You are on page 1of 2

Ulična fotografija – Vivijan Majer (Vivian Maier) Poštovane kolege, vidjevši da ste dobili jako zanimljivu temu za raspravu

na forumu, odlučila sam da se i ja uključim i kažem šta mislim. Dakle, pojedini autori, kao što je H. W. Janson (istoričar umjetnosti), smatraju da ni jedno djelo ne može postati umjetničko, tj. ne može dobiti/imati umjetničku vrijednost bez publike. Tek kada publika vidi i “reaguje” na djelo, djelu se može pripisati epitet umjetničkog. Slično se desilo sa fotografijama Vivijan Majer, njene fotografije bile su skrivene tako dugo i, čak i kada ih je Džon Maluf otkrio, morao je da čuje mišljenje publike da bi zaključio koliko su pronađeni radovi zaista vrijedni. (Upravo iz ovih razloga, kolekcionarstvo se ne smatra poželjnim pristupom umjetničkim djelima. Odvajajući rad od pogleda publike, odvaja se i od dijela svoje istinske vrijednosti, odnosno, rad gubi na svojoj vrijednosti). Radi se, zapravo, o tome da forma koja ne izaziva nikakav efekat na posmatrača (divljenje, gađenje, sreću, strah, tugu, bol itd) ili nema sadržaja (koji bi taj efekat izazvao) ili je pisana publici nerazumljivim jezikom. Ovdje se radi o komunikaciji autora sa publikom posredstvom medija/fotografije, a komunikacija podrazumijeva dvosmjerni proces, tj. povratnu informaciju od onog kome je poruka namijenjena. Ako ta povratna informacija izostane, nešto nije u redu sa komunikacionim procesom – ili je forma prazna ili „jezik“ nije odgovarajući – dakle, nema komunikacije. U oba slučaja, kriv je autor. Budući da su fotografije Vivijan Majer izazavale jake (i očigledno pozitivne) reakcije, Maluf je lako mogao zaključiti da se radi o „izvanrednom skrivenom umjetničkom blagu”. To što autorka nije bila “profesionalno školovana u ovom smjeru”, ne umanjuje vrijednost njenog rada, jer formalno školovanje, zapravo, samo pomaže da brže dođete do nekih saznanja. Veći dio bilo čijeg znanja (i umijeća) čini samostalni rad, samostalno istraživanje i neprestano vježbanje. Ako ovo ispunite, rezultati neće izostati. Fotografije Vivijan Majer, dokaz su navedenoj tvrdnji. Vivijan Majer nikada nije izlagala svoje radove i to zaista “mnogo govori o samom autoru”, o njenom karakteru, ali ne i o djelima. Neizlaganjem, Majer je mogla da sačuva jedino snimane osobe u “njihovom svijetu”, a čuvanje fotografija u “svom (Majerovom) svijetu”, činilo ju je pomalo kolekcionarom, “sebičnom” osobom. Kao što sam već rekla, smatram da se dio “ljepote i vrijednosti” gubi sklanjanjem djela od pogleda publike, te ne odobravam ovakav pristup. Djela su tu da se podijele sa drugima. (Naravno, trebalo bi, ovdje, detaljnije istražiti razloge takvog ponašanja Vivijan Majer da bi se donio konačni sud). Ulična fotografija, česta je “tema” mnogih ranih i savremenih fotografa, a čovjek neizbježan motiv u ovom žanru. Uličnom fotografijom bavio se i Anri Breson (takođe samouk) koji važi za jednog od najznačajnijih pionira fotografije. Suština ulične fotografije je zabilježiti svakodnevni život i sasvim obične ljude i sačuvati pojedine trenutke vremena od zaborava. U uličnoj fotografiji nikada se ne koriste umjetna osvjetljenja, niti dodatni izvori svjetlosti - prizor je potpuno naturalizovan (prirodan). Percepcija umjetnika je ta, zahvaljujući kojoj je moguće izdvojiti „najbolje dijelove“ da bi bili podijeljeni sa drugima.

P.S. Molim Vas uzmite u obzir da ovo nije naučni (objektivni) rad nego moje mišljenje. te zato odstupam od forme koju inače od vas zahtijevam kada pišete svoje eseje. Svoje mišljenje na forumu slobodno možete da iznesete u „ja“ formi ili kada niste „dovoljno“ istraživali na temu. . ali Vivijan Majer je zaista uspjela da „spozna“ bit ovog medija.Možda nije bila školovana za fotografa.