P. 1
Hrvatska i svjetska književnost

Hrvatska i svjetska književnost

|Views: 1,576|Likes:
Published by Iche Mikulčić

More info:

Published by: Iche Mikulčić on Jul 12, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

04/13/2013

pdf

text

original

KLASIČNA KNJIŽEVNOST TEMELJNA CIVILIZACIJSKA KNJIŽEVNA DJELA BABILONSKO-ASIRSKA KNJIŽEVNOST GILGAMEŠ Gilgameš je najveće i najistaknutije djelo babilonsko

-asirske književnosti. Najstariji motivi potječu iz sumerskoga doba, a samo je djelo nastalo oko 1700. prije Krista. Konačan oblik zapisan je na dvanaest nepotpuno sačuvanih ploča, a pronađen je u knjižnici asirskoga cara Asurbanipala (7. stoljeće prije Krista). Ep je sadržajno podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu (od prve do sedme ploče) prripovijeda se o prijateljevanju kralja Gilgameša, sumerskoga, babilonskoga i asirskoga nacionalnoga junaka, s Enkiduom, čovjek kojega karakterizira velika snaga i odrastanje u prirodi među divljim životinjama. Drugi dio epa (od osme do dvanaeste ploče) prati događanja nakon Enkiduove smrti, a posvećen je opisima Gilgamešove tuge za prijateljem, Gilgamešova straha od smrti i njegovih pokušaja da stekne besmrtnost. Premda je u formalnom smislu jednostavan i siromašan, Gilameš se ubraja u najveća djela čovječanstva: ep obiluje motivima koji će biti razrađeni u biblijskoj i grčkoj mitologiji (opći potop, čovjek napravljen od gline i oživljen, zmija koja krade besmrtnost, silazak u podzemlje, pojedini Gilgamešovi pothvati kao predložak Heraklova mita, itd.) i brojnim uzoritim primjerima, unatoč pesimističkom ustroju i nesretnom završetku, upornosti u traženju odgovora na temeljna pitanja života i smrti koja su oduvijek mučila i muče ljudski rod. HEBREJSKA KNJIŽEVNOST - BIBLIJA (Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Judita, Pjesma nad pjesmama, Psalmi, Evanđelje po Ivanu) Biblija je zbornik svetih knjiga judaizma i kršćanstva nazivanih i Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, a dobila je ime prema grčkoj riječi biblia (u značenju: “knjige”). Nastajala je od 13. stoljeća prije Krista do 1. stoljeća za vrijeme Krista. Knjige Staroga zavjeta čine izbor religioznih i svjetovnih tekstova bogate starohebrejske književnosti, a za svoje ih je potrebe prikupilo i sredilo židovsko svećenstvo u razdoblju od 400. do 100. godine prije Krista. Svi ti tekstovi, nastajali su od 13. do 1. stoljeća prije Krista, svoj konačan oblik dobili su od 10. do 1. stoljeća prije Krista, a napisani su u prozi, stihu ili u dramskom obliku, u Bibliji su razvrstani u povijesne knjige (među njima su i knjige Pentateuha ili židovski Tora – Zakon), mudrosne knjige (u njih se ubrajaju i Pjesma nad pjesmama i Psalmi) i proročke knjige. Većina starozavjetnih knjiga napisana je hebrejskim jezikom, a samo manji dio srodnim aramejskim; pojedine su knjige bile donedavno bile poznate samo u grčkom prijevodu, a neke najmlađe knjige bile su i napisane na grčkom. Starozavjetne knjige, nastajale u različitim razdobljima i pod utjecajem raznih književnosti, međusobno se izrazito razlikuju u duhu i izrazu. Biblijski likovi postali su općim dobrom čovječanstva i beskrajno su puta obrađivani u europskoj književnosti i umjetnosti (najčešće: Adam i Eva, Kain i Abel, Abraham i Izak, Lot i njegove kćeri, Samson i Dalila…). Poznavanje Biblije uvjet je za svako dublje poznavanje i razumijevanje europske kulturne baštine. Novi zavjet (1. stoljeće nakon Krista) priznaju samo kršćanske crkve, a pisan je najvećim dijelom grčkim jezikom i sastoji se od evanđelja, djela apostolskih, poslanica i Otkrivenja Ivanova ili Apokalipse. Književna vrijednost novozavjetnih spisa zaostaje za vrijednošću starozavjetnih spisa. Znimku čine pojedini ulomci i Otkrivenje, koje je među svim novozavjetnim knjigama duhom i izrazom najbliže starozavjetnim knjigama. Knjiga Postanka (Geneza, 13. – 4. stoljeće prije Krista), kojom započinje Biblija, prva je knjiga Petoknjižja (grč. Pentateuh), koje se prema predaji većim dijelom pripisuje Mojsiju (13. stoljeće prije Krista), ali je do nas došlo u tekstu nastalom između 8. i 4. stoljeća prije Krista. Jednostavnim, jasnim i jezgrovitim stilom u Knjizi Postanka iznosi se židovsko vjerovanje o stvaranju svijeta, odnosno o stvaranju Zemlje i svemira, o prvim ljudima, o izgonu prvi ljudi iz raja i općem potopu te povijest Židova do odlaska u Egipat. U mnogim je dijelovima vidljiva veza s babilonskom i staroegipatskom mitološkom literaturom. U Knjizi izlaska svjedoči se o izlasku Izraelaca iz egipatskoga ropstva. Spoznali su Božju milost i zaštitu te su prema Bogu osjećali duboku zahvalnost. Mojsije je iskoristio upravo taj njihov zanos da bi od dvanaest plemena stvorio jedan narod koji će se nadati boljoj budućnosti koja je zajamčena Sinajskim savezom. Nakon toga Božji je narod kroz pustinju vodio u predvorje Obećane zemlje. U biblijsku knjigu Mudre izreke skupljene su u 6. ili 5. stoljeću prije Krista dvije zbirke poslovica, zbirka poučnih

izreka i usporedaba iz kasnijih stoljeća. Kao književna vrsta mudrosne su pouke bile omiljene na starom Istoku. Autorstvo dvjema zbirkama poslovica predaja pripisuje židovskom kralju i graditelju jeruzalemskoga hrama Salomonu (vladao je u 10. stoljeću prije Krista). Knjiga o Jobu (5. stoljeće prije Krista) ubraja se u tzv. mudrosne biblijske knjige, a prethodnike joj pronalazimo u sumerskoj i babilonskoj te staroegipatskoj književnosti. Napisano u obliku tetralogije s prologom i epilogom, sa stalnim smjenjivanjem proze i stihova, drži se jednim od najljepših i najdubljih dijelova biblijske književnosti. U velikoj je mjeri utjecala na eurospku književnost, pa i na Goetheova Fausta. Propovjednik (3. stoljeće prije Krista), jedna od mudrosnih knjiga, raspravlja o trpljenju, o smislu života i smrti, napisana je najvećim dijelom u prozi. Pisac je nepoznat. Izaijina proročka knjiga: najstarija od tzv. proročkih knjiga pripisuje se Izaiji (8. stoljeće prije Krista), starozavjetnom proroku i savjetniku na dvoru judejskih kraljeva, premda je veći njezin dio nastao kasnije, kao djelo Izaijinih učenika. Izaija je u svojim spisima predvidio propast Izraela, dolazak Mesije i smak svijeta, pa se novozavjetna literatura često poziva na njegove izreke. Slikama i izrazom svojih alegorijskih vizija Izaija je djelovao na svu kasniju apokaliptičnu literaturu. Pisac je jedne od tzv. biblijskih proročkih knjiga i kraljevski savjetnik i svjedok propasti Jeruzalema Jeremija (7. do 6. stoljeće prije Krista), koji je napisao i knjigu od pet tužaljki, previđenih za pjevanje. Psalmi (nastajali od 11.do 4. stoljeća prije Krista) pjesme su za pjevanje uz glazbenu pratnju te najvažniji oblik hebrejske religiozne poezije. Biblijska knjiga psalama sastoji se od 150 pjesama različita karaktera; to su hvalospjevi (himne), tužbalice, zahvalnice, pokorničke, liturgijske, hodočasničke, poučne i proročke pjesme. Predaja je psalme pripisivala kralju Davidu, kojemu vjerojatno pripadaju najstariji psalmi, a znatan dio psalama nastao je u doba babilonskoga sužanjstva. Psalmi su lirski zaokružene cjeline, ali nisu pisani u stihovima, nego u proznim stavcima ili versetima razne dužine, koji se ritmički i sadržajno dijele na dva dijela. Oblik verseta, koji nasljeduje formalne strane egipatske himne i babilonske pokorničke pjesme, s paralelizmom članova, prešao je i u ostalu hebrejsku poeziju, a odigrao je veliku ulogu i u stvaranju slobodnoga stiha. Knjiga o Jobu (5. stoljeće prije Krista) ubraja se u tzv. mudrosne biblijske knjige, a prethodnike joj pronalazimo u sumerskoj i babilonskoj te staroegipatskoj književnosti. Napisano u obliku tetralogije s prologom i epilogom, sa stalnim smjenjivanjem proze i stihova, drži se jednim od najljepših i najdubljih dijelova biblijske književnosti. U velikoj je mjeri utjecala na eurospku književnost, pa i na Goetheova Fausta. Pjesma nad pjesmama (10. – 4. stoljeće prije Krista) ubraja se u vrhunska ostvarenja svjetske ljubavne poezije, a najljepše je djelo u ljubavnoj poeziji staroga Istoka. Jedni tumači misle da je to zbornik narodnih ljubavnih pjesama, najvećim dijelom svatovskih, drugi da je riječ o zatvorenoj lirskoj zbirci, a treći da su to dramski fragmenti, četvrti da je to lirski dijalog. Predaja Pjesmu nad pjesmama pripisuje Salomonu, neki komentatori misle da je zaista nastala na Salomonovu dvoru u 10. stoljeću, a novija kritika stavlja ga u 4. stoljeće. Judita (2. do 1. stoljeće prije Krista) pripada povijesnim biblijskim knjigama i jednome od najmlađih dijelova Biblije. Da bi uzvisio židovsko domoljublje i religiju, nepoznati pisac izmislio je fabulu koju smješta u okvir povijesnih događanja iz 6. stoljeća. Pripada jednome od najdramatskije koncipiranih i književno najzaokruženijih biblijskih proznih tekstova. Judita je nadahnula i Marka Marulića, a privlačila je i privlači mnoge umjetnike i književnike. Evanđelja (grč. Euangelia = “dobre vijest”) su novozavjetne povijesne knjige, nastale u 1. stoljeću nakon Krista, u kojima se prikazuju poznate zgode iz života i djelovanja Isusa Krista. Evanđelisti Matej, Marko, Luka i Ivan navode se kao autori tih proznih spisa. Njihovi se iskazi u najvećem dijelu tematski poklapaju (posebno prva tri – tzv. sinoptička evanđelja), ali se ipak međusobno razlikuju u književnoj obradi i namjeni: Matej je najsustavniji i najpregledniji, Marko je najbliži pučkom pristupu i izrazu, Luka je historijski najkritičniji i stilski najuglađeniji, a najmlađi Ivan najkontemplativniji je i najpoetičniji. Najstariji evanđelje, pripisano cariniku Mateju, jednome od prvih Kristovih sljedbenika i poslanika (apostola), pisano je na aramejskome i poslije prevedeno na grčki, a druga tri evanđelja, pripisana Marku, Luki i Ivanu, napisana su na razgovornome grčkome jeziku. Poslanice Korinćanima pripisuju se Pavlu, po rođenju Židovu iz maloazijskoga grada Tarsa, u kojem je kao slobodni rimski građanin stekao zavidnu humanističku naobrazbu. Bio je odgojen u strogo tradicionalnom farizejskom duhu, pa je u početku sudjelovao u progonima kršćana. Nakon viđenja koje mu se ukazalo pred vratima Damaska preobratio se i postao jednim od najvećih zagovaratelja kršćanstva. Zato je poduzeo i nekoliko misijskih putovanja po Bliskom istoku i Grčkoj i napisao niz poslanica upućenih pojedinim vjerskim zajednicama. Svoj nauk izlaže nekonvencionalnim, jednostavnim, i često pjesničkim nadahnutim

izrazom. Zbog takva djelovanja Pavao je odveden u Rim i tamo u zatvoru pogubljen. Otkrivenje, odnosno Otkrivenje Ivanovo (grč. Apokalypsis, kraj 1. st. nakon Krista), posljednja biblijska knjiga i njezin tematski završetak, pripisivana od davnine apostolu Ivanu, sastoji se od prologa i tri dijela. U prvom dijelu Ivan prenosi poruku Kristovu predstavnicima sedam azijskih crkava. U drugom dijelu opisuje niz apokaliptičnih vizija. U trećem proriče Kristovu pobjedu nad svim neprijateljima i slika sreću i blaženstvo spašenih u novom Jeruzalemu. Književno je najzanimljiviji drugi, apokaliptični dio, u kojemu Ivan pjesnički nadahnuto daje seriju od pet vizija (Knjiga sa sedam pečata, Sedam anđela s trubama, Žena, zmaj i Janje, Sedam anđela sa sedam čaša, Propast Babilona), rabeći tematske elemente i simboliku iz starozavjetnih apokaliptičnih spisa, ali unoseći i niz vlastitih novih motiva i simbola. Otkrivenje se odlikuje alegorijskom slojevitošću i tajnovitošću svoga simboličkoga izraza, što je karakteristika svih djela apokaliptičnoga žanra. S književnoga gledišta to je najzanimljivije djelo novozavjetne književnosti koje je nadahnjivalo i nadahnjuje mnoga književna i umjetnička djela i utječe na oblikovanje europske književnosti od srednjega vijeka do simbolizma i nadrealizma i naših dana. TALMUD Talmud (hebr. Talmud = “učenje”), jedna od židovskih svetih knjiga. Sastavljena je od Mišne, usmenoga učenja o svakodnevnom životu, i Gemare, učenih komentara. Konačno je redigirana u 6. stoljeću. Talmud je najmanje prevođena od svih židovskih svetih knjiga. Talmud je temelj načina života židovske zajednice: u Talmudu su pravila o sijanju, zakoni o svetkovinama, ženidbi, privatno i krivično pravo, pravila o osobnoj higijeni, i sl. Kao izvor Talmud ima golemu ulogu u proučavanju židovske zajednice i kulture. Stil Talmuda nije jedinstven, varira od aforističnoga do izražavanja formula. Židovska filologija tumačila je odredbe Talmuda dosljedno simbolično. KUR’AN Kuran (arap. al-Qur’an = “što je za čitanje”; 612.-653.), sveta knjiga Islama, sadrži izreke Muhamedove, koje mu je “diktirao melek Džabrail” (arkanđeo Gabrijel), skupljene između 612. i 639., a redigirane 653. Kur’an je sastavljen od 114 poglavlja (sura), poredanih po dužini, a sastoji se od moralnih, pravnih i religioznih pouka, ilustriranih najvećim dijelom epizodama iz Biblije te židovskih i kršćanskih apokrifnih spisa. Pisan je ritmičkom prozom, metaforičnim i bujnim stilom. Način je izražavanja nesustavan, ali dotjeran i originalan. Jezik Kur’ana postao je normom i uzorom klasičnoga arapskoga jezika. MAHABHARATA Mahabharata (4. st. prije Krista – 4. st. nakon Krista) staronidijski je ep kompliciranoga sastava, najopsežnije djelo u svjetskoj književnosti, koje sadrži više od 200 tisuća stihova u 18 knjiga. Prema predaji, a bez znanstvenoga utemeljenja, autor je epa slijepi Vjasas, zajednički djed obiju vladarskih kuća u zapadnoindijskom plemenu Bharata (Mahabharata = velika borba među Bharatama). Najstariji dio epa i njegovu okosnicu čini ratnički ep o postanku, suparništvu i strašnom ratu Pandava i Kaurava, u kojem pobjeđuju Pandave i preuzimaju vlast među Bharatama. Borba zauzima polovicu Mahabharate, a ostalo su ili umetnuti epovi ili epizode, slabe ili nikakve povezanosti s glavnom radnjom (Pjesma o kralju Nali, Priča o Savitri, itd.), ili još kasniji umetci filozofskoga karaktera, među kojima se tatkad nalaze i pjesnički vrhunci (Bhagavadgita). Pjesma o kralju Nali tematizira suparništvo između dviju loza vladarske kuće, Pandava i Kaurava. Nakon raznih sukoba predstavnici obiju loza pristupaju i kockanju: Judhišthira, najstariji od petorice braće Pandava, izgubio je igru i zato je prognan s braćom u šumu; mudrac Vrhadasvo govori Judhišthiri priču o nišadskom kralju Nali, koji je isto tako, zbog gubitka na kocki, morao bježati u šumu sa svojom ženom Damajanti, a ona ga je nagovorila da se sklone u njezina oca Bhime, kralja Vidarbhe. Pjesma o kralju Nali samostalan je ep od 26 pjevanja umetnut u treću knjigu Mahabharate, pisan u šesnaesteračkim dvostisima (šloke) s rijetkim samostalnim šesnaestercima ili trostisima. Unatoč indijskoj bujnosti najbliži je europskom ukusu. Bhagavadgita, “Pjesma o božanskome”, često nazivana samo Gita, najvažniji je i književno najvrjedniji od moralno-filozofskih spisa u Mahabharati. Kao što se kralj Nala nakon mnogih pustolovina vratio i živio sretno s kraljicom Damajanti, vraćaju se i Judhišthira i njegova braća iz progonstva. Ali ne prestaje neprijateljstvo između rodova Kaurava i Pandava i sprema se strašan konačan obračun među srodnicima. Ardžuna, najljepši i najvještiji borac od petorice Pandova, uočii bitke sumnja u opravdanost rata. Nakon bitke pjevač Sandžaja priča slijepom kralju Dhrtaraštri, vladaru Kaurava, o razgovoru Ardžune i njegova rođaka Kršne, u kojem je

koje se postupno zaoštravaju u umjetnički oblikovanom dijalogu. Premda su neki istraživači tvrdili da je Homer opća imenica koja označava pojmove slijepac. polovica 6. stoljeća prije Krista). Homer je zbiljska osoba koja se vezuje uz ime autora Ilijade i Odiseje. Ahilejev prijatelj. Pisani su u heksametrima (Ilijada ima 15. kći feačkoga kralja Alkinoja. Epigoni). i 700. Homerov brat. Pjesništvo joj je posvećeno ljubavnoj tematici sa širokom ljestvicom ljubavnih osjećaja. itd. U pjesmi Lađi. Ilijada i Odiseja pripadaju najvećim djelima čovječanstva: na temelju mitologije i legendi iz Trojanskoga rata (12. rat i fanatična mržnja prema tiranima. korske svadbene pjesme. prema kojima su i Ilijada i Odiseja djelo jednoga genijalnoga stvaraoca koji je uobličio postojeću građu i napisao zaokružene epske cjeline. a kasnije su mu odricali sve osim Ilijade. U cijeloj Grčkoj poštovao se Homerov kult. vođa grčke vojske. o Odisejevu desetogodišnjem lutanju i povratku u rodnu Itaku i vjernom Penelopinu čekanju. polovica 6. ovi su Homerovi epovi snažno djelovali na kasniji razvoj antičke. odlikujući se prikazom psihološke produbljenosti likova (Hektor. jedna je od glavnih predstavnika eolske monodijske lirike. Briseida. a karakterizira ga bogatstvo metričkih oblika. najveća grčka pjesnikinja. a Odiseju (priču o životu starih Grka prije nakon Odisejeva /sin itačkoga kralja Laerta/ povratka iz Trojanskoga rata. u kojoj je Homer najvjerojatnije živio. Odisej. parodija herojskoga epa. u antici. epigrami. Formalno i tematski Alkej je svojim djelom utjecao na rimsku liriku i pjesnike europskoga romantizma. jedan je od najistaknutijih predstavnika monodijske melike (to je poezija pisana za solo pjevanje uz pratnju lire).696. robinjica Ahilejeva pa Agamemnonova. SAPFO (SAPFA) (Ljubavna strast) Sapfa (Sapfo. odnosno šaljiv spjev Boj žaba i miševa (Batrahomiomahija) i komična pjesma Margit. homerske himne bogovima. stoljeća prije Krista). između 900. a Odiseja 12. Zbog zagonetnosti autorstva već se od antičkih vremena postavljalo tzv. GRČKA KNJIŽEVNOST HOMER (Ilijada /primjer epa/. Premda je napisano niz legendi. običaje i vjerovanja starih grčkih plemena. nijedan auto ni tekst nije točno odredio vrijeme pjesnikova života ni zemljopisno podrijetlo. i Sapfa je bila upletena u politička događanja te jedanput i prognana s otoka. prije Krista. sin kralja Prijama i najveći junak Trojanaca. a jedno je vrijeme živio i u progonstvu. Etičke duhovne dvojbe.) u starijim godinama. Pisao je i pjesme uz gozbe i pijanke. a najviše je glasova dobila Smirna u Maloj Aziji. Bio je majstor stiha i forme i uporabljivao je različite metričke oblike. odnosno niz “kikličkih epova” s trojanskom ili tebanskom tematikom (Tebaida. Ilijadu (u kojoj se epski pjeva o 49 dana u desetoj godini rata izumeđu Ahejaca i Trojanaca) je napisao najvjerojatnije u mlađim. koje se intenziviralo krajem 18. S obzirom na homersko pitanje danas prevladava mišljenje tzv. 1. lijep i melodiozan jezik i duboka iskrenost. prema antičkoj tradiciji. epitalamije. o čemu postoje i povijesni tragovi. homersko pitanje. Upravljala je jednom školom u kojoj su se školovale mlade djevojke. Paris.utjelovljen sam veliki bog Višnu. Zato su teme većine njegovih fragmentarno sačuvanih pjesama politički motive. sastavljač. kralj Agamemnon. Rapsodi su čuvali i recitiranjem širili Homerove pjesme. Odiseja) Pjesnik Homer (oko 800. zadirući u tematiku opširno i duboko. a aleksandrijski su ih filozofi podijelili u 24 knjige prema broju slova grčkog alfabeta. Sedam se jonskih i drugih gradova natjecalo za čast Homerove domovine. Sapfina poezija postigla je veliku slavu . grčki pjesnik s otoka Lezba. To je alegorijska domoljubna pjesma koja je našla nasljedovatelje i u antičkoj i u modernoj europskoj književnosti. tzv. U početku. služi se strofom koja je prema njemu prozvana alkejskom strrofom. o traganju Odisejeva sina Telemaha za ocem. najvjernija su ilustracija indijske misli. U samoj Indiji Bhagavadgita je danas najpopularniji dio cijeloga epa. Nausikaja. himne bogovima. ali ti događaji nisu našli odraza u njezinoj poeziji. stoljeće prije Krista). Homeru su se uz Ilijadu i Odiseju pripisivali i drugi epski ciklusi. predaja i životopisa. realističnošću i plastičnošću opisa. Bio je aristokrat i vojnik te sudjelovao u ogorčenim borbama protiv demokratske stranke. o susretu s ljudožderom Kiklopom. Ostvarujući vrhunce epske književnosti. prije Krista) bio je. Ahilej. žena Odisejeva. kao i u nekim drugim pjesmama. otkrivaju nam život. unitarista.103 heksametra). Patroklo. rodom s otoka Lezba. Kiklop Polifem). Penelopa. ALKEJ (Lađi) Alkej (1. prijatelj. stoljeća. uz koju je pisala i tzv. europske i svjetske kulture. autor najvećih grčkih epova. Kao i suvremenik joj Alkej. najveći grčki junak. a sačuvani su i neki fragmenti ljubavne lirike. najstariji poznati grčki pjesnik.

PINDAR (Pjesnik o ratu) Pindar (oko 518. grčki pisac tragedija. stoljeće prije Krista). Anakreontova epikurejska poezija lagana je i nepretenciozna. Život se prikazuje realistično. Bio je suvremenikom grčko-perzijskih ratova i rađanja atenske demokracije. smanjio ulogu kora (zbora). kamo se sklonio nakon pada svoje domovine pod perzijsku vlast. metrički raznolikih ali uvijek podijeljenih na niz strofa. slave se vedrina i radost života što ih čovjek pronalazi u ljubavi. grčki basnopisac. ali mnogima su protagonisti i biljke. Ezopove basne (Cvrčak i mravi. smjele metafore. Napisao je oko 90 drama (70 tragedija i 20 satirskih igara). Pod njegovim imenom do nas je došlo oko 400 basni. dok u središnjem dijelu. Stare teme Ezop vješto spaja s oštrim promatranjem ljudi i prirode te stvara basnu kao književnu vrstu. Nemejske i Istamske. najviše u 18. pa Ezopove basne nose u sebi elemente pravedne društvene kritike. Ezopa su kao uzor uzimali svi kasniji basnopisci (La Fontaine. Najpoznatije su Okovani Prometej i jedina sačuvana antička organska (sadržajno povezana) trilogija Orestija (Agamemnon. sklonost prema lirskim digresijama i razmatranjima o čovjekovoj sudbini. pojačao značenje dijaloga i na taj način od lirske kantate stvorio prvu pravu grčku dramu. koji je prepjevao prve tri strofe pod naslovom Lezbiji. Karakterizira ih svečan i uzvišen stil s obiljem metafora. rodom iz okoline Tebe. Relković). njegov zavičaj i neko božanstvo i prije svega samu pobjedu kao izraz vrline. najveći je predstavnik grčke korske lirike. pa čak i bogovi.-456. Pjesnik je junačkoga duha svoje epohe koji oživljava u herojskim likovima junaka. Žrtva na grobu ili Hoefore i Eumenide). predmeti. Krilov.-442. Prema mjestu natjecanja epinikije se naslovljuju kao: Olimpijske. najljepšem i misoano najdubljem dijelu pjesme. Čovjek je u Eshilovim tragedijama samo igračka u . U većini Ezopovih basni oblikuju se slike iz životinjskoga svijeta (upravo one nalaze najveći broj nasljedovatelja). tvorac je grčke tragedije. izrazito naglašenoga ritma. rodom iz Male Azije. gomilanje asocijacija. i 19. I pjesmu Pjesnik o ratu. Eshil je uveo drugoga glumca. a sačuvano je samo 7 tragedija. Pitijske. odlikuje bujan jezik. uzvišen stil. od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji priređivači. U teškoj formi oda. a u europskoj književnosti bio nenadmašiv uzor gotovo svim pjesnicima od renesanse do romantizma. antistrofa i epoda. a uživala je veliku popularnost i našla velik broj nasljedovatelja već u antici (Anacreontea = naslov sačuvane antičke zbirke od 60-ak pjesama u Anakreontovu duhu). pojmovi.). vinu i veselu društvu. Poznata je i po parafrazi rimskoga pjesnika Katula. kojima pripada i pjesma Pijuckajmo. Govornik Demad…) pisane su u prozi. najvjerojatnije je robovskoga podrijetla. Zid i čavao. stoljeća prije Krista). safičke strofe. Pindar uz opis natjecanja slavi pobjednika. često težak današnjem čitatelju. kao i druge Pindarove pjesmotvore. ANAKREONT (primjer anakreontske lirike/) Anakreont (druga polovica 6. Trska i maslina. dubina misli. Od njegova bogata književnog opusa u svim područjima korske lirike sačuvano je samo oko 500 ulomaka i 4 knjige epinikija ili oda u čast pojedinih natjecatelja. U Anakreontovim kratkim lirskim pjesmama. veći dio života proživio je na dvorovima raznih tirana. Sadržaj je Ezopovih pouka realna filozofija čovjeka bogata životnim iskustvom koji cijeneći i ističući moralne vrline pokazuje svijest o tome da u životu i prirodi vlada zakon jačega i pametnijega. ESHIL (Okovani Prometej) Eshil (525. jednostavnim i jasnim stilom. rodom iz Frigije u Maloj Aziji.). duboko suživljavanje sa sudbinom junaka. Starac i smrt. EZOP (Basne /primjer basne/) Ezop (6. obrađuje neki mit u vezi sa sadržajem. Eshilove tragedije predstavljaju prvi stupanj dramskoga razvoja. radnja im je jednostavna i dosta statična. rodom iz Eleuzine kraj Atene. Lisica i jež. ljudi.već u antici. koji nisu obični ljudi nego idealizirana bića s naglašenim dobrim ili zlim svojstvima. napisana u obliku tzv. Čavka i sova. Lirske zborske dionice imaju znatno veću ulogu nego u kasnijih tragičara. a unatoč činjenici što je sačuvana samo u fragmentima stekla je trajno mjesto među vrhuncima svjetske lirike. Pjesma Ljubavna strast. uz himnu Afroditi jedini je cjeloviti sačuvan Sapfin tekst. stoljeću. kojim je u antici stekao glas najvećega grčkoga liričara. vjerno. borac u bitkama kraj Maratona i Salamine. stvarajući oblik dramski komponirane pričice s najčešće tragičnim završetkom. Vuk i janje. sa svim nepravdama. s poantom koja je najčešće dodana na završetku i u obliku posebne pouke. i prožete su finim humorom. a snažno je utjecala i na zapadnoeuropsku poeziju. grčki lirski pjesnik. i koncentrirana oko divovski koncipiranih glavnih dramskih osoba.

Nije htio prihvatiti slobodu pod uvjetom da Zeusu otkrije tajnu koju mu je majka povjerila. EURIPID (Elektra) Euripid (oko 485. Anouilhova Antigona. U Tebi je obranio grad od Sfinge. bogat. ni kao idealizirane junake. Njegovi sinovi Eteoklo i Polinik poginuli su u sukobu oko naslijeđa u Tebi. a do danas je sačuvano 17. O tome svjedoče i brojne obrade Sofoklovih tragedija u modernom ruhu (npr. Sofoklo pojačava dramsku radnju ulogu dijaloga. pa je u skladu s Kreontovom zapovijedi bila zatvorena u kraljevsku grobnicu. veći dio jedne satirske igre i niz ulomaka. Potpomognut prorokom Tiresijom i komentarima Zbora čitatelj/gledatelj skupa s Edipom otkriva da je Edip ubio vlastita oca i oženio se vlastitom majkom. Trahinjanke. Kreont.rukama bogova. piše prve anorganske (sadržajno nepovezane) i stvara definitivnu formu grčke drame. otvorioje potajno grobnicu nastojeći spasiti Antigonu. posljednji veliki grčki pisac tragedija. ali ga sestra nagovara da izvrši ono što je želio. Klitemenstra i Egist ubili su Agamemnona nakon što se on vratio iz rata. a time pojačava njegove sumnje. ali ona je već izvršila samoubojstvo u strahu od gladi. Snazi i Sili zapovjedio je Zeus da prikuju Prometeja na jednu stijenu na Kavkazu gdje je orao tisuću godina kljucao njegovu jetru. Budući da se udaljio od tradicije. Elektra je Agamemnonova i Klitemnestrina kći. Edip na Kolonu). Kralj Edip) Sofoklo (496. kao Eshil. jasno ocrtani karakteri. Ifigenija u Tauridi. treći dio trilogije o Edipu. Jokasta. grčki pisac tragedija rodom iz Atene. a duboko ljudski sukobi koje obrađuje ni danas ne prestaju biti aktualni. Ifigenija na Aulidi. Kralj Edip.). uvodi trećega glumca. U tragediji Kralj Edip doznaje se priča o naslovnom junaku Edipu (= “onaj koji ima natečena stopala”) koji je napustio Korint i svoje roditelje bojeći se proročanstva da će ubiti oca i oženiti vlastitu majku.). a do danas je sačuvano u cjelini samo 7 tragedija (Ajant. Nakon toga Hemon se ubio. novoizabrani kralj.-406. Junaci njegovih tragedija nisu više divovske osobe kojima upravljaju sudbina (usud) i volja bogova. Hipolit. pa su ga Tebanci u znak zahvalnosti izabrali za svoga kralja. nije dopustio pokop poginuloga Polinika. Filoktet. visoka etička načela i duboka humanost što izvire iz njegovih tragedija osiguravaju Sofoklu mjesto najvećega i najsavršenijega antičkoga tragičara. pa je zaprijetio smrtnom kaznom svakoj osobi koja to pokuša. Medeja. Bio je suvremenik Peloponeskoga rata i živio u vrijeme kad je prestajalo zanimanje za zajednički život polisa. Pokušavaju ubiti i Oresta. interpretira je na vlastiti način i prikazuje mitološke junake kao obične ljude sa svim nedostatcima i strastima. a ne kao divove. I kao učenik sofista i njihovih naprednih pogleda Sofoko se udaljuje od općih problema i udubljuje u život i psihu pojedinca. U Eshilovim tragedijama otkrivamo i Eshila kao velikoga lirskoga pjesnika. Harmonična kompozicja. kao Sofoklo. Edip koji se oslijepio zbog strašne vlastite tragedije naslvoni je junak tragedije Edip na Kolonu. postala je njegova žena. SOFOKLO (Antigona /primjer tragedije/. Antigona. Elektra. Nasljednik Eshilov. suvremenik Perikla i najvećega procvata atenskoga polisa. nego stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini i svoju veličinu zahvaljuju isključivo čvsrtoći svoga karaktera. udovica ubijenoga kralja Laja. Tragedija Antigona. Premda se i Euripid služi mitološkom građom. smanjuje zborske dionice i povećava broj članova kora na 15. Unatoč očekivanoj strašnoj kazni Antigona je obavila obred posipanja pepelom tijela svoga brata. Želio je doznati tko je ubio kralja Laja. napisao je oko 90 tragedija. Orest se vraća nakon sedam godina i želi osvetu. Elektra. ali ne uspijevaju jer mu u bijegu pomaže sestra Elektra. Antigonin zaručnik Hemon. nazvana je prema imenu kćeri nesretnoga tebanskog kralja Edipa. Najpoznatije su: Alkestida.-406. a Edipov zet. U tragediji Elektra uprizoruje se sudbina Elektrine obitelji. Kreontov sin. Napetost je na vrhuncu kad otkriva da su mu svezali noge u strahu od proročanstva da će ubiti oca i oženiti majku. Napisao je 123 dramska djela. Prije ubojstva Elektra i Klitemnestra. Gavranova Antigona…). ali je više od svih grčkih tragičara djelovao na oblikovanje europske drame – svojim utjecajem na novoatičku komediju i na rimsku dramsku književnost. Euripid u svojih suvremenika nije doživi uspjeh svojih prethodnika. S bratom Orestom željela je osvetiti se očevim ubojicama: svojoj majci i njezinu drugom mužu Egistu. Vidio ju je Kreontov stražar. kći i . tragedijskih pjesnika. Hefestu. Jokasta ga odvraća od strašnih primisli pričajući mu o sinu kojega su ostavili u planini. a tad ga je počela mučiti činjenica (susret s prorokom Tiresijom) da je kralj Laj ubijen na križanju cesta gdje je ubio nekoga nepoznatoga starca. Tragedija Okovani Prometej utemeljena je na grčkome mitu o sukobu boga Zeusa i Prometeja koji je darovao ljudima vatru.

ubacuje plesne i glazbene umetke. Njegova se slava temelji prije svega na duboko iskrenim kratkim lirskim pjesmama. junačkim epom u 12 knjiga. koji ne traži miraz. gozbe i pijanke. nadahnut poezijom Alkeja i Sapfe.). samosvojan i svjež. VERGILIJE (Eneida. Zamoljen da priča o svojim lutanjima. Eneja počinje prikazom propasti . nerijetko i lakrdije. Jadni Katule. Njegova ljubav prema prirodi i mirnom seoskom životu. najveći rimski komediograf. ali u fino tkivo grčke komedije unosi elemente grube komike. rodom iz Verone. najviše dolazi do izražaja u njegovim Bukolikama ili Eklogama. i Katul je njegovao kult forme i napisao niz dužih pjesama u kojima obrađuje mitološke priče. premda je bio štićenik Augustov i prijatelj Horacijev i član Mecenatova kruga. i tako ih prilagođuje ukusu rimske publike. politička izrugivanja. . često i karikirane osobe. didaktični spjev o ratarstvu. učene komedije) na niz europskih komediografa. voćarstva. IV. kad se njegovo brodovlje već približavalo Italiji. i nježan i grub. Iako mu se pripisivalo više od 100 komedija. u kojoj odlučujuću ulogu igra rob. Radnja Plautove komedije Škrtac bazira se na priči o starcu Euklionu koji je u svojoj kući pronašao žaru s blagom i otad živi kao škrtac. koju je prevodio. ujedno uzvisujući povratak mukotrpnom ali sretnome prirodnom životu kakav je u to vrijeme propagirala i Augustova ekonomska politika. bogata Megadora. sretnim spojem elemenata homerskoga epa s duhom Augustova doba i dotjeranošću izraza aleksandrijskih pjesnika i rimskim neoterika uspio je stvoriti pravi rimski nacionalni ep koji se do romantizma cijenio kao najviši uzor epskoga pjesništva uopće. Premda do smrti djelo nije uspio doraditi. s rijetkim aluzijama na suvremene rimske prilike. Živimo. u kojima je prvi među rimskim pjesnicima počeo iznositi svoj intimni život. u kojem u 4 knjige studiozno obrađuje probleme poljodjelstva.majka. plautističke. među ostalima i na našega hrvatskoga renesansnoga književnika Marina Držića (komedija Skup. bratovu smrt i strasnu i trajnu ljubav prema prevrtljivoj i pokvarenoj Klodiji koju je u čast Sapfe opjevao pod imenom Lezbije. No Euklionovu je kćer već ranije zavolio Megadorov nećak Likonid i Megador mu je prepušta jer djevojka očekuje dijete. posebno u žensku ranjenu intimu. Hvalisavi vojnik i Šktrac. Zato i pristaje udati je za postarijega susjeda. Nakon višegodišnjega lutanja. Plaut je nastavljač grčke novoatičke komedije. jasno ocrtane. U toj sceni i u drugim prizorima tragedije Euripid duboko zadire u ljudsko srce. RIMSKA KNJIŽEVNOST PLAUT (Škrtac) Plaut. pastirskim pjesmama pisanima prema uzoru na Teokritove idile. eruditne. pisana u prozi. stočarstva. Najbolje Katulove pjesme (Lezbijinu vrapcu. Žena moga srca kaže…. – 54. i u antici i poslije. 70. gdje ga je kraljica Didona lijepo primila. Najveću slavu.). KATUL (Jadni Katule) Katul (oko 84. željne prije svega razonode i zabave. Njegov lirski izraz. Lezbijo. pčelarstva. a djelovale su (plautovske.-19. veći dio života proveo je daleko od Rima. ili da ga ne bude prisiljen dati kćeri u miraz. U epu Eneida prikazuje se (“Drveni konj”) kako se trojanski junak Eneja s ocem Anhisom i sinom Askanijem uspio spasiti iz zapaljene Troje te kako po naputku bogova kreće u potragu za novom domovinom. živi dijalozi. sočan narodni govor. poseban je. Mrzim i ljubim. a u gotovo svim svojim djelima obrađuje scene iz obiteljskoga građanskoga života. rođen je u Mantovi i odgojen na očevu imanju. razgovaraju. Plautove komedije i danas se s uspjehom izvode na sceni. u stalnom strahu da mu tko ne ukrade zlato. Vergilije je stekao djelom Eneida.). za razliku od stihovane Plautove komedije Škrtac) i na Molièrea (komedija Škrtac). pjevanje II. Uvijek me Lezbija psuje…. u blizinu Kartage.) Vergilije (Publije Vergilije Maron. njegovo je autorstvo nedvojbeno utvrđeno samo za 21 komediju.-184. Na bratovu grobu) tematiziraju prijateljstvo. Osnovne su karakterisitke vedre i poletne Plautove komedije: vješto vođena intriga. Umjetnički su najdotjeranije Vergilijevo djelo Georgike. novih pjesnika ili neoterika koji su se ugledali u aleksandrijsku poeziju. a ne zna da je u međuvremenu netko ukrao starcu žaru sa zlatom (postupak qui pro quo). oluja ga je bacila na afričku obalu. u kojima nalazi utočište pred životnom stvarnošću i okrutnim političkim prilikama. na svom malom imanju u Kampaniji. Od svih rimskih pjesnika Vergilije je ostavio najviše traga u europskoj književnosti. Ostao je nenadmašen u rimskoj lirici. Teško se snalazeći u gradskoj gužvi. Kao pripadnik grupe tzv. a među njima najpoznatije su: Menaechmi (Blizanci). najveći je rimski lirski pjesnik. Titus Maccius Plautus (oko 254. ali uvijek neposredan. Između Likonida i Eukliona nastaje nesporazum kad Likonid dolazi zaprositi djevojku i izmoliti oproštaj za svoj postupak. najistaknutiji pjesnik rimske književnosti Augustova doba.

Pjesme. Napisao je i 2 knjige pjesničkih Poslanica (Epistulae). Lidiji. živeći kao štićenik raznih bogataša. pisane u elegijskom distihu. pjesnik je niza elegija u kojima pjeva o svojoj ljubavi prema Deliji i kasnije Nemezi. Glavna je značajka Horacijeve poezije (pjesme Deliju. Sentence kojima obiluju Horacijevi stihovi postale su općim kulturnim dobrom. 3 /primjer elegije/) Tibul (Albius Tibullus. i sl. gdje se Tibul teško razbolio prateći Mesala u ratnom pohodu na Istok. – oko 104. Krivi izbor). Obrađuje staru anglosaksonsku legendu o gotskom junaku Beowulfu. a sačuvano ih je oko 1500. rodom je iz Hispanije. prozvana već u antici Ars poetica (Pjesničko umijeće). pa i francuskoga književnika Pierrea Ronsarda i hrvatskoga pjesnika Nikolu Šopa. “Laokoonova smrt”: Trojanci nisu poslušali mudre Laokoonove savjete. Mesal je bio rimski vojskovođa i političar.). stoljeća. prenijevši u nju komplicirane stihove i strofe velikih grčkih liričara (Alkeja. a prikazuje okrutan i jednostavan život germanskih plemena u ranome . nazivanih često i Odama. Poslanica Pizonima) Horacije. duhovitošću i uspjelom završnom poantom postaju uzorom cijelome kasnijemu epigramskom pjesništvu. HORACIJE (Lidiji. primjer epigrama) Marcijal (Marcus Valerius Martialis. Njihovu je naklonost stjecao duhovitim i oštrim epigramima različita sadržaja u kojima se ogleda cijelo onodobno rimsko društvo (epigrami: Liječnik – grobar. iz vremena prije invazije anglosaksonskih plemena na britanske otoke. MARCIJAL (Siromašni pjesnik. ALBIJE TIBUL (Deliji. Didona se bori protiv te ljubavi. Zarobljeni Grk kradomice oslobađa grčke junake iz drvenoga konja uvedenoga u grad i oni otvaraju gradska vrata svojim vojnicima. I. njegove će političke i društvene koncepcije i Horacije propagirati i u svojoj poeziji. koju su Trojanci protumačili kao kaznu bogova. Horacijev pjesnički opus bogat je i raznovrstan: sastoji se od zbirke satirički napisanih Epoda ili Jamba. “Razdor”: Bogovi javljaju Eneji kako je došlo doba da napusti Kartagu i on se potajno sprema na putovanje. SREDNJOVJEKOVNA KNJIŽEVNOST SVJETSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIŽEVNOST BEOWULF (engleski ep) Beowulf je staroengleski junački ep. U svakom djelu izlaže racionalne poglede na život i u duhu Epikurove filozofije propagira umjerene užitke i zadovoljstva. Anakreonta. U tome mu pomaže i strašna iznenadna smrt Laookonova i njegovih sinova. Radnja spjeva smještena je u Dansku i južnu Škotsku. oko 54. “Fama”: U Didoninu srcu raspalila je neprijateljica Trojanaca Junona ljubav prema Eneji. rimski lirik. – 8. Horacijeva je poezija pomalo hladna. sin je bogatoga oslobođenoga roba koji mu je omogućio izvrsno školovanje u Rimu i Ateni..-19.Troje. Elegija Deliji napisana je na Krfu. odišu melankolijom i ističu se jednostavnošću izraza. 4 knjige lirskih Pjesama (Carmina). Najveći je dio života proveo u Rimu. o čežnji za mirnim patrijarhalnim seoskim životom i mržnji prema ratu i ratovanju koje mu je oduzelo najljepše godine života.). Moja besmrtnost) refleksivni karakter. s povijesnom pozadinom iz 6. Završetak ove elegije nadahnuo je mnoge pjesnike. već su se dali zavesti riječima Grka Sinona.). “Enejin san i požar Troje”: Noć je i cijela Troja spava. u kojoj iznosi svoju klasicističku estetiku. U novovjekovlju Horacije je jedan od najčitanijih i najprevođenijih rimskih pjesnika. Napisao je na tisuće epigrama. pa i Tibula. i svečane rodoljubne korske Pjesme stoljetnice (Carmen saeculare). Siromašni pjesnik. koji im je pao u ropstvo upravo u želji da ih zavara. najveći rimski pjesnik epigrama. a kasnije ga je Vergilije uveo u Mecenatov krug. rimski pjesnik rodom iz južne Italije. stoljeća. vjerojatno iz 8. od kojih je najistaknutija Poslanica Pizonima.). u mladosti borio se na strani republikanaca. Quintus Horatius Flaccus (65. slavni govornik i prijatelj umjetnosti. nadajući se da će ga tako odvratiti od puta u Italiju. oko 40. Pindara. blizak Augustu. Sapfe. Znatno je obogatio izraz rimske lirike (dotad se razvijala najvećim dijelom pod utjecajem aleksandrijske poezije). zaštitnik niza pjesnika. pa mu je već za života pribavila glas rimskoga klasika. koju je ovu elegiju i preveo na hrvatski. ali ne i široku popularnost. ali je do savršenosti formalno virtuozna. Svojom konciznošću. 2 knjige Satira. ali strast je nadjača i glas o tome brzo se širi. kasnije prihvaćenu kao kanon europske normativne poetike.

a lik povijesno nebitnoga Hrolanda prerastao je u “hrabroga Rolanda”. među njima i neplemići kao profesionalni trubaduri. širili i njihovo pjesništvo. tencona (polemika u stihovima između dvaju ili više pjesnika). Oko toga povijesnoga događaja isprela se legenda. pasturela (kratka srednjovjekovna dijaloška pjesma u žanru dvorske lirske poezije. sastavljena od neodređena broja strofa. a često se završava jednom kraćom strofom) i sirventes (vrsta provansalske lirske pjesme. stoljeću. strofična pjesma koja izražava tugu dvoje ljubavnika što dan. PJESAN O CIDU (španjolski ep) . sljedeću natuknicu). stoljeća. markgrof Bretanje. careva nećaka i oličenje svih srednjovjekovnih viteških ideala: junaštva. a vjerojatno su nastali pod utjecajem Arapa u Španjolskoj. U završetku epa opisuje se povratak vojske Karla Velikoga u Francusku nakon sedmogodišnjega uspješnoga ratovanja protiv Saracena. kao izraz uvjeravanja u spremnost za vitešku uslužnost i odanost u čast plemkinje pjevali pred dvorskim društvom.sirven . 12. koji su uveli sličan kult žene. za razliku od poezije profesionalnih pjevača nižega staleža. Trubadursko pjesništvo nije bilo ljubavna pjesma u užem smislu riječi. itd. popularne posebno u 12. dijelom u službi trubadura. Sastoji se od 3000 aliteracijskih stihova u kojima se isti glasovi ili skupine glasova ponavljaju obično dvaput u prvome i jednom u drugome dijelu stiha. od 11. Djelo se odlikuje slikovitošću i jednostavnošću izraza. od trobare. pjesništvo provansalskih minnesängera. dolazi tako brzo). uobličena nakon 300 godina u jedinstven. Okupljali su se u akademijama. do 1170. koji se 778. sjevernu Italiju i Njemačku. stoljeća koji su pisali stihove na jednome od narječja sjeverne Francuske. pisali hrvatski književnici u Dubrovniku. sastavljati pjesme”) su bili lirski pjesnici 12. žonglera. poštenja. Truveri (francuski trouvère. Glavni oblici trubadurske lirike bili su dijelom alba (“jutarnja pjesma”. 36-godišnji Karlo Veliki prikazan je kao legendarni 200-godišnji vladar. godine vraćao iz Španjolske s pohoda protiv Saracena. vezanima asonancom u strofe nejednake duljine.pjeva o junačkim djelima svoga gospodara). Na poprištu ostaje još jedino teško ranjeni Roland sa svojim legendarnim rogom Olifantom i nepobjedivim mačem Durendalom. u kojoj dvorski pjesnik . pasturela. i uz glazbenu pratnju truveri opjevavaju kurtoaznu ljubav i pobožna osjećanja. i 13. Pri tome je poginuo velik broj francuskih velikaša. zasnovana na ustaljenom motivu susreta viteza – koji priča priču – i pastirice). u stilu trubadura. koji ih razdvaja. U konvencionalnim formama šansone. “pronalaziti. od trobare = nalaziti). prvotno da bi ih osobno pjevao. jedinstvena i cjelovita. vrhunsko dostignuće srednjovjekovne junačke epike. a među njima i Hrolandus. koje su sastavljene od neodređena broja jednaesteraca i sedmeraca. ratova protiv Albingežana i na sjevernu Francusku (truveri). do kraja 15. čudovište koje živi u močvari. PJESAN O ROLANDU (francuski ep) Pjesan o Rolandu (Chanson de Roland. virelaja. stoljeća. ali češće plemići i velikaši. Truveri su pretrpjeli znatan utjecaj provansalskih trubadura. Bernad de Born i dr. gdje postaju uzorom za Minnesäng. ronda i balade. prigodnoga karaktera. posebno od 1150. različito rimovanih. Prvi trubadur bio je vojvoda Gilhelm Deveti iz Akvitanije. Pri prijelazu Pireneja zalaznica na čelu s legendarnim junakom Rolandom pada u zasjedu i nakon neravnomjerne borbe izgiba do posljednjega čovjeka. Umjetnost trubadura širila se posebno poslije nemira. cjelovit spjev. vjernosti i vazalne odanosti. do 14. a sastoji se od 4002 stiha. TRUBADURSKA LIRIKA Trubadurska lirika (provansalski troubadour = “izumitelj novih melodija”. nego aristokratska društvena umjetnost s erotskom tematikom. Trubadur je za svoje pjesme sastavljao tekst i tonsku pratnju. što nedostaje većini drugih junačkih epova. što se može potkrijepiti i srodnošću motiva. Truveri su katkada putujući pjesnici. a zatim su posebno slavni trubaduri bili Bernard de Vantadur. ali posebno kancona (najpoznatija talijanska lirska pjesnička forma. Kompozicija je djela jednostavna.srednjemu vijeku i veliča snagu. pjesma o zori. Ep je napisan u desetercima.. hrabrost i vjernost. koji su. Ep je djelo nepoznata ali školovana autora koji je na pogansku legendu stavio određene kršćanske elemente. Među junacima ističe se danski kralj Hrotgar i Grendel. U Hrvatskoj su. većinom iz viteškoga staleža.. i 13. u kojemu su kršćanski Baski pretvoreni u inovjerne Saracene. Daleka je povijesna podloga ovoga djela napad Baska na odstupnicu vojske Karla Velikoga. stoljeće) najpoznatija je starofrancuska epopeja iz ciklusa junačkih epova (chânsons de geste) o Karlu Velikome. koji su se kao minnesäng (usp.

Sadrži 3730 stihova. Iako djelo nije organski jedinstveno.Pjesan o Cidu (Cantar de Mio Cid. ipak kao autentičan zbornik narodnoga stvaralaštva vezan uz nekoliko glavnih likova i uz borbe Finaca s “narodom sjevera” (Laponcima) predstavlja svojevrstan nacionalni ep koji otkriva fantastičan misaoni svijet. stoljeću napisao tragediju (“tragikomediju”) Cid. stoljeća koje je pod utjecajem probuđena zanimanja za narodnu poeziju skupio i prema sadržaju svrstao u jednu cjelinu Elias Lönrott (Lenrot. KALEVALA (finski ep) Kalevala. oko 1140. stoljeće). Izdano je tek u 19. otud: ono što je pisano na narodnom jeziku. – 13. Legendarni lik Cida nadahnuo je mnoge umjetnike i izvan granica Španjolske. posebno popularni stari francuski spjevovi. kao i radnja drugih srednjovjekovnih nacionalnih epova. za razliku od učene latinske književnosti) srednjovjekovni je narativni .). U epu su opisani događaji iz života španjolskoga narodnoga junaka Rodriga Diaza de Bivara (oko 1040. ali svi se dijele na 39 pjevanja ili avantura. Nadahnulo je i skladatelja Richarda Wagnera za njegovu opernu tetraologiju Der Ring des Nibelungen (1853. ženidbu i smrt Siegfrieda (Zigfrida). stoljeća. bez početka i bez nekoliko listova iz sredine epa. a podijeljena je na tri pjevanja. Narodna tradicija idealizirala ga je i pretvorila u savršenoga kršćanskoga viteza. stoljeća i njemačka verzija Gottfrieda von Strassburga s početka 13. Nakon velike popularnosti u srednjemu vijeku djelo je gotovo bilo zaboravljeno. – 1882. Ep se dijeli na dva dijela: prvi je više legendarnoga karaktera i opisuje pothvate. a zapravo zbornik finskih narodnih pjesama pretežno iz 12. fantastika). a u drugom se događaji odvijaju na povijesnoj pozadini. Ova epska pjesma ili ep (nekad se naziva i poemom) do našega je vremena došla nesačuvana. – 1099. a u drugom je dijelu krvavo osvećuje ubojstvom vlastite braće. najveći njemački srednjovjekovni ep. pretpostavlja se da je podrijetlom iz Austrije. Premda je autor nepoznat. kad je svojom tematikom i mračnom. pa je tako Corneille u razdoblju francuskoga klasicizma. a od novijih obradbi najpoznatija je slavna Wagnerova glazbena drama Tristan i Izolda (1857. nibelunška strofa). koji se međusobno razlikuju i po naslovu (stariji Der Nibelunge Nôt – Nevolja Nibelunga i mlađi Der Nibelunge Lied . skupni naziv za dva zbornika staroislandskoga pjesništva. 1802. istraživač i skupljač finske folklorne književnosti.-1874. žene Siegfriedove i poslije Atiline. U legendi se veliča ljubav kao osnovna pokretačka snaga ljudskoga života i opisuju se sukobi između osjećaja časti i dužnosti i fatalne snage ljubavne strasti. 12.). ROMAN O TRISTANU I IZOLDI (francuski viteški roman) Roman o Tristanu i Izoldi (Tristan et Iseut. stoljeće) srednjovjekovni je viteški roman iz keltskoga ciklusa viteških romana u kojemu se obrađuje poznata legenda o nesretnoj ljubavi Tristana i Izolde.). Od srednjovjekovnih obradbi najpoznatije su francuske verzije Thomasa Béroula s kraja 12. Viteški roman (stfr. 9.) epska je pjesma anonimnoga kastilijanskoga pjesnika. koja u prvom dijelu nehotice skrivljuje smrt svoga muža. U povijesti je ostao poznat kao hrabar ali prevrtljiv feudalac koji se iz osobnih razloga često znao boriti i na strain Maura. PJESAN O NIBELUNZIMA (njemački ep) Pjesan o Nibelunzima (Der Nibelunge Nôt. u 17. Djelo je sačuvano samo u kasnijim prijepisima. Obje su teme povezane u cjelinu likom Kriemhilde.”. krvavom atmosferom steklo mnoge poklonike među njemačkim romantičarima. romanz = “ono što je prevedeno s lat. Iako se radnja odvija na realnoj povijesnoj i zemljopisnoj pozadini.Pjesma o Nibelunzima) i brojem strofa. godine Kalevala ima oko 23 000 osmeraca s dosljedno provedenom aliteracijom i povremenom rimom. najstariji književni spomenik na španjolskome jeziku. poznat kao finski ep. obrađuje legendarnu i povijesnu tematiku vezanu uz staro germansko pleme Burgunda. od kojih prvo opisuje lutanja i pothvate krivo oklevetanoga i iz Kastilije prognana Cida. zvanoga Cid. obrađivanu već i prije u islandskim sagama (Edda. oko 1200. autor Pjesme o Nibelunzima bio je i pod utjecajem suvremene viteške književnosti te je spojio elemente junačkoga epa i viteškoga romana (shvaćanje ljubavi. a podijeljena je na 50 pjevanja ili runa. a pisani su u četverostisima s parnim rimama (tzv. junaka “bez mane i straha”. U završnoj redakciji iz 1849. život. običaje i pretkršćanska vjerovanja finskoga naroda iz razdoblja ranoga rodovskoga društva. a drugo i treće razne događaje u vezi s udajom njegovih kćeri. stoljeću.).). a tematika im je vezana uz dvor hunskoga kralja Atile i propast burgundskih vladara. Ljepota te legende privukla je mnogobrojne pjesnike i od likova Tristana i Izolde stvorila jedan od najslavnijih parova nesretnih ljubavnika u svjetskoj književnosti.

Svjesna ovih eventualnih nedostataka. keltske legende o kralju Arthuru i njegovim vitezovima Okrugloga stola i keltske legende o Tristanu i Izoldi.) kao prvi razgovor pojedinca sa samim sobom. odnosno tekst autora Črnorisca Hrabra O pismenima jedan je od rijetkih neliturgijskih tekstova pisanih staroslavenskim jezikom. stoljeće). a drugi tvrde da tu osobinu u srednjemu vijeku nitko ne bi isticao uz redovnika. a s razvojem romana u 19. Kao vrsta ima dugu tradiciju. stoljeću one su se posebno raširile po Bretagni (tzv.) kao “Prilogom usporednom proučavanju ljudskoga srca”. stoljeću prema Švicarskoj i Njemačkoj. težište je na odgojnoj ulozi. stoljeću poprima niz oblika i učvršćuje formu. na narodnom jeziku. dakle – svećenik. Na početku razvoja žanra ispovijesti nalaze se Ispovijesti (Confessiones) kršćanskoga pisca Svetog Augustina (oko 400.-5. a više na razvoj u duši. Italiji i Hrvatskoj. 1. Postoje dvije fragmentarne verzije iz 12. itd. zabilješkama. a posebno u kasnom romantizmu. OPĆESLAVENSKI SREDNJOVJEKOVNI KORPUS ČRNORIZAC HRABAR (O pismenima/Traktat Črnosrisca Hrabra) Traktat Črnorisca Hrabra (10. Najkrupniji je problem autobiografije pitanje vjerodostojnosti njezinih citata. Neki misle da drugi dio njegova imena izražava osobinu njegova karaktera. Od renesanse unose se i pustolovni elementi. Traktat Črnorisca Hrabra ne pripada hrvatskoj tradiciji nego je dio općeslavenskoga korpusa koji je utjecao na izgled . ponovno nadahnjivati neke pjesnike. SVETI AUGUSTIN (Ispovijesti. Najčešći su motivi viteških romana legende o Aleksandru Velikom. zapisima. mladost). U najstarijim autobiografijama. a španjolski najpoznatiji viteški roman. Za ispovijest je česta oznaka “razotkrivanja” u religioznom smislu životne ispovijesti. U 18. većina se književnika pri pripremanju građe za autobiografiju služi svojim memoarima. dnevnicima. a drugom tipu pripadaju autobiografije osobnoga tona. oblik je fingirane ispovijesti omiljen u psihološkom romanu. u kojima se pozornost usmjeruje na samu piščevu osobu. arhivskim dokumentima. kojima pripadaju i Ispovijesti Svetog Augustina (4. i 9. iako će njegova tematika i poslije.. novinskim vijestima i člancima. a odatle u 12. Osim arturskih legendi omiljena je tema srednjovjekovnoga viteškoga romana priča o Tristanu i Izoldi i njihovoj ljubavi čiji su otrov ispili u čarobnom napitku. stoljeće poslije Krista) naslovljenome Sebi samome. biografia = životopis) je književni žanr u kojem se opisuje vlastiti život od rođenja do trenutka pisanja ili samo određenih razdoblja života (djetinjstvo. redovnik. sačuvan u jednoj kasnijoj obradbi iz 15. I ovaj je “roman” u prijevodima i preradbama kružio po mnogim europskim zemljama: poznat je u Engleskoj.spjev. Nositelji su radnje obično vitezovi koji u skladu s konvencijom ljubavi u srednjovjekovnoj dvorskoj književnosti dokazuju u neobičnim i često fantastičnim pothvatima svoju hrabrost. Italiji. a u izvanreligioznom smislu često se u ispovijesti dolazi do samootkrivanja. stoljeća i duža prozna verzija iz 13. stoljeću pretvara se u filozofski i pedagoški traktat. Rusiji. Nije utvrđeno tko se krije iza pseudonima Črnorizac Hrabar. Začetci književnoga žanra ispovijesti mogu se pronaći u djelu rimskoga cara Marka Aurelija (2. bretonski ciklus). stoljeća. koji na taj način izbjegava unutarnji monolog (npr. naslovljen Amadis iz Galije. Otad je ispovijest nazočna u mnogim autobiografijama i dnevnicima. autobiografija) Autobiografija (grčki autos = sam. stoljeća. odnosno crnu haljinu. Razlikuju se dva tipa autobiografije: prvi tip ima dokumentarno-povijesni karakter. Renesansa označava i kraj viteškoga romana kao žanra. i 13. bio je i temeljni predmet Cervantesove parodije viteškoga romana u Don Quijoteu. Hrvatskoj. osjećanje časti i druge vrline koje ih čine dostojnim njihovih dama. Kao žanr viteški roman bio je vrlo popularan i u španjolskoj književnosti. o ljubavi koju ništa ne može slomiti. Thomas Mann). s radnjom po pravilu iz legendarnih izvora. Budući da vremenska udaljenost trenutaka o kojima autor piše.stoljeće). subjektivan odnos prema događajima i osobama i problem sagledavanja vlastite osobe mogu u velikoj mjeri izmijeniti objektivnu sliku o ljudima i vremenu o kojemu bi autobiografija trebala biti svjedočenje. na duševno raspoloženje i na psihičko samootkrivanje te na vlastiti odnos prema svijetu. kasnije često i prozno prepričavan. Ispovijest je posebna vrsta autobiografije koja manje pozornosti polaže na prisjećanja o izvanjskome svijetu. Črnorizac je onaj tko nosi črnu rizu. Osim toga. a zatim prema rusko-poljskoj granici. Drugu kulminaciju ovaj žanr dostiže s Rousseauovim Conffesions (1782. Poslije francuskoga osvajanja Engleske u 11. nužan je velik oprez pri prihvaćanju njihova sadržaja.

Na malo preostala prostora uklesan je dodatak. a proklinje one koji bi to darivanje zanijekali. pa je taj naš zakonski prvijenac. pisan glagoljicom. To je oveća kamena ploča ispisana glagoljskim pismom. To su: grčki. Starohrvatski jezik teksta protkan je elementima crkvenoslavenskoga jezika. Sve te riječi počinju glasovima za koje grčki alfabet nije imao znakove. odnosno opatije svete Lucije – koji se nastavljao i na drugoj ploči. Sačuvalo nam se sedamdesetak prijepisa toga teksta (od 14. o onima koji su tvrdili da su samo tri jezika dostojna da uđu na oltar. U prvom stavku sadržana je noticija kojom opat Držiha utvrđuje da je hrvatski kralj Zvonimir (Zvanimir) u svoje vrijeme darovao svetoj Luciji “ledinu” (vjerojatno je riječ o gospodarskom dobru). Tu je spomenut i glas b jer u to doba u grčkoj pismenosti vlada vitacistički izgovor. stoljeća. U njoj nalazimo prvi put potvrđeno hrvatsko narodno ime na hrvatskom jeziku. Posebna je pozornost posvećena reguliranju odredbi zakonskoga prava i definiranju književnih prava. . U Zakonu se ističe kodificiranje starih i dobrih običaja. U drugom stavku opat Dobrovit izjavljuje da je crkvu sagradio s devetero braće – dakle je postavio i ogradu s pločama (plutejima) – za vrijeme kneza Kosmata koji je vladao cijelom krajinom. u Novom) najstariji je hrvatski zakonski spomenik premda je sačuvan samo u jednom glagoljskom rukopisu iz 15. jedno šire područje kojemu je bio na čelu knez Kosmat. kao plutej. Ni Istočna ni Zapadna crkva nisu to nikad proglasile svojim službenim stavom. Najvjerojatnije je Črnorizac Hrabar bio iz kruga svete braće Konstantina (Ćirila) i Metoda. Cilj je pisanja Vinodolskoga zakon (statuta) bio da se normiraju pravni odnosi u situaciji kad su se dotad slobodne vinodolske općine našle u situaciji da su postale feudalno ovisnima o krčkim knezovima (kasnije Frankapanima). U njoj se prvi put spominje i ime kralja Zvonimira. Črnorizac nakon toga govori i o tzv. a to je značilo . Vjerojatno je Kosmat vladao. koji govori da je u to doba postojala zajednica svete Lucije i svetoga Nikole u Otočcu. Vizant. židovski. nabraja riječi koje se ne mogu dobro pisati grčkim slovima. zahvaljujući ovoj ploči Hrvati su “izronili iz mraka svoje nedokumentirane povijesti”). a uz gornji rub ima borduru s tipičnim ornamentom lozice. latinski. Ploča je prvotno. tj. Sadržaj ploče nije jedinstven. beta je vita (npr. VINODOLSKI ZAKON Vinodolski zakon (sastavljen 6. Tekst je na više mjesta nečitljiv zbog oštećenosti kamena. i 1100. Postoje ostatci druge takve ispisane ploče (pluteja). pa se stručnjaci ni danas ne mogu u potpunosti složiti u čitanju. siječnja 1288. Vitliom). Glagoljica ploče pripada prijelaznome tipu između oble i uglate glagoljice infiltrirane s nekoliko specifičnih i ćirilskih slova. godine. preveden na velik broj stranih jezika. Znanost još sa sigurnošću nije utvrdila koje je područje obuhvaćala Krajina kneza Kosmata ni koji je to zapravo Otočac. interpretiranju ni u datiranju natpisa. Dokazuje da je kvarnersko područje bilo u granicama Zvonimirove Hrvatske. bila ugrađena u ogradu (služila je kao pregradna ploča) između prezbiterija (prostor za svećenstvo) i crkvene lađe (prostor za puk) benediktinske crkve svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku. Važan je dokument za povijest pisma (prijelazni tip glagoljice: od oble prema uglatoj) i hrvatskoga jezika i književnosti (nazivamo je “dragim kamenom hrvatskoga jezika i književnosti”. zatim navodi imena dostojanstvenika koji su možda bili nazočni pri darivanju. trojezičnicima. možda istovjetan s Kuzmom koji je godine 1102. treći stavak. HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIŽEVNOST BAŠČANSKA PLOČA (BAŠĆANSKA PLOČA) Bašćanska ploča/Bašćanska ploča (napisana između 1077. (Krajina o kojoj je ovdje riječ svakako je obuhvaćala.) Baščanska/Bašćanska ploča jedan je od najstarijih spomenika hrvatskoglagoljske pismenosti. tj. ali praksa je često bila takva. stoljeća). a Dobrovit sagradio crkvu i postavio ploče oko godine 1100. osim otoka Krka. Črnorizac. U slavenskom svijetu od njega je starija samo Ruska Pravda. tj. predstavlja svojevrstan kartular crkve. između ostaloga. Iz Vinodolskoga zakona mogu se izvrsno odčitavati prilike u našim primorskim gradićima. ali iz teksta se vidi da se posebno išlo za definiranjem kaznenoga prava i za osiguranjem kneževih prava. do 18. bio u pratnji kralja Kolomana u Belgradu.u knjigu uopće. pa i hrvatske.gotovo svih slavenskih srednjovjekovnih književnosti. danas se čuva u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu) najvažniji je među hrvatskim epigrafskim (kamenim) spomenicima.

a Petrisov je kajkaviziran. godine) zapis je suvremenika slavne bitke koja se dogodila na Krbavskome polju 9. stoljeće. hrvatskoj. ali i proza odmaknuta od stilski neutralnoga govora. Mjesto nastanka nije jasno. suđenje trima božicama. spominje se knjiga o Aleksandru. magije. ali dobri znalci misle da je moralo biti negdje između Crne Gore i Pelješca. stoljeću. stoljeću. Takvim su romanima bogate i zapadne i istočne književnosti.-1664. našao je Splićanin Dmine Papalić u Makarskoj krajini u kući kneza Markovića i pepisao ju je. stoljeća. u Zadru u jednom inventaru godine 1389. sauvani su nam tzv. stoljeća. stoljeću pojavila se u velikoj mjeri originalna verzija koju možemo pratiti u grčkoj. a od 15. dogodila se za Hrvatsku katastrofalna Krbavska bitka i do njega su stizale uznemirujuće vijesti koje su djelovale na taj način da je usred liturgijske knjige. poslije Krista. PseudoKalinestovim romanom. latinica) koji je prepisan iz Roudničkoga rukopisa. a počele su oko godine 300. stoljeća. poglavlje: priča o smrti kralja Zvonimira) Ljetopis popa Dukljanina (14. stoljeću nastala je i jedna kompilacija na njemačkom. Prvi tekst enciklopedijskoga karaktera (Elucidarium) napisao je početkom 12. egipatski car koji se . Pop glagoljaš Martinac pisao je u Grobniku lijepa crna i crvena glagoljička slova – ispisivao je brevijar u znanosti poznat pod imenom Drugi novljanski brevijar (čuva se u Novom Vinodolskom). kajkavski. U hrvatskoj je književnosti sačuvan u glagoljičkim prijepisima iz 15. Oba glagoljička prijepisa pripadaju istoj redakciji. ali otac mu je zapravo Nektenab. U 14. Na latinski ga je u svojoj starosti preveo katolički svećenik iz dukljanske biskupije. Spis je nastao u 12. čakavsko-ikavski. gospodarstva. a sadržaj mu je rodoslov dukljanske dinastije koja je navodno sad već vladala manjim dijelom južnoslavenskih zemalja. ZAPIS POPA MARTINCA Zapis popa Martinca (1493. Postoji velik broj književnih obrada njegovih herojskih djela. stoljeća Honorije Augustodunensis na latinskome jeziku kao teološki priručnik. stoljeće u Hrvatskoj) je naziv za romane o Aleksandru Velikome. bosanica) i Derečkajev rukopis (1621. Elucidarius ili Lucidarius javljaju se u Europi različiti spisi enciklopedijskoga karaktera. Jerolim Kaletić u Omišu. prerađivali i izdavali na različitim jezicima sve do 19. bugarskoj. bojevi pod Trojom. stoljeća (Vinodolski zbornik. itd. Roudnički rukopis (16.). posebno tužna priča o tragičnoj smrti hrvatskoga kralja Zvonimira. dodao je znanja o hrvatskim i bliskim im zemljama. i u Žgombićevu zborniku iz prve polovice 16. rujna 1493. Aleksandar je sin Olimpijade. Krajem 12. vjerojatno u Baru. astronomije.. na splitskome području. ali tad su mu dodani dijelovi o hrvatskoj povijesti. Naime. srpskoj. itd. meteorologije. stoljeće) viteški je srednjovjekovni roman.. stoljeća bio je u knjižnici Nikole Zrinjskoga (1620. iako je Vinodolski pisan čakavski. rumunjskoj. Lucidar je napisan u obliku razgovora (dijaloga) između Učenika (koji pita) i Učitelja (koji odgovara). žene cara Filipa Makedonskoga. LJETOPIS POPA DUKLJANINA (Hrvatska redakcija.stoljeća. Latinicom pisani Derečkajev prijepis iz 17. medicine. Prevodili su je. S Papalićeva rukopisa preveo je spis ponovno na latinski pjesnik Marko Marulić godine 1510. godine. RUMANAC TROJSKI (Roman o Troji) Rumanac trojski (15. Na hrvatski ju je s češkoga preveo istarski glagoljaš u prvoj polovici 15. stoljeća i u ruskoj književnosti. zemljopisa. Dok je pisao kodeks. pisana mješavinom hrvatskoga i staroslavenskoga jezika. Petrisov zbornik) i u mlađemu latiničkom prijepisu iz dvadesetih godina 17. Temporal) zapisao svoje strahove i potresno oslikao teško stanje u Hrvatskoj zbog turskih pustošenja i najezde. Svojemu je prijevodu u zemljopisnom dijelu dodao podatak o Istri i Učkoj kojega nema ni njemački ni češki prijevod. Njegov je tekst neposredno povijesno svjedočenje. Sačuivan je u dva glagolsjka rukopisa: u Petrisovu zborniku iz 1468. stoljeće) spis je koji je navodno isprva bio napisan na slavenskom jeziku. namijenjena pučkom sloju. alkemije.) prikazani su prema uzusima srednjovjekovne kulture i književnosti. a zatim je Papalićev prijepis prepisao latinicom godine 1546. čim je završio prvi dio kodeksa (tzv. Pod imenom Elucidarium. XXVII. otmica lijepe Jelene. stoljeća) je srednjovjekova enciklopedija. Na hrvatski je preveden vjerojatno u 14. ALEKSANDRIDA Aleksandrida (14. kozmografije. koja je doživjela velik uspjeh jer je sadržavala cjelokupno srednjovjekovno znanje (iz bogoslovlja.LUCIDAR Lucidar (nastao u Hrvatskoj u prvoj polovici 15.) Događaji iz grčke mitologije (Parisovo rođenje i mladost. Tu hrvatsku redakciju. pisanu najvjerojatnije ćirilskim pismom. ali postoji mogućnost da je matica bila čakavsko-glagoljska.

Sačuvano je dvadesetak rukopisnih hrvatskih glagoljicom pisanih misala. pojačanu izrazitim strofama od po četiri stiha koji su međusobno povezani jednom rimom. za novac podaju duhovna dobra (simonija). a ostalima se ponose glasovite knjižnice u inozemstvu (Vatikan. 1-13). Intonacija i motivika te atmosfera opisana u pjesmi vladali su u raznim europskim ambijentima srednjega vijeka. pa se time uzrokuje propast mnogih duša. MISAL PO ZAKONU RIMSKOGA DVORA Misal po zakonu rimskoga dvora (1483. Hrvojev misal odlikuje se većim udjelom hrvatskih jezičnih elemenata. Novi Vinodolski. Samo je u završnom dijelu ova pjesma djelomice iskvarena: od tri posljednje strofe dvije imaju po dva dvanaesterca s dobrim rimama. Naši su misali pisani hrvatskom redakcijom crkvenoslavenskoga jezika.pred vojskom perzijskoga cara Darija sklonio u Makedoniju. godine. Od 13. To je prvi europski tiskani misal koji nije otisnut latinicom i nije na latinskom jeziku. cjelina je razumljiva i donosi prvi polemički hrvatski tekst koji umnogome slijedi uobičajena retorička načela u prikazivanju i pobijanju protivnikovih tvrdnji. pripada tom tipu misala. 13. ali i neka druga.. Hrvatski glagoljaši imali su velik broj stručnih ljudi i dosta materijalnih mogućnosti. Ipak. od kojih se u najvećem dijelu sastoji. u Acta croatica I. naime.) pisan je glagoljicom i jedan je od najljepših rukom pisanih kodeksa iz cjelokupne hrvatske. Ljubljana). SVIT SE KONČA Svit se konča (pjesma zapisana u 14. tj. i 1480. Prvi ga je put objavio Ivan Kukuljević 1863. odnosno u Pariškom glagoljskom kodeksu koji se datira potkraj 14. stoljeća. HRVOJEV MISAL Hrvojev misal (1404. najčešće se pretpostavljaju Venecija i Kosinj. PISMO NIKOLE MODRUŠKOGA Pismo Nikole Modruškoga (15. veljače 1483. Hrvojev misal nalazi se u Biblioteci turskih sultana u Carigradu. Nakon toga ovaj je tekst objavljen više puta. Svoju prvu tiskanu knjigu mi smo tako dobili kad i carski Beč. pravilni (sastoje se od tri člana od po četiri sloga) pa istražitelji naglašavaju njezinu formalnu skladnost. stoljeća. izvrgavaju se na taj način kritici pravih . a one koji bi htjeli živjeti kao pravi isposnici ti isti proglašavaju licemjernima i predaju ih inkvizitorima da im sude. rimska kurija.) najstarija je hrvatska tiskana knjiga. Premda u nekim pojedinostima sadržaj nije jasan. Njezini su dvanaesterci. Kopenhagen. Osim toga. Vidljivo je iz toga podatka da su hrvatski glagoljaši vrlo brzo uključili hrvatsku kulturu u Guttenbergovu “orbitu”. New York. predikavci (dominikanci) i karmelićani. Izvornik nije sačuvan. općeeuropski su: našu hrvatsku pjesmu možemo usporediti s bičevateljskim talijanskim pjesmama i s laudama u Italiji u 13. ali samo ih je pet u domovini (Vrbnik. Pisao ga je pisar Butko za vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Različite verzije o njegovu očinstvu donijele su mu u kasnijem osvajanju svijeta puno sreće jer su ga dovodile u vezu s carevima i bogovima. Mjesto tiska ne može sa sa sigurnošću utvrditi. Što znače riječi po zakonu rimskoga dvora? Sve do 13. a posljednja ima dva dobra dvanaesterca bez rime i jedan . “služe svome trbuhu”. Oxford. u njoj se. Beč. umjesto staroga oblika dobrago dolazi dobroga. u različitim su krajevima ti tekstovi bili različiti. Arhetip naše pjesme nije mogao nastati prije posljednjih desetljeća 13. stoljeća. otisnut 22. i sl. stoljeća rabio se jedinstveni misal za cijeli katolički svijet. stoljeću i s Carmina Burana iz njemačkih krajeva 13. ne samo glagoljičke tradicije. Ne zna se tko ga je oslikao. stoljeća. Naš Prvotisak. i to mala braća (franjevci). osuđuju svi crkveni redovi. Misal je knjiga Katoličke crkve u kojoj se nalaze biblijska čitanja Staroga i Novoga zavjeta te molitve. i to onaj što ga je propisao rimski dvor.). ali se po refleksu ambijenta i ozračja koje u njoj nalazimo pretpostavlja da je po postanju znatno starija.posljednji stih . okreću se prema zemaljskim dobrima. a 50 godina prije Berlina i 71 godinu prije Moskve.koji ima osamanaest slogova i ne rimuje se. Zagreb). stoljeća u Katoličkoj crkvi uporabljivali su se različiti tekstovi za različite obrede i za njih nije bilo zajedničke knjige. pjesme i razne upute kako da se iz dana u dan slavi misa. stoljeće) napisano je glagoljicom najvjerojatnije između 1477. Zapisana je samo u pariškoj glagoljskoj zbirci. u njih nestaje vjerski žar. pa i oni osnovani u prvoj polovici 13. Pariz. posebno ikavskim refleksom jata i novim pridjevskim oblicima (npr. gdje je živio kao ljekarnik i vrač. U njemu se ističe Hvalospjev ljubavi (Prva Pavlova poslanica Korinćanima. pa je to karakteristično i za Hrvojev misal. te se s Olimpijadom sastao u liku boga Amona. stoljeću) srednjovjekovna je satirična pjesma koja šiba život višega klera i redovnika koji u trenutku kad se približava Sudnji dan žive u raznovrsnim opačinama.

stoljeća). koji na završetku prenosi datiranje: 1500. širila se u prijevodima na narodnim jezicima. prastara božićna pjesma.-V. PREDRENESANSA I HUMANIZAM U SVIJETU DANTE ALIGHIERI (Božanska komedija. Lijepa je i pobožna molitva Blaženoj Djevici Mariji. polovica 14. a dramatizacija u osmeračkim distisima sačuvana je u trima latiničkim rukopisma. i 15. Šibenski /Vrančićev/ rukopis iz druge polovice 16. tj. Postoji mogućnost da je autor ove drame Marko Marulić. četvrti. a ubacivao je i neke latinske riječi. U originalu ima latinski naslov Oracio pulcra et devota ad beatam virginem Mariam.dobio ime po nalazištu (Franjevački samostan u Šibeniku). stoljeća. vjerojatno u Bribiru (Dalmacija) u drugoj polovici 14. stoljeća.) . a najstariji su glagoljički zapisi iz 15. makar i nepravilnom. ritmiziranoj prozi. je stoljeću dramatizirana. Napisana je u recitativnoj. njezina mučitelja. nego je nastala u Hrvatskoj na temelju latinske prozne legende. stoljeću i 14. odnosno hrvatskih versificiranih i dramatiziranih svetačkih legendi nastalih potkraj hrvatskoga srednjovjekovnoga razdoblja. gdje je vladao ikavsko-ekavski govor. odnosno prijevode legende u prozi od 14.Pohvale Gospi . vjerojatno franjevac. stoljeće (rukopis firentinske biblioteke Laurenziane. od kojih je najstariji s prijelaza iz 14. a podnaslov. Ova dramatizacija legende pripad starijemu razdoblju naših hrvatskih crkvenih prikazanja već po svojoj temi – svetačkoj legendi. I. pisanome u Bermu u Istri). a zadnji. predreformatorskim kritikama Katoličke crkve. i služio se nepouzdanom grafijom. Pakao. Zadarski rukopis iz 17. stoljeća. antagonista Olibrija. u Ljubljanskom glagoljskom brevijaru. shvaćen je kao pripjev. stoljeća) pohvala je Gospi pisana u stilu talijanskih lauda (pohvalnih pjesama) kakve su pisali flagelanti (bičevatelji) ili disciplinanti u 13. stoljeća (u Petrisovu zborniku. stoljeće) primjer je srednjovjekovnoga dramskoga teksta. Ovaj je tekst – Šibenska molitva . Metar je u njoj istovjetan s latinskim metrom: strofe su građene od po četiri sedmerca. Ova je pučko-crkvena pjesma vrlo popularna i u Hrvatskoj se pjeva se i danas. glagoljica). Naša je pjesma nastala najvjerojatnije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. odnosno drugo ime . Dramatizacija (i versifikacija) nije nije napravljena nip o latinskoj nip o talijanskoj dramatizaciji. kasnije se pretvarala u stihove. hrvatska je preradba latinske pjesme In hoc anni circulo..i protivnika joj. što možda dolazi zbog toga što autor.odgovara njezinu sadržaju. nije dobro znao hrvatski jezik. prijelaz 14. stoljeća (u Pariškom zborniku iz 1375. U njoj prevladavaju figure straha i mučeništva (muke) organizirane oko protagonistice . pisanome u užoj Hrvatskoj 1468. Latinska legenda o Margaritinoj muci i smrti nastala je u ranom srednjem vijeku. VA SE VRIME GODIŠĆA (Božićna pjesma) Va se vrime godišća (najstariji zapisi iz 15.. Hrvatska književnost poznaje prozne obrade te teme. Pisana je čakavsko-ikavski. u 15. stoljeću. koja pod svaku cijenu nastoji da se pojedini zazivi (stavci) završe rimom. ritmičkoj. MUKA SVETE MARGARITE Muka svete Margarite (najstariji rukopis s prijelaza iz 14. Takvi odnosi mogli bi odgovarati i prilikama 14. ali se nalazi i u jednom latiničkom rukopisu iz Korčule (danas u Beču). stoljeća. ŠIBENSKA MOLITVA (Pohvale Gospi) Šibenska molitva (najvjerojatnije 2. od kojih prva tri paze na asonancu na završetku stiha. godinu).Kristovih sljedbenika.svete Margarite . Pjevala se u svim hrvatskim krajevima. Mlađih rukopisa i izdanja ima bezbroj. a u 15. stoljeća. u 15. premda se još uvijek drži da pripada korpusu anonimnih prikazanja. U pojedinostima tekst nije jasan. Pripada najstarijim hrvatskim latiničkim tekstovima. Datiranju pridonosi i impostacija o prbližavanju Antikrista (Sudnjega dana).

1292. Božanstvena komedija imala je golem utjecaj na razvoj kasnije europske književnosti. Aktivno sudjeluje u onodobnim političkim borbama između gvelfa i gibelina.Dante Alighieri (1265. koji se ne susteže napasti Crkvu i crkvene dostojanstvenike. vjerojatno ženu Huga de Sadea. Ostavio je opsežan književni opus sastavljen od djela napisanih na latinskom jeziku u duhu humanizma i od niza djela na talijanskom jeziku. predočujući nevjerojatnom snagom izraza svu ljestvicu ljudskih poroka i strasti. pa je njihovim posredovanjem petrarkizam u 15.-1293. obavljajući razne državne službe i baveći se književnošću. politički traktat O monarhiji) i razmatranja o talijanskom književnom jeziku (O narodnom jeziku). političar i. Književni rad započeo je zbirkom pjesama Novi život (Vita nuova.). 9 sestine.). naslovljen Čitateljima.1321. Dante započinje rad na svojoj Božanstvenoj komediji (Divina commedia. 7 balade i 4 madrigali) i razvija ih do majstorskoga savršenstva. Uvodni sonet Kanconijera. ima po 33 pjevanja podjednake dužine. i prikazuje svoju unutarnju razapetost između srednjovjekovnih moralnih načela i ovozemaljskih težnji za srećom. . čime već navješćuje renesansu. talijanski pripovjedač i humanist.) u kojoj je prikupio svoje mladenačke stihove posvećene ljubavi prema Beatrici Portinari i povezao ih proznim komentarom. Boccaccio najveći dio života provodi u Firenci.). S razumijevanjem pokazujući slabosti i veličinu ljudske prirode. ipak u njemu već izbija kritički duh novoga vremena. svaki od triju dijelova.-1375.). a školovao se u Napulju. U obliku uobičajene alegorijske srednjovjekovne vizije zagrobnoga života Dante (uz pomoć Beatrice i Vergilija) nas vodi kroz Pakao. i 16. Iako je Danteova Komedija još u mnogočemu srednjovjekovno djelo (forma alegorijske vizije. zbirci talijanskih stihova. talijanski pjesnik i humanist. rođen je u Parizu. Petrarca preuzima od provansalskih trubadura i talijanskih predstavnika “slatkoga novoga stila” (dolce stil nuovo) njihove pjesničke forme (od 366 pjesama Kanconijera 317 su soneti. u kojima iznosi svoje filozofske i političke poglede (nedovršena knjiga filozofskih pogleda Gozba.-1321. FRANCESCO PETRARCA (Kanconijer) Francesco Petrarca (1304. u skladu s koncepcijama ljubavi pjesničke škole “slatkoga novoga stila” (dolce stil nuovo). prisiljen sve do smrti živjeti u progonstvu. Baraković. Ipak. uzvisuje napredne težnje ljudskoga duha. djelu koje je preraslo u najviše dostignuće srednjovjekovne i predrenesansne književnosti i jedno od najvećih književnih dostignuća i ostvarenja čovječanstva. njegova slava počiva na Kanconijeru (Canzoniere).). bude u Rimu ovjenčan kao pjesnik. Zoranić. velik je dio života proveo u Avignonu. koja ga svojom ljepotom i tjelesno privlači. ali unosi u njih novi duh: opisuje ljubav prema konkretnoj ženi. a skupa s uvodnim pjevanjem postignuta je “savršena brojka” 100. a tragova joj nalazimo i u starih hrvatskih pisaca (Vetranovuć. tadašnjemu sjedištu papinskoga dvora. GIOVANNI BOCCACCIO (Decameron) Giovanni Boccaccio (1313. kojega je .).1374. uloga mističnoga broja 3 i srednjovjekovna simbolika uopće u koncepciji i kompoziciji djela. među njima i nekoliko ljubavnih romana napisanih u stihu ili prozi (napisanih u mladosti) i prvu biografiju Dantea Alighierija. Čistilište i Raj i oživljuje grandioznu galeriju likova. Bio je svestran duh – filozof. itd. 29 kancone. koja će postati trajnim nadahnućem njegovih talijanskih stihova. pjesnik. a u Italiji je već za pjesnikova živoza dobila niz nastavljača i epigona. u kojima je dao intiman lirski dnevnik svoje nesretne ljubavi prema Lauri. tvorac književnoga talijanskoga jezika. Bio je istaknuti humanist i napisao niz književnih djela na latinskom jeziku te stekao čast da 1341. rodom iz Firence. Kako bi je dostojno uzvisio i nakon njezine smrti. a prema početnim se stihovima sama zbirka talijanski naziva Rime sparse (Razasute rime). 1307. stoljeću preplavio cijelu kulturnu Europu. Čistilište i Raj. najveći je talijanski nacionalni pjesnik. nastao je u zrelim godinama pjesnikova života. od mitoloških i povijesnih likova i osoba pa do svojih suvremenika. prvi put ugledao svoju Lauru. bliskije upoznao s provansalskom trubadurskom lirikom i tamo je 1327. Petrarkina poezija imala je i ima snažan utjecaj na razvoj cjelokupne kasnije ljubavne poezije. Pakao. za njezina života i nakon njezine smrti. U Avignonu se. pa je nakon pobjede neprijateljske stranke godine 1302. u kojem su već nagoviješteni glavni motivi Petrarkine pjesničke zbirke. U toj je zbirci Beatrice. Nadovezujući se na tradicije srednjovjekovne ljubavne poezije. itd. Uz književni opus na talijanskom ostavio je i niz latinskih djela. . prije svega. Djelo je formalno savršeno komponirano – pisano je u tercinama (strofama od tri jedanaesterca). prerasla u gotovo nadzemaljsko biće i postala simbolom pjesnikova ideala. naime.

sastavljao je kompendije i zbornike uputa za praktični kršćanski život.). i manje na talijanskom (sačuvana tri pisma i vjerojatno njegova dva soneta). Neko je vrijeme proboravio u Nečujmu na otoku Šolti. kolovoza 1450. Djelo mu je naslonjeno na Bibliju i patristiku i grčko-rimsku klasiku i njima nadahnuto. posebno religioznom licemjerju. držeći se Biblije. vjerojatno oko 1510. prije svega o turskoj opasnosti i razjedinjenosti kršćana. Život je proveo u Splitu.). 1518. U kristološkoj rapsravi De humilitate et gloria Christi (O poniznosti i slavi Kristovoj. ali najčešće im je tema senzualna ljubav. Split. od trgovaca i prostitutki do predstavnika feudalaca i svećenstva. Evangelistarium (Evanđelistar. Od manjih proznih spisa na latinskom ističu se: In epigrammata priscorum commentarius (Tumač starih natpisa. stjecanje bogatstva i izrugivanje ljudskoj gluposti i svakom. U epu Davidias (Davidijada. U rodnome Splitu polazio je humanističku školu. ali ih obrađujući u novim (obnovljenim) oblicima. nade i ljubavi. Na kraju je dodan ključ alegoreze: Tropologica Davidiadis . u Padovi. U golemom dijelu opusu pokazuje se kao iznimno zauzeti širitelj i tumač temeljnih zasada kršćanske moralke.).?). 1506.).-1500. prozaist i prevoditelj. skladna kompozicija i jasan.) na temelju starozavjetnih proroka dokazuje da je Krist obećani Mesija. Podatci o njegovu životu relativno su malobrojni i nepouzdani. Vita divi Hieronymi (Život svetoga Jeronima. siječnja 1524. Istodobno je više puta i s velikom zauzetošću pisao o suvremenim događanjima.). nemilosrdno razotkrivanje ljudskih poroka i slobodno prikazivanje životnih užitaka. Marulić je bio i plodan latinski pjesnik. Zahvaljujući književnom radu postaje središnja osobnost splitskoga humanističkoga kruga. Živio je na granici srednjega vijeka i novoga vijeka. 5. Obavljao je komunalne dužnosti egzaminatora. latinskom (više od osamdeset posto sačuvanih djela). dijaloge. 18. najvažnije Marulićevo moralno-teološko djelo. zbirka prispodoba po uzoru na novozavjetne.?). 1510. zbirka poučnih pričica i anegdota iz života mnogobrojnih svetaca u šest knjiga. Zanimljivost fabule. sudca. otkrivaju čitatelju djelo u kojem se definitivno prekida sa srednjovjekovnim predrasudama i u kojem su jasno nagoviještena slobodna shvaćanja. slikarstvo) i svestranu erudiciju te renesansnu sposobnost sinteze hrvatske.).). Quinqaginta parabolae (Pedeset priča. izvršitelja oporuka. rasprava je u sedam knjiga o praktičnoj kršćanskoj etici. Galerija realistički vjerno i psihološki uvjerljivo ocrtanih likova iz svih društvenih slojeva.-Split. Djelo je koncipirano alegorijski. – 1517. epove. Picinić). HRVATSKA PREDRENESANSA I HRVATSKI HUMANIZAM MARKO MARULIĆ (Davidijada) Marko Marulić (Marcus Marulus. priče. zbirka od 142 antička natpisa pretežno iz Italije i Salone s obilnim stvarnim i moralističkim komentarima. putujući povremeno u Veneciju (zbog trgovine) i Rim (na proslavu jubilarne godine 1500. preuzimajući mnogobrojne srednjovjekovne sadržaje. poslije 1503. ali uz duboku religioznost i trajnu sklonost prema moralnoj pouci očituje i tipično humanističku širinu zanimanja (književnost. Prevodio je s latinskoga i talijanskoga na hrvatski i s hrvatskoga i talijanskoga na latinski. a nakon toga možda je nastavio školovanje u Italiji. Marulić je književno stvarao na trima jezicima: hrvatskom. propovijedi. a u 15. politika. 1480. poeme i kraće pjesme. latinske i talijanske književnosti. ali u jeziku. a Šaul Židove koji ga progone. Na Marulićeve nazore utjecao je pokret Devotio moderna. u 14 pjevanja s ukupno 6765 heksametara opjevao je djela židovskoga kralja Davida. stilu i stihu nasljedujući rimske i ranokršćanske pjesnike. stoljeću počela se nazivati Marulus ili De Marulus. arheologija. Glavno mu je djelo Dekameron (Decameron. 1348. pa David predstavlja Krista. zbirka od stotinu novela uokvirenih pričom o kugi koja je 1348. 1507. pisma.proučavao potkraj života. s priloženom polemičkom raspravom u kojoj se dokazuje da svetac potječe iz hrvatskih krajeva. povijest. oko 1496. Većinu Marulićevih latinskih djela čine prozni spisi religiozno-poučnoga. Same su priče duhom i sadržajem raznolike. oblik Marulić nalazi se u posveti Judite. odmjeren stil temeljne su značajke izraza Boccacciovih priča koje su postale uzorom svim kasnijim novelistima. potječe iz splitske plemićke obitelji koja se hrvatski nazivala Pečenić (Pecinić.-1353. zasnovana na obradbi triju bogoslovnih krjeposti: vjere. latinski i hrvatski pjesnik. Bio je pjesnik i prozaik. harala u Firenci i prisilila sedam djevojaka i tri mladića da napuste grad i prekraćuju vrijeme pripovijedajući naizmjence zanimljive priče. moralno-teološke i kulturnopovijesne rasprave. Po opsegu i svjetskom odjeku na prvom je mjestu De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca. moralističkoga i teološkoga usmjerenja.

epigrami. gdje je i umro 30. Nakon jedanaest godina u Italiji vratio se u Ugarsku i ubrzo. zahvalnica. koje je u Italiji promijenio u Jan (Ianus). koji su se urotili protiv Korvinove samovlade i ponudili prijestolje poljskom kraljeviću Kazimiru. U pozadini je toga razmimoilaženja oko prezimena i problem točna utvrđivanja Panonijeva rodnoga mjesta: prema vlastitu priznanju. Poštujući želju kralja Matije Korvina (1458. a tome su osim njegovih vrijednih književnih djela pridonijele i dramatične okolnosti njegove smrti te vojni i politički slom kraljevstva kojega je bio visokim dostojanstvenikom. Nakon Ferrare četiri je godine studirao u Padovi. Značajna su i njegova tri politička govora.. u glasovitoga Guarina Guarinija. pjesama na ispraćaju. pa Ivan mora bježati. 1459.) prelazi na dvor u Budimu.vjerojatno nije točan. Pavla Drugoga. u Tibulovoj elegiji. Prvi mu je grob bio u pavlinskoj crkvi u Remetama. Sedam je godina proveo u Ferrari. po kojemu je poznat. prvi put tiskan tek 1954. Kao veliki poznavatelj grčkoga i latinskoga bavio se i prevođenjem. iz Pseudo-Demostena. ali i velik broj pisama otposlanih iz Korvinova ureda. autor kojega ne zaobilazi nijedna međunarodna antologija novolatinskoga pjesništva. 1434. Prerastao je u kultnu figuru srednjoeuropskoga književnoga prostora. Urotnici ne uspijevaju u svojemu naumu. među kojima je bio i njegov ujak Ivan Vitez i zagrebački biskup Osvald Thuz. Otad je stalno u kraljevoj pratnji ili obavlja zadaće za kralja: u pohodu na Bosnu. Prvi je u Hrvata prevodio Dantea i Petrarku. objavljena s velikim uspjehom u brojnim izdanjima. zatim politički panegirici i prigodnice posvećene raznim uglednim suvremenicima. Medvedgrad kraj Zagreba). pa se u zadnje vrijeme predlaže da se usvoji ime kakvo se pojavljuje u tzv. epigrami u raznovrsnim metrima (Epigrammata). ali su obojica smijenjeni.). Među više od 400 epigrama iz trećega dijela Panonijeva opusa pretežu satirički i erotski. humanist i latinski pjesnik. Po mišljenju mnogih najvažniji hrvatski pisac 15. s nenavršenih 26 godina života. . Prosperu – primjer epigrama) Ivan Česmički (latinski pseudonim Ianus Pannonius. To je najbolji ep hrvatskoga i vrhunski biblijskovergilijevski ep europskoga humanizma. u Italiji pozdravlja novoimenovanoga papu. – 1472. postao je prvi hrvatski pisac svjetskoga glasa i do danas najprevođeniji hrvatski autor. Jan Panonije najveći je pjesnik ranoga hrvatskoga humanizma. IVAN ČESMIČKI (U smrt majke Barbare. U prvom dijelu opusa izdvaja se školska vježba s osloncem na Vergilija u kojoj se vjetrovi prepiru tko je najjači. sudjeluje u Matijinu obračiunu s češkim kraljem. Najprošireniji tradicionalni oblik njegova navodnoga prezimena – Česmički . U ovom se dijelu posebno ističu tekstovi s naglašenim autobiografskim označnicama. Plutarha. tvorac prvoga epa na hrvatskom jeziku (Judita). klasik kršćanske književnosti i humanist europskoga formata. Uz latinski pseudonim. s talijanskoga na latinski. poslanice. U privatnom dijelu njegova epsitolarija zanimljiva su pisma upućena prijateljima u Dubrovnik i Trst. skupa s Ivanom Thuzom. čije se djela još uvijek otkrivaju u svjetskim knjižnicama i arhivima. U Panonijevoj književnoj ostavštini tradicionalno se izdavja nekoliko cjelina: dulji sastavci spjevani u daktilskom heksametru (Poemata ili Heroica). i postao doktor kanonskoga prava. Za boravka u Italiji stekao je brojne ugledne prijatelje. s obzirom na tradiciju. a u formi epitalamija. epitafa. Imenovan je za slavonskoga bana. pouzdano se zna i njegovo krsno ime Ivan (Johannes).. nacionalni klasik.-1490. a od novovjekovnih epigramatičara Antonio Beccadelli. Sačuvan je znatan broj Marulićevih latinskih pjesama i duhovnoga i svjetovnoga sadržaja (žanrovski su to elegije. prevodio je ulomke iz Homerove Ilijade. U drugome dijelu opusa od 35 Panonijevih elegija najveći dio predstavlja podsjećanje i prisjećanje na važne događaje u prijateljskom ili obitelsjkom krugu. versificirani sažetci svetačkih životopisa. Pridružuje se skupini velikaša. rođen je blizu ušća Drave u Dunav. Nekom vjerovniku.expositio (Alegorijsko tumačenje Davidijade). naučivši temeljito oba klasična jezika. U najnovije vrijeme otkrivene su i Marulićeve pjesme ljubavnoga sadržaja. Ivan Vitez Panonac. najvećim dijelom nastali za boravka u Italiji. i 16. Uporište je Panonije našao. 11. seviljskikm kodeksima: Johannes Pannonius Vitezius. elegije (Elegiae). stoljeća. ali tijelo mu je poslije preneseno u pečušku katedralu i tamo sahranjeno. himne. u dijelovima. političarima i prijateljima. niz elegija napisanih u napadu bolesti. Njegovo je obiteljsko ime predmetom dugotrajnih kontroverzija u hrvatskoj i mađarskoj historiografji. Sklonio se u Osvalda Thuza na Medvedgradu. izrazito opsceni. kao što su tužbalice u povodu smrti majke Barbare (De morte Barbarae). i dr. Jan Panonije. prozni prijevodi s grčkoga. govori i pisma. postao biskupom pečuškim. Djela su mu prevedena na mnogobrojne svjetske jezike. 1472. epicidija. U žanrovskom smislu uzor mu je za epigrame bio Marcijal. Kao trinaestogodišnjega dječaka ujak Ivan Vitez od Sredne poslao ga je na školovanje u Italiju. obećanje vlastitoj duši (Ad animam suam).

ode. hendekasilabi. Poslije 1505. Pjesnička ostavština Crijevićeva sadrži 240 pjesama u 9 knjiga. Ne postoje pouzdani podatci o njegovu školovanju u rodnome gradu. boravi u Rimu u svojih znanaca. u kojemu prevladavaju politički sadržaji i prigodnice prijateljima. Vergilije. gdje je postigao i doktorat iz kanonskoga prava. Zbirka latinskih pjesama u sapfičkoj strofi sastavljena je od 16 pjesama. Propercije) i od dvadesetak govora. ostao je u rukopisu. ali su zastupljeni i drugi metri: heksametar. jambi. ali je vidljiv i utjecaj lektire rimskih epičara (Vergilije. u kojima je glavni lik Flavija. Šibenik. 1520. Okosnicu čini jedanaest elegija (po drugoj računici dvanaest elegija). Svećenik je postao 1510.ILIJA CRIJEVIĆ (De Epidauro. drukčije nego u rimskih elegičara nevjera voljene žene ne pokazuje se samo kao moralno pitanje nego i kao ozbiljan zdravstveni rizik. Uz nešto pjesama koje se bave likovima iz antičkog mita ili povijesti u zbirci prevladavaju poslanice. U rodnom je gradu imao velik broj moćnih neprijatelja. epiliji. odlučuje se zarediti. safička strofa. Od 1497. orationes funebres. U međuvremenu ostavši udovac. a manji dio vezan je uz njegovu svećeničku službu u kasnim godinama. oko 1445. Među najbolje njegove tekstove ubrajaju se oni u kojima je potresna osobna iskustva uspio posredovati bez pretjerana pokazivanja učenosti.Dubrovnik. Epigrami knjižnici. središnja osoba šibenskoga humanističkoga kruga. računajući da će se kao kanonik riješiti financijskih poteškoća. Stilski i kompozicijski Crijevićeva je proza pod Ciceronovim utjecajem. izgovoreni na sprovodima sugrađana. Na tragu Ovidijevih Fasta nastao je Šižgorićev kalendar crkvenih svetkovima De diebus Festis. Lukrecije. Lukan…) i antičke kršćanske poezije (Prudencije) ili rane kršćanske epike. Od svih hrvatskih humanista najdosljednije je branio ideju o nerazdvojivosti filologije i književnosti. Po vrijednosti ističe se pjesnička korespondencija s Tršćaninom Raffaelom Zovenzonijem. Kao svećenik obnašao je važne dužnosti u šibenskom kaptolu. od kojih su 15 pogrebni govori. Sav drugi rad. bio je generalni vikar biskupa Luke Tolentića i njegova nasljednika Francesca Quirinija. Prilagodljivost različitim stilskim i žanrovskim izazovima otkriva ga kao školovana latinista koji se snažno oslanjao na antičku književnu tradiciju i slikovnost preuzetu iz klasičnoga mita. Dubrovnik. do odreknuća od ljubavi. okrunjen je lovorovim vijencem za svoje “nježne ljubavne pjesme”. Početkom osamdesetih boravio je u Ferrari. Veličinom se ističe nedovršeni epilij o osnutku Dubrovnika (De Epidauro. 572 heksametra). pozdravnice i epigrami upućeni prijateljima. dolazi s legendarno bogatih Antila. Zbirka je posvećena šibenskom patriciju Petru Taveliću i obuhvaća 62 pjesme. i dubrovačkim prijateljima. Za života tiskana su mu samo četiri epigrama ad lectorem. asklepijadej. jedan od najboljih stilista u povijesti nacionalnoga latiniteta. i na tom mjestu provodi zadnje desetljeće života. Premda preuzima žanrovski model rimske elegije. od triju uvodnih raprava o pjesnicima koje je predavao u školi (Plaut. 1463. Ponovno postaje rektorom dubrovačke gimnazije. a za njom se u svojoj zbirci elegija o apostolima poveo Marko . znancima. 1509.?) jedan je od najvažnijih autora hrvatskoga latinističkoga quattrocenta. Studirao je u Padovi. djeluje kao školski suravnatelj. Crijević ga na zanimljiv način inovira: ljubavni je rival po zanimanju trgovac.) bio je latinist. u Akademiji Pomponija Leta. svjetovnim i crkvenim velikodostojnicima.do 1504. glikonej. Prema običaju latinizirao je svoje ime pa se otad naziva Aelius Lampridius Cervinus. Prozni dio Crijevićeva opusa sastoji se od jedanaest pisama. Crijević najjači oslonac u tradiciji nalazi u Ovidiju i Properciju. U oko 800 stihova ispričana je dovršena ljubavna priča: od nagla zaljubljivanja. ubrzo se ženi. stihovana zavičajna povijest za koju je predložak nudila Raguzeida Gian Maria Filelfa. zatječe se u Dubrovniku. u Rimu. JURAJ ŠIŽGORIĆ (Elegija o pustošenju Šibenskoga polja) Juraj Šižgorić (Georgius Sisgoreus /Sibenicensis Dalmata/ Georgius Sisgoritus /Gorgis/. a 1484. od kojih su 13 himne apostolima i svetom Pavlu. . Kao poeta laureates ostaje neko vrijeme u Rimu. preko robovanja domini. elegije. Aelius Lampridius Cervinus. 1487. u kojem ima i zanimljivih autobiografskih podataka. upućenih različitim crkvenim i svjetovnim velikodostojnicima. pjesnički i prozni. većinom u elegijskim distisima. U cijelom pjesničkom opusu veliku prevlast ima elegijski distih. . Šižgorić je autor najstarije hrvatske pjesničke inkunabule Elegiarum et carminum libri tres (Tri knjige elegija i lirskih pjesama). holijambi. Po obliku to su himne. uz jedan epigram u hendekasilabima i jedan u glikonejima.Šibenik. epigrami. primjer epigrama) Ilija Crijević (Elias Lampridii de Crieva. U tematskom pogledu riječ je o dvojstvu između nabožnoga i svjetovnoga apjesništva. u stihovima se žali da je izgubio i očinsko imanje.

medicina. Golema većina pisama napisana je na latinskome. dva su sastavka prigodne elegije. uz koje na mađarskome i talijanskome.-1557. Kao školovani humanist bavio se i poezijom. od povjesničara Giovija do talijanskoga heretika Palearija. u službu Zapoljina suarnika Ferdinada Prvoga Habsburškoga. 1504. Odmah nakon povratka pomaknut je u čast jegarskoga biskupa. Od mladenačkih dana pokazuje sklonost prema povijesnim i zemljopisnim istraživanjima u kojima se oslanja na svoje poznavanje latinskoga i brojnih modernih jezika. Zbirka Otia (Pjesme u dokolici) obuhvaća 42 pjesme. do 1573. U nekoliko je navrata održao prigodne govore na latinskome. Rimu neobjavljen. o Petru Berisalviću. Već kao iskusan diplomat prelazi 1549. književni i erotski afiniteti. Najopsežniji i kulturnopovijesno najzanimljiviji dio Vrančićeve ostavštine njegov je epistolarij. Nakon školovanja u Padovi. a poslije i njegovu udovicu Izabelu. Tako nastaju prozni ogledi (napisani na latinskom) o Erdelju. istaknuti hrvatski latinist. a najmanje u kojima nije ni potpisnik ni naslovnik. o ugarskom kralju Ivanu. manje je onih koja su njemu upućena.). gastronomija). 1573. krenuo je kao kraljev izaslanik u Tursku i tamo proboravio četiri godine. Šibenik. o nekim šibenskim običajima). Beču i Krakovu postaje Zapoljinim tajnikom i uz njega. našao se na dvoru Ivana Zapolje. Riječ je o zemljopisno-povijesnom ogledu u 17 poglavlja u kojima Šižgorić prikuplja i vrjednuje antičke vijesti o svojemu užem zavičaju (Plinije Stariji.. Veneciji. tiskana u Mrnavićevu Nauku krstjanskom (1627. bilo o etnografsikim posebnostima (poglavlje 17. Boccaccio. u njima se očituju Vrančićevi stavovi o različitim pitanjima (odnos prema rodbini i zavičaju. od 1532.). veći je dio rukopisa sa Šižgorićevim tekstovima u Milanu. godine. Papa Grgur Trinaesti izabrao ga je za kardinala. u kojemu je okupljeno oko 1000 pisama iz razdoblja od oko 40 godina. Pisma su prvorazredan izvor za povijest mentaliteta. Najzanimljiviji su oni odjeljci u kojima Šižgorić govori iz vlastita iskustva. kao putopisac i epistolograf u samom je vrhu hrvatske humanističke produkcije. od kojih su dvije na talijanskom. Nakon što je postao pečuškim biskupom. bilo da je riječ o topografiji (poglavlje 10. Solin. a izdana je prvi put 1899. Još nije pronađena njegova zbirka elegija objavljena u Krakovu. ANTUN VRANČIĆ (Putovanje iz Budima u Drinopolje) Antun Vrančić (Antonius Verantius /Sibenicensis Dalmata/. a na hrvatskom je očuvana samo njegova Molitva koju složi i govori svaki dan. Prozna rasprava De situ Illyriae et civitate Sibenici (O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku) dovršena je 1487. ostaje dvadeset godina.). Nakon djetinjstva provedena u Trogiru i Šibeniku zahvaljujući ujaku Ivanu Statiliću. ali ga je smrt spriječila da uživa tu čast. a ostatak zbirke tvore epigrami. vanjska politika. osim jednoga svi su u elegijskom distihu. Mnogi Vrančićevi tekstovi ostali su nedovršeni. Najvišu crkvenu čast. Poslije pada Sigeta odlazi drugi put kao izaslanik u Tursku kako bi isposlovao primirje. – Prešov.Marulić. stekao je 1569. iz kodeksa koji se čuva u Nacionalnoj knjižnici u Parizu. Na popisu Vrančićevih korespondenata nalaze se glasoviti suvremenici. Apijan. Gakeotti). RENESANSA U SVIJETU . Cezar). a vrhunac svjetovne moći dosegnuo je 1572...-14. pokazujući istodobno da dobro poznaje i relevantne humanističke izvore (Decembrio. poput putopisa koji se bavi prvim izaslanstvom u Tursku 1553. Moldaviji i Vlaškoj. Pretežan dio potječe od samoga Vrančića. od Pavla Gregorijanca do Janka Draškovića i Trankvila Andreisa. (Iter Buda Hadrianopolim /Putovanje iz Budima u Drinopolje/ i njegove dijaloške varijante Razgovor s bratom Mihovilom o putovanju i poslanstvu u Carigrad (na latinskom). Zbog različlitih svjetovnih i crkvenih dužnosti nije se uspijevao posvetiti književnom radu onoliko koliko bi volio. položaj nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Ugarske. Najveća mu je književna vrlina sposobnost da se predstavi kao vjerodostojan očevidac koji podjednako vodi računa o uvjerljivosti i zanimljivosti priče. Najvrjedniji dosad neizdan Šižgorićev tekst tužbalica je za izgubljenom braćom u 49 elegijskih distiha. teološki prijepori. Polibije. erdeljskom biskupu. kad je imenovan kraljevim namjesnikom. Dio je Šižgorićeva opusa izgubljen.

koji je odraz vedrog optimizma i vjere renesansnoga čovjeka u svemoć ljudske prirode. gdje nastavlja svoje studije u mudroga Ponokrata. U komediji Mandragoli prikazuje se stari i bogati messerr Nicia oženjen mladom i lijepom Lucreziom. Ep je ispjevan u savršenim stancama (strofama od 8 rimovanih jedanaestreaca). otac ga upućuje u Pariz. pa situaciju koristi mladi Callimaco.-1564. U nizu glavnih i sporednih radnji razvija se raskošna slika života u kojoj se isprepleću mašta i realnost. a toga se posla prihvaćaju njezina majka Sostrata i ispovjednik fra Timoteo. renesansne komedije i društvene satire. a poslije i liječničkom praksom. vitezove”. računajući s tim da će to biti upravo on. posmrtno izdane knjige. borbe. “marljiv čovjek”) ga u početku pušta da se pridržava starih navika. želeći vidjeti što je Gargantua dotad učio i kako je provodio svoje dane. u uporabi kojih Rabelais ne razlikuje tzv. pisao je latinske i talijanske stihove. nego opisuje “ljubav. bavi se raznim granama znanosti. 1513. piti!”.1527.). koji se zaljubljuje u Lucreziju. uzimajući u obzir potrebe razjedinjene Italije. Djelo nema jednoga glavnoga junaka ni jednu glavnu radnju.). preraslo je postupno u genijalnu satiru srednjovjekovnih zastarjelih pogleda i institucija i postalo ogledalom vjere renesansnoga čovjeka u moć znanosti i plemenitost ljudske prirode. a zatim se razvija cijela priča. . Najvažnije mu je djelo kratka politička rasprava Vladar (Il Principe. pantagruelizam). Autorstvo pete. zatraživši odmah nakon rođenja gromkim glasom “Piti. temeljne su značajke njegova jedinstvenoga stila. odnosno junake i događanja vezane uz imaginarnu saracensku opsadu Pariza u doba Karla Velikoga. Rabelais opisuje život diva Gargantua od trenutka kad je ugledao svijet kroz uho svoje majke i razveselio svog oca diva Grandgousiera.). talijanski renesansni književnik i političar. pristojne od tzv. predstavlja vrhunsko dostignuće talijanske renesansne epike. protkan je finim humorom. 1516. Od književnih mu je djela najznačajnije drama Mandragola (1513. Nakon što se najprije odgajao u duhu srednjega vijeka u učenoga teologa Tubala Holoferna i pokazivao slab napredak (trebalo mu je npr. prošlost i sadašnjost.). dobroćudnoga vladara jedne utopijske državice. vulgariziranu kasnije pod imenom makijavelizam. Djelo. Jednostavan realizam. nakon što popije napitak. Napisao je niz znanstvenih spisa. . iako mu nedostaje organsko jedinstvo kompozicije. FRANÇOIS RABELAIS (Gargantua i Pantagruel) François Rabelais (oko 1494. u želji da dobije nasljednika. Callimaco uz pomoć čankoliza Ligurija uspijeva nagovoriti messera Niciu da Lucreziji. zamišljen kao nastavak nedovršena Boiardova spjeva Zaljubljeni Orlando (1506. prirodan humor i nepresušno obilje riječi. od kojih su najpoznatije prve dvije: Život Gargantuin (1543.) i Herojska djela i priče velikoga Pantagruela (1532. Ponokrat (grč. sa strastima i osjećajima renesansnoga čovjeka.-1553.-1533.). Nade mu se ne ostvaruju. pisan s dubokim razumijevanjem za čovjeka i njegove slabosti te. privedu najprije nekoga neznanca. Životno mu je djelo Gargantua i Pantagruel (1532. Nakon toga slijedi opširan prikaz njegova školovanja. 1532. Nakon što je privolio muža.). u kojemu Ariosto oživvljuje fantastični srednjovjekovni viteški svijet i pretvara njegove legendarne junake u moderne ljude.).NICCOLÒ MACHIAVELLI (Mandragola) Niccolò Machiavelli (1469. fantastično-satirični roman u 5 knjiga. kojoj treba omogućiti slobodan razvoj na području tjelesnoga i duševnoga života (tzv. nepristojnih izraza. 5 godina i 3 mjeseca da nauči alphabet od početka do kraja i od kraja do početka). talijanski renesansni pjesnik. uz opasnost da taj napitak u sebi krije moguće opasnosti za onoga tko provede noć sa ženom koja ga je popila.).. U mladosti bio je redovnik. treba nagovoriti i krjeposnu Lucreziu. uz Montaignea najistaknutiji je predstavnik francuske renesanse. prva moderna komedija u europskom kazalištu i najbolje komediografsko ostvarenje talijanske renesanse. kojemu su obećani bogati milodari. piti. predstavlja se starcu kao učen liječnik i preporučuje za Lucreziju napitak od mandragole. u kojoj se istodobno pojavljuje komedija karaktera i oštra kritika tadašnjega pokvarena života i društva. razvija ideju da u politici cilj opravdava sredstvo. gospe. u kojoj daje modernu građansku teoriju države i. a u završnoj redakciji sadrži 46 pjevanja podjednake duljine. još je uvijek sporno. Ep odiše životnom radošću.). pisano u početku iz razonode i zamišljeno kao fantastična pripovijest o pothvatima jedne obitelji divova poznate iz srednjovjekovne književnosti. LODOVICO ARIOSTO (Bijesni Orlando) Lodovico Ariosto (1474. ali životno mu je djelo veliki viteški ep Bijesni Orlando (Orlando furioso. Zbog navodnih “heretičkih” pogleda bio je prisiljen napustuiti samostan pa studira medicinu. prvi veliki francuski pripovjedač.

Soneti) William Shakespeare (1564. a najjače slobodnom srukturom svojih drama. U trećemu razdoblju (1608. pisane na teme iz engleske povijesti od 13. Mogu se podijeliti na tzv. gdje je teško ranjen i poslije uhićen te mora boraviti u ropstvu. a katkad samo zbog “manguparije”. U prvom razdoblju njegova stvaranja. WILLIAM SHAKESPEARE (Hamlet. Osim drama napisao je i poeme Venera i Adon i Silovanje Lukrecije (The Rape of Lucrece). Konac djelo krasi. pričanje suvremenika) unosi dah realnoga života. pa tad nastaju tzv. i druge. i stiže u London. Ulaženjem u psihu vlastitih junaka stvara galeriju nezaboravnih i vječnih likova izražavajući veliko bogatstvo ljudskih osjećaja. “koji sve stavlja u pokret”. optimizam i duboki humanizam koji izbijaju iz tragične figure Viteza tužnoga lika. a vjerojatno i suvlasnik poznatoga kazališta Globe. u satrirično prikazanim obrtnicima. Kako vam drago. nekad iz potrebe. Ime Don Quijoteova konja Rocinantea sastavljeno je od riječi rocin (kljuse) i ante (prije).). Plastično ocrtani likovi. Otelo. među kojima je Oluja (The Tempest) jedna od najdubljih i najljepših Shakespeareovih drama. Henrik Četvrti. renesansna novelistika. Mjera za mjeru. U svom golemom opusu oživljuje cijeli niz svjetova. u kojemu u likovima Don Quijotea i Sancha Panze oživljuju dvije razine Španjolske. Dulcinea od Tobosa ime je koje je Don Quijote nadjenuo jednoj priprostoj seoskoj djevojci koju je odabrao za vladaricu svojega srca. San Ivanjske noći. Rođen je u Stratford-on-Avonu.) najveći je španjolski pripovjedač. grč. 1613. engleski pjesnik i dramatičar. Zbog novčanih neprilika dolazi i u zatvor. Mletački trgovac. bez obzira na izvor (antička povijest.).). ili o njoj govori vojvoda Tezej. mračne ili tamne komedije: Troilo i Kresida. Na Tri Kralja ili kako hoćete (Twelfth Nihgt or What You Will. Henrik Peti. pa iz toga perioda potječu sve njegove velike tragedije: Hamlet. Don Quijote je tijekom stvaranja prerastao prvotne piščeve namjere i postao djelom općeljudske vrijednosti. San Ivanjske noći. i 1611.). Kralj Lear. i 1597.. Zamišljen kao satira na preživjele. U to doba piše i svih 10 pravih komedija. napušta rodni grad oko 1585. Nakon povratka u domovinu bavi se književnim radom i živi u stalnom siromaštvu. u kojemu i umire. napisao je i zbirku soneta u kojima probija strukturu petrarkizma unoseći osobne osjećaje i temperament. najveći je dramski stvaralac u povijesti svjetske književnosti. zdrav i topao humor. koje je sam i objavio (za razliku od svojih drama). kojim je prožeto cijelo djelo i koji nezadrživo nasmijava i današnjega čitatelja.-1611. stvorili su od Don Quijotea jedno od najvrjednijih djela u povijesti civilizacije i jedno od najpoznatijih i najčitanijih djela u povijesti svjetske književnosti.-1616. San Ivanjske/Ljetne noći (A Midsummer Night´s Dream). pisac kazališnih tekstova. i Vesele žene windsorske (The Merry Wives of Windsor). utjelovljene u vilama. Genijalni stvaralac. kad se definitivno povlači iz kazališnoga života i vraća u rodni Stratford. simpatičnim osobenjakom i lopovom. uokvirenom rimskim tragedijama Julije Cezar i Koriolan. do početka 16. dvije povijesne epohe. prilagođujući vjerovanja engleskoga seoskoga . a između 1591. jednostavan. redatelj. U razdoblju između 1590. Shakespeare je napisao 36 ili 37 drama. Mladost provodi u vojničkoj službi. Macbeth i druge i tri tzv. Napisao je 30 drama.. koji se često i okrutno poigrava glupošću ili naivnošću drugih. Shakespeare u svaku temu.). snalažljiv čovjek).) javlja se određena smirenost. zbirku pripovijedaka Uzorite novele (Novelas ejemplares. U drugom razdoblju (1600.. mladićem živa duha i plitka džepa. koje predstavljaju neku vrstu modernih drama ideja.Garargantuin sin Pantagruel (grčko-maurska kombinacija riječi. od kojih su najpoznatije: Ukroćena goropadnica (The Taming of the Shrew. istodobno je i komedija koja obrađuje temu same mašte. kraljevske drame ili historije/povijesti. komedije. znači otprilike “onaj koji je žedan”) školuje se kao i njegov otac u Parizu. u kojem započinje pisati roman Don Quijote. gdje se sprijateljuje s Panurgom (Panurg. koje seže otprilike do 1600. romantične komedije. nikad im ne nedostaje životne stvarnosti. stilska iznijansiranost izraza. Bez obzira na to ili upravo zato što nisu povijesno točni. -1608. srednjovjekovne kronike i legende. komedija lirske faze. niz danas zaboravljenih djela. i svoje glavno djelo. nastaje Shakespeareova najvedrija tragedija Romeo i Giulietta i gotovo sve njegove kraljevske drame: Rikard Treći. Naime. gdje živi kao glumac. drugi dio 1615. MIGUEL DE CERVANTES (Don Quijote) Miguel de Cervantes Saavedra (1547.-1616. stoljeća. Shakespeare snažno djeluje na oblikovanje poetike romantizma. besmrtni roman Bistri vitez Don Quijote od Manche (prvi dio 1605. ali u to doba još vrlo popularne viteške romane. tragedije i romantične igre ili idile. prevladavaju tragični elementi i pesimizam. i dvije vječne dvojbe čovječanstva – sukob između ideala i stvarnosti.

folklora svojoj svrsi, pjesnik stvara vilinski svijet u kojem se pojavljuju Titanija, Oberon i Puck, mali čarobnjak ljubavnih zapleta, svijet koji stoji u ironičnom odnosu prema ostala dva ljudska, društvena sloja drame: prema svijetu Vojvode i njegove zaručnice, uz dva ljubavna para, te prema svijetu književno i kazališno nastrojenih obrtnika, među kojima se ističe tkalac Bottom, koji su čvrsto odlučili Vojvodinu svadbu počasriti igrokazom. Uz pratnju različitih vrsta kaotične zbrke pobjeđuju mladi ljubavnici Helena, Hermija, Lisandar i Demetrije, ostvarujući svoju čežnju. Na kraju komedije ponovno je uspostavljen poredak uz gobnu i brojna vjenčanja, ali je to poredak koji se uz pomoć čarolije Ivanjske noći kristalizirao oko mladih, a ne oko krutoga atenskoga ili egleskoga, elizabetanskoga zakona. Stoljećima stručnjaci pokušavaju riješiti fenomen tragedije, odnosno Hamletova odlaganja da izvrši osvetu zbog ubojstva svoga oca, kralja Danske, nad svojim stricem, sadašnjim kraljem Klaudijem, u najboljoj tragediji ikad napisanoj, u Shakespeareovu Hamletu. Napisan iz vizure tajne spoznavanja smrti i vlastitih dvojbi, Hamlet u sebi upija tajnu postojanja usredištenu oko Hamletove ljubavi Ofelije, njegove majke Gertrude, prijatelja Horacija, Ofelijina brata Leara, Ofelijina oca Polonija, začudnih grobara i smjene poretka nagoviještene dolaskom Fortinbrasa na samom kraju tragedije, kad je živ ostao samo Horacije, kako bi pričao priču o Hamletu. Nijedna interpretacija neće moći do kraja objasniti tajnu Hamletova zastora i renesansnoga stanja duha i kritike toga stanja u Engleskoj, ali ni sve ljduske i psihičke slojeve nazočne u svim vremenima i civlizacijama, u svakom čovjeku posebno koji stalno postavlja pitanja o biti ili ne biti sebe, svoje vlastitosti i vlastite egzistencije s drugima. Sami Shakespareovi soneti (objavljeni 1609.), umjesto da pripovijedaju ili barem nagovješćuju neku povezanu priču, kristaliziraju se oko niza tema nabijenih silovitim osobnim emocijama. Tzv. Shakespeareov ili elizabetanski sonet poseban je oblik soneta od tri katrena i jednoga dvostiha, s najčešćim rasporedom rima ababa cdcd efef gg. Razlikuje se od talijanskoga ili Petrarkina soneta, koji je sastavljen od da katrena i dva tercete ili od jedne strofe od osam i druge od šest stihova. Raspored je rima u Petrarkinu sonetu abba abba u katrenima, dok za tercete postoji više uobičajenih kombinacija. HRVATSKA RENESANSA MARKO MARULIĆ (Judita, Molitva suprotiva Turkom) Marko Marulić (Split, 18. kolovoza 1550. - Split, 5. siječnja 1524.) latinski je i hrvatski pjesnik, prozaist i prevoditelj koji je stvarao na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Potomak je splitke plemićke obitelji koja se nazivala Pečenić. Jezik Marulićevih hrvatskih djela temelji se na splitskoj čakavici 15. i 16. stoljeća s umjerenim unošenjem crkvenoslavizama, raguzeizama i općeštokavskih elemenata. Latinski mu jezik, uz težnju prema klasičnoj normi, očituje i srednjovjekovne crte na svim razinama, od leksika do stila (usporedite natuknicu o Maruliću vezanu za predrenesansu i humanizam). Najvažnije je Marulićevo hrvatsko djelo Judita (Libar Marka Marulića Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena…., 1501.), biblijsko-vergilijevski ep u 6 pjevanja (ukupno 2126 dvostruko rimovanih dvanaesteraca s prijenosnom rimom). Pjesničkom obradbom pripovijesti o hrabroj starozavjetnoj udovici Juditi i neprijatelju Holofernu Marulić je želio pokazati da se prijetećoj turskoj sili može odoljeti junaštvom i vjerom u Boga. Iako se vjerno držao biblijskoga predloška, ep je uobličio prema poetičkim pravilima renesansne epske tvorbe, a u versifikaciji je nasljedovao suvremene pjesnike svjetovne tematike (“začinjavci”). Prozna posveta djela važno je autopoetičko očitovanje. Biblijska poema Suzana, nastala nakon Judite, manjeg je osega (780 stihova) i pjesničkoga dosega. Ostale hrvatske pjesme najvećim su dijelom nabožne i moralističke tematike (npr. Dobri nauci, Divici Mariji, Od uskarsa Isusova, dijaloška pjesma Utiha nesreće). Domoljubna i protuturska zauzetost snažno se očituje u Molitvi suprotiva Turkom i Tužen’ju grada Hjerozolima. Svjetovnoj su poeziji bliske zabavno-poučne Spovid koludric od sedam smartnih grihov, Anka satira i Poklad i Korizma. Dramski tekst (također u stihovima) Prikazan’je historije svetoga Panucija adaptacija je talijanskoga predloška Fea Belcarija. U posljednje se vrijeme počinje pretpostavljati da je Marulić autor još nekih dramskih djela, pa i prikazanja Muka svete Margarite, ali te teze još nisu u potpunosti dokazane. Prozna hrvatska djela koja se s pouzdanjem pripisuju Maruliću malobrojna su: izvorna su samo dva pisma Katarini Obirtića i prozni tekstovi u Juditi, dok su Oficij Blažene Dive Marije i Od naslidovan’ja Isukarstova (1500.) Marulićevi prijevodi s latinskoga (ovaj drugi prijevod je djela De imitatione Christi Tome Kempenskoga). Marulić je jedan od najistaknutijih ili najistaknutiji hrvatski

pisac 15. i 16. stoljeća, nacionalni klasik, tvorac prvoga epa na hrvatskom jeziku, ujedno i klasik kršćanske književnosti te humanist europskoga formata. Ostavio je opsežan i raznovrstan opus koji se odlikuje vrsnom književnom stilizacijom, žanrovskom kompetencijom, sposobnošću variranja i prilagodbe raznovrsnoj čitateljskoj publici, s poticajnom I zanimljivom zastupljenošću i prepletom elemenata i iz srednjega vijeka i humanizma i renesanse. I u stihu i u prozi stvorio je djela goleme vrijednosti i značenja za nacionalnu hrvatsku kulturu i za europski književni i kulturološki obzor. U novije vrijeme, zahvajujući izdavanju Sabranih djela (dvojezična, kritična komentirana) Marka Marulića, započelo je sustavno i intenzivno proučavanje Marulićeve književne ostavštine, a otkrivena su i nova djela i rukopisi. DŽORE DRŽIĆ (Draža je od zlata; Grem si, grem) Džore Držić (Dubrovnik, 1461. - Dubrovnik, 1501.), pjesnik i dramatičar, potomak je građanske obitelji Darsa (Dersa, Dirsa, Drža); stric je književnika Marina Držića (r. 1508.). U Dubrovniku je završio humanističku školu, u Italijii studirao pravo, a devedesetih godina stupio je u svećenički stalež. Pjesme su mu sačuvane u Zborniku Nikše Ranjine (skupa s pjesmama Šiška Menčetića i nekoliko drugih, djelomice anonimnih pjesnika), u prijepisu iz 17. stoljeća i u rukipisu otkrivenu 1965. u Irskoj. Prije otkrića irskoga rukopisa mislilo se da je Džore Držić mogući autor nekih anonimnih pjesma iz Zbornika Nikše Ranjine, između ostalog i tzv. “pjesme na narodnu” Odiljam se. U irskom je rukopisu pronađeno dvadesetak novih Držićevih pjesama (između ostaloga i pjesma Čudan san, pjesnički začetak hrvatske dramske robinje) i dotad nepoznata pastoralna drama (ekloga) Radmio i Ljubmir. Pjesme su mu, s iznimkom prijevoda latinskih crkvenih pjesama Salve Regina i Ave Maria, ljubavne, a na tragu su Petrarke i talijanskih petrarkista 15. stoljeća. Držićeve pjesme tvore motivski ograničen, ali sadržajno cjelovit kanconijer, za koji se vjeruje da poetizira iskustvo jedne jedine ljubavne zgode. Mnoge su pjesme obilježene autorskim akrostihom. Jezik je mješavina ikavsko-ijekavsko-štokavskoga, s dosta čakavizama. Većina je pjesma ispjevana dvostruko rimovanim dvanaestercem. Iznimno se pojavljuje jedanaesterac po uzoru na tal. endecasillabo, četrnaesterac i petnaesterac. Leksik i metaforika ponekad podsjećaju na domaći folklor i pučku pjesmu, a izrazita idealizacija opjevane žene zna podsjetiti na koncepciju ljubavi razvijenu u lirici talijanskih stilnovista. Iz repertoara petrarkističke udvaračke retorike u njegovim pjesmama pravladava kontemplativno divljenje ljepoti odabranice (vila, gospoja, diklica) i introspektivan pogled u vlasitu duševnost, uznemirenu nemogućnošću ostvarenja ljubavnih želja. Iz ljubavne igre slabije je zastupljen trenutak suočenja s vilom i razgovor s njom. U kontemplativnim pjesmama opjevanu žensku osobu vrlo često povezuje s transcendentnim sferama, uspoređujući je s anđelom, suncem, nebom, inzistitrajući i na onostranom podrijetlu njezine ljepote. Protuteža je misli o nebeskom podrijetlu viline ljepote shvaćanje ljubavi i zaljubljenosti kao svojevrsne teološke spoznaje: pogled na mladu diklicu izjednačuje se sa slavljenjem boga. Dramolet, odnosno pastoralna ekloga Radmio i Ljubmir, napisan u dvostruko rimovanim dvanaestercima, ima oblik scenski izvodive pastorale u kojoj iskusni i razboriti Radmio bez uspjeha pokušava urazumiti zaljubljenoga Ljubmira. Radmilov diskurs obilježen je neidealističkim odnosom prema ljubavi i leksikom seoskoga govora iz dubrovačkoga zaleđa. U Ljubmirovim replikama pastirski tematski svijet estetizira se u duhu renesansne pastorale i petrarkističke lirike. Na taj način uspostavlja se kcontrast koji će postati tradicionalan u komedijama i eklogama, ali i u komičnim poemama hrvatskih pjesnika koji su stvarali u Dubrovniku u 16. i 17., ali i u 18. stoljeću. ŠIŠKO MENČETIĆ (Prvi pogled; Blaženi čas i hip) Šiško Menčetić (Dubrovnik, 1457. - Dubrovnik, 1527.), petrarkistički hrvatski pjesnik, potomak je dubrovačke plemićke obitelji Menčetić (Menze). Školovao se u dubrovačkoj humanističkoj školi, a zatim se bavio trgovinom i administrativnim poslovima, bio je u državnoj službi, bio je knez na Šipanu, a zatim i knez Dubrovačke Republike. U četrdesetoj godini sklopio je brak s Marom Gundulić, s kojom je imao dva sina i kćer. Umro je za epidemije kuge, koja je pokosila i oba njegova sina. U sudskim spisima Dubrovačke Republike Menčetić se više puta spominje u ulozi tužitelja, svjedoka, ali i optuženika. Optužuje ga se za nasrtljivost prema ženama i za tučnjavu u javnim prostorima. Uz Džoru Držića Šiško Menčetić najstariji je po imenu poznati svjetovni lirik iz Dubrovnika. Preko 500 njegovih pjesama sačuvano je u zasebnu rukopisu i u rukopisnom Zborniku

Nikše Ranjine (gdje se nalaze skupa s pjesmama Džore Držića i još nekolicine djelomice anonimnih pjesnika), a dijele se u tri knjige. Uz mnoštvo svjetovnih, pretežno ljubavnih pjesama, ispjevao je i 11 pjesama o Isusu. Kao svjetovni lirik bio je pod izrazitim utjecajem Petrarke i talijanskih petrarkista 15. stoljeća. Ljubavne pjesme posvetio je većem broju žena, a njihova je imena ili hipokoristike zabilježio u akrostihovima/akrostisima (u njega je čest i autorski akrostih). Ženski adresat nazivlje gospođa, gospoja, rjeđe vila. Sve Menčetićeve pjesme, s iznimkom triju u petnaestercu, ispjevane su u dvostruko rimovanom dvanaestercu s provedenom normom ternarnoga fraziranja. Jezik im je u osnovi jekavsko-štokavski, s nešto ikavizama i čakavizama. Prevladavaju pjesme u kojima se sažeto izvješćuje o suočenjima s gospođom i o duševnim posljedicama susreta, ali ima i kratkih epigramatski komponiranih sastavaka od po 2 ili 4 retka i ovećih baladesknih pjesama, s 600 redaka. Dok je lirika Džore Držića pretežno kontemplativna, u Menčetićevim ljubavnim pjesmama ostvaruju se tipične jezične geste petrarkističke lirike: prepričavanje prvih susreta s gospođom, opjevavanje njezine “ljeposti”, udvarački pothvati, razočaranje gospođinom suzdržanošću, odgovarajuće negativne reakcije lirskoga subjekta. Gospođa se opisuje bez pretjeranoga idealizma. U metaforama prevladavaju sunce, sunačce, zora, cvit i ružica, a u opisu frustrirana zaljubljenika hiperbole bolesti, smrti, umiranja. Suprotnost između gospođine privlačnosti i njezine hladnoće uzrokom je mnogih antiteza: ljuvezan – boljezan, dresel – vesel. Lirski subjet ne zatvara se uvijek u krug individualne duševnosti, često se obraća tematiziranome ili implicitnom prijatelju, najčešće gospođi, a nekad i imaginarnoj javnosti, pred kojom svjedoči o gospođinim vrlinama ili prokazuje njezinu ravnodušnost. Zna biti autodestruktivan, osvetoljubiv, agresivan. Stanje intimnoga jadikovanja lirski subjekt zna pretvoriti u fikciju sudskoga procesa ili trgovačkoga ugovora. Menčetićeve pjesme o Isusu po retoričkoj su formi zamišljene kao iskazi vjernika pred likom raspetoga Isusa. RANJININ ZBORNIK (Leute moj mili; Odiljam se; Djevojka hodi po zeleni travi) Ranjinin zbornik, poznat i pod nazivima Ranjinin kanconijer i Zbornik Nikše Ranjine, najstarija je rukopisna zbirka hrvatskih petrarkističkih pjesnika. Nazvan je prema Nikši Andretiću Ranjini (Dubrovnik, oko 1494. – Dubrovnik, nakon 1582.), zapisivaču i prepisivaču, možda i pjesniku. Nikša Ranjina Andretić, plemićkoga roda, školovao se u rodnome gradu. Mlad je ušao u službu Dubrovačke Republike, s dvadeset godina postao je članom Velikoga vijeća, bio je više puta knez Lopuda i Koločepa te Dubrovačke Republike. Godine 1507., kao trinaestogodišnji dječak, započeo je zapisivati ljubavne stihove prvih hrvatskih petrarkista Šiška Menčetića, Džore Držića, Marina Krstićevića, Mavra Vetranovića, Andrije Zlatara i nekih drugih, nepoznatih dubrovačkih autora (a nije isključeno da u njemu ima i pjesama samoga Nikše Ranjine). Tako je nastao zbornik, danas poznat ipak najviše pod nazivom Ranjinin zbornik, koji sadrži 820 pjesama, ali je imao dodatak od 15 pjesama za koje znamo samo po naslovnim stihovima iz popisa. Rukopis koji se čuvao u knjižnici zadarske gimnazije nestao je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Zbornik se sastoji od dva dijela. U prvom su dijelu pomiješane pjesme Šišmunda Menčetića i Džore Držića, a u drugome, koji je pisan kasnije, nalaze se stihovi raznih pjesnika 15. i 16. stoljeća. Pjesme su petrarkističke, najvećim dijelom u već kanoniziranom dvostruko rimovanom dvanaestercu. Najveći broj pjesama pripada struji kariteanskoga petrarkizma, ali ima i drugih varijanti petrarkiranja. Posebnu skupinu čine pjesme “na narodnu”. Ranjinin zbornik važan je po tome što sadrži stihove prve dvojice hrvatskih po imenu poznatih petrarkista Džore Držića i Šiška Menčetića, stihove opisane u drugoj polovici 15. stoljeća kao i stihove nekih drugih, poznatih i nepoznatih petrarkista. 512 pjesama pripada Šišku Menčetiću, a to je više od polovice zbirke, a možda ih je i više jer autorstvo drugoga dijela zbornika nije razjašnjeno. Nikša Ranjina Andretić stekao je velike zasluge za hrvatsku renesansnu književnost skupljanjem “modernih” ljubavnih pjesama u najranijoj mladićkoj dobi, čime je za javnost sačuvao pjesme koje su pripadale petrarkističkoj dubrovačkoj školi, odnosno pjesnicima koji su ih svakodnevno usmeno izlagali svojim prijatejima i ostalima zainteresiranima.

HANIBAL LUCIĆ

Robinja je vrlo popularna. nego prije antologija koja prikazuje široku lepezu stvaralačkih mogućnosti. vjerojatno prije 1530. dva epitafa i spomenuti prijevod Ovidijeve heroide Pariž Eleni. Lucićeva pjesma Jur nijedna na svit vila drži se njegovim najvećim pjesničkim dostignućem i remek-djelom renesansne poezije. popularne u Hrvatskoj i u cijelom Sredozemlju) i u ranijoj hrvatskoj umjetničkoj književnosti (Džore Držić. U dramskoj i scenskoj slici Lucić se oslanja na iz Aristotela i antike poteklu teoriju o jedinstvu mjesta. koji prerasta u žanr hrvatske dramske robinje karakterističan za stariju hrvatsku književnost. pjesmu U pohvalu grada Dubrovnika. odnosno komentarima sluškinja koje promatraju događanja oko vjenčanja. a karakterizira ga spoj Petrarkina nasljedovanja s trubadurskom i popularno-pučkom tradicijom. U pjesmi U pohvalu grada Dubrovnika i u pjesničkim pismima . mogućnost isticanja artističkoga umijeća) s neoplatonizmom i šesnaestostoljetnim akademskim. koje su tumačenja sporna. U cijelosti Lucićev lirski opus svjedoči o promaknuću lirike. Otkad se zamota. Paška robinja). kotorskim intelektualnim krugovima. odnosno hrvatske slobode. stih 685-755 /Robinja i Derenčin/) Hanibal Lucić (Hvar. jednu alegoričnu pjesmu. Lucić je dodao povijesnu i zemljopisnu konkretizaciju. ali je i otvarajući prema širokoj pozadini izvanscenskoga prostora koji obuhvaća prostrana područja UgarskoHrvatskoga Kraljevstva. iz Robinje: Skazanje drugo. renesansni petrarkist. zvučnost i elegancija stiha te toplina lirskoga izraza nastala zahvaljujući kontaktu s pučkom pjesmom (pa je njegovo djelo sačuvalo vrijednost žive tradicije sve do danas). 1556. koja je. Lucić sintetizira iskustva umjetničke i popularne domaće hrvatske tradicije i inspiracije koje proistječu iz najnovije talijanske poezije. i završnom kulminacijom/apoteozom slavlja vjenčanja i dubrovačke.1514.(Jur nijedna na svit vila. osam pjesničkih poslanica. U tom nevelikom svesku sadržan je sav Lucićev književni opus. i lokalizirajući radnju u Dubrovnik(u) (na jednom dubrovačkom trgu. a taj je književni postupak. To nije tipičan petrarkistički kanconijer. tretiranje pjesme kao pjesničke igre. Lucić u Robinji polazi od motiva oslobođenja zarobljenice. pisanih na talijanskome. Lucićev lirski opus pripada najzanimljivijim pojavama hrvatskoga renesansnoga petrarkizma. Dio građe Lucić je mogao preuzeti iz usmene književnosti. uz iznimku šest panegiričnih soneta upućenih mletačkim dostojanstvenicima na Hvaru. Dramska konstrukija djela najviše je bazirana na dugim monolozima u kojima čitatelj/gledatelj doznaje sve o prošlim događajima. koji završava matrimonijalizacijom (brakom. Lucićevo pjesništvo karakterizira neobično versifikacijko umijeće. Svezak obuhvaća dvadeset i jednu ljubavnu pjesmu. lirski pjesnik. U Lucićevoj poeziji spaja se senzualizam petnaestostoljetnoga kariteanizma (kariteanizam /naziv prema pjesniku Cariteu/ je škola i smjer nasljedovanja petrarkizma. Veliko značenje ima i Lucićeva drama Robinja. potjecao je iz bogate hvarske patricijske obitelji.). dramu Robinja. u gradu koji je u to vrijeme bio jedini potpuno slobodan hrvatski grad).poslanicama Lucić izražava svoje uvjerenje o .. koji su tražili povratak na izvorni Petrarkin uzorak. U njoj Lucić na majstorski način povezuje popularno-pučku melodiju s čistim Petrakinim tonom. oblikujući kao junake drame dva potomka hrvatskih velikaških rodova: Derenčina i Majer-Podmanickih. prema autorovoj tvrdnji. Robinja je jedan od najranijih dramskih tekstova sa svjetovnom tematikom u hrvatskoj književnosti. ali autor poantira radnju umetcima duhovita pučkoga razgovora. U posveti prijevoda jedne Ovidijeve heroide splitskom pjesniku Jerolimu Martinčiću. dramatičar i prevoditelj. klasicizmu sklonim petrarkizmom Pietra Bemba i Ludovica Ariosta. individualna sinteza raznorodnih škola i pjesničkih smjerova.Hvar. vjenčanjem). branitelj komune…). o podizanju njezine stilističke razine i o zauzimanju višega mjesta u hijerarhiji književnih vrsta. Nijedno svoje djelo nije za života tiskao. jedina drama u užem smislu u starijoj hrvatskoj književnosti. Održavao je veze sa splitskim. a njezina se pučka preradba još uvijek izvodi na Pagu (tzv. Lucićeva književna djela objavio je nakon očeve smrti izvanbračni mu sin Antun pod naslovom Skladanje izvarsnih pisam razlicih… (Venecija. česta uporaba dosjetke. melodičnost. Imao je posjede na Hvaru i Visu. vremena i prostora i na teoriju o antičkom (tragičnom) junaku i krivnji te na hrvatsku tradiciju srednjovjekovnoga kazališta. karakterističnom za šesnaestostoljetnu europsku poeziju. oko 1485. odvjetnik. poznat u folkloru (u dramskoj formi u obliku moreške. izvedena na pozornici. dubrovačkim. koja potječe iz 1519. . trogirskim.). Nikola Nalješković…). a nakon povratka bavio se obnovom uništenih imanja i obavljao različite funkcije u komunalnoj upravi (sudac. Motivu djevojčina oslobođenja. piše da je uništio veći dio svoga dotadašnjega pjesničkoga stvaranja. U vrijeme pučko-seljačke pobune pod vodstvom Matije Ivanića (1510.) sklonio se u Split i Trogir. 1553. Ne zna se gdje se i kako školovao. Mavro Vetranović.

godine). nakon 25 godina službovanja unutar Reda. Nijedan Vetranovićev “autografni rukopis” nije sačuvan. točnije 132 pjesme (među kojima 5 maskerata). nabožna i . godine 1517. “pošljice” u Dubrovniku od 1526. petrarkističke. a 1509. Nakon završene pučke i humanističke škole u Gradu Niko. U nekoliko je navrata opatom samostana. a dva puta predstojnikom mljetske kongregacije.) u Zagrebu u 19. Prevladava mitološka i ljubavna tematika.) jedan je od najistaknutijih predstavnika hrvatske književne renesanse. posredovanim poezijom Dubrovčana i pučkom poezijom. obogaćena štokavskim elementima. potaknut razmiricama. godini života. odnosno Nikola Vetranović. Kako bratja prodaše Jozefa. odnosno drame pravednosti . Jakova. Tamo mu je u pločniku urezan grob. usmjerenost Bogu i Božjoj ljubavi (preokret: epidemija kuge. za svećeničko zvanje sprema se u benediktinskoj školi na Mljetu. Posvetilište Abramovo. Jakova na Višnjici. odraz “svjetlijeg” dijela renesansnoga duha. Godine 1522.. 1531. maskerate. ostao je nedovršen. rođen je u Dubrovniku 1482. odnosno trubadurske lirike (o danas izgubljenu takovrsnu pjesništvu doznajemo iz Vetranovićeve Pjesance u vrijeme od pošljice)./1530. stoljeća. Obilježeno je napuštanjem ozračja vedre petrarkističke lirike (ali i strukturnim zadržavanjem petrarkističkih. živeći kao pustinjak. knjige. V. okretanjem sumornom raspoloženju i razočaranju. pastirske prizore (pastorale) i dramu Orfeo. autor je golemoga i žanrovski bogata književnog opusa.ispravnosti aristokratskoga društveno-političkoga poretka – jamca slobode i opće sreće. Posvetilište Abramovo) Mavro Vetranović (1482. a dubrovački Senat kažnjava ga izgonom. a možda i biblijska drama s elementima sudske drame. odnosno IV. starješinom sjedinjenih samostana na osamljenom otočiću sv. bijeg mu je oprošten. i IV. odnosno stvaralačke faze. točnije 132 pjesme (među kojima 5 maskerata). Karakterizira ga tematizacija subjektivnoga doživljaja svijeta. Vetranovićevo književno stvaranje može se podijeliti u tri razdoblja. Lucićev je jezik čakavština. pastoralnih. stoljeća pronađeno je ili autorski identificirano dvadesetak Vetranovićevih pjesama. Početkom 20. mijenja ime u redovničko. odnosno dva pastirska dramska prizora te mitološka drama o Orfeju. Godine 1524. Najveći dio čuva se u Knjižnici Male braće u Dubrovniku (znameniti rukopis in folio pod brojem 77. nekoliko godina boraveći u progonstvu.. sačuvan u prijepisu VI. Sačuvan opus sadržava oko 40 000 stihova. MAVRO VETRANOVIĆ (Pjesanca upomoć poetam. kad zbog nemoći prelazi u samostan sv. U nepotpunu prijepisu sačuvane su dvije mitološko-pastoralne scenske igre. 8 drama i nedovršen spjev Pelegrin./1550. refleksija. do 1527. Vetranovićevo književno stvaranje može se podijeliti u tri razdoblja. U prvom razdoblju. vraća se na Lokrum počinjući obnašati časničke dužnosti svojega reda. Moguće je da je u tom razdoblju nastala i biblijska drama Suzana čista. godine. Vetranovićevu knjigu) i HAZU u Zagrebu.). Andrije. 8 drama i nedovršen spjev Pelegrin. okrenutost pitanjima života i smrti. koje koristi za oblikovanje visokoga stila. a 1527. na 98 listova. U Dubrovnik se vraća 1515. i živi u samostanu na Mljetu. prvo od šestero djece u obitelji pučana. Tad nastaju četiri crkvena prikazanja (Uskrsnutje Isukrstovo. eremit (priklanjajući se misticizmu) na tom otočiću kraj Dubrovnika gotovo do kraja života. Spjev Pelegrin (Piligrin). opatom je na Mljetu. Andrije napravio je astronomski atlas (poslije 1543. U 67. Osim književnošću bavio se i astronomijom: na otočiću sv. Andrije i samostana sv. školovanje nastavlja u benediktinskom zavodu u Monte Cassinu. u vremenu do 1527. podrijetlom iz hrvatske srednjovjekovne književnosti. u samostanu na otoku Lokrumu u neposrednoj blizini Dubrovnika polaže zavjet benediktinskom redu pod imenom Mavar (Mavro). U Lucićevu jeziku često se primjećuje i posezanje za crkvenoslavizmima. idiličnih.Suzana čista). u Dubrovniku. Vetranović piše ljubavnu poeziju. prikazba ovozemaljske muke i patnje. do 1549. Još uvijek najpotpunije izdanje djela Mavra Vetranovića Čavčića objavljeno je u kolekciji Stari pisci hrvatski u dvije knjige (III. najvjerojatnije u duhu onodobne leutaške. Sačuvan Vetranovićev opus sadržava oko 40 000 stihova.-1576. bježi u Italiju. mitoloških i pokladnih slojeva tipičnih za renesansu). Pripisana su mu i dva prikazanja dotad pogrešno atribuirana: Prikazanje od poroda Jezusova i Prikazanje kako bratja prodaše Jozefa. ali i osobnim iskušenjima. odnosno stvaralačke faze. filozofija boli. godine. i VI. odnosno prijepisima uglavnom iz 17. Od šest opsežnih knjiga Vetranovićevih stihova ("Pjesni razlike") što ih spominju dubrovački biografi tri su izgubljene. a tri (zadnje) došle su do nas zahvaljujući rukopisima. siječnja 1576. Drugo razdoblje Vetranovićeva stvaralaštva traje od 1530. Kad zbog nekih problema u reorganizaciji Reda dolazi u nemilost duhovnih vlasti. potpuno se povlači. Od poroda Jezusova). a umro u rodnom gradu 15. Moja plavca . priorom je na otoku sv. glavni je izvor za “nedramatske pjesme”. stoljeću. Obiteljskoga nadimka Čavčić.

Spasitelj (kristoliki Orfeo prikazuje parabolu kršćanske povijesti ostvarujući iskupljenje u drugim prostorima mita. Zanimljive su Vetranovićeve pjesme u kojima su vidljivi odjeci autorova prirodoznanstva. Pet maskerata (Dvije robinjice. srednjovjekovne bestijarije. Treće razdoblje Vetranovićeva stvaralaštva traje od 1549. sve u dvostruko rimovanim dvanaestercima). pitanju prolaznosti.... Suzana čista dramatizacija je starozavjetne biblijske legende o starcima Ilijakinu i Izaku koji pokušavaju zavesti čistu Suzanu. angeologije i demonologije. tiskane u Zagrebu 1871. Sasin. s tekstom angažirano upućenim dubrovačkim sucima i starim popovima povezuju je i s Nalješkovićevima Komedijom drugom i Komedijom trećom. izvorno je preokrećući u Euridikinu (Euridiče). a organizirani su oko motiva oslobađanja zasužnjene djevojke i čežnje za slobodom.) rubni su pjesničkoglazbeno-scenski oblici. Sačuvan središnji dramski prizor (možda i jedini) prikazba je zbivanja pred vratima pakla i u paklu kojemu simultana srednjovjekovna pozornica daje drukčije značenje: postavljenost pakla na jednoj i vječnoga prebivališta . ovaj put utjelovljujući višeputno obrađenu priču o mitološkom pjevaču Orfeju koji pjesmom i sviranjem (lira) pokušava izvesti voljenu Euridiku iz podzemnoga svijeta.prostor manirističkoj književnosti. s raspravom koja se vodi kao pred dubrovačkim sudištem. a nagovješćujući devetnaestostoljetni Kazalijev ep Ćoso. Sve pjesme nastale u zadnjim godinama života spoj su invokacije. “službenika” Kralja paklenoga. prirodofilozofijskih stavova. okrenutošću životnoj sintezi. društveni odnosi. stoljeća) Vetranović ponovno spaja mitološku i kršćansku simboliku.. putovanje) stavlja i u okular ranokršćanskoga (srednjovjekovnoga) nadahnuća o viđenju Krista u liku Orfeja: Orfeo stoji pred vratima pakla kao i Krist. Pastiri. u pretpovijesti)..). priča o kleveti na štetu nevine Suzane zgusnutom strukturom i gotovo psihološkim ustrojem dramskih osoba te smanjenjem didaktične očiglednosti. Remeta. Lanci Alemani. stoljeća. trumbetari i pifari.raja na drugoj strani renesansnu orfejsku temu (melankolija.. čežnja. Marulićev Poklad i Korizmu te fantastično putovanje i groteskne likove Držićeva Prologa Dugoga Nosa. a sudište i suđenje u središtu događanja. za svijetom mira i sreće.. prozu hrvatskih borgesovaca . vrhunac stvaranja./1550. U pojedinim religiozno impostiranim pjesmama (Pjesanca djevici) slijedi Dantea i Petrarku (canzona Vergine bella. alegorike i metaforike. astrologije. a obilježeno je mističnošću. odnosno domoljubni ton. sudbonosnu pogrešku: okrenuvši se unatoč zabrani (figura oslobađanja Orfeja od grješnosti). pobožnosti i utilitarnosti. Pelegrin (Piligrin) . najčešće refleksivni. che di sol vestita). životne tuge i čežnje za izlazom iz mraka. nastale u prvim desetljećima 16..fantastičara druge polovice 20. Zanimljiva fabulativno-koncepcijska nit. otvarajući podvojenošću na putenost i religioznost. ali i ocrt gorkoga ljubavnoga iskustva. a manje za Nalješkovića karakterističniji erotski pokladni naboji. u trećem činu. apsolutno dobro i apsolutno zlo. s elementima klasične i kršćanske mitologije. Pjesma upućena Mladosti naslućivanje je Piligrinova puta kroz vatru i vodu. U kratkoj mitološkoj drami Orfeo (“Orfej i Euridika”) prekinuta završetka. stoljeća. više je drama pravednosti nego tipično prikazanje. sa snažnim uporištem u slikanju doživljenih krajolika. a u talijanskim gradovima popularne su kao canto carnascialesco. Trgovci Armeni i Indijani. kadikad i rodoljubni. ali i “zrelom ushićenošću” čudom života i suživotom čovjeka i prirode. namijenjeni izvedbi u pokladnim danima. Pastirski prizori “prvi” i “drugi”.. hodočasniku slojevite strukture. U Vetranovića prevladava blago šaljiv. Ovo epsko djelo u hrvatskoj književnosti (prizivajući groteskno-komičnu alegorijsku podlogu Prudencijeve Psihomahije. astronomije. u hrvatskoj renesansi pišu ih i Nalješković. svakodnevni život. a možda i izostavljena početka (nastala na početku 16. a možda i najzanimljivije djelo. Karon je prevozi na drugu obalu rijeke na poziv Duha. a ne Orfejevu. odnosno srednjovjekovnu viziju. Pelegrinović. odnosno “pastirska prikazanja” naslovljena Istorija od Dijane (naslov i Dijana) i Pastirski prizor (naslov i Lovac i vila) nastali su početkom 16. etičko-moralna kategorija). Euridiče ostaje osuđena na vječni boravak u podzemnom svijetu. ali i priziva komediju duša. dogmu o ispovijedi i pričesti. organizirano kao pravi i istinit proces vođen prema proceduri onoga doba. pjesnički tekstovi različite dužine (egzistencijalni problemi. stoljeća. S prethodnicom u Marulićevoj pjesmi o Suzani i dramskim nasljedovateljima u dramici Il giudizio di Daniele. izravno i neizravno značenje . zauzima posebno mjesto. ali i usmjerenošću na prološku političku aktualizaciju. s naznakom utopijskoga projekta bez boli i rata. u Zagrebu.fantastično-alegorijsko-filozofijski je spjev s autobiografskim punktovima o putniku.satiričko-politička poezija te raznovrsni slojevitiji. konkretizira trojstvo grijeh-pokora-milost. ali i s .. Osim epa Piligrin tad nastaje sedamnaest pjesama (kao uvodne u šestoj knjizi) pod naslovom Pjesni razlike (tiskane tek 1872. Vetranovićevo najopsežnije i nedovršeno (4374 stiha). fizike.

bana i knezova. a možda i najbolje djelo. Vidljive su reminiscencije iz Dantea. dogma o ispovijedi i pričesti. na udjelu Abrahamove žene a majke Izakove. cjenkanja. Odstupajući od naiviteta crkvenih prikazanja. fantastični motivi. Često je ozračje iskrenoga zanosa i. suočenost s hrvatskom i svjetskom zbiljom. Ozbiljuje se trojstvo grijeh-pokoramilost. Petrarke i Ariosta. Vetranovićevo najopsežnije i nedovršeno. Pelegrin (Piligrin) . živosti u opisima prirode i pustinjačkog života te smisao za humor. godine unosi elemente svakodnevice (brijanje. stoji prekrasna djevica Grazia. Vetranović u dramu uvodi biblijski šuteću Saru. hodočasniku slojevite strukture. stoljeća. Ova dramatizacija starozavjetne teme Izakove žrtve Čavčićevo je najautorskije dramsko djelo. otvarajući podvojenošću na putenost i religioznost. većinom na podlozi grčke mitologije i hrvatskoga folklora). dok su elementi farse tek naznačeni. Vetranović piše i refleksivnu poeziju. u dvostrukorimovanim dvanaestercima. majčine bolne patnje. Vetranovićevo književno djelo nastalo je najvećim dijelom u trenutku stvaranja drugoga naraštaja hrvatskih renesansnih književnika. opis seljačkoga života). vrhunac stvaranja. a u dužim (vjerojatno nastalim kasnije i pretvorenima u osobniju i intimniju dramaturgiju) svodi se na kratko pristajanje. hrvatske i talijanske književnosti. Sare u radnji i na problemu šutnje starozavjetnoga izvora o njezinu ponašanju za vrijeme posvetilišta te na Abrahamovu prosvjedu i njegovu odnosu spram Božje zapovijedi. Abrahamov odgovor Bogu u kraćim Vetranovićevim verzijama postoji u obliku pogađanja.sljepoća za istinu) o "čudnim i nevjerojatnim događajima u nekom nepoznatom svijetu". s elementima klasične i kršćanske mitologije. npr. oči sove . ovce u djevojku. dugovječan suvremenik mnogih značajnih književnika. priča o siru u kljunu gavrana pretvorenom u postole. sviranje i pjevanje na pokladno vrijeme. ali ih ne uspijeva prekoračiti. viđenja. Mavro Vetranović mogao bi se svrstati "među prve figure hrvatske renesanse". Iskazuju se unutarnji prijepori. latinske. osobito u pjesmi naslovljenoj Remeta. razvijajući radnju elementima pastoralnoga žanra (ulazak prirode odsutne u dramskim djelima prošlih stoljeća pothranjen pažljivim čitanjem klasika i talijanskih pisaca). retorici njegova odgovora i njegovu “posluhu”. a pet verzija različite dužine. npr. Pelegrin je izgrađen na temelju pomaka od srednjovjekovnih peregrinacijskih poetskih i retoričko-konvencionalnih alegorija (mijeh s mislima i mravima koje ih zoblju. očitovan kao razbijenost strukture književnoga djela nastale iz egzistencijalne nesigurnosti. Zanimljiva fabulativnokoncepcijska nit ima snažno uporište u slikanju doživljenih krajolika: pjesnik šalje svoju svijest u bijeli svijet kako bi pronašla mjesto njegova spokoja i sreće. do vlastele. koje bježe. Jedan od najplodnijih i žanrovski najraznovrsnijih hrvatskih književnika. s fokusom u egzistencijskoj raznovrsnosti i ljubavi prema hrvatskoj domovini i baštini. osleće uši . Dinamiziranje Sare 1546. Prikazba noćnoga trenutka i svanuća upućuje na vrijeme odvijanja predstave naznačeno u epilogu od poslijepodne do predvečer. prilagođuje se ukusu publike. nadgrobnice. odnosno oko polovice 16. obraćanje publici na sociološku ljestvicu točno stupnjevanu od seljaka. Uživao je velik autoritet u . pred kojima je pjesnik. alegorike i metaforike. U tekst je upisana modificirana simultana pozornica (najčešće uporabljivana u srednjovjekovnom kazalištu). izravno i neizravno značenje. U drugom razdoblju osim drama nastaje i najveći dio Vetranovićeve poezije: nabožna poezija. zubi vepra -zadovoljstvo u gnusobi. na putovanju doživljuje preobrazbe. pa čak i komedije (seoske scene. vrstan poznavatelj klasične. Ovidija. Nakazno-humorističan "ja"-pripovjedač glavni je lik koji pripovijeda. Posvetilište Abramovo prikazano je 1546. Pelegrin u hrvatskoj književnosti zauzima posebno mjesto. pisac "polivalentne i kompleksne produkcije". u spoju životinjskoga i ljudskoga obličja (Piligrinova grba kao kazna za traženje ovozemaljske sreće.fantastično-alegorijskofilozofijski je spjev s autobiografskim elementima o putniku. svjedoči o popularnosti toga djela. uvjetovane nazočnošću ili nenazočnošću pastoralnih i komičnih elemenata. Političko-satirička odnosno rodoljubna poezija usmjerena je na moralnu izopačenost vlastita vremena.zadovoljstvo vlastitim koritom. susrete. stvaralac novih književnih oblika. pred Kneževim dvorom u Dubrovniku. iza zlatnih vrata. renesansna proturječja. u liku Pelegrina (putnika) pjesnik se za božićne noći upućuje na putovanje uprtivši mijeh na leđa u koji zatvara svoje misli. jutarnje buđenje).Lucićevom Robinjom. Teokrita. mojemuča). prostor manirističkoj književnosti. puka. sa sklonosti filozofskom razmatranju svijeta. Dramski momenti baziraju se na dvama prizorima priče o posvetilištu (žrtvi). peripetije. i s naglašenom individualnom perspektivom. dajući novu dimenziju figuri Sarinoj. odnosno srednjovjekovna vizija. Snažna nazočnost ženske nositeljice radnje pridonosi dubokom oslikavanju osjećaja i stanja duše. ali i priziva komedija duša. apsolutno dobro i apsolutno zlo. na poetici groteskno-karikaturalno-komičnoga i fantastičnoga prikazivanja svijeta (raznovrsne prijetvorbe. moralističko-poučni stihovi.

umjetnika.. Posvećen je sinu sigetskoga branitelja Jurju Zrinskom. Služio je kao kapetan hrvatske konjice u mletačkoj vojsci. Nakon školovanja u Zadru najvjerojatnije je studirao pravo u Padovi. Prije završne bitke Zrinski svojim vojnicima drži govor u kojem tursku opsadu tumači kao kaznu za grijeh. prokurator crkava i samostana. s dosta detalja i podataka. U drugom pjevanju pripovijeda se i izvješćuje o pripremanju turske vojske za napad. Ovidijeve Metamorfoze. M. s mnogim proširivanjima opisa pojedinih zgoda u odnosu na antički predložak. Epilij Izvarsita ljubav i napokom nemila i nesrićna smart Pirama i Tižbe (1586. mislilaca i intelektualaca. Svojom temom stoji na početku niza epskih djela u hrvatskoj književnosti koja će opjevati isti događaj (Vladislav Menčetić. potomak je stare plemićke obitelji. pravednih i nepravednih.krugu hrvatskih renesansnih književnika.prije 1569. prvi je hrvatski povijesni ep. Vazetje Sigeta grada ima četiri dijela. Drugo Karnarutićevo djelo. orator pred mletačkim duždom. opisi junaka. Slijedi opis posljednje bitke u kojoj se Zrinski hrabro bori. a zatim se posvetio odvjetničkom zvanju. pravedna borba Hrvata protiv nasilnih osvajača. prozaik i lirik. a zatim prelazi u službu gradske administracije u Zadru. epski pjesnik. Vazetje Sigeta grada. od kojih je najvažniji Nikolin govor vojncima u kojem ih priprema na časnu smrt za obranu domovine i kršćanske vojske. Karnarutićev je ep i prvo književno djelo u hrvatskoj književnosti koje je oblikovalo najvažnije idelogeme hrvatske nacionalne povijesti: borbu krsta i nekrsta. Otkuda bura ishodi i zač se zove. Opjevavanjem teme iz antičke klasične baštine (ista je metamorfoza bila predmetom obrada i Dominka Zlatarića i Ignjata Đurđevića) Karnarutić iskazuje pripadnost humanističko-renesansnom književnom krugu. a zatim potanko opisuje tursku vojsku.) nastao je na fabulativnoj osnovi IV.). a opjevava sigetsku bitku iz 1566. obje 2001. stih 597-638) Barne Karnarutić (Brne Krnarutić) (Zadar. Andrija Kačić Miošić i dr. a sastoji se od 1056 dvostruko rimovanih dvanaesteraca. a oni ga pokopaju u samostanu svete Jelene blizu Čakovca.) počinju s uspjehom scenski izvoditi i prikazivati javnosti. PETAR ZORANIĆ (Planine. obje zaraćene strane pripovjedač nastoji prikazati epski objektivno s pozicija odmaknuta. Kao građa za ep Karnarutiću je poslužila kronika sigetske bitke Podsjedanje i osvojenje Sigeta Ferenca Črnka. U četvrtom dijelu prvo se izvješćuje o smrti staroga sultana Sulejmana Veličanstvenoga i opisuje se novi zapoivjednik turske vojske Mehmed-paša Sokolović.). Mehmed-paša Sokolović predaje Hrvatima glavu Zrinskog. Perivoj od Slave/slave i u njem vile) Petar Zoranić (Zadar. Pjesnikov pradjed Zoran . Jasno se razabire utjecaj petrarkističke lirike. autor prvoga hrvatskoga romana. Piramom I Tižbom I Vazetjem Sigeta grda Karanarutić je unio u hrvatsku književnost dva važna renesansna epa: ljubavni epilij. Djelo je složeno u dvostruko rimovane dvanaesteračke katrene. Neke podatke o svojoj obitelji iznosi Zoranić u Planinama. i 1520. Vazetje je ispričano kao objektivna i istinolika kronika. Nekim svojim osobinama pokazuje da je njegov autor poznavao vergilijanski ep i njegovu epsku tehniku (katalozi vojske. Nikola Šubić kao karizmatična osoba hrvatske piovijesti. odnosno stihovanu ljubavnu pripovijetu I svjetovni. 1508.). ali ga netko ubija iz puške. Čavčićeve drame tek se zadnjih desetljeća 20. Dubrovnik. nacionalnopovijesni ep iz suvremene povijesti. itd. Petar Zrinski. distancirana epskoga pripovjedača. a zatim se izvješćuje o svim fazama borbe za sigetsku utvrdu. U pet libara (1561 stih) opjevava se nesretna i tragična ljubav babilonskih zaljubljenika. ali se ne zna jesu li vjerodostojni. jedan je od autora iz starije hrvatske književnosti o čijem se životu i školovanju najmanje zna iz arhivskih podataka. Karnarutićev književni opus nije velik.).? . itd. napisana u stilu humanističkih kronika. Pavao Ritter Vitezović. Pripovijedanje u epu zgusnuto je. Zač se grad Nin zove i gdo ga najpri sazda. stoljeća (Dubrovačke ljetne igre) i na početku 21.) BRNE KARNARUTIĆ (Vazetje Sigeta grada: Treti dil. za moralne propuste kršćana u cijeloj državi. Karnarutićev ep prvi je ep s temom iz nacionalne povijesti u hrvatskoj književnosti. stoljeća (Kazalište Marina Držića. 2001. između 1515. praizvedbe drama Suzana čista i Orfeo. Predci su mu bili plemići Tetačići (Kurjakovići) iz Like. Bio je gradski sudac. Tek u trećem pjevanju epa počinje pripovijedanje i izvješćivanje o tijeku sigetske bitke. U epiliju je naglašena i kršćansko-moralistička funkcija. Sačuvana su dva njegova djela. Pripovijedanje katkad prekidaju dijalozi ili monolozi epskih junaka. U prvom pjevanju pripovjedač epa predstavlja glavne sudionike povijesnoga događanja: sultana Sulejmana Veličanstvenoga i Nikolu Šubića Zrinskog. hrvatske zemlje kao predziđe kršćanstva. (M.

Petrarke… Planine su pastirski. sv. J. koja su nastala prije Planina. U Italiji ostaje godinu dana. zna se samo po naslovima: spominju se u Planinama. kao i velik broj njegovih suotočana. Kaldejka. Divnića. DejaniraDinara. a u zidovima su uklesane poslovice i opomene na latinskom i . Tvrdalj odiše humanističkom i renesansnom kulturom. Perivoj od slave) i kao njegovi učitelji i savjetodavci. kako bi se riješio “ljubvenoga betega”. ali i alegorjski roman skladan na zasadama humanističke poetike (posebno vrijedne bilješke na marginama s navodima iz klasičnih i kršćanskih djela) Ovaj je renesansni roman jedno od najcjelovitijih i najkompleksnijih djela hrvatske renesansne književnosti. simboličkoga broja čestoga inače u srednjovjekovnoj književnosti. s morske strane izgledao je kao utvrda. Zoranićeve su Planine sedmodnevnim Zoranovim putovanjem predočile sedmogodišnje trajanje Zoranove (nesretne) ljubavi. Hektorović sam projektira. pjesnik. odnosno tvrđave Tvrdalj. Hrvatica) koji se pojavljuju i kao junakovi vodiči u zbiljske i fikcionalne predjele (npr. ide morskim putem do današnjega Starigrada. Put glavnoga junaka Zorana započinje u Vodicama kraj Nina. stoljeću na jadransku obalu. Od Zotanićeva književnoga djela sačuvano je samo djelo Planine. godine 1539. melograf (zapisivač pjesama). penje se Velikom Paklenicom na vrh Velebita. a koji se bavio književnošću. U romanu se slavi i plemenita Jele za koju se pomišlja da bi mogla biti Zoranićeva majka te se nagađa da je odigrala istaknutu ulogu u njegovoj izobrazbi. u kojem najvjerojatnije završava humanistički školu i stječe humanističku naobrazbu. Napisane u znaku broja sedam. ali ne odusatje od gradnje dvorca. arhitektonski i kulturni spomenik sačuvan do danas. Planine. 1487. otac mu se zvao Ivan. kojega slavi u svojemu romanu. godine. Za druga dva Zoranićeva djela – Ljubveni lov i Vilenicu. renesansnom književniku i znastveniku Nikoli Nalješkoviću. znanje latinskoga jezika i filozofije. Vrativši se na Hvar.). a ide prema istoku do Dinare. rodoljubno putovanje u okolicu Zadra i Nina kako bi se divio ljepotama vlastite bašćine i. U posveti Planinama naziva ninskoga kanonika Mateja Matijevića svojim učiteljem. U redovima protiv obespravljenih bio je svrstan i Petrov otac. Zoranić se rodio u Zadru. u Ninu. a tiskano 1569. u poglavlju Perivoj od slave. Da bi spasio život. nalazi velik nered. Latinka. Jedna grana obitelji odvojila se od plemićke matice i nastanila u Ninu. Priča završava viđenjem Divnića. Osim u doslovnom smislu roman treba čitati i kao alegoriju: Milost Božja vodi čovjeka kroz zemaljska zla do konačne spoznaje božanske Istine. Danteove Božanstvene komedije. po krajevima svoga zavičaja. autobiografski. 1572. Kao mlad plemić doživljuje bunu pučana protiv plemstva koja je pod vodstvom Matije Ivanića trajala od 1510. pred provalom Turaka na otok Hvar bježi u Italiju. PETAR HEKTOROVIĆ (Ribanje i ribarsko prigovaranje) Petar Hektorović (Stari Grad. gradi i nadzire Tvrdalj. prvi hrvatski izvorni roman nakon srednjovjekovnih anonimnih i prijevodnih Rumanac Trojski i Aleksandrida u 24 poglavlja opisuju i pripovijedaju o putovanju pastira Zorana.doselio se u 14. u Veneciji). O tome piše u pjesničkoj poslanici dubrovačkom prijatelju. četvrto je fiktivno putovanje prolaženje svijetom fikcije. Jeronima i Istine. u trećem putovanju-čitanju smisla. a najvjerojantije je imao pravničku naobrazbu jer je radio kao notar i egzaminator javnih spisa. Istodobno to se putovanje tumači kao domoljubno. Školovao se u Splitu. od Ovidijevih Metamorfoza. apoteozom Slave i Istine te pjesnikovim prihvaćanjem savjeta da se odrekne tjelesnoga života i ljubavi prema ženi i da prihvati moralnokršćanske vrijednosti. Grkinja. Istodobno. prepoznavanja protagonista kao poznavatelja klasičnih djela. a s unutarnje kao ljetnikovac s perivojem i ribnjakom. pa je obitelj promijenila nekoliko boravišta i prezime u Zoranić. Milost. povijesno-društveni. Petar Hektorović bio je nasljednikom bogatih očevih imanja na Hvaru i Visu. Osamnaest godina provodi u brodici na pučini. prvi hrvatski folklorist. biskupom ninskim. a majka mu je bila Elizabeta Medulla. rođen je u Starom Gradu (Starigradu) na otoku Hvaru u cijenjenoj obitelji hvarskih plemića. najviše potaknut strahoim od Turaka i gusara. Ne zna se gdje se školovao. pod čijim se likom krije sam pisac. – Stari Grad. a koje se obično određuje kao prvi hrvatski pastoralni roman (datirano je 1536. krećući na domoljubno književno putovanje proplamsajima hrvatske književnosti – književne bašćine. pisano prozom i stihovima (prozimetrom). Preživio je kugu na Hvaru. Sannazarove Arkadije. filozof. a bio je povezan is Jurjem Divnićem. Fabula romana oblikovana je kao putovanje po zbiljskim predjelima na kojemu putovanju Zoran susreće razne pastire i vile (Zorica. Kad je nakon dugi niz godina završen. od Dinare rijekom Krkom do Šibenika i od Šibenika morem mimo Zadra do Zatona pred Ninom i na koncu kopnom do samoga Nina. graditelj. s mislima na staru majku.

Cijeli svoj život Hektorović provodi upravljajući svojim imanjem. cijelo vrijeme ne progovarajući) putuju od Staroga Grada na Hvaru do Nečujma na Šolti i natrag do Staroga Grada. pa je jedan od okvira ovoga djela. Istinosan je i sam okvir: Hektorović upućuje djelo kao pjesničku poslanicu prijatelju Hijeronimu Bartučeviću. Cijelo djelo Ribanje i ribarsko prigovaranje odzrcaljuje Hektorovićevo poznavanje talijanskoga književnika Jacopa Sannazara. brajo. udinskom vojvodi. Hektorović je zapisao i notni zapis bugarštica. odnosno pastirskoga razgovora koji se zove ecloga . četiri protagonista (Paskojev sin ostaje nijemim svjedokom. ali samo u ulomcima. Majka mu je lipo ime dala. Trećega dana putovanja Paskoj i Nikola međusobno se nadmeću odgojnim. preživjevši bunu pučana. To su pjesničke poslanice upućene Nikoli Nalješkoviću. ozbiljnost i dostojanstvo. i 1571. a ostatak stihovi usmenoga narodnoga stvaralaštva umetnuti u djelo. Neki povjesničari književnosti pripisuju mu i Prikazanje o sv. u Dubrovniku. a izdano 1568. ožujka 1572. Osim najpoznatijega Hektorovićeva djela. koja u venecijanskom izdanju iz 1568.hrvatskom jeziku. Vjerodostojna je i tematsko-motivska podloga: autor djela Petar Hektorović istodobno je i protagonist. do naših dana ostao je sačuvan nevelik broj Hektorovićevih djela. godine. njegova pastoralnoga romana Arcadia i Ribarskih ekloga (u književnost je tim talijanskim djelom uveden poseban tip ekloge. a muzikolozi su notni zapis protumačili kao madrigalski uzorak. U mladim danima pisao je ljubavne pjesme. Zapisao ih je 1555. Značajnu godinu u Hektorovićevu književnom djelovanju predstavlja njegovo gostovanje 1557. Mavru Vetranoviću. pišući i organizirajući književne susrete. ali i pripovjedač. Prema vlastitom priznanju Hektorović ih je čuo od ribara I uvrstio u svoje djelo kao mali prizor. s kojima se često dopisivao. Zbiljska su i mjesta do kojih dolaze ili pristaju: slušajući ili govoreći ribarske priče i pjesme.). Hektorović je napisao i Knjige Ovidijeve od lika ljubenoga (prepjev u dvostruko rimovanim dvanaestercima /166 stihova/ prvoga dijela Ovidijeva epa Remedia amoris. odnosno ekloške poslanice ili ekloge napisane na način poslanice. U svojih suvremenika. u rodnom Starom Gradu. Najpoznatije je djelo Petra Hektrovića Ribanje i ribarsko prigovaranje. a najviše od gradnje svoga dvorca-tvrđave. prema iskazanoj poetici i stilu. Hektorović opisuje trodnevno vlastito putovanje brodom s “najboljim “ hvarskim ribarima Paskojem Debeljom (čovjek dobar i “pravi”) i Nikolom Zetom (mlad i “gizdavi”) te Paskojevim neimenovanim malim sinom na koje se otputio kako bi se odmorio od svakodnevnih briga. Imao je izvanbračno dijete. U djelo su iz usmenog stvaralaštva umetnute tri počasnice.u Veneciji. Jedna od najvećih vrijednosti Hektorovićeva djela upravo su te dvije bugarštice. idiličnoga spjeva. gdje je i pokopan. najvećem hrvatskom renesansnom središtu. latinskom i talijanskom jeziku i bio zapisivačem hrvatskih narodnih pjesama. najstarije potpuno zapisane hrvatske narodne pjesme. pripadnik drugoga naraštaja hrvatskih renesansnih književnika. iako je suvremenik treće generacije. Djelo je podijeljeno u tri dijela organizirana prema danima provedenima na moru. Hektorović umire 13. Lipo ti je. dvije epidemije kuge i dvije provale Turaka (1539. U povijesti starije hrvatske književnosti ostalo je zabilježeno kao “najrealističnije djelo”. naslovljene Ribanje i ribarsko prigovaranje (1565. Hektorović je zapisao dvije bugarštice: o Marku Kraljeviću i bratu mu Andrijašu te o Radosavu Siverincu i Vlatku. Lovrincu. odnosno Drugi dan). godini. odnosno zdravice (sve tri u Parvom danu odnosno u prvom dijelu: Naš gospodin poljem jizdi. iz 1556.. uživao je velik ugled i književnu slavu. Petar Hektorović pisao je na hrvatskom. pogledat)). Od 1684 stiha većinu zauzimaju dvostruko rimovani dvanaesterci. a objavio 1568. ali nisu sačuvane. (knjiga je naslovljena Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari ine složene po Petretu Hektoroviću Hvaraninu) stavlja pod naslovnu sintagmu Razlike stvari ine. razgovarajući i hvatajući ribu. Od tekstova koje je napisao na latinskom i talijanskom jeziku treba spomenuti pismo u prozi Vincencu Vanettiju. ribarske ekloge (razgovora). o čemu piše u pjesničkim poslanicama. ali i pjesničku svježinu izvornost. Sva mjesta u koja dolaze i lokacije koje spominju mogu se i danas prepoznti. Hijeronimu Bartučeviću. u 85. u kojem posjećuje stare književne prijatelje i stječe nove. komentator i opisivač događanja (djelo je okvirno napisano kao pismoposlanica koje prijatelj kao dar upućuje prijatelju). zagonetki. zatim pismo u prozi Mikši Pelegrinoviću. dokumentarni putopis. zatim lirska pjesma I kliče djevojka i dvije bugarštice/bugaršćice (sva tri zapisa u drugom dijelu. Hektorović je. a njegovi suvremenici isticali su Hektorovićevu čestitost. godine. vjerski poučnim izrekama. Prije Hektorovića bugarštice su zapisivali Hrvati izbjegli u Italiju. dodajući moralno-didaktičnu tendenciju. Među njima nalazi se I nekoliko poznatih poslovica. doktoru umjetnosit i medicine. stvarajući poseban hvarsko-dubrovački renesansni književni krug. Graciozi Lovrinčevoj. mudrim.). a u Ribanje i ribarsko prigovaranje uvrstio ih je 1556. Frani Hektoroviću. pitalica.

U uvodnoj se pjesmi Ciganka (Egipćanka. Giuglielmo Giuggiola). srpnja 1527. pjesnik zastupljen u Zborniku Nikše Ranjine). te otkriva isprepletenost fikcije i fakcije. notar u Korčuli. i Andrija Zlatar. kao autor naveden Andrija Čubranović. Pretpostavlja se da je polazio javnu humanističku školu u Hvaru. ali s prevladavajućim elementima ljubavne poezije. a zna se da se recitirala u Dubrovniku 20. 26. Novela od Stanca) Marin Držić (Dubrovnik. po četrdeset stihova. ulova). kraću verziju Jeđupke. naslovljena Prvoj gospođi. Dundo Maroje. razješuje se alegoričnost djela (književno djelo kao ljudski i božanski. Pelegrinović je 1556. svaka maskerata. a u ostalim pjesmama obraća se pojedinoj gospođi proričući joj sudbinu odnosno gatajući "sreću" vezanu najviše uz ljubavni i bračni život i moleći od nje dar. a studij prava nastavio u Italiji. simetričnim osmercima čakavskoga tipa s obgrljenim srokom. Sasinovim maskeratama. kao punoljetan građanin hvarske komune (kum kćeri jedne pučanke). Drugoj gospođi. u Palmotićevoj Kristijadi. Nalješkovićevim. pjesnik i komediograf (nećak Džore Držića) Marin Držić. Odlikuje se duhovitošću i lascivnošću. Jedno je od najpopularnijih i najutjecajnijih djela starije hrvatske književnosti.) dubrovačkom pjesniku . "dobro komponirano i usklađeno". Druga sreća.. Horacija Mažibradića i jedna nepoznata autora. ali i zaokružuje kompozicija. najjače izraženog u Dubrovniku. sačuvanoj u prijepisima (trogirski i Mažibradićev rukopis). cingareska. koja svjedoči da je ovaj hvarski književnik autor i niza (danas izgubljenih) pjesama te da je održavao veze s drugim hrvatskim renesansnim književnicima (posebno hvarskog i dubrovačkoga kruga: Hektorović. Nalješković. vjerojatni dubrovački prepisivač jedne varijante. ali je uklopljena u prvu. stilski i ritmički ujednačeno djelo".Bobaljevićeva. Dominira renesansni radostan životni ugođaj. 1508. 1562. 1567. proricanje) završava Uzdarom (osmerački katren) u kojem se poantira misaona potka pjesme. Vetranović. nastala.? – Dubrovnik. ritmičnošću. obraćanje publici). Jupka) sačuvano je u dvije inačice: kraćoj. Ijupka.. Jeđupka). odnosno petnaest katrena. Problem oko autorstva Jejupke (u Dubrovniku prozvane Jeđupka) objašnjen je u 20. a u kojem su umjesto pastira protagonisti ribari). "jeđupijada". Jeđupka je izvorno djelo. umjesto ribarskoga. Tragovi Pelegrinovićeve "jeđupijade" vidljivi su u anonimnim dubrovačkim "sibilama". Napisana je ikavskim narječjem hrvatskoga jezika. Na samom završetku djelu. sve skupa točno tristo stihova).Pelegrin Sabu Mišetiću. proročica. dubrovačkoj (venecijansko izdanje iz 1599. Pelegrinović je napisao i jednu poslanicu (1557. Da bi zaustavio kvarenje djela nastalo prikazivanjem i prepisivanjem.. vječan dar. devedeset katrena. Karnevalsko (ulično) okruženje i ugođaj spaja je s tadašnjim talijanskim cingareskama (Bastiano di Francesco Linaiuolo. stoljeća napisao kraću varijantu djela koja je imala uvod i šest maskerata (zakoni renesansne simetrije: uvodna pjesma od šezdeset stihova. isto u osmeračkim katrenima. Postoje još tri dubrovačke Jeđupke . Pelegrinović). sastavio konačni oblik zbirke (posvećene Dubrovčanima) koji je imao uvod i dvadeset "sreća" (Prva sreća. a ovaj autorstvo Jeđupke pridaje nepostojećem Andriji Čubranoviću Zlataru (kontaminacija imena: Andrija Čubranović. nerijetko s aluzijama usmjerenima na razotkrivanje raznih aspekata suvremenoga života. MARIN DRŽIĆ (Skup /primjer komedije/. kancelar "in criminalibus" (sudac) u Zadru. u Padovi. Pelegrinović je u trećem desetljeću 16. iz pokladnog okružja. pa se nekoliko stoljeća mislilo da je Pelegrinović plagijator) i dužoj (zadarska. u Vetranovićevim. Bobaljević). "protagonistovom" uvjerljivošću. Pelegrinovićevo glavno djelo Jejupka (Jeđupka. prolaznoga. u završnom Hektorovićevu obraćanju Bartučeviću. “ribanja” i “prigovaranja”. . Jejupka je napisana između 1525. M. pa je u Dubrovniku uvrštena i u izdanje koje Maro Battitorro(e) posvećuje Tomi Nadalu Budislaviću. Držić. stoljeću. spominje se prvi put 1519. zapravo maskirani pjesnik odnosno recitator obraća nazočnim gospođama kazujući im svoju zlu sudbinu. U žanrovskom smislu Jejupka je zbirka prigodnih pokladnih pjesama.).). Bio je defenzor hvarske komune. svaka "sreća" (sudbina. . s naznakama dramsko-scenskog okvira (maska. kao i "đudijate" (maskiranje u Židove). hrvatski renesansni pjesnik. Jeđupka je "leksički.. pisac maskerata.. iza Jeđupkine maske potpuno se otkriva zaljubljeni pjesnik) ne postoji u opširnijoj verziji.. MIKŠA PELEGRINOVIĆ (Jeđupka/Jejupka) Mikša Pelegrinović (Hvar. odnosno deset katrena. Šesta pjesma (iznimno uspješno petrarkističko ljubavno očitovanje.Zadar.).. oko 1500?.. u Gundulićevu Osmanu. 12. maskerata.piscatoria.. i 1527.

.. na svadbi Vlaha Držića). Krajem te godine u Dubrovnik je doputovao pustolovni austrijski grof Christoph von Rogendorf i Držić postaje njegov zabavljač. autorski se naslov nije sačuvao). Zajedno putuju u Beč i Carigrad. Držić se 1545. Vrijeme premijere plautističke komedije u prozi Pjerin (sačuvana samo u fragmentima. s novim prologom.. Njarnjasi. Pjesni ljuvene izlaze 1551. prva sačuvana hrvatska tragedija. potrebnu hranu). predstava ispred Kneževa dvora prekinuta zbog nevremena.. trgovačkoj i posjedničkoj obitelji (u starini se zvala Držimir ili Dersimiri /1295. svadba Rafa Gučetića. svibnja 1567. Od 1562. kolovoza) na talijanskom jeziku. Venere i Adon. rustikalno-mitološka drama u stihu Venere i Adon 1551. i 1630. ima i dvije sestre. prima jednokratnu pomoć i kreće na studij u Sienu. ali je naglo osiromašila. u Sieni je izabran za rektora studentskog konvikta Sapientiae i za prorektora Sienskoga sveučilišta (ima vlastitu sobu u domu. Ta je epizoda iz Držićeva života ostala prilično nerazjašnjena i baca novo svjetlo na čovjeka i komediografa (prvenstveno) Marina Držića. rustikalna farsa u stihu Novela od Stanca (1550. povezana s tim pismima (pokopan je 2. Naime. Izvođači Držićevih dramskih djela bile su amaterske družine mladića (koji su glumili i ženske uloge): Pomet-družina. izvedena ponovno. eruditna (učena. palača Sinčićevića. 1538. oba naslova potječu od istraživača./. pastoralna drama u stihu Tirena (1549. nakon neposredne zabrane izvedbe Pred Kneževim Dvorom ili navodnoga nevremena). Iako je u potpunosti zamislio urotnički plan. kao klerik postao je rektorom dviju crkava. Novela od Stanca). dvoje slugu. prikazana 1548. a poznavao je i nekoliko stranih jezika). međutim.?. pravi biser autobiografsko-memoarsko-polemičke proze. sastavljene od mladih plemića. filozofiju i glazbu (znao je izvrsno svirati nekoliko instrumenata. a bilo ih je dvanaestero prije nego su neki umrli). u Veneciji u jedinoj Držićevoj knjizi objavljenoj za njegova života. vrijeme premijere komedije u prozi Tripče de Utolče ili Mande (autorski naslov nije sačuvan.. Počinje Držićevo zlatno razdoblje hrvatskoga kazališta. na pisma nikad ne dobiva odgovor. pa 1538. izvedena na svadbi Džona Miškinova). rodio se (u kući blizu Kneževa dvora) u dubrovačkoj pučkoj. 1607. izvedena 1559. 1551. Stonu i Kalamoti. oba su naslova dali istraživači) i komedije u prozi Arkulin nije se do danas utvrdilo. eruditna (plautistička) komedija u prozi Skup (1555.. srpnja i bilo dugo četrnaest stranica. Da je knjiga bila izvrsno prihvaćena. Godine 1548. prvo je napisano 2. a i skraćeno Drža/Dersa/Dersia/Derxa. Rijeci dubrovačkoj. Držićeva obitelj imala je nasljedno pravo protektorata nad crkvama svih svetih (Domino) u Dubrovniku i svetoga Petra na Kalamoti (Koločepu). toskanskom vojvodi Cosimu I. ne zna se čemu se posvetio nakon što je napustio teatar. Zna se također da je kažnjen ukorom jer je za vrijeme španjolske okupacije kao glumac (igrao je ljubavnika) sudjelovao u zabranjenu izvođenju nepoznate komedije. u crkvi Sv. u Hvaru ili u Zadru Marin Držić posjetio Mikšu Pelegrinovića. 1553. Tih je godina izvedena pastoralno-rustikalna drama u prozi ili komedija Džuho Krpeta (1554. Kad obitelj počinje materijalno propadati (Marin je najmlađi od petero braće. Prid Dvorom). Ne zna se je li Držićeva iznenadna smrt u Veneciji 1567. u vijećnici Kneževa dvora. svadba Saba Gajčina). palača Frana Kabužića. ali ponekad i od skupnoga nastupa mladih vlastelina i građana. Studirao je pravo. Od Senata iste godine. svadba Martolice Džamanjića).zvan Vidra (zbog snalažljivosti i inteligencije). .. moraju prodati i vlastitu obiteljsku kuću. Posljednje godine Držićeva života ovijene su tamom: nestao je iz Dubrovnika. itd. a u njoj su osim ljubavnoga kanconijera i nekoliko pjesama različite tematike objavljene sve Držićeve dotadašnje drame u stihu (Tirena. a do oblika Držić prvi put dolazi 1326. u stanu jednog sienskog građanina. rustikalno-mitološka drama u prozi i stihu Plakir iliti Grižula (1556. Zna se da je 1557. Gružu. a posljednje je poslano 28. izvorna je adaptacija istoimene Euripidove tragedije na temelju talijanske preradbe Lodovica Dolcea.. do 1567. Nezadovoljan stanjem u Dubrovniku. vraća u Dubrovnik. u Veneciji je kapelan tamošnjeg nadbiskupa. imanja u Konavlima. ali su četiri sačuvana.). Držić postaje đakon. a dvije godine kasnije prezbiter. odnosno "vlade ludijeh nakaza" i uspostavljanju demokratske vlasti. Prikazuju se: eruditna komedija Pomet (izgubljena. Srednje školovanje prošao je Držić u Dubrovniku. Držić postaje pisar u solani (za plaću od pet perpera).. družina Gardzarija i Od Bidzara. plautistička) komedija u prozi Dundo Maroje (1551. razmišlja o obaranju oligarhije. književnost. dokazuju još dva njezina izdanja. Držićeva tragedija Hekuba. sačuvana samo u fragmentima). braća su već bankrotirala (Držićev se brat Vlaho bio u Veneciji afirmirao kao slikar) i Marin Držić morao je početi raditi kao pisar. Mediciju urotnička pisma (zna se da ih je bilo pet. Držić prihvaća dužnost orguljaša u dubrovačkoj Katedrali. sobar i tajnik (imao je plaću od dva dukata i dva odijela godišnje). a 1526.?. 1541. naslovljena je Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi. svadba Vlaha Držića). Držić iz Firence (gdje se iznenada našao) piše 1566.

stalni i karakteristični tipovi. daje to ime zbog više razloga: Stanac se povezuje i s kamenjarom iz kojega dolazi (stanac-kamen = kamen koji se ne može razbiti). zaplet na prepoznavanju i zamjeni: qui pro quo). iz Dubrovnika pođe u Anconu. U pastoralnom dijelu poseže za domaćom tradicijom (npr. Držićevo komediografsko stvaranje najvećim je dijelom bazirano na eruditnoj (učenoj. odnosno pametnoga. koja se i danas nalazi u Dubrovniku na istom mjestu. Dživo Pešica prevari ga da se on sam pomladio kad je došao u Dubrovnik. Prikazivala se za vrijeme poklada na piru vlastelina Martolice Hajdinova Džamanjića i Anice Kabužić. Dubrovčana nad došljacima. jedinstvo mjesta (renesansni trg). Držić postaje i ostaje i naš suvremenik. krčmari…. a došao je prodati kozlića i maslac). za oblicima talijanskoga pastoralnoga kazališta i za oblicima rustikalnoga kazališta s izvorima u srednjovjekovnoj protuseljačkoj farsi i pučkom kazalištu. sa zimskim i snenim suncem koje je stalo na nebu. Dundo Maroje. mala pokladna igra. kamo ga šalje otac. da bi susreli djevojke u za to određenim dubrovačkim kućama i da bi napravili “šalu sa Stancem”.renesansni hedonizam (skloni šali i pametni. pa figura staroga Stanca predočuje cijeli splet simboličnih značenja iz dubrovačke i hrvatske tradicije i europskoga folklora i kulture. stranci. gdje troši novac na najveću rimsku kurtizanu Lauru. pa se pokušava ponovno dodvoriti ocu (dvostruki mehanizam qui pro quo: u prvom dijelu komedije Maro se pravi da ne prepoznaje oca. Temelj Držićevih drama čini antiteza (pastoralno-mitološko: rustikalno. viši slojevi: niži slojevi. Skup. Tri su vrhunca Držićeve komediografije: Novela od Stanca. U furioznom tempu teče radnja ove jednočine komediole u kojoj se smjenjuju kontrasti i antiteze (mladstar. pravo je remek-djelo hrvatske drame i kazališta. na Ivanjdan (tri dana nakon ljetnoga suncostaja. stih: proza. urotnički pogled na društveno-ploitičku situaciju. za vrijeme karnevala. u Rimu. čime iz renesansne poetike prelazi u manirističku poetiku (suprotstavljanje umjetnika politici. 5 činova. Stanac lakovjerno povjeruje u priču. Pirna komedija. realističkoga oponašanja). stari Dundo Maroje davši mu 5000 dukata.Ivana i Pavla u Veneciji). koji u komediji ima dvostruku ulogu: lukavoga sluge koji živi hedonistički. a Držić starom seljaku iz dubrovačkoga zaleđa. Držićeva lirska poezija nastavlja se djelomice na raniji hrvatski petrarkizam. zrcalna dramaturgija zamjenjuje dotadašnju dramu tzv. snalažljivi mladići). ali mu mladići ostrigu bradu i ostave novac za kozlića i seljačke proizvode. najbolja je i najveća komedija u hrvatskoj drami i kazalištu i jedan od vrhunaca svjetske komediografije. inteligenciju. istina-laž. u talijanskoj novelistici i plautovskim komedijama. i sluge-filozofa koji u monolozima . ili 1551. a drama inscenira istinit događaj iz renesansne dubrovačke svakidašnjice. Dživo Pešica. sa stanom (u Dubrovniku traži stan. Sve konce komedije vuče sluga njemačkoga bogataša Uga Tudeška Pomet Trpeza. prostitutke. Uobličuje priču o hodočasničkoj godini 1550. Dundo Maroje. eruditna komedija u pet činova. s podlogom radnje u svakodnevici. Na početku komedije stari (i škrti i bogati) dubrovački trgovac Dundo Maroje dolazi spasiti još preostalih 2000 dukata. plautističkoj) komediji (prolog. svijet poezije: realni svijet…). okupljeni oko priče/ događaja o raspusnome sinu Maru (velika doza autobiografskih elemenata) koji vara oca i umjesto da se bavi trgovinom suknom u Italiji i Sofiji.lipnja). čini pastoralni (idilični) i komediografski dio. farsa Novela od Stanca. skriveni od strogih očeva. pristajući da njega pomlade uz pomoć vila (maskiranih mladića u pokladnoj noći). autobiografska izvorišta ključeva za interpretaciju. scenski šarm. ali i priča o smjeni paradigmi srednji vijek (prevareni starac) . vremena i radnje. koji je bio izvođen isključivo o pokladama i na svadbama (nekoliko puta godišnje. komediola. koji u tome ima glavnu ulogu) izlaze noću iz svojih kuća. 1550. sastavljena od 316 dvostruko rimovanih dvanaesteraca. ne cijelu godinu). vrh hrvatske i jedan od vrhunaca europske književnosti i kazališta Prevođen na brojne jezike i izvođen na mnogobrojnim hrvatskim i svjetskim pozornicama s golemim uspjehom. gospodari. noć-dan. Džore Držić). inteligentnoga i sposobnoga renesansnoga čovjeka koji se “vremenu akomodava”. a zapravo se prikazuje priča o pobjedi proljeća nad zimom. prenoćište. mladosti nad starošću. djevojke. iz Hercegovine. karakteri.). Za suvremenu talijansku komediografiju vezuje ga posebna uloga jezika i jezičnih stilizacija kao izvora komike. sluškinje. sluge. Stanac je starac toga imena. lucidnost… stvara potpuno originalan i genijalan komički teatar koji predstavlja vrhunac hrvatske renesanse i manirizma. Scenografija je predočivala prostor ispred Velike Onofrijeve fontane. 21. lukav-glup. kad tri noćnika (dubrovački mladići Vlaho. a zatim umjesto u Firencu krene u Rim. pa i naši Dubrovčani: “našijenci”. dramske osobe: škrti starci. ali do kraja trećega čina Maro (stra je dvadeset i jednu godinu) i njih potroši. toplo-hladno itd. a u drugom dijelu komedije otac se pravi da ne prepoznaje sina). Miho. Dramski opus. hvalisavi vojnici. u koji dolazi cijeli svijet. koji u glavnom posručju svoga stvaranja – drami – parodira. zaljubljeni mladići. Priklanjajući tome karnevalsku tradiciju.

karaktera. stanovnici urbane jezgre Dubrovnika. glumčevim) potezom Dubrovnik se pretvara u Rim. Svi su skupovci. pa se zato cijela radnja odigrava na renesansnom trgu s nekoliko kuća. predočujući okupljenoj svadbenoj i kazališnoj publici da Dubrovkinje navodno više vole pastorale u stihu nego komedije u prozi. nećaka Zlatoga Kuma. Marova zaručnica Pera. lihvar Sadi Žudio. a prije toga doznajemo priču o Starim. Držić umanjuje prostorne dimenzije po mjeri Grada – Dubrovnika. osim toga. u munčjelu (zemljani lončić). na Dubrovačkim ljetnim igrama. misleći da gledaju komediju o ljudima nahvao – pučanima. bez mijenjanja i iskrivljavanja melodioznoga dubrovačkoga govora (što je u zadnje vrijeme postalo uobičajeno). a radnja se plete oko dviju fabulativnih niti/osi: one ljubavne i one zlatne. a u objema sudjeluje i Zlatikumova sestra Dobre. glumcima. čarobnjakovim (redateljevim književnikovim. pa se čini da Držić inscenira susret svih tipova. osim Kotoranina Pasimae – Dubrovčani. koji govori Negromant. a nevlastela se pokazuju kao ljudi nazbilj. Skup je najdubrovačkija Držićeva komedija: u njemu su sve dramske osobe. U Skupu se osim Satira pojavljuje trinaest imenovanih dramskih osoba. Ljubavna nit zapleće se oko Skupove mlađahne (16 godina) kćeri Andrijane: starac Skup želi vjenčati svoju kćer Andrijanu za staroga i bogatoga Zlatikuma. na rimskom trgu. munčjelu skrije u obližnju crkvu. Druga fabulativna nit ispletena je oko blaga i škrtosti. Komedija započinje prolozima: u maestralnom prvom prologu. Genijalno koncipirana osoba staroga Skupa. osoba. Završetak je Dunda Maroja izgubljen. lijepa Laurina sluškinja Petrunjela. toliko životna da nam se čini da je naš susjed. moralni.-1681. i brojni drugi upečatljivi našijenci. a Andrijana je zaljubljena u mladoga Kamila.) najveći je dramatičar španjolskoga baroka i posljednji veliki pisac zlatnoga vijeka španjolske književnosti. Dvostrukom komedijskom preobrazbom vlastela. kojoj je izgubljeni završetak više puta rekonstrurian. antologijsko je ostvarenje i hrvatskoga glumca Izeta Hajdarhodžića ostvareno na Dubrovačkim ljetnim igrama pod dirigentskom palicom redatelja Kote Spaića. Do danas najbolja izvedba komedije Dundo Maroje dogodila se u Dubrovniku. pa spontanost i životnu snagu jednoga Lope de Vege zamjenjuje . a prikazivala se od 1964. kurtizana Laura. u kojima se zamjenuje ljubav prema kćeri ljubavlju prema zlatu. Oko svakoga od 30 dramskih osoba zapleće se zanimljiva i puna događanja priča. a govori ga Pomet i Pomet-družina. Petrarkistički pretjerano zaljubljenome Kamilu u njegovim namjerama nastoji pomoći djetić – mladi sluga Munuo. staroga grada. o ljudima nazbilj i ljudima nahvao koji će obilježiti cijelu Držićevu dramaturgiju. ali i klaustrofobičnosti. miraz). Premda se prostor Skupa pokorava zakonitostima renesansne eruditne komedije. posebno dubrovačke. ali je snaga njezine izvornosti u mnogo čemu premašila i nadmašila antički motivski sklop. da ne bi trebao dati prćiju (dotu. a Andrijani stara Skupova sluškinja Variva i mlada Dživova (sredovječni dubrovački vlastelin liberalnih shvaćanja) sluškinja Gruba.ljudima nahvao. a prolog govori Satir. i time pojačava osjećaj dubrovačkosti. u ognjište. Komedija u pet činova Skup. gledaju zapravo priču o sebi . Briljantnim mehanizmima qui pro quo spajaju se ove dvije fabulativne linije. pravi. Starac Skup. Kako se Skup stalno boji da će mu netko ukrasti tezoro. dramske baštine. u režiji Koste Spaića. do 1971. o otkrivanju svijeta. Novim. i dr. BAROK U SVIJETU PEDRO CALDERÓN DE LA BARCA (Život je san) Pedro Calderón de la Barca (1600. Ranko Marinković. Isusovački đak (teologiju je studirao u Salamanki) i svjedok propadanja španjolske moći. Marov sluga Popiva. različiti od lažnih “glumaca”. Kamilova majka. Calderón je pjesnik razdoblja koje je živjelo u obmanama slavne prošlosti.. Među njima svojom se autentičnošću i životnošću ističu stari sluga Dunda Maroja Bokčilo. Tripe Kotoranin. Velikim i Malim Indijama. dubrovački vlastelin koji se pretvara da je jako siromašan a ujedno se bavi lihvarenjem.govori parafraze makijavelističke flozofije i politike u komedijskom ruhu. pokazujući se “kraljem od ljudi”. u njihovo zlatno doba. na babilonskom i križišnom trgu svjetske protočnosti. U drugom prologu doznaje se fabula izgubljene komedije Pomet i temeljni zaplet Dunda Maroja. Pedro Calderón de la Barca rođen je u Madridu. pošteni ljudi. u izvornom dramaturgijskom i jezičnom smislu. a kraj su pokušavali rekonstruirati istaknuti hrvatski književnici i povjesničari te teatrolozi: Mihovil Kombol. uz dodatne ljubavne i bogataške zaplete osoba koje predstavljaju dubrovačkoi društvo u malom. Dugi nos (vjerojatno sam Držić). specijalista za režiju hrvatske. zasnovana je na fabuli Plautova Škrtca. zanimljiva komedija. mala drama. našao je blago (tezoro) i skrio ga u vlastitu kuću.

Zbog raznih polemika vezanih za njegovo djelo i zbog duševne bolesti Torquato Tasso bio je stalna zanimljiva tema i mnogobrojnih legendi o njegovu životu. a zatim se vraća u Rim i uživa papinu naklonost i godišnju mirovinu. To je ponukalo i Johanna Wolfganga Goethea da napiše dramu Torquato Tasso. Čudesni čarobnjak. Osim toga. Skrasio se u Rimu. od dolaska u Ferraru. Nakon izlaska iz bolnice jedno vrijeme boravi na dvoru princa od Mantove. Calderón se ne zaustavlja na tome: u drami bogatoj obratima Sigismund se ponovno nađe na prijestolju. Nakon boravka u Veneciji kao mladić započinje rad na epu Gerusalemme koji dovršava pod naslovom Rinaldo. u razdoblju nakon Tridentinskoga koncila. uspavana. U drami Život je san poljski kralj Bazilije zatvorio je odmah nakon rođenja svoga sina Sigismunda u samotnu tvrđavu jer mu je proročanstvo nagovijestilo da će kraljević postati loš vladar. Filozofska drama zlatnoga vijeka španjolske književnosti preispituje egzistencijalna pitanja trajanja i smisla života. Postojani princ. Zatim dovršava djelo koje je pisao deset godina.. spleta životnih okolnosti. budući da nastaje u vrijeme protureformacije. Sigismund se pokaže kao okrutan vladar: zbog samačkoga života. reduciranih pojavnosti. TORQUATO TASSO (Oslobođeni Jeruzalem. Piše i dvije religiozne poeme. u našim i vašim rukama. Za kratkotrajna boravka u Napulju dovršava neke kraće poetičke rasprave.. istaknuta je njegova sastavnica kršćanski svjetonazor. od Homerove Troje do neposredna . Univerzalnost i poetizam dovode dramu Život je san na vrhove svjetske dramske književnosti. Ključ za interpretaciju u čitateljevim je i gledateljevim očima.. pisana većinom potkraj života kad je stupio u svećenički stalež (zaredio se u pedesetoj godini života i živio na kraljevskom dvoru kao kapelan. a napisao je i drame Ljubav nakon smrti. Prvo izdanje Oslobođenoga Jeruzalema izaziva polemike i suprotna gledišta. kao dvanaestogodišnjak nakon majčine smrti pridružuje se ocu. Napisao je oko 200 drama."plačeve": Suze djevice Marije (Lagrime di Maria Vergine) i Suze Isusa Krista (Lagrime di Gesu Cristo). vidljiv već od samoga naslova: u vrijeme dok traju vjerske borbe (ugroženost kršćana iznutra međusobnim sukobima i izvana prodorom Turaka u Europu). Boraveći u Ferrari stupa u službu kardinala D´ Este i svoju liriku posvećuje sestrama vojvode Alfonsa Drugoga D´ Este. pjevanje) Rođen u Sorrentu u Napuljskom Kraljevstvu. glumce i sve suradnike pred zagonetku koju postupno odgonetaju ulazeći u svijet simbola i kultiviranoga svijeta. I.. Međutim. kojoj će kasnije promijeniti naslov u Torrismondo. Naravno. vjerovanja u sudbinu i zvijezde. Tassov se ep nadovezuje na epsku tradiciju koja obrađuje temu grada pod opsadom. prepustivši se mirnom i samotnom životu). postojanosti vlasti. zbog proročanstva. započinje reviziju i prepravljanje epa. u kojima sudjeluje i sam Tasso.. Nakon Mantove boravi u Rimu i Napulju i dovršava pjesme Monte oliveto i Le sette giornate del mondo creato. ali njegove odluke postaju mudrije i trezvenije. najviše u vidokrugu gledanja na Ariosta i njegov ep Orlando Furioso (Bijesni Orlando). Nakon očeve smrti s kardinalom odlazi u Pariz i tamo upoznaje francuskoga pjesnika Pierrea Ronsarda. u egzilu u Rimu te boravi na dvoru urbinskoga vojvode. Tassov spjev govori o jedinstvu kršćanske civilizacije i o borbi kršćana za očuvanje "prave" vjere. Premda Tassov ep Oslobođeni Jeruzalem govori o događajima iz srednjega vijeka.. Od svjetovnih su drama Calderóna de la Barce najpoznatije Život je san (La vida es sueňo) i Zalamejski sudac/Sudac zalamejski (El alcalde de Zalamea). pjesniku Bernardu Tassu. tzv. nakon niza godina Bazilije ipak odluči provjeriti Sigismunda i preispitati sudbinu: omamljena sina prebacuje na kraljevski dvor i daje mu vlast u ruke. vraća u osamu tamnice. zlotvor i tiranin.? Otac ga ponovno.poniranjem u psihu svojih junaka/dramskih osoba i majstorskom dramskom tehnikom. i II. kojemu posvećuje dovršenu promijenjenu inačicu Oslobođenoga Jeruzalema. Nakon kraćega boravka u Rimu. na kojemu dovršava tragediju Galealto. istinu i laž. uvjetovano i nekim kritikama. Ulazimo zajedno u tajne smisla života i filozofiju postojanja. od kojih su 80 kratka crkvena prikazanja u jednom činu (autos sacramentales). Sutradan kraljević ne može razlučiti san od jave. koju naslovljuje Osvojeni Jeruzalem (La Gerusalemme conquistata). u nećaka pape Klementa Osmog. Piše pastoralnu dramu Aminta koju na hrvatski odmah prevodi Dominko Zlatarić i tiska je u Veneciji. Veliki psihički pritisci i napor uvjetuju duševne smetnje zbog kojih sedam godina provodi u bolnici Sant´Anna. a redatelja. U bolnici piše moralnofilozofske dijaloge. slobode odgoja. Najvjerojatnije je na studiju prava i filozofije u Bologni i Padovi započeo pisati svoje rasprave o pjesničkoj umjetnosti Discorsi dell´ arte poetica u kojima je vidljivo poznavanje Aristotelove Poetike. pravdu i nepravdu. dobro i zlo. Umire u samostanu Sant' Onofrio. u obitelji koja je postupno gubila bogatstvo. i po kojemu ostaje najpoznatiji do danas: Oslobođeni Jeruzalem (La Gerusalemme liberata).

a spominje i da su mu drame prikazivane s velikim uspjehom i na "očitim mjestima". Knjiga se sastoji od sedam psalama te jedanaest pjesama što su ih u čast Ivana Gundulića. Dok jedni književni povjesnici tvrde da je riječ o renesansnom epu. Godine 1620. karakterizira ga pravilnost u broju pjevanja. na kojoj je Gundulićev spomenik secesijske 1892. majka Đive. mitološki i legendarni svjetovi i likovi povežu s povijesnim događajima i stvarnim osobama prema načelu vjerojatnosti. Dijana. spjevali suvremenici. Od "poroda od tmine" do nas su došle četiri drame: Arijadna. a profesori su mu Petar Palikuća. Rinaldo. Čerera. a 1627. i Đive Gundulić. 1638. brojne imaginarne i fantastične epizode. U mlađim je danima pisao poeziju. ubija Arganta. Sačuvan je samo prepjev triju pjesama Girolama Prettija pod naslovom Ljubovnik sramežljivi. dovršavajući dvoboj. Tancredi. Započinje prevoditi Tassov ep. viteški ep (građom slijedi Ariostov uzor. Arijadna. u sedmoj godini križarskoga ratnoga nastojanja. prevoditelj Života Carla Borromea. zaljubljen u Clorindu. Koraljka od Šira. kako propisuje renesansna poetika. Horacije Mažibradić piše poslanicu Plavkoviću. navodi svoja "razlika složenja". Nakon Rinaldova povratka. godine napravio kipar Ivan Rendić. sugrađani su ga prozvali Mačica. u kući Frana Gundulića. Dijana i Armida. Goffredo poziva Rinalda iz progonstvajer je Jeruzalem nemoguće zauzeti bez Rinalda (Rinaldo je na Otocima Sreće s Armidom. Kleopatra. u blizini današnje Gundulićeve poljane. Adona. "kralja ilirskoga pjesništva". i Camilo Camilli. umire mu otac Frano. Ostala je njezina oporuka napisana na hrvatskom jeziku. u Rimu su tiskane Pjesni pokorne kralja Davida u izdanju koje se otvara spomenutom Posvetom. Posvetilište ljuveno. 1589. dubrovačkoga trgovca i pet puta kneza Dubrovačke Republike. ali ubrzo odustaje.Tassova prethodnika Ariosta i njegova Bijesna Orlanda u kojem je pod opsadom Pariz. kralj Jeruzalema. Temeljnu povijesnu okosnicu Tassova epa čine događaji s kraja 11. Vjerenica mu . iz kršćanskoga tabora. Godine 1624. spominjući piščevu ljubavnu poeziju koju će svud pojati i gospoda i gospoje. Završetak radnje epa okončava se pobjedničkim ulaskom križara u Jeruzalem i klanjanjem Svetom grobu. kralj Damaska. Gundulić se ubrzo nakon majčine smrti zaručio. U Dubrovniku se "s velicijem slavam" izvode pred Kneževim dvorom Gundulićeve drame Galatea. Kad je imao petnaest godina. lirik. IVAN GUNDULIĆ (Suze sina razmetnoga. tj. a treći da je ovim epom Tasso pokušao pomiriti "romantični". lijepa ratnica Clorinda iz arapskoga tabora. Otac Frano odgoj trogodišnjega sina povjerava trojici skrbnika. Školuje se u dubrovačkoj humanističkoj gimnaziji. Ivan Gundulić posvećuje je svom stricu Jeru. Tassov ep. kao i Ariostov. Armida bježi u Egipat i obećaje se onome tko ubije Rinalda). u sveopćem križarskom napadu na Jeruzalem. ograničen broj epizoda te. Dubravka. koja se presvlači u Clorindu. vojvoda i vođa koji vodi pohod na Kristov grob u Jeruzalemu. Armida. Prozerpina ugrabljena. u starom dijelu ulice Lučarica. Aladin. jednostavan zaplet i jedinstvo radnje (osvajanje Jeruzalema i oslobađanje Kristova groba). odnosno posljednji mjeseci prve križarske vojne kad su kršćani pod vodstvom Godfreya de Bouillona zauzeli Jeruzalem. Tasso je želio stvoriti herojski ep prema uzoru na velike antičke epove. U Posveti piše i o svojoj namjeri da prepjeva Tassov ep i da ga posveti poljskom kralju. njegova lijepa nećakinja Armida koja bi ljepotom trebala zavesti Goffreda. Prije toga kršćanska je vojska u krizi. posredovanje neba i pakla u epskom događanju te nastojanje da se fantastični. epik i dramatik rođen je u staroj i vrlo uglednoj vlastelinskoj obitelji. Homera i Vergilija. Godine 1608. postaje punopravnim članom Velikoga vijeća i od toga trenutka obavlja cijeli niz državnih službi. za ep uobičajeno. Glavni su junaci u epu: Goffredo. ali i ep u skladu s pravilima poetika koje su se temeljile na otkriću Aristotelove Poetike. mladi ljubavnici Sofronia i Olindo. kao i u drugim epovima. Osman) Ivan (Đivo/Dživo/Gjivo) Gundulić (Dubrovnik.) hrvatski barokni književnik. grijehu i nezahvalnosti probija se osjećaj gorčine i bespomoćnosti u nezaustavljivom protjecanju vremena. Osim toga. Godine 1621. u Veneciji izlazi poema Suze sina razmetnoga. kći kralja Antiohije. napisan je u strofi karakterističnoj za talijansku epiku (stanca ili ottava rima). stoljeća. drugi su zagovaratelji tvrdnje da je Oslobođeni Jeruzalem maniristički ep. Prozerpina ugrabljena. Tancredi. nadopunjivač Tassova epa Oslobođeni Jeruzalem. piše Posvetu Maru Mara Buniću u kojoj govori o svom "porodu od tmine". Na to nadovezuju se i isprepleću. godine – Dubrovnik. U Rimu je tiskana i Gundulićeva pjesma Od veličanstva Božijeh. a Erminia pomaže u otkrivanju zavjere protiv Goffreda.Osman. dok je u njega zaljubljena Erminia. Godine 1622. U stihovima o prolaznosti. za temu preuzimajući vjersku borbu) s "klasičnim" epom složenim u skladu s antičkim modelom i aristotelovskim poetičkim uputama. Počinje pisati najznačajniji ep u hrvatskoj književnosti . Idroat. jedan od glavnih križarskih junaka. Ivanu Gunduliću.

srpnja: “O lijepa. pisca dijaloga o Ljubavi i Ljepoti (1581. Narav je djela barokna (sklonost bogatoj metaforici. koja se .kako kažu sačuvani rukopisi . U to vrijeme Đivo Gundulić već dugo priprema svoje životno djelo. može se tumačiti tradicijom hrvatske književnosti do Gundulića. Odmah poslije vjenčanja morao je biti u službi kapetana noći. U pedesetoj godini života. Svoj lik grješnika Gundulić je našao u starozavjetnoj paraboli (Evanđelje po Luki) o povratku i pokajanju rasipnoga sina. rodio im se sin Šiško. cijenjen i poštovan dubrovački plemić (izbjegavajući sjednice Velikog i Malog vijeća). prema mišljenju mnogih najveći hrvatski pjesnik svih vremena. Statut klasika Gundulić zadržava i danas. neprestani je uzor hrvatskim pjesnicima. Tad mu je i izvedena drama Dubravka. Gundulić mijenja smisao i značenje što su ih književni oblici pastorale. velikog kneza od Toskane. Ivan Gundulić. Gunduliću i Slobodi i s uspjehom se izvodi i u našem vremenu u kazalištima od Dubrovnika do Zagreba. Godine 1628. Dramskoj vrsti. Gundulić je imao i dvije kćeri. rodio se Đivu i Niki sin Frano. koji nadvisuje većinu pisaca svojega vremana.). končetu. Osman. na blagdan svetoga Vlaha. prevedeno na mnoge jezike. Napustio je ovaj svijet nekoliko dana prije nego što je trebao postati knezom Dubrovačke Republike. Godine 1637. Gundulićima se rodio sin Mato. baroknom frazom i oštrinom religioznih i misaonih uvida Gundulić je stekao status klasika. Suze sina razmetnoga inovacija su u žanrovskom sastavu hrvatske starije književnosti: uzor su religiozne poeme. Pokazanom iznimnom ljepotom i slojevitošću hrvatskoga jezika. a ispjevano je u osmeračkim sestinama (ABABCC). Ta se činjenica može objasniti kao nacionalna osobitost. Gundulićevo djelo. U drami . Napokon. figurama nabrajanja)./ dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô…” Dživo Frana Gundulića.s punom sviješću o jeziku . ali nije poznato ni kad su rođene ni kad su umrle. Za pjesnikova života boravili su u Dubrovniku i Bartol Kašić i Jakov Mikalja. slavni predstavnik hrvatskoga književnoga baroka. Madu i Đivu. napisao je pjesmu U slavu visine Ferdinanda Drugog. u prosincu 1638.prikazivala u Dubrovniku 1628. u Franjevačkom samostanu u Gradu. pripada i pastirska igra Dubravka.prikupljali jezično blago i razmišljali o izgradnji i normiranju jedinstvenoga hrvatskoga književnoga jezika. siromašna vladika. to je. Godine 1636. koji se temelje na estetskim koncepcijama neoplatonizma o posvudašnjosti Ljepote. Bio je tako mladolik da su ga svećenik i medicus pomladili za deset godina.) religiozna su poema koja obrađuje biblijsku parabolu iz Evanđelja po Luki o grešnom.. kao i brat mu Šiško zapamćen kasnije i kao spisatelj i kao knez Republike. Godine 1633. kad je odlučeno da se na Dan slobode u Dubravi vjenčaju Dubravka i Miljenko. u Dubrovniku je umro vlastelin dubrovački Ivan Đivo Gundulić zvani Mačica.je bila Nike Sorkočević. a može se shvatiti kao izraz veličine Gundulićeva talenta. Isto je tako relevantan i podatak da je Gundulić kao mladić vjerojatno posjećivao kuću Nikole Gučetića (1549. U žanrovskom smislu od cjelokupna Gundulićeva djela sačuvale su se samo četiri melodrama iz “poroda od tmine”.). ep Osman. a potvrđuje ga i stalno zanimanje znanosti za njegov djelo ili život i život njegova opusa na kazališnim pozornicama i na kroatističkim i slavisitičkim katedrama u cijelome svijetu. koje su postale časne sestre. epa i plača u književnom baroku imali. svjedoče i dva groba: onaj fiktivni u dominikanaca i onaj pravi u franjevaca. neobično raširenoj u renesansi i baroku. koji je do nas došao okrnjen. Djelo Ivana Gundulića ubraja se u vrhunce hrvatske književnosti uopće. pjesnik se oženio. kasnije austrijski časnik i autor zanimljivoga putopisa po Rusiji. zvani Mačica. razmetnom sinu. svakako.-1610. ep u 20 pjevanja. privlačnošću scenskih i epskih prizora. utjecalo i na Gundulićeve koncepcije o književnom jeziku. te tako cijeli svemir ima estetska obilježja. i 1623. koji Hrvat ne zna Gundulićeve stihove iz Dubravke koji odjekuju na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara svakoga 10. o slatka slobodo. 1622. Pokopan je pokraj glavnoga oltara u crkvi svetoga Franja. o draga. gromoglasno pljeskali i vikali: "Bravo!" Godine 1630. gdje su . a pojedini stihovi postali su "opće dobro" svake hrvatske obitelji. Član je poznate napuljske Akademije. Bio je to najveći kazališni događaj. najvećim dijelom napisane kao monolog.).u ideološkom pogledu bitno odredilo njegovo književno djelo. Tiskano je drugo izdanje Pjesama pokornih. a ispunjene pokorničkim iskazima uzornoga grješnika (pisali su ih i talijanski pjesnici Luigi Tansillo i Erasmo da Valvasone). opsegom i žanrovskom profilacijom opusa. Suze sina razmetnoga (Mletci. Da je u Dubrovniku bio izrazito omiljen. gdje ga i na pragu trećega tisućljeća posjećuju brojni posjetitelji iz Hrvatske i cijeloga svijeta. Njegova drama Dubravka posveta je Gradu. slavi pobjedu poljskog kraljevića Vladislava i slavenskog naroda nad Turcima i mladim sultanom Osmanom u bitki kod Hoćima (1621. kasnije pjesnik i knez Republike. a to je . U Anconi je tiskana Arijadna. Dogodio se u Dubrovniku ispred Kneževa dvora. proživio je svoj vijek kao ugledan. antitetici. Dubrovčani su nakon izvedbe.

U njemu se. i sedam kćeri.šuma) nije imaginarna arkadija. imao je još tri brata i četiri sestre. nego društveni uljez. oženio se Marom. Pjesništvom se Bunić najverojatnjie bavio u mladosti. a njezini stihovi o «slatkoj slobodi» ponekad su služili kao geslo raznim ideologijama ili njihovim parodijama. 1658. Sara i Nikolicu. i njihovim ljubavnim zapletima. i njegovo svrgnuće sljedeće godine. no nijedan primjerak tih dvaju izdanja nije sačuvan. koja uključuje tri tipična tematska svijeta tasovskoga epa: povijesni. omogućujući ostvarenje Grdanove intrige. Zbog brojnih idilsko-pastirskih scena Dubravka se u starijoj književnopovijesnoj literaturi doživljavala kao pastorala. ili ukradena. Slatka dušo mom životu. Jakov Goovac) načinili su je vjerojatno najpoznatijim Gundulićevim djelom. romantične epizode sa Sokolicom i Krunoslavom. a nastavnici su mu bili Pavao Andrijin. Treći . Neki književni historiografi vide ga kao nejedinstveno djelo. kćeri Nikole Luke Buća. kronografija. prevladava mišljenje da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao ili diskontinuitet pjesnikova rada ili nedovoljna koordinacija povijesnih i romantičnih epizoda spjeva. 14. 14. obavlja razne državne službe. Školovao se u dubrovačkim školama. Antun Dobronić. Česte izvedbe i tri uglazbljenja (Ivan Zajc. s kojom je povezuje alegoričnost poprišta. nego alegorija političkoga teritorija (jasno se to vidi i u dijalogu domaćega pastira Radmila i dolutaloga Ribara iz ratom zahvaćene Dalmacije). Tvrda je vil moja. koji svoju protupravnu čežnju za Dubravkom nastoji ostvariti potkupljivanjem sudaca. a u doba nakon 1900. lirski pjesnik.. koje je glavne romantične radnje učinila nedovršivima. Rano su mu umrla oba roditelja pa se brinuo o malodobnoj braći i sestrama. a manje od riječi «dubrava» . Peripetije uzrokuje ružni Grdan. Jednodušno mu se priznaje dubina svjetonazorskih iskaza i poetska uspjelost ključnih epizoda (opisi hoćimske bitke. Politička alegoričnost Dubrave pridonijela je njezinu uspjehu na hrvatskim pozornicama u 19. viteških dvoboja. Grdan nije nametljivi a nevoljeni satir tasovske pastorale. koji su se također bavili pjesništvom. a drugi stavljaju težište na prizore iz turskoga građanskoga rata u posljednjim pjevanjima epa. spreman na potkupljivanje i prijevaru. Petar Palikuća. nagriženu sebičnošću i društvenim interesima. pokazuje. i ispravlja nepravdu . Osman je nastao pod utjecajem Tassova Oslobođena Jeruzalema. Uspješno se bavio i trgovačkim poslovima.). koji nije bio objavljen za njegova života. stoljeća. 1592. opjevavaju povijesni događaji u vezi s turskim sultanom Osmanom Drugim: njegov nasilan dolazak na vlast. tipologizacijom stanovnika Dubrave. pjevanje u više su navrata nadopunjivali hrvatski istraživači i književnici. a pet puta bio je i knez Republike. Vrhu smrti) Ivan Bunić Vučić (Dubrovnik. rođene Martinušić. Mandalijena pokornica objavljena je za pjesnikova života najvjerojatnije dva puta.. nijema dramska osoba (figura in absentia). izvorno postojala pa su se izgubila ili su namjerno uništena. a Gundulić mu je posvetio posljednje desteljeće svoga života. Vukom i satiricom Jeljenkom. kad ulazi u Veliko vijeće. i 20 stoljeću. i s njom imao dva sina. likova i zapleta: Dubrava (nastala od riječi Dubrovnik.u stihu Dubravki radnja se događa u imaginarnoj poganskoj Dubravi. Iako Gundulić slavi slobodu Dubrovačke Republike. ali možda i u zrelijim godinama. Divjakom. a noviji proučavatelji upozorili su na njezinu vezu s baroknom melodramom. pjesme: Nemoj. Ovaj put to su Dubravka i Miljenko. Ali u radnju se umiješa bog Lero. Godine 1624. iz male vremenske udaljenosti. potomak je stare dubrovačke aristokratske obitelji koja se spominje još od kraja 13. što se očituje podjednako na razini izraza (opisi ženske ljepote. i 15. Camillo Camilli. prizori nemira i nereda u Carigradu). Od 1611. Ivan (Dživo) bio je najstariji sin. ispjevanih osmeračkim katrenom (ABAB). IVAN BUNIĆ VUČIĆ (Plandovanja. sin Sara Damjanova i Dese. Osman je povijesno-romantični ep u 20 pjevanja (18 dovršenih). neki ga razumiju kao iskaz o kršćansko-islamskom sukobu. i 15. Alipašino balkansko putovanje i dilomatski posjet varšavskom dvoru. ma ljubice. a dikcija mu je umjereno barokna. slojevitu društvenu zajednicu. a do danas je najpopularnija ostala nadopuna Ivana Mažuranića. Najvažnije mu je djelo kanconijer Plandovanja. U glavnu radnju umeću se sporedne epizode sa životno i duhovito koncipiranim satirima Gorštakom. u kojoj se jednom godišnje obavlja obredno vjenčanje najljepšega pastira i pastirice. drugi ističu cjelovitost njegova tematsko-kompozicijskoga nacrta. U sručnoj literaturi različito se tumači nedovršenost spjeva: u starijih istraživača susreće se mišljenje da su dva danas nedostajuća pjevanja. Prsi ima od leda vil moja gizdava. romantični i eshatološki. nemoj. Ep Osman ostao je nedovršen. topografija) i u tematsko-kompozicijskoj srukkturi. – Dubrovnik. njegov poraz u sukobu s poljskom vojskom kod Hoćima 1621.

U Bunićevu kanconijeru Plandovanja (plandovanje je prvobitno značilo podnevni počinak stoke na ispaši. njegove slobode i slave. Na Plandovanja su utjecali talijanski pjesnici. Smeteni i Isprazni koje su mu izvodile mnogobrojne drame. – Dubrovnik. Palmotićeva. Bunićevo pjesničko djelo nastaje u prvim desetljećima 17. ali ima i razgovora pastirskih (5). Način na koji povezuje stihove u strofe nije poznat u dotadašnjoj hrvatskoj poeziji. 1657. sinteza mitova i lektire. praizvedenu u kolovozu 1971. na uglednom dubrovačkom ljetnom festivalu doživjela modernu praizvedbu u kontektu teatra u teatru. a od hrvatskih pjesnika nastavlja se na djelo Dž. rođak mu Stjepan Gradić objavljuje u Rimu opsežan ep Kristijada. 1670. djelomice protureformacijski intonirana pohvala Dubrovnika. godine. Mladost je proživio u kući ujaka Miha Gradića. hrvatsku Eneidu s impulsima čitanja Orbinijeve knjige o kraljevstvu Slavena. ali je umro godinu dana poslije. lucidnosti. politike i fantazije koja prikazuje nastanak Dubrovnika snagom izbjeglih iz antičkog Epidaura (današnjega Cavtata). veći broj duhovnih pjesama. nazvanu Prikazivanje Pavlimira ljeta 1971. pa je njegova lirika manjih formi predstavnica prve izrazito moderne ljubavne poezije u hrvatskoj književnosti. ali je uzor pronalazio u suvremenoj talijanskoj poeziji. Dok Bunićevu ljubavnu liriku obilježavaju duh baroknoga senzualizma i hedonizma. Ta je višeslojna fabulativna dramska tapiserija. a u nekim se pjesmama uočavaju utjecaji talijanskoga antipetrarkista i antimanirista Chiabrere. Ljubavne pjesme obvijene su mu humorom i ironijom. Ljubav i ljepotu Bunić opjevava povezujući ih s prolaznošću. u izvođenju Festivalskoga dramskog ansambla. concetto. kad je prema dubrovačkim zakonima mogao postati knezom Dubrovačke Republike. Menčetića. Ranjine. Kazalište naših dana pamti izvrsnu predstavu za vrijeme zlatnoga doba Dubrovačkih ljetnih igara. Shvaća liriku kao pjesničku igru koja omogućuje slobodan zalet ingenija i mašte.. u režiji Koste Spaića. kao pripadnik vlasteoskoga staleža. Pavlimir je žanrovski povijesno-fantastična drama. s protagonistom Pavlimirom kao «scenskim vitezom katoličke obnove» (koji se iskrcava na dubrovačke hhridi). nastala u slijedu talijanskih religoznih poema i Gundulićevih Suza sina razmetnoga.latinsku prigodnicu posvećenu isusovcu Giovanniju Bargioccu. stoljeća. a u desetak pjesama rabi drukčije stihove. Uz Gundulićeva. suvremene nam glumačke družine koja izvodi predstavu iz narodnomudrosnoga motrišta svlačenja povijesnih kostima ljepotom narodnoga književnoga i plesno-glazbenoga stvaralaštva. dvorskih vekikodostojnika i personificiranih toponima dubrovačkoga i cavtatskoga. D. pa taj opis zadobiva melankolični i efleksivni ton. B. obavljao je upravne dužnosti i najteže ali najbolje plaćene službe. Mandalijena pokornica. Glumio je u kazališnim družinama Orlovi. Bunić rabi verbalne domišljatosti. u prepunom povijesnih silnica kamenoliku ambijentu Parka Glazbene škole. ponajprije G. Lucića. a kanconijer završava slavljenjem dubrovačke slobode. 1633. H. prvi i jedini put prije toga izvedenu u Dubrovniku 1632. konavoskoga i župskoga kraja. Zlatnim barokom okružen Dubrovčanin za života tiskao je samo jedno djelo . ženi crne kose. a napisana je u osmeračkim katrenima. kojemu je bio jamcem.. Trinaest godina nakon Palmotićeve smrti. 1607. književnika. Bio je knez na Mljetu. tri prepjeva psalama.put poema je tiskana godinu dan nakon Bunićeve smrti – 1659. Najveći je broj pjesama u Plandovanjima u osmercu ili dvanaestercu. Koristeći se uporabom izrazito novoga baroknoga stila (stile acuto). JUNIJE PALMOTIĆ (Pavlimir) Junije Palmotić (Dubrovnik. a zatim je bilo metafora za dokolicu) najviše je ljubavnih pjesama (75). Marino i njegovi sljedbenici marinisti. ali i pobjedu kršćanstva i katoličanstva nad poganstvom. Držića. bizarne i neobične metafore pokazujući kako je u baroku stil nadređen ostalim tekstualnim slojevima. njegovu religiozno-refleksivnu liriku. cijeli život otplaćujući dugove mlađega brata Ivana. tri puta knez u Konavlima i na Lastovu. Zlatarića i D. . u Veneciji. a u Gradu nakon toga. nastalu prema najuzoritijoj Palmotićevoj drami Pavlimir u Spaićevoj adaptaciji. a posebno poemu Mandalijenu pokornicu. u ljubavnoj hrvatskoj lirici za koju je dotad bila uzor isključivo žena plave kose) i suptilnom manirističnošću. Kanavelićeva i Đurđevićeva djela Bunićeva lirika označava vrhunac naroknoga pisanja u hrvatskoj književnosti. Š. obilježava duh katoličke obnove. prvi je put bio izabran u Vijeće umoljenih.) jedan je od najplodnijih hrvatskih književnika svih vremena. ističući se rafiniranom neporednošću (prvi put i obraćanje «crnčici». kad u hrvatsku književnost Dubrovnika i Dalmacije počinju prodirati elementi baroka – novoga knjižvnoga stila zapadnoeuropske umjetnosti. kao i Petrarca. u tri cviljenja opjevava priču o Mandalijeni pokornici. s prepletima legende o svetom Hilarionu i kronike popa Dukljanina. ne navršivši pedesetu. manji broj nadgrobnica. Godine 1656. u alegorijskom pohodu svetoga Pavla i Ivana Krstitelja..

Nizu Palmotićevih scenskih tekstova potaknutih mitologijom pripadaju: Ipsipile. dolazeći česo u sukobe sa sugrađanima. Nakon trogodišnjega tečaja filozofije učiteljevao je u isusovačkim kolegijima u Italiji. U duhu načela isusovačke poetike napisan je mali scenski prizor Kolumbo. dok se za Suze Marunkove može utvrditi da vuku korijene iz komične poeme Derviš Stijepa Đurđevića. 1675. izlazi iz isusovačkoga reda. cvijeta. tematizacijom predmeta koji su istodobno i stvar i znak. Đurđevićeva komična poema Suze Marunkove zaslužuje posebnu pozornost. mitova i politike. pjesnik. Polazio je isusovačku gimnaziju u Dubrovniku. odgođenu stvarnost. Neiscrpnom dramatskom energijom i stalnim stvaranjem novih scenskih svjetova i novih dramskih figura. drugotne. u sestinama. paodirajući zanesenost . Najuspješniji hrvatski barokni dramatičar. Godine 1705. na tragu baroknih plačeva. Pisao je svjetovnu i religioznu liriku. Natjecanje Ajača i Akila za oružje Akilovo. Armida. najbliža je talijanskoj La Merdaide Tomasa Stiglianija. izveden 1629. Uzdasi Mandalijene pokornice. paklenih sila i morskih prizora. Jedan od Đurđevićevih pjesničkih i književnih vrhunaca . na hrvatskom i latinskom. zbog jedne ljubavne pjesme. galantnih dvorskih ceremonijala i nakaznih ili čudesnih fantazmagorija. zbog tiskanja vlastitih djela. sukobe pretvarajući u razgovore snova i realnosti. – Dubrovnik. U mladosti živio je slobodno i raskalašeno. nastala na iskustvima operne libretistike. nekoliko prepjeva). idilsko pjesništvo. odlazeći povremeno u Italiju. benediktinski opat na Šipanu. u kojemu se otkrivač Amerike pokazuje kao isusovački misionar. mitološka je igra. 1737. koji su se nerijetko zborski pjevali i melodram(at)ski uglazbljivali. zapovjednik tvrđave Lovrjenac). potomak je dubrovačke obitelji Giorgi koja je primljena u plemstvo nakon potresa godine 1667. spojio s iskustvima isusovačke dramatike. Pobožnim stihovima pripada i Palmotićeva pohvala svecima Kuzmi i Damjanu i lirska poema o svetoj Katarini Sijenskoj. Andromeda (replika Gundulićeve Arijadne). vraća se u Dubrovnik. Od manjih lirskih cjelina ističe se atraktivna Muze na piru. Od 1713. pjesme u folklornom tonu. nabožne pjesme. Postoji sumnja da je zapravo bio otrovan jer mu je smrt bila naprasna. Suze Marunkove) Ignjat Đurđević (Dubrovnik. okupljene su u rukopisnoj zbirci Pjesni razlike. Đurđevićeve Ljuvene pjesni nastavljaju Bunićeva Plandovanja i odlikuju se odnjegovanim jezikom i složenom sintaksom. pisma. s dvorovima u Dubrovniku ili u Bosni koji djeluju u skladu s katoličkim slovinstvom. romantične svjetove. odnosno dubrovačkih duhovnih plačeva. i pristupa isusovačkom redu. gotovo je zatvoren zbog dugova. kritičan napad na jednoga suvremenika. Svoje je osmerce i raznovrsne kratke stihove. Captislava i Bisernica prikazuju romantične fabule na način venecijanskih libreta. Godine 1697. ispjevao je religioznu poemu. povjesnik i redovnik. pisao nabožna djela na hrvatskom. Nastavljajući putem renesansne šaljive ljubavne lirike. ali vulgarnoga izraza. Akile. zatim propovjednik na Mljetu. prikaz ljubavne igre uz pomoć igraćih karata. na taj način približavajući se Racineu ili Calderonu ili talijanskim piscima opernih libreta. i Mandalijene pokornice Dživa Bunića. preradu istoimenoga latinskoga epa Girolama Vide.). Posljednje je godine predsjednik Mljetske kongregacije i opat Svetoga Jakova. plodnošću i raznovrsnošću stvorenoga Junije Palmotić pravi je hrvatski Lope de Vega. Godine 1718. pristupa benediktincima i od Nikole proziva se Ignjatom. Đurđević je autor bogata i raznovrsna opusa koji je samo djelomice tiskan. opet je u Dubrovniku. Palmotićev prvi kazališni tekst. npr. Piše okupiran tradicijom svoga Grada. talijanske libretistike i tragikomedijskoga žanra. Ljubovnik rasrčeni. pod naslovom Uzdasi Mandalijene pokornice. Atalanta.posvećen švedskoj kraljici Kristini. a potkraj života pisao je eruditnoo-historiografske rasprave. Lavinija. u Veneciju. puno je prevodio. tj. dulje pripovjedne pjesme. IGNJAT ĐURĐEVIĆ (lirika: Slici svojoj u ruci gospođe.Uzdasi Mandalijene pokornice nastavljaju se na Gundulićeve Suze sina razmetnoga. povijesnoga i fiktivnoga. Sve Đurđevićeve pjesme na hrvatskom. s iznimkom Uzdaha i Psaltira. Do kraja života boravi u dubrovačkim samostanima. dramatizirana epizoda iz Ovidijevih Metamorfoza o brzonogoj Atalanti i lukavom proscu Hipomenu. izabran je za presjednika Akademije ispraznijeh. u prepletanje ovozemaljskoga i onozemaljskoga.. Dijele se u nekoliko skupina (ljubavna lirika. fragment tragedije o Juditi. a nakon školovanja obavljao je administrativne službe (knez na Šipanu. fantastičnoga i realnoga. Elena ugrabljena. Talijanskom modernom epikom nadahnute su drame: Alčina. naglo odlazi u Rim. Satirična poema Govnaida. Raklici koja je sumnjila bit ljubljena. prijevodi basana. ali i tematskim dvosmislicama. Umiješao se u tuđi pravni spor i bio prognan u Apuliju. Pseudohistorijske tragikomedije Danica. slike. Junije Palmotić u svom kazalištu prikazuje sublimiranu.

Jezgru Frankopanova književnoga djela tvore tri skupine hrvatskih pjesama: zbirka Gartlic za čas kratiti (109 pjesma nejednake duljine i žanrovskih odredica). a zatim prebačeni u zatvor u Bečkome Novom Njestu. sadrže crkvene pjesme i stihovane molitve. Počekom 1670. 1671.). Uz Ivana Dživa Bunića Vučića najveći je lirik Seicenta. zalubljenik. a on. Premda je u Kanižlićevu djelu vidljivo poznavanje dubrovačkoga baroka.petrarkista i suprotstavljajući im priprosti pučki i seljački ljubavni izraz. kompozicijskom šarolikošću. komičnoga udvarača. i to kroz fiktivni razgovor s pismom koje namjerava poslati roditeljima. da sve govori on sam sa sobom. a vrijednošću svoga djela priklanja se svojim prethodnicima Držiću i Gunduliću. Jezik je specifičan: zasniva se na čakavskom govoru. ponovno boravi u rodnom gradu. Pjesnik se služi gotovo svim metrima ostvarivima unutar starohrvatskoga silabičnoga stihovnoga sustava. s kojim se identificira pjesnik.?-Bečko Novo Mjesto. To je seljak s otoka Mljeta koji nam se predstavlja u bogatstvu mljetske i osobne posebnosti. nešto nabožnih i svjetovnih pjesama neuvrštenih u Gartlic. odvojeno zatočeni i stavljeni pod istragu. Od 1759. ali se od njih razlikuje većim opsegom. uz velik broj moralističke proze. koji su pod skupnim naslovom Frangepanische Akten došli u bečki Državni arhiv. Pod dojmom nepovoljna obrata Frankopan skupa sa Zrinskim kreće 13. Triježnjenje nesretnoga Marunka prirodno je: sam uviđa da je sve tlapnja. uz čestu uporabu kajkavskih i povremenu uporabu štokavskih elemenata. čije je ime skriveno i u akrostihu jedne Frankopanove pjesme) i šurjak Petra Zrinskoga. djelovao je u raznim isusovačkim školama u Banskoj Hrvatskoj.). Posmrtno su mu objavljena još dva djela: Kamen pravi smutnje velike (1780. Za Frankopanom su u Beču ostali brojni rukopisi. pjesnik i redovnik. godine. urotnici su prokazani. zbirku zagonetaka Zganke za vrime kratiti. godine. u tom je rukopisu sačuvan sav Frankopanov poznati književni opus. da u izravnom suočenju s carem izmoli oprost. velika teološka i crkvenopovijesna rasprava posvećena problemu crkvenoga raskola. stoljeću. U Beču su obojica uhićena. objavio je jedno za drugim nekoliko opsežnih vjersko-moralnih i propagandističkih djela od kojih neka. vrhunski početak znatno kasnijih takvih prijevoda u Europi) te nekoliko pjesama na talijanskom. trebao je biti imenovan i senjskim kapetanom. pa svjedoči o književnoj kulturi kontinentalne Hrvatske nakon 1600. otišavši u divljinu i prihvativši pustinjački način života. preveden izravno s francuskoga u tamnici pred pogubljenje. da je sam. što se dogodilo 30. Iste je godine doznao za protuaustrijsku urotu hrvatskoga i ugarskoga plemstva kojoj je na čelu bio Petar Zrinski i odlučio joj se priključiti. 1699. Većinu svojih znanstvenih djela napisao je na latinskom jeziku FRAN KRSTO FRANKOPAN Fran Krsto Frankopan (1643. S iznimkom jedne latinske pjesme u Italiji. 1777. – Požega. Bio je ogulinski kapetan. i složenijom retoričkom formom. Osđueni su na smrt odsijecanjem glave. Pod vodstvom Petra Zrinskoga sudjelovao je u pobjedonosnoj protuturskoj bitki kraj Jurjevih stijena 1663. Frankopanov opus raznolik je i ukorijenjen u duboke slojeve stare europske književnosti.).). Nastavljajući se na tradiciju hrvatskoga duhovitoga. prozni ulomak pod naslovom Trumbita sudnjega dneva i prijevod prvoga prizora Molièreove komedije Georges Dandin ou le mari confondu (Jarne bogati. travnja 1671. s usporedbama iz životinjskoga i seljačkoga svijeta. Ignjat Đurđević posljednji je znameniti pjesnik koji piše hrvatski u Dubrovniku u 18. da je Pavica daleko. većom sklonošću alegorijskom jeziku. Dok u dubrovačkim religioznim poemama pripovjedač. pjesnik je napravio uspjelu poemu i stvorio još jedan lik smiješnoga. a austrijske su čete upale u Hrvatsku. 18 nabožnih pjesama i ciklus Dijačke junačke (8 pjedama). ANTUN KANIŽLIĆ (Sveta Rožalija) Antun Kanižlić (Požega. travnja u Beč. sin Vuka Krste Frankopana i Dore udovice Paradeiser. u Svetoj Rožaliji govori samo Rožalija. Đurđević «razrađuje» Marunkov prijelaz od ljubavnoga zanosa u konačnu grožnju da će svoju Pavicu tužiti kao vješticu. panormitanska divica (1780. On obuhvaća lirsku zbirku pod naslovom Gartlic za čas kratiti. uvodi lik egzemplarnoga grešnika i prepušta mu riječ. Ova religiozna poema izdaleka sliči dubrovačkim religioznim poemama. Slavoniji i Mađarskoj. i Sveta Rožalija. a 1669. komičnoga pjesništva. rođene Haller de Hallerstein. čemu se usprotivila austrijska vojna adminstracija. s oslanjanjem i na petrarkističku i predrenesansnu tradiciju i na folklor. zbirku poslovica Sentencije svakojaške. s uzorima starijima od renesanse i baroka. Sveta Rožalija odulja je stihovana pripovijest o svetoj Rozaliji (Rozi) iz Palerma koja se na dan zaruka povukla iz svjetovnga okruženja. brat Katarine Zrinske rođene Frankopan (isto tako hrvatske književnice. a od 1752. pisac i plemić. u stručnoj se .

ostaje u franjevačkom samostanu u Budimu sve do smrti. tiskano je i drugo izdanje u kojem se uz lik Satira pojvaljuje i lik slavonskoga seljaka koji Satiru odgovara i pokazuje mu kako je prihvatio njegove kritike i unaprijedio svoj život i rad. 1798. nižu je gimnaziju završio u Ugarskoj. nakon studija u Budimu predaje u franjevačkoj gimnaziji u Osijeku te u arhigimnaziji u Zagrebu Profesorom je arheologije. 1732. U njoj su vidljiva načela pobornika klasicističke poetike i pjevanja po klasičnim. filozofiju je učio u Budimu. pa u brodskoj pukovniji. prozaik. estetičar.Budim. 1825. STOLJEĆA (PROSVJETITELJSTVO) MATIJA PETAR KATANČIĆ (Jesenji/Jesenski plodovi) Matija Petar Katančić (Valpovo. pod imenom W. istodobno i kustos Sveučilišne biblioteke. stare geografije i numizmatike na Sveučilištu u Pešti. u kojem u jedanaest pjevanja i u desetercima opjevava slavonsku zemlju i njezine prirodne ljepote. Na Filozofskom fakultetu u Budimu studira humansitičke znanosti. gramatičar. MATIJA ANTUN RELJKOVIĆ (Satir iliti divji človik) Antun Matija Relković (Reljković) (Svinjar. Osim književnošću bavio se i prevoditeljstvom (preveo je s njemačkoga gospodarsko djelo o uzgoju ovaca. Vinobera u zelenoj Molbice dolini) oblikovane kao lirske minijature. Satir. a carskom diplomom dobio je plemsvo. a s latinskoga djelo o naravnoj pravici). Umirovljen je 1786. Pauls. Neke su pjesme (Ševa. geograf. franjevac. u duhu gospodarskih reformi. a u Đakovu je zaređen za svećenika. a autor je i gramatike Nova slavonska i nimačka gramatika molitvenika Slavonske libarice. U zarobljeništvu u Saskoj napisao je svoje najvažnije djelo: satiričko-narativni spjev Satir iliti divji čovik (1762. Pjesnički mu rad nije velik: ostavio je jednu pjesničku zbirku latinskih i hrvatskih pjesama Fructus auctumnales (Jesenski plodovi) i nekoliko prigodnica neuvrštenih u zbirku na mađarskom. hrvatski i latinski pjesnik. numizmatičar.-Vinkovci.literaturi nameće mišljenje o njegovim doticajima s umjetničkom kulturom rokokoa. metričkim i žanrovskim uzorcima.. Kao znanstvenik i filolog okušao se u brojnim disciplinama. brzo je napredovao u službi. Tu se služio knjižnicom svojega domaćina. a u pojedine stihove gradi akcenatski. leksikograf. 1750. odnosno običajima (prelo. osnovno je školovanje dobio u franjevačkome samostanu u Cerniku. Razloge zaostalosti nalazi u “turskim skulama”. gospodarstveni i pravni pisac.Josip Stjepan – bio je gospodarstveni pisac. prevoditrelj.). arheolog. povjesničar i teoretičar književnosti. Umirovljen. a u Baču u Bačkoj svršio je franjevački novicijat i dobio ime Petar. moba. U rukopisu je ostala i Katančičćeva opsežna autobiografija. U pojednim svojim pjesmama slijedi načela klasične stope. približavajući se lakoći usmene lirske pjesme. školovao se u više mađarskih gradova. latinskom i hrvatskom jeziku. Sa šesnaest godina stupio je u vojsku kao običan vojnik. kolo. često ratujući i napredujući do čina kapetana. kvantitativne metrike. Satir je prosvjetiteljsko književno djelo koje nosi i obilježja klasičnoga književnoga . povjesničar. danas Davor. aforist. a njezine stanovnike . kartograf. Ostvario je reinterpretaciju antičke književne baštine i antičkoga mitološkoga svijeta. a seljački stalež stupom društva i temeljem bogatstva države. Jedan njegov sin . Pripovjedač i govornik u Relkovićevu spjevu.). dugo rasipno svatovanje). posebno s fiziokratskim stajalištima koja su poljoprivredu držala glavnim izvorom gospodarskoga razvoja zemlje. brzo naučio francuski i upoznao se s prosvjetiteljskim idejama koje su iz Francuske dolazile u Njemačku. epik-satirik. na duhovit i jednostavan način nudi Slavoncima niz savjeta u uputa za obnovu i razvoj zemlje.slavonske seljake ocrtava koa zapušteni i gospodarsko zaostali dio pučanstva savjetujući ih kako bi trebali nastojati na napretku. Godine 1779. namijenjena vojnicima i prevedena s francuskoga. HRVATSKA KNJIŽEVNOST 18. Teologiju i filozofiju završio je u Osijeku. prevoditelj. Nakon zarobljeništva vraća se u domovinu. ali se primjećuju i tragovi predrenesansne alegorike. I. Hrvatska lirika Matije Petra Katančića uzoran je primjer klasicističkoga pjevanja u hrvatskoj književnosti. Godine 1757. rođen je u obrtničkoj obitelji. zarobljen je i poslan u Frankfurt na Odri. antičko mitološko biće. žanrovske sličice. . za koju se ne zna gdje se nalazi. prvo u gradiškoj. Jesenski plodovi zbirka je koja se sastoji od 39 latinskih i 18 hrvatskih pjesama i koja je nastajala u pjesnikovim mlađim danima. basnopisac.).

Djelo je namijenjeno slabije naobraženoj čitateteljskoj publici. Sve su pjesme napisane asimetričnim epskim desetercem (4-6). Naon studija vratio se u Dalmaciju. Neke su pjesme iz Kačićeva djela uvrštene u knjige predromantičarskih i romantičarskih eurpskih književnika. Protuturska tematika i jezik djela. Dvije su njegove sačuvane pjesme napisane štokavskom ikavicom. nakon što je u Veneciji dao ovjeriti svoje rodoslovlje prema kojemu je njegova obitelj grana stare plemićke obitelji Kačić koja je sredinom 17. – Zagreb. Osnovnu naobrazbu stekao je u franjevačkom samostanu u Zaostrogu. dominira proza nad stihom. a Brezovački se pokazuje kao žestok branitelj hrvatske . Didaktična funkcija i zanimanje za svjetovne teme. gdje je primio svećeničke redove. godine. stoljeća dobila mletačko plemstvo. Djelo je za autorova života tiskano dva puta.) kronika je biblijske i svjetovne povijesti.naslijeđa. kojima se ubraja u najplodnije hrvatske svjetovne prozaike 18. žanrovski je teško odredljivo. stoljeća. koja poznaje samo hrvatski (slovinski) jezik. Korabljica Pisma svetoga (1760. Boravio je u samostanu u Sumartinu na Braču. Bio je učitelj u filozofskoj školi u zaostroškom samostanu. okrenutoga uglavnom slabije izoobraženome puku. predavao je na Generalnom teološkom zavodu u Šibeniku. a neke je prigodnice sastavio njemačkim i latinskim jezikom. Posljednjih deset godina života proveo je u Zaostrogu kao predstojnik samostana. TITUŠ BREZOVAČKI (Matijaš Grabancijaš dijak) Tituš (Tito) Brezovački (Zagreb. a višu najvjeorjantije u Osijeku. Većinu svojega djela na hrvatskom jeziku napisao je kajkavskim narječjem: drama Sveti Aleksi. Nek je svašta (1795. Riječ je o mješavini stiha i proze kojima su prikazani događaji iz povijesti slavenskih zemalja. 1760. a Andrija redovničko. štokavska ikavica.). osim dvije koje su pisane križano rimovanin osmercem. osnovna su obilježja koja Kačićev opus vezuju za hrvatsku inačicu prosvjetiteljstva. Književno djelo M. Pavlin ostaje do ukinuća reda u Austriji 1786. pridonijeli su velikoj popularnosti knjige od Jadrana do Drave. nakon Dimitrićevih Pričica izetih iz Svetoga pisma i filozofa jedino svjedočanstvo takve vrste u starijoj hrvatskoj književnosti. Relković je preveo i velik broj Ezopovih i Fedrovih basni i Pilpajevih fabula. stoljeća. gdje je bio i predstojnki. isusovačku gimnaziju polazi u Varaždinu i Zagrebu. Kao dijecezanski svećenik nakon toga službuje u sjevernoj i zapadnoj Hrvatskoj. epski i vjerski pisac. Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Prezimenom Kačić potpisuje se od 1751. do smrti u zagrebačkoj župi svetoga Marka. najvažnije Kačićevo djelo. 1704. a u Razgovoru ugodnom i na poetiku narodne pjesme. a zatim je bio profesor u gimnaziji u Varaždinu. a tiskana je čak sedam puta. a u seoskim je sredinama imala i funkciju početnnice iz koje se učilo čitati I pisati. na pavlinskom sveučilištu u Pešti završio je teologiju i filozofiju. Relkovića najjače je svjedočanstvo o prisutnosti prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj književnoj kulturi. Razgovor ugodni utjecao je na franjevačke picse i na slavonske pisce 18. U prvom dijelu knjige. a u drugom se dijelu odnos mijenja u korist stiha. komediograf i pjesnik.). A. prije prevlasti turske teme. oslanjaanje na narodni govor. a tematika se prostire od antičke povijesti Ilira do autorova vremena. komedije Matijaš Granancijaš dijak i Diogeneš te poema Jeremijaš. Kompozicija je djela kronološka. 1747).) zbirka je raznih pučkih zabavnih pričica. 1757. 1805. Krsno mu je ime Antun. najvećim dijelom kršćansko-turski ratovi. U 19. Trebalo je pružiti osnovna znanja o hrvatskoj prošlosti koja je prikupio iz historiografske literature pisane talijanskim. Neka poetička obilježja i motivi vezuju ovo djelo s Grabovčevim djelom Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (Venecija. U tim je pjesmama nazočna najava krupnih mijena koje će se uskoro dogoditi u hrvatskoj književnosti i društvu u cjelnii. filozofa indijanskoga. Napisao jei objavio na latinskom jeziku priručnik skolastičke filozofije za potrebe toga rada. ali tu se uglavnom posvetio književnom radu i u to vrijeme tiskao svoja djela. stoljeću to je najizdavanija knjiga starije hrvatske književnosti.. Djelo Nauk političan i moralski od Pilpaj-bramine. drugi put znatno prošireno. latinskim i hrvatskim te iz povijesnih dokumenata i iz usmene tradicije. – Zaostrog. Osim kratke polemičke rasprave o unutarnjim pitanjima Zagrebačke biskupije u njegovoj latinskoj ostavštini zatječemo 13 prigodnica u različitim metrima. a od 1799. zbirka je aforizama. ANDRIJA KAČIĆ MIOŠIĆ (Razgovor ugodni naroda slovinskoga) Andrija Kačić Miošić (Brist kraj Makarske. malo manje od 1000 stihova.

Takva su ako ih vodi načelo razuma i časti. pa i racionalizacije. sa svim obilježjima dopreporodnih težnji. kvalitativnost potiskuje kvantitetu. Preuzela je temu iz antike. organizirana je u pet činova. Klasicistički su dijalozi zapravo svojevrsni monolozi. ali klasicizmu nikako ne odgovara razvedenost njegove fabule (premaštovita je.) tematizira hagiografsku priču o rimskom senatorskom sinu Aleksiju koji se u prvoj bračnoj noći iskrao iz ložnice. Fedra je tipična uzorna klasicistička tragedija. Matijaš grabancijaš dijak (praizvedba 1804. Lik sluge Favorina u tom djelu nastalome po uzoru na isusovačke drame najavljuje kasnijega komediografa. Pogotovo je to loše kad je riječ o klasicističkoj tragediji. u kojoj je stekao nadnaravne moći. Takva redukcija nužno u prvi plan stavlja koncentraciju na dijaloge i na psihologiju likova (jer je onemogućeno razmahivanje izvanjske radnje). tako i dramska lica moraju biti uvjerljiva i dolična. Klasicistička tragedija mora zadovoljiti kriterij triju jedinstava (pogrešno pripisivan Aristotelu) – mora se događati u jedinstvenom prostoru ili na što manje prostora. u Zagrebu) tročina je prozna komedija. otvoren – što je još gore kad je riječ o tragediji. a zatim je idućih 17 proboravio kao prosjak pod stubama roditeljskoga doma. nastala oko 1805. napisana u stihu (aleksandrincu). stvara u još prvoj polovici 17. Četveročina drama u prozi Sveti Aleksi (1796. jednoga od najvećih u hrvatskoj književnosti i kazalištu. Brezovački je pripadnik prosvjetiteljstva. što sasvim odgovara klasicizmu.. stoljeća. prezabavna za uštogljen klasicistički ukus). Uporabom toga lika kao dramaturškoga sredstva Brezovački svoje sugrađane upozorava na mane i poroke kojih su zarobljenici. Cid je zapravo tragikomedija. mladić koji je po pučkoj predaji sjevernohrvatskih krajeva osim dvanaestogoidšnjega školovanja završio i trinaestu školu. pisan u stihu (aleksandrincu) i u njegovu je središtu sukob emocija i razuma (ljubavi i dužnosti). u predgovoru svoje komedije Matijaš grabancijaš dijak daje koncepciju svojega dramskoga djela. pa se i uvjerljivost djela odmjerava prema sličnosti tim uzorima. u jednom danu i fabula ne smije biti razvedena. pokladna igra locirana u hrvatski glavni grad. prikazuje psihologiju . kad uz didaktičnost i moralizatorske namjere u književost sjeverne Hrvatke počinju ulaziti brojne kritičke promjene u društvenom i političkom životu. oslanjajući se osim antičkoga poetičara i na klasicističkoga Boileaua. Ali prikaz strastvenosti dramskih osoba čak je i poželjan – ako im se ta strastvenost obije o glavu. EUROPSKI KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO PIERRE CORNEILLE (Cid) Corneille se smatra tvorcem francuske tragedije. ne kao Racine u drugoj koja je pravo doba klasicizma. Komedija Diogeneš (praizvedba u Zagrebu tek 1925. Središnja je dramska osoba đak grabacijaš. Cijenimo ga ponajprije kao komediografa. Cid je npr. unutarnju dinamiku nadređuje izvanjskoj. naime. Također – istina. dovoljno je već to što ne završava tragično. zapravo završetak joj je višeznačan. tu nije imao toliko uspjeha kao Racine. više drama u užem smislu nego prava tragedija. U klasicizmu se ne cijeni originalnost. Corneille. do prvih godina 19. Jedan je od najistaknutijih kajkavskih pisaca. napustio nevjestu i roditeklje te je najprije sedamanest godina živio u tuđini. nego je na posebnoj cijeni približavanje antičkim uzorima. Komedija obiluje čarobnjačkim elementima i farsičim sredstvima pruzetima iz komedije dell’ arte. Sinteza sentimentalnoga (motiv o dvojici izgubljene braće plemenita roda i čestita karaktera) i komičnoga (putujući đak Zmeknirep i gostioničar Medobuz). Izravno citirajući Horacija. stoljeća. sentenciozne pučnosti i scensko efektnih komediografskih značajki rađa spoj plautističko-molijerovske komedije i prosvjetiteljske drame. ali kad je riječ o klasicističkoj tragediji.) vrhunac je kajkavske drame i kajkavskoga jezičnoga izraza u kojem se ističe spoj barokne fraze i svakodnevnoga pučkoga govora. a ne odgovara mu ni predugo vrijeme radnje (nešto duže od zadanog jednog dana). a poštujući tadašnje kanone dramaturgije koji su tražili da kazalište bude školom života. sugovornici su u službi uha za ispovijedi drugoga. upozorujući na zastranjivanja javnih službenika koja su zaprijetila propašću temeljnih moralnih vrijednosti hrvatskoga društva. JEAN RACINE (Fedra) U klasicizmu je sve podređeno idealu racionalnosti. Kako je bitno ograničen prostor slobodnoj mašti. Iz tih je razloga Corneille bio napadan od suvremene mu kritike. Djelujući kao hrvatski književnik od svršetka 18.države i kulturne samosvojnosti protiv mađarizacije. da bi mu tek nakon smrti bio otkriven identitet. ističući smiješnoi u propedeutičkoj funkciji kazališne umjetnosti.

u kojemu glavni lik (naslovni) doživljava puno različitih zgoda koje po njega redom završavaju loše. Prozu klasicizam ne priznaje kao prikladan oblik za pisanje visoke književnosti. Patnje mladog Werthera spadaju u njegovu predromantičarsku fazu. imamo još puno likova koji sudjeluju u vrlo složenoj. Pripovjedač i glavni lik je mladi Werther koji je jedna hipersenzibilna osoba za koju nema mjesta u društvu. Carlo Goldoni smatra se reformatorom i obnoviteljem talijanske komedije. privlačna je žena i vlasnica gostionice koju je naslijedila od oca. Ono što je klasicističko u ovom djelu jest uvjerljivost sadržaja. a sve završava sretno. naslovna junakinja Goldonijeve komedije. replika je filozofu Leibnizu koji je tvrdio da mi živimo zapravo u najboljem od svih mogućih svjetova i sličnim nazorima. U tome bi bilo i udaljavanje od klasicizma (jer klasicizam je ipak za veću bliskost s uzorima). VOLTAIRE (Candide) Voltaire. a njime se može dobro zabaviti i obrazovan duh koji će prepoznati brojne aluzije razbacane po tekstu. ali i obilježja koja pokazuju Goldonijevo poznavanja suvremenog mu života. a pritom dosta toga nauči. Radnja Škrca. 18. u prvom licu. Iz Plauta je posuđena i osnova fabule i središnji lik. ali njezina glavna osobina bila bi pamet – ona je razumno biće koje se razumom vodi u životu. događa se u Parizu. Također. on se pojavio u jednoj praznini talijanskog kazališta. upravo u njezinoj strastvenosti i nedovoljnoj kontroli razuma nad iracionalnom stranom njezina bića. Voltaireov Candide. Taj se roman može čitati i na toj doslovnoj. udanoj ženi koja mu osjećaje prema njemu . prosvjetiteljstvo se u književnosti neće odreći mašte i neobičnih događaja. CARLO GOLDONI (Gostioničarka Mirandolina) Mirandolina. kao i isto takav završetak. Cijela se radnja odvija u gostionici. Molière piše u prvom redu komediju karaktera. Društvene norme preuzak su okvir za njegovo osobno ostvarenje. Upoznajemo likove koji imaju i obilježja tipova. dakle. ali vješto vođenoj i vješto na kraju raspletenoj fabuli. komedije u pet činova. ova bi komedija trebala svoje čitatelje/gledatelje i poučiti. ali služi se i komedijom situacije. Candide je napisan kao pustolovni roman. i on je i naslovni i glavni lik ovog djela. jednu svježinu čvrsto utemeljenu na europskoj komediografskoj tradiciji. u vrijeme zasićenosti commediom dell'arte koja je bila na svom zalasku. te komedijska tehnika nadahnuta antičkom komedijom (Plaut). roman kretanja. spada među najveće europske duhove svih vremena.glavne i naslovne junakinje. Goldoni je svojim tekstovima donio nove sadržaje i novu dramsku tehniku. čija je tragična krivnja. posebno shvati i tako se prosvijetli. MOLIÈRE (Škrtac) Molière je jedan od najboljih svjetskih komediografa svih vremena. jedan od najistaknutijih predstavnika francuskog prosvjetiteljstva i jedan od najosebujnijih intelektualaca u povijesti europske kulture. Osim njega. Književnost u prosvjetiteljstvu ima sasvim jasnu ulogu – ulogu prosvjećivanja svojih čitatelja. ali i njemački klasicist. stoljeća i prosvjetiteljstva. fabula je zamršena. one ga guše i sprečavaju i u njemu najvažnijoj stvari – realizaciji ljubavi prema Lotti. a s klasicističke je pozicije posebno problematično to što je tekst napisan u prozi. Iznimno obrazovan čovjek. poučnoj funkciji literature. a razlike (nemale) su u tome što je Molière odavna poznatu fabularnu okosnicu i tipični karakter lokalizirao u Pariz njegova doba. Svakako je prvo ime njemačke književnosti i kulture. koji završava zaključkom kako je najbolje obrađivati vlastiti vrt. To je epistolarni roman (u formi pisama) pisan. Autor bi vjerojatno priželjkivao jedan smjer čitanja koji bi bio između navedena dva – da se čitalac zabavi. Naime. zabavnoj razini. Iako od klasicizma nasljeđuje vrhovno načelo razuma. EUROPSKI PREDROMANTIZAM I ROMANTIZAM JOHANN WOLFGANG GOETHE (Patnje mladog Werthera) Goethe je istaknuti predromantičar. filozof i književnik. pripovijetkama i romanima. i životu i moralu. Harpagon je starac kojemu je škrtost središnja osobina. jer to može biti vrlo korisno u novoj. osmišljenog racionalno i bez nerealne maštovitosti. toliko izražena da zasjenjuje sve druge i da potpuno određuje njegov karakter i njegovo ponašanje u gotovo svakoj situaciji. poznat je i po svojim filozofskim novelama. i to je sasvim u skladu s duhom epohe u kojoj je djelo pisano.

proveo putujući mediteranskim zemljama. ali i tada se brzo povlači) ne može izravno pokazati baš zbog svoje suspregnutosti tim normama. u Švicarskoj i Italiji te u Grčkoj gdje je i sudjelovao u ustanku i umro od groznice. jednog titanskog ja protiv društva i nepravde napisana u patetičnim i deklamatorskim dijalozima. nego napeto prate s punom emocionalnom potporom. što nimalo ne iznenađuje kad znamo da je riječ o djelu iz razdoblja romantizma. Londonac rođenjem. GEORGE GORDON BYRON (Hodočašće Childea Harolda) Engleski lord Byron. od rođenja hrom na jednu nogu. što govori o bitnoj suprotstavljenosti ovog teksta klasicističkoj poetici. a posljednjih osam godina proživio je izvan Britanije. Kao i autora. nego konkretan čin njegova po svemu inferiorna. jer ne može živjeti bez njega. Na europskoj književnosti u cjelini traga je ostavila i forma Byronova teksta. Karlovo prepuštanje strasti čitatelji. FRIEDRICH SCHILLER (Razbojnici) Friedrich Schiller. ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN (Evgenij Onjegin) Evgenij Onjegin je roman u stihovima. Švicarsku i Italiju (kojoj je posvećeno cijelo četvrto. ubija se sam u strahu od kazne. koji nije samo oblikovan razdobljem u koje spada. i mladog engleskog aristokrata Childea (što je titula kandidata za viteza) Harolda ispraznost i zagušljivost života u civiliziranoj domovini potjera na putovanje u egzotične krajeve u potrazi za slobodom bez granica. djevojka dobrim dijelom odgojena na sentimentalističkoj literaturi. u svojim ranim dvadesetima. s titanskim svojim ja. a uz to i nemoralna. autor teksta današnje europske himne Oda radosti. pravdoljubiva i poštena Karla nagnao je na to ne apstraktni osjećaj svjetske boli. Za predromantizam. Onjegin se tamo druži s pjesnikom Lenskim.(sve do kraja romana. Svjetovno Hodočašće Childea Harolda ispjevano je u Spencerovoj stanci. Tatjana. ali on je za nju . Od toga je dvije godine. melankoličnošću i snažnom žudnjom za slobodom. Emotivna. slobodom koja se ovdje shvaća i kao individualna i kao nacionalna i kao općečovječanska. pa tako osim pojma bajronizma (specifičnog pesimističnog svjetonazora i osjećanja svijeta). Albaniju. Naglasak nije na događajnosti. strofi od 9 jampskih stihova. odjednom se nađe u svijetu ruskoga sela (stric mu je na samrti). Harold je proputovao Portugal. koji se kao svojevrsni moralni pobjednik na kraju svog olujno-nagonskog puta predaje vlastima. Također i to što je roman pisan u epistolarnom obliku sukladno je duhu epohe koja na vrh hijerarhije književnih rodova i vrsta stavlja liriku i lirsku pjesmu i u kojoj je epika moguća samo u kombinaciji s lirskim elementima. a to je osveta. a pogotovo romantizam karakteristične su hibridne književne vrste. hipersenzibilni. on osjeća svjetsku bol (specifičan predromantičarski i romantičarski osjećaj) i na kraju romana završava samoubojstvom jer ne može izdržati takav život. Werther je nesretna osoba. Karla može zaustaviti samo ostvarenje cilja. koju nakraju ostvaruje posredno – Franz. i današnji pojmovnici pamte i bajronovsku poemu. osam deseteraca i završnog dvanaesterca. zaljubljuje se u Onjegina. Tursku. okreće oca protiv njega. živio je tek trideset i šest godina i nekoliko mjeseci. obilježenog osamljenošću. Španjolsku. brata Franza. nego je i snažno utjecao na oblikovanje tog razdoblja i njegovih junaka u mnogim europskim književnostima. Belgiju. nego na impresijama i refleksijama glavnog lika i pripovjedača (napravljenog na sliku i priliku autora). Peterburški plemić Evgenij Onjegin. a u svakom slučaju prevladava lirsko načelo. navikao na moderni gradski život. hipersenzibilan i egocentričan. Ono što smeta današnjem čitatelju jest to što je ova drama o buntu neponovljive individue. posljednje pjevanje). Grčku. kao ni onodobni gledatelji scenske praizvedbe Schillerova teksta. ali po njezinoj želji. U sudaru s realnim svijetom oni bivaju potpuno razbijeni. Njemačku. koji mu je pokušao preoteti i zaručnicu Amaliju. u mladosti je bio član buntovničkog predromantičarskog pokreta Sturm und Drang i u toj fazi napisao svoj prvi dramski tekst Razbojnici. koji da bi sebi osigurao budućnost kakvu ne zaslužuje. Amaliju ubija Karl. U njemu je središnja dramska osoba moralno vrli njemački plemić Karl Moor koji se naglo preobražava u vođu razbojničke bande i prepušta neobuzdanosti iracionalne strane svog bića koja ga nagoni da čini razna zlodjela. (Pred)romantičarski su likovi takvi. ne osuđuju. pustolovna. idealom romantičara. Dakle riječ je o junaku romantičarskog doba. emocionalno nestabilan. egocentrični i posve krhki. a zatim i s djevojkama iz obitelji Larinih – Tatjanom i Olgom. pod stare dane njemački klasicist. lirsko-epskog spjeva radikalno udaljenog od tradicionalne epike.

koje se u hrvatskoj književnosti nalazi još u predilirskom periodu. MIHAIL JURJEVIČ LJERMONTOV (Junak našega doba) Ljermontov. glavni lik. Završetak je općeslavenski i nazdravičarski. u većoj mjeri nego Puškinov. što pridonosi njihovoj pripadnosti romantizmu. jasno i jednostavno. Polazi se od lošeg nacionalnog stanja. revoltiranost takvom slikom (kajkavski kip = slika). LJUDEVIT GAJ (Horvatov sloga i zjedinjenje) Horvatov sloga i zjedinjenje ili. stanja uspavanosti i rascjepkanosti. Uostalom. Važno je da se to konstatira kao općepoznata činjenica : Neg' kaj rastepljem reči po svetu. njegova gotovo demonska priroda. napisao je vrhunsko umjetničko djelo. kojih ima pet: Maksim Maksimič. Odlučuje se za siguran put. ali i odlučnog početnog dvostiha (… Dok mi živimo). Evgenij Onjegin uzoran je romantičarski tekst koji se u svom romantizmu ne iscrpljuje – Puškin postiže izvrsnu psihološku analizu. pesimizam i elegično raspoloženje lirskog subjekta koje ima isprovocirati čitatelja. Poslije toga napušta selo i vraća se u grad. Kneginjica Mery. ali takvo stanje ne rezultira pesimizom. pogotovo njemačkome. ali iako ta zainteresiranost nije naročito ozbiljna. ali ne treba njihov odnos promatrati isključivo kao odnos utjecaja. koji je bio zatvaran zbog pjesme o Puškinu (U smrt pjesnika). te roman Junak našega doba. pjesma pjevnog karaktera. suvišnog čovjeka od Puškinova Onjegina (što ništa ne govori o vrijednosnoj usporedbi djela tih autora).nezainteresiran. Poslije duljeg vremena u gradu će susresti Tatjanu. jer još se nije dogodio štokavski obrat. svećenik koji se bavio književnošću i glazbom. Pečorin je ono što na okupu drži Ljermontovljev roman. Nema tu pojedinca i njegove intime.) Vre i svoj jezik zabit Horvati / Hote. izazivaju usporedbu Ljermontovljeva djela s Byronovim. Posebno se ističe majstorstvo jezika. jedan od najboljih pisaca u povijesti ruske književnosti. prema prvom stihu. i u stihu desetercu (s cezurom iza petog sloga). nije doživio ni četrdeset godina jer je ubijen u dvoboju. Bela. Sad je situacija obrnuta. potpuno se miri sa svojom sudbinom i odlučuje ostatak života prolutati. koji su tako i rimovani: osmerci s osmercima. iskorijenjenost iz društva i pesimističan pogled na svijet. Još Horvatska ni propala jest budnica. što se vidi već iz naslova u kojemu je vizija idealne budućnosti. dakle. koji je bez čvrstog oslonca i bez pravog mjesta cijeli svoj život. a Pečorin. U pjesmi je i mitsko kolo hrvatskih narodnih ogranaka. peterci s petercima. pjesma je i pisana za javno usmeno izvođenje (pjevanje!). a ne samo glas kolektiva. nego upravo suprotno: golemim optimizmom. najstariji od preporoditelja iz današnjeg gimnazijskog programa (inače je stariji npr. Autor im je Pavao Štoos. U pjesmi se konstatira to da Hrvati zapostavljaju i zaboravljaju svoj jezik i uopće svoj identitet i okreću se stranome. Osim toga što je središnji lik i svjetonazor koji lebdi nad djelom strukturiran potpuno romantičarski. / Kad je več istom znano detetu … – čime se naglašava osjećaj nemoći. buđenje nacionalne svijesti. i seoskog i gradskog. s izraženom (i jedinom) izvanknjiževnom svrhom – tzv. i radnja se događa u romantičarski egzotičnim prostorima. Mutnost Pečorinova lika. ali i daje prikaz suvremenog mu ruskog društva. bez kršenja društvenih konvencija. u deset strofa. ter drugi narod postati – pjeva se u pjesmi Kip domovine vu početku leta 1831. još je izrazitiji primjer tzv. nego se u njega preslikava takvo raspoloženje i neizravno ga se poziva na nezadovoljstvo. inače komponiran kao ciklus novela. Onjegin je pravi romantičarski suvišni čovjek. jedan od popularnijih lektirnih naslova. stoljeću kao jedna od nekoliko neslužbenih hrvatskih himni. pjeva se s pozicije kolektiva i pjeva se kolektivu. Tamanj i Fatalist. stila i versifikacije ovog teksta. i izvodila se u 19. koja je sad već udana i sazrela kao osoba. Junak našega doba psihološki je roman. HRVATSKI ROMANTIZAM PAVAO ŠTOOS (Kip domovine vu početku leta 1831. osmerostiha u kojima se izmjenjuju osmerci i peterci. Čitatelj. Najpoznatiji su mu tekstovi drama Maskerata. U tom trenutku Onjegin. Nije nevažno ni to što se u tim stihovima čuje i osobni lirski glas. . ali Tatjana ga odbija iako ga voli. Napisana je kajkavskim. Puškin. nego u prvom redu kao odnos paralelnosti. ban Jelačić). Onjegin zbog nje u dvoboju ubija Lenskog. ali i južnoslavenskih. On je više zainteresiran za Olgu. na kajkavskom književnom jeziku. nije pozvan na suosjećanje s pjesnikom i narodom (koji je neodrediv bez jezika). Onjegin se zaljubljuje i priznaje joj to. koja se i danas izvodi.

a bio je jedan od najboljih onodobnih hrvatskih pjesnika. dakle u osnovi lirskim postupkom. Draga je Ljubica Cantilly. Vraz se obilno služio usmenoknjiževnom baštinom. poljskom obliku u kojemu je osam stihova raspoređeno u dvije strofe. zagonetnost. orijentalnog oblika do nas stiglog preko njemačkih romantičara. postumno objavljenoj pjesmi koja svojom zaigranom osnovom (prepoznavanje mrtve crnooke i crnokose drage u mladoj i živoj plavojki) podsjeća i na stare dubrovačke pjesnike. podrijetlom Grk. pa već i sama po sebi egzotičnost Mongola. npr. jedne općeromantičarske (ljubavne) i jedne karakteristične naročito za romantizme istočnoeuropskih i južnoeuropskih nacionalnih književnosti (domoljubne). neobičnost. kojemu ionako pripada. po njemu se hrvatska abeceda (koju je predložio gotovo u današnjem obliku) katkad naziva gajicom. također i jedan od najvažnijih dramatičara (Teuta i libreta za Lisinskijeve opere) i kazalištaraca (intendant HNK).što ne može ne podsjetiti na Prešerenovu Zdravicu iako svoju perspektivu ne širi na čovjeka i čovječanstvo uopće. Grobničko polje manje je epsko i više uklopivo u zapadnoeuropski romantizam od Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengića. s romantizmom europskog kulturnog kruga. pokretač i urednik hrvatskih/ilirskih/narodnih Novina s kulturnim prilogom Danica… Jedan od najutjecajnijih ljudi u hrvatskoj političkoj. I taj motiv mrtve ljubavi povezuje Vraza. mili rode. Đulabijama (sorta crvenih jabuka) podnaslov je Vijenac popjevaka dragoj i domovini. autor Kratke osnove horvatskoslavenskog pravopisanja i članka Pravopis. lirski žanr nazvan po slavenskom ratn(ičk)om bogu Davoru. Vraz je proglašen prvim hrvatskim književnim kritičarom. Pjesma Hrvata. i upravo se zbog te borbenosti pjesma svrstava u davorije. iz kojega je razvidno isprepletanje tih dviju tema u ovom kanconijeru. te ona prema čovjeku i čovječanstvu uopće. ispjevane su u krakovjaku. motiv mrtve ljubavi. Ždral putuje k toplom jugu u obliku je gazele (8 – 13 stihova obično ljubavnog sadržaja). priča o pobjedi Hrvata nad Mongolima na Grobniku (u 13. koja započinje poznatim stihom Prosto zrakom ptica leti. / Trh je život bez slobode! (trh = teret). kao i Preradovića (Mrtva ljubav). s osjećajem (svjetske) boli. stoljeća. s pripjevom. Otkud modre oči?) Stanko Vraz ne samo da nije književnost motrio kao sredstvo politike nego se takvu pogledu i djelatno opirao (pa se razišao s Gajem i osnovao časopis Kolo). Romantičarska je tu hibridnost književne vrste – epska tema u lirskom okviru i s lirskim obilježjima izlaganja. Dimitrija Demeter. ali ovdje je riječ isključivo o nacionalnoj. Predodređenost. A. zatim zanimanje za povijest. Početni bi stihovi mogli nagovijestiti temu osobne slobode. DIMITRIJA DEMETER (Grobničko polje – Pjesma Hrvata) U poemi Grobničko polje. bolni pesimizam. zasnivajući svoj izraz na usmenoj tradiciji i na Dubrovčanima. O njoj se u četiri katrena pjeva beskompromisno. Poeom (Annabel Lee). sudbina. Ždral putuje k toplom jugu/Gazela. a što se tiče stila i motiva. svoje je prve tekstove napisao na novogrčkom. u red onih najčešće vezanih uz Vraza ide i ona o njegovu pravom imenu – Jakob Frass – i slovenstvu. crnooka i crnokosa Samoborka. STANKO VRAZ (Đulabije. Te dvije ljubavi. može se promatrati izdvojeno iz cijele poeme. PETAR PRERADOVIĆ . a katkad i mora – jer uglazbljena je i samostalno izvođena (i još se izvodi) kao jedna od najpopularnijih iz hrvatskog budničko-davorijskog repertoara. Prevladava u njoj izvorna romantičarska tuga. ljubav bez granica – sva ta obilježja romantizma nalazimo u sonetu Otkud modre oči?. i to pravi (hrvatski) romantičar: okrenut i domoljublju i posebno svojoj intimi. a kasnije je postao jedan od vodećih hrvatskih pjesnika 19. Ljudevit Gaj bio je vođa i glavni ideolog iliraca. u smrt. borbenim usklikom U smrt. Osim tih činjenica. s Amerikancem E. Napisao je i putopis Put u Gornje strane. stoljeću) ispripovijedana je kao osobno prisjećanje pripovjedača (istodobno lirskog subjekta) na slavni događaj iz daleke nacionalne prošlosti. kulturnoj i književnoj povijesti. najčešće određivanoj tipično bajronovskom.

Tom opisu u dobroj mjeri odgovara Mažuranićev tekst. na neki način obnovio. didaktičnu domoljubnu liriku. i uz motive preuzete iz tradicije (gusle. kao i zato što je sadržaj epa za zajednicu prevažan. ali nije ni tipični neobuzdani romantičar koji ne vidi ništa osim sebe. stoljeća) ep još više pojačao svoju didaktičnu službu. Smail-age. Mrtva ljubav. U jeziku su također. djelomičnoj hibridnosti književne vrste. Osim toga. što ne isključuje ni daleko srodništvo s Poeovim gavranom. Bijeli sokol u Pjesniku na pjesnikov je prozor došao iz usmene književnosti. razmatra se nemir ljudske duše. kao i u inzistiranju na prikazu psihologije glavnog lika. vila). kud sam zašo! / Noć me stigla u tuđinju – ne mistična romantičarska noć. upravo ga nacionalnojezično prosvijetliti i koja zahtijeva od njega brzu (re)akciju. čisto književne karakteristike. nesigurnost. pjesnik se prikazuje kao razapet između neba i zemlje. različne. Prema tome bi se ovo Mažuranićevo djelo najbolje moglo odrediti kao poema. i to romantičarska poema. europski i hrvatski romantizam. Smrt Smail-age Čengića prekratka je s tog motrišta i njezino je pripovijedanje vrlo ekonomično. povijest epa i hrvatska epska tradicija. Rodu o jeziku oda je koja ne skriva da joj je uloga probuditi u čitatelja svijest o važnosti jezika kao obilježja nacije. Mažuranićev spjev znatno je udaljen od epa. Ljudsko srce.) Zato što je fabula epa. što je već bitna karakteristika istočnoeuropskih i južnoeuropskih romantizama. pa započinje jaukom: Bože mili. primateljima (kolektivu) već otprije poznata. osim funkcionalno upotrijebljenih turcizama. Nakon katoličkog Tridentskog koncila (sredina 16. epski će pripovjedač pripovijedati naročito opširno i iscrpno. Kroz ep dakle kolektiv sam sebi govori o sebi. uklapa se svojom temom u europski romantizam. deseterac na usmenoknjiževnu. U prvoj. ponavljanja. za čiji je prvi broj pjesma i pisana. kako bi sebi objasnio svijet i svoj položaj u svijetu i kako bi se ako kolektiv dodatno učvrstio. Zora puca optimistična je pjevna budnica. što će reći s bitno prosvjećujućom primjesom. zaustavljajući se na gotovo svakom detalju i težit će tome da svoj tekst nikada ne dovrši. svoga ja. tuga. IVAN MAŽURANIĆ (Smrt Smail-age Čengića) Konteksti koji se nužno nameću u čitanju Smrti Smail-age Čengića jesu: ep. Pjesnik) Ne razumije pjesma zapovijedi / Slobodna je. Romantizam se nalazi i u njezinoj formi. dulja pjesma na granici poeme. Zora puca. Stih osmerac upućuje na hrvatsku epsku tradiciju (Osman!). ali ne samo svijest nego i ljubav i skrb prema nacionalnom jeziku. Ljudsko srce i Pjesnik pripadaju refleksivnom krugu Preradovićevih pjesama. pa tako i hrvatskoga. u domovini. formulaičan stil). kojoj će bitno pridonijeti Zora Dalmatinska. vrlo primjetni utjecaji Dubrovčana i usmene književnosti. u kojemu slobodarski Crnogorci i njihov otpor turskim tlačiteljima imaju uputiti na aktualnu hrvatsku situaciju i uopće na važnost naroda i narodnosti. rodoljupke i one ostale. uz ponavljanja (varijacije) prvih i posljednjih stihova u svih pet strofa. i pjeva samo sebe. pa i njegov smisao. dakle tipični je hrvatski romantičar. ushićenog ili skršenog u sudaru sa svijetom. sonetu. HRVATSKI PROTOREALIZAM . također jedna uopćena tema. što ga veže s klasicističkom poetikom. U tome će mu pomoći različita sredstva retardacije (digresije. To je pjesma koja čitatelja želi nešto važno naučiti. u kojoj se mrtva draga apostrofira. a u drugoj. Ovaj se tekst može promatrati kao bogat katalog i riznica stilskih figura. stranost… Mrtva ljubav (Preradovićeva pokojna Pavica de Ponte). Preradović doista nije klasicistički pjesnik (klasicizam je prvo što mora pasti na pamet kad je riječ o književnim pravilima). osim toga ima i lirska i dramska obilježja. Putnik. kazuje kako je prava sreća i sigurnost za pojedinca moguća samo u domaćem okružju. izvorno. u ovoj poemi glavna je tema nacionalne slobode. Putnik. epizode. Ep je bitno određen svojim društvenim kontekstom – epski pjesnik govori uime kolektiva i govori kolektivu neku priču koja je za taj kolektiv sudbonosna i bitna i koja je tom kolektivu već poznata. ali i intimnu. izgubljenost. S obzirom na te. svome glasu slijedi – stihovi su iz Preradovićeva Djeda i unuka. nego noć kao nesreća. Pisao je utilitiranu.(Rodu o jeziku. koja na gradaciji polnoć – zora – dan. Obilježja epa možemo razvrstati na ona koja se tiču njegove društvene uloge i na ona koja se tiču epa čisto kao književne vrste. ljubavnu i refleksivnu – sam je svoje pjesme podijelio na ljubovke. (Sam izbor Crnogoraca može se protumačiti i interesom romantičara za egzotično. gradi zanesenost svijetlom nacionalnom budućnosti.

u razgovoru pripovjedača i crne udovice.AUGUST ŠENOA (Zlatarovo Zlato. Takva je novela npr. ciklus povezan pripovjedačem. Budi svoj. ali je već učinio presudan korak prema realizmu. Pripovjedač se prema liku odnosi s jasnim stavom. Prijan Lovro prstenasta je pripovijest (u navedenim povijesnim romanima siže je izgrađen paralelno) čija se radnja događa u suvremenosti i koja se u dobroj mjeri bavi aktualnom društvenom problematikom. lirsko-epske pjesme. književni žanr koji je promovirao upravo Šenoa. Budi svoj moralistička je pjesma koja želi poticajno djelovati na čitatelja kako bi ovaj očuvao svoju slobodu i identitet te dostojanstvo. među ostalim. a u modernoj književnosti npr. Turgenjevljev pripovjedač negativno prikazuje vlasteline i na strani je kmetstva. Zlatarovo zlato i Seljačka buna povijesni su romani. fantastična pojava duha. dakle s elementom realizma. Od realizma naročito odstupa završetak novele. Po tome je ta pripovijetka. U tom tekstu iskombinirani su komični i fantastični elementi s društvenom analizom. Uz Turgenjeva se veže sintagma poetski realizam (ili lirski) koja se odnosi na to da se nastoji prikazati društvena problematika. kulturnom i javnom djelatniku koji je. realističke pripovijetke. često i s dramskim elementima. O tome govori i na početku pripovijetke Prijan Lovro. poučiti i zabaviti (pa i 19-stoljetni časopis V(i)jenac. Već bezlično ime Akakija Akakijeviča upućuje da je taj lik literarni konstrukt i da pozornost želi privući svojom svedenošću na svoj društveni položaj. stilom i sadržajima kojima se novele bave. Prijan Lovro. pa je pisac zbog nje bio sankcioniran. u dobroj mjeri realistička. i taj svijet prikazuje se u očekivanju gašenja feudalizma. Seljačka buna. čak i motiv fatalne žene. Šuma i stepa) Lovčevi zapisi novelistička je zbirka. promatra ga kao svojevrsnu karikaturu. pa je prema tome izrazito društveno kritičan. ispod čije je kabanice izašao dobar dio moderne europske proze. koju ne skriva: poučiti narod analogijama između povijesti i sadašnjosti. a poučiti ga u nacionalnim pitanjima. zabavnom dimenzijom privući ga didaktičnim. za nacionalnu povijest. Povijesne romane određujemo kao puno više romantičarskima (već prema zanimanju za povijest). koja upućuje na romantičarsku maštovitost. horacijevski. povijesnim sadržajima. te likovi intriganata).. Time on uspijeva narod. domaće čitateljice nezadovoljne domaćom literaturom. Propast Venecije spada u povjestice. Dakle nerealističkim postupcima (realizam teži objektivnosti i nepristranosti u pripovjedačevu glasu) postižu se realistički učinci – govor o aktualnoj stvarnosti i kritika društva. Propast Venecije) Cijelo jedno razdoblje u hrvatskoj književnoj povijesti naziva se po Augustu Šenoi. zainteresirane. stoljeću. kojega uređuje i Šenoa. Zanimljiv je podatak da je zbog nekrologa Gogolju završio u zatvoru. ali i da je naglasak na ugođajnosti. na prikazima u prvom redu likova i na lirskim opisima pejzaža. npr. domoljubnu poeziju. dakle idealiziranje odnosno karikiranje. u Bulgakovljevu romanu Majstor i Margarita). svijet vlastelinskih posjeda na kojima rade kmetovi. Njima Šenoa namjenjuje izvanknjiževnu misiju. ovdje istina samo dodirnut potkraj teksta). a Šuma i stepa približava se svojom defabulativnošću pjesmi u prozi. koju nasljeđuje i iz usmene tradicije (to se vidi i kod Puškina. EUROPSKI REALIZAM I NATURALIZAM NIKOLAJ VASILJEVIČ GOGOLJ (Kabanica) Gogolj u svom djelu ima obilježja romantizma. kako im i samo ime kaže. Novela Kabanica jedna je od omiljenih srednjoškolskih lektira. Nadstojnik. Iako Turgenjevljeva kritičnost s današnje pozicije izgleda bezazlenom. . pripisuje se izjava: Svi smo izašli ispod Gogoljeve kabanice. književniku. problem intelektualca. s pozicije tadašnje ruske vlasti bila je i više nego problematična. Izlaže ih pripovijedanjem isprepletenim s pripovijedanjem izmišljenog sadržaja avanturističkog i ljubavnog trivijalnoknjiževnog podrijetla (u skladu s čim je i crno-bijela karakterizacija likova. pisao povijesne romane. ali i na sklonost ruske književnosti fantastici. a kako nam iskustvo ostatka Šenoinog djela kaže – zainteresiranima za poučavanje čitalaca. problem selo-grad. nosi podnaslov horacijevski podnaslov: Vijenac – zabavi i pouci!). IVAN SERGEJEVIČ TURGENJEV (Lovčevi zapisi – Nadstojnik (Špan). Šenoa uspijeva i u još jednoj prosvjećujućoj namjeri – privući čitatelje domaćoj knjizi. Društvo koje Turgenjev prikazuje jest društvo ruskog sela u 19. Dostojevskom. koja umnogome anticipira kasniju hrvatsku književnost (npr. Šenoa istražuje povijesne dokumente i nastoji što vjernije prikazati povijesne događaje.

ali i dosada Ane uzrokovana izostankom emocija i strasti.LAV NIKOLAJEVIČ TOLSTOJ (Ana Karenjina) Ana Karenjina ruskog književnika Tolstoja društveni je. percepcija i moral). Ani nedostaje dijete i odgovara joj ni društvena izoliranost. jedan od najboljih svjetskih pisaca. zločina i kazne. u prvom je redu zainteresiran za socijalnu analizu i po tome je. pogotovo romanopisaca. način strukturiranja. samo je djelomična i ne može ispuniti pojedinca dokraja. I . i to kritičku analizu koja ima ukazati na moralnu problematičnost. Osim toga. i koja će ga i svjesno i nesvjesno slijediti. deformira ih u moralnom smislu. u novostvorenom prostoru slobode. s obzirom na način izgradnje sižea strukturiran paralelno. Kitty i Levin jedan su uspješan primjer života u ljubavi i međusobnu poštovanju. dovodi u pitanje. jedna idila prosječnosti. prema općem mišljenju. u prvom je planu dubinska psihologija likova kao individua koje nisu oblikovane samo društveno. nego na način transformacije realističkog načina pisanja koju zahtijeva sam sadržaj. a taj put se može prijeći samo odustajanjem od moralnih principa. zanima ga kako društveni i materijalni položaj. kao i zbog načina pisanja i duboke moralnosti i humanosti svoje proze. Anin brak obilježava međusobno poštovanje supružnika. i u njegovu kontekstu funkcioniranje braka kao društvene institucije. Međutim. Doli i Oblonski imaju sličan problem. pa tako i društvenog ustroja. Vronski će se vratiti na svoje mjesto u društvenom mehanizmu. Ta se situacija razrješava na dva načina. iako stvara psihološki uvjerljive likove. Zločin i kazna u samom je vrhu školske lektire s obzirom na prihvaćanje učenika. i naročito zbog uspješnosti tog pokušaja. FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI (Zločin i kazna) Dostojevski je. filozofska pitanja) i svojim izrazom (unutarnji monolozi i intelektualizirani dijalozi kojima se razgrađuje matrica realističkog pripovijedanja). I baš zbog takvog pokušaja dubinskog razumijevanja čovjeka. Gledajući poetiku. običnom čitatelju. odgovarajućim književnim postupcima analizira problem svijesti i nesvjesnog (san) te pitanje odnosa dobra i zla na višoj razini. ali ne radikalno kao u 20. jedan od tipičnih predstavnika realizma. kao i po tehnici pisanja. društva i svijeta. Pratimo tri braka. Realistička tehnika pretijesna je Dostojevskom. ali za Anu usrećujućeg povratka nema – ona izabire samoubojstvo. nesreća je pogodila i njezinu obitelj. na prikaz socijalne sredine i likova koji su njome određeni i za nju tipični. Tolstoj. Realistička priča o Raskoljnikovu posve bi se usredotočila na problem novca. upravo bijeda. stoljeću jer nakraju je ipak jasan autorov moralni stav. vrlo inteligentnom čovjeku koji je na temelju dosadašnjeg životnog iskustva dekonstruirao sustav društvenih vrijednosti i kojemu se zločin čini kao najnormalnije sredstvo. ponudio joj je i nove teme i nove tehnike pisanja. Dakle niti je avangardan u smislu svjesnog prevrednovanja svijeta i književnosti. eliti i tzv. Balzac nam daje analizu pariškog društva u prvoj polovici devetnaestog stoljeća. nego njezine pukotine koristi kako bi je produbio i time omogućio da se ispripovijedaju neki novi sadržaji. on je ne gura da se uruši u svojim pukotinama. moralna. Upravo time otvorio je taj ruski književnik nove prostore modernoj prozi koja će uslijediti. Vronski mora žrtvovati karijeru i također podvrći se društvenoj izolaciji. Ana je središnji lik romana zato što ona neupitnost te institucije. Dostojevski ostaje u samom vrhu. Ana se kao pojedinac suprotstavlja društvu. tipičan za realizam. Tolstoj prikazuje onodobno rusko društvo. te priča o Vautrinu. mijenja ljude. HONORÉ DE BALZAC (Otac Goriot) Roman Otac Goriot prava je realistička studija društvenog života. i to gotovo nenadmašne psihološke karakterizacije likova. uglavnom aristokraciju. ali ne na način namjernog suprotstavljanja tradiciji kako bi je se negiralo. priča o mladiću Rastignacu koji se pokušava uspeti na društvenoj ljestvici velikog grada. obiteljski i ljubavni roman. strasti prema Vronskom. prepušta se emotivnoj strani svog bića. niti je dokraja moderan u smislu nezainteresiranosti za društvo i objektivnu stvarnost (kako je shvaća realizam). neodoljiv i tzv. i napušta brak. Kroz sve se provlači problem novca. U kontekstu realizma njegova se proza izdvaja i svojim sadržajem (psihologija. Sve to se relativizira (i svijest. te refleksivnost: vjerska. Dostojevski ide dalje. ali njima su djeca dovoljan razlog za opstanak braka. Ne samo da je neprestano zanimljiv i izazovan književnicima i književnim znanstvenicima i uopće intelektualnom svijetu nego Dostojevski ne prestaje biti ni čitateljski iznimno atraktivan. taj roman kreće od realističke matrice koju zatim razgrađuje. i tako ostvarena sreća. Isprepletene su ovdje tri priče: priča o Goriotu kao prebrižnom ocu kojeg pogrešan model odgoja dovede do situacije nepriznavanja od svojih kćeri.

iako je pisao i romane i druge književne vrste. trenutkom (vremenom) i rasom (svojim genetskim naslijeđem i svojom biologijom). izanalizirao društvo. na određenosti likova miljeom (društvenom sredinom). njezinim samoubojstvom. Flaubert se služi jednim zanimljivim karakterom i kako bi napisao jednu psihološku studiju i kako bi. GUSTAVE FLAUBERT (Madame Bovary) Nesretan život Eme Bovary nesretno je i završio. pa je i završila na sudu gdje se autor uz pomoć vrsnog odvjetnika ipak uspio obraniti od optužbe za nemoral. Tristotinjak novela koje je za života napisao može se razvrstati na one u kojima prikazuje život normandijskog sela (sam je rođen u Normandiji). i francuski grad i francusku provinciju. one u kojima prikazuje pariško društvo i one psihološko-fantastične. mehanizme njegova funkcioniranja i njegovu nemoralnost. Etiennov odlazak na kraju. glađu. i uz koji se veže pojam estetika ružnoće (odnosi se na prikazivanje svijeta bez uljepšavanja i bez izbjegavanja ružnih strana). Thérèse Raquine) Zola je glavni predstavnik naturalizma. sustavno osmišljeno. Ističe se Maupassantova vještina kompozicije i psihološkog karakteriziranja. Ipak imamo i jedan individualiziran glavni lik. U njoj pripovjedač (u prvom licu) prikazuje svoju neobičnu i uzbudljivu zgodu i kako se ona odrazila na stanje njegovo psihičko stanje. osjećaju za objektivnost. Središnji lik je Tereza koja je karakterizirana u prvom redu biološki. a pripremajući Germinal rudnik i radnički štrajk. a na kraju vješto poantira. razrješava se također ubojstvom. Pisac se priprema za pisanje tako što provodi društveno istraživanje. Na vodi se može okarakterizirati kao lirska novela. i to metodom vlastite kože. a do toga je dovela nemogućnost ostvarenja žudnje za osobnom srećom. po svom smislu za stvarnost. GUY DE MAUPASSANT (Na vodi) Maupassant. Po drugom kriteriju dijele se na one kojima je u prvom planu fabula. čiji su odnosi motivirani i društveno-materijalnim položajem (Catherinina udaja za Chavala) i psihološki. u još većoj mjeri. ljubavni trokut koji uz njega čini Catherine i Chaval. Likovi se iz ovog romana određuju kao temperamenti (a ne npr. na novele karaktera. a s obzirom na svjetonazor – pesimizam. čija je radnja smještena u jednu parišku radničku četvrt. njegovo ubojstvo Chavala). poznat je najviše kao jedan od najboljih novelista u povijesti svjetske književnosti. motiviran ružnom stranom rudnika i svog vlastitog iskustva u rudniku (bijeda. novele problema i lirske novele. prati simbolično buđenje zemlje u čijoj utrobi radi rudarska masa. koja bi bila i glavni lik ovog romana. Razlika je u tome što ovdje ubojstvo nije učinjeno u afektu i u graničnoj situaciji. karakteri ili tipovi). a to je Etienne Lantier. Nemogućnost je uvjetovana i time što je san o sreći bio sam po sebi neostvariv (Ema je svijet gledala očima uglavnom trivijalne literature koju je u velikim količinama čitala u mladosti u samostanu. Catherinina smrt. s minucioznim portretiranjem i karakteriziranjem likova. nego je unaprijed osmišljeno i zajednički provedeno od Tereze i Laurenta. dakle uz socijalnu uvodi i biološku motivaciju likova. neuspjeh štrajka. što je znak nade i optimizma. s detaljnim opisima ambijenata i uvjerljivim prenošenjem ugođaja. Carherinino priklanjanje Chavalu u ključnom trenutku zarobljenosti u rudniku motivirano je biološki. smjera u povijesti književnosti (u okviru razdoblja realizma) koji inzistira na znanstveno preciznom prikazu stvarnosti.pripovijedanje je realističko. U kritici se ističe izvrstan prikaz radničke mase. preciznost i detalj. Germinal je prikaz bijednog rudarskog života i njihove pobune u obliku iscrpljujućeg štrajka koji završava neuspjehom. s obzirom na svoju genetiku i psihološko ustrojstvo i svoje iz toga proizašle potrebe. ÉMILE ZOLA (Germinal. što doprinosi promatranju Flauberta kao jednog od najvažnijih realista i kao pisca koji je svojim djelom prokrčio put kasnije nastupajućem naturalizmu. Ljubavni trokut u romanu Thérèse Raquine. a s pričom o rudarima isprepletena je i osobna Etiennova priča. Knjiga je u svoje vrijeme bila iznimno provokativna. Tako je Zola pripremajući se za pisanje Nane obilazio javne kuće. Roman je uokviren njegovim dolaskom i odlaskom iz rudarstva. Flaubertov stil u stručnoj se literaturi redovito proglašava uzorno realističkim. . što je sasvim u duhu naturalističke poetike. a koja je od realnog svijeta nepremostivo udaljena – zbog toga se uspoređuje i s Don Quijoteom) te zato što u društvu za takvu Emu nije bilo mjesta.

komičan lik. kao i element fantastičnog. samo je slab. iz registrature. npr. za nju se brinuo suprug i ona nakon njegove smrti ne može financijski preživjeti. dakle realistički. stoljeća pretrpana različitim zanimljivim likovima. pod kojim pak nije mažena. uspon građanstva. Posljednji Stipančići tipičan su primjer realističkog romana. ANTE KOVAČIĆ (U registraturi) Kovačićev se roman U registraturi. dakle na samom početku realizma u hrvatskoj književnosti. kao osoba licemjerna. pa vraća u sadašnjost u kojoj se priča nastavlja) koja će objasniti uzroke sadašnjeg stanja. češkog podrijetla kao i Šenoa. Ante propada jer se ne snalazi u novim društvenim okolnostima. nego i duševna. pokrenuti i iracionalnim silama. Lucija je također nesposobna i prekrhka. U trodijelno komponiranom djelu u ulozi pripovjedača nastupaju Ivica Kičmanović. sveznajući pripovjedač. U tom tekstu prikazan je hrvatski malograđanin. ona je tipična za svoje vrijeme i prostor. koji govori u trećem licu. Priča o patricijskoj obitelji Stipančića sasvim je usidrena u preporodnu Hrvatsku i u njoj rubni Senj. Gajeva budnica. propast je socijalno motivirana. jer živjela je pod staklenim zvonom. sebična i nestalna u stavovima. izobličenošću svog karaktera s više lica na rubu je groteske i baš zbog toga ne može ga se promatrati sažalno. ali u tom se ključu roman rijetko čita. Kumordinar Žorž zanimljiv je hibrid seljaka i građanina. Dakle. nego gušena u svojoj mladosti. Ante je bio glava patrijarhalne obitelji i time glavni uzrok njezinih problema. prebacuje se u prošlost. a grad je u odnosu prema selu prostor iskvarenosti i vrebajuće opasnosti i on je nadmoćniji. Problematizira se suodnos sela i grada. Priča o Stipančićima pripovijeda se kao priča iz prošlosti (roman počinje u sadašnjem trenutku. zatim česta patetika. kao prvorođenac i kao sin. nego i kao signal opasnosti. ali i romantičarsko-naturalističkim koktelom – nešto je mutno u njoj. i autor ga voli iako se ne osjeća dovoljno snažnim pružiti mu ruku koja bi ga pridigla. Također je nezanemariva komika. Njezina je propast motivirana u prvom redu socijalno. Događaji nisu nanizani strogo vremenski ni uzročno-posljedično. i ta se rastrzana neurednost sižea može pripisati tome što je roman pisan i objavljivan u nastavcima (u Vijencu. Iracionalno je u romanu utjelovljeno u liku Laure. na književnoj se sceni pojavljuje u godini Šenoine smrti. Realizam se očituje i u tehnici pripovijedanja i u sadržaju. i na mikro i na makrorazini. a Jurjeva se propast može tumačiti (s autorske pozicije) kao izbor pogrešnog puta. Počinje se govorom o tajanstvenom biću. u kontekstu hrvatskoga realizma i povijesti (hrvatskoga) romana. a završava otkrivanjem o kome je riječ te poantira – taj je malograđanin ipak dobar u duši. izravno se očituje na primjeru Jurja i Ante. Juraj je. koja je okarakterizirana i socijalno. psihološka (u prvom redu Lucija) i moralna (Ante i Juraj). Jasno je da ovaj . ne samo njezina prošlost koja se krije u kovčegu. Ivica Kičmanović nesretni je primjer seljaka u gradu. ali njega nije uništio samo grad. ona na makrorazini. nizanjem njegovih osobina. može motriti u svojoj unutrašnjoj strukturiranosti i u različitim kontekstima. Valpurga je nesposobna za život. uključujući i materijalnu. Prikazano je propadanje plemićkog sloja. itd. a pripovijeda i jedan pravni spis. i to onaj Kičmanovićev. tako da je selo na poziciji dobra. kao i svaki drugi tekst. Izvanjska socijalna motiviranost. a katkad se tumači i kao sukladna slici Ivičine psihe. objašnjenje). i uopćeni. u kontekstu Kovačićeva života i djela. uživao potpunu pažnju. kao znak novog vremena. Prozna skica Tko je to? objavljena je postumno. Heterogenost je teksta poduprta i jezično-stilskom raslojenošću. Valpurga i Lucija njegove su glavne žrtve. ali naivnog. često se ističe govorna karakterizacija Žorža. nego i nesretni spletovi okolnosti. ali nije samo socijalna.HRVATSKI REALIZAM VJENCESLAV NOVAK (Posljednji Stipančići. Senjanin kao i Kranjčević. Priča o životu Ivice Kičmanovića također je i priča o hrvatskom društvu u drugoj polovici 19. a kao knjiga tek dvadesetak godina poslije Kovačićeve smrti). najpoznatije fatalne žene hrvatske književnosti. socijalno-ekonomski i politički život Senja i onodobne Hrvatske. ne samo najplodniji pisac u hrvatskom realizmu nego i muzikolog i glazbeni pedagog. Na mikrorazini problem je u samom patrijarhalnom uređenju. u kojoj sve počinje i završava i prema kojima je ostatak događanja u načelno podređenom položaju (kao razrada. odnarođivanja (otuđenje od obitelji uzrokovano je njezinim ustrojstvom). Na kraju romana čuje se. Tko je to?) Vjenceslav Novak. Sve je uokvireno događanjem u registraturi. u svakom je slučaju vrlo funkcionalna u izgradnji značenja romana. koji pripovijeda svoje djetinjstvo. U registraturi može se promatrati npr.

Kumičić je temeljito proučio povijesnu građu i na način zanimljiv širokoj publici izlaže je ne da bi otkrio neku pravu povijesnu istinu. EUGEN KUMIČIĆ (Urota zrinjsko-frankopanska) Urota zrinjsko-frankopanska slijedi šenoinski smjer hrvatskog romana. čije je djelo Gjalski poznavao. mogu se uspoređivati s brojnim kasnijim hrvatskim romanima… To je najbolje djelo Ante Kovačića. susret nade. Pripovijedaju se odnosi tjelesno atraktivne Terezije Pavletić (što je puno Tenino ime i prezime) s četvoricom muškaraca: uglednim i imućnim Slavoncem Jozom Matijevićem. njezinim fizičkim izgledom. i romana U noći u kojem u prvi plan stavlja upravo društveno-političke procese. atmosferično. koji je imao buran javni život i obitelj s puno djece. a kamoli da bi likovao nad njegovim potonućem. osjećajući se dijelom kolektiva. pa i njezina propast. . autor je npr. i koji je umro kao tridesetpetogodišnjak pomračena uma. Trebaju prepoznati dobre i loše stvari i prema tome djelovati u sadašnjosti i budućnosti. po tematiziranju socijalnog. sentimentalno shvaćanje ljubavi. motiviran je i socijalno i biološko-psihološki. nacionalnim mitovima. zabavne ili trivijalne književnosti: idealizacija likova. bio pravnik i pravaš. pisca koji je prošao put od seljaka do građanina. Na nju upućuje čin poklanjanja kobne marame Teni od Maruške. Pisac. iracionalnog. Tenin lik. Tena je realistički tekst. to da je Turgenjev u Lovčevim zapisima prema vlastelinima bio vrlo kritičan i nije skrivao svoje simpatije prema kmetovima. a tragična zrinjsko-frankopanska priča jedan je od najsnažnijih hrvatskih mitova uopće. tajnovitog. nego da bi tu istinu približio svojim čitateljima kako bi oni shvatili što se događalo i što se događa s njihovom nacijom. Tema je socijalna. jedne od najžilavijih pripovjednih matrica uopće. osim što je vrlo popularno djelo. da bi izvukli važne pouke i učvrstili svoje domoljublje. događajnost. sasvim nespremni na novu situaciju.osebujni tekst ne pripada šenoinskom tipu romana kao i to da nije tipičan primjer realizma (usporedi Novakove Posljednje Stipančiće). Pripovjedač ne izlaže svoj središnji lik čitateljevu ismijavanju. čak ni zdravom smijehu. drži se i jednim od najzanimljivijih hrvatskih romana uopće. približava romantizmu. U registraturi. nego tek suosjećajnom smiješku. koja je Ciganka i samim time nositeljica značenja nečega ne dokraja razumljivog. zatim Jozina supruga Ivka i Đorđeva Maruška ženski su likovi u noveli. U razvoju Ivičina karaktera razvidan je trag romana odgoja (Bildungsromana). liričan. Pripovijedanje je statično. modernizmu upućen i po zanimanju za individualne psihologije. Uglavnom se uspoređuje s Turgenjevim. Tenina majka. raste u čitateljevim očima i u prenesenom smislu – od u svom automatiziranom plemenitaškom koprcanju komičnog do u svom razrušenom svijetu tragičnog lika. austro-ugarskim vodnikom Jaroslavom Beranekom. Gjalski piše o propadanju plemenitaškog sloja. i to zato što prema njemu nije ni ravnodušan. od kojega je naslijedila osnovne karakterne crte. ali okrenut modernizmu (psihologija). gašenju idile pod starimi krovovi starih hrvatskih zagorskih kurija. KSAVER ŠANDOR GJALSKI (Pod starimi krovovi – Perillustris ac generosus Cintek) Perillustris ac generosus (ugledni i plemenitog roda) Cintek kao da je usnuo ružan san u kojem su plemenitaši Hrvatskog zagorja iz glavnih preskočili u sporedne uloge. Peti važan muškarac u njezinu životu bio je njezin otac Jerko. Priča je prošarana sadržajima iz repertoara tzv. francuskim trgovcem Leonom Jungmanom i Ciganinom Đorđem.. Čitatelji dakle. pa i društveni procesi u pozadini su. Cintek čiji se obrisi pred čitateljem pojavljuju postupno. Kozarac nastoji prikazati društvenu stvarnost onodobne Slavonije u koju ulaze kapitalistički odnosi. njezinim od oca naslijeđenim temperamentom. JOSIP KOZARAC (Tena) U Kozarčevoj noveli prati se moralna propast naslovnog lika. Može se reći da i sudbina igra ulogu u ovoj priči. ali treba istaknuti i neke razlike. Po tome Gjalskijev realizam poetski. Tragičan Ivičin završetak i fatalnost Laurina. o svojoj (povijesnoj) sudbini. kao i interesom za povijest i domoljublje. tipično realistička. npr. s tragovima romantizma (sudbina) i naturalizma (biologija). ali Gjalskijeva novelistička zbirka u prvom je redu sentimentalna i pisana kao sjetno prisjećanje. čitaju važnu priču o samima sebi. a upućuje i ponovni susret Tene i Jaroslava na kraju. i time se. pravim imenom Ljubo Babić. koje se najbolje budi i učvršćuje upravo pričama. npr.

upravo prave pjesnike kako ih shvaća Baudelaire. Zanimljivo je da su albatrosi ružne ptice. aforizmi (na ipak jednoj višoj razini od također brojnih Preradovićevih). Poznat je provodni motiv: I tebi baš što goriš plamenom / Od ideala silnih. stoljeću) neviđene energije – Silvije Strahimir Kranjčević. Eli! Eli! lama azavtani?!. njegovo osobno životno pitanje (Moj dom). uvodi socijalnu tematiku. dakle njegova je poezija široj publici nerazumljivija i iziskuje veći čitateljski i interpretatorski napor. nego društva i čovječanstva u njegovu životu u vrlo uopćenom smislu. Religiozna i socijalna tematika isprepletene su u Eli! Eli! lama azavtani?! (Gospode. o slabim stranama grada. Rimbaud je pravi simbolist. Najpoznatija mu je zbirka Cvjetovi zla. metafizička. Obnovio je tad već ugaslo zanimanje za formu soneta. što ga približava parnasovcima. religioznu i refleksivnu. PAUL VERLAINE (Jesenja pjesma) Među obilježjima Verlaineove poezije ističe se u prvom redu muzikalnost. Glavni mu je ideal ljepota – apsolutna. koju je napisao . Oblake imamo u pjesmi u prozi Stranac. nego s osobne pozicije. izdvojene iz društva koje se prema njima odnosi vrlo okrutno. što upućuje zapravo na nemogućnost ostatka društva da pojmi njihovu ljepotu. ne prosvjetiteljski ili realistički. teže. U toj pjesmi priroda pojmljena kao hram simbola. / Mrijeti ti ćeš kada počneš sam / U ideale svoje sumnjati. U svojim pjesmama Kranjčević otvara nove tematske krugove. istaknutost zvukovnog sloja pjesme. Verlaine stvara u drugoj polovici 19. u odnosu prema Bogu. Razmatra se tu biblijskim stilom o položaju čovjeka u svijetu. zatim nakon također didaktičnih i patriotskih stihova Šenoina doba (Šenoa. u kojoj oni ne simboliziraju umjetnike. piše o ružnim stranama gradskog života i morala. Gospodskom kastoru) Nakon budnica i davorija i pretežno domoljubne i prosvjetiteljske preporodne lirike. MODERNISTIČKA POEZIJA I DRAMA CHARLES BAUDELAIRE (Suglasja. U Verlaineovoj biografiji zanimljiva je intimna epizoda s pjesnikom Rimbaudom. JEAN ARTHUR RIMBAUD (Samoglasnici) U trojci Baudelaire – Verlaine – Rimbaud ovaj posljednji je najmoderniji u estetskom smislu. prošarane Vrazovom ljubavnom poezijom. U romantizmu pjesnik je često shvaćen kao nacionalni prorok. Ali to se odnosi tek na dio Kranjčevićeve poezije. između zemlje i neba. npr. Takva je već od mladalačke poeme Pijani brod. Albatros u istoimenoj pjesmi simbolizira iznimne pojedince. Albatros se po temi može uspoređivati npr. Gospode. Izraziti je simbolist. također Preradovićevom ljubavnom i refleksivnom. vječitih. To i upućenost onostranosti. već po svojoj prirodi u društvu marginalizirane. a snažno promovirao i tad nedavno nastali pjesnički oblik – lirsku pjesmu u prozi. u svakom slučaju glas njegova lirskog subjekta osoban je i emotivan. a čovjekov položaj u svijetu kao razapetost između razuma i iracionalnog. Boem. ali njeguje i kult forme. Stranac bi mogla biti programatska pjesma umjetnika-boema. nego predstavljaju ideal ljepote. stranci. Kranjčevićev lirski subjekt to je na specifičan način. zašto si me ostavio). čiji je naslov znakovit kao i naslov prozne lirske zbirke Spleen Pariza. kojem ti iskorijenjeni pojedinci. rezultira slabijom komunikativnošću. učinak udruživanja i međudjelovanja različitih osjetila. U Jesenjoj pjesmi tematiziran je pejzaž kao odslik duševnog stanja. domovina je njegov snažan unutrašnji doživljaj. dakle drukčije shvaćen genij od onog romantičarskog. I narodi su djeca velika / Što lako im je kupit igračke. U Mojsiju. povezana s tajanstvenim i iracionalnim. o ljudskom društvu. Stranac) Baudelaire se smatra jednim od najvećih i najutjecajnijih svjetskih pjesnika uopće. stoljeća i na razmeđi je parnasovačke i simbolističke poetike. Harambašić) te klasicističkoromantičarskih Cirakijevih elegija.SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ (Moj dom. dolazi pjesnik dotad (u 19. Albatros. simboli su u njegovoj poeziji izrazito individualni. svedenog na svoju hipersenzibilnost. događanja u pejzažu sukladna su raspoloženju lirskog subjekta. čije je gradivo preuzeto iz Biblije. pjesnik nije shvaćen kao predvodnik nacije u njezinu nacionalnom i političkom osvještavanju. pesimističnoj i prijekornoj pjesmi. Mojsije. za Baudelairea i za modernističku poeziju vrlo karakterističnu. idealne i prolazne istodobno. sadržajima dokraja neprevodivim u jezik. / Ta sjajna vatra crna bit će smrt. s Cesarićevim Oblakom. kombinira se religiozni i refleksivni sadržaj i iznose mnoge velike misli. Suglasja svojim naslovom upućuje na sinesteziju.

Nori taj trenutak otvara oči i njoj je posve jasno da u takvu braku nije sretna i da u njemu ne može ostati. Norin je problem u njezinu položaju u društvu.kao osamnaestogodišnjak. progovara lirski subjekt ogorčen nad očajnom nacionalnom situacijom uzrokovanom izvana. impresionist. jer i to po starom (u kojem je modelu ona lutka. uostalom i napisana je u samrtničkoj postelji. Janko Leskovar pisao je novele i romane. U sonetu Samoglasnici lirski subjekt niže svoje asocijacije vezane uz pet samoglasnika koje su potpuno individualne. ali njegov problem nije u društvenoj sredini. Krogstad i doktor Rank) i sve to omogućuje koncentraciju na psihologiju likova i na njihove međusobne odnose.) uzima i kao jedna od mogućih godina završetka tog razdoblja u povijesti hrvatske književnosti. što je učinila kako bi omogućila muževo liječenje) nađe na Torvaldovu udaru. Camao. naravno. ANTUN GUSTAV MATOŠ (Utjeha kose. ali ne poduzima. a položaj žene u njemu podređen je suprugovu. kukavičlukom i pasivnošću hrvatskih ljudi. Norin i Torvaldov brak tradicionalan je. Njegov je problem u njegovoj glavi. Matoš je pisao i domoljubnu liriku. pravi modernistički tekst. Utjeha kose pjesma je u kojoj se obrađuje motiv mrtve drage.. ali one su baš uključene u cjelokupni dojam. one jesu angažirane i humano i nacionalno. Nora je pritajeno nezadovoljna time. Modernost teksta u prvom se redu nalazi u njegovu tretiranju ženskog lika. Drama je pisana realistički i kao kvalitativna. dakle. Sve su navedene pjesme soneti. Matoš je angažiran na način potpune kritičnosti. Jesenje veče. Notturno. godina čije se smrti (1914. U tom trenutku u Torvaldovim očima Nora postaje nedostojna i takva položaja u kakvu je dotad bila. Umjetnost i nacionalizam) Matoš je središnji pisac hrvatske moderne. nego čisto psihološki. ugođaju susreta lirskog subjekta s mrtvim tijelom voljene koje leži na odru. vrlo daleku deklamatorskoj iz 19. talijanskog (Petrarkina) tipa. ništa. mistificirati ljubav na romantičarski način (kao što čini Poe u Annabel Lee) ni idealizirati je u bilo kom obliku (Preradović. u skladu s modernističkim kultom ljepote. bez obzira na to što se Torvald predomišlja i želi da sve ostane po starom. a sve ih obilježava intenzivan psihički život i opterećenost savješću. reducirani su vrijeme i prostor. i Nora odlazi. Mrtva ljubav). Dakle. Matoš je. u svima se velika pozornost pridaje formi. Đuro Martić je bijedni seoski učitelj. poeziju gradi na dojmu lirskog subjekta i njegovoj uronjenosti u ugođaj. Stara pjesma. čudne slike prošlosti koja zapravo nikad ne prolazi i kojoj se ne može pobjeći. motiv omiljen u romantizmu. U Notturnu je pejzažno određenje pjesme još više u sjeni refleksivnog. lik kakav zanima realiste. Ibsen. Istina. ovdje je naglasak na snažnoj atmosferi. konkretno u društvenoj instituciji koja se zove brak. pa po i načinu njegove obrade (imamo u njoj i unutrašnji monolog). ali je po svom sadržaju. . U pjesmi Jesenje veče tmurna slika prirode uzrok je čovjekova osjećaja osamljenosti. ali ovdje se ne nastoji dati sjećanje na mrtvu dragu u nekom bajkovitom obliku. nimalo netipičan za svoje doba. ona završava time što željeznicu guta već daljina. samom nacijom odnosno nesvjesnošću.. kao prava emancipirana žena. Đuru Martića muči njegova vlastita s(a)vijest i ono što ona proizvodi. stoljeća. sve do situacije u kojoj se ona kao prekršiteljica društvenih normi (krivotvorila je potpis na mjenici. HENRIK IBSEN (Lutkina kuća) Već to što je Lutkina kuća poznatija pod nazivom Nora ukazuje da je u središtu te drame osoba Nore Helmer i neki njezin problem. koja proizlazi upravo iz emotivne povezanosti s domovinom. a istodobno i odslik njegove psihe. HRVATSKA MODERNA JANKO LESKOVAR (Misao na vječnost) Đuro je Martić poludio – poznata je rečenica kojom završava Leskovarova novela (pisac ju je nazivao crticom). kao što se kaže u naslovu) ispod je minimuma na koji novoosvješćena Nora može pristati. 1909. redom psihološke. broj likova nije velik (osim Nore i Torvalda Helmera. njegove se likove naziva leskovar(ov)cima. kazališni čovjek i dramatičar. Cvijet sa raskršća. Naravno da su uključene emocije. koji se na kraju neobično preokreće uočavanjem životnosti dragine kose koje rezultira smirenim zaključkom: U smrti se sniva. To je pjesma o napuštanju fizičkog svijeta. tu su još gospođa Linde. u razdoblju realizma. U 1909. ali su u prvom redu estetski predmeti. vezanom stihu. najpoznatiji je norveški pisac. Leskovarova novela napisana je 1891. zvukovnim učincima. lirski subjekt poistovjećuje se s domovinom. Nije takav kraj tog lika iz Misli na vječnost uzrokovan društveno. a u Staroj pjesmi ogorčen je situacijom iznutra. na pjesničkoj impresiji.

bio on erotski. stanjima duše. Pejzaž II. Sredina zato prema njoj može biti jedino okrutno. jedna od najzanimljivijih hrvatskih pejzažnih pjesama. katkad bijelo-žutu kamenu. jedno je posve krhko biće. iracionalan i bizaran svijet. skladna pjesma o trenucima odlaska. zbogom) kratka je. VLADIMIR VIDRIĆ (Jutro. ljudskih ili čovjekolikih. koje se upravo tom svojom osobinom izdvaja iz zajednice u kojoj se mora biti naročito zdrav i vitalan kako bi se preživjelo u okrutnom prirodnom okolišu. Nesklad je u Vidrićevim pjesmama različito izražen. polje se s huma k humu vere…). dakle. Adieu) Izvorna neobuzdanost u pjesmi Jutro zavodi čitatelja. a katkad eksplicitnije. pjesmu o . nego ga navodi da nasluti pukotine u toj idiličnoj slici sasvim skladna i savršena svijeta iz kojih vreba osjećaj nesigurnosti. U eseju Umjetnost i nacionalizam Matoš vrlo uvjerljivo odbacuje izolacionizam nacionalne književnosti kao promašeni put. zaokružena. ali ona nije samo društvom određena. Pejzaž I. u jezik koji odiše jednostavnošću. nedostižna i kontakt s njom moguć je samo trenutačno. ali nedorečena. nalaze se iza slike. pčele su zlaćane. a trajno neostvariv. Boja. ovdje je on uzrokovan upravo napetom savršenošću prikazanog svijeta. Dva levita. bijelu. kao ljubavnu ili misaonu. ubijajući. bol i slično sekundarni su. nekako prigušeno i prerušeno u ljepuškasto ruho klasičnih i pejzažnih motiva. koja se u tom trenutku čini nadohvat ruke. naravno. protjecanje vremena (nasuprot prezentu Pejzaža I. u kojem je dubinska bol obložena debelim slojem snažnih boja: cvjetovi se žute. emotivni. iako ih slika priziva.Cvijet sa raskršća kratka je impresionističko-simbolistička novela. ali i ne priznaje mogućnost postojanja književnosti iskorijenjene iz nacije. u kojoj pripovjedač Solus neočekivano susreće u slijepoj djevojci Izabeli personifikaciju idealne ljepote i ljubavi. zlatnim poljem… U objema pjesmama nesigurnost.. djevojka nazvana muljikom prema mekanu. misaoni. nisu one slikarske ili pjesme oka po tome što bi se u njima nizale oznake predmeta. Navodi se kako je u njemu upotrijebljen oblik za prošlo vrijeme (perfekt) i time postignuto pripovijedanje. u njima se nižu i umrežuju procesi. ali prikazana nekako prigušeno ne dopušta mu da se dokraja uljuljka u njezin svijet. iako prikazuje primitivni. Pejzaž II. rastanka. koji sugerira svevremenost)… Pejzaž II. ali naznačeni su tragovi čovjeka. i to podnevnim zvonom i crvenim krovovima. patrijarhalni kolektivistički svijet Dalmatinske zagore. uglavnom se interpretira u usporedbi s Pejzažom I. i pjesma je zasnovana na toj neiskazivo snažnoj napetosti između njih i nestvarnog objekta žudnje. oblaci se bijele. kao kad se u igranim filmovima često najstrašniji prizori najavljuju idiličnima (npr. DINKO ŠIMUNOVIĆ (Muljika) Muljika. Dva levita (svećenika) duboko žude za divnom blijedom ženom cara Salamona. povezan je i pejzaž kao njihov izraz. U svim se Vidrićevim pjesmama nešto događa i to se pripovijeda. stabla sjenata. vedrinom i zavodljivom starinom. Boja je. Adieu (franc. organizirana je kao kratka priča o neobičnoj nokturalnoj zgodi lirskog subjekta kojemu se obratio tajanstveni razigrani glas prirode i s kojim je ovaj vodio vrlo kratak razgovor u noći prikazanoj.. ali na specifičan način. Upravo iz sudara lepršavosti i naslućene težine često proizlazi velika napetost i osjećaj velike boli. nekakve duboke nelagode. nebo se plavi. Kamenskog. I u noveli Camao simbolizam igra ključnu ulogu. moderna je novela po svom zanimanju za psihologiju i po svom tretiranju pejzaža. ali u svakom slučaju nedostižan i neprebolan. nego je shvaćena i kao individuum. vesela dječja igra popraćena ugodnom glazbom koja prelazi u zastrašujuću – ovdje tu zastrašujuću glazbu svira čitatelj). ono čega se sredina plaši i što sredinu na poseban način ugrožava. odnosno pripovjedačeva takva impresija krajolika. stavljala jedna uz druge njihova imena. nelagoda. Bojina psihologija suprotstavljena je kolektivnoj. Slično je u Pejzažu I. prekrasnim vidrićevskim slikama. S psihologijom. Za razliku od Jutra ovaj je svijet ispražnjen od bića. naglašava kako je domoljublje samo dio emotivno-misaonog svijeta čovjeka kao pojedinca. metafizički. zapravo životnog smisla kojemu se svim silama teži. izdajući nas u najjačim našim časovima. ali tu je Matoš uronio svoj lik. dušmanskog u stvarima i životinjama. ali ipak je nemoguća. Katkad je to naznačeno vrlo neizravno. I sam autor za papigu iz naslova kaže da je simbol onog tamnog. krovovi su crveni. mitskog i mitološkim bićima nastanjenog pejzaža u kojem nema čovjeka. polje je zlatno – koje ispunjavaju velik prostor (nebo je visoko. u jedan halucinantan. jasnoćom. ukazujući na mogućnost različitosti i slabosti. pa je možemo čitati npr... iako se bavi društvenim kontekstom pojedinca.

optimizam. naročita zvukovnost… Cvrčak je moderan ditiramb napajan motivima iz narodne književnosti. najviše. ljubavni. Ivan. hedonist koji se opija i obilno uživa u tzv. Đuro Andrijašević pokušava opstati i čak uspjeti u svijetu. nakon koje je ubrzo umro. pogotovo nakon eseja Antuna Barca Umjetnost i bol. jer i ne može biti. Đuka Begović je neradnik i rasipnik. IVAN KOZARAC (Đuka Begović) Tridesetak godina mlađi i književno moderniji i provokativniji od dvaju Kozaraca u hrvatskoj književnosti. ali doživljava potpun neuspjeh jer je tako unaprijed određeno. na svoj osebujan način. jer u njemu je uloga društva manja. On ne bježi tiho. objavljena kao i Zvonimirova lađa u zbirci Hrvatski kraljevi 1912. ali on je zanesen nacionalnom opstojnošću usprkos nimalo joj sklonoj povijesti. godine. i to u većoj mjeri od Bijega Cihlara Nehajeva. Nevelik je dio tog opusa kajkavski (za života objavljena zbirka Z mojih bregov). MILUTIN CIHLAR NEHAJEV (Bijeg) Na kraju romana ne samo da glavni lik bježi sa svijeta bacajući se u more nego je pobjeglo i njegovo mrtvo tijelo. ne samo kajkavske i ne samo dijalektalne. misaoni. tek dvadeset i pet godina. modernom upotrebom klasičnih motiva. U tim je naletima više puta posustao. Cvrčak ga predstavlja kao hrvatskog pjesnika mediteranskog kruga. Na zemlju su ga uglavnom spuštali valovi brige prema kćerki Smilji. za pejzaž. Ali svaki se put vraćao u svoju borbu. društveni i povijesni… Nemoguće je Vidrića preskočiti kad je riječ o najvažnijim pjesnicima hrvatske moderne. Ali obračun nije konačan. Uzvišenim tonom pjeva i lirski subjekt pjesme Zvonimirova lađa. Moderna je ovdje ugođajnost i impresivnost. ali ipak je stvorio opsežan opus. ali upravo taj dio smatra se najvrednijim i dovoljnim da se Galovića svrsta među najbolje hrvatske pjesnike. jedva dovoljno za jednu zbirku. Galiotova pesan. u svijet. univerzalnost. Đuka Begović zanimljiv je i po stilu koji prati temperament naslovnog junaka. onakav kakav njemu odgovara. potpuno u vlasti društva čije norme nikako ne može podnijeti. ali možemo i učitati u nju podatke o tome kako je posljednja u jedinoj Vidrićevoj za života objavljenoj zbirki. VLADIMIR NAZOR (Cvrčak. a to dolazi iz njegove genetike i iz odgoja od oca Šime. lakim ženama. predan obitelji i ozbiljnom radu.pjesnikovanju. Radikalno se suprotstavlja svemu što bi uspješan slavonski seljak trebao biti. Đuka Begović objavljen je postumno. mit. Nazor je važan dijalektalni pjesnik. uzmičući. Nešto je demonsko u njemu. u crtama njegova karaktera (svojevrsna . sredozemnim pejzažom. Nakraju Đuku ostavljamo praktički u okovima. dakle čitati je kao konačnu oproštajnu pjesmu. smatra se početkom moderne čakavske poezije (početkom kajkavske smatra se Matošev Hrastovački nokturno). kao i usklađenost osjetilnih podražaja. FRAN GALOVIĆ (Crn – bel) U kajkavskoj pjesmi Crn – bel (a crn – bel je onomatopeja za glasanje zrikavca) zvukovnošću se i pjesničkim slikama dočarava (pred)jesenska atmosfera. motivima klasičnim i. Njegovo ubojstvo Šime može se tumačiti kao obračun sa samim sobom. jer lešine mu nigdje nisu našli. u kojemu se u snažnu zanosu slavi svijet koji je lijep i život koji je dar s neba. Seh duš dan) Nazorov je opus velik i raznorodan. atmosfera sjete obilježena motivom prolaznosti. ne u sebe. Zvonimirova lađa. miran čovjek. nego se. ali i pripovjedač napominje da je to možda samo privremeni smiraj. Galović je živio dvadeset i sedam godina. lepi sin!…) daje joj dimenziju uspavanke. vojna je žrtva Prvog svjetskog rata. Odbija biti normalan. Đukin je život povijest neobuzdanosti i sumanutih naleta prema tome nečemu mutnom. Seh duš dan (Svi sveti) žalopojka je koju nad sinovim grobom izgovara njegova majka. Đuka Begović u stalnom je bijegu od svijeta. pjesnika uz kojega možemo povezati sljedeće ključne riječi: mediteranski pejzaž. živio je gotovo upola kraće od Josipa. skladnošću forme (u čemu je znatno nediscipliniraniji od Matoša)… Iako nije doživio svoj trideset i peti rođendan i premda je napisao svega četrdesetak pjesama. razdoblja u koje se savršeno uklapa svojim impresionizmom. Pripjev (Ninaj. u njegovim pjesmama čitaju mnogi ozbiljni sadržaji: emotivni. Danas se Vidrića ne čita samo kao pjesnika dionizijskog nadahnuća i lijepih pejzažnih pjesmica. nego prema van. naravno bolno nedostižnoj. nemoguće je Vidrića preskočiti ni kad je riječ o samim vrhovima hrvatske književnosti. usmena tradicija. on bježi na sav glas. valjda potpunoj slobodi i sreći. To je pravi roman lika i pravi psihološki roman. zanimanjem za ljepotu. nanaj.

a formalno je to čista kvalitativna drama dijaloga. U Dubrovačkoj trilogiji riječ je o propasti dubrovačkog plemstva koje je bilo zaštitni znak Dubrovačke Republike. kazališni tekst vrlo racionalno pisan za takvo kazalište u kojemu su u prvom planu glumci kao tumači karaktera. a nakraju joj se vraća njezin Odisej. a društveno kao profinjeni dandy. Sedam od devet prizora odvija se u glavi središnje dramske osobe. nevrijeme koje se ne manifestira samo fizički. pogotovo se ne snalazi u hrvatskoj provinciji. biološka predodređenost). Može ga se promatrati u nizu hrvatskih proza koje se bave životnim slomom mladih intelektualaca. a kamoli ih čitateljski odgojiti. kao i po tome što sama fabula nije u središtu. Osnovna je problematika drame socijalna. ne može ih priznati sebi. kao u naturalizmu. a satkan je od komadića svijeta sličnog svijetu trivijalnih romana. pa i dobiva simboličko značenje. Psihologija je u prvom planu i po tome je ovaj psihološki roman lika moderan. naslovna junakinja Begovićeva romana. Andrijašević se ne snalazi u velikom gradu. jer promjene radikalno mijenjaju njihov položaj i identitet. Na svim se razinama Bez trećega smatra uzornim tekstom. Suton i Na taraci te od uvodnog soneta Prelude i zaključnog Na Mihajlu. Radnja se događa u zatvorenu prostoru i u jednoj noći (u Zagrebu 30-ih godina 20. ljubomora dolazi iznutra i za nju nije potreban treći. . Naglasak je na njegovoj premisaonosti i prevelikoj sklonosti autoanalizi te nedostatku životne energije. Pustolov pred vratima) Giga Barićeva. a ne. u psihologiju jednog složenog muško-ženskog odnosa čiju komplikaciju pokreće Markov ljubomor. u Ekvinociju realističniji. pa je dakle koncentrirana u dijaloge. ali ona prelazi u psihološku. IVO VOJNOVIĆ (Ekvinocij. Plemstvo ne može priznati promjene koje dolaze s novim vremenom. nekim konkretnim činom. Ova je drama sadržajno zapravo književna psihološka studija. stoljeća). osim što je u ulozi psihoanalitičke studije. iako u svom oproštajnom pismu. Vojnović je poznat kao kazališni čovjek. kaže da mu je to zagonetka. Ne treba spominjati da mu nikako nije svrha prosvijetliti čitatelje. kako ga naziva Begović. s elementom simbolizma te s tragovima realističko-naturalističke poetike. pa i kratkoćom. MILAN BEGOVIĆ (Bez trećega. Bijeg se često označava kao romaneskni vrhunac hrvatske moderne. ali ne može se reći da pripovjedača društvo. omogućuje i simboličnost i višeznačnost. uobličio je Milan Begović i u dramski tekst. nego ga prati i intenzivna psihička uznemirenost čovjeka). Snovitost dramskog svijeta. Pustolov pred vratima. U njemu ključnu ulogu ima Neznanac. Slika društva nije ono zbog čega je Cihlarov roman pisan. Ekvinocij već svojim naslovom ukazuje da ga se mora čitati/igrati u ključu specifičnog ugođaja i priziva prisutnost zvučnih i vizualnih efekata (ekvinocije je. i da nakraju zapravo bježi od samog sebe. djevojkinog nesvjesnog. naprimjer. i često se Begovića proglašava savršenim poznavateljem ženske psihe i kazališnog zanata. dakle nije to romantičarski junak koji propada u sudaru svog hiperboliziranog slobodarskog ega s prenormiranim svijetom. nego vrlo estetizirani tekstovi. katkad nalik pjesmama u prozi. upućenom prijatelju Toši i napisanom neposredno prije bijega. Tragičan završetak uzrokovan je u prvom redu neprilagodljivošću mladog intelektualca. naime. ne pričaj mu o meni. Ono što se svakako ne može ne primijetiti jest uloga didaskalija – u ovog dramatičara nisu samo scenske upute. nego je prikazana ogoljeno. može se naslutiti iz posljednje rečenice tog pisma: Ako imaš sina. trilogijom koja se sastoji od dramskih tekstova Allons enfants!. neočekivano i neprihvatljivo drukčiji od starog (mladog) Marka. Slično je i s drugim djelom. kvalitativne. uopće ne zanima. Taj je film u djevojkinoj glavi zasnovan na njezinim najdubljim žudnjama. Taj sadržaj završnog dijela romana. Markov povratak. ipak je veća uloga društvenih čimbenika. moderna je Penelopa kojoj udvaraju različiti prosci. Od realizma se Bijeg odvaja u prvom redu svojom psihologičnošću. nizu koji počinje sa Šenoinim Prijanom Lovrom. pa je propast (propast koja ne znači samo slabljenje. Ljubomora ovdje nije izvanjski motivirana. lokaliziran na svim razinama. takvog sebe. personifikacija smrti. tj. uz svojevrsni pomoćni lik služavke. Vojnovićev je jezik liričan i obilježen patosom. U prikazu Lovrine tragedije. izjednačeno s njom. konkretno senjska uska varoš. ali socijalna motivacija njegova sloma sekundarna je. zamecima defabularizacije. Dubrovačka trilogija) Vojnovićeve su drame moderno psihološke.psihološka. jedan sasvim drukčiji tekst. bolesne djevojke (Agneze) u njezinim predsmrtnim trenucima. drame ugođaja. U drami Bez trećega dvije su dramske osobe. i dubrovačke slobode. nego i fizički nestanak) time potresnija. u prostoru-vremenu iracionalnog. drži se jednom od najboljih hrvatskih drama uopće. Da je Đuri Andrijaševiću intuitivno jasno u čemu je problem.

a ona je Ciganka koju već u prvom stihu zove crna ljubavi moja. na društvenom i na umjetničkom planu. samu poeziju. Ručak siromaha) Antun Branko Šimić glavni je predstavnik ekspresionizma u hrvatskoj književnosti. Ja pjevam sebe pjeva Antun Branko Šimić u pjesmi Moja preobraženja. U Kamovljevim novelama fabula je u drugom planu. naime. Šimić je poživio tek dvadeset i šest godina. po svojim karakteristikama daleko ispred svog vremena. po čemu je ova drama pirandelovska i po čemu sudjeluje u dijalogu o središnjim pitanjima 20. često autoironičan. simboličan. Za Šimića se u literaturi obično navodi da zbog prerane smrti to nije stigao učiniti. tijelo. stoljeću. Moja preobraženja. Ekspresionisti se radikalno povlače u sebe smatrajući da je jedina prava stvarnost ona unutar čovjeka. a u prvom često problem identiteta glavnog lika. beskompromisno ozbiljan. stvarajući novu. a povlače se ne da bi ostali tamo skriveni. To što se pjesma čini programatskom. POLOVICI 20. Smrt i ja. U svom je kratkom životu Janko Polić (Kamovom se nazvao prema jednom prokletniku iz Biblije) stvorio vrlo zanimljiv opus. avangardni čin – u smislu raskida s književnom tradicijom i dominantnim književnim standardom kako bi se pronašao novi izraz za nove sadržaje. apsolutno negira tradiciju i nastoji prevrednovati sve što je u njezinu obzoru. služi se unutarnjim monologom. komentarima. dramske tekstove… Pjesma mrtvog pjesnika duguje svoj naslov puno poznatijoj biblijskoj pjesmi. prevladavaju bijela i plava boja. izražava upravo današnje vrijeme.Postavlja se problem percepcije. U Kamovljevoj je prozi pripovjedač (istodobno glavni lik) ironičan. . jednog od hrvatskih književnih meteora. što se tumači politički. umjetničku realnost. Opomena. kao i predstavnici ostalih avangardnih književnih smjerova s početka dvadesetog stoljeća. STOLJEĆA ANTUN BRANKO ŠIMIĆ (Pjesnici. s književnom tradicijom. Kamov je također pisao poeziju. neknjiževnim leksikom itd. autonomnu od tzv. dakle ozbiljno je suprotstavljen tradiciji. jer u njoj dugo nisu bila prisutna njegova djela. tko zna kako bi izgledala povijest hrvatskog romana u 20. Da taj roman nije objavljen tek pedeset godina poslije svoga nastanka (objavljen 1957. ali može se tumačiti i kao estetski. objektivne zbilje. čovjeka uopće… Izraz joj je snažan. Drastičan je primjer romana Isušena kaljuža. apsolutnu slobodu. odnosa zbilje i iluzije. iz čega proizlazi općenitije pitanje relativnosti istine. Cijela je pjesma apostrofa drage lirskoga subjekta. nego da bi iz čovjekove unutrašnjosti progovorili snažnim krikom. Jasno je da je pjesma u oštru dijalogu s biblijskim predloškom. novele. ali i na unutrašnjem planu. JANKO POLIĆ KAMOV (Pjesma nad pjesmama. Kamov slavi blud. preljub. ona je snažno upućena svojoj optimalnoj projekciji. kao i mnogi hrvatski pisci tog doba. promjene su uočljive i u društvenom kontekstu. upravo avangardan. ali i književnog djelovanja u širem smislu (časopisi!). stoljeća. kao i drukčiji put od književne tradicije nesposobne odgovoriti na to novo stanje koje je u pitanje dovelo samog čovjeka i čovječanstvo.). Ekspresionisti. bijedu. manifestnom. a uspio je naglavce preokrenuti hrvatsko pjesništvo snagom svog svog umjetničkog stvaranja. neobuzdanu strast. samo potvrđuje da imamo posla s jednim avangardistom. Kamova u povijesti hrvatske književnosti praktički nema. Šimićeva poezija tematizira ljubav. Nakon političkog razočaranja hrvatski su književnici svoje ekavske pjesme (i)jekavizirali. pronalaze svoj odgovor na nepodnošljivu stvarnost čovjekove otuđenosti uzrokovanu novim tehnologijama i novim načinom funkcioniranja društva te užasom svjetskog rata. Povratak. Međutim. one su čak i karakterne. Avangarda. smrt. Smrt. zavičaj. Pjesme je napisao na ekavskom. a po svojoj kvaliteti u samom vrhu hrvatske književnosti. kao i mnogi Kamovljevi tekstovi. HRVATSKA KNJIŽEVNOST U 1. Hercegovina. beskompromisno analizira sebe i svijet. s aktualnom književnošću (hrvatska moderna) i s vrijedećim društvenim normama. s tradicijom uopće. Brada) Najveći interes za Kamova. Pisana je slobodnim i grafički centriranim (simetričnim) stihom i jezično ogoljenim stilom u kojem se i interpunkcija pojavljuje samo onda kad je u čisto umjetničkoj ulozi.. U Bradi se promatra kako se identitet lika promijenio pošto je obrijao bradu. ne samo realističkoj nego i suvremenoj mu modernističkoj.

čovječanstvo. koja slijedi model građanske. Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića) U svojoj je štokavskoj lirici. u 20. modernog tretiranja likova. nego na kajkavskom književnom idiomu koji je Krleža konstruirao na temelju bogate stare kajkavske rječničke građe i starih kajkavskih pisaca. ne slučajno nazvan po liku iz turskog kazališta sjena. Gospoda Glembajevi (tekst iz glembajevskog ciklusa koji čine još drame U agoniji i Leda te glembajevska proza) kvalitativna je drama. ali i za cijeli svijet. Kraljevo i Gospoda Glembajevi drame su suprotstavljenih poetika. samu Baraku Pet Be možemo smatrati simbolom Austro-Ugarske. vremena i prostora. u apstraktnosti svojih likova. Avangarda ne samo da se suprotstavlja tradiciji. Balade Petrice Kerempuha – Khevenhiller. zastrašujući glasa iz svoje unutrašnjosti. Tematika je. Jasno je da nije riječ o društvenoj analizi i da je napušteno realističko pripovijedanje. svako od tih različitih shvaćanja na različitoj je razini apstrakcije. iz čega proizlazi njezina simbolika i alegoričnost. u Austro-ugarskoj. ta pjesnička zbirka nije napisana na nekom organskom govoru. humanistička. mentalitet kajkavskoga kmeta (čiji je jezik na specifičan ironičan – Krleža za njega kaže da odozdo pljuje na gospodsku čizmu!). problem izbacivanja kajkavštine kroz prozor od strane iliraca. Gospoda Glembajevi. Svijet prikazan u toj noveli jest svijet koji želi izazvati čitateljevo gađenje nad njegovom nečovječnosti. zatim njegovu ulogu preuzima . može ustvrditi da je Krleža napravio korak unazad u povijesnopoetičkom smislu. dakle. U Snijegu je dana crna slika svijeta. a novela je zapravo krik i vapaj za čitateljevom humanom i humanističkom (re)akcijom. Povratak Filipa Latinovicza moderan je psihološki roman u kojemu su primjetne tehnike unutrašnjeg monologa. U tom se romanu obrađuje moderan problem. Prokleta avlija po načinu izgradnje sižea jest prstenasti roman. često u kontrastima. nastaloj u vrijeme španjolskog građanskog rata. Krleža je. ispripovijedan u koncentričnim krugovima od kojih svaki ima svog pripovjedača – roman otvara pripovjedač. Autor je gotovo nepreglednog opusa. U Predgovoru Podravskim motivima Krste Hegedušića. stoljeće – problem identiteta. I Kraljevo i Gospoda Glembajevi vrhunska su dramska ostvarenja. Kraljevo je kvantitativna. nestavljanje fabule u prvi plan te esejiziranje romana. čovjeku dokraja neuhvatljivog. Nemoguće je zamisliti kako bi izgledala hrvatska kultura. ali koji čovjeka drži u šaci i onda kad je nevidljiv. Naravno. jest upravitelj Karađoz. kao i npr. najsnažniji hrvatski pisac svih vremena. nalaze najrazličitiji narodi. nacionalna i općečovječanska. Naime. Na nižoj razini apstrakcije. nego simboli/znakovi). mapi hrvatskog slikara-naivca. i krikovima. unutrašnjeg stanja lirskog subjekta. a ne na izvanjskoj radnji. Andrića u svakom slučaju zanima kako takav jedan totalitarni mehanizam funkcionira i kako se prelama na pojedinačnim ljudskim sudbinama. kako estetsko tako i društveno… Ekspresionisti zbilju pronalaze u svojoj nutrini i izražavaju je (a ne prikazuju) snažnim bojama. Krleža progovara o socijalnoj angažiranosti književnosti. može se shvatiti i kao simbol za bilo koji totalitarni režim. avangardna – ekspresionistička drama koja je sva u izvanjskoj dinamici. jedini je hrvatski književnik kojemu je posvećena posebna enciklopedija… IVO ANDRIĆ (Prokleta avlija) Prokleta avlija iz istoimenog Andrićeva romana može se shvatiti kao simbol turske države u kojoj se. i ne samo kultura. Krleža avangardist.MIROSLAV KRLEŽA (štokavska lirika – Nokturno. Kraljevo. Svijet Barake Pet Be zatvoren je u sebe. U Nokturnu zemlja se. Hrvatski bog Mars – Baraka Pet Be. itd. i ističe da je prvenstvena funkcija književnosti estetska. ali na specifičan način. problemu koji je bio u središtu poznatog sukoba na književnoj ljevici. socijalna. koje je prethodno temeljito proučio. stoljeću bez pojave Miroslava Krleže. salonske dramaturgije i u kojoj je naglasak na psihološkoj karakterizaciji likova (likovi u Kraljevu uopće nisu karakteri. kao i u novelama iz Hrvatskog boga Marsa i u dramama iz ciklusa Legende (kamo spada Kraljevo). suprotstavljena bijelom transparentu snijega. po svom utjecaju. ali to nam ne govori apsolutno ništa o književnoj vrijednosti tih drama. Povratak Filipa Latinovicza. i to ekspresionist. karakterističan za 20. U toj se zbirci. ali u Zagrebu. Ali nije to samo priča o istambulskom zatvoru/logoru. Personifikacija tog mehanizma. umirući. na svim književnim područjima ostvario je vrhunske domete. Ako se uzme u obzir to da je glembajevski ciklus nastao poslije Legendi (kojima pripada Kraljevo). tematizira vječnost ljudskog stradanja u ratovima. pa prema tome možemo zaključiti da želi dati objašnjenje cijelog svijeta. Snijeg. Balade Petrice Kerempuha spadaju u modernu hrvatsku dijalektalnu poeziju. nego je u cijelosti poriče i želi provesti sveopće prevrednovanje.

jer lirski subjekt govori uime određenog kolektiva. nego o propitivanju. bestjelesan. jedan od načina kako čovjek razumijeva svijet. optimističnije i u izrazu razmahanije poezije. nazvao pripovijetkom) nije jednoznačan i nije lako razrješiv. djela i čitatelja. s čime je sukladna jednostavnost jezika i stila njegove poezije. bavi se pitanjem solidarnosti na razini čovječanstva i problemom identiteta. njihov. i to zauvijek. a također je i nasušna čovjekova potreba – pričanje i primanje priča. duhovan. naša mlada plavca oprašta se. a oprašta se na njegovu staročakavskom književnom jeziku. smrti. i urbane. Balada iz predgrađa. Jedan je od najpopularnijih hrvatskih pjesnika uopće. o ganuću najvećeg intenziteta izazvanom doživljajem vrhunaravne ljepote. nepokolebljivih idealista i moralnih vertikala. Pripovijedanje je jedno od bitnih čovjekovih obilježja.. posve je upitna na razini činjenica. Oproštaj je programatska pjesma. Sve što on ima. svog odnosa prema njoj. umjetnika koji se uzdiže u visine. Kao svojevrsni pripovjedač. fra Petar pripovijeda o Prokletoj avliji. u glavnom je fokusu ove pjesme odnos društva prema takvim pojedincima. Visoki su jablani simbol iznimnih pojedinaca. Visoki jablani i Pobratimstvo lica u svemiru spadaju u kasnije faze Ujevićeva pjesništva.fra Rastislav pripovijedajući o fra Petru. pojavljuje se i nesretni Zaim koji drugim zatvorenicima pripovijeda svoje umišljene ljubavne zgode. nedostižan ideal. Vagonaši. Oblak. bavi se književnom komunikacijom. DOBRIŠA CESARIĆ (Pjesma mrtvog pjesnika. kojima lirski subjekt posuđuje i svoj glas u poznatim stihovima o tome kako je apsolutno jasna škodljivost alkohola. dakle načina dosezanja vječnosti. Pjesma se i stilski i djelomično sadržajno oslanja na Bibliju. čak ni primijetiti. neobilježena eksperimentiranjem na tom području. plavce) – Ujevićev. Ćamilova priča. Cesarić piše u vezanom stihu. bijednika iz Balade iz predgrađa. Haimovo pripovijedanje neodvojivo je od njegova straha. i pjesma koja se njima bavi zapravo je zanosna oda takvim ljudima. U tom sonetu nalazi se stari književni motiv broda (lađe. plačnog milja. npr. posve uopćeno. Haim o Ćamilu. drugoj moderni). što će reći prolaznoj. s književnom tradicijom personificiranom u ocu hrvatske književnosti Marku Maruliću. tematizira ženu. socijalno-psihološkog realizma (iako je stvarao i u kasnijoj tzv. a već zgažen životom. Povratak) Cesarića se svrstava u razdoblje tzv. prirodi upisana nemogućnost dosezanja vječnosti. TIN UJEVIĆ U Ujevićevu Notturnu (pjesmi koja započinje stihom Noćas se moje čelo žari) obrađen je motiv tzv. poznat je u široj publici najviše po stihu o krhkosti znanja. čitatelja i pjesnika. tj. u faze refleksivnije. Oblak iz Oblaka simbol je iznimnog pojedinca. prima i prenosi znanje. Pjesma mrtvog pjesnika. te preko toga dolazi do shvaćanja književnog stvaranja (u kojemu zajedno sudjeluju i pjesnik i čitatelj) kao spasa od prolaznosti. Riječ je. . Motiv starmladosti nalazi se u Svakidašnjoj jadikovki. novog pjesničkog naraštaja. nužno je i priča o nepouzdanosti znanja i o relativnosti istine. U Vagonašima također imamo ljude s dna društva. Njegova je čar upravo u otkrivanju smisla na presjecima različitih priča i značenja koja one nose. Pjesma Pobratimstvo lica u svemiru nosi humanu utješnu poruku krhkom čovjeku-pojedincu (već u prvom stihu: Ne boj se! nisi sam!…). jest pripovijedanje. odnosom pjesnika i djela. kao i ostale svoje romane. koje ih nije u stanju prihvatiti. Tradicija je ovdje predstavljena ženama iz hrvatske povijesti i književnosti. a također i podudarnost leksika sa svijetom koji nas okružuje. Društvo ne primjećuje ni čovjeka sa svog dna. bez životne snage. gospo nepoznata. monotonoj tužaljki sročenoj u dvadesetak tercina čiji je lirski subjekt mlad. organizirana kao izravno i intimizirano obraćanje čitatelju (započinje s Moj prijatelju…). i možda je baš to mjesto jezičac na vagi koji će nas uputiti na razmišljanje o ovom romanu kao o priči o pričanju. a Ćamil o Džem-sultanu. sonet koji započinje stihom Božanska ženo. U svakom slučaju. Fra Petar mladom fra Rastislavu u nasljeđe ostavlja upravo priču koju mu pripovijeda u bolesničkoj postelji. ali epizodno. i to onako kako je Ujevićeva poezija uvijek tematizira – kao dalek. ali kako utjehe nema u vodi. često šansonijerske. Povratak. čak sentimentalnom. smisao ovog romana (kojeg je Andrić. i to avangardna – jer govori o raskidu s dosadašnjim i o upućivanju prema posve novim vrijednostima. ljubavna pjesma. brod. Priča o pripovijedanju. Deveta od četrdeset i osam pjesama iz zbirke Kolajna. u vezi s metafizičkim. koje je određeno samom svojom logikom. ali kojemu je u samoj njegovoj oblačnoj. u svojoj očajnoj situaciji. Međutim. pjesme su mu muzikalne. ali ovdje nije riječ o odricanju. I u pjesmi Naše vile vodi se dijalog s tradicijom. a Ćamil se iz nemoći da podnese život posve preselio u priču.

Odisejeve suputnike. iz čega se rađa jedan mali lirski esej o ljudskim rukama – Michelangelovim rukama. Firenca. Rastušje. Jama je jedan od najšokantnijih i etički najangažiranijih tekstova u hrvatskoj književnosti. i ruke seoske. seoska sredina kao prostor iskonske sigurnosti i sreće. Cesariću se tada pripisuje urbanost.DRAGUTIN TADIJANOVIĆ (Dugo u noć. središnji lik Marinkovićeva romana. i to kao simbola vječnosti koja je nedostižna. ali apsolutno nepokolebljiva. i tada se ističe njihova sličnost u realističnosti. Često se promatra u usporedbi s Cesarićem. a poezija mu je osobito povezana sa stvarnošću i konkretnošću. U pjesmi lirski subjekt stavlja prsten u kontekst njegove vlastite. ispjevana je kao oporuka lirskog subjekta. i muške ruke iz rodnog sela. Za neke je likove poznato da su oblikovani prema stvarnim osobama. ali i sasvim apstrahirana ruka koja će ugasiti svjetiljke. ne bi li izbjegao stravičnom čudovištu koje se nezaustavljivo približava. kako mu ne bi bio dovoljno atraktivan. nije Tadijanović u svoje pjesništvo prelio samo svoju emotivnomisaonu biografiju. Iz takve se želje mogu dalje izvlačiti zaključci o tome što ta pjesma govori o životu (lirskog subjekta)… Jama je poema. Za oba Goranova (a Goran se odnosi na rodni mu Gorski kotar) teksta ističe se kako su mogući rezultat preodsjećaja vlastite smrti. zločinu čovjeka nad čovjekom. npr. a zove se rat. a to je vječnost. Marinković piše razvedenom rečenicom. Ta je ustrajnost tiha. Tu su. Moj grob) Pjesma Moj grob. HRVATSKA KNJIŽEVNOST U 2. Ona također ulijeva sigurnost. nego i sasvim konkretne podatke (ženu Jelicu. u zimsku bijelu noć. Njegove su Ruke jedna od najboljih novelističkih zbirki. Večer nad gradom. a Tadijanoviću ruralnost. a ruralne ruke dimenziju duhovnosti. O stilu se može reći da je uzvišen. jedan od najjačih simbola europske civilizacije. Glorija jedna od najboljih drama. To je posve u skladu sa sadržajem teksta. Time ruke s vrha civilizacije dobivaju dimenziju obične ljudskosti. koja čovjeku jamči sigurnost i omogućuje mu miran san. POLOVICI 20. IVAN GORAN KOVAČIĆ (Jama. . stihu govorenja. jer je personificirana u konkretnom. i od koga se Odisej pokušava spasiti samoizgladnjivanjem. Prsten) Majka seljanka iz pjesme Dugo u noć. Zločinački je ubijen u Drugom svjetskom ratu i nepoznat mu je grob. prstenove povijesti. dakle lirsko-epski spjev. Melkior Tresić. Maestro prema Ujeviću. iako nije stvorio kvantitativno velik opus. i razlika u sadržaju odnosno dijelu zbilje koja se pretače u poeziju. STOLJEĆA RANKO MARINKOVIĆ (Kiklop) Marinković. stvarateljicama umjetnosti (vječnog) čija se smrtnost ne može pojmiti. S obzirom na to da radi na postizanju ugođaja infernalnosti. u deset pjevanja ispjevana u sestinama i stihu jedanaestercu. Kiklop ime duguje jednookom čudovištu iz Homerove Odiseje koje proždire ljude. ali i mitskom liku majke kao skrbnice. osim razlike u izrazu (već na prvi pogled: vezani – slobodni stih). jedan je od najboljih novijih hrvatskih književnika. Motiv ruke nalazi se i u Prstenu. baroknim (manirističkim) stilom i obilno se služi ironijom. a Kiklop jedan od najboljih romana u hrvatskoj književnosti. fizičke radnice. i daje sliku predratnog Zagreba s opsežnom galerijom zanimljivih i plastično okarakteriziranih likova. povijesti svog nastanka od ljudskih ruku.). Asocira ga na rodno selo u domovini (Tadijanovićevo Rastušje) i navodi ga na paralele s njim. naravno parno. klanju. Roman prikazuje potpunu dezorijentiranost tog mladog intelektualca. određen snažnim slikama i zvukovno naročito izražajan. njegovu psihologiju određenu strahom i nesigurnošću. itd. Ističe se. izgladnjuje se kako ne bi bio sposoban za vojsku. zatim u kontekst značenja koja mu ljudi pridaju i u kontekst značenja koje mu pridaje sam lirski subjekt. Njezin je lirski subjekt najviše moguće blizak samom autoru. može se uspoređivati s Danteovim Paklom. Tadijanović piše u slobodnom stihu. kao onaj njezin dio u kojoj se nešto zahtijeva. grad kao prirodno okružje. do prijatelj drag. ali u središtu je te pjesme upravo naslovni motiv prstena. traži ili moli – a to je u ovom slučaju potpuna zaštićenost poslije smrti i nedostupnost ničemu i nikome: Nitko da ne dođe. i to je čini začudnom. a govori o stradanjima. samozatajna. rimovan). koja se sastoji od šest distiha (svaki je za sebe i u sebi. u sporednoj ulozi. u zimsku bijelu noć predstavlja upornost čovjeka u svom dostojanstvenom postojanju usprkos težini kojom je ono opterećeno. Geste i grimase vjerojatno najbolja knjiga kazališnih kritika. djeluje na lirski subjekt pjesme Večer nad gradom i na emotivnom i na misaonom planu.

motivi iz prirode. čovjekoljubivost. ili ga pak isprovocirati na reakciju. Mirisi dakle uglavnom aludiraju na Madonin poklon. Ono što zapanjuje jest to što je glas lirskog ja koliko je to moguće očišćen od ljubomore ili bilo koje nijanse negativnog osjećanja. eseje. rođen u Zadru. o Bogu… Proljeće iz naslova. scenarije. što upućuje na majčinstvo i na kršćansku ljubav koja nikad ne prestaje. Galebovo proljeće. taj stari violinist ozlijeđene ruke nalazi se u bolnici i po asocijativnom načelu niže epizode iz svog života isprepletene s esejističkim dijelovima teksta. kojoj čovjek teži i kojoj se nada. Za Kaštelanovo pjesništvo karakteristična je metaforika. U Novakovu romanu na Tri kralja prastara će se Madona učiniti. osim što se bavi egzistencijalnom problematikom. profinjena osjećajnost. VESNA PARUN (Mati čovjekova. feljtone. prepun simbolike i aluzija. Ti koja imaš nevinije ruke) Neke su od osnovnih karakteristika poezije Vesne Parun: slikovitost. koji se oslanja na čovjeka samog. koje su često organizirane kao nabrajanje ili nizanje čega i koje se uglavnom rasprostiru na više stihova. zlato i tamjan darovi su koje nose biblijska tri kralja malom Isusu. Dakle vrlo je često opkoračenje i učinci koje ono proizvodi. naprosto golo egzistira. bavio se prevođenjem. ženstvenost. Ovaj roman. Desnica.VLADAN DESNICA (Proljeća Ivana Galeba) Roman Proljeća Ivana Galeba karakterizira se kao roman-esej i kao roman monološko-asocijativnog tipa. potrebna je i neobična ljudska hrabrost. književnik je koji participira i u hrvatskoj i u srpskoj nacionalnoj književnosti i kulturi. opet simbol čovjeka. Tako se ovaj roman bavi pitanjima umjetnosti. u vraćanju u prirodni duhovni okoliš. utjecaj usmene književnosti i nadrealizma. U kontekstu jugoslavenskog socijalizma on je nužno problematičan već svojim pogledom na svijet. Mali. Uz Proljeća Ivana Galeba najpoznatije mu je djelo roman oksimoronskog naslova Zimsko ljetovanje. Poruka koja čitatelja mora ostaviti bez riječi. stoljeća jesu Kaštelonovi Tifusari. Za takvo nešto. ritam je određen tom napetošću između stiha i rečenice i samim nizanjem. ulazi i u dijalog s vladajućom ideologijom. ne uzrokovana ničim do toplinom sunca. zato i ne čudi što su prve dvije od devet strofa djelomično zadržane. Dakle u vremenu koje se uglavnom bavi ugroženošću čovjekove egzistencije Kaštelanov lirski subjekt progovara bezgraničnim optimizmom. potpuno rezigniran. U pjesmama se govori . Ivan Galeb pripovijeda iz pozicije izoliranosti. Čitatelj taj niz fragmenata slaže u Galebovu biografiju. Lirska subjektica posve je nesebična i posve predana sreći voljene osobe. osim duboke iskrenosti i emotivne zrelosti. Spas od svjetskih zala pronalazi se u izvornosti. nego je i uređivao Krugove. sav u implikacijama. nego s Kaštelanom. SLOBODAN NOVAK (Mirisi. ali ne realizira svoju žudnju za tijelom mlade redovnice. Pisao je novele. Čovjek je to koji vjeruje u svoj san i ne dopušta ni mogućnost ugroženosti od svijeta. uzvišenost stila… Ti koja imaš nevinije ruke neobična je pjesma po tome što se u njoj apostrofira ljubavna suparnica. iako ovdje nešto neizravnije. Osim Jame Ivana Gorana Kovačića. jer svijet koji Novak stavlja pred nas izgubio je svoj metafizički temelj. JURE KAŠTELAN (Tvrđava koja se ne predaje. o smislu života. o smrti. Pupačić piše u normalnim hrvatskim rečenicama. Sintaktički gledano prva je strofa u obliku subjekta. jednostavna pojava koja čovjeku daje novi smisao i energiju. potpuno prevladavanje svog ega. ironična. metaforičnost. a tamjan je uopćenija aluzija na svetost – naravno. najpoznatija poema u hrvatskoj književnosti 20. mediteranska univerzalnost i humanost. dokraja oslobođen od bilo kakvih iluzija. JOSIP PUPAČIĆ( More) Pupačić nije samo stvarao u krugovaškom dobu. sloboda stiha. To je stravično pesimističan pogled na svijet. zlato se može konkretno odnositi na Madonino zlato na tavanu. Stihovi nisu povezani ni rimom ni brojem slogova. poput uzimanja zamaha za nastavak govora. zlato i tamjan) Mirisi. pjesme. nekakva je izvorna sreća. Jadikovka kamena) U Tvrđavi koja se ne predaje lirski je subjekt tvrđava kao simbol čovjeka. a druga u obliku zavisnog dijela pogodbene rečenice. Zadovoljstvo nalazi u rijetkim tjelesnim užicima – jednom se napija i jednom se seksualno uzbuđuje. žena koja je pridobila srce voljenog muškarca lirske subjektice. napisan briljantnim stilom i značenjski vrlo složen. ali i suočen je s pozamašnom količinom razmatranja bitnih problema čovjeka. društva i svijeta. Usprkos tome nećemo u Pupačićevoj poeziji pronaći velike sličnosti ni s Mihalićem ni sa Slamnigom. U Jadikovki kamena lirski je subjekt kamen.

Oluja koja se približava vrlo je uopćena slijepa sila koja će poništiti čovjeka i kojoj se suprotstaviti ne može. To ne upućuje na to da je taj drugi slabiji. U tom je trenutku pripovjedač. pa se u kroatističkoj literaturi nalazi čak i mišljenje da se to razdoblje (alternativno) može nazvati i Šoljanovim dobom. Njih dvojica nekako stignu u samostan. svijet djetinjstva i preko djetinjstva povezan s apstraktnim svijetom usmene predaje. napisanoj bez interpunkcije. dakle nije riječ o misaonim preokupacijama kojima se pristupa isključivo racionalno. koja se tumači uglavnom kao voljena žena. ali i duhovan. problematičnim vođom. SLAVKO MIHALIĆ (Majstore. približiva svoj subjekt kolektivu. ali to ovdje sasvim izostaje. svog postojanja. potpuno razočaran u Roka. ali i s velikim utjecajem Krleže na hrvatsku književnost. Vladajućoj ideologiji suprotstavlja se slabošću svog lika. a pripovjedač nastavlja put opskurnim samostanskim hodnicima i izašavši iz njih. Mladi pripovjedač putuje u središte Istre zajedno s grupom entuzijasta. dakle problem je shvaćen kao situacija čovjeka. koji je i materijalan – konkretiziran uglavnom motivima prirode. koja se ovdje ne pojavljuje kao draga iz ljubavne poezije. Značenjski ključ krije se u sintagmi more zlato (inače usmeno književnoj). a konkretna je praksa vladajuće ideologije. Šoljanov opus sadrži pjesme. Ulaganje velikog napora smanjuje atraktivnost cilja i članovi grupe jedno po jedno odustaju da bi nakraju pripovjedač ostao sam s Rokom. prijevode. nađe se u simboličnoj praznini golog kamenjara. Vrlo je specifično doživljaj ljubavi i doživljaj voljene žene povezan s osjećanjem prirode u pjesmi More. ali tamo ne nađu ono zbog čega su putovali – freske su propale i gotovo su nevidljive. očekivao bi se nekakav pikaro. svojevrsnoj lirskoj zagonetki. djelomično. Kratki izlet. studenata povijesti umjetnosti. ali i ovdje je čvrsta veza s osobnom osjećajnošću i s mitskim svijetom. Interes putnika s vremenom slabi. ali i kao dijete. U Majstore. granične situacije. Tamo putuju kako bi vidjeli stare freske koje se kriju u nekom samostanu. za koga ćuti strah i o kome skrbi. ugasi svijeću problematizira se književno stvaralaštvo i njegova ugroženost od vladajuće ideologije. Alegorijski roman Kratki izlet ispripovijedan je u prvom licu. apstrahirana sintagmom ozbiljna vremena. stvaraoca. a . stoljeća. životni drug. Lirski se subjekt nalazi u svijetu svog zavičaja. Književno stvaralaštvo konkretizirano je u majstoru. pjesnik čovjeka u situaciji. interesom za kulturnu baštinu. Roko se vraća. u Majstore.s pozicije emotivnog subjekta o njegovim emotivnim stanjima ili zgodama. sebe kao čovjeka. uglavnom ugroženost svoje egzistencije. ugasi svijeću) Jedan od najboljih hrvatskih pjesnika druge polovice 20. sigurnom u toj u idiličnoj obiteljskoj situaciji govori ja pjesme Tri moja brata i ja. supostojanik. Slavko Mihalić prepoznat je od književnih znanstvenika i kritičara kao pjesnik egzistencije. dramske tekstove. antologije. kao i pesimizmom i osjećanjem besmisla. Dakle put je vodio u – ništa. dakle okrenutošću povijesti a ne svijetloj budućnosti. U posljednjoj svojoj fazi (Moj križ svejedno gori) Pupačić se udaljuje od tog bajkovitog svijeta i okreće se nacionalnopovijesnoj tematici. u kojoj također pronalazimo i prirodu i mit i. vođenom od karizmatičnog Roka. koji mu je najviše vjerovao. fizičku ili apstraktnijeg oblika. Šoljanova je proza u dijalogu sa dikurzom vladajuće ideologije (jugoslavenskog socijalizma) i sa socrealističkom poetikom. Pjesma je u obliku izravnog obraćanja voljenoj osobi. ovaj roman u dijalogu je s općom povijesti romana – u modelu romana kretanja. O sebi neindividualiziranom. isprepletenom s braćom u kolektivni subjekt. zaigranu zagonetnost (u početku)… ANTUN ŠOLJAN (Kratki izlet) Antun Šoljan svojim se književnim i kulturnim djelovanjem nametnuo kao središnja osobnost razdoblja druge moderne u hrvatskoj književnosti. Egzistencijalistima su posebno zanimljive tzv. praksa eliminiranja slobode i njezinih subjekata. ugasi svijeću situacija ugroženosti već je nastupila. nego je naglasak upravo na odgovornosti. Već u toj sintagmi primjećuje se ironija. neodrživošću kolektiva. netko blizak za koga se lirski subjekt osjeća odgovornim. komu se izravno obraća te i u ovoj pjesmi imamo apostrofu (izravno obraćanje komu zapravo nenazočnom). nego kao suputnik. a osobito nakon što im se pokvari autobus i put moraju nastaviti pješice. Bliskost je posebno istaknuta time što se ona zove po imenu (Vera). one u kojima čovjek osjeća ili uviđa svoju dramatičnu ugroženost. Luka i Drugi ljudi na mjesecu. Napisao je četiri romana: Izdajice. npr. Također. a ne nekom općom imenicom. Krležijanskom modelu suprotstavlja se jednostavnošću svog stila i mladošću likova. može se samo pobjeći. Približavanje oluje govori o nadolasku jedne takve ugroze. kakvim se Kratki izlet drži.

postiže se dijalog s književnom tradicijom shvaćenom kao zanimjivi . Fabrio stvara u razdoblju nazvanom postomodernizam. hrvatskoj i svjetskoj. Pridaju mu se atributi poeta ludens i poeta doctus (zaigrani i učeni pjesnik). koja istodobno izazivaju komični i učinak nelagode. što je novost u hrvatskoj dramaturgiji. preuzet od romana Danuncijada hrvatskog književnika Viktora Cara Emina. Brešanov tekst suigra sa Shakespeareovim Hamletom na više razina (podudarnost situacija. zaigranosti i odnosa prema književnoj. –sterija iz podnaslova u sebi krije i historiju (povijest) i priču (storiju). prijeti svojom nezaustavljivošću da će konačno dokinuti čovječnost. Brešanov je dramski tekst tragigroteska. zatim sa zapravo svim totalitarnim i kolektivističkim sustavima. kao stila i svjetonazora. Smrt Vronskog) Vježbanje života nosi podnaslov kronisterija. jasno je da Fabrio nije pravi postmodernist. upravo kolo. Talijana Carla i Hrvatice Fanice. i hrvatske obitelji Despot. i primitivne sredine u koju je još umiješan izobličeni Shakespeare kao znak visoke civiliziranosti i dobivamo zapravo jedno nakazno čudovište kolektiva koje na kraju drame potpuno poludi i u agoniji razuma doživljava svoju nagonsku ekstazu. ključni je pjesnik suvremene hrvatske književnosti. ne može ispripovijedati nešto s glavom i repom u smislu da iza toga stoji neki čvrst sustav ideja. iako se služi postmodernističkim tehnikama pisanja. IVAN SLAMNIG Ivan Slamnig. Ako se to uzme u obzir. Prati se život njihovih članova od početka 19. Bitno je obilježje postmodernizma. socijalizma. Njih su dvojica predstavnici određenih poetskih modela prema kojima se razvrstavaju svi ostali pjesnici. Fabrio ne piše o povijesti. i po tome je posmodernistički u smislu književnih postupaka. prerađena Hamleta. Autor nije poznat samo po svojim dramskim tekstovima. a osobne sudbine promatrane su kroz njezinu prizmu. Tekst je dakle u dijalogu s vladajućom ideologijom u prostoru i vremenu svog pisanja (ta ideologija izravno progovara i u radijskim izvještajima koji idu među prizorima). Uz Slamniga se vežu obilježja jezičnog i stilskog eksperimentiranja. Taj se monstrum prethodno nahranio i napojio uništivši one koji se s njim nisu potpuno stopili i njegov zaključni ples. pa postmodernist. među koje npr. do sredine 20. čime se usložnjava smisao teksta. malih ljudi kroz prizmu političke povijesti jednog prostora. Samim tim što Vronski iz Ane Karenjine dolazi u ratni Vukovar 1991. NEDJELJKO FABRIO (Vježbanje života. ne zato što vide u njima nešto s čim se ne slažu ili što bi htjeli izgraditi nešto novo. pa i u popularnim filmovima svog sina Vinka. karakternih osobina likova.posebno su ironični prijedlozi majstoru. dakle socijalizmom. dakle dijalektalno. npr. Što je ovdje tako neprirodno nasađeno na što? Imamo kombinaciju jedne svjetske kolektivističke ideologije. posebno u svojoj kasnijoj fazi. tradiciji kao prema muzeju ili igraonici znakova s kojima se može slobodno baratati. stoljeća. miješanim brakom. nego o običnom čovjeku na povijesnoj pozornici. a kasnije nastali Triemeron učinio je duologiju trilogijom) novopovijesni. Groteska svoj naziv duguje talijanskoj riječi za spilju. IVO BREŠAN (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja) Pripremanje i izvedba predstave Amleta. i sve što je prati događa se u izmišljenu selu Mrduša Donja izmišljene općine Blatuša u Dalmatinskoj zagori u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća. grada Rijeke. ali i slična tematika) te time usložnjava svoj smisao i priziva različite kodove u kojima se mora čitati. i po tome su romani iz Jadranske duologije (koji uz ovaj čini još i Berenikina kosa. Njihove su male priče bitno određene velikom povijesnom pričom i njezinoj histeriji podređene. pa i povijest kao priču. posvemašnja relativizacija i razmrvljenost svijeta. uz Slavka Mihalića. Promatra se život tzv. jer su u talijanskim spiljama pronađene stare slikarije koje prikazuju neobična ljudsko-životinjska tijela. Tragičnost se odnosi na nesretan završetak. Posebno se tim tehnikama služi u romanu Smrt Vronskog. bilo obrnuto: u prvom je planu bila povijest. spada i kolaž (u Vježbanju života u pripovijedanje su umetnuti povijesni dokumenti). bolje reći orgazam. ali pripovjedača zanimaju upravo one.. jedne koja počinje tzv. nije glavni ton ove pjesme razigran na taj način. godine. Brešan je i romanopisac. nego zato što je sustavno osmišljavanje bilo kakve cjeline nemoguće. ipak. prema tome. često samo kao njezina ilustracija. te filmski scenarist. Roman je kronika dviju obitelji. pjesma je zapravo stravično ozbiljna i zabrinuta. Kod Šenoe je. Postmodernisti prokazuju i razgrađuju sve priče i sve svjetonazore. U dijalog s hrvatskom dramskom tradicijom ulazi u prvom redu preko svog jezika – likovi govore mjesnim štokavskim govorom. te histeriju.

dolazi na Lastovo istražiti neke novopronađene stare rukopise. iako se takvim uglavnom proglašava. PABLO NERUDA (Ove noći mogu napisati najtužnije stihove) Nerudina pjesma govori o ljubavi.muzej znakova s kojima se može slobodno igrati. pravi predstavnik jesenjštine. Pismo majci je intimno-socijalna pjesma ispjevana u vezanom stihu u devet katrena. Roman ima dakle postmodernistička obilježja koja se očituju u igranju sa znakovima iz muzeja tradicije (Osman) te u poništavanju granice i hijerarhijskog odnosa između ozbiljne i trivijalne književnosti (krimić). ali i obilježja nadrealizma. ali dosta prozirniji i komunikativniji. definirao postmodernističkim. PAVAO PAVLIČIĆ (Koraljna vrata) Pavao Pavličić. profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i akademik. Svoj trideset godina dug život završio je samoubojstvom. što je ispravno. pa je drugi ruski pjesnik. Poznat je kao pripadnik generacije hrvatskih fantastičara. mladi gradski boem. Postmodernističkim sredstvima pričaju modernu priču. nesređenom životu u kojemu veliku ulogu igra alkohol. Poznata je senzualnost njegove poezije. ali ona je i majka – prema kojoj se osjeća sinovska ljubav. inspirirani oproštajnom pjesmom potpunog pesimizma (Doviđenja. doviđenja). pjevanje tog epa. a što neispravno. Tridesetak stihova grupirano je uglavnom u distihe. vrlo je čitan i neobično plodan hrvatski pisac s kojim se čitatelji susreću već kao djeca. seoskoj starici koja ga s velikom brigom čeka da se jednom vrati kući. zbog čega je i u široj publici vrlo popularan pjesnik. Ali brojni postmodernistički postupci nisu dovoljni da bi se ovaj roman. Pavličić se i kao književni povjesničar bavio Osmanom. Karakteristične su za njegovo pjesništvo snažne boje i pjesničke slike utemeljene na metaforičnosti. nego na toplom tonu kojim se majci obraća. Lirski subjekt. itd. obraća se svojoj majci. Jedan je od najvećih pjesnika 20. Krsto Brodnjak. STOLJEĆA SERGEJ JESENJIN (Pismo majci) Jesenjin je poznat po komunikativnosti (razumljivosti) i melodioznosti svoje poezije. rješavača enigme. Također je poznat po braku sa slavnom američkom balerinom Isidorom Duncan te po svojoj boemštini. velika popularnost i u današnje vrijeme. POEZIJA 20. Među njima je i original Gundulićeva Osmana koji sadrži i dotad nikad ne pronađeno 14. najpoznatiji europski futurist Majakovski morao napisati svoju pjesničku repliku na to kako bi prekinuo tragične događaje. a govori i o poeziji samoj. kao ni Vježbanje života. ona je zatim autoanaliza lirskog subjekta. što bi već samo po sebi bilo golema senzacija s obzirom na to da je zagonetka tih pjevanja jedna od najintrigantnijih u hrvatskoj književnoj povijesti. Iza Fabriovih tekstova stoji konzistentan pogled na svijet. ozbiljno se uplaši odgonetke. metaforičan. i 15. kao autor više ili manje eruditskih krimića i kao Vukovarac. stoljeća. pa je po njemu nazvan i svojedobno popularan životni stil jesenjština. filolog iz Zagreba. Pablo Neruda zapravo je pseudonim Čileanca Neftalíja Ricarda Reyesa. FEDERICO GARCÍA LORCA (Konjikova pjesma. koji je tom gradu posvetio sad već znatan dio svog opusa. te nepojmljive promjene s mogućim nesagledivim posljedicama i spali rukopis. dragi. . Nerudin doživljaj žene neodvojiv je od doživljaja prirode. u ovoj pjesmi riječ je o nokturalnom ugođaju. Zagrebački filolog. Prah s Gundulićeva rukopisa nosi moć iscjeljenja i uzrokuje fantastičnu epidemiju zdravlja i ta činjenica prijeti da će potpuno izmijeniti ne samo Brodnjakov život nego i svijet kakvim ga poznajemo. Majka je predstavnik tradicionalnih vrijednosti. U romanu Koraljna vrata nalazimo i elemente krimića i fantastične elemente. a zanimljiva je slučajnost da se vukovarska ulica u kojoj je proveo djetinjstvo i po čijem je starom imenu naslovio jednu svoju knjigu (Šapudl) već dugo zove po Ivanu Gunduliću. te pjesnikova društvena angažiranost i ljevičarska politička orijentacija. i u oblicima). a što zlo. sličan Lorkinu. a mnogi su ga mladi slijedili. koji ima obilježja istražitelja. Oproštaj) Lorca je pisac lirskih drama i lirskih pjesama u kojima se pronalaze obilježja španjolske usmene književnosti (i u slikovitosti. Stil je slikovit. u Vukovaru rođen i odrastao. Naglasak nije na sadržaju koji lirski subjekt govori/piše. jasno im je što je dobro. Pjesma je svojevrsni oproštaj (ili pokušaj oproštaja) od vlastitih osjećaja prema voljenoj ženi. prihvaćanje nadrealističke poetike.

On zapravo nije svjestan što mu se to događa. Pripovjedaču taj svijet nije začudan uopće i on nam pripovijeda sasvim ravnodušno – Proces započinje rečenicom: Bit će da je Josefa K. Sve što se događa vodi do likove smrti na kraju. a tek zatim i priča o djetinjstvu. a ono što sve vodi jest neka nepoznata sila. o sredini i o psihologiji likova prošarana esejističkim dijelovima. od objektivnog. Vrijeme u Prousta sasvim je drukčije od onog u realista. zapravo u korijenu drukčiji od našega. stil ekonomične rečenice. Proustovo shvaćanje vremena uvjetovano je svakako i autorovim autentičnim životnim iskustvom. To je u prvom redu priča o sjećanju i o tome kako jedno proteklo vrijeme postoji u svijesti. U traganju za izgubljenim vremenom roman je koji potpuno razgrađuje realistički sustav. dogodilo se nepredviđeno. tvrdo kuhani stil. zaključuje se da nam Kafka zapravo govori: eto. posljednjih deset godina proveo je u izolaciji svoje sobe obložene plutom u društvu svoje svijesti. ERNEST HEMINGWAY (Starac i more. pravi estet. Komu zvono zvoni) Za Hemingwayevu je prozu karakterističan tzv. sličan reporterskom. koji neobično podsjeća na naš koji nas okružuje. Međutim. slijede po kronološkom i po uzročnoposljedičnom slijedu. i svojim svjetonazorom i svojim stilom. Iščezla Albertina i Pronađeno vrijeme. a Preobražaj još ravnodušnije: Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirna sna. Cijeli život pisao je. događaji koje on pripovijeda uredno su raspoređeni. U sjeni procvalih djevojaka. Netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili. vodio vrlo intenzivan mondeni društveni život. iako nije učinio nikakvo zlo. a najintenzivnije u tom posljednjem razdoblju. to mu sad smeta.PROZA 20. i sadržajima koje obrađuje i svojim izrazom. dakle stil oprečan kićenom. kad je i nastao grandiozan romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom koji se sastoji od sedam dijelova (u trinaest knjiga): Put k Swannu. FRANZ KAFKA (Proces. poznatog u povijesti filozofije po svom intuicionizmu. ali ta ga situacija ne čudi naročito. znanstvenim pristupom. tada iznimno popularnog. što je i razumljivo jer je taj pisac bio i novinar. tako zapravo izgleda svijet u kojem živimo. Preobražaj /Preobrazba/) Kafkin je svijet unutar sebe savršeno logičan. Naime. on čeka da prođe ili pokušava riješiti problem na neki posve običan način. fizičkog vremena. Pripovjedač ne secira svoju svijest racionalnim. nekakva svijest koja je sve to tako uredila mora stajati iza toga. sve više se zapliće u tu neku nevidljivu mrežu. Combray je ime mjesta u kojemu je pripovjedač i glavni lik (pripovijeda se u 1. nego joj se blago prepušta i u dugim. pa se zadržava na dojmu njegove začudnosti. licu) proveo djetinjstvo. Astmatičar. . Ili se čitatelj svim silama opire prihvatiti da je svijet Kafkinih djela svijet u kojemu i on živi. Dakle taj svijet nije sasvim besmislen. on nije apsurdan. Čitatelj ne može prihvatiti da mu se kao najobičnija priča pripovijeda nešto što je zapravo neprotumačivo i što je vrlo zastrašujuće. Roman Combray prva je knjiga prvog dijela tog romana-rijeke. jer ju je zapravo nemoguće protumačiti. koliko je to moguće. Proust je kao student na Sorboni slušao predavanja francuskog filozofa Henrija Bergsona. Izgubljeno vrijeme priziva se intuitivnim uvidom. svojih sjećanja. Kod Guermantesa. načinom na koji pripovijeda te sadržaje. ustanovio je da se u svom krevetu pretvorio u golema kukca. Pripovjedač nam ih pripovijeda jednostavnim stilom i ne moramo ulagati velik napor da bismo ih pratili. takoreći. samo je njegova logika čovjeku nedostižna. staloženim rečenicama predočava nam njezinu fragmentarnost i njezin diskontinuirani svijet u kojemu su naoko beznačajne stvari zapravo u prvom planu. Po tome što je čitatelju serviran jedan svijet zatvoren u sebe i ništa izvan njega. a u Preobražaju u fantastičnoj – naprosto se doslovce preobrazio u kukca). Vrijeme je ovdje subjektivno i ono je sadržaj svijesti. sve manje joj se opire. ali i autorovim obrazovanjem i upućenošću u suvremena intelektualna strujanja. I u Procesu i u Preobražaju glavni se lik u određenom životnom trenutku nađe u nekoj neobičnoj i po njega iznimno opasnoj situaciji (u Procesu u situaciji napravljenoj prema modelu iz stvarnosti. barem od onoga kakvim naš svijet shvaćamo ili kakav želimo da on bude. obrazovan i profinjen. dinamičan. Dovoljan je kolačić madlen umočen u lipov čaj da bi se pripovjedač prebacio. posebno o umjetnosti. Problem je u tome što je taj svijet. STOLJEĆA MARCEL PROUST (Combray) Proust je kao mlad francuski aristokrat. sve više pristaje na njezinu logiku i počinje funkcionirati u skladu s njezinim pravilima i svijet gledati njezinim očima. Sodoma i Gomora. Zatočenica. iz jedne dimenzije u drugu. Onaj koji se najviše čudi i koji pripovijedano ne može podnijeti jest čitatelj. sudskom procesu.

alkoholičara koji je ostavlja u stanju rasula. hipersenzibilnog Quentina i bezosjećajnog Jasona IV. jedino što mu može dati smisao jest pojedinac. filozofa egzistencijalizma. Glavni lik njegova Stranca. ne zato što to nije u njegovoj moći. vitalizmom i svojom humanosti. najveća je zapravo pisanje dnevnika. Na samog Sartrea. alegorijska je priča o čovjekovoj neumornoj životnoj borbi. živi zato što živi i ne živi ni za što. Svijet je potpuno besmislen (to je nešto sasvim drukčije nego kod Kafke čiji svijet ima metafizički temelj. nego spontano.. odnosno načinom na koji postoji (dakle on ne može pronaći smisao. a Mersault je samo čovjek koji je to spoznao. Starac i more. nego je to ovaj naš koji nas okružuje. Glavni je lik Robert Jordan. on je stranac. a u uključio u njega i probleme rasne diskriminacije. Sve se događa u tri dana. nego baš kao osjet – to gađenje je tjelesno. nego jer se nema što pronaći). ne priznaje ništa čemu se pripisuje moć izvanjskog pridavanja smisla svijetu. jer je taj svijet. iz usta trojice braće (idiota Benjyja. lijeve političke orijentacije. život zapravo zastrašujuća tabula rasa (da upotrijebimo termin kojim se filozofija obično služi za nešto drugo). Roquentin puno misli i analizira i to je u prvom planu u ovom romanu u kojem fabula igra sporednu ulogu. i samo zato što nisu svi toga svjesni. neobjektivnošću prostora i vremena… Faulkner je pisac iz Mississipija koji je američkom Jugu posvetio cijeli svoj opus. jer . Ali čovjek. a nude mu se četiri verzije. predstavnik egzistencijalizma. To je jedna moderna bajka koja se bavi bitnim pitanjima čovjeka. logično. kao što se Samouk pokušava sakriti u svoje učenje. a kamoli da bi vodio računa o društvenim normama – one jednostavno nemaju smislenu osnovu. on se tim normama ne protivi. Roman Komu zvono zvoni napisan je neposredno prije Drugog svjetskog rata. strmoglavljuje se u posvemašnju propast. problematiziranjem percepcije. Po tome je egzistencijalizam doista humanizam. Roman potpuno dezintegrira realizam nepouzdanošću pripovjedača. ali potpuno uklopljena u nj svojim svjetonazorom. apsurdan je čovjek koji živi u apsurdnu svijetu. ALBERT CAMUS (Stranac) Camus je. crnkinje Dilsey. Amerikanac i španjolski gerilac. Priču o tome čitalac je primoran sam velikim naporom osmisliti kao cjelinu. Jedan je od najpoznatijih američkih romanopisaca i dobitnik Nobelove nagrade 1946.Svoj život proživio je avanturistički i često se ističe kako je promovirao (inače za američku kulturu tipičan) tip muškarca čije je osnovno obilježje vitalizam i spremnost na suočavanje sa životnim izazovima. kao i Sartre. u romanu upoznajemo i njihovu sestru Caddy) te sluškinje. to Roquentina dovodi do mučnine i on ne zna kako se s time nositi. a svakako je najpopularnije. Mersault uviđa tu apsurdnost i. Mersault. ne kao osjećaj. 1964. ne vjeruje u Boga. egzistencijalistički svjetonazor uopće ne mora rezultirati loše po čovjeka. postupno shvaćanje da je čovjek bačen u svijet. Antoine Roquentin sve jače osjeća mučninu. koji je na angažiranosti književnosti inzistirao. a bavi se jednom diverzantskom akcijom koju treba izvesti grupa gerilaca u Španjolskom građanskom ratu. u pokušaj stjecanja svekolikog ljudskog znanja čitanjem knjiga abecednim redom. ne filozofirajući. bavio se uglavnom propašću aristokracije. a uzrokuje ga apsurdnost života. WILLIAM FAULKNER (Krik i bijes) Aristokratska obitelj Compson iz izmišljenog grada Jeffersona u američkoj državi Mississipi nakon smrti oca Jasona III. djelovao je zapravo poticajno. takav dakle da samo on od sebe i od svijeta može činiti nešto.. U svakom kutku romana čuči smrt kao osnovni problem. Nije to neki poseban svijet. Međutim. Roman zapravo tematizira pitanje humanosti. Razmišljanje. možda na prvi pogled sasvim izdvojena iz piščeva opusa. da u njega ništa i ni od koga izvana nije upisano (npr. od Boga – Sartre je ateist). kako ga je Sartre nazivao. godine odbio je Nobelovu nagradu za književnost. relativnosti istine. u tome je odgovoran i sebi i svima drugima uključenima u svoje postojanje. a to ga opterećuje. a pisanje jednog povijesnog rada samo je uzaludan pokušaj osmišljavanja sebe i svijeta. Život mu je ispražnjen i od aktivnosti. nije on buntovnik. čovjek je posve slobodan (a to je tako samo po sebi) i sam svoj majstor (života i svog bitka). S obzirom na to da je samo postojanje posve prazno. i to jednostavno svojim egzistiranjem. filozofiranje. JEAN-PAUL SARTRE (Mučnina) Ovaj esejizirani roman-dnevnik govori o čovjeku koji živi život prazan od smisla u isto takvu svijetu. Sartre je bio društveno angažiran intelektualac. Inače. roman koji se smatra najboljim Hemingwayevim djelom. tehnikom unutrašnjeg monologa i tijeka svijesti. u život koji tek sam može i mora ispisati kako hoće. samoje on pojedincu neprotumačiv).

. uvidi pukotine u takvu savršeno ustrojenom svijetu. Čehov u svojim djelima nikoga i ništa ne osuđuje. ne postoje ni pravi junaci ni jake strasti. a i samo jednom dijelu njegova opusa kritičari priznaju značajniju vrijednost (najviše romanima Derviš i smrt i Tvrđava). Te tragedije proizlaze iz odnosa pojedinca i vlasti. Mersault odgovara za puno teži zločin (u očima društva) – za svoju nedruštvenost. inače bi društvo samo sebe dokinulo). On cijeli svoj život i cijelo svoje biće usklađuje s njom i usmjerava prema njezinim načelima. zapravo. ubije Arapina. stoljeća i pozitivnim iskustvom Indije i istočnjačke filozofije. Iako je radnja smještena u vrijeme Turaka. Dajući realističku sliku života i ukazujući na mnoge društvene suprotnosti i nepravde. napajana negativnim iskustvom dehumanizirane Zapadne Europe 20. po svojoj tematici univerzalan. Kad. ljubavi. nema jakih osobnosti ni neobičnih događanja. koji eksperimentira i s formom. u kojima se njegov tužan humor postupno pretvara u rezignaciju i očaj. ima samo zadovoljavanja seksualnih potreba. a zatim i svoju osobnu. zato što njegova ravnodušnost ugrožava društveni poredak u samoj njegovoj biti (koja mora biti smislena. ruski pripovjedač i dramatičar. bošnjačke književnosti te u vrh srpske književnosti (u sva tri nacionalnokulturna konteksta moguće je promatrati i promatra se Selimovićevo djelo). za svoju apsurdnost. roman je za vrijeme kad je napisan potpuno aktualan i. nađe se na sudu. Kad. a zatim i u dramama. ali se prikazuje naglašeno odvijanje život junaka. Svojim stvaranjem Čehov završava plodno razdoblje ruskoga realizma. Slika života koju Čehov opisuje strukturira se oko obične svakidašnjice. otuđen i hipersenzibilan individuum. romanu koji se karakterizira i kao psihoanalitički dnevnik. duboko je u sebi zapravo podvojen na Harryja i na Stepskog Vuka. rastače njegovu volju i dovodi do rezignacije. nužno stradava. – i priznanje supkulturnog hipi-pokreta čiji su ga pripadnici čitali gotovo kao svog intelektualnog vrača. ali i to je dovoljno da se taj pisac svrsta u vrh književnosti Bosne i Hercegovine. ali nikad ne rabi samo realističko opisivanje stvarnosti. on mijenja svoje poglede i postajući time problematičan. DRAMSKA KNJIŽEVNOST DVADESETOGA STOLJEĆA U SVIJETU ANTON PAVLOVIČ ČEHOV (Tri sestre) Anton Pavlovič Čehov (1860. doživio je kao pisac i najkonvencionalnije moguće priznanje – dobitnik je Nobela 1946. Višnjik (Višnevyj sad). što uviđa besmisao svijeta i života. na racionalno i na nagonsko biće. Tri sestre. težnjama koje se nikad neće ostvariti. a uviđa ih tek u krajnjoj osobnoj situaciji. Ahmed Nurudin je čovjek koji svoj svjetonazor dijeli s vladajućom ideologijom. ali ipak ispunjen neodređenim maštanjima. koje nastaju od 1896. čitatelj promatra oslobađanje podsvijesti glavnog lika.nema se uime čega ni za što protiviti. Ujak Vanja (Djadja Vanja). odnosno nazori su im istovjetni. kojeg nastanjuje više pripovjedača i nekoliko priča u priči. bez pravoga cilja i smisla. godine: Galeb (Čajka). Roman je istodobno psihološka studija i studija funkcioniranja pojedinca u monološkom i monolitnom društvu. Glavni lik romana Derviš i smrt jest derviš (muslimanski redovnik) Ahmed Nurudin koji u djelu proživljava tragediju svog brata Haruna. U njima ne postoji ni tradicionalni zaplet ni rasplet.-1904. U njegovu životu nema npr. do 1903. međutim. Švicarac i njemački književnik čija se književnost označava kao duboko čovječna i slobodarska. a zatim prelazi na novele i pripovijesti. cijeli se njegov svijet ruši. Ali bit je u tome da on ne odgovara za taj zločin. teče. MEŠA SELIMOVIĆ (Derviš i smrt) Selimović nije puno napisao. apsolutno uvjeren u njezinu ispravnost. Istu tematiku obrađuje u svojim jednočinim dramama (jednočinkama) i višečinim (četveročinim) dramama. po zanimanju liječnik. vježbajući sažetost izraza i karakterizacije.). u smislu i životnog i književnog stila. U Čehovljevim pripovijetkama. vladajućeg totalitarnog sistema. ali i to što ima umjetničku crtu koja mu govori da je besmrtno dijete bogova. Sretan može biti samo ako životu pristupi s humorom. HERMANN HESSE (Stepski vuk) Hesse. složenu halucinantnu viziju koja podsjeća na iskustva eksperimentiranja opojnim drogama. u njegovim se pripovijetkama i dramama život jednostavno odvija. U Stepskom vuku. nego u svoja djela unosi mnoge nedorečenosti. Harry Haller. u književnost ulazi kratkim humoreskama. ali pokazuje kako život postupno deformira čovjekovu psihu. Njegov je problem u tome što ne zna biti zadovoljan svojim životom. zapravo slučajno.

Od kasnijih Brechtovih drama najpoznatije su drame Majka Courage i njezina djeca (Mutter Courage und ihre Kinder). Pisanje dramskih tekstova započeo je hrabrim ekspresionističkim groteskama: Bubnjevi u noći (Trommeln in der Nacht. vratio u domovinu i nastanio u Istočnom Berlinu.-1936. U ogledalu ispraznosti svoje vlastite krinke otkriva se tragedija nekomunikabilnosti između čovjeka i čovjeka. kao i Verga. tvorac tzv. Ivo Vojnović.).lirska raspoloženja. fantazija i realnost) nadrealizmu. povezanih komentarom i umetnutuim pjesmama. nastale od 1939. Pirandellovo je kazalište često nazivano cerebralnim. U drami Šest osoba traži autora grozna se drama pojavila u pjesnikovu duhu. Svojim dramama snažno je utjecao i utječe na moderno i suvremeno europsko kazalište. BERTOLT BRECHT (Majka Courage/Hrabrost i njezina djeca) Bertolt Brecht (1898. daleko od Moskve. da bi se 1948. Život Galilejev (Leben des Galilei). Šest osoba traži autora (Sei personaggi in cerca d’autore). I u proznom. života i umjetnosti. pjesnik i pripovjedač. Ali tu dramu pisac nije želio napisati. Istaknuo se kao najbolji nastavljač verističke proze. 1904. pa šestero osoba koje je on odbacio dođu na pozornicu od ravnatelja (direktora kazališta) zahtijevati umjetnički život koji bi im mogao dati samo pjesnik. ali ha već u prvim proznim djelima privlači sukob koji nastaje između unutarnjega osjećajnoga svijeta njegovih junaka i stvarnosti koja ih okružuje i kojoj se pokušavaju prilagoditi. a napisao je ukupno 44 drame. koju je nekoliko godina poslije obradio i u obliku romana (Prosjački roman – Der Dreigroschenroman). odbacuje scensku iluziju i zamjenjuje tradicionalnu dramsku strukturu nizom epskih scena. ludilo i razboritost. stoljeća.). a zatekla ga je u javnoj kući. koje su nastajale u prvim desetljećima 20. talijanski pripovjedač i dramatičar. Kao pripovjedač najveći uspjeh postiže romanom Pokojni Matija Pascal (Il fu Mattia Pascal.. godine 1931.-1956. te sugestivno dočarava život onako kako ga on osjeća. odlazi u emigraciju i živi većinom u Americi. a rušenjem granica između glumaca i publike revolucionirao je kazališnu tehniku i srušio okvire naturalističkoga kazališta. espkoga teatra. Kako bi aktivirao gledatelja i prisilio ga da zauzme kritički stav prema događanjima na pozornici. a i hrvatsku dramu (Milan Begović. tzv.) i zbirkom od preko 200 maestralno napisanih novela. kao uvjereni marksist drži da kazalište treba obavljati i odgojnu-društvenu ulogu. Godine 1934. songovima. gdje se ona zbog bijede morala prodavati. u kojima oživljuje cijelu galeriju nesretnih likova iz sicilijanske i rimske sredine. . a glumci im. do 1945. Henrik Četvrti. rodom je sa Sicilije. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. Olge. čime se približava impresionizmu i započinje novo razdoblje u povijesti ruske književnosti. Maše i Irine i njihova čekanja da se nešto dogodi u ruskoj provinciji. Tu gledamo drugu dramu – dramu o izdaji koju šestero osoba doživljuje od scenskoga izraza: oni misle da postoje na sasvim određeni način. 1928. modernom preradom Prosjačke opere Johna Gaya (The Beggar’s Opera). Kavkaski krug kredom (Der kaukasische Kreidenkreis). U drami Tri sestre događanja se usmjeruju oko sudbine triju sestara. raznovrsnu atmosferu. pridaju sasvim drukčiju stvarnost. isprepletanjem realnoga i irealnoga (san i java. Nakon Drugoga svjetskoga rata Brechtove drame postigle su međunarodni uspjeh. Dobri čovjek iz Sečuana (Der gute Mensch von Sezuan).). njemački dramatičar.). gdje do smrti deluje kao direktor i redatelj vlastita kazališta. o kojemu i Pirandello piše poznatu teorijsku raspravu. od kojih su najpoznatije: Tako je – ako vam se čini (Così è – se vi pare). Uz Maupassanta drži se najvećim novelistom europskoga romantizma. Ističe se kao izvrstan lirski pjesnik i majstor sarkastične balade. a njegovo epsko kazalište našlo je niz nasljedovatelja u modernoj i suvremenoj drami i kazalištu. ali i između iluzije i stvarnosti. ali prije svega ugled i slavu stječe kao istaknuti dramski pisac i kazališni teoretičar. 1922. a zapravo mu je osnovna odlika zasnovanost na humorizmu. Njegov je dramski opus okupljen pod naslovom Gole maske (Maschere nude). Ranko Marinković i dr. a još više u dramskom opusu Luigija Pirandella dolazi do izražaja suprotnost između težnji i stvarnoga života koja dovodi do podvojenosti osobe njegovih junaka i spoznaje o relativnosti istine. i dr. pa i simboliku. LUIGI PIRANDELLO (Šest osoba traži autora) Luigi Pirandello (1867.). i to zbog sramotnoga čina upravo s njom. europsku. Prvi veliki uspjeh postigao je dramom Opera za tri groša (Die Dreigroschenoper. Svojim je idejama zacrtao put egzistencijalizmu. Snažno je utjecao na modernu i suvremenu svjetsku. drama o ocu kojega je pokćerka po prirodi morala upoznati samo kao oca. Premda i dalje eksperimentira kazališnom tehnikom. tumačeći ih.

križanje. Tražiti u drami U očekivanju Godota tradicionalne momente dramskoga razvoja prema krizi nepotrebno je. divni dani (Happy days. U takvoj apokaliptičnoj monotoniji Beckett uspijeva održati napetost i pažnju gledatelja naznakom potisnutih mogućnosti dramskih osoba koje se u njihovu jeziku i gestama (ponekad klaunovskim) pojavljuju tek fragmentarno. Slijede Svršetak igre.) i drugima svijet prikazuje iz rakursa pesimistične vizije. Kad je godine 1953.) koji se pomiču po nekom besmislenom ritmu unutar svoga ograničenoga životnoga kruga (ulica. a u pojedinim slučajevima djela objavljuje i na engleskom i na francuskom. zatrpani u pijesku. ti divni dani! (Oh! les beaux jours). antidrame ili avangardne drame.sluge i gospodara . U paru Pozzo . Vladimir i Estragon. Stolice) . gluhi. od 1938. Svršetak igre (Fin de partie. živi u Parizu i nakon Drugoga svjetskoga rata počinje pisati na francuskom. Beckett naznačava nadmoć prirode nad čovjekom koji se ne zna odnositi prema prirodi i njezinu tijeku. do pedesetih godina 20. 1961. U svojim djelima.SAMUEL BECKETT (U očekivanju Godota) Samuel Beckett (1906. Oh! les beaux jours. I društveno i obiteljsko izrazito zastupljeno u dramama Ionescovim i Adamovljevim svedeno je u Becketta samo na bijedne ostatke. Ah. prikazana u režiji Rogera Blina drama U očekivanju Godota (En attendant Godot). Simetričnost prikaza obaju parova dramskih osoba u drami ukazuje da se Beckettu nametnuo povijesna nemogućnost izlaza u kojem alterniranje sudioničkoga humanizma (kojim se održava iluzija postojanja u čekanju) s grubim klasnim odnosom moći koči svaku životnost. bio je to datum u povijesti kazališta. Drama U očekivanju Godota donijela je sve temeljne naznake Beckettove dramske vizije čovjeka prepuštenog vremenu nužne egzistencijalne propasti. nijemi. prolistalo. Komedija (Comédie. uz Ionesca utemeljitelj tzv. pa ipak obje dramske osobe omogućavaju različite interpretacije. soba). itd. slijepi. EUGÈNE IONESCO (Ćelava pjevačica. Pozzo je određen kao predstavnik najokrutnije vlasti (svoga slugu drži na uzici).ili gotovo ništa se ne događa. a život kao igru viših sila u kojoj je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje. dramatičar i prozaik irskoga podrijetla. situacija ne pokazuje nikakva opravdanja ni u činjenicama ni u karakterima. Posljednja vrpca (La dernière Bande. Premijera Svršetka igre u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku. lakše se prepušta obeshrabrenju. Lucky ostavlja dojam vječne žrtve inteligencije izigrane snagom i svedene na mentalni rasap zbog nemoći očajanja. teatra apsurda. Svojim dramama postiže svjetski uspjeh. uznemirena je samo u dva navrata upadom na scenu dviju dramskih osoba . tragične praznine.Pozza i Luckyja. Beckett napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet i zamjenjuje ih nizom scena koje se ponavljaju s malim varijantama. Molloy. u režiji Želimira Mesarića . Samo je stablo u drugom činu drame živo. igrana je u cijelom svijetu. Dva klošara. Parovi dramskih osoba simetrično se razlikuju: Estragon ima karakteristike bića podređenog najelementarnijim instinktima. Kad oni nestanu. Mogućnosti za iluziju u njegovih su dramskih osoba svedene na minimum. Predstava je doživjela stotine izvedaba. u pustom krajoliku čekaju određenoga Godota koji bi mogao značiti spas u njihovu beznadnom postojanju. 1963). 1959). lišen je svijesti i humanosti. 1957. odnosno tzv. romanima Murphy.. Radnje u pravom smislu riječi nema.). na besmisleno “trajanje” ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjima spasa. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost godine 1968.Lucky oštro je oblikovan odnos gospodara i sluge. ništa . podsjećajući na lik doktora/liječnika iz komedija. a likove i dramske osobe svodi na groteskne i stravične marionete (kljasti. ili su čak onemogućeni i u tom kretanju – smješteni u kante za smeće. Sve je uokvireno specifičnim Beckettovim dijalogom koji predstavlja igru “ubijanja vremena”. čovjeka u krizi potpuno lišena povijesnoga konteksta. atmosfera dosade. 1952. Malone umire – Malone se meurt (nastali od 1938. Da bi prikazao apsurdnost takva života i čovjekovu bespomoćnost. ali ipak o njima filozofira i pokazuje sposobnost za poetski elan te traži pokraj sebe ljudsku prisutnost. Vladimir ima više otpornosti sudbini i njegove rečenice još su vezane za jedan kulturni kontekst. Izraz je prilagođen tim apsurdnim situacijama i sugerira ih besmislenim ponavljanjem više-manje istih dijaloga ili dugim unutarnjim monolozima. stoljeća) i dramama U očekivanju Godota (En attendant Godot. a na brojnim pozornicama europskih i svjetskih kazališta mijenja sliku stvaranja teatra i razmišljanja o kazalištu i životu suvremenoga čovjeka. Čin bez riječi (Acte sans paroles). u kojima je jezik oslobođen uobičajene gramatičke strukture.-1989. O.). Na kraju se kao i na početku Vladimir i Estragon nalaze u istoj nepokretnosti čekanja.

istaknuti je predstavnik antidrame. nastalima od 1948. Ćelava pjevačica uprizoruje apsurdnu situaciju u engleskom građanskom salonu. opredmećenja i apsurdnom sklopu robota i svakodnevnoga automatskoga neslušanja sugovornika u Ćelavoj pjevačici. Ionescov teatae ipak nije mračan i tragičan kao Beckettov. Ionesco pred gledatelje iznosi scene prepune apsurdnih i nelogičnih situacija. koji kao rob životnih navika i društvenih konvencija gubi temeljne ljudske kvalitete – slobodu samostalnoga rasuđivanja i istinskih emocija. do 1951. U Stolicama nalaze se Starac i Starica stari gotovo cijelo stoljeće. francuski dramatičar rumunjskoga podrijetla. Ionescove drame s uspjehom se izvode u cijelom svijetu i skupa s Beckettovim označuju veliku prekretnicu u razvoju i promišljanju suvremene drame i kazališta. nego se stalno kreće na granici parodije i farse i ukazuje na Ionescov izrazit smisao za komiku. za razliku od komičnosti bazirane na vicu i anegdoti i mehanizmu automatizma. teatar apsurda. u kojima se naizgled ništa ne događa. a život se prikazuje kao besmisleno ponavljanje automatiziranih navika. stoljećem i njegovim izostalim predstavnicima za praznim stolicama i s nijemim Govornikom koji na kraju konkretizira potpunu nemogućnost bilo kakve komunikacije u suvremenom svijetu. Lekcija/Instrukcija (La Leçon) – “komična drama”. s cijelim 20. do trenutka dok se ne pojavi potpuno realni vatrogasac i začudna priča o ćelavo pjevačici. Na taj način Ionesco kritizira suvremeno društvo. 1959. s dozom velike duhovitosti i sjetne komičnosti. postavlja se istodobno protiv društvenih i kazališnih konvencija i stvara tzv. i drugima. Stolice (Les Chaises) – “tragična farsa”. prikazuje tragediju modernoga čovjeka.-1994. Ionesco je autorom i niza teorijskih. odnsono interijeru s čudnim satom u kojemu se dijalog dvaju bračnih parova čestih prezimena (Smith i Martin) vodi na temelju apsurdnih situacija iz priručnika za učenje engleskoga jezika.“antidrama”. . polemičkih i esejističkih tekstova o suvremenoj dramaturgiji i kazalištu. društvene i današnje međusobne ljudske odnose. antiteatra. U svojim dramama Ćelava pjevačica (La Cantatrice chauve) . Želeći prikazati besmislenost suvremenoga građanskoga života. odnosno kazališta apsurda. Nosorog – Rhinocéros.).Eugène Ionesco (1912. U kasnijim dramama pomalo se udaljuje od strukture ranijih drama i približava se kazališnim tradicijama (npr. na svjetioniku na udaljenom otoku kako bi uprizorili fiktivni sastanak sa svijetom. poviješću. na kraju životnoga puta. Govor u Ionescovim antidramama prestaje biti sredstvom međusobnoga sporazumijevanja i svodi se na niz konvencionalnih fraza i klišeja.).. koji podcrtavaju antidramu i teatar apsurda.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->