POVIJEST ŽUPE NENAVIŠTE U SREDNJEM VIJEKU I OSMANSKOM PERIODU
«POVIJEST ŽUPE NENAVIŠTE U SREDNJEM VIJEKU I OSMANSKOM PERIODU»

by Pavo Živković

Source: Bosna Franciscana (Bosna Franciscana), issue: 25 / 2006, pages: 165­180, on www.ceeol.com.

POVIJEST ŽUPE NENAVIŠTE U SREDNJEM VIJEKU I OSMANSKOM PERIODU

Marija Brandić – Pavo Živković

Nenavištem se tijekom srednjeg vijeka kroz nekoliko stoljeća naziva teritorijalno-upravna jedinica koju mnogi povjesničari nazivaju župom. Prvi spomen Nenavišta (postoji još i naziv Nenavišće) potječe iz povelje bana Stjepana II. Kotromanića iz 1329. godine.1 U vrijeme turske prevlasti Nenavište je nahija, posebna upravna jedinica turskih vlasti. Pod tim imenom navodi se u turskom defteru iz 1548. godine.2 Nenavište župa i nahija prostirala se na području koje čine današnje općine Odžak, Modriča, Gradačac, Bosanski Šamac, Orašje i dijelovi Brčkog, što se može vidjeti iz turskih deftera iz XVI. stoljeća.3 U vrijeme turske uprave Nenavište je podijeljeno na dvije nahije: Nenavište, područje s desne obale rijeke Bosne, i nahija Dobor s njezine lijeve strane. Najveći dio župe Nenavište, a kasnije nahije, čini teritorijalna cjelina današnje Bosanske Posavine, na desnoj strani rijeke Save od Bosanskog Šamca i donjeg utoka rijeke Bosne, pa dalje na istok do ušća rijeke Brke kod Brčkog. Najveći broj geografa pa i etnologa smatra da je to teritorij koji plavi rijeka Sava. Na tom prostoru živi većinom hrvatsko pučanstvo. Još u srednjem vijeku župa Nenavište dijelila se na dva kotara: Gradačac i Dobor.4 U već spomenutoj povelji bana Stjepana II. Kotromanića iz 1329. u
1

L. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München und Leipzig 1914, 14-15. (dalje Thallóczy, Studien) A. Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI. vijeku, Svjetlost, Sarajevo 1975, str. 139. (dalje: Handžić, Tuzla) P. Anđelić, Studije o teritorijalnopolitičkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne, Svjetlost, Sarajevo 1982, str. 147, nap. 20. (dalje: Anđelić, Studije) Na takvu podjelu upućuju lokacije utvrđenih gradova Dobora i Gradačca, a ona je aktualna i u tursko doba. Anđelić, Studije, str. 147, nap. 24.

2

3

4

166

Marija Brandić – Pavo Živković

Nenavište je ulazilo i selo Jakeš na lijevoj obali rijeke Bosne, kao i Modriča, seosko naselje na desnoj strani rijeke.5 U podgrađima utvrđenih gradova Gradačca i Modriče, za koju se veli da je još u XVI. stoljeću bila vjersko središte šire okoline pa i banovine Bosne. Za postojanje franjevačkog samostana u podgrađu Modriče, posvećenog svetom Iliji, zna se još u drugoj polovici XVI. stoljeća.6 Još u XIII. stoljeću najveći dio župe Nenavište bio je u vlasništvu nekoliko vlastelina. U prvoj polovici toga stoljeća ondje je vlastelinstvo Tumicha (po nekima identično s posjedom Dumicha) i Tolisa, koji su pripadali sinovima nekadašnjeg bosanskog bana Borića.7 Na tom području je bilo vlastelinstvo bosanske biskupije, nakon njenog preseljenja iz Vrhbosne u Đakovo, posjed banova bosanskih: Prijezde i Tvrtka I. Kotromanića.8 Na području zapadnog dijela župe Nenavište posjede je imao i velikaški rod Hrvatinića, oko Jakeša, Modriče i manje poznatog lokaliteta Volović.9 Dobro je znano da su u Jelšavici posjede imali i duvanjski knezovi Semkovići.10 Jedan dio ove župe bio je u vlasništvu bosanskih vladara, a dosta dugo i vlasništvo Đakovačke biskupije, prema povelji koju je toj biskupiji izdao ugarski i hrvatski kralj Bela IV. 1244. godine, a koju je ona dobila još od Kolomana. Darovani posjedi prostirali su se od Save do Briježnice na sjeveru, od izvora rijeke Tolise do njenog ušća u Savu, čineći nepravilan izduženi trapez. Na tom prostoru nalazile su se brojne katoličke župe nastale prije Turaka, neke ranije, neke kasnije: Modriča, Kornica, Crkvina, Miloševac, Garevac, Dubica, Jelšavica i druge. Najveći dio župe prostirao se na području s nazivom Terra Tolys, na koje se prema istoku nastavlja prostor župe Soli s nekoliko naselja na lijevoj obali rijeke Tolise. Uglavnom su to naselja današnjeg područja brčanske i gradačačke općine: Skakava, Dubrave, Krepšić i Gorice te Tremošnica, Turić, Slatina i Kornica.
5

Thallóczy, Studien, str. 14-15. U župu Nenavište ubraja se i Jakeš na lijevoj obali rijeke Bosne, kao i selo Modrič(a), na desnoj strani rijeke. Anđelić, Studije, str. 147, nap. 21. Mjesta s imenom Varoš nađena su u podgrađu Gradačca i Modriče. Za franjevački samostan svetog Ilije zna se još iz druge polovice XIV. stoljeća, kada se spominje vjenčanje Tvrtka I. Kotromanića s Dorotejom, bugarskom princezom, u toj crkvi. P. Živković, Povijest Bosne i Hercegovine do konca XVIII. st. i Povijest Hrvata bosanske Posavine do početka XX. st, HKD Napredak, Mostar 1994, str. 151-152; Isti, Modriča u srednjem vijeku, Modriča s okolinom u prošlosti, Modriča 1986, 35-72, str. 46. A. Theiner, Monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, sv. I, Romae 1863, str. 297-298; T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatie, Dalmatie et Slavoniae, MHSM, sv. IV, Zagreb 1906, str. 236-240; V. Ćorović, Ban Borić i njegovi potomci, Glas SKA, br. 182, Beograd 1940, str. 52. Thallóczy, Studien, str. 331-332; E Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, Zagrabiae 1892, str. 40-42; Usporedi: Anđelić, Studije, str. 148. Thallóczy, Studien, str. 13-15. F. Miklošić, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, Vienae 1858, str. 226-227; Usporedi: Anđelić, Studije, str. 148.

6

7

8

9 10

Povijest župe Nenavište u srednjem vijeku i osmanskom periodu

167

Župa Nenavište, kasnije nahija, iliti današnja Bosanska Posavina, u predtursko doba bila je naseljena pretežno katoličkim življem hrvatskog podrijetla. Ovaj kraj je do danas ostao zanimljiv predmet istraživanja brojnih arheologa, etnologa, povjesničara, demografa, sociologa i drugih znanstvenika humanističke znanosti, ali je ostalo još dosta nerazjašnjenih pitanja koja treba osvijetliti. Pokušat ćemo ovim našim prilogom osvijetliti demografsku i konfesionalnu povijest ovog kraja. Osnovni pečat srednjovjekovnoj povijesti ovoga kraja daju učestali prodori i zaposjedanja od strane Ugarske, križara, Tatara i naposljetku Turaka. Prvi pisani tragovi o naseljenosti katolika u Bos. Posavini (župi Nenavištu) potječu iz vremena ugarskog i hrvatskog kralja Bele IV. (1235-1270), preciznije rečeno: iz njegove povelje koju je izdao 20. srpnja 1244.11 Njome kralj Bosanskoj biskupiji sa sjedištem u Đakovu daruje teritorij u Slavoniji i Bos. Posavini. Područje župe Nenavište bilo je u srednjem vijeku od posebnog strateškog i gospodarskog značaja za brojne susjedne vladare, pa i šire. Stoga i nije čudo da su kroz ovaj kraj tijekom srednjeg vijeka i u tursko doba kretale brojne osvajačke i pljačkaške vojske koje su nadirale u Bosnu ili iz nje išle prema sjeveru. Dolinama Bosne, Ukrine, Tinje i Tolise vodili su putovi kojima su se osvajačke ugarske i turske vojske kretale pravcem sjever-jug. U ovom dijelu Bosne već u srednjem vijeku sagrađene su brojne utvrde, pa i značajna naselja, sjedište uprave u župi i kotarima, odnosno nahijama u tursko doba. Tu prije svih mislimo na Dobor, Nenavište (Gradačac), Miloševac, Modriču, Dubicu, Novi na Savi (Brčko) i druga naselja. Neka od tih naselja bila su i boravišna mjesta bosanskih banova i kraljeva, kakav je slučaj s Miloševcem i Modričom (prema nekim indicijama u Miloševcu je mogao biti pokopan ban Stjepan II. Kotromanić, a u crkvi svetog Ilije kod Modriče vjenčan Tvrtko I. Kotromanić). Dolaskom franjevaca u kraj Usore i Soli pod konac XIII. stoljeća, a naročito nakon utemeljenja Bosanske vikarije 1340. godine, otpočelo se s podizanjem prvih samostana i župa. Iz jednog izvješća fra Bartola iz Alverne, poznatijeg kao Bartol Pizanski, koje datira iz 1378. godine, saznajemo da je u tim krajevima (Usorske kustodije) djelovalo nekoliko franjevačkih samostana: Sveti Ilija kod Modriče, Vrbica, Skakava, Lindva i Bukovica.12 Potporu u radu franjevcima davali su i bosanski vladari, prije svih Stjepan II. Kotromanić, kojega se dovodi u vezu s podizanjem samostana svetog Ilije
11

P. Živković, Hrvati bosanske Posavine u prošlosti, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, br. XIX/1992-93, str. 255-297, 258; Vidi: Fermendžin, Acta Bosnae, str. 40-42; Thallóczy, Studien, str. 14-15. J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, knj. I, Sarajevo 1912, str. 37. Usp. P. Živković, Etnička i vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema do konca XVIII. st., HKD Napredak, Sarajevo-Mostar 1998, str. 51.

12

168

Marija Brandić – Pavo Živković

u Modriči ili župe u Crkvini. I sam Tvrtko I. Kotromanić daje potporu ovom samostanu, u kojem je, kako to povijesna vrela govore, bio vjenčan s bugarskom princezom Dorotejom.13 Drugi samostani, koje navodi Bartol Pizanski u svom izvješću 1378. godine, bili su locirani u istočni dio župe Nenavište, Skakava i manje poznate samostane u Vrbici, Lindvi i Bukovici. Neki od samostana u Bos. Posavini uspjeli su preživjeti i turska osvajanja, a najveći broj njih nestao je s turskim zaposjedanjem ovih krajeva, kakav je slučaj i sa samostanom Skakava. Velika stradanja katoličkog življa (uglavnom hrvatskog podrijetla) započela su s turskim provalama koncem XV. i tijekom XVI. stoljeća. Katolici su bili prisiljeni bježati preko Save u krajeve pod austrijskom vlašću, krajeve pod Ugarskom; u Srijem, Slavoniju i južne dijelove Ugarske: MohascMohač, Siklos (Šikloš), Santovo, Baju, te krajeve oko Subotice, Sombora, Bača i Apatina. Za vrijeme turskih provala i pljačke, najveći dio naselja u Bos. Posavini, u nahiji Nenavište, opustio je. Ostalo je nastanjeno samo poneko naselje: Gradačac, Koprivna, Modriča, Bihać, Glavica, Novi, Skakava, Garevac, Čremošnica (Tramošnica), Dubica i dr. U opustjela mjesta naseljavaju turske vlasti muslimane, i u mnogo većem broju, pravoslavne Vlahe. O naseljenosti ovoga kraja iz prvih desetljeća turske prevlasti govore nam turski defteri iz XVI. stoljeća, ponajprije popis iz 1570. godine, koji se odnosi na doborsku nahiju. U njemu se naglašava da je te godine bilo naseljeno 20 mjesta nahije s malobrojnim katoličkim življem. U navedenom popisu spominju se katolici hrvatskog etničkog korpusa u: Foči kod Doboja, Kotorskom, Sočanici, Lupljanici, Detlaku, Jakešu, Gornjoj i Donjoj Ukrini, Tolisi, Nenavištu, Brki, Novom na Savi i drugima.14 Na desnoj obali rijeke Bosne, prema ušću u Savu, u jednom broju naselja većinsko stanovništvo je katoličko, o čemu govore i župe u pojedinim naseljima nenaviške nahije: Modriča, Crkvište, Čremošnica, Bastić, koje su pripadale modričkom samostanu, te Kornica, Bijela i Brka, koje je pokrivao Gradovrški samostan tijekom XVI. i XVII. stoljeća. Iz kasnijih izvješća provincijala i vizitatora Pavlovića (1623), biskupa Lučića (1637), biskupa Maravića (1655) i biskupa Ogramića-Olovčića (1675) doznaje se da u Bos. Posavini djeluju ove župe i samostani: Draganja, Kornica, Bijela, Brka, Slatina, Modriča, Skakava, Brčko, Crkvište, Čremošnica i Bastić.15 Bilo ih je i takvih koje su postepeno nestale kakav je slučaj s Bastićem, dok se u jednom broju župa i samostana osjeća velik pad broja katolika. Slučaj je to s Bilom u brčanskom kraju iz koje katolici bježe u vrijeme austro-turskih ratova u strahu od represija turskih vlasti. Ostalo je samo sedam župa u kojima je živjelo 20.000 vjernika katolika-Hrvata pod konac XVII. stoljeća.
13 14

P. Živković, Povijest BiH i povijest Hrvata Bos. Posavine, str. 152. A. Handžić, Postanak i razvitak Dervente u XVI. vijeku, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, br. XII/1974, str. 111-133,str. 113, Usp. P. Živković, Etnička i vjerska povijest, str. 53. K. Draganović, Katolička crkva u BiH nekad i danas, Croatia sacra, VIII/1934, str. 175-216, 214.

15

Povijest župe Nenavište u srednjem vijeku i osmanskom periodu

169

U padinske dijelove Majevice u župi (nahiji) Nenavište i Koraj naseljavaju se vlaška plemena pravoslavne vjere koja dolaze s Turcima. Nije bio mali broj katolika koji su prešli na islamsku vjeru i tako zadržali nešto povoljniji položaj u odnosu na katolike Hrvate. U gradskim naseljima naselili su se muslimani, u majevičkim pašnjačkim katunima Vlasi, a katolici Hrvati su ostali najvećim dijelom uza Savu kako bi bili što bliže granici. Učvršćivanjem turske vlasti i stvaranjem trajnije uprave u Bos. Posavini, muslimansko stanovništvo napušta pojedina naselja koja su ostala ispražnjena za vrijeme turskih prodora i preseljavaju se u gradska mjesta. Tako su od muslimana bili napušteni: Dobor, Dubica, Tolisa, Tremošnica, Garevac, Novi i druga, a naseljeni su: Nenavište (Gradačac), Brka, Modriča, Odžak, Srebrenik i druga mjesta. Političke i gospodarske prilike u Bos. Posavini osjetno su se pogoršale konačnim zaposjedanjem nahije Nenavište i Dobor, poslije Mohačke bitke 1526. Najveći teret turske vlasti zabilježen je za vrijeme vladavine dvojice tiranina: sultana Sulejmana Veličanstvenog i njegova namjesnika u Bosni i Hercegovini Gazi-Husrev bega. U prvoj polovici XVI. stoljeća za vrijeme njihova režima, velik broj katolika hrvatskog korpusa morao je bježati preko Save i potražiti sklonište u Slavoniji, južnoj Ugarskoj i Hrvatskoj. Kao rezultat svih tih događanja nestao je jedan broj samostana i župa u tom kraju, kao posljedica progona Gazi Husrev-bega koji je dao obećanje i riječ da će BiH očistiti od katolika. Uspio se još neko vrijeme održati samostan u Modriči u kojem su spomenute 1591. godine djelovala četiri fratra, no ne zna se jesu li svećenici ili laici jer se za njih veli samo da su fratri.16 Više se ne spominju ni samostani u Skakavi, u Lindvi, Bukovici niti u Vrbici koje smo ranije nalazili u popisu Usorske kustodije. Jedan broj župa i samostana stradao je i nešto ranije u vrijeme prodora ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina 1464, kada je spalio Agač-hisar (Drveni grad) koji se nalazio na mjestu današnjeg Bos. Šamca. Tridesetih godina XVI. stoljeća konačno je ovaj kraj pao pod Turke, smrću zadnjeg Berislavića 1537. Katoličko pučanstvo bježi opet preko Save, a u ove krajeve doseljavaju Vlasi iz Hercegovine, Crne Gore i Srbije. Naselili su nešto sjevernije dijelove Posavine koji nisu bili izloženi plavljenju. Iz ovih krajeva odlaze i franjevci zajedno s katoličkim pukom pa ostaju prazne pojedine župe. Tako je napuštena i župa u Crkvištu, nekoć naseljena katoličkim hrvatskim življem, a sada ga naseljavaju pravoslavni Vlasi. Tridesetih godina XVI. stoljeća, za vrijeme turskih osvajanja, nahija Nenavište postala je gotovo ničija zemlja. U turskim se vrelima 1533. godine nahija Nenavište, kao i čitav kraj lijeve obale rijeke Bosne, spominje kao opustjeli kraj. Te su godine, u čitavoj nahiji, spomenuta samo četiri slabo naseljena mjesta: Gračac (Gradačac), Bihća-Glavica, Koprivna i Modriča, s
16

J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, sv. I, str. 128.

170

Marija Brandić – Pavo Živković

jedva 49 poreznih obveznika i 10 mudžereda (neženja). U navedenom dokumentu se navodi da je u Gračacu (Gradačcu) bilo svega 11 muslimanskih kuća i 14 kršćanskih s dva mudžereda (neženje); u Modriči dvije muslimanske, 14 kršćanskih i četiri mudžereda.17 U nahiji Nenavište bilo je čak 13 naselja potpuno opustjelih i nenaseljenih, a ništa bolja situacija nije bila ni u doborskoj nahiji na lijevoj obali Bosne. Ondje je osim Dobora, naseljenog s nešto muslimanskog življa, sve drugo bilo gotovo pusto. Napuštene i nenaseljene krajeve, turske su vlasti nastojale što prije naseliti, uglavnom novopridošlim vlaškim i muslimanskim življem, koje je dobilo obrambenu ulogu u novoosvojenim krajevima. Oni su trebali poslužiti kao sigurno zaleđe i zaštita za daljnje nadiranje turske vojske na sjever i sjeverozapad. Popisi iz 1540. i 1542, koje su provele turske vlasti, najjasnije govore o stanju naseljenosti Doborske nahije u kojoj je utvrda Dobor imala posebno mjesto. U popisu tih godina spominje se da utvrđeni Dobor ima 20 mustahfiza (timarlija), čija novčana vrijednost timara (posjeda) iznosi 31.415 akči.18 Popis iz 1533. u nahiji Nenavište ne navodi nijedno mjesto u kojem postoji župa (crkva), što ne mora značiti da katolika tamo više nema. S obzirom da se taj kraj smatrao ničijom zemljom, u popisu ga i nije moguće naći naseljena. Ipak se mora konstatirati da je taj kraj u prvoj polovici XVI. stoljeća bio veoma slabo naseljen, ne samo zbog turske nazočnosti i njihovih represalija nad kršćanima, već i zbog lošeg položaja i uvjeta života u močvarnu i vodoplavnu kraju. Ipak, popis iz 1533. godine spominje u tom kraju 13 kultiviranih, ali nenaseljenih mezri. Među takvim naseljima spomenuti su: Vrbina Lokva i Tolisa.19 Turske vlasti su ispražnjenost pojedinih naselja u Posavini popunjavali vlaškim-pravoslavnim stanovništvom. Njima su naselili: Žabar, Čremošnicu, Domanovce (Domaljevac), Hajsiće (Hasić), Gornji i Donji Boki (Bok i Oštra Luka), Ogudovac (Obudovac) s Orlovim poljem, Tolisu, Četvrtkovište, Gornju Tolisu i druga naselja. Bilo je među Vlasima i pripadnika katoličke vjere, što potvrđuje primjer doseljenika u Tramošnicu (Čremošnicu), Hajsiće Domanovce (Domaljevac) i još neka sela. U tim naseljima u najvećem broju naselili su se vlaški rodovi: Jakšići, Petrosalići, Kojasići i drugi.20 Doseljavanjem Vlaha katolika u ove krajeve nicala su nova naselja koja će vremenom postati katolička vjerska središta sjeveroistočne Bosne. Mislimo prije svega na: Tišinu, Hajsići (Hasić), Tramošnica (Čremošnica). Njihovo prvo spominjanje datira iz trećeg popisa Zvorničkog sandžakata iz učinjenog 1548.
17 18

A. Handžić, Tuzla i njena okolina, str. 138. Sumarni defter bosanskog sandžakata iz 1540-1542; Tapy defter, br. 201, fol. 113. Usp. P. Živković, Hrvati bos. Posavine, str. 280, nap. 9. P. Živković, Studije iz povijesti bosanske Posavine, Usore i Soli (Prilog historiji bosanske Posavine), HKD Napredak, Osijek 2000, str. 1-28,2. P. Živković, Prilog historiji bosanske Posavine, 150 godina Osnovne škole u Tolisi, Tolisa 1973, str. 43-68,45.

19

20

Povijest župe Nenavište u srednjem vijeku i osmanskom periodu

171

U tom popisu nalazimo prvi spomen naselja u Bos. Posavini: Hasić, Crkvica (Križevac = Crkvina), Vučkovac kod Gradačca, Čremošnica (Tramošnica), Žabar, Domanovac (Domaljevac), Ledenice, Koprivna, Gornji i Donji Boki (Bok, Oštra Luka), Ogudovac (Obudovac), Tolisa na ušću istoimene rijeke, Tolisa na izvoru rijeke, Tvrkovište (Donja Mahala), Matić Selište i druga. Tu su i naselja na lijevoj obali rijeke Bosne u Doborskoj nahiji: Pećnik, Velika Foča, Svilaj, Dubica, Kobaš i druga, kao i naselja u brčanskom kraju: Brka, Poljaci, Bila, Dubrave, Hrgovi, Špionica, Gorice, Krepšić, Ulice i druga. Po popisu iz 1533. godine u nekim od navedenih naselja u Nenaviškoj nahiji bilo je naseljeno i muslimana. Slučaj je to s naseljem Gornji i Donji Boki (današnji Bok i Oštra Luka) u oraškoj općini.21 Odvajanjem Dobora od Nenaviške nahije i utemeljenjem nahije Dobor izvršeno je njihovo razgraničenje tako što su osnovne granice išle rijekom Bosnom od Doboja do ušća rijeke u Savu, a otuda uzvodno od Pruda do Dubočca, a onda kopnenom zaobljenom crtom derventskim krajem do Doboja. Ovo područje je zadržalo status vojne krajine s dva novoosnovana sandžakata, požeškim i čazmanskim, a takvo stanje je ostalo sve do 1552. Te je godine ovo područje ušlo u spahijski popis koji se, na žalost, nije sačuvao. Turski popis iz 1570. daje pravu sliku rasprostranjenosti i demografske napučenosti Bos. Posavine u drugoj polovici XVI. stoljeća. U njemu su sačuvani i raniji popisi koji nisu očuvani, pa su time vrjedniji. Popis iz 1570. vezan za Doborsku nahiju kazuje da je u njoj bilo 20 naseljenih mjesta s 10 čiftluka i četiri mezre (selišta). Od nekih čiftluka i mezri bit će utemeljena nova naselja: Foča, Kotorsko, Sivčanica (današnja Velika i Mala Sočanica), Lupljanica, Detlak, Crnač, Rabtaj mezra, Podnovje (Podnovlje), Novosel, Lešnica, Bukovica, Komarovac, Gornja Gnojnica, Jakeš, Ljubivča, Pridol Ovasi i Gornja i Donja Ukrina.22 Jedan od razloga slabije naseljenosti Doborske nahije je njezin status vojne krajine s bližom granicom. Migracije i preseljavanja katoličkog pučanstva iz ovih krajeva turske su vlasti koristile za popunjavanje opustjelih mjesta i naselja, najčešće vlaškim življem pravoslavne vjere koje su uzimali u graničarsku službu. Od 20 naselja, koliko se spominje u popisu iz 1570, 18 njih su filurdžije, dok su dva preostala rajinska, tj. zemljodjelci. Stanovnici Jakeša, Dobora, kao i preostalih 16 naselja organizirani su po načelu knežina, podijeljeni po džematima, smještenima uglavnom oko putnih pravaca ili oko samog središta (Dobora). Hrvatsko katoličko pučanstvo ovoga kraja bilo je izloženo snažnoj islamizaciji, kao uostalom i pravoslavno, naročito tijekom XVI. i XVII. stoljeća. O islamizaciji svjedoče brojni primjeri mještana: Sivčanice, Foče kod Doboja, Bukovice, Jakeša, Kotorskog, Podnovlja i drugih mjesta doborskog kraja.
21

M. Mikičić, Oštra Luka-Bok do početka domovinskog rata 1992, Oštra Luka 1994, str. 19, nap.80. A. Handžić, Postanak i razvitak Dervente, str. 114.

22

172

Marija Brandić – Pavo Živković

Doborska nahija, pa i samo mjesto, dobiva poseban značaj u drugoj polovici XVI. stoljeća, prije svega zbog prometnice koja je kroz njega prolazila idući s juga na sjever u Slavoniju i dalje u Ugarsku. Da bi se stalo na kraj pljački na tim prometnicama, uz njih su podizana naselja kakav je primjer Jakeša, Dobora, Pećnika i drugih mjesta u tom dijelu Bos. Posavine. Zbog čestih pljački, prepada i nereda u tom kraju turske su vlast podigle veliki derbent sela Gornja Ukrina. Članovima obitelji toga sela, a bilo ih je 30, naloženo je da paze i čuvaju prometnicu od nereda i pljačke. Od svake kuće u tom selu, turske vlasti su uzimale, umjesto ušrova i resumova, po 100 akči koje su plaćale spahije.23 Izvršen je popis muslimanskih džemata od 38 obitelji i za njih je podignuta džamija upisana kao Džamija mahala. Utemeljitelj prve džamije u Derventi bio je izvjesni Ali-aga dizdar, mještanin Dobora.24 Službu dizdara u Doboru obavljao je i njegov otac Mustafa-aga. Ali-aga i njegova braća naslijedili su od svoga oca čiftluk u Kotorskom, a Ali-aga je imao posjede i u Jakešu, u podnožju planine Vučjak, i u samom Doboru.25 O stanju u Doborskoj nahiji s kraja XVI. stoljeća sačuvao se jedan spjev izvjesnog Aga-dede, koji daje podatke za Odžak, Jakeš, Dobor, Modriču i druga mjesta. Spjev Aga-dede daje podatke i za prošlost Bos. Posavine.26 Navedeni Aga-dede, prema pisanju Hazima Šabanovića, mogao je biti hrvatskog podrijetla, iako se sam hvalio da je turskog.27 Pripadao je redu derviša ummi-Sinan-tarikatu, u kojem je postao član reda “časnih erena”, baveći se mistikom.28 Iz navedenog Aga-dedinog spisa saznajemo nešto više o upravi Dobora i Modriči, kao i o vjerskim prilikama u tom kraju tijekom XVI. i XVII. stoljeća. Spominje on i učestale hajdučije kojih je u Bos. Posavini bilo u njegovo vrijeme, pa i nešto ranije. Hajdučija je nastala kao posljedica turskog zavođenja teških poreza i drugih nameta kršćanskoj i hrišćanskoj raji. Dugotrajni i iscrpljujući austro-turski pa i mletačko-turski ratovi vođeni tijekom XVI. i XVII. stoljeća, iz kojih je Porta najčešće izlazila poražena, kao i brojne epidemije, desetkovali su kršćansko-hrvatsko stanovništvo. Uslijedile su brojne migracije i emigracije koje će vidno narušiti demografsku i konfesionalnu sliku stanovništva Bos. Posavine. Okončanjem dugotrajnih ratova
23

Tapy defter, br. 415, fol. 255, 1570. godina; Usp. P. Živković, Hrvati bos. Posavine, str. 282, nap. 83. Popis je dat u radu: A. Handžić, Postanak i razvitak Dervente u XVI. vijeku, str. 118, nap. 30. Handžić, Postanak i razvitak Dervente, str. 122. B. Letić, Jedan bosanski spev iz XVII. veka o smrti sultana Osmana II, Pregled – časopis za kulturu i društvena pitanja, br. 7-8, Sarajevo 1973, 963. H. Šabanović, Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo 1973, str. 222-223. B. Zlatar, Na periferiji Osmanskog carstva, Modriča s okolinom u prošlosti, Modriča 1986, str. 80.

24 25 26

27

28

Povijest župe Nenavište u srednjem vijeku i osmanskom periodu

173

pod sam kraj XVII. stoljeća došlo je do pomicanja austro-turskih granica do konačne uspostave na rijeci Savi. Zahvaljujući toj činjenici došlo je do stabilizacije migracijskih kretanja, ali na štetu hrvatskog-katoličkog življa, koje, u strahu od represija turskih vlasti, napušta prostore Bos. Posavine i trajno se preseljava u Slavoniju. Zahvaljujući toj činjenici, Bos. Posavina je ostavljala prostora za naseljavanje novopridošlog srpsko-pravoslavnog srpskog i muslimanskog stanovništva na opustjele teritorije. Hrvatsko-katoličko stanovništvo pribježište je potražilo u slavonskim mjestima: Kopanici Slavonskoj, Kobašu, Babinoj Gredi, Sikirevcima, Brodskom Posavlju, Gunji, Podgajcima, Bošnjacima, Otoku, Štitaru, Gradištu, Privlaci, Soljanima i drugim mjestima uza Savu sa slavonske strane. Zajedno s Hrvatima-katolicima u Slavoniju, Srijem i Bačku pošli su i njihovi “ujaci”, fratri. Tako su ostali ispražnjeni brojni samostani i župe u Bos. Posavini pod konac XVII. stoljeća. Među takve treba brojati i samostan sv. Ilije kod Modriče, u Skakavi kod Brčkog, te župne crkve u Garevcu, Dubici i drugim mjestima naseljenim hrvatskim katolicima. Povijesna vrela govore nam da je samo u zadnjoj četvrtini XVII. stoljeća zajedno s fratrima modrički kraj napustilo oko 6.510 vjernika katolika. Najbrojniji iseljenici bili su katolici Hrvati iz Dubočca, podnožja planine Vučjak i modričkog kraja. Vlasti su u te krajeve, u najvećem broju, naselili Vlahe pravoslavce koji u Bos. Posavinu dolaze zajedno s Turcima. U ove krajeve došli su oni po okončanju austro-turskih ratova i zaključenja mira u Srijemskim Karlovcima 1699. Nakon sklopljenog mira muslimansko stanovništvo se iz Slavonije, Srijema i Bačke povlači u Bosnu, popunivši opustjele krajeve uza Savu, u Posavini i Semberiji. Nekako tada su u Bos. Posavinu doselila i dva istaknuta muslimanska roda: Karabegovići i Hadžići koji su ranije živjeli u neznatnom broju u modričkom kraju. Iz roda Karabegovića razgranalo se stablo s 19 novih ogranaka, od kojih su poznatiji: Ganibegovići, Jusufbegovići, Mehmedbegovići uz već mnogo poznatije Karabegoviće. Kao izdanci roda Hadžića tijekom XVIII. stoljeća spominju se Dedići, Hadžići, Hadžihaskići, Hadži-Dedići, Hadži-Husići, Hadži-Cmerovići i Hadži-Ahmetovići. Za sve njih se veli da su u modrički kraj došli iz Požeškog sandžakata.29 S novim austro-turskim ratovima na početku XVIII. st. i sklapanjem najprije Požarevačkog mira 1718, a onda i Beogradskog 1739. godine, Bos. Posavina, koja se najviše nalazila u zoni ratnih sukoba, doživjela je nove migracije i narušavanje demografske slike ionako već narušene na štetu Hrvata-katolika. Na meti austrijskih napada bile su utvrde u Bos. Posavini: Dobor, Novi kod Brčke, Kobaš i druge. Austrijski vojskovođa Petras tijekom tih sukoba uputio se s vojskom niz Savu i najkasnije do 20. studenog 1716. dospio do Codschaka (Odžaka) te ga zauzeo. U razorenom mjestu ostavio je austrijsku posadu koja će čuvati utvrdu do povratka pukovnika Petrasa, koji ju je namjeravao srušiti.
29

M. S. Filipović, Modriča nekad i sad, ND NR BiH, Sarajevo 1959, str. 55-56.

174

Marija Brandić – Pavo Živković

Čitava se turska posada iz utvrde Dobor povukla uz odobrenje austrijske vojske u Gradačac. U Odžaku se austrijska posada nije dugo zadržala. Prije nego su je napustili, pukovnik Petras je naložio da se sruši. Otuda je austrijska vojska krenula prema Modriči koja je izbjegla zlu sudbinu Odžaka. Požarevačkim mirom 1718. godine izvršeno je razgraničenje dviju monarhija: Austrije i Turske, po kojoj su Dobor i njegova okolica ostali u rukama Turske. Uloga Dobora od tada ostaje zanemariva. Sve više će ga zamjenjivati Odžak i Modriča, a još više Gradačac, i to najviše u upravnom (administrativnom) pogledu. Okončanjem rata, ova će mjesta u Bos. Posavini ponovno oživjeti u upravnom i gospodarskom pogledu. Kao što se moglo i očekivati, u svemu tome glavnu će ulogu imati muslimansko pučanstvo koje je tamo došlo, bilo kao povratnici iz Slavonije ili oni iz središnje Bosne. Ova pojava bila je još izražajnija nakon Beogradskog mira 1739. godine, kada su Sava i Dunav postali definitivna granica između Austrije i Turske. I katoličko hrvatsko stanovništvo nastojalo se povratiti u krajeve Bos. Posavine prestankom austro-turskih ratova. Ipak, u ove se krajeve u najvećem broju naseljavaju Vlasi-pravoslavci, u gradska naselja muslimani, ali nije bio ni mali broj katolika Hrvata što su došli iz srednje Bosne od Kaknja, Travnika, Vareša, Olova, Visokog, pa i Hercegovine, najviše u derventski, odžački i brodski kraj. Nije rijedak slučaj da neka naselja potpuno izumiru, kao što je to slučaj s Doborom. Tu činjenicu potvrđuje jedan austrijski izvještaj i popis iz 1737, u kojem se veli da je Dobor napušteno naselje, što nije slučaj s Odžakom i Modričom, u kojima živi pretežito muslimansko stanovništvo.30 Naseljavanje opustjelih krajeva Bos. Posavine umnogome su pridonijele i turske vlasti koje su, čini se, ozbiljno shvatile odlazak Hrvata-katolika u Slavoniju, Srijem i Bačku. Turske vlasti su jedan broj Hrvata katolika iz ovog kraja počele premještati u unutrašnjost Bosne, što je obrnuti smjer migracijskih kretanja hrvatskog življa.31 Novopridošli Hrvati iz srednje Bosne morali su kupovati zemlju od turskih vlasti. To je uvjetovalo slabljenje nekada moćnog timarsko-spahijskog sustava tijekom XVIII. stoljeća, pa samim time i turske vojne moći. Gospodarska i novčana kriza dali su pravo spahijama da zemlju, bivše vlasništvo posavskih Hrvata, prodaju novopridošlim Hrvatima iz srednje Bosne ili Hercegovine. Dogodilo se da na području Bos. Posavine pod konac XVIII. stoljeća žive narodi triju konfesija: katolici, pravoslavni (među njima i Cincari) te muslimani i ponešto Židova. Izvješće Marijana Bogdanovića iz 1768. govori o brojnosti i strukturi pučanstva ovog kraja, posebno njegova ruralnog dijela. Prilikom redovite vizitacije, spomenuti je biskup pohodio nekoliko župa ovog
30

G. Bodenstein, Povijest naselja u Posavini godine 1718-1739, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, br. XIX/1907, str. 155-190,189. P. Živković, Pregled historije Brčkog i okoline od najstarijih vremena do austro-ugarske okupacije, Brčko i okolina u radničkom pokretu i NOB-i, Tuzla 1985, str. 11-54,51.

31

Povijest župe Nenavište u srednjem vijeku i osmanskom periodu

175

kraja s hrvatskim katoličkim stanovništvom. Iznosi zanimljive podatke za župu Pećnik i župu Podvučjak. Iz tog izvješća, sačinjenog na temelju matica rođenih, umrlih i vjenčanih kao i drugih župnih knjiga doznajemo da je tamo živjelo 146 domaćinstava s oko 1.136 žitelja. Kako govori izvješće, selo nije imalo crkvu, pa je biskup službu Božju obavio u trijemu kuće tamošnjeg župnika.32 Biskup se iz ovog mjesta uputio u Garevac, u modričkom kraju, gdje je također obavio vizitaciju. Spominje se da u ovom kraju više i nije bilo župnih crkava, osim u Velikoj, koja spada u starije katoličke župe Bos. Posavine. Etničku i konfesionalnu strukturu ovoga kraja pod konac XVIII. stoljeća daje jedno tajno izvješće austrijskog obavještajca koji je hodio ovim krajem u misiji izviđanja. Radi se o izvješću jednog zastavnika brodske pogranične regimente, izvjesnog Božića. Išao je po Bosni u pratnji apostolskog vikara biskupa fra Augustina Botoš-Okića koji je išao u vizitaciju od travnja do studenog 1785. Obavještajac je imao zadaću ispitati raspoloženje hrvatskogkatoličkog pučanstva za rat s Turskom. Tom prilikom on je prošao i kroz neka hrvatska mjesta u Bos. Posavini. Zadržan je u Derventi, gdje ga je ispitivao tamošnji turski kapetan zanimajući se za razloge njegova dolaska. Božić se na brzinu snašao i obrazložio da putuje kao pratilac biskupa Okića. Prilikom posjeta hrvatskim naseljima Božić je bilježio određena zapažanja i zanimljivosti u vezi s raspoloženjem hrvatskog stanovništva za planirani Dubički rat. Svoje podatke odmah je poslao u Beč vladi i zapovjedništvu vojske. Iz njegovih izvješća se može naslutiti i vidjeti kako je izgledala demografska i konfesionalna slika stanovništva Bos. Posavine pod kraj XVIII. stoljeća. Tako se za Pećnik u izvješću veli da ima 20 katoličkih kuća, a u Podvučjaku svega osam muslimanskih obitelji. Nešto više stanovništva našao je u Dubici, koja je bila sva nastanjena hrvatskim pučanstvom i u njoj djeluje manja župna crkva u kojoj se obavlja služba Božja.33 Božić je s lijeve obale Bosne prešao na desnu, u modrički kraj i tamošnja sela. Pritom je boravio i u Garevcu, gdje se nalazila župna crkva i župnikov stan. U selu je Božić zabilježio dvadesetak hrvatskih katoličkih obitelji, nešto više u samoj Modriči, između 35 i 40 katoličkih, a muslimanskih nije našao. Prema administrativnoj podjeli koju je Porta izvršila pod sam kraj 18. stoljeća, Bos. Posavina je jednim dijelom ušla u banjalučki kadiluk s nekoliko nahija, a drugim u zvornički kajmakamluk. Unutar banjalučkog kadiluka postojale su ove nahije: Dobor, Banjaluka, Zmijanje, Vrbaški, Kobaš, Fevča, Trebava i Gradiška. Derventski kadiluk je imao samo dvije nahije: Brod i Dubočac. Tako je došlo do razdvajanja odžačkog kraja od Dervente po svemu sudeći zbog vojno-strategijskih razloga. Nešto kasnijom podjelom,
32

M. Bogdanović, Ljetopis kreševskog samostana (175-1817), V. Masleša, Sarajevo 1984, str. 278-279. H. Kreševljaković – H. Kapidžić, Vojno-geografski opis Bosne pred Dubički rat od 1785. godine, Sarajevo 1957, str. 5-10, 57, 67.

33

176

Marija Brandić – Pavo Živković

izvršenom u vrijeme sultana Selima III. (1789-1807), odžački kraj je s Derventom i Brodom ušao u sastav banjalučkog kajmakamluka, dok su Modriča, Gradačac, Brčko, Srebrenik, Gračanica i drugi ušli u zvornički kajmakamluk. Kajmakamluk se dalje u upravnom pogledu dijelio na mudirluke. Banjalučki kajmakamluk je imao ove mudirluke: Banjaluka s Prnjavorom i Kobašom, Derventa s Brodom, Tešanj sa Žepčom i Dobojem i Gradiška, dok je zvornički kajmakamluk imao slijedeće mudirluke: Donju Tuzlu, Gračanicu, Gradačac s Modričom, Brčki, Bijeljinu s Janjom, Zvornik, Birač s Novom Kasabom, Srebrenicu, Kladanj s Olovom i Maglaj.34 Iz navedenog se jasno može razaznati da je rijeka Bosna bila prirodna granica dvaju kajmakamluka i takva će ostati sve do 1865, kada je donesena uredba za bosanski vilajet. Ovakva administrativna podjela uvjetovat će nova pomicanja stanovništva, posebno onog katoličkog hrvatskog etničkog korpusa, iako je ovaj kraj i dalje bio naseljen pretežito hrvatskim življem, o čemu svjedoče izvješća stranih obavještajaca u Bosni i Hercegovini. Jedan francuski putopisac s početka XIX. stoljeća prolazeći kroz Bosnu, pa tako i Bos. Posavinu, prošao je kraj između rijeke Bosne i Tinje, od Bos. Šamca do Brčkog, i ondje naišao na pretežito katoličko-hrvatsko pučanstvo. Tom je prilikom 1785. posjetio i župu Tolisa, a u izvješću koje je pritom sročio napisao da je ondje vidio 15 hrvatskih katoličkih obitelji bez drugih konfesija u selu. U izvješću se dalje veli kako je to vodoplavan i vrlo nezdrav kraj, zbog čega su ga izbjegavali muslimani i pravoslavci. Vrlo zanimljive podatke o ovom kraju nalazimo i kod austrijskog obavještajca, posebno za naselje Žabar, podijeljeno na Gornji i Donji. Izvješće iz 1785. spominje samo jedan Žabar koji je bio naseljen katolicima Hrvatima. U tom selu je Božić (austrijski obavještajac) našao 40 hrvatskih katoličkih obitelji, ne spominjući da ima i pravoslavnih, što ne znači da ih doista nije ni bilo. Izvješće dalje spominje prilike u Dubravama koje je Božić obišao te godine (1785). I ovo mjesto je naseljeno Hrvatima katolicima, kako se veli u izvješću. Za Dubrave Božić ističe da imaju daleku prošlost i katoličku tradiciju jer je ondje još u srednjem vijeku postojao samostan Skakava. Dubrave su po izvješću imale 15-20 hrvatskih katoličkih kuća, dok je susjedno selo Štrepci u podmajevičkom kraju imalo samo nekoliko hrvatskih katoličkih domova. Nešto udaljenije od ovih sela, u modričkom kraju je Garevac koji je imao 20 hrvatskih katoličkih obitelji, zatim selo Bistrec (na putu od Gornje Tolise do Skugrića) u modričkom kraju, koje je imalo 15-20 katoličkih (hrvatskih) obitelji, Modran 30-35, Slatina 10-12, Koraće 12-15, Podrebrica 30, Ilova 20, Komušina 25, a Novi Šeher, uz 50 muslimanskih mnogo više hrvatskih katoličkih (nažalost, ne veli se koliko, jer samo se navodi da je hrvatsko katoličko pučanstvo većinsko). Navedeni obavještajac govori i o prisutnosti muslimanskog stanovništva, posebno u gradskim naseljima, gdje ono čini većinu. Tako, na primjer, u Gradačcu ima 110 muslimanskih kuća,
34

H. Šabanović, Bosanski pašaluk, Naučno društvo NR BiH, Djela, knj. XIV, Odjeljenje istorijskih nauka, knj. 10, Sarajevo 1959, str. 230.

Povijest župe Nenavište u srednjem vijeku i osmanskom periodu

177

Tešnju čak 400, Derventi 100 (za nju se kaže da ima dosta i Hrvata, o čemu svjedoče tamošnji sakralni objekti i katolička groblja). Najbolju vjersku i etničku sliku Bos. Posavine pružaju nam matice rođenih koje su sačuvane u samostanima i samostanskim župama Bos. Posavine. Matice koje potječu s kraja 18. stoljeća spominju mjesta u kojima živi katoličko pučanstvo. Radi se o selima s područja: Brčkog, Srebrenika i Gradačca. To su Bijela, Skakava, Ravne, Štrepci, Zovik, Boderište, Dubrave, Brezovo Polje, Brka, Blaževac, Gorice, Rahić, Ulice, Žabar, Hrgovi, Slatina, Kornica i dr. Na prostoru Bos. Šamca, Modriče i Orašja hrvatskim su življem naseljena sljedeća sela: Tolisa, Trgovište (Donja Mahala), Hasići, Domaljevac, Matići, Bubalov Bok (Bok), Oštra Luka, Kostrč, Crkvina, Garevo (Garevac), Kladari, Tišina i dr. Na području Odžaka, Bos. Broda i Dervente sljedeća su sela s većinskim hrvatskim katoličkim pučanstvom: Plehan, Foča, Kotorsko, Koraće, Svilaj, Pećnik, Dubica, Potočani, Žeravac i druga mjesta. S obzirom da se dobar broj hrvatskog katoličkog življa tijekom ratova Austrije i Turske selio u Slavoniju na kraće ili duže vrijeme, kroz čitavo XVII. i XVIII. stoljeće brojne su hrvatske obitelji naselile Županju, Bošnjake, Gunju, Soljane, Drenovce, Gradište, Štitar, Babinu Gredu, Slavonski Šamac, Kobaš, Veliku Kopanicu, Otok, Privlaku, Cernu, Rokovce, Andrijaševce itd. Demografska i konfesionalna slika stanovništva donekle se promijenila početkom XIX. stoljeća, što potvrđuje francuski putopisac koji je prošao i kroz Bos. Posavinu. U svom putopisu bilježi on podatke o naseljenosti pojedinih gradskih i seoskih naselja na ovom području. U svom opisu on veli da selo Garevo (Garevac), koje je pod konac XVIII. stoljeća bilo naseljeno pretežno hrvatskim-katoličkim stanovništvom, na početku XIX. stoljeća ima većinsko muslimansko pučanstvo. Francuski putopisac grof Charles Nicolas d’Anthouard de Vraincourt (inače Napoleonov general) veli da je naselje u to vrijeme imalo čak 250 domaćinstava i kuća sagrađenih po starom muslimanskom običaju, od drveta. Francuski putopisac, dalje veli da je u Pećniku, naselju na lijevoj obali Bosne, bilo većinsko hrvatsko katoličko pučanstvo, uz vrlo malo pravoslavnih, s preko 600 obitelji, koliko je naselje ukupno imalo domaćinstava. U to naselje Francuz je uključio i naselja Podvučjak, Dubicu, Potočane i Žeravac. Kad je riječ o gradskom naselju Odžak, putopisac nam ne daje nikakve podatke, što ne znači da u Bos. Posavini nije bilo gradskih naselja (urbanog tipa), niti pak da u njima nisu živjeli Hrvati-katolici. Izvjestitelj naglašava da je Dobor potpuno razrušen i opustio, ističući da je u njegovu podnožju uz prometnicu radila mehana (krčma) u koju su se svraćali putnici i razni prolaznici. Uz krčmu je radila skela koja je povezivala dvije obale rijeke Bosne prevozeći putnike iz Odžaka u Modriču i obratno.35 Naselja kakva su bili Gradačac, Odžak, Modriča, Derventa, Brod, Brčki i dr. slovila su kao palanke na početku XIX. stoljeća. Uloga
35

V. Jelavić, Francuska izvješća o Bosni, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, br. XVIII/1906, str. 307-342, 315. To izvješće daje podatke da je Gradačac imao oko 700 domaćinstava, od kojih su jedna četvrtina muslimani, pola Srbi, a jedna četvrtina Cincari.

178

Marija Brandić – Pavo Živković

tih palanki naglo je porasla otvaranjem nekoliko skela na Savi i Bosni, koje su povezivale prekosavske ili prekobosanske varoši, sela i druga naselja. Osim skela kod Dobora radile su i one kod Pruda i Bos. Šamca na Bosni, kao i skela na Savi kod Broda, Brčkog i Novog na Savi. Za hrvatsko pučanstvo od posebnog su značenja bile skele koje su djelovale na Savi jer su povezivale hrvatsko pučanstvo sa Slavonijom, posebno u vrijeme kriznih i nemirnih vremena. Uz prijelaze na rijekama (skele) bile su i najvažnije prometnice u Bos. Posavini koje su vodile od Brčkog, Bos. Šamca i Broda u unutrašnjost Bosne. Naročito je bio važan put koji je vodio skelom iz Odžaka i povezivao posavska naselja sa slavonskim mjestima. Zahvaljujući toj činjenici porastao je značaj Odžaka u koji su se slijevali brojni trgovci iz Doboja, Tešnja, Modriče i drugih mjesta. Uz spomenute prometnice u Bos. Posavini u sve većem broju naseljavali su se Srbi pravoslavci, koji su se u velikom broju naselili u Bos. Posavini. Nije onda čudo da su u nekadašnjim pretežitim hrvatskim naseljima na početku XIX. stoljeća bili naseljeni Srbi pravoslavci, pa je jedan broj hrvatskih naselja postao većinski pravoslavni-srpski. Primjer je to s Miloševcem, Crkvinom, Žabarom te nešto mlađim naseljima: Lončari, Čović Polje, Pisari, Slatina, Obudovac, Gorice, Vučilovac i drugi. Samo je jedan manji (uži) pojas uza Savu, između rijeka Bosne i Tinje, na početku XIX. st. zadržao gotovo čisti hrvatski etnički korpus i katolički konfesionalni duh. Na tom prostoru s takvim epitetom bila su naselja Domaljevac, Bazik, Grebnice, Hasić, Trgovište (Donja Mahala), Tolisa, Matić selište, Vidovice, Bok, Oštra Luka, Kostrč, Dubrave, Skakava, Brka, Zovik, Boderište, Ulice, Krepšić, Vukšić, Tramošnica, Kornica i druga naselja. Bos. Posavina je tijekom dvaju stoljeća, svakako najteža za katolički živalj (XVII. i XVIII. st.) prolazila kroz brojna i masovna migracijska kretanja. Izražajniji povratak katolika u ove krajeve uslijedio je prestankom ratova i uspostavom stalnije granice između Austrije i Turske, posebno one tampon zone koja je išla do pod Majevicu. Zajedno s Hrvatima katolicima u te su se krajeve vraćali i franjevci (fratri) pa tako oživljava i pastoralni život i rad bosanskih franjevaca koji prate svoj puk u njihovim pomicanjima. Doći će do obnavljanja jednog broja samostana i samostanskih župa u Bos. Posavini, pa i otvaranje novih. Pastoralni život i djelovanje crkvenih lica, prije svih franjevaca u ovom kraju, u prva dva stoljeća turske okupacije tekao je u obliku isprekidane crte koja je pokazivala stalan i kontinuiran pad. Za podizanje novih ili pak obnovu porušenih i opustjelih samostana i crkava bilo je potrebno dosta novca, a franjevci Bosne Srebrene nisu ga imali. Franjevci su vrlo mnogo novca morali trošiti tražeći dozvole za gradnju sakralnih objekata podmićujući turske dužnosnike i upravnike, iako je službena turska vlast, počevši od sultana, svojom službenom naredbom koja je prosljeđivanjem nižim instancama vlasti, naređivala: “U građenju i pravljenju crkava, fratrima neka nitko ne smeta”.36
36

M. Nedić, Stanje redodržave Bosne Srebrene, Đakovo 1884, str. 19, Z. Kajmaković, Natpisi i krstače sa Gatačkog polja, Naše starine, br. IX, Sarajevo 1964, str. 165.

Povijest župe Nenavište u srednjem vijeku i osmanskom periodu

179

Najveći broj posavskih župa, nakon mletačko-turskog rata 1537-1540. u crkveno-pravnom smislu, bio je pod samostanom u Donjoj Tuzli. Radi se o sljedećim župama: Modriča, Crkvište (Crkvina), Čremošnica (Tramošnica), Bijela, Korjenita (Kornica), Gračanica i Brka. Iz navedenog se jasno razaznaje da se radi o katoličkim župama u Bos. Posavini. S uspostavom turske vlasti u Bos. Posavini nastupile su velike etničke i vjerske promjene. O nestajanju katolika na tom području najbolje svjedoče brojne opustjele mezre (obradiva zemljišta) koje napuštaju katolici. Slučaj je to s doborskom nahijom i nahijom Nenavište. Padom ovih krajeva pod tursku vlast, za nju se čak veli da je ničija zemlja. Tada se spominju samo četiri naseljena mjesta: Gradac (Gradačac), Bihća Glavica i Modriča s jedva 49 poreznih obveznika i 10 mudžereda (neženja). U Gradačcu je, na primjer, 1533. godine popisano svega 11 muslimanskih kuća i još manje, šest, katoličkih s dva mudžereda.37 U popisu se u nahiji Gradačac spominje čak 13 naselja koja su nenastanjena, a ništa bolja situacija nije bila ni u doborskoj nahiji. Tamo je osim Dobora gotovo cijela nahija nenaseljena, iako je ranije imala velik broj katoličkog pučanstva. Turske vlasti su opustjela sela popunjavale pravoslavnim življem koji u ove krajeve dolazi zajedno s Turcima tijekom XVI. i XVII. stoljeća. S njima će započeti pravoslavizacija ovih krajeva. Vlahe-pravoslavce turske su vlasti koristile kao pomoćne vojničke jedinice, prethodnice i čuvare granica i cesta. Najprije su ih organizirali kao katunske skupine po dvadeset, a onda po 50 domaćinstava u jednom katunu na čelu s katunarom. Vjersku brigu o njima vodili su popovi i kaluđeri, ovisni o metropolitu sa sjedištem u Dabru ili Mileševu, a ovi su opet bili izravno podložni pećkom patrijarhu. Napuštena katolička naselja turske vlasti su naseljavale Vlasima katunarima: s njima su dolazili pravoslavni svećenici i kaluđeri te zaposjedali katoličke crkve i sakralne objekte. Ne malen broj starosjedilaca katolika morao je prijeći na islam ili pravoslavlje. Takvi pravoslavizirani katolici od pravoslavnih su svećenika tražili vjerske usluge krštavanja i vjenčavanja pa i pokopa. Brojne su pritužbe bosanskih franjevaca na te postupke, njihovi vapaji kod turskih vlasti ostali su neuslišani. Jedna od takvih pritužbi na djelovanje pravoslavnih svećenika jest i ona iz 1614. U njoj između ostalog stoji: “Metropolit zajedno sa svojim jasakčijama (slugama) ne dozvoljava katoličkim biskupima i ostalim papazima (svećenicima) da idu u katoličke crkve i pohode svoje vjernike. Na svakom su ih koraku pratili, pa čim spaze da su pošli u crkvu ili među svoje vjernike, na silu su ih rastavljali i od njih zahtijevali kojekakve dadžbine.”38 Na početku XVII. stoljeća srpski su patrijarsi otpočeli s masovnim proganjanjem katolika i njihovih vjeroučitelja. Posebno se u tim radnjama isticao patrijarh Ćiril Lukaris, koji je u zajednici s budimskim vezirom oštro progonio
37 38

Živković, Povijest BiH i povijest Hrvata Bos. Posavine, str. 163. J. Matasović, Fojnička regesta, Spomenik SKA, br. LXVIII, knj. 53, Beograd 1930, str. 126; Vidi: P. Živković, Etnička i vjerska povijest, str. 156.

180

Marija Brandić – Pavo Živković

katolike i franjevce. Išao je tako daleko da je naložio da se spali fojnički samostan, a tamošnji fratri da se smaknu. Uspjeli su se spasiti velikim otkupom od 4.000 škuda, no kako ni to nije bilo dostatno, jedan broj fratara je morao ostati u tamnici.39 Nije onda čudo da su pojedini katolički biskupi osuđivali i optuživali pravoslavne crkvene dostojanstvenike kao veće neprijatelje i od samih Turaka. Pokazuje to primjer vizitatora Pavla iz Rovinja, koji je pohodio Bosnu 1640. godine i za pravoslavne tom prilikom izjavio da su “naši najveći neprijatelji, gori i od samih Turaka”.40 Ova pravoslavizacija imala je osjetan utjecaj u promjeni demografske i vjerske slike Bos. Posavine. Intenzivirano naseljavanje Vlaha pravoslavaca u ove krajeve, nekadašnja hrvatska katolička naselja potpuno su izmijenila demografsku i konfesionalnu sliku i od nekadašnjih katoličkih hrvatskih postala pravoslavna srpska naselja, kakav je slučaj s Crkvinom kod Bos. Šamca, Dubicom na lijevoj obali rijeke Bosne, Doborom, Jakešom ili u gradačačkoj nahiji: Žabarom, Obudovcem, Tišinom, Grebnicama i drugim. U prva dva stoljeća turske vlasti, uz navedene razloge demografskih promjena, značajan utjecaj dale su i brojne epidemije koje su bile posebno izražene na samom početku XIX. stoljeća. One su sa sobom nosile i gladne godine uvjetovane poplavama ili sušama, što je sve skupa desetkovalo katolički živalj u Bos. Posavini. O tome nam svjedoče brojne matice umrlih i rođenih u župama Bos. Posavine. Spomenut ćemo samo neke: župa Tolisa u kojoj je samo u razdoblju od 21 godine (1792-1813) bilo vjenčano 261, rođeno 1176, umrlih 586 osoba. U razdoblju 1802-1813. godine, dakle kroz 12 godina, ta slika izgleda ovako: vjenčanih 264, rođenih 1530, umrlih 433, a onda za narednih 21 godinu (1812-1833) vjenčanih 487, rođenih 2600, umrlih 1658. Na koncu, rezimirajući ovo naše izlaganje u par rečenica, moramo istaknuti da je župa Nenavište, a kasnije nahija, u prva dva stoljeća turske prevlasti doživjela krupne promjene ne samo u političkom nego i u demografskom i konfesionalnom smislu. Bos. Posavina, nekada naseljena pretežno ili gotovo u potpunosti katoličkim pučanstvom, u navedenom periodu sve više dobiva osobine pravoslavlja i islama. Nestala su u toj župi i nahiji nekadašnja katolička hrvatska naselja kakvi su Žabar, Crkvina, Tišina, Obudovac i postala pravoslavna, a gotovo sva varoška naselja su većinski muslimanska. Ipak su ovaj kraj, unatoč brojnim nedaćama Hrvati uspjeli očuvati i samostanska središta zajedno s katoličkim župama, koje i danas imaju značajnu ulogu po djelovanju franjevaca, a kasnije i dijecezanskog klera. Vjerska tradicija s katoličkim predznakom ostala je vrlo važna u ovom kraju čak i u vrijeme najtežih iskušenja i progona (vrijeme Gazi-Husrev bega i Sulejmana Veličanstvenog). Iako su se selili u Slavoniju, nisu u potpunosti ostavljali i napuštali ovaj kraj, a značaj franjevaca u svemu tome je velik i gotovo presudan.
39

E. Fermendžin, Chronicon provinciae Bosnae Argentinae ordinis S Francisci Seraphici, Starine, br. 22/1890, str. 35. Izvješće fra Pavla iz Rovinja, Starine, br. 23, str. 35; B. Pandžić, De Donato Zelic, AFM, br. 56/1963, str. 6, nap. 4; Usporedi: Živković, Etnička i vjerska povijest, str. 157.

40

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful