ĆURkOviĆ, STiPE

Klasna reprodukcija i kapitalistička država

Reprodukcija “proleterskog stanja” i zavisnost o tržištu

K
ĆURkOviĆ, STiPE
Klasna reprodukcija i kapitalistička država

apitalistički način proizvodnje za ključni uvjet mogućnosti ima postojanje specifične vrste robe – radnu snagu. Kružni tok kapitala podrazumijeva metamorfozu početnog novčanog kapitala u sredstva za proizvodnju i radnu snagu. Da bi se njihovo spajanje u procesu proizvodnje realiziralo pod uvjetima i kontrolom kapitala, nužno je da su oni prethodno razdvojeni. Epohalni značaj “prvobitne akumulacije” ne iscrpljuje se u činjenici nasilnog prisvajanja zemlje i koncentraciji vlasništva nad njom. “Nusprodukt” tog procesa bio je stvaranje populacije bez sredstava za vlastitu reprodukciju. I povijesno i strukturno, potonji aspekt prvobitne akumulacije proizveo je dalekosežnije posljedice po razvoj proizvodnih i ukupnih društvenih odnosa od bilo koje političke revolucije. Svaka povijest “modernosti” koja negira ili zanemaruje centralnost i historijski značaj stvaranja i kontinuirane reprodukcije te populacije, osuđena je na eksplanatornu jalovost. Povijest “modernosti” koja ne bi ujedno bila povijest odnosa kapitala i rada, u najboljem slučaju je povijest njezinih epifenomena. Pretvaranje ljudskih proizvodnih kapaciteta u robu koja se prodaje na tržištu u srcu je revolucije društvenih odnosa koja određuje temeljne odnose društava u kojima i danas živimo. Epohalni značaj i dramatičnost njezinih učinaka nitko nije jezgrovitije opisao od Marxa, najsistematičnijeg kritičara društvenih odnosa kojeg je ta revolucija proizvela:
“Buržoazija ne može postojati, a da neprestano ne revolucionira instrumente proizvodnje, dakle proizvodne odnose, pa dakle i cjelokupne društvene odnose. Svim ranijim industrijskim klasama, naprotiv, uvjet opstanka bilo je nepromijenjeno zadržavanje starog načina proizvodnje. Stalno revolucioniranje proizvodnje, neprekidno potresanje svih društvenih stanja, vječna nesigurnost i kretanje izdvajaju i odlikuju buržoasku epohu od svih ranijih. U njoj se rastvaraju svi čvrsti, zahrđali odnosi zajedno sa starinskim predodžbama i nazorima koji ih prate, dok svi novostvoreni zastarijevaju i prije nego što stignu okoštati. Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim, sve što je sveto biva oskvrnavljeno i ljudi su naposljetku prisiljeni da

70

na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima”.01

Dinamizam i potreba neprestanog revolucioniranja društvenih odnosa koje Marx ovdje opisuje proizlaze iz potrebâ njihova podvrgavanja i prilagodbi imperativu profitnog motiva i zahtjevima akumulacije. Kapitalistički način proizvodnje je, za razliku od svih ranijih načina proizvodnje, inherentno ekspanzivan. To otkriva već analiza opće formule kapitala na visokom stupnju apstrakcije. Formula novac – roba – novac' (N – R – N') ne predstavlja samo opću formulu kapitala, nego otkriva i njegov inherentno ekspanzivni karakter02: količina novca na kraju ciklusa (N') kvantitativno je veća od količine novca na njegovu početku (N). Izvor te kvantitativne razlike je živi rad neposrednih proizvođača. Ona je novčani izraz razlike između vrijednosti koju radnici stvaraju u radnom procesu i vrijednosti njihove radne snage, izražene u nadnici. Povijesna ekspanzija kapitalističkog načina proizvodnje nauštrb ranijih načina proizvodnje sa sobom donosi dalekosežno revolucioniranje društvenih odnosa koje Marx u Manifestu opisuje, no ti procesi neprestane promjene gravitiraju oko stabilne, konstitutivne invarijante – kontinuirane reprodukcije odnosa kapitala i rada, tj. kontinuirane reprodukcije klase kapitalista na jednoj i klase najamnih radnika na drugoj strani. Analiza povijesnih i društvenih procesa koja tu fundamentalnu konstantu gubi iz vida ili podcjenuje njezinu centralnost za razumijevanje kapitalističkih društava, precijenit će značaj diskontinuiteta i brkati historijske rekonfiguracije društvenih odnosa oko te osi s epohalnim cezurama ili raskidima s njom. Izgubit će ne samo ključ za analizu faktora koji bitno strukturiraju oblik i razmjere društvenih promjena koje analitički želi zahvatiti, nego i temeljni kriterij za kritičko propitivanje plauzibilnosti narativa koji ih legitimiraju. Karl Polanyi je tržište rada proglasio “najmoćnijom od svih modernih institucija”03, s dobrim razlogom. Tek analiza problematike komodifikacije radne snage i tržišta rada otkriva pune implikacije liberalnih i neoliberalnih teorijskih apologija tržištu. Tržište rada je ona institucija u kojoj se građanske i vlasničke slobode radnika otkrivaju kao formalni oblici njegove realne neslobode. “Nijema ekonomska prinuda” prisiljava radnike na prodaju njihove radne snage kapitalu i podvrgavanje njegovim diktatima.04. Kapital, s druge strane, bez najamnog rada ne

može djelovati kao kapital. Novac koji na tržištu ne nalazi najamni rad kao robu ponuđenu na prodaju, nikad se neće realizirati kao kapital05, ma kolika bila potencijalna “poduzetnička ingenioznost” njegova vlasnika. Taj uvid otkriva puni značaj Marxova određenja kapitala kao društvenog odnosa (a ne tek određene kvantitete novca i proizvodnih sredstava). Ujedno otkriva i prirodu tog društvenog odnosa kao odnosa uzajamne strukturne ovisnosti kapitala i rada. Iza retoričke fasade apologetskih teorija koje tržišne odnose vide kao rezultat zbroja slobodnih interakcija slobodnih pojedinaca, stoje strukturna zavisnost i prinuda. Samo tržište se pritom otkriva kao instanca prijenosa strukturnih imperativa inherentnih kapitalističkom načinu proizvodnje i scena njihove realizacije: Tržišta različitih oblika postojala su tijekom cjelokupne zabilježene povijesti, a nedvojbeno i prije toga. Ljudi su razmjenjivali i prodavali višak vlastitih proizvoda na mnoge različite načine i u mnoge različite svrhe. No tržište u kapitalizmu ima distinktivnu funkciju bez presedana. Gotovo sve što se u kapitalističkom društvu proizvodi, proizvodi se kao roba za tržište. No, čak i fundamentalnije od toga, i kapital i rad u potpunosti ovise o tržištu za osiguranje osnovnih uvjeta vlastite reprodukcije. Kao što radnici ovise o tržištu da bi prodali svoju radnu snagu, tako i kapitalisti ovise o njemu za kupnju radne snage i sredstava za proizvodnju, ali i za realizaciju svojih profita prodajom dobara i usluga koje radnici proizvode. Ta ovisnost tržištu osigurava ulogu u kapitalističkim društvima bez presedana, ne samo kao jednostavnom mehanizmu razmjene ili distribucije, nego kao ključnoj determinanti i regulatoru društvene reprodukcije. Uspon tržišta kao determinante društvene reprodukcije pretpostavljao je njegov prodor u proizvodnju osnovne životne potrepštine: hrane.06 Historijsko upućivanje Ellen Meiksins Wood na centralnost komodifikacije proizvodnje hrane i zadovoljenje prehrambenih potreba putem tržišta (koje se mora proširiti i na zadovoljenje ostalih egzistencijalnih potreba) upućuje na temeljnu asimetriju moći unutar odnosa uzajamne ovisnosti kapitala i rada. Radnik je, u pravilu, s gledišta potrebe vlastite reprodukcije ovisniji o kapitalu, nego kapitalist o njemu. Kapitalist koji ne nalazi radne snage na tržištu rada, neće se moći reproducirati kao kapitalist, ali to u pravilu ne dovodi u pitanje njegovu biološku reprodukciju: novac kojim raspolaže

01 Marx, K, Engels, F. (1998). Komunistički manifest. Zagreb: Arkzin, str. 89-90. 02 Za Marxov detaljan prikaz problematike “proširene reprodukcije” vidi: Marx, K. (1974). Kapital I. Beograd: Prosveta, str. 511540. 03 Polanyi, K. (1999). Velika Preobrazba: Politički i ekonomski izvori našeg vremena. Zagreb: Jesenski i Turk, str.107. 04 Neposredni proizvođač koji bi raspolagao sredstvima za proizvodnju, na tržištu bi prodavao proizvode svoga rada, ne vlastitu radnu sposobnost kao robu – ne bi bio najamni radnik. Pitanje je, dakako, bi li u razvijenom kapitalizmu mogao konkurirati s produktivnošću kapitalističkih proizvođača. Historijski gledano, međutim, konkurencija s kapitalističkim proizvođačima postaje sve naglašeniji faktor guranja samostalnih proizvođača u klasu najamnih radnika tek kada je kapitalistički način proizvodnje postao toliko rasprostranjen da određuje normu produktivnosti. Marx je društveno dinamični karakter te norme izrazio konceptom “društveno potrebnog radnog vremena”. U uspostavljenom kapitalističkom načinu proizvodnje, ono postaje mehanizam eksproprijacije nekonkurentnih samostalnih proizvođača. Konkurentski pritisak koji se prenosi mehanizmima tržišta tako u tendenciji predstavlja nastavak procesa inauguriranog procesom “prvobitne akumulacije”. Nasilje koje je pratilo taj proces sada poprima prije svega oblik “nijeme ekonomske prinude”. No, učinak je isti: razdvajanje sve većeg broja populacije od sredstava za proizvodnju i njihovo pretvaranje u najamne radnike s jedne, i koncentracija vlasništva nad sredstvima za proizvodnju na strani kapitala s druge strane. Za prikaz historijske geneze kapitalističkog načina proizvodnje kao agrarnog kapitalizma u Engleskoj vidi: Aston, T.H. i Philpin, C.H.E. (ur.) (1985). The Brenner Debate, Agrarian Class Structure and Economic

71

ĆURkOviĆ, STiPE
Klasna reprodukcija i kapitalistička država

UP&UNderGroUNd
Proljeće 2012.

omogućit će mu zadovoljenje reproduktivnih potreba. Radnik će biti bitno ranije prisiljen na povratak na tržište rada. Ekonomska zavisnost za njega je bitno neposrednije i egzistencijalna zavisnost, nego što je to za kapitalista. Ovisnost njegove egzistencije o tržištu kao posredniku zadovoljenja vlastitih potreba tako vrši i disciplinsku i potencijalno ideološku funkciju, u mjeri u kojoj pozicija ovisnosti o kapitalu za radnika vodi u percepciju kapitala kao izvora sredstava njegove vlastite egzistencije, i to u dvostrukom smislu: kao izvora nadnica i izvora roba koje kupuje.07 Ovisnost radnika o kapitalu za vlastitu reprodukciju je sine qua non kapitalističkog načina proizvodnje. Ona predstavlja temeljnu značajku “proleterskog stanja”. Logika reprodukcije kapitalističkog načina proizvodnje zahtijeva da dovoljno velik dio stanovništva ostaje u tom stanju (ili bude svježe gurnut u njega), ovisno o (u određenom povijesnom trenutku datim) potrebama akumulacije. Ni historijske promjene u klasnoj kompoziciji društvenih formacija utemeljenih na kapitalističkom načinu proizvodnje, ni promjene važećeg historijskog standarda reprodukcije radne snage tu fundamentalnu činjenicu ne dovode u pitanje. Tamo gdje bi se to ipak dogodilo, bila bi ugrožena sama reprodukcija kapitalističkog načina proizvodnje. Reprodukcija kapitala kao društvenog odnosa ne znači ništa drugo nego reprodukciju klase kapitalista i klase najamnih radnika, u odnosu uzajamne zavisnosti koji smo opisali. Taj temeljni uvid, čiji značaj često izmiče ne-marksističkim klasnim teorijama, objašnjava status kapitala i proletarijata kao fundamentalnih, konstitutivnih klasa u kapitalističkom načinu proizvodnje, neovisno o postojanju i demografskom opsegu drugih klasa. Sažmimo ukratko dosadašnji tok izlaganja. Nasilno razdvajanje velikih dijelova stanovništva od sredstava za proizvodnju bio je uvjet mogućnosti uspostave kapitalističkog načina proizvodnje. No, ono ne predstavlja samo konstitutivan moment njegove historijske inauguracije, nego se uvijek iznova reproducira ujedno kao strukturni uvjet i rezultat reprodukcije kapitalističkog načina proizvodnje. Reprodukcija stanovništva čije ga potrebe samoreprodukcije vežu u odnos zavisnosti o kapitalu i prisiljavaju ga da mu se, uvijek iznova, prodaje kao roba na tržištu nerazdvojan je aspekt svakog kapitalističkog društva.

Uloga države u reprodukciji kapitalističkog načina proizvodnje
Utvrđivanje strukturne nužnosti kontinuirane reprodukcije klase najamnih radnika za kapitalistički način proizvodnje nužan je aspekt analize sistemskih invarijanti koje ga određuju kao sustav. To, međutim, ne znači da je dostatan za razumijevanje konkretnih modusa regulacije te reprodukcije u povijesno konkretnim kapitalističkim društvima. Čak i ako se zadržimo na višoj razini apstrakcije, uvid o sistemskoj centralnosti tržišta kao regulatora društvene reprodukcije u kapitalizmu i dalje ostavlja otvoreno pitanje o uvjetima mogućnosti i mehanizmima reprodukcije samih tržišta. Tržišna razmjena pretpostavlja vlasnička prava nad robom koja se na njemu razmjenjuje. Privatno vlasništvo je po svojoj definiciji ekskluzivno, ono isključuje nevlasnike. Korištenje privatnog vlasništva uvjetovano je voljom vlasnika i njegovim pristankom. Da bi se taj inherentno ekskluzivni karakter privatnog vlasništva društveno realizirao, potrebne su institucije i mehanizmi koji će ga kanonizirati i efektivno jamčiti, što uključuje i upotrebu sile u njegovu obranu.08 Tek ako su ti uvjeti zadovoljeni, postaju mogući poopćenje i stabilnost tržišnih odnosa i njihova društveno-regulativna efikasnost po kapitalističkim principima. Da bi tržište i ugovorni odnosi koji se preko njega realiziraju zadobili i zadržali centralni značaj regulatora društvene reprodukcije koji im u kapitalizmu pripada, potrebna je dakle instanca koja će stajati iznad njih i osigurati uvjete njihove uspješne reprodukcije. Iz toga proizlazi da:
“Kao puka 'tržišna ekonomija' kapitalizam ne bi mogao postojati. Njegova unutarnja proturječja zahtijevaju djelovanje koje će biti usmjereno na materijalni opstanak, poredak i održanje društva u cjelini, i koje stoga mora stajati izvan neposrednog procesa oplodnje kapitala. To je moguće samo na onaj način na koji je političko zajedništvo [Gemeinschaftlichkeit] kapitalističkog društva jedino moguće: posredstvom države. 'Tržište' i 'država' stoga nisu opreke, nego nerazdvojivo upućeni jedno na drugo. Država kao aparat sile jamčenjem privatnog vlasništva i pravnih odnosa koji na njemu počivaju tek omogućuje postojanje tržišta. Država mora neprestano intervenirati u tržišne procese da bi osigurala njihovu funkcional-

05

06 07

08

Development in Pre-Industrial Europe, Cambridge: Cambridge University Press; te Meiksins Wood, E. (2002). The Origin of Capitalism: A Longer View. London: Verso. Marx: “da bi svoj novac pretvorio u kapital, mora vlasnik novca da zatekne na robnom tržištu slobodnog radnika, slobodnog u dvostrukom smislu: da kao slobodna ličnost raspolaže svojom radnom snagom kao svojom robom, a da, s druge strane, nema na prodaju drugih roba, da je lišen svega, da je slobodan od svih stvari potrebnih za realizovanje svoje radne snage.” (ibid.:156). Meiksins Wood, E. (ibid.: 96-97.) Za eksplikaciju tih momenata kroz sistematsku elaboraciju problematike “kapitala kao posrednika” društvenog rada i njegovih proizvoda, vidi: Lebowitz, M. (2003). Beyond Capital: Marx's Political Economy of the Working Class. New York: Palgrave Macmillan, posebno str. 87-100. Za elaboraciju uske veze između ekskluzivnog karaktera privatnog vlasništva i problematike sile, vidi: Colin Barker, C. (2009). Value, force, many states and other problems; izlaganje održano na konferenciji Historical Materialism u studenom 2009. URL: https://sites.google. com/site/colinbarkersite/7--publications-and-papers-2006-

Karl Marx

72

nost. Istovremeno, međutim, u svojim [materijalnim] temeljima ostaje ovisna o uspjehu tržišno reguliranog procesa kapitalističke valorizacije”.09

Ovi uvidi omogućuju da se na pitanje “u kojoj mjeri država u kapitalističkim društvima predstavlja i funkcionalno kapitalističku državu?” već na ovoj razini apstrakcije pruži preliminarni odgovor. U mjeri u kojoj funkcionira kao efektivni jamac vlasničkih prava u uspostavljenom kapitalizmu, država de facto “jamči” i za reprodukciju fundamentalnih klasa na kojima kapitalistički način proizvodnje počiva: kapitalu jamči vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, radnicima vlasništvo nad njihovom radnom snagom. Reprodukcija kapitalističkih vlasničkih odnosa tako znači i reprodukciju klase najamnih radnika kao klase bez vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. U tom smislu, i neovisno o eventualnoj svjesnoj klasnoj pristranosti ili direktnoj instrumentalnoj podčinjenosti državnih aparata neposrednim interesima različitih grupacija kapitalista, država u kapitalizmu nužno poprima karakter klasne države. Klasna “neutralnost” pravnog sustava, univerzalna zaštita vlasničkih prava svih pripadnika svih klasa, predstavljaju efektivno jamstvo reprodukcije klasnih odnosa na kojima kapitalistički način proizvodnje počiva.10 Tek na toj osnovi zakoni tržišta mogu učinkovito djelovati kao regulator društvenih odnosa i mehanizam putem kojega se najamni rad veže u odnos zavisnosti o kapitalu. Već letimičan pogled na države u povijesno konkretnim kapitalističkim društvima otkriva, međutim, da se uloga države u njima nipošto ne ograničava na jamčenje vlasničkih prava. No, bilo bi u istoj mjeri uzaludno i teorijski pogrešno cijeli dijapazon aktivnosti i institucija koje su države u različitim kapitalističkim društvima razvile pokušati na historijski apstraktnoj razini “logički” izvesti iz temeljnih odnosa koji karakteriziraju kapitalistički način proizvodnje. Jamčenje i zaštita vlasništva predstavljaju strukturnu invarijantu i konstitutivni uvjet mogućnosti svakog kapitalističkog društva koje država mora osigurati. Time smo, međutim, identificirali tek strukturno nužan, ali povijesno nedostatan uvjet reprodukcije kapitalističkog načina proizvodnje. Druge uvjete, njihov utjecaj na formaciju funkcija države, razvoj njezinih institucija i modusa djelovanja u nekom povijesno konkretnom kapitalističkom

društvu moguće je adekvatno odrediti i objasniti samo isto takvom, historijski konkretnom, analizom. Analitičko polazište pritom moraju prije svega biti sam povijesni proces akumulacije kapitala i njegov odnos prema potrebama društvene reprodukcije u cjelini, s posebnim težištem na uvjetima reprodukcije radne snage. Određenje tih momenata, međutim, nije moguće bez integracije pitanja o konstelaciji klasnih snaga u analizu, što onda nužno uključuje i pitanje političkih i ideoloških faktora. Materijalni standard reprodukcije radne snage nije isti u svim kapitalističkim društvima, niti države u svima njima preuzimaju isti set funkcija. Uloga države u društvenoj reprodukciji, raspon i kvaliteta upotrebnih vrijednosti koje osigurava širokim slojevima stanovništva mimo tržišnih mehanizama alokacije i njihove inherentne ekskluzivnosti (tržište ne poslužuje one bez platežne moći!), i povijesno i geografski pokazuje dramatične razlike. Materijalistička analiza uzroka tih varijacija mora započeti s pitanjem razvijenosti proizvodnih snaga, njihovim stupnjem produktivnosti. Rast proizvodnih snaga zasigurno nije monokauzalna pogonska sila povijesnog razvoja koja ga linearnom putanjom gura u unaprijed zacrtanom smjeru. No, bilo bi teorijski pogrešno tretirati svijest o granicama eksplanatornog dometa nekog faktora kao dokaz njegove definitivne eksplanatorne ispraznosti. Stupanj produktivnosti proizvodnih snaga ne moramo uzdignuti do statusa univerzalnog i dostatnog kriterija za prognozu budućeg razvoja ljudske povijesti da bismo utvrdili njegovu nedvosmislenu centralnost za razumijevanje dosadašnje povijesti kapitalizma. Bez rasta produktivnosti ne bi bila moguća proizvodnja relativnog viška vrijednosti.11 Bez koncepta relativnog viška vrijednosti postaje teorijski nemoguće objasniti mogućnost istovremenog rasta stope eksploatacije i materijalnog standarda reprodukcije radne snage.12 Bez adekvatnog razumijevanja uvjeta mogućnosti tog istovremenog rasta, materijalna osnova “fordizma” kao “režima akumulacije” ostaje teorijska misterija. No, upravo kriza “fordizma” historijski zorno ilustrira da razvoj produktivnosti sredstava za proizvodnju u kapitalizmu nije sam sebi svrha. On ostaje podređen teleologiji profitnog motiva i u njemu nalazi svoj jedini kriterij racionalnosti. Neovisno o materijalnoj produktivnosti nekog poduzeća ili industrijskog sektora, i neovisno o njihovu značaju za društvenu reprodukciju u

09 Hirsch, J. (2005). Materialistische Staatstheorie: Transformationsprozesse des kapitalistischen Staatensystems. Hamburg: VSAVerlag, str. 28. Kada govori o materijalnoj ovisnosti države o uspjehu oplodnje kapitala, Hirsch prije svega misli na ovisnost reprodukcije državnih aparata o poreznim prihodima, koji u pravilu rastu i padaju s konjunkturama ukupne ekonomske aktivnosti. Državu u kapitalističkom društvu tako i neposredni materijalni interesi njezine reprodukcije vežu uz uspjeh kapitalističke akumulacije. “Unutarnje proturječnosti” o kojima Hirsch govori na početku citata obuhvaćaju i endogeno krizne tendencije i inherentno klasno antagonistični karakter kapitalističkih društava, u kojima potencijalno prijeti politička mobilizacija “opasnih klasa”, čiji “prekarni” uvjeti reprodukcije mogu rezultirati osporavanjem vlasničkih odnosa na kojima kapitalistički način proizvodnje počiva. 10 Ovdje se oslanjam na neke analitičke uvide tzv. “Staatsableitungsdebatte” (grubo prevedeno, rasprave o derivaciji države, ili, na engleskom “state derivation debate”) koja se među marksističkim teoretičarima u Njemačkoj vodila 1970-ih. Prikaz često i barokno kompleksnog toka te rasprave može se naći u već citiranoj monografiji Joachima Hirscha. Za alternativne prikaze vidi npr.: John Kannankulam, J. (2009). Zur westdeutschen Staatsableitungsdebatte der siebziger Jahre. Hintergründe, Positionen, Kritiken. U: Staatsfragen: Einführung in die materialistische Staatskritik, Bremen: Associazione delle talpe/ Rosa Luxemburg Initiative Bremen, str. 42-57, dostupno na URL: http://www.rosalux.de/ fileadmin/rls_uploads/pdfs/rlspapers_Staatsfragen_0911t.pdf. (gotovo svi prilozi u ovom zborniku predstavljaju zanimljive doprinose raspravama o materijalističkoj teoriji države); te: Altvater, E., Hoffmann, J. (1990). The West German State Deriva-

73

ĆURkOviĆ, STiPE
Klasna reprodukcija i kapitalistička država

UP&UNderGroUNd
Proljeće 2012.

cjelini, s gledišta kapitala proizvodne aktivnosti prestaju biti racionalne onoga trenutka kada prestanu proizvoditi zadovoljavajuće profite. U kapitalističkom načinu proizvodnje proizvodnja profita ima primat nad materijalnom proizvodnjom, proizvodnja dobara i usluga puko je sredstvo u procesu valorizacije kapitala. Tu temeljnu lekciju su već na samome početku restauracije kapitalizma bile prisiljene apsolvirati i sve “tranzicijske” zemlje istočne Europe u kojima su s materijalnog gledišta proizvodno savršeno funkcionalni pogoni i cijele industrijske grane ugašene na temelju njihove navodno nedostatne efikasnosti. Kriterij za njezino utvrđivanje nije bilo pitanje zadovoljavajuće opskrbe stanovništva dobrima potrebnim za njihovu reprodukciju, nego procjena profita koje su bili u stanju proizvesti. Kada potrebe društvene reprodukcije i profitabilnost kapitala dospiju u otvorenu kontradikciju, rezultat je ili kriza akumulacije ili kriza društvene reprodukcije, ovisno o odnosu klasnih snaga i stupnju njihove mobilizacije.13

Neoliberalizam i stupanj proletarizacije
Stagflacijska kriza 1970-ih označila je kraj u ukupnoj povijesti kapitalizma iznimnog perioda kontinuirano visokih profitnih stopa poslije Drugoga svjetskog rata u razvijenim kapitalističkim zemljama. Time je i spremnost kapitala na prihvaćanje kontinuiranog rasta realnih nadnica ostala bez ekonomske osnove na kojoj je počivala. To ne znači da uspostava historijski iznimnog poboljšanja standarda reprodukcije radništva, značajan dio kojega je došao u obliku socijalnih usluga koje je pružala država, prije toga nije nailazila na otpor kapitala. No, visina profitnih stopa značila je da ti ustupci nisu ugrožavali uspješnu valorizaciju kapitala. Pored toga, i prividni porazi na razini neposrednih i kratkoročnih interesa, u cjelini gledano, na srednji su rok doprinijeli akumulaciji povećanjem ukupne potražnje i stvaranjem novih tržišta i polja ulaganja. Padom profitne stope, i ti aranžmani su dospjeli u duboku krizu. “Riješena” je sustavnim pritiskom na nadnice, radnička prava, socijalnu državu i institucije organiziranog radništva. Među važne aspekte tih “strukturnih reformi”, s ciljem ponovnog podizanja profitne stope, treba ubrojiti i pad stope akumulacije u proizvodnom sektoru i bijeg kapitala na

liberalizirana financijska tržišta, te sukcesivne valove privatizacije. Oba su procesa imala dalekosežne učinke na uvjete reprodukcije najamnog rada. Financijalizacija je podrazumijevala i progresivno zaduživanje radništva i inflaciju cijene imovine. S gledišta reprodukcije radništva, posebnu težinu ima rast cijene stambenog prostora. Ekspanzija kredita vodila je u inflaciju cijene stambenog prostora, rast cijene stambenog prostora stvarao je povratno potrebu za njegovim kreditnim financiranjem. Privatizacija širokog raspona dobara i usluga koje je prije pružala država u pravilu znači i rast cijena, što u uvjetima stagnirajućih ili padajućih nadnica predstavlja potencijalno dodatni izvor potražnje za kreditima. Na fundamentalnijoj razini, međutim, komodifikacija upotrebnih vrijednosti, njihovo vezivanje uz robni oblik, znači da raste i uloga tržišta kao regulatora njihove proizvodnje i konzumacije. To podrazumijeva i veći stupanj zavisnosti najamnog rada o kapitalu – i kao izvoru nadnica i kao izvoru sredstava za potrošnju potrebnih za njegovu egzistencijalnu reprodukciju. Ako to uzmemo kao polazište za mapiranje historijskog razvoja uvjeta reprodukcije najamnog rada, dolazimo do zaključka da je neoliberalizam, u mjeri u kojoj ih veže u odnos neposrednije egzistencijalne zavisnosti o kapitalu, period naglašenog rasta stupnja proletarizacije širokih slojeva stanovništva. Historijski novum pritom predstavlja nikad prije zabilježeni stupanj osobne zaduženosti. Iako nema sumnje da ti procesi, u kombinaciji s kroničnom visokim stopama nezaposlenosti i prekarizacije radnih odnosa, koji također karakteriziraju neoliberalni period, pojačavaju neposredni disciplinski pritisak na najamni rad, na duži rok predstavljaju potencijalne izvore prijetnje po reprodukciju kapitalističkih društvenih odnosa. Kriza egzistencijalne i društvene reprodukcije nosi sa sobom i rizik njezine mutacije u krizu političke legitimacije postojećih društvenih odnosa.

*
Strategijski zadatak koji stoji pred svakom kapitalističkom državom je da osigura socijalnu koheziju bar u mjeri koja će jamčiti reprodukciju samog kapitalističkog načina proizvodnje. Za taj zadatak na raspolaganju joj stoje tri temeljne taktičke varijante koje, međutim, može na različite načine kombinirati u složenije taktičke mode-

tion Debate: The Relation betweeen Economy and Politics as a Problem of Marxist State Theory. Social Text, 24:134-155. Za anglofone rasprave, vođene dijelom i pod utjecajem njemačkih, vidi: Simon Clarke (ur.) (1991). The State Debate. New York: Palgrave. Relevantni su i radovi iz broja 43-1 (2011) časopisa Antipode, posvećenog problematici internacionalizacije države, pretežno s radovima njemačkih autora. 11 Za Marxovu elaboraciju koncepata apsolutnog i relativnog viška vrijednosti, vidi: Kapital I, str. 447-469. Michael Lebowitz u Beyond Capital sistematično elaborira dalekosežne konzekvence Marxova tretiranja problematike relativnog viška vrijednosti pod logikom argumentacijskog slijeda motiviranom pretpostavkom o konstantnosti kvantitete sredstava za potrošnju koja ulaze u reprodukciju radne snage. Njegova kritička revizija tretmana problematike relativnog viška vrijednosti u prvom tomu Kapitala na temelju rekonstrukcije predviđenog, a nikad napisanog toma o najamnom radu predstavlja važnu intervenciju u suvremene marksističke rasprave. 12 I mehanicistički naivno formulirane teze o nužnosti apsolutne imizeracije i brzopleta “opovrgavanja” Marxa na temelju njihova odbacivanja kao teorijsko ishodište dijele nerazumijevanje koncepta relativnog viška vrijednosti i njegovih punih teorijskih i historijskih konzekvenci. 13 To ilustrira i dosadašnji rasplet krize eurozone. Pod prijetnjom kolapsa europskog bankarskog sustava u slučaju lančanih državnih bankrota, europske vlasti su, čini se, financijsku krizu odlučile “riješiti” tako da ju instrumentima politike štednje pretvore u krizu poopćene društvene reprodukcije.

74

le: 1) težištem na socijalnoj integraciji kroz zadovoljenje dijela aspiracija radničke klase (model “države blagostanja”); 2) težištem na represivnom aparata kao sredstvu pacifikacije “opasnih klasa” (različiti oblici autoritarizma); i 3) težištem na ideološkoj integraciji (prije svega: nacionalizmi i rasizmi različitih oblika koji klasni antagonizam zaklanjaju i neutraliziraju mobilizacijom narativa o grupnoj homogenosti i homogenosti njezinih interesa). Kao opće pravilo pritom možemo istaknuti: što je manja uloga prvog instrumenta (socijalne integracije), to će u tendenciji veći naglasak pasti na preostala dva. U doba sve oštrijeg napada na institucije na kojima je taktička varijanta prvog scenarija počivala, slika budućnosti poprima mračne obrise. No, u povijesnim procesima nema mehaničkih kauzalnosti. I sistemski inherentne tendencije se moraju realizirati i potvrditi u borbi s protu-tendencijama. Ako je kapitalistička država nužna za reprodukciju kapitalističkog načina proizvodnje, to ju ujedno čini i prizorištem borbe za njegovo osporavanje. Mnoge od njezinih institucija koje su danas mete neoliberalnog napada, ne bi ni postojale da ni-

je bilo organiziranih snaga koje su se borile protiv jednoznačne i neposredne funkcionalizacije države kao instrumenta interesa kapitala. Institucije socijalne države su historijski rezultat borbe u kojima je kapitalistička država bila prisiljena preuzeti mandat aktivne skrbi o reprodukciji radničkih klasa na materijalnom nivou koji je danas u koliziji s potrebama valorizacije kapitala. Val rekomodifikacije njezinih usluga i funkcija signal je “neodrživosti” tog historijskog aranžmana s gledišta procesa valorizacije. Za radničke klase to znači da su institucionalni okvir i instrumenti borbe protiv diktata kapitala uvelike već određeni, i one će biti prisiljene pronaći načine da se njima posluže za postizanje vlastitih interesa. Prepustiti ih drugoj strani bez borbe značilo bi kapitulaciju pred perspektivom dugotrajne degradacije uvjeta njihove egzistencijalne reprodukcije. Obrana institucija socijalne države pritom ne može biti cilj sam po sebi. Ona je tek nužan korak na bitno dužem i složenijem putu. Prvi zadatak je dekomodifikacija što šireg raspona upotrebnih vrijednosti nužnih za reprodukciju širokih slojeva stanovništva. Svi sljedeći ovisit će o stupnju uspjeha ili neuspjeha u postizanju ovog prvog.

75

ĆURkOviĆ, STiPE
Klasna reprodukcija i kapitalistička država

UP&UNderGroUNd
Proljeće 2012.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful