You are on page 1of 16

Filozofski fakultet u Rijeci Odsjek za filozofiju

Seminar iz Filozofije matematike

Kantova filozofija matematike

Student: Igor Eterovi Smjer: Filozofija/Povijest Ak. god.: 2005./2006.

Saetak U uvodnom se dijelu rada upoznajemo ukratko sa stanjem u novovjekovnoj filozofiji matematike neposredno prije Kanta te dolazimo do zakljuka da je sredinja motivacija za Kantovu filozofiju matematike bio pokuaj rjeenja nedostataka obiju tada vodeih filozofskih kola racionalizma i empirizma. Sredinji dio rada pokuava osvijetliti i ukratko razjasniti to bi za Kanta znailo da su matematike propozicije sintetike a priori. Prvi je korak u tome zadatku davanje kratka opisa temeljnih termina Kantove filozofije matematike, ali i njegove filozofije uope. Razmatraju se distinkcija sintetiki-analitiki, a priori i zrenje/zor. Nakon toga koncentriramo se na pojam konstruktibilnosti (matematikih pojmova) kao temeljan za razjanjenje navedena Kantova stava o matematikim propozicijama. Naposljetku otvaramo neka pitanja i probleme vezane za Kantov pristup matematici te razmatramo mogue odgovore. Na samom kraju, u zakljuku rada, donosimo kratak osvrt na nezaobilazan Kantov utjecaj na cjelokupno postkantovsko promiljanje filozofije matematike.

1. Uvod filozofija matematike neposredno prije Kanta Prvi filozof koji se nakon Aristotela znaajnije usredotoio na matematiku bio je Immanuel Kant (1724.1804.). 1 Kao i u svakoj drugoj grani filozofije, tj. kao i sa svakim drugim problemom u filozofiji s kojim se uhvatio ukotac, Kant je tako i na polju filozofije matematike ponudio njemu svojstveno revolucionarno gledite. Prije nego krenemo na samo izlaganje njegova pogleda, osvrnut emo se na motivaciju koja lei u osnovi tog novog pristupa matematici. Sedamnaesto je stoljee stoljee velike znanstvene revolucije, s kojom je usporedno tekla i revolucija u matematici. Nositelji su te revolucije bili, u prvom redu, Rene Descartes, Isaac Newton i Gottfried Wilhelm Leibniz. Zahtjevi fizike koja se naglo razvijala postavljali su nove zahtjeve matematici, tj. oni su prirodno vodili u razvitak novih matematikih grana te novim koncepcijama onih starih. ''Vanije su inovacije ukljuivale nove metode analize, povezujui geometriju s algebrom i aritmetikom (Pierre Fermat i Descartes), te razvoj rauna (Newton i Leibniz) za prouavanje gravitacije i gibanja. Newtonov je i Leibnizov raun ukljuivao pojmove neprekinutosti, derivacije i limitacije, od kojih se nijedan nije glatko uklapao u prethodne matematike paradigme.'' 2 Dvije su vodee filozofske struje onog vremena, empirizam i racionalizam, pokuale svaka na svoj nain objasniti kako se matematika uklapa u prirodnu znanost i kakav je uope njen status. Racionalizam se razvio na europskom kontinentu, a uz Descartesa i Leibniza znaajan je predstavnik ove struje miljenja i Baruch Spinoza. Naglaavajui ulogu razuma kao suprotstavljena osjetilnom iskustvu u postizanju znanja, bili su Platonovi prirodni batinici. 3 ''Ekstremne su verzije toga gledita smatrale da sve znanje jest, ili bi idealno trebalo biti, bazirano na razumu. Racionalistiki je model za prikupljanje znanja matematika konkretno matematika demonstracija.'' 4 Najbolji je primjer zasigurno Etika Barucha Spinoze, ''dokazana geometrijskim redom'' 5 i pisana po uzoru na Euklidove Elemente. Spinoza je izgradio svoje monumentalno djelo od definicija (definitio), aksioma (axioma), pouaka

Stewart Shapiro tako naglaava: ''Naa pria poinje u osamnaestom stoljeu, s Immanuelom Kantom. Bilo je, naravno, znaajne filozofske aktivnosti jo u antici nakon Aristotela i u srednjem vijeku, ali ne mnogo one u sreditu ijega je prouavanja bila matematika.'' Shapiro, Stewart: Thinking About Mathematics: The Philosophy of Mathematics, Oxford University Press, 2000., str. 73. Budui da je sva koritena sekundarna literatura za ovaj rad na engleskom jeziku, svi su prijevodi preuzetih navoda moji. 2 Na i. mj. 3 Usp. isto, str. 74. 4 Na i. mj. 5 Puni naslov glasi Ethica Ordine Geometrico Demonstrata.

(propositio), objanjenja (explicatio), zahtjeva (postulata) i pomonih stavaka (lemmae). 6 Descartes je takoer bio opinjen matematikom metodom, u kojoj je vidio uzor za svekoliku spoznaju pa je tako velik dio njegova opusa posveen pokuaju da prui (prirodnoj) znanosti jednak stupanj sigurnosti kakav nalazimo u matematici. Prema tome bi znanost trebala biti utemeljena na filozofskim prvim principima, iz kojih bi se dalje u matematikoj maniri izveli zakoni gibanja, to je Descartes i pokuao. 7 Glavna je opozicija racionalizmu empirizam, kojemu se esto daje pridjevak britanski jer svi njegovi znaajni predstavnici potjeu s tog podruja i tamo djeluju: John Locke, George Berkeley, David Hume i Thomas Reid. Za razliku od racionalist oni najveu panju posveuju osjetilima kao izvoru spoznaje. Njihova uobiajena teza jest da sve to znamo dolazi iz osjetilnog opaanja. Na je um, prema rijeima Lockea, prazna ploa na koju se ispisuju osjetilne informacije. Nijedna od ovih kola nije dala podroban prikaz svoga stajalita o matematici, tj. neku sustavnu filozofiju matematike, ve se o njihovu gledanju na matematiku zakljuuje iz filozofskih opaski ratrkanih po njihovu itavu opusu. Spomenute sredinje epistemoloke teze svake od ovih kola direktno su se odrazile na njihov pogled na matematiku. ''Obje su strane, racionalisti i empiristi, smatrale da matematika govori o fizikim veliinama ili protenim objektima. Objekti se susreu empirijski. Dvije se kole razilaze u stavovima o umskom pristupu idejama protenih objekata i o statusu rezoniranja o tim idejama.'' 8 No dok je Descartes, primjerice, drao da moemo neposredno rezonirati o ''istoj protenosti'', koja je u temelju svim fizikim objektima, to ''svjedoi o racionalistikom uvjerenju da je ljudski intelekt moan alat za rezoniranje matematiko do temeljnih apriornih zakljuaka o fizikome svijetu'' 9 , empiristi su smatrali da su sve matematike ideje izvedene iz iskustva: sve to imamo fiziki su objekti. Tako do broja est dolazimo apstrakcijom iz iskustva opaajui est objekata. Empiristi su se slagali, primjerice Hume u svojoj Raspravi o ljudskoj prirodi, s tim da se, jednom kada smo stekli matematike (apstraktne) ideje, daljnje rezoniranje odvija neovisno o iskustvu. Glavni je spor izmeu racionalist i empririst bio oko razmjera koji je trebalo pridati osjetilnom iskustvu u zahvaanju i stjecanju matematikih ideja.

Nisu to svi elementi njegova ''matematikog aparata'' u Etici, no za na je prikaz i za uvianje racionalistike opinjenosti ''matematikom metodom'' dovoljno toliko. 7 Usp. Shapiro, nav. dj., str. 74. 8 Isto, str. 7475. 9 Isto, str. 75.

Lisa Shabel saeto i jasno iznosi zahtjeve koji su stajali pred objema kolama: ''Status je novovjekovne matematike prakse pozvao novovjekovne filozofe matematike da daju odgovor na dva meusobno povezana pitanja. Pretpostavimo li da matematika ontologija ukljuuje brojive empirijske objekte, kako objasniti paradigmatska svojstva istog matematikog rezoniranja, a to su univerzalnost, sigurnost, nunost? I, ne oduzimajui poseban status matematikom rezoniranju, kako objasniti sposobnost matematike da doe u dodir i opie empirijski dostupan prirodni svijet? Prvo je pitanje postalo zahtjevom za apriornost: odriv filozofski prikaz rane novovjekovne matematike mora objasniti apriornost matematikog rezoniranja. Drugo je pitanje postalo zahtjevom za aplikabilnost: odriv filozofski prikaz rane novovjekovne matematike mora objasniti aplikabilnost matematikog rezoniranja. Naposljetku je, dakle, novovjekovni filozof matematike nastojao ponuditi objanjenje odnosa izmeu matematikih svojstava objekata prirodnog svijeta i nau paradigmatino apriornu spoznaju o tome, zadovoljavajui time oba zahtjeva.'' 10 Racionalisti su se izvrsno nosili sa zahtjevom apriornosti, slijedei platonistiku liniju: svijet je matematike idealan svijet koji se ne poklapa s naim fizikim svijetom. ''Nema kontingencije u mentalno zahvaenim matematikim idejama kao to je ista protenost koja lei u osnovi fizikim objektima. Moemo, naravno, grijeiti u naem zahvaanju matematikih ideja ili u pokuaju demonstracije, ali metodoloki prikladno izvedena matematika dostavlja samo nune istine.'' 11 S druge strane, empiristi su, privreniji moda aristotelovskom gledanju, puno bolje objanjavali aplikabilnost matematike na fiziki svijet, konkretno na fiziku kao prirodnu znanost. ''U skladu s tom kolom matematike su ideje iitane iz svojstava opaenih objekata i matematiari prouavaju odnose izmeu tih ideja. Zbog toga su empiristi drali da matematiari indirektno razmatraju odreene fizike odnose izmeu opaenih fizikih objekata.'' 12 Nemogunost jednih i drugih da daju zadovoljavajui odgovor na oba zahtjeva pruilo je sredinju motivaciju Kantu, koji ''pokuava uskladiti ova dva zahtjeva sa svojom doktrinom transcendentalnog idealizma, donosei argumente za sintetiki a priori status matematike spoznaje.'' 13

Shabel, Lisa, Apriority and Aplication. Philosophy of Mathematics in the Modern Period, 2006 (12. travnja), str. 23.; http://people.cohums.ohio-state.edu/shabel1/cv.html 11 Shapiro, nav. dj., str. 7576. 12 Isto, str. 76. 13 Shabel, nav. dj., str. 3.

10

2. Matematike su propozicije sintetike a priori propozicije ''Sukob je izmeu racionalizma i empirizma glavna motivacija Kantu za pokuaj sinteze koja zahvaa ono najplauzibilnije obiju strana. Rezultat je toga bio herojski pokuaj da se objasni ili zadovolji nunost matematike i apriorna priroda matematike istine dok se objanjava ili zadovoljava mjesto matematike u empirijskoj znanosti i, konkretno, primjenjivost na opaeni fiziki svijet. Kantov je problem bio u tome kako pokazati apriornu spoznatljivost matematike i istovremenu univerzalnu primjenjivost na itavo iskustvo s nepogreivom sigurnou. Njegovi pogledi na matematiku nisu sastavnica odvojiva od njegove cjelokupne filozofije. Naprotiv, primjedbe se o matematici pojavljuju u njegovu itavu filozofskom pisanju. Upravo je zato vaan klju za razumijevanje Kanta razumijevanje njegovih pogleda na matematiku.'' 14 ''U svojoj Kritici istog uma Kant istrauje izvore i granice istog uma pomou, konkretno, otkrivanja temelja mogunosti sintetikih a priori sudova: 'Pravi je pak zadatak istoga uma sadran u pitanju: kako su mogui sintetiki a priori sudovi?' 15 Pri odgovaranju na to pitanje koje ga vodi Kant brani tvrdnju da su svi valjani matematiki sudovi sintetiki a priori 16 , sredinju tezu njegova prikaza matematike spoznaje, i nudi objanjenje za mogunost takvih matematikih sudova.'' 17 2.1. Distinkcija analitiki-sintetiki, a priori i sposobnost zrenja ''Najintrigantnije je i najproblematinije obiljeje Kantove filozofije matematike njegova teza da su istine geometrije, aritmetike i algebre sintetike apriorne istine utemeljene na 'zoru'.'' 18 Stoga je, prije nego krenemo u razmatranje razloga koje Kant nudi u prilog sintetinosti i apriornosti matematikih propozicija, potrebno razmotriti to za Kanta znai distinkcija analitiki-sintetiki te sam pojam a priori, a kratko emo se osvrnuti i na sposobnosti zrenja. To su kljuni pojmovi Kantove epistemologije i temelji njegova transcendentalnog programa bez kojih je nemogue shvatiti ijedan segment njegove filozofije pa tako ni filozofiju matematike.

Shapiro, nav. dj., str. 7677. O vanoj ulozi Kantove filozofije matematike za itavu njegovu filozofiju v. vie u Shabel, Lisa, Kant's Philosophy of Mathematics, str 2735. 15 Kant, Immanuel, Kritika istoga uma, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1984., str. 382. 16 Dodue, Kant ne nijee injenicu da ima i analitikih matematikih sudova, primjerice "svi trokuti imaju tri stranice", no takvi sudovi naprosto ne pridonose matematikoj spoznaji. 17 Shabel, Lisa, Kant's Philosophy of Mathematics, 2006 (12. travnja), str. 1.; http://people.cohums.ohiostate.edu/shabel1/cv.html 18 Shapiro, nav. dj., str. 77.

14

2.1.1. Distinkcija analitiki-sintetiki ''Za Kanta je univerzalna propozicija (oblika "Svi S su P") analitika ako je pojam predikata (P) sadran u pojmu subjekta (S); inae je propozicija sintetika. Primjerice "svi neenje su neoenjeni" analitika je propozicija ako je pojam bivanja neoenjenim sadran u pojmu neenje. "Svi ljudi su smrtni" analitika je propozicija ako je pojam smrtnosti sadran u pojmu ovjeka. Budui da biti muko nije (po svoj prilici) dio pojma biti predsjednik, "svi predsjednici su muki" sintetika je propozicija.'' 19 Drugim rijeima ako shvaamo znaenje pojma "neenja", kao kontradikcija nam se namee tvrdnja "neenje su oenjeni", jer je "neoenjenost" implicitno dana u samom pojmu "neenje" te je nemogue da bude drugaije. Kant se slae s Humeom da su analitike propozicije neinformativne, tj. da ne pridonose naem znanju budui da njima samo ralanjujemo ono to smo ionako ve znali, te se okree sintetikim sudovima. Kod sintetikih nam je sudova, pratimo li Kanta, potreban nekakav X koji e nam omoguiti povezivanje subjekta i predikata, jer pojam predikata nije implicitno dan u pojmu subjekta. Ipak je moda najbolje vidjeti kako je sam Kant to uobliio:
Iz toga je sada jasno: 1) da se pomou analitikih sudova naa spoznaja ne proiruje, nego se pojam, koji ve imam, rastavlja i ini jasnim meni samome; 2) da kod sintetikih sudova osim pojma subjekta moram imati jo neto drugo (X), na to se razum upire, da bi predikat, koji ne lei u onome pojmu, ipak spoznao kao neto to njemu pripada. 20

2.1.2. A priori Radi pojanjenja moemo Kantovu epistemologiju izloiti u formuli: a priori segment (sadran u naem kognitivnom aparatu) + osjetilni podaci (dobiveni iz vanjskog svijeta). Za Kanta a priori znai neovisno o iskustvu, a kod spoznaje je aprioran onaj dio koji na razum pridaje spoznaji. Zanimljivo je to to taj aprioran dio nikada ne dolazi sam u naoj spoznaji, jer je naa spoznaja sintetina. Uzmimo za primjer prirodnu znanost. Sud, odnosno empirijsku spoznaju "Sunce ugrijava kamen" mogue je zadobiti samo tako da zamjedbeni sud puki osjetilni priljev 21 supsumiramo (podvuemo) pod jednu od apriornih kategorija naeg razuma, konkretno tu kauzalnosti: "Svaka promjena u prirodi ima svoj uzrok". Dakle na razum na neki nain konstruira nau spoznaju kategorizirajui zamjedbene informacije prema nekim pravilima (kategorije razuma). I u matematici je prisutna opa ideja sintetinosti
19 20

Na i. mj. Kant, I., nav. dj., str. 26. 21 Rije je o osjetilnim informacijama, povezanim u konjunkciju uzastopnih opaaja: ''Kada Sunce obasjava kamen, on postaje vru.''

spoznaje, no ona e ipak imati neto posebniji status iz razloga to je onaj X potreban za sintetiku matematiku propoziciju tzv. 'isti zor', o kojemu e biti kasnije rijei. 2.1.3. Sposobnost zrenja Mnogi poistovjeuju Kantov zor sa zamjedbom to nije posve tono i moe navoditi na krivi trag, jer se naee pod zamjedbom podrazumijeva osjetilna zamjedba. Kant pod zrenjem podrazumijeva opaanje u najopenitijem smislu. Naime on razlikuje dvije vrste zorova: empirijski zor i isti zor. Empirijski je zor naprosto zamjedba, nekakva osjetilna informacija. Primjerice moemo imati zor olovke na stolu. Time Kant eli samo uputiti da su to zasada osjetilne datosti koje jo nisu obraene u naem kognitivnom aparatu, tj. na koje nije jo izvren aprioran upliv naeg razuma, nuan za cjelovitost spoznaje. isti je pak zor forma nae osjetilnosti, preduvjet empirijskog zrenja, da se izrazimo Kantovim rijeima, ''transcendentalna forma osjetilnosti''. Rije je o istom zoru prostora i istom zoru vremena. To da su isti zor prostora i vremena transcendentalni ne znai nita drugo nego da predstavljaju nuan uvjet mogunosti svakog (empirijskog) opaanja. Jasnije reeno, ne moemo razmatrati ni jednu stvar, a da je ne smjestimo u prostor i da se razmatranje ne odvija tijekom nekog vremena. Upravo je stoga isti zor ono kljuno za matematike sudove i na njemu poiva pokuaj zadovoljenja apriornosti i sintetinosti takvih sudova. Ujedno matematiki sudovi time dobivaju jedan poseban status, jer se rezoniranje o njima odvija u domeni istih zorova. 2.2. Konstruktibilnost matematikih pojmova temelj sintetinosti i apriornosti Kant smatra da je ''ista'' 22 matematika mogua zahvaljujui istom zoru prostora i vremena. Naime razmatrajui matematike objekte uviamo da je to mogue jedino unutar istog zora prostora (za geometriju) i istog zora vremena (za aritmetiku), koji predstavljaju onaj neophodan element (onaj X 23 ) za stvaranje sintetikih (a priori) sudova iste matematike. Moramo to malo razjasniti. Argumente u prilog svojoj tvrdnji o sintetinosti matematikih sudova Kant daje odvojeno, ratrkano po itavoj Kritici istog uma. "Sredinja je za njegov prikaz tvrdnja da je matematika metoda odvojena od filozofske po obiljeju ovisnosti o konstrukciji a ne

22

"ista" u smislu neoptereena osjetilnim uplivom, odnosno vezana konkretno uz ono to matematiari rade: izraunavanje bez pozivanja na fiziki svijet. 23 Usp. odlomak 2.1.1.

analizi pojmova'' 24 ; ''Filozofijska spoznaja jest umska spoznaja iz pojmova, matematika iz konstrukcije pojmova.'' 25 Za razliku od filozofske analize, gdje dolazimo do analitikih sudova, u matematici je rije o konstrukciji pojmova, tj. o sintetikim sudovima. Kant o takvoj konstrukciji, kao argumentu za sintetinost i ujedno apriornost matematikih sudova, kae sljedee:
Matematika daje najsjajniji primjer istoga uma koji se sam od sebe sretno proiruje bez pomoi iskustva. [...] Filozofijska spoznaja jest umska spoznaja iz pojmova, matematika iz konstrukcije pojmova. Konstruirati pak pojam rei e: zor, koji mu odgovara, prikazati a priori. Za konstrukciju pojma zahtijeva se dakle neempirijski zor, koji je prema tome kao zor pojedinaan objekt, ali zato on kao konstrukcija pojma (neke ope predodbe) isto tako mora izraavati opu vrijednost za sve mogue zorove koji pripadaju pod isti pojam. Tako ja konstruiram trokut, budui da predmet koji odgovara tome pojmu prikazujem pomou same uobrazilje u istome zoru ili prema toj uobrazilji i na papiru u empirijskome zoru, ali u oba sluaja potpuno a priori, ne uzimajui uzorak za nj iz nekog iskustva. Pojedina nacrtana figura jest empirijska, a unato tome slui da izrazi pojam bez tete po njegovu openitost, jer se kod ovog empirijskoga zora uvijek gleda samo na radnju konstrukcije pojma za koji su mnoga odreenja sasvim sporedna, npr. odreene veliine stranice i kutova, pa se dakle apstrahira od tih razliitosti koje pojam trokuta ne mijenjaju. Filozofijska spoznaja razmatra dakle ono posebno samo u openitome, matematika ono openito u posebnome, tovie, ak u pojedinanome, ali ipak a priori i pomou uma. 26

Ta se konstrukcija vri zahvaljujui istom zoru, tj. unutar istoga zora, a to vrijedi kako za geometrijske pojmove tako i za aritmetike. Po pogledu geometrije Kant je vrlo uvjerljiv:
Filozofija se dri samo opih pojmova, ali matematika samim pojmom ne moe nita napraviti, nego se odmah uri k zoru u kojem razmatra pojam in concreto, ali ipak ne empirijski, nego samo u takvome zoru koji je a priori prikazala, tj. konstruirala i u kojemu ono to slijedi iz opih uvjeta konstrukcije mora openito vrijediti o objektu konstruiranoga pojma. Neka se filozofu dade pojam trokuta i neka on na svoj nain pronae kako se suma njegovih kutova odnosi prema pravome kutu. On dakle ima samo pojam o liku koji je omeen s tri pravca, a u tome liku pojam o isto toliko kutova. On sada moe razmiljati o tome pojmu dokle god hoe, pa nee izai nita novo. On moe ralanjivati i napraviti jasnim pojam pravca ili kuta ili broja tri, ali na druga svojstva, koja ne lee u tome pojmu, nee doi. Neka naprotiv geometar uzme pred sebe to pitanje. On odmah poinje time da konstruira trokut. Budui da zna da dva prava kuta iznose zajedno upravo toliko koliko iznose svi

24 25

Shabel, L., Kant's..., str. 6. Kant, I., nav. dj., str. 319320. 26 Na i. mj.

usporedni kutovi koji se iz jedne toke mogu provui na pravcu, on produuje jednu stranicu svoga trokuta i dobiva dva usporedna kuta koji su jednaki dvama pravima. Na to on dijeli vanjski od ovih kutova, povlaei liniju paralelno sa stranicom trokuta koja stoji nasuprot, pa vidi da tu nastaje vanjski usporedni kut koji je jednak jednom unutranjem itd. Na taj nain on putem lanca zakljuaka, voen uvijek zorom, dolazi do potpuno jasnog i ujedno openitog rjeenja pitanja. 27

C c

C c E

a A

b B A

c a B D

''Tu Kant referira na standardni euklidski dokaz da je suma kutova u trokutu jednaka dvama pravim kutovima (180), koju nalazimo u Knjizi 1, Pouak 32 Euklidovih Elemenata. Kantova je perspektiva sugestivna. Kao to je ranije primijeeno, pojmovna analiza ne producira novo znanje, ve samo razotkriva ono implicitno u pojmu samo 'razdjeljuje' ili 'ini jasnim' dijelove koji su ve ondje. Nasuprot tome matematika producira novo znanje. Njene konkluzije nisu implicitne u pojmovima. Zor nas opskrbljuje s primjerima objekata ili grupama objekata koji prikazuju pojam o kojem je rije. Drugim rijeima zrenje producira geometrijske figure ili brojane kolekcije objekata. Meutim to je jedva dovoljan poetak. Samo s primjerima matematiar ne bi mogao otii mnogo dalje nego to je to dostupno pojmovnom analizom. Zasad je sve to zna o primjerima to da imaju dani pojam koji je u pitanju te tako svaki drugi pojam sadran u njima. Matematika otkriva novo znanje kroz aprioran mentalni proces konstrukcije. Matematiar nastavlja i djeluje na dani primjer, slijedei pravila implicitna u 'istom zoru'.'' 28 isti nam je zor prostora potreban za mentalni proces konstrukcije spomenutog dokaza. Geometar je "voen uvijek zorom" u stvaranju lanca inferencija. Ne postoji drugi nain da se doe do matematikih konkluzija. No Kant zasigurno nije imao u vidu ''izlaganje tipina ili paradigmatskog primjera danog pojma'' 29 , primjerice pojma trokuta. ''Kantova opaska da 'se kod empirijskog zora uvijek gleda samo na radnju konstrukcije pojma' upuuje
27 28

Isto, 320321. Shapiro, nav. dj., str. 8485. 29 Isto, str. 82.

na uobiajenu tehniku u deduktivnom rezoniranju. Pretpostavimo da je geometar ukljuen u geometrijsku demonstraciju o jednakokranim trokutima. Nacrta jedan takav trokut i razmilja o njemu. Nadalje na geometar priziva samo svojstva svih jednakokranih trokuta i ne koristi se ni jednom drugom znaajkom nacrtanog trokuta, kao to je tona veliina kutova ili je li baza kraa ili dua od ostalih stranica. Ako je uspjean, zakljuci se mogu primijeniti na sve jednakokrane trokute. Takva je tehnika uobiajena u matematici.'' 30 Analogno tome, u aritmetici ''[t]eoretiar brojeva moe zapoeti tvrdnjom 'neka n bude prost broj' i razmiljati dalje o 'primjerku' n, koristei samo svojstva koja imaju svi prosti brojevi. Ako pokae da n ima svojstvo P, teoretiar zakljuuje da svi prosti brojevi imaju svojstva P, a moe i podsjetiti itatelja da je n 'arbitraran'." 31 Analogno konstrukciji u geometriji, Kant nudi slian prikaz aritmetike:
Isprva bi se dodue moglo misliti da je sud 7 + 5 =12 samo analitiki sud, koji proizlazi iz pojma sume od 7 i 5 prema naelu proturjeja. No ako stvar poblie razmotrimo, onda emo utvrditi da pojam sume od 7 i 5 ne sadrava nita vie nego sjedinjenje obih brojki u jednu jedinu, a time se jo nikako ne pomilja koji je to jedini broj koji obuhvaa oba. Pojam dvanaest nipoto nije pomiljen ve time to ja sebi zamiljam samo ono sjedinjenje o sedam i pet. Ja svoj pojam o takvoj moguoj sumi mogu ralanjivati dokle god hou, ipak u njemu neu nai dvanaest. ovjek mora izai iz tih pojmova, uzimjaui u pomo predodbu koja jednome od dvaju od njih odgovara, recimo pet svojih prstiju ili [...] pet toaka, pa se tako jedinice u predodbi danih pet postepeno dodaju pojmu sedam. [... V]idim kako na taj nain nastaje broj 12. Da je 7 trebalo dodati broju 5, to sam dodue pomiljao u pojmu sume = 7 + 5, ali ne to da je ta suma jednaka broju 12. Aritmetiki je sud dakle u svako doba sintetian. Toga ovjek postaje to jasnije svjestan ako uzme vee brojke, jer onda postaje oigledno da samim ralanjivanjem svojih pojmova nikada ne bismo mogli nai sumu ako ne uzmemo u pomo predodbu, kako god mi okretali i obrtali svoje pojmove. 32

''Ponovno valja naglasiti da pojmovna analiza ne donosi sumu, budui da nam nita u pojmu 7 i 5 ne daje broj 12. Da bismo dobili sumu, 'uzimamo u pomo predodbu koja jednome od njih dvaju odgovara, recimo pet svojih prstiju ili ... toaka'. To odgovara izlaganju u euklidovskoj demonstraciji. Trebamo primjer kolekcije od pet objekata. Meutim to nije dovoljno jer jo nemamo sumu. Stoga 'jedinice u predodbi danih pet postupno dodajemo pojmu sedam'. Taj kljuan korak, gdje nastavljamo 'dodavati' jedinicu, odgovara

30 31

Isto, str. 8283. Isto, str. 83. Vodei se tom linijom Shapiro u nastavku povlai interpretaciju Kanta preko suvremene logike. Naime opisani proces odgovara tzv. pravilu univerzalne introdukcije u sustavu prirodne dedukcije. Za vie v. na i. mj. 32 Kant., I, nav. dj., 380381.

10

pomonoj konstrukciji. Matematiar tako producira brojeve 8, 9, 10, 11 i naposljetku vidi kako na taj nain 'nastaje broj 12'. On tako konstruira neto to nije implicitno sadrano u originalnom pojmu sume 7 i 5 kao ni u primjerima kojima nas je opskrbio zor.'' 33 Vidimo da je i u aritmetici ukljuena konstrukcija, iako neto drugaije vrste. Tu je ona temeljena na istom zoru vremena, koji je temelj, u naem sluaju, za sukcesivno dodavanje jedinica pri zbrajanju. James Robert Brown vrlo elegantno rezimira Kantovu filozofiju matematike: ''Jedna je od sredinjih Kantovih doktrina ta da ne doivljavamo stvari kao da su one neovisne o nama, ve radije da um nudi mnogo od okvira iskustva. Prostor, vrijeme i kauzalne relacije su, primjerice, pruene od nas. One nisu dio jedne neovisne, objektivne realnosti neto to Kant i njegovi sljedbenici smatraju krajnje nemoguim. Doivljavamo objekte kao one koji imaju poloaj u prostoru i dogaaje kao one koji se dogaaju u vremenu, ali to je zato to su prostor i vrijeme umski doprinos iskustvu oni su forme iskustva. Kantov je pogled o matematici baziran na tome. Nae apriorno znanje o geometrijskim istinama potjee iz injenice da je prostor naa vlastita tvorevina. A aritmetika je, po Kantu, povezana s naom percepcijom vremena. Kljuni je element percepcija sukcesije. I tako nae apriorno znanje o numerikim istinama potjeu iz injenice da je vrijeme naa vlastita mentalna tvorevina.'' 34 Zakljuno moemo rei da za Kanta konstruktibilnost matematikih pojmova u istom zoru nudi objanjenje njihove sintetike naravi, ali i njihove apriornosti. Sintetike stoga jer je sam isti zor potreban da bismo uope doli do matematike spoznaje, to kod analitikih sudova ne vrijedi. Na temelju jedne singularne reprezentacije (no ne objekta, ve procesa konstrukcije, moemo rei simbolikog objekta) u istom zoru stvaramo univerzalne zakljuke, jer isti zor predstavlja aprioran segment nae spoznaje, tj. on nam osigurava o iskustvu neovisnu, univerzalnu i objektivno vrijednu spoznaju. Kant je tako objasnio i samu aplikabilnost matematike jer ono to je predstavljeno u istom zoru vrlo lako moe biti primijenjeno i u empirijskome, budui da je ovaj prvi samo forma potonjega. Mogli bismo rei na taj nain da je geometrija na neki nain zapaanje figura u istom zoru prostora i kao takva predstavlja disciplinu koja nam donosi eksplikaciju, tj. razjanjenje i studiju naravi samog istog zora prostora. Drugim rijeima euklidska geometrija predstavlja tako nain na koji jedino moemo opaati predmete u fizikom svijetu. Isto vrijedi i za aritmetiku, samo po

33 34

Shapiro, S., nav. dj., str. 86. Brown, James R., Philosophy of Mathematics: An Introduction to the World of Proofs and Pictures, Routledge, New York, 1999., str. 114115.

11

pogledu vremena, tj. na nju moemo gledati kao disciplinu koja ''opisuje svojstva percipirana zbira objekata'' 35 (preciznije percepciju sukcesije dodavanja objekata kroz neko vrijeme). 36 3. Neki problemi ovakva gledita Matematika u Kantovim oima ima jako vanu ulogu, to je dovoljno jasno imamo li na umu da se ona bavi studijom istih zorova, koji su preduvjet svake spoznaje. Stoga su problemi koji tite njegovu filozofiju matematike optereujui za njegov itav filozofski projekt. Koliko je fascinantna ideja sintetikog a priori suda, toliko je i upitna. Pitanje je je li Kant uspio ''stegnuti vezu izmeu apriorna istog zora i svakodnevne osjetilne percepcije ili empirijskog zora.'' 37 Iako moda plauzibilnija izgleda njegova slika geometrije, osvrnut emo se na prigovore vezane za taj dio njegove filozofije matematike. 3.1. Svijet nam se pojavljuje u projektivnoj, a ne euklidskoj geometriji Prema iznesenoj interpretaciji ''euklidski postulati opisuju mogue linije koje moemo vidjeti. Meutim ako pogledamo na dugo protezanje dviju paralelnih crta kao to je par eljeznikh tranica, ini se da se susreu. Ako rotiramo krug, ini se eliptinim. Ukratko euklidska geometrija ne opisuje uvijek kako se prostor pojavljuje. Percepcija je projektivna, ne euklidovska. Budui da Kant vezuje zor uz osjetilnu percepciju i time pojavu, mora razrijeiti ovu dihotomiju pojava-realnost.'' 38 Mogui bi odgovor kantijanca bio da se moe izvriti intersubjektivna provjera, tj. da se ''moe nekako apstrahirati iz razliitih perspektiva raznih promatraa, traei to im je svima zajedniko.'' 39 3.2. Problem idealizacije ''Drugi je problem idealizacija, s kojim smo se ranije susreli i s kojim emo se opet susresti. Netko jednostavno ne moe percipirati crtu bez irine. S nacrtanim figurama (shvaenim putem 'empirijskog zora') dvije se ravne crte ili tangenta krunice ne sreu u jednoj toki, ve u malom podruju (odreenoj tankou crta, vidi figuru 3.2.). Pri rjeavanju tog problema Kant ne moe postupiti kao Platon i razdvajati svijet geometrije od fizikog
Shapiro, nav. dj., str. 88. Treba samo naznaiti da su u Kanta isti zorovi de facto neodvojivi tako da kada rezoniramo unutar istog zora prostora u geometriji, inimo to tijekom nekog vremena, a isto tako kada u aritmetici vrimo neko raunanje, vrimo to predoujui jedinice u nekom prostoru. Usp. Shabel, L., Kant's..., str. 9. 37 Shapiro, nav. dj., str. 87. 38 Isto, str. 88. 39 Na i. mj.
36 35

12

svijeta koji nastanjujemo i koji je siromanije i nesavreno oprimjerenje prvoga. To bi bio pad u racionalizam i naruio bi usku vezu s percepcijom.'' 40 Budui da Kant koristi Euklida govorei o geometrijskim demonstracijama, namee se pitanje u kakvu je odnosu nacrtana euklidovska figura, koja nije nita manje dio prostora, sa svojim pandanom u istom zoru prostora. Ukratko: kakva je uloga nacrtanih figura u takvoj demonstraciji? Jedan bi odgovor mogao biti da nacrtane crte samo pomau matematiaru da se koncentrira na apriornu formu percepcije, tj. ona je metodoloko pomagalo. Nacrtane figure i dijagrame nije, stoga, nuno nacrtati. tovie, mnoge su nae raunske operacije izvrene isto mentalno, ''putem umskog oka'', primjerice izraunavanje sume jednoznamenkastih brojeva. 3.3.Prihvaanje ne-euklidovske geometrije ''iroko je prihvaena teza da Kantova filozofija matematike zapinje na kasnijim postignuima u znanosti i matematici. Najee citiran primjer jest podizanje i prihvaanje ne-euklidske geometrije i njena primjena na fiziku. Kant je postulat o paralelama smatrao apriornom nunom istinom. Tako da ona ne moe biti lana, a sad je, u skladu sa suvremenom fizikom empirijskom teorijom, prostor-vrijeme najbolje razumljeno kao ne-euklidsko. Uenjaci se ne slau bi li Kant morao dopustiti ne-euklidskoj geometriji ikakav legitiman status.'' 41 To je najtei problem za kantijance u filozofiji matematike. Odgovor koji nude neki autori jest razlikovanje pojmovne i zorne mogunosti, prema kojoj bi u prvu spadale neeuklidske geometrije, dok bi u posljednju ila samo euklidska, jedina nuno istinita. ''Propozicija je ili teorija pojmovno mogua ako analiza relevantnih pojmova ne otkrije kontradikciju. Kant doputa mogunost da su odreene misli koje su u sukobu s euklidskom geometrijom koherentne, jer misli ne ukljuuju kontradikciju.'' 42 ak i da takav manevar prua ne-euklidskoj geometriji legitiman status, pitanje je bi li kantijanac mogao, a morao bi, dopustiti pojmovno moguu ne-standardnu aritmetiku (nazovimo je ne-Peanova aritmetika). Pitanje je moemo li imati dvije ili vie koherentnih matematika u kojoj je jedna (ili vie njih) istinita. ak ako spomenuti manevar prua nekakav legitiman status i ne-standardnoj matematici, ne zadovoljava svoju primjenu u fizici. ''Kant je napisao da (euklidska) geometrija uiva 'objektivnu valjanost samo kroz empirijski zor, ija ... je forma isti zor.' Da nije povezana sa zorom, geometrija ne bi imala 'objektivnu valjanost, ve bi bila puka igra ...

40 41

Na i. mj. Isto, str. 89. 42 Na i. mj.

13

imaginacije ili razuma' (Kritika istoga uma, B298). Budui da ne-euklidska geometrija po svoj prilici zaista naruava Kantovu vezu sa zorom, ona jest puka igra. Slijedi iz Kantova pogleda da znamo a priori da ne-euklidska geometrija ne moe biti primjenjiva u fizici.'' 43 To se ini kao fatalan udarac geometriji, barem kantovskoj. Kantijanac je naime prisiljen povui svoju tezu o euklidskim postulatima kao sintetikim a priori tvrdnjama. ak i da kae kako je vano za Kanta da je geometrija sintetika a priori, a u Kantovim je danima to bila euklidska, neobinim se ini da se pogled o tome to je a priori mijenja ovisno o postignuima prirodne znanosti. tovie, ''[]injenica da se fizika ne ravna prema otrim kritikama veoma je problematina, osim ako je kantovac spreman smjesta odbaciti postignua u fizici. Je li koherentno modificirati neije poglede o tome to je a priori kao odgovor na empirijsku znanost?'' 44 U svakom sluaju, ''[s]uvremeni kantovac ima teak posao.'' 45 4. Zakljuak Kantova je filozofija matematike izrazito kompleksan i suptilan dio njegove filozofije te ovaj rad ne predstavlja ni jednu interpretaciju, ve samo kratak segment jedne interpretacije. On je pokuaj davanja kratka pregleda vanih znaajki njegove filozofije matematike. Kao to smo vidjeli, Kantov pogled na matematiku izuzetno trpi pod kritikama koje su uslijedile postkantovskim razvojem fizike i matematike. Neke se od njih zaista ine fatalnima, no postoje interpretatori koji e zasigurno i dalje braniti takav stav te moda samo malo modificirati Kantove poglede. No najznaanije je to je Kant svojom idejom sintetikog a priori suda potaknuo ive diskusije te utjecao na itavo postakantovsko miljenje. To je izrazito dobro vidljivo u daljnjoj filozofiji matematike, koju moemo sagledavati kao niz odgovora Kantu. Tako J. R. Brown primjeuje: ''Zanimljivo je pogledati jaku vezu koju je Kant imao s veinom glavnih igraa u filozofiji matematike. Hilbert, formalist, bio je u potpunosti kantovac u vezi finitne aritmetike, kojoj je pridodao 'idealne elemente' kako bi obnovio itavu klasinu matematiku; Frege, logicist i platonist, odbacio je Kantov prikaz aritmetike, ali je u potpunosti prihvatio Kantov pogled na geometriju; Brouwer, konstruktivist, okrenuo je to prigrlivi Kantov pogled na aritmetiku, ali odbacivi njegov opis geometrije. ak je i Russell karakterizirao neke od svojih pogleda s obzirom na Kanta. Ima

43 44

Isto, str. 90. Na i. mj. 45 Isto, str. 91.

14

jedan odlomak koji me uvijek okira. U svojim ranim logicistikim danima (kada je isprva pristao uz tezu da je matematika isto to i logika) Russell kae: 'Kant nije nikada sumnjao da su propozicije logike analitike, dok je ispravno uoio da su one matematike sintetike. Otada se ini da je logika isto toliko sintetika koliko i svi ostali vidovi istine' (Russell 1903: 457). Netko moe, nagaam, rekonstruirati velik dio filozofije matematike jednostavno u terminima stavova i reakcija na Kanta.'' 46 5. Bibliografija Brown, James Robert, Philosophy of Mathematics: An Introduction to the World of Proofs and Pictures, Routledge, New York, 1999., Kant, Immanuel, Kritika istoga uma, preveo Viktor D. Sonnenfeld, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1984. Shabel, Lisa, Apriority and Aplication. Philosophy of Mathematics in the Modern Period, 2006 (12. travnja), str. 23.; http://people.cohums.ohio-state.edu/shabel1/cv.html Shabel, Lisa, Kant's Philosophy of Mathematics, 2006 (12. travnja), str. 1.; http://people.cohums.ohio-state.edu/shabel1/cv.html Shapiro, Stewart: Thinking About Mathematics: The Philosophy of Mathematics, Oxford University Press, 2000.

46

Brown, J. R., nav. dj., str. 115.

15