KLASIČNA KNJIŽEVNOST TEMELJNA CIVILIZACIJSKA KNJIŽEVNA DJELA BABILONSKO-ASIRSKA KNJIŽEVNOST GILGAMEŠ Gilgameš je najveće i najistaknutije djelo babilonsko

-asirske književnosti. Najstariji motivi potječu iz sumerskoga doba, a samo je djelo nastalo oko 1700. prije Krista. Konačan oblik zapisan je na dvanaest nepotpuno sačuvanih ploča, a pronađen je u knjižnici asirskoga cara Asurbanipala (7. stoljeće prije Krista). Ep je sadržajno podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu (od prve do sedme ploče) prripovijeda se o prijateljevanju kralja Gilgameša, sumerskoga, babilonskoga i asirskoga nacionalnoga junaka, s Enkiduom, čovjek kojega karakterizira velika snaga i odrastanje u prirodi među divljim životinjama. Drugi dio epa (od osme do dvanaeste ploče) prati događanja nakon Enkiduove smrti, a posvećen je opisima Gilgamešove tuge za prijateljem, Gilgamešova straha od smrti i njegovih pokušaja da stekne besmrtnost. Premda je u formalnom smislu jednostavan i siromašan, Gilameš se ubraja u najveća djela čovječanstva: ep obiluje motivima koji će biti razrađeni u biblijskoj i grčkoj mitologiji (opći potop, čovjek napravljen od gline i oživljen, zmija koja krade besmrtnost, silazak u podzemlje, pojedini Gilgamešovi pothvati kao predložak Heraklova mita, itd.) i brojnim uzoritim primjerima, unatoč pesimističkom ustroju i nesretnom završetku, upornosti u traženju odgovora na temeljna pitanja života i smrti koja su oduvijek mučila i muče ljudski rod. HEBREJSKA KNJIŽEVNOST - BIBLIJA (Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Judita, Pjesma nad pjesmama, Psalmi, Evanđelje po Ivanu) Biblija je zbornik svetih knjiga judaizma i kršćanstva nazivanih i Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, a dobila je ime prema grčkoj riječi biblia (u značenju: “knjige”). Nastajala je od 13. stoljeća prije Krista do 1. stoljeća za vrijeme Krista. Knjige Staroga zavjeta čine izbor religioznih i svjetovnih tekstova bogate starohebrejske književnosti, a za svoje ih je potrebe prikupilo i sredilo židovsko svećenstvo u razdoblju od 400. do 100. godine prije Krista. Svi ti tekstovi, nastajali su od 13. do 1. stoljeća prije Krista, svoj konačan oblik dobili su od 10. do 1. stoljeća prije Krista, a napisani su u prozi, stihu ili u dramskom obliku, u Bibliji su razvrstani u povijesne knjige (među njima su i knjige Pentateuha ili židovski Tora – Zakon), mudrosne knjige (u njih se ubrajaju i Pjesma nad pjesmama i Psalmi) i proročke knjige. Većina starozavjetnih knjiga napisana je hebrejskim jezikom, a samo manji dio srodnim aramejskim; pojedine su knjige bile donedavno bile poznate samo u grčkom prijevodu, a neke najmlađe knjige bile su i napisane na grčkom. Starozavjetne knjige, nastajale u različitim razdobljima i pod utjecajem raznih književnosti, međusobno se izrazito razlikuju u duhu i izrazu. Biblijski likovi postali su općim dobrom čovječanstva i beskrajno su puta obrađivani u europskoj književnosti i umjetnosti (najčešće: Adam i Eva, Kain i Abel, Abraham i Izak, Lot i njegove kćeri, Samson i Dalila…). Poznavanje Biblije uvjet je za svako dublje poznavanje i razumijevanje europske kulturne baštine. Novi zavjet (1. stoljeće nakon Krista) priznaju samo kršćanske crkve, a pisan je najvećim dijelom grčkim jezikom i sastoji se od evanđelja, djela apostolskih, poslanica i Otkrivenja Ivanova ili Apokalipse. Književna vrijednost novozavjetnih spisa zaostaje za vrijednošću starozavjetnih spisa. Znimku čine pojedini ulomci i Otkrivenje, koje je među svim novozavjetnim knjigama duhom i izrazom najbliže starozavjetnim knjigama. Knjiga Postanka (Geneza, 13. – 4. stoljeće prije Krista), kojom započinje Biblija, prva je knjiga Petoknjižja (grč. Pentateuh), koje se prema predaji većim dijelom pripisuje Mojsiju (13. stoljeće prije Krista), ali je do nas došlo u tekstu nastalom između 8. i 4. stoljeća prije Krista. Jednostavnim, jasnim i jezgrovitim stilom u Knjizi Postanka iznosi se židovsko vjerovanje o stvaranju svijeta, odnosno o stvaranju Zemlje i svemira, o prvim ljudima, o izgonu prvi ljudi iz raja i općem potopu te povijest Židova do odlaska u Egipat. U mnogim je dijelovima vidljiva veza s babilonskom i staroegipatskom mitološkom literaturom. U Knjizi izlaska svjedoči se o izlasku Izraelaca iz egipatskoga ropstva. Spoznali su Božju milost i zaštitu te su prema Bogu osjećali duboku zahvalnost. Mojsije je iskoristio upravo taj njihov zanos da bi od dvanaest plemena stvorio jedan narod koji će se nadati boljoj budućnosti koja je zajamčena Sinajskim savezom. Nakon toga Božji je narod kroz pustinju vodio u predvorje Obećane zemlje. U biblijsku knjigu Mudre izreke skupljene su u 6. ili 5. stoljeću prije Krista dvije zbirke poslovica, zbirka poučnih

izreka i usporedaba iz kasnijih stoljeća. Kao književna vrsta mudrosne su pouke bile omiljene na starom Istoku. Autorstvo dvjema zbirkama poslovica predaja pripisuje židovskom kralju i graditelju jeruzalemskoga hrama Salomonu (vladao je u 10. stoljeću prije Krista). Knjiga o Jobu (5. stoljeće prije Krista) ubraja se u tzv. mudrosne biblijske knjige, a prethodnike joj pronalazimo u sumerskoj i babilonskoj te staroegipatskoj književnosti. Napisano u obliku tetralogije s prologom i epilogom, sa stalnim smjenjivanjem proze i stihova, drži se jednim od najljepših i najdubljih dijelova biblijske književnosti. U velikoj je mjeri utjecala na eurospku književnost, pa i na Goetheova Fausta. Propovjednik (3. stoljeće prije Krista), jedna od mudrosnih knjiga, raspravlja o trpljenju, o smislu života i smrti, napisana je najvećim dijelom u prozi. Pisac je nepoznat. Izaijina proročka knjiga: najstarija od tzv. proročkih knjiga pripisuje se Izaiji (8. stoljeće prije Krista), starozavjetnom proroku i savjetniku na dvoru judejskih kraljeva, premda je veći njezin dio nastao kasnije, kao djelo Izaijinih učenika. Izaija je u svojim spisima predvidio propast Izraela, dolazak Mesije i smak svijeta, pa se novozavjetna literatura često poziva na njegove izreke. Slikama i izrazom svojih alegorijskih vizija Izaija je djelovao na svu kasniju apokaliptičnu literaturu. Pisac je jedne od tzv. biblijskih proročkih knjiga i kraljevski savjetnik i svjedok propasti Jeruzalema Jeremija (7. do 6. stoljeće prije Krista), koji je napisao i knjigu od pet tužaljki, previđenih za pjevanje. Psalmi (nastajali od 11.do 4. stoljeća prije Krista) pjesme su za pjevanje uz glazbenu pratnju te najvažniji oblik hebrejske religiozne poezije. Biblijska knjiga psalama sastoji se od 150 pjesama različita karaktera; to su hvalospjevi (himne), tužbalice, zahvalnice, pokorničke, liturgijske, hodočasničke, poučne i proročke pjesme. Predaja je psalme pripisivala kralju Davidu, kojemu vjerojatno pripadaju najstariji psalmi, a znatan dio psalama nastao je u doba babilonskoga sužanjstva. Psalmi su lirski zaokružene cjeline, ali nisu pisani u stihovima, nego u proznim stavcima ili versetima razne dužine, koji se ritmički i sadržajno dijele na dva dijela. Oblik verseta, koji nasljeduje formalne strane egipatske himne i babilonske pokorničke pjesme, s paralelizmom članova, prešao je i u ostalu hebrejsku poeziju, a odigrao je veliku ulogu i u stvaranju slobodnoga stiha. Knjiga o Jobu (5. stoljeće prije Krista) ubraja se u tzv. mudrosne biblijske knjige, a prethodnike joj pronalazimo u sumerskoj i babilonskoj te staroegipatskoj književnosti. Napisano u obliku tetralogije s prologom i epilogom, sa stalnim smjenjivanjem proze i stihova, drži se jednim od najljepših i najdubljih dijelova biblijske književnosti. U velikoj je mjeri utjecala na eurospku književnost, pa i na Goetheova Fausta. Pjesma nad pjesmama (10. – 4. stoljeće prije Krista) ubraja se u vrhunska ostvarenja svjetske ljubavne poezije, a najljepše je djelo u ljubavnoj poeziji staroga Istoka. Jedni tumači misle da je to zbornik narodnih ljubavnih pjesama, najvećim dijelom svatovskih, drugi da je riječ o zatvorenoj lirskoj zbirci, a treći da su to dramski fragmenti, četvrti da je to lirski dijalog. Predaja Pjesmu nad pjesmama pripisuje Salomonu, neki komentatori misle da je zaista nastala na Salomonovu dvoru u 10. stoljeću, a novija kritika stavlja ga u 4. stoljeće. Judita (2. do 1. stoljeće prije Krista) pripada povijesnim biblijskim knjigama i jednome od najmlađih dijelova Biblije. Da bi uzvisio židovsko domoljublje i religiju, nepoznati pisac izmislio je fabulu koju smješta u okvir povijesnih događanja iz 6. stoljeća. Pripada jednome od najdramatskije koncipiranih i književno najzaokruženijih biblijskih proznih tekstova. Judita je nadahnula i Marka Marulića, a privlačila je i privlači mnoge umjetnike i književnike. Evanđelja (grč. Euangelia = “dobre vijest”) su novozavjetne povijesne knjige, nastale u 1. stoljeću nakon Krista, u kojima se prikazuju poznate zgode iz života i djelovanja Isusa Krista. Evanđelisti Matej, Marko, Luka i Ivan navode se kao autori tih proznih spisa. Njihovi se iskazi u najvećem dijelu tematski poklapaju (posebno prva tri – tzv. sinoptička evanđelja), ali se ipak međusobno razlikuju u književnoj obradi i namjeni: Matej je najsustavniji i najpregledniji, Marko je najbliži pučkom pristupu i izrazu, Luka je historijski najkritičniji i stilski najuglađeniji, a najmlađi Ivan najkontemplativniji je i najpoetičniji. Najstariji evanđelje, pripisano cariniku Mateju, jednome od prvih Kristovih sljedbenika i poslanika (apostola), pisano je na aramejskome i poslije prevedeno na grčki, a druga tri evanđelja, pripisana Marku, Luki i Ivanu, napisana su na razgovornome grčkome jeziku. Poslanice Korinćanima pripisuju se Pavlu, po rođenju Židovu iz maloazijskoga grada Tarsa, u kojem je kao slobodni rimski građanin stekao zavidnu humanističku naobrazbu. Bio je odgojen u strogo tradicionalnom farizejskom duhu, pa je u početku sudjelovao u progonima kršćana. Nakon viđenja koje mu se ukazalo pred vratima Damaska preobratio se i postao jednim od najvećih zagovaratelja kršćanstva. Zato je poduzeo i nekoliko misijskih putovanja po Bliskom istoku i Grčkoj i napisao niz poslanica upućenih pojedinim vjerskim zajednicama. Svoj nauk izlaže nekonvencionalnim, jednostavnim, i često pjesničkim nadahnutim

izrazom. Zbog takva djelovanja Pavao je odveden u Rim i tamo u zatvoru pogubljen. Otkrivenje, odnosno Otkrivenje Ivanovo (grč. Apokalypsis, kraj 1. st. nakon Krista), posljednja biblijska knjiga i njezin tematski završetak, pripisivana od davnine apostolu Ivanu, sastoji se od prologa i tri dijela. U prvom dijelu Ivan prenosi poruku Kristovu predstavnicima sedam azijskih crkava. U drugom dijelu opisuje niz apokaliptičnih vizija. U trećem proriče Kristovu pobjedu nad svim neprijateljima i slika sreću i blaženstvo spašenih u novom Jeruzalemu. Književno je najzanimljiviji drugi, apokaliptični dio, u kojemu Ivan pjesnički nadahnuto daje seriju od pet vizija (Knjiga sa sedam pečata, Sedam anđela s trubama, Žena, zmaj i Janje, Sedam anđela sa sedam čaša, Propast Babilona), rabeći tematske elemente i simboliku iz starozavjetnih apokaliptičnih spisa, ali unoseći i niz vlastitih novih motiva i simbola. Otkrivenje se odlikuje alegorijskom slojevitošću i tajnovitošću svoga simboličkoga izraza, što je karakteristika svih djela apokaliptičnoga žanra. S književnoga gledišta to je najzanimljivije djelo novozavjetne književnosti koje je nadahnjivalo i nadahnjuje mnoga književna i umjetnička djela i utječe na oblikovanje europske književnosti od srednjega vijeka do simbolizma i nadrealizma i naših dana. TALMUD Talmud (hebr. Talmud = “učenje”), jedna od židovskih svetih knjiga. Sastavljena je od Mišne, usmenoga učenja o svakodnevnom životu, i Gemare, učenih komentara. Konačno je redigirana u 6. stoljeću. Talmud je najmanje prevođena od svih židovskih svetih knjiga. Talmud je temelj načina života židovske zajednice: u Talmudu su pravila o sijanju, zakoni o svetkovinama, ženidbi, privatno i krivično pravo, pravila o osobnoj higijeni, i sl. Kao izvor Talmud ima golemu ulogu u proučavanju židovske zajednice i kulture. Stil Talmuda nije jedinstven, varira od aforističnoga do izražavanja formula. Židovska filologija tumačila je odredbe Talmuda dosljedno simbolično. KUR’AN Kuran (arap. al-Qur’an = “što je za čitanje”; 612.-653.), sveta knjiga Islama, sadrži izreke Muhamedove, koje mu je “diktirao melek Džabrail” (arkanđeo Gabrijel), skupljene između 612. i 639., a redigirane 653. Kur’an je sastavljen od 114 poglavlja (sura), poredanih po dužini, a sastoji se od moralnih, pravnih i religioznih pouka, ilustriranih najvećim dijelom epizodama iz Biblije te židovskih i kršćanskih apokrifnih spisa. Pisan je ritmičkom prozom, metaforičnim i bujnim stilom. Način je izražavanja nesustavan, ali dotjeran i originalan. Jezik Kur’ana postao je normom i uzorom klasičnoga arapskoga jezika. MAHABHARATA Mahabharata (4. st. prije Krista – 4. st. nakon Krista) staronidijski je ep kompliciranoga sastava, najopsežnije djelo u svjetskoj književnosti, koje sadrži više od 200 tisuća stihova u 18 knjiga. Prema predaji, a bez znanstvenoga utemeljenja, autor je epa slijepi Vjasas, zajednički djed obiju vladarskih kuća u zapadnoindijskom plemenu Bharata (Mahabharata = velika borba među Bharatama). Najstariji dio epa i njegovu okosnicu čini ratnički ep o postanku, suparništvu i strašnom ratu Pandava i Kaurava, u kojem pobjeđuju Pandave i preuzimaju vlast među Bharatama. Borba zauzima polovicu Mahabharate, a ostalo su ili umetnuti epovi ili epizode, slabe ili nikakve povezanosti s glavnom radnjom (Pjesma o kralju Nali, Priča o Savitri, itd.), ili još kasniji umetci filozofskoga karaktera, među kojima se tatkad nalaze i pjesnički vrhunci (Bhagavadgita). Pjesma o kralju Nali tematizira suparništvo između dviju loza vladarske kuće, Pandava i Kaurava. Nakon raznih sukoba predstavnici obiju loza pristupaju i kockanju: Judhišthira, najstariji od petorice braće Pandava, izgubio je igru i zato je prognan s braćom u šumu; mudrac Vrhadasvo govori Judhišthiri priču o nišadskom kralju Nali, koji je isto tako, zbog gubitka na kocki, morao bježati u šumu sa svojom ženom Damajanti, a ona ga je nagovorila da se sklone u njezina oca Bhime, kralja Vidarbhe. Pjesma o kralju Nali samostalan je ep od 26 pjevanja umetnut u treću knjigu Mahabharate, pisan u šesnaesteračkim dvostisima (šloke) s rijetkim samostalnim šesnaestercima ili trostisima. Unatoč indijskoj bujnosti najbliži je europskom ukusu. Bhagavadgita, “Pjesma o božanskome”, često nazivana samo Gita, najvažniji je i književno najvrjedniji od moralno-filozofskih spisa u Mahabharati. Kao što se kralj Nala nakon mnogih pustolovina vratio i živio sretno s kraljicom Damajanti, vraćaju se i Judhišthira i njegova braća iz progonstva. Ali ne prestaje neprijateljstvo između rodova Kaurava i Pandava i sprema se strašan konačan obračun među srodnicima. Ardžuna, najljepši i najvještiji borac od petorice Pandova, uočii bitke sumnja u opravdanost rata. Nakon bitke pjevač Sandžaja priča slijepom kralju Dhrtaraštri, vladaru Kaurava, o razgovoru Ardžune i njegova rođaka Kršne, u kojem je

Premda je napisano niz legendi. Upravljala je jednom školom u kojoj su se školovale mlade djevojke. stoljeća. Odiseja) Pjesnik Homer (oko 800. Sapfina poezija postigla je veliku slavu . stoljeća prije Krista). u antici. ovi su Homerovi epovi snažno djelovali na kasniji razvoj antičke. prije Krista) bio je. prijatelj. a Odiseju (priču o životu starih Grka prije nakon Odisejeva /sin itačkoga kralja Laerta/ povratka iz Trojanskoga rata. koje se postupno zaoštravaju u umjetnički oblikovanom dijalogu. grčki pjesnik s otoka Lezba. a najviše je glasova dobila Smirna u Maloj Aziji. europske i svjetske kulture. ali ti događaji nisu našli odraza u njezinoj poeziji. Rapsodi su čuvali i recitiranjem širili Homerove pjesme. Ilijada i Odiseja pripadaju najvećim djelima čovječanstva: na temelju mitologije i legendi iz Trojanskoga rata (12. Premda su neki istraživači tvrdili da je Homer opća imenica koja označava pojmove slijepac. a sačuvani su i neki fragmenti ljubavne lirike. autor najvećih grčkih epova. a jedno je vrijeme živio i u progonstvu. Kao i suvremenik joj Alkej. služi se strofom koja je prema njemu prozvana alkejskom strrofom. i 700. epitalamije. To je alegorijska domoljubna pjesma koja je našla nasljedovatelje i u antičkoj i u modernoj europskoj književnosti. Nausikaja. Briseida. Homerov brat. o čemu postoje i povijesni tragovi. Bio je majstor stiha i forme i uporabljivao je različite metričke oblike. odnosno niz “kikličkih epova” s trojanskom ili tebanskom tematikom (Tebaida. Paris. prema antičkoj tradiciji. i Sapfa je bila upletena u politička događanja te jedanput i prognana s otoka. sastavljač. sin kralja Prijama i najveći junak Trojanaca. Ilijadu (u kojoj se epski pjeva o 49 dana u desetoj godini rata izumeđu Ahejaca i Trojanaca) je napisao najvjerojatnije u mlađim. jedan je od najistaknutijih predstavnika monodijske melike (to je poezija pisana za solo pjevanje uz pratnju lire). ALKEJ (Lađi) Alkej (1. odlikujući se prikazom psihološke produbljenosti likova (Hektor.696. Pisani su u heksametrima (Ilijada ima 15. U cijeloj Grčkoj poštovao se Homerov kult. kći feačkoga kralja Alkinoja. U početku. jedna je od glavnih predstavnika eolske monodijske lirike. stoljeće prije Krista). rat i fanatična mržnja prema tiranima. Sedam se jonskih i drugih gradova natjecalo za čast Homerove domovine. tzv. realističnošću i plastičnošću opisa. himne bogovima. Zbog zagonetnosti autorstva već se od antičkih vremena postavljalo tzv. o Odisejevu desetogodišnjem lutanju i povratku u rodnu Itaku i vjernom Penelopinu čekanju. homersko pitanje. prije Krista. Zato su teme većine njegovih fragmentarno sačuvanih pjesama politički motive.103 heksametra). običaje i vjerovanja starih grčkih plemena.utjelovljen sam veliki bog Višnu. najveći grčki junak. o susretu s ljudožderom Kiklopom. u kojoj je Homer najvjerojatnije živio. unitarista. Pisao je i pjesme uz gozbe i pijanke. kralj Agamemnon. žena Odisejeva.) u starijim godinama. rodom s otoka Lezba. o traganju Odisejeva sina Telemaha za ocem. Formalno i tematski Alkej je svojim djelom utjecao na rimsku liriku i pjesnike europskoga romantizma. korske svadbene pjesme. otkrivaju nam život. zadirući u tematiku opširno i duboko. a kasnije su mu odricali sve osim Ilijade. vođa grčke vojske. najveća grčka pjesnikinja. parodija herojskoga epa. stoljeća prije Krista). Odisej. itd. Homer je zbiljska osoba koja se vezuje uz ime autora Ilijade i Odiseje. odnosno šaljiv spjev Boj žaba i miševa (Batrahomiomahija) i komična pjesma Margit. Epigoni). predaja i životopisa. najvjernija su ilustracija indijske misli. Kiklop Polifem). SAPFO (SAPFA) (Ljubavna strast) Sapfa (Sapfo. Ahilejev prijatelj. Penelopa. U pjesmi Lađi. uz koju je pisala i tzv. Etičke duhovne dvojbe. lijep i melodiozan jezik i duboka iskrenost. epigrami. nijedan auto ni tekst nije točno odredio vrijeme pjesnikova života ni zemljopisno podrijetlo. S obzirom na homersko pitanje danas prevladava mišljenje tzv. Pjesništvo joj je posvećeno ljubavnoj tematici sa širokom ljestvicom ljubavnih osjećaja. robinjica Ahilejeva pa Agamemnonova. Ahilej. kao i u nekim drugim pjesmama. a karakterizira ga bogatstvo metričkih oblika. 1. homerske himne bogovima. Homeru su se uz Ilijadu i Odiseju pripisivali i drugi epski ciklusi. između 900. polovica 6. prema kojima su i Ilijada i Odiseja djelo jednoga genijalnoga stvaraoca koji je uobličio postojeću građu i napisao zaokružene epske cjeline. Ostvarujući vrhunce epske književnosti. najstariji poznati grčki pjesnik. GRČKA KNJIŽEVNOST HOMER (Ilijada /primjer epa/. Patroklo. a aleksandrijski su ih filozofi podijelili u 24 knjige prema broju slova grčkog alfabeta. a Odiseja 12. U samoj Indiji Bhagavadgita je danas najpopularniji dio cijeloga epa. polovica 6. koje se intenziviralo krajem 18. Bio je aristokrat i vojnik te sudjelovao u ogorčenim borbama protiv demokratske stranke.

a uživala je veliku popularnost i našla velik broj nasljedovatelja već u antici (Anacreontea = naslov sačuvane antičke zbirke od 60-ak pjesama u Anakreontovu duhu).već u antici. dok u središnjem dijelu. gomilanje asocijacija. dubina misli. Napisao je oko 90 drama (70 tragedija i 20 satirskih igara). grčki basnopisac. a unatoč činjenici što je sačuvana samo u fragmentima stekla je trajno mjesto među vrhuncima svjetske lirike. U većini Ezopovih basni oblikuju se slike iz životinjskoga svijeta (upravo one nalaze najveći broj nasljedovatelja). Bio je suvremenikom grčko-perzijskih ratova i rađanja atenske demokracije. Zid i čavao. napisana u obliku tzv. Vuk i janje. Relković). rodom iz Frigije u Maloj Aziji. ANAKREONT (primjer anakreontske lirike/) Anakreont (druga polovica 6. Prema mjestu natjecanja epinikije se naslovljuju kao: Olimpijske. stoljeće prije Krista). Eshilove tragedije predstavljaju prvi stupanj dramskoga razvoja. Pod njegovim imenom do nas je došlo oko 400 basni. pojmovi. Od njegova bogata književnog opusa u svim područjima korske lirike sačuvano je samo oko 500 ulomaka i 4 knjige epinikija ili oda u čast pojedinih natjecatelja. PINDAR (Pjesnik o ratu) Pindar (oko 518. kojima pripada i pjesma Pijuckajmo. stvarajući oblik dramski komponirane pričice s najčešće tragičnim završetkom. Ezopa su kao uzor uzimali svi kasniji basnopisci (La Fontaine. uzvišen stil. Stare teme Ezop vješto spaja s oštrim promatranjem ljudi i prirode te stvara basnu kao književnu vrstu. smanjio ulogu kora (zbora). Pjesma Ljubavna strast. najviše u 18. jednostavnim i jasnim stilom. Govornik Demad…) pisane su u prozi. metrički raznolikih ali uvijek podijeljenih na niz strofa. Anakreontova epikurejska poezija lagana je i nepretenciozna. a u europskoj književnosti bio nenadmašiv uzor gotovo svim pjesnicima od renesanse do romantizma. radnja im je jednostavna i dosta statična.-456. koji je prepjevao prve tri strofe pod naslovom Lezbiji. Pjesnik je junačkoga duha svoje epohe koji oživljava u herojskim likovima junaka. a snažno je utjecala i na zapadnoeuropsku poeziju. a sačuvano je samo 7 tragedija.). uz himnu Afroditi jedini je cjeloviti sačuvan Sapfin tekst. Život se prikazuje realistično. kojim je u antici stekao glas najvećega grčkoga liričara. s poantom koja je najčešće dodana na završetku i u obliku posebne pouke. Lirske zborske dionice imaju znatno veću ulogu nego u kasnijih tragičara. rodom iz Eleuzine kraj Atene. pa čak i bogovi. Pindar uz opis natjecanja slavi pobjednika. duboko suživljavanje sa sudbinom junaka. Trska i maslina. slave se vedrina i radost života što ih čovjek pronalazi u ljubavi. Žrtva na grobu ili Hoefore i Eumenide). tvorac je grčke tragedije. sa svim nepravdama. smjele metafore. ESHIL (Okovani Prometej) Eshil (525. najveći je predstavnik grčke korske lirike. vjerno. borac u bitkama kraj Maratona i Salamine. U Anakreontovim kratkim lirskim pjesmama. U teškoj formi oda. I pjesmu Pjesnik o ratu. Pitijske. ali mnogima su protagonisti i biljke. njegov zavičaj i neko božanstvo i prije svega samu pobjedu kao izraz vrline. rodom iz Male Azije. Poznata je i po parafrazi rimskoga pjesnika Katula. rodom iz okoline Tebe. od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji priređivači. antistrofa i epoda. izrazito naglašenoga ritma. i prožete su finim humorom. često težak današnjem čitatelju. stoljeća prije Krista). Sadržaj je Ezopovih pouka realna filozofija čovjeka bogata životnim iskustvom koji cijeneći i ističući moralne vrline pokazuje svijest o tome da u životu i prirodi vlada zakon jačega i pametnijega. veći dio života proživio je na dvorovima raznih tirana. i koncentrirana oko divovski koncipiranih glavnih dramskih osoba. predmeti. kamo se sklonio nakon pada svoje domovine pod perzijsku vlast. grčki lirski pjesnik. Nemejske i Istamske. Lisica i jež. Čovjek je u Eshilovim tragedijama samo igračka u . obrađuje neki mit u vezi sa sadržajem. stoljeću. kao i druge Pindarove pjesmotvore. Eshil je uveo drugoga glumca. Karakterizira ih svečan i uzvišen stil s obiljem metafora. koji nisu obični ljudi nego idealizirana bića s naglašenim dobrim ili zlim svojstvima. najvjerojatnije je robovskoga podrijetla.-442. Čavka i sova. vinu i veselu društvu. EZOP (Basne /primjer basne/) Ezop (6. Krilov. sklonost prema lirskim digresijama i razmatranjima o čovjekovoj sudbini. pa Ezopove basne nose u sebi elemente pravedne društvene kritike. Najpoznatije su Okovani Prometej i jedina sačuvana antička organska (sadržajno povezana) trilogija Orestija (Agamemnon. pojačao značenje dijaloga i na taj način od lirske kantate stvorio prvu pravu grčku dramu. Starac i smrt. Ezopove basne (Cvrčak i mravi.). najljepšem i misoano najdubljem dijelu pjesme. grčki pisac tragedija. i 19. safičke strofe. odlikuje bujan jezik. ljudi.

veći dio jedne satirske igre i niz ulomaka. U Tebi je obranio grad od Sfinge. ni kao idealizirane junake. Kreont.). Orest se vraća nakon sedam godina i želi osvetu. Ifigenija na Aulidi. Filoktet. Kralj Edip) Sofoklo (496. Harmonična kompozicja. a do danas je sačuvano 17. a duboko ljudski sukobi koje obrađuje ni danas ne prestaju biti aktualni. treći dio trilogije o Edipu. interpretira je na vlastiti način i prikazuje mitološke junake kao obične ljude sa svim nedostatcima i strastima. Budući da se udaljio od tradicije. nije dopustio pokop poginuloga Polinika. ali ga sestra nagovara da izvrši ono što je želio. nazvana je prema imenu kćeri nesretnoga tebanskog kralja Edipa. Antigona. ali ne uspijevaju jer mu u bijegu pomaže sestra Elektra. ali je više od svih grčkih tragičara djelovao na oblikovanje europske drame – svojim utjecajem na novoatičku komediju i na rimsku dramsku književnost. Potpomognut prorokom Tiresijom i komentarima Zbora čitatelj/gledatelj skupa s Edipom otkriva da je Edip ubio vlastita oca i oženio se vlastitom majkom. Tragedija Antigona. napisao je oko 90 tragedija. a do danas je sačuvano u cjelini samo 7 tragedija (Ajant. Junaci njegovih tragedija nisu više divovske osobe kojima upravljaju sudbina (usud) i volja bogova. Anouilhova Antigona. Klitemenstra i Egist ubili su Agamemnona nakon što se on vratio iz rata. Pokušavaju ubiti i Oresta.rukama bogova. piše prve anorganske (sadržajno nepovezane) i stvara definitivnu formu grčke drame. uvodi trećega glumca. Euripid u svojih suvremenika nije doživi uspjeh svojih prethodnika. visoka etička načela i duboka humanost što izvire iz njegovih tragedija osiguravaju Sofoklu mjesto najvećega i najsavršenijega antičkoga tragičara. Nasljednik Eshilov. Elektra je Agamemnonova i Klitemnestrina kći. U tragediji Elektra uprizoruje se sudbina Elektrine obitelji. Kralj Edip. Napetost je na vrhuncu kad otkriva da su mu svezali noge u strahu od proročanstva da će ubiti oca i oženiti majku. smanjuje zborske dionice i povećava broj članova kora na 15. posljednji veliki grčki pisac tragedija. ali ona je već izvršila samoubojstvo u strahu od gladi. Premda se i Euripid služi mitološkom građom. postala je njegova žena. Unatoč očekivanoj strašnoj kazni Antigona je obavila obred posipanja pepelom tijela svoga brata. Sofoklo pojačava dramsku radnju ulogu dijaloga. Elektra. Edip koji se oslijepio zbog strašne vlastite tragedije naslvoni je junak tragedije Edip na Kolonu. bogat. Hipolit. EURIPID (Elektra) Euripid (oko 485. I kao učenik sofista i njihovih naprednih pogleda Sofoko se udaljuje od općih problema i udubljuje u život i psihu pojedinca. Ifigenija u Tauridi. Hefestu. Medeja. kći i . S bratom Orestom željela je osvetiti se očevim ubojicama: svojoj majci i njezinu drugom mužu Egistu. a tad ga je počela mučiti činjenica (susret s prorokom Tiresijom) da je kralj Laj ubijen na križanju cesta gdje je ubio nekoga nepoznatoga starca. U tragediji Kralj Edip doznaje se priča o naslovnom junaku Edipu (= “onaj koji ima natečena stopala”) koji je napustio Korint i svoje roditelje bojeći se proročanstva da će ubiti oca i oženiti vlastitu majku. a time pojačava njegove sumnje. Tragedija Okovani Prometej utemeljena je na grčkome mitu o sukobu boga Zeusa i Prometeja koji je darovao ljudima vatru.-406. novoizabrani kralj. Nakon toga Hemon se ubio. suvremenik Perikla i najvećega procvata atenskoga polisa. udovica ubijenoga kralja Laja. SOFOKLO (Antigona /primjer tragedije/. otvorioje potajno grobnicu nastojeći spasiti Antigonu. Najpoznatije su: Alkestida. Prije ubojstva Elektra i Klitemnestra. Želio je doznati tko je ubio kralja Laja. tragedijskih pjesnika. Trahinjanke.). Njegovi sinovi Eteoklo i Polinik poginuli su u sukobu oko naslijeđa u Tebi. Gavranova Antigona…).-406. Jokasta ga odvraća od strašnih primisli pričajući mu o sinu kojega su ostavili u planini. Edip na Kolonu). Vidio ju je Kreontov stražar. kao Eshil. Snazi i Sili zapovjedio je Zeus da prikuju Prometeja na jednu stijenu na Kavkazu gdje je orao tisuću godina kljucao njegovu jetru. a ne kao divove. O tome svjedoče i brojne obrade Sofoklovih tragedija u modernom ruhu (npr. Napisao je 123 dramska djela. grčki pisac tragedija rodom iz Atene. Antigonin zaručnik Hemon. Nije htio prihvatiti slobodu pod uvjetom da Zeusu otkrije tajnu koju mu je majka povjerila. jasno ocrtani karakteri. U Eshilovim tragedijama otkrivamo i Eshila kao velikoga lirskoga pjesnika. pa je u skladu s Kreontovom zapovijedi bila zatvorena u kraljevsku grobnicu. Elektra. a Edipov zet. Kreontov sin. pa je zaprijetio smrtnom kaznom svakoj osobi koja to pokuša. Bio je suvremenik Peloponeskoga rata i živio u vrijeme kad je prestajalo zanimanje za zajednički život polisa. Jokasta. pa su ga Tebanci u znak zahvalnosti izabrali za svoga kralja. kao Sofoklo. nego stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini i svoju veličinu zahvaljuju isključivo čvsrtoći svoga karaktera.

No Euklionovu je kćer već ranije zavolio Megadorov nećak Likonid i Megador mu je prepušta jer djevojka očekuje dijete. pastirskim pjesmama pisanima prema uzoru na Teokritove idile. voćarstva. u kojima je prvi među rimskim pjesnicima počeo iznositi svoj intimni život. poseban je. 70. najistaknutiji pjesnik rimske književnosti Augustova doba. često i karikirane osobe. jasno ocrtane. plautističke. novih pjesnika ili neoterika koji su se ugledali u aleksandrijsku poeziju. pčelarstva.). Od svih rimskih pjesnika Vergilije je ostavio najviše traga u europskoj književnosti. željne prije svega razonode i zabave. Eneja počinje prikazom propasti . ujedno uzvisujući povratak mukotrpnom ali sretnome prirodnom životu kakav je u to vrijeme propagirala i Augustova ekonomska politika. Mrzim i ljubim. Umjetnički su najdotjeranije Vergilijevo djelo Georgike. najveći rimski komediograf. Ostao je nenadmašen u rimskoj lirici. eruditne. sretnim spojem elemenata homerskoga epa s duhom Augustova doba i dotjeranošću izraza aleksandrijskih pjesnika i rimskim neoterika uspio je stvoriti pravi rimski nacionalni ep koji se do romantizma cijenio kao najviši uzor epskoga pjesništva uopće.-19. Najbolje Katulove pjesme (Lezbijinu vrapcu. Žena moga srca kaže…. a djelovale su (plautovske. u kojima nalazi utočište pred životnom stvarnošću i okrutnim političkim prilikama. najviše dolazi do izražaja u njegovim Bukolikama ili Eklogama. Živimo. Zamoljen da priča o svojim lutanjima. stočarstva. Iako mu se pripisivalo više od 100 komedija. u kojem u 4 knjige studiozno obrađuje probleme poljodjelstva. njegovo je autorstvo nedvojbeno utvrđeno samo za 21 komediju. za razliku od stihovane Plautove komedije Škrtac) i na Molièrea (komedija Škrtac). a u gotovo svim svojim djelima obrađuje scene iz obiteljskoga građanskoga života. Na bratovu grobu) tematiziraju prijateljstvo. Hvalisavi vojnik i Šktrac. s rijetkim aluzijama na suvremene rimske prilike. među ostalima i na našega hrvatskoga renesansnoga književnika Marina Držića (komedija Skup. i nježan i grub. Lezbijo. Zato i pristaje udati je za postarijega susjeda. nerijetko i lakrdije. koju je prevodio. a ne zna da je u međuvremenu netko ukrao starcu žaru sa zlatom (postupak qui pro quo). veći dio života proveo je daleko od Rima. premda je bio štićenik Augustov i prijatelj Horacijev i član Mecenatova kruga. junačkim epom u 12 knjiga. Kao pripadnik grupe tzv. i tako ih prilagođuje ukusu rimske publike. oluja ga je bacila na afričku obalu. Njegov lirski izraz. u stalnom strahu da mu tko ne ukrade zlato. gozbe i pijanke. sočan narodni govor. pisana u prozi. Nakon višegodišnjega lutanja. KATUL (Jadni Katule) Katul (oko 84. pjevanje II. u blizinu Kartage. – 54. Teško se snalazeći u gradskoj gužvi. nadahnut poezijom Alkeja i Sapfe. učene komedije) na niz europskih komediografa. U toj sceni i u drugim prizorima tragedije Euripid duboko zadire u ljudsko srce.) Vergilije (Publije Vergilije Maron.-184. . i Katul je njegovao kult forme i napisao niz dužih pjesama u kojima obrađuje mitološke priče. Njegova se slava temelji prije svega na duboko iskrenim kratkim lirskim pjesmama. Osnovne su karakterisitke vedre i poletne Plautove komedije: vješto vođena intriga. ili da ga ne bude prisiljen dati kćeri u miraz. kad se njegovo brodovlje već približavalo Italiji. najveći je rimski lirski pjesnik. Između Likonida i Eukliona nastaje nesporazum kad Likonid dolazi zaprositi djevojku i izmoliti oproštaj za svoj postupak. RIMSKA KNJIŽEVNOST PLAUT (Škrtac) Plaut. Radnja Plautove komedije Škrtac bazira se na priči o starcu Euklionu koji je u svojoj kući pronašao žaru s blagom i otad živi kao škrtac. i u antici i poslije. IV. razgovaraju. Premda do smrti djelo nije uspio doraditi. ubacuje plesne i glazbene umetke. posebno u žensku ranjenu intimu. Jadni Katule. Plaut je nastavljač grčke novoatičke komedije.). bogata Megadora. Plautove komedije i danas se s uspjehom izvode na sceni. ali uvijek neposredan. samosvojan i svjež. a među njima najpoznatije su: Menaechmi (Blizanci). rodom iz Verone.). ali u fino tkivo grčke komedije unosi elemente grube komike. Titus Maccius Plautus (oko 254. u kojoj odlučujuću ulogu igra rob. koji ne traži miraz. gdje ga je kraljica Didona lijepo primila.majka. rođen je u Mantovi i odgojen na očevu imanju. U epu Eneida prikazuje se (“Drveni konj”) kako se trojanski junak Eneja s ocem Anhisom i sinom Askanijem uspio spasiti iz zapaljene Troje te kako po naputku bogova kreće u potragu za novom domovinom. politička izrugivanja. živi dijalozi. Njegova ljubav prema prirodi i mirnom seoskom životu. bratovu smrt i strasnu i trajnu ljubav prema prevrtljivoj i pokvarenoj Klodiji koju je u čast Sapfe opjevao pod imenom Lezbije. Uvijek me Lezbija psuje…. VERGILIJE (Eneida. didaktični spjev o ratarstvu. Vergilije je stekao djelom Eneida. Najveću slavu. na svom malom imanju u Kampaniji.

3 /primjer elegije/) Tibul (Albius Tibullus. Elegija Deliji napisana je na Krfu. u kojoj iznosi svoju klasicističku estetiku. zaštitnik niza pjesnika. Anakreonta. vjerojatno iz 8. pa mu je već za života pribavila glas rimskoga klasika. ali strast je nadjača i glas o tome brzo se širi. Najveći je dio života proveo u Rimu. pjesnik je niza elegija u kojima pjeva o svojoj ljubavi prema Deliji i kasnije Nemezi. Krivi izbor). o čežnji za mirnim patrijarhalnim seoskim životom i mržnji prema ratu i ratovanju koje mu je oduzelo najljepše godine života. od kojih je najistaknutija Poslanica Pizonima. Horacijev pjesnički opus bogat je i raznovrstan: sastoji se od zbirke satirički napisanih Epoda ili Jamba. i svečane rodoljubne korske Pjesme stoljetnice (Carmen saeculare). “Enejin san i požar Troje”: Noć je i cijela Troja spava. pisane u elegijskom distihu. Njihovu je naklonost stjecao duhovitim i oštrim epigramima različita sadržaja u kojima se ogleda cijelo onodobno rimsko društvo (epigrami: Liječnik – grobar. “Laokoonova smrt”: Trojanci nisu poslušali mudre Laokoonove savjete. stoljeća. Poslanica Pizonima) Horacije. Pjesme.). nazivanih često i Odama. Horacijeva je poezija pomalo hladna. ALBIJE TIBUL (Deliji. U tome mu pomaže i strašna iznenadna smrt Laookonova i njegovih sinova. u mladosti borio se na strani republikanaca. Pindara. I. a prikazuje okrutan i jednostavan život germanskih plemena u ranome .). Zarobljeni Grk kradomice oslobađa grčke junake iz drvenoga konja uvedenoga u grad i oni otvaraju gradska vrata svojim vojnicima. Napisao je na tisuće epigrama. Siromašni pjesnik. Sentence kojima obiluju Horacijevi stihovi postale su općim kulturnim dobrom. stoljeća. oko 40. 4 knjige lirskih Pjesama (Carmina). odišu melankolijom i ističu se jednostavnošću izraza. blizak Augustu. a sačuvano ih je oko 1500. ali je do savršenosti formalno virtuozna. MARCIJAL (Siromašni pjesnik. prozvana već u antici Ars poetica (Pjesničko umijeće). rimski lirik. U svakom djelu izlaže racionalne poglede na život i u duhu Epikurove filozofije propagira umjerene užitke i zadovoljstva. a kasnije ga je Vergilije uveo u Mecenatov krug. oko 54. koji im je pao u ropstvo upravo u želji da ih zavara. Obrađuje staru anglosaksonsku legendu o gotskom junaku Beowulfu.). Sapfe. – oko 104. već su se dali zavesti riječima Grka Sinona. HORACIJE (Lidiji. Svojom konciznošću. – 8. SREDNJOVJEKOVNA KNJIŽEVNOST SVJETSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIŽEVNOST BEOWULF (engleski ep) Beowulf je staroengleski junački ep. Znatno je obogatio izraz rimske lirike (dotad se razvijala najvećim dijelom pod utjecajem aleksandrijske poezije). slavni govornik i prijatelj umjetnosti. koju je ovu elegiju i preveo na hrvatski. Didona se bori protiv te ljubavi. “Razdor”: Bogovi javljaju Eneji kako je došlo doba da napusti Kartagu i on se potajno sprema na putovanje.-19. njegove će političke i društvene koncepcije i Horacije propagirati i u svojoj poeziji. gdje se Tibul teško razbolio prateći Mesala u ratnom pohodu na Istok. Napisao je i 2 knjige pjesničkih Poslanica (Epistulae). Mesal je bio rimski vojskovođa i političar. i sl. primjer epigrama) Marcijal (Marcus Valerius Martialis. nadajući se da će ga tako odvratiti od puta u Italiju. duhovitošću i uspjelom završnom poantom postaju uzorom cijelome kasnijemu epigramskom pjesništvu. Radnja spjeva smještena je u Dansku i južnu Škotsku. sin je bogatoga oslobođenoga roba koji mu je omogućio izvrsno školovanje u Rimu i Ateni. najveći rimski pjesnik epigrama. “Fama”: U Didoninu srcu raspalila je neprijateljica Trojanaca Junona ljubav prema Eneji. živeći kao štićenik raznih bogataša.). Moja besmrtnost) refleksivni karakter. rimski pjesnik rodom iz južne Italije. pa i francuskoga književnika Pierrea Ronsarda i hrvatskoga pjesnika Nikolu Šopa. Lidiji. Quintus Horatius Flaccus (65. iz vremena prije invazije anglosaksonskih plemena na britanske otoke. U novovjekovlju Horacije je jedan od najčitanijih i najprevođenijih rimskih pjesnika. rodom je iz Hispanije. Glavna je značajka Horacijeve poezije (pjesme Deliju.. koju su Trojanci protumačili kao kaznu bogova. Završetak ove elegije nadahnuo je mnoge pjesnike.Troje. 2 knjige Satira. prenijevši u nju komplicirane stihove i strofe velikih grčkih liričara (Alkeja. s povijesnom pozadinom iz 6. kasnije prihvaćenu kao kanon europske normativne poetike. pa i Tibula. ali ne i široku popularnost.

Bernad de Born i dr. ronda i balade. Na poprištu ostaje još jedino teško ranjeni Roland sa svojim legendarnim rogom Olifantom i nepobjedivim mačem Durendalom. Prvi trubadur bio je vojvoda Gilhelm Deveti iz Akvitanije. PJESAN O CIDU (španjolski ep) . pjesništvo provansalskih minnesängera. od 11. jedinstvena i cjelovita. od trobare = nalaziti). U završetku epa opisuje se povratak vojske Karla Velikoga u Francusku nakon sedmogodišnjega uspješnoga ratovanja protiv Saracena. što se može potkrijepiti i srodnošću motiva. prvotno da bi ih osobno pjevao. kao izraz uvjeravanja u spremnost za vitešku uslužnost i odanost u čast plemkinje pjevali pred dvorskim društvom. pasturela. uobličena nakon 300 godina u jedinstven. a vjerojatno su nastali pod utjecajem Arapa u Španjolskoj. dijelom u službi trubadura. različito rimovanih. većinom iz viteškoga staleža. 12. “pronalaziti. Pri tome je poginuo velik broj francuskih velikaša. sljedeću natuknicu). posebno od 1150. Okupljali su se u akademijama. a lik povijesno nebitnoga Hrolanda prerastao je u “hrabroga Rolanda”. Ep je napisan u desetercima. do 14. zasnovana na ustaljenom motivu susreta viteza – koji priča priču – i pastirice). markgrof Bretanje. Sastoji se od 3000 aliteracijskih stihova u kojima se isti glasovi ili skupine glasova ponavljaju obično dvaput u prvome i jednom u drugome dijelu stiha. godine vraćao iz Španjolske s pohoda protiv Saracena. prigodnoga karaktera. strofična pjesma koja izražava tugu dvoje ljubavnika što dan. U Hrvatskoj su. dolazi tako brzo). Pri prijelazu Pireneja zalaznica na čelu s legendarnim junakom Rolandom pada u zasjedu i nakon neravnomjerne borbe izgiba do posljednjega čovjeka. poštenja. stoljeća koji su pisali stihove na jednome od narječja sjeverne Francuske.. žonglera. a zatim su posebno slavni trubaduri bili Bernard de Vantadur. ali češće plemići i velikaši. čudovište koje živi u močvari. vezanima asonancom u strofe nejednake duljine. vrhunsko dostignuće srednjovjekovne junačke epike. 36-godišnji Karlo Veliki prikazan je kao legendarni 200-godišnji vladar. i 13. nego aristokratska društvena umjetnost s erotskom tematikom. sjevernu Italiju i Njemačku. Djelo se odlikuje slikovitošću i jednostavnošću izraza. do 1170. gdje postaju uzorom za Minnesäng. Među junacima ističe se danski kralj Hrotgar i Grendel. itd. sastavljena od neodređena broja strofa. koji se 778. ratova protiv Albingežana i na sjevernu Francusku (truveri). hrabrost i vjernost. koji su se kao minnesäng (usp. Oko toga povijesnoga događaja isprela se legenda. koji su uveli sličan kult žene.pjeva o junačkim djelima svoga gospodara). Truveri (francuski trouvère. TRUBADURSKA LIRIKA Trubadurska lirika (provansalski troubadour = “izumitelj novih melodija”. ali posebno kancona (najpoznatija talijanska lirska pjesnička forma. koji su. u stilu trubadura. što nedostaje većini drugih junačkih epova. a među njima i Hrolandus. u kojoj dvorski pjesnik . sastavljati pjesme”) su bili lirski pjesnici 12. Kompozicija je djela jednostavna. Truveri su pretrpjeli znatan utjecaj provansalskih trubadura.srednjemu vijeku i veliča snagu.. stoljeću. stoljeća. U konvencionalnim formama šansone. a sastoji se od 4002 stiha. i uz glazbenu pratnju truveri opjevavaju kurtoaznu ljubav i pobožna osjećanja. koje su sastavljene od neodređena broja jednaesteraca i sedmeraca. Truveri su katkada putujući pjesnici. stoljeća. vjernosti i vazalne odanosti. i 13.sirven . Trubadursko pjesništvo nije bilo ljubavna pjesma u užem smislu riječi. pasturela (kratka srednjovjekovna dijaloška pjesma u žanru dvorske lirske poezije. među njima i neplemići kao profesionalni trubaduri. PJESAN O ROLANDU (francuski ep) Pjesan o Rolandu (Chanson de Roland. koji ih razdvaja. Ep je djelo nepoznata ali školovana autora koji je na pogansku legendu stavio određene kršćanske elemente. pisali hrvatski književnici u Dubrovniku. pjesma o zori. od trobare. do kraja 15. u kojemu su kršćanski Baski pretvoreni u inovjerne Saracene. a često se završava jednom kraćom strofom) i sirventes (vrsta provansalske lirske pjesme. cjelovit spjev. Glavni oblici trubadurske lirike bili su dijelom alba (“jutarnja pjesma”. tencona (polemika u stihovima između dvaju ili više pjesnika). za razliku od poezije profesionalnih pjevača nižega staleža. virelaja. Daleka je povijesna podloga ovoga djela napad Baska na odstupnicu vojske Karla Velikoga. careva nećaka i oličenje svih srednjovjekovnih viteških ideala: junaštva. popularne posebno u 12. širili i njihovo pjesništvo. Umjetnost trubadura širila se posebno poslije nemira. Trubadur je za svoje pjesme sastavljao tekst i tonsku pratnju. stoljeće) najpoznatija je starofrancuska epopeja iz ciklusa junačkih epova (chânsons de geste) o Karlu Velikome.

najstariji književni spomenik na španjolskome jeziku. a tematika im je vezana uz dvor hunskoga kralja Atile i propast burgundskih vladara. istraživač i skupljač finske folklorne književnosti. Nadahnulo je i skladatelja Richarda Wagnera za njegovu opernu tetraologiju Der Ring des Nibelungen (1853. 9.). za razliku od učene latinske književnosti) srednjovjekovni je narativni . koji se međusobno razlikuju i po naslovu (stariji Der Nibelunge Nôt – Nevolja Nibelunga i mlađi Der Nibelunge Lied . skupni naziv za dva zbornika staroislandskoga pjesništva. a u drugom je dijelu krvavo osvećuje ubojstvom vlastite braće.) epska je pjesma anonimnoga kastilijanskoga pjesnika. u 17.Pjesan o Cidu (Cantar de Mio Cid. U završnoj redakciji iz 1849. bez početka i bez nekoliko listova iz sredine epa. Ep se dijeli na dva dijela: prvi je više legendarnoga karaktera i opisuje pothvate. od kojih prvo opisuje lutanja i pothvate krivo oklevetanoga i iz Kastilije prognana Cida. romanz = “ono što je prevedeno s lat. otud: ono što je pisano na narodnom jeziku. pa je tako Corneille u razdoblju francuskoga klasicizma. oko 1140. junaka “bez mane i straha”. ipak kao autentičan zbornik narodnoga stvaralaštva vezan uz nekoliko glavnih likova i uz borbe Finaca s “narodom sjevera” (Laponcima) predstavlja svojevrstan nacionalni ep koji otkriva fantastičan misaoni svijet. a od novijih obradbi najpoznatija je slavna Wagnerova glazbena drama Tristan i Izolda (1857. a podijeljena je na tri pjevanja. ženidbu i smrt Siegfrieda (Zigfrida). koja u prvom dijelu nehotice skrivljuje smrt svoga muža. Premda je autor nepoznat.). kad je svojom tematikom i mračnom. stoljeća koje je pod utjecajem probuđena zanimanja za narodnu poeziju skupio i prema sadržaju svrstao u jednu cjelinu Elias Lönrott (Lenrot. stoljeću napisao tragediju (“tragikomediju”) Cid.-1874. Djelo je sačuvano samo u kasnijim prijepisima. Narodna tradicija idealizirala ga je i pretvorila u savršenoga kršćanskoga viteza. stoljeću. obrađuje legendarnu i povijesnu tematiku vezanu uz staro germansko pleme Burgunda. kao i radnja drugih srednjovjekovnih nacionalnih epova. a zapravo zbornik finskih narodnih pjesama pretežno iz 12. 1802. fantastika). KALEVALA (finski ep) Kalevala. oko 1200. Iako se radnja odvija na realnoj povijesnoj i zemljopisnoj pozadini. ROMAN O TRISTANU I IZOLDI (francuski viteški roman) Roman o Tristanu i Izoldi (Tristan et Iseut. zvanoga Cid. a pisani su u četverostisima s parnim rimama (tzv. Obje su teme povezane u cjelinu likom Kriemhilde. poznat kao finski ep. – 13. krvavom atmosferom steklo mnoge poklonike među njemačkim romantičarima. a podijeljena je na 50 pjevanja ili runa. – 1099.”. najveći njemački srednjovjekovni ep. U povijesti je ostao poznat kao hrabar ali prevrtljiv feudalac koji se iz osobnih razloga često znao boriti i na strain Maura. žene Siegfriedove i poslije Atiline. a u drugom se događaji odvijaju na povijesnoj pozadini. autor Pjesme o Nibelunzima bio je i pod utjecajem suvremene viteške književnosti te je spojio elemente junačkoga epa i viteškoga romana (shvaćanje ljubavi. Iako djelo nije organski jedinstveno. U legendi se veliča ljubav kao osnovna pokretačka snaga ljudskoga života i opisuju se sukobi između osjećaja časti i dužnosti i fatalne snage ljubavne strasti. Legendarni lik Cida nadahnuo je mnoge umjetnike i izvan granica Španjolske. posebno popularni stari francuski spjevovi. 12. PJESAN O NIBELUNZIMA (njemački ep) Pjesan o Nibelunzima (Der Nibelunge Nôt. godine Kalevala ima oko 23 000 osmeraca s dosljedno provedenom aliteracijom i povremenom rimom. obrađivanu već i prije u islandskim sagama (Edda. ali svi se dijele na 39 pjevanja ili avantura. stoljeće) srednjovjekovni je viteški roman iz keltskoga ciklusa viteških romana u kojemu se obrađuje poznata legenda o nesretnoj ljubavi Tristana i Izolde. Sadrži 3730 stihova.). stoljeća. stoljeće).). Viteški roman (stfr. Ova epska pjesma ili ep (nekad se naziva i poemom) do našega je vremena došla nesačuvana. Ljepota te legende privukla je mnogobrojne pjesnike i od likova Tristana i Izolde stvorila jedan od najslavnijih parova nesretnih ljubavnika u svjetskoj književnosti. Od srednjovjekovnih obradbi najpoznatije su francuske verzije Thomasa Béroula s kraja 12. a drugo i treće razne događaje u vezi s udajom njegovih kćeri. stoljeća i njemačka verzija Gottfrieda von Strassburga s početka 13. Nakon velike popularnosti u srednjemu vijeku djelo je gotovo bilo zaboravljeno. život. U epu su opisani događaji iz života španjolskoga narodnoga junaka Rodriga Diaza de Bivara (oko 1040. – 1882.). nibelunška strofa).Pjesma o Nibelunzima) i brojem strofa. Izdano je tek u 19. običaje i pretkršćanska vjerovanja finskoga naroda iz razdoblja ranoga rodovskoga društva. pretpostavlja se da je podrijetlom iz Austrije.

i 9. nužan je velik oprez pri prihvaćanju njihova sadržaja. Od renesanse unose se i pustolovni elementi. na duševno raspoloženje i na psihičko samootkrivanje te na vlastiti odnos prema svijetu. U 18.spjev. I ovaj je “roman” u prijevodima i preradbama kružio po mnogim europskim zemljama: poznat je u Engleskoj. oblik je fingirane ispovijesti omiljen u psihološkom romanu. naslovljen Amadis iz Galije. koji na taj način izbjegava unutarnji monolog (npr. s radnjom po pravilu iz legendarnih izvora. osjećanje časti i druge vrline koje ih čine dostojnim njihovih dama. Na početku razvoja žanra ispovijesti nalaze se Ispovijesti (Confessiones) kršćanskoga pisca Svetog Augustina (oko 400. stoljeću pretvara se u filozofski i pedagoški traktat. Najkrupniji je problem autobiografije pitanje vjerodostojnosti njezinih citata.-5. u kojima se pozornost usmjeruje na samu piščevu osobu. 1. većina se književnika pri pripremanju građe za autobiografiju služi svojim memoarima. Nije utvrđeno tko se krije iza pseudonima Črnorizac Hrabar. stoljeća. odnosno tekst autora Črnorisca Hrabra O pismenima jedan je od rijetkih neliturgijskih tekstova pisanih staroslavenskim jezikom. a odatle u 12. a drugi tvrde da tu osobinu u srednjemu vijeku nitko ne bi isticao uz redovnika. Otad je ispovijest nazočna u mnogim autobiografijama i dnevnicima. o ljubavi koju ništa ne može slomiti. kasnije često i prozno prepričavan. zabilješkama. stoljeća i duža prozna verzija iz 13. dnevnicima. Črnorizac je onaj tko nosi črnu rizu. Poslije francuskoga osvajanja Engleske u 11. odnosno crnu haljinu. Neki misle da drugi dio njegova imena izražava osobinu njegova karaktera. OPĆESLAVENSKI SREDNJOVJEKOVNI KORPUS ČRNORIZAC HRABAR (O pismenima/Traktat Črnosrisca Hrabra) Traktat Črnorisca Hrabra (10. Kao vrsta ima dugu tradiciju. Kao žanr viteški roman bio je vrlo popularan i u španjolskoj književnosti. biografia = životopis) je književni žanr u kojem se opisuje vlastiti život od rođenja do trenutka pisanja ili samo određenih razdoblja života (djetinjstvo. a drugom tipu pripadaju autobiografije osobnoga tona. a u izvanreligioznom smislu često se u ispovijesti dolazi do samootkrivanja. sačuvan u jednoj kasnijoj obradbi iz 15. Nositelji su radnje obično vitezovi koji u skladu s konvencijom ljubavi u srednjovjekovnoj dvorskoj književnosti dokazuju u neobičnim i često fantastičnim pothvatima svoju hrabrost. stoljeću one su se posebno raširile po Bretagni (tzv. a više na razvoj u duši. Italiji i Hrvatskoj.) kao prvi razgovor pojedinca sa samim sobom. ponovno nadahnjivati neke pjesnike. a s razvojem romana u 19. Razlikuju se dva tipa autobiografije: prvi tip ima dokumentarno-povijesni karakter. bretonski ciklus). Italiji.) kao “Prilogom usporednom proučavanju ljudskoga srca”. Osim toga. stoljeća. a španjolski najpoznatiji viteški roman. Za ispovijest je česta oznaka “razotkrivanja” u religioznom smislu životne ispovijesti. i 13. arhivskim dokumentima. Renesansa označava i kraj viteškoga romana kao žanra. težište je na odgojnoj ulozi. iako će njegova tematika i poslije. mladost). SVETI AUGUSTIN (Ispovijesti. U najstarijim autobiografijama. bio je i temeljni predmet Cervantesove parodije viteškoga romana u Don Quijoteu. Najčešći su motivi viteških romana legende o Aleksandru Velikom. Ispovijest je posebna vrsta autobiografije koja manje pozornosti polaže na prisjećanja o izvanjskome svijetu. kojima pripadaju i Ispovijesti Svetog Augustina (4. Svjesna ovih eventualnih nedostataka. a posebno u kasnom romantizmu. Postoje dvije fragmentarne verzije iz 12. a zatim prema rusko-poljskoj granici. keltske legende o kralju Arthuru i njegovim vitezovima Okrugloga stola i keltske legende o Tristanu i Izoldi. Thomas Mann). Drugu kulminaciju ovaj žanr dostiže s Rousseauovim Conffesions (1782. stoljeće).stoljeće). stoljeće poslije Krista) naslovljenome Sebi samome. novinskim vijestima i člancima. dakle – svećenik. Osim arturskih legendi omiljena je tema srednjovjekovnoga viteškoga romana priča o Tristanu i Izoldi i njihovoj ljubavi čiji su otrov ispili u čarobnom napitku. Traktat Črnorisca Hrabra ne pripada hrvatskoj tradiciji nego je dio općeslavenskoga korpusa koji je utjecao na izgled . autobiografija) Autobiografija (grčki autos = sam. stoljeću poprima niz oblika i učvršćuje formu. stoljeću prema Švicarskoj i Njemačkoj. subjektivan odnos prema događajima i osobama i problem sagledavanja vlastite osobe mogu u velikoj mjeri izmijeniti objektivnu sliku o ljudima i vremenu o kojemu bi autobiografija trebala biti svjedočenje. itd. Budući da vremenska udaljenost trenutaka o kojima autor piše.. Začetci književnoga žanra ispovijesti mogu se pronaći u djelu rimskoga cara Marka Aurelija (2. Hrvatskoj. zapisima. Rusiji. redovnik. na narodnom jeziku.

trojezičnicima. bila ugrađena u ogradu (služila je kao pregradna ploča) između prezbiterija (prostor za svećenstvo) i crkvene lađe (prostor za puk) benediktinske crkve svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku. zahvaljujući ovoj ploči Hrvati su “izronili iz mraka svoje nedokumentirane povijesti”). i 1100. kao plutej. pa i hrvatske. Tekst je na više mjesta nečitljiv zbog oštećenosti kamena. Na malo preostala prostora uklesan je dodatak. između ostaloga. ali iz teksta se vidi da se posebno išlo za definiranjem kaznenoga prava i za osiguranjem kneževih prava. Tu je spomenut i glas b jer u to doba u grčkoj pismenosti vlada vitacistički izgovor. a proklinje one koji bi to darivanje zanijekali. pisan glagoljicom. židovski. zatim navodi imena dostojanstvenika koji su možda bili nazočni pri darivanju. tj. Ni Istočna ni Zapadna crkva nisu to nikad proglasile svojim službenim stavom. Vitliom). a Dobrovit sagradio crkvu i postavio ploče oko godine 1100. To je oveća kamena ploča ispisana glagoljskim pismom. a uz gornji rub ima borduru s tipičnim ornamentom lozice. odnosno opatije svete Lucije – koji se nastavljao i na drugoj ploči. jedno šire područje kojemu je bio na čelu knez Kosmat. tj. Najvjerojatnije je Črnorizac Hrabar bio iz kruga svete braće Konstantina (Ćirila) i Metoda. pa je taj naš zakonski prvijenac. Iz Vinodolskoga zakona mogu se izvrsno odčitavati prilike u našim primorskim gradićima. danas se čuva u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu) najvažniji je među hrvatskim epigrafskim (kamenim) spomenicima. Dokazuje da je kvarnersko područje bilo u granicama Zvonimirove Hrvatske. Cilj je pisanja Vinodolskoga zakon (statuta) bio da se normiraju pravni odnosi u situaciji kad su se dotad slobodne vinodolske općine našle u situaciji da su postale feudalno ovisnima o krčkim knezovima (kasnije Frankapanima). U drugom stavku opat Dobrovit izjavljuje da je crkvu sagradio s devetero braće – dakle je postavio i ogradu s pločama (plutejima) – za vrijeme kneza Kosmata koji je vladao cijelom krajinom. (Krajina o kojoj je ovdje riječ svakako je obuhvaćala. Postoje ostatci druge takve ispisane ploče (pluteja). o onima koji su tvrdili da su samo tri jezika dostojna da uđu na oltar. tj. stoljeća. pa se stručnjaci ni danas ne mogu u potpunosti složiti u čitanju. u Novom) najstariji je hrvatski zakonski spomenik premda je sačuvan samo u jednom glagoljskom rukopisu iz 15. VINODOLSKI ZAKON Vinodolski zakon (sastavljen 6. treći stavak. nabraja riječi koje se ne mogu dobro pisati grčkim slovima. ali praksa je često bila takva. Črnorizac. koji govori da je u to doba postojala zajednica svete Lucije i svetoga Nikole u Otočcu. godine. U slavenskom svijetu od njega je starija samo Ruska Pravda. preveden na velik broj stranih jezika. možda istovjetan s Kuzmom koji je godine 1102. Starohrvatski jezik teksta protkan je elementima crkvenoslavenskoga jezika. U prvom stavku sadržana je noticija kojom opat Držiha utvrđuje da je hrvatski kralj Zvonimir (Zvanimir) u svoje vrijeme darovao svetoj Luciji “ledinu” (vjerojatno je riječ o gospodarskom dobru). Sačuvalo nam se sedamdesetak prijepisa toga teksta (od 14. predstavlja svojevrstan kartular crkve. Ploča je prvotno.) Baščanska/Bašćanska ploča jedan je od najstarijih spomenika hrvatskoglagoljske pismenosti. osim otoka Krka. HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIŽEVNOST BAŠČANSKA PLOČA (BAŠĆANSKA PLOČA) Bašćanska ploča/Bašćanska ploča (napisana između 1077. a to je značilo . U njoj nalazimo prvi put potvrđeno hrvatsko narodno ime na hrvatskom jeziku. U njoj se prvi put spominje i ime kralja Zvonimira. Vizant. beta je vita (npr. U Zakonu se ističe kodificiranje starih i dobrih običaja.gotovo svih slavenskih srednjovjekovnih književnosti. Vjerojatno je Kosmat vladao. Sve te riječi počinju glasovima za koje grčki alfabet nije imao znakove. Črnorizac nakon toga govori i o tzv. interpretiranju ni u datiranju natpisa. Posebna je pozornost posvećena reguliranju odredbi zakonskoga prava i definiranju književnih prava. Sadržaj ploče nije jedinstven.u knjigu uopće. bio u pratnji kralja Kolomana u Belgradu. Važan je dokument za povijest pisma (prijelazni tip glagoljice: od oble prema uglatoj) i hrvatskoga jezika i književnosti (nazivamo je “dragim kamenom hrvatskoga jezika i književnosti”. siječnja 1288. Znanost još sa sigurnošću nije utvrdila koje je područje obuhvaćala Krajina kneza Kosmata ni koji je to zapravo Otočac. . stoljeća). Glagoljica ploče pripada prijelaznome tipu između oble i uglate glagoljice infiltrirane s nekoliko specifičnih i ćirilskih slova. do 18. To su: grčki. latinski.

Spis je nastao u 12. Sačuivan je u dva glagolsjka rukopisa: u Petrisovu zborniku iz 1468. Petrisov zbornik) i u mlađemu latiničkom prijepisu iz dvadesetih godina 17. posebno tužna priča o tragičnoj smrti hrvatskoga kralja Zvonimira. rumunjskoj. Tu hrvatsku redakciju.) prikazani su prema uzusima srednjovjekovne kulture i književnosti. bojevi pod Trojom. bugarskoj. stoljeća i u ruskoj književnosti. U 14. ZAPIS POPA MARTINCA Zapis popa Martinca (1493. ali tad su mu dodani dijelovi o hrvatskoj povijesti. čim je završio prvi dio kodeksa (tzv. Naime. ali postoji mogućnost da je matica bila čakavsko-glagoljska. u Zadru u jednom inventaru godine 1389. magije. Prevodili su je. Roudnički rukopis (16. stoljeću. meteorologije. Oba glagoljička prijepisa pripadaju istoj redakciji. stoljeće u Hrvatskoj) je naziv za romane o Aleksandru Velikome.. a sadržaj mu je rodoslov dukljanske dinastije koja je navodno sad već vladala manjim dijelom južnoslavenskih zemalja. pisanu najvjerojatnije ćirilskim pismom. čakavsko-ikavski. Krajem 12. hrvatskoj. medicine. stoljeću pojavila se u velikoj mjeri originalna verzija koju možemo pratiti u grčkoj.). Latinicom pisani Derečkajev prijepis iz 17. stoljeće) viteški je srednjovjekovni roman.stoljeća. LJETOPIS POPA DUKLJANINA (Hrvatska redakcija. a Petrisov je kajkaviziran. U hrvatskoj je književnosti sačuvan u glagoljičkim prijepisima iz 15. sauvani su nam tzv. Na hrvatski je preveden vjerojatno u 14. Jerolim Kaletić u Omišu. stoljeća. stoljeća Honorije Augustodunensis na latinskome jeziku kao teološki priručnik. pisana mješavinom hrvatskoga i staroslavenskoga jezika. Postoji velik broj književnih obrada njegovih herojskih djela. prerađivali i izdavali na različitim jezicima sve do 19.) Događaji iz grčke mitologije (Parisovo rođenje i mladost. godine) zapis je suvremenika slavne bitke koja se dogodila na Krbavskome polju 9. Mjesto nastanka nije jasno. Pod imenom Elucidarium. a počele su oko godine 300. ali dobri znalci misle da je moralo biti negdje između Crne Gore i Pelješca. ali i proza odmaknuta od stilski neutralnoga govora. S Papalićeva rukopisa preveo je spis ponovno na latinski pjesnik Marko Marulić godine 1510. Prvi tekst enciklopedijskoga karaktera (Elucidarium) napisao je početkom 12. stoljeću. PseudoKalinestovim romanom. dogodila se za Hrvatsku katastrofalna Krbavska bitka i do njega su stizale uznemirujuće vijesti koje su djelovale na taj način da je usred liturgijske knjige. kajkavski.LUCIDAR Lucidar (nastao u Hrvatskoj u prvoj polovici 15. našao je Splićanin Dmine Papalić u Makarskoj krajini u kući kneza Markovića i pepisao ju je. RUMANAC TROJSKI (Roman o Troji) Rumanac trojski (15. gospodarstva. Aleksandar je sin Olimpijade. Svojemu je prijevodu u zemljopisnom dijelu dodao podatak o Istri i Učkoj kojega nema ni njemački ni češki prijevod. Temporal) zapisao svoje strahove i potresno oslikao teško stanje u Hrvatskoj zbog turskih pustošenja i najezde. suđenje trima božicama. Na latinski ga je u svojoj starosti preveo katolički svećenik iz dukljanske biskupije. astronomije. XXVII. ALEKSANDRIDA Aleksandrida (14. srpskoj. egipatski car koji se . poslije Krista. dodao je znanja o hrvatskim i bliskim im zemljama. stoljeća. stoljeću nastala je i jedna kompilacija na njemačkom..-1664. latinica) koji je prepisan iz Roudničkoga rukopisa. na splitskome području. godine. namijenjena pučkom sloju. Takvim su romanima bogate i zapadne i istočne književnosti. spominje se knjiga o Aleksandru. poglavlje: priča o smrti kralja Zvonimira) Ljetopis popa Dukljanina (14. koja je doživjela velik uspjeh jer je sadržavala cjelokupno srednjovjekovno znanje (iz bogoslovlja. bosanica) i Derečkajev rukopis (1621. otmica lijepe Jelene. stoljeća bio je u knjižnici Nikole Zrinjskoga (1620. vjerojatno u Baru. Pop glagoljaš Martinac pisao je u Grobniku lijepa crna i crvena glagoljička slova – ispisivao je brevijar u znanosti poznat pod imenom Drugi novljanski brevijar (čuva se u Novom Vinodolskom). stoljeća) je srednjovjekova enciklopedija. stoljeća (Vinodolski zbornik. ali otac mu je zapravo Nektenab. Njegov je tekst neposredno povijesno svjedočenje. stoljeće) spis je koji je navodno isprva bio napisan na slavenskom jeziku. žene cara Filipa Makedonskoga. Lucidar je napisan u obliku razgovora (dijaloga) između Učenika (koji pita) i Učitelja (koji odgovara). itd. kozmografije. Dok je pisao kodeks. zemljopisa. stoljeće. Elucidarius ili Lucidarius javljaju se u Europi različiti spisi enciklopedijskoga karaktera. iako je Vinodolski pisan čakavski. rujna 1493. a od 15. i u Žgombićevu zborniku iz prve polovice 16. alkemije. Na hrvatski ju je s češkoga preveo istarski glagoljaš u prvoj polovici 15. a zatim je Papalićev prijepis prepisao latinicom godine 1546. itd. stoljeća.

odnosno u Pariškom glagoljskom kodeksu koji se datira potkraj 14. Hrvojev misal nalazi se u Biblioteci turskih sultana u Carigradu. pa i oni osnovani u prvoj polovici 13. Osim toga. U njemu se ističe Hvalospjev ljubavi (Prva Pavlova poslanica Korinćanima. PISMO NIKOLE MODRUŠKOGA Pismo Nikole Modruškoga (15. 1-13). Izvornik nije sačuvan.. rimska kurija. u njoj se. Sačuvano je dvadesetak rukopisnih hrvatskih glagoljicom pisanih misala. veljače 1483. SVIT SE KONČA Svit se konča (pjesma zapisana u 14. Pariz. stoljeća u Katoličkoj crkvi uporabljivali su se različiti tekstovi za različite obrede i za njih nije bilo zajedničke knjige. Od 13. tj. Pisao ga je pisar Butko za vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. HRVOJEV MISAL Hrvojev misal (1404. i to onaj što ga je propisao rimski dvor. od kojih se u najvećem dijelu sastoji. stoljeća. Beč. “služe svome trbuhu”. posebno ikavskim refleksom jata i novim pridjevskim oblicima (npr. Misal je knjiga Katoličke crkve u kojoj se nalaze biblijska čitanja Staroga i Novoga zavjeta te molitve. New York. i to mala braća (franjevci). ali samo ih je pet u domovini (Vrbnik. pa se time uzrokuje propast mnogih duša. pravilni (sastoje se od tri člana od po četiri sloga) pa istražitelji naglašavaju njezinu formalnu skladnost. Oxford. Različite verzije o njegovu očinstvu donijele su mu u kasnijem osvajanju svijeta puno sreće jer su ga dovodile u vezu s carevima i bogovima. Prvi ga je put objavio Ivan Kukuljević 1863. osuđuju svi crkveni redovi. ne samo glagoljičke tradicije. stoljeće) napisano je glagoljicom najvjerojatnije između 1477. Ne zna se tko ga je oslikao.pred vojskom perzijskoga cara Darija sklonio u Makedoniju. stoljeća.posljednji stih . stoljeću) srednjovjekovna je satirična pjesma koja šiba život višega klera i redovnika koji u trenutku kad se približava Sudnji dan žive u raznovrsnim opačinama. a 50 godina prije Berlina i 71 godinu prije Moskve. Intonacija i motivika te atmosfera opisana u pjesmi vladali su u raznim europskim ambijentima srednjega vijeka. Zagreb). u Acta croatica I. Zapisana je samo u pariškoj glagoljskoj zbirci. Naš Prvotisak. najčešće se pretpostavljaju Venecija i Kosinj. stoljeća. Arhetip naše pjesme nije mogao nastati prije posljednjih desetljeća 13. i sl. u različitim su krajevima ti tekstovi bili različiti. za novac podaju duhovna dobra (simonija). cjelina je razumljiva i donosi prvi polemički hrvatski tekst koji umnogome slijedi uobičajena retorička načela u prikazivanju i pobijanju protivnikovih tvrdnji. a posljednja ima dva dobra dvanaesterca bez rime i jedan . Hrvojev misal odlikuje se većim udjelom hrvatskih jezičnih elemenata. Premda u nekim pojedinostima sadržaj nije jasan. MISAL PO ZAKONU RIMSKOGA DVORA Misal po zakonu rimskoga dvora (1483. Ipak. a ostalima se ponose glasovite knjižnice u inozemstvu (Vatikan. pjesme i razne upute kako da se iz dana u dan slavi misa. Njezini su dvanaesterci.koji ima osamanaest slogova i ne rimuje se. naime. općeeuropski su: našu hrvatsku pjesmu možemo usporediti s bičevateljskim talijanskim pjesmama i s laudama u Italiji u 13. Novi Vinodolski. Što znače riječi po zakonu rimskoga dvora? Sve do 13. Hrvatski glagoljaši imali su velik broj stručnih ljudi i dosta materijalnih mogućnosti. predikavci (dominikanci) i karmelićani. ali i neka druga. Naši su misali pisani hrvatskom redakcijom crkvenoslavenskoga jezika. pripada tom tipu misala. izvrgavaju se na taj način kritici pravih . pa je to karakteristično i za Hrvojev misal. ali se po refleksu ambijenta i ozračja koje u njoj nalazimo pretpostavlja da je po postanju znatno starija. Mjesto tiska ne može sa sa sigurnošću utvrditi. i 1480. Nakon toga ovaj je tekst objavljen više puta. Kopenhagen. Vidljivo je iz toga podatka da su hrvatski glagoljaši vrlo brzo uključili hrvatsku kulturu u Guttenbergovu “orbitu”. Samo je u završnom dijelu ova pjesma djelomice iskvarena: od tri posljednje strofe dvije imaju po dva dvanaesterca s dobrim rimama. u njih nestaje vjerski žar. pojačanu izrazitim strofama od po četiri stiha koji su međusobno povezani jednom rimom. stoljeća. te se s Olimpijadom sastao u liku boga Amona. otisnut 22. umjesto staroga oblika dobrago dolazi dobroga.). stoljeća rabio se jedinstveni misal za cijeli katolički svijet. godine. gdje je živio kao ljekarnik i vrač. Ljubljana). a one koji bi htjeli živjeti kao pravi isposnici ti isti proglašavaju licemjernima i predaju ih inkvizitorima da im sude.) najstarija je hrvatska tiskana knjiga.) pisan je glagoljicom i jedan je od najljepših rukom pisanih kodeksa iz cjelokupne hrvatske. To je prvi europski tiskani misal koji nije otisnut latinicom i nije na latinskom jeziku. stoljeću i s Carmina Burana iz njemačkih krajeva 13. 13. Svoju prvu tiskanu knjigu mi smo tako dobili kad i carski Beč. okreću se prema zemaljskim dobrima.

nije dobro znao hrvatski jezik. Takvi odnosi mogli bi odgovarati i prilikama 14. Ovaj je tekst – Šibenska molitva . predreformatorskim kritikama Katoličke crkve. stoljeću i 14.dobio ime po nalazištu (Franjevački samostan u Šibeniku). Mlađih rukopisa i izdanja ima bezbroj. stoljeće) primjer je srednjovjekovnoga dramskoga teksta.svete Margarite . koja pod svaku cijenu nastoji da se pojedini zazivi (stavci) završe rimom. Metar je u njoj istovjetan s latinskim metrom: strofe su građene od po četiri sedmerca. njezina mučitelja. pisanome u užoj Hrvatskoj 1468. je stoljeću dramatizirana. nego je nastala u Hrvatskoj na temelju latinske prozne legende.Pohvale Gospi . odnosno prijevode legende u prozi od 14. odnosno drugo ime . Pjevala se u svim hrvatskim krajevima. godinu). četvrti.. tj. Zadarski rukopis iz 17. Latinska legenda o Margaritinoj muci i smrti nastala je u ranom srednjem vijeku. u Ljubljanskom glagoljskom brevijaru. stoljeća (u Petrisovu zborniku. prastara božićna pjesma.i protivnika joj. I. a zadnji. odnosno hrvatskih versificiranih i dramatiziranih svetačkih legendi nastalih potkraj hrvatskoga srednjovjekovnoga razdoblja. hrvatska je preradba latinske pjesme In hoc anni circulo. makar i nepravilnom. shvaćen je kao pripjev. koji na završetku prenosi datiranje: 1500. gdje je vladao ikavsko-ekavski govor. MUKA SVETE MARGARITE Muka svete Margarite (najstariji rukopis s prijelaza iz 14. pisanome u Bermu u Istri).) . stoljeća. stoljeća. ali se nalazi i u jednom latiničkom rukopisu iz Korčule (danas u Beču). a ubacivao je i neke latinske riječi. ritmičkoj. kasnije se pretvarala u stihove. Lijepa je i pobožna molitva Blaženoj Djevici Mariji. polovica 14. Ova dramatizacija legende pripad starijemu razdoblju naših hrvatskih crkvenih prikazanja već po svojoj temi – svetačkoj legendi. ritmiziranoj prozi. Naša je pjesma nastala najvjerojatnije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. od kojih prva tri paze na asonancu na završetku stiha. vjerojatno u Bribiru (Dalmacija) u drugoj polovici 14.-V. stoljeća). a podnaslov.Kristovih sljedbenika. stoljeća. premda se još uvijek drži da pripada korpusu anonimnih prikazanja. Ova je pučko-crkvena pjesma vrlo popularna i u Hrvatskoj se pjeva se i danas. i 15. što možda dolazi zbog toga što autor. Pakao. Dramatizacija (i versifikacija) nije nije napravljena nip o latinskoj nip o talijanskoj dramatizaciji. glagoljica). antagonista Olibrija. u 15. u 15. U originalu ima latinski naslov Oracio pulcra et devota ad beatam virginem Mariam. VA SE VRIME GODIŠĆA (Božićna pjesma) Va se vrime godišća (najstariji zapisi iz 15. i služio se nepouzdanom grafijom. Datiranju pridonosi i impostacija o prbližavanju Antikrista (Sudnjega dana). stoljeća. Napisana je u recitativnoj. a u 15. Šibenski /Vrančićev/ rukopis iz druge polovice 16. stoljeća (u Pariškom zborniku iz 1375.odgovara njezinu sadržaju. a dramatizacija u osmeračkim distisima sačuvana je u trima latiničkim rukopisma. od kojih je najstariji s prijelaza iz 14. širila se u prijevodima na narodnim jezicima. Postoji mogućnost da je autor ove drame Marko Marulić. Pripada najstarijim hrvatskim latiničkim tekstovima. ŠIBENSKA MOLITVA (Pohvale Gospi) Šibenska molitva (najvjerojatnije 2. stoljeća. stoljeću. prijelaz 14. PREDRENESANSA I HUMANIZAM U SVIJETU DANTE ALIGHIERI (Božanska komedija. U pojedinostima tekst nije jasan.. stoljeće (rukopis firentinske biblioteke Laurenziane. stoljeća) pohvala je Gospi pisana u stilu talijanskih lauda (pohvalnih pjesama) kakve su pisali flagelanti (bičevatelji) ili disciplinanti u 13. Pisana je čakavsko-ikavski. vjerojatno franjevac. U njoj prevladavaju figure straha i mučeništva (muke) organizirane oko protagonistice . a najstariji su glagoljički zapisi iz 15. Hrvatska književnost poznaje prozne obrade te teme.

Uz književni opus na talijanskom ostavio je i niz latinskih djela.). ali unosi u njih novi duh: opisuje ljubav prema konkretnoj ženi. od mitoloških i povijesnih likova i osoba pa do svojih suvremenika. koja će postati trajnim nadahnućem njegovih talijanskih stihova. . Čistilište i Raj i oživljuje grandioznu galeriju likova. ipak u njemu već izbija kritički duh novoga vremena. Boccaccio najveći dio života provodi u Firenci. uloga mističnoga broja 3 i srednjovjekovna simbolika uopće u koncepciji i kompoziciji djela. GIOVANNI BOCCACCIO (Decameron) Giovanni Boccaccio (1313. prvi put ugledao svoju Lauru. a u Italiji je već za pjesnikova živoza dobila niz nastavljača i epigona. 9 sestine. Ipak. među njima i nekoliko ljubavnih romana napisanih u stihu ili prozi (napisanih u mladosti) i prvu biografiju Dantea Alighierija. djelu koje je preraslo u najviše dostignuće srednjovjekovne i predrenesansne književnosti i jedno od najvećih književnih dostignuća i ostvarenja čovječanstva. bliskije upoznao s provansalskom trubadurskom lirikom i tamo je 1327. u skladu s koncepcijama ljubavi pjesničke škole “slatkoga novoga stila” (dolce stil nuovo). političar i. S razumijevanjem pokazujući slabosti i veličinu ljudske prirode. predočujući nevjerojatnom snagom izraza svu ljestvicu ljudskih poroka i strasti. Čistilište i Raj. Bio je istaknuti humanist i napisao niz književnih djela na latinskom jeziku te stekao čast da 1341. tvorac književnoga talijanskoga jezika. prerasla u gotovo nadzemaljsko biće i postala simbolom pjesnikova ideala. a prema početnim se stihovima sama zbirka talijanski naziva Rime sparse (Razasute rime). i prikazuje svoju unutarnju razapetost između srednjovjekovnih moralnih načela i ovozemaljskih težnji za srećom.-1321. koji se ne susteže napasti Crkvu i crkvene dostojanstvenike.1321. najveći je talijanski nacionalni pjesnik. tadašnjemu sjedištu papinskoga dvora. u kojima je dao intiman lirski dnevnik svoje nesretne ljubavi prema Lauri. svaki od triju dijelova.). Književni rad započeo je zbirkom pjesama Novi život (Vita nuova. Petrarkina poezija imala je i ima snažan utjecaj na razvoj cjelokupne kasnije ljubavne poezije. Djelo je formalno savršeno komponirano – pisano je u tercinama (strofama od tri jedanaesterca). u kojem su već nagoviješteni glavni motivi Petrarkine pjesničke zbirke. rodom iz Firence. Božanstvena komedija imala je golem utjecaj na razvoj kasnije europske književnosti.Dante Alighieri (1265. velik je dio života proveo u Avignonu. za njezina života i nakon njezine smrti.1374. Ostavio je opsežan književni opus sastavljen od djela napisanih na latinskom jeziku u duhu humanizma i od niza djela na talijanskom jeziku.). naslovljen Čitateljima. . pjesnik. nastao je u zrelim godinama pjesnikova života.). obavljajući razne državne službe i baveći se književnošću. a tragova joj nalazimo i u starih hrvatskih pisaca (Vetranovuć. ima po 33 pjevanja podjednake dužine. talijanski pjesnik i humanist. u kojima iznosi svoje filozofske i političke poglede (nedovršena knjiga filozofskih pogleda Gozba. Dante započinje rad na svojoj Božanstvenoj komediji (Divina commedia. a školovao se u Napulju. Iako je Danteova Komedija još u mnogočemu srednjovjekovno djelo (forma alegorijske vizije. pa je njihovim posredovanjem petrarkizam u 15.-1375. zbirci talijanskih stihova. itd. uzvisuje napredne težnje ljudskoga duha. FRANCESCO PETRARCA (Kanconijer) Francesco Petrarca (1304. U Avignonu se. Baraković. njegova slava počiva na Kanconijeru (Canzoniere). 1292. politički traktat O monarhiji) i razmatranja o talijanskom književnom jeziku (O narodnom jeziku). prije svega. U toj je zbirci Beatrice. vjerojatno ženu Huga de Sadea. kojega je . bude u Rimu ovjenčan kao pjesnik. Bio je svestran duh – filozof. stoljeću preplavio cijelu kulturnu Europu.) u kojoj je prikupio svoje mladenačke stihove posvećene ljubavi prema Beatrici Portinari i povezao ih proznim komentarom. 29 kancone.-1293. čime već navješćuje renesansu. 1307. Pakao. i 16. Kako bi je dostojno uzvisio i nakon njezine smrti. a skupa s uvodnim pjevanjem postignuta je “savršena brojka” 100. Uvodni sonet Kanconijera. Nadovezujući se na tradicije srednjovjekovne ljubavne poezije. rođen je u Parizu. 7 balade i 4 madrigali) i razvija ih do majstorskoga savršenstva. pa je nakon pobjede neprijateljske stranke godine 1302.). Aktivno sudjeluje u onodobnim političkim borbama između gvelfa i gibelina. naime. Zoranić. U obliku uobičajene alegorijske srednjovjekovne vizije zagrobnoga života Dante (uz pomoć Beatrice i Vergilija) nas vodi kroz Pakao. koja ga svojom ljepotom i tjelesno privlači.). talijanski pripovjedač i humanist. Petrarca preuzima od provansalskih trubadura i talijanskih predstavnika “slatkoga novoga stila” (dolce stil nuovo) njihove pjesničke forme (od 366 pjesama Kanconijera 317 su soneti. itd. prisiljen sve do smrti živjeti u progonstvu.

oblik Marulić nalazi se u posveti Judite. Živio je na granici srednjega vijeka i novoga vijeka.?). ali u jeziku. Život je proveo u Splitu.). stjecanje bogatstva i izrugivanje ljudskoj gluposti i svakom. moralno-teološke i kulturnopovijesne rasprave. kolovoza 1450. HRVATSKA PREDRENESANSA I HRVATSKI HUMANIZAM MARKO MARULIĆ (Davidijada) Marko Marulić (Marcus Marulus. Djelo je koncipirano alegorijski. Zanimljivost fabule. siječnja 1524. u Padovi. sastavljao je kompendije i zbornike uputa za praktični kršćanski život. izvršitelja oporuka. rasprava je u sedam knjiga o praktičnoj kršćanskoj etici. 5. Zahvaljujući književnom radu postaje središnja osobnost splitskoga humanističkoga kruga. priče. Same su priče duhom i sadržajem raznolike. Split. vjerojatno oko 1510. s priloženom polemičkom raspravom u kojoj se dokazuje da svetac potječe iz hrvatskih krajeva. od trgovaca i prostitutki do predstavnika feudalaca i svećenstva. i manje na talijanskom (sačuvana tri pisma i vjerojatno njegova dva soneta).proučavao potkraj života. zbirka prispodoba po uzoru na novozavjetne. Glavno mu je djelo Dekameron (Decameron. U kristološkoj rapsravi De humilitate et gloria Christi (O poniznosti i slavi Kristovoj. 18. preuzimajući mnogobrojne srednjovjekovne sadržaje. politika. latinske i talijanske književnosti. a Šaul Židove koji ga progone. Od manjih proznih spisa na latinskom ističu se: In epigrammata priscorum commentarius (Tumač starih natpisa. a nakon toga možda je nastavio školovanje u Italiji. najvažnije Marulićevo moralno-teološko djelo. ali uz duboku religioznost i trajnu sklonost prema moralnoj pouci očituje i tipično humanističku širinu zanimanja (književnost. epove. Na kraju je dodan ključ alegoreze: Tropologica Davidiadis .). posebno religioznom licemjerju.?). skladna kompozicija i jasan. Obavljao je komunalne dužnosti egzaminatora. poeme i kraće pjesme. moralističkoga i teološkoga usmjerenja. U rodnome Splitu polazio je humanističku školu. zasnovana na obradbi triju bogoslovnih krjeposti: vjere. Marulić je književno stvarao na trima jezicima: hrvatskom. stilu i stihu nasljedujući rimske i ranokršćanske pjesnike. Djelo mu je naslonjeno na Bibliju i patristiku i grčko-rimsku klasiku i njima nadahnuto. Quinqaginta parabolae (Pedeset priča. poslije 1503.-1353.). Većinu Marulićevih latinskih djela čine prozni spisi religiozno-poučnoga. nemilosrdno razotkrivanje ljudskih poroka i slobodno prikazivanje životnih užitaka. Neko je vrijeme proboravio u Nečujmu na otoku Šolti. ali najčešće im je tema senzualna ljubav. propovijedi. latinskom (više od osamdeset posto sačuvanih djela). 1480. u 14 pjevanja s ukupno 6765 heksametara opjevao je djela židovskoga kralja Davida. povijest. oko 1496. Bio je pjesnik i prozaik. 1518.-Split. harala u Firenci i prisilila sedam djevojaka i tri mladića da napuste grad i prekraćuju vrijeme pripovijedajući naizmjence zanimljive priče. dijaloge. otkrivaju čitatelju djelo u kojem se definitivno prekida sa srednjovjekovnim predrasudama i u kojem su jasno nagoviještena slobodna shvaćanja. latinski i hrvatski pjesnik. zbirka poučnih pričica i anegdota iz života mnogobrojnih svetaca u šest knjiga. U epu Davidias (Davidijada. nade i ljubavi. zbirka od 142 antička natpisa pretežno iz Italije i Salone s obilnim stvarnim i moralističkim komentarima. Na Marulićeve nazore utjecao je pokret Devotio moderna. arheologija. odmjeren stil temeljne su značajke izraza Boccacciovih priča koje su postale uzorom svim kasnijim novelistima. potječe iz splitske plemićke obitelji koja se hrvatski nazivala Pečenić (Pecinić. Prevodio je s latinskoga i talijanskoga na hrvatski i s hrvatskoga i talijanskoga na latinski. a u 15. Galerija realistički vjerno i psihološki uvjerljivo ocrtanih likova iz svih društvenih slojeva.-1500. Podatci o njegovu životu relativno su malobrojni i nepouzdani. prije svega o turskoj opasnosti i razjedinjenosti kršćana. Marulić je bio i plodan latinski pjesnik. zbirka od stotinu novela uokvirenih pričom o kugi koja je 1348. Po opsegu i svjetskom odjeku na prvom je mjestu De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca. Vita divi Hieronymi (Život svetoga Jeronima. ali ih obrađujući u novim (obnovljenim) oblicima. – 1517. 1510.). Istodobno je više puta i s velikom zauzetošću pisao o suvremenim događanjima. Evangelistarium (Evanđelistar. stoljeću počela se nazivati Marulus ili De Marulus. 1506.) na temelju starozavjetnih proroka dokazuje da je Krist obećani Mesija. pisma. Picinić). U golemom dijelu opusu pokazuje se kao iznimno zauzeti širitelj i tumač temeljnih zasada kršćanske moralke. 1348.).). 1507.). držeći se Biblije. putujući povremeno u Veneciju (zbog trgovine) i Rim (na proslavu jubilarne godine 1500. slikarstvo) i svestranu erudiciju te renesansnu sposobnost sinteze hrvatske. sudca. prozaist i prevoditelj. pa David predstavlja Krista.

ali i velik broj pisama otposlanih iz Korvinova ureda. u Tibulovoj elegiji. u Italiji pozdravlja novoimenovanoga papu. tvorac prvoga epa na hrvatskom jeziku (Judita). himne. Kao trinaestogodišnjega dječaka ujak Ivan Vitez od Sredne poslao ga je na školovanje u Italiju. i 16. seviljskikm kodeksima: Johannes Pannonius Vitezius. gdje je i umro 30. epicidija. epitafa. Među više od 400 epigrama iz trećega dijela Panonijeva opusa pretežu satirički i erotski. epigrami. To je najbolji ep hrvatskoga i vrhunski biblijskovergilijevski ep europskoga humanizma. ali su obojica smijenjeni. Po mišljenju mnogih najvažniji hrvatski pisac 15. Njegovo je obiteljsko ime predmetom dugotrajnih kontroverzija u hrvatskoj i mađarskoj historiografji. iz Pseudo-Demostena. U najnovije vrijeme otkrivene su i Marulićeve pjesme ljubavnoga sadržaja. prevodio je ulomke iz Homerove Ilijade. ali tijelo mu je poslije preneseno u pečušku katedralu i tamo sahranjeno. elegije (Elegiae). . 11.).) prelazi na dvor u Budimu. Medvedgrad kraj Zagreba). objavljena s velikim uspjehom u brojnim izdanjima. Poštujući želju kralja Matije Korvina (1458. pa Ivan mora bježati. poslanice.vjerojatno nije točan. u glasovitoga Guarina Guarinija. prozni prijevodi s grčkoga. U žanrovskom smislu uzor mu je za epigrame bio Marcijal. Prvi mu je grob bio u pavlinskoj crkvi u Remetama. govori i pisma. Pavla Drugoga. Urotnici ne uspijevaju u svojemu naumu. Za boravka u Italiji stekao je brojne ugledne prijatelje. kao što su tužbalice u povodu smrti majke Barbare (De morte Barbarae). s talijanskoga na latinski. izrazito opsceni. versificirani sažetci svetačkih životopisa. postao je prvi hrvatski pisac svjetskoga glasa i do danas najprevođeniji hrvatski autor. U drugome dijelu opusa od 35 Panonijevih elegija najveći dio predstavlja podsjećanje i prisjećanje na važne događaje u prijateljskom ili obitelsjkom krugu. Prerastao je u kultnu figuru srednjoeuropskoga književnoga prostora. Uporište je Panonije našao. Sačuvan je znatan broj Marulićevih latinskih pjesama i duhovnoga i svjetovnoga sadržaja (žanrovski su to elegije. U Panonijevoj književnoj ostavštini tradicionalno se izdavja nekoliko cjelina: dulji sastavci spjevani u daktilskom heksametru (Poemata ili Heroica). s obzirom na tradiciju. stoljeća. rođen je blizu ušća Drave u Dunav. – 1472.. Pridružuje se skupini velikaša. 1434. Nakon jedanaest godina u Italiji vratio se u Ugarsku i ubrzo. čije se djela još uvijek otkrivaju u svjetskim knjižnicama i arhivima. zahvalnica. Uz latinski pseudonim. IVAN ČESMIČKI (U smrt majke Barbare. U pozadini je toga razmimoilaženja oko prezimena i problem točna utvrđivanja Panonijeva rodnoga mjesta: prema vlastitu priznanju. Otad je stalno u kraljevoj pratnji ili obavlja zadaće za kralja: u pohodu na Bosnu. Najprošireniji tradicionalni oblik njegova navodnoga prezimena – Česmički .. nacionalni klasik. Kao veliki poznavatelj grčkoga i latinskoga bavio se i prevođenjem. sudjeluje u Matijinu obračiunu s češkim kraljem. 1472. s nenavršenih 26 godina života.-1490.expositio (Alegorijsko tumačenje Davidijade). po kojemu je poznat. autor kojega ne zaobilazi nijedna međunarodna antologija novolatinskoga pjesništva. klasik kršćanske književnosti i humanist europskoga formata. pa se u zadnje vrijeme predlaže da se usvoji ime kakvo se pojavljuje u tzv. i postao doktor kanonskoga prava. humanist i latinski pjesnik. naučivši temeljito oba klasična jezika. niz elegija napisanih u napadu bolesti. političarima i prijateljima. 1459. a tome su osim njegovih vrijednih književnih djela pridonijele i dramatične okolnosti njegove smrti te vojni i politički slom kraljevstva kojega je bio visokim dostojanstvenikom. zatim politički panegirici i prigodnice posvećene raznim uglednim suvremenicima. U ovom se dijelu posebno ističu tekstovi s naglašenim autobiografskim označnicama. koji su se urotili protiv Korvinove samovlade i ponudili prijestolje poljskom kraljeviću Kazimiru. Sklonio se u Osvalda Thuza na Medvedgradu. Jan Panonije najveći je pjesnik ranoga hrvatskoga humanizma. skupa s Ivanom Thuzom. a od novovjekovnih epigramatičara Antonio Beccadelli. epigrami u raznovrsnim metrima (Epigrammata). Ivan Vitez Panonac. U prvom dijelu opusa izdvaja se školska vježba s osloncem na Vergilija u kojoj se vjetrovi prepiru tko je najjači. Prosperu – primjer epigrama) Ivan Česmički (latinski pseudonim Ianus Pannonius. pjesama na ispraćaju. među kojima je bio i njegov ujak Ivan Vitez i zagrebački biskup Osvald Thuz. obećanje vlastitoj duši (Ad animam suam). prvi put tiskan tek 1954. a u formi epitalamija. Jan Panonije. najvećim dijelom nastali za boravka u Italiji. pouzdano se zna i njegovo krsno ime Ivan (Johannes). Nekom vjerovniku. Plutarha. Imenovan je za slavonskoga bana. Sedam je godina proveo u Ferrari. Nakon Ferrare četiri je godine studirao u Padovi. u dijelovima. Djela su mu prevedena na mnogobrojne svjetske jezike. i dr. Prvi je u Hrvata prevodio Dantea i Petrarku. Značajna su i njegova tri politička govora. U privatnom dijelu njegova epsitolarija zanimljiva su pisma upućena prijateljima u Dubrovnik i Trst. koje je u Italiji promijenio u Jan (Ianus). postao biskupom pečuškim.

Kao poeta laureates ostaje neko vrijeme u Rimu. safička strofa. ode. Propercije) i od dvadesetak govora. Po vrijednosti ističe se pjesnička korespondencija s Tršćaninom Raffaelom Zovenzonijem. epiliji. oko 1445. i dubrovačkim prijateljima. gdje je postigao i doktorat iz kanonskoga prava. računajući da će se kao kanonik riješiti financijskih poteškoća. a za njom se u svojoj zbirci elegija o apostolima poveo Marko . uz jedan epigram u hendekasilabima i jedan u glikonejima. u stihovima se žali da je izgubio i očinsko imanje.?) jedan je od najvažnijih autora hrvatskoga latinističkoga quattrocenta. 1463. u kojemu prevladavaju politički sadržaji i prigodnice prijateljima. Studirao je u Padovi. Pjesnička ostavština Crijevićeva sadrži 240 pjesama u 9 knjiga. od triju uvodnih raprava o pjesnicima koje je predavao u školi (Plaut. Kao svećenik obnašao je važne dužnosti u šibenskom kaptolu. holijambi. U tematskom pogledu riječ je o dvojstvu između nabožnoga i svjetovnoga apjesništva. Među najbolje njegove tekstove ubrajaju se oni u kojima je potresna osobna iskustva uspio posredovati bez pretjerana pokazivanja učenosti. orationes funebres. U cijelom pjesničkom opusu veliku prevlast ima elegijski distih. boravi u Rimu u svojih znanaca. Crijević najjači oslonac u tradiciji nalazi u Ovidiju i Properciju. Veličinom se ističe nedovršeni epilij o osnutku Dubrovnika (De Epidauro. ubrzo se ženi. Šižgorić je autor najstarije hrvatske pjesničke inkunabule Elegiarum et carminum libri tres (Tri knjige elegija i lirskih pjesama). Od svih hrvatskih humanista najdosljednije je branio ideju o nerazdvojivosti filologije i književnosti.Šibenik. od kojih su 13 himne apostolima i svetom Pavlu. u Akademiji Pomponija Leta. 1487. od kojih su 15 pogrebni govori. ali je vidljiv i utjecaj lektire rimskih epičara (Vergilije.) bio je latinist. Vergilije. Po obliku to su himne. Uz nešto pjesama koje se bave likovima iz antičkog mita ili povijesti u zbirci prevladavaju poslanice. Ponovno postaje rektorom dubrovačke gimnazije. preko robovanja domini. izgovoreni na sprovodima sugrađana.ILIJA CRIJEVIĆ (De Epidauro. jedan od najboljih stilista u povijesti nacionalnoga latiniteta. Crijević ga na zanimljiv način inovira: ljubavni je rival po zanimanju trgovac. Od 1497. glikonej. primjer epigrama) Ilija Crijević (Elias Lampridii de Crieva. 1509. a 1484. svjetovnim i crkvenim velikodostojnicima. Dubrovnik. 1520. središnja osoba šibenskoga humanističkoga kruga. Lukan…) i antičke kršćanske poezije (Prudencije) ili rane kršćanske epike. Zbirka latinskih pjesama u sapfičkoj strofi sastavljena je od 16 pjesama. zatječe se u Dubrovniku. Lukrecije. jambi. epigrami. Prema običaju latinizirao je svoje ime pa se otad naziva Aelius Lampridius Cervinus. Za života tiskana su mu samo četiri epigrama ad lectorem. znancima. . U međuvremenu ostavši udovac. elegije. Poslije 1505. . Na tragu Ovidijevih Fasta nastao je Šižgorićev kalendar crkvenih svetkovima De diebus Festis. drukčije nego u rimskih elegičara nevjera voljene žene ne pokazuje se samo kao moralno pitanje nego i kao ozbiljan zdravstveni rizik. većinom u elegijskim distisima. u kojem ima i zanimljivih autobiografskih podataka. upućenih različitim crkvenim i svjetovnim velikodostojnicima. asklepijadej. Prilagodljivost različitim stilskim i žanrovskim izazovima otkriva ga kao školovana latinista koji se snažno oslanjao na antičku književnu tradiciju i slikovnost preuzetu iz klasičnoga mita. djeluje kao školski suravnatelj. Šibenik. stihovana zavičajna povijest za koju je predložak nudila Raguzeida Gian Maria Filelfa. u kojima je glavni lik Flavija. Prozni dio Crijevićeva opusa sastoji se od jedanaest pisama. Zbirka je posvećena šibenskom patriciju Petru Taveliću i obuhvaća 62 pjesme. a manji dio vezan je uz njegovu svećeničku službu u kasnim godinama. Svećenik je postao 1510. ostao je u rukopisu. Epigrami knjižnici. Početkom osamdesetih boravio je u Ferrari. pozdravnice i epigrami upućeni prijateljima. Premda preuzima žanrovski model rimske elegije. okrunjen je lovorovim vijencem za svoje “nježne ljubavne pjesme”. pjesnički i prozni. JURAJ ŠIŽGORIĆ (Elegija o pustošenju Šibenskoga polja) Juraj Šižgorić (Georgius Sisgoreus /Sibenicensis Dalmata/ Georgius Sisgoritus /Gorgis/.do 1504. hendekasilabi. U oko 800 stihova ispričana je dovršena ljubavna priča: od nagla zaljubljivanja. i na tom mjestu provodi zadnje desetljeće života. Sav drugi rad. bio je generalni vikar biskupa Luke Tolentića i njegova nasljednika Francesca Quirinija.Dubrovnik. Aelius Lampridius Cervinus. odlučuje se zarediti. ali su zastupljeni i drugi metri: heksametar. Stilski i kompozicijski Crijevićeva je proza pod Ciceronovim utjecajem. do odreknuća od ljubavi. Ne postoje pouzdani podatci o njegovu školovanju u rodnome gradu. 572 heksametra). dolazi s legendarno bogatih Antila. U rodnom je gradu imao velik broj moćnih neprijatelja. Okosnicu čini jedanaest elegija (po drugoj računici dvanaest elegija). u Rimu.

Najveća mu je književna vrlina sposobnost da se predstavi kao vjerodostojan očevidac koji podjednako vodi računa o uvjerljivosti i zanimljivosti priče. a ostatak zbirke tvore epigrami. teološki prijepori. gastronomija). tiskana u Mrnavićevu Nauku krstjanskom (1627. godine.Marulić.. ANTUN VRANČIĆ (Putovanje iz Budima u Drinopolje) Antun Vrančić (Antonius Verantius /Sibenicensis Dalmata/. Najvišu crkvenu čast. o nekim šibenskim običajima). Golema većina pisama napisana je na latinskome.). U nekoliko je navrata održao prigodne govore na latinskome. Nakon što je postao pečuškim biskupom.). Riječ je o zemljopisno-povijesnom ogledu u 17 poglavlja u kojima Šižgorić prikuplja i vrjednuje antičke vijesti o svojemu užem zavičaju (Plinije Stariji. a na hrvatskom je očuvana samo njegova Molitva koju složi i govori svaki dan. Šibenik.-1557. od kojih su dvije na talijanskom. Apijan. vanjska politika. a izdana je prvi put 1899. Već kao iskusan diplomat prelazi 1549. Rimu neobjavljen. Mnogi Vrančićevi tekstovi ostali su nedovršeni. medicina. manje je onih koja su njemu upućena. Odmah nakon povratka pomaknut je u čast jegarskoga biskupa. Zbirka Otia (Pjesme u dokolici) obuhvaća 42 pjesme.). stekao je 1569. Pretežan dio potječe od samoga Vrančića. Nakon školovanja u Padovi. 1573. našao se na dvoru Ivana Zapolje. erdeljskom biskupu. Nakon djetinjstva provedena u Trogiru i Šibeniku zahvaljujući ujaku Ivanu Statiliću. od Pavla Gregorijanca do Janka Draškovića i Trankvila Andreisa. Boccaccio. kao putopisac i epistolograf u samom je vrhu hrvatske humanističke produkcije. a najmanje u kojima nije ni potpisnik ni naslovnik. (Iter Buda Hadrianopolim /Putovanje iz Budima u Drinopolje/ i njegove dijaloške varijante Razgovor s bratom Mihovilom o putovanju i poslanstvu u Carigrad (na latinskom). Najzanimljiviji su oni odjeljci u kojima Šižgorić govori iz vlastita iskustva. od 1532.. Beču i Krakovu postaje Zapoljinim tajnikom i uz njega. Pisma su prvorazredan izvor za povijest mentaliteta. Moldaviji i Vlaškoj. 1504. RENESANSA U SVIJETU . od povjesničara Giovija do talijanskoga heretika Palearija. poput putopisa koji se bavi prvim izaslanstvom u Tursku 1553. ali ga je smrt spriječila da uživa tu čast. veći je dio rukopisa sa Šižgorićevim tekstovima u Milanu. Od mladenačkih dana pokazuje sklonost prema povijesnim i zemljopisnim istraživanjima u kojima se oslanja na svoje poznavanje latinskoga i brojnih modernih jezika. Papa Grgur Trinaesti izabrao ga je za kardinala. Prozna rasprava De situ Illyriae et civitate Sibenici (O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku) dovršena je 1487. Dio je Šižgorićeva opusa izgubljen. iz kodeksa koji se čuva u Nacionalnoj knjižnici u Parizu. Cezar). u službu Zapoljina suarnika Ferdinada Prvoga Habsburškoga. Tako nastaju prozni ogledi (napisani na latinskom) o Erdelju. dva su sastavka prigodne elegije. a poslije i njegovu udovicu Izabelu. o ugarskom kralju Ivanu. Još nije pronađena njegova zbirka elegija objavljena u Krakovu. pokazujući istodobno da dobro poznaje i relevantne humanističke izvore (Decembrio. uz koje na mađarskome i talijanskome. Najopsežniji i kulturnopovijesno najzanimljiviji dio Vrančićeve ostavštine njegov je epistolarij. bilo o etnografsikim posebnostima (poglavlje 17. do 1573. Gakeotti). krenuo je kao kraljev izaslanik u Tursku i tamo proboravio četiri godine. Veneciji. Solin. položaj nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Ugarske. Zbog različlitih svjetovnih i crkvenih dužnosti nije se uspijevao posvetiti književnom radu onoliko koliko bi volio. u njima se očituju Vrančićevi stavovi o različitim pitanjima (odnos prema rodbini i zavičaju. Poslije pada Sigeta odlazi drugi put kao izaslanik u Tursku kako bi isposlovao primirje. istaknuti hrvatski latinist. Najvrjedniji dosad neizdan Šižgorićev tekst tužbalica je za izgubljenom braćom u 49 elegijskih distiha. bilo da je riječ o topografiji (poglavlje 10.-14. Na popisu Vrančićevih korespondenata nalaze se glasoviti suvremenici. književni i erotski afiniteti. u kojemu je okupljeno oko 1000 pisama iz razdoblja od oko 40 godina. osim jednoga svi su u elegijskom distihu. o Petru Berisalviću. Polibije.. – Prešov. ostaje dvadeset godina. Kao školovani humanist bavio se i poezijom. kad je imenovan kraljevim namjesnikom. a vrhunac svjetovne moći dosegnuo je 1572.

a zatim se razvija cijela priča. piti!”. uzimajući u obzir potrebe razjedinjene Italije. a poslije i liječničkom praksom.) i Herojska djela i priče velikoga Pantagruela (1532. Zbog navodnih “heretičkih” pogleda bio je prisiljen napustuiti samostan pa studira medicinu. prošlost i sadašnjost.). Djelo. renesansne komedije i društvene satire. koji je odraz vedrog optimizma i vjere renesansnoga čovjeka u svemoć ljudske prirode. uz Montaignea najistaknutiji je predstavnik francuske renesanse. sa strastima i osjećajima renesansnoga čovjeka. “marljiv čovjek”) ga u početku pušta da se pridržava starih navika. kojoj treba omogućiti slobodan razvoj na području tjelesnoga i duševnoga života (tzv. borbe. od kojih su najpoznatije prve dvije: Život Gargantuin (1543. temeljne su značajke njegova jedinstvenoga stila. Životno mu je djelo Gargantua i Pantagruel (1532. Od književnih mu je djela najznačajnije drama Mandragola (1513. prirodan humor i nepresušno obilje riječi.). pisan s dubokim razumijevanjem za čovjeka i njegove slabosti te. razvija ideju da u politici cilj opravdava sredstvo. pisano u početku iz razonode i zamišljeno kao fantastična pripovijest o pothvatima jedne obitelji divova poznate iz srednjovjekovne književnosti. u kojoj daje modernu građansku teoriju države i.-1564. talijanski renesansni književnik i političar. Ponokrat (grč. Autorstvo pete. 1516. Ep je ispjevan u savršenim stancama (strofama od 8 rimovanih jedanaestreaca).-1533.). pantagruelizam).1527. vulgariziranu kasnije pod imenom makijavelizam. Djelo nema jednoga glavnoga junaka ni jednu glavnu radnju. privedu najprije nekoga neznanca. još je uvijek sporno. kojemu su obećani bogati milodari. 1532.). a u završnoj redakciji sadrži 46 pjevanja podjednake duljine. Rabelais opisuje život diva Gargantua od trenutka kad je ugledao svijet kroz uho svoje majke i razveselio svog oca diva Grandgousiera. 5 godina i 3 mjeseca da nauči alphabet od početka do kraja i od kraja do početka). Nakon što se najprije odgajao u duhu srednjega vijeka u učenoga teologa Tubala Holoferna i pokazivao slab napredak (trebalo mu je npr. zatraživši odmah nakon rođenja gromkim glasom “Piti. U mladosti bio je redovnik. . posmrtno izdane knjige.NICCOLÒ MACHIAVELLI (Mandragola) Niccolò Machiavelli (1469. preraslo je postupno u genijalnu satiru srednjovjekovnih zastarjelih pogleda i institucija i postalo ogledalom vjere renesansnoga čovjeka u moć znanosti i plemenitost ljudske prirode. računajući s tim da će to biti upravo on.).). prva moderna komedija u europskom kazalištu i najbolje komediografsko ostvarenje talijanske renesanse. u kojoj se istodobno pojavljuje komedija karaktera i oštra kritika tadašnjega pokvarena života i društva. dobroćudnoga vladara jedne utopijske državice. FRANÇOIS RABELAIS (Gargantua i Pantagruel) François Rabelais (oko 1494. pa situaciju koristi mladi Callimaco. Nakon što je privolio muža. otac ga upućuje u Pariz. predstavlja se starcu kao učen liječnik i preporučuje za Lucreziju napitak od mandragole. u kojemu Ariosto oživvljuje fantastični srednjovjekovni viteški svijet i pretvara njegove legendarne junake u moderne ljude. pisao je latinske i talijanske stihove.). Jednostavan realizam. talijanski renesansni pjesnik. fantastično-satirični roman u 5 knjiga. u uporabi kojih Rabelais ne razlikuje tzv. Callimaco uz pomoć čankoliza Ligurija uspijeva nagovoriti messera Niciu da Lucreziji. a toga se posla prihvaćaju njezina majka Sostrata i ispovjednik fra Timoteo. predstavlja vrhunsko dostignuće talijanske renesansne epike. nakon što popije napitak. U nizu glavnih i sporednih radnji razvija se raskošna slika života u kojoj se isprepleću mašta i realnost. Napisao je niz znanstvenih spisa. pristojne od tzv. iako mu nedostaje organsko jedinstvo kompozicije. Najvažnije mu je djelo kratka politička rasprava Vladar (Il Principe.-1553. Ep odiše životnom radošću. u želji da dobije nasljednika. vitezove”. zamišljen kao nastavak nedovršena Boiardova spjeva Zaljubljeni Orlando (1506. koji se zaljubljuje u Lucreziju. gdje nastavlja svoje studije u mudroga Ponokrata.). Nade mu se ne ostvaruju. gospe. odnosno junake i događanja vezane uz imaginarnu saracensku opsadu Pariza u doba Karla Velikoga. nepristojnih izraza. nego opisuje “ljubav. želeći vidjeti što je Gargantua dotad učio i kako je provodio svoje dane. U komediji Mandragoli prikazuje se stari i bogati messerr Nicia oženjen mladom i lijepom Lucreziom. 1513. treba nagovoriti i krjeposnu Lucreziu. prvi veliki francuski pripovjedač.. bavi se raznim granama znanosti.). Nakon toga slijedi opširan prikaz njegova školovanja. LODOVICO ARIOSTO (Bijesni Orlando) Lodovico Ariosto (1474. . protkan je finim humorom. ali životno mu je djelo veliki viteški ep Bijesni Orlando (Orlando furioso. piti. uz opasnost da taj napitak u sebi krije moguće opasnosti za onoga tko provede noć sa ženom koja ga je popila.

San Ivanjske noći. Konac djelo krasi.). Ulaženjem u psihu vlastitih junaka stvara galeriju nezaboravnih i vječnih likova izražavajući veliko bogatstvo ljudskih osjećaja. koji se često i okrutno poigrava glupošću ili naivnošću drugih. prilagođujući vjerovanja engleskoga seoskoga . jednostavan. kojim je prožeto cijelo djelo i koji nezadrživo nasmijava i današnjega čitatelja. komedija lirske faze. i dvije vječne dvojbe čovječanstva – sukob između ideala i stvarnosti. Henrik Peti. u satrirično prikazanim obrtnicima. Naime. u kojem započinje pisati roman Don Quijote. Rođen je u Stratford-on-Avonu. drugi dio 1615. stoljeća.) javlja se određena smirenost. napisao je i zbirku soneta u kojima probija strukturu petrarkizma unoseći osobne osjećaje i temperament. zdrav i topao humor. U drugom razdoblju (1600. istodobno je i komedija koja obrađuje temu same mašte. komedije. pa iz toga perioda potječu sve njegove velike tragedije: Hamlet. od kojih su najpoznatije: Ukroćena goropadnica (The Taming of the Shrew.-1616. niz danas zaboravljenih djela. i 1611. a vjerojatno i suvlasnik poznatoga kazališta Globe. stilska iznijansiranost izraza. Kralj Lear. grč. -1608.Garargantuin sin Pantagruel (grčko-maurska kombinacija riječi. kraljevske drame ili historije/povijesti. u kojemu i umire. i 1597. U prvom razdoblju njegova stvaranja. engleski pjesnik i dramatičar. pisac kazališnih tekstova. U razdoblju između 1590. snalažljiv čovjek). Mjera za mjeru. “koji sve stavlja u pokret”. besmrtni roman Bistri vitez Don Quijote od Manche (prvi dio 1605. Macbeth i druge i tri tzv.). Ime Don Quijoteova konja Rocinantea sastavljeno je od riječi rocin (kljuse) i ante (prije). 1613. gdje živi kao glumac. Na Tri Kralja ili kako hoćete (Twelfth Nihgt or What You Will. stvorili su od Don Quijotea jedno od najvrjednijih djela u povijesti civilizacije i jedno od najpoznatijih i najčitanijih djela u povijesti svjetske književnosti. San Ivanjske noći. koje seže otprilike do 1600. prevladavaju tragični elementi i pesimizam. Don Quijote je tijekom stvaranja prerastao prvotne piščeve namjere i postao djelom općeljudske vrijednosti.-1616. uokvirenom rimskim tragedijama Julije Cezar i Koriolan. Otelo. Kako vam drago. Nakon povratka u domovinu bavi se književnim radom i živi u stalnom siromaštvu. utjelovljene u vilama. tragedije i romantične igre ili idile. pričanje suvremenika) unosi dah realnoga života. U trećemu razdoblju (1608. a između 1591. Zamišljen kao satira na preživjele. zbirku pripovijedaka Uzorite novele (Novelas ejemplares. srednjovjekovne kronike i legende. pa tad nastaju tzv. mladićem živa duha i plitka džepa. U to doba piše i svih 10 pravih komedija. Napisao je 30 drama. Plastično ocrtani likovi.) najveći je španjolski pripovjedač. Mletački trgovac. koje je sam i objavio (za razliku od svojih drama). renesansna novelistika. gdje se sprijateljuje s Panurgom (Panurg. Mogu se podijeliti na tzv. koje predstavljaju neku vrstu modernih drama ideja. nekad iz potrebe. Shakespeare snažno djeluje na oblikovanje poetike romantizma. nikad im ne nedostaje životne stvarnosti. WILLIAM SHAKESPEARE (Hamlet.. u kojemu u likovima Don Quijotea i Sancha Panze oživljuju dvije razine Španjolske. romantične komedije. San Ivanjske/Ljetne noći (A Midsummer Night´s Dream). optimizam i duboki humanizam koji izbijaju iz tragične figure Viteza tužnoga lika. napušta rodni grad oko 1585. U svom golemom opusu oživljuje cijeli niz svjetova. a katkad samo zbog “manguparije”. MIGUEL DE CERVANTES (Don Quijote) Miguel de Cervantes Saavedra (1547. ili o njoj govori vojvoda Tezej. bez obzira na izvor (antička povijest. među kojima je Oluja (The Tempest) jedna od najdubljih i najljepših Shakespeareovih drama.). Soneti) William Shakespeare (1564. mračne ili tamne komedije: Troilo i Kresida. Zbog novčanih neprilika dolazi i u zatvor.. Mladost provodi u vojničkoj službi. Henrik Četvrti. Genijalni stvaralac. do početka 16.). nastaje Shakespeareova najvedrija tragedija Romeo i Giulietta i gotovo sve njegove kraljevske drame: Rikard Treći. ali u to doba još vrlo popularne viteške romane. gdje je teško ranjen i poslije uhićen te mora boraviti u ropstvu. najveći je dramski stvaralac u povijesti svjetske književnosti. Shakespeare je napisao 36 ili 37 drama. Shakespeare u svaku temu. Osim drama napisao je i poeme Venera i Adon i Silovanje Lukrecije (The Rape of Lucrece). kad se definitivno povlači iz kazališnoga života i vraća u rodni Stratford.).. Bez obzira na to ili upravo zato što nisu povijesno točni. i Vesele žene windsorske (The Merry Wives of Windsor). pisane na teme iz engleske povijesti od 13. i stiže u London. Dulcinea od Tobosa ime je koje je Don Quijote nadjenuo jednoj priprostoj seoskoj djevojci koju je odabrao za vladaricu svojega srca. i svoje glavno djelo.-1611. simpatičnim osobenjakom i lopovom. i druge. znači otprilike “onaj koji je žedan”) školuje se kao i njegov otac u Parizu. a najjače slobodnom srukturom svojih drama. redatelj. dvije povijesne epohe.

folklora svojoj svrsi, pjesnik stvara vilinski svijet u kojem se pojavljuju Titanija, Oberon i Puck, mali čarobnjak ljubavnih zapleta, svijet koji stoji u ironičnom odnosu prema ostala dva ljudska, društvena sloja drame: prema svijetu Vojvode i njegove zaručnice, uz dva ljubavna para, te prema svijetu književno i kazališno nastrojenih obrtnika, među kojima se ističe tkalac Bottom, koji su čvrsto odlučili Vojvodinu svadbu počasriti igrokazom. Uz pratnju različitih vrsta kaotične zbrke pobjeđuju mladi ljubavnici Helena, Hermija, Lisandar i Demetrije, ostvarujući svoju čežnju. Na kraju komedije ponovno je uspostavljen poredak uz gobnu i brojna vjenčanja, ali je to poredak koji se uz pomoć čarolije Ivanjske noći kristalizirao oko mladih, a ne oko krutoga atenskoga ili egleskoga, elizabetanskoga zakona. Stoljećima stručnjaci pokušavaju riješiti fenomen tragedije, odnosno Hamletova odlaganja da izvrši osvetu zbog ubojstva svoga oca, kralja Danske, nad svojim stricem, sadašnjim kraljem Klaudijem, u najboljoj tragediji ikad napisanoj, u Shakespeareovu Hamletu. Napisan iz vizure tajne spoznavanja smrti i vlastitih dvojbi, Hamlet u sebi upija tajnu postojanja usredištenu oko Hamletove ljubavi Ofelije, njegove majke Gertrude, prijatelja Horacija, Ofelijina brata Leara, Ofelijina oca Polonija, začudnih grobara i smjene poretka nagoviještene dolaskom Fortinbrasa na samom kraju tragedije, kad je živ ostao samo Horacije, kako bi pričao priču o Hamletu. Nijedna interpretacija neće moći do kraja objasniti tajnu Hamletova zastora i renesansnoga stanja duha i kritike toga stanja u Engleskoj, ali ni sve ljduske i psihičke slojeve nazočne u svim vremenima i civlizacijama, u svakom čovjeku posebno koji stalno postavlja pitanja o biti ili ne biti sebe, svoje vlastitosti i vlastite egzistencije s drugima. Sami Shakespareovi soneti (objavljeni 1609.), umjesto da pripovijedaju ili barem nagovješćuju neku povezanu priču, kristaliziraju se oko niza tema nabijenih silovitim osobnim emocijama. Tzv. Shakespeareov ili elizabetanski sonet poseban je oblik soneta od tri katrena i jednoga dvostiha, s najčešćim rasporedom rima ababa cdcd efef gg. Razlikuje se od talijanskoga ili Petrarkina soneta, koji je sastavljen od da katrena i dva tercete ili od jedne strofe od osam i druge od šest stihova. Raspored je rima u Petrarkinu sonetu abba abba u katrenima, dok za tercete postoji više uobičajenih kombinacija. HRVATSKA RENESANSA MARKO MARULIĆ (Judita, Molitva suprotiva Turkom) Marko Marulić (Split, 18. kolovoza 1550. - Split, 5. siječnja 1524.) latinski je i hrvatski pjesnik, prozaist i prevoditelj koji je stvarao na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Potomak je splitke plemićke obitelji koja se nazivala Pečenić. Jezik Marulićevih hrvatskih djela temelji se na splitskoj čakavici 15. i 16. stoljeća s umjerenim unošenjem crkvenoslavizama, raguzeizama i općeštokavskih elemenata. Latinski mu jezik, uz težnju prema klasičnoj normi, očituje i srednjovjekovne crte na svim razinama, od leksika do stila (usporedite natuknicu o Maruliću vezanu za predrenesansu i humanizam). Najvažnije je Marulićevo hrvatsko djelo Judita (Libar Marka Marulića Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena…., 1501.), biblijsko-vergilijevski ep u 6 pjevanja (ukupno 2126 dvostruko rimovanih dvanaesteraca s prijenosnom rimom). Pjesničkom obradbom pripovijesti o hrabroj starozavjetnoj udovici Juditi i neprijatelju Holofernu Marulić je želio pokazati da se prijetećoj turskoj sili može odoljeti junaštvom i vjerom u Boga. Iako se vjerno držao biblijskoga predloška, ep je uobličio prema poetičkim pravilima renesansne epske tvorbe, a u versifikaciji je nasljedovao suvremene pjesnike svjetovne tematike (“začinjavci”). Prozna posveta djela važno je autopoetičko očitovanje. Biblijska poema Suzana, nastala nakon Judite, manjeg je osega (780 stihova) i pjesničkoga dosega. Ostale hrvatske pjesme najvećim su dijelom nabožne i moralističke tematike (npr. Dobri nauci, Divici Mariji, Od uskarsa Isusova, dijaloška pjesma Utiha nesreće). Domoljubna i protuturska zauzetost snažno se očituje u Molitvi suprotiva Turkom i Tužen’ju grada Hjerozolima. Svjetovnoj su poeziji bliske zabavno-poučne Spovid koludric od sedam smartnih grihov, Anka satira i Poklad i Korizma. Dramski tekst (također u stihovima) Prikazan’je historije svetoga Panucija adaptacija je talijanskoga predloška Fea Belcarija. U posljednje se vrijeme počinje pretpostavljati da je Marulić autor još nekih dramskih djela, pa i prikazanja Muka svete Margarite, ali te teze još nisu u potpunosti dokazane. Prozna hrvatska djela koja se s pouzdanjem pripisuju Maruliću malobrojna su: izvorna su samo dva pisma Katarini Obirtića i prozni tekstovi u Juditi, dok su Oficij Blažene Dive Marije i Od naslidovan’ja Isukarstova (1500.) Marulićevi prijevodi s latinskoga (ovaj drugi prijevod je djela De imitatione Christi Tome Kempenskoga). Marulić je jedan od najistaknutijih ili najistaknutiji hrvatski

pisac 15. i 16. stoljeća, nacionalni klasik, tvorac prvoga epa na hrvatskom jeziku, ujedno i klasik kršćanske književnosti te humanist europskoga formata. Ostavio je opsežan i raznovrstan opus koji se odlikuje vrsnom književnom stilizacijom, žanrovskom kompetencijom, sposobnošću variranja i prilagodbe raznovrsnoj čitateljskoj publici, s poticajnom I zanimljivom zastupljenošću i prepletom elemenata i iz srednjega vijeka i humanizma i renesanse. I u stihu i u prozi stvorio je djela goleme vrijednosti i značenja za nacionalnu hrvatsku kulturu i za europski književni i kulturološki obzor. U novije vrijeme, zahvajujući izdavanju Sabranih djela (dvojezična, kritična komentirana) Marka Marulića, započelo je sustavno i intenzivno proučavanje Marulićeve književne ostavštine, a otkrivena su i nova djela i rukopisi. DŽORE DRŽIĆ (Draža je od zlata; Grem si, grem) Džore Držić (Dubrovnik, 1461. - Dubrovnik, 1501.), pjesnik i dramatičar, potomak je građanske obitelji Darsa (Dersa, Dirsa, Drža); stric je književnika Marina Držića (r. 1508.). U Dubrovniku je završio humanističku školu, u Italijii studirao pravo, a devedesetih godina stupio je u svećenički stalež. Pjesme su mu sačuvane u Zborniku Nikše Ranjine (skupa s pjesmama Šiška Menčetića i nekoliko drugih, djelomice anonimnih pjesnika), u prijepisu iz 17. stoljeća i u rukipisu otkrivenu 1965. u Irskoj. Prije otkrića irskoga rukopisa mislilo se da je Džore Držić mogući autor nekih anonimnih pjesma iz Zbornika Nikše Ranjine, između ostalog i tzv. “pjesme na narodnu” Odiljam se. U irskom je rukopisu pronađeno dvadesetak novih Držićevih pjesama (između ostaloga i pjesma Čudan san, pjesnički začetak hrvatske dramske robinje) i dotad nepoznata pastoralna drama (ekloga) Radmio i Ljubmir. Pjesme su mu, s iznimkom prijevoda latinskih crkvenih pjesama Salve Regina i Ave Maria, ljubavne, a na tragu su Petrarke i talijanskih petrarkista 15. stoljeća. Držićeve pjesme tvore motivski ograničen, ali sadržajno cjelovit kanconijer, za koji se vjeruje da poetizira iskustvo jedne jedine ljubavne zgode. Mnoge su pjesme obilježene autorskim akrostihom. Jezik je mješavina ikavsko-ijekavsko-štokavskoga, s dosta čakavizama. Većina je pjesma ispjevana dvostruko rimovanim dvanaestercem. Iznimno se pojavljuje jedanaesterac po uzoru na tal. endecasillabo, četrnaesterac i petnaesterac. Leksik i metaforika ponekad podsjećaju na domaći folklor i pučku pjesmu, a izrazita idealizacija opjevane žene zna podsjetiti na koncepciju ljubavi razvijenu u lirici talijanskih stilnovista. Iz repertoara petrarkističke udvaračke retorike u njegovim pjesmama pravladava kontemplativno divljenje ljepoti odabranice (vila, gospoja, diklica) i introspektivan pogled u vlasitu duševnost, uznemirenu nemogućnošću ostvarenja ljubavnih želja. Iz ljubavne igre slabije je zastupljen trenutak suočenja s vilom i razgovor s njom. U kontemplativnim pjesmama opjevanu žensku osobu vrlo često povezuje s transcendentnim sferama, uspoređujući je s anđelom, suncem, nebom, inzistitrajući i na onostranom podrijetlu njezine ljepote. Protuteža je misli o nebeskom podrijetlu viline ljepote shvaćanje ljubavi i zaljubljenosti kao svojevrsne teološke spoznaje: pogled na mladu diklicu izjednačuje se sa slavljenjem boga. Dramolet, odnosno pastoralna ekloga Radmio i Ljubmir, napisan u dvostruko rimovanim dvanaestercima, ima oblik scenski izvodive pastorale u kojoj iskusni i razboriti Radmio bez uspjeha pokušava urazumiti zaljubljenoga Ljubmira. Radmilov diskurs obilježen je neidealističkim odnosom prema ljubavi i leksikom seoskoga govora iz dubrovačkoga zaleđa. U Ljubmirovim replikama pastirski tematski svijet estetizira se u duhu renesansne pastorale i petrarkističke lirike. Na taj način uspostavlja se kcontrast koji će postati tradicionalan u komedijama i eklogama, ali i u komičnim poemama hrvatskih pjesnika koji su stvarali u Dubrovniku u 16. i 17., ali i u 18. stoljeću. ŠIŠKO MENČETIĆ (Prvi pogled; Blaženi čas i hip) Šiško Menčetić (Dubrovnik, 1457. - Dubrovnik, 1527.), petrarkistički hrvatski pjesnik, potomak je dubrovačke plemićke obitelji Menčetić (Menze). Školovao se u dubrovačkoj humanističkoj školi, a zatim se bavio trgovinom i administrativnim poslovima, bio je u državnoj službi, bio je knez na Šipanu, a zatim i knez Dubrovačke Republike. U četrdesetoj godini sklopio je brak s Marom Gundulić, s kojom je imao dva sina i kćer. Umro je za epidemije kuge, koja je pokosila i oba njegova sina. U sudskim spisima Dubrovačke Republike Menčetić se više puta spominje u ulozi tužitelja, svjedoka, ali i optuženika. Optužuje ga se za nasrtljivost prema ženama i za tučnjavu u javnim prostorima. Uz Džoru Držića Šiško Menčetić najstariji je po imenu poznati svjetovni lirik iz Dubrovnika. Preko 500 njegovih pjesama sačuvano je u zasebnu rukopisu i u rukopisnom Zborniku

Nikše Ranjine (gdje se nalaze skupa s pjesmama Džore Držića i još nekolicine djelomice anonimnih pjesnika), a dijele se u tri knjige. Uz mnoštvo svjetovnih, pretežno ljubavnih pjesama, ispjevao je i 11 pjesama o Isusu. Kao svjetovni lirik bio je pod izrazitim utjecajem Petrarke i talijanskih petrarkista 15. stoljeća. Ljubavne pjesme posvetio je većem broju žena, a njihova je imena ili hipokoristike zabilježio u akrostihovima/akrostisima (u njega je čest i autorski akrostih). Ženski adresat nazivlje gospođa, gospoja, rjeđe vila. Sve Menčetićeve pjesme, s iznimkom triju u petnaestercu, ispjevane su u dvostruko rimovanom dvanaestercu s provedenom normom ternarnoga fraziranja. Jezik im je u osnovi jekavsko-štokavski, s nešto ikavizama i čakavizama. Prevladavaju pjesme u kojima se sažeto izvješćuje o suočenjima s gospođom i o duševnim posljedicama susreta, ali ima i kratkih epigramatski komponiranih sastavaka od po 2 ili 4 retka i ovećih baladesknih pjesama, s 600 redaka. Dok je lirika Džore Držića pretežno kontemplativna, u Menčetićevim ljubavnim pjesmama ostvaruju se tipične jezične geste petrarkističke lirike: prepričavanje prvih susreta s gospođom, opjevavanje njezine “ljeposti”, udvarački pothvati, razočaranje gospođinom suzdržanošću, odgovarajuće negativne reakcije lirskoga subjekta. Gospođa se opisuje bez pretjeranoga idealizma. U metaforama prevladavaju sunce, sunačce, zora, cvit i ružica, a u opisu frustrirana zaljubljenika hiperbole bolesti, smrti, umiranja. Suprotnost između gospođine privlačnosti i njezine hladnoće uzrokom je mnogih antiteza: ljuvezan – boljezan, dresel – vesel. Lirski subjet ne zatvara se uvijek u krug individualne duševnosti, često se obraća tematiziranome ili implicitnom prijatelju, najčešće gospođi, a nekad i imaginarnoj javnosti, pred kojom svjedoči o gospođinim vrlinama ili prokazuje njezinu ravnodušnost. Zna biti autodestruktivan, osvetoljubiv, agresivan. Stanje intimnoga jadikovanja lirski subjekt zna pretvoriti u fikciju sudskoga procesa ili trgovačkoga ugovora. Menčetićeve pjesme o Isusu po retoričkoj su formi zamišljene kao iskazi vjernika pred likom raspetoga Isusa. RANJININ ZBORNIK (Leute moj mili; Odiljam se; Djevojka hodi po zeleni travi) Ranjinin zbornik, poznat i pod nazivima Ranjinin kanconijer i Zbornik Nikše Ranjine, najstarija je rukopisna zbirka hrvatskih petrarkističkih pjesnika. Nazvan je prema Nikši Andretiću Ranjini (Dubrovnik, oko 1494. – Dubrovnik, nakon 1582.), zapisivaču i prepisivaču, možda i pjesniku. Nikša Ranjina Andretić, plemićkoga roda, školovao se u rodnome gradu. Mlad je ušao u službu Dubrovačke Republike, s dvadeset godina postao je članom Velikoga vijeća, bio je više puta knez Lopuda i Koločepa te Dubrovačke Republike. Godine 1507., kao trinaestogodišnji dječak, započeo je zapisivati ljubavne stihove prvih hrvatskih petrarkista Šiška Menčetića, Džore Držića, Marina Krstićevića, Mavra Vetranovića, Andrije Zlatara i nekih drugih, nepoznatih dubrovačkih autora (a nije isključeno da u njemu ima i pjesama samoga Nikše Ranjine). Tako je nastao zbornik, danas poznat ipak najviše pod nazivom Ranjinin zbornik, koji sadrži 820 pjesama, ali je imao dodatak od 15 pjesama za koje znamo samo po naslovnim stihovima iz popisa. Rukopis koji se čuvao u knjižnici zadarske gimnazije nestao je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Zbornik se sastoji od dva dijela. U prvom su dijelu pomiješane pjesme Šišmunda Menčetića i Džore Držića, a u drugome, koji je pisan kasnije, nalaze se stihovi raznih pjesnika 15. i 16. stoljeća. Pjesme su petrarkističke, najvećim dijelom u već kanoniziranom dvostruko rimovanom dvanaestercu. Najveći broj pjesama pripada struji kariteanskoga petrarkizma, ali ima i drugih varijanti petrarkiranja. Posebnu skupinu čine pjesme “na narodnu”. Ranjinin zbornik važan je po tome što sadrži stihove prve dvojice hrvatskih po imenu poznatih petrarkista Džore Držića i Šiška Menčetića, stihove opisane u drugoj polovici 15. stoljeća kao i stihove nekih drugih, poznatih i nepoznatih petrarkista. 512 pjesama pripada Šišku Menčetiću, a to je više od polovice zbirke, a možda ih je i više jer autorstvo drugoga dijela zbornika nije razjašnjeno. Nikša Ranjina Andretić stekao je velike zasluge za hrvatsku renesansnu književnost skupljanjem “modernih” ljubavnih pjesama u najranijoj mladićkoj dobi, čime je za javnost sačuvao pjesme koje su pripadale petrarkističkoj dubrovačkoj školi, odnosno pjesnicima koji su ih svakodnevno usmeno izlagali svojim prijatejima i ostalima zainteresiranima.

HANIBAL LUCIĆ

jedina drama u užem smislu u starijoj hrvatskoj književnosti. Imao je posjede na Hvaru i Visu. stih 685-755 /Robinja i Derenčin/) Hanibal Lucić (Hvar. 1556. karakterističnom za šesnaestostoljetnu europsku poeziju. vjerojatno prije 1530. u gradu koji je u to vrijeme bio jedini potpuno slobodan hrvatski grad). Lucićeva književna djela objavio je nakon očeve smrti izvanbračni mu sin Antun pod naslovom Skladanje izvarsnih pisam razlicih… (Venecija. vjenčanjem). Lucić je dodao povijesnu i zemljopisnu konkretizaciju. ali je i otvarajući prema širokoj pozadini izvanscenskoga prostora koji obuhvaća prostrana područja UgarskoHrvatskoga Kraljevstva. poznat u folkloru (u dramskoj formi u obliku moreške. uz iznimku šest panegiričnih soneta upućenih mletačkim dostojanstvenicima na Hvaru. nego prije antologija koja prikazuje široku lepezu stvaralačkih mogućnosti. dubrovačkim. česta uporaba dosjetke. koje su tumačenja sporna. klasicizmu sklonim petrarkizmom Pietra Bemba i Ludovica Ariosta. U vrijeme pučko-seljačke pobune pod vodstvom Matije Ivanića (1510.. izvedena na pozornici. Svezak obuhvaća dvadeset i jednu ljubavnu pjesmu.). piše da je uništio veći dio svoga dotadašnjega pjesničkoga stvaranja. koja je. 1553. Dio građe Lucić je mogao preuzeti iz usmene književnosti. pjesmu U pohvalu grada Dubrovnika. oko 1485. potjecao je iz bogate hvarske patricijske obitelji. a nakon povratka bavio se obnovom uništenih imanja i obavljao različite funkcije u komunalnoj upravi (sudac. iz Robinje: Skazanje drugo. renesansni petrarkist. koji prerasta u žanr hrvatske dramske robinje karakterističan za stariju hrvatsku književnost. U Lucićevoj poeziji spaja se senzualizam petnaestostoljetnoga kariteanizma (kariteanizam /naziv prema pjesniku Cariteu/ je škola i smjer nasljedovanja petrarkizma. ali autor poantira radnju umetcima duhovita pučkoga razgovora. Lucić sintetizira iskustva umjetničke i popularne domaće hrvatske tradicije i inspiracije koje proistječu iz najnovije talijanske poezije. vremena i prostora i na teoriju o antičkom (tragičnom) junaku i krivnji te na hrvatsku tradiciju srednjovjekovnoga kazališta. U cijelosti Lucićev lirski opus svjedoči o promaknuću lirike.1514. dramatičar i prevoditelj.(Jur nijedna na svit vila. jednu alegoričnu pjesmu. mogućnost isticanja artističkoga umijeća) s neoplatonizmom i šesnaestostoljetnim akademskim. trogirskim. U posveti prijevoda jedne Ovidijeve heroide splitskom pjesniku Jerolimu Martinčiću.). dva epitafa i spomenuti prijevod Ovidijeve heroide Pariž Eleni. popularne u Hrvatskoj i u cijelom Sredozemlju) i u ranijoj hrvatskoj umjetničkoj književnosti (Džore Držić. Lucić u Robinji polazi od motiva oslobođenja zarobljenice. dramu Robinja. lirski pjesnik. i lokalizirajući radnju u Dubrovnik(u) (na jednom dubrovačkom trgu. melodičnost. branitelj komune…). U pjesmi U pohvalu grada Dubrovnika i u pjesničkim pismima . a njezina se pučka preradba još uvijek izvodi na Pagu (tzv. . koji završava matrimonijalizacijom (brakom. o podizanju njezine stilističke razine i o zauzimanju višega mjesta u hijerarhiji književnih vrsta. odnosno komentarima sluškinja koje promatraju događanja oko vjenčanja. koji su tražili povratak na izvorni Petrarkin uzorak. tretiranje pjesme kao pjesničke igre. Nijedno svoje djelo nije za života tiskao.) sklonio se u Split i Trogir. a karakterizira ga spoj Petrarkina nasljedovanja s trubadurskom i popularno-pučkom tradicijom. Lucićeva pjesma Jur nijedna na svit vila drži se njegovim najvećim pjesničkim dostignućem i remek-djelom renesansne poezije. To nije tipičan petrarkistički kanconijer. individualna sinteza raznorodnih škola i pjesničkih smjerova.poslanicama Lucić izražava svoje uvjerenje o . Paška robinja).Hvar. Motivu djevojčina oslobođenja. Ne zna se gdje se i kako školovao. Robinja je jedan od najranijih dramskih tekstova sa svjetovnom tematikom u hrvatskoj književnosti. Robinja je vrlo popularna. pisanih na talijanskome. Održavao je veze sa splitskim. a taj je književni postupak. Lucićev lirski opus pripada najzanimljivijim pojavama hrvatskoga renesansnoga petrarkizma. odvjetnik. U njoj Lucić na majstorski način povezuje popularno-pučku melodiju s čistim Petrakinim tonom. Lucićevo pjesništvo karakterizira neobično versifikacijko umijeće. koja potječe iz 1519. oblikujući kao junake drame dva potomka hrvatskih velikaških rodova: Derenčina i Majer-Podmanickih. Otkad se zamota. U tom nevelikom svesku sadržan je sav Lucićev književni opus. Dramska konstrukija djela najviše je bazirana na dugim monolozima u kojima čitatelj/gledatelj doznaje sve o prošlim događajima. kotorskim intelektualnim krugovima. prema autorovoj tvrdnji. Nikola Nalješković…). U dramskoj i scenskoj slici Lucić se oslanja na iz Aristotela i antike poteklu teoriju o jedinstvu mjesta. osam pjesničkih poslanica. Veliko značenje ima i Lucićeva drama Robinja. odnosno hrvatske slobode. i završnom kulminacijom/apoteozom slavlja vjenčanja i dubrovačke. zvučnost i elegancija stiha te toplina lirskoga izraza nastala zahvaljujući kontaktu s pučkom pjesmom (pa je njegovo djelo sačuvalo vrijednost žive tradicije sve do danas). Mavro Vetranović.

Vetranovićevo književno stvaranje može se podijeliti u tri razdoblja. stoljeću. a tri (zadnje) došle su do nas zahvaljujući rukopisima. okretanjem sumornom raspoloženju i razočaranju. Jakova. stoljeća pronađeno je ili autorski identificirano dvadesetak Vetranovićevih pjesama. a 1527. do 1527. Andrije napravio je astronomski atlas (poslije 1543. starješinom sjedinjenih samostana na osamljenom otočiću sv. Sačuvan Vetranovićev opus sadržava oko 40 000 stihova. Spjev Pelegrin (Piligrin). i živi u samostanu na Mljetu. 8 drama i nedovršen spjev Pelegrin. a dva puta predstojnikom mljetske kongregacije. Kako bratja prodaše Jozefa. posredovanim poezijom Dubrovčana i pučkom poezijom. Andrije. Karakterizira ga tematizacija subjektivnoga doživljaja svijeta. potaknut razmiricama. Nakon završene pučke i humanističke škole u Gradu Niko.). Obiteljskoga nadimka Čavčić. Još uvijek najpotpunije izdanje djela Mavra Vetranovića Čavčića objavljeno je u kolekciji Stari pisci hrvatski u dvije knjige (III. maskerate. Drugo razdoblje Vetranovićeva stvaralaštva traje od 1530. 8 drama i nedovršen spjev Pelegrin. knjige. Početkom 20. mitoloških i pokladnih slojeva tipičnih za renesansu). mijenja ime u redovničko. bježi u Italiju.) u Zagrebu u 19. “pošljice” u Dubrovniku od 1526.. autor je golemoga i žanrovski bogata književnog opusa. Od šest opsežnih knjiga Vetranovićevih stihova ("Pjesni razlike") što ih spominju dubrovački biografi tri su izgubljene. prvo od šestero djece u obitelji pučana.) jedan je od najistaknutijih predstavnika hrvatske književne renesanse. odnosno prijepisima uglavnom iz 17. koje koristi za oblikovanje visokoga stila. Tamo mu je u pločniku urezan grob. Godine 1522. Posvetilište Abramovo. Moguće je da je u tom razdoblju nastala i biblijska drama Suzana čista. V. stoljeća. idiličnih. točnije 132 pjesme (među kojima 5 maskerata). filozofija boli. najvjerojatnije u duhu onodobne leutaške. živeći kao pustinjak. odnosno stvaralačke faze. točnije 132 pjesme (među kojima 5 maskerata). Vetranovićevo književno stvaranje može se podijeliti u tri razdoblja. pastirske prizore (pastorale) i dramu Orfeo. podrijetlom iz hrvatske srednjovjekovne književnosti. Sačuvan opus sadržava oko 40 000 stihova. za svećeničko zvanje sprema se u benediktinskoj školi na Mljetu./1550. Godine 1524. odnosno dva pastirska dramska prizora te mitološka drama o Orfeju. a dubrovački Senat kažnjava ga izgonom. glavni je izvor za “nedramatske pjesme”. 1531.-1576. a možda i biblijska drama s elementima sudske drame. u vremenu do 1527. Pripisana su mu i dva prikazanja dotad pogrešno atribuirana: Prikazanje od poroda Jezusova i Prikazanje kako bratja prodaše Jozefa. a 1509.Suzana čista). Vetranovićevu knjigu) i HAZU u Zagrebu. Moja plavca . Osim književnošću bavio se i astronomijom: na otočiću sv. a umro u rodnom gradu 15. Nijedan Vetranovićev “autografni rukopis” nije sačuvan. u Dubrovniku. školovanje nastavlja u benediktinskom zavodu u Monte Cassinu. potpuno se povlači. U 67. U Dubrovnik se vraća 1515. nekoliko godina boraveći u progonstvu. vraća se na Lokrum počinjući obnašati časničke dužnosti svojega reda. godine 1517. kad zbog nemoći prelazi u samostan sv. godine. nakon 25 godina službovanja unutar Reda. odnosno IV. prikazba ovozemaljske muke i patnje. odnosno trubadurske lirike (o danas izgubljenu takovrsnu pjesništvu doznajemo iz Vetranovićeve Pjesance u vrijeme od pošljice). Jakova na Višnjici. godini života. i VI. pastoralnih. na 98 listova. okrenutost pitanjima života i smrti. U Lucićevu jeziku često se primjećuje i posezanje za crkvenoslavizmima. Prevladava mitološka i ljubavna tematika. Najveći dio čuva se u Knjižnici Male braće u Dubrovniku (znameniti rukopis in folio pod brojem 77. odraz “svjetlijeg” dijela renesansnoga duha. siječnja 1576. Tad nastaju četiri crkvena prikazanja (Uskrsnutje Isukrstovo. nabožna i . sačuvan u prijepisu VI. do 1549. Obilježeno je napuštanjem ozračja vedre petrarkističke lirike (ali i strukturnim zadržavanjem petrarkističkih. godine.. usmjerenost Bogu i Božjoj ljubavi (preokret: epidemija kuge. Vetranović piše ljubavnu poeziju./1530. Posvetilište Abramovo) Mavro Vetranović (1482. U prvom razdoblju. Lucićev je jezik čakavština. godine). refleksija. odnosno Nikola Vetranović. Od poroda Jezusova). opatom je na Mljetu. odnosno drame pravednosti . U nekoliko je navrata opatom samostana. ali i osobnim iskušenjima. bijeg mu je oprošten. eremit (priklanjajući se misticizmu) na tom otočiću kraj Dubrovnika gotovo do kraja života. rođen je u Dubrovniku 1482. Andrije i samostana sv. priorom je na otoku sv. petrarkističke. i IV. obogaćena štokavskim elementima. ostao je nedovršen. MAVRO VETRANOVIĆ (Pjesanca upomoć poetam. Kad zbog nekih problema u reorganizaciji Reda dolazi u nemilost duhovnih vlasti. U nepotpunu prijepisu sačuvane su dvije mitološko-pastoralne scenske igre. u samostanu na otoku Lokrumu u neposrednoj blizini Dubrovnika polaže zavjet benediktinskom redu pod imenom Mavar (Mavro). odnosno stvaralačke faze.ispravnosti aristokratskoga društveno-političkoga poretka – jamca slobode i opće sreće.

pitanju prolaznosti. zauzima posebno mjesto. astronomije. u Zagrebu. Sasin. izravno i neizravno značenje . Ovo epsko djelo u hrvatskoj književnosti (prizivajući groteskno-komičnu alegorijsku podlogu Prudencijeve Psihomahije. sudbonosnu pogrešku: okrenuvši se unatoč zabrani (figura oslobađanja Orfeja od grješnosti). a organizirani su oko motiva oslobađanja zasužnjene djevojke i čežnje za slobodom. prozu hrvatskih borgesovaca . alegorike i metaforike.) rubni su pjesničkoglazbeno-scenski oblici. ali i “zrelom ushićenošću” čudom života i suživotom čovjeka i prirode. namijenjeni izvedbi u pokladnim danima. Spasitelj (kristoliki Orfeo prikazuje parabolu kršćanske povijesti ostvarujući iskupljenje u drugim prostorima mita. srednjovjekovne bestijarije. za svijetom mira i sreće. Pelegrin (Piligrin) . ali i s .. odnosno domoljubni ton. Trgovci Armeni i Indijani. stoljeća.. Treće razdoblje Vetranovićeva stvaralaštva traje od 1549. konkretizira trojstvo grijeh-pokora-milost.fantastično-alegorijsko-filozofijski je spjev s autobiografskim punktovima o putniku. ali i ocrt gorkoga ljubavnoga iskustva.prostor manirističkoj književnosti.. s raspravom koja se vodi kao pred dubrovačkim sudištem. Euridiče ostaje osuđena na vječni boravak u podzemnom svijetu.. Pet maskerata (Dvije robinjice. nastale u prvim desetljećima 16. Marulićev Poklad i Korizmu te fantastično putovanje i groteskne likove Držićeva Prologa Dugoga Nosa. Pastirski prizori “prvi” i “drugi”. odnosno “pastirska prikazanja” naslovljena Istorija od Dijane (naslov i Dijana) i Pastirski prizor (naslov i Lovac i vila) nastali su početkom 16.). Zanimljiva fabulativno-koncepcijska nit. Lanci Alemani. U kratkoj mitološkoj drami Orfeo (“Orfej i Euridika”) prekinuta završetka. životne tuge i čežnje za izlazom iz mraka.raja na drugoj strani renesansnu orfejsku temu (melankolija. sa snažnim uporištem u slikanju doživljenih krajolika. a u talijanskim gradovima popularne su kao canto carnascialesco.. angeologije i demonologije. Vetranovićevo najopsežnije i nedovršeno (4374 stiha).satiričko-politička poezija te raznovrsni slojevitiji. u trećem činu. okrenutošću životnoj sintezi. trumbetari i pifari. apsolutno dobro i apsolutno zlo. stoljeća) Vetranović ponovno spaja mitološku i kršćansku simboliku. U pojedinim religiozno impostiranim pjesmama (Pjesanca djevici) slijedi Dantea i Petrarku (canzona Vergine bella.. s naznakom utopijskoga projekta bez boli i rata. stoljeća. ovaj put utjelovljujući višeputno obrađenu priču o mitološkom pjevaču Orfeju koji pjesmom i sviranjem (lira) pokušava izvesti voljenu Euridiku iz podzemnoga svijeta. s elementima klasične i kršćanske mitologije. a ne Orfejevu. tiskane u Zagrebu 1871.. etičko-moralna kategorija). više je drama pravednosti nego tipično prikazanje. astrologije. stoljeća. organizirano kao pravi i istinit proces vođen prema proceduri onoga doba. fizike. Remeta. Osim epa Piligrin tad nastaje sedamnaest pjesama (kao uvodne u šestoj knjizi) pod naslovom Pjesni razlike (tiskane tek 1872. u pretpovijesti). Pastiri. hodočasniku slojevite strukture. “službenika” Kralja paklenoga. a obilježeno je mističnošću. Suzana čista dramatizacija je starozavjetne biblijske legende o starcima Ilijakinu i Izaku koji pokušavaju zavesti čistu Suzanu. odnosno srednjovjekovnu viziju.. otvarajući podvojenošću na putenost i religioznost. a možda i najzanimljivije djelo. čežnja. najčešće refleksivni. Sačuvan središnji dramski prizor (možda i jedini) prikazba je zbivanja pred vratima pakla i u paklu kojemu simultana srednjovjekovna pozornica daje drukčije značenje: postavljenost pakla na jednoj i vječnoga prebivališta . Pelegrinović. kadikad i rodoljubni. priča o kleveti na štetu nevine Suzane zgusnutom strukturom i gotovo psihološkim ustrojem dramskih osoba te smanjenjem didaktične očiglednosti. dogmu o ispovijedi i pričesti. a možda i izostavljena početka (nastala na početku 16. Pjesma upućena Mladosti naslućivanje je Piligrinova puta kroz vatru i vodu./1550. che di sol vestita). a manje za Nalješkovića karakterističniji erotski pokladni naboji. s tekstom angažirano upućenim dubrovačkim sucima i starim popovima povezuju je i s Nalješkovićevima Komedijom drugom i Komedijom trećom. U Vetranovića prevladava blago šaljiv. ali i priziva komediju duša. svakodnevni život. pjesnički tekstovi različite dužine (egzistencijalni problemi. S prethodnicom u Marulićevoj pjesmi o Suzani i dramskim nasljedovateljima u dramici Il giudizio di Daniele..fantastičara druge polovice 20. putovanje) stavlja i u okular ranokršćanskoga (srednjovjekovnoga) nadahnuća o viđenju Krista u liku Orfeja: Orfeo stoji pred vratima pakla kao i Krist.. a sudište i suđenje u središtu događanja. izvorno je preokrećući u Euridikinu (Euridiče). vrhunac stvaranja. društveni odnosi. prirodofilozofijskih stavova. pobožnosti i utilitarnosti. a nagovješćujući devetnaestostoljetni Kazalijev ep Ćoso. sve u dvostruko rimovanim dvanaestercima). u hrvatskoj renesansi pišu ih i Nalješković. Karon je prevozi na drugu obalu rijeke na poziv Duha. Zanimljive su Vetranovićeve pjesme u kojima su vidljivi odjeci autorova prirodoznanstva. ali i usmjerenošću na prološku političku aktualizaciju. Sve pjesme nastale u zadnjim godinama života spoj su invokacije.

pa čak i komedije (seoske scene. Političko-satirička odnosno rodoljubna poezija usmjerena je na moralnu izopačenost vlastita vremena. očitovan kao razbijenost strukture književnoga djela nastale iz egzistencijalne nesigurnosti. odnosno srednjovjekovna vizija. Ova dramatizacija starozavjetne teme Izakove žrtve Čavčićevo je najautorskije dramsko djelo. iza zlatnih vrata. sviranje i pjevanje na pokladno vrijeme. otvarajući podvojenošću na putenost i religioznost. Zanimljiva fabulativnokoncepcijska nit ima snažno uporište u slikanju doživljenih krajolika: pjesnik šalje svoju svijest u bijeli svijet kako bi pronašla mjesto njegova spokoja i sreće. dajući novu dimenziju figuri Sarinoj. moralističko-poučni stihovi. na putovanju doživljuje preobrazbe. i s naglašenom individualnom perspektivom. prostor manirističkoj književnosti. U tekst je upisana modificirana simultana pozornica (najčešće uporabljivana u srednjovjekovnom kazalištu). Često je ozračje iskrenoga zanosa i. vrstan poznavatelj klasične. Jedan od najplodnijih i žanrovski najraznovrsnijih hrvatskih književnika. s fokusom u egzistencijskoj raznovrsnosti i ljubavi prema hrvatskoj domovini i baštini. Petrarke i Ariosta. retorici njegova odgovora i njegovu “posluhu”. Vetranovićevo najopsežnije i nedovršeno. Pelegrin u hrvatskoj književnosti zauzima posebno mjesto. a u dužim (vjerojatno nastalim kasnije i pretvorenima u osobniju i intimniju dramaturgiju) svodi se na kratko pristajanje. s elementima klasične i kršćanske mitologije. Vidljive su reminiscencije iz Dantea. do vlastele. zubi vepra -zadovoljstvo u gnusobi. Vetranovićevo književno djelo nastalo je najvećim dijelom u trenutku stvaranja drugoga naraštaja hrvatskih renesansnih književnika. pred kojima je pjesnik. izravno i neizravno značenje. sa sklonosti filozofskom razmatranju svijeta. stoljeća. Uživao je velik autoritet u . razvijajući radnju elementima pastoralnoga žanra (ulazak prirode odsutne u dramskim djelima prošlih stoljeća pothranjen pažljivim čitanjem klasika i talijanskih pisaca). svjedoči o popularnosti toga djela.zadovoljstvo vlastitim koritom. npr. Mavro Vetranović mogao bi se svrstati "među prve figure hrvatske renesanse". uvjetovane nazočnošću ili nenazočnošću pastoralnih i komičnih elemenata. jutarnje buđenje). Nakazno-humorističan "ja"-pripovjedač glavni je lik koji pripovijeda. dogma o ispovijedi i pričesti.sljepoća za istinu) o "čudnim i nevjerojatnim događajima u nekom nepoznatom svijetu". nadgrobnice. cjenkanja. latinske. vrhunac stvaranja.Lucićevom Robinjom. renesansna proturječja. ovce u djevojku. Prikazba noćnoga trenutka i svanuća upućuje na vrijeme odvijanja predstave naznačeno u epilogu od poslijepodne do predvečer. Abrahamov odgovor Bogu u kraćim Vetranovićevim verzijama postoji u obliku pogađanja. Pelegrin (Piligrin) . Snažna nazočnost ženske nositeljice radnje pridonosi dubokom oslikavanju osjećaja i stanja duše. majčine bolne patnje. godine unosi elemente svakodnevice (brijanje. stoji prekrasna djevica Grazia. u liku Pelegrina (putnika) pjesnik se za božićne noći upućuje na putovanje uprtivši mijeh na leđa u koji zatvara svoje misli. apsolutno dobro i apsolutno zlo. peripetije. dok su elementi farse tek naznačeni. na poetici groteskno-karikaturalno-komičnoga i fantastičnoga prikazivanja svijeta (raznovrsne prijetvorbe. viđenja. Dramski momenti baziraju se na dvama prizorima priče o posvetilištu (žrtvi). na udjelu Abrahamove žene a majke Izakove. obraćanje publici na sociološku ljestvicu točno stupnjevanu od seljaka. pred Kneževim dvorom u Dubrovniku. pisac "polivalentne i kompleksne produkcije". u spoju životinjskoga i ljudskoga obličja (Piligrinova grba kao kazna za traženje ovozemaljske sreće. a možda i najbolje djelo. Vetranović piše i refleksivnu poeziju. suočenost s hrvatskom i svjetskom zbiljom. fantastični motivi. stvaralac novih književnih oblika. Teokrita. oči sove . prilagođuje se ukusu publike. ali ih ne uspijeva prekoračiti. živosti u opisima prirode i pustinjačkog života te smisao za humor. koje bježe. alegorike i metaforike. Posvetilište Abramovo prikazano je 1546. puka. dugovječan suvremenik mnogih značajnih književnika. Ozbiljuje se trojstvo grijeh-pokoramilost. osobito u pjesmi naslovljenoj Remeta. Sare u radnji i na problemu šutnje starozavjetnoga izvora o njezinu ponašanju za vrijeme posvetilišta te na Abrahamovu prosvjedu i njegovu odnosu spram Božje zapovijedi. susrete. Pelegrin je izgrađen na temelju pomaka od srednjovjekovnih peregrinacijskih poetskih i retoričko-konvencionalnih alegorija (mijeh s mislima i mravima koje ih zoblju. Ovidija. bana i knezova. U drugom razdoblju osim drama nastaje i najveći dio Vetranovićeve poezije: nabožna poezija. u dvostrukorimovanim dvanaestercima. priča o siru u kljunu gavrana pretvorenom u postole. Vetranović u dramu uvodi biblijski šuteću Saru. većinom na podlozi grčke mitologije i hrvatskoga folklora). Iskazuju se unutarnji prijepori. Dinamiziranje Sare 1546. hodočasniku slojevite strukture.fantastično-alegorijskofilozofijski je spjev s autobiografskim elementima o putniku. a pet verzija različite dužine. odnosno oko polovice 16. mojemuča). Odstupajući od naiviteta crkvenih prikazanja. osleće uši . hrvatske i talijanske književnosti. ali i priziva komedija duša. opis seljačkoga života). npr.

umjetnika. autor prvoga hrvatskoga romana.). itd.prije 1569. a sastoji se od 1056 dvostruko rimovanih dvanaesteraca. Neke podatke o svojoj obitelji iznosi Zoranić u Planinama. itd. Karnarutićev književni opus nije velik. Prije završne bitke Zrinski svojim vojnicima drži govor u kojem tursku opsadu tumači kao kaznu za grijeh.) BRNE KARNARUTIĆ (Vazetje Sigeta grada: Treti dil. između 1515. za moralne propuste kršćana u cijeloj državi. Posvećen je sinu sigetskoga branitelja Jurju Zrinskom. 1508.). Slijedi opis posljednje bitke u kojoj se Zrinski hrabro bori. Otkuda bura ishodi i zač se zove. PETAR ZORANIĆ (Planine. Služio je kao kapetan hrvatske konjice u mletačkoj vojsci. Tek u trećem pjevanju epa počinje pripovijedanje i izvješćivanje o tijeku sigetske bitke.. 2001. U epiliju je naglašena i kršćansko-moralistička funkcija. Nekim svojim osobinama pokazuje da je njegov autor poznavao vergilijanski ep i njegovu epsku tehniku (katalozi vojske. stoljeća (Dubrovačke ljetne igre) i na početku 21. stoljeća (Kazalište Marina Držića. i 1520. Karnarutićev je ep i prvo književno djelo u hrvatskoj književnosti koje je oblikovalo najvažnije idelogeme hrvatske nacionalne povijesti: borbu krsta i nekrsta. Andrija Kačić Miošić i dr. hrvatske zemlje kao predziđe kršćanstva. Bio je gradski sudac. prokurator crkava i samostana. stih 597-638) Barne Karnarutić (Brne Krnarutić) (Zadar. obje 2001. a zatim potanko opisuje tursku vojsku. Epilij Izvarsita ljubav i napokom nemila i nesrićna smart Pirama i Tižbe (1586. Ovidijeve Metamorfoze. a zatim prelazi u službu gradske administracije u Zadru. prvi je hrvatski povijesni ep. Vazetje Sigeta grada ima četiri dijela. a opjevava sigetsku bitku iz 1566. Vazetje je ispričano kao objektivna i istinolika kronika. Jasno se razabire utjecaj petrarkističke lirike. jedan je od autora iz starije hrvatske književnosti o čijem se životu i školovanju najmanje zna iz arhivskih podataka. opisi junaka. Nikola Šubić kao karizmatična osoba hrvatske piovijesti. Pavao Ritter Vitezović. ali ga netko ubija iz puške.). ali se ne zna jesu li vjerodostojni. Sačuvana su dva njegova djela. U drugom pjevanju pripovijeda se i izvješćuje o pripremanju turske vojske za napad. od kojih je najvažniji Nikolin govor vojncima u kojem ih priprema na časnu smrt za obranu domovine i kršćanske vojske. Dubrovnik. (M.) nastao je na fabulativnoj osnovi IV. praizvedbe drama Suzana čista i Orfeo. U četvrtom dijelu prvo se izvješćuje o smrti staroga sultana Sulejmana Veličanstvenoga i opisuje se novi zapoivjednik turske vojske Mehmed-paša Sokolović. Pripovijedanje u epu zgusnuto je. M. a zatim se izvješćuje o svim fazama borbe za sigetsku utvrdu. prozaik i lirik. pravednih i nepravednih. s dosta detalja i podataka. Pripovijedanje katkad prekidaju dijalozi ili monolozi epskih junaka. obje zaraćene strane pripovjedač nastoji prikazati epski objektivno s pozicija odmaknuta. U prvom pjevanju pripovjedač epa predstavlja glavne sudionike povijesnoga događanja: sultana Sulejmana Veličanstvenoga i Nikolu Šubića Zrinskog. a zatim se posvetio odvjetničkom zvanju. Djelo je složeno u dvostruko rimovane dvanaesteračke katrene. Perivoj od Slave/slave i u njem vile) Petar Zoranić (Zadar.) počinju s uspjehom scenski izvoditi i prikazivati javnosti. pravedna borba Hrvata protiv nasilnih osvajača. epski pjesnik. a oni ga pokopaju u samostanu svete Jelene blizu Čakovca. Zač se grad Nin zove i gdo ga najpri sazda. Mehmed-paša Sokolović predaje Hrvatima glavu Zrinskog. odnosno stihovanu ljubavnu pripovijetu I svjetovni. distancirana epskoga pripovjedača. s mnogim proširivanjima opisa pojedinih zgoda u odnosu na antički predložak. Kao građa za ep Karnarutiću je poslužila kronika sigetske bitke Podsjedanje i osvojenje Sigeta Ferenca Črnka.). Svojom temom stoji na početku niza epskih djela u hrvatskoj književnosti koja će opjevati isti događaj (Vladislav Menčetić. orator pred mletačkim duždom. Čavčićeve drame tek se zadnjih desetljeća 20. Nakon školovanja u Zadru najvjerojatnije je studirao pravo u Padovi. Pjesnikov pradjed Zoran . Predci su mu bili plemići Tetačići (Kurjakovići) iz Like. Drugo Karnarutićevo djelo. Petar Zrinski. nacionalnopovijesni ep iz suvremene povijesti.krugu hrvatskih renesansnih književnika. U pet libara (1561 stih) opjevava se nesretna i tragična ljubav babilonskih zaljubljenika. Piramom I Tižbom I Vazetjem Sigeta grda Karanarutić je unio u hrvatsku književnost dva važna renesansna epa: ljubavni epilij. Opjevavanjem teme iz antičke klasične baštine (ista je metamorfoza bila predmetom obrada i Dominka Zlatarića i Ignjata Đurđevića) Karnarutić iskazuje pripadnost humanističko-renesansnom književnom krugu. Karnarutićev ep prvi je ep s temom iz nacionalne povijesti u hrvatskoj književnosti. Vazetje Sigeta grada. mislilaca i intelektualaca.? . potomak je stare plemićke obitelji. napisana u stilu humanističkih kronika.

Kaldejka. Planine. a bio je povezan is Jurjem Divnićem. gradi i nadzire Tvrdalj. pisano prozom i stihovima (prozimetrom). rođen je u Starom Gradu (Starigradu) na otoku Hvaru u cijenjenoj obitelji hvarskih plemića. a koji se bavio književnošću. graditelj. kojega slavi u svojemu romanu. renesansnom književniku i znastveniku Nikoli Nalješkoviću. Jeronima i Istine. Grkinja. Zoranić se rodio u Zadru. Priča završava viđenjem Divnića. Da bi spasio život. pjesnik. a ide prema istoku do Dinare. godine. od Dinare rijekom Krkom do Šibenika i od Šibenika morem mimo Zadra do Zatona pred Ninom i na koncu kopnom do samoga Nina. Preživio je kugu na Hvaru. 1487. U romanu se slavi i plemenita Jele za koju se pomišlja da bi mogla biti Zoranićeva majka te se nagađa da je odigrala istaknutu ulogu u njegovoj izobrazbi. Od Zotanićeva književnoga djela sačuvano je samo djelo Planine. 1572. pa je obitelj promijenila nekoliko boravišta i prezime u Zoranić. a najvjerojantije je imao pravničku naobrazbu jer je radio kao notar i egzaminator javnih spisa. Fabula romana oblikovana je kao putovanje po zbiljskim predjelima na kojemu putovanju Zoran susreće razne pastire i vile (Zorica. u Ninu. stoljeću na jadransku obalu. U redovima protiv obespravljenih bio je svrstan i Petrov otac. Za druga dva Zoranićeva djela – Ljubveni lov i Vilenicu. Petrarke… Planine su pastirski. O tome piše u pjesničkoj poslanici dubrovačkom prijatelju. ali ne odusatje od gradnje dvorca. Osamnaest godina provodi u brodici na pučini. u trećem putovanju-čitanju smisla. simboličkoga broja čestoga inače u srednjovjekovnoj književnosti. DejaniraDinara. prvi hrvatski izvorni roman nakon srednjovjekovnih anonimnih i prijevodnih Rumanac Trojski i Aleksandrida u 24 poglavlja opisuju i pripovijedaju o putovanju pastira Zorana. koja su nastala prije Planina. Ne zna se gdje se školovao. Perivoj od slave) i kao njegovi učitelji i savjetodavci. Tvrdalj odiše humanističkom i renesansnom kulturom. Zoranićeve su Planine sedmodnevnim Zoranovim putovanjem predočile sedmogodišnje trajanje Zoranove (nesretne) ljubavi. Istodobno. a s unutarnje kao ljetnikovac s perivojem i ribnjakom. nalazi velik nered. Hrvatica) koji se pojavljuju i kao junakovi vodiči u zbiljske i fikcionalne predjele (npr. Jedna grana obitelji odvojila se od plemićke matice i nastanila u Ninu. Put glavnoga junaka Zorana započinje u Vodicama kraj Nina. znanje latinskoga jezika i filozofije. Kad je nakon dugi niz godina završen. godine 1539. krećući na domoljubno književno putovanje proplamsajima hrvatske književnosti – književne bašćine.). filozof. a majka mu je bila Elizabeta Medulla.doselio se u 14. a u zidovima su uklesane poslovice i opomene na latinskom i . sv. U Italiji ostaje godinu dana. s morske strane izgledao je kao utvrda. po krajevima svoga zavičaja. PETAR HEKTOROVIĆ (Ribanje i ribarsko prigovaranje) Petar Hektorović (Stari Grad. U posveti Planinama naziva ninskoga kanonika Mateja Matijevića svojim učiteljem. u Veneciji). arhitektonski i kulturni spomenik sačuvan do danas. prepoznavanja protagonista kao poznavatelja klasičnih djela. ali i alegorjski roman skladan na zasadama humanističke poetike (posebno vrijedne bilješke na marginama s navodima iz klasičnih i kršćanskih djela) Ovaj je renesansni roman jedno od najcjelovitijih i najkompleksnijih djela hrvatske renesansne književnosti. biskupom ninskim. četvrto je fiktivno putovanje prolaženje svijetom fikcije. a tiskano 1569. Latinka. od Ovidijevih Metamorfoza. Milost. melograf (zapisivač pjesama). povijesno-društveni. Petar Hektorović bio je nasljednikom bogatih očevih imanja na Hvaru i Visu. Napisane u znaku broja sedam. J. apoteozom Slave i Istine te pjesnikovim prihvaćanjem savjeta da se odrekne tjelesnoga života i ljubavi prema ženi i da prihvati moralnokršćanske vrijednosti. prvi hrvatski folklorist. rodoljubno putovanje u okolicu Zadra i Nina kako bi se divio ljepotama vlastite bašćine i. – Stari Grad. u kojem najvjerojatnije završava humanistički školu i stječe humanističku naobrazbu. autobiografski. ide morskim putem do današnjega Starigrada. s mislima na staru majku. otac mu se zvao Ivan. Vrativši se na Hvar. zna se samo po naslovima: spominju se u Planinama. pred provalom Turaka na otok Hvar bježi u Italiju. najviše potaknut strahoim od Turaka i gusara. penje se Velikom Paklenicom na vrh Velebita. odnosno tvrđave Tvrdalj. Hektorović sam projektira. Školovao se u Splitu. Danteove Božanstvene komedije. pod čijim se likom krije sam pisac. a koje se obično određuje kao prvi hrvatski pastoralni roman (datirano je 1536. Sannazarove Arkadije. u poglavlju Perivoj od slave. Kao mlad plemić doživljuje bunu pučana protiv plemstva koja je pod vodstvom Matije Ivanića trajala od 1510. Divnića. Istodobno to se putovanje tumači kao domoljubno. Osim u doslovnom smislu roman treba čitati i kao alegoriju: Milost Božja vodi čovjeka kroz zemaljska zla do konačne spoznaje božanske Istine. kao i velik broj njegovih suotočana. kako bi se riješio “ljubvenoga betega”.

a najviše od gradnje svoga dvorca-tvrđave. U svojih suvremenika. Lovrincu. pa je jedan od okvira ovoga djela. najstarije potpuno zapisane hrvatske narodne pjesme. ali i pripovjedač. godine. Osim najpoznatijega Hektorovićeva djela. u kojem posjećuje stare književne prijatelje i stječe nove. dodajući moralno-didaktičnu tendenciju. Petar Hektorović pisao je na hrvatskom. zagonetki. komentator i opisivač događanja (djelo je okvirno napisano kao pismoposlanica koje prijatelj kao dar upućuje prijatelju). a izdano 1568. Od 1684 stiha većinu zauzimaju dvostruko rimovani dvanaesterci. u 85.. stvarajući poseban hvarsko-dubrovački renesansni književni krug. najvećem hrvatskom renesansnom središtu. Hektorović je napisao i Knjige Ovidijeve od lika ljubenoga (prepjev u dvostruko rimovanim dvanaestercima /166 stihova/ prvoga dijela Ovidijeva epa Remedia amoris. Zapisao ih je 1555. naslovljene Ribanje i ribarsko prigovaranje (1565. a muzikolozi su notni zapis protumačili kao madrigalski uzorak. Među njima nalazi se I nekoliko poznatih poslovica. uživao je velik ugled i književnu slavu. Cijelo djelo Ribanje i ribarsko prigovaranje odzrcaljuje Hektorovićevo poznavanje talijanskoga književnika Jacopa Sannazara. pišući i organizirajući književne susrete. Jedna od najvećih vrijednosti Hektorovićeva djela upravo su te dvije bugarštice. i 1571. Graciozi Lovrinčevoj. četiri protagonista (Paskojev sin ostaje nijemim svjedokom. Lipo ti je. Imao je izvanbračno dijete. odnosno pastirskoga razgovora koji se zove ecloga . udinskom vojvodi. zatim pismo u prozi Mikši Pelegrinoviću. odnosno Drugi dan). dvije epidemije kuge i dvije provale Turaka (1539. gdje je i pokopan. brajo. Majka mu je lipo ime dala. (knjiga je naslovljena Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari ine složene po Petretu Hektoroviću Hvaraninu) stavlja pod naslovnu sintagmu Razlike stvari ine. Sva mjesta u koja dolaze i lokacije koje spominju mogu se i danas prepoznti.). zatim lirska pjesma I kliče djevojka i dvije bugarštice/bugaršćice (sva tri zapisa u drugom dijelu. ali i pjesničku svježinu izvornost. U mladim danima pisao je ljubavne pjesme. pripadnik drugoga naraštaja hrvatskih renesansnih književnika. To su pjesničke poslanice upućene Nikoli Nalješkoviću. Vjerodostojna je i tematsko-motivska podloga: autor djela Petar Hektorović istodobno je i protagonist. godine. odnosno zdravice (sve tri u Parvom danu odnosno u prvom dijelu: Naš gospodin poljem jizdi. Zbiljska su i mjesta do kojih dolaze ili pristaju: slušajući ili govoreći ribarske priče i pjesme. preživjevši bunu pučana. Najpoznatije je djelo Petra Hektrovića Ribanje i ribarsko prigovaranje. razgovarajući i hvatajući ribu. idiličnoga spjeva. Mavru Vetranoviću. vjerski poučnim izrekama. Hektorović opisuje trodnevno vlastito putovanje brodom s “najboljim “ hvarskim ribarima Paskojem Debeljom (čovjek dobar i “pravi”) i Nikolom Zetom (mlad i “gizdavi”) te Paskojevim neimenovanim malim sinom na koje se otputio kako bi se odmorio od svakodnevnih briga. Djelo je podijeljeno u tri dijela organizirana prema danima provedenima na moru. u rodnom Starom Gradu. a u Ribanje i ribarsko prigovaranje uvrstio ih je 1556. Hektorović je zapisao i notni zapis bugarštica. iako je suvremenik treće generacije. Hektorović umire 13. Cijeli svoj život Hektorović provodi upravljajući svojim imanjem. Istinosan je i sam okvir: Hektorović upućuje djelo kao pjesničku poslanicu prijatelju Hijeronimu Bartučeviću. mudrim. u Dubrovniku. prema iskazanoj poetici i stilu. Hektorović je zapisao dvije bugarštice: o Marku Kraljeviću i bratu mu Andrijašu te o Radosavu Siverincu i Vlatku. njegova pastoralnoga romana Arcadia i Ribarskih ekloga (u književnost je tim talijanskim djelom uveden poseban tip ekloge. a njegovi suvremenici isticali su Hektorovićevu čestitost. pitalica. Neki povjesničari književnosti pripisuju mu i Prikazanje o sv. s kojima se često dopisivao. ožujka 1572.u Veneciji.hrvatskom jeziku. ali nisu sačuvane. iz 1556. latinskom i talijanskom jeziku i bio zapisivačem hrvatskih narodnih pjesama. U povijesti starije hrvatske književnosti ostalo je zabilježeno kao “najrealističnije djelo”.). ribarske ekloge (razgovora). Trećega dana putovanja Paskoj i Nikola međusobno se nadmeću odgojnim. Hijeronimu Bartučeviću. koja u venecijanskom izdanju iz 1568. Hektorović je. Frani Hektoroviću. Prema vlastitom priznanju Hektorović ih je čuo od ribara I uvrstio u svoje djelo kao mali prizor. odnosno ekloške poslanice ili ekloge napisane na način poslanice. do naših dana ostao je sačuvan nevelik broj Hektorovićevih djela. Prije Hektorovića bugarštice su zapisivali Hrvati izbjegli u Italiju. o čemu piše u pjesničkim poslanicama. Od tekstova koje je napisao na latinskom i talijanskom jeziku treba spomenuti pismo u prozi Vincencu Vanettiju. doktoru umjetnosit i medicine. ali samo u ulomcima. a ostatak stihovi usmenoga narodnoga stvaralaštva umetnuti u djelo. cijelo vrijeme ne progovarajući) putuju od Staroga Grada na Hvaru do Nečujma na Šolti i natrag do Staroga Grada. dokumentarni putopis. godini. U djelo su iz usmenog stvaralaštva umetnute tri počasnice. Značajnu godinu u Hektorovićevu književnom djelovanju predstavlja njegovo gostovanje 1557. ozbiljnost i dostojanstvo. pogledat)). a objavio 1568.

. odnosno petnaest katrena. stilski i ritmički ujednačeno djelo". kao i "đudijate" (maskiranje u Židove). Držić. stoljeća napisao kraću varijantu djela koja je imala uvod i šest maskerata (zakoni renesansne simetrije: uvodna pjesma od šezdeset stihova. nastala. Da bi zaustavio kvarenje djela nastalo prikazivanjem i prepisivanjem. Pretpostavlja se da je polazio javnu humanističku školu u Hvaru. “ribanja” i “prigovaranja”.. Pelegrinović je u trećem desetljeću 16. Pelegrinović). oko 1500?. Bio je defenzor hvarske komune. sastavio konačni oblik zbirke (posvećene Dubrovčanima) koji je imao uvod i dvadeset "sreća" (Prva sreća. ulova). po četrdeset stihova. Drugoj gospođi. Bobaljević).) dubrovačkom pjesniku . Postoje još tri dubrovačke Jeđupke . "dobro komponirano i usklađeno". vjerojatni dubrovački prepisivač jedne varijante. Problem oko autorstva Jejupke (u Dubrovniku prozvane Jeđupka) objašnjen je u 20. ritmičnošću. MARIN DRŽIĆ (Skup /primjer komedije/. a studij prava nastavio u Italiji. iza Jeđupkine maske potpuno se otkriva zaljubljeni pjesnik) ne postoji u opširnijoj verziji. 26. devedeset katrena. koja svjedoči da je ovaj hvarski književnik autor i niza (danas izgubljenih) pjesama te da je održavao veze s drugim hrvatskim renesansnim književnicima (posebno hvarskog i dubrovačkoga kruga: Hektorović. vječan dar. Karnevalsko (ulično) okruženje i ugođaj spaja je s tadašnjim talijanskim cingareskama (Bastiano di Francesco Linaiuolo. u Palmotićevoj Kristijadi. maskerata. Jeđupka je izvorno djelo. razješuje se alegoričnost djela (književno djelo kao ljudski i božanski. MIKŠA PELEGRINOVIĆ (Jeđupka/Jejupka) Mikša Pelegrinović (Hvar. "protagonistovom" uvjerljivošću. Jupka) sačuvano je u dvije inačice: kraćoj. u Gundulićevu Osmanu. Jejupka je napisana između 1525. pa je u Dubrovniku uvrštena i u izdanje koje Maro Battitorro(e) posvećuje Tomi Nadalu Budislaviću. pisac maskerata. srpnja 1527. 1567.. Druga sreća. svaka maskerata. i Andrija Zlatar.. u Padovi. pa se nekoliko stoljeća mislilo da je Pelegrinović plagijator) i dužoj (zadarska.).Bobaljevićeva.Zadar. U uvodnoj se pjesmi Ciganka (Egipćanka. iz pokladnog okružja. ali i zaokružuje kompozicija. ali je uklopljena u prvu. s naznakama dramsko-scenskog okvira (maska. ali s prevladavajućim elementima ljubavne poezije. U žanrovskom smislu Jejupka je zbirka prigodnih pokladnih pjesama. Pelegrinovićevo glavno djelo Jejupka (Jeđupka. u završnom Hektorovićevu obraćanju Bartučeviću. te otkriva isprepletenost fikcije i fakcije. proricanje) završava Uzdarom (osmerački katren) u kojem se poantira misaona potka pjesme. Sasinovim maskeratama. pjesnik zastupljen u Zborniku Nikše Ranjine). umjesto ribarskoga. kao autor naveden Andrija Čubranović. a zna se da se recitirala u Dubrovniku 20.. Ijupka. . prolaznoga. Odlikuje se duhovitošću i lascivnošću. stoljeću.. pjesnik i komediograf (nećak Džore Držića) Marin Držić. simetričnim osmercima čakavskoga tipa s obgrljenim srokom.).). M. Jeđupka je "leksički. Napisana je ikavskim narječjem hrvatskoga jezika. kraću verziju Jeđupke. hrvatski renesansni pjesnik. Horacija Mažibradića i jedna nepoznata autora. Vetranović. dubrovačkoj (venecijansko izdanje iz 1599.. nerijetko s aluzijama usmjerenima na razotkrivanje raznih aspekata suvremenoga života.Pelegrin Sabu Mišetiću. 1508. Jedno je od najpopularnijih i najutjecajnijih djela starije hrvatske književnosti. 1562. i 1527. kao punoljetan građanin hvarske komune (kum kćeri jedne pučanke). kancelar "in criminalibus" (sudac) u Zadru. Novela od Stanca) Marin Držić (Dubrovnik. svaka "sreća" (sudbina. Na samom završetku djelu. Giuglielmo Giuggiola). Šesta pjesma (iznimno uspješno petrarkističko ljubavno očitovanje. Dundo Maroje. "jeđupijada". Jeđupka). Tragovi Pelegrinovićeve "jeđupijade" vidljivi su u anonimnim dubrovačkim "sibilama".. 12. spominje se prvi put 1519.? – Dubrovnik. zapravo maskirani pjesnik odnosno recitator obraća nazočnim gospođama kazujući im svoju zlu sudbinu. Nalješković. a u kojem su umjesto pastira protagonisti ribari). Pelegrinović je napisao i jednu poslanicu (1557. Nalješkovićevim. cingareska. odnosno deset katrena. proročica. najjače izraženog u Dubrovniku.piscatoria. isto u osmeračkim katrenima. notar u Korčuli. sve skupa točno tristo stihova). Dominira renesansni radostan životni ugođaj. a u ostalim pjesmama obraća se pojedinoj gospođi proričući joj sudbinu odnosno gatajući "sreću" vezanu najviše uz ljubavni i bračni život i moleći od nje dar. naslovljena Prvoj gospođi. u Vetranovićevim. a ovaj autorstvo Jeđupke pridaje nepostojećem Andriji Čubranoviću Zlataru (kontaminacija imena: Andrija Čubranović. sačuvanoj u prijepisima (trogirski i Mažibradićev rukopis). Pelegrinović je 1556.. . obraćanje publici).

1553. ali su četiri sačuvana. nakon neposredne zabrane izvedbe Pred Kneževim Dvorom ili navodnoga nevremena). Počinje Držićevo zlatno razdoblje hrvatskoga kazališta. Izvođači Držićevih dramskih djela bile su amaterske družine mladića (koji su glumili i ženske uloge): Pomet-družina. u vijećnici Kneževa dvora. u Hvaru ili u Zadru Marin Držić posjetio Mikšu Pelegrinovića. izvorna je adaptacija istoimene Euripidove tragedije na temelju talijanske preradbe Lodovica Dolcea. sastavljene od mladih plemića. i 1630. Nezadovoljan stanjem u Dubrovniku. braća su već bankrotirala (Držićev se brat Vlaho bio u Veneciji afirmirao kao slikar) i Marin Držić morao je početi raditi kao pisar. Držić iz Firence (gdje se iznenada našao) piše 1566. Držićeva tragedija Hekuba. družina Gardzarija i Od Bidzara... ali je naglo osiromašila. kolovoza) na talijanskom jeziku. a do oblika Držić prvi put dolazi 1326./. izvedena 1559. toskanskom vojvodi Cosimu I. dvoje slugu. rustikalno-mitološka drama u stihu Venere i Adon 1551. a bilo ih je dvanaestero prije nego su neki umrli). 1538.. svadba Rafa Gučetića. Posljednje godine Držićeva života ovijene su tamom: nestao je iz Dubrovnika. do 1567. a posljednje je poslano 28. u Sieni je izabran za rektora studentskog konvikta Sapientiae i za prorektora Sienskoga sveučilišta (ima vlastitu sobu u domu. oba naslova potječu od istraživača.. rodio se (u kući blizu Kneževa dvora) u dubrovačkoj pučkoj. pastoralna drama u stihu Tirena (1549. u stanu jednog sienskog građanina. a poznavao je i nekoliko stranih jezika). Studirao je pravo. Zajedno putuju u Beč i Carigrad. ima i dvije sestre. 1607. u Veneciji je kapelan tamošnjeg nadbiskupa.. palača Sinčićevića. svadba Martolice Džamanjića). vrijeme premijere komedije u prozi Tripče de Utolče ili Mande (autorski naslov nije sačuvan. dokazuju još dva njezina izdanja. Stonu i Kalamoti.). Zna se da je 1557. itd. 1541. prikazana 1548. svadba Saba Gajčina).. s novim prologom. rustikalno-mitološka drama u prozi i stihu Plakir iliti Grižula (1556. odnosno "vlade ludijeh nakaza" i uspostavljanju demokratske vlasti.. prva sačuvana hrvatska tragedija. u Veneciji u jedinoj Držićevoj knjizi objavljenoj za njegova života. eruditna (plautistička) komedija u prozi Skup (1555. ne zna se čemu se posvetio nakon što je napustio teatar. Od 1562. Srednje školovanje prošao je Držić u Dubrovniku. Njarnjasi. Ta je epizoda iz Držićeva života ostala prilično nerazjašnjena i baca novo svjetlo na čovjeka i komediografa (prvenstveno) Marina Držića. Držićeva obitelj imala je nasljedno pravo protektorata nad crkvama svih svetih (Domino) u Dubrovniku i svetoga Petra na Kalamoti (Koločepu). Prid Dvorom). Držić postaje pisar u solani (za plaću od pet perpera). filozofiju i glazbu (znao je izvrsno svirati nekoliko instrumenata. Naime. ali ponekad i od skupnoga nastupa mladih vlastelina i građana. književnost. svadba Vlaha Držića). Godine 1548. srpnja i bilo dugo četrnaest stranica. rustikalna farsa u stihu Novela od Stanca (1550. Venere i Adon. a dvije godine kasnije prezbiter. na svadbi Vlaha Držića). predstava ispred Kneževa dvora prekinuta zbog nevremena. razmišlja o obaranju oligarhije. Mediciju urotnička pisma (zna se da ih je bilo pet. međutim. izvedena ponovno. a i skraćeno Drža/Dersa/Dersia/Derxa. Gružu. a u njoj su osim ljubavnoga kanconijera i nekoliko pjesama različite tematike objavljene sve Držićeve dotadašnje drame u stihu (Tirena. Ne zna se je li Držićeva iznenadna smrt u Veneciji 1567. sobar i tajnik (imao je plaću od dva dukata i dva odijela godišnje). Držić se 1545. 1551. na pisma nikad ne dobiva odgovor. palača Frana Kabužića. izvedena na svadbi Džona Miškinova). Vrijeme premijere plautističke komedije u prozi Pjerin (sačuvana samo u fragmentima. Držić postaje đakon. potrebnu hranu). . sačuvana samo u fragmentima). Tih je godina izvedena pastoralno-rustikalna drama u prozi ili komedija Džuho Krpeta (1554.?. povezana s tim pismima (pokopan je 2. Kad obitelj počinje materijalno propadati (Marin je najmlađi od petero braće. vraća u Dubrovnik. Novela od Stanca). trgovačkoj i posjedničkoj obitelji (u starini se zvala Držimir ili Dersimiri /1295. Da je knjiga bila izvrsno prihvaćena. oba su naslova dali istraživači) i komedije u prozi Arkulin nije se do danas utvrdilo. prima jednokratnu pomoć i kreće na studij u Sienu. Rijeci dubrovačkoj. Pjesni ljuvene izlaze 1551. naslovljena je Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi.. Od Senata iste godine. Prikazuju se: eruditna komedija Pomet (izgubljena. svibnja 1567. pa 1538. kao klerik postao je rektorom dviju crkava. imanja u Konavlima. plautistička) komedija u prozi Dundo Maroje (1551. prvo je napisano 2. Krajem te godine u Dubrovnik je doputovao pustolovni austrijski grof Christoph von Rogendorf i Držić postaje njegov zabavljač. u crkvi Sv. moraju prodati i vlastitu obiteljsku kuću.. pravi biser autobiografsko-memoarsko-polemičke proze. Iako je u potpunosti zamislio urotnički plan. eruditna (učena.?. a 1526. autorski se naslov nije sačuvao). Zna se također da je kažnjen ukorom jer je za vrijeme španjolske okupacije kao glumac (igrao je ljubavnika) sudjelovao u zabranjenu izvođenju nepoznate komedije. Držić prihvaća dužnost orguljaša u dubrovačkoj Katedrali.zvan Vidra (zbog snalažljivosti i inteligencije).

ali do kraja trećega čina Maro (stra je dvadeset i jednu godinu) i njih potroši. Dubrovčana nad došljacima. 21. zrcalna dramaturgija zamjenjuje dotadašnju dramu tzv. Temelj Držićevih drama čini antiteza (pastoralno-mitološko: rustikalno. Za suvremenu talijansku komediografiju vezuje ga posebna uloga jezika i jezičnih stilizacija kao izvora komike. na Ivanjdan (tri dana nakon ljetnoga suncostaja. a drama inscenira istinit događaj iz renesansne dubrovačke svakidašnjice. Dživo Pešica prevari ga da se on sam pomladio kad je došao u Dubrovnik. Dramski opus. 1550. za oblicima talijanskoga pastoralnoga kazališta i za oblicima rustikalnoga kazališta s izvorima u srednjovjekovnoj protuseljačkoj farsi i pučkom kazalištu. Dživo Pešica. lucidnost… stvara potpuno originalan i genijalan komički teatar koji predstavlja vrhunac hrvatske renesanse i manirizma. Stanac lakovjerno povjeruje u priču. urotnički pogled na društveno-ploitičku situaciju. stranci. karakteri. s podlogom radnje u svakodnevici. da bi susreli djevojke u za to određenim dubrovačkim kućama i da bi napravili “šalu sa Stancem”. Pirna komedija. najbolja je i najveća komedija u hrvatskoj drami i kazalištu i jedan od vrhunaca svjetske komediografije. koja se i danas nalazi u Dubrovniku na istom mjestu. hvalisavi vojnici. zaplet na prepoznavanju i zamjeni: qui pro quo). plautističkoj) komediji (prolog.). U furioznom tempu teče radnja ove jednočine komediole u kojoj se smjenjuju kontrasti i antiteze (mladstar. u talijanskoj novelistici i plautovskim komedijama. Scenografija je predočivala prostor ispred Velike Onofrijeve fontane. koji u komediji ima dvostruku ulogu: lukavoga sluge koji živi hedonistički. sa stanom (u Dubrovniku traži stan. 5 činova. pa figura staroga Stanca predočuje cijeli splet simboličnih značenja iz dubrovačke i hrvatske tradicije i europskoga folklora i kulture. stari Dundo Maroje davši mu 5000 dukata. pa se pokušava ponovno dodvoriti ocu (dvostruki mehanizam qui pro quo: u prvom dijelu komedije Maro se pravi da ne prepoznaje oca. farsa Novela od Stanca. ne cijelu godinu). viši slojevi: niži slojevi. Sve konce komedije vuče sluga njemačkoga bogataša Uga Tudeška Pomet Trpeza. pristajući da njega pomlade uz pomoć vila (maskiranih mladića u pokladnoj noći).renesansni hedonizam (skloni šali i pametni. sastavljena od 316 dvostruko rimovanih dvanaesteraca. Dundo Maroje. inteligentnoga i sposobnoga renesansnoga čovjeka koji se “vremenu akomodava”. ili 1551.lipnja). lukav-glup. koji u tome ima glavnu ulogu) izlaze noću iz svojih kuća. skriveni od strogih očeva. iz Hercegovine. Prikazivala se za vrijeme poklada na piru vlastelina Martolice Hajdinova Džamanjića i Anice Kabužić. Držićevo komediografsko stvaranje najvećim je dijelom bazirano na eruditnoj (učenoj. prostitutke. autobiografska izvorišta ključeva za interpretaciju. sluškinje. koji je bio izvođen isključivo o pokladama i na svadbama (nekoliko puta godišnje. čini pastoralni (idilični) i komediografski dio. Skup. Uobličuje priču o hodočasničkoj godini 1550. Stanac je starac toga imena. Priklanjajući tome karnevalsku tradiciju. stih: proza. odnosno pametnoga. eruditna komedija u pet činova. vremena i radnje. istina-laž. Miho. zaljubljeni mladići. sa zimskim i snenim suncem koje je stalo na nebu. stalni i karakteristični tipovi. sluge. a Držić starom seljaku iz dubrovačkoga zaleđa. jedinstvo mjesta (renesansni trg). okupljeni oko priče/ događaja o raspusnome sinu Maru (velika doza autobiografskih elemenata) koji vara oca i umjesto da se bavi trgovinom suknom u Italiji i Sofiji. svijet poezije: realni svijet…). mala pokladna igra. gdje troši novac na najveću rimsku kurtizanu Lauru. Držićeva lirska poezija nastavlja se djelomice na raniji hrvatski petrarkizam. daje to ime zbog više razloga: Stanac se povezuje i s kamenjarom iz kojega dolazi (stanac-kamen = kamen koji se ne može razbiti). vrh hrvatske i jedan od vrhunaca europske književnosti i kazališta Prevođen na brojne jezike i izvođen na mnogobrojnim hrvatskim i svjetskim pozornicama s golemim uspjehom. ali mu mladići ostrigu bradu i ostave novac za kozlića i seljačke proizvode. Džore Držić). krčmari…. a u drugom dijelu komedije otac se pravi da ne prepoznaje sina). snalažljivi mladići). kad tri noćnika (dubrovački mladići Vlaho. ali i priča o smjeni paradigmi srednji vijek (prevareni starac) . toplo-hladno itd. kamo ga šalje otac. noć-dan.Ivana i Pavla u Veneciji). a zatim umjesto u Firencu krene u Rim. a došao je prodati kozlića i maslac). pa i naši Dubrovčani: “našijenci”. koji u glavnom posručju svoga stvaranja – drami – parodira. u Rimu. djevojke. i sluge-filozofa koji u monolozima . Tri su vrhunca Držićeve komediografije: Novela od Stanca. mladosti nad starošću. Držić postaje i ostaje i naš suvremenik. dramske osobe: škrti starci. realističkoga oponašanja). scenski šarm. a zapravo se prikazuje priča o pobjedi proljeća nad zimom. pravo je remek-djelo hrvatske drame i kazališta. za vrijeme karnevala. U pastoralnom dijelu poseže za domaćom tradicijom (npr. komediola. u koji dolazi cijeli svijet. iz Dubrovnika pođe u Anconu. prenoćište. čime iz renesansne poetike prelazi u manirističku poetiku (suprotstavljanje umjetnika politici. Na početku komedije stari (i škrti i bogati) dubrovački trgovac Dundo Maroje dolazi spasiti još preostalih 2000 dukata. Dundo Maroje. inteligenciju. gospodari.

osim Kotoranina Pasimae – Dubrovčani. u režiji Koste Spaića. i dr. U Skupu se osim Satira pojavljuje trinaest imenovanih dramskih osoba. Među njima svojom se autentičnošću i životnošću ističu stari sluga Dunda Maroja Bokčilo. Novim. koji govori Negromant. zasnovana je na fabuli Plautova Škrtca. pravi. i time pojačava osjećaj dubrovačkosti. karaktera. a radnja se plete oko dviju fabulativnih niti/osi: one ljubavne i one zlatne. različiti od lažnih “glumaca”.-1681. a govori ga Pomet i Pomet-družina. Komedija započinje prolozima: u maestralnom prvom prologu. misleći da gledaju komediju o ljudima nahvao – pučanima. a prikazivala se od 1964. a Andrijani stara Skupova sluškinja Variva i mlada Dživova (sredovječni dubrovački vlastelin liberalnih shvaćanja) sluškinja Gruba. posebno dubrovačke. Marov sluga Popiva. pošteni ljudi. predočujući okupljenoj svadbenoj i kazališnoj publici da Dubrovkinje navodno više vole pastorale u stihu nego komedije u prozi. Dvostrukom komedijskom preobrazbom vlastela. na babilonskom i križišnom trgu svjetske protočnosti. ali je snaga njezine izvornosti u mnogo čemu premašila i nadmašila antički motivski sklop. Velikim i Malim Indijama. Oko svakoga od 30 dramskih osoba zapleće se zanimljiva i puna događanja priča. u munčjelu (zemljani lončić). U drugom prologu doznaje se fabula izgubljene komedije Pomet i temeljni zaplet Dunda Maroja. u njihovo zlatno doba. Isusovački đak (teologiju je studirao u Salamanki) i svjedok propadanja španjolske moći. bez mijenjanja i iskrivljavanja melodioznoga dubrovačkoga govora (što je u zadnje vrijeme postalo uobičajeno). Kamilova majka. kojoj je izgubljeni završetak više puta rekonstrurian. zanimljiva komedija. glumčevim) potezom Dubrovnik se pretvara u Rim. a kraj su pokušavali rekonstruirati istaknuti hrvatski književnici i povjesničari te teatrolozi: Mihovil Kombol. moralni. Kako se Skup stalno boji da će mu netko ukrasti tezoro. mala drama. pa se čini da Držić inscenira susret svih tipova.govori parafraze makijavelističke flozofije i politike u komedijskom ruhu. da ne bi trebao dati prćiju (dotu. dramske baštine. Ljubavna nit zapleće se oko Skupove mlađahne (16 godina) kćeri Andrijane: starac Skup želi vjenčati svoju kćer Andrijanu za staroga i bogatoga Zlatikuma. Calderón je pjesnik razdoblja koje je živjelo u obmanama slavne prošlosti. Genijalno koncipirana osoba staroga Skupa. Pedro Calderón de la Barca rođen je u Madridu. Dugi nos (vjerojatno sam Držić). o ljudima nazbilj i ljudima nahvao koji će obilježiti cijelu Držićevu dramaturgiju. a nevlastela se pokazuju kao ljudi nazbilj. kurtizana Laura. nećaka Zlatoga Kuma. Do danas najbolja izvedba komedije Dundo Maroje dogodila se u Dubrovniku. stanovnici urbane jezgre Dubrovnika.) najveći je dramatičar španjolskoga baroka i posljednji veliki pisac zlatnoga vijeka španjolske književnosti. do 1971. Briljantnim mehanizmima qui pro quo spajaju se ove dvije fabulativne linije. u kojima se zamjenuje ljubav prema kćeri ljubavlju prema zlatu. ali i klaustrofobičnosti. pa se zato cijela radnja odigrava na renesansnom trgu s nekoliko kuća. Petrarkistički pretjerano zaljubljenome Kamilu u njegovim namjerama nastoji pomoći djetić – mladi sluga Munuo. Tripe Kotoranin. na Dubrovačkim ljetnim igrama. lihvar Sadi Žudio. pokazujući se “kraljem od ljudi”.ljudima nahvao. o otkrivanju svijeta. Marova zaručnica Pera. a prolog govori Satir. i brojni drugi upečatljivi našijenci. Skup je najdubrovačkija Držićeva komedija: u njemu su sve dramske osobe. u ognjište. staroga grada. osim toga. Druga fabulativna nit ispletena je oko blaga i škrtosti. pa spontanost i životnu snagu jednoga Lope de Vege zamjenjuje . osoba. u izvornom dramaturgijskom i jezičnom smislu. miraz). munčjelu skrije u obližnju crkvu. Starac Skup. čarobnjakovim (redateljevim književnikovim. Svi su skupovci. gledaju zapravo priču o sebi . Komedija u pet činova Skup. Završetak je Dunda Maroja izgubljen. na rimskom trgu. uz dodatne ljubavne i bogataške zaplete osoba koje predstavljaju dubrovačkoi društvo u malom. našao je blago (tezoro) i skrio ga u vlastitu kuću. toliko životna da nam se čini da je naš susjed. dubrovački vlastelin koji se pretvara da je jako siromašan a ujedno se bavi lihvarenjem. a u objema sudjeluje i Zlatikumova sestra Dobre. Ranko Marinković. a prije toga doznajemo priču o Starim. Premda se prostor Skupa pokorava zakonitostima renesansne eruditne komedije. glumcima. a Andrijana je zaljubljena u mladoga Kamila. Držić umanjuje prostorne dimenzije po mjeri Grada – Dubrovnika. BAROK U SVIJETU PEDRO CALDERÓN DE LA BARCA (Život je san) Pedro Calderón de la Barca (1600. antologijsko je ostvarenje i hrvatskoga glumca Izeta Hajdarhodžića ostvareno na Dubrovačkim ljetnim igrama pod dirigentskom palicom redatelja Kote Spaića.. lijepa Laurina sluškinja Petrunjela. specijalista za režiju hrvatske.

U drami Život je san poljski kralj Bazilije zatvorio je odmah nakon rođenja svoga sina Sigismunda u samotnu tvrđavu jer mu je proročanstvo nagovijestilo da će kraljević postati loš vladar.. Tassov spjev govori o jedinstvu kršćanske civilizacije i o borbi kršćana za očuvanje "prave" vjere.. glumce i sve suradnike pred zagonetku koju postupno odgonetaju ulazeći u svijet simbola i kultiviranoga svijeta. u nećaka pape Klementa Osmog.poniranjem u psihu svojih junaka/dramskih osoba i majstorskom dramskom tehnikom. a redatelja. kao dvanaestogodišnjak nakon majčine smrti pridružuje se ocu. dobro i zlo. od Homerove Troje do neposredna . istinu i laž. Skrasio se u Rimu. najviše u vidokrugu gledanja na Ariosta i njegov ep Orlando Furioso (Bijesni Orlando). TORQUATO TASSO (Oslobođeni Jeruzalem. pravdu i nepravdu. Sutradan kraljević ne može razlučiti san od jave. u kojima sudjeluje i sam Tasso. a napisao je i drame Ljubav nakon smrti. zbog proročanstva. Calderón se ne zaustavlja na tome: u drami bogatoj obratima Sigismund se ponovno nađe na prijestolju.? Otac ga ponovno. i II. Nakon boravka u Veneciji kao mladić započinje rad na epu Gerusalemme koji dovršava pod naslovom Rinaldo. Od svjetovnih su drama Calderóna de la Barce najpoznatije Život je san (La vida es sueňo) i Zalamejski sudac/Sudac zalamejski (El alcalde de Zalamea). uvjetovano i nekim kritikama. Ulazimo zajedno u tajne smisla života i filozofiju postojanja. i po kojemu ostaje najpoznatiji do danas: Oslobođeni Jeruzalem (La Gerusalemme liberata). pjevanje) Rođen u Sorrentu u Napuljskom Kraljevstvu. nakon niza godina Bazilije ipak odluči provjeriti Sigismunda i preispitati sudbinu: omamljena sina prebacuje na kraljevski dvor i daje mu vlast u ruke. Nakon Mantove boravi u Rimu i Napulju i dovršava pjesme Monte oliveto i Le sette giornate del mondo creato. Postojani princ. To je ponukalo i Johanna Wolfganga Goethea da napiše dramu Torquato Tasso.. zlotvor i tiranin. vraća u osamu tamnice.. reduciranih pojavnosti. od kojih su 80 kratka crkvena prikazanja u jednom činu (autos sacramentales).. spleta životnih okolnosti. postojanosti vlasti. kojemu posvećuje dovršenu promijenjenu inačicu Oslobođenoga Jeruzalema. u razdoblju nakon Tridentinskoga koncila. Boraveći u Ferrari stupa u službu kardinala D´ Este i svoju liriku posvećuje sestrama vojvode Alfonsa Drugoga D´ Este. započinje reviziju i prepravljanje epa. na kojemu dovršava tragediju Galealto. istaknuta je njegova sastavnica kršćanski svjetonazor. Umire u samostanu Sant' Onofrio. u našim i vašim rukama. Tassov se ep nadovezuje na epsku tradiciju koja obrađuje temu grada pod opsadom. Za kratkotrajna boravka u Napulju dovršava neke kraće poetičke rasprave. Napisao je oko 200 drama. Piše i dvije religiozne poeme. Nakon kraćega boravka u Rimu. prepustivši se mirnom i samotnom životu). Premda Tassov ep Oslobođeni Jeruzalem govori o događajima iz srednjega vijeka. pisana većinom potkraj života kad je stupio u svećenički stalež (zaredio se u pedesetoj godini života i živio na kraljevskom dvoru kao kapelan. Nakon izlaska iz bolnice jedno vrijeme boravi na dvoru princa od Mantove."plačeve": Suze djevice Marije (Lagrime di Maria Vergine) i Suze Isusa Krista (Lagrime di Gesu Cristo). vjerovanja u sudbinu i zvijezde. a zatim se vraća u Rim i uživa papinu naklonost i godišnju mirovinu. ali njegove odluke postaju mudrije i trezvenije. Veliki psihički pritisci i napor uvjetuju duševne smetnje zbog kojih sedam godina provodi u bolnici Sant´Anna. uspavana. Zatim dovršava djelo koje je pisao deset godina. koju naslovljuje Osvojeni Jeruzalem (La Gerusalemme conquistata). Čudesni čarobnjak. tzv. Naravno. U bolnici piše moralnofilozofske dijaloge. kojoj će kasnije promijeniti naslov u Torrismondo.. Međutim. vidljiv već od samoga naslova: u vrijeme dok traju vjerske borbe (ugroženost kršćana iznutra međusobnim sukobima i izvana prodorom Turaka u Europu). Univerzalnost i poetizam dovode dramu Život je san na vrhove svjetske dramske književnosti. od dolaska u Ferraru. Prvo izdanje Oslobođenoga Jeruzalema izaziva polemike i suprotna gledišta. Najvjerojatnije je na studiju prava i filozofije u Bologni i Padovi započeo pisati svoje rasprave o pjesničkoj umjetnosti Discorsi dell´ arte poetica u kojima je vidljivo poznavanje Aristotelove Poetike. slobode odgoja. I. Filozofska drama zlatnoga vijeka španjolske književnosti preispituje egzistencijalna pitanja trajanja i smisla života. Nakon očeve smrti s kardinalom odlazi u Pariz i tamo upoznaje francuskoga pjesnika Pierrea Ronsarda. Zbog raznih polemika vezanih za njegovo djelo i zbog duševne bolesti Torquato Tasso bio je stalna zanimljiva tema i mnogobrojnih legendi o njegovu životu. Piše pastoralnu dramu Aminta koju na hrvatski odmah prevodi Dominko Zlatarić i tiska je u Veneciji. Ključ za interpretaciju u čitateljevim je i gledateljevim očima. u egzilu u Rimu te boravi na dvoru urbinskoga vojvode. Sigismund se pokaže kao okrutan vladar: zbog samačkoga života. u obitelji koja je postupno gubila bogatstvo. Osim toga. budući da nastaje u vrijeme protureformacije. pjesniku Bernardu Tassu.

i Camilo Camilli. Godine 1620. dubrovačkoga trgovca i pet puta kneza Dubrovačke Republike. dok je u njega zaljubljena Erminia. Osim toga. jedan od glavnih križarskih junaka. Nakon Rinaldova povratka. a treći da je ovim epom Tasso pokušao pomiriti "romantični". vojvoda i vođa koji vodi pohod na Kristov grob u Jeruzalemu. Armida bježi u Egipat i obećaje se onome tko ubije Rinalda). Otac Frano odgoj trogodišnjega sina povjerava trojici skrbnika. Kleopatra. Osman) Ivan (Đivo/Dživo/Gjivo) Gundulić (Dubrovnik. prevoditelj Života Carla Borromea. U Posveti piše i o svojoj namjeri da prepjeva Tassov ep i da ga posveti poljskom kralju. iz kršćanskoga tabora. Dijana. godine – Dubrovnik. Čerera. U mlađim je danima pisao poeziju. mladi ljubavnici Sofronia i Olindo. Dijana i Armida. Godine 1624. Vjerenica mu . spjevali suvremenici. kralj Damaska. Na to nadovezuju se i isprepleću. Godine 1608. Počinje pisati najznačajniji ep u hrvatskoj književnosti . u Rimu su tiskane Pjesni pokorne kralja Davida u izdanju koje se otvara spomenutom Posvetom. i Đive Gundulić. Knjiga se sastoji od sedam psalama te jedanaest pjesama što su ih u čast Ivana Gundulića. Dok jedni književni povjesnici tvrde da je riječ o renesansnom epu. Od "poroda od tmine" do nas su došle četiri drame: Arijadna. Školuje se u dubrovačkoj humanističkoj gimnaziji. Ostala je njezina oporuka napisana na hrvatskom jeziku. Završetak radnje epa okončava se pobjedničkim ulaskom križara u Jeruzalem i klanjanjem Svetom grobu. kći kralja Antiohije. Homera i Vergilija. u starom dijelu ulice Lučarica. godine napravio kipar Ivan Rendić. lijepa ratnica Clorinda iz arapskoga tabora. spominjući piščevu ljubavnu poeziju koju će svud pojati i gospoda i gospoje. navodi svoja "razlika složenja". Goffredo poziva Rinalda iz progonstvajer je Jeruzalem nemoguće zauzeti bez Rinalda (Rinaldo je na Otocima Sreće s Armidom. kao i Ariostov. Započinje prevoditi Tassov ep. postaje punopravnim članom Velikoga vijeća i od toga trenutka obavlja cijeli niz državnih službi. zaljubljen u Clorindu. Ivanu Gunduliću. epik i dramatik rođen je u staroj i vrlo uglednoj vlastelinskoj obitelji. Koraljka od Šira. Kad je imao petnaest godina. Dubravka. drugi su zagovaratelji tvrdnje da je Oslobođeni Jeruzalem maniristički ep. piše Posvetu Maru Mara Buniću u kojoj govori o svom "porodu od tmine". mitološki i legendarni svjetovi i likovi povežu s povijesnim događajima i stvarnim osobama prema načelu vjerojatnosti. Tancredi. Adona. a 1627. kralj Jeruzalema. Sačuvan je samo prepjev triju pjesama Girolama Prettija pod naslovom Ljubovnik sramežljivi.) hrvatski barokni književnik. dovršavajući dvoboj. Prije toga kršćanska je vojska u krizi. Tasso je želio stvoriti herojski ep prema uzoru na velike antičke epove. Ivan Gundulić posvećuje je svom stricu Jeru. Horacije Mažibradić piše poslanicu Plavkoviću. tj. a spominje i da su mu drame prikazivane s velikim uspjehom i na "očitim mjestima". za temu preuzimajući vjersku borbu) s "klasičnim" epom složenim u skladu s antičkim modelom i aristotelovskim poetičkim uputama. kako propisuje renesansna poetika. ubija Arganta. ali ubrzo odustaje. Prozerpina ugrabljena. karakterizira ga pravilnost u broju pjevanja. U stihovima o prolaznosti. za ep uobičajeno. Idroat. sugrađani su ga prozvali Mačica. Godine 1622. Aladin. u sedmoj godini križarskoga ratnoga nastojanja. lirik. umire mu otac Frano. ali i ep u skladu s pravilima poetika koje su se temeljile na otkriću Aristotelove Poetike. grijehu i nezahvalnosti probija se osjećaj gorčine i bespomoćnosti u nezaustavljivom protjecanju vremena. Prozerpina ugrabljena. u sveopćem križarskom napadu na Jeruzalem. a Erminia pomaže u otkrivanju zavjere protiv Goffreda. "kralja ilirskoga pjesništva". Armida. stoljeća. nadopunjivač Tassova epa Oslobođeni Jeruzalem. viteški ep (građom slijedi Ariostov uzor.Osman. posredovanje neba i pakla u epskom događanju te nastojanje da se fantastični. ograničen broj epizoda te. njegova lijepa nećakinja Armida koja bi ljepotom trebala zavesti Goffreda. Posvetilište ljuveno. koja se presvlači u Clorindu. u Veneciji izlazi poema Suze sina razmetnoga. napisan je u strofi karakterističnoj za talijansku epiku (stanca ili ottava rima). jednostavan zaplet i jedinstvo radnje (osvajanje Jeruzalema i oslobađanje Kristova groba). 1638. kao i u drugim epovima.Tassova prethodnika Ariosta i njegova Bijesna Orlanda u kojem je pod opsadom Pariz. U Rimu je tiskana i Gundulićeva pjesma Od veličanstva Božijeh. Arijadna. brojne imaginarne i fantastične epizode. a profesori su mu Petar Palikuća. odnosno posljednji mjeseci prve križarske vojne kad su kršćani pod vodstvom Godfreya de Bouillona zauzeli Jeruzalem. Gundulić se ubrzo nakon majčine smrti zaručio. majka Đive. u blizini današnje Gundulićeve poljane. Glavni su junaci u epu: Goffredo. IVAN GUNDULIĆ (Suze sina razmetnoga. 1589. Godine 1621. u kući Frana Gundulića. na kojoj je Gundulićev spomenik secesijske 1892. Rinaldo. U Dubrovniku se "s velicijem slavam" izvode pred Kneževim dvorom Gundulićeve drame Galatea. Tassov ep. Tancredi. Temeljnu povijesnu okosnicu Tassova epa čine događaji s kraja 11.

prevedeno na mnoge jezike. Dramskoj vrsti.). najvećim dijelom napisane kao monolog. Dogodio se u Dubrovniku ispred Kneževa dvora.). končetu. Član je poznate napuljske Akademije. u Franjevačkom samostanu u Gradu. Godine 1637. Svoj lik grješnika Gundulić je našao u starozavjetnoj paraboli (Evanđelje po Luki) o povratku i pokajanju rasipnoga sina. Gundulić mijenja smisao i značenje što su ih književni oblici pastorale. pripada i pastirska igra Dubravka. opsegom i žanrovskom profilacijom opusa./ dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô…” Dživo Frana Gundulića.s punom sviješću o jeziku . koji nadvisuje većinu pisaca svojega vremana. Tiskano je drugo izdanje Pjesama pokornih. kasnije austrijski časnik i autor zanimljivoga putopisa po Rusiji. Dubrovčani su nakon izvedbe. slavi pobjedu poljskog kraljevića Vladislava i slavenskog naroda nad Turcima i mladim sultanom Osmanom u bitki kod Hoćima (1621. Tad mu je i izvedena drama Dubravka. Napokon. pjesnik se oženio. baroknom frazom i oštrinom religioznih i misaonih uvida Gundulić je stekao status klasika. Pokazanom iznimnom ljepotom i slojevitošću hrvatskoga jezika. 1622. Madu i Đivu. Gunduliću i Slobodi i s uspjehom se izvodi i u našem vremenu u kazalištima od Dubrovnika do Zagreba. Ivan Gundulić. gdje ga i na pragu trećega tisućljeća posjećuju brojni posjetitelji iz Hrvatske i cijeloga svijeta.prikazivala u Dubrovniku 1628. Gundulićevo djelo.-1610.u ideološkom pogledu bitno odredilo njegovo književno djelo. Djelo Ivana Gundulića ubraja se u vrhunce hrvatske književnosti uopće. U drami . kad je odlučeno da se na Dan slobode u Dubravi vjenčaju Dubravka i Miljenko. Suze sina razmetnoga inovacija su u žanrovskom sastavu hrvatske starije književnosti: uzor su religiozne poeme. i 1623. koja se . pisca dijaloga o Ljubavi i Ljepoti (1581. U Anconi je tiskana Arijadna. srpnja: “O lijepa. cijenjen i poštovan dubrovački plemić (izbjegavajući sjednice Velikog i Malog vijeća). a ispjevano je u osmeračkim sestinama (ABABCC). Za pjesnikova života boravili su u Dubrovniku i Bartol Kašić i Jakov Mikalja. a to je . slavni predstavnik hrvatskoga književnoga baroka. Gundulić je imao i dvije kćeri. prema mišljenju mnogih najveći hrvatski pjesnik svih vremena. rodio im se sin Šiško. u Dubrovniku je umro vlastelin dubrovački Ivan Đivo Gundulić zvani Mačica. Suze sina razmetnoga (Mletci. Osman. Pokopan je pokraj glavnoga oltara u crkvi svetoga Franja. zvani Mačica.. a može se shvatiti kao izraz veličine Gundulićeva talenta.) religiozna su poema koja obrađuje biblijsku parabolu iz Evanđelja po Luki o grešnom. privlačnošću scenskih i epskih prizora. te tako cijeli svemir ima estetska obilježja.kako kažu sačuvani rukopisi . u prosincu 1638. Njegova drama Dubravka posveta je Gradu. proživio je svoj vijek kao ugledan. Godine 1633. ali nije poznato ni kad su rođene ni kad su umrle. Isto je tako relevantan i podatak da je Gundulić kao mladić vjerojatno posjećivao kuću Nikole Gučetića (1549. o draga. neobično raširenoj u renesansi i baroku. U pedesetoj godini života. gromoglasno pljeskali i vikali: "Bravo!" Godine 1630. na blagdan svetoga Vlaha. koje su postale časne sestre. epa i plača u književnom baroku imali. koji se temelje na estetskim koncepcijama neoplatonizma o posvudašnjosti Ljepote. Statut klasika Gundulić zadržava i danas. Odmah poslije vjenčanja morao je biti u službi kapetana noći. a potvrđuje ga i stalno zanimanje znanosti za njegov djelo ili život i život njegova opusa na kazališnim pozornicama i na kroatističkim i slavisitičkim katedrama u cijelome svijetu. o slatka slobodo. može se tumačiti tradicijom hrvatske književnosti do Gundulića. svakako. rodio se Đivu i Niki sin Frano. gdje su . velikog kneza od Toskane.prikupljali jezično blago i razmišljali o izgradnji i normiranju jedinstvenoga hrvatskoga književnoga jezika. napisao je pjesmu U slavu visine Ferdinanda Drugog. koji je do nas došao okrnjen. koji Hrvat ne zna Gundulićeve stihove iz Dubravke koji odjekuju na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara svakoga 10. Bio je tako mladolik da su ga svećenik i medicus pomladili za deset godina. razmetnom sinu.). to je. Gundulićima se rodio sin Mato. kasnije pjesnik i knez Republike. utjecalo i na Gundulićeve koncepcije o književnom jeziku. U žanrovskom smislu od cjelokupna Gundulićeva djela sačuvale su se samo četiri melodrama iz “poroda od tmine”. Godine 1628. neprestani je uzor hrvatskim pjesnicima. ep Osman.je bila Nike Sorkočević. Narav je djela barokna (sklonost bogatoj metaforici. U to vrijeme Đivo Gundulić već dugo priprema svoje životno djelo. antitetici. figurama nabrajanja). kao i brat mu Šiško zapamćen kasnije i kao spisatelj i kao knez Republike. Godine 1636. a pojedini stihovi postali su "opće dobro" svake hrvatske obitelji. ep u 20 pjevanja. Bio je to najveći kazališni događaj. a ispunjene pokorničkim iskazima uzornoga grješnika (pisali su ih i talijanski pjesnici Luigi Tansillo i Erasmo da Valvasone). Da je u Dubrovniku bio izrazito omiljen. Ta se činjenica može objasniti kao nacionalna osobitost. Napustio je ovaj svijet nekoliko dana prije nego što je trebao postati knezom Dubrovačke Republike. siromašna vladika. svjedoče i dva groba: onaj fiktivni u dominikanaca i onaj pravi u franjevaca.

i ispravlja nepravdu .. stoljeća. U njemu se. drugi ističu cjelovitost njegova tematsko-kompozicijskoga nacrta. Iako Gundulić slavi slobodu Dubrovačke Republike. ma ljubice.šuma) nije imaginarna arkadija. a manje od riječi «dubrava» . viteških dvoboja. nijema dramska osoba (figura in absentia). Jakov Goovac) načinili su je vjerojatno najpoznatijim Gundulićevim djelom. i njihovim ljubavnim zapletima. U glavnu radnju umeću se sporedne epizode sa životno i duhovito koncipiranim satirima Gorštakom. Vrhu smrti) Ivan Bunić Vučić (Dubrovnik. i s njom imao dva sina. ali možda i u zrelijim godinama. Osman je nastao pod utjecajem Tassova Oslobođena Jeruzalema. – Dubrovnik. Osman je povijesno-romantični ep u 20 pjevanja (18 dovršenih).. U sručnoj literaturi različito se tumači nedovršenost spjeva: u starijih istraživača susreće se mišljenje da su dva danas nedostajuća pjevanja. Peripetije uzrokuje ružni Grdan. kronografija. a dikcija mu je umjereno barokna. Jednodušno mu se priznaje dubina svjetonazorskih iskaza i poetska uspjelost ključnih epizoda (opisi hoćimske bitke. Rano su mu umrla oba roditelja pa se brinuo o malodobnoj braći i sestrama.). nagriženu sebičnošću i društvenim interesima. Ovaj put to su Dubravka i Miljenko. Od 1611. oženio se Marom. pjesme: Nemoj. Vukom i satiricom Jeljenkom. koje je glavne romantične radnje učinila nedovršivima. romantični i eshatološki. no nijedan primjerak tih dvaju izdanja nije sačuvan. omogućujući ostvarenje Grdanove intrige. koji svoju protupravnu čežnju za Dubravkom nastoji ostvariti potkupljivanjem sudaca. a pet puta bio je i knez Republike. a do danas je najpopularnija ostala nadopuna Ivana Mažuranića. Politička alegoričnost Dubrave pridonijela je njezinu uspjehu na hrvatskim pozornicama u 19. Petar Palikuća. izvorno postojala pa su se izgubila ili su namjerno uništena. lirski pjesnik. i 15. ili ukradena. prevladava mišljenje da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao ili diskontinuitet pjesnikova rada ili nedovoljna koordinacija povijesnih i romantičnih epizoda spjeva. Prsi ima od leda vil moja gizdava. Tvrda je vil moja. i sedam kćeri. Ep Osman ostao je nedovršen. rođene Martinušić. Antun Dobronić. prizori nemira i nereda u Carigradu). imao je još tri brata i četiri sestre. a nastavnici su mu bili Pavao Andrijin. topografija) i u tematsko-kompozicijskoj srukkturi. Grdan nije nametljivi a nevoljeni satir tasovske pastorale. a drugi stavljaju težište na prizore iz turskoga građanskoga rata u posljednjim pjevanjima epa. i njegovo svrgnuće sljedeće godine. Sara i Nikolicu. koja uključuje tri tipična tematska svijeta tasovskoga epa: povijesni. 1592.u stihu Dubravki radnja se događa u imaginarnoj poganskoj Dubravi. koji su se također bavili pjesništvom. a njezini stihovi o «slatkoj slobodi» ponekad su služili kao geslo raznim ideologijama ili njihovim parodijama. Ali u radnju se umiješa bog Lero. IVAN BUNIĆ VUČIĆ (Plandovanja. Uspješno se bavio i trgovačkim poslovima. iz male vremenske udaljenosti. likova i zapleta: Dubrava (nastala od riječi Dubrovnik. kad ulazi u Veliko vijeće. nemoj. Ivan (Dživo) bio je najstariji sin. tipologizacijom stanovnika Dubrave. Pjesništvom se Bunić najverojatnjie bavio u mladosti. spreman na potkupljivanje i prijevaru. Neki književni historiografi vide ga kao nejedinstveno djelo. 1658. pjevanje u više su navrata nadopunjivali hrvatski istraživači i književnici. obavlja razne državne službe. s kojom je povezuje alegoričnost poprišta. Godine 1624. nego alegorija političkoga teritorija (jasno se to vidi i u dijalogu domaćega pastira Radmila i dolutaloga Ribara iz ratom zahvaćene Dalmacije). pokazuje. romantične epizode sa Sokolicom i Krunoslavom. neki ga razumiju kao iskaz o kršćansko-islamskom sukobu. Zbog brojnih idilsko-pastirskih scena Dubravka se u starijoj književnopovijesnoj literaturi doživljavala kao pastorala. potomak je stare dubrovačke aristokratske obitelji koja se spominje još od kraja 13. i 20 stoljeću. Mandalijena pokornica objavljena je za pjesnikova života najvjerojatnije dva puta. kćeri Nikole Luke Buća. slojevitu društvenu zajednicu. Najvažnije mu je djelo kanconijer Plandovanja. i 15. a Gundulić mu je posvetio posljednje desteljeće svoga života. 14. Treći . Školovao se u dubrovačkim školama. njegov poraz u sukobu s poljskom vojskom kod Hoćima 1621. Slatka dušo mom životu. a noviji proučavatelji upozorili su na njezinu vezu s baroknom melodramom. Alipašino balkansko putovanje i dilomatski posjet varšavskom dvoru. nego društveni uljez. u kojoj se jednom godišnje obavlja obredno vjenčanje najljepšega pastira i pastirice. ispjevanih osmeračkim katrenom (ABAB). opjevavaju povijesni događaji u vezi s turskim sultanom Osmanom Drugim: njegov nasilan dolazak na vlast. što se očituje podjednako na razini izraza (opisi ženske ljepote. a u doba nakon 1900. sin Sara Damjanova i Dese. 14. Camillo Camilli. koji nije bio objavljen za njegova života. Divjakom. Česte izvedbe i tri uglazbljenja (Ivan Zajc.

H. a posebno poemu Mandalijenu pokornicu. suvremene nam glumačke družine koja izvodi predstavu iz narodnomudrosnoga motrišta svlačenja povijesnih kostima ljepotom narodnoga književnoga i plesno-glazbenoga stvaralaštva. Koristeći se uporabom izrazito novoga baroknoga stila (stile acuto).. u izvođenju Festivalskoga dramskog ansambla. s prepletima legende o svetom Hilarionu i kronike popa Dukljanina. a u desetak pjesama rabi drukčije stihove. Palmotićeva. hrvatsku Eneidu s impulsima čitanja Orbinijeve knjige o kraljevstvu Slavena. Bunić rabi verbalne domišljatosti. kojemu je bio jamcem. bizarne i neobične metafore pokazujući kako je u baroku stil nadređen ostalim tekstualnim slojevima. 1670. u tri cviljenja opjevava priču o Mandalijeni pokornici. Glumio je u kazališnim družinama Orlovi. veći broj duhovnih pjesama. obavljao je upravne dužnosti i najteže ali najbolje plaćene službe. književnika. praizvedenu u kolovozu 1971. nastalu prema najuzoritijoj Palmotićevoj drami Pavlimir u Spaićevoj adaptaciji. u ljubavnoj hrvatskoj lirici za koju je dotad bila uzor isključivo žena plave kose) i suptilnom manirističnošću. kad u hrvatsku književnost Dubrovnika i Dalmacije počinju prodirati elementi baroka – novoga knjižvnoga stila zapadnoeuropske umjetnosti. concetto. manji broj nadgrobnica.. s protagonistom Pavlimirom kao «scenskim vitezom katoličke obnove» (koji se iskrcava na dubrovačke hhridi). ali i pobjedu kršćanstva i katoličanstva nad poganstvom. B. ne navršivši pedesetu. stoljeća. Zlatnim barokom okružen Dubrovčanin za života tiskao je samo jedno djelo . U Bunićevu kanconijeru Plandovanja (plandovanje je prvobitno značilo podnevni počinak stoke na ispaši.put poema je tiskana godinu dan nakon Bunićeve smrti – 1659. Pavlimir je žanrovski povijesno-fantastična drama. godine.) jedan je od najplodnijih hrvatskih književnika svih vremena. rođak mu Stjepan Gradić objavljuje u Rimu opsežan ep Kristijada. Ranjine. Marino i njegovi sljedbenici marinisti. prvi je put bio izabran u Vijeće umoljenih. a napisana je u osmeračkim katrenima. pa taj opis zadobiva melankolični i efleksivni ton. lucidnosti. na uglednom dubrovačkom ljetnom festivalu doživjela modernu praizvedbu u kontektu teatra u teatru. Na Plandovanja su utjecali talijanski pjesnici. kad je prema dubrovačkim zakonima mogao postati knezom Dubrovačke Republike. a zatim je bilo metafora za dokolicu) najviše je ljubavnih pjesama (75). tri puta knez u Konavlima i na Lastovu.latinsku prigodnicu posvećenu isusovcu Giovanniju Bargioccu. Smeteni i Isprazni koje su mu izvodile mnogobrojne drame. Godine 1656. Bio je knez na Mljetu. ali ima i razgovora pastirskih (5). Ljubavne pjesme obvijene su mu humorom i ironijom. ističući se rafiniranom neporednošću (prvi put i obraćanje «crnčici». njegove slobode i slave. ženi crne kose. . ali je uzor pronalazio u suvremenoj talijanskoj poeziji. Kazalište naših dana pamti izvrsnu predstavu za vrijeme zlatnoga doba Dubrovačkih ljetnih igara. njegovu religiozno-refleksivnu liriku. konavoskoga i župskoga kraja. nazvanu Prikazivanje Pavlimira ljeta 1971. u prepunom povijesnih silnica kamenoliku ambijentu Parka Glazbene škole. kao pripadnik vlasteoskoga staleža. Kanavelićeva i Đurđevićeva djela Bunićeva lirika označava vrhunac naroknoga pisanja u hrvatskoj književnosti. Bunićevo pjesničko djelo nastaje u prvim desetljećima 17. Uz Gundulićeva. ponajprije G. nastala u slijedu talijanskih religoznih poema i Gundulićevih Suza sina razmetnoga. pa je njegova lirika manjih formi predstavnica prve izrazito moderne ljubavne poezije u hrvatskoj književnosti. djelomice protureformacijski intonirana pohvala Dubrovnika. Ljubav i ljepotu Bunić opjevava povezujući ih s prolaznošću. Š. a kanconijer završava slavljenjem dubrovačke slobode. obilježava duh katoličke obnove. 1657. u alegorijskom pohodu svetoga Pavla i Ivana Krstitelja. a od hrvatskih pjesnika nastavlja se na djelo Dž. u režiji Koste Spaića. – Dubrovnik. prvi i jedini put prije toga izvedenu u Dubrovniku 1632. sinteza mitova i lektire. Shvaća liriku kao pjesničku igru koja omogućuje slobodan zalet ingenija i mašte.. Držića. Ta je višeslojna fabulativna dramska tapiserija. tri prepjeva psalama. Zlatarića i D. Mladost je proživio u kući ujaka Miha Gradića. Dok Bunićevu ljubavnu liriku obilježavaju duh baroknoga senzualizma i hedonizma. Trinaest godina nakon Palmotićeve smrti. dvorskih vekikodostojnika i personificiranih toponima dubrovačkoga i cavtatskoga. Mandalijena pokornica. a u nekim se pjesmama uočavaju utjecaji talijanskoga antipetrarkista i antimanirista Chiabrere. Najveći je broj pjesama u Plandovanjima u osmercu ili dvanaestercu. 1607. politike i fantazije koja prikazuje nastanak Dubrovnika snagom izbjeglih iz antičkog Epidaura (današnjega Cavtata). kao i Petrarca. cijeli život otplaćujući dugove mlađega brata Ivana. u Veneciji. 1633. JUNIJE PALMOTIĆ (Pavlimir) Junije Palmotić (Dubrovnik. a u Gradu nakon toga. Lucića. ali je umro godinu dana poslije. D. Način na koji povezuje stihove u strofe nije poznat u dotadašnjoj hrvatskoj poeziji. Menčetića.

pisao nabožna djela na hrvatskom. Do kraja života boravi u dubrovačkim samostanima. romantične svjetove. spojio s iskustvima isusovačke dramatike. slike. prijevodi basana. Postoji sumnja da je zapravo bio otrovan jer mu je smrt bila naprasna. Đurđevićeva komična poema Suze Marunkove zaslužuje posebnu pozornost. najbliža je talijanskoj La Merdaide Tomasa Stiglianija. dok se za Suze Marunkove može utvrditi da vuku korijene iz komične poeme Derviš Stijepa Đurđevića. IGNJAT ĐURĐEVIĆ (lirika: Slici svojoj u ruci gospođe. Polazio je isusovačku gimnaziju u Dubrovniku. Pobožnim stihovima pripada i Palmotićeva pohvala svecima Kuzmi i Damjanu i lirska poema o svetoj Katarini Sijenskoj.posvećen švedskoj kraljici Kristini. gotovo je zatvoren zbog dugova. i pristupa isusovačkom redu. Uzdasi Mandalijene pokornice. Akile. – Dubrovnik. nastala na iskustvima operne libretistike. benediktinski opat na Šipanu. zbog jedne ljubavne pjesme. na taj način približavajući se Racineu ili Calderonu ili talijanskim piscima opernih libreta. okupljene su u rukopisnoj zbirci Pjesni razlike. tematizacijom predmeta koji su istodobno i stvar i znak. tj. zatim propovjednik na Mljetu. dulje pripovjedne pjesme. Ljubovnik rasrčeni. zbog tiskanja vlastitih djela. U duhu načela isusovačke poetike napisan je mali scenski prizor Kolumbo. na hrvatskom i latinskom. Palmotićev prvi kazališni tekst. Umiješao se u tuđi pravni spor i bio prognan u Apuliju. Jedan od Đurđevićevih pjesničkih i književnih vrhunaca . izabran je za presjednika Akademije ispraznijeh. pod naslovom Uzdasi Mandalijene pokornice. drugotne. u sestinama. U mladosti živio je slobodno i raskalašeno. Raklici koja je sumnjila bit ljubljena. fantastičnoga i realnoga. ispjevao je religioznu poemu. pisma. idilsko pjesništvo.). nabožne pjesme. Sve Đurđevićeve pjesme na hrvatskom. Captislava i Bisernica prikazuju romantične fabule na način venecijanskih libreta. prikaz ljubavne igre uz pomoć igraćih karata. Dijele se u nekoliko skupina (ljubavna lirika. Godine 1705. 1675. zapovjednik tvrđave Lovrjenac). Đurđević je autor bogata i raznovrsna opusa koji je samo djelomice tiskan. vraća se u Dubrovnik. s iznimkom Uzdaha i Psaltira. koji su se nerijetko zborski pjevali i melodram(at)ski uglazbljivali. s dvorovima u Dubrovniku ili u Bosni koji djeluju u skladu s katoličkim slovinstvom. Od manjih lirskih cjelina ističe se atraktivna Muze na piru. Nastavljajući putem renesansne šaljive ljubavne lirike. pjesnik. sukobe pretvarajući u razgovore snova i realnosti. npr. Đurđevićeve Ljuvene pjesni nastavljaju Bunićeva Plandovanja i odlikuju se odnjegovanim jezikom i složenom sintaksom. povijesnoga i fiktivnoga. Natjecanje Ajača i Akila za oružje Akilovo. cvijeta. odlazeći povremeno u Italiju. mitova i politike. Posljednje je godine predsjednik Mljetske kongregacije i opat Svetoga Jakova. Lavinija. Elena ugrabljena. Od 1713. Suze Marunkove) Ignjat Đurđević (Dubrovnik. Andromeda (replika Gundulićeve Arijadne). povjesnik i redovnik. galantnih dvorskih ceremonijala i nakaznih ili čudesnih fantazmagorija. potomak je dubrovačke obitelji Giorgi koja je primljena u plemstvo nakon potresa godine 1667. a nakon školovanja obavljao je administrativne službe (knez na Šipanu. u Veneciju. u prepletanje ovozemaljskoga i onozemaljskoga. Neiscrpnom dramatskom energijom i stalnim stvaranjem novih scenskih svjetova i novih dramskih figura. plodnošću i raznovrsnošću stvorenoga Junije Palmotić pravi je hrvatski Lope de Vega. i Mandalijene pokornice Dživa Bunića. Satirična poema Govnaida. Najuspješniji hrvatski barokni dramatičar. ali i tematskim dvosmislicama. dramatizirana epizoda iz Ovidijevih Metamorfoza o brzonogoj Atalanti i lukavom proscu Hipomenu. Nakon trogodišnjega tečaja filozofije učiteljevao je u isusovačkim kolegijima u Italiji. Junije Palmotić u svom kazalištu prikazuje sublimiranu. odnosno dubrovačkih duhovnih plačeva. Godine 1697. puno je prevodio. opet je u Dubrovniku. u kojemu se otkrivač Amerike pokazuje kao isusovački misionar. Pseudohistorijske tragikomedije Danica.. Talijanskom modernom epikom nadahnute su drame: Alčina. pjesme u folklornom tonu. a potkraj života pisao je eruditnoo-historiografske rasprave. Atalanta. odgođenu stvarnost. izveden 1629.Uzdasi Mandalijene pokornice nastavljaju se na Gundulićeve Suze sina razmetnoga. naglo odlazi u Rim. na tragu baroknih plačeva. paklenih sila i morskih prizora. izlazi iz isusovačkoga reda. Svoje je osmerce i raznovrsne kratke stihove. paodirajući zanesenost . dolazeći česo u sukobe sa sugrađanima. preradu istoimenoga latinskoga epa Girolama Vide. Nizu Palmotićevih scenskih tekstova potaknutih mitologijom pripadaju: Ipsipile. Piše okupiran tradicijom svoga Grada. ali vulgarnoga izraza. Godine 1718. Pisao je svjetovnu i religioznu liriku. nekoliko prepjeva). pristupa benediktincima i od Nikole proziva se Ignjatom. Armida. mitološka je igra. kritičan napad na jednoga suvremenika. 1737. fragment tragedije o Juditi. talijanske libretistike i tragikomedijskoga žanra.

Dok u dubrovačkim religioznim poemama pripovjedač. i složenijom retoričkom formom. kompozicijskom šarolikošću. a zatim prebačeni u zatvor u Bečkome Novom Njestu. Posmrtno su mu objavljena još dva djela: Kamen pravi smutnje velike (1780. i to kroz fiktivni razgovor s pismom koje namjerava poslati roditeljima. Bio je ogulinski kapetan. otišavši u divljinu i prihvativši pustinjački način života. Jezgru Frankopanova književnoga djela tvore tri skupine hrvatskih pjesama: zbirka Gartlic za čas kratiti (109 pjesma nejednake duljine i žanrovskih odredica). S iznimkom jedne latinske pjesme u Italiji. panormitanska divica (1780. pjesnik i redovnik. brat Katarine Zrinske rođene Frankopan (isto tako hrvatske književnice. s oslanjanjem i na petrarkističku i predrenesansnu tradiciju i na folklor. uz velik broj moralističke proze. 1777. 1699. zbirku poslovica Sentencije svakojaške. koji su pod skupnim naslovom Frangepanische Akten došli u bečki Državni arhiv.petrarkista i suprotstavljajući im priprosti pučki i seljački ljubavni izraz. Jezik je specifičan: zasniva se na čakavskom govoru. sadrže crkvene pjesme i stihovane molitve. uvodi lik egzemplarnoga grešnika i prepušta mu riječ. U Beču su obojica uhićena. prozni ulomak pod naslovom Trumbita sudnjega dneva i prijevod prvoga prizora Molièreove komedije Georges Dandin ou le mari confondu (Jarne bogati. urotnici su prokazani. ali se od njih razlikuje većim opsegom. trebao je biti imenovan i senjskim kapetanom. On obuhvaća lirsku zbirku pod naslovom Gartlic za čas kratiti. Slavoniji i Mađarskoj. zbirku zagonetaka Zganke za vrime kratiti. sin Vuka Krste Frankopana i Dore udovice Paradeiser. Počekom 1670. Pod dojmom nepovoljna obrata Frankopan skupa sa Zrinskim kreće 13. odvojeno zatočeni i stavljeni pod istragu. stoljeću. u Svetoj Rožaliji govori samo Rožalija. rođene Haller de Hallerstein. a vrijednošću svoga djela priklanja se svojim prethodnicima Držiću i Gunduliću. da je Pavica daleko. Frankopanov opus raznolik je i ukorijenjen u duboke slojeve stare europske književnosti. – Požega. a austrijske su čete upale u Hrvatsku. Uz Ivana Dživa Bunića Vučića najveći je lirik Seicenta. da sve govori on sam sa sobom. Iste je godine doznao za protuaustrijsku urotu hrvatskoga i ugarskoga plemstva kojoj je na čelu bio Petar Zrinski i odlučio joj se priključiti. travnja u Beč. pjesnik je napravio uspjelu poemu i stvorio još jedan lik smiješnoga. čemu se usprotivila austrijska vojna adminstracija. objavio je jedno za drugim nekoliko opsežnih vjersko-moralnih i propagandističkih djela od kojih neka. u tom je rukopisu sačuvan sav Frankopanov poznati književni opus. komičnoga udvarača.). Sveta Rožalija odulja je stihovana pripovijest o svetoj Rozaliji (Rozi) iz Palerma koja se na dan zaruka povukla iz svjetovnga okruženja. Pod vodstvom Petra Zrinskoga sudjelovao je u pobjedonosnoj protuturskoj bitki kraj Jurjevih stijena 1663. i Sveta Rožalija. s kojim se identificira pjesnik. nešto nabožnih i svjetovnih pjesama neuvrštenih u Gartlic. velika teološka i crkvenopovijesna rasprava posvećena problemu crkvenoga raskola. što se dogodilo 30. uz čestu uporabu kajkavskih i povremenu uporabu štokavskih elemenata. s uzorima starijima od renesanse i baroka. travnja 1671. Osđueni su na smrt odsijecanjem glave. djelovao je u raznim isusovačkim školama u Banskoj Hrvatskoj. a od 1752. Premda je u Kanižlićevu djelu vidljivo poznavanje dubrovačkoga baroka. Za Frankopanom su u Beču ostali brojni rukopisi. pisac i plemić. Ova religiozna poema izdaleka sliči dubrovačkim religioznim poemama.).?-Bečko Novo Mjesto. većom sklonošću alegorijskom jeziku. ANTUN KANIŽLIĆ (Sveta Rožalija) Antun Kanižlić (Požega. Ignjat Đurđević posljednji je znameniti pjesnik koji piše hrvatski u Dubrovniku u 18. s usporedbama iz životinjskoga i seljačkoga svijeta. ponovno boravi u rodnom gradu. Pjesnik se služi gotovo svim metrima ostvarivima unutar starohrvatskoga silabičnoga stihovnoga sustava. Đurđević «razrađuje» Marunkov prijelaz od ljubavnoga zanosa u konačnu grožnju da će svoju Pavicu tužiti kao vješticu. preveden izravno s francuskoga u tamnici pred pogubljenje. da u izravnom suočenju s carem izmoli oprost.). To je seljak s otoka Mljeta koji nam se predstavlja u bogatstvu mljetske i osobne posebnosti.). 18 nabožnih pjesama i ciklus Dijačke junačke (8 pjedama). a 1669. zalubljenik. godine. 1671. vrhunski početak znatno kasnijih takvih prijevoda u Europi) te nekoliko pjesama na talijanskom. da je sam. Od 1759. čije je ime skriveno i u akrostihu jedne Frankopanove pjesme) i šurjak Petra Zrinskoga. a on. Većinu svojih znanstvenih djela napisao je na latinskom jeziku FRAN KRSTO FRANKOPAN Fran Krsto Frankopan (1643. pa svjedoči o književnoj kulturi kontinentalne Hrvatske nakon 1600. godine. u stručnoj se . komičnoga pjesništva. Nastavljajući se na tradiciju hrvatskoga duhovitoga. Triježnjenje nesretnoga Marunka prirodno je: sam uviđa da je sve tlapnja.

leksikograf.-Vinkovci. epik-satirik. brzo je napredovao u službi. gospodarstveni i pravni pisac. nakon studija u Budimu predaje u franjevačkoj gimnaziji u Osijeku te u arhigimnaziji u Zagrebu Profesorom je arheologije. osnovno je školovanje dobio u franjevačkome samostanu u Cerniku. Na Filozofskom fakultetu u Budimu studira humansitičke znanosti. HRVATSKA KNJIŽEVNOST 18. ostaje u franjevačkom samostanu u Budimu sve do smrti. a u Đakovu je zaređen za svećenika. prevoditelj. MATIJA ANTUN RELJKOVIĆ (Satir iliti divji človik) Antun Matija Relković (Reljković) (Svinjar. 1732. basnopisac. tiskano je i drugo izdanje u kojem se uz lik Satira pojvaljuje i lik slavonskoga seljaka koji Satiru odgovara i pokazuje mu kako je prihvatio njegove kritike i unaprijedio svoj život i rad. . aforist. Godine 1757. Ostvario je reinterpretaciju antičke književne baštine i antičkoga mitološkoga svijeta. rođen je u obrtničkoj obitelji. U njoj su vidljiva načela pobornika klasicističke poetike i pjevanja po klasičnim. a seljački stalež stupom društva i temeljem bogatstva države. povjesničar i teoretičar književnosti. brzo naučio francuski i upoznao se s prosvjetiteljskim idejama koje su iz Francuske dolazile u Njemačku. školovao se u više mađarskih gradova.Josip Stjepan – bio je gospodarstveni pisac. Jesenski plodovi zbirka je koja se sastoji od 39 latinskih i 18 hrvatskih pjesama i koja je nastajala u pjesnikovim mlađim danima. moba. 1825. Pjesnički mu rad nije velik: ostavio je jednu pjesničku zbirku latinskih i hrvatskih pjesama Fructus auctumnales (Jesenski plodovi) i nekoliko prigodnica neuvrštenih u zbirku na mađarskom.). latinskom i hrvatskom jeziku. povjesničar. ali se primjećuju i tragovi predrenesansne alegorike. stare geografije i numizmatike na Sveučilištu u Pešti.Budim. približavajući se lakoći usmene lirske pjesme. 1750. U zarobljeništvu u Saskoj napisao je svoje najvažnije djelo: satiričko-narativni spjev Satir iliti divji čovik (1762. kartograf. numizmatičar. Razloge zaostalosti nalazi u “turskim skulama”. Jedan njegov sin . a carskom diplomom dobio je plemsvo. geograf. hrvatski i latinski pjesnik. pod imenom W. Pauls. Pripovjedač i govornik u Relkovićevu spjevu. Umirovljen je 1786. Vinobera u zelenoj Molbice dolini) oblikovane kao lirske minijature. Kao znanstvenik i filolog okušao se u brojnim disciplinama. Nakon zarobljeništva vraća se u domovinu. estetičar.slavonske seljake ocrtava koa zapušteni i gospodarsko zaostali dio pučanstva savjetujući ih kako bi trebali nastojati na napretku. a u Baču u Bačkoj svršio je franjevački novicijat i dobio ime Petar. za koju se ne zna gdje se nalazi. istodobno i kustos Sveučilišne biblioteke. Teologiju i filozofiju završio je u Osijeku. žanrovske sličice. U rukopisu je ostala i Katančičćeva opsežna autobiografija. STOLJEĆA (PROSVJETITELJSTVO) MATIJA PETAR KATANČIĆ (Jesenji/Jesenski plodovi) Matija Petar Katančić (Valpovo. pa u brodskoj pukovniji.literaturi nameće mišljenje o njegovim doticajima s umjetničkom kulturom rokokoa. posebno s fiziokratskim stajalištima koja su poljoprivredu držala glavnim izvorom gospodarskoga razvoja zemlje. I. kvantitativne metrike. na duhovit i jednostavan način nudi Slavoncima niz savjeta u uputa za obnovu i razvoj zemlje. Hrvatska lirika Matije Petra Katančića uzoran je primjer klasicističkoga pjevanja u hrvatskoj književnosti.). Godine 1779. gramatičar. u kojem u jedanaest pjevanja i u desetercima opjevava slavonsku zemlju i njezine prirodne ljepote. Umirovljen. odnosno običajima (prelo. a njezine stanovnike . dugo rasipno svatovanje). U pojednim svojim pjesmama slijedi načela klasične stope. 1798. antičko mitološko biće. a s latinskoga djelo o naravnoj pravici). Satir je prosvjetiteljsko književno djelo koje nosi i obilježja klasičnoga književnoga . franjevac. Osim književnošću bavio se i prevoditeljstvom (preveo je s njemačkoga gospodarsko djelo o uzgoju ovaca.. prevoditrelj. namijenjena vojnicima i prevedena s francuskoga. Sa šesnaest godina stupio je u vojsku kao običan vojnik. danas Davor. zarobljen je i poslan u Frankfurt na Odri. Tu se služio knjižnicom svojega domaćina. metričkim i žanrovskim uzorcima. Neke su pjesme (Ševa. prvo u gradiškoj. kolo. filozofiju je učio u Budimu. često ratujući i napredujući do čina kapetana. prozaik. u duhu gospodarskih reformi. a u pojedine stihove gradi akcenatski. nižu je gimnaziju završio u Ugarskoj. a autor je i gramatike Nova slavonska i nimačka gramatika molitvenika Slavonske libarice. Satir. arheolog.).

1805. Relkovića najjače je svjedočanstvo o prisutnosti prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj književnoj kulturi. Nek je svašta (1795. drugi put znatno prošireno. TITUŠ BREZOVAČKI (Matijaš Grabancijaš dijak) Tituš (Tito) Brezovački (Zagreb. a neke je prigodnice sastavio njemačkim i latinskim jezikom.) zbirka je raznih pučkih zabavnih pričica. Sve su pjesme napisane asimetričnim epskim desetercem (4-6). Krsno mu je ime Antun. Dvije su njegove sačuvane pjesme napisane štokavskom ikavicom. gdje je bio i predstojnki. komedije Matijaš Granancijaš dijak i Diogeneš te poema Jeremijaš. U 19. Neke su pjesme iz Kačićeva djela uvrštene u knjige predromantičarskih i romantičarskih eurpskih književnika. A. Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Trebalo je pružiti osnovna znanja o hrvatskoj prošlosti koja je prikupio iz historiografske literature pisane talijanskim. 1704.). 1757. Boravio je u samostanu u Sumartinu na Braču. ANDRIJA KAČIĆ MIOŠIĆ (Razgovor ugodni naroda slovinskoga) Andrija Kačić Miošić (Brist kraj Makarske. Djelo je za autorova života tiskano dva puta. Kao dijecezanski svećenik nakon toga službuje u sjevernoj i zapadnoj Hrvatskoj.naslijeđa. a Andrija redovničko. 1747). malo manje od 1000 stihova. – Zagreb. dominira proza nad stihom. najvažnije Kačićevo djelo. nakon što je u Veneciji dao ovjeriti svoje rodoslovlje prema kojemu je njegova obitelj grana stare plemićke obitelji Kačić koja je sredinom 17.) kronika je biblijske i svjetovne povijesti. a Brezovački se pokazuje kao žestok branitelj hrvatske . koja poznaje samo hrvatski (slovinski) jezik. gdje je primio svećeničke redove. komediograf i pjesnik. zbirka je aforizama. a u Razgovoru ugodnom i na poetiku narodne pjesme. žanrovski je teško odredljivo. nakon Dimitrićevih Pričica izetih iz Svetoga pisma i filozofa jedino svjedočanstvo takve vrste u starijoj hrvatskoj književnosti. Naon studija vratio se u Dalmaciju. Pavlin ostaje do ukinuća reda u Austriji 1786. Osim kratke polemičke rasprave o unutarnjim pitanjima Zagrebačke biskupije u njegovoj latinskoj ostavštini zatječemo 13 prigodnica u različitim metrima. stoljeća. Prezimenom Kačić potpisuje se od 1751. Napisao jei objavio na latinskom jeziku priručnik skolastičke filozofije za potrebe toga rada. Riječ je o mješavini stiha i proze kojima su prikazani događaji iz povijesti slavenskih zemalja. a u seoskim je sredinama imala i funkciju početnnice iz koje se učilo čitati I pisati. Kompozicija je djela kronološka. Neka poetička obilježja i motivi vezuju ovo djelo s Grabovčevim djelom Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (Venecija. oslanjaanje na narodni govor. okrenutoga uglavnom slabije izoobraženome puku. Relković je preveo i velik broj Ezopovih i Fedrovih basni i Pilpajevih fabula. Razgovor ugodni utjecao je na franjevačke picse i na slavonske pisce 18. filozofa indijanskoga. stoljeću to je najizdavanija knjiga starije hrvatske književnosti. Djelo je namijenjeno slabije naobraženoj čitateteljskoj publici. a višu najvjeorjantije u Osijeku. ali tu se uglavnom posvetio književnom radu i u to vrijeme tiskao svoja djela. stoljeća. kojima se ubraja u najplodnije hrvatske svjetovne prozaike 18. štokavska ikavica. epski i vjerski pisac. Didaktična funkcija i zanimanje za svjetovne teme. a zatim je bio profesor u gimnaziji u Varaždinu. osim dvije koje su pisane križano rimovanin osmercem. a tematika se prostire od antičke povijesti Ilira do autorova vremena. – Zaostrog. U prvom dijelu knjige. stoljeća dobila mletačko plemstvo. Književno djelo M. a od 1799. latinskim i hrvatskim te iz povijesnih dokumenata i iz usmene tradicije. a u drugom se dijelu odnos mijenja u korist stiha. U tim je pjesmama nazočna najava krupnih mijena koje će se uskoro dogoditi u hrvatskoj književnosti i društvu u cjelnii. Djelo Nauk političan i moralski od Pilpaj-bramine. pridonijeli su velikoj popularnosti knjige od Jadrana do Drave. osnovna su obilježja koja Kačićev opus vezuju za hrvatsku inačicu prosvjetiteljstva. godine. Većinu svojega djela na hrvatskom jeziku napisao je kajkavskim narječjem: drama Sveti Aleksi. Protuturska tematika i jezik djela. najvećim dijelom kršćansko-turski ratovi. na pavlinskom sveučilištu u Pešti završio je teologiju i filozofiju. Osnovnu naobrazbu stekao je u franjevačkom samostanu u Zaostrogu. prije prevlasti turske teme. Posljednjih deset godina života proveo je u Zaostrogu kao predstojnik samostana. Bio je učitelj u filozofskoj školi u zaostroškom samostanu. predavao je na Generalnom teološkom zavodu u Šibeniku.. do smrti u zagrebačkoj župi svetoga Marka. isusovačku gimnaziju polazi u Varaždinu i Zagrebu. Korabljica Pisma svetoga (1760. a tiskana je čak sedam puta.). 1760.

a poštujući tadašnje kanone dramaturgije koji su tražili da kazalište bude školom života. organizirana je u pet činova. Ali prikaz strastvenosti dramskih osoba čak je i poželjan – ako im se ta strastvenost obije o glavu. u kojoj je stekao nadnaravne moći. Sinteza sentimentalnoga (motiv o dvojici izgubljene braće plemenita roda i čestita karaktera) i komičnoga (putujući đak Zmeknirep i gostioničar Medobuz).) vrhunac je kajkavske drame i kajkavskoga jezičnoga izraza u kojem se ističe spoj barokne fraze i svakodnevnoga pučkoga govora. Komedija Diogeneš (praizvedba u Zagrebu tek 1925. Takva redukcija nužno u prvi plan stavlja koncentraciju na dijaloge i na psihologiju likova (jer je onemogućeno razmahivanje izvanjske radnje). U klasicizmu se ne cijeni originalnost. Takva su ako ih vodi načelo razuma i časti. pisan u stihu (aleksandrincu) i u njegovu je središtu sukob emocija i razuma (ljubavi i dužnosti). Djelujući kao hrvatski književnik od svršetka 18. dovoljno je već to što ne završava tragično. Fedra je tipična uzorna klasicistička tragedija. da bi mu tek nakon smrti bio otkriven identitet. u Zagrebu) tročina je prozna komedija. Četveročina drama u prozi Sveti Aleksi (1796. oslanjajući se osim antičkoga poetičara i na klasicističkoga Boileaua. u jednom danu i fabula ne smije biti razvedena. prezabavna za uštogljen klasicistički ukus). sa svim obilježjima dopreporodnih težnji. tako i dramska lica moraju biti uvjerljiva i dolična. Središnja je dramska osoba đak grabacijaš. zapravo završetak joj je višeznačan. do prvih godina 19. stvara u još prvoj polovici 17. Corneille. naime. nego je na posebnoj cijeni približavanje antičkim uzorima. jednoga od najvećih u hrvatskoj književnosti i kazalištu. Iz tih je razloga Corneille bio napadan od suvremene mu kritike. sentenciozne pučnosti i scensko efektnih komediografskih značajki rađa spoj plautističko-molijerovske komedije i prosvjetiteljske drame. Izravno citirajući Horacija. Također – istina. tu nije imao toliko uspjeha kao Racine. napustio nevjestu i roditeklje te je najprije sedamanest godina živio u tuđini.države i kulturne samosvojnosti protiv mađarizacije. upozorujući na zastranjivanja javnih službenika koja su zaprijetila propašću temeljnih moralnih vrijednosti hrvatskoga društva. Jedan je od najistaknutijih kajkavskih pisaca. u predgovoru svoje komedije Matijaš grabancijaš dijak daje koncepciju svojega dramskoga djela. Pogotovo je to loše kad je riječ o klasicističkoj tragediji. kvalitativnost potiskuje kvantitetu. unutarnju dinamiku nadređuje izvanjskoj. pokladna igra locirana u hrvatski glavni grad. Cid je npr. Lik sluge Favorina u tom djelu nastalome po uzoru na isusovačke drame najavljuje kasnijega komediografa. pa i racionalizacije. ne kao Racine u drugoj koja je pravo doba klasicizma. Klasicistička tragedija mora zadovoljiti kriterij triju jedinstava (pogrešno pripisivan Aristotelu) – mora se događati u jedinstvenom prostoru ili na što manje prostora. ali klasicizmu nikako ne odgovara razvedenost njegove fabule (premaštovita je. nastala oko 1805. stoljeća. EUROPSKI KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO PIERRE CORNEILLE (Cid) Corneille se smatra tvorcem francuske tragedije. pa se i uvjerljivost djela odmjerava prema sličnosti tim uzorima. prikazuje psihologiju . Preuzela je temu iz antike. Brezovački je pripadnik prosvjetiteljstva. mladić koji je po pučkoj predaji sjevernohrvatskih krajeva osim dvanaestogoidšnjega školovanja završio i trinaestu školu. JEAN RACINE (Fedra) U klasicizmu je sve podređeno idealu racionalnosti. a zatim je idućih 17 proboravio kao prosjak pod stubama roditeljskoga doma. Matijaš grabancijaš dijak (praizvedba 1804. napisana u stihu (aleksandrincu). Kako je bitno ograničen prostor slobodnoj mašti. Klasicistički su dijalozi zapravo svojevrsni monolozi. kad uz didaktičnost i moralizatorske namjere u književost sjeverne Hrvatke počinju ulaziti brojne kritičke promjene u društvenom i političkom životu. Cijenimo ga ponajprije kao komediografa. više drama u užem smislu nego prava tragedija. stoljeća. otvoren – što je još gore kad je riječ o tragediji..) tematizira hagiografsku priču o rimskom senatorskom sinu Aleksiju koji se u prvoj bračnoj noći iskrao iz ložnice. ali kad je riječ o klasicističkoj tragediji. sugovornici su u službi uha za ispovijedi drugoga. ističući smiješnoi u propedeutičkoj funkciji kazališne umjetnosti. Komedija obiluje čarobnjačkim elementima i farsičim sredstvima pruzetima iz komedije dell’ arte. što sasvim odgovara klasicizmu. Uporabom toga lika kao dramaturškoga sredstva Brezovački svoje sugrađane upozorava na mane i poroke kojih su zarobljenici. Cid je zapravo tragikomedija. a ne odgovara mu ni predugo vrijeme radnje (nešto duže od zadanog jednog dana).

Goldoni je svojim tekstovima donio nove sadržaje i novu dramsku tehniku. spada među najveće europske duhove svih vremena. a njime se može dobro zabaviti i obrazovan duh koji će prepoznati brojne aluzije razbacane po tekstu.glavne i naslovne junakinje. dakle. ali služi se i komedijom situacije. posebno shvati i tako se prosvijetli. jednu svježinu čvrsto utemeljenu na europskoj komediografskoj tradiciji. Prozu klasicizam ne priznaje kao prikladan oblik za pisanje visoke književnosti. imamo još puno likova koji sudjeluju u vrlo složenoj. on se pojavio u jednoj praznini talijanskog kazališta. i to je sasvim u skladu s duhom epohe u kojoj je djelo pisano. koji završava zaključkom kako je najbolje obrađivati vlastiti vrt. komedije u pet činova. Književnost u prosvjetiteljstvu ima sasvim jasnu ulogu – ulogu prosvjećivanja svojih čitatelja. događa se u Parizu. EUROPSKI PREDROMANTIZAM I ROMANTIZAM JOHANN WOLFGANG GOETHE (Patnje mladog Werthera) Goethe je istaknuti predromantičar. i on je i naslovni i glavni lik ovog djela. te komedijska tehnika nadahnuta antičkom komedijom (Plaut). čija je tragična krivnja. upravo u njezinoj strastvenosti i nedovoljnoj kontroli razuma nad iracionalnom stranom njezina bića. privlačna je žena i vlasnica gostionice koju je naslijedila od oca. Društvene norme preuzak su okvir za njegovo osobno ostvarenje. a razlike (nemale) su u tome što je Molière odavna poznatu fabularnu okosnicu i tipični karakter lokalizirao u Pariz njegova doba. roman kretanja. ali vješto vođenoj i vješto na kraju raspletenoj fabuli. Naime. Iako od klasicizma nasljeđuje vrhovno načelo razuma. prosvjetiteljstvo se u književnosti neće odreći mašte i neobičnih događaja. Voltaireov Candide. filozof i književnik. u kojemu glavni lik (naslovni) doživljava puno različitih zgoda koje po njega redom završavaju loše. Cijela se radnja odvija u gostionici. Upoznajemo likove koji imaju i obilježja tipova. toliko izražena da zasjenjuje sve druge i da potpuno određuje njegov karakter i njegovo ponašanje u gotovo svakoj situaciji. udanoj ženi koja mu osjećaje prema njemu . ova bi komedija trebala svoje čitatelje/gledatelje i poučiti. To je epistolarni roman (u formi pisama) pisan. Također. Taj se roman može čitati i na toj doslovnoj. a pritom dosta toga nauči. 18. a s klasicističke je pozicije posebno problematično to što je tekst napisan u prozi. Pripovjedač i glavni lik je mladi Werther koji je jedna hipersenzibilna osoba za koju nema mjesta u društvu. ali i obilježja koja pokazuju Goldonijevo poznavanja suvremenog mu života. u vrijeme zasićenosti commediom dell'arte koja je bila na svom zalasku. u prvom licu. ali njezina glavna osobina bila bi pamet – ona je razumno biće koje se razumom vodi u životu. fabula je zamršena. jer to može biti vrlo korisno u novoj. Carlo Goldoni smatra se reformatorom i obnoviteljem talijanske komedije. Candide je napisan kao pustolovni roman. one ga guše i sprečavaju i u njemu najvažnijoj stvari – realizaciji ljubavi prema Lotti. MOLIÈRE (Škrtac) Molière je jedan od najboljih svjetskih komediografa svih vremena. i životu i moralu. Patnje mladog Werthera spadaju u njegovu predromantičarsku fazu. Molière piše u prvom redu komediju karaktera. pripovijetkama i romanima. Iznimno obrazovan čovjek. CARLO GOLDONI (Gostioničarka Mirandolina) Mirandolina. Iz Plauta je posuđena i osnova fabule i središnji lik. poučnoj funkciji literature. VOLTAIRE (Candide) Voltaire. Svakako je prvo ime njemačke književnosti i kulture. naslovna junakinja Goldonijeve komedije. Radnja Škrca. Ono što je klasicističko u ovom djelu jest uvjerljivost sadržaja. a sve završava sretno. jedan od najistaknutijih predstavnika francuskog prosvjetiteljstva i jedan od najosebujnijih intelektualaca u povijesti europske kulture. replika je filozofu Leibnizu koji je tvrdio da mi živimo zapravo u najboljem od svih mogućih svjetova i sličnim nazorima. poznat je i po svojim filozofskim novelama. Harpagon je starac kojemu je škrtost središnja osobina. stoljeća i prosvjetiteljstva. zabavnoj razini. ali i njemački klasicist. kao i isto takav završetak. Autor bi vjerojatno priželjkivao jedan smjer čitanja koji bi bio između navedena dva – da se čitalac zabavi. Osim njega. U tome bi bilo i udaljavanje od klasicizma (jer klasicizam je ipak za veću bliskost s uzorima). osmišljenog racionalno i bez nerealne maštovitosti.

emocionalno nestabilan. Za predromantizam. a pogotovo romantizam karakteristične su hibridne književne vrste. od rođenja hrom na jednu nogu. Grčku. Od toga je dvije godine. Na europskoj književnosti u cjelini traga je ostavila i forma Byronova teksta. Werther je nesretna osoba. Onjegin se tamo druži s pjesnikom Lenskim. koji se kao svojevrsni moralni pobjednik na kraju svog olujno-nagonskog puta predaje vlastima. zaljubljuje se u Onjegina. pravdoljubiva i poštena Karla nagnao je na to ne apstraktni osjećaj svjetske boli. nego konkretan čin njegova po svemu inferiorna. autor teksta današnje europske himne Oda radosti. nego na impresijama i refleksijama glavnog lika i pripovjedača (napravljenog na sliku i priliku autora). odjednom se nađe u svijetu ruskoga sela (stric mu je na samrti). Peterburški plemić Evgenij Onjegin. što govori o bitnoj suprotstavljenosti ovog teksta klasicističkoj poetici. Naglasak nije na događajnosti. nego napeto prate s punom emocionalnom potporom. melankoličnošću i snažnom žudnjom za slobodom. okreće oca protiv njega. i mladog engleskog aristokrata Childea (što je titula kandidata za viteza) Harolda ispraznost i zagušljivost života u civiliziranoj domovini potjera na putovanje u egzotične krajeve u potrazi za slobodom bez granica. a zatim i s djevojkama iz obitelji Larinih – Tatjanom i Olgom. a u svakom slučaju prevladava lirsko načelo. pa tako osim pojma bajronizma (specifičnog pesimističnog svjetonazora i osjećanja svijeta). Španjolsku. Ono što smeta današnjem čitatelju jest to što je ova drama o buntu neponovljive individue. GEORGE GORDON BYRON (Hodočašće Childea Harolda) Engleski lord Byron. koju nakraju ostvaruje posredno – Franz. a to je osveta. ubija se sam u strahu od kazne.(sve do kraja romana. Njemačku. posljednje pjevanje). i današnji pojmovnici pamte i bajronovsku poemu. živio je tek trideset i šest godina i nekoliko mjeseci. u Švicarskoj i Italiji te u Grčkoj gdje je i sudjelovao u ustanku i umro od groznice. Belgiju. Emotivna. djevojka dobrim dijelom odgojena na sentimentalističkoj literaturi. koji nije samo oblikovan razdobljem u koje spada. Kao i autora. (Pred)romantičarski su likovi takvi. Švicarsku i Italiju (kojoj je posvećeno cijelo četvrto. ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN (Evgenij Onjegin) Evgenij Onjegin je roman u stihovima. obilježenog osamljenošću. U njemu je središnja dramska osoba moralno vrli njemački plemić Karl Moor koji se naglo preobražava u vođu razbojničke bande i prepušta neobuzdanosti iracionalne strane svog bića koja ga nagoni da čini razna zlodjela. proveo putujući mediteranskim zemljama. Harold je proputovao Portugal. idealom romantičara. Tursku. lirsko-epskog spjeva radikalno udaljenog od tradicionalne epike. hipersenzibilni. Londonac rođenjem. Tatjana. hipersenzibilan i egocentričan. s titanskim svojim ja. koji da bi sebi osigurao budućnost kakvu ne zaslužuje. osam deseteraca i završnog dvanaesterca. U sudaru s realnim svijetom oni bivaju potpuno razbijeni. jer ne može živjeti bez njega. egocentrični i posve krhki. ali po njezinoj želji. Karlovo prepuštanje strasti čitatelji. pod stare dane njemački klasicist. koji mu je pokušao preoteti i zaručnicu Amaliju. strofi od 9 jampskih stihova. on osjeća svjetsku bol (specifičan predromantičarski i romantičarski osjećaj) i na kraju romana završava samoubojstvom jer ne može izdržati takav život. brata Franza. Amaliju ubija Karl. što nimalo ne iznenađuje kad znamo da je riječ o djelu iz razdoblja romantizma. Svjetovno Hodočašće Childea Harolda ispjevano je u Spencerovoj stanci. FRIEDRICH SCHILLER (Razbojnici) Friedrich Schiller. a posljednjih osam godina proživio je izvan Britanije. ali on je za nju . kao ni onodobni gledatelji scenske praizvedbe Schillerova teksta. slobodom koja se ovdje shvaća i kao individualna i kao nacionalna i kao općečovječanska. Karla može zaustaviti samo ostvarenje cilja. u svojim ranim dvadesetima. Također i to što je roman pisan u epistolarnom obliku sukladno je duhu epohe koja na vrh hijerarhije književnih rodova i vrsta stavlja liriku i lirsku pjesmu i u kojoj je epika moguća samo u kombinaciji s lirskim elementima. nego je i snažno utjecao na oblikovanje tog razdoblja i njegovih junaka u mnogim europskim književnostima. ne osuđuju. navikao na moderni gradski život. jednog titanskog ja protiv društva i nepravde napisana u patetičnim i deklamatorskim dijalozima. Dakle riječ je o junaku romantičarskog doba. ali i tada se brzo povlači) ne može izravno pokazati baš zbog svoje suspregnutosti tim normama. a uz to i nemoralna. Albaniju. pustolovna. u mladosti je bio član buntovničkog predromantičarskog pokreta Sturm und Drang i u toj fazi napisao svoj prvi dramski tekst Razbojnici.

nego se u njega preslikava takvo raspoloženje i neizravno ga se poziva na nezadovoljstvo. Pečorin je ono što na okupu drži Ljermontovljev roman. suvišnog čovjeka od Puškinova Onjegina (što ništa ne govori o vrijednosnoj usporedbi djela tih autora). Autor im je Pavao Štoos. Mutnost Pečorinova lika. koje se u hrvatskoj književnosti nalazi još u predilirskom periodu. Poslije duljeg vremena u gradu će susresti Tatjanu. . On je više zainteresiran za Olgu. / Kad je več istom znano detetu … – čime se naglašava osjećaj nemoći. ali Tatjana ga odbija iako ga voli. HRVATSKI ROMANTIZAM PAVAO ŠTOOS (Kip domovine vu početku leta 1831. peterci s petercima. i izvodila se u 19. što se vidi već iz naslova u kojemu je vizija idealne budućnosti. MIHAIL JURJEVIČ LJERMONTOV (Junak našega doba) Ljermontov. izazivaju usporedbu Ljermontovljeva djela s Byronovim. pjesma je i pisana za javno usmeno izvođenje (pjevanje!). Onjegin zbog nje u dvoboju ubija Lenskog. LJUDEVIT GAJ (Horvatov sloga i zjedinjenje) Horvatov sloga i zjedinjenje ili. pjesma pjevnog karaktera. ali ne treba njihov odnos promatrati isključivo kao odnos utjecaja. ter drugi narod postati – pjeva se u pjesmi Kip domovine vu početku leta 1831. u deset strofa. nije doživio ni četrdeset godina jer je ubijen u dvoboju.) Vre i svoj jezik zabit Horvati / Hote. Tamanj i Fatalist. s izraženom (i jedinom) izvanknjiževnom svrhom – tzv. što pridonosi njihovoj pripadnosti romantizmu. stanja uspavanosti i rascjepkanosti. stila i versifikacije ovog teksta. najstariji od preporoditelja iz današnjeg gimnazijskog programa (inače je stariji npr. ali i južnoslavenskih. jedan od popularnijih lektirnih naslova. Napisana je kajkavskim. pogotovo njemačkome. a Pečorin. Bela. revoltiranost takvom slikom (kajkavski kip = slika). Nije nevažno ni to što se u tim stihovima čuje i osobni lirski glas. i u stihu desetercu (s cezurom iza petog sloga). Evgenij Onjegin uzoran je romantičarski tekst koji se u svom romantizmu ne iscrpljuje – Puškin postiže izvrsnu psihološku analizu. potpuno se miri sa svojom sudbinom i odlučuje ostatak života prolutati. te roman Junak našega doba. jedan od najboljih pisaca u povijesti ruske književnosti. U pjesmi je i mitsko kolo hrvatskih narodnih ogranaka. jer još se nije dogodio štokavski obrat. ali i daje prikaz suvremenog mu ruskog društva. stoljeću kao jedna od nekoliko neslužbenih hrvatskih himni. Onjegin se zaljubljuje i priznaje joj to. koja je sad već udana i sazrela kao osoba. a ne samo glas kolektiva. još je izrazitiji primjer tzv.nezainteresiran. u većoj mjeri nego Puškinov. koji su tako i rimovani: osmerci s osmercima. kojih ima pet: Maksim Maksimič. nego u prvom redu kao odnos paralelnosti. osmerostiha u kojima se izmjenjuju osmerci i peterci. i radnja se događa u romantičarski egzotičnim prostorima. U tom trenutku Onjegin. Važno je da se to konstatira kao općepoznata činjenica : Neg' kaj rastepljem reči po svetu. Najpoznatiji su mu tekstovi drama Maskerata. Osim toga što je središnji lik i svjetonazor koji lebdi nad djelom strukturiran potpuno romantičarski. na kajkavskom književnom jeziku. Sad je situacija obrnuta. koji je bio zatvaran zbog pjesme o Puškinu (U smrt pjesnika). U pjesmi se konstatira to da Hrvati zapostavljaju i zaboravljaju svoj jezik i uopće svoj identitet i okreću se stranome. pesimizam i elegično raspoloženje lirskog subjekta koje ima isprovocirati čitatelja. Završetak je općeslavenski i nazdravičarski. Uostalom. dakle. inače komponiran kao ciklus novela. Odlučuje se za siguran put. bez kršenja društvenih konvencija. prema prvom stihu. nego upravo suprotno: golemim optimizmom. napisao je vrhunsko umjetničko djelo. Nema tu pojedinca i njegove intime. iskorijenjenost iz društva i pesimističan pogled na svijet. Čitatelj. koja se i danas izvodi. nije pozvan na suosjećanje s pjesnikom i narodom (koji je neodrediv bez jezika). Još Horvatska ni propala jest budnica. Onjegin je pravi romantičarski suvišni čovjek. pjeva se s pozicije kolektiva i pjeva se kolektivu. svećenik koji se bavio književnošću i glazbom. Junak našega doba psihološki je roman. Poslije toga napušta selo i vraća se u grad. i seoskog i gradskog. Polazi se od lošeg nacionalnog stanja. Posebno se ističe majstorstvo jezika. koji je bez čvrstog oslonca i bez pravog mjesta cijeli svoj život. jasno i jednostavno. ali iako ta zainteresiranost nije naročito ozbiljna. ali i odlučnog početnog dvostiha (… Dok mi živimo). Puškin. njegova gotovo demonska priroda. buđenje nacionalne svijesti. ban Jelačić). ali takvo stanje ne rezultira pesimizom. Kneginjica Mery. glavni lik.

a kasnije je postao jedan od vodećih hrvatskih pjesnika 19. zagonetnost. i upravo se zbog te borbenosti pjesma svrstava u davorije. Đulabijama (sorta crvenih jabuka) podnaslov je Vijenac popjevaka dragoj i domovini. orijentalnog oblika do nas stiglog preko njemačkih romantičara. PETAR PRERADOVIĆ . motiv mrtve ljubavi. kulturnoj i književnoj povijesti. mili rode. DIMITRIJA DEMETER (Grobničko polje – Pjesma Hrvata) U poemi Grobničko polje. s osjećajem (svjetske) boli. Prevladava u njoj izvorna romantičarska tuga. a katkad i mora – jer uglazbljena je i samostalno izvođena (i još se izvodi) kao jedna od najpopularnijih iz hrvatskog budničko-davorijskog repertoara. Dimitrija Demeter. kao i Preradovića (Mrtva ljubav). može se promatrati izdvojeno iz cijele poeme. crnooka i crnokosa Samoborka. postumno objavljenoj pjesmi koja svojom zaigranom osnovom (prepoznavanje mrtve crnooke i crnokose drage u mladoj i živoj plavojki) podsjeća i na stare dubrovačke pjesnike. Ždral putuje k toplom jugu/Gazela. Ljudevit Gaj bio je vođa i glavni ideolog iliraca. Napisao je i putopis Put u Gornje strane. Te dvije ljubavi. s pripjevom. STANKO VRAZ (Đulabije. s Amerikancem E. Grobničko polje manje je epsko i više uklopivo u zapadnoeuropski romantizam od Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengića. A. stoljeću) ispripovijedana je kao osobno prisjećanje pripovjedača (istodobno lirskog subjekta) na slavni događaj iz daleke nacionalne prošlosti. zatim zanimanje za povijest.što ne može ne podsjetiti na Prešerenovu Zdravicu iako svoju perspektivu ne širi na čovjeka i čovječanstvo uopće. u smrt. Poeom (Annabel Lee). dakle u osnovi lirskim postupkom. Predodređenost. jedne općeromantičarske (ljubavne) i jedne karakteristične naročito za romantizme istočnoeuropskih i južnoeuropskih nacionalnih književnosti (domoljubne). po njemu se hrvatska abeceda (koju je predložio gotovo u današnjem obliku) katkad naziva gajicom. I taj motiv mrtve ljubavi povezuje Vraza. ljubav bez granica – sva ta obilježja romantizma nalazimo u sonetu Otkud modre oči?. Otkud modre oči?) Stanko Vraz ne samo da nije književnost motrio kao sredstvo politike nego se takvu pogledu i djelatno opirao (pa se razišao s Gajem i osnovao časopis Kolo). pokretač i urednik hrvatskih/ilirskih/narodnih Novina s kulturnim prilogom Danica… Jedan od najutjecajnijih ljudi u hrvatskoj političkoj. O njoj se u četiri katrena pjeva beskompromisno. neobičnost. iz kojega je razvidno isprepletanje tih dviju tema u ovom kanconijeru. lirski žanr nazvan po slavenskom ratn(ičk)om bogu Davoru. sudbina. koja započinje poznatim stihom Prosto zrakom ptica leti. Draga je Ljubica Cantilly. Pjesma Hrvata. Osim tih činjenica. zasnivajući svoj izraz na usmenoj tradiciji i na Dubrovčanima. Ždral putuje k toplom jugu u obliku je gazele (8 – 13 stihova obično ljubavnog sadržaja). priča o pobjedi Hrvata nad Mongolima na Grobniku (u 13. te ona prema čovjeku i čovječanstvu uopće. / Trh je život bez slobode! (trh = teret). stoljeća. borbenim usklikom U smrt. npr. svoje je prve tekstove napisao na novogrčkom. podrijetlom Grk. a što se tiče stila i motiva. najčešće određivanoj tipično bajronovskom. Vraz se obilno služio usmenoknjiževnom baštinom. također i jedan od najvažnijih dramatičara (Teuta i libreta za Lisinskijeve opere) i kazalištaraca (intendant HNK). pa već i sama po sebi egzotičnost Mongola. ali ovdje je riječ isključivo o nacionalnoj. bolni pesimizam. s romantizmom europskog kulturnog kruga. Početni bi stihovi mogli nagovijestiti temu osobne slobode. i to pravi (hrvatski) romantičar: okrenut i domoljublju i posebno svojoj intimi. Romantičarska je tu hibridnost književne vrste – epska tema u lirskom okviru i s lirskim obilježjima izlaganja. ispjevane su u krakovjaku. kojemu ionako pripada. u red onih najčešće vezanih uz Vraza ide i ona o njegovu pravom imenu – Jakob Frass – i slovenstvu. poljskom obliku u kojemu je osam stihova raspoređeno u dvije strofe. a bio je jedan od najboljih onodobnih hrvatskih pjesnika. Vraz je proglašen prvim hrvatskim književnim kritičarom. autor Kratke osnove horvatskoslavenskog pravopisanja i članka Pravopis.

(Rodu o jeziku. svome glasu slijedi – stihovi su iz Preradovićeva Djeda i unuka. izgubljenost. epski će pripovjedač pripovijedati naročito opširno i iscrpno. Ljudsko srce i Pjesnik pripadaju refleksivnom krugu Preradovićevih pjesama. nesigurnost. Ljudsko srce. U prvoj. ushićenog ili skršenog u sudaru sa svijetom. kojoj će bitno pridonijeti Zora Dalmatinska. Pjesnik) Ne razumije pjesma zapovijedi / Slobodna je. Preradović doista nije klasicistički pjesnik (klasicizam je prvo što mora pasti na pamet kad je riječ o književnim pravilima). Mažuranićev spjev znatno je udaljen od epa. pa započinje jaukom: Bože mili. Ep je bitno određen svojim društvenim kontekstom – epski pjesnik govori uime kolektiva i govori kolektivu neku priču koja je za taj kolektiv sudbonosna i bitna i koja je tom kolektivu već poznata. u kojemu slobodarski Crnogorci i njihov otpor turskim tlačiteljima imaju uputiti na aktualnu hrvatsku situaciju i uopće na važnost naroda i narodnosti. Rodu o jeziku oda je koja ne skriva da joj je uloga probuditi u čitatelja svijest o važnosti jezika kao obilježja nacije. koja na gradaciji polnoć – zora – dan. Putnik. dakle tipični je hrvatski romantičar. ali nije ni tipični neobuzdani romantičar koji ne vidi ništa osim sebe. Putnik. To je pjesma koja čitatelja želi nešto važno naučiti. kao i u inzistiranju na prikazu psihologije glavnog lika. ali ne samo svijest nego i ljubav i skrb prema nacionalnom jeziku. upravo ga nacionalnojezično prosvijetliti i koja zahtijeva od njega brzu (re)akciju. i pjeva samo sebe. formulaičan stil). različne. pjesnik se prikazuje kao razapet između neba i zemlje. Bijeli sokol u Pjesniku na pjesnikov je prozor došao iz usmene književnosti. ljubavnu i refleksivnu – sam je svoje pjesme podijelio na ljubovke. u domovini. vrlo primjetni utjecaji Dubrovčana i usmene književnosti. epizode. kazuje kako je prava sreća i sigurnost za pojedinca moguća samo u domaćem okružju. Nakon katoličkog Tridentskog koncila (sredina 16. zaustavljajući se na gotovo svakom detalju i težit će tome da svoj tekst nikada ne dovrši. stranost… Mrtva ljubav (Preradovićeva pokojna Pavica de Ponte). Smrt Smail-age Čengića prekratka je s tog motrišta i njezino je pripovijedanje vrlo ekonomično. i to romantičarska poema. što ga veže s klasicističkom poetikom. osim toga ima i lirska i dramska obilježja. Osim toga. Zora puca. S obzirom na te. Kroz ep dakle kolektiv sam sebi govori o sebi. HRVATSKI PROTOREALIZAM . primateljima (kolektivu) već otprije poznata. (Sam izbor Crnogoraca može se protumačiti i interesom romantičara za egzotično.) Zato što je fabula epa. Smail-age. čisto književne karakteristike. Pisao je utilitiranu. djelomičnoj hibridnosti književne vrste. sonetu. također jedna uopćena tema. Tom opisu u dobroj mjeri odgovara Mažuranićev tekst. kud sam zašo! / Noć me stigla u tuđinju – ne mistična romantičarska noć. dulja pjesma na granici poeme. i uz motive preuzete iz tradicije (gusle. što će reći s bitno prosvjećujućom primjesom. stoljeća) ep još više pojačao svoju didaktičnu službu. Stih osmerac upućuje na hrvatsku epsku tradiciju (Osman!). kao i zato što je sadržaj epa za zajednicu prevažan. a u drugoj. pa i njegov smisao. Obilježja epa možemo razvrstati na ona koja se tiču njegove društvene uloge i na ona koja se tiču epa čisto kao književne vrste. vila). osim funkcionalno upotrijebljenih turcizama. uz ponavljanja (varijacije) prvih i posljednjih stihova u svih pet strofa. svoga ja. pa tako i hrvatskoga. ponavljanja. kako bi sebi objasnio svijet i svoj položaj u svijetu i kako bi se ako kolektiv dodatno učvrstio. nego noć kao nesreća. povijest epa i hrvatska epska tradicija. Romantizam se nalazi i u njezinoj formi. didaktičnu domoljubnu liriku. Zora puca optimistična je pjevna budnica. rodoljupke i one ostale. Mrtva ljubav. u ovoj poemi glavna je tema nacionalne slobode. europski i hrvatski romantizam. razmatra se nemir ljudske duše. U jeziku su također. Ovaj se tekst može promatrati kao bogat katalog i riznica stilskih figura. tuga. ali i intimnu. na neki način obnovio. za čiji je prvi broj pjesma i pisana. što ne isključuje ni daleko srodništvo s Poeovim gavranom. IVAN MAŽURANIĆ (Smrt Smail-age Čengića) Konteksti koji se nužno nameću u čitanju Smrti Smail-age Čengića jesu: ep. deseterac na usmenoknjiževnu. što je već bitna karakteristika istočnoeuropskih i južnoeuropskih romantizama. u kojoj se mrtva draga apostrofira. gradi zanesenost svijetlom nacionalnom budućnosti. izvorno. uklapa se svojom temom u europski romantizam. U tome će mu pomoći različita sredstva retardacije (digresije. Prema tome bi se ovo Mažuranićevo djelo najbolje moglo odrediti kao poema.

horacijevski. Njima Šenoa namjenjuje izvanknjiževnu misiju. književni žanr koji je promovirao upravo Šenoa. problem intelektualca. Šuma i stepa) Lovčevi zapisi novelistička je zbirka. a Šuma i stepa približava se svojom defabulativnošću pjesmi u prozi. ciklus povezan pripovjedačem. Prijan Lovro. nosi podnaslov horacijevski podnaslov: Vijenac – zabavi i pouci!). ali i da je naglasak na ugođajnosti. fantastična pojava duha. Pripovjedač se prema liku odnosi s jasnim stavom. EUROPSKI REALIZAM I NATURALIZAM NIKOLAJ VASILJEVIČ GOGOLJ (Kabanica) Gogolj u svom djelu ima obilježja romantizma. Šenoa istražuje povijesne dokumente i nastoji što vjernije prikazati povijesne događaje. U tom tekstu iskombinirani su komični i fantastični elementi s društvenom analizom. Time on uspijeva narod.AUGUST ŠENOA (Zlatarovo Zlato. Dostojevskom. Dakle nerealističkim postupcima (realizam teži objektivnosti i nepristranosti u pripovjedačevu glasu) postižu se realistički učinci – govor o aktualnoj stvarnosti i kritika društva. Propast Venecije) Cijelo jedno razdoblje u hrvatskoj književnoj povijesti naziva se po Augustu Šenoi. zainteresirane. Već bezlično ime Akakija Akakijeviča upućuje da je taj lik literarni konstrukt i da pozornost želi privući svojom svedenošću na svoj društveni položaj. koju nasljeđuje i iz usmene tradicije (to se vidi i kod Puškina. promatra ga kao svojevrsnu karikaturu. ali i na sklonost ruske književnosti fantastici. Izlaže ih pripovijedanjem isprepletenim s pripovijedanjem izmišljenog sadržaja avanturističkog i ljubavnog trivijalnoknjiževnog podrijetla (u skladu s čim je i crno-bijela karakterizacija likova. na prikazima u prvom redu likova i na lirskim opisima pejzaža. Prijan Lovro prstenasta je pripovijest (u navedenim povijesnim romanima siže je izgrađen paralelno) čija se radnja događa u suvremenosti i koja se u dobroj mjeri bavi aktualnom društvenom problematikom. Zanimljiv je podatak da je zbog nekrologa Gogolju završio u zatvoru. u razgovoru pripovjedača i crne udovice. književniku. problem selo-grad. dakle s elementom realizma. kako im i samo ime kaže. često i s dramskim elementima. lirsko-epske pjesme. Budi svoj moralistička je pjesma koja želi poticajno djelovati na čitatelja kako bi ovaj očuvao svoju slobodu i identitet te dostojanstvo. koja umnogome anticipira kasniju hrvatsku književnost (npr. povijesnim sadržajima. ovdje istina samo dodirnut potkraj teksta).. čak i motiv fatalne žene. Od realizma naročito odstupa završetak novele. Društvo koje Turgenjev prikazuje jest društvo ruskog sela u 19. kulturnom i javnom djelatniku koji je. zabavnom dimenzijom privući ga didaktičnim. Budi svoj. stoljeću. Turgenjevljev pripovjedač negativno prikazuje vlasteline i na strani je kmetstva. s pozicije tadašnje ruske vlasti bila je i više nego problematična. u Bulgakovljevu romanu Majstor i Margarita). u dobroj mjeri realistička. svijet vlastelinskih posjeda na kojima rade kmetovi. Nadstojnik. . pisao povijesne romane. koju ne skriva: poučiti narod analogijama između povijesti i sadašnjosti. ali je već učinio presudan korak prema realizmu. realističke pripovijetke. a poučiti ga u nacionalnim pitanjima. npr. poučiti i zabaviti (pa i 19-stoljetni časopis V(i)jenac. Povijesne romane određujemo kao puno više romantičarskima (već prema zanimanju za povijest). te likovi intriganata). koja upućuje na romantičarsku maštovitost. i taj svijet prikazuje se u očekivanju gašenja feudalizma. pa je pisac zbog nje bio sankcioniran. domoljubnu poeziju. IVAN SERGEJEVIČ TURGENJEV (Lovčevi zapisi – Nadstojnik (Špan). Takva je novela npr. O tome govori i na početku pripovijetke Prijan Lovro. domaće čitateljice nezadovoljne domaćom literaturom. Šenoa uspijeva i u još jednoj prosvjećujućoj namjeri – privući čitatelje domaćoj knjizi. Propast Venecije spada u povjestice. za nacionalnu povijest. stilom i sadržajima kojima se novele bave. Zlatarovo zlato i Seljačka buna povijesni su romani. dakle idealiziranje odnosno karikiranje. a kako nam iskustvo ostatka Šenoinog djela kaže – zainteresiranima za poučavanje čitalaca. među ostalim. pripisuje se izjava: Svi smo izašli ispod Gogoljeve kabanice. Uz Turgenjeva se veže sintagma poetski realizam (ili lirski) koja se odnosi na to da se nastoji prikazati društvena problematika. kojega uređuje i Šenoa. ispod čije je kabanice izašao dobar dio moderne europske proze. Iako Turgenjevljeva kritičnost s današnje pozicije izgleda bezazlenom. pa je prema tome izrazito društveno kritičan. Seljačka buna. a u modernoj književnosti npr. Po tome je ta pripovijetka. Novela Kabanica jedna je od omiljenih srednjoškolskih lektira.

obiteljski i ljubavni roman. ali ne na način namjernog suprotstavljanja tradiciji kako bi je se negiralo. s obzirom na način izgradnje sižea strukturiran paralelno. Osim toga. zanima ga kako društveni i materijalni položaj. FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI (Zločin i kazna) Dostojevski je. Pratimo tri braka. U kontekstu realizma njegova se proza izdvaja i svojim sadržajem (psihologija. tipičan za realizam. i naročito zbog uspješnosti tog pokušaja. taj roman kreće od realističke matrice koju zatim razgrađuje. jedna idila prosječnosti. ali za Anu usrećujućeg povratka nema – ona izabire samoubojstvo. i u njegovu kontekstu funkcioniranje braka kao društvene institucije. i napušta brak. iako stvara psihološki uvjerljive likove. deformira ih u moralnom smislu. Kitty i Levin jedan su uspješan primjer života u ljubavi i međusobnu poštovanju. Ana je središnji lik romana zato što ona neupitnost te institucije. u prvom je redu zainteresiran za socijalnu analizu i po tome je. Zločin i kazna u samom je vrhu školske lektire s obzirom na prihvaćanje učenika. Tolstoj prikazuje onodobno rusko društvo. niti je dokraja moderan u smislu nezainteresiranosti za društvo i objektivnu stvarnost (kako je shvaća realizam). Vronski mora žrtvovati karijeru i također podvrći se društvenoj izolaciji. pa tako i društvenog ustroja. mijenja ljude. Međutim. Kroz sve se provlači problem novca. samo je djelomična i ne može ispuniti pojedinca dokraja. na prikaz socijalne sredine i likova koji su njome određeni i za nju tipični. HONORÉ DE BALZAC (Otac Goriot) Roman Otac Goriot prava je realistička studija društvenog života. jedan od najboljih svjetskih pisaca. odgovarajućim književnim postupcima analizira problem svijesti i nesvjesnog (san) te pitanje odnosa dobra i zla na višoj razini. u novostvorenom prostoru slobode. on je ne gura da se uruši u svojim pukotinama. Ani nedostaje dijete i odgovara joj ni društvena izoliranost. nesreća je pogodila i njezinu obitelj. uglavnom aristokraciju. Doli i Oblonski imaju sličan problem. vrlo inteligentnom čovjeku koji je na temelju dosadašnjeg životnog iskustva dekonstruirao sustav društvenih vrijednosti i kojemu se zločin čini kao najnormalnije sredstvo. Upravo time otvorio je taj ruski književnik nove prostore modernoj prozi koja će uslijediti. ali njima su djeca dovoljan razlog za opstanak braka. dovodi u pitanje. običnom čitatelju. upravo bijeda. način strukturiranja. i to kritičku analizu koja ima ukazati na moralnu problematičnost. prema općem mišljenju. stoljeću jer nakraju je ipak jasan autorov moralni stav. nego na način transformacije realističkog načina pisanja koju zahtijeva sam sadržaj. zločina i kazne. ponudio joj je i nove teme i nove tehnike pisanja. jedan od tipičnih predstavnika realizma. neodoljiv i tzv. ali i dosada Ane uzrokovana izostankom emocija i strasti. kao i po tehnici pisanja. priča o mladiću Rastignacu koji se pokušava uspeti na društvenoj ljestvici velikog grada. ali ne radikalno kao u 20. Ta se situacija razrješava na dva načina. i to gotovo nenadmašne psihološke karakterizacije likova. Sve to se relativizira (i svijest. Tolstoj. filozofska pitanja) i svojim izrazom (unutarnji monolozi i intelektualizirani dijalozi kojima se razgrađuje matrica realističkog pripovijedanja). Vronski će se vratiti na svoje mjesto u društvenom mehanizmu.LAV NIKOLAJEVIČ TOLSTOJ (Ana Karenjina) Ana Karenjina ruskog književnika Tolstoja društveni je. moralna. te priča o Vautrinu. prepušta se emotivnoj strani svog bića. Balzac nam daje analizu pariškog društva u prvoj polovici devetnaestog stoljeća. percepcija i moral). a taj put se može prijeći samo odustajanjem od moralnih principa. Dostojevski ostaje u samom vrhu. eliti i tzv. kao i zbog načina pisanja i duboke moralnosti i humanosti svoje proze. Isprepletene su ovdje tri priče: priča o Goriotu kao prebrižnom ocu kojeg pogrešan model odgoja dovede do situacije nepriznavanja od svojih kćeri. u prvom je planu dubinska psihologija likova kao individua koje nisu oblikovane samo društveno. nego njezine pukotine koristi kako bi je produbio i time omogućio da se ispripovijedaju neki novi sadržaji. Ana se kao pojedinac suprotstavlja društvu. i koja će ga i svjesno i nesvjesno slijediti. Realistička tehnika pretijesna je Dostojevskom. Anin brak obilježava međusobno poštovanje supružnika. Gledajući poetiku. i tako ostvarena sreća. Ne samo da je neprestano zanimljiv i izazovan književnicima i književnim znanstvenicima i uopće intelektualnom svijetu nego Dostojevski ne prestaje biti ni čitateljski iznimno atraktivan. te refleksivnost: vjerska. društva i svijeta. Dakle niti je avangardan u smislu svjesnog prevrednovanja svijeta i književnosti. Realistička priča o Raskoljnikovu posve bi se usredotočila na problem novca. I baš zbog takvog pokušaja dubinskog razumijevanja čovjeka. I . strasti prema Vronskom. Dostojevski ide dalje. pogotovo romanopisaca.

novele problema i lirske novele. njegovo ubojstvo Chavala). osjećaju za objektivnost. a do toga je dovela nemogućnost ostvarenja žudnje za osobnom srećom. . a to je Etienne Lantier.pripovijedanje je realističko. čija je radnja smještena u jednu parišku radničku četvrt. Carherinino priklanjanje Chavalu u ključnom trenutku zarobljenosti u rudniku motivirano je biološki. Ističe se Maupassantova vještina kompozicije i psihološkog karakteriziranja. one u kojima prikazuje pariško društvo i one psihološko-fantastične. nego je unaprijed osmišljeno i zajednički provedeno od Tereze i Laurenta. U kritici se ističe izvrstan prikaz radničke mase. i francuski grad i francusku provinciju. dakle uz socijalnu uvodi i biološku motivaciju likova. glađu. izanalizirao društvo. karakteri ili tipovi). pa je i završila na sudu gdje se autor uz pomoć vrsnog odvjetnika ipak uspio obraniti od optužbe za nemoral. a na kraju vješto poantira. što je znak nade i optimizma. Thérèse Raquine) Zola je glavni predstavnik naturalizma. preciznost i detalj. njezinim samoubojstvom. sustavno osmišljeno. a pripremajući Germinal rudnik i radnički štrajk. razrješava se također ubojstvom. motiviran ružnom stranom rudnika i svog vlastitog iskustva u rudniku (bijeda. i to metodom vlastite kože. Ljubavni trokut u romanu Thérèse Raquine. Germinal je prikaz bijednog rudarskog života i njihove pobune u obliku iscrpljujućeg štrajka koji završava neuspjehom. Roman je uokviren njegovim dolaskom i odlaskom iz rudarstva. U njoj pripovjedač (u prvom licu) prikazuje svoju neobičnu i uzbudljivu zgodu i kako se ona odrazila na stanje njegovo psihičko stanje. Središnji lik je Tereza koja je karakterizirana u prvom redu biološki. u još većoj mjeri. koja bi bila i glavni lik ovog romana. ljubavni trokut koji uz njega čini Catherine i Chaval. GUY DE MAUPASSANT (Na vodi) Maupassant. Pisac se priprema za pisanje tako što provodi društveno istraživanje. Flaubertov stil u stručnoj se literaturi redovito proglašava uzorno realističkim. Ipak imamo i jedan individualiziran glavni lik. prati simbolično buđenje zemlje u čijoj utrobi radi rudarska masa. a s pričom o rudarima isprepletena je i osobna Etiennova priča. Razlika je u tome što ovdje ubojstvo nije učinjeno u afektu i u graničnoj situaciji. Etiennov odlazak na kraju. s detaljnim opisima ambijenata i uvjerljivim prenošenjem ugođaja. čiji su odnosi motivirani i društveno-materijalnim položajem (Catherinina udaja za Chavala) i psihološki. trenutkom (vremenom) i rasom (svojim genetskim naslijeđem i svojom biologijom). smjera u povijesti književnosti (u okviru razdoblja realizma) koji inzistira na znanstveno preciznom prikazu stvarnosti. na određenosti likova miljeom (društvenom sredinom). neuspjeh štrajka. što doprinosi promatranju Flauberta kao jednog od najvažnijih realista i kao pisca koji je svojim djelom prokrčio put kasnije nastupajućem naturalizmu. mehanizme njegova funkcioniranja i njegovu nemoralnost. Catherinina smrt. a koja je od realnog svijeta nepremostivo udaljena – zbog toga se uspoređuje i s Don Quijoteom) te zato što u društvu za takvu Emu nije bilo mjesta. Likovi se iz ovog romana određuju kao temperamenti (a ne npr. što je sasvim u duhu naturalističke poetike. po svom smislu za stvarnost. a s obzirom na svjetonazor – pesimizam. na novele karaktera. Knjiga je u svoje vrijeme bila iznimno provokativna. i uz koji se veže pojam estetika ružnoće (odnosi se na prikazivanje svijeta bez uljepšavanja i bez izbjegavanja ružnih strana). Po drugom kriteriju dijele se na one kojima je u prvom planu fabula. s obzirom na svoju genetiku i psihološko ustrojstvo i svoje iz toga proizašle potrebe. poznat je najviše kao jedan od najboljih novelista u povijesti svjetske književnosti. Tristotinjak novela koje je za života napisao može se razvrstati na one u kojima prikazuje život normandijskog sela (sam je rođen u Normandiji). ÉMILE ZOLA (Germinal. Tako je Zola pripremajući se za pisanje Nane obilazio javne kuće. Flaubert se služi jednim zanimljivim karakterom i kako bi napisao jednu psihološku studiju i kako bi. iako je pisao i romane i druge književne vrste. Nemogućnost je uvjetovana i time što je san o sreći bio sam po sebi neostvariv (Ema je svijet gledala očima uglavnom trivijalne literature koju je u velikim količinama čitala u mladosti u samostanu. GUSTAVE FLAUBERT (Madame Bovary) Nesretan život Eme Bovary nesretno je i završio. Na vodi se može okarakterizirati kao lirska novela. s minucioznim portretiranjem i karakteriziranjem likova.

a kao knjiga tek dvadesetak godina poslije Kovačićeve smrti). ne samo njezina prošlost koja se krije u kovčegu. Senjanin kao i Kranjčević. Heterogenost je teksta poduprta i jezično-stilskom raslojenošću. Također je nezanemariva komika. sveznajući pripovjedač. ali naivnog. u svakom je slučaju vrlo funkcionalna u izgradnji značenja romana. u kontekstu Kovačićeva života i djela. uživao potpunu pažnju. Kumordinar Žorž zanimljiv je hibrid seljaka i građanina. Ante propada jer se ne snalazi u novim društvenim okolnostima. Juraj je. Posljednji Stipančići tipičan su primjer realističkog romana. kao i element fantastičnog. uključujući i materijalnu. ona je tipična za svoje vrijeme i prostor. a završava otkrivanjem o kome je riječ te poantira – taj je malograđanin ipak dobar u duši. ne samo najplodniji pisac u hrvatskom realizmu nego i muzikolog i glazbeni pedagog. Sve je uokvireno događanjem u registraturi. ona na makrorazini. Izvanjska socijalna motiviranost. može motriti u svojoj unutrašnjoj strukturiranosti i u različitim kontekstima. socijalno-ekonomski i politički život Senja i onodobne Hrvatske. U tom tekstu prikazan je hrvatski malograđanin. itd. nego gušena u svojoj mladosti. dakle realistički. pod kojim pak nije mažena. npr. stoljeća pretrpana različitim zanimljivim likovima. Iracionalno je u romanu utjelovljeno u liku Laure. izobličenošću svog karaktera s više lica na rubu je groteske i baš zbog toga ne može ga se promatrati sažalno. i ta se rastrzana neurednost sižea može pripisati tome što je roman pisan i objavljivan u nastavcima (u Vijencu. tako da je selo na poziciji dobra. Priča o Stipančićima pripovijeda se kao priča iz prošlosti (roman počinje u sadašnjem trenutku. ali u tom se ključu roman rijetko čita. iz registrature. uspon građanstva. a katkad se tumači i kao sukladna slici Ivičine psihe. Na mikrorazini problem je u samom patrijarhalnom uređenju. Događaji nisu nanizani strogo vremenski ni uzročno-posljedično. propast je socijalno motivirana. sebična i nestalna u stavovima. ali i romantičarsko-naturalističkim koktelom – nešto je mutno u njoj. komičan lik. prebacuje se u prošlost. objašnjenje). U registraturi može se promatrati npr. pa vraća u sadašnjost u kojoj se priča nastavlja) koja će objasniti uzroke sadašnjeg stanja. koji pripovijeda svoje djetinjstvo. nego i nesretni spletovi okolnosti. nego i kao signal opasnosti. i na mikro i na makrorazini. za nju se brinuo suprug i ona nakon njegove smrti ne može financijski preživjeti. Njezina je propast motivirana u prvom redu socijalno. Ante je bio glava patrijarhalne obitelji i time glavni uzrok njezinih problema. Gajeva budnica. kao i svaki drugi tekst. na književnoj se sceni pojavljuje u godini Šenoine smrti. kao znak novog vremena. često se ističe govorna karakterizacija Žorža. i uopćeni. najpoznatije fatalne žene hrvatske književnosti. Na kraju romana čuje se. Prikazano je propadanje plemićkog sloja.HRVATSKI REALIZAM VJENCESLAV NOVAK (Posljednji Stipančići. ali nije samo socijalna. Jasno je da ovaj . dakle na samom početku realizma u hrvatskoj književnosti. kao prvorođenac i kao sin. Problematizira se suodnos sela i grada. U trodijelno komponiranom djelu u ulozi pripovjedača nastupaju Ivica Kičmanović. Realizam se očituje i u tehnici pripovijedanja i u sadržaju. ali njega nije uništio samo grad. jer živjela je pod staklenim zvonom. Priča o životu Ivice Kičmanovića također je i priča o hrvatskom društvu u drugoj polovici 19. ANTE KOVAČIĆ (U registraturi) Kovačićev se roman U registraturi. koji govori u trećem licu. u kontekstu hrvatskoga realizma i povijesti (hrvatskoga) romana. i to onaj Kičmanovićev. Dakle. samo je slab. Priča o patricijskoj obitelji Stipančića sasvim je usidrena u preporodnu Hrvatsku i u njoj rubni Senj. Lucija je također nesposobna i prekrhka. nego i duševna. u kojoj sve počinje i završava i prema kojima je ostatak događanja u načelno podređenom položaju (kao razrada. zatim česta patetika. a pripovijeda i jedan pravni spis. Tko je to?) Vjenceslav Novak. Valpurga i Lucija njegove su glavne žrtve. a Jurjeva se propast može tumačiti (s autorske pozicije) kao izbor pogrešnog puta. Valpurga je nesposobna za život. izravno se očituje na primjeru Jurja i Ante. i autor ga voli iako se ne osjeća dovoljno snažnim pružiti mu ruku koja bi ga pridigla. Prozna skica Tko je to? objavljena je postumno. kao osoba licemjerna. Ivica Kičmanović nesretni je primjer seljaka u gradu. a grad je u odnosu prema selu prostor iskvarenosti i vrebajuće opasnosti i on je nadmoćniji. Počinje se govorom o tajanstvenom biću. koja je okarakterizirana i socijalno. češkog podrijetla kao i Šenoa. pokrenuti i iracionalnim silama. odnarođivanja (otuđenje od obitelji uzrokovano je njezinim ustrojstvom). psihološka (u prvom redu Lucija) i moralna (Ante i Juraj). nizanjem njegovih osobina.

koji je imao buran javni život i obitelj s puno djece. mogu se uspoređivati s brojnim kasnijim hrvatskim romanima… To je najbolje djelo Ante Kovačića. iracionalnog. Kumičić je temeljito proučio povijesnu građu i na način zanimljiv širokoj publici izlaže je ne da bi otkrio neku pravu povijesnu istinu.osebujni tekst ne pripada šenoinskom tipu romana kao i to da nije tipičan primjer realizma (usporedi Novakove Posljednje Stipančiće). KSAVER ŠANDOR GJALSKI (Pod starimi krovovi – Perillustris ac generosus Cintek) Perillustris ac generosus (ugledni i plemenitog roda) Cintek kao da je usnuo ružan san u kojem su plemenitaši Hrvatskog zagorja iz glavnih preskočili u sporedne uloge. EUGEN KUMIČIĆ (Urota zrinjsko-frankopanska) Urota zrinjsko-frankopanska slijedi šenoinski smjer hrvatskog romana. čije je djelo Gjalski poznavao. pa i njezina propast. od kojega je naslijedila osnovne karakterne crte. modernizmu upućen i po zanimanju za individualne psihologije. Uglavnom se uspoređuje s Turgenjevim. Cintek čiji se obrisi pred čitateljem pojavljuju postupno. zatim Jozina supruga Ivka i Đorđeva Maruška ženski su likovi u noveli. Pripovijedanje je statično. nego da bi tu istinu približio svojim čitateljima kako bi oni shvatili što se događalo i što se događa s njihovom nacijom. i romana U noći u kojem u prvi plan stavlja upravo društveno-političke procese. bio pravnik i pravaš. po tematiziranju socijalnog. gašenju idile pod starimi krovovi starih hrvatskih zagorskih kurija. čitaju važnu priču o samima sebi. osjećajući se dijelom kolektiva. npr. jedne od najžilavijih pripovjednih matrica uopće. ali treba istaknuti i neke razlike. austro-ugarskim vodnikom Jaroslavom Beranekom. i koji je umro kao tridesetpetogodišnjak pomračena uma. pravim imenom Ljubo Babić. U razvoju Ivičina karaktera razvidan je trag romana odgoja (Bildungsromana). čak ni zdravom smijehu. nego tek suosjećajnom smiješku. pa i društveni procesi u pozadini su. a kamoli da bi likovao nad njegovim potonućem. drži se i jednim od najzanimljivijih hrvatskih romana uopće. a upućuje i ponovni susret Tene i Jaroslava na kraju. liričan. koje se najbolje budi i učvršćuje upravo pričama. U registraturi. ali Gjalskijeva novelistička zbirka u prvom je redu sentimentalna i pisana kao sjetno prisjećanje. Tragičan Ivičin završetak i fatalnost Laurina. o svojoj (povijesnoj) sudbini. atmosferično. motiviran je i socijalno i biološko-psihološki. Priča je prošarana sadržajima iz repertoara tzv. njezinim od oca naslijeđenim temperamentom. zabavne ili trivijalne književnosti: idealizacija likova. autor je npr. a tragična zrinjsko-frankopanska priča jedan je od najsnažnijih hrvatskih mitova uopće. približava romantizmu. ali okrenut modernizmu (psihologija). raste u čitateljevim očima i u prenesenom smislu – od u svom automatiziranom plemenitaškom koprcanju komičnog do u svom razrušenom svijetu tragičnog lika. s tragovima romantizma (sudbina) i naturalizma (biologija). Trebaju prepoznati dobre i loše stvari i prema tome djelovati u sadašnjosti i budućnosti. tipično realistička. pisca koji je prošao put od seljaka do građanina. Gjalski piše o propadanju plemenitaškog sloja. osim što je vrlo popularno djelo. Pripovjedač ne izlaže svoj središnji lik čitateljevu ismijavanju. Tenina majka. sasvim nespremni na novu situaciju. Peti važan muškarac u njezinu životu bio je njezin otac Jerko. Pripovijedaju se odnosi tjelesno atraktivne Terezije Pavletić (što je puno Tenino ime i prezime) s četvoricom muškaraca: uglednim i imućnim Slavoncem Jozom Matijevićem. Po tome Gjalskijev realizam poetski. Tena je realistički tekst.. to da je Turgenjev u Lovčevim zapisima prema vlastelinima bio vrlo kritičan i nije skrivao svoje simpatije prema kmetovima. JOSIP KOZARAC (Tena) U Kozarčevoj noveli prati se moralna propast naslovnog lika. nacionalnim mitovima. Kozarac nastoji prikazati društvenu stvarnost onodobne Slavonije u koju ulaze kapitalistički odnosi. i time se. događajnost. Tenin lik. Na nju upućuje čin poklanjanja kobne marame Teni od Maruške. francuskim trgovcem Leonom Jungmanom i Ciganinom Đorđem. njezinim fizičkim izgledom. i to zato što prema njemu nije ni ravnodušan. koja je Ciganka i samim time nositeljica značenja nečega ne dokraja razumljivog. Može se reći da i sudbina igra ulogu u ovoj priči. sentimentalno shvaćanje ljubavi. Čitatelji dakle. npr. susret nade. kao i interesom za povijest i domoljublje. Tema je socijalna. da bi izvukli važne pouke i učvrstili svoje domoljublje. . tajnovitog. Pisac.

Suglasja svojim naslovom upućuje na sinesteziju. čiji je naslov znakovit kao i naslov prozne lirske zbirke Spleen Pariza. U Verlaineovoj biografiji zanimljiva je intimna epizoda s pjesnikom Rimbaudom. Albatros se po temi može uspoređivati npr. u odnosu prema Bogu. Albatros. JEAN ARTHUR RIMBAUD (Samoglasnici) U trojci Baudelaire – Verlaine – Rimbaud ovaj posljednji je najmoderniji u estetskom smislu. kombinira se religiozni i refleksivni sadržaj i iznose mnoge velike misli. Najpoznatija mu je zbirka Cvjetovi zla. MODERNISTIČKA POEZIJA I DRAMA CHARLES BAUDELAIRE (Suglasja. stoljeća i na razmeđi je parnasovačke i simbolističke poetike. također Preradovićevom ljubavnom i refleksivnom. uvodi socijalnu tematiku. pesimističnoj i prijekornoj pjesmi. Harambašić) te klasicističkoromantičarskih Cirakijevih elegija.SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ (Moj dom. Takva je već od mladalačke poeme Pijani brod. Rimbaud je pravi simbolist. Obnovio je tad već ugaslo zanimanje za formu soneta. kojem ti iskorijenjeni pojedinci. stranci. Kranjčevićev lirski subjekt to je na specifičan način. Poznat je provodni motiv: I tebi baš što goriš plamenom / Od ideala silnih. ne prosvjetiteljski ili realistički. Stranac) Baudelaire se smatra jednim od najvećih i najutjecajnijih svjetskih pjesnika uopće. U Mojsiju. npr. upravo prave pjesnike kako ih shvaća Baudelaire. nego predstavljaju ideal ljepote. Glavni mu je ideal ljepota – apsolutna. zašto si me ostavio). U svojim pjesmama Kranjčević otvara nove tematske krugove. Religiozna i socijalna tematika isprepletene su u Eli! Eli! lama azavtani?! (Gospode. čije je gradivo preuzeto iz Biblije. a snažno promovirao i tad nedavno nastali pjesnički oblik – lirsku pjesmu u prozi. dakle drukčije shvaćen genij od onog romantičarskog. za Baudelairea i za modernističku poeziju vrlo karakterističnu. dakle njegova je poezija široj publici nerazumljivija i iziskuje veći čitateljski i interpretatorski napor. izdvojene iz društva koje se prema njima odnosi vrlo okrutno. aforizmi (na ipak jednoj višoj razini od također brojnih Preradovićevih). U toj pjesmi priroda pojmljena kao hram simbola. događanja u pejzažu sukladna su raspoloženju lirskog subjekta. sadržajima dokraja neprevodivim u jezik. koju je napisao . Gospode. što ga približava parnasovcima. u kojoj oni ne simboliziraju umjetnike. idealne i prolazne istodobno. simboli su u njegovoj poeziji izrazito individualni. nego s osobne pozicije. između zemlje i neba. istaknutost zvukovnog sloja pjesme. zatim nakon također didaktičnih i patriotskih stihova Šenoina doba (Šenoa. o slabim stranama grada. / Ta sjajna vatra crna bit će smrt. U Jesenjoj pjesmi tematiziran je pejzaž kao odslik duševnog stanja. teže. / Mrijeti ti ćeš kada počneš sam / U ideale svoje sumnjati. rezultira slabijom komunikativnošću. u svakom slučaju glas njegova lirskog subjekta osoban je i emotivan. Zanimljivo je da su albatrosi ružne ptice. Boem. povezana s tajanstvenim i iracionalnim. ali njeguje i kult forme. Mojsije. Razmatra se tu biblijskim stilom o položaju čovjeka u svijetu. što upućuje zapravo na nemogućnost ostatka društva da pojmi njihovu ljepotu. religioznu i refleksivnu. već po svojoj prirodi u društvu marginalizirane. vječitih. To i upućenost onostranosti. domovina je njegov snažan unutrašnji doživljaj. njegovo osobno životno pitanje (Moj dom). Ali to se odnosi tek na dio Kranjčevićeve poezije. dolazi pjesnik dotad (u 19. učinak udruživanja i međudjelovanja različitih osjetila. piše o ružnim stranama gradskog života i morala. a čovjekov položaj u svijetu kao razapetost između razuma i iracionalnog. Gospodskom kastoru) Nakon budnica i davorija i pretežno domoljubne i prosvjetiteljske preporodne lirike. prošarane Vrazovom ljubavnom poezijom. Stranac bi mogla biti programatska pjesma umjetnika-boema. nego društva i čovječanstva u njegovu životu u vrlo uopćenom smislu. Izraziti je simbolist. PAUL VERLAINE (Jesenja pjesma) Među obilježjima Verlaineove poezije ističe se u prvom redu muzikalnost. svedenog na svoju hipersenzibilnost. stoljeću) neviđene energije – Silvije Strahimir Kranjčević. pjesnik nije shvaćen kao predvodnik nacije u njezinu nacionalnom i političkom osvještavanju. U romantizmu pjesnik je često shvaćen kao nacionalni prorok. Oblake imamo u pjesmi u prozi Stranac. Albatros u istoimenoj pjesmi simbolizira iznimne pojedince. s Cesarićevim Oblakom. metafizička. Verlaine stvara u drugoj polovici 19. I narodi su djeca velika / Što lako im je kupit igračke. o ljudskom društvu. Eli! Eli! lama azavtani?!.

ANTUN GUSTAV MATOŠ (Utjeha kose. kao prava emancipirana žena.kao osamnaestogodišnjak. čudne slike prošlosti koja zapravo nikad ne prolazi i kojoj se ne može pobjeći. talijanskog (Petrarkina) tipa. Drama je pisana realistički i kao kvalitativna. U 1909. broj likova nije velik (osim Nore i Torvalda Helmera. poeziju gradi na dojmu lirskog subjekta i njegovoj uronjenosti u ugođaj. vezanom stihu. na pjesničkoj impresiji. redom psihološke. Janko Leskovar pisao je novele i romane. Ibsen. Modernost teksta u prvom se redu nalazi u njegovu tretiranju ženskog lika. vrlo daleku deklamatorskoj iz 19. U sonetu Samoglasnici lirski subjekt niže svoje asocijacije vezane uz pet samoglasnika koje su potpuno individualne. lirski subjekt poistovjećuje se s domovinom. u skladu s modernističkim kultom ljepote. Norin je problem u njezinu položaju u društvu. ona završava time što željeznicu guta već daljina. Naravno da su uključene emocije. bez obzira na to što se Torvald predomišlja i želi da sve ostane po starom. pravi modernistički tekst. a sve ih obilježava intenzivan psihički život i opterećenost savješću. kazališni čovjek i dramatičar. Đuru Martića muči njegova vlastita s(a)vijest i ono što ona proizvodi. a položaj žene u njemu podređen je suprugovu. koji se na kraju neobično preokreće uočavanjem životnosti dragine kose koje rezultira smirenim zaključkom: U smrti se sniva. . Matoš je angažiran na način potpune kritičnosti. U Notturnu je pejzažno određenje pjesme još više u sjeni refleksivnog. u razdoblju realizma. ali su u prvom redu estetski predmeti. sve do situacije u kojoj se ona kao prekršiteljica društvenih normi (krivotvorila je potpis na mjenici. stoljeća. Nije takav kraj tog lika iz Misli na vječnost uzrokovan društveno. ugođaju susreta lirskog subjekta s mrtvim tijelom voljene koje leži na odru. samom nacijom odnosno nesvjesnošću. najpoznatiji je norveški pisac. Notturno. Camao. koja proizlazi upravo iz emotivne povezanosti s domovinom. Jesenje veče. Umjetnost i nacionalizam) Matoš je središnji pisac hrvatske moderne. ništa. kao što se kaže u naslovu) ispod je minimuma na koji novoosvješćena Nora može pristati. 1909. ali njegov problem nije u društvenoj sredini. one jesu angažirane i humano i nacionalno. dakle.. impresionist. pa po i načinu njegove obrade (imamo u njoj i unutrašnji monolog). Sve su navedene pjesme soneti.. ali one su baš uključene u cjelokupni dojam. u svima se velika pozornost pridaje formi. ali ovdje se ne nastoji dati sjećanje na mrtvu dragu u nekom bajkovitom obliku. reducirani su vrijeme i prostor. nimalo netipičan za svoje doba. Đuro Martić je bijedni seoski učitelj. i Nora odlazi. Norin i Torvaldov brak tradicionalan je. tu su još gospođa Linde. Nora je pritajeno nezadovoljna time. zvukovnim učincima. ali ne poduzima. Nori taj trenutak otvara oči i njoj je posve jasno da u takvu braku nije sretna i da u njemu ne može ostati. motiv omiljen u romantizmu. Matoš je pisao i domoljubnu liriku.) uzima i kao jedna od mogućih godina završetka tog razdoblja u povijesti hrvatske književnosti. U tom trenutku u Torvaldovim očima Nora postaje nedostojna i takva položaja u kakvu je dotad bila. nego čisto psihološki. konkretno u društvenoj instituciji koja se zove brak. a istodobno i odslik njegove psihe. HRVATSKA MODERNA JANKO LESKOVAR (Misao na vječnost) Đuro je Martić poludio – poznata je rečenica kojom završava Leskovarova novela (pisac ju je nazivao crticom). HENRIK IBSEN (Lutkina kuća) Već to što je Lutkina kuća poznatija pod nazivom Nora ukazuje da je u središtu te drame osoba Nore Helmer i neki njezin problem. što je učinila kako bi omogućila muževo liječenje) nađe na Torvaldovu udaru. To je pjesma o napuštanju fizičkog svijeta. Matoš je. mistificirati ljubav na romantičarski način (kao što čini Poe u Annabel Lee) ni idealizirati je u bilo kom obliku (Preradović. U pjesmi Jesenje veče tmurna slika prirode uzrok je čovjekova osjećaja osamljenosti. progovara lirski subjekt ogorčen nad očajnom nacionalnom situacijom uzrokovanom izvana. jer i to po starom (u kojem je modelu ona lutka. lik kakav zanima realiste. ali je po svom sadržaju. Cvijet sa raskršća. godina čije se smrti (1914. njegove se likove naziva leskovar(ov)cima. Dakle. naravno. Mrtva ljubav). Krogstad i doktor Rank) i sve to omogućuje koncentraciju na psihologiju likova i na njihove međusobne odnose. uostalom i napisana je u samrtničkoj postelji. kukavičlukom i pasivnošću hrvatskih ljudi. Njegov je problem u njegovoj glavi. Stara pjesma. Utjeha kose pjesma je u kojoj se obrađuje motiv mrtve drage. Istina. Leskovarova novela napisana je 1891. ovdje je naglasak na snažnoj atmosferi. a u Staroj pjesmi ogorčen je situacijom iznutra.

Pejzaž I. U eseju Umjetnost i nacionalizam Matoš vrlo uvjerljivo odbacuje izolacionizam nacionalne književnosti kao promašeni put. Sredina zato prema njoj može biti jedino okrutno. zapravo životnog smisla kojemu se svim silama teži.Cvijet sa raskršća kratka je impresionističko-simbolistička novela. bijelu. jasnoćom. oblaci se bijele. Kamenskog. nego je shvaćena i kao individuum. u kojem je dubinska bol obložena debelim slojem snažnih boja: cvjetovi se žute. nekakve duboke nelagode. djevojka nazvana muljikom prema mekanu. bio on erotski. Adieu) Izvorna neobuzdanost u pjesmi Jutro zavodi čitatelja. nego ga navodi da nasluti pukotine u toj idiličnoj slici sasvim skladna i savršena svijeta iz kojih vreba osjećaj nesigurnosti. nelagoda. I u noveli Camao simbolizam igra ključnu ulogu. Upravo iz sudara lepršavosti i naslućene težine često proizlazi velika napetost i osjećaj velike boli. ovdje je on uzrokovan upravo napetom savršenošću prikazanog svijeta. ljudskih ili čovjekolikih. u njima se nižu i umrežuju procesi. Bojina psihologija suprotstavljena je kolektivnoj.. iracionalan i bizaran svijet. polje se s huma k humu vere…). jedna od najzanimljivijih hrvatskih pejzažnih pjesama. zbogom) kratka je. krovovi su crveni. bol i slično sekundarni su.. nisu one slikarske ili pjesme oka po tome što bi se u njima nizale oznake predmeta. u jezik koji odiše jednostavnošću. DINKO ŠIMUNOVIĆ (Muljika) Muljika. Dva levita (svećenika) duboko žude za divnom blijedom ženom cara Salamona. emotivni. koja se u tom trenutku čini nadohvat ruke. odnosno pripovjedačeva takva impresija krajolika. koji sugerira svevremenost)… Pejzaž II. misaoni. ali prikazana nekako prigušeno ne dopušta mu da se dokraja uljuljka u njezin svijet. uglavnom se interpretira u usporedbi s Pejzažom I. moderna je novela po svom zanimanju za psihologiju i po svom tretiranju pejzaža. ali tu je Matoš uronio svoj lik. vesela dječja igra popraćena ugodnom glazbom koja prelazi u zastrašujuću – ovdje tu zastrašujuću glazbu svira čitatelj). ali u svakom slučaju nedostižan i neprebolan. zaokružena. patrijarhalni kolektivistički svijet Dalmatinske zagore. u jedan halucinantan. vedrinom i zavodljivom starinom. kao kad se u igranim filmovima često najstrašniji prizori najavljuju idiličnima (npr. Za razliku od Jutra ovaj je svijet ispražnjen od bića. nalaze se iza slike. koje se upravo tom svojom osobinom izdvaja iz zajednice u kojoj se mora biti naročito zdrav i vitalan kako bi se preživjelo u okrutnom prirodnom okolišu. ubijajući. Dva levita. dakle. metafizički. pčele su zlaćane. skladna pjesma o trenucima odlaska. Katkad je to naznačeno vrlo neizravno.. Slično je u Pejzažu I. nedostižna i kontakt s njom moguć je samo trenutačno. nebo se plavi. ali na specifičan način. katkad bijelo-žutu kamenu. u kojoj pripovjedač Solus neočekivano susreće u slijepoj djevojci Izabeli personifikaciju idealne ljepote i ljubavi. organizirana je kao kratka priča o neobičnoj nokturalnoj zgodi lirskog subjekta kojemu se obratio tajanstveni razigrani glas prirode i s kojim je ovaj vodio vrlo kratak razgovor u noći prikazanoj. U svim se Vidrićevim pjesmama nešto događa i to se pripovijeda. iako ih slika priziva. VLADIMIR VIDRIĆ (Jutro. Pejzaž II. prekrasnim vidrićevskim slikama. Boja je. ali ipak je nemoguća. mitskog i mitološkim bićima nastanjenog pejzaža u kojem nema čovjeka. ono čega se sredina plaši i što sredinu na poseban način ugrožava. ali ona nije samo društvom određena. stabla sjenata. Boja. Nesklad je u Vidrićevim pjesmama različito izražen. jedno je posve krhko biće. stanjima duše. I sam autor za papigu iz naslova kaže da je simbol onog tamnog. naravno. nekako prigušeno i prerušeno u ljepuškasto ruho klasičnih i pejzažnih motiva. Adieu (franc. povezan je i pejzaž kao njihov izraz. iako prikazuje primitivni. ali nedorečena. dušmanskog u stvarima i životinjama. pa je možemo čitati npr. ali i ne priznaje mogućnost postojanja književnosti iskorijenjene iz nacije. ukazujući na mogućnost različitosti i slabosti. rastanka. iako se bavi društvenim kontekstom pojedinca.. i to podnevnim zvonom i crvenim krovovima. protjecanje vremena (nasuprot prezentu Pejzaža I. kao ljubavnu ili misaonu. Navodi se kako je u njemu upotrijebljen oblik za prošlo vrijeme (perfekt) i time postignuto pripovijedanje. ali naznačeni su tragovi čovjeka. naglašava kako je domoljublje samo dio emotivno-misaonog svijeta čovjeka kao pojedinca. a trajno neostvariv. polje je zlatno – koje ispunjavaju velik prostor (nebo je visoko. a katkad eksplicitnije. S psihologijom. i pjesma je zasnovana na toj neiskazivo snažnoj napetosti između njih i nestvarnog objekta žudnje. stavljala jedna uz druge njihova imena. zlatnim poljem… U objema pjesmama nesigurnost. Pejzaž II. pjesmu o . izdajući nas u najjačim našim časovima.

Njegovo ubojstvo Šime može se tumačiti kao obračun sa samim sobom. lepi sin!…) daje joj dimenziju uspavanke. FRAN GALOVIĆ (Crn – bel) U kajkavskoj pjesmi Crn – bel (a crn – bel je onomatopeja za glasanje zrikavca) zvukovnošću se i pjesničkim slikama dočarava (pred)jesenska atmosfera. nego prema van. zanimanjem za ljepotu. optimizam. IVAN KOZARAC (Đuka Begović) Tridesetak godina mlađi i književno moderniji i provokativniji od dvaju Kozaraca u hrvatskoj književnosti. živio je gotovo upola kraće od Josipa. ali ipak je stvorio opsežan opus. Đuka Begović u stalnom je bijegu od svijeta. ali doživljava potpun neuspjeh jer je tako unaprijed određeno. Zvonimirova lađa. na svoj osebujan način. Ali obračun nije konačan. modernom upotrebom klasičnih motiva. Seh duš dan) Nazorov je opus velik i raznorodan. VLADIMIR NAZOR (Cvrčak. ali upravo taj dio smatra se najvrednijim i dovoljnim da se Galovića svrsta među najbolje hrvatske pjesnike. usmena tradicija. Danas se Vidrića ne čita samo kao pjesnika dionizijskog nadahnuća i lijepih pejzažnih pjesmica. društveni i povijesni… Nemoguće je Vidrića preskočiti kad je riječ o najvažnijim pjesnicima hrvatske moderne. dakle čitati je kao konačnu oproštajnu pjesmu. ne samo kajkavske i ne samo dijalektalne. u njegovim pjesmama čitaju mnogi ozbiljni sadržaji: emotivni. pogotovo nakon eseja Antuna Barca Umjetnost i bol. On ne bježi tiho. Cvrčak ga predstavlja kao hrvatskog pjesnika mediteranskog kruga. mit. univerzalnost. Đukin je život povijest neobuzdanosti i sumanutih naleta prema tome nečemu mutnom. naročita zvukovnost… Cvrčak je moderan ditiramb napajan motivima iz narodne književnosti. Radikalno se suprotstavlja svemu što bi uspješan slavonski seljak trebao biti. Nešto je demonsko u njemu. ljubavni. ali i pripovjedač napominje da je to možda samo privremeni smiraj. i to u većoj mjeri od Bijega Cihlara Nehajeva. Đuro Andrijašević pokušava opstati i čak uspjeti u svijetu. a to dolazi iz njegove genetike i iz odgoja od oca Šime. ali možemo i učitati u nju podatke o tome kako je posljednja u jedinoj Vidrićevoj za života objavljenoj zbirki. predan obitelji i ozbiljnom radu. Pripjev (Ninaj. Nakraju Đuku ostavljamo praktički u okovima. smatra se početkom moderne čakavske poezije (početkom kajkavske smatra se Matošev Hrastovački nokturno). Galović je živio dvadeset i sedam godina. Galiotova pesan. hedonist koji se opija i obilno uživa u tzv. razdoblja u koje se savršeno uklapa svojim impresionizmom. ali on je zanesen nacionalnom opstojnošću usprkos nimalo joj sklonoj povijesti. uzmičući. potpuno u vlasti društva čije norme nikako ne može podnijeti. sredozemnim pejzažom. u svijet. U tim je naletima više puta posustao. jer i ne može biti. on bježi na sav glas. godine. atmosfera sjete obilježena motivom prolaznosti.pjesnikovanju. onakav kakav njemu odgovara. pjesnika uz kojega možemo povezati sljedeće ključne riječi: mediteranski pejzaž. nakon koje je ubrzo umro. u kojemu se u snažnu zanosu slavi svijet koji je lijep i život koji je dar s neba. Na zemlju su ga uglavnom spuštali valovi brige prema kćerki Smilji. nemoguće je Vidrića preskočiti ni kad je riječ o samim vrhovima hrvatske književnosti. kao i usklađenost osjetilnih podražaja. MILUTIN CIHLAR NEHAJEV (Bijeg) Na kraju romana ne samo da glavni lik bježi sa svijeta bacajući se u more nego je pobjeglo i njegovo mrtvo tijelo. nego se. Nevelik je dio tog opusa kajkavski (za života objavljena zbirka Z mojih bregov). motivima klasičnim i. jer u njemu je uloga društva manja. misaoni. Ivan. Moderna je ovdje ugođajnost i impresivnost. za pejzaž. To je pravi roman lika i pravi psihološki roman. Nazor je važan dijalektalni pjesnik. Odbija biti normalan. Uzvišenim tonom pjeva i lirski subjekt pjesme Zvonimirova lađa. Đuka Begović zanimljiv je i po stilu koji prati temperament naslovnog junaka. Seh duš dan (Svi sveti) žalopojka je koju nad sinovim grobom izgovara njegova majka. Đuka Begović je neradnik i rasipnik. jer lešine mu nigdje nisu našli. ne u sebe. Đuka Begović objavljen je postumno. naravno bolno nedostižnoj. Ali svaki se put vraćao u svoju borbu. najviše. vojna je žrtva Prvog svjetskog rata. valjda potpunoj slobodi i sreći. u crtama njegova karaktera (svojevrsna . objavljena kao i Zvonimirova lađa u zbirci Hrvatski kraljevi 1912. nanaj. miran čovjek. skladnošću forme (u čemu je znatno nediscipliniraniji od Matoša)… Iako nije doživio svoj trideset i peti rođendan i premda je napisao svega četrdesetak pjesama. tek dvadeset i pet godina. jedva dovoljno za jednu zbirku. lakim ženama.

Suton i Na taraci te od uvodnog soneta Prelude i zaključnog Na Mihajlu. nego ga prati i intenzivna psihička uznemirenost čovjeka). takvog sebe.psihološka. nizu koji počinje sa Šenoinim Prijanom Lovrom. ipak je veća uloga društvenih čimbenika. a satkan je od komadića svijeta sličnog svijetu trivijalnih romana. a nakraju joj se vraća njezin Odisej. nego vrlo estetizirani tekstovi. a društveno kao profinjeni dandy. Snovitost dramskog svijeta. kvalitativne. bolesne djevojke (Agneze) u njezinim predsmrtnim trenucima. jedan sasvim drukčiji tekst. kao u naturalizmu. Pustolov pred vratima) Giga Barićeva. pa je propast (propast koja ne znači samo slabljenje. Slika društva nije ono zbog čega je Cihlarov roman pisan. iako u svom oproštajnom pismu. moderna je Penelopa kojoj udvaraju različiti prosci. drži se jednom od najboljih hrvatskih drama uopće. i dubrovačke slobode. Dubrovačka trilogija) Vojnovićeve su drame moderno psihološke. omogućuje i simboličnost i višeznačnost. pa je dakle koncentrirana u dijaloge. Osnovna je problematika drame socijalna. a ne. Tragičan završetak uzrokovan je u prvom redu neprilagodljivošću mladog intelektualca. kao i po tome što sama fabula nije u središtu. . stoljeća). kako ga naziva Begović. upućenom prijatelju Toši i napisanom neposredno prije bijega. djevojkinog nesvjesnog. Pustolov pred vratima. naprimjer. trilogijom koja se sastoji od dramskih tekstova Allons enfants!. nevrijeme koje se ne manifestira samo fizički. izjednačeno s njom. MILAN BEGOVIĆ (Bez trećega. jer promjene radikalno mijenjaju njihov položaj i identitet. Ono što se svakako ne može ne primijetiti jest uloga didaskalija – u ovog dramatičara nisu samo scenske upute. Ekvinocij već svojim naslovom ukazuje da ga se mora čitati/igrati u ključu specifičnog ugođaja i priziva prisutnost zvučnih i vizualnih efekata (ekvinocije je. Vojnović je poznat kao kazališni čovjek. ali ona prelazi u psihološku. konkretno senjska uska varoš. Plemstvo ne može priznati promjene koje dolaze s novim vremenom. u psihologiju jednog složenog muško-ženskog odnosa čiju komplikaciju pokreće Markov ljubomor. Od realizma se Bijeg odvaja u prvom redu svojom psihologičnošću. Taj sadržaj završnog dijela romana. naslovna junakinja Begovićeva romana. i da nakraju zapravo bježi od samog sebe. Radnja se događa u zatvorenu prostoru i u jednoj noći (u Zagrebu 30-ih godina 20. drame ugođaja. kaže da mu je to zagonetka. Markov povratak. u Ekvinociju realističniji. naime. zamecima defabularizacije. Ova je drama sadržajno zapravo književna psihološka studija. Ljubomora ovdje nije izvanjski motivirana. Na svim se razinama Bez trećega smatra uzornim tekstom. Psihologija je u prvom planu i po tome je ovaj psihološki roman lika moderan. katkad nalik pjesmama u prozi. nego je prikazana ogoljeno. nekim konkretnim činom. kazališni tekst vrlo racionalno pisan za takvo kazalište u kojemu su u prvom planu glumci kao tumači karaktera. lokaliziran na svim razinama. ne može ih priznati sebi. a kamoli ih čitateljski odgojiti. Da je Đuri Andrijaševiću intuitivno jasno u čemu je problem. Naglasak je na njegovoj premisaonosti i prevelikoj sklonosti autoanalizi te nedostatku životne energije. ljubomora dolazi iznutra i za nju nije potreban treći. tj. pa i kratkoćom. Bijeg se često označava kao romaneskni vrhunac hrvatske moderne. nego i fizički nestanak) time potresnija. s elementom simbolizma te s tragovima realističko-naturalističke poetike. Andrijašević se ne snalazi u velikom gradu. IVO VOJNOVIĆ (Ekvinocij. pa i dobiva simboličko značenje. U prikazu Lovrine tragedije. U Dubrovačkoj trilogiji riječ je o propasti dubrovačkog plemstva koje je bilo zaštitni znak Dubrovačke Republike. a formalno je to čista kvalitativna drama dijaloga. ali ne može se reći da pripovjedača društvo. u prostoru-vremenu iracionalnog. neočekivano i neprihvatljivo drukčiji od starog (mladog) Marka. uopće ne zanima. pogotovo se ne snalazi u hrvatskoj provinciji. ali socijalna motivacija njegova sloma sekundarna je. i često se Begovića proglašava savršenim poznavateljem ženske psihe i kazališnog zanata. uobličio je Milan Begović i u dramski tekst. Vojnovićev je jezik liričan i obilježen patosom. Sedam od devet prizora odvija se u glavi središnje dramske osobe. uz svojevrsni pomoćni lik služavke. može se naslutiti iz posljednje rečenice tog pisma: Ako imaš sina. biološka predodređenost). Ne treba spominjati da mu nikako nije svrha prosvijetliti čitatelje. U drami Bez trećega dvije su dramske osobe. personifikacija smrti. dakle nije to romantičarski junak koji propada u sudaru svog hiperboliziranog slobodarskog ega s prenormiranim svijetom. Taj je film u djevojkinoj glavi zasnovan na njezinim najdubljim žudnjama. Slično je i s drugim djelom. U njemu ključnu ulogu ima Neznanac. ne pričaj mu o meni. osim što je u ulozi psihoanalitičke studije. Može ga se promatrati u nizu hrvatskih proza koje se bave životnim slomom mladih intelektualaca.

izražava upravo današnje vrijeme. To što se pjesma čini programatskom. Smrt. tko zna kako bi izgledala povijest hrvatskog romana u 20. Cijela je pjesma apostrofa drage lirskoga subjekta. Drastičan je primjer romana Isušena kaljuža. s aktualnom književnošću (hrvatska moderna) i s vrijedećim društvenim normama. beskompromisno analizira sebe i svijet. one su čak i karakterne. služi se unutarnjim monologom. Šimić je poživio tek dvadeset i šest godina. POLOVICI 20. s književnom tradicijom. a u prvom često problem identiteta glavnog lika. što se tumači politički. Kamova u povijesti hrvatske književnosti praktički nema.). Smrt i ja. često autoironičan. beskompromisno ozbiljan. neobuzdanu strast. nego da bi iz čovjekove unutrašnjosti progovorili snažnim krikom. a uspio je naglavce preokrenuti hrvatsko pjesništvo snagom svog svog umjetničkog stvaranja. tijelo. HRVATSKA KNJIŽEVNOST U 1. Brada) Najveći interes za Kamova. komentarima. jer u njoj dugo nisu bila prisutna njegova djela. kao i mnogi Kamovljevi tekstovi. iz čega proizlazi općenitije pitanje relativnosti istine. kao i drukčiji put od književne tradicije nesposobne odgovoriti na to novo stanje koje je u pitanje dovelo samog čovjeka i čovječanstvo. Hercegovina.Postavlja se problem percepcije. jednog od hrvatskih književnih meteora. bijedu. ali i književnog djelovanja u širem smislu (časopisi!). Avangarda. Povratak. smrt. samu poeziju. po svojim karakteristikama daleko ispred svog vremena. a ona je Ciganka koju već u prvom stihu zove crna ljubavi moja. Moja preobraženja. stoljeća. a povlače se ne da bi ostali tamo skriveni. kao i predstavnici ostalih avangardnih književnih smjerova s početka dvadesetog stoljeća. prevladavaju bijela i plava boja. objektivne zbilje. U svom je kratkom životu Janko Polić (Kamovom se nazvao prema jednom prokletniku iz Biblije) stvorio vrlo zanimljiv opus. Ručak siromaha) Antun Branko Šimić glavni je predstavnik ekspresionizma u hrvatskoj književnosti. stvarajući novu. Šimićeva poezija tematizira ljubav. STOLJEĆA ANTUN BRANKO ŠIMIĆ (Pjesnici. ona je snažno upućena svojoj optimalnoj projekciji. stoljeću. neknjiževnim leksikom itd. Kamov slavi blud. pronalaze svoj odgovor na nepodnošljivu stvarnost čovjekove otuđenosti uzrokovanu novim tehnologijama i novim načinom funkcioniranja društva te užasom svjetskog rata. apsolutnu slobodu. čovjeka uopće… Izraz joj je snažan. U Kamovljevoj je prozi pripovjedač (istodobno glavni lik) ironičan. dakle ozbiljno je suprotstavljen tradiciji. manifestnom. s tradicijom uopće. avangardni čin – u smislu raskida s književnom tradicijom i dominantnim književnim standardom kako bi se pronašao novi izraz za nove sadržaje. Pjesme je napisao na ekavskom. U Kamovljevim novelama fabula je u drugom planu. U Bradi se promatra kako se identitet lika promijenio pošto je obrijao bradu. kao i mnogi hrvatski pisci tog doba. odnosa zbilje i iluzije. apsolutno negira tradiciju i nastoji prevrednovati sve što je u njezinu obzoru. promjene su uočljive i u društvenom kontekstu. novele. Ja pjevam sebe pjeva Antun Branko Šimić u pjesmi Moja preobraženja. Pisana je slobodnim i grafički centriranim (simetričnim) stihom i jezično ogoljenim stilom u kojem se i interpunkcija pojavljuje samo onda kad je u čisto umjetničkoj ulozi. ali može se tumačiti i kao estetski. ali i na unutrašnjem planu. ne samo realističkoj nego i suvremenoj mu modernističkoj. Nakon političkog razočaranja hrvatski su književnici svoje ekavske pjesme (i)jekavizirali. . Opomena. simboličan. Za Šimića se u literaturi obično navodi da zbog prerane smrti to nije stigao učiniti. Ekspresionisti. preljub.. po čemu je ova drama pirandelovska i po čemu sudjeluje u dijalogu o središnjim pitanjima 20. JANKO POLIĆ KAMOV (Pjesma nad pjesmama. samo potvrđuje da imamo posla s jednim avangardistom. Ekspresionisti se radikalno povlače u sebe smatrajući da je jedina prava stvarnost ona unutar čovjeka. dramske tekstove… Pjesma mrtvog pjesnika duguje svoj naslov puno poznatijoj biblijskoj pjesmi. zavičaj. Kamov je također pisao poeziju. a po svojoj kvaliteti u samom vrhu hrvatske književnosti. Jasno je da je pjesma u oštru dijalogu s biblijskim predloškom. upravo avangardan. umjetničku realnost. Međutim. na društvenom i na umjetničkom planu. Da taj roman nije objavljen tek pedeset godina poslije svoga nastanka (objavljen 1957. naime. autonomnu od tzv.

unutrašnjeg stanja lirskog subjekta. u Austro-ugarskoj. U tom se romanu obrađuje moderan problem. kao i npr. Avangarda ne samo da se suprotstavlja tradiciji. Na nižoj razini apstrakcije. Ali nije to samo priča o istambulskom zatvoru/logoru. može se shvatiti i kao simbol za bilo koji totalitarni režim. Balade Petrice Kerempuha spadaju u modernu hrvatsku dijalektalnu poeziju. Personifikacija tog mehanizma. socijalna. suprotstavljena bijelom transparentu snijega. Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića) U svojoj je štokavskoj lirici. problem izbacivanja kajkavštine kroz prozor od strane iliraca. a ne na izvanjskoj radnji. nastaloj u vrijeme španjolskog građanskog rata. koja slijedi model građanske. čovječanstvo. nego simboli/znakovi). može ustvrditi da je Krleža napravio korak unazad u povijesnopoetičkom smislu.MIROSLAV KRLEŽA (štokavska lirika – Nokturno. Prokleta avlija po načinu izgradnje sižea jest prstenasti roman. ispripovijedan u koncentričnim krugovima od kojih svaki ima svog pripovjedača – roman otvara pripovjedač. i to ekspresionist. problemu koji je bio u središtu poznatog sukoba na književnoj ljevici. stoljeće – problem identiteta. dakle. zastrašujući glasa iz svoje unutrašnjosti. svako od tih različitih shvaćanja na različitoj je razini apstrakcije. a novela je zapravo krik i vapaj za čitateljevom humanom i humanističkom (re)akcijom. karakterističan za 20. Ako se uzme u obzir to da je glembajevski ciklus nastao poslije Legendi (kojima pripada Kraljevo). nalaze najrazličitiji narodi. ali koji čovjeka drži u šaci i onda kad je nevidljiv. često u kontrastima. zatim njegovu ulogu preuzima . Balade Petrice Kerempuha – Khevenhiller. Kraljevo. I Kraljevo i Gospoda Glembajevi vrhunska su dramska ostvarenja. Povratak Filipa Latinovicza. Nemoguće je zamisliti kako bi izgledala hrvatska kultura. nestavljanje fabule u prvi plan te esejiziranje romana. na svim književnim područjima ostvario je vrhunske domete. Gospoda Glembajevi (tekst iz glembajevskog ciklusa koji čine još drame U agoniji i Leda te glembajevska proza) kvalitativna je drama. ta pjesnička zbirka nije napisana na nekom organskom govoru. Povratak Filipa Latinovicza moderan je psihološki roman u kojemu su primjetne tehnike unutrašnjeg monologa. U Snijegu je dana crna slika svijeta. jedini je hrvatski književnik kojemu je posvećena posebna enciklopedija… IVO ANDRIĆ (Prokleta avlija) Prokleta avlija iz istoimenog Andrićeva romana može se shvatiti kao simbol turske države u kojoj se. U toj se zbirci. stoljeću bez pojave Miroslava Krleže. Krleža progovara o socijalnoj angažiranosti književnosti. i ističe da je prvenstvena funkcija književnosti estetska. pa prema tome možemo zaključiti da želi dati objašnjenje cijelog svijeta. Kraljevo i Gospoda Glembajevi drame su suprotstavljenih poetika. ali na specifičan način. Kraljevo je kvantitativna. Gospoda Glembajevi. Naravno. po svom utjecaju. nego na kajkavskom književnom idiomu koji je Krleža konstruirao na temelju bogate stare kajkavske rječničke građe i starih kajkavskih pisaca. Naime. mapi hrvatskog slikara-naivca. jest upravitelj Karađoz. avangardna – ekspresionistička drama koja je sva u izvanjskoj dinamici. iz čega proizlazi njezina simbolika i alegoričnost. Snijeg. U Nokturnu zemlja se. humanistička. itd. koje je prethodno temeljito proučio. kao i u novelama iz Hrvatskog boga Marsa i u dramama iz ciklusa Legende (kamo spada Kraljevo). ne slučajno nazvan po liku iz turskog kazališta sjena. mentalitet kajkavskoga kmeta (čiji je jezik na specifičan ironičan – Krleža za njega kaže da odozdo pljuje na gospodsku čizmu!). nego je u cijelosti poriče i želi provesti sveopće prevrednovanje. Krleža je. Svijet prikazan u toj noveli jest svijet koji želi izazvati čitateljevo gađenje nad njegovom nečovječnosti. u apstraktnosti svojih likova. čovjeku dokraja neuhvatljivog. kako estetsko tako i društveno… Ekspresionisti zbilju pronalaze u svojoj nutrini i izražavaju je (a ne prikazuju) snažnim bojama. tematizira vječnost ljudskog stradanja u ratovima. i krikovima. ali to nam ne govori apsolutno ništa o književnoj vrijednosti tih drama. ali u Zagrebu. i ne samo kultura. samu Baraku Pet Be možemo smatrati simbolom Austro-Ugarske. najsnažniji hrvatski pisac svih vremena. Autor je gotovo nepreglednog opusa. ali i za cijeli svijet. u 20. vremena i prostora. modernog tretiranja likova. Andrića u svakom slučaju zanima kako takav jedan totalitarni mehanizam funkcionira i kako se prelama na pojedinačnim ljudskim sudbinama. Krleža avangardist. nacionalna i općečovječanska. Jasno je da nije riječ o društvenoj analizi i da je napušteno realističko pripovijedanje. salonske dramaturgije i u kojoj je naglasak na psihološkoj karakterizaciji likova (likovi u Kraljevu uopće nisu karakteri. U Predgovoru Podravskim motivima Krste Hegedušića. Hrvatski bog Mars – Baraka Pet Be. Svijet Barake Pet Be zatvoren je u sebe. umirući. Tematika je.

Njegova je čar upravo u otkrivanju smisla na presjecima različitih priča i značenja koja one nose. fra Petar pripovijeda o Prokletoj avliji. Povratak) Cesarića se svrstava u razdoblje tzv. s književnom tradicijom personificiranom u ocu hrvatske književnosti Marku Maruliću. nazvao pripovijetkom) nije jednoznačan i nije lako razrješiv. Sve što on ima. nužno je i priča o nepouzdanosti znanja i o relativnosti istine. optimističnije i u izrazu razmahanije poezije. TIN UJEVIĆ U Ujevićevu Notturnu (pjesmi koja započinje stihom Noćas se moje čelo žari) obrađen je motiv tzv. bestjelesan. monotonoj tužaljki sročenoj u dvadesetak tercina čiji je lirski subjekt mlad. poznat je u široj publici najviše po stihu o krhkosti znanja. svog odnosa prema njoj. a već zgažen životom. nego o propitivanju. kojima lirski subjekt posuđuje i svoj glas u poznatim stihovima o tome kako je apsolutno jasna škodljivost alkohola. neobilježena eksperimentiranjem na tom području. njihov. pjesme su mu muzikalne. ali epizodno. a oprašta se na njegovu staročakavskom književnom jeziku. Riječ je. gospo nepoznata. kao i ostale svoje romane. i urbane. i to onako kako je Ujevićeva poezija uvijek tematizira – kao dalek. Balada iz predgrađa. Pjesma Pobratimstvo lica u svemiru nosi humanu utješnu poruku krhkom čovjeku-pojedincu (već u prvom stihu: Ne boj se! nisi sam!…). nepokolebljivih idealista i moralnih vertikala. . čitatelja i pjesnika. ali kako utjehe nema u vodi. bijednika iz Balade iz predgrađa. brod. bez životne snage. a Ćamil se iz nemoći da podnese život posve preselio u priču. organizirana kao izravno i intimizirano obraćanje čitatelju (započinje s Moj prijatelju…). a Ćamil o Džem-sultanu. Tradicija je ovdje predstavljena ženama iz hrvatske povijesti i književnosti. U Vagonašima također imamo ljude s dna društva. pojavljuje se i nesretni Zaim koji drugim zatvorenicima pripovijeda svoje umišljene ljubavne zgode. čak sentimentalnom. bavi se književnom komunikacijom. posve je upitna na razini činjenica. Visoki su jablani simbol iznimnih pojedinaca. Pjesma se i stilski i djelomično sadržajno oslanja na Bibliju. npr. i to zauvijek. jest pripovijedanje. prima i prenosi znanje. Oblak iz Oblaka simbol je iznimnog pojedinca. tj. U svakom slučaju. u svojoj očajnoj situaciji. umjetnika koji se uzdiže u visine. djela i čitatelja. Ćamilova priča. odnosom pjesnika i djela. često šansonijerske. Haimovo pripovijedanje neodvojivo je od njegova straha. sonet koji započinje stihom Božanska ženo. te preko toga dolazi do shvaćanja književnog stvaranja (u kojemu zajedno sudjeluju i pjesnik i čitatelj) kao spasa od prolaznosti. Cesarić piše u vezanom stihu. Priča o pripovijedanju. Vagonaši. ali kojemu je u samoj njegovoj oblačnoj. Međutim. Društvo ne primjećuje ni čovjeka sa svog dna. Deveta od četrdeset i osam pjesama iz zbirke Kolajna. Kao svojevrsni pripovjedač. u vezi s metafizičkim. smisao ovog romana (kojeg je Andrić. čak ni primijetiti. o ganuću najvećeg intenziteta izazvanom doživljajem vrhunaravne ljepote. i možda je baš to mjesto jezičac na vagi koji će nas uputiti na razmišljanje o ovom romanu kao o priči o pričanju. Motiv starmladosti nalazi se u Svakidašnjoj jadikovki. smrti. Povratak. dakle načina dosezanja vječnosti. s čime je sukladna jednostavnost jezika i stila njegove poezije. I u pjesmi Naše vile vodi se dijalog s tradicijom. socijalno-psihološkog realizma (iako je stvarao i u kasnijoj tzv. a također i podudarnost leksika sa svijetom koji nas okružuje. Pripovijedanje je jedno od bitnih čovjekovih obilježja. nedostižan ideal. plačnog milja. prirodi upisana nemogućnost dosezanja vječnosti. a također je i nasušna čovjekova potreba – pričanje i primanje priča. novog pjesničkog naraštaja. posve uopćeno.fra Rastislav pripovijedajući o fra Petru. i pjesma koja se njima bavi zapravo je zanosna oda takvim ljudima. jer lirski subjekt govori uime određenog kolektiva. Jedan je od najpopularnijih hrvatskih pjesnika uopće. koje ih nije u stanju prihvatiti. tematizira ženu. Pjesma mrtvog pjesnika.. Oblak. ali ovdje nije riječ o odricanju. bavi se pitanjem solidarnosti na razini čovječanstva i problemom identiteta. ljubavna pjesma. duhovan. DOBRIŠA CESARIĆ (Pjesma mrtvog pjesnika. drugoj moderni). Oproštaj je programatska pjesma. plavce) – Ujevićev. koje je određeno samom svojom logikom. Haim o Ćamilu. naša mlada plavca oprašta se. jedan od načina kako čovjek razumijeva svijet. Visoki jablani i Pobratimstvo lica u svemiru spadaju u kasnije faze Ujevićeva pjesništva. U tom sonetu nalazi se stari književni motiv broda (lađe. Fra Petar mladom fra Rastislavu u nasljeđe ostavlja upravo priču koju mu pripovijeda u bolesničkoj postelji. u faze refleksivnije. što će reći prolaznoj. u glavnom je fokusu ove pjesme odnos društva prema takvim pojedincima. i to avangardna – jer govori o raskidu s dosadašnjim i o upućivanju prema posve novim vrijednostima.

Jama je jedan od najšokantnijih i etički najangažiranijih tekstova u hrvatskoj književnosti. itd. grad kao prirodno okružje. kao onaj njezin dio u kojoj se nešto zahtijeva. izgladnjuje se kako ne bi bio sposoban za vojsku. i to je čini začudnom. fizičke radnice. do prijatelj drag. Asocira ga na rodno selo u domovini (Tadijanovićevo Rastušje) i navodi ga na paralele s njim. ispjevana je kao oporuka lirskog subjekta. S obzirom na to da radi na postizanju ugođaja infernalnosti. u sporednoj ulozi. i od koga se Odisej pokušava spasiti samoizgladnjivanjem. Večer nad gradom. i daje sliku predratnog Zagreba s opsežnom galerijom zanimljivih i plastično okarakteriziranih likova. povijesti svog nastanka od ljudskih ruku. nije Tadijanović u svoje pjesništvo prelio samo svoju emotivnomisaonu biografiju. određen snažnim slikama i zvukovno naročito izražajan. Za oba Goranova (a Goran se odnosi na rodni mu Gorski kotar) teksta ističe se kako su mogući rezultat preodsjećaja vlastite smrti. Roman prikazuje potpunu dezorijentiranost tog mladog intelektualca. Rastušje. Time ruke s vrha civilizacije dobivaju dimenziju obične ljudskosti. i muške ruke iz rodnog sela. iako nije stvorio kvantitativno velik opus. ali u središtu je te pjesme upravo naslovni motiv prstena. naravno parno. a govori o stradanjima. Njezin je lirski subjekt najviše moguće blizak samom autoru. i to kao simbola vječnosti koja je nedostižna. prstenove povijesti. ali i mitskom liku majke kao skrbnice. jedan je od najboljih novijih hrvatskih književnika. npr. i ruke seoske. Za neke je likove poznato da su oblikovani prema stvarnim osobama. Cesariću se tada pripisuje urbanost. Maestro prema Ujeviću. IVAN GORAN KOVAČIĆ (Jama. i tada se ističe njihova sličnost u realističnosti. a ruralne ruke dimenziju duhovnosti. Ona također ulijeva sigurnost. a to je vječnost. koja čovjeku jamči sigurnost i omogućuje mu miran san. središnji lik Marinkovićeva romana. .DRAGUTIN TADIJANOVIĆ (Dugo u noć. POLOVICI 20. iz čega se rađa jedan mali lirski esej o ljudskim rukama – Michelangelovim rukama. Tadijanović piše u slobodnom stihu. u zimsku bijelu noć. Glorija jedna od najboljih drama. kako mu ne bi bio dovoljno atraktivan. Njegove su Ruke jedna od najboljih novelističkih zbirki. zatim u kontekst značenja koja mu ljudi pridaju i u kontekst značenja koje mu pridaje sam lirski subjekt. STOLJEĆA RANKO MARINKOVIĆ (Kiklop) Marinković. jedan od najjačih simbola europske civilizacije. Iz takve se želje mogu dalje izvlačiti zaključci o tome što ta pjesma govori o životu (lirskog subjekta)… Jama je poema. ali apsolutno nepokolebljiva. Geste i grimase vjerojatno najbolja knjiga kazališnih kritika. u zimsku bijelu noć predstavlja upornost čovjeka u svom dostojanstvenom postojanju usprkos težini kojom je ono opterećeno. To je posve u skladu sa sadržajem teksta. zločinu čovjeka nad čovjekom. Moj grob) Pjesma Moj grob. Često se promatra u usporedbi s Cesarićem. Prsten) Majka seljanka iz pjesme Dugo u noć. koja se sastoji od šest distiha (svaki je za sebe i u sebi. Firenca. Tu su. nego i sasvim konkretne podatke (ženu Jelicu. djeluje na lirski subjekt pjesme Večer nad gradom i na emotivnom i na misaonom planu. Odisejeve suputnike. Marinković piše razvedenom rečenicom. Zločinački je ubijen u Drugom svjetskom ratu i nepoznat mu je grob. ne bi li izbjegao stravičnom čudovištu koje se nezaustavljivo približava. njegovu psihologiju određenu strahom i nesigurnošću. dakle lirsko-epski spjev. U pjesmi lirski subjekt stavlja prsten u kontekst njegove vlastite. stihu govorenja. O stilu se može reći da je uzvišen. Kiklop ime duguje jednookom čudovištu iz Homerove Odiseje koje proždire ljude. Ta je ustrajnost tiha. samozatajna. rimovan). a Tadijanoviću ruralnost. Ističe se. traži ili moli – a to je u ovom slučaju potpuna zaštićenost poslije smrti i nedostupnost ničemu i nikome: Nitko da ne dođe. seoska sredina kao prostor iskonske sigurnosti i sreće. a Kiklop jedan od najboljih romana u hrvatskoj književnosti. klanju. HRVATSKA KNJIŽEVNOST U 2. Melkior Tresić. osim razlike u izrazu (već na prvi pogled: vezani – slobodni stih). baroknim (manirističkim) stilom i obilno se služi ironijom. stvarateljicama umjetnosti (vječnog) čija se smrtnost ne može pojmiti. a zove se rat. jer je personificirana u konkretnom. Motiv ruke nalazi se i u Prstenu. ali i sasvim apstrahirana ruka koja će ugasiti svjetiljke. i razlika u sadržaju odnosno dijelu zbilje koja se pretače u poeziju. u deset pjevanja ispjevana u sestinama i stihu jedanaestercu. može se uspoređivati s Danteovim Paklom. a poezija mu je osobito povezana sa stvarnošću i konkretnošću.).

Za Kaštelanovo pjesništvo karakteristična je metaforika. utjecaj usmene književnosti i nadrealizma. U pjesmama se govori . U kontekstu jugoslavenskog socijalizma on je nužno problematičan već svojim pogledom na svijet. osim što se bavi egzistencijalnom problematikom. čovjekoljubivost. Desnica. zato i ne čudi što su prve dvije od devet strofa djelomično zadržane. feljtone. Ti koja imaš nevinije ruke) Neke su od osnovnih karakteristika poezije Vesne Parun: slikovitost. najpoznatija poema u hrvatskoj književnosti 20. Dakle u vremenu koje se uglavnom bavi ugroženošću čovjekove egzistencije Kaštelanov lirski subjekt progovara bezgraničnim optimizmom. motivi iz prirode. eseje. jer svijet koji Novak stavlja pred nas izgubio je svoj metafizički temelj. metaforičnost. ironična. nego je i uređivao Krugove. zlato se može konkretno odnositi na Madonino zlato na tavanu. društva i svijeta. ali i suočen je s pozamašnom količinom razmatranja bitnih problema čovjeka. napisan briljantnim stilom i značenjski vrlo složen. dokraja oslobođen od bilo kakvih iluzija. ženstvenost. Čitatelj taj niz fragmenata slaže u Galebovu biografiju. U Jadikovki kamena lirski je subjekt kamen. nego s Kaštelanom. što upućuje na majčinstvo i na kršćansku ljubav koja nikad ne prestaje. profinjena osjećajnost. Galebovo proljeće. a druga u obliku zavisnog dijela pogodbene rečenice. Za takvo nešto. žena koja je pridobila srce voljenog muškarca lirske subjektice. Lirska subjektica posve je nesebična i posve predana sreći voljene osobe. scenarije. osim duboke iskrenosti i emotivne zrelosti. ili ga pak isprovocirati na reakciju. JOSIP PUPAČIĆ( More) Pupačić nije samo stvarao u krugovaškom dobu. Mirisi dakle uglavnom aludiraju na Madonin poklon. U Novakovu romanu na Tri kralja prastara će se Madona učiniti. jednostavna pojava koja čovjeku daje novi smisao i energiju. Osim Jame Ivana Gorana Kovačića. Stihovi nisu povezani ni rimom ni brojem slogova. u vraćanju u prirodni duhovni okoliš. nekakva je izvorna sreća. Pupačić piše u normalnim hrvatskim rečenicama. ritam je određen tom napetošću između stiha i rečenice i samim nizanjem. koje su često organizirane kao nabrajanje ili nizanje čega i koje se uglavnom rasprostiru na više stihova. Poruka koja čitatelja mora ostaviti bez riječi. iako ovdje nešto neizravnije. zlato i tamjan darovi su koje nose biblijska tri kralja malom Isusu. o smrti. o Bogu… Proljeće iz naslova. sloboda stiha. ulazi i u dijalog s vladajućom ideologijom. kojoj čovjek teži i kojoj se nada. koji se oslanja na čovjeka samog. Ovaj roman. a tamjan je uopćenija aluzija na svetost – naravno. uzvišenost stila… Ti koja imaš nevinije ruke neobična je pjesma po tome što se u njoj apostrofira ljubavna suparnica. naprosto golo egzistira. potpuno prevladavanje svog ega. To je stravično pesimističan pogled na svijet. potrebna je i neobična ljudska hrabrost. prepun simbolike i aluzija.VLADAN DESNICA (Proljeća Ivana Galeba) Roman Proljeća Ivana Galeba karakterizira se kao roman-esej i kao roman monološko-asocijativnog tipa. Ivan Galeb pripovijeda iz pozicije izoliranosti. poput uzimanja zamaha za nastavak govora. taj stari violinist ozlijeđene ruke nalazi se u bolnici i po asocijativnom načelu niže epizode iz svog života isprepletene s esejističkim dijelovima teksta. Uz Proljeća Ivana Galeba najpoznatije mu je djelo roman oksimoronskog naslova Zimsko ljetovanje. Pisao je novele. Sintaktički gledano prva je strofa u obliku subjekta. bavio se prevođenjem. Tako se ovaj roman bavi pitanjima umjetnosti. SLOBODAN NOVAK (Mirisi. pjesme. JURE KAŠTELAN (Tvrđava koja se ne predaje. opet simbol čovjeka. ne uzrokovana ničim do toplinom sunca. Čovjek je to koji vjeruje u svoj san i ne dopušta ni mogućnost ugroženosti od svijeta. Mali. stoljeća jesu Kaštelonovi Tifusari. Dakle vrlo je često opkoračenje i učinci koje ono proizvodi. Jadikovka kamena) U Tvrđavi koja se ne predaje lirski je subjekt tvrđava kao simbol čovjeka. Spas od svjetskih zala pronalazi se u izvornosti. potpuno rezigniran. zlato i tamjan) Mirisi. Ono što zapanjuje jest to što je glas lirskog ja koliko je to moguće očišćen od ljubomore ili bilo koje nijanse negativnog osjećanja. sav u implikacijama. književnik je koji participira i u hrvatskoj i u srpskoj nacionalnoj književnosti i kulturi. rođen u Zadru. o smislu života. ali ne realizira svoju žudnju za tijelom mlade redovnice. Usprkos tome nećemo u Pupačićevoj poeziji pronaći velike sličnosti ni s Mihalićem ni sa Slamnigom. VESNA PARUN (Mati čovjekova. mediteranska univerzalnost i humanost. Zadovoljstvo nalazi u rijetkim tjelesnim užicima – jednom se napija i jednom se seksualno uzbuđuje.

potpuno razočaran u Roka. Egzistencijalistima su posebno zanimljive tzv. dramske tekstove. nađe se u simboličnoj praznini golog kamenjara. praksa eliminiranja slobode i njezinih subjekata. kao i pesimizmom i osjećanjem besmisla. Značenjski ključ krije se u sintagmi more zlato (inače usmeno književnoj). u Majstore. djelomično. U Majstore. npr. Ulaganje velikog napora smanjuje atraktivnost cilja i članovi grupe jedno po jedno odustaju da bi nakraju pripovjedač ostao sam s Rokom. SLAVKO MIHALIĆ (Majstore. za koga ćuti strah i o kome skrbi. Njih dvojica nekako stignu u samostan. stvaraoca. antologije. napisanoj bez interpunkcije. prijevode. ovaj roman u dijalogu je s općom povijesti romana – u modelu romana kretanja. kakvim se Kratki izlet drži. Interes putnika s vremenom slabi.s pozicije emotivnog subjekta o njegovim emotivnim stanjima ili zgodama. dakle problem je shvaćen kao situacija čovjeka. studenata povijesti umjetnosti. Tamo putuju kako bi vidjeli stare freske koje se kriju u nekom samostanu. Krležijanskom modelu suprotstavlja se jednostavnošću svog stila i mladošću likova. Oluja koja se približava vrlo je uopćena slijepa sila koja će poništiti čovjeka i kojoj se suprotstaviti ne može. O sebi neindividualiziranom. a ne nekom općom imenicom. uglavnom ugroženost svoje egzistencije. one u kojima čovjek osjeća ili uviđa svoju dramatičnu ugroženost. To ne upućuje na to da je taj drugi slabiji. vođenom od karizmatičnog Roka. koji mu je najviše vjerovao. Šoljanova je proza u dijalogu sa dikurzom vladajuće ideologije (jugoslavenskog socijalizma) i sa socrealističkom poetikom. ali i duhovan. Slavko Mihalić prepoznat je od književnih znanstvenika i kritičara kao pjesnik egzistencije. granične situacije. dakle nije riječ o misaonim preokupacijama kojima se pristupa isključivo racionalno. koja se tumači uglavnom kao voljena žena. dakle okrenutošću povijesti a ne svijetloj budućnosti. supostojanik. Bliskost je posebno istaknuta time što se ona zove po imenu (Vera). Pjesma je u obliku izravnog obraćanja voljenoj osobi. životni drug. neodrživošću kolektiva. isprepletenom s braćom u kolektivni subjekt. a osobito nakon što im se pokvari autobus i put moraju nastaviti pješice. ugasi svijeću) Jedan od najboljih hrvatskih pjesnika druge polovice 20. Mladi pripovjedač putuje u središte Istre zajedno s grupom entuzijasta. sigurnom u toj u idiličnoj obiteljskoj situaciji govori ja pjesme Tri moja brata i ja. svojevrsnoj lirskoj zagonetki. Književno stvaralaštvo konkretizirano je u majstoru. Roko se vraća. Dakle put je vodio u – ništa. ugasi svijeću situacija ugroženosti već je nastupila. sebe kao čovjeka. ali i kao dijete. Lirski se subjekt nalazi u svijetu svog zavičaja. a pripovjedač nastavlja put opskurnim samostanskim hodnicima i izašavši iz njih. fizičku ili apstraktnijeg oblika. Vrlo je specifično doživljaj ljubavi i doživljaj voljene žene povezan s osjećanjem prirode u pjesmi More. netko blizak za koga se lirski subjekt osjeća odgovornim. može se samo pobjeći. Vladajućoj ideologiji suprotstavlja se slabošću svog lika. Približavanje oluje govori o nadolasku jedne takve ugroze. stoljeća. koja se ovdje ne pojavljuje kao draga iz ljubavne poezije. Već u toj sintagmi primjećuje se ironija. U posljednjoj svojoj fazi (Moj križ svejedno gori) Pupačić se udaljuje od tog bajkovitog svijeta i okreće se nacionalnopovijesnoj tematici. a . svog postojanja. nego je naglasak upravo na odgovornosti. u kojoj također pronalazimo i prirodu i mit i. Luka i Drugi ljudi na mjesecu. apstrahirana sintagmom ozbiljna vremena. Alegorijski roman Kratki izlet ispripovijedan je u prvom licu. ugasi svijeću problematizira se književno stvaralaštvo i njegova ugroženost od vladajuće ideologije. ali i ovdje je čvrsta veza s osobnom osjećajnošću i s mitskim svijetom. nego kao suputnik. a konkretna je praksa vladajuće ideologije. komu se izravno obraća te i u ovoj pjesmi imamo apostrofu (izravno obraćanje komu zapravo nenazočnom). problematičnim vođom. koji je i materijalan – konkretiziran uglavnom motivima prirode. Napisao je četiri romana: Izdajice. Šoljanov opus sadrži pjesme. Kratki izlet. očekivao bi se nekakav pikaro. Također. U tom je trenutku pripovjedač. svijet djetinjstva i preko djetinjstva povezan s apstraktnim svijetom usmene predaje. ali tamo ne nađu ono zbog čega su putovali – freske su propale i gotovo su nevidljive. ali to ovdje sasvim izostaje. približiva svoj subjekt kolektivu. zaigranu zagonetnost (u početku)… ANTUN ŠOLJAN (Kratki izlet) Antun Šoljan svojim se književnim i kulturnim djelovanjem nametnuo kao središnja osobnost razdoblja druge moderne u hrvatskoj književnosti. pjesnik čovjeka u situaciji. ali i s velikim utjecajem Krleže na hrvatsku književnost. pa se u kroatističkoj literaturi nalazi čak i mišljenje da se to razdoblje (alternativno) može nazvati i Šoljanovim dobom. interesom za kulturnu baštinu.

godine. Tragičnost se odnosi na nesretan završetak. Brešanov je dramski tekst tragigroteska. karakternih osobina likova. posvemašnja relativizacija i razmrvljenost svijeta. nego zato što je sustavno osmišljavanje bilo kakve cjeline nemoguće. bilo obrnuto: u prvom je planu bila povijest. a osobne sudbine promatrane su kroz njezinu prizmu. i sve što je prati događa se u izmišljenu selu Mrduša Donja izmišljene općine Blatuša u Dalmatinskoj zagori u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća. –sterija iz podnaslova u sebi krije i historiju (povijest) i priču (storiju). te filmski scenarist. ali pripovjedača zanimaju upravo one. grada Rijeke. postiže se dijalog s književnom tradicijom shvaćenom kao zanimjivi . Ako se to uzme u obzir. Smrt Vronskog) Vježbanje života nosi podnaslov kronisterija. zaigranosti i odnosa prema književnoj. Roman je kronika dviju obitelji. Fabrio stvara u razdoblju nazvanom postomodernizam. Talijana Carla i Hrvatice Fanice. dakle dijalektalno. pa postmodernist. Pridaju mu se atributi poeta ludens i poeta doctus (zaigrani i učeni pjesnik). pjesma je zapravo stravično ozbiljna i zabrinuta. upravo kolo. jasno je da Fabrio nije pravi postmodernist. Samim tim što Vronski iz Ane Karenjine dolazi u ratni Vukovar 1991. iako se služi postmodernističkim tehnikama pisanja. ne može ispripovijedati nešto s glavom i repom u smislu da iza toga stoji neki čvrst sustav ideja. Postmodernisti prokazuju i razgrađuju sve priče i sve svjetonazore. bolje reći orgazam. U dijalog s hrvatskom dramskom tradicijom ulazi u prvom redu preko svog jezika – likovi govore mjesnim štokavskim govorom.posebno su ironični prijedlozi majstoru. te histeriju. jedne koja počinje tzv. IVO BREŠAN (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja) Pripremanje i izvedba predstave Amleta. prema tome. kao stila i svjetonazora.. hrvatskoj i svjetskoj. npr. nije glavni ton ove pjesme razigran na taj način. Uz Slamniga se vežu obilježja jezičnog i stilskog eksperimentiranja. ipak. često samo kao njezina ilustracija. Što je ovdje tako neprirodno nasađeno na što? Imamo kombinaciju jedne svjetske kolektivističke ideologije. ne zato što vide u njima nešto s čim se ne slažu ili što bi htjeli izgraditi nešto novo. miješanim brakom. čime se usložnjava smisao teksta. a kasnije nastali Triemeron učinio je duologiju trilogijom) novopovijesni. Njihove su male priče bitno određene velikom povijesnom pričom i njezinoj histeriji podređene. Brešan je i romanopisac. pa i povijest kao priču. Groteska svoj naziv duguje talijanskoj riječi za spilju. prijeti svojom nezaustavljivošću da će konačno dokinuti čovječnost. Bitno je obilježje postmodernizma. Brešanov tekst suigra sa Shakespeareovim Hamletom na više razina (podudarnost situacija. ali i slična tematika) te time usložnjava svoj smisao i priziva različite kodove u kojima se mora čitati. IVAN SLAMNIG Ivan Slamnig. uz Slavka Mihalića. nego o običnom čovjeku na povijesnoj pozornici. Tekst je dakle u dijalogu s vladajućom ideologijom u prostoru i vremenu svog pisanja (ta ideologija izravno progovara i u radijskim izvještajima koji idu među prizorima). Njih su dvojica predstavnici određenih poetskih modela prema kojima se razvrstavaju svi ostali pjesnici. Promatra se život tzv. posebno u svojoj kasnijoj fazi. preuzet od romana Danuncijada hrvatskog književnika Viktora Cara Emina. Taj se monstrum prethodno nahranio i napojio uništivši one koji se s njim nisu potpuno stopili i njegov zaključni ples. socijalizma. ključni je pjesnik suvremene hrvatske književnosti. stoljeća. koja istodobno izazivaju komični i učinak nelagode. do sredine 20. i hrvatske obitelji Despot. što je novost u hrvatskoj dramaturgiji. Autor nije poznat samo po svojim dramskim tekstovima. jer su u talijanskim spiljama pronađene stare slikarije koje prikazuju neobična ljudsko-životinjska tijela. Kod Šenoe je. Posebno se tim tehnikama služi u romanu Smrt Vronskog. prerađena Hamleta. NEDJELJKO FABRIO (Vježbanje života. dakle socijalizmom. Prati se život njihovih članova od početka 19. tradiciji kao prema muzeju ili igraonici znakova s kojima se može slobodno baratati. malih ljudi kroz prizmu političke povijesti jednog prostora. spada i kolaž (u Vježbanju života u pripovijedanje su umetnuti povijesni dokumenti). Fabrio ne piše o povijesti. i po tome su romani iz Jadranske duologije (koji uz ovaj čini još i Berenikina kosa. i primitivne sredine u koju je još umiješan izobličeni Shakespeare kao znak visoke civiliziranosti i dobivamo zapravo jedno nakazno čudovište kolektiva koje na kraju drame potpuno poludi i u agoniji razuma doživljava svoju nagonsku ekstazu. među koje npr. pa i u popularnim filmovima svog sina Vinka. i po tome je posmodernistički u smislu književnih postupaka. zatim sa zapravo svim totalitarnim i kolektivističkim sustavima.

pjevanje tog epa. velika popularnost i u današnje vrijeme. a govori i o poeziji samoj. Majka je predstavnik tradicionalnih vrijednosti. a što neispravno. koji je tom gradu posvetio sad već znatan dio svog opusa. ozbiljno se uplaši odgonetke. Roman ima dakle postmodernistička obilježja koja se očituju u igranju sa znakovima iz muzeja tradicije (Osman) te u poništavanju granice i hijerarhijskog odnosa između ozbiljne i trivijalne književnosti (krimić). metaforičan. mladi gradski boem. vrlo je čitan i neobično plodan hrvatski pisac s kojim se čitatelji susreću već kao djeca. Iza Fabriovih tekstova stoji konzistentan pogled na svijet. Krsto Brodnjak. a mnogi su ga mladi slijedili. pravi predstavnik jesenjštine. te pjesnikova društvena angažiranost i ljevičarska politička orijentacija. Karakteristične su za njegovo pjesništvo snažne boje i pjesničke slike utemeljene na metaforičnosti. što je ispravno. u ovoj pjesmi riječ je o nokturalnom ugođaju. ali dosta prozirniji i komunikativniji. u Vukovaru rođen i odrastao. rješavača enigme. sličan Lorkinu. POEZIJA 20. nego na toplom tonu kojim se majci obraća. Pjesma je svojevrsni oproštaj (ili pokušaj oproštaja) od vlastitih osjećaja prema voljenoj ženi. Ali brojni postmodernistički postupci nisu dovoljni da bi se ovaj roman. itd. Također je poznat po braku sa slavnom američkom balerinom Isidorom Duncan te po svojoj boemštini. Stil je slikovit. Pablo Neruda zapravo je pseudonim Čileanca Neftalíja Ricarda Reyesa. najpoznatiji europski futurist Majakovski morao napisati svoju pjesničku repliku na to kako bi prekinuo tragične događaje. a zanimljiva je slučajnost da se vukovarska ulica u kojoj je proveo djetinjstvo i po čijem je starom imenu naslovio jednu svoju knjigu (Šapudl) već dugo zove po Ivanu Gunduliću. Prah s Gundulićeva rukopisa nosi moć iscjeljenja i uzrokuje fantastičnu epidemiju zdravlja i ta činjenica prijeti da će potpuno izmijeniti ne samo Brodnjakov život nego i svijet kakvim ga poznajemo. U romanu Koraljna vrata nalazimo i elemente krimića i fantastične elemente. definirao postmodernističkim. Zagrebački filolog. Jedan je od najvećih pjesnika 20. obraća se svojoj majci. zbog čega je i u široj publici vrlo popularan pjesnik. filolog iz Zagreba. Poznata je senzualnost njegove poezije. inspirirani oproštajnom pjesmom potpunog pesimizma (Doviđenja. i 15. nesređenom životu u kojemu veliku ulogu igra alkohol. i u oblicima). Svoj trideset godina dug život završio je samoubojstvom. te nepojmljive promjene s mogućim nesagledivim posljedicama i spali rukopis. dragi. Pavličić se i kao književni povjesničar bavio Osmanom. Lirski subjekt. . stoljeća. seoskoj starici koja ga s velikom brigom čeka da se jednom vrati kući. pa je drugi ruski pjesnik. jasno im je što je dobro. što bi već samo po sebi bilo golema senzacija s obzirom na to da je zagonetka tih pjevanja jedna od najintrigantnijih u hrvatskoj književnoj povijesti. dolazi na Lastovo istražiti neke novopronađene stare rukopise. Oproštaj) Lorca je pisac lirskih drama i lirskih pjesama u kojima se pronalaze obilježja španjolske usmene književnosti (i u slikovitosti. Naglasak nije na sadržaju koji lirski subjekt govori/piše. FEDERICO GARCÍA LORCA (Konjikova pjesma. kao autor više ili manje eruditskih krimića i kao Vukovarac. PABLO NERUDA (Ove noći mogu napisati najtužnije stihove) Nerudina pjesma govori o ljubavi. ali i obilježja nadrealizma. Pismo majci je intimno-socijalna pjesma ispjevana u vezanom stihu u devet katrena. prihvaćanje nadrealističke poetike. iako se takvim uglavnom proglašava. a što zlo. pa je po njemu nazvan i svojedobno popularan životni stil jesenjština. doviđenja). profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i akademik. PAVAO PAVLIČIĆ (Koraljna vrata) Pavao Pavličić. Nerudin doživljaj žene neodvojiv je od doživljaja prirode. kao ni Vježbanje života. ali ona je i majka – prema kojoj se osjeća sinovska ljubav. koji ima obilježja istražitelja. Među njima je i original Gundulićeva Osmana koji sadrži i dotad nikad ne pronađeno 14. ona je zatim autoanaliza lirskog subjekta. Tridesetak stihova grupirano je uglavnom u distihe. STOLJEĆA SERGEJ JESENJIN (Pismo majci) Jesenjin je poznat po komunikativnosti (razumljivosti) i melodioznosti svoje poezije.muzej znakova s kojima se može slobodno igrati. Postmodernističkim sredstvima pričaju modernu priču. Poznat je kao pripadnik generacije hrvatskih fantastičara.

o sredini i o psihologiji likova prošarana esejističkim dijelovima. dogodilo se nepredviđeno. U traganju za izgubljenim vremenom roman je koji potpuno razgrađuje realistički sustav. Astmatičar. Pripovjedaču taj svijet nije začudan uopće i on nam pripovijeda sasvim ravnodušno – Proces započinje rečenicom: Bit će da je Josefa K. nego joj se blago prepušta i u dugim. a ono što sve vodi jest neka nepoznata sila. U sjeni procvalih djevojaka. posebno o umjetnosti. staloženim rečenicama predočava nam njezinu fragmentarnost i njezin diskontinuirani svijet u kojemu su naoko beznačajne stvari zapravo u prvom planu. Izgubljeno vrijeme priziva se intuitivnim uvidom. Iščezla Albertina i Pronađeno vrijeme. fizičkog vremena. iako nije učinio nikakvo zlo. Naime. Sve što se događa vodi do likove smrti na kraju. Dakle taj svijet nije sasvim besmislen. što je i razumljivo jer je taj pisac bio i novinar. vodio vrlo intenzivan mondeni društveni život. On zapravo nije svjestan što mu se to događa. dakle stil oprečan kićenom. pravi estet. sudskom procesu. Proustovo shvaćanje vremena uvjetovano je svakako i autorovim autentičnim životnim iskustvom. i svojim svjetonazorom i svojim stilom. slijede po kronološkom i po uzročnoposljedičnom slijedu. Onaj koji se najviše čudi i koji pripovijedano ne može podnijeti jest čitatelj. zapravo u korijenu drukčiji od našega. a Preobražaj još ravnodušnije: Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirna sna. ustanovio je da se u svom krevetu pretvorio u golema kukca. tako zapravo izgleda svijet u kojem živimo. jer ju je zapravo nemoguće protumačiti. I u Procesu i u Preobražaju glavni se lik u određenom životnom trenutku nađe u nekoj neobičnoj i po njega iznimno opasnoj situaciji (u Procesu u situaciji napravljenoj prema modelu iz stvarnosti. Roman Combray prva je knjiga prvog dijela tog romana-rijeke. on čeka da prođe ili pokušava riješiti problem na neki posve običan način. Vrijeme je ovdje subjektivno i ono je sadržaj svijesti. Problem je u tome što je taj svijet. tvrdo kuhani stil. posljednjih deset godina proveo je u izolaciji svoje sobe obložene plutom u društvu svoje svijesti. a u Preobražaju u fantastičnoj – naprosto se doslovce preobrazio u kukca). barem od onoga kakvim naš svijet shvaćamo ili kakav želimo da on bude. To je u prvom redu priča o sjećanju i o tome kako jedno proteklo vrijeme postoji u svijesti. . Čitatelj ne može prihvatiti da mu se kao najobičnija priča pripovijeda nešto što je zapravo neprotumačivo i što je vrlo zastrašujuće. kad je i nastao grandiozan romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom koji se sastoji od sedam dijelova (u trinaest knjiga): Put k Swannu. a tek zatim i priča o djetinjstvu. svojih sjećanja. koji neobično podsjeća na naš koji nas okružuje. Po tome što je čitatelju serviran jedan svijet zatvoren u sebe i ništa izvan njega. stil ekonomične rečenice. Sodoma i Gomora. Pripovjedač ne secira svoju svijest racionalnim. sličan reporterskom. dinamičan. sve više pristaje na njezinu logiku i počinje funkcionirati u skladu s njezinim pravilima i svijet gledati njezinim očima. tada iznimno popularnog. Kod Guermantesa. Ili se čitatelj svim silama opire prihvatiti da je svijet Kafkinih djela svijet u kojemu i on živi. Vrijeme u Prousta sasvim je drukčije od onog u realista. Netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili. Dovoljan je kolačić madlen umočen u lipov čaj da bi se pripovjedač prebacio. i sadržajima koje obrađuje i svojim izrazom. sve više se zapliće u tu neku nevidljivu mrežu. Zatočenica.PROZA 20. znanstvenim pristupom. zaključuje se da nam Kafka zapravo govori: eto. ali i autorovim obrazovanjem i upućenošću u suvremena intelektualna strujanja. takoreći. licu) proveo djetinjstvo. obrazovan i profinjen. samo je njegova logika čovjeku nedostižna. pa se zadržava na dojmu njegove začudnosti. to mu sad smeta. Komu zvono zvoni) Za Hemingwayevu je prozu karakterističan tzv. Pripovjedač nam ih pripovijeda jednostavnim stilom i ne moramo ulagati velik napor da bismo ih pratili. Preobražaj /Preobrazba/) Kafkin je svijet unutar sebe savršeno logičan. STOLJEĆA MARCEL PROUST (Combray) Proust je kao mlad francuski aristokrat. iz jedne dimenzije u drugu. Međutim. od objektivnog. koliko je to moguće. Proust je kao student na Sorboni slušao predavanja francuskog filozofa Henrija Bergsona. načinom na koji pripovijeda te sadržaje. događaji koje on pripovijeda uredno su raspoređeni. nekakva svijest koja je sve to tako uredila mora stajati iza toga. sve manje joj se opire. a najintenzivnije u tom posljednjem razdoblju. ali ta ga situacija ne čudi naročito. on nije apsurdan. ERNEST HEMINGWAY (Starac i more. FRANZ KAFKA (Proces. Combray je ime mjesta u kojemu je pripovjedač i glavni lik (pripovijeda se u 1. Cijeli život pisao je. poznatog u povijesti filozofije po svom intuicionizmu.

Svoj život proživio je avanturistički i često se ističe kako je promovirao (inače za američku kulturu tipičan) tip muškarca čije je osnovno obilježje vitalizam i spremnost na suočavanje sa životnim izazovima. ne kao osjećaj. od Boga – Sartre je ateist). Inače. to Roquentina dovodi do mučnine i on ne zna kako se s time nositi. Mersault. Razmišljanje. u tome je odgovoran i sebi i svima drugima uključenima u svoje postojanje. tehnikom unutrašnjeg monologa i tijeka svijesti. Svijet je potpuno besmislen (to je nešto sasvim drukčije nego kod Kafke čiji svijet ima metafizički temelj. predstavnik egzistencijalizma. 1964. nije on buntovnik. JEAN-PAUL SARTRE (Mučnina) Ovaj esejizirani roman-dnevnik govori o čovjeku koji živi život prazan od smisla u isto takvu svijetu. a kamoli da bi vodio računa o društvenim normama – one jednostavno nemaju smislenu osnovu. u pokušaj stjecanja svekolikog ljudskog znanja čitanjem knjiga abecednim redom. strmoglavljuje se u posvemašnju propast. on je stranac. živi zato što živi i ne živi ni za što. jedino što mu može dati smisao jest pojedinac. iz usta trojice braće (idiota Benjyja. bavio se uglavnom propašću aristokracije. vitalizmom i svojom humanosti.. Nije to neki poseban svijet. najveća je zapravo pisanje dnevnika. Međutim. Na samog Sartrea. možda na prvi pogled sasvim izdvojena iz piščeva opusa. apsurdan je čovjek koji živi u apsurdnu svijetu. Priču o tome čitalac je primoran sam velikim naporom osmisliti kao cjelinu. Život mu je ispražnjen i od aktivnosti. lijeve političke orijentacije. a pisanje jednog povijesnog rada samo je uzaludan pokušaj osmišljavanja sebe i svijeta. problematiziranjem percepcije. a u uključio u njega i probleme rasne diskriminacije. život zapravo zastrašujuća tabula rasa (da upotrijebimo termin kojim se filozofija obično služi za nešto drugo). samoje on pojedincu neprotumačiv). u romanu upoznajemo i njihovu sestru Caddy) te sluškinje. ne priznaje ništa čemu se pripisuje moć izvanjskog pridavanja smisla svijetu. hipersenzibilnog Quentina i bezosjećajnog Jasona IV. on se tim normama ne protivi. Antoine Roquentin sve jače osjeća mučninu. Amerikanac i španjolski gerilac. relativnosti istine. koji je na angažiranosti književnosti inzistirao. nego spontano. Glavni lik njegova Stranca. kako ga je Sartre nazivao. egzistencijalistički svjetonazor uopće ne mora rezultirati loše po čovjeka.. i samo zato što nisu svi toga svjesni. WILLIAM FAULKNER (Krik i bijes) Aristokratska obitelj Compson iz izmišljenog grada Jeffersona u američkoj državi Mississipi nakon smrti oca Jasona III. Mersault uviđa tu apsurdnost i. djelovao je zapravo poticajno. ALBERT CAMUS (Stranac) Camus je. logično. Roman zapravo tematizira pitanje humanosti. ne zato što to nije u njegovoj moći. a svakako je najpopularnije. filozofiranje. a Mersault je samo čovjek koji je to spoznao. i to jednostavno svojim egzistiranjem. Glavni je lik Robert Jordan. nego baš kao osjet – to gađenje je tjelesno. a nude mu se četiri verzije. Sve se događa u tri dana. u život koji tek sam može i mora ispisati kako hoće. nego jer se nema što pronaći). alkoholičara koji je ostavlja u stanju rasula. neobjektivnošću prostora i vremena… Faulkner je pisac iz Mississipija koji je američkom Jugu posvetio cijeli svoj opus. takav dakle da samo on od sebe i od svijeta može činiti nešto. roman koji se smatra najboljim Hemingwayevim djelom. odnosno načinom na koji postoji (dakle on ne može pronaći smisao. alegorijska je priča o čovjekovoj neumornoj životnoj borbi. nego je to ovaj naš koji nas okružuje. S obzirom na to da je samo postojanje posve prazno. Roman Komu zvono zvoni napisan je neposredno prije Drugog svjetskog rata. postupno shvaćanje da je čovjek bačen u svijet. Roquentin puno misli i analizira i to je u prvom planu u ovom romanu u kojem fabula igra sporednu ulogu. U svakom kutku romana čuči smrt kao osnovni problem. Ali čovjek. ali potpuno uklopljena u nj svojim svjetonazorom. ne vjeruje u Boga. Starac i more. Po tome je egzistencijalizam doista humanizam. Roman potpuno dezintegrira realizam nepouzdanošću pripovjedača. To je jedna moderna bajka koja se bavi bitnim pitanjima čovjeka. da u njega ništa i ni od koga izvana nije upisano (npr. Sartre je bio društveno angažiran intelektualac. kao što se Samouk pokušava sakriti u svoje učenje. jer . Jedan je od najpoznatijih američkih romanopisaca i dobitnik Nobelove nagrade 1946. a uzrokuje ga apsurdnost života. a bavi se jednom diverzantskom akcijom koju treba izvesti grupa gerilaca u Španjolskom građanskom ratu. ne filozofirajući. kao i Sartre. a to ga opterećuje. godine odbio je Nobelovu nagradu za književnost. jer je taj svijet. filozofa egzistencijalizma. crnkinje Dilsey. čovjek je posve slobodan (a to je tako samo po sebi) i sam svoj majstor (života i svog bitka).

po svojoj tematici univerzalan. stoljeća i pozitivnim iskustvom Indije i istočnjačke filozofije. Ali bit je u tome da on ne odgovara za taj zločin. a zatim i u dramama. zato što njegova ravnodušnost ugrožava društveni poredak u samoj njegovoj biti (koja mora biti smislena. inače bi društvo samo sebe dokinulo). vladajućeg totalitarnog sistema. Njegov je problem u tome što ne zna biti zadovoljan svojim životom. Čehov u svojim djelima nikoga i ništa ne osuđuje. otuđen i hipersenzibilan individuum. a i samo jednom dijelu njegova opusa kritičari priznaju značajniju vrijednost (najviše romanima Derviš i smrt i Tvrđava). ruski pripovjedač i dramatičar. na racionalno i na nagonsko biće. po zanimanju liječnik. ne postoje ni pravi junaci ni jake strasti. ali i to što ima umjetničku crtu koja mu govori da je besmrtno dijete bogova. do 1903. koje nastaju od 1896. On cijeli svoj život i cijelo svoje biće usklađuje s njom i usmjerava prema njezinim načelima. on mijenja svoje poglede i postajući time problematičan. u kojima se njegov tužan humor postupno pretvara u rezignaciju i očaj. Dajući realističku sliku života i ukazujući na mnoge društvene suprotnosti i nepravde. a zatim prelazi na novele i pripovijesti. bez pravoga cilja i smisla. Sretan može biti samo ako životu pristupi s humorom. ima samo zadovoljavanja seksualnih potreba. odnosno nazori su im istovjetni. bošnjačke književnosti te u vrh srpske književnosti (u sva tri nacionalnokulturna konteksta moguće je promatrati i promatra se Selimovićevo djelo). Tri sestre. zapravo. cijeli se njegov svijet ruši. Ujak Vanja (Djadja Vanja). Svojim stvaranjem Čehov završava plodno razdoblje ruskoga realizma. što uviđa besmisao svijeta i života. – i priznanje supkulturnog hipi-pokreta čiji su ga pripadnici čitali gotovo kao svog intelektualnog vrača. za svoju apsurdnost. MEŠA SELIMOVIĆ (Derviš i smrt) Selimović nije puno napisao. napajana negativnim iskustvom dehumanizirane Zapadne Europe 20. Istu tematiku obrađuje u svojim jednočinim dramama (jednočinkama) i višečinim (četveročinim) dramama. ljubavi. u smislu i životnog i književnog stila. ubije Arapina. apsolutno uvjeren u njezinu ispravnost. Kad. Ahmed Nurudin je čovjek koji svoj svjetonazor dijeli s vladajućom ideologijom.nema se uime čega ni za što protiviti. složenu halucinantnu viziju koja podsjeća na iskustva eksperimentiranja opojnim drogama. rastače njegovu volju i dovodi do rezignacije. koji eksperimentira i s formom. nađe se na sudu. ali nikad ne rabi samo realističko opisivanje stvarnosti. HERMANN HESSE (Stepski vuk) Hesse. U Stepskom vuku. Glavni lik romana Derviš i smrt jest derviš (muslimanski redovnik) Ahmed Nurudin koji u djelu proživljava tragediju svog brata Haruna. Te tragedije proizlaze iz odnosa pojedinca i vlasti. težnjama koje se nikad neće ostvariti. ali ipak ispunjen neodređenim maštanjima. Švicarac i njemački književnik čija se književnost označava kao duboko čovječna i slobodarska. romanu koji se karakterizira i kao psihoanalitički dnevnik. u književnost ulazi kratkim humoreskama.). U Čehovljevim pripovijetkama. Harry Haller. DRAMSKA KNJIŽEVNOST DVADESETOGA STOLJEĆA U SVIJETU ANTON PAVLOVIČ ČEHOV (Tri sestre) Anton Pavlovič Čehov (1860. nego u svoja djela unosi mnoge nedorečenosti. uvidi pukotine u takvu savršeno ustrojenom svijetu. . Kad. Višnjik (Višnevyj sad). U njima ne postoji ni tradicionalni zaplet ni rasplet. kojeg nastanjuje više pripovjedača i nekoliko priča u priči. teče. ali i to je dovoljno da se taj pisac svrsta u vrh književnosti Bosne i Hercegovine. ali pokazuje kako život postupno deformira čovjekovu psihu. vježbajući sažetost izraza i karakterizacije. čitatelj promatra oslobađanje podsvijesti glavnog lika. U njegovu životu nema npr. doživio je kao pisac i najkonvencionalnije moguće priznanje – dobitnik je Nobela 1946. Slika života koju Čehov opisuje strukturira se oko obične svakidašnjice. nema jakih osobnosti ni neobičnih događanja. međutim. ali se prikazuje naglašeno odvijanje život junaka. godine: Galeb (Čajka). Mersault odgovara za puno teži zločin (u očima društva) – za svoju nedruštvenost. duboko je u sebi zapravo podvojen na Harryja i na Stepskog Vuka. zapravo slučajno.-1904. Iako je radnja smještena u vrijeme Turaka. Roman je istodobno psihološka studija i studija funkcioniranja pojedinca u monološkom i monolitnom društvu. a zatim i svoju osobnu. roman je za vrijeme kad je napisan potpuno aktualan i. u njegovim se pripovijetkama i dramama život jednostavno odvija. a uviđa ih tek u krajnjoj osobnoj situaciji. nužno stradava.

a njegovo epsko kazalište našlo je niz nasljedovatelja u modernoj i suvremenoj drami i kazalištu. europsku. i to zbog sramotnoga čina upravo s njom. a još više u dramskom opusu Luigija Pirandella dolazi do izražaja suprotnost između težnji i stvarnoga života koja dovodi do podvojenosti osobe njegovih junaka i spoznaje o relativnosti istine. songovima. Henrik Četvrti.).). Godine 1934. odlazi u emigraciju i živi većinom u Americi. raznovrsnu atmosferu. ludilo i razboritost. Pisanje dramskih tekstova započeo je hrabrim ekspresionističkim groteskama: Bubnjevi u noći (Trommeln in der Nacht. LUIGI PIRANDELLO (Šest osoba traži autora) Luigi Pirandello (1867. pa šestero osoba koje je on odbacio dođu na pozornicu od ravnatelja (direktora kazališta) zahtijevati umjetnički život koji bi im mogao dati samo pjesnik. te sugestivno dočarava život onako kako ga on osjeća. povezanih komentarom i umetnutuim pjesmama. Pirandellovo je kazalište često nazivano cerebralnim. Ističe se kao izvrstan lirski pjesnik i majstor sarkastične balade. BERTOLT BRECHT (Majka Courage/Hrabrost i njezina djeca) Bertolt Brecht (1898. rodom je sa Sicilije. njemački dramatičar.-1936. Tu gledamo drugu dramu – dramu o izdaji koju šestero osoba doživljuje od scenskoga izraza: oni misle da postoje na sasvim određeni način. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. espkoga teatra. ali i između iluzije i stvarnosti. Premda i dalje eksperimentira kazališnom tehnikom.) i zbirkom od preko 200 maestralno napisanih novela. Kako bi aktivirao gledatelja i prisilio ga da zauzme kritički stav prema događanjima na pozornici. Olge. gdje se ona zbog bijede morala prodavati. Ivo Vojnović.-1956.).). gdje do smrti deluje kao direktor i redatelj vlastita kazališta. Svojim je idejama zacrtao put egzistencijalizmu. i dr. o kojemu i Pirandello piše poznatu teorijsku raspravu. a zapravo mu je osnovna odlika zasnovanost na humorizmu. čime se približava impresionizmu i započinje novo razdoblje u povijesti ruske književnosti. Kavkaski krug kredom (Der kaukasische Kreidenkreis). Uz Maupassanta drži se najvećim novelistom europskoga romantizma. a i hrvatsku dramu (Milan Begović. a glumci im. pridaju sasvim drukčiju stvarnost. do 1945. isprepletanjem realnoga i irealnoga (san i java. Dobri čovjek iz Sečuana (Der gute Mensch von Sezuan). od kojih su najpoznatije: Tako je – ako vam se čini (Così è – se vi pare). daleko od Moskve. vratio u domovinu i nastanio u Istočnom Berlinu. ali prije svega ugled i slavu stječe kao istaknuti dramski pisac i kazališni teoretičar. odbacuje scensku iluziju i zamjenjuje tradicionalnu dramsku strukturu nizom epskih scena. modernom preradom Prosjačke opere Johna Gaya (The Beggar’s Opera). Svojim dramama snažno je utjecao i utječe na moderno i suvremeno europsko kazalište. stoljeća. Prvi veliki uspjeh postigao je dramom Opera za tri groša (Die Dreigroschenoper. koje su nastajale u prvim desetljećima 20. kao i Verga. talijanski pripovjedač i dramatičar. Istaknuo se kao najbolji nastavljač verističke proze. Ali tu dramu pisac nije želio napisati. koju je nekoliko godina poslije obradio i u obliku romana (Prosjački roman – Der Dreigroschenroman). života i umjetnosti. pjesnik i pripovjedač. fantazija i realnost) nadrealizmu. a zatekla ga je u javnoj kući. Kao pripovjedač najveći uspjeh postiže romanom Pokojni Matija Pascal (Il fu Mattia Pascal. drama o ocu kojega je pokćerka po prirodi morala upoznati samo kao oca. U drami Šest osoba traži autora grozna se drama pojavila u pjesnikovu duhu. kao uvjereni marksist drži da kazalište treba obavljati i odgojnu-društvenu ulogu. nastale od 1939. Šest osoba traži autora (Sei personaggi in cerca d’autore). 1922..lirska raspoloženja. Od kasnijih Brechtovih drama najpoznatije su drame Majka Courage i njezina djeca (Mutter Courage und ihre Kinder). Maše i Irine i njihova čekanja da se nešto dogodi u ruskoj provinciji. U drami Tri sestre događanja se usmjeruju oko sudbine triju sestara. tvorac tzv. pa i simboliku. a napisao je ukupno 44 drame. I u proznom. Njegov je dramski opus okupljen pod naslovom Gole maske (Maschere nude). . tumačeći ih. Snažno je utjecao na modernu i suvremenu svjetsku. da bi se 1948. 1928. Život Galilejev (Leben des Galilei). ali ha već u prvim proznim djelima privlači sukob koji nastaje između unutarnjega osjećajnoga svijeta njegovih junaka i stvarnosti koja ih okružuje i kojoj se pokušavaju prilagoditi. Ranko Marinković i dr. Nakon Drugoga svjetskoga rata Brechtove drame postigle su međunarodni uspjeh. tzv. 1904. u kojima oživljuje cijelu galeriju nesretnih likova iz sicilijanske i rimske sredine. godine 1931.). a rušenjem granica između glumaca i publike revolucionirao je kazališnu tehniku i srušio okvire naturalističkoga kazališta. U ogledalu ispraznosti svoje vlastite krinke otkriva se tragedija nekomunikabilnosti između čovjeka i čovjeka.

a u pojedinim slučajevima djela objavljuje i na engleskom i na francuskom. Stolice) . Kad je godine 1953.). gluhi.SAMUEL BECKETT (U očekivanju Godota) Samuel Beckett (1906. ništa .Lucky oštro je oblikovan odnos gospodara i sluge. od 1938. Da bi prikazao apsurdnost takva života i čovjekovu bespomoćnost. 1952. igrana je u cijelom svijetu. Svršetak igre (Fin de partie. u pustom krajoliku čekaju određenoga Godota koji bi mogao značiti spas u njihovu beznadnom postojanju. Drama U očekivanju Godota donijela je sve temeljne naznake Beckettove dramske vizije čovjeka prepuštenog vremenu nužne egzistencijalne propasti. čovjeka u krizi potpuno lišena povijesnoga konteksta. I društveno i obiteljsko izrazito zastupljeno u dramama Ionescovim i Adamovljevim svedeno je u Becketta samo na bijedne ostatke. atmosfera dosade. uz Ionesca utemeljitelj tzv. lakše se prepušta obeshrabrenju. teatra apsurda. romanima Murphy. situacija ne pokazuje nikakva opravdanja ni u činjenicama ni u karakterima. Predstava je doživjela stotine izvedaba. odnosno tzv. a život kao igru viših sila u kojoj je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje. Radnje u pravom smislu riječi nema. zatrpani u pijesku.).Pozza i Luckyja. Molloy. 1961. Malone umire – Malone se meurt (nastali od 1938. Vladimir ima više otpornosti sudbini i njegove rečenice još su vezane za jedan kulturni kontekst. Komedija (Comédie.ili gotovo ništa se ne događa. a likove i dramske osobe svodi na groteskne i stravične marionete (kljasti. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost godine 1968. Tražiti u drami U očekivanju Godota tradicionalne momente dramskoga razvoja prema krizi nepotrebno je. Čin bez riječi (Acte sans paroles). križanje. Svojim dramama postiže svjetski uspjeh. U takvoj apokaliptičnoj monotoniji Beckett uspijeva održati napetost i pažnju gledatelja naznakom potisnutih mogućnosti dramskih osoba koje se u njihovu jeziku i gestama (ponekad klaunovskim) pojavljuju tek fragmentarno. Beckett naznačava nadmoć prirode nad čovjekom koji se ne zna odnositi prema prirodi i njezinu tijeku. Mogućnosti za iluziju u njegovih su dramskih osoba svedene na minimum.) koji se pomiču po nekom besmislenom ritmu unutar svoga ograničenoga životnoga kruga (ulica. O. ti divni dani! (Oh! les beaux jours). Slijede Svršetak igre.-1989. tragične praznine. prolistalo. Posljednja vrpca (La dernière Bande. dramatičar i prozaik irskoga podrijetla. Izraz je prilagođen tim apsurdnim situacijama i sugerira ih besmislenim ponavljanjem više-manje istih dijaloga ili dugim unutarnjim monolozima. nijemi. Oh! les beaux jours. Samo je stablo u drugom činu drame živo. 1963). lišen je svijesti i humanosti. podsjećajući na lik doktora/liječnika iz komedija. na besmisleno “trajanje” ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjima spasa. a na brojnim pozornicama europskih i svjetskih kazališta mijenja sliku stvaranja teatra i razmišljanja o kazalištu i životu suvremenoga čovjeka. 1959). pa ipak obje dramske osobe omogućavaju različite interpretacije. Ah.. 1957. itd. antidrame ili avangardne drame. Beckett napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet i zamjenjuje ih nizom scena koje se ponavljaju s malim varijantama. uznemirena je samo u dva navrata upadom na scenu dviju dramskih osoba . ili su čak onemogućeni i u tom kretanju – smješteni u kante za smeće. ali ipak o njima filozofira i pokazuje sposobnost za poetski elan te traži pokraj sebe ljudsku prisutnost. Parovi dramskih osoba simetrično se razlikuju: Estragon ima karakteristike bića podređenog najelementarnijim instinktima. Dva klošara. U paru Pozzo .sluge i gospodara . Sve je uokvireno specifičnim Beckettovim dijalogom koji predstavlja igru “ubijanja vremena”. Simetričnost prikaza obaju parova dramskih osoba u drami ukazuje da se Beckettu nametnuo povijesna nemogućnost izlaza u kojem alterniranje sudioničkoga humanizma (kojim se održava iluzija postojanja u čekanju) s grubim klasnim odnosom moći koči svaku životnost. EUGÈNE IONESCO (Ćelava pjevačica. Kad oni nestanu. divni dani (Happy days. soba). slijepi. Pozzo je određen kao predstavnik najokrutnije vlasti (svoga slugu drži na uzici). Lucky ostavlja dojam vječne žrtve inteligencije izigrane snagom i svedene na mentalni rasap zbog nemoći očajanja. stoljeća) i dramama U očekivanju Godota (En attendant Godot. živi u Parizu i nakon Drugoga svjetskoga rata počinje pisati na francuskom. u kojima je jezik oslobođen uobičajene gramatičke strukture. Vladimir i Estragon. prikazana u režiji Rogera Blina drama U očekivanju Godota (En attendant Godot). U svojim djelima. do pedesetih godina 20. Na kraju se kao i na početku Vladimir i Estragon nalaze u istoj nepokretnosti čekanja. Premijera Svršetka igre u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku. bio je to datum u povijesti kazališta. u režiji Želimira Mesarića .) i drugima svijet prikazuje iz rakursa pesimistične vizije.

Ćelava pjevačica uprizoruje apsurdnu situaciju u engleskom građanskom salonu. postavlja se istodobno protiv društvenih i kazališnih konvencija i stvara tzv. koji kao rob životnih navika i društvenih konvencija gubi temeljne ljudske kvalitete – slobodu samostalnoga rasuđivanja i istinskih emocija. odnsono interijeru s čudnim satom u kojemu se dijalog dvaju bračnih parova čestih prezimena (Smith i Martin) vodi na temelju apsurdnih situacija iz priručnika za učenje engleskoga jezika. Želeći prikazati besmislenost suvremenoga građanskoga života. s dozom velike duhovitosti i sjetne komičnosti. s cijelim 20. Lekcija/Instrukcija (La Leçon) – “komična drama”. U kasnijim dramama pomalo se udaljuje od strukture ranijih drama i približava se kazališnim tradicijama (npr. Ionesco je autorom i niza teorijskih. a život se prikazuje kao besmisleno ponavljanje automatiziranih navika. polemičkih i esejističkih tekstova o suvremenoj dramaturgiji i kazalištu. francuski dramatičar rumunjskoga podrijetla. . Ionescov teatae ipak nije mračan i tragičan kao Beckettov.“antidrama”. U svojim dramama Ćelava pjevačica (La Cantatrice chauve) . na kraju životnoga puta. do 1951. istaknuti je predstavnik antidrame. nego se stalno kreće na granici parodije i farse i ukazuje na Ionescov izrazit smisao za komiku. 1959. Stolice (Les Chaises) – “tragična farsa”. koji podcrtavaju antidramu i teatar apsurda. Nosorog – Rhinocéros. Na taj način Ionesco kritizira suvremeno društvo. do trenutka dok se ne pojavi potpuno realni vatrogasac i začudna priča o ćelavo pjevačici. poviješću. na svjetioniku na udaljenom otoku kako bi uprizorili fiktivni sastanak sa svijetom.). nastalima od 1948. opredmećenja i apsurdnom sklopu robota i svakodnevnoga automatskoga neslušanja sugovornika u Ćelavoj pjevačici.). Ionescove drame s uspjehom se izvode u cijelom svijetu i skupa s Beckettovim označuju veliku prekretnicu u razvoju i promišljanju suvremene drame i kazališta. Ionesco pred gledatelje iznosi scene prepune apsurdnih i nelogičnih situacija. antiteatra. stoljećem i njegovim izostalim predstavnicima za praznim stolicama i s nijemim Govornikom koji na kraju konkretizira potpunu nemogućnost bilo kakve komunikacije u suvremenom svijetu. za razliku od komičnosti bazirane na vicu i anegdoti i mehanizmu automatizma. u kojima se naizgled ništa ne događa.Eugène Ionesco (1912. i drugima. prikazuje tragediju modernoga čovjeka. odnosno kazališta apsurda. U Stolicama nalaze se Starac i Starica stari gotovo cijelo stoljeće.. Govor u Ionescovim antidramama prestaje biti sredstvom međusobnoga sporazumijevanja i svodi se na niz konvencionalnih fraza i klišeja. teatar apsurda.-1994. društvene i današnje međusobne ljudske odnose.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful