Once more to the lake

Jednog ljeta, otprilike 1904. godine, moj otac je iznajmio kamp kućicu na jezeru u Maine-u, i tamo smo proveli mjesec avgust. Svi smo zadobili osip od nekih mačića, i morali smo utrljavati Pond melem na ruke i noge uveče i ujutro, i moj otac se valjao u kanuu, sa svom odjećom na sebi; ali, ako to zanemarimo, taj raspust je bio pravi uspjeh, i od tada niko od nas nikada više nije pomislio da postoji mjesto bolje od jezera u Maine-u. Dolazili smo tu svakog ljeta- uvijek 1. avgusta, da bismo tu proveli čitav mjesec. Od tada sam postao zaljubljenik slane vode, ali ponekad, postoje dani za vrijeme ljeta, kada neumorna plima, strahovita hladnoća morske vode, i stalni vjetar što puše tokom poslijepodneva pa do večeri, učine da se zaželim bezbrižnosti šumskog jezera. Prije par sedmica ovaj osjećaj je postao toliko snažan da sam kupio par udica, i prelju, i vratio se na jezero, gdje smo obično išli, na nedjeljno pecanje, i posjetu starom mjestu. Poveo sam i svoga sina, koji nikada nije osjetio svježu vodu u nosu, i koji je vidio polja ljiljana samo kroz prozore voza. Dok smo putovali ka jezeru, pitao sam se kako će izgledati. Pitao sam se koliko je vrijeme pokvarilo ovo jedinstveno, sveto mjesto-zaljeve, i potoke, brda iza kojih sunce zalazi, kamp kućice, i staze iza njih. Bio sam siguran da je šumski put još uvijek tu, i pitao sam se na koji drugi način će mjesto biti pusto.Čudno je koliko se stvari možete sjetiti o takvim mjestima, samo kada dozvolite mislima da se vrate stazama koje vode unazad. Čim se sjetite jedne stvari, to vas iznenada podsjeti i na neku drugu. Mislim da sam se najjasnije sjećao jutara, kada je jezero bilo hladno i nepomično, sjećao sam se kako je soba mirisala na drvenu gradju od koje je napravljena, i mirisa vlažnog drveća, koji je ulazio kroz pregrade. Pregrade u kamp kućicama su bile tanke, i nisu dosezale vrhove soba. Kako sam ja uvijek prvi ustajao, polako bih se oblačio, da ne bih probudio druge, i iskradao se na ugodni zrak, i vozio se kanuuom, držeći se blizu obale, pod velikim sjenama borova. Sjećam se da sam bio veoma oprezan da ne udarim veslom o rub čamca, iz straha da ne poremetim mir oko sebe. Za obale jezera se nikada nije moglo reći da su netaknute. Bilo je tu koliba razasutih po obalama, i jezero je bilo okruženo obradivim zemljištem, iako je bilo dosta drveća uz samu vodu. Neke kolibe su bile u vlasništvu obližnjih farmera, i obično se živilo uz obalu, a hranilo se u seoskoj kući. To je i naša porodica radila. Ipak, jezero je bilo veliko i prilično mirno, i bilo je mjesta, koja su, bar djetetu, izgledala beskrajno i netaknuto. Bio sam upravu za put: završavao je pola milje od obale. Ali, kada sam se vratio tamo, sa sinom, i kada smo se smjestili u kamp kućicu, blizu seoske kuće, za vrijeme ljeta, koje ja pamtim, mogao sam reći da će sve biti isto kao što je bilo i prije. Znao sam to dok sam ležao u krevetu prvog jutra, po mirisu spavaće sobe, po zvuku koraka mog sina dok se iskradao i otplovio duž obale. Počeo sam vjerovati da smo jednostavno zamijenili uloge, da je on bio ja, a ja moj otac. Ovaj osjećaj je potrajao, i nastavio se pojavljivati svo vrijeme dok smo bili tu. Nije to bio potpuno nov osjećaj, ali na ovom mjestu je bio sve jači. Činilo mi se da dvojako postojim. Zatekao bih se usred neke svakodnevne radnje, bilo da sam uzimao kutiju s mamcima, ili spuštao viljušku na sto, ili bih nešto govorio, i odjednom kao da je sve to radio moj otac. Od toga me je obuzimala jeza. Već prvog jutra smo otišli pecati. Dodirnuo sam onu istu vlažnu mahovinu, koja je prekrivala crve u konzervi za mamce, i vidio vilinog konjica, kako lebdi nekoliko centimetara iznad površine vode, i spušta se na vrh mog štapa za pecanje. Sam njegov dolazak me je uvjerio, bez ikakve sumnje, da je sve kao što je i bilo, da su godine samo prividjenje, i da nikakve godine nisu prošle. Mali talasi su bili isti, i nježno zapljuskivali pramac broda, dok smo mi pecali usidreni. To je bio onaj isti čamac, iste zelene boje, a njegova rebra su bila polomljena na istim mjestima, i ispod podnih dasaka isti oni ostaci jezerske vode, u kojoj su plutali crvi, niti mahovine, zahrdjala, iskorištena udica, a tu je bila i skorena krv od jučerašnjeg ulova. U tišini smo gledali viline konjice, koji su se smjenjivali na vrhovima naših štapova. Sporo i oprezno spustio sam vrh svog štapa u vodu, i time otjerao vilinog konjica, koji je onda odskakutao nekih pola metra, zastao, i vratio se natrag kako bi se ponovo odmorio na mom štapu, podalje od vode. Kao da nije bilo godina koje su dijelile skakutanje ove mušice i one koja je bila dio moga sjećanja. Gledao sam u sina, koji je tiho posmatrao svog vilinog konjica, i kao da su njegov štap držale moje ruke, i kao da sam ja gledao kroz njegove oči. Osjetio sam vrtoglavicu, i nisam više znao koji sam štap ja držao. Upecali smo dva grgeča, žustro ih povlačeći, kao da su skuša. Na poslovan način, bez ikakve mreže za pecanje smo ih uvukli u čamac, ošamutivši ih udarcem u stražnji dio glave. Kada smo se, prije ručka, vratili na jezero da se okupamo, jezero je bilo tačno na mjestu gdje sam ga i ostavio, ista udaljenost od doka, a mogla se osjetiti samo naznaka povjetarca. Ovo se činilo kao potpuno začarano more. Ovo jezero ste mogli prepustiti samom sebi, na par sati, i vratiti se, da biste vidjeli da se ova stalna, sigurna voda nije niti uskomešala. U plićacima, crno, vodom natopljeno granje i pruće, glatko i staro, se njihalo u skupinama na dnu, dodirujući čisti, rebrasti pijesak, dok je i trag školjki bio očit. Jato riba je plivalo okolo, svaka od njih posjedujući vlastitu sjenku, koje su udvostručavale broj riba, čije se prisustvo jasno moglo primijetiti na suncu. Neki od kampera su se kupali, duž obale, jedni od njih su čak držali i komad sapuna, a voda je izgledala tanka, jasna i nestvarna. I tokom svih prošlih godina ovdje je bila ta osoba sa komadom sapuna, taj pripadnik nekog kulta, a tu je i sada. Nikakve godine nisu prošle. Staza koju smo osjećali pod našim tenisicama, dok smo išli u seosku kuću na večeru, kroz izljeveno, prašnjavo polje, je bila samo staza od dvije trake. Središnja traka je nedostajala, ona sa tragovima kopita i mrljama od osušenog, kaljavog gnojiva. Prije su uvijek postojale tri trake, koje si mogao odabrati pri hodu; sada je izbor sužen na dva. Za trenutak mi je užasno nedostajala središnja alternativa. Ali put je vodio pored teniskog igrališta, i nešto u načinu na koji je to igralište izgledalo na suncu me je ohrabrilo; traka je bila olabavljena duž krajnje linije, drvoredi su bili zeleni,i medju njima je bilo tropskog drveća i korova, i mreža na igralištu(postavljena u Junu, i skinuta u septembru) je bila obješena tokom suhog podneva, i čitavo to mjesto se kuhalo u pari popodnevne vrućine, gladi i praznine. Mogla se izabrati vrsta pite za desert, ona od borovnice ili od

i pokazivala da godine prolaze. neki su bili napravljeni samo za jednokratnu upotrebu. vrućeg dana. vraćani nazad. i taj zvuk dok je tiho isplovljavao tokom noćnih plovidbi. Sam dolazak ( na početku avgusta) je bio posao za sebe. dok sam ležao u krevetu tih jutara. ( Dolazak je manje uzbudljiv u današnja vremena. pašnjak pun smreke. bez zbrke.jabuke. na kojima se na kopljima vijorila američka zastava. malene staze. nepoznat nervozni zvuk izvanbrodskih motora. To su bili jednocilindrični i dvocilindrični motori. dobrina. i kakav je tada bio osjećaj razmišljati o djevojkama. Moj sin je volio naš iznajmljeni čamas sa vanjskim motorom. neki *jump-spark. a ujutro bi crvena vjeverica već bila na krovu. Nakon toga.) Mir. Posmatrajući njega. Bila je to stvar koja je potresala. Prilazeći doku. i za 5 minuta. a život duž obale samo primjer: Kolibe nevinog i mirnog izgleda. i činele. Napolju. Zatim talambas. koju sam dugo godina prije toga. ovi motori su proizvodili razdražljiv. Tiho smo istraživali potoke. zbog nadolazećeg povjetarca iz drugog smjera. i osloboditi ih njihovog bogatog tereta. u stilu bika. prvi susret sa nasmijanim farmerom. taj prvi osjećaj tjeskobe i sparine. gdje su se kornjače klizale niz osunčana debla. i kopale do mehkog dna. smokve i Beeman žvaka. Kako je draga bila ta muzika. kiša koja je šuštala na mirnom .malog parobroda koji je na sebi imao veliku okruglu krmu. jer nije bilo dovoljno piletine za sve. Činilo mi se. ili ovaj u mojim pantolama. taj voljeni. koristeći uobičajenu plovidbenu metodu. i na njima vidjele lijepe djevojke čiste kose. koja je podsjećala na usne Ubangi žena. ne želeći da ode predaleko. prvi dašak mirisa borova u zraku. nezaboravno jezero. u svojim sidrištima. zatim žmirkavo svijetlo u mraku. maleni dokovi. Motorni čamci u to vrijeme nisu imali kvačila. San je lako dolazio na oči. ali su svi proizvodili sneni zvuk na vodi. buka koju su pravili je zapravo bila sredstvo za smirenje. Dobro smo se proveli te sedmice u kampu. a povjetarac je gotovo neprimjetno pirio napolju i nanosio miris močvare kroz zahrdjale pregrade u sobama. dok sam se sjećao svega ovoga. za vrijeme vrućih jutara. noću. okruženi vrućim zrakom. pod kojima je bilo korijenje drveća. i zatišje u svemu što je pokretalo život. Bio je ovo krupan prizor. a sunce je beskrajno sjalo. naspram bijelih oblaka na plavom nebu. maleni kanuui od brezove kore. Naveče smo bili umorni i lijegali smo u postelju. jer ako ugasite motor dvadeseti dio sekunde prije vremena. sjetio bih se šta se sve moglo raditi sa onim jednocilindričnim motorom. i ta tutnjava kao predznak nečega. i bogovi koji su se cerili. se nije promijenio niti u jednom pogledu. Izlazili smo iz prodavnice sa po jednom flašom gaziranog pića. čepovi i prelje razbacane i izgrebane od strane mladića iz muškog kampa. ugledao jezero. i lizali svoje komade na brdima. Usred poslijepodneva(sve je bilo isto) primijetilo se zanimljivo pomračenje neba. i razglednice koje su stvari prikazivale u malom boljem svijetlu. Bilo je to kao oživljenje neke stare melodrame. kada se rumenilo poslije zalaska sunca još ogledalo na vodi. osim što je sada bilo više Coca Cola-e. I dalje sam se sjećao svega. oduvijek i zauvijek. pitajući se da li su došljaci u kamp kućici na vrhu zaljeva bili „obični“ ili „fini“. cesta je bila pošljunčena. vodeni predio. ležali smo na ozidanoj obali. i čamac će poskočiti naprijed. posmatrao sa djetinjastim strahom. a djevojke pjevale. kada se uvučeš u auto. Unutra. i vrlo brzo je naučio kako da ga malo potopi( ali ne previše). da su ta vremena i ta ljeta beskrajno dragocjena. za vrijeme blistavih noći. vapno za posipanje. Čitava ova stvar je bila tako poznata. i konobarice su bile iste one djevojke iz sela. nakon 11 mjeseci. neuništivo drveće. gašenjem motora. i vrijedna čuvanja. kako si ga mogao natjerati da ti jede iz ruke. i kada bi bili na maloj udaljenosti. Nije tu bilo prolaznosti vremena. da li onaj ko hoda pored mene. sastojak ljetnog sna. i uplovljavali bez kormila. što je bila jedina razlika. Bilo je tu veselja. ako ste naučili trik. ka doku. i ne toliko Moxie pića. Ah to ljetno doba. kosa im je bila oprana. mir. dan za danom. i mira i dobrine. sve je gotovo. tako što ste gasili motor u pravo vrijeme. iritantan zvuk. samo sjena toga kao od pale zavjesekonobarice su i dalje imale 15 godina. ovo je bila pozadina. gdje su stvari bile na istom mjestu-ribe u zdjelama. tezge sa suvenirima u radnji. i hranili uplašene ribe crvima. ljeto bez kraja. vožnja farmerskim kolima sa željezničke stanice. Po danu. jedina stvar koja bi ponekad razbijala iluziju. bubanj. Ali postojao je način da im se promjeni smjer. Gdje god da smo išli. i ta bi nam se tekućina ponekad vraćala u nos. Za to je trebala smirenost. piva i sarsaparilje. i veliki značaj kovčega. i tapkanjem proizvodila svoju veselu melodiju. što je boljelo. sve je bilo kao i prije. Nakon doručka bismo odlazili u prodavnicu. Jednocilindrični su brujali i klepetali. a koje su vodile od kućice do kućice. za vrijeme jakog povjetarca. Sve ovo je bila jedna američka porodica na djelu. Za vrijeme onih ljeta. Jednog poslijepodneva dok smo bili tamo na jezeru. za vrijeme mirnih večeri. i svi smo jeli krofne umočene u šećer. i pristajali ste na obalu. još uvijek krupan prizor. došao bi u iskušenje da i dalje nastavi pokretati čamac. staze koje su vodile natrag do vanjskih zahoda. kraj vode. Vrhunac u drugom činu drame koja se odvijala nad jezerom u Americi. djumbirovog soka. a zatim način na koji su se čamci iznenada okretali u drugom pravcu. duge 10 milja. i imao je veliku želju da sam vlada njime. a dvocilindrični zujali i zujali. tako da će se on trznuti pod pritiskom i početi okretati. primjer neizbrisivog života. bilo je teško dovoljno usporiti. povici drugih kampera kada te ugledaju. nego što one zaista jesu. i parkiraš ga pod drvetom blizu kampa. je bio zvuk ovog mjesta. što je takodje bio tih zvuk. da bi na vrhu posljednjeg velikog brda. uhvatit će te kotač u vrijeme kada još ima dovoljno brzine da prodje sredinu vode. svi motori su bili unutar brodova. i ako bi dječak osjetio da ima potpunu vlast nad motorom. teško sam shvatao ko sam zapravo ja. predivne zbrke oko kovčega. i osjećaj tokom vožnje u kolima. i kovčezi koje je trebalo raspakovati. i ponovnim paljenjem tačno na zadnjem okretanju kotača. izneseš torbe.gledale su filmove. usred električkog ometanja. izbila je oluja. i onim teškim kotačem. Ali su sada svi kamperi imali izvanbrodske motore. i veselje! Jedino što je sada bilo pogrešno. taj uobičajen zrak koji se skupljao oko kampa. bježeći od gradske sparine. zujali su oko učiju kao komarci. i auta su stajala ispred radnje. i kako da namjesti potporni ventil. ako mu se zaista duhovno približiš. koji se nakupljao u malim sobama tokom dugog. i pitajući se da li je istina da su ljudi koji su nedjeljom odlazili u seosku kuću na večeru. i očev iznimni autoritet koji je pokazivao u takvim situacijama. kada su stariji dječaci svirali na mandolinama. bez one glasne. Riba je dobro zagrizala udicu. a zatim mu promjeni smjer nekoliko stopa dalje od doka.

Djeca su sa oduševljenjem i povicima prihvatila taj novi osjećaj kupanja na kiši. Njihovi vedri usklici su ovjekovječili onu besmrtnu šalu o tome kako su nakon toga bivali mokri do kože. dok je na sebe navlačio vlažan. Izvukao je svoje mokre kupaće gaćice iz reda u kojem su sve stajale na pranju. povratak svjetla. i kamperi koji su trčali napolje. sretni što će moći plivati na kiši. njegovo čvrsto. i bez ikakve namjere da udjem u vodu. hladan komad odjeće. koji je u vodu ušao sa kišobranom. i iscijedio ih. Bio je tu i neki komičar.jezeru. Klonulo. malo tijelo. Kada su ostali otišli plivati. Nakon što je opasao fini pojas oko sebe. osjetio sam studen dah smrti u svojim preponama. vidio sam kako se blago trza. i moj sin je otišao za njima. a ta šala o tome da su bili mokri do kože je povezala generacije u neraskidiv lanac. posmatrao sam ga. nade i duhova. . mršavo i bez dlaka.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful