100 dana Vlade RH InTeRVJU: ŠAĆIR FIlandRa OD ZLOČINA DO SLOBODE INSTITUCIONALIZACIJA ČETNIČKE IDEOLOGIJE lEGENDARNI KOMANDANT POSLANIKOVI, A.S.

, WORKSHOPOVI STABLO SPOZNAJE

IMPRESUM I SADRŽAJ SADRŽAJ
UVODNIK 100 dana Vlade RH .................................................. 3 ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “PrePoroD” GlavnI urednIk: Ismet IsaKovIć zamjenIk GlavnoG urednIka: Filip Mursel BegovIć redakcIja: amina NaNIć Mirza MešIć sena KuleNovIć edis FelIć ajka TIro sreBreNIKovIć edina sMajlagIć SuradnIcI: avdo HuseINovIć (BiH) edin Tule (BiH) Bedrudin Brljavac (BiH) Helena aNušIć (rijeka) Faris NaNIć (Zagreb) asim ČaBaravDIć (Pula) adreSa: Preporodov journal ulica grada vukovara 235, 10000 Zagreb Telefon/fakS: +385 (0)1 48 33 635 e-maIl: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr ŽIro-račun: ZaBa 2360000-1101441490 devIznI račun: sWIFT ZaBa Hr 2X: 70300-280-3755185 cIjena: 15 kuna PreTPlaTa: rH 100 HrK godišnje BiH 30 KM godišnje svijet 20 E godišnje TISak: mtg-topgraf d.o.o., velika gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna republike Hrvatske putem savjeta za nacionalne manjine republike Hrvatske Na NaslovNoj sTraNIcI: Stari grad u ključu (foto: nedžib vučelj) BOŠNJACI U HRVATSKOJ Jaka sam žena ......................................................... 4 Život dostojan divljenja .............................................. 6 Borba za opstanak ................................................... 8 Država milenijske trajnosti ........................................ 9 Sporazum o suradnji ............................................... 10 Istina o burnim vremenima ...................................... 11 HRVATSKA Kosor protiv petorice .............................................. 12 INTERVJU – ŠAĆIR FILANDRA BiH nije zemlja bez nade .......................................... 14 BOSANSKI BAROMETAR Lagumdžija na kušnji ............................................... 17 Od zločina do slobode ............................................. 19 Institucionalizacija četničke ideologije ....................... 22 IZ SVIJETA Zatišje pred buru? .................................................. 24 KULTURA Ne klepeći nanulama ............................................... Iranski filmovi u Zagrebu ......................................... Novi bošnjački časopis ............................................ Sreća na oba svijeta ............................................... 29 30 31 32

PRIČE IZ BOSNE Legendarni komandant ............................................ 33 POVRATAK U BUDUĆNOST Poslanikovi, a.s., workshopovi .................................. 35 ŽIVJETI ISLAM Stablo spoznaje ..................................................... 37

2

PREPORODOV JOURNAL 139

UVODNIK

Uvodna riječ

100 dana Vlade RH
Uobičajena demokratska praksa u svijetu, pa tako i kod nas, nalaže da se svakoj Vladi podari određeno vrijeme, u praksi 100 dana, da se posloži, detektira probleme i počne ih rješavati. To je i vremenski period u kome, prema nepisanom pravilu, vodstvo zemlje ima pravo na “medeni mjesec”, rad u miru, na poštedu od medijskih kritika zbog nesnalaženja i/ili krivih poteza. A nakon toga kreće “legitimna” analiza, traženje odgovora na pitanje: jesmo li na pravom putu? Vlade RH na čelu sa Zoranom Milanovićem prisegnula je pred saborskim zastupnicima 23. prosinca 2011., tako da je 1. travnja 2012. prošlo prvih 100 dana vlasti Kukuriku koalicije. Vlada nije pasivno čekala vrijeme za početak kritika, već je svoj dosadašnji učinak nastojala što više približiti hrvatskim građanima prezentiravši ga na originalan način – promotivnim videom pod nazivom “100 sekundi za 100 dana online Vlade”. Vladin “Ured za Fejs i Twitter” ili online vladin tim, kako su neki duhovito nazvali Ured za odnose s javnošću, svoj video uradak je postavio na internet – Facebook, Twiter i YouTube. Uz njega stoji poruka: “100 dana Vlade kroz 100 sekundi na internetu. U prvih 100 dana donijeli smo proračun niži za 3,4 milijarde, donijeli smo tešku odluku o brodogradilištima, zadržan je kreditni rejting, uvodi se red u plaćanje poreza, pripremaju se investicije, referendum za ulazak u EU prošao je dvotrećinskom većinom. Tek smo na početku.” To su potezi koje Milanovićev tim smatra vrijednim za objavljivanje. Zanimljivo je i da su ekonomski analitičari, kao i neki političari iz opozicije, suglasni s takvim ocjenama. Po prvi puta od nezavisnosti u Hrvatskom saboru je izglasan restriktivan proračun koji je manji od proračuna u prethodnoj godini (za 3,4 milijarde, iako je, zapravo, prvobitno najavljivano 9 milijardi), čime je označen početak bolnih, ali i nužnih reformi. Pozitivno je što je došlo i do povećanja proračunskih prihoda (do 15. ožujka u proračun se slilo 6,6% više novaca nego u istom razdoblju prošle godine). Vlada je uspjela uvjeriti kreditne agencije da zadrže kreditni rejting zemlje na BBB-, čime je izbjegnut status “junk” i novi aranžman s MMF-om. Time je cijena kapitala ostala povoljna, tako da je Hrvatska zadržala mjesto u krugu zemalja poželjnih za investiranje. Pri kraju je rješavanje teških pitanja vezanih uz hrvatska brodogradilišta (3. maj, Kraljevica, Brodotrogir, Brodosplit). Na veliku žalost tajkuna i novopečenih bogataša koji voze jahte i žive u ogromnim vilama, uvodi se red u naplatu poreza. Sukladno najavama, Vlada je izvršila pripreme za javnu objavu poreznih dužnika, što je imalo pozitivan efekt na podmirivanje poreznih obaveza. S ciljem suzbijanja crnih fondova uvode se nove inspekcije i sustavi kontrole protoka novca. Od kapitalnih investicija u planu su izgradnja nove nizinske pruge Rijeka – Zagreb i izgradnja novih hidroelektrana, a s ciljem pokretanja građevinskog sektora planirana je velika obnova škola, vrtića, zatvora i kasarni. Uspješno je proveden natječaj za novog koncesionara Zračne luke Zagreb i izgradnju novog putničkog terminala. I za kraj, Vlada RH je dobro odradila posao vezano uz Referendum za pristupanje EU – dobivena je dvotrećinska podrška, iako sjenu na rezultat glasanja baca slab odziv građana. To bi, ukratko, bili plusevi Kukuriku tima. A minusi… Odavno je poznato da Hrvatska spada u red europskih država koje se najteže nose s recesijom, pri čemu se praktično nalazimo u dužničkom ropstvu (prema nezvaničnim podacima dug iznosi oko 51 milijardu eura). Optimizam hrvatskih građana nakon objave rezultata parlamentarnih izbora 2011. brzo je splasnuo. Restriktivne mjere, surova stvarnost i velika neizvjesnost ne daju povoda za osmijeh na licu: novi nezaposleni, veliki broj stečaja tvrtki, novi porezi, povećanje cijena, realno manje plaće, poskupljenje životnog standarda, novi krug privatizacije, političko/stranačko kadriranje, čudni odnosi u koaliciji… U zadnjih nekoliko mjeseci preko 30.000 novih nezaposlenih je prijavljeno na Zavodu za zapošljavanje (ritam od 10.000 mjesečno). Broj nezaposlenih u RH je trenutno preko 350.000, a na vrhuncu krize, prema najavama, brojka bi se mogla popeti i na 400.000. Svaki dan se otvaraju novi stečajevi poduzeća, tako da se teško može i zapamtiti broj ugašenih tvornica i nestalih radnih mjesta. Povećanje PDV-a sa 23% na 25% (nije bilo najavljeno u predizbornoj kampanji) je prema mnogima težak udarac za hrvatsko gospodarstvo. Došlo je do znatnog rasta cijene benzina (trenutno smo vrlo blizu “psihološkoj granici” od 12 kuna), a najavljeno je povećanje cijena struje i plina. Nakon toga neminovno je povećanje cijena svega ostaloga (hrane, prijevoza, komunalnih usluga). Plaće u javnom sektoru uglavnom stagniraju, a u privatnom čak i padaju. Ministarstvo financija se u prva tri mjeseca Vlade zadužilo čak 11 puta (za novih 13,4 milijarde kuna). Najavljena je prodaja ostatka hrvatskog “obiteljskog srebra”: privatizacija državne imovine (Croatia osiguranje, Hrvatska poštanska banka) i Vladina udjela (do 25%) u tvrtkama u većinskom ili djelomičnom državnom vlasništvu (Podravka, Petrokemija, Končar…). Priprema se teren za privatizaciju hotelsko-turističkog kompleksa, dok veliki dio infrastrukture (Zračna luka Zagreb, dio autocesta i buduća nova pruga) vjerojatno ide u koncesije u trajanju od 30 do 100 godina. Brojne kadrovske afere su nagrizle rejting Vladi: stranačka knjižica je bitan kriterij za zapošljavanje, pri čemu u upravne i nadzorne odbore poduzeća ulaze zaslužni stranački kadrovi, bez javnih natječaja i stručnih referenci. Novinari smatraju da je u Vladi “car” Radimir Čačić i pritom primjećuju da premijera “nigdje nema”. Komunikacijski stručnjaci su mišljenja da premijer Milanović premalo komunicira s javnošću te u javnosti prepušta mjesto dvojici najmoćnijih ministara (Čačić i Linić), pri čemu se postavlja pitanje je li riječ o slučajnoj ili namjernoj aktivnosti. Pritom, ostale dvije stranke Kukuriku koalicije, HSU i IDS, kao da i ne postoje. Treba naglasiti da je Europska komisija, gazde iz Bruxellesa, kritizirala Vladu zbog niza pitanja: imenovanje ministara u Nadzorni odbor INA-e, nedovršene privatizacije u brodogradnji, “harača” na mobilne operatere, administrativnih barijera za investitore, nedovoljne pravne sigurnosti i netransparentne javne nabave. A gdje su Bošnjaci u svemu tome? Dijelimo sudbinu cijele države, a u nekim dijelovima i u gorem obliku. Nevažno je što niti jednog Bošnjaka nema u javnim poduzećima, državnoj upravi. Vladina najava da će se urediti popisi birača, u situaciji kada je gola egzistencija u pitanju, nevažna je informacija. Naročito ako ste Bošnjak iz Siska, vezan uz sisačku Željezaru (danas američki “CMC”), tvornicu koja praktično više ne postoji. U predratnom periodu brojala je oko 13.500 radnika, te zapošljavala nekoliko tisuća Bošnjaka i hranila njihove porodice u gradu i dobrom dijelu Bosanske krajine. Ovih dana i posljednji radnici odrađuju otkazni rok i prijavljuju se na Zavod za zapošljavanje. Likvidacija tvornice na američki neoliberalni način – prodaju se hale i postrojenje, bez radnika, kako njihov broj i stečena prava ne bi bila smetnja nekim budućim vlasnicima. Ali to je tema za neku drugu priču… q Ismet ISAKOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 139

3

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Dipl. ing. Ajša Azra Ruždija, umirovljenica

Jaka sam žena
“Čovjek je sretan ako uspije neke svoje moralne principe, koji podrazumijevaju i vjeru, pomiriti, biti spokojan, miran, voljeti, biti voljen. Donekle se može tada sagledati i svoj kraj”, rekla je za našeg trešnjevačkog razgovora energična i okretna gđa. Ajša Azra Ruždija, 70-godišnja umirovljenica. Nakon završene osnovne škole i gimnazije u Zagrebu, gdje se rodila, kao stipendistica “Plive” diplomira 1966. godine organsku kemiju na Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Dugi je, 35-godišnji i iznimno uspješni (a kaže i odgovorni i teški) radni vijek u “Plivi” okončala 2002. godine. Slaže se da je tada rad bio stalno nadmetanje s muškarcima i da je, iako je počesto bila bolja od njih, bila malo i potplaćena. Stručni rezultati (izumi, patenti, tehnička unapređenja, racionalizacije) su joj pomogli u karijeri. Nakon 15-godišnjeg rada u sintetskoj baznoj proizvodnji birana je u Nabavu “Plive” za rukovoditeljicu. Rad u “Plivi” je obilježen nizom upravo njezinih projekata unapređenja organizacije i poslovanja, primjenom suvremenih metoda, kako na skladišnom dijelu, tako i u realizaciji projekata integralnog informacijskog sustava i u njegovoj primjeni. Do odlaska u mirovinu radila je kao stručna koordinatorica Controling sustava upravljanja zalihama “Plive” i na unapređenju Internet stranica “Financije Plive”. Bilo je nekih akcidencija 90-ih. I sama sam, kao novinarka lokalnog “Črnomerca”, dolazila u “Plivu” sa sanitarnim i drugim inspektorima. Odgovoran i stresan posao. Ne, nije bilo lako preživjeti i odraditi do kraja svoje obveze. Neke stvari sam, priznajem, prihvaćala, nije moglo u to vrijeme drugačije. Ipak, “Pliva” je bila dobro društvo za mene, ali sam i krvavo radila. Kemijska industrija nosi i dodatne velike opasnosti i probleme. Bilo je već i umijeće zadržati svoju poziciju u takvoj firmi. Ipak je sustav davao šansu, po kvaliteti. Bila sam, kao resorna rukovoditeljica, od 1982. do 1990. godine u Nabavi i odgovorna za protupožarnu zaštitu, za droge i otrove i zagađivanje okoliša. Kada se zavede temeljita procedura kontrole, rijetki su akcidenti. Istina, inspekcije su stalno uzimale uzorke iz potoka i kanala uz “Plivu”. A i kontrola unutar “Plive” je bila rigorozna, inače bi svaki i takav akcident značio prekid proizvodnje! Iz firme u kojoj sam radila, naše najveće farmaceutske firme – danas u sustavu izraelske “Teva”, najveće svjetske farmaceutske grupacije – otišla sam nakon 35 godina rada i to s velikim buketom cvijeća. Bila sam poštivana jer prošla sam sve razine poslova. Nisam romantičarka, čvrsto sam stajala na nogama. Nerado govorim o dnevnoj politici. Bosna i Hercegovina i Hrvatska bile su upropaštene zadnjim ratom, a potom je krenula i privatizacija… Teško je gledati izvarane ljude. Još teže kako nam odlaze mladi, školovani ljudi. U suradnji s konzultantskim firmama iz svijeta za “Plivu” je nađeno, po meni, dobro rješenje, dobar model privatizacije. Niti jedna osoba iz nje nije otišla, a da nije bila zbrinuta. Preživjela je. Vodi se dobar biznis.

Ajša Azra Ruždija skog formata, puno je putovao Austro-Ugarskom i sa sobom vodio sina. Majka Zeineba je iz Cazina. Većim dijelom otac se školovao u ekonomskoj struci u Zagrebu i u Pešti. Bio je kasnije predstavnik nizozemske firme za eterična ulja. Oženio se Zagrepčankom 1926., no brak nije uspio. Imam sestru Mirzu-Hasibu iz tog braka, živi u Austriji. Za posjeta rodbini u Bosni otac je vidio moju majku, a godine 1938. su se oženili, došli u Zagreb. Štedjeli su da izgrade kuću za odmor u Bihaću, ali Drugi svjetski rat je narušio te njihove planove. Rođena sam 1941. godine, a brat Enver-Fuad dvije godine kasnije. Dobili smo po dva imena, kako je nalagala tadašnja tradicija. Nevolje mojih roditelja počinju iza rata, za tzv. prebrojavanja. Sve mu je oduzeto i u Bosni, a prije toga i majci u Kulen Vakufu. Nažalost, stradanja prate porodicu kroz sve ratove. Otac se izjašnjavao kao Hrvat. Bio je pokoleban skidanjem minareta sa Meštrovićeve džamije, a i okretanjem nekih ljudi u zajednici ka NDH. Izvukao se iz toga. Pozdravljan je kasnije kao najstariji musliman u Zagrebu, a tako je i ispraćen. Spominjem to jer se razlikuju ti valovi pridošlica muslimana u Zagreb. Obitelj se održala zahvaljujući našem optimizmu, borbenosti. Majka nas je odgojila u tradiciji, otac kao Europljane. Kada su se razboljeli, odužila sam svoj dug skrbeći za njih.

Koreografkinja folklora
Ovih sam dana u pripremama za nastupe na Smotri hrvatskih ansambala amatera – plesača folklora u Zagrebu, počinje u lipnju, a završava krajem srpnja. Nema više puno vremena pa se intenzivno uvježbavamo. Doduše, plesati sam prestala prije 20-ak godina, ali pomažem u našoj Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici oko kreiranja godišnjih programa i koreografija nastupa Folklornog društva “Bosana”. Sjajno je imati podršku ljudi kod organizacije. Za jednog nastupa u Bujama, kada smo se predstavili u starim gradskim sarajevskim nošnjama i plesovima, svi su bili ugodno iznenađeni. Nedugo je taj ansambl nastupio u zagrebačkom naselju Travno s tom našom koreografijom koju sam nazvala prema Goranovim stihovima: “Nitko da ne dođe do prijatelj drag”. Važno je to okupljanje,

Bošnjaštvo
Različito se vezujemo za to naše bošnjaštvo. Moj otac Hasan je Bišćanin. Njegov otac Husnija, već u ono vrijeme musliman europ-

4

PREPORODOV JOURNAL 139

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
čuvanje tradicije, povezivanje ljudi. Sve sam, ipak, više konzultantica. U stalnom sam kontaktu, nadzirem ih. U “Bosani” imamo orkestar, pravi narodni, unijela sam i šargiju na jednu od smotri. Moj trud nije završio i nadalje ću pomagati. Još sam aktivna i u radu s veteranima KUD-a “Ivan Goran Kovačić”. To je lakše, oni su formirani ljudi, znaju plesati iako su davno prestali s aktivnim plesom. Postavim im samo zadatke… Studirala sam kada je jednu grupu mladih ljudi u Tomašićevoj ulici u Zagrebu okupio Salim Šabić. Organizirali smo književne večeri, mevlude; zanesenjački smo se trudili. Šemso Tanković, Ibrahim Kajan, Srebreniković, Abdulah Ikanović... Bila sam jedna od prvih žena uključenih u Odbor Islamske zajednice. Kasnije, početkom Domovinskog rata u Hrvatskoj i rata u BiH, uključila sam se u rad “Merhameta”, kontrolirala određene akcije. Izborila sam svoj status, zadnjih desetljeća i kroz Bošnjačku nacionalnu zajednicu. Kada je Zakonom o vjerskim zajednicama “Merhamet” pripao Mešihatu, odahnula sam i usmjerila svoje aktivnosti na kulturne djelatnosti. U suradnji s KDBH “Preporod”, s istaknutim našim pjesnicima, Seadom Begovićem i Enesom Kiševićem, organizirala sam živu riječ: okupljanja, večeri poezije i pjesme. Također i glazbene nastupe grupa. Vapim za tim da ostanem u kontaktima s mladim ljudima. Ušla sam ponovno u folklorne vode 2006. godine svim srcem, uložila dosta napora. Usmjerila se na tu afirmaciju našeg folklora o kojemu se malo znalo. S dosta iskustva i priznanja na tom polju u radu za KUD “Lado”, pa KUD “Ivan Goran Kovačić”, htjela sam napraviti još više za svoj narod. Bila je to istraživačka misija: u Školi folklora u eks-Jugoslaviji nije bilo podataka o muslimanskom-bošnjačkom folkloru. Željela sam obilježiti tradicijom i te naše nastupe, maknuti im natruhe prekodrinskih vezova i slično. Radila sam slične “rezove” i u bošnjačkom ansamblu: maknula bubnjarsko-električarski sastav. Ponosna sam na te nove temelje. Od djetinjstva sam plesala, pjevala – roditeljima. Mama je brinula kada sam se upisala u KUD “Ivan Goran Kovačić”, gdje sam počela plesati. Otvorilo mi je to sfere. Bio je to tada jedini način da se putuje, pleše, a ostane zaštićen. Tu sam naučila živjeti u grupi, socijalizirala se, jer nas 50-ak smo brinuli svi o svima. Nije tu bilo mjesta alkoholizmu, drogi pogotovu, a ni bilo kakvom iskorištavanju. Kasnije sam uvijek majkama govorila da je to dobar način da zaštite svoje kćeri, pomognu djeci da se formiraju. Više od dva desetljeća sam i sama nastupala kao plesačica pred publikom. Jedan od utemeljitelja KUD-a “Lado”, profesor Ivančan, mi je 1980. godine ponudio vodstvo jednog društva, a potom i angažirao u Školi folklora Prosvjetnog sabora. Shvatila sam da tu mogu puno učiniti, ne samo kao predavačica. Diplomirala sam na toj Školi na temu “Plesovi otoka Silbe”. Škola je od 90-ih nastavila s radom, s predavanjima, u sklopu Matice hrvatske. Tokom šest godina, od 1980. sam vodila KUD “Preporod” i u tom razdoblju, u suradnji s priznatim stručnjacima na području amaterskog plesa uvela niz inovacija. Bilo je puno koreografija i sa KUD-om “Ivan Goran Kovačić”, s nekim lokalnim KUD-ovima iz Splita i Mače, kao i sa KUD-om “Lado”. Svjesna sam da nisam žena koja je stereotipna. Od 2003. do 2006. sam voditeljica i koreografkinja u folklornom ansamblu za BNZ Zagreb i Zagrebačku županiju. Nastojala sam prezentirati: svatovske obrede običaja muslimana-Bošnjaka, vezane za odlazak/dolazak mlade u kuću mladoženje iz okolice Sarajeva, igre i pjesme iz gradske sredine Sarajeva pod nazivom “Akšam dođe, jacija se sprema”, potom i sarajevskog seoskog stanovništva “Poigrala bijela vila”, a i dječje igre i brojalice “Eglen-beglen”. Nastojala sam i obnoviti koreografiju “Kolo okolo” plesova iz srednje Bosne. Nakon operacije kuka nisam u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici mogla djelovati, ali sam odradila četiri projekta Zagrebačke smotre i susrete najboljih ansambala. Susreti povezuju ljude, KUDove, soliste, orkestre, zborove. Nastojimo izgraditi nove međunacionalne mostove pozivima društava drugih etničkih pripadnosti. Izbjeći bilo kakvo političko instrumentaliziranje, a niti vjersko. Povezujemo i kvalitetu. Težak zadatak, ali moguće je.

Humanitarka
Za 10-godišnjicu proslave “Merhameta” skupila sam podatke i predala sam arhivu, dvije knjige, uredno vođenih dobrotvornih donacija/akcija/dostava pomoći odgovornima u Islamskom centru. Složila sam ih uz pomoć gosp. Ikanovića. Od njega, koji je tada bio na čelu “Merhameta” primila sam tada i zahvalnicu. Unutra su grafovi, zabilješke s datumima. Još 31. siječnja 1992. godine osnovano je Dobrotvorno društvo “Pliva” na čije čelo su me odgovorni u toj firmi postavili. Stigla je tada ogromna pomoć transportnim avionom na aerodrom “Pleso”. Sve je bilo spakirano s adresama na koje treba tu donaciju lijekova, antibiotika, dječje hrane i druge pomoći dostaviti: Goražde, Bihać, u prihvatni logor Gašince. Tokom rata prvi konvoj koji je ušao u centralnu Bosnu, tzv. bijeli put, organizirali smo suradnjom “Merhameta” i “Caritasa”, a “Plivinim” kamionima. Odredila sam smjernice rada “Merhameta” u tom ratnom krkljancu. Podrazumijevalo je to suradnju i kontakte, pružanje pravih informacija i istine o ratu i stradanjima nevinih ljudi u Hrvatskoj i BiH. Kada se smanjila navala izbjeglica preko poslovnih sam partnera i profesionalnih organizacija u svijetu zatražila organiziranu pomoć. Stigao je iz Amerike “MAP International”. Bila sam im pratiteljica, uz prevoditelja. Ostvarujem direktni kontakt s bolnicom u Bihaću i putem zavičajnih udruga organiziram opskrbu lijekovima. Uz “Merhamet” se u taj projekt uključila i Ljekarna gđe. Ikanović, na Zagrebačkom velesajmu. U nekoliko smo navrata obišli prihvatne logore u Hrvatskoj. Pri povratcima u Ameriku humanitarni su predstavnici sastavljali pošiljke i slali ih s točno naznačenom adresom. Brinula sam o logistici dostave, bila odgovorna za ispunjavanje papira o uručenoj pomoći. Preko 90% smo uspjeli u našim planovima. Pomoć je stizala do gotovo nemogućih pozicija u to vrijeme. Pamtim, zadnji je konvoj, 1992. godine, za Bihać bio upravo naš, a išao je preko Banije i Korduna. Četnici su izdvojili četiri “Plivina” kamiona s pomoći. Pregovorima s punktovima UNPROFORa uspjela sam, upornim nazivanjem do 21 sat, ipak dobiti “svoje” kamione natrag. Sve je bilo dopremljeno Bišćanima, no iza toga tamo se više nije moglo. Kontakt smo održavali njemačkom amaterskom radio-vezom. U Bihać sam ušla ponovno tek u kolovozu 1995. godine, nakon “Oluje” i drugih akcija vojske. Bila sam s bratom i njegovom kćerkom. “Neću da vidim suze!”, upozorio nas je brat. “Njima je gore!”. A i bilo je: osijedjeli, mršaviji za po 20 kilograma… I danas mjerim sve vremenom do i nakon 90-ih. Sve je nakon toga tako brzo proteklo. Ta naša čehra je uvijek bila dobra, otvorena. Miroljubiva. U Bihaću dugo nisu niti vjerovali da će rat, sve dok nisu vidjeli prazne balkone. “Društvo” je pobjeglo za vikend! I valja naučiti iz toga. A i oprostiti je ljudski, slažem se. Ipak, mora se upamtiti prošlo, naučiti, da se pogreške ne ponove! “Cijeli moj život je bio rad, rad i uporni rad. I nisam očekivala nagrade i priznanja. Sva ta pozitivna energija bila je dobrovoljna”, bile su riječi Ajše Azre Ruždije kojima je zaključen naš razgovor. I mi možemo reći, ponosni na nju, da je u tim riječima sažela svoj životni credo, a za mlade ljude od nje ni nema boljeg uzora kako ostati svoj(a), a učiniti i radost i dobro drugima. q Edina SMAJLAGIĆ

PREPORODOV JOURNAL 139

5

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Prof. emeritus dr. sc. Esad Ćimić: 80 godina života utemeljitelja sociologije religije

Život dostojan divljenja
Promocija Zbornika radova povodom 80 godina života, Esadu Ćimiću u čast, održana je 1. ožujka 2012. godine u Islamskom centru u Zagrebu, u sklopu tradicionalne Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”. Promotori Zbornika bili su muftija Ševko ef. Omerbašić, nakladnik prof. Božo Rudež, te izvršni urednik mr. sc. Ratko Ćorić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zadru.

Nedogmatski pristup religiji, religioznosti i ateizmu
Moderator dr. sc. Zlatko Hasanbegović je istaknuo kako je ovo predstavljanje više od običnog predstavljanja knjige. Događa se u čast jedne iznimne osobe i znanstvenika, prof. dr. Esada Ćimića koji je jedno od najistaknutijih imena bosansko-hercegovačke i hrvatske sociologije i jedan od utemeljitelja sociologije religije kao zasebne znanstvene discipline. Grad Zadar je to znao prepoznati, pa mu je nedavno uručio Nagradu grada Zadra za životno djelo. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić je, uz pozdrave upućene prisutnima, istaknuo kako je počašćen što prisustvuje promociji Zbornika radova o prof. Ćimiću koji je prije 35 godina bio i njegov profesor. Muftija Ševko ef. Omerbašić se prisjetio kako je u vremenu, dok je bio učenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, tema religije zaokupljala veliki interes svih slojeva društva, a autor tih emisija je bio prof. Ćimić iz kojih se moglo zaključiti kako je nemoguće zamisliti društvo bez religije. Doktorskom disertacijom iz 1964. godine, pod nazivom Socijalističko društvo i religija, prof. Ćimić je udario na najbolnije mjesto partijskog sustava, dokazujući neuspjeh procesa državne ateizacije, zbog čega je bio prisiljen napustiti BiH. Prije desetak godina prof. Ćimić je pomogao u projektu sociološkog profiliranja uspješnog imama u Hrvatskoj. “Profesor Ćimić smatra da je imamski poziv prioritetat, a imamska profesija sekundarna. Imam se treba baviti onim što ga oduševljava; ako nema oduševljenja u njegovom pozivu, nema ni rezultata. Po Ćimiću postoje tri vrste imama: oni koji žive za religiju, a ne od religije; oni koji se toliko zadubljuju u religiju pa zaboravljaju stvarnost i oni koji su skladatelji orkestra – džemata, te razmišljaju kako islam pretvoriti u praksu”, rekao je Omerbašić. Podsjetio je na misao prof. Ćimića, gdje je religija pomogla u ratnom i poratnom vremenu da čovjek ne zapane u apatiju i očaj, a u vremenu socijalizma religija je bila supstitucija nacionalnom deklariranju, iako je veliki broj ljudi upravo zbog toga ležao u kazamatima. “Profesor Ćimić je mišljenja kako znanost i religija nisu u sukobu, ali i ne surađuju. Vrlo je opasno neka znanstvena dostignuća koristiti u religiozne rasprave, jer svaka znanost ima svoje granice, a religija je bezgranična”, zaključio je muftija Omerbašić. Prof. Božo Rudež je na početku izlaganja citirao Poslanikov hadis: “Na gubitku će biti onaj čovjek koji u svom srcu nema ljubavi za druge ljude”, a zatim i misao prof. Esada Ćimića koja označava kriterij njegovog bavljenja religijom, moto na kojem je ponikao njegov grandiozni 60-godišnji znanstveno-istraživački opus posvećen čovjeku, duhu i svijetu u kojem živi: “Nije religija civilizirala čovjeka, nego je čovjek civilizirao sebe kroz religiju.” Rudež je u svom Ratko Ćorić, Esad Ćimić i muftija Ševko Omerbašić izlaganju ukratko podsjetio na neke znanstvene vrline, etičke i ljudske osobine prof. Ćimića. Kada su se Ćimića, prognanog proroka, svi odrekli i u Sarajevu, i u Zagrebu, i u “vascijeloj rahmetli Jugoslaviji”, kao urednik i nakladnik prof. Rudež je usred Zagreba objavljivao i interpretirao njegovo djelo, pozivao ga na simpozije i okrugle stolove. “A u to vrijeme na takve 'opasne veze'” gledalo se pojačanom partijskom dioptrijom. Ali, me ne priječi da se udaljim od svog učitelja i kažem nekoliko istina o njemu. Esad spada u kategoriju velikana koji su pisali o slobodi i vlasti, o javnom angažmanu intelektualaca. O naznačenim pitanjima vodile su se i vode mnoge rasprave. Da li intelektualac svoj intelekt stavlja u službu čovjeka i njegovog dostojanstva, istine i pravde? Ćimić, za razliku od čitave plejade jugoslavenskih intelektualaca ili etnointelektualaca, ostaje intelektualac – etičan, dosljedan u svojim znanstveno-istraživačkim i pedagoškim poslovima. Kao intelektualac on je kritičan i nije se dao pod bilo koju hrđavu ideologiju, niti politički projekt. Ćimić se ne odriče svoje intelektualne i duhovne biografije, on se ne šverca svojom biografijom kao što su to mnogi učinili od 90-ih naovamo. Esad Ćimić je prognani intelektualac čija se djela spaljuju na lomači, a u okviru svoje disertacije Socijalističko društvo i religija među prvim je empirijskim istražiteljima o hrvatsko-katoličkoj, srpsko-pravoslavnoj i bošnjačko-muslimanskoj nacionalnoj svijesti. U djelu Politika kao sudbina uživa ugled nepodobnog intelektualca i disidenta, heretika, nepoćudnog sveučilišnog profesora koji kvari mladež. Protjeran je sa Sarajevskog sveučilišta i dolazi u Zagreb, gdje ga je primio Miroslav Krleža. Onda je otišao u Zadar, osnovao katedru Odsjeka za sociologiju, nakon čega odlazi u Beograd, ali su ga Šešeljevi i Miloševićevi bojovnici prognali u Zagreb. U Zagrebu je bio na Institutu za društvena istraživanja 'Dr. Ivo Pilar', nakon čega se ponovno vraća u Zadar. Na središnjem trgu u Tuzli 1976. spaljena je njegova knjiga Čovjek na raskršću, a spaljivanje knjiga tek je priprema za staljinističko protjerivanje ljudi i uvertire u spaljivanje sarajevske Vijećnice. Veliki bosansko-hercegovački pisac sa zagrebačkom adresom obitavališta, Nusret Idrizović, je tada napisao: 'Toga dana gorjela je čitava Bosna, zajedno s vječnom supatnicom Hercegovinom.' Zašto je ova knjiga spaljena? Zato što je to esej o jugoslavenskom društvu i ideologiji. Ćimić je dao tipologiju poltrona, koja, nažalost, vrijedi i danas, za sve države i društva nastala raspadom Jugoslavije. Ali, hvala Bogu, postoje ljudi kao što je Miroslav Krleža koji je primio tog briljantnog inte-

6

PREPORODOV JOURNAL 139

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
lektualca. Krleža je Ćimića opteretio riječima: 'Dragi Ćimiću, nije uputno ni zahvalno svjedočiti istinu. Za istinom je još za Kristova vremena raspisana tjeralica i ona još nije privedena.' Ćimić je humanistički angažirani intelektualac. On nije huškački intelektualac kakvi su mnogi ljudi od znanja i intelekta. Ćimićev etički intelektualni angažman prožet je univerzalnim temama. Kad god se ukaže prigoda, svoj etos zalaže za istinu i ljudsko dostojanstvo. Jedna od bestijalnih pojava koja se dogodila u ovom ratu je silovanje žena, posebno u BiH. Nusret Idrizović nakon Trilogije o bosanskoj školi smrti i Kola tajnih znakova, nadnesen nad sudbinom 70 silovanih žena, a misleći na sve silovane, napisao je zbirku ispovjednih i dokumentiranih eseja koje sam objavio 1996. Hude sudbe – silovanje Azre. Kad sam pročitao te potresne priče, nazvao sam svog prijatelja prof. Ćimića i rekao: 'Ćima, molim Te, napiši svoj pogovor.' Napisao je Skice sociologijskog promišljanja silovanja. Ćimić u tom tekstu kaže: 'Kada je riječ o silovanju žena, naročito Muslimanki, onda je na redu operacija o svetom i svjetovnom', stavljajući i ovoga puta svoj intelekt u službu čovjeka, a protiv rata, mržnje i destrukcije. Ćimić pripada onoj vrsti razumskih intelektualaca i ljudi na dobitku”, rekao je Božo Rudež. Mr. sc. Ratko Ćorić je izrazio zadovoljstvo što, nakon promocije u Zadru, ima čast Zbornik radova o prof. dr. Esadu Ćimiću promovirati u Islamskom centru. “Zbornik radova pripada onoj vrsti izdanja kroz koja se izuzetnim osobama neke sredine odaje poštovanje i priznanje, obično u vrijeme umirovljenja ili jubileja dugogodišnjeg rada i života. U ovom slučaju radi se o knjizi posvećenoj prof. dr. Esadu Ćimiću u povodu njegovog 80. rođendana, a čime se Zadarsko sveučilište na najbolji mogući način odužuje svom dragom profesoru. Tijekom pripreme ovog izdanja naš zajednički prijatelj prof.dr. Nikola Skledar nas je, nažalost, napustio nekoliko dana prije okončanja posla, tako da nije dočekao objavljivanje Zbornika”, rekao je Ćorić. Prisjetio se vrlo korektne i prijateljske suradnje, njega kao izvršnog urednika i Nikole Skledara kao glavnog urednika Zbornika. Prvi je Skledarov tekst koji obuhvaća Ćimićev znanstveni opus, ali i životnu putanju. “Prof. Ćimić je zaslužio ovaj Zbornik jer je utemeljio jednu znanstvenu disciplinu, Sociologiju religije, a prvi je s prostora bivše države koji je doktorirao na ovom znanstvenom području, obavivši prvo sustavno empirijsko istraživanje religije i religioznosti na ovim prostorima. Ćimićev nedogmatski pristup religiji i religioznosti, ali i ateizmu otvorio je jedno višedimenzionalno promišljanje kakvo je religija, posebno izraženo u njegovom djelu Drama ateizacije”, naglasio je prof. Ćorić, koji se u nastavku govora prisjetio predstavljanja Zbornika u Zadru. Jedan od promotora, prof. Katunarić, govorio je o zamijećenoj znanstvenosti, multikolturalnosti i multinacionalnosti ove knjige. Istaknuo je da u knjizi prepoznajemo imena znamenitih sociologa, filozofa, publicista, književnika, dakle znanstvenika različitih profila i znanstvenih disciplina. Radi se o uvaženim intelektualcima iz raznih sredina, od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, pa do Srbije i Crne Gore. Kad je pročitao tekst kolege Katunarića, prof. Ćorić je postao svjestan važnosti zajedničke odluke da se tekstovi autora prenesu u izvornom obliku, na slovenskom, bosanskom, srpskom i crnogorskom jeziku. “U većini tekstova u Zborniku ističe se humanistička i kritička dimenzija Ćimićevog djela te pitanje o angažmanu intelektualca u društvu, pitanje koje je osobito aktualno danas. Dakle, u nešto drugačijem vremenu u kojem je Ćimić djelovao, u nedemokratičnom vremenu koje nije imalo milosti prema intelektualcima kakav je Ćimić. Danas nema disidenata, danas intelektualci slobodno govore, ponekad je javnost i zasićena njima. Da li su oni angažirani na način na koji je bio

Ćimić? Ovaj Zbornik nije samo dokument jednog vremena, on je puno više od toga”, rekao je Ratko Ćorić.

Dijalog između različitih svjetonazora
Prof. dr. Esad Ćimić je uvodno rekao kako se nalazi u delikatnom položaju u kojem se nikad do sada nije nalazio jer su njegove kolege – “meni mene interpretirale”. “Znači da su mjestimično otkrivali i ono što ja nisam u svojim tekstovima otkrio. U svakom slučaju, vrlo poticajno. Što je bio moj cilj od početka? Ja sam dijete odgajano u vrlo religioznoj obitelji. Vrlo rano sam ostao bez roditelja. S druge strane, doživio sam i ugodnih i neugodnih trenutaka i izgleda mi da nisam klonuo duhom. Najviše me boljelo nerazumijevanje običnih ljudi čije je znanje toliko skromno da me nisu razumjeli. Boljelo me u svakom dijelu mene, susret s ljudima u Sarajevu koji su mi davali primjedbe ili imali samo četiri razreda škole ili fakultet, a ja sam se trudio da obrazložim. Oni bi samo odgovorili: 'Šta mi imaš obrazlagati, sve je bilo u Oslobođenju!' Najveći broj napadača nije imao susret s knjigom. Pamet nema granica, ni u mudrosti ni u gluposti. Boljelo me i kada bi se visoki intelektualci saginjali, tobože, vežući pertle kako bi izbjegli susret sa mnom, a ja bih ih zagrlio i upitao: 'Je li se nešto desilo?' Inače, političke i ideologijske kritike nisu me se uopće ticale. U Sarajevu se dogodilo suđenje knjizi koja je jedina bila osuđena na spaljivanje. Uništavanje je trajalo pet i po minuta. Kad sam pitao odvjetnika, kako se to može, nekako, braniti, rekao je: 'Nipošto!' Oni će se zadovoljiti uništenjem knjige. Ako se budeš žalio, dobićeš najmanje 18 godina robije. Za mene je religija bila i ostaje jedna od najdubljih antropoloških činjenica i da nije bilo nje, ne bi bilo ni ateizma. A i ateizam je stvorio svoju osebujnu kulturu. I u mjeri u kojoj je kritizirao religiju, usavršavao je sebe. A u mjeri u kojoj se religija branila od njega, usavršavala je sebe. Neka nam svakodnevica bude prožeta dijalogom između različitih svjetonazora. Odgovorno je o svemu govoriti, a još odgovornije šutjeti. Volio bih da se društvo što više demokratski razvija i da će dijalog doprinijeti tome da se duh kao duhovnost usavršava. Nisam bio hrabar, nego odvažan da pogledam istini u oči, da je saopćim, bez obzira na konsekvence koje ću dobiti, jer nisam bio toliko naivan da to ne znam. Nisam napravio ni jedan korak, bar po mom mišljenju, zbog čega bih se morao kajati. A ovo djelo, o kojem su moje kolege i prijatelji govorili, poticaj mi je da još nešto uradim”, rekao je prof. emeritus Esad Ćimić. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 139

7

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Proslava Dana nezavisnosti BiH u Sisku

Borba za opstanak
Dan nezavisnosti BiH u Sisku je svečano obilježen dvostrukim programom. 1. ožujka 2012., u sisačkom hotelu “Panonija”, održana je tribina i izveden prigodan kulturno-umjetnički program, u organizaciji dvaju Vijeća bošnjačke nacionalne manjine – grada Siska i Sisačkomoslavačke županije, te Bošnjačke nacionalne zajednice grada Sisak i Sisačko-moslavačke županije. Sutradan, u petak 2. ožujka, u prostorijama Medžlisa Islamske zajednice u Sisku organizirana je projekcija prva dva dijela dokumentarnog filma “Bosanski muslimani – historija opstanka jednog naroda”, autora prof. dr. Džemaludina Latića. Na tribini u hotelu “Panonija” čule su se zanimljive riječi o značaju 20. obljetnice nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Asim Kulenović, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Siska, podsjetio je prisutne na važne povijesne datume: izglasavanje suverenosti BiH u listopadu 1991., referendum za nezavisnost (29.2./1.3.1992.), međunarodno priznanje u travnju 1992. i prijem u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. godine. U međuvremenu počinje bespoštedna agresija na BiH. “Rat traje do 1995. godine, u kojem najviše stradavaju Bošnjaci nad kojima je izvršen genocid i etničko čišćenje. Međutim, i Srbi i Hrvati su pretrpjeli gubitke. Sva tri naroda u zemlji rat doživljavaju na različite načine, vidjevši u njemu ugrožavanje vlastitih nacionalni interesa. Tako je rat za mnoge Srbe otadžbinski, za mnoge Hrvate domovinski, za Bošnjake opstojeći, mada je istina da je rat poveden zarad ciljeva velikodržavnih projekata susjednih država”, rekao je Kulenović. Naglasio je da i pored svih iskušenja BiH očuvala svoj državni i povijesni kontinuitet. Na osnovu Daytonskog mirovnog sporazuma od 21. studenog 1995. donesen je novi Ustav BiH. “Po njemu je BiH priznata kao nezavisna i suverena država s punim pravnim subjektivitetom, temeljena na vrijednostima mira i pomirenja, spremna za euroatlantske integracije. Sve navedeno je pisani dokument, ali niti jedna vrijednost nije došla do izražaja iz tog razloga što se BiH nalazi pod svojevrsnim međunarodnim patronatom, gdje vlast drži kancelarija OHR-a, tzv. Ured Visokog predstavnika”, zaključio je Asim Kulenović. Alem ef. Crnkić, glavni imam sisački, prisjetio se nevino stradalih i izgubljenih života koji su ugrađeni u temelje suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine. “Moramo se sjetiti djece koja su ostala i odrasla bez majčinog i babinog zagrljaja. Moramo se sjetiti svih samohranih majki, majki Srebrenice i Žepe. Moramo se sjetiti branitelja Armije BiH koji su stali u obranu Bosne i Hercegovine i danas svojim osakaćenim tijelima svjedoče kolika je bila ljubav prema domovini. Moramo se sjetiti generala Armije BiH koji su dostojanstveno branili svoju zemlju od agresora. Moramo se sjetiti prvog predsjednika predsjedništva BIH koji je sanjao i želio cjelovitu i suverenu Bosnu Hercegovinu sa sva tri konstitutivna naroda”, rekao je imam Crnkić. Čestitajući prisutnima jubilarnih 20 godina nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine, izrazio je želju da BiH bude zemlja dobrih ljudi, iskrenih i dobrih namjera i prosperitetna zemlja. Na kraju govora citirao je riječi rahmetli Alije Izetbegovića: “Stoga, podignimo visoko naše zastave, odbacimo strah i sumnje. Umjesto toga radimo vrijedno i kako najbolje znamo, svjesni da naš život i naša smrt, pa i naša sudbina nisu u njihovim, nego Božjim rukama. U toj vjeri je naša sloboda, naša snaga i, ako Bog da, naša pobjeda.” Dr. sc. Tarik Kulenović održao je zanimljivo predavanje na temu provedenog referenduma, njegovog značaja za Bosnu i Hercegovinu,

Obraćanje Tarika Kulenovića na tribini u Sisku kao i države u okruženju sa sociološkog stajališta. Govorio je o ratnim zbivanjima u kojima je došlo do značajnih ljudskih gubitaka, kao i velike materijalne štete, te o posljedicama koje se osjećaju i danas. Podsjetio je da se referendum o nezavisnosti održao 29. veljače i 1. ožujaka 1992. godine, prema direktivi Badinterove komisije koja je dozvolila svim Republikama koje su tvorile tadašnju Jugoslaviju da imaju ustavno-pravni kriterij za osamostaljenje. BiH i Makedoniji je propisano da se mora provesti referendum uz uvjet da dvije trećine građana izađe na referendum i dvotrećinskom većinom se izjasni za nezavisnost. Referendum je uspješno proveden. “Vrlo je značajno što je proveden prije početka rata jer u protivnom, vjerojatno, Bosne ne bi bilo. Dan nezavisnosti je dan kada su građani BiH, svih vjera i svih nacionalnosti, izašli na referendum i svojom političkom voljom dali dvotrećinsku potporu nezavisnosti. Iza nas je 20 godina Bosne koja je suverena, samostalna i međunarodno priznata. Jedno vrijeme bila je i predsjedatelj Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Ona je činjenica svijeta. Referendumska volja naroda izražena 1992. godine nosi Bosnu i dan-danas”, rekao je Kulenović. U kulturno-umjetničkom dijelu svečanosti nastupili su Mehmed Goražda, sisački interpretator sevdalinki i Tamburaška sekcija Osnovne škole “Braća Radić” iz Martinske Vesi, pod vodstvom Ivana Klekovića, koji su na rijetko viđen način interpretirali nekoliko sevdalinki. Stihove pjesme “Bosana” Enesa Kiševića recitirala je Alisa Goražda, voditeljica priredbe. Proslava Dana nezavisnosti BiH u prostorijama sisačkog mesdžida obilježena je projekcijom prva dva dijela dokumentarnog filma “Bosanski muslimani – historija opstanka jednog naroda” scenariste prof. dr. Džemaludina Latića, u ukupnom trajanju od dva sata. Film je nastao ratne 1994. godine, u vrijeme najžešće agresije na Bosnu i Hercegovinu. U njemu se povijesno argumentirano govori o Bosni i Bošnjacima od Srednjeg vijeka pa do agresije na Bosnu i Hercegovinu (od 1992. do 1995. godine). Film razobličava i mnoge laži kojima su se služili i još uvijek služe neprijatelji Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda. Film Džemaludina Latića je posebno značajan za mlade generacije Bošnjaka, naročito one rođene izvan BiH, koji bosanskohercegovačku povijest ne uče u školama ili nemaju vremena i prilike iščitati povijesne knjige o Bosni i svom narodu. q Ismet ISAKOVIĆ

8

PREPORODOV JOURNAL 139

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Proslava Dana nezavisnosti BiH u Rijeci

Država milenijske trajnosti
“Bez obzira slavili svi u Bosni i Hercegovini ili ne Dan neovisnosti BiH, Bosna postoji i treba biti optimist i resprektirati njezinu tisućljetnu povijest”, istaknula je u Rijeci prof. dr. sc. Dženana Čaušević na tribini koju su u petak, 2. ožujka 2012., povodom proslave Dana nezavisnosti BiH zajednički organizirali Vijeće bošnjačke nacionalne manjine za Grad Rijeku, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine za Primorsko-goransku županiju, primorsko-goranski ogranak Bošnjačke nacionalne zajednice, predstavnici bošnjačke nacionalne manjine za Kastav i Viškovo te Udruga Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske – ogranak Rijeka. “Bosna i Hercegovina je država koja ima svoju milenijsku trajnost. U svom razvitku prošla je kroz razne etape i uvijek je imala svoj teritorij: i kad je bila pod vlašću Osmanskog carstva i Austro-Ugarske”, istaknula je Čaušević dodajući kako se u Osmanskom carstvu zvala Sandžak Bosne. “Ime i granice održane su uvijek. U vremenu AustroUgarske zadržana je kao 'corpus separatum', odnosno treće tijelo unutar dvojne monarhije i državljani te monarhije bili su bosanskohercegovački podanici – nisu pripadali ni Austriji ni Ugarskoj.” Govoreći o novijoj povijesti istaknula je kako je BiH u Jugoslaviju ušla kao formirana država s izgrađenim institucijama i u tom smislu je ostala u svojim granicama zahvaljujući politici Mehmeda Spahe, tadašnjeg vođe JMO, koji se kroz 135. članak Vidovdanskog ustava iz 1921. godine izborio, u kompromisu sa srpskim političkim strankama, da Bosna i dalje ostane u svojim granicama. Govoreći o događajima koji su prethodili referendumu 1992., Čaušević je istaknula kako je Europska zajednica 17. prosinca 1991. godine u Bruxellesu usvojila Deklaraciju o SFRJ u kojoj je izložena spremnost da EU od 15. siječnja 1992. godine prizna one jugoslavenske republike kao samostalne države ukoliko ispune za to propisane uvjete i obvežu se poštovati međunarodne dokumente poput Povelje UN-a. S tim u vezi, EU je formirala arbitražnu komisiju, poznatu pod nazivom Badinterova komisija na čelu s Robertom Badinterom, kojoj su do 23. prosinca 1991. godine podnesene prijave za priznanje samostalnosti novim državama s prostora bivše Jugoslavije. Komisija je BiH za priznavanje neovisnosti uvjetovala raspisivanje referenduma. “Međutim, na zasjedanju Skupštine SR BiH 24. siječnja 1992. godine problem je nastao oko utvrđivanja Dnevnog reda sjednice kada je u skladu s mišljenjem br. 4 Badinterove komisije predloženo da se na Dnevni red uvrsti točka donošenja odluke o raspisivanju referenduma, na što je oštro reagirao Vojislav Maksimović, član SDS-a inzistirajući, ispred Kluba srpskih poslanika, na objašnjenju o tom pitanju. Maksimović je naglasio kako oni neće dopustiti odvajanje BiH od Jugoslavije i da nezavisnu BiH nikada neće prihvatiti kao samostalnu državu. Unatoč njegovom oštrom protivljenju, odluka o raspisivanju referenduma o statusu BiH usvojena je 25. siječnja 1992. godine”, istaknula je Čaušević dodajući kako se referendum održao 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine na kojemu su se građani izjasnili za samostalnu, neovisnu i suverenu državu. Skupština BiH potvrdila je ovu odluku 4. ožujka 1992. čime je BiH definirana kao “suverena i nezavisna država ravnopravnih građana”. Osvrćući se na početke agresije na BiH, 6. travnja 1992. godine Europska zajednica i njene države članice na sjednici u Luxembourgu priznale su teritorijalni integritet i političku neovisnost BiH, te je država na Generalnoj skupštini UN-a 22. svibnja 1992. primljena kao punopravni član. “Jugoslavije nema

Dženana Čaušević i Senad Nanić već 20 godina, a mi danas obilježavamo 20 godina od uspostave nezavisnosti BiH. I bez Jugoslavije BiH postoji kao nezavisna država što je potvrdio i Aneks 4 Okvirnog sporazuma za mir u BiH, tj. Daytonski sporazum u dijelu pred indikativnim nazivom 'Kontinuitet'”, zaključila je Čaušević. “Daytonski sporazum bio je primirivanje rata i drugačije ga se ne smije doživljavati”, istaknuo je mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”, iističući kako bi se odnosi koje je uspostavio, a vezani su uz unutarnje uređenje države, trebali doživljavati kao privremeno rješenje. Ukoliko se ne promjeni, BiH će ostati obilježena kao nestabilna i nefunkcionalna državu. “Od bošnjačkog naroda Europa nema pravo očekivati visoku uspješnost, a još više nametati mu izvana visok stupanj organiziranosti”, rekao je podsjećajući na vrlo tešku ekonomsku situaciju u koji ljudi žive. S obzirom na podijeljenost države, Dan neovisnosti se ne slavi u cijeloj zemlji. “Uređenje države u tranzicijskom smislu nije završeno, kao ni deklarativna priznatost od svih građana BiH. Aktualno stanje zahtjeva ozbiljnu ustavnu reformu za koju se očito još nema međunarodne snage”, upozorio je Nanić. Još jedan razlog nepotpune neovisnosti BiH leži u činjenici kako je u državi vidljiva prisutnosti međunarodne zajednice koja je u BiH formalizirana, a u Hrvatskoj 'prikrivena', poručio je Nanić, zaključivši kako se u budućnosti nada i vjeruje da će BiH doseći standard Hrvatske i Slovenije i približiti se EU: “To je put koji donosi razinu stabilnosti.” Osvrćući se na povijesne okolnosti koje su uzrokovale nestabilnost države, podsjeti je kako je situacija u zemlji kulminirala izjavom Radovana Karadžića kako će 'izumrijeti svi koji žele neovisnost'. “Aktualno državno uređenje ostvareno je genocidom i najviše boli patnja bošnjačkog naroda koji su bili izgovor za pretvaranje NATO-a za imperijalističku vojsku. Danas, ni EU ni NATO ne pokazuju preveliku ambiciju učvršćivanja Bosne i Hercegovine”, upozorio je. Na pitanje bi li scenarij i odnos Hrvata i Bošnjaka bio isti da se referendum nije dogodio, Nanić je istaknuo kako je referendum bio prilika smirivanja situacije i da se Hrvatska priklonila razvoju BiH. “Bosna je svjesno ušla u veliki rizik, a u cijeloj situaciji i Katolička crkva je odigrala važnu ulogu kada je dala 'zeleno svjetlo' narodu BiH u njenoj borbi za samostalnost.” Proslava Dana neovisnosti BiH u Rijeci nastavljena je zabavnim programom “Sevdalinka kao glazbeni most”. Prigodan koncert održao je ansambl “Bosana”, koji djeluje pri zagrebačkom ogranku Bošnjačke nacionalne zajednice. q Helena ANUŠIĆ

PREPORODOV JOURNAL 139

9

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Konstituirana Koordinacija županijskih vijeća i predstavnika bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj

Sporazum o suradnji
Svečanošću potpisivanja zajedničkog akta u subotu, 3. ožujka 2012. godine, u Novinarskom domu u Zagrebu, na konstituirajućoj sjednici, ovlašteni predstavnici županijskih vijeća bošnjačke nacionalne manjine, Vijeća Grada Zagreba i predstavnici bošnjačke nacionalne manjine u županijama usvojili su Sporazum o osnivanju Koordinacije županijskih vijeća i predstavnika bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj te izabrali novo rukovodstvo Koordinacije. U sklopu svečanosti prigodnim programom je obilježen Dan nezavisnosti BiH i Dan Koordinacije županijskih vijeća i predstavnika bošnjačke nacionalne manjine. Na početku svečanosti ovlaštenim predstavnicima i gostima Dan državnosti Bosne i Hercegovine čestitao je dotadašnji predsjednik Koordinacije, Šehrizad Begić, dugogodišnji predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Primorsko-goranske županije. Posebno je pozdravio Bahriju Sejfić, predstavnicu Ureda za nacionalne manjine Vlade RH, Esada Suljića, savjetnika veleposlanika BiH u Republici Hrvatskoj te Mirsada Srebrenikovića, predstavnika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. Pozdrave dobrodošlice uputio je i predstavnicima svih asocijacija bošnjačke nacionalne manjine u RH, kao i predstavnicima drugih nacionalnih zajednica u Hrvatskoj. Prenio je i pozdrave i njegove iskrene želje za uspješnim radom zbog bolesti odsutnog Nedžada Hodžića, saborskog zastupnika Bošnjaka, Albanaca, Crnogoraca, Makedonaca i Slovenaca. Begić je sve prisutne pozvao da minutom šutnje ili učenjem El-Fatihe odaju dužnu počast šehidima ratova u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. “Kada je 1992. godine, 1. ožujka, 64% građana Bosne i Hercegovine na referendumu odlučilo o neovisnosti BiH”, kazao je Šehrizad Begić, “rezultat koji je uslijedio bio je, na žalost, krvavi rat!” “Niti danas se Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine ne obilježava na cijelom području zemlje jer je podijeljena na dva entiteta. Suvremena Bosna i Hercegovina bremenita je ekonomskim i socijalnim problemima, a neprestano se propituju rezultati spomenutog referenduma iz 1992. godine! Za nas Bošnjake u Republici Hrvatskoj današnje je potpisivanje Sporazuma o Koordinaciji županijskih vijeća i predstavnika bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj”, nastavio je Begić, “novi početak! Koordinacija njime dobiva svoju pravnu osobnost i snažnije utemeljenje. Ojačat će zajedništvo, potaknuti nas na nove suradnje, na bolje planiranje programa i financijskih sredstava. Time će se omogućiti snažniji utjecaj vijeća bošnjačke nacionalne manjine na lokalnoj razini. Koordinacija je otvoreno tijelo koje će biti sve ono što Bošnjaci mogu ponuditi za dobrobit svoje zajednice u cjelini.” Na kraju pozdravnog govora Šehrizad Begić je predstavnicima Županijskih vijeća bošnjačke nacionalne manjine, a koji su došli pristupiti Koordinaciji, zaželio uspješno djelovanje na korist onih koje zastupaju, te ih zamolio da stave svoje žigove i potpise na Sporazum o osnivanju Kordinacije županijskih vijeća, Vijeća grada Zagreba i predstavnika za županije bošnjačke nacionalne manjine u RH. Tajnim glasanjem za predsjednika Koordinacije jednoglasno je izabran prof. dr. sc. Sead Berberović (član Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba i predsjednik zagrebačkog ogranka BNZH), a za zamjenika predsjednika Enis Dugonjić (predsjednik Vi-

Obraćanje prof. dr. Seada Berberovća, predsjednika Koordinacije jeća bošnjačke nacionalne manjine Sisačko-moslavačke županije). Potpredsjednici Koordinacije županijskih vijeća i predstavnika bošnjačke nacionalne manjine u RH su mr. sc. Rusmir Akšamija (Karlovačka županija) i Šehrizad Begić (Primorsko-goranska županija). Za tajnika Koordinacije izabran je Mujaga Mehić (Grad Zagreb). U ime novoizabranog rukovodstva Koordinacije na ukazanoj časti prisutnima se zahvalio prof. dr. sc. Sead Berberović. Analizirajući dosadašnji rad bošnjačkih asocijacija u Hrvatskoj, Berberović je naglasio, među ostalim, da se nakon početnog uzleta u organiziranju u razdoblju od 1997. do 2004. godine dogodila izvjesna stagnacija u radu. “Na žalost, u nekim smo područjima i nazadovali!”, rekao je dr. Berberović. “Krajnje je vrijeme da se to popravi. Koordinacija je ovim potpisivanjem Sporazuma o suradnji županijskih vijeća i predstavnika bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj konačno formirana kao pravna osoba i prvi zadatak koji je pred nama je sprovesti registraciju u Uredu za upravu RH. Nadalje, treba aktivno sudjelovati u rješavanju problema financiranja Koordinacije i premošćivanju tog problema dok se on ne riješi institucionalno na državnoj razini. Pred Koordinacijom su brojni važni zadaci. Prije svega, nužno je načiniti detaljnu snimku stanja svih Vijeća i predstavnika bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj: popunjenost, sredstva financiranja, aktivnosti, prostori za rad, itd. Kontinuirani rad nas očekuje na vertikalnom povezivanju Vijeća i predstavnika, dakle formiranje županijskih Koordinacija koje će okupiti gradska i općinska vijeća te predstavnike bošnjačke nacionalne manjine s područja županije. Neposredni zadatak jest hitno obnavljanje pokušaja i nastojanja, već ranije započetih, u ishođenju uporabe bošnjačkih nacionalnih obilježja – zastave, grba i nacionalnih praznika kod Savjeta za nacionalne manjine RH, na koje prema Zakonu o pravima nacionalnih manjina, imamo pravo”, prof. dr. Sead Berberović, novoizabrani predsjednik Koordinacije. Svečanost potpisivanja Sporazuma i konstituiranja Koordinacije županijskih vijeća, Vijeća grada Zagreba i predstavnika za županije bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj, koju je organiziralo Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba, uveličao je ženski pjevački zbor “Bulbuli”. q Edina SMAJLAGIĆ

10

PREPORODOV JOURNAL 139

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Promocija knjige “Bosanska epoha Novskog Pounja 1512.-2012.”

Istina o burnim vremenima
U organizaciji zagrebačkog ogranka BNZH, 30. ožujka 2012. godine u Zagrebu, održana je promocija druge knjige Bosansko-novske monografije “Bosanska epoha Novskog Pounja 1512.-2012.”, autora mr. sc. Ante Milinovića. Promotori knjige su, pored autora, bili Enver Mulabdić Novljanin, recenzent Elvir ef. Vakufac i izdavač Jasmin Karabegović. Knjiga je podijeljena u četiri poglavlja, prije kojih je dat kraći prolog o pravednoj borbi Novljana za istinu o zavičaju. U prvom poglavlju autor govori o polumilenijskom bosanskom identitetu Novskog Pounja i argumentima koji su odigrali ključnu ulogu u njegovom formiranju, u vremenu kad je u 16. vijeku došlo u sastav Bosanskog pašaluka. Od 1878. Austrijska uprava je naseljavala u grad i okolinu i druge nacije, tako da je do velikosrpske agresije 1992. Bosanski Novi imao multietnički karakter s većinskim bošnjačkim življem, s vrlo izraženom tolerancijom i harmoničnim načinom života bez ikakvih nacionalnih trvenja ili sukoba. Autor je želio naglasiti kako svaki čovjek ima samo jedno mjesto rođenja i jedan zavičaj. Drugo poglavlje nosi naslov “Sukobljavanje velesila u Novskom Pounju 1483.-1788.”, a obuhvaća period od bitke kod ušća Žirovca u Unu na Brodu Zrinskog, pa sve do velikog Laudonovog ili Dubičkog rata. Milinović je sažeto i jasno prikazao historiografski razvoj događaja u kojima su se dešavale brojne bune, egzodusi, kolonizacije, migracije, otpori. Autor je uspio stvoriti osnovne naučne pretpostavke za uspješno razmatranje problematike, dokučivši čitavu lepezu bitnih podataka o totalnim razaranjima, raseljavanjima i seobama s jednog kraja na drugi, naglašavajući i odmjereno dozirajući složenu historijsku istinu burnih vremena. Treće poglavlje “Život Novljana u svakodnevici” predstavlja pomalo avangardan pristup historiografiji na našim prostorima. Pomičući otklon žiže s političke historije na sitne događaje i uvođenjem tematike svakodnevnog života, o običajima koji govore o kulturnom identitetu, logički nas uvode u srž, bit i realnost životne istine, k prikazivanju sveobuhvatne bogate bosanske kulture i vjerske tradicije Novljana u rasponu od 500 godina. Četvrto poglavlje “Prilozi historiografiji bosansko-novskog zavičaja” sastoji se od 33 kraća napisa raznih autora koji se odnose na ljude i događaje vezane uz Bosanski Novi. Nažalost, Bosanski Novi je sada sablasno mjesto, pusto naselje i prazan grad, “La cita morte”, mrtav grad. Enver Mulabdić se u izlaganju sjetio Ferida Feđe Berberovića i njegovih drugova koji su štitili tekovine europske demokracije sve dotle dok nisu izginuli, svi do jednoga. Smatrali su da nemaju pravo na povlačenje, poslije ljudskih poniženja u logoru “Stadion”. Naglasio je da će djelo novskih šehida ostati vječno ubilježeno za buduće naraštaje koji će znati cijeniti njihovu žrtvu. “Ljudska poniženja i etnička čišćenja su se prenosila u oblast emocionalnog i duhovnog, navodeći prof. Antu Milinovića da se uz tolike napore angažuje i krene najsnažnijim poletom snage duha i uma, kako institucionalno tako i naučno. Milinović se stavio u službu humanosti, pokušavajući se izvući iz bespuća očaja i beznađa. Tako je za vrijeme rata bio angažiran u Zagrebu u 'Novskom klubu'. Monografija je nastala kao izraz lične autorove potrebe, ali i kao odraz i funkcija historije, odnosno jednog života kome čovjek duguje sve radosti i ljepote, muke i stradanja. Eg-

Mr. sc. Ante Milinović, autor monografije

Druga knjiga “Novske trilogije”

zaktni analitičar znao je postaviti pravu mjeru i svoje djelo je stvorio zahvaljujući mudrosti jer se nije pozdravio s tradicijom niti s narodima svoga podneblja. Sebe je shvaćao dijelom velike etničke društvene zajednice, kao svjedok, baštinik i tvorac duha jednog grada i tvorac razvijenog kulturnog osjećaja. Milinović je uviđao kako se u nedavnoj prošlosti radilo o kolektivnoj tiraniji, bahatosti i primitivizmu u odnosu na ostale, pa čak i u pisanju lažne historije o 'balkanskim prostorima naše epske sreće'. Prof. Milinović je uvijek uspijevao ostati slobodan u mišljenju, svoj ugled je postigao časnim sredstvima i nije imao potrebe da se dodvorava aktualnoj vlasti”, rekao je Mulabdić. Jasmin Karabegović se prisjetio porođajnih muka prilikom nastanka ove knjige, ali i cjelokupne tragične historije BiH, citirajući ajet iz Časnog Kur'ana koji kaže da “Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda, dokle on ne izmijeni svoj odnos prema Allahu.” “Taj odnos se na našu sreću pozitivno mijenja, a na nesreću dušmana koji su otimači bosansko-novskog zavičaja. Zahvaljujući Božjem blagoslovu uspjeli smo sretno dovršiti i objaviti prve dvije knjige Bosansko-novske trilogije, u dva blagoslovljena grada, u St. Louisu i našem bosanskom plemenitom gradu Bišću. Dušmanske snage su se sa svih strana bile urotile protiv objave istine o našem stradanju. Knjiga je kao voćka, od nje i oni koji će tek doći imaju hajra, a oni koji su je zasadili i napisali imaju sevapa. Ova knjiga je bogata sehara bosansko-hercegovačke kulture”, rekao je Karabegović. Elvir ef. Vakufac je rekao kako je autor bez mnogo umocija u prvoj knjizi ove monografije bilježio povijesne činjenice, a u drugom dijelu otvorio svoje srce, ulazeći emotivno u najraniju, ali i najnoviju prošlost bosansko-novskog kraja, izgleda njene čaršije, projicirajući želje za njenu sretniju budućnost. “Milinović je u svojim knjigama dao prikaz, jedini pisani izvor u kojemu je na našem jeziku moguće naći podatke o vjerskim objektima i vjerskom životu bosanskonovskog područja”, rekao je Vakufac. Po njegovom mišljenju veoma je važno što su u drugu knjigu ove monografije uključeni tekstovi drugih autora, priče o običajima ljudi, anegdote. Zato je ova monografija zbornik historijskih i drugih tekstova čija je poveznica zavičaj i njegovi ljudi. “Ova knjiga je prva ozbiljna naučna knjiga napisana o Bosanskom Novom i njegovim ljudima svih vjera i narodnosti, o njegovoj historiji, kulturi i stradanju”, zaključio je Elvir ef. Vakufac. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 139

11

hrvatska

Kampanja u HDZ-u, teške odluke Vlade RH

Kosor protiv petorice
Kako se približavaju izbori u HDZ-u, situacija se sve više zaoštrava između aktualne predsjednice stranke Jadranke Kosor s jedne, i njezinih protukandidata – Darka Milinovića, Tomislava Karamarka i Domagoja Ivana Miloševića. Milinović i Milošević, zajedno s još Milanom Kujundžićem i Dragom Prgometom, također kandidatima za predsjednika stranke, održali su 15. ožujka 2012. prvo sučeljavanje kandidata za predsjednika HDZ-a u organizaciji Večernjeg lista, Media servisa te uz medijsku potporu 24 sata TV-a. Kosor je odbila sudjelovati, a Tomislav Karamarko otkazao je dolazak. Nakon što su obrazložili svoje razloge kandidature za predsjednika najveće oporbene stranke, kandidati su odgovarali na pitanja. Na pitanje tko je bio najbolji predsjednik HDZ-a do sada, mogao se očekivati izlizani demagoški, pomalo već (ako ne i odavno) licemjeran odgovor da je to bio Franjo Tuđman. Milinović je rekao da je to “bez sumnje” tako jer je Tuđman ostvario san hrvatskog naroda o samostalnoj i nezavisnoj državi. “Ivo Sanader i Jadranka Kosor imaju svojih prednosti i mana, no jedan od njih već jest, a drugi će vrlo brzo postati prošlost HDZ-a”, rekao je Milinović.

Jadranka Kosor i Tomislav Karamarko kao i Ivo Sanader prošlost stranke”, jasno je rekao Milinović, dok su Milošević i Prgomet zaključili da se trebaju okrenuti budućnosti, a ne se vraćati u prošlost. Na pitanje treba li predsjednik HDZ-a biti antifašist, Kujundžić je odgovorio da treba, “ali ne na ovaj hrvatski način gdje pojam antifašizma zloupotrebljavaju komunisti”. Milinović je rekao da je antifašizam upisan u temeljima HDZ-a, a Milošević da treba, ali treba biti i antikomunist, dok je Prgomet dodao “i protivnik svih totalitarnih sustava”. Potonji je rekao i da će mu suradnici biti vrijedni i sposobni ljudi koji se dosad nisu pretjerano eksponirali u radu stranke i bili su nepravedno zapostavljeni, poput Bože Galića, Pere Ćosića, Damira Krstičevića..., dok je Kujundžić rekao da će biti mjesta za sve koji budu izabrani na izborima. “Bit će u stranci mjesta i za Jadranku Kosor i Vladimira Šeksa, ali ne na vodećim mjestima. U vašem stožeru sve su bivši Sanaderovi ljudi, gospodine Milinoviću”, ponovo ga je pecnuo Kujundžić. “U mom stožeru?! Pa najveći 'sanaderovac' među nama je Jadranka Kosor. No da razjasnimo, ja sam neke bivše istaknute članove stranke, saborske zastupnike pozvao na ručak i zahvalio im za sve što su u prošlosti učinili za HDZ jer se toga nitko nije sjetio”, odgovorio mu je Milinović. Milošević je rekao da će birati sposobne suradnike, a o bivšoj predsjednici i nekim drugima odlučivat će Sabor i Predsjedništvo stranke. Treba li ostaviti ime Trgu maršala Tita? Kujundžić je odgovorio s “ne, nego ga treba preimenovati u Trg Franje Tuđmana”. Milinović isto misli da “ne”, “a neka se u budućnosti povjesničari bave njime”, dok je za Miloševića Tito diktator, “no treba uzeti u obzir da u Hrvatskoj ima ljudi koji misle drugačije”. Najblaži je bio Prgomet: “Ne, mislim da je Kazališni trg sasvim prihvatljivo ime.”

Nitko kontra Franje, svi kontra Tita
Milošević je Tuđmana nazvao “ocem nacije” prenijevši iskustva i svog biološkog oca koji mu je pričao da je u Tuđmanovo vrijeme bilo više demokracije u HDZ-u nego danas. Sanadera i Kosor nije htio komentirati kao predsjednike stranke. Drago Prgomet je možda dao i najrealniji odgovor tvrdeći da Tuđman jeste bio najbolji predsjednik stranke, no neki ljudi oko njega bili su poslušnici koji su gradili kult ličnosti. Njegove odluke treba gledati u kontekstu vremena. Za Milana Kujundžića Tuđman je najveća povijesna osoba, rekao je da bi bio ponosan da može barem djelomično biti predsjednik poput njega, a za Sanadera i Kosor je rekao da imaju puno mana i nešto malo pozitivnog. On je na pitanje zašto je HDZ izgubio izbore rekao da je kriva oligarhija iz vrha HDZ-a, pri čemu se ne može abolirati ni Milinovića, koji se osjetio napadnutim, pa mu je odgovorio da je uzrok nedostatak vizije, a Jadranka Kosor mora preuzeti odgovornost. “Kolegu Kujundžića bih podsjetio da sam ja jedini pobijedio u svojoj izbornoj jedinici na proteklim parlamentarnim izborima. Pitao bih njega koju je to on političku utakmicu dobio”, uzvratio mu je Milinović. “Kad ja počnem, Dado, igrati utakmice, vidjet ćeš tko će dobivati. Pa ja sam donio više glasova HDZ-u nego ti”, odgovorio mu je Kujundžić, a Milinović se zajapurio: “Ponavljam, ja sam HDZu donio sve pobjede dosad u svojoj županiji, pa tako i ovu.” Prgomet je nastavio rekavši da je HDZ izgubio izbore zato što je u njih ušao opterećen nizom afera te zbog loše predizborne kampanje koja je bila personalizirana u liku Jadranke Kosor. Milošević je rekao da su birači kaznili afere. “Za gubitak izbora mora odgovarati Jadranka Kosor. Osobno se ne osjećam odgovornim jer sam učinio sve što sam mogao, no nije bilo sluha u vrhu.” Na pitanje “biste li podržali povratak Ivića Pašalića u stranku”, Kujundžić je rekao da za njega vrijede ista pravila kao za sve, o tome odlučuju nadležna tijela stranke, no napomenuo je da su njemu ipak poželjniji mlađi ljudi. Milinović je odgovorio da Statut stranke jasno kaže da se on ne može vratiti u HDZ. “Pašalić ne može biti moj suradnik, a on je isto

Kosor gubi kompas?
Slična su prepucavanja trajala danima, ali bez predsjednice stranke koja je izbjegavala direktna sučeljavanja, pa su je ostali kandidati optužili da se ne usuđuje direktno konfrontirati te da zloupotrebljava poziciju predsjednice u izbornoj kampanji. Ona je odbacila te optužbe, a krajem ožujka predstavila je svoj program za vođenje te stranke u sljedećem razdoblju. Šokirala je ostale kandidate predloživši izmjene u izboru predsjednika stranke. Predložila je da se kompletno vodstvo stranke, po principu jedan čovjek jedan glas, bira na izbornom saboru 20. svibnja, dok bi se predsjednika HDZ-a biralo 1. srpnja.

12

PREPORODOV JOURNAL 139

hrvatska
Reakciju njezinih protukandidata nije trebalo dugo čekati. Prvi je reagirao Milošević koji je ustvrdio kako se od samog početka zalaže za izbore po načelu jedan član – jedan glas. “Međutim, moram reći kako je ovako značajna promjena pravila usred izbornog procesa krajnje neodgovorna prema kandidatima, a posebno prema članstvu i nije ništa drugo nego pokušaj da se po svaku cijenu još koji mjesec ostane na čelu stranke. Produženje roka izbora i javnost će sigurno loše prihvatiti jer se od nas očekuje da napokon počnemo obavljati svoju dužnost kao oporba”, rekao je Milošević. Žestoko je reagirao i Kujundžić: “Jadranka Kosor je napravila puč u HDZ-u i vjerujem da će danas dati ostavku. Vjerujem, a to se mora dogoditi, da će gospođa Kosor koja je stranku pretvorila u svoj imperij, danas dati ostavku. Sve drugo bilo bi neprihvatljivo”, rekao je Kujundžić. Prihvatljiv mu je, kaže, model jedan član jedan glas, ali ne po Jadranki Kosor nego, kako je naglasio, po normalnim demokratskim standardima. Ponašanje čelnice HDZ-a, prema Kujundžiću, nije za njega iznenađenje jer je ona na poklon dobila aklamacijom i stranku i državu te je doživljava kao igračku. “Gospođa Kosor se zaigrala sa strankom i sa državom. Državu je na određeni način izgubila, a sada priprema scenarija kako izgubiti HDZ”, zaključio je. Dodao je da HDZ u ovom trenutku kao stranka na određeni način ne postoji, već postoji “samo jedna interesna grupacija nesretnika koji nastoje sačuvati svoje fotelje i materijalne interese”. Tomislav Karamarko pozdravlja inicijativu “jedan član jedan glas”, ali mu je žao što je predložena tek sada i to u službi prikupljanja jeftinih političkih poena. “Takvo mrcvarenje članova i stranačkih pravila je apsolutno nedopustivo”, ocijenio je Karamarko, dok je Milinović ocijenio kako je Kosoričin čin nedemokratski. “To je očajnički potez gubitnika, nakon što su gospođa Kosor i njezin stožer uvidjeli da im ne prolazi izborni inženjering. Očito je da će ljudi glasati po svojoj savjesti što gospođi Kosor očito nije po volji. Tim potezima pokušava ostati još par mjeseci na čelu stranke jer je njoj to jedino bitno”, rekao je Milinović. Prgomet je dodao da su zahtjeve da se izbori unutar stranke provode po načelu “jedan član jedan glas” slali mjesecima. “No, mi smo tražili da se po tom načelu biraju svi, ne samo predsjednik stranke. Nedemokratski je i neozbiljno mijenjati pravila usred kampanje. To je potez očajnika, osobe koja politički šteti HDZ-u i koja je odgovorna za situaciju u kakvoj je stranka”, kazao je Prgomet i zaključio: “Ovo je dokaz kako Jadranka Kosor više ne može biti predsjednica HDZ-a. Vrijeme je za njen odlazak s te funkcije!”

Kujundžić, Milinović, Milošević i Prgomet žave o restrukturiranju tog škvera i da će Vlada pronaći rješenje. Uz to, Vlada je donijela odluku da se Uljaniku, gdje država zajedno sa svojim fondovima ima 84,2% dionica, dopusti privatizacija kroz radničko dioničarstvo, a Čačić je napomenuo da će se to dogoditi ako radnici iskažu želju da kupe najmanje 39% dionica tvrtke. Nakon toga objavit će se i poziv za dokapitalizaciju “Uljanika”, u čemu država neće sudjelovati. Premijer Milanović kazao je da je “Uljanik” dokaz da se u hrvatskoj brodogradnji može i dobro poslovati, a da su teške odluke koje je država donijela o Kraljevici posljedica toga što se više ne može poslovati tako da se nešto u inozemstvu kupi po 10, a onda tom istom inozemstvu ponovno proda za 8. Jedino je “Brodosplit” prodan samoborskom DIV-u. Milanović je to iskoristio da kaže kako će se u Hrvatskoj brodovi i dalje proizvoditi i to na sjeveru i na jugu. U Vladi su uvjereni da je riječ o ozbiljnoj ponudi, o poduzeću u kojem se u trenutnom stanju u brodogradnji ipak ima volje i želje boriti za tu djelatnost. Premijer Milanović kazao je i da nema mjestu strahu da će se ne terenima na kojima su navozi nakon određenog vremena raditi nešto drugo, a ne proizvoditi brodovi, podsjetivši da je država vlasnik tog zemljišta i takve odluke nisu moguće bez nje. Sindikati su napali Vladine odluke o Kraljevici i “Brodosplitu”, a gradonačelnik Kraljevice Josip Turina nije želio vjerovati da će Vlada dozvoliti da se najstarije hrvatsko brodogradilište ugasi. Tomislav Debeljak, vlasnik samoborskog DIV-a, rekao je kako bi za njega osobno bila velika degradacija i osobni neuspjeh kada ne bi iskoristio šansu koja se u ovom poslu pruža DIV-u i “Brodosplitu”. “Nove ćemo projekte ugovoriti u idućih nekoliko mjeseci i stoga ne bi bilo dobro otpuštati ljude koji su sada na čekanju, nego bismo trebali pričekati prve poslove pa da vidimo koliko će nam realno ljudi trebati u poslovanju. A glavna poruka u tom smislu je da svaki radnik treba zaraditi svoju plaću, to je prosta računica i na njoj ćemo temeljiti i broj zaposlenih”, poručio je Debeljak. Govoreći o prvim poslovnim potezima i projektima, ustvrdio je kako bi u prve tri godine, dok se ne oporavi brodograđevno tržište, oko 50% kapaciteta bilo korišteno u nebrodograđevne projekte, kao što je izgradnja vjetroelektrana i plinske elektrane kod Peruče. “Za oba ta projekta investitor bi bio DIV i već imamo banke i druge proizvođače koji bi nas pratili u tim projektima. Kada je riječ o brodogradnji, pokušali bismo se u prvo vrijeme orijentirati na izgradnju megajahti koje bismo iznajmljivali, a u slučaju dobre ponude, i prodali. Osim toga, nastavili bismo i s proizvodnjom ro-pax brodova, za koje postoji potražnja na tržištu. No, moram reći i kako planiramo napraviti portfelj od oko 50-ak projekata koje bismo aktivirali kada bi se za to poklopile tržišne i financijske prilike”, zaključio je Debeljak. q Edis FELIĆ

Odluka o brodogradilištima
Tako je završio ožujak u HDZ-u, a svoje probleme, ali druge prirode, imala je i Vlada premijera Zorana Milanovća. Osim što je PDV povećala na 25% od 1. ožujka, ona je krajem mjeseca morala donijeti teške odluke o brodogradilištima. Ono u Kraljevici ide u stečaj, dok će za “3. maj” i “Brodotrogir” Ministarstvo gospodarstva pripremiti u roku od 90 dana odluke o restrukturiranju i eventualnoj novoj privatizaciji. Objašnjavajući odluku o tome da se kraljevički škver pošalje u stečaj, ministar gospodarstva i prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić rekao je da su stvoreni svi uvjeti za pokretanje stečaja, od prezaduženosti do velikog akumuliranog gubitka, jer je u Kraljevici negativni kapital od oko milijardu kuna. Premijer Milanović kazao je kako je ova odluka teška za Vladu, pogotovo jer se radi o najstarijem hrvatskom brodogradilištu, ali da se moraju donositi i takve odluke. Pojasnio je i da Kraljevica neće u stečaj prije nego se radnicima isplate sve otpremnine i ostala materijalna prava za što je novac već osiguran. Štio se tiče “3. maja”, u Vladi su objasnili da je tu stanje puno bolje te da nema pretpostavki za stečaj, ali da postoji obaveza dr-

PREPORODOV JOURNAL 139

13

intervju

Prof. dr. Šaćir Filandra, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, govori o odnosu Bošnjaka prema islamu, političkom angažmanu reisa Cerića i muftije Zukorlića, odnosu političke elite i intelektualaca prema BiH, Miloradu Dodiku, trećem entitetu i posjeti premijera Milanovića…

BiH nije zemlja bez nade
Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ
Prof. dr. Šaćir Filandra je rođen 20. veljače 1961. u Crnićima, Stolac. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za filozofiju/sociologiju 1985. godine. Doktorirao je iz oblasti Suvremena politička filozofija. Izabran je u zvanje redovnog profesora 2008. godine. Predaje nastavne discipline Politička filozofija, Sociologija jezika, Politike identiteta i Socijalna filozofija na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Bio je gostujući predavač na Odsjeku za historiju / političke nauke na Yale Univerzitetu u SAD (od 1999.-2000. godine), te pomoćnik predavača na Otvorenom Univerzitetu, Institut za jugoistočno-europske studije u Budimpešti (1997. godine). Autor je knjiga “Bošnjačka politika u XX. stoljeću” i “Bošnjaci i Moderna”, te nosilac koautorstva za knjigu “Bošnjačka ideja” (s Enesom Karićem). Autor je preko 80 naučnih i stručnih radova. Participirao je u radu većeg broja domaćih i međunarodnih znanstvenih konferencija, kongresa i simpozija, kao i realizaciji više naučno-istraživačkih projekata. Bio je glavni i odgovorni urednik Izdavačkog poduzeća “Sejtarija” iz Sarajeva (od 1994.-2010. godine), te glavni i odgovorni urednik Omladinskog časopisa “Lica” iz Sarajeva (od 1988.-1990. godine). Od 2001. do 2009. godine bio je predsjednik BZK “Preporod”. Trenutno je dekan na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Njegova knjiga “Bošnjačka politika u XX. stoljeću” je osvojila nagradu i priznanje sarajevskog lista “Dnevni avaz”, te je proglašena kulturnim događajem 1999. godine. U ožujku 2012. godine iz tiska je izašla nova knjiga prof. Filandre – “Bošnjaci nakon socijalizma”, u podnaslovu “O bošnjačkom identitetu u postjugoslavenskom dobu”. Zanimljive su riječi dvojice recenzenata. Prof. dr. Enes Karić za knjigu kaže da je “mnogostruko slojevito štivo u kojem se ujedno stječe historija, hronologija, analiza, te sinteza i politološka retrospektiva najnovijeg vremena Bošnjaka i Bosne i Hercegovine”, dok prof. dr. Esad Zgodić smatra da je u knjizi “vrijedno i rizično” što je “kritički orijentirana spram bošnjačke nacionalne politike i njenih aktera”.

Prof. dr. Šaćir Filandra du danas, o tekućim procesima unutar naše nacije i s tog aspekta odnosi se na tekuće procese i većinom žive aktere. Knjigu počinjete analizom stanja u Islamskoj zajednici u turbulentnom vremenu raspada Jugoslavije, kada se javlja pokret imama, dolazi do smjene dr. Ahmeda Smajlovića, formira se Savjet imama u BiH… Nesporno je da je Islamska zajednica značajan faktor u identitetu i životu Bošnjaka. Da li je bila na nivou povijesnog zadatka krajem 80-ih i u ratnim 90-im godinama? Islamska zajednica je bila na razini povijesnih zadata vremena 90-ih godina prošlog stoljeća. Ona se kao institucija, generalno govoreći, prema turbulentnim zbivanjima raspada komunizma valjano postavila postavši bitnim činiocem demokratizacije društva, njegove ideološke tranzicije te instrumentom jačanja i razvijanja bošnjačke nacionalne samosvijesti. U cijelom tom procesu sama institucija Islamska zajednica doživjela je bitne organizacijske transformacije i po brojnim unutarnjim pitanjima nije uvijek bila jedinstvena niti koherentna, i knjiga se uveliko bavi unutrašnjim političkim, ideološkim i personalnim sukobima unutar nje. Kao nedostatak Islamske zajednice u tom periodu donosim ipak stav, a na osnovu detaljnih istraživanja brojnih procesa, da je ona u osnovi tih godina propustila priliku da se profilira kao samostalna i od politike neovisna institucija. Islam je imao nezaobilaznu ulogu u bošnjačkom nacionalnom pokretu 90-ih godina prošlog stoljeća. Kakav je danas odnos religijske i nacionalne svijesti kod Bošnjaka? Kraj Jugoslavije i uspostava neovisne bosansko-hercegovačke države najveći je povijesni rezultat proteklih zbivanja, a on je za posljedicu, ali i pretpostavku, imao i ima danas kod Bošnjaka prevalenciju nacionalnog, tj. političkog identeta nad religijskim. U protekle dvije decenije islam je najčešće služio kao instrument legitimacije bošnjačke nacije i bosansko-hercegovačke države. Kada

Uloga Islamske zajednice u životu Bošnjaka
Nakon kapitalnog djela “Bošnjačka politika u XX. stoljeću”, iz tiska je nedavno izašla Vaša nova knjiga “Bošnjaci nakon socijalizma”. U predgovoru navodite da se radi o “političkoj analizi recentnog bošnjačkog identiteta, koja je umnogome autobiografska”. O čemu u knjizi pišete? Knjiga je pokušaj cjelovite analize bošnjačke politike identiteta nakon socijalizma, odnosno bitnih identitetskih preinaka koje su Bošnjaci doživjeli nakon napuštanja jugoslavenskog okvira življenja, dominantnog u 20. stoljeću, i prešli u bosansko-hercegovački državno-pravni okvir te u niz novih političkih okvira nastalih raspadom nekada zajedničke države. Analiza se vrši kroz razmatranje bošnjačkog odnosa danas prema kategoriji islama, nacije, države i identiteta. Ovo je knjiga o aktualnim procesima, o nama kao naro-

14

PREPORODOV JOURNAL 139

intervju
su Bošnjaci bili politički osporavana ili neizrasla nacija, a to je doba od Berlinskog kongresa do kraja socijalizma. Drugi su im pridavali status religijske zajednice, oni sami su se većinski također tako samorazumijevali, i u toj prilici islam je najistaknutiji marker njihova identiteta. Osvajanje političke slobode i njene realizacije nakon socijalizma primat daje kategorijama nacije, jezika i države. Danas je država, nacionalna složena bosansko-hercegovačka, ključni odreditelj njihova identiteta. U ratnim godinama dolazi do povratka vjeri, reislamizacije Bošnjaka, ali i do pojave mezhebskog nejedinstva, novih oblika vjerske prakse. Javlja se i tzv. vehabijski pokret. Koliko je on utemeljen u bošnjačkom vjerskom i kulturnom identitetu? Pluralizacija interpretacije islama posljedica je otvaranja naroda i zemlje globalizacijskim uticajima i ona je u gnoseološkom smislu legitimna i neizbježna. Posljedica tog procesa je vehabijska prisutnost o kojoj studioznije u knjizi pišem. Uticaj ovog interpretacijskog toka na opći identiteta Bošnjaka neosnovano je preuveličavati, a to mediji često rade, kao što je ovu pojavu određenim mjerama represije pogrešno zabranjivati. Rezultati mog istraživanja ukazuju na činjenicu da je ovaj pokret svojim brojnim segmentima, od antiintelektualizma do fundamentalizma, danas mariginalan unutar vjerske prakse Bošnjaka te da će takav manjinski status i u skoroj budućnosti imati. On je danas, nažalost brojnih čestitih mladića koji takvu praksu islama podržavaju, postao osnova stigmatizacije muslimana u brojnim evropskim društvima, a što prominentni zagovornici toga pokreta ne razumiju niti žele razumijeti. Kako komentirate sve učestalije optužbe prema Bošnjacima za islamski fundamentalizam, vehabizam, netoleranciju, terorizam? To je dobro poznata stara matrica srpske politike, zar ne? Iz polemika vezanih uz Rezoluciju Europskom parlamenta o BiH, naročito stava izvjestiteljice Doris Pack, stječe se dojam da su tzv. vehabije opasnije za mir u BiH od četničke, ravnogorske bratije? Nije matrica samo srpske politike, većina evropskih natpisa o islamu je negativna. S tom činjenicom trebamo ozbiljno računati. Muslimani svoje mjesto u evropskoj kulturi još traže. Oni žele i na to imaju pravo da budu ravnopravna konfesionalna činjenica u dominantno kršćanskim društvima. Da bi takav status postigli morati će stalno peispitivati svoju društvenu vjersku praksu i iznalaziti oblike koegzistencije sa većinskim kršćanskim okruženjem koje ima negativne reminiscencije na susrete sa islamom. Svaki identitet, pa i naš bošnjački, muslimanski je relaciona, komunikacijska kategorija, on je uvijek kontekstualan i posredovan stavovima drugih. Antiislamizam je danas u Evropi činjenica, kao što je to ranije bio antisemitizam. S tim se mora računati i živjeti. Za produbljivanje tog negativnog stereotipa prema muslimanima uopće Bošnjaci nijednim potezom ne smiju davati povode. Mi toliko možemo i trebamo učiniti. Nažalost, pojedinci među nama misle i djeluju drugačije produbljujući to nepovjerenje prema svima nama. Nacionalizam, etničko čišćenje i nacionalna diskriminacija je u samim temeljima evropske kulture i to je jedan od razloga zašto se na nacionalizam, pa i srpski, gleda s pomirljivim tonovima. Novi Pazar postaje značajan politički centar: u njemu je npr. utemeljena BANU-u. U kontekstu uloge Islamske zajednice i aktualnih političkih procesa, kakvo je Vaše mišljenje o kandidaturi sandžačkog muftije Muamera Zukorlića za predsjednika Srbije? Novi Pazar je, nažalost, provincija, i to će zadugo i ostati. Time o tome gradu ne mislim ništa loše, ali smatram da je neozbiljno, u najmanju ruku, taj grad titulirati nekim značajnim bošnjačkim političkim centrom. Zukorlić je snažna, ambiciozna i inteligentna ličnost. On svoje mjesto na društvenoj sceni još traži, a određeno mjesto mu i pripada. Dobro bi bilo da muftija Zukorlić postane profesionalni političar, bar je to moje mišljenje. Mislim da bi na taj način više pomogao svome narodu, ali i sređivanju bošnjačkih prilika u Srbiji. Priča o njegovoj kandidaturi za predsjednika Srbije je samo dobra šala, a dobre šale nikad dosta. Kakvo je Vaše mišljenje o političkom angažmanu reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića? Ne odobravam političke angažmane vjerskih dostojanstvenika unutar bilo koje konfesije. Mustafa Cerić je nakon preseljenja Alije Izetbegovića na bošnjačkoj političkoj i medijskoj sceni zauzeo pogolem prostor koji je nakon Izetbegovića preostao, budući da je jakih političkih figura unutar stranaka nedostajalo. Cerićevi izleti u politiku ništa dobro nisu donijeli ni njemu niti Bošnjacima i kamo sreće da se nikada nisu niti dešavali.

Put prema pomirenju, dijalogu i napretku
Neki bosansko-hercegovački i međunarodni analitičari opisuju sadašnju situaciju u BiH kao nikad goru u povijesti države. Izvana promatrajući političke bh-procese stječe se dojam kao da prevladavaju beznađe, izgubljenost i defetizam. Da li je situacija stvarno takva? U Bosni i Hercegovini se nikada nije sjajno živjelo niti su njene prilike posmatrane spoljnom optikom bile sređene. Čak šta više, iz svih njenih susjedstva ona se uvijek portretirala negativno iz različitih interesa, a što sada nije ni bitno. Bosna nije zemlja bez nade, tu je uvijek bilo dovoljno ljudi koji je vole i koji su je spremni braniti. Budućnost te zemlje je u njenoj prepuštenosti njenim ljudima, budući su projekti međunarodne zajednice, a najpogubniji je Daytonski mirovni sporazum, strani biću i potrebama te zemlje. Svaka pomoć sa strane u Bosni je bila remetilačka, nažalost. Danas svjedočimo razvoj svijesti o nužnosti dogovora bosansko-hercegovačkih naroda, i to dogovora koji bi tu zemlju učinio sretnijom i stabilnijom. Ljudi u Bosni sa svojim udesom znaju živjeti i oni su takvi da će izdržati, a izdržati će samo oni koji tu zemlju vole ili koji nemaju drugačije/bolje perspektive. Da li je sadašnja politička elita na vlasti dorasla političkom trenutku i funkcijama koje obnašaju? Gdje su ograničavajući faktori – Daytonski podmetuniti Ustav, nacionalističke politike i getoizacija, nedostatak stvarne demokracije? Cjelokupna bošnjačka stranačka politika, bez razlike na stranke i periode unutar razdoblja od dvadeset godina, funkcionira na principu negativne selekcije kadrova. To znači da se biraju i promoviraju poslušni, ćutljivi, nesposobni tipovi s kojima se može manipulirati i koji znaju i moraju samo slušati. Najveći broj tih ljudi je krajnje nekompetentan i etički neodgovoran i za to nije niko kriv već mi sami. Sve ostalo je samo priča... Dekan ste Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Kako iz Vaše perspektive vidite položaj bosansko-hercegovačkih intelektualaca u sadašnjoj situaciji? Imaju li realnog prostora ponuditi više i izaći iz “ralja” neodgovorne politike? Univerzitetska inteligencija u Bosni je marginalizirana od strane vjerske i stranačke inteligencije, prije svega. Istovremeno ta inteligencija je automarginalizirana. Ona nema tradicije samostalnog intelektualnog djelovanja. Njen sluganski i oportunistički mentalitet je vidljiv na svakom koraku. Mi u Bosni nemamo nešto što bi

PREPORODOV JOURNAL 139

15

intervju
se zvalo intelektualna javnost, intelektualni front, intelektualna pobuna, alternativa i to je naše stanje. Intelektualci su u stvarnom ili imaginaranom strahu od vrhova političkih stranaka. Ovdje je na sceni prava partitokratija i ako niste pristaša neke političke stranke nemate baš dovoljno društvene niti materijalne potpore. Po Vašem mišljenju, na koji način se može postići istinsko pomirenje i dijalog među narodima u BiH? Što mislite o euroatlantskim integracijama – eventualnom ulasku BiH u Europsku uniju i NATO? Naivno je očekivati da će evroatlantske integracije poništiti naše unutrašnje etničke protivriječnosti i same po sebi dovesti do nekog željenog blagostanja. Ipak, i to želim naglastiti budući da djelim mišljenje većine našeg stanovništva, ulazak Bosne i Hercegovine u NATO značio bi veliko sigurnosno olakšanje. Na tom pitanju vagati će se dobronamjernost evropske politike prema nama.

Šaćir Filandra na sarajevskoj promociji knjige “Bošnjaci nakon socijalizma” no demantirati ili, ako je osnovan, otkloniti. Sadašnje stanje nije dobro i potrebno je otvoriti razgovore o modalitetima rješenja tih problema. BiH je prva zemlja koju je posjetio novi hrvatski premijer Zoran Milanović. On je tada izjavio da “nije niti tutor niti mentor” u vezi uplitanja Hrvatske u unutarnje stvari u BiH. Međutim, nekima se nije svidio protokol – posjete Mostaru, Širokom Brijegu i Vitezu, tako da su Lagumdžija i Nikšić izbjegli svečani ručak s njime. Kakvo je Vaše mišljenje o Milanovićevoj posjeti BiH? U odnosima hrvatskih političkih stranaka prema BiH je nešto čudno. Naime, cijelo vrijeme svjedočimo da poslije Tuđmanove smrti niko u Hrvatskoj ne smije ili ne želi napraviti nikakav pozitivan pomak prema Bosni i Hercegovini. Istovremeno, i to je ono što je najčudnije, liberalni ili lijevi političari kakvi su Mesić i Josipović, daleko su ispod dosega političke desnice, recimo jednog Sanadera. Tu je mnogo lijepih diplomatskih fraza, praznih obećanja, pokoji vic i ništa više. Bilo bi nepravedno Milanovića cijeniti na osnovu jedne posjete. Potrebno je sačekati njegova konkretna očitovanja, to da li je spreman na na principima pravde i pravičnosti rješavati zajednička otvorena pitanja, a njih je nažalost mnogo. Dobar ste poznavatelj prilika u Hrvatskoj, čest gost različitih tribina i simpozija. Kako ocjenjujete stanje bošnjačke nacionalne manjine u RH? Bošnjačka nacionalna manjina u Hrvatskoj je dio bošnjačkog naroda izvan Bosne i Hercegovine koji je u demokratskim postsocijalističkim promjenama najviše dobio. Evropske integracije Hrvatske mnogo su doprinijele tom statusu, ali i unutrašnja organizacija i kvalitet samih Bošnjaka. Oni su cijelo vrijeme imali razvijen institucionalni okvir, od vjerskog, preko stranačkog, do nacionalnog i kulturnog, i vrhove tih institucija u principu su obnašali radini i čestiti ljudi. Samo je zahvaljujuči tim činjenicama moguće objasniti veliku pomoć koju je bošnjačka nacionalna manjina u Hrvatskoj pružala i još na različite načine pruža Bošnjacima u BiH. Gdje su Bošnjaci danas? Imaju li bošnjački političari viziju kakav bi odnos Bošnjaka trebao biti prema bosansko-hercegovačkoj državi, prema susjednim narodima i državama, prema Europi? Bošnjaci imaju jasnu viziju BiH kao države zasnovane na vladavini prava, pravde, ljudske i nacionalne ravnopravnosti. I ovo nije fraza. Naš narod ovakvo sebe definira, mada ćete od njegovih lidera čuti i drugačije izjave. Odnos Bošnjaka prema svijetu mora biti civiliziran i primjeren normama međunarodnog privatnog i javnog prava. q

Treći entitet i hrvatsko pitanje u BiH
Aktualna bošnjačka politička garnitura proteklih nekoliko godina dominantno je svoju političku pažnju usmjerila prema Banjoj Luci, odnosno Miloradu Dodiku, pri čemu se cjelokupna politika svela na relaciju Sarajeva i Banje Luke. Stječe se dojam da je Dodik pametno poentirao – učvrstio je entitet Republiku Srpsku, entitet za koji su mnogi smatrali da je samo pitanje vremena kada će biti ukinut. Ugaoni kamen recentne bošnjačke politike je Milorad Dodik. Da ga nema trebalo bi ga izmisliti zato što ta politika sav svoj nerad, sve svoje promašaje i zablude svaljuje na leđa tom čovjeku. Da se razumijemo, Dodik svijesno i planski razara Bosnu i Hercegovinu, to je njegov politički program, i on to ne krije. Šta mi radimo za to vrijeme, osim što kukamo? Šta je sa našim politikama, našim ciljevima, našim projektima? Kako gledate na “bratsku” suradnju i protubosansku osovinu Dodik – Čović? Radi li se o nastavku politike, naravno drugačijim sredstvima, koju su tokom 20. stoljeća mnogi akteri provodili, a u ratnim 90-im godinama razvijali Milošević i Tuđman, odnosno Karadžić i Boban? Radi se i o tome, o nastavku starih nacionalnih osovina, ali i o jednom dodatnom marginaliziranju Sarajeva i Bosne iz svih ozbiljnih regionalnih projekata, što smatram bitnijim i za nas danas opasnijim. Pri tome se ne smije izgubiti iz vida činjenica da je recentna bošnjačka politika svojim neodgovornim i nadmenim odnosom prema bosansko-hercegovačkim Hrvatima te ljude stavila u krilo Milorada Dodika. Sve su glasnije i brojnije secesionističke izjave. Može li doći do raspada BiH, naročito u situaciji kada međunarodna zajednica polako pokazuje znakove “umora od Bosne”? Raspad Bosne i Hercegovine kao države nije realna opcija iz više kontekstulanih i međunarodno-pravnih razloga. Ali je zato unutrašnji preustroj BiH realna opcija, da ne kažem nužnost. Jesu li Hrvati u BiH zaista ugroženi i koliko su realni zahtjevi za formiranjem trećeg entiteta? Koliko je bošnjačka politika kriva za takvo stanje? Što će, zapravo, Hrvatima “treći entitet”? Hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini realno je otvoreno. S njime se manipulira u različite svrhe. Nikada se nije pristupilo neovisnoj ekspertskoj analizi stvarnog stanja Hrvata u dijelu države gdje su Bošnjaci većina, niti analizi stanja Bošnjaka gdje su Hrvati većina. Političari i bošnjački i hrvatski su neodgovorni spram ovog stanja i svima magline služe za manipulaciju svojim javnostima. Osjećaj Hrvata da su marginalizirani od Bošnjaka treba ili činjenič-

16

PREPORODOV JOURNAL 139

bosanski barometar

Potresi u bosansko-hercegovačkom SDP-u

Lagumdžija na kušnji
Sukobi unutar SDP-a Unsko-sanskog kantona, započeti u veljači, nastavili su i u ožujku, ali su se proširili i na sam vrh stranke kada je član Predsjedništva SDP-a Željko Komšić podnio ostavku na sve stranačke dužnosti. To je, bez ikakve sumnje, zasjenilo sve druge događaje, pa čak i svađe između glavnih koalicionih partnera stranaka Platforme – SDP-a i SDA. Podsjetimo, Kantonalni odbor SDP-a u veljači je smijenio dotadašnjeg nedodirljivog lidera i predsjednika kantonalne Vlade Hamdiju Lipovaču. Njih su inicirale najjače općinske organizacije u Kantonu – bihaćka, cazinska te još jedna, mnogo manja, ona iz Bosanskog Petrovca. Nakon prepucavanja početkom ožujka pojavilo se dvoje kandidata za novog predsjednika – Vildana Alibabić i Farko Hodžić Hodža, oboje iz Bihaća, tako da nije bilo mjesta još za Lipovaču kojem je bihaćka organizacija takođe matična. No, pojavile se se špekulacije da će se ovi kandidati povući u korist Lipovače, što se tumačilo kao pritisak stranačkog vrha iz Sarajeva, a što je demantirao šef bihaćke organizacije Mahmut Alagić koji je bio jedan od ključnih aktera u rušenju Lipovače. “Portali bliski premijeru Lipovači bombarduju nas, eto, i takvim lažnim vijestima da bi stvorili odbojnost baze u Bihaću, a sve s ciljem da nametnu jed(i)no rješenje. SDP je ozbiljna partija i mi ćemo to prebroditi”, kazao je Alagić. Neredi u Odboru Prekounje kod Bihaća koji su se desili tokom izbora kandidata Alagić je pokušao ublažiti, no incident je ipak zabilježen, ali nije eskalirao, nego se sve završilo u par sekundi. Tih se dana činilo da se i Lipovača pomirio sa sudbinom da mora otići. “Šta da kažem?! Situacija u SDP-u dodatno se odražava na stanje u Kantonu. Naš budžet nema ni nacrt. Privremeno financiranje traje do kraja mjeseca. Borićemo se, s nekim drugim esdepeovcem na čelu”, poručivao je Lipovača.

Željko Komšić i Zlatko Lagumdžija cije prisutnih koji su tražili da im se objasni ova situacija i tko će dalje voditi stranku. Alija Behmen, u ime delegacije centrale SDP-a koja je nadzirala izbore, kazao je novinarima da je ovo specifična situacija te da će o daljnjim koracima odlučiti Predsjedništvo stranke.

Komšić udario na glavnog
Vratimo se dan ranije, na 19. ožujka, kada se desio još jedan šokantan potez, ovaj put člana Predsjedništva BiH Željka Komšića – mostavka na sve stranačke dužnosti. Kada se mislilo da se situacija u USK-u smiruje povlačenjem ostalih kandidata i favoriziranjem Lipovače, kao grom iz vedrog neba zagrmio je totalno neočekivano Komšić, baš onako kako je bila neočekivana i smjena Lipovače mjesec dana ranije. Koliko se to odrazilo na ponovno izglasavanje nepovjerenja Lipovači dan kasnije, teško je reći, a svoje su mišljenje iznijeli neki bivši članovi SDP-a koji su otišli zbog sukoba s Lagumdžijom. “SDP je odavno, a nakon ovoga se to još jasnije vidi, sazrio za rekonstrukciju i odlazak Lagumdžije sa čela te stranke. Komšić se suprotstavio nekome kome se malo tko suprotstavlja i sam zna šta ga sljeduje. U SDP-u ima jedan uži krug ljudi koji vrše nevjerovatan mobing nad ostalim članovima stranke i to su, uz Lagumdžiju, Damir Hadžić, Marin Ivanišević i Svetozar Pudarić. Tu je negdje i Alija Behmen, koji je samo izvršilac. Vidjeli ste to i po ovom njegovom odlasku u Bihać, gdje je otišao kao inkvizicija i ništa nije uradio”, rekao Nermin Pećanac, predsjednik SDU. Kako je curilo malo informacija, nagađalo se da je Komšiću prekipjelo nakon Lagumdžijine podrške srbijanskom ministru vanjskih poslova Vuku Jeremiću u kandidaturi za člana Generalne skupštine UN-a. “Ako je zaista to razlog za ostavku, onda ja podržavam takvu Komšićevu odluku. Smatram da je Jeremić oličenje one nacionalističke politike koju Srbija provodi protiv BiH i koja potkopava njen suverenitet. Nije uredu da naš ministar vanjskih poslova na takav način potkopava vjerodostojnost prethodnih izjava člana Predsjedništva”, komentirao je situaciju prof. dr. Asim Mujkić sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, podsjećajući na Komšićevu raniju izja-

Situacija nepoznata za Statut
U danima koji su slijedili preokreti su se dešavali preko noći, pa je najviši organ ove stranke dao je saglasnost za pet kandidata za izbor predsjednika KO: Hamdiju Lipovaču, Farku Hodžića Hodžu, Mahmuta Alagića, Ekrema Prošića Maršala i bihaćkog općinskog načelnika Albina Muslića, a otpala je Vildana Alibabić. Kao supervizori iz sarajevske centrale najavljeni su Alija Behmen, Lidija Korać, Svetozar Pudarić i Marin Ivanišević. Ubrzo nakon toga obistinile su se priče da će smijenjeni Lipovača biti jedini kandidat, a nemušto izgovaranje ostalih kandidata zbog povlačenja tumačilo se kao izravna naredba Zlatka Lagumdžije da Lipovača ima biti jedini kandidat. Izbor, točnije očitovanje o jedinom kandidatu sa “za” ili “protiv” odigrao se dramatične noći između 19. i 20. ožujka i završen je nakon više od deset sati u 4:30 ujutro kada je konstatirano da Lipovača, uprkos nametanju centrale, nije dobio podršku. Glasanje je završeno nešto prije ponoći, ali je prebrojavanje potrajalo gotovo pet sati. Od 105 delegata, glasovalo ih je 103. Imenovan je novi Kantonalni odbor SDP-a sa 31 članom. Prilikom glasanja za KO bila su tri nevažeća listića. Također je imenovan i Nadzorni odbor koji čini pet delegata, dok za Lipovaču bilo samo 49 delegata, a 54 ih je bilo protiv. Nakon toga riječ je preuzeo Zikrija Džafić koji je predsjedavao konferencijom, kazavši da je ona time i završena. Na to su stigle reak-

PREPORODOV JOURNAL 139

17

bosanski barometar
vu: “Što se mene tiče, BiH neće podržati kandidaturu Vuka Jeremića.” Profesor Mujkić je podsjetio i na to da je Jeremić zagovarao da BiH ne može postati nestalna članica Vijeća sigurnosti. “Ono što je elementarno u međunarodnim odnosima i diplomatiji je to da se uzvrati bar približnom mjerom, što bi u ovom slučaju značilo barem našu šutnju vezanu za Jeremićevu kandidaturu. Međutim, mislim da je ovo sa Jeremićem samo povod. SDP, kako ga ja vidim u proteklih pet godina, ima neka izraženija ideološka lutanja i mislim da su različite koncepcije u pitanju, ako pogledamo raskole, kada je u pitanju ta stranka u Krajini, cijeli slučaj u vezi sa bivšim ministrom obrazovanja u Kantona Sarajevo Emirom Suljagićem i tako dalje”, obrazložio je Mujkić. SDP-a i člana GO. “Već su počele i znam da će biti još puno špekulacija, ali biće vremena da objasnim i konkretne razloge ostavke”, izjavio je Komšić dodajući da nije riječ o privatnim sukobima, nego o principijelnim razlozima. Osim ovoga, članovi Predsjedništva stranke su se izjasnili i o prijedlogu da se sa čela stranke povuče Lagumdžija i u skladu sa Statutom stranke imenuje Komšića za v. d. predsjednika. No, takav prijedlog je odbijen uz samo jedan glas “za”. Obraćajući se kratko novinarima, Komšić je rekao kako je razgovor sa Lagumdžijom dan prije bio dug i iskren, ali da je želio da čuje šta kažu njegovi drugovi. Najviše kritika dobio je od Hakije Meholjića. “Hakija Meholjić me je optužio da bježim, što me povrijedilo. Rekao sam da ne bježim, već da ću ići do kraja i na sljedećem Kongresu SDP-a ću ići za predsjednika stranke, iako mi to nije bila ambicija”, rekao je Komšić. Poslije te izjave, zvanično je potvrđeno da će se kandidirati za predsjednika SDP-a na narednom Kongresu stranke, a to je tek 2015. ili 2016. godine. Komšić je novinarima šturo objasnio razloge ostavke. “Mnogi su me pitali zašto šutim i zbog čega ne reagiram. Na ta pitanja nisam znao odgovoriti i logičan potez je bio da podnesem ostavku”, rekao je Komšić, a na inzistiranje novinara da bude određeniji u obrazloženju poteza koji je uzburkao bh-političku javnost, Komšić je kratko odgovorio: “Moja ostavka je produkt krivice. Odlučio sam prestati šutjeti i svojim kolegama sam sve rekao, jer nije bilo vrijedno šutjeti u ime bilo kakvog političkog kompromisa.” Nije obrazložio o kakvom je kompromisu riječ. Naredni Kongres SDP-a bit će održan tri mjeseca nakon narednih Općih izbora 2014. godine, a Lagumdžija se tada, kako je sam rekao, neće kandidirati. A tko će se kandidirati u USK-u i dalje nije sasvim jasno, iako je Predsjedništvo istog dana kada se raspravljalo o Komšiću donijelo odluku da prkosi većini delegata na izbornoj konferenciji te da raspusti KO SDP USK, kao i općinske odbore u Bihaću, Cazinu i Bosanskom Petrovcu. Obrazloženje je bilo da su se doveli u poziciju da Vlada i Skupština ne rade efikasno. Imenovan je povjerenik Ferid Buljabušić. Nekoliko dana kasnije predsjednik raspuštenog bihaćkog Općinskog odbora Mahmut Alagić kazao je da je Predsjedništvo tog Odbora uputilo žalbu na odluku Predsjedništva SDP-a BiH Glavnom odboru SDP-a BiH. “Prije same sjednice nećemo govoriti o navodima iz žalbe, ali nikako ne možemo prihvatiti činjenicu da se u odluci stranačkog Predsjedništva navodi kako je bihaćki SDP radio suprotno političkim i programskim ciljevima stranke te da je imao nekakav zastoj u radu”, istakao je Alagić. Ilustrirao je to podacima da je bihaćka organizacija SDP-a najjača u BiH s 5.089 članova, što je za 1.668 više u odnosu na 2009. kada je formiran raspušteni Općinski odbor. Osim toga, značajne rezultate ostvarili su na izborima 2009. i 2010., dodavši da će u žalbi pokušati da ospore kvalifikacije koje su im nametnute, a tiču se pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega je došlo do pogrešne primjene statutarnih odredbi SDP BiH. Posljednjeg dana ožujka u Doboju je razmatrana žalba koja nije prihvaćena, pa je Predsjedništvo SDP-a imenovalo Lipovaču za povjerenika SDP-a u Unasko-sanskom kantonu koji bi do kraja travnja trebao predložiti sastav povjereništva za Kantonalnog odbora, kao i za tri raspuštena Općinska odbora. U ovakvom organizacijskom obliku općinske organizacije i Kantonalni odbor SDP-a Unsko-sanskog kantona radit će sve do okončanja lokalnih izbora u listopadu. Time je završena ova saga. Činjenica je da su ipak nakon dugo vremena došli u pitanje autoriteti Lagumdžije i Lipovače u Krajini ostavlja mogućnost da će SDP zbog iznošenja svog prljavog veša ipak biti kažnjen na slijedećim lokalnim izborima. q Edis FELIĆ

Nitko nema pojma o ničemu
Kako su nagađali bosanski mediji, razlog za Komšićevo istupanje sa svih stranačkih funkcija navodno je u dugotrajnom nezadovoljstvu stanjem u stranci te činjenicom da svu politiku vodi uski krug ljudi. Komšić je navodno kazao kako mu je dosta da ga se kao potpredsjednika SDP-a ni za šta ne pita te da svu kadrovsku i ostalu politiku vode predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija, “siva eminencija SDP-a” Marin Ivanišević i potpredsjednik SDP-a Damir Hadžić. Također, naglasio je da i dalje “stoji na raspolaganju” u predstojećim brojnim poslovima na zaštiti interesa i države BiH i socijaldemokratije. Dva dana nakon ostavke i dan nakon burne konferencije u Bihaću sastali su se Komšić i Lagumdžija i razgovarali dva i pol sata, no ništa nakon toga nisu htjeli reći. Izvori bliski SDP-u samo su tada podsjetili da Komšić nije podnio neopozivu ostavku te će to razmatrati Predsjedništvo stranke. “Potpredsjednik i član Predsjedništva SDP-a Željko Komšić i ja smo jako dugo razgovarali o svemu, a i šire. Razgovarali smo o onome što je predmet pažnje javnosti u zadnja 24 sata, ali i o mnogim drugim temama”, rekao je Lagumdžija. Uprkos upornom insistiranju novinara Komšić nije želio odgovoriti na pitanje ostaje li pri odluci o napuštanju funkcija u stranci. Sastanku je prisustvovao i federalni premijer i generalni sekretar SDP-a Nermin Nikšić, koji se suzdržao od bilo kakvog komentara. Potpredsjednik stranke Slobodan Popović nije krio iznenađenje: “Bio sam jučer u Sarajevu i ni po čemu nisam mogao ni naslutiti da će Komšić podnijeti ostavku. Treba ostaviti Komšiću da on sve fino obrazloži zašto je to uradio. Ovo je za SDP važan politički događaj i ja se ne radujem što se desio. Mislim da ovo treba da prenoći i da se kockice slože, jer bi neki razgovori mogli proizvesti izjave koje nisu potrebne”. Potpredsjednica SDP-a Mira Ljubijankić konstatirala je da se “nešto u SDP-u dešava”. “Ne znam Komšićeve razloge. Mislim da ćemo mi ovo prevazići. Zlatko je tu. On je naš. Za mene ne postoji razlog da sumnjam u pozitivan ishod”, kazala je Ljubijankić. Član Glavnog odbora SDP-a Selim Bešlagić rekao je da ga je vijest o Komšićevoj ostavci na sve funkcije u stranci ostavila bez teksta te istakao da ništa nije slutilo ovakvom razvoju događaja. “Tandem Lagumdžija – Komšić, prema mojim saznanjima, funkcionirao je bez ikakvih problema i ja sada ne bih želio komentirati ništa prije nego što se i sam upoznam s detaljima. Htio sam lično pitati Komšića za razlog ostavke, ali nisam ga uspio kontaktirati”, rekao je vidno iznenađeni Bešlagić.

Lagumdžija odlazi 2015., a Lipovača se vraća odmah
Sutradan, 22. ožujka, kako se i očekivalo, Predsjedništvo SDPa nije podržalo Komšićevu ostavku koja je odbijena jednoglasno. Komšić se obavezao da će nastaviti raditi posao potpredsjednika

18

PREPORODOV JOURNAL 139

bosanski barometar

Fikret Abdić na uslovnoj slobodi

Od zločina do slobode
Fikret Abdić pušten je 9. marta 2012. godine na uslovnu slobodu iz zatvora u Puli, nakon što je odslužio dvije trećine kazne, odnosno 10 godina i devet mjeseci, na koju je bio osuđen zbog ratnog zločina počinjenog na području Bosanske krajine od 1993. do 1995. godine i proglašenja tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Abdićevi simpatizeri okupili su se u Puli kako bi dočekali “svoga Babu”, a prema nekim procjenama stigli su sa 43 autobusa i velikim brojem privatnih automobila registarskih oznaka od Austrije i Nizozemske preko Švedske do Slovenije. U svom prvom obraćanju Fikret Abdić je poručio da će doći u Veliku Kladušu čim dobije ličnu dokumentaciju te je obećao svojim pristašama da će zajedno sa njima u Kladuši ponovo pokrenuti “njihov 'Agrokomerc'”. Nadležni državni organi su saopćili da nema zakonskih prepreka da se Abdić ubuduće bavi politikom, u okvirima u kojima mu to dozvoljava uslovna sloboda. Također, Abdiću nije ograničeno kretanje, pa će se moći slobodno vratiti u BiH, a prije toga mora se javiti u policijsku postaju u Opatiji jer još uvijek ima prebivalište u Hrvatskoj. Međutim, nakon počinjenih zlodjela u regiji Krajine na Abdićevu slobodu veliki broj analitičara, novinara i običnih građana u BiH i dijaspori gleda sa oprezom, neizvjesnošću, pa čak i određenom dozom protesta. U tom kontekstu, Amasa Hadžić iz “Dnevnog avaza” navodi kako se na “slobodi našao isti onaj čovjek koji je u vrijeme najtežih zločina nad Bošnjacima i Hrvatima širom otvorio vrata svoga velikokladuškog vojvodstva zloglasnim Legijinim i Medićevim koljačima iz Srbije i čovjek čije pristalice nose pečat srebreničkog zločina”. Kako god, Abdićeva kći Elvira nedugo nakon njegovog puštanja na slobodu izjavila je da će se Babo vratiti u politički život Bosne i Hercegovine jer, kako kaže, u BiH se posao ne može raditi bez političkog angažmana. Nadalje, ljudi okupljeni ispred zatvora u Puli dočekali su Abdića uz pjesme koje su sami komponovali svome Babi, a jedna od najupečatljivijih je: “Oj, Kladušo, ne treba ti Švabo, tebi evo dolazi Fikret Abdić Babo!” Na drugoj strani, Abidić je povikao: “Čim izvadim dokumente, dolazim u Veliku Kladušu!”, a masa ga je skandiranjem prekidala u govoru. U nastavku svog obraćanja pristalicama uglavnom je obećavao i najavljivao svoj povratak u politički i privredni život. Isto tako, Abdić je masi obećao: “Dobit ćemo bitku protiv bijede i siromaštva, zaposlit ćemo one koji mogu raditi te se odužiti onima koji imaju sramotno male mirovine, a dali su doprinos 'Agrokomercu'. Cilj nam je podići 'Agrokomerc' iz pepela, koji će biti bolji nego što je bio. S Udrugama nezaposlenih dioničara pokrenut ćemo veliki posao, za što svakako imam snage, pameti i sposobnosti.” Međutim, iako je Abdić govorio nekoliko minuta po izlasku iz zatvora, nijednom se nije izvinio za zločine i bratoubilački sukob koji je izazvao svojom izdajom i licemjernim političkim pragmatizmom. Stoga, imajući u vidu ulogu koju je odigrao na političkoj sceni u BiH nakon raspada Jugoslavije i današnja očekivanja koja imaju njegove pristalice u Krajini, postavlja se pitanje kakve političke, ekonomske, i društvene reperkusije može proizvesti puštanje na slobodu Fikreta Abdića? Da li njegov izlazak na slobodu može pokrenuti nove političke i društvene tenzije među Bošnjacima u Bosanskoj krajini ili se ništa značajno neće desiti?

Fikret Abdić nakon izlaska iz pulskog zatvora raspada bivše SFRJ. Njegovo političko i ekonomsko djelovanje imalo je reperkusije i na širi politički kontekst u BiH i stoga je vrijedno pažnje i analitičkog raspravljanja. Fikret Abdić rođen je 29. septembra 1939. godine u Donjoj Vidovskoj, u zapadnom dijelu BiH. Opće i osobno siromaštvo njegove porodice, pojačano strašnim događajima u toku Drugog svjetskog rata, u velikoj mjeri obilježavaju njegove ključne godine odrastanja i društvenog angažmana. Imajući u vidu činjenicu da mu se otac u kasnijem periodu rata dobrovoljno pridružio partizanskim jedinicama, Abdić je odrastao kao klasično dijete jugoslavenskog socijalizma/komunizma. Kao mlad, ambiciozan i veoma vrijedan diplomirani inžinjer agronomije, Abdić na funkciji direktora Poljoprivredne zadruge u Velikoj Kladuši realizira svoju poslovnu zamisao i privrednu viziju. Tako je primjerice doprinio da se iz siromaštva Cazinske krajine izgradi jedna od najpoznatijih i najmoćnijih poljoprivrednih i poslovnih imperija na prostoru cijele socijalističke Jugoslavije – kombinat “Agrokomerc”, poseban i veoma prepoznatljiv brend sa prostora Bosne i Hercegovine. Svoj prepoznatljivi poslovni uspjeh gradio je na pragmatičnoj kombinaciji socijalističkog radničkog natjecanja, upotrebi savremenog zapadnog pristupa poslovanju i sistemu otvorenog tržišta, korupcionaškoj upotrebi političara i medija u poslovne interese, te hazarderskog financijskog menadžmenta i agresivne medijske politike koja je ponekada više ličila na kapitalizam nego na tadašnji socijalizam. Fikret Abdić je kao menadžer, generalno govoreći, kombinovao socijalističke i kapitalističke metode organizacije. Velika većina njegovih pristalica i danas ga se sjećaju i cijene zbog njegovih poslovnih uspjeha koje je ostvario sa “Agrokomercom”. Može se reći da je Abdić svoj politički uspjeh gradio na ekonomskim uspjesima i kao takav je bio prihvaćen kao lider među svojim pristalicama u Krajini. Međutim, iznenada se dešava tzv. montirani proces “Agrokomercu”, koji će trajati pune tri godine tokom burnih 80-ih. Fikret Abdić kao tadašnji direktor “Agrokomerca” bio je optužen za djelo kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja SFRJ po članku 114. Krivičnog zakona. Naime, glavna optužnica glasila je da je Abdić izdao mjenice bez financijskog pokrića u vrijednosti od oko 400 miliona dolara. Tako je javnost bez mnogo kritičkog osvrta i bez mnogo raspravljanja prihvatila takav proces nakon opsežne medijsko-političke kampanje koju su vodili beogradski mediji na čelu s listom “Borba”, čiji je novinar navodno “razotkrio” cijelu aferu. Naknadno se ispostavilo da je cijeli montirani proces bio uglavnom politički usmjeren protiv

Ekonomska i politička moć
Nesumnjiva je historijska činjenica da je Fikret Abdić odigrao vrlo značajnu političku, društvenu i ekonomsku ulogu u BiH prije i poslije

PREPORODOV JOURNAL 139

19

bosanski barometar
Hamdije Pozderca i njegovog položaja šefa Komisije za reviziju Ustava SFRJ. Međutim, sam boravak u zatvoru i sve izvjesniji pad već tada krhkog socijalizma stvorili su od Fikreta Abdića u periodu od 1987. do 1990. godine popularnog muslimanskog i općeg medijskog “junaka”. Drugim riječima, dok je boravio u zatvoru Abdićeva karizma i popularnost u BiH, posebno među bosanskim muslimanima, a naročito u Cazinskoj krajini, dodatno je ojačala. Također, Abdićeva politička karijera dostigla je svoj vrhunac kada je izišao iz zatvora, a posebno kada je 15. septembra 1991. organizovao jedan od najvećih muslimanskih zborova u Velikoj Kladuši. Upravo na tom narodnom zboru objavio je svoje aktivno političko pristupanje Stranci demokratske akcije (SDA), tada najvećoj i najpopularnijoj bošnjačkoj političkoj grupaciji koja se borila za opstojnost, slobodu i integritet Bošnjaka. Nakon toga, na prvim organizovanim izborima za Predsjedništvo BiH, kao predstavnik Bošnjaka, Fikret Abdić dobija najveći broj glasova, više i od Alije Izetbegovića. Ipak, na kraju svoje mjesto potencijalnog predsjednika Predsjedništva BiH prepušta Izetbegoviću.

Fikret Abdić, Slobodan Milošević i Radovan Karadžić (Beograd, 1993.) odbrane, tj. Abdićevoj vojsci. Već dan nakon potpisivanja sporazuma sa Bobanom, Abdić je otputovao u Beograd i sa Radovanom Karadžićem, u prisustvu Slobodana Miloševića, potpisao Deklaraciju koja obje strane obavezuje na stabilan mir i zajedničku saradnju. Također, 7. novembra 1993. godine sastali su se predsjednici Vlada triju paradržava u Velikoj Kladuši: Jadranko Prlić, Vladimir Lukić i Zlatko Jušić. Osim toga, za vrijeme vladavine Franje Tuđmana od hrvatskih vlasti dobio je status povlaštenog partnera i pravo na upotrebu bescarinske zone u Rijeci. Iz ovakvog pristupa očigledno je da je Abdić koristio sve moguće metode kako bi stabilizirao svoju “Autonomnu pokrajinu” kroz ekonomske projekte i sumnjive političke poteze. Isto tako, u toku ratnih dešavanja u BiH vojska Fikreta Abdića je počinila strašne zločine protiv svakoga ko se usprotivio ideji tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Tako, Abdić čak otvara i logore za Bošnjake koji su bili protivnici njegovoj autonomiji i one koji su bili lojalni i podržavali regularnu Vladu u Sarajevu. Također, važno je spomenuti da vojsku Fikreta Abdića organizuju srbijanske tajne službe s kojima blisko sarađuju. Na primjer, u toku suđenja Slobodanu Miloševiću, nakon objavljivanja snimka na kojem “Škorpioni” ubijaju svezane dječake i mladiće, objavljen je i snimak na kojem se jasno vidi srbijanska umiješanost u komandovanje i organizovanje Abdićeve vojske, kojom su upravljali najozloglašeniji zločinci iz Srbije. Abdićeva paravojska pod vojnom kontrolom Srbije u vidu zloglasne jedinice “Škorpioni” počinila je strašne zločine nad Bošnjacima koji su bili vjerni ideji jedinstvene BiH. Osim toga, zajedno sa srbijanskim specijalnim jedinicama njegova vojska učestvuje u operaciji koja je imala kodno ime “Pauk”, i bila je vezana za područje Cazinske krajine. Također, po nalogu Fikreta Abdića otvoreni se logori za Bošnjake vjerne Vladi u Sarajevu. U Drmeljevu je bio logor kroz koji je za dva mjeseca prošlo 520 ljudi. U jednom dopisu Abdićevih autonomaša, od 12. januara 1995., piše da je u “vojnom zatvoru Miljkovići 1.567 zatvorenika”. Logore u Kladuši je posjetio i Tadeusz Mazowiecki, specijalni izaslanik za ljudska prava UN-a, i nakon toga se lično obratio Fikretu Abdiću upozoravajući ga da se ljudi drže bespravno, da su uslovi loši, da su im ugrožena sva fundamentalna ljudska prava – na što Fikret Abdić nije uopšte odgovorio. Isto tako, u toku oružanih akcija protiv jedinica Atifa Dudakovića, komandanta 5. Korpusa Armije BiH u Bihaću, Abdiću je sa svih okupiranih srpskih teritorija stizala značajna pomoć u ljudstvu, oružju, municiji, nafti i ostalim strateškim sirovinama. Međutim, nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma o uspostavi Federacije BiH i savezništva između Bošnjaka i Hrvata, Abdićeva ideja o stvaranju AP Zapadne Bosne dovedena je u ozbiljnu krizu. Kada su jedinice 5. Korpusa Armije BiH, pod komandom generala Dudakovića, sredinom augusta 1994. oslobodile Veliku Kladušu Abdić je već prešao u susjednu Hrvatsku. Ipak, Abdić se nakratko vratio i uz pomoć Martićevih srpskih pobunjenika preu-

Licemjerna politika i ratni zločini
Međutim, nakon raspada socijalističke Jugoslavije i početka prvih ratnih sukoba u BiH, Fikret Abdić organizira svoje paravojne snage s ciljem stvaranja autonomne teritorije na prostorima Velike Kladuše. Tačnije, njegove pristalice su sakupljali 10.000 potrebnih potpisa za Inicijativu o osnivanju Autonomne pokrajine. Ta inicijativa je prošla na Skupštini Okruga, 13. septembra 1993. godine, a nakon toga Skupština RBiH na zasjedanju 28. i 29. septembra 1993. smjenjuje Fikreta Abdića sa mjesta člana Predsjedništva. Ovaj događaj je bio najjasniji indikator o političkom raskolu Abdića i SDA, i dokaz o njegovim političkim ambicijama osnivanja autonomne regije u kojoj bi bio neprikosnoveni lider. Već je tada Sarajevo za Abdića postao “strani” glavni grad koji u političkom smislu ne prihvaća i smatra beznačajnim. Tako je već 29. septembra 1993. Fikret Abdić i zvanično preuzeo vlast u Velikoj Kladuši i uspostavio tzv. Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu, po ugledu na tzv. Srpske autonomne oblasti (SAO) iz 1991. godine. Ovakav politički korak je napravio u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom, kojima su u tom trenutku unutarbošnjački sukob i političke nesuglasice bili prijeko potrebni kako bi oslabili bošnjački politički, vojni i društveni faktor. Međutim, sam čin proglašenja Autonomne pokrajine je bio protivzakonit čin i državni udar, koji se jasno kosio da se načelima Ustava Republike Bosne i Hercegovine. Već tada Abdić je od strane velikog broja Bošnjaka percipiran kao nacionalni izdajnik i otpadnik, koji je predstavljao jasnu prijetnju integritetu, nezavisnosti i samoj budućnosti stabilne i ujedinjene BiH. Krajem marta 1993. godine javnosti je prezentiran Wance-Owenov mirovni plan po kome bi BiH bila strogo decentralizirana država u svojim međunarodnim granicama i podijeljena u 10 autonomnih provincija. Prema Fikretu Abdiću, ovakav model nove BiH je odgovarao samom političkom kontekstu zemlje i stoga je prihvatio taj plan. Šta više, dok su trajali sukobi u ostatku zemlje, Abdić je svoju vojnu strategiju gradio na stabilnim odnosima i sklapanju sporazuma sa Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom, kao dio prethodnog dogovora sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom. Očigledno je bilo već tada da Abdić gaji jedan pragmatički pristup politici, koji nema prepreka čak i na štetu svoga vlastitog naroda i izdaju ideje jedinstvene i multinacionalne BiH. Tako je u Zagrebu 21. oktobra 1993. godine, u prisustvu Franje Tuđmana, Fikret Abdić potpisao sa Matom Bobanom tzv. Zajedničku izjavu. Tim dokumentom oni su sklopili dogovor da jednostavno podijele BiH po njihovim ličnim interesima i političkim planovima. Boban je poslije toga izjavio da su se jedinice HVO-a Bihaćkog okruga pridružile snagama Narodne

20

PREPORODOV JOURNAL 139

bosanski barometar
zeo Veliku Kladušu, nakon čega je proglasio tzv. Republiku Zapadnu Bosnu. Nakon poznate akcije “Oluja” Hrvatske vojske u augustu 1995., kada se destruira srpska paradržava u Hrvatskoj, Armija BiH u isto vrijeme potiskuje Abdića i njegove vojne trupe iz Cazinske krajine. Ovo je ujedno bio i kraj ekonomske i političke moći jednog od najkontroverznijih političkih figura u BiH. Nakon toga mnogo se raspravljalo o njegovom političkom i ekonomskom životu, koliko je utjecao na podijeljenost Bošnjaka i na koji način bi trebao biti kažnjen za nedjela koja je počinio. U tom kontekstu i poslije turobnih ratnih dešavanja počelo se suditi Fikretu Abdiću za razna zlodjela koja je počinio protiv Bošnjaka u toku unutarbošnjačkih sukoba u Bosanskoj krajini. Tako je u Bihaću optužen za smrt 121 civila i trojice ratnih zarobljenika, te za ranjavanje više od 400 civila na bihaćkom, cazinskom, bužimskom i velikokladuškom području 1993. i 1994. godine. Također, u julu 2002. godine Sudsko vijeće Županijskog suda u Karlovcu osudilo je Abdića nepravomoćnom prvostepenom presudom na kaznu od 20 godina zatvora, što je do tada najteža moguća zatvorska kazna u Hrvatskoj. Karlovački Županijski sud osudio je Abdića da je protivno Ustavu BiH proglasio tzv. Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu (APZB) i kao vrhovni zapovjednik tzv. Narodne odbrane Zapadne Bosne naredio i organizirao otvaranje logora i prihvatnih centara u velikokladuškoj općini u koje su zatvarani protivnici APZB-a. Ipak 3. marta 2005. godine Vrhovni sud RH donio je konačnu presudu za ratni zločin Fikretu Abdiću nakon podnesene žalbe, kojom se proglašava krivim, te je određena konačna kazna zatvora u trajanju od 15 godina. Sada kada je pušten na uslovnu slobodu, nakon što je odslužio dvije trećine kazne, kakve promjene i dešavanja se mogu očekivati na političkoj sceni kako u Krajini, tako i u BiH? Da li sloboda Fikreta Abdića može uzburkati tenzije među Bošnjacima u Krajini ili njegova sloboda neće utjecati značajno na politički život u Krajini i BiH? Da li se možda previše i bespotrebno raspravlja o cijelom slučaju Fikret Abdić jer u BiH postoje mnogo važnije političke i društvene teme koje zahtijevaju urgentan rješenja? Ipak, činjenica da je osoba koja je u velikoj mjeri doprinijela podijeljenosti Bošnjaka u Krajini, navodi na razmišljanje i analizu u kojoj mjeri njegova sloboda može utjecati na sveukupne političke i društvene konstelacije u BiH? lje, živimo svoj život i ne obaziremo se na njega. Nema ovdje nikakvih velikih tenzija, a mi u SDA ne pridajemo veliku pažnju njegovom izlasku iz zatvora. Jedan manji broj građana USK-a, uglavnom iz Kladuše, je organizirao doček pred pulskim zatvorom, ali većina ljudi živi svoje živote i ne obazire se na to.” Također, nekadašnji komandanti i borci 5. Korpusa Armije Republike BiH, kao i bivši logoraši, jednoglasni su u ocjeni da ratni zločinac Fikret Abdić pred Sudom BiH mora odgovarati za rušenje ustavno-pravnog poretka nezavisne BiH, koje je izvršio uspostavljanjem tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna 1993. godine, tokom koje je ubijeno više od 3.000 bosansko-hercegovačkih boraca i patriota, a mnogi su zatvarani i mučeni u kazamatima koje je formirao za vlastiti narod. Također, prema anketi “Dnevnog avaza”, na pitanje: “Hoće li eventualni povratak Fikreta Abdića u Veliku Kladušu izazvati turbulencije u Krajini?”, oko 89% ispitanika je potvrdno odgovorilo na ovo pitanje. Međutim, na drugoj strani pristalice Abdića čvrsto vjeruju da je obnova “Agrokomerca” moguća i da će Abdić pomoći napretku i ekonomskom prosperitetu njihovog grada i regije, te kažu: “Čim on stupi nogom u Kladušu, nijedan lopov više neće smjeti ukrasti ni šibice.” Važno je istaći da je u nekoliko navrata Fikret Abdić uputio svim relevantnim institucijama zahtjev da mu predaju “Agrokomerc” jer ga želi vratiti u funkciju i napraviti od njega ponovo jednog on najvećih privrednih giganata u široj balkanskoj regiji. Lojalnost koju hiljade ljudi osjećaju prema njemu i danas, četvrt vijeka nakon vrhunca njegove popularnosti u vrijeme afere “Agrokomerc”, zaista je nesvakidašnja i zanimljiva društvena pojava za bosansko-hercegovačku političku scenu. Sve vrijeme njegove robije, svake godine na njegov rođendan, stotine njih išli su mu se pokloniti. Stoga, može se kazati da još uvijek traje taj san o spasiocu Krajine među Abdićevim pristalicama. Vjerovatno jedan takav san osnažen je i poražavajućom činjenicom da je danas Krajina, kao i Velika Kladuša, jedan od najnerazvijenijih dijelova BiH. Njegove pristalice svoj san o spasiocu regije grade na sentimentalnom promišljanju, a ne na realnim osnovama koliko taj ostarjeli čovjek zaista može uraditi u ovom trenutku. Čak postoje razmišljanja da i sami vodeći ljudi u DNZ-u, najpopularnijoj kladuškoj političkog grupaciji, ne žele Abdićev povratak kako u “Agrokomerc”, tako i u politički život. Stoga se može zaključiti da, i pored neosporne činjenice da značajan broj njegovih pristalica vjeruje da Abdić može napraviti od Velike Kladuše vrlo prosperitetno i moderno mjesto za život kao što je to nekada bilo, ipak se mora imati u vidu da je danas politička situacija u zemlji i regiji mnogo drugačija i da svaka ekonomska reforma mora biti planirana u okvirima države BiH, koju je Abdić nekada pokušao srušiti. Postavlja se krucijalno pitanje: da li je Abdić zaista spreman da djeluje i poštuje zakone zemlje koju je nekada pokušao uništiti? Možda bi Abdić mogao postati nova antibosanska politička figura kao što je to Milorad Dodik već punu deceniju, ignorišući i narušavajući svaki integritet i nezavisnost BiH? Isto tako, nemoguće je zamisliti Abdićevu političku moć bez jake ekonomske politike kao što je to bilo u vrijeme “sjajnih i blistavih trenutaka 'Agrokomerca'”. Stoga, želje i nadanja njegovih pristalica o povratku “Agrokomerca” vjerovatno će ostati samo iluzija za neko buduće vrijeme i neke nove generacije. Želimo vjerovati da će nove generacije graditi Krajinu kao ujedinjenu regiju svih njenih građana bez obzira na političku orijentaciju. Isto tako, ako Abdić i njegove pristalice žele politički i ekonomski napredak u Krajini, onda su trebali takvu ideju o napretku započeti zvaničnim izvinjenjem za počinjene zločine kako bi budućim generacijama omogućili da zajedno planiraju budućnost Bosanske krajine i BiH. q Bedrudin BRLJAVAC

Abdićeva sloboda i politička scena u BiH
Nakon izlaska Fikreta Abdića na uvjetnu slobodu mogle su se čuti vrlo zanimljive i “provokativne” reakcije vodećih političara, analitičara i novinara u BiH. Na primjer, pojedini političari i novinari vjeruju da puštanje Abdića na slobodu neće mnogo utjecati na politička dešavanja u Krajini i čitavoj BiH. Izlazak Abdića iz zatvora neće donijeti nikakve promjene u političkom životu Unsko-sanskog kantona, saglasni su lideri dviju vodećih stranaka u tom kantonu, Hamdija Lipovača, premijer i predsjednik SDP-a u tehničkom mandatu i Esad Bašagić, predsjednik Kantonalnog odbora SDA USK. Tako je Lipovača za Sarajevo-x.com izjavio: “Mit o izlasku velikog Babe i vraćanju 80-ih godina, za kojima većina naših sugrađana i dan danas ekonomski žali, će ustvari biti pražnjenje jednog velikog napuhanog balona o Abdiću kao 'spasiocu'”, te dodaje da Abdiću i njegove godine predstavljaju ograničenje u velikim poduhvatima kojima se nadaju njegove pristalice. “Abdić može biti samo savjetnik u porodičnoj firmi”, tvrdi premijer USK-a. Slično mišljenje ima i Bašagić, predsjednik KO SDA Unsko-sanskog kantona. On smatra da se Abdić, uprkos pompeznim najavama i izjavama, nikada neće ni vratiti u Veliku Kladušu. Bašagić također izjavljuje: “Abdić je već senilni starac, oronuli ratni zločinac, odležao je svoju kaznu po hrvatskim zakonima, a mi ovdje idemo da-

PREPORODOV JOURNAL 139

21

bosanski barometar

Rehabilitacija Draže Mihailovića u Srbiji

Institucionalizacija četničke ideologije
Ovih dana u javnosti Srbije i u javnosti ostalih država bivše Jugoslavije, a posebno u Bosni i Hercegovini, vode se žustre diskusije u vezi procesa rehabilitacije Dragoljuba Draže Mihailovića pred Višim sudom u Beogradu. Naime, sudski postupak za rehabilitaciju Draže Mihailovića, koji je započeo u junu 2010. godine pred Višim sudom u Beogradu, privodi se kraju i očekuje se uskoro konačna sudska odluka o vođi četničkog pokreta koji je strijeljan kao saradnik njemačkog okupatora 1946. godine. Zahtjev za rehabilitaciju podnio je unuk Draže Mihailovića, Vojislav Mihailović, a podržali su ga neki novinari, akademici, profesori i političke partije desničarske i četničke orijentacije. Unuk Mihajlovića je tražio poništenje presude kojom je njegov djed 1946. pred Vojnim sudom osuđen na smrt strijeljanjem, kao i vraćanje njegovih građanskih prava. Rasprava o ovoj tematici duboko je podijelila Srbiju i čitavu regiju i sve se više zaoštrava što se bliži kraju sudski proces na kome treba da bude donesena odluka da li vođa četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu treba da bude i zvanično rehabilitovan. U Srbiji jedan dio javnosti tvrdi da je Draža Mihailović nevina žrtva, a za druge pravedno osuđeni saradnik okupatora koji je počinio strašne zločine, ne samo u Srbiji, već i u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Također, velika većina javnosti u regiji vjeruje da bi eventualna rehabilitacija Draže Mihailovića bila velika uvreda za žrtve i porodice žrtava od strane četničkih formacija pod njegovom kontrolom. Stoga, postavlja se neminovno pitanje kako će eventualna odluka o rehabilitaciji četničkog vođe, s obzirom na ono što se događalo i u posljednjim ratovima 90-ih godina pod poznatim simbolima četničke ideologije, odjeknuti u regionu zapadnog Balkana? Hoće li to biti još jedan dodatni razlog za produbljivanje međusobnog nepovjerenja i blokiranje zdravog dijaloga?

Dragoljub Draža Mihailović mahom žena, djece i staraca. Opštine Prozor i Jablanica – 6.-10. oktobar 1942: 1.019 ubijenih bošnjačkih i hrvatskih civila – mahom žena, djece i staraca. Opštine Čačak, Gornji Milanovac i Lučani – 1941.-1944.: 702 ubijenih, od čega 209 zaklanih; u ovim opštinama četnici su ubili 99 žena, pretežno klanjem. Užički okrug (opštine Užice, Požega, Arilje, Ivanjica, Čajetina, Kosjerić) – 1941.1944.: 1.081 ubijenih (ovom broju treba dodati i 312 zarobljenih partizana sa ovog područja koje su četnici predali Nijemcima). Međutim, i pored historijskih činjenica o ovim zločinima sada se vodi proces za njegovu rehabilitaciju, jer mu je suđenje, navodno, bilo nepravedno i nelegitimno. Današnja zvanična vlasti u Srbiji rehabilitaciju Draže Mihailovića smatra pravosudnim pitanjem i srpskom unutarnjom stvari. Međutim, cijeli slučaj Mihailović bi mogao biti unutrašnja stvar Srbije da četnička ideologija nije doživjela svoj nastavak početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, a tom činjenicom u velikoj mjeri utiče i na današnje društvene i političke odnose u regiji. Isto tako, eventualna rehabilitacija Draže Mihailovića jest unutarnje pitanje Srbije, ali tiče se svih u regiji zbog historijske istine i zbog budućnosti u miru. Pod četničkom kokardom i s ravnogorskom ideologijom o Velikoj Srbiji očišćenoj od Bošnjaka i Hrvata, u proteklom ratu, pale su desetine hiljada novih žrtava. Prije svega, sama rehabilitacija četničkog vođe Mihailovića bila bi velika uvreda za Bošnjake koji su pretrpili najveće žrtve od strane četničkih formacija kako za vrijeme Drugog svjetskog rata, tako i za vrijeme ratnih dešavanja i strašnih zločina počinjenih prema ovoj nacionalnoj grupi između 1992. i 1995. godine. Naprimjer, prema saopštenju Helsinškog komiteta za ljudska prava u Srbiji povodom postupka za rehabilitaciju Draže Mihailovića, jasno se navodi da je on potpisao instrukciju i

Pravosudno pitanje i srpska unutarnja stvar?
Dragoljub Draža Mihailović (1893.-1946.), poznat i kao Čiča, bio je srpski general koji je u Drugom svjetskom ratu vodio četničke paravojne formacije. Nakon rata jugoslavenske vlasti su ga osudile na smrt zbog bliske saradnje s njemačkim okupatorom, izdaje i strašnih ratnih zločina, nakon čega je i strijeljan sredinom 1946. u Beogradu. U optužnom dokumentu na suđenju Draži Mihailoviću 1946. godine našao se veliki broj zločina koji su počinjeni od strane četničke vojske pod njegovom kontrolom. Ovdje su navedeni samo neki od počinjenih zločina od strane četnika u Drugom svjetskom ratu. U opštini Pljevlja – 1941.-1945.: 1.389 ubijenih (zaklanih, spaljenih, streljanih) bošnjačkih civila – mahom žena, djece i staraca (581 dijete ili 42%). Opština Goražde – 19411945: 1.370 ubijenih (zaklanih, spaljenih, strijeljanih) bošnjačkih civila – mahom žena, djece i staraca. Opština Čajniče – 1941-1945: 598 ubijenih (zaklanih, spaljenih, strijeljanih) bošnjačkih civila –

22

PREPORODOV JOURNAL 139

bosanski barometar
naredbu o istrebljenju muslimana u Pljevaljskom, Fočanskom i Čajničkom srezu. Stoga, Draža Mihailović spada u rang zločinaca kao nacisti Göering ili Kvisling. Historijske i naučne činjenice su jasno dokazale da se radi o fašističko-kolaboracionističko, izdajničkom i zločinačkom pokretu o čemu svjedoče brojni dokumenti uključujući i četnička dokumenta iz Drugog svjetskog rata. Isto tako, njegova rehabilitacija predstavlja jedan od oblika zločina prema porodicama žrtava u Drugom svjetskom i posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini. fašistima – četnici i partizani. Kao rezultat takve politike, prema istraživanjima javnog mnijenja u Srbiji danas prevladava mišljenje da su četnici bili antifašisti i borci za slobodu. Stoga, proces rehabilitacije Mihailovića mogao bi rezultirati i tako što bi time ovaj četnički zločinac mogao postati i nacionalni junak, čime bi se što jedna cjelokupna nacija identificira s ratnim zločincem i njegovom ideologijom. U Bosni i Hercegovini isto tako postoje jake političke grupacije koje srpski identitet grade na identifikaciji sa četničkom ideologijom. Naprimjer, činjenica je da još uvijek u BiH nije donesen zakon kojim bi bilo zabranjeno funkcionisanje i djelovanje različitih fašističkih, neofašističkih i rasističkih organizacija. Iako je u državnom parlamentu BiH u više navrata predloženo usvajanje ovakvog zakona o zabrani fašističkih i neofašističkih organizacija, to se još uvijek nije realiziralo. U većini slučajeva bi poslanici iz RS-a zahtijevali da se iz predloženih odredbi izbaci četnička organizacija. Štaviše, u državnom parlamentu tokom rasprava moglo se čuti da je ovaj pokret ustvari bio oslobodilački. Kao rezultat nepostojanja zakona o zabrani fašističkih organizacija razna udruženja i ogranci četničkog ravnogorskog pokreta djeluju u Bosni i Hercegovini. Vrlo često potpuno nesmetano najavljivali su i osnivanje nastavnih i edukativnih centara u kojima bi se navodno educirali mladi četnici. Od početka posljednjeg rata do danas postoji veliki broj slučajeva kada su pripadnici četničkog ravnogorskog pokreta demonstrirali silu, i to po pravilu tokom obilježavanja godišnjica stradanja pripadnika druga dva naroda, a posebno bošnjačkog. Također, svima su dobro poznati politički program i ciljevi četničkog pokreta Draže Mihailovića. Glavni politički ciljevi četničkog pokreta formulirani su u nekoliko osnovnih programskih dokumenata. Temeljna tačka u njima je ideja vodilja o “Velikoj i homogenoj Srbiji”, koja se temelji na shvatanju da Srbi trebaju biti vodeća nacija na Balkanu. U cilju stvaranja etnički homogene srpske države, četnički planovi su predviđali integralno čišćenje Sandžaka, Kosova i Bosne i Hercegovine od Bošnjaka/muslimana i Hrvata. Zaključno, i pored jasnih i nedvosmislenih historijskih i naučnih činjenica koje govore da se u slučaju Draže Mihailovića otvoreno radi o fašističko-kolaboracionističkom i zločinačkom pokretu o čemu svjedoče i brojni dokumenti uključujući i četnička dokumenta iz Drugog svjetskog rata, zvanični Beograd ipak odobrava proces rehabilitacije ovog zločinca pred Višim sudom u Beogradu. Također, pokušaji rehabilitacije Mihailovića jasno demonstriraju političke ciljeve današnje srbijanske vlasti koja na ovaj način pokušava da institucionalizira i legitimizira četničku ideologiju koja je rezultirala velim žrtvama u prošloj deceniji, a posebno među Bošnjacima kao najvećim žrtvama četničke ideologije. Stoga, sam proces rehabilitacije četničkog vođe predstavlja eksplicitnu uvredu za žrtve i porodice žrtava među Bošnjacima. Štaviše, procesom rehabilitacije Draže Mihailovića pokušava se graditi srpski identitet na legitimizaciji četničkih ciljeva i njihovih zločinačkih poduhvata čiji krajnji cilj je stvaranje “etnički homogene Velike Srbije”. Nažalost i pored činjenice da je prošlo više od 15 godina od genocida u Srebrenici, najvećem masovnom pokolju nakon Drugog svjetskog rata, i dalje značajan dio srbijanske javnosti nije spreman da prihvati historijsku činjenicu da su Srbi na jedan sistematski način u nekoliko pokušaja namjeravali etnički “očistiti” Bosnu i Hercegovinu od bošnjačko-muslimanske populacije. Samo suočavanjem sa historijskim činjenicama, koje govore da su četničke formacije izvršile strašne pokolje u Bosni i Hercegovini i regiji, može se graditi svjetlija i mirnija budućnost. q Bedrudin BRLJAVAC

Iskrivljavanje historijskih činjenica
Također, vrlo je bitno da postoje historijske činjenice koje govore o krvavim zločinima koje su počinili četnici pod vodstvom Draže Mihailovića. On je u to vrijeme bio komandant četničkih jedinica i direktno je vršio komandnu odgovornost, termin utemeljen na Nürnberškom sudu kada se sudilo nacističkim zločincima. Stoga vrlo je važno posmatrati poziciju Draže Mihailovića za vrijeme Drugog svjetskog rata što je utjecalo na presudu smrću za počinjene zločine od strane njegovih jedinica. Naime, dokazano je da je Mihailović odgovoran za sva zlodjela što su četničke formacije sprovodile tokom okupacije Jugoslavije. Kao rezultat svega, jasno je da je ovdje riječ o jednoj vojnoj formaciji koja deluje u toku Drugog svjetskog rata na brutalan način koji u praksi nije antifašistički. Sve ovo su historijske činjenice, a ono što najviše kompromituje četnički pokret su zločini prema civilnom stanovništvu, a posebno prema bošnjačko-muslimanskoj populaciji i prema antifašistima. Iako se danas pojavljuju razni kvazieksperti i historičari koji citiraju razna mišljenja o velikog značaja je da postoje zapisi i dokumenti koji su prevashodno utemeljeni na historijskim činjenicama. Naime, lična mišljenja i opservacije o tadašnjim događajima mogu pomoći da se shvati tadašnji društveni i politički kontekst ali oni se nikako ne smiju shvatiti kao jedini mogući i konačni izvor. Kao što bi rekao poznati svjetski historičar Leopold fon Ranke - izvori prvog reda su čista fakta. I pored različitih tumačenja historija je polje činjenica. Iako je neki ne žele prihvatiti kao takvu historija se dogodila i ne može se sada mijenjati naknadnim interpretacijama zasnovanim na ideološkim idejama. Nadalje, sam pokušaj rehabilitacije četničkog vođe ne može se raspravljati izolirano od rehabilitacije samog četničkog pokreta. Naime, pružanjem legitimacije Draži Mihailoviću indirektno se legitimišu i odobravaju i zločini počinjeni od njegovih pristalica. Eventualna rehabilitacija ovog zločinca ne bi predstavljala samo legitimizaciju jedne negativne historijske ličnosti, već bi značila i rehabilitaciju zločinačke ideologije i zločinačkih djela ravnogorskog četničkog pokreta. Štaviše, rehabilitacija Draže Mihailovića bi predstavljala institucionalizaciju četničke i fašističke ideologije u Srbiji, a što bi imalo strašne posljedice i na renesansu četničkih tendencija na Balkanu. Rehabilitacija Draže Mihajlovića je rehabilitacija srpske nacionalističke ideologije, politike i prakse koja ima svoj kontinuitet punih 200 godina i na čijim je osnovama na kraju 20. stoljeća u srcu Evrope, u Bosni i Hercegovini ponovo izvršen genocid. Isto tako, današnji proces rehabilitacije Mihajlovića može se posmatrati i kao političke tendencije zvaničnog Beograda koji je primjerice školske udžbenike historije uveo lekcije o tome da su ustanak u Srbiji digli četnici, a ne partizani, te da su tokom rata djelovala dva antifašistička pokreta. Stoga, jasno je da je cijeli proces rehabilitacije rezultat sadašnje državne politike Srbije. U skladu sa takvim političkim stremljenjima u Srbiji su u decembru 2004. godine zakonskim regulativama izjednačeni fašisti sa anti-

PREPORODOV JOURNAL 139

23

iz svijeta

Svjetska krizna žarišta: ratni bubnjevi i diplomatske aktivnosti

Zatišje pred buru?
IRAN: Parlamentarni izbori i ratne pripreme
Iranskim parlamentom izabranim na izborima 2. ožujka 2012. i dalje će, kao i prethodnih godina, dominirati konzervativci vrhovnog vođe Ali Hameneija, koji su osvojili više od tri četvrtine od 290 mandata. Sa samo 19 mjesta, umjesto dosadašnjih 60 reformatorska oporba, koja je uglavnom bojkotirala izbore, sada gotovo nestaje iz parlamenta. Više od 30 milijuna Iranaca, od 48 milijuna s pravom glasa, sudjelovalo je na izborima, prvim općim izborima nakon nemira i teške političke krize koji su slijedili nakon spornog reizbora predsjednika Ahmadinedžada u lipnju 2009. godine. Velika obnova Medžlisa, izbor brojnih neovisnih kandidata i složenost političkih saveza otežavaju bilo kakva predviđanja o važnosti raznih frakcija i ravnoteži između pobornika i protivnika predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada u budućem parlamentu. Ipak, ovaj rezultat predstavlja poraz snaga koje podržavaju predsjednika Ahmadinedžada i donose veliki zamah ajatolahu Hamneiju uoči predsjedničkih izbora sljedeće godine. Komentatori smatraju da će rezultati izbora najvjerojatnije narušiti autoritet predsjednika Ahmadinedžada, koji je osporavao najviši stupanj vlasti koju ima vrhovni vjerski vođa Ali Hamnei u iranskoj višeslojnoj hijerarhiji. U govoru održanom 20. ožujka u šiitskom svetištu imama Rize u gradu Mašhedu, vrhovni iranski vođa ajatolah Ali Hamnei je izjavio da će oružane snage Irana u samoobrani napasti sve američke i cionističke ciljeve. U govoru koga je prenosila službena iranska televizija, u povodu nove iranske Nove godine Nouruz, ajatolah Hamnei je rekao da Iran nema atomskog oružja niti će ga proizvoditi, ali posjeduje moćnu iransku vojsku, dobro naoružanu, koja neće prezati napasti američke i izraelske ciljeve kako u regiji, tako i izvan nje. Naglasio je da će napad na Iran biti velika američka greška. Vrhovni vođa je rekao da je Iran u posljednjih 12 mjeseci napredovao u razvoju tehnologije, a posebno u obogaćivanju urana na 20%. Nije demantirao da sankcije nisu negativno djelovale, ali je naglasio da će one navesti Iran da se tehnički i proizvodno osamostali i postane neovisan o robama sa Zapada. Naglasio je da njegova zemlja svoje potrebe zadovoljava s velikim postotkom, ali nije otkrio kolikim. Iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad je 26. ožujka, gostujući na konferenciji o afganistanskoj ekonomiji koja se održava u Tadžikistanu, izjavio kako NATO i SAD više nisu u stanju diktirati svoju politiku ostatku svijeta. “NATO i SAD bi trebali promijeniti svoju politiku jer vrijeme kada su mogli diktirati svoje uvjete ostatku svijeta je prošlo”, rekao Ahmadinedžad. Pozvao je sve strane trupe da se odmah povuku iz Afganistana. “Najveći razlog zbog kojeg se svijet danas nalazi u problemima je politika koju provode NATO članice, čiji je cilj ponovno oživjeti kolonijalizam. Najproblematičniji je SAD koji je ušao u Afganistan pretvarajući se da se bori protiv terorizma i sada okružuje Indiju, Rusiju i Kinu”, istaknuo je iranski predsjednik. U svom govoru dotaknuo se i aktualnog odnosa između NATO saveza i Pakistana tvrdeći kako je ta suradnja sve slabija. “Odnosi između NATO-a i Pakistana sve su lošiji, nestabilnost će se samo povećavati”, rekao je Mahmud Ahmadinedžad. Na konferenciji je bila prisutna i američka delegacija koju predvodi Robert Blake, pomoćnik državne tajnice za Južnu i Centralnu Aziju. Čim je Ahmadinedžad počeo govoriti američka

Mohamed El-Baradei, bivši šef IAEA i Mahmud Ahmadinedžad, iranski predsjednik delegacija je napustila konferencijsku dvoranu, da bi se vratili tek nakon što je iranski predsjednik završio obraćanje prisutnima. Za vrijeme govora Ahmadinedžad niti jednom nije spomenuo nuklearni program niti najnovije prijetnje od strane američkog predsjednika Obame, koji je poručio da se “diplomatski prozor za rješenje iranske krize zatvara”. Izrael je krajem ožujka smanjio mogućnost skorog napada na Iran poručivši da je nuklearni program njegova najvećeg neprijatelja usporen sankcijama i sabotažama. Moshe Yaalon, zamjenik izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, rekao je da bi pregovori, koji bi trebali početi sredinom travnja, mogli pokazati “djeluju li sankcije ili Iranci nastavljaju s manevrima i napreduju u vojnom nuklearnom programu”. Na pitanje postavljeno tokom razgovora za izraelski Vojni radio, znači li to da Vladu premijera Netanyahua dijeli samo nekoliko tjedana od pokretanja rata protiv Irana, Yaalon je negativno odgovorio. “Ne. Moramo još vidjeti. Iranski nuklearni projekt nije statičan, bilo da je riječ o napretku ili povlačenju. Tamo se događaju svakovrsne stvari. Nekad su to eksplozije, nekada 'crvi', virusi i slične stvari”, rekao je Yaalon dodajući da bi se nevolje koje su pogađale Iran u protekle tri godine mogle ponoviti, uključujući atentate na nuklearne znanstvenike i računalni crv “Stuxnet”, koji je teško oštetio računalni sustav u iranskim nuklearnim postrojenjima. Podsjetimo, Iran je optužio Izrael da je umiješan u sabotažu. Izrael nije izravno odgovorio na te optužbe, ali je priznao da poduzima mjere protiv atomskih ambicija Teherana zajedno sa zapadnim i regionalnim saveznicima. Meir Dagan, bivši šef Mossada, koji je prošle godine završio osmogodišnji mandat na čelu izraelske obavještajne agencije, javno se suprotstavio ideji nekih najviših izraelskih dužnosnika da Izrael jednostrano i preventivno napadne Iran i njegova nuklearna postrojenja. U intervjuu za američki CBC News iznio je stajalište da je bombardiranje Irana u ovom trenutku “najgluplja ideja koju je čuo”. Prema njegovim riječima, napasti Iran bez prethodnog detaljnog proučavanja ostalih opcija ne bi bio dobar način rješavanja iranskog nuklearnog pitanja. U razgovoru je kategorički ustvrdio da još nije vrijeme za napad na Iran, ali i da se Iran u cijeloj krizi ponaša vrlo racionalno. Štoviše, smatra da su Iranci “majstori pregovaranja” te da su upravo oni izumitelji “kulture cjenkanja” u pregovorima. Na pitanje strahuje li da bi Europljani u tom cjenkanju mogli ublažiti sankcije prema Iranu kako bi vratili cijenu nafte na razinu

24

PREPORODOV JOURNAL 139

iz svijeta
prije sankcija, Dagan smatra kako ga ta mogućnost plaši, no upozorava da bi to bilo samo kratkoročno rješenje. “Mislite li da bi Iran s nuklearnim naoružanjem djelovao stabilizirajuće na regiju? Njihov temeljni interes je da podignu cijenu nafte, jer je to njihovi najvažniji izvor prihoda. Kada bi Iran imao nuklearno oružje, njihova sposobnost da stvaraju nestabilnost u regiji i posljedično povećaju cijenu nafte stvorila bi situaciju puno goru nego što je sada”, rekao je Dagan u razgovoru koji je emitiran 11. ožujka. On smatra kako je Iranu potrebno oko osam godina da proizvede nuklearno oružje, te da ima čak 12 podzemnih postrojenja u kojima razvija nuklearni program, a ne četiri kako se u javnosti spekulira. Uvjeren je da bi zračni napad na Iran u ovom trenutku samo odgodio iranski nuklearni program i ne bi ga uništio. Osim toga, nakon eventualnog napada na Iran, Izrael i Tel Aviv bili bi meta iranske raketne odmazde, kojoj bi se priključili susjedi Sirija i palestinski Hezbollah sa sjevera i Hamas s juga, u kojoj bi se na Izrael mogla obrušiti lavina od 50.000 projektila i uništiti dosadašnji način života u toj zemlji. Bivši šef Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), Mohamed El-Baradei, rekao je kako vojni napad ne može zaustaviti iranski nuklearni program, već ga eventualno odgoditi. “Možete bombardirati njihova nuklearna postrojenja, ali ne možete bombardirati njihovo znanje”, rekao je El-Baradei 21. ožujka za vrijeme novinske konferencije u Hong Kongu. On smatra da ukoliko zapadne sile i Izrael zaista odluče napasti Iran, tek tada bi Iran požurio s izradom nuklearne bombe u obrambene svrhe. Mišljenja je da je cijela kriza oko Irana samo “igra živaca” jer zapadne sile “trebaju Iran da stabilizira regiju glede konflikata u Iraku, Afganistanu i Libanonu”. “Zapadne sile i Iran trebaju jedno drugo – upravo sada oboje čekaju da druga strana trepne, ali to se neće dogoditi”, tvrdi El-Baradei. Većina Amerikanaca podržala bi američku vojnu akciju protiv Irana ukoliko bi postojao dokaz da Teheran gradi nuklearno oružje, čak i ako bi takva akcija dovela do viših cijena benzina, pokazalo je istraživanje javnoga mišljenja u SAD. Istraživanje je pokazalo da bi 56% Amerikanaca podržalo američku vojnu akciju protiv Irana ukoliko bi postojao dokaza njegova programa nuklearnog oružja. 39% Amerikanaca protivi se vojnim udarima. Upitani bi li podržali američku vojnu akciju ako bi ona dovela do viših cijena benzina, 53% Amerikanaca je reklo “da”, dok je 42% reklo “ne”. Anketa novinske agencije Reuters i agencije za istraživanje javnog mišljenja Ipsos također je pokazalo da bi 62% Amerikanaca podržalo Izrael u poduzimanju vojne akcije protiv Irana zbog programa nuklearnog oružja. Anketa je pokazala i da su američki republikanci skloniji podržati vojnu akciju SAD ili Izraela. 70% republikanaca bi podržalo američku akciju, dok je to isto ustvrdilo 46% demokrata i 51% stranački nezavisnih.

Početak mirovnog procesa u Siriji (sastanak Kofija Annana i Bashara al-Assada u Damasku) “Sirija je spremna učiniti uspješnim svaki pravedan napor kako bi se pronašlo rješenje za događaje kojima smo svjedoci. Nikakav politički dijalog ni politička aktivnost ne mogu uspjeti dok naoružane terorističke skupine djeluju i šire kaos i nestabilnost”, izjavio je Bashar al-Assad nakon dvosatnog razgovora s Annanom. Mediji su 27. ožujka objavili da je sirijska vlada prihvatila “plan od 6 točaka”, te da pristaju na primirje i pokretanje dijaloga. Plan je donesen na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a 16. ožujka 2012., a podrazumijeva izbor pregovarača (izabran je Kofi Annan); prekid svih sukoba (posebno se naglašava sirijska vojska i opozicija, a ne samo sirijska vojska); pristup humanitarne pomoći civilima; oslobađanje političkih zatvorenika; dopuštanje slobodnog kretanja novinarima i pravo na mirne prosvjede. 29. ožujka oglasio se Bashar al-Assad koji je izjavio da je Sirija “u sklopu strategije okončanja krize prihvatila prijedlog specijalnog izaslanika UN-a Kofija Annana i jamči da će se potruditi da uspije”. Pritom je izrazio želju da Annan razmotri sve elemente krize, posebice međunarodne i regionalne. “Kako bi Annanova misija uspjela, treba iskorijeniti izvore terorizma protiv Sirije, iz zemalja koje su financirale i naoružale terorističke skupine. Zauzvrat je potrebno dobiti obećanja od drugih strana, kako bi se zaustavio terorizam oružanih skupina, kako bi im se oduzelo oružje, da prestanu otimati nedužne, ubijati ih i uništavati infrastrukture. Treba uvjeriti države koje podupiru oružane skupine i nude im novac i oružje, da to odmah prekinu”, stoji u Aasadovoj poruci, u kojoj su spomenute susjedne zemlje u kojima se nalaze proturežimske naoružane skupine. “Plan od 6 točaka” do sada su prihvatile gotovo sve strane – SAD, EU, arapske zemlje, Rusija i Kina. Za sada, jedina struktura koja se javno protivi mirovnom procesu i Annanovoj medijaciji je naoružana sirijska opozicija. Spekulira se kako bi formalne organizacije, kao što su Sirijsko nacionalno vijeće i druge, možda i prihvatile dijalog – no, problem su naoružane skupine na terenu. Pobunjeničke/revolucionarne skupine, dok god primaju oružje izvana, odbijaju svaki dijalog, no za pretpostaviti je – pogotovo ako uzmemo u obzir duboku razjedinjenost unutar opozicije – da će uskoro pojedini predstavnici opozicije biti spremni na razgovore, pogotovo nakon velike ofenzive sirijske vojske protiv zadnjih pobunjeničkih uporišta. I Rusija i Kina su složne kako je – da bi do dijaloga uopće moglo doći – prije svega nužno prestati s ilegalnim dostavljanjem oružja sirijskim pobunjenicima. Otvoreno se spekulira kako to trenutačno provodi niz zemalja, uključujući Saudijsku Arabiju, Katar, Tursku, ali i SAD i Francusku. “Problem je u tome da što god više oružja opozicijske snage budu dobivale, to će imati manje ambicija da sjednu i pregovaraju s aktualnom vladom”, prenosi kineski državni list “People'a Daily”. Također, zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova, Mikhail Bogdanov, rekao je kako bi deklariranje ilegalnosti Assadove administracije od strane pojedinih

SIRIJA: Početak mirnog rješenja krize?
Posjetom Damasku 10. ožujka Kofi Annan, bivši glavni tajnik Ujedinjenih naroda i posebni izaslanik UN-a i Arapske lige za Siriju, počeo je (ne)moguću sirijsku misiju. Dva dana ranije, prigodom posjete Egiptu, rekao je da će pozvati sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i njegove protivnike da zaustave borbe i pronađu političko rješenje jednogodišnjeg sukoba u zemlji. “Učinit ćemo sve što možemo, apelirat ćemo i raditi pritisak radi prekida vatre, zaustavljanja ubojstava i nasilja. Sirijski narod zaslužuje bolje. Taj drevan i hrabar narod našao se usred sukoba. No, rješenje uvijek leži u političkoj nagodbi. Pozvat ćemo Vladu i široki spektar sirijske oporbe da rade zajedno s nama u pronalasku toga rješenja”, izjavio je Annan. Na sastanku u Damasku predsjednik Assad je rekao Annanu da u Siriji nije moguće političko rješenje dok terorističke skupine destabiliziraju zemlju.

PREPORODOV JOURNAL 139

25

iz svijeta
država dovelo do negativnih rezultata jer bi se tada dao opoziciji signal da je sudjelovanje u pregovorima beznačajno. Dan uoči godišnjice početka proturežimske pobune u Siriji, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je rekao da Moskva, saveznica Damaska, ne brani sirijski režim već pravdu. “Narod treba odlučiti tko će vladati u Siriji. Ne branimo režim već pravdu, suvereno pravo Sirijaca da sami odlučuju na demokratski način”, rekao je Lavrov na sjednici Donjeg doma ruskog parlamenta (Duma) i dodao da je Moskva “za trenutačni prekid vatre dogovoren sa svim stranama i uz nepristran međunarodni nadzor”. Neki analitičari smatraju da je okretanje međunarodne zajednice prema autoritetu Kofija Annana ujedno i politička pobjeda Bashara al-Assada, koji je nakon izbijanja krvavih sukoba pokrenuo određene poteze kako bi osigurao povjerenje legitimnih prosvjednika. Tako su ukinuti izvanredni zakoni koji su bili na snazi preko 20 godina, ukinuto je jednostranačje, proveden je nacionalni referendum kojim se usvojio novi Ustav koji ograničava vlast predsjednika na samo dva mandata, najavljeni su prvi višestranački parlamentarni izbori za 7. svibnja ove godine i predsjednički izbori koji će uslijediti nakon toga. U anonimnom razgovoru za AP, trojica visokih dužnosnika američkih tajnih službi potvrdila su kako godinu dana nakon početka nemira (15. ožujka 2011.) Bashar al-Assad i dalje ima čvrstu kontrolu i vlast u Siriji. Oni su rekli kako neorganizirana opozicija predstavlja jako mali izazov za vladajući režim i kako politički predstavnici SNC-a, tj. pobunjenika/revolucionara, ne funkcioniraju kao ujedinjeni tim i često se bore među sobom. U isto vrijeme, prema njihovim riječima, Sirija je konkretna vojna sila, s oko 330.000 vojnika, nadzornim bespilotnim letjelicama i gustom mrežom protuzračne obrane. Zbog tih razloga bilo bi jako teško uvesti “zonu zabrane letenja” iznad Sirije. “Sirijsko vodstvo će se žestoko boriti. Assadova vojska sposobna je izdržati i veliku vojnu invaziju”, rekli su anonimni visoki predstavnici američkih tajnih službi koji se nisu upustili u prognoze kako bi sirijska kriza mogla završiti, ali predviđaju da će sukobi trajati još nekoliko mjeseci. Assad je tokom ožujka jakim vojnim udarima oslabio redove tzv. Slobodne sirijske vojske u gradovima, koji nisu uspjeli zadržati nijedan veći komad teritorija (između ostaloga, izgubili su gradove Deir al-Zora i Idleb). Međutim, pobunjenici su počeli mijenjati taktiku napadajući autobombama u dva najveća sirijska grada (u Damasku i Aleppu) i vršeći sabotaže na željezničkim prugama. Tako je u dvjema terorističkim napadima 17. ožujka u Damasku poginulo najmanje 27 osoba, a 97 ranjeno. Krajem ožujka Ujedinjeni narodi su objavili kako je u sukobima do sada ubijeno preko 9.000 ljudi. Sirijske vlasti nisu dale svoju procjenu ukupnog broja stradalih, no navode kako je najmanje 3.000 vojnika, policajaca i državnih dužnosnika ubijeno od “terorista koji su bili podržani od strane drugih država”.

Sastanak strateških saveznika u Washingtonu (Benjamin Netanyahu, izraelski premijer i Barack Obama, američki predsjednik) pitanju sigurnosti, zajedničkih vojnih vježbi, treniranja... To je više nego što je itko napravio u prošlosti. Od financiranja do konstrukcija antiraketnih štitova kako bi izraelske obitelji bile sigurnije od napada, do osiguranja da Izrael uvijek ima najnoviju vojnu tehniku i borbe protiv delegitimizacije Izraela – bilo u UN-ovom Vijeću za ljudska prava, pred UN-ovom Generalnom skupštinom, u slučaju 'Goldstone Report' ili nakon kritika vezanih uz flotilu (op.a. napad izraelske vojske na turski humanitarni brod za Gazu). Činjenica je kako naša veza funkcionira jako dobro.” U razgovoru je dao do znanja kako SAD nikada neće dopustiti da Iran dobije nuklearno oružje jer bi tada cijeli Bliski istok želio nuklearne bombe. Ocijenio je kako bi nuklearni rat doveo do brojnih ljudskih žrtava, ali još više ga zabrinjava što bi se u takvom scenariju desilo s globalnom ekonomijom. Po pitanju Sirije govorio je potpuno otvoreno – za razliku od američke državne tajnice Hillary Clinton, koja ima tendenciju isticati humanitarne ciljeve i “ljudska prava”, Obama se uopće ne trudi sakriti pravi cilj američke politike na Bliskom istoku. Za njega Sirija predstavlja zadnji bastion savezništva s Iranom i zato mora pasti pod svaku cijenu. U razgovoru je pokazao da je svjestan činjenice da Rusija trenutačno opstruira američki plan za Bliski istok, ali je dao do znanja kako Amerika nikada neće odustati. Također je otvoreno govorio i o tzv. arapskom proljeću koje je, “unatoč manjim problemima”, itekako pomoglo u širenju proameričkih ciljeva diljem regije. Po pitanju “preferira li mir umjesto rata”, Obama je ustvrdio tvrdi kako je uvijek spreman za vojnu akciju ako je to u interesu SAD-a. Veliki Obamin intervju svojevrsni je dokument vremena koje je obilježeno drastičnom eskalacijom tenzija na prostoru Bliskog istoka. SAD jasno daje do znanja kako im je apsolutna kontrola nad čitavom regijom od najveće moguće važnosti. Iz razgovora je također vidljivo kako SAD ima gotovo potpuno kontrolu nad Bliskim istokom, a jedine dvije države koje još uvijek odolijevaju su Sirija i Iran. Za bolje razumijevanje tema koje intenzivno obrađujemo u posljednjih nekoliko brojeva “Preporodovog Journala”, izuzetno je zanimljiv sljedeći dio intervjua kojeg je vodio Jeffrey Goldberg, novinar američkog lista “The Atlantic”: The Atlantic: Možete li govoriti malo o Siriji kao strateškom pitanju? Slobodno spomenite i humanitarno pitanje, ali čini mi se kako je jedini način da se oslabi i izolira Iran taj da se ukloni njegov jedini saveznik u arapskom svijetu? Obama: Apsolutno. The Atlantic: Dakle, pitanje je: što ova administracija može učiniti? Obama: Pa, gledajte, nema sumnje kako je Iran daleko slabiji no što je bio prije godinu dana, dvije ili tri godine. Arapsko proljeće,

SAD: Intervju Baracka Obame
Početkom ožujka 2012., nekoliko dana prije susreta s izraelskim premijerom Benjamin Netanyahuom u Washingtonu, američki predsjednik Barack Obama je dao veliki intervju za američki list “The Atlantic”, u kojem je dao svoje viđenje aktualne krize na Bliskom istoku. Kroz cijeli razgovor Obama je snažno potencirao povezanost dvaju država, između ostaloga, rekavši “kako nikada do sada SAD i Izrael nisu imali bliže povezanu vojsku i obavještajne službe”. U nekoliko navrata sebe je predstavio kao predsjednika koji od prvog dana u Bijeloj kući radi u interesu države Izrael, tvrdeći kako nijedan američki predsjednik u povijesti nije toliko učinio za Izrael koliko on: “Kada pogledate sve što sam napravio za Izrael, po

26

PREPORODOV JOURNAL 139

iz svijeta
koliko god nestabilno bilo, ipak je bilo strateški poraz za Iran, jer je narod diljem regije vidio kako Iran krši sve ono za što se oni bore – sloboda govora, samoodređenje, pravo na prosvjedovanje, itd. Iranski režim nije prijatelj tog pokreta i kretanju prema ljudskim pravima i političkim slobodama. Ali još direktnije, taj pokret sad okružuje Siriju, a Sirija je jedini pravi partner Iranu u cijeloj regiji. Naša je prognoza da su Bashar al-Assadovi dani odbrojeni. Sada je samo pitanje dana. Možemo li to ubrzati? Radimo sa svjetskom zajednicom na tome. Problem nam predstavlja to što je Sirija daleko veća, sofisticiranija i kompliciranija zemlja od Libije – primjerice, opozicija je jako neujedinjena. I unatoč činjenice da je na našoj strani cijeli arapski svijet, zemlje poput Rusije još uvijek nam ne dopuštaju da donesemo UN-amandman ili da krenemo u akciju. Na tome sada radimo – državna tajnica Clinton vodila je summit 'Prijatelji Sirije' u Tunisu – nastojimo pronaći načine kako da dovedemo humanitarnu pomoć. Ali moramo također ubrzati dovođenje reprezentativne sirijske vlade, kad se to dogodi, biti će to veliki gubitak za Iran. The Atlantic: Možete li išta napraviti da se taj proces nekako ubrza? Obama: Pa... ništa što bih vam smio reći (smijeh). Ovo je djelomično kontekst koji pripremamo po pitanju Irana. Sada je trenutak kada Iran više nema nikakvih simpatija, a saveznici su mu na samom rubu. Moramo paziti da ne dođe do situacije da Iran sam sebe počne prikazivati kao žrtvu i da se pozornost ne skrene s centralnog pitanja – nuklearnog programa. U konzultacijama smo sa svim partnerima, uključujući i Izrael, situacija ima mnogo faktora i dimenzija, moramo paziti na sve kako bi u konačnici postigli rezultat kojeg svi želimo.

Narednik Robert Bales (desno) U razgovorima sa stanovnicima dvaju sela, afganistanski predsjednik je podupro sumnje seljana kako jedan napadač nije mogao sam ubiti toliko ljudi na različitim i udaljenim lokacijama. “Oni vjeruju da to nije učinio jedan čovjek. U jednoj obitelji ubijene su osobe u četiri sobe. Ubijeni su žena i djeca, i potom su prebačeni u jednu prostoriju i zapaljeni. To jedan čovjek nije mogao napraviti”, rekao je Karzai. Afganistanski istražitelji i velik broj svjedoka također tvrde kako se nije radilo o jednom, već o 20-ak američkih vojnika koji su u dvije skupine u roku od sat vremena izvršili pokolj nad civilima u dva sela. Osim toga, i obitelji stradalih inzistiraju na tome da se radilo o većem broju počinitelja ovog zločina, te naglašavaju kako SAD lažu i nastoje sanirati štetu ističući samo jednog vojnika kao krivca. Dok traje nekoliko odvojenih istraga koje provode afganistanske vlasti i SAD, otkriće da je u masakru sudjelovalo više vojnika imalo bi katastrofalan utjecaj na NATO i nesagledive posljedice na odnose Kabula i Washingtona. Vjerojatno su zbog te činjenice Amerikanci ekspresno evakuirali narednika Balesa u SAD. Dojam je da situacija ne ide na ruku Baracku Obami koji je najavio povlačenje do konca 2014. godine, a možda i ranije. Nadao se kako će 2012. godine ubrzati obuku afganistanskih sigurnosnih snaga tako da što prije preuzmu kontrolu nad vlastitom zemljom. U isto vrijeme očekivao se napredak u mirovnim pregovorima s talibanima koje se želi uključiti u zajednicu. Bez obzira na dogovoreno povlačenje, američki politički vrh je tvrdio kako neće napustiti Afganistan i da će zadržati strateške odnose s tom zemljom. Naime, strahuje se da međunarodno povlačenje iz Afganistana ne izazove kaos u toj zemlji i građanski rat, baš kao što se to dogodilo nakon sovjetskog povlačenja krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. U tom kontekstu, proteklih tjedana Kabul i Washington vodili su pregovore o sporazumu o strateškom partnerstvu. Saveznici su bili blizu dogovora koji bi jamčio ostanak američkih specijalnih snaga u zemlji nakon 2014., no najnoviji incident mogao utjecati na konačni sporazum. Afganistanski predsjednik Karzai sigurno se nalazi pod snažnim pritiskom vlastitog naroda koji sve glasnije zahtijeva odlazak stranih snaga. S druge strane, i američkoj javnosti je dosta vojnog angažmana u ovoj zemlji. Prema anketama New York Timesa i CBS Newsa objavljenim krajem ožujka, potpora Amerikanaca za rat u Afganistanu je strmoglavo pala. 69% Amerikanaca smatra da SAD ne bi trebale biti uključene u ratu u Afganistanu, što je povećanje od 53% u odnosu na ankete u studenom 2011. Anketa je također pokazala da većina Amerikanaca misle kako je uspjeh SAD-a u Afganistanu “vrlo loš” i da nije još postignut “nikakav uspjeh”, nasuprot 27% koji misle da je američka misija u Afganistanu “uspješna”. Na pitanje zašto je SAD još uvijek u Afganistanu nakon smrti Osame

AFGANISTAN: Brutalno ubojstvo 16 civila
U nedjelju, rano ujutro 11. ožujka, dogodio se incident koji je potresao Afganistan – brutalno ubojstvo 16 afganistanskih civila, od čega devetero djece i tri žene, u dva sela blizini američke vojne baze u pokrajini Kandahar, talibanskog uporišta na jugu Afganistana. Odmah nakon zločina uslijedile su brojne američke isprike, tako učestale posljednjih mjeseci. “Duboko smo zabrinuti prvim izvješćima o ovom incidentu i situaciju pozorno pratimo”, rekla je Caitlin Hayden, glasnogovornica Nacionalnog vijeća za sigurnost Bijele kuće. Viši dužnosnik ministarstva obrane SAD-a je rekao da je ministra obrane Leona Panettu “prošle noći duboko potresla vijest o incidentu i pozorno prati izvješća iz Afganistana”. Viši republikanski i demokratski senatori su situaciju nazvali tragičnom, ali su rekli da ona ne bi trebala promijeniti politiku SAD-a u Afganistanu. Zbog nemilog događaja američki predsjednik Barack Obama odmah je uputio ispriku afganistanskom kolegi, no Karzai je poručio da je masakr “neoprostiv”. S druge strane, talibani su preko glasnogovornika Zabihulaha Mudžahida najavili da će u znak osvete odsijecati glave američkim vojnicima: “Islamski emirat još jednom upozorava američke životinje da će se osvetiti i uz pomoć Allaha ubiti vaše sadističke vojnike ubojice i odsjeći im glave.” Službeni stav SAD-a navodi kako je za masakr odgovorna samo jedna osoba – narednik Robert Bales, koji je ubrzo prebačen u američku bazu u Kuvajtu, a zatim u Fort Leavenworth u Kanzasu, gdje će biti zadržan u vojnom zatvoru do podizanja optužnice. Američka vojska nije priopćila pojedinosti o vojniku, osim da je riječ o 38-godišnjem “iskusnom i uravnoteženom veteranu”, koji je u četiri navrata služio u Afganistanu. Prijatelji i rodbina su ga ocijenili kao “predanog supruga i oca, te uzoranog vojnika u potpunosti posvećenog vojnoj službi i zajednici”.

PREPORODOV JOURNAL 139

27

iz svijeta
bin Ladena, 55% ne zna, a među odgovorima najčešći je bio – “borba protiv terorizma”. Samo 1% ispitanika se izjasnilo da je 9/11 bio razlog zbog kojeg je SAD izvršila invaziju na tu zemlju prije više od 10 godina. Velika većina Amerikanaca smatra da desetogodišnji rat nije bio vrijedan svih žrtava i utrošenog novca. Nekoliko izuzetno neugodnih incidenata te reakcija koje su uslijedile, u posljednja dva mjeseca, jasno pokazuju da stanje u Afganistanu nije ni stabilno ni sigurno. Podsjetimo, u drugoj polovici veljače došlo je do velikog incidenta nakon što je otkriveno da su američki vojnici spalili nekoliko primjeraka Kur'ana u vojnoj bazi Bagram, što je dovelo do sukoba u kojima je poginulo preko 30 osoba. Ranije prošlog mjeseca na internetu je osvanula fotografija na kojoj američki marinci poziraju uz zastavu nacističkog SS-a, dok je sredinom siječnja u javnost dospjela video snimka koja prikazuje skupinu američkih marinaca kako uriniraju po leševima mrtvih talibana. Izgleda da, i pored svega, nije na pomolu kraj provokacijama NATO snaga u Afganistanu. Krajem ožujka mediji su otkrili da su među vojnicima novi “hit” zakrpe/amblemi s natpisom “Križari koji jedu svinjetinu”, na kojima je prikazan vitez, u križarskoj tunici, kako jede veliki komad mesa – svinjetine. Da ne bi bilo nikakve zabune, na donjem dijelu amblema nalazi se i prijevod na arapski jezik. Nova provokacija je uspjela jer izaziva veliki gnjev Afganistanaca.

Istočni dio Libije proglasio (polu)autonomiju tinuirano povećava svoj izvoz do maksimuma – u siječnju 2012. je izvozila gotovo rekordnih 9,87 milijuna barela po danu. Unatoč naglom povećanju izvoza Saudijske Arabije i “neočekivanog” oporavka libijske naftne industrije, MMF ipak strahuje od aktualne iranske krize i smatra kako bi u konačnici barel nafte mogao narasti na 160 USD, što bi moglo stvoriti velike probleme za globalnu ekonomiju čiji je oporavak iznimno spor. Američki ambasador u Libiji, Gene Cretz, u razgovoru za Bloomberg naveo je kako američke kompanije moraju imati prednost u rekonstrukciju Libije, jer im Libija to “duguje”. Nakon višemjesečnog granatiranja od strane NATO saveza, dobar dio zemlje treba infrastrukturnu obnovu. Cretz navodi kako u Libiji i dalje traju sukobi, naoružane skupine se bore, ljudi stradavaju, ali “ima i jedna dobra vijest” – novi libijski premijer je posjetio SAD te se sastao s predsjednikom Obamom i državnom tajnicom Hillary Clinton. Tamo je rekao da “nova Libija pozdravlja i očekuje američke investitore”. “Libijska vlada je upravo odobrila budžet od preko 55 milijardi USD. Oko dvije trećine tog iznosa namijenjeno je rekonstrukciji i razvoju – novac je alociran za izgradnju cesta, zdravstvo, avijaciju... U svemu tome bi morale sudjelovati američke kompanije i imati dobru prednost, jer kad smo kod toga, Libija nam ipak duguje. Vrijeme je da se američke kompanije vrate u Libiju. Snažno ohrabrujem američke kompanije da iskoriste ovo vrijeme kada nova libijska vlada okreće svoj fokus prema ekonomskom razvoju i strategijama u kojima su američke kompanije jako, jako dobrodošle”, rekao je ambasador Cretz. Pukovnika Muammara Gaddafija mnogi su željeli mrtvog, kako bi brojne tajne koje je samo on znao umrle zajedno s njim, tvrdi Mahmoud Džibril, jedan od vođa NTC-a i član nove Vlade, koji je u periodu od 2007.-2011. u Gaddafijevoj vladi obnašao funkciju direktora Nacionalnog komiteta za ekonomski razvoj. “Mnoge strane imale su veliki interes da Gaddafi ne progovori, da ga se ušutka jednom zauvijek", rekao je Mahmoud Džibril u razgovoru za RT krajem ožujka. Tvrdi kako nije poznato tko je točno ubio Gaddafija – Libijci ili neka strani entitet. Rekao je kako bi volio znati tko ga je zapravo ubio i žali zbog činjenice što nije priveden sudu. Istaknuo je da su mnoge sile htjele Gaddafija mrtvog zbog brojnih tajni koje je samo on znao. Džibril tvrdi kako aktualna situacija u Libiji nije toliko napeta kako pojedini izvori sugeriraju. Također ističe kako od stvaranja federacije neće biti ništa. Zapadnim silama zamjera što nakon Gaddafijevoh pada nisu dodatno pomogli NTC-u učvrstiti vlast u zemlji na način da pomognu oko formiranja nove libijske vojske i policije. Po pitanju koliki utjecaj danas ima Al-Qa'ida u Libiji, odgovorio je kako postoji određeni politički vakuum u zemlji i kako je zbog toga Libija postala plodno tlo za ekstremizam, te je stoga nužno što brže oformiti čvrstu vlast. q Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

LIBIJA: Zahtjevi za autonomijom i naftni uspjesi
Oružani sukobi u glavnom gradu Libije i dalje su česta pojava. Grad Bani Walid preuzele se pro-Gaddafi skupine i proglasile svoju vlast. Benghazi i cijela istočna Libija, Cyrenaica, žele proglasiti autonomiju, slične informacije dolaze i s juga zemlje. Traju međuplemenski sukobi i oružani okršaji milicija (u tri dana međuplemenskih sukoba na jugu zemlje, krajem ožujka, oko 70 mrtvih), vladajući NTC nema snage uspostaviti red, zemlji prijeti građanski rat... Cyrenaica, istočna regija Libije, izabrala je regionalni kongres koji je 6. ožujka proglasio (polu)autonomiju od glavnog grada Tripolija. Tisuće plemenskih vođa, pripadnika milicija i političara prisustvovalo je proslavi u centru Benghazija. Kongres navodi kako će Cyrenaica od sada biti slobodna jer je “desetljećima trpjela zanemarivanje za vrijeme vladavine Muammara Gaddafija”. Poručili su da će stati na kraj marginalizaciji istočnog dijela Libije, koju je Gaddafi desetljećima provodio, te imenovali vijeće koje će upravljati novostvorenim područjem, od obalnog grada Sirta pa sve do egipatske granice na istoku. Čelnikom vijeća imenovan je Ahmed al-Zubair, politički zatvorenik s najduljim stažom za vrijeme Gaddafijeva režima. Al-Zubair, koji je i član NTC-a, kazao je da vijeće priznaje nadležnost Nacionalnog prijelaznog vijeća u vođenju međunarodnih poslova. Glavni centar regije iznimno bogate naftom je grad Benghazi, a drugi veći gradovi su Bayda, Tobruk, Derna, Ajdabiya i Marj. Nacionalno prijelazno vijeće (NTC), koje predstavlja središnju vladu u Tripoliju, u više je navrata izrazilo protivljenje stvaranju djelomično autonomne regije na istoku. Iz NTC-a tvrde kako bi transformacija u federaciju zasigurno, u konačnici, dovela do razdvajanja Libije na dvije ili tri zasebne države. Unatoč svim nestabilnostima u zemlji, anarhiji i postratnom kaosu, jedan segment Libije se jako brzo oporavio, brže nego se itko nadao – izvoz nafte. Državno ministarstvo za energetiku, pri NTC vladi, potvrdilo je kako se očekuje da će Libija od travnja početi isporučivati 1,4 milijuna barela nafte na dan i tako prestići razinu izvoza prije izbijanja sukoba. Libijska nafta bi mogla biti ključna komponenta u popunjavanju praznine na svjetskoj razini nakon što iranska kriza još dodatno eskalira. Saudijska Arabija i dalje kon-

28

PREPORODOV JOURNAL 139

kultura

Priča o sevdalinkama: pjesma kojom je Ibrahim Dedić naslutio smrt svoje majke

Ne klepeći nanulama
Ne silazi sa čardaka, i ne pitaj gdje sam bio, zašto su mi oči plačne, zbog čega sam suze lio. Stajao sam kraj mezara i umrlu majku zvao, nosio joj dar od srca, ali joj ga nisam dao. Ne klepeći nanulama kad silaziš sa čardaka, sve pomislim, moja draga, da silazi stara majka. bijao telegrame saučešća i utjehe jer su mislili da je pjesma posvećena njegovoj materi. “Dobijao sam telegrame saučešća, a moja majka Sahba je još bila živa. Uvijek mi je prigovarala da sam je još za života sahranio”, kaže Nedžad.

Pjesma nad pjesmama
Ova pjesma, pisana u duhu narodnog melosa, snimljena je do sada u rekordnih 26 verzija. Snimali Husein Kurtagić su je i još uvijek snimaju muzičari sa prostora cijelog Balkana. Njen kompozitor Husien Kurtagić umro je u Sarajevu 28. novembra 2008. godine, dok je autor teksta Ibrahim Dedić umro sredinom prošle godine u rodnoj Brezi. Rahmetli Husein Kurtagić je s pjesmom prošao čitav svijet, pjevao na svim kontinentima, i upoznao se i družio sa velikim brojem velikana, ne samo u muzici, nego i u nauci. Bio je jedan od miljenika Josipa Broza Tita, kome je pjevao deset puta u raznim prilikama i prigodama. Od predsjednika Josipa Broza Tita dobio je tri priznanja u periodu od 1960.-1970. godine, i to Orden rada sa srebrnim vijencem, Orden rada za zasluge sa zlatnim vijencem i Medalju za rad. Husein Kurtagić je rođen 29.01.1938. godine u selu Bihovi kod Trebinja. Bio je osmo dijete oca Asima i majke Ćerime. Potiče iz siromašne porodice, koja je bila mnogobrojna, a otac i majka su se bavili poljoprivredom, proizvodnjom duhana, grožđa i bostana. Kada je izbio Drugi svjetski rat, 1941. godine, Kurtagići su se preselili iz sela u grad. 1945. godine Husein je izgubio vid, igrajući se sa svojim vršnjacima bombom zaostalom iz rata. Već 1946. godine otišao je na školovanje u Zemun, gdje je završio osnovnu školu i nižu muzičku, i odmah je bio od učitelja i vaspitača zapažen po svom izuzetnom talentu za muziku. Tu je završio i srednju muzičku školu, a paralelno sa muzičkom školom je završio i gimnaziju. Jedno vrijeme je živio u Derventi, a onda je došao u Sarajevo, gdje se pridružio ostaloj svojoj familiji, koja se u međuvremenu preselila iz Trebinja u Sarajevo. Kao vokalni solista je primljen na program Radio Sarajeva sa nepunih 17 godina i bio je najmlađi pjevač u Jugoslaviji. Urednici Radio Sarajeva su odmah zapazili njegov veliki talenat i ponudili mu stalni angažman na radiju, gdje je kao maloljetnik napravio prve snimke izvorne narodne muzike, sa Narodnim i Tamburaškim orkestrom Radio Sarajeva. Istovremeno sa početkom pjevačke karijere, Husein je počeo komponovati i pjesme u duhu narodnog melosa, koje je redovno snimao i izvodio na festivalima narodne muzike, kakvi su bili “Ilidža” i “Beogradski sabor”. Pisao je i za svoje kolege, pa su njegove pjesme interpretirali i izvodili na festivalima tadašnje zvijezde narodne muzike: Nada Mamula, Zora Dubljević, Predrag Gojković Cune... Ipak, neponovljiva u njegovoj, a i karijeri njenog izvođača Nedžada Salkovića, ostaće pjesma nad pjesmama “Ne klepeći nanulama”. q Avdo HUSEINOVIĆ

Nedžad Salković

Do sada smo nekoliko puta pisali i o pjesmama koje nisu izvorne sevdalinke jer su nastale u novijem vremenu, a koje je opet narod, i pored toga što im je autor poznat, već nazvao narodnim pjesmama, a s obzirom da se melodijskom linijom naslanjaju na kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine, već su svrstane i među sevdalinke. Malo ko danas zna da pjesma “Ne klepeći nanulama” ima svoje autore koji su nedavno preselili na Ahiret. Muziku za ovu neprolaznu pjesmu komponovao je Husein Kurtagić na tekst tekstopisca Ibrahima Dedića iz Breze. Kompozitor Kurtagić ju je prvi i snimio prije 50 godina, ali pjesma u njegovoj interpretaciji neće doživjeti značajniju medijsku pozornost, niti će ući u duše slušalaca širom Balkana. Doduše, čulo se za pjesmu, ali sve je zastalo negdje na početku puta. Kasnije će je, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, presnimiti i mladi sarajevski pjevač Vukosav Govedarica Kota, međutim, i njegova interpretacija će se svesti na lokalni uspjeh ove pjesme na području nekoliko sarajevskih općina.

Neponovljiva izvedba Nedžada Salkovića
A onda je 1982. godine ovu pjesmu snimio Nedžad Salković, pjevač iz Tuzle, poznat po nadimku “Princ sevdaha”. Poslije Nedžadove interpretacije “Ne klepeći nanulama” desio se potres u narodnoj muzici. Ploča sa pjesmom “Ne klepeći nanulama” je prodata u milionskom tiražu, proglašena najuspješnijom pjesmom decenije i zasigurno je jedan od najvećih hitova snimljenih u posljednjih 50 godina. Zato, kad kažeš Nedžad Salković prvo pomisliš na tu pjesmu, ili kad kažeš “Ne klepeći nanulama” prvo ti na um padne Nedžad. Prvobitni naslov pjesme je bio “Ne klepeći papučama”. Nije prirodno da se ide na čardak u nanulama, ali eto pjevaći su sami promijenili naslov. Tekstopisac pjesme rahmetli Ibrahim Dedić je tada pjesmu napisao po priči jednog svog prijatelja, brezanskog rudara. Rudaru je teško pala smrt majke i požalio se jaranu Ibri kako često odlazi na majčin mezar i da utjehu pronađe jedino kroz razgovor s njom. Ibro je priču pretvorio u neprolaznu pjesmu, a onda se život poigrao sa njim. Naime, Ibrina majka je nakon uspjeha ove pjesme pala sa čardaka i od posljedica povreda brzo preselila na Ahiret. I Nedžad Salković se sjeća da je na stotine pisama dobijao od svojih fanova iz cijele bivše Jugoslavije, u kojima je do-

PREPORODOV JOURNAL 139

29

kultura

Tjedan iranskog filma u Zagrebu (12.-19. ožujka 2012.)

Iranski filmovi u Zagrebu
U zagrebačkom kinu “Tuškanac”, od 12. do 19. ožujka 2012. održan je Tjedan iranskog filma, tradicionalna godišnja filmska manifestacija u organizaciji Kulturnog centra pri Veleposlanstvu IR Iran u Zagrebu i Hrvatskog filmskog saveza, koja zagrebačkoj publici nastoji približiti novija ostvarenja iznimno zanimljive i široj publici nepoznate iranske kinematografije. Na programu ovogodišnjeg, osmog po redu, Tjedna iranskog filma bio je ciklus filmova Pouran Derakhshandeh, jedne od najznačajnijih iranskih redateljica. Može se reći da je iranska kinematografija cvjetajuća filmska industrija s dugom poviješću. Neki kritičari rangiraju Iran kao svjetski najvažniju nacionalnu kinematografiju u umjetničkom pogledu, sa značajem koji poziva na usporedbu s talijanskim neorealizmom i sličnim pokretima u posljednjih nekoliko desetljeća. Mnogi će poznavatelji svjetske kinematografije reći da film uopće ne poznajemo ako nismo upoznati s iranskim novim valom. Kiarostami, Majidi, Mohsen i Samira Makhmalbaf, Mehrjui, Panahi, Ghobadi, Reza Mir Karimi… tek su neka imena ovjenčana nizom nagrada na najvećim svjetskim festivalima. Iran ima i veliki broj redateljica, među kojima se ističe Pouran Derakhshandeh (rođena 1951.). Tjedan iranskog filma u Zagrebu je započeo s projekcijom njezinog nagrađivanog filma “Beskrajni snovi” iz 2010. godine, a završio filmom “20” redatelja Abdolreze Kahanija, u kome je Pouran Derakhshandeh producentica. Osim njih, prikazano je još pet Derakhshandehovih redateljskih filmova: “Mala ptica sreće”, “Izgubljeno vrijeme”, “Ljubav bez granice”, “Mokri snovi” i “Djeca vječnosti”. Donosimo kratak sadržaj svih prikazanih filmova. “Beskrajni snovi” (Khabhaye donbalehdar) – 2010., 96 min: Učiteljici se dogodi niz neobičnih situacija na putu do škole, prije susreta s fizički hendikepiranom djevojčicom Elnaz. Djevojčica zbog hendikepa nije puštena u školu i nailazi na nerazumijevanje okoline. Reyhaneh, osmogodišnja učenica iste škole, jedne noći doživi noćnu moru, a idućeg dana njezina se mora obistini i učiteljica nestane. Kroz vizije djevojčice pratimo daljnje događaje... “Mala ptica sreće” (Parandeyeh koochake khoshbakhti) – 1988., 121 min: Malihe je u ranom djetinjstvu izgubila sposobnost govora uslijed psihološkog šoka. Svaki pokušaj da se prisjeti prošlosti završava napadajem. Ostala školska djeca je ne shvaćaju i ismijavaju je. To dodatno pogoršava njen problem i uzrokuje agresivno ponašanje zbog kojeg joj prijeti izbacivanje iz škole. Nova psihologinja u školi, gospođica Shafiq, odlučuje joj pomoći… Film je osvojio pet nagrada na vodećem nacionalnom festivalu. “Izgubljeno vrijeme” (Zaman-e az dast rafteh) – 1990., 102 min: Shakibeh Moayed uspješna je i iskusna doktorica udana za tekstilnog dizajnera. Iako su već deset godina zajedno, brak im prolazi kroz ozbiljnu krizu jer ne uspijevaju dobiti dijete. Pokušavajući spasiti brak, ona odluči posvojiti dijete. Prođu kroz potrebnu proceduru i prihvate jednu djevojčicu, no njezin suprug ju ne uspijeva prihvatiti kao svoju. Djevojčicu vraćaju u sirotište, a njihovom je braku, čini se, kraj... “Ljubav bez granice” (Eshgh bedoone marz) – 1998., 92 min: Bobby i Toby prijatelji su iz osnovne škole. Kada jednog dana Toby izostane s nastave, Bobby ga odluči posjetiti i odnijeti mu školsku zadaću. Nalazi ga kako na ulici prodaje drogu umjesto starijeg brata. Pokušava nagovoriti da se vrati u školu, no Toby mu objaš-

njava kako nema izbora te da mora “sačuvati njihov ugao” dok mu se brat ne oporavi. Uskoro nailazi i suparnička banda... “Mokri snovi” (Roya-ye khis) – 2005., 100 min: Priča o sazrijevanju u kojoj je glavni lik Arash, šesnaestogodišnjak koji upravo proživljava svoje tinejdžerske godine. Roditelji su mu rastavljeni i on već godinama živi s majkom. Zbog nastalih problema, morat će se preseliti ocu. Promjenom sredine susreće djevojku koja će mu promijeniti život… “Djeca vječnosti” (Bacheha-ye abadi) – 2006., 90 min: Saeid i Negar su mlad, zaljubljen par koji planira skoro vjenčanje. Saeid nailazi na poteškoće oko pristanka Negarina oca zbog obaveze prema mlađem bratu koji pati od Downova sindroma. Ocu je na samrti obećao da će uvijek brinuti o bratu, no čini se kako bi ga upravo ta odgovornost mogla stajati željene budućnosti s Negar… “20” (Bist) – 2009., 85 min: Gospodin Soleimani vlasnik je dvorane za prijeme i hladan šef male skupine potplaćenih radnika. Posao mu već neko vrijeme ide loše, te zahvaljujući savjetu psihijatra odlučuje zatvoriti firmu u roku od 20 dana. Radnicima koji već i ovako jedva krpaju kraj s krajem, ne preostaje ništa drugo nego da udruže snage i natjeraju ga da se predomisli… Film je producirala Pouran Derakhshandeh, a režiju potpisuje Abdolreza Kahani. q Ismet ISAKOVIĆ

Oscar iranskom filmu
Iranski film “Nader i Samin se rastaju” (ili kraće “Rastava”, engl. “A Separation”), redatelja i scenariste Asgara Farhadija, osvojio je nagradu Oscar za najbolji strani film (s neengleskog govornog područja) u 2012. godini, koji dodjeljuje američka Akademija filmskih umjetnosti i znanosti (AMPAS). Riječ je o filmu koji kroz univerzalnu priču, duboku obiteljsku dramu analizira suvremeno iransko društvo, dodirujući tradiciju, pravdu i odnose između muškaraca i žena. Osim toga, film istražuje složeno pitanje migracija, ali i dilemu s kojom se suočavaju generacije mladih u Iranu – ostati u zemlji ili pobjeći na Zapad? U središtu priče su Nader i Samin, koji se rastaju i nalaze se u pravosudnoj zbrci nakon tragične obiteljske nesreće. Prije Oscara, film Asgara Farhadija dobio je brojne nagrade u Iranu, ali i na međunarodnim festivalima. Osvojio je francusku filmsku nagradu Cesar, Zlatnog medvjeda na Berlinaleu i Zlatni globus za najbolji strani film u SAD. q

30

PREPORODOV JOURNAL 139

kultura

Izašao prvi broj mjesečnika “Pan Bošnjak”

Novi bošnjački časopis
Simbolično, na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 1. ožujka 2012. iz tiska je izašao prvi broj svebošnjačkog nacionalnog mjesečnika “Pan Bošnjak”, koji će se baviti društvenim i političkim temama, te geopolitičkim i strategijskim istraživanjima. Prema informacijama koje su objavili mediji, časopis je namijenjen Bošnjacima Bosne i Hercegovine, Sandžaka i dijaspore, a u izdanju Bošnjačke kulturne zajednice tiska se u Novom Pazaru i New Yorku. “Pan Bošnjak” će izlaziti jedanput mjesečno, a cijena u BiH je 5 KM (u Hrvatskoj 40 kuna). Glavni i odgovorni urednik mjesečnika je Nedžad Latić, istaknuti bosansko-hercegovački novinar i publicista, koji je do sada objavio sedam knjiga, te bio novinar i urednik u nekoliko listova (“Preporod”, “Muslimanski glas”, “Ljiljan” i “Dnevni avaz”). Nakon izlaska prvog broja dao je nekoliko intervjua u kojima je pojasnio način i razloge nastanka “Pan Bošnjaka”, probošnjačkog časopisa čije su “porođajne muke” začuđujuće kratko trajale – od ideje do realizacije za samo 20-ak dana. “Veoma sam ponosan što mogu raditi na ovakvom projektu o kojem sanjam već više od jedne decenije. Zbog takvog entuzijazma uspio sam za samo 20-ak dana završiti prvi broj. Vjerujem da će ovaj projekt uspjeti i doprinijeti boljem razumijevanju među Bošnjacima, kao i tome da drugi narodi bolje razumiju same Bošnjake”, rekao je u izjavi za sarajevski “Dnevni avaz”. U intervjuu za portal www.regija.ba Nedžad Latić je, između ostaloga, rekao: “Rado govorim o ‘Pan Bošnjaku’ jer osjećam da sam, konačno, dobio svoj medijski prostor kojeg sam izgubio nakon napuštanja lista ‘Ljiljan’. Prvi broj se nalazi još u prodaji u trafikama, ali svi su pokazatelji da mu je ime već ušlo u uho narodu i vlada veliko interesovanje za novinom. Kao što sam u više navrata spomenuo, radi se o svebošnjačkom nacionalnom mjesečnom magazinu, kojeg izdaje BKZ iz Novog Pazara, sa urednikom i većinom ljudi iz redakcije u Sarajevu i drugim gradovima svijeta gdje žive Bošnjaci.” Latić je istaknuo da se neće mnogo baviti dnevnom politikom: “Više ćemo se baviti geopolitikom u regionu, pa tako i našim političkim opcijama i idejama. Trudit ćemo se da, konačno, ponudimo neke nove vizije, projekte i ideje u Bosni i Hercegovini, posebno za Bošnjake.” Vrlo zanimljiva je i izjava za portal Bošnjaci.Net, u kojoj je objasnio kako se razvijala ideja o nastanku mjesečnika. “Za dan rođendana Muhammeda, s.a.v.s., dakle 4. februara, sjedio sam sa muftijom Muamerom ef. Zukorlićem kad sam mu iskreno čestitao na pokretanju inicijative amnestije i pomirenja među Bošnjacima u Sandžaku. To je jedinstven i konkretan primjer poziva na međubošnjačku toleranciju, koju već dugo i uporno zagovaram. Tad mi je iznio ideju o pokretanju probošnjačkog ili svebošnjačkog lista. Bio sam odbio ponudu, ne zbog toga što to ne mogu i ne želim raditi, naprotiv, već zbog toga što aktualno političko, pa i vjersko stanje među Bošnjacima je tako da nisu spremni čuti, a kamoli čitati drugog, osim svoje vjerske ili ideološke frakcije i opcije, odnosno stranke i halke. Tek pošto sam prenoćio, promijenio sam stav, jer zapravo nisam mogao propustiti priliku. Dugo, zaista dugo ‘kosim na tuđim njivama’, hoću reći pišem za druge novine”, rekao je Latić. Glavni i odgovorni urednik “Pan Bošnjaka” je pojasnio da se preko dizajna naslovnice (ljiljan i šehidsko mezarje Kovači) željela poslati poruka čitaocima da ostaje vjeran rahmetli Aliji Izetbegoviću i ljiljanu kao bošnjačkom simbolu. “‘Pan Bošnjak’ će pokušati reafirmirati Alijine ideale i njegovu viziju Bosne i Hercegovine”, rekao je Nedžad Latić. Naglasio je da se časopis iz “strateških razloga” tiska u Sandžaku. Prvo, jer se odatle najlakše distribuira do svih Bošnjaka na Balkanu i drugo, jer se na taj način odašilje “snažna poruka da nikad više nećemo Sandžak prepusti samom sebi”. U prvom broju “Pan Bošnjaka”, na 96 stranica u boji i uz poruku “Budimo svoji!”, mogu se pročitati intervjui s dvojicom akademika – Feridom Muhićem (“Dok je neislamska Europa bila u krvi, u islamskoj Europi vladao je mir”) i Alijom Džogovićem (“Kako smo održali prvi čas bosanskog jezika na Pešteri”), zatim esej dr. Džemaludina Latića o muslimanskim odgovorima na vrijeđanje Poslanika Muhammeda, a.s., na suvremenom Zapadu (“Mračna strana Zapada”), portret rahmetli Alije Izetbegovića (“Konstanta moralnog mira”), priče o dvojici Bošnjaka koji su nanijeli poraze Napoleonu i Hitleru, analitički tekst Darka Plevnika o uzrocima slabljenja primata Zapada nad idejom boljeg svijeta i njegova samorazumijevanja (“Kopni li primat Zapada nad idejom boljeg svijeta?”), dvije analize stanja u Sandžaku (“Samo Sandžak Srbiju spašava” i “Pravno i političko pitanje Sandžaka”), članak o novoj crnogorskoj strategiji odnarodnjavanja Bošnjaka Crne Gore (“Poturčavanje Bošnjaka”), pogled na bošnjačku dijasporu (“Bošnjaci u Luksemburgu”) i duhovnost Bošnjaka (“Mevlevihana na Bendbaši), priču o tzv. arapskom proljeću i stanju na Bliskom istoku (“Kada padaju arapski taguti”), foto-reportaža iz Afganistana (“Grobnica imperija”)… q Ismet ISAKOVIĆ

Uvodnik: Prva riječ
S imenom Stvoritelja, kazujem Prvu riječ povodom izlaska prvog broja lista PAN BOŠNJAK. Bilo je u bošnjačkoj tradiciji novinarstva listova istog imena. I mahom su nacionalni bošnjački listovi, ovakvog ili sličnog imena, bili kratkog vijeka, tako da se ti listovi mogu uzeti kao svjedočanstvo rijetkih i kratkotrajnih perioda tokom prošlog stoljeća u kojima je sebi bošnjački duh, više nego um, davao oduška da obejani svoj hal i žudnju za slobodom. Gledano sa aspekta sudbine, dakle bošnjačke determiniranosti da su “posijani” u vatanu kojeg su prigrlili takvom ljubavlju kakvom zavidnici nikad ne mogu voljeti svoju domaju, danas su “rasijani” diljem planete odakle zure u nebo koje natkriljuje njihov vatan. To im nebo nad Bosnom, Hercegovinom i Sandžakom niko ne može oduzeti i okupirati. U ime te čežnje za vatanom dodali smo prefiks (pan) u naslovu, kako bismo se uhvatili za ruke i raširili bošnjačko kolo kao granicu svog vatana kojeg cjelovitog, jedinstvenog i nedjeljivog nosimo u sebi. Tu granicu nikad niko neće izbrisati, kao što se više nikada naše ruke neće rasplesti. Danas je 1. mart – Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. U ime tog dana nastaje i prvi broj svebošnjačkog lista! A u ime te ideje pružam bratsku ruku suradnje! Vaš urednik: Nedžad Latić

PREPORODOV JOURNAL 139

31

kultura

Nova knjiga Edina Tule, suradnika “Preporodovog Journala” iz BiH

Sreća na oba svijeta
“U ovoj knjizi neće biti govora o namaskom istezanju, abdestskim masažama niti ispravnim vježabama disanja na koja nas primoravaju tedžvidska pravila tokom čitanja Kur’ana jer se te i slične aktivnosti unaprijed pretpostavljaju. Knjiga odgovara na jedno jedino pitanje: Šta nas spriječava da uživamo punim plućima u životu i ostvarujemo svoje potpune potencijale uprkos činjenici da svakodnevno komuniciramo s Mentorom Multimilijarderom koji jedva čeka da nam otvori svoje riznice i preda nam ih na raspolaganje? Kao odgovor na ovo pitanje ova knjiga nudi višeslojne recepte za otvaranje riznica u nama odnosno halal psihoaktivne supstance u formi intelektualnih, sportskih i prehrambenih programa koji će vas dovesti u stanje hipersenzibilizacije čula u svijetu usporenih efekata prostrtom na iščitavanje aktiviranom umu.” Prethodno napisanim riječima Edin Tule, suradnik “Preporodovog Journala” iz Sarajeva, započinje svoju drugu knjigu – “Kur’anski tretman stresa”, djelo od 192 stranice tiskano u vlastitom izdanju, koje je posvećeno, kako autor kaže, “svim ljudima koje samo jedan treptaj oka dijeli od sreće na oba svijeta”. Iako je kur’anski tretman stresa razrađen i naširoko upotrebljavan od prije 14 stoljeća, mnogi stručnjaci za duševna oboljenja nemaju skoro nikakve spoznaje o mogućnostima ovakvog tretmana. Tule u knjizi ispravlja pogrešno primarno mišljenje o kur’anskom učinku kao o sredstvu za bolju socijalizaciju i umanjenje tegoba stresa. Možda ponajbolje o vrijednosti druge knjige Edina Tule govore riječi doc. dr. Mevludina Hasanovića, neuropsihijatara-primarijusa, izrečene na promociji u Tuzli sredinom siječnja 2012. godine. Dr. Hasanović je, između ostalog, rekao sljedeće: “Sa ovom novom knjigom u svojoj duhovnoj i intelektualnoj samobitnosti, Edin Tule odlučno bogati kulturno i duhovno naslijeđe Bosne i Bošnjaka. Vjerujem da će, kada se prevede na druge jezike, obogatiti islamsko naslijeđe ummeta i svih ljudi koji trenutno nisu muslimani, a interesuje ih Istina. Ova knjiga, iako se rodila na bosanskom jeziku u Bosni i Hercegovini od Bošnjaka, po svom sadržaju i vanvremenskim porukama prelazi uske okvire personalnih, geopolitičkih i vremenskih odrednica i pripada svim osobama koje traže put kojim će efikasno da se nose sa stresom i da svoj život žive sa radošću samorealizacije. Ova knjiga nas uči potpuno savremenim znanjima o duševnim problemima i kako da ih se uspješno kontroliše i liječi u sklopu kur’anske riječi. Vjerujem da ova knjiga ima izvanredno značenje i može biti u službi ne samo sadašnjeg već i budućeg vremena, jer živimo u vremenu eksplozije epidemiološke bombe mentalnozdravstvenih problemi koji imaju tendenciju povećanja udjela u općem morbiditetu svjetske ljudske zajednice bez obzira na duhovnu pozadinu i prostor u kojem žive. U današnjim nemirnim, složenim i konfuznim smjenjivanjima mnoštva događanja u svijetu, konfrontirani sa veoma teškom situacijom naročiti među muslimanima sjeverne Afrike, Srednjeg i Bliskog istoka i Azije, ovakva knjiga nam je trebala – i dobili smo je. Sada ovisi od nas hoćemo li sebe ili neke naše bliske ljude za koje znamo da se nevješto i neučinkovito nose sa svakodnevnim stresom, počastiti ovim zgotovljenim literarnim proizvodom. Potrebno je kupiti je i posvetiti se čitanju, te riječ po riječ u direktnom razgovoru sa autorom, doživjeti potpunu okrepu koju ova knjiga nudi onima koji je pročitaju do kraja. Čitajući ‘Kur’anski tretman stresa’, čitaoci će dobiti priliku da znanjem o opasnostima koje vrebaju svaki čas u duši svakog pojedinca, koje su mnoge odvele i odvode sa puta stvarnog praktičnog života, duhovnog napretka i sazrijevanja, time će uspješno ukloniti strah od nepoznatog, jer sve što je nepoznato ima prizvuk mračnog, mističnog, šejtanskog i opasnog. Čitaoc može koristiti ovu knjigu da nauči o sebi, o grupi/timu kojoj/em pripada, da osnuje grupu/tim, da postane učinkovit grupni/timski lider, da uči druge o grupnom/ timskom radu. Ova knjiga posjeduje sve što osobi treba da se osjeća bezbjednim/nom bez obzira sa kakvim stresovima se suočava. Knjiga je napisana razumljivim jezikom za prosječne čitaoce, kako bi se zainteresovali da iz nje dobro prepoznaju svoje stanje, da bez poteškoća nauče vrednovanje svojih stavova i postupaka koji vode izbjegavanju duhovnih zamki i liječenju duševnih zastranjenja, pogrešaka, zabluda i duhovnih bolesti. Knjigu toplo preporučujem svim ljudima koji stalno se susreću u svom poslu s ljudskim emocijama i tu nailaze na brojne poteškoće. Prema tome, Edin Tule je priredio mogućnost da nam ‘Kur’anski tretman stresa’ budu zvijezda vodilja koja će otklanjati dilemu kojim putem vjernici i dobronamjerni tragaoci duhovne okrepe trebaju da krenu i da istrajavaju na slijeđenju njene svjetlosti bez obzira na kušnje koje će ih uz put ometati. Zajednica koja dobije ovakvog autora i doživi njegovu kreativnu zrelost i dobije djelo poput ovog, bi mogla izgraditi temelje zdravijeg društva, efikasnim preveniranjem i liječenjem stresa koji je preteča mnogih duševnih i socijalnih bolesti.” q Ismet ISAKOVIĆ

O autoru...
Edin Tule je rođen 8. veljače 1976. godine u Tuttlingenu, SR Njemačka. Obrazovanje je stjecao u rasponu od Zapadne Europe, Balkana, Centralne Azije, Bliskog istoka do Dalekog istoka, gdje je naučio svjetske jezike (njemački, arapski, turski i engleski), koji su mu otvorili put ka razumijevanju kognitivnih procesa različitih muslimanskih i euroazijskih naroda. Od 2002. godine, nakon što je stekao zvanje teologa-psihologa na Islamskom internacionalnom univerzitetu u Kuala Lumpuru (Malezija), Edin Tule je trener širom svijeta na interaktivnim seminarima emocionalne inteligencije, islamske psihologije, liderstva, retorike, odgojnih koncepata i tehnika razmišljanja. Njegova prva knjiga zove se “Socio-psihološke dimenzije Kur’ana”, a tiskana je 2010. godine. Od prosinca 2008. godine (br. 106/107) objavljuje svoje tekstove u “Preporodovom Journalu”. q

32

PREPORODOV JOURNAL 139

priče iz bosne

Narodni heroji iz Bosne i Hercegovine: Enver Šehović – komandant koji se smrti najmanje bojao

Legendarni komandant
Enver Šehović je bliskost smrti osjetio dan uoči pogibije. Sanjao je ružan san u kojem mu gomila zmija prolazi ispod nogu te ga protumačio da bi mogao poginuti. Poginuo je 27. jula 1993. godine u selu Jezera na legendarnoj Žuči, tačno 40 dana poslije pogibije Safeta Zajke, komandanta Druge viteške brigade Armije RBiH sa kojim je oslobodio 12 kilometara teritorije unutar sarajevskog opsadnog prstena. Nevjerovatna je priča o ovoj dvojici komandanata, čije je sudbine spojilo brdo Žuč, za koje mnoge Sarajlije prije agresije nisu znale ni da postoji. Od maja 1992. godine, od legendarne Pofalićke bitke, pa sve do ljeta 1993. godine, kada je Vojska Republike Srpske krenula u žestoku operaciju “Lukavac 93”, tandem Zajko – Šehović je bio noćna mora za pripadnike Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS-a koji su se nalazili na potezu od Kobilje Glave, preko brda Žuč do Sokolja.

Herojske bitke na brdu Žuč
Enver Šehović je komandovao Prvom slavnom, kasnije 111. Viteškom brigadom Armije RBiH. Rođen je 15. januara 1967. godine u Mrežicama kod Foče. Kao mlad poručnik, zadužen za vojnu muziku u kasarni JNA “Maršal Tito” u Sarajevu, namjeravao je da se 5. i 6. aprila 1992. godine, s kompletnom vojnom muzikom priključi narodu pred Skupštinom. Zbog toga je dobio – “malo zatvora”. Ipak, sa svojim prijateljom Alijom Ismetom, u aprilu 1992., bježi iz kasarne i priključuje se braniocima Sarajeva. Prvi ratni zadatak mu je bio da blokira svoju dojučerašnju kasarnu. Odmah otpočinje sa formiranjem vojne jedinice u naselju Velešići. Već 16. maja 1992. godine, Enver Šehović je u Pofalićkoj bici, koja je spriječila podjelu Sarajeva na dva dijela, komandovao Velešićkim odredom Teritorijalne odbrane RBiH. Naredna operacija, oslobađanja kote “Orlić” 8. juna 1992. godine, bila je prva akcija kojom je načeto brdo Žuč. Nakon oslobađanja ove kote, Vojska Republike Srpske iz Vogošće i Rajlovca je krenula u pokušaj oslobađanja izgubljenih položaja. Tom prilikom će četnici koristiti i “svoj izum”, tzv. živi štit, u kojem su ispred sebe gurali zarobljene logoraše iz vogošćanskih logora “Sonja” i “Bunker”. I pored neopisivo teške situacije, u kojoj su morali pucati na svoje sunarodnjake da bi sačuvali Orlić, borci Prve mehanizovane brigade Armije RBiH kojom je komandovao Šehović u sadejstvu sa Vogošćanskim odredima, oduprli su se nadmoćnom neprijatelju. A onda je krenula ratna bajka zvana Žuč. U decembru 1992. godine oslobođena je Kota 850, selo Jezera, Kota 830, Golo Brdo i Vis. Ohrabren uspjesima boraca na Žuči, načelnik Štaba Armije RBIH general Sefer Halilović izdao je naređenje da 18. decembra 1992. godine otpočne dugo pripremana operacija deblokade Sarajeva pod nazivom “Koverat”. Operacijom je sa Igmana komandovao Vehbija Karić, a glavni pravac napada naših snaga je bio preko Jahorine i Trebevića. Komandant Prvog korpusa Armije RBiH Mustafa Hajrulahović Talijan također je 16. decembra izdao naređenje svim jedinicama unutar obruča da “u cilju što ranije deblokade Sarajeva... težište borbenih dejstava usmjere ka Vogošći”. Bio je to pomoćni pravac deblokade našeg glavnog grada. Borbe koje su se tada vodile sa Žuči prema Vogošći imale su tajni naziv “Jabuka”. Tako je 20. decembra na Žuči otpočela nova bitka prema Mijatovića strani, Perivoju, Mujkića brdu, odnosno prema Vogošći i vogošćanskoj petlji. Borci Armije

Enver Šehović (1967. – 1993.) BiH uspjeli su da pomjere linije prema Perivoju, ali toga dana hercegovački borci na glavnom pravcu na Trebeviću, ne samo da nisu deblokirali Sarajevo, nego su se u rasulu povlačili. Doživjeli su strašnu tragediju: poginulo ih je 52, a mnogi su bili ranjeni i promrzli. Nakon debakla na Jahorini i Trebeviću, Glavni štab Armije RBiH na čelu sa Seferom Halilovićem donosi odluku o deblokadi glavnog grada preko Vogošće istovremenim dejstvima jedinica izvan i unutar sarajevskog obruča. Od sarajevskih jedinica opet su glavni zadatak dobili Šehovićevi i Zajkini borci, kao i borci vogošćanskih odreda. U srijedu, 23. decembra, opet je zavladalo slavlje u gradu jer je objavljeno da su već slavni ratnici sa Žuči dobili još jednu bitku i oslobodili kotu 772 (ili Mujkića brdo). Izgledalo je da su sva vrata prema Vogošći i vogošćanskoj petlji otvorena. Kota Mujkića brdo je brzo izgubljena, pa je krenuo novi napad kako bi se povratila. U jednoj od najžešćih bitaka za ovu kotu, koja je vođena 28. decembra 1992., poginula su dva čuvena ratnika – Hakija Mršo i Remzija Vejo. Hakiju je granata presjekla u pola riječi dok je komandovao preko “Motorole”. Tu je bio i njegov brat Sejo koji je uzeo bratovu “Motorolu” i nastavio da komanduje, ponavljajući da je izgubio brata. Onda je ranjen i on, ali je i dalje pozivao saborce da nastave prema koti, te da tamo ide i on – na jednoj nozi. Tad je stala deblokada grada. Bile su to operacije u kojima su Enver Šehović i Safet Zajko sa svojim herojima ušli u historiju. Cijela Bosna je brujala o uspjesima sarajevskih komandanata i njihovih heroja. Tako su oslobodioci Žuči postali simboli hrabrosti, ali i metafora odbrane Sarajeva i Bosne i Hercego-

PREPORODOV JOURNAL 139

33

priče iz bosne
vine. Komandanti, političari, umjetnici, akademici, privrednici, koji su bili hrabriji, smatrali su najvećom čašću da odu na Žuč i gore se slikaju sa legendarnim ratnicima, a obavezno sa Safetom Zajkom i Enverom Šehovićem. Enver Šehović je imao saradnike sa kojima se ponosio i koji su zajedno sa njim projektovali sve te uspjehe. Prije svega to su bili Ibro Dervišević, Juka Lošić, Mehemed Cero, Salko Hajdarević, Ejub Delalić, Roki Kavazović, Juka Gojak, Izet Delić, Fehim Agić Aga, Zahir Panjeta... Priču o uspjesima Šehovićeve vojske na svojim plećima su iznijeli mali nepoznati ljudi, neki od njih su ušli u historiju bosanskohercegovačkog otpora, a prije svih Hakija Mršo, Refik Kobiljak Gagi, Mirsad Bekrić Pice, Mito Kavazović, Azem Menzilović, Fadila Odžaković Žuta, Rudo Tomić, Rasim Kelemiš, Brzi Karišik, Jasmin Isanović Žuti, Senad Kobiljak, Slaviša Šućur, Džemo Smajkan, Izet Kulo... 25-godišnji Enver Šehović je ratovao prsa u prsa. Cilj mu je bio da potuče neprijatelja i zato su njegovo bitke trajale i po više dana. Javno je najavio bitku za Vogošću početkom 1993. godine. Sad se zna da je to imalo efekta i da su četnici već, u strahu, bili otpisali dio Sarajeva. Ali, naši nisu ušli u Vogošću, jer je pucala prva linija u Doglodima i Azićima, pa je dio snaga na Žuči prebačen na ovaj pravac. Enver je uživao da lično komanduje kraj posade topova i ostaće upamćena njegova euforična proslava uništavanja neprijateljskih položaja. Ponekad ga je od premora hvatao san u hodu. Šehovića je, čekajući da se digne magla i da otpočne bitka za Vogošću, njegov saborac sa Žuči, ratni reporter Šefko Hodžić, ulovio svojim fotoaparatom kako je slatko zaspao na smrznutoj zemlji dok je po njemu padao snijeg. Smrti se najmanje bojao. Uoči bitke za Perivoj, 20. decembra 1992. godine, gledajući kako diverzanti Juke Gojaka počinju bitku, Šehović je rekao: “Ovdje je šansa da se preživi svega 20%.” To je rekao mirno, kao da se na njega ne odnosi. Šehovića su rijetko uspijevali utjerati u kakav rov dok je komandovao.

U snijegu usnuli heroji Enver Šehović i Nijaz Grebović Envera da dođe na Žuč, jer samo on svojim autoritetom može spasiti četnički prodor, jer je već bilo izraženo dezerterstvo sa položaja. Borci su znali da ako vide Šehovića u blizini, imaju šansu da se odupru napadu. Nije se smjelo ni pomisliti šta bi za Sarajevo značio četnički prodor preko Golog brda dalje na Kotu 850. Enverova supruga Zineta svjedoči da je taj dan tražio da mu napravi omiljenu pitu krompirušu. Nije je uspio pojesti, samo je sa prozora stana na Breci gledao prema Žuči koja se nije vidjela od dimne zavjese koje su stvorile hiljade granata. Stavila mu ja kahvu na sto. Uzeo je Zinetin fildžan i ispio ga do pola. Bio je zamišljen, krenuo na Žuč i stao pred ogledalo. Okrenuo se Zineti, uzeo u naručje dvogodišnju kćerku Dalilu i kazao: “Jesam ja ženo baš lafčina!” Krenuo je niz stepenice, okrenuo se prema Zineti i kazao: “Čuvaj mi to dijete i odgoji je onako kako bi to ja želio!”. Slutio je da se ovaj put sa Žuči vratiti neće. Došao je na Žuč, na kojoj se malo ko više i skrivao od granata, a drama doživljavala svoj vrhunac. I borci i komandanti su molili Boga samo da padne noć jer noć je davala neku šansu. Četnici kreću u ključni pješadijski napad. Šehović se pojavio na isturenom komandnom mjestu u selu Jezera i sa saradnicima izašao na putić iznad komande, pripremajući se da krenu u ključnu odbranu platoa Žuči. I čim je uključio “Motorolu”, odjednom se prolomilo nekoliko eksplozija. Granata je pala na metar od njega. Poginuo je Enver, njegovi saradnici braća Zahir i Esad Panjeta, te Zlatko Kalamujić, pratilac Alije Ismeta. Slika nakon eksplozije je bila zastrašujuća. Svi su bili u šoku, vidjevši mrtvog komandanta. “Vikao sam: 'Envere, Envere!' Vidim na onom puteljku nema Envera, a na dva metra kad sam se okrenuo iza mene Zahir leži naslonjen na jedan stub polubočno okrenut, a brat mu Cera leži na prsima, kao da su zaspali”, sjeća se Mehemed Cero, svjedok Šehovićeve pogibije. Nekoliko sati nakon pogibija Envera Šehovića i Zahira Panjete, naši borci su nadherojskom borbom zaustavili neprijateljsku pješadiju. Dva dana kasnije u potpunosti je slomljena najveća srpska ofanziva na Sarajevo, koja je trajala skoro mjesec dana. Nakon ove ofanzive četnicima nije više padalo na um da krenu u osvajanje Žuči. Poginuo je u 26-oj godini života legendarni komandant Enver Šehović. Fascinantno je kako je čovjek sa tako malo godina bio ogroman autoritet među svojim vojnicima od kojih je dobar dio njih bio i duplo stariji od njega. Ukopan je u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu pored svog prijatelja i saborca Safeta Zajke. Posthumno je odlikovan najvećim priznanjem “Zlatni ljilan” i proglašen Herojem odbrambenog rata 1992.-1995. Na nekoliko dana prije pogibije zajedno sa Esadom Pelkom Brzim, komandantom Druge viteške brigade, dobio je Jubilarnu medalju Francuskog bataljona UNPROFOR-a u BiH u znak viteštva i humanog ratovanja. Jedna ulica u sarajevskom naselju Dolac Malta nosi njegovo ime. Vjerovao je da će nakon oslobođenja Sarajeva krenuti da oslobađa svoj zavičaj – Foču, Miljevinu i Podrinje. Vjerovao je da će preživjeti i da će ići u lov. q Avdo HUSEINOVIĆ

Čuvaj mi dijete!
I onda je počeo 27. juli 1993. godine, dan kada se odigrala jedna od presudnih bitaka za Sarajevo. Ofanziva je trajala tokom cijelog jula, a lično ju je u nekim momentima predvodio ratni zločinac Ratko Mladić. Na hiljade granata su ispaljene na položaje Šehovićevih branilaca brda Žuč. Nekoliko rovova je palo i trebalo ih je vratiti kako bi se zaustavila četnička ofanziva. Noć prije, 26. jula 1993.godine, zaglavio se tenk Armije BiH kojim je rahmetli Šehović, na prijedlog oficira Prvog korpusa Armije RBiH Ismeta Alije i Sabre Haskovića, krenuo da vrati jedan od ključnih rovova. Tenk se nesretno zaglavio i od tada je apsolutno sve krenulo po zlu. U komandi, negdje pred ponoć komadantu Enveru Šehoviću neprijatelj se umiješao u vezu i najavio da će sutradan konačno osvojiti Golo Brdo, Kotu 850 i zaposjesti u danu Buča potok, Kobilju Glavu i Hum. Isprovociran i pod utiskom svega što se dešavalo posljednjih dana, komandant Šehović je započeo ponoćni verbalni obračun “Motorolom” sa komandom Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. To prepucavanje sa četničkim oficirima, možda će biti kobno, jer danas njegovi saradnici smatraju da su taj razgovor četnici iskoristili kako bi pomoću gonometrijskih uređaja otkrili njegovu tačnu lokaciju i mogli po njoj artiljerijski djejstvovati. Pred jutro Enver je otišao kući da se odmori. Sve zadatke je prenio na Ibru Derviševića i Mehemeda Ceru. Dervišević je bio ljut na Šehovića zbog izgubljenog tenka koji se zaglavio i koji je kasnije uništen jer se protivio ideji da se u akciji vraćanja izgubljenog rova koristi tenk. Osvanulo je maglovito jutro 27. jula 1993. godine, zaglavljeni tenk, nakon što tokom noći nije izvučen, sa svitanjem je uništen. Od detonacija podrhtava dunjaluk. Sve gori. U situaciji kad vlada opšti haos, kad granate padaju svakih pet metara, Mehemed Cero poziva

34

PREPORODOV JOURNAL 139

POVRATAK U BUDUĆNOST

Islamska psihologija

Poslanikovi, a.s., workshopovi

Tajna spremnosti prve generacije islama da samouvjereno pokrene proces osvajanja cijelog tadašnjeg svijeta krila se u Poslanikovoj, a.s., izvanrednoj interakcijskoj komunikaciji putem koje je gradio njihove misaone procese, osposobljavajući ih da samostalno obrađuju sve datosti života u nastajanju. Atmosfera na njihovim kružocima je vibrirala od kvalitetnog učešća i iskrene razmjene ideja koje bi Poslanik, a.s., pažljivo uokviravao, dajući iznešenim riječima nova značenja i učeći prisutne da iznađu nove i svježije uglove posmatranja stvari. Moderni, i već odavno vrlo komercijalizovani seminari funkcionišu na principu radionica u kojima se iznose određene teze, učesnici se dijele u grupe, prikupljaju informacije, formiraju odvojena mišljenja, prezentuju ih, dok trener seminara pažljivo moderira različite grupe učesnika i nenametljivo uobličuje finalne zaključke. Pogledajmo atmosferu na jednom od takvih seminara koji je održan prije 14 vjekova.

Radionica I: čime zadiviti svijet?
Allahov Poslanik, a.s., jednom je upitao svoje ashabe: “Koji vas vjernici najviše zadivljuju u imanu?” Oni odgovoriše: “Meleki.” On reče: “Pa, kako da ne vjeruju kad su kod svog Gospodara?” Onda rekoše: “Vjerovjesnici", a Poslanik, a.s., reče: “Pa, kako da ne vjeruju kad im se dostavlja Objava?” Onda rekoše: “Pa, mi.” Poslanik, a.s., reče: “Šta vam je, kako da ne vjerujete, a ja sam među vama? Ali, divim se vjernicima na njihovom imanu u narodu koji ce doći poslije vas i naći će stranice (zapisano) i vjerovat će u ono što je u njima.” (Buhari) U prethodnom hadisu imamo trenera seminara koji postavlja radnu tezu: “Koji vas vjernici najviše zadivljuju u imanu?” Učesnici seminara su stilom sjedenja formirali kružnicu osiguravajući tako bolju i srčaniju interakciju. Vidimo da se je jedna grupa odlučila za izvanzemaljsku kategoriju bića kada je u pitanju veličina vjerovanja koje zadivljuje ističući jasno i glasno: “Meleki.” Trener, a.s., pokreće proces formiranja njihovog novog mišljenja jednostavnim i direktnim potpitanjem: “Pa, kako da ne vjeruju kad su kod svog Gospodara?” – podcrtavajući da je iman/vjerovanje meleka/anđela za očekivati jer služe Gospodaru u Njegovoj blizini. I neskriveno se čudi u smislu šta je tu za divljenje?! Naredno iznešeno mišljenje na postavljenu tezu je: “Vjerovjesnici.” Poslanik, a.s., ponovo ima spremno kontrapitanje: “Pa kako da ne vjeruju kad im se dostavlja Objava?” – ističući da je sasvim realno da vjeruje onaj ko je Allahov, dž.š., medij u procesu komuniciranja Nebeske poruke ljudima, odnosno neposredni svjedok Objave. Treće izneseno mišljenje u ovoj intelektualnoj radionici je: “Pa, mi.” – odnosno rekli su kako smatraju da je njihov iman, tj. Poslanikovih, a.s., ashaba, dostojan divljenja. Trener, a.s., nadograđuje iznešeni stav neumoljivim podpitanjem: “Šta vam je, kako da ne vjerujete, a ja sam među vama?” – kojom razbija u potpunosti ubjeđenje ashaba o posebnosti vertikalne hijerarhije u procesu vjerovanja, preusmjeravajući liniju njihovog razmišljanja na horizontalnu ravan u pravcu budućnosti, i to slijedećim zaključkom: “Ali, divim se vjernicima na njihovom imanu u narodu koji će doći poslije vas i naći će stranice (zapisano) i vjerovat će u ono što je u njima.” Ova Muhammedova, a.s., intelektualna radionica obiluje vrhunskim primjerima interakcijsko-komunikacijskih aspekata pri odgajanju jedne grupe ljudi u jednom historijskom ambijentu. Postavljena radna teza je socio-psihološki savršeno dizajnirana pošto uvodi u radnu konverzaciju dvije najvažnije kategorije za čovjeka: vjerovanje i divljenje kao iskonske želje naspram kojih se želi pametno odrediti. Najzdravije socio-psihološko pitanje koje sebi može postaviti jedan osoba je: “Čime ja mogu zadiviti svijet i koji su to koraci koje moram napraviti u tom pravcu?” U ovom konkretnom slučaju Muhammed, a.s., gradi misaone procese ashaba u dva poteza. Prvo ih prizemljuje i oslobađa iluzije u vlastitu posebnost zbog same činjenice da su redovno u neposrednoj blizini Poslanika islama. A zatim ih usmjerava na nužnu realizaciju svog imana kroz fascinantna djela i mentalno ih povezuje sa njihovim dalekim ideološkim potomcima, ističući svu zahtijevnost njihovog historijskog konteksta s obzirom na, pored ostalog, odsustvo neposrednog svjedoka Objave u čijem prisustvu oni uživaju. Tako da su na kraju tog jednodnevnog seminara osjetili jasan osjećaj obaveze da do zadnjeg atoma snage izgore za ideju islama ukoliko žele olakšati svojim ideološkim potomcima identifikaciju sa tom idejom.

PREPORODOV JOURNAL 139

35

povratak u budućnost
Ova Poslanikova intelektualna radionica nosu u sebi i jasne elemente reality checka, tj. provjere nivoa njihovog (ne)realnog shvatanja sebe u konkretnom historijskom kontekstu. Sa cijelog tog seminara nama su prenešeni samo fragmenti razgovora i atmosfere, a opet imamo jasnu sliku sa jasnim uvidom u stanja uma grupa koje su sudjelovale u diskusiji i očit nam je Poslanikov, a.s., nivo i kapacitet. Iako do nas nisu stigle informacije o nizu sitnih detalja sa pomenutog seminara u smislu neke šaljive upadice koja se desila, nekog kratkog, ali britkog komentara, varijacije mogućih odgovora na Poslanikova, a.s., podpitanja, opis zdjele sočnih hurmi koja je kružila u toj radnoj atmosferi, vesela vriska djece u blizini, zadovoljno predenje Ebu Hurejrine, r.a., mačke u njegovom rukavu... – mi ih pretpostavljamo u našem umu jer nam je bitan svaki detalj kojem na neki način zavidimo što je sudjelovao u rastu tih moralnih divova.

Radionica II: ekvivalent u drugim svjetovima
Postoje naravno druge predaje koje nam otkrivaju nove važne detalje Poslanikovih, a.s., intelektualnih radionica. Pogledajte slijedeću. Poslanik, a.s., je upitao ashabe: “Ima jedno stablo čiji listovi ne opadaju, a slično je muslimanu: koje je to stablo?” Ljudi su pomišljali na pustinjska stabla, a Abdullah kaže: “Palo mi je napamet da je to palma. Htio sam to spomenuti, međutim, vidio sam tu starije ashabe, pa sam se ustegnuo od odgovora.” Nakon njihove šutnje, Vjerovjesnik, s.a.v.s, je rekao: “To je palma.” “Spomenuo sam to svome ocu”, veli dalje Abdullah, “na što mi je on rekao: ‘Da si rekao palma, bilo bi mi draže nego to i to!’” (Buhari i Muslim) Ponovo imamo postavljenu radnu tezu u jednoj radnoj intelektualnoj atmosferi sa učenicima vrlo različitih uzrasta. U predaji se spominje sin Omera b. Hattaba, r.a., koji je bio dječak u to vrijeme, kako prenosi utiske sa seminara svome ocu. Istaknuta je obzirnost dječaka Abdullaha spram starijim ashabima na spomenutom skupu kroz neodgovaranje na Poslanikovo, a.s., pitanje iako je znao odgovor. Ali je isto tako istaknuta Omerova, r.a., želja ili žal što njegov sin nije iskoristio priliku da oduševi Poslanika, a.s., svojom britkošću, pa se navodi u jednoj predaji: “Da si rekao odgovor bilo bi mi draže nego poklon od 100 deva!” I tu vidimo jednu prirodnu i jaku želju roditelja da ga dijete javno prezentuje kroz svoje znanje, ali vidimo i jasnu intelektualnu klimu u kojoj se visoko vrednuje znanje. Radna teza je u ovom slučaju vezana i za poznavanje šire kulture, tj. razumijevanje biljnog svijeta u komparaciji osobina određene biljke sa karakternim osobinama muslimana.

Radionica III: emocionalni bankrot
Naredna intelektualna radionica ponovo oduševljava genijalnom jednostavnošću, kreativnošću i praktičnošću. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: “Znate li vi ko je bankrot?” Ashabi odgovoriše: “Bankrot je kod nas onaj koji nema ni novca ni robe.” Muahmmed, a.s., reče: “Bankrot moga ummeta je onaj ko dođe na Sudnji dan s namazom, postom i zekatom, ali je psovao onog, potvorio ovog, u imetku zakinuo onog, prolio krv (ranio) ovog, udario onog... Pa će se svakom od njih dati dio njegovih dobrih djela, a ako mu nestane dobrih djela prije nego što se svima oduži, onda će se uzeti od njihovih loših djela i prebaciti na njega, pa će se onda, zajedno s njima, strovaliti u vatru.” (Muslim)

Trener, a.s., iznosi tezu: “Znate li vi ko je bankrot?” – i očekuje interakciju. Iako nemamo uvid u sva mišljenja svih učesnika diskusije koja bi nam dala šire shvatanje detalja njihovog rezonovanja, jedan dokumentovan odgovor u ovoj predaji je sasvm dovoljan za Poslanikovo, a.s. poentiranje. Dominantno mišljenje učesnika ove intelektualne radionice je izraženo u formulaciji: “Bankrot je kod nas onaj koji nema ni novca ni robe.” – a što je Muhammedu, a.s., dalo do znanja da su značenja te riječi reducirana u glavama njegovih savremenika na puku ekonomsku kategoriju. Trener, a.s., uvažava taj odgovor i nadopunjuje ga, proširujući značenje imenice “bankrot” na novi vanekonomski kontekst koji podrazumijeva gubitak dobrih dijela kroz pogrešan rezon i nezrele emocionalne reakcije. Poslanik, a.s., interaktivno komunicirajući sa učesnicima ove radionice na zadatu tezu, uvodi u svijet ljudi svoga vremena i njihov vokabular nove misaone kategorije kao što su intelektualni bankrot i emocionalni bankrot, učeći ashabe, ali i cio svijet, da je puno opasnije bankrotirati emocionalno i intelektualno nego finansijski. Sa ovim jezičkim kovanicama, o kojima ne promišlja niti ih koristi intelektualac 21. vijeka, mijenjao se odnos Muhammedovih, a.s., savremenika prema konvencionalnim vrijednostima. Jer čovjek kojem je puno veći prioritet da nikada ne bankrotira intelektualno i emocionalno od strepnje kad je u pitanju finansijski bankrot – ispravno postavlja pojmove na listi životnih vrijednosti. S obzirom na snagu interakcijsko-komunikacijskih aspekata Muhammedovog, a.s., odgojnog pristupa kroz njegove, a.s., praktične radionice, nije ni čudo da su prve generacije muslimana osvojili tadašnji poznati svijet i oduševili ga britkošću uma i veličinom srca. q Edin TULE

36

PREPORODOV JOURNAL 139

živjeti islam

Islamske teme: Poslanik islama Muhammed, a.s. (III)

Stablo spoznaje
Prema kur’anskim kazivanjima, Adem i Havva, prije nego su spušteni na Zemlju, prvotno su bili nastanjeni u Džennetu/Raju, idealnom okruženju u kojem im bijaše sve dopušteno, osim jednoga: nisu se smjeli približiti određenom stablu.1 Nameće se pitanje: ako je Allah, dž.š., stvorio naše praroditelje u Džennetu, u kojem se sve želje ispunjavaju, zašto im je zabranio približavanje nevažnom stablu i time ograničio njihovu/našu slobodu? Zašto uopće zabrane i iskušenja ako smo u Raju? Zašto je Allah, dž.š., dozvolio šejtanu ostanak uz Adema i Havvu u Džennetu, iako je znao da će ih navratiti na pogrešku jer jedino Allah, dž.š., pozna budućnost, a ono što se kasnije dogodilo potvrđuje da je šejtan zaista čovjekov najveći neprijatelj!? I zašto nas je, kao vrstu, morao uopće izvesti iz Raja te spustiti na Zemlju na kojoj proživljavamo iskušenja, osjećamo strah, bol i patnju, suočavamo se s nepravdom, pokazujemo međusobno neprijateljstvo, doživljavamo smrt? relativnim, a ne apsolutnim okvirima, o mogućnostima i sklonosti da pogriješi, ali i da se pokaje, da vjeruje, ali i da zaniječe, da je stvoren, a ne vječan i na kraju da je odgovoran za svoj život i svoje postupke. A odgovornost po islamu je isključivo individualna. Između čovjeka pojedinca i Njegova Stvoritelja ne može biti posrednika; ni dobrih ljudi (evlija), ni svetaca, niti bilo kakve institucije. Čak ni časni Poslanik, a.s., ne može biti posrednik između vjernika i Allaha, dž.š., i ne može iskupiti grijehe drugim ljudima. Oni to mogu samo osobnim kontaktom sa Gospodarom svjetova putem izvršavanja Allahovih, dž.š., naredbi i izbjegavanjem Allahovih, dž.š., zabrana. Osobna odgovornost podrazumijeva čovjekovu sposobnost razlikovanja između dobroga i lošega i slobodu u odlučivanju. Sloboda je najuzvišenije čovjekovo stanje. Ona mu daje temelje za krepostan i moralan život. Kur’an nam govori da je čovjek slobodno izabrao da bude Allahov, dž.š., namjesnik (halifa) na Zemlji, ali upravo time i podčinjen Allahovoj, dž.š., Objavi. “Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet (namjesništva na zemlji), pa su se sustegnuli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lakomislen.” (Al-Ahzab, 72) Nijedan čovjek ne pozna unaprijed tijek svoga života koji mu je darovan. Njegove životne akcije proizlaze iz njegovog osobnog promišljanja i njegovih odluka. Nepoznavanje budućnosti trebalo bi ohrabrivati jačanje volje kod pojedinca, a ne odvoditi ga u fatalizam. Islam je vjera koja se u svojim izvorima žestoko bori protiv fatalizma i “optuživanja” sudbine za sve osobne i zajedničke neuspjehe. Kada bi unaprijed znao svoju budućnost, tj. kada bi unaprijed znao da je spašen ili kažnjen, čovjek ne bi napravio nikakav napor da popravi svoju sudbinu. Islam je jedna od, kako uvaženi alim Seyyed Hossein Nasr veli “najkrepkijih, najpatrijarhalnijih i najenergičnijih civilizacija koju je svijet upoznao”.4 Po učenju islama, svako dobro je od Allaha, dž.š., a svako zlo je od čovjekovih ruku. Tko vjeruje da Allah, dž.š., želi zlo po islamu je nevjernik. Allah, dž.š., niti stvara niti nameće zlo. On ga samo iz Svoje Mudrosti čini mogućim da bi ljudi znali na pravi način vrednovati dobro i borili se za njega te spoznali opasnost zla i suprotstavili mu se. Istodobno, sloboda može biti i pogubna za čovjeka, ako tu slobodu ne uživa prema naputcima Gospodara svjetova Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika Muhammeda, a.s. Po islamskom učenju, sloboda podrazumijeva i pravdu koja će se u potpunosti ostvariti samo na Sudnjem Danu.5 Da čovjek ne posjeduje slobodu da vjeruje ili ne, da čini dobro ili zlo, to bi moglo implicirati da je Allah, dž.š., nepravedan, jer osuđuje ili nagrađuje čovjeka za djela koje čovjek osobno nije odabrao. Da čovjek nije slobodan birati, vjera ne bi imala nikakva smisla. Allah dž.š. je iznad toga da čovjeka prisiljava da vjeruje. Allah, dž.š., je neovisan i hvale vrijedan. Čovjek je ovisan, ali i nerijetko nezahvalan. Znači, čovjek je slobodan birati, ali će i Allah, dž.š., pravedno presuditi. Allah, dž.š., apsolutno je Pravedan, Neovisan, Moćan; usto i nepotkupljiv, za razliku od ljudi. “Kada bi nevjernik imao sve ono što na Zemlji postoji, sve bi on to dao samo da se otkupi. A kada oni dožive patnju, sakrit će tugu, i biće im po pravdi presuđeno, neće im se ništa učiniti nažao.” (Junus, 54)

Zabrane i naredbe kao Milost Allahova, dž.š.
Vrijednost dobra može se spoznati samo sviješću o njegovoj suprotnosti. Zato je na ovome svijetu ljudima dostupno, ali i zabranjeno zlo. Isto tako, da bi znali cijeniti blagodat hrane i vode, ljudi prvo moraju iskusiti glad i žeđ;2 da bi znali vrijednost zdravlja i života, određena im je bolest i smrt; da bi znali na pravi način vrednovati vječni boravak u Džennetu, sa svim njegovim ljepotama i blagodatima, koje očekuju samo iskrene vjernike, ljudi moraju iskusiti i prolaznost ovoga svijeta, odnosno uspješno proći kroz niz životnih ispita i iskušenja u prakticiranju Allahovih, dž.š., Uputa. Naposljetku; da bi konačno saznao blagodat slobode izbora, koju uživa u ovome životu i koje često nije svjestan, čovjek će iskusiti i strahote Džehennema/ Pakla ako tu slobodu zlouporabi te odbije povjerovati i predati se svome Stvoritelju Allahu, dž.š., Gospodaru i Tvorcu svih svjetova, odnosno odbije slijediti Objavu poslanu po poslaniku Muhammedu, a.s. Islamsko je geslo jasno: možeš živjeti kako hoćeš, ali svakako nećeš dokle hoćeš, konačni te Sud zasigurno čeka.3 Islam ne prihvaća tezu da zabrane i naređenja ograničavaju ljudsku slobodu. Naprotiv, čovjek je po islamu istinski slobodan ako dragovoljno živi po Allahovim, dž.š, objavljenim Zakonima. Samo sustavom zabrana i naredbi, što ga Allah, dž.š., Osobno uspostavlja putem Objave i životne prakse Svojih Poslanika, a.s., čovjek može u potpunosti ostvariti svoju misiju Allahova, dž.š., namjesnika na zemlji odnosno dokučiti svoju iskonsku prirodu. A čovjekova priroda, njegova narav, kazuje nam da je sposoban za najuzvišenija djela, kojima se i meleki znaju diviti, a u isto je vrijeme kadar učiniti toliko zla da mu i sam šejtan/sotona zavidi. Samo iz Svoje neograničene Milosti, Allah Uzvišeni čovjeku nešto zabranjuje, a nešto naređuje. Putem naredbi i zabrana, Allah, dž.š., čovjeka štiti od moralnog pada na ovome svijetu u ovome životu i gubitka vječnosti kojoj neminovno ide. Zato tvrdimo da džennetsko “zabranjeno stablo” i Ademovo, a.s., kršenje Allahove, dž.š., zabrane simbolizira čovjekovu spoznaju o samome sebi, svojim brojnim mogućnostima, ali i ograničenim sposobnostima; spoznaju o vrijednosti dobra te posljedicama činjenja zlih djela. Zabranjeno stablo milost je po sebi za čovjeka. Ono simbolizira čovjekovo neposredno iskustvo primjene slobodnog izbora, naravno, u

PREPORODOV JOURNAL 139

37

živjeti islam

Čovjekov najopasniji neprijatelj
Uz sve rečeno, zabranjeno stablo ili stablo spoznaje otkrilo je Ademu u punom svjetlu i šejtanovo neprijateljstvo na koje ga je upozoravao i Allah, dž.š., kada ga je sa njegovom ženom nastanio u Džennetu. Šejtan pokaza svu “moć uvjeravanja” i raspirivanja lažnih nada i želja i čovjeka na prevaru uvjeri da mu Allah, dž.š., ne zabranjuje približavanje stablu te da može, ako se približi stablu, postati vječan (i time se izjednačiti sa Stvoriteljem) ili se pretvoriti u meleka. Približivši se stablu, Adem i njegova žena Havva, na pogrešan način iskoristiše svoje pravo slobode, poslušaše prokletog šejtana, a to duhovno nevidljivo i po čovjeka opasno biće (is)koristi čovjekov zaborav kao jednu od najvažnijih čovjekovih karakteristika i slabosti, što bi razlogom čovjekova dolaska na zemlju. Na bolan način čovjek iskusi posljedice slijeđenja šejtana, koji kroz lažna obećanja i raspirivanje nerealnih želja svakoga čovjeka, muškaraca ili ženu, želi odvratiti sa pravoga puta i učiniti ga neposlušnim Allahu, dž.š.6 Naši praroditelji dopustiše sebi da ih šejtan razgoliti i posrami. Oni osjetiše i pokazaše duboko kajanje. Allah dž.š. primi njihovo pokajanje, jer je Allah dž.š. Onaj Koji oprašta i Koji se raduje čovjekovom vraćanju Pravome Putu.7 “I šejtan im poče bajati da bi im otkrio stidna mjesta njihova, koja su im skrivena bila, i reče: ‘Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili’ – i zaklinjaše im se: ‘Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!’ I na prevaru ih zavede. A kad oni ono drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i oni po sebi džennetsko lišće stavljati počeše. ‘Zar vam to drvo nisam zabranio?!’ – zovnu ih Gospodar njihov – ‘i rekao vam: Šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.’” (Al-A’raf, 20-24) U svome naumu da čovjeka odvrati s pravoga puta šejtan će uspjeti ako mu to čovjek dopusti. Zapravo će u tome uspjeti ako čovjek napusti Allahovu, dž.š., Objavu i Sunnet Muhammeda, a.s., prekrši Allahove granice i oda se grijehu. Kur’an u suri En-Nahl jasno veli da šejtan/sotona nema nikakve vlasti nad iskrenim vjernicima koji čvrsto vjeruju i u Allaha, dž.š., se pouzdaju. “Kada hoćeš učiti Kur’an, zatraži od Allaha zaštitu od šejtana prokletog, on doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju.” (An-Nahl, 98-99) Štoviše, u kur’anskom poglavlju koje nosi naziv Ibrahim, Allah, dž.š., objavljuje da će šejtan na Sudnjemu danu zanijekati da išta ima s čovjekovom nepokornošću svome Stvoritelju, što je čovjek pokaza na ovome svijetu. “I kada bude sve riješeno, šejtan će reći: ‘Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali; zato ne korite mene, već sami sebe, niti ja mogu vama pomoći niti vi možete pomoći meni. Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim. Nevjernike, sigurno, čeka bolna patnja.’” (Ibrahim, 22)

Islam ne pozna pojam ni stanje “istočnog grijeha”
Iako je Ademov grijeh bio razlogom čovjekova izgona iz Dženneta/Raja i spuštanja na Zemlju, taj se grijeh po islamskom učenju ne prenosi na daljnje generacije ljudi. Suprotno, svaki se čovjek, muškarac ili žena, rađaju u prirodnoj vjeri8, čisti od grijeha, a kasnije u svome životu imaju slobodu činiti dobro ili loše, vjerovati ili negirati, pa će shodno tome uživati ili patiti na Vječnome svijetu. Nijedna individua nije kriva za grijeh koji počiniše Adem i Havva i ne moraju se za njega posebno iskupljivati, niti itko drugi može iskupi-

ti grijeh za njih/nas. Svatko će odgovarati za svoje postupke ili kako to Kur’an precizira: “Što god tko uradi, sebi uradi, i svatko će svoje breme (grijeha ili dobrih djela) nositi”. (Al-An’am, 164) Allah dž.š. je oprostio Ademu i Havvi njihov grijeh, jer On je Milostivi i prašta grijehe kada mu se čovjek iskreno i pokajnički obrati. Ne možemo se složiti ni sa tvrdnjama da je Havva, tj. žena isključivo kriva za Ademovo kršenje Allahove, dž.š., zabrane. Mi ne znamo da li je, i u kolikoj mjeri, Havva nagovarala i utjecala na Adema da se približi zabranjenom stablu. Znamo samo ono što nam Allah dž.š. u Objavi, u suri Ta-ha, veli: “Tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i sa puta je skrenuo. Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na pravi put ga uputio.” (Ta-ha, 121-122) Žena se spominje u kontekstu njihova pokajanja i traženja oprosta od Uzvišenog Allaha. Zato možemo govoriti o zajedničkom grijehu Adema i Havve i o njihovom zajedničkom pokajničkom obraćanju Allahu, dž.š. Kur’an nam to jasno pokazuje, kada Adem i Havva učiniše grijeh, osjetiše strah, izgubljenost, besciljnost, pa se iskreno pokajaše i zajednički zatražiše od Allaha, dž.š., oprost i utočište. “‘Gospodaru naš’ – rekoše njih dvoje – ‘sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.’ ‘Izlazite’ – reče On – ‘jedni drugima bit ćete neprijatelji! Na Zemlji ćete boraviti i do smrti ostati. Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti’ – reče On.” (Al-A’raf, 23-25) Citirane Riječi, za većinu islamskih učenjaka, bijahu riječi prve Objave, koje Allah dž.š. spusti Ademu kao Poslaniku. Te riječi bijahu početak misije Poslanstva na zemlji koje započe s Ademom, a.s., a završi s Muhammedom, a.s. “I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On doista prima pokajanje, On je milostiv.” (El-Bekara, 37) No sada ih Allah, dž.š., spusti na Zemlju, koju njen Gospodar prije pripremi za dolazak čovjeka kao halife (namjesnika), jer iz Svoje Mudrosti odredi da čovjek, stvoren od zemlje, preko prolaznosti na ovome svijetu, na ovoj planeti, mora zavrijediti ili izgubiti vječnost na budućemu svijetu. I iz svoje Milosti, Allah, dž.š, odredi da

38

PREPORODOV JOURNAL 139

živjeti islam
će čovječanstvu slati Svoje Upute i Zakone po kojima bi ljudi trebali urediti svoje živote.9 “Mi rekosmo: ‘Silazite iz njega svi! Od Mene će vam Uputa dolaziti, i oni koji Uputu moju budu slijedili – ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati. A onima koji ne budu vjerovali i knjige Naše budu poricali – biće stanovnici Džehennema; u njemu će vječno ostati.’” (El-Bekara, 38-39) sa mnom biti nakon smrti. Na ta “vječita” pitanja, koja zaokupljaju um i dušu svakog čovjeka, samo kur’anska Objava daje potpune i istinite odgovore. Znanost, koju, usput rečeno, islam na poseban način glorificira kao postignuće čovjekova rada i istraživanja, a kojoj se nevjernici okreću u potrazi za smislom života, potpuno je nemoćna odgovoriti na spomenuta pitanja. Poslanstvo nije znanost i ne može se svesti u okvire znanstvene metodologije. Poslanstvo svoje izvorište ima izvan fizičkog pojavnog svijeta i ono dolazi s onu stranu. Ono je transcendentno, dolazi iz Vječnosti. Znanost je usmjerena na pet ljudskih čula, na fizički, materijalni svijet, na eksperimente i stalno dokazivanje. Za primjer; znanost o duši i duhovnome svijetu i ne postoji; ona nema uopće pretpostavke, a ne kamoli utemeljene činjenice. A Objava nas uči da je duša, koja tijelo čini živim, odredba Allaha, dž.š., i da ljudi o njoj znaju jako malo. “Pitaju te o duši. Reci: ‘Što je duša – samo Gospodar moj zna, a vama je dano samo malo znanja.’” (Al-Isra, 85) Čovjek dušu nikada neće moći staviti pod mikroskop, a ne može ju ni zanijekati. Samo bezumnici mogu dušu zanijekati, a u povijesti je bilo i takvih. Kada napusti tijelo duša se vraća se svome Izvoru, Allahu, dž.š., i tada ili će uživati ili će patiti shodno djelima koje je tijelo činilo na ovome svijetu. Čovjek nikada, ma koliko tehnološki uznapredovao, neće biti u stanju spriječiti dušu da se vrati svome Stvoritelju kada za to dođe točno određeno vrijeme. A onda slijedi prava i potpuna Istina i Pravda. Nažalost, za većinu će ljudi biti kasno da išta poprave. To su mogli dok su bili živi na ovome svijetu slijedeći Muhammeda, a.s., kojeg Uzvišeni Allah u Kur’anu opisa kao “Milost svjetovima”, kao “Pečata poslanika”, radost i opomenu svakome insanu, muškarcu i ženi. (Nastavlja se…) q
Bilješke
1 Kur’an ne spominje ime zabranjenog stabla ili njegova ploda. Prema židovsko-kršćanskom učenju bila je to jabuka. 2 I to je jedna od mudrosti islamskog posta. Samo postači, dok se za vrijeme dugih ljetnih dana suzdržavaju od jela, pića i svih tjelesnih uživanja, od zore do zalaska sunca, mogu na pravi način suosjećati sa gladnima i žednima i spremni su, više nego inače, odvojiti od vlastitog imetka kako bi mogli pomoći druge. 3 Tako je i Adem, a.s., iskušan svojom slobodnom voljom, osobnim izborom, s jedne, i šejtanskim uljepšavanjem grijeha, s druge strane. Nažalost, prekršio je Allahovu, dž.š., zabranu i zajedno sa svojom ženom Havvom spušten je na zemlju gdje je započelo rađanje i razvoj čovječanstva. No, njegova djeca, odnosno nijedan drugi čovjek, muškarac ili žena , ne (s)nose odgovornost za njegov grijeh. 4 Seyyed Hossein Nasr, Muhammed – čovjek Božji, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Sarajevo, 2007. godine, str. 126. 5 Najočitiji Dokaz o nužnosti Sudnjega dana jeste konačno zadovoljenje pravde. To se može ostvariti samo na Sudnjemu danu kada jedini Sudac bude Allah, dž.š., a ne ljudi. 6 Čovjek konačno shvati da niti može postati vječan, jer je samo Allah dž.š. vječan, niti može postati melek/anđeo, jer su meleki samo duhovna bića za razliku od čovjeka koji u sebi ima izraženu i materijalnu, prizemnu komponentu. 7 Zapravo je šejtan svoje neprijateljstvo pokazao zbog zavisti pema čovjeku iz koje je proistekla oholost i neposlušnost prema Allahu, dž.š. Šejtan se pravdao da je bolji i plemenitiji od čovjeka, tog novog bića stvorenog od zemlje. Odbivši mu učiniti sedždu, šejtan pokaza neposlušnost svome Stvoritelju i proglasi neprijateljstvo prema čovjeku koje će trajati sve do Sudnjega Dana. Razloge šejtanova neprijateljstva možemo tražiti u Allahovoj, dž.š., odredbi da šejtan bude prognan prije čovjeka iz Dženneta. No, Allah dž.š. mu dade priliku da cijelo vrijeme ostane uz čovjeka. Zato šejtan “obeća” Allahu dž.š. da će čovjeku i njegovom porodu postavljati različite vrste zamki ne bi li ga odvratio od Pravoga puta, ne bili u njemu uništio sposobnost za uzdizanje u više duhovne sfere koje vode do blizine Gospodara svjetova, a uljepšao i približio svijet uživanja, grijeha i svega onoga što čovjeka moralno degradira te ga spušta na razinu životinje. 8 Muhammed, a.s., u jednom hadisu veli: “Svako dijete se rađa u prirodnoj vjeri, fitretu, (islamu) pa ga onda njegovi roditelji odgoje kao židova, kršćanina ili medžusiju (vatropoklonika)!” (Buharija) 9 Međutim, i šejtan, koji je i prije protjeran iz Dženneta, biva spušten na Zemlju. Njemu je Allah dž.š. zauvijek zabranio povratak, jer je svoju neposlušnost Allahu, dž.š., pravdao sudbinom/kaderom za razliku od čovjeka koji je priznao grijeh i pokajao se za njega. Kao što je šejtanu dana šansa i on je nije iskoristio tako se i svakome čovjeku daje nova šansa na Zemlji koju može ili neće iskoristiti.

Pouke i poruke Ademovog grijeha
Nakon što je u Džennetu iskušan svojom slobodnom voljom, čovjek je spušten na Zemlju od koje je i stvoren. Na njoj se rađa, na njoj umire i od nje će ponovno bit proživljen i doveden pred Konačni Sud. Tko uspije shvatiti i prihvatiti da je ovisan svakim svojim udisajem i izdisajem o Gospodaru svjetova na dobrom je putu da ostvari cilj svoje egzistencije na ovome prolaznome svijetu te ponovno zadobije izgubljenu vječnost u Džennetu. Oni, pak, koji to odbiju i ne povjeruju bit će prema kur’anskim ajetima žestoko kažnjeni. Allah, dž.š., je samo jednom zabranom ili jednim jedinim ograničenjem pokazao čovjeku njegovu sklonost ka grijehu i zaboravu, ali i što je i najvažnije – njegovu nesavršenost i potpunu ovisnost o svome Stvoritelju i Gospodaru. Samo jednom jedinom zabranom Allah, dž.š., dokaza čovjeku da ne može biti Bog, ni vječan, i da sloboda, koju posjeduje, ima relativno, a ne apsolutno značenje. Čovjek sazna da samo Allah, dž.š., posjeduje slobodu u Apsolutnom značenju jer je samo On beskonačan i ničim uvjetovan. Islam prvenstveno čovjeka promatra u njegovoj praiskonskoj prirodi u kojoj mu je Bog dao inteligenciju da spozna svoga Gospodara, da je On jedan, te da svjedoči Njegovu Jedinost. Iz tog se razloga Bog obraća čovječanstvu, i prije čina stvaranja svijeta, upitavši ga: “‘Nisam li Ja vaš gospodar?’, a ljudi odgovoriše: ‘Jesi! Mi svjedočimo!’” (Al-Araf,172) U tom čovjekovom “Jesi!” pronalazimo praiskonski savez između Boga i čovjeka, kroz koji čovjek prihvaća Boga za svoga Gospodara i koji označava da čovjek urođeno nosi svjedočanstvo Njegove jedinosti. Ovo je potvrda da je vjera u Božju jedinost u čovjekovoj prirodi i islam se obraća toj dubokoj, temeljnoj prirodi koja je, mada prekrivena slojevima zaboravnosti i egoizma, svejednako prisutna u srcu svakog čovjeka.

Zaključak
Uvijek na umu treba imati praiskonsko dženetsko iskustvo naših praroditelja, njihova posrnuća, ali i nove šanse i nade u Allahovu, dž.š., Milost i oprost. Iako čovjek putem razuma, kao svog najmoćnijeg oružja, može dođi do spoznaje postojanja Allaha, dž.š., u isto vrijeme može i negirati svoga Stvoritelja. Slijedeći svoje niske strasti, slušajući šejtanska šaputanja i padajući u zaborav, čovjek napušta svoju iskonsku prirodu i gubi moć razlikovanja dobra i zla. U takvom stanju čovjek uglavnom bira i čini zlo. I zato mu je nužna stalna veza sa svojim Stvoriteljem; Allahova, dž.š., Objava, odnosno Poslanstvo, čiji je najvažniji cilj bio definirati dobro i utvrditi putove koji vode dobru i definirati zlo te ukazati na putove koji vode ka zlu, i naravno, odvraćati od njih. Allah, dž.š., iz Svoje Milosti prema čovjeku, od prvog trenutka njegova življenja na Zemlji, slao mu je preko Svojih odabranika/Poslanika Svoje Poruke kako bi čovjek na temelju tih Poruka na ispravan i potpun način shvatio razloge svoga stvaranja, postojanja i smrti te razlučio istinu od laži, pravdu od nepravde, prolazno od vječnoga, odnosno, na pravi i potpun način u granicama svojih mogućnosti došao do odgovora na vječna pitanja: kako sam dospio na ovaj svijet, tko me je i kako stvorio, zašto živim, zašto umirem i najvažnije, što će

Mirza MEŠIĆ

PREPORODOV JOURNAL 139

39

STARI GRAD U KLJUČU
FOTO: NEDŽIB VUČELJ

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful