Antun Branko imi: Bilo je neko

Bilo je nesto lijepo pa proslo - Il tek je sanja to bila Ljepse od zvijezda, ljepse od ruza I smijeska planinskih vila. Bile su noci mjesecne, lijepe I pune radosti vrele. Bile su basce mirisa pune, I ruze cvale su bijele. Bilo je smijeha, pogleda dugih Sto sve no izeci znaju, Bilo je srece, uzdaha sjetnih, I himna carobnom maju. Bila je dusa prepuna sunaca I plamne ceznje, sto sine Kadkad ko nebom krijesnica sjajna Pa onda umre i zgine. Bilo je nekoc. Mrak je sad svuda I bol sto pali i pece. Bila je sanja, bila je prica U jedno najljepse vece.

Antun Branko imi: Mi smo se sreli

Mi smo se sreli na ovoj zvijezdi to se zove Zemlja. Na put kroz vrijeme u ovaj as (as svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo ve zaboravili na poetak odakle smo poli. Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz nae ruke, i kroz nae poglede zagrlile su se nae due. O kada se opet rastanemo i poemo na nae tajne puteve kroz beskraj, na kojoj emo se opet sresti zvijezdi? I hoe li pri novom susretu opet nae due zadrhtati u tamnom sjeanju da bijasmo nekada ljudi koji su se nekada ljubili na nekoj zvijezdi to se zove Zemlja?

Antun Branko imi: Povratak

Ti ne sluti moj povratak i moju blizinu. U noi kad umi u tvom uhu tiha mjeseina znaj; ne koraca mjeseina oko tvoje kue Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu. Kad koracajui cestom mrtvo svijetlo podne stane preplaena krikom udne ptice znaj: to krik je moga srca s blizih obala. I kad kroz suton vidi crnu sjenku to se mie s onu stranu mrke mirne vode znaj: ja koracam uspravan i svean kao pored tebe.

Antun Branko imi: Tijelo mi

Kroz moje ile tee otrov to ga popih u nasladama, u noima pjanim. I otrov truje. Tijelo trune. Ja ivim u leu. I tijelo mi se gadi. Moe li se kako odijeliti od tijela, biti ist od tijela? Tijelo je teret, tuin, trulost. Ja bih ga rado ostavio negdje i utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu. Ovako ivim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv, O ko me spoji s ovim tuinom u jedno? Tijelo: teina dri me za zemlju i odvue me u nju svega, bez ostatka. Uz krevet mi se mlada ena smije. Kako bih doo do nje sam, bez tijela? Ne mogu iz njeg. Ne smijem da je taknem, Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo. U snu se razdvojimo. Ipak sam se otkinuo, lebdim i hou da poletim, da prhnem. I probudim se: leim u svom leu.

Antun Branko imi: Ljubav

Zgasnuli smo utu lampu, Plavi plat je pao oko tvoga tijela. Vani ume oblaci i stabla, vani lete teska bijela krila. Moje tijelo isprueno podno tvojih nogu. Moje ruke svijaju se, ude, mole. Draga, neka tvoje teke kose Kroz no zavijore, zavijore kroz no Kose moje drage duboko umore kao more.

Antun Branko imi: Zavodnik

I poslije toga na koljenima izme razbacanih jastuka misli na smrt O, dijete! Ja ne u da te novim poljupcima smirim u zaborav Putam da ti blijedim licem suze teku Sutra smirit e se tvoje srce koje sada oajalo tue Sutra kad stupi meu svoje mlade druge s dvije tamne sjenke ispod oiju zaudit e se tvoje mlade druge Al nijedna ne e moi da otkrije skrivenu udno tvojih oi blijedu zvijezdu Ne plai dijete: no se plavi zimska Za mojim stopama e zapadati bijel visok snijeg.