P. 1
Tihomir Čuljak Rat

Tihomir Čuljak Rat

5.0

|Views: 2,527|Likes:
Published by Ante Lauc
Malo tko je toliko motiviran, obrazovan istovremeno KRISTOCENTRIČAN i KROATOCENTRIČAN kao autor 3. izdanja ove knjige. On je živa knjiga, pamtim ga od njegovih studentskih dana i prvih kreacija, koje smo htjeli materijalizirati u OLT-u, preko obrane Osijeka 1991. do najnovijih razgovora na temu što nam je raditi.
Malo tko je toliko motiviran, obrazovan istovremeno KRISTOCENTRIČAN i KROATOCENTRIČAN kao autor 3. izdanja ove knjige. On je živa knjiga, pamtim ga od njegovih studentskih dana i prvih kreacija, koje smo htjeli materijalizirati u OLT-u, preko obrane Osijeka 1991. do najnovijih razgovora na temu što nam je raditi.

More info:

Published by: Ante Lauc on May 19, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

01/23/2015

pdf

text

original

(Četvrta muslimanska ofenziva)

Na mostarskom području, nakon Lipanjskih zora (akcija kojom je Mostar oslobođen od
četnika), muslimanski su se civili tijekom jeseni 1992. i početkom 1993. počeli vraćati s mora
gdje su bili u izbjeglištvu. Početkom proljeća 1993. ubijen je prvi vojni policajac HVO-a od
strane ABiH pa nepovjerenje Hrvata prema Muslimanima i ovdje sve više jača. Smijenjen je i
prohrvatski orijentirani muslimanski politički čelnik za grad Mostar dr. Ismet Hađiosmanović što
je također pojačalo nepovjerenje Hrvata prema novim muslimanskih čelnicima koji su bili
poznati kao zagovornici sukoba sa Hrvatima. Po gradu se sve češće pojavljuju »ljiljani« na
uniformama pripadnika HOS-a i ABiH. ABiH je sve više jačala te je prešla na zapadnu obalu
Neretve i u procesu zauzimanja zgradu po zgradu bližila se zapadnim predgrađima Mostara.

HVO je u to vrijeme izbjegavao konfrontaciju s Armijom BiH iako su u drugim dijelovima Bosne
već počeli sukobi između Muslimana i Hrvata. Dok su postrojbe HVO-a redovito išle na položaje
u Podveležju (prema četnicima), Muslimani su tiho zauzimali grad. Zapovjednik 41. motorizirane
brigade ABIH u Mostaru Midhad Hujdur Hujka 19. 4.1993. (dok su već trajale velike borbe u
Srednjoj Bosni od Konjica do Busovaće) izdaje zapovijed o hitnom odsijecanju Mostara južno
prema Buni i sjeverno prema Vrapčićima. Prvi bataljun trebao je prodrijeti duboko u središte
grada. Dio snaga trebao bi napasti s bokova i osvojiti brdo Hum. U centru grada trebalo je zauzeti
dominantne zgrade, Đački dom i Ekonomsku školu. U zgradi Vranica (u zapadnom Mostaru) u
kojoj je bilo zapovjedništvo IV. Korpusa ABiH pripremali su se za zauzimanje ulice Stjepana
Radića s ciljem povezivanja s Neretvom i preko nje istočnim dijelom grada koji je već uvelike
kontrolirala muslimanska vojska ABiH. Nakon što su pripreme otkrivene HVO se također
potajno sprema za obranu. U Mostaru se osjeća sve veća napetost jer su i jedni i drugi počeli
utvrđivati svoje položaje. Hrvatske obavještajne službe uspjele su uhvatiti Hujkinu zapovijed kao
i poziv Sefera Halilovića Muslimanima koji su se nalazili u postrojbama HVO-a. Halilović je
pozvao Muslimane na razoružavanje svojih suboraca Hrvata i preuzimanje komande nad
jedinicama i teritorijem.

Zapovijed od 9. 4. počela je sa realizacijom 9. 5. 1993. kad su muslimanski predstavnici
na sjednici Vlade, koja se održavala u bolnici na Bijelom Brijegu, dali kolektivnu ostavku na
svoju funkciju u Vladi Mostara. Već sutra nakon povratka sa smjene, koju su Muslimani i Hrvati
zajednički održavali na crti prema Srbima, Hrvatima je bilo oduzeto oružje, a nakon toga su
stavljeni u pritvor, oni koji su ostali živi. Kad se doznalo kako ABiH planira pokrenuti veliku
ofenzivu 12. 5. 1993. na području Mostara, lokalni zapovjednici HVO-a donosi odluku za
pokretanje svoje ofenzive. U manjem dijelu jedinica HVO-a zapovijed Sefera Halilovića o
razoružanju Hrvata je izvršena, a u većini slučajeva Hrvati su uspjeli razoružati Muslimane, te ih
smjestiti u zarobljeničke logore Heliodrom i Dretelj.
Odmah po izbijanju veliki sukoba u Mostaru Predsjednik Tuđman je sazvao sjednicu
VONS-a, zajedno sa zapovjednicima HV-a i HVO-a gdje je pitao što se to tamo događa. Na
višesatnom sastanku svi prisutni, uključujući i pristigle časnike HVO-a iznosili su svoje stajalište,
a tek pri kraju za riječ se javio Manolić. Rekao je: «Predsjedniče što zauzme vojnička čizma to je
naše». Godinu dana kasnije Predsjednika Tuđmana je optuživao za sukob s Muslimanima gdje
god je dobio priliku.

Dana 18. 5. 1993. u Međugorju su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, na inzistiranje
međunarodnih posrednika, potpisali sporazum o uspostavi mira. Alija se odrekao Mostara koji je
po ovom dogovoru pripao Zapadnohercegovačkoj županiji. Ovaj Alijin potez bio je pokušaj ratne
varke kojom je htio umanjiti opreznost mostarskih branitelja, a već je izdao zapovijed za novi
pokušaj osvajanja Mostara. Idućeg dana, 19. 5. 1993. godine, jedinice ABiH smještene u
zapadnom Mostaru u objektima Vranice pokrenuli su veliku ofenzivu na zapadni Mostar. Oko
200 civila i vojnika je snajperskim hicima pogođeno iz različitih smjerova, a oko 5.000
minobacačkih projektila palo je na grad. Vode se žestoke borbe u kojima Muslimani pokušavaju
zauzeti cijeli Mostar. Borbe se vode po principu kuća za kuću, mnoge zgrade na liniji sukoba su
do temelja srušene, a borbe su trajale dva dana. U Vranici su pronađeni popisi svih pripadnika
ABiH, a otkriveno je i petnaestak naoružanih grupa civila s po 40-ak ljudi, koje su se u gradu
pritajile i čekale signal za napad s leđa na hrvatske postrojbe. U čitavoj BIH, među Hrvatima
počeo se javljati psihološki efekt poznat pod nazivom «zakon recipročnog ponašanja». Ovaj
zakon kaže: ako čovjeka napadne neprijatelj on se ne će iznenaditi i razočarati, ali ako ga

napadne prijatelj razočaranje će biti vrlo veliko, te će se javiti i velika mržnja. Upravo to se
dogodilo u BiH, Hrvati su u vrlo kratkom vremenu shvatili kako sukobi između Muslimana i
Hrvata nisu posljedica samovolje pojedinih lokalnih zapovjednika, već se radi o muslimanskom
strateškom neprijateljstvu. Posljedica se očitovala u otvaranju logora za sve muslimanske vojnike
i civile. Tada su počela uhićenja i njihovih obitelji, te svih sumnjivih koji bi mogli ometati obranu
s leđa. Sve muslimanske izbjeglice koje su došle na teritorij pod kontrolom HVO-a također su
zatvorene u zarobljeničke logore ili su protjerane u Hrvatsku. Većina upravitelja tih logora bili su
bivši milicajci i UDB-aši iz doba socijalizma, koji su po uputama projugoslavenske frakcije
HDZ-a počeli s kršenjem prava zarobljenika, kako bi mržnju između Muslimana i Hrvata što
više produbili, a ugled Hrvata u međunarodnoj zajednici što više srozali.

HVO-u je u pomoć došlo oko 2.000 uglavnom dragovoljaca iz Hrvatske čime je prodor
prema moru spriječen. Predsjednik Predsjedništva BiH i stranke SDA Alija Izetbegović prijeti
«ako humanitarne organizacije ne uđu u Mostar, on neće sudjelovati u bilateralnim pregovorima s
delegacijom Mate Bobana, predstavnikom bosansko-hercegovačkih Hrvata». Prijetnja Alije
Izetbegovića je bila sadržana u njegovu pismu posrednicima Europske zajednice i UN-a, lordu
Owenu i Stoltenbergu, a predočena je i novinarima nakon ponovnog nastavka Ženevskih
pregovora. “Zahtijevamo da UNPROFOR, Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice (UNHCR) i
Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) uđu u Mostar i druga mjesta u Hercegovini kako bi se
stanovništvu dostavila neophodna pomoć”, stajalo je u pismu. U zapadnoj Hercegovini, gdje su
Muslimani bili izrazita manjina, dolazi do razbuktavanja mržnje prema Muslimanima te njihova
razoružavanja, zatvaranja i protjerivanja u Hrvatsku. U tom trenutku muslimani su imali oko
200.000 vojnika, naoružanih uglavnom pješačkim oružjem, dok su Srbi imali oko 80.000 vojnika
naoružanih tenkovima i teškim topništvom. Hrvati su morali držati položaje i prema Srbima i
prema Muslimanima.

Borbe se nisu vodile samo u gradu već i na čitavoj liniji između Mostara i Bugojna, na
pravcima pogodnim za napad. Lokalni branitelji branili su uglavnom naseljena mjesta, dok su
praznine u liniji popunjavali dragovoljci iz Hrvatske, među kojima je bilo i Osiječana. Po
njihovom pričanju na pojedinim planinskih kosinama Muslimani su se povremeno koristili
taktikom ljudskih valova. U prvom redu išli su naoružani vojnici ABiH i mudžahedini, a u
drugom redu nenaoružani. Čim netko iz prvoga reda pogine, priskače netko iz drugoga reda i
uzima oružje. Takva se taktika koja podrazumijeva izuzetno velike ljudske gubitke primjenjuje
samo onda kada se žele ostvariti izuzetno važni strateški ciljevi. Ovu su taktiku Muslimani ranije
koristili samo kod Brčanskog koridora 1992. i početkom 1993, kada su u suradnji s HVO-om i uz
topničku potporu HV-a nekoliko puta uspjeli presjeći Brčanski koridor. Brčanski je koridor imao
stratešku važnost za cijeli zapadni dio »Velike Srbije« i branjen je najjačim tenkovskim i
topničkim jedinicama, te su pri sva tri presijecanja snage ABiH i HVO-a unutar 24 sata vraćene
na početne položaje.
Najjača i najbolje pripremljena četvrta muslimanska ofenziva nije uspjela zahvaljujući
dragovoljcima iz Hrvatske, te Tuti koji je preko radija pozvao na totalnu mobilizaciju svih za
borbu sposobnih, uz javnu prijetnju likvidacijom svih koji se ne odazovu. Demoralizacija se
počela osjećati i u Hercegovini, pa je i ovdje sve više vojnika povremeno dezertiralo iz postrojbi.
Najveći razlog za demoralizaciju bile su glasine kako oni koji plate ne moraju ići na borbene
linije, već čuvaju pozadinske baze i zapovjedništva.

Pri ovoj četvrtoj muslimanskoj ofenzivi, uvidjevši kako bi Mostar mogao pasti, hrvatski

politički vrh je odlučio konačno prekinuti opskrbu postrojbi ABiH oružjem i streljivom iz
Hrvatske. Humanitarna pomoć muslimanskim izbjeglicama u Hrvatskoj i dalje je nastavljena, te
je na njihovo zbrinjavanje dnevno trošeno oko 4.000.000 DEM, dok je za vojnu i humanitarnu
pomoć Hrvatima u BiH dnevno trošeno tek 1.000.000 DEM. Ovu pomoć Hrvatima lijevi mediji u
Hrvatskoj su već tada javno kritizirali dok su o troškovima zbrinjavanja Muslimana u Hrvatskoj
šutjeli. Dolaskom dragovoljaca iz Hrvatske, uglavnom Hrvata podrijetlom iz BiH, linije oko
Mostara su se stabilizirale. Ti su dragovoljci uglavnom raspoređivani na dijelove borbenih linija
gdje su se razgraničavale lokalne hrvatske općinske postrojbe. Tako su spriječeni veći sukobi
između pojedinih općinskih hrvatskih postrojbi koje su izazivali lokalni niži zapovjednici, bivši
kriminalci ili suradnici Udbe. Postojao je konstantan sukob između političkih vođa koji su
najčešće bili pomirljivi prema Muslimani, dok su vojni vođe najčešće bili ratoborni. Mnogi viši
lokalni zapovjednici nisu imali nikakav autoritet nad pojedinim jedinicama. Niži su zapovjednici
izvršavali dijelove zapovijedi koje su im se sviđale, a ostalo su ignorirali, ili otvoreno odbijali.
Nitko od nižih zapovjednika nije mogao biti smijenjen ako su vojnici bili za njega. Zapovijedi
viših, vojno obrazovanih časnika, shvaćali su više kao savjete. Mnogi niži zapovjednici nastojali
su ponešto i zaraditi naplaćujući “porez” na svu robu koja je prolazila Muslimanima, a s
vremenom sve su više trgovali i sa Srbima, osobito naftom, što Hrvatski državni vrh zbog
dogovora sa ruskim isporučiteljima nije smio spriječavati. Zbog toga je dolazilo i do oružanih
sukoba između Ljubuškog i Gruda, Širokog Brijega i Rame, Praljka i Tute itd.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->