Paul Boyer Čija je to povijest? Pamćenje, politika i historijska znanost. (Whose history is it anyway?

Memory, politics, and historical scholarship, 1996) Bilješke

PAUL SAMUEL BOYER (1935. – 2012.), američki povjesničar koji je doktorirao na Harvardu, a predavao je i na Sveučilištu u Wisconsinu. Autor nekoliko knjiga i brojnih znanstvenih članaka, dobitnik različitih priznanja i deklarirani pacifist. 

„Čim doĎu povjesničari, nastaju problemi i stvari se iskrivljuju“, rekao je 1994. godine jedan šintoistički svećenik komentirajući planove muzeja Smithsonian da organizira edukativnu izložbu povodom pedeset godišnjice napada atomskom bombom na Hirošimu i Nagasaki. Cilj izložbe nazvane „Enola Gay“ trebao je biti temeljit prikaz postojećeg stanja historijske znanosti o odluci da se baci atomska bomba i završi Drugi svjetski rat, kao i prikaz neposrednih učinaka na stanovništvo Hirošime i Nagasakija, te dugoročnih implikacija razvoja i upotrebe nuklearnog oružja.

1

Prvu verziju teksta izložbe napali su Zrakoplovno udruženje, Američka legija i konzervativni članovi Kongresa kao veteranima i previše naklonjenu žrtvama. Poljuljan i istraumatiziran muzej Smithsonian postavio je na kraju malu i opreznu izložbu koja je jednostavno prikazivala trup zrakoplova „Enola Gay“ i snimke posade, s minimalnim povijesnim kontekstom o odluci predsjednika Harryja Trumana da upotrijebi bombu, ljudskim žrtvama i dugoročnim posljedicama njezine uporabe. Povjesničar zrakoplovstva Richard Hallion posprdno je opisao novu izložbu kao „limenku piva s natpisom“. Ironičan ishod te epizode bio je da je nesumnjivo mnogo više Amerikanaca postalo svjesno znanstvene rasprave o odluci da se baci atomska bomba nego inače.  PredviĎeno je da se 1995. godine u promet puste poštanske marke koje su trebale komemorirati glavne dogaĎaje iz 1945., uključujući i atomsko bombardiranje – svakako najznačajniji dogaĎaj u ratu te godine osim kapitulacije Njemačke i Japana. U prvoj verziji marke oblak u obliku gljive plutao je u pro storu bez ikakve naznake da je ispod ležao grad; natpis je glasio „Atomske bombe sravnile Hirošimu i Nagasaki“. U konačnici, natpis je promijenjen te je glasio „Atomske bombe ubrzavaju završetak rata“. U prosincu 1994., zbog protesta japanske vlade s kojom je Clintonova administracija već bila u trgovinskim sukobima, predsjednik Bill Clinton ukinuo je višestruko revidiranu marku.  Ispitivanje javnog mnijenja koje su naručili USA Today i CNN pokazalo je da 59 posto Amerikanaca podupire Trumanovu odluku, dok je 35 posto bilo protiv nje. Pedeset godina nakon dogaĎaja Amerikanci su bili nesigurni i duboko podijeljeni oko njegova značaja. „antiameričku“, neosjetljivu prema

2

Bomba i „dobar rat“  Dok su pedesete obljetnice Pearl Harbora, Dana D, njemačke predaje i drugih velikih dogaĎaja Drugog svjetskog rata bile obilježene javnim ceremonijama i općim slaganjem o njihovom značaju, Hirošima i Nagasaki proizveli su samo protuoptužbe i žestoke rasprave, s obzirom da ih je bilo teško usuglasiti s prevladavajućom javnom predodžbom o Drugom svjetskom ratu kao „dobrom ratu“ – plemenitoj borbi protiv sila što su prijetile ne samo zapadnjačkim vrijednostima, veći o opstanku civilizacije. Posebice nakon Vijetnamskog rata koji je gorko podijelio naciju, Amerikanci su nostalgično gledali na razdoblje 1941-1945. godine kao na doba kad su nacionalni ciljevi bili jasni i pravedni, doba kad su gotovo svi graĎani pružali podršku vladi. Taj iskaz jedinstva bio je u suprotnosti s previranjima šezdesetih. Nitko nije 1944. protestirao po kampusima sveučilišta i optuživao Franklina Roosevelta da je ubojica djece... Drugi svjetski rat simbolizirao je trenutak zajedničke nacionalne svrhe i jedinstva u uzvišenom zadatku.  Čak je i bez atomske bombe ta verzija rata previdjela neugodnu stvarnost. Nevoljki odgovor Rooseveltove administracije na tešku situaciju europskih Židova, uhićenja i držanje u zatvoru američkih graĎana japanskog podrijetla, procvat crnog tržišta, spaljivanje Dresdena i drugih njemačkih gradova, bombardiranje Tokija napalmom u noći 10-11. ožujka 1945. (kada je vjerojatno poginulo više ljudi no što je stradalo u Hirošimi od neposrednog udara atomske bombe) – sve to komplicira savršenu sliku rata. Taj fenomen Boyer naziva selektivnim pamćenjem i prešućivanjem određenih neugodnih činjenica, a takva je praksa prisutna u javnom diskursu i medijskom prikazivanju rata. Ipak, neke od neugodnih stvarnosti koje su navedene djelomično su ispravljene s vremenom – američki Japanci koji su preživjeli zatvaranje dobili su naknadu, podignut je spomenik holokaustu u Washingtonu, pokret za graĎanska prava

3

izbrisao je očitije oblike rasne segregacije. No, o problemima što ih je postavilo atomsko uništavanje dvaju gradova i dalje se raspravlja. Kako se približavala pedeseta obljetnica 1995. godine, pitanje se sve više udaljavalo od zaključka. Manipulacija mišljenjem, etički diskurs, antinuklearni aktivizam: simboličke funkcije „Hirošime“ i „Nagasakija“  Predsjednik Truman predstavio je „Projekt Manhattan“ kao najveće znanstveno postignuće u cijeloj povijesti i branio svoju odluku da baci bombu kao potpuno opravdanu akciju kojom je završen rat te zahvaljujući kojoj su spašene tisuće i tisuće američkih života i kojom je uzvraćeno Japanu za Pearl Harbor, batanski marš smrti i druge zločine. Budući da je ratni neprijatelj postao poslijeratni saveznik, argument da je bomba „spasila američke živote“ bio je ponešto proširen kako bi uključio tvrdnju da je bomba takoĎer osigurala preživljavanje više tisuća Japanaca koji bi inače bili ubijeni u invaziji, navodno neizbježnoj da bomba nije bila bačena.  Javno prihvaćanje vladina objašnjena za bacanje dviju atomskih bombi 1945. moglo bi djelomice održavati neupućenost javnosti u stvarne ljudske posljedice te akcije. Otpočetka je vlada u Washingtonu, često s prijateljskom potporom dobrog dijela medija, ponudila za javnu upotrebu selektivnu i pročišćenu verziju tih dogaĎaja. U Japanu su američke okupacijske vlasti strogo cenzurirale fotografije i filmove koji su prikazivali žrtve, medicinske podatke o kratkoročnim učincima eksplozije i plamena...  U veljači 1947., bivši ministar rata Henry L. Stimson opravdao je i racionalizirao američku akciju u članku objavljenom u časopisu Harper's, a predsjednik Harvarda, McGeorge Bundy i njegov otac Harvey Bundy, Stimsonov ratni pomoćnik, učinili su svoj cilj jasnim: utjecati na široku javnost preko učitelja i ostalih koji oblikuju javno mnijenje te se suprotstaviti „sentimentalizmu“ koji bi inače „mogao imati veliki utjecaj na sljedeću generaciju“.

4

Velika većina Amerikanaca silno je željela vjerovati u temeljnu poruku cijele te propagande – da je bombardiranje bilo nužno, potpuno opravdano i u suglasju s visokim ratnim ciljevima nacije.  Vlada i mediji su u poslijeratnom razdoblju uglavnom nastojali spriječiti kritiku Trumanove odluke i nastojali na tome da se smire strahovi od atomske bombe i stvarnih posljedica uporabe nuklearnog oružja. U izdanju od 11. kolovoza 1951., da navedemo samo jedan od stotine primjera, časopis Collier's objavio je članak „Patty, atomska svinja“. Časopis je prikazao bajkovitu priču o svinji koja je tijekom Operacije Crossroads ostavljena zajedno s kozama, svinjama, štakorima i drugim životinjama za vrijeme nuklearnog pokusa na atolu Bikini, te je kasnije pronaĎena kako pliva u radioaktivnim vodama lagune Bikinija. Patty ne samo da je preživjela (nema opasnosti od duge izloženosti zračenju!), već je izrasla u 300 kila tešku krmaču pod

dobronamjernom paskom dobrih znanstvenika u Pomorskom medicinskom istraživačkom institutu u Bethsedi, Maryland. Patty je skončala svoj život kao njegovan izložak u zoološkom vrtu.  Otpočetka je bio prisutan i suprotni diskurs; vijest da je novo atomsko oružje bačeno na Hirošimu odmah je zaokupila pažnju teologa, etičara, pacifista, vjerskih voĎa i ostalih Amerikanaca zabrinutih za za moralne implikacije rata. Mnogi su upozorili na trenutno uništenje i toga grada i Nagasakija, kao logičnu i zastrašujuću kulminaciju dugog procesa u kojem je retorika „totalnog rata“ minirala stoljetnu doktrinu „pravednog rata“ (koju su najpotpunije iskazali katolički teolozi), a koja je nastojala zaštiti civilno stanovništvo od najgorih strahota rata. Razlika između civila i vojnika doživjela je težak poraz tijekom Drugog svjetskog rata. VoĎe svih zaraćenih nacija, uključujući i predsjednika Roosevelta, govorile su jezikom „totalnog rata“, inzistirajući na tome da svaki graĎanin, ne samo vojne

5

snage, moraju sudjelovati u borbi. Ako je cijelo društvo mobilizirano za rat, cijelo društvo postaje i legitimna meta rata. Čak su i djeca bila militarizirana: Živo se sjećam pritiska na osnovnu školu Fairview u Daytonu u Ohiu, kad sam bio u trećem i četvrtom razredu, da se kupuju ratne poštanske marke te prikuplja staro željezo i olovke zbog grafita koje su sadržavale. Bio sam zabrinut zbog toga kako će reagirati moji roditelji pacifisti kad čuju za to pa sam zamolio učiteljicu da mi vrati olovku koju sam donirao. Učiteljica me ismijala pred razredom i nazvala me neiskrenim, napisao je Boyer.  Atomsko bombardiranje bilo je tek kulminacija u slamanju nikad sasvim čvrste etičke granice – već napuknute u Prvom svjetskom ratu napadima njemačkih podmornica na putničke brodove, u Guernici i Nankingu tridesetih, nacističkim napadima projektilima V-2 na London, Anwerpen i druge savezničke gradove te savezničkim bombardiranjem Hamburga, Dresdena, Tokija i drugih napučenih urbanih centara.  Pojava antinuklearnih kampanja – Hirošima i Nagasaki služili kao znakovi globalne sudbine koja se mora izbjeći pod svaku cijenu. Povjesničari se suočavaju s bombom  Od samih početaka atomskog doba malo se kritičara suprotstavilo službenom objašnjenju za bacanje atomske bombe, no do šezdesetih godina ta disidentska perspektiva nije dobila veću pozornost istraživača. U knjizi Poraženi Japan: atomska bomba i kraj Drugog svjetskog rata (1961.), povjesničar Herbert Feis, uglavnom dajući potporu Trumanovoj akciji, bio je prvi

6

važniji američki povjesničar koji je sugerirao da su kalkulacije iza bacanja bombe vjerojatno bile složenije no što je službena dogma priznavala. Tek 1965., s objavljivanjem Atomske diplomacije povjesničara i politologa Gara Alperovitza, jedan se američki znanstvenik radikalno obračunao sa starom interpretacijom. Zašto se žurilo s korištenjem novog oružja kad su čelnici ratne vlade u Tokiju hitno signalizirali da žele završetak ratovanja?, pitao se Alperovitz. Zašto je Washington tako uporno inzistirao na „bezuvjetnoj predaji“ prije 6. kolovoza, a da bi nakon bacanja bombi učinio salto mortale i prihvatio velik uvjet – ostanak cara Hirohita na tronu?  Dramatična demonstracija razorne moći atomske bombe, sugerirao je, obećavala je uvoĎenje moćnoga novog čimbenika u američki odnos sa SSSR-om, ratnim saveznikom koji je već postajao poslijeratni protivnik. Nesumnjivo su u odluci da se baci bomba ulogu igrale i strasti rata, impuls da se osveti Pearl Harbor, japanski zločini te zavodljivost ideje da se rat završi fantastičnim iskazom američke vatrene moći, a ne detaljnim pregovorima (koje bi se kasnije moralo objasniti nervoznoj javnosti), naročito nakon očajničkog i krvavog napada na Okinawu od ožujka do lipnja 1945. godine. Na konferenciji u Jalti u veljači 1945. Staljin je obećao da će objaviti rat Japanu „dva ili tri mjeseca“ nakon njemačke predaje: drugim riječima, kako se ispostavilo, najkasnije početkom kolovoza. Američka uloga u poslijeratnom Japanu i na Dalekom istoku, kao i američka pozicija u pregovorima sa SSSR-om o obliku politike i ekonomije poslijeratne Europe, bila bi silno ojačana ako bi uzrok kapitulacije Japana bila spektakularna američka eksplozija (kao pokazatelj monumentalnoga novog tajnog oružja), a ne sve bliža ruska objava rata Japanu. Postojao je i stanoviti strah odreĎenih visoko rangiranih političara i voditelja „Projekta Manhattan“ od reakcije javnosti i Kongresa, ukoliko oružje u koje su uložene milijarde nije upotrijebljeno.

7

U detaljno istraženoj biografiji Jamesa B. Conanta, člana Privremen komisije koja je savjetovala Trumana u nuklearnim pitanjima, Hershberg je otkrio kako je Conant, visoko moralni predsjednik sveučilišta, u demonstraciji moći atomske bombe na najstrašniji mogući način – kroz uništenje grada – vidio nadu za skupljanje svjetske potpore za poslijeratni meĎunarodni nadzor atomske energije.

Alperovitz, roĎen 1936. godine, predstavljao je mlaĎu generaciju povjesničara koji su stasali u hladnoratovskoj Americi, kad je atomska bomba (sad prozvana „termonuklearno oružje“) evocirala ne toliko pobjedu nad Japanom, već nuklearne pokuse, radioaktivni otpad, tešku borbu sa Sovjetskim savezom i prijetnju termonuklearnim holokaustom koji je mogao uništiti cijeli svijet. Za vrijeme studija povijesti na Sveučilištu Wisconsin 1958. Alperovitz je upoznao Williama Applemana Williamsa koji je radikalno mijenjao konvencionalnu diplomatsku historiju, inzistirajući na prvenstvu ekonomskih čimbenika – posebice utjecaja korporativnog kapitalizma – u oblikovanju američke vanjske politike. Nakon 1965. kritička evaluacija odluke za atomsku bombu, započeta Alperovitzevom studijom, dobivala na snazi unutar sveučilišta, posebice meĎu mladim istraživačima, dok je slijed dogaĎaja poljuljao kredibilitet državnih službenika i njihovih obraćanja javnosti (Watergeate, Kambodža, itd.)

Za većinu Amerikanaca, međutim, rasprave povjesničara o toj temi ostale su skrivene i udaljene i nisu ih zanimale. Kad su se nepovjesničari susreli s novim rezultatima istraživanja, mnogi su ih odbacili s prezirom: naslijeĎeno tumačenje pravednosti odluke o atomskoj bombi zadržalo je uglavnom svoj primat na razini neelitne Amerike. Za one koji su prihvatili paradigmu „dobrog rata“ bilo kakvo propitivanje Trumanova često ponavljanog opravdanja za svoju akciju značilo je i propitivanje slike o Drugom svjetskom ratu koja je postala kamen temeljac nacionalnog identiteta.

Nakon neuspjeha Smithsoniana i drugih kulturalnih bitaka oko suprotstavljenih interpretacija američke povijesti, povjesničar Michael Kammen zapisao je:

8

„Povjesničar postaju posebno kontroverzni kad ne ponavljaju mitove, kad dovedu u pitanje umirujuću prisutnost stabilizirajuće prošlosti“ – i, može se dodati, kad vijesti o tome što čine konačnu dopru do šire javnosti. Prema Boyerovim riječima, kontroverza oko Hirošime i Nagasakija može se jednim dijelom protumačiti i kao borba između povjesničara i „naroda“.  Aluzije na „revizionističku školu“ povjesničara atomske bombe imale su i odreĎenu konspirativnu implikaciju, kao da su ti istraživači planirali, vjerojatno sa zlim ili subverzivnim motivima, prisiliti nevinu javnost da prihvati jednu usuglašenu verziju povijesti. Zapravo „revizionisti“ su bili šarolika i neovisna skupina koja je predstavljala širok raspon često suprotstavljenih gledišta zasnovanih na različitim rezultatima i različitom odmjeravanju činjenica.  Većina povjesničara koji su se bavili tim pitanjem slaže se da su čimbenici što su utjecali na Trumanove akcije u završnim danima rata bili suviše složni da bi ih se moglo sažeti u jednu formulu koju je lako izreći („Atomska bomba spasila je američke živote, završila rata i osvetila se Japanu za Pearl Harbor“) – formulu koja ako i nije bila očito pogrešna, svakako je bila očito nepotpuna.  U toj je klimi blagu iritaciju zbog historičarskog preispitivanja postulata vjere u naciju – što su je osjetili mnogi obični graĎani, naročito stariji Amerikanci i veterani Drugog svjetskog rata – povećala i intenzivirala glasna vojska šovinističkih političara, urednika i voditelja radioemisija koji su to vidjeli kao još jedno emocijama bremenito pitanje „razdora“ („rat protiv tradicionalnih američkih vrijednosti“). Neki povjesničari su optuženi da su premladi kako bi mogli razumjeti i ponuditi relevantno tumačenje Trumanove politike te su odbacivali legitimnost historijske profesije.  U ispitivanju provedenom 1995. godine, Trumanove akcije u velikoj većini odobravali su stariji bijeli muškarci.  Kontroverza 1994-1995. pokazala je veliki jaz izmeĎu metodologije povjesničara i načina na koji mnogi Amerikanci razmišljaju o prošlosti, posebice o dijelu prošlosti sačuvanom u njihovim vlastitim iskustvima i sjećanjima. Povjesničari stalno propituju naslijeĎeno znanje i potvrĎene interpretacije dogaĎaja. To im je

9

posao. Obično se taj proces odvija u znanstvenim časopisima ili na profesionalnim okupljanjima, daleko od oka javnosti. Polagan ulazak novih interpretacija u udžbenike i učionice može promijeniti shvaćanje povijesti šire populacije, ali taj je prijelaz u većini slučajeva postupan i gotovo neprimjetan. Kada je 1913. Charles A. Beard u djelu Ekonomsko tumačenje Ustava SAD-a tvrdio da su američki „Očevi domovine“ zapravo podupirali javnu politiku koja je služila njihovim monetarnim interesima, napadnut je sa svih strana jer je doveo u pitanje motive patriota koje je obožavalo svako školsko dijete!  U kolovozu 1995. Boyer je objavio članak u Chronicle of Higher Education gdje je ponudio, prema njegovim riječima, „uravnoteženu, nekontroverznu ocjenu kulturnih problema i pukotina što ih je Trumanova politika razotkrila“. Povjesničari i drugi znanstvenici reagirali su pozitivno, no odgovori izvan akademskih krugova bili su jednoglasno neprijateljski. Pojedinci su Boyera opisali kao tipično „otpalog antiameričkog sveučilišnog intelektualca, željnog prljanja slike SAD-a koji previĎa sva japanska zlodjela“. Sin jednog ratnog veterana inzistirao je na tome da i on duguje svoj život atomskoj bombi – da je njegov otac poginuo u invaziji Japana, on, sin, nikada ne bi bio začet.  Boyer završava s konstatacijom kako u SAD- u trenutno prevladava mišljenje da su „analiza“ i „osjećaji“ meĎusobno isključivi, da analiza mora ustuknuti kad se strasti uzburkaju, te da su povjesničar u svojim inzistiranjima na istraživanjima i preispitivanju starih tumačenja i mitskih verzija povijesti – prijetnja. Ipak, s dozom optimizma zaključuje kako su ipak „povjesničar oni kojima društvo na kraju dana povjerava čuvanje prošlosti“.

10

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful