You are on page 1of 31

lih znanosti, buduci da se covjekov život uopce neprestano manifestira u znakovima.

Nešto kasnije, bez eksplicitnih filozofskih pretenzija, stvarajuci lingvisticki strukturalizam i uocavajuci da se i drugi sistemi znakova ponašaju slicno jeziku te da i u njima treba promatrati odnose me<1u elementima i njihovu strukturu, Ferdinand de Saussure u svojem Kursu opce lingvistike zamislio je da bi se takvim istraživanjima bavila nova disciplina - semiologija. Od tog trenutka paralelno opstoje dva termina semiologija (uglavnom na frankofonom podrucju) i semiotika (koja iz anglofone domene prodire danas sve više u opcu upotrebu). Peirceove ideje svoju najegzaktniju formulaciju, s dodatkom behaviorizma (i uz najznacajnije odjeke i u Evropi) doživljavaju tridesetih godina ovog stoljeca u djelu Charlesa Morrlsa, koji je, izmedu ostalog, izvršio podjelu semiotike na semiološku semantiku, koja proucava odnos izmedu znaka i onoga što je njime oznaceno, semiološku sintaksu, koja se bavi odnosima medu znakovima unutar sistema, i semiološku pragmatiku, koja izucava relacije izmedu znakova i covjeka koji ih upotrebljava. De Saussureova semiologija nije imala pravih nasljednika me<1u znacajnim postsaussureovskim lingvistima strukturalisticke orijentacije. Jedino je Louis HjeImslev pokušao dokazati kako izmedu jezika i drugih semioloških sustava postoji izomorfizam, dakle podudaranje u bitnim dijelovima, pa bi stoga strogo definiran jezic~ opis bio primjenljiv i na deskripciju bilo kojeg drugog sustava znakova. Zbiljsku razradu de Saussureove postavke dobivaju u radovima belgijskog istraživaca :erica Buyssensa, koji sredinom stoljeca udara temelje evropskoj koncepciji semiologije i koji, prema de Saussureovoj uputi, stavlja ovu znanost u šire sociološke i psihološke okvire. Ovu liniju, uz vlastite doprinose slijede i drugi Pierre Gulraud i Georges Mounin, a nesumnjivo najvece zasluge za suvremeno oblikovanje teorije o sistemima znakova koji se upotrebljavaju u komunikacijskim procesima ima Argentinac Luis Prieto, cija su stajališta i terminologija danas na ovom podrucju naj rašireniji. I predstavnici jednog drugog pravca, koji ne ogranicava pojam znaka samo na komunikacijske procese, vec ga shvaca u mnogo širem smislu, kao svaki fenomen koji nešto za

11. . SEMIOLOGIJA

-

Buduci da se jezik može definirati kao sistem znakova, ovo njegovo .odredenje pomaže nam da i lingvistiku smjestimo unutar zamišljene hijerarhije znanosti. Dakako, i hijerarhiju znanosti treba zamisliti samo kao epistemološki model trenutnog stanja odnosa medu naukama, a položaj neke discipline u njemu. ne ogranicava ni u kojem slucaju mo.gucnosti interdisciplinarne suradnje. . U skladu s definicijom jezika lingvistika potpada pod "semiologiju ili sem1otiku, opcu znanost o svim sistemima znakova koji se pojavljuj1,1 ti fovjekovu društvenom životu. . Premda je interes covjekov za znakove nastao zacijelo veoma rano, u nekom svom obliku svakako sa samom pojavom covjeka kao svjesnog i djelatnog bica, ipak se nauka o znakovima rodila relativno kasno, u svojim kon~epcijskim temeljima krajem prošlog i pocetko~ ovog stoljeca, a u svojim razradenijim oblicima tek sredinom 20. stoljeca. Naime, još je 1867. americki filozof pragmaticarske orijentacije Charles Sanders Pelrce stvorio naziv semiotika za opcu teoriju o znakovima, koja bi svojim filozofskim usmjerenjem trebalo da postane na neki nacin organon svih osta188

-

189

covjeka oznacava, smatraju se nasljednicima de Saussurea. Najpoznatiji su, vjerojatno, medu njima Roland Barthes, Jurij Lotman i JuHa Kr1steva. Naime, osnovni problem pri definiranju semiologije i njezina podrucja upravo je u tome kako se odreduje znak. Prema intuitivnom poimanju, znak je, u najširem smislu te rijeci, svaka pojava koja za covjeka oznacava neku drugu pojavu: covjek, dakle, interpretira znak, on »iza« njega ocitava neki drugi izvanznakovni fenomen. Ovako prelimi. narno odreden znak obuhvaca izvanredno mnogo razlicitih pojava, i u principu svaki pojedini dio univerzuma, pa i cio tav univerzum, na taj naciri mogu postati znakom, jer covjek uvijek može u njima ocitavati i druge fenomene i nalaziti im tumacenja koja ne obuhvacaju samo njihovu pojavnost. I doista, u jednoj širokoj, barthesovskoj interpretaciji, semiologija se bavi svim takvim znakovima. Ne:>u drugim terminologijama pojam znaka može zadobiti potpuno razlicita znacenja, pa može, izmedu ostalog, biti ogranicen samo na one fenomene koji za covjeka nešto oznacavaju a upotrebljavaju se u medusobnoj komunikaciji. Prietova ce semiologija u nacelu izucavati samo ovakve znakove. Ove nas tenninološke neujednacenosti i nepreciznosti prisiljavaju na dodatna objašnjenja i na pokušaj stvaranja bar donekle upotrebljivije terminologije. Zbog toga cemo smatrati da je svaka pojava koja za covjeka supstituira neku drugu pojavu, koja, dakle, oznacuje neki fenomen koji nije ona sama omaka. Odnos izmedu oznake i izvanznakovnog fenomena može se zvati preslikavanje, ne ulazeci ovdje u ontološku ili gnoseološku suštinu tog procesa. Svaka se oznaka" mora sastojati od dva dijela oznacitelja i oznacenog; oznacitelj je onaj dio oznake koji je pogodan da se ostvari u nekoj °materiji i tako bude dostupan covjekovoj percepciji, a oznaceno je onaj dio oznake na koji se preslikava neki fenomen iz univerzuma. Medu oznacenima i oznaciteljima postoji relacija pridruživanja, kao vrijednost, specificna za svaku oznaku. I oznaka i njezini dijelovi apstraktni su fenomeni koji se u nekoj materiji, u toku upotrebe sistema, ostvaruju.

-

-

dok kod drugih takva intencija ne postoji, komunikacijska nam namjena može poslužiti kao prvi kriterij takve podjele. Neke su oznake, zatim, produkt covjekova djelovanja, izrasle iz njegove prakse, dok druge nastaju u univerzumu bez njegova sudjelovanja, i covjek ih samo, u skladu sa svojim i$kustvom, interpretira to bi mogao biti drugi' kriterij za podjelu oznaka. I napokon, sama interpretacija može biti necim u odnosu izmedu oznake i oznacenog fenomena za covjeka motivirana, ili je nemotivirana, arbitrarna u saussureovskom smislu te rijeci. Na taj se nacin dobiva i treci kriterij u klasifikaciji oznaka. One oznake koje nisu covjekov produkt (i u kojima, prema tome, ne može biti komunikacijske namjene, jer ako komunikaciju shvatimo kao oblik ljudske društvene i historijske prakse, ona je nUŽDo covjekovo djelovanje a njezini su proizvodi covjekovi proizvodi), vec nastaju nezavisno od covjeka i samo podliježu njegovu tumacenju, mogu se zvati indikatorima. Oni indikatori u kojima je interpretacija motivirana zovu se, u skladu s prihvacenom terminologijom, simptomi (tako je povišena tjelesna temperatura simptom bolesti, a dim je simptom vatre). Indikatori s nemotiviranom interpretacijom mogli bi se zvati znamenjima (na primjer, astrološko tumacenje položaja zvijezda ili hiromantijsko citanje iz dlana pripada znamenjima). Veoma velik broj oznaka jest covjekov proizvod ali ne s primarnom komunikacijskom namjenom, vec su one stvorene u toku neke prakse bez primarne komunikacijske na~ mj ene, premda se sekundarno mogu upotrijebiti i u komunikaciji. (Pojam komunikacije ovdje je, dakako, uzet u uskom smislu, a za sva ona tako brojna neintencionalna prenošenja obavijesti izvan ovog ogranicenog podrucja komunikacije termin, na žalost, ne postoji.) Neke od tih oznaka u svojoj osnovi imaju »oznacivacku« funkciju, dok druge postaju oznakama tek kroz naknadnu interpretaciju. Ove vrlo raznorodne oznake, kojima može pripasti bilo koji fenomen iz univerzuma interpretiran kao oznaka, i koje u tom tumau cenju mogu biti motivirane ili nemotivirane, nazivam

-

nedostatku boljeg termina

-

manifestacijama. Sasvim je

-

Kriteriji za podjelu omaka mogu biti razliciti. No ako prihvatimo da je za jedan dio oznaka karakteristicno to da su stvorene prvenstveno s komunikacijskom intencijom, 190

ocito da je dalja razrada klasifikacije manifestacija jedan od prvih zadataka specificne, ovim problemima posvecene semiološke discipline. Na primjer, razliciti oblici umjetnosti, moda, društvene pojave interpretirane kao oznake društvenih stanja, itd. u prvom su redu manifestacije. 191

I napokon, oznake koje je covjek namjenski proizveo u komunikacijske svrhe zovu se, donekle u skladu s upotrebljavanom terminologijom, semovi. Oni se dijele na semove s motiviranom interpretacijom ili simbole (na primjer, meteorološki simboli iIi simboli-upute na aerodromu) i na znakove, kod kojih je interpretacija arbitrarna (na' primjer, u prirodnim jezicima). Ova shematska klasifikacija ima i tu prednost da se za jezik, unutar semioloških ispitivanja, i dalje može govoriti da je on semiološki sistem znakova. Dakako, i semovi mogu osim komunikacijske imati i druge funkcije. Uopce, mjesto pojedinih ozna~a i njihc;wihsistema u podjeli oznaka ovisi i o stajalištu interpretatora prema njima. Tako se, na primjer, jezicne oznake u svojoj komunikao što to lingvistika danas najkacijskoj funkciji mogu cešce cini - svrstati medu znakove, ali ako ih promatramo kao konstitutivne elemente umjetnickog djela, interpretir;at cemo ih, na odredenoj razini, kao manifestacije, a ako ih analiziramo kao oznake nekog psihickog ili fizickog stanja govornika, one mogu biti i simptomi. Ova je potencijalna polivalentnost jednog dijela oznaka bitna za semiološka istraživanja.

U semiologiji komunikacije, na razini pojedinih semova, dakle prije nego što se promatra njihovo slaganje u sustave, cini se da je veoma bitno analizirati odnos pridruživanja izmedu oznacitelja i oznacenog, ili da zadržimo upravo kod semova uobicajene nazive izmedu izraza sema i sadrtaja sema. Naime, an~Jjza tih relacija pruža nam mogucnost ne samo da klasificiramo same semove nego da na osnovi toga uvedemo i bitne razlike izmedu pojedinih semioloških sustava.

-

-

-

Ipak, klasifikacija oznaka omogucuje da se izvrši i podjela semiologije: semovi, i simboli i znakovi, bit ce objekt semiologije komunikacije (u Priet()vu i Mounip.ovu smisTu), znamenja i manifestacije predmet su semiologije znacenja (u Barthesovu smislu), a simptomima- se bave posebne, uglavnom prirodne. manosti. Semiologija komunikacije i semiologija znacenja mogle bi se ujediniti u opcu semiologiju, a zakonitosti vezane uz sve tipove oznaka izucavala bi jedna univerzalna semiologija za koju bi, u duhu Peirceovih intencija, prikladan naziv bio seinlotlka. Buduci da je podrucje semiologije komunikacije najbolje om~eno samom komunikacijom; i buduci da je upravo unutar njega lingvistika najsnažnije razradila svoj instrumentarij i metodologiju, ono je kudikamo najrazvijenije (iako je i samo još u burnom razvitku) i može »posuditi(~ neke od svojih modela drugim semiologijama. No takvo pre. nošenje modela nikako ne smije biti mehanicko, nego uvijek uz prilagoc1avanje specificnostima drugih sistema znakova, jer se cak i unutar domene semiologije komunikacije pokazalo neprikladnim i pogrešnim nekriticko primjenjivanje lingvistickih modela na ostale komunikacijske sustave. 192

Svaki sem, i na planu izraza i na planu sadržaja, koji se medusobno pridružuju, ima odreden opseg. U apstraktnom semiološkom sustavu pojedini izraz i pojedini sadržaj nužno se u potpunosti jedan drugome pridružuju: takvo pridruživanje možemo nazvati totalnim pridrutivanjem. U upotrebi velikog broja sistema semova dopušteno je samo totalno pridruživanje. Ali moguce je isto tako zamisliti da se cijelom izrazu pridružuje samo dio sadržaja, da je dijelu izraza pridružen citav opseg sadržaja ili, napokon, da je dijelu izsve su to parcijalna pridruraza pridružen dio sadržaja živanja. I ovakve pojave susrecu se u upotrebi sistema, ali njihov najveci dio posljedica je nekih oštecenja u komunikacijskom procesu i nepotpunih prenošenja znakova. Postoje, ipak, neki sustavi, poput prirodnih jezika, u kojima je normalno da se citavu izrazu pridružuje u upotrebi u komunikaciji samo dio opsega sadržaja. Na primjer, opseg sema žena na planu sadržaja virtualno obuhvaca sve žene, no u realnoj komunikaciji taj se opseg cesto suzuje, u skladu s vec navedenim procesinia konkretizacije u jeziku, sve do jedne i odredene žene. Prema tome, mogucnost parcijaInih pridruživanja obilježava samo neke semiološke sisteme. Teoretski zamisliva vakantna pridru1.ivanja, kod kojih su j1i plan izraza ili plan sadržaja ili oba plana prazni skupovi, treba smatrati samo neuspje1im rea1izacijama, jer je nepostojanje bilo kojeg od planova u kontradikciji sa samom definicijom oznaka. Svi izrazi semova u nekom sustavu sacinjavaju polje izraza tog sustava, a svi sadržaji polje sadržaja ili noeticko polje. Unutar jedne vrste sistema semova jednom se izrazu može pridruživati jedan i uvijek samo jedan i isti sadržaj

-

-

to je jednojednoznacno pridru1.ivanje (na primjer, zele-

nom se svjetlu na semaforu uvijek pridružuje isti sadržaj »idic); kod jednovišeznacnog i višejednoznacnog pridru13 Pogled u lingvistiku

193

živanja jednom elementu s jednog plana pridružuje se više elemenata s drugog plana: tako je O u skupu štampanih slova i znak za nulu i znak za glas o (jednovišeznacnost), a
»množenje« prirodni se može oznaciti s pomocu x ili

da se prirodni jezici smjeste u cjelinu covjekovih semioloških sustava u komunikacijskim procesima. Naime, odonda otkako se pojavila semiologija, i lingvistima i semiolozima bilo je jasno da jezik zauzima posebno mjesto medu sistemima semova, jer je on i najraširenije i osnovno sredstvo komunikacije u ljudskom društvu i najbolje je prilagoden mnogobrojnim situacijama i promjenama koje nastaju u univerzumu a o kojima je nužno komunicirati. Dakako, ta je prilagodenost opcenita, i u pojedinim slucajeVIma i u odredenim covjekovim djelatnostima pogodnije je:: komunicirati nekim drugim sredstvom to je, uostalom, 1 razlog nastajanja ostalih komunikacijskih sistema. Istražujuci u cemu je specificnost jezika, i semiolozi i lingvisti otkrili su citav niz karakteristika za koje se cinilo da su upravo one differentia specifica kojom se jezik izdvaja iz ostalih sistema, no najcešce se pokazalo da se uvijek pronalazi bar još jedan sustav koji ima isto takvo svojstvo. Tako se u jeziku javlja viševišeznacno pridruživanje, inace rijetko u semiološkim sistemima, jer se u njima pojave analogne sinonimiji i homonimiji uopce najcešce izbjegavaju; no takvo je pridruživanje svojstveno i nekim matematickim simbolima, gdje se javlja, iako ne u mnogim slucajevima. i mogucnost parcijalnog pridruživanja, za koje se takoder smatralo da je karakteristicno samo za jezik, i da se on jedini u upotrebi prilagodava promjenama u izvanznakovnom univerzumu. Na slican se nacin vjerovalo da je jezik jedini sustav semova koji ima prvu i !;lrugu artikulaciju i artikulaciju (trecu) na figure sadržaja. No ako promotrimo kako se analizom dolazi do jedinica druge i trece artikulacije, vidjet cemo da one mogu obilježavati i druge sustave. Figure iz.raza i figure sadržaja, dakle najmanje jedinice na jednom od planova sema kojima na. drugom planu više ništa ne odgovara, i koje, prema tome, same nisu semovi, javljaju se u svim onim sustavima u kojima bilo izrazi bilo sadržaji semova nisu sasvim odvojeni elementi nego se djelomicno podudaraju, jer medu njima postoji logicki odnos inkluzije ili intersekcije: u svakom takvu slucaju može se uvijek razlikovati podudarni dio ili izraza ili sadržaja od nepodudarnog dijela, i tako se dobivaju figure izraza ili figure sadržaja. Na ovom se principu,' uostalom, i zasniva distribucionalisticka metoda u lingvistickoj fonološkoj analizi. Figure izraza i druga artikulacija svakako postoje kod tele-

nost). I napokon, u nekim sistemima
jezici

se veci broj razlicitih izraza isprepleteno pridružuje s vecim brojem sadržaja iz noetickog polja tog sistema. Tako se ponekad u našem jeziku, na primjer, izrazi covjek i muškarac mogu nesmetano zamjenjivati u oba svoja osnovna sadržaja. Analiza odnosa izmedu izraza i sadržaja sema odvodi nas zapravo vec duboko na podrucje sistema semova (pa i oznaka uopce), dakle u domenu s~mioloških sustava. Semiološld sistem, kakvim se bavi semiologija komunikacije, sredC:mje skup semova, dakle takav skup u kojem vladaju odredeni odnosi medu njegovim jedinicama. Ovi se odnosi u osnovi kod svih semioloških sistema mogu opisati na temelju saussureovskog razgranicenja izmedu sintagmatskih odnosa, medu jedinicama u nekoj postavi, i paradigmatskih odnosa, medu jedinicom koja stoji u toj postavi i onih jedinica koje bi na njezinu mjestu mogle stajati. Sistem, koji je apstrakttan, treba, dakako, razlikovati od konkretne i materijalne upotrebe semiološkog sistema na isti nacin na koji se u lingvistici razlikuje jezik od govora. Klasifikacija semioloških sustava unutar semiologije komunikacije može se teoretski izvršiti prema doista mnogobrojnim kriterijima, i ona u nekom razradenijem obliku zapravo još ne postoji. Osim razlicitih »vanjskih« kriterija koji bi se mogli uvesti na osnovi 'odnosa sistema prema univerzumu ili na osnovi materijalnih svojstava upotrebe, jedna bi vrsta klasifikacije zacijelo morala voditi racuna o karakteru i relacijama preslikavanja, a i o odnosima semova unutar sistema (tako bi se sustavi podijelili na one u kojima postoje samo paradigmatski odnosi, i cije su sve postave jednomjesne, i na one u kojima su prisutne i sintagmatske relacije, a ovdje bi svakako došlo i do daljih diferencijacija). No s lingvistickog stajališta najzanimljivije su one klasifikacije koje vode racuna o pridruživanju, o medusobnim odnosima semova unutar sistema i o relaciji izmedu samog sus~va i njegove upotrebe, jer upravo ovakve klasifikacije omogucuju 194

-

-

. (višejednoznac-

medu njima su i
pridrutivanje, gdje

postoji

i viševišeznacno

-

195

fonskih brojeva ili kod registarskih brojeva automobila, na primjer; a o figurama sadržaja i u samom jeziku tako malo znamo da one nisu ocigledno dobra osnova za usporedivanje jezika s drugim semiološkim sustavima. Cini se da bitnu distinkciju izmedu jezika i ostalih sistema znakova koje covjek upotrebljava u komuhikacijskim procesima možemo utvrditi tek ako promotrimo odnos sistema i njegove upotrebe. U svakom semiološkom sustavu, pa i u jeziku, nužno postoji norma na kojoj se zasniva uopce mogucnost komunikacije jer ona osigurava identicnost semova kod govornika i kod slušaoca. Ta je norma u jeziku

prirodnih jezika uvijek jedan dio informacija u takvu preznakovljavanju gubi: bitan je zadatak ne toliko lingvista i semiologa nego mnogo više i strucnjaka za odredena podrucja i informaticara - da se s jedne strane odrede najrelevantnije informacije u takvim procesima, a s druge strane da odaberu kod koji ce biti najprikladniji 'za prenošenje tih informacija.

-

-

kao što smo vidjeli

jezicne djelatnosti i unutar nje bez izricitog dogovora sudionika komunikacijske prakse. Zbog toga ju je moguce u toku komunikacijskog procesa, u govoru, kršiti u težnji za poboljšanjem komunikacije izvanjezicnog promjenljivog univerzuma (ali i zato što covjek nije sposoban da je uvijek uspostaVi i poštuje). Nasuprot tome, u drugim je sistemima semova norma eksplicitna, što znaci da su sve mogucnosti upotrebe vec sadržane u samom sustavu, a svako kršenje norme mora biti i poništavanje komunikacije; sama se norma mijenja izricitim dogovorom sudionika, kao što je i nastala. Na taj je nacin jezik dinamicki sistem s inherentnom kreativnošcu, a ostali su sustavi nedinamicki i nekreativni jer u njima nema stalne dijalekticke napetosti mec1usobnog potvrdivanja i poništavanja izmedu sistema i upotrebe, napetosti kakva mora postojati izmedu jezika i govora. U skladu s nekim terminologijama dinamicki se sistemi mogu zvati prirodnim jezicima anedinamicki

-

implicitna,

dakle

izrasla

iz same

- koda-

VIma. Oni kodovi koji poput prirodnih jezika imaju dvostruku artikulaciju, u kojima .se razlikuju nivoi parci.J.elni fonološkom, morfološkom, sintaktickom i semantickom nivou u jeziku, i koji imaju razradenu strukturu sintagmatskih i paradigmatskih odnosa, bili bi umjetni jezici, danas sve važniji u teoriji informacija, dokumentalistici, bibliotekarstvu itd. Ove su distinkcije važne i kad se promatraju odnosi meau semioZoUim sustavima. Naime, danas se velik dio procesa preznakovljavanja ili transkodiranja, dakle pretvaranja semov&.jednog sistema u semove drugog sistema, vrši upravo izmedu prirodnih jezika i kodova, odnosno umjetnih jezika, i treba biti svjestan toga da se zbog dinamickog karaktera 196

No jezik i govor i jezicna djelatnost uopce nisu samo objekti semiologije komunikacije nego i semiologije znacenja, jer jezik nije samo sredstvo interpersona1ne komunikacije vec može imati - kao što smo vidjeli - i mnoge druge funkcije u covjekovu društvenu životu. Za semiologiju znacenja danas zacijelo je najzanimljivija uloga jezika u umjetnosti. za razliku od semiologije komunikacije, koja je bar donekle uspjela egzaktno definirati svoje podrucje i svoje osnovne pojmove, semiologija znacenja susrece se još uvijek sa gotovo nepremostivim teškocama pri svakom pokušaju unificiranja i kodificiranja vlastitih pretpostavki. Naime, domena znamenja i, posebno, manifestacija vrlo je heterogena, i zakonitosti što ih pojedini istraživaci otkrivaju obicno su primjenljive samo na odredenim užim podrucjima. Zatim, oznake u semiologiji znacenja redovito su mnogo kompleksnije i teže se mogu definirati i analizirati na diskontinuirane jedinice, to više što se one vrlo cesto u svojoj upotrebi ostvaruju u razlicitim a paralelnim materijalizacijama (na prinijer, u filmu ili u kazalištu) a svoje znacenje zadobivaju u cjelini a ne kao suma pojedinih materijalizacija. Zbog toga semiolozi na ovom podrucju najcešce ne po1aze od plana izraza. (poput semiologa komunikacije), vec najprije pokušavaju omediti jedinice na planu sadržaja (a sadržaj, dakako, kao što je vec drugdje receno, nije identican sa znacenjem), da bi im zatim pridružili izraz. Uz to, semiološki sistemi koje proucava ova semiologija nerijetko obuhvacaju samo dio struktura u upotrebi,. a drugi dio, u stalnim procesima strukturiranja i destrukturiranja, jedinstven je i neponovljiv u svakom konkretnom' ostvarenju. I' napokon, neke manifestacije ocito pripadaju teško odredivom, dobrim dijelom iraciona1nom i znanosti uglavnom nedostupnom podrucju umjetnosti: to je prag za koji ne vjerujem da bi ga semiologija znacenja mogla prijeci. 197

Sa svim se ovim problemima suocava i ispitivanje jezika u okviru semiologije znacenja. To se ispitivanje danas najcešce ogranicava na ulogu jezika u književnosti kao onom sistemu manifestacija u kojem je jezik najocitije i' naj neophodnije prisutan, koji se, dakle, zasniva na covjekovoj jezicnoj djelatnosti i koji je zapravo uvijek jedan od oblika govora. Vec su i tradicionalna i suvremena lingvistika, u retorici istilistici a i u drugim lingvistickim disciplinama, otkrile i opisale mnoge specificnosti upotrebe jezika u književnosti, ali danas je, cini se, u žarištu interesa jedno pitanje koje nadilazi granice lingvistike i zadire velikim dijelom u domenu teorije književnosti, a na nj najvjerojatnije semiologija znacenja mora odgovoriti da bi mogla dalje efikasno djelovati. To je pitanje po cemu se razlikuje jezik u književnosti od jezika izvan nje: odgovor na to pitanje omogucio bi da se razluci komunikacijski od znacenjskog pristupa jezicnoj djelatnosti. Preformulirano iz persp'ektive teorije književnosti, ono glasi: da li se po nekoj karakteristici jezika može prepoznati umjetnicko od neumjetnickog djela? Postoje mnogobrojni pokušaji, i u teoriji književnosti i u lingvistici i u semiologiji znacenja, da se na to pitanje da pozitivan i ako je ikako moguce jednoznacan odgovor. U tradicionalnoj znanosti o jeziku, od anticke .retorike sve do mnogih suvremenih stilistika, vjerovalo se da se jezik književnosti razlikuje od »obicnog« jezika po stilu kojim je obilježen,. po specificnim »ukrasima«, figurama ili tropima koji se u njemu nalaze. Lako je dokazati da se i u upotrebi jezika bez ikakve umjetnicke vrijednosti mogu pojaviti brojni »ukrasi«: samo pridodavanje figura »obicnom« jeziku ne cini od' njega. književnost (iako neri. jetko može stvoriti njezin privid). U jednoj suvremenijoj interpretaciji ovakva stajališta, nastaloj pod utjecajem teorije informacije, jezik književnosti prepoznaje se po vecoj i posebnoj kolicini stilisticke obavijesti: jedan od nosilaca te teorije americki je znanstvenik Michael-Michel Riffaterre. Prema njemu se nepredskazivom ili manje predskazivom upotrebom jezicnih jedinica u konkretnom govoru stvaraju stilemi, stilska odstupanja od uobicajenih normi, i oni su, upravo zato što su manje vj~rojatni, nosioci vece ~olicine obavijesti nego što je to potrebno za samu komunikaciju. Ovaj višak ili. doda-

-

-

~
:1

tak obavijesti specifican je, prema toj teoriji, za jezik u književnosti. Iako ovo stajalište, unošenjem mogucnosti iz. racunavanja kolicine odstupanja od uobicajenog, zacijelo pridonosi razradi suvremene sti1istike, ono nikako kao ni tradicionalna stilistika ne objašnjaya posebnost umjetnickog djela.. ' Na slican su nacin slabo primjenljive one teorije koje smatraju da se književno djelo, kao osobit oblik diskursa, odlikuje zatvorenošcu i završenošcu svoje strukture: takva zatvorenost može karakterizirati bilo koji diskurs uopce. Jedno je od prilicno raširenih mišljenja da se jezik književnosti razlikuje od jezika neknjiževnosti po tome što se on ne odnosi na konkretni izvanjezicni univerzum vec je na nj preslikan univerzum koji je umjetnik sam stvorio. U proširenijoj interpretaciji, kakva je, na primjer, Katiciceva, taj »fiktivni« univerzum sam je na specifican nacin strukturiran, a stilemi pomažu citaocu da spozna tu struk. turu. Ovakvo je gledanje osobito blisko lingvistima, koji u tome vide mogucnost razgranicenja komunikacijske funkcije jezika (gdje se preslikava zbiljski svjjet na plan jezicnog sadržaja) od njegove poetske funkcije (u kojoj se preslikava novokonstruirani svijet, a on nosi umjetnicku obavijest samo u totalitetu svoje strukturiranosti). Osim toga, ono u principu omogucava da se svaki tekst, bez obzira na to kakav bio po svojim formainim karakteristikama, promatra bilo kao književan bilo kao neknjiževan, vec prema tome da li ocitavamo njegovu novokonstruiranu i fiktivnu strukturu (koja ce, dakako, u mnogim slucajevima biti jedva prisutna ili nikakva, pa su to slabi književni tekstovi) ili uocavamo njegovu »komunikacijsku« strukturu (pa tako i u književnom tekstu možemo, filološkom analizom na primjer, tražiti neumjetnicke i neknjiževne obavijesti). Teškoca je u primjeni teorije o odsutnosti konkretnog referenta u tome što se i u svakodnevnom' životu izvanjezicni univerzum sastoji od medusobno isprepletenih »fiktivnih« i »zbiljskih« struktura, tako da smještanje umjetnosti iskljucivo u svijet fikcije cak i kad bi bilo tocno - nikako ne bi bilo i njezino jednoznacno odredenje. U najnovije vrijeme, u okviru francuskih strujanja u semiologiji znacenja, pokušava se formulirati jedna mnogo sveobuhvatnija teorija, ciji su glavni zastupnici, ponekad

-

-

-

II
.,

sa znacajnim medusobnim razlikama, Roland Barthes, Jacques Derrida i, osobito, JuHa Kristeva. 199

.

198

(

Ova teorija, koja svakako ima i filozofskih pretenzija i implikacija, s lingvisticke se strane vjerojatno zasniva, osim na kritickoj analizi de Saussureovih stajališta, na Hjelmslevovu pojmu konotacijskog jezika, kojemu je plan izraza neki drugi jezik (sa svojim izrazom i sa svoji~ sadržajem), i mi zapravo ocitavamo u konotacijskom jeziku neka, na prvi pogled u obicnoj komunikaciji skrivena, znacenja tog drugog jezika. Osnovni je pojam ove teorije tekst, ali ne kao jezikom organizirana supstancija, kao što je to uobicajeno u lingvistici, nego zapravo kao izvjestan nacin funkcioniranja jezika. Temeljna je karakteristika takva teksta, prema Kristevoj, njegova produktivnost (koja bi se donekle mogla usporediti s ovdje upotrebljavanim pojmom kreativnosti, iako se u nekim ele!mentima od nje razlikuje): naime, ona c:>tkriva razlike izmedu jezika u njegovoj komunikacijskoj funkciji, koju neposredno, na površini ocitavamo, i dubinskih znacenja sadržanih u tekstu, koja izrastaju iz citava niza dinamickih odnosa, od individualno-psiholoških do socijalnih, iz kojih takav tekst u svojoj društvenoj i historijskoj uvjetovanosti nastaje. Na lingvistickoj razini produktivnost se najcešce manifestira kao razaranje norme i kao razdvajanje jezika komunikacije od jezika znacenja. Sama je teorija teksta u svojim pojedinostima odviše komplicirana da bismo je ovdje "iznosili, to više što ona momentano, u obliku u kojem je formulirana, ne može znacajno pridonijeti razrješavanju lingvistickih problema, ali svaka-

~ '
(

.I I

I

J .1

ko -

zajedno s cjelokupnom semiologijom znacenja

-

stavlja naglasak na cinjenicu kojom se lingvistika sve do najnovijeg, poststrukturalistickog razdoblja nije uopce bavila: naime, jezik je i u svojoj komunikacijskoj i u nekomunikacijskim funkcijama uvijek manifestacija iz koje se mogu, izmedu ostalog, ocitavati i društvena stanja; štaviše, jezicna je djelatnost nužno' društvena djelatn9st, te stoga kritika društva mora obuhvacati i kritiku njegova jezika, kao što to smatraju i francuski semiolozi, a revolucionarno se djelovanje mora manifestirati i u domeni jezika. U svakom slucaju, ni teorija teksta. i produktivnosti ne omogucuje da se razluci književno djelo od neknjiževnoga na osnovi nekih njegovih jezicnih karakteristika, jer je produktivnost, u ovom $mislu, ocigledno svojstvo svake jezicne djelatnosti, kao što je i kreativnost virtualno uvijek pri200

,~

sutna u odnosu jezika i govora, jer proizlazi iz same prirode covjekove jezicne prakse. Prema tome, cini se da je jedini moguci zakljucak, bar unutar lingvistickih i semioloških istraživanja, da se jezik književnosti ni po kojoj svojoj lingvisticki relev~tnoj karakteristici ne razlikuje od jezika neknjiževnosti. Napokon, to proizlazi iz one definicije koja odreduje književnost kao ukupnost tekstova koji se prihvacaju kao literarni u odiedenom sinkronijskom sociokultura1nom kontekstu. Drugim rijecima, pripadnost nekog teksta književnom stvaranju i umjetnosti može u dijakroniji varirati, i teoretski je doista moguce bilo koje djelo promatrati i kao književno i kao neknjiževno ostvarenje, a kriteriji za odredivanje njegovih vrijednosti formiraju se u konkretnoj društveno i historijski determiniranoj situaciji. To ni u kojem slucaju ne znaci da se lingvistika isemiologija komunikacije, s jedne strane, i semiologija znacenja, s druge strane, ne mogu L.ne moraju baviti i jezikom u književnosti. Lingvistika, naime, može otkrivati jezicna sredstva koja se upotrebljavaju u književnosti, tumaciti mehanizme njihova nastajanja i objašnjavati njihovo mjesto u procesima u govoru. Staviše, ovakva analiza samo donosi golemu korist lingvistickoj teoriji, jer su upravo u domeni književnosti napetosti izmedu jezika i govora najvece, i kreativnost se ovdje najviše primjenjuje u svom osnovnom obliku, u težnji za poboljšanjem komunikacije. Semiologija komunikacije i u književnosti, kao i u drugim podrucjima, analizira onaj aspekt umjetnickog djela koji se ostvaruje na razini komunikacije i koji je cesto neophodan da bi uopce došlo do akceptiranja njegove umjetnicke vrijednosti. Semiologija znacenja, napokon, istražuje druge aspekte, i u književnom djelu zacijelo u prvom redu pokušava kroz jezik ocitati strukturu izvanjezicnog i.miverzuma preslikanu na plan njegova sadržaja i sva onaj u principu beskonacno raznolika i dijalekticki isprepletena, znacenja koja ono nosi: njezin je zadatak zacijelo najteži. Premda svako od ovih istraživanja otkriva znacajne cinjenice, i premda je, na primjer, moguce opisati jezicna sredstva književnosti neke epohe ili vrste, nacine njezina komu~ niciranja s tadašnjim i suvremenim citaocem, modalitete konstruiranja i samog teksta kao diskursa i izvanjezicnog univerzuma kao umjetnicke konstrukcije, pa cak, djelomicno, 201

i odnos tog univerzuma prema ostalim dijelovima covjekova univerzuma, života i djelovanja, ipak se ne treba zavaravati da je time otkriveno i ono što to djelo cini umjetnickim: sve što je dostupno znanstvenoj analizi, ponovljivo je, a umjetnost to ocito nije. O njezinu iraciona1nom bitnom konstitutivnom elementu možemo imati saznanja ali ne' i naucne spoznaje.

12. FORMALIZACIJE U LINGVISTICI
Jezik je, dakle, promatran sa semiološkog stajališta, jednako zanimljiv objekt i za semiologiju komunikacije i za semiologiju znacenja, no u semiologiji komunikacije on svakako zauzima posebno mjesto kao najrazvijeniji i najopcenitiji od svih komunikacijskih sistema, dok je u izucavanju znacenja tek jedan od ravnopravnih objekata analize. Lingvistika je razvila svoje metode mnogo prije ijedne od semiologija i izvršila je nesumnjivo znacajan utjecaj na njihovo rat1a.nje, i nerijetko su i jedna i druga semiologija težile za tim da od lingvista preuzmu što veci broj postupaka opisivanja. To se nije pokazalo odviše efikasnim ni u semiologiji komunikacije, jer svaki sustav ima svoje specificnosti, a njihov zajednicki nazivnik nikako nije identican jeziku; još bi manje to vrijedilo u semiologiji znacenja. Zato je neophodno da obje semiologije, pa i opca semiologija, razviju svoj autonomni instrumentarij i metodologiju, atakav ce razvoj zacijelo samo pomoci i daljem razvitku lingvistike, to više što bi, osobito unutar semiologije znacenja, jezik kao objekt znanstvene analize trebalo da bude vracen u svoj društveni kontekst iz koga ga je strukturalizam izdvojio.

Fonna1izacija je proces koji obilježava svaki znanstveni pristup. Nakon primarnog skupljanja i promatranja cinjenica i objekata ispitivanja istraživac mora stvoriti neku intuitivnu hipoteticku teoriju da bi mogao otkrivene pojave opisati i klasificirati. Formalizacija je pretvaranje intuitivne teorije u formalan sistem pravila i postupaka koji se može uvijek na isti nacin ponoviti i provjeriti na svakom novom objektu istraživanja. Formalni sistem u nacelu mora sadržavati popis znakova koji se u njemu upotrebljavaju, skup pravila formacije, skup aksioma i skup deduktivnih ili transformacijskih pravila. Izmedu intuitivno postavljene teorije i formalnog sistema postoji neprestano provjeravanje i reinterpretiranje, jer je samo intuitivna teorija direktno povezana s predmetom izucavanja. Prema tome, formalni sistem jednom stvoren nije nepromjenljiv: njegova se adekvatnost mora stalno iskušavati, no on je neophodan da bi se u njemu mogle provjeriti i usporediti razlicite teorije o istom objektu. Lingvistika se, kao i sve druge nauke, odu\;'ijek služi formalizacijama, i postoje neke karakteristicne lingvisticke formalizacije koje su ponekad duboko utjecale i na stvaranje formalnih sistema u drugim domenama. Svaka gramatika,

202

203