You are on page 1of 3

Antun Branko Šimić: Bilo je nekoć

Bilo je nesto lijepo pa proslo - Il tek je sanja to bila Ljepse od zvijezda, ljepse od ruza I smijeska planinskih vila. Bile su noci mjesecne, lijepe I pune radosti vrele. Bile su basce mirisa pune, I ruze cvale su bijele. Bilo je smijeha, pogleda dugih Sto sve no izeci znaju, Bilo je srece, uzdaha sjetnih, I himna carobnom maju. Bila je dusa prepuna sunaca I plamne ceznje, sto sine Kadkad ko nebom krijesnica sjajna Pa onda umre i zgine. Bilo je nekoc. Mrak je sad svuda I bol sto pali i pece. Bila je sanja, bila je prica U jedno najljepse vece.

Antun Branko Šimić: Mi smo se sreli
Mi smo se sreli na ovoj zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli. Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše. O kada se opet rastanemo i pođemo na naše tajne puteve kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi? I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se nekada ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?

bez ostatka. I otrov truje. Ovako živim s njim. Antun Branko Šimić: Tijelo mi Kroz moje žile teče otrov što ga popih u nasladama. ne koraca mjesečina oko tvoje kuće Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu.Antun Branko Šimić: Povratak Ti ne slutiš moj povratak i moju blizinu. Ipak sam se otkinuo. Kako bih došo do nje sam. U snu se razdvojimo. I probudim se: ležim u svom lešu. lebdim i hoću da poletim. u noćima pjanim. Tijelo trune. kao dodir smrti. U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina znaj. sije svud rasulo. O ko me spoji s ovim tuđinom u jedno? Tijelo: težina drži me za zemlju i odvuče me u nju svega. Nerazdjeljiv. bez tijela? Ne mogu iz njeg. Kad koracajući cestom mrtvo svijetlo podne staneš preplašena krikom čudne ptice znaj: to krik je moga srca s blizih obala. Ja bih ga rado ostavio negdje i utekao od njeg. biti čist od tijela? Tijelo je teret. Ne smijem da je taknem. . tuđin. Ja živim u lešu. odletio zauvijek u slobodu. I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče s onu stranu mrke mirne vode znaj: ja koracam uspravan i svečan kao pored tebe. Uz krevet mi se mlada žena smije. Može li se kako odijeliti od tijela. Moj dodir. u njemu. da prhnem. trulost. I tijelo mi se gadi.

žude. mole. dijete! Ja ne ću da te novim poljupcima smirim u zaborav Puštam da ti blijedim licem suze teku Sutra smirit će se tvoje srce koje sada očajalo tuče Sutra kad stupiš među svoje mlade druge s dvije tamne sjenke ispod očiju začudit će se tvoje mlade druge Al nijedna ne će moći da otkrije skrivenu udno tvojih oči blijedu zvijezdu Ne plači dijete: noć se plavi zimska Za mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg. Antun Branko Šimić: Zavodnik I poslije toga na koljenima izmeđ razbacanih jastuka misliš na smrt O. Draga. neka tvoje teške kose Kroz noć zavijore. Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu. Vani šume oblaci i stabla. . Moje ruke svijaju se. vani lete teska bijela krila. Plavi plašt je pao oko tvoga tijela. zavijore kroz noć Kose moje drage duboko šumore kao more.Antun Branko Šimić: Ljubav Zgasnuli smo žutu lampu.