TRINAEST MJESECI

9

1
Nema strasti koja ne ostavlja ožiljke. Ljubav i vrijeme doveli su me u ovo stanje. Uskoro odlazim u Noćnu zemlju, kamo svi duhovi ljudi i životinje čeznu otputovati. Ona nas zove. Osjećam da me vuče sebi, kao i sve druge. To je posljednja neistražena zemlja, do koje vodi mračan put. Put pun žalosti. A na kraju nas možda i ne čeka raj. Za svoga sam velikodušno dugog a ipak nedovoljnog boravka na zemlji stekao uvjerenje da na onaj svijet stižemo u istom jadnom stanju u kojem smo napustili ovaj. Ali, s druge strane, ja sam uvijek volio putovati. Za oblačnih dana, sjedim kraj vatre i ne govorim ništa osim jezik Čerokija. Ili sjedim šutke s perom i papirom i pretačem taj jezik u Sequoyino slogovno pismo1, a znakovi što mi nastaju pod rukom nalik su na nečitljive hijeroglife. Za sunčanih dana, obično se ljuljam na prednjem trijemu umotan u deke i čitam ili uživam u pogledu. Kad sam prije mnogo desetljeća na ovoj sirovoj zemlji podigao farmu, okrenuo sam pročelje kuće na zapad, da gleda prema najvišem planinskom lancu. Veličanstven je to pogled! Rijeka i dolina, a zatim uvale i plavi bregovi, uzdignuti i nabrani dokle pogled seže. Bear i ja nekoć smo posjedovali svu zemlju što se vidi s mog prednjeg trijema, a i mnogo više. Ljudi su govorili da bi naši posjedi bili dovoljni da se u staroj Europi na njima osnuje omanja državica.
1 Sequoyah (1767.-1843.), Indijanac iz plemena Čeroki, tvorac slogovnog pisma, koje su Čeroki službeno usvojili 1825. godine.

10

Charles Frazier

Sada imam samo jednu malu uvalu koja se spušta do rijeke. Mojim prednjim dvorištem prolazi grozna nova željeznica, u kojoj posjedujem nekoliko dionica. Zadimljeni crni vlakovi nailaze dvaput dnevno, a u proljeće, kad su kućni prozori otvoreni, posluga briše prašinu s vodoravnih ploha namještaja barem triput na tjedan. Na drugoj strani rijeke leži staza koja se ondje nalazi kao neka vrsta prolaza još od vremena losova i bizona, koji su odavno iščezli. Sada se mazge što vuku kola sklanjaju u stranu da propuste automobile. Prije nekoliko dana vidio sam jedan prilično dobar auto, žut poput kanarinca i ukrašen ulaštenom mjedi, s vjetrobranom nalik na prevelik monokl. Projurio je brzinom od gotovo jedne milje u minuti, a vrh gotovo jedan metar dugog crvenog šala lepršao je za vozačem. Nije mi se svidio štropot što ga je automobil proizveo, a ni prašina koja se zadržala u zraku još dugo nakon njegova odlaska, ali da mi je dvadeset godina, vjerojatno bih se potrudio doznati gdje da kupim jedan od tih brzih gadova. Noć je sada elektrificirana. May navečer ulazi u moju sobu. Okret okrugle kvake na vratima, škljocaj zasuna u bravi. Vrata se otvaraju bacajući na zid prugu žute svjetlosti iz hodnika. Mayina mršava tamna ruka okreće prekidač i zatvara za sobom vrata. Ne kažemo ni riječi. Grubo svjetlo dovoljna je poruka. Na žici omotanoj smeđom tkaninom u sredini sobe visi bistra staklena žarulja, a novopostavljene žice u ružnim metalnim vodovima protežu se zidom. Sićušna blještava nit gole žarulje utiskuje mi u oči gnjevni lik djeteline, koji će se ondje zadržati sve do zore. Ili ću ustati da ugasim svjetlo i zapalim svijeću uz koju mogu čitati ili ću oslijepjeti. Ustajem i gasim svjetlo. May je dovoljno lakovjerna da mi dopušta držati šibice. Palim dvije svijeće i podupirem ulašteni limeni poslužavnik za pite da odražava žuto svjetlo. U prošlom stoljeću na isti sam način osvjetljavao stranice knjiga i bilježnica uz tisuće logorskih vatri. Čitam Viteza u kolima sramote, priču koju znam još iz djetinjstva. Lancelot me čeka na istom mjestu gdje sam ga prošli put ostavio. Još uvijek je neodlučan i zabrinut treba li braniti svoju dragocjenu čast ili se popeti na sramotna kola sa zlokobnim patuljastim vozačem i tako možda spasiti Genovevu, a možda čak i osvojiti njenu ljubav. Pogrešan izbor značit će gubitak svega. Okrećem stranice

TRINAEST MJESECI

11

i nastavljam čitati nadajući se da će Lancelot, ako mu se pruži još jedna prilika, bolje izabrati. Volio bih da stavi ljubav iznad svega, ali on to zasad nije učinio. Koliko li ću mu još prilika moći dati? Bit je priče u tome da nam, čak i ako izgubimo sve ostalo, još uvijek ostaje želja. Jedna je od rijetkih dobrodošlih pouka koje donosi starost da jedino želja nadvladava vrijeme. Dobro bi mi došlo piće prije spavanja. Svi mi jednom dođemo do točke u životu kad nam trebaju lijekovi da bismo mogli krenuti dalje, neka sitnica da nam ublaži bol i olakša nastavak puta. Ali liječnik mi zabranjuje alkohol, pa mi je dom postao strog kao da ga vode nepopustljivi baptisti. Sjećanje je gotovo jedina droga koja mi je još preostala. Čitam dokasno u noć, sve dok kuća ne utone u tišinu. Lancelot je beznadan slučaj. Zanosim se snovima misleći da će jednom bolje izabrati. U neko doba spuštam knjigu i podižem dlan prema svjetlu. Svrbi me srebrnasti ožiljak što mi poprečno presijeca duge crte dlana, ali češkanje mi ne pomaže. U gluho doba noći, vrata se opet otvaraju. Vrelo metalno svjetlo iz hodnika slijeva se u sobu. May ulazi i prilazi mom krevetu. Boja njene kože nalik je na jelensku, mješavina nekoliko rasa, bijele, crvene i crne, dovoljno zamršena da zbuni sve one zakonodavce koji ustrajno zahtijevaju da se imenuje svaka nijansa do trideset i drugog djelića. Kako god da glasi točna formula za May, učinak je prekrasan. Previše je lijepa da bi bila stvarna. Poznavao sam joj djeda još u danima ropstva. Da budem iskren, ne samo poznavao nego i posjedovao. Još uvijek se pitam zašto mi jedne noći nije prerezao grkljan dok sam spavao. Bio bih to i zaslužio. Svi mi veliki ljudi to zaslužujemo. Ali iz neke neshvatljive dobrote, May je isto tako velikodušna i zaštitnički raspoložena kao što joj je bio i djed. May mi uzima knjigu kao usnulom djetetu, odlaže je na noćni ormarić i gasi svijeću vlažnim dahom, punih usana skupljenih u oblik luka. Čujem nagovještaj hripanja u njenim plućima dok izdiše zrak. Zabrinut sam za nju, premda mi liječnik kaže da za to nemam razloga. Ali sušica je mučan način umiranja. Vidio sam je

12

Charles Frazier

mnogo puta. May odlazi prema vratima, poput obrisa crnog duha na svjetlosti, poput glasnika u nekom znakovitom snu. — Spavajte, pukovniče. Dugo ste čitali. Smiješna je stvar da doista i pokušavam. Ležim ispružen na leđima u tami, s rukama na prsima. Ali ne mogu zaspati. Noć je vrlo hladna, a vatra je dogorjela do pištavog ugljevlja. Više ne mogu dobro spavati. Ležim u mraku i puštam da me prošlost povuče u sebe poput oštrih naleta kiše nošene vjetrom. Moja je budućnost iza mene. Puštam da me sila teže prikuje za krevet i ubrzo jedva dišem. Vježbam se za Noćnu zemlju. Ako dovoljno dugo poživite, dođete do udaljene točke u životu kad vam se više ništa osobito neće dogoditi. Ako ne pripazite, može vam se dogoditi da nakon toga provodite sve vrijeme prežvakavajući stare gubitke i dobitke u priči bez kraja i konca. Sve što ste voljeli pobjeglo vam je ili vam je oduzeto. Sve vas je napustilo osim mogućnosti da vas neko iznenadno i neočekivano sjećanje zaskoči u mraku i slomi vam srce u tren oka. May dok prolazi hodnikom pjevušeći staru pjesmu — “Djevojka koju sam ostavio” — pa čak i miris klinčića u začinjenom čaju može vas dovesti do cmizdrenja i stenjanja, nakon što ste tjedne i tjedne proveli u stanju obamrlosti. Barem se ova posljednja stvar može objasniti. U našoj zelenoj mladosti, Claire je postala pobornica poljubaca s različitim okusima. Otkinula bi proljetno lišće s vrha brezine grančice i ogulila noktom palca tamnu koru do vlažnog zelenog mesa — a onda bi stavila grančicu u usta i držala je kao cigaru. Minutu kasnije ispljunula bi je i rekla: “A sad me poljubi!” Usta bi joj imala jak i sladak okus breze. Ljeti bi jednako postupila i s bistrom kapljicom soka iz cvijeta kozje krvi, a ujesen s osušenim pupoljkom cimeta. “A sad me poljubi!” Na Mayin nagovor, nedavno sam kupio Edisonov glazbeni uređaj. Model Fireside. Stajao je nevjerojatnih dvadeset dva dolara. May mi je objasnila da uređaj radi tako da pjevačice gore na sjeveru otpjevaju pjesme u golemi metalni čunj, pa im se zatim glasovi urežu na tanki kolut u voštanom valjku, velikom poput limenke za grah. Zamišljam da pjevačice proždire medvjed, a nakon što ih

TRINAEST MJESECI

13

probavi, one izlaze iz odgovarajućeg čunja na mojoj strani, a glasovi su im sitni, ozbiljni i vrlo, vrlo daleki. May je neumoljivo moderna, pa se pitam zašto se uopće brine za mene, jer ja sam beznadno staromodan. Njeno je oduševljenje filmovima bezgranično, premda je najbliži niklodeon udaljen pola dana putovanja vlakom. Povremeno joj dam nekoliko dolara za željezničku kartu i ulaznicu za kino, a i nešto novca da usput ode na večeru. Vraća se uzbuđena, puna priča o uzbudljivim kratkim pripovijestima, o neljudskoj ljepoti nekih glumica i glumaca, i o veličini slika. Ja nikad nisam vidio film, osim jednom u Charlestonu, kad sam ubacio kovanicu u prorez kinetoskopa, navio ručicu dok se nije oglasilo zvono, stavio na uši slušalice nalik na stetoskop i sagnuo se prema otvorima za oči. Sve što sam uspio razabrati bile su sitne kretnje besmislenih mrlja u mojoj glavi. Nisam mogao prilagoditi oči slikama. Ugledao sam nešto što me je pomalo podsjećalo na ljudsku figuru, ali činilo mi se da taj čovjek ima desetak ruku i nogu. Izgledalo mi je kao da se uopće ne kreće svijetom nego samo sivom maglom iz koje povremeno iskrsavaju nejasni oblici. Koliko sam uspio razabrati o njegovu okruženju, čovjek je možda igrao bejzbol ili orao polje kukuruza, a možda je boksao u ringu? Nakon toga izgubio sam zanimanje za filmove. Ali, koliko znam, o mom prijašnjem životu snimljen je film. May mi ga je s oduševljenjem podrobno opisala nakon što ga je vidjela u najbližem gradu. Film se zove Bijeli poglavica. Nisam se potrudio da ga vidim. Tko bi želio da se svaki djelić njegova života sažme u nekoliko kratkih minuta? Ne trebaju mi poticaji. Ta mi se davna vremena vraćaju u sjećanje s velikom jasnoćom — još uvijek pamtim čak i pojedinačna stabla, nestala davno prije rata, a svaki mi je list razgovijetno urezan u sjećanje, sve do blijedih raširenih žila, pun smisla i jarkih boja. Pa zašto da onda uranjam u nelagodni sivi film, samo da ustanovim kako se tim nejasnim i nesigurnim svijetom kreće neka izgubljena i neprepoznatljiva utvara koja predstavlja mene? Ljeti se još uvijek prisiljavam otići u hotel Warm Springs, mjesto koje sam u više od pola stoljeća često posjećivao. U Springsu katkad upoznam ljude koji mi prepoznaju ime, i vidim nevjericu na njihovim

14

Charles Frazier

licima. Ispričat ću vam zgodu od prošlog ljeta, pa neka ona posluži kao primjer za mnoge slične slučajeve. Jedna je ugledna obitelj iz sparnog donjeg dijela države došla u gornji dio da uživa u našoj hladnoj klimi. Površno sam poznavao oca, a njegov sin nedavno je bio izabran u državno vijeće. Otac je bio dovoljno mlad da mi bude sin. Sreli su me dok sam sjedio na galeriji čitajući najnoviji broj časopisa — North American Reviewa, da budem točan — na koji sam pretplaćen već više od sedam desetljeća. Otac mi je pružio ruku i okrenuo se sinu. — Sine, htio bih da nekoga upoznaš — rekao je. — Siguran sam da će te zanimati. Bio je senator i pukovnik u ratu. A, što je najromantičnije, bio je i bijeli poglavica Indijanaca. Stekao je, izgubio i opet stekao bogatstva u poslu, u zemlji i u dionicama na željeznici. Kad sam ja bio dječak, on je bio junak. Sanjao sam da postanem bar upola čovjek kao što je on. Kad je izrekao riječi poglavica, pukovnik i senator, nešto mi je u njegovu glasu sjelo na uši na pogrešan način. Nagovještavalo je nešto ironično u tim pohvalama, koje, izuzmemo li opću ironiju svih stvari, to nisu. Malne sam mu rekao: “Kvragu, još uvijek sam dvaput bolji čovjek od vas, unatoč razlici u godinama, tako da niste daleko dogurali sa svojim pokroviteljskim nadama. A, uzgred, što vam drugo osim razlike u godinama dopušta da o meni govorite kao da nisam prisutan?” Ali nisam ništa rekao. Nije mi bilo stalo. Neka ljudi o meni govore što god hoće kad umrem. I neka se koriste tonom kakvim god hoće. — Ma nije valjda Cooper? — upitao je sin. Požalio je svoje riječi čim ih je izbrbljao, jer su zvučale smiješno. Čak su i meni zazvučale smiješno. Gotovo kao da kakav dječak tvrdi da su Daniel Boone i Davy Crockett još uvijek živi. A možda i Natty Bumppo2. Neka mitska relikvija iz vremena kad se pogranično područje protezalo vrhovima Blue Ridgea, kad je većina zemlje bila more šuma, savana i planina kojima vršljaju divlji Indijanci. Iz vremena pušaka s dugim cijevima i medvjeda velikih poput
2 Lik iz nekoliko romana Jamesa Fenimorea Coopera, od kojih je najpoznatiji Posljednji Mohikanac, u kojem se Natty pojavljuje pod indijanskim imenom Oko Sokolovo.

TRINAEST MJESECI

15

željezničkih vagona. Krvožednih vukova i planinskih lavova. Iz davnih dana kad je Amerika bila samo uzak pojas zemlje što se protezao nekoliko stotina milja zapadno od Atlantika, a ostalo su bile samo primamljive ideje. Ja sam predstavljao staru Ameriku s kapama od rakunova krzna, koja se naglo preobrazila u sadašnjost telefona i automobila što prevaljuju jednu milju u minuti, u sadašnjost električne struje, pokretnih slika i vlakova. Možda doista zaudaram po plijesni i kamforu? Ali još uvijek sam živ. Oči su mi hitre i plave pod smežuranim, sivim kapcima. Njihova me jarka boja zaprepasti svaki put kad skupim dovoljno hrabrosti da se pogledam u zrcalu, što malokad činim. Kako je moguće da bilo koje stvorenje iz tako daleke prošlosti još uvijek živi? Po izrazu sinova lica vidio sam da u sebi računa i premeće brojke. Kad je shvatio da se brojke slažu, lice mu se ozarilo. Nisam nemoguć, samo vrlo star. Pružio sam mu ruku i rekao: — Will Cooper, osobno, i još uvijek živ. Prihvatio je ruku i rekao nešto puno poštovanja o mom strašno dugom i raznovrsnom životu. U tom sam se trenutku mogao uspraviti, kao što su stariji bogati ljudi skloni činiti, i upustiti se u monolog o tome kako sam krenuo u okrutni svijet bez ičega osim čvrsta duha, oštra uma i spremnosti da naporno radim. Kako takvi žilavi momci kažu, sreća u tome ne igra nikakvu ulogu. Uspjeli su zahvaljujući urođenoj nadmoći, što je samo još jedan dokaz prirodnog zakona. Ali ja više volim vjerovati da sam živio poput drumskog razbojnika, spreman uperiti pištolj na svijet — ili nešto metaforično poput njega — kad god bi se za to ukazala potreba. Instaliranje telefona bila je Mayina ideja. Moja je argumentacija bila jednostavna. Što će meni telefon? Kad mi se mojih nekoliko još uvijek živućih poznanika poželi javiti, oni se koriste poštom. — Znate li vi uopće kako funkcionira telefon? — upitala me je May. Naravno da znam. Slušaš i govoriš, a razgovor istog časa prevaljuje goleme udaljenosti kroz ružan nered žica što vise s križeva

16

Charles Frazier

koji su iznikli pokraj svake ceste, iznenadno kao žabe poslije kiše. Upitao sam May što će nam telefon, a ona je odvratila: — A što ako dobijete srčani ili moždani udar? Odgovorio sam da bih u tom slučaju vjerojatno umro. May je rekla da ne želi odlaziti po liječnika kako bi potvrdio da sam mrtav. Lakše ga je jednostavno nazvati. Ubrzo nakon toga došao je jedan čovjek i provukao još više ružnih žica po kući. Nekoliko dana telefon je bez glasa ležao na zidu. A onda je, jednoga popodneva dok sam sjedio na trijemu i čitao, počeo zvoniti. Zazvonio je s hitnošću stražara koji daje znak za uzbunu, ali sigurno lažan, prodoran prasak sitnog čekića što mahnito lupa u dva zvona nalik na žirove. Kakva to poruka osim potpune katastrofe može biti tako hitna da zahtijeva ovakvu jezivu zvonjavu? Koristite se poštom i naučite prednosti strpljenja i tišine! Pričekao sam u nadi da će se netko drugi pozabaviti time, ali nitko to nije učinio. Telefon je nastavio zvoniti. Sklopio sam knjigu i otišao do hrastove kutije u hodniku, koja me pomalo podsjeća na mlinac za kavu. Okrenuo sam ručicu i prislonio uz glavu hladan obod crne slušalice. Začuo sam slabašan glas, sličniji cvrčanju cvrčka nego ljudskom glasu. Isti zvuk neprekidno se ponavljao, a jedino što sam uspio razabrati bilo je da ton sugerira pitanje. A onda, nakon što se zvuk još nekoliko puta ponovio, učinilo mi se da čujem svoje ime. — Will? — rekao je glas. Nagnuo sam se do mikrofona koji viri iz drvene kutije i prislonio usta uz rub, koji se naduo poput konjske nozdrve. Kakva su pravila ponašanja na ovom uređaju? Kakav se pozdrav ili priznanje identiteta očekuje kad vi dođete na red da govorite? — Will? — ponovio je slabašan glas. — Ovdje — odgovorio sam. Nastupila je stanka ispunjena jedva čujnim pucketanjem, kao da tko u daljini prži slaninu. — Will? — Da — odgovorio sam. — Will Cooper. Upravo sada i ovdje. Slušalica je prosiktala. Slabašni glas izgovorio je dvije riječi. Učinilo mi se da je rekao:

TRINAEST MJESECI

17

— Ovdje Claire. Zatim opet ništa. — Da? Da? — odvratio sam. Odgovorilo mi je samo pucketanje i pištanje. — Claire? Claire? — upitao sam dovoljno jako da pošaljem svoj glas kroz žice. Ostao sam dugo stajati čvrsto držeći slušalicu, ali više ništa nisam čuo osim šupljeg zvuka, kao da neka utvara odlazi. Hodnikom je došla May. — Kako se završava razgovor? — upitao sam je. May je okrenula bočnu ručicu naprave i odložila slušalicu na vilicu. Zapletena smeđa žica spustila se gotovo do poda njišući se u sve manjim i manjim lukovima, poput klatna odvijenog sata. — Tko je ona, pukovniče? Tko je ta Claire? — Netko koga sam davno izgubio.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful