1

Povijest Kraljeve Sutjeske i Bobovca

Autor : Emir S. Nišić Recenzija : Sanijela Matković Lektura : Mirela Hasanović DTP: Mirel Subašić Prvobitno objavljeno na:

Tuzla 2012.
www.emirnisic.page.tl emirnisic@mail.com

Sutiska i Bobovac

2

Uvodna riječ
Svoje zanimanje za povijest područja Kraljeve Sutjeske i Bobovca mogu
sasvim slobodno nazvati ljubavlju i veoma mi je drago što sam svojim dugogodišnjim zanimanjem za ovu tematiku doznao mnogo toga što želim na ovaj način podijeliti s vama. Davna vremena koja su ostavila svoje obrise čine se bajkovitima i u njima se uvijek skrivaju istine koje mi još nismo dokučili. Nadam se da će vam moj rad otkriti barem jednu davnu istinu za koju niste ranije znali , samim tim moj trud neće biti nimalo uzaludan, a neko toplo zadovoljstvo će ispuniti moje grudi. Oduvijek sam se rukovodio onom starom latinskom izrekom : „Quatenus nobis denegatum diu vivere, relinquamus aliquid, quo nos vixisse testemur.“ ili u našem prijevodu : „ Budući da nam nije dat dug život , ostavimo nešto čime bismo svjedočili da smo živjeli.“ zato sam se odlučio ove godine pokloniti vam još jedno djelo. Šta to natjera čovjeka da piše ? O tome sam dosta razmišljao i došao do odgovora da je to život. Prošle godine kada sam uradio svoju prvu knjigu , ili kako ja to kažem rad , o Srebrenici u atničko doba što je nalikovalo više diplomskom radu od četrdesetak stranica neko ozbiljnom znanstvenom radu osjećao sam se bogatijim. U to sam uložio određen trud koji je kasnije rezultirao nekom toplom srećom u mojim grudima. Ovakav jedan rad zahtjeva monog odricanja i napora ali kada čovjeka kroz nešto vodi jaka želja on hrabro i odlučno uklanja prepreke pred sobom.Djelo koje upravo čitate dosta je obimnije od moga prvog djela koje sam već pomenuo. Zašto baš naziv Sutiska i Bobovac? Većina dijela napisanih na ovu temu u svom naslovu imaju riječi Kraljeva Sutjeska i Bobovac , a ja sam htio da se razlikujem i uzeo sam stari naziv za Sutjesku jer pišem uglavnom o prošlim vremenima, i to „Sutiska“ je nekako milozvučnije.Moje djelo ima mnogo ciljeva u prvom redu to je skretanje pozornosti na važnost i očuvanje našeg kutrnog naslijeđa , te osnaženje značaja koji imaju mjesta i ljudi o kojima će ovdje biti pomena, svoju sam misiju proširo na to da lako dostupnim učinim ove podatke zahvaljujući mogućnostima interneta. Prikupljanje literature za ovaj rad mi nije predstavljalo problem obzirom da je ona obimna, no pojavio se problem proturječnosti jer izgleda da povjest na ovim prostorima oblikuje svako po svojoj želji a ne na istinitim činjenicama. Ovdje sam pomenuo vladare koji su boravili na Bobovcu , zatim ljude koji imaju veze sa Bobovcem , predanja , pa čak materijale iz TV arhiva.Osim toga problem mi je predstavljalo opisivanje bosanskih vladara koji su stolovali na Bobovcu , što predstavlja određen problem i mnogo većim stručnjacima. Iz literature

3

koja govori o našim kraljevima više se može doznati o vladarima susjednih zemalja jer su autori nepotrebno trošili trud opisivajući nešto što nema direktne veze sa onim što im stoji u naslovu, ja sam to pokušao izbjeći i ako sam morao pomenuti nekoga to je bila prijeka nužda jer se činjenice naslanjaju na ono što ima veze sa našim kraljevima ili Bobovcem. Veliku zahvalu drugujem ranijim istraživačima i autorima na čijim se otkrićima i saznanjima temelji ovaj rad. Ova knjiga obrađuje pozamašan broj tema , a ja sam se trudio da svaku od njih učinim zanimljivijom ali jednostavnijom za shvatanje i mlađoj čitalačkoj publici.Jedan od mojih primarnih ciljeva je privlačenje mlađe čitalačke publike obzirom da su najmasovniji korisnici internet mreže na kojoj će moj rad biti široko dostupan. Shvatio sam da su neke teme zaista preopširne i da bi se recimo o Samostanu u Kraljevoj Sutjesci mogla napisati dosta obimnija knjiga jer ta tema meni nalikuje na nepregledno prostranstvo prepuno važnih i zanimljivih stvari. Opet , sa druge strane postojale su teme koje nikako nisam mogao izbjeći jer se one usko vezuju za pojmove Kraljeve Sutjeske i Bobovca , jedna od takvih je tema o starim svadbenim običajima u ovom kraju , to je tema o kojoj se mnogo govorilo kako u znanstvenoj literaturi , tako i u medijima pa je zahvaljujući tome postala jedan zaštitni znak ovog kraja. U ovoj knjizi moći ćete čititati i o običaju tetoviranja koji je karakterističan za ovaj kraj , istina o tome se zadnjih godina mnogo govori , ja sam se tu poslužio nekim starijim izvorima i kazivanjima. Naravno,nisam želio zaobići ni noviju povjest Kraljeve Sutjeske i njenog predivnog okruženja , ali za tako nešto trebalo bi mi dosta više vremena, tako da sam o tome samo dao neke kratke informacije. Ovo je i prilika da doznate u kakvom je stanju Bobovac sad i da li se u Kraljevoj Sutjesci osjeti dah starih vremena, koliko se čuva tradicija , koliko se poštuju običaji , kako se čuvaju starine , koliki je značaj srednjovjekovne Bosne ... ;odgovori na sve to leže ovdje i samo čekaju da ih pronađete. Pokušao sam da u svemu ovome napravim spoj znanestvenog i literarnog ,a da li sam uspio najbolje ćete moći ocijeniti vi kada pročitate sve ovo. Naravno ovim nisam zaključanim ostavio vrata na ovim temama , postoji mogućnost da se svima njima vratim u budućnosti i iste proširim svojim novim saznanjima. Za mene će izuzetna sreća biti ako ovim djelom obradujem nekoga Sutješčana u dalekom svijetu koji se svoga kraja sjeća samo iz djetinstva ili rane mladosti. Volio bih ja , da mogu ispričati sve priče koje spavaju u Sutješkoj kotlini , volio bih opisati svaku kuću , svaki dan u kome se ljube Trstionica i Bukovica , volio bih iskazati beskrajnu zahvalu franjevcima na očuvanju blaga koje svjedoči o našoj divnoj Bosni i Hercegovini , volio bih kišom natopljeni kamen sa Bobovca pokazati cijelom svijetu , volio bih oživjeti dobrotu kraljice Katarine , volio bih ; a da

4

li ću ikada moći bar jedno od toga , ne znam. Nadam se i tome da će jednoga dana moje oči ugledati obnovljeni Bobovac. Do tada nam ne preostaje ništa drugo nego da zajedno riječju i ponekom slikom krenemo u prošlost putevima zatravljenim. Do tada kroz Kraljevu Sutjesku laganim korakom prolazit će vrijeme , a na zidinama slavnog Bobovca gnijezdit će se bezbroj tajni. Ja se zahvaljujem mojim suradnicama na podršci i besprijekornoj suradnji. Naravno , i vi čitatelji ste moji suradnici , i to oni najvažniji, meni će jedina nagrada za moje djelo biti vaše zadovoljstvo. Takvo nešto vjerujte ne može kupiti niti honorar niti svo zlato ovoga svijeta.Ukoliko se neko od vas naljuti zbog nekih činjenica , ako neko smatra da sam nešto izostavio , a bit će i takvih , neka se sjeti mojih ranije pomenutih dobrih namjera. Ako u vašim srcima živi određena količina ponosa na blistavu prošlost , na kraljevsku krunu ili na slavna vojevanja onda će ovo djelo biti važan element vaših saznanja. Hvala vam, i neka vam je ugodno čitanje redaka prošlosti koji slijede. Autor: Emir S. Nišić

5

Recenzija
Netko je rekao „sto ljudi, sto ćudi.“ Slušajući o prošlosti ovog našeg kutka na Balkanu, stječe se dojam „sto ljudi, sto povijesti.“ No, prije vremena i povijesti Netko je dao smisao postojanju. Stoga je ono uvijek transparentno bez obzira što čovjek (ne) činio. I bez obzira kako neki povijest pisali ili opisivali, ona sama sebe ispisuje ostavljajući nepobitan trag o događajima i njihovim sudionicima. Iščitavajući retke ove knjige, u kojoj se povijest zrcali ne samo iz podataka već iz materijalnih dokaza, možemo dotaknuti lice povijesti. Povijesti koja je poput „kamenog spavača“ opstala u zidinama povijesnih i vjerskih građevina, koje bez riječi glasno svjedoče o životima ljudi, nacija i religija na ovom našem prostoru. Nepobitno je da ta priča u sebi sadrži elemente:radosti i žalosti, komedije i drame, prijateljstva i izdaje, ljubavi i mržnje… Tako da se čovjeku učini da smo oduvijek bili podijeljeni na „naše i njihove“, „moje i tvoje“… No činjenica je da su se kroz protekla stoljeća, te naše različitosti, kulture i religije doticale, u nekim momentima ispreplitale utiskujući otisak u vremenu i prostoru kojeg je naslijedila naša generacija. Generacija koja se predstavlja generacijom informatičkog doba, okrenutog k virtualnoj budućnosti. Istraživanja i knjige kao što je „Povijest Kraljeve Sutjeske i Bobovca“ dokaz su kako se na kreativno kvalitetan način, pomoću mogućnosti koje pruža informatički svijet, može prenijeti informacija o prošlosti. Ne samo kao mogućnost usvajanja činjenica, već kao poticaj za detaljnijim proučavanjem i istraživanjem vlastite prošlosti. Čovjek bez prošlosti je čovjek bez identiteta. Prošlost nije subjektivna predodžba u koju nastojimo uvjeriti sebe i druge. Povijest je živa. Transparentna. O čemu svjedoče pisani i nepisani ostaci. Ne iz razloga kako bismo se po potrebi na nju pozivali ili njome prozivali. Već kako bismo od nje učili! Dajući velikodušno novu priliku i sebi i drugome. Kako bi poučeni prošlošću, budućnost učinili ljepšom i čovječnijom. Sanijela Matković

6

Bobovac Prijestolnica srednjovjekovne Bosne , grad sa jakim strateškim položajem ,
grad koji niko nije mogao osvojiti (slika 1). Izgradio ga je ban Stjepan II Kotromanić u XIV stoljeću. Pristup gradu je moguć sa dvije strane uskim šumskim putem iz Kraljeve Sutjeske uz rijeku Bukovicu ili putem preko sela Dragovića i Mijakovića. Smješten je u jako lijepom prirodnom okruženju , i svjedok je davnih vremena i simbol bosanske državnosti.

Mnoga narodna predanja vežu se za ovaj srednjovjekovni grad. On je doživio i puno teških momenata u svojoj povijesti , a ni danas njegova sudbina nije naročito sjajna. Posljednjih decenija samo je obnovljena grobna kapela (slika 2) dok ostali objekti čekaju neka bolja vremena da im vrate stari sjaj , a do tada će njigovi temelji zarastati u visokoj travi i korijenju šume. Bobovac je svojevrsna opomena sadašnjim žiteljima Bosne i Hercegovine , da ne bacaju u zaborav svoju slavnu povijest. Ovaj kulturnopovijesni kompleks se nalazi na katastarskoj čestici br. 378/1, katastarske općine Mijakovići, općina Vareš. Podaci iz pisanih izvora za vrijeme bosanske srednjovjekovne države obuhvataju period od 1350.-1463. godine, dok iz osmanskog perioda dokumenti sežu do 1626. godine kada je definitivno napušten, jer je napredovanjem Osmanlija ka sjeveru i proširenjem zauzete teritorije izgubio stratešku važnost.

7

Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture broj: 02-856/1 od 27.11. 1959. godine u Sarajevu, srednjevjekovni grad Bobovac, kod sela Mijakovića i Dragovića, opština Vareš, srez Sarajevo, k.o. Mijakovići, k.č. br. 378/1 državno vlasništvo, stavljen je pod zaštitu kao spomenik kulture Bosne i Hercegovine, a rješenjem 18. travnja 1962. Zavoda za zaštitu spomenika kulture Sarajevo upisan je u Registar spomenika pod reg. br. 170. Dana 11. ožujka 1998. upisan je na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.Dok je Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglašen nacionalnim spomenikom BIH , dana 11. studenog 2002. godine.Grad je smješten na završetku kose koja je formirana na južnim obroncima planinskih masiva Dragovskih i Mijakovskih Poljica , a onda se strmo spušta prema jugu , rijeke Bukovica i Mijakovska rijeka teku podnožjem Bobovca , a tu im je i ušće. Geološki sastav zemljišta je verfenski škriljevac , preko kojeg se pružaju kraške grede.Te kraške grede pod pravim kutom sijeku pravac pružanja Bobovačke kose i produžuju se ka zapadu na obronke Hrida i prema istoku na padine Liješnice. Visina ovih grebenova je različita , pa je čitava kosa raščlanjena na niz manjih cjelina u formi terasa.Veoma karakteritičan je brežuljak Vis visine od oko 30 metara a to je najsjeverniji punkt Bobovca preko kojeg je išao gradski bedem ,a u njegovom vrhu bila je kula.Postoji legenda da je taj brežuljak načinjen preko noći za vrijeme turskih napada na Bobovac. U podnožju visa leži petnaestak metara duga terasa poznata pod imenom Crkvica, koja se na jugu završava padom od nekih 17 metara.Ime je dobila po crkvi koja je postala kraljevski mauzolej. Kada dolazite iz pravca Sutjeske grad će vam se pokazati na tri tačke približno jednake visne. Najsjeverniji punkt na Bobovcu je Meterzi iznad puta koji spaja Dragoviće i Mijakoviće. Ispod tog puta je izduženi brežuljak Branič , i dvije niže terase na kojima su se nalazile drvene staje i guvno. Pod pojmom Bobovac ranije se smatrao samo onaj dio Bobovačke kose koji je opasan zidinama. Tu se nije podrazumijevao toponim Grad koji se nalazi između Braniča i Visa gdje su se nekada raspoznavali ostaci kuća bobovačkog podgrađa.Najniža točka Bobovačke kose je prostor između kraljevskog dvora i Crkvice , na tome mjestu su nekada bila glavna gradska vrata i ulazna kula.

8

Kompleks kraljevog dvora narod je nazivao Zidine ,a u okvir dovra ulaze i šire predvorje koje su nazivali Gornja Ravan. Dvije terase na jugu na kojima su bile izgrađene kuće zovu se Srednja i Donja Ravan.Podnožje Bobovačke kose gdje je ušće rijeka Borovice i Mijakovske r. naziva se Sastavci. Stotinjak metara nizvodno od Sastavaka su Šehitluci , a tu su se nekada mogli vidjeti stari nišani , jer su tu pokopani poginuli turski vojnici pri napadu na Bobovac. Pored puta za Sutjesku na desnoj strani Bukovice oko 500 metara udaljenosti od podnožja Bobovca postoji kraška gruda koja nosi naziv Crkvica, gdje je arheološkim iskopavanjem pronađena zidana grobnica.Glavna ulica u Bobovcu išla je dužom osovinom grada , od sjevernih gradskih vrata do šireg predvorja kraljevskog dvora. Širina te ulice prosječno je jedan metar i njena je trasa usječena u kameni teren i još uvijek se može pratiti. Ona kao što rekosmo ide od sjeverne kapije istočnom stranom između bedema i zidina koji štite građevine na Crkvici ,a odatle se spušta do samog bedema do glavne kapije , i onda produžava zapadnom padinom kose , prelazi pokretni most i dopire do prve dvorske kapije ,a svojom dužinom od 10 metara staza zalazi unutar širokog predvordja kraljevskog dvora.1 Ova staza produžava i u predgrađe nazvano Grad, tu je širine oko 3 metara i prolazi između kuća i trgovinskih i zanatskih radnji. I na ostalim dijelovima raspoznaju se određeni pravci nekadašnjih puteva. Bobovac kao naselje gradskog tipa karakteriziraju: gradski bedemi , kompleks kraljevog dvora , glavna ulica , sakralni objekti , mali trg, stambeno naselje unutar bedema , te posebno naselje izvan bedema. Jedino nema tragova o postojanju kvartova koji nose nazive Trgovište i Varoš.Ipak Bobovac je administrativno-vojni centar , više nego ekonomski. Spor oko zemljišta iz 1502. godine. Sada ćemo nešto reći o zemljištu koje je pripadalo uz utvrđeni grad , a do spoznaje o tome došlo se zahvaljujući sporu koji se vodio 1502. godine pred osmanskim sudom u mjestru Brod što je današnja Zenica. Pored utvrđivanja točnih grnica posjeda išlo se i ka utvrđivanju činjenice da posjed tvrđave nije udružen sa seoskim posjedima okolnih sela. Osmanlije su prilikom zauzeća zemalja konfiscirali samo državnu imovinu dok u privatno vlasništvo nisu zadirali. Prijepis ovog sudskog akta sačuvan je kod obitelji Jusić iz Mijakovića čiji su preci bili dizdari na Bobovcu. Prijevod ovoga sudskog akta uradio je Mehmed Handžić.Ranije ga je objavio Hamdija Kreševljaković 1953. godine , zatim Pavao Anđelić 1973. i vjerovatno još par autora u novije vrijeme. Ovoga puta i ja ga objavljujem ovdje u cjelosti.

9

Šta je u ovom , slaže se sa originalom. Prenio ga je siromah Derviš Ali b. Šejh Bedruhin. Ovo je napisano radi slijedećeg: Neferi (vojnici) sa ćehajom i agom tvrđave Bobovca , koja pripada brodskom kadiluku , došli su šerijatskom sudu i izjavili slijedeće : „ Mi tražimo da se odrede granice zemlje u okoloci pomenute tvrđave.Prema izvještaju obaviještenih te granice zemlje u susjedstvu spomenute tvrđave, kojom mi raspolažemo, jesu slijedeće : Najprije ispod Ljestovačke ćuprije niz potok , pa odatle gore na klanac koji ide sredinom stijena , odatle opet gore prema Ljestovačkim glavicama , pa po stijenama do vinograda.Onda do drugog vinograda na stijenama , odatle opet do stijene, gdje se orlovi legu, odatle na Pogledski put, pa gore na Okvrgu Glavu , pa odatle Hridu i karaul gradini, Okvrginom Samoboru i njivi Sulejmana, a onda upravo strmo prema guvnu, pa opet strmo guvnu Kalimdžića Muslihudina , pa na guvno Šapšala Mehmeda , a odatle krilom Crvene Stijene do mlinskog jaza i prelazi preko prelaza na potoku , pa do jaza mlinskog gore prema Hridskom prelazu ,pa rovom Crvenih Stijena do Branice, mjesta na kojem se teferiči , po putu koji dolazi iz grada , pa međama njiva uz gornju stranu puta gore Okvrgi pa na vrh Okvrge , pa preko Mijakovića , Dragovića i puteva , koji dolaze iz grada, strmo prema malom potoku silazi, a odatle strmo do jaza gradskog mlina, a onda gore s gornju stranu Barak-bašine bašče do Suhodola, pa reko malog Popravolja izlazi na Okvrgu, a onda upravo gore glavi Okvrge do Kraljeva Gumna, zatim rubom šume s gornje strane Karaule do Hamzine krčevine s gornju stranu česme s gornju stranu jame iznad Klokota , na vrhu stijena , a odatle strmom stijenom do potoka i završava se kod prelaza ispod ćuprije.“ Posjed tvrđave u starim granicama nije udružen sa stanovnicima okolnih sela.Ovo se saznalo od obaviještenih ljudi iz sela Kočevče koji su ostali od osvojenja sultana Mehmeda: Grgur Olović, Ratko Petrešin ,iz Mijakovića : Kolak Mahmut, Karadžoz Jakub i Hamza ; iz Dragovića : Živan i njegovi sinovi , Sarudža Hasan , Dobrešinov sin Alija , Rodnić Stjepan , Pavle Bogilja , Vukač i njegovi sinovi , Sarudža Nikola; iz Glumčića: stari Mihovil , Božidar i Miladin ; iz Rotanja : stari Juraj i Milorad , stari Juraj s rodom , i Čavčić Ivan koji je muselim i brat mu Vladislav , kovač Petar ; iz Lučića : Šilja i sin mu Nesuh , Dolić Mihovil iz Tešave : stari Rodim; iz Ričica: Šudža Aladžoz i Bajramlu iz Sutjeske : telal Husein i knez ; iz Slavina stari Nesuh . Ti starci i pouzdani i izabrani sijedi ljudi dali su izvještaj , i spomenuta ogrničena zamlja ostavljena je ljudima iz tvrđave i ovo je na zahtjev u sidžil uneseno sredinom Muharemma 908. godine.

10

Svjedoci : Stari Širmerd Pušić Lufti-čelebi , sin Balibegov Dana Halil Vinitmiš , sin Dana Halilov Bekir-lu Sandžak Musa halifa , Mehmed-čelebi iz Moštanice Sulejman , spahija Šiše Jusuf-beg Aga Vrlice Alijaga Dobojski dizdar Mustafa-aga i drugi... Vjeruje se da je ovaj sudski postupak u ondašnje vrijeme imao veliku važnost, ali on je bitan i danas. Prvo što pominje vinograde , odnosno daje svjedočanstvo da se ovdje nekoć (kao i u župi Soli recimo) uzgajala vinova loza i pravilo kvalitetno vino , ta tradicija će zamrijeti pod utjecajem islamizacije ali i visokih nameta od strane turske okupatorske vlasti na proizvodnju alkohola tako da je usljed ne isplativosti ona morala biti u potpunosti ugašena u ovim krajevima.Osim toga doznajemo nešto o kulturi življenja na ovim prostorima jer se pominje neko mjesto na kome se teferičilo. Dakle ,u ona davna vrmena , stari Bošnjani su imali običaj da izlaze u prirodu na izlete , da li s nekim povodom ili bez njega. Opisano zemljište se poklapa sa sigurnosnom zonom grada Bobovca koja je utvrđena zahvaljujući arheološkim ostacima, te je ovo zemljište oduvijek pripadalo tvrđavi. Arheološka istraživanja Godine 1891. u Glasniku Zemaljskog muzeja pojavio se rad inžinjera Đorđa Stratimirovića , koji daje izvještaj o stanju na Bobovcu. Poslije je o Bobovcu u svom čuvenom djelu „Naši gradovi“ pisao i dr. Ćiro Truhelka. Najopsežnije istraživanje proveo je dr. Pavao Anđelić (slika 3) sa svojom ekipom. Kapanja po Bobovcu je bilo prvo od strane Austro-Ugarskih oficira , jer se kod istih pobudila glad za bosanskim starinama i sve pronađeno su uglavnom odnijeli iz naše zemlje. Poslije njih , pojavili su se kopači blaga , koji su otkopavali lokalitete starih bosanskih gradova. To se potvrdilo i prilikom

11

Anđelićevog istraživanja jer je u zapadnoj vodenoj cisterni pronašao ostatke drvene skele , i u toj cisterni nije bilo nikakve arheološki vrijedne građe. Osim toga ,bilo je još tragova kopanja , a postoji narodna tradicija da je iz okoline glavne kule odnesena jedna velika ploča s natpisom , i da je na Crkvici ispod Ljestvače iskopan željezni sanduk prepun zlatnika , te da je onaj koji je iskopao taj sanduk o tome izvijestio austrijske oficire i da su ga oni za nagradu oslobodili od služenja vojnog roka.Lokalitet je bio zarastao kada je tu stigao Pavao Anđelić. Cio donji dio grada bijaše zarastao u gustu šikaru , a na istočnom zidu izrastao je veliki javor, kao i na prostoru Gornje palače gdje su bila dva velika javora.Godine 1959. otpočeto je sa sistematskim arheološkim iskopavanjem kada se radilo samo u ljetnim periodima. 1959. godine od 12. kolovoza do 4. rujna - iskopavanja u predvorju Donje palače ,otvoren je prostor „d“ između terase i cisterne 1960. godine od 7. kolovoza do 3. rujna – nastavljeno je sa iskopavanjem Donje palače , otvoren je prostor „a“ i očišćena cisterna 1961. godine od 15. kolovoloza do 7. rujna – urađen je glavni dio posla na otkopavanju Donje palače 1962. od 11. do 28. lipnja , i od 23. srpnja do 1. rujna – završena su iskopavanja na donjoj palači i iskopani su prostori „b“ i „c“ , te su otkopane ruševine Gornje palače 1963. od 17. lipnja do 31. kolovoza – obavljen je veči dio iskopavanja na Crkvici 1964. godine od 6. kolovoza do 30. rujna – otkopana je palača na Crkvici , kula na Visu , i kapijska kula na Sedlu. 1967. godine u vremenu od 7. lipnja do 31. kolovoza – ispitani su ostaci stambenih zgrada na četiri punkta , ispitane naslage ruševina na dvije kapije kraljevskog dvora , otkopana su dva groba u nekropoli na Braniču i grobnica na Crkvici kod Ljestvače. Organizator ovog arheološkog istraživanja bio je Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine , koji je obezbijedio i novčana sredstva zajedno sa Republičkim fondom za naučni rad Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine . Najnužnije konzervatroske radove i restauraciju grobne kapele omogućili su Zemaljski muzej , Skupština općine Vareš i Zavod za zaštitu spomenika SR

12

BIH . Istraživanjem je rukovodio dr. Pavao Anđelić , a stručni suradnik mu je bila Ljiljana Tomičić povjesničarka umjetnosti i kustos zavičajnog muzeja u Visokom.Povremeni konzultant bio je dr. Marko Vego direktor Zemaljskog muzeja BIH. Kao tehnički suradnik bio je angažiran i Ante Kućan preparator Zemaljskog muzeja.Geodetska snimanja obavio je Asim Bajbutović geometar i potpukovnik JNA. Arhitektonsko snimanje obavili su Tahira Bajbutović i Andrej Knežević.Likovne rekonstrukcije arhitektonskih detalja uradili su Đuro Basler i Željko Graf. Iskopavanje je vršeno po sustavu kvadratne mreže, čime je omogućeno detaljno praćenje tijeka iskopavanja.Veličina kvadrata iznosila je 5x5 ili 4x4 metara. Fortifikacije i bedemi Smještaj Bobovca u visokim planinama imao je važan strateško obrambeni značaj (slika 4).

Prilazi do ovog grada mogući su bili samo riječnim kanjonima. Štitile su ga i padine okolnih brda koje se spuštaju pod nagibom od 60-70 stupnjeva, a padine Bobovca su još strmije a negdje i okomite. Popriječni kraški grebenovi koji presijecaju bobovačku kosu imali su i svoj obrambeni karakter.Graditelji Bobovca su bili virtuozi svoga zanata jer su na zadivljujući način iskoristili sve prirodne pogodnosti reljefa. Bobovac se može vidjeti tek sa 100 metara udaljenosti zračnom linijom jer je zaštićen okolnim padinama. Prilaz gradu sa južne strane kanjonom Bukovice bio je jako dobro čuvan što svjedoči korištenje prirodnih pećina u svrhu stražarnica
13

i osmatračnica.Tih pećina ima nekoliko i nalaze se u stijenama koje se zovu : Ljestvača i Donja Ljestvača. Postoji legenda koja kaže da se do pećina na Ljestvači koje su 15 metara iznad podnožja stijene dolazi pećinskim hodnikom.Gradski areal Bobovca protezao se do Donje Ljestvače u čijem se predjelu nalazio jedan zanimljiv obrambeni sustav. Naime , na tom mjestu velikim kožama je pregrađeno korito rijeke Bukovice i u slučaju nailaska neprijatelja akumulirana voda se oslobađala i tako potapala neprijatelja i onemogućavala mu pristup. Takav sustav obrane poznat je u ravničarskim predjelima, ali je i na Bobovcu imao svoju učinkovitu primjenu. U svrhu obrane korišteni su i jarkovi (šančevi) , od kojih je glavni bio u podnožju Visa , ispod sjevernih bedema , širine je 5 metara i dubine preko 2 metra. Nazire se i jedan jarak kod prilaza kraljevskom dvoru i glavnoj kuli sa sjeverne strane, njegova širina je oko 3 metra , a dubina prelazi 3 metra, na dijelu gdje presjeca put od glavne kapije prema dvoru postoje tragovi neke građevinske konstrucije , sigurno je tu bio pokretni most. Bedemi koji su čuvali Bobovac slabo su očuvani , oni su opasivali kraški završetak bobovačke kose odakle se istočni zid penje uz kosu sve do ispod terase Crkvice , gdje skreće na istočnu padinu, te dolazi do poprečnog grebena Crvene stijene.Tu počinje sjeverni bedem , koji se penje na Vis i spušta prema zapadu , sve do razine terase Crkvice.Zapadni zid pružao se podnožjem visa i sa zapada je obuhvatio plato Crkvice, a ispod samog kraja terase lomio se pod pravim kutom i 100 metara iza spuštao se na padinu kose , i onda se opet lomio pod pravim kutom i došao pod glavnu kulu dvora. Dijelovi bedema od kule na zapadnoj padini Visa do Crkvice, zatim od Crkvice do koljena prema jugu porušeni su do kraja te su primjetne samo stope za zid u kamenitom tlu. To ukazuje da je Bobovac rušen sustavno.Dužina bedema koju je ustanovio Anđelić bila je oko 1100 metara , debljine 100 do 110 cm , a dijelovi zidova koji okružuju palaču s predvorjem je oko 140 cm. Podupiranje zidova kontraforima zapaža se samo ponegdje. Bobovac je imao 11 kula , različitih tipova karakterističnih za doba srednjovjekovne Bosne. Najstarija kula imala je kvadratni osnov dimenzija 8 x8 metara , a unutra nje bila je cisterna ovalne osnove. Do ove kule izgrađena je još jedna kula pravokutne osnove , ona je dograđena u osmansko doba (slika 5). Kula na Visu zvala se Branič , i bila je na sredini sjevernog bedema , ali svojom osnovom je izlazila 6 metara iz linije bedema.Njena osnova je nepravilni poligon (višeugao) unutarnjih strana 710 , 630 , 250, 250 , 400 , 400 cm i debljina zidova je oko 3-4 metra, kula je imala tri kata. U njenim ruševinama našlo se dosta keramike i životinjskih kostiju. Ova kula pripada tipu glavnih kula , a bila je najutvrđenija i strateški najznačajnija.

14

Na Crkvici je također bila kula , na izdvojenoj terasi , a imala je kružnu osnovu.Utanovljeno je da je ova kula bila naknadno ojačana jednim zidom debljine 70 cm , svojom sjevernom stranom bila je naslonjena na južni zid grobne kapele , od ove kule ostali su samo temelji. Kružne kule su novijeg datuma i predstavljaju gotički element u stilskom razvoju burga (utvrde) u Bosni i Hercegovini. Postojale su i dvije ulazne kule na dvorskim kapijama, različite po dimenzijama. Na najnižoj točci kose , gdje su bila glavna vrata , nalazila se ulazna kula kvadratne osnove dimenzija 11,5 x 11,5 metara , sa debljinom zidova od 180-190 cm, a jednom trećinom je izlazila izvan gradskih bedema.Po svom obliku predstavlja staru romaničku kulu.Druga ulazna kula koja se nalazila na ulazu u dvorsko predvorje , čija je osnovna izduljen pravokutnik , a imala je jedan drveni zid naslonjen na kameniti teren.Debljina zidova ove kule je 105cm , a očuvani su njeni dovratnici od tesane sedre , imala je vrata koja su se završavala polukrugom u vrhu i kroz nju je prolazio kamenom popločani put koji je od vjekovne uporabe bio jako izlizan. Na istočnom obronku Visa u predjelu sjevernog bedema bila je isturena kula , nekih 15 metara ispred bedema , ali je posebnim zidom bila vezana za bedem. Imala je osnovu kvadrata dimenzija 6x6 metara. U bedemima je bilo 5 kula , a bile su na južnom kraju šireg predvorja kraljevskog dvora , na jednom kraju zapadnog bedema , na odvajanju prema Crkvici , na sastavu zapadnog i sjevernog bedema i u istočnom bedemu. Tri od ove kule imaju dimenzije osnova 6x7 metara, kula na južnom kraju je dimenzija 4,20 x 2,40 metara, a debljina njenih zidova je oko 2 metra.U ruševinama ove kule pronađeno je dosta keramike , životinjskih kostiju i nešto željeznih predmeta. Vjeruje se da je postojala i jedna kula potpuno drvene konstrukcije na Bobovcu iznad sjevernog ulaza u grad. Na nekoliko punktova u kraljevom dvoru postojale su stalne straže, jedno takvo mjesto bilo je na maloj galeriji uz zapadni dio Gornje palače i u uglu Donje palače bile su stražarnice. Pošto je ovdje postojala i antička utvrda , njen sjeverni zid je u sklopu arhitekture Bobovca , a njen najstariji srednjovjekovni objekat je kula iznad cisterne. Prilikom zauzeća Bobovca , Osmanlije su ga prvo spalile , a zatim počele sa sustavnim rušenjem grada , nešto kasnije kada su učvrstili grad oni

15

su ga djelimično obnovili za svoje potrebe. Kronologija izgradnje i rušenja Bobovca bi otprilike izgledala ovako : 1. etapa izgradnje- izgradnja burga – početak XIV stoljeća 2. etapa izgradnje- izgradnja dvora – oko 1340. godine 3. etapa izgradnje- izgradnja sjevernog dijela grada- oko 1400. godine Djelimično rušenje – 1463. godine Djelimično obnavljanje – poslije 1463. godine Napuštanje grada – početak XVI stoljeća

Kraljevski dvor na Bobovcu Prvo je to bio , razumije se , banski dvor , a poslije će kad i Bosna postane kraljevinom zajedno s njom dobiti kraljevski epitet. Izgradnja dvora tekla je od gornjeg dijela grada prema onoj ranije pominjanoj najnižoj točci.

16

Kompleks kraljevskog dvora je smješten na prirodno najbolje utvrđenom prostoru Bobovca, uklopljen u pet kraških grebenova, na tri osnovna horizonta koji se stepenasto spuštaju od sjevera prema jugu. Prilazni put prema dvoru je vodio do prve dvorske kapije, odnosno do ulaza u predvorje dvora.Cijelom dužinom put je bio ravan , njegova širina je 1 metar. U prvoj dionici puta 50 metara , put je prolazio pored kovačnice i 5 manjih drvanih građevina.Nakon toga slijedio je pokretni most , a u drugoj dionici dužine oko 30 metara put je išao preko strme padine.Pred ulazom u šire predvorje nalazio se klesani kameni blok koji je služio kao pomagalo pri uzjahivanju konja.Prostor do ulaznih vrata koja su izgrađena od sedre i u gornjem dijelu u formi luka, imao je funkciju kapijske kule. U zidu sa gornje strane ulaznog otvora primjetna je rupa koja je služila za drveni mandal na vratima. Na južnom kraju se nalazila kula osmatračnica. U tom predvorju su bili manji građevinski objekti, od kojih je jedan bila kovačnica. Posebnim, izgleda natkrivenim, stepeništem (koje je uklesano u kameno tlo) dolazilo se do druge dvorske kapije i predvorja Donje palače. Na samom vrhu stepeništa vidjela se rupa kružnog presjeka u kojoj su nađeni ostaci keramičke svjetiljke što znači da je tu stajao drveni stup sa svjetiljkom.Krovnu

17

konstrukciju sa jugoisočne strane produžavao je poseban zid.Nad drugom dvorskom kapijom nalazila se luneta sa kraljevskim grbom (slika 9).Predvorje Donje palače formirano je u obliku nepravilnog četverougla i zbog prilagodbe terenu trasiran je u tri osnovna horizonta , koji se dižu od juga prema sjeveru.Zasebni bedemski zidovi opasuju zapadnu i južnu stranu predvorja , na sjevernoj strani je litica koja se diže prema gornjoj palači i vrhu brda sa glavnom kulom , a na istoku dvorište zatvara Donja palača dvora.Donja terasa dvorišta pruža se cijelom dužinom južnog zida. U predvorju, na tri terase, bili su smješteni objekti žitnih spremišta, krunište ,velika cisterna, kovačnica, trap za kreč i manji stambeni objekat. Prilikom arheološkog iskopavanja od strane dr. Anđelića naišlo se na sloj od 5-15 cm gara, što opet potvrđuje činjenicu da je Bobovac bio spaljen. Donja ili Velika palača je u osnovi nepravilni pravokunik dimenzija 25 x 10 metara čiji je južni zid postavljen na kraški greben, a sjeverni je u cjelosti kamena litica. Po izgledu očuvanih zidova, zaključuje se da je objekat imao najmanje četiri kata.Dvije donje etaže stajele su niže od nivoa srednje terase dvorišta.Platforma za ovu građevinu izgrađena je podziđivanjem i trasiranjem strmog terena uz korištenje paralelnih strmih grebenova. Korisni prostor donjih katova bio je 4 metra uži od širine zgrade, jer je na trećem katu primjetno proširivanje zgrade za 4 metra do zapadnog zida.Istočni zid ležao je na podzidu visine 3-4 metra i širine 2-3 metra. Južni zid je cijelom dužinom postavljen na kraški greben.Sjeverni zid je najvećim dijelom okomita kraška litica.Glavna vrata na palači su izgrađena od precizno klesanih blokova muljike sa gotičkom profilacijom, a kapiteli na

18

dovratnicima su ukrašeni motivom ljiljana u nizu. Uz vanjsku fasadu južnog krila pronađen je jedan profilirani doprozornik romano-gotičke bifore i dijelovi prozorskih okvira sa motivom loze širokih listova u plitkom reljefu(slika 10).O unutrašnjem izgledu palače nema puno podataka, mada je on zbog reprezentativnosti građevine bio sigurno raskošno uređen , sa korištenjem rezbarenog namještaja , draperija sa zlatnim vezovima i slično. Jedino su, u sjevernom krilu, pronađeni ostaci peći sa keramičkim pećnjacima, na kojima je bio utisnut grb i titula Tvrtka II Tvrtkovića. U najranijem sloju ruševina pronađen je veći kameni blok sa predstavom orla. Karakter arheoloških slojeva u palači je sličan onome u predvorju: najstarijigar, srednji-srednjovjekovni građevinski šut i gornji – turski sloj. Nađeno je nešto malo dekorativne plastike (slika 11). Gornja palača sa predvorjem je situirana na najvišem horizontu, uz glavnu kulu i cisternu na zaravnjenom terenu. Istočno je dograđena još jedna palača tzv. aneks (dodatak) . Pervorje Gornje i Dodje palače bilo je povezano drvenim stepeništem.Uz zapadni zid stajala je drvena galerija. Iz predvorja koje je bilo povezano sa glavnom kulom, ulazilo se u izduženi prostor Gornje palače unutarnjih dimenzija 18-19 x 5-5,6 m. Debljina zidova je od 140 - 150cm. Na drugi kat se dolazilo drvenim stepeništem i galerijom. U sjevernoj prostoriji je pronađena oplata od klesanih kvadara sedre, koja ukazuje na postojanje unutrašnjeg svoda, i namjenu prostorije, najvjerovatnije je tu bila uređena dvorska kapela za Doroteju Gorjansku, suprugu kralja Tvrtka II. To potvrđuje i pronađeni ulomak kaneliranog stupa sa tragovima pozlate. Prozori palače su bili bogato ornamentirane bifore ili trifore. Dodatak Gornje palače je objekat dim 18 x 6 metara sa dva kata, koji se jednom stranom naslanja na gornju, a drugom na Donju palaču. U njemu su bile smještene radionice majstora finijih zanata, kao što su graveri , pečatoresci…Tu su pronađeni kalupi za izradu keramičkih pećnjaka i drugih ukrasa.Ova zgrada imala je dva ulaza , jedan u sjevernom zidu širine 1 metar , i drugi na južnoj strani koji je vodio na treći kat Donje palače.

Osim tri palače koje se nalaze u sastavu kraljevskog dvora, na terasi Crkvice (na istočnoj strani) se nalazila još jedna građevina, dimenzija 11 x 6 metara, stambeni objekat na dva kata u kojem su živjeli franjevci (Franjevačka

19

palača), njeni zidovi debljine su 100-110 cm. U donji kat ove zgrade vodio je zaseban ulaz sa malog trga pred palačom.Ovdje je postojao i podijum za keramičku peć , dimenzija 5,14x 2,5 metara, peć je imala pećnjake u obliku češa i keramički solunar.Na sredini ove palače stajale su keramičke svjetiljke , a ispred palače postojao je natkriveni drveni trijem širine 2 metra.2 Stambene zgrade bobovačkog naselja su razbacane u nekoliko skupina unutar gradskih zidina, u malom podgrađu sa južne strane i predgrađu na sjeveru, izvan bedema. Pri gradnji je u najvećoj mogućoj mjeri korišten kameni teren, a kao građevinski materijal isključivo drvo. U osnovi je najčešće kvadrat dim. 4 x 4 m bez pregrada. Izuzetak je kuća koja je najvjerovatnije pripadala dvorskom kapelanu, a koja se razlikovala od ostalih po složenijoj izvedbi i unutrašnjoj opremi.Na Bobovcu je moglo biti najviše 200 stambenih jedinica. Srednjovjekovne utvrde oko sebe su privlačile određen broj trgovaca i zanatlija , srazmjerno svojoj veličini i potrebama taj broj je varairao. Na Bobovcu su tragove ostavili : kovači , rezbari , keramičari, zidari , klesari , graveri , slikari i mlinari. Kovačke radnje egzistirale su na tri lokacije na Bobovcu, najveća kovačnica bila je ona kod ulazne kule na Bobovačkom sedlu , gdje su pronađeni brojni ostaci željezne troske i kameni podijum . Druga kovačnica bila je u širem predvorju dvora , a tu je vjerojatno radio kovač i potkivač konja za dvorsku konjušnicu.Treća kovačnica bila je u predvorju Donje palače a bila je smještena na uzdignutoj terasi. Tu je prilikom iskopavanja pronađeno kovačko ognjište od nabijene ilovače ograđeno kamenom i dosta sirovog gvožđa. I lončarstva je nekad bilo na Bobovcu , istina nisu pronađeni ostaci lončarskih radnji , ali svi ostaci keramike pronađeni ovdje zasigurno su izrađeni na Bobovcu. Zidara je ovdje uvijek moralo biti mnogo ,a među njima i onih koji su specijalizirani za određene radove. Ovdje je bilo i drvorezbara , pečatorezaca , slikara koji su oslikavali kapelu i crkvu , doduše bilo je i trgovaca , ali trgovina kao djelatnost nije mogla ostaviti neki naročit trag. Cisterne za vodu Tijekom svog istraživanja dr. Anđelić je otkopao tri cisterne , od čega dvije u kompleksu dvora , tj. jednu u glavnoj kuli , a drugu u predvorju Donje palače , dok se treća nalazila na Crkvici. Osnova prve cisterne je 5,20 i 4 metra a ima elipsastu osnovu.Njena oplata je od klesanih kvadara sedre u krečnom malteru ,a preko toga je presvučen sloj hidrauličnog maltera debljine 1-3 cm.Dno je popločano kamenim pločama i zaliveno debelim slojem hidrauličnog maltera.Dubina cisterne je zasigurno bila i veća ali je dr. Anđelić ustanovio dubinu od 3 metra. Po arheološkim ostacima ustanovilo se da je ona bila korištena i u osmanskom periodu. Druga pomenuta cisterna
20

ukopana je u kamenito tlo , zidana je istom tehnikom kao ona predhodna i vjerovatno je da su one djelo istog majstora. Njen promjer je 5,20 metara , a dubina 5 metara.Iznad ove cisterne nekada je postojala drvena nastrešnica.Vjeruje se da je ova cisterna bila razorena pa da je naknadno u nju ugrađena nova koja je bila manjeg promjera 3,40 metara , i dubine oko 4,70 metara (slika 12). Treća cisterna je iskopana u kamenitom tlu terase na Crkvici , neposredno ispred palače i velike crkve.Ima kružnu osnovu a dubine je 5 metara , i bila je po svome smještaju namijenjena javnoj uporabi. No , ona nikada nije do kraja završena , njenu izgradnju vjerojatno je prekinnulo tursko osvajanje. Postoji i jedno zanimljvo svjedočanstvo , a to je ugovor kojim se magister cisternarum Bogoslav Jugonić obvezao da će kralju Tvrtku I izgraditi cisternu u Bosni. Mišljenje većine stručnjaka je da se radi o cisternama na Bobovcu, ali tako nešto potvrđuje i sam način gradnje koji je bio svojstven samo vrhunskim dubrovačkim majstorima.

21

Grobna kapela i Velika crkva Nalazi se na južnom dijelu Crkvice, uz okruglu kulu.Njena orjentacija je istok-zapad.Platforma za smještaj kapele dobivena je poravnanjem kamenog terena.Kapela se sastoji od dva prosotra pravougaonih osnova , lađa je dimenzija 7,70 x 6,45 merata , a apsida 4,48 x 3,30 metara (slika 14).

Zidovi su joj debljine 140-150 cm, i za njih je korišten mnogo krupnij kamen nego za ostale građevine na Bobovcu .Pod je rađen u dvije razine , onaj u apsidi je 10 centimetara viši u odnosu na pod u osnovi.Drvena pregrada koja je bila po sredini crkvene lađe imala je gredice osnova 20 cm.Crkveni svod bio je od kvadara tesane sedre.Svod je imao gotičku formu , jer je ovdje pronađen jedan ulomak trijmfalnog luka, dok su doprozornici , dovratnici i pomenuti luk bili izrađeni od klesanih blokova muljike. Kapela je imala zvonik na preslicu. Vrata kapele su širine 142 cm, a prag je dvije stepenice viši od poda.Na sjevernom zidu postojali su prozorski otvori na visini od 3 metra, prozori su bili u obliku bifora sa kružnim lukom. Kapela je
22

imala drveni krov , a ispred kapele bio je i natkriveni trijem koji je išao uz sjeverni zid kapele , a u njemu su bile smještene četiri zidane grobnice.

Interijer kapele bio je bogato ukrašen, imao je raznovrsne motive plastične dekoracije besprijekorne izrade. Sva dekorativna plastika bila je izrađena od muljike. Unutrašnjost kapele je bila oslikana , a prilikom iskopavanja pronađeno je 2000 ulomaka maltera sa freskama. Dok se recimo na zidovima očuvalo 5-6m2 oslikanih površina.Na ostacima se raspoznaju crteži urezani tvrdim predmetom.Od ikonografskih motiva pojavljuju se ljudske figire , vegetativni motivi, te geometrijski motivi. Grobnoj kapeli su pripadala i tri brončana zvona,koja su pronađena na istočnom dijelu Crkvice.Zvona su bila zakopana u zemljani nasip , vjerojatno tu sakrivena da ni bi došla Osmanlijama u ruke. Najveće zovno je težine 92kg , visine je 48 cm , promjer otvora je 55cm , visina petlje 11 cm.Prilikom zakopavanja zvono je postavljeno uspravno . Na njegovoj površini nema nikakvih oznaka (slika 16).Ali se po svom stilu svrstava u romaniku , tj. izrađeno je polovinom XIV stoljeća. Ostala dva zvona pronađena su jedno do drugoga ,i bila su položena na bok , a bila su nekih 5 metara udaljena od prvoga. Drugo ili srednje zvono je težine 67 kg , a otvor mu je promjera 47cm , visine je 52cm , i ima iznad toga pelju za vješanje dužine 16 cm ,a uz

23

ovo zvono pronađen je njegov jezičac (slika 17).Forma zvona je gotička.Iznad ruba otvora je uokvirena traga sa reljefnim natpisom : MACRO. MAGISTER PRIBISLAV. FE +. M C C C C ADI. X. (MARCO MAGISTER PRIBISLAV FE(CIT)+ MCCCC A(NNO) D(OMIN)I X. To u prijevodu znači : Majstor Marko Pribislav napravi godine gospodnje 1410. Treće zvono teško je 32kg , visine je 55cm , i promjer otvora mu je također 55cm ,imalo je i očivanu petlju za vješanje visine 10cm (slika 18).I uz ovo zvono očuvan je jezičac.I na ovom zvonu je postojao natpis : MARCVS. FILIVS M. VENDRAMVS. ME FECIT (MAGISTER MARCUS FILIUS MARCI VENDRAMUS ME FECIT) ili u prijevodu : Napravi me majstor Marko Vendramus , sin Markov. Isti majstor izradio je zvono u benediktinskom samostana na Rabu (1393.godine). U kapeli su pronađene tri kraljevske grobnice, a u trijemu su bile 3 grobnice a uz sjeverni zid još jedna zidana grobnica. Sjeverna grobnica je postavljena uz ugao apside i sjeverni zid crkve, imala je formu nepravilnog sanduka uokvirenog u grubo oklesane ploče od miljevine.Od njenog poklopca je pronađen samo jedan mali dio, iznenađuju male dimenzije rake , dužine je 95 cm , širine 42-57 cm , dubine 33 cm. Iznad grobne rake nalazio se zidani sarkofag sa ukrašenom pločom , dimenzije ukrašene ploče su 190cm, visina 75 cm , , dok je sarkofag bio dužine 230cm širine 145 cm.Kosti u grobnoj raki bile su izmiješane i izlomljene ,pronađene su samo dvije cijele kosti i jedna lubanja.Male dimenzije grobne rake teško je pojasniti , ali postiji teza koja se bazira na činjenici da je jedan skelet sahranjen u sarkofag na mjestu na kome je ranije bio grob, a da su ostaci ranijeg skeleta smješteni u raku , no antropološkom analizom uvijelo se da se radi o ostacima četiri skeleta , pa se ova teza nadovezuje na to da je postupak sahranjivanja na ovaj način obavljen dva puta.Antropološkom analizom utvrđeno je i to da dva najbolje očuvana skeleta pripadaju muškim osobama , od kojih je jedna umrla u dobi od 40 godina ,a druga u dobi preko 50 godina.

24

Srednja grobnica imala je zidove od tesane sedre i pod od fine žbuke , i u njoj je grobna raka dimenzija 200 cm dužine x 80 cm širine x 100 cm dubine.Razbacane kosti u njoj pripadaju jednom skeletu. Prema ostacima je utvrđeno da je pokojnik bio sahranjen u drvenom sanduku i umro je u starosti oko 50 godina.Utvrđeno je da se radi o kralju Stjepanu Tomašu zahvaljujući ostacima nadgrobne ploče sa incijalima ST (slika 19). Treća grobnica je dubine 180cm, njen gorni dio nema tragova neke konstrukcije , i ovdje su otkriveni ostaci nadgrobne ploče.U ovoj grobnici jako dobro je očuvan skelet za koji se ustanovilo da je pripadao ženskoj osobi starosti preko 20 godina.Tu se vjerojatno radi o kraljici Doroteji Gorjanskoj , o čemu se noviji stručnjaci baš i ne slažu.Četvrti grob bio je uz južni zid , i malih je dimenzija , pa je utvrđeno da je to grob djeteta u dobi od 10-12 godina, dok se peti grob naslanjao na sjeverni ugao naosa. Ne bih ovdje da se bavim podrobnijom analizom , ostataka, ploča , nagađanjima jer su o tome urađeni brojni radovi u prošlosti i zato što smatram da to nije prijeko potrebno za ovaj rad.Reći ću još da ploče po umjetničkoj vrijednosti spadaju u sam europski vrh, i da im na ovim prostorima nema pandana. Gradnja kapele započeta je zajedno sa dvorom , i njenu gradnju otpočeo je ban Stjepan II , a adaptacije na kapeli izvršio je i kralj Ostoja i njenu namjenu je preinačio u mauzolej kraljevske obitelji.Obogaćivanje enterijera arhitektonskom dekorativnom plastikom uradio je Tvrtko II , dok je kralj Tomaš naredio da se izgradi srednja grobnica i naslikaju freske.

25

Takozvana Velika crkva na Bobovcu po svojoj veličini spada u veće i velike crkve svoga doba.Ona ujedno predstavlja i najveću građevinu iz doba srednjovjekovne Bosne. Njene unutarnje dimenzije su 23,10 metara dužine x 14,30 metara širine , dok su unutarnje dimenzije crkvene lađe 13,30 metara x 14,30 metara , a dimentije crkvenog kora 5,80 metara x 8,85 metara. Ova crkva nikada nije bila dovršena , njenu izgradnju prekinulo je osmansko osvajanje , a ona je izgrađena 10-12 metara udaljenosti od grobne kapele , spada u stil franjevačke gradnje , imala je debljinu zidova oko 200cm. Njenu gradnju su otpočeli kralj Tomaš i njegova supruga kraljica Katarina.

Materijali i gradnja Dvorski kompleks smješten je između pet strmih kraških stijena korisne visine 4-10 metara.Kamen korišten za gradnju pretežito je krečnjak uzet iz neposredne blizine.Po veličini kamena ističu se zidovi grobne kapele gdje su ugrađivani najkrupniji komadi.Bilo je mnogo sedre , i to klesane , a korištena je za zidove i svodove , unutarnje oplate cisterni i dr. Ležišta sedre nalaze se u Borovici , u slivu Bukovice i na izvoru Mijakovske rijeke. Muljika je imala na Bobovcu široku primjenu a njena ležišta su u donjem slivu Trstonice kod Haljinića i Ričice , a korištena je za ukrašavanje interijera.Pored toga korišten je i kraljevski crveni kamen te tzv. mlinski kamen. I drvo je bilo jedan važan građevinski element , jer je ovo područje izrazito bogato raznovrsnom šumom. Od drveta su bili : krovovi , podovi , etaže , stepeništa , trijemovi , a bilo je objekata izgrađenih samo od drveta. Ostaci cigle i crijepa pronađeni su u ruševinama dvora ,a oni su pripdali kasnoantičkom stilu , dok je nađena i srednjovjekovna cigla dimenzija 20x9x4 cm , ali u manjim količinama.Krovni crijep je oblika blago povijene plohe, bez ojačanih rubova , a on predstavlja prijelaz između ravne tegule i žlijebno savijene ćeremide.Glina je imala svoju široku primjenu , a korištena je siva glina , za podove , i za oblaganje dna cisterni. Za vezivanje korišteni su krečni i hidraulički malter. Tehnike zidanja karakteristične su za srednjovjekovnu Bosnu. Arheološki nalazi Krenut ćemo prvo od keramike koje je i bilo najviše prilikom Anđelićevog iskopavanja.Ovdje se radi o tzv. slavenskoj keramici dok je u kopleksu kraljevskog dvora ova keramika bila izmiješana sa turskom keramikom.Zanimljivo je da je dr. Anđelić na predjelu Crkvice , i u

26

ruševinama kula pronašao netaknute slojeve sa keramičkim materijalom.Mnogo keramičkog materijala našlo se u kuli na kraju predvorja kraljevskog dvora , zatim pod stepeništem galerije. Ovu keramiku karakterizira tamnosiva i tamnosmeđa boja, slabo uglačane površine i tanke stijenke.Najviše je tu bio zastupljen stari slavenski lonac , zdepastog i pomalo jajastog oblika , visokog vrata , sa neznatnom profilacijom ili bez nje (slika 21).Veličina ovih lonaca zapremine 1,5 – 2 litra upućuje na serijsku proizvodnju. Pojavljuju se i druge forme kao što su niska zdjela , duboki tanjur i zdjela uskog dna.Ukrasi su urezane horizontalne linije , valovnice i slično... U predvorju Donje palače i to u prostoru koji zatvaraju sjeverno krilo palače pronađeno je nekoliko desetina ulomaka keramike specifične vrste kakva kod nas nije pronađena , osim , kasnije se ustanovilo u susjednoj Sutjesci.Ova keramika bogata je ukrasima i ima deblju stijenku , a na njima su primjetni rebrasti ukrasi koji se negdje i granaju. I keramika presvučena zelenom caklinom se pronalazi na Bobocvu kao i u Sutjesci.Ta caklina ima tamnozeleni ton , na Bobovcu su ovom caklinom presvučene i svjetiljke na Crkvici.Oblici nisu karakteristični za domaće majsore pa je sigurno ovo „uvozna“ keramika, moguće iz dijelova Srbije.Osim toga nalazile su se i posude sa žućkastozelenom caklinom. Keramika sa zelenom caklinom nalazila se češće u turskim slojevima na Bobovcu. Na Bobovcu su zastupljena dva tipa pećnjaka , jedan sa kvadratnom osnovom a drugi u obliku čaše. Najzanimljiviji je onaj sa grbom i natpisom kralja Tvrtka II , najveći dio fragmenata ovog pećnjaka pronađen je u dodatku Gornje palače. Debljina zidne stjenke pećnjaka kreće se od 8-12 mm , a reljef od 2-4 mm.Čeona strana pećnjaka je kvadratna ploča

27

stranica 30 cm , a rubovima te ploče ide plastična traka širine 1 cm , u kojoj je smješten natpis : TRTKO: G. DEI: TRTKONVS: REX: RASCIE: BOSNE: ECCT: GRACIE (slika 22). Pronađena su dva tipa keramičkih svjetiljki sličnih po konstruktivnim detaljima ali po detaljima dosta su različiti.Prv tip je keramički cilindar (otvoren sa obje strane) visine 24 cm , unutarnjeg promjera 15 cm, i debljine stjenke 1,3 cm , struktura i boja odgovara finoj cigli (slika 23). Na osnovu pronađenih fragmenata ustanovljeno je da je bilo 4-5 ovakvih svjetiljki. Što se tiče drugog tipa svjetiljki ,njih je bilo četiri , a one su dvodijelne , imale su trup i poklopac.Trup im se sastojao od jednog konusa i cilindra , dimenzije su : visina konusa 6 cm , visina cilindra 24 cm , promjer cilindra 17 cm , promjer otvora na konusu 6 cm , debljina stjenke 1 cm.Približno ¼ cilindra je zatovrena dok je ostatak profiliran ukrasnim mrežama. U predvorju i u ruševinama Gornje i Donje palače pronađeni su ostaci keramičkih sudova rađenih u tehnici majolike.To su ulomci od tri vrča , ukrašeni stiliziranim motivom X redanih u trake (slika 24). Pronađena su i tri ulomka tanjura na kojima je kao ukras bila perzijska rozeta.U dodatku Gornje palače pronađen je i kalup za otiskivanje grbovnog ukrasa u vidu zmaja koji guta srce(slika 25). Sitni ulomci staklenog posuđa bili su razbacani uglavnom po ruševinama dvorskog kompleksa.Dvije trećine nađenog stakla pripadaju prozirnom staklu sa žućkastim tonovima, a ostatak staklu zelenkastoplave boje.To su ulomci čaša ,boca i staklenih posuda, neki čak rebrsto ukrešeni. Od ostataka oružja pronađeno je 6 vrhova željeznih strijela (slika 26), to su strelice sa tuclem dužine 6 cm.Nađeni su i kameni projektili za praćke koji nisu do tada zapaženi kod nas , a imaju jajoliku formu , promjera 3-9 cm. Kamene kugle su nađene u tri veličine promjera su 12, 15 i 30 cm, klesane su od krečnjaka. Vrijedan je nalaz kamenog kalupa za

28

izlijevanje olovnih puščanih zrna pronađen u najstarijem sloju ruševina u sjeveroistočnom dijelu Donje palače.Pronađen je i dio brončane mamuze. Raznovrsni su predmeti od metala od čega je najbrojnije građevinsko željezo od čega su najbrojniji ekseri i okovi, zatim sprave za zaključavanje: kvake , katanci , ključevi i šarke. Bilo je i noževa , brtivi za brijanje , malih sjekira , trnokopa... Zanimljivi su pronalasci rezbarene kosti a najvrijedniji među njima je lik ženske osobe na pozlaćenoj kosti (slika 27), dimenzija 6 cm visine i širine 2,7 cm. Životinjske kosti i ugljenisane žitarice su dale podatke. Od ugljenisanih žitarica to su : pšenica, ječam i proso. Od životinjskih kostiju najbrojnije su kosti koze i ovce, dok su kosti goveda rjeđe , dok su ostaci kostiju svinje i jelena izuzetno rijetki, kao i ostaci peradi. Bobovac danas predstavlja izuzetan turistički potencijal , koji bi pod hitno trebalo iskoristiti.Turisti (iz cijeloga svijeta) su gladni povijesnih znamenistosti , i poučeni iskustvima iz šireg okruženja , trebamo se zapitati zašto ne rehabilitovati stare gradove. Najpogodniji za to svakako je Bobovac , jer se na njega nadovezuje Kraljeva Sutjeska , pa se sve to može upotpuniti sadržajima , i privući turiste i stvoriti profitabilnu granu turizma. Za Bobovac se danas veže samo religijski turizam, uz poneku posjetu studenata povjesti ili nekoga osamljenog turiste žednog saznanja o ovome važnom gradu. Eventualnom obnovom ovog starog grada dobilo bi se mnogo mogućnosti za organiziranje ne samo turističkih obilazaka ,već i kulturnih , društvenih , političkih ili edukativnih skupova.Onda tu je mogućnost stvaranja amijenta za

29

snimanje filmova , realizaciju raznih umjetničkih performansa , obliazak turističkog kompleksa kočijama , konjima. Ovo područje koje je poznato planinarima i rijetkim pionirima moutain-bikinga, revitalizacijom povjesnog turizma privuklo bi još više gostiju , uz otvaranje kampa , smještajnih kapaciteta u bungalovima ili u samim prostorima Gornje ili Donje palače jer turisti veće platežne moći u ovo vrijeme žele potpun doživljaj svega što ih okružuje. Pomenimo da je područje idealno za foto-safari , a na sve to nadovezao bi se i ribolovni turizam. I još kad bi sve začinili ponudom tradicionalnih jela , zadovoljstvu turista ne bi bilo kraja. Mogli bi se zaposliti ljudi , ovako obogaćena turistička atrakcija ime Bobovac stavilo bi na svetsku mapu turizma. A za tako nešto ne treba mnogo , jer imamo povijesni osnov koji niko ne može kupiti.Potrebna je samo volja vlasti da prepoznaju značaj i blistavu priliku. Neka stare kule Bobovca opet zasjaju sjajem slave.

1) Bobovac i Kraljeva Sutjeska , Pavao Anđelić , Sarajevo , 1972. 2) isto

30

Trstivnica i Kraljeva Sutjeska

Uz rijeku Trstionicu i njen sliv nekada je bio glavni centar ovog regiona,
prema nekom davnom političkom ustrojstvu ovo se područje zvalo Trstivnica , u sastav ove stare općine ulazila su sela : Čatići, Obre , Bjelavići, Brežani,Haljinići,Miljačići, Pezeri, Bijelo Polje , Seoce , Teševo, Sutjeska,Ratanj ,Nažbilj , Bastašići i Lipnica.Ovaj region smješten je u slivu rijeke Bosne , između Visočkog polja sa istočne strane , te zeničke kotline i sliva rijeke Lašve sa zapada. Ovo područje danas je podijeljeno na dvije administrativne jedinice Općinu Kakanj i Vareš, ali bez obzira na to ono je uprkos tome ostalo neka cjelina koja svoje korijene vuče iz prošlosti. Osmanska uprava nije oduvijek poštivala integritet i specifičnu individualnost ovoga kraja, te su dopustili Visokom i Zenici da prema sebi privlače određene dijelove ove regije.

Pretpotavka je da je centar Trstionice bio u Crkvenjaku u selu Haljinićima , ali izgradnjom franjevačkog samostana i kraljevskog dvora u XIV stoljeću centrom je postala Sutjeska.Svjedočenje o kontinuitetu življenja na ovome području daju i brojne nekropole stećaka od kojih je najveća na Crkvenjaku.Postoje pretpostavke da ovdje postoje i tragovi života još iz antičkog doba ali to nikada nije istraženo. Trstivnica je bila i raskrsnica
31

važnih puteva. Još žive narodna predanja iz davnina po ovim selima tako u Haljinićima kažu da je njiva Gromile u Polju dobila ime na taj način kada su Turci opsijedali kralja na Bobovcu opsjednuti su puštali „zastavu“ (vodena bujica koja se akumulirala u pregrađenom riječnom koritu) da plavi tursku vojsku , tom prilikom voda je sa sobom nosila kamen pa su tako nastale neke gromile. Na planini Liješnici istočno od Bobovca sijala se pšenica , a žito je drvenim cijevima dopremeno do Bobovca , u tom predjelu postoji lokalitet Kraljevo Guvno na samoj granici sa gradom Bobovcem , tu se vjerojatno vrhlo žito za potrebe dvora.Postoji predanje koje kaže da je između izvora Radakovice i Bobovca bio vodovod od drvenih cijevi u dužini od 3 kilometra.Na izvoru Bistriku u Haljinićima kažu da je zaklan kralj Tomaš za vrijeme brijanja.Golub koji je oko njega lepršao odletio je kraljici Katarini na Bobovac i ona je po tome zaključila da joj je muž ubijen. U Haljinićima je u vrijeme turskog osvajanja živjelo šest rodova a to su : Tomići, Bani,Marićevići, Šljivići , Čolići i Jozići. U Bijelom Polju se vjeruje da je tu boravio Kulin ban , a selo je kažu dobilo ime po tome što su nekadašnji stanovnici tu sterali bijele čaršafe kada su nailazile baše prilikom pokušaja osvajanja Bosne.Ratanj je kaže se nekad nosio ime Zlatan zbog zlatnih rudnika koji su tu postojali, ali se zbog boravka bosanskih kraljevskih ratnika u ovome selu ime promijenilo u Ratanj. Bastašići imaju u svom korijenu riječi bastah, što u prevedenom značenju označava kiridžiju – prijevoznika , a pošto se selo nalazi na važnom putu vjeruje se da je ovdje bio kiridžijski punkt.Iznad sela Lipnice nalazi se predjel Trst po kojem je možda župa Trstivnica ali i rijeka Trstionica dobila ime. Brdo Vis sa kulom na sjevernom dijelu bedema je kažu vještački nasip , nastao za jednu noć u cilju obrane od turskih topova , to se radilo dosta užurbano a ishod toga su teške posljedice, kažu da je 77 trudnih žena pobacilo djecu , a 77 kobila se izjlovilo. Lokalitet Carina je imao neku svoju ulogu u srednjem vijeku, a u Ćatićima kada su došli Turci u Bosnu , bila su tri brata Bojića , jedan je utekao u Hrvatsku , drugi ostao u selu , a treći se sklonio u Borovicu , taj treći bio je đak (dijak) pa se po njemu jedno selo u Borovici zove Đakovići. U području Borovice , u XIV i XV stoljeću eksplatisana je bakarna , srebrna i željezna ruda.Iz Dabišine darovnice koja je izdata 1392. godine doznajemo da je ovoj župi pripadao i Kakanj sa područjem Ribnice.I naselja na lijevoj obali Bosne od ušća Trstionice do ušća Lašve bili u sastavu stare općine Trstivnice ,kao i stara seoska općina Viduša koja je doduše udaljena od centra Trstivnice. Istraživanja su pokazla da se ovdje kroz stoljeća održao jedan arhaični tip naselja, koji svoje korijene vuče još iz ranog srednjeg vijeka.Svemu tome doprinio je rodovski odnos kao platforma društvenog života , te poljoprivreda kao najzastupljenija ekonomska grana. Osnovna matica ovoga

32

naselja je kuća sa svojim ukućanima, uvijek je postojala težnja da kuća bude što bliže posjedu pa je to rezultovalo razbacanošću (razuđenošću) kuća po zemljišnim posjedima. Više naseobinske jedinice nastajale su razumljivo je rastom broja kuća , tj. porastom broja ukućana , te se diobom stvara veći broj domaćinstava.Krvni srodnici grade svoje kuće u blizini stare matice i tako se formiraju rodovska sela ili zaseoci.Sela i zaseoci uglavnom su nosila patronimička imena koja se završavaju na „ić“ ili pak drugačije. Primarna veličina sela (seoskih općina) odgovarala je kapacitetu stotinu vojnika, kako je zahtjevao tadašni sustav vojne uprave .Zbog organičenih poljoprivrednih kapaciteta u mnogim od tih seoskih općina broj stanovnika se kroz vrijeme nije drastično mijenjao. Ipak glavni oblik naselja u srednjovjekovnoj Bosni je razuđeno selo, tek će se polovinom XIV stoljeća pojaviti gradska naselja. Za seoske općine važno je reći da se one formiraju još za vrijeme dolaska Slavena i po svojoj osnovi odgovaraju sustavu vojne demokracije i podređenosti rodovskih odnosa. Veliki broj seoskih općina održao se i u doba feudalizma , na način što su kompletne seoske općine ulazile u sastav vlastelinstva ili su pak ne neki način izbjegli feudalizaciju. Smatra se da je sustav seoskih općina u Bosni i Hercegovini postojao do početka XX vijeka , a određene refleksije osjećaju se i danas.Osnovne organizacione strukture ovih općina su: zajedničko ime , tačno utvrđen terirorij, zajednička ispaša i zajednički kult.Postojale su i seoske stariješine i seoski zborovi kao jedan vid političko-demokratskog ustrojstva.Seoske općine imale su svoju „planinu“ , svoje ispaše ,i obradiva zemljišta u tim planinama. Iz pisanih izvora srednjeg vijeka znamo da su u župi Trstivnici postojale tri seoske općine : Kakanj , Ričica i Borovica. Pored ovih vjerojatno su status seoske općine imali : Zgošća , Bištrani , Poljani , Doboj i Viduša. Područje ove župe bilo je naseljeno i u neolitsko doba. Ostaci rudarske djelatnosti srednjega vijeka su : velika troskavišta od rudarskih talionica u Borovici, rudarske jame pod nazivom Kraljeva rupa također u Borovici i slično. Značaj istraživanja koji je ovdje obavio Pavo Anđelić je ne saglediv , ali on se u prvom redu ogleda u utvrđivanju naseobinske fizionomije utvrđenog grada Bobovca, zatim vladarskog dvora u Sutjesci, otkrio je nekoliko do tada nepoznatih kategorija arhitekture srednjovjekovne Bosne , došlo se do otkrića bogate arhitektonske umjetničke opreme pojedinih objekata i do zanimljivog arheološkog materijala , zatim su utvrđene kulturne zone , dat je osnov za istraživanja koja su slijedila. Svi radovi o Bobovcu kasnije rađeni pa i ovaj moj temelje se na Anđelićevim istraživanjima s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Posebnu vrijednost njegovog istraživanja ima otkriće tri kraljevske grobnice , u kojima su sahranjeni Tvrtko II ,Tomaš i kraljica Doroteja Gorjanska.

33

Kraljeva Sutjeska Nekih 12 kilometara sjeveroistočno od Kaknja, a od Zenice 45 kilometara nalazi se Kraljeva Sutjeska , koja je recimo još od Visokog udaljena 25 kilometara, a od Sarajeva 56 kilometara. Sa puta Sarajevo-Zenica, kod Ćatića, odvaja se put prema naseljenom mjestu Kraljeva Sutjeska, koje se nalazi na nadmorskoj visini od oko 500 m. Kraljeva Sutjeska nalazi se u dnu ljevkaste kotline koja je okružena padinama Teševskog brda s jedne i padinama Ježevice sa druge strane.Mjesto Kraljeva Sutjeska danas administrativno pripada Općini Kakanj.

Uvaženi dr. Truhelka tvrdio je da je u župi Trstivnici u selu Zgošći (sad Kaknju) bila kolijevka i groblje prvih Kotromanića, te da je ispod zgošćanskog stećka pokopan ban Prijezda. Nakon izlaska iz kanonja koji zatvaraju strane Teševskog brda i Hrida , a neposredno prije nego što će primiti lijevu pritoku Bukovicu , rijeka Trstionica je izgradila ljevkastu kotlinu , čije dno epilepsaste forme nema većih promjera od 600 do 200 metara.Dno ove kotline je sasvim ravno i u njemu je smješteno naselje Sutjeska. Kako je Sutjeska dobila ime ne zna se , ali postoji više verzija oko nastajanja imena. Sutjeska je hidronim rasprostranjen po Bosni i Hercegovini i samim tim malo je nejasno kako je došlo da baš ovdje ostane u imenu jednog naselja. Ime ovoga naselja imalo je oblik Sutiska ili čak Sudinska , zbog dvorske kancelarije u kojoj se nekada sudilo. Postoji verzija koja kaže da je ime Sutiska došlo zbog toga što naselje leži u uskoj kotlini. U stara vremena su ga zvali Curia Bani , što

34

znači banov dvor , zbog toga što su u njemu boravili banovi Kotromanići, kasnije će Kotromanići prerasti u kraljevsku dinastiju. Postoji podatak da je Autro-Ugarska uprava ovo mjesto nazvala Kraljevom Sutjeskom zbog razlikovanja od ostalih hidronima i toponima u našoj državi koji u imenu imaju „Sutjeska“.Povjesničari pretrpostavljaju da se ovdje nalazi grad Desnek iz vremena Konstantina Porfirogenita. Tragovi antike pronađeni su samo na Bobovcu. Ali najvjerojatnije je da su prvi objekti u Sutjesci izgrađeni u vrijeme bana Stjepana II Kotromanića.Tu je je pored dvora polovinom XIV stoljeća izgrađen i franjevački samostan. A franjevci su u ovim krajevima podizali svoje samostane samo u jakim političkim i ekonomskim centrima , a nikada u osami. Ovdje su bili izgrađeni razni zanatski objekti , trgovačke radnje i ugostiteljski objekti zbog velike frekfentnosti i posjećenosti Sutjeske u to doba. U XV stoljeću Sutjeska je bila naselje varoškog tipa i tada se smatra podgrađem Bobovca. Gornji dio kotline na lijevoj strani Trstionice zadržao je ime Varoš , ali je taj dio smanjen pomijeranjem korita 1904. godine. U ovdašnjoj crkvi bio je kameni sarkofag u kome je pronađeno gvozneno žezlo i nekoliko srebrnih dugmića , pa se dugo vjerovalo da je to sarkofag kralja Tomaša , no kralj Tomaš , utvrđeno je , sahranjen je na Bobovcu gdje mu je i pronađen grob. Negdje do Drugog svjetskog rata na Pijesku su postojale ugostiteljske i zanatske radnje gdje se nalazio kujundžija , gostionica , kovačnica, mlin , pečenjara , a tu se održavala i tjedna tržnica. Ovo naselje pogađale su epidemije kuge od kojih su posebno kobne bile one 1789. godine , te 1814. i 1815. godine. Oboljele su smještali na jedan brijeg iznad Sutjeske i oni su tu umirali i bivali naknadno pokapani. U Kraljevoj Sutjesci je i bogato ukrašen stećak bana Stjepana Kotromanića. Ratovi su ovdašnje stanovništvo odveli u daleki svijet i Sutješčana ima posvuda, neki se nikada nisu vratili. Ovo mjestašce danas broji oko 350 stanovnika. Rijeka Trstionica izvire 25 kilometara od Kraljeve Sutjeske a u Čatićima se uliva u rijeku Bosnu, dužina njenog toka je oko 40 kilometara.Pored ove rijeke tu je i rijeka Bukovica , obje su bogate kvalitetnom ribom , naročito rijetkom potočnom pastrmkom.Rijeka Bukovica se može pohvaliti svojom izuzetnom čistoćom i kvalitetom vode , pa je zbog toga i upotrijebljena za vodosnadbijevanje. Bukovica nastaje od nekoliko izvora i potočića u selu Podgora i desetak kilometara odatle prima svoju pritoku Borovicu , a pod Bobovcem prima Mijakovsku rijeku. Ovdje postoji i izvorište tople mineralne vode.Predjeli župe Trstivnice su izrazito bogati šumom , uglavom su to omorike , jele i bukva ,a dio oko Bobovca jako je bogat hrastovom šumom.Za vrijeme najvišeg stupnja uspona bosanske kraljevine Bobovac i Borovica prerastaju u naselja varoškog tipa , ali kasnije će se propast

35

Bobovca negativno odraziti na sva okolna mjesta u okolini. Kada se Bobovac ugasio kao nasobina , njegovo zemljište izdijeljeno je između Poljana , Dragovića , Mijakovića , Kućevaca i Kopljara. U doba srednjeg vijeka mogu se izvojiti dva kulturna kruga , jedan sa središtem u Bobovcu i Sutjesci a drugi sa sjedištem u Jajcu. U XIV vijeku u Bosni se podiže dvadesetak utvrđenih gradova, čiji su ciljevi uglavnom strateški i politički ali oni svakako prožimaju i u kulturne sfere života. Graditeljska djelatnost koja se naglo razvija predstavlja proces velikog kulturnog značaja.Umjetnička sadržina nadgrobnih ploča sa kraljevskih grobnica na Bobovcu premašuju sve slične spomenike svog doba sa područja ugarsko-hrvatske države. Spomenici duboreza u drvetu nisu sačuvani ali drvo je bilo jako zastupljeno u ondašnjoj gradnji i vjeruje se bogato ukrašeno jer u Bosni i Hercegovini rezbarstvo ima svoje duboke korijene . Postoji trag o tome da je ban Stjepan unajmio mletačke rezbare da mu ukrase dvor, ali i niski reljefi na kamenoj plastici na Bobovcu ukazuju na snažan utjecaj drvorezbarske tehnike. Obrada metala dosezala je visoku razinu , tradicija izrade nakita je nadasve poznata. U vezi s tim svakako valja pomenuti i izradu bogato ukrašene tradicionalne odjeće, poseban udio u tome imala je kraljica Katarina koja je ovdašnjim ženama prenijela moderni tip preslice. Vjeruje se da su njena haljina u kojoj je sahranjena, plašt kojim je prekrivena i prostirka na kojoj leži bogato ukrašeni animalnim i flornim motivima , koji su njenih ruku djelo. Široka uporaba stakla , specijalne vrste keramike govore o estetskim kriterijima toga doba. Srednjovjekovni slikari slikali su freske na Bobovcu , i samo slikarstvo bilo je izraženo i cijenjeno kao umjetnost u srednjovjekovnoj Bosni. Pisana riječ najbolji je dokaz i svedok povjesti i kulturnog razvitka , u našoj zemlji se pored autohtonog domaćeg pisma bosančice , koristila i glagoljica , ali svakako i latinsko pismo. Glavni nosioci narodne pismenosti bili su kraljevski dvor , naša bosanska crkva , dijaci i franjevci.Ukrašenost stećaka daje svoje svjedočanstvo o mnogočemu.O bogatstvu i raznovrsnosti ishrane govore i otkrića Pave Anđelića . jer su među otpadcima hrane prilikom iskopavanja dvora u Sutjesci pronađene veće količine ljuštura morskih školjki. Ipak tradicionalna jela koja se danas priređuju u Sutjesci na blagdane i prigodom svečanosti svoje korjene vuku uglavnom iz osmanskog perioda budući da je njihova tradicionala kuhinja bila jako bogata i da se brzo i čvrsto ukorijenila na našim prostorima. Škola u Kraljevoj Sutjesci izgrađena je za vrijeme Austro-Ugarske vladavine, ona je danas samo područna škola u skolpu Osnovne škole Omer Mušić Brežani. Danas je ljudima u Sutjesci jako teško , kao da su zaboravljeni od svih, kao da su ondje neka druga vremena , kao da je sa propašću kraljevine Bosne propala i Sutjeska...

36

Danas u nizovima spavaju stare kuće , neke već odavno prazne. One ćute i prkose svojom ljepotom koju prekriva sjaj starine. U Sutjesku ponajviše dolaze ljudi radi vjerskog turizma , zatim zadnjih godina sve je više organiziranih ekskurzija ali i pojedinačnih posjeta. Iskreno se nadam da će se turistička ponuda proširiti novim sadržajima , te da će barem zahvaljujući turizmu ovo mjesto oživjeti i možda vratiti svoje stanovnike iz dalekog svijeta na ugasla ognjišta. Raduje me što se o Sutjesci zadnjih godina dosta piše i snimaju se brojne TV reportaže i dokumentarni filmovi. Sutjeska ima i svoje glasilo „Sutješki vjesnik“.Mnogo je i web stranica koje predstvalju ovo znamenito mjesto. Mene nešto veže za ovaj kraj , a ja iskreno ne znam šta. Da li je to zbog tog dobrog komada prošlosti koji je tu očuvan , da li zbog prirode za koju se ne zna da li je ljepša na proljeće ili na jesen , ili onda kada je snijegovi pokriju ili kada vrele dane osvježava Trstionica? Miris slavih vremena se osjeti u zraku , nekome se možda učini i da čuje topot kraljevskih konja. Kada kreneš od Sutjeske prema Bobovcu kraljevstvu u susrete , postaneš onaj ponosni Bošnjak čija zemlja bila je slavna , i ti hodiš po stazama slave , penješ se , a umor ne osjetiš, gore te pod bobovačko nebo vuče srce uz taj strmi teren.Kad prelaziš preko Bukovice ona ti se odsjajem vode nasmiješi . I kad se Sutjesci vraćaš ona te radošću dočekuje u naručje svoje. Njeno naručje naša je povijest , njeno naručje je kraljevina Bosna , njeno naručje čeka na sve nas. Čekaju i kuće , one što su se u njima rodili i što pod nekim tuđim oblacima hode. Ja Sunce molim da kotlinu sutješku zauvijek grije, a Mjesec da je noću pazi.

37

Kraljev dvor u Sutjesci
dvorskog kompleksa se nalaze na katastarskim česticama 1/35,1/36,1/37 na lokaliteu Grgurevo , katastarske općine Kraljeva Sutjeska i katastarskoj čestici broj 356/4 na lokalitetu Dvori k.o. Kraljeva Sutjeska.Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine je 11. listopada 2003. proglasila ovo arheološko područje nacionalnim spomenikom , ranije je ovo područje Rješenjem Zavoda za zaštitu kulture Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine 21. svibnja 1966.godine stavljeno pod zaštitu države i upisano u registar nepokretnih spomenika kulture pod brojem 437.

Ostaci

38

Godine 1999. je stavljeno na privremenu listu nacionalnih spemenika BIH.U pisanim izvorima se prvi puta ovaj dvor pominje 28. prosinca 1341. godine kada se mletački rezbar Nikola obavezao ugovorom dubrovačkom knezu da će četiri gorine raditi na dvoru bana Stjepana. Arheološka istraživanja na dvoru izveo je Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u okviru svog plana istraživanja srednjovjekovnih gradova u Bosni i Hercegovini šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Prvi značajniji pomen u suvremenoj literaturi o dvoru dao je Đorđe Stratimirović u Glasniku Zemaljskog muzeja BIH 1890. godine , on tad navodi da postoji jedan lokalitet kojeg zovu Šetala , i koji se nalazi između potočića Urve i Franjevačkog samostana, i na kome se očituju određeni zidani kameni ostaci. Tadašnji franjevci rekoše mu da je jedan od tih zidova ostatak „Curiae bani“ a drugi ostatak nekadašnje crkve sv. Grgura. Godinu dana ranije u ovom znanstvenom listu fra Barišić je dao zabilješku o postojanju kraljeva dvora na tom mjestu. Na sistematskom istraživanju ovog lokaliteta šezdesetih godina prošlog stoljeća angažirani su bili Pavao Anđelić , Ljinjana Tomičić , Margarita S. Gavrilović , Anto Kućan i Marko Vego.Sav prikupljeni arheološki materijal pohranjen je u Zemaljskom muzeju.Anđelić tvrdi da nije bilo stečenih iskustava sa Bobovca , svjedočanstava , dokumentacije da se niti jedan areholog ne bi uspustio u jedno takvo istraživanje jer stanje prije iskopavanja nije obećavalo ništa. Objekti ovoga dvora smešteni su na padinama Teševskog brda , koje ima nagib i do 50 stupnjeva. Potočić Urva je godinama produbljivao svoje korito i u svojim povremenim bujičnim nanosima odnio dobar dio ruševina , pa čak i dijelove temelja građevinskih objekata, dobar dio kamena odnijet je i za gradnju Franjevačkog samostana kao i izgradnju individualnih stambenih objekata u Kraljevoj Sutjesci.

39

Zapadani dio ovoga dvorskog kompleksa naziva se „Dvori“ na početku pomenutog istraživanja bio je obrastao u šikaru i bagremovu šumu , a osamdesetih godina 19. stoljeća to zemljište je bilo državno ali su ga kasnije počele obrađivati obitelji Trgovčević i Šain pa je vremenom ta uzurpacija priznata kao vlasništvo. U zapadnom dijelu dvora ostaci su bili vidljivi na samo dva mjesta , a to su bili zidovi Gornje palače i dodatka u ukupnoj dužini od desetak metara. Istočni dio ovog dvorskog kompleksa zvani Grgur , spada u vlasništvo franjevačkog samostana. Teren je i ovdje strm ali je djelimično trasiran i uređen kao park. Od 09. – 12 lipnja 1964. godine , izvršeno je sondiranje u predjelu „Dvori“ i to na donjoj i gornjoj palači , te u prostoru između njih , a napravljene su i kontrolne sonde u prostoru iznad Gornje palače kako bi se provjerilo postojanje monumentale arhitekture.Nastavak iskopavanja 1967. godine , imao se sustavni karakter , prošireni su radovi na gornjoj palači i dovršeno je i sondiranje iznad Gornje palače , sve to u vremenu od 4. do 22. rujna. Naredne godine , dakle 1968. i to u periodima od 14. svibnja do 12. lipnja i od 8. kolovoza do 2. listopada , otkopana je čitava unutrašnjost Gornje i Donje palače i dvorske kapele. Godine 1969. od 8. kolovoza do 23. rujna , obavljeni su završni i dopunski radovi na gornjoj i donjoj palači , otkopana unutrašnjost „dodatka“ Gornje palače ,i otkrivene su konture istočne palače. U 1970. godini u periodu od 7. kolovoza do 15. rujna ispitani su ostaci istočne palače. Istočna palača Grgurevo je obronak Teševskog brda na lijevoj strani potoka Urve , vještački je trasiran da bi mogao prihvatiti građevinske objekte.U njegovom podnožju izgrađen je čvrst podzid koji podržava oveću terasu (trg) ispred dvorske kapele.Vrh obronka je vještački zaravnjan , na sredini obronka bila je izgrađena još jedna podzidna terasa , neposredno ispod supstrukcija zapadnog krila palače stajala je dvorska kapela. Palača je bila dvokrilna u obliku slova L , čija su se krila spajala pod uglom od 130 stupnjeva. Otkriveni su temelji gornjeg zida zapadnog

40

krila palače te kut pod kojim se sastaju gornji zidovi oba krila. Godine 1970. otkopano je čitavo podnožje zapadnog dijela palače, kada se ispostavilo da je uski prostor između sjevernog zida crkve i podnožja palače bio ispunjen kulturnim arheološkim slojem debljine 0,50 – 1,50 metara u kojem su se pronašle velike količine životinjskih kostiju, keramički ulomci , fragmenti stakla, ekseri , okovi ... Ovo bi mogla biti svojevrsna deponija , jer je i na Bobovcu pronađeno nešto slično. Otkopavanje čitavog podnožja pokazalo je da ispod zapadnog krila postoje samo dva jasno formirana kontrafora. Postojanje neke isturene drvene konstrukcije pred fasadom zapadnog krila palače dokumentirano je i otkopavanjem jedne duboke jame za drveni sup oko 1,5 m izvan temelja zgrade. Slaba očuvanost zidova nije dozvolila da se ustanovi kako je u detaljima izgledao sastav podnožja istočnog i zapadnog krila palače. Prilagođavajući se strmom izlomljenom terenu palača je dobila oblik slova L opruženih krakova.Zapadno krilo je duže od istočnog , mjereni iz unutrašnjosti zidovi su dugi 25 i 15 metara , a prednji donji front ima ukupnu dužinu od 50 metara.Donje zidove krakova palače podupire niz moćnih kontrafora , koji su četverougaone osnove dimenzija 2,5x2,5 metara, ali se s vanjske strane postepeno sužavaju prema zgradi. Unutarnji raspon iznosi oko 8-12 metara , ova građevina odgovara širini Donje dvorske palače na Bobovcu. Sudeći po položaju obronka Gregurevo u odnosu na Kraljevu Sutjesku i ostatak kotline i po logici razvoja dvorskog kompleksa , da se zaključiti da je ova istočna palača prvi i najstariji objekt kraljevskog dvora u Sutjesci. 1

Dvorska kapela Tačna lokacija dvorske kapele svetog Grgura nije bila poznata, a za njeno postojanje znalo se samo po navodima iz povelje kralja Tvrtka i iz 1378. godine. Ruševine dvorske kapele otkrivene su na strmom i uskom prostoru između terase trga s donje srane i istočne palače dvora s gornje strane ,

41

pročelje crkve je stajalo uza samo korito potoka Urve.Prije početka iskopavanja na ovome prostoru površinski je bila samo vidljiva samo neka amforna zidna masa dužine desetak metara i visine 2 metra , ona se pružala uz gornji rub terase-trga i bila formirana od velikih kamenih blokova na kojima je se samo rijetko zapažalo neko grubo lomljenje , kasnije će se ispostaviti da je to podzid koji je podržavao u isto vrijeme i čitavu platformu i sam zid južne kapele.Iznad ove zidne mase nalazio se donekle zaravljeni prostor , približne veličine 5x10 metara , prekriven velikim količinama građevinskog kamenja i obrastao visokom šikarom. Iskopavanje je pokazalo da se samo uz rubove zidova , širinom od 0,50 do 2 metra , bio formalno rastresit sloj humusa, čija se debljina kretala od 20 do 70 cm.Ispod humusa, u ovom pojasu dolazio je građevinski šut sa velikim količinama usitnjenog maltera, te sitnim i krupnim građevinskim kamenjem. Idući u dubinu , ovaj se sloj postepeno širio prema unutrašnjosti građevine i tako formirao izduženo ljevkasto korito , na čijem dnu gotovo i nije bilo građevinskog šuta. Sva ostala unutarnjašnjost tog korita bila je ispunjena krupnim građevinskim kamenom kroz koje se probijalo korijenje drveća. Debljina zidova je 100-105 cm , i po tome se uklapa u najopćenitije prihvaćeni standard za monumentalnu arhitekturu XIV i XV stoljeća u Bosni. Jedino supstrukcije južnog zida crkve , koje vrše i funkciju podzidova čitave platforme, dostižu i debljinu od 250 cm.Unutrašnjost zidne mase ispunjena je krupnim neobrađivanim kamenom,koji nije pažljivo slagan.Sve šupljine u tako građenoj sredini zida ispunjene su malterom koji je izrazito mastan, sa puno kreča , ali i sa krupnim zrnima riječnog pijeska. U nepravilnim razmacima , u zidu se vide rupe kružnog ili četverougaonog presjeka , sa promjerom , odnosno stranicama od 5 do 15 cm. To je inače jedna od specifičnih karakteristika graditeljstva fortifikacijskog karaktera u srednjovjekovnoj Bosni. Sudeći po ostacima donjih dijelova i jasno formiranim ležištima , uglovi zidova koji odvajaju apsidu od naosa bili su izgrađeni od mekanog lapora koji je klesan s velikom pažnjom. Stručnjaci su došli do zaključka da je crkva građena etapno , u prvoj etapi tj. građevinskoj sezoni izgrađena je do visine od oko 80 cm , pa su zidovi konzervirani , a u narednoj sezoni su radovi završeni.Podna struktura po grubo zaravnjenom kamenom tlu bio je nasut 5-15 cm debeo sloj sitnog kamena sa krečnim malterom. Tim načinom je postignuto poravnjavanje tla , a pored toga napravljena je izolacija od vlage.Iznad ovoga je bio drveni pod , čije su ivice uz zidove bile zamalterisane finom žbukom.Trgaovi poda su vidljivi u naosu crkve , tu je iznad malterne podnice konstatiran i 5-15 cm deobeo sloj rastresite zemlje sa mnogo gara.Na nekoliko mjesta u ovome sloju raspoznavalo se i neko raslojavanje , što je zasigurno rezultat izmjene poda.Razina poda u naosu crkve niži je za prosječno 15cm od poda u

42

apsidalnom dijelu.Tragovi prozora i to samo supstrakcija donjih greda prozorskog okvira, konstatirani su na svjevernom dijelu naosa i na istočnom dijelu apside.Prozorski otvor počinjao je na visini od 240cm od poda crkve , širine je 80 cm. Doprozornici su bili izvedeni od blokova pažljivo klesane muljike , a na fragmentima natprozornika zapažaju se i neki detalji gotičke dekoracije. Prema zakonima simetrije može se zaključiti da je kapela imala još po dva prozora u sjevernom i južnom zidu. U sjevernom zidu apside vide se konture jedne niše pravougaonog presjeka , visoke preko 110cm , širine 60 cm ,dubine 25cm. Bridovi zidne mase oko niše bili su izvedeni od pažljivo klesane muljike, koja je otpala, ona je vjerojatno služila za smještanje nekog kipa.Vjeruje se da je takva niša postojala i u južnom zidu apside. Trag jedne niše sličnih dimenzija i formi zapaža se i u južnom zidu crkve , neposredno iznad zidne mase koja je služila za smještaj kamenog sarkofaga. Neposredno ispod niše na sjevernom zidu crkvene apside oko 40 cm , iznad tla , nalazi se rupa kružnog presjeka , dubine 25 cm i širine 40 cm . Ova rupa je ležište za drvenu gredu.U kapeli nisu pronađeni grobovi , ni zidane grobnice niti običe rake. Uz sjevernu kamenu kostrukciju koja je vjerojatno postolje za akofag nalazi se u podnici rupa kružnog presjeka čiji je promjer 40cm , a dubina oko 50cm , i ukupana je u konglomeratno tlo , a na neravnim mjestima obilježena je kamenom i popločana. Sudeći po nekoliko nađenih fragmenata stakla ravne površine i lučnih rubova , prozori crkve bili su zastakljeni raznobojnim staklom.Plafon je bez sumnje bio drveni , a plafon apside je bio kameni izrađen od tesane sedre. Krov je zasigurno bio drveni , jer se nije prilikom iskopavanja pronašao neki drugi krovni materijal. Nekoliko sitnih nalaza žbuke sa obrisima crvene i plave boje ukazuju na to da je na zidovima crkve bilo nekih manjih ukrasa.Zbog toga se vjeruje da je unutrašnjost zasigurno više bila ukrašena drvenom rezbarijom. Tu je pronađeno nešto ulomaka građevinske opeke , dijelovi gotičkih doprozornika , fragmenti tamnosive keramike , komadići prozorskog stakla , tesarska sjekira , i dijetlo , zatim stakleni medaljon elpisastog oblika sa likom ptice. Kapela se uklapa u gotičke crkve sa pravougaonom apsidom. Donja palača Sačuvani su samo neznatni ostaci , prije samog početka istraživanja nazirali su se samo tragovi gornjeg i donjeg zida ukupne dužine 4-5 metara i to na trasi puta za Teševo. U tijeku iskopavanja 1967. i 1968. godine otkopani su svi ostaci ove palače.Od donjeg zida palače sačuvani su samo ostaci temelja u dužini od 6 metara.Bočni zidovi su također slabo očuvani , pravac jugozapadnog zida se mogao pratiti u dužini od 4 metra , a gornji zid bio je

43

svojom cijelom visinom (oko 3 metra) naslonjen na usječeno tlo. Ova palača je izdužena građevina unutarnjih dimenzija 28x8 metara. Sve unutarnje konstrukcije bile su izrađene od drveta. Zgrada je imala dvije etaže , prizemlje koje je bilo naslonjeno na strmo tlo. Ulaz u prizemlje Donje palače nalazio se na jugozapadnoj bočnoj strani , a na gornju etažu se ulazilo sa jugozapadne bočne strane , ulazu se prilazilo preko drvenog stepeništa i manje galerije pod kojom je bila smještena kovačnica. Nalazi klesane muljike pokazuju da je u palači bilo i kamene dekoracije. Prilaz donjoj palači i čitavom zapadnom kompleksu dvora od naselja Sutjeske u dužini od desetak metara bio je uređen u vidu podzida i grube kaldrme u krečnom malteru. Istočni ugao palače je jako blizu potoka Urve. Iskop unutrašnjosti palače otkrio je mnogo građevinskog šuta , gar i trulež drvenog poda , nešto opeke , muljike , fragmenta tamnosive keramike, željeznih eksera ... Znimljiv pronalazak je željezni vršak strelice pronađen u površinskom sloju. U predvorju palače , na površini od 5x5 metara konsatiran je brlo bogat i debeo kulturni sloj.Tu su urušavanjem galerije i kovačnice bili izmješani lug , gar , životnjske kosti , kovačka troska , željezni predmeti i keramika.Zanimljivi su i pronalasci nekoliko vrsta keramičkog posuđa.

Gornja palača Gornja palača u zapadnom kompleksu dvora je veoma izdužena građevina u obliku pravougaonika , unutarnjih dimenzija 45 x 8 m. Prije početka iskopavanja bili su vidljivi slabi tragovi zidova samo na dva mjesta ukupne dužine 5-6 metara. I ovdje je za smještaj građevine morao biti napravljen usjek u strmom zemljištu, a cio zid donje etaže bio je prislonjen uz zemlju.

44

Donji zid se u temeljima mogo pratiti do dužine od 30 metara , a temelji zidova dosezali su širinu i do 2.5 metra, dok je zid u slobodnom prostoru širok oko 1 metar. Sa donje strane zid je bio poduprt kontraforima dimenzija 2x2 metra. Prilikom iskopavanja otkriveni su ostaci od svega tri kontrafora, ali se pretpostavlja da ih je bilo barem 6. Sjeveroistočni zid u dužini od petnaestak metara bio je potpuno razoren jer se u ovom predjelu formirao mali bujični potočić dubokog korita.Blokovi zidnih masa od ovog dijela zida mogli su se konstatirati na padini ispod prvobitnog pravca pružanja zida kao i u samome koritu potoka Urve. Gornji zid je sačuvan u čitavoj dužini do visine od 0,30 – 3,50 metara , sama oplata jedna doseže prosječnu visinu od 1,5 metara. Jugozapadni bočni zid očuvan je do visine 0,50-3 metra , dok je sjeveroistočni zid konstatiran samo u dužini od neka 2 metra. Unutrašnjost palače je u cjelini imala kat , što je zapravo drvena konstrukcija koju su podržavali drveni stupovi.Gornja polovina prostora bila je potpuno ravna i na njoj su nađeni tegovi drvenog poda: donja polovina bila je blago nagnuta pa je očito , između poda i tla ostala izvijesna praznina. Na sredini zgrade uz gornji zid na prostoru 3x6 metara , bilo je ne srazmjerno mnogo luga i gara; stoga se nameće kao logičan zaključak da je iznad ovoga prostora na gornjoj etaži bilo ognjište sa koga je pepeo kroz drvenu konstrukciju padao u prizemlje. U iskopu koji je bio jednim dijelom dubok i 4 metra , bilo je humusa bujičnog nanosa. U ruševinama je nađeno više desetina ulomaka muljike sa gotičkom profilacijom koji potječu sa gornje prednje fasade. Ovdje je nađeno nešto malo ulomaka keramike i stakla, te željeza, od kojih se izdvajaju dvije željezne zdjele u obliku lopti sa odrezanim kalotama. Dodatak Gornje palače To je zasebna cjelovita građevina unutrašnjih dimenzija 15x6 metara, koji se samo jednim uglom veže za Gornju palaču sa sjeveroistočne strane. Gornji i jugozapadni bočni zid su se mogli utvrditi u cjelini , dok se od donjeg zida pronašao samo djelić. Cijela istočna polovina palače odronila se zajdeno sa supstrakcijom i zemljištem na kojemu je stajala. U građevinskom pogledu nema naročitih razlika u odnosu na ostale objekte dvora.Ipak postoje određeni zanimljivi detalji : zapadni ugao građevine izveden je od kvadara tesane sedre , pod je posebno konstruiran ,iznad poda su utvrđeni tragovi katne konstrukcije, a u zidu se vide ležišta za fiksiranje drvenog stepeništa. Zanimljiv je i kanal tj, drenaža ispod ugla koji spaja Gornju palaču i ovaj dodatni prostor , koji je za cilj imao odvođenje viška vode sa prostora iznad zidova palače.I ovdje su pronađeni ulomci klesane muljike, poneki komad opeke , te ulomci keramike i stakla.

45

Pomoćne zgrade U predjelu Dvora , prostor iznad Gornje palače i aneksa nešto je ravniji od ostalog zemljišta, Na tom predjelu i traženi su prvo kontrlonim sondama a zatim i iskopavanjem terena pomoćni objekti.Utvrđeno je da su na prostoru iznad Gornje palače postojali građevinski objekti. Arheološki materijal ovdje pronađen jako je oskudan.Vjeruje se da su to bili uglavnom pomoćni objekti drvene arhitekture.Istraživanje ovoga prostora zbog velikih financijskih troškova je 1970. godine obustavljeno. Arhitektonska plastika i građevinski materijal Na širokom prostoru sa ruševina pet velikih građevinskih objekata našlo se svega nekoliko ulomaka dekorativnog kamena , od toga samo jedna polovina je profilirana . Fragmenti ukrasnog kamena bili su razbacani posvuda gdje je bilo ruševina arhitekture.U očuvanim komadima ukrasnog kamena uopće nema cjelovitih formi i svi su komadi manjih dimenzija.To navodi na zaključak da je ukrasni kamen bio na meti rušilaca ali i kasnijih tragača za blagom.Očuvani ulomci dekorativnog kamena iz palača u zapadnom dijelu dvora bili su ugrađeni u gornje zidove palača , koji su vjerojatno ukrašavali dvorišne fasade . Dekoracija kamenom ograničavala se samo na otvore prozora , vrata i poneki stupić.Moguće je da su postojali i drugi arhitektonski oblici recimo konzole , vijenci ili simsovi. Kamen od kojeg su rađeni ukrasi dvora u Sutjesci je krupno-zrnasti lapor ili muljika , a ležišta ovoga kemena su u bližoj okolici Sutjeske. U ruševinama istočne palače nađeno je samo nekoliko blokova i kamenih fragmenata , a to su nekoliko blokova stepeništa , dio dovratnika i nešto ulomaka ne određene namjene. Na dovratniku je rukom iscrtan pentogram čovjeka sa križem. U crkvi svetog Grgura je bio izveden luk sa gotičkom profilacijom. Tu je prinađen i kamen sa primitivnim crtežom čovjeka. U donjoj palači pronađeni su doprozornici četverougaonog presjeka , tragovi kamenih tranzena i traka polukružnog presjeka. U gornjoj palači nekoliko fragmenata kamenih tranzena nesumnjivo pripada gornjem dijelu razvijenih gotičkih bifora. Osim toga zapažene su trake polukružnog presjeka te doprozornici četverougaonog presjeka. U dodatku Gornje palače ističe se dio lučnog natprozornika sa profilacijom u dva osnovna nivoa. Najvažniji građevinski materijal je svakako kamen , za istočnu palaču i crkvu upotrijebljen je krečnjak , a u zapadnim dijelovima dvorskog kompleksa dvora dominira riječni kamen ,oblutak. U svod kapele i neke dijelove palače ugrađeni su kvadri tesane sedre , a dekorativni kamen je lapor (muljika ili miljevina). Vezivno sredstvo

46

je krečni malter , sa velikim procentom vapna i krupnim pijeskom.Za ranije pominjanu konzervaciju zidova crkve koja je rađena u dvije (ili više) građevinskih sezona korišten je hidraulički malter , sa tucanom ciglom umjesto pijeska. Važan građevinski elemet svakako je bilo i drvo od koga su bile izgrađene sve unutarnje horizontalne i vertikalne pregrade , podovi i krovovi, ulazne verande , terase , stepeništa , gospodarske i pomoćne zgrade dvora... Našlo se i nešto opeke koja po veličini odgovara onoj sa Bobovca. I glina je imala svoga udjela kao gređevinski materijal , koja se pojavljuje u žutoj i sivoj boji, upotrijebljena je za konstrukcije peći , ognjiošta i nabijanje podova. Što se tiče uporabe željeza to su ekseri raznih veličina , okovi , alke i baglame. Zanimljivi su građevinski detalji kao što je recimo debljina zidova koja se u slobodnom dijelu kreće od 100 do 110 cm , što daje srednju vrijednost od 105 cm. Građevinski standardi često odgovoraju onima na Bobovcu. Ukupna površina dvora je 1490m2 Ovaj dvor počeo je graditi ban Stjepan ,a dovršio ga je i proširio kralj Tvrtko I. Godine 1977. izvršena je konzervacija zidova na tri palače , pod nadzorom Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa BIH, a konzervator je bio ing. Aleksandar Ninković.

1) Bobovac i Kraljeva Sutjeska , Pavao Anđelić , Sarajevo , 1972. godine

47

Franjevački samostan u Sutjesci

To je najstarija institucija u BIH , prvi puta se pominje u popisu
franjevačkog pisca Bartola Pisanskog pod nazivom „De conformitate vitae B. Francisci „ iz 1385. godine , a zatim pod imenom Curia Bani u ljetopisu Luke Wadinga. Pretpostavka je da su franjevci svoj prvi samostan na ovome mjestu sagradili 1340. godine. Prvi puta je razoren 1464. godine od strane Turaka zajedno sa Kraljevim dvorom. U narednih trideset godina franjevci su živjeli po sutješkim kućama i u šumama tajno održavali vjerkse obrede.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BIH je 26. siječnja 2004. donijela odluku o proglašenju samostana sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci zajedno sa njegovom pokrentnom imovinom nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.Samnostan se nalazi na katastarskim česticama br. 2, 8 i 9, katastarske općine Kraljeva Sutjeska. Dana 14. lipnja 2000. gore pomenuta Komisija je ovaj samostan stavila na privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine pod brojem 290. Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Narodne Republike BiH u Sarajevu, broj 159/54 od 08. veljače 1954. godine, bila stavljena pod zaštitu države i upisana u Registar nepokretnih spomenika kulture. Samostan je teško razoren 1524. da na njemu nije ostao ni kamen na kamenu.Uz sultanovo odobrenje franjevci su 1529. godine ponovno sagradili samostan ali u manjim gabaritima i od slabijih materijala , recimo uvjet je bio da ništa ne smije biti od kamena,niti od opeke i da zidovi moraju biti od šepera,sve to franjevci su dobili uz 900 dukata mita koji su dali tadašnjim
48

osmanskim činovnicima.Tek će 1596. godine biti na ranijem temelju sagrađen samostan uz korištenje kamena i opeke. Dana 7. rujna 1658. samostan je izgorio u požaru. Godine 1664. samostan je ponovno podignut pod rukovodstvom fra Mije Brešanina i fra Stjepana Glumčića što svjedoči latinski natpis urezan u jednoj ploči koja se nalazi na zapadnoj strani samostana : HOC MOASTE MINOR. BABTE DNI DICATV. A. 1658. SOL ECVAT. REEDIFICARVT PP. SVTISKE AN 1664. GVARDIANATV P. FRA MICHAELIS BRESANIN. ASSITENTE R. P .F. STEPHANO GLUMICIHIC Dimenzije ove samostanske zgrade su bile 16,55 metara dužine i 8 metara širine. Tih godina samostan je okružen trnovitim plotom te su postavili i jednog noćnog čuvara da slučajno ne bi ponovno došlo do eventualnog podmetanja požara. Prilikom gubitka bitke pred Bečom Osmanlije su u zak odmazde zapalile samostan 1689. godine. Od 1664. do 1821. godine samostanska zgrada se nije popravljala, što je pogodovalo zubu vremena da ošteti njene zidove , čije su pukotine bile uvezane gvožđem i plotom.O jednom plotu svjedoči nam i kamenita ploča dimenzija 98 cm dužine , 39 cm širine i debljine 15 cm , na kojoj stoji natpis : „Učinismo plot 1. mađa (maja) 1704.“ Tek godine 1821. zgrada je proširena i adaptirana uz dozvolu travničkog vezira Dželaledina. Ovom prigodom veziru je plaćeno 15.770 groša , a majstorima za radove 45,737 groša i 35 para.Na četverougaonoj ploči očuvao se natpis: CONVTUS HIC CUM SUA ECCLIA NNE S JOAN. BAPTE DEO DICITUS , OLIM CURIA BANI DICTUS PLURIES RESTAURATUS , NOVISSIME JAM JAM LAPSURUS PRAE VETUSTATE SUORUM MURORUM AC TECTI CORUPTONE ANO 1821. DE POTENTI LICENTIA VEZIRI TRAVNICEN: GJELAJLI PASSAE , GVARD. R. P. PETRO BABICH , AC FABRICAE DIRECTORE P. ELIA STEPHANO MARIANOVICH IMPRIMIS STRENUE JUVANTIBUS REFECTUS FUIT MURIS EJUS ULTRA MEDIETATEM E FUNDAMENTO ERECTIS , RELIQUS HAC ILLAC RECONCINATIS ,TOTOQ. TECTO DE NOVO E QUERCEIS TABULIS CONSTRUCTO TORMAQ. AD INTUS COMODIORE ILI DATA. IN ECCLIA QUOQ. ALTARIA MELIUS DISPOSTIA SUBLATOQUE INDE CHORO ET COMODIUS E PARTE CONVTUS AD SUPERIUS PLANUM LOCATO OMNIA ARCHITECTO PHILIPPO MARACICH AD FINEM DEDUCTO ECCLIA

49

VERO IN PARIETIBUS ABRASA ET REFECTA DIE 20. MAJI 1822. DENUO CONSECRATA FUIT AB ILMO ET REVMO DNO FRE AUGUSTINO MILLETICH , EPPO DAULIENSI ET VIC. APLICO HIS IN PARTIBUS QUAE OMNIA PERACTA FUERE SUB REGIMINE A. R. P. DOMINICI A VERESS ITERATO ACTUAL. MINISTRI PROVILIS ET VIC. GENLIS. Za vrijeme gvardijana fra Ante Knezovića 1833. godine dozvolom vezira Mahmut-Himdije dograđeno je jedno krilo nazvano „nova građa“ dimenzija 26,4 metara x 9,6 metara. Na ime mita u cilju dobijanja dozvole vezirovim časnicima dato je 8.256 groša i 20 para , a za gradnju je dato 73.714 groša. Tada je stavljena ploča s natpisom : D.O.M.B. DIVO BAPSTAE CHRISTI CENOBII HUJUS INVICTO TUTORI. RELIGIOSORUM PP. MINOR. SOLERTI INDUSTRIA HEROICO LABORI M.H.P. MNEMOSINI PERENIS ERGO TRACTUS HUJUSCE FUNDIUS ADJECTI SUB DIRECTIONE ET ASSITENTIA RENDI PRIS STEPHANI MARINOVICH DE LIPN. PROVIAE CUSTODIS ANNO MDCCCXXXIII. GVARDIANATUM AGENTE R. P. ANTONIO KNEZEVICH UNA PAE DFRE. Godine 1860. podignut je toranj uz crkvu, a to je bilo prvi put poslije 1463. godine da je podignut objekat ovakvog tipa (toranj). U tom tornju bila su tri stara zvona, koja su završila u ratnim ljevaonicama željeza 1917. godine. Sačuvan je podatak da je na jednom zvonu bila zapisana 1524. godina. Protekom vrmena samostanska zgrada je renovirana i dorađivana a 1888. godine u mjesecu kolovozu odlučeno je da se stara samostanska zgrada poruši kako bi se sagradila nova veća , ova kakvom je mi u našem vremenu pamtimo. Te godine 22. kolovoza počelo se sa rušenjem zgrade ali je naloženo da se ona predhodno fotografira , i ovdje prilažem sliku iz te 1888. godine (slika 38).

50

A od 1888. do 1890. izgrađena je samostanska zgrada sa dva krila od kojih je istočno dužine 40 metara a sjeverno dužine 20 metara. Zgrada samostana je zdanje koje ima visoki podrum, prizemlje te I i II kat. U konstruktivnom pogledu, radi se o dvotraktnoj zgradi: komunikacijski trakt-hodnik krila manastira gleda na unutrašnje dvorište-klauster, dok su u širem traktu smještene prostorije koje su orijentirane prema sjeveroistočnoj strani, odnosno prema jugoistočnoj (gledaju prema rijeci Trstionici). U vertikalnom pogledu etaže krila samostana povezane su preko dviju stepenišnih vertikala. U istočnom krilu smješten je stambeni dio bratstva, dok su u sjevernom krilu samostana smješteni: arhiv, knjižnica, muzej, kuhinja sa trpezarijom i gospodarski blok prostorija. Krila samostana i crkva povezani su tzv. “toplom vezom”. Crkva Crkva je građena od 1906-1908., po nacrtima arhitekte Josipa pl. Vancaša koji je bio tehnički i umjetnički veoma dobro obrazovan i surađivao je s najistaknutijim austrijskim graditeljima svoga vremena. Kad se gradila ova crkva, on je za sobom već imao čitav niz graditeljskih ostvarenja, uključujući i iskustvo u projektiranju sakralnih građevina, između kojih i sarajevsku katedralu. Uzdužna osovina crkve je orijentirana po pravcu azimuta jugoistok-sjeverozapad. Objekat današnje crkve pripada tipu trobrodnih bazilika u neorenesansnom obliku. Prilazni dio crkve, ispod kora,
51

ima širinu srednje lađe (cca 9,40 m) osim na desnom kraju, preko kojeg se ostvaruje “topla veza” sa samostanskim dijelom. Nad njim se proteže galerija pjevačkog kora s orguljama, kojem se pristupa preko stepeništa koje vežu crkvu sa samstanskim dijelom. U prilaznom dijelu (dubine cca 3,70 m) nalazi se glavni (istočni) ulaz u crkvu izvana; osim njega ima još jedan (južni) ulaz, koji se povremeno koristi, kada se očekuje veće skupljanje vjernika. Ovu crkvu, dugu 39,40 m, široku 18,10 m, a visoku 13,60 m, možemo podijeliti na prilazni prostor, na središnji molitveni prostor, te na apsidalni prostor svetišta. Središnji molitveni prostor se sastoji od srednje (širine cca 9,15 m) i dviju bočnih lađa (širine cca 2,45-2,50 m). Srednji brod crkve s lijeve i desne strane naznačavaju kolonade četvrtastih stupaca (jezgro stupca cca 90 cm x 90 cm), koji se na visini od cca +4,25 m spajaju polukružnim lukovima; iznad njih se dalje nastavlja zid, završen atulom («gesimsom») iznad koje je bačvasti svod. Bačvasti svod iznad srednjeg broda je izdijeljen konstrukcijom polukružnih lukova u polja. Konstrukcija svoda je urađena od armiranog betona, a u svodu su urezani polukružni prozori, bazilikalno postavljeni radi osvjetljavanja unutrašnjeg prostora ckve. Bočne lađe su mnogo uže (širine cca 2,45-2,50 m) i niže (visine cca 7,60 m do tjemena svoda) od srednje lađe (širine cca 9,15 m i visine cca 13,60 m do tjemena svoda), a njihovi otvori prema njoj visoki su i široki pa se sve pretvara u donekle jedinstven prostor. I na bočnim lađama stoje polukružni prozori pa je i ovdje prostor dovoljno svijetao. Kraveji bočnih lađa su zasvedeni križnim svodovima. Apsidalno svetište je široko kao i srednja lađa, a dosta je duboko (8 m ). Završava se polukružno i na svodu je, na odgovarajući način, zaobljeno četvrtinom kalote u kojoj su simetrično postavljena dva prozora-okulusa. U potpunosti je iskorištena konfiguracija terena (koji je strm), pa je objekat crkve sagrađen sa ukopanom kriptom. Kripta se nalazi ispred prednjeg dijela crkve (mjereno od ravni ulazne fasade, njena dužina iznosi ukupno cca 18,30 m). Njene unutrašnje mjere su 15,65 m x 8,70 m x 5,35 m (dužina x širina x visina). Kripta ima sve značajke crkve u malom, bila je predviđena kao grobnica, ali su u njoj sahranjena samo dva biskupa. Za kameni sarkofag, postavljen u centralnom dijelu kripte, za koji se prvobitno mislilo da sadrži kosti pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša (što je rečeno u poznatom dokumentarnom filmu iz 1967. Stolna svadba), nakon izvršenih arheoloških iskopavanja na Bobovcu, te pregleda samog sarkofaga, polazna hipoteza nije dokazana, te je ona samo „legenda“. Ulazna fasada je na ovoj crkvi okrenuta prema istoku .U sredini stoji portal, a nad njim veliki polukružni prozor i onda zabat s drugim, manjim kružnim prozorom. Srednji dio pročelja uokviruju dva skladna, dosta vitka zvonika

52

kvadratičnog presjeka, visine 45 m, pokrivena bakarnim krovom. U donjim katovima zvonici imaju po jedan, a na završnom po dva prozora unaokolo; završava ih krov u obliku pravilne piramide. Gradnju je nadgledao iskusni Franjo Holz iz Požege. Ona je započeta 1906. godine, a pod krov je došla 25.listopada 1907. godine. Na njoj se radilo još 1910. godine, kada je u računima sutješkoga samostana zabilježeno da je na crkvu do tada utrošeno 205.000 kruna, osim izdataka za hranu i piće radnicima. To je bila znatno veća svota nego što je bilo predviđeno, pa je samostan prodao mnogo zemljišta (npr. u Borovici) da ne bi morao plaćati velike kamate na dug. Na ovoj je crkvi prvobitno projektirani pristup glavnom, istočnom ulazu u crkvu (onom od strane rijeke) bio vrlo nezgodan. Do njega je, uz istočni fasadni zid, vodilo stepenište sa dva kraka, sjevernim i južnim. Njime se penjalo do nivoa crkvenog poda i do ulaza u crkvu. Tokom korištenja crkve došlo se do saznanja da stepenište nije bilo pogodno za uspinjanje, te je došlo do promjene rješenja pristupa crkvi. U tu je svrhu arhitekt Vinko Grabovac - u razini crkve - s istočne i s južne njezine strane, izgradio prostranu terasu s ogradom. Ona je oslonjena na visoke stupove , koji su spojeni u arkadu. S južne strane proveo je arhitekt do spomenute terase široko, udobno i gotovo raskošno stubište, s lijepom kamenom ogradom, s odmorištima i svjetiljkama. Tako se ovom terasom dobilo mjesto za razgledanje okoliša, a ujedno i ugodan odmor prije nego što se stupi u crkvu. Na donjem kraju ispod terase ostvareno je prostrano parkiralište. Crkvu je 1908. godine oslikao Marko Antonini. Tijekom 17. i 18. stoljeća, odnosno do 1905. godine, u crkvi je bilo pored glavnog, još pet pobočnih oltara. Danas u crkvi postoje tri oltara. Glavni je oltar smješten u apsidi crkve. Posvećen je sv. Ivanu Krstitelju. Izrađen je od drveta. Tirolske je proizvodnje, rađen u firmi Ferd. Stuflesser, St. Ulrich-Groden. U donjem dijelu oltarske menze reljefno je izvedena scena «Posljednje večere». U središtu predele oltara postavljen je tebernakul za ciborije i monstrancu. Glavni dio oltarske retabule podijeljen je u tri niše. Centralna niša posvećena je sv. Ivanu Krstitelju. U bočnim nišama predstavljen je sv. Franjo i sv. Klara Asiška. U istočnoj, bočnoj lađi crkve, smješten je drveni oltar posvećen sv. Anti. U središtu predele oltara postavljen je tebernakul koji završava raspećem. U niši oltara smještena je skulptura sv. Ante sa djetetom Isusom u naručju. Pored ovog oltara smještena je bronzana skulptura bosanske kraljice Katarine, rad akademskog kipara Josipa Marinovića iz Zagreba. Također, tu su smještene i najstarije orgulje u Bosni i Hercegovini. Orgulje su izgrađene 1865. godine u Budimpešti, u radionici Orszag Sandora. U crkvi su postavljene 8. rujna 1866. godine. Bile su u upotrebi do 1909.

53

godine kada je crkva renovirana i kada su u crkvu postavljene nove orgulje koje su još u uporabi. Zidovi crkve ukrašeni su slikama Križnog puta. Ispod crkvene zgrade je prostrana kripta u kojoj se nalazi grobnica dvojice biskupa i jedan kameni sarkofag. Smatralo se da je u sarkofagu sahranjen Stijepan Tomaš, međutim, nakon iskopavanja na Bobovcu i stručnog pregledanja ostataka tijela, ta hipoteza je izgubila na značaju. Danas se kripta preuređuje za lapidarijum. U kripti se nalazi kopija jednog od najpoznatijih stećaka Bosne i Hercegovine. Njegov original se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Stećak je nakada stajao u nekropoli u Donjoj Zgošći pored Kraljeve Sutjeske. Pred crkvom je skulptura kraljice Katarine, rad kipara Ane Kovač. Na potpornom zidu, u klaustru samostana, izveden je Križni put u mozaiku autora Vlatka Blažanovića. Knjižnica i muzej U ovom samostanu je i knjižnica za koju se ne zna kada je osnovna , ali je ona jako bogata knjižnim fodnom.Ranije su dimenzije knjižnice bile 7,25 m džine x 5m širine i 4,26 metara visine. Između brojnih starih knjiga izdvajaju se carski fermani , zatim listina Matije Korvina, izvorna slika na platnu bosanskog kralja Stjepana Ostojića.Zatim brojne stare slike ovdašnjih i stranih slikara. Samostan ima i muzejsku postavnu vrijednih predmeta. Ova knjižnica je jedna od najvrijednijih u našoj državi , a ona trenutačno sadrži preko 11.000 starih knjiga. U ovom samostanu čuvaju se orgulje iz 1865. godine. Dosta podataka o samostanu dobivamo iz njegovog ljetopisa kojeg su pisali fra Bono Benić, fra Dominik Franjić , fra Stjepan Marijanović i fra Mato Mikić. U samostanu su sakupljani i čuvani najrazličitiji predmeti od kulturnog, historijskog i umjetničkog značaja. Tako samostan posjeduje vrijednu zbirku kasnorenesansnog i baroknog slikarstva: zbirku crkvenog posuđa, vrijednu zbirku starog crkvenog ruha, staru arhivsku građu među kojom se ističu najstarije matične knjige u Bosni i Hercegovini, te brojni pisani dokumenti, biblioteku samostana sa starijim i novijim izdanjima, brojnom i vrijednom periodikom, te najvećom zbirkom inkunabula čuvanih na jednom mjestu u Bosni i Hercegovini; također, samostan posjeduje i vrijednu zbirku arheoloških spomenika. Danas su reprezentativni predmeti iz ukupnog fundusa samostana izloženi u muzejskom prostoru samostanske zgrade u vidu stalne izložbe. Što se tiče muzejskog naslijeđa koje je zajedno sa samostanskom zgradom i crkvom proglašeno nacionalnim spomenikom , ovdje ćemo pobrojati sve , uprkos činjenici da se radi o nečemu obimnom , ali po meni je razumljivo da

54

to bude sadržano uz zapis o samostanu. Sve ovo je pobrojano onim redom kako je pomenuto u Odluci Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BIH. Slike
1. OBOSTRANO SLIKANA DRVENA PALA - POKLON KRALJEVA, KRIST PADA POD KRIŽEM Autor: nepoznati majstor, prva polovina 15. ili 16. stoljeća. Dvostruka slika- drvena pala. Tehnika: platno kaširano na jelovo drvo, tempera. Dimenzije: 86 cm x 48 cm. Bez signature. Napomena: predstavlja jedini sačuvani dio nekadašnjeg preklopnog gotičkog oltara u Bosni i Hercegovini. Opis: slika «Poklon kraljeva» je dobro sačuvana. Daska okvira je jednostavno profilirana i dekorirana floralnim ornamentima urezanim u zlatnoj pozadini. Završena je pozlaćenim duborezom sa lučnim, gotičkim završetkom. Na slici je prikazana Bogorodica sa malim Kristom u stojećem položaju na krilu. Pored njih su predstavljena sveta tri kralja sa darovima u rukama. Tri kralja personificiraju tri doba ljudskog života: mladića, čovjeka srednjih godina i starca. Jedan kralj kleči pred majkom i djetetom, a dvojica stoje. Mali Krist je zavukao ruku u ciborij koji je donio jedan od kraljeva. Najveći, centralni dio slike «Krist pada pod križem» je znatno oštećen. Slika ima neprofilirani okvir obojen crvenom bojom i ukrašen lozastim ornamentima u crnoj boji. Predstavljeni Krist je posrnuo pod križem i želi se podići oslanjajući se na kamen. Njegovo lice, kao ni najveći dio križa, se zbog oštećenosti slike ne vidi. Na slici je predstavljen i stariji čovjek, vjerovatno Šimun Cirenac, koji pomaže Kristu da se podigne pridržavajući križ. U drugom planu slike predstavljeni su Bogorodica i sv. Jovan Bogoslov. Iza Krista je predstavljen čovjek sa ljestvama, vjerovatno Josif iz Arimateje koji ga je kasnije skinuo sa križa. Pred Kristom stoji vojnik sa mačem. Njegov lik je znatno oštećen. Odjeven je u odijelo 16. stoljeća. Iza njega predstavljen je još jedan čovjek odjeven u crveni haljetak. On gleda u posmatrače, pa se stoga pretpostavlja da je to možda autoportret nepoznatog alpskog slikara 2. RASPEĆE KRISTOVO Autor: Stjepan Dragojlović u Veneciji, 1597. godina. Tehnika: ulje na platnu. Dimenzije: 160 cm x 82 cm. Signatura sredina dolje: na komadiću papira zapis ćirilicom: «n(a) 1621 na 10a(g)osta (ia Stie) pan Dragoilovi(ć učini ovi oltar) na slavu (i počtene blaženog zač)etia na novoj kapeli... baštinu u Borovicu». Opis: Cijelom slikom dominira razapeti Krist, čija predstava sliku dijeli po vertikali. Po horizontali, slika je podijeljena oblakom na gornji i donji dio. U gornjem dijelu, koji simbolizira nebesko, predstavljen je Krist sa tri anđela, koji u kaležima sakupljaju krv iz njegovih rana. U donjem dijelu slike, koja simbolizira zemaljsko, pored križa, predstavljena je Bogorodica, Marija Magdalena i sv. Jovan Bogoslov. Pored njih predstavljena su još dva lika, jedan u pozadini, možda slikarev autoportret i jedan muški lik u prednjem planu. 3. BEZGREŠNO ZAČEĆE Autor: Stjepan Dragojlović, 1521. godine. Tehnika: ulje na platnu. Dimenzije: 154 cm x 163 cm. Signatura dolje desno: zapis ćirilicom: «n(a) 1621 na 10a(g)osta (ia Stie) pan Dragoilovi(ć učini ovi oltar) na slavu (i počtene blaženog zač)etia na novoj kapeli... baštinu u Borovicu». Opis: Bogorodica je predstavljena u centralnom dijelu slike u cijeloj figuri stojeći na mjesečevom srpu. U donjem lijevom uglu slike predstavljen je sv. Stjepan sa oreolom iza glave, a u desnom, donjem uglu nepoznati muškarac.

55

4. TRIPTIH - ROĐENJE KRISTOVO, NAVJEŠTENJE, ULAZAK U JERUZALEM Autor: nepoznati venecijanski majstor, 17. stoljeće. Tehnika: ulje na platnu. Dimenzije: 120 cm x 186 cm. Bez signature. Opis: slika je podijeljena na tri dijela uz pomoć dva naslikana stupca spojena lukovima. U srednjem dijelu slike prikazano je rođenje Krista. Pored Bogorodice i sv. Josipa, na slici je prikazana žena sa djetetom u naručju i jedan čovjek koji kleči pored kolijevke. U gornjem dijelu slike lebdi anđeo raširenih krila i ruku među kojima je traka sa natpisom «Glorija in excelsis Deo». Na lijevom dijelu triptiha prikazano je Navještenje. Na slici je predstavljena Bogorodica u klečećem stavu pred anđelom. U gornjem dijelu slike je predstavljen sv. Duh u obliku goluba. Desni dio triptiha prikazuje ulazak Krista u Jerusalim. Krist je prikazan kako jaše na magarcu. Oko njega su prikazana četverica apostola. Na grani drveta ispred Krista stoji Zakhej. U drugom planu slike nazire se grad sa zvonikom neke crkve.

5. KRŠTENJE KRISTOVO Autor: nepoznati venecijanski majstor, 17. stoljeće. Tehnika: ulje na platnu. Dimenzije: 79 cm x 120 cm. Bez signature. Opis: u centralnom dijelu slike je prikazan Krist u klečećem položaju. Nad njim se nadvio sv. Ivan Krstitelj koji ga desnom rukom polijeva vodom. U drugom planu slike prikazane su četiri figure, dvije žene, jedan muškarac i malo dijete.

6. SV. KATARINA Autor: nepoznati venecijanski majstor, 17. stoljeće. Tehnika: ulje na platnu. Dimenzije: 89 cm x 69 cm. Bez signature. Opis: na slici je prikazan portret mlađe žene, svetiteljke. Odjevena je u haljinu kakve su nošene tokom 17. stoljeća. Na glavi ima krunu. 7. SV. BARBARA Autor: nepoznati venecijanski majstor, 17. stoljeće. Tehnika: ulje na platnu. Dimenzije: 63 cm x 46 cm. Napomena: sliku darovao Blaž Josić (Blasius Josić). Bez signature. Opis: na slici je prikazana mlađa žena kako sjedi na oblaku. Na glavi joj je kruna, a u desnoj ruci kalež sa hostijom. U lijevoj ruci drži palmovu grančicu i plašt kojim je obavijena oko koljena. U pozadini slike se primjećuje kula sa dva okrugla prozora, kao podsjetnik na kulu u koju ju je zatvorio otac Dioskor 8. GLAVA KRISTOVA SA TRNOVOM KRUNOM Autor: nepoznati venecijanski majstor, 17. stoljeće. Tehnika: ulje na platnu. Dimenzije: 32 cm x 28 cm. Bez signature. Opis: na slici je prikazana glava Krista sa trnovim vijencem i ranama. Pogled Krista je usmjeren prema nebu. 9. MADONA SA KRISTOM I SV. ANTUNOM PADOVANSKIM Autor: Fransesco G. Gamulin (Venecija, 1712-1793)?, atribuirao G. Gamulin. Tehnika: ulje na platnu.

56

Dimenzije: 54 cm x 43 cm. Napomena: sliku nabavio 1775. godine fra Grgo Varešanin. Signatura sredina, lijevo: «Dobavio O. F. Gargo iz Varesa 1775». Opis: Madona je predstavljena u sjedećem položaju sa Kristom u naručju. Nasmiješeni Krist lijevom rukom dodiruje sv. Antuna Padovanskog po glavi, koju je ovaj prislonio na Madoninu nadlakticu. Sv. Antun u desnoj ruci drži grančicu ljiljana. U pozadini, na stupcu je napisan gore navedeni natpis. 10. MADONA SA DJETETOM I SVECIMA Autor: nepoznati italogrčki majstor, 18. stoljeće. Tehnika: ulje na platnu kaširanom na drvetu. Dimenzije:70 cm x 51,5 cm. Bez signature. Opis: u kompozicionom pogledu, slika je horizontalnim oblakom podijeljena na gornju i donju polovinu. U gornjoj polovini slike predstavljena je Madona do pojasa sa Kristom u naručju. Iznad njih, u lebdećem položaju, prikazana su dva anđela. U donjem dijelu slike prikazana su četiri sveca, od kojih je jedna žena. 11. SV. MIHOVIL Autor: nepoznati talijanski majstor, 18. stoljeće. Tehnika: ulje na platnu. Dimenzije: 101 cm x 80,5 cm. Bez signature. Opis: sv. Mihovil, sa krilima, prikazan je u vojničkom odijelu. Predstavljen je sa desnom rukom u zamahu u kojoj drži mač i spuštenom lijevom rukom u kojoj drži vagu. Opkoračio je aždahu. Aždaha ima tijelo pola čovjeka (do pojasa), pola zmaja (od pojasa). 12. MADONA SA SV. FRANJOM I SV. ANTUNOM PADOVANSKIM Autor: nepoznati talijanski majstor, 18. stoljeće. Tehnika: ulje na platnu. Dimenzije: 92,5 cm x 59,5 cm. Bez signature. Opis: predstavljena je cijela figura Madone sa prekriženim rukama na grudima. Zaogrnuta je plavim plaštem. Stoji na okruglastom oblaku. S njene desne strane kleči sv. Franjo. Djelimično je prekriven Madoninim plaštem. Lijevo od Madone kleči sv. Anto sa grančicom ljiljana u desnoj ruci 13. SV. IVAN KRSTITELJ Autor: nepoznati talijanski majstor, 18. stoljeće. Tehnika: ulje na platnu. Dimenzije: 94,3 cm x 73 cm. Opis: sv. Ivan Krstitelj prikazan je nag, u sjedećem položaju. Oko pojasa i nogu je zaogrnut crvenim plaštem. Desnom rukom oslonjen je na kamen. U toj ruci drži visoki križ. Lijevom rukom pokazuje na rijeku. Pored njega leži jagnje. Na drugoj obali rijeke prikazana je figura nekog čovjeka koji stoji pod palmom. 14. SV. FILIP Autor: nepoznati domaći majstor naivac, 18. stoljeće. Tehnika: ulje na drvetu. Dimenzije: 94 cm x 65,5 cm. Bez signature. Opis: sv. Filip je prikazan kako se lijevom rukom oslanja na križ, a u desnoj drži knjigu. Stoji na uzvišenju. Omotan je plaštem. Ruke i stopala su mu veliki i prilično grubo naslikani. U pozadini se primjećuju još neki likovi. Sa lijeve i desne strane slike naslikane su dvije grane.

15. PORTRET KRALJA TOMAŠA Autor: nepoznati domaći majstor, 1871. godina.

57

Tehnika: ulje na platnu. Dimenzije: 66,5 cm x 78,5 cm. Signatura sredina, desno: TOMAŠ M. K. BOSNE I KTOMU/TOMAE RE BOSNE ET ARGENTINE Signatura na poleđini: «Fratum francisca- norum Conventus S. Joanis Baptistae Sutinscae 1871». Opis: kralj je prikazan kao čovjek srednjih godina, tamne kose i brade sa blago povijenim nosem. Na glavi mu je kruna sastavljena od niza akantusovih grana. Na vrhu listova stoji biser. Kralj je ogrnut smeđim ogrtačem sa hermelinom u gornjem dijelu. U lijevoj ruci drži zlatnu kuglu, a u desnoj, srebreno žezlo sa zlatnim ukrasima. Lijevo od žezla je naslikan grb u obliku kartuše. Sastavljen je od raznih drugih grbova. Ispod grba su dva ukrštena ključa sa okrunjenim crnačkim glavama na vrhu 16. GLAVA KRISTA Autor: Benedetto Giove, 1894. godine. Tehnika: ulje na platnu. Dimenzije: 22 cm x 18,5 cm. Signatura na poleđini: «Hanc speciosam imaginem Romae 1894, depingi curavit per celebrem pictorem D. Benedictum Giove, A. R. P. Stephanus Čičak, tempore Minister Proolis». Opis: na slici je predstavljen portret mlađeg muškarca, Krista iz profila. Glava mu je spuštena na nago desno rame. 17. PREDSTAVA BOGORODICE SA SVETITELJIMA SA STRANE Autor: nepoznati ruski majstor, 18. stoljeće. Tehnika: tempera na dasci. Dimenzije: 35 cm x 31 cm. Bez signature. Napomena: ikona predstavlja vredniji rad ruskih radionica 18. stoljeća, koje su radile i za strana tržišta. Opis: u središnjem, blago udubljenom slikarskom polju, date su četiri zasebne predstave Bogorodice. Gore lijevo, predstavljena je Bogorodica sa Kristom u naručju. Ona je lijevu ruku prislonila uz Kristov obraz. Gore desno, predstavljena je Bogorodica Umiljenija. Dolje lijevo je naslikana Bogorodica Odigitrija. Predstavljena je sa krunom na glavi, kao carica nebeska. Dolje desno predstavljena je Bogorodica Od Sedam Žalosti, kao tipičan zapadni motiv. Na marginama ikone, lijevo i desno, date su po četiri minijaturne predstave svetitelja u pravougaonim poljima. Lijevo su Bogorodica Kazanska sa Kristom, sv. Nikola sa Evanđeljem u rukama, carica Jelena i Velikomučenica Katarina. Na desnoj margini ikone, predstavljene su Bogorodica Carica sa Kristom Carem, sv. Dimitrije, sv. Proročica Ana i sv. Mučenica Marina. Natpisi na ikoni se odnose na imena i inicijale predstavljenih svetitelja 18. PORTRET BISKUPA FRA GRGE ILIĆA Autor: fra Miho Čujić Tehnika: ulje na platnu. Dimenzije: 92 cm x 72,5 cm. Natpis na knjizi: HOMILIAE ET CONCIONES R. F. GREGORI A VAR. EPISCP. RUSPEN. VICARII. APOST. III BOSNIA ARGENT. ANNOR. LXVII. A. D. MDCCCII Opis: biskup je prikazan u sjedećem stavu u fotelji sa baroknim naslonjačem. Desnom rukom blagosilja, a u lijevoj drži biskupsku palicu, čiji vrh čini savijena grančica. Na glavi mu je biskupska mitra. Portret predstavlja starijeg čovjeka sa brkovima. Sa njegove desne strane stoji dječak odjeven u ministranta sa otvorenom knjigom u rukama. Na desnom listu knjige je grb, možda franjevačkog reda, a na lijevoj gore navedeni zapis

19. KRIŽNI PUT Autor: nepoznati majstor iz naroda, vjerovatno Poljak, kraj 18. stoljeća. Predstava Križnog puta je razdijeljena u 14 scena. Tehnika: ulje na drvetu

58

20. USKRSLI KRIST, BISKUP AVGUSTIN, JOVAN KRSTITELJ DIJELOVI OLTARSKOG POLIPTIHA Autor: nepoznati venecijanski majstor, oko 1500. godine. Dijelovi oltarskog poliptiha. Tehnika: tempera na dasci. Dimenzije: 87 cm x 44 cm, 67,5 cm x 24 cm, 64 cm x 28 cm. Bez signature. Slike su dijelovi nestalog renesansnog poliptiha. Slika Uskrslog Krista bila je u središtu oltara, te je zato šira od druge dvije. Krist je prikazan kako lebdi nad grobom. Njegovo tijelo je skladno i proporcijalno dobro naslikano. Desnom rukom blagosilja, a u lijevoj drži zastavu sa križem. Kristova glava je neznatno podignuta, pogleda usmjerenog ka nebu. Izraz njegovog lica pokazuje zanos i blagost bez tragova pretrpljenih muka. Boja nagog tijela je prirodna, sa vrlo meh kim sjenkama, a obrazi su blago zarumenjeni. Daska sa figurom biskupa naknadno je rezana sa strana. Sv. Augustin je predstavljen sa rukavicama na rukama. U jednoj ruci drži Evanđelje, a u drugoj biskupski štap. Njegov pogled uprt je u posmatrača. Na pali sa predstavom Jovana Krstitelja posebno je impresivan koloristički sklad njegove odjeće. Njegovo snažno i krupno tijelo izvijeno je kao i Kristovo. Finoća modelacije svetiteljevog lica, duboko zamišljenog, pokazuje vještinu nepoznatog renesansnog majstora . Iz Franjevačkog samostana Kraljeva Sutjeska 1871. godine odnesene su četiri gotičke slike, nekoliko predmeta misnog rublja i paramenta bosanske kraljice Katarine u Đakovo biskupu Josipu Juraju Strossmayeru na čuvanje. Predmete je na molbu Strossmayera odnio župnik iz Kotorišta otac Ante Knežević sa kiparom Doneganiem. Oni su imali odobrenje bosanskog redovničkog provincijala Mije Grujića dobijenog na osnovi dogovora redovničkog definitorija i Strossmayerovog pismenog obećanja da se: «...stare stvari ovim načinom spašavaju za narod i za samu Bosnu, jerbo ja i sebe i Akademiu znanosti, a i našu vladu obavezujem, da se jednoč, kad Bog dade, da Bosna svoja postane, Bosni sve njezine stvari povrate.» (Karamatić, Nikić, 1990, 46) Nakon dvadesetak godina, tačnije 1889. godine, franjevci i Ćiro Truhelka, zaposlen u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, pozivaju Strossmayera da vrati odnesene stvari uz komentar da: «ako još ni sada nisu uređeni odnošaji u Bosni nastupili, ako ni sada još nije sinuo dan, kada se Bosna slobodnijom osjetiti može, neće nikada više to biti.» (dokumentacija Franjevačkog samostana Kraljeva Sutjeska) Obraćajući se bosanskim franjevcima 09. rujna 1891. godine Strossmayer kaže da je njegova izjava o vraćanju stvari «njemu poklonjenih» u Bosnu kad ona bude slobodna: «...samo izljev moga srdca i moje ljubavi, nipošto pako juridička obaveza. Meni je Bosna te stvari poklonila, ...te da je te stvari akademiji znanosti i umjetnosti poklonio davši ih naravno prije velikom trošku popraviti...» (dokumentacija Franjevačkog samostana Kraljeva Sutjeska) Također, franjevci samostana Kraljeva Sutjeska su se pismeno obratili redovničkom definitoriju bosanskog provincijala sa zahtjevom da im se vrate stvari izdate na revers J. J. Strossmayeru »...dok je još živ jer ih poslije njegove smrti nikada dobiti nećemo» (pismo fra Jure Dakića, fra Domina Andrića i gvardijana Franje Franjkovića i od 12. travnja 1892. godine). U Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu danas se nalaze sljedeće slike iz Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci: KRISTOVO RASPEĆE Autor: nepoznati kasnogotički slikar, 14. ili 15. stoljeće. Tehnika: tempera na dasci. Dimenzije: 33 cm x 22,4 cm. Opis: slika je strogom horizontalom podijeljena na dva dijela. U gornjem dijelu, naspram zlatne pozadine, predstavljena je figura razapetog Krista. Iz njegovih rana obilno teče krv. U donjoj polovini slike predstavljena je Bogorodica u nesvijesti. Pridržavaju je dvije žene. Uz križ je predstavljena Marija Magdalena. Iza njih je grupa žena zabrađenih maramama. Sa desne strane od križa stoji apostol Jovan i satnik Longin. Cijelu kompoziciju omeđuju uspravna koplja, instrumenti Kristovih muka i zastava . OPLAKIVANJE KRISTA (sprijeda) ANĐEO S BAKLJOM (straga)

59

Autor: nepoznati kasnogotički slikar, 14. ili 15. stoljeće. Tehnika: tempera na dasci. Dimenzije: 32,8 cm x 23 cm. Opis slike «Oplakivanje Krista»: u ikonografskom smislu kompozicija «Oplakivanja Krista» nije ilustracija događaja opisanog u Svetom pismu, već ona ima simboličnu vrijednost. Na slici je predstavljen nag, mrtvi Krist u Bogorodicinom krilu. Oko Bogorodice su svete tri žene i Marija Magdalena. One pridržavaju i cjelivaju Krista. Pored njih, na slici je predstavljen apostol Jovan, Josif iz Arimateje (naslikan u otvorenom, kamenom sarkofagu zbog Pilatove dozvole da sahrani Krista), Nikodim i njihova dva pomoćnika. Lijevo od ove scene se izdiže veliki križ. Oko križa lete anđeli iskazujući jakom gestikulacijom svoje očajanje (Rakić, 1998, 343-344). Opis slike «Anđeo sa bakljom»: na poleđini gore opisane slike naslikana je figura klečećeg anđela sa bakljom u rukama - oznakom Kristove muke. Ljepota ove figure istaknuta je tamnom pozadinom i dubokim horizontom. KRUNISANJE BOGORODICE Autor: nepoznati kasnogotički slikar, 14. ili 15. stoljeće. Tehnika: tempera na dasci. Dimenzije: 33 cm x 23 cm. Opis: scena «Krunisanja» je organizirana u čvrstoj trougaonoj kompoziciji, naglašenoj vitkom gotičkom arhitekturom prijestola koji stremi uvis. Sa gornjih strana omeđena je zastavicama koje pridržavaju anđeli. Na prijestolu ruku skrštenih na grudima sjede Bogorodica i Bog Otac koji joj stavlja krunu na glavu. Kao pratnja ovom glavnom motivu u prvom redu stoje anđeli od kojih lijevi nose zlatnu sferu sa križem na vrhu, a desni žezlo. Iza njih je grupa svetitelja i anđeli koji duhaju u trube i nose zastavice. Uz donji rub slike, u prvom planu su predstavljeni anđeli svirači okrenuti leđima posmatraču, a licem sceni «Krunisanja», čime je struktura kompozicije u potpunosti zatvorena. KRIST SA DONATOROM Autor: Jacopo Bellini ili Lovro Dobričević, 15. stoljeće. Tehnika: ulje na dasci. Dimenzije: 51,8 cm x 27,8 cm. Opis: na slici je predstavljeno izduženo i blijedo Kristovo tijelo kako izranja iz mračne pozadine pokazujući izmučenost i rane. Oko glave mu je oreol u koga je upisan križ među čijim krakovima je lozasti ornament. U dnu križa data je mala figura donatora. Njegov brokatni plašt ukrašen je punktiranim ornamentom, velikim zlatnim akantusovim lišćem i on kao takav razbija monohromiju slike. Donator je predstavljen u profilu, podignute glave ka Spasitelju, a njegove ruke dugih prstiju sklopljene su u molitvi. Prema tradiciji, ova figura predstavlja bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, Dobričevićevog savremenika . Prve tri slike su izuzetno vrijedan rad nepoznatog kasnogotičkog slikara štajerske škole nastale na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće. Gornji dijelovi slike presvučeni su zlatnim premazom, dok su im tri ruba obrubljena ukrasnom trakom. Smatra se da je slika «Krist sa donatorima» najvrednija. Postoje dvije teze o njenom autoru. Zastupnik jedne je Vinko Zlamalik koji prihvata Gamulinovu pretpostavku da je ona rad Jacopa Bellinija i da je nastala sredinom 15. stoljeća (Zlamalik, 1982, 44). Zastupnik druge teze je Svetlana Rakić. Ona smatra da je slika rad kotorskog slikara Lovre Dobričevića iz sredine 15. stoljeća. Dobričević je jedan od najboljih i najznačajnijih dalmatinskih slikara iz tog perioda. Dobričević je slikanje učio u Veneciji uz poznatog venecijanskog majstora Michele Giambonoa, koji je pored Jacopa del Fiora utjecao na njegov kasniji rad.

Skulptura
1. GOSPA RAŠIRENIH RUKU Talijanska radionica, početak 19. stoljeća. Bojeno drvo, visina: 123 cm. Skulptura donesena iz Italije 1839. godine.

60

Metalni predmeti
1. PEKTORAL Mjesto nastanka: Sirija. Vrijeme nastanka: 7. ili 8. soljeće. Materijal izrade: bronza. Tehnika izrade: lijevanje, posrebrenjivanje. Dimenzije: visina 9 cm, širina 3,5 cm. Otkriven u grobu na Crkvini u Haljinićima. Opis predmeta: relikvijar ima oblik križa. Na vrhu je sačuvana halka, a na dnu prijevornica za otvaranje. Na prednjoj strani križa reljefno je prikazan Krist u punoj odjeći sa velumom preko glave. Na poleđini relikvijara je prikazana Bogorodica. 2. KOTLIĆ Vrijeme nastanka: kraj 15. stoljeća. Mjesto nastanka: Venecija. Materijal izrade: bronza. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina sa drškom 28 cm, visina bez drške 14 cm, presjek otvora 26 cm. Opis predmeta: forma kotlića podsjeća na bazu stupa. Na bočnim stranama drška kotlića je ukrašena stiliziranim delfinima. Oni u čeljustima nose dio nosača koji se uklapa u kuglicu, a kuglica opet prelazi u dršku. Kotlić je u cjelini sa vanjske strane ukrašen graviranjem. Na njemu se od ruba do rozete na dnu izdvaja 12 ukrasnih zona. Prva zona ukrašena je pojednostavljenim kosim linijama. Druga zona je udubljena. Ukrašena je međusobno povezanim geometrijskim elementima koji formiraju lančanu, kružnu traku. Treća i sedma zona su jednako ukrašene. Ispupčane su. Dekorirane su rombovima. Četvrta i šesta zona su jednako dekorirane. Ukrašene su nepravilno raspoređenim i isprekidanim poprečnim linijama, koje čine skladan prelaz prema centralnoj zoni kotlića. Peta zona predstavlja centralni friz kotlića. Široka je 5 cm. Na njoj su ugravirane četiri scene bitaka uokvirene renesansnom trakom. Razlikuju se sljedeće bitke: bitka na moru, priobalska bitka i bitka na kopnu, bitka konjice i bitka pješadije. Osim scena u kojima su prikazane bitke, ovaj prostor je ukrašen groteskom i polufigurom iz kojih se desno i lijevo izvija lozica. Osma zona je udubljena. Ukrašena je nepravilno urezanim linijama. Devata zona nema ukrasa. Ona predstavlja prijelaz ka dnu kotlića. Dno kotlića, koga čini deseta, jedanaesta i dvanaesta zona, ukrašeno je kružnim pojasom ispunjenim urezanim lišćem koje podsjeća na pojednostavljen motiv riblje krljušti. Centralni dio dna kotlića zauzima rozeta ukrašena asimetričnom zvijezdom smještenom unutar druge zvijezde. Rozeta je okružena uskom trakom dekoriranom nepravilnim četverolisnim ornamentom. Dno kotlića je napuknuto. Napomena: kotlić je pronađen u vrijeme Austro-Ugarske monarhije prilikom istraživanja u srednjovijekovnom gradu Bobovcu. Pretpostavlja se da je pripadao kraljevskoj porodici. Austrijanci su ga na molbu sutjeških fratara ostavili u samostanu. Kotlić predstavlja jedan od najboljih primjera umjetničkog ukrašavanja metala ovog tipa u venecijanskim školama tokom 15. i 16. stoljeća. Poslužio je kao dobar primjer domaćim majstorima za izradu sličnih predmeta, tako da kopije ovakvih kotlića susrećemo po Bosni i Hercegovini. 3. ZVONO Mjesto nastanka: Bliski istok. Vrijeme nastanka: 17. stoljeće. Materijal izrade: bronza. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 21 cm, donji promjer 15 cm. Opis predmeta: zvono ima oblik košnice. Slično je romaničkom tipu zvona. Pri vrhu je ugraviran natpis na arapskom jeziku. Do 19. stoljeća zvono je služilo za poziv na molitvu unutar zgrade samostana.

4. KALEŽ Vrijeme nastanka: 15. stoljeće.

61

Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 19 cm. Opis predmeta: iz heksagonalnog podnožja sa sitnim, profiliranim obodom izdiže se nodus sa šest isturenih kvadratičnih polja u kojima su u reljefu ispisana slova AVE MARIJA. Na jednom polju u plitkom reljefu ugraviran je krug sa rukom Boga Oca u kojoj su unakrsno položena dva dvolista sa pinjolom u sredini. Obod čaše je iskošen. 5. KALEŽ Vrijeme nastanka: 1416. godina. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 19,8 cm. Opis predmeta: šesterolisno podnožje kaleža ukrašeno je graviranjem. Tri lista ukrašena su geometrijskim ornamentom, a druga tri predstavama Veronikinog rupca, kralja sa krunom, žezlom i modelom crkve, te likom sv. Katarine sa simbolima mučenja: točkom i mačem. U polju iznad Veronikinog rupca ugravirana je 1416. godina. Nodus je ukrašen ulošcima crvenog emajla. Košara kaleža je ukrašena brušenim, zelenim staklom. Obod čaše je iskošen. 6. KALEŽ Vrijeme nastanka: 1570. godina. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, apliciranje. Dimenzije: visina 22,7 cm, promjer otvora čaše 10,7 cm. Opis predmeta: između latica heksagonalnog podnožja uložen je po jedan brušeni kamen. U svakom polju podnožja aplicirana je reljefna figura svetitelja: Bogorodica sa Hristom, sv. Katarina, nepoznata svetiteljka, sv. Cecilija, sv. Nikola i sv. arhanđel Mihovil. Iznad svake figure je baldahin. Na stopi su inicijali G K. S donje strane podnožja ugraviran je sljedeći natpis: 1570 SVITISCHE STI IOANIS BAPTIST. Nodus je ukrašen brušenim kamenjem i izlivenim cvjetovima. Na vrhu nodusa je učvršćena košarica ukrašena biserima. Čaša kaleža je široka i iskošena. 7. KALEŽ Vrijeme nastanka: kraj 15. ili početak 16. stoljeća. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, filigran. Dimenzije: visina 29,2 cm. Opis predmeta: šesterolatična filigranska stopa oivičena je pozlaćenom tordiranom žicom. U svakoj latici umetnut je brdski kristal. Na pet latica izliveno je po jedno slovo: F.F.F.F.T. Nodus kaleža ukrašen je brušenim, crvenim kamenjem. Poluokrugla košarica kaleža ukrašena je crvenim kamenjem i tordiranom žicom. Iz nje se izdiže blago iskošena čaša. 8. KALEŽ Vrijeme nastanka: 15. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata, emajl. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, apliciranje. Dimenzije: visina 22,5 cm. Opis predmeta: heksagonalna stopa i čaša kaleža su presvučeni emejlom između filigranskih žica. Nodus kaleža je gotički perforiran. Na njegovim uglovima su aplicirani cvjetići sa crvenim kamenom u sredini. Čaša se ravno širi prema obodu. 9. KALEŽ Vrijeme nastanka: 15. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, filigran, granulacija. Dimenzije: visina 22,2 cm. Opis predmeta: iz heksagonalnog, filigranskog i pozlaćenog podnožja izdiže se gotički preforiran nodus. Ukrašen je apliciranim buketićima cvijeća. Košarica kaleža oivičena je tordiranom žicom i

62

ispunjena ornamentima izgrađenim filigranom i granulacijom. Čaša je neznatno izvijena prema obodu. 10. KALEŽ Vrijeme nastanka: 15. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, filigran, apliciranje, granulacija. Dimenzije: visina 22,3 cm, širina oboda čaše 10 cm. Opis predmeta: heksagonalno podnožje izrađeno je tehnikom filigrana. Iz njega se izdiže spljošteni nodus ukrašen apliciranim cvjetovima. Čaša kaleža se sastoji od šest polja ukrašenih vegetabilnim motivima izrađenim u tehnici filigrana i granulacije. Rub oboda čaše je blago izvijen. 11. KALEŽ Vrijeme nastanka: 15. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, filigran. Dimenzije: visina 28,6 cm, širina oboda čaše 10,6 cm. Opis predmeta: heksagonalna stopa kaleža ukrašena je tordiranom žicom, filigranom i ulaganjem brušenog kamenja. Na stopi su ugravirana slova inicijala F.F.F.P.B. Nodus je ukrašen sa šest iskucanih kružnica u čijem središtu je umetnut brušeni kamen, naizmjenično bezbojan i crven. Čaša je izvijena prema rubu. 12. KALEŽ Vrijeme nastanka: 17. ili 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje, graviranje, aplikacija. Dimenzije: visina 23,6 cm, širina oboda čaše 9,5 cm, prečnik stope 13,5 cm. Opis predmeta: na heksagonalnom podnožju graviranjem su izvedeni motivi pšenice i vinove loze. Na nodusu su ugravirani isti motivi, ali su dodane i aplicirane tri figure heruvina. Čaša je izvijena prema rubu. 13. KALEŽ Vrijeme nastanka: 17. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje, aplikacija. Dimenzije: visina 23,5 cm, širina oboda čaše 9,1 cm. Opis predmeta: kružna stopa kaleža ukrašena je apliciranim glavama heruvina i voćem. Isti motiv pojavljuje sa na nodusu i košarici. Čaša je iznutra pozlaćena. 14. KALEŽ Autor: radionica Grge Šimića u Varešu. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: bakar. Tehnika izrade: lijevanje, tokarenje, iskucavanje. Dimenzije: visina 21 cm, širina oboda čaše 8,2 cm, prečnik stope 10,5 cm. Opis predmeta: stopa, nodus i košara kaleža su ukrašeni vegetabilnim i geometrijskim motivima. Na košari su, pored vegetabilnih motiva, ugravirana u medaljonima tri križa. Čaša je izvijena prema rubu. 15. KALEŽ Autor: radionica Grge Šimića u Varešu. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: bakar, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, tokarenje, iskucavanje. Dimenzije: visina 21 cm, širina oboda čaše 8,2 cm, prečnik stope 10,5 cm. Opis predmeta: stopa, nodus i košara kaleža su ukrašeni vegetabilnim i geometrijskim motivima. Na košari su, pored vegetabilnih motiva, ugravirana u medaljonima tri križa. Čaša je izvijena prema rubu.

63

16. KALEŽ Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: bakar, srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina 20,9 cm, širina oboda čaše 7,7 cm, prečnik stope 9,8 cm. Opis predmeta: stopa kaleža je podijeljena iskucavanjem u četiri ornamentalne zone. Noga kaleža je bogato profilirana, a nodus ima oblik žira sa ugraviranim arkadama. Čaša je pozlaćena i blago se izvija prema rubu. 17. KALEŽ Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. ili 19. stoljeće. Materijal izrade: bakar, srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina 19,9 cm, širina oboda čaše 8,7 cm, prečnik stope 9,8 cm. Opis predmeta: stopa kaleža je podijeljena iskucavanjem u četiri ornamentalne zone. Noga kaleža je bogato profilirana, a nodus ima oblik žira sa ugraviranim arkadama. Čaša je pozlaćena i blago se izvija prema rubu. 18. KALEŽ Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje, apliciranje. Dimenzije: visina 23,5 cm, širina oboda čaše 9,7 cm. Opis predmeta: stopa kaleža je ukrašena vijencem, iznad nje su, u tri ovalna polja, aplicirane figure sv. Josipa, sv. Ante i sv. Franje. Između njih postavljene su glave anđelčića. Tri glave anđelčića aplicirane su na nodusu, a četiri na košari kaleža. Čaša je pozlaćena i blago izvijena na rubu. 19. KALEŽ Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: bakar, srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 20,4 cm, širina oboda čaše 8,7 cm, prečnik stope 10,4 cm. Opis predmeta: postolje kaleža je pozlaćeno i slično je predmetima izrađivanim u periodu kasne renesanse. Košarica je vjerovatno iskovana od nekog drugog predmeta jer se na njoj primjećuju tragovi stare gravure sa vegetabilnim motivima. Pozlaćena čaša završava zupcima. 19. KALEŽ Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. ili 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje, apliciranje. Dimenzije: visina 20 cm, širina oboda čaše 7,9 cm, prečnik stope 10,5 cm. Opis predmeta: stopu kaleža moguće je datirati u 18, a košaricu i čašu u 19. stoljeće. Stopa je rađena tehnikom cizeliranja. Čine je dvije ovalne kartuše. Na jednoj je aplicirana reljefna figura sv. Franje, a na drugoj grb franjevačkog reda. Prostor između kartuša ukrašen je apliciranim svežnjevima vinove loze i žita. Košarica je dosta grube filigranske izrade. Srebrena, pozlaćena čaša puncirana je sa dva ista žiga u Veneciji. 20. KALEŽ Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: bakar, srebro, pozlata.

64

Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 23, 9 cm, širina oboda čaše 8,4 cm, prečnik stope 12,4 cm. Opis predmeta: stopa kaleža je iskucavanjem podijeljena u četiri koncentrične zone. Tri zone su ukrašene geometrijeskim motivima, a četvrta vegetabilnim. Nosač kaleža je bogato profiliran. Čaša je rađena tehnikom lijevanja. Na njenom podnožju se primjećuju brojni režnjevi koji polukružno završavaju. Čaša je izvijena prema obodu. 22. KALEŽ Autor: radionica Grge Šimića. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: bakar, srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 21 cm. Opis predmeta: lijevana stopa ukrašena je iskucavanjem tako da gradi četiri zone sa vegetabilnim motivima. Košarica za čašu je perforirana. 23. KALEŽ Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 16-19. stoljeće. Materijal izrade: bakar, srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 21 cm. Opis predmeta: obod stope i nodus kaleža su ukrašeni gravurama ranobaroknog stila. Srebrena, pozlaćena čaša je proširena prema obodu. Teško je prosuditi da li kalež potječe iz 16. ili 17. stoljeća, ili je vješta kopija nastala u 19. stoljeću. 24. KALEŽ Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. ili 19. stoljeće. Materijal izrade: bakar, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 19,6 cm, širina obooda čaše 8,4 cm, prečnik stope 10 cm. Opis predmeta: stopa i nodus kaleža su blago profilirani. Srebrena, iznutra pozlaćena čaša blago je izvijena na rubu. 25. KALEŽ Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 17. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 22 cm. Opis predmeta: na stopi kaleža su aplicirane četiri figure heruvima. Košara kaleža je izrađena tehnikom lijevanja, a potom je perforirana sa četiri anđela smještenih između cvjetova i lišća. 26. KALEŽ Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, granulacija. Dimenzije: visina 18,2 cm, širina oboda čaše 7,6 cm, prečnik stope 9,7 cm. Opis predmeta: postolje i nodus kaleža su rad domaćeg majstora. Rađeni su prema nakom starijem primjerku iz perioda kasne renesanse. Čaša je lijep rad iz mletačkog područja. 27. KALEŽ Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: bakar, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje.

65

Dimenzije: visina 20,5 cm, širina oboda čaše 8 cm, prečnik stope 9,8 cm. Opis predmeta: stopa kaleža je gotovo vodoravna. Po rubu je ukrašena graviranim listovima akanta. Nodus je ukrašen istim motivom, ali u obrnutom položaju od akanta na stopi. Čaša kaleža je relativno široka i blago izvijena prema obodu. 28. KALEŽ Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 26,8 cm, širina oboda čaše 7,9 cm. Opis predmeta: na podnožju kaleža aplicirane tri figure anđela. Na nodusu, košari i čaši kaleža reljefno izvedeni simboli Muke. U kalež utisnute punce s tijarom i ključevima sv. Petra. 29. KALEŽ Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: nepoznat. Materijal izrade: srebro, pozlata, brušeno kamenje i staklo. Tehnika izrade: lijevanje, emajl. Dimenzije: visina 26 cm. Opis predmeta: iz heksagonalne stope izdiže se okrugli nodus sa šest režnjeva. Polukružna košara završava sa nizom arkadica oštrog luka. Čaša je znatno izvijena na obodu. 30. KALEŽ Vrijeme nastanka: 1950. godine, po nacrtu Jože Plečnika. Materijal izrade: srebro, pozlata, brušeno kamenje i staklo. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 23,5 cm, širina oboda čaše 8,9 cm, prečnik stope 14,2 cm. Signatura na stopi kaleža: A.S.U.Dr P. Romani Tominec O.F.M. d.d. Sr. Z. ADAM CREPULJA DAROVAO ZA RATANJ 1973. Opis predmeta: u stopu kaleža umetnuto šest brdskih, brušenih kristala i jedan crni kamen. Čašu drže dva nodusa povezana sa šest stupića. Čaša ima gotovo ravan obod. 31. KALEŽ Vrijeme nastanka: 1958. godine, po nacrtu Jože Plečnika. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 23 cm, širina oboda čaše 8,9 cm, prečnik stope 14,3 cm. Signatura na stopi kaleža: ANĐA ANTUNOVIĆ R. TOPALOVIĆ – NA SPOMEN GOSPE LURDSKE 1958. Opis predmeta: iz profilirane stope uzdiže se nodus u obliku kugle. Obod čaše je ravan. 32. KALEŽ Vrijeme nastanka: 1958. godine, po nacrtu Jože Plečnika. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 23 cm, širina oboda čaše 8 cm, prečnik stope 9,7 cm. Signatura na stopi kaleža: LOCUM UBI CRUCIFIXERUNT EUM EXIVIT IN EUM QUI DICITUR CALVARIE. Signatura na vrhu košarice: SANGUIS CHRISTI CUSTODIAT ME IN VITAM AETERNAM. Opis predmeta: stopa ima oblik stošca. Podijeljena je na četiri plohe u kojima su reljefno prikazani Melkizedek, Abraham, Abel i Isus. U nju su ulegnuti nizovi crvenog kamenja. Stopa je nastavljena nižim stošcem na koji je pričvršćen nodus od oniksa. Iz nodusa izlazi obrnuti stožac u odnosu na prethodni. Niži stožac i obrnuti stožac ukrašeni su zelenim kamenjem. Na njega je pričvršćena čaša kaleža. Napomena: kalež je pripremljen za zlatnu misu fra Anđela Anđelovića 1958. godine. 33. KALEŽ

66

Vrijeme nastanka: oko 1950. godine, po nacrtu Jože Plečnika. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 20,3 cm, širina oboda čaše 9,3 cm, prečnik stope 11,3 cm. Opis predmeta: iz blago uzdignute stope izdiže se tanak nosač kaleža sa nodusom od oniksa. Na stopi oko nosača je izliveno osam režnjeva. Čaša se blago širi prema otvoru.

34. CIBORIJ Vrijeme nastanka: tridesete godine 20. stoljeća, po nacrtu Jože Plečnika. Materijal izrade: metalna legura, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 31,5 cm, širina otvora 14 cm, prečnik stope 15,2 cm. Opis predmeta: postament ciborija ima oblik diska. Na njega je postavljena čaša sa poklopcem. 35. CIBORIJ Vrijeme nastanka: 18. stoljeće, domaća radionica. Materijal izrade: bakar, srebro, posrebrivanje, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, pseudofiligran, graviranje. Dimenzije: visina 7,5 cm. Signatura na sredini ciborija: IESUS NAZARENUS BK LAVDETUR SANVISSIMUM SAGRAMENZUM AD 1729. Opis predmeta: postament ime oblik polulopte. Ukrašen je pseudofiligranskim listićima i krugovima. Na njegovom vrhu je pričvršćen nodus na kome, u obliku kugle, stoji čaša sa poklopcem. Na mjestu gdje se spajaju čaša i poklopac ugraviran je gore naveden natpis. 36. CIBORIJ Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: metalna legura, srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 15 cm. Opis predmeta: na blago izvijenom postamentu ugravirano je osam medaljona sa vegetabilnim motivima. Čaša i poklopac ciborija tvore kuglu na čijem vrhu je pričvršćen križ. 37. CIBORIJ Vrijeme nastanka: 19. stoljeće, domaća radionica. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 19 cm. Opis predmeta: na blago izvijenom postamentu, pri vrhu, ugravirana je traka s nizom povezanih cvjetova. Čaša i poklopac ciborija su kuglastog oblika. Na njima su ugravirani medaljoni sa arapskim, vegetabilnim motivima. Na vrhu kugle je pričvršćen križ. 38. CIBORIJ Autor: domaća radionica. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 11,5 cm, prečnik stope 5,8 cm. Opis predmeta: poluloptasto postolje ukrašeno je vijencem vegetabilnih motiva i reljefnim križem. Čaša i poklopac tvore kuglu, s tim da je poklopac stepeničasto oblikovan. Na njegovom vrhu pričvršćen je križ. 39. CIBORIJ Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro, bakar, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 29 cm, prečnik stope 12 cm.

67

Opis predmeta: poluloptasto postolje, nodus i poklopac čaše izliveni su od bakra, a potom su pozlaćeni. Čaša je izlivena od srebra i pozlaćena iznutra. Naknadno je na poklopac čaše pričvršćen križ. 40. CIBORIJ Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: metalna legura, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina 34 cm, prečnik stope 14,5 cm. Opis predmeta: stopa ciborija je ukrašena vijencem vegetabilnih motiva među kojima su izlivene granule. Iz stope ciborija izrasta nodus koji prelazi u košaru u kojoj je smještena visoka čaša sa poklopcem ne čijem vrhu je pričvršćen križ. 41. CIBORIJ Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 1922. godina. Materijal izrade: metalna legura, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 18,3 cm, prečnik stope 16,4 cm. Signatura na stopi ciborija: ESSER WEERT FEC. 1922. Opis predmeta: stopa ciborija ima heksagonalnu osnovu sa blagim, konkavnim usponom prema spljoštenom nodusu iz koga izrasta košara sa širokom čašom. Na stopi su u plitkom reljefu izvedeni vegetabilni motivi, gradeći vijenac, i riba sa košarom i hljebovima. Nodus je također ukrašen vegetabilnim motivima. Na ciboriju se najviše ističe plitki reljef na košari. U četiri kružnice prikazani su heruvimi sa dugom kosom. 42. MONSTRANCA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata, brušeno kamenje. Tehnika izrade: lijevanje, filigran. Dimenzije: visina 64 cm. Opis predmeta: na piramidalnom i reljefima bogato ukrašenom postolju pričvršćen je nodus. Na njega su položene tri plohe koje uokviruju ostenzorij. Najveća od njih je u obliku zrake, srednja ima izgled križa izrađenog od oslikanog porculana u crvenoj boji na bijeloj podlozi. Ispred ove plohe je najmanja, izrađena u filigranu. Na nju je pričvršćen malen okvir za hostiju. Na vrhu monstrance je pričvršćen križ od brdskog kristala postavljen u pozlaćeni okvir. 43. MONSTRANCA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata, legura metala. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 36,8 cm. Opis predmeta: posuda za hostiju ukrašena je plitkim reljefom iz koga se uzdižu naizmjenične sunčeve zrake. Na vrhu je križ. 44. MONSTRANCA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro, staklo. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje, iskucavanje. Dimenzije: visina 37,7 cm. Opis predmeta: iz postolja monstrance se izvija barokni, tročlani nodus. Na njega je pričvršćena staklena posuda za hostiju iz koje se pružaju naizmjenične zrake. Na vrhu monstrance, na zraci je pričvršćena kuglica na koju je postavljen križ. 45. MONSTRANCA

68

Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje, iskucavanje, emajl, filigran. Dimenzije: visina 59,3 cm. Opis predmeta: postolje monstrance čini građevina izrađena u gotičkom stilu. Na nju je pričvršćen nodus sa šest kvadratića. Nodus drži ostenzorij sa čipkastim obodom, više koga, ispod baldahina, stoji srebrena figura Bogorodice sa Kristom. Sa njene lijeve i desne strane su postavljene figure sv. Petra i sv. Pavla. Ispod ova dva svetitelje su pričvršćeni privjesci sa likom Krista sa jedne strane i Marije sa druge strane. 46. MONSTRANCA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 54 cm. Opis predmeta:na postolju monstrance su pričvršćene tri koncentrična kruga zraka. Najveći, pozlaćeni krug zraka na vrhu ima pričvršćen trolisni križ. Srednji krug je izrađen od srebra sa scenom sv. Trojstva na vrhu kojem sa strana dolijeću dva anđela. Najmanji krug zraka je pozlaćen. U njegovom središtu, u okruglom otvoru, je prostor za smještaj hostija. 47. MONSTRANCA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: bronza, posrebrivanje, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 55 cm. Opis predmeta: stopa monstrance je heksagonalne osnove. Ukrašena je neogotičkim graviranim ornamentom. Iz nje se izdiže spljošteni nodus na koga je pričvršćen ostenzorij. Čine ga dvije plohe. Stražnju, bronzanu plohu čine zrake, a prednju, izrađenu od srebra, hrastovo lišće izvijeno prema van i krinovi povijeni ka unutra. Na vrhu ostenzorija je pričvršćen križ. 48. RELIKVIJAR SV. FRANJE ASIŠKOG Autor: domaći majstor. Vrijeme nastanka: 18. ili 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro, bakar, pozlata. Tehnika izrade: filigran. Dimenzije: visina 25,3 cm, prečnik stope 10 cm. Opis predmeta: stopa i nodus relikvijara ukrašeni su gravurama orijentalnog stila. Na nodus je pričvršćena srebrena ploča izrezana po rubovima. U nju su uložena četiri brušena stakla crvene boje. Na vrhu ploče je pričvršćen križ. Nosač relikvije je pričvršćen na središte ploče. U njemu se pod staklom čuva sitna relikvija. 49. RELIKVIJAR SV. ANTUNA PADOVANSKOG Autor: domaći majstor. Vrijeme nastanka: 18. ili 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro, bakar, pozlata, brušeno staklo. Tehnika izrade: lijevanje, gravura. Dimenzije: visina 26 cm, prečnik stope 9,2 cm. Opis predmeta: stopa kaleža je podijeljena iskucavanjem u četiri ornamentalne zone. Noga kaleža je bogato profilirana, a nodus ima oblik žira sa ugraviranim arkadama. Čaša je pozlaćena i blago se izvija prema rubu. 50. RELIKVIJAR Autor: domaći majstor. Vrijeme nastanka: 18. ili 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata.

69

Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, filigran. Dimenzije: visina 29 cm, prečnik stope 9,4 cm. Opis predmeta: za izradu ovog relikvijara korišten je komad srebra ranije izgraviran, tako da se stari vegetabilni motivi još uvijek primjećuju. Stopa relikvijara se u blagom usponu uzdiže prema nosaču nodusa. Ovalni ostenzorij je uokviren zrakasto izrezanom pločom sa križem na vrhu. Na ploču su aplicirani nosači relikvije i to četiri kamena tirkizne boje, tri crvene i jedan bezbojne. Sama relikvija je u obliku križa izrađenog od brušenog stakla. Njena autentičnost potvrđena je pečatom nekog biskupa. 51. RELIKVIJAR SV. GRGURA VELIKOG I ALIORUM SS. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro, bakar, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina 36,5 cm, prečnik stope 10,7 cm. Signatura na stopi: DEVOTIO P. GREGORII A'VARESS 2d MINRI PROVLIS 1795. Opis predmeta: stopa relikvijara je ukrašena cizeliranjem. Njena površina je na taj način podijeljena na četiri zone. Iz stope se izdiže nosač sa bogato profiliranim nodusom kasnorenesansnog oblika. Nodus je ukrašen geometrijskim motivima. Na vrhu kružnog ostenzorija, između dvije zrake, pričvršćen je križ. Između zraka umetnute su grančice sa četiri lista i ružom. U središtu ostenzorija su postavljene tri ovalne kutijice. Zastakljene su. U svakoj se čuva sićušna relikvija i to: sv. Grgura Velikog, sv. Filipa Nerija i sv. Križa. 52. RELIKVIJAR SV. PETRA I ALIORUM SS. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro, bakar, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina 36,7 cm, prečnik stope 10,6 cm. Signatura na stopi: DEVOTIO P. GREGORII A'VARESS 2d MINRI PROVLIS 1795. Opis predmeta: stopa relikvijara je ukrašena cizeliranjem. Njena površina je na taj način podijeljena na četiri zone. Iz stope se izdiže nosač sa bogato profiliranim nodusom kasnorenesansnog oblika. Nodus je ukrašen geometrijskim motivima. Na vrhu kružnog ostenzorija, između dvije zrake, pričvršćen je križ. Između zraka umetnute su grančice sa četiri lista i ružom. U središtu ostenzorija su postavljene tri ovalne kutijice. Zastakljene su. U svakoj se čuva sićušna relikvija i to: sv. Petra, sv. Franje i sv. Filipa. 53. RELIKVIJAR SV. KARLA BOROMEJSKOG Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro, bakar, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 29,5 cm, prečnik stope 10,4 cm. Opis predmeta: stopa relikvijara je ukrašena cizeliranjem. Njena površina je na taj način podijeljena na četiri zone. Iz stope se izdiže nosač sa bogato profiliranim nodusom kasnorenesansnog oblika. Nodus je ukrašen geometrijskim motivima. Na vrhu kružnog ostenzorija, između dvije zrake, pričvršćen je križ. Između zraka umetnute su grančice sa četiri lista i ružom. U središtu ostenzorija je postavljena ovalna kutijica. Zastakljena je. U njoj se čuva sićušna relikvija sv. Karla Boromejskog. 54. RELIKVIJAR Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro, bakar, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina 39,5 cm, prečnik stope 13,6 cm. Opis predmeta: iz jednostavne, profilirane stope relikvijara uzdiže se ovalni nodus. Ostenzorij je ovalnog oblika. Ukaršen je graviranjem i srebrenom zrakasto izrezanom pločom. Na njegovom vrhu je pričvršćena kugla sa križem. 55. RELIKVIJAR SV. IVANA KRSTITELJA Vrijeme nastanka: 18. stoljeće.

70

Materijal izrade: srebro, legura metala, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, apliciranje. Dimenzije: visina 37 cm. Opis predmeta: podnožje relikvijara je ukrašeno reljefnim ornamentom u duhu klasicizma. Disk ostenzorija je ovalnog oblika. U njegovom središtu je relikvija pod staklom. Iz diska se na sve strane šire zrake među kojima su cvjetići. Na vrhu je pričvršćen križ. 56. SVIJEĆNJAK Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebrni lim. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 48,5 cm. Opis predmeta: podnožje svijećnjaka je tronožno. Svaka noga završava kandžama. Iz podnožja se uzdiže nosač svijećnjaka. Završava čašom za svijeću ispod koje su, u punoj plastici, prikazane tri glave anđela. 57. SVIJEĆNJAK Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 53 cm. Opis predmeta: podnožje svijećnjaka je tronožno. Svaka noga završava kartušama. Iz podnožja se uzdiže bogato profiliran nosač svijećnjaka. Završava čašom sa šiljkom za nošenje svijeće u sredini ispod koje su, u punoj plastici, prikazane tri glave anđela. 58. SVIJEĆNJAK Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 55 cm. Opis predmeta: podnožje svijećnjaka je tronožno. Svaka noga završava kandžama i kartušama. Iz podnožja se uzdiže nosač svijećnjaka sa proširenim nodusom. Završava čašom za svijeću. 59. SVIJEĆNJAK Autor: rad Grge Šimića iz Vareša. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 43 cm. Signatura na postolju svijećnjaka: a. SEPTIUM CANDELABR b. EPISCOPI GREGORI c. A' VARESS 1802 Opis predmeta: tronožno postolje, završeno kandžama zvijeri, nosi barokno zasvedeno podnožje sa kartušama u kojima je ugraviran prethodno naveden natpis. Iz postolja se uzdiže nosač sa nodusom koji se proširuje prema vrhu. Na nodusu je šest ovalnih udubljenja. Iznad njega je na tokarskom stroju izvedeno nekoliko profilacija na koje se nastavlja čaša za svijeću. 60. SVIJEĆNJAK Autor: rad Grge Šimića iz Vareša. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 40 cm. Opis predmeta: tronožno postolje završeno sa kandžama zvijeri nosi barokno zasvedeno podnožje sa kartušama. Iz postolja se uzdiže nosač sa nodusom koji se proširuje prema vrhu. Na nodusu je šest ovalnih udubljenja. Iznad njega je na tokarskom stroju izvedeno nekoliko profilacija na koje se nastavlja čaša za svijeću.

71

61. SVIJEĆNJAK Autor: rad Grge Šimića iz Vareša. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina 40 cm. Signatura na nosaču svijećnjaka: 1808 UCINI GHARGA SCIMICH VARESS PO OCZU PF STIPANU MARKOVICHU Opis predmeta: tronožno postolje, završeno kandžama zvijeri, nosi barokno zasvedeno podnožje sa kartušama u kojima je ugraviran prethodno naveden natpis. Iz postolja se uzdiže nosač sa nodusom koji se proširuje prema vrhu. Na nodusu je šest ovalnih udubljenja. Iznad njega je na tokarskom stroju izvedeno nekoliko profilacija na koje se nastavlja čaša za svijeću. 62. SVIJEĆNJAK Autor: rad Grge Šimića iz Vareša. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina 42,5 cm. Signatura na nosaču svijećnjaka: 1808 UCINI GHARGHA SCIMICH VARESA PO OCZU PF STIPANU MARKOVICHU Opis predmeta: tronožno postolje, završeno kandžama zvijeri, nosi barokno zasvedeno podnožje sa kartušama u kojima je ugraviran prethodno naveden natpis. Jedna kartuša je bez natpisa. Iz postolja se uzdiže nosač sa nodusom koji se proširuje prema vrhu. Na nodusu je šest ovalnih udubljenja. Iznad njega je na tokarskom stroju izvedeno nekoliko profilacija na koje se nastavlja čaša za svijeću. 63. SVIJEĆNJAK Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina 40,5 cm. Opis predmeta: tronožno postolje, završeno kandžama zvijeri, nosi barokno zasvedeno podnožje sa kartušama. Iz postolja se uzdiže nosač sa nodusom u obliku obrnute kruške. Iznad njega je na tokarskom stroju izvedeno nekoliko profilacija na koje se nastavlja čaša za svijeću. Čaša ima dva ispupčenja. Donje je neznatno, a gornje je posebno naglašeno. 64. SVIJEĆNJAK Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina 40,5 cm. Opis predmeta: tronožno postolje, završeno kandžama zvijeri, nosi barokno zasvedeno podnožje sa kartušama. Iz postolja se uzdiže nosač sa nodusom u obliku obrnute kruške. Iznad njega je na tokarskom stroju izvedeno nekoliko profilacija na koje se nastavlja čaša za svijeću. Čaša ima dva ispupčenja. Donje je neznatno, a gornje je posebno naglašeno. 65. SVIJEĆNJAK Mjesto izrade: Venecija. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje, granulacija. Dimenzije: visina 48 cm. Opis predmeta: tronožno postolje, završeno kandžama zvijeri, nosi barokno zasvedeno podnožje sa srcoliko rastegnutim kartušama. Iz postolja se uzdiže nosač sa nodusom izvedenim na

72

tokarskom stroju i naknadno reljefno urađenim motivima akante. Na naglašenom dijelu nodusa aplicirane su tri glave anđela okrenute ustranu. Svijećnjak završava čašom za svijeću. 66. SVIJEĆNJAK Mjesto izrade: Venecija. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina bez nasada za svijeću 38 cm. Opis predmeta: tronožno postolje, završeno kandžama zvijeri, nosi barokno zasvedeno podnožje sa srcoliko rastegnutim kartušama. Iz postolja se uzdiže nosač sa nodusom izvedenim na tokarskom stroju i sa naknadno reljefno urađenim motivima akante. Na naglašenom dijelu nodusa aplicirane su tri glave anđela okrenute ustranu. Svijećnjak završava čašom za svijeću. Cizeliranje je loše izvedeno. 67. SVIJEĆNJAK Mjesto izrade: Venecija. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina bez nasada za svijeću 33 cm. Opis predmeta: tronožno postolje, završeno kandžama zvijeri, nosi barokno zasvedeno podnožje sa srcoliko rastegnutim kartušama. Iz postolja se uzdiže nosač sa nodusom izvedenim na tokarskom stroju, pa naknadno reljefno urađenim motivima akante. Na naglašenom dijelu nodusa aplicirane su tri glave anđela okrenute ustranu. Svijećnjak završava čašom za svijeću. Cizeliranje je loše izvedeno. 68. SVIJEĆNJAK Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina bez nasada za svijeću 33 cm. Signatura na nosaču svijeće: BEATAE VIRG. MARIAE OBTULIT MICHAEL GASHICH EX VARESS 1850. Opis predmeta: tripod svijećnjaka je u obliku kandži. Na njemu je korpus svijećnjaka koji se valovito, sa četiri trbušasta trohila, sužava prema sredini, a zatim se tankim vratom izvija do čaše za svijeću. Donja polovina svijećnjaka ukrašena je cvjetovima, a nosač listovima akante. 69. SVIJEĆNJAK Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade:lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina bez nasada za svijeću 54 cm. Signatura na nosaču svijeće: BEATAE VIRG. MARIAE OBTULIT GASHICH EX VARESS 1850. Opis predmeta: tripod u obliku kandži nosi korpus držača svijeće, koji se sa četiri trbušasta zadebljenja sužava prema izduženom vratu u košarici od akantovog lišća. 70. SVIJEĆNJAK Autor: rad Grge Šimića iz Vareša. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina bez nasada za svijeću 51,8 cm. Signatura na postolju svijećnjaka: GARGO SHIMICH IZ VARESHA PLATI G.G. MDCCCXLI (1841?) Opis predmeta: podnožje svijećnjaka je tronožno. Noge križa završavaju se kandžama i glavom anđela. Među njih je umetnut i štit sa gore navedenim natpisom. Iz podnožja se uzdiže nosač

73

svijećnjaka sa nodusom koji prerasta u trostrani element, koji kod baroknih svijećnjaka oponaša stupić balustrade. Završava čašom za svijeću. 71. SVIJEĆNJAK Autor: rad Grge Šimića iz Vareša. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina bez nasada za svijeću 51,8 cm. Signatura na postolju svijećnjaka: GARGO SHIMICH IZ VARESHA PLATI G.G. MDCCCXLI (1841?) Opis predmeta: podnožje svijećnjaka je tronožno. Noge križa završavaju se kandžama i glavom anđela. Među njih je umetnut i štit sa gore navedenim natpisom. Iz podnožja se uzdiže nosač svijećnjaka sa nodusom koji prerasta u trostrani element, koji kod baroknih svijećnjaka oponaša stupić balustrade. Završava čašom za svijeću. Svijećnjak je jednak prethodnom, s tim da mu je jedna noga slomljana. 72. KRIŽ Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: kovano željezo, drvo, rog goveda. Dimenzije: visina 75,5 cm, raspon krakova 37 cm, širina krakova 7,3 cm, debljina 4,5 cm. Opis predmeta: osnovu križa čini drvo čiji su krakovi okovani željezom. Na vrhu vertikalnog kraka križa pričvršćena je halka za vješanje. U njegovom gornjem dijelu pričvršćena je pravougaona pločica od goveđeg roga sa natpisom INRI 1426. Ispod ove pločice je pričvršćena druga, u obliku četverolista. U donjem dijelu vertikalnog kraka križa, također od goveđeg roga, pričvršćeno je pet kružnica, međusobno presječenih. Na drveni križ je naknadno pričvršćen jednostavan, manji, metalni križ, sa trolisnim završecima. Na njemu postoje otvori za pričvršćivanje Korpusa. Napomena: vjeruje se da je ovaj križ pripadao fra Anđelu Zvizdoviću. 73. OLTARNI KRIŽ Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 23 cm, raspon krakova 8,1 cm, prečnik stope 11 cm. Opis predmeta: križ je pričvršćen na stalak sa četverolisnom stopom iz koje se izdiže četvrtasti nosač sa nodusom u obliku kugle. Križ završava trolistovima. Graviran je sa obje strane. Na njega je pričvršćen Korpus od lijevanog metala sa slabo izdiferenciranom plastikom tijela. 74. OLTARNI KRIŽ Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro, brušeno kamenje. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje, ulaganje. Dimenzije: visina 32 cm, raspon krakova 11,5 cm. Opis predmeta: stopa oltarnog križa je šesterolatična. Na nju je apliciran vodoravno položen stakleni oval uložen u srebreni okvir. Iz stope se izvija šesterostrana piramida na koju je postavljena kugla sa 12 polja. U svako polje je uložen po jedan brušeni kamen. Na kuglu je postavljen nasad sa trolisnim križem. Rubovi križa su oivičeni srebrenom pletenicom. U svaki trolist su uložena po četiri brušena kamena. Korpus je skinut. 75. OLTARNI KRIŽ Autor: domaći majstor. Vrijeme nastanka: 17. stoljeće. Materijal izrade: srebrni lim. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina bez vijka za usađivanje 17 cm, raspon krakova 12,9 cm. Signatura ćirilicom na naličju križa: ČINI GA O.P. ANDRIA MAR... NANIN. DA STOI NA OLTARU. 1670. U SOLE.

74

Opis predmeta: križ je trolisnog oblika. Na njegovim krajevima su pričvršćene rozete. Korpus križa je strane, fine izrade. Za križ je pričvršćen zakovicom velike glave. Pozlaćeni titulus iznad Korpusa je nestručno izveden. 76. OLTARNI KRIŽ Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata, zlato, staklo. Tehnika izrade: lijevanje, ulaganje, filigran. Dimenzije: visina 29 cm. Opis predmeta: podnožje i nodus križa izrađeni su od lijevanog i pozlaćenog srebra. Ukrašeni su sitnim, pozlaćenim rozetama i uloženim kamenčićima. Križ je filigranske izrade. Pozlaćen je. Ukrašen je brušenim staklom. Na njega je pričvršćen Korpus, a iznad njega titulus sa godinom 1619. Brojke su izrađene u tehnici filigrana. Za bobice na krajevima krakova križa je pričvršćen lančić sa zlatnim privjescima. 77. OLTARNI KRIŽ Vrijeme nastanka: 17. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata, staklo. Tehnika izrade: lijevanje, ulaganje, filigran, graviranje. Dimenzije: visina 32 cm, raspon krakova 16,5 cm. Signatura na stopi križa: CVRA R P F IOIS DA CERC 1615 Opis predmeta: na srebrenoj stopi križa je pričvršćeno nekoliko rozeta. Iz nje se izdiže osmerostrani nosač nodusa sa spljoštenom kuglom. Križ je trolistan. Površina mu je prekrivena filigranom u koga su na krakovima uloženi brušeni kamenčići. Trolisti završavaju privjeskom u obliku bobice. Na ovaj križ pričvršćen je manji, izrađen od srebrenog lima. Površina mu je gravirana. On nosi tanko izliveni Korpus ispod koga je mrtvačka glava i dvije kosti. Titulus je nečitak. 78. OLTARNI KRIŽ Vrijeme nastanka: 17. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata, staklo. Tehnika izrade: lijevanje, ulaganje, filigran, iskucavanje. Dimenzije: visina 34 cm, raspon krakova 17,5 cm. Opis predmeta: na stopi križa, u četiri filigranska medaljona, je uloženo brušeno kamenje. Iz stope se izdiže četvrtasti nosač sa pozlaćenom, filigranskom kuglom. Ona je također ukrašena kamenčićima. Iz nje se izdiže trolisni, filigranski križ ukrašen raznobojnim, brušenim kamenčićima. Na krajeve trolista je pričvršćena filigranska bobica. Krajevi križa su povezani lančićem, pričvršćenim za te bobice. Na križ je pričvršćen loše izliven Korpus. Iznad njega je titulus INRI. 79. OLTARNI KRIŽ Vrijeme nastanka: 17. stoljeće. Materijal izrade: bronza, srebro, posrebrivanje, staklo. Tehnika izrade: lijevanje, ulaganje, iskucavanje. Dimenzije: visina 33 cm, raspon krakova 15 cm. Opis predmeta: osmerolatična stopa križa je ukrašena apliciranim rozetama i kamenčićima. Iz nje se izdiže sedmerougaoni nosač nodusa. Križ je trolistan. Izrađen je od srebrenog lima. Njegova površina je ukrašena granulama, rozetama i kamenčićima. Korpus je loše izrade. Iznad njega, u obliku svitka, stoji titulus INRI, a ispod njega mrtvačka glava i dvije kosti. 80. PROCESIJSKI KRIŽ Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: drvo, bakreni lim, pozlata, brušeno kamenje. Tehnika izrade: okivanje, lijevanje, ulaganje. Dimenzije: visina 50,6 cm, raspon krakova 25,3 cm. Opis predmeta: nasad križa izrađen je od bakra. Poviše nasada je pozlaćena bakarna kugla i pravougaoni prsten sa ugraviranim rombovima. Križ je izrađen od pozlaćenih bakarnih pločica.

75

Uokviren je bobicama. Na njegovim trolisnim završecima su umetnuta šarena brušena stakla i pozlaćene bobice. Korpus je primitivne izrade sa slabo izdiferenciranim tijelom. Na naličju križa, na mjestu gdje je smješten Korpus sa prednje strane, uloženo je brušeno staklo. 81. PROCESIJSKI KRIŽ Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: bakreni lim, pozlata, brušeno kamenje. Tehnika izrade: lijevanje, ulaganje, graviranje. Dimenzije: visina 49 cm, raspon krakova 25,6 cm. Opis predmeta: nasad križa izrađen je od bakra. Poviše nasada je pozlaćena bakarna kugla i pravougaoni prsten sa ugraviranim rombovima. Križ je izrađen od pozlaćenih bakarnih pločica sa ugraviranim kružnicama. Rubovi križa su oivičeni granulama. Na njegove trolisne završetke pričvršćena je po jedna pozlaćena kugla, a u sredinu trolista brušeno, crveno staklo. Korpus je izrađen od lijevanog i pozlaćenog metala. Na mjestu Korpusa, na naličju križa, uložen je bezbojni brušeni kamen. 82. PROCESIJSKI KRIŽ Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebrni lim, pozlata, brušeno kamenje. Tehnika izrade: lijevanje, ulaganje, filigran. Dimenzije: visina 59 cm. Opis predmeta: na nasad križa je postavljena srebrena kugla sa osam apliciranih rozeta. Iz kugle se izdiže trolisni križ ispunjen filigranom i pozlaćenim aplikacijama u obliku osmerokrake zvijezde. Svaka zvijezda ukrašena je umetnutim brušenim brdskim kristalom. Korpus je primitivan. Pozlaćen je. Iznad njega je pričvršćen pozlaćeni titulus. 83. PROCESIJSKI KRIŽ Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebrni lim, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, filigran. Dimenzije: visina 60,8 cm. Opis predmeta: na nasad križa postavljena je pozlaćena kugla. Ukrašena je filigranom. Iznad nje se izdiže trolisni križ ispunjen filigranom, a na svakom završetku trolista pričvršćena je po jedna bobica izrađena u tehnici filigrana. Sa strana Korpusa pričvršćene su figure Marije i sv. Ivana Krstitelja. 84. PROCESIJSKI KRIŽ Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebrni lim, pozlata, brušeno staklo. Tehnika izrade: lijevanje, filigran, ulaganje. Dimenzije: visina 54 cm, raspon krakova 23,9 cm. Opis predmeta: dno nasada križa je gravirano i zadebljano. Iznad njega je postavljena kugla. Presvučena je pozlaćenim filigranom i umetnutim brušenim kamenjem. Nosač križa je iznad kugle pravougaonog oblika sa sedam nizova reljefnih bobica. Križ je trolistan. Prekriven je filigranom, sa dosta granula. U centru trolista su smještene pozlaćene rozete sa umetnutim brušenim kamenjem u sredini. Trolistovi se završavaju pozlaćenom, filigranskom bobicom. Korpus je slabe izrade. Iznad njega je natpis INRI. Naličje križa je ukrašeno granulama i rozetama. 85. PROCESIJSKI KRIŽ Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebrni lim, pozlata, brušeno staklo. Tehnika izrade: lijevanje, filigran, ulaganje. Dimenzije: visina 53,6 cm, raspon krakova 24,2 cm. Opis predmeta: dno nasada križa je gravirano i zadebljano. Iznad njega je postavljena kugla. Presvučena je pozlaćenim filigranom i umetnutim brušenim kamenjem. Nosač križa je iznad kugle pravougaonog oblika sa nekoliko nizova reljefnih bobica koje se u četiri reda pojavljuju na stranama križa. Križ je trolistan. Prekriven je filigranom, sa dosta granula. U centru trolista su smještene pozlaćene rozete sa umetnutim brušenim kamenjem u sredini. Trolistovi završavaju

76

pozlaćenom, filigranskom bobicom. Korpus je slabe izrade. Naličje križa je ukrašeno granulama i rozetama. 86. PROCESIJSKI KRIŽ Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebrni lim, pozlata, brušeno staklo. Tehnika izrade: lijevanje, filigran, ulaganje. Dimenzije: visina 54 cm, raspon krakova 25,5 cm. Opis predmeta: dno nasada križa je od kugle odvojeno tordiranom žicom. Na kugli su ugravirani inicijali F.F.T. Kugla je presvučena pozlaćenim filigranom. Nosač križa je iznad kugle pravougaonog oblika sa nekoliko nizova reljefnih bobica koje se u tri reda pojavljuju i na stranama križa. Križ je trolistan. Prekriven je filigranom, sa dosta granula. U centru trolista su smještene pozlaćene rozete sa umetnutim bijelim kamenom u sredini. Korpus je slabe izrade. Na naličju križa, granulacijom je stvorena uska traka. 87. PROCESIJSKI KRIŽ Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebrni lim, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, filigran. Dimenzije: visina 54 cm, raspon krakova 25 cm. Opis predmeta: dno nasada križa je od kugle odvojeno tordiranom žicom. Kugla je presvučena pozlaćenim filigranom. Nosač križa je iznad kugle pravougaonog oblika sa nekoliko nizova reljefnih bobica smještenih između tordiranih traka koje grade motiv riblje kosti. Ovaj motiv se pojavljuje cijelom dužinom bočnih strana križa. Križ je trolistan. Prekriven je filigranom, sa dosta granula. U centru trolista su smještene pozlaćene rozete sa umetnutim bijelim kamenom u sredini. Trolisti završavaju bobicom izrađenom u pseudofiligranskoj tehnici. Korpus je pozlaćen. Slabe je izrade. Na naličju križa, granulacijom je stvorena uska traka. 88. PROCESIJSKI KRIŽ Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebrni lim, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, filigran. Dimenzije: visina 51,9 cm, raspon krakova 23,5 cm. Opis predmeta: dno nasada križa je od kugle odvojeno tordiranom žicom. Kugla je presvučena pozlaćenim filigranom. Nosač križa je iznad kugle pravougaonog oblika sa tri niza reljefnih bobica smještenih između tordiranih traka koje grade motiv riblje kosti. Ovaj motiv se pojavljuje cijelom dužinom bočnih strana križa. Križ je trolistan. Prekriven je filigranom, sa dosta granula. U centru trolista su smještene pozlaćene rozete sa umetnutim srebrenim granulama u sredini. Trolistovi završavaju srebrenom bobicom i cvjetićem. Korpus je izliven od srebra. Pozlaćen je. Na naličju križa, granulacijom je stvorena uska traka. Naličje je ukrašeno i sa nekoliko rozeta jednakih onima na prednjoj strani. 89. PROCESIJSKI KRIŽ Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: bronzani lim. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 60 cm, raspon krakova 36 cm. Opis predmeta: nad nasadom križa postavljena je jednostavna kugla iz koje se izdiže trolisti križ. Na svakom trolistu je pričvršćena ugravirana pločica. Korpus je loše izrade. Poviše njega stoji titulus INRI. 90. RASPELO ZA OBREDE KRIŽNOG PUTA Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: drvo, bronzani lim, srebrni lim, staklo, brdski kristal. Tehnika izrade: okivanje, lijevanje, iskucavanje, ulaganje. Dimenzije: visina 77,5 cm, raspon krakova 43,5 cm. Opis predmeta: nasad i kugla iznad njega izrađeni su od pozlaćenog bakra. Krakovi križa imaju šest konkavnih ureza. U svakom kraku je, u ovalnom udubljenju, pod staklom, nalazi se relikvija.

77

Korpus je loše izrade. Pozlaćen je. Korpus pridržavaju tri drvena, djelomično srebrom okovana čavla. Križ je ukrašen šesterokrakim zvijezdama i šarenim brušenim staklom. Naličje križa je okovano srebrenim limom i ukrašeno sa deset šesterokrakih zvijezda. 91. RASPELO ZA OBREDE KRIŽNOG PUTA Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: drvo, lim, pozlata, posrebrivanje staklo. Tehnika izrade: okivanje, lijevanje, iskucavanje, ulaganje, filigran. Dimenzije: visina 70 cm, raspon krakova 38 cm. Opis predmeta: nasad križa izrađen je od drveta. Na njega je pričvršćena pozlaćena, srebrena kugla. Kako je križ izrađen od drveta, prednji bridovi su okovani srebrenim limom. Krakovi križa završavaju sa četiri konkavna udubljenja. Na svaku ivicu udubljenja pričvršćena je po jedna filigranska bobica. Korpus pripada kasnogotičkom tipu. Ispod nogu razapetog Krista je pričvršćena relikvija sv. Križa pod polukuglastim staklom. Križ je ukrašen rozetama i raznobojnim kamenjem i staklom. 92. PROCESIJSKI KRIŽ Autor: rad nepoznatog majstora. Vrijeme nastanka: 18. ili 19. stoljeće. Materijal izrade: kovano željezo. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 73 cm, raspon krakova 30,7 cm. Opis predmeta: križ završava trolistovima. Korpus je jednostavne izrade. Iznad njega je pričvršćen titulus u obliku izduženog romba. Križ je usađen u drveni nosač izrađen na tokarskom stroju. Od nosača ga dijeli bronzana kugla. 93. PROCESIJSKI KRIŽ Autor: rad nepoznatog majstora. Vrijeme nastanka: 18. ili 19. stoljeće. Materijal izrade: kovano željezo, bronza. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 52 cm, raspon krakova 29,9 cm. Opis predmeta: na okruglom, šupljem držaču stoji križ izrađen od plošnog kovanog željeza sa završecima u obliku tri krina. Na krajevima krakova križa aplicirane su rozete. Bronzani korpus je primitivne izrade. Iznad njega je pričvršćen titulus. 94. KRIŽ Autor: rad nepoznatog majstora. Vrijeme nastanka: 18. ili 19. stoljeće. Materijal izrade: kovano željezo. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 73 cm, raspon krakova 35,7 cm. Opis predmeta: krakovi križa su blago iskošeni. U prekrižju krakova je aplicirana okrugla pločica. Na križu se zamjećuju četiri rupe, što navodi na pretpostavku da je ranije bio pričvršćen na neki drugi predmet, možda na vrh sljemena na pročelju stare crkve. 95. KRIŽ Autor: rad nepoznatog majstora. Vrijeme nastanka: 18. ili 19. stoljeće. Materijal izrade: drvo, bronza. Tehnika izrade: tesanje, lijevanje. Dimenzije: visina 52 cm, raspon krakova 25 cm. Opis predmeta: trokraki križ, sa loše izvedenim Korpusom. 96. DUPLI KRIŽ Autor: rad nepoznatog majstora. Na veći križ je pričvršćen manji. Vrijeme nastanka: 18. ili 19. stoljeće.

78

Materijal izrade: drvo, bronza. Tehnika izrade: tesanje, lijevanje. Dimenzije: visina 54,5 cm, raspon krakova 26,9 cm; visina 24 cm, raspon krakova 12, 7 cm. Opis predmeta: na veći križ prikovan je manji na koji je pričvršćen Korpus, a ispod njega pozlaćena mrtvačka glava sa dvije kosti. 97. PACIFIKAL Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: drvo, bronza, sedef. Tehnika izrade: tesanje, lijevanje. Dimenzije: visina 46 cm, raspon krakova 18 cm. Opis predmeta: križ je postavljen na postament piramidalnog oblika. Ukrašen je sedefnim detaljima. Na njega je naknadno pričvršćen manji križ sa pozlaćenim, bronzanim Korpusom i titulusom. 98. OLTARNI KRIŽ Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 53 cm, raspon krakova 17,3 cm. Signatura na postamentu: ZAVJET MAJKI BOŽJOJ JOSIPA SIMIĆA Opis predmeta: postament pacifikala je ukrašen ugraviranim vijencem akantovog lišća. Iz postamenta se uzdiže križ sa gotički razvedenim krajevima krakova. Iznad Korpusa u dva reda stoji natpis IN/RI. 99. KRIŽ Mjesto proizvodnje: Palestina. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: maslinovo drvo, sedef. Tehnika izrade: tesanje, ulaganje. Dimenzije: visina 23,5 cm, raspon krakova 8,2 cm. Opis predmeta: križ je izrađen od drveta. Sa tri strane je obložen sedefom, izuzeta poleđina. Korpus, u punoj plastici, je izrađen od sedefa, a pod njegovim nogama je ugravirana lobanja i dvije prekrižene kosti. Pri vrhu križa je ugraviran kalež, lijevo od Korpusa grb franjevačkog reda, a desno križ Svete Zemlje. Poleđina križa je ukrašena sa 14 uloženih sedefnih krugova sa oznakom postaja Križnog puta i sa relikvijom pod staklom u centru križa. 100. KRIŽ Mjesto proizvodnje: Palestina. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: maslinovo drvo, sedef. Tehnika izrade: tesanje, ulaganje. Dimenzije: visina 19,5 cm, raspon krakova 8,3 cm. Opis predmeta: križ je izrađen od drveta. Sa tri strane je obložen sedefom, izuzeta poleđina. Korpus, u punoj plastici, je izrađen od sedefa, a pod njegovim nogama je ugravirana lobanja i dvije prekrižene kosti. Pri vrhu križa je ugraviran kalež, lijevo od Korpusa grb franjevačkog reda, a desno križ Svete Zemlje. Poleđina križa je ukrašena sa 14 uloženih sedefnih krugova sa oznakom postaja Križnog puta i sa relikvijom pod staklom u centru križa. 101. KRIŽ Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 20. stoljeće. Materijal izrade: drvo. Tehnika izrade: tesanje. Dimenzije: visina 98,5 cm, raspon krakova 51,6 cm. Opis predmeta: križ je jednostavne, novije izrade. Na njega je pričvršćen Korpus i titulus iz perioda ranog 19. stoljeća.

79

102. KRIŽ Autor: rad nepoznatog majstora. Vrijeme nastanka: 19. ili 20. stoljeće. Materijal izrade: drvo. Tehnika izrade: tesanje. Dimenzije: visina 60 cm, raspon krakova 34,4 cm. Opis predmeta: jednostavan drveni križ. Na njega je pričvršćen Korpus primitivne izrade, sa pretjerano velikim šakama, predugačkim tijelom i premalehnim nogama. 103. KRIŽ Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. ili 20. stoljeće. Materijal izrade: drvo. Tehnika izrade: tesanje. Dimenzije: visina 63 cm, raspon krakova 31 cm. Opis predmeta: krajevi križa završavaju polukružno. Na prednjoj strani stoji natpis pisan ćirilicom. Na poleđini transkripcija natpisa latinicom iz 1882. godine. Napomena: križ je znatno oštećen. 104. KRIŽ ZA OPHODE Autor: rad nepoznatog majstora. Vrijeme nastanka: 19. ili 20. stoljeće. Materijal izrade: drvo. Tehnika izrade: tesanje. Dimenzije: visina 57 cm, raspon krakova 27,2 cm. Opis predmeta: križ je izrađen od ručno obrađenog drveta. Krakovi križa su okovani željezom, a patibul je zasječen sa obje strane. Na ovaj križ je pričvršćen manji, izrađen od metala. Njegovi krakovi su na krajevima nazupčeni. Na njega je pričvršćen Korpus i ukoso položen titulus. Na poleđinu drvenog križa je prikovan mali Krucifiks. 105. KRIŽ ZA OPHODE Autor: nepoznati majstor. Autor: rad domaćeg majstora. Vrijeme nastanka: 18. ili 19. stoljeće. Materijal izrade: drvo, legura metala. Tehnika izrade: tesanje, ulaganje. Dimenzije: visina 40,7 cm, raspon krakova 21,2 cm. Opis predmeta: križ je izrađen od ručno obrađenog drveta. Primjećuju se okrugle udubine za ulaganje metalnih pločica i tri čavla. Na njega je pričvršćen manji metalni križ. Ima produžetak za nasad da bi se mogao nositi u procesiji. 106. KRIŽ ZA OPHODE Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: nepoznato. Materijal izrade: drvo, bronza. Tehnika izrade: tesanje, ulaganje. Dimenzije: visina 51,3 cm, raspon krakova 25,2 cm. Opis predmeta: izrađen je od drveta i mjestimično okovan bronzom. Donji krak križa je produžen i znatno deblji od ostalih. Na pet mjesta postoji pravougaono udubljenje sa voštanom relikvijom, sličnom «Agnus Dei». Tri relikvije su poklopljene drvetom, a dvije metalom na kojem je ugravirano MM. Krajevi krakova križa su gravirani. 107. RASPELO Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: drvo, bronza. Tehnika izrade: tesanje, ulaganje. Dimenzije: visina 29,7 cm, raspon krakova 16,8 cm.

80

Opis predmeta: na jednostavnom križu je prikovan lijeveni, bronzani Korpus. 108. RASPELO Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: drvo, bronza. Tehnika izrade: tesanje, ulaganje. Dimenzije: visina 20 cm. Opis predmeta: križ je izrađen od ručno obrađenog drveta. Površina mu je ukrašena sa nekoliko gravura u bronzi. Korpus je izrađen od bronze. Iznad njega stoji natpis INRI, a ispod su ugravirana četiri kvadrata. Uz križ je privezano zvonce. Napomena: križ je služio kod blagoslova kuća. 109. RASPELO Autor: rad nepoznatog majstora. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: drvo, bronza. Tehnika izrade: tesanje, ulaganje. Dimenzije: visina 29,3 cm, raspon krakova 14,2 cm. Sačuvan papir sa natpisom: «Selo Gora, oltarski križ grobljanske kapele.» Opis predmeta: izrađen je od ručno obrađenog drveta. Površina križa je popunjena plitkim, okruglim udubinama u koje su bile uložene aplikacije od metala. Na njega je pričvršćen manji matalni križ sa Korpusom i titulusom u ovalnom okviru. 110. RASPELO Autor: rad nepoznatog majstora. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: drvo, bronza. Tehnika izrade: tesanje, ulaganje. Dimenzije: visina 20,4 cm, raspon krakova 13,3 cm. Opis predmeta: izrađen je od ručno obrađenog drveta. Na njega pričvršćen lijepo oblikovani Korpus. Napomena: korišten kod blagoslova kuća. 111. RASPELO Autor: rad nepoznatog majstora. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: drvo, bronza, kost, pozlata. Tehnika izrade: tesanje, ulaganje. Dimenzije: visina 25,2 cm, raspon krakova 13,3 cm. Opis predmeta: izrađen je od ručno obrađenog drveta. Prednja ploha križa je ukrašena sa 13 udubljenih i zastakljenih krugova u kojima se nalaze relikvije Svete Zemlje. Na gornjem kraku je pričvršćen metalni titulus INRI, a na lijevom i desnom kuglica od kosti. Na donjem kraku križa je šiljak za usađivanje u postament. 112. RASPELO Autor: rad nepoznatog majstora. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: drvo, bronza, sedef pozlata. Tehnika izrade: tesanje, ulaganje. Dimenzije: visina 17,5 cm, raspon krakova 9 cm. Opis predmeta: izrađen je od ručno obrađenog drveta. Ukrašen je ulaganjem sedefa. Sedef je iz mjestimično ispao. Bronzani Korpus je pozlaćen. 113. RASPELO Autor: rad nepoznatog majstora. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: drvo, bronza, sedef.

81

Tehnika izrade: tesanje, lijevanje, ulaganje. Dimenzije: visina 20 cm, raspon krakova 10,6 cm. Opis predmeta: izrađen je od ručno obrađenog drveta. Sa strana je okovan bronzanim limom sa zakovicama velikih glava. Ukrašen je sedefnom intarzijom, danas dosta uništenom. Korpus je izrađen od bronze, a ploča sa titulusom je bogato ukrašena reljefom. 114. RASPELO Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: drvo, bronza. Tehnika izrade: tesanje, lijevanje. Dimenzije: visina 18,7 cm, raspon krakova 9,1 cm. Opis predmeta: izrađen je od ručno obrađenog drveta. Tri kraja krakova križa su okovani bronzom. Na mjestu ukrštanja krakova izrađene su «zrake svjetla» od bronze. Korpus je izrađen od bronze, a podno njega su aplicirana lobanja i dvije kosti. 115. OLTARNI KRIŽ Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: legura metala. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 47 cm, raspon krakova 19,3 cm. Opis predmeta: postament križa čini piramida na koju je postavljen metalni valjak, pa kugla iz koje izrasta križ. Krakovi križa imaju trolisne završetke. Korpus je izrađen od lijevane bronze. 116. PEKTORAL Vrijeme nastanka: 19. stoljeće, naličje dodano 1814. godine. Materijal izrade: srebro, posrebrivanje, staklo. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, cizeliranje, graviranje. Dimenzije: visina 10,7 cm, raspon krakova 7 cm. Signatura na naličju križa: (?) LUCA LUPI 1814 Opis predmeta: krakovi križa završavaju trolistovima u koje je uložen cvijet sa osam latica. Jednak cvijet se nalazi i u središtu križa. Naličje križa je dosta izlizano. Naknadno, 1814. godine, dodana je pločica ukrašena ugraviranom bordurom i prethodno navedenom signaturom. 117. PEKTORAL Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 17. ili 18. stoljeće. Materijal izrade: sedef, srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, filigran, ulaganje. Dimenzije: visina 6,6 cm, raspon krakova 5 cm. Opis predmeta: križ je izrađen od sedefa. Uložen je u filigransku mrežu. Na licu križa je ugravirano raspeće, a na naličju nepoznati svetitelj sklopljenih ruku. Krakovi križa ukrašeni su sa dva filigranska cvjetića. Na vrhu pektorala je pričvršćena halka za lančić. 118. PEKTORAL Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 17. ili 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, filigran. Dimenzije: visina 9,5 cm, raspon krakova 5,4 cm. Opis predmeta: završeci krakova pektorala su zaobljeni. Ukrašeni su filigranskim rozetama i polurozetama. Korpus je pozlaćen. Na vrhu je pričvršćena halka za lančić. 119. PEKTORAL Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 17. ili 18. stoljeće.

82

Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, filigran. Dimenzije: visina 11,4 cm, raspon krakova 6,2 cm. Opis predmeta: završeci krakova pektorala su zaobljeni. Ukrašeni su filigranskim rozetama i polurozetama. Bočne strane su ukrašene i nizom rombova. Titulus, iznad lijepo izrađenog korpusa, je nečitak. 120. PEKTORAL Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: legura metala, pozlata, staklo. Tehnika izrade: lijevanje, ulaganje. Dimenzije: visina 8,3 cm, raspon krakova 5,4 cm. Opis predmeta: na okvir križa pričvršćeni su cvjetići sa uloženim crvenim kamenjem. Na vrhu je halka za lančić. 121. PEKTORAL Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 10 cm, raspon krakova 5,3 cm. Opis predmeta: jednostavna površina križa završava sa proširenim i na tri režnja rasječenim krakovima. Pozlaćeni korpus sa trnovom krunom na glavi je primitivne izrade. 122. PEKTORAL Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. ili 19. stoljeće. Materijal izrade: bakar. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 15,5 cm, raspon krakova 7,4 cm. Opis predmeta: križ je trolistan. Na središte križe pričvršćen je lijepo izmodelirani Korpus. Iznad njega, duž cijelog patibuluma, izgraviran je titulus INRI. 123. PEKTORAL Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 7,9 cm, raspon krakova 5,4 cm. Opis predmeta: križ je sa perforiranim ornamentom i vegetabilnim ukrasima na završecima krakova i u uglovima prekrižja. Na dnu križa su pričvršćena dva anđela. Na naličju križa je ugraviran kristogram IHS, s križem iznad srednjeg slova i tri koplja ispod natpisa. 124. BISKUPSKI PEKTORAL Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 10,7 cm, raspon krakova 6,6 cm. Opis predmeta: po ivicama križa ugraviran je zupčasti ornament. Krakovi završavaju u obliku akanta. Unutrašnjost križa je podijeljena na malehne pretince za relikvije. Na vrh križa je pričvršćena halka za lančić. 125. NAVIKULA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro, bakar.

83

Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina 16,8 cm. Signatura : 1790. Opis predmeta: pravougaona posuda sa reljefnim i graviranim baroknim ukrasima na poklopcu. Nešto ukrasa je i orijentalnog porijekla. U dno posude urezana 1790. godina. 126. NAVIKULA Mjesto nastanka: Venecija. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro, bakar. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina 10 cm, dužina 15 cm, širina 7 cm. Signatura : 1790. Opis predmeta: posuda navikule je ukrašena reljefnim listovima akanta. Rubovi posude blago profilirani. 127. NAVIKULA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće, stopa 20. stoljeće. Materijal izrade: bronza. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 11,5 cm, dužina 15,8 cm. Opis predmeta: posuda ukrašena listovima akanta. Motivi su rađeni tehnikom iskucavanja. Podnožje je rađeno mehaničkim postupkom na tokarskom stroju. Grubo je zavareno kositrenom legurom. 128. NAVIKULA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: bronza. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 10,6 cm, dužina 15,2 cm, širina 7,1 cm. Opis predmeta: stopa postolja navikule potječe od nekadašnje pikside. 129. NAVIKULA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: bronza, posrebrivanje. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 12 cm, dužina 16,3 cm, širina 7,2 cm. Opis predmeta: stopa navikule je bogato profilirana. Površina posude je nejednako voluminizirana 130. KANDILO Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. ili 20. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, filigran, granulacija. Dimenzije: visina posude 25 cm, sa lancem 70 cm. Opis predmeta: predstavlja tipično barokno profiliranu posudu. Na najširem dijelu kadionice aplicirana su četiri heruvima u funkciji nosača lanaca. Ostali prostor ukrašen je vegetabilnim motivima. Od prvobitne kadionice sačuvana je kapisa sa lancima. Uništeni poklopac zamijenjen je krunom izrađenom u gotičkom stilu. Na nju je pričvršćen gotički tornjić. 131. KANDILO Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. ili 20. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, filigran, granulacija.

84

Dimenzije: visina posude 25 cm, sa lancem 70 cm. Opis predmeta: zbog velike uništenosti «krpana» je na nekoliko mjesta. Dodana joj je i nova stopa. Nosači lanaca imaju oblik heruvima. 132. KANDILO Mjesto nastanka: Venecija Vrijeme nastanka: 17. ili 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina posude 24 cm, sa lancem 70 cm. Opis predmeta: donji dio posude je širi od centralnog, za koji su aplicirana tri heruvima u funkciji držača lanaca. Prostor između dna kandila, centralnog dijela i vrata kandila, ukrašen je vegetabilnim motivima. Na vrat kandila pričvršćen je još jedan torus ukrašen sa devet cvjetova. 133. KANDILO Mjesto nastanka: Venecija. Vrijeme nastanka: 17. ili 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro, legura metala. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina posude 22,5 cm, sa lancem 75,5 cm. Opis predmeta: na centralni, najširi dio kandila su pričvršćeni lanci. Kruna za posudu sa uljem je naknadno dodana i nije izrađena od srebra. 134. KANDILO Autor i mjesto nastanka: rad Marka Elegovića iz Travnika. Vrijeme nastanka: 17. ili 18. stoljeće. Materijal izrade: srebrni lim, legura metala. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje, aplikacija. Dimenzije: visina posude 32 cm, sa lancem 80 cm. Opis predmeta: kandilo se sastoji od četiri trbušaste zone i kugle pri dnu. Na centralnoj zoni su pričvršćene tri glave u funkciji nosača lanaca. Kapica za lance je dobro sačuvana. Površina kandila ukrašena je iskucanim vegetabilnim ornamentima (grančicama i cvjetovima). Nedostaje nasad za čašu za ulje. 135. KANDILO Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 1796. godina. Materijal izrade: srebrni lim, legura metala. Tehnika izrade: lijevanje, kaneliranje, aplikacija. Dimenzije: visina posude 19 cm, sa lancem 69 cm. Signatura u donjem dijelu kandila: EX VOTU B MARIAE VIRGINI 1796. Opis predmeta: posuda kandila se sastoji od tri zone. Donja je ukrašena kaneliranjem. Na srednjoj su aplicirane tri glave u funkciji držača lanaca. Gornja zona je ukrašena reljefnim, vegetabilnim motivima i kartušama. Kapica za lance ukrašena je vegetabilnim vijencem i kupolom. 136. KANDILO Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. ili 19. stoljeće. Materijal izrade: srebrni lim. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina posude 13 cm, sa lancem 58 cm. Opis predmeta: posuda kandila se sastoji od tri zone. Donja zona ukrašena je poluloptastim režnjevima. Na srednju zonu su aplicirane tri glave u funkciji držača lanaca. Gornja zona ukrašena je grančicama. 137. KANDILO

85

Autor i mjesto nastanka: rad Grge Šimića iz Vareša. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebrni lim. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina posude 13 cm, sa lancem 58 cm. Signatura u donjem dijelu kandila: DEVOTIO – P. GREGORII – A VARESS Opis predmeta: posuda kandila se sastoji od tri zone. Donja zona ukrašena je poluloptastim režnjevima. Na srednju zonu su aplicirane tri glave u funkciji držača lanaca. Među njima su položene ovalne kartuše sa gore navedenim natpisom. Gornja zona ukrašena je grančicama. 138. KANDILO Autor i mjesto nastanka: rad Grge Šimića iz Vareša. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebrni lim. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina posude 11 cm, sa lancem 45 cm. Opis predmeta: dno kandila je šiljato. Na njemu vise tri kugle nejednake veličine. Posuda se širi do dijela na kojem su pričvršćene tri glave anđela, nosači lanaca. Među njih je aplicirana po jedna rozeta. Čaša se prema vrhu sužava. Kapisa na vrhu lanca je klobučasta i neukrašena. 139. KRUNA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18.-19. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata, brušeno staklo. Tehnika izrade: lijevanje, filigran, granulacija, ulaganje. Dimenzije: visina krune 11,3 cm, širina 16 cm. Opis predmeta: kruna rađena u stilu krune Kotromanića sa tri krina u sredini i po polovinu krina sa strane. Izrađena je od debljeg, srebrenog lima, presvučenog po površini pozlaćenim filigranom i granulacijom. Na krinovima su pričvršćene kugle slične biseru, a po povšini krune više brušenih kamenčića. 140. KRUNA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 17. stoljeće. Materijal izrade: srebro, drvo, brušeno staklo. Tehnika izrade: lijevanje, okivanje, ulaganje. Dimenzije: širina krune 15 cm. Opis predmeta: kruna je pripadala aureolu okovanom oko glave Madone naslikane na dasci. Vanjski rub krune završava nizom arkada izrađenih od tordirane žice. Na krajeve krune je aplicirana srebrena polurozeta. Površina je ukrašena brušenim kamenjem. 141. KRUNA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. ili 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata, brušeno staklo. Tehnika izrade: lijevanje, ulaganje. Dimenzije: visina krune 7,7 cm, dužina luka krune 16 cm. Opis predmeta: kruna podsjeća na Kotromanićku. Među krinovima su profilirana tri križa sa uloženim brušenim kamenčićima. 142. KRUNA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina krune 12,5 cm, prečnik 20 cm.

86

Opis predmeta: kruna je slabe izrade. Površina je ukrašena reljefnim dekoracijama i sa tri križa na vrhu, od kojih je srednji odbijen. Na površini krune, sa njenih strana je, također reljefno, pokušano predstaviti lice anđela. U dnu krune, reljefno su izrađena slova B MA. 143. KRUNA Autor i mjesto nastanka: rad Marka Elegovića iz Travnika. Vrijeme nastanka: 17. ili 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata, staklo. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, ulaganje. Dimenzije: visina krune 9 cm, prečnik 8,5 cm. Napomena: kruna namijenjena za skulpturu djeteta. Opis predmeta: kruna ima oblik punog kruga. Zatvara se kopčom. Rubovi krune su ukrašeni tordiranom žicom. Ukrašena je srebrenim kuglicama i brušenim, crvenim kamenčićima postavljenim u obliku križa. Istaknuti dijelovi su pozlaćeni. 144. KRUNA Autor i mjesto nastanka: rad Marka Elegovića iz Travnika. Vrijeme nastanka: 17. ili 18. stoljeće. Materijal izrade: srebrni lim, pozlata, staklo. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, ulaganje. Dimenzije: visina krune 12,3 cm, prečnik 7 cm. Opis predmeta: polukružnog je oblika. Centralni dio čini vegetabilni motiv uokviren kružićima. Po kruni su reljefno izrađena tri križa u čije centre je uložen po jedan brušeni, crveni kamen. 145. KRUNA Autor i mjesto nastanka: rad Marka Elegovića iz Travnika. Vrijeme nastanka: 17. ili 18. stoljeće. Materijal izrade: srebrni lim, pozlata, staklo. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, ulaganje. Dimenzije: prečnik 7,2 cm. Opis predmeta: kruna je namijenjena za skulpturu djeteta. Polukružnog je oblika. Centralni dio čini vegetabilni motiv uokviren kružićima. Po kruni su reljefno izrađena tri križa u čije centre je uložen po jedan brušeni, crveni kamen. Srednji križ je pozlaćen. 146. KRUNA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebrni lim, pozlata, staklo. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, ulaganje. Dimenzije: visina 21 cm, prečnik 35 cm. Opis predmeta: kruna ima oblik dijademe na koju je uložen crveni, brušeni kamen, kao i na njene završetke. Na vrh dijademe pričvršćen je križ sa ugraviranim slovima GG i 1840. godinom. Kruna je perforirana i ukrašena lozom lišća i cvijeća. 147. KRUNA Autor: rad nepoznatog majstora. Vrijeme nastanka: 18. ili 19. stoljeće. Materijal izrade: srebrni lim, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 8,3 cm, prečnik 16,1 cm. Opis predmeta: kruna ima lahko zasveden donji dio. Loše je izrade. 148. KRUNA Autor: rad Ive Kalamuta. Vrijeme nastanka: 1926. godina. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: kovanje.

87

Dimenzije: visina 18,5 cm. Signatura na površini krune: POKLON CRK. SVT. IVE KRS. U KRALJEVOJ SUTJESCI. OD IVE I JELKE KALAMUT G.G. 1926. Opis predmeta: jednostavne, polukružne izrade. Pri rubu gornjeg presavijenog dijela ugraviran je gore naveden natpis. 149. PIKSIDA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 17. ili 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: visina 2 cm, dužina 7,6. Opis predmeta: jednostavnog je, ovalnog oblika s poklopcem koji se otvara na šarnir. Nije ukrašena, izuzev malog udubljenja na dnu. 150. PIKSIDA Autor: rad nepoznatog majstora. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: bronza, pocinčavanje. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, graviranje. Dimenzije: visina 3,5 cm. Signatura: R.P. GEORGIUS A VARESH EX DIFFINITORE. Opis predmeta: okruglog je oblika. Površina poklopca ukrašena je sa četiri koncentrične kružnice. U središnjoj je ugraviran monogram IHS sa križem nad srednjim slovom i godinom 1823. ispod. Dvije zone su ukrašene geometrijskim motivima koje tvore oblik rozete, a na spoljašnjoj je ugraviran naprijed navedeni natpis. 151. PIKSIDA Mjesto nastanka: rad nepoznatog majstora. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: bronza, pocinčavanje. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, graviranje. Dimenzije: visina 4 cm. Signatura na gornjoj površini pikside: IHS Opis predmeta: kružnog je oblika. Ukrašena je sa tri koncentrične kružnice. U srednjoj je ugraviran monogram IHS sa križem nad srednjim slovom. Naredna kružnica je ukrašena motivom loze, a rubna isprekidanim linijama u obliku zubaca. 152. PIKSIDA Mjesto nastanka: rad nepoznatog majstora. Vrijeme nastanka: 1820. godina. Materijal izrade: bronza, pocinčavanje. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, graviranje. Dimenzije: 7 cm. Opis predmeta: kružnog je oblika. Ukrašena je sa dvije koncentrične kružnice. U srednjoj je ugraviran monogram IHS sa križem nad srednjim slovom. Naredna kružnica je ukrašena vijencem cvjetova. U dnu pikside je ugravirana šesterolatična, geometrijski konstruirana rozeta. 153. PIKSIDA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 1837.godina. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, graviranje. Dimenzije: visina 4,8 cm. Signatura na gornjoj površini pikside:

88

IHS CINI NACINIT, FRA ILLIA ILIC IZ VARESA 1837. Opis predmeta: valjkastog je oblika. Na poklopcu je ugraviran kristogram IHS sa križem nad srednjim slovom. Na poklopcu je ugraviran navedeni natpis. 154. POSUDA ZA SVETO ULJE Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: kraj 18. stoljeća. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina 2,8 cm, dužina 7,2 cm, širina 3,7 cm. Signatura na bočnoj plohi: O.C.V. Signatura na dnu: V.P. ZOVIK Opis predmeta: površina poklopca izvedena je u bogatom, vegetabilnom reljefu. U sredini poklopca je kristogram sa križem nad srednjim slovom. Na bočnoj plohi je ugraviran gore naveden natpis. 155. POSUDA ZA SVETO ULJE Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 1782. godina. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 3,1 cm, dužina 7,5 cm, širina 3,5 cm. Signatura na bočnoj plohi: O.C.V. 1782. Opis predmeta: jednostavnog je oblika. Šarnir za zatvaranje je zamijenjen novim, izrađenim u pozlaćenom bakru. 156. POSUDA ZA SVETO ULJE Autor: rad Grge Šimića iz Vareša Vrijeme nastanka: 1797. godina. Materijal izrade: bronza, posrebrivanje, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 4,6 cm, prečnik poklopca 4,3 cm. Signatura: EPPI FUIS GREGORII A VARESS 1797. Opis predmeta: valjkastog je oblika. Izrađena je na tokarskom stroju. U sredini poklopca je kristogram sa križem nad srednjim slovom. Oko njega je izgraviran jednostavan ornament. Na bočnoj plohi je ugraviran gore naveden natpis. 157. POSUDA ZA SVETO ULJE Autor: rad nepoznatog majstora. Vrijeme nastanka: 1797. godina. Materijal izrade: bronza, posrebrivanje, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 4,2 cm, prečnik poklopca 4,0 cm. Opis predmeta: valjkastog je oblika. Izrađena je na tokarskom stroju. U sredini poklopca je kristogram sa križem nad srednjim slovom. Bočna strana je ukrašena arkadom sa cvijećem i slovom V. 158. POSUDA ZA SVETO ULJE Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 1800. godina. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, graviranje. Dimenzije: visina 9 cm.

89

Signatura uz rub poklopca: PRO BALSAMO 1800 – GREGORII EPPI: VASC Opis predmeta: posuda je slična ciboriju. Na niskoj stopi smještena je ovalna posuda sa izduženim krajevima. Poklopac je polukružnog oblika. Ukrašen je reljefnim vijencem grana. Na njegovom vrhu je prihvataljka. Uz rub posude je ugraviran navedeni natpis. 159. TRI POSUDE ZA SVETO ULJE Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: sredina 19. stoljeća. Materijal izrade: bronza, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, graviranje. Dimenzije: visina 5,1 cm, prečnik poklopca 4,9 cm. Signatura na poklopcima: OCI Opis predmeta: posude su smještene u odgovarajuću kutiju. Rađene su na tokarskom kolu. 160. POSUDA ZA SVETO ULJE Autor: rad nepoznatog zlatara. Vrijeme nastanka: 1865. godina. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 3 cm, dužina 7 cm, širina 4 cm. Signatura na poklopcu: OCI Signatura na dnu posude: R P D C 1865. Opis predmeta: na sredini poklopca ugraviran je sunčev kolut sa kristogramom IHS i križem nad srednjim slovom. Preostala površina poklopca ukrašena je vegetabilnim motivima. 161. POSUDA ZA SVETO ULJE Autor: rad nepoznatog zlatara. Vrijeme nastanka: 1755. godina. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 3,7 cm, dužina 8,4 cm, širina 4 cm. Signatura na poklopcu: O C I 1755 Opis predmeta: trodjelna kutija. Ukrašena gravurom na cijeloj površini. Na sredini poklopca ugraviran kristogram IHS sa križom nad srednjim slovom. Inicijali O C I odijeljeni grančicama. 162. BULA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 1746. godina. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina 1,7 cm, dužina 6 cm. Signatura: RODIO 1746 F I B AV 1790 Opis predmeta: bubnjić ovalnog oblika. Na licu bule križ smješten unutar cvijeta. U donjoj polovini ugravirana signatura RODIO 1746. Na naličju je ugraviran kristogram IHS u okviru latica, a podno njega je reljefno napisano F I B AV 1790. Na vrhu bule je pričvršćena halka za lančić. 163. BULA S RELIKVIJAMA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina 2 cm, dužina 5,6 cm.

90

Opis predmeta: bula je u obliku bubnjića. Ovalnog je oblika, sa šarnirom za zatvaranje i fiksnim elementom za prihvatanje halke. Na licu bule u četveročlanom okviru od tordirane žice i bobica nalazi se reljefni kristogram, a pod njim tri grane. Isto se ponavlja i na naličju.U bulu je utisnut pečat biskupa lića. 164. BULA Vrijeme i mjesto nastanka: nepoznato. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, cizeliranje. Dimenzije: visina 1 cm, dužina 4,2 cm. Opis predmeta: bubnjić je ovalnog oblika. Uokviren je tordiranom žicom. Kristogram je inverzno izliven i uokviren vijencem zraka. Naličje je jednako licu. Na vrhu bule je pričvršćena halka za vješanje. 165. BULA SA PREDSTAVOM SV. MIHOVILA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 1,2 cm, dužina 6,1 cm. Opis predmeta: bubnjić je ovalnog okvira. Fiksiran je tako da se ne može otvoriti. Na licu bule kristogram je inverzno izliven i okružen sa tri vrpce. Na naličju je predstavljen sv. Mihovil sa mačem i vagom kako ubija aždahu. Na vrhu bule je pričvršćena halka za vješanje. 166. BULA SA PREDSTAVOM GOSPINA SRCA I 7 MAČEVA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. soljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 1 cm, dužina 4,3 cm. Opis predmeta: bubnjić je okruglog oblika. Na licu je predstavljena Bogorodica Sa Sedam Žalosti. Na naličju bule se teško primjećuje kristogram. Na vrhu bule je pričvršćena halka za vješanje. 167. BULA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. soljeće. Materijal izrade: bronza. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 1,3 cm, dužina 3,3 cm. Opis predmeta: bubnjić je ovalnog oblika. Na licu je ugraviran kristogram u rozeti, a naličje je ukrašeno geometrijskom šesterolatičnom rozetom. Na vrhu bule je pričvršćena halka za vješanje. 168. BULA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: bronza. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 1,7 cm, dužina 4,6 cm. Opis predmeta: bubnjić je ovalnog oblika. Na licu je ugraviran kristogram u rozeti, a naličje je ukrašeno geometrijskom šesterolatičnom rozetom. Na vrhu bule je pričvršćena halka za vješanje. 169. BULA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: bronza. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 1,2 cm, dužina 5,2 cm.

91

Opis predmeta: bubnjić je ovalnog oblika. Na licu je ugraviran kristogram u rozeti, a naličje je ukrašeno geometrijskom šesterolatičnom rozetom. Na vrhu bule je pričvršćena halka za vješanje. 170. BULA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: bronza. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 1,6 cm, dužina 5,5 cm. Opis predmeta: bubnjić je ovalnog oblika. Na licu je ugraviran kristogram u rozeti, a naličje je ukrašeno geometrijskom šesterolatičnom rozetom. Na vrhu bule je pričvršćena halka za vješanje. 171. BULA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: bronza. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 1,6 cm, dužina 6 cm. Opis predmetra: bubnjić je ovalnog oblika. Na licu je ugraviran kristogram u rozeti, a naličje je ukrašeno geometrijskom šesterolatičnom rozetom. Na vrhu bule je pričvršćena halka za vješanje. 172. BULA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: bronza. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 2 cm, dužina 6,5 cm. Opis predmeta: bubnjić je ovalnog oblika. Na licu je ugraviran kristogram u rozeti, a naličje je ukrašeno geometrijskom šesterolatičnom rozetom. Na vrhu bule je pričvršćena halka za vješanje. 173. BULA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: bronza. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 2 cm, dužina 7,9 cm. Opis predmeta: bubnjić je srcolikog oblika. Na lice i naličje ugraviran je kristogram i okružen cvjetnim vijencem. 174. BULA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: bronza. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje, iskucavanje. Dimenzije: visina 2,1 cm, dužina 7,5 cm. Opis predmeta: bubnjić je ovalnog oblika. Na licu je ugraviran niz trokutova. Perforacijom je izveden križ i na njemu Korpus u reljefu. Na naličju ugravirana geometrijska rozeta. Na vrhu bule je pričvršćena halka za vješanje. 175. BULA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 18. stoljeće. Materijal izrade: bronza. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 1,6 cm, dužina 5,2 cm. Opis predmeta: okruglog je oblika. Ukrašena je vijencem isprepletenih linija, križem i teško vidljivim Korpusom. Na vrhu bule je pričvršćena halka za vješanje.

92

176. PATENA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: nepoznato. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: prečnik 15,7 cm. Opis predmeta: na donjoj plohi patene je utisnuta punca ANDERS i do nje utisnut peterolist. 177. PATENA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: nepoznato. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: prečnik 17,6 cm. Opis predmeta: na donjoj strani dva puta je utisnuta punca sa likom mletačkog lava. 178. PATENA Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: nepoznato. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Dimenzije: prečnik 17,6 cm. Opis predmeta: na donjoj strani patene utisnute dvije punce. Jedna je okrugla sa likom lava, a na drugoj su slova ZIG. 179. ZVONO Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 15. stoljeće. Materijal izrade: bronza. Tehnika izrade: lijevanje, graviranje. Dimenzije: visina 56 cm. Signatura uz rub zvona: CLEPE + INRI + ORE Napomena: pretpostavlja se da je zvono porijeklom sa Crkve sv. Marije u Zvorniku, odakle je preneseno u Tuzlu na toranj Crkve sv. Petra, kasniju sahat-kulu. Tu je bilo do 05. rujna 1857. godine kad je u toranj udario grom i zapalio ga. Tom prilikom je zvono znatno oštećeno i kao takvo je preneseno u Kraljevu Sutjesku. 180. VIZANTIJSKA KRUNA Mjesto nastanka: ruska radionica. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro, pozlata. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje, filigran. Dimenzije: visina 19 cm. Opis predmeta: kruna je prekrivena pozlaćenim filigranom. Ukrašena je medaljonima u koje su smješteni reljefno izrađeni evanđelisti. Podno njih su aplicirani heruvimi. Donji obod krune čini niz arkadica izvedenih u filigranu. Napomena: krunu je nabavio fra Arkanđeo Grgić u Beogradu od ruskog emigranta. 181. OLTARNI KRIŽ Mjesto nastanka: ruska radionica. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: legura metala. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 12 cm. Opis predmeta: površina križa je u potpunosti izgravirana. Gravurom je predstavljen lik Boga Oca u oblacima. Ispod njega je sv. Duh, prikazan kao golub, a podno njega Krist na raspelu. Na antenama križa predstavljena su dva anđela i heruvim.

93

182. PACIFIKAL Mjesto nastanka: ruska radionica. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: legura metala. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 8 cm. Opis predmeta: loše izliven pacifikal. Na njemu je Krist predstavljen sa auerolom. Dva anđela mu prinose rubac, a iznad njih se jedva primjećuje Bog Otac. Na naličju su ugravirani nečitki likovi. 183. RUČNI SVIJEĆNJAK Autor i mjesto nastanka: rad Grge Šimića iz Vareša. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje. Signatura po rubu pladnja: FRA GEORGIUS DE VARESS EP RUSPEN VICUS APLIUS BOSNAE Opis predmeta: svijećnjak je postavljen na okrugli pladanj. Na pladanj je pričvršćen cilindar za svijeću postavljen na tri noge. Ima izduženi rukohvat. 184. VEDRO ZA SV. VODU Autor: nepoznati majstor. Vrijeme nastanka: 19. stoljeće. Materijal izrade: srebro. Tehnika izrade: lijevanje, iskucavanje. Opis predmeta: okruglastog je oblika. Drška je izrađena od žice koju pridržavaju glave anđela. Punce su stranog porijekla. 185. ŠKOLJKA Na unutrašnjoj strani sedefne školjke ugravirana je Pieta ispod križa, sunca i mjeseca, te osam anđela koji nose simbole sv. Muka. 186. ŠKOLJKA Na unutrašnjoj strani sedefne školjke ugravirana je Majka Crkva sa sv. Petrom i Pavlom i četiri svetitelja: sv. Grgurom, sv. Jeronimom, sv. Ambrozijem i sv. Augustinom. 187. MAKAZE- sprava za pečenje hostija. Autor: nepoznati majstor. Materijal izrade: željezo. Tehnika izrade: lijevanje. Dimenzije: visina 73 cm. Opis predmeta: sa unutrašnje strane makaza kojom se prihvata tijesto ugravirana su dva kruga sa natpisom IHS, nad čijim srednjim slovom je križ. U sredini, ispod krugova, urezan je model za malu hostiju.

Tekstilni (odijevni) predmeti
1. KAZULA Materijal izrade: vuneni moire, brokat, vezivo na dorsalnom križu, vezivo iz Njemačke s kraja 15. stoljeća, podloga za vezivo iz Italije iz 15. stoljeća. Dimenzije: 115 cm x 75 cm. Opis predmeta: na križu je izvezen motiv raspetog Krista. U dnu križa su izvezeni likovi Marije i sv. Ivana. 2. KAZULA Mjesto izrade: Italija. Vrijeme proizvodnje: druga polovina 16. stoljeća.

94

Materijal izrade: tamnocrvena, zlatom broširana svila. Dimenzije: 115 cm x 75 cm. Opis predmeta: na tamnocrvenoj podlozi sa gustim spletom vitica, u pravilnom rasteru, je raspoređen zlatom broširani splet stiliziranih cvjetova. 3. KAZULA Mjesto izrade: Italija. Vrijeme proizvodnje: oko 1600. godine. Materijal izrade: crveni i svijetlosmeđi damast. Dimenzije: 118 cm x 82 cm. Opis predmeta: bočne plohe kazule izrađene su od svijetlosmeđeg damasta sa gusto raspoređenim, stiliziranim motivom razgranate jabuke. Srednja ploha ima motiv velike granate jabuke iz koje se zrakasto šire vitičasti elementi. 4. KAZULA Mjesto izrade: Italija. Vrijeme proizvodnje: početak 17. stoljeća. Materijal izrade: grimizna, zlatom broširana svila. Dimenzije: 122 cm x 82 cm. Opis predmeta: po cijeloj površini kazule su pravilno raspoređeni i zlatnim i srebrenim nitima vezeni cvjetni i lisnati ovali unutar kojih je vezeno cvijeće. 5. KAZULA Mjesto izrade: Francuska. Vrijeme proizvodnje: oko 1660. godine. Materijal izrade: višebojni svileni damast. Dimenzije: 117 cm x 74 cm. Opis predmeta: damast je zelene, smeđe i ružičaste boje. Kazula je duž cijele površine ukrašena cvjetnim uzorkom. 6. KAZULA Mjesto izrade: Francuska. Vrijeme proizvodnje: između 1735.i 1740. godine. Materijal izrade: broširana svila zlatnosmeđe boje. Dimenzije: 115 cm x 75 cm. Opis predmeta: na zlatnosmeđoj podlozi zlatom je broširan i asimetrično komponiran motiv stabla na malom humku s dvije stabljike ružičastih ruža i zelenom rešetkom. 7. KAZULA Mjesto izrade: Francuska. Vrijeme proizvodnje: oko 1750. godine. Materijal izrade: zlatni i srebrni brokat. Dimenzije: 108 cm x 70 cm. Opis predmeta: po cijeloj kazuli su raspoređene vertikalne, cvjetne vitice pastelnih boja. U dnu središnjeg, leđnog polja je grb s monogramom BDM. 8. PLAŠT Mjesto izrade: Francuska ili Italija. Vrijeme proizvodnje: prva polovina 18. stoljeća. Materijal izrade: višebojni, svileni damast. Dimenzije: 138 cm x 292 cm. Opis predmeta: na podlozi boje bjelokosti teku vertikalne vitice lišća i stilizirano izvedenih velikih cvjetova u ružičastoj, ljubičastoj i žutoj boji. 9. PLAŠT Mjesto izrade: Italija. Vrijeme proizvodnje: druga polovina 16. stoljeća. Materijal izrade: broširani svileni atlas boje pijeska.

95

Dimenzije: 298 cm x 140 cm. Sadašnje stanje: gornji atlasni sloj je potpuno izlizan, sačuvan je samo ispod kukuljice. Opis predmeta: veliki, simetrično komponirani kružni motivi naizmjenično se spajaju prstenom i polukružno izvijaju, da bi se opet spojili. 10. ANETPENDIJ Mjesto izrade: vjerovatno Italija. Vrijeme proizvodnje: kraj 16. stoljeća. Matrijel izrade: tamnocrveni baršun, aplikacije od žutog satena. Dimenzije: 212 cm x 100 cm. Opis predmeta: na tamnocrvenom baršunu urađene su simetrične aplikacije u obliku pravilno isprepletenih vitica s motivima akantusovog lišća. 11. DALMATIKA Mjesto izrade: vjerovatno Turska Vrijeme proizvodnje: 18. stoljeće. Materijal izrade: crvenoružičasti, broširani atlas. Dimenzije: 106 cm x 122 cm. Opis predmeta: cijela dalmatika ukrašena je biljnim ornamentom.

Dokumenti i knjige
1. DAROVNICA KRALJA MATIJAŠA KORVINA iz 1481. godine koja se odnosi na Bosnu i Dalmaciju Dimenzije: 43 cm x 29 cm. Rukopis pisan na latinskom jeziku. Darovnica se odnosi na Bosnu i Dalmaciju. Sadrži obavijest «...banima i podbanima Dalmacije i Hrvatske, te kapetanima Skradina da daje dva samostana franjevcima koje su Mlečani protjerali sa otoka Krka...» i nalaže da ih gore navedeni banovi i podbanovi štite i paze (Kovačević, 1988, 110). 2. MATICA KRŠTENIH ŽUPE KRALJEVE SUTJESKE od 1641. do 1727. godine Najstarija matična knjiga u Bosni i Hercegovini. Dimenzije: 20 cm x 15 cm x 6 cm. Pisana rukom, ćirilicom. 3. NEKROLOGIJ PROVINCIJE BOSNE SREBRENE iz 18. stoljeća Dimenzije: 23 cm x 16 cm x 7 cm. Pisan rukom, ćirilicom. 4. COMMENTARIOLUM FRA FILIPA LASTRIĆA iz 1741. godine Dimenzije: 28 cm x 20 cm x 3 cm. Štampan na latinskom jeziku. 5. KNJIGA EKONOMATA SUTJEŠKOG SAMOSTANA od 1775. do 1792. godine Dimenzije: 32 cm x 23 cm x 3 cm. Rukopis pisan na latinskom jeziku i ćirilicom. 6. KRONIKA FRA BONE BENIĆA od 1777. godine Dimenzije: 28 cm x 18 cm x 5 cm. Rukopis pisan ćirilicom. 7. FRA MATO MIKIĆ: ARKIVA – hronologija iz 1854. godine Dimenzije: 30 cm x 22 cm x 3 cm. Rukopis pisan na hrvatskom jeziku. 8. TURSKO-LATINSKI RJEČNIK S GRAMATIČKIM PREDGOVOROM iz 1815. godine

96

Dimenzije: 15 cm x 10 cmx 3 cm. Rukopis. 9. KRONIKA FRA MATE MIKIĆA IZ 1854. GODINE Dimenzije: 30 cm x 22 cm x 3 cm. Rukopis na hrvatskom jeziku. 10. MUZIČKI RUKOPIS iz 1864. godine. Dimenzije: 57 cm x 37 cm. 11. CARSTVO MINERALA I BILJAKA I UZGAJANJE BILJAKA – kodeks sa ilustracijama. Dimenzije: 17 cm x 11 cm x 4 cm. Pisan na latinskom jeziku

Kameni spomenik
1. NADGROBNA PLOČA Mjesto pronalaska: Ričica kod Kraljeve Sutjeske. Vrijeme nastanka: prva polovina 15. stoljeća. Dimenzije: visina spomenika 60 cm, širina 50 cm.

Inkonabule
1. Antonius Andreae Scriptum in artem veterem Aristotelis et in divisiones Boethii. Venetiis (Bonetus Locatellus) impensis Octaviani Scoti de Modoetia, III nonas nov. (i. E. Post 3. XI.) 1492; 2°. Listova 104. HC 987. GW 1671. Stillwell A 529. Gspan- Badalić 23. Tiskano u dva stupca, a»Tabula questionum» u tri stupca. Minuskula u dvije veličine. Na listu 104 verso otisnut je izdavački znak bijel na crnoj podlozi: ispod dvostrukog križa su u krugu slova OSM. Vodeni znak je vaga u krugu, a nalazi se u sredini lista. U Hain- u 987 na početku druge rečenice kolofona stoji «Et presens totum opus...» umjesto «Et per consequens opus...» Mjestimice marginalije latinskom kurzivom humanistikom XVI st. Uvezano u polukožu sa presvlakom od mramoriranog papira. Na hrbatu je koža potpuno uništena. Šav je očuvan. Nedostaje prednji slobodni knjigovezački list. S III 252. 2. Antoninus Florentinus De sponsalibus et matrimonio... Venetiis, Johannes de Colonia, Agripinensi, et Johannes Manthen, de Gherretzem, VI id. Maii (10. V.) 1480.; 4°. Listova 136. HC + 1270. BMC V 236. GW 2071. Stillwell A 685. U stupcu ima 40- 42 retka. Prazan je list ′a1. Nedostaje list a1. Uvezano u kartonske korice presvučene kožom. XVIII st. Povezano sa: Franciscus de Platea: Opus restitutionum, usurarum, excommunicationum. Venectiis 1474. S I 568. (fotografija br. 3) 3. Augustinus, Aurelius De civitate dei. Cum commento Thomasii Waley et Nicolai de Trivet. Venetiis, (Bonetus Locatellus) impensis Octaviani Scoti, XII. Kal. Ožujak. (18. II.) 1489/90; 2°. Listova 264. HC 2065. C 760. BMC V 437. GW 2889. Stillwell A 1104.

97

U stupcu sa većom minuskulom redaka 49- 52. U stupcu sa manjom minuskulom redaka 63- 66. Na listu HH6 recto je tipografski znak, bijel na crnoj podlozi: ispod dvostrukog križa su u krugu slova OSM. Vodeni znak je vaga u krugu. Nedostaju listovi G2, G6. Udvostručeni su listovi G3, G7. Na listu a1 recto zapis humanistikom XVI stoljeća:Vincentius R. Morelius J. O. A. Na listu HH6 verso ista ruka nacrtala je notarski znak sa inicijalima V. R. M. Brojne latinske marginalije gotskom antikvom XV st. Uvezano u kartonske korice presvučene kožom. XVIIIst. S I 1150 4. Augustinus, Aurelius De trinitate. (Basileae), Johannes Amerbach, 1489; 2°. Listova 86. HC 2037. BMC III 751, GW 2926. Stillwell A 1195. Gspan- Badalić 63. Na listu a2 recto u donjem dijelu na bjelini između redaka je zapis latinicom XVII stoljeća: Pertinet ad Bibliothecam Snacti Ioannis Baptistae Sutischae. Uvez je iz XVIII stoljeća. Kartonske korice su presvučene kožom. S I 1159. 5. Pseudo- Augustinus Meditationes. Brixiae, Angelus Britannicus, 8. X. 1498; 8°. Listova 146. HC 1951. BMC VII 980. GW 2972. Stillwell A 1148. Na naleđu zadnjeg lista svake sveščice je kustos. Na listu l1 umjesto signature «l» stoji «kk». Bijeli tipografski znak na crnoj pozadini: kružnica prepolovljena vodoravnom crtom. U sredini donjeg polukruga je mali, bijeli kružić, (točka). Gornji polukrug prepolovljen je uspravnom drškom dvostrukog križa na čijem suprotnom kraju je zvijezda. U četvrtinama kruga su slova «A» i «B». U stupcu 28- 32 retka. Prazni su listovi m12, O10, p8. Na prednjoj strani prvog slobodnog knjigovezačkog lista humanistikom XVI stoljeća zapis: Fr. Gregorius Dumen. Na listu (a)1 recto zapis: Ad usum fratris Georgii Cavlovik. Na listu (a)1 verso zapis: Iste liber spectat ad usum fratris Matthaci de Sutiesca. Na listu m11 verso zapis: Iste est liber ad usum fratris Ludovici de Puteo. Na listu m12 verso zapis: Iste est liber ad usum fratris Andree Bigics ragusei. Na listu (a)1 recto u donjoj margini latinicom XVII stoljeća zapis: Pertinet ad Bibliotecham S. Ioannis Baptistae Sutieskae. Na prednjoj strani drugoga knjigovezačkog lista je zapis bosanskom ćirilicom o petnaest molitava svete Brigite koje je ona govorila u Crkvi svetog Pavla u Rimu. Na unutrašnjoj strani zadnje korice je zapis bosanskom ćirilicom: Dobro e učiti pisati. Uvez je iz XV stoljeća. Drvene su korice u polukoži bez presvlake. Koža pokriva hrbat i obje korice do njihove polovine. Na obje je korice na koži slijepim tiskom utisnut pravougaonik od pletenice dobijene ponavljanjem iste punce. Ostaci zaponca sa kaiščićem. S II 132. 6. Biblia Biblia (lat). Venetiis, Johannes Herbot, de Seligenstadt, pridie kal. Maii (30. IV.) 1484; 4°. Listova 408. HC + 3091. BMC V 304. GW 4255. Stillwell B 514. Badalić 195. Gspan- Badalić 109. U stupcu 45- 57 redaka. Nedostaje list a1. Mjestimice marginalije na latinskom, pisane kurzivom humanistikom XVI stoljeća. Uvez je iz XVIII stoljeća. Kartonske korice su presvučene kožom. S I 871. 7. Caracciolus, Robertus Sermones de laudibus sanctorum. . Listova 220.°Corr.: Gasparino Borro. Venetiis, Bernardinus Benalius, kal. Oct. (1. X.) 1490; 4 H + 4482. BMC V 373. GW 6059. Stillwell C 137. Badalić 299.

98

Na knjizi je signatura i folijacija. Na kraju svake sveščice je kustos. Iznimno kustos se nalazi i na listovima v6 verso i na z6 verso. Na listu y2 nedostaje signatura. U sveščicama sa signaturom t, x, y, z, q prvi listovi su označeni sa brojem «1». Folijacija teče ovim redom: (1)- (4), (I), II, IIII, III, VI, V, VII- XXXII, 33- 39, XL, 41- 139, 143, 141, 142. 139. 144- 147, 150, 149, 148, 151- 182, 193, 194, 185, 186, 189, 190, 189, 192, 191, 192, 193- 201, 208, 203- 207, 202. 209215. U stupcu je 47- 49 redaka. Prazan list je A8 (tj. 220- ti). Nedostaje list A8 (tj. 220- ti). Mjestimice marginalije na latinskom, pisane crvenim kurzivom humanistikom XVI stoljeća. Na listu a1 recto zapis latinicom iz XVII stoljeća: Pertinet ad Bibliotecham Sancti Joanis Baptistae Sutischae. Uvez je iz XVIII stoljeća. Kartonske korice presvučene su kožom. S II 1113. 8. Duns- Scotus Johannes Quaestiones in subtilissime Scoti in metaphysicam Aristotelis. Metaphysica esc. Venetiis, Johannes Hamann impensis Andreae Torresani de Asula, XIII kal. Rujan (20. VIII.) 1499; 4°. Listova 234. H + 6451. BMC 428. GW 9066. Stillwell D 300. Badalić 420. Na kraju svake sveščice je kustos. Nema kustosa u sveščicama sa signaturom x, y. Folijacija: 1- 115, 110, 117- 147, 149, 250, 151, 251, 153- 233. U stupcu sa manjom minuskulom 49- 51 redak. Nedostaje list ff10 (tj. 234- ti). Na listu A1 recto latinicom XVII vijeka zapis: «Pertinet ad Bibliothecam Sancti Joannis Baptistae Sutischae». Uvez je iz XVIII stoljeća. Korice su od kartona, prasvučene kožom. S III 203. 9. Duns- Scotus, Johannes Quaestiones in Universalia Porphyrii etc. Venetiis, Simon de Luere immpensis Andreae Torresani, de Asula, 20. III. 1500; 2°. Listova 164. H 6447 = HR 10922 = H 10921 (?) GW 9091. Stillwell D 317. Badalić 418. Vodeni znak je vaga u kružnici. Iznad vage je zvijezda. Vodeni znak je u sredini lista. Na listu 41 verso između redaka iznad explicita je zapis kurzivom goticom: « Finita praemandendo a doctore Iohanne Duns Anno 1501 calendas agusti 17 camerino.» Brojne marginalije na latinskom potječu od dvije ruke. Jedne su pisane goticom, a druge humanistikom. Na listovima 85 verso i 86 recto su probe bosanskom ćirilicom iz XVII stoljeća. Uvez je iz XVIII stoljeća. Korice su od kartona, presvučene kožom. Povezano sa: Trombetta, Antonius: Opus doctrinae Scoticae. Venetiis, 1493. S III 247. 10. Duranti, Guillelmus Rationale divinorum officiorum. Ed. Johannes Aloisius Tuscanus. Vincentiae, Hermannus Liechtenstein, 1478; 2°. Listova 228. H + 6480. BMC VII 1037. GW 9115. Stillwell D 342. Badalić 424. Prazan list je A1 (tj, treći po redu). Nedostaju listovi A1, O8. Na listu (a)1 (tj, prvom po redu), u donjoj margini je latinicom iz XVIII stoljeća zapis: «R. Pr. Fr. Marinus Turbich a Bosna Argentina. Prvi inicijal na listu A2 recto je pozlaćen. Njegova pozadina obojena je grimizno, plavo i zeleno. Ostali inicijali su plavi ili zeleni. Starinska oznaka za odjeljak u obliku obrnutog slova D iscrtana je crvenom ili plavom bojom. U tekstu su gotovo svi majuskuli precrtani crvenom crticom. Uvez je iz XVIII stoljeća. Kartonske korice su presvučene kožom. S II 1522. 11.Hibernija, Thomas de Manipulus florum seu Sententiae Patrum. Placentiae, Jacobus de Tyela, Almanus 5. IX. 1483; 2°. Listova 182. HC + 8542. Bmc VII 1072, Stillwell H 137. Badalić 530.

99

Nedostaju listovi a1 (tj, prvi) i zadnjih četrnaest . Mjestimice marginalije na latinskom, pisane kurzivom humanistikom XV stoljeća. Povezano uz: Spiera Tarvisinus, Ambrosius de: Quadragesimale de floribus sapientiae. Venezia, 1488. S II 1272/ adl. 1. 12. Leonardus de Utino Sermones aurei de sanctis. Venetis, Johannes de Colonija et Johannes Manthen, de Gherretzem. 1475; 4°. Listova 314. HC + 16132. BMC V 226. Stillwell L 135. Badalić 682. Vodeni znak je stilizirani orao u krugu. U stupcu ima 38- 40 redaka. Prazan je list ee12 (tj 314-ti). Nedostaju listovi n1 i ee12. Inicijali su goticom iscrtani crvenom, plavom, smeđom ili zelenom bojom. Poneki su u dvije boje. Ukrašeni su stiliziranim lišćem i cvijećem. Kod nekih su krajevi izduženi i isprepleteni. Odjeljci su označeni crveno iscrtanim znakom u obliku obrnutog D. Majuskulna su slova precrtana radi ukrasa crvenom ili žutom crticom. Na listu a2 recto gornjim rezom odsječeno je ime vlasnika, tako da se razabire samo riječ «Ragusei». U sredini prvog inicijala otisnut je elipsasti metalni pečat sa natpisom: «Sigilum. S. Ioans. De Svtisca.» Brojne marginalije na latinskom pisane su kurzivnom goticom XV stoljeća. Orijentalni arapski uvez sa preklopcem je iz XVI stoljeća. Korice su od kartona načinjenog lijepljenjem 10- 12 listova papira za pisanje i zatim presvučene kožom. Uz same ivice korica slijepo su utisnute po tri paralelne linije. Kapitali su šiveni crvenim i crnim koncem. S II 913. 13. Marchesinus, Johannes Mammotrectus super Bibliam. Venetiis, (Ionnes Rubeus), 18. VI. 1498; 8°. Listova 300. HC + 10574. BMC V 596. Stillwell M 221. U stupcu ima 35- 37 redaka. Prazan list je H8 ( tj. 300- ti). Nedostaje list H8. Uvez je iz XVIII stoljeća. Kartonske korice presvučene su kožom. S I 210. 14. Marchesinus, Johannes Mammotrectus super Bibliam. Venetiis, Franciscus Renner, de Hilbronn, et Nicolaus de Frankfordia, 1476.; 4°. Listova 240. HCR 10557, BMC V 194. Stillwell M 203. Gspan- Badalić 428. U signaturi pogrešno je tiskano C4, umjesto B4. U stupcima ima 39- 40 redaka. Nedoataju listovi A1, a1, b7, i1, 310. Inicijali su iscratni crvenom ili plavom bojom i ukrašeni stiliziranom lozom koja se pruža daleko u marginalni prostor. Oznake za odjeljke u obliku obrnutog slova D iscrtane su crvenom i plavom bojom. Na listu 39 verso latinicom iz XVII stoljeća stoji zapis: Ad usum fratris Pietri de Marino glava magister in Alle Saline. Na listu A2 recto latinicom iz XVII stoljeća je zapis Pertinet ad Bibliotecham Sancti Ioannis Bapt(is)tae Sutis(chae). (Krajevi zapisa odsječeni su prilikom uvezivanja). Uvez je iz XVIII stoljeća. Kartonske korice presvučene kožom. S I 619. 15. Mauritius de Portu Hibernicae Lectura in quaestiones Joannis Scoti super Isagogis Porphyrii. (Mediolani), (Johannes Angelus Scinzenzeller). (ca. 1500); 2°. Listova 66. HR 10923. Stillwell M 333. Prazni su listovi AA1, HH10. Nedostaju listovi AA1, HH10.

100

Uvez je iz XVIII stoljeća. Korice su kartonske sa presvlakom od mramoriranog papira. S III 215. 16. Nicolaus de Ausmo Supplementum Summae Pisanellae et Canones Poeniteetiales fratris Astensis et Consilia Alexandri de Nevo contra Judaeos foenerantes. .°Venetiis, Leornardus Wild, «1489» (i. E. 1479); 4 Listova 380. HC + 2169. BMC V 269. Stillwell N 57. Badalić 780. Gspan- Badalić 477. U stupcu ima 48- 49 redaka. Prazni su listovi a1, b10 (tj. prvi i 380- ti). Nedostaje a2 (tj. drugi). Inicijali i oznake za odjeljke u obliku obrnutog slova D, nacrtani su plavom bojom. Prednji i zadnji knjigovezački listovi pojačani su na pregibu pergamentnim vrpcama širine 4 cm, koje su isječene iz nekog starofrancuskog kodeksa, pisanog prehumanističkom goticom. Na obje su strane lista a1, na latinskom jeziku kurzivom humanistikom XV stoljeća ispisani citat o papinom primatu, mišljenje Tome Akvinskog o redovničkim dužnostima redovnika koji je postao biskup, i jedno mišljenje Bonaventure. Uvezano u XV stoljeću u debeli pergament. S I 516. 17. Orbelis, Nicolaus de Exposito super teksu Petri Hispani. Venetis, Aalbertinus Vercellensis, 10. II. 1500; 4°. Listova 134. HCR 12052. BMC V 422. Stillwell O 72. Vodeni znak je vaga u krugu. Na listu a1 vectro je zapis humanistikom XVI stoljeća: «Ad usum fratris Lelii Florentini». Ispod ovoga je zapis latinicom XVII stoljeća: «Ad usum fratris Marini Bielanich». Ispod ovoga je zapis kurzivnom humanistikom XVI stoljeća: «Ego Georgius Carubo subscripsi manu mea propria». Brojne marginalije na latinskom pisane su kurzivnom gotikom, gotskom antikvom XVI stoljeća. Na naleđu zadnjeg lista je zapis: «Laus Deo 1583». Uvez je od pergamenta koji je skinut sa nekog starijeg i većeg uveza. S III 219. 18. Pacificus Novarensis Sammola di pacifica copscienza (ital.). Venetiis, Joannes Baptista de Sessa, 1498- 1500; 8°. Listova 200. C 4575. Stillwell P 3, sa sljedećom razlikom: Sign.: A8- Z8, ?Obrnuti3, 08, folijacija: (1), 2- 200. U stupcu 33- 34 retka. List 199 recto, redak 31: in secula seculorum. Amen. Telos// FECIT. List 199 verso, redak 33: li clerici e semplici secardoti. Cap. 21. car. 123. Nepotpuno. Nedostaje list 200. Kartonske su korice iz XVIII stoljeća presvučene kožom. S II 351. 19. Paulus Venetus Exposito in librosPosteriores Aristotelis Ed. Franciscus de Macerata. Venetis, Simon Bevilaqua, Papiensis, impensis Vincenti de Benalis, VI id. . Listova 106.°Trav. 8. IV. 1494; 2 HC 12514. BMC V 519. Stillwell P 187. Badalić 851. Marginalne bilješke na latinskom su iz XVI stoljeća, a potječu od tri razne ruke. Jedne su pisane krasnopisnim kurzivom humanistikom, druge humanistikom bez vezivanja slova i treće vrlo sitnom gotskom antikvom. Povezano uz: Thomas Aquinas: Exposito in libros Posteriorum et in De interpretatione- Venetiis 1495. S III 253/ adl. 1. 20.Picus de Mirandula, Johannes Omnia opera. Venetiis, Bernardinus Venetus, de Vitalibus, I) 9. X. 1498; II)14. VII. 1498; 2°. Listova 262. HC + 12993. BMC V 548. Stillwell P 581. Badalić 895.

101

U stupcu 35- 46 redaka. Vodeni znak je vaga u krugu, a u produženju drške je mali kružić i zvijezda. Na listu A1 recto je zapis latinicom: «Ad usum fratris Martini de Albis Provincie Bosne Argentine 1600». (Martin Bijelić). Odmah ispod toga drugi zapis: «Postea pertonet ad Bibliothecam Sancti Ioannis Bartiste Sutische». Pri dnu iste stranice je latinični zapis:»Fratris Pauli Feleris. Emptus Mediol. 1577 // sacre theologie lectoris ordinis sancti Augustini. (Ovaj zapis je precrtan). Mjestimice marginalije latinskom humanistikom XVI stoljeća. S I 1154. 21. Spiera, Ambrosius de Quadragesimale de floribus sapientiae. Ed. Marcus Venetus. Venetiis, Bonetus Locatellus impensis Octaviani Scoti, X kal. Ožujak. . Listova 304.°(20. II.) 1489; 4 HC + 922. BMC V 436. Stillwell S 607. Badalić 45. Gspan- Badalić 620. Tipografski znak Oktaviana Skota u ovom slučaju je obojen i to crvena kružnica, žuti dvostruki križ i bijela slova OSM, sve na crnoj podlozi. Prazan je list a1. Nedostaje list a1. Inicijali su crveni ili plavi. Nekoliko njih je ukrašeno stiliziranim lišćem u smeđoj boji. Odjeljci su označeni znakom u obliku obrnutog slova D. Na listu a2 rectou donjoj margini stoji latinični zapis: »Hic liber est ad usum Mariani de Angelis apud Bosnam». Na listu 304 recto stoji latinični zapis: «Hic liber pertinet ad usum fratris Thome Scoronovi 1572». Na listu Y8 recto u donjoj margini knjižnom humanistikom XV stoljeća zapisani su stihovi: «Prima rubri unda. Ranarum plaga secunda. Inde culex tristis. Post musca nocentior istis. Quinta pecus... Ursica sexta...» Zadnji red je presječen. Ista ruka je na nekoliko mjesta pisala marginalne bilješke. Uvezana je u XVIII stoljeću. Kartonske korice presvučene su crnom kožom. Povezano sa: Thomas de Hibernia: Manipulus florum seu Patrum.- Placentiae 1483. S II 1272. 22. Tartaretus, Petrus Exposito in summulas Petri Hyspani. Lugduni, Jacobus Maillet, 7. V. 1498; 4°. Listova 106. C 5711. Mjestimice marginalije na srpskohrvatskom, pisane su bosanskom ćirilicom XVIII stoljeća. Pored toga su na više mjesta vrlo kratke marginalije na latinskom pisane latinicom XVI stoljeća. Uvezano u XVIII stoljeću. Kartonske korice presvučene kožom. Povezano sa: 1. Tartaretus, Petrus: Exposito super textu logices Aristotelis. Lugduni. 1498. 2. Tartaretus, Petrus: Exposito totius philosophiae necnon metaphysicae Aristotelis. Lugduni 1498. S III 244. ,

U dokumentarnom filmu Stolna svadba iz 1967. godine prikazan je i posjet TV ekipe franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci prilikom čega je autor emisije zapazio atlas iz 1774. godine, te desetak inkonabula, mnoštvo dokumenata na turskom jeziku. Ovom prilikom pomenut je jedan „pravilnik“ na koji podsjeća stanovnike samostana šta se „saijama daje“ , iz kojeg je prepisao nekoliko pasusa koji

102

kažu: „Spaijama Sutjeske kesa za sve naše što je pod njima i groša 120 i svakom spaiji koji se desi po dva safunčića i po tri svićice.Takođe tri jedžeka a aman i četvrti kad hoće poć doma. Naše džematlije zovu se o Jurjevu i Miolju svake godine , također kad novi gvardijan uzme posesion i tada poslije nego li su jeli kad hoće poć doma onima koji su kao poglavari dadne im se po dva safunčića , mlađijem po jedan , a dici i furdi ništa.“ U daljnjem prikazivanu muzejskog blaga autor kaže da su neke knjige pisane ćirilicom za koju kaže da su se bosanski fratri služili ćirilicom koju su zvali bosančicom. To je razumije se kardinalna greška , vjerojatno namjerna jer je film radila TV Beograd i svi mogući pojmovi u filmu su prilagođeni srpskom jeziku. Bosančica je autohtono bosansko pismo koje se razlikuje od ćirilice i glagoljice. Samostan u Sutjesci , čuvar je neprocjenjivog blaga , obrisa povijesti , kulture , naobrazbe ali i religije ovih prostora. Jedan je značajan simbol Bosne i Hercegovine , kome se zadnjih godina poklanja zaslužena pažnja. Velike zahvale dugujemo franjevcima na očuvanju kulturnoga blaga , tradicije i njihovom neumornom radu na obrazovanju ovdašnjeg stanovništva.

1) Barišić, R., Franjevački samostan i crkva u Sutjeskoj, Glasnik Zemaljskog muzeja BIH 1890. godine 2) Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BIH , Službeni glasnik BIH , br:21/04 3) Ljetopis sutješkog samostana , Bono Benić , Sarajevo , 1973. godine.

103

Džamija sultana Mehmeda El. Fatiha

Ovo je zasigurno najstarija džamija u BIH i jedna od najstarijih na Balkanu
, sagrađena je 1463. godine , za vjerske potrebe osmanske okupacijske vojske (pa je zbog toga narod nekada zvao vojna džamija), njena gradnja trajala je svega tri dana. Ova džamija se nalazi na katastarskim česticama 247 i 248 katastarske općine Kraljeva Sutjeska, vlasništvo je Islamske zajednice Bosne i Hercegovine. Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine dana 09. rujna 1976. ova džamija je stavljena pod zaštitu države , a Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Republike Bosne i Hercegovine je u listopadu 2003. godine džamiju proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. O ovoj džamiji ima jako malo podataka , jer nije sačuvana vakufnama osnivača , a ni tarih sa hronogramom.

Prema narodnom predanju sultan Mehmed jednog dana na tome mjestu gdje je džamija zabio je svoj štap i počeo da klanja. Kad je vidio da se mrav penje uz štap, naredio je da se tu sagradi džamija. Trećega dana tu je osvanula džamija. Džamiji je dao za izdržavanje desetinu iz Poljana, Lučića i nekih drugih sela, prihode od skele ispod Doboja i slanih bunareva u Tuzli.Džamija ima pravokutnu osnovu spoljnih dimenzja 7,39m x 13,10 m , zbirna korisna površina prostora je cirka 118,60m2 . Džamija ima coklo od kamena , a zidana je ćerpićem uz korištenje drvenih hatula, spoljnje i unutarnje fasade su malterisane i okrečene.Nekada je bila pokrivena šindrom ali je ona zamijenjena crijepom pri obnovi 1902. godine.Prilaz džamiji je sa
104

sjeveroistočne strane , preko zatvorenog trijema, koji je nekada bio otvorenog tipa , taj trijem se nalazi pod jednim krovom (na četiri vode) zajedno sa unutarnjim dijelom džamije. U prizemlju džamije lijevo i desno su zatvorene sofe površine 9,25m2 , a u prednjem uglu desne sofe je drveno stepenište sa krakovima u obliku slova L , koje vodi na etažu visinski postavljenu na razini unutarnjeg mahfila (površine oko 11m2). Debljina zidova džamije je različita , a ona se kreće od 25 do 75 cm. Mihrab je širine 115 cm , i visine 230 cm , u formi elipsaste niše , i nalazi se u jugoistočnom zidu, izveden je sa pravokutnim okvirom dimenzija 195x320cm , koji iz ravni zida izlazi 15 cm , obojen je svjetloplavom , crnom te nijansama žutozelene i okrer boje uz neke geometrijske i folklorne motive. Desno od mihraba nalazi se drveni mimber , koji ima devet stepenika , iznad podijuma mimbera je pokrov oslonjen na četiri stupa koji na svojim završetcima imaju prelomljene orjentalne lukove.Kupa mimbera je šatorasta sa osmokutnim završetkom a leži na osmokutnom tamburu u čijim stranicama su izrezbareni stilizirani otvori zasvođeni orjentalnim lukovima.Džamija ima dva reda pravokutnih prozorskih otvora , na ulaznoj fasadi su dva prozora u gornjem redu , a na jugozapadnoj fasadi su tri prozora u donjem redu i dva u gornjem, na jugoistočnoj fasadi su po dva prozora u svakome redu, a na sjeveroistočnoj fasadi po tri prozora u svakome redu.Na svim prozorima izuzev onih na ulaznoj fasadi su postavljeni gvozdeni demiri. Kao što je već pomenuto džamija je pokrivena četverovodnim krovom iz čijeg središta izlazi drvena munara.Nagib krovnih ploha je 30 stupnjeva , ranije je dok je bio pokriven šindrom nagib je bio oko 45 stpnjeva.Krovni oluci i opšavi su izrađeni od pocinčanog lima. Sa mahfila se jednokrakim drvenim merdevinama penje u tavanski prostor , a na munaru se pristupa sa sredine tavanskog prostora na koju se penje spiralnim stepeništem u otvorenu galeriju šerefe. Od tavana do poda šerefe vode 33 stepenika visine oko 25cm , a ukupna visina munare od tavanskog poda do vrha krova munare iznosi 10,80 metara. Munara je osmokutnog presjeka , izvedena je od 8 rubnih drvenih stupova četverokutnog presjeka. U haremu ove džamije nalazi se pedesetak

105

nišana.Pedesetih godina dvadesetog stoljeća , dovedena je i voda do džamije i sagrađena je česma , godine 1984. u ovaj vjerski objekat je dovedena i električna energija. Posljednjeg petka u mjesecu kolovozu svake godine u ovoj džamiji se uči dova.

106

Dusperova kuća

Ova nadasve lijepa i zanimljiva stara kuća nalazi se na katastarskoj čestici
5/156 (stara oznaka) odnosno k.č. 167 , zemljišnoknjižni uložak broj 88 katastarske općine Kraljeva Sutjeska. Kuću koja se nalazi na desnoj obali Trstivnice je sagradio Ivo Dusper početkom 19. stoljeća. Kažu da je učio za fratra i noć prije zaređenja spustio se niz konop crkvenog zvona i odlučio se za svjetovno zanimanje , tako da je postao gostioničar.Obitelj Dusper porijeklom je iz Rakitnog (iz Dalmacije) a u Sutjessku su se doselili iz Duboštice krajem 18. stoljeća.Kuća je građena etapno , a ona je vremenom i dograđivana.Ona po vremenu nastanka pripada tipu tradicionalne kuće iz osmanskog doba. Izgrađena je od kamena , drveta i ćeprića. Sastoji se od prizemlja , kata i tavanskog prostora. Pokriva je visoki strmi krov od šindre.Sa sjeverne strane na razini tavanice iz ravni krova izlazi veranda drvene konstrukcije pokrivena zasebnim krovom. Prizemlje objekta je nepravilnog oblika dimenzija 713/704 x 736/800 cm. U prizemlju je natkriveni trijem i gospodarske prostorije (kuhinja i 4 ostave ). Na katu duž sjeverne i južne strane objekta su natkivene otvorene verande, preko kojih se pristupa prostorijama na katu a to su tri sobe i jedna ostava.Drvenim zatvorenim stepenicama sa sjeverne strane iz prizemlja se izlazi na verandu čije su dimenzije 7,19 x 1,10m (do 1,20m) sa koje se dalje ulazi u prostoriju zvanu dimluk u kojoj je sačuvano originalno ognjište . Iz dimluka se dalje ide u manju ostavu ili u jednu od dvije sobe s kojima je dimluk povezan.U većoj od te dvije sobe nalazi se glinena peć sa glinenim lončićima.Sa južne strane objekta , sa dimluka silazi se u bašču drvenim stepenicama. Sa kata se drvenim stepenicama penje na tavan preko natkrivene otvorene verande. Stolarija u kući je manjih dimenzija , različita po veličini.Okovi su od kovanog
107

željeza.Prozori su dvostruki , dupli , čija su krila podijeljena u tri dijela. U prizemlju se nalaze demiri na prozorima. Na ovoj kući su „puna“ vrata jednostavnih ukrasa. Zidovi kuće su kameni dimenzija 60-67 cm. Vlasnikom ove kuće kasnije će postati Mato Dusper nekadašnji načelnik Kraljeve Sutjeske. Ova kuća je stavljena pod zaštitu države rješenjem Zavoda za zaštitu kulurno-historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine 1962. godine , a 2000. godine je stavljena na privremenu listu nacionalnih spomenika , da bi nacionalnim spomenikom bila proglašena 20. ožujka 2006. odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Ova kuća neumorno svojom starinom govori o davnim vremenima koje su u sebe upili njeni zidovi. Dusperova kuća odavno je simbol i ponos Kraljeve Sutjeske.

108

Svadbeni običaji

Teško je reći kad je nastao neki običaj i kada je prestao , jer su običaji jedna
promjenjiva kategorija , koja se i nužno mora izmjenjivati pod utjecajima raznih socijalnih , političkih i drušvenih pojava.Svadbeni običaji koje ovdje opisujem u ovome obliku su poštovani od turskog doba pa do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, vezani su uglavnom za katoličko stanovništvo koje je bilo brojnije na prostoru Kraljeve Sutjeske , ali su slični običajima kod muslimanskog naroda , a razlike treba tražiti samo u onom vjerskom dijelu sklapanja braka.Do svadbe se dolazilo na dva načina , prvo tako što su se dvoje mladih zavoljeli , a drugi način je svakako ugovoreni brak koji je bez sumnje bio čest institut u davna vremena na prostoru Bosne i Hercegovine.Ukoliko se radi o prvom slučaju momak djevojku pita za suglasnost za stupanje u bračnu zajednicu i poslije toga oni o svojoj namjeri obajvještavaju svoje roditelje. Mali broj vjenčanja obavljao se na sv. Katu (25. studenog) , a većina vjenčanja u Kraljevoj Sutjesci obavljalo se prve srijede iza sv. Marine , pa se u narodu to vrijeme zvalo „o pijervoima“. Pijer je u ovom kraju bio naziv za pir , ponegdje nazvan pilav , što je zapravo svadba. Poslije dogovora između mladenke i ženika , trebalo je mladenki predati „amanet“ , što je imalo snagu i značaj zaruka. Amanet se sastojao od veće količine novca (vrijednost bolje krave) , a uz taj novac se stavljao i prsten zvni „bureme“ koji je nerijetko bio posuđen i komadić muketa.1 Kada djevojka prihvati amanet , to je znak da je obećala momku da će poći za njega i da se svatovi trebaju spremati. Taj dobijeni novac koristio se najčešće za pripremu ruha koje cura nosi sa sobom u novu obitelj. Za samu pripremu trebalo je mnogo vremena jer se sve izrađivalo ručno , a cijela izrada je bila u dogovoru sa budućom svekrvom. Dogovori sa svekrvom bili su pretežito nedjeljom poslije mise u Kraljevoj Sutjesci.

Mladoženjini roditelji imali su dužnost pripremiti „užinu“ poslije mise , tj. ručak koji se sastojao od pita , suhog mesa , sira i obavezno rakije, užine su se pripremale u kući nekog rođaka ili poznanika u Sutjesci. Bilo bi nekoliko užina prije vjenčanja a posljednja bi bila u zadnju nedjelju prije vjenčanja.Zadnju nedjelju mladenka je ljubila ženikovu rodbinu i obitelj a

109

oni su je darivali, uz nju bi išla svekrva i primala darove , muškarci su davali novac , a žene komade odjeće i odjevne predemete.Postojali su slučajevi vraćanja amaneta , što je gledano dosta sramno i o tome se pričalo generacijama. Na svadbu poziva mladoženjin otac , koji natovari ruksak rakijom i krene po selima okolo Sutjeske da poziva rodbinu i prijatelje.Tad im toči rakiju i zajedno s njima nazdravlja , tom prilikom ako iz te kuće dolazi svat , ašča (kuharica) da pomogne , to se odma dogovora.Običaj je da ovom prilikom ukućani daruju budućeg svekra , novcem , peškirima , suhim mesom ili rakijom. Svadbena ceremonija počinje u ponedjeljak i traje do nedjelje. Prvo dolaze cure da pripomognu da se sve u kući pripremi , zatim u utorak dolaze ašče i svatovi. Svat je morao ponijeti što više rakije , novca , i obavezno doći na konju. Po mladu idu stari svat , kum (koji se obično zove samo svat) , jenjga , komordžija i djever. Običaj nije da mladoženja ide po mladenku , on sam odlazi u Sutjesku pred samostan da sačeka svatove. U srijedu prije nego svane svatovi kreću po mladenku , svečano obučeni i nakićeni, a znali su otići i na konak ako je mladenka u udaljenijem selu , i za nju bi posebno poveli konja.Svatovi bi bili ispraćeni pjesmom : „Vrani se konji kovaju , zlatne se uzde uzdaju , svati se na put spremaju , po onu lijepu djevojku.“ Najčešće u svanuće bi stigli do mladenkine kuće , a tu ih je dočekivala gozba , razni kolači , suho meso i rakija. A na vratima kuće u koju ulaze dočekale bi ih cure s rižom u tanjuru pjevajući : „Stari svate , do naš brate , veselo gledaj! Daruj nama naš pirinač . darovo te Bog , nemoj malo , Bog ti dao , darovo te Bog.“ , gosti koji bi prolazili pored njih darivali bi ih novcem. Zatim posjedaju za siniju , i sa mladenkinom rodbinom se časte , vesele i pjevaju dok se mladenka priprema za put. Poslije malog predaha , na kola se tovari ruho , prvo sanduci sa mladenkinom odjećom i darovima , a onda preko sanduka ponjave , slamarica , jorgani i po vrhu vezeni jastuci.Nađe se tu leđen i ibrik, i za komordžiju živa kokoš koja se svezana za noge objesi na konja.Komordžija sa „komorom“ onda kreće mladoženjinoj kući. Prije svog odlaska iz rodne kuće mladenka se sa svima pozdravlja , muškarce cjeliva u ruku i oni je darivaju novcem ,a žene ljubi u lice kroz duvak (veo) , obzirom da tom prilikom mnoge žene pa i sama mladenka plaču , ovaj dio svadbe zove se „plačipijer“. Drugarice mladenku ispraćaju pjesmom : „Listaj goro, pjevaj pjevačice , žali mene moja drugarice.Žali mene ko što i ja tebe“. Otac mladenki pomaže da se popne na konja , a brat ili neko drugi od bliže rodbine ako nema brata , vodi konja na kome je mladenka i ide s njom sve do mladoženjine kuće. Na plačipijeru jenjga daruje ženama igle i zihernadle , a djeci baca bombone. Svatovi se ispraćaju pjesmom : „Vita jelo , dogni k nebu grane , neka prođu kićeni svatovi , nek provedu lijepu djevojku , da djevojka ne razadre duvaka, a jenjgica svilena jagluka“. U Kraljevu Sutjesku

110

stižu oko 11 sati , kada počinju vjenčanja.Tog dana u Kraljevoj Sutjesci bude puno svijeta jer su vjenčanja bila masovna , prvenstveno da bi se svatovi odbranili od hajduka , jer su prije znali oteti mladenku , i iz jednog drugog razloga , a to je da se u Osmansko doba beg mogao koristi feudalnim pravom da prvu noć provede s mladenkom , pa su tim omasovljavanjem tome doskočili u kraj. No , meni osobno priča „ne drži vodu“ budući da je to bludničenje i da je blud u Islamu najstrožije zabranjen, i odista je najveći grijeh, a u ta davna vremena ljudi su bili daleko privrženiji vjeri i šerijatu nego današnji.

Kada se vjerski obred vjenčanja završi , svatovi se onda zadržavaju u Sutjesci i tad nude rakijom i mezetom sve redom.Sve je to pratio zvuk šargije , igralo se kolo i pjevalo. Tu prigodu iskoristili bi za utrke konja , i poslije bi se pripovijedalo čiji je konj bio najbrži. Onda svatovi požure kući da stignu prije mraka , a jedan od svatova otišao bi prije da donese vijest o njihovom dolasku , on se zvao haberdžija , i njega bi domaćini darovali muštulukom. Svatovi su dočekivani pjesmom : „Dobro došli , kićeni svatovi, i doveli lijepu djevojku. Jeste li se putem umorili , jeste li svoje konje oznojili? Kaž' te vamo šta je bilo tamo“. Sad svekar pomaže mladenki da siđe s konja , a ona mu cjeliva ruku i zajedno kreću prema kući , a na vratima čeka svekrva sa svetom vodom. Tad bi mladenka poljubila svekrvu u obraz i mladenci bi krenuli do praga koji bi bio prekriven lijepom ponjavom ili finim peškirom, mladenka bi se sagela i poljubila prag. Ušli bi u kuću , mladenka bi sjela i u krilo stavila muško dijete i darivala ga predhodno pripemljenim darom.Kada bi svatovi ulazili u kuću na pragu bi ih dočekivale cure koje bi pjevale kao na plačipijeru i gosti bi novac stavljali u pirinač. Dio svatova koji je ostao vani čašćavao bi se rakijom i pjevao uz šargiju. Jenjga je imala pljesku sa slatkom rakijom koju je davala ženama. Od jela na sofri su bili : kolači , suho meso , mesne kore , kiseli kupus kuhan sa suhim mesom i pite.Gosti su donosili kruh ,pite i kolače.Veselilo se duboko u noć. U toku jela se iznosila jabuka namjenjena curama na pijeru u koju su se zabadali novčići. Poslije darivanja jabuke , mladenci se ispraćaju na spavanje u „đerdek“ u pratnji jenjge i starog svata , jenjga mladenki skida
111

duvak i posipa ih svetom vodom , a djevojke pjevaju : „Oj ti Ivo ti zeleni striče , ti ne ljubi našu Maru muče.Izmetni joj jastuk ispod glave , podmetni joj svoju desnu ruku , okreni je s desna na lijevo , nek se znade da sa dragim spava , da ne bi rodu pojadila , da je nisi ni prstom dodio , a kamoli lice obljubio“. Red je bio da ih mladoženja tom prigodom dariva. Slavlje se nastavlja i narednoga dana , tj. četvrtak. To je mladencima „prvo jutro“ i toga dana dolaze prijatelji (tazbine , mladenkina obitelj). Ustajalo se dosta rano , mladenka se opet oblačila svečano , a umjesto duvaka stavljala bi poćelicu s lijepom tankom krpom , što je bio znak razlikovanja udatih žena od djevojaka.2 Kada ustane mladenka uzima ibrik i leđen i poliva svatovima i ukućanima da se umiju. Jenjga nosi peškire kojima mladenka dariva svatove, muškarci bi tom prlikom darivali novcem. Poslije toga mlada kreće u selo da poliva rodbini , a u svakoj kući je dočekuju sa kolačima , svatovi koji bi išli uz nju nosili su pljoske sa rakijom i sve častili , a svaki domaćin koji dariva mladenku, dariva i živu kokoš koju bi vezali na drveni štap i tako kupili „lovinu“ , koju su nosili mladoženjinoj kući. Tog dana kolju se kokoši i stavljaju u velike lonce za spravljanje keške, to je jelo koje se poslužuje toga dana. U prijatelje su dolazili mladenkin mlađi brat , sestra , zet , svak i ostali.Muški su dolazili na konjima , a žene su išle pješice i nosile maslanicu. Tada je mladenka iznosila pripremljene darove i darivale ukućane i rodbinu. I taj dan se pjevala pjesma. Pjevale su se i šaljive pjesme: „Stari svate , osjvjetlano perje, ti si svoje osvjetlao perje.“ ; „Prijatelju strašljivi , eno prije na šljivi , samo rukom mahni eno je na grani.“ ; „Prijo moja prionula za me ko košulja za krvavo rame“. Ako su prijatelji iz udaljenijeg sela ostajali bi na konaku, kući bi se vraćali u petak , poslije doručka , a svatovi su se razilazili u subotu, a prethodno bi stari svat curama i aščama podijelio skupljenje novčane darove. Svatovi su išli kući sa punom pljoskom rakije i po povratku u svoje selo bi častili sve redom. Prva nedjelja poslije vjenčanja je „prvi svetac“ , svi svatovi opet svečano obučeni bi se skupili u Kraljevoj Sutjesci na misi. Mladenka bi morala biti svečano obučena kao na prvo jutro. Poslije mise mladenku je darivala njena familija , a to se odvijalo na Pijesku gdje su se svi okupljali. Dalje bi se otišlo na užinu koju je iznosio mladoženjin otac.Sa ovim danom su se završavale svadbene svečanosti. U dokumentarnom filmu „Stolna svadba u Kraljevoj Sutjesci“ iz 1967. godine prikazana je jedna tadašnja svadba sa svim značajkama i obilježijma. U filmu se kaže da se masovna vjenčanja održavaju prve srijede u veljači , te da se u nedjelju prije toga u crkvi oglašavaju imena bračnih kadidata. Prikazan je skup pred samostanskom crkvom jedne takve nedjelje , gdje su žene obučene u tradicionalnu crno-bijelu nošnju , koja se sastoji od crnih marama , đerdana , bijele pamučne košulje, suknene dolamice , ćupurdije ,

112

vunene pregače , uskih dimija ... Na snimku se vidi i mladenka koja ljubi okupljene koji je darivaju. Prikazana je i pripema „užine“ u nekoj od kuća u Sutjesci, zatim se napominje da se mladoženjina obitelj u svadbu ne smije upustiti bez 300 litara rakije , i da se prilikom ove zadnje užine dogovara koliko mladoženjini svatovi da donesu rakije , tad je budući tast zatražio 30 litara. Te 1967. godine vjenčavala su se 23 para , a 1957. ih je bilo čak 75. Tv ekipa pratila je vjenčanje Ane Mijačević iz sela Halinića gdje su svatovi stigli u 5 sati ujutru. Tom prigodom se naravno igralo kolo , na vratima su djevojke sa rižom , tu je i jenjga koja je jedino žensko u svatovima da se nađe mladenki pri ruci. Jenjga pomaže i mladenki u spremanju te joj na glavu stavlja duvak. Iznosi se i jabuka koja se dariva novcem. U mladenikoj kući veselje je trajalo oko 5 sati i onda komordžija odlazi sa ruhom mladoženjinoj kući , a svatovi kreću prema crkvi. Zanimljivo je to da mladenki pri penjanju na konja pomaže djever, a ne otac kako je predhodno opisano. Onda je prikazana atmosfera oko crkve i u samoj crkvi , gdje vjenčanje obavljaju dva svećenika , i gdje mladenci daju zavjete , a njihovi roditelji kaže se tu nisu prisutni. Zatim je prikazan i David fotograf koji svojim aparatom zaustavlja te svečane trenutke. Sugovornici u filmu , pojašnjavaju zašto se održava masovno vjenčavanje , a autor predhodno pomenute tvrdnje pobija svojim mišljenjem da se tu radilo o ekonomskim razlozima , da bi se rasporedili gosti na više svadbi i da bi opala njihov konzumentska moć. Jedan od sugovornika reče da to masovno vjenčavanje nazivaju „uspomena na kralja Stjepana Tomaševića“. Dalje slijede kadrovi slavlja u mladoženjinoj kući i sugovornici pričaju o jednom šaljivom običaju da mladoženja dođe prvo do svoga oca i kaže da je osuđen , a zatim dolaze dva svata i osuđuju mladožanju na doživotnu robiju i odvode ga u „zatvor“ , zapravo đerdek , gdje će spavati sa mladenkom. Zanimljivo je još nešto a to je da prvoga jutra kada mladenka poliva svatovima da se umiju , mladoženja dijeli slatku rakiju , što simbolizira to da je njemu njegova mlada bila slatka. Sve ovo propraćeno je pjesmom na šargiji , veselju , okićenim konjima , darivanjima i svime onime što je krasilo ta davna vremena.
1) Sutješki Vjesnik , Vjekoslava Tomoć , br.4 , 2004. 2) Sutješki Vjesnik , Vjekoslava Tomić , br.8 , 2005.

113

Tradicionalno tetoviranje katolika u sutješkom kraju
Nekada su ga žitelji zvali sicanje ili bocanje , a bilo je zastupljeno naravno i u sutješkom kraju.Tetoviranje katolika bio je nekad običaj u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.O tome je prvi pisao dr. Glück u Glasniku zemaljskog muzeja , zatim dr. Ćiro Truhelka i poslije mnogi drugi i čak štaviše o tome se i danas mnogo piše, i na tu temu urađene su mnoge tv emisije i reportaže.

Na prikupljanju materijala za svoju knjigu na temu bocanja radi uvažena znanstvenica Tea Mihaljević ,koja se zalaže za uvrštavanje ovog običaja u UNECSO-vu nematerijalnu kulturnu baštinu.Pored toga Tea radi na medijskoj promidžbi ovog dijela tradicije.Prilikom pisanja ovog rada , javio sam joj se s ciljem prikupljanja nekih nužnih informacija koje su mi nedostajale , ali Tea mi je poslala dosta opsežnu građu od koje bih mogao sačiniti dosta sadržajniji rad.Gore pomenuti autori ustvrdili su da je običaj tetoviranja postojao samo kod katoličkog stanovništva a rijetko kod ostalih gdje se možda smatrao i sramotnim. Na koncu 19. vijeka tvrdi Truhelka katolici su tetoviranje smatrali svojim znakom raspoznavanja, i da je nekada taj običaj imao za svrhu da spriječi odmetnuće od vjere. Tako su recimo
114

postojale žene muslimanke koje su nosile tetovažu , a radi se zapravo o nekadašnjim djevojkama katolkinjama koje su udajom prešle na Islam. Obzirom na to da se tetoviranje sastoji od mnošva malih križeva , može se reći da se tetoviranje smarta ne izbrisivim simbolom katoličanstva u Bosni i Hercegovini. Istina , crkva o tome nije dala neku naročitu potvrdu , i među svećenstvom nije bilo tetoviranja , ali običaji naroda u Bosni i Hercegovini svakako su posebni i drugačiji od običaja pripadnika tih religija bilo gdje u svijetu. Tetoviraju se najčešće ruke i prsa , tetovirani ukrasi su bogatiji kod žena nego kod muškaraca.1 Muškarci najčešće imaju tetovažu na desnoj mišici iznad lakta i križ na kažiprstu.Kod žena je pak išarana gornja strana ruke , preliv , ruka ispod lakta i često nad laktom , ruke se približno jednako tetoviraju, ali kako je zapazio dr. Truhelka lijeva ruka je često bogatije ukrašena. Kada je u pitanju tetoviranje na prsima , tetovaža se nalazi na sredini grudne kosti. Proces tetoviranja izgleda otprilike ovako : Jutrom na Ivandan , Blagovijest , Cvjetnicu ili ne neki dan u Velikoj nedjelji okupi se omladina iz jedne obitelji i započinje sa tetoviranjem. Netko to radi sam , a često u tome pomažu starije žene koje su stekle određenu vještinu i iskustvo.Način tetoviranja je jako bolan , ali je to svakako jedan svečan i radostan čin budući da simbolizira prijelaz u mladalačko doba , jer se tetoviranju podvrgava omladina od 13-16 godina.Ali bilo je slučajeva tetoviranja male djece ,jer se htjelo spriječiti odvođenje djece u janičare za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine.Tetoviranje se odvijalo sve dok krv ne bi oblila ruke. Prvo se tupim krajem igle predhodno zamočenim u crnilo (koje se spravlja od čađi , meda i vode) na koži iscrta željeni ornament , pa se po tome bocka iglom dok se ornament ne završi , da se crnilo ne bi osušilo tijekom ovog postupka crtež se više puta natapa crnilom.Nakon toga rana se zamota svilenom ili voštanom hartijom , i tek se drugi dan može potapati vodom. To je i jedna vrsta obilježavanja fizičkim bolom stupanja u novu životnu epohu. Motivi tetovaža su najčepće mali križevi , jednostavnog
115

oblika ili ukrašeni, počev od onih jednostavnih koji se sastoje od dvije ukrštene linije pa do onih čiji su krajevi ukrašeni i podsjećaju na jelove pupove koji nazivaju „Jeličin križić“ .Najbogatiji ukrasi su svakako oni iz sutješkog kraja. Pojavljuje se i bogat ornament nazvan „grana“ , zatim su su i zvijezda sa osam krakova , sunce koje je na gornjoj strani zatvoreno lukom i slično , ali je križ bio razlogom što je tetoviranje opstalo kroz tolike godine. Kolegica Tea mi je posla rad pod nazivom „The Tatooing Arts Of Tribal Women“ čiji je autor Lars Krutak u kojoj se govori i o tetoviranju u Bosni i Hercegovini , pored onog tetoviranja žena iz plemena u nekim dalekim nam zemljama. Tea razumije važnost ovoga rada jer svaki pomen naše tradicije u stranoj literaturi nadsve je dragocjen.

1) Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini ,Glasnik Zemaljskog muzeja BIH, Ćiro Truhelka , 1894.godine.

116

Dio drugi

Vladari koji su stolovali na Bobovcu

117

Ban Stjepan II Kotromanić

je bana Stjepana I Kotromanića i srpske princeze Jelisavete Nemanjić.Vladao je Bosnom od 1320. do 1353. godine.Ženio se tri puta , prvi puta sa ortenburškom groficom čije ime nije poznato ali se zna to da su bili u bliskom srodstvu pa je papa dao otpust tog braka.Druga supruga mu je bila kćerka nekog bugarskog cara. Treća supruga bana Stjepana II bila je Elizabeta Pajs , sa kojom je imao dvije kćerke Elizabetu (kasnije kraljicu Ugarske i Poljske , suprugu Ljudevita I Anžuvinca) i Katarinu (kasnije celjska grofica , supruga grofa Hermana I Celjskog).Bio je pristaša Karla Roberta (Hrvatko-Ugarski kralj od 1301-1342.god.), koji se nadao da će uz pomoć bosanskog bana lakše pridobiti hrvatske valikaše. Poznata je povelja bana Stjepana upućena Dubrovčanima 15. kolovoza 1332. godine. u kojoj stoji :"Utvrdi zakon ki je prvo bio medju Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki človjek, koji je zakon bil: Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu - da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca roka da mu ne bude odgovoriti. Ako Bošnjanin zapsi da nije dužan - da mu na-reče priseci samosestu, koje ljubo postavi banj rod. A kto Dubrovčanin ubije ali posječe u Bosni ili Bošnjanin Dubrovčanina - ta pravda da je pred gospodinom banom, a osud da grede banu na njih. Ako bude svadja Bošnjanina z Dubrovčaninom u Dubrovnici - da sudi knez dubrovački i sudje a globa općini. Ako Bošnjanin bude dužan, a pobjegne iz Bosne z dugom - da mu nije vjere ni ruke od gospodina bana! Ako Bošnjanin izme dobitak dubrovački na vjeru, i knjiga bude u Dubrovnici, ako knez i sudje poslju da je knjiga prava da je vjerovana, da plati Dubrovćaninu i bez prestavstine! Ako rat bude, časa Bog uslisi, medju Bosnom i Dubrovnikom, da gospodin ban da rok Dubrovčaninom šest mjeseci, da podju u Dubrovnik slobodno - na to im je vjera gospodina bana Stjepana! A Dubrovčane da živu u Humskom zemljom u njih zakonu - u prvom...“. Dubrovčani banu Stjepanu II 27. ožujka 1324. godine pišu : „preuzvišeni muž i gospodin Stjepan , vojvoda Usore , Bosne , Soli i premnogih drugih mjesta“ i tad njemu šalju svoje poslanike sa darovima vrijednim 150 perpera.Godine 1324. pružila se prilika banu Stjepanu da udari na hrvatskog kneza Nepalića, ali nije imao uspjeha u tim borbama. Ne zna se kako je Hum došao pod bosanku vlast ali se zna da je 1325. godine bio pod vlašću bana Stjepana, a malo zatim ban zauzima Makarsku. Poslije su slijedili uspijesi pa ban zavlada hrvatskim župama : Dumnom , Hilvnom i Dlamočem (koje će se kasnije zvati zapadne strane). U prvo vrijeme svog vladanja ban Stjepan zamalo se nije zavadio sa Dubrovnikom , jer ljeta 1322. godine kad je još imao skrbnika Mladena Šubića , porobiše Bošnjani nekog dubrovačkog
118

Sin

trgovca , sina Marina Menčetića. Dubrovačko vijeće odluči dana 23. studenoga da se od bana Stjepana povodom toga traži zadovoljština i odšeta , ako je ne bi dao , da se pozovu dubrovački trgovci da sa svojom robom napuste bosanske zemlje. Ban Stjepan dana 28. svibnja 1323. šalje pred veliko vijeće dubrovačko svoje poslanike da naprave ugovor po kojem njihovi trgovci mogu „dolaziti, stojati i odlaziti iz njegove zemlje.“ , a da budu sigurni. Od tada zavlada prijateljstvo i ljubav među Bosnom i Dubrovnikom. Poštovanje Dubrovčana prema Bosni postade će još veće kada ban, sjedini humsku zemlju sa svojom banovinom . Godine 1329. bili su Dobrovčani spremni dati banu svoje lađe da udari na otok Korčulu.1 Dana 7. listopada 1339. godine ban izadje trogirskom knezu Filipu de Molinu povelju kojom im obzirom na njihovu osobitu skolnost i ljubav prema njemu daje potpunu slobodu trgovine u svojoj zemlji, te im jamči za svaku šetetu. Dubrovčani su banu davali dohodak od 500 perpera godišnje , ali 11. srpnja 1344. on šalje svog izaslanika da moli Dubrovčane da mu taj dohodah isplate u dukatima pošto kani ići u Ugarsku. Ako se prvi banovi bosanski nisu pazili sa Srbijom to je nastojao izmijeniti ban Stjepan , no to mu je možda prvih godina polazilo za rukom ali car Dušan Silni dođe sa vojskom pod Bobovac 1346. godine, gdje mu je u taj čas bila kćerka Jelisava. Ali car Dušan nije mogao Bobovca zauzeti. Godine 1351. utihniše borbe između Bosne i Srbije , neki povjesničari tvrde da su Mletčani i Dubrovčani nastojali izmiriti bana sa carem uz pogodbu da ban dadne svoju kćer Jelisavu Dušanovom sinu Urošu za ženu, a uz to da mu ustupi humsku zemlju na ime miraza , ali ban nije tome udovoljio. Kćerka bana Stjepana poslije će postati kreljica ugarska. Ban Stjepan umro je 28. rujna 1353. godine, i sahranjen je u franjevačkom samostanu u Miloševu (kod Visokog), koji je on inače utemeljio i sagradio. Ban stjepan položio je snažne temelje kasnijoj bosanskoj državi. Pečati bana Stjepana II Poznata su njegova dva pečata , od kojih je prvi manji i spada u pečate srednje veličine, te jedan veći koji dakako spada u kategoriju većih pečata. Manji je sačuvan na povelji bana Stjepana i njegove majke Jelisavete , izdatoj knezu Vukcu Hrvatiniću u Ribičama , između 1323. i 1331. godine. Može se reći da ovaj pečat spada u najbolja djela pečatorezne umjetnosti srednjeg vijeka. Veći pečat , sačuvan je na povelji knezu Vukoslavu Hrvatiniću izdatoj u Moštrima 1323. godine, u prvo vrijeme vladavine upotrebljavao ga je i ban Tvrtko.2

119

Novac bana Stjepana II Početak kovanja bosanskog novca veže se za vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanića , novac je rađen po uzoru na novac mletačke i dubrovačke republike. Ban Stjepan II Kotoromanić je prvi bosanski vladar koji je stolovao na Bobovcu , on je zasigurno i počeo sa izgradnjom Bobovca zato je on na početku ovog kronološkog prikaza vladara koji se vezuju za Bobovac. Zanimljivo je i to da je ban Stjepan II pred svoju smrt počeo izgrađivati Kraljevu Sutjesku , tj. dvorski kompleks.

1) Povijest Bosne do propasti kraljevstva , Vjekoslav Klaić , Zagreb ,1882. god. 2) Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine , Pavao Anđelić , Sarajevo , 1970. god.

120

Stjepan Tvrtko I

Bio je sin kneza Vladislava i Jelene (Šubić) na prijestol je došao sa svojih
15 godina kako bi zamijenio bana Stjepana II Kotromanića. Vladao je Bosnom od 1353- 1377. godine. Godine 1354. dolazi Trtko sa majkom Jelenom i bratom Vukom na sabor zemlje Bosne , donjih krajeva , humske zemlje i Zagorja na Milje (kod Viskog) kojem su prisustvovali svi značajni vlastelini iz ovih oblasti. Dana 1. rujna 1354.godine iz Visokog on potvrđuje Dubrovčanima sve ranije ovlasti i ugovore , u toj povelji Tvrtko sebe naziva „ban Bosanki“. Prvih godina Tvrtko je u vladanju bio ravan svojoj majci Jeleni , i bio je pristalica kralja Ljudevita. Ban Tvrtko je ponovno 14. ožujka 1365. godine potvrdio Dubrovčanima povlastice , ali ga je poslije kralj Ljudevit prisilio da s njim sklopi nepovoljan ugovor.Kralj Ljudevit potvrđuje banu Tvrtku i bratu mu Vuku Bosnu sa Usorom , ali mu Tvrtko morade dati humsku zemlju (Hercegovinu) sa gradovima kao miraz koji pripada njegovj bratanici Jelisavi Kotromanić supruzi kralja Ljudevita, dade ban Tvrtko i obećanje da će patarene (bogumile) iz Bosne protjerivati i da će kralju Ljudevitu Anžuvincu biti vjeran i pomagati ga u bitkama, te da će on ili brat mu Vuk stalno boraviti na dvoru kralja Ljudevita. Ljudevit je nadalje nastojao umanjiti vlast bana Tvrtka pa neke njegove vlasteline pokušava pridobiti k sebi , pa nekim od njih šalje pismo 14. ožujka 1357. godine i od pozvanih to odbija samo knez Vlatko Vlkoslavić uzdajući se u „slobodni list“ koji mu je ban dodijelio 1354. godine , a on mu sad dodjeljuje drugi 1357. godine. Sadržaj tog drugog „slobodnog lista“ je : „Vjera gospodina Tvrtka milošću božjom bana bosanskoga i njegovoga srčanoga brata gospodina kneza Vlka i njiju matere počtene gospoje Jelene i njih vlastel kazanca Boleslava , tepčije Ivahna , kneza Vladislava Dabišića , kneza Vlaje Dobrojevića , vojvode Tvrtka i njegova brata župana Novaka , kneza Mrkoje , kneza Vukca Hrvatinić , kneza Vladislava Obradovića , župana Brajana Pribinića , kneza Miloša Divševića i njegova brata kneza Slodoje , kneza Vlatka Obrinovića , i gospoje Jelene Ostojnice : knezu Vlatku Vlkosaviću i njegovu sinu Vlkoslavu i njegovu ostalomu , da mu nije uzroka u njegove bratučede , u Grguri u Pavlovići, i da mu nije nijednoga hudoga skroze Grgurevu nevjeru , ni za koje Grgurevo hudo činjenje , ni za jedna zla djela Grgureva...A tomu je ručnik i pristav vojvoda Purića s braćom i knezom Vlkac Hrvatinić.“ Pokušavši se miješati u unutarnje uređenje Bosne kralj Ljudevit je samo pogoršao stvari pa je u Bosni nastao metež koji su iskoritili patareni i dosta su ojačali i pored toga u tom metežu izgubljen i pečat bosanske države. Vidjevši svoju grešku kralj Ljudevit je 1360. godine sa svojom vojskom uveo reda u Bosnu i banu Tvrtku povratio ugled i moć. Bana Tvrtka , njegovog brata Vuka i majku njihovu Jelenu
121

mletačka općina proglašava svojim građanima 7. rujna 1364. godine. Godine 1365, buknula je u Bosni još jedna buna , a 24. studenoga buknuo je veliki šumski požar. Ban Tvrtko ide u Dubrovnik 1367. godine svibnja mjeseca da obnovi ugovore i zatraži da mu izruče njegovog brata bjegunca Stjepana Vuka, što mu nisu mogli udovoljiti. Protiv bana Tvrtka Bošnjaci su digli pobunu 1365. godine i tom prilikom ga protjerali iz zemlje zajedno s majkom.1 Vratili su se u zemlju milošću Ugarskog kralja.

Ban Tvrtko (slika 56) 1370. godine počeo je raditi na širenju i učvršćivanju svoje vlasti, slijede godine borbe sa mnogobrojnim neprijateljima koje je Tvrtko nadjačao. Tvrtko se oženio 8. prosinca 1374. godine Dorotejom Vidinskom , kćerkom bugarskog cara Ivana Sracimira. Kaže se da su ga skoro svi europski dvorovi priželjkivali za zeta jer je bio slavan osvajač i moćan vladar u to vrijeme. Te borbe su na Tvrtka dobro utjecale jer je izgradio sebe kao ličnost i sazreo kao vladar. Tvrtku je kasnije došla pomisao da bi se mogao krunisati za kralja i postati neovisan vladar pa se Tvrtko krunisao za kralja srpskobosnakog 1377. godine odnosno kako za sebe kaže :“ bogom postavljen kralj Srbije, Bosni , Primorju i zapadnim stranam.“ Krunidba je bila najvjerovatnije u Milama , prije 18. listopada 1377. godine. A u povelji Dubrovčanima 1378. god. Tvrtko piše da je ovjenčan sa dva kraljevska vijenca , onim bosanskog kraljevstva i drugim iz srpske zemlje od svojih srpskih praroditelja, pa se vjeruje se da su bile dvije krunidbe, a da je ova
122

druga bila u Miloševu,i to na Mitrovdan 26. listopada 1377. godine. Kralj Tvrtko je stvorio svoju ratnu mornaricu , ako su se tako mogle nazvati galije sagrađene u Mletačkoj republici po njegovoj porudžbi. Imao je svoj dvor u Kraljevoj Sutjesci i na Bobovcu, a od dvorjana su mu poznati : Logothet Vladoje, podkancelar Toma Lužac , Vukoslav Stefković , Mirko Radojević , Stavilac Tvrtko Vlagjević, Trivun iz Kotora , Sladić Masnović, te duhovni kapelan Andria Gualdo. Svaki važniji posao kralj je obavljao uz savjetovanje sa skupštinom , te sa svojom majkom Jelenom i ženom Dorotejom. Kada su jedne prilike Turci napali na Srbiju , sa oko 20.000 vojnika kralj Tvrtko je krenuo sa vojskom u pomoć knezu Lazaru i nanio sramotan poraz slavnoj turskoj vojsci , kažu da „ni treći Turčin nije se mogao bijegom spasiti“. Godine 1385. Tvrtko je dobio Kotor i njegovu okolicu od kraljice Marije , a narednih godina u borbama osvaja Tropilje , Zahumlje, Krajinu i dobrad dio Hrvatske i Dalmacije.2 Tako u jednoj povelji pisanoj u Splitu 1390. godine kralj Tvrtko sebe naziva : „Stjepan Tvrtko, Božijom milosti kralj Raše , Bosne , Dalmacije , Hrvatske i Primorja.“ Kralj Tvrtko urmo je 23. ožujka 1391. godine , sahranjen je u Milama (danas Aranutovići kod Visokog). Pečat Tvrtka I Od njegovih pečata koje je imao kao ban bosanski , sačuvan je samo jedan , srednje veličine koji se u vlastitoj legendi naziva „sigillium minus“.Iz pisanih izvora se doznaje da je Tvrtko imao i pečatni prsten ali i veliki pečat koji nije sačuvan. Prvi puta Tvrtkov srednji pečat nalazimo na povelju knezu Vlatku Vukosavliću-Hrvatiniću izdatoj 1357. godine (slika 57). Kao kralj Bosne Tvrtko je imao 4 pečata , dva mala , jedan srednji i jedan veliki. Prvi mali je promjera pečatne grude 4,44,7 cm , a drugi mali pečat je zapravo pečatni prsten čiji otisak predstavlja lice kralja Tvrtka. Srednji pečat promjera 3 cm , koji se prvi puta pojavljuje na povelji Mlečanima 23. kolovoza 1385. godine.I na poslijetku je postojao veliki dvostrani pečat , na kojem su Tvrtkovi nasljednici vršili male izmjene u legendi i heraldičkim simbolima. 3

123

Novac kralja Tvrtka I Po ugledu na svog predhodnika nastavio je sa kovanjem valastitog novca koji nam je poznat u dvije varijante. Na samoj izradi novca sudjelovali su dubrovački zlatari pa ovi novci spadaju u najljepše iz doba bosanskog srednjovjekovlja. Poznat je njegov četverostruki zlatnik , na zlatnoj pločici debljine 1mm, širine 30 mm i težine 14.05 g, iskovan je, na aversu: lav i natpis + MONETA AUREA REGIS STEPHANI, i na reversu kraljevski grb sa natpisom + GLORIA TIBI DEUS SPES NOSTRA.Bio je četiri puta teži od mletačkog zlatnika (slika 58).

U vrijeme dok ovo pišem u Tuzli mu podižu spomenik.

1) Bosna i Hercegovina , Dominik Mandić , Rim , 1978. godine. 2) Povijest Bosne do propasti kraljevstva , Vjekoslav Klaić , Zagreb , 1882. godine 3) Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine , Pavao Anđelić , Sarajevo , 1970. godine

124

Stjepan Dabiša

Rođen je otprilike 1338. godine , on je mlađi brat kralja Tvrtka I , tj. unuk
bana Stjepana I Koromanića.Bio je prvi nasljednik slavnoga kralja Stjepana Tvrtka I , i za vrijeme njegove vladavine Bosanska država počinje da gubi svoju moć ali i teritorij, razloga za to ima mnogo ali krenimo od toga da Dabiša nije bio dostojan zamjenik svoga predhodnika (slika 59). Daljnji niz razloga se vezuje za to da je država poslije Tvrtka ostala ne dovršena , jer su neke oblasti idalje isticale svoje porijeklo i nisu se dobro asimilirale u novu državnu zajednicu, zatim problem je bio i to što u bosanskom kraljevstvu nije bilo reda nasljedstva prijesola po prvorodstvu , već po starješinstvu, pa su se vodile stalne borbe oko prijestola, a time je slabila kraljevska moć a sa druge strane rasla moć vlastelina. Jačanjem nekih velmoža Bosna je sve manje ličila na kraljevstvo a sve više na velmošku republiku. Mletačka općina ga je 1. lipnja 1391. godine proglasila svojim građaninom. Dubrovčani su iste godine poslali svoje izaslanike Stipana Lukarevića i Rafajla Gučetića sa darovima u kraljevski dvor u župu Trstivnicu (na Bobovac) , a naredne godine 17. lipnja 1392. Dabiša im izdaje povelju kojom im potvrđije ranije ugovore svojih predhodnika.Povelju su potpisali : kraljica Jelena , vojvoda Hrvoje Vukčić , vojvoda Vlatko Hranić,knez Stipoje Hrvatinić , knez Radoslav Pribinić,knez Dobroslav Divošević, knez Gojak Dragosalić, župan Tvrdoslav Tuica , knez Vučihna Vlatković i knez Vojsav Vojevodić. Oni mu obećaše na „Dmitrov dan“ svake godine davati srpski dohodak od 2000 perprera i na dan „sv. Vlasje“ stonski dohodak od 500 perpra. Kralj Dabiša bio je priznat vladar u Hrvatskoj i u Dalmaciji. Splićani o njemu jednom prilikom pišu : „ Za vladara preblagoga , vladara i gospodina Stjepana Dabiše , božjom milosti preslavnoga kralja , Srbljem , Bosni i Dalmaciji...“ Dabiša 25. travnja 1392. godine gradu Trogiru potvrđuje ranija prava i povlastice.Kralj Dabiša do 1393. godine uspio je održati vlast u tim oblastima, ali zbog unutrnjih i vanjskih prilika desio se značajan preokret.Neke dalmatinske općine , a među prvima Trogir ne htjede više priznavati vrhovnu vlast Dabišinu , i stadoše uz napuljskoga kralja.Vidjevši da će izgubiti vlast u tim krajevima , kralj se odlučuje da Hrvatsku i Dalmaciju pokloni ugarskom kralju Sigsimundu a da ovaj njega prizna za kralja bosansoga.1 Tako su se kralj Dabiša i kralj Sigsimund našli u Đakovu 1393. godine , i sklopili tzv. „đakovački mir“ kojim kralj Dabiša poslije svoje smrti prijestolje ostavlja
125

kralju Sigsimudu.Ovome su se usprotivili bosanski vlastelini ali i pobornici hrvatkog pokreta.Zadrani su 1394. god. tome pružili otpor i te godine su se neke dalmatinske općine vratile kralju Dabiši. Time je prekršen đakovački mir. , pa kralj Dabiša nalaže banu Vuku Vukčiću da podigne bosansku zastavu u Hrvatskoj i Dalmaciji. Nešto kasnije obnovljen je đakovački mir.Koncem travnja 1395. godine u gradu Sutisci (Kraljevoj Sutjesci) okružen vlastelom bosanskom kralj Dabiša dodijeli svojoj kćerci Stani gospodsko selo u humskoj zemlji Veljake (blizu Ljubuškog), odredivši da nakon njene smrti selo pripadne humskom knezu Jurju Radivojeviću. Svjedoci ove darovnice su : knez Mirko Radivojević , knez Pavao Radinović , knez Priboje Mastanović , vojvoda Sandalj Hranić , vojvoda Hrvoje Vukčić , knez Mladen Stančić , vojvoda Vučina , knez Stjepan Ostojić i kraljica Jelena. Iste godine dana 17. svibnja poklanja kralj Stjepan Dabiša županu Vuku Semkoviću i braći mu Tvrtku i Stipanu selo Kolo na Dlmni (Dunavnsko polje) to je posljednji čin njegove vladavine za koji se zna. Kralj Stjepan Dabiša je umro 7. rujna 1395. godine u Sutisci (Kraljevoj Sutjesci , a sahranjen je na Bobovcu ) , ostavivši iza sebe ženu Jelenu i malodobnog sina. Pečati kralja Stjepana Dabiše Kralj Dabiša imao je tri pečata , veliki , srednji i mali. Veliki pečat prvi puta se pojavljuje na darovnici kojom svojoj kćerci daje selo Veljake 26. travnja 1395. godine, a to je zapravo veliki pečat kralja Tvrtka I koji je samo prepravljen za potrebe kralja Dabiše. Srednji pečat promjera je 3 cm (slika 60), sačuvan je na većem broju njegovih dokumenata , pisama , ali ga je na svojim dokumentima koristila njegova supruga ,tj. nasljednica na prijestolu Jelena Gruba. Ovaj pečat potpuno je identičan srednjem Tvrtkovom pečatu. Mali pečat , tj. pečatni prsten je promjera 1,2-1,4 cm , negov otisak predstavlja okrunjenu glavu , a rađen je po uzoru na pečatni prsten kralja Tvrtka I. 2

1) Povijest Bosne do propasti kraljevstva , Vjekoslav Klaić , Zagreb , 1882. godine 2) Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine , Pavao Anđelić , Sarajevo ,1970. godine.

126

Kraljica Jelena Gruba

Rođena je u plemćikoj porodici Nikolića, koji su vladali jednim dijelom
Huma (Hercegovine), udala se za kralja Stjepana Dabišu , i rodila mu kćerku Stanu (u litaraturi je negdje zovu Vladava ili Vladika). Na latinskom se potpisivala kao Helena, regina Bosniae, Stephani Dabissa[e] uxor, a njena tutila je bila : Mi, gospoja kira Jelena, po izvoljenju Božju kraljica Srbljem, Bosne i Primorju i zapadnem stranam i k tomu. Poslije smrti kralja Stjepana Dabiše nastupio je period međuvlašća , iako je postojao dogovor da će poslije njegove smrti prijestol i kraljevstvo pripasti ugarskom kralju Sigsimundu, bosanska vlastela ne htjede čuti za to , pa izabraše kraljevu udovicu Jelenu Grubu (slika 61) da vlada njihovim kraljevstvom u ime svog malodobnog sina. Kraljica Jelena vladala je veoma skromno , bavila se unutarnjim poslovima i odgajanjem svog sina. Dubrovačko vijeće joj svoje izaslanike šalje 22. prosinca 1395. godine da bi im potvrdila ranije ugovore.Godinu dana poslije njoj pišu Dubrovčani 27. prosinca 1396. : „Presvetloj i previsokoj gospoji kyr Jeleni , po milosti božjoj kraljici Srbljem , Bosni i k tomu ; A sada gospoje bog da nam je sveditelj jer v skrešenju kraljevstva ti i vsemu što je veće i početno kraljevstvu ti , mi jesmo mnogo vesčli i v'zda nepristano molimo gospoda Boga svemu tvoritelja , da vam ukrepi i umnoži kraljevstvo. A jere za dohodak mi ćemo doslati do vaše milosti da nam kraljevstvo ti potvrdi i ukrepi zapise i uvete , koje smo imali sa prvom gospodom srbskom i svetopočivšim kraljem Tvrtkom i po tom s previsokim gospodinom kraljem Dabišom.“ Poslanici dubrovački dolaze joj opet u svibnju 1397. godine , u Sutisku (Kraljevu Sutjesku) gdje je tada boravila kraljica , okružena vlastelom. Na molbe Dubrovčana kraljica ukida 13. svibnja 1397. carine pred Stonom na Maslini i na Slanom , pošto su protuzakonito uspostavljene : „..izuvidjesmo i obnađosmo,jer prvo nijesu bile carine na mista više pisana,hotjesmo i zapovidjesmo - da ne bude carine nijedne prije Stona na Maslini i na Slanom od sele do vijeka,jer i prvo nijesu bile.“ Dana 22. svibnja 1397. javlja Dubrvočanima : „Da znate, po milosti gospodina Boga svedržatelja kraljevstvo naše jest dobre i zdravo i u dobre stanju.“. A
127

dana 15. studenoga 1397. im poručuje da joj pošalju srpski i stonski dohodak po slugi Tomašu Stanojeviću. Turci u Bosnu provaljuju 13. siječnja 1398. godine , te je opljačkaše i mnogo naroda zarobiše. Iza turske provale piše kraljica Jelena iz grada Bobovca 18. velječe pismo Dubrovčanima u kojem piše da je :“...od protovistijara svoga Žerete primila pl'n razlog od komor i od carin Drevskeh i Olovneh za cielo godište.“. Ali nedugo zatim ona gubi vlast , i na prijestol dolazi njen sin Stjepan Ostoja. Kraljica Jelena se pominje još u ožujku 1399. godine , od kad joj se gubi trag.1 Ona nije kovala svoj novac već je koristila novac svog pokojnog muža.Poznat je naime i natpis sa jednog stećka iz 1404. godine na kome se pominje kraljica : „Se leži Vign' Milošević.Služi banu Stipanu i kralju Tvrtku i kralju Dabiši i kraljici Grubi i kralju Ostoji.“. Kraljica Jelena nije imala svog vlastitog pečata , ali se služila srednjim pečatom svoga muža , koji je zapravo pečat kralja Tvrtka I , promjera 3 cm.2

1) Povijest Bosne do propasti kraljevstva , Vjekoslav Klaić , Zagreb , 1882. godine 2) Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine , Pavao Anđelić , Sarajevo ,1970. godine.

128

Stjepan Ostoja
prijestol dolazi 1398. godine i vladao je Bosnom u dva navrata, potomak je dinastije Kotromanića (slika 62).U literaturi se pronalazi podatak da je on izvanbračni sin kralja Stjepana Tvrta I, ali kako već pomenusmo on je zapravo zakoniti sin kralja Stjepana Dabiše i kraljice Jelene Grube. Prvobitno je bio oženjen ženom prosta roda koja se zvala Vitača i od nje se razveo 1399. godine , kada je dolaskom na prijestol morao oženiti ženu plemenita roda. Kralj Ostoja bio je veliki ženskaroš i kockar , imao je jednog zakonitog sina Stjepana Ostojića i dva izvanbračna Radivoja Ostojića i Stjepana Tomaša. Dolaskom na vlast bio je okružen brojnim neprijateljima sa svih strana, na istoku mu je prijetila opasnost od Turaka , a na sjeveru i zapadu zemlje ugarski kralj Sigsimund koji ga je smatrao uzurpatorom i koji je vjerovao da njemu pripada vrhovna vlast nad Bosnom. Osiljeni utjecajem Stjepana Dabiše i Jelene Grube velmože bosanske počeše zadirati u državne poslove, a neki od njih su vladali u svojim oblastima skoro samostalno ne oslanjajući se na državnu vlast pa tako kralju Ostoji ostade samo gornja Bosna. O njemu dubrovačko vijeće piše 1403. godine kralju Sigsimundu: „Pravo Vam kažemo o Ostoji , kralju bosanskom ; on je iz najnižeg stališa, te je zapalo Ciganinu carstvo baz ikakve njegove zasluge i umjetnosti; postao je da rad njega mnogi trpe i grieše od mnoge ožalosti.Najgori je po naravi; nestalan i lakomac najveći . tako da rad njegove zloće ni jedan čovjek u njegovu vladanju š njim nije zadovoljan ; bez ikakve je stalnosti u obećanjih i bez ikakve vjere.“1 U to doba najmoćniji vlastelini su bili : Hrvoje Vukčić , Sandalj Hranić i Pavao Radinović. Kralj Stjepan Ostoja oženio je rođakinju kneza Pavla Radinovića , Kuvaju, što je koristilo s jedne strane i knezu i kralju. Kralj Sigsimund čuvši da je uprkos ugovorima na prijestol doveden Ostoja , on podiže svoju vojsku i krenu prema Bosni 1398. godine i dođe do grada Vrbasa. Tada se kralj Ostoja za pomoć obraća Hrvoju koji sa vojskom krenu prema Sigsimundu i tom prilikom osvoji dubičku županiju i pripoji je Bosni.Sigsimundove čete tada provališe u istočnu Bosnu sa namjerom da zauzmu Usoru ali i tu pobijedi bosanska vojska.Uz kralja su tada bili:

Na

129

vojvoda Hrvoje , knez Pavao Radinović , vojvoda Sandalj Hranić ,vojvoda Pavao Klešić , vojvoda Vukašin Milatović , i vojvoda Vlatko Tvrtković.Za zasluge u obrani od Sigsimunda kralj Ostoja daruje Hrvoju i njegovom sinu knezu Balši 8. prosinca 1400. godine „grad hilvanski i sa svom župom i s dohodci i trgovinami“. Svjedoci ove darovnice bili su vlastela iz Usore , Huma , Bosne , Podrinja i donjih krajeva što daje jedno svjedočanstvo da su ti krajevi bili u vlasti Ostojinoj. Pobijedivši Sigsimunda kralj Ostoja se osjeti nekako spokojniji i jači na prijestolu, sa istočne strane za Bosnu u to vrijeme nije bilo opasnosti , čini se da je sultan Bajazit od 1398. godine sa Bošnjanima živio u miru i da ih je čak pomagao u borbi protiv Sigsimunda a na korist kralja Ladislava.2 Prvih godina Ostojina vladanja čini se kao da se Bosna smirila , ali Ostoja tad bi samo formlano kralj , a sve važnije poslove rješavao je Hrvoje uz pomoć velmoža. Kralj Ostoja poslije se priklonio kralju Vladislavu kojeg Dubrovčani nisu podržali pa im se kralj Ostoja želio osvetiti . Godine 1403. da bi našao povod za rat on od njih zahtjeva da mu izruči odmetnike Pavla Radišića i Pavla Klešića koji su svoje utočište našli u Dubrovniku bježeći pred kraljem Ostojom, zatim da mu vrate Primorje tj. zemlju od Kurila do Stona koju im je ranije darovao, i ostalu zemlju koja im je dala bosanska gospoda, ta da ga priznaju za svog vrhovnog gospodara. Dubrovčani na to nisu pristali , pa kralj Ostoja diže vojsku i na njeno čelo stavi Radića Klešića , Sandalja Hranića i kneza Pavla Radinića, bilo je to koncem kolovoza 1403. godine. Bosanska vojska brojala je oko 8000 vjonika , ali većinom neiskusnih boraca , dok je Dubrovnik imao oko 4000 vojnika , iskusnih i dobro naoružanih. Zna se to da se vojevalo oko Brgata i Šumeta te da su Dubrovčani molili za pomoć kralja Ladislava usljed svoje oslabljenosti.Tom prilikom bosanska vojska zauzima Primorje osim utvrđenih mjesta. Poslije su se Dubrovčani željeli osvetiti kralju Ostoji , pa godine 1404. uzimaju za svog saveznika Hrvoja Vukčića. Te godine Hrvoje dolazi pod Bobovac sa vojskom , gdje se tad nalazi kralj Ostoja sa suprugom Kuvajom i gdje se čuva bosanska kruna. Uz Ostoju stadoše Sandalj Hranić i Pavao Radinović ali ne imadoše vojsku na okupu pa ne spremni dočekaše ovaj napad. To posluži Hrvoju da bolje učvrsti opsadu Bobovca.Kralj Ostoja bježi u Budim da ponizno moli za pomoć kralja Sigsimunda, a na Bobovcu ostavlja svoju ženu i djecu. Kralj Sigsimund mu ovom prilikom pomože i naredi banu mačvanskom Ivanu Moroviću da skupi vojsku i krene za Bosnui da Ostoji povrati prijestol. Sa svojih šest četa i jakim naoružanjem ban Ivan pohara zemlje i kotare velmoža koji su izdali Ostoju pa se probi do Bobovca gdje rastjera Hrvojeve čete i preuze utvrđeni grad u koji posjede ugarsku posadu koja će tu ostati par godina.Vrativši se na prijestol kralj Ostoja nastoja se izmiriti sa svojim protivnicima.,a najprije sa Dubrovčanima.Već početkom 1404. godine on je sa Hrvojem živio u miru , a on o tome izvijesti

130

svoje saveznike Dubrovčane 14.ožujka 1404. : “ Razumijemo , što vaša poštena ljubav napisa, da se je umiril s Vama kralj Otstoja , i da ste ga primili za gospodina a on vas za slugu.Da što nam Vaša ljubav piše , da bismo i mi prijali mir s njime , a da Vam poručimo, jer ćete o tom raditi i nastojati , mnogo zahvaljujemo.“ Tad je Ostaoja u Dubrovnik poslao svoje ljude nudeći mir. A oni mu odgovaraju 14. ožujka 1404. što im je kralj Sigsimund naredio : “ Žikmund odluči i Vam po rečenom poslu (poslaniku) poruči i upisa: da nam kraljevstvo ti naše zemlje vrati, koje smo prije ovoga rata imali i držali , koje nam je kraljevstvo ti sa svom Bosnom dalo i zapisalo.Vrati nam kraljevstvo ti zemlje , da imamo s kraljevstvom ti žiti u ljubavi i prijalni.“ Odlučiše još u Bosnu poslati dva svoja izaslanika da pred zborom bosanske gospode o uvjetima za mir. Tim povodom dubrovačko vijeće daje poslanicima opširan naputak . Dana 30. ožujka 1404. godine dok je Ostoja želio izmirenje sa Dubrovnikom , Hrvoje je želio pridobiti neke utjecajne velmože koji su bili uz Ostoju u ratu protiv Dubrovnika. Početkom travnja 1404. godine , održan je zbor bosanske gospode u Visokim , tom zboru prisustvovali su :Sandalj Hranić , Pavao Radinović , Radić Sanković , Pavao Klešić, Vukomir Jurjević , Radivoje Radosalić i djed bosanske bogumilske crkve sa više svojih doglavnika.Dana 25. travnja 1404. dubrovački poslanici izvještavaju da glede povratka Primorja nisu dobili nikakav odgovor. Tako propadoše dogovori između Ostoje i Dubrovnika. Tad Dubrovčani stupaju u savez sa Hrvojem u nakani da ostoju zbace sa prijestola i na njega dovedu neog sebi pogodnog kralja. Tom prilikom Ostoju izdaju uvijek vrijerni vlastelini Sandalj i Pavao. Dana 27. svibnja 1404. Dubrovčani pišu Hrvoju : „Poslasmo ove listonoše k našim poklisarom na Ugare, da govore gospodinu kralju Žikmundu o svih zlih delih , što je nam kralj Ostoja učinil, i o svem, što će nam (korisno) i njemu suprotiv biti.Zato ako hoće gospodstvo ti štogod pisat našim poslanikom i uvježbati je , da govore na suprotiv Ostoji, oni će govoriti.“ I već prvih dana lipnja 1404. godine na prijestolju se nađe kralj Stjepan Tvrtko Tvrtković , a Stjepan Ostoja se povuče na Bobovac u kojem je još od 1403. ugarska posada i tu čekaše zgodan momenat da se ponovno domogne prijestola bosanskog. Ponovno je vratio krunu u studenom 1408. godine i vladao Bosnom sve do svoje smrti , odnosno 1418. godine, i ovu vladavinu obilježio je neposluh njegovih vlastelina. Najveću pomoć oko dolaska na vlast imao je od braće Juraja i Vukčića Radivojevića , koje je poslije i nagradio darovajući im 10. prosinca 1409.godine grad Omiš sa obje obale rijeke Cetine i sa primorjem Žrnovnice , zatim Gorsku župu, grad Kruševac i Blatnu župu , Broćno župu i Lučku župu sa obje obale Neretve. Postavši ponovno kraljem on se izmirio i sa Dubrovnikom. I ova vladavina Ostojina obilježena je borbom sa

131

Sigsimundom , to je bilo godine 1401. i 1411. tom prilikom vojska Sigsimundova zauzela je Usoru , Podrinje , Vranduk , Srebrenicu i došli su pod utvrđene gradove , pa čak i Bobovac.Tad dolazi do nove podjele i ustrojstva bosanskog kraljevstva. Ponovno se u Bosno vraća kralj Tvrtko II Tvrtković što biva povod za građanski rat. Ugari su iz Bosne otjerani uz pomoć Turaka. Ostoja je u kolovozu 1415. godine s Kosačom organizirao ubojstvo svog nelojalnog šurjaka Radinića. Kralj ga je pozvao na sjednicu sabora bosanske vlastele kod Kraljeve Sutjeske zajedno sa starijim sinom Petrom, a zatim na jahanje. Kada su se udaljili, Ostoja, Sandalj i njihova pratnja je napala Radinića i njegovog sina , prilikom čega su ubili oca i zarobili sina. Ostoja se odmah potom razveo od Radinovićeve sestre Kujave, što mu je donijelo neprijateljstvo s vlastitim sinom kojeg mu je rodila Kujava, Stjepanom Ostojićem. O ovome izvještava i dubrovački poslanik na kraljevom dvoru u Sutjesci Ivan Gundulić : „ Jutros rano otišao je kralj Ostoja sa svojim sinom i pošao je jašuć u ravnicu.S njimi je bio knez Pavao Radinović i sin njegov Petar , vojvoda Sandalj i vojvoda Vukmir , zatim župan Dragiša , knez Vuk Hranić ,i vojvoda Pavao Klešić.Ja ostadoh kod kuće da napišem neke listove ; kad al dodje meni sluga kneza Pavla (Radinovića) , ustadoh i skočiv na konja i podjoh za njimi i stigoh ih negdje okolo Sutiske.Kad sam jašio s vojvodom Sandaljem , poruči on vojvodi Vukmiru :“Gledajte da kmeni dodjete, ili ću ja k vam.“:Namah dodje spomenuti Vukmir te je s njim govorio dugo vremena.Kad bijasmo blizu mjesta , koje se zove Parena Poljana, vojvoda Sandalj izvuče sablju , a za njim učiniše isto svi njegovi ljudi.Umah na to dade kralj Ostoja svezati kneza Petra Pavljivića i odvesti ga na Bobovac ; vojvoda Vukmir pako povuče natrag kneza Pavla Radinovića moleći ga u isti par, da nebude krvi medju njimi. Meni se je sve činilo da je to djetinja igrarija , jer nebijaše medju njimi nijednoga udarca.Kad je na to knez Pavao Radinović bježao, mišljeh da će ga svezati.Nu u to dodje knez Vuk , a neki od Sandaljevih ljudi odrubi mu glavu ; drugi opet (odrubi glavu) knezu Pavlu Radinoviću.Vlatko Tumarlić patarenac pobjegao je u moj stan , to jest k fratrom, da se spasi , a zatim je pošao k četi Šavlovoj u Vrhbosnu.Kneza Petra Pavlovića vuku i prate u Bobovac, kako vam rekoh.Mislim,kako sam od nekih čuo , da će ga osliepiti.Kad se je sve smirilo, ljudi podjoše kući.U svem poginuše četiri osobe.Od ostalih je vojvoda Ukmir malo ranjen: Brailo Tezalović sužanj je Vuka Hranića , a Pribisija Muršić sužanj je drugih.Pošto je opet bio mir , odjaših do vojvode Sandalja , a ovaj mi reče : „Jesi li mislio , da ćeš ovo vidjeti? Eto po milosti božjoj ja činim i vršim pravicu, kako i vi gospoda dubrovačka činite; jer tko izdaje Dubrovnik , gubi glavu. Tako i ja činim s drugimi vjernimi Bošnjani.“

132

Godine 1416. umro je Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Ostoja je odmah oženio njegovu udovicu, Jelenu Nelipčić, koja mu je donijela značajan teritorij, između ostalog, Plivsku i Lučku župu s Jajcem. Ovaj brak ga je izuzetno osnažio, što nije odgovaralo osmanskom sultanu Mehmedu I. Sultan je sazvao sastanak Ostojine opozicije, kojem su prisustvovali, između ostalih, Sandalj Hranić, Radoslav Pavlović (mlađi sin Pavla Radinovića) i Ostojin jedini zakoniti sin Stjepan Ostojić. Na tom sastanku je optužen za ubistvo Pavla Radinovića. Kralj Ostoja umro je 1418. godine. Pečati kralja Ostoje Kralj Ostoja imao je tri pečata , dva srednja i jedan veliki dvostrani. Prvi poznati Ostojin pečat promjera 2,8cm , spada u kategoriju srednjih pečata , nalazi se na dvije isprave s početka njegove vladavine, prvi puta se pojavljuje na pismu Dubrovčanima od 15. siječnja 1399. godine (slika 63). Drugi pečat sačuvan je na 7 njegovih vlastitih isprava, zatim na dva pisma Tvrtka II , i na četiri povelje Stjepana Tomaševića, opis ovog pečata odgovara pečatima Tvrtka I i kralja Dabiše , tj, radi se o jednom te istom pečatu. Veliki pečat nije pronađen ni na jednom Ostojinom dokumentu ali je sačuvan odličan otisak na povelji Dubrovčanima koju je izdao njegov sin Stjepan Ostojić 4. prosinca 1419. godine , a radi se zapravo o onom istom pečatu Tvrtka I kojem je i ovom prilikom izmijenjena legenda. 3

1) Kratka povjest kralja bosanskih , Antun Knežević , Dubrovnik , 1884. godine 2) Povijest Bosne do propasti kraljevstva , Vjekoslav Klaić , Zagreb , 1882. godine 3) Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine , Pavao Anđelić , Sarajevo ,1970. godine

133

Stjepan Ostojić Kotromanić

Vladao je Bosnom od 1418.-1421. godine. Rođen je u proljeće 1401. godine
bio je zakonit sin kralja Ostoje i kraljice Kuvaje. Godine 1415. njegov otac je otjerao njegovu majku pošto je bila sestra ili rodica Pavla Radinovića s kojim je bio u lošim odnosima i pošto je želio oženiti veliku vojvotkinju bosansku Jelenu Nelipčić, udovicu svog rivala Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Stjepan Ostojić, razljućen postpucima svoga oca, pridružio se njegovoj opoziciji i mnogobrojnim neprijateljima. To da je bio zakonit kraljev sin najbolje nam pokazuje to da je svaku važniu stvar rješavao uz „svjet i cil zgovor sa previsokom gospojom kralicom Kuvajom, kralevstva mu materju...“ Odmah nakon krunisanja on odlazi da živi sa svojom majkom u grad Bobovac , tu ga posjećuju i dubrovački izaslanici Nikola Žurgović i Marin Jakete Gundulić moleći ga da im potvrdi ranije ugovore između Bosne i Dubrovnika. On je naravno ugodnio njihovoj molbi pa im prilikom svog boravka u gradu Zvečaju izdaje povelju 05. ožujka 1419. godine , na toj povelji potpisani su vlastele i velmože i to ovim redom : vojvoda Petar Pavlović , vojvoda Petar Dinjičić ,knez Batić Mirković , vojvoda Ivko Semković , vojvoda Pavao Jurjević i vojvoda Juraj Vojsalić. Iste godije , dakle , 1419. početkom prosinca u Kraljevu Sutjesku kralju dolaze poslanici dubrovački moleći ga za potvrdu grada Sokola , kojeg su dobili od Sandalja Hrnčića i Petra Pavlovića. Kralj im ugodi izdavši povelju dana 04. prosinca 1419. godine , a oni mu u znak zahvalnosti 08. veljače 1420. godine , obećaše davati godišnji dohodak od 500 perpera uz pogodbu : “ ako bi koj sionik kotili činiti rat Dubrovniku bez kraljevstva rečenja , koji kralja ne sluša , da kralj bosanski ima pomagati Dubrovnik suprotiv se njemu.“ 1 Dolaskom na prijestol omogućio je svojoj majci da ponovno postane utjecajna i moćna , što je proizvelo jedno rivalstvo između nje i kraljice Jelene , ali Ostojić je 1419. godine naredio da njegovu maćehu zatvore u tamnicu.Prva godina vladanja pretekla je relativno mirno i sretno. Već 1920.
134

godine se stanje pogoršava jer moćni velmoža Sandalj Hrnčić sa svojom braćom Vukcem i Vukom idalje odbija poslušnost kralju , kao da je namjeravao odcjepljenje od bosanske države. Hrnčić se smatrao ravnim kralju i neprestano je surađivao sa Turcima. Stalne provale Turaka i gubitak važnog grada Kotora poprilično su uzdrmali Ostojićev prijestol, a tad se već u Bosni pojavljuje i Stjepan Tvrtko II Tvrtković kome se svaki trag izgubio još 1415. godine s namjerom da povrati prijestol. Stjepan Ostojić u travnju 1421. godine ugovara sa mletačkom republikom savez , čijim trgovcima nudi sve povlastice i olakšice , kao i slobodu kretanja u svojoj državi. Oni su pristali na savez moleći ga još da uredi trg Drieva na Neretvi kako bi njihovi brodovi tu mogli sigurno dolaziti. To je posljednji dokument kralja Stjepana Ostojića. Poslije okončanja svoje vladavine kralj je pobjegao na obalu Jadranskog mora odakle je uz pomoć raznih intriga pokušavao povratiti izgubljenu vlast. Bio je neuspješan i bosansko plemstvo ga je ubrzo počelo potpuno ignorirati. Umro je prije aprila 1422. godine, a sahranjen je u kraljevskom mauzoleju na Bobovcu. Antun Knežević o njemu u svom djelu „Povijest krala bosanskih“ zaključuje : „ Svi nam pisci jednoglasno svjedoče da je ovaj kralj djevičanstvo sliedio , a njegovu dobrotu, i sjajne krieposti u zviezde okivaju!“2

1) Povijest Bosne do propasti kraljevstva , Vjekoslav Klaić , Zagreb , 1882. godine 2) Kratka povjest kralja bosanskih , Antun Knežević , Dubrovnik , 1884. godine.

135

Stjepan Tvrtko II Tvrtković

Rođen je prije 1382. godine , bio je sin kralja Tvrtka I i kraljice Doroteje
Vidinske (dok opet neki tvrde da je bio izvanbračni sin kralja Tvrtka I i neke plememkinje po imenu Vukosava),a Bosnom je vladao u tri perioda i to od 1404-1409. , zatim od 1421.-1423. i na poslijetku od 1435.-1443. godine. Tvrtkov otac je umro iznenada 1391. godine. Budući da je Tvrtko tada vjerovatno još uvijek bio maloljetan, za kralja je izabran rođak Stjepan Dabiša. Četiri godine kasnije Dabiša umire, a Tvrtko još uvijek maloljetan, tako da je za Dabišinu nasljednicu izabrana njegova udovica, Jelena Gruba. Međutim, nju već 1398. godine bosansko plemstvo smjenjuje i na prijestolje postavlja ne Tvrtka, već njegovog izvanbračnog polubrata, Stjepana Ostoju. Tvrtko II oženio se u proljeće 1428. godine , ali nije imao djece.1 Nakon mnogo lutanja i zaludnih pokušaja bješe eto Stjepanu Tvrtku II pošlo za rukom , te se domogao prijestola. Uz podršku velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Sandalja Hranića Kosaču Tvrtko II je izabran za Ostojinog nasljednika 1404.godine. Tvrtko je , vjeruje se ,bio Hrvojeva marioneta, jer je živio na njegovom posjedu na Sani, i zbog toga što Hrvoju već u proljeće 1405. godine daje na upravljanje grad Srebrenicu gdje su bili najbogatiji bosanski rudokopi.U svom prvom pismu upućenom Dubrovčanima od 20. lipnja 1405. godine on piše : „Az' Stipan' Tvr'tko Tvr'tković ...spodoblen bih kralevati na zemleh' roditel' i praroditel' naših...“ što zasigurno potvrđuje njegovo zakonito porijeklo. Ovo Trvrtković je u ondašenjem značenju bilo „sin Tvrtkov“. Kralj Ostoja je nakon zbacivanja uspio izbjeći tamnicu i pobjeći na ugarski dvor kod kralja Sigismunda Luksemburškog, koji mu je odmah obećao vojnu pomoć. U lipnju 1404. ugarska vojska osvojila je Usoru i Bobovac, gdje je stolovao kao Sigismundov kandidat, dok je svo bosansko plemstvo podržavalo Tvrtka.Sukobi sa Sigismundom su se nastavili sve do presudne bitke negdje u unutrašnjosti Bosne , u rujnu 1408. godine, kada je ugarska vojska odnijela odlučujuću pobjedu. Sljedeću godinu Tvrtko je proveo u Bosni, nazivajući se kraljem i korespondirajući s Dubrovnikom, ali je sve brže i brže gubio podršku. Do kraja iste godine Ostoja je ponovno bio neosporeni kralj Bosne. Tvrtku se tada u povjesnim izvorima gubi svaki trag sve do 1414. godine, kada se saznaje da živi nedaleko od Dubrovnika, na posjedu kneza Pavla Radinovića, brata kraljice Kujave Radinovć, supruge svoga brata Ostoje. Dana 18. kolovoza 1421. na Milodraži ( kod Kiseljaka) okružen bosanskom vlastelom među kojima su bili : Vojvoda Sandalj Hrnić, vojvoda Juraj Vojsalić , vojvoda Vukmir Zlatanović i župan Dragiša Dinčić , knez Petar Klešić kao i dubrovački poslanici Nikola Gundulić i knez Miho Sorkočević.
136

Ovom prilikom kralj je dubovčanima potvrdio ranije dokumente svojih predhodnika. Poslije toga u Bosni se slavilo kraljevo krunisanje. Dubrovčani su ovom prilikom kralja počastili darovima vrijednim 750 perpera. Prije nego je Tvrtko II došao na vlast , turska vlast u BIH je bila unišetena. Mletačka općina je 20. travnja 1423. godine kralja Tvrtka II proglasila svojim građaninom. Sin pokojnoga kralja Ostoje Radivoj teško je podnosio to što je Tvrtko II na prijestolu pa je svim silama nastojao da ga smakne s vlasti, pa je surađivao i sa turskim carem Muratom II koji je 1424. udario na Bosnu baš kad je Tvrtko spremao boj protiv Ivana Nelipića.To naravno nije jedini napad na Bosnu za vrijeme Tvrtkove vlasti , bilo ih je još a poznat je i onaj od 1426. godine kada je 4000 turskih vojnika udarilo na Bosnu. U povelji izdanoj 2. rujna 1427. na Bobovcu , kralj Tvrtko II nasljednikom svoje krune imenuje nećaka Hermana grofa celjskoga i zagorskog ( sina svoje sestre Katarine). Kralj Tvrtko II je bio primoran sa Turcima sklopiti primirje budući da je ostao bez pomoći svojih saveznika , ali uslovi primirja nisu poznati. U Kraljevoj Sutjesci dana 02. ožujka 1433. kralj Tvrtko II potvrđuje mir Dubrovnika sa vojvodom Radosavom , u kojoj kralj piše da mu bijaše mrzak i ne drag rat vojvode Radosava sa Dubrovnikom i da je zapovijedio Radosavu „da učini mir i dobru volju s počtenimi i mudrimi vlasteli dubrovačkimi“. Na ovoj povelji potpisani su još vojvoda Petar Klešić , dvorski Ivaniš Biohanić i knez Tvrtko Borovinić. Godine 1433. kralj bježi u Ugarsku usljed svoje vojne i političke slabosti da se izbori sa neprijateljima koji su napadali na njegovo kraljevstvo, i tamo ostaje tri godine. U to vrijeme u Bosni su se vodile teške borbe , a oko borbe za prijestol najodlučniji su bili Sandalj Hrnić i Juraj Vojsalić. Ponovno se vrati u svoje kraljevstvo Tvrtko II , najvjerovatnije uz pomoć kralja Sigisimunda ali tad mu zemlja bijaše poharana i opustošena , Srebrenica , Usora Zvornik bili su u rukama srpskog despota , a u Vrhbosni bio je turski vojvoda Isam. Tad kralj Tvrtko II obeća turkom caru plaćati godišnji danak od 25.000 dukata , uz priznanje vrhovne Turske vlasti. Godine 1439. u mjesecu kolovozu u grad Bobovac kralju dolazi knez Ivaniš sin vojvode Radoslava koju mu dade zakletvu da će u miru živjeti s Dubrovnikom poput svoga oca.U to doba kraljeva moć bila je slaba , Bosnom je zapravo gospodario Murat II koji je čak 1442. godine izdao povelju Dubrovčanima da slobodno trguju po Bosni. Stanje se pogoršalo još više kad 1440. godine , turski car udara na Srbiju i osvaja svu zemlju despota Đorđa Brankovića sve do Beograda i sad Turci postaše Tvrtkovi susjedi.Izgledalo je kao da su kraljevstvu bosanskom odbrojani sati.Na sve strane Trvrtko je tražio pomoć , pa je svoje izaslanike slao i u Budim o čemu nas izvještava živopisac kralja Vladislava : „Dođe i od kralja bosanskoga sjajno poslanstvo odličnih muževa.Ovi su ispričavši porijeklo svog plemena isticali , da su Bošnjakom

137

isti pradjedovi bili , koji i Poljakom , te da im je zajednički jezik , koji govore ; i da se radi te rekli bi srodnosti jezika i podrijetla njihov kralj živo raduje , što je Vladislav sretan u svojih podhvatih.Mnogo su nadalje isticali priliku kako bi se radi srodnosti i susjedstva mogli , dapače i morali ujediniti snagom i savjetom među sobom pomagati protiv užasnom zulumu turskom koji im prijeti.Osim toga zatražiše da se ugovor i prijateljstvo , koje su svi dotadašnji kraljevi najvećom svetošću poštivali i čuvali , među Bosnom i Ugarskom ili sklopi ili obnovi. Poslanicima bi milostivo odgovoreno: da je pravo,što je uspijeh i napredak Vladislavov njihovu kralju sviđa . toli radi onoga sredstva jezika i porijekla , koje spominju , koli radi toga , što je jednim i drugim malo ne jednako do toga , da se što prije sva Ugarska umiri te krjepkami silama protiv zajedničkog dušmana vojnu povede.Zatim im zahvališe , što je njihov kralj samo obrekao,da će u zgodan čas pomagati Ugarskoj protiv Turaka i zborom i tvorom , pa ih obodriše , neka bi kralj do kraja ustrajao u toj namisli.Napokon bje ugovor među kraljevi i kraljevstvima utvrđen.“ Ovim poslanstvom se kralj Tvrtko odvaja od turskog cara kojem je bio pokoren. To je se desilo u jedan pogodan momenat i tako je bosanskoj državi produljen život za 23 godine , naravno sve to uz pomoć kralja Vladislava koji je nastojao prvo Ugarsku a zatim i Bosnu da osigura i uredi. Kralj mjeseca travnja 1442. godine šalje u Dubrovnik veću svotu novca u zalog , dok je u isto vrijeme težio ka tome da se od Turaka osigura uz pomoć Mletaka koje je molio da pošalju kod cara Murata II svog poslanika koji bi za njega govorio , te da mu daju jedan dalmatinski grad u zamjenu za bosanski i da pošalju nekog svog plemića koji će boraviti na njegovom dvoru.No , Mlečani mu sve molbe odbiše uvjereni da će “prejasni kralj svojom mudrosti i najboljimi pripravami znati i moći državu svoju uzdržati i braniti , kako su činili blage uspomene predšastnici njegovi.“ Ali kralj Stjepan Tvrtko II Tvrtković ne doživi tu sreću da vidi svoje kraljevstvo oslobođenim od Turaka. Posljednji puta spominje se 22. lipnja 1443. godine kada iz Kraljeve Sutjeske (tada Sutiske) šalje kneza Juraja Ratkovića i komornika kneza Restoja u Dubrovnik po srebro koje je tu bio pohranio. Hrvatski ljetopisac Sime Klimentović tvrdi da su kralja ubili Bošnjaci. Ali on se pred svoju smrt sa svojim suparikom Radivijom izmirio. Neki tvrde da ga je uzeo sa svog dijaka na dvoru. Kralj Tvrtko II umro je u studenom 1443. godine. Pretpostavka je da se njegov grob nalazi u grobnoj kapeli na Bobovcu. U ljetopisu sutješkog samostana piše :“ 1443. umrije Tvrtko drugi,kralj bosanski ,bez ikakva poroda i kraljuje /u/ misto njegovo Toma Krištić.-Kaštriotić Juro ,vojvoda arbanski , kraljem bi nazvan.“ Pečati kralja Tvrtka Tvrtkovića II

138

Poznato je da je koristio 6 pečata i to , jedan veliki dvostrani , četiri srednja i jedan mali. Veliki pečat je modifikacija pečata kralja Tvrtka I , ali on nije pronađen ni na jednom od dokumenata Tvrtka II , identičan je Ostojinom ali je izmijenjeno samo ime. Prvi pečat srednje veličine nalazi se na dvije povelje izdate Dubrovniku u vremenskom intervalu od 16 godina, pečatno polje je promjera 4,5cm. Drugi pečat nalazi se na povelji izdatoj Dubrovčanima 2. ožujka 1433. godine, promjer i ovog pečata je 4,5 cm (slika 65). Treći srednji pečat nalazi se na povelji izdatoj franjevcima od 25. siječnja 1436. godine, zatim na ugovoru kralja Tomaša sa Nikolom Trogiraninom od 3. veljače 1449. godine. i na Tomaševoj povelji Dubrovčanima od 7. siječnja 1453. godine. Četvrti pečat srednje veličine sačuvan je na zavjernici od 3. lipnja 1444. godine kojom se kralj Tomaš obvezuje na pomoć kralju Ivanu Hunjadiju, i na Tomašovoj povelji Mletcima od 15. travnja 1444. godine, promjer ovog pečata je 4,5 cm. Tvrtkov mali pečat nalazi se samo na poveli izdatoj Dubrovčanima 16. kolovoza 1420. godine, a ima promjer od 1,2 – 1,5 cm i oblika je osmokuta.2 Novac kralja Tvrtka II Poslije smrti kralja Tvrtka i bosanski vladari prestaju kovati vlastite novce , a na prostoru bosanske države koriste se dubrovački novci.Tvrtko II je zasigurno 1436. godine kovao svoj novac, koje je nastpjao približiti duborvačkom novcu , pa je kovao dakle groš, dinar i poludinar , s tim da je na njima bio njegov grb (slika 66).

1) Bosna i Hercegovina , Dominik Mandić , Rim , 1978.godine 2) Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine , Pavao Anđelić , Sarajevo ,1970. godine.

139

Stjepan Tomaš Ostojić
je skromno u nekoj zabiti skrivajući svoje porijeklo , dok je njegov brat Radivoj dovodio Osmanlije na prostor bosnaske kraljevine da bi svrgnuo s vlasti Stjepana Tvrtka II. Kralj Stjepan Tvrtko II još je za svoga života , tačnije godine 1427. imenovao svojim nasljednikom naslinoga Hermana kneza celjskoga i zagorskoga i njegove potomke, ali bosanski narod ne dade da njegovim kraljevstvom valada tuđin i odlučiše odabrati nekog iz svog naroda. Loza Kotromanića ugasila se Tvrtkovom smrću , ali su postojali ne zakoniti sinovi kralja Stjepana Ostoje već poemnuti Radivoj i Stjepan Tomaš. Radivoj zbog svojih odnosa sa Turcima koji su uz njegovu pomoć nanijeli dosta štete bosanskom kraljevtstvu , pa se vlastela usprotivi njegovom odabiru i odabraše uzornog Stjepana Tomaša za svog novog kralja godine 1444. mjeseca veljače. Da bi prikrio svoje porijeklo on je ranije oženio ženu običnoga roda Vojaču po običaju bosanske bogumilske crkve , da mu bude dobra i vjerna. U gradu Bobovcu 03. lipnja 1444. kralj Stjepan Tomaš izdaje povelju : „Mi Stjepan Tomaš , kralj bosanski , javljamo svim , kojih se tiče , da pošto je priestol ovoga kraljevstva iza smrti slavnoga spomenuća kralja Tvrtka, našega predragoga strica ,bio ispražnjen , a ja sam po njegovoj odredbi ostao gospodar gradova i krunskih posjeda istog kraljevstva: to je preblagi gospodin naš Vladislav, kralj ugarsko-poljski , po savjetu , dobroj volji i odredbi moćnoga gospodina Ivana Hunjada, vrhovnoga vojvode svojih vojska , mene svečano za kralja bosanskoga namjestio i potvrdio. Želeći se mi za toliku ljubav i skolnost odužiti , obvezujemo se Ivanu Hujadu, da ćemo vjerno služiti rečenom kralju i kruni njegovoj , a vojvodu Ivana priznajemo za istinitoga i vjernoga prijatelja , te ćemo ga iskrenim srcem ljubiti i vazda u svih potrebah pomagati.“ Pored toga obeća i da će mu u ime zahvalnosti plaćati po 3000 dukata godišnje, te da u Bosnu može doći kad god želi. Početkom rujna mjeseca 1444. godine , kralj Stjepan Tomaš odlazi u grad Kreševo „poveljenijem i sudom božjim prijam državu kraljevstva i sideć na
140

Bio je izvanbračni sin kralja Stjepana Ostoje , živio

priestoli kraljevstva kako car i vladika svemu stežaniju svojih praroditelj.“ Sa njim su bili velmože i vlastela iz njegovog kraljevstva : vojvoda Ivaniš Pavlović , vojvoda Tvrtko Stančić, vojvoda vladislav Klešić, vojvoda Sladoj Semković, vojvoda Petar Jurjević, knez Juraj Dragićević , knez Vukić Vlatković i knez Ostoja Stipojević.Odmah potom dođoše iz Dubrovnika poslanici Nikola Žurković i Marin Rastić kralju tražeći od njega potvrdu ranijih poslanica i zapisa svojih prethodnika. Kralj Stjepan je udovoljio njihovim zahtjevima poveljom od 03. rujna 1444. godine kojom im potvrđuje „Primorje i Konavlje“ , a Dubrovčani za to obavezaše da će mu na Dmitrov dan svake godine plaćati srpski dohodak od 2000 perpera ,a na Vlastin dan bosanski dohodak od 500 perpera.“ 1 Isto tako 15. travnja 1445. godine , izdaje kralj Stjepan Tomaš u gradu Jajcu nakon dogovora sa svojim vlastelinima potvrdu Mletačkoj općini sve povlastice svojih prethodnika, a osim toga im dade slobodu kretanja po svojoj zemlji , bez plaćanja danka i carine. Godine 1444. kralju Stjepanu Tomašu iz Rima su poručili da proba utjecati na bogumile (patarene) da se preobrate na Rimokatoličku vjeru, on je to u početku odbijao , ali shvativši opasnost koja Bosni prijeti od Turaka , i da se odbraniti može samo ako uz njega stane zapad, on sam primi Rimokatoličku vjeru želeći na taj način dati primjer ostalima, za šta ga je pohvalio Papa Eugenije IV.Njegov primjer su slijedili njegovi rođaci i najotmjenija vlastela, prvi među njima bio je brat mu Radivoj koji će poslije graditi crkve po Bosni.Primivši vjeru kralj se nadao većoj podršci Rima i vjerovao je da će mu to učvrstiti prijestol. Što se tiče ugleda , kralj ga u to doba nije naročito uživao , ponajviše zbog vlastele koja je za njega govorila da mu kruna i ne pripada obzirom da je nezakonit sin kralja Ostoje (sin oženjenog muškarca i udate žene , dijete dvostruke preljube)4 , te da je oženjen ženom koja nije dostojna biti kraljicom. Kralj je volio svoju ženu i naročito ga je pogađalo to što o njoj govore. Tada se on „teška srca“ obraća papi Eugeniju IV moleći ga za pomoć, da mu prije svega dozvoli razvod sa ženom Vojačom (s kojom je bio vezan bogumilskim zavjetom da će živjeti s njom dok mu bude dobra i vjerna i dok mu dobro služi) i da mu dozvoli da uzme novu ženu plemenita roda.Papa Eugenije IV ga u pismu od 29. svibnja 1445. proglašava zakonitim nasljednikom bosanskog prijestolja , te njegov brak sa vojačom proglašava dokinutim. Poslije toga kralj odabrire za ženu Katarinu Vukčić ; „ne zna se da li ga je ljepota začarala ili su ga vodili državni obziri ; on zatraži za ženu mlađahnu Katarinu , kćerku velikoga vojvode Stjepana Vukčića , svoga neharnoga podanika i pobornika.Sjepan mu je dade rado, te mlada Katarina , odrekav se patarenske vjere i prigrliv rimski zakon postade kraljica bosanska.“ 2 Godine 1447. dolazi novi papa Nikola V koji je bio jako zadovoljan razvojem situacije u Bosni u kojoj su u ta doba građene crkve i širena rimokarolička vjera, pa mu je kralj Stjepan

141

Tomaš zbog toga prirastao srcu , pa pismima od 18.i 19. lipnja 1447. uze kralja i njegove velmože pod zaštitu rimske stolice , a pismo od 20. lipnja on potvrdi hrvatskoga biskupa Tomu za svoga poslanika u Bosni. Vladavinu kralja Stejapa Tomaša obilježio je i progon bogumila. Kralj Stjepan Tomaš vodio je borbe za Srebrenicu protiv srbijsnskog despota Đorđija Brankovića , kralj je tražio pomoć od Mletačke republike ovom prilikom ali je nije dobio , pa je Srebrenica 1445. godine pala u srpske ruke.Despot Đorđe izdaje 17. rujna Dubrovčanima povelju kojom uvede prijašnji „srebrenički zakon“ , što su ga Dubrovčani imali za vrijeme despota Stjepana Lazarevića. Za našeg kralja gubitak ovog važnog mjesta bio je težak , pa je radio na tome da ga ponovno osvoji. To je značilo rat između Bosne i Srbije , dana 06. rujna 1448. godine bosanska vojska je poražena , ali kralj nije izgubio nadu pa je za pomoć zamolio papu Nikolu V, pa krajem 1449. godine kralj Stjepan je uz pomoć Ivana Hunjada i posredovanjem rimskog dvora izravnao račune sa despotom. Iako je bio zet Hercega Stejpana , oni se nisu slagali i često su ulazili u sukob. Tako godine 1451. u mjesecu prosincu dok je kralj bio u Bobovcu uz prisustvo brojne vlastele kao što su :Petar Vojsalić , vojvoda Vladislav Klešić , knez Tvrtko Kovačević i sin hercegov Vladislav Vukčić, dolazi dubrovački izaslanik Jalviz Gučetić sa pritužbom na hercega koji hara njihove kotare. Kralj je 18. prosinca 1451. godine sklopio savez sa Dubrovnikom proiv hercega Stjepana Kosače , čime on obeća knezu dubrovačkom , vlasteli i cijeloj općini grada Dubrovnika : „...početi rat bez svake odvlake a napredovati bez prestanka suprotiv hercegu Stjepanu Vukčiću i njegovu vladanju i njegovom gradovom i njegovim slugami i našimi prijatelji vojenim načinom na polju , kako mi se gospodstvu i kraljevstvu dostoji , neimajući težkoće ali vojske turske na sebi.“ Za učvršćivanje ovog saveza kralj darova Dubrovčanima dio zemlje hercegove oko Boke Kotorske odnosno „Vrsine sa svimi seli i zaseoci , župu Dračevicu , Sutorinom i s Morinjem i gradom Novim i Risinim, sa vsim kotarom do meje kotorske.“ Taj rat Dubrovnika sa hercegom vodio 1452. godine i prve polovice 1453. godine. Obzirom da je za vrijeme vladavine Tvrtka I Hrvatska sa Dalmacijom bila u vlasti bosanske države , kralj Stjepan Tomaš težio je da povrati te prostore pod svoju vlast. Pri tome ga nije vodila želja za osvajanjem već da svojoj državi da prirodne međe i tome joj osigura opstanak. Tako je i pri stupanju na prijestol kralj svome naslovu dodao : „kralj Dalmaciji , Hrvatom“ , i na taj način ukazujući na to da se država bosanska nije odrekla ovih prostora, koji su u to doba bili pod mletačkom vlašću. Kralj se trudio ostvariti svoje težnje, tako je recimo kanio uzeti banovinu Petra Talovića , pa se tom prilikom obratio Mlečanima koji su mu odgovorili da bi im njegovovo

142

(kraljevo) susjedstvo bilo milije od ičijeg drugog. Ali sve se završilo na tome jer Petar Talović dobio pomoć od Mlečana u naoružanju.Mlečani su često izigravali vladare bosanske gledajući uvijek svoju korist. Početkom 1455. godine kralj se za banovinu hrvatsku proti celjskog grofa., pa je i tom prilikom poslao svog izaslanika Nikolu Trogiranina Mlečanima kojim poručuje da sami uzmu grad Knin glavni grad Hrvastke ili da barem sklone sinove bana Petra kojima su oni bili štićenici nakon banove smrti 1453. godine , i da mu izruče grad Knin jer će ga u suprotnom zauzeti celjski grof Urlik. Mlečani šalju odgovor da Knin neće uzeti jer bi to dovelo do rata sa Ugarskom , ali će nagovarati sinove bana Petra da mu izruče sami grad. Ali kralj Stjepan nije dobio Knin jer je protiv njega ustao i herceg Stjepan Vukčić jer je ostavši udovac vidio priliku u pridobijanju ruke udovice banice Hedvige, i na taj način bi dobio posjede obitelji Talović. Godine 1456. borbe za Hrvatsku se još više zakompliciraše jer se tu umiješa i grof Urlik , tad imenovan za bana hrvatskog. Kralj Stjepan Tomaš je turskom caru Muratu II uskratio danak koji je plaćao njegov predhodnik Tvrtko II , što je i bio razlog strahovanja od najezde turskih snaga na njegovo kraljevstvo. Smrću Murata II na prijestolu ga zamjenjuje sin Muhamed II koji je za životnu zadaću uzeo pokoriti sve kršćanske države na Balkanu. Ljepopisac Mihajlo o njemu kaže: „Car Mahomet vladao je poslie svoga otca srećno, ali pored toga bio je vrlo lukav, te je pomoćju primirja prevario, gdje god je koga mogao.“ Tad dolazi do većeg strahovanja za bosansko kraljevstvo , pa je papa Kalikasto III izdao pismo 30. travnja 1455. godine kojim pod svoju zaštitu prima kralja Stjepana i njegova sina. Papa je pripremo sveti rat protiv Turaka i Stjepan Tomaš se poče pripremati za rat, prilikom čega mu je pomagao i brat Radivoj.I poruči po franjevcima Marjanu i Pavlu Dubrovčaninu , da se sa Turcima neprestano bori i da će početkom mjeseca rujna 1457. godine izaći na otvoreno polje i udariti na njihove gradove. Papa ga je pohvalio u pismu poslanom 29. srpnja 1457. godine : „Digni se dakle , Kristov sine , i udaraj muževno na barbare , pa ćeš vidjeti , da ćeš božjom milosti slavnu pobjedu nad njima održati.“ Ovim se kralj Stjepan osjeti jačim pa posla svog izaslanika Nikolu Trogiranina kod svih zapadnih vladara i kod pape da moli za pomoć te mu tom prilikom dade posebno vjerovno pismo za sve vladare. Ali su se oni slabo odazvali ovom pozivu , pa je kralj sam ratovao protiv Turaka , iako je imao određene uspijehe vidio je da se neće moći nositi sa carem Muhmedom II pa 1458. u mjesecu travnju sklopi s njim primirje obećavši mu plaćati mu danak. Već u svibnju izaslanici kralja Stjepana odnijeli su caru Muhmedu II 9000 dukata na ime danka. Svoju priliku da zvalda Srbijom kralj vidje poslije smrti despota Đorđa Brankovića (26.12.1456.) koji iza sebe ostavi udovicu Jerinu , tri sina : Lazara , Grgura i

143

Stjepana. Despotom postaje sin Lazar Đorđević koji je vladao od 20. siječnja 1458. godine. Za vrijeme njegove vladavine prestaju nesuglasice s Bosnom. Kralj Stjepan se sprijateljio sa novim despotom. Ali opet je kralj htio pridobiti Srbiju ali ovoga puta ne ratom već ženidbim svog sina Stjepana Tomaševića sa krećrkom jedinicom despota Lazara , Jelenom . Za Lazareva života dogovoren je ovaj brak. Ranije je kralj Stjepan slao svoga izaslanika Nikolu Trogiranina u Milano kod tamošnjeg vojvode Franje Sforze da traži ruku njegove kćeri za kraljevića , prilikom čega je izaslanik lijepo primljen i molba prihvaćena. Ali se ta vjeridba morala raskinuti , a o tome kralj Stjepan izvijesti milanskog vojvodu pismom 1.svibnja 1459. godine: „Sada obznanjujem vašu jasnost, da je moj preljubljeni sin, svijetli Stjepan, na osmicu iza Uskrsa uzeo za ženu kćer nekadanjega despota Lazara, te je preuzeo čitavo njegovo vladanje u Ugarskoj i Raškoj, u koliko je Turci nisu još osvojili; uz to je po prejasnom kralju ugarskom Matijašu učinjen despotom na mjesto svoga pokojnoga tasta Lazara, i to složnom voljom svih Rašana.“ Godine 1461. , dana 10. srpnja umro je kralj Stjepan Tomaš . U to doba vodio je rat protiv bana Pavla Sperančića i hrvatskih knezova , a tome ljetopisac Ivan Tomašević kaže: „Godine 1461. dne 10. sprnja umoren bi kralj bosasnki Toma(š) pod gradom Orahovicom na izvoru rieke Une u Hrvatskoj.Ovoga kralja rođakinja bijaše neka gospoja Margarita od Orahovice , koju su dosle mnogo uznemiravali Hrvati i knezovi Kurjakovići.Ona pako podje do kralja Tome moleći ga da ju oslobodi njezinih neprijatelja.Kralj skupi jaku vojsku , te sina (Stjepana) i brata (Radivoja) pošalje u Hrvatsku spomenutoj gospoji.Nu došavši ovi onamo nisu ništa radili, već dan na dan vojsku gubili.Čuvši to kralj Toma ode u Hrvatsku pod Orahovicu te izgrdi brata i sina. Bratu reče : „Nisi za drugo , nego da krmke paseš.“ ; a sinu :“Kupit ću ti plug, da oreš.“ Ovim se to dade na žao , te još iste noći pogubiše kralja.Sahraniše ga u Jajcu kod franjevaca , te još isti dan odabran bi mu sin za kralja.Domala začuje za nasilnu smrt kralja Tome turski car Muhamed II , pa pošto mu je bio pobratim, digne vojsku , da osveti smrt njegovu , te opustoši varoši i gradove bosanske.“3 Postoji izvor koji kaže da je kralj bio teško bolestan , te da je tražio liječnika iz Dubrovnika i da su ga oni poslali 08. srpnja 1461. godine. Na osnovu toga znači da zapisi hrvatskih ljetopisaca Ivana Tomašića i Jakova Markijanskoga o tome da je kralj nasilno umoren nemaju svoju potvrdu u suvremenim povijesnim izvorima. Prije svoje smrti kralj je papi poslao vlasteline bogumile da prihvate katoličku vjeru i to :Jurja Kučinića , Stojsava Tvrtkovića i Radovana Vienčića, koji su mu ponijeli i pismo od pape Pija II ali svoga kralja nisu živoga zatekli.

144

Poslije svoje smrti kralj Stjepan Tomaš je ostavio udovicu Katarinu i troje djece : Stjepana iz prvog braka , te Sigsimunda i Katarinu iz drugog. Za svog vladanja čvrsto je prigrlio katoličku vjeru i rimski zakon. Poslije toga bio je protiv bogumila , a i protiv Turaka se borio koliko je mogao. Često puta je ostajao bez pomoći zapadnih zemalja. Prilikom iskopavanja grobne kapelice na Bobocu , od strane Zemaljskog Muzeja BIH prilikom čega su pronađena tri groba , za srednji se smatra da je grob Stjepana Tomaša. Prilikom iskopavanja utvrđena je grobna jama dužine 200cm , širine 80 cm i dubine 100cm, sa zidovima obloženim kvadrima tesane sedre , premazane kao i pod, finom žbukom.Na gornjim dijelovima rubnih zidova jame očuvana je kamena konstrukcija u kojoj su uočena ležišta za poklopnicu jame ,kao i ležišta za bočne ploče kompozitnog sarkofaga.Osim fragmenata nadgrobne ploče u grobnici su nađeni fragmenti obrađene muljike , fresaka kao i ostaci kostiju muškog skeleta , kako je po antropološkoj analizi utvrđeno starosti oko 50 godina. Na osnovi obilježja crvenog kamena nađenog u ovoj grobnici , utvrđeno je kako su istoj ploči pripadali ulomak s prikazom štita i inicijalima S i T , ukrašena jabučica i korice mača ,dio lica , ulomci nogu , fragment na kome se prepoznaje lijeva šaka sa dijelom drške žezla.5 Kralj Tomaš nije izrađivao vlastite pečate već se služio velikim i sa dva srenja pečata svog predhodnika Tvrtka II Tvrtkovića. Novac kralja Stjepana Tomaša Tradiciju kovanja novca nastavio je i Stjepan Tomaš koji je također kovao tri vrste novca sa predstavom grba na aversu i sv. Grgura Nazijanskog na reversu.

3) 4) 5) 6) 7)

Povijest Bosne do propasti kraljevstva , Vjekoslav Klaić , Zagreb , 1882. godine Isto Arhiv za povijest Jugoslavije IX , str. 17. Bosna i Hercegovina , Dominik Mandić , Rim , 1978. godine Nadgrobne poloče tri bosanska kralja , M. Sijarić , Sarajevo , 2006. godine

145

Kraljica Katarina

Katarina Vukčić Kosača rođena je 1424. godine u Blagaju (neki navode
kolovoz 1425. godine) kao kćerka oca Hercega Stjepana Kosače i majke Jelene Balšić ,koja je kćerka vladara Zete ,Balše III (1403.-1421) koji je nakon svoje smrti ostavio više ženske djece.Za djecu poslije smrti Balše III brinula se njegova baka Jelena , kćerka srpskog kneza Lazara , a žena bosanskog pelmića Sandalja Hranića. Jednu od Balšinih kćeri Sandalj i njegova žena udali su za Stjepana po ocu Vukcu nazvanog Vukčića , Sandaljeva sinovca.1 Njeno odrastanje obilježeno je ponajviše majčinim utjecajem , ali na njihovom imanju bilo je uvijek ljudi od kojih je Katarina ponešto mogla čuti i naučiti. Katarina se 20.05.1446. godine (mada dr. Bazilije Pandžić navodi da je to bilo na svetkovinu Uzašašća koja je te godina padala na 26.05.) udaje za bosanskog kralja Stjepana Tomaša , čime postaje bosanska kraljica i tad prima katoličanstvo, mada je ranije ispoljavala patarensku vjeru. Zahvaljujući ovom braku ona će ostaviti snažan otisak u povijesti srednjovjekovne Bosne , i postati jedana svijetla točka posljednjih godina bosanskog kraljevstva.Za njen vjerski odgoj brinuli su se bosanski franjevci , jer je papa Eugen IV 18.06.1446. dao dozvolu da može sebi odabrati dva kapelana među bosanskim franjevcima koji će biti njeni duhovnjaci.Godine 1456. ona rađa sina Žigmunda ( negdje se navodi Sigsimund),a 1460. kćerku Katarinu.Izgradila je prvo crkvu Presvetog Trojstva u Vrilima nedaleko od Livna godine 1447. , zatim crvkvu svete Katarine u Jajcu 1458. godine. Njena udaja za bosanskog kralja trebala je biti svojevrstan čin pomirenja između njenog oca i bosanskog kralja , ali kako rekoše poslije toga Herceg Stjepan nije mario za zeta , ali ni zet nije naročito poštovao tasta , i njihovi se sukobi nastavljaju uprkos svemu. Sve je to utjecalo na Katarinu koja je sve to gledala , trpjela i ćutala. Ona je bila uzorna i vjerna supruga kralja Stjepana Tomaša , i njigov brak se temeljio na katoličkoj vjeri i tradiciji. Godine 1461. 10. srpnja umire kralj Stjepan Tomaš pod čudnim okolnositma , i tad Katarina postaje udovica u svojoj 37.
146

godini života. Prema jednoj verziji za smrt kralja Stjepana Tomaša sumnjiče se njegova prva žena Vujača i sin iz prvog braka Stjepan Tomašević, ovu tvrdnju Vjekoslav Klaić odbacuje kao izmišljenju. Poslije smrti Katarina se sa svojom djecom povlači na posjed Stjepana Tomaša Kozograd iznad Fojnice. Novi kralj Stjepan Tomašević (1461-1463.) priznao je Katarinu kraljicom majkom , čime je pridobio simpatije Stjepana Vukčića Kosače koji je nakon toga bez teškoća priznao novog kralja. U proljeće 1463. sultan Mehmed II (1451.-1481.) sa svojom vojskom osvaja Bosnu, ubija bosanskog kralja Stjepana Tomaševića , i u ropstvo odvodi nejaku djecu kralja Stjepana Tomaša i Kraljice Katarine , Žigmunda i Katarinu.Kraljica Katarina je pukim slučajem izbjegla sličnu sudbinu jer se tad nalazila u posjeti kod brata Vladislava, a poslije je prebjegla u Dubrovnik. Što se tiče sudbine Katarinine djece , o tome postoje neki podaci , prema jednoj tvrdnji princeza Katarina je umrla već na putu za Stambol , i njeno turbe se nalazi u blizini Skoplja, dok je Žigmund poturčen , njegovo ime je promjenjeno u Ishak Kral Oglu i odgojen je da postane pratilac Mehmeda II Fatiha , postoje tragovi da je on bio drag sultanu koji mu je često dopuštao mnogo toga što drugima nebi. Žigmund je učestvovao u mnogim bitkama , imao je svoje posjede u Egiptu,a umro je u mjestu Karasi u Maloj Aziji gdje je i sahranjen. U mjesecu srpnju 1463. kraljica Katarina se nalazi na području Dubrovačke Republike , na otoku Lopudu, dok joj je dubrovački Senat dozvolio doći u Dubrovnik 23.07. iste godine , a ona je otišla jer je željela riješiti pitanje odnosa bosanskog kraljevstva i Dubrovačke Republike u novim društvenim prilikama.Na ovom području Kraljica nije dugo ostala razlog tome je bio što na njen boravak dubrovčani nisu gledali balgonaklono plašeći se da to neće izazvati Turke.Ona tad odlazi u Rim da zagovara oslobađanje svog kraljevstva. Već i prije pada Bosne pod Osmansku vlast papa Pio II predlagao je svim hrišćanskim vladarima da zajedničkim silama protjeraju Osmanlije iz Europe . Dana 21.10.1463. god. pismom „Ezechielis prophatae“ papa Pio II se stavio na čelo križarske vojne protiv Turaka i pozvao križare da se u lipnju 1464. okupe u Ankoni . On je obećao u Ankonu doći 12.08.1464. gdje ga je i zadesila smrt 15.08. iste godine , i njegov plan koji bi zasigurno preoblikovao povijest , a njegovom smrću doživljava neuspijeh. Ovaj plan bio je nada i utjeha našoj Kraljici Katarini za oslobađanje njenog kraljevstva i spas njene djece. Kraljica je u rimu od Pape dobivala novčanu pomoć u iznosu 100 dukata mjesečno, kako bi mogla pristojno živjeti, uz sve to davano joj je nekoliko godina i 20 dukata za stan sve je to išlo na račun Papinskog ureda za križarske vojne protiv Turaka. Njen prvi stan u Rimu nalazio se u iznajmljenoj kući rimskog građanina Jakova Mentebona kojem je davala 20

147

dukata mjesečno najamnine.Plaćanje najamnine počelo je 29.10.1467. i u ovoj kući ona ostaje sve do 01.10.1469. godine.Poslije toga Katarina živi u jednoj kući u gradskom predjelu Pigna (Pinea) u blizini crkve svetog Marka sve do svoje smrti , za koju se smatra da je pripadala hrvatskoj bratovštini svetog Jeronima. Sa kraljicom je u Rim došlo i nekoliko njenih dvorjana koje će kasnije i pomenuti u svojoj oporuci.Poznato je da je upravitelj njenog dvora bio Radić Klešić Ivanov, a dvorjanici su bili Jure Žubranić Nikolin i Abraham Radić, dok su dvorjanke bile Paula Mirković , Jelena Semković i Mara Mišljenović. U gradu Rimu Katarina je dostojno i legitimno predstavljala svoje kraljevstvo, dok su tamošnji velikani ali i ostala javnost sa poštovanjem gledali na žalosnu sudbinu naše kraljice. Kraljica Katarina pojavljivala se i u javnosti , recimo godine 1471. ona je u crkvi svetog Petra prisustvovala vjerskom obredu vjenčanja između per procuram Zoe (sestra srpske despotice Jelene) i velikog ruskog kneza Ivana III. Zatim godine 1472. prilikom svečanog prijenosa kostiju svetog Bernardina Sijenskog u novu crkvu koja je podignuta njemu u čast , a za tu crkvu još 1457. svoj doprinos je dao i kralj Stjepan Tomaš , bila je prisutna i kraljica Katarina uz pratnju dva dvorjana , pet dvorskih dama i dvadeset konjanika.Kažu da je bila obučena u crno a da su njeni dvorjani imali plavu kosu do ramena. Prilikom proglašenja godine 1475. jubilarnom od strane pape Siksta IV među mnogobrojnim hodočasnicima bila je i kraljica Katarina, koja je kažu sa naročitom svečanošću sudjelovala u obrednim radnjama za postignuće jubileja. Više puta Katarina je pokušavala osloboditi svoju djecu iz ropstva , ali pape nisu pokazivale naročit interes oko toga. Osmanlije bi vraćali djecu iz ropstva uz određenu novčanu naknadu , pa je Katarina razmišljala i o tome.Godine 1470. ona šalje milanskom knezu Galezzu Sforzi svoja dva izaslanika , Nikolu Žubranića i Abrahama Radića , da bi ga u njeno ime zamolili za pomoć. Tom prilikom je milanskom knezu poslala pismo u kome između ostaloga piše: „Facit mea adversu fortuna , quae viro rege ac liberis et regno opibusque spoliavit,ut non solum ad pontificem maximum , paterm clementissimum,sed etiam alios princeps christianos me confugere oporteat pro implorando subsidio. „ Ovom prilikom knez Galeazzo Sforza obećao je pomoć izaslanicima , ako stvar u pitanju bude ostvariva. Nakon četiri godine , tačnije 1474. kraljica ponovno šalje svoje izaslanstvo u Milano , ovoga puta vođa je bio opat Piero di Forte , a sa njim je išao
148

kraljičin đak Abraham Radić.Tom prilikom su izvijestili kneza da je kraljica čula kako je sultan obećao pustiti njenog sina iz ropstva , te je zbog toga odlučila otići na granicu Osmanskog carstva da ga primi , ali je neophodno pokriti troškove njenog putovanja ili pak izmiriti njene dugove u Rimu.Ishod ove posjete nije nam poznat , ali nam je poznato da kraljica zasigurno do svoje smrti nije vidjela ni jedno od svoje djece. Kraljičin boravak u Rimu samom središtu katoličke vjere dosta je djelovao na nju , u Rimu je stupila u vezu sa franjevačkim samostanom Aracoeli. Njena veza sa franjevcima potječe još iz Bosne , a ona je za života u Rimu dosta surađivala sa samostanom Aracoeli, dosta o tome nam govori da su od 7 svjedoka njenog testamenta , njih 6 bili franjevci ovog samostana. U to vrijeme razvijalo se bratstvo Trećeg Reda svetog Franje , a u to bratstvo stupa i kraljica , za koju mnogi vjeruju da je možda čak i u Bosni postala franjevačka trećerednica. Prvi pisac koji je dao vijest o tome da je kraljica bila pripadnica trećeg reda svetog Franje je Fra Marijan iz Firence koji je napisao Fasciculus chronicorum Ordinis Fratrum Minorum. U kratkom sadržaju ovog djela koji je sačuvan stoji : Anno Domini 1478,die 25 Octobris , Rome , illustrissima Domina Catherina Bosne regina ex hac luce subtracta in Araceli seppellitur Haec siquidem devotissima Regina,pluribus annis sub 3 Regula beati Francisi vixit habitumque publice portavit. Odatle vijest prelazi i u liturgijsku knjigu Martyrologium Franciscanum, gdje se Katarina pominje kao blažena. U crkvi Aracoeli okupljalo se i društvo blažene Djevice Marije koje se brinulo za bolnicu svetog Alberta u Rimu, koje je kraljica često pomagala. I članovi ovog društva dugo su poslije njene smrti jednom godišnje služili misu za ispokoj njene duše. Snažan udarac bilo joj je saznanje da se njena djeca u ropstvu odgajaju po islamskom učenju. Naime , Islam ne dozvoljava nasilno uvođenje u vjeru , ali su Osmanlije na ovim prostorima to činili od samog osvajanja pa do kraja svoje vladavine. Kada se teško razboljela , kao jedina legitimna predstavnica bosanskog kraljevstava željela je sastaviti oporuku. Dana 20.10.1478. godine

149

pozvala je javnog notara Antu Jurina , svećenika splitske biskupije , koji je tad bio na službi u rimskoj crkvi svetog Petra , da sačini njenu oporuku. Sastavljanju njene oporuke prisustvovalo je 7 svjedoka među kojima je bio i Jure Marinov (Marinellis) arhiđakon na Rabu , tad u službi kardinala Marka Barbe, a ostali su bili franjevci iz samostana Aracoeli. U svojoj oporuci Katarina izražava želju da je poslije smrti pokopaju u crkvu Aracoeli . Za posmrtne obrede i pokop ostavlja 200 dukata. Odmah poslije toga dolaze odredbe o nasljestvu u bosanskom kraljevstvu . Imenovala je papu Siksta IV i njegove nasljednike za baštinike bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u potpunosti predaju njenom sinu Žigmundu , ako se vrati u Katoličanstvo , a ako to ne učini , onda da ga predaju njenoj kćerki Katarini koja isto ima uvjet povratak u Katolilčanstvo. Ako pak oboje budu željeli ostati Muslimani , Sveta Stolica postaje vlasnica bosanskog kraljevstva.Njena pokretna i nepokretna dobra pripast će podjednako njenim dvorjankama Pauli Mirković Miroslavljevoj , Jeleni Senković Ivanovoj i Mari Mišljenović Jurjevoj , izuzimajući ono što ona izričito određuje drugačije. Franjevačkoj crkvi Aracoeli osim 200 dukata za pokop , ostavlja svoj kraljevski plašt od pozlaćenog sukna i svileni oltarnik koji je uporabljavala u svojoj kapelici.Crkvi svetog Jeronima pro natione Sclavonorum ostavila je sve ostale stvari iz svoje kapelice : misal , kalež s patenom i korporalom , kazulu i ostalo misničko odijelo sa svilenim oltarnikom. Zamolila je da se isplate njeni dugovi jer je bila dužna Pauli Mirković 22 dukata , Radiću Klešiću 38 dukata i Luki Vučikoviću 18 dukata. Odredila je još da se u njeno ime podijele i neki darovi: Pauli Mirković na dar 50 dukata i dva odijela , Jeleni Senković 25 dukata i jedno odijelo , Radiću Klešiću 50 dukata , jedan mač srebrom ukrašen i jedno tursko odijelo od crvene svile zlatom protkane , Juri Žurbaniću 50 dukata i Abrahamu Radiću također 50 duakata. Svome sinu Žigmundu ostavila je mač njegova oca , ako se obrati na katoličanstvo a ako ne , da se mač da Balši njenom bratancu . Svojoj djeci ostavlja bodež , dvije tase i dva srebrna vrča s poklopcima. Na koncu, sve relikvije koje je još posjedovala ostavlja crkvi svete Katarine u Jajcu. 2 Osim gore pomenute tri dvorkinje u oporuci , u rimskim dokumentima spominju se još tri. Dana 23.11.1478. spomenuta je i četvrta dvorkinja que remanserunt de familia bo.me.domine Regine Bosne , a zvala se domina Praxina kojoj je davano 14 dukata mjesečno zajdeno sa tri ranije navedene dvorkinje. Među ženama kraljice Katarine spomenuta je četvrta dvorkinja 03.06.1480. po imenu Ana. U travnju 1483. zabilježeno je da su data 3 dukata Ven.li mulieri Margarete de Bossnia relicta quondam Regina Bossnie., a 01.06.1483.dato je 15 dukata Helene et Mre oc Margarete et

150

Anne Sociabus nencon Abre Abraham Radić relicitis quondam Regina Bossnie. Za izvršitelja oporuke kraljica je imenovala dubrovačkog kanonika Matu de Reguisa koji je tad bio u službi kardinala Juliana Rovere , te Paulu Mirković i Radića Klešića. Kada je opruka sastavljena kraljica je zamolila biskupa Bartolomeja Marcusa da predvede izvršitelje njene oporuke vicekancelaru Rimske Crkve Rodrigu Borji i da njenu oporuku zajedno s mačem kralja Tomaša preda Papi i kardinalskom zboru , kako bi ostali sačuvani. Nekoliko dana kasnije kardinal Borja predveo je papi izvršitelje oporuke koji su mu predali oporuku mač i ostruge , a papa je tom prilikom pohvalno govorio o kraljici Katarini.Papa je zapovijedio potkancelaru da oporuku prepiše u knjigu papinske riznice Camemario cenci i taj je prijepis sačuvan i dan danas. Dvorkinja i vjerna družbenica kraljice Katarine Paula Mirković umrla je prije prosinca 1479. budući da u pomoći koja je trebala biti isplaćena dana 02.12.1479. ona nije uzeta u obzir. Kraljica Katarina umrla je 25.10.1478.i pokopana po svojoj želji u crkvi Aracoeli, a njen grob bio je postavljen pred glavnim oltarom crkve.Nadgrobna ploča bila je ukrašena reljefnim kipom kraljice u prirodnoj veličini (1,78m) sa krunom na glavi. A sa strana bio je urezan po jedan grb, od kojih jedan kraljevski bosanski a drugi obitelji Kosača, bio je postavljen i natpis na bosančici. Na tom mjestu grob je ostao preko 100 godina , a oko godine 1590. franjevci su popravljali oltar i pomaknuli na naprijed , a grob su prenijeli na drugo mjesto a nadgrobnu ploču su skinuli i stavli je na najbliži stup. Postavlja se pitanje šta je bilo sa kostima? Bazilije Pandžić daje slijedeći dogovor : “Možda su i one prenesene u onaj stup.“ Prilikom tog premiještanja nestala je ploča na kojoj je bio natpis na bosančici , a na to mjesto je stavljena ploča sa latinskim natpisom. Taj natpis je prijepis prvobitnog teksta , ali se potkrala jedna velika greška jer je prevodilac umjesto riječi : Katarini kraljici bosanskoj Stipana hercega od svetoga Sebe ; izrazio latinskim riječima : Catharinae Reginae Bosnesi Stephani Ducis Sancti Sabae sorori... tj. dodao riječ sorori , pa tako ispada da je Katarina sestra Hercega Stjepana Kosače , a ona mu je zapravo kćerka. O ovome Ilarion Ruvarac u Glasniku zemaljskog muzeja BIH godine 1893. kaže : ...“onda šta da misliš i pomisliš ti mladi Bošnjače i laki Hercegovče , koji znaš, da Katarina kraljica nije bila sestra (Soror) već kći (nata) Hercega Stjepana? I zar nećeš pomisliti i reći , da taj do danas sačuvani latinski natpis već zbog te jedne riječi „Soror“ nije i ne može biti autentičan natpis i original s koga bi bio preveden onaj gore istaknuti slovinski natpis...“

151

Prvobitni natpis Latinski natpis iz godine 1590. glasi : DOM Chatarinae Reginae Bosnesi Stephani Ducis Santi (sic) Sabbae Sorori Et (sic) Genere Helene. Et Domo Princips Stephani Natae Tomae Regis Bosnae Uxori. Quantum vixit Annorum LIII. Et obdormivit Romae.Anno Domini M.CCCC.LXXVIII. Die XXV. Oteobris (sic) Monumentum ipsius Seriptis postium. Kraljica Katarina skončala je svoj život u tuđini , ali o dobroti ove svete žene dovoljno govori to što je sahranjena u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu. U tuđini bolovala je za svojom djecom , Bosnom , ali i Bobovcem. Ona je bila simbol borbe za bosansku državnost , i kao takvu je trebamo prihvaiti svi koji Bosnu i Hercegovinu smatramo svojom domovinom. Nikako ne treba politizirati uspomenu na nju , kao što su to pokušali pojedini bošnjački autori zadnjih godina , koji su navodili čak da je Katarina ostala u Bosni sve do 1466. u dogovoru sa sultanom Fatihom njenim pobratimom, te da je djecu dobrovoljno predala Osmanlijama. Dok sa druge strane hrvatski autori u svoju korist (zlo)rabe činjenicu iz njenog testamenta o tome da kraljevstvo bosansko ostavlja Svetoj Stolici. Uspomenu na kraljicu Katarinu najbolje su očuvale žene u Kraljevoj Sutjesci koje u znak žalosti za kraljicom i suosjećajnosti s njenom teškom sudbinom nose karakteristične crne marame poznate pod nazivom „katarinke“. U Kraljevoj Sutjesci postoji spomenik podignut u čast kraljici Katarini (slike 70 i 71), i to je jedini spomenik podignut u čast naše nacionalne heroine , čiji značaj izgleda još

152

nismo prepoznali. Kao što već rekoh za očuvanje uspomene na posljednju kraljicu bosansku čuvaju stanovnici Kraljeve Sutjeske , koji imaju danas i kulturnu manifestaciju pod nazivom „Dani kraljice Katarine“. Ime kraljice Katarine nose i razne udruge građana u BIH. Poznati povjesničar Dr. Vlajko Palavestra skupljajući narodnu tradiciju u Bosni i Hercegovini ustanovio je da danas još uvijek živi sjećanje na događaje i ličnosti srednjovjekovne Bosne. Posebice se ističu legende o Kraljici Katarini, koje sam zbog upotpunjenja ovog djela odlučio objaviti ovdje.
Jedno jutro kraljica Katarina naredi slugi da joj osedla konja te se uputi u sela oko Bobovca. Svatko se čudio tko je ta lijepa djevojka u bijelom plaštu na bijelom konju, ali je nitko ne prepozna. Tako dođe u selo Očevje, stari kovački majdan i uđe u prvu vodenicu. Kada vidje da se siromašno živi svakome djetetu podari po jedan dukat. Najstariji žitelji Tarčina, mjesta između Sarajeva i Konjica, pamte da su im njihovi stari prepričavali da je jako vrelo vode u Tarčinu po imenu Katarina dobilo ime baš po kraljici Katarini prilikom njezina bijega iz Kozograda i Kreševa, preko Tarčina i Konjica do Stona. Tu se, vele ljudi, kraljica zaustavila i napojila svog konja i konje 40 plemića koji su bili u pratnji njezinoj. Od tada to vrelo dobi njezino ime. U kraju između Zgošće, Kraljeve Sutjske i Vareša, uz rječice Trstivnicu i Stavnju, s jeseni 1446. godine pukao je glas da se pojavila dobra vila. Odjevena je u bijelo ruho zlatom izvezeno, ogrnuta bijelim krznom, a jaše bijela vilovita konja, pripovijedali su pastirići, vrativši se jedne večeri u selo. Pričali su kako se iznenada pojavila iz šume, kao da je iz zemlje izniknula, tako da se nisu stigli ni razbježati, nego ostadoše gdje su bili, kao ukopani. A ona je dojahala do njih, raspitala se kako su i kako im je kod kuće, jesu li im ukućani spremili dosta živeži za zimu, imaju li dosta sijena za blago, pa je tako sve ispitivala o ljetini i o urodu, o bolestima u ljudi i stoke, a na kraju ih je sve nadarila nekakvim slasticama, kakve jamačno ni kralj nikada nije okusio.Dalje se kaže kako je dječje glase ubrzo potvrdila neka starica. Prtila je neka drva iz šume kad pred nju banu vila. Starica joj je ispričala kako joj je jedan sin poginuo kad je kralj išao na Turčina, kako je drugi otišao prema moru da zaradi koji srebrenjak ili žutac, pa je tako ostala sama kad su joj se kćeri davno poudale. Kada su došli do sela, vila tutnu starici zlatni dukat u ruku i ode. Jednog dana vila se pojavila kod kovačnica na rječici Stavnji, zaustavila se kod kovača

153

Pavla i zamolila ga da joj potkuje konja i usput ga ispitivala kako žive i na koji način putem vode kovačnice rade. Kada je Pavao konja potkovao, vila ga je bogato nagradila.

U staro doba, vele, ovdje u kreševskoj tvrđi prebivaše kraljevska obitelj. Na Meoršju, planini na jugoistočnoj strani Kreševa, kralj bi sam vršio žito, a kraljica namjestivši konopac između grada i rečene planine, išla bi u zlatnim nanulama kralju u pohode, držeći u jednoj ruci sina, a u drugoj vruć pilav – ručak za kralja. Jedne prilike u Rimu Katarina je rekla da nikada neće moći prežaliti sela Dragoviće i Mijakoviće, zatim pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice i vode Radakovice, jer toga troga nigdje na svijetu nema. Dok postoji predanje da je Katarina odlazeći sa Bobovca , došavši na Repišta, stala je i rekla: “Zbogom ostaj moja Bosno slavna I u tebi do tri dobra moja, Vode s izvora Radakovice, Ribe iz Bukovice I pšenice iz Liješnice.” U blizini sela Višnjica kod Visokog, iznad sastavaka potoka Zenika i Rijeke, nalaze se ostaci jedne srednjovjekovne utvrde, za koju se priča da je pripadala nekoj kraljici Katarini. “U grad je bila čunovima dovedena voda s planine Čemernice. Na istoj planini kraljica je imala svoje stado ovaca i kada Turci opsjednuše grad, čobani sa Čvrsnice zapriječe vodu a čunovima mlijeko u grad poslaše. U Kraljevoj Sutjesci i danas se priča kako je Kraljica iz Bobovca pobjegla u Jajce: “Kada je došla do Jajca, morala se okrenuti jer je padalo i Jajce. Ona je potkovala konje naopako. Kako su je Turci slijedili, to ih je odvelo u pogrešnu stranu. Ali uhvaćena su njezina djeca, koja su poturčena.”

1) Katarina Vukćić Kosača , Bazilije Pandžić , Sarajevo ,1979. god. 2) Oporuka Kraljice Katarine , Bazilije Pandžić , 1978. god.

154

Stjepan Tomašević

Stjepan Tomašević bio je prvi i posljednji bosanski kralj koji je bio krunisan
dozvolom Svete Stolice. Vladao je Bosnom od 1461.-1463. godine. Bio je sin kralja Stjepana Tomaša i Vujače. Oženio se 01. travnja 1459. Jelenom Branković (koja je tad kažu imala 12 godina) kćerkom srpskog despota Lazara i bizantijske princeze Jelene, tako je postao i despot Srbije. Bio je zaručen za vanbračnu kćerku milanskog vojvode Franje Sforze, najvjerovatnije Drusijanu, ali su ove zaruke prekinute. O tom njegov otac obavještava njegovog nesuđenog punca pismom 1.svibnja 1459. godine: Sada obznanjujem vašu jasnost, da je moj preljubljeni sin, svijetli Stjepan, na osmicu iza Uskrsa uzeo za ženu kćer nekadanjega despota Lazara, te je preuzeo čitavo njegovo vladanje u Ugarskoj i Raškoj, u koliko je Turci nisu još osvojili; uz to je po prejasnom kralju ugarskom Matijašu učinjen despotom na mjesto svoga pokojnoga tasta Lazara, i to složnom voljom svih Rašana. Na prijestolje dolazi poslije smrti svoga oca u jako dramatičnim i teškim prilikama za Bosnu , jer mu je sa sjevera njegova kraljevstva prijetio kralj Matija Korvin (1458-1490) s kojim je ljute bitke vidio i njegov otac , zatim je bilo dosta unutarnjih problema i ne slaganja.Prednost pred krunom po tadašnjem pravu imao je njegov stric Radivoj koji je jednom već bio zaobiđen od bosanske kraljevine pa te 1461. godine i nije pokazivao interes za krunu.3 Zato je Stjepan Tomašević 1461. godine poslao svoje izaslanike papi Piju II koji su mu tom prigodom prenijeli slijedeće: „Bosanski kralj, tvoj sin, sveti oče , posla nas k tebi i zapovijedi nam ovo u njegovo ime reći: obaviešten sam da turski car Muhamed misli dojdućega ljeta vojskom na me udariti i da je već vojsku i topove pripravio.Tolikoj sili nemogu ja sam odljeti; stoga zamolih Ugre i Mletčane i Jurja (Kastriotu) Arbanasa , da mi u pomoć priteknu.Ovo isto molim i tebe ; ja netražim zlatnih gora ; ali bih rado, da moji neprijatelji i

155

zemljaci znadu , da mi neće uzmanjkati tvoja priklonost.Ako doznaju Bošnjaci , da neću sam samcat biti u ratu , hrabrije će vjerovati; a niti će se Turci osmjeliti na moje zemlje napasti, pošto su ulazi u nje dosta teški i gradovi na mnogih mjesta skoro nepredobivi. Tvoj predšastnik Eugenije ponudio je mom otcu krunu i htjeo je u Bosni podići biskupske crkve. Otac se ustručavaše , da neizazove proti sebi mržnje Turka ; bijaše bo nov kršćanin , nije je još bio izgnao manikeja (patarena) iz kraljevstva. Ja sam pako kao diete kršten bio,i učio latinsku knjigu i čvrsto prihvatio kršćansku vjeru , pa se neplašim, čega se je otac moj bojao. S toga želim da mi krunu pošalješ i svete biskupe ; što će biti znak da me nećeš ostaviti.ako bi rat nastao.Od tebe krunjen donieti ću pouzdanje podanikom, strah neprijateljem. Za života moga otca bio si naložio da mu pošalješ oružje , skupljneo za križarsku vojsku a bivše u Dalmaciji u mletačkoj rući; ali to nije mlatačkom vieću po volji bilo ; zapovijedi, da se sada meni pošalje. Sada ćeš valjda naći više odziva , pošto i Mletčani drugačije misle, i nakaniše kako se govori , rat Turčinu naviestiti.Jošte molim , izašalješ poslanika takodjer u Ugarsku , koji će moju stvar kralju prporučiti i nagovoriti ga , da samnom podje na vojnu. Tim se načinom može Bosna spasiti , inače će poginuti.Turci su u mojoj kraljevini sazidali nekoliko tvrdjava i ljubezni se prema seljakom pokazuju;obećavaju , da će svaki od njih biti slobodan , koji k njim odpadne.Prost um seljaka nerazumije prevare te misli, da će ona sloboda vazda trajati.Lahko da će puk , ovim varanjem zaveden od mene odpasti , ako nevidi , da sam tvojom vlašću ojačan ; ni vlastela nisu se dugo održala u svojih gradovih,ostavljena od seljaka. Kada bi Muhamed samo moju kraljevinu tražio , te nebi htjeo dalje poći; onda bi se mogao sudbini prepustiti , niti bi trebalo uzbuniti ostalo kršćanstvo radi moje obrane.Ali nezasitljivo gospodoljublje neima granica ;poslie mene napasti će na Ugarsku i Dalmaciju podčinjenu Mletčanom , i preko Kranjske i Istre tražit će Italiju , koju želi savladati.I o Rimu često govori, te mu ovamo srce čezne.Ako on nemarom kršćana moju kraljevinu osvoji, naći će najprikladniju zemlju i najzgodnija mjesta, da si ispuni želju. Ja prvi očekujem nepogodu ; a za menom će Ugari i Mletčani i ostali narodi okusiti svoju sudbinu.Ovako misli neprijatelj ; ovo što izukusih , tebi obznanjujem , da nebi jednom rekao da nije bilo prijavljeno , i mene nemarnošću obiedio.Moj je otac tvom predšastniku Nikoli i Mletčanom udes Carigrada proricao; kršćanstvo je na svoju veliku šetetu izgubilo carski grad, stolicu patrijaršije i stup Grčke. Sada ja o sebi proričem , ako mi vjerujete i pomognete , spasit ću se ; inače ću propasti i sa mnom drugi.Ovo ti Stjepan doglasuje;ti,koji si otac kršćanstva , podaj savjet i pomoć.“1

156

Papa Pio II rado se odazvao molbi kralja Stjepana Tomaševića , pa je odmah svoje izaslanike poslao za Bosnu da mu u svemu pomažu i ovjenčaju ga kraljevskim vijencem. Dok su izaslanici boravili kod pape , kralj je na mudar način riješio određena unutarnja pitanja , imenovavši svoju maćehu Katarinu za kraljicu majku i s njom se izmirivši. Iako se s njom ranije nije najbolje slagao imenovao je „pravom majkom svojom“ a ona njega za sina svoga (njegova majka Vojača umrla je ranije). Sve to dobro je primio i Herceg Stjepan Vukčić Kosača koji je u to vrijeme vidio bitku sa Pavlom Sperančićem oko Klisa.Nedugo zatim Stjepan Vukčić dolazi u Bobovac u posjetu kralju Stjepanu Tomaševiću. Iz Bobovca je kralj Stjepan Tomašević krenuo u Jajce koje je prozvao stolnim gradom svog kraljevstva , razlog za to bio je taj što je Bobovac u to vrijeme bio često napadan od Turaka. U gradu Jajcu Stjepan Tomašević je krunisan za kralja uz prisutvo brojnih vlastelina i velikaša kao što su: vojvoda Tvrtko Kovačević , vojvoda Petar Pavlović , vojvoda Petar Klešić ,vojvoda Ivaniš Vlatković , vojvoda Pavao Čubretić , vojvoda Vukić Tihčinović , vojvodan Ivan Šantić , Vladislav knez Vuković , knez Marko Dragišić i knez Radoje Vladimirić, a od strane Hercega Stjepana Vukčića došli su njegovi sinovi Vladislav i Vlatko, ovome su prisustvovali i papini izaslanici. Dana 07. studenog 1461. papa Pio drugi proglašava svetog Gregorija čudotvorca zaštitnikom bosanskog kraljevstva. U to vrijeme i supruga kralja Stjepana Tomaševića Jelena mijenja ime u Marija. Nekoliko dana poslije krunisanja u Jajce stižu dubrovački izaslanici Jaketa Gundulić i Paladin Lukarević , da zamole kralja za obnovu ranijih veza sa Dubrovnikom. Kralj Stjepan 23. studenoga 1461. godine izdaje povelju kojom potvrđuje sve darovnice svojih predhodnika , i priznaje im Primorje i Konavlje , zatim kojom uređuje položaj njihovih trgovaca u svom kravljevstvu. Nekoliko dana kasnije tačnije 25. studenog , on šalje pismo u Dobrovnik kojim obećava da će im čim prije platiti dug svoga oca Tomaša „srebra dvi sti i pet litar i osam unač“, i tog istog dana daje slobodu trgovanja dubrovačkim trgovcima zapovijedajući : „slugam kraljevstva svoga,vojvodam , knezovom , županom , carinikom , i svake vrste vlastnikom,“ da ne čine dubrovačkim trgovcima „nijedne novšine ni bezakonja“. Kralj Stjepan Tomašević tražio je pomoć i od Mletačke republike , njegovi zahtjevi sastojali su se u slijedećem : da kralja imenuju građaninom ove republike , da mu daju jednu pristojnu kuću u današnjoj Veneciji (Mletcih), a drugu u Zadru , te da Bosnu opskrbe novcem , oružjem i puškama za rat protiv Turaka , te da kralju ustupe jedan grad u dalmatinskom primorju u koji bi se mogao povući prilikom eventualnog prodora Turaka , te da mu dopuste ratovati sa banom Pavlom Sperančićem i da mu zauzme neki grad. Mletačko vijeće 01. prosinca 1461. je udovoljilo

157

samo jednom zahtjevu a to je da kralja proglase svojim građaninom , a po pitanju Pavla Sperančića mu dozvoliše da s njim radi šta god hoće samo da ne dira garove Klis i Ostrvnicu jer su oni pod njigovom zaštitom. Odnosi između Ugarske i Bosne su se sve više zatezali jer je Matija Korvin smatrao da kraljevstvo bosansko pripada po nekom pravu ugarskoj kruni. Papa Pio II 21.01.1462. šalje pismo Matiji Korvinu u kojem ga moli da se izmiri sa kraljem bosanskim, na šta je Korvin morao preko srca i teške volje udovoljiti papi. Zahvaljujući tom izmirenju godine 1462. Stjepan Tomašević šalje kralju Matiji Korvinu pozamašnu svotu novca za pomoć iskupljenja ugarske krune od njemačko-rimaskog cara Fridrika III. Jedne prilike pred kralja Stjepana Tomaševića došao je veleposlanik cara Muhameda II , zahtijevajući od njega harač. Kralj sjetivši se obećanja koje je dao Korvniu da će prekinuti odnose sa Osmanlijama odvede veleposlanika u svoju komoru i pokaza mu sav skupljeni harač i reče : „Eto harač je skupljen i pripravljen. Nu nije mi ni na kraj pameti da pošaljem caru toliko blaga i da ga se sam lišim.Jer ako car na mene vojskom udari , lagdje ću mu se odhrvati, budem li novca imao ; ako bi me pako nevolja snašla , te bi morao u drugu zemlju pobjeći, živiti ću uz ovo blago mnogo udobnije.“ Na to veleposlanik reče kralju : „Liepo bi doduše bilo i častnoda toliko blago u tvojih ruku ostane , kada ti nebi tim kršio svetinju ugovora.Ne znam budeš li sreće od toga blaga imao;bojim se medjutim , da će biti protivno.“2 Čim je doznao za to Muhamed II se jako naljuti i odluči kazniti našega kralja. Stjepan Tomašević je znao šta će biti naredni Muhamedov potez. U mjesecu veljači 1463. kralj posla svoje izaslanike u Veneciju (Mletcih) da mole za pomoć , i savez u borbi protiv Turaka. Dana 28. veljače 1463. mletačko vijeće to hladno odbija , jedino daje pomoć u manjoj količini oružja iz dalmatinskih gradova, i upućuju na traženje pomoći od kralja ugarskoga , cara njemačkoga , kralja češkoga ,pa i od samog pape. Kralj Stjepan Tomašević se za pomoć onda obraća Dubrovniku ali , bez uspijeha. No već u proljeće 1463. godine u Drenopolju okuplja se vojska cara Muhameda II, čuvši za to kralj Stijepan Tomašević znajući da je ostavljen od sveg svijeta pokaje se i pošalje svoje izaslanike caru u Drenopolje da ga zamole za primirje na period od 15 godina. O tom poslanstvu i ponudi primirja najviše doznajemo od Mihajla Konstantinovića iz Ostrvice koji sve to prenosi ovako: „ U to vrieme i bosanski kralj molio je od cara Mahometa primirje na pernaest godina. A car odmah je poslao po vojsku da bude gotova i da ide k Drenopolju, ali nitko nije znao , kuda hoće da se okrene sa ovom vojskom , a poslanici bosanskoga kralja morali su čekati na odgovor. A i ja neznajući , zašto se sva ta vojska skupila , tada sam se slučajno našao u jednom podrumu u

158

carskom dvoru , u kojem su bili carski novci i blago i to tim povodom, što je mojemu mladjemu bratu bila preporučena blagajnica ,a on odtud nikamo neide. Kako je on dakle bio sam , bude mu tieskobno , zato pošalje po mene da dodjem k njemu i da tu s njim posjedim.Ja neoklijevajući otišao sam k njemu; ali odmah zamnom dođoše u istu komoru najviši savjetnici Mahomet paša i Isak paša , samo njih dva.Kada je to moj brat opazio,reče mi to , a ja kako nisam više mogao iz one komore izaći da me neopaze , sakrijem se iza sanduka ; a kad su oni došli , moj brat prostro im je ćilim a oni sjedoše jedan do drugoga i počeše se savjetovati , što se bosanskoga kralja tiče. Tada reče Mahomet paša: „ Kako nam valja učiniti,što ćemo odgovoriti bosanskomu kralju?“ Izak paša odgovori mu : „A kako drugčije , dati ćemo mu primirje za petnaest godina ,pa ćemo onda negubeći vremena poći za njima , jer je to zemlja brdovita ,a ktome imati će i ugarskoga kralja u pomoć , pa i Hrvate i drugu gospodu ; pa će se tako priugotiviti , da im poslie nećemo moći ništa učiniti. Zato dajte im primirje , da oni mogu otići odavle u subotu , a mi ćemo za njima poći u sriedu , pa ćemo doći do Sitnice blizu Bosne , a odtud još niko neće znati kuda car misli okrenuti.“I tako taj savjet zaključiše pa izadjoše napolje iz tog podruma i odoše caru.Poslie toga u četvrtak u jutro obrekao im je car primirje na petnaest godina, tako kao što su i iskali , i to da se pravo i vjerno obdržava.A ja sutradan u jutro otidem k njima u njihov konak i rekao sam im : Mila moja gospodo imate li primirje s carem ili neimate? –a oni odgovoriše mi ovako: „Hvala gospodu Bogu sve smo ugodili onako , kako smo želili.“ A ja im rekoh : Na moju vjeru , neimate vi nikakvog primirja. Stariji od tih poslanika htjeo je od mene još više da ispita , ali mladji nije mu dao , držeći da si ja od njih samo šalu pravim.Poslie toga pitao sam ih : Koga ćete dana vi odavde odlaziti? A oni odgovoriše : „U subotu.“ A ja im rekoh : A mi ćemo za vama poći u sriedu i to sve do Bosne , ja vam istinu kažem, pamtite to. Ali oni su se tomu samo smijali , i tako ja poslie toga opet otidem od njih.“ U tom mometnu u Drenopolju bilo je 150,000 turskih konjanika , mnogo pješadije i pomoćnih četa. Davanje lažnog primirja bilo je samo dobivanje na vremenu i taktička varka da bi se bosanski kralj i vojska zadesili ne spremni za obranu. Tako je određene srijede vojska krenula prema Bosni preko Skoplja , tad je već brojala oko 20.000 lakih konjanika. Najprije su došli u Podrinje kojim je tad gospodario Tvrtko Kovačević , koji je već tad čudo za primirje s Turcima i nije bio spreman za otpor već se predao Turcima i car naredi da mu odsijeku glavu. Onda dalje Osmanlije kreću prema srednjoj Bosni. A tu se nalazila glavna tvrđava Bobovac koju je branio knez Radak. Bobovac je bio utvrđen grad i mogao bi dvije godine odolijevati Turcima. Tad naredi Muhamed da pod njim lijevaju velike topove ali i ovdje se poslužiše lukavstvom i prevarom. Obećaše Radaku

159

veliku nagradu , i on izdade svoga kralja, predade ključeve velike kapije Turcima. Kada je car Muhamed došao pod Bobovac karlj Stjepan sa blagom i porodicom se već sklonio u Jajce , gdje je planirao skupiti vojsku za otpor nadajuči se tome da Bobovac neće moći pasti u ruke Osmanlija. No doznavši da je Bobovac osvojen kralj poče da razmišlja o svom bijegu u Hrvatsku ili neki dalmatinski grad pod mletačkom vlašću , i krenuo je u bijeg , ali ga je osmanska vojska pratila u stopu sve do grada Ključa gdje dolazi i truska vojska ne zanući da je kralj tu. Opet je na tom mjestu presudila izdaja jednog od kraljevih podanika iz grada Ključa koji ga je za novac izdao. Četiri dana je trajala opsada grada Ključa , i na poslijetku kralj Stjepan Tomašević zbog nestašice hrane i bojnih sredstava sklopi ugovor sa Mehmed pašom koji mu izdaje pismo kojim mu garantira život i slobodu.Tad se naš kralj predaje zajedno sa svojim stricem i sinovcem. Strahujući za svoj život naš kralj poče pomagati caru Muhamedu da zavlada njegovim imanjem, čak je izdao naredbu svojim vojvodama i zapovjednicima gradova da predaju vlast u turske ruke. Ovom prilikom Osmanlije su zarobile 100.000 ljudi , a 30.000 bosanskih mladića pretvorili su u svoje janičare. Oni su imali i jedan čudan običaj da pogube svakog vladara čiju zemlju osvoje , ali Tomaševiću su dali zakletvu da će mu život poštedjeti. Onda su se opet poslužili svojom lukavošću i nadmoćnošću pa se Muhamed obratio nekom učenom Perzijancu koji je bio među njegovim podanicima. Taj Perzijanac zvao se Šejh Ali Bestami i bio je čuven po svojoj učenošću i mudrošću. Njega nagovori car da poništi dato obećanje bosanskome kralju.Jednog jutra pozove sultan zarobljenog kralja , koji tom prilikom sa sobom ponese „slobodni list“ , ali Šejh Ali proglasi fetvom taj list ne važećim jer ga je izdao slultanov sluga bez odobrenja gospodara i tako osudi našeg kralja na smrt. Tad mačem odrubiše glavu kralju Stjepanu, zatim pogubiše i strica mu Radivoja i sinovca . Njegova supruga Marija uspjela je pred Turcima pobjeći u Hrvatsku gdje ju je porobio ban Pavao Sperančić , a odatle se poslije sklonila u Split koji je bio pod mletačkom vlašću i na poslijetku ode u Ugarsku gdje i umire. Žalosna je sudbina zadesila našeg posljednjeg kralja kome su Turci na podmukao način preoteli kraljevstvo i na prevaru ga ubili , a svemu tome kumovali su sluge izdajnici. Kao ni njegov otac , tako ni Stjepan Tomašević nije izrađivao svoje posebne pečate , već je naslijedio od oca veliki pečat Tvrtka II , a služio se i srednjim pečatom svoga djeda Ostoje , onim kojega je upotrebljavao i kralj Tvrtko II.4

160

Novac kralja Stjepana Tomaševića Stjepan Tomašević, kovao je novac kao i njegovi prethodnici, sa istim motivima, i istom tipologijom, s tom razlikom da su njegovi novci izuzetno skladno i lijepo urađeni, po čemu spadaju u sam vrh srednjovjekovnih bosanskih novaca po pitanju umjetničke vrijednosti.

1) 2) 3) 4)

Povijest Bosne do propasti kraljevstva , Vjekoslav Klaić , Zagreb, 1882. godine Isto Bosna i Hercegovina , Dominik Mandić , Rim, 1978. Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine , Pavao Anđeli , Sarajevo 1970. godine.

161

Literatura/ Historiografija :
Bobovac i Kraljeva Sutjeska , Pavao Anđelić , Sarajevo , 1972. godine

Studije o teritorijalnopolitičkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne , Pavao Anđelić , Sarajevo 1982. godine Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine ,Pavao Anđelić , Sarajevo , 1970. godine Povijest Bosne do propasti kraljevstva , Vjekoslav Klaić , Zagreb , 1882. godine Kratka povijest kralja bosanskih , Antun Knežević , Dubrovnik , 1884. godine Katarina Vukčić Kosača , Bazilije Pandžić Ljetopis sutješkog samostana , Bono Benić , Sarajevo , 1973. godine Postanak srednjovjekovne bosanske države , Marko Vego , Sarajevo , 1982. godine Bosna i Hercegovina , Dominik Mandić , Rim , 1978. godine Stari bosanski grodovi , Hamdija Kreševljaković , Sarajevo , 1953. godine Odluke Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BIH , Službeni glasnik BIH Sutješki vjesnik Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini ,Glasnik Zemaljskog muzeja BIH, Ćiro Truhelka , 1894.godine. Franjevački samostan i crkva u Sutjeskoj , Glasnik Zemaljskog muzeja BIH B. Barišić, 1890. godine

162

Grad Bobovac, Glasnik Zemaljskog muzeja BIH , Đorđe Stratimirović , 1891. godine Kraljevi dvori Sutjeska i Trstivnica , Glasnik Zemaljskog muzeja BIH , Đorđe Stratimirović , 1891. godine Dvije bosanske kraljice , Glasnik Zemaljskog muzeja BIH , Ilarion Ruvarac , 1893. godine Banovanje Tvrtka bana , Glasnik Zemaljskog muzeja BIH , Ilarion Ruvarac , 1894. godine Ljetopis franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci , Glasnik Zemaljskog muzeja BIH , Julijan Jelenić , 1923. godine Naši gradovi , Ćiro Truhelka , Sarajevo , 1904. godine Nadgrobne ploče tri bosanska kralja , Mirsad Sijarić , Sarajevo , 2006. godine Historija bosanske vojske , Enver Imamović , Sarajevo 1999. godine

Korištene fotografije : Sutješki vjesnik Emir Nišić Internet

Sutiska i Bobovac

163

SADRŽAJ : Uvodna riječ ........................................................................... 3 Recenzija .................................................................................6 Bobovac....................................................................................7 Spor oko zemljišta iz 1502. godine .........................................9 Arheološka istraživanja..........................................................11 Fortifikacije i bedemi.............................................................13 Kraljevski dvor na Bobovcu...................................................16 Cisterne za vodu....................................................................20 Grobna kapela i Velika crkva.................................................22 Materijali i gradnja................................................................26 Arheološki nalazi...................................................................26 Trstivnica i Kraljeva Sutjeska................................................31 Kraljeva Sutjeska...................................................................34 Kraljev dvor u Sutjesci..........................................................38 Istočna palača........................................................................40 Dvorska kapela......................................................................41 Donja palača..........................................................................43 Gornja palača........................................................................44 Dodatak Gornje palače..........................................................45 Pomoćne zgrade ...................................................................46 Arhitektonska plastika i građ. materijali..............................46 Franjevački samostan u Sutjesci ..........................................48 Džamija Mehmeda El. Fatiha .............................................104 Dusperova kuća....................................................................107 Svadbeni običaji...................................................................109 Tradicionalno tetoviranje katolika u sutješkom kraju........114 Vladari koji su stolovali na Bobovcu....................................117 Ban Stjepan II Kotromanić..................................................118 Stjepan Tvrtko I ...................................................................121 Stjepan Dabiša.....................................................................125 Kraljica Jelena Gruba..........................................................127 Stjepan Ostoja.....................................................................129 Stjepan Ostojić Kotromanić...............................................134 Stjepan Tvrtko II Tvrtković................................................136
164

Stjepan Tomaš Ostojić......................................................140 Kraljica Katarina...............................................................146 Stjepan Tomašević.............................................................155 Literatura/Historiografija.................................................162 Sadržaj...............................................................................164

Sutiska i Bobovac
Emir S. Nišić

165