You are on page 1of 4

UNIVERZITET U TUZLI FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK: HISTORIJA

Zemaljski Ustav 1910. godine
Referat

Student: Alen Rahmanović Tuzla, decembar 2012. godine

Mentor: Salkan Užičanin

UVOD Nakon smirivanja diplomatske krize nastale aneksijom Bosne i Hercegovine, zemaljska vlada otvorila je pitanje stvaranja ustava BiH. Nakon dugih i spornih priprema te jedne ustavne ankete car Franjo Josip je konačno 17.februara 1910.g. sankcionirao Zakone o ustavnim uredbama za BiH. Ustavni poredak u BiH reguliran je 1910.g. godine sa šest zakona koji predstavljaju cjelinu: (1) Zemaljski ustav (statut); (2) Izborni red; (3) Saborski poslovni red; (4) Zakon o društvima za BiH; (5) Zakon o skupljanju za BiH; i (6) Zakon o kotarskim vijećima. Tako je po Ustavu BiH ostala jednistveno područje i predstavljala je posebnu upravnu jedinicu (territorium speratum), područje zajedničke uprave dviju država Monarhije. Ovaj posebni pravni subjektivitet BiH izražavao se djelimično kroz sabor, a potpuno kroz vlastiti pravni poredak

1

Nakon diplomatskog i unutrašnjo-politčkog sreĎivanja aneksione krize ostalo je i dalje otvoreno pitanje državno-pravnog uključivanja Bosne i Hercegovine u postojeću ustavnu strukturu Dvojne Monarhije. U proglasu aneksije car je obećao narodu BiH ustav. Kako je aneksija prošla uglavnom bez težih političkih posljedica u zemlji, a diplomatska kriza se smirivala, vlada je početkom 1909.g. započela pripreme za donošenje ustava. Nakon dugih i spornih priprema te jedne ustavne ankete car Franjo Josip je konačno 17.februara 1910.g. sankcionirao Zakone o ustavnim uredbama za BiH. Zemaljski ustav (statut) za BiH svečano je proglašen u velikoj dvorani Zemaljske vlade u Sarajevu 20.februara 1910.g. Svečano proglašenje Ustava izvršio je zemaljski poglavar Marjan Varesanin pred svim članovima vlade, višim činovnicima i predstavnicima graĎanskih i vojnih vlasti, poglavarima svih vjerskih zajednica, predstavnicima gradske općine, autonomnih oblasti i korporacija kao i drugim uglednim graĎanima. Ustavni poredak u BiH reguliran je 1910.g. godine sa šest zakona koji predstavljaju cjelinu: (1) Zemaljski ustav (statut); (2) Izborni red; (3) Saborski poslovni red; (4) Zakon o društvima za BiH; (5) Zakon o skupljanju za BiH; i (6) Zakon o kotarskim vijećima. Bosanski ustavni poredak se zasnivao na ideji tkz. “piramidalne ustavnosti”, prema kojoj se prvobitna minimalna ustavna prava, zajamčena ovim zakonom, imaju postepeno proširivati i u vidu poklona povremeno davati narodu. Ovakav koncept ograničene ustavnosti bio je po zvaničnom tvrĎenju, logična posljedica kulturne zaostalosti naroda u BiH. Mada je u Ustavu BiH-a definirana kao “jedno jedinstveno zasebno upravno područje”, vrhovna upravna vlast ostala je u nadležnosti zajedničkog ministarstva finansija u Beču i činovničke Zemaljske vlade u Sarajevu kao njegove agencije. Ustav i njegovi prateći zakoni uveli su u politički život zemlje tri nove institucije: Sabor, Zemaljski savjet i kotarsko vijeće. Uz to je bilo neophodno zakonski garantirati osnovna graĎanska prava i regulirati javno udruživanje i sakupljanje, jer se bez toga ne bi mogao ostvariti ni onaj minimum parlamentarnog života za koji je ustavom stvoren izvjestan prostor. Prema tome sistem bh. ustava obuhvao je četiri pitanja: sabor sa njegovim izbornim redom, zemaljski savjet, kotarsko vijeće i opća graĎanska prava. Prema izbornom saborskom redu graĎani su po konfesionalnoj pripadnosti bili podjeljeni u tri kurije. Tako je svakoj etničko-vjerskoj grupi osiguravan odreĎeni broj zastupničkih mjesta, srazmjerno njenoj brojnosti i udjelu u ukupnom stanovništvu zemlje.U saboru su birana 72 zastupnika tako što je katolicima pripadalo 16, muslimanima 24 i pravoslavcima 31 mandat te jevrejima jedan, a mandat zastupnika trajao je pet godina. Aktivno bričko pravo imali su svi bosansko-hercegovački pripadnici muškog spola koji su na dan izbora navršili 24 godine. Vlada je očigledno željela osigurati jedan konzervativan sabor. Mada je to način izbora sabora u osnovi osiguravao, vlada se za svaki slučaj osigurala članom 35. Ustava, po kojem “sabor ne smije općiti sa drugim predstavništvima niti smije izdavati kakve objave”.

2

Zemaljski savjet je kao poseban organ preuzeo u takvim uvjetima sve poslove komuniciranja sabora sa ostalim organima vlasti. Ovaj savjet od devet članova (četiri pravoslavca, tri muslimana i dva katolika) birali su saborski zastupnici “iz svoje sredine za sav saborski red”. Zemaljski savjet je imao pravo na zahtjev Zemaljske vlade dati izjave ili mišljenj o takvim javnim poslovima u kojima Bosna i Hercegovina ima dijela. Vlada obje države Monarhije mogu sporazumno preko zajedničkog ministarstva finansija “pitati Zemaljski savjet ili se on može istim putem obraćati na njih istovjetnim predstavkama”. Predsjednik Sabora je jednovremeno bio i predsjednik Zemaljskog savjeta. Zajedno sa Ustavom donijet je i Zakon o kotarskim vijećima, kojima su ukinuta dotadašnji kotarski upravni medžlisi i uvedena kotarska vijeća kao neka vrsta izbornih samoupravnih organa. Izbor kotarskih vijeća vršen je takoĎer po konfesionalnom ključu. Jedan mandat dolazio je na 1.500 pripadnika odreĎene konfesije u seoskim općinama i na 750 pripadnika u gradovima. Mandat članova vijeća trajao je šest godina. Svaki izabrani vijećnik ukoliko nije stariji od 60 godina ili nije bolestan, morao je obavezno prihvatiti mandat. Kotarsko vijeće nije moglo raspravljati ni odlučivati o pitanjima koja se tiču cijele zemlje. Njegov se zadatak svodio na učestovanje u upravi javnih poslova kotara. Ograničena nadležnost a naročito ograničena sredstva kojima je vijeće raspolagalo činili su ovaj autonomni organ politički beznačajnim. Vlada je mogla raspustiti kotarsko vijeće ako zanemari dužnost. U tom slučaju morali su u roku od tri mjeseca raspisati izbore za novo kotarsko vijeće. Kao neka vrsta dekoracije u bh. ustav mehanički je prenijet član 142. austrijskog temeljnog državnog zakona od 21. decembra 1867, koji je sadržavao odredbe o graĎanskim pravima. Članovi od 2 do 30 ustava sadrže odredbe o graĎanskim slobodama poznate iz većine buržoaskih ustava i deklaracija o pravima. Poseban značaj imao je član 11. kojim je svim zemaljskim pripadnicima garantovano čuvanje narodne osobine i jezika. Članom 20. imala je Zemaljska vlada pravo da u slučaju rata nemira ili veleizdajničkih akcija suspendira graĎanska prava navedena u Ustavu. Tako je po Ustavu BiH ostala jednistveno područje i predstavljala je posebnu upravnu jedinicu (territorium speratum), područje zajedničke uprave dviju država Monarhije. Ovaj posebni pravni subjektivitet BiH izražavao se djelimično kroz sabor, a potpuno kroz vlastiti pravni poredak. Kao treće državno-pravno tijelo u okviru Monarhije, BiH nije mogla ni poslije aneksije i ustava neposredno učestovati u zajedničkim poslovima na nivou, Austo-Ugarske kao realne i personalne unije. MeĎutim već samo osnivanje i funkcija Zemaljskog savjeta posredno su ukazivali na potrebu da se i u tom pogledu postepeno u budućnosti osigura odreĎeno mjesto Bosni i Hercegovini. Bez obzira na sva ograničenja bh. sabor je prestavljao pozornicu u okviru novih formi graĎnskog političkog života u BiH.

3