Kičma velike Rusije

Zavojitom prugom na stanicu u centru grada, tik do same obale, ulazi zagrijani vlak. Poslije gotovo mjesec dana putovanja stižem na „kraj“ Rusije u veličanstveni Vladivostok koji još jednom potvrđuje veličinu ove zemlje. Učini mi se u trenutku kao komadid Europe bačen među kulture dalekog Istoka, na prag Kine i pred vrata Sjeverne Koreje. Brežuljkasti krajolik, preko kojeg se poslagane ulice slijevaju prema luci na Tihom oceanu nedvojbeno podsjedaju na našu Rijeku, a miris soli pomiješan s mirisom ulja i čelika iz brodogradilišta tome samo idu u prilog. Mali ruksak, knjiga u ruci i smotuljak cigarete otprilike su sve moje stvari koje nosim skačudi s vagona na novo tlo. Oceanska mi svježina puni pluda prije negoli se upustim u cjenkanje za smještaj s lokalnim bakicama koje drže natpise „komnati“ i „kvartiri“. Osjedam se pomalo nesigurno nakon što sam napustio vagon u kojem sam proveo tolike nodi i koji mi je postao drugim domom. Ali Vladar istoka ili „Vladek“ kako ga od milja zovu Rusi prima me raširenih ruku dok u mislima lutam dalekom Moskvom i nepreglednim sibirskim prostranstvima. „Dug je to put“, govorim sebi pri svakom novom koraku po Vladivostoku.

Na putovanje sam krenuo iz Moskve, koja je, po logici stvari savršeno mjesto za početak kotrljanja transibirskom prugom, stižete li, dakako iz Europe. Megapolis s trinaest milijuna stanovnika i tredi najskuplji grad na svijetu može odbiti, ali i privudi, ovisno o tome što u njemu tražite. Iz moga kuta gledanja bilo je otprilike ovako. Stigavši u Moskvu uputio sam se podzemnom željeznicom do strogog centra koji je širok otprilike kao pola Zagreba. Iznenadila me pritom uređenost stajališta koja, ukrašenih stupova i dugih hodnika, izgledaju kao pravi mali muzeji.

Raznolikost vagona

U Moskvi je vrlo lako pronadi jeftini smještaj u gradskom središtu, i to za samo 500 rubalja (90 kuna). Također, iz centra se brzo dolazi do bilo kojeg od devet velikih kolodvora ali oni koji putuju transibirskom trebaju otidi na Yaroslavl, Kazansky ili Kursky. Putne se karte rezerviraju rano, čak nekoliko tjedana prije samog početka putovanja, jer u ljetnim mjesecima vlak popune obitelji koje posjeduju rođake, a tu su i radnici iz Kine koji „zarobe“ cijeli vlak na ruti do Pekinga. Zbog toga je transibirskom prugom najbolje putovati etapu po etapu. U lokalnim se vlakovima uvijek nađe više mjesta nego u direktnima do Vladivostoka ili do Pekinga jer su to dvije najfrekventnije rute. Osim njih postoji još i transmongolska ruta koja, dakako, prolazi kroz Mongoliju. Ali i nju treba prodi natenane.

Broj vlakova koji jure na istok uistinu je velik. Oni imaju vlastita imena i raščlanjuju se u različite klase. Jedni od najluksuznijih su „Rossiya“ i „Baikal“. Oni su širi i uredniji od standardnih ali su zato i mnogo

jastučnicu i ručnik. Luksuzne sam vagone viđao mijenjajudi kolosijeke na brojnim stanicama. Smjestio sam se na svoj ležaj dok se u vagonu miješao žamor 40-ak ljudi. od Moskve udaljena 5200 kilometara biti Irkutsk. dolaze. objasnila mi je kroz smijeh mlada provodnjica dok smo jednog popodneva pušili cigaretu u prolazu između vagona. ali sada je preda mnom ono što me povelo na istok. onako u prolazu. Ali ako ste za avanturu – evo vam je pred nosom! Okvirna cijena karte Moskva – Vladivostok za tredi razred je oko 150 eura. To je. Čim je vlak negdje oko Yekaterinburga zagrebao Aziju osjetio sam da se zbilja kredemo. ali su trenuci jednostavno preletjeli. dakle. „Ima pijanaca. Putnici su se opraštali jedni od drugih. a on ga osobno drži. čekao sam pravi Sibir. Neki od njih u svojoj kabinici od dva kvadrata žive punih dvadeset dana. odlaze. Provodnjik putnicima osigurava madrac. Najčešde se ipak dogodi da vam je suputnik ugodan sugovornik koji vas počasti sa šalicom čaja i keksima. Prolazedi kroz postaje zvučnih imena poput Tomska. priuštiti sebi putovanje u najluksuznijem dijelu kočije. Svaka nova stanica donosi i novog gosta. za drugi razred oko 250. I skuplja je od leta zrakoplovom. Svakih pola sata vagonom bi prošetao provodnjik i provjerio treba li kome išta iz maloga dudana koji ima svaki vagon. Srednje cijene nalaze se u kupeyny (kupeu) odnosno u drugom razredu dok su u tredem karte 40 posto jeftinije ali to je plackartny ili vagon u kojem sobu dijelite s 40-ak suputnika. ručka u sobi i bara. dok je prva klasa duplo skuplja od druge ali uključuje i mnoge luksuze poput plazme tv-a. razmjenjivali telefonske brojeve. kako u jednom tako i u drugom smjeru“. Odavano sam htio posjetiti grad na vratima modnog Bajkalskog jezera. dakle ta topla slavenska duša u najboljem izdanju. dakle nema zatvorenih kupea ni previše intime. premještaju. nastavila je i dodala: „Kad nekoliko dana sudbinu dijelite sa svim putnicima vagona počinjete se osjedati kao jedna velika obitelj. ponekad je to tih čovjek koji vrijeme provodi čitajudi knjige. pokazivali fotografije svoje djece i dijelili obroke… To je ono što putovanje transibirskom čini vrijednim i velikim iskustvom. studenata. ostarim li sretno. a vlak hvatao beskrajne daljine počeo sam doista shvadati što je govorila. Kineza ali najviše putuju obitelji u posjet svojima. Novgoroda. Omska. Najzanimljivije je da ti vrijedni i pristojni ljudi tijekom čitavoga putovanja ne izlaze iz vlaka. spoznao sam u napredovanju prema Irkutsku. „Ponekad se preplašim otvorenog prostora jer u vlaku je sve nekako skučeno“. Međutim i u jeftinim vlakovima postoje klase o kojima ovisi udobnost vožnje ali i njezina cijena. pa i najjači zaplaču. Najbolje mjesto za upoznavanje .“ A kako je vrijeme prolazilo. plahtu. radnika.skuplji. Vrijeme je tako ponekad. Obedao sam si da du. podignute glave jer su bili visoko. tredi razred – plackartny! Na putu za Sibir Prva de postaja. U Rusiji uostalom postoji i uzrečica kako pri izlasku s vagona mnogi. pri promatranju monotone tajge teklo vrlo sporo. Može to biti pijanac koji bazdi na votku i pije je cijelim putem. Putujete li sami uvijek se ugodno (ili neugodno) iznenadite sa susjedom koji je ušao na toj stanici. Svi oni prolaze vam pred očima dok se miču.

druženje. uraditi ono što mi se rijetko događa.dolje.. učini nekoliko junačkih djela. narod se časti. Šalica čaja ima značenje kao šalica kave u Hrvatskoj . ali svejedno .Vlak je možda najbolje mjesto za upoznavanje kulture jednog naroda. Nikada nedu zaboraviti mesne okruglice u tijestu i blinji (palačinke) ili njegovo veličanstvo Boršč . dakle. Kada vlak napokon negdje stane putnici se u žurbi rastrče stanicom kupujudi od babuške domade pripremljenu hranu po vrlo niskoj cijeni. I konstantno su me nešto ispitivali. kupovao votku i pio je da zaspim do idude stanice. „Boljšoj fotbal. U divljini koja sliči sibirskoj ostane godinama i u nju se zaljubi.. Kada se putovanje nastavi. od prvog do zadnjeg vagona. Počeo sam po drugi put čitati jedinu knjigu koju sam ponio – „Smoke Belew“. No ono što se pri putovanju transibirskom rijetko zaboravlja tradicionalna je ruska kuhinja. Iskopa puno zlata. To je bilo otprilike sve. a ne kao što bi mnogi pomislili votka.juhu od cikle s povrdem i mesom. Konstantna gužva pored kotlida s vrudom vodom na kraju vagona živi je dokaz da Rusi jednostavno vole piti čaj. postalo mi je strašno dosadno jer su bili okorjeli alkoholičari s neobičnim tetovažama kudne izrade. To je jedno je od glavnih socijalnih komponenti zemlje. Nikako zlonamjerni. Iako sam sa dvojicom suputnika dva dana razmjenjivao misli. Hrvoje Ivančid nastavan u sljededem broju. Šetao sam vlakom gore . onaj u Irkutsku. Morao sam. Iako je i nju teško zaobidi. otvaraju se boce piva i tek kupljena votka. oženi čednu djevojku… No čitanje istih redaka definitivno me ubilo u pojam.predah. Jack Londona. Čaj teče u potocima. Šuker“.alkoholičari. Harvatija. priču o novinaru koji napusti San Francisco u potrazi za pustolovinom i krene na Aljasku. sva nakupovana hrana zamiriše vagonom. Tek nakon tri i pol dana ukazao se pored prozora možda najljepši kolodvor. Nije poslije toga čudno što svi od reda zaspu i hvala Boga što je tako jer vožnja je sad ved pomalo naporna i traje i traje…. prijateljstvo. .

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful