F. David Peat SINKRONICITET (…) Sljedećih mjeseci, Jung je putovao sve dublje i dublje u skrivena područja svoga uma.

Tako je u jednom snu njegovu um simboliziran kućom sa skrivenim podrumom u kojem se nalaze tajna vrata i koja vode još dalje u pretpovijesnu pećinu. Jung je počeo otkrivati duboko i univerzalno područje uma kojeg će kasnije nazvati kolektivnim ili objektivnim nesvjesnim. Unutar te stvarnosti, za koju će dokazati da je zajednička cijelom čovječanstvu, otkriva raznolike simbole koje naziva mandalama, kao i odreĎeni broj autonomnih osobnosti. Tijekom njegova sloma Jung je razgovarao s tim unutarnjim i na izgled neovisnim bićima, uključujući Filemona, mudrog starca i Animu, mladu ženu, koja je jednom služila Simonu Magusu kao duhovni vodič, te Lao-Tsea i Klingsora. Što se tiče ovog posljednje, Jung je napisao: …na trenutke mi se činio potpuno stvarnim, kao da je bio živa osoba. Šetao sam s njim po vrtu gore-dolje i bio mi je ono što Indijci nazivaju guruom… Rekao je stvari o kojima nisam svjesno razmišljao. Jasno sam vidio da je on taj koji govori, a ne ja. (…) No, što se točno Carlu Jungu dogodilo za vrijeme sloma? Reći da je poludio ništa nam ne govori, jer cijela bit njegovog putovanja u nesvjesno leži u tome da ono nikako nije kaotično, već je pokazalo svoj unutarnji red. Svijet kojeg je Jung otkrio nije lud i besmislen, nego visoko strukturiran, tako da se je psiholog bio u stanju vratiti do površine “zdravog razuma” donoseći duboke uvide i otkrića koji su uobličili osnovu za sav njegov daljnji rad. (…) Kao što je Jung ranije naglasio, u samoj je prirodi sinkroniciteta da ima smisao, a osobito da se povezuje s dubokom aktivacijom energije iz dubine psihe. Kao da je sklop obrazaca unutar nesvjesnog uma praćen fizičkim obrascima iz vanjskog svijeta. Posebice, kada su psihički obrasci na rubu prijelaza u svijest tada sinkroniciteti dosežu svoj vrhunac. Osim toga, oni uglavnom nestaju kako osoba postaje svjesna nove povezanosti sila unutar svoje osobnosti. Zbog toga su sinkroniciteti često povezani s razdobljima preobrazbe; primjerice, roĎenja, smrti, zaljubljivanja, psihoterapije, snažnog stvaralačkog rada, te čak i kod promjene zanimanja. Kao da unutarnje preslagivanje uzrokuje vanjske odjeke ili kao da se proboj “mentalne energije” širi prema van u fizički svijet. (…) Neki sinkroniciteti započinju u vanjskom svijetu i tada, kako se otkriva njihov smisao, idu prema unutra. Takvi sinkroniciteti ovise o otkrivanju dubljeg značenja obrazaca i skupine pojava koji se oko nas zbivaju. Oni mogu uključivati naše povezivanje s okolinom na poseban način, predosjećajući dogaĎaje ili osjećajući neki pozadinski obrazac svijeta. Jedan od primjera je Jungov slučaj s motivom ribe. Netko takoĎer može izdvojiti slučajeve u kojima se čini da su umjetnici i pisci predosjetili veće dogaĎaje ili društvene promjene puno prije nego što su se dogodili. Zanimljiva podudarnost zbila se astronomima iz knjige Guliverova putovanja Jonathana Swifta, koji su znali da Mars ima dva mjeseca i to davno prije nego što su zvjezdoznanci bili u stanju izvršiti takva promatranja. Još je kobniji roman M. F. Mansfielda iz 1889. o golemom prekooceanskom brodu Titan, najvećem ikad izgraĎenom, koji je plovio Atlantikom s bogatim i poznatim putnicima. Pošto je bio opskrbljen nedovoljnim brojem čamaca za spašavanje, Titan, kao i pravi Titanik koju godinu kasnije, udario je u ledenjak i potonuo. (…)

Samo onda kada su izvjesni vidovi kolektivnog uma projicirani u pažnju. (…) Povezanost izmeĎu misli i tjelesnog mozga beskrajno je tanahnija od jednostavne podudarnosti izmeĎu ponašanja i krute materijalne strukture. Jedan od vodećih istraživača živčane mreže. Kandel kaže da tijekom razgovora. Dublje razine uma su stoga objektivne. je napisao: …čak i za vrijeme jednostavnog društvenog doživljaja. primjerice. jer pripadaju cijeloj ljudskoj rasi. sjećanja. (…) (…) Dok Freudovo nesvjesno sadrži osobna iskustva i želje koje su bile potisnute iz svjesnosti. prema Jungovom mišljenju. susreće se s Heisenbergovim osnovnim ograničenjem. ne zbog toga što su zaboravljene ili potisnute. Svako iskustvo. (…) I zaista. Iza svakodnevne materijalne pojavnosti. Što je to točno kvantna razina i koji su to osnovni entiteti od kojih se sastoji? Svaki pokušaj da se izmjere ili odrede svojstva kvantnog stanja. misli. a svaki čin promatranja nepovratno remeti taj sustav. Uistinu. (…) Što se struktura materije detaljnije istražuje to se više rasplinjava u neodreĎenostima kvantnog svijeta. susreću se kvantni procesi u kojima su promatrač i promatrano blisko povezani. Eric Kandel. . kod kojeg je promatrač neizostavno povezan s kvantnim sustavom. makro razina se može analizirati u terminima kvantne razine. Reći da se sve može analizirati u smislu osnovnih čestica podrazumijeva da se sve razine opisa mogu svesti na najnižu – kvantnu razinu. postoje takoĎer sinkroniciteti za koje se čini da su samo iznutra i nemaju značajna fizička očitovanja. One su nesvjesne. a ova je pak kvantna razina uvjetovana makro razinom. dvije vrlo složene i prilagodljive živčane mreže meĎusobno djeluju i mijenjaju jedna drugu. najdublje nesvjesne razine ne mogu izravno izaći na površinu.MeĎutim. simbola i opažanja koji se izražavaju kroz podudarnosti ili skupine dogaĎanja izmeĎu različitih ljudi. (…) Na sličan način. kada dvoje ljudi razgovara. obučeni u slike i simbole naše posebne kulture. radnja ili misao ima povratnu reakciju u mozgu i time se mijenjaju sinaptičke sveze i stvaraju promjene u živčanoj mreži. Pojam stvarnosti postaje nešto kao slika koja se promatra u dva paralelna ogledala u kojem svaka slika obuhvaća sljedeću i gotovo postaje samoodržavajućom. MeĎutim. Da bi se izmjerilo kvantno stanje i odredila njegova svojstva potrebna je nazočnost makroskopskog promatrača koji će samim time poremetiti promatrano stanje. u kojoj znanstvenik djeluje kao nepristran promatrač. Jungovo kolektivno nesvjesno sastoji se od materijala koje nikada prije nije doseglo svijest u umu pojedinca. bez konačne granice. tada postajemo svjesni nećeg univerzalnog što je došlo u naš um. djelovanje neuronskog stroja u mozgu jedne osobe sposobno je napraviti izravan i dugotrajan učinak na promjenjive sinaptičke sveze u mozgu druge osobe. to se pokazalo pogrešnim nakon što su se stvari ispitale. isto kao što u kvantnoj teoriji postoji neraskidiva veza izmeĎu promatrača i promatranog. mogu biti uključeni neuzročni obrasci snova. (…) Općenito se smatra da kvantna teorija i osnovne čestice ili neki još neotkriveni supkvantni entiteti izgraĎuju najosnovniju razinu prirode i da se svi opisi na kraju mogu svesti na tu kvantnu razinu. a ne osobnom i subjektivnom vlasništvu odreĎene osobe. U to. mislilac jest misao. On je prije tekući i stalno promjenjiv instrument iznimne osjetljivosti. već zato što postoje u skrivenom i uvijenom obliku koji nije normalno dostupan aktivnoj pažnji. Dakle. tako i unutar svijesti postoji neraskidiva veza izmeĎu mislioca i misli. Mozak nije nešto statično i čvrsto što odreĎuje naše ponašanje.

Na neki je način cjelokupni svemir obuhvaćen unutar svakog pojedinca i unutar svakog područja prostora. kako je tada moguće govoriti o njemu ili. sposobni su za povratnu spregu s temeljnim kretanjem i za njegovo novo oblikovanje. Ali to je stvaralaštvo koje ni na koji način nije suzdržano ili uvjetovano. pa ipak zalazi i onkraj njih. Obuhvaćeno u svakome od nas je implicitno tlo koje podržava vječno proljeće. kad smo već kod toga. ustrojstvo i odnosi eksplicitnog poretka mogu osigurati obavijest ovom drugom implicitnom poretku. Na taj način eksplicitne oblike prirode podržava neprekidno kretanje implicitnog poretka. mozak i njegove aktivnosti su neodvojivi i kroz njihovu stalnu aktivnost stvara se i održava i um i mozak. U mističnim se tradicijama to tumačilo da je “čovjek” mikrokozmos u kojem se odražava cjelokupni svemir. Drugim riječima. zaista. uopće i misliti o njemu? Jer za ono što je potpuno neuvjetovano i vječno stvaralačko. S druge strane. Ili. nije ograničeno ničim . Pokazano je da se eksplicitni oblici prirode razvijaju iz implicitnog poretka. Ali ti eksplicitni oblici opskrbljuju obavijestima drugi implicitni poredak koji oblikuje prvi implicitni poredak. (…) Zamisao implicitnog poretka moguće je još i dalje proširiti da bi uključila drugi implicitni poredak i. civilizaciji i cjelokupnom svemiru. tako da se uspostavi povratna sprega ili kružni odnos. zamisao jednog obuhvatnog implicitnog poretka podrazumijeva da je cjelokupna stvarnost obuhvaćena u svakom pojedincu. moglo bi se učiniti da postoji sasvim izvan iskustva bilo koga od nas. Tako mikrokozmos može stajati kao beskonačan niz analogija cjelokupnog svemira. a njegova se očitovanja razvijaju ne samo u svijesti i fizičkom tijelu. Zaroniti u simbole i slike kolektivnog nesvjesnog znači ući u područje koje leži izvan prostora. Stvaralaštvo je sama bit svakog vida stvarnosti. To je kao silazni tamni prolaz kroz lice stijene i uranjanje u podzemni ocean iz kojeg izviru svi umovi. Na ovoj razini osobna svijest dotiče nešto što je doslovno kolektivno i univerzalno. Nalik tome. stari su ljudi rekli kako je “čovjek mjera sviju stvari”. MeĎutim. da bi se ukazalo kako cjelokupno kretanje sadrži još dublje obuhvatne razine i još tanahnije razine organizacije. iako misao i eksplicitni materijalni oblici svijeta svi svoje postojanje duguju skrivenom. bez obzira na to. obuhvatnom poretku.Misao raĎa mislioca koji zauzvrat stvara iznova misao. prema samom implicitnom poretku. vremena i materije. Unutar tog skrivenog područja mogu se naći ritmovi čitavog svemira i oploĎujuća moć za sve što predstavlja um i materiju – vrelo sinkroniciteta je otkriveno. nego u cjelokupnoj kulturu. (…) Ako je ovaj izvor zaista stvaralačko podrijetlo cjelokupne stvarnosti. (…) Čak je moguće ići dalje i reći da postoje meĎudjelovanja na generativnoj razini objektivne inteligencije. ali to otvara mogućnost da pokretačke sile i ustrojstvo samog implicitnog poretka izranja iz dubljeg drugog implicitnog poretka. tako da svjesno djelovanje može imati krajnji učinak na evolucijsku strukturu samog mozga. To ukazuje da se stvarnost može dosegnuti putem dvojnog kretanja. Stoga je veća vjerojatnost da je misao ta koja stvara mozak nego da mozak stvara misao. Stoga je jasno kako taj stvaralački izvor postoji u svakome od nas. izranjajući iz neimenovanog izvora stvarnosti. Prirodu te stvarnosti stoga se može dotaći i posezanjem prema van u eksplicitne oblike (koji održavaju povratnu spregu s drugim implicitnim poretkom) ili prema unutra. koji uključuje svijest i materiju. još bolje.

(…) Ključ Jungove kozmogonije bila je pleroma. Jung) Nalik vakuum stanju iz fizike. putem dubljeg tla svog izvora. Iz tog bezobličnog. ne smijemo zaboraviti. Prazan je stoga što je materija u stanju kretati se kroz prazan prostor. jer je beskonačno ispunjeno energijom. I. U vječnosti. ispunjeno nije bolje od praznog. (…) Prema ovoj posljednjoj teoriji. svemir je obuhvaćen u svakoj svojoj točki jer “čak je i u najmanjoj točki pleroma beskonačna”. pleroma je ujedno i prazna i savršeno ispunjena i kao u Bohmovu implicitnom poretku. budući ima sve kakvoće. Da pojmove posudimo od Davida Bohma. samo da bi ponovno izronio u samom sebi. Zapravo materijalni svemir kojeg se može promatrati nije ništa više od manjeg kolebanja na ovom ogromnom moru energije. dobra i zla. Neobično je da je ništavnost temeljnog stanja. Kreatura je svijet stvorenih stvari za: “Međutim. svijet poretka i razlika. bez prekida. beskonačnog temelja izranja creatura. Jung) Tako u Jungovoj teoriji svemira uma i materije cjelokupna stvarnost leži u kreaturi. stvaralaštvo nema potreba. G. Ali je isto tako i ispunjeno stanje. nalik oprečnostima. Nalik čistom proljeću koje iz stijene izvire nepozvano. koje podržava svemir. Svojstvenost je kreatura. elementarne su čestice u neprestanom stanju oblikovanja i rastvaranja u onome što se naziva temeljno ili vakuum stanje. oživljavajuća moć svijeta izrasta unutar kretanja dvojnosti. Isto tako ni dvojnosti ne mogu biti stalne. Svojstvenost je njezina bit i stoga se ona razlikuje. U odreĎenom smislu.” (C. isto je tako pristupačna i umu. gdje se preobražava u druge elementarne čestice. ujedno i prazni i ispunjeni prostor. MeĎutim. U njoj nestaju i razmišljanje i postojanje. U svijetu plerome koji je ujedno i prazan i ispunjen. Elektron se neprestano oblikuje i podržava. Ona je različita. pojavljuju se u kreaturi gdje izrastaju iz onog što bi se moglo nazvati neuvjetovan čin zamjedbe. Ništavilo je i prazno i ispunjeno… Ono što je beskonačno i vječno nema kakvoća. Ništavilo punoće nazivamo pleroma. Nalik tome. Ništavilo je isto kao i punoća. jednog i mnoštva. u kojem dioba svjetlosti od mraka uspostavlja prvu dvojnost iz čistog stvaralačkog čina. . upravo kao što se ova beskonačna energija koristi u stvaranju materije. u drevnim mitovima Srednjeg Istoka. G. eksplicitni se poredak elektrona uzdiže dok se razvija i obuhvaća unutar implicitnog poretka cjeline. nalik viru u rijeci. kao u svagdašnjoj zamisli praznog prostora. praznog i punog. ono što je promjenjivo je creatura. dok se u isto vrijeme rastvara u svoju pozadinu. (…) To je nalik Božjem uzviku: “Neka bude svjetlo!” u Starom Zavjetu. postoji tako što ju neprestano podržava djelatnost njezine pozadine. drevni pojam koji svoje podrijetlo ima u gnostičkim mitovima stvaranja i označava temelj ili “božanstvo” iz kojeg je roĎena cjelokupna stvarnost: “Poslušajte: počinjem s ništavilom. nego se.što bi mu bilo vanjsko. nego svijet neprestane promjene. nema kraja i prožima cjelokupno postojanje. kreatura nije vječni svijet. nema razlikovanja. elementarna čestica.” (C. Razlikovanja ili dvojnosti svjetla i tame. moraju združiti u magijskom braku u kojem se razrješuju sve razlike. koja je utemeljena u punoći plerome.

U takvim trenucima može se čak pojaviti osjećaj rastvaranja čvrstih poredaka. halucinacija ili napornog stvaralačkog posla. i gdje je gledanje jedno s onim što se gleda. i usprkos mehaničkim porecima društva i uzastopnim kretanjima vremena. a dodir s onim što se dodiruje. U tom temelju sve djelatnosti i ustrojstva uma postaju kao jedno. Ovaj osjećaj hitnosti isto se tako može pronaći u zapisima mistika. koja je Jung nazivao “kolektivnim nesvjesnim”. a gol i čist razum nalik je prozirnom zrakopraznom stanju. stvaralaštvo još uvijek djeluje u ograničenim područjima i tamo je pristupačno svakome od nas u jednom neusredotočenom smislu dublje svjesnosti. U petnaestom je stoljeću matematičar i mistik Nikola Kuzanski ocrtao pojavljivanje svijeta kao kretanja dvojnosti ili oprečnosti: “Odakle da počnem. nego slika stvaralačkog čina zamjedbe unutar jednog praznog prostora bez konteksta. koji sa svoje strane djeluje uzvratno na preobrazbu samih dvojnosti. onog koji razlikuje od čina razlikovanja. bez opsega ili središta. vid. U trenutku smrti. stoga je jasna i neuvjetovana zamjedba. Gospode. Na taj način prvi čin zamjedbe počinje cijelim kretanjem odlika i složenih razina. Dok sluša glazbu. promatra umjetničko djelo. To je zamjedba bez potreba i ciljeva i djeluje isključivo sama od sebe. gdje su sve stvari nalik praznom i bezoblačnom nebu. tako da jedino stvaralaštvo može djelovati. To se isto tako može dogoditi kada je upornost mehaničkih poredaka unutarnjih i vanjskih svjetova oslabljena tijekom spavanja. opseg kruga kojeg se prelazi tamo i natrag dok se razlikovanja oblikuju i rastvaraju. osoba može biti duboko dirnuta i može imati osjećaj da je dotakla nešto što je skriveno izvan ja. Um je u stanju kretati se prema van. a slušanje je jedno s onim što se čuje. dodir. Junga ili mitova postanka stoga nije statički oblik. U takvim slučajevima svjesnost postaje mnogo šira i dublja i stvaralaštvo može djelovati iz . (…) Taj stvaralački izvor. stvaranje s onim što se govori. To je zamjedba bez konteksta koja leži onkraj svih razlikovanja. privremeno nestajanje vremena i gubitak ja. u kojem kozmičke sile ostvaruju svoj usavršenu ravnotežu. Postoji prije sekvencijalnih poredaka vremena i nije ograničena područjima misli i jezika. Stvoreno razlikovanje tada počinje stvarati svoj vlastiti kontekst. da Te opazim na vratima podudaranja oprečnosti. koji se nalazi ispod razina sve veće tanahnosti iz kojih izranjaju poreci uma i materije. govor s onim što se čuje. lice se Tibetanca mora naći pred Jasnim Svjetlom: “…a ti to nećeš iskusiti u njegovoj Stvarnosti u stanju Bardo. a isto tako i posegnuti prema dolje. razum.” Ovdje je rastvaranje slučajnosti ili dvojnosti nazad u njihov temelj izjednačeno s jedinstvom promatrača i promatranog. koje motri anđeo što je postavljen ponad ulaza u Raj. u svoja sve dublja i sve istančanije područja. gledanja i viĎenog. sluh. spoznaja i razumijevanje jedno isto. Usprkos vladajućoj ulozi koju je preuzelo ja. okus. Bezoblični temelj u kojem djeluje zamjedba za Tibetance je stanje Bardo.” (Tibetanska knjiga mrtvih) Stanje Bardo praznina je u kojoj se postavlja prvo razlikovanje. Jer ti si ondje gdje su govor.Logika Spenser-Browna. (…) Ali zapravo niti jedno područje svijesti nije istinski zatvoreno svjesnosti. u društvo i prirodu. dok ju očarava priroda ili dok se uključuje u novi odnos.

Nešto bi se slično moglo dogaĎati i u onome što psiholog Abraham Maslow naziva “vrhunskim iskustvima” odnosno nenadanim zanosnim trenucima velike radosti.pokretljivijeg i energičnijeg poretka. . vrhunci i mistična iskustva – sve su to slučajevi u kojima se stvaralaštvo probilo kroz prepreke ja i svjesnosti dozvolilo da preplavi cjelokupno područje svijesti. energiju i stvaralaštvo. te daju najavu potpune preobrazbe koja je moguća i za pojedinca i za društvo. objavljenja. sve do samog stvaralaštva. strahopoštovanja i osjećaja jedinstva koji dovodi do spokojstva i kontemplacije. dosežući preko izvora uma i materije. Sinkroniciteti. Sinkroniciteti su očigledno upravo takvi jer oni rastvaraju brane dubljih razina svijesti i materije koje tijekom stvaralačkog trenutak opustoše um i iscijele razlikovanje izmeĎu unutarnjeg i vanjskog. krećući se kroz poretke sve veće i veće istančanosti. Tada ljudski um na trenutak djeluje u svom istinskom poretku i proširuje se na cjelokupno društvo i prirodu. Takva iskustva oslobaĎaju povelike količine značenja.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful