You are on page 1of 13

FAKULTET POLITIKIH NAUKA UNIVERZITET U SARAJEVU ODSJEK: POLITOLOGIJA KOLEGIJ: SAVREMENE POLITIKE TEORIJE

ISTRAZIVACKI RAD TEMA:

POLITIKA I MIKRO NASILJE

Sarajevo, Septembar, 2011.

Uvod

Istraivanje koji slijedi rezultat je analize politikog nasilja na miko nivou, kako predkapitalistikih drutava, tako i dananjeg liberalno demokratskog drutva.

Problemsko pitanje koje se namee je: U kojoj mjeri je kultura, i tolerancija kao njen sastavni dio pomogla razvijanju svijesti individue i sprijeavanju nasilja? Nasilje dolazi iz same ljudske prirode, svi ljudi u pojedinim dijelovima sebe su nasilni, ukoliko ne savladaju sami sebe. Kada se to nasilje proiri na itavo drutvo, onda imamo posljedice. Kao odgovor na problemsko pitanje koristit emo se poznatom izrekom: Ne postoji

jedinstveno ovjeanstvo. Postoji ovjeanstvo sainjeno od klasa: robova i gospodara. Razvoj svijesti individue raste i iri se onoliko koliko dozvoljava poredak kojem on robuje. Svaki poredak podrazumjeva dvije oprene strane gospodar, rob; feudalac, kmet; buroazija, proletarijat... Uzmemo li u obzir injenicu da je klasna borba u mnogome, pokretala historiju, oni koji vladaju stvarali su sopstvena pravila, nekada torturama, diktaturama, ratovima, u modernom drustvu istom demokratskom misjom, voenom aksikologijom tolerancije, a oni potlaeni su stvarali sisteme zatite, pobunama, revolucijama, protestima.

Cilj istraivanja jeste prestaviti retrospektivan uvid u historiju razvoja svijesti individue. Razvoj linosti kroz sisteme koji su vladali, gdje emo na jednu stranu staviti one koji su preko nasilja minimizirali svijest individue te zavladali njom, te nasilje i torturu postavili kao a priori. Takve linosti su Hitler i Staljin. Na drugoj strani su bavit emo se aksikologijom tolerancije koju je donijela demokratija, te nainima njenog sprovoenja.

Krenemo li od Aristotelove teze: Da je ovjek politika ivotina te da je u njegovoj osnovi politika participacija, da sprovodi, ili trpi vlast, da gradi svoj socijalni poloaj, da osigurava svoju ekonomsku dobit, koja mu je neophodna za ivot ovjek je bit politike! Politika moe biti sadrana i u jednom ovjeku, jednoj individui, i nainu na koji je on sprovodi na mase. Politiko nasilje se kroz historiju razvijalo na svim instancama drutvenog razvoja, preko klasnih borbi, do pojave rasizma, nacizma, faizma, zatim potlaivanje ena, te u savremenom svijetu pojava terorizma. Da li su ovi oblici nasilja na mikro ili makro nivou? Zauzet emo stav, da svaki oblik nasilja poinje s mikro take, argumentirat emo ga Hitlerovom politikom. Hitler je paradigma individualnog nasilja, percepcije mrnje usmjerene na destrukciju. Erich Fromm u svom dijelu Anatomija ljudske destruktivnosti daje opsean prikaz i analizu Hitlerove linosti. Poev od njegovog dijetinstva daje sliku razvoja njegove svijesti, kroz obrazovanje, porodino okruenje. Hitler nije poznavao toleranciju i suivot s Jevrejima. Njegov krajnji cilj bilo je unitenje svega ljudskog, cijele Jevrejske zajednice. To je bio Hitlerov individualni cilj, koji je kasnije postao cilj i politika cijele nacije. Za ovu temu, znaajna je i rasprava Johna Lockea, iz podruja politike filozofije. U tom djelu Locke nudi svoje objanjenje funkcije i nastanka drave, zakonodavne, izvrne i sudske vlasti, privatnog vlasnitva, graanskih prava i obveza. Njegova teorija ima ulogu opravdavanja pokuaja svrgavanja kralja i uspostave vladavine u kojoj bi ovlasti vladajueg bile ograniene ustavom. Locke se suprotstavlja teorijama koje su u to vrijema dominantne, teorije o postanku drave prema kojima suveren ima apsolutnu vlast i vlast o postanku graanskog drutva. Zalae se za dravu u kojoj bi bila osigurana sloboda individue i prava razuma, a po njegovom miljenju takva je ustavna monarhija, s pravom naroda da se silom odupre nasilju onih koji su na vlasti. U ovom djelu on s liberalistikog stajalita iznosi kritiku apsolutistike teorije drave. Locke dokazuje da pravo vladanja nije zajameno boanskom objavom, nije ni nasljedno ve proizlazi iz ugovora izmeu ljudi i tada se na temelju toga vlast prenosi na odreenu osobu ili skup ljudi. Nadalje tvrdi da se izravno iz teksta Svetog pisma ne vidi da je Adamu Bog dao pravo vladanja nad drugim ljudima i da nije to pravo mogao prenjeti na svoje potomstvo. Jo je tei pokuaj otkriti tko je pravi Adamov potomak.

Locke pravi razliku izmeu politike vlasti i vladavine oca nad djetetom, mua nad enom i gospodara nad slugom. Kada nastoji objasniti nastanak politikog drutva polazina toka mu je prirodno stanje koje ljudi svojevoljno naputaju kako bi se podvrgnuli vlasti, kaznama i zakonima. Za njega je prirodno stanje neto poput stanja dobre volje, mira, blagostanja i uzajamnog pomaganja. U njemu su svi ljudi jednaki i imaju potpunu slobodu raspolaganja svojim posjedima, svojom osobnou, svojim postupcima, ali nemaju slobodu unitenja sebe ili drugih osoba. U prirodnom stanju vlada prirodni zakon, a prekriocem zakona se smatra onaj koji neopravdanom primjenom sile ugroava drugoga i dovodi se u stanje rata, ali postoji opasnost da u takvoj situaciji ugrozi svoj ivot jer navodi napadnutog na obranu. Ljudi se ponaaju po prirodnom zakonu ukoliko ne ugroavaju slobodu drugih, a oni koji to ine, bivaju sprijeeni na vrijeme. Locke istie racionalnost koja pobjeuje stanje rata i smatra ga olienjem ljudske prirode, i na temelju racionalnosti ovjek je sposoban prepoznati prirodni zakon, te postupa u skladu s njim. Postoji znaajna razlika izmeu prirodnog stanja i stanja rata. Prirodno stanje podrazumjeva da ljudi djeluju u skladu sa svojim umom, a rat je pak stanje koje nastupa kada neka osoba postupi mimo granica svoga uma, samim time napusti prirodno stanje i vri zlo nad drugom osobom. Ta osoba ini neto protuprirodno i ono to ne nalae racionalno miljenje ovjeka. Prirodno stanje postoji ukoliko osoba ima osiguranu slobodu i dok netko ne pokuava svoju volju nametnuti drugome i potiniti ga pod svoju vlast. Politika vlast ima pravo donositi zakone, a svrha te vlasti je odravanje zajednice i imovine koja je u njenom vlasnitvu. No, za njeno potpuno razumijevanje potrebno je krenuti od temelja. Svi se ljudi nalaze u istom prirodnom stanju koje nazivamo stanje savrene slobode, to stanje ujedno ne znai i stanje samovolje, a ovjeka ono ograniava time to nema slobodu nanjeti zlo sebi ili bilo kome drugome. Tako u prirodnom stanju postoji i prirodni zakon koji zabranjuje da netko povreuje drugoga, polazei od temeljne pretpostavke da su svi ljudi jednaki, i na principu te jednakosti niiji ivot nije manje vaan te ne postoji pravo nekog ovjeka da ubije drugoga. To ujedno vrijedi za otimanje posjeda i oduzimanje neije slobode. Ljudske sposobnosti su sline tj. ne postoje znaajne oscilacije sposobnosti izmeu dvije osobe pa iz toga zakljuuje da ljudi ne mogu jedan drugoga podreivati. Kada ne bi postojalo tijelo koje izvrava zakon ukoliko doe do prekoraenja, cjelokupan prirodni zakon ne bi imao smisla jer ne bi branio nevine. Kada to ne bi inio, ne bi bilo razloga da ovjek potuje zakon jer bi uvidio prednost prekravanja zakona bez ikakve kazne. Prekritelj ima biti kanjen, a in kanjavanja predstavlja zakonito donoenje tete, i onaj koji kanjava drugoga ima potpuno pravo na to i

nee biti zakonski prozivan zbog toga. Kanjavana osoba upuuje na to da ona ne ivi po naelu koje nalae racionalno postupanje, samim time predstavlja opasnost za ostale ljude, a njegovo prekravanje predstavlja pobunu protiv cijelog naroda koje se obvezalo na potivanje zakona. Pored prava da kazni prekrioca, rtva ima pravo i da trai odtetu od njega. Openito pravo kanjavanja nalazi se u rukama osobe koja vlada i ona moe pozivajui se na vlast odrijeiti neiju kaznu, ali ne moe istu tu osobu osloboditi kazne koju mu ima pravo odrediti nevina osoba koju je otetio, samo mu ona moe eventualno oprostiti. Pravo koje posjeduje rtva poinitelja nepravde ide za dobrobit cijelog naroda. ovjek koji je ubio drugog ovjeka je objavio rat cijelom narodu jer se odrekao svoga uma i izvrio nasilje nad jednom osobom, a njegov postupak daje ljudima pravo da ga ubiju. ...i stoga moe da bude uniten kao lav ili tigar, kao jedan od ovih divljih zveri sa kojima ljudi ne mogu da imaju drutvo ni sigurnosti. I na tome se zasnivaju veliki zakoni prirode:Ko prolije krv ovjeiju, njegovu e krv proliti ovjek. Ovom se izjavom ubojicu sputa na razinu divlje, pohotne zvijeri koja djeluje u skladu sa instinktima jer je liena razuma, koji je karakteristian samo ljudima. Umjesto da ljudi budu ponosni na svoju privilegiju, oni je zlorabe i poseu za niskim nagonima, ubijaju jer misle da e tako neto dobiti. Razliita odstupanja od zakona se na razliite naine kanjavaju. Kako bi se sprijeilo osvetoljubivo kanjavanje i da se u tome ne bi prekoraila mjera, Bog je uspostavio graansku vladu, a ona je tako postala regulirajue sredstvo prirodnog stanja. Ljudi su lanovi prirodnog stanja, sve dok ga sami ne napuste i stupe u politiko drutvo. Ukoliko netko napadne nevinu osobu i nanese joj tetu, rei emo da je ta osoba napadnuta, no ukoliko ona odgovori na napad razvija se stanje rata, jer nevini ima pravo da uniti drugu stranu. Stanje mira se moe uspostaviti tek kada napada ponudi pomirenje i odredi uvjete na koje e druga strana moi dobrovoljno pristati. Jedan od bitnih razloga istupanja iz prirodnog stanja i priklanjanje drutvu je upravo pokuaj da se izbjegne stanje rata. U drutvu se obraa autoritetu, onome koji ima vlast i pozivanjem na njega se moe doi do kompromisa. Ako ne postoji vladar u drutvu ljudi se pozivaju na Boje zakone i na taj nain rjeavaju sporove. ovjek je slobodan u drutvu, a to mu daje pravo da niti jednoj osobi ne moe posluiti kao rob. Svatko raspolae svojom voljom i osobou onako kako on to eli. Uz ovu slobodu postoji i sloboda ljudi pod vladom, postoji odreeno pravilo po kojem se treba ivjeti, ono je isto za sve pripadnike toga drutva, pa u skladu s time ovjek nije pod nikakvim ogranienjem, osim pod onim koje nalae prirodni zakon.

Jer, ovjek budui da nema vlast nad svojim ivotom, ne moe ugovorom ili vlastitom saglasnou da sebe uini neijim robom, niti da sebe stavi pod arbitrarnu vlast drugoga da mu on oduzme ivot kad mu je volja. Stanje ropstva po svojoj prirodi jedino je usporedivo sa stanjem rata, jer rob nije nita drugo no zakonit zarobljenik osvajaa. Prema Lockeu svako je vlasnitvo opravdano time to je ovjek upotrijebio svoje radne sposobnosti da pretvori dio zemlje u neto korisno sebi i drugima. Na taj nain njegovo imanje doprinosi i zajednici u kojoj ivi, ali uz uvjet da ovjek nije samo za sebe uzeo imanje ve da postoji i za druge. Ukoliko upotrijebimo rad na zemlji koja ve nakome pripada, u tom sluaju ona ne moe biti naa. S toga on naglaava prisvajanje tj. uspostavljanje autoriteta nad stvari koja prvobitno nije niija. No, Locke shvaa pravilo ljudi da u prirodnom stanju raspolau blagodatima svoga rada kao privatnim vlasnitvo. Tako temelj privatnog vlasnitva postavlja u prirodnom pravu ovjeka da slobodno raspolae sobom kao osobom i svojim radnjama. Prekomjerno posjedovanje bi pak ugrozilo jednakost, ali svojom razboritou ljudi se uspjevaju oduprijeti toj opasnosti. Ideja vlasnitva ja po svemu sudei pravo na posjedovanje neega, a ideja nepravde je naruavanje tog prava. Ideja vlasti u svojoj biti ima drutvo u kojem se podvrgavamo izvjesnim pravilima koja ujedno ograniavaju apsolutnu slobodu prirodnog stanja. Svijet je zajedniko dobro svih ljudi te poto smo svi roeni jednaki, imamo jednaka prava glede uivanja u dobrima koje nam ivot prua. Mora postojati nain kako bi to korisno upotrijebili, nain na koji emo te pogodnosti podrediti sebi prije nego li ona postanu vlasitvo drugog ovjeka. Poto je ovjekova osobnost iskljuivo njegovo vlasnitvo, rad koji proizlazi je takoer njegov, a timei rezultat toga rada pripada samo njemu. Rad je kljuna stvar kojom ovjek vri selekciju na zajedniko i s druge strane privatno vlasnitvo. Mogunost prisvajanja zahtjeva uvoenje privatnih posjeda koji su uvedeni radi ponovnog uspostavljanja jednakosti. Iako smo svi roeni jednaki ne znai da trebamo imati jednaku povrinu zemlje u vlasnitvu, ve znai da na rad jednako vrijedi da emo za isti napor biti jednako nagraeni. Jednakost po roenju nije isto to i jednakost po dobitku ve znai da nam se svima prua ista prilika da napredujemo u ivotu. Naim radom doprinosimo zajednikom dobru. U situacijama kada ovjek postane pohlepan i prisvoji si koliinu dobara koju ne moe iskoristiti, pa propadne, on je prekrio zakon. Povreda je u tome to je prisvojio neto to bi isto tako moglo biti vlasnitvo njegovog susjeda, poto svi imaju jednako pravo da to dobro svojim radom prisvoje. Ukoliko na neto upotrijebimo vie rada, taj e proizvod imati i veu vrijednost. U finalni proizvod trebamo ubrojiti sav napor i rad proizvoaa koji su proizveli

