MonaOzouf

Saint-Pierre, (Abbe de) (1739), Discours sur les differences des grands hommes et des hommes illustres, Parizo Schneider, R. (1910), Ouatremere de Quincy et son intervention dans les arts, Pariz: Hachette. Thomas, Antoine Leonard (1773), Oeuvres sv. III, Pariz: Moutard. 136 Villemure (1790), Sur lapotheose de Voltaire et celle des grands hommes de la France, proposee le meme jour, en faisant porter leur buste a cot« de ses cendres, Pariz: Impr. de P. Provost. Villette, (Marquis de) (1792), Lettres choisies sur lesprincipaux evenements de la Revolution, Parizo

Eric Hobsbawm

IZMISLJANJE

TRADICIJE

139

aizgled nista nije starije i povezanije s pradavnom prosloscu od pompe sto okruzuje britansku monarhiju u njezinim javnim ceremonijalnim ukazivanjima. No, (...) u svom modernom obliku taj je sjaj proizvod kasnog 19. i 20. stoljeca. "Tradicije" koje izgledaju staro ili tvrde da su stare, cesto su suvremena podrijetla, a ponekad su i izmisljene. (...) Pojam "izmisljena tradicija" koristi se u sirokom, ali ne i u nepreciznom smislu. Ukljucuje dvije vrste tradicija: "tradicije" koje su izmisljene, konstruirane i formalno utemljene, kao i one koje se pojavljuju na manje uocljiv nacin u nekom kratkom razdoblju (primjerice, unutar nekoliko godina) i uspostavljaju se velikom brzinom. Primjer prvih je kraljevsko obracanje naciji putem radija i televizije za Bozic u Velikoj Britaniji (zapoceto 1932. godine). Primjer drugih je pojava i razvoj niza dogadanja vezanih uz finale kupa Britanskog nogometnog saveza. [asno je da sve tradicije nisu jednako trajne, no ovdje nas zanima njihova pojava i uspostavljanje, a ne toliko njihove sanse za prezivljavanje. "Izmisljena tradicija" oznacava skupinu praksi ritualne iii simbolicke prirode, kojima u nacelu upravljaju javno iii presutno prihvacena pravila, a Ciji je cilj ponavljanjem usaditi odredene vrijednosti i norme ponasanja. Ponavljanje automatski implicira kontinuitet s prosloscu, Kad je god to moguce, "izmisljene tradicije" teze uspostavi kontinuiteta s odgovarajucom herojskom prosloscu. Dojmljiv primjer toga je izbor gotickog stila za obnavljanje britanskog parlamenta u 19. stoljecu te jednako namjerna odluka nakon Drugoga svjetskog rata da se nova dvorana parlamenta izgradi po jednakom osnovnom nacrtu kao i prvotna. Herojska proslost, u koju se nova tradicija ubacuje, ne treba biti duga niti se treba prostirati daleko u neko zamisljeno pradoba. Revolucije i "progresivni pokreti" koji prekidaju s prosloscu u pravilu uvijek imaju svoju relevantnu proslost, premda ona moze biti odsjecena u odredenom trenutku, kao 1789. godine. Utoliko sto pozivanje na herojsku proslost postoji, posebnost je "izrnisljenih" tradicija u tome sto je kontinuitet s tom prosloscu uglavnom umjetan. Ukratko, nastale kao odgovori na nove situacije, one se oblikuju kao aluzije na prosla dogadanja ili same ustanovljuju svoju proslost kroz kvaziobvezatno ponavljanje. "Izmisljanje tradicije" iznimno je zanimljivo historicarima posljednja dva stoljeca zbog kontrasta izmedu neprestane pro-

Eric Hobsbawm

mjene i inovacije modernog svijeta, te pokusaja strukturiranja dijelova drustvenog zivota kao nepromjenjivih i stalnih.

makar nekih

To je dobro poznata slabost rutinizacije iii birokratizacije, posebice na nizim razinama gdje se nepromjenjiva realizacija opcenito smatra najucinkovitijom, Takve mreze konvencije i rutine nisu "izmisljene tradicije" jer su njihove funkcije, a time i njihova opravdanja, vise tehnicke nego ideoloske (marksistickim rjecnikom receno, pripadaju "bazi" a ne "nadgradnji"). One su stvorene da promicu jasno definirane prakticne operacije i lako se mogu modificirati iii napustiti zato da se ispune promjenjive prakticne potrebe; pritom uvijek ostavljaju prostor za inerciju koju svaka praksa zadobiva vremenom i emotivan otpor ljudi prema svakoj inovaciji jer su se vezali za staru praksu. Isto vrijedi za priznata "pravila' igre ili druge oblike socijalne interakcije te za druge pragmaticno zasnovane norme. Tamo gdje postoje u kombinaciji s "tradicijom', razliku lako mozemo uociti. Nosenje tvrdog sesira za jahanje ima prakticnog smisla, kao i nosenje zastitnih kaciga za motocikliste iii vojnike. Medutim, nosenje odredenog tipa tvrdog sesira u kombinaciji s odijelom u crvenoj boji ima sasvim drugi smisao. Da to nije tako, bilo bi jednako lako promijeniti "tradicionalno" odijelo lovca na lisice kao i zamijeniti razlicito oblikovane kacige u vojsci - prilicno konzervativnoj instituciji - ako se moze dokazati da pruzaju bolju zastitu. Stovise, moze se reci da su "tradicije' i pragmaticne konvencije iii rutine u obrnuto proporcionalnom odnosu. "Tradicija' pokazuje slabost kad su, primjerice kod liberalnih Zidova, prehrambeni propisi pragmaticno opravdani, na primjer argumentima da su stari Hebreji svinjetinu zabranili zbog higijene. Nasuprot tomu predmeti i prakse su oslobodeni za punu simbolicku i ritualnu upotrebu kad nisu ograniceni prakticnom upotrebom. Mamuze na odorama konjickih casnika vaznije su za "tradiciju" kad nema konja, kisobrani casnicke garde u civilnoj odori gube svoju vaznost za "tradiciju" kad se ne nose cvrsto slozeni (dakle, beskorisni), odvjetnicke vlasulje tesko su mogle steci svoju modernu vaznost sve dok drugi ljudi nisu prestali nositi vlasulje. Nasa je teza da je izmisljanje tradicija u biti proces formalizacije i ritualizacije koji karakterizira pozivanje na proslost, makar kroz nametljivo ponavljanje. Historicari nisu adekvatno proucili stvaran proces stvaranja takvih ritualnih i simbolickih sustava. Mnogo toga je i dalje nepoznato. Proces je najjasniji kad je "tradiciju" namjerno izmislio i konstruirao jedan inicijator, kao sto je to slucaj s izvidacima i Baden-Powellom. Iednako se lako proces moze prikazati u slucaju sluzbeno uvedenih i planiranih ceremonijala jer su najcesce dobro dokumentirani, primjerice konstrukcija nacisticke simbolike i stranackih parada u Niirnbergu. Izmisljene je tradicije najteze istraziti ako su djelomice izmisljene, a djelomice izrasle u privatnim grupama (gdje je manje vjerojatno da je proces bio birokratski zabiljezen), iii su se razvile nesluzbeno kroz dulje razdoblje, primjerice u parlamentu ili medu pravnicima. Teskoca ne lezi sarno u

140

"Tradiciju" se u tom smislu mora jasno razlikovati od "obicaja' koji prevladavaju u tzv. "tradicionalnim" drustvima. Cilj i znacajka "tradicija", ukljucujuci i one izrnisljene, jest nepromjenjivost. Proslost, stvarna ili izmisljena, na koju se tradicije pozivaju, namece rigidne (uglavnom formalizirane) prakse, kao sto je ponavljanje. "Obicaj" u tradicionalnim drustvima ima dvostruku funkciju motora i volana. Obicaj ne sprecava inovaciju i djelimicnu promjenu, premda je mogucnost same promjene ocito ogranicena nuznoscu da se barem mora ciniti kompatibilnom ili cak identicnom s onim sto je bilo ranije. Stoga obicaj svakoj zeljenoj promjeni (ili pak otporu inovaciji) daje privid odobravanja onog sto je bilo ranije, drustvenoga kontinuiteta i prirodnog zakona, na nacin na koji je izrazen u povijesti. Strucnjaci za seljacke pokrete znaju da seljacko pozivanje na neku opcinsku zemlju ili pravo "po obicaju od davnina" ("stare pravice") cesto nije iskaz povijesne cinjenice, vee ravnoteze snaga u stalnoj borbi sela protiv gospodara iii drugih sela. Strucnjaci za britanski radnicki pokret znaju da "obicaj trgovanja" iii trgovine moze predstavljati ne davnu tradiciju, vee bilo koje pravo sto su ga radnici ustanovili u praksi, rna kako nedavno, i koje nastoje prosiriti iii obraniti dajuci mu potvrdu kroz privid kontinuiteta. "Obicaj" si ne moze dopustiti da bude nepromjenjiv jer zrvot nije takav ni u "tradicionalnim' drustvima. Obicajno pravo jos uvijek pokazuje kombinaciju fleksibilnosti u sadrzaju i formalnosti u pridrzavanju presedana. To dobro ilustrira razliku izmedu "tradicije' i "obicaja" "Obicaj" je ono sto Cine suci; "tradicija" (u ovom slucaju izmisljena tradicija) jest perika, halja i druge formalne parafernalije i ritualizirane prakse koje okruzuju sadrzaj sudackog djelovanja. Pad "obicaja' neizbjezno mijenja "tradiciju" s kojom je obicaj cesto povezan. Potrebno je napraviti i drugu, manje vaznu razliku, izmedu "tradicije" u nasem smislu i konvencije iii rutine koja kao takva nema vaznu ritualnu iii simbolicku funkciju, premda je ponekad slucajno moze steci. Iasno je da ce drustvena praksa, koja se uvijek iznova mora izvrsavati, zbog pogodnosti i ucinkovitosti nastojati razviti niz konvencija i rutina koje se de facto ili de jure mogu formalizirati tako da prenose praksu na njezine nove izvrsitelje, To vrijedi za nove prakse (kao sto je rad zrakoplovnog pilota), jednako kao i za davno poznate prakse. Od industrijske revolucije drustva su mnogo vise nego dotad nuzno morala konstruirati, uvoditi iii razvijati nove mreze takvih konvencija i rutina. Buduci da najbolje funkcioniraju kad su pretvorena u naviku, automatsku proceduru iii cak refleksnu akciju, konvencije i rutine zahtijevaju nepromjenjivost koja moze postati kamen spoticanja drugom nuznom zahtjevu prakse, tj. sposobnosti za rjesavanje nepredvidenih i neuobicajenih slucajnosti,

141

Eric Hobsbawm

izvorima, vee i u tehnikama istrazivanja, premda postoje ezotericne discipline specijalizirane za simbolizam i ritual (kao heraldika i proucavanje liturgije) te varburgovske historijske discipline za proucavanje takvih tema. Nazalost, nista se od toga obicno ne ubraja u skup znanja historicara industrijske ere. Vjerojatno ne postoji vrijeme i mjesto koje je predmetom historijskog istrazivanja, a da ne poznaje "izmisljanje" tradicije u tom smislu. Moze se ocekivati da ce se "izmisljanje" tradicije cesee javljati kad brza transformacija drustva oslabi Hi unisti drustvene obrasce za koje su bile stvorene "stare" tradicije tako da se stvaraju novi obrasci za koje "stare" tradicije nisu upotrebljive, kad stare tradicije i njihovi institucionalni nositelji i promotori nisu vise dovoljno prilagodljivi iii pak ako su bili uklonjeni na drugi nacin. Ukratko, "izmisljanje' tradicije javlja se kad se pojavljuju dovoljno veIike i brze promjene pri potraznji iii ponudi tradicije. Takve su promjene posebno bile znacajne u posljednjih 200 godina zbog cega se moze ocekivati da se te instantne formalizacije novih tradicija gomilaju upravo u tom razdoblju. To znaci, suprotno devetnaestostoIjetnom liberalizmu i nedavnoj teoriji "modernizacije', da takve formalizacije nisu ogranicene na tzv. "tradicionalna" drustva, vee da imaju svoje mjesto, ovako ili onako, i u "modernim' drustvima. Opcenito govoreci to je tako, ali moramo se cuvati dodatnih pretpostavki: prvo, da su stariji oblici zajednice i struktura autoriteta (kao i tradicija povezanih s njima) bili neprilagodljivi i da su brzo izgubili sposobnost opstanka; i drugo, da su "nove" tradicije jednostavno bile rezultat nemogucnosti koristenja ili prilagodavanja starih. Staro koristenje tradicije prilagodilo se novim uvjetima i to tako da koristi stare modele u nove svrhe. Na taj se nacin prilagodavaju stare institucije s uspostavljenim funkcijama, pozivanjem na proslost, ritualnim idiomima i praksama: Katolicka crkva suocena s novim politickim i ideoloskim izazovirna i velikim promjenama u sastavu vjernika (primjerice, feminizacija laicke poboznosti i klera),' profesionalne vojske suocene s novacenjem: prastare institucije kao sudovi koje sad rade u promijenjenom kontekstu i ponekad s promijenjenom funkcijom u novim kontekstima. Isto je s institucijama koje imaju nominalni kontinuitet, ali su se zapravo razvile u nesto posve drugacije, primjerice sveucilista. (...) U svim takvim slucajevima novina nije nista manje nova stoga sto se lako moze prikazati kao drevnost. Iz naseg je kuta interesantnije koristenje starih materijala za konstruiranje izmisljenih tradicija novog tipa u sasvim nove svrhe. Mnogo je takvog materijala akumulirano u proslosti svakog drustva, a razraden jezik simbolicke
Vidi Tihon (1976).

142

prakse i komunikacije uvijek je na raspolaganju. Ponekad nove tradicije lako mogu biti usadene u stare, a ponekad se kreiraju posudivanjem iz dobro opskrbljenog skladista sluzbenog rituala, simbolizma i moralne karizme - religija i princevska pompa, folklor i slobodno zidarstvo (koje je i sarno svojedobno izmisljena tradicija velike simbolicke snage). Rudolf Braun odlicno je proucavao razvoj svicarskog nacionalizma (koji koincidira sa stvaranjem moderne federalne drzave u 19. stoljecu);' Braun je imao prednost jer je poznavao disciplinu ("Volkskunde") koja je pogodna za takve studije, i to u zemlji gdje modernizacija nije bila unazadena asocijacijama na nacisticka zlodjela. Postojece obicajne tradicionalne prakse - narodna pjesma, fizicka natjecanja, streljastvo - bile su modificirane, ritualizirane i institucionalizirane u nove nacionalne svrhe. Tradicionalne narodne pjesme dopunjene su novim pjesmama u istom dijalektu, kompozicijama skolskih ucitelja prenesenim u zborske repertoare ciji je sadrzaj bio patriotski-progresivan, (Bilo bi vrijedno istraziti formiranje takvih novih repertoara pjesama, narocito za skole.) Statuti Saveznog festivala pjesama - zar nas to ne podsjeca na eisteddfodau? - za svoj cilj proglasavaju "razvoj i poboljsanje narodnog pjevanja, budenje uzvisenih osjecaja za Boga, slobodu i domovinu, sjedinjenje i bratimljenje prijatelja Umjetnosti i Domovine': (Rijec "poboljsanje" unosi karakteristican duh devetnaestostoljetne ideje napretka.) Snaznom ritualnom kompleksu pridonosili su festivalski paviljoni, razvijanje zastava, hramovi za prinosenje zrtve, procesije, zvonjave, prikazanja, puscani plotuni, vladine delegacije u cast festivala, vecere, zdravice i oratoriji. Za to su opet bili prilagodeni stari materijali:
"Barokni oblici slavlja, manifestacije i pompe odjekivali su posvuda u toj novoj festivalskoj arhitekturi. Kao i u baroknom slavlju, drzava i crkva spajaju se na viso] razini, tako da iz tih novih oblika zborske, streljacke i gimnasticke aktivnosti izrasta amalgam religioznih i domoljubnih elemenata."

143

Ovdje ne mozemo istraziti koliko nove tradicije mogu koristiti stare materijale, a koliko moraju izmisliti nove jezike i znakove iii prosiriti stari simbolicki vokabular daleko iznad uspostavljenih granica. Iasno je da je mnogo politickih institucija, ideoloskih pokreta i grupa - ne sarno u nacionalizmu - bilo do te mjere bez presedana da je i herojski kontinuitet morao biti izmisljen, primjerice kreiranjem prastare proslosti iznad ucinkovitog historijskog kontinuiteta polufikcijom (Boadiceja, Vercingetoriks, Arminije Heruski) ili falsificiranjem (Ossian, ceski srednjovjekovni rukopisi). [asno je takoder da su nastali posve novi simboli i znakovi kao dio nacionalnih pokreta i drzava, poput nacionalne
2 Braun (1965). Braun (1965, str. 336-337).

Eric Hobsbawm

himne (najstarija je vjerojatno britanska iz 1740. godine), nacionalne zastave (i dalje uglavnom varijacije francuske trobojnice koja je nastala izmedu 1790. i 1794.) iii personifikacije "nacije" u simbolu i slici - sluzbeno, kao sto je slucaj s Marianne iii Germanijom, Hi nesluzbeno, kao kod crtanih stereotipa Iohna Bulla, mrsavoga Ienkija ujaka Sarna Hi pak "Nijemca Michela"
144

Ne smijemo previdjeti ni lorn kontinuiteta koji je ponekad jasan i u tradicionalnim topoima cija je starina neupitna. Prema Lloydu," engleske bozicne pucke pjesme vise se ne stvaraju nakon 17. stoljeca nego su zamijenjene pjesmama iz pjesmarica, primjerice Watts- Wesleyjevom pjesmaricom, premda se moze primijetiti njihova demotska modifikacija u pretezno ruralnim religijarna, primjerice kod primitivnih metodista. Pa ipak, te su pjesme bile prvi tip puckih pjesama koje su ozrvjeli kolekcionari srednje klase da bi potom zauzele svoje mjesto "u novim okruzenjima crkve, gilde i zenskog institute", odakle su ih prosirili u novo urbano pucko okruzenje "ulicni pjevaci ili glasni djecaci koji su ih pjevali na pragovima, vjecno se nadajuci nagradi" U tom smislu "God rest ye merry, Gentlemen" nije nova, vee stara pjesma. Takav je lorn vidljiv i kod pokreta koji se narnjerno opisuju kao "tradicionalisticki" i nastoje se svidjeti grupama sto se opcenito smatraju riznicarna historijskog kontinuiteta i tradicije, primjerice seljacima." Doista, vee i sarna pojava pokreta u obranu Hi za ozivljavanje tradicija, dakle "tradicionalistickih" pokreta ili kako se vee zovu, pokazuje takav lorn. Takvi pokreti, uobicajeni medu intelektualcima od romantizma, nikad ne mogu razviti iii cak ocuvati zivu proslost (osim mozda osnivanjem prirodnih skrovista za izolirane kutke arhaicnog zrvota), vee moraju postati "izmisljene tradicije" S druge strane, snaga i sposobnost prilagodbe pravih tradicija ne smije se pobrkati s "izmisljanjem tradicije" Gdje stare tradicije zive, ne treba ih ozivljavati i izmisljati, Moze se ustvrditi da se tradicije izmisljaju ne zato sto stare tradicije nisu vise na raspolaganju ili ne odgovaraju, vee stoga sto ih se namjerno ne koristi i ne prilagoduje. Stoga, svjesno se postavljajuci protiv tradicije i za radikalnu inovaciju, liberalna ideologija socijalne promjene 19. stoljeca sustavno je propustala uspostaviti drustvene veze i veze autoriteta koje su se u ranijim
4 5

drustvima uzimale zdravo za gotovo, cime su nastale praznine sto su vjerojatno morale biti popunjene izmisljenim praksama. Uspjeh devetnaestostoljetnih torijevskih vlasnika tvornica u Lancashireu (za razliku od liberalnih) u koristenju takvih starih veza u svoju korist pokazuje da su one jos uvijek bile prisutne ina raspolaganju - makar i u sasvim novom okruzenju industrijskoga grada." Ne treba negirati dugorocnu nemogucnost prilagodbe predindustrijskih obicaja u drustvu revolucioniziranom iznad odredene tocke, ali to ne treba mijesati s problemima koji nastaju kad, kratkorocno, stare obicaje odbijaju njihovi militantni protivnici ili onih koji ih smatraju preprekama napretku. To nije sprijecilo inovatore da stvore vlastite izmisliene tradicije - za to su najbolji primjer slobodni zidari. Pa ipak, opce neprijateljstvo prema iracionalnosti, praznovjerju i uobicajenim praksama koje su podsjecale na mracnu proslost (ako nisu iz nje i potjecale), ucinilo je da strastveni vjernici u istine prosvjetiteljstva, liberali, sociialisti i komunisti budu neprijemdiivi za tradicije, stare ili nove. Socijalisti, kako cemo kasnije vidjeti, prihvatili su prvosvibanjske proslave iako nisu znali kako; nacisti su iskoristavali takve prigode s liturgijskom sofistikacijom i entuzijazmom, svjesno manipulirajuCi simbolima." Liberalna era u Britaniji donekle je tolerirala takve prakse ako nisu bile u pitanju ideologija i ekonomska ucinkovitost, kao nevoljki ustupak iracionalnosti nizih slojeva. Stay liberalnog doba prema drustvenim i ritualnim aktivnostima Prijateljskih drustava bio je kombinacija neprijateljstva ("nepotrebni izdaci" kao "placanje za godisnjice, procesije, svirace, ukrase" bili su zakonom zabranjeni) i tolerancije godisnjih gozbi, uz objasnjenje da "znacenje te atrakcije, posebice za seosko stanovnistvo, nije moguce negirati'" Rigorozni individualisticki racionalizam dominirao je ne sarno kao ekonomska racunica, vee i kao drustveni ideal. (...) Ove uvodne recenice mozemo zaokruziti opcim opazanjima tradicijama u razdoblju nakon industrijske revolucije.
0

145

izmisljenim

Lloyd (1969, str. 134-138). To je potrebno razlikovati od ozivljavanja tradicije u svrhu koja zapravo pokazuje njezinu propast. "Farmersko ozivljavanje (oko 1900. godine) njihove stare regionalne nosnje, narodnih plesova i slicnih rituala za svecane prigode nije bilo ni burzoaska ni tradicionalisticka posebnost. Na povrsini ga se moze gledati kao nostalgicnu zudnju za starom kulturom koja je tako brzo nestajala, ali u stvarnosti je to bila demonstracija klasnog identiteta kojom su se bogatiji farmeri mogli distancirati horizontalno od gradana i vertikalno od koterijasa, obrtnika i radnika" Vidi: Christiansen (1978, str. 128). Vidi takoder: Lewis (1978).

Izmisljene tradicije mogu se svrstati u tri tipa koji se preklapaju: a) one koje uspostavljaju ili simboliziraju drustvenu koheziju Hipripadnost grupama, stvarnim ili umjetnim zajednicama, b) one koje uspostavljaju iii legitimiraju institucije, status ili odnose autoriteta, c) one cija je osnovna svrha socijalizacija, ucijepljivanje uvjerenja, sustava vrijednosti i pravila ponasania. I dok su se tradicije tipa b) i c) zasigurno konstruirale (primjerice, one koje simboliziraju pokornost autoritetu u britanskoj Indiji), moze se za pocetak sugerirati da je
6 7 S

Joyce (1965). Hartwig (1976). Gosden (1961, str. 123 i 119).

Eric Hobsbawm
---

IzmiSljanje tradicije

tip a) bio najrasprostranjeniji, osjecaj identifikacije zava ili simbolizira

dok se za ostale funkcije smatralo i/ili institucijom ili pak proizlaze entiteti Drustvena

da ih implicira izraiz tog osjecaja, klasni tradicija

Postoji velika razlika izmedu starih i izrnisljenih ficne i strogo obvezujuce nespecificne su usadivale i neodredene clanstvu

praksi. Stare su bile specinastojale biti vrlo koje iii 147 "duznost" prava i duznosti "Iojalnost', patriotizma

sa "zajednicom'

koja ju predstavlja,

socijalne prakse, dok su izmisljene u pogledu prirode vrijednosti,

(poput "nacije', primjerice) hijerarhijom.

[edna je od teskoca bila da takvi veci socijalni

nisu bili tek Gememobilnost, primjenu

u grupi, kao sto su "domoljublje', lose definiran,

inschaften ili sustavi s prihvacenom
146 konflikti i prevladavajuca ideologija koje su kombinirale rna (kao u vojskama). socijalizacija podanicima grupa smetale. (poput usadivala ucenika zajednicu

"igrati igru', "skolski dun' i slicno, Ali ako je sadrzaj britanskog "amerikanizma" u komentarima pjevanja nabijenih himna i bio posebno povezanim s ritualnim prigodama, - primjerice

otezali su univerzalnu djelovalo na tradicije

makar je obicno bio specificiran

i vidljivu nejednakost

u formalnim

hijerarhijanacije i

prakse koje su simbolizistajanje mirno tijekom u americkim skoi simbolicki zastava, Oni

To nije mnogo iste vrijednosti iz privatnih

tipa c) jer je opca drustvenih uvesti status cak ni u formal(...) No

rale taj sadrzaj bile su doslovce obavezne nacionalne znakova lama. Cini se da je kljucni element

svim gradanima, socijalizacije

pripadnicima razlicitih

himne u Britaniji ili ritual sa zastavom bio izrnisljanje

krune. Funkcionalno

specificne i drugih tradicije

emocionalno

skola) obicno

nisu jedna drugoj

Clanstva u klubu, a ne statuti i objekti kluba. Njihovo znauniverzalnosti: "Nacionalna kojima nezavisna zemlja proglasava postovanje svoj identitet i lojalnost.

S druge strane, izmisljene te superiorno prihvacanjem korporativni

nisu mogle izravno

cenje lezi upravo u njihovoj nedefiniranoj i grb tri su simbola

u svijet ugovora onoj manjoj jednaka, nim simbolickim

i inferiorno socijalne osjecaj

u svijet pravno jednakih, organizacije krunidbene koja je

mjeri koliko su to uspjele. Moglo ih se prokrijumcariti britanske ceremonije.?

de facto bila ne-

i suverenitet, i kao takvi oni zahtijevaju promptno odrazavaju pozadinu, misao i kulturu nacije,"!" U tom smislu, kao sto je ustvrdio promatrac individualnim Usprkos gradanima mnogim u eri masovnih ci sad za nas nose znacke', no nije uspio predvidjeti pokreta izmisljanjima nove tradicije

kao kod nove stilizacije

one su ucvrscivale se elite regrutirale pripisivanjem Neke se ohrabrivalo stici asimilacijom

superiornosti elita - posebice kad su medu onima koji taj osjecaj nisu posjedovali rodenjem ili
osjecaj poslusnosti vladajuce medu inferiornima. To se moglo pobilo u model "tradi(kao u (kao sto je da se osjecaju jednakijima elita u predburzoaske studentskih od drugih.

1880. go dine, "vojnici i policajda ce se vratiti kao dodatak koja tek sto nije pocela." popunile su tek djelic prokao mozivotima grupa, cak

- a ne toliko usadivale

grupe iii autoritete, za Niemacku

stora sto je ostao nakon sekularnog ocekivati u drustvima del ili presedan su i izmisliene

pada stare tradicije i obicaja, sto se i moze ponasanja. U privatnim

militaristicko/birokratskom bio slucaj s dvobojima "preobracenih duh, samopouzdanje Francuskoj pripadnika

obliku karakteristicnom odreda),

u kojima proslost postaje sve manje relevantna zivotima malih subkulturnih

bilo kroz nemilitarizirani privatnih i ezotericnijim mandarina

za vecinu oblika ljudskog tradicije

gentryja" britanskih

skola. Korporativni

vecine ljudi, kao i u samodovoljnim mjesta nego sto to Cine stare tradicije "Ono sto se cini" strukturira zena Zapada u dvadesetom logije, birokratske Ta generalizacija votom gradanina

i vodstvo elita moze biti razvijeno

19. i 20. stoljeca zauzimale

iii zauzimaju mnogo manje
drustvima.'!
i zivote tehno-

cijama" koje su bile znacajke kohezivnosti Ako prihvatimo dicija, potrebno pri rasvjetljavanju zasebnih da su "komunitarne"

starijih sluzbenih

u, recirno, starim agrarnim

iii medu bijelcima u kolonijama).
izmisljene tradicije bile osnovni tip traAntropologija nam moze pomoci i starih tradicionalnih umirovljenje, smrt), to je prouciti njihovu prirodu.

dane, godisnja doba i zivotne cikluse muskaraca stoljecu mnogo manje no sto je strukturiralo politicke

njihovih predaka; na njih daleko vise utjecu izvanjski pritisci ekonomije, drzavne organizacije, ne oslanjaju na "tradiciju" niti je kreiraju u smislu do nekog stupnja,
0

razlika, ako postoje, izmedu izrnisljenih tek primijetiti (inicijacija, grupama promocija,

odluke i druge sile koje se ni kojem mi ovdje govorimo. nazvati javnim zijayne oblike socijalizacije mediji).

praksi. Ovdje mozemo

da dok su obredi prijelaza u tradicijama pseudozajednica (nacija, domovina). svoj vjecni i neproobrede

grupa jasno obiljezeni

ne vrijedi u polju onoga sto mozemo (ukljucujuci,

nije bio slucaj u sveobuhvatnim Razlog vjerojatno i inovativni prijelaza

Iezi u tome sto su te zajednice naglasavale mogu potraziti svoje ekvivalente

kao sto su skole, za razliku od privatnih

oblika kao sto su masovni

mjenjivi znacaj, barem od trenutka pokreti koji su tradicionalno

vlastitog osnutka. No, i novi politicki rezimi za tradicionalne (gradanski brak, sahrane).

Nema pravog znaka slabljenja neotradicionalnih

praksi vezanih uz tijela ljudi

vezani uz religiju

10 11 12

Sluzbeni komentar indijske vlade, citiran u Firth (1973, str. 341). Marshall (1880, str. 20). Da ne spominjemo transformaciju dugotrajnih rituala i znakova uniformnosti i kohezije u modu sto se brzo mijenja - u nosnji, jeziku, drustvenoj praksi itd. - kao u kultnrama mladih industrijaliziranih zemalja.

9

Bodley (1903).

Eric Hobsbawm

!!_~__

u javnoj sluzbi (oruzane snage, zakon, mozda cak i javni sluzbenici) iii praksi vezanih uz clanstvo gradana u drzavi. Stovise, vecina prigoda kad ljudi postaju svjesni svog drzavljanstva kao takvog ostaje vezana uz simbole i poluritualne prakse (npr. izbore), najveci dio kojih je povijesno nov i uglavnom izmisljen: zastave, slike, ceremonije i glazba. Ako su izmisljene tradicije ere koja je zapocela industrijskom i Francuskom revolucijom ispunile stalnu prazninu - u 1_48_ svim dogadanjima, sve do danas - to su ucinile primarno u tom polju. Zasto bi historicari trebali posvecivati pozornost takvim fenomenima, mozemo se na kraju zapitati. Pitanje je na neki nacin suvisno jer se sve veci broj historicara tim fenomenima jednostavno bavi, kao sto sadrzaj ove knjige i citirana bibliografija svjedoce. Stoga pitanje treba preoblikovati. Kako historicari mogu profitirati istrazujuci izmisljanje tradicije? Prvo i najvaznije, moze se reci da su to vazni simptomi i stoga indikatori problema koje mozda in ace ne bismo prepoznali i razvoja koje bi inace bilo tesko identificirati iii datirati. Oni su dokaz. Transformacija njemackog nacionalizma od svoga starog liberalnog do novog imperijalisticko-ekspanzionistickog oblika bolje se moze ilustrirati brzom zamjenom stare crno-crveno-zlatne trobojnice novom crno-bijelo-crvenom (posebice oko 1890-ih godina) u njemackom gimnastickom pokretu, nego sluzbenim izjavama osoba na vlasti i glasnogovornika institucija. Povijest finala Britanskoga nogometnog kupa kazuje nam nesto 0 razvoju urbane kulture radnicke klase sto nam konvencionalniji podaci i izvori ne govore. Istom logikom istrazivanje izmisljenih tradicija ne moze se odvojiti od sireg istrazivanja povijesti drustva, niti se moze ocekivati da ce napredovati vise od pukog otkrivanja takvih praksi ako nije integrirano u siru studiju. Drugo, istrazivanje izmisljenih tradicija baca dosta svjetla na odnos ljudi prema proslosti te stoga na historicarev vlastiti predmet i zanat. Sve izmisljene tradicije, koliko je to moguce, koriste povijest kao legitimaciju akcije i vezivo za koheziju grupe. Cesto postaju stvarni simbol borbe, kao u bitkama za spomenike Waltheru von der Vogelweideu i Danteu u Iuznom Tirolu 1889. i 1896. godine." Cak su i revolucionarni pokreti podupirali svoje inovacije pozivanjem na "povijest naroda" (Saksonci protiv Normana, "nos ancetres les Gaulois" protiv Pranaka, Spartak), tradiciju revolucije ("I njemacki narod ima svoju revolucionarnu tradiciju', ustvrdio je Engels na pocetku Seljaikog rata u Njemackoj)14 i vlastite heroje i mucenike, Odlican primjer takva jedinstva tema je knjiga lamesa Conollyja Laburisti u irskoj povijesti. Element izmisljanja tu je
13 Cole i Wolf (1974, str. 55). 14 Za popularnost knjiga na tu temu i druge militantne radnika, vidi: Steinberg (1967, str. 131-133). historijske predmete u bibliotekama njemackih

posebno jasan jer povijest koja je postala dio fonda znanja ili ideologije nacije, drzave ili pokreta nije ono sto je ostalo ocuvano u narodnom pamcenju, vee ono sto su odabrali, zapisali, naslikali, popularizirali i institucionalizirali oni cija je funkcija bila da to ucine. Istrazivaci koji se bave oralnom historijom cesto primjecuju da u sjecanjima starijih Veliki strajk iz 1926. godine igra mnogo skromniju i manje dramaticnu ulogu no sto su to ispitivaci ocekivali." Stvaranje slike Francuske revolucije za vrijeme i od strane Trece republike vee je bilo predmetom analize." Svi historicari, rna sto bili njihovi ciljevi, dio su tog procesa time sto pridonose, svjesno ili ne, stvaranju, razaranju i restrukturiranju sIika proslosti koje pripadaju ne sarno svijetu specijalistickog istrazivanja, vee i javnoj sferi covjeka kao politickog bica, Historicari bi te dimenzije svojih aktivnosti trebali biti svjesni. Valja izdvojiti poseban razlog zasto su "izmisljene tradicije" zanimljive suvremenim historicarima i historicarima modernog doba. "Izmisljene tradicije" iznimno su bitne za usporedbu mlade povijesne inovacije, "nacije", s njoj srodnim fenomenima: nacionalizmom, nacionalnom drzavom, nacionalnim simbolima, nacionalnom povijescu i slicno. Svi oni poCivaju na vjezbama u socijalnom inzenjeringu koje su cesto namjerne i uvijek inovativne, ako ni zbog cega drugog a ono zato sto historijski novitet implicira inovaciju. Izraelski i palestinski nacionalizam iii nacije moraju biti noviteti, bez obzira na epski kontinuitet Zidova iii muslimana s Bliskog istoka, jer koncept teritorijalnih drzava trenutno standardnog tipa jedva da je postojao u njihovoj regiji prije sarno jednog stoljeca, a nije postao ozbiljna mogucnost prije zavrsetka Prvoga svjetskog rata. Standardni nacionalni jezici koji se uce u skolama, kojima pise i govori sasvim mala elita, uglavnom su konstrukti razliCitog ali cesto kratkog razdoblja. Kao sto je francuski historicar flamanskog jezika tocno primijetio, flamanski jezik koji se danas uci u Belgiji nije isti jezik kojim su majke i bake Flandrije govorile svojoj djeci: ukratko, to je sarno metaforicki, ali ne i doslovno "materinski jezik" Ne smije nas zavesti cudan ali razumljiv paradoks: moderne nacije i sva njihova prtljaga opcenito tvrde da su upravo susta suprotnost novome, tj. da su im korijeni iz najdalje proslosti, te da su one, nacije, suprotnost konstruiranome, naime da su ljudske zajednice tako "prirodne" da im ne treba nikakva definicija doli vlastito inzistiranje na priznanju svojih prava. Bez obzira na herojske i druge kontinuitete usadene u moderni koncept "Francu15 Postoje savrseno logicni razlozi zasto sudionici na dnu obicno ne vide velike historijske dogadaje u kojima sudjeluju na isti nacin kao ljudi na vrhu iii kao historicari, Po junaku Stendhalova romana Parmski kartuzijanski samostan mogli bismo to nazvati "Fabriceovim sindromom".
16

149

Vidi npr. Gerard (1970).

Eric Hobsbawm

150

ske" i "Francuza' - koje nitko ne zeli negirati - ti koncepti moraju ukljucivati konstruiranu ili "izmisljenu" komponentu. Nacionalni fenomen ne moze se odgovarajuce istrazivati bez pazljivog proucavanja "izrnisljanja tradicije" upravo zato 8tO se mnogo toga 8tO subjektivno cini modernu "naciju" sastoji od takvih konstrukata i vezano je uz odgovarajuce i, uglavnom, prilicno mlade simbole iii odgovarajuce skrojeni diskurs (primjerice, "nacionalna historija"). Konacno, proucavanje izmisljanja tradicije je interdisciplinarno. To istrazivacko polje povezuje historicare, socijalne antropologe i niz drugih djelatnika u humanistickim znanostima, i bez takve suradnje njime se ne mozemo baviti na zadovoljavajuci nacin, (...) BIBLIOGRAFIJA
Bodley, J. E. C. (1903), The Coronation of Edward the VIIth: A Chapter of European and Imperial History, London. Braun, Rudolf (1965), Sozialer und kultureller Wandel in einem liindlichen Industriegebiet im 19. und 20. [ahrhunderi, Erlenbach-Zurich, 1965. Christiansen, Palle Ove (1978), "Peasant Adaptation to Bourgeois Culture? Class Formation and Cultural Redefinition in the Danish Countryside': u: Ethnologia Scan-

Jakob Vogel

VO]NE PROSLAVE UN]EMACKO] I FRANCUSKO] KAO NACIONALNI RITUALI

dinavica (1978).
Cole, John W, i Wolf, Eric (1974), The Hidden Frontier: Ecology and Ethnicity in an Alpine Valley, New York i London. Firth, R. (1973), Symbols, Public and Private, London. Gerard, Alice (1970), La Revolution Prancaise:Mythes et Interpretations, 1789-1970, Parizo Gosden, P. H.

(1871-1914)

J. H (1961), The Friendly Societies in England, 1815-1875, Manchester.

Hartwig, Helmut (1976), "Plaketten zum 1. Mai 1934-39", u: Aesthetik und Kommunikation, VII, br. 26 (1976), str. 56-59. Joyce, Patrick (1965), "The Factory Politics of Lancashire in the Later Nineteenth Century", u: Historical Journal, XIII (1965), str. 525-553. Lewis, G. (1978), "The Peasantry, Rural Change and Conservative Agrarianism: Lower Austria at the Turn of the Century", u: Past & Present, br. 81 (1978), str. 119-143. Lloyd, A. 1. (1969), Folk Song in England, London. Marshall, Frederick (1880), Curiosities of Ceremonials, Titles, Decorations and Forms of International Vanities, London. Steinberg, H.-J. (1967), Sozialismus und deutsche Sozialdemokratie. Zur Ideologie der Partei vor dem ersten Weltkrieg, Hanover. Tihon, G. (1976), "Les religieuses en Belgique du XVIIIe au XXe siecle: Approche statistique', u: Belgisch Tijdschrift v. Nieuwste GeschiedenislRevue Beige d'Histoire Contemporaine, VII (1976), str. 1-54.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful