You are on page 1of 8

im istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i alju poljupci onima

koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet unitavaju i rue to su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o meusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice." Ranko Marinkovi je napisao tivo o rukama i na koncu kae, svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? to su ruke? pita sebe i nas Ranko. Dok smiljam odgovor gledam pokrete prstiju na tastaturi raunala. Dodir njihovih vrhova sa beivotnim slovima stvara na zaslonu za mene vidljivi svijet misli. Ritam njihovih pokreta proizlazi iz ritma mojih osjeaja i oblikuje reenice u, nadam se, razumljivo tivo. Na dlanovima se smjestilo srce univerzuma i titrajui odrava ivot i sjedinjuje nas sa samim sobom. Pokuat u, piui baladu o dlanovima, ispriati priu o udesnoj energiji iz koje smo izrasli, energiji koja traje eonima, stoljeima, desetljeima, godinama, mjesecima, tjednima, danima, satima, minutama i jo uvijek izrasta iz trenutka svjesne spoznje, trenutka u kojem jedino svijesno trajemo. To je u isto vrijeme i balada o mojim, njenim, njegovim, naim, vaim rukama dragi itaoci, o rukama u vjenom i nezaustavivom pokretu, dlanovima, oknima kroz koje struji snaga nae ivotne energije, na ivot. Osnova za obavljanje mog, Tvog, Vaeg dnevnog posla su ruke. Promatram ih i vidim na njima svoje misli, prepoznajem namjere, osjeam ivot. Ruke su pametne i vrijedne, stiu se u aku i ire u lepezu, a mogu se sklopiti u molitvu i poniznost due, one vole, ali te iste ruke su u stanju milovati i udariti, graditi i ruiti, grliti, daviti i ponekada u nekom nesretnom asu i ubijati. to e uiniti nae ruke odluuje univerzum naega uma, izvor udesne izljeujue energije, koju nazivamo razliitim imenima, a ona je uvijek osnova naeg postojanja u beskraju bojeg sna. Umijee pokreta naih ruku izvire iz naih misli i mi tek u dijalogu s njima postajemo umjetnici ili nespretnjakovi, virtuozi ili vjeni gubitnici, neuspjeli svirai na strunama ivota ili sanjari posla koji obavljamo. Na njihovim dlanovima je izvor poetka, na njima ostaju sjeanja na ugodne i neugodne susrete, one pamte vatru i led, njenost svile i hladnou metala, zaobljenost jabuke i otricu noa. Dlanovi su nae tree oko. Jutros dok smo jo leali u krevetu, nae ruke su se probudile prve traei put u novi dan. Iskljuile su budilicu, ukljuile radio,

otvorile slavinu za vodu, tubu zubne paste, nanijele kremu na lice i napravile prvu jutarnju kavu. Nijema igra naih ruku je energija koju danas nazivamo REIKI, TAO, PRANA, ORGON, BIOENERGIJA, ali to je jo uvijek samo energija naega ivota. Na naim dlanovima vjekuje ivot, a mi uope nismo svjesni nae ovisnosti o tim prozorima kojim osjeamo i susreemo svijet u kojem ivimo. Primjeujemo ih tek dok ih peremo, kad reemo nokte ili kada se ponu javljati starake mrlje na njima. Vjena igra napinjanja i oputanja miinog svoda dlana, postajanja i nestajanja svoda kugle koju svojim pokretima oblikuju miii dlana i prstiju je jedan od savrenijih rezultata nae evolucije. Uvjet za jasnu i preciznu pokretljivost prstiju je postojanost dlana. Snaga za pokret prstiju ne smije dolaziti iz njih samih, nego iz sredita dlana. Pri radu s pacijentima nesmijemo dozvoliti da oni osjete teinu naih ruku na svom tijelu. Moj posao je uistinu ples ruku po miiima i zglobovima ljudskoga tijela. Kada postavim dlanove na pacijentova lea, moj savitljivi i gipki zglobovi isijavaju energiju koja se iri miiima i premouje put od mene ka pacijentu. Vrci mojih prstiju pamte ukoenost pacijentovih miia, osjeaju oputanje ili njihovo napinjanje pri tretmanu koji provodim. Kada pacijentova glava lei na dlanovima oni mi, posredstvom uma i srca, priaju priu o nepokretnosti zglobova izmeu glave i prvih vratnih kraljeaka, odaju mi blokade Atlasa, tog udesnog titatna u naem tijelu, apuu mi o ukoenosti i neelastinosti miia, dlanovi mi odaju pacijentovo neznanje o njemu samom i njegovom tijelu. Moje ruke u dijalogu sa pacijentovim tijelom otkrivaju esto puno vie nego to sam, pri razgovoru s njima, u stanju spoznati. Energija koja sjedinjuje dlanove i pacijentovo tijelo, reiki, tao, parana, orgon, bioenergija, boanska energija se pretvara u energiju svijesnosti, ona otkriva pacijentu slijepe toke njegove svijesti o tijelu, ona skrivene mjesta u njegovoj podsvijesti, koja do tog trena nije osjeao. Nae se ruke, ta najvrednija alatka svih vremena, pokreu snagom nae svijesti i postaju najdjelotvornije izljeujue sredstvo u ovom udesnom svijetu izraslom iz srca univerzuma, iz izvora osnovne energije, ivota, energije koja se kasnije, mjenjajui oblike preobraava u ljubav, mrnju, sreu, tugu, bolest ili zdravlje. Marinkovieve Ruke su, zapravo i melankolina sonata otokom zaviaju, samoi u jednom zatvorenom kozmosu. Pohvala otokim prosjacima, to razotkrivaju svu tu ubogu prostotu otokih gospoa, koje snuju jedan bolji ivot,

koji se nee dogoditi. Saga o zalutalim talijanskim vojnicima to izgubljeni u ovim enklavama samoe ine velika zla. Ne dozvolimo rukama da postanu ubojice ljepote. Rukama piemo pjesme koje nastaju u srcu, njima piemo tekstove o dui i njenoj sjeci, ruke su produetak naih misli i naih osjeaja, vrcima prstiju ulazimo u ovaj svijet i stavljamo svoje srce u eter.

proljee devedeset druge, dok se rat nezaustavljivo primicao Sarajevu, u gradu se osjeala neka udna atmosfera - gotovo nije bilo nonih ispada, razbojstava i tua. Zamrla je uobiajena gradska crna kronika. Ljudi su bili na prvi pogled blagi, na ulicama je vladao savreni red, a ipak u zraku se osjeala neka raspoluenost i strah, neka unutranja potitenost i nemir, neka muka i tjeskoba koju osjeaju janjci pred klanje. U to sam vrijeme jednu svoju novinsku kolumnu naslovioU oekivanju kiklopa, pravei jasnu aluziju na temeljnu romanesknu metaforu Ranka Marinkovia (Komia na Visu 1913 - Zagreb 2001). Polifem, to antiko jednooko udovite koje ivi u peini i jede ljude, za Marinkovia je metafora mranog boanstva rata. Pribliavanje toga kiklopa Sarajevu rezultiralo je atmosferom u gradu, koja je bila slina onoj iz zadnjeg poglavlja istoimena Marinkovieva romana: "Pribliava se Polifem, taj jednooki krvoloni gad... Glavno je da zna i da moe rei sebi mrtav si, ne smije trepnuti. Ne smije okom odati svoj ivot. ivjeti - to je izazov... emu cvjetovi i zelene grane? Sve e zgaziti i obrstiti on... poderat e cijelo proljee. I zemlji reci: ne budi se, budi hladna, ledena stegnuta mrazom... Budi mrani dom mrtvacima. Budi grob. I sebi reci: ne dii, ne mii se - polokat e ti dah, slomit e ti pokrete!" Pred nasrtajima Polifema Marinkoviev se grad pretvara u zoopolis - kiklop rata i same ljude pretvara u krvolone zvijeri. Rat postaje izvanredan povod da bi se u ljudima probudili duboko zapretani kainovski porivi, i tako zgazila sva ljudska kultura i duhovnost, a sam se ivot vratio na "estetiku" kiklopske peine. Sin ratova Roen je uoi poetka prvog svjetskog rata, za vrijeme drugog bio je izbjeglica u saveznikom logoru El Shat, da bi u zadnjoj deceniji svoga ivota doivio i trei - domovinski i balkanski. Sve te ratove Marinkovi je pregrmio kao posmatra i svjedok, postavljajui u svojim djelima vritea pitanja ponajvie o besmislu tih kataklizminih ratova, koji su obiljeili cijeli njegov ivot, dugaak gotovo koliko i nesretni dvadeseti vijek. Kao otroumni Dalmatinac-otoanin svijet

je promatrao iz poneto ukoenog, ironinog rakursa, naglaavajui da je to stoga to je roen u "borealnom mjestu", na otoku gdje ljudsko lice uvijek biva ibano biem otre bure. Marinkovi se u knjievnosti javio izmeu dva rata pripovijetkama, koje e objavljivati u Krleinim asopisima, da bi poslije Drugog svjetskog rata objavio tri romana i tri drame, djela koja e dati najsnanije peate modernoj hrvatskoj knjievnosti. Kad kaemo "modernoj", onda moramo naglasiti da je on prihvaao i slijedio sve one potrese koji su se dogaali u europskoj knjievnosti dvadesetog stoljea, sve njene mijene u formalno-inovativnom smislu. Slijedei Krleinu literarnu "pobunu", on je prihvaao i sve "promjene u anru" koje su u modernu prozu unosili pisci poput Joycea, Prousta i Faulknera, pristajui na izazov teksta kao svijeta. Marinkovievu knjievnost odlikuje duh apsolutnog majstorstva. Ona je bljetei amalgam talenta i erudicije, iskustva i spoznaje, emotivnosti i ironije, bilo da se radilo o pripovijeci, drami ili romanu. Najpoznatija Marinkovieva pripovjedaka knjiga svakako su Ruke - ta moderna varijacija erazmovske pohvale ljudskoj ludosti. to je ve naslovna pria ako ne pohvala ljudskim krhkim i bljedunjavim ekstremitetima, koji "rade, grade, stvaraju, a onda opet unitavaju i rue to su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o meusobnom prijateljstvu, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice". Fenomen ubijanja i zloina za Marinkovia e ostati sredinja zagonetka ivota, predmet njegove trajne zapitanosti. Pripovijetka Benito Floda von Reltih (iji naslov nosi ime glavnog junaka, sastavljeno od anagramiranog imena i prezimena njemakog naci-fhrera i imena talijanskog ducea) dogaa se u ludnici - gdje se snuju zloini nad svijetom, gdje se zainju bogohulne teorije mrnje i "kloniraju" udovita rata. Pisac pokuava zaviriti na drugu stranu zloina i tu otkriva samo ludilo, apsurd i besmisao. Ali, Ruke su, zapravo i melankolina sonata otokom zaviaju, samoi u jednom zatvorenom kozmosu. Pohvala otokim prosjacima, to razotkrivaju svu tu ubogu prostotu otokih gospoa, koje snuju jedan bolji ivot, koji se nee dogoditi. Sage o zalutalim talijanskim vojnicima to izgubljeni u ovim enklavama samoe ine velika zla. Zavrna pria knjigeZagrljaj, u kojoj se u smrtni zagrljaj veu pisac prie i njegov alosni junak, posveena je "sjeni Goranovoj". Sjeni pievog prijatelja koji je pisao protiv koljaa, da bi na kraju od njih i sam bio zaklan. Gospa od vlasti Najpoznatija Marinkovieva drama Glorija kritika je Katolike crkve, koja insceniranjem kojekakvih ukazanja Bogorodice eli proiriti svoju vlast u drutvu (tih apsurdnih insceniranih ukazanja i njihova pogubnog djelovanja na kranski svijet svjedoci smo ponajbolje mi u Bosni i Hercegovini u ovom

apokaliptinom kraju milenija!). U drami mlada djevojka, koja na nagovor lokalnog sveenika pristaje glumiti Gospu u jednom dalmatinskom mjestu, postaje metafora ene u kranskom svijetu. Paradigma u kojoj se Glorija mora predstavljati ili kao svetica ili kao kurva - samo je slika tragedije ene u tom patrijarhalnom i pseudoreligioznom svijetu. Tu tragediju, u kojoj bolesni i perverzni katoliki pop kao "reiser" svoju tjelesnu poudu slika u nametnutoj glumi svetosti - jednu obinu zdravu djevojku proglaavajui Bogomajkom Glorija e zavriti samoubojstvom. Drama je vie puta bila kritizirana od crkvenih vlasti, a dubrovaki je biskup u jednoj prigodi na autora bacio javnu anatemu, to e, vjerojatno, uzrokovati da e pisac u zadnjim godinama biti lojalan Tumanu, koji je iznikao na frustracijama upravo tih klerikalaca i licemjera, kojima se pisac u Gloriji tako nemilosrdno i bespotedno narugao. Otiao je posljednji na veliki pisac, pripadnik one olimpske generacije nikle na poetku stoljea, i poslije njega dugo emo ivjeti u smrdljivoj kulturnoj movari. U jednom komparativnom eseju cio na knjievni prostor predstavio sam kao hipotetini trokut, na ijim picevima stoje on, Andri i Krlea. Svaki od ove trojice pisaca uvodio je nau knjievnost u svijet - Krlea prema civiliziranoj srednjoj Europi, Andri prema mistinom Orijentu, a Marinkovi prema antikom Mediteranu. Sarajevo bolje nego Sarajke Kad sam ga tokom rata sreo u Zagrebu, rekao mi je: "Ti mene, bogati, proglasi katetom!" Krleu je neobino cijenio, a o Andriu je imao suzdrano miljenje. "Napao me", priao mi je, "jednom fra Ivo zbog stranih rijei u mojim romanima. Ne valja ti, Ranko, veli, to ti roman ve u naslovu nosi stranu re -kiklop. A ja sam mu odgovorio: Oprosti, Ivo, ali zar rijei avlija, uprija iz naslova tvojih romana, takoer nisu strane rijei?" Prije rata smo mu Sado Musabegovi i ja uruili "Krleinu nagradu", koju je u to vrijeme dodjeljivao sarajevski Odjek. "Sarajevo je bolje nego Sarajke", rekao je tad, aludirajui na svoj prvi propali brak s jednom naom sugraankom. U poznim godinama dobio je djecu i starao se za njih brino. Kad smo tokom rata ostali beskunici, ponudio je mojoj supruzi i meni nesebino svoju kuu na Visu da tamo ljetujemo. Odbili smo ljubazno taj prijedlog, obeavi da emo vrlo rado doi jedno ljeto, kad zavri rat. Ne bijae nam sueno. Otputovao je na svoj Vis sam, zauvijek u svoju otoku vjenost. Bio je sretan ovjek. ivio je dugo, a objavio svega desetak knjiga, po nekima kvantitativno malo. Taman onoliko koliko je bilo potrebno.

Broj 209, Zagreb, 07. oujka 2002.


ISSN 1330-2787

ARHITEKTURA ASOPISI FILM FOTOGRAFIJA GLAZBA JEZIK KAZALITE KNJIEVNOST KOLUMNE LIKOVNOST MARGINE MATICA MH KNJIGE PLES RAZGOVORI ZAPISI ZNANOST

Trai

Kontakt
Urednitvo Pretplata Arhiva

Naslovnica
HNK Zagreb: Ruke, Ranko Marinkovi

Oaj, i nita vie


U dramaturkom sklopu, to je samo lijepio fragmente novela bez motivirajuih prijelaza ili pretapanja i odvajajui ih zamraenjima, za neku inventivniju scensku izvedbu nije bilo sluha
HNK Zagreb: Ruke, Ranko Marinkovi

Oaj, i nita vie


U dramaturkom sklopu, to je samo lijepio fragmente novela bez motivirajuih prijelaza ili pretapanja i odvajajui ih zamraenjima, za neku inventivniju scensku izvedbu nije bilo sluha Ruke, svemu su krive ruke, zakljuio bi Ranko Marinkovi nakon tragikomedije u dva ina, kako bi se mirna srca moglo nazvati obiljeavanje 89. obljetnice njegova roenja u zagrebakom HNK. Jer ruke te veeri jednostavno nisu nikoga sluale. Prije sveane premijere predstave Ruke zajednikoga projekta scene Habunek i Teatra Kiklop na pozornicu je izaao Velimir Viskovi s mikrofonom i papirima i na uenje mnogih umjesto nekoliko prigodnih rijei poeo s itanjem iscrpnog eseja o pievu liku i djelu. Ali ruke pametne i vrijedne, kako rekosmo, nisu sluale te su se poele petljati, zbunjeno premetati mikrofon i papire iz jedne u drugu, prijetile ukavim stranicama da e ih ispustiti i osramotiti vlasnika, dok je lice uvaena knjievnog kritiara nastojalo zadrati dostojanstven izraz. Bio je to prizor dostojan za neku Marinkovievu cininu novelu. Tko se dosjetio itanju eseja prije predstave, svaka mu ast. A onda je uslijedio drugi in tragikomedije, u kojem smo samo s oajem mogli zavapiti kao je mogue od tako rasna i scenski inspirativna predloka napraviti tako mrtvaki teatar. Neinventivna reija Vodei se Marinkovievim motivom ruku to stvaraju i razaraju, miluju i ubijaju, kradu novac i ene Anita Jeli i Stephani Jamnicky upustile su se u dramatizaciju etiriju njegovih novela Ruke, Zagrljaj, Mrtve due i Benito Floda von Reltih. Spomenute novele smjestile su u okvir kaotina sna to ga sanja Pisac, sna u kojem ga proganjaju vlastite ruke opsjedaju luaci i fanatici, more strahovi to izvore vuku iz mahnita ozraja prije Drugoga svjetskog rata. Bila je to prilika za uzbudljivu scensku igru tijelom, grotesknim vizurama, detaljem, zvukom, vizualnim doskoicama filmskog izvora, svjetlom i sjenom, svime onim to nudi pieva novelistika, no umjesto toga dobili smo predstavu optereenu, rekao bi Artaud, grijehom imitativog kazalita, odve narativnu u reiji Stephanie Jamnicky i glumakoj igri. Gledajui ovu, prisjetila sam se druge predstave, Drutva ubijenih pisaca grupe Daska, koja je pokazala s koliko se scenske matovitosti moe predoiti represija i groteskonost vanjskoga svijeta koji pritie um pojedinca. U Daskinoj predstavi uz arobnu igru sa sjenama i raznim materijalom od ice i papira koji su se pretvarali u sve to je trebalo, umjesto metafore ruku igrale su glave, tri glave koje su izvirale iz poda, dizale se i sputale kao tipke na klaviru i tragikomino predoavale napore uutkanih pojedinaca da dokraju izau iz rupe iji bi ih poklopac uvijek tjerao natrag dolje. No u dramaturkom sklopu koji je samo lijepio fragmente novela bez motivirajuih prijelaza ili pretapanja i odvajajui ih zamraenjima za neku inventivniju scensku izvedbu nije bilo sluha osim djelomino u scenografiji Alekseja Para s trima prozorima koji su se ponekad zgodno znali iskoristiti, osobito srednji, na kojem se u jednom dijelu predstave pojavljuje projekcija rastrzanih crtea kao odraz kaotina pieva mozga. Igra bez odmaka Marinkovieve ruke na koje on baca svoj teleskop i promatra ih kako se stiu oko pera i noa, oko tueg novanika, miluju dragu po kosi, svaaju se oko asti i vlasti, ruke koje mame da ih scena oivi svim raspoloivim sredstvima redateljica je materijalizirala u Ivanu Jeli i Mariju karii, koje ljevicu i desnicu igraju tako da jednu ruku dre u depu, a drugom lamau po zraku bez neke suvisle i doraene koreografije pokreta koji bi njihovim udovima udahnuo duu. Kad nee dua u ruke i tijelo, treba tu apstrakciju privesti makar nasilu i pokuati, barem karakterno, naznaiti dva principa djelovanja pa je tako Marija karii Lijevu ruku odigrala kao neku djevojaki buntovnu pravednicu (dodue sa dosta arma i vrckavosti), a Ivana Jeli Desnicu kao okrutniju i nasilnikim metodama skloniju sestru. Slinim tipovima igre bez odmaka utjecale su se i u ulogama drugih simbolinih lica, Urugvaja-Paragvaja i Benita, ane i igola, Suca i Branitelja... Slavko Juraga u ulozi Pisca to ga progone none more u tom je kaotinom scenskom kolau bez sredita i naponskih silnica pokuao pokazati unutranji nemir pred svijetom koji se mrvi, ponekad odve u gru preuzimajui svojom interpretacijom svu koliinu tjeskobne atmosfere koja se mogla postii i drugim scenskim elementima, dok je pak s vie oputenosti odigrao ulogu Depara, gubitnika u ljubavi. U svakom sluaju Marinkovieva galerija likova, oni nasilnici, gubitnici, pakosnici, fanatici i ridikuli, sav taj na mediteranski South Park jo ekaju pravo uprizorenje s onakvom pomnou s kojom ih je pisac stezao u zagrljaj.