Vesna Parun (1922

)

● rođena je 1922. u Zlarinu, umrla 2010. god. Prva u hrvatskoj književnosti koja živi za književnost i živi od književnosti. Osim poezije piše i stihove za djecu, prozu i pozorišna djela; ● ● samouka je slikarica te je imala 6 samostalnih izložbi; pjesme su joj prevođene na mnoge jezike (oko 12-ak);

● najznačajnije zbirke pjesama su: Zore i vihori (1947), Pjesme (1948), Crna maslina (1955); ● antologijske pjesme: Balada prevarenog cvijeća, Mati čovjekova, Konjanik, San, Ti koja imaš nevinije ruke, Dom na cesti, Usnuli mladić, Otvorena vrata, Djevičanstvo, Bila sam dječak, Tijelo i proljeće, Rujan, San o čistoći, Kas opsjednutih...; ● pjesnički utjecaji: Ujevićeva lirika, utjecaj grčke i slavenske mitologije, Starog zavjeta, Vidrića, Tadijanovića, francuskih i srpskih nadrealista; ● motivi: more, djetinjstvo, sunce, ptice, priroda, šuma, rijeka...

Na književnoj sceni Parun se pojavljuje u punom sjaju svojom zbirkom Zore i vihori (1947) kao mladenačka zbirka, nastala pod jakim dojmom nedavnih ratnih zbivanja, ona nije donosila dublje spoznaje o svijetu, ali se uzbuđivala pred njegovom ljepotom ili strepila pred neskladom koji je narušavao tu ljepotu. Cijelu zbirku prožimaju dva osnovna osjećanja: s jedne strane živi osjećaji mladosti i življenja, a s druge, vihori rata i prisutnost smrti – čežnja za srećom okružena mnogim nesrećama. Za razliku od kasnijih zbirki, u Zorama i vihorima Vesna Parun nije okrenuta sebi nego vanjskom svijetu, prizorima iz života, vremenu i prirodi, a sebe vidi u stvarima koje je okružuju – sva slikovitost njezine poezije izvađena je iz prirode i njezine flore i faune. Vrlo je čest i djetinji ugao gledanja i to iz razloga što je samo u djetinjstvu sadržan blaženi svijet neznanja i radoznalosti, dok zrele spoznaje donose težinu i gorčinu. Rat Parun vidi kao rušitelja primarnih ljepota, a o ratnim zbivanjima govori odozdo, iz malih stvari, iz dječje perspektive, što tim pjesmama daje posebnu draž i neposrednost (Rat, Neprijatelj, Balada prevarenog cvijeća, Dijete je ugledalo smrt). Pjesmom Mati čovjekova, prepunom ojađenosti i gorčine, Vesna Parun je dala snažan protest protiv zločina i zla u čovjeku. Unatoč svemu navedenom, Zore i vihori u tadašnjoj su kritici bili oštro napadana zbirka. Kritika ju je optužila za formalistički artizam dekadentne lirike; zbirka je “mračna” i “bolesna”, a pjesnikinja “malograđanska gospođica”.

● ●

Osnovne teme zbirke: djetinjstvo, mladost, ljubav, radost, nasilje i rat. Značajne pjesme u zbirci su: Bila sam dječak, Mati čovjekova, Tijelo i proljeće, Balada prevarenog cvijeća...

Zore i vihori

BILA SAM DJEČAK Pjesma pjeva o djetinjstvu; jedna od glavnih osobina njezine poezije su istaknute lirske slike koje nisu dubinskog koliko ugođajnog karaktera i to vidimo u prvoj strofi; postavlja se pitanje da li za lirski subjekt biti dječakom znači biti slobodnijom od djevojčice, ili, lirski subjekt bira da bude dječak kao što je izabrala da bude i sve ostalo ( lisica utekla iz grožđa); može li se dječaštvo poistovjetiti sa bezbrižnim životom; stihovi “Bila sam zrno rumena grožđa u zubima sred poljubaca” govore graničnosti u kojoj se lirski subjekt nalazio, pa možemo zaključiti da je imao slobodu izbora što je i glavna tema ove pjesme, te suočenje sa smrću što vidimo iz posljednjeg stiha “zrcalo ribe u zjenici vidre!”.

TIJELO I PROLJEĆE

Lirski subjekt se projicira na jabuku; pjesma nosi romantičarski (simbolistički) karakter gdje su čula u punome naboju i primaju poticaje iz prirode; sve je u zvuku, dodiru, bojama i u svojoj punini (Potajno raste potok i vjetar šumi.../Toplo cvrkuće podne dani su krcati zlata.../Oživi šaptom ploda.../mekani ležaj cvijeća gdje zvona ludo brenče....); lirski subjekt zaziva “majku”, koja predstavlja “majku prirodu” koja budi eros u lirskom subjektu; eros u lirici Parunove je jedna od značajnih karakteristika.

MATI ČOVJEKOVA

Ponovo se pojavljuje figura “majke”-majka je u pjesmama stvoritelj, ona je izjednačena sa prirodom što znači da je izjednačena sa “dobrotom i nevinošću” koja samo može obitavati u prirodi; lirski subjekt govori u prvome licu jednine ispred ČOVJEKA koji je posrnuo u nasilju; ono

što majku izdvaja iz “ostalih ljudi” jeste činjenica da ona rađa i to je razlog zašto je izjednačena sa prirodom koja se stalno obnavlja i raste; ova pjesma jedna je od onih koji tematiziraju rat i nasilje.

BALADA PREVARENOG CVIJEĆA

Upravo bijaše procvala kozja krv na nasipima. Zašumjelo je zlatom meketavih stada polje zeleno u zatišju. Dječaci su se izuli da ne bi pogazili tratinčice. Bila je topla nedjelja, kad lastavice iz modrina stižu. Bijelu je mrežu razapeo pauk od kraja na kraj mirisavog borika. Tko bi mislio na tugu neokrečenih soba i na mrtvace! Djeca nikako ne vjeruju da će zemlja progutati tijelo. Na obzorju je crn dim. Kažu da vojska ide. Čije su rumene njive, čiji su prozori na brijegu? Zvone zvona široko, zvone u tratinčici, u pogledima ljubičaste boje. Zašto je pauk razapeo mrežu, a vojska ide? Ah, pročitajte zvučnu bajku cvijeća, oblaci, braćo! U otplavljenim snjegovima još se poznaju stope srndaća i šumor crnogorice slobodnim visinama vijori. Kažu da zloduh plaši mjesečinu bliještećim reflektorom očiju. Zašto ne pođu kući dječaci s nišanom od pređe? Neka puste natrag ulovljene bumbare i neka bježe, bježe. Zloduh hoda po mjesečini. Dječaci razvezuju zmaja, a vojska ide. Stotinu malih čekića kuju zlatne tulipane. Ništa ne sluti slijepa ličinka. Jedino dijete ima oči. Nesretno dijete! Vidjet će oca obješena

o šljivu bijelu u dvorištu, njihovu šljivu. Jučer je procvala kozja krv na nasipu. a danas je bubnjarska vatra uništila cijelo proljeće. Zvoni niz mirne proplanke, zvoni na uzbunu cvijeću. Hitac je zbunio vjevericu. Srnuli su dječaci u čamce vezane o obalu, ali nije ih pustila straža. Uđite brzo u mravinjake, utrnite svijeću. Skrivena torpeda poharala su ribolove. Ništa nije ostalo na suncu. Samo nekoliko osušenih grobova iznijelo je pepeo bezimen na vjetar. Mrtvaci otrovaše dan. Što da uradi čovjek? Rastvorila je oči od straha tratinčica, jer nije izuo čizme mitraljezac. Jedno janje izgubilo je mlijeko i ostalo na cesti zapanjeno; neprijatelj-čovjek došao je u pohode golorukom cvijeću.

Balada prevarenog cvijeća se eksplicitno bavi ratnom tematikom; ono što je zanimljivo jeste da su žrtve rata u ovoj pjesmi priroda i djeca.

Zbirka koja je došla nakon Zora i vihora jeste zbirka Pjesme koju su mnogi ocijenili kao vid iskupljenja zbog prethodne zbirke koja je naišla na loše kritike. Etički stavovi koje je iznijela u ovoj zbirci nastajali su nauštrb estetičkog doživljaja, pa se pjesme iz ove zbirke ne izdvajaju posebnom kvalitetom. Zanimljiva je pjesma “Zavjet” iz ove zbirke koja je poput samoopravdanja koje je pjesnikinja napisala ističući da ako u njoj nestane stvaralačkog nadahnuća da ni ona ne treba postojati (I ako živim ko jalova trava/neka me sunce i ne grije više). Druga značajna pjesma iz ove zbirke je pjesma “Masline”.

MASLINE

Ova pjesma, kao i većina ostalih pjesama iz spomenutih zbirki funkcionira na osnovu

dviju konceptualnih metafora: ljudi su priroda,ili priroda su ljudi; sav čovjekov napor koji je upotrijebljen izmješta se sa subjekta radnje na objekt radnje, u ovome slučaju, masline;

maslina, iako se mijenja iz godine u godinu, njezina suština ostaje ista i njezina upotreba, pa maslina postaje simbol čovjekove borbe i života, kako kroz historiju čovječanstva, tako i kroz jedan životni vijek.

Sedam godina kasnije izlazi zbirka Crna maslina (1955) u kojoj će Paruničin talent bljesnuti u punom svjetlu. Ova zbirka donosi ponovno vraćanje pjesnikinje sebi samoj, ona je više tradicionalna i intimna (za razliku od modernosti prisutne u zbirci Zore i vihori) otkriva strani i složeni svijet zrele žene, vječno lutanje između strasti i bola. U ljubavi je sažeto sve: ona je za pjesnikinju mjera života i posvemašnja patnja. Značajne pjesme su: Ti koja imaš ruke nevinije, Djevičansvo, Usnuli mladić, Masline, šipak i oblaci, Otvorena vrata...

DJEVIČANSTVO

Pjesma je koncipirana kao obraćanje “djevojci”, pisana je u drugome licu; pjesma je nabijena erosom što se vidi u početnim stihovima ( Taj topot i taj dim što dolazi sve bliže/ući će u tvoj vrt usnula djevojko); ljubav je u ovoj pjesmi stalno u “mogućnosti” u “kondicionalu”, jer ljubav je istovremeno i život, ali ona sa sobom nosi i negativne posljedice (Umjesto naušnica nosit ćeš uteg bola, djevojko, ako si život izabrala!); pjesma poziva na slobodu i predanost punome životu.

TI KOJA IMAŠ RUKE NEVINIJE

Osim što lirski subjekt ostaje uskraćen za voljenog muškarca, ostaje velika praznina zbog nemogućnosti poroda njegove djece; neplodnost se na mnogim mjestima javila kao neostvarenost u poeziji Vesne Parun.

USNULI MLADIĆ

Pjesma predstavlja geografiju tijela; tijelo se spaja sa krajolikom; mladost u punome jeku.