dijelove i omoguili da na kraju imamo proizvod koji emo upotrijebiti kao cjelinu. Priroda i zemlja same po sebi pruaju uglavnom bezvredne predmete. , svojim radom doprinosimo unapreenju ivota. Neto zakonski pripada ovjeku ukoliko je uzeto za postizanje dobrobiti, u protivnom je pljaka. Da bi se sprijeilo propadanje proizvoda koji su sluili kao sredstvo razmjene, uveden je novac kao trajno dobro, koje se vremenom ne moe pokvariti. Novac omoguava da se posjedi ire, a oni se zasigurno nee iriti tamo gdje nema vrijednosti, nema osnovice na kojoj bi se novac zaradio. Prije uvoenja novca, ovjek je radio manje jer nije bilo potrebe da radi i proizvodi vie jer bi proizvodi propadali, poto ih ne bi stigao upotrijebiti. Situacija se sada okrenula, ovjek radi vie kako bi zaradio vie novca, kojeg moe utedjeti i ne mora brinuti da e prekriti zakon ako ga pravovremeno ne potroi. Pravo na vlasnitvo zapravo proizlazi iz prirodnog zakona, ali postoji izvjesna regulacija onoga to se moe prisvojiti. Prema toj regulativi je postignut balans prirodnog stanja, a vlasnitvo je prisutno u umjerenoj koliini. No, prirodna ravnotea lake je primjenjiva na vremena kada je populacija na Zemlji bila znatno manja i kada ogranienja vlasnitva nisu bila toliko bitna te je svatko mogao prisvojiti zemlju da je obrauje i uiva njene plodove. Porastom stanovnitva javila se i potreba za mjerodavnim instrumentom razmjene, tj. novcem, ijom se prisutnou ukida drugo ogranienje vlasnitva. Iz otkria novca slijedi niz drugih stvari, kao to je podjela rada, raspodjela zemlje, razvoj trgovine, unaprijeuje se obraivanje zemlje. Te sam gospodarski razvoj vapi za uspostavljanjem drave koja e garantirati sigurnost posjeda. Locke nadalje objanjava podjelu vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvrnu. Zakonodavna vlast predstavlja temelj udruivanja ljudi u politiku zajednicu odnosno njihovu prvobitnu elju da se zatite. Prirodan zakon nije bio kodificiran te je u njemu svatko mogao tumaiti zakon na svoj nain i svaka osoba je bila tuma prava, a ujedno i izvritelj kazne ukoliko mu je neko zlo naneseno. Zakonodavna vlast nije vea od one u prirodnom stanju, njen je jedini cilj ouvanje vlasnitva. Stupanjem u drutvo, prirodno pravo ne prestaje, ve je i dalje vjeno pravilo za sve ljude. I zakonodavci se moraju prilagoditi zakonu prirode. Vlast zakonodavnog tijela ne smije biti utemeljena na improviziranim pravilima, ve moraju postojati zakoni koji su svima poznati i pomou kojih vlada autoritet. Kada tih zakona ne bi bilo tada ljudi ne bi imali zajamen mir i sigurnost, jednako kao to to nisu imali u prirodnom stanju. Zakonodavac nema pravo oduzimanja bilo kojeg dijela vlasnitva nekog pojedinca bez njegovog pristanka. Oni koji imaju vlast u svojim rukama ne mogu je prenjeti na neku drugu osobu jer narod odluuje o tome u ije ruke predaje vlast i za kakav oblik drave se zalae. Zakonodavna vlast

ima za initi samo ono to joj narod predaje putem pozitivnog dobrovoljnog prijenosa. Ona vlada za dobrobit naroda. Pozitivni zakon je pisani zakon i ne interpretira se individualno ve ga donosi tijelo koje su izabrali lanovi zajednice i pritom se svojevoljno odrekli slobode, kako bi se podvrgli zakonu. ovjek tek sada postaje slobodan u pravnom smislu rijei. Zatien od samovolje drugih ljudi on moe uivati potpunu slobodu i prava dok je prije za razliku bio slobodan izabrati zemlju koju e obraivati, ali mu nita nije jamilo da mu nee biti naneseno zlo. ovjek je osloboen granica koje mu drugi postavlja i na to ga prisiljava, a te slobode nama tamo gdje nema zakona. Zatitu koju prua vlast ne moe pruiti niti jedna patrijarhalna zajednica, vladar ne moe raspolagati naim ivotima jer njegova mo samo predstavlja nau mo koju smo mu sporazumno prenjeli. Dolazi i do nastanka politikih zajednica te ljudi svoje prirodno pravo prenose na skup osoba ili ovlatenu osobu koja donosi zakone i djeluje u skladu sa njima. Prijelaz iz stanja prirode u stanje organizirane politike zajednice Locke objanjava kao nastanak politikog drutva. Do takvog drutva dolazi jer se kod ljudi raa potreba da ponajprije steknu vlasnitvo, a zatim da ga ouvaju. Ljudi se odriu slobode i ulaze u drutvo zbog nedostataka prirodnog stanja, poput nepostojanja zakona, nepristranog suca, i moi. U drutvu ljudi vide jedini nain da ouvaju vlasnitvo. To je ono to ih je uinilo voljnim da svako preda svoju pojedinanu vlast kanjavanja da bi je vrio onaj pojedinac koga e izmeu sebe imenovati; a sve to na osnovu takvih pravila sa kojima e se saglasiti zajednica ili oni koje su ljudi za ovu svrhu ovlastili. Jedina mo vjeka u prirodnom stanju jest mo kanjavanja prekrioca i mo ouvanja samog sebe. Politiko drutvo sa sobom povlai i postojanje pozitivnog prava koje e onemoguiti svakojaka tumaenja prava ve univerzalno vrijedi za svakoga kao mjerilo po kojem se treba ravnati. U prirodnom stanju pravo svakog ovjeka je da presudi i kazni drugog ovjeka ukoliko povreuje neiju imovinu, ili napada nekoga odnosno uskrauje mu slobodu. S druge strane politiko drutvo ne moe opstati ako ne postoji vlast uz pomo koje bi se ouvalo ovjekovo vlasnitvo i kada se ne bi provodilo kanjavanje prekrioca. Ono nastaje kada se pojedinac odlui odrei prirodne vlasti i predaje ju u ruke zajednice koja ga od sada titi od prekritelja putem svojih zakona. Oni koji su sjedinjeni u jednom telu i imaju zajedniki uspostavljeni zakon na koji se pozivaju i sudstvo sa vlau da reava sporove izmeu njih i kanjava prekrioce, jesu u politikom drutvu jedan s drugim; ali oni koji nemaju takvog zajednikog prava apelacije, mislim na zemlji, jo su u prirodnom stanju,i gde nema drugog sudije, svako je sudija za sebe i izvrilac, to predstavlja, kao to sam ranijepokazao, savreno prirodno stanje. Osnovna funkcija tog drutva je zatita svih ljudi unutar zajednice od onih koji odstupaju od zakona ili ga kre kada nastoje nanjeti zlo nekom ovjeku, openito povrijediti

mu vlasnitvo. U politikom drutvu ujedinjen je jedan narod sa jednim politikim tijelom pod jednom vrhovnom vladom. Svaki lan graanskog drutva obvezuje se na potivanje njegovih zakona, jer se u protivnome taj lan ne bi uope razlikovao od bilo kojeg drugog lana prirodnog stanja. Drava koja nastaje drutvenim ugovorom ima zadatak da zajami prirodno stanje. Politiko drutvo se formira sa svrhom ouvanja posjeda, ujedno i ouvanja ivota, ali vladar nama pravo raspolagati imovinom svojih podanika. Ljudi koji stupaju u zajednicu ine to pod pretpostavkom da su svu vlast predali veini u zajednici. I stoga ono to zapoinje i stvarno uspostavlja neko politiko drutvo nije nita drugo do saglasnosti nekog broja slobodnih ljudi, pogodnih za stvaranje veine, da se ujedine i utjelove u takvo drutvo.I to je ono to je dalo ili moe da da poetak nekoj zakonitoj vladi u svijetu.. U izvjesnim situacijama vladar moe da ozlorabi svoj poloaj i nanese tetu podanicima bilo da povreuje njegov ivot ili imovinu, ali tada oni imaju pravo na samoobranu. Na taj nain mogu svrgnuti postojeu vlast koja nanosi tetu i uspostaviti novu koja e prema njihovom miljenju bolje obnaati funkciju. Kada pak vladar ne potuje zakon i namee svoju volju kao zapovijed kojoj se treba pokoravati tada on postaje uzorpator, postojei zakoni se ponitavaju te se ponovno uspostavlja prirodno stanje. U tom stanju podanici nisu obvezni potivati vladara ve imaju i pravo da se bore protiv njega. Stoga ako je bilo tko kriv to je tiranski vladar svrgnut onda je to upravo on jer je svojim ponaanjem i nainom na koji je vladao potaknuo takav slijed dogaaja. Takav vladar i sam daje povod da bude svrgnut i sam se izravno dovodi u stanje rata jer ne ispunjava dunosti koje stoje u zakonu ve radi mimo zakona. Svaki raskid ugovora izmeu naroda i vladara donosi sa sobom stanje rata, ali i povratak u prirodno stanje. Djeca nisu odgovorna pred zakonom, ve njihovi roditelji odgovaraju za njihove postupke sve do odreene granice u ivotu. Kada dijete postaje zrelo, um mu je razvijen i moe samostalno odluivati i roditelji vie nisu odgovorni za postupke svoga djeteta. Dijete sazrijeva u osobu odgovornu za sebe, koja je od tog trenutka pod zakonom uma iji je cilj ouvanje slobode, a ne njeno sputavanje. ...tamo gdje nema zakona nema ni slobode. Jer sloboda znai biti slobodan od ogranienja i nasilja drugih, to nije moguno tamo gdje nema zakona. Ali sloboda nije, kao to nam se kae: sloboda svakog ovjeka da ini to ga je volja... To je sloboda u smislu da ovjek slobodno raspolae svojim imanjem, radom, osobnou, a ne da bude potinjen volji neke osobe, ve sljedi svoju volju i odluuje o svojim namjerama. Vlast roditelja nad djecom postoji jer djeca nemaju u potpunosti razvijen um, a iz toga slijedi da nemaju ni potpunu slobodu volje i djelovanja. Roditelji odreuju volju svoje djece i upravljaju

njihovim djelovanjem. Sloboda ovjekova djelovanja zasniva se na posjedovanju uma koji ga upuuje na pravilne postupke. Kada dijete doe u godine zrelosti, vlast njegova oca nad njim prestaje i otac nema vie pravo da raspolae slobodom sina, jednako kao ni sa slobodom drugog ovjeka. To je oevo pravo samo privremeno; ono je poglavito povlastica djeteta, a manje oeva prednost u smislu vladanja nad djetetom. Michel Foucalt i njegova analiza moi su takoer znaajni za dalje analiziranje same biti politikog nasilja. Fuko odbacuje klasina shvatanja moi i vlasti koja na ove fenomene gledaju kao na neto konkretno to pojedinci ili grupe poseduju i to mogu u cijelini ili dijelimino da ustupe kako bi se ustanovila opta vlast u formi politikog suvereniteta. On na taj nain odbacuje dvostruku vrstu ekonomizma u teoriji moi. Foko smatra da mo i vlast nisu stvari koje se stiu ili ustupaju ugovorom ili silom. Mo nije neto to moe da se otui ili vrati natrag, a jo manje neto to krui i plavi neku oblast drutvenog ivota, a neku drugu izbegava. Kako kae Fuko, da bi se pristupilo neekonomskoj analizi moi, na raspolaganju nam stoji malo stvari: Raspolaemo prvo tvrdnjom da se mo (vlast) ne daje, niti se razmenjuje i preuzima, ve se vri i postoji samo u inu. Mo po Fukoovom shvatanju ne postoji kao apriorni realitet, ve samo kao injenje; ili, kako bi se drugaije, a na Fukoovom tragu reklo, mo ne postoji kao imenica, ve samo kao glagol. I drugi vaan akcenat, mo ne postoji kao objektivno data veliina, ve samo kao relaciona kategorija, kao stalno promenljivi odnos snaga. Sutina moi i vlasti ono to pokorava prirodu, instinkte, klasu i pojedince. Sutina mehanizma moi i vlasti sastoji se u represiji. Svojstvo moi, posebno one koja funkcionie u modernom drutvu , da bude represivna i da s osobitom pozornou potiskuje beskorisne energije, intenzitet uitaka i nepravilna ponaanja. Fuko je ovo stanovite oznaio kao Rajhova hipoteza. Sr odnosa moi i vlasti ini ratoborno sukobljavanje sila. Mo i vlast prije svega trebalo analizirati u pojmovima borbe, sukoba, rata. Politika je rat nastavljen drugim sredstvima . Niceova hipoteza. Ispitivanje moi i vlasti u savremenom drutvu svodi na pitanje ispitivanja rata u civilnom drutvu. Po Fukou, mo je, prije svega produktivna. Njegove analize suprostavljaju se onome to naziva pravno diskurzivnim modelom u kome je mo u rukama drave, naroito znanja, a koristi se da bi se zaveo red u drutvu. Mo stoga podrazumjeva legitimnu zabranu koja poiva na pravno ugovorenom odnosu po tumaenju liberala, odnosno, represivan zakonodavni i policijski sistem u cilju ouvanja klasne dominacije po tumaenju radikala.

Fuko analizira mo sa aspekta pojedinosti drutvene prakse, na mijestima gdje proizvodi posljedice, kao fluidna, preusmijeriva i nevidljiva mikro fizika moi. U Fukkovom modelu, mo je produktivna u tome sto je konstitutivna, usmjerena na formiranje odreenih vrsta tijela. Mo je produktivna u smislu stvaranja regulisanih i disciplinovanih drutvenih odnosa i identiteta kojima se mora pruziti otpor. Najiri smisao u kome je mo produktiva Fuko vidi u znanju. Znanje, naroito u oblasti drutvenih nauka, usko je povezano sa proizvodnjom pasivnih tijela i potlaenog duha. Demokrtaija je kod individue razvila novi sistem vrijednosti. To je prije svega sistem koji je temeljen na vladavini naroda. Da bi narod vladao neophodno je ustanoviti i oformiti emu pravila kojim e on vldati, pravo glasa, pravo na slobodu, na zatitu, su samo neka od demokratskih naela. A ta se deava kada se demokratija sprovodi nasilim putem? Kada njome vlada kontradiktornost? Demokratija je novi svjetski poredak, miljenje i stav vodeih, velikih. Njihov cilj je samo jedan, osigurati i sprovesti mir, pa i silom. Tada se nadovezujemo na Fukoa koji za mo kae da je produktivna, da je ona u rukama drave, naroito zakona, a koristi se da bi se zaveo red u drutvu. Ipak u odnosu na sve prethodne sisteme, demokratija je sistem koji uspjeno funkcionie, te omoguava pojedincu prava i slobode koji su mu roenjem propisani. "Demokratija je najloija dravna forma, ako izuzmemo sve ostale." Ovaj citat pripisuje se bivem britanskom premijeru Winston-u Churchill-u. On time naglaava bitan faktor: nigdje ne postoji perfektna demokratija, ali uprkos svim sadanjim kritikama demokratija je najuspjeniji postupak mirnog rjeavanja konflikata. I svugdje u svijetu, u najrazliitijim regionima i sistemima, ljudi se pozivaju na demokratiju. Demokratija ivi od saradnje njenih graana. Preduslov bilo kakvog angairanja je znanje. Samo onaj ko poznaje mehanizme i institucije u demokratskoj dravi moe doprinijeti svojim angamanom. Zbog toga se prezentacija ovih znanja ubraja u najvanije zadatke politikog vaspitanja, iji je cilj punoljetan graanin.

Zakljuak

Kratki uvid u Lockeovu raspravu o nastanku drave, njenim funkcijama, prirodnom stanju drutva, te odnosu individue i drave, kao i Fukoova analitika moi, pomogli su nam da dodjemo do zakljuka u kojoj je mijeri razvijena svijst dananjeg modernog drutva. I Fuko i demokratija kao moderni okvir vladavine u znanju vide klju moi. Znanje je temelj, i osnov za razumijevanje, participiranje u drutvu u kojem je tehnologija dosegla svoj najvii nivo. Ljudska svijest je u slobodnom drutvu ograniena na ablone, kako je bila i u preddemokratskim drutvima. Tolerancija je puka fraza, sloboda je termin koji za svaku individu ne znaci istu stvar. To je jedna rije koja ima dva znaenja, jedna praksa koja zahtjeva dvije metode sprovoenja, za jedne da je dobiju potreban je transparent, za druge rat. Znanje kao polazite i odredite, pretstavlja jedini nain da ovjek uini neto sam za sebe. Da upije mo onih koji ga imaju i prekine zaarani krug dominacije. U svakoj epohi ovjeanstva postoji civilizacijska mislija oslobaanja drugog, mesijanizam, jakih, velik, supermonih. Voeni takvim iracionalnim predstavma, veliki e postajati jo vei, jer imaju mo, znaje, metode i jasne ciljeve, oni minimalizirani, i marginalizirani nerazvijenom svijeu e uvijek ostajati u njihovoj sjeni. Znanje je najmonije oruije kojim individua moe da se odbrani, stvori svoj sistem zatite, svoj sistem vrijednosti, da na racionalan i perspektivan nain usvoji ideju i logiku tolerancije, te izgradi bolje okruenje za sebe. Racionalan ovjek, potkovan znanjem, je u mogunosti da sam napravi distinkciju izmeu onog to mu se namee i onog to on smatra ispravnim.

Literatura:

Erich Fromm, Anatomija ljudske destruktivnosti John Lock, Dvije rasprave o vladi Michel Foucault, Teorija diskursa, moi i politika