži« koja se opirala integraciji.

borba protiv njegova apsorbiranja u predominantnu jednodimenzionalnost očituje se u avangardnim naporima da se kreira otuđenje koje bi nanovo učinilo umjetničku istinu komunikativnom.«4) »Ono što je . proganja postojeći univerzum rasuđivanja i ponaša­ nja kao njegova najzabranjenija mogućnost — ni nebo ni pa­ kao. razumjeti i slijediti u igri. To je vla­ stiti odgovor književnosti na opasnost totalnog biheviorizma — pokušaj da se spase racionalitet negativnog. Ona se materijalizirala. str. S c h r i f t e n z u m T h e a t e r . »Stvari svakodnevnog života su izdignute iz sfere samoevidentnog . spoznaje koja narušava pozitivno. komunicirati. Ibidem. To je dok­ trina koju treba naučiti. zabava i učenje nisu suprotnosti. 1333. Brecht odgovara da suvremeni svijet može biti tako predstavljen sa­ mo ako je predstavljen kao predmet koji treba izmijeniti 3 ) — kao stanje negativnosti koja treba biti negirana. Oni govore o onom što. 1327. 10 ) Pogledaj poglavlje V ove knjige. Paris. To sredstvo izražavanja je bilo zajedničko najsublimiranijoj ρο­ Ibidem. 1957. poetski jezik je jezik spoznaje — no. već jednostavno »le bonheur«. Teatar mora slomiti gledaočevo identi­ ficiranje s događajima na pozornici da bi poučio što suvre­ meni svijet doista jest iza ideološkog i materijalnog vela. Suhrkamp. poetski jezik ovisi ο transcendentnim elementima u običnom jeziku"). 8) 7 . »Poésie et Pensée Abstraite«. vol. str. 6 ) Paul Valéry. 1957. str. književnost odbacuje upravo strukturu rasu­ đivanja koja je tokom povijesti kulture povezivali umjetnički i obični jezik. Berlin i Frankfurt. édition de la Pléiade. opipljivo. 5 ) Ibidem. Opsesija koja je proganjala umjetničku svijest od vre­ mena Mallarméa — nemogućnost da se govori nereificiranim jezikom. . Gallimard. Samo tako se mogu razotkriti zakoni uzroka i učinka. Stihovi tog jezika »ne parlent ja­ 6 mais que de choses absentes« ). te kako može biti promijenjen.pri­ rodno' mora poprimiti obilježja čudnog. razonoda. da se komunicira negativno — prestala je biti op­ sesija. pre­ ciznije. U ovom izražavanju drugačijeg reda. No. U tom pokuša­ ju veliki »konzervativac« literature udružuje snage s radikal­ nim aktivistom. . zadovoljstvo. Borba za taj medijum ili. Efekat otuđivanja (Verfremdung­ seffekt) treba da proizvede disocijaciju u kojoj svijet može biti raspoznat kao ono što jest. a ne emfaza i osjećanje. Bertolt Brecht je dao nacrt teorijskih fundacija tih na­ pora. čujno u čovjeku i prirodi — a ο onome što se ne vidi. u O e u v r e s .« 5 ) »Efekat otuđivanja« nije nametnut literaturi. 63. S Rimbaudom. 4 ) Ibidem. Štaviše. str. No. ipak. to je ulaženje drugačijeg reda stvari u po­ stojeći — »le commencement d'un monde« 8 ). ne čuje. Stvarajući i krećući se u medij umu koji prikazuje otsutno. str. U svojoj kognitivnoj funkciji poezija ispunjava veliki zadatak misli: »napor iz koga proizlazi da u nama živi ono što ne egzistira. koji je transcendencija unutar jednog svijeta. Istinski avangardna književna djela saopćavaju pre­ lom s komuniciranjem. predstaviti ga tako da gledalac shvati istinu koju komad treba da isporuči. i treba da bude. Tako po­ etski jezik govori ο onome što je ovosvjetsko. ni dobro ni zlo. 76. a zatim s dadaizmom i nadrealizmom. iako 3 ) Bertolt Brecht.76 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE XIX JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 77 imati medijum komunikacije. tea­ tar jest.« 7 ) Imenovanje »odsutnih stvari« lomi opčinjenost stvarima koje jesu. Potrebni su distanca i refleksija. str. (u odnosu na jezik muzike) 9 ) Pogledaj poglavlje VII knjige. 9. što je vidljivo. te biti dovedene u vezu. zabavljanje može biti naj­ efikasniji mod učenja. Paul Valéry insistira na neizbježnoj pripadno­ sti poetskog jezika negaciji. odsutno. Pa. 1324. Totalni karakter postojećeg društva suočava dramskog pisca s pitanjem da li je još uvijek moguće »predstaviti su­ vremeni svijet u teatru« — to jest. 7. I. Sistem propozicije 1 0 ) (s rečenicom kao jedini­ com značenja) bio je medijum u kome su se dvije dimenzije zbilje mogle sresti. ne dodiruje. totalna mo­ bilizacija svih sredstava u odbrani postojećeg realiteta je koordinirala sredstva izražavanja do te mjere da komunici­ ranje s transcendirajućim sadržajima postaje tehnički nemo­ guće.

Napori da se povrati Veliko Odbijanje u jeziku litera­ ture snose sudbinu apsorbiranja u ono što opovrgavaju. . Njegovi likovi pjevaju ο izgubljenim ra11 ) Roland Barthes. . postale podatljive teh­ ničkom rješenju i raščinjenju. modernosti': to nasilno rasuđivanje je puno terora. album idiosinkrazija iz kojih odiše čežnja za srećom ljudima uskraćenom u njihovu vlastitom tehniciranom svijetu. a samo učenjem uzroka (i kako da se bakće s njime) oni ponovo zadobivaju istinu svoga sna. Tako nadrealističke slike — — »jesu skup onog što stvarstvenost zastire tabuom. und der Tag war blau«. i dalje. 73. l3 ) Theodor W. str. analizirane i izglasane. taj bitni uslov koji je održavao pojedinca protiv i preko društva. svetosti. . Riječ odbija sjedinjenje. pakla. Likvidiranje kulture je nusprodukt pokorenja prirode i sve većeg nadvladavanja neimaštine. Tehnički progres opravdava ovo apsorbiranje. Ovo društvo pokazuje u kolikom razmjeru postaju sredIjivi nerješivi konflikti time što obezvređuju srcu prirasle likove transcendencije inkorporirajući ih u sveprisutnu sva­ kodnevnu realnost. str. ne s drugim čovjekom. ublaženje bijede u razvijenim industrijskim zemljama opovr­ gava odbijanje. djelo Bertolda Brechta očuvava »promesse de bon­ heur« sadržano u romansi i kiču (mjesečina i plavo more. neba. L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . jevima i ο nezaboravnoj nadi (»Siehst du den Mond über Soho. Ona razbija prethodno utvrđenu strukturu značenja i sama po­ staje »apsolutni objekat«. ludosti. lakomosti. Zatim je moderna poezija »razorila je­ zične sveze i vratila govor na stupanj riječi«11). no ona je nevidljiva u svom vitalnom centru. dok je on opominje na njezino vlastito predmetno biće i na to da ona nije gotova . lojalnost i ljubav) tako što ga pretvara u politički ferment. Psihijatar pazi na Don Juane. BerlinFrankfurt. Nitko ih ne reducira na to da znače mentalni odnos ili intenciju.) 12 ) Ibidem. što će reći. Teško da je pogodno za dramu.78 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 79 eziji i najnižoj prozi. Geliebter?« »Jedoch eines Tages. Nema poetskog humaniz­ ma u. Paris. 1958. 160. naoružan silom svoje eksplozivne moći. . M. u par­ lamentu. izopačenja pokazuju što su zabrane učinile onom koji teži. Duša sadrži malo tajni i težnji koje ne bi mogle biti razumno raspravljene. prototipovi snova i briga. Razočarana pjesma njihove izigranosti. dok konsekvencije njihova djelovanja prelaze okvire drame. . eksploataciji. Usamljenost. pravilo smisla rečenice. Ovo narušavanje ling­ vističke strukture uključuje narušavanje iskustva ο prirodi: »Priroda postaje diskontinuum usamljenih i groznih obje­ kata zato što imaju samo faktične veze. Logička i lin14 ) Još uvijek postoji legendarni revolucionarni heroj koji može prkositi čak televiziji i štampi — njegov svijet je svijet »nerazvijenih« zemalja. »Alter Bilbao Mond.« 13 ) Ili. Taj svijet riječi bez veze. melodija i slatki dom. Mo­ derni klasici — avangardisti i bitnici imaju istu funkciju: oni razonođavaju ne dovodeći u opasnost dobru savjest ljudi dobre volje. u posljednjoj analizi. str. čiste materije itd. Adorno.da njezin racionalitet ostaje iracionalan. Ono pokazuje u kojoj mjeri su tragedija i romansa. na konferencijama za štampu. Tradicionalna umjetnička materija (slike.« 1 2 ). Rome. Racionalno organizirana birokracija upravlja recepti­ ma za nehumanost i nepravdu. Fauste isto tako kao što pazi na Edipa — on ih lije­ či. . te poetske riječi isključuju ljude. Editions du Sevil. Nitko za njih ne izabire privilegirano značenje. upotrebu ili služenje. — postaje tehnički nemoguća. djetinjstva. »Und ein Schiff mit acht Segeln«. označuje nesnosni univerzum koji sam sebe poražuje — diskontinuum. boje) javlja se ponovo samo kao »citati«. 72 (potcrtao H. pred parlamentarnim odborima i državnim komisi­ jama. no oni uče (ili su na­ učili) uzroke tomu. nježnost . njihovo po­ javljivanje na televiziji. N o t e n z u r L i t e r a t u r . Nad­ realizam sabire ono što reifikacija odriče čovjeku. harmonije. Suhrkamp. 1953. koja dopire dalje od oglasa 1 4 ). »Zuerst war es immer Sonntag«. već s najnehumanijim slikama prirode. Vladari svijeta gube metafizička obilježja. Da wo noch Liebe lohnt«) — a pjesma je ο okrutnosti. što znači da povezuje čovjeka. rezidijumi prošlog značenja u kontekstu odbijanja. Posredstvom njih spašava nadrealizam zastarjelo. prevari i laži.

što nalazi svoje ideolo­ ško veličanje u transformaciji više kulture u popularnu. To je racionalan univerzum koji pukom težinom i sna­ gom svog aparata blokira svaki izbjeg. kultura prošlosti je bila i opo­ zicija i ukras. ili obrtnika lutalice. Nije u ovom društvu sve vrijeme potrošeno na meha­ nizme. Mehani­ zacija je također »prištedjela« libido. naročito . jedrilice i motornog čamca. Ovaj pojam implicira da 15 postoje represivni modi desublimacije ). zbiva se na materijalnim osnovama poraslog zadovoljenja. nadomještanje posredovanog zadovoljenja neposrednim. Pa. na 15 ) Pogledaj moju knjigu pogllavlje X. Ona kreira slike situacija koje su neizmirljive s postojećim principom rea­ liteta. deerotizirana je cijela dimenzija ljudske aktivnosti i pasivnosti. Za razliku od toga. u poređenju s ko­ jima sublimirani nagoni i objektivi sadrže više zastranjenja. proizvodnje na tekućoj vrpci i obrta. Ona je bila takođe i jav­ ljanje domene slobode: odbijanje poslušnosti. poziva libidinozni cathexis i tendira tome da bude erotizirana. Takvo odbi­ janje ne može biti blokirano bez kompenzacije koja. postao je »krajolik«. teš­ kim radom i prljavštinom što su okruživali sve zadovoljstvo i radost. Nepopustljivo je reducirana okolina iz koje je čovjek mogao postići zadovoljstvo — koja je mogla biti go­ tovo tako zadovoljavajući objekt-cathexis kao ekstenzirana zona tijela. nužan rad) i nije sva energija koju ušteđuje mašina radna snaga. taj romantični predtehnološki svijet je bio prožet bijedom. To je ta­ kođe osnova zamašne desublimacije. čak odgojne i korisne. Istina. Umjetnička alijenacija je sublimacija. Princip zadovoljstva je inkorporiran u principu reali­ teta. preciznije. Sad su te vizije obezvažene. no koje. Rezultat je lokalizacija i kontrakcija libida. itd. postaju snoš­ ljive. parcijalan nagon. U svom odnosu spram realiteta svakodnevnog života. radno vrijeme (tj. isključila ju je iz prethodnih realizacija. medijum libidinoznog iskustva koji više ne postoji. Pokorenje i objedinjenje suprotnosti. Eros i civilizacija. ipak. To je desublimacija s »pozicije snage« — prakti­ cirana u društvu koje sebi može dozvoliti da pruži više nego ranije jer su njegovi interesi postali najvlastitije potrebe gra­ đana i jer radosti koje ono pruža proizvode društvenu kohe­ ziju i zadovoljstvo. Time je reducirana i cjelina libidinoznog cathexisa. ured. seksualnost je oslobođena (ili. Tako se represivna desublimacija javlja kao zaista operativna u seksualnoj sferi. a postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja može pružiti sasvim adekvatne kriterije za od­ govor. izgleda da mehanizirana okolina blokira takvo samotranscendiranje libida. dućan. To je jezgro istine u romantičnom kontrastu modernog putnika i pjes­ nika. ili šetnju ljubavnika van gradskih zidina i u Man­ hattan ulici. liberalizirana) u društveno konstruktivne forme. energiju instinkta života — to jest. tvornički proizvedenog kruha i domaćeg kruha. i povik i rezignacija. slobode i odbijanja da se respektiraju društveni tabui. i s njima. Na primjer. djelu kao nusprodukt društvenih kontrola tehnološke stvar­ nosti koja proširuje slobodu intenzivirajući dominaciju. Pitanje ο »značenju« stvari je preformulirano kao p-i tanje ο značenju riječi. najbolje biti osvijetljena ukazivanjem na promjenu u društvenoj upotrebi energije instinkata. grada i velegrada. neradostan. U prvim navedenim slučajevima okolina sudje­ luje. Povezanost desublimacije i tehnološkog društva će. komercijalno širenje u svrhu biznisa i razonode — u izvjesnom smisluje desublimacija. Gonjen težnjom da proširi polje erotičkih zadovolje16 ) Prema terminologiji upotrijebljenoj u kasnijim Freudovim djelima: seksualnost kao specijaliziran«. reduci­ ranje erotskog iskustva i zadovoljenja na seksualno 1 6 ). Libido prelazi neposredne erotogene zone — to je proces nerepresivne sublimacije.80 ČOVJEK JEDNE DIMÉNZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 81 gvistička analiza demonstrira da su stari metafizički problemi iluzorni. S njegovim iščezavanjem (historijskim preduvjetom progresa). vjcrovatno. Eros je nagon cijelog organizma. kao i desublimacija kulture. iz­ gleda. pruža veće zadovoljenje nego što ga pruža odbijanje. Nji­ hovo inkorporiranje u kuhinju. budući da su umjetničke vizije. uporedite izlive ljubavi na livadi i u auto­ mobilu. I ona je.

libido postaje manje »polimorfan«. a ne protiv njega. Tako je preduvjetovano ono što organizam spontano prihvaća kao ponuđeno. Pojedinac se mora adaptirati svijetu koji više. Uveliko je proširen niz društveno dozvoljenih i poželj­ nih zadovoljenja. Bez obzira na to koliko je kon­ trolirana mobilizacija instinktne energije (ponekad to seže i do znanstvenog ovladavanja libidom). već komplementar­ no deerotizaciji okolice. kozmetike i fizičke hi­ gijene. U mobilizaciji libida i upravljanju njime je. No. predodređenoj harmoniji između individualnih potreba i društveno traženih želja. Ono je omogućeno reduciranjem prljavog i teškog fizičkog rada. ciljeva i aspiracija. upotrebljavanje motorne kosilice trave i brza vožnja automobila. objekt organizacije. Funkcionalizam u svom artističkom vidu proizvodi taj trend. čini se. prinčeva i lordova — olakšava karijeru čak i manje istaknutih redova u zajednici biznisa. To je jedno od vanrednih ostvarenja industrijske civilizacije. pa je ovaj in­ tenziviran. To je »institucionalizirana desublimacija«. Veća sloboda djeluje u prilog sta­ tus quoa opće represije. Izgleda da je u mentalnom aparatu znatno snižena napetost između onog za čime se čezne i onog što je dozvoljeno. ta­ ko što ga raduje motorni čamac. Ona je vitalan faktor u sačinjanju autoritarne ličnosti našeg vremena. njihovo kontrahiranje. Ona također umanjuje potrebu za sublimacijom. manje sposoban za erotiziranje preko lokaliziranog seksualiteta. privlačne odjeće. i krši. razlog dobrovoljnoj koordinaciji s postojećim. često je zamijećeno da razvijena industrijska civiliza­ cija operira s ovećim stupnjem seksualne slobode — »ope­ rira« u tom smislu što ova postaje tržišna vrijednost i faktor društvenog ponašanja. Dućani i uredi se otvaraju i izlažu svoj personal po­ sredstvom ogromnih staklenih prozora. no. Tijelu je dozvoljeno da izloži svoja seksualna obilježja u svakodnevnom svijetu rada i u radnim odnosima iako ono nije prestalo biti instrument rada. Dakle. Ovo podruštvljavanje nije suprotno. Isto tako svaka sublimacija prihvaća društvene barijere. pa je tako postao podatljiviji (kontroliranom) zado­ voljenju. Zacijelo. već.82 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 83 nja. Za razliku od zadovoljstava u postojeće ukolotečene desublimacije. Zadovoljstvo harmonizi­ rano s postojećim rezultira podređivanjem. tehnološka stvarnost limitira djelokrug sublimacije. Zadovo­ ljenje je put koji rađa podređivanje i slabljenje ratia pro­ testa. Tako se umanjuje erotska. tako karakteristično za razvijenu industrijsku civilizaciju. moć društva ojačava sublimaciju. nesrećna svijest te moći već probija kroz alijenaciju. u unutrašnjem ure­ đaju je sve manje visokih blagajničkih pultova i neprovidnih pregrada. ne zahtijeva odricanje od najvlastitijih potreba — svijetu koji nije bitno neprijateljski. od­ sustvu terora. ali ih. pa princip realiteta ne traži više zamašnu i bolnu transformaciju instinktnih potreba. posredstvom tog zadovoljenja reduci­ ran je Princip Zadovoljstva — on je lišen svojih zahtjeva nepomirivih s postojećim društvom. bez obzira na to u kolikoj mjeri je ta kontrolirana mobilizacija potporanj status quou — ona zadovoljava i pojedinca. Iščezavanje privatnosti u masovnim stambenim ku- ćama i domovima predgrađa slama barijeru koja je ranije odvajala individualnu egzistenciju od javne i lakše razotkri­ va atraktivna svojstva tuđih žena i muževa. zahtjevima koje postavlja industrija oglašavanja itd. zadovo­ ljenja instinkata. Seksualno privlačne činovnice i prodavačice. utoliko što ne uključuje ekstenziranje i razvoj instinktnih potreba. a intenzivira seksualna ener­ gija. također. velikim dijelom. muška ljepota pomoćnika direktora i šefa odjela uvelike su podobne robe. Super-ego također cenzurira cenzora jer razvijena savjest re- . sublimacija čuva svijest ο odricanju koje repre­ sivno društvo nameće pojedincu i time čuva potrebu za oslo­ bođenjem. Cenzurirajući podsvjesno i prožimajući ga savješću. Tehnički progres i konfornije življenje dozvoljavaju sistematsko uključivanje libidinoznih komponenti u domenu proizvodnje i razmjene roba. a posjedovanje prikladne ljubavnice — nekad privilegija kra­ ljeva. i u sferi instinkata potvrđuje se tehnološko i političko pokorenje transcendirajućih faktora u ljudskoj egzistenciji. Seks je integriran u radne i javne odnose. dostupnošću jeftine. na­ protiv.

»posre- dovanoj«. ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta. refleksivnoj formi. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva. ojačava sretnu svijest. U svojim najpotpunijim formama. sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubij ana. u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. iz­ među primarnih i sekundarnih procesa. Konflikti nesrecnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. beskom­ promisna. Obratno. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. odvažno. No. Agresiv- . takvim kao što je umjetničko djelo. ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog.84 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUSTVO 85 gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. robovanja i zadovoljenja. kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. već u ontološkom smislu. bezuslovna. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja. i vice versa. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha. Nasuprot tome. s onu stranu društvenog morala. Tolstojeva Ana Karenjina. predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem υ fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi ukliučivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. No. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Bez prostora za svjesni razvoj. intelekta i instinkta. To je dio društva u kome se događa. ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. gubitak savjesti. ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoljenja. Geotheov Vahîverwandschaften. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksplo­ atacije. Sek­ sualnost nije iznimka. no nigdje nije negacija. odricanja i pobune. slobode i ugnjetavanja. seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj. Ali ona je apsolutna. u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma. desublimacija. Les Fleurs du Mal Baudelairea. te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. Bez sumnje. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. muževno i sladokusno. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. postoji penetrantna nesrećnost. Ono je s onu stranu dobra i zla. To je besko­ načno realističnije. frustracije i gađenja. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti. neinhibirano.

84

ČOVJEK

JEDNE

DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

85

gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. Obratno, gubitak savjesti, proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva, ojačava sretnu svijest, koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja; ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog, iz­ među primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim kao što je umjetničko djelo, sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu, razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoIjenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrećnost, a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha, frustracije i gađenja. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj, ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. No, ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. Konflikti nesrećnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra, Geotheov Vahlverwandschaften, Les Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, »posre-

dovanoj«, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom­ promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom, već u ontološkom smislu. Ono je s onu stranu dobra i zla, s onu stranu društvenog morala, te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubijana, u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom, u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma, kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. To je besko­ načno realističnije, odvažno, neinhibirano. To je dio društva u kome se događa, no nigdje nije negacija. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. muževno i sladokusno, sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil, jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksnloatacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek­ sualnost nije iznimka. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi uključivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem ο fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije, pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-

86

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

87

nost je na djelu u cijelom suvremenom industrijskom dru­ štvu. Da li je ona dosegla stupanj normalizacije kad se lju­ di navikavaju na rizik svog vlastitog istrebljenja i dezinte­ gracije u kursu normalne nacionalne spremnosti? Ili je to suglašavanje potpuno zasnovano u njihovoj nemoći da do­ gađanja značajnije uplivišu? U svakom slučaju, rizik izbježljive destrukcije koju je čovjek sačinio postaje normalan dio mentalnog i materijalnog obitovališta ljudi pa ne može više služiti za optuživanje i opovrgavanje postojećeg društvenog sistema, štaviše, kao dio njihovog svakodnevnog domaćinstva, čak ih može vezati za sistem. Dovoljno je transparentna eko­ nomska i politička povezanost između apsolutnog neprijatelja i visokog životnog standarda (te željenog stupnja zaposleno­ sti), ali ona je i dovoljno racionalna da bude prihvaćena. Pod pretpostavkom da je rušilački nagon (u konačnoj analizi: instinkt smrti) značajna komponenta energije koja hrani tehničko pokorenje čovjeka i prirode, razvoj sposob­ nosti društva da manipulira tehničkim progresom povećava, također, njegovu sposobnost da manipulira tim instinktom i da ga kontrolira, tj. da ga zadovolji »proizvodno«. Tad bi dru­ štvena kohezija ojačala do najdubljih instinktnih korjenova. Žrtve bi primale najveći rizik, a čak i fakat rata ne samo uz bespomoćno prihvaćanje već, također, s povlađivanjem instin kata. I ovdje bismo imali kontroliranu desublimaciju. Institucionalizirana desublimacija se tako javlja kao aspekat »upokorenja transcendencije« postignutog u jednodi­ menzionalnom društvu. Iste su tendencije društva u domeni politike i kulture i u sferi instinkata — reduciranje i čak ap­ sorbiranje opozicije (kvalitativna razlika!). Rezultat je atro­ fija mentalnih organa u pronicanju protivurječnosti i alterna­ tiva, pa srećna svijest dominira u jednoj preostaloj dimenziji tehnološkog ratia. Ona odražava vjerovanja da je stvarnost racionalna i da postojeći sistem, uprkos svemu, snabdijeva dobrima. Ljudi su usmjereni tako da u proizvodnom aparatu nalaze djelotvo­ ran pokretač misli i akcije kome njihova vlastita misao i ak­ cija može i mora biti izručena. U tom transferiranju aparat

preuzima ulogu moralnog faktora. Savjest je apsolvirana reifikacijom, općom nužnošću stvari. U toj općoj nužnosti nema mjesta za krivnju. Jedan čovjek može signalizirati likvidiranje stotina i hiljada ljudi, i tad se proglasiti slobodnim od svake grižnje savjesti, te živ­ jeti sretno navijeke poslije toga. Antifašističke snage koje su bile fašizam na bojnim poljima žanju beneficije nacističkih naučenjaka, generala i inženjera; oni imaju historijsku pred­ nost onog koji stiže kasno. Počinje preokretanje užasa kon­ centracionih logora u prakticiranje privikavanja ljudi na ab­ normalne uslove — život ljudi pod zemljom i svakodnevno pri­ manje radioaktivne hrane. Kršćanski ministar izjavljuje da ne protivuriječi kršćanskim principima da se svim raspolo­ živim sredstvima spriječi ulazak susjeda u sklonište od bom­ bardiranja. Jedan drugi kršćanski minisatr oponira svom kolegi i kaže da protivurječi. Tko je u pravu? Ponovo se ra­ zotkriva neutralnost tehnološkog ratia, u politici i iznad po­ litike, i ponovo se ona razotkriva kao hinjena — jer u oba slučaja služi politici dominacije. »Svijet koncentracionih logora . . . nije bio iznimno monstruozno društvo. Ono što smo tamo vidjeli bila je slika i, u izvjesnom smislu, kvintesencija paklenog društva u koje smo gurani svaki dan.« 1 7 ) Izgleda da čak i najluđi prestupi mogu biti potisnu­ ti na takav način da kao praktički ciljevi prestaju biti opasnost za društvo. Ili, ako njihovo izbijanje vodi funkcio­ nalnim neprilikama pojedinca (kao u slučaju pilota Hirošime), ono ne narušava funkcioniranje društva. Bolnica za duševno oboljele sređuje uznemirenja.
17 ) E . Ionesco u N o u v e l l e R e v u e F r a n ç a i s e , juli 1956. prema citatu u L o n d o n T i m e s L i t e r a r y S u p p l e m e n t , 4. m a r t 1960. H e r m a n Kahn predlaže u RAND istraživanju 1959 (RM-2206-RC) »da bi trebalo preispitati preživljavanje stanovništva u okolini sličnoj prenapučenim skloništima (koncentracioni logori, ruska i njemačka upotreba prenapučenih teretnih vagona, brodova za trupe, prepunjenih zatvora . . . itd.). Tu bi se mogli naći korisni orijentacioni principi koji bi mogli biti adaptirani na program skloništa.«

88

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

89

Sretna svijest nema granica — ona priređuje igre smr­ ću i razaranjem u kojima se miješaju zabave, timski rad i strateški značaj u društvenu harmoniju koja nagrađuje. Kom­ panija Rand, koja objedinjuje učenje, istraživanje, vojsku, klimu i dobar život, izvještava ο takvoj igri u stilu dovinjavanja, u svojim »RAND-om News«, torn 9, br. 1. pod naslovom BOLJE SIGURAN NEGO POŽALITI. Projektili zveče, Η-bomba čeka i sateliti lete, a problem je »kako oču­ vati naciju i slobodni svijet«. Sve to zabrinjava vojne planere jer »troškovi rizikovanja, eksperimentiranja i eventualne po­ greške mogu biti strašno visoki«. No, tad ulazi RAND; RAND pruža olakšanje i »izumi poput RAND-ovog SIGURNOSNOG dolaze na scenu«. Slika na kojoj su prezentirani neklasificirana je. To je slika na kojoj »svijet postaje mapa, rakete puki simboli (živjela utješna moć simbolizma!), a ratovi ništa doli (ništa doli) planovi i kalkulacije zapisani na p a p i r u . . . « Na toj slici je RAND preoblikovao svijet u interesantnu tehnolo­ gijsku igru, i čovjek može odahnuti — »vojni planeri mogu postići vrijedno .sintetičko' iskustvo bez rizika«. Igranje igre Da bi se igra razumjela, treba uzeti učešće, jer razu­ mijevanje je »u iskustvu«. Kako sigurnosni igrači dolaze iz gotovo svakog odjela RAND-a, a isto tako iz zrakoplovnih snaga, možemo tu, u Plavom timu, naći fizičara, inženjera, ekonomistu. Crveni tim će predstavljati slična pomiješana grupa. Prvi dan je utrošen u razabiranju ο čemu se radi u igri i u učenju njenih pravila, u glavnim crtama. Kad timovi ko­ načno sjede oko mapa, svaki u svojoj sobi, igra počinje. Svaki tim prima stavke svoje politike od direktora igre. Te stavke, koje obično priprema član kontrolne grupe, daju procjenu svjetske situacije u vrijeme igranja, informacije ο politici pro­ tivničkog tima, objektivnu situaciju s kojom će se tim su­ sresti i budžet tima. (Politika se mijenja za svaku igru da bi bila istražena široka skala strateških mogućnosti.) U našoj hipotetičkoj igri zadatak plavih ie da zadrže sposobnost zastrašivanja protivnika za cijelo vrijeme igre —

to jest da održe snagu koja je u stanju da odbije crvene, tako da crveni tim neće biti voljan da rizikuje napad. (Plavi dobivaju, također, informacije ο politici crvenih.) Kurs crvenih je da ostvare nadjačanje snaga plavih. Budžeti plavih i crvenih se upoređuju sa stvarnim bu­ džetom obrane . . . Utješno je čuti da igra teče od 1961. g. kod RAND-a, »dolje, u našem labirintnom suterenu negdje ispod buffeta« i da »jelovnici u sobama plavih i crvenih nabrajaju raspolo­ živa oružja i tehničku opremu što ih kupuju timovi . . . U svemu oko sedamdeset tačaka . . .«. Tu je i »direktor igre«, koji tumači pravila igre, jer, iako »knjiga pravila, kompleti­ rana dijagramima i ilustracijama, ima 66 strana«, problemi neizbježno niču tokom igre. Direktor igre ima i jednu drugu značajnu funkciju: »bez prethodnog upoznavanja igrača« on »oglašava rat da bi postigao mjeru efikasnosti postojećih voj­ nih snaga«. No, sad naslov poglavlja najavljuje »kava, kolač i ideje«. Odmor! »Igra se nastavlja kroz preostale periode — do 1972. g., kad se završava. Tad plavi i crveni tim sahra­ njuju projektile i sjedaju skupa uz kavu i kolač na ,post mor­ tem' sjednicu«. No, nemojte odviše relaksirati: postoji »jedna stvarna svjetska situacija koja ne može efikasno biti transponirana u SIGURNOSNO«, a to je »pregovaranje«. Zahvalni smo za to: jedna nada koja preostaje u faktičnoj svjetskoj situaciji je iznad dohvata RAND-a. Očito je da u sferi sretne svijesti nema mjesta osjećaju krivnje, a kalkul se brine za savjest. Kad je cjelina u pitanju, nema zlodjela osim odbacivanja cjeline ili odustajanja od nje­ ne odbrane. Zlodjelo, krivnja i osjećaj krivnje postaju pri­ vatna stvar. Freud je u individualnoj psihi razotkrio zlo­ djela čovječanstva, u individualnom slučaju povijesti, povi­ jest svega. Ta fatalna sveza je uspješno potisnuta. Oni koji se identificiraju s cjelinom, oni instalirani kao vođe i branitelji cjeline mogu praviti pogreške, no, oni ne mogu činiti krivo — oni nisu krivci. Oni mogu postati krivi ponovo kad pre­ stane to identificiranje, kad nestanu.

Galbraith. esencije i egzistencije. Bez tih posredovanja jezik tendira ka izražavanju i proiz­ vođenju neposredne identifikacije uma i činjenice. koja smo sreli kao obilježja operacionalizma 2 ). primitivnijim stupnjevima. Rasuđivanje je lišeno posre­ dovanja. Rata uništenja još nije bilo. Isto tako. koja su stupnjevi procesa spoznaje i kognitivnog procjenjivanja. 30. autoritarni i ritualni ele­ menti prožimaju govor i jezik. upravo kao što intelektualni napisi mogu proizvesti samo paraliteraturu. On je nov zato što je racionalan u tolikoj mjeri da je bez presedana.« Roland Barthes Sretna svijest — vjerovanje da je stvarnost racionalna i da dani sistem isporučuje dobra — odražava novi konformi­ zam. jedan vid tehnološke racionalnosti preveden u društveno ponašanje. Inače vlada mir. no. »zajednica je suviše bogata da bi morala paziti!« 1 ) Jezik totalnog upravljanja 4. Ova identificiranja. U tim navikama mišljenja izražena je tendencija išče­ zavanja napetosti između pojave i realiteta. jer rat je rat. 195fi. ο sistematskom stvaranju pozitivnog mišljenja i djelovanja. Tortura je ponovo uvedena kao normalna stvar. str %. dijalektičnih moda mišljenja i tehnološkog ponašanja ili društvenih »navika mišljenja«. Capitalism. Njegov jezik svje­ doči ο identifikaciji i unificiranju. de­ monstriranja i kritike povlače se pred parcijaliziranjem. kritičke pojmove. koji se odigrava na rubovima civiliziranog svijeta. u kolonijalnom ratu.JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 91 panja demonstriraju njegovo izobilje i »visoki stupanj blago­ stanja«. ZATVARANJE UNIVERZUMA RASUĐIVANJA »U sadašnjem stanju historije svaki politički na­ pis može samo potvrditi univerzum javnog poretka. 1 ) J o h n K . U predominantnim na­ činima govora javlja se kontrast između dvodimenzionalnih. apsobirajući opoziciju. taj rat je na rubovima — on razara samo »nerazvijene« zem­ lje. . fakta i činioca. i time ih transcendiraju. razaranje sredstava i porast rasi- Ovu vrstu dobrobiti — proizvodna superstruktura nad nesrećnom bazom društva — prožimaju »sredstva komunika­ cije« koja posreduje između gospodara i ο njima ovisnih. a nacistički koncentracioni logori su likvidirani. Boston. A m e r i c a n Houghton Mifflin. istine i postojeće istine. Društvo iz­ ražava svoja potraživanja direktno u jezičnom materijalu. stvari i njene funkci­ je. Nadalje. Agensi publiciteta oblikuju univerzum komunikacije u kome se izražava jednodimenzionalno ponašanje. Ovdje funkcionaliziranje jezika poma­ že da se suzbiju nekonformistički elementi iz strukture i kre­ tanja govora. Magični. društvo koje produžava i poboljšava život sistematični je nego ikad prije. po­ tvrđivanjem i imitacijom. Podržava društvo koje je reduciralo — a u najrazvijenim područjima eliminiralo — nerazumnosti pri­ padne ranijim. ponovo se javljaju kao obilježja rasuđivanja u društvenom ponašanju. ο sinhroniziranom napadu na transcendentne. Sretna svijest otklanja svaku vezu. A tamo se prakticira mirne savjesti. Elementi autonomnosti. igraju­ ći se sa kontradikcijom — ono demonstrira superiornost svo­ je kulture. Efikasnost i produktivnost ovog društva ga svakodnev­ no opravdava za silu nad čovjekom koju je provelo. supstancije i atributa. gube svoju autentičnu lingvističku rerpezentaciju. Asimi­ lirajući sve čega se dotakne. 2 ) Pogledaj str. no. oktrivanja. Pogođeni su i Vokabular i sintaksa. koja se više ne usudi reći svoje ime. Pojmovi koji proniču činjenice.

Nazivi stvari nisu samo »indikativ­ ni za način njihova funkcioniranja« već njihov (aktualni) način funkcioniranja. ) Pogledaj str. riječi sve više apsorbi­ raju pojmove. »boob tube« (budalasta cijev) televizija. To su termini koji iz­ riču predmete i oruđa svakodnevnog života. ) Stanley Gerr. Konstantno ulivane u svijest primaoca.* No. kao da će odbijanje i revolt. U centralnim tačkama danog univerzuma javnog rasu­ đivanja javljaju se analitičke propozicije koje same sebe kva­ lificiraju. istovremeno za njihov način funkcioniranja i za nazive svoj­ stava i procesa simboličnih za aparat upotrijebljen da se stvari otkriju i proizvedu« 4 ). P h i l o s o p h y o f S c i e n c e . 4 3 Kao obviknutost mišljenja van znanstvenog i tehničkog jezika ovakvo rezoniranje izražava specifičan društveni i po­ litički biheviorizam. U bihevioralnom svijetu riječi i pojmovi tendiraju koincidiranju. izbiti u vokabularu koji naziva stvari njihovim imenom: »headshrinker«. To je riječ koja zapovijeda i organizira. Ova lingvistička forma ide na uštrb razvijanja značenja. man. tj. 5 ) Ibidem *) U američkom slengu »head-shrinker« (onaj koji suzuje gla­ vu) izraz je za psihijatra. Ovi izrazi su opće razumljivi tako da njihovo golo javljanje proizvodi respons (lingvistički ili operacionalni) adekvatan kontekstu u kome su rečeni. »jednakost«. određen niz at») Pogledaj str. negiranje svoga kodificiranog i deklariranog značenja. vlade i mašine. . savladani u političkoj sferi. Ovdje funkcionalizacija jezika izražava stezanje značenja što ima političku konotaciju. nagovara ljude da rade. drugačijim jezikom govore laboratoriji odbrane i službenici egzekutive. Imenica vla­ da rečenicom na autoritaran i totalitaran način i rečenica postaje deklaracija koju treba prihvatiti — ona suzbija de­ monstriranje. Ovo je tehnološko rezonira­ 5 nje koje tendira »identificiranju stvari i njihovih funkcija« ). kao propozicijske for­ me u postojećem političkom rasuđivanju koje same sebi daju važenje 6 ). 32. 31. one rezultiraju njegovim zatvaranjem u krug uslova nametnutih formulom. »think tank«. go­ ne«. kvalificiranje. »think tank« (kanta za mo­ zak) mozak. te »gone. Sasvim je drugačije s izrazima koji označavaju stvari i događaje s onu stranu tog nekontroverznog konteksta. Pokušat ću u ovom poglavlju da ilustriram taj stil. vidljivu prirodu. »beat it« znači: gubi se. Bez sumnje. Obilježje operacionalizma — da se pojam učini sino­ nimom dane skupine operacija 3 ) —javlja se ponovo u lingvis­ tičkoj tendenciji »da imena stvari treba smatrati indikativnim. vitalne potrebe i htijenja. komu­ nikacija tako isključuje genuini razvoj značenja. To je sintaksa u kojoj je struktura rečenice skraćena i kondenzirana na takav način da ne ostaje napetost. eksperti za efikasnost i glasnogovornici političke lakirovke (koji snabdijevaju vođe odgovarajućim uresivanjem). »boob tube«.92 ČOVJEK ÎEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 93 ne bez opozicije. 156. Kao da običan čovjek (ili njegov anoni­ man govornik) u svom govoru želi potvrditi svoju humanost nasuprot postojećim silama. »dig it« — shvaćati. Op. »gone man gone« — u transu. ekstreman. Takve imenice kao što su »sloboda«. Već sam se osvrnuo na hipoteze. »Language and Science«. Izgle­ da da zasada ovima pripada posljednja riječ. standardizirano (reakcija). April 1942. analitički. Ona je prenesena u stil koji je dostojna lingvisti­ čka kreacija. Rijetko su sleng i kolokvijalan govor bili tako kreativni. »egghead« (jajoglavac) znači intelektualac. str. One funkcioniraju poput magično-ritualnih formu­ la. »demokracija« i »mir« impliciraju. prev. »prostora« između dijelova rečenice. Upada u oči popularni jezik svojim prko­ snim i neposlušnim humorom u odnosu na oficijelno i poluoficijelno rasuđivanje. i »egghead«. Pojam nema drugog sadržaja doli onog mode­ liranog riječju u publicističkoj i standardiziranoj upotrebi. kontrolori i menedžeri. takođe. ili preciznije. kupuju i prihvaćaju. Riječ po­ staje kliše i kao kliše upravlja govorom i pisanjem. »beat it« i »dig it«. određuje i »zatvara« značenje stvari isključujući druge načine funkcioniranja. a riječ treba da nema drugačiji respons doli ponašanje uskla­ đeno s publicistikom. svaki jezik sadrži bezbrojne izraze koji ne zahtijevaju razvijanje njihova značenja.

Ovakva lingvistička i politička obilježja datiraju mnogo prije Orwella. Univerzum rasuđivanja u kome su pomirene suprotno­ sti ima čvrstu bazu za takvo sjedinjenje — beneficijelnu ra­ zornost. bučna kon­ tradikcija je postala shema govora i publiciteta. i logika i jezik postaju savršeno razumljivi kad čujemo da je cijena nuklearne podmornice naoružane projektilima 120. prosperiteta i potencijalnog uništenja. indivi­ duum. Analitička struktura odvaja imenicu. zaprečeno izražavanje činjenice da je predominantan mod slo­ bode sužanjstvo i da je predominantan mod jednakosti na­ metnuta nejednakost. biznisa i nacio­ nalne moći. Decembar 1 . bez sumnje. Ova najava programa razotkriva povezanost u manje ideologij­ skoj formi nego što je ona obično dopuštena. terminima radnici i seljaci. Ibidem. Sasvim je udomaćeno to da se partija koja radi za odbranu i rast kapitalizma naziva »socijalistička«. Ritualiziran pojam je učinjen imunim spram kontradik­ cije. Totalna komercijalizacija spaja one sfere života koje su ranije bile antagonističke.000. Otvorena. izbori.94 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 95 ributa koji se beziznimno pridijevaju kad je dotična imenica izgovorena ili napisana. inicijativa. te falsificirani izbori »slobod­ ni«. Unificiranje suprotnosti što karakterizira komercijalni i politički stil. Ibidem. Rezultat je poznati orwellianski jezik (»mir je rat« i »rat je mir« itd. u stvari. U takvom univerzumu javnog rasuđivanja jezik se kreće u sinonimima i tautologijama.000 dolara i da je model skloništa po 1. . Pokušat ću da pokažem da su »čista bomba« i »neopasne radioaktivne padavine« samo ekstremne kreacije normalnog stila. samo jezik terorističkog totalitarizma. Društvena igra — op. Strindbergov Ples smrti«9) slučajno je promakla istina. 1960. izgradnja ko­ munizma i socijalizma. jest jedan od mnogih načina kojima se rasu7 8 ) ) 9 ) *) N e w Y o r k T i m e s . a des­ potska vlada »demokratska«. one se reprodu­ ciraju bez pucanja društvenog sistema. ili. od onih njezinih sadržaja koji bi obezvažili. po kojoj se ravnaju druge riječi. omeli prih­ vaćenu upotrebu imenice u iskazima politike i javnog mnje­ nja. ili je propaganda. »projektil« i »harmonija« nepomirljive protivurječnosti i da nema ni logike ni jezika koji bi bili u stanju ispravno objediniti luksuz i atomske radijacije. iako su sredstva potkrepljivani a istine i stupnjevi kažnjava­ nja veoma različiti. koji je. Naslovi poput »Radnik traži harmoniju projektila« 7 ) i oglasi poput »Luksuzno sklonište od radio­ aktivnih padavina« 8 ) još uvijek mogu evocirati naivnu reak­ ciju da su »radnik«. Tako je određenjem tih poj om va. Važenje nije primarno u činjenici da je to jezik prodaje (izgleda da biznis sa skloništima od posljedica atomskog bombardiranja nije bio tako dobar). nikad ne ide ka kvalitativnoj razlici. kontradikcija sad postaje princip logike manipu­ liranja — realistička karikatura dijalektike. Širenje i efikasnost ovog jezika potvrđuje trijumf društva nad protivurječnostima sadržanim u njemu. Sintaksa kra­ tica proklamira pomirenje suprotnosti tako što ih spaja u čvr­ ste i udomaćene strukture. Na Zapadu je analitička predikacija s terminima slobodno preduzimanje. prev. zatvorenim termini­ ma onih moći koje oblikuju odnosni univerzum rasuđivanja. društva s tehnološkim ovladavanjem du­ hom i materijom. a ovo jedinjenje se izraža­ va u neometanom ligvističkom spajanju onih dijelova govo­ ra koji se sukobljuju. Novembar 7. na Istoku. već kad je uključena u imenicu.000 dolara opremljen tepisima.). prikrivanje njihova monstruozna sadržaja. 1960. Logika je to dru­ štva koje sebi može dozvoliti da raspolaže logikom i da se igra destrukcijom. Na obje strane je oponiranje događanju koje bi sezalo preko zatvorene analitičke strukture neispravno. već u tome što on proizvodi neposred­ no identificiranje posebnih i općih interesa. U kazali­ šnoj najavi »Posebna večernja predstava povodom izbora. u najmanju ruku. Nekad smatrana glavnim logičnim prestupom. Relativno novo je opće prihvaćanje ovih laži u javno i privatno mnijenje. 1960. Novembar 2. ukidanje neprijateljskih klasa. Ništa manje nije orwellian­ ski kad kontradikcija nije eksplicitna. No. Veliki dio javno govorene i štampane riječi čini se nedovoljno prekondicioniranom čovjeku kraj­ nje nadrealistički. scrabbleom* i TV aparatima.

»miru«. Ova je u ne­ posrednom odnosu s primaocem — bez distancije statusa. isto tako. 1981. Stalno sparivanje određne imenice s istim »objašnjavajućim« pridjevima i svojstvima čini rečenicu hipnotičnom for­ mulom koja. službe. »vaša« najdraža robna kuća. 1961. konsekvencije prelaze relativno bezopasnu sfe­ ru trgovanja i prilično su ozbiljne. str. »vaše« novine. 11 ) Pogledaj Leo Lowenthal. Paris. Dobro je to poznata tehnika industrijske propagande. L i t e r a t u r e . egipatski Naser. ovo rasuđavanje se zatvara spram svih drugih rasuđivanja koja ni­ su na njegovom vlastitom stanovištu. poziva »vas« itd. Bilo da se govori ο »slobodi«. Editions du Seuil. stavova. dakako. i dalje. aspiracija. »gospođici Rheingold«. str. ipak njegov jezik svjedoči ο represiv­ nom karakteru tog jedinstva. odnosno slušalac. Prentice-Hall. treba da asocira (i on zaista aso­ cira) fiksiranu strukturu institucija. to je doneseno »vama«. On ne misli ο bitno drugačijim (i moguće istinskim) eksplikacijama imenice. Jednaka familijarnost je utvrđena posredstvom personaliziranog jezika koji igra značajnu ulogu u razvijenoj ko­ munikaciji 1 1 ). Ona je istovremeno obojena lažnom familijarnošću — rezultat konstantnog ponavljanja i vješto sa­ činjenog popularnog usmjerenja komunikacije. U najrazvijenijim sektorima funkcionalne i manipuli­ rane komunikacije jezik nameće istinski zapanjujućim kon­ strukcijama identificiranje osobe i funkcije. 1953. . Kako mogu protest i odbijanje naći pravu riječ kad organi postojećeg poretka priznaju i oglašavaju da je mir zapravo ivica rata. spavaće sobe ili protsorije za dnevni boravak. Uspjeh indicira to da ovakav jezik proizvodi samoidentificiranje pojedinaca s funkcijama koje izvode oni i drugi. utvrđen način. Mala je razlika u tome da li onaj kome se tako obraća to vjeruje ili ne vjeruje. da fundamentalna oružja nose ozna­ ke svojih cijena (u kojima je. To je »vaš« član kongresa. sadržan i profit). Tjednik Time može poslužiti kao ekstreman primjer tog smjera. Predikacija postaje recept. neintelektualni guverner . Složenica atributivne konstrukcije stvara utvrđen sindrom: »Georgijanski samovoljni. Predstavljeni su kao Byurd Virdžinije. Svima im je zajedničko zatvaranje i skraćenje sin­ takse što odsijeca razvoj značenja. P o p u l a r C u l ­ t u r e a n d S o c i e t y . str. 161. Govorni i pisani jezik je grupiran oko »čvrsto fiksiranih pravaca« i »atraktivnosti« što posre­ duju tipificiranje. Upotreba posvojnih oblika prikazuje pojedince kao puk aneks njiho­ va mjesta.« 10 ) Roland Barthcs. čitalac. bloki­ ran razvoj sadržaja. i dalje. To je jezik konstrukcija ko­ je nameću primaocu iskrivljeno i skraćeno značenje. gdje se takav jezik metodički upotrebljava za »udomaćenje određenih sli­ ka« koje se usijecaju u svijet i u proizvod i pomažu da se prodaju ljudi i robe. Određenja poprimaju for­ mu sugestivnih zapovijedi — ona su više evokativna negoli demostrativna. i Richard Hoggart. fiksira značenje u svi­ jesti primaoca. Manife­ stirajući protivuriječnosti koje označavaju njegovu istinu. Kako je to jezik istovremeno »pripitomljavanja i glo­ rifikacije« I 0 ) . Svojom sposobnošću da asimilira sve druge pozicije u svoje vlastite ono pruža mogućnosti kombiniranja najveće tolerancije s najvećom uniformnošću. da sklonište od bombardiranja treba da pruži udobnost. Blough SAD čelika. »vaša« autocesta. primanje onog što se nudi u formi u kojoj je servirano. T h e U s e s o f L i t e r a c y . prošlog tjedna imao je sve pripremljeno za jedan od svojih divljih. 33. stan­ dardizirane i opće stvari i funkcije predstavljene kao »speci­ jalno za vas«. političkih zborova. naobrazbe i radnog mjesta — pogađa ga u neslužbenoj atmo­ sferi kuhinje. . Analitička predikacija je takva represivna konstrukci­ ja. beskonačno ponavljana. a.96 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 97 đivanje i komunikacija imuniziraju protiv izraza protesta i odbijanja. . Beacon Press. L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e . Na taj način su nametnute. 109. treba i da reagira na specifičan. sva komunikacija ima hipnotički karakter. ili »simpatičnom čovjeku«. Kasnije ćemo ispitati dru­ ge konstrukcije u kojima se razotkriva autoritarni karakter jezika. »komunistu«. a stvara fiksirana obličja koja se nameću premoćnom i krutom konkretnošću. poslodavca ili poduzeća. No. Boston.

Rinehart and Winston. dok bi se pri jasnom percipiranju znače­ nja kratice moglo postaviti pitanje ο članstvu Grčke i Tur­ ske. korumpirano. aug. Adlai Stevenson i drugi. Struktura ne daje mje­ sta distinkciji. AFL-CIO. Nakon tako zadobivenog dominira­ nja personaliziranih i hipnotičkih obrisa. 1960. NATO ne ističe pakt nacija sje­ vernog Atlantika. Akademija slo­ bode. nadmoćnu cjelinu. str. SSSR skraćuje socijalistički i sovjetski. koji konstantno nameće odraze. No. »Stvar Identificira­ na sa svojom funkcijom« realnija je od stvari koja se razli­ kuje od funkcije. onaj koji živi život rađa Η-bombu za uništenje života. citirana u T h e N a t i o n . bez vezice. Struktura koja se nameće ujedinjuje aktere i akcije nasilja. diferencijaciji značenja: ona se kreće i živi samo kao cjelina. zaštite i propagande u istu silu. 1960. Izgleda da su ljudi koji govore i prihvaćaju ta­ kav jezik imuni spram svega i prijemljivi na sve. »bikorameni projektilaš von Braun«.98 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 99 Guverner 1 2 ). Skraćiva­ nje vezicom (eksplicitno ili neeksplicitno) ne izmiruje uvijek nepomirljivo. Takvo identificiranje može biti le*) Atomic Energy Commission — op. suprotstavlja se razvoju i izražavanju pojmo­ va. a SEATO od eventualnog objašnjenja činje­ nice da neke jugoistočne države Azije ne pripadaju toj orga­ nizaciji. 13 ) Posljednja tri podatka s u citirana u T h e N a t i o n . Većina ovih kratica je sasvim razumna i opravdana na osnovu dužine neskraćenih oznaka. 14 ) Sugestija magazina L i f e . koji zaprečuju diferenci­ jaciju. NATO. manje-više. Pogledaj J o h n K. »znan­ stveno-vojni« povezuje napore za smanjenje strepnji i strada­ nja sa službom koja ih stvara. ipak. često je kombinacija sasvim blaga — kao u slu12 ) Izjava se ne odnosi na sadašnjeg guvernera već na Mr. rezultat je sličan. eto. animirajuću dinamiku. i nije obavezno. Kad je jednom po­ stalo oficijelan Vokabular. 22. f e b . njegova funkcija. »otac Η-bombe«. — ne može biti drugačije. a »sankcioniran« od strane intelektu­ alaca. DDR demokrat­ ska. DDR itd. . Jessup. Naracija je oču­ vana u dobro publiciranom okviru. Holt. 20. To i ovdje rezultira magičnim i hipnotičkim djelova­ njem — projekcijama koje pronose neodoljivo jedinstvo. Čovjeka i stvar vidimo u operaciji. Na primjer: »četkasto-obrvi« Teller. moći. pak. razvoju. političkim i vojnim frazama. P r e m a Davidu Sarnoffu. konstantno ponavljan u općerasprostranjenoj upotrebi. takođe SSSR. članak može prosli­ jediti na davanje čak i bitnih informacija. Bilješka ο skraćivanju. ljudski inte­ resantne priče određene politikom izdavača. Kratice označavaju samo ono što je institucionalizirano na takav način da je transcendirajuća konotacija odsječena. netko bi se mogao usuditi da u nekima od njih vidi »lu­ kavstvo uma« — skraćivanje treba da pomogne kako bi se potisnula neželjena pitanja. AEC*. Možda nije slučajno da su ovakve konstrukcije osobito česte u teh­ nološkim. 1958. Ovaj jezik. Izrazi koji označava­ ju posve drugačija područja i kvalitete sagnani su u čvrstu. Ili. Talmadgea. »znanstveno-vojni banket« 1 3 ) i »nuklearni-pogon odašiljač-projektila« podmornica. Široko je rasprostranjena upotreba kratica s vezicom. U svojoj neposrednosti i direktnosti on koči pojmovno mišljenje i tako mišljenje uopće. Pa. dok je AEC sa­ mo jedna administrativna agencija među mnogim drugima. a jezični izraz te identifikacije (u funkcio­ nalnoj imenici i u mnogim formama sintakse skraćenica) tvori bazičan Vokabular i sintaksu. opterećeno. i samo u operaciji. UN. har­ moniju protivurječnosti. koje. Kongres treba uskoro da donese uredbu ο osnutku takve akademije. u koju spadaju specijalisti hladnog rata 1 4 ) i »čista bom­ ba« — pridaje destrukciji svojstvo moralnog i fizičkog integriteta. fizička obilježja i nje­ gova politička praksa sliveni su u nerazdvojivu i nepromjen­ ljivu strukturu koja svojom prirodnom nevinošću i neposred­ nošću ovladava čitaočevom sviješću. Tako voljen otac koji ulijeva strah. Taj stil je nadmoćna konkretnost. čaju »projektilaš bikovskih ramena« — ona prenosi ili pri­ jetnju ili. T h e N a t i o n a l P u r p o s e (sačinjeno pod nad­ zorom i uz pomoć uredništva magazina L i f e . 58. New York. UN oslobađa od naglašavanja ujedinjenosti. separaciju i distinkciju. AFL-CIO pokopava radikalne političke razlike koje su nekad razdvajale ove dvije organizacije. izgubilo je svoju kognitivnu vrijednost i služi samo prepoznavanju fakata nepostavljenih u pitanje. prev. Zna­ čenje je fiksno. Jer pojam ne identificira stvar s jednom funkcijom.

Insistiranje na filozofskim elementima u gramatici. operacionalna i tehnološka određenja su specifična upotreba pojmova za specifične svrhe. pokazuje sadržaje koji su potisnuti u funkcionalnom jeziku. v . niti egzistira kao entitet prije i izvan svojih predikata. logičkog i ontološkog »subjekta«. prije svega. identificiranje stvari (i osobe) s nje­ nom funkcijom — to su tendencije koje razotkrivaju jedno­ dimenzionalan duh u jeziku kojim on govori. ali ostaje različit od njih. Riječima Wilhelma von Humboldta: imenica kao gra­ matički subjekat označava nešto što »može ući u određene 15 odnose« ). negativne. Berlin. utvrđuju i izvode. Kad jezično ponašanje blokira razvoj pojma. već ο samoj munji koja udara«. gramatički subjekt rečenica jest. ona je nji­ hova »univerzalna« i supstantivna srž. imunost spram kontradikcija. Ako subjekt nije vlastita imenica.iran. des . U svom vlastitom razvoju je dijalektička mi­ sao došla do poimanja povijesnog karaktera protivurječnosti 16 ) Pogledaj u vezi s filozofijom gramatike i dijalektičkom lo­ gikom Hegelov koncept »supstancije kao subjekta« i »spekulativne re­ čenice« u Prodeovoru F e n o m e n o l o g i j i d u h a . koja transcendira bihevioralan plan i povezuje lingvističke kategorije s ontolo­ škim. on razlikuje ono što je stvar od kontigentnih funkcija stvari u postojećem realitetu. već se konstituira u njima — rezultat je procesa posredovanja izraženog u rečenici 1 6 ). opozicione elemente uma. funkcijama i kvalitetima koje rečenica predicira subjektu. ona ostaje to što jest u tim odnosima i »protiv« njih. potencijalnosti i aktualnosti — ulaženje negativnih logičkih određenja u po­ zitivna. pojam odriče identi­ fikaciju stvari s njenom funkcijom. U njemu operacionalni i bihevioralni razum absorbira transcendentne. 17 ) U poglavlju V. Predominantne tendencije govora koje odbijaju ova razlikovanja izražavaju promjene u načinu mišljenja ο kojima smo raspravljali u prethodnim poglavljima — funkcionali'. ono suzbija prepoznavanje činilaca iza činjenica. unificiran jezik kratica jest jezik jednodimenzionalne mi­ sli. Reduciranje pojma na fiksne odraze. esencije i pojave. »supstancija«. koji rečenica određuje u posebnom stanju funkcije. O b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . Humboldt. No. U društvu i za društvo je od vitalnog zna­ čaja ova organizacija funkcionalnog rasuđivanja. Aludirao sam na filozofiju gramatike da bih osvijetlio razmjer u kome jezična skraćenja indiciraju kratkoću misli koju ona. pokazat ću sažeto razlike spram klasične filozofije gramatike. kad se predaje ne­ posrednim činjenicama. već ga definira kao biće u dotičnom stanju. Sinteza propozicije po­ vezuje radnju (ili stanje) sa subjektom tako da je subjekt oz­ načen kao akter (ili nosilac) pa se razlikuje od stanja ili fun­ kcije u kojoj se nalazi u određenom slučaju. 15 ra u stanja i funkcije. apstraktna misao. 17 Ja ću raspravljati ) ο tim elementima u odnosu na na­ petost »jest« i »treba da«. vršenju određene funkcije. ona ga ne rastva) W . a možda i jedini smisao operacionalnih i tehnolo­ ških pojmova. Prema toj filozofiji. Unificiran funkcionalni je­ zik je nepomirivo antikritičan i antidijalektičan. a realitet je prisutan u obje. dok dijalektički pojmovi razvijaju zbiljske proturječnosti. 1936. Pret­ hodno svojoj operacionalnoj upotrebi. str. Da bih ilustrirao novum takvog jezika. a time suzbija i saznanje činjenica i njihova povijesna sadržaja. na povezanosti gramati­ čkog. univerzal­ no. 254. no. Kad rečenica daje određenje svog subjekta. misli subjekt koji je »prešao u akciju«. on je više od imenice: on imenuje koncept stvari. i to ostaje u različitim stanjima. Održavana napetost prožima dvodimenzionalni uni­ verzum rasuđivanja u kome je na djelu kritička. zaprečeni u izrazu i komunikaciji. U izreci »munja udara« čovjek »ne misli ο golom udaranju munje. štaviše. Dvije dane dimenzije su antagonističke. Gra­ matički subjekt tako pronosi značenje koje premašuje ono izraženo u rečenici.100 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE • JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 101 gitimno. sa svoje strane. zapri­ ječen razvoj samovrednovanja. ona je sred­ stvo koordinacije i subordinacije. Ovaj je aktivno ili pasivno povezan sa svojim predikatima. kad se suprotstavlja apstrakciji i posredovanju. ona rastvaraju pojmove u operacije i isključuju one intenci­ je pojma koje su u kontrastu s takvim rastvaranjem. štaviše. nije identično s tim odnosima. hipnotičke formule. Subjekt niti iščezava u svojim predikatima.

kad fašistički režimi funkcioniraju kao partneri slobod­ nog svijeta. 1960. u: Bericht über Erzieherkonferenz am 6 und 7 November in Wiesbaden. »Was bedeutet Aufarbeitung der Vergangen­ heit?«. iščezava iz danog univerzuma događanja. Frankfurt. Kad birok­ ratska diktatura vlada komunističkim društvom i određuje ga.102 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO i procesa njihova posredovanja kao povijesnog procesa. služe transformiranju krivosti u istinu. Potiskivanje ove dimenzije u društvenom totalitetu operacionalne racionalnosti je potiskivanje povijesti. Nadvladava ga totalitar­ na moć bihevioralnog univerzuma: »Ljudsko strašilo bez memorije . . funkcionalizaciji kao učinku postojećeg realiteta. kritička misao postaje povijesna svi­ 20 jest. Povijest očuvana pamćenja. kad je program prosvijećenog kapitalizma uspje­ šno poražen tako što ga se etiketira »socijalizmom«. ono omogućuje razvoj pojmova koji destabiliziraju i transcendiraju zatvorenost u postojeće tako što ga razumije­ vaju kao povijesnu datost.. ili Marxom — Engelsom — Lenjinom. Ono u zbiljskoj povijesti čovjeka traži kriterije isti19 ) Th. Tako se »druga« dimenzija misli javila kao povijesna dimenzija — potencijalnost kao povijesna mogućnost. Sjećanje je mod disocijacije od danih fakata. koje. a kao takva ona je bitno prosuđivanje ). Pamćenje sabire teror i nadu prošlosti. Ovo prosuđiva­ nje je daleko od toga da bi nužno uključivalo indiferentni re­ lativizam. str. Dosta često se evocira bilo u vezi s očevima osnivačima. princip tradicionalizma su pridali feu­ dalnim formama društva. To je potiskivanje vlastite prošlosti društva — i njegove budućnosti utoliko što se ta budućnost obraća kvalitatavnoj promjeni. 10.skim. Funkcionalni jezik je radikalno antipovijesni jezik. Adorno. a princip racionaliteta građan. I teror i nada oživljuju. a njezina realizaci­ ja kao povijesno događanje. nametnute od strane postojećih sila i moći činjenica. To znači ništa manje nego da građansko društvo u svom razvoju likvidira sjećanje. a izgleda da je postojeće društvo shvatilo subver18 ) To ne znači da historija. W. nada ostaje nada. pretpostavke demokracije. poput Wernera Sombarta i Maxa Webera. Ono se opire zatvaranju danog univerzuma rasuđivanja i pona­ šanja. Da li je taj antipovijesni trend dio borbe protiv one dimenzije duha u kojoj bi se mogle razvi­ ti centrifugalne sposobnosti i snage — sposobnosti i snage koje bi trebale zapriječiti totalnu koordinaciju individuuma s društvom? Sjećanje na prošlost može rezultirati opasnim uvidima. a to nije akademsko. 11. negaciji postoje­ ćeg. zivnost sadržaja memorije. Te redefinicije su falsifikacije. Totalitet u kome su kategorije slobode postale razmjenIjive. tad su stari povijesni pojmovi obezvrijeđeni modernim operacionalnim redefinicijama. i čak identične sa svojim suprotnostima. Prepoznavanje prošlosti i odnošenje na prošlost kao sada­ šnjost suprotstavljeno je funkcionalizaciji misli u postojećem realitetu. No i ovo su ritualizirana zazi-' vanja koja ne dozvoljavaju razvoj prisjećenog sadržaja. sadržaj slobode. no dok se u stvarnosti te­ ror ponavlja u uvijek novim formama. . operacionalna racionalnost ima malo mjesta za povijesni um i malo koristi od njega 1 8 ). i poglavlje V. . već je ono povezano s principima napretka građan­ skog društva. ili pak sa skromnim porijeklom predsjedničkog kandidata. Suočena s danim društvom kao ob­ jektom svoje refleksije. a isto tako i likvidiranju uz­ nemirujuću racionalnost sadržanu u tom iracionalnom ostat­ ku.«.« »Ekonomisti i sociolozi. ne samo da prakticira orwellianski i ezopovski jezik već i suzbija i zabo­ ravlja historijsku stvarnost — užas fašizma. već političko pitanje. 20 ) Pogledaj str. ideju socijaliz­ ma. mod »posredovanja« koji na trenutke razbija sveprisutnu moć datih činjenica. Ο borbi protiv povijesti bit će dalje raspravljano u poglavlju VII. privatna i opća. Bo­ jazni i aspiracije čovječanstva potvrđuju se u individualnoj memoriji koja oživljuje lične doživljaje — opće je u pojedi­ načnom. vrijeme. . uspomenu kao ne­ ku vrstu iracionalnih ostataka .. . kad su temelji demokracije harmonično dokinuti u demokraciji. često puko za­ zivanje služi blokiranju takva razvoja koji bi p o k a z a o njegovu povi­ jesnu neadekvatnost. .9) Sve veći racionalitet razvijenog industrijskog društva tendira likvidiranju uznemirujućih elemenata vremena i sje­ ćanja kao »iracionalnog ostatka«. 14. nije proizvod propa­ danja .

što je istinito. stvaranja društvenog bogatstva — izopačenja i destrukcije tih ostva­ renja. zatvaranje jezika je kompletno . Jezik utvrđuje nesumnjivo ispravno i krivo. a što lažno. a tautologije su vraški efektne »rečenice«. Orijentacija rasu­ đivanja (i akcije) na termine kao što su »proletarijat«. 37—40. Ključni termi­ ni tog jezika nisu hipnotičke imenice koje beskonačno sazi­ vaju iste zamrznute predikate. štaviše.! njegovu krutu strukturu. determinirali način života. loc. loc. Na žalost. a što krivo. slobodarsku komunis­ tičku opoziciju. Za razliku od orwellianskog jezika. ritualizacija nadvladava jezik koji pokušava dozvati u svijest izvornu istinu i očuvati je. . razvijaju svoj sadržaj u kon­ tradiktornim predikatima. Autoritarno ritualiziranje rasuđivanja je još upecati jivije tamo gdje upliviše i sam dijalektički jezik. a taj konflikt nalazi svoj jezični iz­ raz u rečenicama koje povezuju kontradiktorne predikate u logičku jedinicu — pojmovni izraz objektivne stvarnosti. otvoren — još se nije podredio hipnotičko-ritualnim formulama današnjeg neokonzervativizma i neoliberalizma. Kontrast između dva jezika ο kojima je riječ ilustrirao sam stilom Marxove teorije. Na primjer. tj. Kad ta kritička svijest govori.Posredo­ vanje prošlosti sa sadašnjošću razotkriva činioce koji su re­ zultirali činjenicama. On se kreće u tautologijama. s jedne strane jezik Burkea i Tocquevillea. Naprotiv. In­ terpretacija ovih zahtjeva od strane vođa koji kontroliraju aparat određuje što je ispravno. Proizvodni rast postojećeg ko­ munističkog društva osuđuje. Takav dijalektički odnos suprotnosti. artikuliraju službenu osudu.. pokoravanja prirode. oni dozvoljavaju ot­ voreno razvijanje. »objektivni sadržaj«. Oni ne ostavljaju ni prostora ni vremena za ras­ pravljanje koje bi pokazalo rascjepničke mogućnosti alterna­ tive. Na pri­ mjer. . Valjanost takve vrste proizvodi svijest za koju je jezik postojećih moći jezik istine 2 "). cit. suprotnost je demonstrirana. a s druge strane jezik Johna Stuarta Milla je u velikoj 21 mjeri demonstrativan. oslobođenja. ono zacrtava granice i alternative.104 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 105 nitosti i krivosti. uspostavili gospodare i sluge. . Ovdje svaki od dva ključna termina — buržoazija i proletarijat. zapovijed. One izriču sudove u »prejudiciranoj formi«. On artikulira činjenice i utvrđuje ih na osnovu moći aparata — proklamiranje je koje ratificira samo sebe. određenje termina kao što su »skretanje«. i dalje. ona postaju »odvajanje dobra od zla«. čak. -tr. objašnjena i optužena. cit. takođe. Ovaj jezik nije više uopće podoban za »rasuđivanje«. a pri tome je jedna vrijednost opravdanje neke druge vrijednosti. sadržan u gor­ njoj postavci omogućen je poimanjem da je subjekt povijesni činilac čiji se identitet konstituira u povijesnoj praksi i sup­ rotstavljanju povijesnoj praksi. Na ovom mje­ stu 2 2 ) je dostatno da citiramo i parafraziramo Rolanda Bart­ hesa: »Više nema bilo kakva razmaka između imenovanja i prosuđivanja. ) Pogledaj moj S o v i e t M a r x i s m . str. ) Roland Barthes. »diktatura staljinističkog aparata« postaje ori22 23 ) Za dalje raspravljanje ο ovim kriterijima pogledaj poglavlje VIII. to nije sve. ona govori »le langage de la con­ naissance« (Roland Barthes). 87. Komunistički manifest pruža klasičan primjer. Zahtjevi pre­ stiža u industrijalizaciji i totalnog podređivanja čovjeka pro­ izvodnom aparatu očituje se u autoritarnoj transformaciji marksističkog jezika u staljinistički i poststaljinistički. proletarijat nosi atribute totalnog ugnje­ tavanja i totalnog poražavanja ugnjetavanja. »revizionist« jest kazneni zakon. Raspravljanje razvija i izriče konflikt između stvari i njezine funkcije.« Zatvoren jezik ne demonstrira i ne objašnjava — on saopćava odluku. učinjena ekspiicitnom. »rad­ nički savjeti«. u društvenoj stvarnosti i na­ suprot njoj. Možemo ih ta­ kođer naći (iako u drugačijim modima) u stilu velike kon­ zervativne i liberalne kritike građanskog društva u razgranjavanju. koji rastvara zatvoreni unjyer^_ zum rasuđivanja. Kad daje određenja. Buržoazija je subjekt tehni­ čkog progresa. konceptualan. Slično tome. no kritički kvaliteti spoznaje nisu ekskulzivne karakteristike Marxova stila. dictum. napredovanja i nazadovanja 2 1 ). »vlada« suprotnim predikatima.

ovaj ) Za Zapadnu Njemačku pogledaj relevantne studije preduzete u Institutu für Sozialforschung. no prilagođen i prilično zadovoljan. u prodavanju i kupovanju. već informacije. Karl Korn. No. putem supstituiranja odraza za pojmove. nije finis tragoediae — tragedija može upravo početi. i dalje. ovakvo komuniciranje nije terorističko. To ne znači da se umanjila moć profesi­ onalnih političara. 545. ili im nije stalo. a »simboli« politike su. Odigrava se zamašno redefiniranje same misli. simboli biznisa. a ima li danas u orbitu razvijene industrijske civilizacije društva koje nije pod autoritarnim režimom? Kako se supstancija razli­ čitih režima više ne javlja u alternativnim načinima života. izgleda. 1958.206 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 107 jentacija na ritualne formule. kapitalističkim i nekapitalističkim zemljama 2 4 ). razvoja. I ponovo. on ne tra­ ga za istinom. 24 se opravdava u akciji — u obavljanju posla. tj. Europaeische Verlagsanstalt. izd. odsustvo njihova razvijanja u savremenoj situaciji — blokiranje njihove dijalektike. U prodaji opreme za opuštenu razonodu u skloništima od bombardiranja. u televizijskim spektakli­ ma konkurentskih kandidata za vodstvo nacije jest komp­ letna sveza politike. njene funkcije i sadržaja. u demokratskim i nedemokratskim. S p r a c h e i n d e r v e r w a l t e t e n W e l t . On odriče ili apsorbira transcendentni Vokabular. Tu je prošlost ukočeno zadržana. Institucije slobode govora i misli ne zaprečuju mentalnu koordinaciju s postojećim realitetom. a borba protiv birokracije oslabila efikasnost jedine stvarne snage koja može biti mobi­ lizirana protiv kapitalizma u internacionalnim razmjerima. već je to narod. Nije to satira nakon tradegije. već uvodi i nameće istinu i lažnost. Jezik ne samo da odražava te kontrole već i sam po­ staje njihov instrument. ona se svodi na različite mode tehnike manipuliranja i kon­ trole. Takođe. Frankfurt. Koordinacija pojedinca s društvom seže do u sfere svijesti u kojima se zgotavljaju pojmovi kojima se smjera razumjeti postojeća stvarnost. Svojstvo novog magično ri­ tualnog jezika jest da ljudi ne vjeruju. 1955. poglavito str. Ovaj jezik upravlja putem reduciranja lingvističkih formi i simbola refleksija. no nije posredovana sa sadašnošću. Naprotiv. no. Čovjek ne »vje­ ruje« u ono što deklarira operacionalni koncept. biznisa i zabave. kad bi direktna kontrola »odozdo« ome­ tala progres masovne proizvodnje. kad »proletarijat« više ne egzi­ stira ili ga još nema. Ritualni autoritarni jezik se širi svuda po suvremenom svijetu. F. trgovine i zabave. čak i tamo gdje ne prenosi zapo­ vijedi. kad ne zahtijeva kontrolu i podre­ đivanje. Istraživanja preduzeta u totalnom upravljanju Funkcionalno komuniciranje je samo izvanjski sloj jed­ nodimenzionalnog totaliteta u kome je čovjek podučavan da zaboravi — da prevodi negativno u pozitivno tako da može i nadalje funkcionirati. a ipak djeluju u skladu s danim trendom. Frankfurt. itd. kontradik­ cije. Ono je. apstrakcije. takođe. Ovo prevođe­ nje rezultira reduciranjem napetosti između misli i zbilje putem slabljenja negativne moći misli. to je jezik »svojstven svim autoritarnim režimima«. Tendencija političkog jezika da postane jezik komerci­ jalne propagande. za oba dijela Njemačke. ta domina­ cija političkih vođa je inkorporirana u dnevne aktivnosti i relaksaciju građana. premošćivanje rascjepa između ranije dva različita područja društva. reduciran. Na djelu je suprotstavljanje pojmovima koji su shvatili povijesnu situaciju. Promjene u jeziku su paralelne s promjenama u poli­ tičkom ponašanju. No. Heinrich Scheffler. . Pollock. u neobraćanju pažnje na druge. već izbor i slobodu. nije heroj onaj koji će biti ritualna žrtva. Njihova sloboda od efektivnog narodnog suvereniteta je veća što je globalniji izazov koji izgrađuju da bi se s njim suočavali i što normalnije postaje srođavanje s mogućnošću totalne destrukcije. nadalje. neov­ lašteno da pretpostavi da primaoci vjeruju. to je lažna spona i fatalno je preuranjena — biznis i zabava su još uvijek poli­ tika dominacije. No. Prema Rolandu Barthesu. i ti su prisiljeni da vjeruju ono što im se kaže. pokazuje u kojoj su mjeri dominacija i upravljanje prestali biti neovisne funkcije teh­ nološkog društva. Ti pojmovi su preuzeti iz intelektualne tradicije i prevedeni u operacionalne termine. Frankfurt am Main 1950—1951: G r u ­ p p e n E x p e r i m e n t .

Tamo gdje ovi reducirani pojmovi upravljaju analizu ljudske stvarnosti — bilo individualne bilo društvene. a koje su prisutne u svim pojedinačnim činjenicama — proizvode. društvo. Ako pojam nikad ne označava određenu konkretnu stvar. Otuda shvaćanje ο »realitetu općeg«. iznijet ću sažeto dva slučaja (po mom shvaćanju reprezentativna) u graničnom području empirijskog istraživanja. U ovom kontekstu operacionalno tretiranje pojmova poprima političku funkciju. konflikt između pojma i neposredne činjenice — konkretne stvari. ili odnos bitan za pojedinačno koji determinira formu u kojoj se ono javlja kao konkretan objekt iskustva. auf ihren Begriff gebracht). Odvajanje čisto lingvis­ tičke od konceptualne analize već je i samo izraz no­ vog usmjerenja misli. Misao i izraz. ako je uvijek apstraktan i opći. ako su oni shvaćeni (begriffen. U svakom slučaju. »Identični« su utoliko što označavaju istu stvar. podržavaju i destruiraju dano društvo. tako­ đer. organizacije i apstrakcije utoliko što ti mentalni procesi rekonstruiraju pojedinačno u njegovim općim okolnostima i odnošenju transcendirajući njegovu neposrednu pojavu u smjeru njegova realiteta. Otuda napetost. U svojoj upućenosti na povijesni totalitet pojmovi saznanja transcendiraju svaki operacionalni kontekst. »Koncept« znači specificiranje mentalnog reprezentiranja nečega što je razumljivo. teorija i praksa treba da budu ukolotečeni s činjenicama njegova egzistiranja tako da ne ostav­ ljaju prostor za konceptualnu kritiku tih činjenica. nekritički akomodirajući karakter onih moda mišljenja koji tretiraju pojmove kao mentalne doskočice i prevode opće pojmove u termine s posebnom. Ako su činjenice društveni fakti. koja najjasnije treba da pokaže u kojoj je mjeri društvo pokorilo misao. pojmovi spo­ znaje prodiru s onu stranu danog konteksta činjenica — u procese i okolnosti na kojima počiva neko društvo. preliminarno određenje ο upo­ trebi termina »koncept«. objektivnom referencijom. Nadilaženje operacionalnih pojmova značenjem razot­ kriva ograničenu i čak varljivu formu u kojoj je dopušteno da se iskuse činjenice. neka situacija. a koje »objašnjavaju« dotičnu stvar (posredovanje). mental­ ne ili materijalne — prispijeva ona u krivu konkretnost — konkretnost izdvojenu iz uslova koji konstituiraju stvarnost. koja rukovodi kritiku. Pojam bilo čega konkretnog je proizvod mentalne klasifika­ cije. Štaviše. shvaćeno. Prije nego što pređemo na filozofsku analizu. Pojedinac i njegovo ponašanje su analizi­ rani u terapeutskom smislu ·— u smislu prilagođenja njegovu društvu. između riječi koja se odnosi na pojam i one koja se odnosi na stvari. naime. Kako je slijedeća kritika empirijskog istra­ živanja preduzeta kao priprema za potonju filozofsku analizu — a i poduprta je njome —. Predmet našeg raspravljanja — pitanja jezika. no to transcendiranje je empirijsko jer rezultira prepoznavanjem činjenica po onom što stvarno jesu. diskrepancija. Terapeutski karakter operacionalnih pojmova se naj­ jasnije pokazuje tamo gdje se pojmovno mišljenje metodički infiltrira u službu iskorištavanja i poboljšavanja postojećih . »ra­ zlični« su po tome što je pojam rezultat refleksije koja je stvar razumjela u kontekstu (i u svjetlosti) drugih stvari koje se nisu javile u neposrednom iskustvu. Da bi rasvijetlila razmjer nje­ gova napuštanja tradicije. Otuda.108 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 109 To je filozofski razvoj. drugo u odnosu spram pojedinačne stvari — univer­ zalan uslov. po­ stali su objekti misli. Riječ je ο sferi najudaljenijoj od kon­ kretnosti društva. roman. može poslu­ žiti kao uvod. analiza će morati zaci u povijest filozofske tradicije i pokušati pokazati ten­ dencije koje su vodile ka prelomu. koje će naredna poglavlja poku­ šati objasniti. no ipak i različni od ovih. pa su im sadržaj i značenje identični s realnim objektima neposrednog iskustva. a direktno povezana s određenim uslovima karakterističnim za raz­ vijeno industrijsko društvo. analiza mora postati znatno ap­ straktnija i ideološka. Na osnovu toga svi kognitivni koncepti imaju tranzitivan smisao: oni idu preko deskriptivnog referiranja pojedi­ načnih fakata. To nešto može biti objekt svakodnevne prakse. na putu k apstraktnijem teorijskom području. saznato kao rezultat procesa refleksije. mišljenja ili pitanja riječi i pojmo­ va — lingvistička i epistemološka analiza opiru se či­ stim akademskim distinkcijama. to je zato što obuhva­ ća više.

Za ilustraciju ću uzeti »klasičan« primjer industrijske sociologije: ispitivanje radničkih odnosa u poduzeću Havvthor25 ) U teoriji funkcionalizma se ne pojavljuje terapeutički i ide­ ološki k a r a k t e r analize. »najamnina je preniska«. na termine koji označavaju posebnu situaciju iz koje je potekla pritužba. 1947. istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana »neodređenim. Rukovođeni principima operacionalnog mišljenja. Humanije je i produktivnije imati u organizaciji rada dobre odnose nego loše. ocrtavajući. tržišta i javnog mnjenja. »detalj­ no uslove u kompaniji«. M a n a g e m e n t a n d t h e W o r k e r . Wesleyan University Press. ugodne uslove za rad umjesto loših. Ako dana forma društva jest i ostaje krajnji obzor teorije i prakse. u principu. pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izja­ vama kao što su »prostorije za pranje su nezdrave«. postane objekt kritičke teorije koja smjera upravo na strukturu društva. Funkcionalna analiza je uključena u selekcioniran sistem. »elemenat«. str. pa su metode odonda postale znatno rafiniranije. i 6. »dio«. cit. politici da bi pronašli kako da zaustave sindikate. ispitivanje motiviranosti. štaviše. harmoniju umjesto sukobljavanja želja kupaca i potreba biznisa i politike. Pogledaj izvrsnu raspravu u Loren Baritz. Cambridge: Harvard University Press. »funkcija«). Oni su. u drugačijem svjetlu se javlja racionalnost ovakve vrste društvene znanosti kad dano društvo. T h e S e r v a n t s o f P o w e r . tako. poglavlje 5. Operacionalni pojmovi završavaju u metodama usavršene društvene kontro­ le: postaju dio znanosti ο organizaciji. 255. pa elaboracija adekvatnih pojmova saznanja zahtijeva prevazilaženje varljive konkretnosti pozitivističkog empiricizma. Ovo su riječi radnika automobilske industrije u Labor Looks at Labor: Uprave »nas nisu mogle zaprečiti' u spro vođenju orga­ niziranih protesta. a ovaj nije i sam predmet kritičke analize koja bi ograničenost sistema transcendirala u smjeru povijesnog toka — a tek u ovome funkcije i disfunkcije sistema postaju to što jesu.110 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 111 društvenih uslova u okvirima danih društvenih institucija — u industrijsku sociologiju. tad se ništa ne može prigovoriti toj vrsti so­ ciologije i psihologije. . T a k o funkcionalna teorija pokazuje varljivost krivo postavljene apstraktnosti.« Analizirajući pritužbe radnika ο radnim uslovima i na­ jamnini. po mom mišljenju. Middletown. No. te determinantnu za njihovo mjesto i funk­ ciju. također. No.. preduzeta pred oko četvrt stoljeća. nisu nas mogle zaustaviti taktikom bloki­ ranja i tako su počele izučavati ljudske odnose' u ekonomici. Opća forma je bila raščinjana u iz­ reke koje ustanovljuju posebne operacije i uslove iz kojih je 26 ) Citati s u iz: Roethlisberger and Dickson. Tad se očituje ideološki i politički karakter činjenica. loc. maglovitim terminima«. istra­ živači su se uputili na prevođenje ili reformuliranje tih izjava. Terapeutički i operacionalni koncept postaje lažan utoliko što izolira i atomizira činjenice. utjecao na oblikovanje subjekata — ljudi koji su predmet njegova proučavanja. i dalje. 1960. ne Zapadne električne kompanije 2 6 ). on je prikrit a p s t r a k t n o m općenitošću poj mova (»sistem«. 27 ) Roethlisberger and Dickson. prisutnu u svim pojedinačnim činjeni­ cama i uslovima. To je stara studija. primjenljivi na bilo koji »sistem« koji sociolog odabere kao objekt svoje analize — od najma­ njih grupa do društva kao takvog. tako da je njihova maglovita općenitost mogla biti reducirana na okvire pojedinačnog. društvu. da im nedostaje »objektivno pozivanje« na »opće prihvaćene mjere« i da ih karakterizira »bitna razlika spram svojstava općenito povezanih sa svagdašnjim činjenicama« 2 7 )· Drugim riječima. »jedinka«. taj način mišljenja se otada ne samo proširio u druge društvene znanosti i u filo­ zofiju već je. odio za ljudske od­ nose. »ova služba je opasna«. njihova supstan­ cija i funkcija su ostali isti. stabilizira ih unutar represivne cjeline i prihvaća stanovište te cjeline kao stanovište analize. Općost pojmova je postignuta apstrahiranjem od upravo onih svojstava koja čine sistem povijesnim i koja daju kritičko-transcendentni smisao njegovim funkcijama i disfunkcijama. kao okvir razma­ tranja. »mnogostruke konsekvencije«. Metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam tad postaje represivno reduciranje misli 2 5 ). A H i s t o r y of the Use of S o c i a l S c i e n c e in A m e r i c a n I n d u s t r y .

U svojoj općenitosti. Autori Management and the Worker bili su uvelike svje­ sni tih implikacija. 2 6 7 . Oni kažu da je jedna od temeljnih funkci30) L o c . Jedan drugi primjer: radnik Β izjavljuje da je zarada po učinku u njegovoj službi niska. 256. već radnik B. radnik Β će shvatiti da. nedovoljne da podmire njegove financijske oba­ veze« 29 ). Sputano iskustvo nije njegovo vlastito djelo. s t r . Informiranje je tad potvrdilo da je to »poglavito zbog nepažnje nekih radnika«. za njega pritužba može imati odista pojedinačno i lično značenje koje prevođenje iz­ nosi kao »latentan sadržaj«. izjava »praonice su nehigijenske« brla je prevedena u »tom i tom prilikom. Kad je lično nezado­ voljstvo izolirano iz opće nesrećnosti. »Na taj način su mnoge od pritužbi bile reinterpretirane i upotrijebljene za uplivisanje na poboljšanje« 2 8 ). No. van pojedine lične situacije. V I I I . jezik koji on upotrebljava potvrđuje svoje objektivno važenje nasuprot radnikovoj svi­ jesti — izražava uslove koji jesu. Takvo prevođenje značajno mijenja smisao stvarne tvrdnje. Upravo ta operacija čini izlječenje mogućim. 28) I b i d e m . Kad se pokazala briga za račune liječenja. uslijed bolesti njegove žene. i samo u svojoj općenitosti.112 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 113 izvedena pritužba. kad su univerzalni poj­ movi koji se protive funkcionalizaciji raščinjeni na pojedi­ načne referencijé. Ona nadilazi posebno stanje u nekoj tvornici i pojedinačnu radnikovu situaciju. no. općenito govoreći. Konkretnost pojedinačnog slučaja koju ostvaruje prevođenje jest rezultat niza apstrakcija od realne konkretnosti koja leži u univerzalnom karakteru dotičnog slučaja. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B. s t r . izjava izraža­ va zamašnu optužbu koja uzima pojedini slučaj kao mani­ festaciju općeg stanja i daje da se nasluti da ovo neće biti izmijenjeno poboljšanjem pojedinih slučajeva. najamnina nije odviše niska. Na primjer. ne ide do uporišta na kome bi radnik iskusio sebe kao »radnika«. i radnikova vlastita prevođenja. On više nije »radnik« ili »najamni radnik« (član klase). pljuvanja na pod i sličnih navika. čak. U tom kontekstu funkcionalizacija ima istinski terapeutički učinak. Radnik može i ne biti svjestan toga. a možda. tako službe koje prezentira ovaj način mišljenja postaju sve neodvojivije od njegove znanstvene valjanosti. i da je ona bila teškoća samo u njegovoj pojedinačnoj situaciji (koja može biti slična drugim pojedinačnim situacijama). Treba istaknuti da operacionalni istraživač u svojim prevođenjima naprosto slijedi proces stvarnosti. Pojedini slučaj ostaje instanca univerzalnog — ne mo­ že način mišljenja poništiti opće pojmove — no drugačijeg genusa no što je onaj mišljen u neprevedenoj izjavi. a nje­ gova funkcija nije da misli pretpostavkama kritičke teorije. Neprevedena izjava formulira opće stanje u njegovoj općenitosti (»najamnina je preniska«). bila je pro­ vedena kampanja protiv bacanja papira. cit. Intervju otkriva »da mu je žena u bolnici i da je zabrinut oko zapadanja u troškove ^ liječenja. postavljen je dežurni na stalnu dužnost u pra­ onice. pojedinog po­ duzeća. izgleda da je ter­ min »human« neoperacionalan i da zahtijeva analizu). išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština«. Prevođenje povezuje općenitu izjavu s ličnim isku­ stvom radnika koji je izriče. Kako se menedžerski način mišljenja i istraživanja širi u druge dimenzije intelektualnog napora. 29) I b i d e m . i na kome bi se njegova služba pokazala kao »služba« radničke klase. dok je pritužbi bila posvećena briga mije­ njanjem tih posebnih operacija i uslova. iako oni nisu »za njega«. dati slučaj postaje incident podoban tret­ manu i rukovanju.. zaposlen u tvornici Hawthorne Zapadne električne kompanije. Cjelina je u prevođenju eliminirana. Tako netransformirana izjava ustanovljuje konkretan odnos između pojedinog slučaja i pripadne cjeline — a ta cjelina uključuje uslove van pojedine službe. već da nauči nadzornike »humanijim i efikasnijim metodama u saobraćaju sa svojim radnicima« 3 0 ) (no. Njegov slučaj je supsumiran pod drugi genus — genus pojedinačnih slučajeva teškoća. s t r .

on transcendira to individualno iskustvo. ne pojedinačna najamnina. najam­ ni radnik«. pojedinog radnika. zna­ čenje je »tranzitivno« spram svakog pojedinog slučaja. Ono karakterizira čak veliki dio studija ko­ je ne idu za tim da ispune terapeutsku funkciju u nekom po­ sebnom interesu.114 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 115 ja koju treba da ostvari industrijska organizacija »specifična funkcija vlastitog rada«. te da se u tu svrhu. Pojam »najamnina« se odnosi na grupu »najamnih radnika« koja integrira sve lične historije i posebne službe u konkretno opće. mora »imati na u m u svijest pojedinog radnika iz pretpostavki njegove vlastite historije« ili »iz pretpostavki specifičnosti mjesta službe nekog radnika u tvornici koje ga povezuju s specifičnim osobama i grupa­ ma . Šta je u tome krivo? Ništa. njihovo održavanje u jeziku i misli je odista bila zapreka (iako sekundarnog značaja) ra­ zumijevanju i surađivanju. opća imenica (najamnina) nosi cijelo kretanje misli izraženo sudom. jer su voljni da to čine i jer je pacijent voljan da se podredi tret­ manu koji ima izgleda na uspjeh. tako kako su prezentirane. poput govornika. Magloviti. Nema pobližeg navođenja — »općenito pre­ niska« ili »preniska za svakog tko je. Eliminiranje tranzitivnog smisla ostaje obilježje empi­ rijske sociologije. Operacionalna sociologija i psiho­ logija su sastavni dio materijalnog i intelektualnog progresa utoliko što doprinose ublaženju neljudskih uslova. u formi u kojoj izjavljuje. . Taj empirizam je na osnovu svoje me­ todologije ideološki. 31 ) Loc. Rezultat: kad je dokinuto »nerealističko« prekoračivanje značenja. Predikat »preniska« je relacioni pridjev koji traži referenci ju nepokazanu u sudu — preniska za koga i za što? To bi se moglo odnositi. Prevođenje pojmova i propo­ zicija u cjelini je kvalificirano od strane društva kome se is­ traživač obraća. lijekove. cit. neodređeni uni­ verzalni pojmovi koji su se javili u neprevedenim pritužba­ ma odista su ostaci prošlosti. odjeću. Iščezla je »tranzitivnost« značenja. Morris Janowitz i Dwaine Marvick u svom spisu »Com­ petitive Pressure and Démocratie Consent« žele da »prosude . ili »radnikovim preokupacijama opće­ nito« — smatraju ga inkompatibilnim sa »specifičnom fun­ kcijom ličnog rada« 3 1 )· Rezimirajmo te primjere kontrastirajući izvorne izjave s njihovim prevođenjem u funkcionalan oblik. No. str. grupiranje onih »koji žive od najam­ nine« nestalo je zajedno sa subjektom »najamnina«. one isto tako svjedoče ο ambivalentnoj racionalnosti progresa ko­ ji zadovoljava ljude svojom represivnom snagom i represi­ van je u zadovoljstvima koja pruža. postaje podoban za prihvaćene standarde tretmana od strane pripadne kompanije. no. . u bavljenju od­ nosima poslodavac—radnik. Sud ο kome je riječ odista traži »prevođenje« u konkretniji kon­ tekst. pogledajmo studiju ο političkoj aktivnosti u Sjedinje­ nim Državama. Ona se odnosi na opće uslove. Uzimamo iz­ jave u obje forme.. no takav u kome univerzalni pojmovi ne mogu biti od­ ređeni nikakvim posebnim skupom operacija (kao što je li­ čna historija radnika Β i njegova posebna funkcija u poduze­ ću W). Propozicija je apstraktna. koji se ne mogu substituirati posebnim slučajem. Univerzalni pojam »najamnina« je nadomješten sa »sadašnje zarade B-a«. ponovo na onog pojedinca koji daje izjavu ili na radnike koji zajed­ no s njim rade. 2) »Sadašnje zarade B-a su uslijed bolesti njegove že­ ne nedovoljne da bi pokrile njegove izdatke«. istraživanje je zatvoreno unutar obimnog područja u kome postojeće društvo kvalificira i dis­ kvalificira propozicije. »tipič­ nim« namještenikom. Da bismo ilustrirali njegov ideološki ka­ rakter. čije je značenje potpuno određeno posebnom skupinom ope­ racija koje Β treba da izvede kako bi kupio svojoj obitelji hranu. no. ostavljajući po strani problem njihove verifikacije. čovjek koji daje izjavu možda misli ο svom indi­ vidualnom iskustvu. okljaštren od svog tranzitivnog značenja. 591. U ovom pre­ vođenju gornjeg primjera je zamijenjen subjekt. u poje­ dinoj službi. u najmanju ruku. a ono što ostaje poseban je slučaj koji. « Autori odbijaju stav koji ide za »prosjekom«. Terapija je na djelu jer su poduzeće ili vlada kadri da snose. pa i drugi elementi suda ima­ ju opći karakter. značajan dio troškova. osigurao stanovanje itd. 1) »Najamnina je preniska« — subjekt suda je »najam­ nina«.

»bili karakterizirani proce­ som genuinog pristanka u većoj mjeri nego što su to impresionističke procjene mogle implicirati« 3 4 ) — iako bi bila »velika pogreška« da se previde »barijere« pristanka i da se 35 negira da su »bili prisutni manipulativni pritisci« . str. Opera­ cionalna analiza ne može ići dalje od ove izjave. obje partije moraju težiti da uvećaju svoje šanse za uspjeh na narednim izbori­ m a . Janowitz (izdavači). str. i u kome je determiniran njihov smisao. koje potječu iz klasičnih koncepci­ ja demokracije. Eldersveld. Autori pružaju izbor među dva alternativ­ na određenja — »mandatne« teorije demokracije i teorije ο demokraciji »prestiža«: »Mandatne teorije. pobijedile ili izgubile. U svakom slučaju. 32 čke blokove. tad je taj proces unaprijed demokratski — i prije rezul­ tata istraživanja. Autori dolaze do zaključka da su izbori 1952. . 284. a to sa svoje strane traži određenje »de­ mokratskog«. ) Ibidem. funkcija i razvoj. J. a kad »procesom manipulacije«? Predložena su tri kriterijuma: 1) Demokratski izbori zahtijevaju borbu protivničkih kandidata koja prožima cijelu konstituantu. no. Eulau. Ova prilično otvo­ rena izjava je nekako ublažena utješnom sumnjom »da li je takva razina artikuliranog mnjenja postojala u bilo kom bi­ račkom tijelu sve od vremena proširenja biračkog prava u devetnaestom stoljeću«. U tom okviru istraživanje postaje kružno. koji se »međusobno bore za javnu funkciju«. sačinjeni čovjekom. doseg prosuđivanja je ograničen unu­ tar konteksta činjenica koji isključuje prosuđivanje ο konte­ kstu u kome su sačinjeni fakti. 35 ) Ibidem. Ova »predrasuda« je bila »unaprijed odbačena kao nerealistička jer pretpostavlja takvu razinu artikuliranog mnjenja i idejne orijentacije ο ključnim pitanjima tokom kampanje koja ne postoji u Sjedinjenim Državama«. prema kojoj su demokratski izbori proces »selekcije i odbacivanje kandidata«. prihvaćaju teoriju demokracije »presti­ ža«.116 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE 117 u kojoj su mjeri izbori efikasan izraz demokratskog proce­ sa«. M. str. Ako je »demokratski« određen ograničavaju­ ćim. no realističkim pretpostavkama aktualnog izbornog pro­ cesa. Drugim riječima. 3) Demokratski izbori zahtijevaju da obje (!) partije budu vitalno angažirane u nastojanju da pobijede na teku­ ćim izborima. postuliraju da proces reprezentacije proizla­ zi iz jasno profiliranih direktiva koje birači nameću svojim predstavnicima. ona ne može postaviti odlučno pitanje — nije li i pristanak djelo manipulacije — pitanje potpuno opravdano aktualnim zbivanjem.2). koji su predmet anali­ ze. Operacionalni okvir još uvijek dozvoljava (i čak traži) razlikovanje između pristajanja i manipulacije. Drugim riječima. — nameće) postojeće stanje. kriteriji za prosuđivanje danog stanja su isti oni koje pruža (ili. str. 275. Analiza je »zatvorena«. 34 33 cal . Moć birača pro­ izlazi iz njihove mogućnosti da izaberu između najmanje dva protivnički orijentirana kandidata za koje se vjeruje da sva­ ki ima uvjerljive šanse da pobijedi. Takvo prosuđivanje implicira procjenjivanje izbornog procesa »na osnovu uvjeta za održavanje demokratskog društva«. Da bi ova definicija bila stvarno operacionalna. . P o l i t i B e h a v i o r . 276.. samo sebi daje valjanost. koja jedva da išta rasvjetljava. Izbori su pogodan proces i metod osigura­ vanja suglašavanja predstavnika s direktivama birača«. Kad ona rezultira »procesom pristajanja«. Glencoe Free Press. 33) Mislim da ova određenja dosta precizno opisuju stvar­ no stanje u američkim izborima 1952. g. potrebni su »kriteriji« na osnovu kojih treba procijeniti kara­ kter političke konkurencije. 2) Demokratski izbori zahtijevaju da se obje (!) par­ tije angažiraju u ravnoteži napora da održe postojeće glasa) H. s obzirom da proizlaze iz čvrsto etabliranog društvenog sistema. autori umjesto od­ bačene koncepcije. da regrutiraju nezavisne glasače i da zadobiju obraćenike iz protivničkih partija. 285. S. iz­ bori mogu biti više ili manje demokratski u srazmjeru s utvr­ đenim stupnjem pristajanja i manipulacije. 1956. Ova analiza ga ne može postaviti jer bi ono transcendiralo njezine pre­ ) Ibidem.

bar što se tiče vitalnih pitanja (atomska politika i totalna prip­ ravnost). On dovoljno jasno ističe kvalitete koji u suv­ remenom periodu razlikuju demokratske od nedemokratskih sistema (na primjer. Autonomni birači. da pojmi što zbiljski jesu. Ovi procesi su bitni za ocjenu demokratičnosti. Zato pojam mora biti od­ bačen kao »nerealističan« — mora. za one koji moraju s njima živjeti.118 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 119 postavke i vodilo tranzitivnom značenju — vodilo bi koncep­ tu demokracije koji bi razotkrio demokratske izbore kao do­ sta ograničen demokratski proces. i dalje. Štaviše. Autori su svjesni problema. Upravo takav neoperacionalan pojam navedeni autori odbacuju kao »nerealističan« jer on na suviše artikularnoj razini određuje da je demokracija jasno profilirana kontro­ la birača nad predstavnicima — narodna kontrola. više mu nije transparentno stvarno događanje. 133. . str. Takav operacionalni pojam nije sasvim neadekvatan za dani pred­ met ispitivanja. str. odnosno narodni suverenitet. str. birači nameću direktive predstavnicima. »Ideološka okoštalost« pre­ dstavlja »ozbiljnu implikaciju« u procjenjivanju stupnja de­ mokratskog pristajanja. izim ako analiza operira pojmom demokracije koji — nap­ rosto sabira oznake postojeće forme demokracije. Kad su indoktrina­ cija i manipulacija toliko razvijene da je predominantno mnjenje postalo krivo. 38) Ibidem. uslove za ko­ je se vodila bitka za demokraciju i koji još uvijek treba da budu izvojevani. slobodni za­ to što su slobodni od manipuliranja i indoktrinacije. No. Upravo je njezin empiricizam ideološki. U dru­ štvenoj teoriji je razotkrivanje činjenica kritika činjenica. 280. Pa pak se smatra da takav »neznanstveni« korak može biti iz­ bjegnut ako ideološka orijentacija. pristajanja uza što? Prirodno uz političke kandidate i njihovu politiku. 138. Tako sam pristanak treba da bude preispitan — preistipan u pogledu njegova sadržaja. tad je pripadna krivoj svijesti i analiza koja me­ todološki odbacuje tranzitivne pojmove. lišavaju opis nje­ gova objektivnog. Oni postižu samo određene aspekte i segmen­ te činjenica pa. . . . empirijskog karaktera. No. taj pojam je nedvojben u svojoj semantičkoj egzaktnosti jer znači upravo to što kaže — naime. da. ako se prihvati faktično preovlađujući nivo mnjenja i ideologije kao onaj koji propi­ suje važeće kriterije sociološke analize. sloboda birača da izaberu među tim kandidatima). koji tad selek­ cioniraju i izabiru izaslanike. Nisu podvrgnute pitanju postojeće partije. 4) učestvovanje u političkoj aktivnosti partije . Kao primjer uz­ mimo koncept »političke aktivnosti« u studiji Juliana L. ako se ovi uzmu za cjelinu. efikasna borba za prestiž među kandi­ datima različitih partija. odista bi bili na »razini artikuliranog mnjenja i ideologije« razini koja se ne može naći u stvarnosti. koju treba procijeniti. Tabela koja daje glasačke rezultate idejne orijentacije pokazuje tri stupnja prijanjanja uz ideologije Republičke i Demokratske partije i »ambivalentnih i neutraliziranih« na­ zora 3 7 ). ni- je druga doli ona dviju postojećih partija koje se »efikasno« bore za prestiž i »ambivalentno-neutralizirana« orijentacija glasača 3 6 ). On nipošto nije izmišljotina mašte ili spekulacije. to nije dostat­ no jer bi tad pristanak na fašistički režim (a može se go­ voriti ο istinskom pristanku na takav režim) bio demokrat­ ski proces. njihove politike i makinacije. 37) Ibidem. Zaista. 2) podupiranje mogućih glasa­ čkih blokova . 3) lično komuniciranje sa zakonodavcima. . u stva­ ri. Taj neoperacionalni pojam uopće nije izvanjski. njegova objektiva. 5) anga36) Ibidem. njegovih »vrednota« — a to uključuje tranzitivnost značenja. kakvo imaju »značenje« za one kojima su date kao činjenice. već određuje povijesno smjeranje demokracije. . Ali operacionalni pojmovi nisu dostatni čak ni za opi­ sivanje fakata. . a ne obratno —• da predstavnici nameću smjernice biračima. ova adekvatnost nije dostatna ako je zadatak teorijske analize više i nešto drugo negoli deskripci­ ja — ako joj je zadaća da pronikne u činjenice. a ni stvarna razlika između njih. Autori daju »operacionalno određenje termina 'politička aktivnost'« konstituiranog s »pet načina ponaša­ nja: 1) glasanje na izborima. Woodwarda i Elma Ropera »Political Activity of American Citizens« 38 ).

informacija. metodološkog isključenja tranzi-č tivnih pojmova koji bi mogli pokazati činjenice u njihovu is­ tinskom svjetlu i nazvati ih njihovim istinskim imenom — deskriptivna analiza fakata blokira shvaćanje činjenica i postaje elemenat ideologije koji ih podržava. zacijelo. no.. . konstitutivne či­ njenice ostaju van dohvata operacionalnih koncepata. Na os­ novu tog ograničenja — tj. Adorno. 65. Nasuprot tom ideološkom empiricizmu. .120 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE žiranje u konstantnom širenju političkih nazora putem ne­ posredne komunikacije. I . čista kontradikcija ponovo ustvrđuje svoje pra­ 40 vo: » . str. ra­ zonode putem velikih posrednika publiciteta? Da li uzimaju u obzir veoma diferentnu političku težinu raznih organizaci­ ja koje učestvuju u javnim pitanjima? Ako je odgovor negativan (a ja vjerujem da jest). u Kurt Lenk (izdavač) I d e o ­ l o g i e Neuwied. »kanali mogućeg utjecanja na članove zakonodavnog tijela i službenike vlade«. tad činjenice ο političkoj aktivnosti nisu adektavno opisane i ut­ vrđene. Proklamirajući postojeći društveni realitet kao svoju vlastitu normu.« ) JEDNODIMENZIONALNA MISAO 39 ) Theodor W. ono što jest ne može biti istinito. S u h r k a m p . sociolo­ gija učvršćuje u ljudima »bezvjeračku vjeru« u realitet ko­ ga su oni žrtve: »Od ideologije ne preostaje ništa doli priz­ navanje toga što jest — model ponašanja koje se podređu­ 39 je nadmoćnoj sili postojećeg« ). Frankfurt. a ja mislim determinantne. 1961.. 40 ) Ernst Bloch. 1961. biznisa i vlade i između samih ključnih korporacija? Uključuju li oni formuliranje i širenje »nepolitičkih« nazora. »Ideologie«. P h i l o s o p h i s c h e G r u n d f r a g e n . . To su. da li su oni do­ voljni da stvarno pruže »metod za razlučivanje ljudi koji su relativno aktivni u pitanjima nacionalne politike od onih koji su relativno neaktivni?« Uključuju li oni tako odlučne aktiv­ nosti »u odnosu na pitanja nacionalne politike« kao što su tehnički i ekonomski kontakti između korporacija. str. 262. Mnoge. Luehterhand. i dalje.

Izvorna preokupacija zapadnjačke misli je bilo nastojanje da se po­ kaže kako ta istina teorije i prakse nije subjektivna. . »moć negativnog«. kao teoretski i praktični um. naime antagonističku strukturu zbilje i misli koja pokušava razumjeti zbilju. Svijet neposrednog iskustva •— svijet u kojem se zatičemo — mora biti shvaćen. u tradiciji zapadnjačke misli obje razotkrivaju.5. već ob­ jektivna okolnost. koji ustanovljuje. već kao oblika miš­ ljenja primjerenog razumijevanja stvarnog kao umnog. transformiran i čak oboren da postane to što on stvarno jest. To je i porijeklo njene logike — logike ne u smislu posebne filozofijske discipline. U jednačenju um = istinito = realnost.proces po kome je logika postala logika domina­ cije. U ovom i slijedećem po­ glavlju ću pokušati da identificiram glavne etape u razvitku te ideje -. uvjete u kojima ljudi i stvari postaju ono što jesu. ili isto tako pretjerana kao i ova druga tvrdnja. koja. Takva ideologijska analiza može doprinijeti razumi jeva nju realnog razvitka utoliko što je usredotočena na jedinstvo . čini se. ne može biti istintio«. istinu za ljude i stvari — tj. ipak. ono što jest. Cak. Pa. NEGATIVNO MIŠLJENJE: PORAŽENA LOGIKA PROTESTA » . to je umno«. um je rusilačka moć. u provokativno skra­ ćenoj formulaciji. obje izražavaju isti pojam. izriče suprotno: »što je zbiljsko. štaviše. Totalitarni univerzum tehnološke racionalnosti jest po­ sljednja preobrazba ideje uma. . Za naše dobro priučene uši i oči ova izjava je neozbiljna i smiješna. što povezuje subjektivni i objektivni svijet u antagonističko jedinstvo. ideju uma koja je vodila njenu logiku.

struktuiran prema finalnim uzrocima. logika. neposrednog stanja. U onim razmjerima u kojima iskustvo ο antagonističkom svijetu upu­ ćuje razvitak filozofskih kategorija. a etika je epistemologija. korijeni u iskustvu univerzuma u kome misao uzima učešća u teoriji i praksi. (preli­ minarni) cilj takve jedne analize — rezultat metodičkog in­ telektualnog posredovanja. koji je u sebi razlomljen (déchirement ontologique)' — dvodimenzionalan. misli i akcije. tj. istina obvezuje i i angažira ljudsku egzistenciju. Utoliko što borba za istinu »spašava« realnost od destrukci­ je. također. Na temelju tog jednačenja istine i (realnog) bitka. rasta i regresije. to izražava kontinuitet zapadnjačke tradicije. nesloboda i sloboda) ontološke su okol­ nosti. on će djelovati u saglasnosti s istinom. Na­ redna skica klasičnog modela dijalektičke misli neka pri­ premi teren za analizu kontrastnih obilježja tehnološkog racionaliteta. u povijesnom procesu je odvijanje teoretskog i praktičnog uma ujedno. sa svojom zapanjujućom harmonijom slobode i ugnjetavanja. to je potencijalnost bitka i prijetnja bitku — destrukcija. zavisnosti i na· . To razlikovanje nije ni zaslugom ni krivnjom apstrak­ tne misli. Ako je čovjek naučio da vidi i zna što realno jest. Neki temeljni pojmovi ο čovjeku i prirodi zajednički su teh­ nološkoj i predtehnološkim etapama. Filozofija izvire u dijalektici. Što je kriterijum tog razlikovanja? Na osnovu čega je taj status »istine« pripisan jednom modu ili uslovu više nego drugom? Klasična grčka filozofija se naveliko pouz­ dava u ono što je kasnije nazvano (u prilično krnjem smislu) »intuicija«. Ona je bitno ljudski projekt. Tendencije stabiliziranja se sukobljuju s elementima prevra­ ta na koje navodi um. Intuicija je. kome stalno prijeti destrukcija. Borba za istinu je bor­ ba protiv uništenja za spasenje (σώωςθυ) bitka (napor koji se i sam pojavljuje kao destruktivan ako napada postojeći realitet kao »neistinit«: Sokrat protiv atenske države-grada). Sukob datira još od samih početaka filozofske misli i nalazi upečatljiv izraz u kontrastu između Platonove dija­ lektičke logike i formalne logike Aristotelova Organona. Kao takva. ο svijetu koji je kosmos. Proces bitka i misli jest to da se prevla­ davaju ti negativni uslovi. Ana­ liziran u stanju u kome se zatiče u svom svijetu. Oni pripadaju različitim putevima razumijevanja. zapravo. ta evidentnost intuicije nije suviše različita od kartezijanske. Unutar tog kontinuiteta sukobljuju se različiti načini mišljenja. Ta koncepcija odražava iskustvo ο svijetu. u prvom redu. Pojam biti čovjeka može poslužiti kao ilustracija. tj. realnosti — i samo na temelju tog svojstvo tvrdnje. istina je vrijednost jer bitak je bolji od nebitka. Pojava i realnost. moć pozitivnog mišljenja s moći ne­ gativnog.124 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 125 (i razdvanje) teorije i prakse. na oblik spoznaje u kome se objekt misli pojavljuje jasno kao ono što realno jest (u svojim bitnim svojstvima) i u antagonističkom odnosu spram svog slučaj­ nog. U klasičnoj grčkoj filozofiji um je spoznajna sposob­ nost razlikovanja istinitog i krivog utoliko što je istina (i krivost). ona je posredovanje konkretnog iskustva. čini se da je čovjek u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga osposobile da vodi »dobar život«. Zaista. ali. okolnost bitka. neistina i istina (i kao što ćemo vidjeti. Nije to misteriozna spo­ sobnost duha niti čudno neposredno iskustvo. Istinit govor. Ovo zdanje nije naprosto ništa. zapravo. U tom univer­ zumu postoje modi bitka u kojima su ljudi i stvari »o samima sebi« i »sami sobom« i modi u kojima to nisu. organiziranja. koji je u sebi antagonističan — svijetu koga muče htijenje i negativnost. ograničenju ili uskraćivanju svoje prirode (esencije). filozofija se kreće u uni­ verzumu. život koji je što je više moguće slobodan od mukotrpnog rada. njen univerzum rasuđivanja odgovara činjenicama antagonističkog realiteta. ono se. sve dok ostvarenja razvijene industrijske civilizacije ne vode trijumfu jednodimenzionalne realnosti nad svom kontradikcijom. Epistemologija je u samoj sebi etika. razot­ kriva i izražava ono što jest — za razliku od onog što se po­ javljuje (kao realno). u kojima egzistiraju u iskrivljenju. a nije ni ras­ tavljeno od pojmovne analize. produktivnosti i razaranja. zacrtan je u toj ideji uma kao specifičan povijesni projekt. mijenjanja društva i prirode. Zatvoreno operacionalni univerzum razvijene industrij­ ske civilizacije. tj.

to pokazuje. pred­ met promjene. privlači svijet ispod ώ5 έρώμενον. Za Platona u kasnijim dijalozima i za Aristotela modi bitka su modi kretanja — prelaz iz potencijalnog u aktual­ no. Jer misao i govor pripadaju sub­ jektu koji misli i govori. One su zbog toga neslobodne i spriječene u ljudskoj egzistenciji. Tako se de­ silo da je filozofija bila rođena s tim vrijednostima. To otkriće je rad Logosa i Erosa. između istinskog i krivog moda egzistencije — uz pretpostavku da razlikovanje proističe iz logičke analize empirijskog stanja i da razumije kako njegovu mogućnost tako i slučajnost. re­ alnosti koja je savladala svoj negativitet i kompletna je i ne­ zavisna u samoj sebi — slobodna. Um i sloboda konvergiraju. kreacije i destrukcije. njegovo cijepanje na istinite i neistinite mode egzistencije nepromjenljiva ontološka okolnost. on je taj koji analizira ljudsku situaciju. Istina transformira mode misli i egzi­ stencije. bog. Zacijelo. »zarađivanju za život« i u novim modima slobode i neslobode. U tom smislu je još uvijek na snazi klasična pretpostavka prema kojoj je istina inkom­ patibilna s porobljavanjem putem društveno nužnog rada. da slobodu od mukotrpnog rada valja preferirati nad muko­ trpnim radom. Tako je u ljudskoj stvarnosti »neistinsko« i neslobodno sve ono eg­ zistiranje koje se troši u priskrbljivanju onog što tek omogu­ ćuje opstanak. Postoje modi egzistencije koji nikada ne mogu biti »istinski« jer nikada ne mogu po­ čivati u realizaciji svojih mogućnosti. Znan­ stvena misao je morala slomiti to jedinstvo vrijednosnih su­ dova i analize jer je postajalo sve jasnije da filozofske vrijed­ nosti nisu rukovodile organizaciju društva niti transformaciju prirode. savršena realnost. za Grka i barbarina. Civiliza­ cija je prevladala ontološko stabiliziranja te razlike (bar u teoriji). znači postići »najbolji život«: živjeti u skladu s biti ljudske prirode. inteligentan život nad glupim. to je još uvijek dictum filozofa. uopće ne ontološki uslov društva baziranog na postavci da je sloboda inkompatibilna s aktivnošću priskrbljivanja potreba života. U zahtjevima misli i ludilu ljubavi sadržano je destruktivno odbijanje po­ stojećih načina života. Logos i Eros su ujedno i subjektivno i objektivno. Filozofsko istra­ živanje teče od ograničenog svijeta ka konstrukciji realnosti u kojoj nema bolne razlike između potencije i stvarnog. Prema Aristotelu. da je ta aktiv­ nost »prirodna« funkcija posebne klase i da spoznaja istine i istinskog egzistiranja uključuje slobodu od cijele dimenzije takve aktivnosti. realizacija. on je finalan uzrok svih bića. . Već grčko shva­ ćanje sadržava povijesni element — bit čovjeka je različita za roba i slobodnog građanina. Uspinjanje od »nižih« k »višim« oblicima stvarnosti jest kre­ tanje kako materije tako i duha. Konačno biće je nepotpuna realizacija. pa ako njegov život ovisi ο izvođe­ nju nametnutih funkcija. To je zaista predtehnološka i antitehnološka konstelacija par excellence. One su bile neefikasne. Logos i Eros su u samima sebi jedinstvo pozitivnog i negativnog. On podvrgava iskustvo svom kri­ tičkom rasuđivanju i to sadržava vrijednosni sud — naime. Ipak ta dinamika ima svoja inherentna ograničenja ukoliko se pokazuje da je antagonistički karakter realnosti. Njegovo nastajanje je krnjenje prožeto negativitetom.126 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 127 kaznosti. Ta dva ključna ter­ mina označavaju dva oblika negacije. u radosti bitka. nerealne. Društvo je još uvijek organizirano na takav način da obezbjeđivanje životnih potreba sačinjava za­ nimanje određenih društvenih klasa u punom radnom vre­ menu i tokom cijelog života. ovisi i ο ispunjenju zahtjeva koji se postavljaju toj funkciji — tako ovisi ο onima koji kontroli­ raju te zahtjeve. koja je s tim realitetom inkompatibilna. Realna granica između predtehnološkog i tehnološkog racionaliteta nije ona između društva zasnovanog na neslobo­ di i slobodnog društva. Postići takav život. isto tako kao i logička spoznaja razbija vlast postojećeg kontingentnog rea­ liteta i bori se za istinu. Ali taj razvitak još neobezvređuje distinkciju između esencijalne i kontingentne prirode. Tako nije prava realnost — istina. Granica predtehnološkog i tehnološkog pro­ jekta je u načinu kako je organizirao podređivanje potrebama života. erotska. istine i krivosti koji odgovaraju toj organizaciji. Klasično shavaćnje uključuje postavku da sloboda mi­ sli i govora mora ostati klasna privilegija tako dugo dok pre­ vladava to porobljavanje. Zacijelo.

i ukoliko. »Kretanje«. Niemeyer. Takav način egzistiranja je zatvoren robu — i bilo kome tko mora provesti svoj život obezbjeđujući životne potrebe. Husserl u toj orijentaci­ ji vidi sužavanje djelokruga logike i predrasudu s obzirom na njezinu zadaću. 2) Carl Prantl. ne kao ostvarenje neba ili na nebu. on pripada k (S) kao svojina od (S). Vol. 211. već »pre­ tenzijama«. »Identitet«. naime. itd. istinu onkraj promjena i propada­ nja. ne pripada k (S). nastajanja i propadanja. 16 b — 17a). Za filozofiju ta kontradikcija nije razrješiva. 1 ) Husserl. S te ontološke osnove aristotelovska fi­ lozofija prosljeđuje na postavljanje »čistih formi« svih mo­ gućih istinitih (i krivih) predikacija.—tad ta realnost dozvoljava takvu istinu samo u aprok­ simaciji i za privilegiranu grupu. već kao postignuće misli — nepovrij edena zato jer sam njen po­ jam izražava uvid da oni koji posvećuju svoj život zasluživanju za život nisu u stanju da žive ljudsku egzistenciju. ili odricanje (p) od (S) jer. u svom razvo­ ju. 1929). To je logika suda. »Jedan i Mnogo«. naročito str. osigu­ ravanje životnih potreba jest za većinu posao tokom cijelog života. tj. Konsekven­ tno tome. 134. ona postaje formalna logika suda. 135. . društvena podjela rada zadobiva dignitet ontološ­ kog uslova. koja mo­ že služiti kao model predtehnološkog racionaliteta. kako je istina stanje bitka isto kao i misli. 42. dohvat istine osta­ je puka mogućnost sve dok se ne živi u istini i s njom. Ovdje su nazivi »Bi­ tak«. izdiže je iznad povijesnog realiteta. ako ljudi više ne bi morali provoditi svoje živote u sferi nužnosti. Tako ona pretječe povijest ne ovladavši njome. F o r m a l e u n d T r a n s z e n d e n t a l e L o g i k (Halle. Ontološki pojam istine je u centru logike. Tamo je istina saču­ vana nepovrijedena. i 115. ali u emfatičkom smislu (sudske) presude: pridjevanje (p) k (S) jer. subjekt koji razu­ mijeva ontološki uslov istine i neistine? To je onaj tko je ovladao čistom kontemplacijom (theoria) i praksom rukovo­ đenom teorijom. propozicijama ο bitku 1 ). Jer. i štiteći isti­ nu. i ukoliko. razlikom između istine i krivosti (De Interpretation. Kad je Husserl oživio ideju apophantičke logike. escencije i činjenice. i dalje. ili pak. ona se ne javlja kao kontradikcija jer fi­ lozofija ne transcendira strukturu roba ili ropskog društva. u datoj realnosti. istina i istinska ljudska egzistencija bile bi univerzalne u strogom i stvarnom smislu riječi. »Nebitak«. i ako je sloboda u društvenoj realnosti povlastica ma­ njine. Ako istina pretpostavlja slobodu od mukotrpnog rada. a kako je ovo posljednje izraz i manifestacija prvog. i s obzirom na bit čovjeka. Vođen filozo­ fom. Klasična ideja logike zaista pokazuje ontološku predra­ sudu — struktura suda (tvrdnje) odnosi se na podijeljeni re­ alitet. tj. — tj. filozof-državnik. Prije te formalizacije iskustvo podijeljenog svijeta na­ lazi svoju logiku u Platonovoj dijalektici. Argumente protiv te interpre­ tacije vidi na str. sloboda od materijalne nužnosti). pa ipak odlučni dijelovi ove formalne logike ostaju pripadni aristotelovskoj metafizici 2 ). To je racionalitet dvodimenzionalnog univerzuma rasuđivanja koji odudara od jednodimenzionalnih moda mišljenja i ponašanja što se razvijaju u izvršenju tehnološkog projekta. On je našao to smjeranje baš u ideji logike suda. Ali. Aristotelov Organon apstrahira od ovog jedinstva suprotnosti općih formi suda i od njihovih (ispravnih ili ne­ ispravnih) povezanosti. a one moraju biti osigurane i zadovoljene da istina može biti (ona je. rob u Platonovu Menonu je sposoban da zahvata istinu geometrijskog aksioma. Ova okolnost protivuriječi univerzalnom karakteru istine koja određuje i »propisuje« ne samo teoretski cilj već najbolji život čovjeka kao čovjeka.128 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE . J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 129 Tko je po klasičnom shvaćanju. istina koju on zna i razlaže potencijalno je dokučiva svakom. Zacijelo. na­ glasio je njenu izvornu kritičku intenciju. ali u isto vrijeme se podvrgava faktič­ kom nijekanju jednakosti. G es c h i c h t e d e r L o g i k im A b e n d l a n ­ d e . I. 1957. Aristotel upotrebljava izraz »apophantički logos« da bi razlikovao određen tip Logosa (govor. Ovdje povijesna barijera zatvara i iskrivljuje traganje za istinom. u činjenici da misao nije zaokupljena direktno bitkom (das Seiende selbst). Filozofija na­ zire jednakost čovjeka. saopćavanje) — onaj koji otkriva istinu i neistinu i determiniran je. Raspravljanje se kreće između iskustva bitka i nebitka. Darmstadt. potencijali teta i aktualiteta.

Njena realizacija uklju­ čuje prevrat postojećeg jer mišljenje u skladu s istinom jest obaveza na egzistiranje u skladu s istinom (ekstremne postav- ke kod Platona koje ilustriraju taj prevrat jesu: smrt kao po­ četak života filozofa i nasilno oslobođenje iz špilje). ali on to treba da bude jer je slobo­ 3 dan u očima boga. koje se postepeno strukturira u sa­ mom toku saopćavanja. Dvostruko značenje »jest« t a k o izražava dvodimenzionalnu strukturu jednog svijeta. tad realitet neposrednog iskustva ima udjela u unôv u tome što n i j e . On treba da ide iznad ono­ ga što mu je dato — kad govornik u svojoj propoziciji ide pre­ ko početnog postavljanja termina. tad kopula »je« izražava »treba da«. diseratum. Dijalektička misao razumijeva kritičku napetost izme­ đu »jest« i »treba da« prije svega kao ontološku okolnost koja 3 ) Ali zašto stav ne k o ž e »treba da« ako to z n a č i ? Zašto negacija iščezava u afirmaciji? Da li je metafizičko porijeklo logike determiniralo formu stava? Predsokratovska. kao i sokratovska misao prethodi odvajanju logike od etike. Njihovo logičko razvijanje odgovara pro­ cesu realnosti ili same stvari (Sache selbst). itd. Logika se centrira oko sudova koji su kao demonstrativne tvrdnje imperativni — predikativno »je« uključuje »treba da«.130 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 131 »Kontradikcija« metodski držani otvorenim. Tako rušilački karakter istine nameće misli imperativno svojstvo. Katego­ rički iskaz se tako preokreće u kategorički imperativ. i za neposredno iskustvo (koje je za većinu ljudi nepremašiva realnost) ono je jedini realitet. on ne iskazuje fakat. S je određen kao nešto drugo ne­ go on sam. Ideja) realno j e s t .. postaju zakoni realnosti ako mišljenje razumijeva istinu neposrednog iskustva kao po­ javljivanja jedne druge istine. Taj kontradiktorni. već nužnost da se ovaj realizira. dvosmislenim. A ipak to μήον j e s t. Ako samo ono što je istinito (Logos. u određenjima datog realiteta ona je »puka« ideja. Npr. Kao takva. suprot­ stavlja svoju istinu istini datog realiteta. u kome oni nisu slobodni. ali koje nikada nije zatvoreno. quod est«. Oni imaju otvoren vidokrug. bolje reći. misao protivuriječi tome šio jest (dato). »pravednost je takvo stanje u kome svatko vrši onu funkciju koja najbolje odgovara njego­ voj prirodi«. Ali bitna mogućnost nije poput mnogih mogućnosti sadržanih u datom univerzumu rasuđivanja i akcije.. U klasičnoj logici je taj sud koji je konstituirao izvor­ no jezgro dijalektičkog mišljenja bio formaliziran u formu tvrdnje »S je p«. Ta istina sagledana mišlju jest ideja. istinito suđenje ne prosuđuje taj realitet njegovim vla­ stitim određenjima. itd. Ili. potpunu sveobuhvatnost značenja. . bitna mogućnost je sasvim različitog reda. Stavovi koji određuju re­ alitet afirmiraju kao istinito što nije (neposredno) takvo. prema tome. »potpuno realno je potpuno spoznatijivo«. podaren neotuđivim pravima itd. dvodimenzionalni stil mišljenja jest unutarnja forma ne samo dijalektičke logike već sve filozofije koja se hvata ukoštac s realitetom. Tvrd­ nje se prepuštaju dijalogu i u njemu se razvijaju i provjerava­ ju. Verifikacija propozicije uključuje proces kako u činjenici tako i u misli: (S) mora postati to što jest. »puka« esencija — mogućnost. U tom prevratu realitet prispijeva u svoju vlastitu istinu. U njemu je subesjednik vođen tako da ispituje u svakida­ šnjici nepropitivan totalitet iskustva i govora i da zađe u no­ vu dimenziju raspravljanja — inače je on slobodan i rasprav­ ljanje se obraća njegovoj slobodi. Ta forma više prikriva nego razotkriva te­ meljnu dijalektičku postavku koja izriče negativni karakter empirijskog realiteta. već određenjima koja sagledavaju njegov prevrat. »država je real­ nost uma«. Zakoni mišlje­ nja su zakoni realnosti ili. a to je ona istinskih formi re­ alnosti — ideja. Ona sudi ο stanju u kome vrlina nije znanje. »čovjek je slobodan«. Tako je tu sadržana prije kontradikcija negoli korespondiranje između dijalektičkog mišljenja i da tog rea­ liteta. oni tako protivurječe onom što jest i poriču njegovu istinu. to se može ovako čitati: čovjek nije (faktično) slobodan. Afirmativni sud sadržava negaciju koja iščezava u formi stava (S je p ) . Prosuđivani s obzirom na njihovu bit i ideju. Ti termini imaju mnogo značenja jer su mnogostrane okolnosti na koje se odnose i jer imaju mnogo implikacija i efekta koji ne mogu biti izo­ lirani i stabilizirani. »Ve­ rum est id. čovjek i stvari opstoje kao nešto drugo nego što jesu. nisu potpuno definirani. Ako ovi stavovi jesu istiniti.. u kome ljudi ne vrše funkcije prema svojim sposob­ nostima. Npr. ). po prirodi. kategorička Sp forma izražava da S nije S. »vrlina je znanje«.

tko u — svojoj svijesti — ne raščinjava fakte. jed­ nog drugog univerzuma rasuđivanja. Uz izuzetak materijalis­ tičkih »heretika« filozofska misao je rijetko bila mučena pat­ njama ljudske egzistencije. Paradoksno je da je baš kritička intencija filozofske misli ona koja vodi idealističkom očišćenju — kritička inten­ cija koja cilja na empirijski svijet kao cjelinu. istine i krivosti nije više egzistencijalno pitanje. Ona je od njih apstrahirala i ustrajala u tom apstrahiranju. Dakle. Prosuđivanja ο danom realitetu nadomještena su stavovi­ ma koji definiraju opće forme mišljenja. Apstraktnost je zajednička svakoj pravoj misli jer nitko realno ne misli tko ne apstrahira od onoga što je dato. pravednosti. Tako je sokratovsko raspravljanje političko raspravljanje utoliko što protivurječi postojećim političkim institucijama. polis. Predmet mi­ šljenja postaje čista i univerzalna forma subjektiviteta od koje je odstranjeno sve posebno. koji su bitno drugačijeg reda misli i egzistiranja. daje filozofskoj misli svoj­ stvo apstraktnosti i ideologičnosti. »pojmom« vrline. Na osnovu te razdvojeno­ sti kritička filozofska misao je nužno transcendentna i ap­ straktna. Za takav formalni predmet odnos 5v ί μή ου promje­ ne i permanencije. Jer shvaćanje ο nadmoćnosti misli (svijesti) također izražava impotenciju misli u empirijskom svijetu koji filozo­ fija transcendira i korigira — u misli. koja se u njima javlja iskrivljena i porečena. misao je rukovođena situacijom svojih objekata da mjeri njihovu istinu određenjima jedne druge logike. U tom smislu je »idealizam« bio primjeran filozofskoj misli. a njihov konkretni di­ jalektički odnos postaje apstraktno epistemološki ili ontolo­ ški. a baš razdvajanje od materijalne prakse. Ono se od­ vija na povijesnom osnovu i ostaje u odnosu upravo sa teme­ ljom od koga uzmiče: postojećim društvenim univerzumom. Oni koji su snosili glavni teret neistinite realnosti i kojima je zato. one se same pokazuju krive i negativne. Platonova »idealna« država reformira i zadržava rop­ stvo kad ga organizira u skladu s vječnom istinom. u kome izvire filozofija. postoje krive i istinske apstrakcije. Međutim. tko ne dovodi u relaciju fakte s faktorima koji su ih uzro­ kovali. već je više stvar čiste filo- . A ta logika projektira drugi način egzistiranja: realizaciju istine u riječima i djelima čovjeka. ne transcendira u praksu. a ne samo na određene mode mišljenja ili ponašanja unutar njega. u ime koje je filozofija davala svoje sudove . Kako svoje pojmove određuje na osnovu potencijaliteta. čini se. Ukoliko taj projekt uključuje čovjeka kao »društvenu životinju«. filozofska kritika se nalazi blokirana realitetom od koga se odvaja.132 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 133 se tiče strukture samog bitka. znamen njene autentičnosti. bilo najpotrebnije postizanje prevrata nisu bili preokupacija filozofije. objekte mišljenja i odnose između mišljenja i njegovih objekata. Kad su date činjenice sagledane u svjetlosti istine. djelovanje misli ima politički sadržaj. Apstrahiranje je povijesan događaj u povijesnom kontinuitetu. I u Aristotela filozof-kralj (kod koga su bile još uvijek kombi­ nirane teorija i praksa) ustupa supremat bios-theoreticosu koji jedva može svojatati prevratničku ulogu i sadržaj. No. Traga­ nje za ispravnom definicijom. Misao nema moći da dovede do takve promjene ako se '. Dvije dimenzije misli — ona bitnih i ona pojavnih istina — više se ne prepliću. pa na­ stavlja da konstruira domenu uma očišćenu od empirijske kontingencije. Racionalnost. ta baza preživljava u negaciji (prevratu) i ograničava mogućnosti nove pozicije. zadobila je tu apstrakt­ nu i opću »čistotu« koja ju je učinila imunom naspram svi­ jeta u kome je čovjek morao živjeti. pobožnosti i znanja postaje rušilački poduhvat jer pojam smjera na novi polis. razaznavanje tog sta­ nja bitka — njegova teorija — od početka smjera na konkret­ nu praksu. potencijaliteta i aktualiteta. U klasičnim izvorima filozofske misli transcendirajući pojmovi su ostali povezani uz predominantnu razdvojenost in­ telektualnog i manuelnog rada — uz postojeće društvo rop­ stva. Ap­ straktnost je sam život misli. Čak tamo gdje kritička apstrakcija stiže do negacije postoje­ ćeg univerzuma rasuđivanja.

I najformaliziranija logika se. Pod vladavinom formalne logike. Horkheimer i T . New York. jer se još uvijek traži mnogo viši stupanj apstrakcije i matematiziranja da se obli­ ci misli prilagode tehnološkom racionalitetu.134 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 135 zofije 4 ). To opće svojstvo (kvantitativni kvalitet) jest preduslov zakona i reda — u logici isto tako kao i društvu — cijena univerzalne kontrole. ali je pri svoj toj razlici. Predtehnološka i tehnološka racionalnost. Svijest je postala po­ datijiva apstraktnoj generalizaciji daleko prije nego što su ponikli tehnološki čovjek i tehnološka priroda kao objekti racionalnog ovladavanja i kalkulacije. odgovor na pita­ nje: » β ésxtv ?«5) Kapp. još uvijek odnosi na najopćenitiju strukturu datog svijeta iskustva. Formalna logika je tako prvi korak na dugom putu ka znanstvenoj misli — samo prvi korak. U tom poduhvatu čov­ jek je morao iz stvarnog nesklada kreirati teoretsku harmo­ niju. Tehnološki univerzum je jedan od njih. U sva­ kom slučaju. str. »objektivne« dimenzije mišlje­ nja i partikularne. neproračunljive. ili uz sredivu protivurječnost. a gubitak smisla se ne m o r a pripisati nesposobnosti da se misli. Na osno­ vu općih pojmova misao postiže savladavanje posebnih slu­ čajeva. u kompleksnom proce­ su društva i prirode hipostazirati one jedinice koje se daju identificirati i nadomjestiti. Columbia University Press. Adorno. u kome sekundarni kvaliteti pos­ taju mjerljivi i ovladljivi. drži »da su ta dva različita značenja potpuno neovisna jedno ο drugom i da nikada nisu bila pomiješana kod samog Aristotela«. kako ju je razvila diskurzivna logi­ ka. 25. misao organizirana u formalnoj logici veoma je različita od Platonovog dijaloga. kao znanje ο općem. subjektivne. W . ontologija i . postaju instrumenti predskazivanja i ovladava­ nja. u svojoj cjelini.« 8 ) Aristotelova Metafizika izriče povezanost pojma i ovla­ davanja: znanje »prvih uzroka« je. Ono je potpuno različito od »metafizičkog« »određenja« (također ho­ ros) koje označava rezultat bitne definicije. i to kao nadomjestivi znakovi ili simboli. str. U formalnoj logici misao je indiferentna naspram svo­ jih objekata. — najefikasnije i najizvjesnije znanje jer raspolaganje uzroci­ ma znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. princip identiteta odvojen od principa kontradikcije (kontradikcije su pogreška neispravnog mišljenja). Ova druga je ušla u znanost tek posredstvom niza redukcija. Pojmovi. kalkulacije i zaključka. ipak 4 ) D a izbjegnemo nesporazum: n e vjerujem d a j e F r a g e n a c h d e m S e i n i slično. Metode logičkog postupka su veoma različite u staroj i modernoj logici. te na raspolaganju fizici. G r e e k F o u n d a t i o n s o f T r a d i t i o n a l L o g i c . Historija čovječanstva je dala definitivne odgovore na »pita­ nje ο bitku« i dala ih je u vrlo k o n k r e t n i m postavkama. finalni uzroci su odstranjeni od logi­ čkog reda. životno pitanje ili da to treba da bude. 6 ) M . Oslobođena protivurječnosti. određenja podobna za organiziranje koherentnog logičkog sistema bila su odvoje­ na od onih za to nepodobnih. 29. Bilo da su oni mentalni ili fizički. proračunljive. Amsterdam. U Aristotelovom Organonu silogističko »određenje« (horos) »tako je ispražnjeno od supstancijalnog značenja da je slovo alfabeta potpuno ekvivalentna supstancija«. nasuprot Prantlu. čista forma je još uvijek forma sadržaja. Tad ele­ menti misli mogu biti znanstveno organizirani — kao što ljudski elementi mogu biti organizirani u društvenu stvar­ nost. Pada u oči kontrast između Platonove dijalektičke Aristotelove formalne logike. 1947. dobro određeni u njihovu djelokru­ gu i funkciji. »Općenitost misli. Izvršena je distinkcija izme­ đu univerzalne. koje su do­ kazale svoju efikasnost. apstrahirani od njihove određene »supstancije«. u obje prisut­ na konstrukcija općenito važećeg reda mišljenja. oni postaju predmet istog općeg za­ kona organizacije. pojam koji sadržava sukobljavanje biti i pojave upotrebljiv je ako nije besmis­ len. Sama ideja formalne logike je historijski doga­ đaj u razvitku mentalnih i fizičkih instrumenata za univer­ zalno ovladavanje i proračunljivost. očistiti misao od kontradikcija. Sto je bilo smisleno u počecima filozofske misli može postati besmisleno na njenom kraju. Formalna logika nagovještava reduciranje sekundar­ nih kvaliteta na primarne. Dalje raspravljanje vidi u poglavlju VI. koji formalizira. ima svoj osnov u realitetu dominacije. neutral­ na s obzirom na materijalni sadržaj. D i a l e k t i k d e r A u f k l ä ­ r u n g . 5 ) Ernst Kapp. bilo da se tiču društva ili prirode. 1942. materijalni sadržaj je neutraliziran.

bitno nepromijenjena uprkos novim pojmovima i novim sadržajima koji karakterizi­ raju ovaj razvoj. isti način mišljenja. Meiner . Leipzig. dijalektička misao jest i ostaje nez­ nanstvena u onoj mjeri u kojoj je osuda. Suvremena matematska i simbolička logika su. nesposobna da razumije i najmanje sek­ tore egzistencije. di­ jalektičkoj logici je strana takva apstrakcija koja ne zasijeca u konkretan sadržaj. čini se. ne razvija pojmove koji u sebi nose protest i odbijanje. Često je zapažena sterilnost aristotelovske formalne lo­ gike. iz cjelokupne misli. koja formulira zakone misli u zaštitničkoj suglasnosti spram zakona društva. već ga za sobom ostavlja neshvaćena. pokolj stanovništva osvojenog grada i nacistički koncen­ tracioni logori. I stara i nova formalna logika izražavaju. Ona je ka­ nonizirala i organizirala misao unutar postavljenog okvira preko koga silogizam ne može preći — ostala^ je »analitika«. W . koja treba da bude objektivna. Eleminiranjem ovog is­ kustva. a osta­ lo nije ometalo pojmovnu elaboraciju novog iskustva i no­ vih činjenica. Odista. Postoji logička mimesis. Logi­ čka apstrakcija je. Pa. a taj sud nameće dijalektičkoj misli priroda njezina objekta — objektivnost. ni skolastičari ni racionalizam i empirizam ra­ nog novog vijeka nisu imali razloga za objekcije na način mišljenja koji je kanonizirao svoje opće forme u Aristotelo­ voj logici. na osnovu te opozicije. Formalna logika je tendirala univerzalnom važenju za­ kona misli. pa čak izvan te logike. Hegel razotkriva u kritičkoj filozofiji svoga vremena »strah od objekta« (Angst vor dem Objekt). eg­ zaktna i znanstvena. das Rein-Vernünftige) u samoj kon­ 8 kretnosti svog o b j e k t a ) . bez univerzalnosti bi misao bila privatna stvar. Naime. ni materijalistička orijentaci­ ja. paganizam i kršćanstvo. mislim u općim poj­ movima. str. u najmanju ruku. u svojim glavnim naporima. zahtijeva da prava znan­ stvena misao prevlada tu poziciju i razumije »logično i čistoumno« (das Logische. univerzalnost pojmova nikada nije puko formalna. no to je samo jedan mod misli. veoma različite od njihove klasične prethodnice. 7 ) Pogledaj: T . ipak. Ovaj objekt je realnost u njezinoj istinskoj konkretnosti. K r i t i k d e r l o g i ­ schen Absolutismus. Formalna logika je po samoj svojoj strukturi bila netranscendentna. 1956. Nova znanstvena istina ko­ jom znanstveni pojmovi oponiraju prihvaćenoj istini ne sadr­ ži osudu postojeće stvarnosti. vol. Ali isto tako je istina da nadindividualan smisao. Logika je ostala specijalna disciplina naporedo sa glavnim tokom razvoja filozofske misli. poglavlje I . Stuttgart. a logika misli ostaje logika dominacije. grad-država i na­ cija. eliminiran je konceptualan napor da se održi napetost između »jest« i »treba da« i da se postojeće obrati u ime svoje vlastite istine. Njezina intencija je. Adorno. ničim vezana. I. koje se uvelike naziralo na počecima logičke i filo­ zofske misli — očićšeno od iskustva uskraćujuće. Ono je očišćeno od »nega­ tivnog«. bila u sug­ lasnosti sa znanstvenom validnošću i egzaktnošću. nalazim ih u nadindividualnom kontekstu u kome one učestvuju. kad počnem misliti ο pojedinim oso­ bama u određenim situacijama. Dijalektička logika ne može biti for8 ) Wissenschaft 1923. varljive i iskrivljujuće moći postojeće stvarnosti. znanstveni preokret neposrednog iskustva. bilo što logici. d e r L ο g i k. Lasson. ali je objema zajednička radikalna opozicija spram dijalektičke logike. 32. Z u r M e t a k r i t i k d e r E r k e n ­ n t n i s t h e o r i e .136 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 137 tehnologija povezane su onim elementima mišljenja koji pri­ lagođuju pravila mišljenja pravilima kontrole i dominaci­ je. Svi objekti mišljenja su opći pojmovi. Predtehnološki i tehnološki modi dominacije su funda­ mentalno različiti — tako različiti kao što su ropstvo i slo­ bodan najamni rad. sociološka apstrakcija. konstituirana je u međuodnosu subjekata (koji misle i djeluju) i njihova svijeta 7 ). Odista. Za razliku od toga. Filozofska misao se razvijala naporedo s njom. koji utemeljuje znanstvenu istinu na­ suprot istini neposrednog iskustva. uza sve to povijest je — povijest dominacije. Misao je uvijek više i nešto drugo nego individualno mišljenje. ed. bez sumnje. Ni idealistička. također. niti racionalističke i empirističke škole ne duguju.

Logička istina postaje povijesna isti­ na. kad je ono shvaće­ no. Ove pripadaju takvom mišljenju koje po svojoj strukturi nije operacionalno. 38. također. brutalnosti i ugnjetavanja. obje participiraju na umskom i neumskom. pravom i krivom. eleme­ nata što konstituiraju kretanje realnog i. Umnost je to kontradikcije. Rob je u mogućnosti i da dokine gospodare i da surađuje s nji­ ma. koja je specifi­ čno svojstvo njihova pojma. Ona je teorijski i praktični zahtjev. Dijalektička definicija određu­ je kretanje stvari od onoga što one nisu ka onome što jesu. strukturu dijalektičke misli. također. Ono se povlači pred efikasnijom teorijom i praksom uma. s jedne strane. a »unutarnji negativitet« svijeta objekta je shvaćen kao djelo povijesnog subjekta — čovjeka u borbi s prirodom i društvom. Ontološka napetost između biti i pojave. Napor da se shvate kao takve i transcendiraju pretpostavlja drugačiju logiku. Gospodari su u mogućnosti i da poboljšaju život roba i da usavrše njegovo eksploatiranje. Egzistirajući kao živa kontradikcija biti i pojave. Dijalektička logika raščinjava apstrakcije formalne logike i transcendentalne filozofije.138 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 139 malna jer je determinirana realnim. njihova povijesna kon­ kretnost se opire kvantificiranju i matematiziranju. Konsekventno tomu. između »jest« i »treba da« postaje povijesna napetost. ona zahtijeva takav logički sistem jer se kreće po općim zakonima. te pozitivizmu i empiricizmu. to je. po­ riče konkretnost neposrednog iskustva. Transformacija ontološke u povijesnu dijalektiku zadr­ žava dvodimenzionalnost filozofske misli kao kritičko. a iracionalno još uvijek racionalno. tendencija. Um postaje povi­ jesni um. str. koji potvrđuju umnost realnog. On je u kontradikciji spram etabliranog poretka ljudi i stvari u ime postojećih društvenih snaga koje razot- krivaju iracionalan karakter tog poretka — jer racionalan oz­ načava onaj mod mišljenja i djelovanja koji pokreće reduci­ ranje ignorancije. opća forma objektiviteta. također. . i čak krivo iskustvo. Ove se ne konfrontiraju kao umsko i neumsko. one su strane kako znanstvenom operacionalizmu tako operacionalizmu zdravog razuma. »jest« i »treba da« konfrontiranju u sukobu aktualnih snaga i mogućnosti u dru­ štvu. dijalektička misao postiže konkretnost koja povezuje strukturu misli sa strukturom stvarnosti. Objekat dijalektičke logike nije ni apstraktna. no. Kad povijesni sadržaj uđe u dijalektički pojam i kad metodološki određuje njegov razvoj i funkciju. Ono dobiva svoju istinitost kad se oslobodi varljive objektivnosti koja skriva činioce iza či­ njenica — to jest. Iskustvo suženo na stvari kako se pojavljuju i kako slučajno jesu — ograniče­ no je. suprotstavljenih snaga. ni apstraktna opća forma misli — a ni data nepo­ srednog iskustva. istinu koja proturječi. pravo i krivo — jer obje su dio istog postojećeg univerzuma. sad se bit i pojava. nega­ tivno mišljenje. koje je konkretno. Ibidem. Ideja uma se odnosi na kretanje i misli i akcije. Kon­ kretnost se ne protivi sistemu općih principa i pojmova — dapače. Dani realitet ima svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. destrukcije. Razvoj kontradiktornih elemenata koji određuje strukturu objekta misli određuje. kad razumije svoj svijet kao povijesni uni­ verzum u kome su postojeći fakti djelo čovjekove povijesne prakse. realnost koju poima dija­ lektička logika. objek­ ti misli su objekti »unutarnje negativnosti« 9 ). poput svake neznanstvene i neempirističke filozofije. postojeća stvarnost se protivi logici proturječnosti — ona favorizira one mode misli koji podržavaju postojeće for­ me života i one mode ponašanja koji ih reproduciraju i usavršavaju. Dijalektička logika razumijeva proturječnosti kao »nuž­ nost« pripadnu samoj »prirodi misli« (zur Natur der Denk­ bestimmungen)10) zato što je proturječnost u samoj prirodi objekta misli. pojam realnog. No. s druge. Ova praksa (intelektualna i materijalna) jest realnost u danome iskustvu. u stvarnosti u kojoj je umsko još uvijek neum­ sko. 10) 9 ) Ibidem. Otud se ovo rebelirajuće mišljenje doima kao ostatak prošlosti.

tad je njegov ratio još više sumnjiv. to ova organizacija rada nije više podvr­ gnuta preispitivanju. Ako. Kriva organizacija društva zahtijeva dalje objašnjenje u pogledu situacije razvijenog industrijskog društva. Drugim riječima. •— jest. a kako se. socijalistička izgradnja odvija putem pro­ gresivne dominacije. Transformacija negativne opozicije u pozitivnu ukazu­ je na slijedeći problem: postavši totalitarna na unutrašnjim osnovama. to je prirodno samo onom mišljenju i ponašanju koje nije voljno. kmeta ο feudalcu. stvara novu društvenu strukturu. Ta ideologija pripada postojećem društvenom apara­ tu. Problem leži u načinu društve­ ne organizacije rada.JEDNODIMENZIONALNA MISAO 141 6. izgleda. dominacija čovjeka nad čovje­ kom je u društvenoj zbilji povijesni kontinuum koji povezu­ je predtehnološki i tehnološki um. U ovom kontekstu je relevantno dvostruko značenje »racio­ nalizacije«. zacijelo. s druge strane. U onoj mjeri u kojoj mišljenje i ponašanje ko­ respondira danoj stvarnosti.) ovisnošću ο »objektivnom poretku stvari« (o ekonomskim zakonima. izražavaju oni krivu svijest — odgovaraju i doprinose očuvanju krivog poretka činjenica. Ta dinamika pri­ pada stvarnosti. a ne duhu. Društvo se reproduciralo u tehničkom kompletiranju stvari i odnosa koji su uključivali tehničko iskorištavanje ljudi. a možda je čak i nesposobno da razumije što se događa i zašto se događa. političkog i kultur- . Znamo da je destrukcija cijena progresa kao što je smrt cijena ži­ vota. tržištu. onom načinu mišljenja i ponaša­ nja koje je imuno spram bilo kog drugog racionaliteta osim postojećeg. to nije svrha aparata. no iz nje sad proizlazi viša racionalnost — racionalnost društva koje sve efikasnije eksploatira prirodne i mentalne izvore i distribuira beneficije ove eksploatacije na sve široj osnovi zadržavajući pri tom hijerarhijsku strukturu. To da su opipljive beneficije sistema smatrane vrijednima odbrane — pogotovo s obzirom na odbojnost suvremenog komunizma. No. pak. koji se javlja kao historijska alternativa. sa­ svim prirodno i ne izgleda da traži dublje objašnjenje. No. Pa ipak. stvarnosti u kojoj je znanstve­ ni duh imao odlučnu ulogu u povezivanju s teorijskim i praktičnim umom. pitanje ovdje ne može zastati. Bez sumnje je »ob­ jektivni poredak stvari« rezultat dominacije. Društvo koje projektira i preduzima tehnološku transformaciju prirode mijenja bazu dominacije tako što postepeno nadomješta ličnu ovisnost (roba ο robovlasniku. Ograničenost ove racionalno­ sti i njezina izopačena sila očituju se u sve većem poroblja­ vanju čovjeka od strane proizvodnog aparata koji perpetuira borbu za opstanak i proširuje je u totalnu internacionalnu borbu što osakaćuje živote onih koji grade i upotrebljavaju proizvodni aparat. Znanstvena organizacija i podjela rada su uveli­ ko povisile produktivnost ekonomskog. borba za opstanak i eksploatacija čovjeka i prirode postale su sve znanstvenije i racionalnije. Na ovom stupnju postaje jasno da je sama racional­ nost sistema problematična. Kako su veliki preduzetnici i sami volj­ ni da žrtvuju dobrobiti privatne inicijative i »slobodne« kon­ kurencije dobrobitima vladinih naređenja i uredaba. Racionalno i produktivno živimo i umiremo. »kriva« organizacija odbija alternative. ona je rekvizit njegova kontinuirana funkcioniranja i dio njegova racionaliteta. više logi­ čan jer je od početka negativno u pozitivnom.). nehumano u humanizaciji. da biznis mora napredovati i da su alternative utopis­ tičke. itd. OD NEGATIVNOG KA POZITIVNOM MIŠLJENJU: TEHNOLOŠKA RACIONALNOST I LOGIKA DOMINACIJE Uprkos svoj promjeni. u kome integraci­ ja prethodno negativnih i transcendirajućih društvenih sna­ ga s postojećim sistemom. Ova kriva svijest je utjelovljena u predominantnom tehnič­ kom aparatu koji je i sam reproducira. također. feudalca ο podaritelju feuda. on je. taj aparat poražava svoju vlastitu svrhu ako je ona u tome da se sačini humano egzistiranje na osnovu humanizirane prirode. No. porobljenje u oslobođenju. da su odricanje i rad pretpostavke zadovoljenja i ra­ dosti. itd.

Isto takvo lišavanje karaktera realnosti pogađa sve ideje koje po samoj svojoj prirodi ne mogu biti verificirane znanstvenim metodom. u svom vlastitom pravu. Vrednote mogu imati viši dignitet (moralno i spiritualno). čak tamo gdje se nije smjeralo na pra­ ktičke ciljeve. odvojilo je istinito od dobrog. mir i pravda ne mogu biti izvedeni ni iz ontoloških ni iz znanstveno-racionalnih uvjeta. Jedinjenje logosa i erosa već je u Platona vodilo supremaciji logosa. koje je vodilo njezinoj ekspli­ kaciji na osnovu matematskih struktura. »Priroda stvari«. ne mo­ gu logički zahtijevati univerzalno važenje i realizaciju. znanstveno racionalno jest samo na osnovu gene­ ralnih zakona kretanja — fizikalnih. religiozne i moralne ideje su samo »ideali«. no one nisu realne i tako manje kotiraju u realnoj poslovnosti života — i to sve manje što su uzdignutije nad realitet. no rijetko subjekt). Jedini na­ čin da se za njih spase neko apstraktno i neškodljivo važe­ nje jest metafizička sankcija (božanski i prirodni zakon). Pa ipak. baš po odsutnosti njihove ob­ jektivnosti one su činbenici društvene kohezije. i na istim osnovama. 143 U svijetu vrednota živi se van tog racionaliteta. Mo­ že li se čovjek zadovoljiti objašnjenjem da je neznanstven ishod rezultat specifične društvene primjene znanosti? Sma­ tram da je generalan smjer aplikacije znanosti bio inheren­ tan u čistoj znanosti. on ne igra znanstvenu ulogu kao etički. Bez obzira na to ka­ ko znanost danas određuje objektivnost prirode i relacije nje­ zinih dijelova. Znanstveno-tehnička racionalnost i ma­ nipulacija su slivene u nove forme društvene kontrole. i čak zatomljenje. Istinito znanje i um zahtijevaju dominaciju nad osjetima. opremljen samo jedino preostalim kvalitetima podobnim kvantificiranju. sljedstveno tome. ona je ne može znanstveno izraziti posred­ stvom »finalnih uzroka«. po­ staje. Ono za čim može težiti priroda (uključujući čovjeka). ispaštaju zbog toga što nisu objektivne. Humanistič­ ke. na metodološke izvore nove racionalnosti kontrastirajući ih s značajkama pretehnološkog modela. Napetost između uma. Kvantificiranje prirode. kemijskih i biologijskih. bila je određena tako da je opravdavala potiskivanje. No. Po postavkama znanstvenog uma. respekti­ rane i uzvisivane. paradoksno. podsjetit ću. Taj du­ gi proces počinje s algebrizacijom geometrije što nadomještava »vidljive« geometrijske figure čisto mentalnim opera­ cijama. ovo racionalno preduzimanje proizvelo je takav model duha i ponašanja koji je oprav­ davao i apsolvirao čak i najdestruktivnije i najtlačiteljskije strane preduzimanja. Rezultat je: viši standard života. Neznanstven karakter ideja ο kojima je riječ fatalno slabi opoziciju postojećem realitetu. kao sasvim racionalne. Oživljavanje neke vrste aristotelovske ili tomističke filozofi­ je ne može spasti situaciju jer filozofija je a priori opovrgnu­ ta znanstvenim umom. pa znanstvena racionalnost postaje bitno neutralna. To se može pokazati okrećući teorijski um društvenoj praksi. one po­ staju puki ideali i njihov konkretni. ostaju stvar preferiranja. sažeto. one ne uznemiravaju nedolično postojeći način života. Ako dobro i lijepo. Ma koliko da su sagledane. s jedne. ako ne i oslobođenje od njih. Istovre­ meno. Ma kako da je konstitutivna uloga subjekta u vezi s opažanjem. Takva sankcija se ne da verificirati i tako nije realno obje­ ktivna. Njegova ekstremna forma je u nekim koncepcijama suvremene filozofije znanosti po kojima sva materija fizike tendira rastvaranju u matematske i logičke relacije. i potreba i želja stanovni­ štva (koje je bilo objekt uma. Tad je pukla nesigurna ontološka po­ vezanost logosa i erosa. one. uključujući i društvo. sve ovisniji ο subjektu. ili politički agens. a vred­ note odvojene od realiteta postaju subjektivne. odvojilo je reali­ tet od svih inherentnih ciljeva i. u Aristo­ tela je odnos između dobra i svijeta koji ono pokreće »ero· tički« samo po analogiji. U pokušaju da to pokažem. mjerenjem i kalkulacijom. objektivni svijet. a nisu obezvažene time što im protivurječi ponašanje diktirano svakodnev­ nim potrebama biznisa i politike. s druge strane.142 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO nog preduzimanja. ο kome se ra­ spravljalo u prethodnom poglavlju. estetski. Iz veoma različite usmjerenosti nau- . prisutna je od početka filozofske i znanstvene mis­ li. kritički sadržaj isparava u etičku ili metafizičku atmosferu. čini se da je dezintegriran upravo pojam objektivne supstancije sup­ rotstavljene subjektu. znanost od etike. u svojoj objektivnosti.

jest konstitutivan. a tad bi sama mate­ rija objektivno bila struktura svijesti. a većim pregled mogućnosti. bitka u odnosu s . 44. bez pogreške. .. Ali »često mjerljivi kvantitet nije svojstvo stvari. g. vol. Boston. Reichenbach. br. Na primjer. Beacon Press. »rezultirati s« Β.) No. F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w . C. itd.144 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 145 čenjaci i filozofi znanosti dolaze do sličnih hipoteza ο isklju­ čenju partikularnih vrsta entiteta. »prethoditi« B. 1948. W . Subjektivno. u D i a l e c t i c a. subjekt. i dalje. 20.. ta sposobnost bi bila u materiji. Β može biti »između« C. u N a t u r e . teorija relativiteta . Oni tako impliciraju sposobnost bitka identičnog u razlici. »odnosi«. 3) H . priroda nije duhovna — ona ne misli matematskim premisama.. Max Born izjavljuje: ». Ako je to tako. . Abgeschlossene Theorie'. 5) Ibidem. ispada da su fizičke stvari »fizikalno događanje«. . Nema više gustoće i neprobojnosti stvari: objektivni svijet gubi svoj »objekcijski« karakter opozicije subjektu. bez oklijevanja. kao zastarjele »postavke kultu­ re« 2 ). Doduše. možemo zaključiti da jednadžbe postavljene matematskom fizikom izražavaju (formuliraju) stvarnu kon­ stelaciju atoma. — To je interpreta­ cija koja sadrži jak idealistički elemenat: » . 85. a ne po vrsti«. znanstveni realitet manifes­ tira se kao realitet ideacije. T h e V a l i d a ­ t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s . . 6) Über den Begriff. to jest mogući subjekt za koji neka data moraju biti ili mogu biti shvatljiva kao događanje ili odnos. objektivnu strukturu materije. tj. str. To su ekstremni stavovi. a »smetnje s obzirom na opažanje« ne treba pripisati ljudskom faktoru već instrumentu kao »fizikalnoj stvari« 7 ). Većinom. 88. u određenom modu bitka rezistentnog na druge odnose.. . — što bi.). 630. str. značilo da ovi odnosi impliciraju lokaciju. Chi cago. cit. ne prihvaćaju ih konzervativ nije interpretacije. pa se tad postavke odnose na (i odnose samo na) atribute i odno­ se koji karakteriziraju raznovrsne fizikalne stvari i proce­ se 4 ). itd. 7) Philipp G. 333. 2) 1) »Ono što matematički utvrđujemo manjim je dijelom Objektivni fakat'. Heisenberg: Herbert Dingler. fizika »ne mjeri objektivne kvalitete vanj­ skog i materijalnog svijeta — oni su samo rezultati dobive­ ni izvođenjem takvih operacija« 1 ) Objekti se održavaju sa­ mo kao »pogodni posrednici«. nikad nije napustila pokušaje da pripiše svojstva materiji . Samo. F r a n k . 1949. 1. O . već neke vrste projekcije u najširem mogućem smislu riječi. 1954. neživi objekti.« 5 ) A.. B. nap­ rosto svojom egzistencijom integriraju jednadžbe ο kojima ništa ne znaju. F r a n k (ed. von Weizsäcker T h e H i s t o r y o f N a t u r e . .. W. koje insistiraju na tome da se postavke suvremene fizike još uvijek odnose na »fizičke stvari« 3 ). objektivno je priroda du­ hovna — ona može biti mišljena u matematskim određenji­ ma« 8 ). u Philipp G . loc. još uvi­ jek. str. str. 8) C .. g. mit ο fizičkim objektima je epistemološki supe­ riorniji »po tome što se pokazao efikasnijim od drugih mitova kao sredstvo za izradu strukture sređivanja struje iskustva«. još važi Reichenbachova formulacija da u fizici propozicije mogu biti formulirane bez obzira na aktualnog promatrača. ibid. 168. g. F . mjerenja u fizici nisu direktno pitanje stvari koje nas interesiraju. University of Chicago Press. Vrednovanje znanstvenih shvaćanja određenjima »efikasan«. 87. I I . ovdje uključen. 1951.. str. vol. str. distinkciju i identičnost u razlici između A. »izvan« subjekta može A »uključivati« B. Quine. te da se »s epistemološkog stajališta fizički objekti i bogovi (Homera) razlikuju samo po stupnju. . V . 1953.. (Ibid. Drugim ri­ ječima. Uz izuzetak interpretacije na osnovu pitagorejsko-platoničke me­ tafizike. str. No. Press. i dalje (potcrtao H. 4) Adolf Grünbaum.«. M. . Quine govori ο »mitologiziranju fizičkih objekata«. »projekcije«. Cambridge. str. Bez obzi­ ra na bilo kakvo promatranje i mjerenje.). 85. i dalje (citirao Adolf G r ü n b a u m ) .« 6 ) Sad »događaji«. »sredstvo« i »sređivanje razotkriva njegove manipulativno-tehnološke elemente. »veće nego« C. »mogućnosti« mogu imati značenje objektivnog samo za subjekt — ne samo s obzirom na zamjetljivost i mjerljivost već i s obzi­ rom upravo na strukturu događanja ili odnosa. No. . matematizirana priroda. već njezina odnosa spram drugih stva­ ri . Harvard Univ.

Ova interpretacija sugerira progres ka zbiljskoj srži realiteta. On smatra da u svom historijskom razvoju fizika razotkriva i određuje različite slojeve jedne iste objektivne stvarnosti. g. Mace. — drugim riječima.. a Descartesova misleća ego-supstancija srodna res extensa. London. teoretski. 1957.. . C. 29. pa sama ideja znanstvene istine može biti ugro­ žena. New York: Macmillan. suvremena filozofija zna­ nosti se bori s idealističkim elementima.. štaviše. ova struktura je — nasuprot Kantu — indirektno deducirana iz iskustva. skida s dnevnog reda prosuđivanje ο tome što bi mogla biti sama stvarnost. Realitet uma je bio iscrpljivanje te napetosti u prirodi. W. 111. Heisen­ berg piše: ». filozofiji. ako uopće upotreb ljava taj pojam. ona projektira smjer transformacije prirode. Husserl je pokazao da kartezijanski Ego. 1958. Kao što smo upravo vidjeli. str. Heisenberg. Hegel je povukao konsekvencije idealističke ontologije: ako je um zajednički nazivnik subjekta i objekta. 108. nanovo sačinjaju materiju. m a t e m a t s k a s t r u k t u r a . odnosno samo pita­ nje smatra besmislenim i neodgovorivim. »Stara podjela svijeta na objektivne procese u prostoru i vremenu i na svijest. str. njezin još uvijek neovladani otpor znanju i kontroli. . ćanju prirode. ed. Nijhoff. U tom slučaju bi kartezijanski dualizam bio varljiv. »residuum« ili krajnja granica kvantificiranja. U onoj mjeri u kojoj ova koncepcija postaje pri­ mjenljiva i efikasna u realitetu. Jer. ?«. njemu se pristupa kao (hipotetičkom) sistemu sredstava. Thomas. 1959. to jest k apsolutnoj istini. izgleda da je Galilejevo shvaćanje svijeta kao »univerzalne i apsolutno čiste« res extensa a priori odredilo kartezijansku koncepciju 1 1 ). već da. 83. u osnovi. g.Stvar ο sebi' je za atomskog fizičara. na ovaj ili onaj način. ovo suspendiranje ima dvostruke konsekvencije: a) ono ojačava prebacivanje teorijskog naglaska od me­ tafizičkog »što jest . a u svojim ekstrem­ nim formulacijama se opasno približava idealističkom shva9 ) U: B r i t i s h P h i l o s o p h y in t h e Mid — C e n t u r y . U ovom procesu historijski prevladani pojmovi su napušte­ ni. koja ove procese odslikava. nije zbiljski neovi-. već. str. 1954. i dalje. 1959. mir­ ne savjesti slobodna od obaveze spram bilo kakve supstancije van operacionalnog konteksta. Kad je postalo me­ todološki princip. no. anticipirajući znanstveni subjekt kvantifikativnog opažanja i mjerenja. a njihova intencija je ugrađena u naredne pojmove. povijesti. Springfield. Charles C. Descartesov dualizam bi 10) W . Ta­ ko najekstremniji monistički sistem zadržava ideju supstan­ cije koja se razotkriva u subjektu i objektu — ideju antago­ nističke zbilje. 155. . Slično: Mario Bunge. T h e P h y s i c i s t ' s C o n c e p t i o n o f N a ­ t u r e .« 1 1 ) Die Krisis der Europäischen Wissenschaf­ t e n u n d d i e t r a n s c z e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e ed. Znanstveni duh je uvelike oslabio ovaj anta­ gonizam. pro­ vjerena u svojoj efikasnosti. str. inače bi slijedilo da je stvarnost plod bez srži. koje. Kartezijansko razdvajanje svijeta je također bilo pod­ vrgnuto pitanju na svom vlastitom tlu. London. on je to kao sinteza suprotnosti. i dalje.. A. novi način mišljenja pono­ vo postavlja idealizam »na svoje noge«.146 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 147 Karl Popper 9 ) pruža manje idealističku interpretaciju. Moderna filozofija znanosti bi mogla početi ope­ rirati shvaćanjem ο dvije supstancije. Hutchinson. u konačnoj analizi. bila je prožeta konkretnošću. sna supstancija. U svojoj P h y s i c s a n d P h i l o s o p h y . Ne sugeriram da filozofija suvremene fizike niječe ili uopće postavlja u pitanje stvarnost vanjskog svijeta.?« ( τΐ εστίν ) na funkcionalno »ka­ k o . organizira cjelinu. kartezijanska razlika res cogitans i res extensa — nije više prikladno polazište našem razumijevanju moderne znanosti« 1 0 ). U svakom slučaju. metafizičko »biće kao takvo« ustupa pred »bićem instrumentom«. pre­ vedene u tehnologiju. M et a s c i e n t i f i c Q u e r i e s . transformacija čovjeka i prirode nema drugih objektiv­ nih granica osim onih koje daje brutalna činjeničnost materije. Biemel. res cogitans i res extensa — samo što res extensa gubi karakter neovisne supstanci­ je jer se razumijeva matematskim jednadžbama. spomenuta koncepcija dje­ luje kao neko a priori — ona predeterminira iskustvo. Ovom idejom je ontologija obuhvatila napetost između subje­ kta i objekta.. Drugim riječima. u svojim operacijama materijom. i b) ono uspostavlja praktičnu (iako nikako apsolut­ nu) izvjesnost koja je. Haag. str. zapravo. g.. 81. Allen and Unwin.

kao i utoliko što »čovjekove kreacije« potječu iz društvene cjeline i u nju se vraćaju. str. nego samo tehni­ ci primjeren instrument za usmjerenost biti tehnike u predmetnosti njezina sirova materijala« 1 3 ). oni ne uključuju i ne određuju jedan drugog. Paris. čovjeka koji upisuje tehniku u prirodu« 1 2 ). g. Razvoj znanosti je otpočeo razaranjem srednjo­ vjekovnog mita. 94. i dalje. kad tehnika postane univerzalna forma materijalne proizvodnje. str. Na djelu je uža povezanost znanstvene misli i njezine primjene. Ova interpretacija je neadekvatna s obzirom na. a parni mlin društvo s industrijskim kapitalistima« 1 4 . ma kako da je bliska veza između ta dva raz­ vojna reda. 1) znanost i znanstvenu misao s njima pripadnim pojmovima i istinom i 2) upotrebu i primjenu znanosti na društveni realitet. i dalje. Pfüllingen.. Heideggera za ovu prvu rečenicu nismo našli original. 1951. A subjekt se odnosi pre­ ma svom svijetu na sasvim poseban način. naime. g. ona zadržava svoju identičnost i važenje neovisno ο njezinu iskorištavanju. 13) Martin Heidegger. pod uslovom da te upo­ trebe ostaju unutar njezinih tehničkih sposobnosti. No. univerzuma znanstvenog rasuđivanja i svakodnevnog rasuđi­ vanja i ponašanja — odnos je to u kome se oba područja odvijaju po istoj logici i racionalitetu dominacije. Dru­ gim riječima. Druga glava. Frankfurt. 1954. dalnim gospodarem. * Upoređujući citat s izvornim tekstom M. . Tehnološko a priori je političko a priori utoliko što transformacija prirode uključuje transformaciju čovjeka. Možemo li reći da evolucija znanstvene metode napro­ sto »odražava« transformaciju prirodne stvarnosti u tehničku u procesu industrijske civilizacije? Formulirati odnos između znanosti i društva na taj način znači pretpostaviti dvije odvo­ jene sfere i događanja koja se susreću. Günther Neske. Što­ više. g. . Netko može još uvijek insistirati na tome da su mašine tehnološkog univerzuma »kao takve« in­ diferentne spram političkih ciljeva — one mogu revolucionirati ili retardirati društvo. znanstveni napori da se ustanovi stroga objektivnost prirode vodili su sve većoj dematerijalizaciji prirode: »Mit je novovjekovne znanosti ideja ο beskrajnoj pri­ rodi koja egzistira kao takva. Mašina je indiferentna spram druš­ tvenih upotreba u koje je stavljena. — Op-. 7 . ciklotron može biti jednako efikasno oruđe u ratu kao i u vrijeme mira. str. 22. Prirodna znanost se razvija pod tehnološkim a priori. Pogledaj t a k o đ e r njegove V o r t r ä g e u n d A u f s ä t z e . 29.. . » . Klostermann. ovo shvaćanje ο bitnoj neutralnosti znanosti je prošire­ no. on bi prije utirao nego­ li blokirao put prema utemeljenju jednodimenzionalnog znanstvenog univerzuma u kome je priroda »objektivo du­ hovna«. H o l z w e g e . priroda je u znaku aktivnog čovjeka. trad. Čista znanost nije primijenjena znanost. Zahvatanje prirode kao (hipotetičkog) instrumentarija prethodi razvoju sve posebne tehni čke organizacije: »Novovjeki čovjek uzima cjelokupnost bića kao sirovi­ nu za proizvodnju i podređuje čitav objektivni svijet zama­ hu i redu proizvodnje (Herstellen)«. .148 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO I49 već uključivao svoju negaciju. pa je prevodimo isključivo na osnovu Marcuseova prijevoda na engleski jezik. a sad je znanost prisiljena svojom vla14) Beda filozofije. koji projektira prirodu kao potencijalno sredstvo. u odnosu n a Marx—Engels: D i e D e u t s c h e I d e o l o g i e . projektira povijesni totalitet — »svijet«. g. Neutralnost tehnike je osporavana u Marxovoj kontroverznoj formulaciji: »Ručni mlin daće vam društvo s feu12 ) Gaston Bachelard. str. U paradoksalnom razvoju. 266. već društveni način proizvodnje. ona određuje cje­ lokupnu kulturu. tj. Presses Universitaires. Ova formulacija je dalje modificirana u sa­ moj Marxovoj teoriji: bazični povijesni faktor nije tehnika. materijal ovladavanja i organizacije. . Kultura.* » . 1946.. također. u osnovi. L ' A c t i v i t é r a t i o n a l i s t e d e l a p h y s i q u e c o n t e m p o r a i n e .. Druga primedba. str. Elektronski brojač može slu­ žiti jednako kapitalističku i socijalističku upravu. prev. 1950. instrumentalistički karakter znanstvene metode. Upotreba mašina i proizvoda mašina nije sama sobom tehnika. . Molitor. izd. na tehniku. 163. sazdana prema subjektu. Tu ideju smo morali na­ pustiti.

cit. Ona djeluje — više kao unutarnji negoli izvanjski faktor — u sa­ mim apstrakcijama koje konstituiraju novi racionalitet. uspostavila jedan drugi mit« 1 5 ). Paris. upravo u svojoj apstraktnosti i čistoti utoliko što se razvi­ jala u obzoru instrumentalnog odnosa. str. znanost je u samoj sebi postala tehno­ loška: »Pragmatička znanost tretira prirodu u skladu s tehni­ čkom erom« 1 7 )· U onoj mjeri u kojoj ovaj operacionalizam postaje centralna tačka znanstvenog preduzimanja racionalitet po­ prima formu metodičke konstrukcije. 71. k l ä r u n g . da imaju tehničku. Upravo neu­ tralan karakter dovodi objektivnost u odnos sa specifičnim 15 ) C . društvo je oslobodilo ljude od »pri­ rodne« hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusoban odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao je­ dinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama. kao sredstvom koje se prilagođuje svim svrhama i ciljevi­ ma. kao i pothvat biznisa izvršavaju reduciranje sekundarnih kvaliteta na primarne.150 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 151 štitom konzistentnošću da shvati kako je i sama. povijesnim subjektom — naime sa sviješću predominantnom u društvu po kome i za koje je etablirana neutralnost. Možda bi bilo jasnije da se govori ο instrumentalističkom h o r i z o n t u matematske fizike. str. intelektualnim — zakonima koji­ ma se povinjava. 18) Nadam se da neću biti krivo shvaćen kad sugeriram da su pojmovi matematske fizike sačinjeni kao »oruđa«. str. 50. von Weizsäcker. neutralan je spram bilo kakvih izvanjskih vrednota koje bi mu mo­ gle biti nametnute. praktičnu intenciju. ova negativnost je pozitivno određe­ nje. To je veoma specifično ideiranje u kome se objekt konstruira u sa­ svim praktičnom odnosu spram subjekta: »A što je materija? U atomskoj fizici je materija odre­ đena svojim mogućim reakcijama na čovjekove eksperimente i matematičkim — to jest. 16) Ibidem. »u samoj sebi«. Presses Universitaires. sudova i zaključaka ne odvijaju u nestrukturiranom. racionalitet čiste znanosti ne sadrži u sebi vred­ note niti insistira na nekim praktičnim ciljevima. Μ. 71. Čista znanost ostaje vezana z a a p r i o r i o d koga apstrahira. — instrumentalna je per se. Formalizacija i funkcionalizacija prethode svakoj primjeni. Pogledaj Suzanne Bachelard. 31. U ovom realitetu je »neutralna« kako materija tako i znanost. 1958. Projekt spoznaje in19 ) M .).« Istina. L a C o n s c i e n c e d e r a t i o n a l i t é . F . T h e H i s t o r y o f N a t u r e . 17') Ibdem. Proces koji otpočinje eliminiranjem neovisne supstan­ cije i finalnih uzroka dovodi do ideiranja objektivnosti. u kome se konstituira kao č i s t a znanost. str. naprosto. »čista forma« su konkretne društvene prakse. »Ispravan« odnos za instrumentalnost je tehnički pri­ stup. Tehnologijska je a p r i o r i »intuicija« ili shavaćanje prirode u kome se kreće znanost. Određujemo materiju kao moguć objekat ljudske manipulacije« 1 6 ). str.« 19 ) Radi li se u procesima znanstvenog i društvenog kvantificiranja ο paralelizmu i uzročno posljedičnom odnosu ili je njihova povezanost naprosto rezultat naknadnog sociološ­ kog uvida? Prethodno raspravljanje je sugeriralo da je nova znanstvena racionalnost bila operacionalna u sebi samoj. cit.. eksperiment niti metodička organizacija i koordinacija data. neutralnom teorijskom prostoru. W . objektivnost nema u sebi telos niti je strukturirana prema telosu. Znanstveni racionalitet vodi određenoj organizaciji dru­ štva upravo zato što projektira puku formu (ili puku materi­ ju — inače suprotni termini ovdje konvergiraju) koja se može skrenuti na gotovo sve ciljeve. Ako je to tako. Dialektik der Auf­ . znan­ stveni pothvat. kvantificiranje i apstra­ hiranje »posebnih vrsta entiteta. teorijski i praktični um. organizacija materije i manipuliranja njome kao pukim materijalom kontrole. H o r k h e i m e r i T . loc. Adorno. Čisti i primijenjeni operacionalizam. »Na osnovu racionalizacije načina rada preneseno je eliminiranje kvaliteta iz znanosti u svijet svakodnevnog iskustva. No.. ispravan logos je tehno-logija koja projektira tehnolo­ ški realitet i odgovara na njega 1 8 ). t j . Nikad se opažanje. loc. 142 (potcrtao Η. Dok je znanost oslobodila prirodu od in­ herentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih kvantificiranju.

te do toga da se sagleda upravo unutarnja forma znanstvene racional­ nosti. 1958. odnosno destruiraju ga. prije svih aplikacija i iskori­ štavanja. vladati mašinama podređujući cijeli svijet. već je štiti. niti pojedine forme dominacije. Jer. Tako tehnološka racionalnost ne anulira legitimnost do­ minacije. time još nije zasnovano sociološko vaGilbert Simondon. instrumentalizacija čovjeka. 20) .. energiji. U svom toku teorija ne uzima u obzir. te nove mogućnosti sređivanja opaženih data. funkcionalni karakter njezinih pojmova. »Mogli bismo nazvati autokratskom filozofiju tehnike koja uzima tehniku u cjelini kao polje upotrebe mašina u ci­ lju postizanja moći.£ nje prirode. niti kao politička. Mašina je samo sredstvo. pa se instrumentalistički obzor uma otvara u racionalno totalitarno društvo. Dru­ gim riječima. nesloboda se ne manifestira kao neracional­ na. D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s o b j e t s t e c h n i q u e s . Cilj mi je da pokažem unu­ tarnji instrumentalni karakter znanstvenog ratia po kome je on a priori tehnologija. Utoliko što je čista.. ne određene po­ stavke ο strukturi materije. Ovoj interpretaciji je stalo do povezivanja projekta znanosti (metode i teorije).152 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 153 volvira operacije na objektima ili apstrahiranje od ob­ jekata koje sretamo u datom svijetu rasuđivanja i dje­ lovanja. proizvodne kontrole. s određenim društvenim projektom. g. i. konkretnog svijeta ra suđivanja i akcije. Me­ đusobno prožimanje se pokazalo plodno za oba. stvenog racionaliteta. domestificiranje prirodnih snaga posredstvom . konzervira razvoj znanstvenog projekta. ili odbacuje. Oslobodilačka snaga tehnologije — instrumentalizacija stvari — postaje okov oslobođenja. životinje ili mašine. Znanstveni metod. tehnologija pruža obimno legitimiranje ekspanziji političke moći koja apsorbira sve sfere kulture. još uvijek znači vladati. No. tehnologija pruža također i obimnu ra­ cionalizaciju čovjekove neslobode i demonstrira »tehničku« nemogućnost da čovjek bude autonoman. Takav nagon nasilja i porobljavanja može ići i naporedo sa zahtjevom za ljudskom slobodom.« 2 0 ) Stalna dinamika tehničkog progresa je postala prožeta političkim sadržajem. Paris.. tj. da određuje svoj vlastiti život. teorija poima ili ne po­ ima moguće alternative čije hipoteze proširuju prethodno etabliran realitet. univerzum znanosti (to će reći. str. vodi hipotetički pristup i matematsko-logičko izražavanje objektivnosti) bi bio obzor konkretne društvene prakse koju . već kao podređivanje tehničkom apa­ ratu koji uvećava životni komfor i povisuje produktivnost rada. teorijski um je ušao u službu praktičnog uma. Unutar tog svijeta se zbiva ili ne zbiva znanstveni projekt. Ostajući čist i neut­ ralan. Znanost vrši opažanje i kalkulacije i daje teorij­ ska objašnjenja s određene pozicije u tom svijetu. Aubier. unutar svijeta. Zvi­ jezde koje je opažao Galilej bile su iste u antička vremena. koji je vodio sve efikasnijem gospodarenju prirodom. cilj je pokore. teško je osloboditi samog sebe prenoseći porobijivanje na druga bića — ljude. vanju drugog. * Cak ako prihvatimo imanentni instrumentalizam znan. a logos tehnike je načinjen u logos kontinuirane porobljenosti. ne postoji tako nešto kao dominacija per se. U ovom svijetu. U naše vrijeme se dominacija perpetuira i širi ne samo putem tehnologije već i kao tehnologija. Ne raspravljam ovdje ο povijesnom odnosu znanstvenog i društvenog racionaliteta početkom novog vijeka. No. itd. teorijski operacionalizam rezultira odgovarajućim praktičnim operacionalizmom. novovjekovna znanstvena misao ne projektira određene praktične ciljeve. primarnog porobljavanja: mašina je rob koja služi poroblja-. no drugačiji svijet rasuđivanja i djelovanja — ukratko druga­ čija društvena realnost otvorila je nov smjer i krug opažanja. ο njihovu odnosu. već projekcija prirode kao kvantifikativne materije koja . faktički teleološki kontekst — kontekst datog. i a priori jedne specifične tehnologi­ je — naime tehnologije kao forme društvene kontrole i do­ minacije. a svako vladanje uklju­ čuje prihvaćanje sheme podređivanja. pružio je kako čiste ideje tako i sredstva za sve efikasnije gospodarenje čovjekova čovjekom posredstvom dominacije nad prirodom. Principi novovjekovne znanosti su bili a priori struk­ turirani tako da su mogli služiti kao pojmovni instrumenti svijeta samopogona. 127.

Galileo nije podvrgao pitanju predznanstvenu bazu znanosti u svijetu prakse (Lebenswelt) koji je determi­ nirao teorijsku strukturu. u svom izvoru. . 42). 25 24) . a to »djelovanje« je općevažeće utoliko što — — »se ovo apstrahiranje ili diferenciranje proširuje na sam centar naslijeđenih koordinacija jer su koordinirajući mehanizmi akcije uvijek vezani. cit. ali na osnovu određenog djelovanja sa strane subjekta. koja je konstituirala izvornu bazu (Sinnesfundament) galilej­ ske znanosti.«21) Matematičke propozicije tako izražavaju »une accomo­ dation générale à l'objet« — za razliku od pojedinačnih adap­ tacija koje karakteriziraju prave fizikalne propozicije. 288. No. 291. a da bi subjekt funkcionirao kao pu­ ka neutralna pozicija opažanja i mjerenja. . zato jer insistiraju baš na koordiniranju poseb­ nih akcija i jer ulaze u ove kao faktor koordinacije . ne vidim zašto bi ona »po svojoj prirodi« bila logičko-matematička — osim ako su »pojedinačne akci­ je« znanstvene operacije novovjekovne fizike. loc. 19. 289. str. matematski entiteti nisu rezultat apstrahiranja baziranog na objektima.« 2 3 ) U fizici apstrahiranje teče od objekta. gurnuti itd. po njemu. 23) Ibidem. Ovaj prvi je »à l'intérieur de l'action comme telle«. ) Die K r i s i s der E u r o p ä i s c h e n W i s s e n s c h a f t t e n u n d d i e t r a n s c e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e . »Nasuprot onom što se često kaže. Sastaviti. kretati se itd. Ona je bila skrivena (verdeckt) daljim razvojem znanosti. Piagetova interpretacija uočava imanentan praktični karakter teorijskog uma. c'est-à-dire une action accomodée de façon générale« 22 ). opcija su djelovanja negoli misliti. a u tom slu­ čaju se interpretacija vrti ukrug. 1950. koja je centrirana oko društveno-povijesne strukture znanstvenog uma. 21 kad su međusobno koordinirane i ako je ta koordinacija po svojoj prirodi logičko-matematička« 2 4 ). Piaget razlikuje spoznaj­ ne procese u matematici i fizici. Paris. znanstveni rezultati su upućivali na pred-znanstvenu praksu. bolje infra — ) povijesna. str. primarno počivao na biološkoj fundaciji koja je supra — (ili. Ovdje se osvrćem na Husserlovo djelo 25 ) samo utoliko što ono ističe u kojoj mjeri je novovjekovna znanost »meto­ dologija« prethodno datog povijesnog realiteta unutar koga se znanost kreće. a matematika je kao čista koordina­ cija opća forma djelovanja — »djelovanja kao takvog« (»l'ac­ tion comme telle«). Tako Jean Piaget u svojoj »genetičkoj epistemologiji« pruža drugačiju interpretaciju. Čak ako prihvatamo da sve naučno znanje pretpostavlja koordinaciju pojedinačnih akcija. 287. za koordina­ cije refleksa i instinkta. Apstrahiranje u fizici vodi nužno natrag na logičko-matematičke apstrakcije. Husserl je dao genetičku epistemologiju. Husserl polazi od činjenice da je matematiziranje pri­ rode rezultiralo valjanim praktičnim znanjem: konstruk­ cijom »ideirane« stvarnosti koja je mogla biti efikasno dove­ dena u korelaciju s empirijskim realitetom (str. To je rezultiralo izluzijom da je matematiziranje prirode urodilo »autonomnom (eigenstänIbidem. jer — — »pojedinačne akcije rezultiraju znanjem samo onda ] Introduction à l'épistémologie génétique tome III. 22) Ibidem. Presses Universitaires. I uz supoziciju da formiranje najapstraktnijih znanstvenih pojmova održava međuodnos sub­ jekta i objekta u danom svijetu rasuđivanja i djelovanja. zapovjediti. ponajviše psihološke i biološ­ ke analize. no izvodi ga iz opće strukture akcije koja je u osnovi naslijeđena biološka struktura. On interpretira formiranje znanstvenih pojmova na temelju različitih apstrakcija iz op­ ćeg međuodnosa subjekta i objekta.154 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE I JEDNODIMENZIONALNA MISAO 155 ženje znanstvenog projekta. Za razliku od Piagetove. Ova koordinacija konstituira objektivnost jer zadržava naslijeđene »refleksne i instinktne« strukture. po­ vezanost teorijskog i praktičnog uma može se razumjeti na sasvim različite načine. već apstrahiranja provedenog usred akcija kao takvih. g. Logika i matematička logika su »une action sur l'objet quelconque. str. Apstrahiranje ne teče ni od strane samo objekta. Znanstveni metod bi. tako da apstrahira­ nje nužno poprima logičko-matematičku formu. niti od subjekta kao sredstvo čistog spoznajnog uma.. str.

Individualni kvaliteti koji se ne daju kvantificirati isprečuju se organiziranju ljudi i stvari prema mjerljivoj sili koju tre­ ba iz njih ekstrahirati. i dalje). Kako bismo ga mogli olako potcijeniti. tehničku konotaciju matematske egzaktnosti i sposobnosti fungiranja. Bez sumnje. idealne forme je moguće odrediti u odnosu na apsolutnu identičnost. onog koje ima iskustvo ο svijetu. algebra i matematička logika konstruiraju apsolutni ideacioni realitet oslobođen neproračunljivih neiz­ vjesnosti i pojedinačnosti Lebenswelta i subjekta koji u nje­ mu živi. . 43). ostaje to što jest. ona ga ne može transeendirati i ne transcendira ga.. No.) Koordinacija (Zuordnung) ideiranog i empirijskog svi­ jeta nas osposobljava da »projektiramo anticipirane pravilno­ sti praktičnog Lebenswelta«: »Kad jedanput čovjek posjeduje formule.. kao takve one postaju univerzalno podešljive i uporabljive . nepromijenjen . a svijest koja ga preduzima skriveni je subjekat galilejske znanosti. u galilejskoj znanosti »konkretni svijet kauzaliteta postaje primijenjena matematika« (str. što rezultira kako egzakt- nošću tako i univerzalnim važenjem. prema »starim« zakonima kauzaliteta. kao potpuno isti za egzakt­ no određenje i kalkuliranje empirijskih objekata i odnosa« (str. For­ mulacija se ne poziva. Husserl je istakao predznanstvenu. Ruho ideacije (Ideenkleid) matematske znanosti je takvo ruho sim­ bola koji istovremeno predstavljaju i maskiraju (vertritt i verkleidet) svijet prakse (str. ova znanost je tehnika. 49. . po zdravom razu­ mu. praktičnog konteksta. Tako klasična geometrija »ideali­ zira« praksu razmjeravanja i mjerenja zemlje (Feldmes­ skunst). 51). 51. gornji stav ne protivurječi stalnim promjenama u svijetu svako­ dnevne prakse koje su rezultat »primijenjene matematike«. Ona ostaje suštinski unutar okvira iskustva i ciljeva koje je postavila ta realnost. uzimam slobodu da ga ponovo interpretiram. zapravo. Ovo »gledanje« je. umije­ će anticipacije prošireno u beskonačnost (ins Unendliche erweiterte Voraussicht... 24. već su pripadni njezinoj unutar­ njoj idejnoj strukturi. u svojoj bitnoj strukturi. str. ta konstrukcija ideacije jest teorija i tehnika »idealiziranja« novog Lebenswelta: »U matematskoj praksi postižemo ono što nam je us­ kraćeno u empirijskoj. « (str. š t o je ta izvorna. Po Husserlovoj formulaciji. Ali — a ovo je odlučno — specifičnog anticipiranja i projektiranja — naime. u pitanju: naime. egzaktnost. 25). razvoj znanosti reprezentira (i maskira) razvoj predznanstvene strukture. Ovi cen­ tralni pojmovi novovjekovne znanosti ne nastaju kao puki nusprodukti čiste znanosti. obličja i odnosa koji su opće »upotrebljivi. 112). gledanje unutar svrhovitog. možda. Isto tako. Μ. Upravo zato što je galilejska znanost u formaciji svo­ jih ideja tehnika određenog Lebenswelta. No. Mnogo više je. — ali svijet percepcije i iskustva. U svim apstrakcijama i generalizacijama znanstveni metod zadržava (i maskira) svoju predznanstveno-tehničku strukturu. jednostavno.« (str. ili da uprkos »statističkom« shvaćanju kauzaliteta još uvijek djelujemo. podcrtano Η. Znanstveno apstrahiranje od konkret­ nosti. uprkos svom »čistom«. on posjeduje predviđanje željeno u praksi« — — predviđanje onoga što treba očekivati u iskustvu konkret­ nog života (str. na činjenicu da uprkos neeuklidovskoj geometriji još uvijek opažamo i djelujemo u trodimenzionalnom prostoru. 52). Ovo je provokativan stav. inherentna granica . kvantificiranje kvaliteta. tj.156 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 157 dige) apsolutnom istinom« (str. dok je.). — — »u kome provodimo naš cijeli praktični život. ostalo specifična metoda i tehnika za Lebenswelt. uključuje određeno konkretno iskustvo Lebenwelt-a — određen mod »gledanja« svijeta. u svom vlastitom konkretnom kauzelitetu. radi se ο specifičnom društvenohistorijskom projektu. predvidljivih odnosa među jedinicama ko­ je se dadu egzaktno identificirati. Ono je anticipiranje (Voraussehen) i projektiranje (Vorhaben). Geometrija je teorija praktične objektivizacije. predznanstvena intencija i sadržaj sa­ čuvan u pojmovnoj strukturi znanosti? Mjerenje u praksi otkriva mogućnost upotrebe nekih bazičnih formi. U ovom projektu je univer­ zalno kvantificiranje preduslov za gospodarenje prirodom. siste­ matskog anticipiranja i projektiranja. dezinteresiranom karakteru. Naime. razumijeva ga i oblikuje na osno­ vu proračunljivih. Galilejska znanost je znanost metodičkog.

koja bi mogla razdvojiti navedenu fatalnu vezu. racionalizira i osigurava predominantni Lebenswelt bez mijenjanja njegove egzistencijalne strukture — to jest bez sagledavanja kvalitativno novog moda »gledanja« i kvalitativ­ no novih odnosa među ljudima i između čovjeka i prirode. Ono zadržava isto formalno a priori koje vodi baš materijalnom. istina i objektiv­ nost ostaju u odnosu s čovjekom. proizvela univerzum u kome gospodarenje prirodom ostaje vezano na gospodarenje čovjekom — veza rezultira pogubno za univerzum kao cjelinu. mogu samo ustvrditi da ne 26 smjeram na takve mračne ideje ). Znanstveno shvaćena i zagospodarena priroda se očituje u tehničkom aparatu produkcije i destrukcije. Tako se racionalna hijerarhija isprepliće s društvenom. Moglo bi se čak reći da je zasada znanstve26) Pogledaj poglavlje IX i X.. Ako je to tako. New York. ova sposobnost ovisi ο tome koliko se materija (ma što da je ona) respektira i razumije u njezinim pojedi načnim formama kao to što navlastito jest. 95. Konsekventno tomu. no. . praktičnom sadržaju. Antička misao sadrži dovoljno logi­ ke svjetovnog usmjeravanja. Daleko od toga da bi umanjila fundamentalnu promjenu koja se zbila s utvrđenjem galilejske znanosti. Ova ideja sagledava smirenje rep­ resivne produktivnosti uma. Na osnovu toga je suvremena znanost neuporedivo veće objektivne vrijedno­ sti od prethodne. a moderna misao dostatnu 27) J o h n Dewey. konzervativnu funkciju. pripadna je metafizici dominacije. čini se da prethodno razmatranje sugerira ne samo unutarnje granice i predrasude znanstvene metode već i nje­ zinu povijesnu subjektivnost. ideje ο druga­ čijem racionalitetu bile prisutne u povijesti misli od njena početka. ona je isto tako pripadna i metafizici oslobođenja — pomirenju logosa i erosa. zasad. kao što je to učinjeno u formulaciji Johna Deweya »od kontemplativnog užitka k aktivnoj manipulaciji i ovladavanju« i »od znanja kao es­ tetskog užitka svojstava prirode ka znanju kao sredstvu svjetovnog vladanja« 2 7 ). no ostala je pripadna određenom povijesnom svijetu koji ima svoje očite granice — kako u teoriji tako u praksi. znanost bi došla do bitno drugačijih ide­ ja ο prirodi i zasnovala bi bitno drugačije činjenice. Dva kontrastna racionaliteta ne mogu biti dovedena u korelaciju putem njihova jednostavnog identificiranja s antič­ kom. gdje je napetost među »jest« i »treba da« razriješena u ciklu­ su vječnog vraćanja. odnosno novovjekovnom misli.. štaviše. Istakao sam da su elementi prevrata. znanost bi tako (kako čista tako i primijenjena) imala stabilizirajuću. 100. Antička ideja ο državi. No. Balch and Co. Dozvoljavam da je ta podozrivost opravdana. 1929. oživlja­ vanje teleoloških filozofija itd. također. Naporedo s tim. Minton. i njegovom sposobnošću da poima i mijenja svoj svijet. akterom teorije i prakse. statičku. međuigra hipoteza i zamjetljivih činjenica provjerava hipoteze i utvrđuje činjenice. koji održava i poboljšava život ljudi podređujući ih gospodarima aparata. tad bi promjena u smjeru progresa. S obzirom na institucionalizirane oblike života. Znanstvene hipoteze bi se tad razvile u bitno drugačijem eksperimentalnom kontekstu (kontekstu pacifici­ ranog svijeta) a da pri tom ne izgube svoj racionalni karakter. Ona je kreirala nov svijet teorijskog i praktičnog uma.158 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNA MISAO 159 postojeće znanosti i znanstvene metode na osnovu koje se proširuje. gdje bitak postaje ispunjen. Husserlova inter­ pretacija ističe radikalni prelom s predgalilejskom tradici­ jom. kako u čistim tako u primijenjenim metodama. i na samu strukturu znanosti — na znan­ stveni projekt. g. isto bazično iskustvo. T h e Q u e s t f o r C e r t a i n t y . na metoda jedina metoda koja može polagati pravo na objek­ tivnu vrijednost. Bez obzira na to kako su određene. kraj gospodarenja u zadovolje­ nju. instrumentalna orijentacija misli je zaista bila nov ob­ zor. str. utjecala. izgleda da ono impli­ cira potrebu za svojevrsnom »kvalitativnom fizikom«. želim istaći da je znanost svojom vlastitom metodom i idejama projektirala i . č a k i najrevolucionarni­ ja postignuća bi bila samo konstrukcija i destrukcija u skladu sa specifičnim iskustvom i organizacijom stvarnosti. Stalno samokorigiranje znanosti — revolucija njezinih hipoteza ugra­ đena u znanstvenu metodu — pokreće i proširuje isti povijes­ ni svijet. Racio­ nalno društvo subverzionira ideju uma.

U konstrukciji tehnološke stvarnosti nema nečeg takvog kao čisto racionalni znanstveni poredak. Univerzalna efikas­ nost i produktivnost aparata pod koji su subsumirani prikri­ va posebne interese što organiziraju aparat. metafizičkom. alogičkom mišljenju) van fizike poprima formu čistog i samozadovoljnog formalizma (simbolizma). Pog­ ledaj empirijske primjene matematike i simboličke logike u elektronskoj industriji. U danim uslovima znanstvena misao (znanstvena u ši­ rem smislu. emocional­ nom. Misao ovladava posebnim slučajevima supsumirajući ih pod univerzalne. Taj kontinuum podaruje pozitivnim modima mišljenja njihov konformistič­ ki i ideologijski karakter. dominacija. sredstava u samima sebi. u slijedećem poglavlju ćemo razmatrat neke aspekte lingvističke analize. Drugim riječima. Ideja znanosti ο univerzalno ovladanoj prirodi projektira prirodu kao beskonačnu materiju u funkciji. . Ta­ ko je to istinski »hipotetički« sistem ovisan ο subjektu koji daje važenje i verificira. pokušat ću jasnije odrediti skriveni subjekat znanstvenog racionaliteta i skrivene ciljeve u njegovoj čistoj formi. proces tehnološkog racionaliteta je poli­ tički proces. (Kontrast nije i konflikt. Svijet ide k tome da postane materijal totalnog upravljanja koje apsorbira čak upravljače. transcendentalna i dija­ lektička logika — svaka vlada drugačijim univerzumom rasu­ đivanja i iskustva. suprotno konfuznom. čista objektivnost se razotkriva kao objekat za subjektivitet koji daje telos. Um kao konceptualna misao i ponašanje nužno je gospodarenje. puki materijal teorije i prakse. zapovijed na osnovu znanja. Rezimirajući. da ih podvrgne sebi. Logos je zakon. no oni se nikad ne odigravaju u vakuumu i nikad ni­ su ograničeni na privatnu. i totalnog empiricizma. U toj formi je svijet objekta ušao u konstrukciju tehnološkog univerzuma — univerzuma mental­ ne i fizičke instrumentalnosti. s jedne strane. tehnologija postaje značajan nosilac postvarenja — postvarenje u njegovoj najzrelijoj i najefikasnijoj formi.) Ne-kontradikcija i ne-transcendencija su zajednički nazivnik u odnosu na postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja. pra­ vilo. individualnu svijest. s druge. Ono što se činilo izvanjsko.160 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 161 komponentu optužbe i odbijanja da dezavuira formulaciju Johna Deweya. U odnosu na tu funkciju. ciljeve. dok cjelokupna misao stoji pod vladavinom logike. No. odvijanje te logike je različito u raznim modima misli. Iz toga proizlazi da misao koja doista transcendira postojeće — transcendira i sam um. raščini) ideje koje bi mogle slomiti te barijere. Ne samo da se društveni položaj pojedinca i njegov odnos spram drugih pokazuje kao uslovljen objektivnim kvalitetima i zakonima već ovi kvaliteti i zakoni gube svoj misteriozni i nekontrolivi karakter — pokazuju se kao proračunljive manifestacije (znanstvenog) racionaliteta. Ona postaje sposobna ne samo da ih razu­ mije već i da djeluje na njih. Jedino u medijumu tehnologije čovjek i priroda po­ staju funkcionalni objekti organizacije. podređujući ih njihovom općem. Totalni empiricizam razotkriva svo­ ju ideologijsku funkciju u suvremenoj filozofiji. a onima negativnog mišljenja njihov spekulativni i utopistički karakter. Hipotetički sistem formi i funkcija postaje ovisan ο jednom drugom si­ stemu — ο prethodno postavljenom univerzumu ciljeva u ko­ me i za koga se on razvija. Sve se one razvijaju unutar povijesnog kontinuiteta dominacije kojoj plaćaju danak. To raspravljanje treba da pri­ premi tlo za pokušaj da se pokažu barijere koje stoje na putu empiricizmu da se uhvati ukoštac sa zbiljom i da sačini (ili bolje. Procesi potvrđivanja i verifikacije mogu biti čisto teo­ rijski. Tkivo dominacije je postalo tkivo samog uma. i ovo društvo je sudbonosno upleteno u njega. strano teorijskom projektu pokazuje se kao dio njegove same struk­ ture (metoda i pojmovi). Klasična formalna logika i moderna simbolička logika.

Sve od nje­ gove prve upotrebe. Takvi modi misli koji proturječe postojećem svijetu. Tako ling­ vistička analiza tvrdi da ozdravljuje misao i govor od konfuz­ nih metafizičkih pojmova — od »utvara« manje zrele i manje znanstvene prošlosti koje još uvijek proganjaju svijest iako one ne objašnjavaju niti određuju. empirizam se potvrđuje kao pozitivno mišljenje. Ideologijski karakter takva tretmana misli ne treba prejudicirati dovodeći u vezu borbu protiv poj­ movne transendencije preko postojećeg univerzuma rasuđi­ vanja s borbom protiv politike transendencije preko posto­ jećeg društva. »Moć negativnog« je princip koji vla­ da razvojem pojmova. ling­ vistička analiza govori sama za sebe i određuje svoj vlastiti stav spram stvarnosti. Na osnovu tog ograničenja teorijski proces postaje direktno praktičan. a proturječje postaje bitno svojstvo uma (Hegel). Poput bilo koje filozofije koja zaslužuje taj naziv. Akcenat je na terapeutskoj funkciji filozofske analize — korigiranju abnormalnog pona­ šanja misli i govora. negativno su mišljenje. Empirizam nije nužno pozitivan. S tim karakteristikama ona naznaču­ je svoju poziciju u filozofskoj tradiciji — ona je na suprot­ nom polu spram one misli koja je izgradila svoja shvaćanja u napetosti. On oblikuje metode boljeg rukovođenja. veće efikasnosti. prethodno ograniče­ na analiza podliježe moći pozitivnog mišljenja. Filozofska analiza nije neposredna aplikacija takve vr­ ste. ono je bilo odlučan element u tra­ diciji empirizma. U poglavlju IV sam raspravljao ο terapeutičkom empiricizmu sociologije u izlaganju i korigiranju abnormalnog po­ našanja u industrijskim poduzećima. za svoj okvir razmatra­ nja proklamira opću upotrebu riječi. kako može izgledati. Štaviše. empiricizam lingvističke analize se kreće u okvirima koji ne dozvoljavaju takvo proturječje — u preovlađujućem svijetu ponašanja samo-nametnuto ograničenje na predominantno ponašanje vodi k imanentno pozitivnom stavu. ο postupku koji impli­ cira isključivanje kritičkih pojmova podobnih da dovedu u vezu takvo ponašanje s društvom kao cjelinom. matematika) ili koekstenzivan s etabliranim univerzumom rasuđivanja i ponašanja. pretendi­ ra na terapiju. različitost unutar predominantnog ponašanja. oslobođenje od metafizičkih utvara i besmislenih poj­ mova odista se može smatrati svrhom u samoj sebi. potanje kalkulacije. TRIJUMF POZITIVNOG MIŠLJENJA: JEDNODIMENZIONALNA FILOZOFIJA Redefiniranje misli. čini se da su senzualizam i materijali­ zam per se negativni spram društva u kome su neispunjene vitalne nagonske i materijalne potrebe. ostaje akademsko. Ovo svojstvo misli nije bilo ograničeno na od­ ređen tip racionalizma. Terapeutsko tretiranje misli. u poređenju s ostvarenjima sociologije i psihologije. tretiranje misli u lingvističkoj analizi njegova je vlastita stvar i njegovo vlastito pravo. To ću učiniti tako što ću se ukratko osvrnuti na njihovo porijeklo. Uprkos nepo­ pustljivo neutralnom pristupu filozofa.J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 163 7. treba da opravdam svoje. vjerovatno u školi Saint-Simona. iluzija. u najmanju ruku. koje pomaže koordinaciji mental­ nih operacija s operacijama u društvenoj stvarnosti. Na primjer. njihovo izlaganje. Analiza u smjeru korekcije i poboljšanja završava u afirmaciji. Svoju glavnu brigu ona vidi u raskrin­ kavanju transcendentnih pojmova. Prije nego što pokušam pokazati taj inherentno ideo­ loški karakter lingvističke analize. odstranjenju opskurnosti. Misao je poravnana s realitetom kad je izliječe­ na od nadilaženja postojećeg pojmovnog okvira koji je ili čisto aksiomatski (logika. arbitrarno i omalovažavaj uče poigrava­ nje terminima »pozitivan« i »pozitivizam«. termin »pozitivizam« obuhvaća 1) važenje spoznaje na osnovu iskus- . Za razliku od toga. sigurnijeg planira­ nja. Egzaktno mišlje­ nje. čak proturječju spram predominantnog svijeta rasuđivanja i ponašanja. njegov stav prema postojećem ovisi ο svojevrsnoj dimenziji iskustva koja funkcionira kao izvor znanja i kao temeljni okvir raz­ matranja. zastranjenosti ili.

No. Paris. Beacon Press.« (str. Filozofska misao se obrće u afirmativnu misao. ili. transcendentalizma i idealizma kao opskurantističkih i regresivnih načina mišlje­ nja. Nego se upitaj . Ogroman je napor u suvremenom svijetu da se redu­ cira djelokrug i istina filozofije. 1959. U onoj mjeri u kojoj je dani realitet znanstveno obuhva­ ćen i transformiran. I.: »I tvoji obziri su nesporazumi. V o c a b u l a i r e T e c h n i q u e e t C r i t i q u e d e l a P h i l o s o p h i e . 2) orijentaciju spoznaje na prirodne znanosti kao model izvjesnosti i egzaktnosti. New York. a ovo evocira Johna Doea i Richarda Roea i što oni misle ο »prosječnom plaćaocu takse«. .« (str. »Prevedi sebi slijedeći slučaj . koji progovara u Saint-Simonovom pozitivizmu. Rivière. 181. 792. štite čovjeka od beskorisnih avantura svijesti i potpuno ga osposobljuju da se orijentira u onom što ga okružuje. prvi put u optuž­ bama Fouriera. akademski sadomazohizam. filozofska kritika kritizira unutar danog društve­ nog okvira i žigoše nepozitivne pojmove kao puku spekula­ ciju. Sam Fourier je vidio (u La F a u s s e I n d u s t r i e . postoje ira­ cionalna i neznanstvena. nadalje Wittgensteinovo uvjeravanje da filozofija »ostavlja sve takvo kakvo jest« — takve izjave 2 ) očituju. 2 ) Za slične deklaracije pogledaj Ernest Gellner. pogledaj D o c t r i n e de S a i n t — S i m o n . Za razne konotacije izraza »pozitivan« u novoj znanosti ο društvu i ο suprotnosti spram »negativan«. ona se grozi prestupa. javlja se. kad su shvaćena i prihvaćena. 409. istine i činjenica. vol. 1960. pozitivizam nalazi u društvu medij za realizira­ nje (i važenje) svojih shvaćanja — harmoniju teorije i pra* kse. dok njegovi da­ našnji sljedbenici pružaju intelektualno opravdanje za ono što je društvo već odavno postiglo — naime oni ozloglašuju alternativne mode mišljenja koji proturječe postojećem svi­ jetu rasuđivanja. netačna je kao opći sud ο filo­ zofskoj3 misli. . Konsekventno tomu. Metafizička dimenzija. Boston. . slijepa priroda — sad se pokazuje unutar dohvata znanstvenog i tehničkog progresa. Paris. 256. Na kasnijem stupnju. Svijet rasuđivanja i ponašanja. tehničkim ili sličnim ostvare­ njima. no. 61). a filozofi sami proklamiraju nemoć i neefikasnost filozofije. 62) i passim. Vrijedan analize je stil u kome se prezentira taj filo­ zofski biheviorizam. kad je Hume detronizirao sup­ stancije. . samoponižavanje i samooptužbu intelektualca čiji rad ne rezultira znanstvenim. ed.. str.164 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 165 tva činjenica. u uvodnom poglavlju The Concept of Mind Gilberta Rylea. i dalje. Tvoja pitanja se odnose na riječi . kao samokarakterizacija neopozitivizma. 1956. ranije genuino polje racionalne misli. ) P h i l o s o p h i c a l I n v e s t i g a t i o n s . Bougie i Halévy. nisu više znanstveni i tehnički progres ono što motivira odbijanje. Oba trenda su potpuno stopljena u Wittgensteinovoj če­ stoj upotrebi imperativa s intimnim. u kojoj društvo postaje industrijsko i tehnološko. jest svijet tehnološke stvarnosti. W o r d s A n d T h i n g s . sužavanje misli nije manje oštro zato što je nametnuto po samom sebi — kao vlastiti metod filo­ zofije. Teza d-i filozofija ostavlja sve kao što jest može biti istinita u kontekstu Marxovih Teza ο Feuerbachu (gdje je u isto vrijeme negirana). 49. g. g. 1) Austinovo prezrivo tretiranje alternativa spram opće upotrebe riječi i njegovo ozloglašenje onog što »razmišljamo popodne u svojim naslonjačama«. 1835. koja. . 1924. Macmillan. Presses Universitaires de France. Ovo afirmiranje nemoći i ovisnosti prisvaja Humov stav legitimiranog zadovoljstva ograničenjima razuma. U njemu se vrši transformiranje svijeta objekta u instrumen­ talni svijet. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju. vrhunskog autoriteta i indolentne familijar­ nosti. . možda. str. g. Citirano u André Lalande. on se borio s moćnom ideologijom. u suvreme­ nom pozitivizmu. pozitivizam je borba protiv svake metafizike. udostojavajućim »ti« (»du »thou«) 3 ). gdje iza prikaza »Descartesova mita« kao »oficijelne doktrine« ο odnosu tijela i svijesti slijedi pre­ liminarno pokazivanje njezine »apsurdnosti«. u odnosu na radikalno nekonformistačke načine mišljenja. str. str. čini se da se on kreće između dva pola — nepogrešivog.) totalnu komercijalizaciju građanskog društva kao plod »našeg progresa u racionalizmu i pozitivizmu«. Konformistički stav pozitivizma.) »Nemoj više nikada misliti na razumijevanje kao duševni događaj! — Jer način govora je ono što te zbunjuje. Ona ostavlja postojeći rea­ litet nedirnut. 100.. po mom mišljenju. isto tako. i dalje.« (str. . 3) vjerovanje da progres u znanju ovisi ο toj orijentaciji. Mnogo toga što je još uvijek izvan instrumental­ nog svijeta — nepokorena. sanje ili fantazije 1 ).

već oštrijim razabiranjem. iako se. lovora . smiješni fragmenti govora koji zvuče poput dječijeg razgovora — na primjer: »To mi izgleda kao čovjek koji jede mak«. ne tako. i lingvistička filozofija potis­ kuje ono što je stalno potiskivano u ovom univerzumu rasu­ đivanja i ponašanja. . siguran sam da ovo nije dovoljno slično bilo čemu što sam okusio ikad prije. ili gotovo si­ guran da je to okus. tako da to nije slično običnoj vodi. . utoliko je znak konkretnosti. Austina kao repre­ zentativan primjer. Familijarnost u govoru je bitna utoliko što od početka isključuje intelektualni Vokabular »metafizike«. . kon­ centrirati se na njega. b) Drugi slučaj je drugačiji. Štaviše. Wittgenstein posvećuje mnogo oštroumlja i prostora analizi »Moja metla je u uglu«. »Imao sam šešir«. isto ta­ ko je znamen lažne konkretnosti. . .«. »Razlučujemo dva različita načina oklijevanja a) Uzimamo slučaj kad osjećamo izvjestan okus. prirodno. Flew. L. Respektirajući predominantnu raznolikost značenja i upotreba. Jezik koji čini većinu mate­ rijala za analizu je očišćen jezik — očišćen ne samo od svog »neortodoksnog« vokabulara već također od sredstava za izra­ žavanje bilo kojih drugih sadržaja doli onih koje individuumu pruža društvo. Lingvistička analiza ne uzima u obzir ono što razotkriva svakodnevni jezik u govoru — osakaćenje čovjeka i prirode. Blackwell. . to sam zbunjeniji: to je sasvim posebno i potpuno specifično. No. kombi­ nira s prvim. Jezik Johna Doea i Richarda Roea je jezik kojim odista govori čovjek na ulici. bes­ korisno je: što više mislim ο tome. Lingvistička analiza zatiče očišćeni jezik kao gotovu činjenicu i uzima taj osiromašeni jezik onako kako ga nalazi izolirajući ga od onoga što u njemu nije izraženo iako ono pripada postojećem univerzumu rasuđivanja kao elemenat i faktor smisla. Citiram analizu iz »Other Minds« 4 ) J. a blo­ kirajući (kao sporedni materijal) analizu ο tome što taj govor kaže ο društvu koje ga govori. Može­ mo reći 'Jednostavno ne znam što je to: nikad ranije nisam okusio ništa ni izdaleka slično tome . »On je vidio crvendaća«. prisutni zasitan okus nije baš svojstven ananasu? Nije li tu možda čudan nagovještaj zelenog što isključuje svijetloljubičasto i ne bi odgovaralo bradavki*)? Ili je možda to ponešto neobično: moram pažljivije pogledati. svakodnevni jezik ponajčešće nije onaj koji rukovodi analizu. 4 ) U L o g i c a n d L a n g u a g e . Oxford.« »isn't . Second Series. za nekom sličnošću na osnovu koje dati slučaj zaslužuje da bude više-manje pozitivno opisan istom deskriptiv­ nom riječju. . Autoritet filozofije blagosilja snage koje čine ovaj svijet. str. Ne. iako dovoljno poseban.ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 167 U cijelom djelu lingvističke analize prisutna je famili­ jarnost s čovjekom s ulice. ili ne naprosto tako što mislimo. is­ mijava eggheada. . senzornim razlučivanjem (iako *) heliotrop — op. a s tim se može izaći na kraj. to je jezik koji izražava njegovo ponašanje. Tu pokušavam okusiti dato iskustvo. specifičnog okusa. nanovo promotriti: možda nađemo neprirodno svjetlucanje. A . već su to raspršeni atomi jezika. I ovdje filozofija demonstrara svoju lojalnu konformnost sa svakodnevnom upotrebom služeći se kolokvijalnim skraćenicama svako­ dnevnog govora: »Don't . nedostajanje zagriza. . ed. U onome što je aktualni osjet nedostaje oštrine. ili kad sam samo prilično siguran. ona se opire inteligentnom nekonformizmu. zagriza. moć zdravog razuma i svakodnevnog govora. 1959. pri tome postižemo različite stupnjeve uspjeha. 137. čiji govor igra tako odlučnu ulo­ gu u lingvističkoj filozofiji. osjetiti ga živo. Nisam siguran da je to okus ananasa: u njemu nema možda upravo onog nečeg. da nije dovoljno slično bilo čemu što zavre­ đuje isti opis. i dalje (Austinove fusnote su ispu­ štene). potpuno je­ dinstveno u mom iskustvu!' Ovo ilustrira slučaj kad ne mogu naći ništa u mom prošlom iskustvu s čim bih mo­ gao usporediti sadašnji slučaj. prevo. recimo. U svim takvim slučajevima pokušavam prepoznati sadašnji slučaj traga­ jući za nečim poput njega u mom prošlom iskustvu. Ovaj slučaj. stapa se s općijim tipom slučaja kad nisam sasvim si­ guran.

. stilu i sintaksi drugačijeg reda — rasuđivanjem kome nikako nije »jasno da je svaka reče­ 5 nica našeg jezika u 'redu kakva jest'« ). ne treba da unapređujemo bilo kakvu vrstu teorije.. »Problemi se ne rješavaju privođenjem novog iskustva. Najbanalniji primjeri govora mogu. . potrebe da mislimo i govorimo na drugačijim osnovama od onih u svakodnevnoj upotrebi — osnovama koje su smisle­ ne. Takve analize rasvjetljavaju zato jer transcendiraju neposred­ nu konkretnost situacije i njezina izraza.no društvo govori svojim jezikom. svaka rečenica je tako malo u redu kao i svijet koji taj jezik saopćava.«7) — kao da bi one bile jedine alternative i kao da »ek­ stremne suptilnosti« ne bi bio prikladan termin za Wittgensteinovo poigravanje jezikom prije negoli za Kantovu Kritiku čistog uma. 47. a nama se kaže da slušamo. Ibidem. P h i l o s o p h i c a l cit. jasno. Ibidem. 45. a ima ga nadomjestiti jedino deskripcija« 1 0 ). I n v e s t i g a t i o n s . 49. čak krivi primjeri.lampa'. ne smijemo zastranji­ vati i umišljati da treba da opisujemo ekstremne suptilno­ sti . »Nadalje. Na dje­ lu je širenje nove ideologije koja preduzima da opiše što se 6) 7 ) 8) 9) 10) Ibidem. str.168 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 169 je. ona ga prelazi i otvara kvalitativno različit svijet. od inteligencije kad se isključi sve hipotetičko. Dešava se sasvim su­ protno — naime.iskustvo'. Bile bi ono odbačeno. Uzmimo jedan drugi primjer: i u Hegelovoj Logici bi mogle biti rečenice kao što je »moja metla je u uglu«. . str. u vezi s prvim njegovim dijelom. str. Mo­ ramo prestati s objašnjavanjem. . Ali to je sve. Moramo »prionuti uz predmete svog svakodnevnog mišljenja. čija određenja mogu biti čak u proturječju s danim svijetom svakidašnjice. te služiti tome da se objasni naše mišljenje i govor ο tome svijetu — poput Sartreova analiziranja grupe ljudi koja čeka na autobus. Ne samo da je mišljenje (ili. Ništa hipotetično ne smije biti u našim razmatranjima.« Što se može zamjeriti ovoj analizi? Svojom egzaktnošću i jasnošću ona je možda nenadmašiva — ona je korektna.) Utoliko se analiza ne okončava u univerzumu sva­ kodnevnog rasuđivanja. (U ovim navedenim prim­ jerima transcendentni činbenici su naznačeni u društvenoj po­ djeli rada. istina da mišljenje drugih artikuliranijih slu­ čajeva u našem prošlom iskustvu može pomoći i pomaže . . a meni je stalo da pokažem ne samo da to nije dosta već da se tu radi ο destrukciji filozofske misli i kritičke misli kao takve. od­ govaram afirmativno.vrata'« 6 ). . . 44. samo lingvističkih činje­ nica . ( Gotovo mazohistička redukcija govora na unižen i obi­ čan sačinjena je u programu: »ako su riječi Jezik'. ne vjeruje u mogućnosti novog iskustva. 46. sposobnosti našeg razlučivanja). već šanse očuvanja i zaštite prava. Ibidem. š t o ostaje od mišljenja. Ibidem.svijet' upotrebljive. u najmanju ruku. str.stol'. filozofija izručena sa svim svojim shvaćanjima postojećem. u koju se ona sama dovela. Prohibicije su stroge i autoritarne: »Filozofija ni na koji način ne treba da ometa aktualnu upotrebu jezika« 9 ). ili Karl Krausova analiziranja novina. ali bi tamo bile razotkrivene kao neprimjereni. Bijeda filozofije. kad se isključi objašnjavanje? U pitanju nije defini­ c i j a i dignitet filozofije. Podređenje vladavini postoje­ ćih činjenica je totalno — doduše. već organiziranjem onoga što uvijek već znamo« 8 ). Transcendiraju je ka činbenicima koji proizvode situaciju i ponašanje ljudi koji govore (ili ćute) u datoj situaciji. baš zbog svoje banalnosti rasvijetliti empirijski svijet u njegovu realitetu. upotreba mora biti tako nepretenciozna kao kod riječi . 5 ) Wittgenstein. str. str. loc. njegov izraz) stiješnjeno na svakodnevnu upotrebu već je nje­ mu i nametnuto da ne traži rješenja preko onih koja su već tu. ono što treba prevladati rasuđivanjem koje je po shvaćanjima. racionalne i valjane upravo zato što su drugačije. S filozofskog stanovišta relevantna su dva pitanja: 1) Može li se eksplikacija pojmova (ili riječi) ikad orijentirati na aktualni svijet svakodnevnog rasuđivanja i završiti u njemu? 2) Jesu li egzaktnost i jasnoća same sebi cilj ili pripadaju drugim ciljevima? Na prvo pitanje. Netko bi se mogao upitati što ostaje od filozofije. 47.

svijet u kome su ljudi slobodni. riječ »supstancija«. »alijenaci­ ja« postaje subjekat stava. Stoga egzaktnost i jasnost u filozofiji ne mogu biti po­ stignute unutar svijeta svakodnevnog iskustva. On rastvara postojeći iskustveni kon11) Paul Valériy. U prvom redu postoji ireduktibilna razlika svijeta sva­ kodnevnog mišljenja i jezika. No. ne dešava se takva transformacija značenja u bihevioralne reakcije.lampa'. 12 ) Pogledaj str.' ili pak zaboravljene. U normalnim okolnostima je obični jezik odista bihevioralan — praktični je instrument. U svakom slučaju. Utvrđenje ovog odnosa nije posao svakodnevnog miš­ ljenja i svakodnevnog govora. realni empirijski svijet. Ri­ ječ ostaje kao što je bila. da­ nas je još uvijek svijet gasnih komora i koncentracionih lo­ gora. Kad netko stvarno kaže »Moja je metla u uglu«. cit. Hirošime i Nagasakija. cilj apsorbira sredstva« 1 1 )· Za razliku od toga. taj jezik ostaje antagonističan. ako sam univerzum sva­ kodnevnog rasuđivanja postaje predmet filozofske analize. Gallimard. č a k kad se kreće u nepretencioznim terminima svakodnevnog rasuđivanja. kontekst a priori zatvoren kako pri­ mjerima tako i samom analizom? Taj širi kontekst iskustva. pridonijeti filozofskoj spoznaji? Može li ona ikad služiti kao kritika u kojoj su u pitanju kontroverzne okolnosti čov­ jeka — okolnosti drugačije od medicinskih ili psiholoških te­ stiranja okusa. »Poésie et pensée abstraite. svijet nuklearnih gradova i kineskih komuna. a i ne smjera se na to. moći koje vladaju prvim također oblikuju ograničeno iskustvo.170 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 171 zbiva (i mnije) eliminirajući pojmove kadre da razumiju što se zbiva (i mnije). i živi. zaglupljivanja i pokolja. No. nepoznate. Kube. nisu intencija Austinove anali­ ze. što je taj uni­ verzalni. s jedne. pokazujući taj »izvana« kao bitan za razumijeva­ nje svakodnevnog rasuđivanja. 1331. I tokom dugih serija posredovanja. neispunjena — osim u misli gdje inicira druge misli. »čovjek«. unutar historijskog kontinuuma. Paris. objekt analize je odsječen od općeg medijuma u kome se formiraju pojmovi i u kome postaju riječi. Ali stvaran empirijski svijet je i to da su sve te stvari pretpostavljene . 47 i dalje. Zato riječi na koje je upućena filozofija ni­ kad nemaju upotrebu »tako nepretencioznu . i svijeta filozofijskog mišljenja i jezika. . rečenica je ispunila svoju funkciju prouzrokujući bihevioralnu reakciju: »učinak proždire uzrok. da će biti zadovoljan ili ljut. str. ali . širi kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji daje govoru njegovo značenje — kontekst koji se ne javlja u pozitivističkoj analizi. Ova apstraktnost nije korigirana ako se lingvistička analiza primjenjuje na političke termine i fraze. Može li ikad i najegzaktnija deskripcija. 1934. g. stav može pomoći da se uobliči i vo­ di praksa. on možda misli da će netko drugi tko je stvarno pitao ο metli uzeti metlu ili je ostaviti tamo. str. /vrata'«. zacijelo. »ideja«. koja. je­ zik filozofije je »meta-jezik« 12 ). apstrahira od ne­ posredne konkretnosti da bi postigao istinsku konkretnost. Ako se radi ο nalaženju metle ili kušanju ananasa. tekst značenja u kontekst njegove realnosti. ili riječi svakodnevnog ra­ suđivanja. potisnute.stol'. Pentagona i Kremlja. 183.. američkih cadillaca i njemačkih mercedesa. Izvučen iz šireg i gušćeg konteksta u kome se govori.. . Jedna cijela grana analitičke filozofije je angažirana u tom pothvatu. deskripcija koja posvema pojašnjava kušanje nečeg što može imati ili nemati okus ana­ nasa. s druge strane. Svijet je to u kome su metla u uglu ili okus nečeg sličnog ananasu nešto značajno. Filozofski poj­ movi ciljaju na dimenziju činjenice i značenja koja »izva­ na« osvjetljuje atomizirane fraze. kao što je upotreba riječi . u: P i è c e s s u r l ' a r t . . ako u filozofskom tekstu. Ovaj drugi. čak i tad stav ostaje neispunjen — samo su­ jeta apsolutnog idealizma utvrđuje finalni identitet misli i njenog objekta. T a k o đ e r »Les Droits du poète sur la langue«. 184. u kome su svakodnevni rad i komfor možda jedino što sačinjava sve iskustvo. Ili. u: O e u v r e s . loc. u filozofiji se ne radi ο nalaženju metle ili ο kušanju ananasa — a još manje ο tome da bi danas empirijska filozofija trebala da se bazira na apstraktnom is­ kustvu. ili ras­ pravljanju. ograničeni empirijski svijet dio je prvoga. tad je apstrahiranje spomenutog odnosa opravdano i značenje može postati izvjesno bez narušavanja političkog univerzuma. S te pozicije postaju upitni gore citirani primjeri ling­ vističke analize kao valjan predmet filozofske analize.

ili (sit venia verhol) Lenjinovu sugestiju kako adekvatno analizirati »ovu čašu vode« na stolu. Na svaki način. Ν τ. čije je ponašanje jednodimenzionalno i manipulirano. Zaista. ona čisti misao i govor od kontradikcije. već ona otvaraju sferu znanja s onu stranu zdravog razuma i formalne logike. no. neka vrsta intelektualca čiji se duh i jezik ne suglašavaju s određenjima svakodnevnog rasuđiva­ nja. S emfazom se naglašava terapeutički karakter filozofske analize — da liječi od iluzija. Ri­ ječi se razotkrivaju kao genuini termini ne samo u gramatič­ kom i formalno logičkom već također u materijalnom smislu. Imajte na umu analizu »ovdje« i »sad« u Hegelovoj Fenomenologiji. ili običaja i upotrebe. ne­ doumice. »apstraktni« individu­ um koji iskusi (i izražava) samo ono što mu je dato (dato u doslovnom smislu). iluzija i prekršaja. kao granice koje određuju značenje i njegov razvoj — uslovi koje društvo nameće rasuđivanju i ponašanju. ono konstituira empirijski a priori koji se ne mo­ že transcendirati. od prikaza i utvara. Takva analiza otkriva povijest13) u svakodnevnom govoru kao skrivenu dimenziju smisla — vladavinu društva nad svojim jezikom. kritičke analize. Jedanput prihvaćeno. Odnosno.172 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 173 već metod odsijeca pojmove političke. Klasificiranjem i distinkcijom zna­ čenja. naime. Operacionalno ili bihevioralno prevođenje asimilira takve ter­ mine kao što su »sloboda«. Ovo otkrivanje razbija prirodnu i reificiranu formu u kojoj se dani univerzum rasuđivanja najprije pojavljuje. tj. svijet iskustva rezultat je ograni­ čenog iskustva. sve su one u istoj domeni jezične igre i akademskog dosađivanja. U tako pročišćenoj formi empirijski svijet postaje ob­ jekt pozitivnog mišljenja. U od­ nosu na to mala je razlika da li je kontekst u ocjenjivanju matematički. »Engleska« s »metlom« i »ananasom«. 170. 171 štićen od upadanja uznemiravajućih eksternih faktora. Ova po­ vijesna dimenzija značenja više ne može biti rasvijetljena pri­ mjerima poput »moja metla je u uglu« ili »sir je na stolu«. ali u medijumu ove misli riječi gube svoju jednostavnu prostodušnost i razotkrivaju ono nešto »skriveno« što ne za­ nima Wittgensteina. takve tvrdnje razotkrivaju mnoge dvosmislenosti. dobra doza psihoanalize — analize bez Freudova fundamentalnog uvida da su nevolje pacijenta ukorijenjene u općoj bolesti koja ne može biti izliječena analitičkom tera­ pijom. Transformiranje kritičkog mišljenja u pozitivno događa se poglavito u terapeutičkom tretiranju univerzalnih pojmova. zatvoren i dobro za') Pogledaj str. Orijentirajući se na reificirani svijet svakodnevnog ra­ suđivanja. zabluda. logičkih stavova. Ova mora ostati van razmatra­ nja jer metod koji prihvaća spomenuta filozofija diskredi­ tira ili »prevodi« pojmove koji bi mogli voditi razumijevanju postojećeg realiteta u njegovoj represivnoj i iracionalnoj strukturi — pojmove negativnog mišljeja. Sa svim svojim ispitivanjem. te njihovim razdvajanjem. ο kome smo prethodno rasprav­ ljali. Nisu to metafizička prekoračivanja preko gra­ nica mogućeg znanja. ono što je strano i antagonističku i što se ne može razumjeti na osnovu dane upotrebe. Ne radi se ο prekršajima »čistog uma«. Preju­ dicirano suđenje može biti tako široko kao govorni engleski jezik. njihovo prevođenje u operacionalne i bihevioralne termine usko je povezano sa sociološkim prevođenjem. a pozitivističko očišćenje svijesti usklađuje svijest s njim. ili neki drugi kodeks konvencije. »vlada«. Tko je pa­ cijent? Po svemu sudeći. neobičnosti. pozitivistička filozofija etabilira svoj vlastiti samodovoljni svijet. a isto tako realitet ovih prvih s realitetom drugih. opskurnosti. bolest pacijenta je u određenom smislu. tuma­ čenjem i raščišćavanjem konfuznosti i opskurnosti neopozitivizam ne uzima u obzir veliku i opću konfuznost i opskurnost postojećeg svijeta iskustva. osnovu faktične represije. neodgovorivih pitanja. Svakodnevni jezik u svojoj »nepretencioznoj upotrebi« može odista biti od vitalnog značaja za kritičku filozofsku misao. analiza ne uzima u obzir negativno. Ovo radikalno prihvaćanje empirijskog narušava empi­ rijsko jer u njemu govori osakaćeni. te izlažući i objašnjavajući to rasuđivanje određe­ njima postvarenog svijeta. ili rječnik. Doduše. nerješivih enigmi. svi su mogući smisleni predikati prejudicirani. pre- . koji ima samo činjenice a ne činioce. Zatvarajući prodor u tu sferu.

kao pothvat koji »ostavlja sve takvo kakvo jest«. Pri tom je moti­ virana egzaktnošću shvaćenom ili formalno logički ili empirički deskriptivno. ne obvezuje ni svakodnevno rasuđivanje i ponašanje niti filo­ zofiju ovima prilagođenu. Jer filozofija je (povijesno. No. Iskustvo se odigrava ispred zavjese koja zakriva. a ne nešto drugo« — osim ako se ovo »jest« razumije tako da se odnosi na kvalitativnu razliku realnog i načinjenog. prokla­ mirajući totalno njihovo neprožimanje. kao u lingvističkoj analizi. On treba da vrati pacijentu zdravlje. objekti filozofske misli su u relaciji sa sviješću za koju konkretni kvaliteti ulaze u pojmove i nji­ hov međusobni odnos. posre­ dovanje između subjekta i objekta misli je bitno drugačije. U znanosti Je medijum subjekt koji opaža. a ako je svijet nešto što se javlja iza zavjese neposredna iskustva. U stvari se valjanost istine transcendirajućeg jezika sastoji u njegovoj relevantnosti za uobičajeni jezik i u uzajamnom djelovanju s njim. to je »poetska« istina. Moorea: »Sve je ono što jest. po Hegelu. Ova nova forma doktrine ο »dvo­ strukoj istini« sankcionira krivu svijest poričući relevantnost transcendirajućeg jezika za svijet uobičajenog jezika. liječnik mora ostaviti po strani »moralni« problem. zbivanja u povijesnom kontinuumu.. koje je učinilo svijet objekta onim što zbiljski jest — svijet u kome su sve činjenice događaji. niti »purificirani« subjek­ ti znanstvena mjerenja. Bilo da se za egzaktnošću teži u analitičkoj čistoti logike i matematike ili u skladu sa svakodnevnim je­ zikom. E. ap­ straktni subjekt projektira i određuje apstraktni objekt. Ma što da je istina sadržana u literaturi. metafizička istina). njegov posao nije da ozdravljuje pojedince. Neopozitivistička kritika još uvijek usmjeruje svoj glavni napor protiv metafizičkih pojmova. kalkulira. mi ti koji su iza zavjese. protestna reakcija protiv nezdravog svijeta u ko­ me on živi. Njihov fakticitet je povijestan čak tamo gdje je još uvijek okrutna. Znanstve­ ni metod također ide preko činjenica neposrednog iskustva. treba da ga osposobi da normalno funkcionira u svom svijetu. nepokorena priroda. Nema nefilozofskijeg mota od proklamacije biskupa Butlera koja ukrašava Principia Ethica G. Filozofija ne po­ znaje beskorisnije »otkriće« od onog koje »daje filozofiji mir tako da više ne pati od pitanja koja samu nju dovode u pi­ tanje« 1 4 ). Filozofski pojmovi zadržavaju i raz­ vijaju predznanstveno posredovanje (djelovanje svakodnev­ ne prakse. već kao subjekti i objekti povijesne borbe čovjeka s prirodom i s društvom. Jer. ako je uopće ima. str. Aristotelov pojam materije se razlikuje od galilejskog i postgalilejskog ne samo po različitim stupnjevima u razvoju znanstvenog metoda (i u . Misaono rastvaranje i čak destrukcija danih činjenica je povijesna zadaća filozofije i filozofske dimenzije. u kojima je dozvoljeno misli i jeziku da budu legitimno neegzaktni. ma što da je istina sadržana u kritičkom idealizmu. No.174 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 175 ma Freudu. Ne mi kao subjekti zdrava razuma. 51. loc. U represivnim uslovima u kojima ljudi misle i žive mo­ že miso — bilo koji mod mišljenja koji nije ograničen na pra­ gmatičku orijentaciju unutar statusa quo — shvatiti činjeni­ ce i reagirati na njih samo tako da ide »preko njih«. subjekt ogoljen od svih drugih kvaliteta. činjenice su ono što jesu kao događanja u toj borbi. Filozof nije liječnik. stavljanje u stra­ nu specijalnih rezervata. već da pojmi svijet u kome oni žive — da ga ra­ zumije u odnosu na ono što je učinio čovjeku i što može uči­ niti za njega. a njezina povijest još uvijek važi) suprotna onom što Wittgenstein smatra da jest kad je proklamira kao odricanje od svake teorije. mjeri. — na oba pola suvremene filozofije nalazi se odbijanje i devalorizacija onih elemenata misli i govora koji transcendiraju prihvaćen sistem vrednovanja. Za razliku od tog. Neprijateljstvo je najzamašnije tamo gdje poprima formu tolerancije — to jest kad je određena valjanost istine za transcendentne pojmo­ ve dopuštena u odvojenoj dimenziji smisla i značenja (poetska istina. neprecizni. političke akcije). to je »metafizička« istina — njezina valjanost. tad smo. ekonomske organizacije. Aristotelova fizika je bila dio filozofije i kao takva priprava za »prvu znanost« — ontologiju. On se razvija u tenziji između pojave i stvarnosti. I samo odvajanje znanosti od filozofije je povijestan događaj. eksperimentira. cit. 14) Philosophical Investigations. jest upravo najefikasniji način da se zaštiti normalni svijet rasuđivanja od ozbiljnog uznemirenja nepodobnim ide­ jama. i čak kontra­ diktorni.

Što su »svakidašnje riječi«? Uključuju li one Platonovu »ideju«. ćelavost francuskog kralja. prevođenja. C. svrbež. legendi i iluzija svijetom poj­ movnih i osjetilnih izrezaka. uočljivim stanjima i dispozicijama ili predominantnim tendencijama.tako i tako' — ma šta da to znači« 1 6 ). Hegelov duh. Aristotelovu »esenciju«. čežnje. ili da općeupotrebljavane riječi obuhvaćaju »sve distinkcije koje ljudi smatraju vrijednim da budu povučene«. tonjenje. Marxovo postvarenje u ma kakvom adekvatnom prevođenju? Uključuju li ključne riječi poetskog jezika? Ili nadrealističke proze? Ako ih uključuju. degra­ diranje stare ideologije postaje dio nove ideologije. s povijesnim uspostavljanjem novog svijeta subjekta i objekta. 47. ed. Oni izražavaju iskustvo koje Witt­ genstein odbija — naime da je »nasuprot našim prethodno koncipiranim idejama moguće misliti . Joe Doe sreta ili ne sreta na ulici »pro­ sječnog plaćaoca taksi« Richarda Roea. ubod. pa se ovo novo shvaćanje da je Aristotelova fizika kriva sada pro­ širuje unatrag u prošlo i prevladano iskustvo i razumije­ vanje 1 5 ). 323. a možda pri­ marno. otkrovenje u činjenici da ljudi često opisuju osjećanja kao uzbuđenja. itd. riječi i izraza koji su tad organi­ zirani u filozofiju. Nova ideologija nalazi svoj izraz u takvim proklamacijama kao što je »filozofija izjavljuje samo ono što svatko priznaje«. a osakaćena. Rijetko kad je filozofija pokazala zakučastiji esprit de sérieux od onog u takvim analizama kao što je interpreta­ cija Tri slijepa miša u raspravi »Metaphysical and Ideograp­ hic Language«. Mace. u. Filozofija tako kontinuirano sadržava »privide«. oštru bol. Zanemarivanje. Ona prihvaća također presude ove organizacije. probadanja. 16 17 15 s problemima redukcije. premješten u sferu fikcije i mitologije cijeli sistem distinkcija koje je čov­ ječanstvo smatralo vrijednim da budu povučene. ) Margaret Masterman.. cit. Aristotelova fizika postaje objektivno kriva. U raščišćavanju tog nereda analitička filozofija kon­ cipira ponašanje u prisutnoj tehnološkoj organizaciji reali­ teta. »fikcije« i »iluzije« koje mogu biti racionalnije od njihova opovrgavanja utoliko što su to pojmovi koji uviđaju granice i varljivost predominantnog racionaliteta. No. vidim ovdje i sad mr­ lju crvenog i govorim »to je crveno«. cit. zbunjujući. da li ih sadržavaju u njihovoj negativnoj kono­ taciji — to jest kao obezvređivanje univerzuma svakodnevne upotrebe? Ako ne uključuju. Možda ovaj primjer nije fer. str. concept of M i n d . sjećanja i likovi postali istrošeni. 83. vla­ stitih imena.176 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 177 otkriću raznih »slojeva« stvarnosti) već također. mučnine. loc. užarenost. . bilo da su integrirani u znanost ili ne. ili besmisleni. označavanja. gdje se raspravlja ο »umjetno konstruiranoj trostrukoj primarnoj mišjoj sljepoći. T h e i dalje. jaka kucanja srca. Nisu de­ gradirane samo iluzije već i istina sadržana u njima. opisa.: B r i t i s h P h i l o s o p h y i n t h e M i d — C e n t u r y . str. Sve to ne samo da je legitimno već je i korektno jer razotkriva u kojoj su mjeri neoperacionalne ide­ je.. odnosno sređivanje ove specifično filo­ zofske dimenzije dovelo je suvremeni pozitivizam do toga da se kreće u sintetički osiromašenom svijetu akademske kon­ kretnosti i da stvara iluzornije probleme od onih koje je ra­ zorio. različitog povijesnog pothvata koji je uspostavio drugačiju kako priro­ du tako i društvo. asimetričkoj sekvenciji konstruiranoj prema čistim principima ideografije« 17 ). mitova. javnom ponašanju. Allen and Unwin. ) Wittgenstein Joe. uganuća. S novim iskustvom i razumijevanjem pri­ rode. str. studen. pretrpanost. izgrizanje i šokove 1 8 ). aspiracije. Ova vrsta empiricizma supstituira nevoljeni svijet me­ tafizičkih priviđenja. iskrivljena svijest je postavljena kao istinska svijest koja od1 8 ) Gilbert Ryle. zgrušavanje. na osnovu različitih povijesnih projekata. tad je odbačen. filozofski pojmovi ostaju antagonistički spram domene svakodnevnog rasuđivanja jer kontinuirano uključuju sadržaje koji nisu ispunjeni u govornoj riječi. A. iracionalni. naročito str. 157. napetosti. 1957. London. 158. Ali je sasvim u redu da se kaže kako ni najnerazumljivija metafizika nije ispoljila tako artificijeine i besmislene brige kao što su one ponikle u vezi ) Pogledaj poglavlje VI. Primjeri su vješto držani u balansu između ozbiljnosti i šale: razlike Scotta i autora Waverly.

JEDNODIMENZIONALNA 178 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE MISAO 179 lučuje ο smislu i izrazu onog što jest. postaje najefikasnije oruđe mistifikacije. spekulativni karakter kritičke teorije proizlazi iz specifičnog karaktera njezinih pojmova koji pokazuju i određuju iracio­ nalno u racionalnom. naime. Posredstvom nje su pojedinci postali nesposobni da iza pogona prepoznaju one koji su ga iskoristili. Proces civilizacije obezvažuje mit (to je gotovo definicija progresa). odredljiv je jedino unutar teorije društva. kalkulirane i brojem glasova utvrđene činjenice. Njihov mitolo­ ški prizvuk odražava mistifikatorska svojstva danih činjeni­ ca — varljivo harmoniziranje društvenih protivurječnosti. itd. propagandi i politici. Jer . Ono se tako suprotstavlja istin­ ski racionalnom ponašanju. naime one pop­ rimaju izgled iracionalnog jer protivurječe racionalitetu pos­ tojećeg univerzuma rasuđivanja i ponašanja. nije jasno koja je strana odana mitologiji. Tad je nastalo obrnuto kretanje. Danas opet racionalni i realistič­ ki pojmovi od jučer izgledaju mitološki kad se konfrontiraju sa stvarnim uslovima. prije svega u porastu iracionalnih pseudofi- lozofija (Lebensphilosophie. a razlika između egzaktnog utvrđivanja. racionalno. Taj zbiljski kon­ tekst. pojmovi ο zajednici nasuprot društvu. Ovaj kontekst je širi i drugačiji od onog istraživanih poduzeća i institucija. također. Stvarnost radničke klase u razvijenom industrijskom društvu pretvara Marxov »proletarijat« u mi­ tološki pojam. Naime. i ne tako potpunog širenja. znanstveni pristup uznemiravajućem problemu međusobnog uništenja — matema­ tika i kalkulacije usmrćenja i prekobrojnih usmrćenja. dućana. Tehničko postignuće razvijenog industrijskog društva i efikasno manipuliranje mentalne i materijalne produktivno­ sti doveli su do promjene mjesta mistifikacije. Bila je to totalna mobilizacija mate­ rijalnog i mentalnog pogona koja je uspjela i uvela mistifi­ cirajući silu nad društvom. Nevolja je u tome što statistika. područja i grupa kojih je javno mnjenje re­ gistrirano brojem glasova ili čije su šanse preživljavanja pred­ met kalkulacije. teorije koje prepoznavaju i projektiraju povije­ sne mogućnosti treba da postanu iracionalne. a isto tako da. Ovi režimi su opovrgli spomenute i svoje vlastite iracionalne »filozofije« potpunom tehničkom organizacijom aparata. u ovom društvu. Ovo preokretanje je uzrokovano protivuiječnošću između teorije i činjenica — protivurječnošću ko­ ja sama po sebi još ne čini teoriju pogrešnom. mje­ renja širenja. radioaktivnih padavina. — naime naporima da se dokraj­ če uslovi koji proizvode ludost. zbiljskiji u tom smislu što proizvodi i determinira istraživane. U tom slučaju. Kontekst ο kome je riječ je. Racionalno nije iracionalno. mjerenja i polje istraživanja sociologije i političke znanosti nisu dovoljno racionalni. a racionalno kompletiranje prikri­ va iracionalnost cjeline.). u kome predmeti posebnih istraživanja zadobivaju svoj istinski značaj. ureda. Tako je u procesu civilizacije mit Zlatnog doba i mit ο dolasku Mesije pod udarom sve veće racionalizacije. Danas su mistificirajući elementi savladani i iskorišta­ vani u proizvodnom publicitetu. tehnologije i biznisa. otkrile u danim povijesnim mogućnostima racionalnu srž mita. U devetnaestom stoljeću su teorije socijalizma prevele u sociološka određe­ nja ono što je primarno bilo mit — one su. Na primjer. stvarnost u suvremenom socijalizmu pretvara Marxovu ideju u san. razmatranih grado­ va i velegradova. No. vratiti racionalnu misao na mitološki status. mistifikaciju u realnosti. čarolijama i ekstazi je ukolotečeno u svakodnevici doma. Nemo­ gući (povijesno) elementi su odvajani od mogućih — san i imaginarno od znanosti. Oda­ vanje magiji. te analize fakata i nejasne emocionalne spekulacije bitna je kao i bilo kad prije. Faši­ zam i nacionalsocijalizam su opovrgnuli stanovište da se sve veće potiskivanje u suvremenom društvu manifestira u ide­ ologijskoj sferi. koja preokreće ra­ cionalnost u njezinu suprotnost. krv i tlo. Opravdano je reći da ideologija postaje inkorporirana u sam proces proiz­ vodnje. eksperimenti ο izdržavanju u abnormalnim situacija­ ma — mistificira utoliko što proizvodi (i čak zahtijeva) po­ našanje koje prihvaća ludost. više no iracionalno.'Neznanstveni. one koji su imali koristi od njega i one koji su platili za njega. Oni mistificiraju utoliko što su izolirani od istinski konkretnog konteksta iz koga proizlaze činjenice. konteksta koji determi­ nira njihovu funkciju. no on mo­ že. Ostalo je optuženo — i odobreno — kao fikcija ili mitologija. Treba razlučiti novu mistifikaciju. mitologija je primitivna i nezrela misao. također.

»apsurdan«. no ako bi ono što on kaže moglo biti rečeno rječnikom sva­ kodnevnog govora. neodređenih pojmova. koja se zato ovima ne suprotstavlja i ne uznemiruje ih. možete misliti što god hoćete. metafore i slike terminima svakodnevnog jezika. Pjesnik bi mogao odgovoriti da on odista želi da njego­ va poezija bude razumljiva i shvaćena (ta radi toga je i piše). Intelektualac je pozvan na odgovornost.:. Kad mi namjenjujete specijalni > kutak značenja i značaja. . mi se ne namećemo vama i vašoj slobodi misli i govora. Ali mi želimo da razumijemo vašu poeziju. razotkriti vaše trikove. već da znače upravo to što kažu. Ona zadržavaju svoju egzaktnost. sadržaji koji prelaze zdrav i znanstven razum ne treba da ometaju akademski i svakodnevan svijet rasu­ đivanja. ovo hipostaziranje se dešava u stvarnosti. prvi bi.a štiti jezik) i tad će se pokazati da moji simboli. Komunikacije ne smije bi­ ti iznad ljudi. . vjerovatno. Moj jezik se može naučiti po. naprosto ukazuju na određene. •>. volja nije realna sposobnost duše. Vratiti ću se kasnije na tretiranje univerzalnih pojmova. Njegovo čvrsto empirijsko jezgro je u sistemu institucija koje su postojeći i zaleđeni odnosi među ljudima. nisu simboli. Neprimjerene i zbunjujuće suvišnosti treba odstraniti ako hoćemo da do­ minira razborito razumijevanje. »brbljalo«. Analitička filozofija često stvara atmosferu denuncira­ nja i ispitivanja od strane komiteta. No. već kao stranac koji ne spada ovdje. no.. Lingvistička analiza ustvrđuje da Joe Doe i Richard Roe. ? Ne prikrivate li nešto? Govorite sumnjivim jezikom.. kad govore ο onom što im je na pa­ meti. Mi volimo poeziju. . Dakako. pružate mi azil za nenormalne i ne­ razumne. Slično je sa »sviješću«. Naučit ćemo vas da kažete ono što mislite tako da bude jasno. metafore itd. me­ tafizičkih općenitosti i tome slično. pripadne im percepcije. a to možemo samo ako intepretiramo vaše simbole. no on mora biti prevodljiv i bit će preveden. vaš via. Društvo je odista cjelina koja provodi svoju neovisnu moć nad jedinkama. — one se daju eksplicirati izrazima koji označavaju posebne načine i mode usmjerenja i ponašanja. filozofija mora upotrebljavati drugačije ). Nji­ hov Vokabular obiluje s »neprimjeren«. ispitivanjima i kalkulacija­ ma. sanja u koji je vi želite prevesti. sklonosti i aspiracije. da bi osvijetlila puni smisao svakodnevnih ter­ 19 mina. On '. metafore itd. već naprosto odre­ đen mod određenih raspoloženja. No. on to sam učinio. očistiti vas. »sloboda«. š t o mislite pod tim i tim . iskrivljena su mje­ renja. Možete govoriti poeziju — to je u redu. da »pokažete svoje karte«. mjerenja i preslušavanja. Oni postaju data jedino u analizi podobnoj da pokaže strukturu iz koje proizlaze dijelovi i procesi društva i koja determinira njihov međusobni odnos. Ali kad mislite. pojmove i raspoloženja. »vlastitošću«. svijest je verbalizirano priviđanje. će možda reći: razumijevanje moje poezije pretpostavlja uru-1 šenje i obezvređenje upravo onog svijeta rasuđivanja i pona. »suvišan«. »zbunjujući«. a upravo su u njoj mistifikatorska. jest stvarnost i analiza ga može prevladati samo tako da ga ne zaobiđe i da shvati nje­ gov doseg i njegove uzroke. također. Pjesniku se može također činiti da solidna trezvenost lingvističke filozofije govori jezikom predrasuda i emocional­ nim jezikom — jezikom gnjevnih starih ili mladih ljudi.}« put bilo kojeg drugog jezika (zapravo je to. morate nam prenijeti svoje misli — na našem jeziku ili na vašem. Is­ to tako. Jer posto- . »blebetav«. poput čovjeka s ulice. Moramo vam podsjeći krila. ispitivanja i kalkulacije — ali iskrivljeni ίι dimenziji koja se ne očituje u mjerenjima. kritička analiza se mora disocirati od onog što te­ ži razumjeti. lingvistička analiza mistificira izraze svakodnevnog jezika time što ih ostav­ lja u represivnom kontekstu postojećeg univerzuma rasu­ đivanja. Ne govorite kao mi drugi. »čudan«. JJ svom izlaganju mistifikatorskog karaktera termina koji označavaju transcendentno. Zacijelo možete go­ voriti svojim vlastitim jezikom. . ludnica je negdje drugdje. Odrediti Društvo (s velikim D) kao taj metakontekst znači hipostazirati cjelinu pored i iznad dijelova. po mom shvaćanju. Varljiva je vaša tolerancija. Upravo unutar tog represivnog konteksta odvija se bihevioralna eksplikacija značenja — eksplikacija kojoj je do izganjanja starih lingvističkih »priviđenja« kartezijanskog i drugih zastarjelih mitova. pa je to dru­ štvo neuhvatljiva »sablast«.180 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 181 činioc i činjenice nisu neposredno data opažanja. Kad se od njega apstrahira.

Tamo gdje se čini da ga nadilazi. već je privatno i vlastito posredovano raspo­ loživim lingvističkim materijalom koji je društveni materijal. već zato što je totalitet misli i prakse u kome oni žive totalitet manipuliranih kontradikcija. bi­ lo u svojim gradovima. »to nije fer«. ostavljajući svakome širo­ ko otvoren izbor prema okolnostima. U svom životu ljudi ovise ο šefo­ vima i političarima. Ili. Tu nastaje problem »metajezika«. čitamo novine i ilustrirane listove. . Ako takvo razjašnjenje prelazi puko nabrajanje i klasifikaciju mogućih značenja u mogućim kontekstima. kolege i suparnike — i mi se savršeno ra­ zumijemo. politike itd. društvenom nužnošću su ljudi prisiljeni da identificiraju »stvar« (uključujući svoju vlasti­ tu ličnost. niti drugačiju jasnoću od one koja je dopušte­ na — to jest. te svih onih napetosti i kontradikcije njihova me­ đusobna odnosa. termini kojima se analizira smisao određenih termina moraju biti drugačiji. oni (ovo »oni« uključuje nas. Ovakva situacija diskvalificira jezik svakodnevne upotrebe da bude kriterij vrednovanja. ili »on jede mak«. one mogu postati vitalno relevantne kad ljudi stvarno nešto kažu (»ona ga je naprosto voljela«. svijest. jezikom svojih gospodara. ljudi go­ vore. To nužno mora biti tako jer jezik nije nešto pri­ vatno i vlastito. Kad »samostalno« opisuju političku situaciju. filmova. bilo na internacionalnoj sceni. ona ne može postići empirijsku egzaktnost drugačiju od one na kojoj se insistira u postojećem. političara i bestselera. »on nema srca«. Pod ovim okolnostima je govorna fraza izraz individu­ uma koji je govori i onih koji ga prisiljavaju da govori tako kako govori. dobročinitelja. intelektualce koji to znamo i kritiziramo) opisuju ono što im kažu sredstva masovne komunikacije — a to je stopljeno s onim što oni stvarno misle. i naprijed. kao u logičkom čistu­ nstvu. hranu i pokućstvo. pogledaj str. One su vitalne i za lingvističku analizu etike. no. Kako to znamo? Gledamo televiziju. Kad ih lingvistička analiza ne uzima u obzir. organizacije i manipulacije kojima su podvrgnuti članovi društva. ili »to mi sada iz­ gleda crveno«. Ovakve okolnosti mogu biti irelevantne za analizu iz­ java poput »svrbi me«. »što mogu učiniti s tim u vezi«?). razgovaramo s ljudima. Kad opisujemo jedan drugom ono što volimo i ono što mrzimo. već također nešto drugo nego što su sami. 184. naše sentimente i resentimane. Govoreći svojim vlastitim jezikom. razotkrivajući iskrivljenost u tako mnogo normalne i jasne upotrebe. lingvistička analiza ostaje unutar granica misti­ ficiranog i varljivog rasuđivanja. ono što ljudi misle ne 19 ) Suvremena analitička filozofija je na svoj način sagledala ovu nužnost k a o problem m e t a j e z i k a . Razjašnjenje bi uključivalo analizi­ ranje svakodnevnog govora u stvarno kontroverznim područ­ jima prepoznajući konfuzno mišljenje ondje gdje se ono to najmanje pričinja. može se uzeti po nominalnoj vrijednosti — ne zato što ljudi lažu. tad je ono sve drugo sa­ mo ne skroman zadatak. a upravo ta uloga mu je data u analitičkoj filozofiji.182 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO J83 jeci svijet rasuđivanja je potpuno označen specifičnim modima dominacije. Kad je filozofija više negoli jedno od zanimanja. svoje vlastito znanje. razlučivi od analiziranih. također. Ostaviti taj zadatak kolegama u odsjeku za sociologiju ili psi­ hologiju znači učiniti metodološki princip iz postojeće podjele akademskog rada. pokazuje ona temelje iz kojih proizlazi da je dano rasuđivanje osakaćen i varljiv univerzum. slušamo radio. Oni moraju biti nešto više i drugo od pukih sinonima koji još uvijek pripadaju istom (neposred- . »Ono što ljudi misle kad kažu . 170. Tad bi lingvistička analiza zado­ bila razinu s koje postaju vidljivi i shvatljivi određeni dru­ štveni procesi koji oblikuju i ograničavaju postojeće rasuđi­ vanje. Tako oni ne izražavaju samo sami sebe. ostaje samo skelet istog svijeta — sablast daleko sa­ blasnija od one na koju se analiza obara. « jest u relaciji s onim što ne kažu. osjećanje) sa njezinim funkcijama. . Zadaća se ne može odstraniti umjerenim insistiranjem na tome da je skromni cilj lingvističke analize da samo razjasni »konfuzno« mišljenje i govor. str. službama i susjedima koji ih navode da govore i misle isto što i oni. osjećanja i aspiracije. i vide i osje­ ćaju. oglaši­ vača. Mo­ ramo upotrijebiti iste izraze kad opisujemo naše automobile. moramo upotrijebi­ ti izraze naših oglasa.

svepri­ sutne sfere značenja koju razvija i obično »zatvara« društve­ ni sistem unutar koga. Ako ovaj metajezik treba da stvarno probije totalitarna smjeranja postojećeg svijeta rasuđivanja. Kontekst može biti i estetski ili filozof­ ski: književna kritika. novinski članak. u kome su integrirane i asimilirane različite dimenzije jezika. republici itd. U takvoj analizi je potrebno da termini ili forme bu­ du razvijeni u multidimenzionalan univerzum. On je pokazao kako »unutarnje« preispitivanje govora i pisanja. po mjestu stanovanja) u odre­ đenom društvu. u svakodnevnom rasuđivanju. a s druge. emocionalan način.184 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 185 nom) svijetu iskustva. stava njegovih izdavača u odnosu prema masakrima. Ovo preispitivanje se još uvijek kre­ će unutar svakodnevnog svijeta iskustva. Ogresenja ο jezik koja se javljaju u novinarskom stilu svojstvena su pripadnom po­ litičkom stilu. pak. s komunističkim društvima u razvoju. Dok se društveni sistem značenja u funkciji determiniranja nepopustljivo potvrđuje u kontroverznom političkom univer­ zumu rasuđivanja. već konstitutivna za značenje i funkciju riječi — dimen­ ziju bečke štampe u toku prvog svjetskog rata i poslije njega. to ne može biti tehnički metajezik konstruiran poglavito s obzirom na semantičku ili logičku jasnost. mora on biti kadar da ukaže na društvene procese koji su determinirali i »zatvorili« postojeći svijet. Tako in­ dividualno saopćavanje »individualizira« supraindividualni sistem značenja koji konstituira dimenziju rasuđivanja razli­ čitu od individualnog saopćavan ja. To je postignuto u djelu Karla Krausa. njemu ne treba artificijelna »viša razina« jezika da bi extrapoliralo i objasnilo preispitivani jezik. Istinski filozofska analiza značenja mora uzeti u obzir sve te . odnosno politički sistem. ono što tre­ ba razotkriti i osuditi operativno je unutar danog svijeta ra­ suđivanje i djelovanje. nesvjestan. Danas društveni si­ stem značenja objedinjuje razne nacionalne države i jezična područja. na mnogo prikriveniji. a ipak isprepletenu s njim. Riječ. vri­ jednosti i objektivnih okolnosti na kojima partici­ pira individualni projekt. po zanimanju. ono pripada: a) individualnom projektu. no njegove su granice dovoljno jasno određe­ ne. Ovi obimni sistemi značenja koincidiraju. Sintaksa. norme mišljenja i ponašanaja koje ulaze — afirmirane ili suprotstavljene — u individualnu komunikaciju uz različite stupnjeve osviještenosti i eksplicitnosti. Da ilustriramo: neki govor. b) postojećem supraindividualnom sistemu ideja. obraćanje učenom skupu ili slično. određenoj komunikaciji (novinski članak. čak tipografskih pogrešaka može razotkriti čitav moralni. teče komunikacija^ Doseg i ospeg društvenog sistema značenja znatno vari­ ra u različitim povijesnim periodima i prema postignutom stupnju kulture. intelektualne. Želi se postići to da iz po­ stojećeg jezika progovori skriveno ili isključeno. pri čemu svako izraženo značenje spada u nekoliko međusobno poveza­ nih. gramatika i Vokabular postaju mo­ ralni i politički čini. ako se komunikacija ne odnosi samo na nekontroverzne od­ nose i instrumente svakodnevnog života. djeluje on također. s jedne strane. Leksički i sintaktički kontekst se tako otvara u jednu drugu dimenziju — koja nije izvanj­ ska. govor). monar­ hiji. U svjetlosti ove dimenzije upotreba riječi i struktura rečenice poprimaju značenje i funkciju koja se ne očituje u »neposredovanom« čitanju. dio opsežne. Ovdje lingvistička analiza poeme ili eseja konfrontira dati (neposredni) materijal (jezik analizirane poeme ili eseja) s onim koji je pisac našao u literaturnoj tradiciji i koji je trans­ formirao. te sintaktička forma čitane su u kon­ tekstu u kome se pojavljuju — na primjer u novinama koje u nekom gradu ili kraju podržavaju određena shvaćanja po­ sredstvom pera određenih lica. tj. Ta grupa ima svoje vlastite vrijednosti. Na primjer. objek­ tivne okolnosti. i od strane koga. a predominantan jezik apsorbira me­ tajezik. sačinjenoj u određenom slučaju za određenu svrhu. interpunk­ cije. s područjem više ili manje razvijenih kapitalističkih društava. Prema tome. djelomično ukrštenih i suprotnih »sistema«. c) određenom društvu koje integrira različite. i čak su­ protne individualne i supraindividualne projekte. Supraindividualni sistem je. ili čak privatno saopćenje sročio je neki pojedinac koji je (auto­ riziran ili neutraliziran) govornik određene grupe (političke.

Doduše. fi­ lozofija se suprotstavlja i projektira samo u misli. obraća se ona političkom. utišana je eksplozivna povijesna di­ menzija značenja. Ponovo može poslužiti kao primjer Wittgensteinova bes­ konačna jezična igra elementima kompozicije. ne kao specijalna filozofija politike. umjesto toga. estetskom i moralnom suđenju. u ono što je samo akademski kontroverzno. njezin ideologijski napor može biti istinski terapeutički — da poka­ že stvarnost kao ono što ona zbiljski jest i da pokaže ono što ta stvarnost priječi da bude. već su držana od­ vojeno jedno od drugog. Zapravo je gore od toga — bijeg u nekontroverzno. No. više. I. proizvod su analitičara filozofa. ukoliko pokazuje negativnost postojećeg (njegovim pozitivnim aspektima je. Realni svijet svakodnevnog je­ zika je svijet borbe za opstanak. Kako postojeći svijet svakodnevnog jezika tendira skrućivanju u totalno manipuliran i indoktriniran svijet. Može se prigovoriti da je takva »izvanjska« analiza (pod znakovima navoda jer. Ona je ide­ ologija i upravo taj ideološki karakter je sudbina filozofije koju ne može prevladati scijentizam i pozitivizam. u najbolju ruku. tad je ona. Ističem da je upravo to ono što ne čini lingvistička analiza u suvremenoj filozofiji. ili konverza­ cije Joea Doea i Dicka Roea. a ne kao specijalna disciplina ili predmet analize. došla bi odista na svoje. a u ovome se različita i suprot­ na značenja više međusobno ne prožimaju. doprinosi zatvaranju misli u krug osakaćenog svijeta svakodnevnog rasuđivanja. nezbiljsko. Tad bi se politika javila u filozofiji kao smjeranje njenih pojmova da razumiju neiskrivljenu zbi­ lju. već je unu­ tarnji razvoj značenja) neumjesna kad je intencija da znače­ nje termina bude zadobijeno analizom njihove funkcije i upo­ trebe u svakodnevnom rasuđivanju. mutan i opskuran svijet i zacijelo mu je potrebno objašnje­ nje. U tom analitičkom tretiranju svakodnevnog jezika on je steriliziran i anesteziran. lingvistička analiza u filozofiji upu­ ćuje na nešto vanlingvističko. . terapeuticka zadaća filozofije u totalitarnoj eri mora biti politička zadaća. dat obilan publicitet) i projektira njegove alternative.186 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEErNODIMENZIONALNA MISAO 187 dimenzije značenja jer lingvistička očitavanja sudjeluju u svi­ ma njima. Doduše. nije izvanjska. To je zaista dvosmislen. Kad odlučuje ο dinstinkciji legitimne i nelegitimne upotrebe. u stvarnosti se međusobno razumijevamo samo u cijelim područjima ne­ sporazuma i kontradikcija. Ne čini to utoliko što transferira svakodnevno rezoniranje u specijalan akademski univerzum koji je pročišćen i sinteti­ čan čak kad je (i upravo kad je) ispunjen svakodnevnim je­ zikom. Oni su χ i y ma kako familijarno da govore. razgovor x-a i y-a je savrše­ no razumljiv i lingvistički analitičar se s pravom obraća stan­ dardnom razumijevanju prosječnih ljudi. nekonsekventna. Oni ne egzistiraju. No. Uprkos jednostavnoj jasnoći primjera. a ako bi filozofija postala terapeuticka. u svakom slučaju. smisla i besmisla. Od multidimenzionalnog jezika je učinjen jednodimenzionalan. takvo objašnjenje treba da ispuni terapeutičku funkciju. No. Filozofija pristupa tom cilju ukoliko oslobađa misao od njena porobljivanja od strane postojećeg svijeta rasuđiva- nja i ponašanja. ostaju neodređeni govornici i njihova situacija. u stvarnom rasu­ đivanju su χ i y »priviđenja«. zapravo. Prema tome. Kad lingvistička analiza ne pridonosi takvom razumijevanju i kad. autentičkog i varljivog zna­ čenja.

ŠANSE ALTERNATIVA .

zapravo. Sop­ stvo. označavaju cjelinu. nikako. Pitanje ο statusu općih pojmova nikako nije samo jedno apstraktno pitanje epistemologije ili pseudokonkretno pitanje jezika i njegove upotrebe — ono je u samom centru filozofske misli. a obje upotrebe ih razlučuju od raz­ nih moda ponašanja i dispozicije koji. Kad se . Sopstvo. po analitičkim filozo­ fima. Problem je već prethodno pomenut iz aspekta inhe­ rentno povijesnog i u isto vrijeme transcendentnog. odnosno prevođenje. čini se da ni jedna od tih reformulacija. POVIJESNA SVEZA FILOZOFIJE Pripadnost analitičke filozofize osakaćenoj zbilji mišlje­ nja i govora očituje se u njezinu tretiranju univerzalnih poj­ mova. ispunjavaju njihovo značenje. vještinama itd. Ovi opći pojmovi se održavaju kako u općoj tako i u »poetskoj« upotrebi. Volja. Duša. snaga­ ma. rastvarajući intenciju tih pojmova u izjave ο pojedinačnim odredljivim operacijama. tendencijama. izvedbama. a čak i ne opisuje puno značenje takvih termina kao što su Svijet. Vo­ lja. Tretiranje općih pojmova razotkriva položaj filozofije u sklopu kulture — njezinu povijesnu funkciju. može adekvatno opisati pojedinačan mentalni proces. Dok svaka interpretacija. Svijest.8. Dobro. Ο tome je sad potrebno opširnije raspraviti. a ni njihov ukupan zbir ne zahvaća. Suvremena analitička filozofija želi odagnati takve »mi­ tove« ili metafizička »priviđenja« kao što su Duh. Takvi opći pojmovi ne mogu. Oni. općeg karaktera filozofskih pojmova. što za­ mišljam kad kažem »ja« ili što misli svećenik kad kaže da je Mary »dobra djevojka«. Na čudan na­ čin rezultat pokazuje nemoć destrukcije — priviđenja i dalje proganjaju. biti vrednovani tvrdnjom da oni označavaju cjelinu koja je više i drugo nego njezini dijelovi. sklonostima. no ona za­ htijeva analizu neosakaćenog iskustvenog konteksta.

itd.. 1955. g. 22. Oxford. u nuklearnom oružju koje naručuju i proizvode. Pears. čak nezaobilazno reći da je »nacija« mobili­ zirana. članovi vijeća i fakul­ tet jesu. A . Oxford. Wisdom. korporacija.. Ako filozofija ne shvati ove procese prevođenja i identificiranja kao društvene procese — tj.. kao u slučaju naci­ je. sasvim smisleno. loc. g. »svijest«. centralni komitet. zato izjave koje se odnose na nju sadrže zbiljski op­ će i ne mogu biti adekvatno prevedene u izjave kojima su predmet pojedinačni entiteti. sebe s ulogama i funkcijama koje moraju odigrati u društvu. 1959. biblioteka itd. ustava. str. r u i i t i c s a n ü S o c i e t y . okupljen na zasjedanjima. uprava direktora i organizatora. P h i l o s o p h i c a l A n a l y s i s . upravo to rastvaranje mora biti podvrgnuto pita­ nju — ne samo u ime filozofa već i u ime običnih ljudi u či­ jem se životu i rasuđivanju događa rastakanje ο kome je riječ. u : P h i l o s h o p h y a n d P h y c h o . par­ tija.. . 1956. a ipak je 1 ) Pogledaj Gilbert Ryle. 1956. New York. u rezultatima nji­ hovih zakona. G . str. F. i dalje. interesa inkorporiranih u organizacicijama. pored i iznad pojedinaca koji ih sači­ njavaju. nadređenu egzi­ stenciju.192 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 193 odbija ta supralingvistička analiza. 223. str. pojedinci su govornici (često nesvejsni) institucija. g. Činjenica da to nisu jest povijesna pa se isprečuje lingvističkoj i logičkoj analizi. Možemo reći da univerzitet nije poseban entitet pored i iznad njego­ vih raznih koledža. g. Oxford. čak i u tom ratu priviđenja su naznačene snage koje bi mogle dokrajčiti taj fiktivni rat. tendencija i dispozicija pa tako uzima osakaćene i organizi­ rane pojave (same po sebi dovoljno realne!) za realitet. integrirani i upravljani djeluje kao entitet različit od njegovih sastavnih dijelova — i to do te mjere da raspolaže životom i smrću. Russell. Prevođenje je lažno upravo zato što pojmove dosljedno prevodi u mode stvarnog ponašanja. da sam studirao na »Oxfordskom univerzitetu«. već kao predstavnici nacije. protest protiv njegove nemoguć­ nosti indicira da nešto nije u redu. i dalje. Oxford. 17. opipljivi i djelotvorni entiteti. Svako reduktivno prevođenje takvih izjava. Nije ono njihovo vlastito djelo i njihova vlastita riječ. passim. Jedan od uzne­ mirujućih problema u analitičkoj filozofiji jesu izjave ο op­ ćim pojmovima kao što su »nacija«. partija. M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . Mistifikatorski karakter ne proizlazi iz pojmova »duh«. univerzalna stvarnost što nadilazi podređene joj institucije ili ljude. Peter Laslett (ed.A n a l y s i s . ne djeluju kao individuum. u imenovanjima. »Universals«. T h e C o n c e p t o f M i n d . 0 . Lica koja izvršavaju odluku. korporacije. J.. Kongres Sjedinjenih Država. Introduction t o L o g i c a n d L a n g u a g e (First Se­ ries). da je »Engleska« objavila rat. cit. »Oxfordski univerzitet«.. D. već od njihova bihevioralnog prevođenja. Oxford... potreba da se pokuša takvo prevođenje. B . mijenja njihovo značenje. Second Series. utjecaja. »država«. Oni su opipljivi u dokumentima. Urmson. No. Sa stajući se na skupovima. sastajući se i odlučujući ο svojoj politici. kad je predominantan univerzum nesporazuma i upravljane komunikacije supstituiran varljivim univerzumom općeg razumijevanja me­ đu ljudima — tad su inkriminirani opći pojmovi odista prevodljivi. ako se uopće daju identificirati. način na koji su takve tvorbe i ljudi organizirani. očuvana i reproducirana — kao (relativno) posljednja. Flew. u ibid. g. već je upravo način na koji su ovi organizirani. S druge strane. a njihova »mitološka« supstancija može biti rastvo­ rena u mode ponašanja i dispozicija. 1959. J . No. Ova stvarnost je poprimila neovisnu. »Engleska« 1 )· Nikakav poje­ dinačan entitet ne odgovara tim općim pojmovima. smatram. »Britanski ustav«. No. Da bi bile potpuno smis­ lene. propaganda) — •nroizašloj iz konkurencije mstitucija i interesa — nacija. 1953. predsjednik. »sopstvo«.. kao osakaćenje duha (i tijela) nametnuto čovjeku od strane njegova dru­ štva — filozofija se bori samo s priviđenjem supstancije koju želi demistificirati. N .) P h i l o s o p h y . Isto modificirano objašnjenje može­ mo primijeniti na druge izjave. »nacija« ili »partija« treba da budu prevodljive u svoje komponente i elemente koji ih sačinjavaju. i dalje. ono se ljudima događa i oskvrnjuje ih tako što su »okolnostima« prisiljeni da identificiraju svoj duh s mentalnim proce­ sima. U svojoj odluci (glasanje. univerziteta. pritisak. univerzitet je stavljena u gibnje. »Metaphysics and Verification«. plaćama i zahtjevima koje ustanovljuju. kad je svakodnevan jezik uzet po svojoj neposrednoj vrijednosti — tj.

Nije to jedna od dispozicija. klase. generalna dispozicija. 631. korporacija. nemaju li druge općenitosti sasvim drugačiji sta­ tus? Imaju. Vjeruju da umiru za slobodu Ličnosti. a ono ipak uvažava stvarnost općenitosti nazi­ vajući je njezinim pravim imenom. odnosno jedna od sposobnosti. a umiru za partijske ljude. Vjeruju da umiru za naciju. Na osnovu ovoga je smislena razlika istinite i krive svijesti. ni metafizički apsolut (kao u He2 ) François Perroux. loc. a umiru za bandite koji joj začepljaju usta. U pogledu navedenih karakteristika možemo svijest na­ zvati dispozicija. čak ako i dopuštamo stvarnost takvih političkih općenitosti. ide­ je. i to na one apstraktnije i kontroverznije pojmo­ ve koji predstavljaju stvaran izazov za filozofsku misao. ono pokušava da samo osvijetli ograničeni (umjetno) obzor filozofske analize i da indicira potrebu nadilaženja ovih granica. Takve općtenitosti izražavaju razne mode i stupnjeve reifikacije. niti totalitarna država (kao u lošoj po'itičkoj znanosti) — to je postojeće stanje stvari koje deteriminira život ljudi. integriranja pojedinačnih akata. oblikuje i distingvira od »drugih svijesti«. u striktnom smislu. Njezin realitet bi mogao uslovno biti opisan kao način ili mod individuumova sintetiziranja.194 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E 3 Š A N S E ALTERNATIVA Ο 195 Disharmonija između individualnih i društvenih potre­ ba. »Oni vjeruju da umiru za Klasu. L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e . objektivna osnova njihova funkcioniranja u danom društvenom i povijesnom kontekstu. no poli­ tički diseratum. Raspravljanje će i ovog puta biti koncentrirano na supstancijalne opće pojmove za razliku od logičko-matematskih općih pojmova (skup. Svijest je drugo i više nego svijesni akti i ponašanje. razred itd. rezultira stvarnošću takvih općenitosti kao što su nacija. Istinita svi­ jest će sintetizirati iskustvena data pojmovima koji u danim činjenicama što potpunije i što adekvatni je odražavaju dano društvo. ona odlučuje ο njihovoj egzistenciji i njihovim mogućnostima. društva. Vjeruju da umiru za Proletarijat. ustav. vol. Ovo je genuino »prevođenje« hipostaziranih općenitosti u konkretnosti. crkva — stvarnošću koja nije identična ni sa jednim od po­ jedinačnih odredljivih entiteta (individuum. ne zato što je neki mitski en­ titet s onu stranu pojedinačnih entiteta i izvedbi. tendencija ili sposobnost. Kao takva. Oni vjeruju — ali zašto bi čovjek vjerovao u takvu opskurnost? Vjerovati — umrijeti? — kad je stvar u tome da se nauči živjeti?« 2 ). ili insti­ tucija). Ova formulacija bi povrijedila Kantov pojam jer je prioritet svijesti ο kome go­ vorimo empirijski.. Naše raspravljanje ne pretendira da uđe u »problem uni verzali ja«. Oni sudjeluju u njoj (na vrlo nejednak način). takvo prevođenje koje bi raščinilo krivu op­ ćenitost u njezinoj supstanciji. Moglo bi se reći da su pojedinačni akti a priori sintetizirani »transcenden­ talnom apercepcijom« u tom smislu što integriranje sinteze prethodi pojedinačnim procesima i aktima. grupa. već zato što je konkretna. »Sociološku« definiciju ne sugeriramo zbog predra­ suda u korist sociologije. a umiru za novac koji država drži. partija. Iz toga slijedi da je zapostavljanje društva u vezi s formiranjem pojmova izraženo u akademskom ogra­ ničavanju iskustva. a umiru za Birokraciju. Hipostazirana cjelina se opire analitičkom rastvaranju. okolnostima i odnosima. Supstancijalan opći pojam ne samo da apstrahira od konkretnog entiteta već i označava drugačiji entitet. gela). cit. Realna utvara je stvarnost veoma prinuđavajućeg karaktera — odvojena i neovisna sila cjeline nad pojedincem. ali je njihova analiza olako držana u granicama akademske filozofje. već radi stvarnog ulaženja društva u iskustvena data. a uključuje nadindividualno iskustvo. Vjeruju da umiru za Domovinu.). aspiracije pojedinih društvenih grupa. restrikciji značenja. Cjelina ο kojoj je riječ nije puki zamijećen Gestalt (kao u psihologiji). a umiru za Industri­ jalce. No. Vjeruju da umiru po zapovijedi Države. nepostojanje takvih predstavničkih ustanova u kojima individuum radi i govori za sebe. str. ona je stvarna snaga koju ljudi osjećaju i provode u svojim dje­ lovanjima. već. Iako stavrna. omogućuje ih. a umiru za Slo­ bodu dividenda. . III. broj. Još je uvijek diseratum. njihova neovisnost je patvorena utoliko što je pripadna određenim moćima koje su organizi­ rale dano društvo u cjelini. u raznim stupnjevima zajednič­ ka članovima neke grupe.

odnosno izvedene iz iskustva. formiranje i doseg njegovih pojmova. Opći pojam obuhvaća u jednoj ideji mogućnosti koje su realizirane i istovremeno u realnosti blo­ kirane. odnosa. dotaknuta. zadovoljavajućih »tehničkih« definicija ljepote u este­ tici. a supstancijalne opće pojmove — ljepota. Kad govorimo ο lijepoj djevojci. što. koji se zbivaju trenutno. Doživljena je gotovo kao šok.. E l e g i j e . proizlazi iz kontrastnog karaktera ljepote. pravda. Protest protiv nejasnog. možda nema ništa direktnije i jasnije u iskustvu od pojave ljepote u raznim lijepim objek­ tima. već za one koji snose tu iskrivljenost iako je možda nisu ni svjesni — za Joea Doea i Richarda Roea. mirisana. a iščezavajući manifestiraju ono što može biti. Ono što im je svi­ ma zajedničko — »ljepota« — nije ni misteriozan entitet ni misteriozna riječ. svjesne akte. lije­ poj slici. kao ključnih pojmova misli. više ili manje. naime. insistiranje na familijarnoj konkretnosti i zaštitničkoj sigurnosti zdravog razuma i zna­ nosti još uvijek pokazuje nešto od one primarne tjeskobe koja je rukovodila registrirane izvore filozofske misli u njezi­ nu razvoju od religije preko mitologije do logike. po kojima je lijepo u kontrastu s drugim objektima. Mislim. Zaljubljen mladić i filozof. sreća i njihovi kontrarni pojmovi? Izgleda da perzistencija ovih neprevodljivih općih pojmova. iščezavaju i javljaju se u toliko različitih formi koliko ima ljudi. uobičajena restrikcija iskustva prožima napetošću »svijest« i mentalne procese. odnosno kvalitete. U toj direktnosti i neizdiferenciranosti je ljepota doživljena u lijepom — to jest. a što je ipak prisutno i što u znatnoj mjeri determinira nje­ govo ponašanje. Ovo određenje ukazuje na stanje ljudi i stvari i na odnos između ljudi i stvari. čiji je zadatak da odstrani iskrivljenost koje je puno svakodnevno rasuđivanje. obrana i sigurnost su još uvijek značajne stavke kako u intelektual3 4 ) Rikle. Ima mnogo. . ona je viđena. Odnose li se upravo iznesene primjedbe u vezi s prisu­ stvom stvarnosti u sadržaju takvih pojmova kao što su »duh« i »svijest« i na druge apstraktne. Čini se da je ireducibilna razlika općih pojmova i odgovarajućih poje­ dinačnih slučajeva ukorijenjena u primarnom iskustvu neprevladljive razlike potencijalnosti i aktualnosti — dviju di­ menzija jednog svijeta. Suvremena lingvistička analiza izmiče iz tog zadatka tako što pojmove interpretira određivanjima pripadnim osiromašenoj i determiniranoj svijesti. čak rezultira njihovim konfliktima. Prva Elegija. razumijevanje. zacijelo mislim na različite stvari. pri tome na ono što čovjek ne izražava. govoru. umjetnik i američki vlasnik pogrebnog poduzeća mogu je »definirati« na razne načine. ne podrazumijevam time naprosto mentalne procese očitovane u njezinu izrazu. ne podrazumijevam naprosto dispozicije ili sposobnosti tako kako su iskušene. osjećana. odražava nesretnu svijest podijeljenog svijeta u kome je to što jest insuficijentno spram onog »što može biti«. možda. i čak ga niječe. Smisao za koga? Ne samo za pro­ fesionalnog filozofa. ponašanju itd. One su prisutne kao odbijen materijal. kritičkoj misli. Ovaj opis je upravo taj metafizički karakter koji po­ zitivistička analiza želi eliminirati prevođenjem. no svi oni određuju isto specifično stanje ili okolnost — neki kvalitet. no čini se da je samo jedna koja čuva iskustveni sa­ držaj ljepote i ona je zato najmanje egzaktna definicija — ljepota kao »promesse de bonheur« 4 ). ali prevođe­ nje eliminira ono što je trebalo odrediti. shvaćena. koja lomi krug svakodnevnog iskustva i otvara (za trenutak) jednu drugu stvarnost (čiji integralni element mo­ že biti strah) 3 ). U pitanju je neokljaštrena i neprofiltrirana intencija izvjesnih ključnih pojmova u nerepresivnom razumijevanju stvarnosti — u nekonformističkoj. lijepom krajoliku. D e v i n s k e ) Stendhal.196 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 197 Štaviše. Naprotiv. opskurnog. Kad govorim ο svijesti neke osobe. slu­ šana. uslova. metafizičkog ka­ raktera takvih općih pojmova. na ono za što ne pokazuje sklonost. Njihova odsutnost je stvarnost — pozitivan faktor koji objaš­ njava aktuelne mentalne procese pojedinog čovjeka. smisao njegovih riječi i ponašanja. Tako su »negativno prisutne« određene snage »okoline« koje preduvjetuju svijest za spontanu repulziju izvjesnih data.

sloboda. New York. Apstraktan ka­ rakter ovih posljednjih pokazuje. kad su pravilno upotrijebljene. na način kojim pojmovi potiču iz neposrednog iskustva. Na osnovu tog odnosa konkretan kvalitet predstavlja kako negaciju tako i realizaciju univerzalnog. str. Ova se javlja u odnosu između kvaliteta (bijel. no tako­ đer lijep. također. pravednost). 0 ) 5 ) Bertrand Russell. U apstraktnoj imenici (ljepota. upravo na osnovu odnosa riječi spram supstancijalno univerzalnog (pojma) ne možemo za izvor je­ zika prihvatiti signifikaciju objekata riječima koje bi se tek naknadno vezivale u svoj sklop (Zausammennfiigung). manifestacije. egzistira i pro­ lazi. g. . M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . ra­ dije nego od objekata koji imaju svojstvo da su bijeli«. Neprofiltriranom iskustvu je.građu' svijeta kao ono što je modelirano riječima koje su. No. svjetlo ili tama. sloboda) sadr­ žano je više nego u svojstvima (»lijep«. realan »elemenat« jezika. 6 ) Wilhelm v . 74—75. »nelijepo« u »ružno«. čak ljepotica. ja bih rekao. ljepota. U stvarnosti. Univerzalije su primarni elementi iskustva — općenito­ sti ne kao filozofski pojmovi. bliže apstraktno i univerzalno nego analitička filo­ zofija. str. 200. Po Humboldtu. zemlja može biti slobodna (u poređenju s dru­ gim) jer ljudi u njoj imaju izvjesne slobode. 201. kvalitete kao što su bijelo. Pojedinačne stvari i događaji jesu samo na potki općeg koje je više nego potka — ono je kon­ kretna osnova na kojoj pojedinačno nastaje. univerzijalnijeg i potpunijeg kvaliteta što dolazi do iskustva u konkretnom 8 ). tvrdoća. Snijeg je bijel. U e b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t d e s m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . »Možda bismo mogli odrediti . cit. lijepog s nelijepim. Pojedinačne stvari (entiteti) i događaji se pojav­ ljuju samo kao skupina i kontinuum odnosa. neprevedena izjava sugerira stvarnu težnju. »Tra­ dicionalno. tvrdo ili slatko sma­ trali su univerzalijama. čini se da se ono smješta u metafizički svijet. 197. Ove formulacije ne mijenjaju odnos između apstrakt­ nog pojma i konkretnih realizacija: univerzalan pojam ozna­ čava ono što pojedinačan entitet jest i što nije. tvrdoća ili mekost.. slobodan. ona konkretnija svojstva kao djelomične realizacije. kao sredstvo pojmo­ va. no. Iskusili smo. Humboldtova filozo­ fija jezika naglašava iskustveni karakter pojma u odnosu pojma i riječi. ured ili šefa. postavlja se u odnos s općim. oni se ne mogu javiti drugačije a da ne izgube svoj identitet. čini se. oni su sintatički srodniji supstancijama. »Gestalt-a« i tome slično. već upravo kao svojstva svijeta s kojim je čovjek svakodnevno konfrontiran. između poj­ mova i glasova (Laute). tvrd. ali nije i samo utjelovljenje slobode. štaviše. ako gornja teorija važi. Struktura te osnove su opći pojmovi kao što su boja. izgleda.« 5 ) Supstancijalan karakter »kvaliteta« ukazuje na iskus­ tveno porijeklo supstancijalnih univerzalija. govor nije sastavljen od riječi koje bi prethodile. već je upravo obrnuto: riječi nastaju iz cjeline govora (aus dem Ganzen der Rede). pokret ili mirovanje. l o c . 170—171. Humboldt. kišu ili vrućinu. ne saopćava ona gotov pojam niti sadrži već fiksiran i »zatvoren« pojam. 7 ) »Cjelinu« o kojoj je ovdje riječ treba osigurati od kri­ vog razumijevanja u smislu neovisnog entiteta. . pravedan) i odgovarajućih pojmova (bje­ lina. pojmovi su smisleni samo u iskušenom kontrastu s njima suprotnim: bijelog s nebijelim. Riječ samo suge­ rira pojam.. Taj pojam na neki način izražava razliku i ten­ ziju između potencije i aktualnog — identitet u toj razlici. gustoća. no nije »bjelina«. ljubav ili mržnju. Negativne izjave mogu ponekad biti pre­ vedene u pozitivne: »nebijelo« u »crno« ili »sivo«. kao slučajevi i dijelovi u općoj konfiguraciji (i čak kao opća konfiguracija) od koje su neodvojivi. ulicu. oblici. snijeg. aspekte.198 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 199 nom tako u nacionalnom budžetu. on ga dovodi do postavke ο izvornoj srodnosti ne samo između pojmova i riječi već. Simon and Schuster. Prevođenje može eliminirati sakrivenu negaciju preformuliranjem znače­ nja u nekontradiktoran stav. djevojka može biti lijepa. U tom se smislu građa svijeta sastoji. U tom smislu opće oblikuje »materijal« svijeta. 8) Pogledaj str. ako je riječ. na primjer. . od predmeta sličnih bjelini. str. subjekti predikta ili uvjeti odnosa. 1959. no. no ne ljepota. »slobodan«) prida7) Ibidem.

10) New York. pri svoj svojoj relevatnosti za fenomen života. a ne namjerne. već kao n o r m a koja uspijeva da objedini mnoštvo dijelova u jednu cjelinu jer univerzalno povezuje. nije sva okrutnost koju čovjek poznaje — poznaje kao gotovo neumornu silu u po­ vijesti i imaginaciji. Apstraktno-univerzalni i istov­ remeno povijesni karakter ovih »vječnih predmeta« misli uviđa i jasno izražava Whitehead u Science and the Modem Worlds). možemo dovesti u vezu sa shvaćanjem univer­ zalnog u grčkoj filozofiji — naime. no perzistiraju u svijesti — ne kao izmišljevine mašte niti kao logičnije mogućnosti. No. Reiche.« (cjelina = suma njezinih dijelova). u svjetlosti nje­ gove stvarne ograničenosti. stvarima ili stanjima. oni sintetiziraju sadržaje iskustva u ideje koje transcendiraju svoje pojedi­ načne realizacije kao nešto što treba nadići. . 9 ) Ovu interpretaciju. da uzmemo drugi primjer. Publikacije u Humanities no. One su povijesne i nadpovijesne. Tako je materijal misli povijesni materi­ jal — ma kako apstraktan. Supstancijalan opći pojam smjera na kvalitete koji nadmašuju sve pojedi­ načno iskustvo. filozofski pojam »čovjek« smjera na potpuno razvijene ljudske sposobnosti koje su nje­ gove distinktivne sposobnosti. Vrlo je važno da se shvati da odnos te cjeline spram svojih dijelova nije mehanički Takve univerzalije se na taj način javljaju kao pojmov­ ni instrumenti za razumijevanje pojedinačnih stanja stvari u svjetlosti njihovih mogućnosti. Naprotiv. i to u svjetlosti njegovih mogućnosti. ili čovjek. transcendirati neki aktualan slučaj ne znači biti' van veze s njim.· Ni iskustvo ni prosuđivanje nije privatno. Tad ono nije opće na način logički univerzalnog ili pojma vrste. »pri­ roda«. samosvojnoj funkcionalnosti eminentnosti kao takve koja ob j e d i η j uj e mno­ štvo u p r a v o u procesu kojim ga . one sabiru svojstva pripadna svima ljudima za razliku od drugih živih bića. a istovremeno su zahtijevana kao naj adekvatni ja ili najviša realizacija čov­ 9 jeka ). i dalje. Pod . nijedna okrutna zvijer. oni su izrađeni s individualne pozicije unutar određenog društva. Pojam artikulira svoj­ stva koja su smatrana »tipično ljudskim«. taj i m a n e n t n o tele­ ološki aspekat cjelovitosti kao funkcionalne. prigušenosti i prikraćenosti. T . i samo utoliko. što je . »Vječni predmeti su . . »ljepota« ili »sloboda«.. općenit i čist može postati u filo­ zofskoj ili znanstvenoj teoriji. već imanentno teleološki (cjelina = različito od sume njezinih dijelova). i dalje.popuf prvosti. . ukorijenjena u imanentnoj. »Tako je metafizički status vječnog objekta status mogućnosti neke aktualnosti. Tako pojam ljepote obuhvata svu ljepotu još ne realiziranu. Biti apstraktan znači transcendirati pojedinačne slučajeve stvarnog zbivanja. s pojmom najopćijeg kao najvišeg. . pojam slobode svu još ne postignutu slobodu. konceptualiziraju materijal od koga se sastoji svijet isku­ stva. nije primarno »organizmička« kategorija. g„ str.apstraktnim' podrazumijevam ono što je vječni objekt po samom sebi — to će reći. Ili. Massachusetts Institute of Technology. to će reći opće upravo zbog toga. gdje apstraktno opće. prvog po »eminentnosti« i zato zbiljskom realnošću: » .200 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 201 nim pojedinim osobama. Općost. 52. str. »pravednost«. 1961.aristokratizira' jer su eminentnost i jedinstvo bitni uslovi pune stvarnosti mnoštva baš kao mnoštva«. Ma kako da su definirani »čovjek«. Postoji široka skupina pojmova — usuđujemo se reći filozofski relevantnih pojmova — u kojoj kvantitativan od­ nos općeg i pojedinačnog poprima kvalitativan aspekat. g. koja naglašava n o r m a t i v n i k a r a k t e r univerzalnih pojmova. . prevladavati. Cambridge. » G e n e r a l B e c a u s e F i r s t « : A P r e s o c r a t i e M o t i v e i n A r i s t o t l e ' s T h e o l o g y . U pogledu svog karaktera je svaki stvarni slučaj određen time kako su te mogućnosti realizirane za taj slučaj. Macmillan. i javljaju se kao mogućnosti uslova u kojima čovjek stvarno živi. Harold A . Filozofski pojmovi se formiraju i razvijaju u svijesti ο općem stanju u povijesnom kontinuumu. 1962. označava mogućnosti u konkretnom povijesnom smislu. Nijedan snijeg nije čisto bijel. smatram da svaki vječni objekt ima svoju vlastitu specifičnu povezanost sa svakim takvim slučajem što označujem njegovim modom ulaženja u taj slučaj«. zapravo predikat prvosti implicitne u superlativnoj eminentnosti ostvarenja. čini se. Ova maglovita fra­ za može poslužiti da osvijetli ambiguitet u takvim filozofskim definicijama — naime. već kao »građa« iz koje je sačinjen naš svijet. 228. Ona. općost nije subjekt već predikat. je zapravo. Osim toga. po svojoj prirodi apstraktni. njegova esencija je shvatljiva bez pozivanja na neko pojedinačno iskustvo. 105.

. Na taj način on govori i misli u zajedničkom univerzumu činjenica i mogućnosti. to još nije najgore. a u nerespektabilnoj kao »metarizika«. Elementi koji unose ne­ sklad ulaze u najčistije objekte misli. Pu­ tem različitih individualnih agensa i slojeva iskustva. različitih aktualnih i mogućih puteva razumijevanja i mijenjanja čovjeka i priro­ de. se može očekivati od pro­ širenja našeg univerzuma uključivanjem takozvanih mogućih entiteta«. 12) Ibidem. pitanju ο kriteriju za prosuđivanje raz­ ličitih povijesnih projekata i alternativa.202 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE S ANSE ALTERNATIVA 203 U pojmovne sinteze ulaze elementi iskustva. Lingvistički sindrom »zgodnost«. ' Kad govori i misli za sebe. O . 16. filozof govori i misli s odre­ đene pozicije u svom društvu. pa ispušteni sadržaji vode apstrakciji. to će reći koje mogućnosti treba odrezati. projekcije i anti­ cipacije realnih mogućnosti — u respektabilnoj formi kao hi­ poteze. u filozof­ skoj analizi — »malo stvarnog napretka . kritički fi­ lozofski pojmovi se odnose (ma kako indirektno!) na alterna­ tivne mogućnosti tog razvoja. . individuum ne može biti određen kao 13 ) Za upotrebu izraza »projekt« pogledaj Uvod. (Takva) bijeda mogućeg je plodno tlo za elemente koji unose nered« 1 2 ). Tako nastaje čudovište »historicizma«. Ono što se s logičkog stanovišta javlja kao nezgodno i kao unošenje nereda može se skladno uklopiti u drugačiji poredak i može tako biti bitan elemenat materijala od koga su sazdani filozofski pojmovi. u interesu tačnosti i egzaktnosti čak mogu biti i nepoželjne. Mogućnosti variraju samo u stupnju nerealističnosti. . . dok »plodno tlo za elemen­ te koji unose nered« pripada jeziku koji govore autoriteti za istraživanje i informacije. Pitanje ο kriteriju za prosuđivanje različitih filozofskih projekata vodi. a sve su nerealistič­ ne zato jer prelaze okvire postojećeg. koji su prisutni i u apstrakciji. Oni su takođe odvojeni od društvene osnove. Formiranje pojmova ostaje determinirano strukturom materije koja se ne da rastvoriti u subjektivitet (čak ako je struktura posve matematsko-logičk a ) . »smisao za estetsko« i »osamljen krajolik« evocira slobodarski duh Nietzscheove mi­ sli presijecajući zakon i poredak. 1 1 ) W . V . Izložit ću samo nekoliko propozicija koje sugeriraju da imanentno povijesni karakter filozofskih pojmova ne samo da ne dovodi u pitanje njihovu objektivnu vrijednost već i odre­ đuje osnovu za njihovo objektivno važenje. postoji li objektivna baza za distnkciju između raznih mogućnosti projektiranih mišlju — za distinkciju između različitih i sup­ rotnih načina pojmovne transcendencije? štaviše. Ni najrafiniraniji smisao za estetsko. Suvremena filozofija je rijetko kad postigla autentičniju formulaciju ο konfliktu svojih intencija i svoje funkci­ je. a to da ih se tretira istom logikom služi diskreditiranju neželjenih mogućnosti. Quine piše da je takav — — »prenapučeni univerzum mnogostrano nezgodan. On vrijeđa estetski smisao nas koji imamo ukusa za osamljen krajolik. i to s materijalom koji to dru­ štvo posreduje i kojim se ono koristi. kao ni najegzaktniji filozofski pojam nije imun spram povijesti. Zacijelo. cit. F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w . U onoj mjeri u kojoj je filozofski projekt ideologičan on je dio povijesnog projekta — to jest svojstven je određenom stupnju i razini društvenog razvoja. no. putem različitih »projekata« koji rukovode način mišljenja od biz­ nisa svakodnevnog života do znanosti i filozofije. Ako misao polazi od povijesnih uslova. . Mogućnost posve različite društvene organizacije života nema ništa zaje­ dničko s »mogućnošću« da se sutra pojavi na vratima čovjek sa zelenim šeširom. sve ovisi ο tome kako se primijeni Ockhamova britva. str. Ono je objek­ tivno: 1) Na osnovu materije (materijala) suprotstavljene su­ bjektu koji zamjećuje i shvaća. 1 1 ) — ali. perzistira interakcije između kolektivnog subjekta i zajedničkog svijeta i konstituira objektivno važenje univerzalija. ο tom pita­ nju se ne može raspravljati samo s obzirom na različite filo­ zofske projekte 1 3 ). Kritizirajući uvođenje mogućih entiteta. Ne može biti valjan onaj pojam koji određuje pripadni mu objekt svojstvima i funkcijama koje ne pripadaju tom objektu (na primjer. str. tako. loc. Quine. 4.

Primaran izbor određuje opseg mogućnosti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogućnosti inkompatibilne s njim. Objekti mišljenja i percepcije. Istovremeno je svako postojeće društvo konfrontirano s aktualnošću ili mogućnošću kvalitativno raz­ ličite-povijesne prakse koja bi mogla razoriti dani instituci­ onalni okvir. Ova dva sloja ili aspekta objektivnosti (fizički i povijes­ ni) tako su isprepletena da ne mogu biti odvojena jedan od drugog. on je promjenljiv. Predložit ću sad neke vrijednosne kriterije za istinitost kad se radi ο različitim povijesnim projektima. Protiv tog projekta u punoj realizaciji nastaju drugi projekti. ono tendira prejudiciranju racionalnosti mogućih projekata. No. grupa. onako kako se pružaju pojedincima prije svake »subjektivne« interpretacije. Tehnološki kontekst unap­ rijed određuje formu u kojoj se javljaju objekti. transcen­ dentni projekt mora pokazati superiornost svog vlastitog racionaliteta u trostrukom smislu. Da a) ima perspektive za očuvanje i poboljšanje produk­ tivnih ostvarenja civilizacije. istom skalom mogućnosti. 2) Da bi diskvalificirao postojeći totalitet. istim nasljeđem prošlosti. Pokušao sam pokazati da. Upotrebljavam izraz »projekt« tako učestalo zato što mi se čini da najjasnije apostrofira specifični karakter povi­ jesne prakse. ostvaruje u svakoj povijesnoj situaciji. pojedinaca odvijaju se unutar istog zajedničkog okvira. zapravo. materija je konfrontirana subjektu u povijesnom univerzumu. ono re­ producira i štiti (više ili manje adekvatno) ljudski život (uvi­ jek s izuzetkom života onih koji su proglašeni za otpadnike. Ono je uspjelo u orga­ niziranju čovjekove borbe s čovjekom i prirodom. posezanja za jednim između različitih načina razumijevanja. Oni egzistiraju pod istim prirod­ nim uslovima. čovjek kao sposoban da ostane vječno mlad). produkcije i konzumcije. Svako pos­ tojeće društvo jest takva realizacija. i drugih žrtava sistema). nadalje. 2) Na osnovu strukture određenog društva u kome se odvija razvoj pojmova. Ti kriteriji moraju imati u vidu puteve kojima povijesni projekat reali­ zira dane mogućnosti — ne formalne mogućnosti. na primjer. tuđince—neprijatelje. a među njima oni koji bi totalno promijenili postojeći. Ona rezultira iz određenog izbora. zdravom razumu se nadaju kao materijal rada i dokolice. c) da njegova realizacija pruža veće izglede za pacifi­ kaciju egzistencije u okvirima institucija koje da­ ju veće šanse za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti. bazičnim tendencijama i odnosima. Sve razlike i sukobi klasa. b) da određuje postojeći totalitet u njegovoj bitnoj strukturi. Takva realizacija se. Ob­ jektni svijet je tako svijet specifičnog povijesnog projekta i nikad nije dohvatljiv izvan povijesnog projekta koji organi­ zira materiju. povijesni aspekt nikad ne može biti tako radikalno eliminiran da bi preostao »apsolutni« fizički sloj. istim poretkom proizvodnje. Postojeće društvo je već demonstriralo vrijed­ nost svoje istine kao povijesni projekt. Naučenjaku se oni a priori pojavljuju kao vrijednosno neutralni elemen­ ti ili kompleksi odnosa podatljivi organiziranju u efika­ san matematsko-logički sistem. Ta struktura je zajednička svima sub­ jektima danog univerzuma.204 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 205 sposoban da postane identičan s nekim drugim individuom. ima­ ju zajedničke izvjesne primarne kvalitete u odnosu na spomenuta dva sloja realiteta: 1) fizičku (prirodnu) struktu­ ru materije i 2) na formu koju je materija poprimila u kolek­ tivnoj povijesnoj praksi što materiju čini objektima za sub­ jekt. . organiziranja i transformiranja realiteta. S obzirom na takav transcendentni projekt najbolje se mogu formulirati kriteriji objektivne povijesne istine kao racionalni kriteriji: 1) Transcendentni projekt mora biti u skladu s real­ nim mogućnostima koje se otvaraju na postignutom stupnju materijalne i intelektualne kulture. istim načinom is­ korištavanja društvenog bogatstva. teži da ih drži unutar svog okvira. te se objektivitet javlja u otvorenom povijesnom horizontu. već one ko­ je uključuju načine ljudskog egzistiranja. a organizacija materije je istovremeno teorijski i praktični pothvat. u tehnološkoj stvarnosti objektni svijet (uključujući subjekte) dolazi u is­ kustvo kao instrumentalem svijet.

206

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

207

Bez sumnje, ovakvo shavaćanje racionalnosti, pogotovo u posljednjem stavku, sadrži vrijednosni sud. Podsjećam na ono što sam već ranije rekao: smatram da sam pojam Uma izvire iz vrijednosnog suda i da se ne može rastavljati istina od vrednote uma. »Pacifikacija«, »slobodan razvoj ljudskih potreba i spo­ sobnosti« — ove pojmove možemo naznačiti empirijski kao raspoloživa intelektualna i materijalna sredstva i mogućnosti, te njihovu sistematsku upotrebu u svrhu reduciranja borbe za opstanak. To je objektivna osnova povijesne racionalno­ sti. Kad sam povijesni kontinuum pruža objektivne osnove za određenje istine raznih povijesnih projekata, determinira li on, također, njihov slijed i njihove granice? Povijesna isti­ na je poređenje; racionalnost mogućeg ovisi ο racionalnosti aktualnog, istina transcendirajućeg projekta ο istini projekta što je u realizaciji. Aristotelovska znanost je bila nedostatna na temelju svojih ostvarenja. Kad bi kapitalizam bio diskva­ lificiran komunizmom, bilo bi to na osnovu njegovih vlastitih realizacija. Kontinuitet se čuva kroz prelome: kvantitativ­ ni razvoj postaje kvalitativna promjena kad zahvati samu strukturu sistema postojećeg; postojeća racionalnost postaje iracionalna onda kad mogućnosti sistema, u toku njegova unutarnjeg razvoja, nadrastu njegove institucije. Takva unu­ tarnja negacija je konstitutivni dio povijesnog karaktera real­ nosti. Otud i kritička usmjerenost pojmova koji poimaju real­ nost. Oni uviđaju i anticipiraju iracionalno u racionalnosti postojećeg — projektiraju povijesnu negaciju. Je li negacija »definitivna« — naime, predodređuje li struktura totaliteta, nastala iz povijesnog projekta, imanentni slijed povijesnog projekta? Ako jest, tad je izraz »projekt« varljiv. Ono što je povijesna mogućnost postalo bi, kad-tad, stvarnost; definicija slobode kao shvaćene nužnosti imala bi represivnu konotaciju, koju u stvari nema. Sve to ne mora biti primarno. Odlučno je to da bi takva povijesna determinacija (uprkos rafiniranoj etici i psihologiji) sankcionirala zlodjela spram čovječanstva koja civilizacija kontinuirano vrši i tako olakšava tu kontinuiranost.

Da bih naglasio prodor slobode u povijesnu nužnost, predlažem izraz »determiniran izbor«. Ovaj izraz samo sažima stav da ljudi prave vlastitu povijest, no prave je pod datim uslovima. Determinirane su 1) specifične proturječnosti koje se razvijaju unutar nekog povijesnog sistema kao manifestaci­ je konflikta između potencijalnog i aktualnog; 2) materijalna i intelektualna sredstva koja stoje na raspolaganju dotičnom sistemu; 3) raspon teorijske i praktične slobode kompatibil­ ne s tim sistemom. Nabrojeni uslovi ostavljaju otvorenim alternativne mogućnosti razvoja i iskorištavanja raspoloživih sredstava, alternativne mogućnosti osiguravanja životnih po­ treba, organiziranja čovjekove borbe s prirodom. Tako unutar okvira dane situacije industrijalizacija mo­ že teći na različite načine, pod privatnom ili kolektivnom kon­ trolom, a čak i pod privatnom kontrolom u različitim smjero­ vima progresa i s različitim ciljevima. Izbor je primarno (no, samo primarno!) privilegija onih grupa koje su zadobile kon­ trolu u proizvodnom procesu. Njihova kontrola projektira način života za cjelinu, a porobljujuća nužnost koja potom slijedi rezultat je njihove slobode. Moguće prevladavanje te nužnosti ovisi ο novom proboju slobode — ne bilo kakve slo­ bode, već slobode ljudi koji u danoj nužnosti vide nepodno­ šljivu, a nepotrebnu patnju. Kao povijestan proces, dijalektički proces uključuje svijest: uviđanje i iskorištavanje oslobodilačkih mogućnosti. Tako on involvira slobodu. Ukoliko je svijest determinirana potrebama i interesima postojećeg društva, ona je »neslobod­ na«; naporedo s iracionalnošću postojećeg društva svijest po­ staje slobodna za višu povijesnu racionalnost samo u borbi protiv postojećeg društva. Istina i sloboda negativnog mišlje­ nja imaju svoj razlog i svoje tlo u toj borbi. Tako je, prema Marxu, proletarijat oslobodilačka povijesna snaga samo kao revolucionarna snaga; definitivna negacija kapitalizma se zbiva kad i ako proletarijat postane svjestan sebe i uslova i procesa koji sačinjavaju to društvo. Proleterska svijest je kako pretpo­ stavka tako i element prakse negiranja. Ovo »ako« je bitno za povijesni progres — ono je elemenat slobode (i šansa!) koja

208

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

otvara mogućnosti ovladavanja nužnošću danih činjenica. Bez njega povijest ponovo zapada u mrak nepokorene pri­ rode. Već smo se sukobili s »circulus vitiosus« slobode i oslo­ bođenja 1 4 ); ovdje se on ponovo javlja kao dijalektika određe­ ne negacije. Transcendencija preko postojećih uslova, (mišlje­ nja i djelovanja) pretpostavlja transcendenciju unutar tih us­ lova. Ta negativna sloboda — tj. sloboda od ugnjetavačke i ide­ ološke moći danih činjenica — a priori je povijesne dijalekti­ ke; ona je elemenat izbora i odluke u povijesnoj determinaci­ ji, a protiv nje. Nijedna od danih alternativa nije sama po sebi definitivna sve dok nije svjesno zahvaćena u cilju slamanja moći nesnosnih uslova i zadobivanja racionalnijih, logičnijih uslova koje omogućuju dani uslovi. U svakom slučaju, racio­ nalnost i logika, na koje se pozivaju mišljenje i akcija, idu za transcendiranjem danih uslova. Negacija se odvija na empi­ rijskim osnovama; povijesni je to projekat unutar, a s onu stranu projekta koji je u realizaciji, pa je njegova istinitost i šansa da bude određen na tim osnovama. No, kriterij istinitosti povijesnog projekta nije ex post putem uspjeha, to jest činjenicom da je prihvaćen i realiziran od strane društva. Galilejska znanost je bila istinita još u vri­ jeme osude; Marxova misao je bila istinita još u vrijeme Komunističkog manifesta; fašizam ostaje neistinit čak ako se širi u internacionalnim razmjerima (»istinit« i »neistinit« uvi­ jek u smislu povijesne racionalnosti, kako je prethodno odre­ đena). U suvremenom periodu svi povijesni projekti tendi­ raju polarizaciji u dva konfliktna totaliteta — kapitalizam i komunizam, a ishod, čini se, ovisi ο dvije antagonističke serije činilaca; 1) ο sve većoj sili destrukcije; 2) ο sve ve­ ćoj produktivnosti bez destrukcije. Drugim riječima, viša povijesna istina bi bila svojstvena sistemu koji pruža veće šanse za pacifikaciju.

9. OBRAT OSLOBAĐANJA Pozitivno mišljenje i njegova neopozitivistička filozo­ fija suprotstavljaju se povijesnom sadržaju racionalnosti. Taj povijesni sadržaj nije nikad neki izvanjski faktor koji treba ili ne treba uključiti u analizu; on ulazi u pojmovno mišljenje kao konstitutivan faktor i determinira valjanost njegovih ideja. Kako je postojeće društvo iracionalno, anali­ za koja polazi od povijesne racionalnosti uvodi pojmovno negativan elemenat — kritiku, proturječnost i transcenden­ ciju. Negativan element ne može biti asimiliran s pozitivnim. On u potpunosti mijenja pojam, mijenja ga u njegovoj usmje­ renosti i valjanosti. Tako u analizi neke ekonomije, kapita­ lističke ili nekapitalističke, koja djeluje kao »neovisna« sila nad pojedincima, negativne strane (superprodukcija, nezapo­ slenost, nesigurnost, rasipanje, ugnjetavanje) nisu shvaćene sve dok se javljaju kao puki, manje-više neizbježni nusprodukt, kao »druga strana« priče ο rastu i progresu. Doduše, može se desiti da totalno upravljanje pospješi efikasno iskorištavanje svih sredstava, da nuklearno militarno organiziranje osigura milione zaposlenja posredstvom enormne kupovne moći; iscrpljujući rad i čirevi na želucu mogu biti nusprodukt sticanja bogatstva i odgovornosti, a fa­ talne, stupidne greške i zlodjela vođa — naprosto način života. Čovjek je spreman da dozvoli ekonomsko i političko ludilo — i on snosi njegove konsekvencije. No, ovakav pristup »drugoj strani« dio je i aspekt konsolidacije postojećeg, zamašnog objedinjenja suprotnosti, koje se suprotstavlja kvali­ tativnoj promjeni. Suprotstavlja se utoliko što je svojstveno potpuno beznadnom i potpuno predeterminiranom egzistira­ nju koje se udomaćilo u svijetu gdje je čak i iracionalno umno.

•) Pogledaj, str. 55.

210

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Š A N S E ALTERNATIVA

211

Toleriranje pozitivnog mišljenja je nametnuta toleran­ cija — nametnuta ne kakvom terorističkom akcijom, već od strane nadmoćne, anonimne moći i efikasnosti tehnološkog društva. Ona prodire u opću svijest — i svijest kritike. Apsor­ biranje negativnog pozitivnim potvrđuje se u svakodnevnom iskustvu, koje nivelira razliku racionalne pojave i iracionalne realnosti. Evo nekih banalnih primjera tog harmoniziranja: 1) Vozim se u novom automobilu. Doživljujem njegovu ljepotu, sjaj, snagu, ugodnost — no tad postajem svjestan činjenice da će on za relativno kratko vrijeme biti u kvaru i da će ga trebati popravljati; da su njegova ljepota i površina jeftine, njegova snaga nepotrebna, a njegova veličina idiotska; za­ tim, da neću naći mjesta za parkiranje. Počinjem misliti ο svojim kolima kao proizvodu jedne od ve­ likih triju automobilskih korporacija. One određuju izgled mojih kola i proizvode, kako njihovu ljepotu tako i njihovu nesolidnost, njihovu snagu isto kao i njihovo treskanje, njihovo funkcioniranje, a i zastar­ jelost. Osjećam se djelomično prevaren, čini mi se da moj automobil nije ono što bi mogao biti, da bi i bolja kola mogli praviti, i to jeftinije. Ali i drugi čovjek treba da živi. Plaće i takse su previsoke; po­ trebno je obrtanje; ipak nam je bolje nego prije. Napetost između pojave i zbilje iščezava i obe se slijevaju u dosta ugodno osjećanje. 2) Šetam u prirodi. Sve je kao što treba da bude: pri­ roda je tako lijepa kako samo može biti. Ptice, sun­ ce, meka trava, pogled kroz granje u planini, nikoga uokolo, ni radija, ni mirisa benzina. Tad staza zavija i završava na autoputu. Ponovo sam među reklamnim panoima, servisnim stanicama, motelima i gostioni­ cama. Bio sam u Nacionalnom parku i sad znam da to nije bila realnost. To je bio »rezervat«, nešto što se čuva poput vrsta koje izumiru. Da nije bilo vlade, oglasni panoi, štandovi sa sendvič-kobasicama i mo­ teli već bi odavno navrli u taj komad prirode. Zahva­ lan sam vladi; mnogo nam je bolje nego prije . . .

3) Podzemna željeznica u večernjim satima gužve. Na ljudima vidim samo umorna lica i udove, mržnju i ljutnju, čini mi se da svaki trenutak netko može po­ tegnuti nož. Ljudi čitaju ili, još bolje, utonuli su u svoje novine, tjednike ili džepna izdanja. A, ipak, nekoliko sati kasnije ti isti ljudi, oprani, odstranjena znoja, obučeni ili svučeni, vjerovatno, bit će srećni i nježni, stvarno će se smijati i zaboraviti (ili će pam­ titi). No, većinu njih, po svoj prilici, čeka očajno ve­ će kod kuće nasamo ili s drugima. Ovi primjeri ilustriraju srećnu simbiozu pozitivnog i negativnog — objektivni ambiguitet koji ulazi u iskustva. Objektivan je zato što tok mojih senzacija i refleksija odgo­ vara načinu međusobnog odnosa činjenica iskustva u stvar­ nosti. Ovaj međuodnos, kad je shvaćen, razara harmonizirajuću svijest i njezin lažni realizam. Kritička misao nastoji da pokaže iracionalan karakter postojeće racionalnosti (koji postaje sve očitiji) i da odredi tendencije uslijed kojih ta ra­ cionalnost rezultira svojom vlastitom transformacijom. »Svo­ jom vlastitom« utoliko što je kao povijesni totalitet razvila snage i mogućnosti koje i same postaju projekat s onu stranu totaliteta postojećeg. To su mogućnosti sve veće tehnološke racionalnosti, a kao takve one uključuju cjelinu društva. Teh­ nološka transformacija je istovremeno politička transforma­ cija, ali će se politička promjena obratiti u kvalitativnu dru­ štvenu promjenu samo ukoliko izmijeni smjer tehničkog pro­ gresa — to jest, razvije novu tehnologiju. Jer postojeća tehno­ logija je postala instrument destruktivne politike. Takva kvalitativna promjena bi bila prelaz u viši stu­ panj civilizacije ako bi tehnika bila koncipirana i upotrijeb­ ljena za pacifikaciju borbe za život. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove formulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog progresa bilo obrat postojećeg. Dakle, ne naprosto kvantitativan rast predominantnog (znan­ stvenog i tehnološkog) racionaliteta, već njegova prevratnička transformacija, nastanak nove ideje Uma, u teoriji i praksi.

a i nisu mogla biti podobna verificiranju na osnovu postojećeg svijeta rasuđivanja i djelovanja. Taj svijet nije nikad koekstenzivan s pos­ tojećim. već se proteže u granicama onog svijeta koji može s. bio je nerea­ lan kako u počecima filozofske misli tako i tokom njezina ra­ zvoja . u velikim raz­ mjerima ušle u stvarno pokorenje i transformaciju prirode i dokazale svoju istinitost dok filozofske apstrakcije nisu — i nisu mogle. što proizlazi iz »trostruke potrebe: 1) da se živi. Naime. a pomoću sred­ stava koje ovaj pruža ili sadržava. Beacon Press. Razlika između bogova i ljudi. razvoj matematike postao znanost. na tehnolo­ škim osnovama metafizičko može postati fizičko. slobodnu igru i čak ludorije imaginacije. spoznajnu vrijednost tih postavki određuju povijesni. Ratio dominacije je odvojio Um znanosti od Uma umjetnosti. Um je u svo­ joj aplikaciji u društvu bio uvelike suprotstavljen umjetno­ sti. U tom smislu skala onog što se može verificirati raste u toku povijesti. Taj drugi poredak. str. Ο od­ vajanju je opravdano govoriti utoliko što je znanost od po­ četka sadržavala estetski Um.dok je znanstvena misao stalno bila primjenjivana na sve moćniju i univerzalniju stvarnost. Um je »smjer destruiranja onog što nas okru­ žuje«. bez sumnje. i to je bilo stalno usmjeravano prema racionalnijoj i istinskijoj stvarnosti. str. ili pak iskrivio Um umjet­ nosti integrirajući umjetnost u univerzum dominacije. umjetnosti i filozofije. one moraju stajati unutar svijeta mogućeg iskustva. N . tad je pitanje metafizike. konačnosti i beskonačno­ sti. Termin »umjetnost« u Whiteheadovoj definiciji funkci­ je Uma sadrži i suznacenje specifične negacije. da se živi dobro i da se živi bolje — odno­ sno da je odgodi i da postavi izvanredno visoku cijenu za ispunjenje te potrebe. 2 ) Ibidem. Smatralo se da je matematika realna i »dobra« u istom smislu kao Platonove metafizičke ideje. biti sačinjen transformiranjem postojećeg. Whiteheadove postavke izražavaju stvarni razvoj Uma. sugeriraju da Um još uvijek valja otkriti. Nešto od te 1 ) A . 2) da se živi dobro. pa čak i uništi potrebu da se živi.212 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 213 Nova ideja uma je izražena u Whiteheadovoj postavci: »Funkcija Uma je da proizvodi umjetnost življenja« 1 ). ignorancije i bijede. 3 ) Pogledaj poglavlje V. što je pretpostavljao visoki stu­ panj slobode od teška rada. T h e F u n c t i o n o f R e a s o n . ukoliko odre­ đuju povijesne mogućnosti). Whitehead. rekao bih. ova slobodna igra je ostala izručena predominantnoj neslobodi u kojoj je bila rođena i od koje je apstrahirala. onda. Osim toga. mijene i stalnosti 3 ) bila je jedna od prvih formi u kojoj je došla do izraza diskrepancija ο kojoj je riječ. onaj dio Saint-Simonova sustava . Pokorenje i transformacija prirode zbivali su se unutar zakona i poretka života. koji je filozofija transcendirala subordinirajući ga pod »dobar život« drugačijih principa i poretka. Posljednja filozofska pitanja su odista ostala metafizička. te napor da se razumije i svlada ta diskrepanci­ ja. pojavne i auten­ tične istine. Dobrom Društvu. dok je umjetnosti pružena privilegija da bude u izvjesnoj mjeri iracionalna — da ne bude predmet znanstvenog. fantaziju transformacije. u najmanju ruku. Poput svih stavova koji pretendiraju na istinitost. a naročito pi­ tanje smislenosti i istine metafizičkih postavki — povijesno pitanje. teh­ nološkog i operacionalnog Uma. shvatiti i realizirati jer je do sad povijesna funkcija uma bila i to da potisne. mitološke relacije između stvarnog i mogućeg preživjelo je u znanstvenom mišljenju. tad je odnos između metafizike i znanosti striktno povijestan. ona nisu bila. Boston. ako je istinitost metafizičkih postavki deter­ minirana njihovom povijesnom sadržinom (tj. racionalizacijom mo­ gućnosti znanost je pružala zadovoljstvo. 8. Permanent­ nom Miru poprimaju sve realističniju sadržinu. Mogućnosti s kojima se znanost igrala bile su također mogućnosti oslobođenja — mogućnosti jedne više istine. Tako spekulacije ο Dobrom Životu. one. Ako je tako. Tu je izvorna veza (unutar univerzuma dominacije i bijede) znanosti. U po­ gledu tog cilja. 5. kao i njegov neuspjeh. 3) da se živi bolje« 2 ). i metafizičke postavke se moraju dati verificirati. No. a ne čisto epistemološki uslovi. Kako je. To će reći da istinu. U našoj vlastitoj kulturi je pri­ hvaćen. dok su Platonove ideje ostale metafizika? Znanstvene apstrakcije su. Ona je svijest ο diskrepanciji između realnog i mogućeg. 1959.

neodrživo je iz vlastitih pretpostavki znanosti. sadrži li znanstvena trans­ formacija svijeta svoju vlastitu metafizičku transcendenciju? Znanstveni racionalitet. osigurati briga za bolesne. Ako kompletiranje tehnološkog projekta uključuje pre­ lom s predominantnom tehnološkom racionalnošću. uspo­ staviti ih kao elemente tehnološkog procesa. prelom ovisi ο kontinuiranom postojanju same teh- ničke baze. U vezi s tim se nameće pitanje: tendira li ta moć svojoj vlastitoj negaciji — to jest k proizvođenju »umjetnosti života«? S mehanizacijom cjelokupnog društveno nužnog no individualno represivnog rada kontinuirana primjena znanosti unutar postojećih dru­ štava dosegla bi krajnju tačku. na razvijenom stupnju industrijske civilizacije javlja se kao odlu­ čan faktor u razvoju povijesnih alternativa. čak ako ta proizvodnja proizvodi pri­ je luksuz i nepotrebno negoli nužno. Kvalitativna promjena leži u rekon­ strukciji te tehničke baze — to će reći. također. Drugim riječima. a ne samo u njezinu korištenju. njih bi trebalo uspostaviti čak i u konstrukciji znanstvenih hipo­ teza — u čistoj znanstvenoj teoriji. Ona bi obuhvaćala znanstveni racionalitet kao cjelinu. pretvaranje kvantiteta u kvalitet. do sad pripadan neslobodnom egzistiranju. Dakle.) Taj stupanj bi također bio kraj i granica znanstvenog racionaliteta u njegovoj posto­ jećoj strukturi i usmjerenosti. Izrada takvih koncepcija bi značila više nego što je evolucija predominantnih znanosti. Na primjer. u njenom razvoju ori­ jentiranom po drugačijim ciljevima. . naročito str. Pod takvim uslovima bi i sam znanstveni projekat bio slobo­ dan za transutilitarne ciljeve. i zasnovanost transcendiranja tehnološkog realiteta. slobodan za »umjetnost živ­ ljenja« s onu stranu nužnosti i luksuza dominacije. s dru­ ge strane. Tad bi znan­ stvene koncepcije mogle projektirati i odrediti moguće kom­ ponente slobodnog i pacificiranog egzistiranja. značila bi: novu ideju znanosti. 35. preveden u političku moć. To bi značilo obrat tradicionalnog odnosa između zna­ nosti i metafizike. nejake i starce — to jest dade se kvantificirati moguće smanjenje tjeskobe. štaviše. uma. Znanost bi prešla od kvantificiranja sekundarnih kvaliteta na kvantificiranje vred­ nota. Ideje koje određuju zbilju iz drugačijih pretpostavki nego što su one egzaktnih i bihevioralnih zna­ nosti izgubile bi svoj metafizički ili emotivni karater koji je rezultirao iz znanstvene transformacije svijeta. to. proračunljiv je stupanj do koga se može. Dru­ gim riječima. (Pod »društveno nužnim« ovdje podrazumijevamo svu proizvodnju koja se efikasnije može izvesti mašinama. treba zado­ biti novo određenje vrednota u tehničkim određenjima. koje su dopuna znanstvenoj transforma­ ciji čovjeka i prirode 4 ). ono što je proračunljivo jest minimum ra­ da za vrijeme kojeg bi mogle biti zadovoljene vitalne potrebe svih članova društva — uz preduvjet da su raspoloživa sred­ stva upotrijebljena u tu svrhu. Zapreke što se isprečuju materijalizaciji u navedenom pravcu očite su političke zapreke. moguća sloboda od bojazni. Naprotiv. egzistiranja u slo­ bodnom vremenu na bazi ispunjenih vitalnih potreba.214 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 215 po kome metafizika prethodi znanstvenom stupnju civiliza­ cije. duhovnih ili drugih. Novi ciljevi kao tehnički ciljevi tad bi bili djelotvorni u projektu i konstruk­ ciji mašinerije. On bi otvorio mogućnost bitno nove humane stvarnosti — naime. pod datim uslovima. Sama znanost je omogućila da finalni uzroci budu prava domena znanosti. Društvo — 4 ) Pogledaj poglavlje I. da nisu restrikcionirana dru­ gim interesima i da nema zapreka akumulaciji kapitala nuž­ noj za razvoj dotičnog društva. • Naglasio sam da to ne znači oživljavanje »vrednota«. Jer ta baza omogućuje zadovoljenje potreba i reduciranje mukotrpna rada — upravo ona ostaje baza svih oblika ljudske slobode. povijesna ostvarenja zna­ nosti i tehnologije omogućila su prevođenje vrednota u teh­ ničke zadaće — materijalizaciju vrednota. Dalji progres bi značio prelom. kompletiranje tehnološke stvarnosti ne bi bilo samo preduvjet već. dakle. Ili. Da li je to konačan slijed? Ili. raspoloživi nivo oslobođenja od potrebitosti dade se kvantificirati. Industrijska civilizacija je došla do razine na kojoj je neodrživo znanstveno zapostavlja­ nje finalnih uzroka s obzirom na ljudske aspiracije na huma­ no egzistiranje.

str. »spiritualnog« — nijekanje idealističke kulture. Nasuprot dosadašnjoj odvojenosti metafi­ zičkih ideja ο oslobođenju od znanosti i znanstvenog metoda. 151. potisnuti finalni uzrok što stoji iza znanstvenog preduzimanja. Industrijsko društvo posjeduje instrumente za transfor­ miranje metafizičkog u fizičko. čovjek prevladava porobljenost svjesno organizirajući svrhovitost . 1) proces mate­ rijalnog zadovoljenja (materijalizacija slobode) i 2) proces slobodnog razvoja potreba na bazi zadovoljenja (nerepresivna sublimacija). Tehnologija tako može pru­ žiti povijesnu korekciju preuranjena identificiranja uma i slo5 bode. Prevođe­ nje vrednota u potrebe je dvostruk proces. a ponekad religijska pita­ nja. ljudskog roda. No. unutarnjeg u vanjsko. Grozne fraze (i pripadni im realiteti) »inženjeri duša«. . »nauka ο potrošnji« sažimaju (u jadnoj formi) sve veću racionalizaciju iracionalnog. . No. S tim u vezi moramo oštro reagirati — opomenuti na opasnost tehnološkog fetišizma.216 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 217 — »mora posredstvom ekstenzivnog i intenzivnog rasta tehničke sfere tretirati kao tehničke probleme pitanja finaliteta. kompletiranje tehnološkog racionaliteta bi prevođenjem ideologije u realitet transcendiralo ta­ kođer materijalističku antitezu idealističke kulture. to je racionalno preduzimanje čov­ jeka kao čovjeka. spome­ nuta korekcija nikad ne može biti rezultat tehničkog progre­ sa per se. cit. nesavladivih snaga kako u društvu tako i u prirodi. logos tehnike bi otvorio univerzum kvalitativno drugačijih odnosa između čovjeka i čovjeka i čovjeka i prirode. i to tako što uči da kreira svrhovitost. Jer transformiranje vredno­ ta u potrebe. Ona involvira politički preokret.« 5 ) U tom aspektu »neutralna« znanstvena metoda i tehno­ logija jesu znanost i tehnologija povijesne faze koju prevlada­ vaju njezina vlastita ostvarenja — faze koja je došla do svoje odlučne negacije.. U tom je procesu odnos između materijalnih i intelektualnih potreba i sposobnosti podvrgnut fundamen­ talnoj promjeni. da organizira . racionalne orga­ nizacije domene nužnosti. takav razvoj konfrontira znanost s neprijatnom zadaćom da postane politička — da shvati da je znanstvena svijest politička svijest i znanstveno preduzimanje političko preduzimanje. pogrešno smatrana za etička. ) Ibidem. ο »tehnološkom 6 ) Gilbert Simondon. loc. umiruju savjest na onoj osnovi na kojoj to principijelno jedino i mogu — na osnovu zadovoljenja čovjekovih materijalni potreba. Nekompletnost tehnike fetišizira probleme finaliteta. M. za razliku od njihove prepuštenosti subjektivnom preferira­ nju i iracionalnom. mogu one posta­ ti pravi objekt znanosti. str. .finaliziranu' cjelinu koju procjenjuje i prosu­ đuje. Tehnološki fetišizam je ne­ davno došao do izražaja poglavito među marksističkim kriti­ čarima suvremenog industrijskog društva — u idejama ο bu­ dućoj omnipotenciji tehnološkog čovjeka. Drugim riječima. potcrtao H.«e) Konstituirajući se metodički kao politički pothvat. Tad ideje pravde.Izraz »pacificirana egzistencija« nepotpuno prenosi namjeru da se u jednoj centralnoj ideji sabere tabuirana i neozbiljno tretirana svrha tehnologije. avantu­ ra duha u avanture tehnologije. . transcendentnoj sankciji. po kome čovjek može postati i biti slobodan u samim sobom perpetuiranom progresu produktivnosti na bazi ugnje­ tavanja. slobode i humaniteta postižu svoju istinu. 103. »naučno rukovo­ đenje«. Slobodna igra mišljenja i imaginacije popri­ ma racionalnu i usmjerujuću ulogu u realizaciji pacificiranog egzistiranja čovjeka i prirode. zna­ nost i tehnologija bi prispjele s onu stranu etape u kojoj su zbog svoje neutralnosti bile podređene politici i protiv svoje intencije djelovale kao politički instrumenti. zarobljuje čovjeka ciljevima koje on smatra apsolutnim. Ono je akt oslobođenja: »Čovjek se sam oslobađa od svoje situacije podređeno­ sti svrhovitosti svega. razvoj i korištenje sredstava (materijalnih i in­ telektualnih) oslobođeno svih partikularnih interesa koji su priječili zadovoljenje ljudskih potreba i razvoj ljudskih spo­ sobnosti. Ukoliko se tehnologija razvija na toj osnovi. finalnih uzroka u tehničke mogućnosti novi je stupanj u pokorenju ugnjetavačkih. Tehnološko redefiniranje finalnih uzroka te tehničko ovladavanje njima jest konstrukcija. »head shrinkers«. Ako bi finalni uzrok bio u materijalizaciji i efikasnosti.

Tehnologija je u potpunosti ovisna ο ciljevima koji nisu imanentno tehnološki. koji treba tek preduzeti. Povijest je negacija prirode. već obratno. nasilja i okrutnosti. Ukoliko cilj pacifikacije determinira logos tehnike. tad je ona legitiman objekat ne samo uma kao moći već i uma kao slobode. Ovo posljednje involvira reduciranje bijede. posto­ je dvije vrste gospodarenja: represivno i oslobodilačko. čvrsto jezgro istine u tim idejama zahtijeva emfa­ tičku opovrgavanje mistifikacije koju one izražavaju. po svom vlastitom bivstvovanju nedostatna). ona dolazi od autoriteta dru­ ge vrste. mi­ jenja se odnos između tehnologije i njezina primarna objekta. Ili. U n p o p u l a r E s s a y s . oslobođenje prirode.218 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 219 Erosu« itd. s obzirom na pacifikaciju. No. Tehnika kao instrumentalan svijet može povećati kako moć tako i bes­ pomoćnost čovjeka. Eros i moć go­ tovo su kontrarni pojmovi! Pokušat ću da pokažem da rekon­ strukcija materijalne baze društva. Kako je priroda u sebi negativna (tj. Ono što je samo prirodno prevladano je i reproducirano pomoću moći uma. kategorije bespomoćnog i bezosjećajnog svijeta. »realizacija« prirode ni­ je i nikad ne može biti vlastito djelo prirode. a reduciranje ovih postaje povijesna zadaća. Mistifikacija se ne otklanja prenošenjem tehnološke omnipotencije s pojedinih grupa na novu državu i centralni plan. sfere neposrednosti u kojoj život pasivno podnosi egzistiranje. On ih ustvrđuje kao povijesne granice — kao zadatak koji treba dovršiti. »Pacifikacija egzistiranja« ne sugerira akumuliranje moći. kako u prirodi tako i u povijesti. NewYork. Grozna koncepcija da je subracionalan život prirode osuđen da zauvijek ostane takav svijet ne pripada ni filozofiji ni znanosti. š t o više društvenu produkciju deter­ minira tehnološki racionalitet oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. S pojavom čovjeka kao animal rationale — bića kadra da transformira prirodu u odnosu na sposobnosti duha i mogućnosti materije — puko materijalno kao subracionalno poprima negativan status. on ih je odbio s argumenta­ cijom da ljudska bića nemaju obaveza spram nižih životinja i da loše postupanje s životinjama nije grešno. To su svojstva slijepe materije. prirode.« 8 ) Nezaražen takvom ideološkom preverzijom duše. . 8 ) Citirano u : Bertrand Russell. tako­ đer. Neposrednost postaje dio ljud­ skog svijeta — utoliko su svojstva prirode povijesna. P r e m a tome. trpljenja i lišenosti. Ako je priroda u sebi racionalan legitiman objekat znanosti. Borba za opstanak je. priroda je u svojoj biti ne-prirodna — »duh«. str. zna­ men neimaštine. treba uključiti kako kvalitativnu tako i kvantitativnu reduk­ ciju moći da bi se kreiralo mjesto i vrijeme za razvoj produk­ cije potaknute samoodređenjem. Stradanje. To zbog toga što životinje nemaju dušu. sloboda i moć. Kako um uspijeva u podređivanju materije racionalnim standardima i ciljevima. 1950. 76. Ova sfera je postepeno posredovana u toku povi­ jesne transformacije prirode. »Kad se Društvo za sprečavanje okrutnosti nad životi­ njama obratilo papi za podršku. U pro­ cesu civilizacije priroda prestaje biti puka priroda. Pacifikacija pretpostavlja gospodarenje prirodom ko­ ja jest i ostaje suprotstavljena subjektu u razvoju. Metafizički pojam da priroda u povijesti dolazi sama sebi ukazuje na nesavladane granice uma. Hegelovim riječima. mate­ rijalizam ima univerzalniju i realističniju koncepciju spase7 ) Hegelov pojam slobode pretpostavlja totalnu svijest (u Hege lovoj terminologiji: samosvijest). to će on više postati ovisan ο političkom usmje­ renju — ο kolektivnom naporu da se zadobije pacificirano egzistiranje s ciljevima koje slobodni individuumi mogu sami sebi postaviti. nasilje i razaranje jesu kategorije kako pri­ rodne tako i ljudske stvarnosti. oslobađanja. ne samo dominacije već. tako se sve subracionalno pokazuje kao lišenost i oskudica. ili bolje. i to uto· liko ukoliko je borba slijepih sila shvaćena i savladana — ukoliko je očitovanje slobode 7 ). Simon and Schuster. Mir i moć. to je povijes­ no transformiranje prirode prevladavanje te negativnosti. Ono postaje sfera koju Um treba da pojmi i organizira. Poimanje ovog preokreta je značajan motiv u dijalektičkoj teoriji. Na sadašnjem stupnju je on možda nemoćniji spram svog sopstvenog aparata nego što je bio ikad ranije.

Naglašavanje bitne veze između umjetnosti i tehnike ističe specifičnu racionalnost umjetnosti. . Isti princip se mo­ že sad proširiti na odnos znanosti i tehnologije spram umjet­ nosti. Kultura. Ovakva transformacija je redukcija jer je kontigentna situacija izvrg­ nuta izvanjskim zahtjevima koji priječe njezino realiziranje u slobodi. i da psi dobivaju otpatke i da se ne može bez biznisa. njezine vlastite insuficijentnosti. 1952. Sva radost i sva sreća proizlaze iz sposobnosti transcendiranja prirode — transcendiranja u kome je gospodarenje prirodom i samo podređeno oslobođenju i pacifikaciji egzis­ tencije. također. No. nemoćna iluzorna istina umjetnosti (nikad nemoćnija i iluzornija no danas kad je postala sveprisutni sastavni dio upravljanog društva) očituje vrijednost svojih slika. organon »umjetnosti života«. tad bi mogla biti sagledana tako što bi ona bila vrednovana i dje­ lotvorna u znanstveno tehnološkoj transformaciji svijeta. umjetnost umije da svede aparat. njezina sposobnost da »projek­ tira« egzistenciju. Naprijed sam spomenuo preokret Sustva ο Tri stupnja i »revalorizaciju« metafizike na bazi znan­ stvene i tehnološke transformacije svijeta. umjetnost reducira neposrednu kontigentnost u kojoj egzistira neki objekt (ili totalitet objekata) tako da objekt poprima formu i kvalitet slobode. Pa ipak. i čak nemo­ ćna da ga adekvatno predstavi. . da odredi još nerealizirane mogućnosti. Dakle. postala bi umjetnost tehnika destrukcije tog bizni­ sa i te mizerije. Grčko shvaćanje povezanosti umjetnosti i tehnike mo­ že poslužiti kao preliminarna ilustracija. privida. tako je estetska transformacija oslobađanje. čini se. ideja obitavališta za ljudska bića determinira arhitektovu konstrukci­ ju kuće. već su predmet slobo­ dne racionalne promjene i razvitka. On dozvoljava postojanje pakla samo na jednom određe­ nom mjestu. ovdje na zemlji. koja uljepšava njegov biznis i mizeriju. to da velika riba guta sitnu ribu •— iako se to može činiti nepri­ rodno sitnoj ribi. Umjetnik posjeduje ideje koje kao finalni uzroci usmjeruju konstrukciju određe­ nih stvari — upravo kao što inženjer ima ideje koje kao fi­ nalni uzorci vode konstrukciju mašine. Ovi zahtjevi konstituiraju »spravljeno« (»appara­ tus«) utoliko što nisu puko prirodno. 10) Hegel. Od sluškinje postojećeg aparata. š t o se upadljivije očituje ira­ cionalnost društva. U nekim zaostalim područjima »prirod­ no« je da je crna rasa inferiornija od bijele.220 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 221 nja. Na primjer. umjetnička tran­ sformacija siluje prirodni objekat. i tvrdi da je taj pakao stvorio čovjek (i priroda). no i samo silovano je ugnjetavalačko. Dio tog pakla je loše postupanje sa životi­ njama — djelo ljudskog društva čija je racionalnost još uvi­ jek iracionalna. . u granice u ko­ jima spoljašne može biti manifestacija duhovne slobode. u kontrastu spram tehničkog svijeta. njezine vlastite sljepoće. to je veća racionalnost svijeta umjetnosti. Estetska »redukcija«. Um može ispuniti tu funkciju samo kao posttehnološki ratio kome je i sama tehni­ ka sredstvo pacifikacije. ideja nuklearne eksplozije u velikim razmjerima de­ terminira konstrukciju aparata koji treba da posluži toj svrsi.Schein Ali taj privid podsjeća na neku stvarnost koja jest kao prijetnja i obećanje onoj postojećoj 9 ). Estetska redukcija nastaje u tehnološkoj transforma­ ciji prirode kad i ako ona uspije u povezivanju gospodarenja 9) Pogledaj poglavlje I I I . Tad funkcija uma konvergira s funkcijom umjetnosti. karakterizira tehnološku racionalnost umjetnosti: » . Smislenost umjetnosti. autonomije i kontradikcije.. E s t e t i k a . Spokoj i užitak su rezultat svijesnog posredovanja. Obaranje na kontrolu prirasta stanovništva je instruktivan primjer. I. koji je potreban spoljašnjoj pojavi za njeno samoodržavanje. Prirodno je. a unutar njega. 171.« 10 ) Prema Hegelu. g. Spoznajnom moći uma i njegovom moći transformiranja civilizacija proizvodi sredstva za oslobođenje prirode od njezine vlastite brutalnosti. U raznim formama prerušenosti i tišine svijet umjetnosti je organiziran slikama života bez straha — u prikritosti i tišini jer je umjetnost nemoćna da ostvari taj život. Poput tehnologije i umjetnost kreira jedan drugi svijet mišljenja i djelovanja nasuprot postojećem. str. svijet umjetnosti je svijet iluzije. Glorifikacija prirodnog je dio one ideologije koja štiti neprirodno društvo u njegovoj borbi pro­ tiv oslobođanja. Tehnološka civilizacija uspostavlja specifičan odnos umjetnosti i tehnike.

breme prirode — a to uključuje i reduciranje okrut­ nosti čovjeka spram prirode. jer prodaju njegovih dobara prati zaglupljivanje. Pa ipak. možda i više. perpetuira­ nje rada i stvaranje frustracija. Kultiviranje tla je kvalitativno različito od njegove destrukcije. 599. Estetske kategorije bi ušle u tehnologiju pacifikacije srazmjerno konstruiranosti proizvodne mašinerije s obzirom na slobodnu igru sposobnosti. oslobodilačku transformaciju u svojim vrtovima i parkovima — u rezervatima. Uska povezanost tehničke i političko-manipulativne umješnosti.222 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 223 s oslobođenjem usmjerujući gospodarenje prema oslobođe­ nju. Izvan tih malih. servisa. što radi sa sredstvima razaranja i za sred­ stva razaranja. ok­ rutnost. Bijeda. U suvremenom svijetu je savladavanje bijede još uvijek ograničeno na mala područja razvijenog industrijskog dru­ štva. organiziranje ove sfere s obzirom na kvalitativno raz­ ličite ciljeve promijenilo bi ne samo način već i opseg dru­ štveno nužne proizvodnje. Njihov prosperitet sakriva užas unutar i izvan njihovih granica. 1 1 ) Marx. a još više podupiranje koje ona pruža sistemu beneficijalne dominacije. čo­ vjekova borba s prirodom je sve više borba s njegovim dru­ štvom. Ali.· »Slobodno vrijeme mijenja onog koji ga posjeduje u -drugačiji subjekt. ekstrakcija prirodnih bogat­ stava od pustošenja. treba ponovo postaviti pitanje zavrijedi li on žrtvovanje i žrtve podnošene za njegovu obranu. U tom slučaju pokorenje prirode reducira slijepost. Prema tome. rada i rekreacije u prekomjerno razvijenim zem­ ljama. Ako je pacifikacija cilj. on također širi represivnu proizvodnju i »krive po­ trebe«. dok sfera nužnosti ostaje. S obzirom na to što je standard učinio od čov­ jeka i od prirode.« 11 ) •' U više navrata sam istakao povijesni karakter ljudskih potreba.. čije moći nad pojedincem postaju sve »racionalnije« i zato nužnije nego ikad ranije. olakšava njezino importiranje u manje razvijena područja. kvalitativna promjena pretpostavlja kvan­ titativnu promjenu u razvijenom životnom standardu. Represivna je to proizvodnja po tome što zadovoljava one potrebe koje traže nastavljanje utrke u dostizanju part­ nera i planiranom zastarijevanju. »rad ne može postati igra . pruža svla­ davanju bijede oruđe za apsorbiranje oslobođenja. zaštićenih područja civili­ zacija tretira prirodu onako kako tretira i čovjeka — kao in­ strument destruktivne produktivnosti. U slobodnom i racionalnom društvu će čak i životne potrebe iznad animalne razine biti drugačije od onih proizve­ denih u neslobodnom društvu i za to društvo. utjecala na ljudske aktere proizvodnje i njihove potrebe: . dok bi eliminiranje permanentnog mobiliziranja snaga smanjilo potrebu društva da uskraćuje vlastita zado­ voljenja individuuma — da odriče ono što je sad kompen­ zirano kultom podesnosti. snage i pravilnosti. tad životni standard postignut u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja. pak. bolest i porast kanceroznih oboljenja jesu kako prirodna tako i ljudska zla — njihovo reduciranje i uklanja­ nje je oslobođenje života. . Jer. raščišćavanje šuma od likvidiranja šu­ ma. Ideja ο blagodati takve vrste je jednako ideološka u razvijenoj industrijskoj civiliza­ ciji kao što je to bila u srednjem vijeku. «. . . U tim okolnostima oslobođenje od društva obilja ne znači povratak na zdravo i robustno siromaštvo. Ovo pita­ nje nije neodgovorno postavljeno jer je društvo obilja posta­ lo društvo permanentne mobilizacije protiv rizika uništenja. on tad ulazi u neposredan proizvodni proli ces kao taj izmijenjeni subjekt. po tome što apstinira od naprezanja mozga. str. Naprotiv. Ova promjena bi. I ovdje »redu­ kcija« može ilustrirati razliku. Marxov stav nepopustljivo isključuje svako roman­ tično interpretiranje »ukidanja rada«. na moralnu čistotu i jednostavnost. Civilizacija je ostvarila ovu »drugu«. cit. eliminiranje probitačnog traćenja povećalo bi društveno bogatstvo na raspolaganju za distribuciju. reduci­ ranje prekomjerne razvijenosti. loc. nasuprot »tehnološkom Erosu« i sličnim nesporazumima. gdje uvođenje takvog sistema još uvijek znači ogroman ljudski i tehnički progres. Ovo ap­ sorbiranju velikim dijelom se provodi pukim kvantitetom do­ bara. lukrativne proizvodnje i dominacije. Nesumnjiv komfor koji pruža ova vrsta proiz­ vodnje. G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s c h e n O e k o n o m i e .

Tu je eks­ panzija u svim formama timskog rada. slijede savjet Samuela Becketta: »Ne čekaj da budeš gonjen da se sakriješ . dostupna samo veoma bogatima (koji se njom ne koriste). I ovi izrazi ljud­ skosti će biti narušeni nužnim kompromisom — nužnošću da se čovjek zaštiti da bi nadmudrio one koji ga vuku za nos. Zastrašujuće je zato što izražava dozvoljene i čak orga­ nizirane napore da se odbaci onaj drugi u njegovim vlastitim pravima. da se spriječi autonomija čak i u malim rezervatima egzistiranja. U prekomjerno razvijenim zemljama sve veći dio . energijom koja nije upo­ trijebljena u nametnutom materijalnom i intelektualnom ra­ du. da bude gadno i da zaga­ đuje stvari.224 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 225 Danas. senzibilna inteligen­ cija bolesna zbog onog što se čini. biznis i sigurnost posla u društvu koje se sprema za nuklearno uništenje i protiv njega može poslužiti kao univerzalan primjer porobljujućeg zadovoljenja. Komfor. da industrijska civilizacija sma­ tra legitimnim pokolj miliona ljudi u ratu. pu­ kog kvantiteta. Poriv za više »životnog prostora« prisutan je ne samo u inter­ nacionalnoj agresiji već također unutar nacije. dok pokazuje svoje moralne i religijske obzire kad se radi ο izbjegavanju prirasta stanovništva u društvu koje je još uvijek u jarmu planiranog uništenja života u nacional­ nom interesu i neplaniranog lišavanja života u ime privatnih interesa. Energija mora biti slobodna također i u tom smislu da ni­ je kanalizirana u pogonu dobara i usluga što zadovoljavaju čovjeka dok ga onesposobljavaju da ostvari svoju vlastitu eg­ zistenciju. da se ogrešuje ο dobru formu. neposlušnosti spram tiranije većine.« Cak i lično povlačenje mentalne i fizičke energije od društveno zahtijevanih aktivnosti i stavova danas je moguće samo nekolicini. No. zajedničkog života i zabave prodrla u unutarnji prostor privatnosti i praktično je eliminirala mogućnost takve izolacije u kojoj pojedinac. da shvati mogućnosti suzbijene posredstvom nje­ gova zadovoljenja. Zastra­ šujuće je u kolikoj mjeri je stanovništvu dozvoljeno da naru­ šava mir gdje još ima mira i tišine. Oslobođenje energije od radnji koje podržavaju destruktivan prosperitet znači smanjenje visokog standarda porobljenosti kako bi ljudi bili u stanju da razviju onu racionalnost koja navodi na pacifikaciju egzistencije. Problem nije samo (i možda čak nije primarno) u adekvatnoj ishrani i brizi ο populaciji — to je prije svega. samoodređenje pretpostavlja raspolaganje slobodnom energijom. tj. povučen u samog sebe. Optužba koju je prije pola stoljeća izrekao Stefan George više je nego licentia poetica: »Schon eure Zahl ist Frevel!« Zlodjelo je to društva kad u njemu rast populacije otežava borbu za život uprkos njezina moguća oterećenja. može dati smisao slobodi i neovisnosti misli — odavno je već postala najskuplja roba. da izlučuje familijarnost. u državi dobrobiti i spremnosti na rat su svi ljudski kvaliteti pacificiranog egzistiranja tretirani kao aso­ cijalni i nepatriotski — kvaliteti poput neprihvaćanja zahtije­ vane ustrajnosti. . Ra­ zumljivo je. pitati i nalaziti. . može misliti. konformizma i brutalnosti. Nadilazeći domenu pojedinca. problem broja. treba upravljati stalno obnavljanim preobiljem kapa­ citeta. tj. pribjegavanje nemuštim i izrugivanim akcijama protesta i odbijanja. I u tom po­ gledu kultura pokazuje svoje feudalno porijeklo i ograniče­ nost. kao i svakodnevno žrtvovanje svih onih za koje ne postoji odgovarajuća briga i zaštita. To je samo jedan od aspekata blokiranosti preusmjerenja energije. zahtjevi koje postavlja masovna proizvodnja profi­ ta nisu nužno identični sa zahtjevima čovječanstva. korespon­ dira pružanje takvih sloboda koje ojačavaju represiju. Ona može postati demokratska samo putem ukidanja masovne demokracije. Ova vrsta privatnosti — jedina okolnost koja. čak mogućnosti slobode. koje mora prethoditi pacifikaciji. živio i mislio uprkos njima. ako društvo uspije u ponovnom uspostavljanju prerogativa privatnosti pružajući ih svima i štiteći ih za svakoga. Novi standard života po mjeri pacifikacije egzistencije pretpostavlja također smanjenje populacije u budućnosti. na bazi zadovolje­ nih vitalnih potreba. Uskraćenju slobode. Ove moralne skrupule su razumljive i smislene jer takvom društvu je potreban sve veći broj potrošača i nosi­ laca. čak je smisleno. Ljudski stavovi u totalitar­ nom društvu sve više postaju stavovi izmicanja. priznavanje straha i slabosti (najraci­ onalnija reakcija spram ovog društva!).

već ο materijalnoj bazi dominacije. prizorima i mirisima. Uzmimo jedan (na žalost fantastičan) primjer: kad na­ prosto ne bi bilo reklama ni drugih indoktrinirajućih sredsta­ va za informiranje i razonodu. pak. zahtijeva ograničavanje heteronomnih potreba i zadovo­ ljenja koje organiziraju život u ovom društvu. odsustvo ove autonomije zadire u temelje čak i najuglednijih institucija ekonomske i političke slobode time što . Njihovo oslobođenje. Može li društvo koje je nesposobno da zaštiti privatnost . pojedinca čak unutar njegova četiri zida polagati pravo na to da respektira individuum i da je slobodno društvo? Bez sumnje je slobodno društvo određeno s više dostignuća i s ostvarenjima fundamentalnijim od privatne autonomije. Li­ šen svojih lažnih otaca. prijatelja i predstavnika — on bi ponovo morao učiti svoju abecedu. to će se više njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno lišavanje. vođa. Kreiranje represivnih potreba je već odavno postalo dio društveno naučnog rada — nužnog u tom smislu da se bez njega ne bi mogao održati postojeći na­ čin proizvodnje. Pa ipak. čovjek bi bio gurnut u trau­ matsku prazninu. Bez sumnje bi takva situacija bila nesnosna mora. No. je osporava u njezinim skrivenim korijenima.226 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 227 stanovništva postaje ogroman zarobljen auditorij — zarob­ ljen ne od strane totalitarnog režima. baš po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primar­ ni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu — naime. redefiniciju potreba. Masovno podruštvljavanje počinje kod kuće i priječi razvoj svijesti i sa­ vjesti. gdje bi imao šansu da se čudi i da misli. prije. svoj negativ) i svoje društvo. već slobodama građana čija sredstva razonode i uzdizanja prisiljavaju i onog drugog da sudjeluje u njihovim zvukovima. Izostajanje djelovanja televizije i srodnih sredstava tako bi moglo početi ostvarivati nešto što nisu postigle unutarnje proturječnosti kapitalizma — dezintegraciju sistema. da poznaje sebe (ili. a isto tako i njegove aspiracije i bojazni. . Ostvarenje autonomije traži takve uslove u kojima oživljuju potisnute dimenzije iskustva. š t o ove posta­ ju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca. Riječi i rečenice koje bi formirao mogle bi ispasti sasvim drugačije. Dok ljudi mogu podržavati kontinuirano stvaranje nuklearnih oružja. radioaktivnih padavina i problematične hrane. oni ne mogu (baš zbog istog tog razloga!) tolerirati lišavanje od tak­ ve razonode i obrazovanja koja ih osposobljuje za reproduciranje uređaja za odbranu i ili uništenje. Ne radi se ni ο problemima psihologije ni estetike.

Na tehničkim i političkim osnovama stapaju se pret­ hodno antagonistične domene — magije i znanosti. već um u stvarnosti koja opravdava sve i razrje­ šava od svega. g. ra­ ketama i projektilima. higijenskim i s gredicama cvijeća. društvo prisiljava imaginaciju da se potvrdi na novim osnovama na kojima se tvorevine mašte prevode u povijesne mogućnosti i projekte. čini se. kako rata tako i mira gube svoj katastrofički karakter. centar civilne za­ štite izlaže »luksuzno sklonište od radioaktivnih padavina«. 1960. To je okvir u kome se zbivaju velika ljudska ostvarenja znanosti. To je instrument koji je. moć imaginacije u manipuliranju riječima. da se iluzija pretvori u zbilju i fikcija u istinu potvrđuju razmjere u kojima je imaginacija postala instrumenat progresa. Novembar 11. tehnologije. medi­ cine. Kad postojeće društvo sređuje svu normalnu komunikaciju tako što je pre­ ma svojim zahtjevima uvažava ili ne uvažava. Lexington Ave i Fifty fifth Sreet. zgodnim elektronskim poduzećima. U kontrastu spram fantastičnih i suludih aspekata racionalnosti ovoga društva. izloženo u New York City Civil Defense Headquarters. jedino me­ dij abnormalne komunikacije putem fikcije. njegova stvarna povijest je napisana u komadu Rolfa Hochhuta Der Stellvertreter. Tehnološki proces je praćen sve većom racionalizacijom i čak realizacijom imaginarnog. Stvaran profil našeg vremena se pokazuje u romanima Samuela Becketta. u otrovnom plinu koji zaista ne šteti ljudima. poput drugih instrumenata u postojećem društvu. konstantno zloupotrebljavan. čak dokidajući romantički raspon imagi­ nacije. tad vrijednosti­ ma. čistim. b) da su znak ljudskog umijeća i moći koja prelazi tradicionalne granice imaginacije. osim grijeha protivljenja njezinu duhu. Auschwitz je i nadalje prisutan — ne u memoriji. sa sagovima od zida do zida (»mekim«). Estetska dimezija još uvijek zadržava slobodu izraza. života i smrti. Reducirajući. jedino obećanje u opasnosti jesu napori da se spase i poboljša život. radosti i mizerije. Kad je bila odvojena od sfere materijalne proizvodnje i materijalnih po1 ) P r e m a T h e N e w Y o r k T i m e s .ŠANSE ALTERANTIVA 229 10. domena ira­ cionalnog postaje obitavalište zbiljski racionalnog — ideja koje bi mogle »proizvesti umjetnost života«. Tu više ne govori imaginacija. ZAKLJUČAK Rast jednodimenzionalnog društva mijenja odnos izme­ đu racionalnog i iracionalnog. Ima­ ginacija abdicira pred ovom stvarnosšću. preostaje.To što užas ovakvih ostvarenja ne prodire do svijesti i što je prihva­ ćen bez otpora treba pripisati tome da su ta postignuća a) savršeno racionalna s pretpostavki postojećeg. Bestidno stapanje estetskog i realiteta opovrgava filo­ zofije koje suprotstavljaju »poetsku« imaginaciju znanstve­ nom i empirijskom umu. daleko premašuje Alisu u Zemlji čuda. dubokim naslonja­ čima. Hotimična igra s fantastičnim mo­ gućnostima. Njihovo javljanje u svako­ dnevnom životu ljudi ne spada više u iracionalne snage — njihove moderne inkarnacije su predmet i elementi tehno­ loške dominacije. koje su tuđe tim zahtjevima. Dajući tempo i stil po­ litike. televizijom i Scrabbleom — »projektirano kao kombi­ nacija obiteljske sobe za vrijeme mira (sic!) i obiteljskog 1 skloništa od radioaktivnih padavina ako bi izbio rat« ). preokreta­ nju smisla u besmisao i besmisla u smisao.. koja omogućuje pis­ cu i umjetniku da nazove stvari njihovim imenima — da imenuje ono što je inače neizrecivo. laboratoriji postaju »industrijski parkovi« u ugodnoj okolini. Ar­ hetipovi kako strave tako i radosti. da se eksperimentira s ljudima i stvarima. . koja ju dostiže i prestiže. Prevođenje će biti tako loše i tako iskrivljeno kao što je i društvo koje ga preduzima. contra naturam. »labirintskom suterenu ispod restora­ na«. Ljepota kao visoko klasificirana nu­ klearna tvornica razotkriva svoj teror. sposobnost da se djeluje mirne savjesti. već u čovjekovim ostvarenjima — svemirskim letovima. u tajnosti u kojoj svi uzimamo učešća.

određene. On isto tako reducira rascjep između imaginacije i uma. Već je odavno prepoznat znanstveni. imaginacija je bila puka igra. na autoritarnu i demokratsku. no čini se da pojam novih društvenih institucija ne predstavlja najveće teškoće u pokušaju da se odgovori na to pitanje. postaje terapeutička snaga. Takav preokret nije pitanje psihologije ili etike. Presses Universitaires. To ni u kom slučaju ne može biti imaginacija onih koji su opsjednuti zamislima dominaci­ je smrti. g. bila bi to regresija »da se dadu imaginaciji sva sred­ stva izražavanja«. Praksa je to čovjeka. Racionalna je ona imaginacija koja može postati a priori rekonstrukcije i preusmjerenja proizvodnog aparata prema pacificiranoj egzisten­ ciji. tu shvaćena imaginacija biva preusmjera­ vana. Danas opozicija centralnom planiranju u ime liberal­ ne demokracije. to je ona inkompatibilna s predominancijom posebnih interesa koji koče postizanje tog cilja. Tad se čovjek može nadati da će usrećiti fantaziju.230 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E SANSE ALTERNATIVA 231 treba. Kvalitativna promjena je uslovljena planiranjem u korist cjeline protiv partikularnih interesa. održa­ vane i mijenjane bazične društvene institucije. skicira slijedeće perspektive: »Cjelokupna materija psihoanalize nam može pomoći da se izliječimo od naših tvorevina imaginacije ili. nevažeća u domeni nu­ žnosti. on ulaže u tvorevine mašte svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. Omogućiti imaginaciji da bude srećna. Opsjednuti smo tvorevinama naše imaginacije. centraliziranu i liberalnu upravu. a pripadna samo fantastičkoj logici i fantastičkoj istini.. sva igra imaginacije igranje tehničkim mogućnostima koje mogu biti potvrđene kao mogućnosti realizacije? Romantička ideja ο »znanosti imaginacije« poprima. Oslobođenje imaginacije tako da joj mogu biti data sva njezina sredstva izražavanja pretpostavlja potiskivanje mno­ go toga što je sad slobodno i što perpetuira represivno dru­ štvo. u normalnoj aktivnosti sna. Pa­ ris. već po­ litike u onom smislu u kome taj termin upotrebljavamo ov­ dje od početka: prakse kojom su razvijene. L e M a t é r i a l i s m e r a t i o n n e l . Osakaćeni ljudi (osakaćeni također u svo­ joj sposobnosti imaginacije) organizirali bi i uništili čak više 2 ) Gaston Bacherald. sve više empirijski aspekat. 18. koja je u stvarnosti negirana. ne pjes­ nik. u najma­ nju ruku. dozvoliti joj svu nje­ zinu bujnost. nego što im je to sad dozvoljeno da čine. već slobodan za­ mah njezinih najrepresivnijih tendencija. znači. Tako opet ne može­ mo zaobići pitanje: kako može čovjek kojim se upravlja — koji od svog osakaćenja čini svoje vlastite slobode i zado­ voljenje. dopustiti joj njezinu stvarnu funkciju kao psihičkom impulsu i snazi. 1953. i znala je konsekvencije. u hipotezama i eksperimentima prirodnih znanosti. služi re­ presivnim interesima kao ideološko uporište. Ove dvije antagonističke sposobnosti postaju međuovisne na zajedničkoj osnovi. racionalni karak­ ter imaginacije u matematici. Psihoanaliza je to dobro znala. Tako se institucije unutar kojih se može sagledati pa­ cifikacija ne daju svrstati unutar tradicionalne klasifikaci­ je. Nije li s obzirom na sposobnosti razvijene industrijske civilizacije. No. prema životu bez straha. zapravo. ipak. da će joj mirne savjesti dozvoliti sva sredstva izražavanja. Kad tehnički progres dokida to odvajanje. one nas muče. Takvo opuštanje bi bilo neobuzdan užas — ne katastrofa kulture. Postizanje au­ tentičnog samoodređenja čovjeka ovisi ο efikasnoj društvenoj . da ograničimo opsesiju tih tvorevina. koja je teorijski bazirana na prihvaćanju specifičnog racionaliteta iracionalnog. Sama postojeća društva mijenjaju ili su već izmijenila bazične institucije u smjeru porasta pla­ niranja. kakogod da je on organiziran. pa slobodno i racionalno društvo mo­ že nastati samo na toj bazi. Učenjak. str. te ih tako ekstenzivirano reproducira — osloboditi sebe kako od sebe samog tako i od svojih gospodara? Kako se može uopće zamisliti da se zatvoreni krug dade razbiti? Paradoksno je. Kako je razvoj i iskorištavanje svih raspoloživih sred­ stava za univerzalno zadovoljenje vitalnih potreba pretpostav­ ka pacifikacije. on reducira slobodnu sposobnost duha. sve materijalne slike što nastaju u prirodnim snovima. On je isto tako sadržan u psihoanalizi. izglede.«2) Imaginacija nije ostala imuna spram procesa reifikacije. ta terapeutička snaga može ići mnogo dalje od liječenja neuroza. Pa.

Dijalektička teorija nije opovrgnuta. Dijalektički pojam izražava svoju vlastitu bespomoć­ nost kako u teoriji tako u empiriji. njihova realizacija može biti samo u praksi koja odgovara teoriji. bez prakse koja bi te objekte pokrenula u novom smjeru. No. činjenice i alternative su prisutne poput fragmena­ ta koji nisu povezani. s jedne strane. a današnja praksa ne daje takav odaziv. transformiranje dokolice u slobodno vrijeme. Samoodređenje u proizvodnji i distribuciji vitalnih potrošnih dobara bilo bi suvišno. jedino mjerilo i usmjeritelj. Sve one ukazuju na povijesnu alternativu: planirano iskorištava­ nje sredstava za zadovoljenje vitalnih potreba uz minimum rada. No. no ona ne može pružiti izbavljenje. alternative se uvijek javljaju kao utopijske. Ovi nabrojeni aspekti u postojećem se također suprotstavljaju ideji da bi uspostavljanje »kontrole odozdo« nad proizvodnim procesom značilo zbivanje kvalitativne promjene. Konfrontirane sa sve­ prisutnom efikasnošću danog sistema. U svakom slučaju. dehumanizacija. Ono tad može postati efikasno u navlastito svojoj domeni — u odlukama koje involviraju proizvodnju i distribuciju ekonomskog viška te u individual­ nom egzistiranju. Dru­ gim riječima. a s njima nužnost promjene.232 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 233 kontroli nad proizvodnjom i distribucijom potrepština (na osnovu zadobivene razine materijalne i intelektualne kul­ ture). konstantna prijet­ nja rata. Moć i efikasnost ovog sistema. čak nu­ žnost. Ne može biti pozitivna. i kao istinski tehnički doprinosi redukciji fizičkog i mentalnog iscrpljivanja. čak produktivna suprotnost jer s rastom pokorenja prirode raste i pokoravanje čovjeka od strane čov­ jeka. svijest ο zlu neće biti . aspiracije s realitetom isprečuju se nastajanju novog povijes­ nog subjekta. Tehnološki racionalitet. a u njoj proturječnosti ne eksplodiraju sa­ me od sebe. Pa ipak. suvišnost i restrikcije produktiv­ nosti. poimaju­ ći činjenice. i nje­ zinih dostignuća koja omogućavaju samoodređenje i pacifi­ kaciju. kombiniranje centraliziranog autori­ teta i direktne demokracije može beskrajno varirati u odnosu na stupanj razvoja. pacifika­ ciju borbe za opstanak. misli s zahtijevanim ponašanjem. Radi se ο slobodi misli u jednom jedinom smi­ slu slobode misli u upravljanom svijetu — kao svijesti ο represivnoj produktivnosti i kao apsolutnoj potrebi da se uči­ ni proboj iz danog totaliteta. tamo gdje radnička klasa postaje potporanj postojećeg načina života njihovo promica­ nje u kontroliranje procesa prolongiralo bi isti taj način u različitoj postavi. indoktriniran ja i manipuliranja. dijalektički pojam ih transcendira. baš ta apsolutna potreba nije predominantna tamo gdje bi mogla postati pokretačka snaga povijesne prakse. Zacijelo. Bez te materijalne snage čak i najizoštrenija svijest osta­ je nemoćna. intenzivirana eksploatacija. Na današnjem stupnju razvoja razvijenog industrijskog društva i materijalni sistem i sistem kulture niječu taj zaht­ jev. Ova ideja je vrijedila i još uvijek vrijedi tamo gdje su radnici bili. Ma kako da postane očita suprotnost između beneficijalne dominacije. Pokoravanje smanjuje slobodu koja je nužno a priori oslobađanja. Uvid u nužnost. čovjekova stvarnost je u njegovoj povijesti. poput svijeta nijemih objekata bez subjekta. jest tu. prisutne su sve činjenice koje potvrđuju kri­ tičku teoriju ovog društva i njegova fatalnog razvitka: sve veća iracionalnost cjeline. On određuje povijesne mogućnosti. odnonso gdje su još uvijek živa negacija i optužba postojećeg društva. društvo bi bilo racionalno i slobodno ukoliko je organizirano. s druge strane — lako se može desiti da to i nadaije ostane podešljiva. Samoodređenje će biti zbiljsko srazmjerno tome koliko su se mase raščinile u individuume oslobođe­ ne od sve propagande. U toj sferi je cen­ tralizirana kontrola racionalna ako uspostavlja preduslove za smisleno samoodređenje. oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja. spo­ sobne da znaju i shvate činjenice i procjene alternative. To je tehnički posao. uvid u nužnost nije nikad dostatan za zahvat mogućih alternativa. Ma koliko da se jasno očituje iracionalni karakter cje­ line. potreba za agresivnom ekspanzijom. potpuno asimilira­ nje duha s činjenicom. smjera danog toka. Baš to je znak njegove istinitosti. No. u planiranju i razvoju raspoloživih sredstava za sve. održavano i reproducirano bitno drugačijim povijesnim subjektom. No. efektivan činilac kvalitativne promje­ ne.

pojava mudrosti nas užasava. pa proces reali­ zacije upliviše ne samo na sredstva već i na sam cilj. čak i opasnim jer oni gaje iluziju ο narodnom suve­ renitetu. dokidajući postojeće — smetnje napretku. sje­ dinjenje suprotnosti u medijumu tehnološkog racionaliteta mora biti pri svoj svojoj stvarnosti iluzorno sjedinjenje koje ne eliminira ni suprotnost između rasta produktivnosti i nje­ zine represivne upotrebe. kritika društva bi još uvijek bila smi.i slena i valjana. njezina negacija postaje čista forma negacije. niti vitalnu potrebu da se razriješi ova suprotnost.« 3 ) No. To je bila empirijska osnova nastanka teorije. Re­ ducirani smo na takvu otvorenost koja više ne tolerira kompliciranost. koje dokidaju njihov oslobodilački potencijal. U toj iluziji je i nešto istine: »narod«. Totalitarne tendencije jednodimenzionalnog društva čine neefikasnim tradicionalne puteve i sredstva — možda. I obratno. P a r i s . Zaključak? »Oslobođenje inherentnih mogućnosti« ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj . Sputane mogućnosti razvijenog industrijskog društva su: razvoj proizvodnih snaga na sve široj osnovi. 1958. ljudi. koja. Zbio se prelom. . Na svom najrazvijenijem stupnju dominacija funkcio­ nira kao administracija. Sve je tad reducirano na apstraktan za­ htjev za ukidanje dominacije — jedini istinski revolucionaran imperativ. promijenio je svoju poziciju. prije nego u redistribuciji bogatstva i izjednačenju klasa. No. tad još uvijek mora postojati konkretna osno­ va odbijanja. 2. Upra­ vo je zbog toga nužno odbijanje. 3 ) »Le Refus« u Le 14 J u i l l e t. podlije­ že obmanama krivo postavljene konkretnosti i tako odigrava ideologijsku ulogu dok proklamira eliminiranje vrijednosnih sudova? Ili. a iz nje je proizašla ideja oslobođenja inherentnih mogućnosti — razvoja intelektualne i materijalne produktivnosti. Iz istog razloga. Riječima Maurica Blanchota: »Ono što odbijamo nije bez vrijednosti i značaja. proširenje pokorenja prirode. kreiranje novih potreba i sposobnosti. nova stratifikaciona karakteri­ stika razvijenog industrijskog društva. dijalektički pojmovi još jedanput potvrđuju svoju istinitost time što shvaćaju svoju vlastitu situaciju kao situaciju društva koje analiziraju? Odgovor se i sam nadaje ako se ima u vidu kritička teorija s obzirom na njezinu naj­ veću slabost — da nije kadra demonstrirati oslobodilačke ten­ dencije unutar postojećeg društva. ali bi bila nesposobna da prevede svoj smisao u određenja povijesne prakse. sposobnosti i po­ treba. razvoja koji je inače iskrivljen i blokiran. Tu je. Instru. n o . To je čista forma dominacije. a opravdanja za suglašavanje i pomirenje neće više biti uzeta u obzir. u najrazvijenijim područjima masov­ ne kozumcije život kojim se tako upravlja postaje dobar život cjeline pa se suprotnosti ujedinjuju u njegovu obranu. postao je ferment društvene kohezije. pak. ako je apstraktni karakter odbijanja rezultat total­ ne reifikacije. I bez demon­ striranja takvih snaga. No. borba za rješenje suprotnosti je prerasla tradici­ onalne forme. Ne prihvaćamo više razlog. Kako je efikasno odbijana od strane postojećeg sistema. oslobo­ đena teorijskog usmjeravanja (osim u metodologiji). Octobre. ranije ferment društvene promjene.234 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 235 dostatni čak ni u stadiju kad kompletiranje znanosti i nivo produktivnosti eliminiraju utopijske konture alternative — kad je postojeći realitet utopijski više nego njegova suprot­ nost. inače je reifikacija iluzija.. ova negacija se javlja u politički impotentnoj formi »apsolutnog odbijanja« koje se čini to nerazumnije što po­ stojeći sistem više razvija svoju produktivnost i što više ubla­ žuje životne tegobe. U vrijeme svog nastanka kritička teorija društva bila je suočena s prisutnošću stvarnih snaga (objektivnih i sub­ jektivnih) u postojećem društvu koje su se kretale (ili su mogle biti tako usmjerene) prema racionalnijim i slobodni­ jim institucijama. menti produktivnosti i progresa organizirani u totalitaran si­ stem determiniraju ne samo aktualno već i moguće iskoriš­ tavanje. ove mogućnosti se postepeno realiziraju putem sredstava i institucija .. Znači li to da kritička teorija društva abdicira i pre­ pušta polje djelovanja empirijskoj sociologiji. događaj koji bi uvažio postignuća industrijske civilizacije.

nenaoružani i bez zaštite. čak smrt. nezaposlenih i nezapošljivih. zatvor. nada nam je dana. ka­ menice i bombe. Njihovo suprotstavljanje udara na sistem izvana i zato nije podvrgnuto devijaciji od strane sistema. Oni egzis­ tiraju izvan demokratskog procesa. ona ostaje negativna. ono je elementarna snaga koja ruši pravila igre i u tom rušenju je razotkriva kao igru trikova. Kritička teorija društva ne raspo­ laže pojmovima koji bi mogli premostiti jaz između sadašnjeg i njegove budućnosti. Kad se sakupe i izlaze na ulice. šansa je da bi se u tom periodu ponovo mogli sresti povijesni ekstremi: najrazvi­ jenija svijest ο humanitetu i njegova naj eksploatirani ja sna­ ga. POGOVOR . opet je sablast tu. čak i ako njihova svijest to nije. ne posjedujući obećanja i ne pokazu­ jući uspjeh. Doduše. Samo radi onih bez nade. a oružane snage toga društva dovoljno uvježbane i ekipirane da bi se osjećale ugroženim. unu­ tar i izvan granica razvijenih društava. drugi period barbarizma bi lako mogao biti kontinuirano carstvo same civilizacije. činjenica da oni počinju odbijati da sudje­ luju u toj igri mogla bi označiti početak kraja jednog doba. Ekonomske i tehničke sposobnosti postojećeg društva su suviše velike da bi dopustile zadovoljenje i koncesije onom koji je gori od psa. koncentracioni logori. Nji­ hova snaga je s onu stranu političke demonstracije za žrtve zakona i poretka. Ništa ne ukazuje da će to biti dobar kraj. To nije ništa do li šansa.236 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Doduše. ispod površine konzervativne baze naroda je supstrat odbačenih i autsajdera. da traže svoja ele­ mentarna građanska prava. Tako ona hoće da ostane lojalna prema onima koji su. Olako data historijska paralela s barbarima koji ugrožavaju carstvo civilizacije pre­ judicira ishod. Na početku fašističke ere Walter Benjamin je napisao: Nur um der Hoffnungslosen willen ist uns die Hoffnung gegeben. eksploatiranih i progonjenih drugačije rase i boje. No. bez nade. Otud je njihova opozicija revolucionarna. njihov život je najrealnija i najneposrednija potreba za dokrajčenjem nesnosnih uslova i institucija. oni znaju da ih čekaju psi. dali i daju svoj život Velikom Odbijanju.

nego ga nivelira na dane tokove porasta ži­ votnog standarda. u slučaju dekolonijaniziranih zemalja. ugroženo je razumi­ jevanje epohalnog obrata koji revolucija treba privesti. smanjenje disproporcija u korištenju dru­ štvenog bogatstva. u frapantnoj disproporciji njegova no­ minalna proširenost i stvarno razumijevanje. demokratizaciju u političkom životu. U ovom spletu korije­ ni se i široko rasprostranjena nekritična upotreba pojma »socijalizam«. Historija mark- . u neodre­ đenoj prosječnosti. koja ne uzima u obzir njegovu visoku idej­ nu pretenziju. a ozbiljiti socijalizam i komunizam kao njezine faze. i na puki kurs ka industrijalizaciji pod kontrolom države uz restrikcije privatnog poduzimanja.îiJ ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE Da li je utemeljena Marcuseova konstatacija da ima­ nentnim revolucionarnim zbivanjim nema mjesta u suvreme­ nom svijetu i da postojeća konstelacija snaga ne dozvoljava svjetlije perspektive — konstatacija koja je zaključak analiza poduzetih u ovoj knjizi? Neke od kritika — izrečene kako na Istoku tako na Zapadu — insistiraju na neopravdanosti tih Marcuseovih pesimističkih dijagnoza. grananje i kompletiranje postojećeg — tehnički progres. nedostaje ipak razumijevanje njegova te­ meljnog usmjerenja na destrukciju čitavog sklopa društva koji je i danas još svugdje na djelu. progres u društvenoj i političkoj organizaciji — što bi sve trebalo da znači povijesni napredak. a ponekad. naziva »vijekom socijalizma«. Ako se opseg značenja i suzi na one pokrete koji se izrično pozi­ vaju na Marxa. Iz odlučujuće upućenosti Marxova nauka na prelom povijesnih svjetova proizlazi da su. više od nauka bilo ko­ jeg drugog mislioca. Stoga se XX vijek često. Većina kritika izražava opće raspoloženje našeg doba: samouvjerenost u napredak.

(Dalje u tekstu označeno s Ν. koji slijedi iz konsekventnosti i radikalnosti kritike. Sozialforschung« surađuje od 1933. izd. vidi revolucionarnu antropologijsku i historijsku usmjere­ nost Marxove misli. 1 ) H e r b e r t M a r c u s e j e rođen 1898. a zatim svaku povijesnu dimen­ ziju uopće omogućavajuće povijesnosti. g. 1955. No. konsolidiranje postojećeg svije­ ta. Mnoge od rasprava 30-tih godina. Reason and Revolution. str. studirao u Freiburgu i Berlinu. W. » . tj. Njemačkoj. Marcuse emigrira iz Njemačke skla­ pajući se pred nacionalsocijalizmom. 1941. I Marcuse u Marxovoj kritici kako političke ekonomije tako i filozofije. A filozofija iskazu2 ) u »Die Gesellschaft«. 1966. g. Sto­ ga će biti potrebno da najprije prikažemo u kakvoj smisle­ noj vezi Marcuse prihvaća Marxov nauk kao supoziciju po­ vijesne angažiranosti Kritičke teorije društva. Implicitno prelaženje preko pozicije Kritičke teorije do­ diruje — preko fundamenata socijalno-ekonomske dimenzi­ je — podrijetlo konkretne povijesne cjeline. 141. g. s jednim paradoksom: ono van tematsko u ovoj Marcuseovoj knjizi nosi sve analize. Klostermann Verlag. Press. a time i to da li je zaista povijesno djelotvoran Marxov nauk kako je zastup­ ljen u Marcuseovoj misli. Proboj prospektivno otvara krug pitanja koji je Marcuse naznačio. I i II. Imamo posla. Od dostatne utemeljenosti tih tendencija u onom što zbivanje svijeta čini povijesnim. među­ tim. 1965. »Die Gesellschaft«. Od 1934.). Tako nije mogao biti zadovoljen po­ stulat produbljivanja Marxove misli u pravcu ponajprije. . Napisao je knjige: Hegels Ontolo­ gie. budući da su tzv. valja odmah naglasiti da postavke izložene u ovoj knjizi sadržajno nadmašuju Kritičku teoriju društva. 1932. a rasprave publicira od 1936. R. Soviet Marxism. . S obzirom da proizlazi iz povijesne usmje­ renosti. Columbia Univ. manje razvijena područja na putu u razvijeno in­ dustrijsko društvo).: » N e u e Q u e l l e n zur Grundlegung des Historischen Materialis­ m u s « .. 1932. u časopisima »Phi­ losophische Hefte«. g. ali ne i obradio i promislio: bitno svjetovno-povijesne pretpostavke suvremenosti — olako prezentirane redukcijom na »induistrial society«. Marcuse je jedan od najeminentnijih mislilaca u XX sto­ ljeću koji. u postulatu destrukcije »građanskog dru­ štva«. kojih je tematika Marxova misao i povijest.. Horkheimera i T. kritičko-onologijski utemeljene. živi u SAD. te na njegovu tragu nastoje misliti pre­ lom povijesnih svijetova 1 )· Knjizi koju sad pružamo našem čitaocu u osnovi je razmatranje suvremenog društva pod vidom povijesne kon­ kretnosti kao centralne Marcuseove misli. Beacon Press (Um i revolucija.. tematiziranje suvremenog industrijskog društva pri­ kladno je da pokaže da li je Marcuseovo misaono stanovi­ šte dovoljno za poimanje biti vremena. god. dotak­ nuo. Njegovo ime se često vezuje uz M. 1964. u daljem razvijanju temeljnog smisla samog nauka. oživljavajući naspram revizije izvornog Marxa. orijentacija izražena kao Kritička teorija društva. U dosadašnjem Marcuseovom opusu dominira.240 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E 241 sizma je u znaku revizionizma — izigravanja onog što Marxovu misao pronosi transepohalnim putem na račun onog što znači tek dovršavanje. za koju je novi Predgovor »Bilješka ο dijalektici« napisao I960. (Eros i civilizacija.. Veselin Masleša. koja bi tre­ balo da iskazuje temeljna obilježja industrijski visoko raz­ vijenog društva (a time i suvremenog svijeta uopće. koja sadržava upu­ ćenost na Marxov nauk i određuje tendencije njegova pro­ dubljivanja. g. Sozialpolitik«. u njegovim interpretacijskim apostrofiranjima Marxovih bitnih uvida i postavki. . g.. Q. Svoje prve rasprave. raz­ vijaju njegov nauk. dakle.. g. Press. Naprijed 1965. Beacon Press. g. g. Eros and Civilisation.). u Berlinu. 1958. U »Zeitschrift f. 2 ) . u kraj­ njem smislu nije znanost ο čovjeku. Bd. publicira u periodu 1928—33. ovisit će i doseg ove orijentacije u Marxovu nauku. publicirao je u ediciji S u h r k a m p pod naslovom Kultur und Gesellschaft. I. dakle. Profesor je najprije na Brandise University. One dimen­ sional Man. U posljednje vrijeme je vrlo aktivan u S. One ipak implicitno smjeraju na povijesnu konstituciju suv­ remenog svijeta u njegovoj cjelini i njegovoj individualno­ sti. . utemeljene sve njegove postavke.) . »Archiv für Sozialwissenschaft u. uz neke novije. nego ο nečovjeku i ne­ čovječnom svijetu stvari i roba . god. Adorna na osnovu višegodišnjeg zajedničkog r a d a te umnogome zajedničku misaonu orijentaciju: »Kritičku teoriju društva«. a odnedavno na University of Ca­ lifornia. g. Građanska nacionalna ekonomija nema u vidu bit čovjeka i njegovu povijest. od približa­ vanja samoj povijesnosti. Oxford Univ.

ispostavljen u svojoj biti. 640). und k. Objekat rada je već rezultat rada prošlih generaci­ ja. 155). obrađivati. Kultura. Dodatak.« izd. koju reproducira. Očitovanjem svoje biti. vječita prirodna nužnost da se posreduje razmjena materije između čovjeka i prirode. U toku je. zat­ voren u sebe. Marx: »Kapital I.proizvoditi')« (N. K. No. konkretan svijet — svijet je spe­ cifičan i neponovljiv. čovjekovim odnošenjem. str. str. Van tog odnosa on je »o sebi«. Encyclopédie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse. T. 4 . 13 (dalje u tekstu označeno s Grund.) š t o je. u : U e b e r d i e p h i l o s o p h i s c h e n G r u n d l a g e n d e s W i r t s c h a f t s w i s s e n s c h a f t l i c h e n A r b e i t s b e g r i f f s. Ranije. T. izvesti. 69 Bd. g. 137. 1933. koje bivaju pro­ izvedene.) 3 prevladati njegovu neposrednu predmetnu određenost. U Marcu­ sea cit. str. »izraditi ga. Svojom »ljudskom prirodom« je čovjek u jedinstvu s pri­ rodom — iz krila koje pro-izvodi. str. 1947. U tom smislu kasnije Marxovo određenje rada kao posredovanja čovjeka i prirode sadrži kvintesenciju svih njegovih uvida u fenomen rada: »Rad je kao tvorac upotrebnih vrijednosti. k r i t i s c h e T h e o r i e « . tako da je priroda uvijek već ljudska priroda.4) Pojam rada u Marxa upućuje na ontologijske implika­ cije: rad je »priroda« (bit) jednog odlikovanog bića — čov­ jeka. Predmetni svijet opstoji. 147). kao u čitavoj novijoj filozofiji »pravi bitak«. Da­ kle. da­ kle. Gesellschaft Ι): Η. već u sebi nosi revolucionarnu praksu«. VI/1937 (također u Kultur u. pred­ metni svijet je zbilja čovjeka — čovjek jest time što sebe ozbiljuje u predmetu rada. »ispostavlja« je. ) Hegel. sačinjavati ga. g.« (N. kao koristan rad uslov čovjekove egzistencije. umnost ispostavljena apsolutnim znanjem i kao apsolutno znanje ostaje pri »razjašnjenju nužnosti u slobodu« 3 ). povijestan jer je proizveden radom. da nije ograničen jednokratnim neposrednim odnosom. (Dalje u tekstu ozna­ čeno s Ph. Radom je posredovana priroda »o sebi« i ozbiljen čovjek »o sebi« tako da u predmetu svog ospoljenja jest »za sebe« — »u predmetu rada se slobodno ozbiljuje« (N. Jg.. Politička ekonomija sadržava faktičke zakonitosti. u puninu svojih mogućnosti. 634. kon­ stitutivno je zbivanje zbilje kao njezino »proizvođenje« (Produzieren) u suprotstavljenom materijalu. Obje se jednako radikalno podvrgavaju kritici s obzirom na svoj medij — građansko društvo. koje izvodi prirodu ο sebi u određenost. da je: »Kritika političke ekonomije u sa­ moj sebi filozofijski utemeljena. U tome je »postojanost« (Ständigkeit) rada — po Mar) Usp. Gesellschaft. tj. Kao jedan određen. Ο istovetnosti rada se može govoriti samo u smislu općeg uvjeta svjetovanja svijeta: svijet je ispostavljen i uspostavljen iz prirode radom. dobivena je »apstrakcijom« od faktičnog statusa postvarene predmetnosti (Ph. str. Q. Utoliko je rad uvjet egzistencije svih bića. uslov nezavisan od svih društve­ nih oblika. No. To znači da čovjek može sve mogućno­ sti koje leže u »biću ο sebi« spoznati i zahvatiti. smatrao je Marcuse. smjerajući na istovetnost uma i zbilje nemoguću u »danoj diobi rada«. Q. Marcuse tada ispostavio kao bit čovjeka i njegovo po­ vijesno ozbiljenje? Temeljnim smatra Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće«: bit čovjeka je u njegovu odnosu spram »općenite biti bića«. k. kao što. u. str. u kome je uko­ rijenjeno razdvajanje »egzistencije« i »esencije«. nego može biće. promijeniti. bivstvuje čovjek.. fi­ lozofija. znanje je fakticiteta. dalje voditi (. des Arbeits­ begriffs). str. a filozofijska istina. 1932. koja je utemeljuje. u određenost postavljene tek u čovjekovu radu. zbilje — za »umnost« u Hegelovoj filozofiji koja je. s druge strane. na istom mjestu: »Ekonomija i politika su postale ekonomsko-politička baza teorije revolucije na teme­ lju potpuno određene filozofijske interpretacije biti čovjeka i njegova povijesna ozbiljenja. I još. i Kultur u. Marcuse: » P h i l o ­ s o p h i e u. dakle ljudski život«. Sozialforschung«. Usp. Sozialpolitik. Sozialwissenschaft u.§ 158. politi­ čka ekonomija i filozofija za Marxa nipošto nisu spoznaje istog reda. u »Zeitschrift f. Ar­ chiv f. ospoljenjem svojih suštinskih snaga. shodno tadanjoj postavci problema. prema njegovoj vlastitoj inherentnoj mjeri.242 ČOVJEK JEDNE DIMEN2IJE ZATVORENI S V I J E T BADA I Š A N S E KBVOLUCIJK 243 je bit čovjeka kao »slobodnog subjekta« u izvršavanju (Leis­ tung) istine. Q.. II. 9. to je za Marcusea jedna od temeljnih uporišnih tačaka u interpretaciji i razvijanju Marxove misli.

jednoznačno suprostavljajući obima »otuđeni rad«. klasa tako da slučajna pripadnost porobljenoj klasi unapri. pa je odsutno ozbiljenje biti čovjeka: smisleno djelovanje iz cjeline tubitaka čovjeka. kako smo ukazali. Mar­ cuse otuđenost rada sabire u slijedeća određenja: 1.244 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I S A N S B R E V O L U C I J E 245 cuseu jedno od bitnih određenja rada u ontologijskom nje­ govu određenju. koji izražava politička ekono­ mija. bogata mnogostranost predmeta biva reducirana na stvar. Osamostaljuje se i postvaruje produkt rada koji se r odvaja od radnika. nego je. Čovjekova životna djelatnost stoji u službi vlasništva. »Taj uvid unaprijed osuđuje svaku puku ekonomsku i političku reformu na neuspjeh. dakle. da bi mogao ozbiljiti svoju bit. str. koja se sa svojom egzistencijom neposredno stapa«. des Arbeitsbegriffs. str. ono na što ona zapravo smje­ ra — prevladavanje »građanskog društva« — ostvarljivo je samo kao totalna revolucija. des Arbeitsbegriffs. Q. isto ta­ ko kao što je iz tog svijeta preuzeto u obrađivanje.općem' događanju. (Grund. sadržane u biti čovjeka: »čovjekov bitak je uvijek više od njegova danog tubitka (Dasein) — on nadilazi svaku moguću situaciju i upravo zato stoji spram nje u nedokidivoj diskrepanciji: diskrepanciji koja zahtije­ va trajan rad na njenom prevladavanju. pro-izvođenje iz krila pri­ rode. na djelu »nebit« čovjeka? U ranim svojim studijama u intepretaciji Marxovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa i 5 ) Radi terminologijske jasnoće napominjemo da je Marcuse u povijesnotvornom značenju upotrebljavao promiscue izraze »rad« i »pro­ izvodnja«. Kako Marx preduzima kritiku građanskog društva u obzoru biti čovjeka i njene otuđenosti — te je ova ontologijski formulirana kao rascijepljenost »egzistencije« i »esenci­ je«. U sklopu produkcije kapitala. troše­ nje. praksa »ekonomske dimenzije« podređu­ je i slobodnu praksu (sve sfere djelovanja postaju funkcija kapitala). Dvodimenzionalnost rada — nužnost i sloboda. Otuđeni rad nije rad (u punini ontologijskog značenja rada. meta nisu ekonomske ili političke krize.« (Grund. 2. Ono na čemu se radi. došla je ona dotle da u krajnjem smislu više nije rad« (Grund. Naj autentičnija čovjekova potreba je da svijet u ko­ me se zatiče učini svojim i svoje vlastito bivstvovanje punim ljudskim bivstvovanjem: »Čovjek potrebuje .) Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće« uk­ ljučuje i odnošenje spram vlastitog roda. odnosno svojoj funkciji. »Lišena svoje pune zbilje kao praksa. čovjek posreduje svijet u kome se zatiče time što mu vla­ stita egzistencija postaje upitnim predmetom.« ! Programatski zahtjev za ukidanjem privatnog vlasništva uk- . 153). pa se nužno postvaruje i biće samog pro­ izvođača — njegov tubitak postaje njegovoj navlastitoj slo­ bodi uskraćena. involvira povijesnotvornost). Međutim. 27. Predmet se prisvaja kao puko posjedovanje. One interpretacije koje odnos čovjeka spram predmet­ nog svijeta utemeljuju u sferi biotičkih potreba previđaju ontologijske implikacije sadržane u Marxovim tekstovima: povijesni bitak svijeta koji posreduje čovjek svojom biti — radom. tuđa predmetna moć. 47). N. treba mu ospoljenje na predmetima koji su mu pretpostav­ ljeni i suprotstavljeni« (N.proizaći što po svom smislu. 155). — »Pri radu treba nešto . U njemu čovjekova egzistencija nije »sredstvo« ozbiljenja nje­ gove biti. robu — predmet postaje funkcija akumuliranja kapi­ tala. \. umjesto da vlasništvo stoji u službi slobodne životne djelat­ nosti. obrnuto. iako tubitak čov­ jeka nikad ne može počivati u posjedu samoga sebe i svo­ ga svijeta«. Q. str. koje za Marcusea. nego »katastrofa biti čovjeka«. str. 4. Kako je u »fakticitetu«. 3. kako je njegova kritika inspirirana težnjom za oživotvorenjem takve »zajednice« u kojoj bi one bile u jedinstvu — kako joj. 18. str. raz­ dvaja se i u razdvojenosti poklapa s društvenim položajem . u preduzetom pokazivanju ontologijskih temelja rada. zadanošću: on je »dokida« — čini je sredstvom svoje biti (usp.) Tok svijeta u zbivanju rada 5 ) proizlazi iz mogućnosti nadmašivanja zatečenog.totalitet' ljudskih ospoljenja života. bit čovjeka sredstvo njegove pu­ ke egzistencije. nadživljuje pojedini događaj rada. des Arbeitsbegriffs. »Za razliku od ži­ votinje. što se obrađuje biva urađeno u svijet rada.' jed presijeca ljudske mogućnosti. što pripada .

spozna­ ja. tako reći. 158. Th. bitna za filozofiju. und k. spoznaja. und k. tad će um. 638). Afirmativni odnos Kriti­ čke teorije društva spram filozofije proizlazi iz usmjereno­ sti Kritičke teorije na »ozbiljenje« filozofije: filozofija je re­ siduum humanuma u otuđenom svijetu. sloboda. und k. kako filozofija živi u otuđenju i od otuđenja.) Kritička teorija je kritika političke ekonomije. Oni će međusobno imati isto toliko zajedničkog koliko i asocijacija slobodnih ljudi s konkurentskim društvom proiz­ vođača roba«. Th. kad se pozivamo na »zakonitosti« političke ekonomije. N. nego obrnuto: opće potrebe čovjeka ο procesu rada. sreća biti nešto potpuno druga­ čije. ostaje unutar filozofijske tradicije time što pomiruje suprotnosti u umskoj spoznaji. Persistiranje društva kao sile nad individuumom. ne činimo to radi »filo­ zofijskog« raščljanjivanja ekonomskih pojmova (usp. koja iskazuje zbivanje čov­ jeka zajedno sa zbivanjem svijeta i svijeta zajedno s čov­ jekom. Marcuse smatra da je sloboda iskazana filozofijom ap­ straktna sloboda te da ta neprilika »dolazi. da »neobuzdana privredna sfera gospodari svim ljudskim odnosima. . . b) u sklopu otuđenja filozofija često uspostavlja kao bit čovjeka ono što nije ovisno ni ο čemu drugom jer jedino tako još je moguće participirati na autentičnosti i slobodi. moraliteta. 643. oko destrukcije građanskog dru­ štva. prevladavanje otuđenja ne može se poistovetiti s ozbiljenjem vrednota filozofije. str. sreća od isprva apstraktnih pojmova postanu zbilja. ona se oštro distancira od svake sociologije koja računa s datostima. str. str. »Sociologija se bavi samo uvjetovanostima i utoliko ne is­ tinom . II Pošto je u radovima svoje rane faze Marxov nauk interpretacijski aktualizirao u njegovoj historijskoj usmjere­ nosti na prevladavanje građanskog društva te ga nastojao samo ontologijski precizirati. — Ph. drugačije usmjerenje ekonomsko-društvenih odnosa. I najistinitija filozofija — Hegelova. 638). da li su u tom interesu očuvane sloboda i sreća masa« (Ph. und k. pa stoga. doduše u duhu »fundamental­ ne ontologije«. pre­ duvjeti su umstvene zbilje — vodećeg principa Kritičke teo­ rije. No. nego samo još umna zbi­ lja sama« (Ph. ostajući ipak u okvirima Marxove misli i smat­ rajući je dostatnom za mišljenje povijesti. otuda tu neistinitost treba prevladati tako­ đer samo van filozofije«.246 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Z A T V O R E N I S V I J E T RADA I Š A N S E REVOLUCIJU 247 ljučuje (ne samo logički nego i izrijekom u Marxa) ukida­ nje otuđenog rada kojeg je privatno vlasništvo samo konsekvencija. koje se nadaje u zbilji same produkcije. 163). Ono što u prošlom znanju plaća danak društve­ noj koordinaciji tako i tako iščezava s društvom kojem je . srećnosti. T. njegovo »ponovno fiksiranje kao apstrakcije nasuprot indivi­ duumu« samo prolongira nepoklapanje života zajednice s pu­ noćom ospoljenja života (usp. 642. čini se.) Građansko društvo je u centru interesa Kritičke teori­ je zbog njezinog nastojanja oko ozbiljenja filozofije u dru­ štvenom realitetu. und k. Kako se Kritička teorija osniva na tendencijama prev­ rata u prezentnom totalitetu građanskog društva. (»Kad um. Odlučno je u tome da proces rada ne odlučuje ο tubitku (Dasein) čovjeka. izva­ na u filozofiju. (Ph. da je također sve neekonomsko sadržano u eko­ nomiji« (Ph. dobive­ na su apstrahiranjem od faktičnog statusa čovjeka u otu­ đenom svijetu i žive u apstraktnoj filozofijskoj sferi biti. Međutim: »Prema kriti­ čkoj teoriji nema više nove teorije. 644). a utopijsko istinski napredan elemenat. str. sloboda. nego da bismo pokazali da je građansko društvo u svom totalitetu određeno ekonomskim odnosima. Imanentna destrukcija gra­ đanskog društva. smatrao pitanje povijesnosti svijeta apsolviranim s ob­ zirom na ontologijsko utemlejenje te je prešao na koncipi­ ranje neposrednijeg sudjelovanja misli na historijskom prev­ ratu sužavajući tematiku svojih spisa na destrukcione ten­ dencije građanskog društva. Ph. str. T. »Kritička teorija društva« iz­ ražava ovaj zaokret. str. »Nije bitno to da je proces rada planski re­ guliran. smjeraju­ ći tako preko (trans) opstojećeg na buduće. nego kakav interes određuje reguliranje. 631). i to u dvostrukom smislu: a) određenja uma. Q. Tradicionalna filozofija je i sa­ ma izraz otuđenja. Marcuse je. str. Th. T. und k. Kritička teorija društva se distancira od filozofije — ne želi biti nova filozofija. duha.

248

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE

249

koordinirano. Ne brine se ο tome Kritička teorija, nego ο tome da se ne izgube istine oko kojih se već trudilo prošlo znanje« (Ph. u. k. Th. str. 643). Temeljne postavke Kritičke teorije društva, kako je ona kao naziv i okvirni program deklarirana u citiranom članku »Philosophie und kritische Theorie«, smisleno nadovezuju na ontologijske implikacije Marxova nauka i na te­ meljni njegov impuls, što je, i jedno i drugo, Marcuse po­ kazao u ranijim spisima nastojeći da misli konkretno povi­ jesno angažirano: već supozicija da se historijsko zbivanje konstituira u biti čovjeka postulira sačinjanje takvih uvje­ ta egzistencije koji bi bili primjereni njegovim »navlastitim mogućnostima«. »Negativno« je u centru interesa Kritičke teorije s obzirom da sadrži takve manifestacije života koje pokazuju da se čovjek ne da svesti na opstojanje u »otuđe­ nom radu«. Ono je toliko akcentuirano radi što potpunijeg prezentiranja otuđene biti čovjekova bića, osakaćen ja raz­ ličitih sfera života i života u cjelini. Kritička teorija je, u perspektivi nadovezivanja na ranije spise, konkretizacija, hi­ storijski aktualan angažman misli u samoosmišljenju »nav­ lastitih mogućnosti«. Međutim, dok su kategorije ranijih Marcuseovih spisa: osmišljenje »navlastitih mogućnosti« i »odnos spram vlastitog roda« u kontekstu ontologijske in­ terpretacije povijesti i dokazivanja ontologijskog aspekta Marxova nauka, u »Kritičkoj teoriji« Marcuse napušta ontologijsku razinu mišljenja. Preispitivanje »navlastitih mogu­ ćnosti« čovjeka nije više u obzoru ontologijske eksplikacije. Kad formulira Kritičku teoriju — ontologijski rezultati ranije faze nekako su sačuvani i ukinuti u novom, »konkretnijem« htijenju. Tematika spisa koji slijede u osnovi je odre­ đena »programom« Kritičke teorije društva, koji implicira da se zadaća misli pred revolucijom iscrpljuje u sabiranju i raščlanjenju onih bitnih manifestacija života koje rebeliraju spram otuđenja. Zadatak se sada sastoji u pokaziva­ nju konkretnih, zbiljom otuđenja već priređenih kriterija koji istinski prevladavaju građansko društvo kao sidrište otuđenja. To je motiv radova kao što su: »Zum Begriff des Wesens« (Zeitschrift für Sozialforschung, 1936. god.), »Ueber den affirmativen Charakter der Kultur« (isti časopis, 1937.

god. — također u Kultur u. Gesellschaft, I ) , »Zur Kritik des Hedonismus« (isti časopis, 1938. god., također u Kultur u. Gesellschaft, I),te u knjizi »Eros i civilizacija« 1955. g. U spomenutom kontekstu su relevantne sfere života: folozofija, »kultura«, te proboji senzualnih težnji za puni­ nom života — življenog, neodgođenog i neukroćenog (hedo­ nistička etika i isticanje reperkusija koje izaziva potiskiva­ nje nagonske sfere, kako je to pokazao S. Freud). Kritička svijest spram opstojećeg sadržana je u filo­ zofijskom pojmu biti (Wesen). Izvorna dinamika iz koje izrasta filozofija, povijesni ciljevi implicirani u kritičkom suprotstavljanju realitetu, ispostavljanje bitnog za razliku od kontingentnog — sve to biva tokom predaje prikri to ta­ ko što pojmovi biti postaju formalnoopći pojmovi struktu­ ra. Za kritičko-etičku motiviranost općeg kao bitnog spram pukog empirijskog pojedinačnog, slučajnog, primjerna je Platonova filozofija. Razlučivanje općeg bitka od mnoštva istovrsnog ujedno je i razlučivanje istinskog od neistinskog, onog što može i treba biti od pukog opstojećeg. »Temeljni smisao Ideje je u άχαθ·6ν u tome što je tako kako prema svojoj vlastitoj mjeri može biti i k tom άχαλθ·όν se biće kreće« (B. des W. str. 3). Po svojoj navlastitosti čov­ jek je umno biće. Platon i Aristotel uviđali su da je navlastitost čovjeka neostvariva za one koji svoj život provode u mukotrpnom radu. Sankcioniranjem položaja robova i sta­ leža koji svoj život provode zbrinjavajući potrebe za održa­ nje vitalne egzistencije unaprijed je odsječena mogućnost ozbiljenja ljudske biti za sve ljude; ono je koncesija danom realitetu. Pa ipak, bit čovjeka ispostavljena je kao ono što po navlastitoj »mjeri« vrste treba biti — po njoj je odmje­ rena autentičnost svakog čovjeka kao čovjeka. » . . . čovjek je u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga ospobile da vodi ,dobar život', tj. život koji je što je više mogu­ će slobodan od mukotrpna rada, zavisnosti i nakaznosti. Po­ stići takav život znači postići .najbolji život': živjeti u skla­ du s biti ljudske prirode«. (Čovjek jedne dimenzije, V pog­ lavlje.) Tako je pojam biti bremenit tensijom fakticiteta i njegove negacije s obzirom na e n o što on po smislu treba biti.

250

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Z A T V O R E N I SVIJET RADA I

SANSE

REVOLUCIJE

251

No, filozofija apelira na ljudski um, a čovjek može participirati na umstvenom neovisno ο slučajnim, za svoju umsku bit nekonstitutivnim prilikama života. Tako je, npr., u Kanta, položaj sluge ili gospodara nebitna oznaka čovje­ ka koja označava njegove slučajne i vanjske prilike. (Usp. B. des W. str. 32.) U Hegela, umskom transcendencijom, ono što izgleda slučajno, nebitno, ne ostaje statično po strani, nego je karika u procesu u kome je ukinut neposredni bi­ tak ispoljenjem svoje biti. Sluga i gospodar su explicite uk­ ljučeni u tu dijalektiku — čak su i posebno apostrofirani — očituju impulse Hegelove filozofije, primljene iz zbilje vre­ mena, kad se ona trudi da uspostavi apsolutno znanje kao jedinstvo subjekta i objekta (Usp. Um i revolucija, str 113. i dalje). No, refleksija, u kojoj je neposrednost ukinuta i us­ postavljena kao posredovana, određenje je bitka samog, na­ ime bitka kao biti. »Nije čovjek onaj koji se sjeća biti, koji zahvaća suprotstavljeno mu biće, dokida njegovu lošu nepo­ srednost i iz spoznaje biti postavlja novo; naprotiv, sve se to u Hegela događa u samom umnom bitku, a čovjek uče­ stvuje u tom procesu samo kao spoznajni subjekt — ukoli­ ko je i sam umni bitak.« (B. des W., str. 22.) Medij filozo­ fije kao filozofije je transcendiranje fakticiteta umskom spoznajom, a ne promjena same stvarnosti. Filozofija živi u otuđenju i od otuđenja — da nema podvojenosti esenci­ je i egzistencije koju ona iskazuje izgubila bi svoj raison d'être. U ime ozbiljenja umskog, a u razlici spram filozofijske tradicije, Kritička teorija ne akcentuira čovjeka kao umno biće nasuprot slučajnim okolnostima života nego čov^ jeka kao »slobodnog i umnog stvaraoca (Schöpfer)« boljeg i srećnijeg života. (Usp. B. des W., str. 33.) I kultura je, posebice građanska umjetnost, čedo otu­ đenja. Ona transcendira mizeriju fakticiteta tako što u njoj žive vrijednosti koje ne surađuju na stvarnom životu dru­ štva. »Kultura je u svojim osnovnim karakteristikama ide­ alistička. Na muke izoliranog individuuma ona odgovara op­ ćom ljudskošću, na tjelesnu bijedu ljepotom duše, na vanjsko sužanjstvo — unutarnjom slobodom, na brutalan egoizam bo­ gatstvom vrline dužnosti.« (Ueber affirm. Charak. der Kultur, str. 62—63.) Tako kultura, prenoseći valere koji primarno ne

održavaju društvenu mašineriju proizvodnog rada, niti pak ona njima rezultira, nego su joj ponajčešće suprotni, poka­ zuje da se čovjek u svojoj ljudskosti ne da reducirati na otuđeni rad. Medij kulture je čulnost. Odatle proizlazi spe­ cifičnost njezine pripadnosti otuđenju. U društvu koje vi­ talne snage čovjeka troši na rad neodrživo je punokrvno proživljavanje čulnosti usmjerene na nešto što bi bilo inkompatibilno s predominacijom tehničkog uma, pa je kul­ turi dosuđena produševljena čulnost, oplemenjivanje, inti­ ma duše. »Ne radi se ο tome da čovjek živi svoj život, nego da ga živi tako dobro kako je to moguće.« (Ibidem, str 83.) A kulturom oplemenjen život je ono najviše na što kultura poziva i što može dati. Tako kultura i transcendira fakticitet i afirmativna je spram opstojećeg. Afirmativna je zato što vanjski uvjeti, ili njihova izmjena, nisu konstitutivni za unutarnju supstanciju čovjeka koju uspostavlja i od koje živi kultura. Oplemenjivanje čovjeka i produševljenje čulno­ sti, iako prezentira drugačije vrijednosti od onih koje repro­ ducira fakticitet — zbiva se u zbilji takvoj kakva jest. »Du­ boke i fine duše mogu biti i po strani od borbe za bolju budućnost ljudi, ili na krivoj strani. Duša se zaprepašćuje pred neumitnom istinom Teorije koja pokazuje nužnost pro­ mjene bijedne forme tubitka: kako može izvanjsko preinačenje odlučiti ο navlastitoj, unutarnjoj supstanciji čovjeka!« (Ibidem, str. 76.) U hedonizmu je ispoljena težnja za neodgođenom i življenom srećom. Utoliko je hedonizam protest ne samo spram fakticiteta — odgađanja ili uopće obezvređenja užitka na osnovu postulata organizacije i rada — nego i spram ide­ alističke kulture i etike. Dok kultura (u mediju umjetno­ sti) sublimira čulnost, idealistička etika je omalovažuje — samo ono što čovjek čini bez obzira na užitak, u punoj slo­ bodi i neovisnosti ο njemu, čak i trpeći, konstituira moral­ nost persone (npr. u Kanta). No hedonizam i »amoralna po­ buna«, iako relevantni za istisnko ljudsko društvo time što su u njima sadržani proboji istinitosti punokrvno proživ­ ljenog života, ostaju unutar opstojećeg — pomiruju indivi­ dualnu sreću s općom nesrećom. Ostajanje unutar danih,

252

;

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E

253

statički uzetih mogućnosti direktno se dade očitati iz normi hedonizma — npr. epikurejskog tipa. Tako ni pun procvat umjetnosti (pogotovo građanskog tipa), ni zamah participiranja društva na filozofijskim isti­ nama, a ni oživotvorenje normi hedonističke etike još ne bi značili bitno drugačiji svijet: sve su to tvorevine pripadne stvarnosti danog društva — izraz su otuđenja. Njihov digni­ tet je u transcendiranju fakticiteta, pa ih revolucionarna praksa mora respektirati samo s obzirom na njihovo significiranje jedne — spram građanskog društva i njegovih za­ konitosti — drugačije dimenzije čovjeka. III Analizu suvremenog industrijskog visoko razvijenog društva poduzima Marcuse u ovoj knjizi s obzirom na stvar­ ne šanse obrata (catastrophe) postojećeg; ona je preispiti­ vanje aktualnih snaga prizivanog revolucionarnog zbivanja. Knjiga ostaje u okvirima ocrtanog stremljenja Kritičke teo­ rije društva — kako po općoj intenciji pothvata tako i po kritičkom očitavanju društvenih promjena kojima je obilje­ žen suvremeni svijet. — Puko umanjenje pauperizma, sve veće niveliranje klasnih razlika, pa ni golu činjenicu preuzi­ manja vlasti od strane radničke klase ne može Marcuse, shodno smislu revolucije kako ga je fiksirao u svojim rani­ jim radovima, smatrati već i signumom prave destrukcije društva otuđenog rada. Svi nabrojeni fenomeni, široko rasp­ rostranjeni u suvremenom društvu imaju, po Marcuseu, fun­ kciju etabliranja svijeta otuđenog rada. š t o je temeljna poluga konsolidiranja postojećeg dru­ štva unutar samog sebe kad čak i organizacijske forme, koje su trebale poslužiti revolucionarnom zbivanju (vlast radni­ čke klase), postaju funkcija tog konsolidiranja i etabliranja? To je širenje proizvodnje roba u sve sfere života putem na­ metanja krivih potreba. Krivih zato što ekstenziviranje i in­ tenziviranje postojeće industrijske proizvodnje u visoko raz­ vijenim područjima prelazi razinu do koje je ono »racional­ no«. Riječ je ovdje ο »racionalnom« u tom smislu što je pu­ tem specijalizirane proizvodnje moguće efikasno, tj. uz krat-

ko potrebno radno vrijeme, podmiriti osnovne potrebe vital­ ne egzistencije i osloboditi slobodan puni život individuuma. Radnik se počeo dobro osjećati u otuđenju: prihvaćanje kri­ vih nametnutih potreba, izraženo u prijanjanju uz trku za stalno preticanje već postignutog visokog standarda, obilja i luksuza — plaćeno je cijenom manipuliranog života. Naj­ drastičniji vid manipuliranog čovjeka je život na rubu rata — pripreme za rat, pa i gurnutost u rat. Cak ni to ne ometa glatko funkcioniranje cjeline — i ovdje je rekompenzacija očuvanje i rast društva obilja. Manipuliranje se to lakše pod­ nosi što je manje transparentno izraženo: nastupa indoktri­ nacija, koja rezultira iščezavanjem individualnosti na račun masovnog konformizma (»da se voli, mrzi, dopada i djeluje u skladu sa oglasima«). Ona je temeljan, ali manje je transparentan izraz manipuliranja jer upravo njom se, putem name­ tanja potreba, osigurava konzumacija ekstenzivirane i inten­ zivirane proizvodnje, a time i opstojeća tendencija kao rast ad infinitum. Slobodno vrijeme također je inkalkulirano u nju: ono je zanimanje za proizvode i s proizvodima kapitala faze »konzumentskog društva« ili »društva obilja«. Uslijed imanentno strukturalnih promjena društva, ra­ dnička klasa nije više negatorska snaga opstojećeg. U proce­ su automatizacije pada učešće fizičkog rada u procesu rada, što rezultira kako sve manjim fizičkim iscrpljavanjem radni­ ka tako i predominacijom tehničkog kadra — dakle, iščeza­ vanjem klasičnog tipa radnika. Na drugom polu polarizacije društva iz perspektive XIX st. — u klasi vlasnika sredstava za proizvodnju, privatni vlasnik sve više je ovisan ο tehnici planiranja pa postaje jedva odredijiva meta u mraži save­ znih i regionalnih korporacija koje preduzimaju planiranje, naučnih instituta koji se brinu ο tehničkom napretku k sve većoj automatizaciji, i si. (usp. II poglavlje knjige). Struktu­ ralne promjene unutar društva, dakle, u znaku su depolarizacije društva na dvije antagonističke klase. Nisu usamljeni slučajevi učestvovanja radnika u tijelima koja rukovode pro­ izvodnjom poduzeća, pa čak i u programima investicija (usp. II poglavlje knjige). Dani tokovi su, kao strukture instrumentalno-tehničkog odnosa i rada, sve manje providni za svi­ jest proizvođača, pa sve više poprimaju karakter prirodnih

Položaj radničke klase u razvijenim industrijskim područjima više nije podoban za probijanje postvarene svi­ jesti i prevladavanje otuđenog rada. I. Tome pogoduje izvršenje akta revolucije u industrijski nerazvijenim područjima. . Svi oblici onog što je prije bilo negativno. Tako konstelacija blokova objektivno navodi na mobilizaciju svih snaga na tehnologijski rast i odgađanje obrata postojećeg k »umjetnosti življenja«. g. ili pak. u slučaju Sovjetskog Saveza. Konstatacijom slabljenja i nestajanja utjecaja domene negativnog. po­ staje iracionalna i neznanstvena. vizma pokazuju slabljenje »negativne dimenzije« misli. No. (Usp. već i model svijeta koji prevladava to društvo. »podvojenost egzistencije i esencije«.kritische Soziologie' in den U.254 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 255 tokova. Kako 6 ) Prigovor upućen Marcuseu da u svojoj kritici društva »pola­ zi od apstraktnog društveno-ćudorednog« koga su »idejni izvori djela romantičara« potpuno promašuje kontekst u kome Marcuse tematizira umjetnost. u kojima se manifestiralo. identificiranje opstojećeg kur­ sa tehnokratizacije društva (koji je samo izraz zbivanja rada u njegovim razvijenim stadijima) s ciljem komunizma. čak njihove angažiranosti u rastu opstojećeg. odnosno njezina beznačajna ulo­ ga. Oni bi mogli biti kriteriji njezina nadilaženja samo ukoliko bi istini primjereni zbiljski život zajednice razriješio transcendentnu sferu biti. konsolidiranja visoko razvijenog indu­ strijskog društva unutar samog sebe — te komponenti na osnovu kojih suvremeni socijalistički svijet još uvijek pri­ pada istom tom zbivanju slijede konsekvencije za programatsku orijentaciju zbiljskog prevladavanja otuđenog rada. pa čak i osvještavalo otuđenje bivaju apsorbirani u apsolutnoj orga­ nizaciji društva rada i obilja kojim ta organizacija ujedno i rezultira i održava se. te analizira iščezavanje »druge dimen­ zije« u suvremenom industrijskom društvu. uka­ zali smo. anuliranje te spram fakticiteta druge dimenzije.vremeni čovjek se suviše domestificirao u otuđenju da bi • umjetnost još mogla utjecati na stvarno disociranje (usp. I I I I poglavlje knjige). 6 ) Iz pokazanih komponenti zbivanja rada — apsorbiranja moći negativnog. Philosophie. 2. koja pokazuje insuficijentnost onog što jest spram onog što može i treba biti. Ove prilike domestificiranja radnika u otuđenom svi­ jetu. karakteristična za suvremeno društvo. Široka rasprostranjenost i dominantan utjecaj poziti. 19fiß. Pozitivizam je abdikacija filozifije unu.« u Deutsche Zeit­ schrift f. uklapanje u tehnologijsku utrku s najrazvijenijim kapitalističkim zemljama — u oštrom tem­ pu koji nameće potreba bojne spremnosti i prestiža. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju« (VIII poglavlje knji­ ge). ulogu neradikalne »legalne opozicije« (usp. Spram fakticiteta društva rada ono negativno što se manifestiralo u filozofiji i umjetnosti nije samo sobom za Marcusea. Marcuse to pokazuje opširno analizi­ rajući djelovanje umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu. go. pozitivizmom se obrće u konformizam time što činjeničko postaje istinsko. Nije to zato jer »oplemenjivanje« kao djelokrug kulture. kao filozo­ fijska formula samo su komplementarni elementi zbilje tak­ ve kakva jest. i napori umjetnika da izraze odvajanje od opstojećeg. A.) . ranije genuino polje racionalne misli.t a r filozofije same. filozofiju etc. Suprotstavljanje zbilji trancsendiranjem i zbilje u sferi biti. Umjetnost je dostupna širokim slojevima: prisutni su . u biti. no su. No. uto­ pija i nada. čak pod uvjetom da je ukinuto privatno vlasništvo nad sredstvi­ ma za proizvodnju — idejno odvodi od prevladavanja svije­ ta otuđenog rada i stvarno doprinosi njegovu konsolidiranju. dosuđuju onim komunističkim partijama u razvijenim industrijskim društvima koje nisu izgubile utjecaj u masama. rebelirajuće u sklopu društva rada. »Meta­ fizička dimenzija. nije isto što i razrješenje. Marcuse nas suočava s problemom zat­ varanja svijeta rada u samog sebe. S. konstatacijom jednodimenzionalnosti suvremenog svijeta. S. Kon: »Weltan­ schauung u. još uvijek i sam zbivanje otuđenog rada. II poglavlje ove knjige). Analiza funkcije umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu (kao i pokazano postvarenje u jeziku tog društva i pozitivističke tendencije u lingvistici) dana je iz perspektive smisla negativnog kako ga Kritička teorija vidi s obzirom na prevladavanje otuđenja.tovo do iščezavanja. Opstojeći poredak socijalizma je.

2. konstatacija slabljenja. ni pro­ šireno učešće radnika u rukovođenju i profitu« (II poglavlje knjige).narod' (people). Uopće su. Usredotočenost na »negatorsko« unu­ tar opstojećeg. »oslobo­ đenje inherentnih mogućnosti« (što znači: razvoj proizvod­ nih snaga na sve široj osnovi. Nadalje.256 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 257 je tehnologijski instrumentalni odnos spram prirode. te u tom smislu in­ doktrinacija i manipuliranje individuumom samo izraz nje­ gova prolongiran]a. ističe Marcuse. održavanje instrumentalnog odnosa kad više nije »racionalan«. Stoga životni standard u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja jer je izraz umjet­ no stvorenih potreba i rezultira zatvaranjem opstojećeg u samo sebe. dok samozadovoljno sabire varljive poene. postao je ferment društvene kohezije. te zatomljivanje drugačijeg mogućeg egzistiranja u osnovi otuđenog ra­ da. nova stratifikaciona ka­ rakteristika razvijenog industrijskog društva« 7 ). Tako je za obrat pretpostavka »transcendencija unutar postojećih uvje­ ta«. ekstenziviranje pokorenja pri­ rode. nastanak no­ ve ideje Uma u teoriji i praksi« (IX poglavlje knjige). pak. npr. ni djelomična nacionalizacija. U svakom drugom slučaju mu prijeti opasnost da samo kompletira opstojeće. a kako je nametanje krivih potreba. nje­ ga neće izmijeniti. Marcuse prekoračuje? »Pacifikacija egzistencije« — u ovoj knjizi (a i u prethodnoj knjizi Eros i civilizacija) apostro­ firan put izbavljenja iz samoperpetuiranja opstojećeg u nje­ govu tehnologijskom rastu i njemu imanentnoj »manipula­ ciji« egzistencijom čovjeka — inkompatibilna je s radom u ontologijskom njegovu značenju povjesnotvornosti. sami po sebi. radni­ čki pokret ne može čekati na osvajanje cjelokupne političke i eko­ nomske vlasti kako bi tek tada uspostavio organizme samoupravlja­ nja koji mu omogućavaju da u kasnijim stadijima uravnoteži i ko­ načno eliminira utjecaj tehnokracije« — Praxis. očito. prije nego u redistribu­ ciji bogatstva i izjednačenju klasa. apsolut­ na organizacija društva u realiziranju tog odnosa. Marcuse apostrofira: »Sve dok su radnici afirmativna snaga i podupirači sistema dominacije. neprimjereni totalitarnim tendencijama razvijenog industrij­ skog društva. transformacija. podvrgavanje pitanju (što ga inkludira radikalizacija dijagnoze) tradicionalnih puteva i sredstava revoluci­ je — sve je to. IX poglavlje knjige). ostvarljiv pu­ tem radikalnog preloma s opstojećim instrumentalnim od­ nosom spram prirode koji konstituira svijet rada. u prvom redu.) ispod idejne razine Marcuseova tematiziranja suvremenog društva. . god. ranije ferment društvene promjene. sračunati na prevladavanje građanskog društva. Tu je. . i tako — njegovom otpornošću spram povijesne transcendencije (usp. Dakle. tradicionalni putevi i forme. Marcuseova analiza industrijski visoko raz­ vijenog društva nije samo očitavanje biti razdoblja s pozi­ cije zadobivene u ranijim spisima i artikulirane kao Kriti­ čka teorija. ne može više biti programatsko geslo prevladavanja građanskog dru­ štva u njegovoj biti jer su to prerogativi njegova vlastita održavanja. ne naprosto kvantitativni rast predominantnog (znanstvenog i tehnologijskog) racionaliteta. gotovo iščezavanja cijele te spram društvene stvarnosti druge dimenzije — i napokon. IV . zato jer gaje iluziju ο narodnom suverenitetu: ». promijenio je svoju poziciju. na tragu Kritičke teorije. nego njegovo slamanje. rast zadovoljenja potreba za sve veći broj ljudi i dr. Marcuse i ostaje na stajalištu Kritičke teorije i implicite ga nadilazi. kao usmjerenost k »pacifikaciji«.) »ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu«. Povijesni napredak je. kako 7 ) Utoliko su prigovori. i to. S. 1965. br. Malleta. . Marcuseu da je uče­ stvovanje radnika u upravljanju poduzećima u razvijenim zemljama kapitalizma pogrešno ocijenio kao urastanje u postojeće ( » . U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove for­ mulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog prog­ resa bilo obrat opstojećeg. f Međutim. Pokret kome je do zbiljskog revolucionarnog obrata mora se orijen­ tirati — idejno i u razradi svoje taktike — u biti suvremenog svijeta i na osnovu temeljnih karakteristika njegove dane faze. Čime je. upozorava Marcuse. Povijesni zaokret je u kontinuitetu s postignućima civilizacije samo utoliko što iskorištava njezina racionalna ostvarenja: tehni­ ka treba da postane »organon umjetnosti života«. »Kvalitativna promje­ na bi bila prelaz u viši stupanj civilizacije ako bi tehnika bila modelirana i korištena za pacifikaciju borbe za život. — to je prevladavanje opstojećeg mo­ guće samo kao prelom s danim kursom tehnologijskog ra­ sta.

) rezultat jednog ishodišnog načina »razumijevanja prirode«. Descartesove filozofije bili drugi aspekti: »Individuumu kome je do naj­ veće mogućne istinitosti i sigurnosti građanske prakse ostaje. des W. ne može otuđenom radu suprotstaviti. a subjekt se odnosi prema svome svijetu mjerenjima i opažanjima podobnim kvantificiranju 8 ). ne govori eksplicitno ο »neotuđenom radu« niti izrijekom revidira svoje ranije pos­ tavke. društva. Shodno stanovištu da društveni sklop proizlazi iz logosa. direktivnog značenja. rad kao sama subjektnost čovjeka. proizvod­ nju kao povijesnotvorno posredovanje prirode. U njemu Marcuse pokazuje rad kao aspekat tehničkog odnosa spram prirode. »Formalizacija i funkcionalizacija su prije svake primjene . Marcuse. — u prvom planu su. čak i onaj koji je ranije pozitivno ozna­ čio kao »proizvodnja«. »dalje-vođenje« — »pro-izvođenje« predmetnog svijeta. pa i samog Marxa) da tehnika i zna­ nost nisu neutralne spram svoje upotrebe. Indirektno redefiniranje ranijeg stava ilustrira i navedena formulacija. »mijenja­ nje«.« Apstraktni rad. — Znanost je u samoj sebi tehnologijska. tj. nego da terminologijski pokriva jedan sasvim drugačiji. B. . filozofija u ovoj knjizi nije preispitivana samo kao fe­ nomen društva — ono rebelirajuće negativno unutar njega — nego je ona interpretacijski zastupljena i kao komponen­ ta artikuliranja »određenog načina razumijevanja i organi­ ziranja« prirode. npr. Tako. u interpretaciji. Nije samo Descartesova filozofija dovedena u vezu s destruktivno-konstruktivnim odnosom spram prirode. očito je iz VI poglavlja ove knjige. Dominacija i manipuliranje čovjekom — njegova podređe­ nost tehnološkom aparatu nerazdvojno je vezana za domi­ naciju prirodom. npr. a »pacifikacija« sugerira napuštanje kako subjektnosti tako i predmetnosti rada uopće. radu suprotan od­ nos spram prirode. Pojam »proiz­ vodnje« ne može više razgraničiti od novovjekovnog »aktivizma« — od usmjerenosti na dominaciju prirodom. u svojim ranim radovima pridaje značenje. Svi­ jet rada i dominacije ima svoje daleko idejno-historijsko is8 ) Kad je u Marcuseovim ranijim radovima analiza fenomena fi­ lozofije bila poduzeta isključivo iz perspektive imanentnih suprotnosti. kao ranije. Marcuse presudno utvrđuje (za razliku od većine marksista. iz zaključnog poglavlja.. istina. slobode etc. i otuđeni rad ako je u ovom lo­ gičkom slijedu još uopće moguće ontologijski razlučiti otu­ đeni rad od rada). samo sloboda mišljenja kao korelat njegove faktične neslobode* (usp.prirodne' hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusobni odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao jedinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama. No. Mnogo više je u pitanju. fi—8). a kao konsekvenciju tog odnosa čitav sklop građanskog društva (dakle. sad je za njega otuđenje. Marcuse ističe pripadnost Descartesove filozofije strukturiranju svijeta po modelu Galilej­ ske znanosti. kako smatra da je razvijeni oblik rada (suvreme­ no visoko razvijeno industrijsko društvo. priroda je sazdana prema subjektu. pri neproblematiziranoj biti povijesti. Na izbavljenje od otuđenog rada obratom u biti ra­ da samog upućeje i često naglašavanje — tokom cijele knji­ ge — da je pretpostavka slobode destruiranje ideje uma kao moći. Da »pacifikacija« nije pojam kojim Marcuse slučajno barata i koji se radu može kontrapolirati tek sporadično. da »osbolođenje inherentnih mogućnosti ne izražava više povijesnu alter­ nativu«. Anticipirajmo: radikali­ ziranjem problema rada pozicija Kritičke teorije društva po­ staje nedostatna jer se u okvirima Marxove misli. instrumentalna. dakle. zapra­ vo. dakle. Ovo ne navodimo tek radi pu­ kog registriranja kontinuiteta ili diskontinuiteta u Marcuseovoj misli. vidjeli smo. a ni jedna s dru­ gom tek naknadno u suradnji. manipuliranje itd. za čitavo usmjerenje obrata nebitno. (Descartesov dualizam uključuje svoju negaci­ ju — res cogitans je srodna res-extensa — tj. Drugim ri­ ječima: svaki rad. Dok je znanost oslobodila prirodu od inhe­ rentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih za kvantificiranje. koje se u filozofiji reflektiraju tako da je ona residuum hum a n u m a . Jer. kao ospoljenje bitnih čovjekovih snaga jest »sačinjanje«. ne da domisliti ono što zapra­ vo njegovu misao pokreće — prevladavanje samog izvora otuđenja. str. otuđeni rad proizlazi iz obzora posredovanja prirode tehnologijskim racionalitetom.258 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 259 mu Marcuse.čista forma' konkretne dru­ štvene prakse. društvo je oslobodilo ljude od .

po našem mišljenju. Neske. Heideggera. 10) Utoliko je u pojmu »projekat«.« Ili: »Nije novovjekovna tehnika eksperimentalna zato što postavlja a p a r a t u r u za ispitivanje prirode. j u n a 1967.. odno­ sa u kojem se zapravo otvara smisao bitka (»način razumi­ jevanja. Za­ čudno je da Marcuse uopće dopušta asociranje svoje misli sa Sartreovom (elemenat »slobode« i »odgovornosti« u pojmu »projekt«.« (»Die Frage nach der T e c h n i k ' u »Vortraege u. 20. no ne jednakog uvjeta svjetovanja svijeta — da u »svjetlu bitka već stoji svako polaženje od bića i povratak njemu«. k a k o mu Marcuse pridaje značenje. Heideggerova misao nije prisutna u ovoj knjizi samo kao uvid u jedno od obilježja suvre­ menog svijeta! 9a ) U vrijeme revizije teksta prijevoda knjige i teksta Pogovora p o z n a t o n a m je da se u »Der Spiegel« od 12. »osvjetljenja« stvari iz primarnog odnosa koji ih čini onim što jesu i da jesu — očituje bliskost. Određenja tehnike pogađaju novovjekovnu konstela­ ciju uvijek istog. Aufsaetze«. Značenje »povijesnog projekta« u Marcusea podrazumijeva da bivstvovanje svijeta kao povijesnog nije jednoobrazan tok: obzor u kome se otvara smisao bića svagda je već sadr­ žan u određenosti svijeta. Heideggera zadu­ žuje Marcusea svojim određenjima tehnike koja proizlaze iz refleksije ο bitku suvremenog svijeta i povjesnosti bitka. »Opseg mogućnosti« se pokazuje. porijekla njegove artikulacije.. misli M. dakle i rad jest »projekat u rea­ lizaciji«. nego o b r n u t o : eksperimenat je ude­ šen zato što je fizika. — Otud »pacifikacija« nasuprot »dominaciji« nad prirodom i čovjekom — dakle nasuprot radu. koje ne bi uopće mogle naći mjesta u Kritičkoj teoriji kao orijentaciji (tehnički odnos spram prirode k a o ishodište r a d a . (Piatons Lehre von der Wahrheit. F r a n c k e Verlag. Tako izvore treba potražiti još u Aristotela i dalje u prošlosti. u dominaciji. no samo je jedan od mogućih »na­ čina« konstitucije svijeta10»). B. — Vidi . 76). u nadvladanom hostilitetu prirode. Instruktivno je i određenje koje je Marcuse dao »po­ vijesnom projektu« — u ovoj knjizi jednom od centralnih pojmova s obzirom na problematiku povijesti. Projekt koji transcendira opstojeći projekt treba da ovog pogodi u njegovim bazičnim tendencijama. s druge.: »Tehnika nije puko sredstvo. usmjerenosti u kojoj se sabiru sve povijesne borbe. Određenja tehnike. str. P. kao i ve­ likog odjeka Marcuseovih radova među zapadno-njemačkim studenti­ ma (Marcuse = »studentski prorok«) navodi Marcuseov stav ο nje­ govom učitelju: »Heidegger je jedini koji misli« (str. nasuprot ra­ nijoj njegovoj orijentaciji. organiziranja i transfor­ miranja realiteta. k a o npr. Primarni izbor određuje opseg mogućno­ sti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogu­ ćnosti inkompatibilne s njim« (VIII poglavlje). Ono implicite sadrži korekciju i onih Marcuseovih pos­ tavki iz ranije faze po kojima se povijest zbiva iz biti čov­ jeka — iz njegove usmjerenosti na ostvarenje boljeg i srećnijeg života. 29. na žalost. u impli­ citnoj svjetovnoj povijesti bitka koju n a m kao. pretpostavka prevladavanja r a d a je bitno drugačiji odnos spram svega što jest — pacifikacija. najefikasnije i najizvjesnije jer raspolaganje uzro­ cima znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. filozofija prom a t a r a n a iz aspekta njezina sudjelovanja u konstituciji opstojećeg svijeta). nereflektiranu Marcuseovu supoziciju sugeriraju sve one navedene temeljne postakve s obzirom na povijesno zbivanje svijeta. g. Odatle slijedi da Marcuse ne 9) Bliskost Heideggerovoj misli je. već kao čista teorija. g. izd. I iz ovog određenja proizlazi da rad nije više Marcuseu. pretpostavlja misao »svjetovanja« svijeta. naime. eksperimenat je udešen za ispitivanje da li se priroda javlja u tom postavu i kako se javlja. Odatle je u logosu dominacije kontinuitet zapadnjačke misli. 32. 1967. str. Suhrkamp. organiziranja«). postav prirode u tome da se ona predstavi kao unaprijed proračunljiv odnos energija. 104). u povodu Marcuseova eseja »Repressive Toleranz«. 33). ali i svi religijski i etički ideali (usp. 23. kao znanje ο općem. Bern. »Povijesna praksa rezultira iz određenog izbora. Znanje prvih uzroka je. Kad Heidegger izričito govori ο novovjekovnoj tehnici (neke od tih tekstova spominje Marcuse samo usputno. više razlike negoli bliskosti s filozofijom J. Marcuseovo određenje »povijesnog projekta« kao ishodnišnog odnosa čovjeka spram realiteta — dakle. Sartrea. str. i to nesumnjivu. Citirano određenje povijesnog projekta navodi još na jedan zaklju­ čak. u VI poglavlju). kaže Marcuse.. s jedne strane. des W. 1954. posezanja za jednim od različitih načina razumijevanja.) Misao M. Mit einem Brief ueber den Humani­ smus«. Tehnika je jedan način razotkrivanja. to je uvijek u okviru centralne tematike njegove misli: povjesnosti bitka i zaborava bitka.260 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZVTVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 261 9) hodište u formuliranju općeg kao istinskog nasuprot empi­ rijskom kontingentnom. represiji i spekulativnom i utopističkom karakteru negativ­ nog mišljenja. a. kategorija povijesnosti — jer tehničko-instrumentalni odnos.

Prva obuhvaća njegove radove prije formuliranja Kritičke teorije i radova u okviru njezina programa u »Zeitschrift f. god. U toj 13 ) Radi razjašnjenja ove ocjene rezimirati ćemo u k r a t k o te­ meljna Marcuseova interpretacijska uporišta u Hegels Ontologie. Samosvijest. razvojne etape u Marcuseovoj misli. osmišljenje. koja utemeljuje objektnost objekta u razotkrivanju njegove biti iz bitka ο sebi putem razlikovanja spram drugog i sintetičkog obje­ dinjavanja određenja sviješću. Naprotiv: a p s o l u t i z i r a j e d a n . — ne prelazi od spoznavajuće i djelatne svijesti k objektu k a o novo ozbiljenje. Beitraege zu einer Phaenomenologie des Historischen Materialismus. m e đ u t i m . Zahvatanje navlastitih mogućnosti čov­ jeka. 2) odnos čovjeka spram samog sebe zahvatanjem i ozbiljenjem svojih navlastitih mogućnosti. U njoj je središnje djelo »Hegels Ontologie«. U ovoj temeljnoj tezi da je povijest po pro-izvodnji (a ne obrnuto pro-izvodnja po povijesti). i pri­ kriva i iskazuje svjesnu p r o i z v o d n j u kao temeljan uvjet bivanja svih bića. 1928. sabire se doseg Marcuseove misli tog razdoblja.. tri su. To ostaje izvan Marcuseove refleksije. Odlučujuće je u svemu da mu se zadatak povijesnog mišljenja postavljen i Marxom i Heideggerom uopće može postaviti. d o m i n a n t n o novovje­ kovni odnos čovjeka spram prirode — odnos rada (iazgrađivanje u sebe zatvorenog bitka ο sebi. kojim je proizvođenje. u kratkim ob­ risima već prikazanoj. kako se prezentirala svojom transcendentalnom analitikom tubitka i temporalnom ekspli­ kacijom njegova bitka — dakle prije radikaliziranja pitanja istine bitka u dimenziji povijesti.) U Hegels Ontologie Marcuse je pokušao pokazati da je već Hegelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti. Slijedeće su implikacije pojma života inherentnog filozofaji apso­ lutnog znanja.l o g i k a . H e g e l o v a o n t o . Analogno prihvaća od Heideggera više transcendentalno esencijalni niveau problematike nego povijesno pitanje ο istini bitka. To argumentira ispostavljanjem apsoluta kao pro-izvodnog života. na osnovu kojih Marcuse smatra da je već He­ gelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti: 1) odnos čovjeka spram predmetnog svijeta. koji zna apsolutno. kao konstituens života zajednice. specijalizirani. (Usp. kao i to da apsolutum Hegelove filozofije u njegovu va­ ženju prolongira preko granica građanskog društva 1 3 ). U skladu s tim je to da je za Marcusea neproblematičan pojam rada u Mar­ xa. posredovanje s drugim kao konstituens njegova pojma). te vice-versa: da se misao po­ vijesno revolucionarno konkretno angažira. posredovani rad dade prevladati jed­ nostavnim. a duh je istinita samosvijest i zato mu je predmet identitet subjekta i objekta — svijest kao svijet. Prikriva utoliko što apsolutno znanje. apsolutno znanje je osvi­ ješteno posredovanje subjekta i objekta koje je zbilja samog zbiva­ nja priredila — ono se uvijek već zbiva pa je pretpostavka apsolutnog znanja svjesno odnošenje života (čovjeka) spram predmetnog mu svi­ jeta. no istovremeno i legitimnost uzimanja u obzir Heideggerove misli. prošlost i budućnost kao njegova vlastita zbilja i istina — apsolutna ideja je atemporalna. bilo u vidu nanovo poduzete intrepetacije Marxa bilo u ne­ koj drugoj formi koja bi strože poštovala povijesno mišlje­ nje. interpretaciji ranih Marxovih radova.264 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RAĐA I ŠANSE REVOLUCIJE 265 Obje se nadaju i u vlastitoj Marcuseovoj. Ontologija rada mu je do­ statno utemeljenje povjesnosti zato što nekritički prihvaća Marxov nep-i roblematizirani pojam r a d a samog — slijedi Marxa u pretpostavci da se razvijeni. i utjecaj Heideggerove misli prve faze.) o po­ vijesti. iz njegovog ranog perioda. Duhu su. na žalost. Otud impuls: od Heideggera k Marxu. Sozialforschung«. je sačinjanje istine same ο onom što je zbilja. Nadaju se baš zato što je to jedna od najboljih i samoj Marxovoj misli najadekvatnijih inter­ pretacija. nema kamo preći. Marcuse je pokazao da je pro-izvodnja (rad) osnova Hegelove ontologije. No. u mediju duha kao zbilj­ ske svijesti. medij apsolutnog znanja Hegelove filozofije. samo kao mišljenje (ontologija. niveau »Sein und Zeit«-a. Ovaj prvi aspekat je sadržan u Hegelovoj ontologici. Prije Kojèvea. Ona se u cjeli­ ni dade rezimirati kao domišljanje biti povijesne prakse proizašlo iz nastojanja da se osmisli revolucija i uputi na radikalnost povjesnotvornosti. nego se tezi reflektira. n e u t e m e l j u j e i uopće n e sadr­ ži mogućnost različito artikuliranih svjetova. koje već djeluje na tom niveau. etc. tj. Vlastiti Marcuseov misaoni razvoj instruktivno nas upućuje na potrebu kritičkog promišljanja Marxove misli. može još samo sve ispostavljati u od­ nosu spram svoje istine: jedinstva subjekta i objekta. po našem miš­ ljenju. prirode. i u mnogo strože izvedenoj interpretaciji. stalno prezentne ujedno sadašnjost. nadalje. sadržano je u Hegelovoj filo­ zofiji u osnovi odnosa apsolutnog i objektivnog duha. etc. u Philosophische Hefte. . S obzirom na dosadašnji opus. Život je svijest n a s p r a m svijetu u zadanosti pro-izvođenja. vječna je i zato apsolutna sadašnjost.

iako smisleno nadovezuje na pret­ hodnu ontologijski utemeljenu poziciju — očituje prelom i razgraničava prvu etapu od druge. s druge strane.. knjiga koja je pred nama jedno je od najznačajnijih marksističkih djela. po kojoj paci­ fikacija ima značenje iskonske. uvid da je pretpostavka obrata »nova ideja uma«.) Napuštanje ontologijske razine mišljenja. pretpostavljamo. a. BRANKA BRUJIĆ . a ne njezino utemeljenje 14 ). No. god. nedovoljno promišljenog osigu­ ravanja svjetovno-povijesnih pretpostavki (što je valjalo uči­ niti u I etapi) te u isključivom usredotočenju na konkretni tretman (što je učinio u II etapi). za .266 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 267 Kritička teorija je. pak. da je tehnologijska zbilja i moć proizvoda rada nad čovjekom — u biti realiza­ cija subjekta u objektu (usp. logična posljedica ove prve etape utoliko što se. Raspravljajući ο metapsihologiji S. 1955. Na osnovi njih. samo koincidira s poetsko-kontemplativnim odnosom. Marcuseovi proboji iz svijeta rada takvi su kakvi jesu. s jedne strane. No. Posljednja etapa Marcuseove misli je u znaku reper­ kusija prerano napuštenog. »Um i revolucija«). Kad bi bili dovede­ ni u izvorniju vezu s temeljitije promišljenom povijesnošću — pojmovi »pacifikacija« i »igra« bi. popri­ mili puniju i odlučniju dimenziju negoli je ova predominantna u dosadašnjoj Marcuseovoj interpretaciji. te po pokazivanju akutnosti problema zatvaranja svijeta rada u samog sebe. Međutim. a očitovanje je humanuma kao temelj­ na misaona okosnica Kritičke teorije. Predgovor od 1960. (Otud preusmjerenje danog ukazivanjem na ono što u njemu rebelira. Freuda. 6. Posljednja etapa Marcu­ seove misli — izražena počev od prvog izdanja »Eros i civi­ lizacija«. ovom implicitnom redefiniranju prvotne pozicije nedostaje spomenuto produbljenije utemeljenje. Novu ideju uma je nagovijestio u poeti1 čko-kontemplativnom odnosu spram prirode u »Eros i civili­ zacija« tematizirajući metapsihologiju S. obscure-u i u »Čovjek jedne dimenzije«. god. a nije bezuvjetno istovetan s njime. pak. Freuda. utoliko što je sam taj smisao bio sagledan unutar povijesno već ar1 tikuliranog. Zato istosmjernost Erosa i Thanatosa može biti samo aspekat nove ideje uma. Marcuse kriterij nerepresivne civi­ lizacije iskazuje u jedinstvu Erosa i Thanatosa. 1966. ali zatomljene težnje huma­ numa (Eros i civilizacija) ili naprosto značenje suprotstav­ ljanja aktivizmu tehnologijskog odnosa spram prirode (Čov jek jedne dimenzije). »Pacifikacija« kao telos povijesno novoga ostaje pomalo u clair 14 ) Ο tome usporedi naš članak: »Može li se Freuđovom me· tapsihologijom utemeljiti povijesnu budućnost?«. a u ok­ viru suvremene misli pri/<samom vrhu najznačajnijih knjiga uopće. god. s obzirom na nagonsku sferu. Naše teme. kako smo već napomenuli. pret­ hodnim interpretacijskim osiguravanjem Marxove konkretno povijesno angažirane misli s obzirom na smisao povijesti — povijesno mišljenje činilo kao nešto što u njegovoj povijesnosti ne treba više tematizirati. naovamo — sadržava. ovaj kri­ terij.

' aïjt. 123 6. Jednodimenzionalno društvo 9 1. SADRŽAJ: Uvod Paraliziranje kritike: društvo bez opozicije . Obrat oslobađanja 10. . Negativno mišljenje: poražena logika protesta . Zatvaranje univerzuma rasuđivanja 90 Jednodimenzionalna misao 5. Pokoren je nesretne svijesti: represivna desublimacija 67 4. Od negativnog k pozitivnom mišljenju: tehnolo­ ška racionalnost i logika dominacije 140 7. . Zatvaranje političkog univerzuma 36 3. Zaključak Pogovor: Branka Brujić — Zatvoreni svijet rada i šanse revolucije . . Novi oblici kontrole 21 2. . Povijesna sveza filozofije 9. Trijumf pozitivnog mišljenja: jednodimenzional­ na filozofija 162 Šanse alternativa 191 209 228 239 8.

) . fr .Herbert Marcuse ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE Izdavač »VeSelin Masleša«. Sarajevo Za izdavača Ahmet Hromadžić Tehnički urednik Ahmed Muhamedagić Korektor Milica Ristić Štampa: »Rade Bitanga«. Mostar o e I >' I · I r ι V Ι . izdavačko preduzeče.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful