Jergoviev bijeg i ironija kao rjeenja sukoba identiteta

Neboja Lujanovi Sveuilite u Splitu, Hrvatska

This paper analyses the author whose literal work is reaction to issues of identity which are difficult to answer. Miljenko Jergovi's opus is not a search for answers and explanations (there are no indications in the text that the author has ambition to give any kind of answer), but attempt to find own peace in the social cultural climate which demands commitment, and is, paradoxically, established on three (or even more) identities grown together. Jergovi brings to light false stability and strict limitation of identity, occasionally laughing at their illusion, separation and exclusiveness. He uses irony that breaks the boundaries between identities, plays with their so-called self-sufficiency through short and effective examples of personal names. In Jergovi's poetic, that symbol of identity is a way of proving inability to separate identities. When the question of personal tragedy, which comes from confrontation of identities, becomes too painful to answer by irony, Jergovi will reach for nostalgic and peaceful scene of Dalmatia, idealizes area without confrontations. That is how this author finds his way out from enchanted circle of questions without answers in irony and Dalmatia. Because, laugh and salty air is the best way to heal wounds caused by cruel nonsense of hate and war.

1. UVOD U uvjetima sukoba identiteta na globalnom planu, a naroito u sluenom drutvu na prostoru Bosne i Hercegovine gdje se mijeaju ak tri ili etiri identiteta, sve su brojniji autori koji zauzimaju stav nepripadnosti. Taj stav se sve vie pokazuje kao jedini mogui izbor koji ukljuuje humanost, priznavanje razlika i uvaavanje drugog, budui da su noviji povijesni dogaaji (politika sukoba, irenja ideologije i mrnje) pokazali kako je, naalost, gotovo nemogue osjeati pripadnost, odanost i privrenost svom identitetu, a da to ne podrazumijeva barem u najmanjoj mjeri negativne osjeaje prema tuem susjednom identitetu, ma koliko on imao dodirnih toki s prvim. Miljenko Jergovi je autor koji se na ovim prostorima bivih jugoslavenskih republika kroz svoja djela najjasnije izjasnio za neizjanjavanje o svojoj pripadnosti. Pored toga je i najsustavnije radio na konstrukciji jednog hibridnog identiteta u kojem spaja strane izmeu kojih se ne moe i ne eli odluiti. vrsto se opredjeljuje na jednu vrstu interkulturnog bosanstva koje odbija svesti na jednonacionalnu mjeru (Novak, 2004: 253). Da ne bi bilo zablude, on je sasvim svjestan napetosti i

sukoba koji su sastavni dio tog hibridnog identiteta u kojem stanje nije ni malo idilino. Kao i mnogi autori prije njega (npr. Andri), ne nalazi smisao niti uzrok tom sukobu, tako da e iz svih njegovih redaka izbijati besmisao koji obuhvaa u prvom redu sukob izmeu hrvatskog i muslimanskog identiteta, a zatim i ostalih (srpskog i idovskog). Jergovi e traiti izlaz na dva naina: ili njegovim ismijavanjem kroz ironijsko poigravanje s imenima, ili bijegom u Dalmaciju kao imaginarni idealizirani prostor. 2. ILUZIJA O ISTOM IDENTITETU U prvom redu je potrebno shvatiti autora iji su tekstovi predmet ovog rada u pravom svjetlu, naravno po pitanju identiteta. Vjerojatno na prvi pogled Jergovi i slini autori sa svojim odabirom hibridnog identiteta izgledaju kao skandalozne pojave koje naruavaju istou i jasnu odreenost identiteta kao glavnog uporita nas pojedinaca, temelja za koherentnost nae osobe, unutarnjeg svijeta te aparata pomou kojeg promiljamo i klasificiramo svijet oko sebe (podjela na nae i njihove, osjeaj pripadnosti koji nam prua bliskost s naima, utoite i potpora, te ostale socioloke i psiholoke dobrobiti od identiteta kao proizvoda koji konzumiramo). S obzirom na navedene pozitivne posljedice identiteta na pojedinca, razumljivo je, iako ne opravdano, zato su mnogi skloni autore koji briu granice izmeu identiteta promatrati kao subverzivne prijestupnike koje je potrebno marginalizirati ili zanemariti. Da bi se odmah opasnosti krivog shvaanja navedene problematike svele na minimum, dovoljno je ustvrditi kako je slika identiteta koja prevladava u svijesti pojedinaca kao homogena, ista, stabilna pojava samo iluzija, ideoloka projekcija prilagoena potrebama struktura moi. Brojni su autori1 koji napominju kako autonoman identitet ne postoji, a to je najvanije, i sam identitet je unutar sebe proturjean, podvojen, te se sam prema sebi moe odnositi kao prema drugome. Najznaajniji autor koji je doveo u sasvim novi odnos Istok i Zapad kao dva najvea sklopa identiteta je Edward W. Said u svome djelu Orijentalizam. Orijent, Istok, taj omraeni drugi u koji su Europljani smjetali sve ono to nisu priznavali kao dio sebe, po Saidu je potreban Europi da se uope izgradi kao identitet, da uspostavi svoje ja (Said, 1999: 10). Orijent je negativna slika Europljanina, u njega je Europljanin precrtao dio svog identiteta ije postojanje ne eli priznati tako se planski konstruirao stereotip i ljudima s Istoka kao dvolinim, prevrtljivim, sirovim, krvolonim, pretjerano emocionalnim, letarginim osobama, te openito
1

Neki od tih autora su: Said, Derrida, Bhabha, Kova itd.

Istoka kao prostora mraka i nagona. Destrukcija tog stereotipa pokazuje kako je jednom identitetu potreban drugi kako bi se oblikovao, te kako je taj drugi sastavni dio njega, a na kraju tom drugom duguje i samo svoje postojanje. Na slian nain nastaje i kulturna projekcija Balkana, koje je usput i poprite Jergovieve konstrukcije identiteta. Sve se vie govori o Balkanu kao podruju imaginarnog zemljopisa, kao jednom skupu znaenja koje nadilazi stvarne zemljopisne granice i usko odreivanje samim prostorom. Taj skup znaenja je toliko negativno jednobojan i pristran, da bi se Balkan slobodno mogao nazvati kolektivnim podzemljem Europe. Balkan je ostao upamen kao poluotok kojem se poznata poetna granica (Grka), smjer pruanja (preko Albanije), ali krajnja granica nije nikada tono odreena. Do kud se prua Balkan kao podruje nagona, mranih sila, onog najdubljeg, divljeg, neobuzdanog i ivotinjskog u ovjeku? Oito je Balkan univerzalna fikcija koja bi ostatak Europe trebala rijeiti trauma i suoavanja sa samim sobom. To je mjesto strahotnog drugog, Balkan je iskonski barbarin (Pai, 2007: 149, 150). On je drugi koji je ustvari nepriznati dio nas. Nakon argumenata koji pokazuju da je svakom identitetu potreban drugi, te da nije neovisan, postoje i argumenti koji pokazuju da identitet ne moe biti niti ist i homogen. Derrida pokazuje kako ne postoji identitet koji bi se mogao nazvati posve i iskljuivo svojim. On je poput mree u koju prodiru silnice sa svih strana, i tako sve zajedno ine njegovo tijelo. Identitet se kao prvo ne moe razrijeiti veza s drugim identitetima, a zatim niti veza sa sadanjosti, svojom prolosti i budunosti (Derrida, 1999: 11, 12).2 To znai da identitet ne moemo promatrati odvojeno u sinkronijskom ili dijakronijskom smislu: kulture su nastale kao rezultat vlastitog razvoja, ali i razvoja koji proizlazi iz razmjene odnosa s drugim kulturama. Bhabha govori o slinoj opreci koja postoji u samoj sri svakog identiteta tako da je veina obiljeja koja mu se pripisuju samo ideoloka projekcija. Ta nepostojea obiljeja su: teleologija progresa, homogenost, koherentnost, prostorna horizontalnost zajednice itd. (Bhabha, 2002: 170). Opreka koju on smjeta u identitet kao njegovu ruilaku snagu je slian spomenutoj opreci sinkronije i dijakronije. Prema Bhabhi, identitet ili nacija su podvojeni izmeu pedagoke i performativne dimenzije. U prvom sluaju je nacija objekt nacionalistike pedagogije i temelji se na tradiciji naroda, a u drugom sluaju je nacija subjekt procesa oznaavanja i temelji se na naciji kao trenutnoj predodbi (Bhabha, 2002: 165-170). Te dvije strane kao dva naina stvaranja nacije kao naracije u vjenom su sukobu,
2

Iz predgovora Zdenka Zemana i Marka Zlomislia.

koegzistiraju kao svije razliite cjeline unutar jedne vee. I tako je Bhabha od homogenosti doveo pojam nacije do sasvim suprotne krajnosti. S obzirom na opisanu podvojenost, pitanje kulturne razlike u kontekstu nacije vie se ne odnosi na njen odnos prema drugoj naciji, ve prema samoj sebi i svome rascjepu (Bhabha, 2002: 170). Da podvojenost subjekta i odnos prema sebi kao prema drugome postoji unutar samog identiteta, govori i Derrida u svom tumaenju kako nastaje identitet. To nastajanje se moe ostvariti jedino ako je identitet u stanju izai iz samog sebe i zatim sebe promatrati kao drugoga. Bilo na razini pojedinca ili na razini kulture, za uspostavu identiteta je nuan taj odnos prema sebi kao prema drugome. Kultura moe rei ja ili mi, te tako poprimiti oblik subjekta, samo u ne-identitetu prema samoj sebi ili u razlici sa sobom. Ne postoji kultura niti kulturni identitet bez razlike sa sobom, bez kulture sebe kao kulture drugoga, kulture dvostrukog genitiva (Derrida, 1999: 47-48). Dakle, moe se na kraju zakljuiti da su glavna obiljeja identiteta podvojenost, kulturna razlika kao njegov sastavni dio, zbog odnosa prema sebi i prema drugim identitetima, umjesto prezentirane homogenosti i autonomnosti. 3. ODABIR NEODABIRANJA Povijesne okolnosti esto tvore uvjete za jaanje ideolokih struja koje oblikuju vlastito vienje identiteta i postavljaju ga kao jedino opravdano. Nastojanje da se identitet prikae kao ista, homogena i autonomna konstrukcija koja za svoje postojanje ne samo da ne zahtijeva odnose s drugim identitetima, nego ak i negativan odnos prema njima (u smislu odvajanja, ograivanja, pa ak i na kraju sukoba), bilo je aktualno na prostoru bive Jugoslavije od same uspostave zajednice (zbog vjenog osjeaja nacionalne ugroenosti svih ukljuenih strana), a naroito zadnja dva desetljea zbog izbijanja ratnog sukoba. Mnogi pojedinci su tada, svjesni ideolokog iskrivljavanja slike identiteta, zauzeli neutralnu poziciju i na zahtjev odabiranja strana odgovorili neodabiranjem. Jednoj od najsloenijih zajednica po pitanju identiteta, bosansko hercegovaka, teren je na kojem Jergovi gradi svoj hibridni identitet, prvenstveno od hrvatskih i muslimanskih primjesa, odravajui tako sraslost dviju kultura u jednu koja see jo od davnih kontakta slavenske osnove s turskim, arapsko perzijskim kulturama (Kova, 2001:149). Meutim, Jergovi se ne zaustavlja na tome, nego povremeno uplie elementa i srpske i idovske kulture, a sve to ini kao odgovor na kulturnu klimu koja vlada na tom prostoru, a i ire. Naime, tu su vrlo jaki monoloki politiki projekti

i mononacionalne filoloke opcije, te institucije nacionalnih drava i kultura, koje nastoje u uvjetima drutvene distolerancije unijeti razdor u tu multikulturnu zajednicu. A to su uglavnom i uspjeli prikazivajui ista jednonacionalna drutva i kulture kao jedini mogui izlaz (Kova, 2001: 150). Jedan od najveih boraca protiv takve politike i najglasnijih boraca sa stavom nepripadanja je ponovno Said. Iako se njegov stav odnosi na drugi povijesno prostorni kontekst (on je ivio u Jeruzalemu i Egiptu, a kasnije u Americi do kraja ivota), moe se govoriti o slinom mehanizmu, jer, kako tvrdi Kova, ono to se u svjetskim integracijskim procesima dogaa globalno, u Bosni se dogaa lokalno (Kova, 2001: 150). Said ponajprije istie probleme koje osjea na jezinoj osnovi: Oba su jezika oduvijek bila prisutna u mom ivotu, odjekujui jedan u drugome, ponekad ironino, ponekad nostalgino, najee ispunjajui i komentirajui jedan drugog (Said, 2007: 13). Autor dosta iskreno i konkretno govori o svojoj unutarnjoj borbi da prihvati drugu, ali i ouva svoju kulturu koja je unutar prve bila shvaana kao manje vrijedna. Trebalo mu je ezdeset godina da se vrati korijenima, arapskom identitetu i jeziku, bez srama i straha, nadvladavi sve ono to mu je usaeno amerikim obrazovanjem (Said, 2007: 151). Meutim, Said tu svoju sloenu poziciju na kraju ne gleda kao zlu kob, nego kao blagodat koja mu omoguuje jednu sasvim novu perspektivu, proizalu iz pozicije nepripadanja: Danas mi se vie ne ini toliko vanim niti poeljnim da nekamo pripadam. Bolje je ne pripadati, ne posjedovati kuu i nikad se nigdje ne osjeati potpuno kao kod kue () povremeno sebe doivljavam kao nakupinu pokretnih struja. To mi je drae od ideje solidnog i vrstog ja, kojemu mnogi pridaju veliku vanost () nauio sam da mi bude drae da nisam potpuno u pravu i da nikamo ne pripadam (Said, 2007: 214-215). Svoj stav nepripadanja, kao i nastojanja da izgradi hibridni identitet, Jergovi e u svim djelima implicitno ugraditi u svoju poetiku, meutim u jednom djelu e to eksplicitno zastupati. Rije je o Historijskoj itanci koju sam autor naziva rezultatom borbe protiv prisilnog zaborava, jednostranosti i meusobne iskljuivosti. Svoj stav i identitet e paljivo i minuciozno graditi od samih fragmenata i detalja koji spadaju u razliita podruja popularne kulture, zajednike povijesti, vanih i manje vanih osoba i dogaaja, lokalnih toponima, pa ak i fraza, stilova oblaenja, navika i ponaanja. Tim postupcima Jergovi sam preuzima na sebe obrazac koji se u stvaranju kulturnih identiteta odvijao stoljeima pod kontrolom struktura moi. U sri tog obrasca je pretvaranje otpadaka, krpa i dronjaka svakodnevnog ivota u znakove koherentne kulture (Bhabha, 2002: 165).

Svoju pripadnost dvojnom knjievno kulturnom krugu Jergovi e prikazati aljivom analogijom s nogometom ve na samom poetku Historijske itanke. On za samog sebe izjavljuje da se smatra bosanskohercegovakim piscem, ali da ga se moe smjestiti i u drugu knjievnost, onu kojoj pripada po svom etnikom porijeklu, ime zalazi u podruje dvojnih pripadnosti koje su u knjievnosti mogue dok, recimo, u nogometu nisu. U nogometu igra za ovu ili onu reprezentaciju. Ali samo za jednu (Jergovi, 2000: 12). Nije sluajno to autor ovdje uzima za primjer nogomet ije je podruje poligon za ispranjavanje mrnje izmeu kultura i nacija. Pored konstruiranja novog identiteta od elemenata svakodnevnice, Jergovi odreuje i njegov iri okvir, Bosnu, prikazujui je na svoj specifian nain. Zanimljivo je kako kroz jednostavne pojave i pojmove provlai ozbiljna pitanja, pa ak i itav smisao navedenog prostora i njegove sudbine. Njegova panja e uvijek biti usmjerena na detalje, ak i kada govori o univerzalnim naelima ljubavi, suivota i razumijevanja. Tako jednu od svojih pria oblikuje oko na prvi pogled beznaajne jezine injenice: Bosanci svoju dravu nikada nee nazvati domovinom, nego zemljom. () u njemu je bila upisana neka udna () ifra zemaljskog patriotizma. Bosna je zemlja, a ne domovina. Domovi mogu biti srueni i spaljeni, domovina je bijedna i potroena rije koja je svojim podanicima uinila razna zla. Zato je Bosna zemlja (Jergovi, 2000: 28). Meutim, ta mala jezina igra govori o nastojanju tog prostora da se ogradi od svega onog to proizlazi iz pojma domovine prisvajanje prostora, ograivanje od drugih, samodovoljnost i iskljuivost. Jo jednom e karakteristikom Jergovi opisati Bosnu, prije nego to krene na konstrukciju identiteta kojeg smjeta u njenu unutranjost. Druga najvanija osobina tog prostora je njegova nepokretnost, a u ovom sluaju e Jergovi, kao i ostali pisci, istaknuti samo pozitivne posljedice takvog stava, upravo u kontekstu sukoba identiteta. Tromost Bosne je uzrok malog traka njegovog optimizma jer e ta tromost pruiti najvei otpor onima koji su htjeli drastino mijenjati njen oblik i sadraj: Stotine je stranica Ivo Andri posvetio onoj nepokretnoj, tromoj Bosni u kojoj se rue carstva i mijenjaju svjetovi, ali ona ostaje uvijek ista, nepromijenjena i tvrda u svom tupom ustrajavanju na vjeito istim dnevnim i ivotnim ritualima, utnjama i obiajima na kojima se ustrajava sve dok se zbog njih ne izgubi glava (Jergovi, 2000: 14). Budui da je cijela Historijska itanka apologija sjeanju, Jergovi svoj hibridni identitet gradi uglavnom na temeljima sastavljenima od fragmenata sjeanja. Oni se odnose na pojedine sitne dogaaje, navike, ak proizvode ili televizijske emisije; elemente koji su bili sastavni dio ivota

odreene zajednice ljudi, bez obzira kojoj vjeri ili identitetu pripadali. To su njihove dodirne toke, mjesta na kojima se susreu, iskazujui iste emocije, i zato se pomou njih moe izgraditi zajedniki temelj. Jedan je sredinji element tog identiteta koji ima jaku simboliku vrijednost, bez ikakvih politikih implikacija, a to je linost Tita. On u ovom sluaju postaje simbol jednog naina ivota, a ne politikog sistema. Tako e Jergovi na jednom mjestu dijeliti ljude s obzirom na njihov stav prema Titu: No ovjeku je ugodnije sjediti s prvima, onima koji ale Tita, jer oni ba nikada ne mrze ljude druge vjere i nacije, dok ovi drugi, koji udaraju po mrtvom Titu, mrze sve to nije njihovo (Jergovi, 2000: 34). Druge toke oko koje e okupljati one istog sjeanja su: pizzerije, vlakovi, tv voditelji, robne kue, nogometai itd. Jedan od znaajnih elemenata koji ine konstrukciju novog identiteta je jezik. Njega e autor koristiti na dva naina: navodei jezine fraze kao navike koje su zajednike svim identitetima, te koristei metafore u kojima izjednaava izraze tipine za razliite identitete. Prvi sluaj objanjava sljedei navod iz teksta: Sir Oliver se kae upravo tako kako se i pie: Sir kao travniki sir, a ne Ser kako bi rekao onaj koji nije ivio taj ivot. Isto tako dobro se zna za Bleka Stenu, dok ime Black Stijena ne bi nita znailo (Jergovi, 2000: 139). Jednim tako slikovitim primjerom autor eli naglasiti kako se moe pronai jedva vidljiva struktura jednog jezinog koda koji nadilazi kulturne granice. U drugom sluaju su koritene metafore, kratke poetske slike, sastavljene od razliitih izraza, koje time simboliziraju isprepletenost identiteta, a istovremeno i ismijavaju ideoloku projekciju upletenih jezika kao potpuno razliitih, bez mogunosti meusobnog razumijevanja. Jedna od tih sloenica je na primjer izraz padnu teke sarajevske magle guste kao vrhnje, pavlaka i mileram (Jergovi, 2000: 38). Kada se u konkretnom sluaju autor ne moe sjetiti neke osobe i njenog imena, pa time kojem od tri identiteta pripada, on e preko toga prei ravnoduno kao preko nevane pojedinosti: Ona se zvala teta Behija, teta Rada ili teta Milica. Radila je u banci (Jergovi, 2000: 49). Na razini imena, autor e brisati identitete, izjednaiti ih u njihovoj nevanosti. Po tom pitanju, autor e takoer biti nostalgian sjeajui se kako je komunizam izjednaavao ljude nakon smrti, svi su imali iste smrtovnice: Ova povijest pamti svata, ali ne i djeakovo ime. Je li on bio musliman? Osmrtnica je bila plava, a osim nje nije ostao nikakav trag (Jergovi, 2000: 65). Jergoviev pripovjeda kao da je dosta religiozan i taj nazor prevladava u njemu kada pokuava domisliti krajnji smisao i vrijednost mijeanja vjera i identiteta. Naime, etiri vjere bolje brane od zla nego samo

jedna: Tradicija pravoslavlja i pravoslavnog bogotovlja zajedno je s preostale tri vjerske tradicije inila jedan religijski krug, zaokruivala je sarajevsku kotlinu i titila je od onih zala od kojih svijet moe biti zatien vjerom u Boga. Ali, na kraju ipak prevladava pesimizam zbog sukoba i prolivene krvi: Taj je krug najprije naet istrebljenjem naih Jevreja () a neka e budua povijest potvrditi hoe li Sarajevo ostati gradom samo jednog rituala i jedne vjere, dok e sve drugo biti samo arheoloke iskopine (Jergovi, 2000: 80-81). Zlo koje je zavladalo natjerat e Jergovia da, uz prisjeanje za ljepotom ovih prostora, popusti pred eljom bijega u druge prostore: U svakom sluaju, Capri je zbilja bio dah svijeta () trebao je jo jedan Capri, pa da naa povijest nikada ne bude prekinuta jer je toliko trebalo pa da Sarajevo bude isto to i bilo koji drugi grad. Recimo Frankfurt. A dobro je biti Frankfurt jer tamo vie ne poinju ratovi (Jergovi, 2000: 107). 4. IRONIJA KAO ODGOVOR NA BESMISAO SUKOBA Jergovi se kao autor koji mijea identitete, promatra ih u njihovoj meuovisnosti, pretae ih jedne u druge i stvara svojevrsne hibride, naao pred zidom promatrajui sukobe identiteta s kojim se suoila novija bosanska povijest. Trebalo je nai razloge za nesuglasice meu identitetima, te uvrstiti ih i u svoju poetiku. Meutim, Jergovi je unaprijed odustao od toga, svaki njegov tekst odie besmislenou sukoba za koji ne samo da ne pokuava nai razrjeenje, nego njegovu besmislenost dovodi to te toke da je ak ismijava. Sukob je postao gotovo dosadna zvonjava koja se neprestano ponavlja, kroz brojne velike i male privatne ratove, uvijek istim mehanizmom, kao da je postao sudbina tih prostora. Jergovi e se pomiriti da je mrnja sastavni dio svakodnevnice: I svakog ovjeka na zemaljskoj kugli () ovjekom je stotinama godina inila mrnja prema drugome () ona nas je uinila ljudima. Zadnji put kad nismo mrzili nismo ni bili ljudi nego smo bili majmuni (Jergovi, 2004: 168). Ali s ljudskom glupou koja izbija iz sukoba kao krajnje manifestacije mrnje ne moe se pomiriti. Autor e u svrhu ironije stavljati oba identiteta u apsurdne okolnosti koje ih primoravaju na barem kratke trenutne suivota i odreene kontakte, pokazujui koliko je besmisleno njihovo nastojanje da se potpuno odvoje: Nakon to ih je popisao Aljo naredi da svi koji mogu u kuu uzmu dijete () uze tako svaki svoje Vlae, to za hodin hator, to iz straha od Boga ili zato to se sve u ivotu mora platiti (Jergovi, 2004: 212-213). Jo jedan mehanizam e autor koristiti pri spajanju dvaju identiteta, a to je po principu ljudskih emocija. Podjednako esto je to i tuga koja povezuje dva

lika (Hrvata i Muslimana u veini sluajeva) i smijeh u kojem se gube sve razlike: Svijet koji se nikada nije previe ljubio, jer su svako malo izbijale bune i ratovi koji su ga tjerali na suprotne strane, naao je, eto, u mojoj prababi povod da pada jedan po drugome u smijehu i veselju (Jergovi, 2004: 357). Jergovi e svoju igru toliko razviti da e u jednom trenu ak tri ili etiri identiteta biti upletena u istu priu, svaki od njih e biti toliko relativiziran da e u tom kaosu naprosto postati nevano tko pripada kome. Tako se u jednom dijelu prie Jatrib pojavljuje lik Radoslav, Srbin iz Hercegovine koji zalazi u muslimanski kafi u Zagrebu gdje upoznaje Sabinu Weiss, idovku, a priu nastavlja njihova ker koja se rodila na Hvaru (Jergovi, 2004: 447-480). Identitet tih likova niti ne samo da nije u prvom planu, nego niti ne dolazi do izraaja, izmeu likova nema razlike, svaki ima svoju putanju bez obzira na etniku pripadnost, a na njihovu pripadnost odreenom identitetu suptilno upuuje samo simbolika imena i prezimena (Radoslav kao srpsko ime, Weiss kao idovsko prezime). Upravo su imena u sreditu Jergovieve ironijske igre identitetima i njihovim znaenjima. Pri tom je potrebno ime shvatiti kao samu sr identiteta, njegov saetak, njegovu bit. Samo ime uspijeva u tako kratkom obliku prenijeti toliko mnotvo znaenja glavne karakteristike lika koje uglavnom u tekstu dobiva preko stereotipa o odreenom identitetu, porijeklo, ponekad i smjetanje u lokalnu zajednicu, vjersko opredjeljenje itd. Vjerojatno je najefektniji primjer te ironije onaj iz prie Lepant: Majka se u Zagrebu ipak oporavila () ona bi to okrenula na alu, neka se zna ta smo i tko smo, pa nikome nikad nije rekla, a nitko to u Zagrebu nije znao sam od sebe, da joj se mu zvao Muhamed i da je prezime Hrvat muslimansko. Tako se nikada i nigdje nije prezivao neki katolik (Jergovi, 2004: 528). Veina poigravanja s identitetom kroz ime, ismijavajui njegovu vanost, odvijat e se u situacijama kada Jergovievi likovi pokuavaju spasiti goli opstanak ili se izboriti za kakvu korist. Ironiziranje identiteta u tim situacijama svesti e njihovu vanost na puno niu (moda onu koja mu pripada) razinu. Autor se nee zadovoljiti time da pree preko specifinosti odreenih identiteta kao prenaglaenim i nebitnim razlikama, nego e pokuati ironiziranjem potpuno potkopati postojanost i odrivost identiteta. Kroz svoje likove koji se zbog koristi odriu svog identiteta, autor propagira ideju o prioritetu osnovnih ljudskih potreba, a ne ouvanja identiteta kojem pripadaju (to bi bio prioritet koji nameu strukture moi). Tako e u prii Halal jedna od sporednih junakinja svoje ime mijenjati iz tradicionalno obojenog muslimansko u hrvatsko koje zvui vie moderno i neutralno. Ne zovem se Vera, nego Munevera, ali sam frizerski

salon tako nazvala jer je krae. A i bolje zvui Vera. Ko bi se frizirao u salonu Munevera! ene bi mislile da je to neka kona kod koje se doe na kafu i priu, a ja sam ti, gospodine moj, u Zagrebu zavrila za frizerku (Jergovi, 2004: 126). To poigravanje s promjenom imena koje simbolizira promjenu identiteta premjetajui prioritete najuoljivije je ipak u prii Lepant. Tu se radnja se odvija na ak tri razine, a u jednoj od njih se prati sudbina lika Dabie koji je uhvaen kako radi bludne radnje s turskom ovcom, zbog ega ga odvode u roblje. Predlau mu da primi muslimansku vjeru, to on zbog straha i prihvaa, pri emu dobiva i novo ime Abdulah. Nakon tog odabira, sretan i zadovoljan zavrava u rukama etiopskog robovlasnika, jer je tako izbjegao robovanje na galiji (na galiji veslaju samo robovi krivovjernici), meutim nakon to njegov vlasnik otkrije svoju mranu stranu (voli ibati robove kao dio ljubavne predigre) i pokida mu kou na leima, svog roba ponovno postavlja pred odabir, zove li se Dabia ili Abdulah (galija ili i dalje muenje kod Etiopljanina): Svijetli gospodaru, moje ime je Dabia!, rekao je Dabia, s da mu osmijeh nije siao s lica (Jergovi, 2004: 558). Iako je pria prilino tragina, lakoa kojom ovaj lik mijenja svoje ime s obzirom na okolnosti samo kako bi spasio vlastitu kou vie je nego komina. U jednom trenu e igra s promjenom identiteta otii u daleku krajnost. Ne samo da e jednom od likova u prii Jilduz promijeniti ime, vjeru ili jezik, ve i sam spol. Otac u toj prii nakon sedam keri dobiva i osmu kojoj predlae da ivi kao mukarac i potedi se svih obveza kojima zajednica optereuje muko: Mater je plakala kao da joj umire dijete, a babo je rekao od sada nisi Jilduza, nego si Jilduz, pa je uzeo makaze i britvu i oiao je u muko (Jergovi, 2004: 30). Nije nita drugo ni preostalo autoru koji toliko brie granice izmeu identiteta i istie njihove dodirne toke, nego da od njihovih znaenja napravi istu lakrdiju. Znajui dobro da e najvie iritirati lakoa kojom njegovi likovi mijenjaju svoj identitet. 5. DALMACIJA KAO UTOPIJSKO UTOITE Ironija je samo jedan nain bijega od sukoba u kojem autor ne moe niti razgraniiti sukobljene strane, a kamo li nai smisao i opravdanje tom sukobu. Drugi nain koji isto tako uestalo koristi jest bijeg u Dalmaciju kao idealiziranu oazu mira i sklada kultura. Stav autora prema tom kulturnom prostotu je vidno nekritian, utopijski, jednostran, on naglaava pozitivne karakteristike, zanemaruje negativne, nostalgino doarava

atmosferu s dosta kolorita, ublaavajui sve negativne pojave koje se u tom prostoru pojavljuju. Opravdanje za bijeg autor e pronai u slinosti nakon to konstruira hibridni identitet sastavljen uglavnom od muslimanskog i hrvatskog identiteta, on e potraiti slinosti tog identiteta s dalmatinskim. Spajanje dalmatinskog i bosanskog postaje est motiv u njegovim djelima, moglo bi se ak i proglasiti glavnim obiljejem Jergovieve poetike, koju je on u jednom intervjuu opravdao sljedeim rijeima: S jedne strane je to rezultat injenice da je moje djetinjstvo bilo na relaciji Sarajevo Drvenik kod Makarske () Meutim, ima tu i neto drugo. Kulture i identiteti se nikada ne prostiru logikom dravnih granica. Po mom dubokom uvjerenju, vea je poetika i, na neki nain, kulturna srodnost izmeu Dalmatinca bilo koje vjere ili nacije i Bosanca bilo koje vjere ili nacije, nego, recimo, Dalmatinca i Zagorca () ako vidim da su bosanske sevdalinke po osjeaju svijeta bliske dalmatinskim klapskim pjesmama, zato bih se pravio da nije tako (RE, 2004: 33). Pai u svom djelu Traume razlika izlae teoriju po kojoj je Balkan kolektivno podzemlje Zapada, a Mediteran kao svojevrsna utopija, dvije krajnosti i dva antipoda. Oito da Jergovi nije jedini autor koji se kree izmeu te dvije krajnosti, sva suprotno nabijena pola. Negativne karakteristike Balkana, pa i cijele Europe, naglaavaju se do te mjere da cijeli prostor poprima jednu iskrivljenu sliku. S druge strane, Sredozemlje se esto u modernim pripovijestima spominje kao zona civilizacijske tolerancije, iako zbilja govori sasvim suprotno (Pai, 2007: 164-165). Ljudima je oduvijek trebalo mjesto na koje mogu pobjei od surove stvarnosti. Kod Jergovia prostor igra veliku ulogu u odreivanju sudbine likova i njihovog identiteta. Svi likovi osjeaju gotovo magnetsku privlanost prema mjestu od kojeg potjeu, uglavnom se kreu unutar okvira kojeg im prostor odreuje, a ako su kojim sluajem zavrili izvan njega, u njima vlada nepobjediva elja za povratkom: Nakon to mu je Gardel rekao da mu je Ciganka neto vidjela na dlanu, Moric nije imao jasan plan () htio je jo jednom vidjeti rodni grad () Trebao mu je razlog da otputuje u Bosnu, naao ga je u Gardelovoj strepnji (Jergovi, 2004: 84). Naravno, ako prostor toliko odreuje likove i njihovu sudbinu, bijeg od besmisla se ne moe ostvariti nikakvim sredstvima (matanjem, suoavanjem sa sobom, poricanjem) koji ne ukljuuju i sam fiziki bijeg iz tog prostora. Taj stav je odveo Jergovia do Dalmacije. Kao glavnu karakteristiku tog prostora iz kojeg trai bijeg je nerazuman odnos njegovih ljudi prema ivotu i njegovoj vrijednosti: Ginemo lako i ne traimo razloge, nego oni dou sami od sebe. A On sjedi

na nebeskom prijestolju i udi se kako nam je ivot malo drag dok ga ima, a koliko suza pustimo kad ga vie ne bude (Jergovi, 2004: 217). Od te mune i neprihvatiljive ljudske gluposti, autor bjei u krajolik gdje mala djeca na plai trae savreno zaobljene kamene za uspomenu: Oblutak s rupom donosi sreu. To su Lani govorili u djetinjstvu, dok su jo iz Tuzle, gdje je tata radio u tvornici soli, svakoga srpnja odlazili na more u Zaostrog. Kamen mora biti potpuno glatak (Jergovi, 2004: 523). ak i kada su glad i siromatvo u pitanju, kada je kontekst Dalmacija onda je to egzotina gotovo idilina slika, ka na primjer iz prie Lepant kada lik pokuava preveslati do otoka gdje bi moda naao hranu, polako mu amac puta, a on ne zna plivati (Jergovi, 2004: 557). Kada autor pokuava sam sebi objasniti tu potrebu za idilinom Dalmacijom kao oazom mira, onda tu naglaava ulogu nesvjesnog i njegove potrebe za mjestom gdje moe pobjei. On to ini kroz jedan od sporednih likova, enu s tekoom u razvoju koja, kada je nesretna ili gladna, ponavlja frazu inallah Madona, inallah, u kojoj spaja muslimansko bosanske i katoliko dalmatinske jezine elemente: Ali o ivotu u kojem se zatekla, Dana nije nita znala, niti je umjela govoriti o onome to se oko nje zbiva. Znala je rei da je gladna i edna, ali im bi je nahranili ili napojili, zahvaljivala se nekom od desetina kranskih molitvi koje je napamet znala. A ako joj kau kako danas nee dobiti nita za pojesti, Dana bi sklapala ruke, uz osmijeh se naklonila i kazala inallah Madona, inallah! (Jergovi, 2004: 557). Time autor daje naslutiti kako u svima postoji nesvjesna potreba za mirnim krajolicima koji e nas tititi, u koji se moemo sakriti od rata i gladi. U skladu s time, Jergovie e sukobe u Bosne prikazati kao rezultate mune i surove, gotovo ivotinjske sile, koja izbija iz ljudi i koju oni ne mogu suzbiti niti oduprijeti joj se. Tako e lik iz prie Halal, u pijanom ludilu, pred oima svoga brata izbosti oca dvadeset puta, izmrcvariti njegovo tijelo (Jergovi, 2004: 119-159). Ili e pak s potresnim detaljima opisivati osvajake pohode u Bosni: Ne daj Boe znati ba za svako zlo za kojim nam ne poletjela ruka, ali da smo spalili vie od stotine sela i pregazili etiri grada, da smo salijevali istopljeno olovo u grla ljudi pronaenih u zemunicama, da smo enama odsijecali dojke i putali ih da okolo tre dok ne iskrvare () da smo monasima smudili brade i tjerali ih da piju vlastitu mokrau (Jergovi, 2004: 15-16). Ali, ako i nesree ima u Dalmaciji, onda se sve odvija kao u bajci na primjer u prii Misir djetetova majka nestaje (odveli je, otila, ne zna se, nema tragova nanesenog zla), sumnja se na tajanstvene ljude u crnom, dok djetetu jedino ostaje izrezbareni no kao uspomena od oca (Jergovi, 2004: 225-238).

Ovakva slika u odnosu na prethodne slike odsijecanja udova zaista djeluje kao bijeg u fantastini svijet.
Literatura Bhabha, Homi. 2002. Diseminacija vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije, u: Biti, Vladimir. (ur.). Politika i etika pripovijedanja. Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. 157 191 Derrida, Jacques. 1999. Drugi smjer. Zagreb: Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar Jergovi, Miljenko. 2000. Historijska itanka. Zagreb Sarajevo: Naklada ZORO Jergovi, Miljenko. 2004. Inallah, Madona, Inallah. Zagreb: Durieux Kova, Zvonko. 2001. Poredbena i/ili interkulturna knjievnost. Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo Novak, Slobodan Prosperov. 2004. Povijest hrvatske knjievnosti, svezak IV. Split: Marjan tisak Pai, arko. 2007. Traume razlika. Zagreb: Meandar RE, asopis za umjetnost i kulturu, br. 7, god. 4., prosinac 2004 Said, Edward. 1999. Orijentalizam. Zagreb: Konzor Said, Edward. 2007. Nepripadanje. Zagreb: VBZ