P. 1
VELIKI SUDARAC - LHC

VELIKI SUDARAC - LHC

|Views: 127|Likes:
Published by Nermin Redžić
VELIKI SUDARAČ
(The Large Hadron Collider - LHC)

Nermin Redžić
Tešanj, 2011.

SADRŽAJ
1. PREDGOVOR.........................................................................................................................................3 2. UVOD U TEMU .....................................................................................................................................4 2.1. ŠTA SU ZAPRAVO AKCELERATORI? .............................................................................
VELIKI SUDARAČ
(The Large Hadron Collider - LHC)

Nermin Redžić
Tešanj, 2011.

SADRŽAJ
1. PREDGOVOR.........................................................................................................................................3 2. UVOD U TEMU .....................................................................................................................................4 2.1. ŠTA SU ZAPRAVO AKCELERATORI? .............................................................................

More info:

Categories:Types, Research, Science
Published by: Nermin Redžić on Apr 21, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/07/2012

pdf

text

original

VELIKI SUDARAČ

(The Large Hadron Collider - LHC)

Nermin Redžić
Tešanj, 2011.

SADRŽAJ
1. PREDGOVOR.........................................................................................................................................3 2. UVOD U TEMU .....................................................................................................................................4 2.1. ŠTA SU ZAPRAVO AKCELERATORI? ................................................................................................4 2.2. PRINCIP RADA AKCELERATORA .....................................................................................................5 2.3. PRVI AKCELERATORI ......................................................................................................................5 2.4. PODJELA AKCELERATORA ..............................................................................................................6 2.5. LINEARNI AKCELERATORI...............................................................................................................6 2.6. KRUŽNI AKCELERATORI..................................................................................................................7 2.7. CIKLOTRON ....................................................................................................................................8 2.8. FAZOTRON .....................................................................................................................................8 2.9. BETATRON .....................................................................................................................................9 2.10. SINHROTRON ...............................................................................................................................9 3. VELIKI SUDARAČ................................................................................................................................ 10 3.1. IDEJA O VELIKOM SUDARAČU .................................................................................................... 11 3.2. HISTORIJSKI RAZVOJ ................................................................................................................... 11 3.3. ZAŠTO JE NAPRAVLJEN VELIKI SUDARAČ? .................................................................................. 11 3.4. RAD VELIKOG SUDARAČA ........................................................................................................... 13 3.5. FIZIKA TEŠKIH JONA .................................................................................................................... 14 3.6. EKSPERIMENTI ............................................................................................................................ 14 3.6.1. ALICE .................................................................................................................................... 15 3.6.2. ATLAS ................................................................................................................................... 16 3.6.3. CMS ..................................................................................................................................... 17 3.6.4. LHCB .................................................................................................................................... 18 3.6.5. TOTEM ................................................................................................................................. 19 3.6.6. LHCF ..................................................................................................................................... 19 3.7. KOMPJUTERSKA MREŽA ............................................................................................................. 20 3.8. SIGURNOST VELIKOG SUDARAČA ............................................................................................... 20 3.9. KOSMIČKE ZRAKE........................................................................................................................ 20 3.10. MIKROSKOPSKE CRNE RUPE ..................................................................................................... 21 3.11. STRANGELETI ............................................................................................................................ 22 3.12. STABILNIJE STANJE SVEMIRA.................................................................................................... 22 3.13. MAGNETNI MONOPOLI ............................................................................................................ 22 3.14. VELIKI SUDARAČ U 2011. GODINI ............................................................................................. 23 3.15. PLANOVI U BUDUĆNOSTI ......................................................................................................... 23 3.16. NASLJEDNIK VELIKOG SUDARAČA ............................................................................................ 23 4. ZAKLJUČAK ........................................................................................................................................ 24 5. KORIŠTENA LITERATURA .................................................................................................................. 25

2

1. PREDGOVOR:
Još od trenutka kada je bio samo ideja, Veliki sudarač je smatran kao veoma ambiciozan projekat koji nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Od trenutka kada je pušten u rad, pa sve do danas, postaje tema gotovo svih svjetskih časopisa, naučnih, ali i nenaučnih tv-emisija i postaje jedno od obilježja 21. vijeka. Šta je zapravo Veliki sudarač? Radi se od trenutno najvećem akceleratora čestica u svijetu smještenom na granici Švicarske i Francuske. Njegov primarni cilj je otkrivanje tajni nastanka Svemira, i odgovori na mnogobrojna pitanja o njegovom nastanku. Kakav je Svemir bio u prvim trenucima svog života? Da li je zaista mogao nastati Velikim praskom? Zašto više nema antimaterije? Da li postoji Higgsov bozon? Šta je to što daje materiji masu koju imaju? Ovo su samo neka od mnogih pitanja na koja će više od 10 000 naučnika tražiti odgovore služeći se rezultatima koje će im dati ovaj projekat vrijedan više od 9 milijardi dolara. Rezultati dobiveni Velikim sudaračem još uvijek su prilično skromni, ali se od njega očekuje veoma mnogo u budućnosti.

3

2. UVOD U TEMU
Čovjek oduvijek teži za otkrivanjem od čega je građeno sve ono što ga okružuje. Prvi model čestice od koje je građeno sve oko nas - atoma, dao je Demokrit u Antičkoj Grčkoj, opisujući atome kao jako malene nedjeljive kuglice. 1897. godine John Dalton otkrićem elektrona pokazuje da se u atomu nalaze još sitnije čestice. Sve većim zanimanjem za sastav atoma, otkriveno je da ga čine protoni i neutroni koji skupa tvore jezgru i elektroni koji se nalaze u omotaču. U želji za potragom za sitnijim česticama, nastala je ideja o uređaju koji će pomoći fizičarima da ispitaju tajne atomske jezgre, strukture protona i neutrona, sila koje svu tu gomilu čestica drže na okupu ali i još mnogo toga...

Stilizirani prikaz atoma

2.1. ŠTA SU ZAPRAVO AKCELERATORI?
Akceleratori su uređaji koji, pomoću električnog i magnetnog polja, ubrzavaju naelektrisane čestice do velikih brzina, nekada čak i do brzina koje su nešto manje od brzine svjetlosti. Ovi uređaji omogućuju ispitivanje tajni atomskog jezgra, strukture protona i neutrona, sila koje svu tu gomilu čestica drže na okupu i još mnogo, mnogo toga. U akceleratorima se najčešće ubrzavaju elektroni, protoni i jezgra lakih elemenata (deuterijii i alfa čestice), ali postoje i akceleratori u kojima se ubrzavaju i teži joni (ugljik, kisik, berilij, neon, pa čak i olovo). Poznato je da svako tijelo koje se kreće ima svoju kinetičku energiju koja je proporcionalna kvadratu brzine kojom se to tijelo kreće. Prema tome kada akcelerator ubrzava neku česticu on joj povećava energiju, i upravo je ta energija ono što je potrebno za dalja istraživanja. Suština eksperimenta u akceleratorima je da se čestice velikom brzinom sudare sa drugim česticama ili atomskim jezgrima. Prilikom tih sudara složene strukture se raspadaju na sve sitnije dijelove. 4

2.2. PRINCIP RADA AKCELERATORA
Princip rada akceleratora je veoma jednostavan. Za rad akceleratora potrebna je jedino razlika potencijala (npr. baterija) i čestica koju treba ubrzati. U svakom električnom polju naelektrisane čestice kreću se u smjeru prema suprotnom naelektrisanju (npr. elektroni, koji su negativno naelektrisani, kreću se od negativnog prema pozitivnom potencijalu) i tokom tog kretanja te čestice ubrzavaju i povećavaju svoju energiju. Iako princip rada akceleratora djeluje vrlo jednostavno, konstrukcija ovih uređaja je vrlo složen i skup proces. Održavanje i upotreba akceleratora zahtijevaju velika ulaganja, a za rad je potreban ogromna količina energije. Svi akceleratori rade s visokim vakuumom, kako bi omogućili neometano kretanje čestica koje ubrzavaju. Akceleratori se sastoje od sljedećih dijelova: • jonski ili elektronski izvor • sistem za ubrzavanje • izvor energije • vakuumski sustav

2.3. PRVI AKCELERATORI
Hronološki gledano, prvi tip akceleratora je Cockroft-Waltonov (Kokroft-Voltonov) akcelerator. Ovaj akcelerator se sastoji od izvora jona, akceleratorske cijevi u kojoj se vrši ubrzavanje, izvora visokog napona koji je na specijalan način priključen na sistem akceleratorskih elektroda i sistema detektora. Suštinu ovog akceleratora čini upravo izvor napona i sistem elektroda koje ubrzavaju jone. Generator visokog napona se sastoji od dioda i kondenzatora povezanih na specijalan način koji omogućaav postepeno povećanje napona na elektrodama u akceleratorskoj cijevi. Ovo je vrlo star tip akceleratora, veoma jednostavne građe jer koristi standardne elektronske elemente. Maksimalna energija za ovaj akcelerator je 3 MeV, što je vrlo mala energija za savremenu fiziku čestica.

Cockroft-Waltonov akcelerator

5

Drugi veoma značajan tip akceleratora je Van de Graaffov akcelerator koji spada u tzv. elektrostatičke akceleratore. Rad ovog akceleratora zasniva se na definiciji potencijala provodnika, prema kojoj je potencijal rad koji treba izvršiti da bi se jedinično naelektrisanje prenijelo sa provodnika u beskonačnost. Na ovom akceleratoru naelektrisanje se pomoću šiljka prenosi od izvora na pokretnu izolacionu traku. Ovom trakom naelektrisanje se transportuje do sabirne elektrode koja ga skuplja i odvodi do šuplje elektrode. Na ovaj način se može postići veoma velika razlika potencijala koja se kasnije koristi za ubrzavanje čestica. Postoji i tzv. tandem Van de Graaffov akcelerator koji je kombinacija dva Van de Graaffova akceleratora. Za razliku od običnog akceleratora u kome se ubrzavaju pozitivni joni, tandem akcelerator počinje da ubrzava negativne jone. U centralnom dijelu joni gube elektrone (u sudaru sa nekim gasom ili pri prolasku kroz tanak ugljeni sloj) i postaju pozitivni. Nakon toga drugi dio tandem akceleratora ubrzava dobijene pozitivne jone. Energija koja se može dostići na ovaj način iznosi oko 14 MeV što je omogućilo veliku primjenu Van de Graaffovog akceleratora u nuklearnoj fizici.

Otvoren Van de Graaffov akcelerator iz 1960-tih godina, koji je mogao dostići energiju 2 MeV

2.4. PODJELA AKCELERATORA
Akceleratore dijelimo na: • linearne • kružne

2.5. LINEARNI AKCELERATORI
Spomenuti Cockroft-Waltonov i Van de Graafov akcelerator spadaju u linearne akceleratore. Današnji linearni akceleratori konstruišu se na nešto drugačiji način. U pravoj vakuumskoj cijevi, koja može da bude dugačka i nekoliko kilometara, nalaze se cilindrične elektrode koje su povezane na polove naizmjeničnog izvora visokofrekventnog napona. Na početku cijevi nalazi se izvor čestica koje treba ubrzati, dok je meta postavljena na drugi kraj cijevi. Dok se kreću između elektroda na njih djeluje električno polje i ubrzava ih. Pretpostavimo da se u ovakvom akceleratoru ubrzava pozitivan jon. Na početku prva elektroda je negativna i privlači jon, koji počinje da ubrzava. Kad jon uleti u šupljinu elektrode ubrzanje prestaje i on nastavlja da se kreće ravnomjerno, po inerciji. U trenutku kad čestica 6

izađe iz prve elektrode mijenja se polarizacija elektroda i prva elektroda postaje pozitivna, a druga negativna. Sada se proces ponavlja, jon ubrzava do druge elektrode, ulazi u nju, kreće se po inerciji i prilikom napuštanja elektrode polarizacija se ponovno mijenja. Sad je prva elektroda opet negativno naelektrisana, druga pozitivno, treća negativno itd. Čestica nastavlja da ubrzava prema trećoj elektrodi i proces se nastavlja. Frekvencija napona se podešava tako da se ova promjena polarizacije tačno poklopi sa izlaskom čestice iz elektroda, a dužina elektroda i razmak između susjednih elektroda ravnomjerno se povećava od prve elektrode pa na dalje. Brzina i energija koju će čestica imati na izlasku iz akceleratora najviše zavisi od dužine akceleratora. Što je veća dužina akceleratora, to je veća energija koju će čestica imati. U linearnom akceleratoru čestice se mogu ubrzati i do relativističkih brzina, pa se prilikom njihove konstrukcije moraju uzeti i relativistički efekti porasta mase, kontrakcija dužine i dilatacije vremena. Najpoznatiji linearni akcelerator je SLAC (Stanford Linear Accelerator Center) na Stanford univerzitetu u Sjedinjenim Američkim Državama, tačnije u Kaliforniji. Ovaj akcelerator je dugačak 3,2 km, a u njemu se postižu energije do 25 GeV. Trenutno je u planu gradnja 32 kilometra dugog linearnog akceleratora nazvanog ILC (International Linear Collider) koji će služiti za stvaranje sudara između elektrona i pozitrona.

Pojednostavljeni prikaz linearnog akceleratora

2.6. KRUŽNI AKCELERATORI
Kružni akceleratori pružaju fizičarima najveće mogućnosti istraživanja zbog postizanja iznimno velikih brzina i energija čestica. Razvoj kružnih akceleratora potiče još od prvog takvog uređaja kojeg je konstruisao 1931. godine američki fizičar Ernest O. Lawrence i nazvao ga ciklotron. Osnovne vrste kružnih akceleratora su: • ciklotron • fazotron • betatron • sinhrotron

7

2.7. CIKLOTRON
Ciklotron je kružni akcelerator koji ubrzava elektrone, protone i lake jone do energija pri kojima se relativistički efekti mogu zanemariti. Kao što je ranije navedeno, prvi ciklotron konstruisao je Ernest O. Lawrence 1931. godine. U početku, ciklotron je bio mali laboratorijski uređaj, a tek kasnije je dostigao ogromne dimenzije. Ovaj tip akceleratora sastoji se od kružne metalne kutije presječene na polovini. Kutije (koje su nazvani duanti) se postavljaju u magnetno polje i prikljucuju na visokofrekventni napon. Princip rada je ciklotrona je veoma jednostavan. Čestica koja se ubrzava kreće iz centra ciklotrona. Ona počinje da kruži. Kada se nađe između duanata, koji su različito naelektrisani, na nju djeluje električno polje i ubrzava je. Ubrzana čestica ulijeće u šuplji duant, u kome magnetno polje savija njegovu putanju. Čestica se po polukružnoj putanji kreće i izlazi na drugi kraj polukruga. Dok je putovala po ovom polukrugu, polaritet duanata je promijenjen i električno polje između njih opet ubrzava česticu i cijeli proces se ponovno ponavlja. Ubrzavajući, čestica se kreće po spiralnoj putanji. U jednom trenutku poluprečnik putanje postaje veći od poluprečnika duanta i ona napušta akcelerator. Na mjestu gdje čestica napušta akcelerator postavlja se željena meta. Ciklotron može ubrzati čestice do 10 MeV.

Dijagram operacija ciklotrona iz E.O. Lawrencovog patenta iz 1934. godine

2.8. FAZOTRON
Fazotron, poznat i pod imenom sinhorciklotron je kružni akcelerator dobijen malim modifikacijama ciklotrona. Fazotron omogućava ubrzavanje čestica do relativističkih energija. Za razliku od ciklotrona kod koga je frekvencija kojom se mijenja polaritet duanata uvijek ista, kod fazotrona ova frekvencija se sporo mijenja tokom ubrzanja, tako da frekvencija polja odgovara frekvenciji obrtanja čestice, koja se smanjuje zbog relativističkih efekata.

8

2.9. BETATRON
Sljedeći tip kružnih akceleratora je betatron. Za ubrzanje elektrona ovaj akcelerator koristi vrtložno električno polje, koje se indukuje promjenjivim magnetnim poljem. Za razliku od ciklotrona, gdje se čestice kreću po spiralnoj putanji, kod betatrona elektroni opisuju kružne putanje stalnog poluprečnika. Konstrukcija betatrona je kombinacija elektromagneta i vakuumske cijevi u obliku torusa (geometrijsko tijelo koje izgleda poput valjka smotanog u prsten). Ovaj torus nalazi se izmađu polova jakog elektromagneta. Promjena jačine struje u namotajima elektromagneta dovodi do promjene magnetnog polja, a promjenljivo magnetno polje indukuje električno polje. Silnice ovog polja imaju oblik kružnice, a pravac jačina polja je tangenta na putanju elektrona. Stalna orbita po kojoj se kreću elektroni omogućava veliki broj rotacija elektrona, a pri svakoj rotaciji elektron dobija sve veću i veću energiju. Betatron može da ubrza elektrone do energija između 1 MeV i 50 MeV.

Betatron iz 1942. godine koji je ubrzavao čestice do energije od 6 MeV

2.10. SINHROTRON
Sinhrotron je jedan od najznačajnijih tipova akceleratora. Ovo je kružni akcelerator sa česticama čije orbite imaju približno konstantan radijus, pri čemu se frekvencija električnog polja kojim se elektroni ubrzavaju ne mijenja, ali se mijenja intenzitet magnetnog polja koje održava stabilnost orbite. Ovaj tip akceleratora ima vrlo složenu konstrukciju i predstavlja vjerovatno jedan od najsloženijih uređaja na planeti. Jedan od najvećih problema koji otežava konstrukciju sinhrotrona je tzv. sinhrotronsko zračenje. Sve naelektrisane ćestice koje se kreću ubrzano, po krivoj putanji, emituju elektromagnetsko zračenje i gube energiju. Energija koja se emituje na ovaj način raste sa porastom brzine čestice i otežava ubrzavanje čestice. Za fiziku čestica ovo predstavlja nepremostiv problem koji je posljednjih godina naučnike natjerao da opet razmišljaju o konstrukciji linearnih akceleratora ogromnih dimenzija. Sinhrotrono zračenje je veliki problem za fiziku čestica, ali istovremeno ono je vrlo moćan alat u nekim drugim oblastima nauke kao što su medicina, biologija, fizika materijala itd. U ovim oblastima nauke teži se ka dobijanju što intenzivnijeg sinhrotronskog zračenja. Zbog toga se mnogi stari sinhrotroni koji su postali slabi za istraživanja elementranih čestica modifikovani da emituju još više sinhrotronskog zračenja i sada se koriste za istraživanja u drugim oblastima. Posebna vrsta sinhrotrona su takozvani sudarači čestica (ili kolajderi). Sudarači su akceleratori u kojima se dvije vrste čestica istovremeno ubrzavaju i međusobno sudaraju. Na ovaj način ostvaruju se mnogo intenzivniji sudari nego oni kada je meta nepokretna. Najpoznatiji od svih sudarača je Veliki sudarač koji je tema ovog rada. Osim njega poznati su još i FermilabOV Tevatron u SAD-u, DESY u Njemačkoj itd. 9

3. VELIKI SUDARAČ
Veliki sudarač (na eng. The Large Hadron Collider - LHC) je najveći akcelerator čestica na svijetu. Po svojoj strukturi svrštava se u tzv. kolajdere, ili sudarače, po čemu je i dobio ime. Veliki sudarač smješ smješten je u kružnom tunelu dužine 27 km koji se prostire kroz Švicarsku i Francusku na dubini od oko 100 nelu m ispod zemljine površine.

Karta na kojoj je prikazan položaj CERN-ovog Velikog sudarača
Ovaj akcelerator čestica koriste fizičari kako bi proučavali najsitnije ljudima poznate čestice, osno osnovni gradivni materijal svega u Svemiru. Njegov cilj jest da nam pomogne u našem razumijevanju S vemiru. Svemira. U ovom akceleratoru vrše se sudari subatomskih čestica poznatih kao hadroni. Kroz tunel dug 27 hadr kilometara u suprotnim smjerovima ove čestice će se kretati dobivajući energiju sa svakim novim krugom koji načine. Fizičari koriste Veliki sudarač kako bi stvorili uslove slične onima kakvi su vladali nakon Velikog praska (Big Bang), sudarajući dvije zrake direktno veoma velikom energijom. Timovi sudarajući fizičara iz cijelog svijeta analiziraju čestice stvorene u sudarima koristići specijalne detektore u broj brojnim eksperimentima koji se vrše u Velikom sudaraču. Postoje mnoge teorije o mogućim rezul rezultatima ovih sudara, ali ono što je sigurno jeste da je ovime otvoren jedan novi svijet fizike, čijim se saznanji saznanjima opisuje Svemir. Već decenijama standardni model čestica je služio fizičarima dovoljno dobro da bi razumjeli osnovne zakone prirode, ali ne i da bi objasnio cijelu priču koja opisuje neki proces. Zbog toga je tu Veliki sudarač...

ČINJENICE O VELIKOM SUDARAČU
Tačna dužina Velikog sudarača je 26 659 m, a u njegovoj unutrašnjosti nalazi se 9300 magneta Pri punoj snazi, trilioni protona pređu dužinu akceleratora 11 245 puta u sekundi, putujući brzinom koja iznosi 99,99 % brzine svjetlosti Da bi se spriječili sudari čestica sa sudarima molekula gasa, u unutrašnjosti Velikog sudarača se nalazi veoma visoki vakuum, a pritisak iznosi 10-13 atm što je 10 puta manji pritisak nego na Mjesecu Kada se dvije zrake protona sudare, stvaraju temperaturu koja je do 100 000 puta veća od one u centru Sunca, dok sustav hlađenja tečnim helijem održava Veliki sudarač na temperaturi od -271,3 ˚C ok Da bi sakupio sve informacije o gotovo 600 miliona sudara protona u sekundi, fizičari su stvorili najnaprednije uređaje za detekciju na svijetu 10

3.1. IDEJA O VELIKOM SUDARAČU
Ideja o Velikom sudaraču nastala je u ranim 80-tim godina prošlog stoljeća. Iako u to vrijeme CERN nije napravio ni svoj Veliki elektron-pozitron sudarač, koji je radio od 1989. do 2000. godine, naučnici su gledali još dalje u budućnost fizike čestica. Zamišljali su da bi prsten Velikog elektron-pozitron sudarača mogli upotrijebiti za još veću i moćniju mašinu. Da bi stvorili sudare koji imaju najveću moguću energiju i najveći mogući intenzitet, predloženo je da se koriste dva zraka protona. Projekt je nazvan Veliki hadronski sudarač (eng. Large Hadron Collider), i u njemu je planirano vršenje sudara između čestica koje zovemo hadroni. Simpozij u Loseni u Švicarskoj 1984. godine može se smatrati početkom razvoja ovog velikog projekta.

3.2. HISTORIJSKI RAZVOJ
1994. godine CERN-ov odbor je službeno dozvolio gradnju najvećeg akceleratora na svijetu. Da bi uštedjeli nešto novca, odlučeno je da će se rad vršiti u dvije faze. Godinu dana kasnije, Japan odlučuje biti posmatrač i financijska podrška ovom projektu. Nakon Japana, u projekat se uključuju Indija, Rusija, Kanada i SAD. Zahvaljujući ovim donacijama, odlučeno je da će se rad ipak odvijati u jednoj fazi. 1996. godine odobrena su 2 eksperimenta koji će kasnije biti vršeni u Velikom sudaraču, a čiji je glavni cilj potraga za Higgsovim bozonom. 1998. godine urađen je prvi niz testova nad dijelovima i sistemima koji su bili sastavni dio, tada još nedovršenog Velikog sudarača. Da bi mogao biti napravljen, morao je biti zaustavljen rad do tada najvećeg akceleratora na svijetu, velikog elektronpozitronskog sudarača, što se desilo 2000. godine. Morao je biti rastavljen, kako bi njegov 27 kilometara dug tunel u obliku prstena mogao postati dio novog akceleratora. Godinu dana kasnije, izvršen je drugi niz testova, kojima su fizičari testirali sve magnetne sisteme. 2002. godine CERN dodjeljuje nagradu „Zlatni hadron“ onima koji su najviše doprinijeli ovom projektu. Ubrzo nakon toga završeno je kompletno iskopavanje zemlje, što je omugućilo dalji rad na ovom projektu. CERN je radom na ovom projektu oborio i nekoliko svjetskih rekorda, kao što su oni u spremanju i slanju podataka. U toku jedne sekunde, naučnici su uspjeli spremiti 1,1 gigabajt informacija, kao i poslali 1 terabajt informacija iz CERN-a u Švicarskoj do Kalifornije u SAD-u. 2006. godine otvoren je novi kontrolni centar iz kojeg će kasnije biti vršen sav nadzor nad Velikim sudaračem. Iste godine završena je konstrukcija najvećeg hladnjaka na svijetu, čiji je zadatak hladiti akcelerator. 2008. godine Veliki sudarač je počeo sa svojim radom.

3.3. ZAŠTO JE NAPRAVLJEN VELIKI SUDARAČ?
Odgovor na ovo pitanje veoma je jednostavan. Zadatak Velikog sudarača je da pomogne fizičarima da pronađu odgovore na mnoga pitanja iz fizike na koja do sada nisu mogli dati odgovor. Zbog jedinstvene velike energije koju dostiže, fizičari bi mogli dobiti i neke neočekivane rezultate koji do sada nisu ni razmatrani. U posljednjih par decenija fizičari su bili u mogućnosti da opišu detaljno fundamentalne čestice koje čine Svemir i međudjelovanja između tih čestica. Ovako opisane čestice predstavljaju standardni model čestice, ali ovaj opis čestice nam ne priča cijelu priču. Da bi stekli znanje o česticama koje nam nedostaje potrebni su eksperimentalni rezultati, a sljedeći veliki korak je sticanje tog znanja eksperimentima koje će biti vršeni u Velikom sudaraču.

11

Neka od pitanja na koje će Veliki sudarač pokušati odgovoriti su: ŠTA JE MASA? - Šta je porijeklo mase? Zbog čega sitne čestice imaju masu koju imaju? Zašto neke čestice uopšte nemaju masu? U ovom trenutku, ne postoje sigurni odgovori na ova pitanja. Možda najbolje objašnjenje nalazi se u Higgsovom bozonu, ključnoj neotkrivenoj čestici koja je neophodna da bi standardni model čestice funkcionirao. Hipoteza o ovoj čestici se pojavila 1964. godine i do danas je ostala nedokazana. OD ČEGA SE SASTOJI 96 % SVEMIRA? - Sve što vidimo u Svemiru, od mrava pa do galaksije, sastavljeno je od običnih čestica. Ove čestice se smatraju materijom i čine do oko 4 % Svemira. Smatra se da ostatak svemira čine tzv. tamna materija i tamna energija, ali ih je nevjerovatno teško detektovati i izučavati, osim kroz gravitacione sile kojima međudjeluju. Istraživanje prirode tamne materije i tamne energije je jedan od najvećih izazova današnjice u fizici čestica i kozmologiji. ZBOG ČEGA NEMA VIŠE ANTIMATERIJE? - Živimo u svijetu materije. Sve u Svemiru, uključujući i nas same, sačinjeno je od materije. Antimaterija je isto što i materija, osim što ima suprotan električni naboj. U procesu stvaranja Svemira, jednake količine materije i antimaterije su trebale biti stvorene u Velikom prasku. Ali kada se antimaterija i materija nađu u blizini, ponište jedna drugu i pretvore se u energiju. Zbog nečega, mali dio materije je opstao i stvorio Svemir u kojem danas živimo i u kojem jedva da i postoji antimaterija. Zbog čega u prirodi vlada materija nad antimaterijom? Eksperimenti u Velikom sudaraču će između ostalog, pomoći u traženju razlika između materije i antimaterije kako bismo dobili odgovor na ranije postavljeno pitanje. KAKVA JE MATERIJA BILA NEPOSREDNO NAKON NASTANKA SVEMIRA? Za materiju, od koje je sačinjeno sve u Svemiru, se vjeruje da je nastala iz guste i tople mješavine sačinjene od fundamentalnih čestica. Danas, obična materija je sačinjena od atoma, koji sadrže nukleone (protone i neutrone) koji se sastoje od kvarkova, među kojima se nalazi jaka nuklearna sila koja ih drži na okupu. Za tu silu odgovorne su čestice koje nazivamo gluonima (od eng. glue = ljepilo). Ta veza je u sadašnjosti veoma snažna, ali bi u veoma mladom Svemiru ti uvjeti bili veoma nepovoljni za gluone da održavaju kvarkove na okupu. Zbog toga se smatra da je u prvim mikrosekundama nakon Velikog praska Svemir sadržavao veoma toplu i gustu mješavinu kvarkova i gluona koja je poznata pod nazivom kvark-gluonska plazma. DA LI POSTOJE DODATNE DIMENZIJE PROSTORA? Albert Einstein je pokazao da su tri dimenzije prostora povezane s vremenom. Naknadne teorije predlažu postojanje skrivenih dimenzija prostora koje postoje. Naprimjer, teorija struna izražava da postoje dodatne prostorne dimenzije koje još nisu ni opažene. Ovakve dimenzije bi mogle postati primjetljive tek na veoma visokim energijama, pa će se zbog toga podaci sa svih detektora Velikog sudarača pažljivo analizirati u svrhu otkrivanja novih dimenzija.

12

3.4. RAD VELIKOG SUDARAČA
Veliki sudarač je najveći i najsnažniji akcelerator čestica na svijetu i najnoviji je dodatak CERN-ovom kompleksu akceleratora. Sastoji se od prstena dugog 27 kilometara koji je sačinjen od supravodljivih magneta i nekoliko ubrzavajućih strukutra koje povećavaju energiju čestica u toku njihovog kretanja kroz akcelerator. U unutrašnjosti akceleratora, dvije zrake čestica putuju brzinom koja iznosi gotovo kao brzina svjetlosti, i imaju veoma veliku energiju prije sudaranja jednih s drugim. Zrake putuju u suprotnim smjerovima u odvojenim cijevima čuvanim na veoma visokom vakuumu. Veoma snažno magnetno polje, koje dobiveno supravodljivim magnetima, usmjerava ove čestice da se kreću kroz prsten akceleratora. Napravljeni su od zavojnica od specijalnog električnog kabla koji radi u

Slika tunela velikog sudarača

supravodljivom stanju, učinkovito provodeći električnu energiju bez otpora ili gubitka energije. Ovo zahtijeva hlađenje magneta do oko -271 ˚C, temperature koja je hladnija od Svemira. Zbog ovoga većina akceleratora je spojena na sistem koji dovodi tečni helij i hladi magnete, kao i neke druge dijelove akceleratora. Hiljade magneta različitih vrsta i veličina koriste se za usmjeravanje zraka kroz akcelerator. U ovo spadaju 1232 dipolna magneta dužine 15 m koji se koriste za savijanje zraka i 392 kvadropolna magneta dužina od 5 do 7 m, koji služe za namještanje i usmjeravanje zraka čestica. Nešto prije sudara, koristi se još jedan tip magneta koji služi za „stiskanje“ čestica bliže jednih drugima da bi se povećala vjerovatnoća sudaranja. Ove čestice su tako male, da je zadatak štimanja sudara ovih čestica jednako težak procesu ispaljivanja dviju igala udaljenih 10 km, s takvom preciznošću da se sretnu na pola puta. Sve kontrole akceleratora, servisi i tehničke infrastrukture su smještene pod jednim krovom u CERN-ovom kontrolnom centru. Iz kontrolnog centra, vrši se nadzor nad zrakama čestica tako da se one sudaraju na četiri lokacije u akceleratoru koje odgovaraju lokacijama detektora čestica.

13

3.5. FIZIKA TEŠKIH JONA
U programu teških jona, u Velikom sudaraču vrše se sudari zraka teških jona na energijama koje su do 30 puta veće nego u prijašnjim laboratorijskim eksperimentima. U ovim sudarima, materija se zagrijava do temperature koja je 100 000 puta veća od one u centru Sunca, dostižući uvjete koji su vladali u prvim mikrosekundama nakon Velikog praska. Cilj ovog programa je da se stvori materija na najvećim temperaturama ikada proučavanim u laboratorijama, i da se njene osobine detaljno izuče. Ovime se očekuju nova saznanja koja bi promijenila poglede na međudjelovanja između fundamentalnih čestica. Ta snažna međudjelovanja predstavljaju osnovnu silu koja veže elementarne čestice, nazvane kvarkovima u veće kao što su protoni i neutroni, koji dalje grade atome itd. Danas se prilično mnogo zna o mehanizmu pomoću kojih gluoni, koji su zaslužni za ta snažna međudjelovanja, vežu kvarkove u protone i neutrone. Međutim, dva aspekta tog snažnog međudjelovanja ostaju prilično intriganta. Kao prvo, nijedan kvark nikada nije posmatran izoliran. Čini se kako su kvarkovi i gluoni ogrančeni na unutrašnjost složene čestice, kao što su protoni i neutroni. Drugo, protoni i neutroni sadrže tri kvarka, ali masa ova tri kvarka čini samo 1 % mase protona ili neutrona. Dakle, dok Higgsov mehanizam može dati masu svakom kvarku pojedinačno, on se ne može računati za većinu mase obične materije. Trenutna teorija o snažnom nuklearnom međudjelovanju, poznatija kao kvantna kromodinamika, predviđa da bi se na visokim temperaturama kvarkovi i gluoni mogli postojati slobodno u novom stanju materije, poznatoj kao kvark-gluonska plazma. Teorija također predviđa da bi na istoj toj temperaturi mehanizam koji daje masu složenim česticama prestao raditi. U programu teških jona Velikog sudarača, tri eksperimenta (ALICE, ATLAS i CMS) teže da proizvedu i proučavaju ove ekstremne uvjete i odgovore na pitanje kako je nastala većina mase vidljovog Svemira u prvim mikrosekundama nakon Velikog praska.

3.6. EKSPERIMENTI
Naučnici iz cijeloga svijeta rade na šest eksperimenata koji će biti vršeni u Velikom sudaraču. Svaki eksperiment je poseban i karakteriše ga jedinstven detektor čestica. Dva velika eksperimenta, ATLAS i CMS, imaju općenamjenske detektore za analizu bezbroj čestica koje nastanu prilikom sudara u akceleratoru. Dizajnirani su tako da istraže fiziku čestica što je opširnije moguće. Ova dva eksperimenta imaju i dva nezavisna detektora što je ključno za sva nova otkrića. Dva nešto manja eksperimenta, ALICE i LHCb, imaju specijalizirane detektore za analizu sudara u vezi sa specifičnim pojavama koje se pojavljuju. Preostala dva eksperimenta, TOTEM i LHCf, su mnogo manjeg raspona od prethodno navedenih. Detektori za ATLAS, CMS, ALICE i LHCf su postavljeni u četiri velike podzemne pećine koje se nalaze oko prstena Velikog sudarača. Detektori koje koristi TOTEM su postavljeni blizu detektora za CMS, a oni koje koristi LHCf su blizu detektora za ATLAS. Sada slijede detaljniji opisi ovih Kompjuterski prikaz sudara hadrona eksperimenata.

14

3.6.1. ALICE - A Large Ion Collider Experiment
Za ALICE eksperiment, Veliki sudarač će sudarati jone olova kako bi se u laboratorijskim uslovima stvorili uslovi kakvi su vladali neposredno nakon Velikog praska. Informacije koje budu dobijene ovim eksperimentom, pomoći će fizičarima da proučavaju stanje materije poznate pod nazivom kvarkgluonska plazma, za koju se smatra da je postojala u prvim trenucima nastanka Svemira. Sva uobičajena materija u današnjem Svemiru sačinjena je od atoma. Svaki atom je sastavljen od jezgre koju čine protoni i neutroni, i omotača u kojiem se nalaze elektroni. Protoni i neutroni su, kao što je ranije navedeno, sačinjeni od kvarkova, koje vežu čestice nazvane gluonima. Izolirani kvarkovi nikad nisu pronađeni. Sudari u Velikom sudaraču će proizvesti temperaturu više od 100 000 puta veću od one u centru Sunca. Fizičari se nadaju da će se pod ovim uslovima protoni i neutroni 'stopiti', oslobađajući kvarkove njihovih veza sa gluonima. Ovo bi trebalo stvoriti kvark-gluonsku plazmu, koja je vjerovatno postojala nakon Velikog praska u trenucima kada je u Svemiru vladala eksremno visoka temperatura. Naučnici ALICE eksperimentom planiraju proučavati kvark-gluonsku plazmu dok se bude širila i hladila, posmatrajući kako postepeno nastaju čestice koje danas tvore materiju u Svemiru. Na ovom eksperimentu radi više od 1000 naučnika iz 94 instituta koji su smješteni u 28 zemalja širom svijeta. Prvi konkretniji rezultati ovog eksperimenta objavljeni su u novembru 2010. godine i predstavljaju tek početaka ovog istraživanja. Objavljene su dvije studije od kojih jedna otkriva broj čestica nastalih u sudarima, a druga tok, odnosno kretanje nastalih sistema. U prvoj su naučnici izbrojali nabijene čestice stvoreme u direktnim sudarima nekoliko hiljada jona olova. Rezultati su pokazali da je nastalo oko 18 000 čestica. Većina teorija predviđala je stvaranje mnogo manjeg broja čestica ostvarenog u ALICE-u zbog neobičnih svojstava kvarkova i gluona od kojih je sastavljena jezgra atoma, u ovom slučaju olova. Neki od teorijskih fizičara predvidjeli su da postoji gornja granica broja gluona koji se mogu smjestiti u određeno područje. Dakle, u određenom trenutku broj gluona koji se sudaraju trebao bi doći do zasićenja i čestice se više ne bi trebale stvarati. Međutim, mjerenja ALICE-a otkrivaju da ta granica, čak i ako postoji, u Velikom sudaraču još uvijek nije dostignuta. Druga studija pokazala je da se kvark-gluonska plazma, koja nastaje u sudarima koji nisu izravni, ponaša skoro kao idealna tekućina, a ne kao plin, kako su neke teorije predviđale. Stručnjaci ističu da ove rezultate, iako su konačni treba ipak temeljno proučavati i teorijski detaljno opisati. Sudari jona olova u Velikom sudaraču odvijaju se na do sada najvećim ostvarenim energijama od 574 TeV i stvaraju temperaturu oko 100 000 puta veću od one u središtu Sunca.

Detektor čestica korišten za ALICE eksperiment

15

3.6.2. ATLAS
ATLAS je jedan od dva općenamjenska detektora u Velikom sudaraču. Svrha mu je istraživanje širokog dijela fizike, uključujući traganje za Higgsovim bozonom, dodatnim dimenzijama prostora i česticama za koje se smatra da bi mogle tvoriti tamnu materiju. ATLAS pamti skup mjerenja nad česticama koje su stvorene u sudarima - njihove putanje, energije i njihov identitet. Ovo se u ATLAS-u postiže pomoću šest različitih podsistema za detekciju koji identificiraju čestice i mjere njihov impuls i energiju. Još jedan važan element ATLAS-a je veliki mahnetni sistem koji savija putanje nabijenih čestica za mjerenja impulsa. Međudjeljovanja u njegovom detektoru stvaraju ogroman protok podataka. Za pregled ovih podataka koristi se veoma napredan kompjuterski sistem. Na ovom eksperimentu radi više od 2900 naučnika iz 172 instituta iz 37 zemalja.

ATLAS-ov detektor čestica
Prvi rezulati eksperimenta ATLAS dobijeni su sudarima protona sa protonima energijom od 0,9 TeV pred kraj 2009. godine, a sljedeće godine su prihvaćeni za objavljivanje. Ovi rezultati pokazali su da ATLAS-ov ogromni detektor čestica radi besprijekorno. Ovaj detektor težak 7000 tona i spojen sa 3000 km kablova uspješno je izmjerio čestice sa precizošću od 0,001 centimetar velikom brzinom. U kasnijim fazama, ATLAS će se fokusirati na rijetke i fizičarima značajne događaje. Rezultati od preko 300 000 sudara protona sa protonima su uspoređeni sa naprednim kompjuterskim simulacijama i rezultatima drugih eksperimenata na istoj energiji sudaranja. Unutrašnji detektor je ključan za ova mjerenja, a njegovi rezultati su se također odlično poklopili sa kompjuterskom simulacijom.

16

3.6.3. CMS - Compact Muon Solenoid
CMS eksperiment koristi općenamjensi detektor čestica da bi istražio što širi dio fizike, uključujući potragu za Higgsovim bozonom, dodatnim dimenzijama prostora i česticama koje bi mogle tvoriti tamnu materiju. Iako ima iste naučne ciljeve kao i eksperiment ATLAS, on koristi drugačija tehnička rješenja i dizajna magnetnog sistema, pomoću kojih će pokušati ostvariti ciljeve. Detektor čestica koji koristi CMS je napravljen od velike magnene zavojnice (eng. solenoid - po čemu je i dobio ime). Ona ima formu cilindrične zavojnice napravljene od supravodljivog kabla koji proizvodi magnetno polje indukcije 4 tesle. Ono što je interesantno za ovaj detektor jest to da je, za razliku od ostalih detektora koji su pravljeni na 100 m ispod zemljine površine, ovaj detektor napravljen na površini, nakon čega je spušten i sastavljan.Na ovom eksperimentu radi više od 200 naučnika iz 155 institua iz 37 zemalja. 14. decembra 2009. godine, Veliki sudarač izvršio je sudare protona energijom od 1,18 TeV i time je počeo eksperiment nazvan CMS. 21. septembra 2010. godine, CERN je objavio rad u kojem detaljno opisuje eksperiment u kojem se detaljno opisuju novi fenomeni u međudjelovanjima protona. Studija koja je objavljena pokazala je da je tokom sudara nastalo više stotina čestica, i otkriva indikacije kako su neke čestice na neki način bile povezane međusobno kada su nastale u trenutku sudara. CMS je svoju potragu za mikroskopskim crnim rupama završio 15. decembra 2010. godine koje su trebale nastati pri visokoenergetskim sudarima protona. Nikakvi dokazi o njihovom stvaranju nisu pronađeni i njihovo stvaranje je isključeno iz razmatranja. Predviđalo se da bi mikroskopske crne rupe mogle postojati u nekim teoretskim modelima koji pokušavaju ujediniti opću teoriju relativiteta i kvantnu mehaniku, postavljajući postulat o postojanju dodatnih 'sklupčanih' dimenzija, koje predstavljaju dodatak osnovnih triju dimenzija prostora. Na velikim energijama u Velikom sudaraču, te teorije predviđaju da bi se prilikom sudara čestice mogle 'dovoljno zbližiti' da budu osjetljive na te dodatne dimenzije. U takvom slučaju, čestice koje se sudaraju bi mogle međudjelovati gracitaciono sa jačinom sličnom preostalim osnovnim silama u prirodi - elektromagnetnom, slabom i jakom. U tom slučaju, čestice koje se sudaraju bi navodno mogle formirati mikroskopsku crnu rupu. Čak i kada bi se na taj način proizvela, ta mikroskopska crna rupa bi nestala istog trenutka, proizvodeći mnoštvo subatomskih čestica obične materije. Ovo bi se nakon toga posmatralo CMS-ovim veoma preciznim detektorom koji posmatra Veliki sudarač na mjestu sudara. CMS je tražio takve događaje među svim dosadašnjim sudarima protona sa protonima u toku 2010. godine pri energijama od 7 TeV (3,5 TeV po zraku protona). Nikakva eksperimentalna potvrda o mikroskopskim crnim rupama nije pronađena. CMS udruženje u CERN-ovom projektu objavilo je rezultate potrage za pojavom supersimetrije u nekim fizičkim procesima. Potraga je zasnovana na podacima prikupljenih iz CMS detektora u toku 2010. godine sudarima protona sa protonima na energijama od oko 7 TeV. Standardni model u fizici čestica je do sada bio veoma uspješan u opisivanju svih fenomena na najvećim energijama do sada. Unatoč tome, vjeruje se da je ona samo veoma dobar uvod u još kompleksniju teoriju koja ju zamjenjuje na još većim energijama. Od osobitog značaja je supersimetrija, koja donosi npr. obećavajući mehanizam kojim se ujedinjuju tri od četiri osnovne sile u prirodi, predstavljajući veliki broj supersimetričnih čestica sa istim kvantnim brojevima kao i kod standardnog modela čestice, razlikujući se samo u spinskom broju.

17

3.6.4. LHCb - Large Hadron Collider beauty
Zadatak LHCb eksperimenta je da nam pomogne razumjeti zašto živimo u Svemiru koji je sastavljen od materije i koji, čini se, ne sadrži antimateriju. Specijaliziran je za istraživanje razlika između

LHCb detektor
materije i antimaterije proučavajući česticu nazvanu dubinski kvark ili b kvark. Umjesto da okružuje cijelu mjesto sudara sa detektorom čestica, LHCb eksperiment koristi seriju poddetektora kako bi uočio uglavnom prednje čestice zrake. Prvi poddetektor je smješten blizu tačke sudara čestica, dok su ostali raspoređeni jedan iza drugog na dužini od 20 m. Sudarom čestica u velikom sudaraču nastaće veliki broj različitih tipova kvarkova, koji će se kasnije najvjerovatnije postojati u nekom drugom obliku. Da bi uhvatio b kvark, LHCb koristi veoma napredne pokretne detektore smještene blizu putanje zraka koja kruži kroz Veliki sudarač. Na ovom eksperimentu radi 650 naučnika iz 48 instituta iz 13 zemalja. LHCb-ov detektor lestica je spektrometar sa polarnom ugaonom pokrivenošću od 10 do 300 miliradijana (mrad) u horizontalnoj i 250 mrad u vertikalnoj ravni. Asimetrija između hirozontalne i vertikalne ravni određena je velikim dipolnim magnetom sa glavnom komponentom u vertikalnom pravcu. Tzv. vertex detektor (poznat kao VELO) je napravljen u području međudjelovanja protona. Koristi se za izračunavanje putanja čestica blizu tačke sudaranja kako bi se precizno razdvojile primarni i sekundarni zraci. Iza vertex detektora smješten je RICH-1 detektor čestica (Ring Imaging Cherenkov Detector). Koristi se za identifikaciju čestica. Glavni sistem za praćenje je smješten ispred i iza dipolnog magneta. Koristi se za rekonstrukciju putanja nabijenih čestica i mjerenje njihovog impulsa. Nakon ovog sistema dolazi RICH-2 detektor. On identificira čestica sa velikim impulsom. Energiju elektrona, fotona i hadrona mjere elektromagnetski i hadronski kalorimetri. Do sada su vršeni razni eksperimenti sa W i Z bozonima, kao i nekim mezonima.

18

3.6.5. TOTEM - TOTal Elastic and diffractive cross section Measurement
TOTEM eksperiment proučava fiziku koju nije moguće objasniti općim eksperimentima. U sklopu proučavanja, TOTEM će mjeriti veličinu protona. Da bi ovo učinio TOTEM mora biti u mogućnosti detektovati čestice koje su veoma blizu zraka Velikog sudarača. Zbog toga se za ovaj eksperiment koriste detektori smješteni u specijalno dizajniranim vakuumskim komorama nazvanim 'Rimski lonci', koji su spojeni sa cijevima kroz koje se kreću zrake. Osam tih vakuumskih komora su smješteni u parovima na četiri mjesta blizu tačke sudaranja CMS eksperimenta. Iako su CMS i TOTEM naučno nezavisni eksperimenti, TOTEM će dopuniti rezultate dobivene CMS detektorom i ostalim eksperimentima u Velikom sudaraču. Na ovom eksperimentu radi 50 naučnika iz 8 zemalja.

Grafički prikaz TOTEM eksperimenta

3.6.6. LHCf - Large Hadron Collider forward
LHCf eksperiment koristi čestice stvorene u Velikom sudaraču kao izvor za simulaciju kosmičkih zraka u laboratorijskim uslovima. Kosmičke zrake prirodno nastaju nabijenim česticama koje iz Svemira konstantno 'bombarduju' Zemljinu atmosferu. Sudaraju se sa jezgrama atoma u gornjim slojevima atmosfere, vodeći do kaskada čestica koje na kraju dolaze do Zemljine površine. Proučavanje načina na koji sudari u Velikom sudaraču stvaraju slične kaskade čestica pomoći će naučnicima da protumače kosmiče zrake velikih razmjera koje mogu pokriti nekoliko hiljada kilometara. Na ovom eksperimentu radi samo 22 naučnika iz 4 države. LHCf je ujedno obimom i značajem najmanji eksperiment u Velikom sudaraču.

19

3.7. KOMPJUTERSKA MREŽA
Radom Velikog sudarača prozvede se ogromna količina podataka. Godišnje, on proizvede 15 pentabajta (15 miliona gigabajta) podataka, što je, za usporedbu, dovoljno da napuni više od 3,4 miliona DVD medija. Hiljade naučnika iz cijeloga svijeta imaju potrebu da pristupe i analiziraju ove podatke, tako da CERN sarađuje sa institutima iz 34 zemlje, uz čiju pomoć je kreirana Svjetska kompjuterska mreža Velikog sudarača, poznata pod skraćenicom WLCG (Worldwide LHC Computing Grid). Podaci dobiveni eksperimentima u Velikom sudaraču, podijeljeni su širom svijeta, sa primarnom rezervnom kopijom spremljenom u CERN-u u Švicarskoj. Nakon početne obrade, podaci se šalju na 11 velikih kompjuterskih centara u: Kanadi, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Holandiji, Nordijske zemlje, Španiji, Kini, Velikoj Britaniji i na dva centra u SAD-u. Za slanje ovih podataka koristi se mrežni servis za slanje podataka kojeg je razvio EGEE (od eng. Enabling Grids for E-sciencE). Svi centri imaju dovoljnu mogućnost spremanja podataka koji se penose i podršku za cijelu komjutersku mrežu. Sa CERN-om su spojeni optičkim kablovima s vlaknima koje prenose podatke brzinom 10 gigabita u sekundi. Ovi tzv. centri prvog ranga prenose podatke na preko 160 centara drugog ranga radi posebnih analiza. To omogućava naučnicima da pristupaju podacima Velikog sudarača iz vlastitih zemalja koriseći lokalne kompjutere namijenje tome, ili čak i vlastite PC-eve.

3.8. SIGURNOST VELIKOG SUDARAČA
Veliki sudarač dostiže energije koje ni jedan akcelerator čestica nikada prije nije dostigao. Brige oko sigurnosti zbog bilo čega što bi te velike energije mogle stvoriti su natjerale naučnike na istraživanja koja traju već godinama. Pod svjetlom novih eksperimentalnih nalaza i raznih teorija, Grupa za procjenu sigurnosti Velikog sudarača (LSAG -LHC Safety Assessment Group) je napravila detaljnu analizu ranije postavljene procjene sigurnosti koju su napravili nezavisni naučnici u 2003. godini. Ova grupa potvrđuje i proširiju zaključke izvještaja iz 2003. godine, kojima je utvrđeno da Veliki sudarač ne predstavlja opasnosti i da ne postoje razloszi za zabrinutost. Šta god da on napravi, priroda je već više puta učinila u toku života planete Zemlje i drugij astronomskih tijela. Ovi izvještaje je odobrilo i Vijeće CERN-a.

3.9. KOSMIČKE ZRAKE
Veliki sudarač, kao i drugi akceleratori čestica, ponovno stvara prirodni fenomen kosmičkih zraka pod laboratorijskim uslovima, čime omogućava naučnicima da ih detaljnije posmatraju. Kosmičke zrake su čestice nastale u Svemiru, od kojih su neke ubrzane do energija koje nadmašuju one koje u eksperimentima dostižu u Velikom sudaraču. Enerigija i brzina kojom dolaze do Zemljine atmosfere su mjerene eksperimentalno već oko 70 godina. U prošlih milijardu godina, sa našom planetom načinile su broj sudara koji bi Velikim sudaračom dostigli tek nakon nekih milion sudara. Naša planeta, uprkos tome, i dalje postoji. Astronomi posmatraju ogroman broj velikih nebeska tijela širom Svemira, koje također primaju kosmičke zrake. U cijelom svemiru odvija se više od 10 biliona (10 miliona miliona) sudara kakvi se odvijaju u Velikom sudaraču. Uprkos svemu tome, galaksije i zvijezde u Svemiru i dalje postoje, zbog čega su sve brige zbog mogućnosti bilo kakvih opasnih pojava potpuno bespotrebne.

20

3.10. MIKROSKOPSE CRNE RUPE
Crna rupa je nebesko tijelo koncentrisano od mase s gravitaciogravitacio nim poljem tako jakim da čak i izlazizlaz na brzina iz najbližih tačaka prekoraprekora čuje brzinu svjetlosti. To znači da ništa, pa čak ni svjetlost, ne može izaći iz njene gravitacije, te je otuda i naziv crna. Teoretski crne rupe mogu biti bilo koje veličine, od mikroskopskih do onih veličine opservabilnog Svemira. Postojanje crnih rupa je predviđeno u općoj teoriji relativiteta. Prema klasičnoj . općoj relativnosti ni informacije niti materija ne mogu stići iz unutraš unutrašPrikaz crne rupe u Svemiru njosti crne rupe do vanjskog pospos matrača. Efekti kvantne mehanike mogu dopustiti da materija i energija zrače iz crnih rupa. Ipak, smatra se da priroda zračenja ne zavisi od toga šta je upalo u crnu rupu u prošlosti. Postojanje crnih rupa podržano je astronomskim opservacijama. U prirodi crne rupe se formiraju kada određene zvijezde, mnogo veće od Sunca, završe svoj život. Tada prikupe ogromnu količinu materije u veoma mali prostor. Postoje nagađanja po kojima bi u Velikom sudaraču mogle nastati mikroskopske crne rupe, sudarima para protona. , Crne rupe u Svemiru su daleko teže nego bilo šta što bi se moglo proizvesti Velikim sudaračem. suda Prema dobro utvrđenim svojstvima gravitacije, opisanih Einsteinovom teorijom relativiteta stvararelativiteta, nje mikroskopskih crnih rupa u Velikom sudaraču je nemoguće. Međutim, postoje neke teorije koje predviđaju stvaranje ovakvih čestica sudarima u Velikom sudaraču. Sve ove teorije također predvi predviđaju da bi se te mikroskopske crne rupe, čak i ako bi nastale, odmah raspale. Zbog toga, crna rupa ne bi imala dovoljno vremena da počne 'gutati' materiju i načini makroskopske efekte. Iako teorija predviđa da bi se takve mikroskopske crne rupe raspale, čak se i za hipotetički stabilne crne rupe e može pokazati da su bezopasne proučavajući posljedice njihovog stvaranja kosmičkim zrakama. Iako se čestica koja je nastala sudarom u Velikom sudaraču kreće mnogo sporije nego ona koja nastane nego prilikom sudara kosmičkih zraka sa nebeskim tijelima, moguće je demonstrirati da nije opasna. Razlozi za ovo zavise od toga da licrna rupa ima električni naboj, ili je neutralna. Za mnoge stabilne crne rupe u Svemiru smatra se da imaju električni naboj, jer su nastale od čestica sa el. nabojem. U ovom slučaju one bi međudjelovale sa običnom materijom i bile bi zaustavljene dok obilaze Zemlju ili Sunce, nebitno jesu li proizvedene kosmičkim zrakama ili Velikim sudaračem. Činjenica da Zeml i Zemlja Sunce još uvijek postoje, isključuju mogućnost da bi kosmičke zrake ili Veliki sudarač mogli proizvesti opasne električki nabijene mikroskopske crne rupe. Kada takve mikroskopske crne rupe ne bi imale električni naboj, njihova međudjelovanja sa Zemljom bi bila veoma slaba. One koje bi proizvele Zemljom kosmičke zrake, mogle bi mirno otići od Zemlje u Svemir, dok bi one koje proizvede Veliki sudarač, mogle ostati na njoj. Kako god, u Svemiru postoje mnogo veća i gušća tijela od Zemlje. Kontinuirano postojanje ovakvih gustih tijela, uključujući i Zemlju, isključuje mogućnost stvaranja opasnih crnih vakvih rupa u Velikom sudaraču.

21

3.11. STRANGELETI
Strangeletom nazivamo hipotetičku mikroskopsu nakupinu 'čudne materije' koja je sastavljena od gotovo jednakg broja čestica nazvanih gornji, donji i čudni (strani) kvarkovi. Prema većini teoretskih radova, strangeleti bi se trebali pretvoriti u običnu materiju u roku od milijarditog dijela sekunde nakon njihovog nastanka. Postavlja se pitanje: da li strangeleti mogu srasti s običnom materijom i pretvoriti je u čudnu materiju? Ovo pitanje postavljeno je prije početka rada Relativističkog sudarača teških jona (Relativistic Heavy Ion Collider - RHIC) u SAD-u 2000. godine. Studija iz tog perioda pokazala je da ne postoje razlozi za brigu. Relativistički sudarač od tada traga za strangeletima bezuspješno. U nekim eksperimentima, u Velikom sudaraču ubrzavaju se teški joni baš kao i u Relativističkom sudaraču. Veliki sudarač ima proizvodi daleko više energije od Relativističkog sudarača, što čini pronalazak strangeleta još manje vjerovatnim. Čudnoj materiji je veoma teško da se održi sastavljena zbog veoma velikih temperatura proizvedenih u ovakvim sudarima, baš kao što se npr. led ne može formirati u vreloj vodi. Uz to, kvarkovi formirani u Velikom sudaraču su mnogo rjeđi od onih formiranih u Relativističkom sudaraču, što još više otežava stvaranje čudne materije. Stvaranje strangeleta u Velikom sudaraču je zbog toga mnogo manje vjerovatno nego u Relativističkom sudaraču, a dosadašnja iskustva su pokazala da u ovakvim sudarima strangeleti ne mogu nastati.

3.12. STABILNIJE STANJE SVEMIRA
Postoje previđanja da se Svemir u kojem živimo ne nalazi u svom najstabilnijem stanju, te da bi ga smetnje uzrokovane Velikom sudaraču mogle 'progurati' u nešto stabilnije stanje u kojem ne bismo mogli opstati. Kada bi on mogao dovesti Svemir u takvo stanje, mogle bi i kosmičke zrake. Pošto se ovo do sada nije desilo nigdje u vidljivom dijelu Svemira, gotovo je sigurno da ni Veliki sudarač neće dovesti do ove pojave.

3.13. MAGNETNI MONOPOLI
Magnetni monopoli su hipotetičke čestice sa samo jednim magnetnim polom, ili sjevernim, ili južnim. Postoje teorije koje nagađaju da bi magnetni monopoli, ukoliko postoje, mogli dovesti protone do raspada. Iste teorije objašnjavaju da bi oni bili previše teški da se stvore u Velikom sudaraču. I pored toga, kada bi magnetni monopoli bili dovoljno lahki da nastanu u ovim eksperimentima, kosmičke zrake koje udaraju u Zemljinu atmosferu bi ih već pravile, a Zemlja bi ih uspješno zaustavila i zarobila. Kontinuirano postojanje Zemlje i drugih nebeskih tijela, isključuje mogućnost nastajanja takvih magneta koji 'proždiru protone' u Velikom sudaraču.

22

3.14. VELIKI SUDARAČ U 2011. GODINI
Čak i akceleratori ponekad trebaju svoj odmor. Pauza na kojoj je Veliki sudarač trenutno traje i prilično mu godi jer se na njemu trenutno vrši dovod električne energija, hlađenje, ventilacija, poboljšanje sigurnosnih sistema, održavanje vakuuma, na čemu radi mnogo radnika i time ga sprema za njegovo sljedeće pokretanje u februaru 2011. godine. Uz njegovo održavanje, vrše se i neke modifikacije za predstojeći rad. Ovo uključuje: • instalaciju malih zavojnica za borbu protiv stvaranja elektrona u vakuumskoj komori sa povećanim intenzitetom protonskih zraka; • zamjenu nekih UPS instalacija (eng. Uninterruptible Power Supply) kojima se dovodi energija do velikog sudarača, i koje su ključne za neprekidan dovod električne energije do bitnih sistema, kakav je primjerice kriogenski • instalaciju dodatnih kondenzatora na QPS (eng. Quench Protection System) da bi se pripremili za mogući rast energije zraka u 2011. godini • završetak programa koji će zamijeniti sve električne transformatore koji sadrže tragove polihloriranih bifenila • mnoga druga poboljšanja kao npr. poboljšanje kontrole zraka, transformatora struja i sl. koji su bitan dio ovog CERN-ovog akceleratora. Tehnička pauza Velikog sudarača završava se krajem mjeseca januara, a u rad će biti pušten polovinom februara, nakon što se završi dvosedmična kontrola kompletnog sistema.

3.15. PLANOVI U BUDUĆNOSTI
Očekuje se da će Veliki sudarač raditi do 2030. godine. Do 2020. godine, bit će mu omogućeno da proizvodi veći broj sudara čestica i proizvodi i sprema više podataka. Ovo će biti napravljeno ili povećavanjem broja čestica koje kruže u njemu, ili kreiranjem preciznijih putanja čestica koje se sudaraju. Što se tiče vremenski bližih planova, u planu je gašenje Velikog sudarača u 2012. godini, zbog radova na njemu koji će trajati oko 15 mjeseci. Nakon ovoga, radit će do 2015. godine, kada će ponovno doći do 15-mjesečnih radova na njemu.

3.16. NASLJEDNIK VELIKOG SUDARAČA
Koji sudarač čestica će biti nasljednik Velikog sudarača? Možda se čini prerano za postavljanje ovakvog pitanja, ali se o ovome već raspravljalo na međunarodnoj konferenciji u Parizu u julu prošle godine. Kao prijedlozi, data su 2 akceleratora ILC (spomenut na str.7) i CLC (Compact Linear Collider). ILC bi sudarao elektrone i pozitrone u 35 kilometara dugom ravnom tunelu, dok bi CLC isti zadatak izveo u kraćem tunelu na mnogo većim energijama. Nažalost, nijedan od njih ga neće naslijediti ukoliko ni Veliki sudarač svojim otkrićima ne izađe iz okvira standardnog modela čestice i ne otkrije dokaze o supersimetričnim česticama. Ovo će odlučiti koji je od ova dva prijedloga akceleratora bolji za dalja istraživanja. U CERN-u se nadaju da će novi projekt biti odobren do 2015. godine, ili nešto kasnije, kada će biti pronađena i financijska sredstva kojim će Veliki sudarač polahko ulaziti u mirovinu.

23

4. ZAKLJUČAK:
Veliki sudarač, ma koliko velik i moćan akcelerator bio, još uvijek je veoma mlad i od njega se u budućnosti može veoma mnogo očekivati. Dosadašnji rezultati su veoma impresivni. Naučnici se nadaju da će pomoću njega dobiti odgovore na sva ranije navedena pitanja u ovom radu. Budućnost fizike čestica je veoma neizvijesna. Pronalazak načina izoliranja kvarkova, zatim potraga za antimaterijom, Higgsovim bozonom, tamnom materijom, tamnom energijom, dodatnim dimenzijama prostora itd. mogli bi u potpunosti promijeniti shvatanje Svemira u kojem živimo. Brige o uništenju naše planete pomoću Velikog sudarača su za naučnike besmislene, pa se s toga o budućnosti Zemlje ne moramo brinuti. Može li Veliki sudarač u toj istoj budućnosti fiziku pogurati u neki napredniji nivo, kao što su to u prošlosti činili Arhimed, Newton, Tesla, Bohr, Einstein i mnogi drugi? Odgovor na ovo pitanje, morat ćemo pričekati, ali gotovo sigurno znamo da naučnici neće odustati dok ne otkriju tajne nastanka Svemira...

24

5. KORIŠTENI LINKOVI
• • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • •
http://www.svetnauke.org/kako-rade-akceleratori http://public.web.cern.ch/public/en/LHC/LHC-en.html http://public.web.cern.ch/public/en/LHC/WhyLHC-en.html http://public.web.cern.ch/public/en/LHC/HowLHC-en.html http://public.web.cern.ch/public/en/LHC/Heavy-ion-en.html http://public.web.cern.ch/public/en/LHC/LHCExperiments-en.html http://public.web.cern.ch/public/en/LHC/ALICE-en.html http://public.web.cern.ch/public/en/LHC/ATLAS-en.html http://public.web.cern.ch/public/en/LHC/CMS-en.html http://public.web.cern.ch/public/en/LHC/LHCb-en.html http://public.web.cern.ch/public/en/LHC/TOTEM-en.html http://public.web.cern.ch/public/en/LHC/LHCf-en.html http://public.web.cern.ch/public/en/LHC/Computing-en.html http://public.web.cern.ch/public/en/LHC/Safety-en.html http://public.web.cern.ch/public/en/LHC/Facts-en.html http://www.symmetrymagazine.org/breaking/2010/11/18/first-measurements-public-fromlhc%E2%80%99s-lead-ion-collisions/ http://www.tportal.hr/scitech/znanost/97108/Prvi-rezultati-LHC-a-vec-ruse-neke-fizikalneteorije.html http://www.tportal.hr/scitech/znanost/96917/U-CERN-u-prvi-put-zarobljenaantimaterija.html http://bs.wikipedia.org/wiki/Crna_rupa http://cdsweb.cern.ch/journal/CERNBulletin/2011/03/News%20Articles/1321846?ln=en http://www.newscientist.com/article/dn19223-what-comes-after-the-large-hadroncollider.html http://lcg.web.cern.ch/LCG/public/data_transfer.htm http://en.wikipedia.org/wiki/Particle_accelerator http://en.wikipedia.org/wiki/Cyclotron http://en.wikipedia.org/wiki/Large_Hadron_Collider http://cms.web.cern.ch/cms/News/2010/QCD-10-002/index.html http://cms.web.cern.ch/cms/

25

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->