You are on page 1of 19

Feljton iz lista "Dan", izlazio od 8. marta do 21. marta 2008.

Danijela D. POPOVIĆ: REZOLUCIJA INFORMBIROA I 1948. GODINA U OČIMA RUSKIH ISTORIČARA I ISTRAŽIVAČA
~ Kakve se tajne kriju iza sovjetsko-jugoslovenskog sukoba 1948. godine?

Sovjetska pomoć za jugoslovensku vojsku

Staljin se posebno interesovao za odnose Jugoslavije sa susjednom Albanijom, naročito za namjere Beograda da potpiše sporazum sa njom o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći, skrećući pažnju Jugoslovenima na mogućnost komplikovanja odnosa sa Engleskom, zbog navedenih namjera. Sudeći po karakteru razgovora, može se izvući zaključak, da su Staljina, još tada zabrinjavale, donekle, nepotrebne, samouvjerene i nepromišljene zamisli jugoslovenskih rukovodilaca, što je moglo poremetiti odnose sa Zapadom. O tome svjedoči Staljinova izjava: "U slučaju komplikacija, moraće da zarati, a može li ona (Jugoslavija) da ratuje protiv Engleske, je li ona dovoljno jaka? To je veliko pitanje". Ali, glavno je da je Staljin u ovim pregovorima izrazio želju, da se jugoslovenska spoljnopolitička aktivnost usaglasi sa stavovima sovjetskog rukovodstva. "Dobro bi bilo unaprijed zatražiti naše mišljenje prije donošenja važnih odluka, u protivnom, mi bi smo se našli u glupom položaju", naglašavao je on. Sovjetsko-jugoslovenski pregovori, u januaru 1945. godine su rezultirali povećanjem vojne pomoći Jugoslaviji. Osim već dobijene vojno-tehničke pomoći, odlukom Državnog komiteta odbrane SSSR-a od 10. februara 1945. godine Jugoslaviji je predviñena isporuka u naoružanju, ratnoj tehnici i drugom vojnom materijalu za opremanje 20

pješadijskih divizija, tri artiljerijske i dvije tenkovske brigade, za jednu kombinovanu i aviotransportnu diviziju i nekoliko pukova veze, kao i nekoliko inžinjerijskih i auto jedinica. Samo 1945. godine jugoslovenska Vlada je dobila u naoružanju i opremi u ukupnom iznosu od 421,9 miliona rubalja, dok je susjedna Bugarska u periodu 19451946. dobila za opremu 294,9 miliona rubalja. U skladu sa jugoslovenskim potrebama i željama i 1945. godine je bila nastavljena započeta praksa još iz 1944. godine, da se veliki broj jugoslovenskih vojnih lica upućuje na školovanje u Sovjetski Savez. Već početkom aprila 1945, u tri vojne škole, četiri aviomehaničara, na kurseve vojnih specijalista bilo je 3.126 Jugoslovena. Pri tom, broj jugoslovenskih vojnih lica, koji su bili na školovanju je znatno premašivao broj predstavnika drugih zemalja Istočne Evrope. Na primjer, u periodu od marta do maja 1945, u sovjetskim vojnim školama bilo je primljeno 2.511 Jugoslovena, a samo 161 poljski oficir i 27 oficira iz bugarske armije. Od maja 1945. godine, kadrovi za sve vidove oružanih snaga i rodova JNA pripremali su se i obučavali u 34 visoke i srednje škole Sovjetskog Saveza. Osim nabrojanih vidova vojne pomoći i saradnje, na osnovu odluke Državnog komiteta za odbranu SSSR-a, od 10. februara 1945. sovjetska strana, je u punoj mjeri, pružala podršku u reorganizaciji oružanih snaga u Jugoslaviji na osnovu svojih vojnih iskustava. Navedena Odluka je predviñala upućivanje 111 savjetnika i instruktora u jugoslovenske oružane snage - u štabove, brigade, čete i vojne škole. Njihov zadatak je bio da pružaju pomoć Jugoslovenskoj armiji u reorganizaciji štabova, brigada, četa, uglavnom, u obuci armije i njenih oficirskih kadrova na osnovu iskustava savremenog ratovanja, koji se može primijeniti u specifičnim uslovima u Jugoslaviji i na njenom ratnom polju. Vrhovni štab Crvene armije imao je obavezu da pruža pomoć Vrhovnom štabu jugoslovenske armije u pripremanju kadrova za štabove, divizije i ostale vojne jedinice, koje treba formirati. U sistemu vojnog obrazovanja u Jugoslaviji su korišćeni sovjetski nastavni planovi, programi, udžbenici, a takoñe i vojni pravilnici, savjeti i instrukcije i druga nastavna sredstva. Sovjetski vojni savjetnici i instruktori koji su radili u Jugoslaviji, nijesu uživali nikakva posebna prava u odnosu na ostali sastav Jugoslovenske armije. Tako su se ciljevi sovjetske vojne politike u odnosu na FNRJ, prvim poslijeratnim godinama, ostvarivali kroz pripremu za stvaranje trajnog vojno-političkog saveza sa ovom zemljom i i čvrstom i jakom Jugoslovenskom armijom.

Projekat federacije Jugoslavije i Bugarske

Najaktivnije se, u vojno-političkom planovima SSSR-a vezanih za Balkan, krajem rata i u prvim poslijeratnim godinama, razrañivala ideja o stvaranju južnoslovenske federacije. O ovom pitanju, kao hipotezi, raspravljalo se još u jesen 1944. godine izmeñu bugarske delegacije, koja je predstavljala Otadžbinski front i Komiteta za Narodno Osloboñenje Jugoslavije (KNOJ). G. Dimitrov je zapisao u svom dnevniku "...tada smo se dogovorili o pripremi za sklapanje saveza izmeñu Bugarske i Jugoslavije, imajući u vidu perspektivu stvaranja zajedničke federacije Južnih Slovena" (dokumenat od 23. novembra 1944. godine). Krajem decembra te iste godine, bugarski projekat Sporazuma o savezu, koji su

razradili dvojica lidera BKP G. Dimitrov i V. Kolarev, bio je poslat Staljinu. U ponuñenom projektu se govorilo o sklapanju odbrambenog saveza. "Životne potrebe nalažu da se sklopi čvrst sporazum prijateljstva i saradnje" - navodilo se u projektu. U projektu su naglašavali: "Ovaj savez će biti važan korak za povezivanje svih balkanskih naroda, radi zaštite od bilo kakve agresije i radi objezbjeñivanja sigurnosti i prosperiteta na Balkanu". Već na samom početku, izmeñu dvije komunističke partije BKP i KPJ, došlo je do nesuglasica po pitanju principa ujedinjenja. Bugari su predlagali da se nova savezna država organizuje na principima konfederacije, a Jugosloveni su insistirali na ulazak Bugarske u sastav već postojeće FNRJ sa istim pravima, kao i ostali narodi u Jugoslaviji Makedonci, Srbi, Hrvati, Slovenci i Crnogorci. U pismu zamjenika predsjednika KNOJ-a E. Kardelja upućenom G. Dimitrovu od 5. februara 1945. godine izložen je stav po ovom pitanju. On se svodio na to, da u ovoj situaciji konfederacija ne bi bila najpogodniji oblik ujedinjenja Bugarske sa Jugoslavijom, zbog unutrašnjih razloga i motiva, vezanih za postojanje nacionalističkih snaga u Hrvatskoj i Sloveniji, koji takoñe podražavaju konfederalno ureñenje Jugoslavije. Za vrijeme bugarsko-jugoslovenskih pregovora, u Moskvi, u januaru 1945. godine, Staljin nije odobravao planove "upijanja" Bugarske u jugoslovensku federaciju. Tada su se dogovorili o razradi projekta za ujedinjenje. Staljin je, po svjedočenju G. Dimitrova, visoko ocijenio značaj ovog Sporazuma i naglasio da je na taj način stavljen kamen temeljac novom ujedinjenju slovenskih naroda. Uopšte, ideja ujedinjenja Slovena je bila tada popularna kod sovjetskog rukovodstva. Staljin je skrenuo pažnju na neophodnost ponovnog oživljavanja slavenofilista, ali na novim osnovama ujedinjavanja slovenskih naroda, kao jednakih meñu jednakima, radi zajedničke zaštite i radi svog opstanka, življenja i budućnosti. Za potpisivanje bugarsko-jugoslovenskog sporazuma o ujedinjenju početkom 1945. godine, ipak su saznali na zapadu i predstavnici Velike Britanije i SAD-a su bili protiv njegovog zaključivanja na Jaltskoj konferenciji u februaru 1945. godine. Oni su polazili od toga, da Bugarska kao zemlja, koja se nalazi u fazi primirja, ne može da zaključi takav sporazum. Tog istog mjeseca na svom zasijedanju, iz diskusija ministara spoljnih poslova velikih država antihitlerovske koalicije, povodom jugoslovensko-bugarskih odnosa, moglo se zaključiti da ni SSSR neće dozvoliti da se donese odluka, koja bi se protivila britanskom "vetu" na zaključivanje Sporazuma o ujedinjenju i uzajamnoj pomoći izmeñu Bugarske i Jugoslavije. Konačno je engleska delegacija, na Krimskoj konferenciji, skinula sa dnevnog reda pitanje jugoslovensko-bugarskih odnosa. Sovjetsko rukovodstvo je predložilo da se sačeka sa zaključivanjem bugarsko-jugoslovenskog ujedinjenja, dok Bugarska potpiše mirovni ugovor. O tome je dogovoreno u Moskvi na sastanku sovjetskih rukovodilaca i jugoslovenske delegacije, koju je predvodio Tito. Sastanak je održan 7. juna 1946. godine. Reakcija Moskve bila je dosta dvosmislena na karakter odnosa izmeñu Jugoslavije i njenog drugog susjeda - Albanije. Još u toku rata stvarali su se svojevrsni pokroviteljski odnosi KPJ prema albanskom partijskom rukovodstvu. Poslije rat, veze izmeñu Moskve i Tirane su se ostvarivale preko Jugoslovena, uključujući i isporuku naoružanja. Za vrijeme sovjetsko-jugoslovenskih razgovora u Moskvi, u maju 1946. godine, Staljin nije imao ništa protiv ovih odnosa, kao ni protiv želje Jugoslovena da uključe Albaniju u FNRJ. Ali, kasnije se pokazalo da učvršćivanje vojno-političkih odnosa izmeñu balkanskih

zemalja, zaobilazeći Moskvu, Staljinu nije bilo po volji.

Konflikt zbog uloge lidera

Staljina je nerviralo što su Jugosloveni željeli da imaju pod kontrolom veze SSS-a i Albanije. FNRJ je 9. juna 1946. godine potpisala sporazum sa Narodnom Republikom Albanijom o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći. Postignut je dogovor o sprovoñenju jedinstvene ekonomske politike za obje zemlje i formiranju mješovitih jugoslovenskoalbanskih preduzeća. Bez obzira na to, što je Staljin na riječima bio za zbližavanje Albanije i Jugoslavije, kasnije su dogañaji pokazali da je sovjetski čelni rukovodilac teško prihvatao u stvarnosti naklonost Jugoslovena prema Albaniji. U junu 1947. godine za vrijeme posjete šefa albanske vlade, generalnog sekretara KPA, E. Hodže i zamjenika premijera i ministra unutrašnjih poslova K. Dodzea Moskvi, Staljin je izrazio nezadovoljstvo prema politici jugoslovenskog rukovodstva po ovom pitanju. On je naglasio da je Albanija nezavisna država i da mora isticati svoju nezavisnost tokom saradnje sa drugim zemljama. Uzimajući u obzir vojno-političku situaciju u uslovima grañanskog rata u Grčkoj, takva Staljinova logika nije bila dosljedna. Albanska obala je imala važan strateški značaj u slučaju iskrcavanja anglo-američkih jedinica i Jugoslavija bi mogla da pruži vojnu pomoć u stvaranju odbrambenog štita na morskoj obali. O tome se, ovom prilikom, vodio razgovor na sastanku Tita i Hodže, u Beogradu, u ljeto 1946. godine. Upadljivo je, da su tada jugoslovenski i albanski rukovodioci raspravljali o pitanju Kosova i Metohije. Po Titovom mišljenju, tada je bilo neprikladno pokretati pitanje o pripajanju ove oblasti Albaniji, ni od strane albanske, ni od strane jugoslovenske Vlade. Tito je izjavio da meñunarodna situacija nije povoljna da bi se pokrenulo pitanje o pripajanju Kosova Albaniji. Aktiviranjem ovog pitanja, po njegovom mišljenju, moglo je da oslabi pozicije jugoslovenske Vlade, posebno u Srbiji. U isto vrijeme, on se založio za neophodnost primjene svih mjera za zbližavanje i povezivanje stanovnika Kosova i Metohije i stanovnika Albanije. Jedna od takvih mjera mogla je biti otvaranje jugoslovensko-albanske granice. Kasniji dogañaji su pokazali da, upravo zbližavanje tri balkanske zemlje - Bugarske, Jugoslavije i Albanije, u kojem je Jugoslavija imala prednost, izazvala negativnu reakciju u Moskvi. To je bilo izazvano time, što je KPJ težila da igra ulogu lidera u odnosima sa susjednim državama, što je protivurečilo zacrtanom u Kremlju, hijerarhijskom modelu unutrašnjih odnosa socijalističkog lagera sa samo jednim jakim centrom u liku Moskve i SKP (b). Ipak, traženje razloga za sovjetsko-jugoslovenski konflikt u borbi za vodeću ulogu na Balkanu, u odreñenom smislu je pojednostavljen pogled na zbivanja i dogañaje. Takav pogled ne pruža odgovor na niz pitanja, posebno u vezi sa razjašnjenjem vojno-političkih namjera sovjetskog rukovodstva u uslovima narastanja konfrotacije izmeñu SSSR-a i Zapada i američko-sovjetskog neslaganja na opštem planu. Nedostatak dokumentovanog materijala koji ne postoji ni danas, o konkretnim vojnopolitičkim i vojno-strateškim ciljevima sovjetskog rukovodstva, o planovima Staljina da u ovom periodu, dopuštaju istražiteljima da samo hipotetički procijene mjesto sovjetsko-

jugoslovenskog sukoba u kontekstu globalne svjetske politike. Jedno je jasno, da je taj konflikt bio direktno povezan sa opštim neslaganjem Istoka i Zapada, i njegovim javljanjem u tom regionu. Zaslužuju pažnju zaključci, koje je izveo ruski istraživač A.S. Anikejev. Tako je on ocijenio da je, prije svega, Zapad 1945. godine, kada se saznalo o planovima bugarskojugoslovenskog zbližavanja i izrazio krajnje negativan stav o ideji bugarskojugoslovenske federacije, zbog straha da će Sofija i Beograd, imati teritorijalne pretenzije prema Grčkoj, kada je u pitanju Egejska Makedonija. Ti problemi su uzbuñivali Zapad, u jeku grañanskog rata u Grčkoj tokom ljeta 1947. godine. U tom periodu u Savjetu Bezbjednosti OUN vodio se pravi verbalni rat izmeñu predstavnika SAD sa jedne, i SSSR-a, A. Gromika i Jugoslavije J. Viljfana, sa druge strane, u vezi optuživanja Albanije, Bugarske i Jugoslavije povodom njihovih "prijetnji miru".

Panika zbog bugarsko- jugoslovenskog sporazuma

U susjednim zemljama, prije svega, u Austriji, u zonama okupiranim anglo-američkim jedinicama, vodila se subverzivna djelatnost protiv Jugoslavije. Tu su se, pod parolom "logor za raseljena lica", sakupljali ostaci ustaša, četnika i drugih protivnika komunističkog poretka, koji su izbjegli iz ove zemlje, jer su ranije sarañivali sa okupatorom. Oni su se pripremali za terorističke akcije i vršili upade na jugoslovensku teritoriju. Tada su u Vašingtonu počeli da podržavaju ideju stvaranja nekakvog "Agrarnog bloka pridunavskih zemalja" (Seljačka alijansa), koju su predvodili politički emigranti Ferenc Nañ, bivši mañarski premijer, Vlatko Maček, Milan Gavrilović, jugoslovenski političari i G. Dimitrov Gemeto, šef Zemljoradničkog saveza Bugarske. SAD su zaplijenile zlatne rezerve Jugoslavije, koje su iznešene tamo poslije početka fašističke agresije 1941. godine. U takvim okolnostima su Jugoslavija i Bugarska odlučile da učvrste svoje vojno-političke i ekonomske odnose. O tome su razgovarali na sastanku, koji je održan na Bledu, od 30. jula do 1. avgusta 1947. godine. Rezultati pregovora precizirani su Sporazumom o prijateljstvu, saradnji i uzajamnoj pomoći izmeñu Jugoslavije i Bugarske. Još prije ovog dogañaja, Staljin je, za vrijeme susreta sa E. Kardeljom 19. aprila 1947. imao pozitivan stav prema namjerama dvije zemlje, ali da se ciljevi ostvare tek poslije ratifikacije mirovnog ugovora sa Bugarskom. Vodeći računa o ovim željama, G. Dimitrov i Tito odlučili su da ne objavljuju tekst Sporazuma. Ipak, 7. avgusta 1947. godine objavljen je službeni Zapisnik o rezultatima sporazuma, u kojem je tekst Sporazuma o prijateljstvu, saradnji i uzajamnoj pomoći izmeñu dvije zemlje, bio obnarodovan. Uz to, Dimitrov je izjavio da će ovaj sporazum vremenski biti neograničen. Obavještavali su da je potpisan Sporazum o proširivanju trgovačko-ekonomske saradnje, o funkcionisanju preduzeća, koja se nalaze u zajedničkom vlasništvu, o kulturnoj saradnji, o pripremama za stvaranje carinske unije, o odustajanju Jugoslavije na uplatu reparacije od Bugarske u iznosu od 25 miliona dolara, o kojoj je odlučeno na mirovnoj konferenciji u Parizu. U Sporazumu je bio paragraf o uspostavljanju tijesne veze, zbog čestih pograničnih provokacija o strane grčkih monarhista i zajednički stav dvije zemlje prema

Anketnoj komisiji, koja je formirana po odluci Savjeta bezbjednosti OUN, kao i zabrana ulaska njenim predstavnicima na teritoriju Jugoslavije i Bugarske. U protokolu je bilo precizno definisano, da je glavni zaključak bugarsko-jugoslovenskih pregovora bio akt o prijateljstvu, saradnji i meñusobnoj pomoći, čiji tekst, zasad, nije bio objavljen, ali koji se mogao prihvatiti kao svršen čin. Pariski "Mond" od 23. jula 1947. godine je pisao "Nema sumnje da se radi o postavljanju novog kamena temeljca za stvaranje Istočnog bloka, koji, poslije objavljivanja Maršalovog plana i francusko-engleskog predloga o sazivanju sveevropske konferencije, žestoko teži ka učvršćivanju trostranih načela - ideoloških, ekonomskih i političkih. Reakcija Zapada na ove dogovore je bila jednostrana, jer su ih vidjeli kao prijetnju miru na Balkanu. Američki novinari su jedinstveno ocijenili da ovaj Sporazum prijeti Grčkoj i pretpostavljali su, da je na pregovorima raspravljano o pitanjima koja se odnose na stvaranje autonomne makedonske države. Bledski sporazum su u Turskoj ocijenili kao "slovensku eksploziju". Na iznenañenje Beograda i Sofije, Moskva je, takoñe imala negativan stav. Već 8. avgusta 1947. J.V. Staljin je poručio Dimitrovu da smatra greškom objavljivanje usaglašenog teksta kominikea o Ujedinjenju. On je takoñe, kritikovao njegovu izjavu o vremenskoj neograničenosti Sporazuma, jer to nije prihvatljivo u meñunarodnim odnosima. Staljin je upozoravao da će obnarodovanje ujedinjenja, prije ratifikacije mirovnog ugovora sa Bugarskom, biti iskorišćeno od Amerikanaca i Engleza za povećanje vojne pomoći Grčkoj i Turskoj, mada je dio stupanja na snagu mirovnog ugovora ostalo samo mjesec dana. Titu i Dimitrovu 12. avgusta 1947. godine bili su uručeni identični telegrami od Staljina. U njima je pisalo: "Sovjetska Vlada smatra svojom obavezom da poveže bratske republike Jugoslaviju i Bugarsku, i ima svoje mišljenje o Sporazumu na neodreñeno vrijeme izmeñu Jugoslavije i Bugarske", kaže se izmeñu ostalog u telegramu.

Sporazum Bugarske i Jugoslavije u Varni

U identičnim telegramima koje je Staljin uputio Titu i Dimitrovu, stoji i da "sovjetska vlada smatra da su obje Vlade pogriješile, zaključivši sporazum, uz to još na neodreñeno vrijeme, prije stupanja na snagu mirovnog ugovora, uprkos upozorenju sovjetske Vlade. Vlada smatra da su obje vlade svojom brzopletošću olakšale posao reakcionarnim angloameričkim elementima, davši im nepotreban povod da povećaju vojno miješanje u grčke i turske poslove protiv Jugoslavije i Bugarske. Naravno, Sovjetski Savez je vezan sa Jugoslavijom i Bugarskom sporazumom, jer on ima sa Jugoslavijom formalan savez, što je istovjetno sa formalnim saveznim sporazumom". (Na tom mjestu, u telegramu za Dimitriova je pisalo :"Budući da je Sovjetski Savez povezan sa Jugoslavijom i Bugarskom, sa Jugoslavijom - formalnim sporazumom, sa Bugarskom - istinskim savezom"). "Ipak, sovjetska vlada mora da unaprijed upozori da ona ne može da uzme na sebe odgovornost za sporazume velike važnosti u oblasti spoljne politike", koje se zaključuju bez konsultacija sa sovjetskom vladom". Dimitrov je zapisao u svom dnevniku da je on, odmah, sljedećeg dana, odnosno 13.

avgusta uputio u Beograd šifrovani telegram, čiji je sadržaj bio ovakav: "Neophodno je poništiti ovaj akt do nastupanja povoljnih okolnosti i konsultacija sa SSSR-om". Upoznavši se sa telegramom Staljina i promivši šifrovani telegram od Dimitrova, Tito je 16. avgusta obavijestio Moskvu da jugoslovenska vlada "nije imala namjeru da stavlja pred svršen čin sovjetsku vladu". Dalje je on izrazio spremnost imajući u vidu to da Sporazum nije još potpisan, da će biti objavljen demanti ako Bugari budu saglasni sa tim. Mirovni ugovor sa Bugarskom, koji je potpisan na Pariskoj mirovnoj konferenciji u februaru 1947. stupio na snagu 15. septembra iste godine. Već 14. septembra G. Dimitrov je dobio sljedeći telegram iz Moskve: "16. septembra stupa na snagu potpisani mirovi ugovor. Mislim da Vlade Bugarske i Jugoslavije mogu pristupiti ostvarivanju sporazuma o prijateljstvu i meñusobnoj pomoći. Druškov (Staljin) Aleksejev (Molotov)". Zaključivanjem meñusobnih sporazuma izmeñu malih zemalja u jesen 1947. godine uklapalo se u opštu spoljnopolitičku koncepciju i odluke sovjetskog rukovodstva. O ovom pitanju raspravljano je na zasjedanju Politbiroa CK KPSS i 14. oktobra na osnovu službenog Zapisnika te sjednice je bila upućena direktiva Politbiroa CK KPSS Ministarstvu inostranih poslova SSSR-a po pitanju zaključivanja sporazuma o uzajamnoj pomoći sa zemljama istočne Evrope. U direktivi je naglašeno da se prvo zaključe sporazumi meñu malim državama (Rumunija, Bugarska, Mañarska, Jugoslavija, Čehoslovačka, Poljska), a "poslije toga da se zaključe sporazumi o meñusobnoj pomoći izmeñu SSSR-a i tih zemalja, sa kojima Sovjetski Savez nema još takve vrste sporazuma". Dalje je regulisano paragrafom, da "budući sporazum o uzajamnoj pomoći, izmeñu malih zemalja istočne Evrope polaze od obaveze da pružaju pomoć jedni drugima u slučaju agresije bilo koje zemlje, a ne samo protiv Njemačke i država, koje su saglasne sa njenim političkim mišljenjem. Iz svega proističe da J. Broz Tito i G. Dimitrov u principu nijesu izašli iz okvira spoljnopolitičkog kursa, koji je odredila Moskva. Jedina "krivica" je bila ta, što ih nijesu informisali o svojim namjerama za pregovore na Bledu i što su obnarodovali informaciju o ovom sporazumu. U blizini Varne, 27. novembra 1947. godine, za vrijeme zvanične posjete J.Broza Tita Bugarskoj, održana je službena ceremonija potpisivanja Sporazuma o prijateljstvu, sradnji i uzajamnoj pomoći izmeñu Jugoslavije i Bugarske. Pri tom su imali u vidu primjedbu Staljina, koja se odnosila na to da taj Sporazum ne može biti vremenski neograničen, on je bio potpisan na 20 godina, sa mogućnošću produžavanja. U zajedničkom komunikeu, u vezi sa potpisivanjem Sporazuma, bilo je izdato saopštenje i po pitanju Balkanske komisije, koju je formirao Savjet bezbjednosti. Izjavili su da obje zemlje smatraju da je formiranjem te Komisije prekršena Povelja OUN i princip državnog suvereniteta balkanskih naroda i zato oni ne mogu pružiti nikakvu saradnju, niti je pustiti na svoju teritoriju. Onda je bio objavljen tekst Sporazuma o prijateljstvu i meñusobnoj saradnji.

Uznemirena Amerika

Tokom jeseni 1947. Veliku Britaniju i Sjedinjene Države je uznemiravala aktivna pomoć Jugoslavije grčkim partizanima, naročito, poslije održanog III plenuma CK KPG u

septembru, čiji se rad odvijao na jugoslovenskoj teritoriji, na kojem je odobren plan za stvaranje takozvane Slobodne Grčke sa centrom u Solunu i donesena je odluka da se tri puta uveća brojnost Demokratske armije Grčke do proljeća 1946. godine, da bi se mogao formirati korpus za oružani upad i na juriš zauzme Solun. Jugoslovensko-bugarski savez, kod zapadnih zemalja je bio shvaćen kao ozbiljna prijetnja Grčkoj i njihovim interesima u tom regionu. Sa te tačke gledišta posmastrana je i intenzivna svestrana saradnja izmeñu Jugoslavije i Albanije. U decembru 1947. godine. grčki komunisti su formirali Privremenu demokratsku Vladu Grčke, računajući da će ih priznati Beograd, Sofija i, možda, Moskva. Krajem decembra, preko beogradskog radija, Komunističke partije Grčke i privremena Vlada čestitali su Novu godinu grčkom narodu. Samim tim, Jugoslavija se pojavila kao glavni partner KP Grčke. Grčka vlada je, iz Atine, oštro reagovala i uručila notu jugoslovenskom otpravniku poslova u Grčkoj, zbog javnog saopštenja o formiranju PDVG-a, a takoñe i u vezi sa radom radiostanice “Slobodna Grčka” na jugoslovenskoj teritoriji. Zapravo, formiranje PDVG i moguće njeno priznavanje od zemalja “narodne demokratije” je bilo shvaćeno u Vašingtonu kao opasnost od otvorene vojne podrške Jugoslavije i Bugarske, akcijama grčkih partizana. U pripremljenom izvještaju Dipartmenta i Ministarstva odbrane SAD o situaciji u Grčkoj, naglašeno je da priznavanjem privremene demokratske vlade Grčke bi bilo kršenje rezolucije OUN od 21. oktobra 1947, osudivši aktivnosti Albanije, Bugarske i Jugoslavije, a može se shvatiti kao oružani napad (u slučaju slanja oružanih formacija) na člana OUN - Grčku. Autori izvještaja istakli su pitanje o mogućnosti sprovoñenja djelimične mobilizacije u slučaju donošenja odluke o neophodnost upotrebe američkih jedinica u Grčkoj (u tom periodu američka misija je brojala 242 vojna lica i 183 civilna savjetnika). U Velikoj Britaniji su bili, takoñe, zabrinuti razvojem dogañaja u Grčkoj, o čemu svjedoči izjava engleskog ambasadora u Vašingtonu, da njegova vlada smatra neophodnim da se upozore SSSR, Tito i Dimitrov, jer se oni igraju vatrom. Ipak se rukovodstvo Amerike uzdržavalo od otvorenih optužbi na račun Moskve i ograničilo se se samo na upozorenje Jugoslaviji, Bugarskoj i Rumuniji i naglasilo da će se priznavanje PDVG od njihovih zemalja shvatiti kao kršenje principa Povelje OUN. Krajem 1947. godine počele su da stižu informacije iz SAD u Moskvu od sovjetskog agenta D. Maklina, koji je radio kao drugi sekretar u ambasadi Velike Britanije u SAD. On je izvještavao o planovima američkog vojnog uplitanja na Balkansko poluostrvo. Teško je bilo procijeniti u tom momentu koliko su bila tačna njegova saznanja, ali sada postoje dokazi o tome da se u američkoj administraciji u tom periodu aktivno razgovaralo o mogućem upućivanju američkih vojnika u Grčku i o mogućoj uzvratnoj reakciji Moskve na takav potez. SAD su svrstale Jugoslaviju u glavne krivce, koji su izazivali krizu na Balkanu, i protiv nje je, u slučaju upada jugoslovenskih vojnih jedinica na grčku teritoriju, radi podrške grčkim partizanima, razmatrana mogućnost primjene vojne sile. Američki predsjednik je 12. februara 1948. godine dobio izvještaj Savjeta za nacionalnu bezbjednost, sa preporukama da znatno poveća vojnu pomoć Grčkoj, tako da je pojačavanje američkog vojnog prisustva u ovoj zemlji dovelo u zavisnost dalji uticaj “zemalja narodne demokratije”, u prvom redu Jugoslavije. Informacije o grčkoameričkim odnosima su redovno stizale u Moskvu. Osim situacije u Grčkoj, Vašington je ozbiljno uznemiravala realnost planova vezanih za stvaranje federacija država sa prosvjetskim režimom u istočnoj Evropi, naročito, poslije

izjave G. Dimitrova pred novinarima pred 17. januara 1948. godine. Izjava se odnosila na stvaranje federacije od zemalja centralne i jugoistočne Evrope, sa uključivanjem balkanskih i podunavskih zemalja, a takoñe Poljske, Čehoslovačke i Grčke. Zapad je ovu izjavu okvalifikovao kao “sovjetski izum”.

Nezadovoljstvo Kremlja

Izjava G. Dimitrova koja se odnosila na stvaranje federacije od zemalja centralne i jugoistočne Evrope, sa uključivanjem balkanskih i podunavskih zemalja, Poljske, Čehoslovačke i Grčke, može se shvatity kao najava za brzo razbuktavanje sovjetskojugoslovenskog konflikta. Časopis "Dnevnik", koji sada izlazi, ne može da objasni lične razloge tadašnje izjave Dimitrova. Stvara se utisak da se bugarski komunistički lider pokazao kao neiskusan i naivan političar u meñunarodnim razmjerama. Ako njegova izjava nije imala, dosad, nikakvu zagonetnu namjeru, onda, sa aspekta Moskve, data izjava je, što se tiče rasporeda snaga u svijetu rasteretila angloameričku politiku i pojačala antikomunističku propagandu. Dimitrov je 24. januara 1948. godine, dobio od Staljina šifrovani telegram, u kojem je pisalo: "...Vaša izjava na pres konferenciji u Rumeliji (Sofija), koja se odnosila na stvaranje federacije ili konfederacije od zemalja narodne demokratije, uključujući Grčku, Poljsku, Čehoslovačku itd, moskovski drugovi to procjenjuju lošim, jer nanosi šttu zemljama sa novom demokratijom i olakšava borbu Anglo-Amerikanaca protiv ovih zemalja". U telegramu je dalje pisalo da Moskva takoñe smatra štetnim i dio izjave Dimitrova o carinskoj uniji izmeñu država-saveznica, "dakle, izmeñu država, koje su sklopile savez o uzajamnoj pomoći", što se moglo odnositi i na Sovjetski Savez. "Teško je shvatiti, šta Vas je moglo natjerati da na pres-konferenciji date takvu nepromišljenu izjavu" - pisao je Staljin. Iste godine, 28. januara, u "Pravdi" je izašao članak čije autorstvo, mnogi istraživači, pripisuju Staljinu, u kojem su planovi bugarskog rukovodstva bili procijenjeni kao problematični i nerealni. Bez obzira na to što je Dimitrov odreagovao odmah na kritiku u vidu izjave preko BTA, u kojoj je specijalno naglasio, da je pitanje stvaranja federacije ili konfederacije preuranjeno i nije aktuelno, a istu izjavu je ponovio na Drugom kongresu Otadžbinskog fronta Bugarske, u Moskvi je odlučeno da se preduzmu ozbiljniji koraci za neutralizaciju nepovoljnog meñunarodnog odjeka u vezi sa tom izjavom. Sovjetskim ambasadorima, 4. februara 1948. godine, u Beogradu i Sofiji, bilo je nareñeno da obavijeste Tita i Dimitrova o telegramu, koji je potpisao Molotov, i promjenama spoljnopolitičkih stavova Sovjetskog Saveza, a sve u vezi sa Sporazumom, koji su meñusobno potpisali o uzajamnoj pomoći. U dokumentu se govorilo da u vezi sa neuspjelim intervjuom Dimitrov, koji je dao povoda za svakojake priče o stvaranju istočnoevropskog bloka, uz učešće i SSSR, u Moskvi su došli do zaključka da sporazumi uzajamne pomoći izmeñu SSSR, Rumunije, Mañarske i Bugarske", moraju biti usmjereni protiv moguće agresije i njenih mogućih saveznika, a ne protiv bilo kakvog agresora", što se smatralo poželjnim u postojećim okolnostima. Dalje se upozoravalo na to: "U sadašnjim okolnostima, zaključivanje sporazuma od strane Sovjetskog saveza o uzajamnoj pomoći, uperenog protiv bilo kojeg agresora, bilo bi protumačeno u sovjetskoj štampi kao čin protivljenja Americi i Engleskoj od strane SSSR, što bi moglo da olakša

borbu anglo-američkih elemenata protiv demokratskih snaga u Americi i Engleskoj. Uz to, u Sporazume o uzajamnoj pomoći sa Rumunijom, Mañarskom i Bugarskom, biće uključene i konsultacije o svim važnim meñunarodnim pitanjima, koja zadiru u interese obje strane, a odnosi se na potpisnice sporazuma. Prihvatanjem ove klauzule, značilo je strogo pojačavanje kontrole Moskve na spoljnopolitičkim aktivnostima svojih saveznika po pitanju meñunarodno-pravnih principa. U ovakvim okolnostima, kada je trebalo konsolidovati sve snage, Staljin nije mogao da dozvoli da bilo koja saveznica samostalno djeluje van okvira osmišljenog kursa u Moskvi, u kojem se Balkanu, vjerovatno, dodjeljivala posebna uloga. Nepotrebno i prevremeno uplitanje Jugoslovena u unutrašnje poslove Grčke i Albanije, situaciji kada postoji opasnost miješanja SAD u grčke unutrašnje stvari, očigledno, nije odgovaralo napravljenom scenariju u Kremlju. Analitičari u Vašingtonu, koji su proučavali namjere sovjetskog rukovodstva, shvatili su da SSSR ima za cilj da zadrži punu kontrolu u istočnoj Evropi, i svaka politička kombinacija, sa njihove strane, u ovom regionu je, po procjeni Kremlja, u skladu sa ovim ciljevima. Američki ambasador u Jugoslaviji, K. Kenan skretao je pažnju državnom sekretaru SAD, obavještavajući ga da su svi ciljevi SSSR usmjereni na kontrolu svih prolaza na Balkanu. Po njegovom mišljenju, dugoročni planovi Sovjetskog Saveza bili su okrenuti ka Egejskom moru, a manje na Adriatik.

Albansko-jugoslovenski odnosi uzburkali strasti

Uzbuñenje u Moskvi, povodom samostalnih operacija u Beogradu, stalno je raslo. Uz to, kako se vidi, iz sada, objavljenih dokumenata, ono se pojačavalo pod uticajem izvještaja koji su dolazili iz Jugoslavije od sovjetskih predstavnika i, po njihovim interpretacijama, sva djelovanja jugoslovenskog rukovodstva su posljedice negativnog odnosa prema Sovjetskom Savezu. Karakterističan je da prije nekoliko mjeseci, uoči konflikta sa Beogradom, u analitičkom izvještaju, koji je napravljen u birou spoljne politike CK KPSS u avgustu i prvoj polovini septembra 1947. godine povodom pripreme za konferenciju Kominterne, uporedo sa visokim ocjenama jugoslovenske spoljne politike i pohvala upućenih njenom rukovodstvu, ukazivalo se na neke njihove tendencije u precjenjivanju svojih dostignuća i težnja da jugoslovenska KP zauzme posebno mjesto "rukovodeće partije na Balkanu". Mislilo se na to da prilikom rješavanja pitanja vezanih za voñenje spoljne politike neki istaknuti članovi KPJ ponekad pokazuju nacionalnu uskogrudost, "ne vodeći računa o interesima drugih zemalja i bratskih komunističkih partyja". Kao primjer povećanog interesovanja Beograda za Balkan, u izvještaju je stavljen akcenat na politiku Jugoslavije za vrijeme tršćanske krize i na odnos prema Albaniji. U posljednjem slučaju Jugosloveni su okrivljeni za suprotstavljanje unapreñivanju sovjetsko-albanskih odnosa. Ne ulazeći u detalje koji se odnose na albansko-jugoslovenska neslaganja, treba naglasiti da je dio albanskog rukovodstva, okrenut prema unapreñenju tješnjih ekonomskih veza sa SSSR-om, pokušavao da se suprotstavi totalnom upadu Jugoslovena u najrazličitije sfere albanskog življenja. Albanski ministar ekonomije N. Spiru u januaru 1947. bio je okrivljen od Beograda za sabotažu ekonomske saradnje sa Jugoslavijom poslije njegovog

samoubistva, albansko-jugoslovenski odnosi postali su predmet razgovora na susretu Staljina i Molotova i Ždanova sa M. ðilasom, koji je pozvan u Moskvu. Tada je sovjetsko rukovodstvo formalno dalo pristanak da se razvitak Albanije veže za Jugoslaviju, mada se nije znalo šta su stvarno mislili o ovom pitanju u Kremlju. Bila je prisutna odreñena ekonomska zainteresovanost SSSR u odnosima sa Albanijom, što se odrazilo kroz upućivanje sovjetskih specijalista za ispitivanje naftnih nalazišta u toj zemlji, zbog čega su se zabrinuli Jugosloveni. Tako se u ovom slučaju radilo o konkretnim neslaganjima ekonomskog karaktera i suparništvu Jugoslavije i SSSR-a, u učvršćivanju svojih ekonomskih pozicija u Albaniji. Posebno su se zaoštrili sovjetsko-jugoslovenski odnosi zbog Albanije, poslije 19. januara 1948. godine, kada je Tito uputio predlog albanskom predsjedniku Hodži da mu ustupi bazu za razmještanje jugoslovenske divizije u Južnoj Albaniji, pozivajući se na postojanje opasnosti od upada Grka na albansku teritoriju uz podršku "Anglo-amerikanaca". Najbitnije je bilo to što je Tito donio odluku bez konsultacija sa Moskvom i nije je obavijestio o svom predlogu upućenom Hodži. Aktivnosti Beograda su se vremenski poklopile sa pomenutom izjavom G. Dimitrova o stvaranju buduće federacije istočnoevropskih zemalja. Sovjetsko rukovodstvo je bilo ozbiljno uznemireno ovim vremenskim poklapanjem samovoljnih radnji Bugara i Jugoslovena, naročito poslije preduzetih koraka o zaključivanju bugarsko-jugoslovenskog Sporazuma 1947. godine. Staljin je, 28. janura 1948. preko Molotova, naredio ambasadoru SSSR-a u Jugoslaviji A.I. Lavrijentjevu da posjeti Tita ili Kardelja i da im prenese sljedeće: "Moskva je obaviještena da Jugoslavija ima namjeru da narednih dana uputi jednu svoju diviziju u Albaniju prema njenim južnim granicama. Pošto Moskva nije dobila nikakvo obavještenje od Jugoslavije, onda Molotov zahtijeva da ga službeno upoznate da li je obavještenje istinito. Moskva se plaši da će u slučaju ulaska jugoslovenskih jedinica u Albaniju anglosaksonci shvatiti tu činjenicu kao okupaciju Albanije od strane JNA i narušavanje njenog suvereniteta, pa je moguće da Anglosaksonci iskoriste to činjenično stanje za vojno uplitanje u ovu stvar, pod izgovorom da "zaštite" nezavisnost Albanije. Moskva moli razjašnjenje. Molotov". Sljedećeg dana u razgovoru sa Lavrentjevim Tito je potvrdio da postoji odluka o upućivanju jugoslovenske divizije u Albaniju i da je razlog za to bio spremanje grčkih monarhista da zauzmu južni dio Albanije, pod izgovorom voñenja borbe sa partizanima. Tada, u tom razgovoru, on se složio sa tim da "ako Sovjetski Savez smatra, uopšte, korisnim, da se to radi, onda će Jugoslavija prihvatiti taj savjet. Ali, u slučaju da Grčka zauzme Južnu Albaniju, onda će Jugoslavija zajedno sa Sovjetskim Savezom kusati tu kašu".

Oštre kritike Staljina i Molotova

U uzvratnom telegramu iz Moskve od 1. februara, koji je poslala sovjetska vlada, pisalo je da se SSSR ne može složiti sa tim, ako bi on bio stavljen pred svršen čin, a u isto vrijeme Jugoslavija, imajući Sporazum o savezu i uzajamnoj pomoći, smatra da može "ne samo da se ne konsultuje sa SSSR-om o slanju svojih jedinica u Albaniju, već, čak, ni da informiše SSSR o tome". "U telegramu se naglašavalo da izmeñu dvije Vlade postoje

ozbiljna neslaganja u shvatanju odnosa meñu državama koje su povezane meñu sobom sporazumnim odnosima". Sovjetski ambasador u Beogradu Levrentijev, obavještavajući Moskvu o Titovoj reakciji na ovaj telegram, pisao je da se on zadnji izjasnio o pogrešno napravljenim koracima u spoljnoj politici, izjavivši da nije očekivao da "sovjetska vlada pridaje toliki značaja ovoj stvari", primijetivši da je tokom ljeta 1947. u Albaniji bio privremeno dislociran jugoslovenski avijatičarski puk i tim povodom nije bilo zamjerki od strane sovjetske vlade. Na ovo sa svoje strane Lavrentjev je uzvratio da je "sadašnja meñunarodna situacija nešto drugačija...", ali nije objasnio u čemu se sastoji ta razlika u odnosu na 1947. godinu. Da bi izvršila pritisak na Jugoslaviju i Bugarsku, Moskva je pozvala rukovodioce obje države na tajne pregovore, koji su održani 10. februara 1948. godine. U njima su, pored Staljina, učestvovali sa sovjetske strane V.M. Molotov, A.A. Ždanov, G.M. Maljenkov, M.A Suslov, zamjenik ministra inostranih poslova SSSR-a, V.A. Zorin, sa bugarske strane - G. Dimitrov, T. Kostov, V. Kolarov i jugoslovenska delegacija u sastavu E. Kardelj, M. ðilas i V. Bakarić. Po memoarima E. Kardelja, Tito je odustao od puta u Moskvu, pod izgovorom da se ne osjeća dobro, što je potvrñivalo nekakav njegov strah. Sadržaj tih pregovora je danas dosta dobro poznat na osnovu objavljenih dokumenata iz Titovog arhiva u Beogradu i centralnog partijskog arhiva u Sofiji. Postoji izvještaj iz kojeg su se sovjetski naučnici, takoñe, upoznali sa sovjetskim zapisom pregovora, koji je napravio V.A. Zorin, mada je taj zapis, nažalost, i danas obavijen velom tajne, ali ti isti istoričari tvrde da postoje samo neke njegove nijanse. Savjetovanje je završeno oštrom kritikom Staljina i Molotova, koja je upućena Jugoslovenima i Bugarima, zbog pogrešno voñene spoljne politike, a koja nije bila kažnjena od strane Moskve. Iz razgovora izmeñu Molotova i Kardelja, voñenog 11. februara 1948. godine, moglo se zaključiti da u Moskvi nijesu još programirali dalji tok konflikta sa Jugoslavijom, već su samo razradili metode pritiska na nju, da bi držali Beograd u pokornosti. Za vrijeme tog razgovora Kardelj je prenio Molotovu da Tito želi da doñe u Moskvu u martu ili aprilu da otkloni nedoumice, koje su se javile povodom Albanije. Na ovom susretu Kardelja i Molotova, 13. februara, Molotov je prenio Staljinovu saglasnost na Titov dolazak, pošto je u pitanju zahtjev Jugoslavije "za vojno snabdijevanje i da će snabdijevanje Jugoslovenske armije biti razmotreno od starne sovjetske vlade". Istovremeno, Molotov je obavijestio Kardelja da molbi Jugoslovena o zajmu od 60 miliona dolara u zlatu ne može biti udovoljeno zbog finansijskih poteškoća u državi. Na proširenoj sjednici Politbiroa CKKPJ, 1. marta 1948. godine, zaključeno je da SSSR ne želi da vodi računa o interesima Jugoslavije. Takav stav i odnos doveo je u sumnju glavni princip stvaranja "socijalističkog lagera", koji je bio naglašen na osnivačkoj konferenciji Kominforma i značio je priznavanje vodeće uloge KPSS i SSSR-a i u skladu sa tim, potčivanje interesa drugih zemalja interesima prve zemlje socijalizma. Glavni zaokret sovjetskog rukovodstva u konfrontaciji sa Jugoslavijom desio se poslije toga, kada su u Moskvi saznali za odluke Politbiroa CKKPJ od 19. februara 1948. godine. Na toj sjednici je jugoslovenska delegacija podnijela izvještaj o svojoj posjeti Moskvi. Tada je bilo odlučeno da se odustane od ujedinjenja sa Bugarskom. U telegramu Molotova upućenom Titu od 13. marta 1948. izražavala se spremnost da se pristupi rješavanju pomenutih pitanja. Poznato je da je Tito 18. marta pripremio odgovor Molotovu, u kojem je predlagao da se nastave pregovori, jer je u interesu obje zemlje. Meñutim, on nije uspio da pošalje odgovor u Moskvu, jer ga je rukovodilac grupe

sovjetskih vojnih savjetnika u Jugoslaviji, general A.N. Barskov obavijestio da je dobio depešu od ministra Oružanih snaga SSSR-a, maršala N.A. Bulganjina, u kojem saopštava da je Vlada SSSR-a odlučila da opozove sve vojne savjetnika i instruktore sa obrazloženjem da su "okruženi neprijateljstvom".

Tito odbacio optužbe SSSR-a

Otpravnik poslova SSSR-a u Jugoslaviji Armjaninov posjetio je 19. marta Tita i prenio mu sadržaj telegrama, u kojem je Vlada SSSR-a naredila da se opozovu svi civilni specijalisty iz Jugoslavije, obrazlažući to da je jugoslovenska strana odbila da pruži informacije sovjetskim predstavnicima o ekonomiji Jugoslavije. Zna se da je 19. marta 1948. u odjelu spoljne politike CK KPSS bila pripremljena informacija "o antimarksističkim direktivama rukovodstva KPJ i pitanjima spoljne i unutrašnje politike", koja je dostavljena sekretaru CK KPSS M.A. Suslovu. Na osnovu tih "pogrešnih" i štetnih aktivnosti rukovodstva KPJ može se izvesti zaključak da "lideri KPJ nijesu marksisti" i da "ove greške prave od njih ulizice eksploatatora u voñenju unutrašnje i spoljne politike zemlje". Ipak je ova informacija bila iskorištena za odgovor jugoslovenskom rukovodstvu, tek poslije toga, kada je stiglo pismo u Moskvi od Tita, koje je upućeno 20. marta 1948, u kojem on nije pokazao nikakav osjećaj krivice, već, naprotiv, odbacivao je optužbe za neprijateljstvo prema SSSR-u. Tito je izrazio želju da "Vlada SSSR-a otvoreno izjavi o čemu se ovdje radi" i skrene pažnju na to, jer, po njegovom mišljenju, to se ne uklapa u dobre odnose izmeñu dvije zemlje. Kao odgovor na to 27. marta 1948. godine poslato je uzvratno pismo na Titovu adresu i CK KPJ sa potpisom Staljina i Molotova u ime CK KPSS. U pismu su bile izložene sve činjenice, koje su, po mišljenju Moskve, potvrñivale opštu stratešku liniju neprijateljskog odnosa jugoslovenskog rukovodstva prema SSSR-u - zahtijevajući, stvarno da se smanji broj sovjetskih vojnih specijalista za 60 odsto, uvredljive izjave a račun sovjetskih oficira, diskeditacija Sovjetske armije, navoñene su i druge činjenice "antisovjetskih istupa", tipa "degeneracija KPSS", "velikodržavni šovinizam u SSSR-u", "ekonomsko porobljavanje Jugoslavije" i da je "samo Jugoslavija nosilac revolucionarnog socijalizma" i tako dalje. U pismu su bili poimenično navedeni četvorica "sumnjivih marksista" iz rukovodstvu KPJ - ministar unutrašnjih poslova A. Ranković, načelnik političke uprave JNA S. Vukamnović Tempo, M. ðilas, B. Kidrič, a A. Velebit, zamjenik ministra spoljnih poslova bio je označen kao engleski špijun. Na Plenumu CK KPJ, 12. i13. aprila, koji je sazvan u strogoj tajnosti, održana je rasprava o odnosima sa SSSR-om, koji su izazvali krizu i o Titovom odgovoru na Staljinovo pismo od 27. marta, koje je bilo pripremljeno uoči Plenuma. On se ponovo vratio na početak konflikta, koji se, po njegovom mišljenju, javio zbog Albanije i odluke o upućivanju jugoslovenske pješadijske divizije u Korču, kao i zbog jugoslovenskobugarskog dogovora na Bledu. Tito je izjavio da se ne treba složiti sa kritikom, navedenom u Staljinovom pismu. "Ovo je pismo rezultat teške klevete, netačnog i pogrešnog informisanja" - konstatovao je on. Budući da se u radu J.S. Irinka detaljno navodi saopštenje sa ovog Plenuma CK KPJ, napomenućemo samo da su praktično svi koji su učestvovali u raspravi, meñu njima E.

Kardelj, M. ðilas, B. Kidrič, I. Gošnjak, iako su priznali greške i slabosti jugoslovenske KP, kategorički odbili optužbe da se Jugoslavija ne slaže sa spoljnopolitičkom linijom SSSR-a. Odgovor, koji je pripremio Tito, bio je jednoglasno prihvaćen. Jedini koji se nije složio sa opštim mišljenjem bio je S. Žujović i on se izjasnio protiv upućivanja takvog odgovora na adresu CK KPSS. On je izjavio: "Kuda da se ide dalje, ako se zauzme takav stav protiv SSSR-a?" i da je "čak najmanja primjedba upućena od KPSS trebalo da bude signal za preispitivanje naših stavova". U daljem svom izlaganju, Žujović je postavio retoričko pitanje: "Šta će se desiti u meñunarodni odnosima zbog našeg stava? Gdje je naše mjesto? U kojem lageru? Je li naše mjesto izmeñu SSSR-a i imperijalističkog bloka? Naše ekonomske mogućnosti i teoretski stavovi o "izgradnji socijalizma" ostaće da vise u vazduhu, ako mi ne poñemo linijom saradnje, koja će povezivati našu i sovjetsku ekonomiju". Članovi CK KPJ, koji su učestvovali u raspravi, izjavu Žujovića su okvalifikovali kao pokušaj razbijanja CK i Partije. Sljedećeg dana, 13. aprila, na adresu Plenuma, stiglo je pismo od drugog "disidenta" A. Hebranga, bivšeg predsjednika ekonomskog savjeta, koji se, još od ranije, nije slagao sa Titom i njegovim saborcima i koji je bio isključen iz članstva Politbiroa. On je, takoñe, podržavao Staljina. Na Plenumu je donesena odluka da se ispita antipartijska i antidržavna djelatnost Žujovića i Hebringa, zbog čega je formirana specijalna komisija.

Sovjetska antijugoslovenska kampanja

Iako pitanja koja je na Plenumu postavio Sreten Žujović nijesu našla odjeke meñu učesnicima Plenuma, nesporno je da su se Tito i ostali članovi Politbiroa morali zamisliti nad njima. Zato je prihvaćen predlog da se pozovu predstavnici CK KPSS na rasparavu pokrenutih pitanja i da se upoznaju na licu mjesta sa situacijom u Jugoslaviji. Pripremljeni Titov odgovor u ime CK KPJ na pismo CK KPSS, a takoñe i odluka Plenuma, ambasador FNRJ u SSSR-u predao je Molotovu 19. aprila 1948. godine. U usmenoj izjavi jugoslovenskog ambasadora V. Popovića istaknuto je da je CK KPJ sproveo istragu po tim pitanjima, koja su navedena u pismu i da to pismo ne sadrži pijateljsku kritiku, već osuñuje rad KPJ i njenio rukovodstvo i da CK KPJ ne može da prihvati takvu ritiku. U odgovoru Jugoslovena su odbacivane optužbe koje je pokrenula sovjetska strana, da se jugoslovensko rukovodstvo neprijateljski ponaa prema SSSR-u. One su okvalifikovane kao "neistinite i tendeciozne", a glavna krivica za neistinito i klevetničko informisanje, koje su dobijali sovjetski predstavnici u Jugoslaviji, bila je prebačena na S.Žujovića i A. Hebranga. Ulaženo je u pitanja o suviše velikim troškovima za izdržavanje sovjetskih vojnih specijalista, pri čemu je naglašeno da je to pitanje Jugoslavija postavljala još 1946. godine. U pismu je takoñ isticano da je, uprkos jugoslovenskom suprotstavljanju nastavljena praksa "vrbovanja oficira i raznih rukovodilaca od strane ruskih predstavnika u Jugoslaviji". Skretana je pažnja da je ambasador Levrentijev nezakonito dobijao podatke o unutarpartijskom radu KPJ, na osnovu kojih je izveden zaključak da jugoslovenskoj partyji nedostaje demokratija. Takve radnje su protumačene kao miješanje u unutrašnje stvari CK KPJ.

U odjelu spoljne politike CK KPSS su pripremljeni izvještaji komunističkim partijama Poljske, Čehoslovačke, a takoñe i Mañarske, koji su bili donekle, slični materijalima o situaciji o Jugoslaviji i KPJ.Izvještaju su sadržavali prekore, upućene liderima ovoh drćava zbog "antimarksističkog stava, a Poljsku su, osim toga optižili za silazak sa pozicije nacionalizma. Kopija pisma CK KPSS od 27. marta je bila otpremljena petorci istočnoevropskih kompartija, sa ciljem razjašnjenja njihovog reagovanja na stavove Jugoslovena i njihovo uključivanje u antijugoslovensku kampanju. Osiguravšu sebi podrku rukovodilaca kompartija Bugarske, Mañarske, Poljske, Rumunije i Čehoslovačke, sovjetsko rukovodstvo je u pismu od 4. maja 1948. godine, upućeno CK KPJ predložilo da se raspravi piatnje sovjetsko-jugoslovenskih nesuglasica na sljdećem zasijedanju Informbiroa, ali je Tito odbio da učestvuje na tom zasijedanju, naglasivši da su lideri drugih partija - članovi organizacije, već su zauzeli antijugoslovenski stav na osnovu sovjetskih optužbi. Na Plenumu CK KPJ, koji je održan 9. maja, ta je Odluka bila potvrñena. Uz to, u jugoslovenskom pismu Staljinu i Molotovu od 17. maja je odlučno iznesena izjava da su navedene optužbe nepravedne, da je KPJ čvrsto odlučila da dokaže na djelu njenu privrženost idejama socijalizma, Sovjetskom Savezu i marksističkolenjinističkom kursu. Na tom Plenumu su S. Žujović i A. Hebrang bili isključeni iz CK KPJ i iz članstva partije. Poslije razrešenja dužnosti Žujovića sa mjesta ministra finansija, a Hebranga sa mjesta ministar lake industrije, oni su bili uhapšeni i zatvoreni, pripisali su i pokušaj "izvršenja unutrašnjeg rascjepa" u CK KPJ. Na pomenutom Plenumu je odlučeno da se organizuju susreti članova CK KPJ sa partijskim rukovodstvima republika i pokrajina u državi. Iako su u većini, u toku ovih susreta po republikama i pokrajinama jugoslovenski komunisti odbacivali optužbe usmjerene prema KOPJ, ipak je bilo i onih, koji su podržavali sovjetsko rukovodstvo, jer su, po njihovom mišljenju, opravdano ukazivali na neke greške, koje su se odnosile na unutarpartijsku demokratiju u KPJ. Povjerenje neophodno U pismu koje je Tito uputio Staljinu piše "SSSR i Jugoslavija su životno zainteresovani za uspostavljanje bliskih veza. Ali, za to je potrebno apsolutno povjerenje, bez kojeg ne mogu da postoje stabilni odnosi izmeñu dvije partije. Potrebno je vjerovati da SSSR u liku današnje Jugoslavije sa njenim sadašnjim rukovodstvom ima najvjernijeg prijatelja i saveznika, spremnog da, u slučaju teških iskušenja, podijeli sa narodima SSSR-a i zlo i dobro".

KPJ izbačena iz komunističkog pokreta

Vijest o sukobu sa SSSR-om, kako je rekao S. Vukmanović Tempo, član CK KPJ, jugoslovenski komunisti primili su sa "velikom zbunjenošću i nerazumijevanjem, a nepokolebljiva vjera u Staljina i njegov autoritet meñu običnim jugoslovenskim komunistima, prinudili su jugoslovensko rukovodstvo da njegovo ime ne pominju u svojstvu organizatora antijugoslovenske kampanje". Poslije 20. maja 1948. godine, u Beograd je stigao zamjenik šefa biroa za spoljnu politiku KPSS V.V. Mošetov, koji je donio novo pismo iz Moskve. U razgovoru sa njim, Tito je

izjavio da bi Jugosloveni mogli razgovarati sa ruskim predstavnicima o pitanjima, koji se odnose na neke moguće greške, naravno u povjerenju. On je izrazio uvjerenje da će "istina trijumfovati i svako pitanje će biti razjašnjeno. Najpravednije bi bilo da se ova pitanja riješe u razgovoru naših partija meñusobno. Nijesmo skloni da krijemo da nijesmo imali grešaka, da ih nema i da ih neće biti... Moguće je, da bi bilo neslaganja po nekim pitanjima i da bi se vodila rasprava. Mi moramo da radimo u raznim uslovima". Na dalje, on je predložio da se pitanja ostave otvorenim, neka se situacija malo smiri, a zatim da se vrate njihovom ponovnom rješavanju. U tom vremenu ambasador FNRJ u Moskvi, V. Popović je slao telegrame jedan za drugim u Beograd, u kojima je na osnovu razgovora sa sovjetskim predstavnicima različitih nivoa, nagovještavao moguće varijante pomirenja, uključujući i žrtvovanje nekih jugoslovenskih rukovodilaca, na primjer M.ðilas, S. Vukmanović Tempo. Sudeći po postojećim dokumentima, za sovjetsku stranu je bilo bitno javno izvinjenje jugoslovenskog rukovodstva na Konferenciji Informbiroa, ali jugoslovenski lideri su smatrali nemogućim da se krene tom linijom. Ne dočekavši Titovo izvinjenje, Staljin je definitivno odlučio da ga preda "ideološkom sudu". "Zamajac" sukoba bio je ubačen u punu brzinu. O Konferenciji Informbiroa, koja je održana blizu Bukurešta od 19. do 23. juna 1948. godine, postoji dosta detaljnih analiza, zasnovanih na proučenim arhivskim dokumentima. Učesnici u raspravi, delegati kompartija, poslije optužujućeg referata, koji je podnio član Politbiroa CK KPSS A.A. Ždanov, uglavnom su ponovili optužbe iz referata i podržali sadržinu pisama, upućenih CK KPJ od strane sovjetskog rukovodstva. Svi učesnici Konferencije su stali na stranu sovjetskog rukovodstva, jer pokušaj protivljenja Kremlju, ne može da se tretira drugačije, već kao opasno podrivanje ovog lagera pred licem "narastajućeg imperijalizma". Osim toga, svi učesnici Konferencije, koji su predstavljali istočnoevropske kompartije su se trudili da zadobiju posebne simpatije od Kremlja i njegovu zaštitu, radi učvršćivanja sopstvenih pozicija i položaja u vlasti, a lideri FKP i IKP da ostavre i direktnu materijalnu korist, koju bi im pružio SSSR. Iz diskusija bugarskih delgata čula su se sporenja sa Beogradom oko Makedonije. Rezultata rada Konferencije bila je čuvena Rezolucija Informbiroa "Situacija u Komunističkoj partiji Jugoslavije", koja je bila objavljena 29. juna 1948. godine u saznao za sukob "socijalističkog lagera" sa Jugoslavijom. U navedenom dokumentu jugoslovensko rukovodstvo je okrivljeno za udaljavanje od marksizma-lenjinizma, za prelazak na pozicije nacionalizma, a KPJ i postojeći režim u Jugoslaviji isključeni su iz Kominforma i čitavog komunističkog pokreta, a time i iz "socijalističkog lagera". Kominformu je data uloga jake i stabilno aktivne organizacije koja je imala svoj Statut i sekretarijat i bila pozvana da neprekidno ostvaruje nadzor nad razvojem zemalja Istočne Evrope i koordinira napore za borbu sa "jereticima" - KPJ i "Titovom klikom". "Kod naših ljudi konflikt", a posebno Rezolucija, izazvali su, sigurno, tešku traumu, jer mi u Jugoslaviji, bez obzira na mnogobrojna kolebanja, ipak smo, u suštini vjerovali u Sovjetski Savez, imali vjeru u Staljina...Mi se ne stidimo tih iluzija... One su odigrale pozitivnu ulogu, potvrñujući naše duboko vjerovanje u proces i socijalizam. A u junu 1948. kada ih je Staljin tako nemilosrdno, na tako grub način razbio, nama je bilo strašno teško. Ali, mi nijesmo izgubili vjeru u socijalizam, meñutim, počeli smo da gubimo vjeru u Staljina...", rekao je J. Broz Tito.

"Informbirovci" i "Titova klika"

Malo je ko vjerovao u inostranstvu da će Tito ostati na vlasti. Interesantno je da udaljavanje Jugoslavije od SSSR-a nije izazvalo ni antisocijalistički pokret ni mržnju prema Rusima u FNRJ. Tome je doprinio stav koji su zauzeli Tito i CK KPJ. Podnoseći referat na ostvaranju V Kongresa KPJ, koji je održan 25. jula 1948. Tito je naglasio da je partija vaspitavala komuniste u duhu povjerenja, iskrene ljubavi i odanosti Sovjetskom Savezu. Spomenuvši "čudne optužbe" od strane Informbiroa, on je istakao da je CKKPJ odlučan, bez obzira na sve, da uspostavi dobre odnose sa KPSS i referat je završio sa zdravicom u čast Staljina. Kongres je usvojio Rezoluciju u kojoj je isticano da je Jugoslavija socijalistička zemlja koja pripada "socijalističkom lageru", naglašavana je vjernost KPJ principima meñunarodne proleterske solidarnosti i "socijalističkom bloku" na čelu sa SSSR-om. Bili su uvjereni da se nastale nesuglasice neće odraziti na meñunarodne odnose. Kongres je povjerio CK KPJ da uradi sve što je u njegovoj moći da bi se odnosi izmeñu KPJ KPSS ponovo popravili. Tako pokušaji Informbiroa i sovjetskog rukovodstva da izazovu razdor u KPJ i uklone Tita, nijesu uspjeli. Ali, ipak, u KPJ je bilo dosta i onih koji su se izjasnili za Rezoluciju Informbiroa - i njih su zvali "informbirovci". Na osnovu jugoslovenskih podataka od 468.175 članova Partije i 51.612 kandidata za člana KPJ, za Rezoluciju Informbiroa izjasnilo se 55.000 komunista. Od ukupnog broja, ih 2.616 bili su u rukovodećim organima zemlje, a 4.183 lica bili su pripadnici JNA. Svi "informbirovci" su bili isključeni iz partije, a 16.312 lica su bila podvrgnuta represalijama i zatvoreni u specijalne koncentracione logore na ostrvima Jadranskog mora - Goli otok i Grgur. Blizu pet hiljada jugoslovenskih grañana postali su politički emigranti, koji su emigrirali u SSSR i druge zemlje. Najpoznatiji starješina komandnog sastava JNA Arso Jovanović, postao je žrtva sukoba, koji je poginuo u avgustu 1948. godine prilikom pokušaja bjekstva blizu jugoslovenskorumunske granice. Za vrijeme rata, on je bio načelnik Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke armije Jugoslavije, a od 1946. do 1948. godine bio je na školovanju na Vojnoj akademiji u Moskvi. Po povratku u Jugoslaviju je postao načelnik Vojne akademije, imao je čin general-pukovnika JNA. Zamjenik šefa odjeljenja za spoljne odnose CK KPOS, B. N. Ponomarev, 8. decembra 1948. godine koji se nalaze u SSSR-u odbilo je da se vrati u domovinu. Oni su bili učenici vojnih škola u SSSR-u i studenti sovjetskih VUZ-ova. Ipak, ne zna se ko je od njih dobrovoljno, a ko pod pritiskom potpisao Rezoluciju Informbiroa, koja je objavljena u sovjetskoj štampi krajem juna te godine. Po planu Moskve, oni su trebali da budu baza prosovjetske emigracije, uz čiju pomoć je sovjetsko rukovodstvo htjelo da svrgne "Titov režim" i njegove pristalice u Jugoslaviji. "Pravda" je 8. septembra 1948. godine objavila članak "Kuda vodi nacionalizam Titove klike u Jugoslaviji", koji je poslužio kao signal za dalju eksalaciju antjugoslovenske propagande. U njemu su dokazivali da je "Titovas frakcija", koja je, tobože, u manjini u KPJ, skrenula na put prema imperijalizmu, "pretvarajući se u grupu političkih ubica". Upravo, u takvom duhu, pod čudnim parlama čiji je cilj bio da raskrinkaju "dikataturu fašističkog tipa" i Titovu kliku "špijuna i ubica", odvijala se ideološka kampanja, protiv KPJ i čitave FNRJ, u zemljama istočne Evrope i SSSR-u.

Karakteristično je da su jugoslovenski politički emigranti sami predlagali načine suprotstavljanja Titovom režimu, upućujući svoje apele CKKPSS. U pismu političkog emigranta R. Golubovića, koje je poslato 28. septembra 1948. godine na adresu odjeljenja za spoljne odnose CK KPSS, bio je izložen plan pojačavanja aktivnosti Titovih protivnika u CK komunističkih partija u republikama - Crnoj Gori, Makedoniji, Bosni i Hercegovini i u Srbiji. Zato je on predlagao da se osnuju specijalni centri za rasturanje materijala u susjednim zemljama sa Jugoslavijom.

Normalizacija odnosa i raspuštanje Informbiroa

Načini suprotstavljanja Titu i njegovom režimu dolazili su od jugoslovenskih emigranata, pa je tako jedan od njih predložio osnivanje specijalnih centara za rasturanje materijala u susjednim zemljama. Subverzivna djelatnost takve vrste je trebala da počne sa formiranjem nelegalnog rukovodstva KPJ. Odjeljenje za spoljne odnose uzelo je u obzir te i druge predloge jugoslovenskih političkih emigranata i sa svoje strane predložili čitav niz mjera za borbu protiv rukovodstva KPJ na čelu sa Titom. Te mjere su predviñale formiranje centra za jugoslovenske političke emigrante u Čehoslovačkoj, kao i formiranje organizovanih grupa u Rumuniji, Mañarskoj, Bugarskoj, Albaniji, otvaranje radiostanice za potrebe Informbiroa protiv Jugoslavije i garancije za uredno i redovno informisanje CK KPSS o radu centra i grupa emigranata u navedenim zemljama. U Moskvi je otvoren koordinacioni centar za ovu emigraciju, kojom je rukovodio general P. Pop 1949. godine ovaj centar je počeo da izdaje novine "Za socijalističku Jugoslaviju", a u Pragu su izlazile novine "Nova Borba", dok sukrijući prebacivana u Jugoslaviju. Koordinacioni centar je bio tranformisan u "Savez jugoslovenskih patriota za oslobañanje od fašističkog ropstva klike Tito-Ranković i imperijalističkog jarma. Pritisak na Jugoslaviju je vršen na najrazličitije načine: putem ekonomske blokade, stalnom prijetnjom vojnom silom, uključujući i takva vojno-politička sredstva, kao organizovanje špijunaže i ubacivanje terorističkih grupa u zemlji. Sve je to ulazilo u svojevrstan arsenal "psihološkog rata", koji bi poslužio stvaranje atmosfere straha, izazvanu prijetnjom oružane agresije i radi psihološkog uticaja na jugoslovenske narode, sa ciljem njihovog aktiviranja za suprotstavljanje Titovom režimu. Posebno težak udarac pretrpjela je jugoslovenska ekonomija uvoñenjem stvarne ekonomske blokade od strane SSSR-a i drugih zemalja Istočne Evrope. Protokolom o robnoj razmjeni izmeñu SSSR-a i Jugoslavije za 1949. godinu predviñeno je smanjenje robnog prometa za šest puta u odnosu na 1948. godinu. U zemljama Istočne Evrope formirano je više od 20 centara koji su se, isključivo bavili organizovanjem špijunaže, formiranjem diverzantskih grupa i njihovim ubacivanjem u Jugoslaviju. Oružane provokacije na njenim granicama su, očigledno, bile sračunate da se izazove uzvratna reakcija Jugoslavije. U svom govoru na IV zasijedanju Generalne skupštine OUN, E. Kardelj je iznio da je samo u periodu od 1. jula 1948. do 1. septembra 1949. godine bilo registrovano 219 oružanih incidenata. Nadalje, broj incidenata se, prema podacima jugoslovenskih izvora, povećao i njih je bilo 937 (1950. godine), 1.517 (1951.), 2.390 (1952.). Od 1949. do 1952. godine bilo je više od 5.000 oružanih incidenata, što potvrñuju i istorijski izvori sa Zapada. Ovakvi odnosi izmeñu Jugoslavije i zemalja Istočne Evrope na čelu sa SSSR-om potrajali do 1953. godine. Sovjetska Vlada

je 6. juna 1953. godine, predložila da se izvrši razmjena ambasadora. U junu te iste godine, dogovoreno je da se ukine zabrana o rasporeñivanju diplomatskih lica u ambasade. U SSSR-u je prekinuta antijugoslovenska propaganda, prestale su da političke emigracije, a njene organizacije su bile raspuštene. U junu 1954. godine CK KPSS uputio je pismo CK KPJ sa predlogom da se izvršio puna normalizacija odnosa, zbog čega treba organizovati sovjetsko-ruske susrete na najvišim nivoima. Na Plenumu CK KPJ, koji je održan 26. novembra 1954. godine, pozdravljen je predlog KPSS o normalizaciji odnosa. Tada su se izjasnili da se Jugoslavija neće vraćati u socijalistički lager, ali nema govora o njenom odricanju od socijalizma i prelasku u kapitalizam. Kao rezultat kontakata na diplomatskom nivou je bio dogovor da se krajem maja 1955. u Beograd organizuje susret čelnika partija na najvišem državnom nivou. Prvi sekretar CK KPSS, 26. maja 1955. godine, N.S. Hruščov doputovao je u Beograd. U svom govoru na aerodromu on je naglasio da su "dokazi, na kojima su se zasnivale teške optužbe i uvrede, pokrenute tada protiv jugoslovenskog rukovodstva, isfabrikovali su narodni neprijatelji" - Berija, Abakumov i drugi. Tako, sovjetsko rukovodstvo nije bilo voljno da otkriva prave razloge sovjetsko-jugoslovenskog sukoba. Beogradska deklaracija, koju su potpisale obje strane 2.juna 1955. godine, sadržala je da se sovjetskojugoslovesnki odnosi moraju graditi na principima pune ravnopravnosti, nezavisnosti i suverenosti, teritorijalnog integriteta, nemiješanja u unutrašnje stvari, da se prekine propaganda i dezinformacije koje šire nepovjerenje i ometaju meñunarodnu saradnju. U Moskvu je 24. marta 1956. godine stigao novi ambasador Jugoslavije V. Mićunović, a sredinom iste godine obnarodovana je Odluka o raspuštanju Informbiroa.

(Kraj)