You are on page 1of 29

MJESENIK ZA KNJIEVNOST, UMJETNOST I DRUTVO

KAZALO
Matko Sren: Driev teatar prije Dria / 3 Davor alat: Ciklus pjesama Tumaenje zime / 37 Tihomir Mraovi: Nove prie / 41 * * *: ovjek/Everyman / 54 Marko Gri: ovjek i Umijee umiranja / 80 Tema broja: POLITOLOKE ISKOPINE Nikica Mihaljevi: Gledita iz emigracije o hrvatskoj dravnosti / 84 Lujo Medvidovi: Rukovet / 128 Stanka Gjuri: Pjesme / 133 UMJETNOST KULTURA DRUTVO Zvonko Pandi: Od Galileja do zlatne ptiice / 138
GODITE LXV BROJ 7/8, SRPANJ/KOLOVOZ 2009.

UMJETNOST KULTURA DRUTVO

Zvonko Pandi

Od Galileja do zlatne ptiice


O posmrtnoj mutaciji srpskohrvatskoga jezika Opera naturale chuom favella; ma cos o cos, natura lascia poi fare a voi secondo vabbella. Dante, Paradiso, XXVI, 130-132

[Uvodna napomena Ovaj je lanak izvorno bio napisan za Knjievnu republiku kao odgovor Snjeani Kordi (2008) na njezinu polemiku protiv moje argumentacije (Pandi 2008) glede poimanja naziva i sadraja hrvatskoga jezika. Ovdje se objavljuje u neizmijenjenom obliku. Urednik Knjievne republike, Velimir Viskovi, prvotno je najavio objavljivanje za etrdeset dana, ali se predomislio. Nakon pola godine ekanja i vie mojih upita konano je javio da lanak ne e objaviti. Zato su se Viskovi i njegova stalna suradnica Snjeana Kordi predomislili, itatelj e lako naslutiti iz donjega teksta. Polemika se tako na neki nain kao zavrni akord vraa ondje gdje je prije deset godina i zapoeta s ovom serbokroatisticom, tj. u asopis Republiku. U meuvremenu je Snjeana Kordi polemizirala s manje-vie svim poznatijim hrvatskim jezikoslovcima, odreda zastupnicima posebnosti hrvatskoga jezika: Vinkom Grubiiem, Marijom Greviem, Daliborom Brozoviem, Stjepanom Babiem, Stjepanom Damjanoviem, Ivom Pranjkoviem i drugima. Polemika se zapalila zbog samoga naziva hrvatski jezik. Kordika je bila i ostala zagovornica stajalita o jednom vievarijantnom (policentrinom) srp-

138

skohrvatskom jeziku. U mom se prilogu pokazuje zato je takvo miljenje i u sociolingvistikoj teoriji neodrivo, odnosno zato je Kordikina teorija, tj. teorija autor Slova o srpskom jeziku, da se jedan jezik navodno moe definirati izvanjskim, tzv. pozitivnim, primjerice genetikim kriterijima (tokavski dijalekt), na koncu ipak ireverzibilno propala ne samo u Hrvatskoj i Njemakoj, nego i posvuda u svijetu.]

1. Cur sermo?
itatelju ovih redaka moram prije svega pojasniti o emu e ovdje biti rijei, odnosno, barem spomenuti prapovijest polemike sa Snjeanom Kordi koja se u ovom asopisu ve godinama vrti u krugu poput ringelpila (Karussel-a), to e rei bez ikakva dobitka za znanost, ali uz odreenu zabavu za itateljstvo. Ovaj put elim ipak pokazati zato je svaka rasprava s Kordievom bila, zato jest i zato e zauvijek ostati besplodna. Ukratko bi se moglo rei da su njezine paraznanstvene nebuloze rezistentne na svaki oblik logike jer ive u svome zatvorenom svijetu, gledano zamagljenim oima magla je naravno i jedina vidljiva realnost, sve drugo su nejasne konture. Naire bi se moglo navesti stotinu njezinih prijestupa protivu formalne logike i znanstveno uobiajene argumentacije, ali u se zadovoljiti s prokazivanjem tek nekoliko bitnijih argumentativnih posrtaja reene gospoe. U Knjievnoj republici 2007, 5-6, str. 150-173, Kordieva se bila okomila (Akademike bajke), na poimanje hrvatskoga jezika akademik HAZU povodom deklaracije Hrvatski jezik, nastojei ih po tko zna koji put uvjeriti da govore njezinim zakonopravilnim srpskohrvatskim a ne, iako oni to tvrde, njihovim hrvatskim jezikom. Meutim, tu je iz ista mira i mene umijesila u Akademijina jezikoslovna nastojanja, pripisavi mi kao i akademicima krivotvorenje prolosti, prepriavi tek jedan dio recenzije mojega izdanja prve hrvatske gramatike (Kai 2005), koju je bio objavio Helmut Keipert (2006) u Zeitschrift fr slavische Philologie. To je bio i jedini razlog da sam ubrzo saznao za Kordievu i njezinu polemiku trakavicu iz Knjievne republike. Odgovorio sam u lanku In grammaticos. O glotonomijskim iluzijama Snjeane Kordi (Knjievna republika, 2008, 3-4, str. 184-216). Kordieva je ekspresno uzvratila ve u sljedeem broju Knjievne republike (2008, 5-6, str. 257-281): Jezina povijest i formiranje nacija (odgovor Z. Pandiu i T. Maroeviu).To je bilo mogue zbog toga to je ona moj odgovor dobila od urednika u tiposkriptu (u wordu), a ja njezin ne, pa sam tako i moj odgovor njoj i njezin meni primio u tiskanom obliku nekako u isto vrijeme. No, to jo mogu razumjeti, ipak je Kordieva ve postala kooptirani lan redakcije Knjievne republike, iji se lanci uvijek najavljuju na koricama asopisa. Ona,

139

meutim, nije odgovorila niti na jedan od mojih prigovora glede njezinih paraznanstvenih iluzija1 o zajednikom jeziku, nego se obruila na neke tvrdnje o formiranju nacija koje ja nikada nisam ni postavljao ni zastupao, a Kordieva se ponaa kao da jesam. Utoliko ona i ovaj put uglavnom odgovara na njezine vlastite proponirane umiljenosti, a ne na moje prigovore, ne uspijevajui ni zaas iskoiti iz svoga zaaranog kruga. I to sada? to se same stvari tie, ona nije ni pokuala odgovoriti na najbitnije prigovore, pa je doista na mjestu pitanje kakva smisla uope ima diskusija s tom gospoom. Odgovaram joj ipak, prije svega stoga da netko od njezinih neupuenih oboavatelja ne bi pomislio da sam posustao ili da me je zabrinula razina apstrakcije supolemiarke, ali se zainteresiranim itateljima moram ispriati zbog kanjenja moga odgovora. Ranije nisam mogao odgovoriti, iako su me neki priupitivali zato utim, iz jednostavna razloga: svakodnevne brojne obveze to mi nisu doputale, za razliku od Kordieve imam i drugoga posla, a dovravao sam i novu knjigu (Nepoznata proza Marka Marulia. O novootkrivenim i novoatribuiranim rukopisima). Sada kada je knjiga objavljena (Pandi 2009), a i jedna druga opirna rasprava (Pandi 2008a), prije one tree i najvee knjige koja e uskoro u tisak (Divkovi 2009), uz svakodnevna predavanja, nastavu, klauzure, ispite i obveze, naoh konano malo vremena i za ovaj osvrt.

2. Ad personam
Kordieva se jako uvrijedila da nisam s dovoljno potovanja govorio o njezinoj osobi i zaslugama za slavistiku, poto njezine uradke, objavljene po nekim egzotinim zbornicima, nisam poznavao, a povrh toga da sam svoju osobnu funkciju gurnuo u prvi plan (str. 257): Pandi [...] kao takav netko i neto nije nikada uo za supolemiarku iz Knjievne republike, to dokazuje da je ona nitko i nita. Ovaj tip nesuvisle logike provlai se na preko dvadeset stranica smuenoga teksta bez ikakva podnaslova i loginoga slijeda u argumentaciji. Ako Pandi nije bio uo za dotinu osobu i njezine radove, onda je istina samo to da on za nju i njezine uradke nije bio uo, pa s tim nema blage veze injenica tko je on ili tko je ona. Mogue da Kordieva i sama uti da je u njemakoj slavistici nitko i nita, ali to opet nema veze ni s Pandiem ni s logikom, koja bi ipak trebala biti u temelju svake argumentacije. Stoga je i njezin zakljuak (258) da se Pandi lano predstavlja kao netko tko je pratio znanstvene publikacije u Njemakoj o naem jeziku tek puka
1 Da se u Kordikinu sluaju radi o paraznanosti, ve je konstatirao Tonko Maroevi (2008), meutim, njemu Kordieva nije izravno odgovorila, usprkos podnaslovu njezina priloga, nego samo meni, tvrdei (str. 257) da obojica imamo slina gledita.

140

fantazmogorija. Istina je, naravno, posve drukija. Pandi je bio napisao da je revno pratio sve to se o hrvatskim temama u Njemakoj objavljivalo, a ne o naem jeziku. Stoga on, da prosti, nije ni obraao pozornost na to je li nakladnik Buske iz Hamburga objavio vjebenicu srpskohrvatskoga jezika Snjeane Kordi ili nije. Eto, to je bio glavni razlog da nisam poznavao veleuenu gospou Snjeanu Kordi, pa niti preko njezinih publikacija slinoga tipa o tzv. srpskohrvatskome jeziku, koji me uope nije zanimao. Nitko od meni poznatih slavista nije spominjao Snjeanu Kordi, a ni danas ju nitko od tih Nijemaca, koliko sam uo, ne rauna u ozbiljne slaviste. Ona opet veli da je bila ak trideset semestara predava, no ne kae da je uglavnom bila predava najniega akademskoga ranga, jer je veinom radila kao lektorica, tj. ispomona, a ne stalna uiteljica srpskohrvatskoga jezika, u Frankfurtu, Mnsteru, Bochumu i Berlinu. Ne ree ni to danas radi, odnosno zato ve godinama ne predaje, nigdje i nita. Propitao sam se meu slavistima to je to Snjeana Kordi prije radila, uglavnom sam to znao kada sam joj i prvi put odgovorio, ali sam iz obzira prema osobi bez stalnoga zanimanja s bujnom narcisoidnom matom, dakle iz isto kranskih motiva, prvi put preutio ono to sam znao. No, nakon to je ona pokuala moje potovanja vrijedno zanimanje diskreditirati, to itateljstvo i redakcija Knjievne republike trebaju saznati tek nekoliko injenica o stalnoj autorici njihova asopisa, kao i razlog zato e im ona jo mnogo godina ostati vjerna suradnica. Dakle, Snjeana je Kordi dospjela iz Zagreba u Bochum kao lektorica za srpskohrvatski jezik. U Njemakoj je, rekoh, na nekim sveuilitima bila lektor, uvijek tek na odreeno vrijeme, i uglavnom tek s dijelom deputata. No kako se u Bochumu kumulativno habilitirala, tj. dobila venia legendi za (juno?)slavensko jezikoslovlje, eljela je postati i profesorica, to e rei dobiti i doivotno mjesto. Ipak, kako nije slavistkinja irokoga profila, nego tek serbokroatistkinja (mulier unius libri), ve godinama eka da dobije neku pomonu profesuru ili barem kakvu slubu. Neki njezini zagrebaki prijatelji sada naveliko priaju da bi se ipak uskoro mogla namjestiti u Jeni, da je stvar gotova, tamo da se trai pomoni profesor za balkansku lingvistiku, odnosno urednik biblioteke Nemci i Srbi, u kojoj su ve objavljene tri knjiice. Ako se to i dogodi, u to ipak sumnjam, bit e to vie zbog kranskoga milosra ili nekog drugog motiva, a ne zbog njezine znanosti, za njemakoga profesora ona konano nema ni Zeug-a ni stila. Sve to skupa ne objanjava, meutim, njezinu radikalnu konverziju u Bochumu. I dok je u Zagrebu jo, kako ujem, pisala o hrvatskome jeziku, to odjednom svu energiju investira da bi dokazala kako hrvatski jezik ne postoji, ve samo srpskohrvatski, najglasnije pak odkada u zemljama sljednicama drugopropale Jugoslavije nitko vie taj jezik ne uzima u usta. U tom smislu neprestano pie paraznanstvene polemike i objavljuje ih u Knjievnoj republi-

141

ci, mijeajui iste sa znanstvenim publikacijama. Njezin glavni konvertitski i prozelitski motiv je proziran, ali ga ipak nitko u Hrvatskoj javno ne spominje, iako ga mnogi poznaju. Kordieva je naime poetno eljela u Njemakoj dokazati kako je u Hrvatskoj progonjena na jezinoj osnovi, to bi bio dobar, zapravo jedini mogui razlog da joj se dadne politiki azil, ili barem, u njezinoj manjkavoj logici, i dostatan razlog da joj netko u Njemakoj ponudi profesuru za srpskohrvatski jezik. Quod erat demonstrandum. Dakle, dokle god postoji srpskohrvatski ili na jezik koji Hrvatska ne priznaje, Snjeana je Kordi, biva, progonjena. Stoga ona u svakoj svojoj polemici spominje ne samo da postoji taj njezin kuni jezik, nego i da je strahovito progonjena, budui da Hrvatski ustav propisuje hrvatski jezik, te da time manje-vie svi Hrvati danas nijeu postojanje njezina materinskog jezika, to znai da ju progone. Meutim, kako Nijemci uglavnom nisu vesla sisali, te njezin tip logike ovdje nije openito poznat, to ona meu poznatim slavistima nailazi samo na odbijanje. Jedan mi je njemaki slavist ak rekao otprilike sljedee: da svi nekadanji serbokroatisti u Njemakoj zamrze izraz srpskohrvatski jezik, vie je uinila Snjeana Kordi svojim prozelitskim diskursom, drala je neka predavanja u tom smislu, jezina cenzura u Hrvatskoj, izgon srpskohrvatskoga i sl. (usp. Kordi 2008b), nego li su to u prolosti mogli uiniti Stjepan Babi i brojni hrvatski jezikoslovci. Njezina quasi argumentacija (rabulistika) je, kako ree, za to ime jezika apsolutna kontraindikacija. Osim toga njemaki slavisti, barem oni koji neto znae, ne ele podgrijavati ono to je i u teoriji i u praksi prohujalo s vihorom. Veliku znanstvenu podrku, meutim, Kordieva dobiva od dva njemaka anonimusa (Grschel, Vlkl), zatim od lektorice Svetlane Ressel iz Heidelberga, Pera Jacobsena, danskoga lana SANU2, te od Miloa Kovaevia, prononsiranoga etnika i jednoga od autora Slova o srpskom jeziku, koji postaje njezin znanstveni intimus i nasljednik kao lektor srpskohrvatskoga jezika u Bochumu. Time je, usput budi reeno, nakon vie desetljea, Kordikinim manipulacijama, prekinuta tradicija po kojoj su iz Zagreba u Bochum dolazili lektori za hrvatski jezik. Sada dolaze iz Srpskoga Sarajeva, o emu je u Knjievnoj republici ve pisao, iako dosta srameljivo, i (ne)sretni uitelj Snjeane Kordi, Ivo Pranjkovi.

2 Njega nimalo nije bilo zasmetalo da su Pavle Ivi & Co. bili izbacili ijekavicu u Bosni, uveli Odbor za standardizaciju srpskoga jezika (usp. Brbori, ed. 2006), nasilno propisali jezik udbenika i televizijskih vijesti, zabranili latinicu na svim javnim mjestima i prometnim znakovima u Republici srpskoj, sastavili Slovo o srpskom jeziku, a vrlo se bijae uzrujao kada se HAZU oglasila deklaracijom Hrvatski jezik, gdje u osnovi ne stoji nita drugo nego tvrdnja da je hrvatski jezik jedan i jedinstven, te da Hrvati vie nikada ne e dopustiti da im netko iz Danske ili Srbije propisuje i(li) namee jezik, a najmanje ime njihova jezika. Slijedei teoriju svojih prijatelja iz SANU Jacobsen je ve prije bio sprijeio da se u Danskoj uvede barem lektorat hrvatskoga jezika, doim se u Zagrebu, mogue zbog tolerantnije jezine atmosfere i otvorenosti prema svim stranim jezicima, moe studirati skandinavistika, tj. uz vedski i norveki, i poseban danski jezik.

142

Meutim, ono to nadobudnoj preobraenoj serbokroatistkinji oito nitko nije kazao kada je dola u Njemaku, to joj mogu ovdje poruiti, iako je sve to za nju danas prekasno: ako je ve imala kakvih profesoralnih ambicija onda je morala (sa)znati da u njemakoj znanosti uglavnom vrijedi pravilo Klasse statt Masse (klasa umjesto mase), pa nije uputno svoje publicistike i polemike lanke ubrajati u znanstvene publikacije, pogotovo ne te publikacije stavljati u prvi plan. Dovoljno je napisati da se autorica bavi publicistikom, a preutjeti stotinjak navodnih pozicija iz raznoraznih novina. Fakultet bi inae mogao doi do zakljuka da dotina mchte-gern-profesorica vie od dvije treine svoga vremena investira u osobne obraune i polemike uvijek na jednu te istu temu, pa da mu takva svadljiva i jednostruka osoba uope ne treba, ak i u sluaju da je i dobar znanstvenik, a kamo li kada je i onako mulier unius libri. To njemako pravilo Snjeana Kordi, naalost, ni do danas nije razumjela, nego postojano radi u korist vlastite tete, a za svo zlo potom optuuje sve druge. Da i danas ita zna o njemakoj sveuilinoj praksi ne bi mi bila savjetovala (str. 258) provjeriti u njemakoj slavistikoj Online-Bibliographie der deutschsprachigen Slavistik sadri li neki njen rad pa bi[h] saznao da je u tu bibliografiju uvrteno stopedeset njenih lingvistikih publikacija, vie od bilo kojeg drugog njemakog slavista. To je pria za neupuene, jer ima njemakih slavista koji su objavili ili priredili vie knjiga nego li Kordieva polemikih lania, a svejedno ih nema u Online-Bibliographie. U stvari, ima nekoliko razloga to je situacija s Online-Bibliographie takva kakva je, tj. da i tu prazne tikve plivaju iznad vode. Prvi je da svatko osobno ubacuje u tu bibliografiju to eli, Snjeana je Kordi tu bila vrlo revna, ubacivala je svaki novinski lani i polemiku, a oni njemaki slavisti koji do sebe dre, odnosno ne ele biti u njezinu drutvu, nisu unijeli ni jednu poziciju. Na koncu se dogodilo to to se dogoditi moralo, pokretai bibliografije su objavili (Bulletin der deutschen Slavistik 2008) da je eksperiment propao i da se obustavlja reena bibliografija. Vie ne e biti ubacivanja. I toka. Razloga je vie, ali uglavnom nije bilo sporazuma o tome to je to znanstvena publikacija, u kojem se mediju objavljuje i sl. Bibliografija je jednostavno bila pretrpana otpadom sa svemree (zugemllt), tj. esto i s neznanstvenim radovima, najpoznatiji slavisti se tu i ne pojavljuju, pa je zbog toga bibliografija zapravo samo krivotvorila stvarne domete njemake slavistike. Tako, primjerice, lanak Kultura paprike na Balkanu s brojnim slikama visoke rezolucije o razliitim sortama, moe biti zanimljiv u etnologiji i agronomiji openito, no nikako u slavistici. Time je i Kordikina znanstvena veliina, koja je barem virtualno (po broju pozicija) bila nadmaila sve njemake slaviste, bila i ostala jedna velika napuhana iluzija, pukla na koncu kao i svaki Luftbalon, pa nigdje vie, osim u svemrenom otpadu, nema ni njezine veliine, ni reene bibliografije, ni postuliranoga srpskohrvatskoga, njezina navodno materinskog jezika.

143

Nadalje, kada i ako reena autorica, javljajui se na budue natjeaje, bude spremala svoje uradke u tvrdoj, papirnatoj kopiji, svaki e fakultet vidjeti3 da se od 150 pozicija u otprilike 130 njih na tek po nekoliko stranica ponavlja jedna te ista stvar, a svih tih 130 pozicija i onako stanu u jednu aku (jada). Kada, ubrzo potom, oni upueniji saznaju da je od tih 130 Kordikinih navodnih znanstvenih publikacija (udbenik srpskohrvatskoga nije naravno znanstvena publikacija), te novinskih polemika posveeno dokazivanju da je srpskohrvatski jedan, i to policentrian jezik, to je Brozovi (1992) u jednom lanku ve davnih dana, daleko prije Kordike bio tvrdio, to e svaki Filozofski fakultet, bar u Njemakoj, zakljuiti da tih 130-ak lanaka Snjeane Kordi u znanosti ne znae apsolutno nita, jer kao kopije Brozovieve argumentacije ne donose nita nova, ak kada bi teorija i bila tona. Pored toga to preuuje Brozovieve otklone od svoje teorije, Kordieva je tu i tamo ubacila jo i parafraze o naciji, nacizmu i sl., ali ni to joj nije originalna pria, nego tek nesuvisla redukcionistika kopija raznih sociologa i povjesniara, koji s hrvatskim jezikom opet nemaju blage veze. Ti su njezini radovi stoga jednostavno za Altpapier ili za otpad na svemrei. To toliko, jer Kordieva tvrdi (str. 258) da ona u jednoj od amerikih bibliografija ima daleko vie popisanih publikacija od akademika Radoslava Katiia ili akedemika Dalibora Brozovia iako su dotina gospoda dvostruko starija od nje. Masse statt Klasse. Kako bi pak barem nekoga u Hrvatskoj uvjerila da je ona ipak u neto upuena, valjalo je dokazati da sam ja neupuen, jer eto ne poznajem njezine epochenmachende uradke. Stoga se Kordika dala u potragu za Pandiem, neto ula, neto naula, bitno preula, iako je mogla povjerovati samomu Pandiu koji je sasvim tono napisao da je studirao filozofiju, teologiju i klasinu filologiju u Freiburgu im Breisgau, pa valjda to i predaje, danas kao vii studijski
3 Ovdje itateljima valja pojasniti da su sveuilini natjeaji u Njemakoj i Hrvatskoj posvema razliiti. Kako nema nikakvoga automatizma pri imenovanju profesora, u Bochumu nitko nije doao na ideju da Kordievu uzme za doivotnu profesoricu. U Njemakoj, naime, niti jedan bivi asistent nakon habilitacije ne moe postati profesor na svojemu vlastitom sveuilitu, nego ga za profesora mora pozvati neko drugo sveuilite. Nakon tri godine kao docent svojega sveuilita on e konano ostati bez posla, nitko ga tu ne e imenovati profesorom. Naravno, nakon to je postao profesor na drugom sveuilitu on moe nakon tri godine slube ponovno dobiti poziv svojega prijanjega sveuilita, opet, naravno, uz umjereno, izvantarifno poveanje plae. To je praksa koja vrijedi u Njemakoj jo od poetka 19. st. i poznate sveuiline reforme Wilhelma von Humboldta. Nakana je bila, ostala je do danas, sprijeiti incest u kunom znanstvenom poduzeu, gdje se po iskustvu kritika postojee znanosti ne tolerira, iako napretka u znanosti nema bez kritike i provjetravanja. U Hrvatskoj, od 1945. pa sve do danas, pogotovo pak nakon tzv. bolonjskoga procesa, vrijedi pravilo, kako to tvrde neki zlobnici, da e svaki asistent na katedri naslijediti svoga pofesora ako marljivo i nekritiki ponavlja to je od njega nauio, te ispunjava formalne kriterije i godine slube. Izuzetci su navodno rijetki, recimo u sluaju ako asistenta, po nesrei, negdje izmeu rnomerca i Dubrave zguva tramvaj. To opet znai da je serbokroatistica Kordi u Njemakoj svaki put na natjeaju izloena realnoj konkurenciji velikoga broja ire obrazovanih slavista, pa njezinu veliinu nitko ne e ni otkriti, pogotovo ako ona uope nije usporediva s tzv. punim slavistima (Vollslavisten) koji su njezini sunatjecatelji. U Hrvatskoj bi Kordieva, ali ne samo ona, ve zbog formalno-natjeajnih mogunosti prola daleko bolje nego u Njemakoj, naravno kada bi netko potrebovao profesora njezina jezika. Kako trenutno izgleda, Filozofski fakultet u Zagrebu je njezina realna opcija za nastavak karijere, gdje joj odnedavno opet objavljuju srpskohrvatsku promidbu (usp. Kordi 2009).

144

savjetnik (Oberstudienrat), dakle uope ne preuuje da je on i Religionslehrer, ali ne samo to. Trei je problem to Kordika ne poznaje njemaki (visoko) kolski ustroj pa ne zna to je to Kaufmnnische Schule (School of Economics) u selu s trinaest tisua stanovnika zvanom Tauberbischofsheim (str. 258), a jo manje zna to to radi njemaki Lehrer u srednjokolskom i viem obrazovanju. U naem centru, uz opu gimnaziju, imamo nekoliko vrsta kola i studijskih pravaca menadmenta, gdje su pored isto gospodarskih predmeta zastupljene i filozofija i teologija, razni jezici, teajevi gospodarske i tehnike etike, kao i socijalni nauk Katolike crkve. Sve to nae apsolvente osposobljava da mogu bolje procjenjivati ne samo gospodarske nego i socijalne potrebe drutva, i to ne samo u Njemakoj, nego i u globalizirajuim procesima po itavome svijetu gdje bivaju zaposleni. Time ve od poetka izobrazbe stjeu komparativne i argumentativne prednosti, ukljuujui tu i socijalnu osjetljivost, prema slinim apsolventima iz drugih drava. Moje pak kolege napreduju u slubi po natjeaju a ne na osnovi poodmakle ivotne dobi, kako to tvrdi Kordieva. Inae, zato ona sama nakon trideset semestara ne napreduje u slubi? Neupuena gospoa, u stilu nekadanje nabruene skojevke, veli ak (str. 258) da kada bih naveo te podatke o sebi onda njegova neupuenost vie ne bi nikoga udila. Oito je zaboravila u kojem se vremenu i prostoru nalazi, inae takve gluposti ne bi pisala i ne bi se ponaala kao da sam ja zastupnik uvarova jugo-strukovnoga kolstva. Niti jedan njemaki sveuilini profesor, ak ni onaj iz vremena DDR-a, ne bi s toliko podcjenjivanja govorio o svome kolegi iz gimnazije i vie kole koji je usporediva platnoga razreda u slubi vii studijski savjetnik (Oberstudienrat), a koji je uz to i priznati znanstvenik (filozof i filolog), ali zato to zbori osoba revolucionarnog ara bez ikakva zanimanja, jo uvijek u borbi protivu klasnoga (?), religijskoga4 i(li) nacionalnoga neprijatelja. Moda je to jedan od razloga da Kordieva jo nije dogurala do neke slubice u Njemakoj, nju ne zanima stvarnost i znanost, nego ideologijski prozelitizam. Druga je stvar da sam ja u Freiburgu, ovdje to navodim samo zbog toga to je Kordieva pokuala diskreditirati moju lingvistiku kvalifikaciju, studirao ne samo filozofiju i teologiju, nego i grki i latinski i hebrejski jezik, a veleuena gospoa Kordi u Zagrebu (?) tek neki meni nepoznati srpskohrvatski jezik i neslavno propalu jugoslavistiku. Niti jedan od njemakih slavista, a
4 Izgleda da je Kordieva nala svoje teorijske istomiljenike u spisima jedne poznate sekte bojovnih ateista u Njemakoj (usp. Knjievna republika, 11-12, 2008, str. 216-224), poistovjeujui kroz svoju Kurzschlusslogik, na priliito osebujan nain, religiju i hrvatski jezik, znanost i srpskohrvatski jezik. Tipian silogizam njezine nakazne logike glasi: hrvatski jezik je religija, Kordieva je za srpskohrvatski jezik, ergo, Kordieva je za znanost. Lingvistica nikako ne uspijeva skuiti da njezin silogizam nije na mjestu, jerbo hrvatski i srpskohrvatski nisu kontrarne (suprostavljene) nego kontradiktorne veliine. Dakle, kada bi hrvatski jezik u prvoj premisi i bio religija, to je naravno totalna glupost, time se ipak nikada ne bi moglo dokazati da je serbokroatistica znanstvenica, jerbo bi srpskohrvatski jezik u drugoj reenici bio samo neto razliito od religije (neto kontradiktorno), te Kordieva nikada, baram u tom tipu silogizma, ne moe dokazati svoju znanstvenost. Isti tip Trugschluss-a susree se tijekom itave argumentacije Snjeane Kordi.

145

poznajem mnoge, mene ne bi ni u snu nazvao neznalicom, a najmanje oni koji su itali moje radove. Dapae, moje studije cijene i njemaki filozofi i njemaki slavisti5, pa ne patim od kompleksa manje vrijednosti kao Kordieva. Nadalje, o sebi prvi put nisam mnogo pisao jer se nisam htio previe hvaliti pred supolemiarkom koja je bez zanimanja, a najmanje zbog toga to bih se imao bilo ega postidjeti. Ipak, da se Kordieva drugi put ne bi zalijetala, to joj treba biti jasno da je Pandiu u slubi konkretno povjerena i izobrazba mlaih kolega, to e rei svrenih sveuilinih studenata (referendara) koji se spremaju za drugi dravni ispit, pa stoga mora predavati ne samo u seoskom centru nego i u dravnom nadregionalnom, zemaljskom seminaru za pedagogiku, u glavnom gradu jedne velike savezne drave, s otprilike milijun stanovnika. Osim toga, po pozivu Pandi sudjeluje u jednom sveuilinom znanstvenom projektu, a mogao bi do konca svoje profesionalne karijere raditi samo na tome, imao bi dovoljno posla. U tom sveeuropskom filozofijskom projektu koji djelomice financira Europska Unija, suraujem u projektu izdavanja dosada neizdanih djela renesansne filozofije. Tu sam u program ubacio i odgovaram za latinska djela naega mudroslovca i bogoslovca Jure Dragiia (1445-1520). U drugom, slavistikom, ali takoer meunarodnom projektu, s jednim slavistom bih uskoro mogao postati suvoditelj projekta kritikoga izdanja ruskih prijevoda (17. st.) i komentara slavnih latinskih djela Ars brevis i Ars magna poznatoga vjerouitelja Katalonca Ramona Llulla (1232-1316), oca katalanske knjievnosti. Suradnju na tom projektu mi je ponudio, nakon to je itao moje izdanje Kaieve gramatike i neke druge moje radove o renesansnoj filozofiji, jedan engleski slavist6. Od posla, meutim, jedva nalazim slobodnog vremena, pa moram smanjivati deputat (satnicu) predavanja, pa u drugi projekt najvjerojatnije morati otkloniti. Toliko zasada o meni, no moemo nastaviti raspravu ad personam ako Kordieva i nadalje bude eljela pokazivati svoj vlastiti znanstveni Olimp i moju neznalaku minornost. U samoj stvari pak, dakle to je bio povod da me se Kordieva dovezala, tj. zato prevodim ilirski s hrvatski, valja se bojati da ona ni ovaj put ne e razumjeti to sam ja to objavio ili tvrdio, jer te stvari ne spadaju u njezin koncept serbokroatistike. Iznova e raspitoljiti iz svih orua po meni, biva krivotvo5 Protivu boljega znanja Kordieva tvrdi (str. 278) da je moje izdanje Kaieve gramatike (2005) predstavljeno tek u glasilima naih iseljenika u svijetu, a njezina knjiga da se recenzira iskljuivo u znanstvenim asopisima. Ipak, osim jednoga vicarskog portala (www.croatia.ch), iseljenici se, naalost, nisu zanimali za moju knjigu, ali su recenzije objavili meunarodni asopisi Zeitschrift fr slavische Philologie, Wiener slawistisches Jahrbuch, Contrastive Linguistics, Historiographia Linguistica, a i neki drugi asopisi u Rusiji, ekoj, Japanu, Hong-Kongu i Brazilu. Kordikini radovi, naprotiv, dobivaju najbolje ocjene u asopisu Slovesa iz Banja Luke, te u izdanjima Matice srpske iz Novoga Sada. Najodanije penegirike (totalni lingvistiki opis) pie joj sintaktiar Milo Kovaevi. 6 Ovdje moram Kordievoj rei da vjerouitelj Llull ima neke veze ne samo sa scientia universalis Gottfrieda Wilhelma Leibnitza, nego i sa jansenistikom Grammaire gnrale et resonnn iz Port-Royala (1660), o kojoj serbokroatistica, naravno, nema pojma. U svakom sluaju to je, za zahtjevnije gramatiare, iznimno izazovna tema.

146

rim prolost, iako za tu tezu ona doista nema nikakva stvarnog razloga. Ve jednom nije razumjela to sam ja to uinio (priredio kritiko latinsko izdanje prve hrvatske gramatike), pa misli da sam ja tek preveo na hrvatski jezik tu gramatiku. Ja sam tu gramatiku i preveo, ali samo zbog toga to Kordieva ni slini nazovi lingvisti ne znaju itati ni latinski ni prvu hrvatsku gramatiku, ali to nikako nije sve to sam uinio. Pa kada Keipert (2006) hvali moje izdanje a kudi moj prijevod illyricus s hrvatski, Kordieva uope ne kui o emu je rije. Keipert je oito bio pomislio da se ilirski kod Kaia i kroz povijest odnosi i na srpski i na hrvatski uture, tako bi to rado imala i Kordieva, pa kao dokaz navodi ilirca Dragutina Rakovca i njegovu elju da ilirski proiri od Jadrana do Crnoga mora. Meutim, ja sam ve u mome prvom odgovoru naveo da usprkos elji iliraca niti jedan jedini Srbin (dakle jedan od onih koji su u pisanju koristili salo debeloga jera), barem meni takav nije poznat, ni u Kaievo vrijeme ni poslije, a najmanje u 19 st., nije htio ni uti za ime ilirsko, bilo za svoj jezik, bilo za svoj narod. Apsolutno nitko, a najmanje Vuk Karadi7. Slina je situacija i s latininim pismom. Kada Kai pie latinicom on doista ne misli da bi ga pravoslavni Srbi prihvatili, ponajmanje zbog njegova jezika (za njih su puki jezik i latiniko pismo stoljeima bili apsolutna kontraindikacija), on pie za katolike misionare u misijama, esto strance, koji su trebali nauiti hrvatski jezik. to su o tome mislili Srbi u njegovo vrijeme i kasnije trebala bi Kordieva proitati kod Jovana Skerlia (1909), kojega sam ve bio citirao. E sada, ako Keipert nije znao da su svi Srbi kroz povijest bjeali od imena i slova ilirskoga (latinski prozelitizam) kao vrag od tamjana, to mu moemo oprostiti. Njemu sam, ali i Kordievoj, ve postavio zadau, ali jo ne reagiraju: navedite mi ime jednoga jedinog pravoslavnog Srbina kroz povijest koji je u unutarsrpskom diskursu bio prihvatio ilirsko ime svoga jezika, pa tek onda ispravljajte moj prijevod. Jedini suvremeni srpski zagovornici teze da je Kaieva gramatika u stvari gramatika srpskoga jezika, samo da se jadnik Kai malo zbunio oko imena, pisma i sala debeloga jera, jesu, gdje e suza neg na oko, potpisnici pamfleta Slovo o srpskom jeziku, ukljuujui i Miloa Kovaevia, znanstvenoga intimusa gospoe Kordi. Keipert, vjerujem, ne bi, za razliku od Kordieve, rado htio biti u njihovu drutvu, ali ipak, realno gledajui, ispada da je i on, iz neznanja, na njihovoj strani. Stoga je i Kordievoj vrlo bitno da ilirski retroaktivno bude jedan jezik sa srpskim, to je napustio ak i Pavle Ivi, jer bez toga ne moe ni dananji hrvatski biti jedno sa srpskim, i zbog toga se ona konano dovezala moje malenkosti, iako joj nije bilo uzmanjkalo neprijatelja. Nakon nje e, imamo podjelu rada, braa slovopisci taj jezik zakonopravilno prisajediniti kao iskljuivo srpski jezik, a Kordieva e rei da ona ipak s time nema nita, nego da ona samo poput Galileja objektivno sudi (tokavski = jedan jezik), doim e slovopisci objektivno, tj. zakonopravilno aminovati: jeste jedan ali srpski.
7 Mogue da se ipak pokoji Srbin kroz povijest izjasnio spremnim prisajediniti iliriesku knjievnost, ali nikada svoju proglasiti ilirieskom. No, i to su bile apsolutne iznimke kod Srba.

147

Drugi prigovor, onaj o mojoj gramatikoj terminologiji u prijevodu Kaieve gramatike, jo je apsurdniji. Kordieva veli (str. 279) da ...nitko nema Pandievo brojevno pridjevno ime, to bi trebalo dokazati da sam lingvistiki neobrazovana osoba. Imaju, imaju, uglavnom sve gramatike prije 19. st., dakle kroz otprilike sedamanest (17) stoljea, pa tako i Kaieva (nomen adjectivum numerale), to, naravno, lingvistiki neobrazovane osobe ne znaju. Stoga, dakle zbog njezine manjkave izobrazbe, ovdje bih sada morao objanjavati gospoi Kordi zbog ega i kako to Kai koristi takvu terminologiju u nominalnoj morfologiji pa i taj pojam, a istoga nema u gramatici iz koje je ona, kao ena jedne knjige, crpila sva svoja gramatika znanja. Tek ukratko, ne bi li ipak vrla lingvistica malo uznapredovala u gramatici, tradicionalna gramatika nema istu podjelu vrsta rijei koju je uila biva lektorica Kordi (imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi, itd.). Tu klasina gramatika ima malo loginiju podjelu, recimo na nomen substantivum (ime bia, ne imenica) i nomen adiectivum (pridjeveno ime, ne pridjev, jer tu ima i dananjih zamjenica), a od tih pridjevenih imena jedno je i nomen adiectivum numerale, tj. pridjeveno brojevno ime. Broj dakle nije posebna vrsta rijei kao u dananjim gramatikama hrvatskoga jezika nego tek jedna od podvrsta pridjevenih imena. Dakle, kada kaemo tri, taj broj se logiki i danas uvijek odnosi na ime nekoga bia ili stvari, odnosno pridjeva se imenu (npr. tri ribe, etiri abe, ili sl.), pa ne moe logiki stajati sam za sebe (tri), pa konano stoga broj nije posebna vrsta rijei (jer bez bia ili stvari ne oznaava nita). Nadam se da je lingvistica sada razumjela zato sam preveo tako, tj. iz isto didaktikih razloga, kako bi i ona, u povijesnoj gramatici i filozofiji jezika potpuni analfabet, u latinskome jeziku takoer, razumjela da Kai ima, koje li drskosti, malo drugiji gramatiki metajezik nego ona sama. Za prvu lekciju je dosta, iako bi njoj ovdje valjalo pojasniti i zato zamjenica i pridjeveno ime ne odgovaraju dananjem opsegu, zato vremena i naini divergiraju, ali to bi nas doista vodilo daleko od teme, a Kordieva bi trebala jako mnogo vremena da bi sve to shvatila. Meutim, meni je iz svega ovoga postalo razvidno da vrla lingvistica nema blage veze ni sa suvremenom kognitivnom gramatikom, niti sa semantikom openito, inae ju ne bi smetao Kaiev semantiki ustroj prve hrvatske gramatike, jo manje moj prijevod.

3. Ad rem
Desetak od dvadesetak stranica svoga smuenoga teksta Kordieva koristi kako bi pokazala da ja (str. 262) mislim to ne mislim, tj. on misli da je dananja podjela ljudi na hrvatsku nacionalnost, slovensku nacionalnost, makedon-

148

sku itd. bila zadata objektivnim svojstvima tih ljudi. to bi to trebalo znaiti Kordieva je ve prije (str. 258) pojasnila: Njegova osnovna teza je da a) oduvijek postoji hrvatski narod, b) svaki narod ima svoj jezik, c) iz toga proizlazi da oduvijek postoji zaseban hrvatski jezik, d) ako taj jezik postoji oduvijek, podrazumijeva se da postoji i danas. A kakve to sve veze ima s Pandiem? Apsolutno nikakve. Pandi je jasno iznio svoje stavove o tim pitanjima, na koje se Kordieva ne osvre, ve pria o sablasnim vjetrenjaama koje joj se ukazuju u glavi, a ne citira Pandia gdje je to rekao. Pandi, jo jednom, nigdje nije govorio da je bilo koja nacionalnost zadana objektivnim svojstvima ljudi, ali je Kordieva govorila, to ponavlja neprestano, da je jezik zadan objektivnim, tj. odreenim genetskim svojstvima (npr. tokavski = srpskohrvatski). Naprotiv njezinoj tvrdnji, Pandi e, poput mnogih autora koje citira Kordieva, biti miljenja da nacija nastaje kroz povijesni diskurs odreenih ljudi na odreenom podruju, ali se taj diskurs odvija i razvija na povijesno specifian nain za svaku od nacija, poglavito meu slavenskim narodima, inae to i ne bi bio diskurs, a ne na jedan te isti nain za sve nacije, kako to zamilja Kordieva. Upravo stoga sam se usudio priupitati vrlu lingvisticu da znanstvenoj zajednici i irem itateljstvu pojasni samo jednu jedinu stvaricu: Kako to da nastanak i jedinstvo neke nacije poiva na povijesnom diskursu (elita, ovih ili onih stalea ili obinih ljudi), to prihvaa i Kordieva, a jezik, naprotiv, da se, iako je on diskurs par excellence, definira, kako tvrdi ista Kordieva, prema nekim objektivnim, izvanjskim, to e rei genetskim ili strukturalno-geografijskim karakteristikama (tokavski dijalekat) bez ikakva diskursa? I to je sr spora. Kada bi Kordieva logino i razvidno odgovorila na ovo pitanje onda ne bi vie mogla zabavljati itateljstvo Knjievne republike. Stoga, zakljuujem, na ovo pitanje ona nikada ne e odgovoriti, barem ne logiki suvislo, i zbog toga je svaka diskusija s njom uzaludna. Meutim, ipak nije jasno kako ona uope moe sanjati da bi je neko sveuilite u Njemakoj pozvalo za profesoricu ako nije u stanju rijeiti tu najbanalniju logiku dilemu u koju je sama sebe i svu svoju znanost uvukla. Lake je naravno rei da je netko drugi kriv, da je netko progoni, nego li priznati da je njezina znanost manjkava. Zapravo, sumnjam da e ona ovo moje pitanje i razumjeti, budui ga nije razumjela ni proli put, iako sam to pojasnio na str. 210. Tada sam ve jasno formulirao gdje je skrahirala teorija Snjeane Kordi, meutim veleuena gospoa se na to ne osvre. Stoga za itatelje ponavljam to odluujue pitanje, koje sam proli put bio formulirao otprilike na sljedei nain: Ako je nastanak svake nacije uvjetovan povijesnim diskursom, tijekom kojega su se odreeni ljudi nali zajedno u jednoj a neki drugi opet u drugoj zajednici, to Pandi uope ne osporava (osporava meutim tvrdnju da je povijesni diskurs kod svih nacija tekao na isti nain, po istoj abloni), kako to i zato to jezik (nacionalni

149

ili vienacionalni, svejedno) biva definiran, barem po Kordievoj8, Iliji Garaaninu, Vuku Karadiu, Pavlu Iviu, Radmilu Marojeviu i Milou Kovaeviu, prema pozitivnim, tj. genetskim kriterijima (tokavski = jedan jezik, ergo srpski za ovu elitu)? Da je Kordieva kod mene bila zavrila poetni teaj formalne logike9, o modalnoj logici ovdje neemo troiti vrijeme, ovo bi je pitanje doista protreslo, pitala bi se kako rijeiti logiki problem. Zar stvarno misli da njemaki profesori lingvistike, kod kojih se natjee, ne poznaju ovu stranputicu njezine znanosti? Kada bi znala logiki argumentirati ona bi mogla doi do zakljuka da je i svaki jezik, kao i svaka nacija, nastao u diskursu, dakle ako A onda i B, u jednom diskursu ovaj, u drugome opet onaj jezik, u treem povijesnom diskursu neki vienacionalni, policentrini zajedniki jezik, ve prema povijesnoj konstelaciji i razvoju pismenosti i komunikacije (diskursa) meu odreenim ljudima i nastajuim kulturama. Dante bi rekao cos o cos. Bilo koji od mojih aka ili studenata s kojima sam na teaju formalne logike zajedno itao po nekoliko poglavlja iz Aristotelove De interpretatione (posebno tzv. Seeschlachtpassage), bi na ovome mjestu pokuao uskladiti obadvije pozicije, odnosno odbaciti onu koja nije logina. A ta je da je neki knjievni jezik mogue definirati isto genetsko-strukturalnim kriterijima, bez obzira dakle na diskurs i povijest nastanka, to jest bez obzira na injenicu koji su ljudi s kojima gradili odreenu zajednicu a koji ne. Upravo zbog toga zajednikog povijesnog diskursa moglo se dogoditi da obini ljudi u Hrvatskoj, iako trodijalekatne jezine osnove, ute jezino zajednitvo hrvatskoga knjievnog (tokavsko-jekavskog) jezika, a ne i srpskoga (takavsko-ekavskog) knjievnog jezika, iako je genetski mogue ustanoviti odreenu objektivnu, pozitivistiku slinost u strukturi srpskoga i hrvatskoga knjievnog jezika, naravno ako posve zanemarimo razliitost pisama. Hrvati su dakle kroz povijest izdiskurzirali svoju hrvatsku naciju i hrvatski knjievni jezik na tokavsko-jekavskoj osnovi, a Srbi svoju naciju i srpski jezik na takavsko-ekavskoj (umadijsko-vojvoanskoj) dijalekatnoj osnovi, ako je dijalektologija (t-, t-, -) ovdje uope bitna. Isto tako su stoljeima 23 Habsburgovca bili njemaki carevi10, pa se njemaki
8 Kordieva tvrdi da ona ipak nije istoga miljenja kao ovo drutvo. Zbilja? Da je tokavski jedan jezik tvrdi i ona i svi nabrojani muketiri velikosrpske jezine politke. Jedina razlika je u tome da bi Kordieva taj jezik zvala srpskohrvatski a reena gospoda srpski, pa je za njih tokavski dijalekt ujedno i deniens granica Velike Srbije (Goebl 2005) i srpske nacije. U naivnijoj intepretacijskoj varijanti moglo bi se rei da Kordieva danas revno slui tim muketirima, kako bi to rekao Milovan ilas, kao korisna budala, i to na putu ostvarenja iste ideje. 9 Valja priznati, a ne grijeiti duu, da bi i prirunik formalne logike Gaje Petrovia, koji je svojedobno kolao po kolama u Hrvatskoj, iako je bio tek kompilacija tuih prirunika, ipak pomogao da Snjeana Kordi uope sazna to je to silogizam, koliko ih tipova ima, emu oni slue, te zato logiku ne moe zaobii nijedna znanost. Naalost, ona nije prola nikakav teaj logike za vrijeme svoga kolovanja, to je danas teko kompenzirati. 10 Sveto rimsko carstvo njemake nacije (Sacrum Romanum Imperium Nationis Germanicae) pojavljuje se kao pojam ve od 15. st., a od 16. st. do 1806., kada se carstvo gasi, skoro iskljuivo. To bi Kordieva znala da je imalo primirisala njemake kole. Ona, meutim, punih plua tvrdi da se njemaka nacija formira tek od sredine 19. stoljea, iako se tu radi o suvremenom pojmu njemake nacije. Ovih dana Drugi program njemake

150

jezik etablirao kao zajedniki i u Austriji i u Njemakoj i u vicarskoj, usprkos svim razlikama, i to stoljeima prije razvoja modernih nacija, pa zajedniki njemaki jezik nikoga danas uope ne smeta. Oni su to stoljeima diskutirali i prihvatili taj jedan kulturni jezik, bez obzira na regionalne razliitosti. I toka. Njihov je diskurs proao na jedan nain, hrvatski i srpski se pokuavalo ujediniti, odnosno poetno zajedniki diskursirati, i to tek onda kada su i nacije i diskursi ve stoljeima diskutirali u drugome pravcu. Stoga je i projekt zajednikoga jezika u Hrvatskoj i Srbiji definitivno propao, premda ga Kordieva usporeuje s okretanjem Zemlje oko Sunca (Galilei). Stvarnost je daleko bizarnija, taj srpskohrvatski jezik postoji jo jedino u samodiskursu (soliloquia) Snjeane Kordi, samo u njezinu krilu poput one zlatne ptiice koju spominje. Sva ostala argumentacija rezultira zapravo iz ove prve spoznaje. Hoe li tko njemaki jezik u svojoj deskriptivnoj teoriji nazvati jednim policentrinim jezikom ili ne, posve je svejedno svim dananjim govornicima toga jezika, to ostaje odreena lingvistika konceptualizacija koja uope ne utjee na pitanje postojanja, nastanka i razvoja (povijesnoga diskursa) jednoga i istoga njemakoga jezika. Nasuprot tome, srpskohrvatski bi jezik valjalo tek danas kroz diskurs stvoriti kao svim potencijalnim diskursantima jedan i imenom opeprihvatljiv jezik, da bi taj tek potom uope mogao i u znanosti ona dolazi post festum biti jedan zaseban jezik (Einzelsprache). Tek kada bi bio od sviju prihvaen kao jedan zaseban jezik, mogli bi ga neki lingvisti u svome metajeziku i samo za svoje potrebe nazivati vievarijantnim ili policentrinim jezikom. Od toga zajednitva, ni uza svu prisilu, u sluaju hrvatskoga i srpskoga nije ostalo nita, a kamoli da bi tko danas dragovoljno sanjao o jednome zajednikom jeziku. Simpson je (1994) pokazao da se ni kriterij meusobne razumljivosti, koji Kordieva apostrofira kao drugi kriterij jedinstva jezika, poto nije openito primjenjiv, takoer ne moe promatrati kao definiens zasebnoga jezika. Ali kako hrvatske i srpske elite, te obini ljudi danas komuniciraju vrlo ogranieno, ali i tada ne na istom pismu, to je miljenje Kordieve da se svi dobro razumiju isto spekulativno, da ne kaem iluzorno. Meutim, ak da je razumljivost iznimno velika, to nema nikakve dokazbene snage za definiciju jednoga zasebnog jezika, a takvih primjera ima i drugdje (norveki i danski). Jo manje e o tome odluivati mjerenje razumljivosti indigenih jezika u Sjevernoj Americi to su pokuali raditi neki ameriki lingvisti (Harris) na osnovi nekoliko stotina rijei, a to bi na hrvatski i srpski eljela primijeniti Snjeana Kordi. Stoga je Ulrich Ammon (2005: 1536-1543) u najnovijem izdanju trosveane enciklopedije Sociolinguistics, u prikazu Pluricentric and Divided Languages,
televizije (ZDF) prikazuje seriju u deset nastavaka Die Deutschen i to povodom milenija toga carstva. Serija poinje naravno s prvim godinama 11. st. Tko e u tu injenicu uvjeriti Snjeanu Kordi? Nitko, jer takvo to ne postoji u njezinoj glavi. Prije 19. stoljea, koliko mogu prosuditi, za nju ne postoji ni jezik ni nacija, ni ovdje ni ondje.

151

to Kordieva ne citira, hrvatski, srpski, eki i slovaki ubrojio u rastavljene a ne pluricentrine jezike: Divided language; examples are Danish and Norwegian, Czech and Slovak, or Serbian and Croatian. Sada Kordieva pokuava dokazati da Ammon nije razumio kako se svi ti ljudi dobro razumiju (valjda u 21. st. tek na usmenoj, ne na pismenoj razini?), pa da bi imala pravo ona a ne on, pa kako ja nisam razumio Ammona i sl. Usput, Ammona Kordieva, kako rekoh, uope nije bila citirala to je on napisao o hrvatskome i srpskome, iako se na njega stalno pozivala kada je pisao o njemakome jeziku, e da bi kroz teorijski salto mortale dokazala da je ista situacija i sa srpskohrvatskim. Sada kae da ga je ipak citirala i kada je rije o naem jeziku. To ipak tek kada je u ruke od redakcije dobila moj odgovor njoj, pa je kao kuni autor u Knjievnu republiku (2008, 1-2), prije objavljivanja moga odgovora, ugurala jo jedan lani pod njenim vjenim naslovom O naciji, povijesti i jeziku, gdje spominje raznorazna zbunjivanja. Meutim, ni u najnovijem njezinu laniu (2009) u literaturi nema Ammonova (2005) lanka koji izrijekom dijeli hrvatski i srpski, pa je jasno da ga Kordieva eli ignorirati, tj. barem sprijeiti da za nj netko u Zagrebu sazna. Uz taj Ammonov lanak njezina je teorija jednostavno pass. U stvari, upravo stoga Ammon zbunjuje, valjda samo nju, svima drugima u sociolingvistici je stvar posvema jasna: hrvatski i srpski su jednom zauvijek rastavljeni jezici i basta, iako je u prolosti za jedno vrijeme bio tek politiki krpljen vievarijantni jezik. Stvar je za sociolingvistiku znanost, to potvruje i konana Ammonova konstatacija u toj reprezentativnoj europsko-amerikoj i najnovijoj enciklopediji struke, jednom zauvijek ne samo praktino nego i teorijski okonana. Stoga preporuam gospoi Kordi da ubudue ne spominje Ammona kada bude govorila o njezinom privatnom srpskohrvatskom jeziku11. Po Ammonu toga jezika uope nema, pa njega Kordieva (2009) jednostavno krivotvori. Und Schluss! Najsmjeniji je, bar za mene, njezin prigovor o razlikama plattdeutsch hochdeutsch, osporava ono to nisam tvrdio a ne odgovara na ono to jesam. Sasvim je svejedno gdje koji poinje a gdje koji zavrava danas ili kroz povijest, odluujue je da nema genetskoga kriterija za odreivanje granice gdje poinje a gdje zavrava dananji njemaki ili nizozemski. Stoga ponavljam (str. 203): Ovdje bih mogao naire obrazlagati shortcoming pokuaja definiranja jezinoga jedinstva na osnovi predmnijevanoga genetskoga zajednitva odreenih dijalekata metodom strukturalne dijalekatne geografije (dijalektoloko makazarenje), koja i danas naalost dominira u Hrvatskoj na tetu povijesne dijalektologije, ali mislim da to nije potrebno. Umjesto toga pozvat u se tek
11 Kordieva nijee i da je Heinz Kloss vidio hrvatski kao Ausbausprache, citirajui neke rane Klossove radove. Umjesto da meni prigovara ovo ili ono mogla je priupitati Klossova uenika Leopolda Auburgera zato je u Njemakoj jo 1988. objavio knjigu o glagolskoj morfologiji hrvatskoga jezika koju je napisao upravo kod Klossa, i to jo u vrijeme kada su neki jezikoslovci u Zagrebu, pa i njezini uitelji, cvrkutali o zajednikome srpskohrvatskom jeziku.

152

na pojanjenje J. M. Y. Simpsona (1994: 1895), jednoga od izdavaa reprezentativne desetsveane The Encyclopedia of Language and Linguistics, koji je na osnovi usporedbe raznih dijalekatnih continua, germanskih, romanskih i slavenskih, na istom mjestu zakljuio: There is therefore no linguistic reason for postulating a boundary where German ends and Dutch begins [...]. If it is attempted instead to regard a language as a group of dialects, it will be apparent that one has no independent, universally applicable linguistic criterion by which one language can be singled out as opposed to another, genetically related, one. U svakom sluaju taj kriterij genetskoga jedinstva za razgranienje jezik nije openito primjenjiv i zbog toga je genetsko-lingvistiki uope, a povijesnosociolingvistiki posebice, neodriv. Taj je kriterij jednostavno neodriv u lingvistici, to je po Simpsonu stanje znanosti, nitko ga u bijelom svijetu za klasifikaciju knjievnih i ivih jezika ne zastupa, jer jednostavno nije openito primjenjiv, tj. ni tamo gdje se govori tzv. tokavskim jezikom. Potom sam bio pokazao (str. 210) zato je ta teorija neodriva, to Kordieva meutim uope nije razumjela, to me vie uope ne udi: To znai, kada Kordieva tvrdi da je zbog izabranog tokavskog narjeja to jedan jezik, ona suspendira ne samo jezinu realnost postojeih jezika, naroda i drava, nego grijei i u teoriji, odnosno u pretpostavci da se iz pozitivnoga opisa i izoliranja nekih osobina odreenog dijalekta ili jezika uope moe znanstveno utvrditi i stvarnu definiciju opsega istoga jezika dijakrono i sinkrono, tj. nijeui svaku mogunost, bilo povijesnoga razvoja i identificiranja, bilo aktualne volje predmetne jezine zajednice. Dakle, sasvim je svejedno iz kojih su se dijalekata razvili nizozemski i njemaki jezik, ili gdje danas poinje jedan ili drugi, to se barem nikako ne da dokazati time gdje genetski gledano poinju ili se razvijaju dijalekti tipa plattdeutsch (niederdeutsch), niederlndisch, hochmitteldeutsch oder ostfriesisch, ili bilo koji od tih i slinih dijalekata. Pandi dakle nigdje nije bio tvrdio, to podmee Kordieva (str. 272), da plattdeutsch i nizozemski imaju monodijalektalnu osnovu, isto tako nije tvrdio da plattdeutsch ... i njemaki imaju monodijalekatnu odnovu. Tvrdio je, naprotiv, da jedan dio Nijemaca u svakodnevnoj uporabi i danas koristi plattdeutsch, tako i jedan dio Nizozemaca, posebice kroz povijest, a da je ipak jednima knjievni jezik njemaki (hochdeutsch), drugima nizozemski. Samo to je tvrdio Pandi. Zapravo, svaka dva susjedna sela od izvora do ua Rajne bolje se meusobno razumiju od sela napreskok, i to od Alpa do Rotterdama. Meutim, nikakva genetskolingvistikoga razloga nema danas na njemako-nizozemskoj granici rei da se na jednoj strani govori i pie njemaki a na drugoj nizozemski knjievni jezik. O tome je u prolosti odluila politika i volja (diskurs) ljudi koji su se priklonili jodnoj ili drugoj opciji. Slino se dogodilo i u istono- i junoslavenskom dijalekatnom kontinuumu. Za prihvaenost knjievnoga hrvatskoga ili srpskoga jezika nikakvu ulogu ne igra injenica dokle se proteu //- /j/- (*dj), te /to/ ili /ta/ (t-, t-, -) izoglose. Od Alpa do Egejskoga mora, primjerice, svaka

153

dva susjedna sela su se u povijesti jezino bolje razumjela od udaljenijih sela, tako i slovenska sela sa zagorskim selima bolje nego li zagorska sa slavonskim tokavskim selima. Isto tako torlaka sela prema bugarskoj granici su se daleko bolje razumjela s bugarskim govorima nego sa srpskim govorima u Semberiji i Mavi. I usprkos tome knjievni se hrvatski jezik, slino i bugarski i srpski, iz jedinstvenih povijesno-politiko-religijsko-jezino-kulturnih razloga danas ustalio na svom odgovarajuem podruju kod odreenih ljudi, bez obzira na injenicu gdje se i kada moe zboriti o genetsko-lingvistinome tokavskome ili ovome ili onome zajednitvu. Perverzija zakljuka Snjeane Kordi je stoga u tome da se biva ja slaem, a ne ona sama, sa srpskim jezikoslovcima o tzv. pozitivnim kriterijima za odreivanje jednoga jezika za jednu naciju (str. 276): Iz Pandieve tvrdnje da u policentrinost jezika mogu tek pokojega naivnog itatelja Knjievne republike i(li) neizljeivoga Jugoslavena uvjeriti (211) vidi se da Pandi ne samo to jezik pogreno identificira s nacijom nego ga pogreno identificira i s dravom. Golem je broj ovakvih pogrjenih zakljuaka u lanku gospoe Kordi, ali ja nemam volje odgovarati na svaku glupost. Ona uope ne razumije to elim rei, ali ne poznaje ni praksu znanstvene argumentacije. Kada sam pisao o neizljeivome jugoslavenu ono sam j pisao minuskulom, tako je to i otisnuto, Kordieva prepravlja u majuskulu, pa taj jugoslaven nema blage veze, barem ne u mome diskursu, s konano propalom Jugoslavijom kao dravnom konstrukcijom, a jo manje s izmiljenom nacijom, nego ima veze tek s propalom ideologijom jugoslavenstva (sline su propale ideologije komunizam i faizam). Daleko od toga da bih ja izjednaavao nepostojeu dravu s nepostojeim jezikom, to je ipak diskurs same Snjeane Kordi, a ne Pandiev. Isto tako nigdje nisam napisao da je Kordieva tvrdila da se jezik mora podudarati s dravom, uope ne. Pandiu je poznato da jezici iz ovih i onih povijesnih razloga mogu biti knjievni jezici vie nacija (npr. panjolski, engleski), zvali se oni u tipolokoj metajezinoj klasifikaciji danas policentrini, multicentrini, plurikontinentalni, intra- ili interpatrialni, ili tome slino, sasvim svejedno. Dakle, Pandiu je poznato da Kordika ne tvrdi da se jezik podudara s dravom. To joj doista nigdje nisam spotaknuo. to ona opet ne zna, zbog oevidnoga pomanjkanja loginog naina zakljuivanja i niske razine apstrakcije, a to ipak zna Pandi, jest injenica da se ne moe generalizirati i tvrditi da je posvuda ista situacija odnosa nacije i jezika (povijesnoga diskursa), tj. ako su donekle slini povijesni razvoji bili u Engleskoj i Americi, panjolskoj i Kolumbiji, Njemakoj i Austriji, onda tako nije moralo biti i u Hrvatskoj i u Srbiji, Poljskoj i Ukrajini, Lausitzu Gornjem i Donjem, itd. Naprotiv, zbog ovoga ili onoga povijesnog razloga jezici su se izdiferencirali u povijesnom diskursu, a ne za jedan dan svi na jedan nain, svi jezici recimo po definiciji genetsko-lingvistikih kriterija, primjerice jedan jezik u jednomu danu u jednoj bekoj krmi (1850) zbog zamjenice to ili ta, kako to tvrdi

154

Kordieva za njezin jezik policentrini. Doim Kordieva prizna da se normiranje knjievnih jezika, bilo kojih, slino izgradnji nacija, mora metodiki promatrati ne genetsko-strukturalno-tipoloki nego povijesno-sociolingvistiki, dakle da bez obzira na ove ili one genetske i dijalekatne kriterije ipak mogu nastati razliiti, tipoloki promatrano, izvorno monodijalekatni ili polidijalekatni knjievni jezici, tj. kada to prizna za njemaki i poljski, gornjo- i donjoluikosorbski, priznat e to i za hrvatski i srpski, te bilo koji drugi jezik. No, za to joj, u pomanjkanju logike, oito treba vremena. Dodue, strukturalni i sinkroni pristup jeziku (langue) kao izvanjskom, reificiranom (opredmetljenom) sustavu znakova, koji je uveo Saussure u 20. stoljeu, gdje genetska lingvistika praktiki ne igra nikakvu ulogu, kod nekih je jezikoslovaca ostavio dojam da je to i jedini pristup, iako u zbiljnosti to ni kod samoga Saussurea nije jedina razina jezika. On je vrlo dobro znao da i parole igra iznimno veliku, ovdje bih to nazvao, socijalnu dimenziju jezika. Takoer mu je, kao kolovanom indogermanistu, i dijakronijski, takoer strukturalni pristup, bio vrlo vana metoda analize jezika. Jeziku se dakle i u strukturalnom smislu, barem prema Saussureu, mora pristupati s vie strana, ali i tada u punoj svijesti da niti jedan od tih pristupa sam za sebe ne moe tvrditi da je sa izvana definirao ovaj ili onaj jezik, usprkos vieslojevitim nastojanjima kasnije strukturalistiki motivirane lingvistike, ne manje i u isto vrijeme nastale analitike filozofije. U konanici dakle, ni Saussure sam (Cours de linguistique gnrale), ni bilo tko od njegovih doista brojnih nasljednika, ne bi za sebe tvrdio da on moe prosuivati i presuivati, pogotovo ne u ime konane objektivnosti, tko koji jezik govori i kako e se taj jezik zvati, njega zanima tek opis strukture jezika, bilo kojega a ne jednoga jezika. Strukturalno-sinkronijska metoda je bez sumnje ubrzala nastanak novih i esto kratkoivih poststrukturalnih deskriptivnih lingvistikih teorija, ali ni jedna od tih teorija ne bi sebi priutila takvu hybris da bi tvrdila da naputa deskriptivnu i preuzima preskriptivnu zadau lingvistike. To bi u konanici znailo da je netko prosudio da je upravo ta i jedino ta deskriptivna teorija ona ultimativna i nepromjenjiva, zapravo identina sa svojim predmetom, sa samim langue. U tom momentu, meutim, jezik vie ne bio bilo mogue promatrati kao reificiranu izvanjsku stvarnost sustava znakova, nego bi jezik i metajezik bili zapravo identine veliine. Saussureu to stoga ne bi nikada palo na pamet jer bi to praktiki znailo ne samo gubitak dostojanstva lingvistike znanstvenosti, nego bi nastalo ono, to je Martin Heidegger kasnije nairoko tematizirao, tj. da su i jezik i metajezik mogui tek kao poezija, analiza jezika stoga mogua tek u uvijek iznova ubaenim metaforinim, nikada zavrenim formulacijama (je neu). Sumnjam da e serbokroatistica Kordi razumjeti o emu ja to ovdje zborim, za nju je ova razina diskursa neka udnovata pria. Stoga u, ne zbog nje nego zbog itatelja, na jednom drugom primjeru pokazati zato strukturalna

155

analiza jezika, bez obzira koja, iako posve legitimna, nema upravo nita s pitanjima definiranja tzv. plemenskih, nacionalnih, vienacionalnih, policentrinih ili polikontinentalnih jezika. Ona moe promatrati i opisivati svaki od tih i svaki od bilo kojih drugih jezika kroz svoje metajezine naoale, ali ne moe te naoale proglasiti jednim, bilo kojim jezikom. A upravo bi to htjela Kordieva, najprije preuzeti jedine za nju postojee matajezine naoale strukturalne lingvististike geografije, koja se neuspjeno pokuava uvesti tek 50-tih godina 20. st. (Weinreich 1954), te nema veze sa Saussureom, pa potom zakljuiti da su te naoale i sm jezik koji je ona definirala za sve ljude unutar granica koje je povukla za zelenim stolom prema nekim izoglosama12 ili umiljenim vokalskim dijasistemima. Naalost, takvu primitivnu, tj. predznanstvenu identifikaciju a) strukturalne analize jezika, b) strukturalne geografijske dijalektologije i c) definiranja knjievnih jezika (tzv. osakaeni lingvistiki kriteriji), s ime Saussure doista nema blage veze, vrsto zastupa srpska pozitivistika kola, ali i, barem u subtekstu, poneki jezikoslovac iz Zagreba, uglavnom uitelji Snjeane Kordi (usp. Badurina et al. ed. 2009; Kordi 2009). Nitko drugi u bijelome svijetu, izuzev, naravno, Pera Jacobsena i srpskih slovopisaca (usp. Kordi 2009: 90), ne bi danas tako lako, ne primijetivi dakle da se radi o posve razliitoj razini promatranja jezinih pojava (Kurzschlusslogik), sa strukturalne i ope analize jezika (langue) skoknuo u strukturalnu dijalektologiju sui generis i u pozitivnu razdiobu dananjih knjievnih jezika. Ipak, oprez, nije tek ljudski jezik bio predmetom povrne strukturalistike analize u dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljea. Po slinoj metodi se promatralo i ovjeka samoga, pa su mjerila rasnih higijeniara dobivala svoju znanstvenu legitimaciju poglavito kod odreenih pseudoznanstvenika tipa socijalnih darvinista. Oni su mislili da mogu objektivno prosuditi kojoj rasi koji ovjek pripada i to, po navodno posve objektivnim, to e rei mehanikostrukturalnim kriterijima. Uope nisu pitali kojim se metajezinim sustavom moe opisati njihov jezik, to govore ili razmiljaju, nego su se pitali kojoj rasi pripada koji od ljudi. O tome su opet odluivali izvanjski objektivni, danas bi netko rekao pozitivni genetski kriteriji, primjerice da li oi stoje duboko ispod ela ili ne, kakav je oblik glave, boja oiju i kose, rast, i sl. Sve su to bile naizgled mjerljivi genetsko-strukturalni kriteriji (usp. Daston & Galison 2007: 360), ali u konanici to to stoji u glavama idealno-tipskih sjevernjaka, odnosno mijeanih dinaraca visokoga rasta, ta navodna mehanika i(li) struk12 Takav luksuz izvanjskoga tipologiziranja i imenovanja jezik putem strukturalne geograje i tzv. dijasistema mogu si dopustiti neki indogermanisti kada piu o prajezicima i pradijalektima, a ne o dananjim knjievnim jezicima. Meutim, nedavno je, iz ista mira, Mate Kapovi (2008: 103sl.) na senzacionalan nain otkrio, uz poznate junoslavenske jezike, i neki novi srednjojunoslavenski jezik, koji bi se barem geografski donekle mogao poklapati sa srpskohrvatskim Snjeane Kordi, tj. kao jezini kompleks od slovenske do makedonske granice. Ipak, Kapoviu nije jasno je li taj jezik uope ikada postojao, njemu je bitno da postoji znanstvena konceptualizacija toga jezika. Komu ili emu ta proizvoljna i oito samodostatna konceptualizacija uope slui, Kapovi ne biljei.

156

turalna metoda nije nikada mogla pokazati. Pokazala je tek ono to je sama u centimetrima izmjerila, i to tek na (para)metru koji je sama donijela, bez ikakve veze sa stvarnim osobinama premjerenih ljudi. I zbog toga je svaka metoda u jezinoj i filozofskoj znanosti koja po jednom jedinom izvanjskom (pozitivnom) parametru, kao kod Kordieve, redukcionistiki prosuuje knjievne i ive jezike ovih ili onih naroda, plemena ili pojedinaca, meu znanstvenicima neprihvatljiva. U metajeziku su tipologiziranja nuna da bismo dobili usporedive veliine pri analizi (pra)jezika (npr. germanski, baltiki, slavenski, itd.), ali se niti jedan ozbiljan lingvist ne bi usudio tvrditi da je on definirao granice ljudi koji danas govore ovim ili onim knjievnim jezikom. Lingvisti bi rekli da se ova ili ona izoglosa protee otprilike dovde ili donde, posve svjesni da je to tek jedan od tisue parametara koji bi se morali koristiti pri analizi svakoga jezika, ali da to blage veze nema s injenicom gdje danas poinje a gdje zavrava koji knjievni jezik. To e bolje znati ljudi koji se slue svojim knjievnim jezikom, a taj e potom lingvisti analizirati, a ne stvarati. Na koji se nain mijenjao pojam znanstvene objektivnosti u prirodnim znanostima kroz stoljea do danas (od prirodne preko mehanike i strukturalne objektivnosti do tzv. nanomanipulacije) na impresivan nain pokazuju Daston & Galison (2007) u knjizi Objektivitt. U drutvenim znanostima opet, gdje je problem jedinstva miljenja i stvarnosti hermeneutiki gledano jednostavnije pretpostavljati i demonstrirati, na pitanje to je to objektivnost, daleko je tee jednoznano odgovoriti. O tome, dakle to je to objektivnost, mnogo se toga dade proitati kod Immanuela Kanta (KrV), ali ne samo kod njega, o emu ovdje doista ne treba raspravljati. Tvrditi pak danas, kao to to ini Kordieva, da je njezina lingvistika objektivnost tako istinita kao to je objektivno okretanje Zemlje oko Sunca, znai ujedno ne poznavati mnoge druge metajezine teorije koje danas opisuju jezik, a te se esto ne slau ni u poimanju objektivnosti ni subjektivnosti. Pa ako ima toliko razliitih metajezinih teorija, to e rei da nije jedna jedina, valjalo bi biti daleko oprezniji s usporedbama (Galilei). U konanici se tako moglo lako dogoditi, pa se i dogodilo, da je objekt svoje teorije (srpskohrvatski jezik) Snjeana Kordi mogue sasvim objektivno i prikazala, ali taj isti objekt ona ipak nigdje nije u stvarnosti nala, nego ga je sama nainila. Ptiica je dakle doista fina i zlatna, ali ne moe letjeti. Upravo to je i velika srea za Kordievu, ona e je i ubudue kao kunoga ljubimca neprestano uvijek imaginarno nizdlaku maziti, a itatelji Knjievne republike, za razliku od itatelja strune lingvistike literature, moi e u tom maenju dugorono uivati.

157

4. Quousque tandem?
Dakle, Kordieva u pomanjkanju boljih argumenata, nema ih, ali i zbog oskudne argumentacijske razine, na koncu izvlai iz irokoga repertoara priuene terminologije pojmove kao to su (str. 277) govor mrnje i hukaki jezik. Time da se sluim ja a ne ona. Naravno, nije moglo biti drukije kada je ona manje vie sve svoje supolemiare posljednjih godina proglasila i(li) usporedila s nacistima, faistima, Hitlerovim sljedbenicima i etiketirala sa slinim manje probavljivim komplimentima, pa zato bih ja tu bio iznimka. Njezina etiketiranja vjerojatno su za nju osobno tek govor ljubavi, istinita u istoj mjeri kao i njezin kuni srpskohrvatski jezik, koji ona iz ljubavi prema znanosti eli nametnuti svim ljudima od slovenske do makedonske granice. Govor mrnje i hukaki jezik koji meni imputira je stoga kao floskula jo priliito njena formulacija za najpoznatiju slavisticu u Njemakoj. Protivu koga ja to hukam ili koga ja to mrzim, ne veli Kordieva, ali slijedei tijek njezine logike valjda misli da hukam protivu nje, te da je estoko mrzim. Ili moda hukam protiv velikosrpskih zagovornika rata zovui ih pravim imenom? I nakon poraza srpske okupacijske soldateske u Hrvatskoj (1995), Kordikin sintaktiar Milo Kovaevi i njegovi istomiljenici nijeu (1998) u jednom doista hukakom pamfletu, objavljenom u milijunskoj nakladi (Slovo o srpskom jeziku), i hrvatski narod i njegov jezik unutar tokavskih granica srpstva, tj. sve do Karlovca i Karlobaga. Je li hukanje tu injenicu napisati ili je hukanje kidisati na hrvatski narod i granice Republike Hrvatske? O tome bi Kordieva trebala dobro razmisliti i konano ispitati na kojoj je strani. Ipak, Kordievoj je u meuvremenu moglo postati jasno da mrnja i hukanje nije moja metoda, suvie je primitivna. Prije e biti da mi je interes njezinu oskudnu argumentaciju dovesti ad absurdum, tako da se quasi znanost prokae kao ono to i jest, tj. kao anakronistina karikatura znanosti, koja bi se htjela zvati lingvistikom. Tvrdi da bih nju htio (str. 277) povezati s P. Iviem i M. Kovaeviem i predoiti kao zastupnicu njihovih ideja. Ali meni [tj. njoj] nije poznato da su P. Ivi ili M. Kovaevi citirali onih nekoliko stotina autora koje ja [tj. ona] u svojim radovima citira[m]. Tih nekoliko stotina radova koje spominje Kordieva nisu nita drugo nego dimna zavjesa koja bi trebala sugerirati znanstvenost, a ustvari ipak demonstriraju puku neukost priuene gospoe. Konano, ti se citirani radovi ne odnose na jezik nego na izgradnju nacija i sl., to sa srpskim i hrvatskim jezikom nema blage veze. Iviu, Garaaninu, Kovaeviu, Marojeviu, isto tako Vuku i Radovanu Karadiu, ti radovi uope nisu potrebni za pokazati to to oni hoe. Njima je u prvom koraku dostatno ustvrditi da se srpski jezik utvruje tzv. pozitivnim ili objektivnim kriterijima, odnosno granicama tokavskoga jezika (tokavski=srpski). Dapae, svi tokavci da su Srbi. Kordieva se od njih u naelu ne razlikuje ni za dlaku. I ona veli, u

158

21. stoljeu ak, suprotiva danas vaeoj lingvistikoj znanosti (usp. Simpson 1994), da se jedan jezik odreuje istim pozitivnim kriterijima, istim tokavskim narjejem. Razlika je jedino u tome to taj jezik ona naziva srpskohrvatskim a oni srpskim jezikom, ali u naelu slovopisci, zemljopisci i tokavski balistiari se uope ne razlikuju od njezinih kriterija za utvrivanje toga jednoga jezika. Pa to bi njima bilo potrebno nekoliko stotina radova da pokau da nacija nastaje u diskursu? Oni bi naravno odmah skuili da naelo diskursa (nastanak nacija) protuslovi pozitivnom naelu odreivanja jezika i nacije po tokavskom jeziku, pa bi ga a limine odbacili, jer ne slui velikosrpskim interesima. Po naelu diskursa mogli bi naime i Hrvati biti tokavci, a hrvatski bi jezik mogao biti normiran na tokavskom narjeju. Drugim rijeima, ti velikosrpski teoretiari bi smjesta razumjeli, to Kordieva jo uvijek ne uspijeva, da se dva naela logiki iskljuuju, pa im njezina dimna zavjesa, neupuenima tek simulira znanstvenost, uope nije potrebna. Stoga sam ju ve pokuavao uvjeriti, naravno bez uspjeha, da mora odbaciti jedno ili drugo naelo, zajedno oni ne mogu opstati. To opet ne znai, mogla bi Kordieva krivo zakljuiti, da je pozitivno naelo, s moje strane gledano, ispravno, te da se slaem s velikosrbima ili s njom. Nipoto, to je posve promaeno naelo za odreivanje knjievnih jezika, ali jedino ono slui velikosrpskim osvajakim planovima, pa ga stoga velikosrbi kod Kordieve i posebno cijene. Ona je konano danas apsolutna iznimka, barem kada prihvaa pozitivno naelo za definiranje knjievnih jezika. Meutim, u tom sluaju ostaje joj sukob s logikom prvoga naela, naravno, ako ona uope eli da je netko zove znanstvenicom. Dakle, apsurdna argumentacija Snjeane Kordi, logiki promatrano, pobija samu sebe. Usprkos mome oitovanju, Kordieva tvrdi da se ja osobno slaem sa slovopiscima (str. 277-278) u tome da se nacija i jezik moraju podudarati. Ve sam pokazao da to miljenje nikada nisam zastupao, nego da zastupam miljenje da se i nacije i jezici razvijaju kroz povijest, ve prema diskursu koji su imali i vodili odreeni ljudi na odreenom prostoru, cos o cos. Pa ako su Hrvati izdiskursirali svoju naciju i svoj jezik na odreenom prostoru, Englezi isto tako, ali su svoj jezik prenijeli u Ameriku i tamo nastavili govoriti svojim jezikom engleskim, to nema nikakva problema da razne nacije govore jedan jezik, ako im je to ve milo, primjerice Englezima i Amerikancima. I Vuk Karadi, tvrdi Kordieva, da je bio bezgranino velikoduan. On je dodue tvrdio da su svi tokavci Srbi ali je zbog hrvatskih prosvjeda ipak pristao na to da se ljudi odrede po vjeri, Hrvati i Srbi, kako im je milo. To bi po Kordievoj bilo dovoljno da se Karadia jo razumije kao vrlo tolerantna ovjeka, a ne velikosrpskog ideologa. Doista, Karadi bi barem u tadanjoj diskusiji sa ulekom dopustio katolicima da budu Hrvati, iako je on protivu toga naela (on bi dijelio po jezinom, pozitivnom naelu), meutim, ni tada on ne bi napustio svoje pozitivno naelo, tj. dopustio da tokavski bude i hrvatski jezik. Drugim rijeima, tokavski katolici mogu, po njemu, protuprirod-

159

no biti i Hrvati, ali tokavski jezik da je iskljuivo srpski. Takvu velikodunost, da bi Hrvati govorili svojim tokavskim jezikom, od njega doista ne moemo oekivati, isto tako ni od Garaanina, Ivia, ubrilovia, Karadia juniora, Kovaevia i Marojevia. Kordieva stoga baca samo pijesak u oi itateljstvu Knjievne republike kada eli ekskulpirati Vuka Karadia i njegove nasljednike. I kada ja tvrdim da je tokavsko-jekavsko-ikavski jezik u crkvi (Divkovi, Bandulavi, Kai) bio u nadregionalnoj uporabi stoljeima prije nego su se Srbi rijeili sala debeloga jera, dakle najkasnije od poetka 17. stoljea, onda Kordieva veli (str. 272-273) da je u crkvi bio latinski, pa se zbog toga srpski i hrvatski nisu mogli razlikovati. Naravno, kanon mise je bio na latinskom, ali sve propovijedi, itanja, itav katekizam koji je svaki katolik morao znati napamet, sve je bilo i kod akavaca, a jednim dijelom i kod kajkavaca na tokavskom jeziku, na Krku i u Olovu. Stoljeima. Onda doe Snjeana Kordi i veli da su taj jezik ti isti ljudi dobili od Vuka Karadia sredinom 19. st., valjda onoga dana kada ga je Milo Obrenovi uveo u Srbiji. Neka joj bude, kao i svima onima koji to tako hoe, neka su slobodno prihvatili takavsko-ekavski 1868., ali neka pusti one u miru koji s tim datumom ni s tim knjievnim jezikom (takavsko-ekavskim) ne ele imati nita zajednikoga. Oni pak ljudi koji hrvatski jezik (tokavsko-jekavske-ikavske stilizacije) i njegovu knjievnu povijest kroz stoljea prije toga termina, i to nadregionalno preko sva tri hrvatska narjeja, do danas prepoznaju i zovu svojim knjievnim jezikom i svojom knjievnom tradicijom, ne moraju se, sreom, uope obraati na to to jedna izolirana jezikoslovna diletantica i okanjela velikosrpska pomonica danas pokuava propovijedati. Na koncu, da me Kordieva opet ne bi krivo razumjela, ja uope ne tvrdim da ona svojim pro(veliko)srpskim ispadima, koje pokuava upakovati u vrlo tanak celofan znanstvenosti, teti interesima hrvatskoga jezika ili pak Hrvatske kao drave. Naprotiv, miljenja sam da njezini polemiki ispadi, bez obzira gdje ih objavljivala, mogu samo koristiti kao ekstravagantan primjer i prototip neznanstvene quasi lingvistike argumentacije na niskoj razini apstrakcije svima onima koji hrvatski jezik znanstveno istrauju u povijesnoj protenici i poduavaju u praktinoj nastavi 21. stoljea. Ve sada je jasno, da su i zbog njezina neznanstvenoga pristupa, i neki neko najtvrdokorniji serbokroatisti u Njemakoj Kordikinu zlatnu ptiicu ve odavno zakopali, pa je vie nitko nigdje i nikada ne e iskopati. Ona je zauvijek mausetot. Dobro je stoga, sehr gut sogar, da samostojnost hrvatskoga jezika nijee osoba tako niske razine apstrakcije, u svakom sluaju bolje nego da to ini kakav poznati lingvist u svijetu. Meu takvima naime, upravo zbog razine apstrakcije i oevidnoga prozelitizma, Kordieva ne e nai niti jednoga suveznika. Ni danas ni sutra. Drugim rijeima, ja ne vidim nikakva razloga da bilo tko i bilo kada doe na ideju u Hrvatskoj, na ovaj ili onaj nain progoniti Snjeanu Kordi, pro-

160

tiv nje hukati ili sl., ponajmanje iz znanstvenih razloga, to, naravno, ne e promijeniti injenicu da e se ona i ubudue osjeati progonjenom. Njezina plitka razina quasi znanstvene argumentacije koju danas objavljuje i u Zagrebu (Kordi 2009) ostaje naime, kao apsolutna kontraindikacija, lijep primjer i za citirati kako se jezik moe bezuspjeno fabricirati i ideologizirati, makar taj bio i ostao mrtvoroene, fantazmogorija jedne jedine osobe. Prijetiti ne e nitko ak ni saveznicima Snjeane Kordi, pa ni sintaktiaru Milou Kovaeviu, iako su oni bili i ostali daleko opasniji igrai od Snjeane Kordi. Konano, njihov pokuaj srpsko-tokavskom balistikom kartografijom markirati granice srpskoga jezika i srpske nacije kod Karlovca i Karlobaga je, nadam se, jednom zauvijek doivo slom. Ta strukturalna dijalektologija je doista bila daleko opasnija od dananjih policentrinih nebuloza Snjeane Kordi. Ipak, opreza i zatite svojih graana radi, morala bi se hrvatska vlada malo potruditi oko toga da barem svi potpisnici Slova o srpskom jeziku, ali i drugi teoretiari velikosrpsko-okupatorsko-svetokavsko-teroristikih ideja, jednom budu, recimo za slobodne etnje po tolerantnoj i europskoj Hrvatskoj, barem vrlo njeno priupitani, europska i amerika praksa moe tu biti dobar uzor (watch list), jesu li se u meuvremenu odrekli teroristiko-osvajake ideologije i svetokavske kartografije, ili pak ostaju kod svojih starih, svim Hrvatima dobro poznatih ciljeva.

Literatura
A. Primarna Divkovi, Matije. 2009 [1616]. Besjede. Mleci: Petar Maria Bertano. Zagreb: Tusculanae editiones. Ponovljeno izdanje priredio Zvonko Pandi. (=Vrela za hrvatsku klulturnu povijest/ Quellen zur kroatischen Kulturgeschichte, 3). (u tisku) Grammatici Latini. 18551870. Ed. Heinrich Keil (7 vols. & supplement). Leipzig: Teubner. Karadi, Vuk. 1974 [1824]. Kleine serbische Grammatik. (ed. J. Grimm) Mnchen: Sagner. Kai, Bartol. Vanghielia i pistole. 1641. Romae: Ex typographia Bernardini Tani. Kai, Bartol. 1993 [1640]. Ritual rimski. Romae: Ex typographia Sac. Congr. De Prop. Fide. V. Horvat, ed. Zagreb: Kranska sadanjost. Kai, Bartol. 1999. 2000. Versio Illyrica selecta seu Declaratio Vulgatae editionis Latinae. Bartholomaei Cassii Curistensis e Societate Jesu professi ac sacerdotis theologi. Vol. 1. Edition. Vol. 2. Kommentare. Ediderunt Hans Rothe et Christian Hannick. Paderborn: Ferdinand Schningh.

161

Kai, Bartul. 2005 [1604]. Bartholomaeus Cassius/ Bartul Kai. Institutiones linguae Illyricae/ Osnove hrvatskoga jezika. Editionem alteram curavit, interpretatione vernacula commentariisque instruxit Zvonko Pandi. Zagreb & Mostar: Tusculanae Editiones. (=Vrela za hrvatsku kulturnu povijest/ Quellen zur kroatischen Kulturgeschichte, 11). Patricius, Franciscus. 1999 [1581]. Discussiones Peripateticae. Nachdruck der vierbndigen Ausgabe Basel 1581. Herausgegeben von Zvonko Pandi. Kln: Bhlau. Schlegel, Friedrich. 2002. Lucinda. Roman. Preveo Tin Ujevi. Prvo izdanje kritiki priredio i uvodnim komentarom providio Zvonko Pandi. Zagreb: Konzor.

B. Sekundarna Albrecht, Jrn. 2007. Europischer Strukturalismus. Ein forschungsgeschichtlicher berblick. Tbingen: Gunter Narr. Ammon, Ulrich et al. eds. 2004. 2005. 2006. Sociolinguistics: An International Handbook of the Science of Language and Society. 2nd edition. Vols 1, 2, 3. Berlin & New York: Walter de Gruyter. Ammon, Ulrich. 2004b. Standard Variety. Id. et al. eds. 2004. 273-283. Ammon, Ulrich. 2005. Pluricentic and Divided Languages. Id. et al. eds. 2005. 1536-1543. Auburger, Leopold. 1988. Verbmorphologie der kroatischen Standardsprache. Heidelberg: Julius Gross. Auburger, Leopold. 1999. Die kroatische Sprache und der Serbokroatismus. Ulm: Hess Verlag. Auroux, Sylvain. 1994. La rvolution technologique de la grammatisation. Lige: Mardaga. Auroux, Sylvain, E. F. Konrad Koerner, Hans-Josef Niederehe, Kees Versteegh, eds. 2000. History of the Language Sciences: An international handbook on the evolution of the study of language from the beginnings to the present. Vol. I. Berlin & New York: de Gruyter. Badurina, Lada & Ivo Pranjkovi & Josip Sili, eds. Jezini varijeteti i nacionalni identiteti. Zagreb: Disput. Brbori, Branislav, ed. 2006. Srpski jezik u normativnom ogledalu. 50 odluka Odbora za standardizaciju srpskog jezika. Beograd: Beogradska knjiga. Brlek, Mijo. 1982. Bosanski franjevci-pisci izvori Stullijeva leksikona s posebnim osvrtom na Matiju Divkovia. Zbornik radova o Matiji Divkoviu. Sarajevo: Institut za jezik i knjievnost. 131-141. Brozovi, Dalibor. 1992. Serbo-Croatian as a pluricentric language. Clyne, Michael ed. Pluricentric Languages. Berlin & New York: Mouton de Gruyter. 347-380. Burke, Peter. 2006 [2004]. Wrter machen Leute. Gesellschaft und Sprachen im Europa der frhen Neuzeit. Berlin: Klaus Wagenbach Verlag.

162

Cobarrubias, Juan. 1983. Ethical Iusses in Status Planning. Cobarrubias, J. & J. A. Fishman, eds. Progress in Language Planning. Berlin & New York: Mouton Publishers. 41-85. Daston, Lorraine & Peter Galison. 2007. Objektivitt. Frankfurt: Surkamp. Goebl, Hans. 2005. Forschungsethische Probleme. Ammon, Ulrich et al. eds. 946955. Haarmann, Harald. 2004. AbstandspracheAusbausprache. Ammon, Ulrich et al. eds. 238-250. Iovine, Micaela S. 1984. Main Trends in the Croat Language Question. Pichio, Richardo et al. eds. Aspects of the Slavonic Language Question. Volume I. New Haven: Yale University Press. 101-156. Ivi, Milka ed. 2005. Sintaksa savremenoga srpskog jezika. Prosta reenica. Beograd: Institut za srpski jezik SANU. Ivi, Pavle. 1991. Greke u logici i logika u grekama. Serbia i komentari za 1990/1991, Beograd. Ivi, Pavle. 1994. Aktuelni trenutak srpskog knjievnog jezika. Srpsko pitanje danas. Drugi kongres srpskih intelektualaca. Beograd. Kapovi, Mate. 2008. Uvod u indoeuropsku lingvistiku. Zagreb: Matica hrvatska. Katii, Radoslav. 1989. Slovnski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske knjievnosti. Jezik, 36. 97-109. Keipert, Helmut. 2003. Die groe hnlichkeit der slavischen Sprachen als Stereotyp der Slavischen Philologie. Berwanger, Katrin & Kosta Peter, eds. Stereotyp und Geschichtsmythos in Kunst und Sprache. Frankfurt am Main: Peter Lang. 39-49. Keipert, Helmut. 2006. Recenzija izdanja Kai 2005. Zeitschrift fr Slavische Philologie 64 (2005/2006). 174-180. Kloss, Heinz. 1967. Abstand languages und Ausbau languages. Anthropological Linguistics, 9. 29-41. Kloss, Heinz. 1969. Research Possibilities on Group Bilingualism: A Report. Quebec: International Center for Research on Bilingualism. Kloss, Heinz. 1978. Die Entwicklung neuer germanischen Kultursprachen seit 1800. Dsseldorf: Pdagogischer Verlag Schwann. Koerner, E.F.K. 2007. Jezikoslovna historiografija. Metodologija i praksa. Prevela Milica Luki, priredio Zvonko Pandi. Zagreb: Tusculanae editiones. Kordi, Snjeana. 2008. O naciji, povijesti i jeziku. Knjievna republika, 1-2. 186208. Kordi, Snjeana. 2008a. Jezina povijest i formiranje nacija (odgovor Z. Pandiu i T. Maroeviu). Knjievna republika, 5-7. 257-281. Kordi, Snjeana. 2008b. Purismo e censura linguistica in Croazia oggi. Studi Slavistici, 5. 281-297. Kordi, Snjeana. 2008c. Nationale Varietten der serbokroatischen Sprache. Golubovi, Biljana et. al. eds. Bosnisch Kroatisch Serbisch als Fremdsprachen an den Universitten der Welt. Mnchen: Sagner 93-102.

163

Kordi, Snjeana. 2009. Policentrini standardni jezik. Badurina, Lada & Ivo Pranjkovi & Josip Sili, eds. Jezini varijeteti i nacionalni identiteti. Zagreb: Disput. Law, Vivien. 2003. The History of Linguistics in Europe from Plato to 1600. Cambridge: Cambridge University Press. Maroevi, Tonko. 2008. O povijesnosti, rode, da ti pojem. Knjievna republika, 1-2. 181-185. Mesthrie, Rajend ed. 2001. Concise Encyclopedia of Sociolonguistics. Amsterdam et al.: Elsevier. Milosavljevi, Olivera. 2002. U tradiciji nacionalizma ili stereotipi srpskih intelektualaca XX veka o nama i drugima. Beograd: Helsinki odbor. Mugglestone, L.C. 2001. Academies: Dictionaries and Standards. Mesthrie, Rajend ed. 615-616. Niebaum, Hermann & Jrgen Macha. 2006. Einfhrung in die Dialektologie des Deutschen. Tbingen: Max Niemeyer Verlag. Pandi, Zvonko. 2004. Tense, Mood and Aspect in the First Grammar of Croatian (Kai 1604). Historiographia Linguistica 31. 732. Pandi, Zvonko. 2005. Semantika tradicionalne gramatike. The Semantics of Traditional Grammar. Kai, Bartul. 9-188. Pandi, Zvonko. 2008. In grammaticos. O glotonomijskim iluzijama Snjeane Kordi. Knjievna republika, 3-4. 184-216. Pandi, Zvonko. 2008a. Misal rimski i Sveta pisma. O sudbini dva velika jezina projekta Bartula Kaia. Filologija, 50. 145-196. Pandi, Zvonko. 2009. Nepoznata proza Marka Marulia. O novootkrivenim i novoatribuiranim hrvatskim rukopisima. Zagreb: Tusculanae editiones. Piper, Predrag. 1998. Ni jezici ni kulture nisu nedeljivi. O deklaraciji o srpskom jeziku i filolokom srbovanju. Jezik danas, 8. Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i strune kole Kraljevine S.H.S. 1929. Zagreb: Jugoslovenska tampa. Romaine, Suzanne. 2005. Historical sociolinguistics. Ammon, Ulrich et al. eds. 1696-1703. Sanders, Carol ed. 2004. The Cambridge Companion to Saussure. Cambridge: Cambridge University Press. Simpson, J. M. Y. 1994. Language. Asher, R. E., ed. The Encyclopedia of Language and Linguistics. Pergamon: Oxford. 1893-1897. Skerli, Jovan. 1909. Srpska knjievnost u XVIII veku. Beograd. Weinreich, Uriel. 1954. Is Structural Dialectology Possible? Word, 10. 388-400.

164

REPUBLIKA, asopis za knjievnost, umjetnost i drutvo. Izdaju DHK i kolska knjiga d.d. Ureuju: Ante Stama, glavni urednik; Milan Miri, odgovorni urednik i Antun Pavekovi, urednik