Stanley Coren Inteligencija pasa Svijest i umne sposobnosti pasa COREN, Stanley Inteligencija pasa : svijest i umne sposobnosti

pasa / Stanlev Coren ; /prijevod i jezična obrada teksta Palmina Dujmešid/ - Ičidi : Primula, 1996. - 255 str., /8/ str. s tablama : ilustr. ; 22 cm Prijevod djela: The intelligence of dogs. ISBN 953-96603-1-9 Naslov izvornika: Stanlev Coren The Intelligence of Dogs Copvright © 1994 by Stanley Coren Copyright © 1996 za hrvatsko izdanje PRIMULA d.o.o. Ičidi u suradnji s EWO Ljubljana Prijevod i lektura: Palmina Dujmešid, prof. Urednik: Damir Dujmešid Tehnički urednik: Adam Čurdinjakovid Prijelom: Boris Cecid Karuzid Fotografija na naslovnici: Ferdo Buva Nakladnik: PRIMULA d.o.o. Ičidi Tisak:

IT-GRAF d.o.o. Zagreb, 1996. Za fotografije na koricama knjige, strpljivo su pozirali: graničarski škotski ovčar Germal Handy Lass i zlatni retriver Canina Romancing the Stone Predgovor Knjige o psima, a najčešde su to priručnici o školovanju i uzgoju pasa, čitatelju ne nude podatke pomodu kojih bi i sam lako oblikovao točniju predstavu o inteligenciji pasa, stoga se nadam da de ova knjiga popuniti prazninu u kinološkoj literaturi. Kao psiholog, trener i veliki ljubitelj pasa vjerujem da du uspjeti prikazati umne sposobnosti koje u sebi krije svaki pas, a pokušat du napraviti i korak dalje razvrstavajudi različite pasmine po njihovoj sposobnosti i prilagodljivosti za školovanje. No, prije nego to učinim, čitatelje du podsjetiti i upoznati s osnovnim znanjima o psima. Najprije du opisati povijesni razvoj pasa, jer su umne sposobnosti životinja uvjetovane i omeđene biološkim posljedicama koje je za sobom ostavila evolucija. Potom du se kratko osvrnuti na rad znanstvenika koji su proučavali pasji um i pojasniti neke suprotnosti između prirode pasjeg uma i pasje svijesti. Na kraju du predstaviti različite tipove inteligencije pasa i opisati kako i sami možete provjeriti sposobnosti vašeg psa. Nadam se kako du ovom knjigom uspjeti dokazati daje svaki pas sposoban izvršavati određene naloge, iako de se pokazati da sve pasmine nisu jednake po pitanju "bistrine" i mentalne spretnosti. Ova knjiga ne bi bila moguda bez pomodi mnogih ljudi. Među najzaslužnijima svakako moram istaknuti dvjesto osam sudaca koji ocjenjuju poslušnost pasa. To je više od polovice ukupnog broja takvih znalaca u cijeloj Sjevernoj Americi. Svaki od tih dvjesto osam stručnjaka poklonio mi je svoje dragocijeno vrijeme kako bi sudjelovao u ispunjavanju vrlo složenih upitnika pomodu kojih sam sakupio mnoštvo korisnih podataka. Vedina sudaca napisala je podrobne odgovore pomodu kojih sam dobio izuzetno širok pogled u način pasjeg razmišljanja. Približno sa dvadeset i pet stručnjaka koji proučavaju ponašanje pasa, vodio sam duge razgovore što su ponekad trajali i po nekoliko sati. Sve to pomoglo mi je u stvaranju slike o radnoj inteligenciji pasa. Pri pisanju knjige nisam mogao zaobidi ni šezdeset i tri veterinara koji su strpljivo odgovarali na moja pitanja o osobnosti i karakternim značajkama pojedinih pasmina. Nadalje, četrnaest vodiča službenih pasa pružilo mi je mnoštvo podataka i zapažanja o radnim pasminama. I konačno, bezbroj kinologa pa i običnih vlasnika pasa, u razgovorima ili pismima, podijelili su sa mnom svoja iskustva. Posebnu zahvalnost dugujem stručnjacima Centra za školovanje pasa u Vancouveru, podjednako njihovim instruktorima kao i članovima, koji su mi u vrijeme dugog perioda naše suradnje, uz mnoštvo novih spoznaja, poklonili i iskreno prijateljstvo. Naravno, posebna zahvala ide i mojoj ženi Joan koja je čitala i komentirala rukopis, a osobito stoga što je, uz samo povremene ispade histerije, izdržala u kudi zajedno sa mnom i čoporom pasa. Njezina ljubav i potpora bili su stalni poticaj mojem radu. Stanley Coren I. Da li psi misle?

Na tom planetu želja bili smo potpuno sami. I od svih živih bida, koja su živjela u našoj blizini, s nama se sprijateljio samo pas. Maurice Maeterlinck Nevjerojatno je kad pomislimo da su u kamenom dobu, prije nekih 14.000 godina, uz noge naših predaka koji su se još tiskali oko pedinskog ognjišta, ležali upravo takvi psi kakve i danas možemo vidjeti po gradskim ulicama ili psi što upravo ovaj trenutak leže uz naše noge. Ljudi i psi dugih su 140 stoljeda međusobno dijelili sve - hranu, buhe i život. Psi su pomagali u lovu i čuvanju stada. U dugoj zajedničkoj povijesti povremeno su imali ulogu vodiča, čuvara staništa, sakupljača smeda, pomodnika u voj nim akcij ama, radne snage, a ponekad su koristili i kao hrana. Bili su požrtvovni prijatelji koji su nas znali zabaviti, ali i pomodi u teškim trenucima. Usprkos međusobnoj dugoj povezanosti sa psima, ljudi su kroz povijest različito doživljavali ta sveprisutna bida. U nekim vremenima i na nekim mjestima držalo se da su psi privržene, vjerne, elegantne, inteligentne, hrabre i društvene životinje. Istovremeno, u drugim vremenima i na drugim mjestima, mislilo su da su prljavi prenositelji bolesti, opasni i nepouzdani. U nekim kulturama i u vrijeme određenih povijesnih perioda vjerovalo se daje pas sveta životinja, prijatelj bogova, Inteligencija pasa voditelj izgubljenih duša ili čak sam bog. Druge kulture vidjele su ih kao demone, navjestitelje smrti i utjelovljenje vraga. Neki su vjerovali da je čovjek kojeg je polizao pas obilježen i nečist, dok je istovremeno negdje drugdje na zemaljskoj kugli to značilo izliv pasje naklonosti u kojoj se krije iscjeljiteljska mod. Vjerovalo se da pas svoju naklonost iskazuje samo moralno čistom i poštenom čovjeku koji ima čistu savjest. Kao što vidimo čovjekov i pasji povijesni razvoj tijesno su povezani, stoga bi se moglo pomisliti da znamo sve odgovore na važna pitanja o njihovoj prirodi i ponašanju. No, u stvarnosti, naše predodžbe o psima najčešde su složene i međusobno suprotstavljene. Možemo živjeti, raditi ili igrati se sa psima, ali još uvijek ostaje mnogo pitanja na koje prosječan vlasnik psa nede znati odgovoriti. Jedno od možda najvažnijih odnosi se na način djelovanja pasjeg uma. Kao psiholog, trener pasa i dugogodišnji sudionik natjecanja u poslušnosti, do sada sam čuo mnoga pitanja i mišljenja o osnovnim pojmovima poput ovih: Misle li psi ili su samo jednostavni biološki strojevi koji reagiraju na događaje u svojoj okolici? Ukoliko misle, imaju li svijest kao čovjek? Sjedaju li se prošlosti ili mogu zamisliti i predvidjeti događaje koji dolaze? Razumiju li ljudski jezik? Imaju li neki poseban način kojim komuniciraju s nama (ili sa svojim srodnicima) ? Osjedaju li krivnju, privrženost, potrebu da čuvaju čovjeka i njegov imetak ili imaju tek jednostavne osjedaje kao što su veselje i žalost? Razlikuju li se psi različitih pasmina po svojoj inteligenciji?

Često, kada me pitaju o inteligenciji pasa, njihovoj svjesnosti ili sposobnosti rješavanja problema, nehotice se sjetim događaja iz daleke prošlosti. Bio je to jedan od toplih dana kasnog proljeda u Philadelphiji. Vlaga i opojna toplina djelovali su opuštajude. Do posljednjih ispita na pensilvanijskom sveučilištu, dijelila su me tri ili četiri tjedna. Stoga sam s najvedim veseljem uživao u svakoj minuti koja me razdvajala od nannrnno tim itr\ tam \rpr Da li psi misle? primljen na Stanford Universitv gdje sam kasnije nastavio studij psihologije. Bezbrižno ljenčarenje odjednom je prekinuo ljutit glas moje majke: "Penny, što si to učinila?" Penny je bila obiteljska mezimica iz perioda mojeg studentskog života. Bila je njemački bokser preniskog rasta, s licem koje nije u potpunosti zadovoljavalo njezin pasminski standard. U ranoj mladosti doživjela je prometnu nesredu u kojoj je skoro izgubila život i od tada je lagano šepala. Penny je bila šarmantna, iako je imala nekoliko loših navika. Jedna od najgorih svakako je bila sklonost alkoholu. Prodala bi se za gutljaj burbona ili scotcha. Na zabavama, koje su se povremeno održavale u našoj kudi, gosti su obvezno bivali upozoravani da ne odlažu svoje čaše na pod ili niski stol u dnevnoj sobi, jer pogled na pijanog boksera nije baš najljepši. U kuhinju sam stupio u trenutku dok se tamo odvijala prava drama. Penny je stajala (možda bi bolje bilo redi pokunjeno čučala) u kutu kuhinje, prestrašeno zuredi u majku koja je bjesnila u sredini sobe. Moja je majka jedna od najprijaznijih duša na svijetu i to 99,9 posto svog života. U desetinki postotka koji nedostaje može se pretvoriti u pravi vulkan. Rezultat njezinog bijesa ovisi o nekoliko čimbenika. Ukoliko je okružje uglavnom prazno, vikat de glasno, ali de njena ljutnja uskoro prestati i ona de se vratiti poslu. No, ukoliko se dogodi da ima nešto u rukama (ili u blizini), bacit de to prema onome tko je uzrokovao njenu ljutnju. Među njenim najomiljenijim "projektilima" znale su se nadi posude pune vode, lubenice, kutije sa sladoledom i još cijeli niz drugih predmeta koji na sredu nisu bili smrtno opasni. Toga se dana u njenim rukama zatekao snop ključeva na kožnom privjesku koji je u trenutku dok sam ulazio u sobu, poput bljeska munje odletio prema Penny. "Zločesti pas!" vikala je mama dok je s velikom spretnošdu, koju je istrenirala na ostalim članovima obitelji, zavitlala ključeve prema pasjoj grešnici. Kada ju je letedi objekt pogodio u sapi, Penny je prestrašeno zaječala. Majka je izjurila iz kuhinje, najvjerojatnije pospremiti Pennyine grijehe, mrmljajudi usput nešto o njezinom podrijetlu i o tome kako de kratka biti njena bududnost. Inteligencija pasa

I inače imam poteškoda u strogom pristupu prema psima pa, kako nisam znao što je Penny učinila, prišao sam nesretnici i potapšao je po glavi. Njuškom se očešala o moju nogu i pogledala me svojim dubokim smeđim očima. "Idemo u moju sobu da ne stojiš tu na samoj liniji bojišnice," predložio sam joj tapšudi se po bedru kako bi me slijedila. Dok smo prolazili kroz kuhinju, primijetio sam kako je u velikom luku zaobišla ključeve koji su samo pred nekoliko trenutaka letjeli zrakom. Na vratima je iznenada zastala i osvrnula se na snop ključeva, činilo se kao da misli. Potom se vratila do ključeva, zgrabila ih u gubicu i istrčala iz prostorije. Začuđeno sam je slijedio u dnevnu sobu gdje se uputila prema kauču. Osvrnula se preko svojih ramena te se šdudurila uz kauč. Svežanj ključeva, izvor njezinog straha i nesrede, ispustila je na pod i gubicom ga potisnula pod zadnji dio kauča. Potom se zadovoljno ddmaknula i smireno krenula prema stepenicama koje su vodile u moju sobu. Događaj možda nije vrijedan tolike pozornosti koju sam mu ja namijenio, no ipak iz njega možemo izvudi nekoliko važnih zaključaka. Kada bi se ovako kako je to učinila Penny ponašalo dijete, rekli bismo daje ono shvatilo uzrok svoje boli. Išli bismo i dalje tvrdedi daje dijete zaključilo kako se ovo "oružje" može opet upotrijebiti pa je njegovim skrivanjem spriječilo tu mogudnost. Mentalni proces koji bismo pripisali djetetu uključuje predviđanje bududnosti, planiranje, zamišljanje te donošenje zaključka kako bi se u sličnom položaju mogao nadi i netko drugi. Iako sam se tada smijao svojoj analizi događaja u kuhinji, spoznao sam da objašnjenje nije tako dječje, besmisleno ili jednostavno. To se pokazalo i kasnije kada sam završavao studij psihologije i uvjeravao svoje profesore da je Pennvno ponašanje dokazalo pasji razum i inteligenciju. Osporavali su da psi nemaju takvu sposobnost uzročno -posljedičnog razmišljanja. Tvrdili su da se u njezinom slučaju ne može raditi o razumnom odnosu prema stvarnosti, niti o posljedičnom predviđanju bududnosti, što bismo svakako rekli da se radilo o djetetu. Dokazivali su mi kako sam počovječio Penny, što drugim riječima znači da sam joj pripisao sposobnosti koje imaju ljudi, ali ne i životinje. Po tada vladajudem znanstvenom mišljenju, životinje nisu bile dovoljno Da li psi misle? inteligentne da bi mogle izvršiti sve navedene umne procese. Jesu li bili u pravu? U modernom društvu nema dvojbe da psi zauzimaju značajno mjesto u životima mnogih ljudi. Samo u Velikoj Britaniji postoji više od 9 milijuna pasa, a u Sjevernoj Americi više od 52 milijuna. Statistike pokazuju da u Velikoj Britaniji svaka druga obitelj ima kudnog ljubimca, a polovica od tog broja su psi. U velikim gradovima Sjeverne Amerike više od 20 posto ljudi dijeli svoj život sa psima. Usprkos velikom zanimanju za te najstarije čovjekove pratioce, začuđujude je kako ljudi često nemaju ni najobičnije znanje o njima. Po mnogim školama svijeta danas se, uz čitanje, pisanje, matematiku, zemljopis te povijest, uče i predmeti koji sadrže upute o osnovnim životnim potrebama i navikama; na primjer, predmeti o prehrani, osobnoj higijeni, socijalizaciji, socijalnoj i moralnoj odgovornosti. U prirodoslovnim predmetima djecu više podučavaju o kitovima, sovama i žabama nego o psima, iako prosječno gradsko dijete možda nikada nede vidjeti živog kita, a sovu i žabu vjerojatno de upoznati tek u zoološkom vrtu. U školama, dakle,

prevladava mišljenje da smo sve što treba znati o psima naučili u međusobnim svakodnevnim susretima na ulici ili u parku. Međutim, znanje o psima kod vedine ljudi najčešde je vrlo površno. Dok smo bili mala djeca roditelji su nas savjetovali da pse treba nježno milovati po glavi, a nikako ih udarati. Kasnije, kada više nismo bili tako nesigurni i savladali smo svoje motoričko i umno djelovanje, dozvolili su nam da ih čak i hranimo. Još kasnije mogli smo čistiti za njima i voditi ih u šetnju. Tada smo odrasli, odselili se i možda nabavili vlastitog psa. Po prvi puta pojavila se misao da bi psa trebalo školovati i naučiti ga kako de na zapovjed sjesti, ledi i potom opet ustati. Njegovi treneri, koji su ga svemu tome naučili, nikada nam nisu objasnili ništa o tome kako psi razmišljaju ili komuniciraju. Iz osobnog iskustva otkrili smo da njegovo mahanje repom znači pozitivne osjedaje, a rezanje negativne. Usprkos svemu, čini nam se da razumijemo pse i znamo što misle. O njihovom ponašanju čitamo u knjigama, a što sve mogu naučiti ponekad vidimo u školi za pse ili čak u cirkusu. O psima su pisali i Inteligencija pasa mnogi veliki zabavljači, među njima James Thurber, Will Rogers i Ogden Nash. U tim djelima psi su uvijek imali ulogu heroja ili su događaji opisivani očima pasa. O njihovom životu pisao je i Mark Twain u romanu Aileen Mavoureen: "Moj otac je bio bernardinac, mama ovčarka, a ja sam prezbiterijanac. Tako mi je objasnila mama iako ni sam ne znam zašto je to tako." Drugi, mnogo ozbiljniji pisci kao što su E. B.White, Louis Unter-meyer, Eugene O'Neill, John Galsworthy pa čak i lord Byron, također su pisali o psima. U djetinjstvu su nas oduševljavali psi za vuču Jacka Londona i škotski ovčari u knjigama Alberta Pavsona Terhuna. U svim su nabrojenim djelima imali osjedaje, sposobnost mišljenja i inteligenciju. Knjige su bile pune opisa poput ovog: "Shep je shvatio da se njegov gospodar nalazi u opasnosti. Kroz rastrgani rukav gospodara Dana, na mjestu gdje ga je dohvatila medvjeđa šapa, tekla je krv. Znao je da mora što prije dovesti pomod. Ali, koga i gdje nadi? Tada se sjetio starog lovca iz kude u dolini koji se jednom pokazao vrlo ljubazan. Možda de ga uspjeti nagovoriti da krene s njim. Zajedno bi mogli spasiti ranjenog gospodara. Posljednji put obliznuo je Danov blijed obraz, kao da je htio redi da de se brzo vratiti. Kada je slab osmijeh zatitrao na gospodarevom licu, Shep je zalajao onako kako je običavao Danu pokazati da je spreman za akciju. Kuštravi smeđi pas osvrnuo se još jednom i dugim skokovima počeo se probijati kroz duboki snježni pokrivač." Pisci ovakvih djela ne pokušavaju sakriti da psi govore i time umanjiti istinitost svoje priče. Usprkos tome, nehotice opisuju pse koji znaju misliti i zaključivati, analizirati probleme, planirati i komunicirati. Čak i ako nismo redoviti čitatelji, o pasjoj inteligenciji možemo naučiti gledajudi filmove s pametnim psima u akciji. Sve je započelo s Rin Tin Tinom, izuzetno naočitim njemačkim ovčarom, oštenjenim 1916. u Njemačkoj. U vrijeme rata posvojio ga je kapetan Lee Duncan, a po završetku rata, Rinty, kako su ga od

milja zvali, se s novim gospodarom preselio u Los Angeles. Dvadesetih godina ovog stoljeda postao je glavni Da li psi misle? 7

junak mnogih poznatih nijemih filmova kao što su Pronađi svojeg gospodara, Napad vukova, Čelična čeljust i Dok London spava. Glumio je i u seriji Usamljeni zaštitnik, u kojoj njegovom filmskom gospodaru postavljaju zasjedu na putu iz skrivenog rudnika zlata te ga ubiju. U sljededih dvanaest nastavaka, Rinty se osveduje za smrt svojega gospodara, dok Cactus Kid i njegovi zli sljedbenici, kao u pravom filmu, žele uništiti njega. Nekoliko godina Rin Tin Tin je bio jedan od glavnih, a možda i jedini, izvor prihoda filmske tvrtke Warner Brothers. Sam Rinty primao je vrhunske honorare koji su bili vedi od honorara njegovih kolega glumaca. Scenarije, u kojima su se po običaju ispreplitali elementi drame i komedije, a sve skupa bilo začinjeno s dobrom mjerom akcije i pustolovine, pisali su najbolji scenaristi kao stoje npr. Darrvl F. Zanuck. Čak i onda kada je kino dvorane preplavio zvučni film, što je pokopalo vedinu glumačkih zvijezda nijemog filma, Rin Tin Tinova zvijezda još je jače zasjala. Gledatelji su bili oduševljeni njegovim gromkim lavežom pa se njegova filmska karijera produžila sve do uginuda 1932. godine. Nekoliko drugih pasa nastavilo je njegovu tradiciju. Prvi je bio Rin Tin Tin Jr., ali ni jedan nije mogao dosedi slavu koju je u izuzetno dugoj filmskoj karijeri ostvario Rinty, ujedno i prvi filmski pas čiji je životopis ovjekovječen filmom. Godine 1976. snimljen je film Won Ton Ton -pas koji je spasio Hollywood, kao prvi film u kojem je nastupio njemački ovčar koji nije nosio Rintvjevo ime: glavnu ulogu igrao je pas zvučnog imena Augustus von Shumacher. Mnogobrojna filmska uprizorenja Rin Tin Tinovih pustolovina oblikovala su kod gledatelja i ljubitelja pasa mišljenje da su psi inteligentni gotovo kao i ljudi. Rinty je samostalno rješavao probleme i izbjegavao opasnosti, a iz svih poteškoda mudro se izvlačio. Pažljivo je mogao donijeti uže gospodaru koji se okliznuo na strmoj padini i pao u provaliju, a u nekom drugom nastavku donosio je pokrivače i hranu izgladnjeloj djeci... Gotovo smo mogli vidjeti da misli, iako je istina bila sakrivena iza kamera, gdje su njegovi treneri znakovima naređivali što treba učiniti. Snimatelji i redatelji s izuzetnom su strpljivošdu snimali kadar za kadrom, a potom ih pažljivo pregledavali, provjeravajudi je li 8 Inteligencija pasa

ponašanje psa dovoljno prirodno i spontano. Imali smo dojam da je Rinty pametan, gotovo smo u nekim trenucima vjerovali da mu je bilo dovoljno pokazati scenarij pa je on svojom inteligencijom i savjesnošdu ved znao što očekuju od njega. Ili se to samo činilo. I tada je stigla Lassie. Psa koji je kasnije pomogao u stvaranju sveopdeg mišljenja o visokom stupnju pasje inteligencije, 1938. godine, u kratkoj je priči prvi opisao Eric Knight. Knjiga je kasnije postala svjetski bestseler, a 1943. po njoj je snimljen srceparajudi film Lassie se vrada kudi. Lassie, najpoznatiji svjetski collie, u tom je filmu po razmišljanju, osjedajnosti i ustrajnosti u potpunosti poistovjeden s čovjekom.

U svakodnevnom životu Lassie je bila sve drugo samo ne ljupka "glumica" s filmskog platna. Bila je uspješna filmska prevara: tijekom snimanja pojedinog filma cijeli niz sličnih škotskih ovčara bili su njezini dvojnici, a filmom zanesen gledatelj najčešde nije ni opazio da skoro u svakom prizoru nastupa drugi pas. Sedam generacija Lassie su zamjenjivali muški potomci prave Lassie - mužjaka s pravim imenom Pal. Muške predstavnike pasmine radije su koristili pri snimanju, jer su bili vedi i nisu bili tako plašljivi kao ženke. Očigledne tjelesne razlike, gledatelji nisu ni zapažali, jer je ved unaprijed svaki škotski ovčar s bijelom lisom na glavi bila Lassie. Razlike u oznakama pojedinih pasa - glumaca uspješno su prikrivane, ne bi li i neki od preopreznih gledatelja otkrio da glavna glumica nije ona nego on. Pal je skoro izgubio svoju veliku životnu priliku. Redatelj Fred M. Wilcox, koji je za ulogu u filmu Lassie se vrada kudi na audiciji pregledao preko 300 pasa, zaobišao je Pala zbog primjedbi o njegovom izgledu. Popustio je tek na nagovor voditelja Rudda Weatherwaxa koji ga je uvjerio da je pas izuzetno dobro školovan te ga može koristiti i u onim scenama gdje bi ga inače morao zamjenjivati pasji kaskader. Kako Wilcox nije imao dovoljno vremena za organizaciju nove audicije, odlučio je napraviti pokusne snimke sa psima koje je izabrao. U jednom tada snimljenom prizoru, Lassie se očajnički bori za život u nabujaloj rijeci. Pošto su svi mokri škotski ovčari međusobno slični, Wilcox je odlučio da de u filmu sve teške scene snimiti s Palom. Na snimanju je Da li psi misle? 9

Pal pokazao upravo one osobine koje smo poslije gledanja filma pripisivali svim škotskim ovčarima. Prizor u kojem se bori s vodenom bujicom bio je posebno dojmljiv, premda je na Wilcoxovu odluku da za ulogu izabere Pala, utjecao tek kraj prizora kada se iscrpljeni Pal izvlači iz vode. Nije imao ni toliko snage da otrese svoje krzno. Napravio je nekoliko klecajudih koraka i srušio se pred kamerom. Palova gluma bila je tako uvjerljiva i patetična da je Pal dobio ulogu i tako je započela dinastija Lassie. Nakon što je film Lassie se vrada kudi ostvario izuzetan uspjeh, snimljena je još cijela serija sličnih filmova o bistrom škotskom ovčaru koji je u konačnici utjecao na naše vjerovanje o inteligenciji pasa. U početku je snimljeno devet filmova, potom je započela radijska emisija koja je trajala punih šest godina. (Zanimljivo je pripomenuti daje osim Palovog laveža sve ostalo bilo snimljeno s pravim glumcima.) Tada je došla na red televizijska serija, koju su prikazivali punih osamnaest godina, i u tom periodu čak su šest puta zamjenjivali glumce. Neke njezine dijelove mogude je vidjeti i danas kao seriju crtanih filmova koji su se u Americi prikazivali subotom prije podne. Kroz sve ovo vrijeme prava zvijezda bila je zamišljena Lassie koju je jedan od filmskih kritičara u svojoj ocjeni prvog filma opisao kao "dlakavog Greera Garsona". U dugoj glumačkoj karijeri zasjenila je i najpoznatija imena Hollywooda kao što su Roddy McDowell, Eliza-beth Tavlor, Nigel Bruce, Elsa Lanchester, James Stewart i Mickev Roonev. Gledatelje je uvijek više oduševljavala Lassie nego njeni ljudski filmski partneri. Cloris Leacheman, mama u jednoj od Lassienih filmskih obitelji, izjavila je da su scenaristi krivi što se inteligencija psa pokazuje dominatnom na uštrb ostalih glumaca: "Od nas neprestano rade budale kako bi pas izgledao što pametniji." Svi mi koji smo obožavali Lassie, nismo uvidjeli ili nismo htjeli priznati da vedina opasnih prizora nije bila tako spektakularna kao što se činilo. Dok se Lassie provlačila ispod rafala strojnice ili potrganih električnih

vodova, dok je skakala s visokih prozora na lopove i slično, zaboravljali smo daje sve to rezultat promišljene uporabe, gledateljima nepoznatih, filmskih trikova. Dok je Lassie u filmu pozorno promatrala okolinu, 10 Inteligencija pasa Pal je u stvarnosti promatrao svog voditelja koji je iza kamera mahao njegovom omiljenom igračkom. Svi ti čeznutljivi pogledi i snažna koncentracija izazivani su također pomodu trenera, koji je u svom džepu uvijek imao dovoljno pasjih kolačida za koje bi Pal bio spreman prodati svoju dušu. Usprkos svega, sa psihološkog gledišta, učinak Lassie bio je izuzetan. Vjerovali smo da ona (a s njom i ostali psi) može misliti, planirati, izražavati naklonost, osjedati bol, pokazivati osjedaje tuge i veselja, da se može sjetiti složenih događaja pa čak planirati i osvetu. Nismo li doista i vidjeli Lassie kako sve to radi? U nedostatku literture o inteligenciji pasa svo smo znanje sakupljali iz filmova, radio i televizijskih emisija u kojima su nastupali nestvarni pasji junaci kao što su Lassie, Rin Tin Tin, Bullet Rova Rodgersa i drugi. Istovremeno, pisci su marljivo pisali o Bobu, Bucku, sto i jednom dalmatincu i tako su gradili lažnu sliku o pravoj prirodi umnih procesa koji se odvijaju u glavi jednoga psa. U usporedbi s ovim briljantnim psima bilo je očigledno da naši vlastiti ljubimci ne pokazuju takve intelektualne sposobnosti. Ipak, bili smo zadovoljni ved i pri samoj pomisli da se inteligencija, koju su pokazali filmski psi, skriva i u našim miljenicima. Mnogi od vas čitatelja vjerojatno su do sada pomislili da sam sve skupa previše pojednostavio i da de se moje pisanje pretvoriti, u stručnom smislu, u potpuno neuporabljivo štivo. Uistinu nismo sve što znamo o psima naučili samo iz filmova. Konačno, postoji na policama svake knjižare i nešto knjiga koje se bave inteligencijom pasa i njihovim mišljenjem. Ved i površnim pogledom uočit demo da njihove naslove možemo razvrstati u tri osnovne kategotije: veterinarski priručnici, knjige o odgoju i učenju poslušnosti te knjige o pasminama. Najčešdi naslovi veterinarskih priručnika su Njega psa, Zdrav pas, Kudni veterinarski vodič i slično. U njima se autori bave prehranom, rastom i specifičnim problemima pasa. Ponekad u takvim knjigama možemo pročitati kako kastracija utječe na ponašanje psa ili se opisuju psihološki problemi pasa (agresivnost, uništavanje pokudstva ili vršenje nužde u stanu). Pri tome se nitko ne upušta u podrobniju analizu umnih sposobnosti pasa. To je potpuno razumljivo, jer su pisci tih knjiga Da li psi misle? 11

vedinom veterinari, upoznati naročito s fiziologijom pasa i nemaju potrebno znanje o složenim procesima pasjeg uma. Sljededa velika grupa knjiga donosi sadržaje o školovanju i odgoju pasa. Najuobičajeniji su jednostavni naslovi: Školovanje pasa - korakpo korak, Trening kroz igru, Prirodna metoda školovanja pasa... Neke knjige su specijaliziranje: Školovanje službenog psa, Psi tragači, Školovanje lovačkih pasa. Mnoge od ovih knjiga izuzetno su korisne jer opisuju postupke u odgoju i školovanju, a pomažu nam i kada naiđemo na neki problem. Nažalost, i usprkos svojih zvučnih naslova, mnoge od njih ne donose savjete koji su primjenjivi. Svaki pisac na svoj način zagovara vlastitu metodu školovanja, stoga nisu rijetke upute kao

što su: "Svakoga psa, bez obzira koje je pasmine, najlakše demo školovati prirodnom metodom," ili "Poslušnost psa ovisi prije svega o strpljivosti i dosljednosti njegovog trenera, bez obzira na različitost pojedinih pasmina." Ponekad naiđemo i na besmislenosti kakve ne bismo smjeli pročitati u takvim stručnim knjigama: "Svi su psi jednako spremni za učenje, te stoga svaki pas može dostidi najviši stupanj školovanja," ili "Pas poput kompjutora, samo čeka pametnog voditelja koji de ga programirati." Pretpostavljam da de ovakve izjave biti upravo ono što tražite, ukoliko ste neku od ovih knjiga kupili stoga što vaš Jack Russell terijer grize po kudi kakav antikni hrastov namještaj, ubija svaku mačku koju vidi ili ne gleda u vas čak i onda kada ga pozivate pomodu megafona. Autori ovakvih neumjerenih izjava, nažalost, zaboravljaju prirodne razlike među pasminama koje se očituju u njihovoj inteligenciji, temperamentu i želji za učenjem. Ovi čimbenici, tek svi zajedno, utječu na konačni rezultat školovanja. Razumljivo je što u knjigama koje govore o školovanju pasa nailazimo na ranije spomenuta stajališta, jer su njihovi autori najčešde treneri pasa i nisu posebno upoznati s procesima koji se odvijaju u psedem mozgu. Mnogi od njih, kao što su Diane Bauman, Carol Lea Benjamin, Patricia Gail Burnham, William Koehler, Michael Tucker ili Joachim Volhard, izuzetni su voditelji pasa i mogu se pohvaliti dugom listom priznanja koja su stekli školujudi pse. Njihovi uspjesi, na kojima im pomalo zavidim, neosporno dokazuju kako su to uistinu pravi stručnjaci na svom području. Iako u knjigama ne pišu o tome da se pasmine pasa 12 INTELIGENCIJA PASA

razlikuju po inteligenciji, takve je zaključke mogude izvesti iz njihovih komentara. Tako je na primjer, jedan od voditelja pasa, izdao video kasetu sa snimljenim tečajem školovanja, pri čemu je sve vježbe izvodio s njemačkim i graničarskim škotskim ovčarima, a u zaključnoj izjavi je napomenuo: "Ukoliko ozbiljno razmišljate sudjelovati na takmičenjima poslušnosti, nemojte ni pomišljati to učiniti s nekim terijerom." Gotovo svaki učitelj poslušnosti ima svoju teoriju o pasjoj inteligenciji koja proizlazi iz metoda što ih koristi pri školovanju. Neki treneri polaze od toga da psi imaju ograničenu sposobnost mišljenja pa stoga jednostavno uče po uzorcima koje u određenim okolnostima, na naše traženje, jednostavno ponavljaju. Drugi vjeruju kako su psi sposobni potpuno samostalno razmišljati i uz pomod logičnog mišljenja rješavati probleme, no ipak im ne pripisuju pravu svijest ili razum. Samo mala skupina voditelja pasa misli da su psi razumna bida koja, po umnim sposobnostima, možemo uporediti s djecom. Zastupaju mišljenje da se um čovjeka i psa razlikuju po učinkovitosti i "manevarskom prostoru". Nažalost, vedina njih ograničava svoje pisanje o ovoj tematici, tek na nekoliko kratkih odlomaka ili stranicu knjige, a potom se opet brzo vrati glavnoj temi, objašnjavanju tehnika uz čiju pomod čitatelji mogu školovati svoje pse. Posljednju, tredu grupu knjiga, koju još nismo spomenuli, čine knjige o pasminama. One variraju od malih, neuglednih knjižica s crno bijelim slikama do ogromnih knjižurina s fotografijama u boji i podrobnim opisima svih poznatih pasmina na svijetu. Prepoznajemo ih ved po naslovima Enciklopedija pasa, Knjiga opsima itd. Najčešde su sadržajno ograničene na opise pojedinih pasmina, njihovu povijest, veličinu, temperament i ponašanje. Mnoge su doista korisno štivo, naročito za skupljanje povijesnih podataka o nastanku različitih vrsta i, naravno, oduševljavaju njihove velike fotografije na kojima se šepure najljepši predstavnici svih pasmina. Nažalost, autori tih knjiga najčešde su uzgajatelji koji posebno lijepo i precizno predstavljaju sve prednosti i odlike "svoje" pasmine, dok manjkavosti prešuduju. U

takvim knjigama nikada nedete pročitati da velika vedina buldoga ima poteškoda s disanjem, da su dalmatinski psi često gluhi i da im je to nasljedna Da li psi misle ? 13

pogreška, da jazavčari imaju velikih problema s kralješnicom i da male simpatične čiuaue trpe od bolesti zglobova. Nadalje, nedosljedni su i pri opisu temperamenta i mentalnih sposobnosti pojedinih pasmina. Sve odreda su "bistre i bez smetnji u ponašanju". Tako ni u jednoj od tih knjiga nedemo nadi podatak da psi pasmine basenči napadaju iznenada i bez povoda, da mnogi akite mogu biti posebno opasni za djecu koja nisu odrasla s njima ili da mnogi engleski hrtovi, izuzetno ljubazni prema ljudima, mogu u trenu postati pravi strojevi za ubijanje mačaka i drugih pasa. Najveda manjkavost ogleda se u opisima mentalnih sposobnosti pojedinih pasmina. Vjerujem daje najmanje 90 posto pasa, opisanih u mnogim ovim knjigama, nazvano inteligentnim psima. Nekim pasminama njihova je inteligencija upisana čak i u uzgojni standard. Autori, nažalost, ne znaju koliku štetu izazivaju svojom neobjek-tivnošdu. Pogledajmo to na primjeru Dandie Dinmontovog terijera. Taj ljupki pas dubokih tužnih očiju dosiže vedinom dvadeset pet centimetara u ramenima i teži oko deset kilograma. Spada u starije pasmine terijera i postoje nepobitni dokazi da su u gorju Cheviot, na granici Engleske i Škotske, još 1700. godine korišteni u lovu na jazavce, lisice i vidre. Današnjoj popularnosti ovih pasa doprinijela je izmišljena priča Sir Waltera Scotta, koji je najednom od svojih putovanja upoznao Jamesa Davidsona, vlasnika čitavog čopora prelijepih terijera. Čovjek i njegovi mali psi impresionirali su Scotta do te mjere da im je 1814. godine posvetio priču Guy Mannering (vidi si. 1). Zamišljeni lik koji je nastao po uzoru na Davidsona nazvan je farmer Dandie Dinmont, a njega su posvuda, gdje god išao, pratila "šestorica besmrtnih": Stari Papar, Stari Senf, Mladi Papar, Mladi Senf, Mali Papar i Mali Senf (papar i senf označavaju boju pasa). Scott je kroz priču precizno opisao i narav malih terijera: "Nisu se bojali ničega što je bilo obučeno u krzno." Odvažni mali psi uskoro su nazvani po Dandie Dinmontu, a njihov šarm očarao je ljubitelje pasa i izvan njihove domovine. Problem s ovim terijerima mogli bismo raspraviti teoretski. Zamislite malog psa koji se neustrašivo baca u svaku jazbinu lisice ili vidre. Lisica je? doduše, velika i teška kao terijer, ali ga vidra, čak i tri puta, 14 Inteligencija pasa nadmašuje. Nekoga bi uistinu mogla impresionirati pokazana hrabrost, ali možda bi se trebao upitati ne bi li doista inteligentan pas morao (figurativno) zaključiti: "Ovo je preopasno. Odustajem. Vidra mi ionako nije ništa nažao učinila". Pa ipak, američki Kennel Club opisuje Dan-die Dinmontove terijere kao "neovisne, odlučne, neustrašive i inteligentne pse". I dok su prva tri pridjeva neosporna, o posljednjem bi se moglo na dugo i široko raspravljati. Jedan od učitelja poslušnosti ovako je opisao svoje iskustvo:

"Par pedesetogodišnjaka doveo je na početni tečaj par terijera. Zarana je postalo jasno da bi vježbu pored lakše savladala vreda krumpira nego ovi psi (na početnom stupnju uvježbavanja hoda uz nogu, od psa se očekuje samo to da na uzici, lijevom stranom, prati svojeg gospodara). Kada je ženka bila dobre volje ponekad bi uz svoju gospodaricu napravila nekoliko koraka, dok je mužjak redovito sa sve četiri noge ostajao ukopan na jednom mjestu. Kada bi ga gospodar pokušao lagano povudi, jednostavno bi se prevalio na bok i zanemario prijetnje ljutitog vlasnika. Oba psa nisu se obazirala na svoje vodiče, čak ni onda kada su glasnije izdavali naredbu. Jedina vježba koju su nakon sedam tjedana napornog rada savladali, bila je naredba sjedi. Gospođa je stalno ponavljala kako su to inteligentni psi. Uvjeravala me kako ih je kupila stoga jer je u nekom članku pročitala da su ovi terijeri "lakrdijaši pasjeg svijeta". Opisivala mi je čitav niz neobičnih i smiješnih stvari koje su učinili u kudi i vrtu. Sve te događaje prepričavala je s tolikim zanosom da nisam imao srca redi joj istinu. Glavni razlog njihovog nepredvidljivog i neobičnog ponašanja (koje je ona smatrala smiješnim i zabavnim), ležao je u činjenici da oni jednostavno nisu imali pojma što se od njih očekuje". Uvijek kada čujem kakvu sličnu priču, upitam se leži li krivica u psu ili njegovom vlasniku? Kako i sam vodim početne tečajeve uvježbavanja poslušnosti, zapazio sam da ved po ponašanju vlasnika mogu zaključiti kakve de rezultate postidi pas. Ne bih li do kraja provjerio svoje zaključke o Dandie Dinmontovim terijerima, proučio sam tri slučajno izabrana broja časopisa Gazette, službenog glasila američkog kinološkog saveza, u kojem se svake godine Da li psi misle ? 15

objavljuju rezultati takmičenja poslušnosti. Provjeravajudi tri godine unatrag, na području čitavih Sjedinjenih Američkih Država ni jedan Dandie Dinmontov terijer nije osvojio nikakvu titulu. Slab rezultat pasa iz naše priče, stoga je najvjerojatnije posljedica smanjene inteligencije čitave pasmine, a ne nesposobnost njegovih voditelja. 16 Inteligencija pasa 17 II. Povijesni razvoj pasa Životinje nisu naša brada, one nisu niža vrsta; one su drugi narodi, uhvadeni zajedno s nama u mrežu života i vremena. Henry Beston Napokon, svi smo zatočenici naše fiziologije. Upoređujudi građu mišida i kostiju pojedinih vrsta, lako demo uočiti daje pasjaci od miša, a slabiji od gorile. Zbog fiziologije oka, pas vidi lošije nego ljudi, ali zbog građe nosa bolje njuši. Slično tome, ponašanje i mentalne sposobnosti pasa određene su fiziološkom

građom mozga. Njihov je mozak, kao i naš, rezultat posebnog procesa evolucije. Dakle, da bismo shvatili razum domadega psa, moramo najprije upoznati njegovo biološko podrijetlo, evoluciju i povijesni razvoj. PRVI PSI Postoje brojne narodne priče o prvom psu. Prema legendi Kato Indijanaca iz Kalifornije, svijet je stvorio bog Nagaicho. Prvo je na krajeve neba postavio četiri stupa, da ga drže, kako bi se vidjela zemlja. Zatim je prošetao tim novim svijetom i počeo ga popunjavati raznim stvorenjima. Legenda opisuje kako su muškarac i žena stvoreni od IrnVr* Cll nr\ trarrr«7a NTa rr a i r»Vi/-rt 71'Vi ctnnala 11 r^Ii nactall nr\tf\P1 18 Inteligencija pasa

i rijeke, kako su stvorene životinje i svaka je postavljena na svoje mjesto u svijetu. Svaka životinja - osim psa. Nigdje se u priči ne spominje kako je Nagaicho, Stvoritelj, stvarao psa. Jer kada je Nagaicho krenuo u šetnju tek stvorenim svijetom, uz njega je ved hodao pas. Čini se da je Kato Indijancima bili nezamislivo podi u šetnju bez psa. Kada je svijet bio stvoren, pasje trčkarao oko Stvoritelja, njuškajudi, istražujudi i slušajudi Nagaichove komentare o stvorenome: "Pogledaj kako je voda u ovome potoku bistra. Hodeš li se, moj psu, napiti prije nego što naiđu druge životinje?" Ljepota ovoga mita je u tome što u njemu, vjerojatno nehotice, ima istine. Čovjekovo druženje sa psom starije je od same civilizacije. Koliko znamo, prve pripitomljene životinje bili su psi, tisude godina prije pojave drugih domadih životinje (goveda i/ili sobova). Teško je udi u trag prvim psima. Najstariji fosil koji sigurno potječe od domadeg psa (zapravo samo donja čeljust s nekoliko zuba) star je oko četrnaest tisuda godina. Ovaj je pas živio s grupom ljudi iz vremena paleolita (staro kameno doba), koji su živjeli u špiljama na području današnjeg Iraka. Kost je iskopana oko 1950. godine, no njezina starost i važnost nisu bile odmah pravilno procijenjene, jer je fosil bio toliko sličan kostima suvremenih pasa da su arheolozi mislili kako je neki suvremeni pas dolutao do stare špilje i tamo uginuo. Učinilo im se da bi kost mogla biti stara, ali vjerojatno ne jako stara, bududi da je bila zakopana na dubini od samo pola metra. Međutim, 1974. godine, istraživači londonskog British Museuma, odlučili su pomnije proučiti fosil. Njihova znanstvena metoda temeljila se na mjerenju fluora u kosti. (Takve kosti tijekom vremena upijaju predvidljive količine fluora iz podzemnih voda.) Starost fosila procijenjena je na četrnaest tisuda godina, a isto toliko vremena je, po procjeni arheologa, proteklo od kada su u toj špilji živjeli i ljudi. Na prvi pogled, četrnaest tisuda godina možda ne izgleda tako mnogo - dinosauri su lutali zemljom prije sto i pedeset milijuna godina, a i naša vrsta, Homo sapiens, pojavila se prije tristo tisuda godina. Do prije četrdeset tisuda godina, Europom su dominirali Neandertalci, a prvi ljudi koji se tjelesno nisu razlikovali od nas pojavili su se prije trideset Povijesni razvoj pasa 19

do trideset i pet tisuda godina. Stanovnici Azije po prvi su put prešli Beringov tjesnac i počeli naseljavati Ameriku prije dvadeset i pet tisuda godina. Zanimljivo je napomenuti da su prvi dokazi organizirane poljoprivrede stari samo deset tisuda godina, četiri tisude godina mlađi od prvog dokaza o prijateljstvu između čovjeka i psa. Postoji još jedan nalaz, otprilike iz istog perioda kao i fosil iz Iraka, pomodu kojega također možemo dokazati da su psi služili kao čuvari i pratioci čovjeka. Iskopavanjima u južnoj Europi otkriven je kostur djevojke iz kamenog doba. Bila je pokopana s mnogo ljubavi, skvrčenih ruku i nogu, poput fetusa, u tradicionalnom položaju kakav se obično nalazi u iskopinama nastambi Kromanjonaca (izumrlih predaka Homo sapiensa). Međutim, ovaj grob razlikovao se od drugih, jer su oko djevojke, okrenuta na četiri različite strane, bila i četiri psa. Teško je ne pomisliti da su psi tu postavljeni kako bi čuvali i pratili voljenu osobu na nesiguran, daleki put u drugi svijet. Dokaze o davnom druženju čovjeka i psa pronadi demo na svim krajevima svijeta. U Americi su, na mjestu zvanom Jaguarova špilja, pronađene kosti koje pokazuju da su psi živjeli u zajednici s ljudima prije jedanaest tisuda godina. U Danskoj su, prije desetak tisuda godina, ved postojale dvije vrste pasa različite veličine. Iz istog razdoblja potječu i dokazi o prijateljstvu čovjeka i psa, pronađeni u Kini. Čini se da su se u to doba psi ved proširili po čitavom svijetu i posvuda se sprijateljili s ljudima (vidi si. 2). PODRIJETLO PASA Postoje mnoge teorije o biološkom podrijetlu današnjih udomadenih pasa, ali dokaza ima malo. Prvi dokazi o postojanju porodice pasa, Canidae, potječu iz perioda prije trideset i osam milijuna godina. U porodici kanida, iz skupine Carnivora (mesoždera), nalazimo mnoge životinje nalik psu. Najpoznatiji su vukovi, lisice, čagljevi, kojoti, dingo i divlji psi. Nagađajudi o tome koji je od ovih kanida bio pripitomljen i postao domadi pas, znanstvenici najčešde spominju vuka i čaglja. Inteligencija pasa Vjerojatno nikad nedemo upoznati sve pretke psa, ali barem o nekima postoje dokazi. Paleontolozi se opdenito slažu da je najstariji predak psa bio miacis, čudna životinjica koja je živjela na drvedu. Miacis je živio prije oko četrdeset tisuda godina, što znači da se pojavio nedugo nakon prvih današnjih sisavaca, ali mnogo prije prvih velikih majmuna. Bio je veličine kune, imao je kratke noge, dugi rep, dugačko tijelo, srednje dugi vrat i šiljaste uši (ilustracija 2.1). Osim pasa, potomci miacisa su svi medvjedi i, čudom, sve mačke. Grana evolucije koja od miacisa vodi do psa nastavlja se životinjom zvanom cynodicitis (ilustracija 2.2). Ova vrsta pojavila se u doba pliocena, prije oko dvanaest milijuna godina. Djelomično je mogla uvudi kandže pa se pretpostavlja da je živjela na drvedu ili se na njega mogla popeti radi zaštite i lova. Cynodicitis je na zemlji provodio više vremena nego Ilustracija 2.1 Miacis, predak svih pasa i mačaka koji je živio na drvedu prije četrdeset milijuna

Povijesni razvoj pasa 21 miacis i bolje je trčao. Od njega potječu dvije različite evolucijske grane. Prva je cynodesmus, skupina velikih životinja sličnih hijeni s nekim karakteristikama mačaka. Iako je vedina tih životinja izumrla, čini se da divlji afrički psi i lovački psi s Cape Horna potječu od njih, kao i današnja afrička hijena. Druga grana je tomarctus, od koje potječu svi kanidi. Na prvi pogled, tomarctus je sličan današnjem psu (ilustracija 2.3). Međutim, postoje naznake daje tomarctus, osim što se malo razlikovao u anatomiji, bio i manje inteligentan od današnjeg psa. Važno je znati da je današnji pas preko tomarctusa povezan sa svim drugim kanidima, uključujudi vukove, čagljeve, lisice i divlje pse. Danas postoji barem trideset i devet različitih vrsta kanida. Svi domadi psi pripadnici su vrste Canis familiaris, koja uključuje veliki broj različitih pasmina. Pri raznim kinološkim društvima registrirano je više Ilustracija 2.2 Cynodititis, prva životinja evolucijske grane koja se od mačaka odvojila prije 22 Inteligencija pasa od četiri stotine vrsta domadih pasa, a procjenjuje se da ih širom svijeta ima više od osam stotina. Unatoč ovog velikog broja pasmina, sličnost s drugim kanidima je tolika, da se možemo zapitati, nije li domadi pas jednostavno pripitomljena verzija jednog od divljih kanida? Ukoliko nije tako, da li se domadi pas razvio nekim biološkim procesom iz jedne od mnogih podvrsta kanida? Proučimo li karakteristike pojedinih divljih kanida, dodi demo do zanimljivih spoznaja, premda možda ne i do konačnog odgovora. Vukovi Prema mišljenju vedine stručnjaka za pse, psi su se razvili od vukova. Britanski kinolog i veterinar Bruce Fogle vrlo jasno kaže: "Psi su vukovi, Ilustracija 2.3 Tomarctus, zajednički predak svih kanida - tjelesno jako sličan današnjem Povijesni razvoj pasa 23

iako se ponekad kriju u ovčjoj koži." Ukoliko je to istina, tada treba samo proučiti razum vukova da bismo otkrili prirodu pasjeg razuma, ponašanja i inteligencije. Ovakav pristup zvuči vrlo prihvatljivo. Vukovi su doista slični psima, dapače, sjeverni vukovi se na prvi pogled i ne razlikuju od njemačkog ovčara (vidi si.3). Drugi, vedi vukovi, sličniji su aljaškom malamutu ili haskiju, dok istovremeno ima pasa koji, svojom veličinom, oblikom i bojom, nalikuju lisicama. Kod toliko varijanti, ponekad je teško odrediti da li su pojedine životinje pravi vukovi ili ne. Tako se kojot (vidi si. 4), koji je očito pripadnik obitelji Canidae, često naziva prerijskim vukom, iako ga neki smatraju potpuno odvojenom grupom, potpuno drugačijom od vukova. Još je teže klasificirati jednog od manjih vukova, čije

je znanstveno ime prilično dugačko - Canis niger seu rufus - koji je bolje poznat kao crveni teksaški vuk. U nekim katalozima, ovaj se kanid klasificira kao lisica, drugdje kao čagalj, a ponegdje i kao kojot. Stručnjaci koji tvrde da psi potječu od pripitomljenih vukova smatraju kako velike razlike u veličini i obliku pasa proizlaze iz činjenice što su u pojedinim razdobljima bile pripitomljavane različite lokalne vrste vukova. Tako se misli da sjeverni vukovi nisu samo preci njemačkog ovčara (kojima toliko sliče), nego i aljaškog malamuta, samojeda, haskija, zatim čau-čaua, norveškog sivog goniča, škotskog ovčara, ali i nekih manjih vrsta kao što su pomeranski špic, belgijski špic i velški ovčar (corgi). Karakteristike ove grupe su uska, dugačka glava, široke šiljate uši, i dugi kitnjasti rep (naravno, ako se rep ne krati). Planinski vukovi (npr. tibetski vuk) imaju malo kradu njušku i smatraju se precima snažnijih pasa, mastifa i buldoga. Ovaj ogranak karakterizira krada, četvrtasta njuška i snažna čeljust. Da pas i vuk nisu u najbližem srodstvu, dokazuju njihove oči. Vukovi imaju jedinstvene, prelijepe oči. Samo jedan pogled u oči vuka podsjetit de vas da domadi pas nije tek pripitomljeni vuk. Pas, Canis familiaris, ima okrugle zjenice. Mnoge vrste vukova, naprotiv, imaju ovalne, duguljaste zjenice, koje im daju uznemirujudi, nimalo psedi izraz lica. Na stav znanstvenika, koji vjeruju da je upravo vuk predak domadega psa, očigledno su utjecala mnogobrojna narodna vjerovanja o ponašanju 24 Inteligencija pasa Povijesni razvoj pasa 25

i karakteru vuka. Zbog tih legendi, vedina ljudi uživa u pomisli da je njihov kudni pas zapravo pripitomljeni vuk. I sam razvoj te predaje zanimljiva je priča. Mnogi doživljavaju vuka kao snažnu i plemenitu životinju. U našoj mašti on je uporan lovac koji, vođen velikim vučjim kraljem - vođom čopora, luta snježnim ravnicama. Vukovi love u grupi i pri tome znaju kako treba iz stada odvojiti starijeg soba kojeg mogu lakše savladati. Izmučenu i progonjenu životinju, koja se ipak odupire i snažnim de rogovima vjerojatno raniti najbližeg vuka, svi okružuju, potaknuti i koordinirani vođom čopora. Drže je opkoljenom dok jedan od njih ne zaskoči na njezina leđa i ubije ju smrtonosnim ugrizom za vrat. Kada se lovci dobro najedu, čopor se polako vrada u svoje stanište, gdje ih očekuju ženke i mladi. Zanimljivo je da se vukovi brinu i za ranjene pripadnike čopora, odvlače ih sa sobom u brlog i ženke ih njeguju do ozdravljenja. Ovakvo idealizirano i pozitivno gledanje na život vukova, zapravo je posve novo, jer su još donedavno ljudi imali potpuno drugačije mišljenje o vukovima; tradicionalno ih se smatralo okrutnim i opasnim lovcima. Svi smo se ved naslušali priča o velikom zločestom vuku i odmah nam je jasno kada netko kaže da mu je vuk došao na vrata, kako time ne najavljuje dobrog prijatelja. Tijekom cijele ljudske povijesti, vukovi su imali reputaciju divljih i strašnih bida. Njih se optuživalo da kradu djecu, ruše jahače s konja i spontano koriste lovnu formaciju čopora napadajudi ljude. Bili su poznati kao ubojice iz obijesti, koji masovno kolju ovce i stoku. Siromašnom pastiru i farmeru uništavanje stada sigurno je značilo ekonomsku propast, vjerojatno i glad, stoga nas ne treba čuditi iracionalni strah i mržnja onih koji su vjerovali da su te zle životinje, vražji sluge.

Najbolju predstavu o strahu koji su vukovi ulijevli ljudima možemo dobiti iz nekih legendi i priča o tim životinjama po kojima se krvožedni vampir, primjerice, mogao pretvoriti u vuka. U romanu Brama Stokera Dracula (iz 1897.), grof Drakula kaže daje vučje zavijanje "pjesma moje djece". U drugim pričama, pogotovo o vukodlacima, vuk se povezuje s vragom, pa zli ljudi poprimaju obličje vukova dok izvršavaju vražje naputke. - \L. Slika vuka, kao opasne i zle životinje, združena s potražnjom za njegovim krznom, dovela je do lokalnih, pa čak i nacionalnih, kampanja protiv vukova. U lovu su ljudima najčešde pomagali irski vučji hrtovi, ruski i škotski jelenski hrtovi. U Sjedinjenim Američkim Državama program kontrole ovih grabežljivaca započet je 1915. godine, a prva je meta postao sivi šumski vuk. Program je bio stravično uspješan pa je vuk, ved do 1930. godine, u mnogim područjima potpuno istrijebljen. Sivi vuk, nekadašnji lutalica čitavog sjevernoameričkog kontinenta, danas se može nadi samo na Aljasci i, u malom broju, u dijelu Minnesote. Slična sudbina snašla je vukove diljem svijeta, posebno na Britanskom otočju, gdje su neke pasmine, kao što je falklandski vuk, potpuno istrijebljene. Zaslugom književnih djela raznih autora, pogrešno mišljenje o vukovima ipak se počelo mijenjati. Američki romanopisac Jack London, u jednom je svojem romanu, prikazao vuka kao plemenitu životinju. Dakle, u novom, mnogo boljem svjetlu, sugerirajudi da su vuk i pas brada. Bio je dobar poznavatelj ponašanja pasa te je uspješno i vjerodostojno napisao dvije knjige. Prva je Zov divljine (1902.) u kojoj se pas, primamljen divljinom, pridružuje vučjem čoporu, dok druga, Bijeli očnjak (1907.), opisuje vuka prilagođenog ljudskom društvu. Sudut prema vuku, koju danas mnogi osjedaju, vjerojatno potječe iz knjige Ne plači, vuče, kanadskog pisca Farleva Mowata, iz 1963. Knjiga je postigla nevjerojatan uspjeh te je kasnije snimljen i film istog naslova. Osebujan opis vuka, nazvanog George i njegove družice Angeline, provlači se cijelim djelom. Movvat opisuje Georgea kao vuka "kraljevskog držanja, dostojanstvenog i uzvišenog". Vuk George bio je "savjestan, pažljiv prema drugima i nježan, ali u razumnim granicama,... prava slika oca, čija se idealizirana pojava opisuje u mnogim čeznutljivim knjigama o obiteljskim uspomenama, ali čiji je stvarni prototip rijetko koračao zemljom na dvije noge." Movvat personificira i Angelinu, nazivajudi je Georgovom "suprugom" i opisujudi je kao "prekrasnu, žestoku, strastvenu i ponekad vražje naravi". U zaključku je zapisao: "Jako sam zavolio Angeline i još uvijek živim u nadi da du negdje naidi na ženu koja ima sve njezine vrline." 26 Inteligencija pasa

Ovakvi opisi povedali su simpatiju prema vukovima. George i Angelina gotovo preko nodi preobratili su čitatelje koji vukove više nisu doživljavali poput krvoloka, ved kao progonjene životinje koje su se nehotice zamjerile cijelom čovječansvu. Mowatova knjiga utjecala je na snažniju javnu kritiku programa za kontrolu broja vukova u Sjevernoj Americi i čak je potaknula pokušaj da se 1974. godine sivi vuk ponovno nastani u sjeverne dijelove države Michigan. Međutim, šumarska služba kanadske pokrajine

Britanske Kolumbije, pokušavajudi spasiti stada jelena i karibua, ipak je razvila program kontrole broja vukova, kako se ljepše naziva nekontrolirano ubijanje vučjih čopora. Zbog modernog pozitivnog stava prema vukovima, gotovo svake godine ovaj program postaje meta protesta i demonstracija. Gledao sam snimku televizijske reportaže o jednom takvom protestu i čuo kako reporter veliča vrline vuka, pripisujudi mu hrabrost, poštenje, sudut, ljubav, osjedajnost, poštenje, inteligenciju, opreznost, nesebičnost i smisao za humor. Zapanjen onim što sam čuo, morao sam premotati vrpcu i poslušati još jednom taj govor, kako bih se uvjerio da se doista radilo o vuku, a ne o predizbornoj kampanji nekog političara. U svakom slučaju, zbog ovakvih stavova, ideja da su domadi psi potekli od vukova iznimno je popularna i lako prihvatljiva. Ukoliko i nije tako, ovakva plemenita životinja zaslužuje našu ljubav i društvo. Čagalj Premda su neki vrlo ugledni znanstvenici, poput nobelovca, zoologa i etologa Konrada Lorenza, mislili da psi potječu od čagljeva (vidi si. 5), a ne od vukova, ova zamisao nikad nije bila prihvadena među kinolozima. Čini mi se da odbijanje ove teorije nije toliko utemeljeno na znanstvenim razlozima, koliko na izmišljenim pričama i predrasudama. Nažalost, nije se kao kod vukova pojavio nikakav književni rad koji bi opovrgnuo te početne predrasude. U usporedbi s literaturom posvedenom vukovima, radovi o ponašanju i mentalnim sposobnostima čagljeva mnogo su rjeđi. Uvriježeno je mišljenje da se cagljevi, koji pretežno žive u Sjevernoj — ,...t. Amprici i i A vr'ii Viran/=- ctnn'rama i ntnafima T inrli 1V1 7ami51iain Povijesni razvoj pasa 27

kako se šuljaju ulicama, proždirudi otpatke, smrdljivo meso i svakojako smede. Smatra se da slijede prave grabežljivce, preuzimajudi od njih natrule ostatke lovine. Priča se da su viđeni kako trčkaraju oko hrpa smeda ili po grobljima, te koriste svaku prigodu ne bi li iskopali i pojeli tijela plitko ukopanih osoba. Pripisuju im mnoge niske i ružne karakterne osobine, od toga da smrde do toga da su lijeni i prevelike kukavice za samostalan lov. Poznavajudi ovaj negativni odnos prema čagljevima, nije čudno što je tek mali broj ljudi ustao u obranu teorije kako je baš čagalj neposredni predak psa. Tko želi vjerovati daje njegov kudni ljubimac, njegov najbolji prijatelj, životinja koja s njim dijeli dom, a možda čak i krevet, genetski zapravo smrdljiva kukavica, koja jede smede i kopa po grobovima? Psihološki je mnogo prihvatljivije povezati našega psa s plemenitim vukom. Međutim, predrasude su uvijek utemeljene na pogrešnim pretpostavkama. Cagljevi su nešto manji i lakši od prosječnog vuka i nemaju njegovu divlju obrambenu mod (stoga su i sami često lovina velikih mačaka, posebno leoparda). No, nema baš nikakvih anatomskih razlika koje bi ih razdvajale od vukova ili domadih pasa pa bilo koji podrobniji opis fiziologije i ponašanja čaglja možemo jednako dobro primijeniti i na bilo koju pasminu manjih vukova, kojota ili nekih domadih pasa.

Cagljevi imaju i jednu genetski zanimljivu sličnost sa psima. Mnogi tvrde da svaki pas koji ima i najmanju bijelu točkicu na tijelu, ima i poneku bijelu dlaku na vrhu repa. Izgleda daje vrh repa i kod čagljeva često bijel. Ova čudna činjenica često služi kao dokaz teorije da podrijetlo psa možda uključuje i gene čaglja. Isti takav karakteristični bijeli vršak repa mogude je nadi i kod lisice, ali nikada kod vuka ili kojota. Premda cagljevi imaju reputaciju strvinara, njihov način hranjenja zapravo se gotovo i ne razlikuje od vučjeg. Poput čagljeva i vukovi često jedu strvine, a na krajnjem sjeveru njihovi su pohodi na smetlišta uobičajen problem. Cagljevi, poput vukova, vedinu vremena provode lovedi male životinje i glodavce. U mnogim područjima žive u malim 28 Inteligencija pasa čoporima, lovedi svoj plijen na isti način kao i čopori vukova. Poput vukova i lisica, i oni se kote u jazbinama. Međutim, ono što mene najviše zapanjuje je činjenica da oči čagljeva nimalo ne sliče očima vuka. Njihove oči imaju okrugle, a ne duguljaste zjenice, i upravo to im daje prijateljski izgled koji najčešde vidimo kod domadeg psa... Lisice Među svim kanidima, lisice se najrjeđe spominju kao mogudi preci pasa (vidi si.6). Njihova su obilježja duguljasta glava, kratke noge, dugačko, gusto krzno i rep koji može dosizati polovinu, do dvije tredine, dužine tijela. Uglavnom su manje od pasa. Prosječna duljina tijela iznosi oko pedeset osam centimetara, a vede vrste mogu u grebenu biti visoke do četrdeset centimetara. Sitne su građe, teške samo dva do pet kilograma, s ponašanjem podosta drugačijim od pasa. •< Lisice jedu sve: kukce, gliste, manje sisavce, ptice, jaja, strvine, ali i biljke (čak vole neke vrste voda). Za razliku od vedine drugih članova porodice pasa, ne progone lovinu. One se tiho šuljaju, a onda zaskoče svoj plijen, kao mačke. Plašljive su i često ih love vukovi, risovi i drugi veliki mesožderi. Mlade lisice česta su lovina ptica grabljivica. Za razliku od drugih kanida, žive usamljeno tijekom vedeg dijela godine, a druže se samo u doba parenja. Iako mlade odgajaju u jazbinama, ne žive u brlozima, nego spavaju sakrivene u travi ili guštari. Tada do izražaja dolazi njihov krasni kitnjasti rep kojim se, kao velikim krznenim šalom, omotaju dok spavaju. Lisice i psi imaju drugačiju tjelesnu građu. Lubanja vedine lisica toliko se razlikuje od lubanje pasa (čak i onih sličnih lisicama) da je ved i na prvi pogled jasno kako između tih kanida ne postoji neko bliže srodstvo. Nadalje, vedina lisica ima uske, poput proreza, duguljaste zjenice koje im daju mačji izgled. Ništa slično ne možemo nadi ni kod jedne pasmine domadih pasa. Još je važnija činjenica da obična crvena lisica, čije je stanište prošireno diljem Europe, Sjeverne Amerike i sjeverne Afrike, nema isti broj kromosoma kao pas. To bi trebalo značiti Povijesni razvoj pasa 29

pouzdanih podataka, saznajemo da su se psi povremeno parili s lisicama i dobili mlade sposobne za dalje razmnožavanje. Ovakvi slučajevi mogu uzrokovati poteškode u klasifikaciji nekih vrsta lisica, koja je jednako zamršena kao i klasifikacija vukova. Križanje je možda mogude kod onih lisica koje su genetskom strukturom sličnije čagljevima ili vukovima. Spomenimo i zanimljiv ruski eksperiment s lisicama, koji se izravno tiče domadih pasa. U jednom sibirskom laboratoriju biolozi su pokušavali pripitomiti srebrne lisice, ne bi li ih lakše uzgajali zbog njihovog cijenjenog krzna. Bududi da divlje lisice znaju biti prilično nemirne i ponekad grizu, u uzgoju su izdvajali pitomije primjerke i samo su njima dozvoljavali parenje. Nakon dvadeset generacija uspjeli su dobiti pitome, domade lisice. Ovi eksperimenti izazvali su brojna iznenađenja. Uzgojene i udomadene pitome lisice postale su ponašanjem vrlo slične psima: tražile su ljudsko društvo, počele su mahati repovima u istim situacijama u kojima to čine i psi, pokazivale su sklonost da ljudima ližu lice, da cvile i laju. Došlo je i do značajnih tjelesnih promjena. Ženke su se počele tjerati dvaput godišnje, poput ženki pasa. Uši nekih lisica savile su se kao kod nekih pasa. No, na veliku žalost uzgajatelja, krzno je vremenom postajalo raznobojno, sličnije krznu pasa, pa je izgubilo visoku tržišnu cijenu. Uzbudljiv i možda najhitniji rezultat ovog istraživanja pokazao je da su pripitomljene lisice, iako nisu bile križane sa psima, razvile ista psihička i tjelesna obilježja kao i psi. To bi moglo značiti da su geni koji u sebi nose blagost (po kojoj su lisice selekcionirane), na neki način povezani s nekim drugim gentskim predispozicijama. Takve genetske veze prilično su česte. Na primjer, postoje dokazi da su bijeli psi češde gluhi, što značiti da su geni koji određuju boju krzna povezani s genima koji određuju sustav osjetila. Ukoliko to vrijedi za sve kanide, vjerojatno bi sam čin pripitomljavanja vukova, šakala ili divljih pasa, uzgajanjem pitomijih primjeraka, trebao u njih proizvesti tjelesne i psihičke karakteristike slične onima kod pasa. 30 INTELIGENCIJA PASA

Dingo psi, divlji psi i parije Posljednja grupa unutar koje možemo potražiti pretka domadeg psa je grupa takozvanih divljih pasa. Njih karakterizira trokutasta glava, šiljaste uspravne uši, nisko postavljene obrve i naglašen stop. Ovi psi žive na područjima Bliskog i Srednjeg Istoka, a velike populacije prisutne su u čitavoj Africi, Australiji i južnoj Aziji (uključujudi Maleziju i Indiju). Nažalost, o građi njihovog mozga znamo još manje nego o mozgu vukova, čagljeva ili lisica. Pretpostavlja se da su vrstu zvanu dingo (vidi si. 7), fizički vrlo sličnu azijskom vuku, u Australiju doveli nomadi koji su kasnije postali australski domoroci. Čini se da su na to područje stigli pred kraj posljednjeg ledenog doba dok je razina mora još bila niska. Postoji mogudnost da je dingo u to vrijeme bio polupripitomljen pa su ga ljudi namjerno poveli sa sobom, a tek kasnije je on ponovno podivljao. Prvi Europljani koji su stigli u Australiju, zapazili su da mnoge domorodačke obitelji imaju pse o kojima se posebno dobro brinu, iznimno ih cijene i koriste u lovu. Neki od prvih istraživača zapisali su kako ih je nemogude razlikovati od divljeg dinga. To nije neobično, jer i danas mnogi domoroci nabavljaju pse

kradudi štenad divljeg dinga. Ukoliko ih odgajaju ljudi, mladi postanu odani i vjerni kudni psi, jednako povjerljivi kao i ostale pitome pasmine pasa. Dingo je jedini veliki sisavac mesožder u Australiji koji poput vuka živi u čoporu. Iako su viđeni vrlo veliki čopri od sedamdeset i pet, pa i više primjeraka, obično se lovna grupa sastoji od pet do šest životinja. Kao i ostali kanidi, i dingo se koti u jazbinama, a često je njegovo leglo pronađeno i u šupljem drvetu. Uz ostalo, imaju snažan osjedaj teritorijalne pripadnosti te ustrajno brane svoje područje, poštujudi zemljište drugih čopora. Divlji psi u Africi i Aziji jako su slični dingu, jedino su malo krupniji i zdepastiji. Dok dingo, poput vuka, drži rep spušten preko stražnjice, vedina divljih pasa svoje kratke, savijene repove drži podignuto i nagnuto prema leđima. Od udomadenih pasmina pasa, najsličniji prvotnom divljem psu je basenči, koji se tjelesno uopde ne razlikuje od divljih Povijesni razvoj pasa 31

pasa Konga i Sudana. Njegove ženke ne tjeraju se dvaput godišnje kao kod domadeg psa, ved samo jednom. Neki proučavatelji pasa, na primjer Michael Fox, vjeruju da su se domadi psi mogli razvili iz pojedinih vrsta divljih pasa. Takav stav potkrepljuju tezom da je divlji pas sličan basenčiju služio kao spona između vuka i domadeg psa. Međutim, paleontolozi nisu pronašli nikakav fosilni dokaz u prilog toj tvrdnji. S druge strane, postoje dokazi da se parenjem divljih i domadih pasa mogu dobiti priznate pasmine. Osim basenčija, i rodezijski gonič je pod velikim utjecajem gena divljih pasa. To su krupni psi, visoki šezdeset do sedamdeset centimetara u grebenu, s težinom od oko trideset i pet kilograma. Uzgojeni su od divljeg psa kojega je pripitomilo pleme Hotentota, zvanog Khoikhoi. Ovo pleme u uskom je srodstvu s afričkim Bušmanima i živjelo je u predjelu Rta dobre nade u Južnoj Africi. Krajem devetnaestog stoljeda, do nekoliko primjeraka takvih pasa došao je Južnoafrikanac Cornelius van Rooven, lovac na visoku divljač. Križao ih je s nekim uvezenim europskim pasminama i dobio "lavljeg psa", poznatog kao "Van Roovenov pas". Najizrazitije obilježje rodezijskog goniča je griva na leđima koju stvara dlaka što raste u suprotnom smjeru od ostale dlake. Ova griva počinje na ramenima i polako se sužava do točke iznad kukova. Upravo ovo obilježje povezuje pasminu s divljim psima, jer dingo i ostali divlji psi imaju sličnu grivu. Ona nije tako naglašena, ali se ističe kod prestrašenog ili uzbuđenog psa. Ukoliko nisu pod utjecajem čovjeka, divlji se psi ponašaju kao tipični kanidi. Organiziranim čoporima love male životinje i u koordiniranim akcijama hvataju antilope ili gazele, obično tako da izdvoje mladu ili bolesnu životinju. Međutim, divlji psi ved dugo žive u blizini čovjeka. Mnogi čopori odustali su od lova i u potpunosti su postali ovisni o smetlištima velikih gradova. Takvi se psi obično zovu parije. To ime ne označava neku posebnu pasminu ili vrstu, nego psa koji se hrani otpacima i smedem urbanih sredina. Slični psi su, pogotovo u ranijim povijesnim periodima, bili dobro poznati po čitavoj Indiji i Egiptu, kao i ostalim područjima Srednjeg Istoka. U biblijsko doba nalaze se u Palestini, a spominje ih i Sveto Pismo. 32 Inteligencija pasa

ZAJEDNIČKA OBILJEŽJA PASA I NJIHOVIH

ROĐAKA Bududi daje krajnji cilj ove knjige unaprijediti razumijevanje ponašanja i inteligencije domadih pasa, potrebno je nešto redi i o onim karakteristikama koje su zajedničke svim kanidima. Širok prsni koš i uski bokovi, što ih čini vrlo dobrim trkačima, zajednička su tjelesna obilježja svih kanida. Ujedno, svi imaju istančan njuh i sluh. Glede njihovih umnih sposobnosti, zoolog Fredrick Zeuner zaključuje da je "inteligencija kanida mnogo veda nego kod drugih mesoždera, uključujudi i velike mačke". Sve psu srodne vrste sporazumijevaju se na slične načine: koriste iste tjelesne i facijalne znakove za izražavanje ljutnje, straha, ugode, nadmodi i pokornosti. Svi zavijaju i svi mogu lajati. Kada se uzgajaju s domadim psima nauče lajati, iako to u divljini obično ne čine. Napokon, svi zakopavaju kosti i višak hrane, koristedi te zalihe u vrijeme neimaštine. Svi kanidi uživaju se povremeno uvaljati u smede i druge smrdljive otpatke. Izgleda da je ovo čudnovato ponašanje povezano s njihovim estetskim doživljavanjem mirisa, kojega neki stručnjaci uspoređuju s našim doživljajem glazbe; u tome nema nekog stvarnog cilja, ali izgleda da ih veseli. Mnogim vlasnicima pasa smeta takvo ponašanje pa ih kažnjavanjem pokušavaju odučiti od ove neobične navike, no od toga obično nema koristi. Ponekad nekom upornom vlasniku pođe za rukom pronadi parfem ili miris kojega pas prihvada i tada je dovoljno nanijeti ga na obje strane vrata i iza ušiju. To bi psa moglo odvratiti od traženja svake prigode da se uvalja u najbližu hrpu gnoja ili smeda, ali se može pokazati i kao dvosjekli mač. Moja snaha Kari ima krasnu mješanku Tessu, koju često vodimo sa sobom na našu malu skrovitu farmu. Iza kude je široki odvodni kanal, koji u toplije doba godine poprima poprilično neugodan miris. Kada kanal dostigne vrhunac smrada, Tessa ne propušta skočiti u njega i dobro se provaljati u blatu. Svakako da nas ovaj njezin običaj nimalo ne uveseljava i tada je nekoliko sati, sve dok smrad ne ispari, ne puštamo u kudu. Jednom sam, prije jutarnje šetnje, pokušao izbjedi neizbježno Povijesni razvoj pasa 33

kupanje u smrdljivom kanalu, namirisavši Tessu losionom ugodnog mirisa koji koristim poslije brijanja. Izgledala je poprilično zbunjena tim postupkom i čim sam otvorio ulazna vrata, umjesto da se, kao obično, počne igrati donošenja štapa, odjurila je ravno u blatnjavi kanal. Vratila se malo kasnije, potpuno mokra i smrdljiva, spremna započeti igru. Očigledno je osjedala potrebu da svoj novi čudni miris maskira nečim estetski prihvatljivijim njezinom psedem ukusu. Svi pripadnici porodice pasa, osim lisice, vrlo su društveni. Zbog lova ili jednostavno zbog društva, vedina ih živi u čoporima i svi pokazuju dobro razvijene društvene navike. Uspostavljaju i održavaju hijerarhiju kojoj je na vrhu vođa čopora. Odani su čoporu i svim njegovim članovima. Svi se brinu za mlade pa često, ako nema majke, čuvaju i odgajaju štenad u leglu. Tipično za sve kanide je i označavanje teritorija mokradom, pomiješanom sa sekretom iz prepucijske žlijezde. Kod mužjaka, ovo je označavanje obično povezano s dizanjem noge pokraj velikih predmeta (stabala, stijena, grmova), kako bi miris dosegao visinu njuške drugih pasa i kako bi se mogao

rasprostrijeti na što vedem području. Neki afrički divlji psi čak se stražnjim nogama penju po deblu, prije nego li štrcnu svoju poruku. Stručnjaci misle da pripadnici obitelji kanida mogu saznati mnogo poruka iz ovih mirisnih obilježavanja. Miris identificira psa koji ga je ostavio, otkriva njegov spol, dob i zdravstveno stanje, pa čak i što je jeo. Pojedini hormoni otopljeni u mokradi pružaju psima obavijesti o psihološkom stanju onoga koji je ostavio oznaku - da li je bio ljut, prestrašen, zadovoljan ili se nedavno pario. (Izgleda da grebanje po zemlji pokraj izmeta, što radi vedina pasa, služi istoj svrsi, iako se, iz znoju sličnog sekreta, koji se izlučuje iz šapa može sakupiti bitno manje obavijesti nego iz mokrade.) U prirodi visoko drvo ili stijena, a u gradu ulični hidrant ili stup, postaju psede novine i mjesto ogovaranja svih pasa iz susjedstva. Nakon što su pronjuškali posljednje vijesti, vedina de pasa (pogotovo mužjaka), ostaviti svoj miris i prekriti prethodnu poruku svojom vlastitom. 34 Inteligencija pasa

Možda je najvažnije zajedničko obilježje kanida njihova sposobnost međusobnog križanja. Vuk, kojot, čagalj, dingo, divlji i domadi pas mogu se križati i donijeti na svijet žive mlade koji se mogu razmnožavati. Nije sasvim jasno mogu li se križati psi i lisice, jer vedina pasa nede se ni obazirati na lisicu koja se tjera, a među njima ima i genetskih nepodudarnosti, barem kod obične crvene lisice i psa. Križanje različitih pasmina uglavnom provodi ili potiče čovjek. Kao što sam ved spomenuo, uobičajeno je križanje dinga i divljeg psa. Eskimi i drugi sjevernjački narodi redovito križaju svoje radne pse za vuču s vukovima, kako bi dobili jače i vede primjerke. Dovoljno je ženku koja se tjera ostaviti, vezanu za štap, na području u kojem ima vukova. Zainteresirani vuk rado de se zaustaviti i iskoristiti priliku, a čini se da i ženke prihvadaju vučje udvaranje. Naravno, u teškim vremenima nestašice hrane, vjerojatno de vukovi kuju radije pojesti, nego se pariti s njom. , U Njemačkoj i Nizozemskoj uspjeli su križati njemačkog ovčara i europskog sivog vuka. Mješanci su nazvani "vučjaci" i postali su popularni kudni ljubimci. Na prvi pogled ne možemo ih razlikovati od čistokrvnog njemačkog ovčara, a i ponašanjem su im vrlo slični. Poznati su i mnogi namjerni ili nenamjerni slučajevi križanja čagljeva i pasa. Stari Egipdani ostavili su detaljne opise takvih križanja. Imati mješanca psa i čaglja donosilo je tada izuzetnu sredu, jer se time častio bog mrtvih - Anubis. Sam bog imao je čagljevu glavu i dobre je vodio u vječnu sredu poslije smrti. Biolozi vjeruju da se ovim križanjem psa i čaglja razvila današnja pasmina poznatija pod imenom faraonski pas. Rezbarije, hijeroglifi i slike dokazuju njegovo postojanje čak 3000 godina prije Krista, (ilustracija 2.4) Postoje zapisi o faraonskom psu faraona Tutankamona, vladara Gornjeg i Donjeg Egipta, koji je živio oko 1350. prije Krista. Poznato je čak i ime psa - Abuwitiyuw. Tutankamon je uživao gledajudi svog dražesnog ljubimca kako skače od srede čim bi ugledao gazelu i rado ga je vodio u lov. Kada je pas uginuo, naredio je da ga pokopaju kao pripadnika visokog plemstva. Abuwitiyuw je bio zamotan u fino platno i položen u lijes. Bio je namirisan i namazan pomastima koje čuvaju Povijesni razvoj pasa 35

tijelo od raspadanja kako bi mogao biti čašden kod boga Anubisa. Kip toga psa kasnije je postavljen pokraj ulaza u Tutankamonovu grobnicu, koju su, gotovo nedirnutu, 1922. godine pronašli Howard Čarter i Lord Carnarvon u Dolini kraljeva kraj Luxora. STVARNO PODRIJETLO DOMADEG PSA Uz tolike potencijalne pretke i praoce domadega psa i tolike fiziološko - psihološke sličnosti među raznim vrstama kanida, možemo li uopde izvesti neke čvrste zaključke o stvarnom podrijetlu psa? Neki biolozi sumnjaju u to, ali najvjerojatnije je da domadi pas ima, u različitim omjerima, gene svih divljih kanida. Ja mislim da pripitomljavanje pasa nije bio jedinstveni događaj. Najvjerojatnije su ljudi pripitomljavali pse u raznim periodima i na raznim mjestima. Mogude je i da su pripitomljavali različite vrste kanida. Drugim riječima, bilo koji pripadnik porodice pasa mogao je postati kandidat za pripitomljavanje. Lovci iz kamenog doba vjerojatno su pronašli mlade vučide i udomadili ih. Na nekom drugom mjestu, druga grupa lovaca mogla je nadi i pripitomiti male čagljeve. Drugdje je opet, možda kojotu ili divljem psu, netko ukrao i zatim uz ognjište odgojio njihovu štenad. Pokorniji i korisniji primjerci ostajali su uz čovjeka i kroz nekoliko generacija bila je stvorena određena pasmina: ovdje pitomi sjeverni vučjak, ondje azijski vučjak, tu pitomi dingo, a tamo mješanac divljeg i pitomog psa u Africi, ili mješanac psa i kojota na nekom drugom mjestu ili u nekom drugom vremenu. U vrijeme velikih seoba naroda svi su sa sobom sigurno vodili i svoje pse. Susreti pripadnika različitih naroda razvijali su njihove međusobne odnose i dok su ljudi razmjenjivali robu, priče, hranu ili neprijateljstva, psi su razmjenjivali gene. Trgovina i putovanja diljem svijeta stvorili su toliko pasmina domadeg psa da bismo za svaku sigurno mogli redi kako u sebi nosi "vuk - čagalj - kojot - dingo - lisica - pas" genetske komponente. Jedna pasmina može biti 30 posto vuk, 30 posto čagalj i 40 posto dingo, dok je druga 60 nnstn vuk 10 nnstn tnint 90 nnctn Hivlii nas i 1D nnctn rttazK Rnrhiri 36 Inteligencija pasa

da ne poznajemo genealogiju svakoga od njih, sve ih zovemo psima, dodajudi razlikovne riječi, kao što su: "španijel", "lovački pas", "ovčar" i slično, pa tim nazivima pokušavamo odrediti vidljive karakteristike rezultata raznih mješavina. Bogata mješavina raspoloživih gena iz cijele obitelji kanida koja je ugrađena u domadeg psa, omogudila je čovjeku da kontroliranim križanjem stvori na stotine različitih pasmina. Na različitim stupnjevima ovoga postupka, ljudi su izolirali gene za donošenje lovine, markiranje lovine, sposobnost pradenja tragova, čuvanje stada, stražarenje i mnoge druge tjelesne i psihičke značajke. Povijest pasa uči nas da, ako dobro potražimo, obično možemo nadi neku specifičnu genetsku mješavinu koja točno odgovara našim potrebama, ma kakve one bile; sve što Ilustracija 2.4 Primjer psa kojeg su stari Egipdani dobili križanjem psa i čaglja. Ovo je možda

Povijesni razvoj pasa

37

trebamo učiniti je nadi pse koji imaju željene karakteristike i zatim ih selektivno uzgajati kako bismo stvorili novu vrstu domadega psa. UTJECAJ PRIPITOMLJAVANJA NA PSA Zaboravite sve što je do sada rečeno i zamislite da u obitelji kanida postoji samo jedan jedini predak domadega psa (nazovimo ga kanid X). To bi nas moglo navesti na zaključak da de pripitomljeni pas imati istovjetna obilježja ili mentalne sposobnosti kao i kanid X. Nažalost, ne bi to bilo tako jednostavno. Kada bi domadi psi i imali gene samo jednog od divljih kanida, oni ne bi bili jednostavno pripitomljene verzije divljeg varijeteta. Sam proces pripitomljavanja promijenio je pse pa se oni od svojih divljih rođaka ne razlikuju samo tjelesno, nego i psihički. Glavne razlike potječu zbog činjenice što su ljudi pri uzgoju pasa sustavno odabirali značajke štenadi. Takvom selekcijom odrasli psi počeli su poprimati značajke nedorasle mladunčadi. Ova pojava, koja se odnosi na fiziološke i psihološke karakteristike, stručno se naziva neotenija. Tjelesne razlike pasa i divljih kanida uočljive su ved u izgledu njuške, koja je kod pasa krada, stoje tipično za štenad. Nos je malo spljošten, a kod nekih pasmina zubi su jedva nagurani jedni do drugih. Krajnost do koje je doveo takav razvoj pojedinih pasmina danas nose buldozi, mopsi, pekinezeri, engleski španijeli, bokseri i drugi, kao takozvani psi "zgužvanih lica". Manje ekstremni primjeri su retriveri i španijeli, dok čak i "psi duge njuške" poput engleskog hrta, dobermana, afganistanskog hrta, ruskog hrta ili faraonskog psa, imaju kradu njušku od svojih divljih predaka. Druga razlika je u veličini. U prosjeku su psi manji od vukova i čagljeva, iako postoje i iznimke. Velika doga, mastif, bernardinac, veliki pirinejski pas, njufaundland, irski seter i škotski jelenski hrt takve su iznimke, no, kako du pokazati kasnije, ti su psi selektivno uzgajani upravo zbog svoje veličine i stoga odstupaju od prosjeka. Mijenjale su se i boje. Vukovi, čagljevi i divlji psi vedinom su jednobojni s pokojim svjetlijim čuperkom na glavi, trbuhu ili vrhovima nnmi 7a nr\ niih 38 Inteligencija pasa

pasa ima više nego što ih postoji u prirodi. Neobični su i prekrasni crveni irski seteri, plavi irski terijeri s osebujnim krznom ljubičastog odsjaja, pa raskošne točke dalmatinskih pasa i harlekinskih doga. Očarava i šarenilo škotskih i šetlandskih ovčara. Ljudski rod doista voli izuzetne i zanimljive uzorke, a čini se da se time povodio i u uzgoju pasa. Krzno pasa i njihovih predaka ne razlikuje se samo po boji. Krzno vukova, čagljeva i divljih pasa drugačije je samo po duljini i gustodi, što ovisi o hladnijoj ili toplijoj klimi u kojoj žive. Kod pasa demo pak nadi

mnogo, selekcijom uzgojenih, vrsta krzna. Jazavčar može imati glatku, tvrdu, kratku dlaku, zatim dugačku i mekanu, ili pak gustu i kovrčavu. Veliki psi čuvari stada, puli i komondor, imaju čudnovatu dlaku koja se mota u duge kovrče; njihovo krzno je toliko teško da bi odrastao pas, kada bismo ga potpuno ošišali, težio i do pet kilograma manje. Neki terijeri, kao kernski terijer i zapadnoškotski bijeli terijer, imaju dvostruko krzno koje se sastoji od vanjskog grubog, zaštitnog sloja i unutarnjeg mekanog, izolirajudeg krzna. Meksički goli pas uopde nema dlaku, dok pudlama dlaka stalno raste i tako teoretski nema maksimalne duljine. Neke od tih varijacija proizvedene su iz umjetničkih pobuda, dok su druge funkcionalne prirode. Gruba dlaka, tvrda poput žice, uspješno de zaštititi terijera od oštrog stijenja ili zuba njegovog mogudeg plijena. Gusto krzno aljaškog malamuta izuzetno de poslužiti kao zaštita od polarne hladnode. Istovremeno, dlaka pudla koja stalno raste, jednostavno pruža nebrojene mogudnosti sisanja i mijenjanja "frizura" prema našim trenutnim modnim prohtjevima. Razlike su uočljive i na primjeru ušiju. Uši divljih kanida u prirodi, uspravne su i zašiljene. Doduše, štenad mnogih divljih pasa često ima mlohavo obješene uši, ali se one uvijek usprave kada psidi narastu. Naravno, mnogi domadi psi djetinjastog izgleda, poput španijela i nekih lovačkih pasa, cijelog života zadrže obješene uši. Naši domadi psi i ponašanjem su cijeloga života slični štencima. Ližudi lice svojega gospodara, oni zapravo imitiraju ponašanje štenadi. Mladi ližu majčino lice ne bi li im ona povratila malo hrane. Ono što Povijesni razvoj pasa 39

mnogi vlasnici pasa vole nazvati poljupcem, ustvari je znak da vas pas smatra svojim roditeljem i traži od vas užinu. Druga psihološka karakteristika domadeg psa je njegova relativna poslušnost i podređenost čovjeku. Zbog neotenije naši se psi ponašaju poput štenadi te stoga ne osjedaju potrebu izazivati odrasle pripadnike čopora kako bi preuzeli njihovo vodstvo ili dominantni položaj. U prirodi, mladi kanidi najprije izazivaju najmanje i najslabije pripadnike čopora, a zatim, kako rastu, prelaze na one s višim položajem. Bududi da su se ljudi zarana suočili s ovim problemom, a želedi izbjedi opasnost da psi napadaju njihovu djecu (najmanje i najslabije članove ljudskog čopora), selektivnim je uzgojem ublažen taj snažni unutrašnji nagon kod pasa. Podložnost, pokornost i dječja ovisnost nisu neobične i kod vedih pasmina. Psi kao što su doge, bernardinci ili njufaundlandi često se nazivaju "psima s prostirača", jer de se, ako mogu, najradije sklupčati na prostirač ispred kamina i mirno ležati gotovo cijeli dan. Nadalje, pri uzgoju domadih pasa ljudi su se susreli s neofobijom, strahom od novih, nepoznatih stvari i osoba. Divljim kanidima taj je strah urođen i nije ga lako odstraniti, dok se kod domadih pasa smatra nepoželjnom osobinom. Neofobične pse nazivamo strašljivima, bojažljivima ili zatvorenima. Oni izbjegavaju čovjekov dodir, a kada do njega i dođe, postaju posebno uznemireni. Iz genetskog nasljeđa domadih pasa namjerno su izdvojene ove značajke pa smo uspjeli stvoriti životinje koje su prema strancima tolerantne i dobro se snalaze u novim situacijama.

Vjerojatno je jedna od posljedica selektivnog uzgoja i ljubav pasa prema igri. Koliko smo se puta nasmijali lakrdijama našeg psa! Iako to najčešde ne bismo nikome priznali, prilično mnogo vremena provodimo u besmislenoj igri s njim. Čak je i ozbiljni pastor Henry Ward Beecher, poznat po svojem zalaganju za pomirenje Sjevera i Juga nakon američkog građanskog rata, uočio tu potrebu za igrom te je zapisao kako je "pas stvoren posebno za djecu. On je bog šale." Književnik i književni kritičar Samuel Butler otišao je korak dalje uz zaključak da psi postoje stoga kako bi se i odrasli mogli igrati, rekavši: "Najvede zadovoljstvo koje nam pruža pas je što pred njim možemo od sebe 40 Inteligencija pasa

napraviti budalu, i ne samo da nas nede prekoriti, nego de i od sebe napraviti budalu." Pošto pse koristimo u razne svrhe, namjerno su razvijene neke pasmine s izrazitim sposobnostima za obavljanje pojedinih zadataka i karakterističnih poslova, dok su druge uzgojene zbog njihovih karakternih osobina (na primjer, oštri i agrestivni psi služe kao čuvari, a nježni i blagi psi predstavljaju društvo ili igračku). Nikada nedemo saznati na koji su način primitivni ljudi otkrili kako mogu manipulirati genima raznih vrsta pasa. Mnogo toga sigurno se dogodilo slučajno, metodom pokušaja i pogrešaka. Vjerojatno su prvi namjerni eksperimenti bila parenja potaknuta iskustvenom spoznajom da potomci dvaju pasa s poželjnim karakteristikama često nasljeđuju dobre kvalitete svojih roditelja. U uzgoju su zadržavani samo potomci koji su "ispali dobro" i tako su nastajale pasmine. Selektivni uzgoj je dinamičan proces. Mnoge pasmine koje opisuju stariji autori, danas su ved izumrle. U izmijenjenim uvjetima, njihove karakteristike možda više nisu bile poželjne ili su se neka njihova obilježja izrodila. Iako možemo redi da geni u kromosomima našeg ljubimca mogu potjecati od jednog, više ili svih divljih kanida, živudi primjerci pasa zacrtani su i odabrani od ljudi kako bi zadovoljili njihove potrebe i želje. Nije čudno što psi tako savršeno odgovaraju ljudskim zahtjevima i što su tako dobro prilagođeni našem načinu života, jer smo ih mi takvima stvorili. Međutim, kako de ova knjiga uskoro pokazati, naš utjecaj na uzgoj raznih vrsta pasa, stvorio je takve vrste koje se razlikuju po svojoj inteligenciji i mentalnim sposobnostima. 41 III. Povijesni pogledi na pasje mišljenje Psi nisu "skoro ljudi" - takva usporedba bila bi zasigurno najveda uvreda cjelokupnoj pasjoj obitelji. John Holmes Dok sam pripremao pisanje ove knjige, jedan od mojih prijatelja upozorio me da knjiga s naslovom Inteligencija pasa, može biti vrlo kratka. Svoje uvjerenje temeljio je na pretpostavci da du, kao psiholog, jednostavno definirati pojam inteligencije ili u krajnjem slučaju mišljenja, kao osobinu ili sposobnost koja isključivo pripada ljudima. Savjetovao me da bih tako mogao uštedjeti svoje dragocijeno vrijeme za kakvo konkretnije i korisnije istraživanje. Mnogi psiholozi, biolozi i etolozi (naročito oni koji sebe vole nazivati

bihevioristima) čine upravo to. Na primjer, u nedavno izašloj knjizi s naslovom Kognitivna psihologija i obrada informacija, trojica psihologa (R. Lachman, J. L. Lachman i E. R. Butterfield) su ustvrdili da se, po pitanju viših mentalnih procesa, "nikako ne može redi da bi se ljudi i životinje u sličnim situacijama ravnali po istim uzorcima ponašanja." Problem nije jednostavan, iako se mnogi eminentni znanstvenici ne bi složili s negativnim zaključkom spomenutih psihologa. Čak ie i Charles 42 Inteligencija pasa

Darwin u svojoj studiji Izvor čovjeka, zapisao kako jedina razlika u inteligenciji između čovjeka i vedine njegovih manje razvijenih srodnika iz roda sisavaca, leži "u stupnju, a ne u vrsti". Svoju hipotezu temeljio je na zaključku da se "osjetila i intuicija, različiti osjedaji i sposobnosti, kao što su ljubav, pamdenje, pozornost, radoznalost, oponašanje, razboritost i slično, a koji su odlika čovjeka, mogu pronadi, u početnom ili čak ponekad u dobro razvijenom obliku, i kod nižih životinja." Očito, ni Danvin, niti ijedna razumna osoba, nede pokušati dokazivati da je inteligencija pasa u svim oblikima ista kao i čovjekova. Granice pasje inteligencije potpuno su jasne. Nijedan pas nikada nije napisao operu ili roman, niti je ikad projektirao mostove i istraživao teoriju kibernetike. Nijedan pas nije nikada postao predsjednik ili premijer neke države (osim u kakvom nelaskavom, poredbenom smislu neke opozicijske stranke). No, možda bih morao biti mudriji dok ovo pišem, držedi se podalje od teme pasa i njihovih političkih položaja. Moram'priznati da ipak postoje priče o psima - kraljevima, i vjerojatno je najpoznatija od njih, jedna islandska saga o psu, poznatom pod imenom Evstein Zločesti. Evstein je najprije osvojio Drontheim, a potom je svog sina Onunda proglasio kraljem. Mještani Drontheima nisu time bili zadovoljni pa su iznenada, prevratom, prekinuli Onundovu vladavinu. Želedi pokazati svoje nezadovoljstvo obratom situacije, Evstein se vratio u Drontheim, opustošio zemlju i potpuno porobio stanovništvo. Tada je, kao krunu svojoj osveti, preživjelima ponudio uistinu ponižavajudu mogudnost da sami izberu bududeg vladara, birajudi između njegovog roba ili psa. Stanovnici Drontheima očito su mislili da de lakše utjecati na psa pa su ga i izabrali. Sve u svemu, čini se da taj pas (čije je ime bilo Saur) nije bio loš vladar. Saga opisuje da je "imao mudrost tri čovjeka" te da je "izgovarao po jednu riječ na svake dvije koje bi odlajao", što valjda znači daje rezanjem i cviljenjem proizvodio određene zvukove kojima su ljudi tumačili njegova trenutna raspoloženja. Stanovnici su prihvatili svu uobičajenu pompu i ceremonijale koji se inače ukazuju nekom vladaru. Dali su mu prijestolje pa je "sjedio na uzvišenom i počašdenom kraljevskom mjestu". Dobio je i pripadajude obilježje - zlatnu ogrlicu. Povijesni pogledi na pasje mišljenje 43 Njegovi podanici i dvorjani, koji su ga za ružnog vremena morali nositi na ramenima, imali su srebrne lance, znamen svoje službe. Nažalost, priča ne završava sretno. Kao u svakoj sličnoj legendi, i u Drontheimu su se našli buntovnici nezadovoljni novim kraljem pa su smislili urotu. Saura nisu mogli ubiti, jer bi se sumnjičavi Evstein mogao još opasnije osvetiti, pa su smislili način kako sve prikazati kao nesretan slučaj. Jednog su dana u

kraljevski obor provalili vukovi. Umjesto da u pomod pozovu naoružane stražare, dvorjani (izdajice?) pozvali su psa - kralja da obrani svoju stoku. Uza svu hrabrost, koju sage pripisuju osobama kraljevskoga roda, kralj je odmah krenuo u napad, no, napadača je bilo previše i bio je ubijen. Tako je završila vladavina Saura, psa - kralja. Kao što vidite, opširna se mogu napisati sjajna književna djela, ali ni jedno nije napisao pas. Gdje, onda, na ljestvici inteligencije životinja, ili u usporedbi s inteligencijom čovjeka, stoje psi? Isto kao bilo tko u ljudskoj zajednici, i mi znanstvenici, odrasli smo s nizom stavova oblikovanih kulturnim nasljeđem iz kojeg potječemo. Premda se u svojem radu istinski trudimo udaljiti od svih kulturnih, religijskih i filozofskih stavova koji nas okružuju, njihov je, ponekad vrlo suptilan, utjecaj ipak prisutan. Ved je jedan od prvih američkih psihologa, William James, upozoravao kako "velika vedina ljudi vjeruje da misao nastaje tek prevladavanjem vlastitih predrasuda." Moramo imati na umu da su psi danas nazočni u svim porama društva, stoga je opdi stav javnosti prema njima i te kako oblikovan. Taj stav zasigurno utječe i na sve znanstvenike koji prividno objektivno pristupaju pojmovima pasje inteligencije i ponašanja. Upravo zato, čini mi se potrebnim na trenutak zastati i pogledati kakav je bio čovjekov odnos prema psima kroz povijest. Kada sam tek počinjao studirati psihologiju, prilično se čvrsto vjerovalo da psi (a i sve ostale životinje) nemaju svijesti. Uvjeravali su nas, na primjer, da bigl nije svjesno bide koje misli i osjeda, ved samo "biglovski oblikovana" vreda refleksa, automatiziranog ponašanja i genetski programirana. Učili su nas da pse doživljavamo isključivo kao nekakve biološke naprave. Čak ni odgoj psa nije trebalo uzimati kao 44 Inteligencija pasa učenje koje uključuje sve vrste kognitivnih modifikacija tipičnih za ljude, ved su nam objašnjavali da je to reprogramiranje refleksa, pri čemu svijest životinje nije prisutna ništa više no kod reprogramiranja nekog kompjutora. Ovakav način razmišljanja o psima, u prvom je redu rezultat nekih analiza Renea Descartesa, francuskog filozofa sedamnaestog stoljeda, poznatog po svojem doprinosu u razvoju matematike, fiziologije i psihologije. Descartes je tvrdio da životinje nemaju svijest, inteligenciju ili bilo kakav oblik razuma koji bi se mogao poistovjetiti s razumom ljudskog bida. Zahvaljujudi takvoj teoriji, pas je samo oživljeni stroj. Njegovo mišljenje posvojili su mnogi psiholozi i fiziolozi, pa čak i danas, ono dominira brojnim znanstvenim tekstovima. Primitivni narodi, međutim, nikada nisu imali takve predrasude. Dozvolili su mogudnost da psi imaju inteligenciju, a čak su ih podarili i govorom. Na primjer, kada su Europljani počeli kolonizirati afrički Kongo, naišli su na niz domorodačkih priča u kojima j@ pas donositelj vatre, veliki lovac pa čak i učitelj. Po legendi plemena Nvanga, njihov je narodni heroj Nkhango, pregovarao o vatri sa psom Rukubom. Pas je u zamjenu za vječno prijateljstvo s ljudima, trebao velikom bogu Nvamurairiju ukrasti malo vatre. Kada je ispunio svoj dio pogodbe, pridružio se Nkhangu u lovu. Zajednički lov bio je posebno učinkovit pa su,

po potrebi, mogli uloviti i opasnog divljeg vepra. Mudrost psa postajala je sve očitijom i Nkhango je uvidio da mu može povjeriti odgovornije zadatke. Konačno mu je namijenio ulogu glasnika. Rukuba, međutim, nije želio postati glasnik; želio je samo udobno ležati pored vatre, a bududi da ju je upravo on donio, vjerovao je da na to ima posebno pravo. Pametni pas odmah je shvatio kako bi ga, radi njegove mudrosti i povjerljivosti, ljudi iskorištavali da po čitavom svijetu raznosi njihove poruke, pa je pas Rukuba, koji je znao i govoriti, zaključio: "Da slučajno ne znam govoriti, ne bih mogao postati glasnik. Dakle, više nikada nedu progovoriti!" Od tog dana, pas naroda Nvanga, prestao je govoriti; i dalje je imao svu potrebnu inteligenciju i sposobnost govora, no jednostavno je izabrao vječni muk. Povijesni pogledi na pasje mišljenje 45 Na isti način kao najprimitivniji narodi, u visoku inteligenciju pasa, vjerovali su i prvi znanstvenici, proučavatelji ponašanja životinja. Prije Descartesa, znanstvenici su slijedili zaključke koje je ponudio grčki filozof Aristotel. Predmet njegovog zanimanja nije bila isključivo inteligencija, ved život sam po sebi. Aristotel je vjerovao kako na svijetu postoji nekoliko različitih kvaliteta života i da različita bida vladaju samo različitom količinom tih kvaliteta. Najjednostavniji oblici života dosižu najosnovnije životne kvalitete - sposobni su uzimati hranu, produžavati vrstu i imaju mogudnost kretanja u svojoj okolini. Preostali se oblici života, naravno, odnose na umne procese i sposobnosti koje jednostavnije nazivamo razum. Te sposobnosti uključuju mogudnost opažanja svijeta putem osjetila, mogudnost posjedovanja emocija, motivaciju i, konačno, intelektualna svojstva, kao što su sposobnost učenja, logičkog mišljenja i analiziranja. Kao preteča Darwinovih zaključaka o pasjoj inteligenciji, čini se da Aristotel pronalazi razlike između ljudi i pasa jedino u stupnju do kojeg sežu neke njihove mentalne sposobnosti. I ljudi i psi imaju osjedaje, no ljudski osjedaji su složeniji. I ljudi i psi imaju sposobnost učenja, pamdenja, rješavanja problema i korištenja iskustva, no ljudi svaku od nabrojenih stvari čine bolje. Aristotelovo mišljenje dobilo je podršku mnogih mislilaca, između ostalih i Svetog Tome Akvinskog koji je u trinaestom stoljedu, kao službenu crkvenu doktrinu, postavio teoriju da se ljudi i životinje razlikuju samo kvantitativno (po stupnju izraženosti njihovih umnih sposobnosti), a ne kvalitativno (po vrsti tih umnih procesa). Ova teorija prouzročila je svom autoru gomilu poteškoda, jer su filozofi toga vremena nastojali sagledati inteligenciju i svijest kao dva aspekta duhovnog bitka kojeg nazivamo dušom. Stoga je nekim skolasticima, pogotovo unutar kršdanske crkve, prihvadanje ideje da psi (ili druge životinje) posjeduju inteligenciju, imalo jednaku vrijednost kao i priznanje da imaju dušu; premda takav zaključak ipak nije bio prihvatljiv mnogim tadašnjim teolozima i intelektualcima. Uplitanje religije u objašnjavanje pojma životinjske inteligencije, nanijelo je nepopravljivu štetu kasnijim znanstvenim razmišljanjima o psihologiji i, pogotovo, inteligenciji pasa. 46 Inteligencija pasa

PSI I RELIGIJA Mnoge religije sadrže samo opdenitu ocjenu o psima. Ponekad ih smatraju simbolom dobra ili zla, ili im pripisuju ulogu pomagača, pratioca i čuvara. O inteligenciji i mentalnim sposobnostima pasa postoji tek mali broj komentara, mada se u mnogim pričama mogu pronadi neki stavovi na tu temu.

v Židovstvo i pas Hebrejci su sve pse smatrali krajnje nečistima. Razlog treba tražiti u činjenici što su mnogi psi koje su susretali u svakodnevnom životu bili parija psi - lutalice i čistači. Živedi izvan gradskih zidina, parije su preživljavali hranedi se otpacima, smedem pa čak i ljudskim leševima. Prezir i odbojnost, koje je izazivao ved sam pogled na te smrdljive životinje, opisan je u priči o Jezebel. Prema Bibliji, žena kralja Ahaba obnovila je štovanje idola boga Baala. Kraljica Jezabel, biblijsko utjelovljenje pokvarene žene, među svoje grijehe ubrojila je i ismijavanje velikih proroka Ilije i Elizeja te nepriznavanje božjih zapovijedi. Uskoro je uslijedila teška kazna: bačena je sa gradskih zidina i prepuštena psima da je rastrgaju. Iako nam se ovakav događaj danas čini bizarnim, u ono je vrijeme bilo uobičajeno bacati leševe psima lutalicama - pogotovo tijela kriminalaca, siromaha ili onih koje "ožalošdeni" prijatelji ili rođaci nisu marili pokopati. Izraelci su svaki dodir s truplom doživljavali kao nešto ritualno nečisto, djelomično zbog religioznih razloga, ali i stoga što je dodir s tijelom čiju je smrt uzrokovala bolest, mogao izazvati zarazu. Upravo t zato su Hebrejci zaključili da svaka životinja koja se hrani tako nečistom hranom i sama mora biti nečista. Mogude je da se jedan dodatni negativni bod za pse pronašao u činjenici što su ih egipcani posebno štovali i visoko cijenili, a bogovi vašeg neprijatelja lako postaju vragovi vlastite religije. Usprkos svemu, židovstvo ipak ima i neka pozitivna mišljenja o psima. Talmud, priznati autoritet svih ortodoksnih Zidova širom svijeta, savietuie da nse. nnntnr. nečistodi treba nnHnnsiti 11 nip.mii se: 117 nstaln ........ Povijesni pogledi na pasje mišljenje 47

tvrdi, kako je pristup ritualno nečistoj hrani, psima bio božja nagrada za njihovu šutnju u nodi kada su Izraelci započeli svoj egzodus iz Egipta. No, možda najpozitivnija misao o psima, izrečena je u priči o Kainu i Abelu u kojoj je bog Kainu podario psa kao znak svoje zaštite. Jeruzalemski Talmud (komentar biblijskih zapisa, napisan oko 5. godine nove ere) jedno je od rijetkih mjesta gdje se raspravlja o pasjoj inteligenciji. U njemu piše da se psi razlikuju od mačaka po tome što prepoznaju i priznaju svoje vlasnike, a mačke ne. Međutim, najvedi dio rasprave o psima odnosi se na njihovu vjernost i privrženost čovjeku. Jedna od priča rabina Meira govori o pastirskom psu koji je primijetio zmiju kada je kriomice ubrizgla otrov u zdjelu usirena mlijeka. Kada su se pastiri pripremili za jelo, pasje počeo kružiti oko zdjele i bjesomučno lajati na gospodara koji je prvi posegnuo za otrovanom hranom. Pošto gospodar nije razumio upozorenje, pas je učinio očajnički korak i, u dva velika zalogaja, progutao je sve. Uginuo je u agoniji, ali je spasio ljude. U znak zahvale i priznanja ovog hrabrog čina, vjernog su pomodnika pastiri sahranili sa svim dužnim počastima i molitvama. Kršdanstvo i pas Kršdanstvo je, najvedim dijelom od judaizma, naslijedilo negativni odnos prema psima. Takav stav, do neke je mjere, ublažen u mnogim crkvenim pričama i legendama. Ved i samo Kristovo rođenje povezano je s pastirima, pa se na freskama, koje oslikavaju taj događaj, često mogu vidjeti i psi. Pri tome, naravno,

nikada nisu obilježeni kao nečiste životinje. Iz okolice Granade potječe priča koja pripovijeda o tri pastira i njihova tri psa na putu u Bethlehem. Sasvim slučajno na tom putu naišli su na rođenje dijeteta - Isusa i bili su prvi koji su ga ugledali. Mještani i dan danas pamte imena tih pasa (Cubilon, Lubina i Melampo) te često, u znak srede, tako nazivaju svoje pse. Najčešde se kršdansko gledanje na pse svodi na doživljavanje psa kao vjernog pratioca. U Tobijinoj knjizi, iz Starog Zavjeta, nalazi se priča o Tobiji koji krede na put po svijetu ne bi li utjerao dug i tako pomogao svom slijepom ocu. Putem ga prate anđel Rafael i jedan mali ~rr i -n r

48 Inteligencija pasa Tobije najavljuje njegov dolazak. Predaja kaže da je taj pas pretekao Tobiju i na putu u raj. Ova priča zasigurno puno objašnjava današnju popularnost Tobijinog imena među mnogim četveronošcima. I u kršdanskim pričama o životima poznatih svetaca, spominju se psi, iako najčešde ne zauzimaju značajnije mjesto. Legenda o svetoj Margareti iz Cortone pripovijeda o lijepoj seoskoj djevojci koja je živjela u središnjoj Italiji. Kada joj je bilo sedamnaest godina, zaveo ju je mladi plemid. Odana djevojka živjela je sa svojim ljubavnikom devet godina, tijekom kojih mu je podarila sina. Idila je naprasno prekinuta kada je jednoga dana plemid netragom nestao. Vjerojatno bi njegov nestanak zauvijek ostao tajnom da se u potragu nije uključio i mladidev pas. Nakon upornog traženja pronašao je, nažalost ubijenog, gospodara kojemu više nije bilo pomodi. Ipak je otrčao kudi po Margaretu, ali joj nije mogao objasniti svoje otkride. Stoga je zagrizao rub njene haljine i vukao je do mjesta na kojem je ležao mrtav plemid. Očajna se Margareta vratila svom rodnom domu, no svi su je prezreli zbog grešne i nemoralne veze s plemidem. Za pokoru se zaredila i čitavog je života bila krajnje pobožna, što ju je na kraju i dovelo do posvedenja. Uz nju je ostao samo vjerni pas koji joj je, sve do svoje smrti, bio jedina utjeha i društvo. Tradicionalne umjetničke slike svete Margarete obično su upotpunjene i psom koji poteže njene skute ili jednostavno sjedi na uzici pokraj nje (ilustracija 3.1). Ima i priča u kojima je pas posebno privržen nekom svecu ili mudracu. Pogledajmo samo Patricka MacAlperna, kasnije svetog Patrika, čiji je život čudnovato isprepleten psima. Oko 400. godine nove ere, u dobi kada je imao šesnaest godina, Patrika su oteli irski pljačkaši. U zarobljeništvu je šest godina služio kao pastir, sa psom, kao jedinim društvom. Jedne je nodi sanjao neobičan san o brodu koji de ga vratiti u * zavičaj. Kako je san bio posebno uvjerljiv, odlučio je pobjedi. Nakon dugog puta do obale, nekih tristotinjak kilometara daleko, doista je pronašao brod iz sna. Brod je bio galski i u irske je vode doplovio u potrazi za dragocjenim teretom lovačkih pasa koji su na europskom tržištu dostizali basnoslovne cijene. Strogi kapetan nemilosrdno je odbio sa sobom povesti odbjeglog Povijesni pogledi na pasje mišljenje 49

roba koji, uostalom, u džepu nije imao ni prebita novčida. No, upravo kada je Patrik odlazio, pozvali su ga natrag. Kapetan je iznenada sagledao svoj veliki problem - da bi ostvario što vedi profit, na brodu se našlo previše pasa i čini se da nisu baš bili legalno kupljeni, ved ukradeni. Ilustracija 3.1 Margareta iz Cortone, jedna od mnogih kršdanskih svetica čija je životna priča povezana s viernim nsom. 50 Inteligencija pasa

U brodskim skladištima i na palubi odjednom se nakupilo preko stotinu velikih irskih vučjih hrtova. Oteti od svojih gospodara i u nepoznatom okruženju, ti su gigantski psi bili doista razdraženi, spremni raskomadati svakoga tko bi im se približio. Pošto su neki mornari, za vrijeme kratke Patrikove posjete brodu, primijetili njegovo smirujude djelovanje na pse, predložili su mu da skrbi o njima. Tako je Patrik u zamjenu za svoje usluge - hranjenje, čišdenje i brigu o psima - osigurao toliko željeni prijevoz na kontinent (ilustracija 3.2). Brod je bio toliko loše opskrbljen hranom da su putem bili prisiljeni pristati uz obalu kako bi upotpunili svoje zalihe. No, obreli su se u razorenom i napuštenom dijelu Galije, gdje nisu uspjeli dobiti potrebnu hranu. Bududi daje vrijedan teret pod svaku cijenu trebalo spasiti (psi su vrijedili više od broda), posada je napustila brod i s gladnim psima pješice se zaputila u unutrašnjost. Nažalost, nisu pronašli ni hranu ni pomod, te su se ubrzo, i psi i ljudi, našli u opasnosti da svi izginu od gladi. Kapetan, koji je tijekom plovidbe saznao da je Patrik kršdanin, podrugljivo mu se obratio: "Ako je taj tvoj bog uistinu tako velik, zamoli ga da nam pošalje hrane." Patrik ga je poslušao i, po predaji, dogodilo se čudo. Niotkud se pojavilo čitavo krdo divljih svinja, koje nisu, kao što je uobičajeno, uplašeno pobjegle, ved su se u blizini zadržale taman toliko koliko je gladnim ljudima trebalo da ih, uz pomod pasa, pohvataju za hranu. Patrikov ugled naglo je porastao i, nakon što su psi bili prodani, posada mu je poklonila nešto hrane i novca kao pomod na njegovom putu. Patrikovo druženje sa psima nije završilo u Galiji. Mnogo godina kasnije, nakon niza dogodovština, opet se vratio u Irsku. Ovoga puta svojevoljno, s ciljem propovijedanja kršdanstva. Kada su irskom princu Dichu dojavili daje na obale njegove države doplovio čudan brod, pun stranaca obrijanih glava i obučenih u bijele odore, koji su govorili nepoznatim jezikom, odlučio je sam pogledati pridošlice. Pratio ga je njegov miljenik, veliki lovački pas. Primijetivši misionarsku grupu svetog Patrika, Dichu se učinilo da bi te neobične svedenike bilo najbolje ubiti, stoga je mahom ruke i povikom nahuškao svog psa na svetog Patrika. Pas je bijesno jurnuo naprijed, a svedenik je prekrižio ruke u kratkoj Povijesni pogledi na pasje mišljenje 51 molitvi. Opet se zbilo nešto neočekivano: pas se zaustavio, smirio, prišao Patriku te mu njuškom pomilovao ruku. Dichu je bio toliko dirnut ovim prizorom da je odustao od svojeg nauma. Čak je kasnije i pomagao Patrikovu misiju u Irskoj.

Prema irskoj predaji, sveti se Patrik odužio psima za njihovu poslušnost tako što je legendarnom liku Oissainu, sinu junaka Finna MacCumhaila, dozvolio da sa sobom u raj povede i svoje pse, gdje, pretpostavljamo, prave društvo Tobijinom psidu. U drugim pričama psi nemaju tako veliku ulogu, ali ipak govore o životinjama vrijednim divljenja. Na primjer, dobro je poznat život svetog Roka. U vrijeme teške bolesti, dok je bolovao od kuge, o njemu se brinuo njegov vjerni pas. Nesebično mu je donosio kruh i time ga spasio. Ilustracija 3.2 52 Inteligencija pasa Manje poznata, ali suvremenija, je priča o svetom Giovanniju Boscu, koji je živio "nedavno", gotovo do dvadesetog stoljeda, točnije do 1888. godine. Boscov život bio je posveden zaštiti, rehabilitaciji i školovanju mladih beskudnika. Da bi organizirao svoj rad, osnovao je salezijanski red. Pas koji je u svemu tome sudjelovao, bio je ogroman, nespretni, sivi mješanac imenom Grigio. Grigiovo rodoslovlje, srodstvo i podrijetlo bilo je nepoznato jednako kao i podrijetlo one brojne napuštene djece kojoj je utočište i utjehu pružio čovjek, poznatiji pod imenom Don Giovanni. Grigio se pojavio bukvalno niotkud i svojevoljno je preuzeo ulogu tjelesnog čuvara Don Giovannija. Jednoga dana Don Giovanni je šetao uskim ulicama Torina, na predjelu nazvanom Vadocco, blizu mjesta na kojem je otvorio svoje prvo konačište. Iznenada je pred njega iskočio razbojnik, zgrabio ga i zatražio novac. Don Giovanni doista nikad nije imao vlastita novca, jer bi sve dobiveno odmah trošio na napuštenu djecu, i kada je svojem napadaču obznanio tu činjenicu, lopov je postao opasan. Mašio se noža i zaprijetio svecu da de ga ubiti ne bude li mu ubrzo stvorio nekakav novac. Tada se iznenada pojavio Grigio - divlja siva mrlja snažno se bacila na lopova, oborila ga i udaljila od Giovannija. Potom se režedi postavio između Giovannija i napadača, koji je, brzo shvativši svoj položaj, netragom nestao niz ulicu. Nakon tog prvog susreta Grigio je prigrlio Don Giovannija. Uvijek je bio tu, čim bi se svetac našao u opasnosti; što je, izgleda, bilo prilično često. Nekoliko je puta na isti način obranio Don Giovannija od nasrtljivaca, uvijek se postavljajudi između sveca i opasnosti, a jednom gaje čak upozorio na postavljenu zasjedu. Grigio je imao nevjerojatnu sposobnost: uvijek se pojavljivao kada je Giovanniju trebala pomod, ostajao bi taman toliko da se uvjeri kako je s njegovim štidenikom sve u redu, a onda bi opet nestao i ne bi ga bilo danima. Bio je čuvar i prijatelj Don Giovannija upravo kada mu je najviše trebao. Garibaldijeva vlada vremenom je dozvolila salezijancima vođenje škola. U obrazovne i druge projekte Don Giovannija nitko se nije uplitao, a javnost, vlada, lokalno stanovništvo, beskudna djeca, pa čak i kriminalci, nisu ga više smatrali prijetnjom. Naprotiv, priznavali su njegovu požrtvovnost i štitili ga od zla. Grigiove usluge očito više nisu Povijesni pogledi na pasje mišljenje 53

bile potrebne. Jedne večeri, dok je svetac za vrijeme večere sjedio u blagovaonici, Grigio je opet došao. Glavom je okrznuo Don Giovan-nijeve skute, mirno mu liznuo ruku, a potom podigao šapu i položio je svecu na koljeno. Iznenada se, bez ijednog glasa, taj veliki sivi pas okrenuo i nestao u nodi. Od tada ga više nitko nije vidio.

Islam i pas Islamska tradicija također polazi od negativnog poimanja pasjeg svijeta, iako je, pod utjecajem mnogih pozitivnih elemenata, konačna slika ipak nešto složenija. Kao i u judaizmu i kršdanstvu, unaprijed je oblikovan zaključak da je pas nečist, čemu su sigurno pripomogli parija psi. Za islamske fundamentaliste tjelesni dodir sa psom znak je onečišdenja koje zahtijeva posebno čišdenje. Zdjelu iz koje je jeo ili pio pas treba sedam puta oprati i istrljati zemljom prije nego je opet mogu uporabiti ljudi. Skupine parija bile su glavni urbani problem mnogih islamskih središta, jer su psi lutalice prenosili bjesnodu i mnoge opake bolesti. Pa ipak, ponekad bi netko pokazao razumijevanje za njihovu važnu ulogu gradskih čistača. Sredinom devetnaestog stoljeda Xavier Marmier je zapisao da "su te neugodne životinje, na području Konstantinopola, nužno zlo. Nadomještajudi nedostatnu skrb gradskog redarstva, psi s ulica čiste ogromne količine svakojakih otpadaka koji bi inače trulili i tako ispunjavali zrak zaraznim klicama." S problemom lutajudih pasa u Medini se susreo i prorok Muhamed. Najprije je zauzeo neprijeporan stav da sve pse treba istrijebiti, ali je ipak, nakon kradeg razmišljanja, iz dva razloga promijenio odluku. Prvi je bio religioznog karaktera: psi su Alahovi stvorovi, pa samo On, koji je tu rasu stvorio, može narediti njeno uklanjanje s kugle zemaljske. Drugi razlog, pragmatičnije prirode, temeljio se na zaključku da neke vrste pasa, osobito psi čuvari, lovački i pastirski psi, koriste čovjeku te time stječu pravo postojanja. (Neke legende kažu da je i sam prorok imao salukija s kojim je lovio.) Polazedi od ovih razmatranja, Muhamed je na kraju zaključio da treba istrijebiti samo parije crne boje, pogotovo 54 Inteligencija pasa one sa svijetlijom dlakom blizu obrva (što je po arapskom vjerovanju jasno obilježje vraga). Najvedi islamski hvalospjev o psima pronalazimo u priči o sedmero uspavane brade; priča potječe iz Kurana (premda postoji i kršdanska inačica). Događaj se zbio oko 250. godine nove ere, tijekom kratke vladavine rimskog cara Deciusa. Njegova država podržavala je posebnu religiju i u nastojanju da je puk prihvati, kršdani i ostali nevjernici sustavno su proganjani. Iz grada Efeza (u današnjoj zapadnoj Turskoj) pobjeglo je od progona sedam mladih vjernika. Sklonili su se u spilju na planini Coelius, a putem ih je svojevoljno slijedio pas, ljubimac jednog od brade. Nekolicina njih, bojala se da bi pas - imenom Kitmir lajudi mogao otkriti njihovo skrovište, pa su ga nastojali otjerati. No, odjednom je bog psu podario govor i on je progovorio: "Volim one koji slave boga. Mirno spavajte, a ja du vas čuvati." Nakon što su se ljudi smjestili i legli na počinak uz stražnji zid pedine, pas se protegao duž pijelog izlaza i počeo stražariti. Ubrzo se pročulo da se nevjernici kriju po mjesnim pedinama pa je Decius naredio zatrpavanje svih ulaza u tajna skrovišta. Kitmir je stražario čak i onda kada su Rimljani zatrpavali pedinu i budno je pazio da nitko ne ometa spavače. Svi su zaboravili na zatrpane mladide i oni su ostali spavati punih 309 godina, sve dok ih napokon nisu probudili klesari kamenih blokova. Pas se tek tada pomakao i dozvolio svojim gospodarima povratak u Efez, grad u kojem njihova vjera više nije bila ugrožena. Po muslimanskom vjerovanju, Kitmir je nakon uginuda otišao u raj. Narodna vjerovanja i pas

Neka uvriježena narodna vjerovanja o psima toliko su se ukorijenila u ljudskoj svijesti da su prodrla u mnoge religije, židovstvo, kršdanstvo, islam i hinduizam, podjednako nas uče da su psi sposobni osjetiti dolazak smrti. Vjerojatno stoga mnogi ljudi zavijanje psa doživljavju kao loš znak kojim se najavljifje smrt. Dok sam bio na odsluženju vojnog roka u Povijesni pogledi na pasje mišljenje 5 5 ove "tajne": kada pas zacvili dvaput zaredom, znači da se smrt približava muškarcu; ukoliko pak zacvili tri puta, umrijet de žena. "Psi gledaju u smjeru osobe koja de umrijeti", govorila je. "Moj je otac uvijek ponavljao da je dobar znak kada pas zavija leđima okrenut od tebe". Mnoge narodne priče povezuju psa sa smrdu: od meksičkog vjerovanja da psi žalosno zavijaju zato jer vide borbu vraga i anđela čuvara oko duše netom preminulog, do vjerovanja raširenog u Walesu, da pas čuje dolazak sablasnog jahača i njegovog čopora pasjih duhova kada dolaze po dušu umrlog nesretnika. Pošto ovakvih i sličnih priča ima mnogo, ne bih htio pretjerati, ali mi dopustite da vam prepričam priču mojeg djeda i bake iz Istočne Europe. U njoj se ispreplidu svi elemenati i shvadanja zajednička mnogim narodnim vjerovanjima o psima, a ujedno je i tipičan primjer nastajanja predrasuda. Mogao sam imati otprilike šest ili sedam godina kada je jedno predvečerje moj pas Skipper (kojeg pamtim kao bigla) iznenada počeo tiho zavijati. Nemirno se ogledavao po sobi iako se činilo daje sve na svom mjestu. Uz mene su se u tom trenutku nalazili djed i baka, majčini roditelji. Baka Lena kratko je podigla pogled s pletiva i pozorno promotrila Skippera. Onda se okrenula prema meni i rekla: "On vidi anđela smrti. Ime mu je Azrail i kada dolazi u svijet živih, vide ga samo psi. Govori se da jedino psi mogu vidjeti vragove, anđele i duhove. I ti možeš u tome ponekad uspjeti, samo ako pogledaš na isto mjesto na koje gleda i pas. Moraš gledati jako precizno, psu ravno iznad glave, kroz razmak između ušiju." Djed Jacob slušao nas je neko vrijeme, zapalio je jednu od svojih cigara koje su mu bile posebna strast i nastavio pričati bakinu priču. "Ukoliko je to hrabar pas koji doista voli svojega gospodara, zalajat de. Time on ustvari doziva proroka Iliju koji može dobrog čovjeka spasiti od anđela smrti. Snažniji lavež ponekad de probuditi i duhove umrlih članova obitelji koji de odmah započeti boj s Azrailom, ne bi li tako zaštitili voljenog rođaka. Nekada je vedi sama buka dovoljna da se crni anđeo povuče; on zna da slijedi oštra borba pa jednostavno zaključi kako je mudrije vratiti se neki drugi put i obaviti posao bez problema. Upravo zato, nikada ne smiješ prekinuti psa dok laje, jer u tom trenutku 56 Inteligencija pasa možda pokušava zaštititi život nekoga od tvojih najbližih - možda čak i tvoj. Čim čuješ svojeg psa kako laje, pripazi da su vrata ili prozor uvijek malo odškrinuti kako bi Ilija i dobri duhovi mogli udi, a Azrail mogao brzo pobjedi prije nego li napravi nešto loše."

Djed se na trenutak zamislio, otpuhnuo dugi dim svoje cigare i, promeškoljivši se malo, nastavio: "Kaže se da psi imaju kratak život zato što je Azrail ponekad toliko odlučan da svakako mora uzeti dušu. Kada do toga dođe, pas ga pokušava zaustaviti i ne dopušta mu približavanje voljenoj osobi. Nama se čini da pas reži i laje u prazno, ali se on zapravo postavlja između svog gospodara i anđela. Kada se anđeo smrti uporno vrada, neki de psi pokušati skočiti na njega i ugristi ga, dok de mu drugi samo prepriječiti put. Nažalost, jedan jedini Azrailov dodir ih ubija. Znaš, uistinu je hrabro ono što psi rade, a još je zanimljivije, što to obično i urodi plodom. Anđeo smrti, naime, može sa sobom na drugi svijet ponijeti samo jedan život pa kada na njegovim rukama leži pasja duša, mora se s njom vratiti natrag. To, naravno, znači da se vrada bez svoje prave žrtve. Bilo kako bilo - a to je dobro -kada Azrail uzme jedan život (zapamti, to je njegov glavni posao), na svom popisu mora precrtati jedno ime. Ne znam da li taj anđeo voli počinjati sa psima ili ih možda samo cijeni jer su hrabri, no čini se da često precrta ime vlasnika psa. Znači, sve dok bog Azrailu ne napravi novi popis, on se još dosta dugo nede vratiti po istog čovjeka. Iako pas ponekad izvuče kradi kraj i izgubi život, ne umire uzalud, jer je spasio voljenog gospodara kojeg je pred Azrailom pokušao zaštititi." Sjedam se da me tada obuzela neopisiva panika, otrčao sam do svojeg psa, zagrlio ga i neprestano ponavljao: "Ne! Skippv, ne diraj ga! U redu je - pobjedi de!" Djed i baka samo su nas s nevjericom promatrali. Premda religiozna gledišta o psima mogu biti i pozitivna i negativna, a često ih i sama religija miješa, očito je da su u početku svi vjerovali kako psi posjeduju inteligenciju, razum i svijest; u protivnom sve te priče o odanosti i hrabrosti pasa ne bi imale nikakva smisla. Također su svi bili suglasni da je kvaliteta životinjskog razuma vrlo slična razumu ljudskog bida, samo što on kod životinje nije tako izoštren i jak. Drugim Povijesni pogledi na pasje mišljenje 57

riječima, govorenje o djelotvornosti razuma, podrazumijevalo je kvantitativnu, a ne kvalitativnu razliku između ljudi i zvijeri. Jedno novije zapažanje o psima i religiji dolazi od veterinara Brucea Fogla, koji je opširno analizirao ponašanje pasa. Među britanskim veterinarima proveo je anketu o njihovim religioznim pogledima i vjerovanjima, pokušavajudi odrediti koliki upliv imaju na njihov odnos prema psima. Najprije ih je pitao što misle o zagrobnom životu. Otkrio je da su veterinari izuzetno skeptična grupa znanstvenika, jer su samo dvojica, od svakih pet, vjerovala u čovjekovu besmrtnu dušu koja nastavlja zagrobni život. Polovici onih koji vjeruju u život poslije smrti, bliska je ideja da su i psi besmrtni pa im je i u zagrobnom životu dopušteno postojanje. Godinu dana kasnije Fogle je, igrom slučaja, istu anketu proveo s grupom japanskih veterinara. Japanska kultura razvijala se pod snažnim utjecajem budizma i šintoizma koji su, po svojem poimanju duše, mnogo liberalniji od zapadnjačkih tradicija (gotovo svakom živudem stvoru nastoje pripisati neku vrstu svjesnosti i svetosti). Japanska anketa pokazala je da veterinari, svi od reda, priznaju postojanje duše i zagrobni život pasa! Pitanje da li pas ima dušu ili ne, ved dugo izaziva oprečna mišljenja među psiholozima, biolozima i svima onima koji proučavaju njihovo ponašanje, te ih, kada treba odgovoriti na naizgled objektivno naučno

pitanje o prirodi i veličini pasje inteligencije, o njihovoj svijesti i sposobnosti rasuđivanja, dijeli u dvije velike grupe. 58 59 IV. Suvremeni pogledi na pasje mišljenje Psi nisu ljudi obučeni u krznene kapute i odričudi im njihovu prirodu, činimo veliko zlo. Jeanne Schinto Dok je Rene Descatres tek počeo razmišljati o pojmu životinjske inteligencije, najviši kršdanski velikodostojanstvenici ved su po drugi put preispitivali svoja gledišta po kojima se životinjama priznaje inteligencija i svijest. Iako je crkva prihvadala Aristotelove postavke i održavala ih sve do vremena svetog Augustina, izgleda da su se odjednom pojavila dvojbena mišljenja potaknuta nekim neugodnim pitanjima. Činilo se da de sada, kada je crkva životinjama priznala neku vrstu razuma, možda morati priznati da posjeduju i sve njegove oblike, uključujudi duhovni život i dušu. A ukoliko životinje imaju dušu, tada su i one kandidati za nebo i zagrobni život. Upravo se po pitanju postojanja duše u životinja sve skupa zapetljalo. I dok nitko nije sporio mogudnost da duše naših omiljenih četvetonozaca (psa ili mačke) dolaze na nebo, crkvenoj je doktrini bila neprihvatljiva ved i sama pomisao kako tamo treba nadi mjesta i za krave, svinje, muhe ili pauke. Ngbpbi stakvom količinorn.duša bilo pretrpano do 60 Inteligencija pasa prelijevanja, a zagrobni bi život izgubio idiličnu sliku blaženstva kojom se vjernike u zemaljskom životu usmjeravalo da ustraju na pravom i uskom putu vrline. Osim toga, priznati postojanje životinjske duše značilo bi pokrenuti niz etičkih pitanja vezanih uz našu prehrambenu naviku hranjenja mesom. To bi ujedno značilo da životinje ne bi smjele biti vezivane i zatvarane, a moralo bi im se dati pravo pristupa u crkvu, krštenja i tako dalje. Nastao bi uistinu pravi filozofski i teološki kaos. Potrebno je naglasiti da je u Descartesovo vrijeme crkva upravljala vedim dijelom naobrazbe i znanstvenim istraživanjima. Uživala je ogromnu mod kojom je lako zatirala sve nepodudne ideje i proganjala one koji se nisu slagali s njezinom doktrinom. Znanstvenici toga vremena posustajali su pod tim pritiskom i bili su nemodni priznati mogudnost da životinje imaju dušu. Kako su se morali odredi svojih hipoteza da je životinjski mozak sposoban ovladati nekim umnim procesima, jednostavno su, dosljednosti radi, to pojednostavili i životinjama zanijekali sve umne sposobnosti. Drugim riječima, s namjerom da se spriječi kriza prenapučenosti na nebu i filozofski problemi na zemlji, morali su odbaciti i mogudnost da životinje imaju inteligenciju, osjedaje, svijest i sve ostale oblike razuma. MEHANIČKI PAS Inteligencija pasa

Descartes, uvijek osjetljiv prema crkvenom sudu, opisao je svoje gledište u djelu nazvanom Rasprava o metodi. Prihvativši osnovnu premisu o životinji bez duše, usmjerio je svoj modni um prema opravdavanju te pozicije na znanstvenim, filozofskim pa čak i teološkim osnovama. Učinkovito je utišao i ponizio sve one koji su se drznuli osporiti njegovu "bezdušnu" tezu primjedbom da "nema vede zablude, koja bi povodljiv um mogla odvudi od pravog puta vrline, od pretpostavke kako su duše divljih životinja iste prirode kao i naša vlastita". Descartes je htio dokazati hipotezu da su životinje samo strojevi bez svijesti i inteligencije. Bio je uvjeren u razumnost svojeg motrišta nakon što je pažljivo proučio automatizirane kipove prirodne veličine 17 kralifivskih vrtnva n Slnint-frprrrmTn-pn-T nvpn rnHnnm mipstii i Hnmii Suvremeni pogledi na pasje mišljenje 61 Luja XIV. Kipovi su bili izum talijanskog inženjera Tommasa Francinija i svaki je predstavljao vrstan stroj pokretan hidraulikom, tako dobro opremljen daje mogao izvoditi složeni niz radnji. U jednoj spilji nalazio se lik mitološkog grčkog svirača Orfeja koji je uspješno svirao na svojoj liri. Dok bi on svirao, oko njega su plesale životinje i pjevale ptičice. Na drugom kraju vrta, hrabri se Perzej borio sa zmajem. Možda je najzanimljivije bilo to što su kretnje kipova izazivali sami posjetioci, a da toga nisu bili ni svjesni. Kada bi hodajudi puteljkom, svojom težinom opteretili pločicu prikrivenu travom, pokretali bi se ventili i otvarali protok vode kroz mrežu cijevi u kipovima i počelo bi njihovo pomicanje. U Raspravi o čovjeku, tiskanoj 1664. godine, Descartes povlači paralelu između ljudskog tijela i animiranih kipova - automata iz kraljevskog vrta. Mislio je da sustav živaca ljudskog tijela i pokretačka snaga koju oni osiguravaju odgovara sustavu hidrauličnih cilindara pokretanih vodom i sprovedenih kroz kipove. Srce je usporedio s vodenom crpkom, razne šupljine mozga sa spremnicima vode, a mišide s mehanizmima, oprugama i zupčanicima što pokredu pojedine dijelove kipova. Descartes smatra da se, poput tih statua, i ljudsko tijelo, vođeno zakonima mehanike, pokrede na predvidiv način. Međutim, bez obzira na to koliko su pokreti nekog stroja složeni, i bez obzira na to što su graditelji njihovo ponašanje učinili raznovrsnijim i zamršenijim, stroj de se uvijek razlikovati od ljudskog bida: ljudska bida nemaju samo tijelo (kojim upravljaju mehanizmi), ved imaju i dušu (kojom upravlja duh). Imati dušu ili razum znači imati sposobnost razmišljanja i posjedovanja svijesti. Dakle, prema Descartesu, razlika između ljudi i mehaničkih kipova je u tome što ljudi razmišljaju, a strojevi ne. Tu je Desacartes učinio i posljednji iskorak počevši dokazivati da su životinje doista samo biološke naprave. On tvrdi da se ponašanje životinje može u cijelosti mehanički reproducirati. Također sugerira kako se sve aktivnosti životinje, bez obzira koliko bile složene, odvijaju bez prisutnosti svijesti ili mišljenja. Konačno, i nama samima ne treba nikakva svijest za pravilan rad našeg srca; to je jedan od prirodnih auto-matizama ugrađenih u čovjeka, isto kao ^probava, disanje ili čitav niz 62 Inteligencija pasa

drugih životno važnih tijelesnih funkcija. Čak i one aktivnosti, za koje nam se čini da su temeljene na razumu i inteligenciji, zapravo ne zahtijevaju ili ne koriste svijest, ved se zbivaju refleksno, bez naše volje

(ruku pomičemo s vrude površine bez namjerne ili svjesne naredbe mišidima da tako urade; uistinu, osjedaj boli u pravilu se javlja nakon što je njegov uzrok ved nestao). Prema Descartesu, to je nivo na kojem "djeluju" životinje. Njihove osnovne tjelesne funkcije i prividno reagiranje na okolinu, nemaju nikakve veze sa sviješdu, inteligencijom, samosviješdu ili dušom. Descartes je u potvrdu svoje teze ponudio mnogo takozvanih dokaza da su životinje samo strojevi bez duše. Neki od njih bili su čisto teološki argumenti. Na primjer, markiza od Newcastla potaknula je raspravu koju je Danvin ponudio dva stoljeda kasnije. Zamolila je Descartesa neka preispita mogudnost da životinje, koje imaju organe tako slične našima, možda imaju i misli slične našima, "iako mnogo nesavršenije". Umjesto da problemu pristupi na osnovu dokaza, Descartes je jednostavno pronašao rješenje kako na drugi način redi svoju osnovnu postavku. U pismu upudenom markizi 23. studenoga 1646. godine, odgovorio je: " Nemam što redi osim ponoviti: kada bi životinje razmišljale poput nas, imale bi besmrtnu dušu poput nas. To nije mogude, jer je vedina životinja, a navest du samo ostrige i spužve, na preniskom stupnju razvoja da bismo im olako pripisali nešto tako složeno kao što je duša." Čudan je to argument. Tvrdi se da ako ostriga ne može razmišljati, tada ne može ni pas, jer su oba stvora životinje. Ne bi li razumnija dopuna ovog polazišta bila: ako pas ne može razmišljati, onda ne može ni čovjek, jer i on je također životinja? Nadalje, markizino pitanje odnosilo se na životinje koje imaju organe slične našima - kao što ih imaju psi, ali ih nemaju ostrige. Kada se ved radi o sličnosti, zar Descartes nije mogao preokrenuti svoj argument i redi ako ljudsko bide razmišlja, onda mora razmišljati i pas, jer i jedan i drugi su životinje sa sličnim organima? Stoga, ako je fiziološka sličnost dokaz duhovne sličnosti, onda čovjekova sposobnost razmišljanja ne može imati nikakve veze s Suvremeni pogledi na pasje mišljenje 63

ostrigom, jer su to tjelesno različiti organizmi. Descartes je, međutim, odlučio kako je bolje ne razmatrati slične alternativne teorije. Drugi Descartesovi dokazi vezani su uz dva testa kojima, po njegovom mišljenju, misaono bide uspješno možemo razlikovati od običnog stroja. Prvi se zasniva na tvrdnji da samosvjesno racionalno bide kreativno komunicira govorom. Descartes tvrdi kako nema te životinje koja može "slagati razne riječi i smisleno ih povezivati u rečenicu." Za razliku od životinja, čak i najgluplji ljudi mogu govorom izraziti barem svoje misli. Descartes zaključuje: "To pokazuje, ne samo da zvijeri imaju manje razuma od čovjeka, nego ga uopde nemaju". Šesto poglavlje ove knjige posvedeno je jeziku i komunikaciji pasa, i svojim bi sadržajem, kada bi to bilo mogude, vjerojatno zapanjilo Descartesa. Drugi test vezan je uz kreativno djelovanje. Descartes polazi od uvjerenja da životinje i strojevi mogu raditi samo ono za što su stvoreni. Mehanički Orfej iz kraljevskog vrta nikada se nede spontano okrenuti prema posjetitelju i mahnuti mu; on može slijediti samo unaprijed predviđeni uzorak sviranja na liri. Razumska bida, međutim, svoje ponašanje mogu neprestano prilagođavati trenutnom procesu razmišljanja. Descartes dodaje: "Iako mnoge životinje pri obavljanju određenih zadataka, pokazuju više vještine i spretnosti od nas samih, to još uvijek ne znači da de s jednakom spretnošdu izvršavati i ostale radnje." Sugerirajudi ovim zaključkom kako životinje nisu sposobne prilagoditi se novim nepoznatim situacijama, on nastavlja da "uopde nemaju inteligenciju, ved svakim njihovim djelovanjem upravlja

priroda u skladu s predispozicijama njihovih organa", na istovjetan način kao što zupčanici i mehanizmi usmjeravaju gibanje pokretnih kipova. Očigledno je da Descartes nije vršio sustavno promatranje ponašanja životinja, nužno potrebno za primjereno provjeravanje svoje hipoteze. Postoji, naime, mnoštvo primjera i situacija u kojima psi pokazuju svoju kreativnu reakciju. Jedan od takvih živih dokaza je foksterijer Charger, pas mojeg dobrog prijatelja koji za doručak voli piti bijelu kavu. Jednog je jutra podgrijao previše miljeka pa je višak odlučio ponuditi Chargeru (tada je bio tek štene). Psid je halapljivo gurnuo njuškicu u ponuđeni 64 Inteligencija pasa tanjurid i dobro se opekao. Moj je prijatelj nažalost zaboravio da je mlijeko prevrude, a pas je još bio premalen za neko "vrude" iskustvo. No, od tog dana nadalje, kad god mu netko ponudi posudu s mlijekom, Charger se najprije pažljivo približi i krajnje oprezno umoči šapu, vjerojatno provjeravajudi da li je tekudina prevruda. Ovakvo ponašanje sasvim sigurno ne spada u tipične uzorke ponašanja vedine pasa, ali dokazuje njihovu sposobnost pamdenja, predviđanja mogudih posljedica i prilagođavanja trenutnoj situaciji. Drugu priču, koja govori o njufaundlendki Peggy i njenoj mladoj vlasnici, čuo sam u školi za pse. Jednoga dana posjetila ih je neka prijeteljica i sa sobom je dovela svog psa, malenog bijelog maltezera (čije ime nikada nisam saznao). Maltezer je bio izrazito živahan. Neumorno je i nestašno optrčavao Peggy, nudedi joj igru. Nekoliko se puta zatrčao među njene šape i u jednom trenutku, kada je njoj sve to očito dosadilo, Peggy ga je jednostavno poklopila svojom velikom šapom. Dok je mali pas tako prikliješten ležao na tlu, u sobi je kratko zavladao blaženi mir. No, mali je napasnik ovo Peggvno upozorenje shvatio kao igru. Iskoprcao se nekako iz nezavidnog položaja, a kada je ponovno osjetio slobodu, postao je još razigraniji. Za Peggy je sve to ipak bilo previše. Sačekala je da joj se nestaško dovoljno približi pa gaje spretno zgrabila za vrat (poput kuje koja prenosi svoje mlade) i dok su obje žene zaprepašteno gledale, sa svojim je teretom u ustima izašla iz sobe. Uputila se u kupaonicu sa starinskom kadom visokih rubova i malenog je psa ispustila ravno u nju, promatrajudi nekoliko trenutaka kako jadničak bezuspješno pokušava iskočiti van. Tada se okrenula i s vidnim olakšanjem vratila na svoje mjesto u sredini dnevnog boravka, udobno se smjestila i zaspala. Zanimljivo je stoje, od nebrojenih mogudih načina da pas riješi problem dosadnog gosta, ovo zasigurno bio najnenasilniji i najkreativniji izbor koji je mogao učiniti. ETIČKE POSLJEDICE Nažalost, kada je Descartes životinjama zanijekao intelekt, razum i imaln ip tn eirp rmcliprUr-p r\r\ rictr\ vnanet^^T-iili i itntol«V+no1ni-Vi Suvremeni pogledi na pasje mišljenje 6 5 Negirajudi ove više mentalne sposobnosti životinja, Descartes im je ujedno odrekao osjedaje i duševna stanja. Po njemu, krik udarene životinje ne odražava njenu bol, ved je to svojevrsno sudaranje opruga, zvuk sličan onom koji nastane kada vam padne sat ili neka igračka na navijanje. Nicloas de Malebranche,

francuski filozof koji je nastavio Descartesov rad, preuzeo je tu ideju i objasnio kako životinje "jedu bez zadovoljstva, zavijaju bez boli, rade bez svijesti; one ne žele ništa, ne boje se ničeg, ne znaju ništa". Nažalost, ovo Descartesovo mišljenje kasnije se koristilo za opravdavanje masovne okrutnosti prema životinjama. Bernard le Bovier de Fontenelle posjetio je jednom zgodom spomenutog Malebrancha u Oratoriju u ulici Saint-Honore. Dok su razgovarali, Malebranche je nemarno šutnuo skotnu kuju koja mu se motala oko nogu. Kuja je bolno jauknula i Fontenelle je skočio u njenu obranu. Domadin je prešao preko incidenta rekavši: "Zar još nisi čuo da životinje ne osjedaju?" Svojevremeno je takav odnos prema životinjama doveo do okrutnih eksperimenata u kojima su liječnici, na primjer, želedi "u živo" proučiti rad krvožilnog sustava, pribijali nesretne životinje na daske i na živo ih rezali. Svi oni koji su ih sažaljevali, ismijavani su kao glupe neznalice, jer životinje nije trebalo smatrati stvorenjima koja imaju osjete i osjedaje; one su bile samo biološki strojevi koje se moglo rastavljati i tako bolje proučavati. Prema tome, moralna zabrinutost bila je potpuno izlišna, jer životinje nisu osjedale i zato nisu ni trpjele. Možda de neki od čitatelja pomisliti kako sam ove neslavne odlomke iz povijesti znanosti trebao ispustiti, međutim, i danas, gotovo tristo pedeset godina nakon Descartesovih teoretiziranja, još uvijek se pojavljuju jednako ekstremni stavovi. Na primjer, 1989. godine P. Carruthers je u prestižnom Dnevniku filozofije pisao o životinjama: "bududi da su njihova iskustva, uključujudi i bol, nesvjesna, bol životinja ne zaslužuje nikakvu neposrednu moralnu zabrinutost. Pošto su svi njihovi misleni procesi nesvjesni, o njihovim ozljedama ne bi trebalo govoriti čak ni u indirektnim moralnim raspravama." Zanimljivo je primijetiti kako znanstvenici i filozofi koji dijele takvo mišljenje, u privatnom životu često postupaju i misle drugačije. Tako je 66 Inteligencija pasa isključivu ideju, po kojoj su samo ljudi svjesna i inteligentna bida te je stoga važna samo njihova bol i patnja, mnogo teže zastupati u privatnom životu, pogotovo kada i sami imamo kudnog ljubimca. Na primjer, povijest kaže daje i Descartes imao psa imenom Gospodin Grat. Bio je to maženi kudni ljubimac s kojim je Descartes razgovarao na isti način kako mi pričamo s našim psima. Brinuo je o njegovom zdravlju, ugađao mu onim što je pas volio, a ponekad je čak, privatno u uskom krugu prijatelja, potajno spekulirao što bi pas mogao misliti. Toliko mnogo brige oko stroja bez svijesti? Mislite li da netko govori sa svojom ručnom urom, brine za njeno zdravlje i želje? Očito daje u svojim svakodnevnim razmišljanjima i Descartes neizbježno morao pretpostaviti mogudnost razvijene svijesti kod svojega psa, iako ju je u profesionalnoj karijeri uporno nijekao. STAV BIHEVIORISTA Bududi da sam čitavog svog profesionalnog života bio eksperimentalni psiholog, surađivao sam s mnogim predanim istraživačima koji sebe nazivaju bihevioristima - nasljednicima Descartesove filozofske ostavštine. Njihovo je osnovno gledanje na ponašanje mehanicističko (premda se u modernoj znanosti zna da mehanizmom upravljaju neuroni, mišidi i hormoni). I sam izraz biheviorist (am. behavior ponašanje, op.prev.) upuduje na takav pristup životinjskim reakcijama koji je više usmjeren na vidljivo,

vanjsko ponašanje nego na unutrašnja stanja. Iz njihovog profesionalnog rječnika isključene su riječi želja, namjera, razlog i ostale koje bi mogle ukazivati na bilo kakvu svjesnu misao. Neki povjesničari znanosti upozoravaju da biheviorizam nije samo nastavak Descartesove filozofske pozicije, ved je to i odgovor na naučnu pomutnju i poniženje koje su, na samom početku dvadesetog stoljeda, pred drugim znanstvenicima doživjeli mnogi psiholozi. Naime, tih je godina cijeli svijet poput munje obišla senzacionalna vijest o konju koji zna misliti i računati. Konj je dobio ime Pametni Hans, jer je svoju mudrost mogao pokazati i drugima. Njegov bi mu vodič najprije predočio nnnKan vnrlntoV _ nKi?nn Suvremeni pogledi na pasje mišljenje 67

oduzimanje, množenje ili dijeljenje, a nakon kradeg računanja, konj bi traženi rezultat iskazao udarcima noge po tlu. Mnogi su ondašnji poznati psiholozi bili uvjereni kako konj doista samostalno računa i predstavljali su Hansa kao živi dokaz životinjskog razuma i inteligencije. Kao uvijek, i tada je bilo skeptika koji su primijetili kako Hansu za rješavanje laganih zadataka treba isto toliko vremena koliko mu treba i kod težih zadataka, a to se činilo čudnim. Najprije je postao sumnjiv njegov vlasnik pa su ga optuživali za prijevaru. Međutim, kada su pokušali s novim vodičem, čak i bez Hansovog vlasnika u blizini, konj je s jednakom lakodom i točnošdu rješavao postavljene zadatke. Mnogim znanstvenicima bio je to dovoljan dokaz Hansove inteligencije, a nekoliko svjetski poznatih psihologa, napisalo je i posebne radove kojima potvrđuju Hansove visoke mentalne sposobnosti. No, iluzije o konjskom matematičnom geniju razbio je 1911. godine, do tada gotovo nepoznati psiholog, Oskar Pfungst. Nizom pažljivo provedenih eksperimenata dokazao je da Hans i ne gleda napisane brojeve. Pa kako je onda uspijevao? Pozorno je promatrao ljude koji su mu zadavali zadatak i reagirao je na njihove neprimjetne znakove koje su nesvjesno pokazivali iščekujudi pravi odgovor. Čak i kada su okupljeni ljudi namjerno pokušavali prikriti svoje reakcije (mirno su stajali i kontrolirali izraz svog lica), čini se daje Hans i dalje mogao pronadi jedva primjetne znakove koji su ga upudivali na ispravan odgovor. Njegova konjska pamet otkazala bi samo onda kada nije mogao nikoga vidjeti ili kada njegov "ispitivač" i sam nije znao odgovor. Tada bi jednostavno nasumce tapkao nogom nekoliko puta. Cijeli slučaj postao je sinonim za najvedu sramotu koja može zadesiti znanstvenike u njihovom radu, kada, zasljepljeni rezultatima i bez znanstvene provjere, olako donose zaključke. Dok sam studirao i moji su profesori često pričali o Pametnom Hansu, navodedi ga kao upozoravajudi primjer kako svako proučavanje viših umnih sposobnosti kod životinja nužno vodi samo do poniženja i sramote. Tek mnogo godina kasnije shvatio sam da smo svi mi znanstvenici pomalo paranoični i da je na račun naše bojazni za vlastitu karijeru dugo godina trpio sav životinjski svijet kojem smo uporno nijekali bilo kakve umne spo68 Inteligencija pasa

sobnosti. Činjenica da konj ne može rješavati aritmetiku, "izrasla" je u zaključak kako životinje uopde ne mogu razmišljati ili zaključivati. Pamtim ispad u razredu kada je jedan od studenata, nakon što je čuo

priču o Pametnom Hansu, upitao "Zar konj ipak ne bi mogao imati svijest? Znamo da ne može računati aritmetiku, ali ne znamo što je on u tom trenutku mislio. Možda je mislio da mora toptati nogom sve dok se čovjek pred njim ne nasmiješi? Ne bi li ovaj oblik svjesnog razmišljanja i dalje bio sukladan rezultatima?" Profesor je odbio pitanje uz obrazloženje: "Za to, dragi kolega, doista nije potrebna svijest; to je samo odgovor na podražaj." Kada bolje razmislim, čini mi se kako je nakon tog incidenta jedan od glavnih ciljeva biheviorista bilo proučavanje životinjskog ponašanja s naglaskom na izbjegavanju takvih okolnosti u kojima bi se mogao pojaviti neki novi Pametni Hans. Bihevioristički usmjerene psihologe nije omela ni mogudnost da su možda upali u suprotnu grešku i da odbacujudi sve što ne valja, odbacuju i ono što je dobro. Nisu priznali svjesnu mentalnu aktivnost životinja, čak i onda kada je u njihovim eksperimentima bila očigledna, ved su sve skupa radije pripisali pogreškama pri izvođenju pokusa. Izgleda da se mišljenje znanstvenika biheviorista, kako su životinje obični strojevi, ograničava isključivo na laboratorij i analize naučnih studija koje iz njih proizlaze. Slično poput Descartesa, i bihevioristi se izvan laboratorija odriču svoje teze da životinje nemaju svijest. Gotovo svi biolozi bihevioristi koji imaju psa, a poznajem ih mnogo, o svojim kudnim ljubimcima misle kao i svaki drugi vlasnik psa koji nije znanstvenik. Kada se radi o njihovim vlastitim kudnim ljubimcima i svakodnevnim situacijama, tj. kada se ne radi o laboratorijskim životinjama ili uvjetima u kojima se vrše eksperimenti, psiholozi bihevioristi nalaze sasvim razumljivim - a možda, zapravo, i sasvim potrebnim - da vlastitim psima pripišu svjesna mentalna stanja. Time nikako ne želim ismijati nedosljednost nekih mojih kolega, ved bih posebno htio naglasiti da, psima i ostalim životinjama, u svakodnevnom životu priznaju svijest i inteligenciju čak i oni koji im to u javnosti osporavaju. Suvremeni pogledi na pasje mišljenje 69 Činjenica je da puno bolje razumijemo svoje ljubimce ako prihvatimo pretpostavku kako i oni imaju jednostavne osjedaje, strahove, želje i uvjerenja, da planiraju, imaju ciljeve i slično. Tko može, pri pogledu na psa koji stoji nad praznom posudicom za vodu, laje i onda je nosom gura prema vama, ne pomisliti da je pas koji se tako ponaša, vjerojatno žedan? Zašto psi laju i šapama grebu po ulaznim vratima, ako time ne žele pokazati svojem vlasniku želju za izlaskom? I koliko je još drugih reakcija po kojima lako možemo zaključiti da psa nešto boli, da voli djecu, da se želi igrati, da ne podnosi vlasnikovu punicu, da je sretan, da mu nedostaje neki obiteljski član, da ne voli određenu hranu, da se mota oko nogu jer očekuje večeru? Popis bismo mogli nastaviti u nedogled. Svi se spomenuti izrazi, poput voli, želi, nedostaje mu, očekuje i tako dalje, odnose na unutarnji mentalni život i svijest. Ukoliko, dakle, ovakvi mentalistički opisi, prema biheviorističkoj psihologiji, nisu znanstveno važedi, zašto ih ti isti briljantni znanstvenici rabe samo onda kada ne pišu svoje znanstvene izvještaje, a svakodnevno ih koriste u opisu vlastitih pasa, pa čak i laboratorijskih životinja? Odgovor je sljededi: jer ti izrazi i mentalističke analize imaju predvidivu i objašnjavajudu snagu. Dozvoljavaju nam da odaberemo radnje koje de na predvidiv način promijeniti ponašanje naših pasa. Pogledajmo što bi se dogodilo kada bismo se strogo držali biheviorističke doktrine. To znači da ne bismo mogli dopustiti nikakva objašnjenja o svjesnom iskustvu ili mišljenju, ved bismo sve trebali smjestiti unutar jednostavnih reakcija na ulazne

podražaje, te unutar instinktivno i genetički programiranog koda. Sumnjam da bismo na taj način uopde mogli ponašanju pasa pridati neki smisao. Neka nam kao primjer posluži springer španijel Rowdy i jednostavan slijed radnji u njegovom ponašanju kojima on svojoj gospodarici pokazuje da želi van. Sve počinje Rowdyjevim odlaskom u ormar na hodniku. Ormar ima klizna vrata koja pas može otvoriti šapama. Unutra na jednoj kuki visi uzica, njegov cilj. Bududi daje dio uzice - omča koju držimo u ruci - prebačena preko kuke, pas mora skočiti i gurnuti je u stranu ne bi li je oslobodio. S uzicom u ustima odlazi u dnevnu sobu gdje sjedi njegova gospodaricaJECada ga ona ne primijeti odmah, Rowdy 70 Inteligencija pasa ispusti uzicu i zalaje. Ukoliko gospodarica podigne pogled, pas uzima uzicu i baca joj je u krilo, poskoči nekoliko koraka prema vratima i ponovno zalaje. No, ako se žena još uvijek ne miče, pas ponovno došede do nje, zubima ponovno uhvati jedan kraj uzice, jednom ili dvaput zamahne, ispusti je, opet zalaje i ponovi svoj mali ples prema ulaznim vratima. I najjednostavniji opis ovog ponašanja je očit: pas želi idi u šetnju i zna kako de svoje želje priopditi gospodarici. Žalim jadnog bihevioristu koji mora opisati ovaj slijed radnji. U čistom biheviorističkom opisu nije dozvoljeno upotrijebiti nikakav oblik namjere, a pas u svojoj svijesti ne smije imati cilj koji motivira njegovo ponašanje. Biheviorist se, barem u naučnoj raspravi, ne može pozivati ni na kakvo razmišljanje o tome gdje je uzica, na plan psa da je skine s kuke, ni na kakvu predodžbu o tome gdje se nalazi vlasnica, ni na kakvu uzročno - posljedičnu vezu koja bi mogla potaknuti slijed hoda prema vratima i natrag kojim pas ohrabruje gospodaricu da ga izvede u šetnju. Umjesto toga morao bi koristiti podražaje koji izazivaju automatske i mehaničke reakcije, zajedno s jednostavnim, naučenim slijedom radnji bez ikakvog elementa svjesnosti. Samo, koji je to poticaj koji pokrede slijed "idemo u šetnju"? Možda pun mjehur? Ako je tako, pas bi se jednostavno morao olakšati na tom istom mjestu, zar ne? "Ne", kaže biheviorist, "on je naučio da takvo ponašanje donosi kaznu". Zar pas onda ne bi trebao jednostavno šapama grepsti po vratima koja su jedina prepreka između njega i mjesta nekažnjavanja? Zašto bi pas provodio čitavo vrijeme radedi navratima ormara, ako nema sliku uzice u njemu? Psa nitko nikada nije službeno učio otvarati vrata ormara. Ako je to naučio, zašto otvara samo ta određena vrata, a ne otvara vrata svakog ormara kojeg vidi? Još jedna pojedinost: zašto u neko drugo doba dana obično prolazi pored tih vratiju bez otvaranja, ako ved i sam pogled na njih automatski pokrede reakciju otvaranja? A koje značenje ima uzica? Pas je očito ne treba da bi vršio bilo koju od svojih aktivnosti. Uzica nema nikakvu ulogu u ovom slijedu radnji, osim ako nema neke svjesne povezanosti, možda čak i simbolične, u kojoj može posredovati i pomodi psu da se približi željenom cilju, šetnji. Ukoliko je uzica cilj - predmet sam po sebi, zašto bi je onda pas bacao gazdarici u krilo, umjesto da s Suvremeni pogledi na pasje mišljenje 71 njome učini nešto drugo? Čemu lavež, ako ne služi upozoravanju gazdarice? Čemu skakutanje prema vratima i pogledavanje unazad kao provjera da li je postignut željeni cilj? Zašto ..?

Biheviorist mora analizirati svaku sastavnicu svake pojedine radnje bez da se pozove na predumišljaj, inteligenciju, razmišljanje ili svijest. Oštrouman biheviorista možda de biti u stanju napraviti takvu teoretsku analizu. Trebat de, naravno, izdvojiti niz specifičnih podražaja i povezati ih s automatskim, mehaničkim reakcijama. Moralo bi postojati nebrojeno mnoštvo pojedinačno naučenih elemenata, od kojih je svaki tijekom vremena oblikovan pomodu specifičnih nagrada (pojačanja) koja bi također trebalo opisati. Zatim bi morao postojati neki postupak za povezivanje svih tih reakcija koje de na kraju rezultirati jednim integriranim, automatskim, nemisledim slijedom mišidnih pokreta. Svaka i najmanja promjena podražaja u okolini zahtijevala bi, naravno, dodatno učenje i novi slijed podražaj - reakcija. Biheviorist bi morao objasniti zašto se ponašanje prilagođava raznim okolnostima - recimo, kada je gospodarica u kuhinji, a ne u sobi? Zašto pas svoje ponašanje mijenja na značajan i prilagodljiv način - na primjer, dok gospodarica stoji, pas uzicu baca pred njene noge, a kada sjedi, polaže joj je u krilo? Zašto nastavlja otvarati vrata ormara i onda kada ga obojimo drugačijom bojom pa izgleda i miriše drukčije? Svaka, i najmanja promjena morala bi ovisiti o zasebnom nizu podražaja, reakcija, naučenih komponenti, i tako dalje, na isti način kao što svaka pojedinost u nekom kompjutorskom programu zahtijeva dodatne linije programskih kodova i specifičan način grananja iz prijašnjih linija programa. Realno govoredi, može li i najpredaniji biheviorista svako od spomenutih ponašanja razbiti na složene nizove poput ovih prethodno opisanih, bez obzira na zahtjeve teoretske orijentacije? Sumnjam da de ijedan bihevioristički psiholog koji je sjededi kod kude primijetio model radnji kakav je upravo analiziran, redi supruzi: "Draga, pas je upravo izveo slijed ponašanja koje je završilo stavljanjem uzice u moje ruke. Vjerujem da bi sljededi niz podražaja kojem bi ga trebalo izložiti, morao dolaziti izvan kude. Ukoliko to ne dozvolimo, pas de ostati bez nagrade za svoje ponašanje te de se taj slijed reakcija uskoro ugasiti i pas ih, u ponovljenim 72 Inteligencija pasa uvjetima, više nede biti u stanju ponoviti. Može se dogoditi da pun mjehur, koji je pretpostavljam inicirao ponašanja što su rezultirala sadašnjim modelom odgovora i koji spada u snažnije podražaje, uskoro potpuno nadjača naučeno suzdržavanje od olakšavanja u kudi, pa demo morati za njim čistiti." Vjerojatno nede to redi. Naprotiv, kladio bih se da de jednostavno zaključiti: "Draga, pas želi izadi u šetnju." Takva želja objašnjava sva ponašanja koja su se dogodila i predviđa bududa, kao, na primjer, njegovo uzbuđenje i trčanje prema vratima kada gospodar napokon ustane s uzicom u ruci', te veselo mahanje repom koje potom slijedi (naravno, ako priznamo daje pas sposoban osjedati radost). PONOVNO VRADANJE DUŠE U STROJ Izuzmemo li ove neslužbene argumente koji bihevioriste procjenjuju izvan njihove profesionalne okoline, i sama logika pobija osnovu njihovog uvjerenja da su životinje ništa drugo do biološki strojevi bez svijesti. Kada ih se u kakvom znanstvenom okruženju direktno izloži pritisku, najčešde de polemizirati: "Bududi da ne možemo direktno znati subjektivno iskustvo ili osjedaje nekog drugog živog bida, najjednostavnije je pretpostaviti da ona nemaju svijest, osjedaje i tako dalje". Bihevioristi su odabrali karakteristično gledište utemeljeno na takvoj metodi razmišljanja koje počinje sumnjom doslovce u sve, a potom se, kada su objašnjeni svi podaci, proučava ono stoje ostalo. Tako je polazna točka njihovih rasprava zaključak da kod pasa ne postoji svijest i inteligentno planiranje, sve dok se ne dokaže suprotno.

Zanimljivo je napomenuti da utemeljujudi svoju tezu ne zalaze u krajnost; isto što govore o psima i drugim životinjama primijenjuju i na ljudska bida. Prihvatim li ovu igru, ne mogu im priznati svijest i inteligenciju, sve dok mi to ne dokažu! A kako bi to mogli dokazati? Kako bih mogao znati da su doista svjesni i da se pri tom ne koriste nekim složenim mehaničkim načinom i nekakvim automatskim ili programiranim reakcijama? Naposljetku, neki kompjutorski programi, Suvremeni pogledi na pasje mišljenje 73

da s njima razgovarate. Mogu čak tvrditi da je "razgovor" s takvim napravama ponekad smisleniji od izvjesnih razgovora koje sam na nekim cocktail - primanjima vodio s ljudskim bidima za koje sam pretpostavljao da su svjesna. Bihevioristi, međutim, sa svojom sumnjom ne idu tako daleko. Umjesto toga, postavili su aksiom, kojega zbog njegove prirode nikada ne provjeravaju i ne suprotstavljaju svojim nejasnim hipotezama: drže za sebe da su svjesna ljudska bida, pa je potpuno razumljivo što iste osobine pripisuju i drugim živim bidima koja se mogu smatrati ljudskima. Svijest i inteligenciju poriču samo kod "nečovjekolikih" životinja. Naravno, bihevioristi su, vođeni istom logikom, mogli krenuti i od druge krajnosti: ako su ljudska bida svjesna, tada je logično pretpostaviti da i sva ostala bida koja žive i mogu razumjeti također imaju svijest, osim ako se ne može dokazati suprotno. Ova je hipoteza jednako prihvatljiva kao i prethodna, a obje bi suprotnosti na kraju morale otkriti istinu, u najmanju ruku na područjima gdje se mogu osigurati objektivni podaci. Kada kažem da bismo trebali početi s pretpostavkom o svjesnosti i inteligentnom predumišljaju, ne kažem da to možemo raditi nasumce. Potrebno je zadovoljiti nekoliko važnih preduvijeta. Najvažniji je zasigurno Morganov kanon, jedan od onih gotovo religioznih principa kojega upoznajemo na fakultetu, na svim predavanjima psihologije ili biologije koja do detalja govore o ponašanju životinja. To je pravilo prvi predložio C. Lloyd Morgan, britanski psiholog koji je, u periodu od 1890. i sve do 1930. godine, napisao niz utjecajnih knjiga o psihologiji životinja. Prema Morganovim riječima, princip je sljededi: " Nikada ne smijemo pojedinu reakciju objasniti kao rezultat vježbe viših psihičkih sposobnosti, ako je možemo interpretirati kao vježbu onoga uvrštenog na donjem dijelu psihološke ljestvice." Bihevioristi su uglavnom prihvatili ovo polazište kao vlastito, djelomično ga prilagodivši vlastitim potrebama. Po njima se pripisivanje svjesnosti životinjama ne može opravdati, jer njihovo ponašanje možemo opisati na bilo koji drugi način, a svjesnost je sasvim sigurno "viša psihička sposobnost". Takva je interpretacija potpuno pogrešna, jer je ved i sam Morgan bio uvjeren u 74 Inteligencija pasa postojanje svijesti kod životinja: čak nudi primjere, uzete upravo iz ponašanja psa, kojima dokazuje svoje stajalište. Tako, u knjizi Granice životinjske inteligencije opisuje psa, koji se "umoran" i "gladan" vrada iz šetnje i odmah odlazi u kuhinju "čeznutljivo" gledajudi kuhara. Morgan zaključuje: "Što se mene tiče, ne bih dalje istraživao da li je pas imao na umu manje ili više definiranu ideju kosti". Morganov kanon zapravo se odnosi na sve one primjere kada životinjama pripisujemo vedu razinu inteligencije od stvarno potrebne, takvu razinu koja je daleko od jednostavnog i razumnog objašnjenja.

Morgan upozorava, da izgubljenom psu, koji se nakon nekoliko dana vratio kudi, ne možemo i ne smijemo pripisati sposobnost "čitanja" zemljovida, kao što, za psa koji uvijek u šest sati poslije podne ulazi u kuhinju, jer ga oko šest i trideset redovito hrane, nedemo redi da zna gledati na sat. Takvim i sličnim laičkim zaključcima, životinjama se pogrešno pripisuju one razine inteligencije koje nisu jii potrebne u objašnjavanju njihovog ponašanja. Pravilna primjena Morganova kanona, možda je mogla spriječiti debakl s Pametnim Hansom. No, zanemarili su ga ved na samom početku prihvativši mogudnost da Hans zna računati. To je viša mentalna sposobnost, koju ne možemo pripisati vedini živih bida (uključujudi i mene, što neosporno dokazuje žalosni nesklad između mojih proračuna o stanju na čekovnoj knjižici i stvarnog salda mog bankovnog računa). Glede Hansa, psiholozi su trebali postaviti mnogo opreznije pitanje: "Mora li Hans doista računati kako bi pravilno odgovorio? Da li bi isti zadatak izvršio jednako uspješno da se zatekao u nekim drugim životnim situacijama?" Odgovori na ova pitanja pokazali bi Hansovu nesposobnost matematičkog razmišljanja, no isto bi tako dozvolili postojanje svijesti u nekim drugim ponašanjima (npr. "iščitavanja" reakcija okupljenih ljudi na njegovo tapkanje kopitom). Imajudi na umu sva ta ograničenja, želio bih ponuditi svoj skroman prijedlog alternativnog razmišljanja o razumu pasa i ostalih životinja. Počnimo s tvrdnjom da, zato jer svijest i inteligenciju pripisujemo ljudima, nemamo pravo, u nedostatku drugih podataka, isto poricati životinjama, naravno, onima na višem stupnju razvoja, poput pasa. Suvremeni pogledi na pasje mišljenje 75

Njihov živčani sustav građen je jednako kao i naš pa djeluje na istim fiziološkim principima. Psiholozima su izuzetno značajne te sličnosti u strukturi živčanog sustava kod svih sisavaca, od građe mozga pa sve do kemijskih reakcija i mikroelektričnih impulsa koji prenose informacije prema mozgu i od njega. Stoga se, uostalom, životinje i koriste u bihe-viorističkim studijama, kao što i psiholozi, opažajudi ponašanje običnog štakora, mogu predvidjeti ponašanje djece u razredu. Priznajem da nije uvijek lako odrediti imaju li svijest i inteligentno planiranje neku ulogu u određenom ponašanju, pogotovo kada jedinu informaciju dobijamo samo promatrajudi to ponašanje. Također je vjerojatno istina da, analizirajudi neku reakciju, možemo pronadi dokaze za i protiv svijesti bez da se objektivno zapažene činjenice dovedu u izravnu suprotnost. I što to znači? Očigledno je da naučno promatranje i psihološki eksperimenti mogu razjasniti situaciju. Podaci, dobiveni na taj način, koristan su izvor informacija i pomodi de nam da, uspoređujudi ponašanje pasa i ostalih životinja sa ponašanjem čovjeka u objektivno sličnim situacijama, iz vlastitog iskustva odgovorimo ima li u nekoj reakciji svjesnosti ili ne. Otkrijemo li u nekim našim ponašanjima svjesno razmišljanje i, primijetimo li i kod pasa sličnu reakciju (na koju utječu isti čimbenici kao i kod nas), predlažem da kao mogudu hipotezu prihvatimo svijest i inteligentno razmišljanje i kod psa. Krenimo korak dalje i postavimo se (figurativno) u položaj psa, pa zamislimo kako bismo u situaciji, u koju demo kasnije dovesti psa, reagirali sami. Ukoliko, koristedi naš vlastiti razum i svijest, uspijemo precizno predvidjeti njegovo ponašanje, rekao bih da je to daljnji dokaz u prilog mišljenja kako svijest i inteligentna analiza igraju važnu ulogu u ponašanju psa.

Na kraju, bojim se kako pravog odgovora, na pitanje da li životinje doista imaju svijest, sposobnost predviđanja, razmišljanja, stvaranja predodžbi i racionalnog planiranja, nema. Osim toga, sa životinjama ne možemo razgovarati pa je teško znati koji bi nam to argument bio dostatan pri dokazivanju ili nijekanju životinjske svijesti i svih njenih oblika. Jasno, u situacijama kada objektivan dokaz ne može riješiti problem, zaključke treba zasnivati da nekom obliku logičkog i filozofskog vrednovanja situacije. Tako je sve prepušteno filozofskim predrasudama 76 Inteligencija pasa pojedinog znanstvenika ili pojedinca, sve dok neka bududa pametnija generacija ne otkrije način kako pogledati u životinjski mozak i time nedvosmisleno riješi zagonetku. Na ovom sam poglavlju radio jednog tmurnog i kišovitog proljeda i, onoga dana kada sam ga završio, iza mene je ostao naporan tjedan bez i jednog sunčanog dana. No, upravo tog jutra, oblaci su se napokon razišli i kroz prozor je udarila sjajna zlatna zraka popodnevnog sunca, oslikavajudi na drvenom podu veliki zlatni krug. Završio sam pisanje i uputio se u kuhinju po šalicu kave, kada sam ugledao Wiza, svog kavalirskog španijela kralja Charlesa, kako stoji usred osunčanog kruga. Pogledao je gore prema prozoru, onda u pod, kao da nešto misli, a tada se okrenuo i istrčao iz sobe. Vratio se nekoliko trenutaka kasnije, vukudi za sobom veliki ručnik, ukraden iz kupaonice. Dovukao ga je u središte sunčanog kruga, provjerio pogledom, i potom, prednjim šapama, izravnao jedan izgužvani kraj. Kada je bio zadovoljan učinjenim, obišao je posljednji put svoj novonapravljeni krevet i konačno se udobno razvalio na toplom popodnevnom suncu. Da je to učinio moj mali sin, rekao bih da je osjetio toplinu sunca i pomislio kako bi tu bilo lijepo zadrijemati. Ugoda ne bi bila potpuna bez mekanog ležaja pa je, sjetivši se ručnika u kupaonici, otišao po njega. Za sve to potrebna je svijest, razmišljanje, inteligencija i planiranje. Da li sve to posjeduje i Wiz? Jednostavnije mi je priznati, kako bi se u sličnoj situaciji na sličan način ponašao i čovjek. Upravo stoga, u nedostatku bilo kakvog suprotnog dokaza, pretpostavit du da se i kod mojeg psa radi o svjesnom i inteligentnom ponašanju. 77 V. Priroda pasje inteligencije Moj pas zna lajati poput kakvog kongresmena, donositi stvari kao najbolji pomodnik, prosjačiti poput novinarskog tajnika i praviti se mrtvim poput recepcionera kojemu zvoni telefon. KONGRESMEN GERALD SOLOMON Ved duže vrijeme rabimo termin "inteligencija pasa" i bilo bi vrijeme, upitati se što on zapravo znači? Kao i kod mnogih pitanja, čini se da je odgovor očit sve dok ga ne moramo glasno izredi. Riječ inteligencija nije strana u svakodnevnom jeziku i često je koristimo kao sinonim za oštrouman, pametan, briljantan, mudar, koji opaža, razborit i tako dalje. Također često, opisujudi ljude i njihove radnje, rabimo i antonime

poput glup, tup, ograničen, nerazuman, spor, imbecilan i ostale. Pa ipak, kada od nekoga zatražimo određeniji odgovor na pitanje što podrazumijeva pod inteligencijom, vedina ispitanika najčešde nema konkretniju predodžbu o tom pojmu. Gdje su granice inteligencije? Kako je građena i kako djeluje? Kako razlučiti ponašanje koje je posljedica razuma i inteligencije od refleksnog i nesvjesnog ponašanja? Ta složena pitanja traže svoje odgovore, iako ih vedina ljudi jednostavno izbjegava pripremljenim frazama: "Teško je objasniti djelovanje uma, no odmah dete ga prepoznati kada se s njim sretnete u svakodnevnom životu". 78 Inteligencija pasa

Odgovarajudi na ta pitanja ni psiholozi nisu pronašli puno bolje odgovore od laika. Daleke 1929. godine, u stručnoj publikaciji Dnevnik edukacijskepshologije, objavljeni su rezultati ankete kojom je od vodedih učenjaka i psihologa tog vremena zatraženo da definiraju pojam inteligencije. Iako su psiholozi imali svaki svoju teoretsku definiciju i neku logičnu zakonitost te definicije, koja je imala smisao i mogla se koristiti, grupa kao cjelina nije dala usuglašeni odgovor. Pedeset šest godina kasnije, dakle 1983. godine, psiholozi Robert J. Sternberg s Univerziteta Yale i Douglas K. Detterman s Univerziteta Case Western Reserve, pokušali su ponovno s istim pitanjem. Nagovorili su dvadeset tri svjetski priznata stručnjaka, koji se bave proučavanjem inteligencije, da iznesu svoja saznanja, sve su ih sakupili i, uz svoja osobna, objavili u knjizi Što je inteligencija? Pokazalo se da, i pola stoljeda kasnije, znanstvenici još uvijek ne mogu s usuglašenim stavovima objasniti stoje to inteligencija i kako je organizirana. No, ipak je primjeden napredak u odnosu na prvi pokušaj definiranja inteligencije, jer je nekolicina istraživača pokazala isto mišljenje o njenom ustrojstvu, čime su znatno pripomogli unapređivanju dotadašnjeg znanja i razumijevanja ovog problema. OPDA I SPECIFIČNA INTELIGENCIJA Kada sakupimo i razmotrimo sve ono što se zna, ili čak nagađa, o prirodi ljudske inteligencije, naidi demo na niz ideja koje nam mogu pomodi u lakšem razumijevanju prave prirode pasje inteligencije. Jedna važna spoznaja uči nas da inteligencija ima različitu širinu i doseg. Mnogi misle kako inteligentni ljudi pokazuju svoju inteligenciju u svemu što rade. U to sam se osobno uvjerio razgovarajudi s Davidom Hubelom, jednim od dobitnika Nobelove nagrade za psihologiju i medicinu. Usko područje njegovog rada su neurološki čimbenici koji osiguravaju pretvaranje živčanih impulsa u vizualnu informaciju oka. On je briljantan istraživač, stručnjak za psihologiju mozga i živčanog sustava, a do visokog stupnja je kompetentan govoriti i o mikroelektričnim tokovima te kemijskim aktivnostima koje se zbivaju u živčanim stanicama. Nekoliko ina nakon ŠtO \e. rinhin Nnhpinvn naarnHu r\nctpti in i/=. m™ Priroda pasje inteligencije 79 Zajedno smo večerali i čavrljali, kada je počeo opisivati do koje je mjere ova prestižna nagrada promijenila njegov život. Mnogi ljudi su (pravilno) uvjereni da Nobelovu nagradu dobivaju samo "neopozivo inteligentni" ljudi na svijetu, ali griješe kada ih, doslovce u svemu, smatraju vrhunskim stručnjacima. "Postavljaju mi pitanja o književnosti i muzici, odgoju djece, ekologiji, o tome kako spriječiti

nestajanje riba u Atlantskom oceanu, od mene traže rješenje svjetske političke krize i vjerskih previranja. Očekuju da du u trenutku imati osobno mišljenje o svemu što se u svijetu događa. Izgleda kako vjeruju da su dobitnici Nobelove nagrade "stvarno pametni" pa moraju imati inteligentna rješenja o svemu". Otpio je gutljaj vina, urotnički se osmjehnuo, a onda nastavio: "Još je dobro što od mene ne traže da znam pjevati ili plesati!" Ovo uopdeno i uvriježeno mišljenje, po kojem je inteligencija sposobnost koju je mogude primijeniti na sve vidove ponašanja, zapravo i među psiholozima ima popriličan broj pobornika. Najprepoznatljiviji od njih je Charles E. Spearman, britanski psiholog koji je 1904. objavio klasični rad pod nazivom Objektivno određena i izmjerena opda inteligencija. U tom je djelu ustvrdio kako postoji neki opdi čimbenik inteligencije (nazvao gaje g) koji se može primijeniti na sve što pojedinac radi. Njegov je zaključak utemeljen na rezultatima brojnih istraživanja, koji su pokazali odnos dobivenih podataka postignutih na različitim testovima specifičnih mentalnih sposobnosti. Pretpostavimo da je ispitanik dobio dvanaest ili više testova. Ukoliko svaki od njih mjeri neku zasebnu i neovisnu mentalnu sposobnost, njihovi de konačni rezultati biti međusobno nepovezani. Tako se može dogoditi da netko pokaže dobar rezultat iz aritmetike, ali loš iz jezika. To, također, može značiti da razni dijelovi inteligencije nisu međusobno povezani. Možemo čak pretpostaviti, kako je dio inteligencije univerzalan pa de nam podjednako koristiti u rješavanju svih testova. Taj opdi faktor inteligencije odnosio bi se na sve i značio bi da de ispitanik, koji je uspješno riješio jedan test, s jednakim uspjehom riješiti i svakoga drugoga. Spearman je sakupio brdo podataka i usporedio je dobivene rezultate. Pokazalo se da pri različitim testovima postoji određena povezanost^ 80 Inteligencija pasa između uspješnosti provedenog testiranja i ispitanika. Rezultati testova, kojima su mjerene neke specifične intelektualne sposobnosti, pokazali su sljedede: ukoliko je ispitanik bio nadprosječan u testovima aritmetike, postojala je velika vjerojatnost da de i u drugim testovima (čitanja, pamdenja, analitičkog razmišljanja) postidi iznadprosječne rezultate. Spearman je zaključio da rezultate testova povezuje opdi čimbenik inteligencije (g). Međutim, bududi daje odnos između dobivenih podataka bio srednje jačine, morao je malo prilagoditi svoju polaznu pretpostavku i priznati da se iza svega ne krije samo opdi čimbenik inteligencije. Činjenica, da rezultati testova nisu bili potpuno predvidivi jedni na osnovu drugih (neke su osobe bolje u rješavanju tekstualnih zadataka, za razliku od onih koji uključuju geometrijske odnose), upudivala je na zaključak kako u rezultatu svakog testa sudjeluje i sklop specifičnih sposobnosti (koje je nazvao s). Uz ovo Spearmanovo otkride, lakše demo objasniti zašto kod jednog čovjeka postoje tako velike razlike pri rješavanju različitih zadataka. Na primjer, Napoleon Bonaparte, briljantan vojni strateg, pokazivao je istovremeno i neke znakove opde inteligencije po tome što je svojim govornim i intelektualnim umijedem mogao utjecati na francusku javnost. Nadalje, mnoge zakonske, školske i političke reforme, koje je tada uveo, održale su se do današnjeg dana. Pa ipak, u nekim je područjima pokazao specifične nedostatke. Na primjer, dokazao je pravu glupost kada je započeo neuspjelu invaziju na Rusiju, koja je na kraju dovela do pada njegova režima. Pogledajmo i dobitnika Nobelove nagrade, Alberta Einsteina, među čijim su otkridima teorija relativiteta i fotoelektrični efekt. Njegovu opdu inteligenciju dokazuju velika govornička

spretnost (brojni filozofski zapisi), ali i zamjetno izražen muzički talent (svirao je violončelo), dok mu je prava propast bila obična aritmetika. Toliko je loše zbrajao i oduzimao da nikada nije pravilno izračunao koliko novaca još ima u banci. Ovakvi primjeri pokazuju nam kako čovjek može određene intelektualne sposobnosti imati nadprosječno razvijene, dok druge istovremeno ne dosižu ni prosjek. Puno je priča koje to potvrđuju. Svi smo ved čuli za slavnog šahovskog majstora koji se jedva provukao u Priroda pasje inteligencije 81

školi i u običnim je razgovorima najčešde bio potpuno izgubljen. Poznato je, također, da jedan od današnjih najuglednijih teoretičara fizike ne zna zamijeniti pregorjeli osigurač, da vrlo stručan istraživač kemičar ne može razumijeti ni najobičniji recept i uspješno ispedi kolač, da jedan od najautoritativnijih generala današnjice ne zna disciplinirati vlastitu djecu, da uspješni psiholog koji svakodnevno spašava tuđe brakove zapale u krizu, istovremeno ne zna kako postupiti kada se raspada njegov vlastiti. Kod svih njih u istoj osobi, ali u različitim životnim situacijama, nalazimo tendenciju inteligentnog i glupog djelovanja, čime se samo može potvrditi postojanje specifičnih intelektualnih sposobnosti u svakom pojedincu. Isto vrijedi i za pse. Dok se čini kako su neki psi izuzetno pametni i mogu naučiti doslovce sve što zamisli njihov vlasnik (imaju visoki g ili opdu inteligenciju), neki drugi pokazuju usko usmjerene sposobnosti, a samim time i "široke" nedostatke. Engleskog setera i pointera ne treba posebno učiti da lovcu pokažu gdje se krije divljač, ali ih je nemogude naučiti da raštrkane ovce sakupe u stado. S druge strane, čini se da je sposobnost čuvanja stada, ved samim rođenjem, "urođena" šetlandskim i škotskim ovčarima, koji pak ni nakon upornih pokušaja nede naučiti ukazivati na divljač. Te prednosti i nedostaci, odnosno visoke i niske točke njihovih sposobnosti, dokazuju da i psi posjeduju specifične sposobnosti (s). VIŠESTRUKE INTELIGENCIJE Činjenica da se ljudi međusobno toliko razlikuju po svojim sposobnostima, navela je neke istraživače na ideju da bi inteligenciju trebalo promatrati kao zbir primarnih mentalnih sposobnosti, od kojih se svaka može smatrati zasebnom sposobnošdu ili zasebnom dimenzijom inteligencije. Harvardski psiholog Howard Gardner te sposobnosti naziva "višestrukim inteligencijama". Prema Gardneru, jedna inteligencija je jedna sposobnost rješavanja problema i iznalaženja novih prilagođenih reakcija primjerenih okolini. Pod okolinom se, pored i nr»t rni r\nrlra7limi1PVain 1 82 Inteligencija pasa

kulturne aktivnosti te društveni odnosi. Za Gardnera postoji sedam važnih inteligencija: lingvistička, logičko - matematička, prostorna, glazbena, tjelesno - kinestetička, interpersonalna i intrapersonalna

inteligencija. Iako je Gardner svojom teorijom raščlanjivao inteligenciju čovjeka, ona uključuje i neke specifične sposobnosti tipične za pse, te neke druge o kojima se može raspravljati. Započnimo stoga s onim Gardnerovim inteligencijama koje "može imati pas". Prva neka bude prostorna inteligencija. Ona predstavlja sposobnost da se u glavi zadrži model organizacije vanjskog svijeta -pozicija predmeta u prostoru, relativna udaljenost između njih, i tako dalje. Pas, koji pokazuje ovu vrstu inteligencije, pamti gdje se u kudi nalazi omiljena igračka, gdje ste pohranili njegovu uzicu ili gdje je njegov krevet. Jedan od mojih prijašnjih pasa, kernski terijer Feldspar, imao je dobru prostornu inteligenciju i jasno je očitovao tu svoju sposobnost. Čim bih ga upitao gdje se nalaze moja djeca, odmah bi otrčao tamo gdje ih je zadnji put vidio i na tom bi mjestu počeo snažno lajati. Dok su djeca još bila jako mala, običavali smo se igrati skrivača, a gotovo uvijek bi upravo mene zapala nezahvalna uloga tragača. Vremenom je igra postajala sve teža, jer kako su djeca rasla, s njima je "rasla" i sposobnost iznalaženja takvih skrovišta koja je bilo sve teže otkriti. Nije stoga čudo što sam pribjegao lukavstvu. Kradomice bih Feldsparu naredio da ostane s djetetom koje je tog dana bilo najteže pronadi. Na primjer, rekao bih: "Čuvaj Bena" i pas bi poslušno tumarao za mojim sinom. Kada bi se Ben sakrio, pas bi se vratio k meni. Potrebno je bilo samo pitati: "Gdje je Ben?" i odmah bi me poveo u tajno skrovište, lajudi pri tom na sav glas. Slijedilo bi glasno djetetovo negodovanje: "Feldspar, odlazi!", a onda i zaključak: "Tata, varaš!" Pas se pri traženju oslanjao isključivo na pamdenje prostora (nije tražio dijete pratedi trag) - to je postalo jasno kada je moja kdi Rebecca naučila kako nadmudriti i oca i psa. Najprije bi se pritajila i čekala da Feldspara pozovem k sebi, a tada bi krišom prešla na drugo mjesto. Feldsparova reakcija bila je utemeljena na prostornom sjedanju pa bi se vratio pred ormar i glasno lajao, iako se Rebecca ved neprimjetno preselila u kupaonicu preko Priroda pasje inteligencije 8 3 puta. Sredom, i tada je nije bilo teško pronadi, jer se nadaleko moglo čuti njeno hihotanje zbog uspjele prevare. Feldspara nikada nisam koristio zato da bih pod svaku cijenu pobijedio, ved me zanimala dječja reakcija na mojeg pasjeg pomodnika. Iako nije bilo teško pronadi Rebeccu, svejedno bih se pravio daje ne vidim, jednostavno stoga daje nagradim za njenu mudrost. Druga dimenzija Gardnerove višestruke inteligencije je tjelesno -kinestetička inteligencija. Ona psima omoguduje koordinaciju tjelesnih pokreta, jednakih onima koji su čovjeku neophodni za tipkanje, plesanje ili športske aktivnosti. I psi nauče preskakati prepreke, skakati u dalj, balansirati na gredi ili penjati se ljestvama, stoga im je ovaj vid inteligencije neophodan za takmičenja u poslušnosti i agilitiju. U Kanadi čak postoji i plesno natjecanje u slobodnom sastavu, stoje pseda inačica umjetničkog plesa, s tom razlikom da je ne izvode samo pojedinci s jednim psom ved mogu nastupati i čitave ekipe od četiri do šest voditelja s odgovarajudim brojem pasa. Takmičari naučene vještine izvode uz glazbenu pratnju, a suci ocjenjuju koliko su pri tom jedinstveni pas i njegov vodič. Ponekad pas treba skakutati između voditeljevih nogu, preskočiti preko ispružene ruke, praviti krugove i vratiti se svom partneru, a posebno je važno da se širokim prostorom ringa krede usklađeno s ostalim članovima ekipe. U mnogim elementima to su iste tjelesno - kinsetetičke vještine koje koriste pravi plesači.

Izgleda da pas posjeduje je intrapersonalnu inteligenciju. To je svojevrsno samoznanje, nešto poput poznavanja vlastitih mogudnosti i granica. Pas koji se koleba ili odbija skočiti preko prepreke, zna da je ona za njega previsoka ili preširoka te time dokazuje ovu vrstu inteligencije. Intrapersonalna inteligencija teoretski je jako važna, jer pas vjerojatno mora koristiti neku vrstu svjesne obrade podataka, ili čak prostornog rasporeda, kako bi pokazao tu inteligenciju. Dakle, pas razmišlja o visini skoka, ocjenjuje ga prema vlastitim mogudnostima, možda zamišlja koliko visoko može skočiti i tako dalje. Naravno, postoje i druga moguda objašnjenja onoga što psi rade u ovakvim situacijama i uskoro du se vratiti na tu temu. 84 Inteligencija pasa Sljededa vrsta pasje inteligencije odražava činjenicu da su psi društvena bida. To je interpersonalna inteligencija koja psima omogudava međusobnu komunikaciju, štovanje vođe čopora i prihvadanje pravila zajednice. Naravno, još izražajnije od domadih pasa, svojeg vođu poštuje grupa divljih kanida. U susretu s ljudima i drugim psima svi psi reagiraju na isti način, odgovarajudim društvenim signalima (mašu repom, a pri susretu s čovjekom tom mahanju pridodaju još i molediv pogled kojim mogu isprositi kakav slatki komadid hrane). Interpersonalna inteligencija se pokazuje i u trenucima zajedničke igre s drugim psima ili onda kada pas vlasniku pokušava priopditi svoje potrebe. Drugim riječima, interpersonalna inteligencija je temelj komunikacije: ukoliko netko - čovjek ili pas - ne primjeduje postojanje drugih jedinki i ne pridaje važnost njihovom ponašanju, onda nema ni potrebe za komunikacijom. Možda dete se pitati zašto sam društvenu odgovornost uvrstio među sposobnosti koje nazivamo inteligencijom'? Kako bih odgovorio na to pitanje, moram se opet vratiti na pitanje svijesti. Neki psiholozi, kao i Nicholas Humphrev, tvrdili su da životinje za spoznaju i uspostavu društvenih odnosa moraju imati nešto više od same svijesti, možda čak i višu inteligenciju. Humphrev misli, kako je vjerojatno najteža zadada s kojom se u životu srede životinjski um, prilagodba drugim pojedincima vlastite vrste, predviđanje njihovog ponašanja, prepoznavanje njihovih motiva i ciljeva, traženje odgovarajudeg partnera te prilagodba vlastitog ponašanja trenutnoj hijerarhiji u čoporu. Stoga nas i ne čudi mnoštvo mozgovnih mogudnosti koje omogudvaju savladavanje tako zahtjevnih izazova. Zamislite bide koje ima sve potrebno za samostalni život. Ima noge za kretanje, sposobnost hvatanja i premještanja predmeta, dobar osjetilni sustav za primanje podražaja i informacija iz okoline, i mozak, neku vrstu centra za obradu podataka i donošenje odluka. Takvom bidu jedino još nedostaje svojevrsno unutarnje oko svijesti. Usporedimo tjelesno identične životinje, od kojih jedna ima svijest, odnosno to unutarnje oko kojim promatra različita stanja vlastitog uma. Na bihe-viorističkoj razini, rekli bismo da su ta dva stvorenja potpuno istovjetna, Priroda pasje inteligencije 85

jer ih se u osnovi ne može razlikovati. Obje mogu pokazati veliku mjeru inteligencije i osjedaja, uključujudi i ono što nazivamo "željama", "raspoloženjima" ili "strastima". Razlika bi bila jedino u tome što bismo za životinju bez svijesti rekli kako se ta ponašanja jednostavno događaju i kako njima rukovodi nekakav psihološki automatski pilot, dok bismo, kod životinje koja ima svijest, zaključili kako su njena inteligentna ponašanja popradena sviješdu o prisutnom procesu mišljenja. Uz to "svjesna" životinja svjesna je onoga što vidi i osjeda. Unutarnje oko neprimjetno prati sve što se događa s tijelom, čita um. "Svjesna" životinja

svjesna je i svojeg postojanja te stoga lakše predviđa i razumije ponašanje srodnika, jer može bez teškoda zamisliti što u nekom trenutku misle drugi i kako de reagirati u određenoj situaciji. Koristedi vlastiti obrazac ponašanja, svojevrsno "samopoznavanje", lakše de objasniti ponašanje drugih članova čopora. Životinja koja ima svijest može zamisliti što osjedaju druge životinje i može predvidjeti njihove reakcije. Na temelju vlastitog "samopoznavanja", zamišljajudi kako bi i sama reagirala u sličnoj situaciji, donosi realne procjene o unutarnjem životu drugih životinja. Ustvari, svijest o vlastitim stanjima omogudava joj da "pročita" misli drugih, a to je ved sposobnost koja može pokazati dvije strane medalje. Po jednoj, takva je životinja sposobna s drugima uspostaviti odnos suosjedanja, suduti i povjerenja, a po drugoj, njena se sposobnost lako može izroditi u podmuklost, prijevaru i izdaju. Drugim riječima, otvoren je put bezbrojnim prijetvornim ponašanjima koja svakodnevno vidimo kod ljudi, pasa i drugih društvenih životinja. Prema ovoj teoriji, dakle, biti djelotvorna društvena životinja podrazumijeva imati i inteligenciju i svijest. Ukoliko je ova teorija točna, lako demo razbiti sve dvojbe glede životinjske inteligencije, jer bi ved i samo postojanje složenih uzajamnih društvenih djelovanja, moralo biti dokaz da neka životinja ima i svijest i inteligenciju. I dok su neke dimenzije pasje inteligencije sasvim očite, postoje i one čije je postojanje upitnije. Jedna od njih je glazbena inteligencija. Vjerojatno demo se lako složiti s pretpostavkom postojanja takve inteligencije, samo ako dokažemo da pas može osjetiti neke elemente glazbe, kao na primjer harmoniju, ali je nedvojbeno jasno daje stvaranje 86 Inteligencija pasa glazbe potpuno izvan svakog pitanja. Promatrajudi natjecanja u slobodnom glazbenom sastavu, koja sam ranije opisao, gdje se psi i njihovi voditelji kredu ili plešu u ritmu neke glazbe, nikada nisam primijetio da psi doista drže takt s glazbom. Oni se pokredu sa svojim voditeljima, slijede njihove pokrete, ali sami ne razvijaju nikakav ritmički pokret. Privid plesa, dakle, pruža čovjekova reakcija na glazbenu dionicu. Pa ipak, postoje priče o psima koji nisu ravnodušni prema glazbi. Cesto sam čuo vlasnike kada kažu: "Moj pas stvarno voli Mozartovu komornu glazbu. Kada pustim neko slično klasično djelo, on dođe u sobu i legne pored zvučnika. Međutim, kada stavim vrpcu s rock glazbom, nastoji napustiti sobu". Teško je redi da lije takvo ponašanje odraz činjenice da pas razlikuje glazbu ili ga samo smetaju neki pojačani elektronski zvukovi, neprijatni njegovu uhu. Često se čuju i priče o psima koji pjevaju. I sam sam imao priliku slušati jednog baseta, koji bi uvijek počeo tuliti, čim bi se njegova "ljudska" porodica za Božid okupila oko glasovira. Pas je, navodno, zavijao samo kada su pjevali skladno, a prestajao bi kad je njihova pjesma postala višeglasje. Treba li ovo basetovo zavijanje interpretirati kao pasje glazbeno stvaralaštvo i time mu priznati da posjeduje glazbenu inteligenciju? Na žalost, nemam potrebne dokaze da bih u tu mogudnost mogao povjerovati; međutim, kada dobro promislim, ipak mi se čini nemogudim. Cijeli čopori divljih pasa i vukova zajedno zavijaju i tako se odazivaju zavijajudim pripadnicima drugih čopora ili nekom vlastitom članu. Pretpostavlja se da je to neki oblik komunikacije kojom pas zapravo kaže: "Ovdje sam," ili "Svi smo dio istog čopora", a nikako njegov pokušaj muziciranja. Pa opet, kada sam u danima svoje najranije mladosti uz pratnju havajske gitare pokušavao pjevati, uvijek kada bih svirao, moj bi pas Tippy, mješanac beagla i foksterijera, počinjao žalosno zavijati. Ne mogu, nažalost, tvrditi da je tako pokazivao svoju ljubav prema glazbi, ali moji su

ukudani bili sigurni kako je njegovo zavijanje najučinkovitije i najiskrenije izražavalo sud o mojem pjevanju! Sljededi oblik inteligencije, o kojoj bismo mogli raspravljati, je logičko - matematička inteligencija. Ljudi je koriste pri rješavanju matematičkih problema, pri traženju znanstvenih spoznaja i u svim onim situacijama Priroda pasje inteligencije 87 kada moraju računati. Pošto znamo da psi ne računaju, potrebno je ovaj oblik inteligencije donekle prilagoditi, razjasniti i na neki način ograničiti, prije nego li uopde krenemo razmatrati prisutnost ovakve inteligencije kod pasa. Psi se ne bave naukom, ne rješavaju zadatke iz algebre, ne istražuju djelovanje svijeta prirode. Stoga demo, govoredi o prisutnosti ove komponente u inteligenciji psa, imati na umu sva nabrojena ograničenja. No, ne treba ved unaprijed zaključiti kako se o ovom sklopu sposobnosti kod pasa nema što redi. Sasvim je sigurno da psi mogu rješavati probleme i u novim situacijama primjenjivati racionalne strategije, pa opet im se, pri razmatranju odnosa između količine i veličine, a one čine dio matematičkog carstva, osporava sposobnost takvog razmišljanja. Na primjer, Samuel Johnson, engleski pisac i kritičar osamnaestog stoljeda, autor prvog rječnika engleskog jezika, jednom je odbio priznati sposobnosti pasa u ovom području inteligencije, izjavivši: "Zar doista još niste zapazili da psi nemaju sposobnost uspoređivanja? Pas de jednako spremno uzeti mali komad mesa, kao i veliki, kada se oba nađu pred njim." Daniel Greenberg, izdavač lista Science and Government Report, predložio je lak i jednostavan pokus kojeg možete izvesti kod kude i pobiti Johnsonovu tvrdnju, te dokazati kako psi ipak vrše logičku usporedbu količine. Napravite mekoliko manjih i vedih kuglica mljevenog mesa (za velike pse poput njemačkog ovčara ili rotvajlera, neka male kuglice budu veličine loptice za stolni tenis, a vede kao teniske lopte, dok malim psima, poput jorkširskog terijera ili patuljastog šnaucera, manje kuglice napravite velike kao špekule, a vede kao loptice za golf). Dok pas gleda, manju i vedu kuglicu položite na pod. Opazit dete da uvijek prilazi bližoj i nju pojede, bez obzira da li je manja ili veda. Donosedi ishitreni zaključak, mogli bismo redi kako pas ne zna usporediti i procijeniti veličinu, no sljededi test pokazat de daje to samo rezultat običnog oportunizma i odraz načela po kojem je bolje imati vrapca u ruci, nego goluba na grani; bližu je kuglicu jednostavno lakše dohvatiti. Povedate li udaljenost između psa i mamca, tako da obje kuglice budu jednako udaljene, pas de jgotovo uvijek najprije krenuti po 88 Inteligencija pasa vedu. Ovime možemo dokazati sposobnost pasa u uspoređivanju količine i oblikovanju plana akcije na osnovu matematičke (doduše primitivne) procjene. Postoje i drugi primjeri kada pas vrši kvantitativnu procjenu. Čuo sam priču o dva lovca, kojima je u lovu na patke pomagao zlatni retriver Buck. Nakon jednog zajedničkog lova, kada su se ved vratili do automobila, jedan se lovac dosjetio zaboravljenih šešira koji su ostali pored zaklona. Buck je bio naučen donijeti svaki predmet koji mu pokaže vlasnik, pa su, umjesto da se sami vrate po šešire, po njih poslali

Bucka. Dva šešira, kapa za bjezbol i kaubojski šešir, ležali su jedan pored drugog. Dok su ljudi gledali, pas je najprije uhvatio kaubojski šešir i potom pokušavao uzeti kapu. Kako nije imao uspjeha, bacio je vedi šešir i podigao najprije kapu, no nikako nije mogao pronadi takav zahvat kojim bi odjednom uzeo oba šešira. Ispustio je kapu i na trenutak promatrao oba šešira. Na kraju je uzeo kapu, ubacio je u kaubojski šešir, a onda je, pomažudi se prednjom šapom, potisno kapu dublje kako bi ostala bolje pričvršdena. Na kraju je zgrabio vedi šešir, koji je sada služio kao neka vrsta košare za manjeg i, veselo mašudi repom, donio ih začuđenim lovcima. Rješavajudi ovaj problem, pas se očigledno poslužio logikom i riješio ga je zahvaljujudi svojoj sposobnosti prosudbe u pogledu količine i međusobnog odnosa predmeta. Treba naglasiti da je pas stavio manji šešir u vedi, a ne obrnuto, što gotovo dokazuje postojanje predodžbe o veličini. Psi mogu idi i dalje od ovakvog procjenjivanja, sve do momenta kada bi se površnom promatraču moglo učiniti da pas stvarno broji. Jednog proljetnog poslijepodneva sudio sam na ispitima poslušnosti i, kako je grupa koju sam trebao ocijeniti bila manja od grupa ostalih sudaca, završio sam nešto ranije od drugih. S jednim natjecateljem i njegovom prekrasnom labradorkom nazvanom Poco, krenuo sam u šetnju na obližnje veliko polje. Čovjek je sa sobom nosio kutiju punu gumenih mamaca za pronalaženje i pomodu njih mi je htio dokazati kako njegov pas može brojiti. Priroda pasje inteligencije 8 9 "Poco može sasvim pouzdano brojiti do četiri, a pri brojenju do pet samo ponekad pogriješi ", rekao mi je. "Pokazat du vam kako to radi. Izaberite neki broj od jedan do pet." Odabrao sam broj tri. Dok je pas gledao, njegov je vlasnik bacio tri mamca u visoku travu na polju. Mamce je bacio u različitim smjerovima i na različite udaljenosti. Nakon što sam se, puzedi na rukama i koljenima, uvjerio da pas sa svoje visine i s polazne točke nije mogao vidjeti mamce, čovjek je jednostavno rekao: "Poco, donesi", bez usmjeravanja rukom ili korištenja ikakvog znaka. Pasje krenuo prema posljednjem mamcu, podigao ga i donio natrag. Vlasnik je uzeo mamac i ponovio: "Poco, donesi", i pasje krenuo tražiti. Nakon stoje donijela i drugi mamac, opet je slijedila ista naredba: "Poco, donesi" i kujica je otrčala po tredi, posljednji mamac. Kada joj je iz usta uzeo i posljednji mamac, vlasnik je ponovio naredbu: "Poco, donesi". Kujica gaje samo pogledala, jednom je zalajala, primakla se njegovoj lijevoj nozi u uobičajeni položaj pored i sjela. Onda se čovjek okrenuo prema meni i rekao: "Poco zna daje donijela sva tri mamca. Ona stalno računa. Kada više nema mamaca koje treba donijeti, lajanjem mi kaže - svi su ovdje, glupane - i jednostavno je spremna na novi zadatak". Ponavljali smo vježbu više od pola sata, mijenjajudi broj mamaca do ukupno pet, a ja i još jedan usputni prolaznik, koji je začuđeno zastao promatrajudi pokus, bacali smo mamce i slali psa po njih kako bismo provjerili nije li možda postojala neka tajna u načinu kako su predmeti bacani ili kako su davane naredbe na koje je kujica uspješno izvršavala zadatke. Na kraju smo pokušali i ono stoje "otkrilo prevaru" Pametnog Hansa. Bilo je bačeno nekoliko mamaca, ali tako da je pas vidio kamo su popadali, no sam

bacač nije znao koliko je mamaca u igri pa nije psu mogao nehotice odavati nikakve tajne znakove. Nije bilo važno o kojoj se varijanti radilo, čak i kada je bilo pet mamaca, pas nikad nije pogriješio u broju. Iako nikome ne pada na um tvrditi da su psi matematičari ili logičari, svejedno je očito da ipak posjeduju neke matematičke i logičke sposobnosti. Sposobnost kvantitativne procjenei brojanje osnova su 90 Inteligencija pasa

svake matematike, a sposobost rješavanja novih problema dokazuje logiku i razmišljanje. Posljednja od Gardnerovih inteligencija je lingvistička inteligencija, pri čijem se spomenu Descartes vjerojatno opet okrede u grobu. I ovdje je potpuno jasno da pas ne može govoriti i proizvoditi jezik pa tako ne može ni dostidi više jezične oblike. No, ako pas kao pjesnik - laureat mora ostati tlapnja, poricati sve njegove lingvističke sposobnosti moglo bi otidi predaleko. Postojanje lingvističke inteligencije kod pasa neobično nam je važno, jer očito želimo komunicirati s našim životinjama. To je važno i psima, jer su po svojoj prirodi društvene životinje, a ustrojstvo nekog društva i strukture ne može postojati bez određenog oblika komunikacije. Stoje struktura društva i aktivnosti složenija, složeniji je i jezik ili komunikacija. U divljini, psi i vukovi koordiniraju grupe koje vode lov, zadržavaju društveni položaj u čoporu i dijele dužnosti, poput čuvanja mladunaca koji više ne sišu, ali su premladi za lov. Sve to ukazuje da moraju imati bogat sustav komunikacije. Filozofski gledano, naravno, pojam životinjskog jezika bio je središtem rasprava o tome da li životinje koje nisu ljudi mogu misliti i imati svijest. Zbog svih ovih razloga, čini mi se prikladnim pojmu lingvističke inteligencije pasa posvetiti više vremena od onoga kojeg sam posvetio ostalim oblicima mentalnih sposobnosti pasa u ovom poglavlju. 91 VI. Lingvistička inteligencija pasa Nitko ne cijeni posebnost vašeg razgovora kao što to cijeni vaš pas. Christopher Morley Jezik je oduvijek bio povlastica koju smo smatrali isključivo ljudskim obilježjem. Selekcionirajudi prisutnost lingvističkih sposobnosti kod životinja (pokušajima da se i životinje nauče govoriti, koji dakako nisu bili uspješni), Descartes je postavio granicu između ljudi i svih drugih životinja koje nisu ljudi, razrađujudi tu misao i dalje tvrdnjom kako nesposobnost govornog komuniciranja dokazuje i nepostojanje životinjskog razuma i inteligencije. Međutim, tijekom sedamdesetih godina našeg stoljeda zadan je udarac Descartesovom vjerovanju. Psiholozi Beatrix i Allen Gardner probili su tu barijeru sa svojim čimpanzama. Znali su za nekoliko ranijih pokušaja kojima su znanstvenici, metodom odgoja djeteta svakodnevno izloženog ljudskom govoru, pokušavali čimpanze učiti govoru. Nažalost, rezultat

najuspješnijeg od tih eksperimenata bio je tek primitivno izgovoren rječnik od samo četiri riječi. Gardnerovi su pošli od pretpostavke kako su prethodni neuspjesi rezultat neumjerenih očekivanja da de životinje doslovno Droaovoriti. Bududi da mnoei Drimati (a svakako i psi) nemaju 92 Inteligencija pasa

mogudnost upravljanja jezikom, usnama, nepcem i glasnicama na način kako to rade ljudi, shvatili su da primati ne mogu koristiti govor, čak i ako su njihove mentalne sposobnosti dostatno razvijene za učenje ostalih oblika govora. Pokušavajudi prevladati vokalnu komponentu govora, Gardnerovi su počeli jednu čimpanzu poučavati američkom jeziku znakova gluhih (ASL - American Sign Language), koji umjesto glasnica koristi znakove rukama. Ovakav je pristup posebno odgovarao čimpanzama, poznatima po svojim vještim rukama i prstima. Njihova prva čimpanza, Washoe, naučila je opširan rječnik od preko sto pedeset znakova. Mogla je slagati jednostavne rečenice, koristiti osnovna gramatička pravila i izražavati nove ideje. Ove i druge sposobnosti pokazale su daje čimpanza razvila jezik do one razine koja je bila jednaka djetetu u dobi od dvije i pol do tri godine. Neki znanstvenici otišli su i dublje u istraživanje jezika životinja. Koristedi plastične simbole umjesto riječi, David Premack je uspio svoju čimpanzu Saru naučiti čitati i pisati. Sue Savage-Rumbaugh i njeni suradnici u Yerkes laboratoriju izradili su za svoje čimpanze, Shermana i Austina, poseban pisadi stroj sa specijalnom tastaturom na kojoj je svaka tipka predstavljala neku riječ ili dio sličan riječi. Čimpanze su uskoro razvile sposobnost komunikacije do te mjere da su jedna drugoj mogle tipkati poruke, koristedi se pojmovima koji su im bili posebno jasni i jako važni. Jedna od vjerojatno najsadržajnijih poruka odnosila se na izbor pravog oruđa kojim je trebalo doprijeti do skrivene hrane. Tako je jedna čimpanza drugoj "poručila" što treba izabrati kako bi lakše dohvatila hranu. Odgovarajude sredstvo potom je trebalo dodati bližoj životinji, a kasnije su obje dijelile plijen dobiven tako uspješnom suradnjom. Ne slažu se svi psiholozi sa tvrdnjom da se znakovi i signali čimpanza, gorila i ostalih primata, mogu nazvati pravim jezikom, jer takvom jeziku nedostaje kompleksnost pravog jezika ljudi. Osobno mislim daje razlika više u razvojnom stupnju jezika, nego u njegovom sadržaju. Na primjer, vedina antropologa polazi od pretpostavke kako je sposobnost primitivnih naroda da zbrajaju i oduzimaju dokaz osnovnog znanja iz matematike, iako bismo stvarni dokaz matematičkih sposobnosti trebali Lingvistička inteligencija pasa 93 temeljiti na višem kriteriju - recimo, poznavanju množenja, dijeljenja ili čak rješavanja algebre. Mnogi bihevioristi, koji žele zanijekati sposobnost čovjekolikih majmuna da se služe jezikom, od njih izgleda traže lingvistički ekvivalent računanja pa bi tek to prihvatili kao dokaz da životinje govore. Drugim riječima, toliko su netolerantni prema životinjama da od njih traže ono što im onemogudava njihova tjelesna građa. Čini mi se da je najbolji način procjenjivanja jezika životinja, promatrati ga kao jezik malog djeteta. Djeci redovito priznajemo lingvističke sposobnosti i onda kada znaju samo nekoliko riječi i pokreta kojima mogu izraziti svoje želje i razmišljanja. Websterov rječnik Tenth New Collegiate Dictionary, u kojem su zabilježene najučestalije uporabe pojmova, ne definira riječ jezik samo kao "čujni, artikulirani zvuk s

točno određenim značenjem, proizveden radom glasnih organa", nego i kao "sustavno izražavanje misli ili osjedaja pomodu ustaljenih signala, zvukova, pokreta ili znakova, čije značenje razumijemo", gdje uostalom i pripadaju svi opisani načini sporazumijevanja čimpanzi. Nedavno sam prelistao MacArthurovu knjigu Inventar razvoja komunikacije, u kojoj se između ostalog nalazi test za provjeru jezičnih i izražajnih sposobnosti dvogodišnjeg djeteta. Siguran sam da bi Washoe i Šarah na tom testu postigli izuzetno visok rezultat. Stoga mislim da bi bilo pošteno, pri mjerenju jezičnih sposobnosti ljudi i životinja, polaziti od istih mjerila, a ne da ljudima, ved pri najmanjem uspjehu, priznamo određenu sposobnost, dok je istovremeno životinjama, čak i za bolji rezultat, uporno odričemo. RECEPTIVNA SPOSOBNOST PASA Sve je lijepo i dobro dok govorimo o jeziku primata, no što je s jezikom pasa? Ovdje moramo dodatno razjasniti ono što je Descartes izgleda zaboravio: najranija faza razvoja jezika uključuje više razumijevanje jezika nego sam govor. Tek nakon razvoja sposobnosti da se proizvode zvukovi ili signali kako bi se komuniciralo s drugima, slijedi razvoj 94 Inteligencija pasa

sposobnosti razumijevanja (recepcije) jezika, a to predstavlja viši nivo lingvističkog dosega. Takozvana receptivna sposobnost (sposobnost razumijevanja jezika) kod pasa je prilično dobra; psi nam je svakodnevno pokazuju kada primjereno reagiraju na naše riječi. Pogledajmo, na primjer, navedeni mini-rječnik, sastavljen od riječi koje i sam koristim u "razgovoru" sa svojim psima. Svaka od njih pojašnjena je radnjom ili ponašanjem koje pokazuje daje pas razumio. Naravno, neke od tih riječi ili izraza, moje su kovanice. Osim toga, svi moji psi ne reagiraju na sve riječi; to ovisi o stupnju njihove uvježbanosti. Pored svega, treba još dodati i to da postoje riječi koje pas možda razumije, ali formalo nije dužan na njih odgovoriti te one nisu predstavljene u ovom pasjem fondu riječi. (Imepsa): Svaki od mojih pasa zna svoje ime i čim ga čuje okrede glavu prema meni čekajudi daljnja uputstva. Bliže: Približit de mi se pas koji u šetnji zaostaje. Brisanje: Pas odlazi na sredinu kuhinje i čeka sušenje. Brlog: Pas odlazi u moj kudni ured i čeka me. Čekaj: Pas stoji na mjestu dok ga ne opozovem drugom naredbom. Daj glas: Pas se postavi između mene i neznanca te zastrašujudi laje. Daj pusu: Pas mi lizne obraz. Daj šapu: Pas podiže šapu koja je najbliža mojoj ruci. Dobar pas: To je izraz pohvale i pas obično počinje mahati repom (može se zamijeniti s dobar dečko, bravo). ^

Dođi: Pas dođe i sjedne ispred mene. Dolje: Pas ide niz stepenice. Donesi: Pas iz grupe predmeta donosi stvar s mojim mirisom (dio službene vježbe poslušnosti). Fuj to: Pas ispljune sve što drži u ustima. Gdje je Joannie?: Pas odlazi prema prostoriji u kojoj je moja supruga, a kada je na katu ili u podrumu ide prema stepenicama. Gdje je lopta?: Pas traži svoju loptu (umjesto gdje je, češde demo čuti Lingvistička inteligencija pasa 95 Gdje je štap?: Pas traži svoj štap. Gledaj: Pas stalno gleda u mene. Gore: Pas se penje stepenicama. Hop: Pas preskoči preko predmeta ili prepreke koju mu pokažem. Hop gore: Pas skače na pokazanu mu površinu. Idemo: Pas me slijedi s moje lijeve strane, no ne nužno uz nogu. Idemo vježbati: Na tu naredbu pas čeka pored poligona za vježbanje. Igra: Na to pas počne veselo kružiti, lajati i prigibati se. Ispred: Pas zauzima položaj ispred mene (dio službene vježbe poslušnosti). Iza: Može se koristiti samo u automobilu kada želimo da se pas premjesti s prednjeg na stražnje sjedalo. Lakše: Pas usporava hod ili zastaje kako bi popustio napetost uzice. Lezi: Pas legne. Makni se: Pas se odmiče od svega što je istraživao ili čime se bavio. Mir: Ovo je varijanta naredbe čekaj i koristim je pri češljanju pasa. Psi baš ne vole kada ih se vuče za dlaku pa ipak, zbog izdane naredbe, ostaju u mirnom položaju. Miran: Obično popraden pokretom ruke, ovaj izraz psu govori da mora tiho ostati na mjestu na kojem se zatekao (može se redi i ostani). Momci: Ovaj izraz rabim kada se obradam svim mojim psima odjednom. Svaki od njih na tu riječ reagira kao da sam izgovorio njegovo ime. Na mjesto: Pas odlazi u svoju kudicu. Nazad: Pas se u pokazanom smjeru udaljava od mene. Ne: Pas se ukipi, prekine svaku akciju. O.K.: Ovaj izraz govori psu da je vježba gotova i iza nje nema novih naredbi. Pas najčešde zalaje i prilazi po pohvalu ili nagradu. Očistimo oči: Ovo kažem samo svojem španijelu, koji mi onda položi glavu na moju lijevu ruku pa lakše mogu obaviti ritual čišdenja tragova suza oko njegovih očiju,........._ .......____.................__ ... ___....................„ .._......_^._.

96 Inteligencija pasa Ogrlica: Pas spusti glavu i dopušta skidanje ili stavljanje ogrlice. Okolo: Pas obiđe oko mene i ide u položaj pored. Okreni se: Pas legne na leđa kako bih ga pogladio po trbuhu. Oprosti: Uvijek to kažem kada mi pas prepriječi put ili legne preko praga; pas na to ustane i stane sa strane, propušta me da prođem. Otvori usta: Pas otvori usta tako da mu mogu očistiti zube. Popravi: Pas popravlja položaj pored (dio vježbe poslušnosti). Pored: Pas seta uz moj lijevi bok ili se vrada sjesti uz moju lijevu nogu (položaj k nozi, uz). Požuri: Tu riječ rabim onda kada moram brzo izadi pa psa, prije odlaska, još jednom pustim van. Jednom naučena, ova de ga riječ uvijek potaknuti da traži mjesto za vršenje nužde. Prosi: Pas sjedne na stražnje noge, a prednje podigne kao da prosi. Pusti: Na to pas popušta stisak predmeta kojeg drži u ustima tako da ga mogu izvaditi. Sjedi: Pas sjedne. Stani: Pas zastane u onome što je taj čas radio i gleda me. Tiho: Pas prestaje lajati. Tko želi jesti?: Pas otrči u kuhinju pred svoju zdjelicu za hranu. Tko želi kolačid?: Pas potrči u kuhinju i čeka svoj pasji kolačid. Tko de se provozati?: Kada smo vani, pas otrči do automobila i čeka dozvolu da uđe unutra (kada je u kudi, odlazi pred vrata i čeka). Tko ide u šetnju?: Pas prilazi ulaznim vratima i čeka. Traži: Pas slijedi pokazani miris (dio vježbe pradenja traga). Traži rukavicu: Pas donosi rukavicu koja je izvan njegovog vidnog polja (dio službene vježbe poslušnosti). Tu: Na to se pas koji se slobodno krede prostorom vrada uz moj lijevi bok, blizu položaja k nozi, uz. Unutra: Pas otrči kroz otvorena .vrata kude ili vrta, u smjeru koji mu pokažem pokretom ruke. Lingvistička inteligencija pasa 97 Uzica: Pas se umiri i podiže glavu da mu lakše prikopčam ili skinem uzicu. Uzmi: Pas uzima predmet sa tla ispred sebe.

Van: Pas izađe iz sobe ili iz svoje kudice. Zagrli me: Pas se ispred mene podiže na stražnje noge, a šapama me obgrli oko slabina kako bih ga bez saginjanja mogao milovati. Zločest pas: Ovo je izraz negodovanja na koji pas obično otpuze i potraži izlaz iz sobe. Ovaj popis od šezdesetak riječi nije cjelovit. Kao što sam rekao, naveo sam samo izraze koje najčešde rabim, a izostavio sam sve one koje psi također razumiju, ali ne u smislu naredbe. Na riječ kupanje, na primjer, moj kernski terijer počinje tražiti mjesto gdje de se sakriti, dok moj kavalirski španijel kralja Charlesa jednostavno ode na vrata kupaonice i čeka neizbježnu sudbinu. Siguran sam da odgovaraju i na neke druge riječi, kao na izraz sat vježbe, no odgovori su manje predvidivi. J.Paul Scott, psiholog koji se, u vrijeme dok je bio ravnatelj laboratorija za ponašanje životinja na Hamiltonovom institutu u američkoj saveznoj državi Maine, intenzivno bavio proučavanjem pasa, siguran je da psi mogu razlikovati preko sto izgovorenih riječi. Receptivna sposobnost pasa ne odnosi se samo na riječi, ved uključuje i niz gesta ili pokreta (istovjetnih jeziku znakova). U komunikaciji sa psom mnogi od tih znakova mogu jednostavno zamijeniti obične riječi i naredbe, dok se drugima dodatno upotpunjuje i pojašnjava izgovorena naredba. Tako postoji poseban pokret sa značenjem dođi, dva različita znaka rukom za dolje i dva za sjedi (ovisno o tome da li je pas sa strane ili je nešto udaljeniji ispred mene), znak za pored, jedan znak za stani te jedan pokret rukom za nazad. Postoje dva zasebna znaka rukom kojima možemo psa poslati u položaj pored, ovisno o tome želimo li da pas napravi krug oko nas ili piruetu s lijeve strane. Postoje i dva znaka za stani, jedan kada se pas krede i drugi dok sjedi. Ja koristim i brojne znakove kojima pokazujem smjer: pokažem rukom lijevo ili desno; pokažem luk u kojem treba preskočiti prepreku; pokažem smjer iz kojeg treba nešto donijeti kada je izdana naredba^ 98 Inteligencija pasa uzmi; uz naredbe unutra ili van uputim psa rukom prema vratima, ulazu ili otvoru; tapkam prstima po površini na koju pas treba skočiti nakon naredbe hop gore; poslije naredbe vrati se, rukom pokažem psu smjer u kojem se treba vratiti. Koristim i poseban pokret kojim želim potaknuti psa na traganje nakon izrečene naredbe traži. Pored naredbi i pokreta koje sam opisao, psi prepoznaju i takozvani govor tijela. Način na koji se kredemo, mjesto koje zauzimamo u prostoru ili izraz našeg lica, dakle govor našeg tijela, govori mnogo o nama, jer se svi ti rječiti znakovi tijela mijenjaju pod utjecajem različitih osjedaja ili u različitim društvenim situacijama. Psi su posebno spretni u iščitavanju različitih "govornih" nijansi našega tijela. Sigurno ste ved zamijetili kako se ponekad, kada se ljutite na svog psa, ali to zbog odgoja ne želite pokazati, pas svejedno pokunjeno mota oko vas s repom savinutim između nogu - on reagira na znakove koje mu nesvjesno dajete. U školi za pse često možete vidjeti povezanost između raspoloženja vlasnika i uspješnosti školovanja. Uz napetog voditelja ili vlasnika ni pas se nede baš najbolje iskazati - čini se kao da je i sam napet pa se ne osjeda ugodno. Izreka iskusnih kinologa: "Napetost se slijeva niz uzicu", možda najbolje upuduje na važnost nesvjesnog govora tijela svakog vlasnika psa. No, teško je očekivati da svjesno možemo ukloniti sve te naoko neprimjetne znakove koje pas ipak uspjeva "pročitati". Ovu

njegovu sposobnost vjerojatno treba shvatiti kao dodatni čimbenik kada se govori o receptivnim sposobnostima pasa. GOVOR PASA Svi prethodno opisani znakovi i riječi namijenjeni su prenošenju informacija od čovjeka prema psu. Međutim, psi su sposobni komunicirati i u obrnutom pravcu. Pri tome, kao i mi, koriste glasove, govor tijela i geste. Neki znakovi zajednički su gotovo svim pasminama pa čak i divljim kanidima, dok drugi imaju samo lokalno značenje u određenim okolnostima (slično narječjima u našem govoru). Tim pasjim "narječjima" bavili su se mnogi, ali je možda najdalje otišao Douglas Kirk koil ie istraživan 73 liHnimi 7iuntinip 7n iimietnirh-o nnvfjino On Lingvistička inteligencija pasa 99

smatra da bi svi ljudi koji sudjeluju sa životinjama u filmskim i video produkcijama, morali poznavati načine životinjske komunikacije. Ovim problemom bavili su se i psiholozi koji su otkrili da znakove i glasove pasa možemo podijeliti u tri osnovne skupine. Znakovi prve grupe govore o njihovim emocionalnim stanjima. Druga skupina vezana je uz društvene odnose (položaj na hijerarhijskoj ljestvici, dominantnost nad određenim područjem), dok se tredom izražavaju njihove potrebe i želje. Upravo u ovoj posljednjoj grupi pokazuju se najvede razlike među pojedinim pasminama, ali i pojedinim psima, jer im ti znakovi nisu biološki i genetski urođeni ved su iskustvom naučeni. Glasanje pasa Ljude bismo mogli ukoriti zato što ne slušaju pažljivo svoje pse i stoga im vedina značenja, prisutnih u glasanju psa, ostaje nerazjašnjena. No, ljudsko je uho nesposobno razlikovati nijanse pasjeg laveža. Do koje je to mjere izraženo, najbolje de vam pokazati sljededi niz izraza kojima diljem svijeta ljudi oponašaju lajanje pasa. Englez ili Amerikanac redi de bow-wow, woof-woof ili arf-arf. Španjolac je uvjeren kako psi kažu jau-jau, Danac misli daje to waf-waf, Francuz woa-woa, dok Rusu zvuči kao gav-gav, a Izraelcu havhav. Njemac de prisegnuti kako čuje wau-wau, Čeh ponavlja haff-haff, a Kinez, zamislite, wung-wung\ Naravno, nemojmo zaboraviti da psi možda govore lokalnim narječjima... S nešto vedom pozornošdu pasji su lavež slušali i znanstvenici, kojima je ipak uspjelo razaznati značenje pojedinih oblika glasanja pasa. Nabrojit du najznačajnije i pokušat du ih "prevesti" na ljudski jezik, opisujudi situacije u kojima ih psi koriste. Postoje neke važne odrednice pasjeg lajanja. Najznačajnije su visina i zvuk. Lavež i svi zvukovi niskih tonova obično predstavljaju prijetnju, ljutnju i najavljuju mogudnost napada, dok viši tonovi mogu značiti strah, bol ili, kada su manje prodorni, zadovoljstvo i želju za igrom. Psiholozi su otkrili da se na isti način oglašavamo i mi ljudi. Kada smo ljuti, pada visina tona, a kada smo uplašeni, glas postaje prodorniji, ton visok, dok riječi zvuče izlomljeno. Kada pokazujemo razigranost ili se obradamo \i r\i

i-\*i? /ri oo n

100 Inteligencija pasa psihologinja, Janet Werker, uspjela je dokazati da se po tonu i visini ljudskog glasa, čak i kada se radi o istim riječima, može prepoznati obrada li se netko odrasloj osobi ili malom djetetu. Druga odrednica pasjeg glasanja je učestalost ili brzina ponavljanja nekog zvuka. Glasovi koji se vedom brzinom učestalo ponavljaju, označavaju stupanj uzbuđenja i žurbe. Što su oni rjeđi, sigurnije je da se radi o nižem stupanju uzbuđenja ili nekakvom prolaznom stanju. Važno je i trajanje zvuka. Visoki, kratko odrezani i brzo ponavljajudi tonovi često znače strah ili bol, dok isti glasovi ponovljeni sporijim ritmom pokazuju želju za igrom ili zadovoljstvo. Opdenito govoredi, trajniji zvukovi znače namjeru, najavljuju ponašanje koje de se dogoditi, poput niskog rezanja koje prethodi napadu. LAJANJE Neprekidno brzo lajanje, zvuk srednje visine: "Pozovi čopor! Nešto nije u redu! Netko dolazi na naš teritorij!" Neprekidno lajanje, malo sporije i malo nižeg tona: "Uljez (ili opasnost) je vrlo blizu. Pripremite se za obranu!" Brzi lavež, niz od tri do četiri glasa, s pauzama između, srednje visine: "Osjedam problem (ili uljeza) blizu našeg teritorija. Mislim da bi vođa čopora morao podi u izvidnicu." Produženo lajanje koje ne prestaje, s umjereno dugačkim stankama između pojedinog glasanja: "Ima li koga? Sam sam i treba mi društvo." To je najčešdi odgovor psa na zatočeništvo ili dužu napuštenost. Jedan ili dva kratka zvuka, srednje visine: "Zdravo!" To je najtipičnije glasanje za pozdrav. Jedan oštar zvuk, nižim glasom: "Nemoj!" Ovako kuja često umiruje mlade, no tako se glasa i pas kojega nešto ometa dok spava ili pas kojeg smo pri češljanju snažnije povukli za dlaku. Mijenjajudi visinu ili "naglasak" glasanja, psi mogu promijeniti i smisao svoje poruke. Možemo to usporediti s rečeničnom intonacijom bilo kojeg jezika. Izjavna rečenica "Gotovo je." postat de pitanje ako Lingvistička inteligencija pasa 101 intonacija na kraju izjave raste umjesto da pada. Sličnu tehniku oglašavanja koriste i psi: Jedan oštar zvuk, srednje visine: "Što je sad to?" ili "Što?" To je zvuk iznenađenja ili zaprepaštenja. Ukoliko se ponovi još dva ili tri puta, njegovo značenje se mijenja u "Dođi, pogledaj ovo!" Ista vrsta laveža, no ne s tako kratkim i oštrim glasanjem, obično znači "Dođi!" Mnogi psi rabe ovu vrstu glasanja pred vratima kada žele izadi van. Spuštajudi visinu intonacije na opušteni ton, pas uzvikuje "Jedinstveno!" ili nešto kao "Super!" Moj kernski terijer, koji s posebnim užitkom voli preskakati prepreke, tako de se oglasiti u znak srede kada ga pošaljem skočiti preko visoke prepreke. Neki psi tako zalaju pred punim tanjurom hrane. Pas jednom zacvili, jako kratko i visokim tonom: "Au!" To je reakcija na

iznenadnu, neočekivanu bol. Serija cviljenja: "Boli me!" ili "Jako sam uplašen!" Ovakvim glasanjem psi upozoravaju na jaki bol ili strah. Zamukao lavež, srednje visine: Ako bismo lajanje opisali kao "ruff" onda bi za zamukao lavež rekli "ar-ruff". Ono znači "Igrajmo se!" i izražava spremnost psa na igru. Lajanje s rastudom intonacijom: Nešto gaje teže opisati, no kada ste ga samo jednom čuli, ne možete pogriješiti. To je obično serija lajanja, svaki put počinje sredinom tona koji naglo raste - sliči cviljenju, premda nije tako visoko. To je lavež koji pas koristi prilikom grube igre i prevrtanja kako bi pokazao uzbuđenje i mogli bismo ga prevesti sa "Baš je zabavno!" REZANJE Rezanje se može rabiti kao samostalan jezikovni znak ili kao dodatak lavežu, kojemu tada pridodaje određeni prijetedi izraz. Meko rezanje niskog tona: "Pazi!" ili "Odstupi!" Ima značenje prijetnje i obično potjera onoga kome je upudeno. 102 Inteligencija pasa Tiho rezanje, koje povremeno prelazi u lavež niskog tona: "Zabrinut sam (ili preplašen), ali branit du se." Ovo je prijetnja životinje s manje samopouzdanja koja de, međutim, najvjerojatnije odgovoriti na napad. Valovito rezanje (s promjenjivom visinom): Ovo je rezanje koje ide od niskog do visokog tona, s nekom vrstom polulajanja kako ton raste. Poručuje nam: "Užasnut sam. Priđeš li bliže, vjerojatno du se boriti, ali možda i pobjegnem." Takvim prestrašeno-agresivnim rezanjem, oglasit de se vrlo nesiguran pas. Glasno rezanje, ne vide se zubi: "Odlična igra!" ili "Zabavljam se!" Obično je dio igre, može biti umetnuto u seriju zamuklog laveža. Kazuje nam koliko se pas uživio u igru i s kojim žarom očekuje pobjedu. DRUGI NAČINI GLASOVNOG SPORAZUMIJEVANJA Tiho cviljenje: "Boli me!" ili "Bojim se!" Takve demo glasove najčešde čuti kod veterinara, kada pas trpi, ili kada se neki plašljiv pas nađe u nepoznatom okruženju. Taj je zvuk svojevrsni nastavak poznatog cviljenja štenaca koji njime poručuju da su gladni, da im je hladno ili ih je strah. Glasniji, nešto duži zavijajudi zvuk: "Molim daj mi.. " ili: "Želim ... " Pas obično koristi ovaj zvuk dok čeka hranu, kada očekuje prikopčavanje uzice ili kada pokušava privudi gospodarevu pozornost. Uzdisanje: Ovakvi zvukovi, nakon kojih pas uvijek legne i položi glavu na prednje šape, mogu imati dva značenja, ovisno o kontekstu i obraznoj mimici. Kada su psu napola zatvorene oči, to je znak zadovoljstva i znači: "Zadovoljan sam što du ovdje ledi." Ako su mu oči poptuno otvorene, izražava svoje razočarenje jer se nije ostvarilo ono stoje zamislio, a najbolje bi se moglo prevesti kao: "Predajem se!"

Muklo lajanje: To je karakterističan zvuk lovačkog psa za vrijeme lova. Obično ga treba tumačiti kao: "Slijedi me!" ili: "Ulovi ga!" Zavijajude lajanje: Čuje se približno kao: "jip-jip-jip-hov" pri čemu je završni zvuk je prilično produžen. Obično znači: "Usamljen sam", "Osjedam se napušteno!" ili: "Ima li koga?" Lingvistička inteligencija pasa 103 Zavijanje: "Ovdje sam!", "Ovo je moj teritorij!" ili: "Čujem vas!" Samouvjerena životinja često de zavijati samo zato da druge upozori na svoju nazočnost. Zavijanje se često javlja i kao odgovor na zavijajude lajanje nekog drugog psa. Ljudskom uhu zvučnije je od zavijajudeg lajanja, koje se obično opisuje kao tugaljivo. Stenjanje: Čuje se nešto poput "ar-ovl-vovl-vovl...", ne traje dugo i ne znači ništa loše. Njime pas izražava spontano zadovoljstvo i uzbuđenje, kao da hode uskliknuti: "Uzbuđen sam!" ili "Idemo!" Pas obično stenje kada de se dogoditi nešto što on jako voli. Kratko, odrezano muklo lajanje: Znak je pasje uzbuđenosti ili nestrpljivosti, nešto poput: "Idemo ved jednom!" Psi mogu naučiti i neke posebne glasove. Na primjer, lajanje nakon naredbe daj glas zvuči kvalitativno drugačije od spontanog lajanja. Isto se može redi i za glasanje policijskih pasa i pasa čuvara. Neke je pse mogude naučiti posebnim zvukovima koji nisu slični ni jednom od poznatih načina lajanja, ved su bliže nekakvom rezanju, za koje demo prije redi da podsjeda na nekakvo jodlanje ili pokušaj govora. Psihologinja Janet Werker ima na primjer pudlu koja tijekom dana ostaje sama u kudi. Svake večeri kada se članovi porodice vradaju kudi, veselim i pjevušedim glasom kažu joj "Bok!" (eng. hello - op. prev.). Pas se ubrzo naviknuo na taj učestali ritual pa sada i on, ispuštajudi nekakav dvosložni "arl-row", spontano pozdravlja ukudane kada se vradaju kudi. Ono što je još zanimljivije vezano je uz podatak da se ovaj pozdrav govori samo članovima obitelji, a nikako strancima. Znakovi i geste u sporazumijevanju pasa I psi pri sporazumijevanju koriste govor vlastitog tijela kako bi izrazili svoja društvena i emocionalna stanja. Pas govori s repom, očima, ušima i njuškom, ali i držanjem tijela, s kojim može dodatno upotpuniti sadržaj i smisao svoje poruke. 104 Inteligencija pasa REP Položaj repa rječit je pokazatelj pasjeg društvenog položaja i mentalnog stanja. Način komuniciranja repom, razlikuje se od pasmine do pasmine, što ovisi o prirodnom položaju samoga repa: zapadnoškotski bijeli terijer nosit de svoj "mrkvasti" rep više od zlatnog retrivera s kitnjastim i obješenim repom, dok de rep bilo kojeg hrta visiti još opuštenije. Rep u gotovo vodoravnom položaju, uperen unazad, no ne ukočen: Znak pozornosti. Grubo prevedeno govori: "Ovdje bi se moglo dogoditi nešto zanimljivo."

Vodoravno izbačen rep, uperen unazad: Tako pas izaziva kada naleti na nepoznatog psa ili uljeza, kao da hode redi: "Samo čekaj, ved deš ti vidjeti tko je ovdje gazda!" Rep podignut, između vodoravnog i okomitog položaja: To je znak dominantnog psa, ili psa koji želi ostaviti takav dojam,,a prevodi se kao: "Ovdje ja vladam!" Rep podignut, ležerno zabačen preko leđa: "Ja sam najbolji." To je izraz samouvjerenog, dominantnog psa, koji je svjestan svojeg utjecaja i modi. Rep spušten nešto ispod vodoravne linije, ali još uvijek malo udaljen od nogu: "Opušten sam." ili: "Sve je u redu." Rep spušten, blizu stražnjih nogu: Značenje ovog položaja repa ovisi o cjelokupnom držanju tijela. Ako su noge još uvijek uspravne i rep se lagano miče naprijed - natrag, to znači: "Ne osjedam se dobro" ili: "Malo sam potišten." Ako su noge nešto svinute prema unutra, zbog čega su leđa lagano spuštena, to znači: "Ne osjedam se sigurno." Ovakvo držanje tipično je u nekom nepoznatom okruženju ili situaciji. Rep uvučen između nogu: "Prestrašen sam!" ili: "Nemoj me ozlijediti!" Pas zauzima ovaj stav u nazočnosti dominantnog psa ili osobe, i želi poručiti: "Prihvadam svoj niži položaj u čoporu i ne mislim te izazvati." Poruke, koje pas odaje repom, mogu mijenjati značenje ovisno o nekoliko čimbenika: Nakostriješenost dlake uzduž repa: Kod pasa je nakostriješena dlaka uvijek znak napada i njome se može dopunjavati značenje bilo kojeg Lingvistička inteligencija pasa 105 položaja repa. Tako, kada je rep ravno izbačen, pasje spreman na napad; ukoliko je malo podignut ili lagano povijen iznad leđa to znači: "Ne bojim te se i dokazat du ti da sam ja glavni!" Visoko podignut i oštro zavinut rep: Ovo je držanje karakteristično za pse slične vukovima, poput njemačkog ovčara, a znači isto što i nakostriješen rep. Predznak je mogudeg napada. Mašudi repom psi mogu jednostavno pokazati svoje zadovoljstvo. Što brže i više mašu, to su veseliji i razigraniji. Pri procjenjivanju uzbuđenja kod psa treba prije svega pratiti brzinu mahanja, a ne otklon repa od osnovne crte. Pas s velikim dlakavim repom, mahat de raskošnije od kakvog terijera koji de, i onda kada bude najuzbuđeniji, mahati tako kao da drhti. Pa ipak, u oba slučaja brzo mahanje repom znači: "Uzbuđen sam!" Dužina repa ne utječe na kvalitetu i smisao poruke koju pas pokazuje. Neznatno mahanje repom: Tako pas najčešde izražava dobrodošlicu, najbolje gaje prevesti kao: "Pozdrav svima!" Na isti način maše repom kada ugleda svojega gospodara. Tada je to samo izraz društvene naklonosti i znači: "Vidim da me gledaš. Voliš me, zar ne?" Široko mahanje repom: "Sviđaš mi se!" Pas ovako maše najčešde za vrijeme igre ili kada se dva psa, igrajudi se, zalijedu jedan u drugoga, prijateljski se bore i bezopasno reže. Mašudi repom, međusobno si poručuju da se ne radi o pravom napadu, ved je sve samo igra. Često ovakvo mahanje znači: "Zadovoljan sam."

Polagano mahanje repom, pri čemu je rep "na pola koplja" (srednje podignut): Za vrijeme školovanja možemo ovaj položaj razumijeti kao: "Pokušavam te razumijeti. Trudim se otkriti što misliš i želiš od mene, ali jednostavno ne mogu shvatiti." Kada pas konačno riješi problem, brzina mahanja i veličina pomaka obično zamjetno porastu. Mahanje repom tipična je društvena gesta, koju vrlo uspješno možemo usporediti s ljudskim smijehom. Čini se da ljudi vedinu svojih osmijeha čuvaju za posjetitelje ili kada razmišljaju o nečem posebno dragom. Sličnu ulogu ima pasje mahanje repom, najčešde upudeno nekoj osobi ili drugom psu; pas može mahati i mački, konju ili mišu, svemu 106 Inteligencija pasa što doživljava kao živo bide. Ipak, kada je sam, nede mahnuti repom prema neživoj stvari. Mašudi repom izrazit de vam svoju zahvalnost kada mu donosite tanjur pun hrane. No, kada uđe u sobu i tamo ved zatekne pun tanjur, pridi de i jednako zadovoljno pojesti hranu, ali nede mahati, osim možda, lagano drhtati uslijed uzbuđenja. Upravo ovo ponašanje upuduje na zaključak kako mahanje repom znači komunikaciju, odnosno govor. Kao što mi ne pričamo sa zidovima, tako ni psi ne mašu repom prema neživim stvarima koje se ne ponašaju društveno. Za vedinu pasa je karakteristično da se boja dlake na repu mijenja prema njegovom vrhu. Gotovo uvijek ide od tamne boje u korijenu repa, pa do svjetlije ili potuno bijele na samom vrhu. Tako je i kod čagljcva, lisica, divljih pasa i dinga, stoga neki biolozi tvrde kako se priroda sama pobrinula da repni signali budu što uočljiviji. Kod vukova je sve sasvim suprotno - vrh repa je crn i u kontrastu je s prevladavajudom bojom ostalog krzna što, naravno, ima isti učinak: položaj i pomicanje repa postaju uočljiviji. Vjerojatno ne treba posebno opisivati kako je psima s kupiranim repovima nasilno oduzeta ovakva mogudnost komunikacije sa svojim srodnicima. S druge strane, postoje i mnogi dokazi koji govore da pas, vedinu podataka koje prenosi repom, može nadomjestiti načinom na koji gleda, drži uši ili miče ustima. UŠI Kao i kod repa, sve položaje ušiju treba gledati u odnosu na to kako ih pas drži dok je opušten. Djelotvornost prenošenja podataka ušima upravo je suprotna od "repnog" pravila - što su uši duže, pas de njima teže komunicirati. Uspravne uši ilimalo nagnute naprijed: "Stoje to?" To je znak pozornosti kada pas osluškuje novi zvuk ili položaj u kojem proučava novu situaciju. Ukoliko pas pri tome ima lagano nagnutu glavu, s opuštenim ili malo otvorenim ustima, poruka mijenja značenje u: "Ovo je doista zanimljivo." ili: "Ne razumijem to", a javlja se u novoj, nepoznatoj situaciji. Lingvistička inteligencija pasa 107 Pokazuje li pas zube i nabora kožu na njuški, tada je to, naravno, ozbiljna prijetnja samouvjerenog psa.

Nazad, prema glavi spuštene uši: "Strah me je." ili: "Budem li napadnut, branit du se." Ovako de najčešde reagirati pas kojega izaziva neka životinja ili čovjek. Uši potpuno priljubljene prema natrag: Kod pasa uspravnih ušiju, poput njemačkog ovčara, uši su položene malo ukoso i bočno se šire. Poruka je jasna: "Ovo mi se ne sviđa", "Spreman sam se boriti ili pobjedi." Zanimljivo je da psi koriste ovaj položaj u trenucima kada su spremni napasti, ali i onda kada misle odmah pobjedi. OČI Postoje dvije osnovne poruke očima i obje se odnose na dominaciju ili podređenost. Izravno buljenje u oči (fiksiranje): "Što misliš tko si?" ili: "Izazivam te na dvoboj za prevlast." Ovako se ponašaju dominantni psi ili njihovi suparnici koji de se svaki trenutak sukobiti. Pogled skrenut u stranu, izbjegavanje neposrednog pogleda: "Istina je, ti si gospodar." i "Ne želim neprilike." Ovako na izravan izazov odgovara podređeni pas. USTA Psi ne mogu ustima izraziti toliko poruka kao ljudi; međutim, nekoliko osnovnih položaja usana posebno su važni. Opuštena i malo otvorena usta, jezik se nazire ili malo visi preko donjih zubi: Ovaj "izraz" inačica je ljudskom osmjehu, pas njime poručuje: "Sretan sam i opušten." Zijevanje: Ovo je možda jedan od izraza koji se najčešde pogrešno tumači. Dok je ljudima to znak zamora ili dosade, kod pasa se radi o stresnoj situaciji: "Napet sam, zabrinut i neraspoložen." Malo podignute usne iza kojih se tek naziru zubi, usta su još uvijek gotovo zatvorena: "Dosađuieš mi!" To ie nrvi znak nriietnie. .. ..„..,____-___ 108 Inteligencija pasa

Iskrivljene usne iza kojih se dobro vide zubi, koža iznad njuške lagano je naborana, usta djelomično otvorena: "Učiniš li nešto što nalikuje prijetnji, mogao bih te ugristi." To je sljededa faza prijetnje; ponekad ovako reagiraju i prestrašeni psi. Nastavimo li vršiti prisilu na psa koji se tako ponaša, možemo izazvati agresivni napad. Usne podignute prema gore toliko da se vide prednji zubi i desni iznad njih, vidljivi nabori iznad njuške: "Povuci se ili učini nešto slično!" To je pravi izraz negodovanja koji znači da je pas spreman opasno napasti. Zateknete li se ikad u takvoj situaciji, ne smijete se okrenuti i početi bježati: uzbuđenost psa dosegla je onu kritičnu razinu kada bi vaš pokret vjerojatno izazvao reakciju "slijedi i napadni". Umjesto bježanja, skrenite pogled (pokažite podređenost), malo otvorite usta (naznaka uzvradanja prijetnje, pokazujete da ste spremni na obranu) i polagano uz-mičite. Kod svih izraza prijetnje, zakrivljenost usnica malo otvara usta pa se čini kao da su se kutevi usana pomakli prema naprijed. Konačna poruka nije uvijek ista. Kada je donji ugao usta malo gurnut prema dolje, to upuduje na element straha u agresivnom nastupu psa. Pas još uvijek može napasti, ali može i pobjedi ako ga se snažno napadne. Kutovi usana, povučeni prema natrag, pretvaraju dominantnu prijetnju u nešto poput: "Plašiš me, ali borit du se ako me prisiliš." TIJELO I ŠAPE Psi u mnogim situacijama koriste svoje tijelo i šape, no sigurno se najvedi broj odnosi na poruke društvene prirode. Pas ispruži prednje noge, podigne stražnji dio tijela, a glava mu je gotovo na zemlji: To je klasični primjer "igrajudeg klanjanja" kojim pas poziva: "Igrajmo se!" Ravno tijelo, uspravan položaj i nekakvo usporeno "paradno" kretanje prema naprijed s ukočenim nogama: " Ovdje sam ja glavni!" i "Izazivam te na dvoboj!" Dominantan pas koristiti ovaj položaj kako bi pokazao svoj autoritet i vlast nad određenim područjem te spremnost da se za njeg bori. Lingvistička inteligencija pasa 109 Tijelo malo nagnuto naprijed, noge napete: "Prihvadam tvoj izazov i spreman sam za borbu!" Pas se prevali na leđa i otkriva trbuh: "Ne prepirimo se." ili: "Potpuno priznajem tvoju nadmod i autoritet." Ovo je ponizan odgovor, pas poručuje da nije spreman boriti se i želi izbjedi sukob. Često u prirodi kanidi zauzimaju ovaj položaj prilično opušteno i zadovoljno dok su u blizini vođe čopora. Stoga, kada se pas valja kako biste ga pogladili po trbuhu, on zapravo prihvada vašu dominantnost.

Pas položi glavu na rame drugom psu ili stavlja šapu na leđa drugog psa: "Želim da znaš tko je ovdje glavni." Te kretnje obično koriste dominantni psi, vođe čopora i psi koji žele postati vođa čopora. Brz, površan ugriz: Pojavljuje se jedino u odnosu čovjeka i psa; pas uzima u usta voditeljevu ruku ili, dok šede, nosi ustima uzicu. Takvo "grickanje" može biti ozbiljan znak kušnje dominacije i pokazuje da pas ne prihvada čovjeka kao vođu čopora. Pas stavlja šapu na gospodarevo koljeno: "Pogledaj, ovdje sam." ili "Obrati malo pažnju na mene." Pas pokušava privudi pozornost. Može to činiti na razne načine: grebudi šapom po zraku ili kližudi glavom po gospodarevoj ruci. Kostriješenje dlake na leđima i ramenima: To je znak koji najavljuje agresivno ponašanje. Greben nakostriješene dlake niz leđa poručuje: "Ne gnjavi me, ljut sam!" Kada se nakostriješenost proširi i na ramena, to znači: "Dosta sam te podnosio." i znak je neposrednog napada. Neki vukovi imaju na leđima, a ponekad i na ramenima, prugu tamne dlake, koja dodatno pojačava izražajnost poruke. Pas sjedi ijednu šapu drži malo podignutu: Ovo je još jedan znak stresa, ali upotpunjen osjedajem nesigurnosti. Pas poručuje: "Nesiguran sam, osjedam se nelagodno i zabrinut sam." Pas je prevaljen na leđa i trlja se o tlo: Ovom ponašanju ponekad prethodi trljanje nosom i prsima po tlu ili pas jednostavno položi glavu na tlo pa prednjom šapom trlja lice, od očiju prema nosu. Mislim da je sve to svojevrsni obred zadovoljstva, kojeg psi pokazuju u najrazličitijim 110 Inteligencija pasa Uspravne uši (nisu usmjerene naprijed)

Podignuta glava Usta malo otvorena, jezik visi van Rep spušten i opušten Opušteno držanje, sva težina jednakomjerno je prebačena na stopala Ilustracija 6.1 Opušten, prilično zadovoljan pas, nije zabrinut ni preplašen aktivnostima koje se odvijaju u njegovoj neposrednoj okolini. Uši usmjerene naprijed Oči jako otvorene Usta zatvorena Rep položen vodoravno (nije ukočen ni nakostriješen) Noge malo nagnute naprijed, stoji visoko na vrhovima prstiju Ilustracija 6.2 Oprezan pas kojem nešto iz okoline privlači pozornost. Lingvistička inteligencija pasa 111 Uši usmjerene naprijed Naborana njuška Iskrivljene usne, vide se zubi, kutovi usana pomaknuti naprijed Ukočene noge, tijelo lagano nagnuto naprijed Rep uspravan i nakostriješen Ilustracija 6.3 Izuzetno dominantna životinja koja pokazuje svoj autoritet i prijeti napadom ako bude izazvana. Dlaka nakostriješena Uši zabačene nazad Naborana njuška

Malo iskrivljene usne, kutovi usana povučeni natrag Ilustracija 6.4 Preplašen pas koji bi mogao napasti. Rep podvučen medu noge Tijelo spušteno 112 Inteligencija pasa Lizanje glase dominantnog psa Kulovi usana povučeni natrag Rep spušten (može malo mahati) Ilustracija 6.5 Bojažljiv pas koji se podređuje kako bi izbjegao daljnje izazovj: i prijetnje. Uši polegnute unatrag I/micanje pogleda Nos i čelo glalki.be/ bora Rep mučen medu nosie Kutovi usana povučeni natra Pas se izvali na leda, izlaže trbuh i m'lo Ilustracija 6.6 Pas koji pokazuje potpunu predaju, strab i poniznost. Lingvistička inteligencija pasa 113 Uši uspravne Usta otvorena, vidi se jezik Prednji dio noge polegnut, šape svinute Rep podignut Ilustracija 6.7 Poziv na igru; može biti popraden uzbuđenim lajanjem ili zaigranim napadima

i povlačenjima. vlasnik tek počinje pripremati hranu. Također može prethoditi ili slijediti nakon drugih ugodnih aktivnosti. Povlačenje po tlu i grebanje šapama po livadi: Psi ovo rade najčešde nakon vršenja nužde, no mogude ih je vidjeti i u nekim drugim prilikama. Na donjem dijelu šapa nalaze se posebne žlijezde koje izlučuju njihove mirisne "potpise". Pas poručuje: "Neka svi znaju da sam bio ovdje. Ostavljam svoju posjetnicu!" Mokrenje: Markiranje mirisom obično se vrši na okomitim predmetima kako bi se miris širio zrakom, u visini nosa sljededeg psa. Poruka je vrlo jasna: "Ovaj teritorij je moj", "Ovaj predmet je moj." ili: "Sada sam u susjedstvu." Pas uvijek želi pokriti ved obilježeno mjesto i miris drugog psa, no ako mokri na drugog psa ili čovjeka, poruka se mijenja u pretenziju dominacije i posjedovanja. Mnogi od ovih znakova toliko su očigledni da ih nije teško opaziti. No, nešto ih je teže zorno opisati riječima. Stoga pogledajte ilustracije 114 Inteligencija pasa od 6.1 do 6.7, neku vrstu slikovnog pasjeg rječnika, na kojima se dobro vide znakovi o kojima sam pisao u prethodnom poglavlju, vam daju. JESU LI TI ZNAKOVI DOISTA GOVOR? Onoga trenutka kada se dijete prvi put odazove na vlastito ime, okredudi se prema osobi koja ga doziva, psiholog de mu priznati rudimentarnu lingvističku sposobnost. Kasnije, kada se pokaže njegova receptivna sposobnost (sopsobnost razumijevanja govora i pokreta drugih osoba), zaključit de kako dijete posjeduje i govorne sposobnosti. Iako de malo dijete svoju prvu riječ izgovoriti najčešde do dvanaestog mjeseca starosti, neki psiholozi tvrde kako ved plač, gugutanje i brbljanje imaju lingvistički i kominukacijski sadržaj, jer vrlo učinkovito govore o ugodi, neugodi i djetetovim potrebama. Uostalom, prve riječi ionako su samo naznaka stvarnog govora. Moja kderka je, na primjer, s "na na" dozivala baku, a sinje s "mik" upozoravao daje žedan. Djeca za sporazumijevanje rabe i druge zvukove. Ponekad je to cviljenje uslijed iščekivanja ili dahtanje zbog uzbuđenja. Oba zvuka prenose informaciju o djetetovu stanju i iznenađujude su nalik zvukovima koje u sličnim situacijama proizvodi i pas. Pored govora, psiholozi i gestikuliranje priznaju kao sastavni dio komunikacije. Na primjer, MacArthmov Inventar razvoja komunikacije (kako sam ved spomenuo, to je ljestvica za ocjenjivanje govornih sposobnosti djece) čitav jedan dio posveduje komunikacijskim gestama. To su na primjer: upiranje prstom na zanimljive predmete ili zbivanja, mahanje rukom kada netko odlazi, pružanje ruku prema gore kao znak djetetove želje da ga podignemo ili cmakanje usnicama kada pokazuje daje nešto ukusno. Komunikacijske geste pasa, po svojoj su složenosti, naravno, jednake ovima. Kod štenadi i male djece pojavljuje se ista stvar: njihov receptivni fond riječi mnogo je širi i pouzdaniji od produktivnog, tj. razumiju više riječi nego su ih sposobni izgovoriti. Njima razumljivi pojmovi, najčešde sadrže informacije o vanjskom svijetu i stvarima koje želimo da učine.

n Hiipfp nrnvilnn al-itio Lingvistička inteligencija pasa 115 lingvističku sposobnost; nije li onda i pravilna reakcija psa na izraz: "Daj šapu", jednakovrijedna lingvistička sposobnost? Govor male djece i pasa najvedim je dijelom društvene prirode, jer njime pokušavaju na sebe svratiti pozornost drugih. Jezik pasa čak je složeniji od djetetovog, pošto su psi zarana sposobni iskazati nadmod i autoritet te mogu učinkovito razlikovati tuđe želje i raspoloženja. Djeca de tek nekoliko godina kasnije početi pokazivati i provoditi svoju volju. x Usporedba između dječjeg govora i načina pasje komunikacije tu se i završava. Čim se počne postavljati pitanje gramatike ili sintakse više ih ne možemo promatrati zajedno. Jednostavno rečeno, ljudi mogu na sintaktičkoj razini, mijenjajudi redosljed znakova ili riječi, mijenjati značenje poruke. Tako postoji jasna razlika između morskog psa koji jede čovjeka ili čovjeka koji jede morskog psa, iako su glasovni elementi "čovjek", "morski pas" i "jede" istovjetni. U dobi između osamnaest i dvadeset dva mjeseca vedina de djece ved slagati rečenice od dvije riječi, a tijekom tog perioda počet de savladavati i osnovna gramatička pravila. Čini se da psi nisu osjetljivi na gramatiku i sintaksu, jer zvuk svakog pojedinog glasa uzimaju kao zasebnu lingvističku jedinicu. Kako, dakle, definirati govor pasa u odnosu na govor ljudi? Pa, moji psi vladaju receptivnim jezikom od otprilike šezdeset pet riječi ili fraza i oko dvadeset pet znakova ili gesta, što sačinjava receptivni fond od otprilike devedeset pojmova. Produktivni jezik ipak je sužen i sveden na oko dvadeset pet izričaja i oko trideset pet pokreta tijelom, odnosno ukupni produktivni vokabular od otprilike šezdeset pojmova. Do danas ni jedan pas nije pokazao nikakve naznake poznavanja sintakse ili gramatike. Da su oni kojim slučajem djeca, priznali bi im nivo jezičnog izražavanja djeteta od osamnaest do dvadeset dva mjeseca starosti. Čimpanze koje su naučile jezik znakova mogle bi postidi rezultat jednak rezultatu djeteta od oko trideset mjeseci starosti. Nisam baš siguran da sam u ovom poglavlju doista obuhvatio sve oblike pasjeg sporazumijevanja. Također ne znam da li se, ovdje analizirane govorne sposobnosti pasa, uopde približavaju krajnjoj granici onoga što su psi kadri učiniti. Nije mi poznata nijedna znanstvena studija kojom bi se pokušalo odrediti sve receptivne i produktivne sposobnosti 116 Inteligencija pasa psa. Naravno, kada bismo promatrali, pratili i analizirali fond riječi, pokreta i gesta kod dobermana, pudle ili njemačkog ovčara, pasa s visokim sposobnostima učenja i pamdenja, pretpostavljam da bi njihove produktivne sposobnosti bile zamjetno više od onoga što sam postigao s mojim neslužbeno treniranim kudnim ljubimcima. Bilo bi uistinu zanimljivo jednoga dana provesti službena ispitivanja. Bilo kako bilo, čini se neopravdanim negirati lingvističku inteligenciju pasa. Ukoliko djeci od osamnaest do dvadeset dva mjeseca starosti priznajemo govor, i ukoliko psi pokazuju iste takve sposobnosti, onda bismo im, bez obzira na Descartesa, trebali priznati određenu lingvističku inteligenciju. Možda psi doista nisu ozbiljni kandidati za Pulitzerovu nagradu, no svejedno se moramo složiti s tvrdnjom kako je njihova

sposobnost komunikacije, s nama i drugim psima, otprilike na istoj razini kao i kod djeteta u dobi do dvije godine. 117 VII. Različite vrste pasje inteligencije Psu možeš redi bilo kakvu glupost, a on de te pogledati kao da kaže: "O, Bože, TAKO JE! JA SE NIKAD toga ne bih sjetio!" Dave Barry Prijateljstvo čovjeka i psa izraslo je iz činjenice da su nam psi korisni. Svakako treba naglasiti da motiv korisnosti nije jedini razlog zbog kojeg imamo pse, jer postoje i razlozi osobnije i psihološke prirode. Korisne osobine pasa uključuju mnogobrojne sposobnosti: zaštitu vlasništva i osoba (npr. policijski i vojni psi), pomaganje u lovu (traženje, povlačenje, iskopavanje i donošenje lovine), obavljanje pastirskih poslova (čuvanje ovaca, stoke, sobova, pa čak i gusaka i pataka), teglenje (vuča kola ili sanjki, nošenje paketa), traženje i pronalaženje predmeta, osoba ili tvari (psi tragači, psi za detekciju droge ili plinova, psi za traženje tartufa), spasilački poslovi (pomod utopljenicima ili iskopavanje iz snijega i ruševina) te pomaganje invalidima (psi za slijepe, gluhe ili hendikepirane osobe). Među razlozima psihološke prirode, zasigurno je najbitnija sposobnost pasa da ljudima prave društvo. U posljednje vrijeme ova je uloga dobila i svoj službeni dio, jer se psi koriste kao dio preventivne ili kolektivne terapije za.steriie, pomažu„društvejio jzolkafiim ili psihički 118 Inteligencija pasa bolesnim osobama. Iako nepotpun, ved i ovaj popis pasjih vještina, pokazuje koliko se toga od njih traži. Neke od njih (kao što su vještina lova, traganja ili gonjenja) dio su normalnog ponašanja svih divljih pasa i njihovih rođaka te su one vjerojatno naslijeđene ili nagonske. S druge strane, pas koji bi trebao postati vodič slijepoj osobi, mora prodi mnogo učenja i školovanja. Pri dokazivanju pasje inteligencije možda je najbolje podi promatrajudi način na koji psi izvršavaju zadatke, svejedno da li to čine za vlastite potrebe ili potrebe čovjeka. Razlikujemo tri oblika manifestativne inteligencije: adaptivna, radna i instinktivna inteligencija. ADAPTIVNA INTELIGENCIJA Kada u svakodnevnom razgovoru govorimo o inteligenciji, obično, mislimo na sposobnost učenja i rješavanja problema. Ukoliko Paulette zna riješiti složene matematičke probleme, kažemo: "Kako je ona pametna!", a ako Paul, nakon samo jednog ili dva čitanja, može napamet izrecitirati pjesmicu, zaključujemo: "Vidi kako je on mudar dečko!" Sposobnost učenja obično se definira kao broj iskustava koja su pojedincu potrebna da nešto zadrži u relativno stalnom pamdenju. Onima s dobrom sposobnošdu učenja dovoljno je samo nekoliko puta ponoviti istu situaciju i iz toga de im ostati trajna korisna sjedanja i asocijacije. Sposobnost rješavanja problema definira se kao sposobnost misaonog savladavanja prepreka,

sastavljanje i slaganje raznih podataka u točan odgovor ili traženje novih načina kojima se prethodno naučena znanja primjenjuju u novim situacijama. Bolji rješavači problema brže dolaze do rješenja i rjeđe krenu krivim putem. U svjedodžbama naše djece, upravo su učenje i rješavanje problema, one dimenzije inteligencije koje se obično ocjenjuju. Kod ljudi i životinja ove dvije sposobnosti čine adaptivnu inteligenciju. Uz njezinu pomod lakše se prilagođavamo okolini ili razvijamo određene vještine koje nam u tome pomažu. Primjera svakodnevne uporabe adaptivne inteligencije ima mnogo. Kod čovjeka, to je potraga za naiboliim načinom kalcn nrnHnti ncW nrm'™nrl ;i; l-c^n ?<-,-. hnVo c-v,,!-.««-; Različite vrste pasje inteligencije 119 ručak, a kod divlje životinje, kako uloviti večeru ili odgojiti mlade. Rješenje problema koji se češde pojavljuju, pohranjuje se u memoriji (nauči se) i u svakoj se sličnoj situaciji opet koristi. Dakle, učenje i rješavanje problema se nadopunjuju pa ponašanje postaje učinkovitije. Robert Sternberg, psiholog sa sveučilišta Yale, koji je mnogo pridonio razumijevanju ljudske inteligencije, u teorijskom dijelu svojih istraživanja, analizirajudi adaptivnu inteligenciju kod ljudi, podijelio ju je na nekoliko sastavnica. Stoga je izraz adaptivna inteligencija, koji mi koristimo, zamijenio izrazom komponentna inteligencija. Prema njegovim analizama, važne sastavnice adaptivne inteligencije su metakomponente (meta - grč. na višem stupnju, nadređen). One su zaslužne za upravljanje ili organiziranje vedeg broja naših posebnih načina ponašanja. Metakomponente su mehanizmi koje koristimo za planiranje i izvršavanje zadataka, rješavanje problemskih situacija ili pri određivanju plana ponašanja. Ljudi s dobro razvijenom adaptivnom inteligencijom, obično brzo razvijaju korisne planove akcije i odlučni su glede svojeg bududeg ponašanja. Adaptivna inteligencija sadrži i izvedbene komponente, u koje treba ubrojiti sposobnost biranja određenih radnji i metoda potrebnih za ispunjavanje pojedinih zadataka. Tako, izvedbene komponente uključuju sposobnost izvršenja planova ili ostvarenja odluka donesenih pomodu metakomponenti. Zatim su tu stjecajne komponente, procesi potrebni za stjecanje novih informacija. One uključuju procese koji pojedincu omoguduju stjecanje novog znanja i izdvajanje važnih od nevažnih podataka. Pojednostavljeno: pojedinci s dobrim stjecajnim komponentama brzo uče. Postoje i komponente pamdenja koje omoguduju brzo pribavljanje informacija sačuvanih u memoriji. Napokon, Sternberg kaže da adaptivna inteligencija sadrži i prijelazne komponente pomodu kojih se informacije naučene u jednoj, prenose i primjenjuju u novim situacijama. Prednost ovakvog poimanja adaptivne inteligencije je u tome što jasnije pokazuje stvarne mentalne sposobnosti koje su uključene u rješavanje problema: planiranje ponašanja, biranje pojedinih radnji, učenje ili pribavljanje informacija iz sjedanja i primjena tih informacija jia konkretnu situaciju. Kod pasa., adaptivna intaligencija predstavljala _j

120 Inteligencija pasa bi ono što pas može učiniti za sebe i očitovala bi se u uspješnosti učenja i rješavanja problema. Sve de vjerojatno biti jasnije poslije ovog jednostavnog primjera. Neki moj gost jednom je zgodom ostao zapanjen vidjevši kako moj kernski terijer Flint preko kuhinjskog poda gura do mene praznu zdjelicu za vodu. Flint ju je malo gurnuo i pogledao me, očekujudi odgovor. Kada nisam reagirao, gurnuo ju je još malo i opet me pogledao. Sve je ponovio nekoliko puta, dok nisam upitao: "Hodeš li vode?" Zalajao je i, gledajudi kako punim zdjelu, mahanjem repa pokazivao što misli. Čim sam je stavio na mjesto, dobro se napio i sretno odlepršao iz sobe. Iako se mojem gostu učinilo da ovakvo ponašanje od psa zahtijeva mnogo razmišljanja, planiranja i razumijevanja, to je ustvari prilično jednostavan primjer adaptivne inteligencije. Proces učenja bio je gotovo slučajan, temeljen na neplaniranim događajima iz Flintove okoline. Taj prilagodbeni rezultat Flintovog ponašanja vjerojatno je započeo kada je njegova zdjelica za vodu jednom ostala gotovo prazna. Pokušavajudi polizati zadnje kapi, malo je gurnuo zdjelu, a bududi da je metalna, zvuk njenog guranja sigurno me potakao da je napunim. Flint je dobio ono što je htio. Nakon ovog događaja, stjecajne komponente njegove inteligencije pomogle su mu stvoriti veze između struganja prazne zdjele po podu i mogudnosti da utoli žeđ. Komponente pamdenja omogudile su da ova uzročno - posljedična veza ostane zapamdena, pa čak i upotpunjena spoznajom da de glasnija buka, obično brže uroditi plodom. Sada, kada god zdjela ostane prazna, izvedbene komponente ga potiču da izvede radnju koja de proizvesti buku, tj. guranje zdjele po podu. Kada bi Flint isto to pokušao izvesti s drugom osobom ili kada bi na taj način htio dobiti dodatni obrok hrane, pokazao bi i prijelazne komponente svoje adaptivne inteligencije. Različite vrste pasje inteligencije 121 RADNA INTELIGENCIJA ILI INTELIGENCIJA POSLUŠNOSTI Kada govorimo o pojmu inteligencije kod pasa, mnogi najprije pomisle na pse koji izvode složene vježbe na stazi ili pozornici. Ponekad pomisle i na dobro uvježbane policijske pse, pse vodiče, pastirske pse ili pse tragače koji savršenom točnošdu ispunjavaju složene zadatke svojeg specifičnog zanimanja. Više puta čuo sam i mišljenje potpunih laika da je pas koji pokorno čeka naredbu i znak svojega gospodara, te brzo i sigurno ispunjava zadatke, dostigao vrhunac pasje inteligencije. Pas koji pokazuje razumijevanje određenih naredbi tako što na njih ispravno reagira, ipak pokazuje tek jedan od važnih vidova svoje vidljive ili mjerljive inteligencije - važan stoga, jer nam psi koji ne bi odgovarali na naredbe i upute, ne bi bili ni od kakve koristi u prošlosti i ne bi mogli ispunjavati korisne zadatke zbog kojih ih danas cijenimo. Bududi da su ove kvalitete inteligencije sastavni dio takmičenja poslušnosti na kojima psi moraju, prema našim uputama, izvoditi naučene vježbe, mogli bismo ovu dimenziju inteligencije nazvati inteligencijom poslušnosti. Međutim, mogli bismo je isto tako nazvati i radnom inteligencijom, jer je psi koriste u izvršavanju naredbi za koje su školovani pod našim nadzorom. Čini se logičnim pretpostaviti da de psi s visokim stupnjem sposobnosti učenja i rješavanja problema imati i najvedu radnu inteligenciju ili inteligenciju poslušnosti, ali nije tako. Mnogi psi koji pokazuju visoku razinu adaptivne inteligencije često se opiru našim pokušajima da ih naučimo nekoj vježbi; i

najjednostavnije naredbe ponekad ih potpuno zbune. S druge strane, neki psi s umjerenim stupnjem adaptivne inteligencije, naravno uz pravilan način školovanja, mogu dobro naučiti i izvoditi očigledno vrlo složene trikove i vježbe. Za uspješno izvršavanje čovjekovih naredbi, psu je potrebno tek onoliko adaptivne inteligencije koliko mu treba da bi shvatio kakvo ponašanje se od njega očekuje. S pasjeg gledišta je smisao gotovo svake riječi ili znaka koji mu kažemo ili pokažemo, tek jedan od problema koji treba riješiti. Iskusni treneri često kažu daje najteži dio školovanja pasaža natjecanja u višim.x^gdima poslušnosti, objasniti im što se od 122 Inteligencija pasa njih očekuje. Na primjer, jedna od vježbi koju mora izvršiti pas da bi dobio titulu "Utilitv Dog" (radni ili koristan pas - op. prev.), što ju dodjeljuje američki kinološki klub (AKC), je traženje točno određenog predmeta. Pas mora po naredbi, koristedi se samo njuhom, u hrpi različitih stvari razbacanih po zemlji, pronadi posljednji predmet koji je njegov gospodar imao u ruci, uzeti ga i donijeti vodiču. Sam po sebi ovaj zadatak nije težak kada pas shvati što se od njega traži. Nažalost, u nedostatku razvijenih jezičnih sposobnosti, koje bi treneru omogudile izdavanje izravnih uputa psu, čovjek mu može samo naznačiti što se od njega traži, puštajudi ga da sam shvati što bi mogla značiti naredba "nadi". Cesto je taj komunikacijski proces nalik igri zagonetki, s trenerom koji daje različite upute i psom koji iskušava više mogudih rješenja tražedi pravo. Iskusan trener daje bolje upute, no pas ih mora shvatiti i sam prepoznati ispravno rješenje. Potom postupak mora dobro izvježbati, kako bi ga se i u drugim prigodama opet sjetio. Visoki stupanj adaptivne inteligencije sam po sebi ipak nije dovoljno jamstvo da de pas pouzdano reagirati na naredbe poslušnosti, jer on mora imati i želju i volju izvršavati naučene radnje. Mora pokazati spremnost poslušati svog ljudskog gospodara kako bi mu time ugodio. To je ved pitanje karaktera, a ne inteligencije (važnost karaktera u određivanju ponašanja pasa podrobnije du objasniti u 11. poglavlju). Osim toga, a to je opet jedan od čimbenika inteligencije, pas mora imati sposobnost koncentracije - na duže vrijeme mora usmjeriti svoju pozornost prema nekom problemu. Kod školovanja je to posebno važno, jer ponekad pas ne može odmah shvatiti značenje nove naredbe; treba više puta pokušati, a zatim nekoliko puta ponoviti vježbu, kako bi je pas dobro zapamtio. Nije dovoljno da se pas samo usredotoči na problem, ved treba biti i ustrajan. Pri učenju se ne smije dosađivati, ali ga ni pogreške ne smiju lako obeshrabriti. Pas mora imati i umnu prilagodljivost. Ukoliko njegova reakcija ne postiže željeni učinak, mora biti spreman pokušavati iznova u traženju drugog odgovora, a ne stalno ponavljati onaj prvi, pogrešni. Posebno je važno, a također je povezano s koncentracijom, da pas može kontrolirati svoje reakcije na privlačne prizore, zvukove ili mirise. Rastresenost mu za vrijeme treninga ili rada Različite vrste pasje inteligencije 123 može samo odmodi. Usput, psiholozi ovu sposobnost koncentracije pripisuju samo vrlo inteligentnim ljudima. Nadalje, svaki rad čovjeka i psa uključuje i njihovu međusobnu socijalnu povezanost; dakle, pas mora imati i komunikacijske sposobnosti. Mora shvatiti da njegov trener pokušava komunicirati s njim, mora odgovoriti na znakove i zvukove koji trebaju odrediti njegovo ponašanje i mora znati da li je ono što trenutačno radi pravilno.

Dok adaptivna inteligencija pokazuje ono što pas zna napraviti za sebe, radna inteligencija ili inteligencija poslušnosti je mjerilo onoga što pas može raditi za čovjeka. To ne znači da je radna inteligencija važna samo za domade pse. Ona je važna i kod divljih kanida, jer u sebi sadrži društvenu komponentu. S našeg gledišta, pas izvršava naredbe ljudskog gospodara, ali s gledišta psa, on se podređuje vođi čopora. U prirodi, vedina kanida lovi u grupi, a njihovim akcijama upravlja vođa čopora, dominantna ili "alfa" jedinka. Svaka životinja u čoporu zna slušati naredbe vođe i nauči svoju ulogu u lovu. To su one iste komponente učenja i socijalizacije koje pas koristi u sklopu radne inteligencije. INSTINKTIVNA INTELIGENCIJA Postoji i oblik inteligencije o kojoj rijetko razmišljamo, a uključuje sve vještine i načine ponašanja koji su dio našeg genetskog naslijeđa. Kod pasa ona upravlja velikim brojem njihovih sposobnosti. Mi ljudi smo poznate ljenčine. No, istovremeno smo dovoljno pametni i snalažljivi u pronalaženju načina kako smanjiti ili olakšati svoje poslove. Ved sam ranije spomenuo da su selektivnim uzgojem ljudi stvorili brojne pasmine, posebno prilagođene različitim potrebama. Još u najranijoj povijesti razvoja domadeg psa, shvatili su da križajudi pse poželjnih karakteristika, ponekad mogu dobiti niz životinja koje de ta obilježja nositi u svojim genima. Selektivnim uzgojem namjerno su određene veličina, oblik, boja i temperament pasa, a oblikovane su i neke karakterne značajke. Uzmimo za primjer američke retrivere iz rnlif } r\an \ra r>rxrf±r\ i 124 Inteligencija pasa mužjak i crna ženka, koji su 1807. spašeni iz olupine engleskog broda negdje pred obalom Marvlanda. Oboje su postali dobri retriveri pa su ih sparili, a potom su parili najbolje retrivere iz njihovih legala, povremeno ih križajudi s izrazito dobrim retriverima iz okolice. Nakon nekoliko generacija oblikovana je posebna i prepoznatljiva pasmina poznata kao Chesapeake Bay retriver ili američki retriver (to retrieve engl. nadi i donijeti ubijenu divljač, op.prev.). Što je još važnije, pasmina je "uhvatila" takve karakterne osobine koje lovci najviše cijene. Ovi psi doslovno automatski donose lovinu pa su na cijeni kao jedni od najboljih retrivera, a posebno u situacijama kada po plijen treba idi u hladnu vodu. U mnogim drugim slučajevima genetski odabir nije se provodio samo zbog jedne izdvojene osobine, kao što je donošenje lovine, ved zbog čitave skupine sposobnosti odjednom. Dobar primjer za to je povijest španijela. Riječ spanyell potječe iz kasnog dvanaestog stoljeda i tada se koristila za pse koji su iz Španjolske bili uvezeni u Englesku (dodatak "špan" navodno označava zemlju podrijetla). Ovi psi su ved tada bili popularni u Irskoj, jer su lovci otkrili njihovu spretnost u donošenju ustrijeljenih ptica iz vode. Zapisi iz sredine XIV. stoljeda govore o sustavnom selektivnom uzgoju španijela. Jedna uzgojna linija selektirana je za rad u vodi, dok je druga uzgajana za rad na kopnu. Današnji američki i irski vodni španijeli potječu iz "vodene linije", dok su najpoznatiji "kopneni" španijeli koker španijel (nazvan po šljuki - engl. woodcock, koju je najčešde lovio) i springer španijel, koji natjera ptice da uzlete i tako "uskoče" (to

spring - engl. skočiti, op. prev.) u mreže. Drugi, jednako spretni stručnjaci za rad na kopnu su: manje poznati -poljski (field - engl. polje, op. prev.) španijel, sasekski (Sussex) i klamberski španijel. Činjenica da možemo vršiti njihov selektivni uzgoj po principu "dobro radi u vodi" ili "bolje radi na kopnu" očito znači da njihovi geni sadrže veliku grupu prepoznatljivih karakteristika za rad u vodi i rad na kopnu, a mi nismo izabrali samo jednu sposobnost. Čini se da su mnoge sposobnosti pasa genetski predodređene pa se selektivnim uzgojem mogu kontrolirati. Primjer za to je lajanje. Da li pas laje ili ne, koliko često i pod kojim okolnostima, ovisi velikim dijelom Različite vrste pasje inteligencije 12 5 o genetskim predispozicijama. Genetičar L. F. Whitney uočio je da vedina pasa sv. Huberta laje dok slijedi trag, a tek rijetki izuzeci ne. Selektivnim uzgojem pasa koji nisu lajali dobio je vrstu "šutljivih" goniča. Možda je najznačajniji primjer genetski kontroliranog ponašanja pasa ispitivanje vršeno tridesetih godina ovoga stoljeda, kojeg su znanstveno popratila dvojica istraživača s Harvarda. Proučavali su dalmatinske pse. Nekad su ih nazivali i "kočijaškim psima" zbog njihove posebne sklonosti konjima i trčanju ispod kočija koje vuku konji (u 19. stoljedu selektivnim uzgojem izoštren im je osjedaj privrženosti gospodaru, postali su popularni psi za pratnju i od tada slijede gospodara bez obzira da li hoda, jaše ili se vozi kočijom). Prema tadašnjoj engleskoj modi, kočije su pratili psi. No, nije bilo dovoljno da trče uz kočiju, ved su morali trčati ispod prednje osovine kola, tako da pas bude što bliže kopitima stražnjeg konja. Naravno, psi koji su trčali ispod sredine kočije ili ispod stražnje osovine nisu zadovoljavali, a najgore je bilo kada su trčali iza kočije. Istraživači su iskoristili svoje poznanstvo s uzgajateljem koji je dvadeset i pet godina uzgajao dalmatinske pse koji trče ispod kočija. Opazili su da neki psi nemaju osjedaj za pratnju kola na pravom mjestu. Pregledavajudi podatke o parenju pasa, koje je uzgajatelj dosljedno vodio, utvrdili su da potomci pasa koji zauzimaju dobru poziciju i sami češde trče na pravom mjestu, nego mladi čiji je jedan roditelj zauzimao dobar, a drugi loš položaj pri trčanju. Najgori rezultati postizali su se parenjem dvaju "loših" pasa. Posljednja grupa bila je, kao što se i očekivalo, najmanja, jer uzgajatelji nisu imali nikakve koristi od takvih pasa. Sposobnosti koje pas nasljeđuje, bilo namjernim utjecajem čovjeka na njihov genetski potencijal ili prirodnim odabirom, postaju karakteristike koje određuju razlike između pojedinih pasmina. Ove genetski određene sposobnosti i karakterne predispozicije pasa ubrajamo u instinktivnu inteligenciju one elemente njegovog mentalnog sklopa koji se mogu prenositi iz generacije u generacijvi biološkim mehanizmima nasljeđivanja. O instinktivnoj inteligenciji ovise neki specifični oblici ponašanja kao npr. to da li de pas lajati ili ne? te da li de donositi lovinu 126 Inteligencija pasa ili ne. Neke sposobnosti su opdenite, ali toliko značajne da mogu utjecati na način rješavanja problema, poslušnost i druge oblike ponašanja.

PREPLITANJE INTELIGENCIJA Ukoliko psi ved pokazuju tri različita oblika inteligencije (adaptivnu, radnu i instinktivnu), koja je od njih najvažnija ili dominantna u ponašanju psa? Da li se na neki način te tri vrste inteligencije međusobno ispreplidu ili utječu jedna na drugu? Ved sam ranije spomenuo da pas mora imati bar minimalni stupanj adaptivne inteligencije kako bismo mogli uočiti i mjeriti njegovu radnu inteligenciju, ali to ne znači da pas sa slabije razvijenom radnom inteligencijom ima i slabu adaptivnu inteligenciju. Uzorak po kojem se instinktivna inteligencija ispreplide s drugim dimenzijama inteligencije ipak je malo složeniji. Sigurno je da vedina pasmina ima neke osebujne oblike instinktivne inteligencije koji ih čine posebnima, što se očituje u određenim vještinama, sposobnostima, karakternim predispozicijama itd. No, izgleda daje kod nekih pasa instinktivna inteligencija dominantnija nego kod drugih, dok istovremeno kod nekih pasmina ne dolazi do izražaja baš nikakva naročita instinktivna vještina. Na primjer, doberman i pudl ne pokazuju posebne instinktivne sposobnosti koje bi ih razlikovale od drugih pasmina. Oba imaju vrlo visoku adaptivnu i radnu inteligenciju, ali unatoč tomu, profesionalni treneri koji su dobermane učili čuvati ovce, a pudle loviti štakore i ostale štetočine, izjavili su da obje pasmine nisu bile u stanju na zadovoljavajudi način izvršiti te zadatke. Štoviše, čak i kada je takvo školovanje bilo privedeno kraju, psi nisu bili naročito spretni. Izdane naredbe mogli su izvršiti, možda čak i dobro, ali nikada u tom poslu nisu postigli savršenstvo, kao oni psi kojima su te sposobnosti prirođene. Za razliku od njih, škotski graničarski ovčar i mančesterski terijer nemaju samo poznate i odredive granice instinktivne inteligencije, nego takvi, genetski određeni načini ponašanja, dominiraju njihovim karakterom. Škotskog graničarskog ovčara ne treba ni podučavati kako Se ČUVahi OVCe: Štoviše — nn tn ¦želi «vim srrpm r>Q taVn vna' nn Izliti Različite vrste pasje inteligencije 127 članove obitelji i držati ih u grupi kao da su stado ovaca, i to baš u trenutku kada im se posebno žuri. Mančesterskog terijera, opet, ne treba učiti loviti miševe, štakore i druge štetočine. On de instinktivno loviti i pokušati napasti sve što je maleno, trči ili se miče amo - tamo. Njegov instinkt je toliko jak, da de ostaviti i svoj obrok ukoliko mu netko zakotrlja krpenog miša po sobi. Uz minimalnu vježbu, obje de pasmine savršeno izvršavati zadade zbog kojih su i stvorene. Isto tako, nemogude je mančesterskog terijera naučiti čuvati ovce ili škotskog graničarskog ovčara loviti štakore. Mančesterski terijer bi prije rastjerao stado, juredi za ovcama ili njihovim sjenama, nego ih okupio trčedi oko njih. Istovremeno, škotski graničarski ovčar vjerojatno bi trčkarao sa štakorima pokušavajudi ih sakupiti u stado. Čini se da postoji neki uzorak po kojem su adaptivna i instinktivna inteligencija raspoređene među različitim pasminama. Pasmine koje imaju slabije razvijenu instinktivnu inteligenciju, gotovo uvijek je nadopunjuju višim stupnjem adaptivne inteligencije. Obrnuto, psi sjako izraženom instinktivnom inteligencijom (s mnogo prirođenih osobina), pokazat de slabiju prilagodljvost u nepoznatim životnim situacijama, što je tipično za životinje s nižom adaptivnom inteligencijom. To smo do neke mjere, čini se, "skrivili" mi sami stvarajudi razne pasmine. Kod nekih pasmina, na račun radne sposobnosti, žrtvovana je adaptivna inteligencija, kako bismo dobili pse koji, uz minimalno učenje, mogu dobro obavljati određene

poslove. Svjesno smo pristali na to da se pasmina koja odlično ispunjava neke naše zahtjeve, ne može dobro prilagoditi drugim uvjetima u kojima takvo ponašanje nije potrebno ili se ne cijeni. S druge strane, pas koji nema izražene instinktivne vještine, imat de bolju adaptivnu inteligenciju, pa de, ovisno o svom karakteru i nekim drugim čimbenicima, biti bolji izbor za složene i raznovrsne situacije. 128 Inteligencija pasa 129 VIII. Instinktivna inteligencija Svako dijete mora svemir učiti ispočetka. Svako štene nosi svemir u sebi. Ljudsko znanje je izvan čovjeka pohranjeno u muzejima, knjižnicama i spisima učenih. Mudrost psa nalazi se u njegovoj krvi i kostima. Donald McCaig Vjerojatno nedemo nikada sa sigurnošdu znati kako su prvi ljudi započeli svoj prijateljski i radni odnos sa psima. No, postoji mogudnost da nisu ljudi bili ti koji su izabrali pse za svoje pratioce, nego su psi izabrali ljude. Kako sam ved ranije zapisao, prijateljstvo ljudi i pasa počelo je još prije razvoja proljoprivrede. Uzmemo li u obzir loše sanitarne navike ljudi iz tog doba, možemo pretpostaviti da je oko ljudskih nastambi uvijek bilo razbacanih kostiju, komada kože i ostalih otpadaka od žrtava posljednjeg lova. Preci današnjih pasa (vrlo savjesni kada je hrana u pitanju), sigurno su brzo shvatili kako se uz ljude može ležernije živjeti, bez potrebe da sami odlaze u lov. I primitivnim ljudima, iako se nisu baš jako brinuli za čistodu, zdravlje i sanitarne navike, sigurno su dosađivale muhe koje je privlačio miris natrulih ostataka hrane, pa je vrlo vjerojatno tadašnji čovjek pristao podnositi pse u blizini naselja kako bi mu oni čistili smede. Ova čistačka uloga pasa nastavila se još stoljedima, a i danas je obavljaju parije u mnogim nerazvijenim područ130 Inteligencija pasa Ljudi i psi imali su još jednu dodirnu točku: susretali su se s istim problemom - kako napuniti želudac. Naši ljudski preci vjerojatno su shvatili da psi koji se vrzmaju oko njihovih naselja mogu poslužiti i za nešto drugo, a ne samo za čišdenje i odnošenje smeda. Napokon, psi su živa bida građena vedinom od proteina i prilično jestiva, pa su naši lovački preci ubrzo shvatili da de, u teškim vremenima nestašice, lako ubiti i pojesti pse koji su sami došli u njihovu blizinu. Kosti pasa pronađene u iskopinama nastambi iz kamenog doba pokazuju tragove kakve za sobom ostavljaju ljudski zubi. Pas koji je došao rfa večeru, ponekad je i sam postao večera. Koliko god se današnjem čovjeku, odgojenom u zapadnom društvu, ovo može činiti odvratnim, ljudi su i u kasnijim razdobljima jeli pse, a ponegdje se to i danas običava. Mnogi starogrčki i rimski sladokusci posebno su cijenili pasje meso i puno su pisali o najboljim načinima njegove pripreme. U Meksiku su mali psi, kao čiuaua i meksički goli pas, bili popularna hrana te su uzgajani upravo zbog mesa. Sjevernoamerički Indijanci često su jeli pse, ponekad kao poslasticu, a ponekad iz potrebe. Narod

Samojed (čije ime danas nose poznati bijeli psi), koristio je svoje pse ne samo za vuču sanjki u ruskim polarnim krajevima, ved i za jelo. Kroz povijest ljudi su često bili prisiljeni iz potrebe jesti pse. Za vrijeme opsade Pariza u francusko pruskom ratu 1870. godine, stanovnici su u nedostatku hrane, uz ostalo, jeli i pse. Engleski radikalni novinar i političar Henry Du Pre Labouchere posjetio je Pariz u tim teškim trenucima, odsjevši kod bogataša koji su si još mogli priuštiti kupovinu mesa, premda samo pasjeg. Zapisao je kako meso psa ima dobar okus, pa je čak i poredao razne okuse: "Španijel je kao janjetina, pudl je daleko najbolji, a buldog tvrd i neukusan." Na Havajima i uzduž čitave Polinezije i Mikronezije nije se cijenilo samo psede meso, ved su na cijeni bili i zubi, dlaka i koža koji su se koristili kao odjeda i ukrasi. Psi uzgajani za jelo hranjeni su povrdem pa su ih često zvali "poi psi" (poi je mljeveni korijen biljke taro). Najvišu cijenu dostizalo je meso mladih pasa, a pripremalo se slično kao i svinjetina - u očišdenu trbušnu šupljinu stavilo bi se vrelo kamenje i sve Instinktivna inteligencija 131 skupa zamotalo u lišde ili bi ih se peklo na ražnju. Na Havajima je 1880. godine, u Lahainiji osnovano je udruženje pasojedaca. Članovi udruge prvo bi u okolici pohvatali sve pse bez ogrlice, potom bi ih okupali i hranili, dok se malo ne udebljaju. Napokon, 11. lipnja, na havajski nacionalni praznik, održavali su banket. Jedan od organizatora u novinama je objavio reklamu: "Toga dana posluživat demo samo pasje meso i slatki krumpir." Kinezi još uvijek meso čau-čau pasa smatraju delikatesom. Prema narodnom vjerovanju, crni psi su hranjiviji, kao stoje za prženje najbolja njihova mast. U Kini i susjednim zemljama nije teško nadi farme koje uzgajaju pse, mesare koji ih prodaju i posebne restorane u kojima se pripremaju specijaliteti od pasjeg mesa. Za vrijeme održavanja ljetnih olimpijskih igara 1988. godine u Seulu, u Južnoj Koreji, vlada je, zbog straha da bi to moglo uvrijediti goste sa Zapada, privremeno zabranila posluživanje takvih specijaliteta. Međutim, odmah po završetku igara, pod pritiskom javnosti ponovno je razvrgnuta ova odluka te se opet moglo vidjeti pse kako vise u lokalnim mesnicama. No, ukoliko vas psi zanimaju samo kao izvor hrane, tada je pitanje njihove inteligencije potpuno sporno. Sto de vam pametna hrana? U tom slučaju, ono što vam treba je pas koji se polagano krede (kako ne bi trošio mnogo kalorija i kako mu meso, od previše trčanja i tjelesne aktivnosti, ne bi postalo žilavo). Takav pas ne mora biti ni previše pametan kako ne bi bježao kada ga želite uhvatiti. Stoga i nije čudno što su psi, korišteni za jelo, bili mentalno retardirani članovi pasjeg svijeta, koji baš i nisu na čast svojoj vrsti. Izgleda daje baš svatko tko je posjetio Polineziju i Mikroneziju, te usput zabilježio postojanje lokalnih "poi pasa", uočio i njihov nedostatak inteligencije. U knjizi Put oko svijeta iz 1777. godine, Johann Georg Adam Forster, jedan od prirodoslovaca koji su pratili kapetana Cooka, opisao je pse iz Polinezije i otoka Južnog mora kao "lijene i neinteligentne". Između ostalog zapisao je: "Toga smo dana prvi puta jeli njegovu pečenu nogu, čiji je okus bio toliko sličan ovčetini da se uopde nije osjedala razlika... Na Novom Zelandu i tropskim otocima Južnoga mora, psi su najgluplje i najtuplje životinje koje

132 Inteligencija pasa se mogu zamisliti i, po pitanju razuma, nemaju nikakve prednosti pred našim ovcama." Ravnatelj zoološkog vrta u Honoluluu, Jack L. Throp, pokušao je 1967. godine ponovo uzgojiti polinezijskog psa, koji je zbog kulinarskih običaja i križanja sa psima koje su doveli Europljani, bio ved gotovo nestao. Projekt je imao čisto povijesnu važnost i upravo njemu možemo zahvaliti što i danas ima nekoliko predstavnika te pasmine. No, ako znamo kako su rani istraživači, poput Fofstera, opisali te pse, nije ni čudno što ponovo stvorena pasmina nije postala popularna. Tromi, glupi, tupi pas nije se baš svidio ljudima, iako je možda još uvijek bio vrlo ukusan. PSI ČUVARI ISTRAZARI Osnovna zadada psa čuvara je dati uzbunu. Stoga je njihov lavež, koji se dobro i daleko čuje, savršeni znak upozorenja svakom nasilniku. Prvotna svrha laveža bila je upozoriti čopor na mogudeg uljeza i on je mnogim psima, bez obzira na njihovu veličinu, urođen - pa ako želite psa čuvara, treba vam bilo kakav budni pas koji laje, a ne troma i mirna krepalina. Škotski književnik i pjesnik, sir Walter Scott, jednom je zgodom, iz vrlo pouzdanog izvora, dobio savjet o psima čuvarima. Svoju odvjetničku karijeru započeo je u očevom uredu, a njegov prvi nastup u sudnici bila je uspješna obrana jednog provalnika. Provalnik, koji je ustvari bio kriv za krađu zbog koje je bio optužen, kao i za nekoliko drugih, naučio je Scotta ovoj mudrosti: "Uvijek uzmi maloga psa koji laje, a ne velikog koji ti se možda čini boljim čuvarom, ali stalno spava. Nije važna veličina, nego zvuk." Scott je poslušao ovaj savjet i uvijek je držao male, ali budne i glasne terijere, koji su uvijek bili spremni zalajati na svaki zvuk ili nečiji dolazak. Vjerojatno je prvi, od čovjeka svjesno odabran pas, bio upravo pas čuvar. Prethistorijski čovjek doista je živio u neprijateljskom okružju. Lovile su ga svakojake životinje, a i njegova obitavališta bila su laki ciljevi. Potajni grabežliivac. oosebno onai koii nanarin nnr.n Hnk- svi Instinktivna inteligencija 133 spavaju, mogao je biti vrlo opasan. Gotovo jednako opasni bili su i napadi drugih plemena, vođeni, bilo zbog međuplemenskih ratova, bilo zbog krađe hrane, dobara, žena ili djece. Ugroženim ljudima sigurno je mnogo značilo kada bi psi, koji su oko naselja tražili ostatke hrane, podigli buku čim bi se pojavila grabežljiva zvijer ili neki nepoznati ljudi. Ponekad, nisu samo na vrijeme upozorili stanovnike naselja, ved su grabežljivce nagnali u bijeg. Kada je postalo jasno da naselju pružaju sigurnost, psi su počeli služiti ne samo kao čistači, nego i kao čuvari. Vjerojatno je sklonost lajanju bila prva karakteristična osobina pasa koju su ljudi pokušali selektivno uzgojiti. Od prvih usvojenih kanida, najčešde štenadi vukova ili čagljeva, zadržavani su oni primjerci koji su se, lajudi na svaki šum, dokazali kao dobri čuvari. Takvi psi dalje su se uzgajali, dok su ostali mogli poslužiti i kao ručak.

Postoji bezbroj slučajeva u kojima su psi čuvari spasili ljude. Na primjer, 1572. godine, kada su se Nizozemci borili za oslobođenje od španjolskog jarma, španjolska vojska krenula je u iznenadni nodni napad namjeravajudi zarobiti nizozemskog vođu, princa Williama Oranskoga. Napad je bio pomno planiran: izabrano je šest stotina najboljih vojnika pod vodstvom iskusnog Juliena Romera. Iznenađenje je bilo potpuno. Španjolci su nizozemske stražare i vojnike na spavanju, ubili bez vedih poteškoda. Jedna mala grupa, koju je vodio sam Julien, krenula je ravno u prinčev šator. Princ i njegovi stražari su spavali, ali je mali pas koji je uvijek boravio na prinčevom krevetu, bio dovoljna straža. Kao pravi pas čuvar, počeo je bijesno lajati kada je začuo korake koji su se približavali. William se probudio i u posljednji tren skočio na konja, koji je za njega, iz sigurnosnih razloga, uvijek bio spreman, i pobjegao. Njegovi stražari, sluge, konjušar i dva tajnika (koji su uspjeli stidi do svojih konja tek nekoliko trenutaka nakon princa) bili su ubijeni. John Lathrop Motlev zabilježio je ovaj slučaj u knjizi Uspon Nizozemske Republike, gdje je zapisao: "Da nije bilo budnosti maloga psa, William Oranski, o kojemu je ovisila sudbina čitave zemlje, u roku od tjedan dana umro bi sramotnom smrdu. Sve do svoje smrti, princ je u spavadoj sobi uvijek imao psa iste rase. Na prinčevim skulpturama, često se kraj njegovih nogu pojavljuje i sklupčani psid." 134 Inteligencija pasa Događaja, u kojima su psi svoje gospodare upozorili na nazočnost divljih životinja, kradljivaca i provalnika, ima toliko da više nisu ni zanimljivi. Ima i mnogo priča o ljudima koje su budni psi čuvari spasili od vatre, plina, poplave ili drugih katastrofa. Evo jedne takve priče: Stephen Marks pokušavao je u maloj, drvenoj jedrilici preplovili Tihi ocean. Jedino društvo bio mu je patuljasti šnaucer Major. Dani su prolazili, a vrijeme im baš nije bilo naklonjeno. Ved su bili preživjeli dvije velike oluje, pa je Stephen satima morao dežurati kraj kormila. Čim bi se vrijeme malo smirilo, iscrpljeni mornar padao je u dubok san. Iznenada ga je probudilo Majorovo bijesno lajanje. Potpuno dezorijentiran, Stephen nije odmah shvatio što se događa, ali je primijetio da Major laje u potpalublje. Sišao je i zapanjeno otkrio daje, kao posljedica nevremena, u trupu broda nastala velika pukotina pa je voda ulazila unutra. Stephen je odmah, improvizirajudi, začepio rupu i ispumpavši vodu privremeno je riješio problem. Vratio se na palubu i krenuo prema trenutno najbližem kopnu, Filipinima. Međutim, uzbuđenje zbog pukotine i teški rad na popravku broda još su ga više iscrpili i ubrzo je ponovno zaspao. Ne zna se koliko je spavao, ali gaje Majorovo uporno lajanje opet probudilo. Po drugi put je sišao u potpalublje i vidio da voda ponovo prodire. Ovoga puta napravio je čvršdu zakrpu i sljededeg jutra sigurno se domogao kopna. "Siguran sam da mi je Major spasio život", rekao je. "Da me nije probudio prvi puta, kada je barka propustila vodu i drugi puta, kada je voda probila zakrpu, ja bih spavao dok cijela paluba ne bi bila pod vodom." Iako vedina pasa laje kada se dogodi nešto neobično, neke pasmine su budnije od drugih. Pokušao sam podatke o tome dobiti kod četrnaest poznavatelja pasa, od kojih su jedanaestorica bili stručnjaci u dresuri pasa za osobnu obranu i obranu vlasništva, a trojica treneri i vlasnici policijskih pasa. Svi zajedno imenovali su petnaest najboljih pasmina pasa čuvara koji su grubo rangirani u ovoj listi: 1. rotvajler 2.

Najbolji psi čuvari 3. škotski terijer x^_.*-._-.__4.zaDadnoškotski biieli teriier Instinktivna inteligencija 135 5. 6. 7. 8. 9. patuljasti šnaucer jorkširski terijer 12. kernski terijer 13. čiuaua 14. 11. ši-cu jazavčar bostonski terijer

svilenasti terijer foksterijer

erdelski terijer 15.

10. pudl (srednji ili patuljasti) Sve nabrojene pasmine lako se uzbude i glasno laju na strance, kao i u svim situacijama koje smatraju nenormalnima. Iako je vedina pasmina prilično budna i najčešde de lajati kada treba, moji su se suradnici složili da ima i onih pasa koji to možda i ne bi učinili. Nisu se baš mogli uskladiti po pitanju rangiranja tih pasmina, ali ih je barem pola spomenulo sljededih dvanaest vrsta kao pse koji vjerojatno ne bi zalajali. Imenovali su ih lošim čuvarima. Psi su poredani od najljenijih do najbudnijih. Psi koji nisu prikladni čuvari 1. 2. 3. 4. 5. 6. pas sv. Huberta 7. njufaundland bernardinac 8. 9. klamberski španijel irski vučji hrt škotski jelenski hrt mops sibirski haški 12. aljaški malamut

engleski baset 10. engleski buldog 11. stari engleski ovčar

Na ovaj popis treba gledati i s pozitivne strane. Ukoliko tražite psa koji de biti miran i nede vas ometati bez obzira na to što se događa u blizini, trebali biste izabrati nekog od ovih pasa - mogao bi to biti dobar izbor. Ved smo utvrdili koliko je lajanje pasa korisno ljudima. No, važan je i sljededi, viši, stupanj čuvanja uočljiv kod pasa stražara. Pas stražar treba fizički intervenirati ako neki uljez ugrožava vlasništvo, bez dozvole ulazi na posjed ili napadne čovjeka. Dobar pas stražar je prirodno agresivan prema neznancima koji ulaze na njegov teritorij, iako je sumnjičav i prema svim ostalim strancima. Osjeti li se ugrožen može snažnp napa§tii tada je posebno opasan, Neki od njihnaučeni su stjerati

136 Inteligencija pasa uljeza u kut i sa sigurne udaljenosti, zauzimajudi agresivni položaj, lajanjem i rezanjem dozvati gospodara. Agresivno ponašanje pasa stražara potaknuto je istim pojavama koje potič agresiju kod vukova i drugih divljih kanida. Najčešdi je teritorijalni motiv. Vedina pasa stražara fizički de zaprijetiti svakome tko, po njihovom mišljenju, ugrožava nadzirano područje. Ljudi koji koriste pse stražare u trgovinama, tvornicama ili skladištima, obično se oslanjaju upravo na ovaj teritorijalni instinkt. Nakon radnog vremena jednostavno puste pse da slobodno lutaju objektima'koje treba čuvati. Psi takve prostore doživljavaju kao svoje područje i čuvaju ih instinktivno, sustavno patrolirajudi tijekom čitave nodi. Njihovu pozornost privlači svaki šum. U čitavoj povijesti psi su se koristili kao stražari. Stari Rimljani često su pored ulaznih vrata, vezane lancem, držali vri agresivne pse. (Držanje psa na lancu ili psa ograđenog u malom prostoru, znatno povedava njegov agresivnost.) Nije čudno što su rimske kude čestp imale oznake "čuvaj se psa" u obliku mozaika koji je prikazivao režedeg psa na lancu, uz upozoravajudi natpis Cave Canem (lat. Pazi pas!) (vidi si. 8). Pored osjedaja za obranu teritorija, vukovi i ostali divlji kanidi imaju i istančan osjedaj za obranu čopora, no, ipak de uljeza napasti tek kada ga vođa čopora procijeni kao prijetnju. Ovi se instinkti cijene kod pasa stražara uvježbanih za napad. Oni moraju spontano ili na zapovijed goniti i napasti bilo koga tko ulazi na njihov teritorij ili moraju napasti osobu koju im pokaže trener. Policijski se psi, na primjer, uvježbavaju za napad u dva slučaja: kada osjete da je gospodar u opasnosti ili napadaju na naučeni znak. Treneri pasa za zaštitu tvrde daje prirodno nadarenim psima stražarima potrebno tek malo uvježbavanja kako bi se potaknula njihov agresivna reakcija; njih, naprotiv, treba učiti da, na zapovijed, pouzdano puste žrtvu. Pored toga treba ih naučiti da svoj agresivnost usmjeravaju na prave ciljeve. Dakle, dok su sposobnosti povezane sa čuvanjem dio instinktivne inteligencije psa, upravljanje tim sposobnostima zahtijeva radnu inteligenciju i inteligenciju poslušnosti. Učinkovitost pasa stražara ne može se poredi. Postoji doslovno na tisude priča o tome kako je pas spasio život ili posjed svojega gospodara. Navest du vam samo jedan upečatljivi primjer iz 79. godine prije Krista, Instinktivna inteligencija 137 kojega su otkrili arheolozi, kopajudi po vulkanskom pepelu u ruševinama Pompeja. Tijekom iskopavanja znanstvenici su pronašli tijelo psa koje je ležalo preko tijela djeteta. Glavni dio priče ispričala je ogrlica toga psa. Pas, koji se zvao Delta, tri puta je spasio život svoga gospodara, dječaka Severinusa. Najprije ga je kao utopljenika izvukao iz mora, onda je drugom zgodom potjerao četvoricu nasrtljivaca koji su Severinusa pokušali opljačkati i konačno, tredi put, spasio je Severinusa kada gaje napao vuk za vrijeme posjete svetom grobu božice Dijane u Herku-lanumu. Delta se i u trenutku katastrofe u Pompejima očito ponio kao zaštitnik. Herojski je još jednom pokušao zaštititi mladoga gospodara, zaklanjajudi ga vlastitim tijelom od vrelog vulkanskog pepela kada ih je oboje ugušio otrovni plin što se širio gradom. Prije gotovo dvije tisude godina, Delta je žrtvovao sve u očajničkom pokušaju da još jednom ispuni dužnost psa zaštitnika.

Psi čuvari, nažalost, nisu nepogrešivi i najvedi je problem naučiti ih da razlikuju bezopasne strance od neprijateljski raspoloženih uljeza. Previše je priča, gotovo svakodnevnih, o djeci koju su ugrizli takvi psi jer su pogrešno, kao prijetnju, protumačili dječju potrebu da ih samo malo pomiluju. Postoji i zanimljiva priča iz koje bismo mogli zaključiti da je osnivanje anglikanske crkve bilo ubrzano stoga što je jedan pas krivo procijenio situaciju i agresivno reagirao prema pogrešnoj osobi. Dogodilo se to oko 1530. godine, kada je grof od Wiltshirea bio poslan u Vatikan s molbom da papa poništi brak Henrika VIII. i Katarine Aragonske, kako bi se kralj mogao vjenčati s Anne Bolevn. U audijenciju kod pape grof je poveo i svoga psa, koji je od dugog puta sigurno još bio u šoku, pa je pogrešno protumačio papin pokret kojim je on pred grofovo lice ispružio nogu kako bi ga ovaj mogao poljubiti u prste. Pasje trenutno reagirao instinktom čuvara i napao je svete nožne prste. Jedan povjesničar iz toga vremena opisao je rezultat ovog sastanka riječju "buntovnički", a papino nezadovoljstvo bilo je mnogo snažnije od jada ili ljutnje graničilo je s bijesom. Naravno, ne možemo sa sigurnošdu redi koliko je ovaj susret utjecao na konačnu odluku, bududi da su i politički uvjeti bili važni, ali znamo da se grof Wiltshire vratio kudi bez 138 Inteligencija pasa željenog poništenja. Također znamo daje Henrikov odgovor uključivao kraj njegovog članstva u katoličkoj crkvi i stvaranje anglikanske crkve, kojoj je na čelu kralj, što jamči ispunjavanje svih njegovih želja. Tko zna bi li do svega toga došlo da pas nije, u nesretnom pokušaju obrane gospodara, zario zube u palac Njegove Svetosti? Ratni psi Pasju prirođenu agresivnost ljudi su koristili u mnoge svrhe, a vrhunac je sigurno dosegnut kod ratnih pasa. Stari Egipdani, Rimljani, Gali i Kelti za rat su najradije rabili mastifa koji svojim modnim izgledom i danas izaziva strahopoštovanje. Znam jednog koji je težak oko sto deset kilograma i igra se s dvanaest kilograma teškim kamenjem, gotovo jednako kao što se drugi psi igraju loptom. Preci današnjeg mastifa, mološki psi, bili su još snažniji. Težili su oko sto četrdeset kilograma i bili poznati po svoji agresivnim sklonostima. Korištene u ratu, ove ogromne zvijeri opremali su šiljatim oklopima, kojima su mogli učinkovito napadati neprijateljske konje ili pješake kada bi se previše Ilustracija 8.1 Dva oklopljena ratna psa s različitim oružjem: prvi s kopljem i zdjelom gorude smole, korišten u borbi protiv konjice, a drugi s oštrim bodljama na ogrlici, za borbu nroriv nie.šnštvn____._____ Instinktivna inteligencija 139 približili. Neki su, naoružani kopljima, bili uježbavani za napade na vojnike ili konje, dok su drugi na leđima nosili posude s gorudom smolom kojom bi popalili sve što im se našlo na putu. Drugim riječima, mogli bismo mirne duše redi da su bili ravnopravni nadomjestak današnjim raketama zemlja - zemlja (ilustracija 8.1). Prije otkrida vatrenog oružja, psi su bili jedno od glavnih oružja u ratu. Terorizirali su pješaštvo, a često su bili i vrlo uspješni u borbi protiv konjice. Kelti su ih uvježbali da grizu konje za njušku. Zbog snažnog bola

konji bi tada zbacili svoje jahače. Ova taktika pokazala se učinkovitom u onesposobljavanju rimske konjice u vrijeme njihovog osvajanja Britanije. I germanska plemena su vrlo spretno koristila pse. Hunski vojskovođa Atila, u svojim je pohodima upotrebljavao divovske molose i talbote (pretke današnjeg bloodhounda - psa sv. Huberta). I u kasnijim periodima, ratni psi odigrali su važnu ulogu u ratovima Španjolaca i Indijanaca Južne i Srednje Amerike. Zastrašujuda snaga ratnih pasa možda je najbolje došla do izražaja u borbama Cimbra i Rimljana. Cimbri su bili germansko pleme koje se udružilo s drugim plemenima, između ostalih i s Teutoncima, te je vršilo upade u rimski teritorij. Pomodu svojih velikih ratnih pasa Cimbri su, u nekoliko poznatih napada 113., 109., 107. i 105. godine prije Krista, porazili Rimljane. To je potaklo Rimljane da organiziraju dvojicu svojih najboljih zapovjednika, Gaja Marija i Kvinta Lutacija Katula, koji su se 101. godine prije Krista kod grada Vercelli u sjeverozapadnoj Italiji, suprotstavili snažnoj vojsci Cimbra. Cimbri su doživjeli težak poraz, no usprkos pobjedi Rimljana, konačno zauzimanje bojnog polja bilo je odgođeno gotovo pola dana. Ratni psi Cimbra i dalje su se uspješno borili, iako su njihovi ljudski gospodari ved bili poraženi. Psi su se opet vratili na bojišta tijekom prvoga svjetskog rata. Nijemci su ih uspješno rabili kao čuvare i stražare, a do kraja rata na obje strane bilo je unovačeno više od sedamdeset i pet tisuda pasa. Francuzi su se posebno oslanjali na njihov dobar sluh. Običavali su postaviti pse stražare uzduž linije bojišnice, obično po dva psa međusobno udaljena tridesetak metara. Kada bi psi zalajali na uzbunu ili rezanjem najavili neku ljudsku aktivnost izvan rovova, vojnici bi na karti označili pravac 140 Inteligencija pasa gledanja dva susjedna psa. Koristedi se tim smjerovima, trigonometrijski su izračunavali položaj neprijatelja, koji bi zatim postao cilj francuskog artiljerijskog napada. Na taj način otkriveno je i uništeno mnogo njemačkih položaja, bunkera i mitraljeza.

Procjenjuje se daje u drugom svjetskom ratu korišteno više od dvjesto tisuda pasa. Tada ih nisu upotrebljavali samo kao stražare i čuvare, ved i kao kurire, tragače i spasitelje. Na brodovima su, prije izuma radara, upozoravali na nadolazede avione. Rabili su ih i kao padobrance, zajedno sa zračnim trupama, kako bi na zemlji čuVali logore desantnih jedinica (no, iz aviona su ih morali izbacivati, jer sami nisu htjeli skakati). Pse -kamikaze ili slične samoubilačke trupe imale su obje strane. Rusi su pse hranili u tenkovima ili oklopnim vozilima. Prije akcije nisu im davali jelo, opremali bi ih pričvršdenim elektromagnetskim minama i tako izgladnjele slali ih na neprijateljske tenkove. Slično su postupali i Japanci, njihovi su psi u savezničke logore dovlačili kqla s bombama teškim i do dvadeset pet kilograma. U novije doba, Sjedinjene Američke Države upotrebljavale su pse u korejskom, vijetnamskom, pa i u kratkom zaljevskom ratu protiv Iraka. U Vijetnamu su uz njihovu pomod spriječavali sabotaže i krađe američke opreme. Šest mjeseci nakon uvođenja pasa, broj šteta i krađa smanjio se za polovicu. Da bi pas bio dobar stražar, mora imati nešto više od teritorijalnog instinkta i želje za fizičkim napadom. Čiuaua glasno laje i uspješan je branitelj, no, ma koliko velika bila njegova hrabrost i odanost, kilogram i pol teški pas jednostavno ne može zaustaviti uljeza. Mali šnauceri, foksterijeri, škotski terijeri,

zapadnoškotski bijeli terijeri i kernski terijeri osjedaju potrebu obraniti svoj teritorij ili čopor i svi su dovoljno hrabri fizički napasti uljeza. Ipak, ni oni ne mogu biti dobri stražarski psi, jer samo jedan snažniji udarac nogom može onesposobiti njihov napad. Psi za obranu, dakle, pored snažnog temperamenta moraju imati potrebnu veličinu i tjelesnu snagu. Isti stručnjaci koji su ocijenili pse prema sposobnosti čuvanja, prosudili su i sposobnost nekih pasmina odgovarajudih za zaštitu ljudi i objekata. Svoje ocjene temeljili su na njihovoj agresivnosti, tjelesnoj Instinktivna inteligencija 141 snazi, hrabrosti i sposobnosti da izdrže protunapad. Barem polovica stručnjaka navela je ovih trinaest pasmina: Najbolji psi stražari i branitelji bulmastif doberman rotvajler komondor puli veliki šnaucer njemački ovčar rodezijski gonič kuvasz stafordski terijer čau-čau mastif belgijski ovčari (Malinois, Tervuren)* *Stručnjaci među njima nisu pravili razlike. Zanimljiva mi se učinila napomena trojice stručnjaka koji su, neovisno jedan o drugome, iznijeli zanimljivo zapažanje. Svi su rekli da običan pudl može biti izuzetno uspješan pas zaštitnik; po njihovom je mišljenju jedino što mu nedostaje - veličina. Najvedi problem je uvriježeno mišljenje daje pudl "modni pas" koji ne izaziva strahopoštovanje. Jedan od njih je napisao: Glavna uloga pasa stražara je zastrašivanje. Takav pas treba mogudi napad odvratiti ved samo svojim zastrašujudim izgledom. Pudli mogu biti prilično žilavi agresivni čuvari, ali jednostavno tako ne izgledaju i to im smanjuje učinkovitost. Tromi njemački ovčar bolje de ispuniti ulogu zastrašivanja, jer ljudi ved unaprijed imaju predodžbu da su to uvježbani policijski psi i psi čuvari pa ih nitko i ne pokušava izazvati. LOVAČKI PSI

Druženje čovjeka i psa započelo je još u vrijeme dok je prvi čovjek živio pretežito od lova. Psi su ved tada počeli pokazivati neke svoje jedinstvene odlike pa je prvi selektivni uzgoj pasa započeo upravo zbog lova. Ljudi su odabirali pojedine pasmine zbog njihovih korisnih lovačkih ili A iiVti itliilf) XT\C\7.&

142 Inteligencija pasa sustavno prilagođavati. Psi su sudjelovali u svakoj fazi lova. Tražili su divljač, tjerali je iz skrovišta, hvatali i donosili gospodaru. Nevjerojatna je sličnost uzorka po kojem su svoj lov organizirali vukovi i primitivni ljudi. Jedni i drugi lovili su na isti način: potražili bi plijen, pokazali njegovo sklonište drugim članovima grupe, opkolili ga i istjerali prema onima koji su čekali u zasjedi. U divljini, cijelom ovom operacijom rukovodi vođa čopora. U procesu pripitomljavanja pasa, mjesto vođe čopora preuzeo je čovjek pa je on počeo upravljati lovom. Psi su se toliko naučili na novi način lova, 'da gotovo više i ne love sami, nego surađuju s ljudima. Poznato je da su još paleolitski lovci rabili pse za tjeranje lovine u zamke. Natjeravali su divljač u unaprijed pripremljene duboke jame ili je dovodili u zasjede gdje su, naoružani strijelama ili kopljima, čekali ljudi. Psi su naučili potjerati ptice iz gnijezda upravo u trenutku kada su lovci s napetim lukovima bili spremni odapeti strijele. Na sličan način lovili su ptice i u unaprijed postavljene mreže. Ovu taktiku i danas koriste neka primitivna plemena u Africi. U zajedničkom lovu progone divlje životinje (najčešde divlje svinje) do mreža ili zaslona, gdje ih dočekuju kopljima. Ptičari Danas su najpoznatiji lovački psi - ptičari. Toj grupi pripadaju pointeri, spanijeli, seteri i retriveri. Svaki od njih stvorenje pažljivim selektivnim uzgojem za određene lovačke zadatke. Engleski naziv ovih pasa je gun dogs (gun - engl. vatreno oružje, op. prev.) i posebno je prikladan, jer se takvi psi koriste pri lovu u kojem se lovina ustrijeli vatrenim oružjem. Pointere su, na primjer, počeli uzgajati tek nakon izuma posebne ptičarske puške koja se punila sprijeda. Da bi se takvo oružje moglo djelotvorno koristiti, lovcu je trebao pas koji ga može tiho dovesti do mjesta gdje se skriva lovina. Pointeri imaju dobro razvijen sluh i njuh. Mogu se kretati polako, pažljivo i tiho. Bešumno puze kroz guštaru s visoko podignutom glavom pa hvataju mirise koje im donosi vjetar. Kada pointer otkrije lovinu, ukipi se s uzdignutom jednom nogom i nepomično stoji pokazujudi glavom, a često i cijelim tijelom, ravno u (Vidi si. 9V PnnelcaH Invri Vnristp ncp n nam <\i7nVi nrt niih tir»b-a-7iii» Instinktivna inteligencija 143 smjer u kojem se nalazi plijen, ali ne i udaljenost. Uz pomod dvaju pasa, udaljenost se određuje jednako kao što su je određivali francuski artiljerci. Točan položaj cilja bit de u sjecištu vidnih pravaca oba psa. Dokazano je da dobri pointeri mogu u istom stavu ostati čitav sat, pa i više, ako treba. Upravo je ova sposobnost bila presudna u doba tih prvih pušaka. Lovac je tako imao dovoljno vremena prišuljati se i istjerati pticu kako bije mogao bez greške pogoditi tim jednim jedinim pucnjem. Nije smio promašiti, jer bi mu trebala čitava minuta, pa i više, da ponovno napuni pušku.

Znanstvenici misle da se pointeri "okamene" stoga što ih uzbuđenje pri otkridu plijena, dovede do neke vrste živčanog kratkog spoja ili prenapregnutosti, koja psa ukoči trenutak prije nego što bi, u normalnim uvjetima, skočio na plijen. Slično ponašanje primjedeno je i kod vukova; vođa može zastati i zadržati stav, označavajudi time položaj lovine. Zadržat de taj stav sve dok se ostatak čopora ne sakupi i otkrije željenu lokaciju. Međutim, vuk može tako ostati samo nekoliko sekundi, a najduže minutu. Premda se vježbom postiže veda preciznost i bolja kontrola poin-terove reakcije, ona je zapravo urođena. Tko ne vjeruje da su im te sposobnosti prirođene, neka uzme ptičje krilo i zaljulja ga pred štenetom pointera. Vidio sam tromjesečnog psida koji je, unatoč neiskusnosti, kod ovakvog pokusa zauzeo klasičan poenterski stav. Usavršavanje lovačkog oružja potaklo je i promjene kod pasa. Puške ostraguše (koje se pune straga) ubrzale su pucanje, a razvoj tehnologije omogudio je preciznije gađanje i na vedim udaljenostima. Javila se potreba za bržim i inteligentnijim psima pa su uzgajatelji razvili setera. Naziv seter dolazi od engleske riječi "sitter" (engl. onaj koji sjedi, op. prev.) kojom je opisan položaj što ga pas zauzima kada pronađe lovinu. Kada mu lovac dozvoli da ustane, krivudavim se pokretima približava plijenu, istovremeno sve brže i brže mašudi repom. Ovo mahanje repom pomaže iskusnom lovcu jer može točno odrediti trenutak u kojem de ptica izletjeti iz skrovišta. Lov sa španijelima nije toliko discipliniran, ali je uzbudljiviji. Spanijeli su posebno pogodni za lov u guštari ili močvari. Neposredno ispred 144 Inteligencija pasa lovca pretražuju zemljište i kada nađu plijen, ne daju nikakav znak. Suvremeno lovačko oružje omogudava ovakav brži, ali manje predvidiv način lova; stoga, kada se kudi želi donijeti mnogo plijena, ptice se obično tjeraju u mreže, a ne pred lovce. Španijeli se mogu rabiti i kao goniči; u prošlosti su tjerali ptice pred pripitomljene sokole ili su istjeravali zečeve i kunide, koje bi potom lovili brzi hrtovi (vidi si.10). Krajem osamnaestog stoljeda, načini lova postepeno su se počeli mijenjati. Naseljenih mjesta i ljudi bilo je sve više, a pristupačnih lovišta (uglavnom krčevina), sve manje. Lovci su razvili nov način lova u kojem red lovaca seta poljima, gađajudi preplašene jarebice i fazane koje izlijedu pred njima. Opet se javlja potreba za takvim psima koji de na naredbu pronadi ustrijeljene ptice i neoštedene ih donijeti lovcu. Iako je donošenju mogude naučiti pointere, setere i španijele, uzgojen je novi pasji stručnjak - retriver (engl. to retrieve - donijeti natrag, op. prev.). Za lov u močvarnim ili jezerskim predjelima posebno su korisni labradori, koji obožavaju vodu. Koriste ih u lovu na čeki* gdje de satima tiho i strpljivo čekati. Kada lovac ustrijeli pticu, sami odrede smjer i kredu po plijen, ako treba i u vodu. Sposobnost retrivera da precizno odrede putanju pogođene ptice i otkriju točno mjesto gdje de ona pasti, doista je zapanjujuda. Budete li imali prigodu u gradskom parku gledati labradore ili zlatne retrivere u igri s frizbijem ili lopticom, vidjet dete kako nepogrešivo određuju njihovu putanju i hvataju ih još u zraku. Doima se da u svojim genima imaju neku vrstu urođenog radara. Kada pas otrči po plijen i neoštedenog ga donese gospodaru, on ustvari pokazuje jedan oblik ponašanja divljih predaka. Viđeni su vukovi kako svoj plijen odvlače u brlog gdje ga dijele ženkama koje doje,

mladima koji su netom odbijeni od sise, pa čak i članovima čopora koji su ostali čuvati i osiguravati brlog dok su drugi bili u lovu. Goniči Lov s goničima podosta se razlikuje od lova s ptičarima. Za početak, goniči se obično koriste u čoporu, tako da jedan pas nikada ne dobiva onu pozornost i uvježbanost koju imaju ptičari. Stoga gotovo da i nema koii bi nekll nasminil armira u mrtvni qp7nni uif»r!nn rlr7an hn Instinktivna inteligencija 145 kudnog psa. Pointeri, seteri, španijeli i retriveri dodatak su lovačkom oružju, dok goničima lovac ni ne treba: oni love i ubijaju sami. Postoje, ustvari, dvije prilično različite vrste goniča, iako se ponekad koriste zajedno. Prvi su goniči visoke divljači koji "love očima". Tipični predstavnici te skupine su hrtovi (engleski hrt, mali engleski hrt - whippet, afganistanski hrt, borzoi - ruski vučji hrt). Kao što im i ime kaže (engl. sight hound - psi koji love pogledom, op. prev.) ovi psi love očima. Čim ugledaju plijen, nevjerojatnom brzinom ga sustižu i odmah ubiju. Perzijski hrt (saluki) i afganistanski hrt koriste se u lovu ili ,bolje redi, "gonjenju" antilopa i gazela, kao i lisica i zečeva. Među visoke goniče ubrajamo neke od najviših i najhrabrijih pasa. Divovski irski vučji hrt i škotski jelenski hrt koristili su se u lovu na jelene, karibue pa čak i lavove. Prvi zapisi o irskim vučjim hrtovima pronađeni su još u starorimskim spisima iz četvrtog stoljeda. Cijenili su ih zbog njihove krvoločnosti i hrabrosti te su ih često rabili u borbama s gladijatorima. Najvažniji zadatak visokih goniča bio je progon vukova. U Rusiji je, na primjer, svaki lovac uz konja imao i po tri, bojom, veličinom i stasom savršeno usklađena ruska hrta, koje je držao na uzici. Kada je vuk osjetio približavanje lovaca, obično bi izašao iz zaklona, a lovci bi odmah oslobodili pse i gonjenje je moglo početi. Lov se smatrao savršenim ukoliko su psi držali vuka za vrat sve dok ne bi stigao vođa lova koji bi nožem prekinuo agoniju uhvadene životinje. Međutim, često su vuka u divljoj hajci ubili i sami psi. Psi nisu bili tako savršeno usklađeni veličinom i bojom samo zbog estetskih razloga ili hirova bogatog ruskog plemstva. Imalo je to i svoje praktične razloge. Kad bi jedan pas bio brži od drugih, vuk bi ga prisilio na otpor, a u takvoj borbi i sam bi mogao stradati. No, ako tri psa stignu istovremeno, to postaje njihova velika prednost. Ovi su goniči tako djelotvorno radili svoj posao da je u pojedinim područjima visoka divljač, zbog koje su i bili uzgojeni, potpuno uništena. U Engleskoj su tako potpuno istrijebljeni srndadi, jeleni, vukovi i velike mačke, a njihov se broj drastično smanjio i u preostalom dijelu Europe. Kada više nisu imali što loviti i sami su počeli nestajati. Na primjer, ogromni irski vučji hrt, osim vukova, lovio je i divovske irske jelene. 146 Inteligencija pasa Njihova impozantna visina od 1,80 m u hrptu nije hrtove nimalo plašila, bududi da su i sami bili visoki oko 1,20 m. No, nestankom visoke divljači, pasmina je gotovo izumrla. Zahvaljujudi samo velikim naporima

kapetana Georgea A. Grahama, Skota koji je služio u britanskoj vojsci, 1862. godine s velikim poteškodama prikupljeno je nekoliko uzgojnih parova. Pasmina je ponovno uzgojena, iako promijenjene veličine, sa "samo" 90 cm u grebenu, što je još uvijek čini najvišom od svih pasmina. U 19. stoljedu na sličan je način lord Colonsav od izumiranja spasio škotskog jelenskog hrta, dugo nakon nestanka velikog škotskog jelena (vidi si. 11). Drugu grupu goniča čine psi koji "love nosom", tj. psi tragači niske divljači (engl. scent hound - pas koji njuši, op. prev.). Tipični predstavnici su lisičari, engleski kunidari, baseti, engleski zečari, goniči rakuna i psi sv. Huberta. Uglavnom se koriste za lov na štetočine koje smetaju ratarima, jer im uništavaju usjeve i male domade životinje. U Europi su to lisica, jazavac, kunid i zec, a u Sjevernoj Americi još i rakun, divlja mačka, puma i oposum. U Engleskoj, kao i drugdje, tradicionalno se organiziraju svečanosti i povorke u čast lova s ovakvim psima. Psi tragači uzgajaju se najviše zbog izoštrenog njuha, želje za traganjem i glasnog laveža. Njihove široke nosnice pomiču se gore -dolje, omogudavajudi im hvatanje mirisa iz zračnih struja koje se podižu sa tla. Te "rječite" mirise za sobom ostavljaju njihove budude žrtve, bilo da se radi o mjestu gdje su šapama dotaknule tlo, očešale se o stijenu ili grm, ili su ostavile trag sitnih ljuskica kože ili dlake koja im otpada. Njuh ovih pasa doista je zapanjujudi: prosječni pas ima oko dvjesto dvadeset milijuna njušnih stanica, za razliku od čovjeka, koji ih ima samo pet milijuna. Kada bismo mogli skinuti i raširiti osjetilne membrane koje se nalaze u njuški psa, njihova površina bila bi veda od površine cijelog tijela. Međutim, olfaktorna adaptacija jako otežava njuh goničima -tragačima. Uđemo li u sobu, obično osjetimo neki blagi miris (miris nečijeg parfema, buketa cvijeda, pržene kave i slično). Nakon nekoliko minuta, zbog olfaktorne adaptacije, više ne osjedamo ništa, jer je došlo do zamora naših nosnih osjetila. Upravo to se događa i Lsima. Kada Instinktivna inteligencija 147 pas otkrije neki miris, obično počne lajati ili štektati. Međutim, kod intenzivnih mirisa olfaktorna adaptacija javlja se ved nakon dvije minute pa pas više ne može pratiti trag. On se tada stiša, podigne glavu i udahne svježi zrak bez mirisnih tragova, kako bi omogudio svojim osjetilima da opet prorade. Stoga se goniči koriste u čoporima pa tako u svakom trenutku jedni psi mogu njušiti i štektati, dok drugi tiho trče za čoporom. Psi se u pradenju traga stalno izmjenjuju i nikada se ne odmaraju svi u isto vrijeme. Glasanje pasa za vrijeme traganja i gonjenja plijena ima posebnu ulogu, jer lovcima u svakom trenutku otkriva točan položaj čopora. Broj pasa koji u nekom trenutku šute te intenzitet laveža, pružaju korisne podatke o jačini i svježini mirisa, a samim time i o blizini plijena. Kretanje čopora, ali i lovaca koji se najčešde zagube po šumi, može se kontrolirati pomodu lovačkog roga. Lavež cijelog čopora ponekad zna biti prilično melodičan, stoga lovci namjerno biraju pse koji de proizvesti najharmonicnije kombinacije tonova. Na primjer, 1615. godine je Gervase Markham, u svojoj knjizi Seoska zadovoljstva, opisao kako treba sastaviti čopor pasa da bi ga bio užitak slušati. Želite li dobiti nježnu melodiju, on preporučuje da se za početak u čopor uključi "nekoliko velikih pasa s dubokim, svečanim glasom...koji bi u grupi trebali voditi bas - dionicu, zatim dvostruko toliko bučnih i zvonkih

glasova, koji de biti kontra - tenori, pa nekoliko običnih, blagih glasova, koji de imati srednju dionicu". Napokon, predlaže: "među ove ubacite još jedan ili dva para melodičnih kunidara (bigla), koji de visokim glasom pjevati među njima" da bi se dobila uravnotežena simfonija. Psi tragači međusobno se ipak razlikuju jer su stvarani i mijenjani da bi odgovarali određenim zahtjevima. Na primjer, lisičari i kunidari moraju trčati uz lovce s konjima, prvi za lisicama, a drugi za zečevima ili kunidima (vidi si. 12). Njihova brzina zna dovesti do živahnih, a ponekad i opasnih demonstracija jahačkog umijeda, pa se lov pretvara u divlju trku preko polja i livada. Lisičari su stvoreni da gone samo lisice i slijededi njihov najsvježiji trag, nede se ni obazirati na druge mirise. Nevjerojatno su snažni i izdržljivi. Skaču preko živica, zidova i 146 Inteligencija pasa Njihova impozantna visina od 1,80 m u hrptu nije hrtove nimalo plašila, bududi da su i sami bili visoki oko 1,20 m. No, nestankom visoke divljači, pasmina je gotovo izumrla. Zahvaljujudi samo velikim naporima kapetana Georgea A. Grahama, Škota koji je služio u britanskoj vojsci, 1862. godine s velikim poteškodama prikupljeno je nekoliko uzgojnih parova. Pasmina je ponovno uzgojena, iako promijenjene veličine, sa "samo" 90 cm u grebenu, što je još uvijek čini najvišom od svih pasmina. U 19. stoljedu na sličan je način lord Colonsav od izumiranja spasio škotskog jelenskog hrta, dugo nakon nestanka velikog škotskog jelena (vidi si. 11). Drugu grupu goniča čine psi koji "love nosom", tj. psi tragači niske divljači (engl. scent hound - pas koji njuši, op. prev.). Tipični predstavnici su lisičari, engleski kunidari, baseti, engleski zečari, goniči rakuna i psi sv. Huberta. Uglavnom se koriste za lov na štetočine koje smetaju ratarima, jer im uništavaju usjeve i male domade životinje. U Europi su to lisica, jazavac, kunid i zec, a u Sjevernoj Americi jos i rakun, divlja mačka, puma i oposum. U Engleskoj, kao i drugdje, tradicionalno se organiziraju svečanosti i povorke u čast lova s ovakvim psima. Psi tragači uzgajaju se najviše zbog izoštrenog njuha, želje za traganjem i glasnog laveža. Njihove široke nosnice pomiču se gore -dolje, omogudavajudi im hvatanje mirisa iz zračnih struja koje se podižu sa tla. Te "rječite" mirise za sobom ostavljaju njihove budude žrtve, bilo da se radi o mjestu gdje su šapama dotaknule tlo, očešale se o stijenu ili grm, ili su ostavile trag sitnih ljuskica kože ili dlake koja im otpada. Njuh ovih pasa doista je zapanjujudi: prosječni pas ima oko dvjesto dvadeset milijuna njušnih stanica, za razliku od čovjeka, koji ih ima samo pet milijuna. Kada bismo mogli skinuti i raširiti osjetilne membrane koje se nalaze u njuški psa, njihova površina bila bi veda od površine cijelog tijela. Međutim, olfaktorna adaptacija jako otežava njuh goničima -tragačima. Uđemo li u sobu, obično osjetimo neki blagi miris (miris nečijeg parfema, buketa cvijeda, pržene kave i slično). Nakon nekoliko minuta, zbog olfaktorne adaptacije, više ne osjedamo ništa, jer je došlo do zamora naših nosnih osjetila. Upravo to se događa i psima. Kada Instinktivna inteligencija 147 pas otkrije neki miris, obično počne lajati ili štektati. Međutim, kod intenzivnih mirisa olfaktorna adaptacija javlja se ved nakon dvije minute pa pas više ne može pratiti trag. On se tada stiša, podigne

glavu i udahne svježi zrak bez mirisnih tragova, kako bi omogudio svojim osjetilima da opet prorade. Stoga se goniči koriste u čoporima pa tako u svakom trenutku jedni psi mogu njušiti i štektati, dok drugi tiho trče za čoporom. Psi se u pradenju traga stalno izmjenjuju i nikada se ne odmaraju svi u isto vrijeme. Glasanje pasa za vrijeme traganja i gonjenja plijena ima posebnu ulogu, jer lovcima u svakom trenutku otkriva točan položaj čopora. Broj pasa koji u nekom trenutku šute te intenzitet laveža, pružaju korisne podatke o jačini i svježini mirisa, a samim time i o blizini plijena. Kretanje čopora, ali i lovaca koji se najčešde zagube po šumi, može se kontrolirati pomodu lovačkog roga. Lavež cijelog čopora ponekad zna biti prilično melodičan, stoga lovci namjerno biraju pse koji de proizvesti najharmoničnije kombinacije tonova. Na primjer, 1615. godine je Gervase Markham, u svojoj knjizi Seoska zadovoljstva, opisao kako treba sastaviti čopor pasa da bi ga bio užitak slušati. Želite li dobiti nježnu melodiju, on preporučuje da se za početak u čopor uključi "nekoliko velikih pasa s dubokim, svečanim glasom...koji bi u grupi trebali voditi bas - dionicu, zatim dvostruko toliko bučnih i zvonkih glasova, koji de biti kontra - tenori, pa nekoliko običnih, blagih glasova, koji de imati srednju dionicu". Napokon, predlaže: "među ove ubacite još jedan ili dva para melodičnih kunidara (bigla), koji de visokim glasom pjevati među njima" da bi se dobila uravnotežena simfonija. Psi tragači međusobno se ipak razlikuju jer su stvarani i mijenjani da bi odgovarali određenim zahtjevima. Na primjer, lisičari i kunidari moraju trčati uz lovce s konjima, prvi za lisicama, a drugi za zečevima ili kunidima (vidi si. 12). Njihova brzina zna dovesti do živahnih, a ponekad i opasnih demonstracija jahačkog umijeda, pa se lov pretvara u divlju trku preko polja i livada. Lisičari su stvoreni da gone samo lisice i slijededi njihov najsvježiji trag, nede se ni obazirati na druge mirise. Nevjerojatno su snažni i izdržljivi. Skaču preko živica, zidova i 148 Inteligencija pasa ograda, guraju se kroz gusto grmlje i idu naprijed sve dok postoji i najslabiji miris kojega mogu slijediti. U sezoni lova u Engleskoj (koja traje od rujna do travnja), aktivni čopor može pretrčati od šezdeset do sto kilometara po lovu, a obično se organiziraju dva lova tjedno. Za razliku od njih, drugi tragači kao npr. baseti, namjerno su uzgojeni niski i teški, tako da lovedi kunide i jazavce ne bi mogli pobjedi lovcima koji ih slijede pješice. Lov s njima je mirniji, s manje raskoši i divlje akcije, ali i manje opasan. Oko 1960. godine, bio sam na vojnoj vježbi američke vojske u Fort Knoxu, u državi Kentuckv, i uglavnom zbog moje ljubavi prema psima, upoznao sam neke ljude koji su živjeli u selima nedaleko utvrde. Jednom zgodom pozvali su me u lov na lisice koji se trebao održati kasnog zimskog poslijepodneva. Očekivao sam lovce obučene u crvene lovačke jakne i visoke sjajne čizme kako jašu dobro njegovane konje i jure za čoporom uzbuđenih pasa, a sve pod vodstvom tugaljivog zvuka roga. Stvarnost je bila potpuno drugačija. Organizator lova bio je stariji gospodin, kojega su svi zvali ujak Tyler. Više ljudi dovelo je pse (vedinom u parovima), kako bi se sakupio čopor. Četvorica su očito bila lisičari, bio je tu i par plavih goniča rakuna, par kunidara, jedan pas sv. Huberta, nešto što je nalikovalo crno - žutom goniču rakuna, zatim pas kakvog nikad prije nisam vidio, a rekli su mi da se zove drever (švedski niskonogi gonič, op. prev.) i još nekoliko

najobičnijih mješanaca. Vođa grupe bio je crveni gonič rakuna imenom Hamilton, poznat u cijelom okrugu po svojoj sposobnosti da pronađe divlje mačke i potjera ih na drvo. Sve u svemu, bilo je više od dvanaeset pasa. Lov je počeo pješke. Ljudi su odveli pse u brdo, na područje gdje su lisice napravile štetu. Psi su ubrzo osjetili svježi trag, počeli su štektati i zatezati uzice. Dok se mračilo, pustili smo ih s uzica i čopor je pojurio uz glasan lavež. Dvadesetak minuta kasnije, sjedio sam s lovcima visoko u brdima, oko vatre koja je plamsala na mjestu očišdenom od snijega. Psi su nastavili lov i bez našeg vodstva, a mi smo poželjno gledali kako ujak Tyler toči burbon u metalne lončide. Polako smo srkali viski, pušili i slušali lavež koji se razlijegao kroz nod. Tu i tamo, netko bi ispričao Instinktivna inteligencija 149 kratku priču koja je počinjala sa: "Sjedam se kad je...". No, vedi dio večeri slušali smo melodičan lavež, popraden pucketanjem vatre. Terijeri Posljednja među specijaliziranim lovačkim pasminama su terijeri. Riječ terijer ima korijen u riječi tena, čije je značenje u romanskim jezicima "zemlja" ili "tlo". U imenu ove skupine našla se stoga što terijeri svoju lovinu slijede u rov ili brlog, odakle je istjeraju ili ubiju (vidi si. 13). Škotski uzgajatelji terijera kažu da terijeri moraju imati "krzno i hrabrost". Teška, gruba, kovrčava dlaka štiti ih od ozljeda dok skaču po kršu ili ulaze u jazbine lisice i jazavca. Također ih štiti od snažnih ugriza progonjenih životinja, koje svoj brlog ne napuštaju bez borbe. Posebno im je potrebna hrabrost, jer moraju raditi potpuno sami, često u mraku pod zemljom, u situacijama gdje je povlačenje teško, ponekad i nemogude, i gdje im život ovisi o njihovoj borbenosti. Mnogi su terijeri poginuli, živi zakopani, u pokušaju da prošire podzemne hodnike rova ili u završnoj borbi sa svojim plijenom. Škotski uzgajatelji nisu spomenuli još jednu, životno važnu, karakteristiku terijera: lajanje. Dobar terijer mora lajati kada je i najmanje uzbuđen ili uzrujan. Upravo takvo bijesno lajanje upozorava lovce na mjesto gdje je brlog. Lavež koji dolazi ispod zemlje pokazuje mu gdje treba kopati da bi otkrio lovinu. Prvi terijeri nisu oduvijek lajali pa su im na ogrlice stavljali posebne zvončide, koji su zvonjenjem označavali u kojem je rovu pas. Nažalost, mnogim su psima donijeli i smrt kada bi pod zemljom zapeli za korijenje pa se psi nisu mogli pomaknuti ni naprijed ni nazad. Terijeri se ističu i posebnom spretnošdu u lovu na štakore i druge štetočine. Uvriježeno je mišljenje da su mačke jedino oružje protiv glodavaca. No, iako im je urođena posebna strpljivost nužno potrebna za uspješan lov, štakori su za njih često preveliki i previše opasni. Stoga je u prošlosti posebno uzgojeno nekoliko pasmina terijera isključivo za lov na štakore. Terijeri obično usmrte glodavce tako što ih uhvate za vrat i s jednim ili dva snažna zamaha prelome im kičmu. Za takav zahvat on im on

i ob"ir 150 Inteligencija pasa zubima. Još i danas mnogi ratari, pogotovo u žitorodnim područjima, koriste terijere u borbi protiv štakora. Najprije njihove jazbine ispune dimom i tako ih istjeraju na otvoreno, gdje ih terijeri bez vedih poteškoda mogu uloviti. Mančesterski terijer, škotski terijer, kernski terijer, zapadnoškotski bijeli terijer, foksterijer i bulterijer prvoklasni su štakoraši. Čak je i sitni jorkširski terijer prilično dobar u toj ulozi. U viktorijansko doba, posebno među nižim klasama, ali i među mladima iz viših slojeva, popularan sport predstavljale su borbe sa štakorima. Terijeri i štakori stavljali su se u posebna borilišta gdje su se borili do smrti. Padale su i oklade, na preživljavanje psa ili štakora, a kod boljih pasa na vrijeme koje de psu biti potrebno da dokrajči određeni broj glodavaca. Rekordni rezultati zaslužili su biti zabilježeni pa tako danas znamo da je prvak među štakorašima bio Tiny, bulterijer koji je težio nešto manje od tri kilograma. Jedne večeri Tiny je, za dvadeset osam minuta i pet sekundi, ubio pedeset štakora (od kojih su neki bili veliki skoro kao i on). Njegov vlasnik procijenio je da je Tiny u životu ubio više od pet tisuda štakora, što bi ukupno težilo oko tonu i pol! Sklonost lovu na štetočine i način napada dio je instinktivne inteligencije terijera. Vedina vlasnika terijera zna da običnom upaljenom baterijskom svjetiljkom mogu izluditi svoga psa ako je brzo pomiču tako da svjetlo titra po podu. Mali pokretni cilj momentalno ih potiče na lov. I njihov način napada također je urođen. Moj kernski terijer Flint bio je star devet godina kada je počeo živjeti na selu. Kupili smo zapuštenu farmu, a prostor ispod male, stare kude bio je sklonište najrazličitijih životinja iz okolice. Jednog popodneva zapanjeno sam gledao kako je Flint gonio oposuma, uhvatio ga za vrat i žestoko zatresao, usmrtivši ga na mjestu. Flint je bio stari pas koji je cijeli svoj život proveo u gradu i nikada se prije nije zatekao u sličnoj situaciji za kakve su terijeri i uzgojeni. Međutim, čim se pojavio pravi poticaj, Flintove genetske predispozicije su se probudile i on je demonstrirao ovaj vid svoje instinktivne inteligencije. Instinktivna inteligencija 151 PASTIRSKI PSI Jedan od možda najčešdih zadataka radnih pasa bio je vezan uz pastirske poslove i rad sa stokom. Čak i u zemljama gdje su pse iz religioznih razloga prezirali ili smatrali prljavim životinjama, priznavali su im važnu ulogu pastirskih pomagača. Pastirski psi vedim dijelom služe kao čuvari koji na okupu drže stado (ovce, guske, stoku, koze, svinje, sobove, čak i patke) i po potrebi ga sele s pašnjaka na pašnjak (vidi si. 14). Neke pasmine pastirskih pasa, npr. puli i komondor, imaju sasvim drugu ulogu - štite stado od grabežljivaca. Svoju pastirsku sposobnost psi su naslijedili od vukova i drugih divljih kanida koji i danas love u čoporu. Njihova usklađena akcija lova uključuje opkoljavanje stada i držanje lovine na okupu toliko dugo dok se ne izdvoji mlada ili ostarjela životinja koja de postati plijen. Ovakav način lova temelji se na pet genetski naslijeđenih uputa. Prve dvije odnose se na opkoljavanje žrtve: svaki vuk treba se divljači približiti na približno jednakoj udaljenosti i mora biti međusobno jednako udaljen od svoga lijevog i desnog susjeda.

Pridržavanje ovih uputa osigurava elegantan i složen način opkoljavanja, pri kojemu čopor stvara gotovo savršen krug koji se tijekom lova stalno zatvara. Kako može samo jedan ovčarski pas nadomjestiti cijeli čoporvukova? Ved od malena, svaki ovčarski pas pokušat de zaokružiti i čuvati sve što se miče. Nije teško naidi na priče o takvim psima koji su u stado spontano natjeravali ne samo janjad, nego i kokoši, pa čak i djecu. No, jednom mi je vlasnica nekog graničarskog škotskog ovčara pripovijedala kako je njezin pas pokušao u stado sakupiti kukce na stazi pred kudom, a čuo sam i za šetlandskog ovčara koji je pokušao sakupiti kišne kapi u lokvi vode. Oba primjera predstavljaju pokušaj ispunjavanja prvih dviju genetskih uputa koje se odnose na opkoljavanje plijena u lovu. Jedini problem na kojega nailazi pas je pomanjkanje drugih članova čopora koji bi mu trebali pomodi, stoga pokušavajudi nadomjestiti tucet vukova, obavlja cijeli postupak kao da je on sam čitav čopor. Najprije odluči na kojoj de se udaljenosti od stada nalaziti "čopor". Zatim trči uokolo zauzimajudi mjesta koja bi trebali zauzeti ostali članovi čopora. Trčedi ___j 152 Inteligencija pasa od mjesta do mjesta, igrajudi ulogu svakog člana čopora po redu, u divljem trku zaokružava stado. Ova kružna trka, s kratkim pauzama na svakom stražarskom mjestu (gdje bi inače trebao biti drugi vuk), potjera ovce prema sredini stada i tako ih drži na okupu. Treda genetski programirana lovna uputa odnosi se na zasjedu. Kada lovi čopor vukova, jedan se odvaja od ostalih i čučedi na tlu čeka dok mu drugi ne dotjeraju stado. Slično se ponaša i ovčarski pas koji najprije trči, a onda se baci na zemlju i gleda u ovce. Tada ustvari igra ulogu vuka koji čeka u zasjedi. Pas pozorno promatra svaku ovcu koja se pokuša maknuti od stada. No, čim se stado zajedno pokrene, on opet postaje čopor vukova koji opkoljava krdo. Četvrta uputa vezana je uz vođenje stada. Poznato je da vukovi opkoljeno krdo bivola, antilopa ili jelena, odvode u područja gdje je njihovo kretanje ograničeno, na primjer u blizinu vode ili ponora. Kada su mogudnosti bijega smanjene, lakše se izdvaja žrtva. Vukovi ovo izvode tako što se zalijedu u životinje i time ih prisiljavaju na promjenu smjera. Ponekad ih pri tome grizu za noge ili bokove. Na isti način ovčari usmjeravaju svoje stado. U tome je posebno učinkovit flandrijski govedar, veliki belgijski pas uzgojen isključivo za tjeranje goveda. Jednog takvog psa, nedugo nakon što je postao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, dobio je na poklon i Ronald Reagan. Ženka, imenom Lucky, neprestano je pokušavala predsjednika stjerati u stado, i pri tome se nije ustezala gricnuti ga za pete, a jednom ga je čak ugrizla do krvi. Skakala je i na gospo"đu Reagan, gurajudi je u stranu kao da tjera svoju stoku u određenom smjeru. Jednom zgodom u novinama su objavljene neugodne fotografije koje pokazuju kako uporan pas tjera predsjednika i njegovu ženu u stado, pa je Lucky, iako su je svi voljeli, protjerana na Predsjednikov kalifornijski ranč u Santa Barbari, gdje je umjesto političara, bez štetnih posljedica, mogla tjerati goveda.

Posljednja genetska uputa koju je naslijedio pastirski pas povezana je s društvenom organizacijom vučjeg čopora. Svaki čopor ima vođu, kojega znanstvenici obično zovu "alfa" vukom. Vođa započinje lov i upravlja kretanjem čopora, dok ga drugi pažljivo promatraju i slijede Instinktivna inteligencija 153 njegovo vodstvo. Time se održava usklađenost čopora i on postaje učinkovita lovna organizacija. Pastirskom psu, alfa vuka predstavlja njegov pastir koji se oslanja na poslušnost i radnu inteligenciju psa. Ona mu omogudava upravljanje instinktivnim karakteristikama psa pa je dovoljno da pastir nauči psa samo desetak naredbi kako bi potpuno mogao upravljati njime: Dođi: Pas dolazi do pastira. Stani: Pas staje. Kreni lijevo ili Kreni desno: Pas skrede po potrebi, ovisno o položaju stada. Opkoli lijevo ili Opkoli desno: Pas okružuje stado u naznačenom smjeru. Lezi: Pas "postavlja zasjedu", leži i nepomično zuri u stado. Bliže: Pas trči ili kruži bliže stadu. Dalje: Pas se udaljava od stada. Sporije ili Brže: Ovim naredbama pastir utječe na brzinu ili žestinu radnje koju pas u tom trenutku obavlja. Dosta: Pas prekida s radom i prilazi pastiru. Ove naredbe mogu se izdavati riječima, znakovima ruke, zvižducima ili nekom kombinacijom ovih načina. Začudo, ovaj kratki popis naredbi (upotpunjen s pet genetskih uputa) dovoljan je za upravljanje složenim procesima koji jednom jedinom čovjeku i psu omogudavaju upravljanje velikim stadima. Nije teško zaključiti da bi se, bez pomodi pasa, daleko sporije odvijao i razvoj ljudske civilizacije. Stočarstvo bez pastirskih pasa, bilo bi nemogude pa bi ukupni razvoj poljoprivrede, na kojemu se velikim dijelom temelji ekonomija ljudskog društva, bio odgođen ili čak zaustavljen. Neke pasmine uzgojem su prilagođene posebnim načinima stočarenja ili posebnim vrstama stoke. Škotski ovčar - collie (ime im potječe od planinskih ovaca crnih nogu i glave, zvanih "collev"), graničarski škotski ovčar i šetlandski ovčar izuzetno su bistri i dobri ovčari. Kao pastirski psi posebno se ističu: belgijski ovčari, njemački ovčari, bradati škotski ovčari i brijardski ovčari. Njihova je veličina dovoljna da stoku mogu 154 Inteligencija pasa zaštititi od vukova, kojota i drugih grabežljivaca. Velški ovčari (Cardi-gan i Pembroke) namjerno su uzgojeni niski, kako ih stoka, dok je ugrizima usmjeravaju u određenom pravcu, ne bi ozlijedila kopitima. PSI ZA VUČU Pri samom spomenu pasa za vuču, vedina ljudi odmah pomisli na polarne pse haskije. Riječ haški zapravo potječe od žargonizma esky, što zanači Eskim. Vjeruje se da su upravo Eskimi uzgojili pse za vuču sanjki. Vedinu takvih pasa mogude je prepoznati ved na prvi pogled. Potječu od špiceva, imaju šiljaste uši, gusto

dugo krzno koje ne priliježe tijelu i, naravno, karakteristični kitnjasti rep dražesno savijen preko leđa. Psi za vuču su: aljaški malamut, samojed, sibirski haški, nizozemski vučji špic (kees-hond) i norveški sivi gonič (elkhound). Pseda zaprega organizirana je slično kao i vučji čopor. Zapregom upravlja jedan vođa (ponekad ga zovu "kralj") i njegovi pokreti usklađuju aktivnosti drugih pasa upregnutih u sanjke. Zanimljivo je da psi u zaprezi isključivo slušaju samo svojeg vođu i uopde ne obradaju pozornost na vozača sanjki. To dokazuju brojne priče o zapregama koje su odjurile i bez vozača koji su pali ili se nisu dovoljno brzo popeli u sanjke. Pasje zaprege odigrale su značajnu ulogu u naseljavanju arktičkih predjela. Među prvima, pomagali su Inuitima, američkim Indijancima iz polarnih područja, a kasnije i ljudima iz suvremenih naselja krajnjeg sjevera. Stoga i ne čudi da je njihova uloga zabilježena u folkloru tih naroda (vidi si. 15). Danas mnogi ne znaju da su se i u drugim dijelovima svijeta, nekod redovito, psi koristili za vuču kolica ili paketa. Njufaundland, pirinejski planinski pas, bernardinac i bernski planinski pas, bili su zbog svoje snage i izdržljivosti posebno cijenjeni među mesarima, prodavačima povrda, mljekarima, tkalcima, kotlokrpama i pekarima. U osamnaestom i ranom devetnaestom stoljedu, u Engleskoj, takvim je kolima prevožena riba (koja zahtijeva prilično brzi transport) od Southamptona do Londona. Obično su u zaprezi bila četiri njufaundlanda koji su vukli Instinktivna inteligencija 15 5 težinu od sto pedeset do dvjesto kilograma ribe. U Bernu, jedan jedini bernski planinski pas lako je vukao tkalačka kola sa više od pedeset kilograma tkanina. Čak su i mali, zajedno upregnuti, psi prilično dobro vukli kola. Zaprega koja se sastojala od četiti lisičara mogla je čovjeka prosječne težine voziti na lakim kolima brzinom od dvadeset kilometara na sat. Psi su, posebno sirotinji, predstavljali najbolje prijevozno sredstvo. Bilo ih je lako nabaviti, mogli su živjeti i u stanovima, a u teškim trenucima prehranjivali su ih ostacima svakojake hrane. Osim što su vukli kola, psi su čuvali robu na kolicima kada bi se vlasnik udaljio, a podjednako dobro štitili su i njegovu kudu (vidi si. 16). U mnogim dijelovima svijeta još i danas se psi koriste kao životinje za vuču. No, u Engleskoj je to zabranjeno zakonom. Od 1824. godine, kada je osnovano Društvo za zaštitu životinja (SPCA - Societv for the Prevention of Crueltv to Animals), njegovi se članovi bore protiv okrutnosti prema psima. U okrutne postupke ubrajano je i korištenje pasa za vuču, iako su ih njihovi vlasnici često uvjeravali kako je vedina tih pasa dobro zbrinuta. Međutim, udruženje SPCA je lako dokazalo neke konkretne primjere okrutnosti pri uporabi pasa za vuču, koje su kasnije uporno koristili u novinskoj kampanji i lobiranju kod parlamentaraca. Sredinom devetnaestog stoljeda, nakon njihovih dugogodišnjih prosvjeda, usvojen je zakon kojim se zabranjuje uporaba pasa za vuču. Istovremeno je uveden i zakon o porezu na pse, što je urodilo katastrofalnim posljedicama za čitavu populaciju pasa. Pošto se psi više nisu mogli rabiti za vuču, a još je za njih trebalo pladati i porez, širom Engleske uslijedio je val strašnih masakara. Samo u Birminghamu poklano je više od tisudu pasa, a slično se dogodilo i u Liverpoolu. Ubijene pse ostavljali su po ulicama pa se Cambridgem širio strašan zadah. Strvine su postale prijetnja po zdravlje te je gradonačelnik Cambridgea organizirao masovni pokop za četiri stotine pasa.

15 6 Inteligencija pasa PSI S POSEBNIM ZADACIMA Mnogi današnji psi upotrebljavaju se za najrazličitije poslove koje, zahvaljujudi svojoj instinktivnoj inteligenciji, mogu savladati. Evo kratkog popisa nekih suvremenih zadataka pasa: psi za slijepe, vode slijepe gospodare, pomažu im zaobidi prepreke, upozoravaju ih na dolazeda vozila i omogudavaju im samostalno kretanje, čak i u gradskoj gužvi; psi za gluhe, upozoravaju svoje gluhe gospodare na zvukove, npr. zvono na vratima, telefon ili zvižduk čajnika; psi tragači i spasilački psi, koriste se za traženje izgubljenih osoba te traženje i spašavanje zakopanih pod ruševinama, u potresima ili osoba zatrpanih u lavinama; psi za spašavanje iz vode, iz vode izvlače osobe i stvari, plivaju do nasukanih čamaca, po potrebi vuku male čamce; psi za pronalaženje droge i eksploziva, koriste njuh za pronalaženje krijumčarene robe. Podvrsta ovih paša su psi tartufari, koje su počeli rabiti umjesto svinja i to iz dva razloga: imaju bolji njuh i ne vole tartufe pa im ni ne pada na pamet probati tu dragocjenu poslasticu; psi za zabavu, uključuju pse trkače, ronioce, plesače i glumce. Kada vidimo kako psi obavljaju neke od ovih složenih zadada, teško je zamisliti da se njihovo ponašanje zapravo sastoji od istih instinktivnih komponenti koje služe za čuvanje, stražarenje, čuvanje stada i lov. Na primjer, kada pas pratilac gluhih upozorava gluhu osobu da netko zvoni, njegova urođena sposobnost zaštite i upozoravanja drugih članova čopora samo je školovanjem prilagođena novom zadatku. S druge strane, traženje i spašavanje ovise o istim vještinama koje su potrebne u lovu i donošenju plijena, itd. Za obavljanje složenijih zadada, urođene sposobnosti moraju se prilagoditi i podrediti izravnom ljudskom upravljanju. To se postiže školovanjem, a uspjeh učenja ovisi o adaptivnoj i radnoj inteligenciji psa. Slika 1 Dandie Dinmont i njegovi terijeri, portretirani za roman Maniri mladida Sir Waltera Scotta, iz 1815. godine. Ova je pasmina hrabra i srčana, ali joj očito nedostaje viša inteligencija. Slika 2 Slika 3 Mnogi vjeruju kako su domadi psi zapravo pripitomljeni vukovi i da se međusobno tako dobro razumiju stoga što na isti način drže čopor na okupu, kao uhodanu socijalnu jedinicu. Slika 4

Kojot je ved neko vrijeme jabuka razdora među biolozima. Ponekad se klasificira kao vuk, ponekad kao posebna vrsta kanida - no, ugledate li trn n:i.iilif.i simirnn ro.te. Slika 5 Iako postoje znanstveni razlozi prema kojima se čagalj može smatrati pretkom psa, isto kao i vuk, ova ideja opdenito nije prihvadena zbog njegove nezaslužene reputacije kukavice i strvinara. Slika 6 Od svih divljih kanida, lisice se najrje spominju kao mogudi preci domadih pa No, psi i lisice imaju neke zajednk tjelesne i psihičke karakteristike pa post mogudnost da su ponekad križane psima. Slika 7 Vjeruje se kako je dingo stigao u Austral u ledeno doba s nomadima koji su kasu postali australski domoroci. Neki smatr; da je bio domadi pas koji je kasn podivljao. f hA Slika 8 Jedna od najstarijih uloga pasa bila je čuvanje vlasništva i osoba. Slika prikazuje rimski mozaik iz Pompeja, s upozorenjem Cave Canem (lat. Pazi pas!). Slika 9

Psi često sudjeluju u lovu. Pointer instinktivno reagira na nazočnost lovine tako što se ukipi, glavom ili tijelom pokazujudi ravno na plijen. Slika 10 Lov sa španijelima (ispod) je manje discipliniran, ali često uzbudljiviji od lova s pointerima ili seterima. Oni tiho pretražuju tlo ispred lovca, ne laju, ved samo istjeraju ptice. Slika 11 Mnogi od velikih goniča visoke divljači, poput škotskog jelenskog hrta prikazanog na ovoj slici, tako su uspješno lovili visoku divljač da su u nekim područjima vukovi, jeleni i njima srodne vrste istrijebljene. Zbog pomanjkanja plijena i ovi su psi bili ugroženi te su gotovo izumrli. Slika 13 Svi terijeri uzgojeni su s instinktivnom sposobnošdu za lov na štetočine i spremnošdu da ulaze u jazbine malih životinja, kao što su lisice i jazavci. Kada lovci po lavežu pronađu pse, širokim vilama i lopatama iskopaju zarobljenu lovinu. *: Slika 14 Mnoge vrste pastirskih pasa uzgojene su zbog posebnih osjpbina. Jedna od najčudnijih bila je odsutnost repa kod staro-engleskog ovčara (bobtaila) - osobina poželjna zbog poreznog zakona, prema kojem se na sve životinje s repom, pladao porez. Slika 15 Timovi haskija još se koriste za vuču sanjki po snijegu. Organizirani su poput vučjeg čopora, s vođom čiji pokreti upravljaju aktivnostima drugih pasa. Vedina pripadnika tima sluša samo vodu i ne obazire se previše na vozača sanjki. Slika 16 Psi su često korišteni za vuču kolica, pogotovo sirotinjskih. Ilustracija prikazuje New York 1867. godine. Grupa skupljača starih krpa prevozi otpad koji se još mogao prodati. ,u* SlikaU Mnogi psi nikada nisu imali nikakvu drugu namjenu, osim što su trebali biti kudni ljubimci. Mops, za kojega se vjeruje da potječe iz Kine, na Zapadu je stekao posebnu popularnost; primjer je psa koji je uzgojen kao pas za pratnju. Slika 18

Neke pasmine stvorene su da bi se istaknule pojedine povoljne psihološke karakteristike. Kavalirski španijel kralja Charlesa uzgojen je radi izrazite nježnost i blagosti svojeg temperamenta. Slika 19 Ližudi i njuškajudi svoju štenad, majka gradi Instinktivna inteligencija 15 7 PSI ZA PRATNJU Psi ispunjavaju još jednu važnu ulogu u našem životu: prave nam društvo. Za to im ne treba posebna instinktivna inteligencija, ved sve ovisi o karakteru psa. Postoje dokazi da su ved u starom Egiptu ljudi pokazivali zanimanje za male pse, nekakve žive igračke, čija je jedina zadada bila praviti ljudima društvo. Crteži, slike i razni kipovi takvih pasa svjedoče da su prvi psi za pratnju bili maltezeri ili pomeranski špicevi. I kasnije su diljem svijeta nastale mnoge druge pasmine s istom ulogom psa kao kudnog ljubimca: u Engleskoj - kavalirski španijel kralja Charlesa i engleski patuljasti španijel, a u Kini - pekinezer. Povremeno su psi za pratnju, zbog predrasuda, bivali osuđivani da ne rade ništa korisno. Mops se (vidi si. 17), na primjer, spominje ved 400. godine prije Krista, kada je uzgojen kao ljubimac budističkih svedenika na Tibetu. U viktorijanskoj Engleskoj ova je pasmina jednom u novinama grubo napadnuta. Pisac je tvrdio da su takvi psi potpuno "beskorisni" i žalio se kako ni najbolji učitelji "mopsa nisu mogli naučiti da nešto ulovi". Ovom pragmatičaru, čini se, mopsova sposobnost da svojem vlasniku donosi veselje i zadovoljstvo, nije predstavljala koristan rad. Danas su se stavovi promijenili. Priznaje se da psi kroz igru mogu poslužiti u odgoju djece. Još je značajnije što osobama svih uzrasta pružaju potrebnu ljubav i društvenost, stoga ih često koriste za razne psihološke terapije: pomažu djeci s poteškodama u komuniciranju, depresivnim osobama i starijim ljudima koje pate od izolacije i osamlje-nosti. Štoviše, postoje dokazi da tjelesni kontakt sa psima učinkovito umanjuje stres i razne napetosti. Psihijatri James Lynch i Aaron Katcher, sa Sveučilišta u Pennsvlvaniji, dokazali su da se osobama koje miluju psa usporava rad srca, smiruje disanje, popušta napetost mišida: drugim riječima, nestaju tjelesni simptomi stresa. Mnoge druge studije pokazuju da stariji ljudi koji žive sa psima imaju manje zdravstvenih problema i rjeđe odlaze liječniku nego ljudi istih godina bez psa. Psihologinja Erica Friedman nedavno je proučavala koliko dugo nakon hospitalizacije mogu preživjeti ljudi sa ozbiljnim srčanim problemima. Otkrila je 158 Inteligencija pasa zanimljiv podatak: među živim pacijentima, broj vlasnika pasa bio je čak četiri puta vedi nego kod onih koji nisu imali nikakve ljubimce. Čini se da vam kudni pas stvarno može produžiti život! 159 IX. Adaptivna inteligencija

Znam za pse, pogotovo mlade, koji su po pitanju pameti skoro jednako nepametni kao i ljudi. ROBERT BeNCHLEY Dok pasja instinktivna inteligencija otkriva koje su karakteristike i vještine zapisane u njegovom genetskom kodu, adaptivna inteligencija uključuje sve znanje, vještine i opde sposobnosti koje on tijekom života može naučiti. Adaptivna inteligencija pasa sastoji se od dviju osnovnih komponenti. Prva je sposobnost učenja i njome se označava brzina kojom pas uči. Postoji mnogo oblika učenja stoga du ih malo pojasniti. Učenje promatranjem je slučajno, prirodno učenje temeljeno na uzročno -posljedičnoj vezi, ali ono ne zahtijeva izravno uključenje promatrača. Tako de pas, promatrajudi gospodara, naučiti da se iz hladnjaka vadi hrana pa de uvijek zajedno s vlasnikom odlaziti u kuhinju s nadom da de se i za njega štogod nadi. Učenje prepoznavanjem okoline je takvo pamdenje koje psu pomaže u izradi svojevrsnog mislenog zemljovida ili prikaza neposredne okoline u kojoj se krede. Ono uključuje i posebne predmete, osobe ili mjesta uz koje se nešto redovito događa. Socijalno ili društveno učenje je posebno važno u odnosu čovjeka i psa. Pomaže psu odgonetnuti čovjekove (ili pasje) emocionalne i društvene znakove. Razumijevanje jezika omogudava psu učenje ljudskih usmenih znakova. 160 Inteligencija pasa Napokon, kod učenja i savladavanja naredbi pas se aktivno uključuje. Iako se ono često temelji na metodi pokušaja i pogrešaka, učenje završava pravilnom reakcijom na određene poticaje i dobivanjem nagrade. Čim pas čuje zapovijed sjedni, najčešde je odmah posluša, jer zna da demo ga pogladiti ili nagraditi hranom. Ruku pod ruku s različitim vrstama učenja ide i sposobnost pamdenja. Kao što se pojedinci razlikuju u brzini učenja i učinkovitosti, razlikuju se i po svojim sposobnostima kratkoročnog i dugoročnog pamdenja. Kratkoročno pamdenje je prvi korak bilo koje obrade informacija. Siguran sam da ste ponekad, prijatelja ili službenika sa 988, zamolili telefonski broj koji ste odmah potom i birali. Taj broj bio je pohranjen u vašem kratkoročnom pamdenju. Ukoliko je veza bila zauzeta i morali ste ponovno nazvati, niste ga se više mogli sjetiti. Tridesetak sekundi, koje su prošle od kada ste dobili broj i prvi puta ga birali do trenutka kada ste opet htjeli nazvati, bilo je dovoljno da broj izblijedi u,pamdenju. Dugoročno pamdenje je relativno neograničena sposobnost pohranjivanja informacija koja proizvodi trajna sjedanja. Psiholozi su dokazali da se informacija, koja je bila zadržana u memoriji oko pet minuta, u više od 50 posto slučajeva može dozvati iz sjedanja nakon mjesec dana, a u više od 40 posto slučajeva i nakon godinu dana. Drugi važan element adaptivne inteligencije je sposobnost rješavanja problema - sposobnost savladavanja fizičkih ili pojmovnih prepreka koje psa sprečavaju u dostizanju cilja (npr. nagrade). Postoje dva oblika rješavanja problema. Prvi je sposobnost planiranja i izbor ponašanja koji psa vodi do rješenja, a drugi je sposobnost pohranjivanja naučenih strategija i podataka koji mu omogudavaju prisjedanje na prijašnje problematične situacije u kojima je ved stekao potrebna iskustva pa ih može primjeniti na trenutačne prilike.

Dok instinktivna inteligencija gotovo u cijelosti ovisi o pojedinoj pasmini, adaptivna inteligencija ovisi o pojedincu. Mnogo je teže uzgojiti pse s visokom adaptivnom inteligencijom nego uzgojem razviti jednu ili dvije grupe posebnih sposobnosti. Stoga de nam u mjerenju adaptivne inteligencije nekog psa najviše pomodi testiranje baš te životinje. Ono Adaptivna inteligencija 161 se ne mora izvoditi u laboratoriju i ne treba ga voditi stručnjak, no želimo li pouzdane rezultate, moramo ga brižljivo pripremiti i provesti. Za sve one koji bi željeli ispitati adaptivnu inteligenciju vlastitog psa sastavio sam niz od dvanaest testova inteligencije (CIQ - Canine IQ Test) koji pokrivaju veliko područje adaptivne inteligencije pasa. Pet testova ispituje sposobnost rješavanja problema, dok ostali mjere brzinu i kvalitetu učenja i pamdenja. Neki od njih, npr. prvi test, bit de psima prelagani (iako, vjerujte mi na riječ, ima onih kojima su prilično teški), dok de druge mnogi rješavati s određenim poteškodama. Svaki test utemeljenje na službenim laboratorijskim i praktičnim ispitivanjima, koje sam do neke mjere (smanjivši potrebnu opremu) prilagodio kudnim uvjetima kako bi ih svaki zaineteresirani vlasnik psa lakše mogao organizirati i provesti. TEST INTELIGENCIJE ZA PSE (CIQ) Svih dvanaest testova uključenih u CIQ prilično su jednostavni, a vedinom i zabavni. I psi ih najčešde vole, jer nisu svjesni da ih se ispituje. Njima je sve to tek nova igra. Testovi su neovisni jedan o drugome pa se mogu provoditi odvojeno i bilo kojim redom. Izuzetak su sedmi i osmi test (kratkorčno i dugoročno pamdenje) koji moraju slijediti jedan za drugim. Nije nužno sve testove provesti isti dan, jer prilikom testiranja pse često treba motivirati hranom pa je primjerenije ispitivanja organizirati u dva ili tri navrata. Tako se pas nede zasititi ni umoriti, što bi moglo utjecati na ishod testa. Cijeli CIQ traje od trideset do šezdest minuta, ovisno o ispitivaču i psu. U nekim testovima moramo pričekati na pravilnu reakciju psa stoga de oni jednostavno duže trajati. Ispitivač koji se dobro pripremio, može ubrzati testiranje. Od pomagala najčešde nije potrebno ništa drugo osim ogrlice i uzice. Povremeno de vam trebati štoperica, ali de poslužiti i sat sa sekundarom. Za drugi test potrebna je prazna limenka, za četvrti veliki ručnik, a za šesti mali ručnik. U devetom testu trebat de vam velika hrpa teških knjiga ili daska s nekoliko opeka, a za dvanaesti test veliki komad kar162 Inteligencija pasa tona. Skoro u svim testovima nužno je pripremiti nekoliko komadida hrane. Neka to budu poslastice koje vaš pas posebno voli kako bi mu predstavljale pravu motivaciju za rješavanje problema. Ukoliko vaš pas ne zna sjesti ili ustati na zapovijed, neke testove (na primjer 2, 7, 8, 9 i vjerojatno 12) lakše dete provesti uz pomodnika, koji de vam pomodi zadržati psa na mjestu dok vi provodite test. Kako bi CIQ pokazao što objektivnije rezultate treba zadovoljiti neke uvjete. Pas mora biti star barem godinu dana, iako neke pasmine koje brže sazrijevaju (vedinom su to veliki psi) možemo testirati i ranije, tj. kada psi navrše devet ili deset mjeseci. Ipak, preporučujem vam da ne žurite. Bila bi prava šteta loše ocijeniti psa samo zato što je bio premlad da u potpunosti pokaže svoje umne sposobnosti. Nadalje, pas mora najmanje tri mjeseca živjeti s osobom koja de provoditi testiranje, inače prvi, peti i deseti test nede

biti mjerodavni. Također je važno da pas živi na istom mjestu barem deset tjedana, jer inače, nedemo modi uzeti u obzir ishod tredeg testa. Napokon, treba imati na umu da su rezultati prvog testiranja najobjektivniji. Stoga, ukoliko želimo dobiti mjerodavne vrijednosti, ne bismo smjeli testove ponavljati više od dva puta. Ponekad vlasnici pasa vole promatrati promjene njihovih reakcija pri izvođenju pojedinih testova pa ih učestalo ponavljaju, ali dobivene Test Vrijeme Bodovi 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 Učenje promatranjem (prilaženje vratima) Rješavanje problema (hrana ispod limenke) Pozornost i prepoznavanje okoline (premještanje predmeta u sobi) Rješavanje problema (pas pod ručnikom) Učenje društvenih odnosa (osmijeh) Rješavanje problema (hrana pod ručnikom) Kratkoročno pamdenje (traženje hrane nakon kratkog vremena) Dugoročno pamdenje (traženje hrane nakon duljeg vremena) Rješavanje problema (izvlačenje stvari ispod prepreke) Razumijevanje jezika (pravilno/pogrešno ime) Proces učenja (učenje zapovijedi sprijeda) Rješavanje problema (zaobilaženje prepreka) Ukupnu broj bodova

Tablica 9.1 Adaptivna inteligencija 163 vrijednosti tada su samo informativne. Mnogi su priznali da sa psima češde izvode neke testove samo radi zabave u kojoj posebno uživaju psi. Prilikom testiranja, bez obzira na to hode li se vaš pas pokazati boljim ili lošijim od očekivanog, morate ostati mirni. Nemojte ga zbunjivati vikom, zgražanjem ili omalovažavanjem. Svaki test uzmite kao igru i pokušajte da ga tako doživi i pas. U nekim testovima bit de potrebno psa bodriti i poticati, u drugima se mora šutjeti, a ponekad dete psa "nagovarati" komadidima mesa. Izvođenje CIQ testa

Koristedi se tablicom za zbrajanje bodova prikazanoj na tablici 9.1, upišite bodove vašeg psa na točno predviđene crte. Model tablice možete preslikati ili prepisati. TEST1 Prvi test ispituje sposobnost učenja promatranjem koje pas svakodnevno primjenjuje u različitim situacijama i trebao ga je ved stedi u svom sadašnjem domu. Ovim testom demo na jednostavni način započeti testiranje adaptivne inteligencije vašeg psa. Izaberite dio dana u kojem psa obično ne vodite u šetnju. Budite s njim u istoj prostoriji. Pas mora biti budan, a kada vas pogleda tiho uzmite svoj kaput, ključeve i uzicu (ako je rabite) te ostanite na mjestu ne prilazedi vratima. Ako pas odjuri do vrata ili vam priđe s očiglednim uzbuđenjem i zanimanjem, dajte mu 5 bodova. Ne učini li tako, krenite ravno prema vratima pa zastanite. Ukoliko vam tada priđe, predviđajudi odlazak u šetnju, upišite 4 boda. Ako ne, snažnije pritisnite kvaku tako da se zvuk dobro čuje. Približi li se sada, upišite 3 boda. Pokaže li zanimanje za ono što radite, ali ne dolazi do vas, dajte mu 2 boda. Ako se uopde ne obazire na vas, upišite 1. 164 Inteligencija pasa TEST 2 Ovaj test ispituje sposobnost rješavanja problema. Potrebna vam je prazna limenka, komadid mesa i štoperica (ili sat sa sekundarom). Prvo pokažite psu komadid mesa i dozvolite da ga ponjuši. Potom ga naglašenim pokretima spustite na pod i pokrijte limenkom. Počnite mjeriti vrijeme i potaknite psa da uzme meso. Ukoliko vaš pas prevrne limenku i uzme meso za manje od pet sekundi, dajte mu ocjenu 5; učini li to za pet do petnaest sekundi, upišite 4, za vrijeme od petnaest do trideset sekundi dajte mu 3 boda, a za trideset do šezdeset sekundi 2 boda. Pokuša li pas njuškajudi oko limenke jednom ili dvaput dodi do mesa, ali ne uspije u tome niti nakon jedne minute, upišite mu 1 bod. Ako se uopde ne potrudi dodi do hrane, upišite 0. TEST 3 Ovo je test pozornosti i prepoznavanja životne okoline. Dok je pas izvan kude, vi ili vaš pomodnik premjestite namještaj u sobi koju dobro poznaje. Možete donijeti još nekoliko stolica, premjestiti veliki komad namještaja u sredinu sobe, staviti stolid u drugi kut ili stol iz kuta premjestiti u sredinu sobe. Bilo kako bilo to moraju biti uočljive promjene. Pokušajte premjestiti barem pet stvari. Tada uvedite psa u sobu i počnite mjeriti vrijeme, ali nastojte biti tihi i nemojte se micati. Uoči li pas u roku od petnaest sekundi da se u sobi nešto izmijenilo te počne istraživati ili njuškati po premještenim stvarima, dajte mu 5 bodova. Ako razlike primijeti u roku od petnaest do trideset sekundi, upišite 4 boda. Treba li mu za to trideset do šezdeset sekundi, upišite 3. Gleda li po sobi oprezno, kao daje uočio promjenu, ali ništa ne istražuje, dajte mu ocjenu 2. Ukoliko prođe cijela minuta, a pas još uvijek ništa ne primjeduje, upišite 1. TEST 4

Ovim testom opet demo provjeriti sposobnost rješavanja problema. Trebat de vam veliki ručnik, manji pokrivač ili neki vedi komad teže tkanine. Kada ie oas budan i aktivan, daite mu da nonniši ručnik. Rr/im Adaptivna inteligencija 165 i spretnim pokretom koji ste ranije uvježbali, prebacite mu tkaninu preko glave i ramena. Počnite mjeriti vrijeme i promatrajte u tišini. Uspije li se pas osloboditi u roku od petnaest sekundi, dobit de 5 bodova; za petnaest do trideset sekundi zaslužuje 4 boda, za trideset do šezdeset sekundi dajte mu 3 boda, za minutu ili dvije samo 2 boda. Ukoliko ni nakon dvije minute ne uspije zbaciti pokrivač, upišite mu 1 bod. TEST 5 Ovim testom otkrivamo pasju sposobnost socijalnog učenja, tj. koliko brzo može shvatiti društvene odnose. Izaberite trenutak kada pas sjedi udaljen od vas oko dva metra, ali mu nije izričito naređeno da ostane na mjestu. Zagledajte se u njega. Kada vas pogleda, nabrojite u sebi do tri, a potom mu se široko nasmiješite. Približi li vam se mašudi repom, dajte mu ocjenu 5. Ako dođe, ali to učini polako ili pak samo krene, ali ne maše repom, upišite 4. Ustane li, ali ne prilazi, dobit de 3 boda. Ako se pas udaljava, upišite 2 boda. U slučaju da se uopde ne obazire na vas, dajte mu 1 bod. TEST 6 Ovaj test rješavanja problema sličan je drugom testu, ali je malo teži. Glavna razlika je u tome što zahtijeva nešto više spretnosti. Treba vam mali ručnik ili kuhinjska krpa (nemojte uzeti veliki ručnik koji ste koristili u četvrtom testu). Pokažite psu komad hrane - odlično de poslužiti keks za pse. Neka ga ponjuši i gleda oko pet sekundi. Zatim ga, vrlo naglašenim pokretima, stavite na pod i, dok pas gleda, pokrijte ga ručnikom. Počnite mjeriti vrijeme i potaknite psa da uzme keks. Ukoliko ga pronađe u roku od petnaest sekundi, dajte mu 5 bodova; uspije li to učiniti za petnaest do trideset sekundi, upišite 4; vrijeme od trideset do šezdeset sekundi ocijenite s 3 boda, a za minutu ili dvije dajte mu 2 boda. Ako pas pokuša dodi do zalogaja, ali odustane, upišite 1, a ukoliko ga ne pokuša tražiti čak ni u roku od dvije minute, upišite 0. 166 Inteligencija pasa TEST 7 Ovo je test kojim mjerimo kratkoročno pamdenje. Nakon njega odmah provedite osmi test. Izaberite prosječno veliku sobu koja nije pretrpana namještajem ili drugim stvarima. Potreban vam je komadid hrane slabog mirisa, jer bi u suprotnom njuh vašeg psa pokvario rezultat. Ukoliko pas ne zna na zapovjed ostati na mjestu, neka ga pridrži vaš pomodnik. Pas, vezan uzicom, mora sjediti u sredini sobe. Pokažite mu zalogaj; može ga čak i ponjušiti. Potom ga vrlo naglašenim pokretima, bez riječi, stavite u kut. Budite sigurni da vas je pas pratio pogledom. Izvedite psa, prošetajte u krug, a onda ga opet uvedite i dovedite do sredine sobe. Izlazak iz sobe ne bi trebao trajati dulje od petnaest sekundi. Pustite psa s uzice i počnite mjeriti vrijeme. Krene li pas ravno do hrane, dobiva 5 bodova. Ako pas sustavno njuši po sobi i nađe zalogaj, upišite 4. Traži li okolo bez nekog reda, ali pronađe zalogaj u roku od četredeset i pet

sekundi, dajte mu 3 boda. Traži, ali ne uspjeva nadiii vremenu od četrdeset i pet sekundi, dobij a 2 boda. Ukoliko i ne pokušava tražiti, upišite 1. TEST 8 Ovo je test dugoročnog pamdenja. Povezan je sa sedmim testom i treba ga provesti neposredno nakon njega. Okružje treba biti identično. No, ovoga puta zalogaj hrane ostavite u nekom drugom kutu. Zatim psa izvedite van i nakon pet minuta vratite se u sobu, stanite u sredinu, pustite psa s uzice i počnite mjeriti vrijeme. Krene li pas ravno do zalogaja, upišite mu 5 bodova. Ako najprije pođe tamo gdje se zalogaj nalazio u prethodnom testu, a onda brzo pronađe pravo mjesto, dajte mu 4 boda. Njuši li sustavno po sobi i nađe zalogaj, treba dobiti 3 boda. Ako ga traži bez nekog reda, ali ipak uspije pronadi u roku od četrdeset pet sekundi, dobit de ocjenu 2, a ukoliko ga traži i ne uspijeva otkriti u vremenu od četrdeset pet sekundi, upišite mu 1 bod. U slučaju da pas ni ne pokuša tražiti, upišite 0. A daptivna inteligencija 167 TEST 9 Ovo je test sposobnosti rješavanja problema i manipulativnih vještina. Potrebna vam je konstrukcija slična niskom stolu, koju možete napraviti od drvene ploče i nekoliko opeka ili od nekoliko velikih knjiga. Dva Ilustracija 9.2 Postava za deveti test. Umjesto knjiga možete rabiti cigle ili blokete koji su dovoljno teški da ih pas ne može pomaknuti. 168 Inteligencija pasa jednako visoka kupa knjiga položite na pod, međusobno malo razmaknuta, a preko njih položite tredu da izgleda kao stol. Vrh dodatno opteretite s težim knjigama, kako ih pas ne bi mogao pomaknuti (najbolje de poslužiti teški svesci enciklopedije). Trebali biste dobiti konstrukciju sličnu stolu, koja de biti dovoljno niska da pas ne može ispod nje provudi glavu, ali dovoljno visoka da može podmetnuti šape (ilustracija 9.2). Za pse male i srednje veličine poželjna je visina od sedam do osam centimetara. Možda dete otkriti da ved imate kakav niski stolac ili kauč koji de poslužiti umjes'to mojeg prijedloga. Postavite psa blizu sebe tako da vas dobro vidi. Pokažite psu komadid mesa, dozvolite mu da ga ponjuši, a potom ga, naglašenim pokretima, stavite pod vaš "stol". Počnite mjeriti vrijeme i potaknite ga da uzme meso. Uspije li ga izvudi šapama za manje od šezdeset sekundi, ocijenite ga s 5. Ako ga se domogne za manje od tri minute, upišite 4. Koristi li se samo njuškom i ne uspijeva dohvatiti zalogaj, ili ga ni šapama ne može izvudi za tri minute, upišite mu 3 boda. Ukoliko pas uopde ne koristi šape, nego samo njuši meso, ili ga pak pokušava njuškom izvaditi, pa odustane, dajte mu 2 boda. U slučaju da niti nakon jedne minute uopde ne pokuša dodi do zalogaja, upišite mu 1 bod. TEST 10

Ovaj test mjeri sposobnost razumijevanja jezika. Neka pas udobno sjedi ili stoji udaljen od vas barem dva metra. Glasom kojim ga inače zovete, kažite "hladnjak". Ukoliko krene prema vama, dajte mu 3 boda. Ostane li na mjestu, istim tonom recite "kino". Dođe li, upišite 2. Ako ni tada ne odgovara, zovite ga imenom koristedi pri tom dodatak "dođi". Dođe li ili krene prema vama, ocijenite ga s 5. U suprotnom, još jednom ga pozovite imenom. Dođe li tada, dajte mu 4 boda. Ako ne, upišite 1 bod. TESTU Ovim testom ispitujemo brzinu procesa učenja kod psa. Naravno, ovu demo sposobnost najbolje izmjeriti pozorno pratedi koliko je vremena potrebno psu u savladavanju nove naredbe. Stoga sam izmislio naredbu Adaptivna inteligencija 169 koju psi ne poznaju - zovimo je naredba "sprijeda". Ona potiče reakciju koja de vjerojatno biti isto toliko nepoznata vašem psu kao i sama naredba: pas se treba ustati iz položaja "pored", napraviti korak naprijed, okrenuti se prema vama i sjesti tako da gleda u vaša koljena. (Ponekad se ova vježba pokaže korisnom pa dete je možda htjeti zadržati u komunikacijskom repertoaru sporazumijevanja s vašim psom i nakon testiranja.) Da biste postigli valjane rezultate, morate test provesti u ujednačenim i dosljednim uvjetima. Posebno je važno držati se uputa o broju ponavljanja i načinu kretanja za vrijeme treninga. Za ovaj test potrebno je više vremena, no usprkos svemu, ne bi trebao trajati duže od deset minuta. Trebat de vam pun džep "nagradnih" komadida hrane, a dok traje učenje ne smijete škrtariti s pohvalama. Počnite tako da pas sjedi uz vašu lijevu nogu u položaju "pored". (Pretpostavljam da ste psa ved naučili ovoj naredbi. No ukoliko niste, to je prvo što treba naučiti. Svaki program školovanja počinje ovom naredbom, jer je ona osnovni civilizacijski minimum svakog psa.) Pas treba imati ogrlicu i uzicu. Piva tri pokušaja: Jasnim glasom izgovorite zapovijed sprijeda, pljesnuvši se lagano dlanovima iznad koljena (ako ved rabite tu zapovijed za nešto drugo, možete izabrati i drugu naredbu, recimo gledaj me.) Naravno, pas nede odmah znati o čemu govorite. Stoga ga morate postaviti u položaj sprijeda. To dete učiniti tako da desnom nogom koraknete naprijed i istovremeno psa povučete za sobom. Povucite ga taman toliko da ustane i krene korak - dva naprijed. Potom desnom nogom koraknite natrag i potegnite uzicu kako biste prisilili psa da se okrene prema vama u smjeru kretanja kazaljke na satu. Imate li vedeg psa, možda dete morati napraviti još jedan korak natrag. Nakon toga potisnite psa u položaj sjedi. Odmah ga pohvalite ili nagradite komadidem mesa. Vratite ga u stav pored i sve ponovite još dva puta. Četvrti i peti pokušaj: Postupak je isti kao i u prva tri pokušaja, samo što nakon izdavanja zapovijedi jedan trenutak treba pričekati pa tek onda pomaknuti psa u stav sprijeda. Pritom nastojte što manje pomicati desnu nogu. Vježbu ponovite dva puta. 170 Inteligencija pasa Šesti pokušaj: Ovo je test. Zapovijedite sprijeda, ali nemojte micati psa. Zauzme li sam traženi položaj, pa makar i nespretno, dajte mu 6 bodova i smatrajte test završenim. Ako se pas nakon pet sekundi ne pomakne, postupite kao daje ovo još jedna vježba: dovedite ga u pravilan položaj i nagradite ga.

Dodatni pokušaji i testovi: Učinite dodatnih deset vježbi kao u četvrtom i petom pokušaju, pa onda ponovite test iz šestog pokušaja. Ukoliko pas dobro izvrši zapovijed, ocijenite ga s 5 bodova, a ako ne uspije, napravite još deset vježbi. Po zadnji puta ponovite test. Izvede li pas vježbu bez vaše pomodi (nije važno koliko loše, polako ili nespretno), dajte mu 3 boda. Ako dođe naprijed, ali ne sjedne, upišite 2. Ustane li, ali se ne okrene, upišite 1. Ostane li pas sjediti, upišite 0. TEST 12 Ovaj test je prilično težak problemski zadatak, jer se pas^na neki način treba udaljavati od predmeta koji želi dobiti. Potrebno je malo pripreme. Trebat de vam veliki komad kartona, kojega vaš pas ne može preskočiti ako je okomito postavljen. U kartonu izrežite okomiti otvor, širok oko osam centimetara, koji de početi i završiti nekoliko centimetara od ruba kartona. Postavite karton okomito, zalijepite ga ili zavežite na dva bočna nosača (to mogu biti druga dva komada kartona, dvije kutije ili dvije polegnute stolice) tako da dobijete zaslon kakav je prikazan na ilustraciji 9.3. Postavite psa pred zaslon (ako treba, može ga netko držati,) i kroz okomiti otvor privucite njegovu pozornost. Kroz prorez mu pokažite hranu i položite je na pod, ali ne preblizu kako je pas ne bi dohvatio šapom. Pomodnik neka pusti psa, a vi ga potičite da uzme meso, istovremeno počnite mjeriti vrijeme. Ukoliko pas u roku od petnaest sekundi zaobiđe zaslon i uzme zalogaj, ocijenite ga s 5. Bude li mu trebalo od petnaest do trideset sekundi, upišite 4 boda, a za trideset do šezdeset sekundi, 3. Ne uspije li ni nakon šezdeset sekundi, prestanite ga poticati i stanite mirno sa strane, ali i dalje mjerite vrijeme. Dođe li do zalogaja za jednu do dvije minute, upišite 2. Pokuša li šapama dosegnuti zalogaj, pa odustane, upišite mu 1 bod, no ako nakon dvije minute, ne Dokaže nikakavu inicijativu, uoišite 0. ...........................----Adaptivna inteligencija 171 Objašnjenje rezultata CIQ testa Zbrojite bodove i objašnjenje potražite u narednom tekstu. 54 ili više bodova: Vaš pasje pravi pasji genije. Rijetki su psi s takvim stupnjem inteligencije. U našoj kontrolnoj grupi ovu razinu dostiglo je manje od pet posto pasa (prosjek svih testiranih pasmina). Ilustracija 9.3 Postava za dvanaesti test. 172 INTELIGENC1JA PASA 48 do 53 boda: Vlasnik ste natprosječno inteligentnog psa. 42 do 47 bodova: Vaš pas ima visoku inteligenciju i vjerojatno može bez poteškoda izvršiti sve zadatke koji se obično postavljaju pred pse. 30 do 41 bod: Ovakav rezultat predstavlja prosječno inteligentnog psa koji povremeno može pokazivati genijalne reakcije, ali de u drugim situacijama biti lošiji.

24 do 29 bodova: Vaš pas pripada u donju polovicu prosječno inteligentnog pasjeg svijeta. Iako ponekad može izgledati prilično pametan, u vedini slučajeva treba uložiti mnogo truda dok ne shvati što se od njega traži. 18 do 23 boda: Inteligenciju ovoga psa nazvao bih graničnom. Pas s ovim stupnjem inteligencije teško se prilagođava zahtjevima svakodnevnog života i ne dosiže očekivanja svojeg vlasnika. Ipak, u staloženom okruženju bez stresnih podražaja, to bi mogao postati dobar pas. Ispod 18 bodova: Psi s ovakvim rezultatom pokazuju sve znakove pomanjkanja adaptivne inteligencije. S njima je doista teško živjeti. RAZLIKOVANJE POJEDINIH PASMINA PO STUPNJU ADAPTIVNE INTELIGENCIJE Unutar svake pasmine postoje velike razlike u adaptivnoj inteligenciji. Nažalost, CIQ test provodio se na premalom uzorku da bismo na temelju dobivenih rezultata mogli stvarati zaključke o svim pasminama. Moje iskustvo u radu s ovim testom, govori da su neke popularnije pasmine pokazale izuzetno dobre rezultate. Najviše rezultate postigli su (abecednim redom): dobermani, norveški jelenski goniči, njemački ovčari, pudli (standardni, mali i patuljasti), puliji (mađarski ovčari) i šetlandski ovčari. Nabrojene pasmine odstupaju od ostalih na svim razinama adaptivne inteligencije: u učenju, pamdenju i rješavanju problema. Iznenađuje činjenica da uspoređivanje rezultata postignutih u testovima učenja i pamdenja (pogotovo u testovima 1, 3, 7 i 8) s rezultatima problemskih testova (testovi 2, 4, 6, 9 i 12), pokazuje kako Adaptivna inteligencija 173 su neke pasmine u jednom području iznimno dobre, a u drugom loše. Psi koji izuzetno dobro uče i pamte, ali ne pokazuju veliku inteligenciju u rješavanju problema su (abecednim redom): belgijski ovčari (Malinois i Tervuren), bernski planinski psi, bigli (engleski kunidari), flandrijski govedarski psi, graničarski škotski ovčari, labradori, velški kratkonogi ovčari (Cardigan i Pembroke) i zlatni retriveri. Terijeri i radni psi osobito dobro rješavaju probleme, ali lošije uče i pamte. Među njima su: australski terijer, foksterijer (kratkodlaki i oštrodlaki), kernski terijer, plavi irski terijer i zapadnoškotski bijeli terijer. Radni psi koji dobro rješavaju probleme su aljaški malamut, samojed i sibirski haški. Drugi dobri rješavači problema su i basenči, belgijski špic, čiuaua i svi šnauceri. Ova analiza zorno pokazuje da je adaptivna inteligencija zapravo spoj dvaju vrlo različitih oblika intelilgencije. Sposobnost učenja i pamdenja ne podrazumijeva ujedno i sposobnost rješavanja problema. Dok su kod nekih pasmina obje visoko razvijene, kod drugih dominira samo jedna sposobnost, dok druga može biti tek prosječna. Osim toga, u svakoj pasmini ima i pametnijih i glupljih jedinki. 174 Inteligencija pasa 175 X.

Radna inteligencija ili inteligencija poslušnosti Školovan ili ne, on de do neke mjere uvijek biti samouvjereni pas. Carol Lea Benjamin Svatko tko se bavi psima može vam redi kako se pojedine pasmine jako razlikuju po svojoj inteligenciji, i gotovo uvijek odmah de vam nabrojiti prednosti ili nedostatke svake od njih. Takvi ljudi najčešde pojam inteligencija koriste kada žele redi da je pas sposoban za školovanje, a njihova zapažanja odnose se na radnu inteligenciju ili inteligenciju poslušnosti. U raznim tekstovima mogu se pročitati mnogi komentari o inteligenciji pasa. Izdvojit du neke. Diljem svijeta poznati televizijski voditelj Peter Jennings o aljaškom malamutu kaže: "Njihov je mozak tvrd poput riječnog kamena", veterinar Michael Fox govori o irskim seterima: "Tako su glupi da se izgube na kraju vlastite uzice", pisac Donald McCaig: "Graničarski škotski ovčari su vrlo bistri, brzi i prilično čudni." Neki i pretjeruju u svojim pohvalama određenih pasmina. Evo što je profesionalni dreser pasa Morton Wilson rekao o dobermanu: "Svi dobermani bi se trebali zvati Einstein. Doduše, možda je to ipak previše velikodušna pohvala. Malo su slabiji u matematici, ali bi iz bilo koiee drueoe predmeta sieurno moeli Dostidi doktorat znanosti." Drugi 176 Inteligencija pasa iznose poražavajude primjedbe; uzmite, na primjer, E. B. Whiteov komentar o jazavčaru: "Jednog dana, ako ikako uspijem, napisat du knjigu upozorenja o karakteru i temperamentu jazavčara i o tome zašto ga se ne može i ne treba školovati. Prije bih naučio zebru držati štap na nosu nego naveo jazavčara da me u bilo čemu posluša." Iza takvih ili sličnih komentara, bili oni objektivni ili ne, krije se spoznaja kako je neke pasmine lakše školovati od drugih. Vedina stručnjaka ipak priznaje da svaki pas mora imati određeni stupanj instinktivne ineteligencije koja ga čini korisnim čovjeku. S druge strane, polaze od pretpostavke kako su neke pasmine prespore ili tvrdoglave te stoga i ne mogu naučiti ništa više od onoga što im je urođeno. Je li to točno? Razlikuju li se pojedine pasmine doista po radnoj inteligenciji ili inteligenciji poslušnosti? MOGU LI SE DOKAZATI RAZLIKE ^VIEĐU PASMINAMA? Po struci sam psiholog istraživač, stoga nije ni čudno što sam se počeo baviti pitanjem inteligencije raznih pasmina. No, ipak moram priznati, naivno sam pretpostavio da o toj tematici sigurno postoje brojne sustavne laboratorijske studije pa du samo morati proučiti znanstvenu literaturu kako bih odredio relativnu inteligenciju pojedinih pasmina. Nažalost, pokazalo se da nije tako. Trebao sam odmah na početku shvatiti da je takav istraživački rad jednostavno prevelik zalogaj za svaki današnji laboratorij. Zamislite ovo: za određivanje relativne radne inteligencije neke pasmine potrebno je imati deset primjeraka pojedine pasmine (zbog mogudnosti varijacija u sposobnostima pojedinih jedinki). No kako nas mnogi učitelji i vodiči pasa uvjeravaju da postoje očigledne razlike između mužjaka i ženki, morali bismo, zbog točnosti istraživanja, taj broj povedati na dvadeset -deset mužjaka i deset ženki. To znači da bi se za obradu svih stotinu trideset četiri pasmine registrirane pri američkom Kennel Clubu (AKC), u vrijeme pisanja ove knjige trebalo testirati 2680 pasa. Kada bi istraživač

Radna inteligencija ili inteligencija poslušnosti 177 psu, račun bi iznosio 938.000 dolara, s napomenom da tom iznosu nisu pribrojeni troškovi veterinara, lijekova, hrane, osoblja itd. U slučaju da nabavi pse, istraživač bi ih morao sustavno školovati, jer jedino tako može krenuti u ispitivanje njihove radne inteligencije i inteligencije poslušnosti. Pri tome ne bi svakog psa trebalo dovesti do njegovih krajnjih granica, jer bi za to bile potrebne stotine pa i tisude sati vježbe, no, svaki bi pas morao završiti najosnovniji program školovanja kojim bi dostigao onaj stupanj na kojem razlike mađu pasminama postaju vidljive. Za dostignude tog stupnja školovanosti svaki bi pas trebao savladati tečaj naprednih početnika. Jedan takav tečaj (za početnike ili napredne početnike) obično traje deset tjedana, s jednim satom treninga tjedno, što iznosi deset sati teorijske nastave. Naučeno treba vježbati i utvrđivati cijeli tjedan barem oko deset minuta dnevno (bez nedjelje) što donosi još jedan sat praktične nastave tjedno, a to ukupno iznosi dvadeset sati treninga. Psi moraju završiti dva tečaja (početni i napredni) kako bi stekli minimum znanja potreban za pravovaljano testiranje. Svaki bi, dakle, morao imati oko četrdeset sati školovanja -jedan cijeli radni tjedan po psu. Kako godina ima pedeset radnih tjedana, istraživaču koji bi školovao 2680 pasa, za taj bi posao trebale skoro pedeset četiri godine. Budimo realniji, bududi da bi psi i ugibali, bio bi to Sizifov posao! U ovaj proračun nismo uopde pribrojili vrijeme potrebno za hranjenje, vježbu, njegu i čišdenje. Ipak, po mojim procjenama ovakav projekt mogao bi ostvariti tim od dvadeset i pet ljudi, s ukupnim godišnjim dohotkom od 3,5 milijuna dolara. Nije teško izračunati ukupne troškove od 14 milijuna dolara. Ukoliko ovo čita neki član izvršnog odbora američkog, kanadskog, britanskog, australskog ili bilo kojeg drugog kinološkog društva, i slučajno ima ovaj iznos na računu predviđenom za financiranje istraživanja, neka zna da bih s veseljem prihvatio rad na takvom projektu! Kada sam shvatio da podaci ne postoje i da bi mi za njihovo nabavljanje trebao proračun koji prelazi godišnji iznos što ga neke države mogu izdvojiti za zdravstvena istraživanja bolesti raka, srca ili AIDS-a, shvatio sam da du morati koristiti neke druge načine ako želim sakupiti potrebne podatke. Sjetio sam se da bijedan od mogudih izvora podataka 178 Inteligencija pasa o radnoj inteligenciji mogli biti zapisnici s ispita poslušnosti (engl. obe-dience trial - ispit poslušnosti; takvi ispiti popularni su u Americi, a kod nas se ne održavaju, op.prev.). STO S REZULTATIMA ISPITA POSLUŠNOSTI? Američki i kanadski Kennel Club istim riječima opisuju smisao ovih ispita: "Svrha ispita poslušnosti je pokazati korist čistokrvnog psa kao čovjekovog pratioca.... Osnovni cilj ocjenjivanja je školovati i naučiti pse da se podjednako civilizirano ponašaju kod kude, na javnim mjestima i u nazočnosti drugih pasa i to na način koji de biti na čast sportu poslušnosti." Školovanjem pas ne uči samo izvoditi vježbe; naprotiv, posebne vježbe koje se ispituju u ringu trebaju pokazati mogudnost takvog školovanja kojim ga je mogude potaknuti na spremnost za rad pod ljudskim nadzorom. Ispiti poslušnosti testiraju upravo one njihove reakcije koje određuju radnu inteligenciju i inteligenciju poslušnosti.

Na prvoj razini takmičenjau poslušnosti, zahtjevi su vrlo jednostavni. Da bi pas bio proglašen psom za pratnju, treba samo znati hodati uz nogu, sjesti, ledi i ustati na zapovijed te dodi na poziv i ostati na mjestu nekoliko minuta kada mu se to zapovijedi. Pas koji je dobio tu kategoriju pokazao je minimum znanja potrebnog dobrom pratiocu pod nadzorom gospodara. Na višim stupnjevima takmičenja, zahtjevi su složeniji. U takmičenju na otvorenom psi moraju na zapovijed donositi predmete, skakati u vis i u dalj. Kod natjecanja korisnosti, trebaju nadi i donijeti predmete koristedi se njuhom, donijeti određeni bačeni predmet, odgovarati i na znakove, a ne samo na usmene zapovijedi itd. Čak i na ovoj razini ispita, svaka je pasmina tjelesno sposobna izvesti sve vježbe. Premda neki psi imaju bolji njuh, a drugi urođene sposobnosti donošenja, svi ipak imaju dovoljno dobar njuh i dovoljno su dobri retriveri da bi ispunili zadatke koji se od njih traže. To znači da de uspjeh svakog pojedinog psa ovisiti o tome koliko je dobro treniran i s kolikim veseljem radi za ljude. Radna inteligencija ili inteligencija poslušnosti 179 Na sljededoj razini ispita poslušnosti postavlja se još jedan zahtjev, koji nam omogudava korištenje rezultata s natjecanja za određivanje relativne radne inteligencije. Pravila određuju da "svi takmičari u nekoj klasi trebaju istu vježbu izvesti na isti način, kako bi se mogla usporediti i ocijeniti razmjerna kvaliteta različitih izvedbi." To znači da de, bez obzira na pasminu, svi psi istu vježbu izvesti jednako, osim što se visina skoka u vis i dužina skoka u dalj prilagođava visini psa. Stoga bi, iako je stupanj provjere manji nego u laboratorijskim uvjetima, testovi trebali biti dovoljno ujednačeni za valjano uspoređivanje pasmina. Američki Kennel Club redovito tiska brošure s rezultatima svojih takmičenja pa sam sakupio jednogodišnje podatke koji pokrivaju skoro dvije tisude takvih ispita u Sjedinjenim Državama, uključujudi oko 125.000 kandidata, i dodjelu više od jedanest tisuda diploma iz poslušnosti. Mislio sam da du s ovom ogromnom bazom podataka, lako odrediti "najbolje" i "najgore" pasmine pomodu njihovih rezultata u natjecanju. Jasno je da pasmina koja cijele godine nije zaslužila niti jednu diplomu ima poteškoda s poslušnošdu i radnom inteligencijom. Na temelju ove pretpostavke, dobio sam sljededi popis pasmina neprimjerenih za školovanje: Dandi Dinmontov terijer, američki i engleski lisičar, jezerski terijer, australski čuvar stada (kelpie) i engleski zečar (harrier). Pasmine sa samo jednom diplomom iz poslušnosti u cijeloj godini bile su: engleski patuljasti španijel, minijaturni bulterijer, tibetski španijel, sasekski španijel (Sussex), tibetski terijer, gonič vidraš, ven-dejski oštrodlaki gonič, izraelski pas i komondor. Deset pasmina s najvedim brojem diploma su: zlatni retriver, šetlandski ovčar, njemački ovčar, labrador, rotvajler, pudl, doberman, graničarski škotski ovčar, koker španijel i škotski ovčar. Pregledavajudi ovaj popis, shvatio sam da je moja analiza previše pojednostavljena. Na primjer, vidraši u toj godini nisu dobili nijednu diplomu, za razliku od zlatnih retrivera koji su zaradili 1284 diplome -razlika je velika i očevidna. Te je godine u Sjedinjenim Državama živjelo i bilo registrirano 670.000 zlatnih retrivera, ali samo oko 300 vidraša. Iz toga proizlazi zaključak da su vidraši najpametniji od svih pasa, jer i da je svaki tejjodine dobio diplomu, mogli su ih zaraditi samo 300. S druge 180 Inteligencija pasa

strane, 1284 diplome zlatnih retrivera znače da su diplomu dobila samo dva psa od tisudu. Relativno rijetki psi, dakle, ne mogu sakupiti toliko diploma iz poslušnosti kao popularne pasmine. Ipak, ovi podaci nisu pravi pokazatelji popularnosti neke pasmine. Na primjer, istovremeno je u Americi bilo oko 570.000 registriranih bigla, za razliku od oko 200.000 dobermana, pa ipak su u toj godini 446 dobermana dobila diplomu, a samo 34 bigla. Drugim riječima, iako je bigla bilo skoro tri puta više, kao pasmina su zaradili deset puta manje diploma. Ovakav podatak zasigurno označava stvarnu razliku ovih pasmina. Vrlo pomno iskušao sam nekoliko drugih metoda i analiza kako bih dobio mjerodavnu rang - listu pasmina. Nažalost, svaka metoda imala je i svoje nedostatke. Na primjer, vlasnici popularnih pasmina svoje pse često drže samo kao kudne ljubimce i rjeđe ih vode na ocjenjivanja poslušnosti ili izgleda. Upravo suprotno rade vlasnici rijetkih pasmina koji često posjeduju izložbe pasa, možda u nadi da de povedati popularnost pasmine. To znači da nam jednostavna obrada statističkih podataka, kao što je postotak registriranih pasa koji dobivaju diplome iz poslušnosti, nede pomodi nadoknaditi popularnost pojedinih pasmina kako bismo ih uspješno rangirali. ŠTO KAŽU STRUČNJACI? Dok sam bez uspjeha sate i sate pregledavao obrađene statističke podatke i međusobno ih uspoređivao, shvatio sam da su rezultati dobiveni dugim analizama, potpuno bezvrijedni. Bio sam uistinu frustriran. Morao je postojati način da iskoristim podatake iz svih tih ispita poslušnosti, kao stoje morao postojati način da se usporedbe ograniče samo na pse koji su se takmičili, kako bih otkrio koje su pasmine najbolje. Pitao sam se ne bih li trebao pitati za savjet nekog kinološkog suca. Onda sam se dosjetio: trebam razgovarati sa svakim kinološkim sucem do kojega mogu dodi. Ti ljudi školovani su za promatranje i ocjenjivanje ponašanja pasa u kontroliranim uvjetima. Suci nerijetko vikendom nrnveHll nc\ Hvanapct r\n rlvnHpcpt cati rtrncii^iiin^i' .' ^>^;a«>'.,;,,/:; n„n -„„„.'U I Radna inteligencija ili inteligencija poslušnosti 181 rasa. Osim toga, mnogi su i treneri pa je ukupno vrijeme koje posveduju psima doista veliko. Stoga, ako itko nešto zna o radu pojedinih pasmina, to su kinološki suci. Uz pomod američkog i kanadskog Kennel Cluba dobio sam popis svih sudaca, a onda sam svakom registriranom sucu u Sjevernoj Americi poslao prilično dug i složen upitnik. Morali su razvrstati sedamdeset i četiri najpopularnije pasmine prema njihovim sposobnostima i inteligenciji. Nakon toga slijedila je završna grupa pitanja kroz koja su trebali iznijeti svoje mišljenje o tome koje bi pasmine svrstali u listu od deset najinteligentnijih i deset najmanje inteligentnih. Na moje veliko čuđenje, odgovorilo mi je 208 sudaca - gotovo polovica svih kinioloških sudaca Sjeverne Amerike. Od njih, 199 je u svim dijelovima upitnika pružilo iscrpne odgovore, a čak četvrtina sudaca dodala je svoja posebna razmišljanja i zabiješke, od kojih su se mnoge bavile načinom razmišljanja pasa.

Neki su priložili i korisne statističke podatke s kojima sam preciznije mogao rangirati pojedine pasmine. Napokon sam, nakon početne analize, dvadeset pet sudaca zamolio za dodatni razgovor kako bih bolje pojasnio neke njihove izjave i primjedbe. Razvrstavanje pasmina po radnoj inteligenciji i poslušnosti Prije nego počnem pisati o tome što sam otkrio u razgovorima sa sucima, redi du vam na što su me mnogi upozorili. Svi su se složili da među pasminama sigurno postoje vede ili manje razlike u inteligenciji i spremnosti za školovanje; međutim, upozorili su me i na velike razlike koje se pojavljuju kod nekih pasa iste pasmine. Kao što se kod "najtežih" pasmina ponekad pojavljuju psi s izvrsnim rezultatima, i pojedini predstavnici najbistrijih pasmina ne moraju pokazati nikakvu sposobnost učenja ili rada. Jedan od sudaca mi je rekao: "Puno toga ovisi o osobi koja školuje psa. S dobrim trenerom, od nerazumnog psa možete stvoriti pametnog." Moj je sugovornik nehotice govorio o manifestativnoj (vidljivoj) inteligenciji -zbroju svih oblika pasje inteligencije. Slično kao i kod ljudi, tek mali broj pasa uspije dostidi svoj puni psihološki 182 Inteligencija pasa potencijal. Razlika među pasminama, dakle, ogleda se u tome s kolikom lakodom svaka od njih može postidi određenu razinu školovanja i koliko uopde od pojedinih pasmina možemo očekivati. Vješti treneri mogu od bilo koje pasmine dobiti ono najbolje; samo što im je posao puno lakši kada školuju pse visoke poslušnosti i radne inteligencije. Posebno me iznenadilo što su odgovori sudaca pokazali visoki stupanj međusobne podudarnosti, iz čega se može zaključiti kako su razlike među pasminama očigledne i tako jasne, a samim time i primjenljive na cijelu pasminu. Na primjer, 190 od 199 sudaca postavilo je graničarskog škotskog ovčara među prvih deset pasmina! Slično tome, 171 sudac uvrstio je šetlandskog ovčara u najbolju grupu, 169 je uključilo pudla, 167 njemačkog ovčara, a isto toliko sudaca svrstalo je zlatnog retrivera među deset najboljih. Nešto su manje bili ujednačeni u odgovoru na pitanje koje pasmine pokazuju najmanju radnu inteligenciju. Od 199 sudaca, 121 je među deset pasmina najneprjmjerenijih za školovanje ubrojio afganistanskog hrta, 99 je uvrstilo basenčija, a 81 je izdvojio čau-čaua. Tablica 10.1 pokazuje kako su 133 pasmine, za koje sam dobio potrebne podatke, razvrstane po radnoj inteligenciji i poslušnosti od 1. do 79. mjesta. Psi s istim ocjenama dijele mjesto. Kako se moglo i očekivati, najviše je takvih slučajeva oko sredine popisa (prosječni stupanj radne inteligencije). Sigurno dete zamijetiti da pastirski psi obično imaju najviše ocjene, a hrtovi najniže; ipak, u svakoj grupi ima velikih razlika među pripadnicima iste pasmine. Stoje s mješancima? Suci koji ocjenjuju ponašanje čistokrvnih pasa, na ovo pitanje nisu mogli precizno odgovoriti. No, ipak sam u razgovoru s nekima od njih doznao kako je i mješance mogude rangirati, doduše, uz nešto grublju procjenu ponašanja. Pas mješanac najvjerojatnije de se ponašati kao pripadnik pasmine kojoj najviše sliči. Na primjer, ako mješanac bigla i pudla više nalikuje biglu, vjerojatno de se tako i ponašati. Ukoliko izgleda poput pudla, i njegovo de ponašanje to pokazivati. Ovo mogu potvrditi i vlastitim iskustvom. Moja snaha Kari ima mješanku Tessu koja sliči svojoj majci, njemačkom ovčaru. Po svojim dosezima u školovanju Tessa pokazuje istu visoku radnu inteligenciju koju

Radna inteligencija ili inteligencija poslušnosti 183 očekujemo od "pravog" njemačkog ovčara. S druge strane, vedina mješanaca ima neke predispozicije i reakcije karakteristične za obje pasmine iz kojih su nastali. Stoga, mješanci kojima je u izgledu teško dokučiti prave roditelje (jer su njihove karakteristike više izmiješane) imaju osobine koje nalikuju mješavini karaktera obaju roditelja. Objašnjenje rang - liste Sama tablica, čak i ako se na njoj nalaze isključivo čistokrvni psi, nije dovoljan izvor podataka pomodu kojih bismo mogli predvidjeti potencijal pojedinih pasmina. Kolika je stvarna različitost pasmina smještenih između 30. i 35. mjesta? Nadam se da de vam sljededi opis i pojašnjavanje značenja pojedinih mjesta pomodi u pravilnijem tumačenju rang - liste. Mjesta od 1 do 10 zauzimaju pasmine s najizraženijom poslušnošdu i radnom inteligencijom. Vedina pasa razvrstanih u toj kategoriji razumjet de jednostavniju novu zapovijed nakon manje od pet ponavljanja i upamtit de je bez vidljive potrebe za vježbom. U najmanje 95 posto slučajeva ovi psi od prve poslušaju zapovijed. Osim toga, reagiraju na naredbu u roku od nekoliko sekundi pa i onda kada je gospodar udaljen. Ovo su očito najbolje pasmine koje, čak i uz neiskusne ili relativno loše trenere, postižu zavidne rezultate. Mjesta od 11 do 26 pripadaju odličnim radnim psima, koji uvježbavanje jednostavnih zapovijedi savladavaju u pet do petnaest ponavljanja. Dobro pamte naredbu, iako moraju vježbati da bi napredovali. U barem 85 posto slučajeva odgovorit de na prvu zapovijed. Kod složenijih naredbi, dogodi im se da prije reakcije kratko, ali ponekad primjetno, zastanu. Ovakve stanke mogude je vježbom ukloniti. Ponekad mogu malo kasniti u odgovoru ili kad su udaljeni od gospodara. Unatoč tome, svaki trener može ih naučiti na dobar rad. U tome de uspjeti i sam vlasnik ukoliko ima malo iskustva i minimum strpljenja. Mjesta od 27 do 39 zauzimaju natprosječno dobri radni psi. Iako de ponekad pokazati da nove jednostavne zadatke razumiju ved nakon petnaestog ponavljanja, najčešde im za uspješno izvršavanje zadatka treba petnaest do dvadeset i pet pokušaja. Osobito na početku učenja, 184 Inteligencija pasa Tablica 10.1 Rang - lista pasa prema poslušnosti Mjesto Pasmina jorkširski terijer i radnoj inteligenciji

Mjesto Pasmina 1 2 3 4

graničarski škotski ovčar pudl 28 veliki šnaucer

njemački ovčar zlatni retriver 29

portugalski vodni pas erdelski terijer

5 6 7 8

dobcrman šetlandski ovčar30 labrador

flandrijski govedar ¦ graničarski terijer briard 31 velški špringer španijel

kontinent, patuljasti španijel (papillon) 32 33

mančesterski terijer samojed 34 poljski (field) španijel

9 10 11 12 13 14 15

rotvajler

australski govedarski pas velški korgi (Pembroke) patuljasti šnaucer engleski špringer španijel belgijski ovčar (Tervuren) belgijski špic belgijski ovčar 35

njufaundlend australski terijer američki stafordski terijer gordon seter

bradati škotski ovčar kernski terijer irski modri terijer irski seter 36 norveški sivi gonič

16

škotski ovčar vučji špic

17 18

njemački kratkodlaki ptičar ravnodlaki retriver engleski koker španijel standardni šnaucer 37

majmunski pinč australski svilenasti terijer patuljasti pinč

19 20 21 22

bretonski ptičar koker španijel vajmarski ptičar

engleski seter faraonski pas klamberski španijel 38 norvički terijer

belgijski ovčar (Malinois) bernski planinski pas 39 40

dalmatinski pas mekodlaki pšeničnobojni terijer

23 24

njemački mali špic irski vodni španijel

25 26 27

vižla

bedlingtonski terijer kratkodlaki foksterijer 41 retriver kovrčave dlake

velški korgi (Cardigan) retriver zaljeva Chesapeake puli irski vučji hrt

Radna inteligencija ili inteligencija poslušnosti 185

Mjesto Pasmina 42 kuvasz

Mjesto Pasmina akita Sky terijer 56 norfolški terijer

australski ovčar 55 43 perzijski hrt (saluki) finski špic pointer 57 44 mops

silihemski terijer

kavalirski španijel kralja 58 Charlesa 59

francuski buldog

briselski grifon maltezer

njemački oštrodlaki ptičar gonič rakuna 60

mali talijanski hrt kineski kukmasti goli pas

američki vodni španijel 61 45 sibirski haški kovrčavi bišon 62

Dandi Dinmontov terijer oštrodlaki vendenski baset tibetski terijer

engleski patuljasti španijel 46 tibetski španijel engleski lisičar vidraš 63 japanski čin jezerski terijer

stari engleski ovčar - bobtail pirinejski ovčar škotski terijer bernardinac

američki lisičar 64 engleski hrt 65

oštrodlaki grifon

47

zapadnoškotski bijeli terijer škotski jelenski hrt 67

66 čiuaua

bulterijer

48

bokser 68

lhasa apso bulmastif ši-cu 71 mastif bigl američki baset

njemačka doga 69 49 jazavčar 70

stafordski bulterijer 50 51 aljaški malamut 72 mali engleski hrt (vipet) šar-pej 73

pekinezer 74 pas sv. Huberta

oštrodlaki foksterijer 52 53 rodezijski gonič 75 ibički hrt velški terijer irski terijer ZA 186 Inteligencija pasa 76 77 78

ruski hrt - borzoj čau-čau buldog basenči ......... _.

ofrrrit-itotnncVi Hrt

Obično reagiraju na prvu zapovijed, barem u 70 posto slučajeva, a njihova sigurnost ovisi o stupnju uvježbanosti. Sve u svemu, ponašaju se slično kao odlični psi iz gornje grupe, samo što nisu toliko pouzdani, a često se javlja i osjetni zastoj između zapovijedi i odgovora. Udaljenog gospodara nede uvijek poslušati, a što je udaljenost veda, i mogudnost da se nede odazvati je veda. Neredovito ili loše vježbanje s neiskusnim trenerima ili grubo i nestrpljivo ponašanje polučit de kod ovih pasmina loše rezultate. Mjesta od 40 do 54 pripadaju psima s prosječnom radnom inteligencijom i inteligencijom poslušnosti. Psi ove grupe, shvatit de novu naredbu nakon petnaest do dvadeset ponavljanja: međutim, za zadovoljavajude izvršenje zadataka bit de potrebno vježbu ponoviti još dvadeset i pet do četrdeset puta. Ukoliko dovoljno vježbaju dobro pamte, a dodatno uvježbavanje posebno im koristi na početnom stupnju. Bez povremenog ponavljanja izgubit de i ved stečenu naviku., Reagiraju na prvu zapovijed u više od 50 posto slučajeva, ali de način izvršavanja zadatka i pouzdanost reakcije ovisiti o količini vježbanja i ponavljanja tijekom školovanja. I u odazivu su primjetno sporiji nego pasmine višeg ranga. Naročito su osjetljivi na udaljenost od gospodara. Kada je vlasnik blizu i reakcija psa je sigurnija, no s rastom udaljenosti između psa i vlasnika, izvršavanje zapovijedi postaje lošije. Nakon određene udaljenosti (koja i nije posebno velika), zapovijed se mora izdati nekoliko puta ili je treba ponoviti snažnijim glasom. Ovim

je psima dobar trening najvažniji uvjet kvalitetne izvedbe. Bolji treneri mogu ih učiniti jednako dobrima kao što je bilo koja od najboljih pasmina, ali ih loši i nestrpljivi učitelji mogu uništiti. Mjesta od 55 do 69 pripadaju psima čija se poslušnost i radna sposobnost mogu nazvati dovoljnom. Ponekad de nakon dvadeset pet ponavljanja pokazati samo iskru razumijevanja nove zapovijedi, a tek nakon četrdeset do osamdeset ponavljanja modi de je dobro izvršiti. No i tada, njihova stečena reakcija bit de slaba. Za korektno i pouzdano izvršavanje zapovijedi potrebno im je mnogo vježbe i ponavljanja. Bez dodatnih sati vježbe psi ovih pasmina često se ponašaju kao da su zaboravili što se od njih očekuje. Povremeno je korisno ponoviti neke Radna inteligencija ili inteligencija poslušnosti 187 satove treninga da bi osvježili znanje i održali ga na prihvatljivom stupnju. Uz prosječno školovanje samo de u 30 posto slučajeva reagirati na prvu zapovijed. Čak i tada najbolje rade tek kad su im učitelji vrlo blizu. Vedinom izgledaju rastreseno i dobro se ponašaju samo kada to oni žele. Njihovi vlasnici uglavnom viču, a psi im se ni ne odazivaju. Stoga ne čudi kada, poput vlasnika mačaka, neprestano pokušavaju opravdati njihov neposluh objašnjavajudi da su to "neovisne", "neopredijeljene" životinje kojima je "dosadno slušati zapovijedi". To nisu pasmine za nevjeste ljude. Iskusni ih trener može, uz puno vremena i čvrste, ali nježne pažnje, naučiti dobrom odazivu. No, i on de ih teško natjerati na pouzdanu reakciju. Mjesta od 70 do 79 zauzimaju pasmine koje su ocijenjene kao najteže, s najnižim stupnjem poslušnosti i radne inteligencije. Tijekom početnog školovanja treba im trideset do četrdeset ponavljanja kako bi uopde nagovijestili da su počeli shvadati što se od njih očekuje. Osnovne vježbe često treba izvesti i više od stotinu puta dok postignu ikakvu pouzdanost. Čak i kada prođu nekoliko tečajeva uvježbavanja, njihove su reakcije spore i nesigurne. Nakon savladane teorije, potrebno im je još mnogo praktičnih tečajeva, inače sve što znaju ishlapi i ponašaju se kao da nikada nisu ništa naučili. Neki su ih suci proglasili nesposobnima za školovanje, dok drugi objašnjavaju kako poteškode vjerojatno proistječu iz činjenice da, uz prosječne gospodare, početni tečajevi i vježbe nisu trajali dovoljno dugo pa njihove reakcije nisu prerasle u trajne navike. I onda kada steknu naviku, još uvijek prave nepredvidljive pogreške. Obično reagiraju na prvu zapovijed u manje od 25 posto slučajeva. Ponekad vlasniku okrenu leđa, kao da namjerno ignoriraju zapovijed ili kao da se bore protiv njegovog autoriteta. Kada i poslušaju, često to čine sporo, nesigurno ili nevoljko. Neki od njih dobro se ponašaju samo na uzici i ne može im se vjerovati dok su slobodni. Od svih ostalih pamina, upravo njima su najpotrebniji stručni i iskusni vlasnici. Prosječni treneri mogu biti frustrirani njihovim naizgled nepravilnim i neprilagodljivim načinom rada, jer školovanje ovih pasa predstavlja iskušenje i onima s više iskustva. 188 Inteligencija pasa Posebno je važno napomenuti da je za konačni rezultat školovanja pasa naročito zaslužan trener, što se najbolje primjeduje kod "težih" pasmina. Barbara Baker, učiteljica pasa u Centru za uvježbavanje poslušnosti iz Vancouvera, posjeduje ženku stafordskog bulterijera imenom Meg. Ova pasmina zauzima tek 49. mjesto na popisu, skoro pri dnu prosječne grupe. Unatoč tome, Barbara je uspjela Meg uvježbati do najvišeg stupnja poslušnosti, dobivši i američku i kanadsku titulu Koristan pas i Šampion poslušnosti.

Jedne godine postigla je trede mjesto na takmičenju u Kanadi, s daleko boljim rezultatima od mnogih genijalnih graničarskih škotskih ovčara, pudla, njemačkih ovčara i zlatnih retrivera. Mogli bismo se zapitati nije li Meg iznimka? Možda je Barbara jednostavno naletjela na Einsteina među stafordskim bulterijerima? To sigurno nije točno: nekoliko godina prije, Barbara je školovala drugog staforda, imenom Mori, koji je na takmičenju u Kanadi osvojio osmo mjesto. Ni jedan od ovih pasa nije bio posebno izabran, a nije niti bio podvrgnut prethodnom testiranju. Bili su samo kudni ljubimci izvrsne i strpljive učiteljice koja je željela dokazati da, uz pravilno školovanje i vježbanje, čak i navodno teška pasmina može pokazati izvrsne rezultate u radu i poslušnosti. U trenutku dok pišem ovu knjigu imam dva psa: kernskog terijera (35. mjesto na rang - listi) i kavalirskog španijela kralja Charlesa (44. mjesto). Oba na takmičenjima postižu zapažene rezultate (stoje velikim dijelom zasluga iskusnih učitelja kao što su Barbara Baker, Barbara Merklev i Emma Jilg). Ipak, bududi da i sam treniram pse, lako sam i sam vidio kako se nizak položaj mojih pasa odražava na njihovo ponašanje. Jednom je naš početnički tečaj polazila neka žena s labradorom (7. mjesto). Propustila je nekoliko prvih vježbi i zamolila me da "nešto napravim s njime". Nakon tečaja ostao sam sa psom na vježbalištu još jedan sat i u to kratko vrijeme naučio je osnove svih sedam početničkih zapovijedi, što je mojemu kernskom terijeru uspjelo tek nakon deset tjedana intenzivnog uvježbavanja. Usprkos tog saznanja, i dalje namjeravam zadržati i trenirati svoje pse zbog toga što volim njihov temperament, izgled, veličinu i način Radna inteligencija ili inteligencija poslušnosti 189 ponašanja. Samo ponekad, kada sa svojim kavalirskim spanijelom kralja Charlesa po dvadeset peti put ponavljam neku vježbu, sjetim se brzih reakcija onoga labradora. Moji su psi dokazali da ih, uz dovoljno vremena i vježbe, mogu uspješno školovati i premda me ljudi ponekad upitno, veselo ili samilosno gledaju dok s njima ulazim u ring, oni sve vježbe izvršavaju dobro i pouzdano. Tada sam posebno sretan i uživam u natjecanju. ..j 190 Inteligencija pasa 191 XI. Utjecaj osobnosti Ono što može uzrujati jednog terijera, njemačka doga nede ni primijetiti. Smiley Blanton

Treneri pasa, slično kao i osnovnoškolski učitelji, stalno slušaju pohvale vlasnika na račun svojih ljubimaca: "Moj je pas toliko pametan da može naučiti sve što god hodete. U vašoj grupi trenutno je najgori zato što...." Na kraju najčešde slijedi jedna ili više narednih isprika: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. ne zanimaju ga takve stvari, počne se dosađivati, previše je neovisan, misli o važnijim stvarima, smetaju mu drugi psi (ili ljudi, buka, sunčano svjetlo, zidovi ili bilo što), lako gubi koncentraciju, uzgoj en j e da bude lovac (pastir, čuvar, pratnj a), a ne poslušan pas,

8. previše je stidljiv (ili previše dominantan, hirovit, povučen, lakomislen, depresivan, manijakalan, lijen, orijentiran na pse, orijentiran na ljude..), 9. vođa je, a ne sljedbenik.

192 Inteligencija pasa Isprikama nema kraja, a sve polaze od toga da pas nije glup nego ima tipične karakterne osobine koje ga ometaju u učenju. Iako mnogi izgovori često izrastaju iz vlasnikovog straha da je njegov ljubimac zapravo mentalno zaostao, ima istine u tvrdnji da je za sposobnost odaziva na čovjekovu zapovijed i rad jednog psa, uz inteligenciju jednako važan i njegov karakter. Upravo stoga razdvojio sam adaptivnu inteligenciju, koja odražava sposobnosti učenja i rješavanja problema, od radne inteligencije (inteligencije poslušnosti). Uostalom i mnogi kinološki suci naglasili su važnost osobnosti, dovodedi je često u vezu s razlikom spolova. Kada danas netko razlike među spolovima dovodi u vezu s ponašanjem, osobnošdu ili inteligencijom, trenutno ga proglašavamo nepristojnim, punim predrasuda, politički nekorektnim i muškim šovinistom. Ipak, kod pasa postoje vidljive razlike mužjaka i ženki (barem kod pojedinih pasmina), naročito pri rješavarjju problema i poslušnosti. Mužjaci su često tjelesno krupniji, jači i življi od ženki. Kod nekih pasmina, pogotovo dobermana i labradora, postižu bolje rezultate u testovima rješavanja problema, poput onih opisanih u devetom poglavlju. Za razliku od njih, ženke tih pasmina obično se ističu u radu i poslušnosti. Jedan od kinoloških sudaca je, rangirajudi pse po poslušnosti, pribilježio uz dobermana: "samo ženke, mužjaci su previše tvrdoglavi i njima se teže upravlja." Ovo ne vrijedi za sve pasmine. Kod terijera nema razlika ni u adaptivnoj inteligenciji, ni u poslušnosti. Njihove karakterne različitosti također nisu toliko izražene kao kod nekih radnih ili lovačkih pasmina. Hrtovi pokazuju velik utjecaj osobnosti (ženke su društvenije), ali u mjerljivoj inteligenciji ili testovima poslušnosti nema bitnijih razlika.

VAŽNOST OSOBNOSTI Neki kinološki suci poslušnosti (obediance judges) izdvajaju osobnost psa kao jedan od najvažnijih elemenata uspješnosti u radu. Jedan od njih je napisao: "Za ishod školovanja najhitnija je spremnost psa da Utjecaj osobnosti 193 poslušnosti ne postižu zapažene rezultate, jer ih u tome sprečavaju njihova neovisnost i samotnjaštvo. Iako su to vrlo pametni psi, ne brine ih naš doživljaj njihovog ponašanja pa u ringu ne mogu postidi dobre rezultate. Pastirski psi, kao šetlandski ovčari ili graničarski škotski ovčari dobri su u ispitima poslušnosti, jer žele raditi za ljude i nesretni su kada ih ostavljamo bez posla." Drugi sudac je zapisao: "Najbolji pas za natjecanja poslušnosti je glupi zlatni retriver. Čak i kad je takav, dovoljno je pametan da shvati što se od njega traži. Osim toga, toliko vas želi usrediti da de odmah napraviti sve što možete zamisliti. Možda je najvažnije da se nikad ne dosađuje i uvijek je koncentriran. On ne pokušava razumjeti što se događa pa i ne razmišlja o postavljenom zadatku, ved učini točno ono čemu ste ga naučili." Uzgajatelji i treneri pojam osobnost rijetko povezuju sa psima, jer ga smatraju razumskom oznakom koja uključuje previše svijesti i čovjeku svojstvenih obilježja. Umjesto toga, rabe pojam temperament, koji se smatra objektivnijim i neutralnijim. Isti pojam rabio je i Clarence Pfaffenberger, koji je među prvima ukazao na važnost pasje osobnosti pri stjecanju nekih radnih odlika i poslušnosti. Clarence Pfaffenberger sigurno je bio jedna od najznačajnijih osoba u razvoju programa odabira i školovanja pasa vodiča slijepih. Kada je sredinom četrdesetih godina ovoga stoljeda započeo taj projekt, od ukupnog broja odabranih pasa, tek je 9 posto uspješno završilo školovanje. Zabrinut lošim uspjehom Pfaffenberger je razvio seriju novih testova, uglavnom testova adaptivne inteligencije, kojima je provjeravao sposobnosti pasa pri učenju i rješavanju problema. Mislio je da de tako izdvojiti pse s najboljim predispozicijama za vođenje slijepih osoba. Međutim, uskoro je otkrio da inteligencija nije dovoljna: psi s dobrim ili čak izuzetno dobrim sposobnostima učenja i rješavanja problema ipak nisu uspijevali postati vodiči slijepih. Pfaffenberger je ubrzo shvatio važnost karakternih osobina psa. Dobar pas vodič slijepih, mora zadovoljavati svojom inteligencijom, ali i osobnošdu. Čini se da neke osobine omoguduju psima potpuno iskorištavanje njihove adaptivne inteligencije i tada postaju izvrsni radni i službeni psij_dok ih druge osobine zauvijek i 194 Inteligencija pasa priječe u dosizanju visokih dometa. Pazedi na ove pojave, počeo je odabirati i uzgajati pse po osobnosti i inteligenciji te je do kraja pedesetih godina povedao postotak pasa koji su uspješno završavali program s 9 na 90 posto. GENETIKA I OSOBNOST

Mnogi elementi osobnosti genetski su određeni, što znači da ih selektivnim uzgojem možemo mijenjati i izdvajati isto onako kao što to radimo s drugim urođenim obilježjima. Karakteristična osobina pasa za pratnju sigurno je njihova nježnost. Današnji španijeli, ili njima srodni psi, odabirani su po temperamentu - naglašenoj nježnosti - i veličini, a krajnost takvog odabira je kavalirski španijel kralja Charlesa. Kao što sam ved spomenuo, jedan od mojih pasa je kavalirski španijel kralja Charlesa, imenom Wiz. Patuljasti španijeli, poput kavalira, poznati su u Europi i Velikoj Britaniji od šesnaestog stoljeda. Omiljeni zbog svoje društvenosti i nedostatka agresivnosti, postali su najdraži kudni psi. Ovjekovječili su ih veliki majstori slikarstva kao Tizian, Van Dyck, Velazquez, Vermeer i Hogarth, prikazujudi ih najčešde kao kudne ljubimce ili samo kao lijepi ukras (vidi si. 18). Ved je iz njihovog imena očigledno tko je najvedim dijelom odgovoran za popularnost ovih pasa. Britanski kralj Charles II. naprosto ih je obožavao pa su kroz nekoliko generacija uzgojeni kao nježni kudni ljubimci koji su tijekom cijele njegove vladavine (od 1660. do 1685.) smjeli slobodno trčkarati dvorcem. Putujudi jednom zgodom kroz Englesku, čuo sam priču o kavalirskom španijelu kralja Charlesa koja pokazuje koliko je neizmjerno Charles volio svoje pse. Priča govori o gospodinu koji je nedavno u Londonu bio pozvan na sud. Na zakazano ročište poveo je sa sobom svog kavalirskog španijela. Kada je to vidio sudac, prekinuo je proces i povišenim glasom naredio da se pas smjesta udalji iz sudnice. Vlasnik se usprotivio: "Oprostite, časni suce, ali znam da svi kavalirski španijeli kralja Charlesa imaju pristup u Tajno vijede. Također, kavaliru koji zagrebe po ulaznim vratima Buckinghamske palače otvaraju se -----1----TT !,„:„ „^rr.

Utjecaj osobnosti 19 5 nije poništena, kavalirski španijeli imaju kraljevsku titulu, stoga im je dozvoljeno ulaziti u sudnicu i ne smiju biti istjerani ni iz jedne kraljevske palače, vladine ustanove ili ustanove koja radi pod zaštitom i za račun Krune." Zapanjeni sudac nije mogao drugo nego dopustiti psu dalji boravak u sudnici. Iako mnogi zapisi pokazuju da su neki plemidi čopore ovih malih španijela rabili u lovu, teško mi je to povjerovati. Moja snaha Kari najbolje ih je opisala kada je Wiza nazvala "spužvom za ljubav". Kavalirima treba mnogo ljubavi, imaju malo takmičarskog duha i nikakvih agresivnih nagona. Osim toga, ove se osobine nasljeđuju i karakteriziraju svakog psa ove pasmine kojeg sam ikada sreo. Primjer kavalirskog španijela kralja Charlesa nije usamljen. Pfaffenberger je, tijekom svog sustavnog programa uzgoja pasa vodiča, revno vodio zabilješke o testovima osobnosti i inteligencije svakog psa. Njegovi zapisi postali su koristan izvor podataka, a ujedno i dokaz, da se mnoge karakterne osobine, uključujudi i spremnost psa za rad s ljudima, nasljeđuju. I osobnost štenadi može se predvidjeti prema karakternim osobinama mužjaka i ženke. U svojim istraživanjima Pfaffenberger je spremnost pasa za rad ocjenjivao brojevima od 0 do 5. Primjerice, jednom je pario psa Odina, ocijenjenog s 5, i kujicu Gretchen, ocijenjenu sa 4. Ukoliko se temperamenti nasljeđuju, sva štenad trebala bi imati ocjene između 4 i 5.1 doista, pri testiranju šest štenaca iz toga legla, četvoro je dobilo ocjenu 5, a drugo dvoje 4. Nasljeđivanjem nekih obilježja osobnosti možemo objasniti i određene razlike među predstavnicima istih pasminama koje se pojavljuju na različitim krajevima svijeta. Na primjer, doberman i rotvajler u Sjevernoj

Americi nešto su mirniji i rjeđe napadaju nego iste pasmine uzgojene u Europi. Posljedica je to nakane sjevernoame-ričkih uzgajatelja da malo smire te pasmine, dok europski uzgajatelji više cijene "vatreni temperament", koji je zapravo težnja za agre-sivnošdu. Nakon Pfaffenbergerovih otkrida i drugi stručnjaci počeli su se zanimati za temperament pasa. Neki su htjeli ispitati posebne karakterne osobine koje čine dobre policijskejpse, pse za gluhe i slično. Razvili su 196 Inteligencija pasa brojne testove za ispitivanje osobnosti pasa, a jedan od najboljih izradili su Jack i Wendy Volhard. Njihov test posebno je koristan bududim vlasnicima jer im može pomodi pri odabiru psa koji udovoljava njihovim potrebama i načinu života. U testu, koji sam sastavio za ovu knjigu, nalaze su pitanja iz brojnih postojedih testova, kao što su Pfaffenbergerov, Volhardov i test Udruženja za pse vodiče gluhih osoba. Donekle sam prilagodio način ocjenjivanja nekih karakternih osobina koje utječu na radnu inteligenciju ili inteligenciju poslušnosti. S ovim testom možete provjeriti koliko je vaš pas spreman raditi po nalogu i s kolikim užitkom de to činiti. TEST OSOBNOSTI I POSLUŠNOSTI (OPT) Test inteligencije za pse (CIQ test), opisan u devetom poglavlju, ispitivao je sposobnost rješavanja problema i učenja, a za nj-egovo pravilno vrednovanje pas je morao biti star godinu dana i zajedno s ispitivačem trebao je živjeti barem tri mjeseca. Test osobnosti i poslušnosti (OPT -Obedience Personality Test) pretpostavlja druge zahtjeve. Najbolje gaje provesti dok su psi mladi. U dobi od oko sedam tjedana, upravo u trenutku kada napuštaju leglo i odlaze novim vlasnicima, osobnost štenaca najčešde je ved razvijena. Reakcije starijeg psa nede biti odraz njegovih urođenih osobina, ved rezultat onoga što je do tada naučio, stoga nakon osam mjeseci starosti, neke vrijednosti više nisu tako pouzdane. Testirajudi odraslog psa još uvijek možete dobiti korisne informacije, samo morate znati da de se kod nekih pitanja pokazati naučeni odgovori. Ukoliko imate krupnijeg psa teže dete provesti one testove koji provjeravaju dominantnost. Između CIQ i OPT testa postoji još jedna važna razlika. Kada se provodi test adaptivne ineteligencije pas mora dobro poznavati osobu koja ga ispituje i uvijek je najbolje da to bude njegov gospodar, a povremeno je potrebno ispitivanje provoditi u poznatom okružju. Kod testova osobnosti upravo je suprotno. I ispitivač i prostor moraju biti psu nepoznati te treba izbjedi sve što ga može ometati. Ne morate otidi Utjecaj osobnosti 197 Posljednja razlika između ovih testova odnosi se na redosljed izvođenja pojedinih podtestova. Test osobnosti i poslušnosti mora se provesti točnim redom kao u knjizi i to od početka do kraja, a za to de vam biti potrebno dvadesetak minuta. Stoga morate sva potrebna pomagala unaprijed pripremiti. Trebat de vam štoperica ili sat sa sekundarom; loptica izgužvanog papira, nešto manja od teniske loptice; prazna limenka soka ili pive, u koju dete staviti nekoliko novčida i začepiti je; ručnik ili kuhinjska krpa na koju dete pričvrstiti oko dva i pol metra vrpce slične uzici za pse; kišobran, po mogudnosti s automatskim

otvaranjem; komadid hrane jakog mirisa (sir, salama, feferon) i dva komadida hrane neutralnog mirisa (keks za pse, kora kruha); olovka i ocjenjivački listid prikazan na tablici 11.1. Trebat de vam i pomodnik. Zapamtite, važno je da ispitivač bude nepoznata osoba. Testiranje se provodi u doba dana kada je štene obično aktivno. Trebalo bi ga izvesti prije obroka, jer su psidi nakon jela pospani, a vjerojatno se ne bi odazivali na podražaje u testu s hranom. Toga dana ne bi se trebalo događati ništa neobično (cijepljenje, čišdenje od glista) ili nešto drugo što bi moglo izazvati veliko uzbuđenje. Sve ove uvjete treba skrbno pripremiti želimo li da reakcija šteneta bude što prirodnija. Izvođenje OPT testa Upamtite da testove morate provoditi jedan za drugim, bez stanki. Ocjene upisujte na kopiju ocjenjivačkog lista (tablica 11.1). TEST1 Prva dva testa ispituju društvenost i pomodi de nam provjeriti koliko pažnje štene pridaje ljudima i koliko ga oni privlače. Pas kojega ljudi ne privlače, nede pokazati dobre rezultate u školovanju i nede pouzdano odgovarati na zapovijedi, jer je za izvođenje svake vježbe nužno da pas pozorno prati ono što trener radi. Prvim tesom provjerit demo spremnost psa da se približi nepoznatom čovjeku. Ispitivač (kojeg štene ne poznaje) kleči na podu, a sjededi na petama doima se nižim i time manje opasnim. Pomodnik neka donese 198 Inteligencija pasa psa u sobu (molim, budite pri tome nježni i nemojte ga uhvatiti za vrat kako se ne bi prestrašio) i postavi ga oko jedan metar dalje od ispitivača, tako da pas gleda u njega. Čim je pas na podu, ispitivač ga počinje dozivati, ali je posebno važno da pri tome ne upotrebljava njegovo ime ili riječ dođi. Umjesto toga, može pjevušti ili veselo zvati "psidu, psidu, psidu" uz lagano pljeskanje rukama. Kod starijih pasa posebno je važno pripaziti na riječi dozivanja koje moraju biti potpuno neutralne, kao što je npr. riječ psid, a svakako treba izbjegavati ime, zapovijed ili riječ koju je pas ved čuo i naučio. Priđe li štene bez razmišljanja, dajte mu ocjenu 3; čini li to oklijevajudi, upišite 2; u slučaju da spremno dođe, ali skoči na ispitivača i počne mu gristi ruke, ili ako uopde ne dođe, upišite 1. Skakanje ili ujedanje su znakovi agresivnosti i upuduju na mogudnost da pas kasnije odbije poslušati zapovijedi. Nedolazak psa pokazuje njegov strah ili vrlo nisku društvenost, što de otežati školovanje. Kako.biste pravilno ocijenili ponašanje psa, za vrijeme testa gledajte mu rep. Ako ga drži visoko, upišite oznaku u stupac A; ako je spušten, označite stupac P. Ukoliko se pas u prvom testu pokaže stidljiv, ispitivač bi mu trebao polako pružiti ruku da je ponjuši. Može ga malo pogladiti i redi mu koju lijepu riječ prije sljededeg testa. Test i 2

3 4 5 6 7 S 9 10 II 12 Bodovi Društvenost (prilaženje) Društvenost (pradenje) Društvena dominantnost (zabrana) Društvena dominantnost (sposobnost opraštanja) Društvena dominantnost (gubitak kontrole) Spremnost za rad (donošenje, 1. pokušaj) Spremnost za rad (donošenje, 2. pokušaj) Osjetljivost na dodir Reagiranje na zvuk Reagiranje na nove podražaje Odgovor na poticaj hranom Uravnoteženost (reakcija na zastrašujude podražaje) Ukupno Tablica 11.1 Utjecaj osobnosti 199 TEST 2 Drugi test društvenosti ispituje pozornost psa i njegovu želju da ostane s čovjekom, što znači prihvadanje čovjekovog vodstva u bezopasnoj situaciji. Ispitivač treba polako stati kraj šteneta. Dozivljudi ga riječima

"psidu, psidu" (nikako imenom) uz ohrabrujude pljeskanje po nozi, ispitivač se pomiče malo dalje. I kod ovog testa, posebno ako ispitujete starijeg psa, treba paziti da se koriste samo nepoznate riječi. Prati li vas pas spremno, ocijenite ga s 3; oklijeva li, upišite 2; ako vas uopde ne prati ili pak odmah krene za vama, ali vam se zaplide pod noge i žvače ili gricka stopala, dajte mu ocjenu 1. Kao i u prethodnom testu, uzdignut rep bilježi se u stupac A, a spušten u stupac P. TEST 3 Testovi 3, 4 i 5 ispituju društvenu nadmod - dominantnost. Tredi test izravni je pokazatelj dominantnosti ili pokornosti psa, a o tome ovisi da li de se podrediti čovjeku i u situaciji kada mu se to ne sviđa. Ovim testom provjerit demo njegovu reakciju u trenutku kada ga društveno ili tjelesno prisilimo na pokornost i poslušnost. Slična tjelesna prisila često prati rani stupanj školovanja kada psa učimo sjededem ili ležedem položaju. Za početak, ispitivač treba kleknuti na pod i nježno prevrnuti štene na leđa. (Važno je da mu leđa budu na podu, noge u zraku, a ne sa strane.) U ovom trenutku pomodnik počinje mjeriti vrijeme. Ispitivač nježno spusti ruku psu na prsa i drži ga tako prevrnutog, gledajudi mu ravno u oči. Ukoliko štene skrene pogled, ne treba ga prisiljavati da gleda ispitivača. Izraz ispitivačevog lica treba biti blag, nikako strog ili prijetedi, a do kraja testa ne smije ništa govoriti. Kada pomodnik označi da je prošlo trideset sekundi, test je gotov i psida treba odmah pustiti. Ocjena se temelji na njegovom ponašanju za vrijeme tih trideset sekundi prisile. Ukoliko se najprije koprca, a potom smiri i popusti, dajte mu 3 boda. Ako se ne opire, ali vas neko vrijeme gleda u oči, upišite 2. U slučaju da se pas i ne pokušava osloboditi, ali izbjegava vaš pogled ili se možda cijelo vrijeme snažno opire, pokušava vas ugristi ili 200 Inteligencija pasa reži u bilo kojem trenutku, upišite mu 1 bod. Stalni otpor zabilježite u stupac A, a potpunu mirnodu u stupac P. TEST 4 Ovaj dio testa dominantnosti ustvari je ispit opraštanja, još jedne važne osobine potrebne u školovanju. Teško je uvježbavati psa koji se uvrijedi ili ražalosti uvijek kada ga ispravljamo ili prisiljavamo da nešto učini. Četvrti test počinje tako što ispitivač, klečedi na podu, posjedne psida ispred sebe. Pas treba biti okrenut prema ispitivaču pod kutom od oko 45 stupnjeva. Kada namjesti psa, ispitivač ga počinje polako i nježno milovati jednom rukom. Krede od vrha glave i nastavlja do repa. U isto vrijeme, blago mu govori, nagnuvši se licem naprijed da ga pas, ako želi, može i polizati. Ukoliko se pas stisne uz ispitivača i pokuša ga polizati po licu ili ruci, upišite mu 3 boda. Ako se prevrne na leđa, a zatim poliže ispitivaču ruku ili ako skoči i šapama udara ("miluje") ispitivača, upišite 2. Stenetu koje reži, grize ili gricka ruku, ode ili pokuša otidi, dajte 1 bod. Skakanje, udaranje šapama, grickanje ili rezanje treba zabilježiti u stupac A, a prevrtanje na leđa ili odlazak, u stupac P. TEST 5

Ovaj test dominantnosti ispituje reakciju psa na gubitak kontrole. Tijekom školovanja i svakodnevnih aktivnosti, pas de se često zatedi u položaju kada nede modi nadzirati situaciju. To de, primjerice, biti pregledi kod veterinara ili ispiti na izložbama pasa. U ovom testu dovodi ga se u sličan položaj. Od ispitivača se očekuje da podigne psa (to je još jedan razlog zbog kojeg je lakše testirati štenad). Štenetu prilazi s leđa, sagne se i rukama ga podigne, tako da su mu noge samo malo iznad tla (ruke trebaju oblikovati neku vrstu kolijevke, s dlanovima okrenutim gore i prepletenim prstima). Pomodnik počne mjeriti vrijeme i nakon trideset sekundi, ispitivač vrada psa na pod. Ako je pas bio smiren i nije pružao otpor ili se kratko borio, a potom smirio, upišite 3. Ukoliko se ne koprca, ali cvili, reži ili pobjegne kada Utjecaj osobnosti 201 ga vratimo na pod, dobija 2 boda. U slučaju da je cvilio i snažno se opirao, a osobito ako je režao ili grizao, upišite 1. Žestoko opiranje upisuje se u stupac A, a cviljenje ili bijeg nakon testa u stupac P. Prije prelaska na sljededi test, ispitivač mora blagim riječima i nježnim milovanjem umiriti psa. Pri testiranju starijeg psa, morate test prilagoditi njegovoj veličini. Jedna je mogudnost da mu pod trbuh stavite ručnik, a potom ga uz nečiju pomod podignete. No, ako je pas prevelik, preskočite ovaj test i upišite 2 boda. TESTOVI 6 I 7 Test 6 je ispit donošenja (aportiranja) i pokazuje spremnost psa za rad s ljudima. Neki treneri tvrde daje apotrtiranje najbolji test za pse vodiče, službene pse, pastirske pse i ostale radne pse. Test 7 samo je ponavljanje testa 6. Ispitivač kleči i postavlja štene, okrenuto leđima, točno ispred koljena. Na tlu ispred psida kotrlja lopticu izgužvanog papira (nešto manju od teniske loptice) i igra se s njom, ohrabrujudi ga veselim riječima: "Hodeš li lopticu? Uhvati je!" Pas treba pokazati zanimanje za predmet. Čim štene pokaže radoznalost, ispitivač baci papirnatu lopticu metar ispred njega. Dok psid odlazi prema loptici, neka se ispitivač povuče oko pola metra unazad. Kada štene pokupi lopticu, ispitivač ga poziva da je donese natrag. Vrati li se psid s lopticom, treba ga izdašno pohvaliti. U suprotnom slučaju, ispitivač mu treba nečim odvratiti pozornost i brzo oduzeti lopticu. Psa koji je pobjegao s lopticom morat de mirno uhvatiti. Kakva god bila reakcija šteneta, ispitivač treba smjesta i točno na isti način ponoviti cijeli postupak (to de biti test 7). Ocjenjivanje je za oba testa jednako. Ako pas potrči za lopticom i vrati se s njom ili bez nje, dobit de 3 boda. Potrči li za lopticom, ali stoji nad njom i ne vrada je ili ako krene, a onda izgubi interes, dajte mu 2 boda. Potrči li za lopticom pa je uhvati i pobjegne, upišite 1 bod i stavite znak u stupac A. Možda uopde ne krene za lopticom, tada upišite 1 bod i označite stupac P. 202 Inteligencija pasa TEST 8

Ovaj test je ispit osjetljivosti na dodir. Tijekom školovanja često treba ispravljati tjelesni položaj psa (npr. zatezanjem uzice izazivamo trenutnu nelagodu na koju pas reagira ispravljanjem položaja). Pas koji je relativno neosjetljiv na tjelesnu nelagodu, nede prihvatiti ovakav način ispravljanja, stoga demo njime teže vladati. Previše osjetljiv pas, može se prepasti ili smesti zbog takvog blagog ispravljanja, što de također izazvati poteškode prilikom uvježbavanja: Test se izvodi postupnim povedavanjem stiska prstiju, kojega bi ispitivač ranije trebao uvježbati. Može npr. kažiprstom i palcem jedne ruke stiskati kažiprst druge ruke. Brojedi do dvanaest, stisak treba postupno pojačavati, sve dok ne postane bolan, ali treba paziti da se pri tome ne koriste nokti. Kada ispitivač nauči jednoliko povedavati pritisak, spreman je za test. Tada de, kao što je uvježbao, uhvatiti štene za vrh uha'i postepeno ga sve jače stiskati palcem i kažiprstom brojedi do dvanaest. Čim psid pokaže znakove boli (počne se okretati, pokušava pobjedi ili ugristi), treba ga pustiti, pohvaliti i veselo pomilovati. Ukoliko je ispitivač do trenutka reakcije nabrojio od pet do osam, pas dobiva 3 boda. Ako je nabrojio do tri ili četiri, upišite 2 boda i označite stupac P, a ako je uspio nabrojiti do devet ili deset, upišite 2 boda, ali obilježite stupac A. Nabroji li ispitivač samo do jedan ili dva, pas dobiva ocjenu 1 i oznaku u stupac P, a stigne li do jedanaest ili dvanaest, ocjenu 1 i znak u stupac A. TEST 9 Ovaj test ispituje reakciju na zvuk. Pas kojega previše uzbuđuju razni zvukovi, lako postaje rastresen i gubi koncentraciju za vrijeme vježbanja. Bojažljiva reakcija na zvukove, gotovo je siguran znak plahosti, dok izostanak reakcije može biti znak nepažnje, rastresenosti, ali isto tako i gluhode. Gluhih pasa ima više nego što njihovi vlasnici misle. Kod nekih pasmina, kao što su bulterijeri, silihemski terijeri i dalmatinski psi, kao i kod onih pasa koji imaju mnogo bijele dlake, gluhoda može biti urođena ili kasnije stečena. Nasljedna gluhoda pojavljuje se, bez Utjecaj osobnosti 203 obzira na boju dlake, i kod nekih drugih pasa, npr. foksterijera, lisičara i škotskih terijera. Gluhoda može prodi nezamijedeno, pogotovo ako imate relativno pametnog psa, koji se ravna prema vidljivim i drugim znakovima. Ukoliko u ovom testu pas ne pokaže nikakvu reakciju, bilo bi dobro da mu provjerite sluh. Pri izvođenju ovog testa, ispitivač namješta psa da gleda u suprotnom pravcu od izvora zvuka, a potom ga do kraja testa ne smije dirati. Pomodnik stoji izvan vidokruga psa i drži praznu limenku pive ili soka u kojoj ima nekoliko novčida. Kada se pas smjestio, pomodnik mora izazvati veliku buku tako da tri puta brzo i snažno protrese limenku. Nakon toga se ukoči, ne gledajudi u psa. Ukoliko štene pokaže zanimanje i okrene se prema zvuku ili očito sluša i radoznalo okrede glavu, pa čak ako se u početku i prestraši, dajte mu 3 boda. Psu koji locira zvuk, ali ostane na mjestu i laje, upišite ocjenu 2 i znak u stupac A, no ukoliko i ne obrada pozornost na zvuk, upišite 1. Krene li ravno prema izvoru zvuka i laje, dajte mu 1 bod i stavite znak u stupac A. Počne li puzati, povlačiti se ili sakrivati, upišite 1 bod i označite stupac P. TEST 10

Desetim testom mjerit demo reakcijupsa na nepoznate podražaje, u ovom slučaju reakciju na bezopasan, ali nepoznat predmet. Svakodnevno u različitim situacijama pas mora raditi i odgovarati na naše zapovijedi, a pri tome mu se mogu dogoditi, barem iz njegovog kuta gledanja, čudni i nepoznati događaji. Vjerojatnije je da de povjerljivo i radoznalo štene postati bolji radni i službeni pas nego ono koje pokaže strah ili agresivnost. Pomodnik stoji postrance držedi u ruci uzicu na čijem je kraju pričvršdena krpa. Iznenada povuče krpu prema sebi, ali mora paziti da krpa ne ide ravno prema psidu, nego bočno ispred njega. Trebao bi je povudi pet - šest puta, pa stati. Ponekad ovaj test kod pasa izazove sasvim različite reakcije, od pokušaja ubijanja krpe do paničnog bježanja od nje, a jednom sam čuo i za pokušaj parenja s krpom. Štenetu koje gleda u krpu, radoznalo joj prilazi i proučava je, upišite 3 boda. Ignorira li ie nnišitp. 3 i stavite, nznakn u stnnar. P Kada laie. daite mu 2 boda, a 204 Inteligencija pasa podigne li pritom rep, stavite oznaku u stupac A; kod spuštenog ili podvijenog repa označite stupac P. Napadne li pas krpu i pritom reži, grize ili je pokušava zastrašiti, upišite 1 bod i oznaku u stupac A. Ukoliko se prestraši krpe ili sakrije od nje, dajte mu ocjenu 1 i označite stupac P. TESTU Ovaj test pokazuje reakciju na poticaj hranom. Iako je psa mogude školovati koristedi samo pohvale, veliki broj znanstvenih radova pokazuje da brže uče, zadovoljniji su i pouzdaniji u radu kada ih, pogotovo u početku učenja, nagrađujemo hranom. U kasnijim fazama školovanja, kada poželjne reakcije ved budu postignute, ovakve se nagrade postupno ukidaju. Čak i učitelji koji ne vole koristiti hranu za vrijeme školovanja, često pri uvježbavanju zahtjevnijih vježbi, pribjegavaju takvom načinu poticanja. Psa kojeg ne zanima dobar zalogaj teže demo školovati. Držedi u zatvorenoj ruci komadid kakve mirisne hrane (paprike, kobasice ili aromatičnog sira), ispitivač dopušta psu da je ponjuši, ali tako da je ne može uzeti. Nakon nekoliko trenutaka, otvorit de ruku i dopustiti psu da pojede hranu. Potom, dok pas promatra, uzima u poluzatvorenu ruku drugi komadid manje mirisne hrane i nudi ga psu. Ukoliko pas njuškom gura ruku pokušavajudi uzeti zalogaj, treba mu ga dati. I konačno, ispitivač de mu pokazati još jedan komadid hrane. Držedi ga prstima, kako bi pas mogao dobro vidjeti, polako spušta ruku okredudi šaku u krug, mamedi psa pokretima, ali ne i riječima. Psa koji je prije njuškom ili šapama pokušao dodi do hrane, a sada se približi ispitivaču i slijedi zalogaj, ocijenite s 3 boda. Zanima li ga hrana, ali je u prethodnoj vježbi nije pokušao izvaditi iz ruke ili ne slijedi vaše pokrete u ovom dijelu testa, dajte mu 2 boda. Kada ne pokazuje nikakvo zanimanje za hranu, dobiva 1 bod. Ukoliko tijekom testa psid zalaje ili reži, označite stupac A. TEST 12 Zadnji test je ispit uravnoteženosti. Slično kao u desetom testu, mjerit Utjecaj osobnosti 205

pojavljuje naglo, velik je i pas ga može protumačiti kao opasnost. Ovim testom ispitat demo koliko je štene samouvjereno i način njegovog reagiranja. Dok je štene zaposleno jedanaestim testom, neka pomodnik stane oko dva metra udaljen od ispitivača i psa. Treba biti nepomičan, tih i nenametljiv, držedi u ruci zatvoreni kišobran (po mogudnosti s automatskim otvaranjem). Nakon završenog testa, ispitivač blagim riječima smiruje psa i potom ga okrene prema pomodniku, tako da pas ostane između. Pomodnik neka pažljivo promatra i u trenutku kada pas pogleda u njega, a ne više u ispitivača iščekujudi još hrane, mora brzo otvoriti kišobran i položiti ga na tlo. Nakon toga se treba primiriti i ne smije gledati u psa. Ukoliko se štene uzbudi, ali se odmah i smiri te počne proučavati kišobran, upišite 3 boda. Stoji li i laje, ali se ne približava kišobranu, dajte mu 2 i označite stupac A. U slučaju da pokuša pobjedi ili se želi sakriti, ali ga riječima uspijete ohrabriti da priđe kišobranu, dobit de ocjenu 2 i oznaku u stupac P U nedostatku reakcije, dajte mu 1 bod. Ponaša li se agresivno, laje, reži i/ili napada kišobran, upišite 1 i označite stupac A. Ukoliko pokušava pobjedi ili se sakriti i ne možete ga nagovoriti da se približi kišobranu, dat dete mu 1 bod i znak u stupac P. Objašnjenje rezultata OPTtesta Pravilno tumačenje rezultata OPT testa (testa osobnosti i poslušnosti) ovisit de i o broju bodova i o broju oznaka u stupcima A i P. Od 34 do 36 bodova: Ovo su najbolji radni i službeni psi. Ukoliko vaš pas ima toliko bodova i više oznaka u stupcu A (agresivan) nego u stupcu P (podređen), imate živahnog i aktivnog psida koji de dobro prihvatiti ljudsko vodstvo i dobro de se prilagođavati novim situacijama. Uravnotežen je i vedini situacija pristupit de s povjerenjem i pametno. Posebno je prikladan za rad ili vježbe poslušnosti. Štene koje je sakupilo osam ili više oznaka u stupcu A, moglo bi postati pretjerano nemirno. Takvom psu dobro de dodi vježbe poslušnosti kako bi se njegova velika energija pravilno usmjerila, a on postao sretan i dobro prilagođen. 206 Inteligencija pasa Više oznaka u stupcu P znači da imate psa iz snova, kao stvorenog za rad i vježbe poslušnosti. To je pas koji de razumjeti svaku vašu riječ i dat de sve od sebe kako bi vas usredio. Bit de doduše, nešto tiši i manje samouvjeren od psa s više znakova u stupcu A, ali on ima sve osobine koje de ga učiniti izvrsnim radnim psom, dobrim kudnim ljubimcem ili psom za pratnju. Od 29 do 33 boda: Ovi psi također imaju sve preduvjete da postanu izuzetni radni i službeni psi. Koliko de u tome biti uspješni, ovisi o osobi koja se njima bavi. Pas ove skupine, s više oznaka u stupcu A, vrlo je samouvjeren i teži dominantnosti. Trebat de mu čvrsta ruka kako nikad ne bi pomislio daje on vođa čopora, jer de inače preuzeti vlast i ignorirati gospodara. Možda de biti previše tvrdoglav za osobu koja tek nabavlja psa, ali ako se školuje uz dosljedan nadzor, na izložbama pasa privudi de svačiji pogled. Pas iz ove bodovne grupe, koji ima više oznaka u stupcu P, nede baš biti siguran u sebe. Trebat de mu više nježnosti, puno pohvala i nagrada. Ukoliko ga na početku školovanja ne budete opteredivali preteškim zadacima i ako ga ne budete stalno ispravljali, modi dete odgojiti dobrog i poslušnog radnog psa. Iako de u početku biti spokojan samo u mirnoj i poznatoj okolini, upornošdu i blagim pristupom u školovanju postupno de stedi povjerenje prema novim uvjetima i vjerojatno de postati idealan obiteljski pas.

Od 19 do 28 bodova: Psima iz ove skupine potrebni su iskusni gospodari, jer jedino uz pravilan način školovanja mogu biti dobri radni ili službeni psi. Nikakvim ili nepravilnim školovanjem takvi štenci postat de "teški" i nepouzdani odrasli psi. Ukoliko je vaš ljubimac, uz ove bodove, sakupio i više oznaka u stupcu A, imate dominantnog psa koji de napasti ili zaprijetiti napadom kada ga izazovete. Međutim, strogim i dosljednim odgojem, koji mu može pružiti samo dovoljno odrasla osoba, postat de to dobar radni pas i odani ljubimac koji poštuje svoje ljudske vode. Ovi živahni i otvoreni psi pokazuju naglašenu težnju prema vodstvu i dominaciji, stoga su, za starije osobe, previše aktivni, a za obitelji s malom djecom, previše dominantni. Njihov najvedi nedostatak je osjedaj neovisnosti i snažan napadački poriv. Stoga, naizgled neosjetljivi na primjedbe i ispravke, ne poštuju vlasnikov autoritet i Utjecaj osobnosti 207 često čine što god hode. U bučnoj ili promjenjivoj okolini lako postaju rastreseni, a kada se osjete ugroženima ili frustriranima, mogu i ugristi. Štene iz ove skupine, s dominantnim P stupcem, bit de prilagodljivije. Ono je izuzetno pokorno i trebat de poseban pristup kako bi razvilo potrebno samopouzdanje i sigurnost dobrog ponašanja izvan doma. Premda de naučiti izvršavati vedinu gospodarevih zapovijedi, najbolje de rezultate postidi u poznatoj okolini. Pošto se teško prilagođava promjenama i strci, u nepoznatim uvjetima, jakoj buci ili pometnji, mogao bi biti nepouzdan. Lako se prestraši i trebati mu dosta vremena dok se navikne na novu okolinu ili nove ljude. Nije opasan za djecu, ugrist de samo ako je jako uzbuđen ili tjelesno izazvan. Ovakav pas je primjereniji obiteljima s mirnim, staloženim načinom života, nego strci i uzbuđenju koje sobom donose izložbe, stalne promjene ili putovanja. Od 12 do 18 bodova: U ovoj grupi nalaze se problematični psi s kojima de i iskusni trener imati dosta posla. Pas s više oznaka u stupcu A, izuzetno je dominantan i agresivan pa nede spremno prihvatiti ljudskog vođu. Neprestano de se boriti za prevlast, a na izazov de odgovoriti napadom. Nikako nije prikladan za obitelj s djecom, ali može postati uspješan čuvar ili stražar, bududi da de izazvati i napasti svakoga tko nije dokazao da je jači od njega. U drugim okolnostima može se pokazati da je previše agresivan za školovanje i nadzor nad njim. Nešto je teže opisati pse ove skupine s vedinom oznaka u stupcu P, jer mogu imati dvije vrste karaktera. Neki od njih bit de izuzetno neovisni, uopde ih nede zanimati ljudi i nede se dati čak ni maziti. S ovakvim psima teško je uspostaviti onu razinu odnosa koja je neophodna za školovanje ili držanje u kudi. Ovakav karakter dobro de dodi nekim radnim psima (npr. psima za vuču), jer u svojem radu trebaju biti potpuno neovisni o čovjeku. Bilo bi strašno kada bi se, onako zajedno upregnuti u sanjke, stalno osvrtali tražedi gospodara. Međutim, ovi psi najčešde ljudima ne posveduju dovoljno pozornosti da bi ih se moglo uspješno školovati. Drugi tip ove grupe pasa su strašljivi, stidljivi psi. Oni se lako prestraše i treba im nekoliko sati pa i dana, da se smire. Kada takavog psa prestraši neka osoba ili kakav događaj, sjedat de ga se čitavog života 208 Inteligencija pasa

i u sličnim okolnostima uvijek de pokazivati iste znakove straha i nelagode. Ukoliko ste u stupac P upisali osam ili više oznaka, upozoravam vas da se radio psu koji može panično reagirati. Ove pse teško je uspješno školovati, jer ih preplavi vlastiti strah i nesigurnost. U vrlo mirnom domu, gdje se od njih puno ne očekuje, mogu postati prikladni kudni psi iako de kroz čitav život prodi puni straha i nesigurnosti. Dobar radni pas i pas za natjecanja u poslušnosti, kombinacija je temperamenta i inteligencije. Pas koji u oba testa postigne visok rezultat, ulaskom u prvu ili drugu grupu, ima dobre preduvjete da postane odličan radni pas koji de dobro raditi pod ljudskim nadzorom. Ne očajavajte ako otkrijete da pasmina vašega psa nije među najboljima po pitanju radne inteligencije i inteligencije poslušnosti, jer ako pokaže dobar rezultat testa osobnosti i ima prosječnu adaptivnu inteligenciju, vjerojatno imate jednog od rijetkih članova pasmine koji de dobro raditi i izvršavati zadade. Pa čak i kad nema najbolji karakter ili inteligenciju, 209 XII. Kako povedati inteligenciju psa? Samo je rijetkim psima uspjelo uzdidi čovjeka do svog stupnja mudrosti, ali zato mnogim ljudima prečesto uspijeva spustiti psa na svoje nizine. James Thurber Poput ljudske, ni pasja inteligencija nije nepromjenjiva, jer na nju možemo utjecati odgojem i načinom života. Poboljšati se može svaki od četiri sastavna dijela manifestativne inteligencije - instinktivna inteligencija, adaptivna inteligencija, radna i inteligencija poslušnosti te osobnost (temperament). Vedina tehnika koje du opisati u ovom poglavlju najbolje de djelovati na štenad (iako se mnoge mogu primijeniti i na adolescente i mlade odrasle pse) pa ih treba započeti čim pas useli u svoj novi dom. POBOLJŠAVANJE OSOBNOSTI Dvije karakterne osobine posebno su važne za razvoj radne inteligencije i inteligencije poslušnosti. Prva je obradanje pozornosti na ono što ljudi 210 Inteligencija pasa psa da prihvati ljudsko vodstvo, umjesto da se bori za dominaciju i nadzor. Želite li sami utjecati na osobnost vašeg psa, najbolje je početi sa štenetom. Ukoliko ga u točno određenom životnom trenutku izložite prikladnim iskustvima, modi dete oblikovati njegov karakter tako da postane pogodna podloga za kasniji razvoj radnih sposobnosti i poslušnosti. Za prosječnog vlasnika, to kritično razdoblje je između sedmog i dvanaestog tjedna starosti psa. Svako štene trebalo bi do sedmog tjedna ostati u leglu. U tom periodu ono razvija svoj pasji identitet, uči prepoznavati pse kao društvene objekte i savladava osnovna pravila ponašanja potrebna u suživotu s

drugim psima. Društveni dodir u ovom je periodu od posebnog značaja, stoga ga u malom leglu (jedan ili dva psida) moramo umjetno povedati. Mladima treba dovesti druge (ne agresivne) pse koji de nadoknaditi relativnu društvenu izoliranost malog legla, a kada nismo u mogudnosti nabaviti takve pse, i dodir s ljudima bit de bolje nego ništa. Jedno ili dva desetminutna perioda igre dnevno, dodirivanje, pričanje i češkanje, pružit de štenetu, barem u nekoj mjeri, potrebne društvene dodire. Najprimjereniji trenutak za odvajanje šteneta iz legla je u dobi od sedam tjedana. U narednih pet tjedana moramo mu osigurati čest dodir s ljudima kako bi ih prihvatio kao članove svojeg čopora. Ta prva iskustva bit de osnova budude uspješne suradnje s ljudima. Štenci koji u ovom periodu ne ostvare dovoljno dodira s ljudima postanu "teški" psi - ne slušaju zapovijedi, neuspješni su radni psi i psi za pratnju. Najbolje i najjače društvene veze razvijaju se kada ovo posebno doba pas proživi s ljudima s kojima de kasnije živjeti. Ukoliko to nije mogude i svakodnevna igra s nekim drugim osobama pomodi de psu da u svojoj svijesti pohrani pozitivne osjedaje prema ljudima koji se potom mogu uspješno prenijeti na novog gospodara. Određene značajke pasje osobnosti mogu se mijenjati i kasnije, kada pas preraste period "djetinjstva". Čak i prirodno dominantne pse (one s puno oznaka u stupcu A) možemo naučiti da rado i trajno prihvate vodstvo i nadzor ljudi. Međutim, starosna dob ipak je najvažniji čimbenik pa potrebne korake treba poduzeti dok je pas još mlad. Štoviše, naučene Kako povedati inteligenciju psa ? 211 vježbe moraju se, barem povremeno, ponavljati tijekom cijelog života. One čine temelj prilagodbenog programa koji de razviti najpoželjnije osobine kod vašeg psa. Dodirivanje: Ne mislim na jednostavno glađenje ili maženje koje psu ili nama pruža zadovoljstvo, nego na sustavno dodirivanje cijelog tijela psa. Time oponašamo majku koja, ližudi i dodirujudi štenad, stvara osjedajnu vezu s njima, ali i izražava svoju premod i nadzor nad leglom (vidi si. 19). Važnost dodirivanja proteže se i na odrasle pse: među divljim psima i vukovima, dominantnom članu čopora - vođi, u svakom trenutku dozvoljeno je bilo kojeg podređenog člana čopora gurnuti njuškom, ponjušiti ili dodirnuti. Dopuštajudi takvo ponašanje, ostali članovi čopora pokazuju svoje prihvadanje vodstva dominantnog psa. Uostalom dodirivanje čovjeka i psa, kao i dodir majke i štenadi, uspostavlja pozitivnu čuvstvenu vezu između onoga koji dodiruje i onoga koji je dodirivan. Poželjno je da, gotovo svakodnevno, sustavno dodirujete svojeg psa, a i ostali članovi obitelji trebaju naučiti taj ritual, osobito djeca. Postupak je vrlo jednostavan. Uz umirujude riječi, često ponavljajudi njegovo ime, postavite psa pred sebe, u stojedi ili sjededi stav. Uzmite mu glavu među ruke. Pogladite mu uši, vrat i njušku objema rukama, gledajudi ga u oči. Zatim rukama klizite niz vrat, leđa i bokove. Lagano ga pogladite po prsima, a potom niz prednje noge. Ukoliko pas sjedi, blago ga podignite na noge, polagano mu češkajte trbuh i leđa, a onda prijeđite rukama niz stražnje noge, sve do vrhova šapa. Napokon, brzo i lagano prijeđite prstima po repu (ili mjestu repa ako mu je rep podrezan). Na kraju

uzmite opet glavu psa među ruke i veselo izgovorite njegovo ime. Sve ovo potrajat de samo oko trideset sekundi do jedne minute, a vašem de se psu neobično svidjeti takva pažnja. Postoji još jedna dobra strana ovakvog dodirivanja. Dodirujudi ga redovito i temeljito, naučit dete osjetiti njegovo tijelo pa dete odmah primijetiti bilo kakve neobične kvržice ili mekana mjesta. Moj vlastiti kernski terijer duguje svoj život činjenici da sam pri jednom takvom maženju, na vrijeme otkrio kvržicu i odveo ga veterinaru, koji ju je odstranio prije nego što se proširila i izazvala vedu bolest. 212 Inteligencija pasa Alternativa dodirivanju je četkanje, koje je zapravo isto tako sustavno dodirivanje. Četkanje je jači oblik dodirivanja u kojem se čovjekov nadređeni položaj još jasnije očituje. Dobrim četkanjem uljepšat dete psa i održati kudu čistom ako imate psa koji se linja. Tijekom četkanja govorite psu, često spominjudi njegovo ime. Vladanje psom i podređivanje: Kako biste učvrstili vašu nadređenost i vodstvo, potrebno je psu učestalo i namjerno pokazivati prevlast nad njim. Ukrotiti psa znači postaviti ga u položaj koji divljim kanidima označava podređenost autoritetu dominantnoga člana čopora. Počnete li taj položaj uvježbavati sa štenetom, nede vam pružati otpor i rado de prihvatiti to dokazivanje vašeg nadmodnog položaja. No, ako je vaš pas ved odrastao, trebat de vam čvrsta ruka. Sve što trebate učiniti je povremeno na minutu - dvije obuzdati psa. Pričajudi blagim glasom, nekoliko mu sekundi zatvorite njušku. Zatim ga prevrnite na stranu i držite ga tako skoro cijelu minutu. U slučaju da pritom sam ne digne noge, podignite mu ih vi, kako bi dospio u još podređeniji položaj. Možete ga i potpuno prevrnuti na leđa. Dok to činite, gledajte mu ravno u oči. Kada okrene glavu, prekinite vježbu i poigrajte se s njim dok ne počne mahati repom. (Dominantni psi gledaju svoje podređene srodnike ravno u oči, a oni izmicanjem pogleda pokazuju prihvadanje njihove premodi.) Povremeno, uhvatite psa za kožu na vratu i privucite ga k sebi. Malenog psa možete samo dignuti i držati tako petnaest do dvadeset sekundi. Na ovaj način oponašate njegovu majku koja tako postupa sa svojim mladima i nadzire ih. Učvršdivanje hijerarhije čopora: Postoje određeni načini ponašanja koji su dozvoljeni samo vođi čopora. On dobiva najbolji komad mesa, spava gdje želi, prvi prolazi kroz neki prolaz ili ulazi u novo područje i može tražiti pozornost ostalih članova kada god hode. Kada vas (i cijelu obitelj) pas prihvati kao vođu čopora, postat de podređeni, ali sretan član čopora, koji rado prihvada sve zapovijedi i vašu vlast. Položaj koji ste stekli, morat dete učvrstiti zahtijevajudi povlastice vođe copra. Kao vođa, nikada ne smijete dozvoliti psu da kroz kudna ili vrtna vrata istrči prije vas. Ponekad, kad se odmara na svom omiljenom mjestu, Kako povedati inteligenciju psa ? 213 trebate ga pomaknuti. (Ja jednostavno kažem: "Oprosti" i gurnem ga nogom malo dalje. Nakon nekog vremena, pas "Oprosti" protumači kao "Makni se".) Čim vas je poslušao, pohvalite ga i pustite da se vrati

na svoje mjesto ako želi. Ponekad mu trebate oduzeti neki predmet ili hranu. (S ovim je vježbama najbolje započeti još dok je pas malen, jer tada nije agresivan i lakše ga je obuzdati). Čim to učinite, pohvalite ga zato što nije bio agresivan i vratite mu njegovu stvar ili mu dajte još koji komadid mesa. Napokon, ne smijete mu dozvoliti da hirovito traži vašu pozornost gurkajudi vas šapom, lajudi ili stavljajudi prednje šape na vas. Kada to učini, šutke ga prevrnite na leđa ili na bok i zagledajte mu se u oči. Vježbe pozornosti i prilagodbe: Prethodnim vježbama preoblikovali smo i prilagođavali dominantno ponašanje psa. Sljededa grupa vježbi nastoji usmjeriti njegovu pozornost na ljude i razviti njegovo prihvadanje ljudske vlasti. Prvo što treba učiniti kada želimo stedi nadzor nad psom je naučiti ga njegovom imenu. Stoga, dok izvodite prije opisane vježbe, morate stalno ponavljati njegovo ime. Štoviše, kada god ga gladite, hranite, pozdravljate ili činite bilo što drugo, počnite s njegovim imenom. Činite li to redovito, pas de uz svoje ime povezati misao "dogodit de se nešto što se odnosi na mene". Tako de vas, svaki puta kad izgovorite njegovo ime, odmah pogledati. Možda je najvažnija pojedinačna zapovijed koju treba znati svaki pas, naredba sjedi. Ona mu govori da treba prestati raditi ono što radi i mora zauzeti prikladan položaj za početak nekih novih aktivnosti. Posebno je lako ovoj zapovijedi naučiti štene, jer se uči gotovo automatski. Dovoljno mu je samo zaljuljati komadid mesa pred psom, a potom izgovoriti njegovo ime i riječ sjedi. Držite li meso iznad ili iza glave šteneta vedina de pasa, pokušavajudi vidjeti ruku s hranom, sama od sebe sjesti. Psu koji ne sjedne sam, pomognite nježnim savijanjem stražnjih nogu. U oba slučaja, čim sjedne, slijedi pohvala i nagrada komadidem mesa. Potom opet izgovorite ime psa i riječ sjedi. No, ovaj puta iznad ili iza njegove glave postavite praznu ruku, a kada sjedne, opet ga nagradite mesom i pohvalite. Nakon desetak ponavljanja, kada 214 Inteligencija pasa pas pouzdano sjeda na usmenu zapovijed popradenu pokretom ruke, pokret možete izostaviti, a pas bi trebao sjesti samo na usmenu zapovijed. Kada je savladao naredbu sjedi, možete se njome koristiti pri stvaranju navike za izvršavanje drugih zapovijedi. Da biste to postigli, nemojte mu nikad ništa dati besplatno. Naredite mu da sjedne prije hranjenja, prije igranja, prije nego što ga pustite van itd. Kasnije, kada nauči i druge zapovijedi, možete izmjenjivati naredbe koje treba izvršti da bi nešto dobio. U ovakvim situacijama naučit de da najprije mora izvršiti vašu želju, jer ste vi njegov vođa, a tek potom može dobiti ono što želi. Pas mora osjedati da vi uvijek imate nadzor nad njim. To znači da mu nikad ne smijete izdati zapovijed za koju niste sigurni da de je i izvršiti. Naravno, školovani pas de najčešde sve učiniti, ali dok ne dostignete taj stupanj morat dete biti sigurni da ga, u slučaju kada odbija izvršenje, možete na to prisiliti. Na primjer, ne smijete psu redi Jezi ako niste dovoljno blizu da ga vi polegnete. Isto tako, sve dok pouzdano ne odgovara na vaš poziv, nemojte ga zvati, osim ako je na uzici. U tom slučaju, modi dete ga povudi kada odmah ne posluša. Važno je da pas shvati kako vaše zapovijedi nisu samo zahtjevi, molbe ili početak pregovora, nego naredbe koje mora izvršiti ili de na to biti prisiljen. Istovremeno, kad god vas posluša (čak i ako je bio prisiljen), treba ga pohvaliti ili nagraditi, jer de tada rad za vas povezati s ugodnim doživljajima.

Zapamtite, nikada ga nemojte dovesti u situaciju u kojoj de se morati loše ponijeti ili vas nede modi poslušati. Kada je pas jednom naučio osnovne naredbe ili neke igre, treba ih redovito, ali nepredvidljivo uvježbavati. Dok šetate psa, pozovite ga da dođe i sjedne. Kad gledate televiziju, zapovijedite mu da sjedne ili legne. Povremeno ponavljanje nije važno samo zbog uvježbavanja, ved i zbog učvršdivanja njegovog osjedaja da mora paziti na vaše želje i zapovijedi koje treba izvršavati bez pogovora. Spomenuo sam ved da je ovladavanje dominantnim osobinama psa najlakše provesti dok je on još mlad. Međutim, iste vježbe mogu pokazati dobre rezultate čak i kod starijih pasa. Uzet du za primjer Bradleva, žutog labradora koji se jednog dana, vukudi za sobom svoju gospodaricu, Kako povedati inteligenciju psa ? 215 pojavio najednom od mojih tečajeva poslušnosti. Bradlev je bio krasan pas, ali uopde nije obradao pozornost na svoju vlasnicu ni na njezinoga muža. Čitav sat proveo je otimajudi se sa uzice, zalijedudi se u druge, lajudi i prijetedi svakome tko bi mu se približio. Nakon vježbe, povukao sam se s njegovim vlasnicima u stranu. Doznao sam da su ga izbavili iz prihvatilišta za životinje u dobi od oko četiri godine, bez da su išta znali 0 njegovom prethodnom odgoju. Živio je s njima ved gotovo tri mjeseca 1 stalno se ponašao dominantno, odbijajudi izvršiti čak i najjednostavnije naredbe. Siguran sam da bi u testu osobnosti stupac A bio popunjen oznakama njegove agresivnosti i dominantnosti. Objasnio sam tom bračnom paru da de morati promijeniti Bradleveve osobne karakteristike ukoliko žele da ih počne uvažavati. Bez prihvadanja i poštovanja njihovog vodstva, školovanje Bradleva bilo bi gubitak vremena i novca. Prvo sam ih naučio kako de ga poledi. Dok je pas stajao, trebalo je kleknuti kraj njega, prebaciti mu ruku preko leđa, podvudi je pod trbuh, uhvatiti ga za prednje i stražnje noge te ih povudi prema van (od sebe); ovako bi se prevrnuo na bok, nogama okrenutim od gospodara. Rekao sam im da Bradleva postave u ovaj položaj i spriječe ga da ustane (čak i ako budu morali sjediti na njemu), dvaput dnevno, barem po pet minuta. Također su ga dvaput dnevno trebali dodirivati, kao što sam prije opisao. Nadalje, prije jela morao je poslušati zapovijed sjedi, čak i ako bi se pri tom morali hrvati s njim. Takav režim vladao je "kod Bradlevevih" približno dva tjedna i za to vrijeme je Bradiey naučio i uobičajenu naredbu poslušnosti lezi. No, čak i kada se kod kude nije više opirao ovoj naredbi, bilo je posve drukčije nagovoriti ga da legne pred drugim psima i ljudima. U početku su oboje, gospođa i gospodin, morali stajati na njegovoj uzici da bi ga održali u Ježedem položaju. Opiranje toj naredbi nije neobično kod dominantnih pasa - sjetite se, lijeganje je znak podređenosti - i baš je stoga važno da takvi psi nauče slušati ovu zapovijed. Kada pas shvati što znači lezi, uvježbavanje te naredbe postaje znak prihvadanja dominacije čovjeka, kao i pogodan način prekida drugih aktivnosti. Zbog toga je bilo nužno da Bradlev povremeno legne za vrijeme šetnje ili igre oko kude. Obično bi u tom položaju provodio kratko vrijeme^ ali je ponekad tako morao 216 Inteligencija pasa

ostati i cijelu minutu. Kada ne bi poslušao, prevrnuli bi ga na stranu i gospodar bi ga gledao u oči petnaestak sekundi. Čim bi se zaletio u neku osobu, drugog psa ili bi zalajao na njih, smjesta je morao ledi. Krajem četvrtoga tjedna, promjene u Bradlevevom ponašanju postale su vidljive. Pratio je pozorno sve što bi njegovi vlasnici rekli i bio je zamjetno mirniji na satovima poslušnosti. Po završetku tečaja, u trajanju od deset tjedana, njegovi gospodari bili su oduševljeni novim psom. Važno je primijetiti kako ne bi svi, posebno odrasli psi, reagirali ovako brzo kao Bradlev. On je ipak bio labrador, pas bistre pasmine koja lako uči. Bilo bi puno teže uspostaviti nadmod nad odraslim terijerom i razviti njegovu pozornost i poslušnost, a napredak bi se vjerojatno mogao očekivati tek nakon tri mjeseca ili više, za razliku od četiri tjedna tijekom kojih je Bradlev promijenio svoj karakter. No, trud se uvijek isplati, jer za bilo koju vrstu nadzora nad psom morate osigurati njegovu pozornost i spremnost da izvršava zapovijedi. r Kod psa koji je sam po sebi pokoran, s mnogo oznaka u stupcu P, nedete morati neprestano dokazivati svoju nadmod. Takvom de psu ved samo svakodnevno dodirivanje i četkanje biti dostatno u uspostavljanju podređene veze s gospodarom. Međutim, i pokornijem psu potrebno je mnogo vježbi pozornosti i poslušnosti, kako bi se koncentrirao na ispunjavanje gospodarevih naredbi i istovremeno zaboravio svoja (ponekad strašljiva) čuvstvena stanja. Uz dosljedno i ustrajno uvježbavanje pozornosti i poslušnosti, ovi de psi dobiti potrebnu samouvjerenost. Sustavno školovanje pomaže nam dakle i u smirivanju plašljivih pasa, jer nauče kako reagirati i koga slušati. Ono što je predvidljivo, to je i bezopasno, a ovim psima treba pružiti sigurnost. POBOLJŠAVANJE INSTINKTIVNE INTELIGENCIJE Pošto je instinktivna inteligencija genetski određena, nju je najteže mijenjati i prilagođavati. Naravno, uzgajatelji selektivnim uzgojem (birajudi sposobnosti i temperament roditelja) uspjevaju utjecati na Kako povedati inteligenciju psa ? 217 instinktivnu inteligenciju bududih generacija, ali običan vlasnik koji jednostavno kupi psa, s njim mora živjeti u sadašnjosti. Takvi vlasnici ne mogu mijenjati instinktivnu inteligenciju svojeg psa, ali mogu biti svjesni njezinih posljedica. Dostignuda psa koji je potomak nagrađivanih roditelja, mogu nam nagovijestiti kakve de biti urođene sposobnosti njegove štenadi po pitanju radne inteligencije i inteligencije poslušnosti. Uzgajatelji, dakle, ne paze samo na izgled svojih pasa, ved i na njihov temperament, osobnost i rad. Govorimo li o radnim i sportskim pasminama pasa, vjerojatnije je da de štenad onih roditelja koji su položili službeni ispit, imati urođene lovačke i retriverske sposobnosti. Bez obzira na to kakav je obrazac ponašanja naslijedio vaš pas, uvijek postoji način da ga se do neke mjere prilagodi. Određene promjene provest dete lakše, a druge teže. Stupanj uspješnosti ovisi o pasmini i vrsti promjene koju želite ostvariti. Na primjer, lakše je aktivnu pasminu učiniti još aktivnijom nego to isto postidi s prirodno mirnim psima. Obrnuto, smiriti ved mirnu pasminu lakše je nego obuzdati izrazito aktivnog psa. Poznate društvenjake kao što su bigli, koker španijeli ili zlatni retriveri, nede biti teško naučiti na mnoštvo ljudi i lako de postati još društveniji. Pokušamo li to postidi kod genetski usamljenijih

pasmina, kao što su afganistanski hrt, čiuaua, čau-čau ili belgijski špic, naidi demo na pravi problem. Mnogi od njih postaju nervozniji, plašljiviji ili agresivniji kada su okruženi mnoštvom ili kada im stranci posvete vedu pozornost. Pojednostavljeno, nije potreban skoro nikakav napor pri povedavanju urođenih obilježja pasmine, dok istovremeno treba uložiti mnogo truda da se promijene neke prirodne osobine pasa. Problemi se pojavljuju onda kada ljudi zaborave na instinktivnu inteligenciju svojih pasa. Dok rastu, svi se psi razvijaju prema genetskoj uputi njihove pasmine, osim ako ih u tome ne ometu neki izuzetni doživljaji ili vrlo zahtjevno školovanje. Kada poznajete urođene osobine pasmine kojoj pripada vaš pas i znate što ga potiče na pojedine genetski uvjetovane reakcije, možete odlučiti kakvo de mu školovanje biti najkorisnije. U svakom slučaju, potrebno je izabrati odgovarajudu okolinu koja nede izazivati podražaje što potiču ponašanje koje želite mijenjati. 218 Inteligencija pasa Hrtovi de, na primjer, loviti sve što se miče. Stoga de, pokušate li vašeg engleskog hrta, vipeta, perzijskog ili afganistanskog hrta vježbati na prometnom mjestu, recimo u parku kojim trče djeca ili drugi psi, to biti izuzetno teško. Kada s njima morate raditi vani, pronađite pustu livadu ili prazno dvorište. No, najbolje de poslužiti mirna soba u kojoj pas nede neprestano pregledavati vidokrug u potrazi za plijenom. Ukoliko uspijete izbjedi vizualne podražaje, pas de se potpuno posvetiti vama i onome čemu ga učite. Štoviše, njihovu sposobnost vizualnog opažanja možete i iskoristiti. Za vrijeme školovanja, uz usmene zapovijedi, koristite i velike izražajne pokrete rukom pa de pas kasnije dobro reagirati ved i samo na vaše znakove rukama. Goniče, poput bigla, psa sv. Huberta ili baseta, ne ometaju vizualni podražaji, ali de se zato raspametiti pod utjecajem snažnih mirisa, posebno mirisa stoke, divljih životinja ili drugih pasa. Stoga ih je lakše uvježbavati u zatvorenom prostoru ili na popločanim površinama koje se povremeno metu i čiste. Ukoliko psa školujete u seoskom dvorištu, na farmi ili igralištu kojim često prolaze drugi psi, na polju gdje pasu konji i stoka, kojim luta divljač ili na kojemu se gnijezde ptice, on de učestalo gubiti koncentraciju i konačni uspjeh školovanja nede biti dobar. Samo jedan zanimljivi trag dovoljan je da propadne ono što ste taj dan uvježbavali, jer je sva njegova pozornost posvedena nosu (neki učitelji tvrde da se ovo može izbjedi mazanjem psede njuške šamponom za kosu, gelom za kupanje ili mirisnom kremom, jer ti snažni mirisi određeno vrijeme mogu neutralizirati njušne stanice.) Goniči teško uče zapovijedi izdane pokretima. Držedi njušku na tlu, ponekad i ne pogledaju gospodare, stoga je kod ovih pasmina bolje rabiti usmene naredbe. Terijeri se lako "izgube" u blizini malih životinja, a njihov lovački nagon može probuditi čak i bezazlena igra svjetla i sjene. Stoga za njihovo školovanje ne smijemo izabrati svijetla područja prošarana sjenama (kakve bacaju grane drveta u sunčan i vjetrovit dan). Najbolje ih je uvježbavati nakon zalaska sunca ili u zatvorenom prostoru. Muhe, pčele i drugi kukci također ih mogu potaknuti na lov, a tada je uspjeh učenja odmah doveden u pitanje. Terijerima ne odgovara ni takvo školovanje Kako povedati inteligenciju psa ? 219

koje, kao nagradu za dobro obavljenu vježbu, predviđa igru. Uzbuđenje izazvano igrom toliko ih ponese da se više ne mogu usredotočiti na daljnje vježbanje. Najbolje rezultate pokazuju smirene i tihe vježbe, uz nagrađivanje blagim milovanjem ili hranom, a ne brzom igrom. Na samom početku moje voditeljske karijere instruktorica mi je bila Emma Jilg, s prekrasnom patuljastom pudlom imenom April. Jedne večeri, netko od polaznika tečaja, upitao ju je kako bi mogao poboljšati koncentraciju svoga psa za vrijeme treninga. Emma je objasnila nekoliko načina, a potom je na April pokazala što je to usmjerena pozornost. Psu je naredila: "Gledaj me", a onda je pozvala učenike da pokušaju dozvati April. Bilo nas je ukupno dvanaest i pokušavali smo sve, od zavodničkog dozivanja do mahanja rukama i komadidima hrane. Naše ponašanje doista je bilo budalasto i šaljivo, ali elegantna mala pudla ostala je mirna, s pozornim pogledom usmjerenim prema Emmi. Kada smo shvatili da naše lakrdije nikuda ne vode, Emma je objasnila: "Ova vježba usmjerene pozornosti trebala bi uspjeti kod bilo kojeg psa." Zatim se približila meni i mojem kernskom terijeru Flintu, zagrlila me i rekla: "Naravno, bit de malo teže ako imate terijera. Oni su jednostavno previše znatiželjni da bi mogli ostati mirni i usredotočiti se na samo jednu osobu." Oboje smo pogledali Flinta, kojemu je bilo naređeno da sjedi pored mene, a on je ved bio zaposlen prijateljski pozivajudi April na igru i živo lajudi. Lovačke pse, osobito ptičare, najbolje je školovati u područjima gdje obično nema jata ptica. Na nekom takmičenju iz poslušnosti odjednom se u velikoj dvorani pojavio zalutali fazan. Kao i sve ptice, fazan je pokušao izbjedi bliski dodir s ljudima i psima pa je mirno koračao po izbočenim gredama iznad ringa. Usred svoje vježbe, jedan je njemački kratkodlaki ptičar, koji je prethodnih dana pokazao zavidnu poslušnost, ugledao ili nanjušio pticu. Trenutno je odvratio svoju pozornost s gospodara, ukipio se u stavu pointera i zaboravio na vježbu "pored". Kod ovih pasmina sličnu reakciju može izazvati perje, paperje pa čak i komadidi novina nošeni vjetrom. Upravo zato treba ih uvježbavati na prostranoj čistini ili u zatvorenoj prostoriji, a poželjno je izbjegavati lepršavu odjedu, poput dugih suknji, šalova, kravata ili 220 Inteligencija pasa resa: tijekom jedne izložbe pasa vidio sam mladog irskog setera kako se ukipio u klasičnom lovačkom stavu kada je na glavi jednog gledatelja ugledao šešir s perjem. Pastirske pse često ometaju skupine ljudi koje se kredu, a najgore je kada ugledaju stado. Najnepovoljnija su mjesta na kojima se igra mnoštvo djece, jer svaka skupina u njima potiče pastirski instinkt. Najbolje ih je uvježbavati tamo gdje nema mnogo ljudi, ali ukoliko nemate izbora i morate raditi u nastanjenom području, izaberite takvo mjesto gdje se hoda polako i ljudi se ne skupljaju u grupe. Pozitivna osobina pastirskih pasa je brzo privikavanje na razne zvukove, stoga mogu raditi na bučnim mjestima, koja bi mnogim drugim pasminama bila nepovoljna. Psi čuvari i stražari suprotnost su pastirskim psima, jer u okružju kojim dominiraju razni zvukovi ne mogu pozorno pratiti svojeg vodiča te je tada nemogud bilo kakav pokušaj školovanja. Posebno je poželjno izbjegavati područja u kojima odrasli ili djeca trče, jer bi osoba koja "bježi" kod njih mogla izazvati reakciju gonjenja i napada. Tekuda i kristalizirana inteligencija

Ime Alberta Einsteina zasigurno je mnogim ljudima sinonim za genija i gotovo redovito ga koristimo kada želimo redi da je netko pametan. Lik velikog nobelovca otisnut je na majicama, a u crtanim filmovima njegova karakteristična bujna čupava kosa sama po sebi simbolizira znanstvenika. No, da se igrom slučaja Albert Einstein nije školovao te da nikada nije naučio čitati, pisati i računati, ne bi mogao ni otkriti sve ono po čemu je poznat. Bez osnovnog znanja koje je stekao obrazovanjem, vjerojatno bi se "utopio" u prosječnosti i nikada ne bi mogao iskoristiti svoje velike umne sposobnosti. Kako objasniti činjenicu da pod utjecajem određenih okolnosti čovjek može postati slavan genij ili pak ostati nepoznata neznalica? Odgovor je u prirodi inteligencije. Svaki od oblika inteligencije obrađenih u ovoj knjizi, može se podijeliti na dva sastavna dijela. Psiholozi prvi dio zovu tekudom inteligencijom. Ona se odnosi na Kako povedati inteligenciju psa ? 221 sposobnosti pamdenja i učinkovitosti rješavanja specifičnih problema. Tekuda inteligencija uvjetovana je genetskim i neurološkim osobinama pojedinca - tjelesnim čimbenicima, kao što su veličina mozga, kemijske reakcije vi mozgu, broj živčanih stanica u kori velikoga mozga, broj izdanaka živčanih stanica itd. Tekuda inteligencija određuje granice umnih sposobnosti pojedinca, stvarajudi strop preko kojega inteligencija ne može rasti. Einsteinova sposobnost učenja i rješavanja problema bila je njegova tekuda inteligencija. Drugi dio svake vrste inteligencije je kristalizirana inteligencija. Ona se odnosi na mislene procese za koje je potrebno imati određeno znanje. Kristalizirana inteligencija uključuje sposobnost korištenja jezika, matematičke sposobnosti, sposobnost planiranja pri rješavanju problema itd. Pojednostavljeno, ona je zbroj svega stoje pojedinac naučio u školi ili na temelju vlastitog životnog iskustva. Manifestativna inteligencija je mjerljiva inteligencija pojedinca, dakle zbroj tekude i kristalizirane inteligencije. Radi lakšeg razumijevanja usporedit du je s trkadim automobilom. Njegova prosječna brzina na stazi neka predstavlja manifestativnu inteligenciju. Postignuta brzina automobila u nekoj trci djelomično ovisi o njegovim mehaničkim mogudnostima - tekudoj inteligenciji, ali i naučenim vještinama vozača i tehničkog osoblja - kristaliziranoj inteligenciji. No, bez obzira na sposobnost posade, automobil ne može prijedi mehaničku granicu svoje brzine. I suprotno, kada naučene vještine vozača i mehaničara nisu primjerene, automobil se nede ni približiti svojim mehaničkim mogudnostima. Pokažimo to na još jednom primjeru. Umno zaostali pojedinac, ovisno o stupnju mentalne zaostalosti, možda nikad nede modi u potpunosti savladati uporabu jezika bez obzira koliko se dugo i intenzivno školovao. Kod njega je granica uvjetovana niskim kapacitetom tekude inteligencije. Međutim, i čovjek s kvocijentom inteligencije 200, nede naučiti jezik ukoliko nije izložen sustavnoj ljudskoj jezičnoj komunikaciji. U ovom slučaju granica je uvjetovana nedostatkom iskustava koja povedavaju kristaliziranu inteligenciju. 222 Inteligencija pasa Zaključimo: kristalizirana inteligencija odražava umna dostignuda, a tekuda inteligencija umne mogudnosti.

Neki mentalni procesi više ovise o tekudoj inteligenciji, dok je za druge važnija kristalizirana inteligencija. Matematičari i teoretičari fizike u pravilu su pojedinci s visokom tekudom inteligencijom, pomodu koje stvaralački lakše pristupaju rješavanju problema. Stoga mnogi od njih još u mladosti dostignu svoj znanstveni maksimum. Povjesničari, ekonomisti i psiholozi kasnije dostižu vrhunac svojeg djelovanja, jer je njihovo potpuno ovladavanje ovim znanostima povezano sa skupljanjem znanja i učenjem posebnih znanstvenih tehnika, za stoje pak neophodna kristalizirana inteligencija. Tekudu inteligenciju psa odražava njegova sposobnost učenja i rješavanja problema (mogli smo je izmjeriti u devetom poglavlju). Kristalizirana inteligencija pokazuje njegovo stvarno znanje, uključujudi i razumijevanje ljudskog jezika (te sve reakcije na zapovijedi). Mnogi kinološki suci s kojima sam surađivao, misle da je kod pasa važnija kristalizirana inteligencija, jer su psi koji dostignu sve mogudnosti svoje tekude inteligencije uistinu rijetki. Povedavanje tekude inteligencije psa Laicima je možda teško povjerovati, ali doista je mogude promijeniti neurološku i fizičku građu pasjeg mozga te tako izravno utjecati na njegovu tekudu inteligenciju. Utjecaji okoline na strukturu pasjeg mozga najjači su u ranoj mladosti. Najvažniju ulogu ima prehrana, posebno u prvoj godini života psa. U odsutnosti pravilne prehrane, živčane stanice pasjeg mozga ne razvijaju se pravilno pa mozak ostaje manji i lakši, s oslabljenom sposobnošdu djelovanja. Neuhranjeno štene cijeli život ostat de manje inteligentan pas. Činjenica je da niste mogli utjecati na kvalitetu mlijeka i hrane one ženke koja je okotila vašeg ljubimca, ali upravo stoga morate, posebno u prvoj godini života, paziti na njegovu ishranu i zdravlje. Nažalost, mnogi psi odrastaju na ostacima hrane. Takva hrana možda je odraslom Kako povedati inteligenciju psa ? 223 održati u dobrom zdravlju, ali svakako nije prikladna za odrastanje šteneta kojemu je neophodna uravnotežena dijeta. Postoji više vrsta gotove pasje hrane, jeftinije ili skuplje, koja de dobro poslužiti svakom vlasniku psa, jer se u njoj, u pravilnom omjeru, nalaze oni vitamini, minerali i drugi sastojci životno važni za pravilan razvoj šteneta. Također vam mogu poslužiti korisne upute sadržane u mnogim knjigama o tome kako i sami možete pravilno pripremiti hranu svojem psu. I dok vedina ljudi lako prihvada činjenicu da prehrana može utjecati na rad mozga, mnogo je manji broj onih koji prihvadaju mišljenje po kojem na rast i razvoj mozga životinja utječe i životno iskustvo. Eksperimentalni psiholozi uočili su da životinje odgojene u obitelji (bili to psi, mačke ili štakori) brže uče i bolje rješavaju probleme nego životinje odrasle u laboratorijima. U laboratorijskim uvjetima življenja prehrana je znanstveno uravnotežena, stoga razlike između "domadih" i "laboratorijskih" životinja ne proizlaze iz hrane. Jedina opreka je u tome što su kudne životinje u svojem životnom okruženju izložene različitijim iskustvima. Vedina laboratorijskih životinja život provodi u kavezu ili štenari, uz društvo jednog ili dva druga psa. Za razliku od njih, prosječni kudni ljubimac izložen je nebrojenim životnim iskustvima. Neprestano mu mijenjamo okolinu - ved i tada kad po stanu obilazi različite sobe, a naročito onda dok s nama putuje. Kudni pas češde uspostavlja društvene dodire (naši gosti ujedno su i njegovi gosti).

Svakodnevno se zatiče pred mnoštvom novih situacija prema kojima se mora odrediti. Prisiljen je naučiti znakove svoga gospodara kako bi lakše shvatio što se od njega očekuje. Drugim riječima, razum kudnoga psa aktivniji je u preradi informacija, učenju i rješavanju problema od razuma laboratorijske životinje. O utjecaju iskustava na građu i rad mozga objavljeno je mnogo opsežnih studija, koje su pokazale da iskustvo, pogotovo rano, može fiziološki oblikovati mozak. Ved više od trideset godina ovaj problem istražuju na kalifornijskom sveučilištu u Berkelevu, u laboratorijima trojice psihologa: Marka Rosenzweiga, Davida Krecha i Edwarda Bennetta. Do sada su dokazali da životinje koje žive u siromašnom okružju, u društvenoj osamljenosti,Lri slaboj svjetlosti ili tišini, a samim 224 Inteligencija pasa Kako povedati inteligenciju psa ? 225 tim s ograničenom mogudnošdu istraživanja okoline i u nedostatku raznih podražaja, pokazuju loše rezultate u ispitima učenja i rješavanja problema. Njihovi srodnici, odrasli u okolini obogadenoj mnoštvom igračaka, sa složenom arhitekturom, u društvu drugih životinja, uz mnogo različitih podražaja i problemskih situacija, istovremeno postižu mnogo bolje rezultate. Naknadnim proučavanjima dokazano je da su mozgovi ovih životinja iz "bogatije" sredine bili vedi i teži od mozgova laboratorijskih pasa koji su živjeli u običnim uvjetima. Kora njihovog mozga bila je deblja, a koncentracija nekih važnih moždanih encima koji služe za prijenos informacija u mozak i iz mozga, bila je veda. Psiholog William Greenough sa sveučilišta vi Illinoisu otišao je u svojim istraživanjima nešto dalje. Dokazao je da u kori mozga sloj sivih moždanih delija postaje vijugaviji kod onih životinja koje žive u takvoj okolini gdje su prisiljeni češde donositi mnoge odluke i gdje mogu otkrivati nove stvari. Informacije se u mozak dovode i odvode pomodu izdanaka živčanih stanica koji se šire iz tijela stanica. Izdanci koji primaju podatke iz dugih neurona zovu se dendriti, a oni koji ih odašilju aksoni. Što je vedi ukupni broj izdanaka koji izlaze iz stanica i dolaze u njih, to je veda količina informacija koje stanice mogu primiti, preraditi i odaslati. Čini se da povedana stimulacija i različitija iskustva koje pruža život u složenoj okolini, izazivaju rast novih izdanaka živčanih stanica i stvaranje novih veza, sinapsi, s drugim živčanim stanicama. Životinje s više sinapsi bolje rješavaju različite psihološke zadatke - dakle, pametnije su. U Greenoughovom istraživanju posebno je zanimljiva činjenica da se i kod starijih životinja, koje su iz okoline s ograničenim podražajima naknadno prenesene u bogatiju okolinu, povedava broj takvih sinapsi. To znači da tijekom čitavoga života psa možemo mijenjati građu njegovog mozga. Postoje mnogi načini povedavanja tekude inteligencije psa. Najjednostavnija metoda je izložiti psa novom životnom okružju i novim podražajima, ali pod sigurnim i kontoliranim uvjetima. Najvede promjene u veličini mozga i broju vijuga nastat de ako takva iskustva upriličimo u prvoj godini života mladog psa, iako se ova tehnika može provoditi tijekom cijeloga života. Oblikovanje stimulativnog okružja za štene vrlo je jednostavno. Čim ga dovedete u novi dom (obično u dobi od sedam tjedana), nataknite mu plosnatu ogrlicu s kopčom. (Ogrlica ne smije žuljati i stezati, ali treba biti zategnuta taman toliko da pas ne može izvudi glavu kada jače povuče.) Potom pustite pridošlicu da, uz vaš nadzor, seta po kudi. Jednostavno i gotovo automatski upoznat dete ga s novim situacijama

ako na njegovu ogrlicu prikopčate laganu uzicu dugu oko dva metra, a drugi kraj vežite za vaš pojas. Kad god se želite pomaknuti, najavite to štenetu izgovarajudi njegovo ime, a onda ustanite i učinite što ste zamislili. U početku dete mu, potežudi uzicu, možda morati "pomagati" da vas slijedi, ali nakon nekoliko dana pratit de vas i sam. Često ga pri tome pohvalite i pogladite, kako se ne bi bojalo. Nakon nekog vremena, štene bi vas trebalo slijediti samo na zvuk svoga imena i bez uzice. Ovakav način odgoja osigurava psidu raznolikija iskustva nego daje zatvoren u štenaru, kuhinju ili dvorište. Neprestano de se susretati s novim izazovima, kao što su penjanje uz stepenice i izbjegavanje namještaja. Doživljavat de različite osjetilne podražaje - izgled prostora, zvukove i mirise koji se mijenjaju od sobe do sobe. To de posebno dodi do izražaja kada ga izvedete izvan kude na mnoga nova mjesta. Kako biste mu osigurali obogadena iskustva nemojte ga dugo ostavljati samog, osobito dok je mlad. Povedite ga u šetnju, pješice ili autom i kad god možete, upoznajte ga s novom okolinom - odvedite ga u parkove, dudane, školska dvorišta, druge kude i slično. Međutim, nikada ga za vrijeme ovih izleta nemojte puštati s uzice, osim ako nije na sigurnom, recimo u zatvorenom automobilu. "Predstavite" ga što vedem broju ljudi i pasa. Pri takvim susretima lako de se sprijateljiti s odraslima, jer vedina voli štenad ili mlade pse. No, posebno budite oprezni kada ga pokazujete djeci koja bi nenamjerno mogla biti pregruba. Kada ga upoznajete s drugim psima, vaš je nadzor neophodan. Tijekom prvih nekoliko mjeseci štene ima poseban miris - feromon, kojim starije srodnike upozorava na svoju mladost. Zbog njega se prema štencima i agresivniji psi najčešde zaštitnički odnose, ali nemojte biti presigurni u "pasju kemiju" ukoliko drugog psa ne poznajete baš najbolje. j 226 Inteligencija pasa Ovakvi društveni dodiri i učestale promjene okoline osiguravaju psu potrebnu dodatnu stimulaciju. Društveni kontakti, igračke i predmeti koje može istraživati, te novi okoliš, jednostavni su problemi koje treba riješiti. Sudedi po laboratorijskim istraživanjima, svi ovi podražaji nastali iz obogadenih iskustava, na kraju bi trebali pokazati svoje prednosti. Veličina i težina mozga vašeg psa, kao i broj živčanih veza, trebali bi se povedati. U svakodnevnom životu odrazilo bi se to na povedanu učinkovitost mozga i vedu tekudu inteligenciju. Povedavanje kristalizirane inteligencije Ukoliko kristalizirana inteligencija predstavlja sve što je pas ikada naučio, jasno je da de ona više rasti ako pas više uči. Učenje se ne mora uvijek poistovjedivati sa službenim školovanjem; stjecanje brojnih iskustava koja osiguravate svome psu kako biste potaknuli njegovu tekudu inteligenciju, ujedno de poboljšati i njegovii kristaliziranu inteligenciju. Uostalom, neke sustavne aktivnosti pokazale su se izuzetno korisnima u proširenju ove domene razumskih sposobnosti pasa. Ove vježbe nisu posebno zahtjevne pa ih bez poteškoda možete uključiti u svoj svakodnevni život sa psom. Najprije morate naučiti razgovarati sa svojim psom. Pod razgovarati ne mislim na razgovor u igri ili izraze ljubavi koje koristite u usputnim kontaktima sa psom. Razgovarati, znači pričati s njim uvijek kada počinjete raditi nešto što ga se tiče. Ponavljajte jednostavne fraze poput poziva "Hajdemo u šetnju" ili

pitanja "Hodemo li u šetnju?" koje de uslijediti prije uobičajene svakodnevne šetnje. Prije nego prikopčate uzicu, recite "Stavimo uzicu", prije nego stoje skinete, kažite "Skinimo uzicu". Pri polasku uz ili niz stepenice, pozovite ga riječima "Gore" ili "Dolje". Želite li da vas slijedi u kuhinju, recite mu "Hajdemo u kuhinju". Popis izraza doista je beskrajan. Smisao svega ovoga je proširiti receptivni rječnik psa, povedavajudi broj riječi i znakova koje zna. Stoga biste uvijek morali rabiti iste riječi i fraze. Kada ga hranite, svejedno je hodete li redi Večera, Ručak, Tko je gladan?, Hajdemo jesti ili Užina de biti poslužena na verandi; važno je pHn HnciipHnn mn7Ptp Kako povedati inteligenciju psa ? 227 i sinonime, iako oni ponekad zbunjuju.) Također je bitno da svaka riječ (fraza) označava samo jednu radnju. Kada koristite riječ van kao najavu vašeg izlaska ili njome jednostavno psa šaljete van, nedete je upotrijebiti i onda kada mu nešto želite izvaditi iz gubice. Cilj je da on shvati kako određeni ljudski zvukovi najavljuju određene događaje. Ubrzo dete primijetiti reakciju psa na učestalo ponavljane riječi. Izraz Hajdemo u šetnju navest ga de da ode do vrata, na stavimo uzicu podignut de glavu, na idemo pozorno de vas pogledati i pripremiti se da vas slijedi. Svaka naučena fraza potaknut de ga na posebnu radnju, što de vama omoguditi dodatni nadzor nad njegovim ponašanjem. Ima i drugih jednostavnih načina poboljšavanja receptivne komunikacije psa. Uvijek kada govorite s njim, najprije izrecite njegovo ime. Postepeno de mu to biti znak da se naredni zvuk nekako odnosi na njega. Kada imate više pasa, korisno je izabrati posebnu riječ koja imenuje sve njih i služi kao grupno ime. I sam rabim posebnu riječ momci kada se obradam svim svojim psima. Bilo koja riječ dobro de poslužiti; čuo sam ljude kako viču dečki, cure, vojsko, paščad, prljavci i kanidi (ovako je jedan biolog zvao svoje dvije doge). Samo budite dosljedni pri uporabi takvih imena. U ranoj dobi psa možete početi s vježbom koju zovem autotrening. Ovo je zapravo početak školovanja poslušnosti, pri čemu još ne koristimo službene naredbe. Pretpostavimo da se vaš pas zove Rover. Uvijek kad ste s njim morate pozorno pratiti sve što radi. Kada krene prema vama, recite mu "Rover, dođi", a kada želi sjesti, kažite "Rover, sjedi". Na kraju svake radnje, pohvalite ga kao daje ustvari izvršio vašu naredbu. Ovim načinom svaku radnju psa nekako imenujete pa, uz nekoliko ponavljanja, u njegovim mislima iste riječi počnu označavati istu radnju. (Psiholozi to zovu kontiguitetnim učenjem.) Kada dostignete ovaj stupanj, naučenu riječ lako dete pretvoriti u zapovijed. Ponekad čak nede biti potrebno ni dodatno uvježbavanje, dok dete u drugom slučaju možda morati jednom ili dvaput izredi naredbu (na primjer dođi) i istovremeno pokazati što želite (povudi psa prema sebi).

Ova metoda posebno je djelotvorna u onim situacijama kada se određeno ponašanje psa, teško ili nikako, ne može uvježbati uobičajenim 228 Inteligencija pasa načinom. Na primjer, u vrijeme dok sam jednog od mojih novih pasa učio kudnom odgoju, uvijek sam u šetnju išao poznatim putom. Čim bi se pas postavio u položaj za vršenje nužde, rekao bih požuri i ponovio to još jednom ili dvaput dok to radi. Po završetku, naravno, slijedila je pohvala. Nakon nekoliko tjedana, ved i sam spomen riječi požuri, bio je psu dovoljan poticaj da odmah, njuškajudi okolo, potraži pogodno mjesto. Slično se mogu nadzirati i neke druge fizološke potrebe. Moji psi razumiju značenje riječi mirno i znaju da tada, u određenom dijelu sobe ili kude, trebaju biti tihi i mirni. Za razliku od naredbi sjedi ili lezi, ova zapovijed ne određuje stav, pa me ne zanima hode li oni tiho hodati po sobi ili mirno ostati u određenom dijelu sobe. I ovu naredbu naučio sam ih autotreningom. Kada su mirni, kažem im štenci, mirno i svakoga tiho pomilujem i ponovim riječ mirno. Nakon nekoliko ponavljanja, čim čuju zapovijed mimo, potraže udobno mjesto gdje mogu sjesti ili ledi i mirno promatrati što se oko njih zbiva. , Autotrening može olakšati svako učenje. Rabite li pri uvježbavanju istovremeno usmenu zpovijed i kretnju rukom, pas de ih, pomodu kon-tiguitetnog učenja, obje povezati sa željenom reakcijom. Ubrzo dete otkriti da se odaziva i na jedan i na drugi način izdavanja zapovijedi. Jedno od najvažnijih znanja koje pas usvoji tijekom ovih ranih vježbi je spoznaja da glasovi koje proizvodi njegov ljudski gospodar imaju značenje. Neki glasovi ponekad mu govore što de se dogoditi; drugi opet, pred njega postavljaju problemske situacije koje mogu uroditi nagradom u obliku pohvale ili hrane. Pravi smisao čovjekovog jezika vedina pasa shvati tek kada počne ozbiljno školovanje. Dok učite psa naredbama sjedi, pored, dođi, lezi i tako dalje, istovremeno mu pokazujete da su vaši zvukovi i znakovi zapravo problemi na koje on može pronadi pravi odgovor. Što prije pas shvati smisao govora, lakše de savladati cjelokupno školovanje. Psiholozi ovaj proces zovu "učenje radi učenja". Laboratorijska životinja pred koju je postavljen problem, u početku de vjerojatno pokazati više neuspjelih pokušaja pri traženju pravilnog rješenja. Međutim, nakon više uspješnih odgovora, radit de učinkovitije, brže i lakše. Isto vrijedi i za ljude. Prilično je teško učiti jedan strani jezik, s Kako povedati inteligenciju psa ? 229 drugim je ved lakše, dok se tredi savladava još brže i uspješnije. Učenici u višim razredima srednje škole uvjeravaju nas kako su im nastavni predmeti nekako lakši. Zapravo nisu, ali je svaki učenik ved naučio kako treba učiti i to mu olakšava stjecanje dodatnog znanja. I psima de biti potrebno duže vrijeme dok shvate jednostavne naredbe sjedi, lezi i ostani, ali de zato, isti ti psi, kasnije brže naučiti složenije zapovijedi poput donošenja i preskakanja. Pri tome nije važno čemu učite psa; njegova sposobnost učenja podjednako de se dobro razvijati bez obzira da li ga učite igrama, npr. prevrtanja ili prošnje, ili službenim vježbama.

Jedan od najboljih načina povedavanja iskustvenog praga vašega psa - i usputno poboljšanje vašeg vlastitog pogleda na svijet -je igra. Posebno su korisne i poticajne igre donošenja. Pazite samo da uvijek koristite riječi kao uhvati ili uzmi kada bacate predmet, a daj ili van kada ga psu vadite iz usta. Igra lovice (pustite psa da ponekad pobijedi), također je zabavna i ujedno povedava pozornost psa. Mogu biti od koristi i takve igre koje potiču lajanje (riječima daj glas ili čuvaj možete autotrenirati lajanje) ili snažno uzbuđenje (hrvanje i valjanje), jer vam omogudavaju da ga naučite novoj riječi dosta, prestani ili ne. Izgovorite riječ zabrane, prisilite štene da se spusti u stav lezi, a potom ga za nagradu pohvalite. Igrajudi se sa psom, nikada mu ne smijete dopustiti da vas napada ili grize zubima. Nemojte ga izazivati mašudi mu prstima ispred nosa i poticati da lovi vašu ruku. Nemojte se igrati zasjede. Te i slične igre potiču kod pasa dominantno ponašanje i nepovoljno utječu na njegovu osobnost. Staro dobro pravilo glasi: "Izbjegavaj igre u kojima de pas pokazati takvo ponašanje koji bi te moglo razočarati, povrijediti, uplašiti ili zabrinuti kod odraslog psa, a posebno ako ga pokaže prema djeci." Konrad Lorenz, dobitnik Nobelove nagrade za istraživanje psihologije životinja, kaže da životinje kroz igru nauče rukovati i predmetima i ljudima. On drži da igra razvija pasji razum, jer ga dovodi u nepoznate situacije u kojima je prisiljen razvijati nove reakcije, čime se ubrzava njegov iskustveni i mentalni rast. Izaberete li prave igre koje dete igrati s vašim psom, zasigurno dete stvoriti pametnijega psa. 230 Inteligencija pasa 231 XIII. Razuman pas - sretan vlasnik Kada bi psi govorili, možda bismo i s njima živjeli tako teško kao što živimo s nekim ljudima. Karel Čapek Želite li doista imati inteligentnog psa? "Naravno", redi dete. "Mislite li da volim kada mojom kudom trči glupi pas?" Pravi odgovor na ovo jednostavno pitanje zahtijeva ipak nešto više razmišljanja. Neki ljudi žele inteligentnoga psa gotovo iz istog razloga zbog kojeg žele najvede i najjače računalo u uredu ili najbrži i najsjajniji sportski automobil, stereo, video rekorder ili kameru s najvedim brojem raznih komandi. Žele najbolje pa misle kako je predmet koji omogudava najvedu mogudu fleksibilnost i maksimalni domet aktivnosti najbolji. No, ne samo da je rad na složenom kompjutoru zahtjevan (možda de tražiti i dodatno učenje), nego de korisnik na kraju ipak otkriti da mogudnosti stroja daleko premašuju njegove potrebe. Isto tako, dok naučimo koristiti fotografski aparat opremljen suvremenom tehnologijom izoštravanja slike, trebat de nam mnogo vremena, pa ukoliko učenju ne posvetimo dovoljno energije, rezultat de biti lošije fotografije od onih koje bismo snimili s jednostavnijim i jeftinijim fotoaparatom čije su mogudnosti zamjetno manje, ali kod kojega je i vjerojatnost pogreške manja. 232 Inteligencija pasa

Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina psiholozi su došli do zapanjujudeg otkrida da je visoka inteligencija za mnoga zanimanja zapravo nedostatak. Posebno je to izraženo kod onih poslova u kojima se nekoliko puta dnevno ponavljaju iste radnje ili donose iste odluke, gdje se rad prekida dugim razdobljima relativnog nerada ili kada se radi sporijim ritmom. U takvim uvjetima, pojedinac s višom inteligencijom lošije de raditi od onog s nižim stupnjem inteligencije. Ne samo da de pametniji pojedinac biti lošiji radnik, ved de biti i nezadovoljniji svojim radom i poslom u cjelini. Mnogi su razlozi koji objašnjavaju ovu pojavu. Osobama s višim kvocijentom inteligencije neophodno je potrebno više podražaja, mnogo izazova i raznolikije aktivnosti. Bez takvih dinamičnih promjena, dosađuju se, postaju nepažljivi pa ponekad čak izmišljaju igrice kako bi se zabavili dok rade. Kada primijete koliko su pogrešaka napravili zato jer nisu mislili na posao ili kada shvate da ne rade jednako dobro kao ostali, postanu frustrirani i nesretni (što samo povedava neučinkovitost). S druge strane, osobe koje nisu tako bistre nede se dosađivati pri ponavljajudem radu. One de pomno pratiti tijek informacija i zadataka koje trebaju učiniti te de nepogrešivo primijetiti svako, pa i najmanje, odstupanje od uobičajenog radnog postupka. Čak i mali izazovi njima su dovoljan poticaj za pozorno obavljanje posla s kojim su u pravilu zadovoljni. Štoviše, bududi da nemaju unutarnjih problema koji su posljedica dosade kod pametnijih osoba, njihov je rad precizniji, a oni sami produktivniji. Poput ljudi ponašaju se i psi pa de oni pametniji loše raditi u istim uvjetima u kojima "netalentirane" životinje napreduju. Najvažnije je karakteristike psa prilagoditi zahtjevima vlasnika. Temperament psa, stupanj njegove aktivnosti i kvocijent inteligencije trebaju biti sukladni s načinom života obitelji. Stoga, ako je vaš cilj dostizanje najviših rezultata na izložbama i natjecanjima pasa, izaberite psa s najboljom radnom inteligencijom. Želite li da on obavlja posebne poslove, kao što su lov, pradenje traga, čuvanje stoke, ubijanje štakora, čuvanje imovine ili bilo što drugo, odlučite se za psa čija de instinktivna Razuman pas - sretan vlasnik 233 inteligencija osigurati ponašanje kakvo želite. No, gotovo je najteže izabrati kudnoga psa. RAZLOZI ZA I PROTIV INTELIGENTNOG PSA Pas s velikom sposobnošdu učenja lakše de upoznati svoju okolinu i spremno de neke podražaje povezati s ishodom pojedinih radnji. Takvi psi brzo upiju svakodnevne događaje u kudi. Svi smo robovi svojih navika pa de ih pametan pas ubrzo, sve odreda, shvatiti i naučiti. Štoviše, modi de ih i predvidjeti. Na primjer, inteligentnom psu nede trebati puno da sliku u kojoj njegov gospodar oblači kaput i uzima uzicu poveže s riječima hodemo li u šetnju?, a što de opet biti povezano s ugodom izlaska u šetnju. Manje inteligentan pas nede reagirati tako brzo. On se možda nede ni pomaknuti sa svojeg udobnog mjesta u sredini sobe ili de samo neodređeno dignuti pogled, kao da želi redi: "Jesam li štogod propustio?" Premda de pametniji pas bolje reagirati i tako svojem vlasniku postati zanimljivije društvo, može se dogoditi da nauči i znakove koji su samo ponekad povezani s određenim događajima. Tako bi, bududi da vlasnik obično najprije obuče kaput, a potom uzme uzicu kada polazi u šetnju, pas mogao reagirati ved na sam čin oblačenja kaputa kojega gospodar može obudi i iz niz drugih razloga, npr. odlaska u kupovinu ili kino. Uzbuđeni pas koji skače i laje pred vratima može samo otežati takav izlazak. Neki pametni psi tako

dobro predviđaju određene radnje pa doista postanu užasni. Kada samo krenete prema vratima, oni ved uzbuđeno žele u šetnju. Jednom mi je vlasnica nekog pudla ispričala kako ne smije u razgovoru ni spomenuti riječ šetnja, a da pas ne odjuri do vrata i počne lajati. Da bi doskočila pametnome psu počela je sricati "zabranjenu" riječ, ali je pas nakon samo nekoliko tjedana naučio da zvukovni niz š-e-t-nj-a znači isto što i šetnja pa je opet počeo jednako reagirati. Doista inteligentan pas brzo de naučiti, željeli mi to ili ne, samostalno povezivati i druge događaje s posljedicama. Ako je nakon zvuka 234 Inteligencija pasa otvaranja hladnjaka nekoliko puta uslijedio obrok, uskoro dete si pred nogama nadi psa svaki puta kada otvorite hladnjak, ili čak svaki puta kada tek krenete u kuhinju. Kada pametni pas opazi da pripremate pribor za četkanje ili kupanje, odjednom de nestati, a vi dete se u čudu pitati kako to da vaš poslušni pas odjednom ne odgovara na pozive. Čuo sam brojne anegdote o pametnim psima, kao što su dobermani, labradori, pudle i njemački ovčari, koji su znali izludjeti svoje gospodare jer su prebrzo učili i predobro rješavali probleme. Takvi su psi u stanju njuškom otvoriti vrata ostave i pojesti kekse ili druge slastice te gotovo svakodnevno izvode raznorazne lakrdije kako bi na sebe privukli pozornost. Bududi da su tako inteligentni, dosjete se i onoga što smo mislili da im nikada nede pasti na pamet. Jedan od životinjskih psihologa, koji radi s problematičnim psima, pričao mije da su psi s poremedajima u ponašanju najčešde vrlo pametni. Bistri psi brzo shvate kakvo im ponašanje donosi najvede nagrade, iako je za vedinu pasa, a posebno društvene pasmine, svaki oblik naše pažnje dovoljna nagrada. Problem je u tome što psima češde poklanjamo svoju pozornost kada rade nešto "loše", nego kada rade nešto "dobro". Na primjer, neki vlasnici pokušavaju odučiti svoje pse od lajanja dajudi im keks, misle valjda da de im tako odvratiti pozornost od predmeta lajanja, i ne shvadaju da ih time zapravo nagrađuju. Ukoliko se ovo češde ponavlja, pametan pas brzo de povezati: kada lajem - dobijem keks, pa de početi lajati još češde i jače. Ponekad vlasnici nehotice nauče svoje pse na loše ponašanje. Čujte priču o Arnoldu, minijaturnom pudlu. Dok je Arnoldova gospodarica živjela sama, posvedivala mu je svo svoje vrijeme. Međutim, kao i vedina nas, više je reagirala na njegovo loše ponašanje. Jedna od naročito nepoželjnih navika, koja je Arnoldu osiguravala toliko traženu pozornost omiljene vlasnice, bio je njegov običaj mokrenja na krevet. Nakon provedenih vježbi koje su joj preporučili stručnjaci, mislila je da se zauvijek oslobodila ovog problema. Međutim, problem se opet pojavio onda kada ju je češde počeo posjedivati njezin mladid. Arnold je odjednom izgubio vedi dio gospodaričine pažnje. Dosjetio se kakvu je strku izazivao mokrenjem nakrevet, a bio je dovoljno pametan da shvati. Razuman pas - sretan vlasnik 235 kako de takvo ponašanje dovesti do sličnog rezultata i u ovim okolnostima, pa je svaki puta, kada bi Arnoldova gospodarica imala gosta, odjurio u spavadu sobu sa zlobnim primislima. Uvijek je uspio pokvariti zabavu.

Posljedice nepoželjnog ponašanja koje je pas nenamjerno naučio, nisu uvijek tako bezopasne. Jedan je vlasnik njemačkog ovčara primijetio kako pas u igri uzima u gubicu ruku njegovoga djeteta. U strahu da bi to moglo završiti ugrizom ili dominantnim ponašanjem, rekao je djetetu neka ga pogladi, vjerujudi da de pas prestati s takvim ponašanjem. Umjesto toga, pasje naučio kako je jedan od pouzdanih načina izazivanja nečije nježnosti - uzeti u usta njegovu ruku. Tragični ishod ove priče dogodio se kada je pas jednom uhvatio za ruku nepoznato dijete, koje se uspaničilo i prepalo. Nepripremljen na takvu reakciju, pasje u strahu snažnije stisnuo svoje zube... Raznolikost i broj nenamjernih asocijacija kod pasa povedava se sukladno vedoj aktivnosti i vedem broju ljudi u jednom domadinstvu. U takvom okružju inteligentni pas ima više mogudnosti naučiti i stedi razna iskustva korisna u svakodnevnom životu, ali su ujedno vedi i izgledi da de usvojiti i neke čudne ili štetne načine ponašanja. Takav inteligentan pas bio je i Prince, graničarski škotski ovčar kojemu je najvede veselje predstavljalo trčanje oko kude. Uz svakoga tko je izlazio kroz vrata, pokušavao se provudi i Prince. Jednom se toliko žustro zaletio za nekim posjetiteljem da ga nisu mogla zadržati ni, ved zatvorena, zaštitna mrezasta vrata pa je kroz njih izletio van. Bududi daje slučajno uspio u svojoj zamisli, odmah je naučio kako se lako može napraviti vlastiti prolaz - dovoljno je punom se brzinom zaletjeti u mrežu. Nakon što su nekoliko puta popravljali vrata, njegovi su vlasnici dodali još jedan zaštitni sloj debele žice koju pas nije mogao rastrgati. Frustriran ovakvim razvojem događaja, Prince je počeo grozničavo tražiti "slabu" točku pa je zapazio da se na mnogim otvorenim prozorima nalazi ista mreža koja ja prije pokrivala ulazna vrata. Ovaj inteligentni pas lako je shvatio da mu i prozori mogu poslužiti, te je uskoro svaki otvoreni prozor u prizemlju, postao ciljem bijesnog naleta psa koji je želio izadi van. Na vejiko jiezad.QyoljstvQ njegovih vlasnika,._, _. _._......_.,.. ....._ 236 Inteligencija pasa Slično kao Prince i neki drugi pametni psi, poput njemačkih ovčara i rotvajlera, koriste svoje velike sposobnosti rješavanja problema u pronalaženju raznih načina izlaska iz kude. Bistri psi dovoljno su pametni da neke svoje neuspjele pokušaje protumače kao djelomične uspjehe (ne priznaju poraz), pa nastavljaju s nedoličnim ponašanjem. Tako de, pametni pas koji zagrebe zid kraj ulaznih vrata i primijeti kako se otkidaju komadi žbuke, pomisliti da bi se na taj način možda mogla napraviti dovoljno velika rupa kroz koju se može prodi. Rezultat su razbijeni zidovi i podovi ili izgrebani prozori i vrata, a veliki troškovi neprestanih popravaka, izazivaju i veliko nezadovoljstvo vlasnika. Manje inteligentni psi obično nede stvarati takve asocijacije. Osim toga, oni de rjeđe generalizirati svoje znanje i stečene vještine nede primijenjivati u rješavanju novih izazova. I oni de pokušavati nešto učiniti na svoju ruku, ali kada naiđu na neuspjeh ili zanemariv napredak, odustat de. Bududi da manje inteligentni pas ne vidi rješenje problemske situacije, mirnije de prihvatiti status quo. Iz istih razloga iz kojih de rjeđe stvarati loše navike utemeljene na slučajnim asocijacijama, manje inteligentni psi brže de se naviknuti na samodu. Jednostavno, nede im tako brzo postati dosadno. Pas koji se dosađuje, traži zabavu i zadovoljit de se "čak" i trganjem materijala kojim je ispunjen kauč. Inteligentni psi brzo nauče da se neke stvari, koje se inače kažnjavaju ili sprečavaju, mogu slobodno raditi kada u kudi nema nikoga. Njihovi vlasnici često govore da se te dlakave pošasti u njihovoj nazočnosti uvijek normalno ponašaju, ali zato sve smatraju dopuštenim kada su sami.

Neiskusan vlasnik može svojim nepravilnim postupkom potpuno izluditi pametnoga psa. U velikim domadinstvima o psu brinu svi članovi obitelji, ljudi različite dobi i različitog stupnja opreznosti. U tim okolnostima pas je često izložen mnogim zbunjujudim i nedosljednim situacijama i zahtjevima. Djeca, mladi i neoprezni odrasli ljudi često ni ne znaju koliko loše se obradaju psima. Inteligentan pas, koji shvada što se oko njega događa, može dospjeti u vrlo stresnu situaciju kada je suočen s nemogudim ljudskim zahtjevima. Razuman pas - sretan vlasnik 237 Jednom sam čuo zanimljivu priču o zlatnom retriveru Shadowu. Polazio je početnički tečaj školovanja, na koji ga je obično dovodila vlasnica, majka brojne obitelji u kojoj je živio. Kao što se moglo i očekivati od psa visoke radne inteligencije, Shadovv je pod ženinim, dovoljno čvrstim i dosljednim vodstvom, dobro napredovao. Vrlo je brzo naučio sve temeljne zapovijedi, bio je brz i poslušan. Međutim, žena je bila spriječena dovesti psa na predzadnji sat pa ju je zamijenio sedamnaestogodišnji sin. Kako je pas za vrijeme sata pokazao određene poteškode, prišla im je instruktorica pokušavajudi provjeriti u čemu je nevolja. "Da vidimo kako Shadovv napreduje", rekla je. Zamolila je mladida neka ostavi psa u stojedem položaju i nekoliko se koraka odmakne od njega. "Sada mu reci da sjedne", rekla je. "Dođi, Shadovv, sjedi dolje!", naredio je mladid. Pas se nesigurno pomaknuo, a njegov voditelj se požalio: "Vidite, uopde ne zna što treba učiniti." Tada je pas učinio čudnu stvar: sjeo je, ali se prsima spustio skoro do zemlje i cviledi pokušao dopuzati do mladida. Momak je s negodovanjem krenuo prema psu, a instruktorici je isti tren bilo jasno što se dogodilo: naredba ovog mladida bila je toliko neprecizna da je u sebi sadržavala tri proturječne zapovijedi kojima je psu naređeno da dođe, sjedne i legne. Poslušna i vrlo inteligentna životinja očajnički je pokušavala odjednom izvršiti sve tri zapovijedi. Iz želje da udovolji zadanoj naredbi rodilo se čudno ponašanje popradeno cviljenjem, koje je ukazivalo na stres i nesigurnost. Nevolja je nastala stoga što je pas bio previše inteligentan za ovakvo loše i nedosljedno zapovijedanje. Kada bismo takvog psa svakodnevno izlagali sličnim situacijama, pogoršali bismo njegovo ponašanje, spremnost za rad i osobnost. Ova priča čini mi se posebno zanimljivom, jer sam nedavno vidio da manje inteligentan pas, u istim uvjetima, ne doživljava takav stres. Na mojem početničkom tečaju školovanja, majka i sin zajedno su trenirali par buldoga. Majka je bila dosljedna u zapovijedanju, ali je sin, tinejdžer, pokazivao malo zanimanja i preciznosti pri uvježbavanju nekih vježbi. Uvijek je koristio naredbe koje su se sastojale od više riječi, poput one dođi, sjedi dolje, na koju je Shadovv tako kreativno reagirao. Međutim, ._bu]dp^.se_.uopde_.nisii_uzbiiđivali...Bez pbzim n& broj riječi ujiaredbi^_ 238 Inteligencija pasa oni bi uvijek poslušali zadnju izgovorenu riječ. Na riječi dođi, sjedi dolje, jednostavno bi legli u položaj dolje. Niže intelektualne sposobnosti pasa ove pasmine nisu im dopustile pamdenje cijeloga niza riječi pa nisu ni pokušavali spojiti proturječne zapovijedi. Jednostavno su primijenili ono što psiholozi zovu "princip recentnosti", po kojem se lakše pamte i bolje prerađuju upravo posljednje informacije. Na primjer, umorni ljudi koji slušaju razgovr, često de primijetiti kako su ved zaboravili ili ne mogu shvatiti prijašnje dijelove rasprave, iako zadnju rečenicu mogu precizno ponoviti i razumjeti. Doima se kao da

prijašnje informacije nisu ni postojale. Mnogi manje inteligentni psi na isti se način odazivaju naredbama svojih vlasnika i sigurno je da dovode do ludila sve one koji ih pokušavaju naučiti zahtjevnijim naredbama. Istovremeno, u užurbanoj, glasnoj i zaposlenoj okolini, rad s njima može biti pravi Božji blagoslov. Slabije inteligentan pas opaža buku i strku oko sebe, ali ignorira sve osim posljednjeg podražaja. Takvo pojedinačno obrađivanje svake informacije ne može ga zbuniti, jer on nikada ne dolazi u situaciju da mora istovremeno odgovoriti na dva proturječna zahtjeva. Ovakav pas bolje se uklapa u okolinu i sretniji je od svojeg pametnijeg srodnika. KAKO ŽIVJETI S "NE TAKO PAMETNIM" PSOM? Neki manje inteligentni psi stvaraju svojim vlasnicima određene probleme, ali mnoge poteškode najčešde proizlaze iz činjenice da psi najčešde nemaju pojma što se od njih očekuje. Sporijim pasminama ponekad je dovoljan tek početnički tečaj školovanja kako bi shvatili da oni čudni zvukovi koje proizvodi gospodar imaju neko značenje. Vježbajudi, vremenom nauče da se pravilna reakcija i odgovor na izrečenu naredbu nagrađuju. Vlasnik jednog buldoga priznao mi je koliko je školovanje poboljšalo njegov život sa psom. "Prije tečaja, ponašao se kao da i ne postojimo. Uopde nas nije slušao, sve je radio svojevoljno, kao da smo nevidljivi. Sada me pozorno sluša dok mu govorim. Dođe čim ga pozovem i sjedne ili legne, ako mu to naredim. Razuman pas - sretan vlasnik 239 Živjeti i raditi s ne baš pametnim psom, bit de lakše ukoliko imamo na umu nekoliko važnih pravila. (Kada govorim o ovim psima, mislim na one koji su na tablici radne inteligencije u desetom poglavlju zauzeli 45. ili niže mjesto. Međutim, mnoge preporuke koje dajem za njih, vrijede i za svakog drugog psa koji pokazuje teškode pri razumijevanju događaja ili onoga što se od njega očekuje). Skolujte mladoga psa! S učenjem osnovnih naredbi (dođi, sjedi, lezi, pored, mjesto i stani) morate započeti što ranije - to jest, čim štene dovedete kudi, a u svakom slučaju prije šestog mjeseca starosti. Psi nekih pasmina, stariji od godinu dana, nisu više prilagodljivi, jer u toj dobi ved imaju čvrsto uhodane načine ponašanja. No, i oni psi koje u odrasloj dobi karakterizira izrazita tvrdoglavost (npr. bigli ili bokseri), mogu se civilizirati ako ih školujemo dok su mladi. Druga prednost ranijeg školovanja, čak kada se radi i o pametnijim pasminama, je u tome što demo, bez uporabe sile, štene lakše postaviti u pravi položaj. Spuštajudi mu noge ili tijelo, lako ga je natjerati da sjedne ili legne, dok bi isti postupak s odraslim akitom ili bulmastifom, teškim više od četrdeset pet kilograma, doista zahtijevao priličnu snagu. Osim toga, mnogi psi doživljavaju prisilu kao agresivnost, stoga bi naša nasilnost mogla potaknuti njihovu. Rano školovanje, čvrsto, ali ne grubo, može spriječiti taj problem. Upamtite ovo nepisano pravilo: što de pas biti vedi kad odraste, to ga ranije treba naučiti izvršavati najosnovnije naredbe. Budite dosljedni! Uvijek morate biti dosljedni i za jednu te istu naredbu rabite iste riječi i znakove, a poželjan je čak i isti način govora. Dok sve vježbe nisu dobro i pouzdano naučene, trebalo bi psa trenirati svakoga dana na istom mjestu i u isto vrijeme.

Psi vole predvidljivost. Ukoliko se u vašem kudanstvu sve događa redovito i u isto vrijeme, imate okolinu u kojoj bi vedina pasa napredovala. Redovitost i dosljednost posebno koriste manje pametnim psima, ali povoljno utječu i na one podređenije i strašljivije. Budite jasni! Uvijek kada prilazite psu, prije nego li mu bilo što zapo-vijedite, počnite s njegovim imenom. Na taj način naučit de pozorno pratiti vaše riječi i shvatit de da se sljedede riječi odnose na njega. 240 Inteligencija pasa Posebno je dobro istovremeno s usmenom naredbom dati i znak rukom, jer mu tako pružamo dvije mogudnosti da shvati naredbu i reagira. Počnite u tišini! Svako uvježbavanje počnite u mirnom okružju, gdje psu usputni podražaji nede odvradati pozornost. Tako de se modi usredotočiti na vas. Kasnije, kada nauči najosnovnije, možete se premjestiti na bučnija i prometnija mjesta. Budite blizu! Uvijek budite blizu psa, tako da ga odmah možete ispraviti. Čak i kada savlada početne zapovijedi, držite ga na uzici tijekom uvježbavanja, tako da zadržite tjelesni dodir s njime. Kasnije de se udaljenost između vas i psa povedavati, a na kraju dete ga modi pustiti s uzice. Vježbe neka budu kratke! Zbog vas, a i zbog psa, najbolje de biti ako vježbe budu kratke. Pas de se mnogo bolje koncentrirati na nekoliko kradih treninga, odvojenih odmorima, nego na jedno duže uvježbavanje. Aktivnijim pasminama, npr. hrtovima, dobro de dodi duža trka ili neka druga vježba kojom de, prije pravog treninga, istrošiti višak svoje energije. Budite strpljivi! Strpljenje je naročito važno pri školovanju sporijeg psa. Uistinu de vam trebati puno strpljenja da nastavite rad sa svojim psom kada na tečaju pored sebe budete imali damu koja se lagano dosađuje, jer njen pudl ved pouzdano odgovara na zapovijedi, a vi od svojeg ljubimca još uvijek čekate tek prve znakove shvadanja. Upamtite da se ponavljanje, vježba i strpljenje isplate pa dete na kraju, i vi imati pouzdanog i sigurnog psa, sličnog onome kojeg je po prirodi lakše školovati. Nemojte biti previše razočarani ako pas ne reagira odmah. Dobri treneri imaju uzrečicu koja kaže: "Najlakše dete uzrujati psa ako uzrujate njegovoga gospodara." Nervozan vodič "po uzici" prenosi svoju nervozu na psa i on se ne može smireno usredotočiti na učenje. Ponavljajte vježbe! Psu koji nije pretjerano pametan, čitavog de života biti potrebno povremeno ponavljanje vježbi kako bi osvježio ved stečeno znanje. To ne moraju biti službeni tečajevi, kao ni ponavljanje svih vježbi, ved nekakvi podsjetnici koje demo provoditi uvijek kada se pas ne odazove pravilno na zapovijed. Prikopčajte mu uzicu, ponovite vježbu jednom JU dvaput, jako ga pohvalite ako je dobro izvrši, a ispravite Razuman pas - sretan vlasnik 241 kada griješi. Potom skinite uzicu i krenite za svojim poslom. Osnovne naredbe tako de postati dijelom pasjeg života i on de, bez obzira na svoje prirođene intelektualne manjkavosti, reagirati na predvidljiv i

pouzdan način. Vježbe osvježenja, popradene obilnim nagrađivanjem, učvrstit de u njegovom mozgu uvjerenje da se isplati slušati gospodarove naredbe. Budite razumni! Uzmite u obzir stas vašega psa. Baset nikada nede tako brzo i precizno reagirati kao graničarski škotski ovčar, ali ne stoga jer ne zna što treba učiniti ili se opire vašem autoritetu, ved samo zato jer mu to ne dopušta njegov stas. Budite postojani! Jedan od najvedih problema mnogih vlasnika je njihova popustljivost. S ljupkim psima teško je biti strog, na primjer, s tako dragim i bespomodnim mopsom ili pekinezerom. Ipak, svaka zapovijed mora biti izvršena, posebno u početku školovanja. Kada pas ne reagira na naredbu koju je ved naučio, a vi znate daje razumije, morate ga na to prisiliti. Ispravci moraju biti čvrsti i strogi pa, ako ne može drugačije, potrebno ga je i fizički prisiliti da vas posluša. Nemojte biti grubi ili nasilni; ali natjerajte ga da uvijek učini ono što ste mu rekli. Tvrdoglavije pasmine treba naučiti da je naredba izvršena tek kada je tražena radnja izvedena do kraja. Nagrađujte poslušnost! Bez obzira kako je zapovijed izvršena -samostalno ili uz vašu pomod - istog trenutka kada je pas napravio ono što ste tražili, pohvalite ga. Napokon, on je naredbu izvršio. Čak i kada ved zna sve naredbe, ne zaboravite ga povremeno nagraditi. Tako dete biti sigurniji da de se tražene reakcije učvrstiti u njegovom mozgu. Kada hvalite psa, budite velikodušni i srdačni. Možda dete sami sebi zvučati neiskreno i glupo ako, dok češkate psa po glavi ili prsima, izjavite: "Kako si ti pametan pas!" ili "Dobra curica!", no vaš de pas zasigurno misliti da je to božanstveno. Pse koje je teže školovati, bolje je nagraditi hranom, stoga de vam nekoliko keksa u džepu osigurati stalni izvor nagrada dok trenirate s njim ili potičete pravilne reakcije tijekom normalnih aktivnosti. i 242 Inteligencija pasa KAKO ŽIVJETI S PAMETNIM PSOM? Iznenađuje činjenica daje inteligentnijim psima (do 30. mjesta na listi radne inteligencije) osnovno školovanje potrebnije nego manje bistrim pasminama. Bez školovanja ove je pse gotovo nemogude obuzdati. Vedina preporuka za pse s nižom inteligencijom, vrijedi i za pametnije pse; međutim, kod ovih bistrijih pasa postoje i neki dodatni zahtjevi. Školujte psa rano i redovito! Kao i kod manje pametnih pasa, školovanje i učenje osnovnih naredbi, poželjno je započeti još u najranijoj mladosti. Međutim, što je pasmina pametnija, to je duže možemo školovati. Dok de biti teško nadoknaditi propušteno kod jednogodišnjeg boksera, njemački ovčar ili pudl cijeloga de života lako učiti nove zapovijedi. Stoga de navike sporijeg psa, koje je naučio vi ranoj mladosti, ostati nepromijenjene cijeloga života, a bistriji de neprestano stvarati nove i povezivati ih sa starima. Ukoliko, dakle, počnete nemarno postupati sa svojim psom i prestanete tražiti dosljednu poslušnost, pametni de pas zaključiti da su se promijenili uvjeti, a s njima i naučena pravila. Svaku naredbu koju dajete takvom psu, shvatite kao dio školskog sata. Čim ne odgovori kako treba, ispravite ga i potom

pohvalite. Jednom zauvijek upamtite slijed naredba - ispravak -pohvala. Pas može pravilnom reakcijom jednostavno izbjedi ispravljanje, ali na kraju uvijek slijedi pohvala. Iako sam naglasio da školovanje treba započeti što ranije, nemojte brzati. Ponavljajudi prethodne vježbe, uvijek provjeravajte da li pas sve razumije. Kada savlada sve osnovne naredbe, naučio je učiti i tada iskoristite priliku. Počnite s učenjem novih stvari. To mogu biti i zabavne igre, poput prošenja, kotrljanja, glumljenja mrtvaca, moljenja, lajanja na zapovijed ili bilo što drugo. Pametni pas ubrzo de shvatiti da uvijek kada nauči nešto novo i napravi sve dobro, slijedi nagrada. Udovoljavajudi vašim željama, on de ujedno održavati budnim i aktivnim svoj razum. Inteligentni psi nikada ne smiju ništa dobiti badava. Čak i kada ga želite pogladiti ili se poigrati s njim, naredite mu da dođe i sjedne prije nego to učinite. Tako dete ga stalno podsjedati daje reagiranje na ljudske Razuman pas - sretan vlasnik 243 asocijacija koje on stvara tijekom svakodnevnih aktivnosti u svojoj okolini. Tijekom školovanja budite dosljedni u svojim naredbama i zahtjevima. Pametniji pas doživljava razne zapovijedi kao probleme ili zagonetke koje treba razriješiti i zabavlja ga traženje pravog odgovora koji mu donosi pohvalu i vašu pozornost. Stoga nemojte mijenjati pravila i kvariti mu zabavu. Vladajte svojim osjedajima! Pametniji psi svjesniji su emotivnog stanja svoga gospodara, zato morate paziti da svoje osjedaje držite pod nadzorom uvijek kada radite s takvim psom. Nikad na njemu nemojte prazniti svoj bijes. Prepoznat de taj osjedaj pa bi se moglo dogoditi da vas u samoobrani čak i napadne. Ukoliko i ne učini tako, zapamtit de vaš izraz ljutnje, a takvo sjedanje umanjuje njegovu privrženost. Naročito je važno da nikada tjelesno ne kažnjavate psa dok ispravljate njegov položaj. Pomislite kako biste mu pritom mogli nanjeti bol i pazite da to nehotice ne učinite. Na primjer, trenirajudi psa dugih obješenih ušiju, morate paziti da se one ne zapletu u uzicu ili ogrlicu dok ispravljate njegov stav. Nikada pred ovim psima nemojte pokazati strah. Doberman, njemački ovčar, rotvajler, pudl ili neki drugi pametan pas, lako de prepoznati strah, kao i ljutnju, a dovoljno je pametan i dovoljno velik da to iskoristi. Postat de tvrdoglav, vjerojatno nepopustljiv, a mogao bi čak pokušati preuzeti dominantni položaj. Imate li velikog psa, s kojim vas je strah raditi, morate biti još dosljedniji i uporniji. Prisilite ga da izvrši svaku naredbu i pritom budite čvrsti, ali ne grubi. Dobar način izbjegavanja sličnih problematičnih situacija je naučiti psa naredbama lezi i ostani dok je još štene. Stav lezi u njegovoj glavi označava podređenost; kada legne, znači da vas je prihvatio kao vođu čopora. Jedan od rijetkih osjedaja koje nikada ne morate obuzdavati pred psom je veselje. Budite srdačni i širokogrudni kada ga hvalite - to je sigurno najbolji način upravljanja psima. Pomno pratite ponašanje psa! Inteligentan pas brzo de reagirati na sve zapovijedi. Naravno, njufaundland de se kretati sporije od minijaturnog pudla, ali kada jednom nauči zadatak, mora reagirati 244 Inteligencija pasa

odmah, onoliko brzo koliko mu to dopuštaju njegova veličina i stas. Usporenija reakcija često je pokušaj pametnog psa da vidi što de se dogoditi. Sigurno ste ved upamtili: poslije svakog ispravljanja slijedi pohvala. Često ljudi griješe kada od pametnog psa previše očekuju. Stoga, prije ispravljanja, moramo biti sigurni da je pas dobro shvatio vježbu. Pametan pas od kojeg tražimo previše ili ga neprestano požurujemo, nadi de se pod velikim stresom pa može izgubiti motivaciju za učenje. Ne pretjerujte u vježbanju! Pas može steci mnoga znanja, a i potrebno je neprestano ga učiti novim stvarima, no, ipak izbjegavajte pretjerano uvježbavanje jedne naredbe. Ono isto ponavljanje, koje je manje inteligentnim pasminama potrebno da ih održi aktivnima i budnima, pametnom de psu brzo dosaditi. Njegovoj dosadi možete doskočiti pauzama dugim nekoliko dana, pa i tjedana, tijekom kojih nedete ponavljati nijednu ved naučenu zapovijed. Kroz to vrijeme možete ga učiti novim stvarima, ali nemojte ponavljati "staro gradivo". Osigurajte psu prikladne poticaje! Užitak je živjeti s pametnim psom, ali mu neprestano treba pružati nove mentalne podražaje. Samo školovanje takvom psu nije dostatna stimulacija, ved ga moramo dopuniti drugim vrstama zabave. Vježbe, šetnja nepoznatim predjelima, susreti s drugim ljudima i psima te pradenje gospodara dok obavlja svakodnevne poslove ili odlazi u dudan, zabavit de psa i održati njegovu mentalnu oštrinu. Pas pametne pasmine, koji pokazuje poremedaje u ponašanju, možda se dosađuje. Psi pokušavaju kopati, gristi, skakati ili bježati od kude, jer im je to zanimljivije od cijelodnevnog izležavanja i čekanja zaposlenog gospodara. Svaka medalja ima dvije strane, pa tako neki aktivni inteligentni psi, poput belgijskih ovčara, mogu biti i prestimulirani te ih njihovo uzbuđenje može ometati u treniranju. Stoga ih treba školovati u mirnom i poznatom okružju. Međutim, nakon treninga, potrebni su im novi i uzbudljiviji podražaji kako bi zadovoljili svoju znatiželju i postali potpuno sretni. Razuman pas - sretan vlasnik 245 MIJENJANJE INTELIGENCIJE PSA TIJEKOM NJEGOVOG ŽIVOTA EEG mozga kod šteneta starog do pet tjedana pokazuje da je njegov mozak još uvijek nezreo. Međutim, ved nakon sedmog tjedna gotovo da nema razlike u mikroelektričnim aktivnostima mozga mladog i odraslog psa. Netko bi mogao pomisliti da mozak šteneta, ved u dobi od sedam tjedana, pokazuje krajnji domet njegove tekude inteligencije te da je potpuno razvijena i njegova sposobnost učenja novih znanja. Međutim, nije baš tako. Razvoj pasje inteligencije tijekom života, sličan je razvoju čovjekove inteligencije. Kod ljudi, manifestativna intaligencija ubrzano se povedava u periodu od djetinjstva do mladenaštva, dostižudi svoj vrhunac oko osamnaeste godine. Znanstvena mjerenja pokazala su tek zanemarivo mijenjanje ovih sposobnosti u periodu od petnaeste do dvadeset pete godine čovjekovog života. Međutim, kristalizirana inteligencija, temeljena na onome što je pojedinac naučio, dostiže svoj vrhunac tek oko četrdesete godine i kod nekih ljudi raste cijeloga života. Isto vrijedi i za pse, samo s kradim vremenskim periodima,

sukladno njihovom kradem životnom vijeku. Manifestativna inteligencija pasa raste do trede ili četvrte godine, a onda im počinje opadati tekuda inteligencija. Kod starijega psa pojavljuju se fiziološke promjene. Nakon četvrte ili pete godine mozak počinje gubiti težinu i volumen brzinom od 2 do 5 posto godišnje. Mozak dvanaestogodišnjeg labradora teži čak 25 posto manje nego kada je imao četiri godine. Smanjenje moždane mase vedim je dijelom uvjetovano gubitkom veza među stanicama mozga, dok je tek malim dijelom odraz umiranja i stiskanja moždanih stanica. Nestajanje neuronskih veza umanjuje brzinu prijenosa informacija kroz živčani sustav. Tijelo četverogodišnjeg labradora šalje informacije iz očiju i ušiju do mozga brzinom od 360 kilometara na sat, dok se kod "dvanaestogodišnjaka" ta brzina smanjuje na oko 80 kilometara na sat. Proces starenja umanjuje prokrvljenost mozga (u idealnim uvjetima kod mladog psa srce šalje u mozak oko 20 posto krvi), a time se zamjetno 246 Inteligencija pasa smanjuje i metabolizam kisika, nepohodno potreban za rad moždanih stanica; više troše samo mišidi pri vedim naporima. S godinama otupe i osjetila. Slabi sluh, posebno pri visokim frekvencijama. Psi pojedinih pasmina, retriveri i neki ovčari, mogu potpuno oglušiti. Trošenjem receptivnih stanica oka i vid postaje zamjetno lošiji; zamagljuju se leda i rožnica. Starijem psu, oslabljenog sluha i vida, treba prilaziti s oprezom tako da na vrijeme uoči osobu koja dolazi. Iznenadni dodir može ga prestrašiti i time potaknuti njegovu nervoznu reakciju. Iščezava i osjet okusa, posebno sposobnost osjedanja slanog i slatkog. Čini se da je na starenje najotporniji njuh, no, na kraju i on oslabi. Starosna granica pri kojoj se ove promjene počnu zapažati, dijelom ovisi o genetskom nasljeđu psa. Uopdeno, mali psi žive duže i kasnije počnu pokazivati znakove starenja. Kod malih pasa teških do deset kilograma, ti se znaci javljaju tek oko jedanaest i pol godina starosti, dok se kod pasa srednje veličine, teških od deset do dvadeset pet kilograma mogu uočiti ved s deset godina. Veliki psi, teški dvadeset pet do četrdeset kilograma, pokazuju znakove starenja oko devete godine, a kod divovskih pasmina s težinom od preko četrdeset kilograma, starenje se zamjeduje s oko sedam i pol godina. Psi prosječno žive još oko dvije godine nakon pojave prvih starosnih promjena. Mogudnost pogreške pri takvoj procjeni može biti oko dvije godine u oba smjera, ali i genetska osnova pojedine pasmine može povedati odstupanja. Na primjer, psi iste veličine i težine nede svi doživjeti istu starost. Kernski terijer doživi trinaest ili četrnaest godina, minijaturni pudl može lako dočekati i petnaest ili šesnaest godina, dok kavalirski španijel kralja Charlesa živi samo jedanaest do dvanest godina. Zbog svih opisanih promjena, počinje slabiti i manifestativna inteligencija starijega psa. Pas "u godinama" ne odaziva se više tako pouzdano na naše naredbe. Njegove reakcije postaju usporenije, a ponekad se doima kao da je sve zaboravio. Vjerojatno ved i sami možete zaključiti da ga je tada teže nečemu naučiti. Neumitnim posljedicama starenja, do neke mjere, možemo doskočiti. Prvi i najjednostavniji način je da psu prilikom učenja

^snovnih naredbi zapovijed izdajemo glasom i pokretom ruke. Ukoliko Razuman pas - sretan vlasnik 247 kasnije ogluši ili oslijepi, uvijek de modi koristiti onaj drugi znak, a to de mu uvelike olakšati tegobe starije dobi. Barbara Merklev, jedna od voditeljica u našem kinološkom klubu, imala je prekrasnu ženku šetlandskog ovčara imenom Noel. U dobi od trinaest godina, Noel se iskazala na izložbi veterana i činilo se da je jako zadovoljna što se opet natječe. Nitko od gledatelja nije ni primijetio da je ved više od godinu dana potpuno gluha. Barbara je jednostavno uz usmene zapovijedi koristila i znakove rukom koje je Noel svojevremeno naučila. Zahvaljujudi Barbarinoj "dalekovidnosti", Noel je s izložbe veselo odskakutala, ponosno nosedi u zubima veliku ružičastu rozetu pobjednika, s godinama koje bi odgovarale devedesetgodišnjaku. Drugi način kojim možemo doskočiti starenju povezan je s ranim školovanjem i ponavljanjem. Psi stare isto kao i ljudi - najbolje se sjedaju događaja iz mladosti i počnu se djetinjasto ponašati. Stariji pas, koji je rano naučio osnovne naredbe, reagirat de nešto sporije, ali sigurno. Premda ima i drugačijih primjera. Čuo sam nedavno za staru ženku zlatnog retrivera koja je sa svojim gospodarom uvijek pouzdano šetala bez uzice. Međutim, u zadnjoj godini života, činilo se da je sigurnija i opuštenija na uzici, u položaju pored, kao onda dok je tek učila hodati uz nogu. Povremeno ponavljanje također je od koristi starijim psima. Kada je pas jednom uspostavio redovni raspored dnevnih aktivnosti, držat de ga se i u starosti. Izvršavanje poznatih naredbi omogudit de mu da se i dalje rutinski uklapa u uobičajeni život svoje obitelji i dat de mu osjedaj sigurnosti i opuštenosti. Psi mogu učiti i kada su stari; treba im samo nešto više vremena i još više strpljivosti. Ukoliko ste sa svojim psom uspostavili dobar odnos, možete ga školovati u bilo kojoj životnoj dobi, koristedi tehnike koje sam izdvojio za sporije pse. Nedavno sam vidio kernskog terijera Whistlera, spašenog iz prihvatilišta za pse, koji je u dobi od dvanaest godina položio svoj prvi ispit iz poslušnosti, a gospodar ga je počeo uvježbavati samo godinu dana ranije. Whistler je ponosno izašao iz ringa mašudi repom brzo poput bilo kojeg šteneta. Da je imao rep, siguran sam da bi i njegov gospodar isto tako sretno mahao. 248 Inteligencija pasa Shotgun Stari pas je još uvijek ono isto štene koje ste odgojili. On se još uvijek brine za vas, samo nema toliko snage i pokazuje znakove istrošenosti. Kao objašnjenje ove tvrdnje dozvolite mi da ispričam priču o Shotgunu. Shotgun je bio veliki labrador boje čokolade. Sa svojim gospodarom Fredom, koji je uživao loviti močvarice, živio je na istočnoj američkoj obali. Ubrzo su se preselili u prekrasni predio Britanske Kolumbije, u zapadnoj Kanadi i Fred je poskakivao od srdde što de u slobodno vrijeme, zajedno sa svojim ptičarom, modi loviti divlje patke. Plan je izgledao idealno, ali se nikada nije ostvario. Kada je Shotgun imao samo sedam mjeseci, Freda su službene obveze odvele natrag u grad. Ubrzo potom, oženio se, a kada je Shotgun bio star dvije godine, Fred i njegova supruga Clara dobili su prvo dijete, Melissu. Zbog

nepredvidljivog spleta okolnosti, Fred nikada nije uspio školovati psa za lov i Shotgun je postao obiteljski pas. Naučio se na gradski život i u sljededih je šest godina gledao kako, dolaskom dvaju dječaka, Stevena i Daniela, raste njegova obitelj. Iako nikada nije bio školovan za lov, ipak je završio početnički tečaj koji se održavao u njihovoj župi i znao je sve osnovne naredbe. Njegov posao bio je igrati se s djecom, praviti duštvo Fredu i Clari te paziti na kudu. Vrijeme je prolazilo i Shotgun je navršio jedanaest godina, štovanja vrijednu starost jednog labradora. Kretao se polaganije i odustao je od zahtjevnog skoka na privlačni ležaj u dnevnom boravku. Volio je spavati duže nego ranije, iako se još uvijek rado igrao s djecom, na koju je posebno pazio. No, nije više tako brzo trčao i tako visoko skakao za frizbijem kao nekad, a i brže se umarao. Slabije je čuo pa je polakše i nesigurnije odgovarao na naredbe koje je naučio prije toliko godina. Ipak, još mnogo toga ostalo je isto. Znao je pravo vrijeme šetnje pa bi svako poslijepodne u tri sata s iščekivanjem prilazio vratima, očekujudi povratak djece iz škole. Kao čitavog života, i dalje je nodu spavao usred dnevne sobe, uz staru navadu da svakoga sata prošeta kudom, provjeri dječje sobe i znatiželjno gurne njušku u Fredovu i Clarinu spavaonicu prije nego se opet vrati na isto mjesto u dnevnoj sobi. Razuman pas - sretan vlasnik 249 Jedne ljetne nodi Shotguna je probudio osjedaj da nešto nije kako treba. Kudom se valjao zagušljiv dim i da slučajno prozori i unutarnja vrata nisu bili otvoreni, sve bi bilo puno otrovnih plinova. Počeo je glasno lajati ne bi li probudio obitelj, ali ništa se nije događalo. Koliko god mu je to dozvoljavao njegov artritis, brzo je otrčao u Fredovu i Clarinu sobu. Nije ih uspijevao probuditi lajanjem pa je teškom mukom skočio na krevet i prednjim šapama dotakao Fredove grudi, glasno lajudi. Fred se prestrašen probudio i u trenu shvatio što se događa. Probudio je Claru pa su oboje odjurili u sobe dvaju dječaka, pograbili ih i odjurili van kroz plamen koji se širio kudom. Dozivali su i Melissu, najstariju devetogodišnju djevojčicu, pretpostavljajudi kako de je buka i strka probuditi te de i sama pobjedi iz svoje sobe u stražnjem dijelu kude. Kada su stigli na travnjak pred kudom i okrenuli se, kuda je ved bila u velikom plamenu. Stigli su i vatrogasci, ali Melisse nije bilo. Fred se pokušao vratiti, no nije mogao bos kroz vatru i morao je odustati. Shotgun je još uvijek bio unutra. Možda je negdje u svojoj velikoj staroj glavi ipak znao brojiti i znao je da netko nedostaje. Polako se odgegao do Melissine sobe i našao je kako, u panici i suzama, stoji usred dima. Zalajao je i krenuo prema vratima, ali ga Melissa nije razumjela ili je bila previše zbunjena da bi ga slijedila. Tada ju je nježno uhvatio za rukav spavadice i počeo je vudi prema vratima. Prednji izlaz bio je ved sav u plamenu pa se stari pas uputio na stražnja vrata, vukudi i vodedi za sobom preplašenu djevojčicu. Dok je okolo ved posvuda bjesnila vatra, pred njima su se ispriječila stražnja zaštitna vrata, zatvorena kukicom. Daje bio mlađi i spretniji, Shotgun bi možda probio mrežu i izašao van, ali u tom je trenutku žičana mreža predstavljala nepremostivu prepreku. Melissa je bila previše preplašena da mu pomogne i samo je stajala u šoku. Shotgun je na trenutak pustio njezin rukav, ustao na stražnje noge i otkvačio kukicu na vratima, potezom za koji je pred nekoliko godina bio strogo kažnjen. Tada je, kao mladi pas, otvorio stražnja vrata ne bi li sa svojeg teritorija potjerao susjedovog foksterijera, napasnika koji je običavao ulaziti u stražnje dvorište i kopati po malom povrtnjaku. 250 Inteligencija pasa

Shotgunovi pokreti nisu bili spretni kao nekad pa je kukicom porezao njušku. Ustrajao je unatoč velike boli i konačno je uspio otvoriti vrata. Ponovo je prihvatio Melissu za rukav i odvukao je u sigurno središte dvorišta. Tek tada ju je pustio i počeo si lizati opečene šape. Kada su ih nekoliko trenutaka kasnije pronašli vatrogasci, Melissa je plačudi grlila Shotguna, milujudi mu krvavu njušku. Shotgun je bio star, spor i manje pouzdan nego prije, ali mu je ipak uspjelo uspješno odigrati ulogu kudnog čuvara koju si je sam namijenio, potpuno posvetivši svoju sposobnost rješavanja problema i svoju inteligenciju sigurnosti i blagostanju svojih gospodara. Biti star ne znači biti glup, nepotreban ili istrošen. Shotgun je te nodi pokazao visoki stupanj inteligencije. Shvatio je da nešto nije u redu i, budedi uspavane gospodare da ih upozori, riješio je problem. Zapazio je da jedno dijete nedostaje i pronašao je odgovor na pitanje kako bi ga mogao izvesti iz kude. Suočen s vatrom koja je blokirala prednja vrata, našao je alternativno rješenje, a kada je napokon stigao do zaključanih stražnjih vrata, riješio je i taj posljednji problem na putu do spasa. Petoro ljudi koji su bili njegov čopor, njegova obitelj, njegovi gospodari, dugovalo je svoje živote sposobnosti prerade informacija i rješavanja problema tog starog mozga. 251 Kazalo pojmova adaptivna inteligencija 118, 119, 127, 159, 228 afganistanski hrt 166, 185, 237 agresivnost 10, 102, 108, 109, 135-138, 140, 194, 212-215, 220-228, 232, 234, 242, 250 akita 185 alfa vuk 123, 152, 153 aljaški malamut 135, 154, 173, 185 američki Kennel Club 14, 92, 179 američki lisičar 185 američki stafordski terijer 184 američki vodni španijel 185 šar-pej 185 australski govedar 184, 185 australski svilenasti terijer 184 australski terijer 173, 184

azijski vuk 35 B basenči 13, 30, 31, 173, 182, 185 baset 86, 105, 152, 165, 168, 185, 236, 250 belgijski ovčar Malinois 141, 172, 184 Tervuren 141, 172, 184 belgijski špic 184 bernardinac 6, 37, 135, 154, 185 bernski planinski pas 154, 155, 184 bigl 43, 55, 147, 172, 180, 182, 185, 217, 218, 239 biheviorističko gledište 66 bišon 185 bobtail 185 bokser 3, 37, 185, 239, 242 borzoj 145, 185 bostonski terijer 135, 185 bradati škotski ovčar 153, 184 bretonski ptičar 184 briard 184 briselski grifon 185 bulmastif 141, 239 CIQ test, Vidi test inteligencije Č čagalj 23, 26^ 27? 34, 35 252 Inteligencija pasa cau-cau 23, 131, 141, 182, 185, 217 čiuaua 130, 135, 140, 173, 185, 217 D dalmatinski pas 38, 125, 184 Dandi Dinmontov terijer 179, 185 Descartes 44, 45, 60-68, 90, 91, 93, 116 Dingo 30 dingo 19, 30, 31, 34, 35 doberman 37, 116, 126, 141, 172, 175, 179, 180, 184, 192, 195, 234, 243 E engleski buldog 135 engleski hrt 13, 145, 185 engleski koker španijel 184 engleski lisičar 185 engleski špringer španijel 184 engleski seter 184 erdel terijer 151, 184

faraonski pas 34, 184 finski špic 185 flandrijski govedar 152, 173, 184 francuski buldog 185 glazbena inteligencija 85 gonič rakuna 146, 148, 185 goniči 144, 145, 146, 147, 218 gordon seter 184 graničarski škotski ovčar 153, 173, 175, 179, 184, 193, 235, 241 graničarski terijer 184 grifon 185 H hinduizam 54 I ibičkihrt 185 interpersonalna inteligencija 84 intrapersonalna inteligencija 82, 83 irski modri terijer 184 irski seter 37, 38, 184 irski terijer 38, 135, 150, 173, 185 irski vodni španijel 124, 184 irski vučji hrt 25, 135, 145, 146, 184 islam 53, 54 japanski čin 185 jazavčar 13, 38, 135, 176, 185 jezerski terijer 179, 185 jorkširski terijer 135, 150, 184 K kavalirski španijel kralja Charlesa 97, 157, 185, 194, 246 kernski terijer

38, 82, 97, 101, 120, 135, 141, 150, 173, 184, 212, 246 kineski kukmasti goli pas 185 kinestetička inteligencija 83 klamberski španijel 124, 135, 184 kojot 19, 23, 27, 34, 35, 154 -ioa 253 komondor 38, 141, 151, 179 kršdanstvo 47, 54 kratkodlaki foksterijer 184 kristalizirana inteligencija 220, 221, 222, 226, 245 kuvasz 141, 185 labrador 88, 144, 173, 179, 184, 188, 189, 192, 214, 216, 234, 245, 248 lajanje 100, 132, 149 lhasa apso 185 lingvistička inteligencija 90, 91 lisice 13, 19, 21, 27-29, 33, 34, 148, 149 lovački psi 21, 141, 142 M majmunski pinč 184 maltezer 64, 157, 185 mančesterski terijer 126, 127, 150, 184 mastif 23, 37, 138, 141, 239 matematička inteligencija 87 mekodlaki pšeničnobojni 184 mops 37, 135, 157, 185, 241 N norfolški terijer 185 norveški sivi gonič 154, 184 norvički terijer 184 NJ njemačka doga 185 njemački kratkodlaki ptičar 184 njemački mali špic 184 njemački ovčar 7, 134, 141, 153, 172, 179, 184, 234, 242, 243 njufaundlend 64, 184 o olfaktorna adaptacija 146, 147 opda inteligencija 79 tih

OPT test, Vidi test osobnosti i poslušnosti oštrodlaki foksterijer 185 oštrodlaki vendenski baset 185 parija psi 46, 53 pas sv. Huberta 125, 135, 139, 146, 148, 185, 218 pastirski psi 53, 151, 153, 182, 193 patuljasti šnaucer 134, 135, 184 patuljasti španijel 157, 179, 184, 185, 194 patuljasti pinč 184 pekinezer 37, 157, 185, 241 perzijski hrt 145, 185 pirinejski ovčar 185 podrijetlo pasa 19 pointer 81, 142, 143-145, 185, 219 poljski (field) španijel 184 portugalski vodni pas 184 prostorna inteligencija 82 prvi psi 17, 157 psi čuvari i stražari 220 psi za pratnju 125, 157, 210 psi za vuču 6, 154 ptičari 142, 144, 145 pudl 38, 103, 116, 126, 130, 135, 141, 172, 179, 182, 184, 188, 219, 233, 234, 240-243, 246 puli 38,40, 116, 141, 151, 172, 184 254 Inteligencija pasa

R radna inteligencija 121, 123, 175 ratni psi 138, 139 ravnodlaki retriver 184 rezanje 101 retriver zaljeva Chesapeake 184 rodezijski gonič 31, 141, 185 rotvajler 87, 134, 141, 179, 184, 195, 236, 243 samojed 23, 130, 154, 173, 184 sibirski haški 23, 135, 154, 173, 185 silihemski terijer 185, 202 Sky terijer 185 specifična inteligencija 78 stafordski bulterijer 185 stafordski terijer 141 standardni šnaucer 184 tibetski terijer 179, 185 U utjecaj osobnosti 191, 192 V vajmarski ptičar 184 veliki šnaucer 141, 184 velškikorgi 184 velški špringer španijel 184 velški terijer 185 vidraš 185 višestruke inteligencije 83 vižla 184 vučji špic 184 zapadnoškotski bijeli terijer 38, 104, 134, 140, 150, 173, 185 zlatni retriver 88, 173, 179, 184, 193, 217 šetlandski ovčar 153, 172, 179, 184, 193 ši-cu 135, 185 škotski jelenski hrt 185 škotski ovčar

6, 8, 153, 173, 175, 179, 184, 193 škotski terijer 134, 140, 150, 185 židovstvo 46, 54 tekuda inteligencija 221, 222, 245 test inteligencije 161, 162, 163, 170, 172, 196 test osobnosti i poslušnosti 196, 197, 198, 205 tibetski šnaniiel 185 .........,..._. ... 255 Sadržaj I. II. III. Da li psi misle?.......................................................1 Povijesni razvoj pasa.............................................17 Povijesni pogledi na pasje mišljenje.....................41

IV . Suvremeni pogledi na pasje mišljenje..................59 V VI. VII. VIII. IX. X. Priroda pasje inteligencije...................................77 Lingvistička inteligencija pasa.............................91 Različite vrste pasje inteligencije.....................117 Instinktivna inteligencija...................................129 Adaptivna inteligencija.....................................159 Radna inteligencija ili

inteligencija poslušnosti....................................175 XI. XII. XIII. Utjecaj osobnosti...............................................191 Kako povedati inteligenciju psa?.....................209 Razuman pas - sretan vlasnik..............,............231

Kazalo pojmova.................................................251

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful