You are on page 1of 205

Geoffrey Best - Čerčil i rat

Predgovor Rat je u Churchillovu životu imao središnju ulogu. Prije nego stoje postao političar bio je vojnik. Kao parlamentarni zastupnik ubrzo je stekao ugled čovjeka koji o ratu zna više od bilo koje druge osobe u Zastupničkom domu britanskog parlamenta. U dva navrata obnašao je visoku dužnost za vrijeme Prvoga svjetskog rata te stekao svjetsku slavu na čelu Velike Britanije tijekom Drugog. Također, često je i mnogo pisao o ratu. Njegove prve tri knjige temelje se na osobnom iskustvu ratovanja po rubovima Britanskog Carstva. Napisao je memoare i povijest Prvoga svjetskoga rata u pet svezaka, zatim biografiju u četiri sveska svojega slavnog ratničkog pretka, vojvode od Marlborougha, te nakon stoje priveo Drugi svjetski rat sretnom završetku, šest svezaka memoara i povijest Drugoga svjetskog rata. Ratovi i ratnici imaju istaknutu ulogu kako u najosobnijim tako i u najmanje osobnim njegovim knjigama: My Early Life te History of the English-Speaking Peoples u četiri sveska. Churchillov spoj interesa, darovitosti i postignuća učinio ga je jedinstvenim likom u modernoj povijesti rata. Upoznao je djelatnu vojnu službu u tri rata, upravljao ključnim mornaričkim i vojnim ministarstvima i u ratu i izvan njega te imao više vlastitih zamisli o tome kako voditi rat od bilo kojega drugog političara ili državnika svojeg vremena. Njegove knjige o dva svjetska rata napisane su sa žurnim osjećajem za njihov značaj u svjetskoj povijesti koji im daje vlastiti karakter i vrijednost. Vjerovao je da položiti život za domovinu na bojišnici predstavlja najuzvišeniju i najbolju smrt. (Njegov najdraži film nakon 1941. godine, kada je i snimljen, t bio je Lady Hamilton,

koji sadrži i prizor Nelsonove smrti. Taj film svaki bi ga put uspio rasplakati.) Priznao je da ga rat užasava te se istodobno pomalo sramio svoje opčinjenosti njime. Nije bio ratni huškač kakvim su ga često proglašavali ljudi kojima nije bio po volji ili koji su ga se bojali, iako gaje prema njegovu vlastitu priznanju rat uzbuđivao. Kada je ratovao, bo9 rio se kako hi pobijedio, ali je državnički i moralisiički osjećaj u njemu ipak bio dovoljno snažan da pretegne želja za izbjegavanjem rata. Uživao je živjeti u miru te bio dosljedan i sposoban mirotvorac. Njegov posljednji veliki međunarodni čin imao je za cilj ublažiti napetosti Hladnog rata. Ako imamo na umu središnje mjesto koje je rat zauzimao u Churchil-lovu životu, tim je začudnija činjenica da se nijedna knjiga dosad nije pozabavila upravo tom temom. To je praznina koju sam odlučio popuniti. Sto sam više razmišljao o njegovim vojničkim atributima i postignućima, to sam snažnije osjećao da zaslužuju potpuniju pozornost od one koju sam im bio kadar dati u razmjerno neopsežnoj biografiji koju sam napisao prije nekoliko godina: Churchill: A Study in Greatness (2001.). Osobito je zanimljiva činjenica da se Churchill u ratu nije istaknuo kao ratnik, već kao političar, stoje bila posljedica odluke donesene već zarana u njegovu dugom životu. Gotovo sve stoje znao o povijesti ratovanja i vođenju rata naučio je izvan vojarni i vojne akademije. Profesionalci u oružanim snagama smatrali su ga amaterom; on je to donekle i bio. Vjerovao je, međutim, da njihov posao poznaje bolje od njih samih - i ponekad je bio u pravu. Otkud to golemo poznavanje rata? Koliko su njegovi tekstovi o ratu, ako ih stavimo pod povećalo, uistinu dobri? Sto je to naučio u mladosti što mu je kasnije bilo od koristi? Kakav je bio njegov stil kao zapovjednika? Je li kao vođa u Drugome svjetskom ratu uistinu bio dobar u onoj mjeri u kojoj je on to vjerovao i u kojoj su njegovi memoari ukazivali? To su samo neka od pitanja koja me zaokupljaju i na koja sam pokušao odgovoriti. Churchill je bio čovjek neobičnih sposobnosti koji je učinio mnogo zapaženih stvari, među kojima je najvažnija daje proveo svoju naciju i narod kroz sjene 1940.-1941. Churchill zaslužuje trajnu slavu koju uživa u svijetu i uopće nisam iznenađen da se o njemu knjige i nadalje pišu. O Churchillu i ratu mogla bi se napisati mnogo opsežnija knjiga od ove. Nadam se da ću je doživjeti. 10 Zahvale Brojni ljudi pomogli su mi tijekom pisanja ove knjige. Među njima su se isticali Paul Addison, Tony Aldgate, Loma Arnold, Brian Bond, Piers Brendon, Sebastian Cox, Alex Danchev, Jack Darrah, Michael R. D. Foot, Michael Gottesman, Paddy Griffith, Michael Herman, sir Bryan Hopkin, Sir Michael Howard, Clifford Kinvig, Alien Packwood, David Reynolds, Lady Soames, Hew Strachan te John i Frances Walsh. Nisam imao zadovoljstvo upoznati sir Martina Gilberta, ali kao i svi ostali koji su pisali o Churchillu, osjećam obvezu prema njemu zbog njegove sveobuhvatne biografije velikana na koju se svi mi pozivamo sa zahvalnošću. Mnoge knjižnice i knjižničari učinili su moj rad mogućim i ugodnim. U Oxfordu zahvalno pozdravljam knjižnice Bodleian i Codrington, zatim knjižnice koledža Sv. Ante i Balliol, kao i Središnju knjižnicu grofovije Oxfordshire. U Cambridgeu to su Churchillov arhivski centar pri Churchill Collegeu te knjižnica Trinity Collegea. Tu su također i knjižnica AWE i korporacijska arhiva. Tri osobe zaslužuju posebnu zahvalu. Dvije su direktori Hambledon and London'sa. Bez poticaja i ohrabrenja Tonyja Morrisa ova knjiga nikada ne bi bila započeta ili možda završena. Bez uredničke vještine Martina Shepparda ova knjiga imala bi mnogo više nedostataka nego što je to danas slučaj. Treća osoba kojoj dugujem posebnu zahvalnost moja je supruga Marigold. 11 Skraćenice Churchillovu službenu biografiju, Winston S. Churchill, započeo je njegov sin Randolph, a dovršio povjesničar sir Martin Gilbert. Randolph je napisao prva dva sveska, a sir Martin preostalih šest. Svesci koje su napisali nazivaju se jednostavno po njihovim imenima: na primjer, Randolph

Churchill ii, str. 453. i Gilbert, vri, str. 120-24. Situaciju dodatno komplicira zbirka dokumenata pod nazivom Companion Volumes pridodanih svakom tomu biografije. Ti su dokumenti označeni slovima CV: na primjer, Gilbert, iv, CV, i, 2. dio, str. 433. Ponešto skraćene naslove knjiga koje je napisao sam Churchill lako je prepoznati. Upute na The Second World War (Drugi svjetski rat) odnose se na sveske i stranice njegova dobro poznatoga britanskog izdanja (1948.-1954.) i ne predstavljaju nikakve teškoće. Ostale tri knjige na koje se često pozivam - The World Crisis, 1911-1918 (Svjetska kriza, 1911.-1918.); Marlborough: His Life and Times (Marlborough: njegov život i vremena) i My Early Life: A Roving Commission (Moj rani život: skitalačka služba) - objavljene su u brojnim izdanjima i na različitim jezicima (da i ne spominjemo skraćene verzije) tako da mi se činilo najbolje pozivati se na poglavlja, koja ionako nisu duga, umjesto na stranice. Knjige koje sadrže Churchillove ratne govore i radijske emisije, za čije je prikupljanje zaslužan Charles Eade, označene su svojim pojedinačnim naslovima: Into Battle (Uboj) (1941.); The Unrelenting Struggle (Nepokolebljiva borba) (1942.); The End of the Beginning (Kraj početka) (1943.); Onwards to Victory (Naprijed do pobjede) (1944.); The Dawn of Liberation (Zora oslobođenja) (1945.); i Victory (Pobjeda) (1946.). Svi ti govori, zajedno s nekoliko tisuća drugih govora, nalaze se u osam svezaka knjige Winston S. Churchill: His Complete Speeches (Winston S. Churchill: Svi njegovi govori) koju je uredio Robert Rhodes James (1974.). 13 Za Marigold Svjetlo mog života 1 Blenheim Nemoguće je u Blenheim Palaceu zadugo izgubiti iz vida vojnog junaka za kojeg je taj dvorac sagrađen: Johna Churchilla, prvog vojvodu od Mar-lborougha. Njegov pobjednički stup dominira travnatim krajolikom koji se otvara ispred pročelja kuće, a posjetitelji izuzetno oštrog vida mogu pročitati natpis na njegovu podnožju kojim se u dvadeset tisuća riječi već gotovo tri stoljeća slave on i njegove brojne bitke. Churchillova bitka kod Blenheima (kako glasi anglicizirani naziv austrijskog Blindheima) 1704. godine stekla je veću slavu od ostalih te je, zahvaljujući mjestu koje joj pripada kako u političkoj tako i u vojnoj povijesti, podarila ime obiteljskom domu vojvode. Britanija je tom bitkom najavila jačanje svojeg utjecaja u svijetu, onemogućivši Luja XIV. u njegovoj nakani da ujedinjenjem francuske i španjolske krune zagospodari Europom i ostvari prevlast u europskim imperijalnim posjedima na drugim kontinentima. Bila je to bitka koja je promijenila tijek povijesti. Ono što je današnjem posjetitelju dopušteno vidjeti zapravo je tumačenje te bitke po stanarima kuće od prije stotinjak godina. Vojnički ton, toliko često istaknut na arhitektonskim uresima na pročelju, ponovljen je i u unutrašnjosti. Kuća - jer riječ je o kući u kojoj se živjelo i još uvijek živi, a ne samo o turističkoj atrakciji - obiluje obiteljskim portretima, najčešće onima prvog vojvode. Na unutrašnjim zidovima velikih odaja uz južno pročelje kuće vise goleme flamanske tapiserije koje je vojvoda dao izraditi kako bi ovjekovječio najvažnije događaje iz svojih vojničkih pohoda, uključujući opsadu Lillea i napad na utvrdu Schellenberg, te onaj najslavniji trenutak, predaju francuskog zapovjednika maršala Tallarda kod Blenheima. Divovski mramorni spomenik vojvodi i njegovoj vjernoj supruzi Šarah koji se nalazi u kapelici zastrašujuće je golem, ali i vrlo ratnički u svojemu plitkom reljefu kojim je također uprizorena kapitulacija maršala Tallarda. Teško je ne osjetiti nakanu udovice, po čijoj je narudžbi 15 radon, da ii|ivm voljeni suprug hodočasnicima bude na umu barem u podjednako] mjeri kao i Vrhovno biće, čiji je oltar, arhitektonski gledajući, postavljen u vrlo podređen položaj. U toj kapelici, ubrzo nakon rođenja 30. studenog 1874. godine, kršten je Winston Leonard Spencer Churchill, najstariji sin mlađeg sina sedmog vojvode od Marlborougha. (Ime Leonard odbacio je čim je postao dovoljno neovisan da to uzmogne učiniti.) Njegovi roditelji nikada nisu živjeli u Blenheimu i nije sasvim jasno je li kao dječak i mladić uopće boravio često u dvorcu, ali on i njegov bratić »Sonny«, sin osmog vojvode, navodno su se igrali »Francuza i Engleza« koškajući se uzduž i

poprijeko dvorca1. Bilo kako bilo, Winston je volio to mjesto, a on i Sonny (od 1892. deveti vojvoda) bili su međusobno vrlo bliski. Kada se Winston u dobi od trideset i četiri godine naposljetku zaljubio, za okvir svoje ženid-bene ponude izabrao je upravo Blenheim. Kakvi god bili njegovi osjećaji prema toj velikoj kući i junačkim precima koji su obogatili njegovo dječaštvo, među njima zasigurno nije bio osjećaj odbačenosti kako bi se možda moglo očekivati. Njegovo dječaštvo sadržavalo je barem normalnu mjeru vojničkih maštarija; normalnu za ono vrijeme, ako ne i za naše. Među darovima koje je dječak Winston dobivao o Božiću i rođendanima bile su i kutije malih olovnih vojnika, čija je zbirka narasla na otprilike 1 500 komada. Iz Versaillesa, kamo su ga bili poslali da usavrši svoje znanje francuskog, Winston je u siječnju 1892. godine svojemu mlađem bratu Jacku napisao da će mu pribaviti iz pariške robne kuće Le Bon Marche »nekoliko bataljuna Rusa po cijeni od dva franka za tucet»2. Pa ipak, svi dječaci koji se igraju olovnim vojnicima i bore u zamišljenim bitkama ne uspiju steći vojničku slavu kada odrastu. Tragajući za izvorima Winstonove kasnije nadarenosti za ratovanje, nije mudro previše iščitavati iz stvari kojima se zanosio kao dječak. Pa ipak, među njegovim drugovima u igri najmanje jedan ih je smatrao vrijednim pozornosti. Njegova sestrična Clare Fre-wen, devet godina mlađa od njega, prisjetila se mnogo godina kasnije kako se u njegovoj sobi za igru cijelom dužinom bočnog zida protezao daščani stol na tesarskom kozliću, a na njemu tisuće olovnih vojnika pripravnih za boj. Winston je organizirao ratove. Olovni bi se bataljuni raspoređivali po bojišnici, grašak i kamenčići nanosili bi neprijatelju teške gubitke, utvrde bi bile osvajalo ne na prepad, konjica hi jurišala, mostovi bi bili ruseni pravi, vodom ispunjeni jarci gutali bi nadirućeg neprijatelja. Sve zajedno činilo je vrlo dojmljiv prizor, odigran sa zanimanjem koje je nadilazilo puku dječju igru. »Jednog ljeta«, prisjećala se dalje Clare, »Churchillovi su za praznike unajmili ladanjsku kućicu ... Winston i njegov brat Jack sagradili su uz pomoć vrtlarove djece drvenu kućicu te prokopali jarak oko nje koji su, štoviše, uspjeli ispuniti vodom, a zatim izgradili pokretni most koji se podizao i spuštao poput pravog. I tamo se ratovalo. Utvrda je bila napadnuta. Mene su žurno evakuirali s tog poprišta akcije čim su blato i kamenje počeli letjeti zrakom...«3 Kuća se nalazila u blizini Newmarketa. Winsto-nu je u to doba bilo šesnaest godina, ulogu pomoćnih graditelja vjerojatno su odigrali sami vrtlari, dok je ponos obrane bio divovski katapult kojim su se ispaljivale nezrele jabuke. U tri škole koje je pohađao - Školi Sv. Jurja u Ascotu, Školi gospođica Thomson u Hoveu te od travnja 1888. u Harrowu - Churchill je često bio predmet pritužbi, ali gotovo nikada zbog svađe ili tučnjave s drugim dječacima. Bio je sitnije građe, često boležljiv, podjednako predodređen za ulogu žrtve kao i za ulogu nasilnika. Najbolje ocjene dobivao je iz povijesti, zemljopisa i engleske književnosti. Za temu eseja na prijemnom ispitu za Sandhurst izabrao je »američki građanski rat«, a iz engleske povijesti dobio je najviše ocjene među svim kandidatima.4 Poeziju je bio kadar učiti na metre (»Učim napamet 1000 stihova Macaulayja za nagradu. Trenutačno ih znadem 600.«), a riječi pjesama, himni i popularnih ulomaka iz Biblije upijao je bez ikakva napora. Izvan učionice bio je dobar u plivanju i vrlo dobar u mačevanju. Harold Threlfall, koji je u isto vrijeme pohađao koledž Clifton, nikada nije zaboravio iznenađujući razgovor koji se zbio između njega i suhonjava, crvenokosog momka iz Harrowa prilikom nekoga međuškolskoga sportskog obračuna: »Zovem se Threlfall i danas poslijepodne trčat ću na 220.« »Moje ime je Churchill i pobijedit ću u natjecanju sabljom.«5 Odluka o njegovu pristupanju vojsci donesena je u rujnu 1889. godine. Odmah po dolasku u Harrow počeo je pohađati časničku školu. Bio je dobar strijelac (»Naoružani smo puškama MartiniHenry standardne veličine i streljivom kojima se služi i vojska. Puška ima prilično jak trzaj -strašno dobra zabava!«), a opisi vježbi na terenu koje je slao svojim rodi17 u-||ima otkrivaju neobičan slupan) poleta i upućenosti." Uzmimo za primjer dva pisma koja im |c napisao u ožujku 1889.:

Mi, to jest polaznici časničke škole, u ponedjeljak smo otišli u Aldcrshot kako bismo sudjelovali u velikoj borbenoj vježbi s nekih 1 300 dječaka iz drugih privatnih škola te otprilike 11 000 učenika državnih škola ... Bilo je vrlo zabavno! Buka je bila zaglušujuća. Na polju su bile četiri bitnice topova, jedan Maxim te nekoliko Nordenfeldtsa. Poraženi smo jer smo bili brojčano slabiji, a ne zbog toga što nam je nedostajalo hrabrosti. Naše snage sastojale su se od 3 500 ljudi i dvije bitnice topova te puka konjice [sic]. Napadača je bio znatno veći broj - čak 8 000 ljudi. Prilazem malu skicu bitke na vrhuncu, barem u onoj mjeri u kojoj sam je mogao osobno pratiti. Kupio sam priručnik za vježbovnu izobrazbu jer sljedećeg semestra namjeravam polagati ispit za vodnika. Jučer sam otišao na streljanu te ispucao dvadeset metaka.7 Vojska je, čini se, prihvaćena kao gotova činjenica i Winstonovo logično odredište. Bilo je teško zamisliti neko drugo zanimanje koje bi zadovoljilo zahtjeve njegova porijekla i naslijeđenog položaja. Njegov je otac bio pohađao Oxford, ali ni on, niti itko drugi, čini se, nije smatrao potrebnim da ga pohađa i Winston, tako su za upis na Oxford u to vrijeme bila dostatna prilično skromna postignuća, a sâm Churchill poslije je bio mišljenja daje mogao biti prilično uspješan student. Njihova obitelj nije bila od sorte koja svoje sinove šalje u svećenike. Za odvjetništvo pak Winston nije bio dovoljno pametan; barem je njegov otac tako mislio. Novinarstvo i život od pera, u kojima se ubrzo i neočekivano iskazao, predstavljali su društveno neprihvatljiv izbor. Vojnička karijera gaje mamila, ali do nje je vodio put posut brojnim preprekama u obliku pisanih ispita. Nastavnici nadležni za »kopnenu komponentu« oružanih snaga proglasili su njegov akademski rezultat iz matematike nedostatnim za prijam u službu preko Kraljevske vojne akademije u Woolwichu na kojoj su se obrazovali inženjerci i topnici. To u svakom slučaju nije moglo uznemiriti lorda Randolpha, koji je ionako htio da se dječak pridruži pješaštvu, ponajviše zbog toga jer je ono bilo jeftinije. Winston je stoga pnstao pohađati ubrzani tečaj pripreme za razredbene ispite na Sandhur18 stu u cijenjenoj školi satnik.i j.imes;i. I Iz takvu pomoć uspio se uginuti na akademiju u trećem pokušaju, nažalost (promatrajući stvari iz očeva kuta), s tako lošim ocjenama da je mogao ući još jedino u konjaništvo. S druge strane, prema mišljenju zapovjednika pukovnije kojoj se naposljetku pridružio, »postigao je bolji uspjeh na ispitima od bilo kojega drugog kandidata za konjaništvo«.8 Na Kraljevski vojni koledž upisao se u rujnu 1893. godine u dobi od gotovo devetnaest godina. Winstonove muke po obrazovanju time su više-manje završile. Začuđujuće je, međutim, stoje Winston u toj stvari bio pun samopouzdanja. Već nekoliko dana nakon dolaska u školu zaključio je u pismu ocu: Sve u svemu, sviđa mi se život ovdje. Zanimaju me obuka i vojnička naobrazba koju ću steći. I sad kada vojska ima biti mojim zvanjem, osjećam podjednaki polet kao i uoči prvog ispita. U svakom slučaju siguran sam da će mi boravak ovdje donijeti umni, moralni i tjelesni napredak. S nadom da ćeš mi pisati i poslati mi nešto novca za osobne potrebe, ostajem tvoj sin koji te voli, Winston S. Churchill.9 Počeo je uživati u nastavi, koja je, naravno, podrazumijevala mnogo jahanja i rada na otvorenom te dobivati dobre ocjene. Preobrazba je bila izvanredna, osobito uzevši u obzir činjenicu da mu je tek potkraj njegova boravka u Sandhurstu dopušten prijelaz iz pješaštva, koje ga nije osobito uzbuđivalo, u konjaništvo, koje jest. Jogunasti, problematični i razdražljivi školarac pretvorio se u kadeta koji je u prosincu 1894. godine napustio Sandhurst kao jedan od uspješnijih studenata svojeg naraštaja s ocjenama: izvrstan iz jahanja, vrlo dobar iz utvrđivanja i taktike, dobar iz vojne administracije, prava i topografije, dobar iz ponašanja te dovoljan iz gađanja. Jedini predmeti iz kojih je postigao rezultat niži od pedeset posto bili su vježbovna izobrazba i gimnastika.10 Pukovnija u koju je raspoređen u službu u veljači 1895. godine bila je četvrta husarska. Njezin živopisni pukovnik, J. P. Brabazon, bio je prijatelj obitelji i, gledajući očima ambicioznoga mladog kadeta sa Sandhur-sta, strahopoštovanja vrijedno utjelovljenje svih najpoželjnijih osobina jednoga britanskog časnika. Winston, koji je nekoliko puta posjetio veličanstvenu časničku blagovaonicu pukovnije u Aldershotu, žudio je postati sudionikom te glamurozne egzistencije tako da mu je

uistinu pao velik kamen sa srca kada je njegov otac, sada već blizu smrti, dao svoj prii 19 stanak. Uslin ililo \c osamnaest mjeseci paiađiran|a i vježbanja po Alđcr-shoiu i Himuslowu uz povremene izlete u Konjaničku gardu (stožer kopnene vojske u Whitehallu) i Hampton Court te mnogo slobodnog vremena." Sjaj je ubrzo izblijedio. Sto god daje Winston imao na umu kada je prvi put odjenuo odoru, život husarskog poručnika nije se pokazao sasvim zadovoljavajućim. Bio je dobro prihvaćen u pukovniji i volio je konjaničku stranu života: svakodnevno jahanje i manevre u Aldershotu (ponekad i osam sati dnevno u sedlu) te sjaj i pompu parada. Također je uživao u utakmicama pola nakon odrađenog posla, ali i u lovu, kada je bila sezona. Međutim, ako izuzmemo spomenute aktivnosti, Winston nije volio gubiti vrijeme. Nije nalazio nikakva užitka u dangubljenju po klubovima i zabavama, plesanju i zavođenju žena, čime su pripadnici njegova sloja ugodno ispunjavali svoje vrijeme. Nije bio nesklon kocki, ali nije si mogao dopustiti luksuz da zaboravi kako nema novca za bacanje. Nikako se ne bi moglo reći daje bio neosjetljiv na ženske čari, ali djevojke ga nisu zaokupljale i u njihovu društvu nije bio sasvim opušten. Iz promišljenih, oštroumnih pisama koja je pisao svojoj majci te iz njezinih brižnih i osjećajnih odgovora jasno je da je imao dovoljno bogat društveni život da izbjegne etiketu čudaka, ali i da se ljeta 1895. u njega počeo uvlačiti nemir jer je tražio više od onoga što mu je život konjanika mogao ponuditi te pokazivao više zanimanja za politiku nego stoje obiteljska tradicija nalagala. Nalazim da upadam u stanje umne stagnacije - kada čak i pisanje pisama postaje naporno, a svako čitanje, izuzimajući časopise, nemoguće. To je, naravno, potpuno dosljedno vojničkom duhu ... Mislim da ću, kada me rasporede u London, stvarno poći Jamesu te sat ili dva tjedno učiti s nekim od njegovih ljudi... bilo ekonomiju bilo modemu povijest. Ako znaš na što mislim - potreban mije netko da me usmjeri u čitanju.12 Štoviše, bio je bez novca. Kao, uostalom, i njegova majka, u čiju se financijsku potporu morao pouzdati ako je želio ostati prihvaćen u pukovniji. (U to vrijeme kao časnik biste dobivali nekakvu plaću, ali biste trošili još i više kako biste ostali »članom kluba«.) Ta posramljujuća ovisnost i relativno siromaštvo nisu mogli potrajati zauvijek. »Sto više znam o vojničkom životu - to mi se više sviđa - i to sam uvjereniji da to nije profesija 20 za mene. I lostalom, \ ul|et ćemo, na|clraža ina|ko.« I'očeo je svjesno težiti aktivnosti i isticanju u javnosti, imajući pred sobom dva presvijetla obiteljska primjera. Želio je biti slavan kao oni. Ali koji će prevagnuti: otac, koji je u jednom trenutku bio kandidat za premijera, ili pak predak, koji je bio najslavniji vojnik svojeg doba? Kako se pokazalo, nijedan nije uspio nadjačati onoga drugog. Mladi Winston s vremenom je uistinu postao premijer (njegov sin Randolph pronašao je dokaze daje između 1897. i 1900. godine njegov otac barem trojici vrlo različitih ljudi iznio svoje najdublje uvjerenje kako će jednog dana postati premijer),13 a nakon što se 1940. godine proglasio i ministrom obrane, počeo je sudjelovati zajedno sa svojim vojnim zapovjednicima u odlučivanju o strategiji i glavnim operacijama. Koliko daleko će ga njegove ambicije odvesti, znalaje samo budućnost, ali njegovo putovanje započelo je 1895. i on je u tome bio potpuno realan. Vojsku nije mogao napustiti jer nije imao kvalifikacije za bilo koji drugi posao od kojeg bi mogao živjeti i, uostalom, njegova netom sazrela odluka da se usmjeri u politiku ionako nije imala nikakve veze s nesklonošću prema vojsci; jednostavno je spoznao da bi kao vojnik slavu mogao steći tek nakon mnogo vremena i uz mnogo sreće. Također, rodio se najmanje pola stoljeća prekasno da bi ga vojvoda od Marlborougha ili neki drugi bogati srodnik ugurao u parlament na izbornoj listi »obiteljskog« okruga*. Do parlamentarne klupe sada je mogao jedino tako da stekne financijsku neovisnost i istakne se u dovoljnoj mjeri kako bi postao privlačan šefovima konzervativne stranke i odgovarajućem izbornom odboru. Smatrao je da bi te preduvjete mogao ispuniti ubacujući se u dinamične vojne akcije te izvještavajući o njima za novine. Prvi iskorak u tom smjeru učinio je znatno prije isteka prve godine časničke službe. U knjizi My Early Life (Moj rani život) Winston govori o toj epizodi gotovo kao o pukoj mladenačkoj šali i

uopće ne spominje dvadeset i pet gvineja koje je primio od Daily Graphica za njezin opis. Međutim, budući da u previše pojedinosti podsjeća na tri ozbiljnije pustolovine koje su uslijedile, sasvim je jasno da je Winston jednostavno »Pocket borough« (engl.) - do parlamentarne reforme u Velikoj Britaniji 1832. godine, izborni okrugu kojemu je izbor zastupnika okruga u Donji dom britanskog parlamenta bio izravno ili neizravno u rukama »pokrovitelja«, odnosno utjecajne obitelji ili pojedinca (nap. prev.). 21 iskušavao svoju i viku. lili pri novinskih i'Luuka pieđstavl]ali su njegovo novinarsko šcgrtovanjc. Početkom listopada IH1)'), konsternirao je svoju majku, koja je trebala platiti troškove njegova nauma, najavom kako planira zajedno s prijateljem časnikom poći na Kubu kako bi, u onoj mjeri u kojoj mu okolnosti to dopuste, pratio kampanju španjolske carske vojske protiv nacionalističkih pobunjenika. Iz gledišta njegove pukovnije bio je to ekscentričan potez. Praktičko stanje hibemacije kojem su se u to vrijeme pukovnije zimi prepuštale u pravilu je bilo posvećeno lovu i kućnim zabavama. Opravdanje koje je ponudio svojim zapovjednicima, kako će njegovo vojničko obrazovanje profitirati od takva iskustva, nije moglo biti previše uvjerljivo; ti ljudi nisu vjerovali da jedan engleski konjanički časnik može naučiti išta korisno od Španjolaca. Daily Graphic im nije spomenuo, upravo kao stoje prešutio i svoj ugovor s Moming Postom kada se pridružio Kitchenerovoj vojsci tijekom rata u Sudanu. U toj je prilici, kao i u brojnim drugim situacijama, besramno iskoristio svoje i majčine društvene veze kako bi otvorio vrata i ostvario svoj utjecaj na ljude.14 Učinio je to s takvim uspjehom da su ga po dolasku na Kubu dočekali kao službenoga britanskog promatrača te ga, štoviše, odlikovali za hrabro držanje pred neprijateljem. Nekoliko dana koje je na proputovanju za Kubu proveo u New Yorku, gdje je sklopio neka vrlo korisna poznanstva te upoznao vrlo dragocjenog prijatelja, dugoročno su se pokazali važnijim za njegovu budućnost od trotjednog boravka na Kubi.15 Na Kubi je osjetio uzbuđenje prve bitke, ako se tupa taktika generala Juareza Valdesa protiv jednoga pobunjeničkog položaja uopće može opisati tim riječima, izbjegavši u nekoliko navrata ranjavanje ili čak goru sudbinu. »General je«, rekao je svojoj majci, »vrlo smion čovjek - u bijeloj i zlatnoj odori na sivom konju - [on] je privukao na nas dobar dio vatre i čuo sam dovoljan broj metaka koji su prozujali pokraj nas da mi potraje dulje vrijeme... Ostali smo cijelo vrijeme u blizini generala i tako bili na najopasnijem mjestu na bojištu.«16 U ovim je riječima prvi put uočljiv taj njegov nehaj prema smrti neobično udružen s pouzdanjem u vlastitu sposobnost preživljavanja koji je dosljedno obilježio njegove vojničke pustolovine. U izvješćima za Graphic realno je opisao političku situaciju nazivajući je »ratom, a ne pobunom«, a vojnu situaciju pat-pozicijom: tradicionalna europska vojska služila se nemaštovitom i rabijatnom taktikom protiv neuhvatljivih gerilskih boraca 22 koji uživaju pol poru mjesnog stanovništva, šokirala ga je činjenica tla general nikada ne bi nastavio potjeru za gerilcima nakon što bi ih uspio istjerati iz njihova položaja. Nemoguće je na taj način pnvesti rat svršetku!17 U roku od nekoliko godina ukazao se jedan mnogo djelotvorniji način: general Wyler počeo je okupljati civile u mjesta, gradove ili campamentos (logore) pod vojnim nadzorom, lišavajući pobunjenike jednim udarcem njihovih opskrbnih baza, zaklona i izvora informacija. Churchill je za to saznao kada je bio već vrlo daleko, u Indiji, ali rješenje mu se učinilo dobrom zamisli: »okrutnom, ali razboritom«.18 Nasuprot još pustolovnijem mladom dopisniku Henryju Howardu koji je uspio prijeći crtu razgraničenja i živjeti s nacionalistima nekoliko dana te stvoriti dobro mišljenje o njima, Winston je gerilce vidio samo izdaleka, a ono stoje vidio nije ni razumio niti odobravao.19 Po njegovoj ocjeni bilo je to nedisciplinirano i razuzdano društvo. Do koje je mjere Winston bio uronjen u europsku tradiciju ratnog umijeća i državništva pokazalo se u posljednjem članku koji je napisao: Jedna jedina prava, tvrda bitka, makar izišli iz nje kao gubitnici, uvjerila bi strane sile u njihovu iskrenost i vrlo vjerojatno im osigurala priznanje Sjedinjenih Američkih Država ... Jedina taktika kojom se oni služe jest ona palikuća i razbojnika - paljenjem polja šećerne trske, pucanjem iz zasjede, noćnim prepadima na usnule vojničke logore, uništavanjem imovine, dizanjem vlakova u

zrak te bacanjem dinamita. Sve je to nedvojbeno sasvim legitimno u ratu, ali to nisu djela na kojima se gradi država. Churchill nije imao razloga biti nezadovoljan sobom nakon sigurna povratka s Kube u New York gdje se, već kao donekle poznata osoba, »susreo s novinarima« i navodno ih obradio kao daje rođen za to.20 Zatim je otplovio kući i vratio se svojim vojničkim dužnostima, istodobno uvijek u potrazi za nekom uzbudljivijom i probitačnijom aktivnošću. čini se da nije pokušao dokazati autorska prava za članke koje je bio napisao po narudžbi Graphica, ali zacijelo je osjetio daje pronašao svoj pravi poziv jer je ponudio svoje usluge Daiíy Chronicleu kako bi kao njihov specijalni dopisnik izvještavao o pobuni na Kreti. Također, pokušao je ishoditi premještaj u pukovniju koja je trebala biti prebačena u Južnu Afriku, gdje su se očekivali problemi s burskim republikama. Sudan je bio još jedno krizno žarište koje je privuklo njegov nemiran pogled. Bilo kao ratni dopisnik 23 bilo kao koti|anićki časnik, a po moguć nosu oboje, Winston je očajnički želio steći slavu i privući na sebe pozornost, lz vojarne u 1 lanslowu svojoj je majci napisao sljedeće: Dragi, ništa stariji od mene, sada vode igru i kakvi su uopće moji izgledi da ih ikada sustignem ... Nekoliko mjeseci u Južnoj Africi priskrbilo bi mi Kraljičino odličje za zasluge u Južnoj Africi, a vrlo vjerojatno i Kompanijinu zvijezdu. Odatle bih krenuo prvim brodom za Egipat - kako bih se za godinu ili dvije vratio s nova dva odličja, a zatim zamijenio sablju parlamentarnom govornicom ... Ne možeš pojmiti koliko mije strašno nepodnošljiv ovakav život.21 čvrsto i nevoljko vezan uz četvrtu husarsku, otplovio je s njom u Indiju u rujnu 1896. godine te se našao u Bangaloreu. Život je tamo bio lagodan i dosadan jer, izuzimajući ranojutarnje konjaničke vježbe te večernje utakmice pola (a Winston ga je igrao sjajno), bilo je malo toga čime se mogao zabaviti. Oduvijek nesklon dokoličarenju, Winston je sebi propisao precizan program samoobrazovanja te nastavio tragati za akcijom. Početkom ljeta 1897. godine već se bio vratio u Englesku i iskušavao svoje govorničke vještine (na sastanku »Primrose League«*) kada je stigla vijest o okupljanju vojne ekspedicije radi kažnjavanja nepokornih plemena na sjeverozapadnoj granici između Indije i Afganistana. Pohodom je trebao zapovijedati iskusan i proslavljen junak, general sir Bindon Blood, od kojeg je Churchill u kući zajedničkog prijatelja netom prije bio ishodio obećanje da »ako ikada bude iznova predvodio vojni pohod na indijsku granicu, dopustit će mi da mu se pridružim«. Prekinuvši svoj dopust, vratio se najkraćim putem u Indiju, gdje gaje po dolasku u Bombaj razveselio sadržaj generalova telegrama: »Vrlo teško. Nema slobodnih mjesta. Dođi kao izvjestitelj; pokušat ću te uklopiti. B. B.« Granica na kojoj je sir Bindon čekao Churchilla nalazila se daleko na sjever od Bombaja, a Bangalore, gdje je bila stacionirana Chur-chillova pukovnija, na upola manjoj udaljenosti, ali u smjeru jugoistoka. Međutim, Winston se morao najprije javiti u Bangalore kako bi zatražio dopuštenje za produljenje dopusta. Njegov pukovnik blagonaklono mu »Primrose League« (engl.) - organizacija koja je promicala konzervativna načela u Velikoj Britaniji: Boga, Kraljicu, Naciju i Torijevsku ideju. Naziv je dobila prema jaglacu, navodno omiljenom cvijetu Benjamina Disraelija. Među osnivačima je bio i Winstonov otac (nap. prev.). 24 |i' rekao tla »krene i iskuša svoju sreću«. I ako je otpočelo njegovo epsko putovanje željeznicom: 3 265 kilometara od Bangalorea preko Rawalpin-dija do krajnje točke željezničke pruge u Nowsheri: pet dana putovanja po najgoroj vrućini. Bio sam sam, ali uz dobru zalihu knjiga vrijeme mi je prolazilo relativno ugodno. Ti veliki, kožom obloženi putnički vagoni indijskih željeznica, zaštićeni od nemilosrdnog sunca debelim oklopom kapaka i žaluzina te relativno dobro hlađeni ovješenim kotačem s mokrom slamom kojeg bi putnik s vremena na vrijeme zavrtio, bili su dobro prilagođeni lokalnim uvjetima. Proveo sam pet dana u mračnoj, tapeciranoj, pokretnoj ćeliji, čitajući najčešće uz svjetlo svjetiljke ili neku brižno pripuštenu zraku zasljepljujućeg sunca.22 Odlučan u namjeri da postane ratni izvjestitelj, napustio je dom u takvoj žurbi da je posao pribavljanja ugovora s odgovarajućom novinskom kućom bio prisiljen prepustiti svojoj majci. Svoj prvi izvještaj poslao je prije nego što je saznao za uvjete koje je majka bila dogovorila u njegovo ime. U roku od dva tjedna pronašao je način da se pridruži generalovu stožeru tako da ostatak

vojnog pohoda nije pratio isključivo kao službujući časnik (»odradi posla koliko i dvojica prosječnih nižih časnika«, napisao je sir Bindon pukovniku Brabazonu), već i kao dopisnik Telegrapha, odnosno Allahabad Pioneera, kojem se ugovorno obvezao dostavljati telegrafom tri stotine riječi dnevno.23 Mladić je uistinu imao pune ruke posla. Užasno se razbjesnio kada Daily Telegraph njegov članak nije potpisao njegovim punim imenom, već samo inicijalima, čime su zacijelo posvema pobili njegovu izvornu svrhu: da »skrene pogled izbornog tijela na [svoju] osobu«. Iznova se razljutio kada je saznao da je njegova izmučena majka ugovorila s novinama samo 5 funti po članku, umjesto njemu prihvatljivog minimuma od 10 funti po članku.24 Vojni pohod sir Bindona Blooda nije potrajao dugo, ali je bio uzbudljiv dokje trajao. Churchill je stigao u Malakand, otprilike šezdeset i pet kilometara sjeverno od Peshawara, 5. rujna 1897. godine. Otpratio je glavninu ekspedicijskih snaga do njihova utvrđenog logora u dolini Mahmund te u nekoliko navrata sudjelovao u akcijama kao dragovoljna zamjena za časnike izbačene iz stroja. Odlomak iz pisma majci otkriva što se dogodilo: 25 Kada |c |hk i-Io povlačen|c, ostao sam na položa|u do posl|cdn|eg trenutka i tu sam možda i sam bio vrlo blizu vlastitog svršetka ... ranjenici su bili ostavljeni da ih te divlje zvijeri strašno unakaze. Bio sam u blizini obojice časnika u trenutku kada su gotovo istodobno pogođeni te sam pucao iz svojeg revolvera u čovjeka udaljenog ni tridesetak metara koji je pokušavao sasjeći tijelo jadnog Hughesa. Pao je, ali se zatim iznova pridigao i napao. Jedan niži časnik ... i ja nosili smo neko vrijeme ranjenog sepoja* i, da je bilo publike, mogli smo možda zaraditi i počasni spomen. Moje hlače još uvijek su natopljene krvlju tog momka ... Kasnije sam zgrabio pušku koju je ispustio ranjenik i ispalio iz nje još četrdeset metaka iz blizine, i to ne bez učinka.25 Pohod je bio kratak i brutalan. Već 12. listopada Churchill je bio na putu natrag u Bangalore. Buntovna plemena iz dolina Buner, Swat i Mah-mund, odnosno Afridi, Orakzai, Mohmandi i Bunerwali, napisao je u jednome od svojih izvješća za Telegraph, bili su prisiljeni na pokornost... Njihovo su žito i hrana za stoku zaplijenjeni. Kule i utvrde iz kojih vode svoje kavge i ratove dignute su u zrak dinamitom i sada su obične mine. Očitana im je stroga lekcija ... Ali plaćena je i visoka cijena. Poginula su ili ranjena dvadeset i tri časnika i 245 vojnika.26 Po povratku u Bangalore posvetio je sve svoje slobodno vrijeme pripremi novinskih članaka za objavljivanje u knjizi. Radeći šest do osam sati dnevno na uređivanju i proširenju članaka koje je napisao za Telegraph te intenzivno iskorištavajući usluge svoje učinkovite majke i njezina neučinkovito dokonog šogora Mortona Frevvena, imao je zadovoljstvo primiti obavijest kako je Longmans voljan izdati knjigu pod naslovom The Story oj the Malakand Fieid Force (Priča o malakandskoj ekspediciji) već u veljači 1898. Knjiga se ne svodi samo na Churchillove novinske članke, već podrobnije opisuje povijesne okolnosti i pojedinosti od profesionalnoga vojničkog značaja, uz dodatak nekoliko pompoznih i pretencioznih odlomaka nimalo nalik spontanoj, prisnoj i jasnoj prozi izvornika. Ti odlomci mogli bi donekle biti odraz Frewenove šeprtljave korekture. Churchillova »Sepoy«, engl. - domorodački vojnik koji služi u vojsci stranih, kolonijalnih vlasti, osobito indijski vojnik u Britanskoj Indiji (nap. prev). 26 nakana, bio je otkrio u svojim pismima, bila je predočiti čitateljima »u sigurnoj i udobnoj Engleskoj« stvarnost vojne akcije na sjeverozapadnoj granici Carstva. U tome je sjajno uspio. Počeoje skicom različitih okolnosti koje su okruživale pohod na planinski teritorij napučen neprijateljski raspoloženim plemenima: ekspedicijskih snaga sastavljenih od otprilike dvije trećine indijskih ijedne trećine britanskih vojnika, poljskih bolnica podignutih u očekivanju žrtava, zaliha streljiva i hrane prikupljenih u bazi, stotina mazgi i deva koje će nositi prtljagu i sklopivo planinsko topništvo, vreline podnevnog sunca i hladnoće noći, heliografa koji cijeloga dana sijevaju niz doline prenoseći vijesti namijenjene telegrafskim aparatima londonskih klubova«, ranojutarnjih marševa od petnaestak kilometara koji bi završavali tek rano poslijepodne kod sljedećeg logorišta, dugih i sporih procesija tegleće marve koja bi stizala na odredište nekoliko sati nakon vojnika (Churchill bi te predahe iskoristio za pisanje) te šarenog društva koje bi se obično vucaralo za vojnim logorom.

»Odvažna djela i uzbudljivi trenuci rata tek su rijetki vrhunci na inače dosadnoj, napornoj i neugodnoj vojničkoj ravni.« Kada je stigao do tih djela i trenutaka, Churchill je vrlo jasno dao do znanja koliko se takvo ratovanje razlikuje od šahovski vođenih bitki koje su dominirale povijesnim udžbenicima i popularnom vojnom literaturom. Svrha malakandske ekspedicije bila je kažnjavanje plemena koja su bila sudjelovala u nedavnom ustanku protiv imperijalne vlasti te zastrašivanje ostalih plemena koja bi se mogla naći u iskušenju da se pridruže pobuni. Kazna se sastojala od uništenja njihovih sela i imovine. Churchill je priznao da se ta mjera činila drakonskom, ali se slagao s gledištem imperijalnih vlasti da problem nije moguće riješiti na drugačiji način. On je taj čin postojano opravdavao protiv svih prigovora neupućenih britanskih sentimentalista: sela nisu bila nimalo nalik pitomim kućicama zbijenim oko seoskih travnjaka i livada kakve zamišljaju njegovi sunarodnjaci, već su to bile utvrde u kojima su imućni seljani i sami gradili obrambene kule. Plemenski ratnici bili su najčešće nevidljivi, neuhvatljivi i sveprisutni. Nisu to bile linije, kolone ili rovovi uniformiranih vojnika koji disciplinirano pucaju i sami se izlažu puščanoj paljbi, već snažni i žilavi gorštaci odjeveni u prljavu, bijelu, platnenu odjeću koji opremljeni modernim puškama 27 otvaraju snajpersku vatru iz svopli zaklona među sirenama i skrivenih klanaca, i koji postaju vidljivi tek kada se vojnici počnu povlačiti, pucajući po njima s neugodnom preciznošću, lako napadi u formaciji nisu bili uobičajeni, događali bi se povremeno i iznenađujućom brzinom, kad god bi im neoprezni pokreti britanskih postrojbi ostavili otvoren put. Noćni napadi događali su se rijetko, ali po logoru se pucalo svake noći pri čemu su stradavali (u iznenađujuće malom broju s obzirom na okolnosti) i ljudi i životinje, a svi odreda gubili san.27 Churchillovi tekstovi o ratu u tim ranim godinama redovito su sadržavali i objektivnu ocjenu neprijateljeve snage te iskrenu raspravu o svrhovitosti rata. Plemena pokorena (makar samo privremeno) u mala-kandskom pohodu, poučio je Winston svoje čitatelje, žive u dolinama i brdima s indijske strane planinskog lanca koji dijeli Indiju od Afganistana: »mnogobrojno stanovništvo u stanju ratoborne dokolice, izuzimajući vrijeme sjetve i žetve, [u] trajnoj zavadi i kavgi« rado ratuje protiv Britanskog radža* kada ne ratuje međusobno.28 Prepustiti te ljude njihovim vlastitim divljačkim navadama postalo je posve neprihvatljivo otkako je prije petnaestak godina indijska vlada bila odlučila da joj zaštitu od ruskih pritisaka i afganistanskoga prekograničnog podbadanja može zajamčiti jedino uspostavljanje nadzora nad planinskim prolazima i održavanje crte koja se protezala od Gilgita, preko Chitrala i Jellalabada pa sve do Kanda-hara. Ako današnji čitatelj prepoznaje neka od tih imena, njegov osjećaj već doživljenog bit će upotpunjen spoznajom da je ionako strastvena narav tih ljudi netom prije bila dodatno rasplamsana valom agitacije koji je prošao cijelim muslimanskim svijetom, izazvanim vijestima o nedavnoj pobjedi muslimanske Turske nad kršćanskom Grčkom (sukob oko posjeda na Kreti) te, na lokalnoj razini, propovijedima o džihadu protiv Radža »ludog« mule koji je palim junacima obećavao odlazak u raj. Chur-chillu se nije svidjelo ono što je vidio i čuo od mjesne forme islama. Kao uvjereni racionalist i ateist, Churchill je zazirao od svakog praznovjerja, a British Raj (engl.) - drugi naziv za Indijsko Carstvo (1858.-1947.), odnosno posjede na indijskom potkontinentu pod izravnom upravom britanskih imperijalnih vlasti, koje je obuhvaćalo današnju Indiju, Pakistan, Bangladeš i Myanmar (bivšu Burmu) (nap. prev.). 28 goreg praznovjerja od tog muhameđanstva (kako ga je zvao) očigledno nije bilo. Ono je držalo lokalna plemena u mraku njihova barbarizma. Ono ih je učilo kako umrijeti, ali ne i kako živjeti. Ti su ljudi bili fanatici i barbari - osobito je izdvajao njihov užasan odnos prema ženama te njihove obrede mučenja ranjenih i sakaćenja poginulih neprijatelja - i živjeli su životom koji je sam po sebi bio nedostojan, a svima ostalima opasan. Nakon što je zabilježio jedan od strasnijih zločina, završio je zaključkom kako svijet ne bi izgubio mnogo njihovim istrebljenjem.29 Međutim, nevolja je bila u tome što su ti ljudi bili vrsni borci, vješti i hrabri. »Surova snaga Zulua udružena je sa spretnošću crvenokošca i streljačkom vještinom Bura.«30 Imajući također na umu njihova vjerska uvjerenja i njihov planinski habitat, ti su ljudi bili praktički nepobjedivi i samo su

akcije najvećih razmjera imale nekakvih izgleda ostaviti na njima makar privremeni trag. Stoga se postavljalo pitanje jesu li takve ekspedicije uopće imale smisla. U odgovoru na to pitanje Churchill se usudio biti iskreniji i pesimističniji sa svojom majkom, nego sa svojim čitateljima. Carstvo je bilo talac, rekao joj je, »politike stalnog napredovanja« čiji su tvorci bili Lansdowne i Roberts (koji je početkom 1880-ih bio slavljen kao čovjek koji je »pacificirao Afganistan«). »Situacija na indijskoj granici izvan je ljudske kontrole«, napisao je Winston. »Budući da ne možemo natrag, moramo ići naprijed. Iz gledišta financija, to nas uništava. Iz gledišta morala, to je podlo. Iz gledišta vojnika, ishod je još uvijek neodlučen, ali iz gledišta političara, svakako je riječ o pogrešci. Pripojenje je čin koji će B. J. [britanska javnost] naposljetku morati progutati, i čim prije to učini, tim prije će rane početi zacjeljivati.«31 Njegovo predviđanje pokazalo se točnim. Pripojenje je uslijedilo u roku od četiri godine. Churchill nije imao bogzna kakvo mišljenje o političkim vlastima u Delhiju ili o vojnim vlastima u Simli, ali njegovo divljenje prema vojnicima s kojima je služio bilo je iskreno i zarazno. Pa ipak, nije oklijevao ponuditi svoja zapažanja o mogućnostima bolje organizacije takvih snaga; zapažanja koja su bila konstruktivna i koja Winston nije ponudio bez skromnosti, a koja su uštogljeni viši časnici smatrali neprimjerenima s obzirom da dolaze od tako mlada i nesputana poručnika. Najbolje su postrojbe, izvijestio je ne posve neočekivano, bile britanske. Njihovo iskustvo u djelatnoj službi na granici bilo je »od najveće vrijednosti« za 29 britanske pukovnije.* Promatrajući kolonu kako vi|uga napredujući uz dolinu, Winston se sa zanosom predao opisivanju prizora: »a zatim je slijedio onaj uteg koji je u konačnici uvijek donosio prevagu - bataljun britanskog pješaštva ... na stranicama povijesti ništa manje lijep prizor od Cezarovih legija, sultanovih janjičara ili Napoleonove stare garde*.« Bio je kadar opisati brojne primjere vojničke vještine i odvažnosti; samo je u svojoj privatnoj prijepisci priznao daje isto tako bilo i trenutaka panike.32 Drugo priznanje koje je također bilo rezervirano za njegova pisma kući odnosilo se na stvarne razmjere njegova sudjelovanja u borbama. Winston nije mogao odoljeti kad god bi se ukazala prilika. Njegovo stanje uma u to je vrijeme bilo uistinu izvanredno. Želio je napustiti vojsku, postati javna osoba te postići uspjeh u politici, a ipak je uživao u opasnim situacijama i prkošenju smrti. »Više od bilo čega na svijetu želim steći reputaciju čovjeka velike osobne hrabrosti«, rekaoje svojoj majci.33 U jednome od brojnih pisama koje joj je napisao otkrio je da su veliki gubici među časnicima doveli do toga da mu povjere zapovjedništvo nad Trideset i prvom pješačkom iz Punjaba. S konja na magarca, rekao bi konjanik! »Pa ipak, to znači odličje ... i izglede da učinim neki dobar potez. K tomu, imat ću i dodatan motiv za izlaganje glave opasnosti osim puke ljubavi prema pustolovinama.« Evo kako je nekoliko dana ranije zaključio opis vrlo žestokih borbi: »Jahao sam mojega sivog ponija cijelom dužinom bojišnice dok su svi ostali ležali u zaklonu. Lakoumno možda, ali ja igram u visoke uloge i ako publika gleda, nema čina koji bih smatrao previše smionim ili previše plemenitim. Bez publike, stvari su drugačije.«34 U toj se stvari Winston pokazao pomalo naivnim. Publika je uvijek bila tu i u njoj barem jedan čovjek: sam Winston. I o pješaštvu i o konjici govorio je s podjednakim povjerenjem. O pješaštvu je napisao da, ako uopće ima neku slabost, to je činjenica da su mnogi vojnici jednostavno previše mladi. Prema novom sustavu skraćene službe mladići su rano stupali u vojsku, ali nisu u njoj ostajali dovoljno dugo da bi se stigli prometnuti u očvrsnule veterane, niti su tjelesno bili * Upravo kao što se u posljednjih trideset godina za britanske vojnike smatraju korisnim povremena razdoblja službovanja u Sjevernoj Irskoj. Vieille Guarde (franc.) - naziv za veterane Imperijalne garde francuske vojske pod Napoleonom Bonaparteom. Bili su vrhunski vojnici svojeg doba (nap. prev.). 30 dovoljno jaki da bi se mogli nositi sa zrelim, mišićavim plemenskim ratnicima u borbi prsa o prsa koja je činila sastavni dio njihova posla. S druge strane, puška kojom je pješaštvo bilo naoružano, Lee-Metford, bila je nadmoćna Martini-Henryjevkama kojima su plemena u pravilu bila naoružana; osobito prilikom ispaljivanja novih, dum-dum metaka. Svjestan sve snažnijeg nezadovoljstva u

Europi prevelikom razornom snagom takvog streljiva, Winston gaje opravdavao kao nužnost, tvrdeći kako metak slabije snage ne bi zaustavio plemenskog ratnika u punom trku te kako on »ne nanosi više boli ... od standardnoga olovnog metka«.35 Bila je to laž za uši javnosti. Istina se otkrila u pismu koje je nakon povratka u Bangalore napisao »Mojoj dragoj baki«, vojvotkinji Fanny. U njemu je opisao »razorne posljedice« dum-dum metka kao »jednostavno grozne. Zaista, uvjeren sam da takvo streljivo nikada ranije nije bilo upotrijebljeno na ljudskim bićima, već samo na divljači - jelenima, tigrovima i slično. Strašan je to prizor i, naravno, ima određenu stranu koju čovjek ne može prizvati u tisku«.36 Nije nikakvo iznenađenje da je Churchill imao štošta za reći o vlastitom rodu vojske, o konjaništvu. Konjaništvo je bilo »izvanredno korisno« - čini se da su se plemenski ratnici (nasuprot dervišima* na koje će i sam jurišati manje od godinu dana kasnije) više od svega drugog bojali da ne budu probodeni kopljem - tim je više bila žaljenja vrijedna odluka indijske vlade da britanskom konjaništvu zabrani prelazak granice. Razlog je bila štednja. Domaći su konjanici bili jeftiniji i gotovo podjednako dobri. Ali, rekao je Churchill, za mladog je časnika profesionalno obeshrabrujuće to što nikada neće dobiti priliku ostvariti svoju pravu ambiciju, odnosno povesti svoje ljude u boj. »'Štale' će prestati biti mjesto dosade kada on spozna da bi njegov život i čast jednog dana mogli ovisiti o spremnosti njegova konja ... Ali ako otkrije daje cijela stvar samo prazna parada i daje njegova pukovnija predragocjena sablja da bi se izvlačila iz korica, on će neizbježno izgubiti svoju oštrinu i potražiti utjehu u igranju pola«.37 * Zapadnjački pisci tog vremena nerijetko su dervišima nazivali pripadnike Mahdijeva protukolonijalnog ustanka u Sudanu, a ne, kako je danas uvriježeno, pripadnike derviškoga (sunjskog) bratstva u islamu ili pak (u širem smislu) skromne i pobožne muslimane (nap. prev.). 31 Imao je na umu sve rodove vo)ske kada |e zabil|cžio sl|cdcci dojmljivi odlomak pišući o običnom vojniku iz istočnokentske pukovnije čija je ruka bila amputirana pri ramenu, vjerojatno na jednome od onih »velikih kirurških stolova načinjenih od kutija medicinske opreme, pokrivenih nepromočivim platnima« kakve je vidio pripremati. Razmišljanja poput ovih rijetko bi našla svoje mjesto u izvještajima s bojišta. Iako je bio od ratničke loze, nisam mogao ne zamisliti se nad budućnošću koja gaje vjerojatno čekala. Otpust iz vojske zbog nesposobnosti za službu, mizerno niska mirovina, nedostatna za bilo kakvo životno zadovoljstvo osim možda pića, besposličarskog života i siromaške smrti. Možda bi mu »pukovnija« - to jest časnici - uspjeli naći posao i čak dati iz vlastitih džepova nekakav dodatak na mirovinu. Ali kako je jadan sustav u kojem najbogatiji narod na svijetu zanemaruje vojnike koji su mu dobro služili, prepuštajući čovjekoljublju novinara, lokalnim ustanovama i privatnom dobročinstvu teret koji bi nacija morala ponijeti s ponosom.38 Imajući na umu stoje sve Churchill radio na granici te činjenicu daje neposredno nakon toga napisao knjigu (da i ne spominjemo njegov roman Savrola), mogli bismo pomisliti daje to bilo posve dostatno da zaokupi njegov um ujesen i zimu 1897./98., ali to nikako nije bio slučaj. Kamo se sada okrenuti u potrazi za akcijom i slavom, bila je redovna tema njegove prepiske s majkom, a nakon što se izjalovio njegov naum da se pridruži još jednom pohodu na granicu u proljeće 1898. godine, postalo je jasno da se jedina prilika - iako sjajna - otvara u Egiptu i Sudanu. 32 Sudan i Južna Afrika Sudan se Churchillu bio povremeno motao po glavijoš otkako je otputovao u Indiju. Zapovjednik anglo-egipatskih snaga odnosno sirdar*, general sir Herbert Kitchener, već je dugo i krajnje temeljito pripremao vojni pohod čiji je cilj bio ponovno uspostavljanje britanskog autoriteta u Sudanu, u kojem su 1880-ih pravi gospodari bili Mahdi i njegovi islamski fundamentalisti. Akcijaje trebala započeti sredinom 1898. i Churchilljoj se očajnički želio pridružiti. Glavna prepreka na tom putu bila mu je Kit-chenerova načelna nesklonost prema ratnim izvjestiteljima, njegova nesklonost prema mladim časnicima koji su honorarno zarađivali kao ratni izvjestitelji te u konačnici nesklonost prema svemu ostalom stoje čuo govoriti o mladome Winstonu Churchillu. Churchill, naravno, nije dopustio da mu to pomrsi planove. Sve veze koje su on, njegova majka i

rodbina mogli povući povukli su bez imalo oklijevanja. Osigurao je potporu sir Evelyna Wooda, načelnika svih upravnih službi Britanske vojske, kao i princa od Walesa i premijera. Izmoren takvim lobiranjem i manjkom časnika, sirdar je naposljetku dopustio neumoljivom mladiću da se pridruži Dvadeset i prvoj kopljaničkoj pod uvjetom da to bude o njegovu vlastitom trošku, na njegov vlastiti rizik te uz obećanje da o tome neće pisati - obećanje koje je u Churchillovo ime dala utjecajna londonska društvena hostesa, njegova prijateljica i pokroviteljica Ladyjeune. Dvojbeno je, međutim, je li mu ona vjerovala išta više od Kitchenera. Churchillova baka, koja je prema njemu oduvijek bila potpuno iskrena, rekla je kasnije da se time bio izložio optužbama o kršenju zadane riječi.39 Najveći Churchillov ustupak tom obećanju bilo je kamufliranje izvješća za novine u pisma koja je slao prijatelju u Englesku Službeni naslov glavnog zapovjednika anglo-egipatske vojske. Riječ je perzijskog podrijetla i znači »zapovjednik« (nap. prev.). 33 te đo.sl|cđno pođržavaii|c priče o tome kaki) je upravo ta) pri|ati'l|, a ne on, Churchill, prosljeđivao pisma uredniku Morning l'osta, dnevnog lista s kojim je Churchill bio pogodio vrlo zadovoljavajuće uvjete. Naravno, tajna je, ako se o tajni uopće moglo govoriti, bila vrlo brzo otkrivena. Svaki drugi ishod Churchilla bi bio gorko razočarao. Svoj odlazak u Sudan Churchill je osigurao drugom lukavštinom. Iako je imao blagoslov najviših britanskih vlasti, indijske vojne vlasti još uvijek nisu bile odobrile njegov put. Churchill je uredno podnio zahtjev za još jednim izvanrednim dopustom, a zatim se, da bi preduhitrio njihovu odbijenicu, požurio krenuti na put (i to vrlo neobičnim smjerom).40 Umjesto preko Brindisija, kako je bilo uobičajeno, Churchill je otputovao preko Marseillesa do Aleksandrije, stigao u Kairo 2. kolovoza 1898. godine i zatim se brzo priključio sirdarovoj ekspediciji koja se polako kretala uz Nil. Na krševitoj granici između Indije i Afganistana Churchill je bio gotovo jedini novinski izvjestitelj.41 Ovaj put nije bilo tako. Unatoč svoj svojoj netrpeljivosti prema novinarima, Kitchener nije mogao spriječiti njih tridesetak u namjeri da se priključe njegovoj ekspediciji. Sva najbolja novinarska pera bila su se okupila u Egiptu; neki među njima već sa završenom knjigom u glavi. Unatoč vrlo ograničenom novinarskom iskustvu i usporednoj dužnosti konjaničkog časnika, valja priznati da Chur-chillu nije samo polazilo za rukom napisati podjednako dobra izvješća kao i ponajboljim novinarima, već da ih je svojom knjigom The River War (Riječni rat) vjerojatno bio čak i nadmašio.42 Kao i uvijek, Churchill je pisao usredotočeno i brzo. Hubert Howard, jedan od tridesetorice na zadatku i druga violina The Timesa, primijetio je s divljenjem: » Winston piše pravodobno i često ... [On] sjedne i za nekoliko sati izvještaj je spreman, uredan i dovršen, stotinu puta bolji od mojeg.«43 Churchillov opis vojnog pohoda i presudne bitke u blizini grada Omdurmana 2. rujna 1898. godine vrlo je temeljit i sveobuhvatan. Veći broj stranica posvećenje opisu dugo pripremanog putovanja anglo-egi-patskih snaga uz zapadnu obalu Nila, njihova »sporog, zastrašujuće neumoljivog, ali neprekinutog napredovanja«, dok su vlakovi po tek položenim tračnicama vojne željeznice jurili gore-dolje, a topovnjače na rijeci pružale pokretnu topničku potporu ušutkujući bitnice razmještene uz gradske zidine. Dan uoči bitke Mahdijeva vojska, odnosno njezini različiti kontingenti raspoznatljivi po svojim jednobojnim zelenim, cmim, 34 < iM-nim i bijelim barjacima, izišla je iz Oiiuliumana i uiabonla se na ravnici ispred gratia. U britanskom taboru cijele se noći osjećala napetost, podsjećajući na posljednju noć Henrika V. uoči bitke kod Agincourta. 1 Vrviši su krenuli u napad malo prije šest sati ujutro. Njihovi srčani juriši dočekani su discipliniranom puščanom paljbom impenjalnog pješaštva i »znanstvenog« oružja: topništva i strojnica Maxim koji su zajedno s pješaštvom bili uspješno dopremljeni uz Nil. Vruće, bučno, opasno i užurbano jutro ispunjeno pucnjavom i premještanjima snaga završilo je oko jedanaest sati kada je propao posljednji, očajnički napad derviša, a Kitchenerova vojska počela nadirati »u više od tri kilometra dugoj liniji bajuneta i topova«. »Sklopivši svoj dalekozor« u jedanaest sati i trideset minuta sirdar je primijetio kako je neprijatelj »dobro isprašen«. Zatim je zapovjedio početak primirja i zauzimanje grada.44

Proslavljeni juriš Dvadeset i prve kopljaničke dogodio se između osam i devet sati ujutro. Je li to uistinu bio posljednji klasični juriš konjice u britanskoj povijesti, kako se često tvrdi, nije posve jasno. Možda se željelo reći da je to bio posljednji juriš kopljanika, jer konjanici su jurišali i u Južnoj Africi, ali naoružani puškom ili karabinom.45 Juriš je svakako bio srčan i spektakularan, a s poručnikom Winstonom Churchillom među zapovjednicima postrojbi, zacijelo i predodređen za slavu; isprva zahvaljujući knjizi The River War, a trideset godina kasnije analitičnijem prikazu u njegovoj knjizi My Early Life (Moj rani život). Kao i u slučaju juriša bnga-de britanskoga lakog konjaništva kod Balaklave četrdeset i četiri godine ranije*, najuzaludniji i najnedjelotvorniji dio bitke privukao je najekstra-vagantnije pohvale.46 Churchill ni u jednom trenutku nije ni pokušao prikazati taj juriš konjice kao iole konstruktivan doprinos pobjedi - jedan od najutjecajnijih ratnih dopisnika G. W. Steevens smatrao je, štoviše, da je njime potamnjen sjaj pobjede jer je izgubljen razmjerno velik dio konjaništva koje je bilo potrebnije za uništavanje Mahdijevih snaga u povlačenju - ali je ispravno prosudio da je riječ o potresnom i poučnom događaju. Kao i u brojnim drugim ratnim epizodama (i Churchillovoj karijeri), i tu je slučaj odigrao veliku ulogu. S rijekom iza leđa kopljanici su na lijevom krilu Kitchenerovih snaga čekali nalog za pokret. činilo se da bitka ide u željenom smjeru, ali se KitZa vrijeme krunskog rata 1853.-1856. (nap. prev.). 35 chener pribojavao o!a sr derviši, izgubivši buku na otvorenom pol|u, ne povuku u grad. Kopljanicima je izdana zapovijed da počiste teren ispred sebe i spriječe povlačenje neprijatelja. Njihove izvidnice javljale su da je put čist, izuzimajući jedan red, ili tako su barem vjerovali, od otprilike tisuću derviša koji se oformio u jednome plitkom usjeku. Položaj se naizgled nudio puku konjice čiji se smisao postojanja, kao i njihova obuka, praktički bio poistovjećivao s jurišanjem na neprijateljske položaje. Pukovnik je poveo svoje ljude usporedno s derviškom linijom namjeravajući napasti s boka. Međutim, kako su derviši zapucali po njima s priličnom učinkovitošću, izdao je zapovijed, »Desni kotač u liniju!« nakon čega je trubač naposljetku zasvirao poziv za kojim su svi bili čeznuli: »Juriš!« Uto je uslijedila prva nezgoda: S udaljenosti od otprilike dvjesto i trideset metara tamnoplavi ljudi mahnito su pucali u tanku zavjesu svijetloplavog dima... Galop je bio brz, a udaljenost mala. Pa ipak, prije nego što su konjanici prevalili polovinu udaljenosti, izne-nadaje došlo do dramatičnog zaokreta. Tamo gdje je još trenutak ranije tlo izgledalo posve ravno i glatko, otvorio se duboki usjek u tlu - isušeno korito rijeke, takozvani kor-a iz njegaje neočekivanošću pantomimičkog efekta i uz prodorne usklike pokuljala gusta, bijela lavina muškaraca, gotovo jednako duga kao i naša linija te čak dvanaestoricu duboka. [Moj kurziv]47 Predvidjevši napad konjaništva, zapovjednik neprijateljskih snaga, kalif, bio se dobro pripremio za takav britanski potez. Kopljanici nisu imali nikakvih izgleda, ali budući da su već bili u punom galopu i niti stotinu metara udaljeni od neprijatelja, nije im preostalo ništa drugo već dodatno ubrzati i nadati se najboljem. Uto se zbila druga nesreća. »Vrlo rijetko se događa da se tvrdoglavo i nepokolebano pješaštvo namjeri na podjednako tvrdoglave i nepokolebane konjanike.«48 Prema teoriji o napadu konjanika na položaj pješaštva, ili će se pješaci držati zaklona i precizno pucati iz svojih musketa (u kojem je slučaju sudbina konjice zapečaćena) ili će se, stoje češće slučaj, pješaci u panici razbježati. U ovom slučaju, iako su pješaci naoružani musketama bez mnogo učinka pucali po konjanicima, gusto zbijeni derviši naoružani raznovrsnim hladnim oružjem odbili su ustuknuti. Upravo suprotno. »Odlučno su držali svoj položaj.« Kako bi opisao što se točno dogodilo, Churchill je upotrijebio vrlo neobičan izraz: »Dva živa zida udarila su jedan o drugi u moćnom srazu.« Churchillov 36 konj, »poslušan i pouzdati sivi aiubci .:a polo«, spremo |c doskočio u prazan prostor tako đa je Churchill prošao neozlijeđen, ispalivši tek nekoliko hitaca iz svojeg Mausera kako hi se obranio od ljudi koji su se počeli oko njega natiskivati. (Zbog dobro poznate slabosti desnog ramena, Churchill je unaprijed bio odlučio pouzdati se u pištolj ako dođe do bitke prsa o prsa.) Drugi nisu bili te sreće. »Praktički prisiljene na zaustavljanje usred mase neprijatelja dok su ih sa svih strana hvatali,

ubadali i sjekli bilo kopljima bilo sabljama, razgnjevljeni neprijatelj svlačio ih je s kônja i sasijecao u komadiće.« Među onima koji su uspjeli proći većina je bila lakše ili teže ranjena. »Osobno sam vidio narednika Freemana kako pokušava okupiti svoje momke ... Njegovo lice bilo je sasječeno u komadiće ... cijeli njegov nos, obrazi i usnice visjeli su usred krvavocrvenih mjehurića.« »Grčevito se održavajući u sedlu, ljudi su bespomoćno posrtali naokolo prekriveni krvlju iz možda i desetak rana. Konji niz koje se krv slijevala liptajući iz dubokih rana šepali su i teturali zajedno sa svojim jahačima.« Gubici su bili veliki; od ukupno četiri stotine konjanika koji su sudjelovali u napadu, ubijeno je ili ranjeno pet časnika, šezdeset i pet vojnika te 119 konja.49 Razmjenivši priče s ostalim preživjelima nakon bitke, Churchill je uspio dopuniti The River War krvavim pojedinostima o tome što su to točno neki kopljanici uspjeli učiniti i stoje njima učinjeno u tih 120 sekundi (prema njegovoj procjeni) života ili smrti u borbi prsa o prsa. Bio je to jedinstven događaj. Na ostatku terena uloga konjice bila je uglavnom svedena na izviđanje i uništavanje ostataka razbijenih neprijateljskih postrojbi. Churchillov lucidan opis cjelokupne bitke pokazuje da su se borbe uglavnom vodile s udaljenosti, iako je ona ponekad bila neugodno mala. U percepciji javnosti i povijesti Omdurman je ostao ovjekovječen kao ravnica na kojoj valovi primitivnih derviša napadaju britanske položaje i bivaju pokošeni paljbom iz mitraljeza Maxim.50 Iako »pokošeni« nije bio netočan izraz jer su mitraljezi, topovi i puške britanskih pukovnija (a kada bi se uspjeli nakratko oporaviti od uzbuđenja odnosno straha, i Sudanaca i Egipćana) uistinu imali takav učinak, neki su derviši posjedovali puške i njima se vješto služili, moguća iznenađenja vrebala su iza brojnih brežuljaka i udolina, postrojbe su se neprekidno premještale, a anglo-egipatske snage iskusile su brojne neizvjesne epizode. Kalif je bio sposoban general. Dobro je iskoristio ono čime je raspolagao, priskrbivši 37 Kili I u • i u-1 u neki ili Im) \ 'i lo i]oskol n ni i i icnutaka. Usporedni podaci o gubicima prikupljeni nakon buke stvonli su dojam mnogo lakše izborene pobjede nego stoje to u stvarnosti bio slučaj. To nikako nije mogao biti dojam sudionika bitke prije nego stoje ona privedena kraju/'1 Tom prilikom, kao i cijeloga svojeg života, Churchill je odao počast vrlinama svojih protivnika, ne pokušavajući pri tome prikriti njihove slabosti. Nimalo nije oklijevao proglasiti taj rat sukobom civilizacije protiv divljaštva, smatravši ga u potpunosti opravdanim prema međunarodnom pravu. Divljaštvo koje su ta plemena pokazivala u svojim međusobnim sukobima bilo je dostojno prezira i on je razumio zašto su britanski vojnici, marširajući na jug i nailazeći na sablasne i ponekad još uvijek kužne tragove krvoprolića, iskazivali mržnju prema svojim protivnicima noseći u sebi domoljubni poklik »Osvetimo Gordona!«*. Churchill nije znao dobro mrziti. Tu, u Sudanu, mogao je zapisati istu misao koju je četrdeset i sedam godina kasnije zapisao u Europi: »Moja mržnja umrla je s njihovom predajom.«52 Oduvijek gaje očaravala hrabrost iskazana u opasnim situacijama i u knjizi The River War dao je brojne njezine primjere; također i njezinih sestara vrline i stoičkog trpljenja boli. Dirljivi odlomci iz njegovih novinskih izvješća i prvog izdanja kasnije knjige govore o njegovu obilasku bojišnice tri dana nakon bitke. »Mjestimice su ležala i po dva sloja mrtvih tijela ... Možete li zamisliti u kakvim sve položajima može ležati polomljeno tijelo čovjeka, nekoć stvorenoga na sliku i priliku svojeg Stvoritelja? Ne pokušavajte, jer kada bi vam to pošlo za rukom, upitali biste ste kao i ja: Hoću li ikada moći zaboraviti?« Počasti odane poginulima Britancima i njihovim saveznicima usporedio je sa sudbinom poginulih protivnika koji su ostali posijani i nagomilani ondje gdje su naletjeli na »vatreni zid«. »Nema ništa slatko i dično" u prizoru mrtvih derviša ... Samo prljava trulež. Pa ipak, zemljom nikada nisu kročili ljudi hrabriji od njih.53 Churchill se nije složio s onima koji su juriš bagarskih"* konjanika Britanski general Gordon kojega su 26. siječnja 1885. zarobili i ubili Mahdi i njegovi ustanici slomivši prethodno britansku obranu Kartuma nakon tri stotine i sedamnaest dana opsade. Britanska javnost bila je šokirana, bijesna i gladna osvete (nap. prev.). Dulce et decorum est pro patna mori dat.) = »Slatko je i dično umrijeti za domovinu« (Horacije). Također, naslov i početni stihovi poznate pjesme britanskog pjesnika i sudionika Prvoga svjetskog rata, VVilfreda Owena (nap. prev.). Nomadsko pleme stočara u Sudanu i istočnom čadu (nap. prev.).

38 u izvjesnu sinu kao posljedici kl|iu 111 iieiiiuak huke pioglasili »ludini ta-natizmom«, a njegove misli o um ratnicima bile su bremenite mračnim preclos jecajem: Zašto bismo u divljaka smatrali ludošću ono što bi u civiliziranih ljudi bilo plemenito? Jer kada bi veliko zlo zadesilo našu vlastitu zemlju i kada bi posljednja vojska koju bi urušavajuće Carstvo moglo postaviti između Londona i napadača bila razbijena, nadam se da bi se našlo ljudi - čak i. u ovim modernim vremenima — koji se ne bi priklonili novom poretku stvari i pitomo preživjeli katastrofu.54 Također, uspio je naći nekoliko riječi hvale i za Muhameda Ahmeda odnosno Mahdija, koji je bio istjerao Egipćane (a time i Britance) iz Sudana, i za njegova nasljednika, kalifa Abdulaha, kojega su sada tjerale an-glo-egipatske snage.55 Kako bilo, poštovao je način na koji su ti snažni i religiozni muškarci svojim zemljacima bili pružili postojanost i čistoću vladanja te onu vrstu zajedničkog samopoštovanja koje ćemo punih stotinu godina kasnije prepoznati kao protonacionalizam. Njemu osobno nije se sviđalo vjersko uvjerenje spojeno s tom čistoćom, ali je razumio daje ono dalo smisao i dostojanstvo životima ljudi koji su u nj vjerovali. Upravo je to bio glavni razlog zašto je žalio zbog uništenja njihova svetišta, Mahdijeva groba: »Mračan znamen za budućnost Sudana predstavlja činjenica da je prvi čin njegovih civiliziranih osvajača i sadašnje vlasti bio potpuno razaranje jedinog vrhunca koji se izdizao iznad koliba od ćerpiča«. Zbog sličnog je razloga žalio, iako i zbog javnog ćudoređa općenito, što je Kitchener dao ekshumirati i dekapitirati Mahdijevo tijelo nakon čega je glava poslana u Kairo, a preostali dijelovi njegova tijela bačeni u Nil.56 Imao je i drugih primjedbi na račun sirdara. Churchill se nije sviđao Kitcheneru, niti se Kitchener sviđao Churchillu. Među novinarima su kružile priče daje Kitchener bio odobrio ubijanje ranjenih derviša. Churchill je znao da to nije istina, ali imajući na umu »vrlo rašireno tumačenje daje zadovoljstvo glavnog zapovjednika raslo razmjerno opadanju broja zarobljenika«, žalio je što Kitchener nije bio ponovio svoju raniju zapovijed da ubijanja ranjenika ne smije biti. Da su domorodačke postrojbe u pravilu ubijale ranjene neprijateljske vojnike te da nikada nisu uzimale zarobljenike Churchill je otvoreno priznavao, iako je to bio jedan od aspe39 kala ratovanja n koloni|aiiia ko|i mi mudri iiovm.in i.niijc |>rcšucivali; šokantnijc je bilo njegovo priznan|e da su isto činili i brutalni|i pripadnici britanskih postrojbi."' Prvo izdanje knjige The River War iz 189°. godine bilo je skupo, elegantno, dvotomno izdanje opremljeno brojnim kartama i još brojnijim atraktivnim crtežima iz pera Churchillova školskog kolege iz Harrovva, satnika Angusa MacNeilla.58 Materijal objavljen u The Morning Postu činio je samo dio te cjeline. Bibliografija i zahvale svjedoče o marljivosti kojom je Churchill bio prikupio povijesnu građu, svladao diplomatski aspekt situacije (borba s Francuzima za prevlast) te stekao uvid u dijelove bitke kojima osobno nije bio svjedok. Među njegovim glavnim izvorima bio je stariji brat Cecila Pdiodesa, umirovljeni pukovnik Francis Rhodes, ugledni dopisnik The Timesa. Na unutarnjoj naslovnoj stranici knjige Rhodes je potpisan kao njezin »urednik« - vjerojatno zbog toga što je za autorove odsutnosti ujužnoj Africi čuvao rukopis poput dadilje. Rhodes je bio neobičan urednik, sklon razmišljanju vlastitom glavom, što se vidjelo i po bilješkama koje je tu i tamo dodavao na margini kako bi istaknuo ili izrazio neslaganje s onime što je napisao Churchill. Churchillovo otvoreno prekorijevanje najvećega vojnog junaka nacije i razotkrivanje manjih nedostataka njegova pohoda izazvali su živu raspravu u javnosti. Kod mnogih ljudi to je učvrstilo sliku o Churchillu kao o umišljenom i nepristojnom mladiću kojem je odora konjaničkog poručnika jednostavno postala pretijesna. Brisanje tih redaka iz drugog izdanja knjige (1902.) protumačeno je kao moralno kukavištvo, iako to nije nužno bio slučaj. Ti odlomci i ostale kritike različitih aspekata vođenja rata uistinu su bili nestali, ali isključivo u okviru cijelih poglavlja iz prvoga izdanja koja su izbačena kako bi drugo izdanje bilo ekonomično, jeftino i - jednotomno. Tekst drugog izdanja skraćenje za otprilike jednu trećinu, pri čemu su izbačeni »osobni dojmovi i često osporavana mišljenja« koji," prema Churchillovu sudu, nisu bili bitni za vrijednost knjige kao »trajnog zapisa«. Time je knjiga postala u manjoj mjeri osobno svjedočanstvo, približivši se više formatu klasične povijesne knjige.

Iako su nove dvije vojničke pustolovine tek trebale uslijediti, Churchil-la je život već tada ubrzano počeo udaljavati od vojske, a približavati politici. Mjeseci između odlaska iz Sudana u rujnu 1898. i ulaska u Zastupnički dom britanskog parlamenta u veljači 1901. bili su nabijeni ak40 ci|om kako vo|nc lako i |)olinčkr prirodi-. Vraiiv.ši si- u bnglesku pod'tkom listopada, Churchill |c sljedeća dva mjeseca posvetio radu na knjizi T/ie River War te kovanju dobrih veza s konzervativcima. Početkom prosinca krenuo je na put u Indiju kako bi odradio svoje posljednje i najkraće razdoblje službe u četvrtoj husarskoj. Po povratku u Veliku Britaniju sredinom travnja 1899. godine bacio se srcem i dušom u potragu za biračkim tijelom te je, pronašavši Oldham u Lancashireu, u srpnju iste godine bezuspješno sudjelovao u dopunskim izborima za tu grofoviju. Sve snažnija napetost između Bura i Britanaca u Južnoj Africi već je bila privukla njegovu pozornost. Rat je izbio 12. listopada 1899. godine, aveć 14. listopada Churchill je bio na putu za Južnu Afriku i to istim brodom kojim su putovali i glavni zapovjednik sir Redvers Buller i njegov stožer. Taj put nije bilo potrebno prikrivati Churchillov novinarski status. Budući da se za njegove usluge otimalo više dnevnih listova, uspio je iscijediti iz Morning Posta, najprestižnijega konzervativnog lista onog vremena, izvrsnu i dotad gotovo nezamislivu naknadu od 250 funti tjedno, uvećanu za troškove. U prtljazi koju je ponio sa sobom, osim najmodernijih teleskopa i dvogleda, nalazilo se i trideset boca dobrog vina, šest boca laganog porta, osamnaest boca deset godina starog whiskyja te šest boca brandyja iz 1866.; Churchill, naime, nikada nije vjerovao da rat podrazumijeva neudobnost.59 Njegov akcijski plan bio je istovjetan onima u prethodne dvije prilike: slati svojim novinama takva izvješća koja se u vrlo kratkom roku mogu pretvoriti u temeljni okvir za knjigu. U ovom konkretnom slučaju, njegova južnoafrička pustolovina iznjedrila je dvije knjige, obje u tisku prije isteka 1900. godine. Priča o njegovu padu u bursko zarobljeništvo i senzacionalnom bijegu iz zarobljeničkog logora kao uvjerljivo najslavnija epizoda njegove mladosti te o njegovu službovanju kao poručnika u Južnoafričkoj lakoj konjici pod Bullerovim zapovjedništvom, ispunila je stranice knjige London to Ladysmith via Pretoria (Od Londona do Ladysmitha preko Pretorije), pri čemu je Pretorija bila mjesto njegova prvotnog zatočeništva. U drugoj knjizi, Ian Hamilton's March (Hodnja lana Hamiltona), Churchill pripovijeda kako je pratio kolonu pod zapovjedništvom lorda Robertsa na njezinoj hodnji od Bloemfonteina u Slobodnoj državi Oranje preko Johannesburga do Pretorije. Knjige su napisane na brzinu te jednako tako i objavljene. Kako su za rujan te iste godine bili sazvani opći izbori, Churchill se iznova kandidirao za zastupnika Oldha41 ma, ali ovog puia uspješno. I iMup.ul i studeni bili su posvećeni iscrpliu-jućoj, medijski dobro praćenoj te vilo unosnoj pređavačkoj turneji po Velikoj Britaniji na kojoj je Churchill govorio o svojim pustolovinama, a prosinac i siječanj manje unosnoj reprizi te iste turneje po Sjevernoj Americi. Kući se vratio početkom veljače 1901. godine kao imućan i slavan mladić, a već 14. veljače održao je svoj prvi govor u Zastupničkom domu britanskog parlamenta. Od tog trenutka Churchill više neće vidjeti akciju sve do 1914. godine. Dvije južnoafričke knjige međusobno su vrlo slične, ali gledajući ih kao cjelinu, vrlo različite od dva naslova koja su im prethodila. Razlika je toliko vidljiva da se moramo upitati koji joj je razlog. Razliku objašnjava činjenica daje novinar istisnuo povjesničara. Churchillu se toliko žurilo privući pozornost javnosti te prije ostalih izbaciti svoje knjige na tržište da je unaprijed dogovorio da njegovi izvještaji za Morning Post budu proslijeđeni Longmansu i prelomljeni za knjigu čim posluže svojoj svrsi u novinama. članci su pisani lakim i prisnim stilom te ih od optužbe o običnosti štite samo energija kojom su pisani i njihova potresna stvarnost. U njima je vrlo malo one težine kojom su se odlikovale ranije knjige, dok je njihov emocionalni sadržaj obično imperijalno domoljublje.60 Odjeci Gibbona i Macaulayja koji su resili ranije knjige ovdje više nisu čujni, niti postoji ikakav trag književnih dosjetki kakve je ugradio u The River War (i koje je urednik Morning Posta uklonio); te su knjige bliže Hentyju i Buchanu. Evo primjera: Vratio sam se natrag po mitraljeze i otprilike pola sata kasnije oni su vraćeni u akciju s ruba šume. Orisi Bura na obzoru na otprilike 1800 metara -tat-tat-tat-tat-tat, začulo se pet-šest puta. Buri

galopiraju prema zaklonu; jedan je - da, Jupitera mi! - jedan je završio leđima u travi... Sasvim iznenada iznad njihovih glava nastaje bijesna strka i buka ... Sto bi to zaboga moglo biti? ...Bio je to naš dobri stari top čija je cijev bila usmjerena prema zapadu, a koji je izazvan bučnim Maximima odlučio pokazati tko je ovdje gazda. Fijuu! Bang! Uslijedila je i treća eksplozija ...61 Druga naglašena osobina tih knjiga bila je gotovo potpuni nestanak one osvježavajuće iskrene kritike nedostataka i neuspjeha, kako osobnih tako i materijalnih, koje su davale živost ranijim knjigama, obilježavajući Churchilla kao moralno odvažnoga - ili pak neopreznoga - mladog čovje42 ka. To daje naslutiti da jc CChurchill ipak bio zatečen krinkama njegova djelovanja kao slobodnog strijelca koje su se pojavile u Army and Navy Gazette'. Ako je njegovo stvarno mišljenje o sir Redversu Bulleru u to vrijeme bilo onakvo kakvim ga nalazimo u My Early Life (1930.), tada njegov blagonakloni portret u London to Ladysmith moramo ocijeniti neiskrenim. Ono malo kntika koje se usudio uputiti bilo je općenite, umjesto konkretne naravi. Knjiga zaista završava aluzijom na »neke pogreške i brojne nezgode« na teškom putu za Ladysmith, ali u tome, baš kao i u njegovim govorima o pogreškama i nesrećama u Drugome svjetskom ratu, Churchill je ipak pronašao razloga čestitati svima bez ostatka: Zaista, čini mi se vrlo vjerojatnim da će u budućim vremenima naši sunarodnjaci misliti kako smo bili izuzetne sreće kada smo nakon dužeg razdoblja mira uspjeli pronaći vrsne i odvažne vođe koji su k tome i časna gospoda, da ostvare naše vojne ciljeve svladavajući najrazličitije teškoće i da ih dovedu do povoljnog ishoda. I štogod rekli o generalima, sigurno je da će svi naći samo riječi hvale za izdržljivost i hrabrost kako časnika pukovnije tako i njezina običnog vojnika.62 Također, obje knjige bacaju više svjetla od ranijih na Churchillovo vrlo osebujno ponašanje u vojnim operacijama kojima bi se priključio. Sada je otvoreno priznavao dvostruku ulogu koju je još u Sudanu bio prikrivao, onu službujućeg časnika i ratnog izvjestitelja: »hibridni spoj ... očekivano mrzak vojničkom umu«.63 Nakon Churchillova bijega iz zarobljeničkoga logora u Pretoriji, Buller je velikodušno otrpio Churchillov protupropisni pluralizam, rasporedivši ga u Južnoafnčku laku konjicu. Od tog trenutka Churchill je otvoreno obnašao obje svoje službe i čini se da nijedan kasniji zapovjednik u Južnoj Africi nije više dovodio u pitanje takvo stanje stvari. Da svoje vojničke dužnosti nije bio obavljao na zadovoljavajući način vjerojatno tome ne bi bilo tako. Istina je, međutim, da je Churchill uspješno funkcionirao na dva kolosijeka te sudjelovao u nizu teških bitaka i okršaja. Jedna od tih akcija pokraj mjesta neobičnog imena, Acton Homes", odigrala se kraj kobnog Spion Kopa, gdje su mu njegova neutaživa zna* Službeno glasilo kopnene vojske i ratne mornarice (nap. prev.). ** Acton je ime četvrti u zapadnom Londonu, nekoć zasebnog gradića koji je čak birao zastupnika u Donji dom parlamenta. »Acton Homes« bi se moglo prevesti kao »actonske kuće« ili »actonski domovi« (nap. prev.). 43 liželja i poriv da budi' u središtu zbivanja namijenili ulogu u raspletu jedne tragedije. Spion Kop, kasnije je napisao, »je kamenito brdo - gotovo planina - koje se uzdiže 500 metara iznad rijeke [TugelaJ i na čijem se vrhu nalazi zaravan velika poput Trga Trafalgar*. U taj tijesni prostor zbilo se 2 000 britanskih pješaka«. Njihov položaj na tom brdu nije imao nekoga posebnog smisla, a i to malo bilo se posve izgubilo onog trenutka kada su im se burski strijelci približili na domet, a dobro skriveni burski topnici počeli ih zasipati šrapnelima. Pa ipak, Britanci su i nadalje držali položaj jednostavno zato što drugačija zapovijed do njih nije dolazila. Potaknut znatiželjom da sazna što se zapravo događa, Churchill se u pratnji jednog druga uspeo uz brdo Kop te zatekavši prizor krvoprolića i razaranja zaključio kako bi o svojim spoznajama morao izvijestiti Glavni stožer divizije generala sir Charlesa Warrena, još jednoga staroga, konzervativnog trna u njegovu oku. Ne dovodeći uopće u pitanje njegovu pojavu na tom mjestu, Warren je Churchillu povjerio zadaću da pukovniku na vrhu brda prenese poruku s obećanjem o pojačanjima. »Stoga sam se iznova uspeo uz planinu, ovaj put po mrklom mraku ... Pucnjava je bila utihnula i samo bi pokoji hitac s vremena na vrijeme rasparao zrak.« Međutim, pukovnik je u međuvremenu ipak prosudio daje cijela stvar otišla

dovoljno daleko te izdao zapovijed o »općem povlačenju«. Churchill gaje otpratio niz planinu, a zatim i do Warrenova stožera. »General je spavao. Položio sam ruku na njegovo rame i probudio ga. 'Pukovnik Thomeycroft je ovdje, gospodine.' Primio je izvješće vrlo mirno. Bio je to šarmantan stari gospodin. Iskreno sam suosjećao s njime. Suosjećao sam i s vojskom.« Sljedeći dan proveli su prikupljajući mrtve i ranjene pod zastavom primirja, a do kraja sljedećeg dana cjelokupne Bullerove snage povukle su se na svoj početni položaj. »Bio je to«, zaključak je Churchillova oštroumnog opisa epizode na Spion Kopu, »sav plod djelovanja cijeloga korpusa vojske nakon petnaest dana aktivnosti i tisuću i osamsto ranjenih i mrtvih.«64 Churchill je uspio ostati vidljiv sve do kraja kampanje. Bilo je smiono i pustolovno provozati se posuđenim biciklom kroz Johannesburg dok je taj grad još uvijek bio u rukama Bura. Bilo je svojstveno Churchillu da uspije ući u Pretoriju prije svih drugih časnika te zaključiti taj dan objedujući u Glavnom stožeru zajedno s lordom Robertsom i njegovim pobočniTrafalgar Square, nalazi se u Londonu (nap. prev.). 44 rima*. Nijedan drugi dopisnik nije uspio štoviše, nije imao izgleda -naći se u takvim situacijama. (Juiivliill je bio više nego velikodušan prema svojoj braći po peru kada je napisao: »'Sva opasnost rata i pola posto slave', to je naša deviza i razlog zašto očekujemo bolju plaću«.65 Churchillovi opisi pokreta postrojbi i akcija kojima je svjedočio ili u kojima je sudjelovao jasni su i dramatični, neizbježno pojednostavljeni da bi ispunili svoju zadaću informiranja javnosti, a u pojedinim, očiglednim aspektima i subjektivni. Njihovu vrijednost gotovo nimalo ne umanjuje činjenica da su se nakon što je rat završio, a njegovo prilično neslavno vođenje bilo podvrgnuto mučnom ispitivanju, pojavile tvrdnje o netočnostima u nekim pojedinostima Churchillovih priča.66 Njegova opažanja o općem učinku vojske bila su oprezno miješana. Bio je zaprepašten velikom težinom i posljedičnom sporošću opskrbnih vlakova te stupnjem udobnosti koji je vojska težila osigurati u svojim taborima. Silno se divio slobodnotrkačkoj taktici kolonijalnih konjanika te je po povratku kući napisao žestok članak za časopis koji je uređivala njegova majka u kojem je pozivao na promjene kako bi britansko konjaništvo, čija je tadašnja obuka bila usredotočena na formalne manevre i jurišanje, postalo jednako fleksibilno.67 Nije mogao suspregnuti divljenje prema ratničkoj vještini Bura te je, kao i većina njegove imperijalne braće, priznao da se unaprijed raduje miru koji bi ih uveo (ili vratio, već prema gledištu) u Carstvo. Cesto je govorio o preciznosti burskog topništva, ponekad izrijekom na štetu njihovih britanskih kolega. Tako je, primjerice, na putu za Ladvsmith neki britanski kontingent bio »sićušna meta, obična mrlja koja se pomiče preko ravnice. Ali burski topnici ispalili su granatu koja se prizemljila ni metar daleko od zapovjednika kolone. S udaljenosti od šest i pol kilometara! Engleski topnici, molim primite na znanje i, ako je moguće, primijeni-te!»58 Burska upotreba rasprskavajućeg streljiva činjenica je zbog koje se s vremena na vrijeme izražavalo žaljenje, ali kojoj se nije pridavalo previše pozornosti; možda zbog toga jer su ga upotrebljavale i britanske imperijalne snage, a dijelom zacijelo i zbog toga što Haška deklaracija kojom je njegova upotreba bila zabranjena još uvijek nije bila obvezujuća. Pa ipak, potpuno je jasno da su takvi meci postali predmet vrlo žestoke rasprave: Uočite sličnost s pustolovinama sir Maxa Hastingsa u ratu za Falklande. 45 Jedan visi časnik iz lsiočnosiiney)sl«- |pukovni|e|.., pokazao mi |e rasprskavajući zrno osobito okrutnog oblika. Vršak je bio podrezan, meka jezgra otkrivena, a na čahuri urezane četiri bočne crte. Pronađeni su cijeli sanduci takvog streljiva ... Dok pišem ove retke imam uza se primjerak upravo takvog, posebnog zrna, a lovci na krupnu divljač uvjeravaju me da je riječ o dosad najokrutnijoj inačici rasprskavajućeg streljiva. Pripadnici saniteta prikupili su primjerke dodatnih pet vrsta takvog streljiva te pokušali klasificirati rane koje nastaju njihovom uporabom.69 Najpoznatija epizoda iz Churchillovih južnoafričkih mjeseci zbila se vrlo brzo nakon njegova dolaska: prepad na oklopljeni vlak kojem se bio pridružio na vlastiti zahtjev te njegovo zarobljavanje i bijeg iz Pretorije u roku od samo nekoliko dana. Opisu te epizode kasnije je posvetio četiri poglavlja i otprilike jednu šestinu stranica knjige My Early Life. Poduzetnost, srčanost i snaga

koje je iskazao nisu upitni, ali ti mu događaji nisu bezrezervno služili na čast kako je on to prikazao. Njegov opis incidenta s oklopnim vlakom 15. studenog 1899. godine samo je jedan od nekoliko postojećih. Jednostavne činjenice koje su svima zajedničke kažu daje vlak koji je prevozio dvije satnije, nekoliko mornara sa šesticom* te ekipu za krpanje tračnica bio napadnut paljbom iz pješačkog oružja te je vozeći unatrag naišao na dobro smišljenu zasjedu zahvaljujući kojoj je nekoliko vagona izbačeno iz tračnica. Dok su vojnici uzvraćali paljbu, Churchill je predvodio akciju čiji je cilj bio ukloniti prevrnute vagone s tračnica te osloboditi put lokomotivi. Unatoč neprekidnoj paljbi Churchillje uspio u tome naumu i lokomotiva je bila spašena -ali ne i Churchill. Tu valja primijetiti daje opis tog događaja koji je Churchill dao trideset godina kasnije u knjizi My Early Life, a Aylmer Haldane u svojemu službenom izvješću nekoliko dana kasnije, bio svakako varljiv, a u slučaju ovog drugog - i neistinit.70 Besmislena i samoubilačka, a zapravo nepotrebna misija oklopnog vlaka (baš kao i ona »živog mamca« koji je Kraljevska ratna mornarica upotrijebila 1914. godine**) postalaje još bez-izglednija kada je Churchill preuzeo zapovjedništvo nad njom, a što je Six—pounder (engl.) - top koji ispaljuje zrno od šest funti odnosno 2,7 kg (nap. prev.). »Živi mamac« - nadimak za Sedmu eskadru britanske Kraljevske mornarice u vrijeme Prvog svjetskog rata koju su činile zastarjele krstance nesposobne za borbeno djelovanje. Prije nego što ih je Admiralitet uspio povući, potopile su ih njemačke podmornice (nap. prev.). 46 .službeni zapovjednik tog pohoda, satnik I lalđanc, neodgovorno dopustio. Da je llaldane, kojeg je ( hurchill poznavao još od svojih indijskih dana, bio zadržao kontrolu nad toni akcijom te pričekao upute iz Glavnog stožera kao što je vjerojatno trebao učiniti, katastrofa bi bila izbjegnuta. Churchillovu opisu tog događaja kao odvažne pustolovine iz koje je izišao sa zaslugama ne bi smjelo biti dopušteno da gume u drugi plan činjenicu da je cijela stvar bila potpuna katastrofa za šestoricu ubijenih i dvadesetak ranjenih ljudi te ostale koji su dospjeli u zarobljeništvo. Drugo, bilo je tu i pitanje njegova statusa. Do trenutka zarobljavanja Churchill se ponašao kao vojnik. Da na nasreću nije bio ostavio svoj revolver na lokomotivi i da nije bio potajno ispraznio svoje džepove izva-divši iz njih metke, ti bi mu predmeti bili presudili. Argument kojim se uporno branio pred burskim dužnosnicima u Pretoriji, daje bio civil te da bi stoga ipsofacto morao biti pušten na slobodu, bio je puka besmislica i Buri se na nj s pravom nisu obazirali. Obazirali bi se još i manje da su znali da u isto vrijeme Churchill piše pismo Ministarstvu rata zahtijevajući da ga klasificiraju kao običnog vojnika kako bi imao izgleda uvrstiti se na popis za moguću razmjenu ratnih zarobljenika. Treće, bilo je tu i pitanje uvjetnog otpusta zarobljenika uz zadanu riječ da se više neće boriti protiv svojih bivših uznika. Bio je to rat gospode u kojem su se tradicionalni ratni zakoni i običaji općenito priznavali, a zadana riječ poštovala. Jedan od Churchiliovih trikova u trećoj pritužbi koju je predao burskim dužnosnicima bio je njegova ponuda »da da svoju riječ da neće služiti protiv republikanskih snaga ili da neće proslijediti bilo kakvu informaciju koja može imati utjecaja na vojnu situaciju«.71 Među visokim burskim zapovjednicima postojala je određena spremnost da ga se oslobodi uz takve uvjete, ali prije nego stoje stvar mogla biti odlučena, Churchill je pobjegao. U strci koja je uslijedila počele su kolati priče o tome kako je pogazio zadanu riječ. To nije bila istina i on ih je s pravom žestoko pobijao, ali imajući na umu njegova zastranjenja u ostalim epizodama tih ludih godina te strastvenu težnju za sudjelovanjem u akciji, Buri su se opravdano pitali kako bi on to bio protumačio uvjete svoje riječi da ju je uistinu bio dao. četvrto, bilo je tu i pitanje nesuđenih bjegunaca koje je ostavio iza sebe. Naime, Churchill je bijeg bio planirao zajedno sjoš dvojicom ljudi, satnikom Avlmerom Haldaneom i poručnikom (ili narednikom) Broclde-jem. Brockie kasnije nije postao važna osoba, ali Haldane jest. Štoviše, 47 dogurao je do čina generala, poživio pnsto|an hro| goilma i ostao uv|cren do samog kraja, kako je uostalom povremeno i tvrdio u javnosti, daje svojim preuranjenim bijegom Churchill ostalima pokvario izglede za bijeg. činjenice tog slučaja propitivane su bezbroj puta, ali konačni obračun je uslijedio nakon stoje Churchill objavio svoju zaključnu verziju u knjizi My Early Life. Posve je razumljivo da su »u jednom ozračju punom sumnjičavosti, petljanja i zlovolje ... nezgode i

nesporazumi bili sasvim izgledni«.72 Pa ipak, Haldane je možda bio u pravu kada je izrazio žaljenje što Churchill nikada nije imao »moralne hrabrosti priznati da, uočivši priliku za bijeg i ponesen trenutačnim uzbuđenjem, nije uspio odoljeti kušnji ... ne uvidjevši da će time kompromitirati bijeg svojih drugova«.73 Naposljetku, tu je i pitanje čovjeka koji mu je pružio zaštitu tijekom njegova putovanja željeznicom u slobodu. Britanci po rođenju, ti zaštitnici na koje je slučajno naišao, osigurali su mu prilično udoban smještaj među balama vune u vlaku koji se kretao prema obali. Kako je postojala mogućnost da uslijed brojnih priključenja i odvajanja vagona Churchillov vagon, i on u njemu, budu odvojeni i zadržani, konsignant vunenih bala, gosp. Bumham, uložio je velik trud, izloživši se pri tome znatnoj opasnosti, kako bi mu bilo dopušteno osobno pratiti taj vlak, opravdavajući se stražarima (koje je morao podmititi kako bi mu dopustili da putuje u njihovim odjeljcima) kako je iz poslovnih razloga silno zainteresiran da njegov dio tereta stigne sigurno i bez kašnjenja u Lourenço Marques. Dvojici Churchillovih spasitelja zahvala je izrečena poimence, ali ne i gosp. Bumhamu, što se čini neobičnim. Ukratko, Churchillova narav bila je prošarana natruhama sebičnosti, nemilosrdnosti i bezobzirnosti, stoje već zarana bilo primjetno. Te osobine bile su neodvojivi dio njegova karaktera, neodvojivi od njegova ponašanja kao moćnika kad god bi došao u poziciju moći. Budući da su taj karakter također krasile i snažne crte poštenja, domoljublja, čovječnosti i hrabrosti, koje su tim bolje mogle djelovati što su im pogonsko gorivo bili njegovo samoljublje i povremena nemilosrdnost, njegovi se štovatelji nemaju razloga žaliti. Veliki ljudi rađaju se različitih ćudi i boja, i nisu isto što i sveci; Gandhi ili Hammarskjôld ne bi bili spasili Britaniju (i šire) 1940. godine. Crno valja uzeti zajedno s bijelim. U Churchillovu slučaju crno je bilo prilično očigledno u ovom stupnju njegove karijere. »On je bio mladić u žurbi koji je uvijek kršio pravila. To je bila tajna njegove veličine.«74 48 3 Admiral-amater Desetak godina nakon njegova ulaska u Zastupnički dom britanskog parlamenta Churchilla je javnost prepoznavala ponajprije kao političara, a od 1908. godine i kao jednog od vodećih aktivista u liberalnoj vladi koja je postavila temelje socijalnoj državi. U vrlo kratkom roku Churchill je postao podjednako slavan civil kao stoje ranije bio vojnik. Kada je pola stoljeća kasnije njegov sin Randolph počeo pisati njegovu biografiju, priču o tim godinama očeva života uredno je opisao sljedećim naslovom: »Kako je jedan plaćenik, još kao tridesetogodišnjak, marljivošću i velikom željom za uspjehom preobrazio sama sebe u parlamentarca, državnika i prvorazrednog pisca.«75 Za tu preobrazbu nije bio zaslužan samo Churchill. Od 1908. godine imao je ljubav i potporu inteligentne i razborite žene koja će do kraja njegova života i u onoj mjeri u kojoj njegova ćud to bude dopuštala biti smirujući utjecaj i pouzdan oslonac. Nakon prošnje u Blenheimu, dana 12. rujna 1908. godine, Churchill se vjenčao s Clementine Hozier. Stekavši obitelj i vlastiti dom, naporno je radio na izgradnji nove karijere. Ulagao je silan trud kako bi postao djelotvoran javni govornikjer mu taj dar nije bio prirođen. Iznovaje počeo čitati ozbiljnu literaturu, a probleme je rješavao poklanjajući im svoju punu pozornost i iskazujući pri tome izvanrednu sposobnost ovladavanja pojedinostima. Njegove sposobnosti nisu prošle neopaženo. Prilika za ulazak u vladu ukazala se prvi put 1905. godine kada je postao državni podtajnik za kolonijalne poslove. Od tog trenutka nadalje Churchill nikada više nije napuštao državnu službu, postavši najprije predsjednik Odbora za trgovinu*, a zatim i ministar unutarnjih poBoard of Trade (engl.) - u devetnaestom stoljeću Odbor nije bio nadležan samo za trgovinu, već i za gospodarstvo, energetiku, rad, poljoprivredu, promet itd. U dvadesetom stoljeću postupno dolazi do izdvajanja resora u samostalna ministarstva. Od 1970. Odbor je dio novog Ministarstva trgovine i industrije. Danas britanski ministar trgovine i industrije istodobno ima i naslov predsjednika Odbora za trgovinu (nap. prev). 49 slova. Njegova službena veza s vo|skoni obnovl|ciu |e lek n|cgovim imenovanjem na položaj prvog lorda Ađiniralitcta u listopadu 1°1 1. godine.

Takav brz napredak preko nekih od najvažnijih dužnosti u državi, koje je bez izuzetka časno obnašao, bio je već sam po sebi izvanredan. Međutim, još je začudnija činjenica da pri tome nije ostajao vjeran istoj stranci - četiri godine nakon stoje prvi put bio ušao u parlament, žargonom parlamentaraca, Churchill je »prebjegao na drugu stranu Doma*«. Kao sin slavnoga konzervativnog političara o kojem se nekoć govorilo kao o mogućem premijeru, Churchill je u Zastupnički dom britanskog parlamenta ušao kao pripadnik konzervativne stranke i očekivalo se da će u njoj i ostati. Ali nije. Iako je Churchill uvjerljivo tumačio načelne razloge koji su ga naveli na promjenu strana 1904. godine, konzervativci su sumnjali daje to učinio zbog toga stoje njihova stranka bila očekivani gubitnik na predstojećim općim izborima (što se i ostvarilo), a Churchill je svakako želio biti na strani pobjednika. Možda je u tom dimu i bilo vatre, ali je neupitno daje od tog trenutka nadalje Churchill teško dobivao povjerenje konzervativaca, čak i nakon što im se 1920—ih iznova pridružio. Njihovo trajno nepovjerenje i neraspoloženje prema njemu pokazat će se za Churchilla pogubnim u oba svjetska rata. Unatoč izgradnji političke karijere i obiteljskim obvezama, Churchillo-vo zanimanje za vojsku nije posve nestalo tih edvardijanskih godina. Pokazivao gaje na različite načine. Njegove knjige i medijski sjajno popraćene pustolovine u prvim danima burskog rata omogućile su mu da održi niz predavanja širom Velike Britanije u kojima je progovarao o vojnim problemima kao čovjek koji uživa određeni stupanj autoriteta - autoriteta koji su mu, treba li to uopće posebno naglašavati, u etabliranoj vojnoj hijerarhiji odricali i zamjerali. Nakon veljače 1900. godine njegov glas mogao se čuti upravo tamo gdje je to bilo najvažnije: u britanskome Zastupničkom domu parlamenta, u koji je ušao kao konzervativni zastupnik okruga Oldham. Churchill nije ni pokušao prikriti svoje nepovoljno mišljenje o Ministarstvu rata i načinu na koje je ono i dalje vodilo rat u Južnoj Africi. »Bilo daje riječ o završetku rata, o reformi oružanih snaga, Zastupnički dom britanskog parlamenta nema uobičajeni, polukružni oblik, već su pozicija i opozicija doslovce suprotstavljene tj. sjede jedna nasuprot drugoj (nap. prev.). 50 ili puk o plaćan ju dobrovoljačkih konjaiik kili postrojbi., da bi sr bilo što < »bavilo, pol robno jc stajat i nad Ministarstvom s batinom n ruci.«"1 Kritike o zloporabama sredstava iz odobrenog proračuna te pritužbe kako Ministarstvo nikome ne odgovara za svoj rad često su ispunjavale Churchillo-ve najranije istupe u parlamentu.77 Churchill je zadržao loše mišljenje o Ministarstvu rata sljedećih pola stoljeća, kao i sklonost pretpostavci da su svi profesionalni časnici tupi. Njegovo uvjerenje da bi najviša razina odlučivanja o ratu morala biti povjerena civilima nije proizlazilo samo iz ustavnog načela, već i iz njegove nesnošljivosti prema gluposti i neartikuliranosti mnogih generala. Sir Redvers Buller kojega je Churchill imao prilike promatrati izbliza tijekom dvotjednog puta u Južnu Afriku 1899. godine bio je svojevrsni klasik: Djelovao je tupo. Bio je čovjek od malo riječi, a kada bi napokon progovorio, bio je nejasan. Nije bio tip čovjeka koji bi znao nešto objasniti i nije to nikada ni pokušavao ... U mladosti se iskazao kao odvažan i vješt časnik nakon čega je sljedećih gotovo dvadeset godina proveo u Whitehallu obnašajući važne administrativne dužnosti sjedilačkog karaktera. [U Južnoj Africi] posrtaoje iz pogreške u pogrešku i iz katastrofe u katastrofu, ne izgubivši pri tome ni poštovanje nacije niti povjerenje svojih ljudi... On je tada u Britanaca izazivao isti dojam koji je na francusku naciju ostavljala osoba generala Joffrea.78 Upravo ta nesposobnost ili nespremnost za uključivanje u raspravu kojaje, reklo bi se, bila svojstvena tipu snažnoga, šutljivog vojnika ili mornara (časna profesija i ne nužno povezana s glupošću) stavila je Churchil-lovo strpljenje na veliku kušnju u nekoliko kasnijih slučajeva. Nikada nije vjerovao da ljudi od malo riječi imaju što za reći. Posve je jasno zastoje među svim vojnim pitanjima Churchill bio naj-izravnije zainteresiran za problem nedjelotvorne upotrebe konjaništva. Svoju kratkotrajnu djelatnu vojnu službu bio je proveo u konjaništvu te je bio dovoljno pošten da prizna svoju privrženost uresima kojima se ona tradicionalno dičila: sjajnim paradama živopisno odjevenih konjanika i njihovih njegovanih konja, vještinama jahača i zapovjednika koji su održavali red u složenim manevrima, ushitu galopa i juriša.

Kada je bila riječ o otmjenosti, dotjeranosti i vještini, britanske konjaničke pukovnije nisu imale premca; ali - morao je priznati - vještine stečene na vježbalištu u Aldershotu i ravnici Salisburvja nisu nužno one koje će biti potrebne u 51 luiiluum laioviina, u kupina hi sr konpinistvo moglo pokazali posve suvišnim. Trideset godina kasnije u knjizi My huilv i .i/e pohvalio je vlastitu dalekovidnost, ustvrdjevši kako je tu mogućnost bio uočio još 1895. godine. Prisjetio se kako je jednoga dana pomislio po povratku u vojarnu nakon velike konjaničke vježbe: »Sto bi se dogodilo kada bi se neko kva-ri-društvo naoružano jednim mitraljezom Maxim zavuklo u dobar zaklon i zadržalo hladne glave?« Ubrzo po povratku iz Južne Afrike napisao je esej o »Britanskom konjaništvu« za otmjeni časopis koji je u to vrijeme uređivala njegova majka.79 Kritike zbog propusta konjaništva da se istakne u dosadašnjem tijeku rata, napisao je Churchill, nisu zaslužene. Konjanici nisu uvježbani za borbu s takvim protivnikom i na takvom terenu. Bili su prošli dril čija je svrha bila jurišanje na neprijateljski položaj. I upravo su se zbog toga u Južnoj Africi našli u neprilici. »S Burima su se susretali na velikoj udaljenosti, ali i iz neposredne blizine ... Susretali su ih na otvorenom - kao niz udaljenih točkica na blještavoj i uzavreloj ravnici afričke stepe - i na konju i pješice. I unatoč svom trudu, žrtvama i srčanosti, na neprijatelja nisu ostavili gotovo nikakva traga, dok su u Engleskoj zavrijedili tek pokude i kritike.« Bilo je vrijeme da se istini pogleda u oči. »Nastupilo je vrijeme udarničke taktike i zbijenih formacija.« Blještave parade Aldershota postale su jednako »zastarjele kao i srednjovjekovni oklop i streličari«. Zaključio je usmjerivši argument u prilog izolacionizmu koji je početkom 1900-ih često bio prisutan u njegovim govorima: »ostavljajući vojske europskog kontinenta njihovim problemima, [mi moramo] svoje oružane snage organizirati u skladu s vlastitim potrebama i resursima, a našu sadašnju minijaturnu europsku vojsku zamijeniti britanskom vojskom za Britansko Carstvo«. Unatoč pesimizmu spram buduće uloge britanskog konjaništva, Churchill se nije morao odreći estetskih i sportskih užitaka koje pruža život konjanika. Dobio je čin bojnika u Kraljičinim vlastitim husarima grofovije Oxfordshire, dobrovoljačkom konjaničkom puku koji je već tradicionalno imao čvrste veze s Blenheimom. Churchillov rođak »Sonny« sada je bio zapovjednik puka, Churchillov brat Jack njegov zamjenik, a Churchillov prijatelj, slavni odvjetnik F. E. Smith, potporučnik u istoj postrojbi. Mjesne novine spominju Churchilla čas kao zapovjednika es-kadrona u Woodstocku, čas kao zapovjednika eskadrona u Henleyju 52 (banl>uiyjcvski rskaclron ostao je pod zapovjedni:.ivom bojnika plemenitog 1.1:. TwystlctonWykchain liennesa). Skupna fotografija časnika snimljena prilikom godišnjeg pregleda 1901. godine otkriva daje Chur-chillov ukus za ekscentrično odijevanje već tada bio prilično razvijen: kombinirao je primjerice vojnički šešir široka oboda i leptir-kravatu.80 Na ostalim fotografijama Churchill je ipak odjeven u relativno skromnu tam-noplavu službenu odoru i rog-kapu pukovnije. Ti godišnji zborovi, koji su se oduvijek održavali početkom lipnja u parku imanja Blenheim ili nekoga drugog velikog imanja u grofoviji, sretno su i spretno spajali korisno s ugodnim; Clementine, Winstonova šogorica Gvvendeline Bertie te nekoliko drugih dama s golemim šeširima resile su taj skup i prigodom posjeta portugalskog kralja. Godine 1911. Clementine je dojila njihovo drugo dijete, Randolpha, dok se njezin suprug zabavljao kao nikada u životu na logorovanju u Blenheimu. »Jack i ja poveli smo svoje eskadrone snažnim kasom te izazvali spontano odobravanje gomile ... Naveo sam generala da zapovjedi da se cijela brigada spoji u jedinstvenu formaciju te da 1 200 ljudi galopom prijeđe cijelu dužinu parka u zbijenom kvadratu ljudi i konja. Rezultat je bio fantastičan.«81 Clementine je bila previše blizu terminu poroda njihova prva djeteta da bi se mogla pridružiti zabavi u kampu 1909. godine. Dugo pismo koje joj je Churchill poslao iz »logora Goring« otkriva da su dani koje je proveo sa svojim dobrovoljačkim pukom značili više od oživljavanja njegove stare strasti za ratničkim igrama: Iza nas je dan pun zabave. Mnoštvo vojnika i nazovivojnika galopiralo je naokolo, a 8 dobrovoljačkih pukova konjice pružalo je krasan prizor. Pa ipak, po mojem sudu vježba nije bila dobro izvedena ... Ti vojnički umovi nerijetko uopće ne prepoznaju jednostavne istine koje tvore bit

odnosa između svih rodova oružanih snaga, niti znaju kako primijeniti na njima poluge moći. Znaš li, uistinu bih volio da mi jednom povjere zapovjedništvo nad velikim snagama. Iako imam veliko povjerenje u vlastitu moć prosudbe kada vidim stvari jasno, ni u čemu ne osjećam istinu tako snažno kao u taktičkim kombinacijama. Tašto je i glupo reći takvo što - ali ti se nećeš tome smijati. Siguran sam daje to ucijepljeno u mene - ali bojim se da u ovakvom životu to sjeme nikada neće dobiti priliku izrasti - u jarkocrveni cvijet.82 Te zadnje riječi očigledno prizivaju u pamet Tennvsonov uznemirujući stih u pjesmi Maud o »Krvavocrvenom cvijetu rata koji u srcu nosi vatru«. 53 (. me otkrivam tu pođvo|cuost osjećaja spiaiu rata koja ga nikada nije napustila, skrivajući se često iza uzbuđenja bitkom i žudnje za pobjedom. Također u pismu svojoj supruzi dva- tri mjeseca kasnije, i vjerojatno u odgovoru na njezin prijekor da previše voli rat, priznao je da i njega tište slične, bremenite misli: »Ma koliko me rat privlačio i zaokupljao moj um svojim užasnim situacijama - svake godine sve snažnije osjećam, a taj osjećaj mogu jasno izmjeriti dok se nalazim ovdje okružen oružjem - kakva je to zapravo opaka i bezbožna glupost i divljaštvo.«83 U tom trenutku Churchill je uistinu bio okružen oružjem kakvo Europa nikada ranije nije bila vidjela. Bio je, naime, u Wurzburgu kako bi po drugi put pratio godišnje vojne vježbe njemačke vojske (bio je nazočan i 1906. u Bre-slauu)*. Ono stoje vidio izuzetno gaje iznenadilo i uznemirilo. »Ova je vojska strašan stroj. Maršira ponekad i pedesetak kilometara dnevno. Brojnaje poput zrnaca pijeska na žalu te najmodernije opremljena.« »Vrlo sam zahvalan što tu vojsku i Englesku razdvaja more.«84 U aktivnom životu koji je dotad vodio, Churchill nije bio poklanjao mnogo pozornosti ratnoj mornarici. U mladosti i prvim godinama službovanja u vojsci, postojanje i uloga Kraljevske ratne mornarice za njega su bili samorazumljiva činjenica: bila je to najveća mornarica na svijetu, barem na papiru jednaka udruženim snagama sljedećih dviju najvećih pomorskih sila svijeta (»standard dviju sila«), jamac zaštite rodnog otoka od invazije, a njegovih imperijalnih posjeda od grabežljivaca. Niti gaje njegova aktivnost u Zastupničkom domu parlamenta nakon 1900. godine ikada dovela u izravan dodir s ratnom mornaricom. Naime, osim prelaskom iz konzervativnog u liberalni tabor, Churchill se u prethodnih pet godina uglavnom bavio južnoafričkim pitanjem i problemima kopnene vojske te kritiziranjem Ministarstva rata zbog njegova rasipništva i ekstravagancije. U razdoblju od 1906. do gotovo konca 1911. godine imao je pune ruke posla na svoje tri različite »civilne« dužnosti u vladi te se bez teškoća pridružio svojemu novom političkom prijatelju Davidu Llovdu Georgeu i većini liberalnog kabineta u osudama povećanja izdataka za oružane snageDanašnji grad Vvroctav u Poljskoj (nap. ur.). 54 Mulinim, lakvo gledište bilo je iz godnu- u godinu svi- icžc opravdati. Početkom 1907. godine, tijekom rasprave o obrani Carstva, govorio je o »velikom nadmetanju u naoružanju koje obilježava i baca sjenu na moderno doba... tom žestokom nadmetanju, tom rivalstvu po oružju u koje se spreman uključiti veliki broj uljuđenih naroda svijeta«. »Uljuđen« je u osamnaestom stoljeću značilo isto što i »civiliziran«, tako daje Churchil-lova ironična uporaba tog izraza upućivala na velike sile (i nekoliko manjih) kontinentalne Europe, za čije se kopnene snage s pravom moglo reći kako počinju prerastati u jedan golemi vojni tabor. »Mi u ovoj zemlji, kao i ostale modeme sile, prisiljeni smo na velike izdatke kako bismo naoružali vojsku i mornaricu ... Svi smo svjesni koliko bi to bila velika blagodat i korist ... kada bismo mogli učiniti nešto da olakšamo ovo breme utrke u naoružavanju koju će budući naraštaji, u to sam uvjeren, označiti kao najtežu pokudu civilizaciji, znanosti i kršćanstvu dvadesetog stoljeća.«85 Problem nije više predstavljala Francuska, već Njemačka. Suprotno svim očekivanjima koja su bila vladala cijelo devetnaesto stoljeće, u glavnu prijetnju Velikoj Britaniji izrastalo je Njemačko Carstvo proglašeno 1871. godine nad slomljenim tijelom Francuske, iako je ta prijetnja bila mnogo veća na moru nego na kopnu jer pomisao na sudjelovanje britanske vojske u borbama na europskom kopnu još uvijek je bila nezamisliva za sve osim za šačicu dalekovidnih mislilaca u Ministarstvu

rata. Od 1900. godine Kaiserov zapovjednik ratne mornarice admiral Alfred von Tirpitz bio je gradio oceansku flotu koja nije mogla imati druge svrhe do odvraćanja Britanije od ulaska u bilo kakav europski rat na strani protivnika Njemačke. Naoružavanje kojim je Velika Britanija bila pokušala pratiti modernizaciju francuske ratne mornarice potkraj devetnaestog stoljeća već je bila ispraznila trezore Kraljevske ratne mornarice. Sada, početkom dvadesetog stoljeća, moderna njemačka ratna mornarica rasla je iz godine u godinu, ne prisiljavajući Admiralitet samo na nove izdatke, već i na novo promišljanje svoje strategije. Strategijski planovi i ratne luke koji su bili u službi više od stoljeća ubrzano su postajali zastarjeli. Umjesto dotadašnjih Kanala La Manche i Sredozemnog mora, novom arenom djelovanja označeno je Sjeverno, a možda i Baltičko more. Također, predviđala se uporaba brojnih novih vrsta oružja i strojeva koje je donio brz 55 razvoj znanosti i tehnologije oružja i strojeva u kojima hi se u slučaju sukoba Njemačka pokazala nadmoćnom. Je li Kraljevska ratna mornarica spremna za taj izazov, pitanje je koje je sve češće progonilo vladu i zainteresiranu javnost. Ono im je u određenoj mjeri bilo nametnuto neskrivenom svađom koja se odvijala među samim admiralima. U prvim godinama dvadesetog stoljeća najviši redovi ratne mornarice nisu bili nimalo nalik »složnoj braći po oružju« iz legendarnih priča o Nelsonu i sličnima. Ne mogavši ostati po strani od te prepirke, časnici su se svrstavali uz jedan ili drugi suprotstavljeni tabor. Na čelu jednoga nalazio se oštroumni, glasni i žestoki »Jacltie« Fisher, koji je bio gorljivo gurao svoje zamisli o promjenama još od 1880-ih i koji je u razdoblju od 1904. do 1910. zauzimao najviši karijemi položaj u mornarici - onaj prvoga lorda mora.* Najdramatičnija inovacija za njegova mandata bio je revolucionarni bojni brod Dreadnought 1906. godine. Druga strana okupila se oko utjecajnog i politički ambicioznog admirala lorda Charlesa Beresforda, od 1905. zapovjednika Sredozemne, a od 1907. i flote u Kanalu La Manche. Bio je reformator poput Fishera, iako s vrlo različitim zamislima. Churchill je vrlo vjerojatno poznavao ovoga potonjeg lord Charles bio je, naime, brat lorda Williama Beresforda, koji je pak oženio udovicu osmog vojvode od Marlborougha. Kako bilo, nakon njihova prvog susreta u Biarritzu 1907. godine Churchill se ipak priklonio Fishe-ru (kao što nam iscrpno tumači u knjizi The World Crisis Svjetska kriza). Posve je jasno kakvo je isprva bilo Churchillovo mišljenje o Fisheru. Stoje Fisher stvarno mislio o Churchillu ni u kojem slučaju nije tako jasno. Bio je to početak poznanstva koje će Churchillu donijeti kako dobro tako i zlo. Kriza koja je dovela Churchilla u Admiralitet, oživjevši odnos između njega i Fishera, izbila je 1911. godine. Izdaci za ratnu mornaricu i nadalje su rasli, a anglo-francuski savez postajao je sve izgledniji nakon kolebljivog početka 1904. godine. Izgledi za ulazak u rat na strani Francuske, a protiv Njemačke, porasli su u ljeto 1911. godine s diplomatskom krizom koja je izbila nakon uplovljavanja manjega njemačkog ratnog broda, Pan-thera, u marokansku luku Agadir s prešutnim ciljem da njemačke priPrvi lord mora najviši je karijemi položaj u britanskoj Kraljevskoj ratnoj mornarici, dokje prvi lord Admiraliteta politički dužnosnik i član užeg Kabineta vlade (nap. prev.). 56 turbi- na račun hancuskog ekspanzionizma u sjevernoj Alrici polena prijetnjom silom. 1 jednima se rat činio vrlo izglednim. Odbor za imperijalnu obranu (od 1 904. godine središnji element ratnog planiranja u Britaniji, takvog kakvo je bilo) smatrao je potrebnim proučiti ratne planove svih rodova oružanih snaga te provjeriti može li ratna mornarica osigurati zaštitu u slučaju da ekspedicijske snage budu prisiljene prelaziti Kanal La Manche. Fisherov nasljednik na mjestu prvog lorda mora, admiral sir Arthur Wilson, obavljao je svoju dužnost očajno, a dojam je dodatno pogoršavala usporedba s lucidnom rječitošću glasnogovornika kopnene vojske, generala sir Henryja Wilsona.86 Vojska je imala prednost utoliko što je još od 1904. godine imala Glavni stožer; Wilson (kao i Fisher prije njega) ustrajno je tvrdio kako mornarici stožer nije potreban. činilo se da ratna mornarica nema drugih ratnih planova do onih u glavi prvog lorda mora, a u njima pak nije bilo ništa što bi bilo od pomoći kopnenoj vojsci. Premijer H. H. Asquith bio je naglašeno nezadovoljan, dok je državni tajnik za rat R. B. Haldane (nadležan za kopnenu vojsku) izjavio da ne može ostati

na dužnosti ako Admiralitet ne bude uskoro doveden u red. Asquith je odlučio djelovati. Poslao je po Churchilla, kojije u javnosti već bio stekao ugled čvrstog i odlučnog dužnosnika koji se znao nositi s javnošću. Churchill se kasno pridružio mornarici. Svoj profesionalni život bio je započeo kao vojnik i oduvijek se ponosio pripadnošću vojsci. Prije nego stoje navršio tridesetu, bio je upoznao mnoge generale - štoviše, pobrinuo se da mnogi generali upoznaju njega - ali do ljeta 1907. njegovo iskustvo s admiralima bilo je vrlo ograničeno. Neke od proturječnih događaja koji su se dogodili u sljedeće tri godine u Admiralitetu valja promatrati u okviru okolnosti tog imenovanja. Njegov prethodnik, Reginald McKenna, nije bio učinkovit reformator na dužnosti prvog lorda. Iako je bio nastavio izgradnju mornarice, to ipak nije bilo isto. Admirali su bili zadovoljni kada je McKenna 1909. godine izborio političku pobjedu isho-divši odobrenje za golemo povećanje proračuna za nove ratne brodove (Churchill je to nazvao »admiralskrm pristupom«), ali ih ipak nije uspio uvjeriti u potrebu osnivanja Ratnog stožera. Ohrabreni monarhovim posebnim zanimanjem, admirali su pružali otpor snažnom civilnom nadzoru jer, uostalom, nikada ranije nisu bili iskusili ništa slično. Nisu voljeli da im se itko miješa u njihov posao, a interesi koji nisu bili usko povezani s 57 mornaricom nisu imali mjesta ni u njihovim vijećanjima niti u ii|ihovu profesionalnom razmišljanju."'' C huivhill je priznao da dijeli opću dvojbu jesu li ti ljudi uopće naučili razmišljati. Takav sud bio je nepotrebno strog. Pametnih mladih časnika nije nedostajalo, a i na visokim položajima bilo je časnika koji su bili fleksibilniji nego što se općenito vjerovalo. Ali u mornaričkom stilu uistinu je postojalo nešto što bi nepristranog civila navelo da i sam počne dvojiti. Svi mornarički časnici na svim razinama njihove stroge hijerarhije bili su naučeni primati i izdavati zapovijedi koje zahtijevaju bespogovomi posluh. Škrtost na riječima, kratak fitilj i profesionalni ponos koji se ponekad prometne u čistu aroganciju bili su dio njihova zagonetnog šarma. Fisher se među takvima isticao po svojoj brzini najeziku i peru. Wilson, napisao je admiral kojeg je Churchill imenovao kao njegova nasljednika, nije bio samo »smrtno dosadan«, već i »tvrdoglav poput kornjače, a k tome je imao i vrlo sirov nastup. Rijetko je govorio, a kada bi naposljetku nešto rekao, neizbježno bi nekoga uvrijedio«.88 Admirali te t nije bilo moguće dovesti u red mekim sapunom i slatkim riječima. Churchilla su doveli kako bi bio čvrst, a po potrebi i neugodan. Iako popularnost nije volio ništa manje od drugih, bio je spremniji od ostalih otrpjeti nepopularnost u ime nekoga višeg cilja. Taj cilj bila je ni više ni manje nego sigurnost Britanskog otočja. Prihvativši premijerov poziv, našao se pritisnut melodrama-tičnim mislima: Razmišljao sam o prijetnji Britaniji, miroljubivoj, nepromišljenoj, nepriprem-ljenoj, o njezinoj snazi i vrlini te o njezinoj misiji zagovornice zdravog razuma i poštene igre. Razmišljao sam o moćnoj Njemačkoj kako se uzdiže u veličajno-sti svojeg carstva i kako se zakopava u svojim dubokim, hladnim, strpljivim, bezobzirnim kalkulacijama. Razmišljao sam o vojnom stroju koji sam gledao 1907. kako stupajući prolazi pokraj mene na vojnim vježbama u Breslauu... Razmišljao sam o njemačkom obrazovanju i temeljitosti te o svemu što su njihova dostignuća u znanosti i filozofiji donijela sa sobom. Razmišljao sam o iznenadnim i uspješnim ratovima na kojimaje bila izgrađena moć Njemačke.89 Odlučan u namjeri da britanska Kraljevska ratna mornarica bude dobro pripremljena za sva iznenađenja koja bi joj njemačka mornarica mogla prirediti, Churchill se sa sebi svojstvenim zanosom bacio na proučavanje modusa operandi i tajni svojega novog ministarstva, postavši 58 vrlo brzo barem se taku činilo njegovim sunarodnjacima - izuzetno upućenim u sve stvari mornaričke, lako je bio pripravan nastupati sa stro-gošću, ponekad je bio prisiljen krenuti zaobilaznim putem. Osim što su bili kivni zbog dolaska otresitog i znatiželjnog liberala na mjesto njihova šefa, konzervativci u gornjim redovima mornarice bili su izuzetno politični te su preko njih informacije uobičajeno curile u smjeru Westminste-ra*, Pali Malla" i Buckinghamske palače. George V. pokazivao je više osobnog zanimanja za ratnu mornaricu nego za druge rodove oružanih snaga. Njegovi časnici navikli su biti gospodarima u vlastitoj kući, kao i na praksu napredovanja u karijeri prema godinama službe. Prvo što je Churchill morao učiniti bilo je zamijeniti VVilsona

nekim časnikom suvremenijeg pristupa. čovjek kojega je imao na umu bio je profesionalno cijenjeni i osobno pristupačni princ Louis od Battenburga. Međutim, budući da se činilo neprimjerenim imenovati ga izravno na položaj prvog lorda mora, za prijelazno rješenje prikladnog imena izabran je sir Francis Bridgeman. Kada je Bridgeman počeo stvarati teškoće oko svoje smjene nakon samo godinu dana na tom položaju, naučio je ono što će mnogi naučiti kasnije, a to je da Churchill može biti potpuno bezobziran kada mu netko pokušava pomrsiti račune. U skladu s planom, Battenberg je zamijenio Bridgemana 1912. godine te u suglasnosti s Churchillom (ili, kao što su neki bili uvjereni, podređen njemu) nastavio voditi ratnu mornaricu sljedeće dvije godine, hrabro je uvevši u rat. Nijedno od ostalih Churchillovih važnih imenovanja nije bilo loše, a neka su bila i vrlo dobra. Njegov odnos sa svima njima nakon što bi preuzeli dužnost činio se skladnim, što nije bilo nikakvo iznenađenje s obzirom daje birao samo one ljude za koje je vjerovao da imaju svjetonazor blizak njegovu. Najbolje imenovanje bilo je ono Davida Beattvja, najprije na položaj zapovjednika eskadre krstarica 1913. godine, a nakon bitke kod Jutlanda i na položaj zapovjednika britanske Velike flote. Najmanje dobar izbor bio je onaj Fisherova štićenika sir Johna Jellicoea koji je uoči rata, odnosno 2. kolovoza 1914. godine, zamijenio sir Georgea Callagha-na na položaju zapovjednika Velike flote. Možda i zbog kasnije razočara-nosti Jellicoeom Churchill je poslije uložio velik trud kako bi objasnio i * Nova palača Westminster - zgrada britanskog parlamenta (nap. prev.). " Pali Mali - ulica u Londonu u kojoj se dugo godina nalazilo Ministarstvo rata (nap. prev.). 59 opravdao promjenu. »Prvi lord mora i ja održali smo sastanak sa sir Geor-geom Callaghanom na njegovu proputovanju kroz London na putu za sjever [Scapa Flow*] 30-og [srpnja] ... Dvojili smo hoće li njegovo zdravlje i tjelesna snaga izdržati golema naprezanja koja bi se od njega očekivala, a lom Europe zacijelo nije pravi trenutak za uvažavanje pojedinca.«90 Iako mudrost tog kirurškog reza mornarički povjesničari naizgled nisu dovodili u pitanje, u ono je vrijeme ipak uzburkao duhove, a Churchillo-va uvijek razborita supruga preklinjala ga je da nekako ublaži taj udarac. »Ako mu daš častan i odgovoran položaj, cijela će mornarica biti svjesna da se s njime postupalo na najbolji mogući način s obzirom na okolnosti te da nije bio ponižen ... Također, ne podcjenjuj žensku sposobnost za izazivanje nevolja. Ne želim da lady Callaghan i lady Bridgeman osnuju klub bijesnih mačaka preko kojeg će ti umirovljeni časnici zadavati probleme.«91 To nije bila ni prva niti posljednja prigoda u kojoj je Clementine molila svojeg supruga da bude mekši i obazriviji. On je očekivano ni taj put nije poslušao. Najvažnije Churchillovo postignuće na položaju prvog lorda Admirali-teta bilo je, ili je trebalo biti, osnivanje Ratnog stožera mornarice koje je započelo u siječnju 1912. godine. Donošenje pouzdanog suda o njegovu značaju bilo je otežano donedavnim nedostatkom preciznijih informacija o njegovoj ulozi u okviru šire admiralitetske hijerarhije.92 Ratni stožer svakako nije doveo do dramatične promjene u načinu ratnog planiranja kako su se njegovi zagovornici nadali, ali postoji obilje dokaza da se planiranje odvijalo bolje nego prije i da su nove zamisli lakše nalazile put do planera. Pripreme za prebacivanje britanskih ekspedicijskih snaga u Francusku koje je u potpunosti isplanirao Ratni stožer pokazale su se potpunim uspjehom. Međutim, u trenutku izbijanja rata Stožer je bio postojao tek tri godine, raspolažući nedostatnim brojem ljudi te ustrojen na način koji nije poticajan za ravoj suradnje između njega i Admiraliteta. Prilika da prvi lord mora zauzme mjesto u Ratnom stožeru bila je propuštena te su visoki časnici spoznali da ga mogu ignorirati ako tako žele. Iako je Churchill kasnije rekao da im Stožer nije bio po volji jer »nisu željeli posebnu vrstu časnika koji hine da su pametniji od ostalih«93, drugi razlog njihova Scapa Flow - dio britanskih teritorijalnih voda ispred sjeveroistočne obale Škotske (nap. prev.). 60 neraspoloženja bila je činjenica da je Ratni stožer u praksi proširio autoritet prvog lorda Adtniraliteta nauštrb prvog lorda mora. Naravno, odgovornost za sve promjene koje su se dogodile dok je on bio na čelu Admiraliteta ne bi smjele biti pripisane isključivo Churchillu. Neke od tih promjena bile su jednostavno nastavak

mjera započetih pnje njegova dolaska na dužnost, primjerice poboljšanja u sustavima plaća, kažnjavanja i napredovanja, stoje u službu unijelo znatno više ljudskosti, a ljudima po prvi put omogućilo da probiju barijeru koja je oduvijek dijelila donju, mornarsku, od gornje, časničke palube. Iako je i sam u mno-gočemu bio društveni snob, Churchill se odlučno usprotivio snobizmu časničke kaste prema onima koji su iz srednje škole ponijeli »krivi« naglasak ili pak mirisali na strojarnicu. Strojarstvo gaje, štoviše, zainteresiralo. Otkrio je u sebi onu inteligentnu zanesenost vojnom tehnologijom koja će se nastaviti do kraja njegova djelatnog života - zanesenost koja je dosegla neočekivane razmjere s obzirom na to daje uistinu nemoguće zamisliti bilo koga drugog tko bi se na Churchillovu mjestu poslužio autoritetom prvog lorda Admiraliteta da potakne istraživanja o razvoju tenka. Za druge dvije »morske« inovacije njegova odgovornost bila je relativno izravna. Ushićen aeronautikom te jasno spoznavši buduće vojne primjene zrakoplova (kojim je naučio upravljati) i »Zeppelina« (područje u kojem je Njemačka bila opasno odmakla), Churchill je promicao i štitio Kraljevsko mornaričko ratno zrakoplovstvo, jezgru budućih zrakoplovnih snaga mornaričke flote. Drugo, prikupivši potrebne strategijske i ekonomske izračune i planove, ostvario je jednu od Fisherovih najboljih ambicija tako što je dao prvi poticaj za zamjenu ugljena naftom kao pogonskim gorivom, što se pokazalo ključnim kako za poboljšanje performanse ratnog broda tako i za udobnost posade. Među brojnim prednostima kojima su se odlikovali najnoviji bojni brodovi klase Queen Elizabeth s revolucionarnim topovskim kulama kalibra 380mm bio je i pogon na naftu. Istina je da u pojedinim tehničkim aspektima flota nije bila onoliko dobra koliko je mogla biti, ali za to su uglavnom bili odgovorni sistemski nedostaci koji su postojali i prije nego stoje Churchill preuzeo dužnost. Churchillova najdramatičnija pustolovina u vodama znanosti nikada nije dobila zasluženo priznanje. Nedavna istraživanja otkrila su ono stoje Churchill prešutio u svojoj knjizi The World Crisis - daje dobar dio svojeg 61 mandata u Ađmiralitctu |>iovco promičući isiiažtvaii]a na području razvoja podmorničke flote te da |c vrlo tijesno surađivao s onim dalekovidnim časnicima koji su bili uvjereni da je podmornica oružje budućnosti."4 Ta zanimljiva i vjerodostojna priča našla je svoje mjesto u prvome nacrtu knjige, ali je bila izbačena iz konačnog rukopisa. Razlozi za koje se pretpostavlja da su ga pri tome vodili uistinu su vrlo poučni. Naime, objavljivanjem te priče javnost bi također bila saznala da je u kolovozu 1914. godine Velika Britanija imala nedostatan broj podmornica zbog toga što se odgovorni nisu mogli dogovoriti koji tip podmornice im je zapravo bio potreban. Priča bi također bila otkrila kako je pritisnut financijskim ograničenjima koja mu je nametao zabrinuti uži Kabinet vlade Churchill bio planirao iskoristiti novac za koji su porezni obveznici vjerovali daje namijenjen gradnjijoš jednoga bojnog broda, jer bojne se brodove tradicionalno i uobičajeno smatralo mjerilom snage na moru, i usmjeriti ga u gradnju podmornica. Ushit javnosti izazivali su slike i imena golemih bojnih brodova, primjerice Invincible (Nepobjedivi), Lion (Lav) ili Iron Duke (čelični vojvoda), a ne slike ili brojevi (En ili nevidljivih podmornica. I sam Churchill odazvao se zovu bojnog broda; nekoliko najkićenijih odlomaka u knjizi The World Crisis odgovor su na taj zov. (Značajno je da u kazalu knjige nećete naći nijedan podmornički broj, ali zato su na broju imena svih, pa i najbeznačajnijeg bojnog broda). Pa ipak, Churchill je slutio da su njihovi dani gotovo odbrojani, upravo onako kao stoje znao da konjaništvo već pripada prošlosti. Churchill je rijetko dopuštao da ga zaslijepe osjećaji kada je bila riječ o promjenama u umijeću ratovanja, nametnutim ili tek omogućenim zahvaljujući najnovijim otkrićima u znanosti i industriji. Uz vjerojatni izuzetak njezine podmorničke flote, Churchill je u to bio uvjeren, britanska je Kraljevska mornarica 1914. godine bila »spremna«. Ali za što je to zapravo bila spremna? Ako govorimo o njezinim prioritetnim i rutinskim zadaćama, tu nije bilo nikakvih teškoća. Prva i najvažnija zadaća ratne mornarice bila je sigurno prebaciti britanske ekspedicijske snage preko mora u Francusku. Churchill je bio postavljen na čelo Admi-raliteta kako bi se pobrinuo da ratna mornarica bude sposobna izvršiti tu zadaću i on je u tome uspio. Glavni pokreti trupa započeli su 9og i praktično završili prije 19. kolovoza, punih tjedan dana ranije nego što su Nijemci bili

očekivali. Cijela operacija provedena je bez gubitka ijednog 62 broda ili čovjeka.""' Dugoročno gledajući, mornarica |c bila spremna za svoju tradicionalnu zadaću čišćenja i čuvanja svjetskih pomorskih koridora te lova na neprijateljske lovce na trgovačke brodove. Zahvaljujući Churchillovoj strategijskoj dalekovidnosti, nacionalni sustav osiguranja dao je britanskim brodarima dovoljno samopouzdanja da nastave ploviti neovisno o svim opasnostima.96 Ratna mornarica bila je spremna i za ostale svoje tradicionalne zadaće odnosno za ometanje neprijateljskih trgovačkih aktivnosti te sprečavanje neutralnih zemalja da djeluju za račun neprijatelja. Kao i u protekla dva stoljeća, to je podrazumijevalo nezahvalnu zadaću održavanja blokade; ne više »bliske blokade«, kao stoje ranije bilo zamišljeno, jer je to bilo previše opasno zbog mina i ratnih brodova opremljenim torpedima, već »široke blokade« koja se temeljila na nadzoru cijelog koridora od Norveške do otočja Shetland. Bio je to plod revizije planova koju je Ratni stožer proveo u prvoj godini svojeg rada. Churchilla i njegove ratne planere mučila su i zabrinjavala torpeda te podmornice i torpedni čamci koji su ih ispaljivali. Kao i mine, torpedo je imao ponajprije obrambenu namjenu u okviru bliske blokade, a zatim i napadačku, unoseći u domaće vode dotad nezamislive opasnosti. Britanska mornarica nije imala nikakvih iskustava suvremenog ratovanja koja bi uključivala upotrebu takvih sredstava. Jedini rat u novije vrijeme iz kojeg su se mogli izvući određeni zaključci bio je onaj između Rusije i Japana 1904. i 1905. godine, a oni nisu bili nimalo ohrabrujući. Naime, u tom su ratu mine i torpeda bili nanijeli velike gubitke. U Churchillovo doba Admiralitet je često razmatrao moguće napadačke operacije protiv njemačkog priobalja i otoka, kao uostalom i ranijih godina, s time da se sada razmišljalo i o nizozemskoj obali i otocima - Churchill nikada nije dopuštao da se na putu ostvarenja njegovih strategijskih zamisli ispriječi poštovanje spram neutralnosti malih zemalja - ali ti planovi uvijek su iznova napuštani kao nepraktični i previše rizični. Vidljivim opasnostima bilo je moguće prkositi; nevidljive su jednostavno bile previše. Druga bojazan koju je rusko-japanski rat izbacio u prvi plan bila je mogućnost da protivnik započne s neprijateljstvima prije službene objave rata ili čak bez nje. Iznenadni napad Japana na rusku istočnu flotu u Port Arthuru udružen s Fisherovim opasnim i bombastičnim izjavama o »kopenhagiranju Nijemaca« izazvao je kod Tirpitza i njegovih admirala strah da bi ih Britanija mogla uhvatiti na spavanju. (Spomen Kopenhagena pri63 ziva u sjećanje Nelsonovo unišieii|e nizozemske Ih ne 2. travnja 1801. godine, kada je Danska bila dijelom antibritanskog saveza predvođenog Rusijom iako nije bilo službene objave rata.) Churchilla i britanske admirale zabrinjavala je mogućnost da bi Nijemci mogli ponoviti taj scenarij. Druga njihova bojazan odnosila se na mogućnost da početak neprijateljstava, s objavom rata ili bez nje, britansku Veliku flotu sa svim njezinim najmodernijim ratnim brodovima zatekne na pogrešnom mjestu. Sredinom srpnja 1914. sve tri britanske ratne flote bile su se okupile u Portlandu radi probne mobilizacije, lako pred isplovljavanjem, sve tri flote su još uvijek bile tamo u petak 24. srpnja, dan prije nego što se očekivao odgovor Srbije na provokativan austrijski ultimatum. Mogućnost izbijanja rata iznenada je postala sasvim izglednom. Vijest o austrijskom odbijanju srpskog odgovora stigla je ujutro u nedjelju 26-og. Svijet se našao još jedan korak bliže ratu. Churchillje preko vikenda poveo obitelj u Cromer*, ali je ostao na posebnoj telefonskoj vezi s Battenbergom, koji je pak cijeli dan proveo u Admiralitetu prateći situaciju koja se postupno i neumoljivo pogoršavala. Razgovarali su o tome što učiniti, pri čemu je Battenberg jamačno prihvaćao Churchillove prijedloge, te je oko 4 sata poslijepodne izdao zapovijed da flote ostanu na okupu. Ključni događaj uslijedio je tri dana kasnije. Dana 28. srpnja Austrija je Srbiji objavila rat. Da se Britanija tada bila našla u ratu s Njemačkom, u trenutku dok je glavnina njezine ratne mornarice bila još uvijek u Kanalu La Manche, njemačka mornarica bila bi stekla premoć u Sjevernom moru, a Njemačka bi bila ušla u rat ostvarivši ključnu strategijsku prednost. Churchillje stoga odlučio izdati zapovijed da sljedećeg dana, 29. srpnja, prva flota napusti Portland, krene prema sredini kanala te »prođe kroz Vrata** ugašenih svjetala«, a zatim okrene na sjever. Kasnije je s užitkom

zapisao: Možemo zamisliti sada tu golemu flotu s njezinim flotilama i krstaricama kako polako napušta luku Portland, eskadra za eskadrom, niz gigantskih dvoraca od čelika koji se udaljavaju preko maglovitoga, blještavog mora poput titana pognutih pod teretom tjeskobnih misli. Možemo je zamisliti iznova dok pada mrak - trideset kilometara dug konvoj ratnih brodova koji obavijeni potpu* Popularno ljetovalište na istočnoj obali Norfolka u Engleskoj (nap. prev.). ** Doverska vrata (nap. prev.). 64 nom i.imum velikom brzinom prol.ize kroz uska Vrata, odnoseći sa sohom u piosiiane vode S| cvernog mora zalog velikih i važnih stvari.'1'' Budući da većina užeg Kabineta vlade - pomirljivo raspoloženog sve do njemačke invazije na Belgiju 3. kolovoza-vjerojatno ne bi bila odobrila nijedan potez koji bi Nijemci mogli smatrati (što se i dogodilo) provokativnim, jedini kolega među političarima s kojim se Churchill posavjetovao bio je premijer Asquith, koji se složio s Churchillovim naumom. Svoj slikoviti opis epizode u knjizi The World Crisis Churchill je zaključio sljedećom sretnom misli: »Sada smo bili u položaju da, štogod da se dogodi, možemo kontrolirati događaje i bilo je teško vidjeti kako bi nam itko tu prednost mogao oduzeti.«98 Churchill i admirali najviše bi bili voljeli daje u tom trenutku uslijedila velika, staromodna bitka u Sjevernom moru, flota protiv flote, iz koje bi veća, britanska flota, nisu u to nimalo sumnjali, izišla kao pobjednik. Zelja im se nije ispunila. Kaiserovi admirali također su čeznuli za bitkom, ali samo ako su se mogli suprotstaviti nekome izdvojenom ili izdvojivom dijelu britanske Velike flote nad kojim bi lokalno mogli ostvariti premoć. Zbog toga se rat u Sjevernom moru pretvorio u jednu veliku igru skrivača u kojoj su obje strane izazivale jedna drugu da se približe na domet suparničkih topova i podmornica, provodeći istodobno agresivne akcije »čišćenja« (a Nijemci i prepade), izazivajući protivnika da izađe na megdan i zapodjene boj. Churchill je bio pun napadačkog duha i radovao se kada bi njegovi brodovi došli u kontakt s neprijateljem, što se s vremena na vrijeme i događalo. Kako su tjedni prolazili, njegovu nagonsku strast za akcijom, vrlo naglašenu i problematičnu u prvim tjednima rata, ublažilo je racionalno priznanje kako je najveća moguća dobit prisiliti protivnika na pasivnost. Tako dugo dok Velika Britanija ima svoju ratnu flotu i dokjoj se njemačka mornarica oklijeva suprotstaviti u otvorenoj bitci, admiral Tirpitz nije mogao ostvariti svoj ambiciozni naum. Velika Britanija se nije dala odvratiti od ulaska u savez s Francuskom u ratu protiv Njemačke, dokje njezina prevlast na moru (barem na morima Europe) ostala i dalje netaknuta. Takav oblik pomorskog rata bio je dosadan i djelotvoran. Kao stoje Churchill kasnije priznao u vezi s naizgled neodlučenom bitkom za Jutland 1916. godine, admiral Jellicoe mogao je ujedno poslijepodne izgubiti rat te je bio potpuno opravdan u svojoj odluci da izbjegne taj rizik. 65 Churchillov mandat na mji-Mii prvog lnula Ađiniialitcta trajao je do preustroja užeg Kabineta vlade u svibnju I1'15. godine. Najupadljivija poglavlja tog mandata bila su njegovo srljanje u Antwerpen u listopadu 1914. godine te njegovo zauzimanje za pokušaj ratne mornarice početkom 1915. godine da silom otvori prolaz kroz Dardanele. Za sve ostalo što se dogodilo tijekom njegova mandata, drugim riječima za ostatak rata na moru sa svom njegovom mješavinom uspjeha i neuspjeha, praktički je nemoguće reći za stoje zaslužna Churchillova moć uvjeravanja ili njegova sklonost »šefovanju«, a što su pak nadležne mornaričke vlasti učinile bilo uz Churchillovo sudjelovanje ili samostalno, jednostavno ne osvrćući se ni na koga drugog. činjenica da je u parlamentarnom smislu Churchill bio odgovoran za sve što se događalo u njegovu ministarstvu te njegova sklonost isticanju vlastite čelne uloge ohrabrili su popularno uvjerenje da Churchill »upravlja mornaricom«, iako istina nije bila tako jednostavna. Prema tvrdnjama Fishera (a te će tvrdnje Churchillovi kritičari iznova iznijeti 1941. i 1942. godine), kojega je Churchill bio nerazborito vratio na položaj prvog lorda mora kada je ksenoiobični lov na vještice urodio ostavkom Battenberga, inače rođenog Nijemca, Churchill je išao tako daleko daje izravno izdavao operativne zapovijedi. Moguće je daje Fisher pri tome imao na umu praksu koju je säm Churchill

genijalno opisao sljedećim riječima: »Uvidjevši što valja učiniti te s potpunim pouzdanjem u suglasnost prvog lorda mora, osobno sam napisao tekst telegrama i odluke u skladu s našom politikom, a načelnik Glavnog stožera osobno ih je odnio prvome lordu mora kako bi ih on mogao odobriti prije slanja depeše.«99 Međutim, uobičajena praksa je nalagala da važne odluke donosi skupina koju je Churchill prozvao »skupinom Ratnog stožera«, a koju su činili on säm, prvi (a ponekad i drugi) lord mora, načelnik Ratnog stožera Admiraliteta te tajnik Admiraliteta. Nerijetko se događalo da ta skupina najprije razmotri Churchillove oštroumne zamisli, jer je to bila dužna učiniti, a zatim ih jednostavno odbaci. Kada je tako velik broj ljudi uključen u donošenje odluka i sricanje uputa koje valja poslati zapovjednicima udaljenim stotine ili tisuće kilometara, kritičarima je prilično teško, danas kao i tada, prišiti odgovornost pojedincu; današnjim je povjesničarima ta zadaća jednako teška. 66 Najrani|i !>iiinfi-r svađa kakve će sr ponavljati i!jrki>ni i ijrle t .huivhil-love karijcir dogodio se kada je sredinom listopada 1914. godine admiral sir Christophcr (irađock doživio katastrolu na moru ispred Cape Coronela. Zadaća Cradockove trošne eskadie u južnom Atlantiku bila je ući u trag eskadri admirala von Speea, za koju se vjerovalo da, izazvavši malu štetu i veliku paniku na Tihom oceanu, brzo napreduje prema južnim obalama čilea i Argentine. Kada je naposljetku primio od Admiraliteta informacije o položaju admirala von Speea i prijedloge za primjerenu akciju, Cradock je zametnuo bitku i doživio potop. Je li Churchill bio »zaslužan« za nejasne i zbrkane signale koji su dijelom odgovorni za to što je Cradockova eskadra završila na dnu oceana? Prema Churchillovoj tvrdnji, krivnja je bila na samom admiralu i njegovoj nepromišljenosti. Ostali su upirali prstom u samoga prvog lorda Admiraliteta. Međutim, pomoćnik direktora Operacija, čovjek oštrog pogleda (i pera) koji je bio u idealnom položaju utvrditi što se točno dogodilo i koji je u pravilu bio vrlo brz kada je Churchillu valjalo pronaći nedostatke, odgovornim je držao načelnika Ratnog stožera, admirala Sturdeeja.100 Za propuste Ratnog stožera i operativne nedostatke koji su mogli biti manji daje stožer bio ranije osnovan, manje je bio odgovoran Churchill, koji gaje osnovao onoliko brzo koliko je mogao, a više Fisher, koji je taj projekt bio godinama držao na ledu. Ironično je da su dvije pomorske inovacije za koje je Churchill s pravom mogao prisvojiti dio zasluga ubrzale izbijanje neograničenoga podmorničkog rata. Prva je bila naoružavanje trgovačkih brodova (ne i brodova za prijevoz putnika) topovima skromnog kalibra kako bi se mogli obraniti u slučaju podmorničkog napada. U skladu s uvjerenjem koje je općenito vladalo do kraja 1914. godine taje taktika počivala na pretpostavci da će podmornice svoj trgovački plijen napadati na površini - stoje u prvo vrijeme većina uistinu i činila. Naravno, podmornice ne bi beskrajno dugo nastavile napadati s površine ako je njihov plijen time dobivao priliku da uzvrati paljbu. Churchillova druga protupodmomička lu-kavština učinila je površinske aktivnosti podmornice još bezizglednijim. Bio je to tzv. Q-brod, izgledom običan trgovački brod, ali naoružan lukavo sakrivenim teškim topovima koji bi se razotkrili onog trenutka kada bi podmornica zagrizla mamac, približivši se svojem nesuđenom plijenu. U prosincu 1915. godine Edward Spears sjedio je u SaintOmeru i uz šalicu 67 čaja slušao bivšega prvog lorda kako usliucno opisuje »u.-micanje radi privlačenja podmornice; brod se naizgled predaje, posada pada preko ograde, a zatim se razotkrivaju topovi ...«"" Q brodovi su bili donekle uspješni: potopljeno je deset podmornica uz gubitak dvadeset Q-brodo-va, ali i uz postupni gubitak moralne tankoćutnosti koja je jedina mogla zaustaviti nezaustavljivo klizanje pomorskog rata prema sukobu nesputanom bilo kakvim pravilima.102 Međutim, krivnju za to nije snosio Churchill. Tehnološki je imperativ neizbježno gurao pomorski rat u tome smjeru. 68 4 Povesti u rat najveću i najbolju pomorsku flotu svijeta čin je koji bi načelno morao zadovoljiti i najratobomiju ambiciju; Churchilla ipak nije. Osim što je oduvijek želio zapovijedati velikim kopnenim snagama, njegov moćan um upijao je rat u svim njegovim aspektima tako daje o svakome od njih imao vlastite zamisli. Nijedan njegov kolega iz užeg Kabineta vlade nikada nije pokazao ni

zrnce zanimanja za vođenje rata. Churchillov polet nije prošao neopaženo i većina je bila zahvalna na tome stoje barem jedan među njima naizgled znao što valja činiti. Churchill je iznenađujuće dobro znao prepoznati stanja vlastita uma. U ponoć 28. srpnja, na dan kada je Austrija objavila rat Srbiji, Churchill se supruzi javio iz Admiraliteta pismom sljedećeg sadržaja: Najdraža moja i najljepša. Sve naginje [sic] ka katastrofi i propasti. Ja sam zainteresiran, spreman i sretan. Nije li strašno biti takvog soja? Pripreme u meni pobuđuju neku ogavnu očaranost. Molim Boga da mi oprosti takvu strašnu lakomislenost. Pa ipak, sve bih dao za mir i ništa me ne bi moglo navesti da zadam udarac zbog pogrešnog razloga. Nemoguće je prihvatiti da smo mi na ovom otoku u ikakvoj ozbiljnijoj mjeri odgovorni za val ludila koji je pomračio um kršćanskog svijeta ... Sve je spremno kao nikada dosad. Budan je i najmanji živac u našem tijelu. Ali rat je Nepoznato i Neočekivano! Neka Bog čuva nas i našu baštinu tolikih stoljeća ,..103 U Njemačkoj invaziji na Belgiju nije bilo ničega neočekivanog. Jedina nepoznanica tih prvih dana bila je koliki će dio Belgije Nijemci zauzeti. Prva četiri tjedna na udaru su se našli samo Bruxelles i pokrajine južno od glavnoga grada; cilj plana Schlieffen* nije bio okupacija Belgije već prolazak Belgijom na putu prema Parizu, tako da njemačko Vrhovno zapovjedPrema autoru tog plana, njemačkom generalu grofu Alfredu von Schlieffenu (nap. prev.). 69 Antwerpen i Galipolje ništvo ni|i' hilo osobito zainteresirano za cY'in|i-nicii da su znatni' belgijske snage ostale nedirnute oko navodno neosvojivoga utvrđenog grada Ant-werpena. Međutim, izloženi sjeverni bok njemačkih armija i skromni belgijski prepadi na nj nisu više mogli biti zanemareni nakon stoje početkom rujna 1914. postalo jasno daje plan Schlieffen bio doživio neuspjeh. Churchill je već tada počeo postajati trn i u njemačkoj šapi. Prepoznavši strategijsku prigodu, iskrcao je u Ostendeu manju postrojbu mornaričkog pješaštva uz najveći mogući medijski publicitet, rasporedivši dio svojega mornaričkog zrakoplovstva u Dunldrk. Mannci su u oklopljenim vozilima odlazili u unutrašnjost u akcije čišćenja i hvatali se ukoštac s njemačkim konjaničkim postrojbama koje su terorizirale belgijsko selo, dok je zrakoplovstvo izvještavalo o pokretima glavnine njemačkih snaga, bombardirajući dostupnije baze cepelina. Churchillovi »gerilci iz Dunkirka« imali su dobar učinak nekoliko tjedana, vraćajući nadu obeshrabrenom mjesnom stanovništvu i navodeći njemačke generale na zaključak da će se ipak morati suočiti s britanskim djelovanjem na belgijskoj obali, što bi ugrozilo njihov sjeverni bok, a njemačkoj mornarici potencijalno uskratilo mogućnost upotrebe belgijskih luka. Nijemci su na to odgovorili onako kako se moglo i očekivati: ulaskom u još neokupirane dijelove Belgije te koncentriranjem svojeg topništva na opsadu Antwerpena u koji su se bile sklonile belgijska vlada i glavnina belgijske vojske. Dana 28. rujna njemačka vojska stigla je dovoljno blizu vanjskog ruba utvrđenoga grada te započela s bombardiranjem. Kralj Albert na čelu svojih vojnika očajnički je tražio vojnu pomoć, a Kit-chener i Churchill bili su odlučni učiniti sve što je bilo u njihovoj moći. Dana 2. listopada u London je stigla vijest da se belgijska vlada i vojska spremaju napustiti Antwerpen. Vijest nije bila točna u dijelu koji se odnosio na vojsku, ali britanskim ministrima to nije bilo poznato. Kako je premijer bio u Walesu i nedostupan, Kitchener i Grey pozvali su Battenberga i Churchilla (koji se ionako spremao poći na bojišnicu) na kasnonoćni sastanak na kojem je zaključeno da Churchill smjesta mora krenuti za Antwerpen kako bi pokušao potaknuti borbeni duh Belgijanaca dok ne stignu obećana britanska i francuska pojačanja. Kitchener se obvezao poslati generala Rawlinsona na čelu bntanske divizije, dok jejoffre obećao pomoć u ime Francuza. Koliko će vremena biti potrebno tim pojačanjima da stignu tek je valjalo vidjeti. U svakom slučaju, u trenutku kada su Bel70 gi|aiu i zakl|iu ili da |c vti|einr da se umu mo |c ostalo ml ii|iliove vo|skc izvuče iz okružen|a, obećana po|ačaii]a još uvijek nisu bila stigla. Do tog trenutka priča nije osobito senzacionalna. Milo je vrijeme krize i razum je nalagao ela neki visoki dužnosnik - osobito ako je riječ o nekome tko je zaokupljen ratom kao Churchill - ode u Antwerpen kako bi zastupao britanske interese. Za zadaću od posebnog zanimanja za Admi-ralitet

bio se već pobrinuo admiral Oliver kada je 29. rujna onesposobio velike brodove u luci, spriječivši tako neprijatelja da ih iskoristi. Churchill je razumljivo bio ushićen zadaćom te je bez odlaganja krenuo na put, stigavši na odredište 3. listopada poslijepodne. Samo dan kasnije, 4. listopada, trebala gaje slijediti mala postrojba britanskih marinaca, a najkasnije do 5-og njegovo vlastito čedo odnosno »Kraljevska mornarička divizija« - utjelovljenje njegova ushita amfibijskim operacijama koja je u to vrijeme prema Churchillovu vlastitu priznanju još uvijek bila »neiskusna, nepotpuno opremljena te ne baš posve uvježbana«.104 Iako Churchill nije bio planirao povesti sa sobom zelenije ročnike, Admiralitet ih je jednostavno propustio pravodobno izdvojiti iz postrojbe105. Ti novaci stigli su na odredište 6. listopada ujutro, cijeli dan kasnije nego stoje Churchill bio planirao, s time da se Rawlinsonova divizija u to vrijeme tek počela iskrcavati u Ostendeu i Zeebruggeu, da su Francuzi bili još i dalje od odredišta te daje položaj Antwerpena neupitno postajao beznadan. Ratno vijeće kralja Alberta odlučilo je iste večeri povući belgijsku vojsku prema zapadu i prepustiti gradu da odolijeva onoliko dugo koliko to bude moguće, što je, pokazalo se, bilo još puna tri dana. Churchill se vratio u London u noći 6-og, ostavljajući svoju »jeftinu neuvježbanu rulju« da se bori kako zna i umije tijekom sljedećih nekoliko dana. Većina je pala u zarobljeništvo ili je internirana u Nizozemsku, čija je granica blizu Antwerpena na zapadnoj strani rijeke Scheidt.106 Churchillovska senzacija zbila se ujutro 5-og, kada je premijer primio Churchillov telegram sljedećega sadržaja: Ako Vlada Njezina Veličanstva smatra da ovdje mogu biti koristan, pripravan sam povući se sa svojeg položaja i preuzeti zapovjedništvo nad pojačanjima i obrambenim snagama razmještenima u Antwerpen zajedno s belgijskom vojskom, pod uvjetom da mi se dodijele potreban vojni čin i ovlasti, kao i pune ovlasti zapovjednika izdvojene postrojbe na terenu. Osjećam da mije dužnost 71 ponudili svo|i- usluge H'i s.iin m^ui.ui il.i In nkv.i 111 ?1 ,m|.iiiu najholjc izglede za pob|cđnički rezuliai pol hvala u ko|i sam iako svesrdno ukl]iičcn članovi Kabineta navodno su prasnuli u smijeh kada imje sadržaj telegrama pročitan naglas. Nije se radilo samo o tome daje Churchillu bilo mjesto u Velikoj Britaniji, u Admiralitetu, i da su njegovi neprijatelji (i to brojni, uključujući cijelu konzervativnu stranku) zahtijevali da se vrati u svoj ured kao što mu je premijer zapovjedio da bez odlaganja učini. činilo se malo izglednim da bi novoimenovani general Churchill (Kitchener se navodno nije protivio takvom promaknuću) mogao dati bilo kakav koristan doprinos onome što su profesionalni generali i saveznički zapovjednici već postigli u stranoj zemlji. Naravno, Curchill je bio u toj mjeri ushićen svojim antwerpenskim iskustvom daje odmah po povratku zamolio premijera da mu dopusti napustiti Admiralitet kako bi mogao pre-uzetijedan od »blistavih zapovjednih položaja« u golemoj dobrovoljačkoj vojsci koju je Kitchener planirao.108 Otpor Antwerpena saveznicima je u najmanju ruku dao malo više vremena da okupe svoje snage i ispriječe se Nijemcima na putu prema obali La Manchea. Za Belgijance je to bila kocka koja se u tom trenutku i nije činila posve isplativom. S druge strane, Churchill nikada nije dvojio daje to bio ulog vrijedan rizika: »Toliko su nadmoćne u ratu vrline samopouzdanog nastojanja, odbijanja da se prihvati poraz, toliko je nespoznatljiv običnoj vojnoj računici utjecaj amfibijske sile.«109 Churchill je kasnije ustrajno branio svoju ulogu u tim događajima, tumačeći u knjizi The World Crisis da se osjećao odgovornim jer je uvukao u bitku, unatoč njihovoj nespremnosti, svoje mornaričko pješaštvo te ohrabrio Belgijance da nastave pružati otpor obećavši im više nego što je mogao dati. »Smatrao sam svojom dužnošću ostati s njima do kraja.« Bili su to časni osjećaji. Također je točno daje Churchill vrlo brzo po dolasku 3. listopada bio ishodio obećanje belgijske vlade da će nastaviti pružati otpor još najmanje tri dana; obećanje kojeg su bili oslobođeni tek izostankom pojačanja koja su im saveznici obećali poslati u istome roku.110 Pa ipak, opće raspoloženje javnosti, a dijelila gaje čak i njegova supruga, bilo je da je Churchill bio privremeno izgubio dodir sa stvarnošću i konzervativni se tisak pokazao nemilosrdnim. Nekoliko je dobro poznatih crta njegova karaktera koje pomažu objasniti što se stvarno dogodilo: bili su to, među 72 ostalim, n|cgova žeđ /a aktivnošću, osjeća] časti, l|ubav prema svjetlima pozornice, prkos prema

smrti, nepromišljenost te snovi o visokom zapovjednom položaju u oružanim snagama. Je li njegova prisutnost nakon 3. listopada uistinu bila imalo pomogla »Belgijancima da prikupe snagu za svoju zadaću« (kao stoje Churchill to rekao), pitanje je na koje nema definitivnog odgovora. Međutim, onjeu to vjerovao-a također i oni prijatelji i kolege koji su ga na povratku dočekali kao junaka.111 Churchillova antvverpenska pustolovina nalazi svoje pravo mjesto kao sporedan incident u divovskoj ratnoj drami koja se odigravala od kraja rujna do kraja studenog — u otvaranju zapadnog bojišta. Ta pojava, događaj koji nitko nije očekivao, kojeg nitko nije želio i s kojim nitko nije znao što učiniti, odredio je smjer rata tijekom sljedeće četiri godine. Obje strane očekivale su da će pobjede ili porazi u velikim bitkama vrlo brzo odlučiti o konačnom ishodu rata. Imajući pred očima primjer francu-sko-njemačkog rata koji je bio počeo u srpnju 1870., a završio već šest mjeseci poslije, nijedna strana nije poklonila dovoljno pozornosti četverogodišnjemu građanskom ratu u Americi. Prva četiri tjedna rata obilježila je njemačka provedba već pomalo prezrelog plana Schlieffen: pet od njemačkih sedam armija zaokrenuto je u Francusku preko južne Belgije s namjerom da krajnjim rubom svojeg zamaha obgrle i Pariz. Već sredinom rujna plan se bio izjalovio; nazapadnija njemačka armija u konačnici se našla (zbog razloga koji su se tada činili prihvatljivi) istočno, umjesto zapadno od Pariza, a cjelokupno napredovanje njemačkih snaga potpuno je zaustavljeno u bitci za Marne. Događaji koji su uslijedili u sljedećih osam tjedana kasnije su postali poznati pod neprista-lim nazivom »Utrka do mora«. Obje strane tvrdoglavo su pokušavale zaobići neprijatelja i prići mu s boka. »Naizmjence su rastezali svoje položaje [u smjeru sjevera] sve dok naposljetku nisu dodirnuli obalu, a da pri tome nijedna niti druga strana nije uspjela u izvornoj nakani: zaobići protivnika i iznenaditi ga s boka. Zaštita koju je pružalo more postala je dobrodošla tek kada je postalo jasno da manevriranjem neće biti moguće uništiti suparničku vojsku.« Posljednjih dana studenog mrtva trka i zimski uvjeti na bojištu prisilili su obje strane da se »ukopaju«. Bio je to početak stvaranja linije rovova »koja se do ožujka 1917. godine ni u jed73 nomr umniku ni|i pomaknula više od pcmaesiak kilometui.i u lulo kojem smjeru«." ¦' Brojni francuski i britanski planeri počeli su mozgati o mogućnosti razbijanja neočekivanog zastoja napadom na Njemačku iz nekoga drugoga pravca. Zamisao o takvoj akciji nije bila isključivo Churchillova, niti je 1915. godine bila posve nova. Drugo iznevjereno, a općerašireno očekivanje iz prvih dana rata (poput onoga o brzom svršetku) odnosilo se na navodno golemu rusku vojnu silu. Međutim, dotadašnji učinak te sile bio je razočaravajući. Rat na istoku bio je započeo katastrofalnim porazima ruskih snaga koje su bile krenule prema istočnoj Pruskoj. Iako je Rusija imala više uspjeha u borbama protiv njemačke saveznice Austro-Ugar-ske, Njemačka je ipak bila ona sila od koje je valjalo najviše strahovati. Zbog toga su London i Pariz smatrali poželjnim poduzeti neku operaciju na istoku kako bi pružili pomoć Rusiji, a možda i malenoj Srbiji koja je tako hrabro uznemiravala Austro-Ugarsku na njezinim južnim granicama. Ti planovi izvorno nisu bili samo vojni, već i diplomatski. Iako su Turska (nazovimo Otomansko Carstvo njegovim poznatijim imenom) i balkanske države udružene u različite kombinacije u pamćenju živih već nekoliko puta bile međusobno ratovale, u kolovozu 1914. godine među njima je slučajno vladao mir. Budući da su njihovi veliki susjedi i pokrovitelji započeli svjetski rat, te su se državice prije ili kasnije morale upitati kome se pridružiti i kako profitirati. Zahvaljujući nadzoru nad Dardaneli-ma i Palestinom, što je predstavljalo prijetnju britanskom Egiptu i Sueskom kanalu, Turska je bila najbogatiji plijen u toj diplomatskoj igri. Međutim, neugasla nada Britanaca da je Tursku moguće zadržati izvan rata raspršila se u studenome kada su dva njemačka ratna broda, Goeben i Breslau, stigla u Carigrad. Ostale tri balkanske države koje su dotad bile neutralne (Grčka, Rumunjska i Bugarska) nastavile su se držati po strani, kao i Italija, kako bi vidjele kakvu korist bi im mogao donijeti ulazak u rat. Churchill se divio grčkom premijeru Venizelosu za kojeg se znalo da je naklonjeniji saveznicima od monarha. Grčka je težila preuzeti kontrolu nad Bosporom i Dardanelima te zauzeti Carigrad - ali isto je željela i Rusija. Britanci su se našli na sto muka kada su shvatili da između Grčke i Rusije vlada takva sumnjičavost da osigurati potporu jednih znači

automatski izgubiti potporu drugih. Do kraja 1914. godine postalo je jasno da prednost valja dati ruskim osjećajima: ruske armije ostajale su bez strelji74 va i ii|cm.u'ka proljetna olenziva mogla ih je uništiti, dok su Turci istodobnu protiv njih otvarali novo bojište na Kavkazu. Također, postalo je jasno da se dulje vrijeme ništa odlučujuće neće dogoditi na bojištu koje se sada nazivalo zapadnim. Zamisao o forsiranju Dardanela, morskog tjesnaca između Egejskog i Mramornog mora koji je istodobno predstavljao vrata Carigrada, bila je u optjecaju već nekoliko tjedana (štoviše, godinama je naizmjence ulazila i izlazila iz planova Admiraliteta). Sada se činila poželjnijom nego ikada prije. Churchill se već dugo bio nadao da će dobiti priliku popraviti štetu učinjenu u samome početku rata, kada njegovi admirali Sredozemne flote nisu uspjeli spriječiti njemačke ratne brodove da stignu do Carigrada. Do tog trenutka Sredozemno je more Admiralitetu bilo manje zanimljivo od sjevernih mora. Churchillu i mornaričkim planetima nikada nije dosadilo zabavljati se ambicioznim planovima o odvlačenju pozornosti Njemačke zauzimanjem otočja uz njezinu sjevernu obalu ili pak (zamisao kojom je Fisher bio opsjednut) upadom na Baltik kako bi se postrojbe (po mogućnosti ruske) mogle iskrcati u Pomeraniji. Iako se i Churchill zanosio tim maštarijama, njegovu pozornost sve više su privlačili Dardaneli, sve dok potkraj godine nije postao potpuno opsjednut tom zamisli. U to vrijeme, u prvim tjednima 1915. godine, tursko Vrhovno zapovjedništvo već je naveliko utvrđivalo obranu Dardanela. Ta obrana nije bila bogzna što kada je Churchill 3. studenog 1914. godine, nakon stoje rat s Turskom postao neizbježan, zapovjedio bombardiranje vanjskih utvrda s mora. Nije posve jasno bi li Turci bili spremno dočekali napad i bez te preliminarne najave britanskog zanimanja, ali posve je sigurno daje njihova obrana ubrzo postala vrlo dojmljiva: utvrdama su pridodane mobilne haubice i poljski topovi, a minska polja studiozno su posijana u vodama poznatima po vrlo brzim morskim strujama. Bilo je jasno da takav položaj valja napasti s kopna i od te se pretpostavke redovito polazilo prilikom svakog razmatranja operacija tijekom 1914. godine. Zadaća mornarice bila je prebaciti vojnike i pružiti pomoć otvarajući paljbu s mora po neprijateljevim položajima. Poigravalo se i privlačnom teorijom o tome kako bi nakon uspješnog zauzimanja polouotoka Galipolja na zapadnoj obali Dardanela ratni brodovi mogli prodrijeti kroz morski tjesnac te natjerati Carigrad na predaju već i samom prijetnjom uporabe sile. Kit-chener, koji je bio pod strašnim pritiskom, čas bi tvrdio da može osigurati 75 dovoljni' snage za takav napad, čas da ne može. lako su njegov ugled i moć tada bili na vrhuncu, a njegova riječ neupitni zakon, nitko i ništa nije ga moglo natjerati da se izjasni u prilog jednom ili drugom planu djelovanja. Lakomisleni premijer Asquith mogao je samo sanjati o apsolutnom autoritetu koji je Churchill bezuvjetno zahtijevao za sebe dvadeset i pet godina kasnije. Kako je projekt zatajio, Churchillje zapovjedio svojoj »ratnoj skupini« u Admiralitetu da iznova razmotri mogućnost napada s mora. Dok je to činio, osjetio je neobično snažno uzbuđenje. Dana 3. siječnja 1915. godine jedan od zapovjednika flote u istočnom Sredozemlju, viceadmiral Carden, primio je telegram sljedećeg sadržaja čiji je odlučan i tipično churchillovski ton zacijelo privukao njegovu pozornost: Od prvog lorda. Smatrate li izvedivim forsiranje Dardanela isključivo s mora? Pretpostavka je da bi bili upotrijebljeni stariji, rabljeni brodovi opremljeni protuminskim odbojnicima pred kojima bi u ulozi minočistača i minolovaca plovili brodovi za prijevoz ugljena ili pak drugi trgovački brodovi. Važnost ishoda opravdala bi teške gubitke. Javite mi svoje mišljenje.113 Pretposljednja rečenica o gubicima bila je u pravilu Churchillova prva asocijacija na pomisao o novoj akciji. Njegove sljedeće misli u pravilu bi bile opreznije. Nesretni Carden koji je prethodne tri godine bio proveo spokojno nadzirući mornaričko brodogradilište na Malti, našao se u vrlo neugodnom položaju. Bilo je posve jasno da Churchillovo pismo zahtijeva potvrdan odgovor, no nijedan zapovjednik ne voli slati svoje ljude na zadatke iz kojih se najvjerojatnije neće vratiti, a u ovom zadatku mine zasigurno nisu predstavljale ni prvu niti najveću opasnost. Dva dana kasnije Carden je odgovorio riječima koje su se Churchillovim željama približile najviše stoje Cardenova savjest dopuštala: »U odgovoru na Vaš telegram od 3-eg ovog mjeseca, ne mislim da je Dardanele

moguće požurivati. Moguće ih je probiti operacijama velikih razmjera uz sudjelovanje velikog broja brodova.« Prema Churchillovu tumačenju, Carden je rekao da bi već i sama Kraljevska ratna mornarica mogla probiti prolaz kroz Dardanele te da je plan svakako vrijedan pokušaja. Nepristrani promatrač, međutim, protumačio bi taj odgovor onako kao što su ga protumačili Churchillovi profesionalni savjetnici u Admiralitetu - daje čovjek na terenu, Carden, bio nezadovo76 I|;in, sumnjičav i neodlučan. Churchill u to nije želio povjerovati. Nije jasno je li razlog tome bio propust njegovih savjetnika da jasno izlože svoje gledište ili je pak Churchill bio u takvu stanju da ih nije mogao razumjeti. U svakom slučaju Churchill nije bio spreman prihvatiti mišljenje o neizvedivosti tog plana. Postao je njegovim glavnim zagovornikom u Ratnom vijeću, ustvrdivši kako plan ima blagoslov admirala. Admirali su to kasnije opovrgnuli. Povjesničari i danas pokušavaju razbistriti maglu kojom su obavijeni ti događaji. Nemoguće je utvrditi točno što su Churchillovi mornarički savjetnici rekli, a što nisu rekli kada je s njima o tome razgovarao. Daje Churchill bio manje pritiskao kako bi čuo odgovore koje je htio čuti ili daje bio manje agresivan u raspravi, vjerojatno bi bio otkrio da su većinu obuzimale zle slutnje koje su iz tjedna u tjedan rasle. Fisher, profesionalac čije je mišljenje bilo najvažnije, isprva je Churchilla uvjeravao u svoju potporu, da bi vrlo brzo izgubio vjeru u pothvat, naposljetku osup-nuvši Churchilla svojom tvrdnjom kako nikada nije bio povjerovao da bi taj plan mogao uspjeti. Da nije bio strastven i tvrdoglav čovjek, Churchill je mogao i ranije uočiti da operacija uživa manju potporu nego stoje želio vjerovati. Pa ipak, i oprezniji ljudi od njega mogli su povjerovati daje zamisao vrijedna pokušaja. »Laički« dio Ratnog vijeća naizgled se nastavio u to uzdati, iako su pojedinci među njima morali znati Fisherovo stvarno mišljenje, a vrlo vjerojatno i mišljenje drugih admirala.114 Sredinom ožujka visoki časnik i Churchillov prijatelj, general sir lan Hamilton, spremao se preuzeti zapovjedništvo nad britanskim i kolonijalnim postrojbama koje je Kitchener, prigrlivši naposljetku Churchillov projekt, okupljao radi iskrcavanja na poluotok. Njegova glavna zadaća bila je olakšati zadaću mornarici odvlačenjem pozornosti turskih snaga i ušutkivanjem barem dijela njihova topništva. Churchill je mogao zapovjediti odgodu početka mornaričkih operacija te pričekati plan zajedničkog djelovanja kopnenih snaga i mornarice; plan kakav je pripremljen za iskrcavanja koja su uslijedila pet tjedana kasnije - ili čak i bolji. Petnaest godina kasnije, uz obilje vremena za premišljanje, prilikom pisanja re-trospektivnog osvrta o tome stoje mogao učiniti drugačije, Churchill je priznao »da bi bilo mudro da je napad s mora bio već ranije obustavljen«.115 U svakom slučaju on to nije učinio, opravdavajući se razlozima koje je već bio iznio u razgovoru s Kitchenerom kada su raspravljali o pokretima postrojbi - da je mornarička operacija već bila započela - što je 77 značili) samo da su ( arđenovi brodovi s vanjske strane t|esnaea s vremena na vrijeme tukli po turskim topničkim položajima pokušavajući ih »omekšati«. Churchillovi razlozi nisu bili uvjerljivi. Za pretpostaviti je da je mornarička taština u tom trenutku već bila uzela maha ili pak da Churchill jednostavno nije htio priznati ni sebi, ajoš manje drugima, da i sam počinje dvojiti u mudrost svojeg plana.116 S dvojbama ili bez njih, Churchill nije poduzeo ništa kako bi odgodio ili zaustavio spektakularan napad planiran za 18. ožujka (kada je nesretni Carden doživio slom i bio zamijenjen admiralom De Robeckom). Churchill je u knjizi The World Crisis dao vrlo točan prikaz tog događaja. Za sudjelovanje u napadu određeno je deset bojnih brodova, a za potporu dodatnih šest koji bi ih slijedili u intervalima od četiri sata. Napad je trebao započeti dalekometnom topničkom pripremom s četiri modema broda. Kada bi utvrde bile djelomice utišane, četiri broda iz francuske eskadre prošla bi kroz intervale prve linije i otvorila paljbu po utvrdama s udaljenosti od otprilike 7 200 metara. Odmah po zauzimanju utvrda, čistači mina očistili bi koridor od 800 metara kroz pet redova mina koji su činili kefesko minsko polje. čišćenje bi se nastavilo cijele noći uz zaštitnu paljbu s dva bojna broda, dok bi se ostatak flote povukao. Sljedeće jutro, ako je koridor očišćen, flota bi njime ušla u zaljev Sari Siglar, odakle bi topovima tukla s kratke i presudne udaljenosti po utvrdama u

tjesnacu.117 Iako ljudi na terenu bolji plan možda i nisu mogli osmisliti te unatoč tome što je svakako bio izveden s najvećom mogućom preciznošću, u konačnici se plan ipak izjalovio zbog dvije pogrešne računice, obje povezane s minskim poljima. Već nekoliko dana uoči 18. ožujka čistači mina -koće s civilnom posadom koje su bile dovedene iz Velike Bntanije i grubo prilagođene novoj zadaći - došli su do zaključka da je praktički nemoguće išta učiniti tako dugo dok se moraju nositi s dvostrukim neprijateljem: snažnim morskim strujama i turskim topovima. Plan je stoga bio promijenjen kako bi čistači dobili izgledniju priliku nakon što britanski topovi utišaju turske. Neke su utvrde zaista bile uništene u skladu s planom, ali pokazalo se nemogućim utišati pokretne haubice koje su Turci bili dovukli uoči napada. Većina poznatih minskih polja ostala je ne-očišćena, a jedno relativno novije polje otkriveno je kada je već bilo prekasno. Do pet sati poslijepodne kada je napad opozvan, bojni brodovi 78 Inaistihlc, Ocean i llouvet bili mi potopljeni ili su tonuli, dok su lnllcxiblc i (niulois pretrpjeli vdo teška oštećenja. Britanski gubici nisu bili veliki, ali |c zato Bouvet povukao sa sobom na dno šest stotina francuskih mornara. Primivši De Robeckovo izvješće sljedećega jutra, Churchill ni u jednom trenutku nije dvojio daje riječ samo o prvoj fazi operacije koja će biti nastavljena bez odlaganja. Tu pretpostavku dva dana kasnije potvrdio je IV Robeck poslavši planove za novi napad. Međutim, već tri dana kasnije admiral se predomislio. U međuvremenu je bio razgovarao s generalima koji su stigli kako bi sudjelovali u izradi planova za iskrcavanja za koja je Kitchener u međuvremenu napokon bio pronašao potrebne postrojbe. IV Robeck je objasnio da bi uspjeh na moru (gdje je bio opsjednut problemom minskih polja) bio izgledniji u kombinaciji s napadom s kopna. Predložio je da ne poduzima daljnje akcije dok ne uskladi djelovanje sa sir lanom Hamiltonom. Churchill nije bio samo razočaran; bio je bijesan. Sročio je nacrt telegrama kojim zapovijeda De Robecku da se vrati izvornom planu te ga pokazao savjetnicima u »ratnoj skupini« u Admiralitetu očekujući njihovu suglasnost. Međutim, kada im je izložio problem, uvidio je da većina na čelu s Fisherom, nedvojbeno žaleći što ranije nisu bili jasno iznijeli svoja gledišta, dijeli De Robeckovo mišljenje. Bio je to strašan udarac. Churchill je razmišljao o ostavci, ali »to bi samo pogoršalo stvar. Sad kada su se admirali odlučili ukopati u svoje položaje nijedan moj čin ne bi ih mogao razuvjeriti«.118 Mogućeje daje De Robeck pogrešno procijenio situaciju. Pojedini njegovi časnici bili su mišljenja daje obnovljeni napad sljedećega jutra imao izgleda za uspjeh. Točan položaj svih minskih polja sada je bio poznat, a turske utvrde bile su ispucale znatnu količinu streljiva.119 U svakom slučaju, Turci su se iznenadili vidjevši da nema nastavka napada. Churchill nikada nije posumnjao u to da bi tijek rata i povijest svijeta bili drugačiji da je napad s mora bio uspio bilo iz prvoga, bilo iz drugoga pokušaja, iza čega bi u vrlo kratkom roku uslijedilo iskrcavanje Hamilto-novih snaga. Možda je bio u pravu, ali, bilo kako bilo, bio je prisiljen u jednoj lošoj situaciji spašavati ono što je bilo moguće spasiti. Razočaran De Robeckovim oprezom i izložen kritikama javnosti zbog dotadašnjih neuspjeha, Churchill je svoja posljednja četiri tjedna u Admiralitetu proveo uzbuđeno naručujući pojačanja, i mornarička i vojna, za udruženu operaciju koja je tada bila u tijeku. Kako se Fisher do daljnjeg učinio ne79 dostupnim, po.sl|rđnje služhoiu- zabil|cškc pivog Inula Ađmiraliirta, izdiktirane upravo onoga dana kada se političko tlo pod ii|iin počelo urušavati, odavale su dojam samopouzdanog ministra koji potpuno vlada situacijom.120 Pad s takve visine pokazat će se izuzetno bolnim. Konzervativna stranka i mediji već su dulje vrijeme bili pokušavali srušiti Churchilla. Sada im je konačno bio u šaci. Dočekali su svoju priliku u uzajamnim optužbama koje su uslijedile nakon propasti pomorskog napada od 18. ožujka. Možda to samo po sebi ne bi bilo previše važno da se protuchurchillovska kampanja sredinom svibnja nije bila preklopila s bizarnim spojem događaja koji mu nikako nije išao u prilog. Kao prvo, došlo je do poremećaja odnosa između Churchilla i prvog lorda mora, Fi-shera, koji je bio dodatno pogoršan, a dijelom i prouzročen povremenim ekstremnim i neuravnoteženim postupcima ostarjeloga generala. Međutim, u onoj mjeri u kojoj je to

ubrzalo njegov pad, odgovoran je bio sam Churchill. Njegova opčinjenost mušičavim admiralom bila je sasvim u skladu s njegovom cjeloživotnom sklonošću živopisnim i kontrover-znim osobama koje su ga uzbuđivale i koje su njegova supruga i ostali njemu naklonjeni ljudi smatrali opasnima ukratko, »lošim utjecajima« -među kojima su se uz Fishera osobito isticali bezobzirni pustolov i odvjetnik F. E. Smith (kasnije lord Birkenhead), zatim vlasnik dnevnog lista i financijer sir Max Aitken (kasnije lord Beaverbrook) te naposljetku -iako je Churchill tada bio već toliko star i bolestan da to više nije bilo važno - sumnjivi grčki brodovlasnik Aristotel Onassis. Ni Kralj niti premijer nisu odobravali Churchillovu zamisao o vraćanju sedamdesetpetogodišnjeg Fishera u Admiralitet kada je prvi lord mora Battenberg morao biti smijenjen potkraj 1914. godine. Međutim, Churchill je nepopustljivo tvrdio da mu je Fisher potreban, opravdavajući tu potrebu razlozima koji su se mijenjali ovisno o publici. U najširoj javnosti Churchill je hvalio Fisherov dinamizam i stručnost. Bliskoj prijateljici Violet Asquith rekao je daje siguran, iako svjestan starčevih slabosti, da može s njime izaći na kraj.121 Isprva su se sjajno slagali, zbijajući međusobno šale poput uzbuđenih školaraca, ali u siječnju 1915. godine potisnuta razdražljivost počela je sve snažnije podrivati šaljivi ton njihove komunikacije kako je neuravnoteženi stariji muškarac sve češće počeo 80 zamjerati ii|>ađc nestrpljivoga i mlađeg muškarca u carstvo lordova mora. Oslobođen stiska Fisherovc magnetske privlačnosti nakon njegove smrti 1 '¦IIO. godine, Churchill ga je s vremenom počeo opisivati kao »grubog, hirovitog, osvetoljubivog, izjedenog mržnjama koje su često izrastale iz prkosa, koji je radio tajno ili silovito, kako je već prilika nalagala, služeći se pri tome metodama koje tipični engleski džentlmen ili dječak u dobroj privatnoj školi već zarana nauči prezirati i izbjegavati«.122 Dana 14. svibnja 1915. godine dogodio se još jedan slučaj koji je, na C "hurchillovu nesreću, pridonio njegovu padu. Vojni dopisnik The limesa uzbunio je zemlju i uzdrmao vladu otkrivši kako je britanska vojska u Francuskoj bila osakaćena teškom oskudicom topničkog streljiva. Petnaestoga je Fisher podnio ostavku. Dobro poznata taktika, iako se ostavka ovaj put činila stvarnom. U isto vrijeme premijer je trpio boli privatne naravi jer je njegova zgodna mlada pouzdanica, Venetia Stanley, bila neočekivano objavila svoje zaruke. Kako se priča o nedostatku streljiva nadovezala na neuspjeh kod Dardanela i izostanak bilo kakvih dobrih vijesti iz Galipolja, pozivima konzervativaca na temeljite promjene postajalo je sve teže odolijevati. Asquith je tada već bio spreman razmotriti mogućnost preustroja vlade na osnovi koalicijskog sporazuma. Zahtjevima konzervativaca za Fi-sherovim povratkom u Admiralitet stao je na kraj sam admiral, postavivši nemoguće sebične uvjete kako bi se iznova latio dužnosti.123 Njihovu zahtjevu za izbacivanjem Churchilla iz Admiraliteta, međutim, moralo je biti udovoljeno. Miroljubivi A. J. Balfour imenovan je prvim lordom Admiraliteta, a Churchill je premješten na mirniji, neizvršni položaj kancelara vojvodstva Lancaster, čime je na njegove dane u središtu moći stavljena točka sve do kraja rata. Churchill je i nadalje imao svoje prste u događajima u dovoljnoj mjeri kako bi se izložio optužbama za suodgovornost za Galipolje, iako je njegov doprinos u odlukama vojnog zapovjedništva bio minimalan. Odbor za Dardanele (kako je glasio novi naziv Asquithova tobožnjeg Ratnog vijeća) zasuo je lavinom predstavki i govora zalažući se za nove akcije na Dardanelima i osuđujući pesimistična predviđanja njihova ishoda, ali kao neprijeporni gospodar pozornice, Kitchener se pristojno pravio gluh. Iz središta u kojem su se oblikovale strategijske politike, Churchilla su postupno izgurali na sam rub. Sve češće prozivan kao glavni pokretač propalog pokušaja zauzimanja Darda81 CHURCHILL I RAT nela (tvrdnja koja nije bila sasvim neutemeljena), Churchill je sve više vremena provodio braneći svoj položaj i odolijevajući potištenosti sve dok pustolovina na Galipolju nije došla do svojega razočaravajućeg kraja, a Odbor za Dardanele bio raspušten. Koncem 1915. godine, suočen s istragom čiji je cilj bio utvrditi stoje to pošlo po zlu, Churchill je odlučio dići ruke od svega te iznova pristupiti vojsci.

82 5 Blato i oružje Iako nakon Galipolja nikada više nije imao središnju i utjecajnu ulogu u događajima Prvoga svjetskog rata, Churchill ni u jednom trenutku nije prestao pokušavati svojim gledištima mijenjati njihov ishod. Pouzdano se može reći kako su jedini trenuci kada je prestajao misliti na rat bili oni u kojima se prepuštao slikanju, hobiju koji je prihvatio na nagovor šogorice u tjednima potištenosti nakon napuštanja Admiraliteta. Iako je i nadalje bio član vlade, nj egova funkcij a više nij e bila izvršna - bio j e kancelar voj -vodstva Lancaster. Također, imenovan je u Odbor za Dardanele, tijelo užeg Kabineta vlade koje je donosilo odluke o ratu. Mogao je slati okružnice i govoriti do mile volje, ali moć gaje bila napustila. U eseju iz 1921. godine naslovljenom »Slikanje kao razbibriga« prisjetio se: U takvom položaju bio sam upućen u sve, a nisam mogao ništa. Prijelaz s dinamičnih izvršnih aktivnosti svakodnevnog rada u Admiralitetu na usko definirane zadaće savjetnika ostavio me je bez daha. Poput nemani izvučene iz morskih dubina ili ronioca kojeg su prebrzo povukli na površinu, moje vene prijetile su prsnuti uslijed pada tlaka. Dardaneli i Galipolje nastavljali su dražiti Churchillov um još dugo nakon povlačenja vojske s poluotoka koncem 1915. godine. Veći dio godine koja je uslijedila, kada su izvori i vođenje te kampanje postali predmetom službene istrage, osjetio se dužnim posvetiti vrijeme obrani vlastite uloge u njezinu prvobitnom planiranju i gledišta kako bi, uz malo više sreće i veća sredstva, bili ostvarili strategijska čuda. Štoviše, vjerovao je da su čuda još uvijek moguća ako bi se velike anglofrancuske snage vezane u obližnjem Solunu mogle iskoristiti za iznenadni napad na poluotok sad kada se turska vojska bila povukla, rasporedivši se na drugim bojišnicama. Tvrdio je daje to potez koji bi neprijatelj najmanje očekivao te stoga ono što bi lukav taktičar morao učiniti. Ali »nikakav sličan 83 CHURCHILL I RAT odvažan plan nije pao na um našim vođama [koji] su se s pitomim pouzdanjem prepustili golemim frontalnim napadima koji su se pripremali u Francuskoj«.124 Povjesničari će i dalje raspravljati o tome je li Churchillova predanost strategiji za jugoistočni Balkan bila razborita ili nije te će većina vojnih povjesničara i dalje tvrditi, zajedno s većinom Churchillovih suvremenika u vojsci i mornarici, da su njegove zamisli bile previše ambiciozne. Međutim, u vojnom smislu njegove zamisli bile su itekako zanimljive, iako su pojedine političke težnje kojima ih je u različitim trenucima opravdavao - otimanje Bugarske iz njemačkih kandži, održavanje Srbije na životu, čvrsto vezivanje Rumunjske i Grčke na strani saveznika, oštećenje vitalnih organa Turskog Carstva - vjerojatno davale mašti previše maha.125 Ma kakav bio njezin doprinos, bila je to mašta po Churchil-lovu ukusu. Njegovo optimističko zanimanje za Balkan kao instrument potkopavanja njemačke sile ostalo je živo i u godinama koje su uslijedile. Godine 1943. i 1944. još uvijek je bilo snažno. Ako članovi Ratnog kabineta (na čelu s Davidom Llovdom Georgeom koji je naslijedio Asquitha u prosincu 1916.) nisu obraćali pozornost na Churchillove savjete o vođenju rata, to zasigurno nije bilo stoga što ga nisu čuli. Razriješen izvršne dužnosti, Churchill je uvjerljivo nastupao kako za govornicom Zastupničkog doma parlamenta, tako i širom zemlje. Također, često je i mnogo pisao za nekoliko nacionalnih dnevnih listova. (Budući da nije imao gotovo nikakav imetak, glavninu njegovih prihoda nakon napuštanja državne službe moralo je osigurati njegovo pero, kako u tom razdoblju njegove karijere, tako i u svim drugim razdobljima sve do konca 1945.) Nakon povratka u Kabinet u svibnju 1917. (iako nikada više u Ratni kabinet), marljivo je slao dojmljive okružnice izlažući u njima svoje ocjene i tumačenja tekuće situacije te nudeći prijedloge za strategiju i organizaciju ratnih napora na domaćem bojištu. Cesto je izazivao strpljenje pojedinih svojih kolega, osobito konzervativaca, upadajući u područja koja su oni smatrali svojim ekskluzivnim lovištem, stoje bio redovit obrazac njegova ponašanja kad god bi obnašao neku dužnost u vladi, te sldćući se naokolo s vojskom mnogo češće nego što su oni to odobravali. U svibnju 1918. godine čakje

zamolio maršala Haiga da mu pronađe pied-d-terre (privremeni smještaj) u blizini Glavnog stožera kako bi mogao lakše dolaziti i odlaziti.126 Ti posjeti nisu bili isključivo plod nje84 BLATO I ORUŽJE gove želje da bude blizu bojišnice - čini se da su oni bili presudni za njegovo mentalno zdravlje. »Oduvijek si mi govorio o strasti i sreći koje osjećaš kada si s postrojbama na terenu«, napisao je Churchillu sir John French u trenucima Churchillove potištenosti. »Pogled na vojnike i neprijatelja promijenit će tvoje gledište«.127 Ali Churchill je volio biti s postrojbama i kada je bio dobrog raspoloženja. Uživao je u društvu vojnika, ako je bilo moguće generala (stoje bilo paradoksalno s obzirom na njegovo mišljenje da su generali uglavnom precijenjeni). Bilo je to najviše što se mogao približiti tome da i sam bude general. »Zapovijedanje ratom«, prema njegovu vlastitom dojmljivom izrazu, bilo je ono za čim je žudio i za što se smatrao stvorenim.128 Budući da to nije mogao ostvariti u visokom stilu odnosno u svojstvu generala kopnene vojske, morao se zadovoljiti onime što se dalo učiniti u Westminsteru. Imajući na umu znatno oslabljen položaj s kojeg je djelovao nakon debakla u svibnju 1915. godine, količina i raznovrsnost njegovih postignuća bili su izvanredni i u krugu njegovih kolega političara posve jedinstveni. U studenom 1915. godine povukao se s dužnosti »dobro plaćena nerada« i objavio svoju nakanu da se svojim drugovima po oružju -jer još uvijek je imao čin bojnika u husarima grofovije Oxfordshire - pridruži na bojištu.129 Kratkotrajno službovanje u Flandriji koje je uslijedilo bilo je donkihotska epizoda koja je, doduše, istaknula njegovu hrabrost i osebujnost, ali inače nije povećala njegov koristan doprinos ratnim naporima. Korijeni te epizode leže u uvrijeđenosti i ogorčenju činjenicom daje sredinom studenog 1915. godine izostavljen iz sastava malobrojnog Ratnog vijeća koje je trebalo zamijeniti raspušteni Odbor za Dardanele. Dana 15. studenog održao je u Zastupničkom domu parlamenta govor u kojem je objavio svoju ostavku. Već uvečer 18. studenog nalazio se s druge strane Kanala La Manche. Sir John French presreo gaje po dolasku i odveo u Glavni stožer u Saint-Omeru, obavijestivši ga da mu želi povjeriti zapovjedništvo nad jednom brigadom. Churchill je sa zadovoljstvom prihvatio, ali je pametno predložio da bi, prije nego li učini bilo što drugo, trebao upoznati stanje na terenu. Stoga su mu organizirali desetodnevni posjet grenadirima koji su držali položaj u okolici Neuve Chapellea. Od 85 CHURCHILL I RAT 1. do 11. prosinca boravio je u Saint-Omeru, čekajući da stignu papiri za njegovo imenovanje i uživajući u društvenom životu i političkom traču Glavnog stožera, okrijepljen potporom svojega novog prijatelja, poduzetnog Kanađanina sir Maxa Aitkena. Uslijedila su dodatna tri dana druženja s grenadirima, a zatim još jedan ugodan tjedan u Glavnom stožeru tijekom kojeg je bio prisiljen probaviti vijest daje premijer uložio veto na njegovo promaknuće u čin brigadira. Morat će se zadovoljiti zapovijedanjem bojnom. Prije nego što se mogao posvetiti novoj zadaći, približavanje Božića omogućilo mu je da provede tjedan dana kod kuće u Londonu. Dana 5. siječnja preuzeo je zapovjedništvo nad Šestom bojnom Kraljevskih škotskih strijelaca koji su se ubrzo trebali vratiti na bojište, na položaj s druge strane belgijske granice kod Ploegsteerta, odnosno »Plug Streeta«* kako je prozvan u britanskome vojničkom žargonu. Postrojbom je zapovijedao četiri mjeseca, tijekom kojih su ga London i Zastupnički dom parlamenta vidjeli dva puta; prvi put od 2. do 13. ožujka te još jednom od 19. do 27. travnja. Kada se uračunaju svi prekidi, njegovo službovanje na zapadnom bojištu bilo je zapravo vrlo kratkotrajno. Definitivno je završilo 6. svibnja 1916. godine. Supruga gaje pokušavala uvjeriti da posveti službi više vremena. Nijedan drugi časnik nije se mogao tako naprasno latiti i ostaviti oružja, ali, baš kao i u južnoafričkom ratu, Churchill je bio zakon za sebe i snaga njegove osobnosti omogućila mu je da to učini bez posljedica. Dok je bio sa Kraljevskim strijelcima, Churchill je svoju dužnost obavljao odlučno i uspješno, stilom koji mu je bio svojstven. Štoviše, i tu se istaknuo neobičnim stilom odijevanja; na skupnoj fotografiji snimljenoj 29. prosinca 1915. godine Churchill izgleda pomalo kruto, odjeven u odoru

prestrogo i previsoko stegnutu remenom te s francuskim šljemom koji je uporno nosio jer je navodno bio udobniji od britanskog.130 Bojna nije bila u dobrom stanju kadaju je preuzeo. Pretrpjevši goleme gubitke u bitci kod Loosa, sada je tavorila u blatu Ypresa. Moral je bio na niskoj razini, a stegovna pravila posve opuštena. Njegovi prvi dani u ulozi zapovjednika nisu bili ugodni. Nije nam poznato kakvo je bilo mišljenje vojnika o njegovu imenovanju. Poznato nam je, međutim, kakvo je bilo mišljenje Otprilike »Ulica čepova« ili »Ulica zatvarača« (nap. prev.) 86 BLATO I ORUŽJE časnika jer je nekolicina poslije o tome pisala i govorila. Situacija im se nimalo nije svidjela, a Churchillov dolazak nije ih u tome razuvjerio. Chur-chill nikada nije volio susrete s neznancima i imao je naviku neugodno se mrštiti i mrgoditi prema neznancima prije nego što bi izustio prve riječi, dok je vođenje beznačajnih razgovora bilo vještina koju nikada nije bio svladao. Prvo postrojavanje bilo je potpuno kaotično, a prva večer u časničkoj blagovaonici prilično ledena. Pa ipak, ozračje se vrlo brzo poboljšalo. Neovisno o tome koliko su se njegove misli zadržavale na Samt-Omeru i Westminsteru, Churchillu nije nedostajalo žara u obavljanju njegovih dužnosti. Izvukao je bojnu iz njezina stanja potištenosti, unoseći u svoju zapovjednu ulogu stupanj maštovitosti i poleta koji je svakako nadilazio mogućnosti karijemih časnika kojima je sve to postalo rutinom. Pokazao je darovitost kao instruktor, ističući se neočekivano u ulozi stručnjaka za probleme ušljivosti (životno važno za ljude koji su tjednima nosili istu odjeću) te punjenje vreća s pijeskom. U roku od samo nekoliko dana koje je imao na raspolaganju isplanirao je i organizirao sportski dan te večernji koncert uoči povratka na bojište. »Smijali smo se mnogim stvarima koje je radio«, prisjetio se jedan od njegovih poručnika, »ali bilo je tu i stvari kojima se nismo smijali jer smo znali da su razborite. Imao je jedinstven pristup koji je u nas činio čuda.« (Kada se Siegfried Sassoon tijekom svojeg oporavka susreo s Churchillom u rujnu 1918. godine, osjetio je »da bih ga volio imati za zapovjednika moje postrojbe na bojišnici«.)131 Churchill je pokazivao neuobičajeno zanimanje za dobrobit običnih vojnika, zanemarujući ponekad klasne razlike (kao što se događalo i u vrijeme njegove službe u Admiralitetu) i izazivajući time zlovolju pojedinih časnika. Nije poznato jesu li mu časnici ili vojnici zamjerali na tome što se nagrađuje luksuznim užicima koje je naručivao od Clemmie: brandvjem i cigarama, »komadinama konzervirane govedine, sirom stiltonom, vrhnjem, šunkom, sardinama, sušenim voćem, možda bi čak mogla pokušati i s velikim goveđim odreskom u tijestu, ali nemoj konzerviranu lještarku ...«132 Za Plug Street se smatralo da se nalazi na »tihom« dijelu bojišnice, iako ni tamo nije nedostajalo akcije: granate su letjele preko glave ili padale ispred rovova, straže je valjalo održavati danonoćno zbog mogućih napada, također je valjalo popravljati vlastite rovove te noću krpati vlastitu, a trgati njemačku žicu. Noćni izlasci u ničiju zemlju s Churchillom u prat87 CHURCHILL I RAT nji bili su prava smrt za živce. Bio je, naime, nespretan i nepažljiv. Tako se jedan svjedok prisjeća iznenadnoga glasnog šapta: »Za ime Boga, gospodine, umirite se!«; drugi pak grube zapovijedi: »Gasi to prokleto svjetlo!«, za koje se pokazalo da pripada samome Churchillu koji je vlastitim tijelom nesvjesno pritisnuo prekidač na svojoj džepnoj svjetiljci.133 Njegova hrabrost, dapače, brzopletost kada bi se našao licem u lice s opasnošću, priskrbila mu je poštovanje njegovih ljudi. Upoznavši iz prve ruke život i smrt običnog vojnika u rovovskom načinu ratovanja koje je još prethodne zime bio kritizirao izdaleka, Churchill se učvrstio u uvjerenju da je potrebno pronaći drugi način da se poraze Nijemci. Edward Spears, koji ga je tih tjedana često viđao, kasnije se prisjetio: »Winston je bio znatiželjna uma kakav se rijetko sreće. Uvijek bi se pojavio s nekom novošću ili inovacijom -jednom prilikom bio je to prsluk otporan na metke. Drugi put pojavio se s pancimom kabanicom koja bi svakoga tko bije imao hrabrosti nositi zacijelo povukla na dno mora neovisno o vremenskim uvjetima.«134 Znatno plodonosnije bile su njegove zamisli o »mehaničkom ratu« i prevlasti u zraku koje je počeo nametati vladi čim se vratio kući. Ova izvanredna epizoda pokazala je daje Churchill bio hrabar, stoje i ranije bilo dobro poznato.

Otkrila je daje bio nagao i osebujan, stoje davalo vjetar u leđa njegovim kritičarima kada su govorili daje, unatoč njegovoj briljantnosti i svestranosti, Churchillova prosudba u cjelini bila neuravnotežena i nepouzdana. Takve kritike samo su potaknule njegov prijezir prema Ministarstvu rata: »Bogami, da sam ja na vlasti, makar i samo mjesec dana, natjerao bih ja njih da plešu.«135 Također, sasjeklo je u korijenu njegovu zamisao da bi u vojničkom pozivu još jednom mogao pronaći vlastito ispunjenje. Pokušao je unijeti cijeloga sebe u vojnički poziv, ali nije mogao. Westminster ga nije mamio samo u trenucima kada se kretao među utjecajnim ljudima u Glavnom stožeru, već i u onim trenucima kada gaje navodno pokušavao zaboraviti usred blata, pustoši i eksplozije granata kod Plug Streeta. Brojna pisma koja je napisao svojoj supruzi puna su ljubavi i čežnje. Neka među njima vrlo su impresivna kada se dodiruju tema kao što su ljubav i smrtnost, ali s odmicanjem vremena jasno je da se sve češće okreću pitanjima o tome što se događa u svijetu politike te zahtjevima da obavi za njega poneku zadaću povezanu s njegovim političkim interesima. Također, počeo je pisati svojim političkim kolegama, pretresajući s njima njihove buduće poteze. Na koncu 88 BLATO I ORUŽJE - a konac je stigao mnogo prije nego što se itko tome nadao, prema Cle-mentineinom uvjerenju prerano za dobro njegova ugleda - Westminster gaje privukao k sebi kao magnet željezo. Njegov pravi poziv nije bilo ratovanje, već zapovijedanje ratom, a London je bio središte iz kojeg je to valjalo činiti. Međutim, bilo mu je svojstveno da ga njegove političke i administrativne obveze ni u kojem slučaju nisu mogle spriječiti da se na bojište vraća onoliko često koliko je to moguće. Nakon što mu je Haig bio dodijelio smještaj u malenom dvorcu u blizini Verchocqa udaljenom samo dva sata leta od Hendona, u razdoblju od svibnja 1918. godine do konca rata Churchill je »uspio svjedočiti gotovo svakoj važnijoj bitci«.136 Bilo je možda i drugih ljudi u Velikoj Britaniji koji su proizveli čak i više dobrih ideja o boljem vođenju rata, ali nijedan među njima nije imao Churchillov status, niti njegov pristup središtu moći. Velika je šteta za cijelu zemlju, kao i za samog Churchilla, što su zbog hipoteke Dardanela i Galipolja, zbog velike nesnošljivosti koju su prema njemu iskazivali kon-zervativci u koalicijskoj vladi, ali i zbog toga što zapravo nije bio omiljen ni među vlastitim stranačkim kolegama, uglavnom zanemarene njegove konstruktivne kritike načina na koji se upravljalo ratom u razdoblju od proljeća 1916. godine do njegova povratka na dužnost u srpnju 1917. godine - tih »mjeseci u pustoši« pomalo nalik onom razdoblju u 1930-ima kadaje također progovarao o važnim stvarima uz mali ili nikakav učinak. Jedna od njegovih glavnih bojazni bila je neučinkovita upotreba ljudstva; na bojištu ili općenito u oružanim snagama, ali i u gospodarstvu. Dobro je poznato bilo njegovo suprotstavljanje tvrdnji generala sa zapadnog bojišta o navodnom pobjedničkom ishodu njihovih krvavih bitaka jer je u njima poginulo više Nijemaca nego Britanaca i Francuza.137 Churchill je bio siguran da su bili u krivu, uloživši mnogo truda u prikupljanje dokaza te posve razotkrivši njihove argumente u najtemeljitije istraženim poglavljima knjige The World Crisis pod naslovom »Blood Test« (»Ispit krvi«).138 Daje akcija na Dardanelima bila uspjela, stvari bi se bile odvijale drugačije. Ali nakon njezina neuspjeha: Na kopnu je preostao samo rat do iscrpljivanja ... Nije više bilo strategije, vrlo malo taktike; samo tupo iscrpljivanje slabijih kombinacija uzajamnim oduzimanjem života, samo obostrano gomilanje strojeva kako bi se te živote oduzimalo još i brže ... čvrsti, jednostavni, izravni frontalni napadi plemenitim mesom i krvlju protiv žice i strojnica, »ubijanje Nijemaca« dok istodobno Ni89 CHURCHILL 1 RAT jemci ubijaju dvostruko više savezničkih vojnika, novačenje muškaraca u dobi od četrdeset, pedeset, a ponekad i pedeset i pet godina, ili pak mladaca od osamnaest, slanje ranjenih vojnika tri ili četiri puta natrag u kaos - bili su to jedini potezi kojima se sada dokazivalo umijeće ratovanja.139 Churchillovo uvjerenje da moraju postojati i drugi načini borbe protiv dobro ukopanih Nijemaca, a ne samo frontalni napadi, rodilo se mnogo prije nego što gaje u ljeto 1916. godine učvrstila bitka na rijeci Somme. Ni u ovome, niti u sljedećem svjetskom ratu Churchill nije prestajao čeznutljivo pogledavati prema mogućnostima amfibijskih operacija za napad na neprijateljske bokove ili

pozadinu. Naposljetku, Britanija je navodno bila gospodarica morskih valova; zašto njezin nadmoćni položaj nije bio bolje iskorišten? Nemoguće je reći - jer Fisher je znao izazvati ono najglu-pavije u Churchillu - koliko ozbiljno valja shvatiti rođendansko pismo koje je Churchill napisao starom admiralu u siječnju 1916. godine: »Iskrcavanje na njemačku obalu, pridobivanje Danske te izlazak na Baltik i ovladavanje njime donijelo bi saveznicima presudnu pobjedu.«140 Imao je naizgled dobru zamisao kako osigurati brzu pobjedu na Bliskom istoku, ali kao i mnoge njegove zamisli i ova je bila previše zahtjevna za postojeće tehničke mogućnosti. Diveći se sjajnoj akciji kojom je Allenbv ušao u Jeruzalem u prosincu 1917. godine, Churchill je prigovorio da su turske snage u području Gaze mnogo ranije mogle biti natjerane na povlačenje prema sjeveru dobro pripremljenim iskrcavanjem u Haifi ili na njezinu širem području kako bi se Turcima presjekla željeznička pruga i ugrozila njihova pozadina.141 Ali nitko od visokih zapovjednika nije predložio tako očiglednu akciju - zacijelo zbog toga što »stjenovita i nemirna obala priječi pristup«, dok je »Jaffa, takozvana luka, bila obično otvoreno sidrište«.142 Churchill je zadržao živo zanimanje za mornaričke poslove i ništa stoje naučio ili doživio nije ga prisililo da promijeni mišljenje o tome kako admirali mogu biti podjednako nemaštoviti i sitničavi kao i generali. Admiral kojem je povjerio zapovjedništvo nad Velikom flotom iznevjerio je njegovo povjerenje. Iako je morao priznati da je Jellicoe bio s pravom pribjegavao krajnjem oprezu u blizini neprijateljskih mina i torpeda, Churchill je nepokolebljivo vjerovao daje admiral bio prokockao pobjedu u bitci kodjutlanda 31. svibnja 1916. godine, u dugoočekivanoj veli90 BLATO I ORUŽJE koj pomorskoj bitci za kojom su Churchill i svi ostali bili čeznuli. S ljubavlju je raščlanio svaku pojedinost bitke na pedeset i pet stranica knjige The World Crisis, došavši naposljetku do sljedećega izazovnog zaključka: »Hvalevrijedna opreznost bila je stvorila obrambenu naviku uma i taktički plan koji su sputavali Veliku flotu čak i kada nije bilo posebnih razloga koji bi uvjetovali osobit oprez.«143 Radovao se kada je 1917. godine prvi lord Admiraliteta smijenio Jellicoea zamijenivši ga svježijim sir Rosslynom Wemyssom, osobito kada je Wemyss istog časa izabrao Roge-ra Keyesa da zamijeni Reginalda Bacona na mjestu zapovjednika »Dover-ske patrole«, stoje bio neslužbeni naziv vrlo važne operacije čiji je cilj bio spriječiti prolazak podmornica kroz doverski tjesnac. Keyesje trenutačno poboljšao učinkovitost obrambene linije koju je Bacon bio počeo uzimati zdravo za gotovo, a zatim je isplanirao i osobno zapovijedao silovitim i umalo uspješnim napadom na podmorničku bazu u Zeebruggeu u noći s 22. na 23. travnja 1918. godine. Keyesje pripadao onoj vrsti pomoraca kojoj se Churchill najviše divio - njih dvojica ostali su dobri prijatelji dulje od dvadeset godina. Churchillova veza s mornaricom došla je do svojeg kraja ili, bolje rečeno, dokrajčena je, kada je u rujnu 1917. godine tvrdoglavi škotski poduzetnik sir Eric Geddes postao prvi lord Admiraliteta. Spretan u svim upravnim poslovima kojih bi se prihvatio, odlučan biti jedini gospodar u vlastitoj kući te, iako sam nije bio političar, saveznik konzervativaca u užem Kabinetu vlade, Geddes je zamjerao Churchillu njegove pokušaje da nastavi sudjelovati u mornaričkoj politici, sukobivši se s njime vrlo brzo u Kabinetu.144 Keyesov junački pokušaj uništenja podmorničke baze u Zeebruggeu savršeno je odgovarao jednoj od Churchillovih fiksacija o vojnoj operaciji vrijednoj žrtve, kakav bi bio i De Robeckov pokušaj zauzimanja Dardane-la daje bio uspješan: riskantan i odvažan, skup u smislu žrtvovanih života i materijala, ali izvanredno plodonosan u smislu vojne prednosti koju bi osigurao te s vremenom ovjekovječen u stihovima nacionalne epike zvonkim riječima i nagradama za hrabrost. Churchill nije imao ništa protiv žrtvovanja ljudskih života za dobru stvar, ali ih je mrzio žrtvovati za lošu. Upravo stoga što su napadi kopnenih postrojbi na njemačke položaje na zapadnom bojištu bili izvanredno skupi u smislu žrtvovanih ljudskih života i materijala, a potpuno besplodni u smislu ostvarivanja bilo kakve vojne prednosti, on ih se gnušao te je dosjetljivo tragao za alternativama. 91 CHURCHILL I RAT Jednu od njih, zaobilaženje neprijateljskih bokova i napad na njegov pozadinski postroj, već smo ranije istražili. Sada se moramo pozabaviti drugom, koju je sam Churchill pionirski nazvao

»mehaničkom bitkom«.145 Churchillove kritike ustrajnih pokušaja Britanske vojske da probije složene njemačke obrambene linije nisu razuvjerile školu vojnih povjesničara koji i nadalje tvrde da su Douglas Haig, vrhovni zapovjednik od prosinca 1915. godine, i generali kojima je zapovijedao, obavili svoj posao u skladu s očekivanjima ili u najmanju ruku onoliko dobro koliko je to bilo moguće s obzirom na okolnosti koje su uključivale - otočaninu je to lako zaboraviti - i neodgodive obveze prema zahtjevnim saveznicima.146 Takve su bile okolnosti u srpnju 1915. godine kada se Ratno vijeće moralo suočiti s činjenicom daje zbog stanja stvari u Rusiji i Francuskoj Britanska vojska prisiljena pokrenuti napad koji će se pretvoriti u bitku kod Loosa. Churchill je istaknuo da će gubici biti veliki, a koristi malo vjerojatne. »U riječima gospodina Churchilla ima dosta istine«, rekao je Kitchener, »ali, nažalost, rat moramo voditi onako kako moramo, a ne kako bismo mi to željeli.«147 Povjesničare sklone opravdavanju generala na zapadnom bojištu na dodatne su napore razumljivo potaknule kampanje omalovažavanja, pa čak i ismijavanja koje je u prvo vrijeme protiv njih, a slijedom stvari i protiv rata u cjelini, pokrenula najprije kazališna predstava Ohl What A Lowly War (Oh, kakav divan rat!) iz 1963., a zatim i istoimeni film iz 1969. godine.148 Mnogo se neznanja i predrasuda uvuklo u popularno tumačenje toga izvanredno značajnog događaja u modernoj povijesti, kao i nesporazuma i dezinformacija o uzrocima rata i njegovoj opravdanosti. Popularno tumačenje samih bitaka, međutim, i uvjeta u kojima su se vojnici na bojišnici borili i umirali nije netočno. činjenica da pojedini preživjeli sudionici tih bitaka poslije nisu jadikovali koliko i drugi, ili da uopće nisu ja-dikovali, ne znači da te bitke nisu bile strašne. Churchill im je odao dužnu počast u drugom svesku knjige The World Crisis. Znao je o čemu piše. Osim stoje svakodnevno proučavao najnovije vijesti s bojišta, posjedovao je iskustva iz prve ruke te poznavao mnoge koji su ih imali znatno više. Svrha njegova portretiranja bitaka na zapadnom bojištu u svoj njihovoj strahoti bila je djelomice plod želje da potkrijepi činjenicama svoju tvrdnju da je te bitke valjalo ranije zaustaviti odnosno da ih se nije smjelo ni započinjati, ali je pri tome također obav92 BLATO I ORUŽJE ljao zadaću dobrog povjesničara sa strašću za snažnom prozom, dajući potresnim događajima opis kakav su zahtijevali te dodajući boju širokim potezima pera radi boljeg, ali opravdanog efekta.149 Churchill je prezirao uzaludne žrtve. To prije svega objašnjava očajničku odlučnost s kojom je tragao za drugim rješenjima. Taj prijezir, zajedno s njegovim plahovitim divljenjem prema vojnicima koji su proživljavali te paklene muke, osjeća se u sljedećem sjajnom odlomku. U njemu Churchill govori o tome kako je rat vođen ujesen 1917. godine. U to vrijeme premijer i većina njegova Kabineta postali su ozbiljno nepovjerljivi prema prosudbama visokog zapovjedništva Britanske vojske, takozvanoj Haig-Robertsonovoj strategiji, a säm Lloyd George spremao se osporiti njezinu održivost. Iako izvan Ratnog kabineta, ali živo zainteresiran za sve što Ratni kabinet poduzima te zasipajući Lloyda Georgea savjetima, Churchill se nadao odluci da se u Flandriji Velika Britanija ograniči na obranu svojih položaja, a da sve snage raspoložive za napadačke aktivnosti pošalje u Italiju. Dogodilo se upravo suprotno. Slijedom toga došlo je do sloma talijanske bojišnice kod Caporetta, a britanske i kolonijalne postrojbe predane su na strašnu i tešku kušnju Passchendaelea. Nakon što je donesena odluka o pokretanju tog napada, Churchill je razborito prigovarao da bi generali u svakom slučaju morali utvrditi svoje ciljeve te rokove u kojima ih očekuju ostvariti. Smatrao je da im se ne smije dopustiti da nastave s ofenzivom neograničeno i neovisno o neostvarenim ciljevima i žrtvama čiji je broj svakodnevno rastao. Ali generali su ipak dobili carte blanche, uz posljedice na čijem se opisu Churchill često i dugotrajno zadržavao. Strahovita topovska paljba pretvarala je zemlju u prah, uništavajući pri tome njemačke rovove i obične odvodne kanale. Nadljudskom predanošću i prego-lemim gubicima ostvareni su sitni pomaci na njemačkoj fronti. U roku od šest tjedana najudaljenija točka do koje smo uspjeli prodrijeti bila je udaljena samo šest i pol kilometara. Ubrzo se spustila kiša, a prostrana polja kratera postala su ocean zagušljivoga, smrdljivog blata u kojem su se beznadno koprcali i ginuli ljudi, životinje i

tenkovi... Razbijene divizije neprekidno su nadomještane novima ... Pa ipak, snaga volje zapovjednika i stega njegove vojske ostale su i nadalje nepoljuljane. Pas-schendaele je osvojen uz nemjerljive žrtve. Ali iza njega, daleko iza njega, još uvijek su se izdizale nedirnute i nepristupačne utvrde Klerckena. Prošao je kolovoz. Prošao je rujan. Listopad je bio na izmaku. Jezovito bojno polje stegnu93 CHURCHILL 1 RAT laje svom svojom snagom oštra flandrijska zima. Meninska vrata u Ypresu bez predaha su bljuvala bujice ljudstva. Ma koliko brzo ispaljivali topovi, topovsko meso iza njih pritjecalo je još brže. Još u listopadu Britanski stožer planirao je i pokretao napade s potpunom vjerom u dostižnost cilja odnosno ostvarivanje presudnih rezultata. Tekje koncem studenog prihvaćen konačan neuspjeh ... Nemoguće je reći da »vojnici«, drugim riječima Stožer, nisu postupali po svom. Doveli su svoj mračni eksperiment sve do njegova kraja ... Učinili su to unatoč najizravnijim upozorenjima i primjedbama na koje nisu imali nikakva odgovora.150 Prihvatiti neizbježnost rata ne znači napustiti svaki pokušaj da ga se vodi pametno. Churchill je bio među najranijim zagovornicima rasprave o toj temi koju povjesničari i danas nastavljaju. Mnogo godina prije nego što su pisci o »štetnosti rata« počeli okretati javno mišljenje u svoju korist početkom 1930-ih godina, Churchill je bio tvrdio da su metode ratovanja protiv Nijemaca na zapadnom bojištu toliko neugodne i jalove - »golem, uzaludan i katastrofalan pokolj« - da nije potrebno žurno razmotriti samo otvaranje drugih bojišta, već i drugačije metode ratovanja. Na početku svojeg poglavlja o bitci kod rijeke Somme iskoristio je dva retka jednoga od tih pisaca, Siegfrieda Sassoona: »Pray God that you may never know / The Hell where youth and laughter go.V51 Churchillov izabrani drugi način bio je tenk. Njegovo gorljivo i dalekovidno zanimanje za vojnu tehnologiju - jedno od prvih poglavlja u The World Crisis naslovljeno je »The Romance of Design« (»Romantičnost dizajna«) - našlo je ovdje svoj najjači i najustrajniji izričaj. Churchill je zapravo bio započeo raditi na rješenju problema rovovskog rata prije nego što se taj problem uopće pokazao u svojoj punini. Bio je počeo istraživati mogućnosti tenka na samom početku rata, dokje još bio u Admiralitetu. Churchill nije bio jedini slobodnomisleći ratnik koji je naslutio potrebu za uklopljenim bojnim vozilima koja bi, služeći se gusjenicama, mogla prelaziti preko bodljikave žice i rovova; bilo je i drugih, među kojima su se isticali J. F. C. Fuller, Maurice Hankey i Ernest Swinton. Ali Churchill je bio jedina osoba na visokom položaju koja je mogla zaobići formalnosti kada je nešto valjalo obaviti nabrzinu. Doveo je inženjere koji su se počeli »Dao Bog da nikad ne upoznaš / Pakao u koji odlaze mladost i smijeh« (nap. prev.). 94 BLATO I ORUŽJE utrkivati s vremenom ne bi li izradili prihvatljiv prototip, isprva u radionicama njegova »vlastita lenskog dobra«, Kraljevskoga mornaričkog zrakoplovstva, a zatim, početkom 1915. godine, pod vodstvom načelnika Uprave za brodogradnju uz početni proračun od 70 000 funti - o čemu se prethodno nije bio posavjetovao s najvišim dužnosnicima u Admirali-tetu zbog straha da ne ulože veto.152 Obećavajući prototip nije proizveden sve do početka 1916. godine. Churchill već tada, netom pristigavši na zapadno bojište, pokušava pridobiti glavne zapovjednike za svoju viziju. Naslovljena na sir Johna Frencha s nadnevkom od 3. prosinca, večer uoči povlačenja Francuza, predstavka je dospjela ravno u ruke njegova nasljednika, sir Douglasa Haiga, pobu-divši određeno zanimanje, ali znatno manje od onoga kojemu se Churchill nadao.153 U predstavci upadljivog naslova »Ofenzivne mogućnosti« napisao je: Strojevi ovog tipa mogu rezati neprijateljevu žicu te općenito ovladati njegovom paljbenom linijom ... Valjalo bi ih potajno razmjestiti cijelom duljinom crte napadanja na međusobnoj udaljenosti od stotinu i osamdeset do dvije stotine i osamdeset metara. Deset ili petnaest minuta prije napada ti bi strojevi krenuli naprijed optimalnim smjerom napredovanja koji im je otvoren, prolazeći kroz naše rovove ili preko njih na unaprijed pripremljenim točkama. Ti strojevi kadri su prijeći preko svih

vrsta uobičajenih prepreka, jaraka, grudobrana ili rovova... zaustaviti ih ne može ništa osim izravnog pogotka iz poljskog topa. Kada stignu do neprijateljske žice, skreću ulijevo ili udesno i kreću se usporedno s neprijeteljskim rovom, zasipajući njegov prsobran paljbom te drobeći i režući bodljikavu žicu u koridorima i blago krivudajući ... [Oni] mogu pregaziti neprijateljski rov te presijeći komunikacijske rovove. Ovog trenutka, međutim, nije potrebno ulaziti u pojedinosti tog aspekta. Sve u svoje vrijeme ... Za njih nijedan nagib nije prepreka. To su, ukratko, pokretne strojničke kupole, kao i rezači žice.154 Polet i predanost bili su bjelodani, ali ne i zarazni. Tog trenutka bila je to više vizija, nego nacrt, u svakom slučaju prevelik zalogaj za maštu stožernih časnika ionako opterećenih složenim datostima organiziranja sada već poznatih masa topništva i pješaštva u nešto što je postupno postajao redovit obrazac zbivanja. Štoviše, tenk je još uvijek bio neiskušana novost i tehnološki izazov. Neodlučni su se s pravom pitali u kojoj je mje95 CHURCHILL I RAT ri moguće pouzdati se da će te najnovije inovacije - a mogli su ih s pravom prozvati plodovima znanstvene fantastike - ostvariti obećano čudo. Prvi tenkovi bili su očekivano skloni nezgodama i kvarovima, a u slučaju bilo kakva duljeg boravka u njima i otrovni. Potkraj bitke kod rijeke Somme tenkovi su u nekoliko navrata ipak ubačeni u akciju uz veliko oklijevanje i ograničenja, stoje Churchill osudio kao premalo i prerano. Iako-su kod Cambraija te u kasnijim ofenzivama 1918. godine tenkovi postigli ograničene uspjehe, Churchill je (zajedno s drugim zaljubljenicima u tenk, naravno) do samog kraja kukao nad činjenicom da njihove mogućnosti nikada nisu bile do kraja iskorištene. Ujesen 1917. godine, dok se tragedija u Passchendaeleu tek približavala svome završnom činu, suočen sa zadaćom izrade proračuna Ministarstva ratne opskrbe za nadolazeću godinu, Churchill je Ratnom kabinetu dostavio analitički pregled stanja na terenu sa zaključkom da je jedini realističan način za dovoljno širok i brz proboj njemačke obrane kako bi se ishodilo »opće povlačenje« u 1918. godini (ili, uostalom, u 1919.) bila uporaba »organiziranih mehaničkih procesa i opreme«, čime bi se napokon učinilo ono što pješaštvo, prepušteno samo sebi i ograničeno prašinarskom sporošću kretanja, nikako ne bi bilo kadro učiniti.155 Razmjerno poboljšanju radnih svojstava tenka i množenju njegovih različitih modela, rasla je i potreba za sredstvima koja ga mogu uništiti. Churchill nikada nije nijekao ranjivost tenkova pred poljskim topništvom, ali je optimistično tvrdio da bi neprijatelj - osobito ako je riječ o noćnoj operaciji - uspio izbaciti iz stroja tek jedan tenk prije nego što bi njegovi pratitelji ostvarili željeni proboj. Početkom 1918. godine sir Henry Wilson glasno je izrazio mišljenje da će ih neprijatelj uništavati minama. Churchilla je to nadahnulo na izvanrednu prezentaciju ideja koje na zanimljiv način nagovještavaju neka od »Hobartovih smiješnih vozila« koja će se pojaviti 25 godina kasnije: tenkove s dugim čekićima koji mlate tlo ispred vozila ili s teškim valjcima koji ga zbijaju, tenkovečistače s posebno ojačanim podvozjem te robotizirane tenkove na daljinsko upravljanje koji uništavaju mine aktivirajući ih prije nego što na njih naiđu tenkovi s posadom.156 Ništa nije moglo narušiti njegovu vjeru i optimizam glede njihovih mogućnosti. Dok su tenkovi čistili put, opskrbna vozila na gusjenicama mogla su slijediti pješaštvo s hranom i streljivom, omogućavajući njihovo nesmetano napredovanje. Već koncem rata u pi96 BLATO I ORUŽJE srnu koje je poslao svojemu konjaničkom prijatelju Archibaldu Sinclairu, Churchill je obijesno objavio da se »mit o konjici rasprsnuo« te daje zaokupljen preobrazbom konjaničkih postrojbi u tenkovske. Ojačani na zapadu pojačanjima povučenim s istočnog bojišta nakon što su boljševici izvukli Rusiju iz rata, Nijemci su djelomice vratili sposobnost ograničenoga ofenzivnog djelovanja, a jedna od taktika kojom su saveznici odbacivali njihove napade uključivala je »tenkovima predvođene protuudare po bokovima neprijateljskih obrambenih linija«. »Neka se raduju sporadičnom zauzimanju bezimenih mjesta i jalovih grebena dok naše snage jure čas na jednu čas na drugu stranu naoružane znanošću i iznenađenjem.« Zaključio je zanesenim i uzbuđenim tonom: »Naoružaj se stoga, dragi moj, viteškim oklopom kojeg je iskovala moderna znanost ratovanja.

Samelji u hranu za pse one glupave životinje koje su vam do sada slamale srca. Uspni se u ratne kočije i pobij zlosretnike oružjem savršene preciznosti.«157 Iako su tenkovi vjerojatno bili njegov omiljeni prijenosnik »znanosti i iznenađenja«, nije bilo područja borbenih inovacija kojem Churchill nije bio pokrovitelj. Radovao se kada je prvi ministar ratne opskrbe, David Lloyd George, uspješno zaobišao živo blato Ministarstva rata potrošivši novac imućna prijatelja na pokretanje proizvodnje (kasnije dragocjenog) minobacača Stokes. Nije se nimalo kolebao oko uporabe kemijskog oružja, iako ostaje nejasno bi li ga ikada želio prvi upotrijebiti. Odmah po izbijanju rata, kada nitko drugi nije pokazivao ni zrnce zanimanja, on je čvrsto zagovarao razvoj konvencionalnog, a ne kemijskog oružja.158 Ushi-tila gaje mogućnost montiranja topova velikog kalibra na željezničke vagone jer je njihova novostečena pokretljivost značila da ih neprijatelj neće moći precizno napasti. Dok je bio u Admiralitetu, njegovo zanimanje za iskoristivost zračnog prostora u vojne svrhe dovelo je do nastanka Kraljevskoga mornaričkog zrakoplovstva koje je poduzelo povijesno prvo bombardiranje vojnih ciljeva na neprijateljskom teritoriju (hangare cepelina u Cuxhavenu, Düsseldorfu, Friedrichshavenu i Kölnu) i koje je moralo preuzeti na sebe »zračnu obranu Britanije« protiv cepelina, budući daje Ministarstvo rata smatralo nemogućim osloboditi ijedan zrakoplov za tu zadaću.159 Prevlast u zraku nastavljala je zaokupljati njegov um sve do kraja rata, a zauzela je važno mjesto i u njegovim mislima o završnoj ofenzivi. Najop97 CHURCHILL I RAT sežnije Churchillovo promišljanje te teme nalazi se u važnoj predstavci koju je 21. studenog 1917. podnio Ratnom kabinetu pitajući ima li Kabinet »ratni plan« za 1918. godinu, nudeći odmah svoje zamisli o tome kakav bi on morao biti. Na zapadnom bojištu nijedna strana neće imati bitnu brojčanu prednost, smatrao je, jer će Amerikancima koji će s vremenom stići Nijemci parirati postrojbama koje su povukli s istoka. (Kako bilo, njemačka pojačanja stigla su prva i pomrsila konce Churchillu i svima ostalima svojom proljetnom ofenzivom.) Međutim, ostalo je »golemo područje ratnih strojeva i resursa nadmoćne strategijske spreme koja djeluje kroz ratne strojeve«. Označio je šest skupina takvih »strojeva«: topništvo, tenkove, željeznicu, plin, rovovske minobacače te prevlast u zraku. U pojedinim dalekovidnim odlomcima predvidio je mnoge rasprave i strategije Drugoga svjetskog rata, kao i neke argumente kojima će i sam tada pribjeći.160 Bombardiranje gradova, smatrao je, vjerojatno neće »prisiliti vladu neke velike nacije da se preda ... U našem vlastitom slučaju bili smo svjedoci buđenja, a ne gušenja borbenog duha našeg naroda uslijed njemačkih zračnih napada ... Naši zračni napadi morali bi stoga biti dosljedno usmjereni na udare po bazama i komunikacijama o čijoj strukturi ovise borbena moć neprijateljeve kopnene vojske, kao i njegovih flota na moru i u zraku.« Takav zračni napad, isplaniran tako da počne istodobno s napadom s kopna i upravo stoga da bi mu pružio potporu, morao bi uroditi dobrim rezultatima. Churchill je priznao da ta nova specijalnost u rodovima oružanih snaga ima mnogo kritičara te da neke njihove primjedbe zahtijevaju odgovore. On je ponudio isti načelni odgovor kao i »bombarder Harris« dvadeset i pet godina kasnije: nitko još uvijek nije bio izveo pravu bombardersku ofenzivu. Bio je potreban Stožer zrakoplovstva koji bi zračnom ratu dao onu istu važnost koju su imali rat na kopnu i na moru. Kritičari su primijetili daje bombardiranje bilo ozloglašeno po svojoj nepreciznosti. Churchill je razumno odgovarao da će tome doći kraj onog trenutka kada zrakoplovstvo dobije pozornost znanstvenih i vojnih umova kakvom se velikodušno obasipalo mornaričko topništvo te kada sadašnje, pomalo laičko izbacivanje bombi ustupi mjesto »posebno uvježbanim ljudima koji će ih bacati u precizno izračunatim salvama kako bi pogodile područje i ispred i iza mete«. Uspostavljanjem prevlasti u zraku »bilo bi moguće prebacivati u blizinu mostova ili drugih važnih objekata veće po98 BLATO I ORUŽJE strojbe pješaštva koje bi, svladavši mjesne straže, mogle s tla izvršiti njihovo precizno i trajno uništenje«. Korisnim nepodopštinama koje su te »leteće kolone«* (doslovce »leteće«) mogle izvesti

jednostavno nije bilo kraja. Te i brojne druge zamisli o vođenju rata - i sadašnjeg i budućeg - tekle su tako obilno iz Churchillova pera (točnije, iz pisaćeg stroja njegove tajnice budući da je diktat već tada bio njegov omiljeni način pisanog izražavanja) da bi neupućeni čitatelj mogao pomisliti da jednostavno nije imao pametnijeg posla. Pa ipak, u srpnju 1917. godine Churchill je došao na čelo golemoga industrijskog kompleksa kojim je upravljalo Ministarstvo ratne opskrbe, a također je iznova ušao u uži Kabinet vlade. Premijer Lloyd George cijenio je njegove savjete, dijeleći njegovu zabrinutost zbog načina na koji je rat bio vođen na zapadnom bojištu, iako nije isključeno daje smatrao kako je bolje da Churchill bude u Kabinetu nego izvan nje-gajer će tako izazvati manje nevolja. Konzervativci su se općenito pobunili zbog njegova imenovanja, pobrinuvši se da ne dobije pozivnicu za stalnog člana užega Ratnog kabineta. Međutim, aktivnosti njegova ministarstva bile su od takva značaja za brojna pitanja o kojima je Ratni kabinet raspravljao daje Churchill vrlo često bio pozivan na njegove sjednice. K tomu, Churchill se pobrinuo da Ratni kabinet uvijek bude upoznat s njegovim gledištima, šaljući njegovim članovima predstavke poput one koju smo spomenuli u prethodnim odlomcima. Ta njegova uloga ponekad priziva u pamet lik »tete Jane« Hilairea Belloca koja: Provides information without hesitation For people unwilling to learn; And often bestows good advice upon those Who give her small thanks in return.** 161 Flying column (engl.) - naziv za neovisnu mješovitu postrojbu velike pokretljivosti, maksimalne snage brigade, u ratovima i sukobima do Prvoga svjetskog rata pa tako i u Burskim ratovima u Južnoj Africi. Također, naziv za postrojbe Irske republikanske armije u irskom ratu za neovisnost od 1919.-1921. (nap. prev.). »Pruža informacije bez premišljanja / Ljudima u kojih je želja za učenjem mala; /1 često dariva dobrim savjetom / Mnoge koji ne kažu ni hvala.« (nap. prev). 99 CHURCHILL 1 RAT Najnezahvalnijim se pokazao prvi lord Admiraliteta, sir Eric Geddes, kojem se Churchill kasnije vrlo dosjetljivo osvetio.162 Je li točnija tvrdnja daje Churchill učinkovito vodio Ministarstvo ratne opskrbe ili pak daje Ministarstvo ratne opskrbe radilo učinkovito s Chur-chillom na čelu, teško je prosuditi. Korijeni Ministarstva leže u 1915. godini i nesposobnosti Odjela za opskrbu pri Ministarstvu rata da proizvede potrebne količine streljiva u potrebnome vremenskom roku. David Lloyd George bio je prvi ministar na njegovu čelu te je Ministarstvo od tog trenutka nadalje iz mjeseca u mjesec bilo raslo poput gljive poslije kiše sve dok naposljetku, kada je uzde preuzeo Churchill, nije postalo golemo i nespretno. Jedan od mnogobrojnih učinkovitih ljudi - uglavnom poduzetnika, ekonomista i statističara - koji su mu pomogli preustrojiti i voditi Ministarstvo (i koji je rado služio pod Churchillom i u sljedećem mandatu) opisao je kratko njegov učinak sljedećim riječima: Poseban doprinos Winstona Churchilla bio je uvođenje stege i organizacije u Ministarstvo ... Njegove okružnice u svojoj obilnoj rječitosti bombardirale su sve brojnije zaposlenike Ministarstva (12 000 u trenutku kada gaje preuzeo, 20 000 dvije godine kasnije), potičući njihove umove na aktivnost i držeći ih na oprezu. Ali dok je osobnost Lloyda Georgea nadahnjivala pojedince da u potrazi za rezultatima odbace pravilnike, Winston bi upregnuo ljude u disciplinirani tim kojim bi zatim spretno upravljao. Bilo je to razdoblje njegova naukovanja za golemu odgovornost koju će ponijeti na svojim ramenima dvadeset godina kasnije.163 Churchillov preustroj Ministarstva ratne opskrbe sastojalo se od njegove podjele u skupinu odjela: financije, dizajn, čelik i željezo, materijali, eksplozivi, projektili, topovi, strojevi, saveznici, radna snaga te statistika. Na čelu svakog odjela nalazio se poslovni čovjek primjerenih stručnih znanja i vještina kojem je bilo prepušteno da samostalno vodi svoj posao. Načelnici odjela s vremena na vrijeme bi se sastajali kao upravno vijeće kako bi zajednički pretresli probleme, sve dok čak i ta mjera korporativne aktivnosti nije bila zamijenjena malobrojnom koordinacijom koja je postala poznata pod čudnovatim nazivom »Odbor za pritezanje«.164 Rezultat je bio podjednako zadovoljavajući kako za ratnu proizvodnju tako i za potrebe ministra (što mu je, među ostalim,

omogućavalo da provodi vrijeme u Francuskoj jer je Ministarstvo imalo ured u Parizu). »Umjesto da 100 BLATO I ORUŽJE se mučim probijajući se pješice kroz džunglu, ja sam udobno jahao na slonu čija je surla s podjednakom lakoćom mogla podići iglu ili iščupati stablo, i s čijih se leđa pogledu nudio vrlo prostran prizor.«165 Lloyd George se za pomoć bio obratio poslovnim ljudima. Churchill je rado slijedio njegov primjer. Nedvojbeno je od njih mnogo naučio. »Ovdje imamo najbolje poslovne umove u zemlji koji svim svojim snagama i nesebičnom odanošću rade za zajedničku dobrobit.« Jedan od tih ljudi s kojim se s vremenom zbližio bio je James Stevenson iz tvrtke Johnny Walker Distillery Company, »najgenijalniji i najagresivniji rukovoditelj i majstor za svladavanje teškoća - materijalnih ili ljudskih - s kojim sam ikada zajedno služio«. »Sa [Stevensonom], njegovim bliskim suradnikom sir Arthurom Duckhamom [naftašem], te s mladim, izuzetno oštroumnim profesorom Laytonom koji je prikupljao i dostavljao tjedne statistike, našao sam se u najtješnjem svakodnevnom kontaktu.« Layton, mladi i obećavajući ekonomist s Cambridgea, obavljao je mnogo više od puke proizvodnje statistike, iako je i to bila važna zadaća. Postao je Churchillova desna ruka u Ministarstvu, prateći ga na sastanke Odbora Ratnog kabineta u Francusku, sastavljajući nacrte njegovih predstavki, predsjedavajući sastancima Odbora za pritezanje i provjeravajući podatke koje su dostavljali pojedini odjeli Ministarstva - a koji su, čini se, vrlo često navodili na pogrešan zaključak ili jednostavno bili pogrešni.166 Zacijelo je Churchill upravo od te kohorte iskusnih poslovnih ljudi i ekonomista, od doticaja s njihovim gledištima i promatranja njihova rada, preuzeo vrlo poslovnjačke zamisli o vođenju rata kojima je sljedećih osamnaest mjeseci zasipao svoje kolege iz Kabineta i koje je tako uspješno primjenjivao kada je naposljetku preuzeo uzde dvadeset i pet godina kasnije. Posao s naoružanjem doveo gaje u dodir i s dvojicom američkih milijunaša koji će odigrati važnu ulogu u njegovu kasnijem životu. S jednim od njih, Charlesom Schwabom, uspostavio je veze dokje još bio u Admi-ralitetu. Schwab je bio predsjednik uprave željezare Betlehem Steel. Njegova tvrtka gradila je podmornice za britansku Kraljevsku ratnu mornaricu u tri puta kraćem roku nego britanska brodogradilišta, a zakone o neutralnosti svoje zemlje (koji su zabranjivali izravan izvoz oružja zaraćenim stranama) zaobilazio je tako stoje podmornice u dijelovima pre101 CHURCHILL I RAT bacivao u Montreal, a zatim ih tamo sklapao. Zbog takvih je pothvata Schwab omilio Churchillovu srcu.167 Drugi je bio Bernard Baruch, čovjek koji je uspješno održavao ravnotežu između nekoliko različitih uloga - financijera, poslovnog čovjeka te političara iz sjene. Bio je među trojicom moćnih ljudi kojima je, nakon što su Sjedinjene Američke Države ušle u rat u travnju 1917. godine, povjereno upravljanje Odborom za ratnu industriju. Naravno, britanski ministar ratne opskrbe vrlo je usko surađivao s tim tijelom, pri čemu su Churchill i Baruch udarili temelje epistolarnom prijateljstvu koje je, kada su se potkraj rata susreli u Parizu, sazrilo u trajan prijateljski odnos. Koristi od tog odnosa ni u kojem slučaju nisu bile jednosmjerne. Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države imale su, među ostalim, zajednički interes u čileanskim ležištima nitrata potrebnog za proizvodnju eksploziva, a Churchillov iskusni Odjel za nitrate preuzeo je ulogu njihova zajedničkog zastupnika nabave. K tomu, za razvoj američke vojne industrije bilo je potrebno vrijeme, dok su Britanija i Francuska s druge strane već 1917. godine bile dosegnule golem, ako ne i preveliki kapacitet. Američke vojnike koji su bili nasušno potrebni na zapadnom bojištu i koji su najvećom mogućom brzinom bili prebačeni preko Atlantika valjalo je naoružati puškama, streljivom, zrakoplovnim motorima (francuska specijalnost) te ostalom opremom uz pomoć Churchilla i njegova francuskog kolege, Louisa Loucheura, još jednog poslovnog čovjeka s kojim se Churchill dobro slagao. Na njima je bilo i da iznova opreme talijansku vojsku nakon Caporetta. Iz Churchillova ponosa radom u Ministarstvu i njegovim postignućima, kao i iz nesposobnosti njegovih nepnjatelja da nađu zamjerku tom poglavlju njegove karijere, nužno se

nameće zaključak daje Churchill kao ministar ratne opskrbe bio podjednako djelotvoran kao i u svim ostalim svojim ministarskim ulogama. Pa ipak, ova uloga također upućuje na zaključak da bi Churchill, daje njegov život bio krenuo nekim drugim smjerom, imao sve preduvjete da postane pravi poslovni tajkun.168 Njegovo imenovanje na položaj ministra ratne opskrbe dalo je Chur-chillu udjela u stvarnom upravljanju jednim problemom od prvorazrednoga nacionalnog značaja s kojim se britanska vlada mučila još od 1915. godine: s procjenom troškova ljudstva u ratu koji je stigao do točke opće mobilizacije. Tako dugo dok su živjele nade u brz svršetak rata i dok su u 102 BLATO I ORUŽJE britansku vojsku pritjecali dragovoljci (stoje trajalo do sredine 1916.) potrebe industrije i ključnih usluga na domaćem tlu bile su zanemarivane ili prepuštene slučaju. Javnost je s pljeskom i odobravanjem gledala kako se kao dragovoljci prijavljuju stručnjaci iz temeljnih grana svakoga ratnog gospodarstva te kvalificirani, ali i svi ostali radnici iz ključnih gospodarskih djelatnosti kao što je eksploatacija ugljena, pozdravljajući njihovo domoljublje i hrabrost. Ako je itko makar i na sekundu razmišljao o dugoročnim posljedicama njihova odlaska, bili su to vlasnici i rukovoditelji industrijskih pogona koji to nikako nisu mogli spriječiti - i koji su znali u kakvu će raspoloženju radnički sindikati dočekati politiku popunjavanja praznih radnih mjesta ženskom i ostalom navodno »nekvalificiranom« radnom snagom. Kako je rat trajao i trajao, a potražnja vojske za topovskim mesom nastavljala rasti, Kabinet je naposljetku zaključio da su pojedina civilna zanimanja toliko bitna za ratne napore nacije da te ljude valja smatrati »rezerviranima«, zaštićenima od nemilosrdnih akcija novačenja koje je provodilo Ministarstvo rata. Ministarstvo ratne opskrbe pokušalo je posebnim značkama označiti radnike u ključnim industrijskim zanimanjima; vidljiv znak izuzeća od vojne službe bio je prijeko potreban kako bi ti ljudi bili pošteđeni pogrda zbog navodnog kukavičluka. Osnovano je i Ministarstvo za nacionalnu vojnu obvezu. U prvim mjesecima njegova postojanja nije se događalo ništa osobito, ali kada se Churchill naposljetku vratio na službenu scenu, novo ministarstvo već je bilo u sposobnim rukama manje neugodnoga mlađeg brata sir Erica Geddesa, Aucklanda Geddesa, koji je pokušavao izgurati Ministarstvo rata s dijela terena koje je ono dotad bilo monopoliziralo. Bio je to događaj izuzetne važnosti, početak planiranja troškova proračuna za ljudske resurse koje će nakon toga postajati sve važnije. Glavni stožer u Francuskoj morao je shvatiti da naposljetku mora odlučiti što uistinu želi: ili neograničen priljev vojnika ili neograničen priljev streljiva; Velika Britanija nije mogla unedogled ga opskrbljivati jednim i drugim. Kada je Glavni stožer i nadalje ustrajno očekivao oboje, Ratnije kabinet u prosincu 1917. godine zaključio reviziju ljudskih resursa poslavši poruku Glavnom stožeru da može dobiti samo 150 000 novih ljudi za sljedeću godinu, umjesto zatraženih 600 000. U isto vrijeme Kabinet je jasno izrazio svoje očekivanje da vojska u Francuskoj u dogledno vrijeme neće više poduzimati velike ofenzi103 CHURCHILL I RAT ve te da će usmjeriti svoju pozornost na zbivanja na ostalim britanskim bojištima: na Solun te Palestinu i Mezopotamiju. Tako je početkom 1918. godine Ratni kabinet preuzeo punu kontrolu nad udruženim gospodarskim i ljudskim potencijalima nacije, kao i nad strategijom ratovanja, što je bila potpuna novina koja nažalost nije nadživjela krizu izazvanu Ludendorffovom ožujskom ofenzivom i posljedičnim očajničkim grabežom za svakim raspoloživim vojnikom. Kao što se moglo očekivati, Churchill je bio presretan što može sudjelovati u takvim raspravama, ali istodobno i ogorčen što mu je bio zapriječen ulaz u uže središte moći: Ratni kabinet (u čijem je radu sudjelovao isključivo na njihov poziv) i njegov Odbor za ratnu politiku. Pa ipak, kada je riječ o tom dijelu Churchillove karijere, najzanimljivije je vidjeti u kojoj mjeri njegovo upravljanje Ministarstvom ratne opskrbe tijekom Prvoga svjetskog rata otkriva već potpuno razvijene interese i gledišta koji su obilježili njegovo vođenje Admiraliteta u prvim mjesecima Drugoga svjetskog rata, a zatim, tijekom njegovih pet premijerskih godina, i ostatak toga rata. Već tada je podbadao trome i zavirivao u skriveno žurnim upitima kakve je poslije sustavno slao pod grimiznim naslovom

»Akcija danas!«. Evo odlomka iz jednoga takvog upita kojeg je 3. kolovoza 1917. godine poslao "VValteru Lavtonu: Koliki bi broj i koji tip tenkova trebao biti spreman svakog mjeseca tijekom sljedećih dvanaest mjeseci? Tko je i u kojoj mjeri odobrio te programe? Koliko će im čelika biti potrebno? Koliko koštaju? Koliko će im radne snage, kvalificirane i nekvalificirane, biti potrebno u tih dvanaest mjeseci? ... Saznajte mi broj ljudi u Odjelu za tenkove [i njihove plaće]. Svakako pokažite preklapa li se bilo koji dio proizvodnje tenkova s proizvodnjom zrakoplova, rj. postoji li zajednički nazivnik, bilo da je riječ o kvalificiranim mehaničarima ili kugličnim ležajima, itd. oko kojeg se sukobljavaju interesi te dvije grane proizvodnje. Kao stoje kasnije vrlo često bio slučaj, tražio je da mu odgovore na sva ta pitanja dostave »na jednome jedinom listu papira«.169 Iz posljednje rečenice gornjeg navoda jasno je vidljiva Churchillova težnja za štedljivom i djelotvornom uporabom materijala i ljudstva, ali i njegova jedva prikrivena mržnja prema sebičnom i uskogrudnom sektašenju državnih ministarstava koja su takvu štedljivost i učinkovitost opstruirala. S najgorim oblikom takvog sektašenja susreo se u Admiralitetu, prema kojem se 104 BLATO I ORUŽJE Churchill ponašao poput lovočuvara koji se odmetnuo u lovokradice. U posljednje dvije godine rata Churchillu se činilo da je ratna mornarica trošila ljude i opremu u velikom nesrazmjeru sa svojim udjelom u temeljnim ratnim naporima nacije. Tradicija i običaji dali su joj pravo na potrošnju koja je izmicala Churchillovoj kontroli (ali i kontroli svih drugih ministara). Oduvijek svijet za sebe, mornarica nije pokazivala ni najmanju namjeru podčiniti se zajedničkom interesu. Velika svađa izbila je u kolovozu 1917. godine kada je njihovo neu-manjeno nepovjerenje prema Churchillu navelo konzervativne ministre za ratnu mornaricu i kopnenu vojsku, sir Erica Geddesa i lorda Derbvja, da priprijete ostavkama ako se ne stane na kraj Churchillovim pokušajima da unese red i prioritete u upravljanje nacionalnim resursima.170 Churchill je cjelokupnu ratnu situaciju sagledavao mnogo šire i sveobuh-vatnije od bilo koga drugog i argumenti koje je pokušavao iznijeti bili su uistinu vrlo dobri. Svoje gledište izložio je u vrlo dugačkom pismu premijeru, jedinoj osobi koja je mogla, ako je htjela - ili koja bi htjela, daje to mogla - nametnuti jedinstvo svrhe nesložnim državnim resorima. Churchill je priznao da kao ministar ratne opskrbe nema pravo nuditi svoja tumačenja strategije i taktike ako na to nije izrijekom pozvan. S druge strane, ako govorimo o ratnoj opremi, ministar ratne opskrbe ima pravo provjeriti i ispitati sve naše resurse te izložiti svoja uvjerenja o tome kako ih upotrijebiti na najbolji mogući način. Primjerice, ako novi program brodogradnje zahtijeva da se mornarici prepusti velik dio čelika za čahure i granate namijenjene potrebama vojske, pravo je da Ministarstvo ratne opskrbe bude upoznato s podacima Admiraliteta o situaciji s čelikom za granate i streljivom te da Ratnom kabinetu izloži činjenice statistički i poredbeno. Ili, primjerice, ako su vojsci žurno potrebni dalekometni topovi, zadaća je Ministarstva ratne opskrbe da usmjeri pozornost na vrlo velike pričuve takvih topova koje Admi-ralitet sada odbacuje te da predloži moguće načine njihove uporabe na kopnu. Ili pak ako Admiralitet zahtijeva potpunu kontrolu nad zalihama kisika i troši kisik za namjene koje su mnogo manje rafinirane i važne od onih za koje je odgovorno Ministarstvo ratne opskrbe, izlažući time opasnosti cjelokupnu našu aeronautičku opskrbu, ministar bi morao imati ovlasti da privuče pozornost na opravdane argumente rivalskih rodova ... Ovog trenutka Admiralitet traži za mornaricu načelno pravo prioretnog raspolaganja svim našim zalihama; ne samo za najžurnije i životno važne segmente toga neizmjerno velikog 105 CHURCHILL I RAT posla, već i za razmjerno svakodnevne potrebe. Oni promiču doktrinu prema kojoj bi i najmanje važne potrebe Admiraliteta morale imati prednost pred najžurnijim potrebama kopnene vojske ili aeronautike. Mišljenja sam da je potrebna iskrena i slobodna rasprava o meritumu svakog slučaja, ali i lojalan i prijateljski napor svih resora - čak i nakon što se razmijene ponešto slobodnije riječi da učine najviše što mogu za zajednički cilj.171

Churchill je ovdje vrlo snažnim riječima izložio bit svoje zamisli o ispravnom »zapovijedanju ratom«. Pismo naposljetku ipak nije poslao; za pretpostavitije daje zaključio, nakon što se uzavrela krv bila smirila, da ga to pismo ne bi odvelo nikamo - štoviše, da bi ga moglo lišiti i ono malo mogućnosti koje je imao za koristan doprinos zapovijedanju ratom. Vjerojatno se pribojavao da ga Lloyd George ne bi zadržao u Kabinetu ako njegovi politički neprijatelji nastupe udruženo protiv njega. Kao i uvijek, Churchill nije imao složnu parlamentarnu sljedbu koja bi ustala u njegovu obranu. Znao je da u tom pogledu ima pravo - i gledajući nepristrano, on uistinu i jest bio u pravu, i na njegove primjedbe zaista nije bilo zadovoljavajućih odgovora - ali očekivao je da će prevagnuti njegova omraženost među konzervativnim jastrebovima i prevladavajuća etika resorne suverenosti. Njegovo se očekivanje ispunilo. Nisu ga pozivali na sjednice Ratnog kabineta onoliko često koliko bi to pripadalo osobi na čelu njegova Ministarstva, a Admiralitet i Ministarstvo rata nastavili su raditi po svome sve do samog kraja.172 Najveća pojedinačna mrlja na racionalnosti britanskih ratnih napora u posljednjoj godini ratovanja bila su neprimjerena i neopravdana posezanja Admiraliteta u zajednički fond.173 Predstavka koju je Churchill poslao Ratnom kabinetu sredinom srpnja 1918. otkriva daje bio prisiljen iznova progovoriti o toj istoj temi, iako ovaj put zbog kopnene vojske. Krize i teški gubici na zapadnom bojištu prisilili su vladu da povuče čak 100 000 »rezerviranih« ljudi s njihovih radnih mjesta i pošalje ih u oružane postrojbe. Time su osobito bile pogođene željezare i čeličane te je proizvodnja morala biti smanjena upravo u trenutku kada su počeli stizati očajnički potrebni Amerikanci za čije su naoružavanje većim dijelom bili odgovorni njihovi europski saveznici. Zahvaljujući Laytonu i dobroj organizaciji Ministarstva koje je vodio, Churchillovo poznavanje stanja i događaja u njegovoj industrijskoj domeni bilo je sveobuhvatno i točno. Tom prigodom mogao je izvijestiti da 106 BLATO 1 ORUŽJE je proizvodnja zrakoplovnih motora u prethodnom tjednu smanjena s očekivanih 1 132 na 688 komada te da će novačenje trideset kvalificiranih mehaničara iz tvrtke Messrs Barr and Stroud onemogućiti isporuku »novoga protuzračnog mjerača visine« koji štedi ljudski rad i koji bi »u roku od nekoliko mjeseci bio omogućio oslobađanje višestruko većeg broja ljudi iz posada protuzračnih bitnica na terenu«. »Najzanimljiviji je«, zaključio je Churchill, »slučaj tenka.« Nakon višegodišnje posvemašnje nezainteresiranosti, Ministarstvo rata je naposljetku ipak spoznalo njegovu vrijednost te sada traži sve što može dobiti, a tu je i francuski zahtjev za isporukom tri stotine velikih tenkova ovog ljeta. »Jedina mjera koja je poduzeta kako bi mi u toj zadaći bila pružena pomoć bila je odvođenje više stotina ljudi iz proizvodnje tenkova, čime je poremećen rad cijele Metropolitanske tvornice sjedinim rezultatom da će radi pribavljanja dovoljnog broja ljudi za popunu dvije-tri satnije pješaštva, propasti opremanje možda i četiri ili pet tenkovskih pukovnija ... Moram priznati da nisam kadar shvatiti misaone procese koji su tu u tijeku.«174 Naravno, nije tu bilo nikakvih misaonih procesa. čak i u jednoj naciji bezrezervno upregnutoj u ratni stroj kao stoje to bila Velika Britanija 1918. godine, i u jednom gospodarstvu koje je bilo u znatnoj mjeri kolektivizirano, vojska i ratna mornarica nastavile su sebično grabiti sve do čega su mogle doći (ili, da prozovemo pravog krivca za takvo stanje, Ratni kabinet nije učinio ništa kako bi ih spriječio u grabežu), potkopavši tako pokušaj utvrđivanja redoslijeda proizvodnih prioriteta u odnosu na sveukupne strategijske zahtjeve na kojemje potkraj 1917. godine počeo raditi »Odbor za utvrđivanje prioriteta« pod vodstvom generala Smutsa.175 S tim i brojnim sličnim iskustvima teškoća u opremanju oružanih snaga i njihovu usklađivanju u djelotvoran nacionalni ratni stroj, bilo je posve prirodno to stoje Churchill u konačnici stekao uvjerenje - ako ga nije imao i prije početka rata - daje, da se poslužimo zgodnom, iako izlizanom frazom, rat bio previše važan da bi ga se smjelo prepustiti generalima, a Churchill bi dodao - i admiralima. (S vremenom, nakon što je i njihov rod vojske stekao neovisnost, taj sud protegnuo se i na maršale zrakoplovstva.) Civilno-vojni odnosi - drugim riječima odnosi između civilnih političara koji su činili vladu i vojnih organizacija koje su nominalno služile ciljevima vlade - u Prvome

svjetskom ratu prošli su kroz ci107 CHURCHILL 1 RAT jeli niz nezgodnih razdoblja. Za početak bio je tu spektakl s najslavnijim britanskim vojnikom, feldmaršalom lordom Kitchenerom u ulozi ministra rata. Za tu dužnost nije bilo presedana u britanskoj povijesti jer dulje od dva stoljeća jedan od temeljnih ustavnih postulata bio je da vojska mora biti podređena civilnoj vlasti, upravo kao stoje to u svakom trenutku bio prethodni najslavniji britanski vojnik, vojvoda od Wellingtona. Političari koji su bili najbliži Kitcheneru (među kojima je do svibnja 1915. godine bio i Churchill) teško su se odlučivali suprotstaviti proslavljenom vojniku čak i kada su pouzdano znali da su u pravu, a nikako kada je iz njega i njegova Ministarstva rata valjalo izvući podatke koji bi raspravi dali smisao. Njegova pogibija sredinom 1916. godine, ma koliko tragične bile njezine okolnosti -jer Kitchener se utopio kada je krstarica kojom je putovao u Rusiju bila pogođena torpedom - njegovim kolegama iz užeg Kabineta vlade u ustavnom je smislu donijela pravo olakšanje. Ministarstvo rata vratilo se pod civilni nadzor u osobi Davida Llovda Georgea i nikada ga više nije napuštalo. Dolazak Davida Llovda Georgea na mjesto premijera u prosincu 1916. godine može se smatrati početkom, iako vrlo sporim, procesa kojim je uži Kabinet vlade (ili Ratni kabinet) afirmirao svoje pravo na ravnopravno sudjelovanje u oblikovanju strategije zajedno s vrhovnim zapovjedništvom oružanih snaga te na ravnopravan pristup vojnim i obavještajnim podacima. U isto vrijeme premijer i neki njegovi kolege iz Kabineta (Glavni stožer u Francuskoj nije izgubio svojega posljednjeg predstavnika u vladi sve do konca 1917. godine) dokazivali su tvrdnju koju je ostrašćena javnost slobodne, ali zaraćene zemlje lako gubila iz vida: daje Kraljeva vlada uz potporu Zastupničkog doma parlamenta izvorni zastupnik nacionalnih interesa, a ne vojni zapovjednik kojeg su gurali mediji. Ta tvrdnja imala je Churchillovu bezrezervnu potporu. Churchill je bio uvjereni parlamentarne i uznemiravala ga je i sama pomisao da je Zastupnički dom parlamenta na neki način iznevjerio svoju ustavnu dužnost ili da ga nešto sprečava daje ispuni. Među brojnim njegovim gledištima o učinkovitom »zapovijedanju ratom« u državi sa zastupničkom vlašću nijedno mu nije bilo preče od onog da narodni zastupnici moraju u njemu sudjelovati te da sam narod mora biti upućen u to što se događa. Iako su zauzimala sre108 BLATO 1 ORUŽJE dišnje mjesto u njegovu »zapovijedanju« Drugim svjetskim ratom, ta gledišta bila su posve sazrela u njemu već u vrijeme prethodnoga rata. Plodonosno sudjelovanje naroda i parlamenta ovisilo je o konstruktivnom medijskom promicanju njihova odnosa. Churchill je volio medije više nego što ih je mrzio, ali je također bio potpuno svjestan da bi taj odnos mogao postati štetan. Dok se tisak prehranjivao ratnim pričama koje su često bile neistinite, i dok su ga vojni zapovjednici hranili dijelovima priča kojima su željeli priskrbiti sebi publicitet, ministri nisu mogli primjereno odgovarati na pitanja u parlamentu jer bi u suprotnom razotkrili činjenice koje bi neprijatelju mogle biti korisne ili ohrabrujuće. Zbog toga je Churchill zagovarao češće održavanje tajnih sjednica kojima tisak ne bi imao pristup. Nije bilo govora o tome daje želio nepotrebno ograničavati slobodu tiska - ismijavao je i žalio osjetljivost vlade kada je zabranila mjesečnik u kojem je istaknuto da bi se ishod borbi u Champagnei koje je Glavni stožer predstavio kao golemu savezničku pobjedu također moglo protumačiti kao mudro njemačko strategijsko povlačenje - Churchillu se jednostavno nije svidjela činjenica da ministri nisu mogli otvoreno govoriti u parlamentu odnosno da govore novinarima, a ne izabranim zastupnicima.176 Gotovo da i nema pitanja koje je moguće primjereno i dokraja raspraviti ako će svaka riječ iz te rasprave postati javna, a četrdeset i osam sati kasnije dostupna s novinskih stupaca našim neprijateljima, saveznicima te našim vlastitim postrojbama u rovovima. Zašto se ne možemo ja ili netko drugi od mojih uvaženih kolega zastupnika obratiti našim kolegama zastupnicima u Zastupničkom domu parlamenta u vezi s nekim prevažnim, ključnim, žurnim pitanjima aktualnog trenutka bez straha da će sve to već dva dana kasnije biti objavljeno na stranicama Berliner

Tageszeitunga i Hamburger Nachrichtena? Churchill je tvrdio da Zastupnički dom parlamenta pristaje na sporednu ulogu koju su mu namijenili tako dugo dok propušta »upotrijebiti stvaran, životno važan, iskren, aktivan, budan utjecaj na provedbu javne politike«. Njegova vjera u razboritost parlamenta nije imala granica. »Polovina naših pogrešaka i brojne naše neprilike mogle su biti izbjegnute da smo najvažnija pitanja ratne politike i strategije mogli pretresti usred bijela dana za govornicom Zastupničkog doma parlamenta.«177 109 CHURCHILL I RAT Glavnu razliku - nemojmo to nikada zaboraviti kada raspravljamo o tim parlamentarnim i ustavnim oblicima i rješenjima - između britanskog i pruskog ustava čini Zastupnički dom parlamenta ... Moramo biti vrlo oprezni kako u procesima rata ne bismo podlegli virusu bolesti od koje boluju upravo oni protiv kojih smo ustali... Zaista, bila bi to prava ironija sudbine kada bismo oslobodili Njemačku, a porobili same sebe, i kada bismo u trenutku kada an-gliciziramo Prusiju spoznali kako smo u međuvremenu prusizirali Englesku.178 Pribojavao se da bi njegova voljena Britanija mogla otklizati u takvo stanje ako Zastupnički dom propusti odlučno nametnuti svoje ovlasti. Neke od najjetkijih stranica u knjizi The World Crisis posvećene su analizi pitanja kako je nacionalni stroj za zapovijedanje ratom (fraza koju je rado upotrebljavao) postao neuravnotežen. Zastupnički dom parlamenta i ministri koji su mu bili odgovorni našli su se, prema Churchillovoj dijagnozi, pritiješnjeni između novinara i visokih časnika; stisak tim bolniji jer su novinari i visoki časnici igrali zajedničku igru: tisak se držao časnika, bilo da ih kudi bilo da ih hvali, a časnici koji su imali za to dara dali su se u njegovanje posebnog odnosa s medijima. Autoritet ministara trpio je veliku štetu kada bi tisak prikazivao generale kao nadljude i davao maha njihovom gledištu kako im civilne vlasti uskraćuju zasluženu potporu i povjerenje: U umovima ljudi učvrstio se, možda i neizbježno, niz apsurdnih uvjerenja. Prvo i najmonstruoznije među njima bilo je da su Generali i Admirali stručniji odlučivati o najsveobuhvatnijim pitanjima rata od ljudi iz drugih sfera života. General je neupitno bio stručnjak za odluke o razmještanju svojih postrojbi, a Admiral za borbeno djelovanje njegovih brodova ... Ali izvan toga tehničkog aspekta oni su bili bespomoćni i nepouzdani arbitri u problemima za čije je rješavanje bila podjednako potrebna pomoć državnika, financijera, proizvođača, inovatora i psihologa. Churchilla je razmišljanje o vojničkoj nesposobnosti toliko nadahnulo da se odvažio dodati sarkastičnu skicu one verzije civilno-vojnih odnosa koju je tisak (ne samo žuti tisak; Morning Post nije bio ništa bolji od Daily Maila) servirao lakovjernoj javnosti: 110 BLATO l ORUŽJE Slabašan ili pak arogantan političar prikazanje kako se kukavički skriva u svojem uredu u tom presudnom trenutku kada se rješava sudbina svijeta, posve zaokupljen stranačkim intrigama i uzdizanjem vlastite osobe, uzmičući pred svakom odgovornošću, nesposoban za bilo što osim za plitke i isprazne fraze. Pristupa mu smiren, plemenit i odlučan lik velikog Zapovjednika na kopnu ili moru, veličanstven u svojoj odori, prsa oklopljenih odličjima, zračeći slavom junaka te praćen, kao i uvijek, dvojicom vjernih posilnih: Znanošću i Viteštvom. Taj impozantan lik, lišen i najmanje primisli o vlastitu probitku, nudi svoje jasno i dalekovidno vodstvo i savjet o tome valja li žestoko udariti, pribjeći lukavoj varci ili pak mudro sačekati neki drugi dan za megdan. Ali njegov savjet biva odbačen, njegovi mudri planovi gurnuti u ladicu, njegova smiona inicijativa osujećena zahvaljujući političkim klepetalima i nesposob-njakovićima.179 Gdje naći zastupnika koji bi mogao stati nasuprot ovome bogu Marsu? Gdje naći civila uglednog u cijelom narodu, nesputanog stranačkom stegom, u strategijskoj i stručnoj mudrosti ravnog vojnim zapovjednicima, koji bi bio sposoban okupiti sve darovite ljude u vladu nacionalnog najširega mogućeg jedinstva i koji bi k tome govorio u ime Engleske? Churchill uopće nije dvojio daje moguće pronaći takva čovjeka. Engleska je uvijek znala naći takve ljude kada su joj bili potrebni i on će ih uredno istaknuti dvadeset godina kasnije, prilikom pisanja The History of the English-

Speaking Peoples (Povijest naroda engleskoga govornog područja). Sada, tijekom zastrašujuće krize 1918. godine i u jeku njemačke proljetne ofenzive, Churchill je usrdno pozivao Lloyda Georgea da krene u akciju: »Valja sazvati sjednicu parlamenta s najvećom mogućom žurnošću i na Vaš prijedlog ... Vrijeme je za silovite savjete i mjere ... Hrabrost i jasan plan omogućit će Vam da zadržite pozornost i vjernost nacije. Uzdignite se snagom volje na razinu situacije i dohvatite pobjedu ili podlegnite na bojištu.«180 Razmislivši dvaput, pismo ipak nije poslao budući daje ranije toga dana već bio pritisnuo Lloyda Georgea oko pitanja leve'e en masse (opća mobilizacija), odlučivši vjerojatno da bi premijeru moglo biti dosta Churchilla za jedan dan - ali to je ono što bi on, Churchill, bio poduzeo.181 To je i učinio kada mu se 1940. godine konačno ukazala prilika, predstavivši svijetu model ratne vlade na čelu s premijerom koji je istodobno 111 CHURCHILL I RAT bio i ministar obrane i koji se, kao da podsjeća ljude na svoje vojničke vjerodajnice, s vremena na vrijeme pojavljivao odjeven u odoru komodora zrakoplovstva, husarskog pukovnika ili - najbliže stoje mogao prići mornarici - rogobatno odijelo člana Udruge britanskih pomoraca i svjetio-ničara koje se sastojalo od šinjela, jakne s blještavim pucetima te rog-kape. 112 1. Churchill 1895. godine kao poručniku četvrtoj husarskoj. Volio se lijepo odijevati. Bogatstvo ove svečane odore ostat će nenadmašeno sve do stjecanja počasnog naslova guvernera Cinque Ports 1946. godine. (Imperijalni ratni muzej) 2. Ratni zarobljenik u Pretoriji, 1899. Razumljivo potišten, Churchill se naizgled podalje od vojnika kao da time želi dokazati svoju tvrdnju daje običan civil. (Imperijalni ratni muzej) 3. Churuiill, prvi lord Admiraliteta, 1L> 1 2.-1914., na domoljubnoj razglednici odjeven u odoru člana Kraljevoga savjetodavnog vijeća. Hidroplan je tipa kojim je Churchill naučio upravljati. Slogan s razglednice priziva u pamet pjesmu Davida Garricka »Srca od hrastovine« (službena koračnica britanske Kraljevske mornarice) i njezin refren: »Borit ćemo se i pobijediti opet i opet.« (Jack Darrah) 4. Churchill, zapovjednik Henleyjevskog eskadrona Kraljičinih vlastitih husara grofovije Oxfordshire, prilikom jednoga u nizu dragovoljačkih ljetnih kampova koje je redovito pohađao u razdoblju od 1900. do 1914. godine. Njegova sklonost neobičnim pokrivalima za glavu još je jednom došla do izražaja. (Jack Darrah) 5. S Davidom Lloydom Georgeom u siječnju 1910. Churchill je u to vrijeme prolazio najradikalnije razdoblje svojega političkog života s liberalima, pridružujući se Davidu Lloydu Georgeu u uvredama koje je upućivao Domu lordova britanskog parlamenta. Bila je to jedna od nekoliko epizoda koje najodaniji članovi konzervativne stranke nikada nisu zaboravili. (Hulton/Getty Picture Library) 6. Churchillovo nemarno držanje i prirodna pogrbljenost itekako su zaslužni za njegov pomalo neuredan izgled dok u Glavnom stožeru u Francuskoj u prosincu 1916. godine u društvu francuskoga generala Favollea čeka rješenje o svojem upućivanju u postrojbu. Pokrivalo za glavu i ovaj put privlači pozornost: šljem je francuski. (Imperijalni ratni muzej) 7. Lille, 29. listopada 1918. Gradje netom oslobođen i rat je pred svršetkom. Churchill pozorno prati vojnu paradu. Ispred Churchilla, u donjem lijevom kutu fotografije, stoji pukovnik Bernard Montgomery, načelnik Stožera 47. divizije. (Imperijalni ratni muzej) 8. Churchill u svojemu klasičnom građanskom odijelu. U njegovoj blizini čovjek bi osjetio bogat miris kubanskih cigara i lavandine vodice. Snimljen je na vrtnim vratima zgrade britanske vlade u Ulici Downing uoči jedne od dviju sjednica Kabineta koje su se održale ujutro 10. svibnja 1940. Prije sumraka istog dana Churchill je postao premijer. (Imperijalni ratni muzej) 6 Iz mira u rat Iznenadni kraj rata zatekao je Churchilla u njegovu uredu u Ministarstvu ratne opskrbe. U

živopisnom odlomku zaključnog poglavlja knjige The World Crisis prisjetio se kako je stajao uz prozor gledajući uz Aveniju Northumberland u smjeru trga Trafalgar i čekao da Big Ben odbije jedanaestu uru jedanaestog dana jedanaestog mjeseca 1918. godine, pete godine rata. Na njegov prvi znak, iznova sam pogledao široku ulicu poda mnom. Bila je napuštena. Iz predvorja jednoga od velikih hotela koje su bila zauzela državna ministarstva izletio je sitan lik činovnice koja je uzbuđeno gestikulirala u trenutku kada se začuo drugi udarac Big Bena. A zatim su iz svih smjerova na ulicu istrčali muškarci i žene. Bujice ljudi izlile su se iz svih zgrada. Zvona Londona počela su se sudarati ... Oko mene u našem vlastitom stožeru u Hotelu Metropole izbio je nered. Vrata su odjekivala udarcima. Noge zabubnjale niz hodnike ... Sve granice bile su izbrisane. Buka se pojačavala. Rasla je poput grmljavine, ali sa svih strana istodobno ... I praktički prije nego stoje zamro zvuk posljednjeg udarca sata, stroge, ratom stegnute i regulirane ulice Londona pretvorile su se u pobjednički pandemonij. Naravno da se radovao zajedno sa sretnim masama, s »hrabrim ljudima koji su toliko toga podnijeli i dali sve, koji se nikada nisu pokolebali, koji nikada nisu izgubili vjeru u svoju državu ili njezinu sudbinu«, ali prije nego što je prošlo mnogo vremena njegov pesimistični realizam koji je usmjeravao njegova razmišljanja o ratu i miru iznova se nametnuo. U roku od samo nekoliko tjedana opći izbori pokazali su mnoge od tih »hrabrih ljudi« u drugačijem svjetlu, svjetlu osvetoljubivog trijumfalizma kojeg je dodatno raspirivao šovinistički popularni tisak. Iako dugi niz godina privržen načelu velikodušnosti spram poraženog protivnika, 113 CHURCHILL I RAT Churchill je s gađenjem uhvatio sama sebe kako podilazi zahtjevima svojih birača u Dundeeju da se Kaisera izvede pred sud, a zatim, ako je moguće, i objesi.182 Raspoloženje javnosti prema Njemačkoj ostalo je žestoko i zahtjevno u mjesecima koji su uslijedili, u mjesecima medijski popraćenog mirotvorenja u Parizu i preobrazbe racionalnog i pomirbenog »mirovnog plana u četrnaest točaka« predsjednika Wilsona u sporazum koji je potpisan u Versaillesu koncem lipnja 1919. godine, a koji su svi osim najvećih intemacionalista među Nijemcima smatrali diktatom, nametnutim i nepoštenim rješenjem. Churchill nije smatrao Versailleski sporazum toliko lošim, ali mu je bilo posve jasno da je zahvaljujući lošem vođenju mirotvornog procesa sjeme budućih nevolja bilo obilato posijano. Churchillova načela velikodušnosti i pomirbe nisu imala snage preživjeti u usijanim ozračjima pobjedničkih demokracija. Razum je ustuknuo pred bijesnom željom za osvetom. Kaiser je izbjegao vješanje, ali Njemačka je zato bila iscijeđena poput limuna. Ekonomske odredbe sporazuma Churchillje smatrao osobito lošima. Smatrao ih je: »zloćudnima i glupima do te mjere da su očigledno bile beskorisne. Njemačka je bila prisiljena platiti nerazumno visoku odštetu. Ti diktati bili su izraz gnijeva pobjednika i nesposobnosti njihovih naroda da shvate kako nijedna poražena nacija ili zajednica nikada ne može platiti ratnu odštetu u razmjerima koji bi dostigli troškove modernog rata«. Churchillje bio siguran da ti zahtjevi neće uroditi ničim do nesrećom i pri tome je pogriješio jedino u procjeni njezine težine; ona se, naime, pokazala mnogo gorom od očekivanja. Njemačko plaćanje reparacija Francuskoj, Belgiji i Velikoj Britaniji nekako se pomiješalo s nepokolebljivim stavom Sjedinjenih Američkih Država da Velika Britanija i Francuska moraju u cijelosti vratiti svoje zajmove. »činjenica da su uplate [na ime odštete] dolazile isključivo iz višestruko većih američkih zajmova dovele su cijelu stvar do besmisla. Jedini plod reparacija bila je zlovolja.«183 Od trenutka kada je zaključen Versailleski sporazum njemačko je društvo počela izjedati srdžba zbog načina na koji su pobjednici postupili prema njihovoj zemlji i kako su je, kao što su i mnogi izvan Njemačke uvidjeli, ponizili. Njemačke zamjerke nerijetko su bile nerazumne, osobito ona o »odredbi o krivnji za rat« o čijoj pravednosti Churchill, čini se, nije dvojio. U važnom vanjskopolitičkom govoru održanom 13. travnja 1933. godine odbacio je tvrdnju da 114 IZ MIRA U RAT je Njemačka bila podvrgnuta »kartaškom miru«. Pa ipak, neke njemačke zamjerke bile su apsolutno

razumne, a neto zbroj cijeloga niza takvih zamjerki bila je upravo onakva kakvu je Churchill predvidio i od kakve je strahovao: ogorčenjem ispunjena Njemačka koja se napreže razvrgnuti svoje lance - lance koje su njezini zatvorski čuvari k tome propustili zaključati - te se svojom divovskom snagom iznova nametnuti u srcu kontinenta. Opis razdoblja od 1914. do 1918. godine u knjizi The World Crisis Churchill je zaključio izražavajući svoje strahopoštovanje prema njemačkoj »sposobnosti za ratovanje« te pogledavajući tjeskobno prema budućnosti: »Hoće li novi naraštaj, kada stigne njegovo vrijeme, biti žrtvovan kako bi se izravnali crni računi između Teutonaca i Gala? Hoće li naša djeca iznova krvariti i izdisati na spaljenoj zemlji?« Ono što Churchill nije predvidio bio je taj strahovito virulentan oblik koji će njemačko ogorčenje poprimiti. Churchill nije sudjelovao u izgradnji mira. Imao je previše posla kod kuće na novoj dužnosti državnog tajnika za kopnene i zračne snage. Bilo je to logično imenovanje s obzirom na stručnost koju je bio pokazao u prethodnih pet godina, ali Churchill se na toj dužnosti ipak nije proslavio. Ponijeti odgovornost istodobno i za kopnenu vojsku i za zrakoplovstvo (mornarica je već po običaju bila svijet za sebe) nikako nije moglo biti jednostavno, čak i da britansko Ministarstvo financija nije bilo odlučilo stegnuti remen gdje god je to moguće i da sam Churchill, u srcu liberal i k tome sparna duša, nije bio spreman pomoći Ministarstvu financija podržavajući »pravilo o deset godina mira« odnosno vladin naputak oružanim snagama da svoje planove prilagode pretpostavci da u sljedećih desetak godina ne može doći do izbijanja većeg sukoba. Kada je riječ o njegovoj odgovornosti za zračne snage, Churchill je zaštitio neovisnost RAF-ova novorođenčeta (koje su vojska i mornarica bili dočekali s podjednakom zlovoljom), vrativši na njegovo čelo jednoga od ratnih zapovjednika, sir Hugha Trencharda, čiji je trag time postao neizbrisiv. Međutim, povjesničari razvoja zrakoplovstva općenito su zamjerali Churchillu nedostatno zanimanje za razvoj civilnog zrakoplovstva. S pravom su hvalili njegovo upravljanje razvojačenjem oružanih snaga, osjetljivim poslom koji je bio krenuo lošim smjerom prije nego što je Churchill uspio preuzeti uzde čvrsto u svoje ruke. Reformatori su pak žalili što nije iskoristio nijednu od prigoda koje su se otvarale jednom mi115 CHURCHILL 1 RAT nistru koji je već dulje vrijeme upadljivo često bio kritizirao ministarstvo na čijem se čelu sada našao. Mogući razlog njegova nedjelovanja u toj stvari, ili barem isprika za nj, bio je taj daje vojska (ili ono stoje ostalo od nje nakon masovnog otpusta ročnika i dragovoljaca iz netom završenog rata) još uvijek imala pune ruke posla. Morala je popunjavati vojarne u Irskoj koju je popularni pokret za irsku neovisnost 1919. i 1920. godine doveo na rub anarhije, suočivši vladu s neželjenom mogućnošću vojne akcije radi potpore Kraljevskoj irskoj policiji koja se našla pod opsadom. Churchillov pokušaj odvraćanja takve krajnosti, osnivanje policijske postrojbe specijalne namjene te »pomoćne divizije« sastavljene od razvojačenih pripadnika oružanih snaga nije bila loša zamisao, ali je polučila učinak suprotni od željenog: »Black and Tans« (»crno-svijetlosmeđi«)* i »Auxis« (»pomoćni«), kako su te postrojbe s vremenom postale poznate, povijest nije zapamtila po dobru. K tomu, valjalo je misliti i na Bliski istok koji je nakon sloma Otomanskog Carstva bio u stanju potpunog vrenja. U očekivanju političkog dogovora za tu regiju koji će biti iskovan tek 1921. godine britanske postrojbe bile su već razmještene cijelim putem od Dardanela do Bagdada, kao i u Palestini i Egiptu. Naposljetku, bio je tu problem koji je Churchilla osobno ponajviše tištio - Rusija. Velika Britanija bila je itekako zainteresirana za događaje u Rusiji. Jedan od ciljeva galipoljske kampanje bio je podržati i ojačati ruske ratne napore. Nakon povlačenja s Galipolja Velika Britanija i Francuska bile su nastavile podržavati Rusiju drugim sredstvima, stoje imalo za posljedicu da su se u trenutku kada se revolucionarna ruska vlada povukla iz rata u ruskim lukama zatekle brojne savezničke postrojbe s velikim zalihama oružja i streljiva. Logičan potez bio je brzo ih ojačati i staviti na raspolaganje kontrarevolucionarnim generalima koji su izjavljivali svoju nepokolebljivu predanost savezničkim ciljevima. Sto učiniti nakon što je izbio građanski rat i nakon što su dovedene u pitanje posljedice intervencije bila su pitanja koja su mučila ne samo Churchilla, već i druge ministre. Povlačenje Rusije iz rata te sve ostalo što se Rusiji nastavilo događati na Churchilla je neupitno djelovalo mnogo snažnije i mnogo ga snažnije uznemirilo nego ostale članove britanske

vlade. Rusko povlačenje ujesen 1917. godine značilo je da Njemačka nije više morala ratovati na dva Prema bojama odore dotične postrojbe (nap. prev.). 116 IZ MIRA U RAT bojišta, već je mogla usredotočiti sve svoje snage na potiskivanje ratom izmorenih saveznika na zapadu. Boljševički revolucionari odgovorni za izdaju saveznika njihove zemlje Churchillu su politički i moralno bili odbojni jer je on unatoč svojemu predratnom socijalnom reformizmu uvijek naglašavao svoj antisocijali-zam. Sada je odlučio pokazati svoj antiboljševizam. Churchill nikako nije bio jedini koji je žalio zbog ruske revolucije i pribojavao se njezinih posljedica. Njegovo gledište bilo je općeprihvaćeno 1918. i 1919. godine kada su uspjesi boljševika bili svježi i privlačni ljevici širom zapadne i središnje Europe, ali i Amerike, i kada je sovjetska vanjska politika bila na vrhuncu svoje drske agresivnosti. Možda se »mirotvorce« u Parizu i moglo privoljeti da krenu u rat protiv boljševizma da nisu imali više nego pune ruke posla zaključujući mir s Njemačkom i njezinim ratnim saveznicama te vraćajući vlastite zemlje u mirnodopsko stanje. Churchill je otišao začuđujuće daleko u svojem pokušaju da ih na to ipak nagovori. Neodlučni Lloyd George, zaokupljen brojnim drugim brigama, dopustio je Churchillu da ode u Pariz sredinom veljače 1919. godine kako bi iskušao svoj plan savezničke intervencije na svemogućem Vijeću desetorice. Dan uoči sastanka Churchill je izložio svoj plan predsjedniku Wilsonu. Iako gaje Wilson s podsmijehom odbacio, Churchill se nije dao smesti. Kada je sljedećeg dana izašao pred Vijeće iz kojega su, sudbina je tako htjela, osim Lloyda Georgea izbivali i Wilson, Clemenceau i Milner, izveo je takvu predstavu daje sve njegove preostale članove posve pridobio za svoj plan, pobudivši ushit planom koji će Wilson i Lloyd George tek uz velike muke uspjeti ugasiti.184 Najviše stoje većina čelnika pobjedničkih sila mogla učiniti bilo je dati potporu (uglavnom moralnu, ponajmanje materijalnu) ruskim kontrare-volucionarima te odnedavno neovisnim zemljama u susjedstvu Sovjetskog Saveza. Churchilla je pitanje boljševika, kako ih je uvijek nazivao, nastavljalo neobično snažno uzrujavati. Nije bilo političkog trika koji nije iskušao kako bi zadržao britanske postrojbe u aktivnom sukobu s boljševicima, a također ih je nastavio prozivati i osuđivati još dugo nakon što su se njegovi politički kolege i javnost bili zasitili njegovih harangi. Jednom je u prilog tvrdnji o postojanju pakla izjavio kako mora postojati mjesto kamo bi Trocki pošao nakon smrti. 117 CHURCHILL I RAT Optužba o Churchillu kao »ratnom huškaču«, najčešće neopravdana, u ovom slučaju nije bila sasvim neutemeljena. Djelomice se to može protumačiti činjenicom da mu je socijalizam bio odbojan neovisno o svojem obliku, a boljševizam je smatrao najgorim od svih. Drugi dio razloga krije se u tome što je ubojstvo cara i njegove obitelji u srpnju 1918. godine razgnjevilo njegova rojalistička i humanitarna načela, dok je treći razlog bio taj da mu njegov osjećaj časti nije dopuštao da napusti »bijele Ruse« koje je njegova zemlja bila poticala i pomagala u njihovu otporu »crvenima« - isto načelo zbog kojeg se bio sramio napustiti Belgijance u Antwer-penu u listopadu 1914. godine. Jednostranim povlačenjem iz rata 1917. godine boljševici su izdali saveznike svoje zemlje i pri tome su toliko išli na ruku Nijemcima daje Ludendorff uspio produljiti rat za dodatnih dvanaest mjeseci. Poučno je primijetiti, međutim, da su ti Churchillovi antiboljševički osjećaji, ne izgubivši nimalo na žestini u međuratnom razdoblju, ipak bili spremno bačeni u drugi plan iza interesa realpolitike kada se 1930-ih pojavila nacistička prijetnja. Churchill je tada šokirao i najveće jastrebove među konzervativcima progovorivši o pridobivanju Staljina za zajednički anti-hitlerovski front, što se pokazalo pustom željom koja nije urodila nikakvim plodom. Zanimljivo je da se istovjetan krug optužbi i mirenja ponovio i u razdoblju od 1939. do 1941. Nje-mačko-sovjetski pakt o nenapadanju, zaključen uoči njemačkog napada na Poljsku, imao je dvojak učinak: Francuzima i Britancima oteo je očekivanog saveznika, a njihovu protivniku zajamčio golemu prednost. Dvije godine kasnije, u smiraj dana kada je Njemačka napala Sovjetski Savez, Churchill je istog trenutka

ponudio prijateljstvo i pomoć. Boljševizam je i nadalje bio loš, kao što je otvoreno priznao svojoj britanskoj publici, ali nacistička prijetnja Velikoj Britaniji i svijetu bila je mnogo gora. U veljači 1921. godine Lloyd George je premjestio Churchilla iz Ministarstva rata u Ministarstvo kolonija, gdje je ostao sve do sloma koalicijske vlade u listopadu 1922. godine. Churchill nije pokazivao osobito zanimanje za kolonijalne poslove, ali ni poznavanje istih - dijelovi Carstva koji su dotad bili zaokupljali njegovu pozornost bili su Indija i »bijeli« do-miniji - i on nije dopuštao da mu nova dužnost oduzme previše vremena. Njegova antiboljševička strast ostala je nezadovoljena unatoč tome što je izgubio političku bitku; u studenom 1920. godine Kabinet je odlučio povući potporu kontrarevolucionarima, a bez saveznika u njemu Chur118 IZ MIRA U RAT chill nije mogao zapriječiti put koji je vodio prema uspostavljanju trgovinskih odnosa sa Sovjetskim Savezom. Po pitanju Irske, međutim, doživio je neku vrstu preobrazbe - možda u zakašnjelom odgovoru na Clementi-neinu svojedobnu primjedbu kako bi i on sam, daje Irac, bio nacionalist. Spoznao je da u sebi može pronaći određeni stupanj razumijevanja za irske nacionalističke ciljeve te snažan osobni respekt prema njihovu vojnom zapovjedniku, Michaelu Collinsu. Churchill je bio u skupini ministara zaduženih za pregovore koji su doveli do proglašenja Slobodne države Irske u prosincu 1921. godine. Sljedeće godine učinio je uzdrmanoj irskoj vladi veliku uslugu svrstavši se uz nju u građanskom ratu koji je izbio i uzdržavši se od vojne intervencije unatoč provokacijama poput ubojstva sir Henrvja Wilsona, načelnika Glavnog stožera imperijalnih snaga, stoje neizbježno moralo razgnjeviti konzervativce koji su od samoga početka bili protivni zamisli o vladi u Dublinu. Povjesničari Britanskog Carstva našli su u Churchillovim rješenjima bliskoistočnih problema dok je bio na čelu kolonijalnog resora mnogo materijala za raspravu. Upitno je, međutim, bi li itko drugi na njegovu mjestu bio obavio bolji posao s obzirom na zaista golemu količinu ostrašćenog nacionalizma širom turskih i arapskih teritorija te neprijateljstvo između Zidova i Palestinaca u nekadašnjoj Svetoj zemlji. Nama je zanimljiva činjenica daje novoj dužnosti pristupio s istom odlučnošću u nametanju štednje koja gaje krasila i na prethodnoj. Churchill je bio imperijalist od glave do pete, ali to nije značilo da odbacuje ortodoksno uvjerenje kako Carstvom valja upravljati vrlo, vrlo sparno. Velikoj Bntaniji nije bilo teško potrošiti novce, ako se mora, na vojne postrojbe kojima će održavati sigurnost Sredozemlja i Sueskog kanala, što je zahtijevalo britansku vojnu prisutnost u Egiptu i Palestini. Alije očajnički nastojala srezati sve ostale izdatke u regiji. Churchill je učinio ono što se od njega očekivalo s uobičajenom brzinom i odlučnošću. Do rujna 1922. godine »bio je smanjio britanske izdatke na Bliskom istoku s 45 milijuna funti na 11 milijuna funti«.185 Njegov ambiciozni plan predviđao je postupno povlačenje postrojbi iz Iraka i Jordana budući da su obje te države bile uspostavljene kao kvazi-neovisne monarhije »na školovanju« kako bi s vremenom mogle preuzeti odgovornost za vlastitu sigurnost. Da bi smanjio troškove u Iraku do onog trenutka kada britanska okupacija bude okončana, Churchill je ustrajno branio gledište kako bi problematična 119 CHURCHILL 1 RAT plemena bilo jeftinije disciplinirati RAF—ovim lakim bombarderima, koji su osim eksploziva mogli izbacivati i neotrovni plin, nego složenim kaznenim ekspedicijama kopnenih snaga koje su slijedile isti obrazac kao i ona u kojoj je i osobno bio sudjelovao četvrt stoljeća ranije i čiju je visoku cijenu i sam često kritizirao.186 Generali su bili ogorčeni, ali Churchill nije bio tip čovjeka kojeg bi ogorčenost generala mogla uzbuditi. Dulji niz godina smatralo se kako su zračni napadi dostatni i zadovoljavajući, kako u Iraku tako i u britanskoj Somaliji; štoviše, zadržavanje bombardera za upotrebu u kolonijama bila je ona krajnja točka u kojoj bi se Britanija ukopala kad god bi legitimitet bombardiranja došao u pitanje u razgovorima o razoružanju. Churchill je nastavio pokazivati spremnost na uvođenje mjera štednje u oružanim snagama i na svojoj sljedećoj ministarskoj dužnosti, ali prije nego što se mogao latiti posla, potkraj 1924. godine, uslijedila je neobična dvogodišnja međuigra. Nestabilna koalicija Lloyda Georgea potpuno se raspala nakon odluke konzervativaca da istupe iz vlade u listopadu 1922. U sljedećim općim

izborima, u kojima su konzervativci inače pobijedili, na Churchillov veliki bijes poslaničko mjesto za Dundee odnio mu je iz ruku sve snažniji laburistički val. Našavši se izvan parlamenta po prvi put u posljednjih dvadeset ijednu godinu, imao je dovoljno drugih stvari kojima se mogao zaokupiti, primjerice pisanju knjige The World Crisis ili pak novinarstvu kojem se morao okrenuti svaki put kada bio ostao bez državne službe, ali Churchill je razumljivo čeznuo za povratkom u odaje moći. Prilika se ukazala kada je premijer, tada već Stanley Baldwin, sazvao opće izbore potkraj 1923. godine. Churchill se borio za poslaničko mjesto za Leicester West, ali su ga laburisti i tada porazili. Da stvar bude gora, laburistička je stranka osvojila dovoljno mjesta u parlamentu da bi mogla sastaviti vladu u savezu s liberalima. Izgledi da za saveznike dobije »socijaliste« (kako ih je s uzbuđenjem nazivao), udruženi s drugim razlozima za nezadovoljstvo, potaknuli su Churchilla da se naposljetku osjeti prisiljenim vratiti se iz liberalnog tabora svojoj prvoj stranačkoj ljubavi. Iako mu konzervativci zapravo nisu vjerovali, pripisujući njegov povratak besramnom oportunizmu - uz kaos među liberalima budućnost je očigledno pripadala njihovoj stranci - bilo je nemoguće odbiti čovjeka Churchillova ugleda i sposobnosti. Nakon vesele i zamalo uspješne kampanje koju je vodio kao »neovisan protuso120 IZ MIRA U RAT cijalistički« kandidat za prestižno westminstersko poslaničko mjesto, prihvaćenje kao »ustavobraniteljski« kandidat za Epping, vrativši se u Zastupnički dom britanskog parlamenta nakon općih izbora u listopadu 1924. godine.187 Veliko je bilo iznenađenje konzervativne stranke kada se saznalo daje razmetnoga sina premijer bio pozvao da preuzme dužnost ministra financija. Churchill je svojedobno sudjelovao u uvođenju »pravila o deset godina mira« i nije vidio nikakva razloga da sada preporuči njegovo ukidanje. Oduvijek je vjerovao u ograničavanje vojnih izdataka u mirnodopsko vrijeme kada ne prijeti opasnost; sada nije uočavao nikakvu prijetnju, a sredinom 1920-ih još uvijek je bilo moguće nadati se da će povremeni pregovori Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država i Japana o smanjenju pomorskih snaga uroditi dogovorom o »prazniku na moru« kakvog se 1912. bio nadao postići s Njemačkom.188 Kraljevsko ratno zrakoplovstvo i vojska bili su naučeni na stezanje remena, ali Admiralite-tu, koji je svake godine gutao neusporedivo najveći dio obrambenog kolača, to je bila potpuna novost. Zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu u Admiralitetu, Churchillu su bile dobro poznate sve njegove metode i trikovi pa je vjerovao da su admirali uobičajeno pretjerivali u svojim zahtjevima i pogrešno tumačili stanje u svijetu. Bio je u krivu najmanje u jednoj stvari. Admirali su bili poklonili više pozornosti tihooceanskoj hemisferi nego on. Churchill jednostavno nije htio, ili nije želio, ozbiljno shvatiti Japan. Iako je s vremena na vrijeme o Japanu govorio s divljenjem, češće ga je nazivao nevažnim. U drugoj polovici 1920-ih Admiralitet i načelnici stožera nisu vidjeli nijednu pomorsku silu na europskoj strani svijeta koja bi im davala razloga za zabrinutost, ali na drugoj strani svijeta zabrinjavao ih je Japan (pa čak i SAD). Upravo je to bio početak dugogodišnjih napora Admiraliteta da pretvori Singapur u neranjivu bazu kakva je Britaniji bila potrebna da bi zajamčila sigurnost svojih azijskih i australoazijskih imperijalnih posjeda i teritorija. Iako Velika Britanija u stvarnosti nije imala snage zajamčiti »neranjivost«, bio je to primjer uzvišenog jezika kojim su se veliki umovi Imperija bili navikli izražavati. Churchill nikada nije htio priznati kasnije daje učinio pogrešku u prosudbi uskrativši admiralima tražene krstarice, ali njegovo ustrajno zanemarivanje singapurskog pitanja naposljetku gaje ipak navelo na kolebljivo priznanje daje trebao biti pametniji.189 I jest. 121 CHURCHILL I RAT Iako bi dugoročno ishod možda bio isti. Jednostavna istina s kojom se nitko nije htio suočiti bila je daje Carstvo jednostavno postalo preveliko i previše glomazno da bi ga se moglo braniti na stari, viktorijanski način, te da se ne može dovijeka pouzdavati u prestiž, blef i dobru sreću - u ovom slučaju sreću da nije potrebno boriti se istodobno i s Japanom i s neprijateljima bliže vlastitu domu. Godina 1929. označila je početak druge, dugotrajnije i turbulentnije međuigre u Churchillovoj karijeri. Na svibanjskim općim izborima laburisti su postali najvećom parlamentarnom strankom u Velikoj Britaniji. Uz potporu liberala uspjeli su sastaviti vladu. Zgrožen takvim razvojem događaja i

netom završivši posljednji svezak knjige The World Crisis, Churchill je odlučio otputovati na godišnji odmor u Sjevernu Ameriku i pri tome zaraditi nešto novca, završiti započetu knjigu o svojoj mladosti, a zatim se posvetiti izazovnijem zadatku - pisanju biografije prvog vojvode od Marlborougha. Godišnji odmor i zarađivanje novca tekli su bez ikakvih teškoća sve do uoči njegova povratka kući. U trenutku kada je izbila Velika kriza bio je u stvari u New Yorku u društvu svojih prijatelja milijunaša. Ostaje nejasno koliko je novca izgubio i zašto, ali čini se izvjesnim da se kući vratio mnogo siromašniji.190 Chartwell, ladanjska kuća u blizini VVesterhama u Kentu koju je bio počeo uređivati 1922. godine, morala je biti zatvorena. Veći dio kuće prekriven je plahtama, samo je Churchillova radna soba ostala otvorena kako bi mogao nesmetano nastaviti pisati. Kada nisu živjeli u vrtnoj kućici na imanju, Churchillovi su stanovali po hotelima ili mjestima koja su unajmljivali od mjeseca do mjeseca. Kako bi spojio kraj s krajem, u onoj mjeri u kojoj su se krajevi ikada spajali, morao je prionuti uz svoje spisateljsko pero neumomije nego ikada prije: dovršiti memoare pod naslovom My Early Lije na kojima je već dulje vrijeme bio radio, proizvoditi kao na traci članke za časopise i novine te započeti rad na biografiji prvog vojvode od Marlborougha za koju je dobio pozamašan predujam. Povrh svega toga, valjalo je nastaviti i političku karijeru, ma koliko obeshrabrujuće bile okolnosti. Sve u svemu, 1930-e za Churchilla nisu bile dobro počele. Ni u tome nije bio usamljen. 1930-e nisu bile dobro započele ni za koga. Slom Wall 122 IZ MIRA U RAT Streeta pokazao se detonatorom koji je pokrenuo lančanu reakciju slomova i katastrofa. Ekonomska depresija i političke turbulencije proširile su se posvuda. Za ljevicu slom je bio samo dokaz onoga stoje Komintema bila propovijedala i stoje Sovjetski Savez navodno već bio zorno pokazao: daje kapitalizam razotkriven kao prijevara stoje u stvari i bio. Komunističke stranke svugdje su se pripremale za akciju. Za desnicu slom je značio grčevito držanje za svaki komadić olupine koji se dalo spasiti te podržavanje antisocijalističkih stranaka i pokreta koji su obećavali da će iznova uvesti stabilnost i red. Fašizam je jačao i izvan Mussolinijeve Italije. Gospodarski napredak i miroljubivi internacionalizam koji su bili obilježili drugu polovicu 1920-ih ustuknuli su pred zahtjevima protekcionizma i nacionalizma. Ni u jednoj zemlji početak 1930-ih nije bio bješnji i zlokobniji nego u zemlji koju je Churchill oduvijek smatrao najvjerojatnijim pogrebnikom mira u Europi: u Njemačkoj. Pojava Adolfa Hitlera na čelu njemačke države i, stoje Churchill zacijelo smatrao važnijim, na čelu njemačkog naroda 30. siječnja 1933. godine Churchilla je uzbunilo manje od ponovnog rađanja nacionalističke, militarističke i ekspanzionističke Njemačke. Za one koji su znali gledati i slušati ta suštinska Njemačka bila je postojala još od Versaillesa, skrivena ispod optimističkoga liberalnog pokrivača Weimarske Republike. Era Weimara službeno je završila 1930-ih, kada je Nacionalsocijalistička partija Njemačke iznenada iskočila u prvi plan postavši drugom najvećom strankom u Reichstagu uz potporu glasova šest i pol milijuna Nijemaca. Njihov Führer, prethodno poznat samo najboljim poznavateljima njemačke političke scene, počeo je pobuđivati zanimanje i izvan granica Njemačke. čini se da mu Churchill nije poklanjao nikakvu pozornost sve do 1932. godine, ne vidjevši isprva ništa što bi ga osobito začudilo ili uznemirilo, kao niti većinu drugih promatrača koji su njemačku situaciju pratili s veće udaljenosti. (Hitler je već nekoliko godina bio kancelar, a u javnosti je još uvijek prevladavalo mišljenje da je umjereniji od mnogih koji stoje u njegovoj sjeni, čiji je on vjerojatno samo glasnogovornik.) Tek je uspon nacističkih paravojnih postrojbi nadahnuo Churchilla da napiše sljedeći odlomak u odlučnom govoru koji je održao u studenom 1932. godine. Slično obrascu koji će se redovito ponavljati tijekom sljedećih sedam godina, Churchill je zastupao nepopularno gledište, tvrdeći kako pravljenje ustupaka Njemačkoj u obliku suglasnosti za njezino nao123 ružavanje i »jednak status« ne ide nužno u prilog miru u Europi. Ne bismo se smjeli dati zavarati, rekao je, njemačkim zahtjevom za jednakim statusom.

To nije ono što Njemačka traži. Sve te čete čvrstih teutonskih momaka koji marširaju ulicama i cestama Njemačke, u čijim očima sja želja da se žrtvuju za svoju Domovinu, ne traže status. One traže oružje, a kada nabave oružje, vjerujte mi, tada će zatražiti povrat izgubljenih teritorija i izgubljenih kolonija ... [Pogledajte samo u kakvom je stanju Europa danas.] Strahovi su veći, rivalstva su oštrija, vojni planovi se tješnje usklađuju, vojne organizacije se pozornije i djelotvornije pripremaju, Britanija je slabija ... 191 Podizanje javne svijesti o njemačkoj opasnosti postalo je Churchillo-vom preokupacijom i glavnim poslanjem u životu tijekom 1933. godine. Nekoliko je godina bio vodio kampanju iz stražnjih parlamentarnih klupa protiv vladinog prijedloga Zakona o vladanju Indijom, umjerene zakonske mjere kojom je Indiji ponuđen minimum samouprave; nedostatno za zahtjeve indijske srednje klase, previše za Churchilla koji u tome vidi svršetak Carstva. Ta kampanja trajala je sve do 1935., a Churchill joj je ostao vjeran do samog kraja. Međutim, njemačka opasnost počela je u međuvremenu prisvajati najveći dio njegove pozornosti. Iz govora u govor, iz članka u članak i iz radijskog obraćanja u radijsko obraćanje (iako su ovi posljednji još uvijek bili malobrojni), upozoravao je na naoružavanje Njemačke i posljedice koje će to imati po mir u Europi, možda čak i mir u svijetu. Evo odlomka iz njegova govora za radio potkraj 1934. godine: Začuđujuća je i strašna spoznaja da više nismo sigurni u svome otočnom domu ... Na udaljenosti od samo nekoliko sati leta živi nacija od gotovo sedamdeset milijuna najobrazovanijih, najmarljivijih, znanosti najposvećenijih i najdiscipliniranijih ljudi na svijetu koji od malena uče da su rat i osvajanja dični pothvati te daje za svakog čovjeka pogibija u bitci najuzvišenija moguća sudbina. Postoji nacija koja je odbacila sve svoje slobode kako bi povećala svoju kolektivnu snagu. Postoji nacija koja se sa svom svojom snagom i vrlinama nalazi u čvrstom stisku skupine beskrupuloznih ljudi koji propovijedaju evanđelje nesnošljivosti i rasnog ponosa, nesputanih zakonom, parlamentom ili mišljenjem javnosti.192 124 1 •'11kc*tu ratnoj; huškača koji traži nevolje nisu mu lijepili samo Hitler u svo|iin govorima i (ioebbelsov propagandni stroj, već i miroljupci u vlastitoj zemlji, iako ona nije bila zaslužena. Churchill nije priželjkivao rat ako ga je manja uporaba sile mogla odvratiti. Vjerovao je u pregovore s pozicije snage. Još početkom 1938. godine bio je spreman vjerovati daje uzroke njemačkog nezadovoljstva moguće ukloniti (osobito ako na čelo Njemačke dođe netko fleksibilniji od Hitlera) na način koji neće biti nepodnošljivo nepravedan prema njezinim susjedima. Nije vjerovao da je Njemačku moguće privoljeti na takav sporazum ako iza britanske ponude ne bude vjerodostojna prijetnja vojnom silom. Prema njegovu mišljenju za Njemačku je Velika Britanija (zajedno s Francuskom i ostalim saveznicima) predstavljala dovoljno snažnu i vjerodostojnu prijetnju silom da takav sporazum bude izgledan. Kritike britanske kolebljive i popustljive politike prema Njemačkoj išle su ruku pod ruku s razotkrivanjem britanske vojne nedoraslosti. »Nacionalne« vlade Ramsayja Macdonaldai (od lipnja 1935.) Stanleyja Baldwina nisu bile toliko nemarne prema pitanju ponovnog naoružavanja koliko je to Churchill tvrdio. Pravilo o desetogodišnjem miru napušteno je 1932. godine, načelnici stožera svrnuli su svoj pogled s Japana natrag na Europu, a naoružavanje oružanih snaga - iako postupno i redom koji je nadzi-ralo Ministarstvo financija - postalo je službenom politikom već početkom 1935. godine. Ali Hitlerove jednostrane revizije Sporazuma iz Versaillesa nisu izazvale odlučan odgovor vlade koja nije bila spremna reći svojemu miroljubivome biračkom tijelu daje bolje proliti malo krvi danas nego mnogo krvi sutra. Kada je predlagao da naslov prvoga, uvodnog sveska njegove knjige The Second World War (Drugi svjetski rat) bude The Unnecessary War (Nepotrebni rat), Churchill je imao na umu upravo te prve godine Hitlerove remilitarizacije Njemačke. Ne pokazujući neko posebno zanimanje za ratnu mornaricu, a još manje za kopnenu vojsku, Churchill je bio opsjednut opasnošću koja je prijetila od Luftwaffea. Kao i svi drugi, imao je pretjerano dobro mišljenje o njezinim bombarderskim kapacitetima, upustivši se u niz bitki s vladom oko njezine veličine i kvalitete u odnosu na RAF i britansku protu-zračnu obranu. U toj beskonačnoj raspravi njegov je glas bio usamljen, a njegov položaj u odnosu na vladu vrlo neobičan. Sjedne strane, uživao je

125 neprijeporan ugled čovjeka čije je mišljenje o vojnim pitanjima vrijedilo čuci i vlada mu je, štoviše, bila dopustila sudjelovanje u mjerama poboljšanja sustava protuzračne obrane Velike Britanije, dajući mu u lipnju 1935. godine mjesto u Odboru za razvoj protuzračne obrane te imenujući njegova stručnog savjetnika u tehnički pododbor.193 S druge strane, Churchill je sustavno i javno kritizirao vladu, a njegove primjedbe i prijedlozi bili su u znatnoj mjeri obogaćeni informacijama koje su mu u povjerenju prosljeđivali dužnosnici koji su dijelili njegovu zabrinutost ili koji su bili nezadovoljni onime što se događalo u njihovim ministarstvima. Vlada je ponekad mogla pretpostaviti odakle mu podaci, a ponekad nije. Tih godina Chartwell je postao dežurna samozvana vlada u sjeni; Chur-chillovi informatori potajice su dolazili i odlazili, a njegova mala skupina prijatelja i savjetnika okupljala se gotovo svaki vikend dogovarajući taktiku kojom će održati na životu svoju nepopularnu kampanju. Njihova odlučnost stavljena je na tešku kušnju kada je Stanlevja Baldwina, kojemu Churchill nije bio potpuno mrzak, na mjestu premijera zamijenio Neville Chamberlain, koji Churchilla uopće nije podnosio i koji je k tome bio mnogo odlučniji pristaša politike popuštanja. Hiderov Anschluss Austrije u ožujku 1938. donekle je poboljšao Chur-chillov položaj; bila je to upravo onakva vrsta ekspanzije kakvu su bili predviđali on i njegovi malobrojni saveznici. Hitlerov sljedeći potez, zahtjev Cehoslovačkoj da ustupi svoje pogranične pokrajine s njemačkom većinom, bio je praćen takvim govorom nasilja da su Britanci po prvi put bili prisiljeni učiniti upravo ono što je Churchill od njih bio neprekidno zahtijevao još od 1934. godine: postaviti se prema Hitleru. U jednome kratkotrajnom razdoblju u rujnu 1938. godine rat se činio izgledan, a Britanci spremni za ratovanje. Povjesničari se još uvijek ne mogu dogovoriti oko toga je li Britanija tada trebala ili mogla ući u rat. I britansku i francusku javnost dramatičan i strastven poziv njihovih vođa na oružje mogao je uvjeriti u neizbježnost rata. Međutim, moguće vojne i diplomatske posljedice bile su toliko brojne i raznovrsne daje nemoguće pouzdano reći, izuzimajući štovateljima Nevillea Chamberlaina, da bi ratna sreća bila neupitno pomazila Hitlera. Uvjerljiva većina britanskih vojnih savjetnika bila je protiv ulaska u rat, ali pri tome valja imati na umu da su britanske strategijske i vojne procjene u drugoj polovini 1930-ih uvijek bile teme126 l|cno na najgorem mogućem scenariju po Veliku Britaniju odnosno naj-povoljnijem po mogućeg neprijatelja.1"'' Bilo kako bilo, rat je izbjegnut. Premijer je odletio u Mtinchen kako bi se treći put sastao s Hitlerom, odakle se vratio mašući bezvrijednim listom papira s Fuhrerovim potpisom i s pnopćenjem kako će na koncu ipak biti »mira u naše doba«. Kriza je bila prevladana. Nakon stanja krajnje napetosti i uzbuđenja javnost se naglo i neobuzdano prepustila krajnjem olakšanju i veselju. Plimni val razumijevanja za Churchillovo gledište povukao sejednako naglo kao što se i pojavio, ostavivši ga privremeno na suhom. Ujesen 1938. godine, nakon Miinchena, Churchillje postao izuzetno neomiljen lik u redovima najvjernijega konzervativnog stada. Britansko javno raspoloženje u međuvremenu je dosegnulo izuzetno nervozno stanje, stanje koje ne bi bilo pretjerano nazvati histerijom. Kada je Zastupnički dom parlamenta raspravljao o Miinchenskom sporazumu; Churchill nije bio njegov jedini kritičar, ali je svakako bio najrječitiji i naj-britkiji. Usudio se izreći »najmanje popularno i poželjno« mišljenje koje je u datim okolnostima bilo moguće izreći - da nema nikakva razloga za radost jer »smo pretrpjeli potpun i nedvojben poraz«. Već i sama takva izjava izazvala bi njegovu osudu u očima ortodoksnih konzervativaca. Osuda je bila zapečaćena nakon njegova dramatičnoga govora: Ne zamjeram našim odanim, hrabrim ljudima koji su bili spremni izvršiti svoju dužnost ma kakva cijena bila, koji ni u jednome trenutku nisu poklekli pod pritiskom prošloga tjedna - ne zamjeram im prirodnu, spontanu provalu veselja i olakšanja kada su čuli da se ovog trenutka od njih ipak neće tražiti da proživljavaju teška iskušenja, ali oni ipak moraju znati istinu. Oni moraju znati da naša obrana ima velike nedostatke, oni moraju znati da smo pretrpjeli poraz bez borbe čije će posljedice ostati s nama još mnogo godina. Oni moraju znati da smo upravo prošli jednu užasnu prekretnicu u našoj povijesti, trenutak kada je narušena sveukupna ravnoteža Europe, te daje protiv zapadnih demokracija zasad izrečena strašna presuda: »Bio si vagnut na tezulji i nađen prelagan.« 1 nemojte

misliti daje to kraj. To je tek početak obračuna. To je tek prvi gutljaj, prvi predokus čaše gorkog pelina koja će nam biti pružana iz godine u godinu ako se obnovom svojeg moralnog zdravlja i ratničke dalekovidnosti iznova ne uzdignemo i stanemo u obranu slobode kao naši stari.195 127 Jedno krate vrijeme Churchill je bio najomraženiji političar u državi. Konzervativci su bili opravdani u svojem uvjerenju da je Churchill nepopravljivo sklon izdaji, a plahi i bojažljivi dobili su novi razlog upitati se nije li on naposljetku ipak ratni huškač kako su nacisti rado tvrdili. Zasluge za činjenicu da ta faza omalovažavanja i omraženosti nije potrajala dulje pripadaju isključivo Hitleru. Prvo se zbio moralni šok Kristallnachta 9. studenog 1938. godine, kada su nacistički odredi palili sinagoge, razbijali izloge židovskih lokala te pohapsili tisuće Zidova, a zatim je u ožujku 1939. godine dovršetak uništenja Cehoslovačke otpuhao i zadnje preostale dvojbe o tome je li ili nije »mir u naše doba« bio čista prijevara. čak je i premijer mogao uvidjeti daje Hitler cijelo vrijeme lagao tvrdeći kako njegove teritorijalne ambicije ne nadilaze ponovno pnpajanje njemačkih govornih područja Trećem Reichu. Budući daje okupaciju Cehoslovačke bilo prekasno zaustaviti, vlada je bila odlučna spriječiti ponavljanje tog scenarija u Poljskoj koja je očigledno bila sljedeća na redu. Velika Britanija i Francuska zajedno su bacile rukavicu u Hitlerovo lice preuzimajući obvezu priteći Poljskoj u pomoć (iako nije bilo jasno kako to zapravo namjeravaju učiniti) u slučaju njemačkog napada. Iako je Churchill ova zvijezda zasjala novim sjajem, imao je dovoljno političke mudrosti da nad time ne likuje. Prešutno se i općenito smatralo da će u trenutku kada izbije rat, na što se neće dugo čekati, Churchill iznova ući u vladu. Hitler je rat učinio neizbježnim poslavši svoje postrojbe na Poljsku u rano jutro 1. rujna. Chamberlain, još uvijek grčevito prianjajući uz slabašnu nadu daje čak i u taj kasni čas prijetnjom rata na dva bojišta moguće uvjeriti Hitlera da iznova promisli, rekao je Churchillu da ga želi u probranom Ratnom kabinetu koji je namjeravao osnovati. U jedanaest sati u nedjelju 3. rujna premijer je smrknuto objavio naciji daje, budući da Hitler nije odustao od napada na Poljsku, Velika Britanija »bila u ratu s Njemačkom«. Zastupnički dom parlamenta počeo je zasjedati malo iza podneva te iste nedjelje. Churchill je, naravno, bio prisutan, zadovoljan stoje primio pisani zahtjev da se pridruži premijeru nakon završetka sjednice. Također, bio je zadovoljan što se iznova nalazi u ratu za častan cilj. Bilo bi mu draže daje rat bilo moguće izbjeći, ali sad kadaje već tu - baš kao i 1914. - nje128 govi os|c( prema i.iiu hih mi potpuno različiti od osjećaja svih drugih zastupnika u parlamentu. Ilok sam sjedio na svojem mjestu i slušao govore, obuzeo me vrlo snažan osjećaj spokoja nakon jakih strasti i uzbuđenja u proteklih nekoliko dana. Osjetio sam mir duše, svjestan neke vrste duhovne odvojenosti od ljudskih i osobnih problema. Slava Gordog Albiona, miroljubivog i nepripremljenog, ali hitrog i srčanog u obrani časti, ispunila je moje biće i naizgled izdigla našu sudbinu u sfere daleko iznad zemaljskih činjenica i tjelesnih osjeta.196 Tog poslijepodneva Churchill je saznao da će iznova biti imenovan prvim lordom Admiraliteta. To imenovanje bilo je najbolje čemu se mogao nadati, ali još uvijek manje od onoga stoje smatrao da zaslužuje. Bilo mu je povjereno zapovjedništvo nad dijelom ratnog stroja nacije i on je bio siguran daje sposoban njime dobro upravljati. Bio je također siguran da se njegovim ostalim dijelovima neće upravljati podjednako dobro te da premijer koji je upravljao sveukupnom cjelinom nije imao srca za taj posao. Bio je to rat za koji se bio pripremao proteklih pet godina, rat kojim se smatrao kompetentnijim zapovijedati od bilo koga drugog, a to mu je bilo uskraćeno. Pa ipak, to ga nije spriječilo da premijera i kolege počne bombardirati predstavkama i dobrim savjetima, upravo onako kao stoje to u prošlom ratu bio činio iz svoje ministarske fotelje. Nitko se nije obazirao. Polet i energičnost koje je Churchill demonstrirao u Admiralitetu trebali su nadahnuti druge da slijede njegov primjer, ali to se nije dogodilo i Churchill je zbog toga i dalje bio ogorčen. Također, znao je da ga još uvijek gledaju sa sumnjom i nepovjerenjem. Doduše, s takvom reputacijom i prošlošću bilo je teško očekivati da će ga Kabinet sastavljen isključivo od konzervativaca spremno priviti na grudi. Priželjkivao je da vlada postane nacionalna, uz sudjelovanje svih političkih stranaka, ali to se nije dogodilo. Laburistička stranka jasno je izrazila svoju nespremnost da se pridruži koaliciji pod vodstvom Chamberlaina, a i liberali su odlučili ostati po strani. Premijer je pozvao Churchilla da

uđe u vladu samo zato jer nije imao drugog izbora. Unatoč tome, Churchill je i nadalje ostao autsajder, doveden u vladu i njezin uži krug ratnih poglavica zbog prijeke potrebe, a ne dobre volje. Razmjerno neovisno o njegovu neudobnom položaju u Ratnom kabinetu, Churchillovih devet mjeseci u Admiralitetu i inače su bili razdoblje 129 velike nestrpljivosti i Ilustracije. l^at na moru pokazao se manje uzbuđl|t-vim od njegovih želja, ali i od onoga što je prema njegovu mišljenju britanski narod od njega očekivao. Mornarica je zaista nekoliko tjedana bila uhvaćena na spavanju jer su Nijemci potpuno neočekivano pribjegli uporabi magnetskih mina. Prije nego što je bio potopljen ijedan važniji njemački ratni brod, Velika Britanija je bila izgubila jedan od svojih malobrojnih nosača aviona, Courageous, te bojni brod Royal Oak - s time daje ovaj drugi, stoje najgore, bio potopljen u Scapa Flowu, koji je bio smatran neprobojnim za neprijateljske podmornice. Dužnost prvog lorda Admiraliteta Churchillu nije bila jedinajavna aktivnost. Učinio je više od ijednoga drugog ministra kako bi britanska javnost bila dobro upućena i svjesna problema, emitirajući preko radija ni manje ni više nego šest govora tijekom tih mjeseci »lažnog rata« te iskorištavajući maksimalno ili čak uvećavajući, junačke uspjehe britanske Kraljevske ratne mornarice. Dospio je u probleme s vlastitim ministrom vanjskih poslova zbog nepristojnih (i, istini za volju, nerazumnih) izjava o neutralnim državama, osobito o Norveškoj i Nizozemskoj, jer su odbile prići taboru svojega otočkog šampiona.197 Tijekom mjeseci Ratni se kabinet upoznao s njegovim prijedlozima za podizanje dinamike rata bacanjem mina u rijeku Rajnu, njihovim polaganjem u norveškim vodama, uvlačenjem Norveške i, ako je moguće, Švedske u rat te, kao najveće iznenađenje, »ulaskom na Baltik i preuzimanjem kontrole nad njime«.198 Ljutilo gaje što nije bio redovit gost na sjednicama anglo—francuskoga Vrhovnog ratnog vijeća sve do veljače 1940. godine. Pa ipak, zatekao se na njegovoj sjednici upravo u trenutku kada je vijeće napokon podržalo jedan scenarij njegova plana za Norvešku: scenarij koji se u skladu s planom počeo provoditi 8. travnja. Nemoguće je reći kakve bi bile posljedice da je taj plan bio ranije prihvaćen. Churchill je pretpostavio da bi bile pozitivne. Pokazalo se, međutim, da su trenutačne posljedice bile vrlo loše. Bio je podjednako iznenađen kao i svi ostali kada je 9. travnja otkrio da je i Hitler bio razmišljao o Norveškoj te daje do nje stigao prvi. Churchillovi mjeseci u Admiralitetu bili su neugodni i za Admiralitet. Njegova strategijska misija zaštita trgovinskih koridora i održavanje pomorskih blokada — već je bila ispravno protumačena, a Admiralitet onoliko pripravan za svoje globalne zadaće koliko mu je dopuštao manjak brodova i pojedinih njihovih dijelova. Nije im bio potreban Churchill da 130 ih pokrene. Signal »Winston se vratio« koji su Hole dojavljivale jedna drugo) one večeri kada je imenovan mogao se protumačiti dvojako: mornarica je imala mješovite uspomene na njega i on je to znao. Pozvao je natrag u djelatnu službu, dodijelivši im visoke zapovjedne položaje, šačicu postarijih admirala koji su bili stekli njegovo poštovanje još u prethodnom ratu: sir Rogera Keyesa rođenog 1872., grofa od Corka i Orreryja rođenog 1873. te razmjerno mladog sir Edwarda Evansa rođenog 1880. godine. Na mjestu prvog lorda mora zadržao je simpatičnog sir Dudleyja Pounda (rođenog 1877.), kojijeimao korisnu sposobnost prihvaćanja briljantnih zamisli prvog lorda Admiraliteta te istodobnog diskretnog organiziranja naknadnog i taktičnog razotkrivanja istih.199 Drugi pokazatelj daje Churchillov um jednim svojim dijelom ostao zarobljen u prošlosti bila je njegova nespremnost da se prestane pouzdavati u djelotvornost »kapitalnih brodova«, bojnih brodova grandioznih imena i velikih topova koji su prizivali u sjećanje svoje prethodnike s kojima je britanska Kraljevska ratna mornarica pobjeđivala u svim svojim najslavnijim bitkama do 1914. godine i s kojima je trebala pobijediti i u bitci za Jutland 1916. godine. Britanska kraljevska mornarica imala ih je napretek, ali neki od njih bili su stari i odavno predviđeni za remont. Oživljavajući zamisao koja je njega i Fishera bila toliko uzbuđivala 1914.-1915. godine, Churchill je smatrao daje te stare bojne brodove moguće preurediti u, kako je vjerovao, nepotopive plutajuće bitnice topova i središnji element flote koja će prodrijeti u Baltik i njime zagospodariti. Dužnosnici i službenici Admiraliteta morali su uložiti nekoliko tjedana napornog rada kako bi ga uvjerili u nepraktičnost njegove zamisli. (Cisto samoubojstvo, izraz je koji je ostalima najradije padao na

um.) Bila je to jedna od njegovih budalastijih zamisli. Ali Churchill ni izdaleka nije bio usamljen u toj svojoj privrženosti bojnim brodovima. Ona se snažno osjećala u svim pomorskim velikim silama. Bojni brodovi još uvijek su bili glavno sredstvo održavanja nacionalnog zanosa ratnom mornaricom i uobičajena mjera njezine snage. Tako dugo dok postoje jedan Schamhorst, Gneisenau, Bismarck i Tirpitz, bilo je potpuno jasno da moraju postojati i Prince of Wales, Hood, Nelson i Duke of York. Pa ipak, kao što su pojedini pomorski stručnjaci počeli ukazivati, dugogodišnje razdoblje nadmoći bojnog broda bilo je na izmaku. Novac potrošen na bojne brodove mogao se podjed131 nako dobro potrošiti i na drugi- načine, možda na nosače aviona, kao što su zaključili Japanci i Amerikanci, jer su bojni brodovi bili ranjiviji na podmorničke napade i, što je još važnije, zračne napade nego što su njihovi zagovornici bili spremni priznati. Prve dvije godine rata Churchill jednostavno nije uvidio koliko su bojni brodovi ranjivi bez potpore i zaštite iz zraka. Kada je riječ o manjim brodovima, čini se daje izvukao pouku nakon iskustava Kraljevske mornarice u vodama Norveške 1940. i Krete 1941. godine, ali se čvrsto držao uvjerenja junačnih i tradicionalnih admirala da se bojni brodovi mogu samostalno obraniti od napada iz zraka, ustrajavši u skladu s time sa zahtjevom da Prince of Wales i Repulse krenu prema Singapuru u prosincu 1941. podzapovjedništvomjednogodnjih. Njihova sudbina naposljetku gaje otrijeznila.200 Ako su njegove stečene zamisli o bojnim brodovima i Baltiku bile beskorisne, njegove zamisli o administrativnoj učinkovitosti i štedljivosti, iako podjednako ukorijenjene u iskustvima iz rata od 1914. do 1918. godine, urodile su fantastičnim plodom. Churchill je tada uz pomoć Walte-ra Laytona bio uveo sustav unutarnjeg nadzora i revizije u Ministarstvo ratne opskrbe, a koliko su mu okolnosti to bile dopuštale, i u druge povezane resore. Sada je uz pomoć profesora Fredericka Lindemanna, jednoga od svojih pristaša koji su se okupljali u Chartvvellu, taj isti sustav uveo u Admiralitet. Bio je to malobrojan tim, samo šačica mladih ekonomista i statističara odgovornih Lindemannu i poznatih u Admiralitetu i White-hallu kao Statistički ogranak ili (jezikom državne uprave) Statistički odjel prvog lorda Admiraliteta. Njegova korisnost bila je velika, a njegov značaj za budućnost nemjerljiv. Imao je dvojaku zadaću: pomagao je Churchillu da stekne uvid u cjelokupan sektor za koji je bio odgovoran te pripremao za njega tjedna statistička izvješća ili tabelarne prikaze svih ulaza, izlaza i unutarnjih kretanja u sektoru, praktički vizualni ekvivalent velikih ratnih zemljovida u koje je Churchill volio svakodnevno zagledati. Ti izvještaji otkrivali su mu gdje se ostvaruje napredak, a gdje dolazi do zastoja, gdje stvari idu po planu odnosno gdje to nije slučaj. Bile su to informacije koje bi poželio svaki savjestan voditelj odjela; novost je bila Churchillova odlučnost da izbjegne problem spornih statističkih podataka - neizbježan nusproizvod natjecateljskog duha između odjela i njihovih vlastitih ureda za statistiku - pribavljajući podatke iz vlastita neovisnog izvora umjesto od načelnika odjela koji bi ih mogli prepraviti u skladu s vlasti132 nm, uskim interesima. činovnici su i u (ome našli razloga za prigovor, ali ne previše. Više su im smetale istrage Statističkog odjela o stvarima koje bi I u 'I niđile sumnjičavost prvog lorda poput gomilanja ili rasipanja materijala, neracionalne uporabe resursa, pogrešnog razmještaja ljudi ili brodova, zataškavanja i šeprtljanja.201 Norveška kampanja koja je zaokupljala Churchillovu pozornost tijekom njegovih posljednjih pet tjedana u Admiralitetu izvukla je na vidjelo ono najbolje i najgore u njemu. Ono najbolje bila je brzina kojom je odgovorio na neočekivane loše vijesti, karakteristična energija i odlučnost kojima je pokušavao nadoknaditi loš početak te spremnost na preuzimanje odgovornosti. Ono najgore pokazalo se u njegovu neobuzdanom uplitan-ju u način na koji su profesionalci pokušavali obaviti svoj posao, bilo u samom Admiralitetu, bilo na njihovim zapovjednim mjestima u vodama ispred norveške obale ili čak na njoj. Naravno da to nije bila nikakva novost. Crte razgraničenja za njega nisu bile posve stvarne. U ovom slučaju uplitao se čak i više nego obično jer, imajući uza se podatnoga prvog lorda mora, bez neke druge osobe snažnog karaktera koja bi mu bila protuteža u klimavome ratnom stroju, Churchill je mogao dominirati scenom u mjeri koja više nije bila moguća nakon stoje ratni stroj prošao generalni remont koji mu je on osobno organizirao čim se za to

ukazala prilika. Norveška kampanja krenula je smjerom kojim je krenula jer su Churchill i Admiralitet bili vrlo dugo pripremali planove za operacije na toj strani Sjevernog mora, dobivši naposljetku zeleno svjetlo za aktiviranje jednog od njih. Kraljevska ratna mornarica minirala je vode ispred Narvi-ka, najsjevernije i strateški najvažnije norveške luke, istog dana kada je njemačka ratna mornarica krenula u iskrcavanje svojih postrojbi u Narvi-ku i ostalim glavnim norveškim lukama. Već u podne 10. travnja odvažna njemačka misija bila je posvuda uspješno privedena kraju. Odgovor saveznika bio je spor i zbunjen. Izgubljeni su dragocjeni sati dok je Admiralitet probavljao novu stvarnost u kojoj njemački teški ratni brodovi, za koje se pouzdano znalo da su na moru, zapravo nisu plovili u smjeru Atlantika, već su činili nešto posve drugo i neočekivano. Nakon što je Admiralitet shvatio što se događa, mornarica je spremno reagirala, prona-lazeći njemačke brodove skrivene u fjordovima i nanoseći im teške gubitke. Međutim, te pobjede nisu omele njemačko zaposjedanje luka ili, što je bilo najvažnije, preuzimanje nadzora nad norveškim nebom. Britanski i 133 Irancuski vojnici bih mi na hi. inu ukrcani na biođove, često bez odgovarajuće opreme, te počevši od 14. travnja iskrcavani u blizini Narvika i Trondheima s ciljem zauzimanja tih dviju luka čim se okupe dovoljne snage za tu zadaću. Churchill je zamislio odvažan pomorski napad uz izduženi trondheimski fjord. Nakon što je sve uvjerio da plan (unatoč njegovoj sličnosti s Dardanelima) može uspjeti, pobjesnio je saznavši da su se načelnici stožera sa zakašnjenjem predomislili i da zahtijevaju oprezniji pristup. Jedini uspjesi na kopnu ostvareni su kod Narvika. Mješovite snage Britanaca, Francuza i Poljaka zauzele su ga 28. svibnja. U međuvremenu, došlo je do novog i dramatičnog zaokreta u ratu odnosno do njemačke invazije na Francusku 10. svibnja te potpunog sloma savezničkih armija. Malobrojni kontingent iz Narvika slijedio je primjer znatno većeg iz Dunkirka te krenuo kući u Veliku Britaniju. Tijekom norveške kampanje Churchill je često izravno sudjelovao u strategijskim i taktičkim pomorskim i vojnim odlukama.202 U kojoj su mjeri njegove aktivnosti dovele do zbrke i proturječnosti ciljeva kojima obiluje cijela ta nesretna epizoda, ili ih možda pospješile, nemoguće je prosuditi. Povjesničari su jedinstveni u ocjeni da je Churchill imao središnju ulogu najmanje u nekoliko takvih epizoda, ali tko danas može tvrditi da bi bile krenule boljim ili lošijim smjerom da su bile prepuštene profesionalcima? Valja imati na umu da je kampanja bila bremenita zbrkom i proturječnim ciljevima neovisno o Churchillu i njegovoj ulozi: Moje to neizbježno jer su se odluke morale donositi u žurbi, dok su mehanizmi za usklađivanje djelovanja bili neprimjereni i manjkavi. Norveški slučaj zahtijevao je brze i točne obavještajne podatke te planiranje i provedbu amfibijskih operacija - ili, jezikom tijela koje je Churchill osnovao kasnije te iste godine, združenih operacija. Obavještajni podaci s kojima su saveznici raspolagali nisu bili loši, ali ih je mornarički establišment sa svojim idćes fixes (fiksnim idejama) pogrešno protumačio i upotrijebio. Kada je riječ o združenim operacijama, nitko ih nije ni htio, niti se za njih pripremao. Kada su se naposljetku okupile i razmjestile snage čiji je cilj bio zauzeti Narvik, zapovjednici pomorske odnosno kopnene sastavnice, admiral grof od Corka i general P. J. Mackesy, sastali su se po prvi put u vodama ispred norveške obale i smjesta zapodjenuli svađu. Nakon bol-nog iskustva norveške kampanje, Churchill je čvrsto odlučio da združene 134 ii|n-i,ui|c nikada viši- iioe Inu lakav cirkus ic da će obavještajci dobiti poslovanje koje zaslužuju. Ironično je da su se njegovo sudjelovanje u takvom fijasku i osobna odgovornost barem za jedan njegov dio dogodili upravo u trenutku kada |e imao priliku ostvanti svoju cjeloživotnu ambiciju. Kasnije je shvatio koliko je imao sreće. Imajući na umu istaknutu ulogu koju sam imao u tim događajima te nemogućnost da se objasne teškoće koje su nas svladale, kao i nedostatke našeg stožera i ustroja državne uprave te naše metode vođenja rata, pravo je čudo da sam preživio, zadržavši poštovanje javnosti i povjerenje Parlamenta.203 Zapravo nije bila riječ o čudu. Pogreške koje je počinio i šeprtljavosti u kojima je sudjelovao tijekom kratke norveške kampanje imale su manju težinu nego neumanjena spoznaja svih stranaka

daje u cijeloj vladi samo Churchill, sviđao se on nekome ili ne, osjećao bilo kakav entuzijazam prema ratu te da samo on može zapaliti iskru takvoga istog entuzijazma u narodu. Neville Chamberlain tu nije bio dorastao Churchillu. Zastupnički dom parlamenta raspravljao je o blamaži u Norveškoj cijela dva dana, 7. i 8. svibnja. Opozicija se izborila za glasovanje o povjerenju u kojem je vlada pobijedila s tako minimalnom razlikom da se Chamberlain osjetio prisiljenim proširiti potporu pozivom ostalim strankama da pomognu sastaviti koalicijsku vladu nacionalnog jedinstva (upravo ono što je Churchill bio zagovarao prethodnog rujna). U četvrtak 9. svibnja Chamberlain je počeo niz konzultacija kako bi otkrio kojeg bi od jedine dvojice mogućih kandidata, Churchilla ili lorda Halifaxa (znatno omiljenijeg i u konzervativnoj stranci i među moćnicima Whitehalla), trebao predložiti kralju u sada već neizbježnom slučaju svoje ostavke. Halifax je sama sebe isključio iz trke, službeno zbog toga što kao član Gornjeg doma ne bi mogao obavljati prijeko potrebne dužnosti u Donjem domu parlamenta, a privatno zbog togajer je jednostavno znao da tome nije dorastao.204 U petak 10. svibnja, u pet sati poslijepodne, pročula se vijest da je Clement Attlee, čelnik laburističke stranke, izjavio daje spreman služiti u vladi svakoga konzervativnog premijera izuzimajući Chamberlaina. Sat vremena kasnije Churchill, tada već jedini preostali kandidat, postao je premijer. 135 Kasnije tog istog dana njemačke armije prešle su pivu crtu belgijske obrane i zauzele njezine ključne utvrde. Okupiravši vojvodstvo Luksemburg, zauzele su najvažnije mostove i uzletišta u Nizozemskoj te započele svoje napredovanje kroz navodno neprohodno područje Ardena prema rijeci Meuse i Francuskoj. 136 7 Demokratski gospodar rata Početak velike ofenzive na zapad Hitlerovih oružanih snaga rano ujutro 10. svibnja 1940. godine označio je trenutak u kojem je »lažni rat« ili, kao što je Churchill kasnije rekao, »sivu zonu rata« zamijenilo nešto mnogo ozbiljnije. Churchill je, međutim, »prihvaćao stvari onakvima kakve jesu«. To je trenutak kojeg je bio čekao i kojem se bio nadao. Kao i gotovo svi ostali i Churchill je bio uvjeren da će francuska vojska znati izići na kraj s napadačem, ne posumnjavši ni u jednome trenutku, iako je stupanj spremnosti za rat njegove vlastite zemlje bio daleko od željenog, da će dugoročno gledajući udružene snage Francuske, Velike Britanije i njihovih kolonijalnih carstava prije ili kasnije nadjačati Njemačku, nespremnu za dugotrajan rat (tako je barem smatrala britanska vlada) i podrivenu (tako je očekivao Churchill) otporom naroda koje je porobila. Kasnije se prisjetio kako je prije odlaska na počinak u 3 sata ujutro 11-og bio »svjestan dubokog osjećaja olakšanja. Naposljetku sam imao ovlasti zapovijedati cijelom pozornicom«.205 Napokon je stigao u samo središte stvari, na položaj na kojem je htio biti i na kojem je namjeravao ostati. Neki njegovi kritičari žalili su se da se poslije toga počeo ponašati poput diktatora. Iako je ta optužba bila nezaslužena, kao i većina ostalih ni Churchill nije bio potpuno lišen diktatorskih sklonosti dovevši se prema britanskim standardima u izuzetno autoritativan položaj. Budući daje bio takav kakav je bio, postigao je više na tom položaju odnosno pokrio širi raspon odgovornosti nego što bi to ijedan drugi čovjek mogao i time se ponosio. Nije se služio svojim vrhovnim položajem da bi izbjegavao zadaće, već da bi ih preuzimao, a posla je zaista bilo mnogo.206 Prva i najžurnija zadaća koja mu se nametnula, dok su se katastrofe i razočaranja množili u svibnju i lipnju 1940. godine, bilaje pripremiti Britaniju i Britance za kušnje teškog rata. Churchill je bio posve pripravan za težak rat, ali Britanija nije. Ni oružane snage, niti gospodarstvo nisu ulije137 vali povjerenje. Iscrpljena godinama linancijskog izgladii|ivan|a, prema riječima jednoga od ponajboljih generala, vojska je bila »potpuno nedorasla prvorazrednom ratu«.207 Britanska ratna mornarica bila je velika i naizgled snažna, ali njezini programi izgradnje i obnove bili su u znatnom zakašnjenju, dok je flota bila očajno deficitarna u brodovima za pratnju konvoja i nesposobna ukrotiti podmorničku prijetnju. Zračne snage u koje je netom bio uložen lavlji dio obrambenog proračuna pokazale su se dorasle obrani Velike Britanije, ali ne i prenošenju borbenih djelovanja na

tlo odnosno u zračni prostor neprijatelja. Ni gospodarstvo nije bilo spremno za rat. Izuzimajući zrakoplovnu i elektroničku industriju, uglavnom je bilo zastarjelo, nedjelotvorno i neprilagodljivo. Ništa nije bilo učinjeno kako bi se iskoristile pouke Prvoga svjetskog rata. Temeljnom pitanju upravljanja resursima, kako ljudskim tako materijalnim, nije bila poklonjena gotovo nikakva pozornost. Ministarstvo nabave bilo je osnovano još u kolovozu 1939. godine, ali njegove ovlasti bile su vrlo ograničene, a iskustvo nepostojeće. Ni ostale pripremne mjere nisu bile bogzna što. Bilo je poznato od travnja 1939. godine da će se na britanske muškarce kada navrše dvadeset godina primjenjivati zakon o novačenju, tako da je za poljoprivredne poslove vlada počela novačiti žene. Upotreba šećera, maslaca i mesa bila je ograničena, a ograničenje praktički svih ostalih namirnica i roba te intenzivno obrađivanje zemlje tek su imali uslijediti. Državna riznica već je dulje vrijeme bila upozoravala da Velika Britanija nije kadra financirati dugotrajan ili skup rat. Njezine računice pokazale su se točnima. Koncem 1940. godine Velika Britanija je bankrotirala i ušla u dugotrajno razdoblje financijskog robovanja Sjedinjenim Američkim Državama. Unatoč plemenitoj vojničkoj povijesti i imperijalnim trofejima te činjenici da je u rujnu 1939. godine javnost bila pomirena s neizbježnošću rata, za britansko se društvo ne bi moglo reći daje bilo u uzbuđenom psihološkom stanju pripravnosti za rat. Uostalom, zar se nešto drugo moglo očekivati nakon dvadeset godina sporog oporavljanja od rana Prvoga svjetskog rata i iskrenog užitka u blagodatima mira? Između rujna 1939. i travnja 1940. godine raspoloženje se nije bilo bitnije mijenjalo. Još od objave rata nije se dogodilo ama baš ništa što bi taj rat u očima javnosti učinilo stvarnim ili potrebnim. 138 Za što su Binarni u najranijim elanima svibnja 1940. godine mislili da se bore? Cilj kojem je Velika Britanija naizgled bili najpredanija, pomoć Poljskoj, već je odavno bio zaboravljen. Uostalom, taj cilj nikad nije bio shvaćen ili prihvaćen kao što je to nakratko u ljeto 1938. godine bila pomoć čehoslovačkoj. A tada se i taj cilj rasplinuo. Preostala je, dakako, ideja suprotstavljanja militariziranoj, fašističkoj i agresivnoj Njemačkoj, ideja koju je Churchill bio propovijedao još od 1933. godine, ali upitno je koliko je ona sama za sebe pokretala opću javnost ili koliko ju je tajavnost uopće razumjela. Devet mjeseci tišine na zapadnom bojištu i izostanka zračnih napada potaknuli su bujanje samodopadnosti u pogledu sigurnosti Velike Britanije, ali i nesigurnosti oko nacionalne ratne politike, izuzimajući onu tradicionalnu koja se svodila na pomorsku blokadu za koju se optimistično smatralo da će polako, ali sigurno slomiti njemačku sposobnost i volju za rat. Još prethodnog mjeseca premijer Neville Chamberlain bio je javno oprimjerio tu samodopadnost izjavivši kako »je Hitler zakasnio na autobus«, upućujući na zaključak da Britaniji više ne prijeti nikakva opasnost.208 Razgovor o prekidu besmislenog i gospodarski štetnoga ratnog stanja nije bio rijetkost u Westminsteru i Whitehallu u proljeće 1940. godine. Sirom zemlje ljudi su osjećali zbunjenost i nelagodu te spremnost da krenu u bilo kojem pravcu u kojem ih vladajuća elita odluči povesti. Hitler nije bio nerazuman kada je pomišljao da bi Britanci, ako su razumni, morali shvatiti da nastavkom rata mogu mnogo toga izgubiti, a vrlo malo dobiti. Churchill je volio tvrditi, kako u svojim ondašnjim govorima tako i u ratnim memoarima* koje je kasnije napisao, da su Britanci 1940. godine bili ona ista rasa »lavljeg srca« (često se služio zvučnom rječju »rasa« kadaje mislio na naciju ili narod) koja je 1588. godine porazila Španjolsku, 1805. Francusku, a 1914. i Kaiserovu Njemačku. Istina je da se do otprilike kraja lipnja nacija činila jedinstvenom u duhu postojanosti i domoljublja, ali koliko je tog duha već odranije bilo prisutno, a koliko gaje potaknuo i nadahnuo Churchill osobno, nemoguće je izmjeRiječ je o već spomenutom Churchillovu djelu The Second World War, koje je izašlo u šest svezaka i za koje je autor dobio Nobelovu nagradu za književnost 1953. godine. Skraćena verzija objavljena je u dvije knjige i na hrvatskom jeziku: Winston S. Churchill, Drugi svjetski rat, izabrao i preveo Zlatko Cmković, Školska knjiga, Zagreb, 2002. Djelo predstavlja specifičan spoj Churchillovih memoara i povijesti Drugog svjetskog rata (nap. ur.). 139

riti. Potkraj svibnja i početkom lipnja britanska javnost bila |r već posve izmučena i izbezumljena šokovima i nesrećama i da joj je neki drugi čelnik - lord Halifax, na primjer - rekao da nema smisla nastaviti rat, ona bi ga spremno bila slijedila. Britanci su bili na razdjelnici, spremni zaokrenuti u jednom ili drugom smjeru. Budući da se nalazio na čelu države i da je uspio uvjeriti Kabinet da ga podrži, stoje bio još jedan važan državnički čin s kojim ćemo se ubrzo pozornije pozabaviti, Churchill je uspio pridobiti javnost na svoju stranu, promijenivši time tijek povijesti. Za dlaku. Churchill je bio nadahnuće velikoj većini običnih ljudi, ali elite u Westminsteru i Whitehallu oklijevale su zaplesati kako on svira. Njegov položaj premijera od početka je bio nesiguran. Gotovo nitko u svijetu politike i centrima moći nije sporio da Churchill zna više o ratu od bilo koje druge osobe u prvim redovima politike te da, ako je rat već neizbježan, on mora biti u vladi, ali samo su ga malobrojni u njegovoj vlastitoj stranci ili mandarinskoj kasti Whitehalla željeli za vrhovnog zapovjednika jer im je u prošlosti bio dao mnogo razloga za nepovjerenje. Glavnina konzervativnih parlamentaraca (uvjerljivo najbrojnijeg stranačkog kluba u parlamentu) prihvatila gaje za premijera uz mnogo kolebanja i tek uvjetno, tako da je bilo posve zamislivo da bi se s vremenom mogli iznova okrenuti protiv njega. Ni laburisti ga nisu prihvatili zbog toga što im se sviđao, već više zbog animoziteta prema Chamberlainu. Štoviše, politički osviješteni radnici iz svih krajeva zemlje nisu mu vjerovali zbog onoga što su znali, ili onoga što su mislili da znaju, o njegovoj ulozi u beskonačnoj britanskoj klasnoj borbi te zbog sjećanja na njegovo žestoko neprijateljstvo prema boljševičkoj revoluciji. Njegove tjeskobe kod kuće nisu bile ništa u usporedbi s tjeskobama koje su se nametale izvana. Nizozemska je pala vrlo brzo; njezina kraljevska obitelj i vlada izbjegli su u London, a oružani otpor prestao je nakon užasnog bombardiranja Rotterdama 14. svibnja. U Belgiji, koja se duže opirala, vlada i monarh krenuli su različitim smjerom; kralj Leopold i vojska predali su se 28. svibnja, dok je vlada pobjegla u Francusku. Francusko vojno zapovjedništvo, uvidjevši prekasno da glavni smjer njemačkog prodora vodi kroz Ardene i preko rijeke Meuse između Dinanta i Sedana, nije uspjelo zaustaviti njemačko napredovanje. Već 16. svibnja stanje je bilo toliko loše da je Churchill odletio u Pariz (prvi od njegovih pet sve nespokojnijih posjeta) kako bi saznao što se događa. Od tog dana Chur140 chill i .->vi dobro obaviješteni Hnianci počeli su se pribojavati najgoreg. Pana 20. svibnja, kada je prethodnica l'anzira izbila na Kanal, aktiviram ¦•u planovi za evakuaciju britanskih ekspedicijskih snaga, a 25. svibnja hi i lanci su se počeli povlačiti prema Dunkirku odbacujući usput najveći dio svoje opreme. Do noći 3. lipnja Kraljevska ratna mornarica uspjela je dovršiti evakuaciju neočekivano velikog broja britanskih i francuskih vojnika; dodatnih nekoliko tisuća izvučeno je kasnije iz nekoliko zapadnijih luka. Daljnji francuski otpor pokazao se bezuspješnim. Pariz je okupiran 14. lipnja, a vlada je, izmještena u Bordeaux i predvođena ostarjelim defe-tistom maršalom Petainom, uputila zahtjev za prekidom neprijateljstava. Tih katastrofalnih svibanjskih dana Churchill je donio najvažniju odluku cijelog rata: odluku da nastavi ratovati unatoč porazima i crnim prognozama. Odluka nije bila isključivo na njemu, ali njegova volja je bila presudna. O tome treba li se Velika Britanija izvući iz rata Ratni kabinet je raspravljao u nekoliko navrata od 24. do 28. svibnja, a naposljetku i cjelokupan uži Kabinet vlade tako daje odluku, u skladu s ustavom, naposljetku donijela Vlada Njezinog Veličanstva. Ako je Churchill htio pobijediti, to nije mogao učiniti silom; najprije je morao pridobiti svoje kolege. Kolega kojeg je imao najmanje izgleda pridobiti bio je ministar vanjskih poslova lord Halifax. Daje 10. svibnja Halifax bio postao premijer kao stoje mogao i kao što su kralj i mnogi drugi bili priželjkivali, odluka bi bila suprotna i u to nema nikakve sumnje. U početnoj i srednjoj fazi rasprave u Ratnom kabinetu Neville Chamberlain i lord Halifax bili su zainteresirani za mogućnost pregovora i postizanja prihvatljivog mirovnog sporazuma uz posredovanje Mussolinija koji u tom trenutku još uvijek nije bio u ratu. Churchill i još dvojica članova Kabineta, laburistički vođe Clement Attlee i Arthur Greenwood, ili nisu htjeli ili nisu mogli vjerovati da išta dobro može iz toga proizići. U svojim memoarima Churchill je zanijekao da se o takvoj mogućnosti ikada raspravljalo, stoje s

pravom prozvano »zaprepašćujuće besramnom laži i najvećom dezinformacijom u svih šest svezaka knjige«.209 Za pretpostaviti je da se toga sramio. Pa ipak, nije sigurno daje imao razloga za sram. Ako se isprva i činio spremnim razmišljati, makar i preko svoje volje, o kontaktu s Mussolinijem, stoje zagovarao i njegov prijatelj francuski premijer Reynaud, bilo je to stoga što je pokušavao dobiti na vremenu: čekajući da vidi, prvo, izvješće načelnika Glavnih stožera o izgledima Veli141 ke Britanije ako sama nastavi bitku koji mu je dostavljen 26-og te, drugo, koliki će se dio vojske uspjeti vratiti kući iz Dunkirka. Načelnici nisu bili posve malodušni; vjerovali su da uz srčanu borbu Velika Britanija ima izgleda, pod uvjetom da mornarica uspije održati otvorenom žilu kucavicu sa Sjevernom Amerikom te da RAF uspije održati na životu sebe i tvornice koje ga opslužuju. Sto će se dogoditi u Dunkirku nitko nije mogao predvidjeti. Churchil-lov politički položaj, kao što smo već objasnili, tih prvih tjedana nije bio stabilan. Glavnina konzervativne stranke bila je spremna slijediti Cham-berlaina u svakoj njegovoj odluci, a Churchillu je također bilo vrlo važno spriječiti moguću ostavku cijenjenog ministra vanjskih poslova Halifaxa. Kako je već 28-og uspio pridobiti Chamberlaina za svoje gledište, Churchill je iznio problem pred cjelokupni Kabinet, osiguravši njegovu potporu. Halifax je prihvatio odluku većine. činilo se da je relativan uspjeh operacije izvlačenja iz Dunkirka potvrdio ispravnost te odluke. Ma kakve bile posljedice, Velika Britanija će se nastaviti boriti.210 U međuvremenu na nebu su se nastavili nabirati tamni oblaci. Hitler je munjevito postajao gospodarom zapadne Europe. Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Danska i Norveška već su bile pod vojnom okupacijom. Francuski pokušaj protunapada početkom lipnja nije uspio. Churchill je toliko očajnički želio zadržati Francusku u ratu (ili barem njezine prekomorske kolonije) daje 16. lipnja njegov Ratni kabinet, ohrabren nekolicinom odlučnih Francuza koji su se već nalazili u Londonu, poslao francuskoj vladi izmještenoj u Bordeauxu žurno sastavljen prijedlog o nerazdvojivom savezu dviju država.211 Francuska vlada, kojoj će ubrzo na čelo stati maršal Petain, glatko je odbacila taj prijedlog i već sljedećeg dana poslala Njemačkoj zahtjev za prekidom neprijateljstava. U roku od tjedan dana područja Francuske koja gravitiraju moru također su se našla pod njemačkom okupacijom, dok je unutrašnjost potpala pod vazalski režim kojim se upravljalo iz Vichyja. Velika Britanija je time izgubila svojega jedinog vojno značajnog saveznika, dok je Njemačka 10. lipnja stekla novog saveznika u Italiji, čega se Admiralitet osobito pribojavao. Rezimirajući učinak tih katastrofalnih tjedana, situacija koja je za Bntaniju izgledala relativno obećavajuća na samom početku velikoga ratnog sukoba iznenada je postala prilično beznadna, a opis poslova britanskoga ratnog vođe bio je dramatično proširen. 142 ('liun luli se vci tada posvetio aktivnostima koje će do kraja rata ostati jednim ml njegovih prioriteta: krijcpljcnju borbenog duha nacije te čuvanju njegove vjere, nade i najčvršćega mogućeg zajedništva u odluci da se nastavi boriti sve do pobjedonosnog kraja. Valja usput primijetiti da se u posljednjih dvadesetak godina pojavio golem broj revizionističkih studija i radova koji mahom imaju za cilj pokazati da se iza proklamiranog i brižno njegovanog nacionalnog jedinstva krilo mnoštvo socijalnih nezadovoljstava i podjela od kojih su neke bile nastavak predratnih zbivanja, a druge posljedica ratnih uvjeta. Ta nezadovoljstva i podjele nisu bili potpuno skriveni tijekom rata, ali o njima se nije mnogo razgovaralo ili znalo, dijelom zbog toga što su vlasti razumljivo obeshrabrivale njihovo objavljivanje, a dijelom (što mlađi povjesničari rođeni u drugačijem ozračju nerijetko propuštaju uočiti) zahvaljujući domoljubnoj samocenzuri ljudi koji bi ih inače bili objavili.* Otkrivanje tih »činjeničnih stanja iza fasade« i »mitova« započelo je vrlo brzo nakon Churchillove smrti i 1990—ih dosegnulo takve vrhunce s kojih je postalo možda i teško razumjeti daje, unatoč brojnosti razjedinjujućih elemenata, stvarnost uistinu bila prožeta izvanrednim osjećajem zajedništva.212 U mjeri koju je nemoguće izmjeriti i koju nitko nikad nije pokušao osporiti, čak niti ljudi koji mu nisu bili skloni, Churchill je stvorio i održavao sliku nacionalnog zajedništva, uti-snuvši joj vlastiti, karakterističan biljeg. Nije to činio samo svojim poticajnim govorima, već i projekcijom ekscentrične slike o sebi:

jedinstvenim imidžem koji je bio čas snažan, čas zabavan, ali i otvoren vlastitoj karikaturalnosti na neki dostojanstven način. Prije rata njegova najzapaženija krojačka odstupanja od državničkog stila bila su njegova neobična pokrivala za glavu (među njima i francuski šljem koji je nosio u rovovima 1916. godine) te vodoinstalaterski kombinezon u kojem je obavljao zidarske radove u Chartvvellu. Sada se u javnosti počeo pojavljivati u nizu različitih službenih odora ili ujed* Razmjere i oblike samokontrole koje su u to doba mogli nametnuti takvi starinski razlozi kao što su domoljublje, odanost, dužnost i čast nije lako razumjeti iz perspektive današnjega demilitariziranog i atomiziranog društva koje je naviklo težiti medijskoj pozornosti, produkciji skandala, izdaji povjerenja i razotkrivanju ljudskih tajni. Uzmimo za primjer način na koji je više od deset tisuća ljudi dulje od trideset godina čuvalo tajne Bletchlev Parka (britanska tajna baza za presretanje i dekodiranje njemačkih šifri u Drugome svjetskom ratu). 143 nodijelnom »odijelu za uzbunu«' koje je neodoljivo podsjećalo na d|eć]i skafander. Kod kuće ili u slučaju bolesti gosie bi dočekivao odjeven n živopisan kućni haljetak i kineske papučice s izvezenim zmajem, ili pak u krevetu (ako je bilo jutro) ili čak kadi. Na putovanjima, ako nije bio odjeven u jednu od svojih vojnih odora ili ako nije bio u Zapadnoj pustinji, gdje je obvezno nosio tropski šljem, Churchill bi nastavljao nositi svoje kicoško predratno odijelo koje se sastojalo od crnog sakoa i prugastih hlača, zlatnog lanca za sat ovješenog preko zakopčanog prsluka, svilene maramice u džepiću na prsima, leptir-mašne točkastog uzorka te neobičnoga crnog šešira ravnog tjemena, svojevrsnog križanca između polu-cilindra i homburga". Uvijek je imao pripaljenu cigaru s kojom bi ponekad, iako rijetko gestikulirao; tome je najčešće služio štap za hodanje sa srebrom obloženom drškom na koji bi s vremena na vrijeme nataknuo svoj šešir. Uvijek mu je polazilo za rukom izgledati energično i čilo, postavljajući se oštrim korakom na čelo svake pratnje i prisiljavajući je nerijetko da prijeđe u kas kako bi ga stigla. Njegova dva prsta podignuta u »V«, znak pobjede, postala su poznata svima. Bio je »čudak« i navodno pristupačno ljudsko biće: legenda za svojeg života o kojoj su se prepričavale dobre priče. Nikada nije dopustio javnosti da ga vidi obeshrabrena, iako je privatno to često bio. Riječi kojima je opisao svoj nastup kada se 11. lipnja susreo sa slomljenom francuskom vladom, vrijedile su i za ostale slične prilike: »Namjestio sam vedar izraz lica i samopouzdano držanje koje smatramo primjerenim za izuzetno loše okolnosti.«213 I očigledno je bio sasvim normalan obiteljski čovjek, naizlged »jedan od nas«, nerijetko s voljenom suprugom i možda jednom ili drugom kćeri uza se. Teško je i zamisliti veće suprotnosti Adolfu Hitleru. Druga zamjetna razlika u odnosu na tajnovitog Fuhrera (koji sebi nikada nije dopuštao da ga javnost vidi u posjetu bombama razorenim njemačkim gradovima i koji ih praktički uživo nikada nije ni vidio) bila je Churchillova vidljiva prisutnost u srcu nacije. Dok su trajali Blitzkrieg i Siren suit (engl.) - zaštitno odijelo slično kombinezonu koje bi Britanci navlačili preko odjeće u slučaju zračne uzbune u Drugom svjetskom ratu. Navodno je i Churchill imao svoje prste u njegovu dizajnu (nap. prev.). Homburg ili idn-šešir (prema imenu engleskog ministra vanjskih poslova i premijera Anthonyja Edena koji je lansirao takvu modu) - muški šešir s prema gore posuvraćenim obodom (izvor: Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1982.) (nap. prev.). 144 ho|;iznn ml mogućeg iskrcavanja Nijemaca, Churchill se nije micao iz Londona, kao uostalom ni kraljevska obitelj niti ostatak vlade. Ništa nije učvrstilo moral nacije u jeku bombardiranja i drugih nevolja koliko spoznala da su stanari Buckinghamske palače i Downing Streeta bili odlučni io otrpjeti kao i svi ostali Londončani. U ljeto 1940. godine bilo je govora o evakuiranju vlade nekamo u provinciju, ali Churchill to nije dopustio (prisjećajući se možda žustrog bijega francuske vlade preko Toursa do Bordeauxa). Također, omalovažavao je praksu slanja djece u Sjevernu Ameriku princeze Elizabeth i Margaret također su mogle otići, ali nisu -i, naravno, nije pokazivao nimalo razumijevanja za odrasle Britance koji su pobjegli u Ameriku ili pak u njoj ostali. Stvarnost njegova ostanka za kormilom u Londonu urezivana je u svijest cjelokupne nacije novinskim fotografijama koje su ga prikazivale u šetnji ulicama Westminstera, a nakon početka Blitzkriega, i

izbombardiranim ulicama četvrti East End, kako odgovara na poklike ljudi koji su upravo ostali bez krova nad glavom, otpozdravljajući im rukom u kojoj su bili cigara ili štap te podizanjem dva prsta u znak pobjede. Ti simpatični osobni atributi svakako su jedan od razloga zašto mu je narod poklonio svoju ljubav i povjerenje. Međutim, volju tog naroda za borbu rasplamsavali su njegovi govori. Njegovi nenadmašni i izuzetni govori kojima nije bilo premca ni u Zastupničkom domu parlamenta, niti u javnosti općenito, već su odavno bili temelj njegove političke snage i izvor njegove političke dugovječnosti.214 Kao prvi lord Admiraliteta obraćao se naciji putem radija češće od bilo kojega drugog ministra, boreći se svjesno i izravno protiv sklonosti svojih slušatelja da se upitaju čemu zapravo taj rat. Tako je, na primjer, nakon ganutljivog odlomka o »užasnoj agoniji Poljske« nastavio sljedećim riječima: »Iako ih usud Poljske gleda u oči, pojedini lakoumni diletanti ili slijepi probisvijeti nastavljaju pitati: 'Stoje to za što se Britanija i Francuska bore?' Odgovaram im: 'Da se prestanemo boriti, vrlo brzo biste saznali.'«215 čudno, prigušeno ozračje tih početnih mjeseci i njegov podređen položaj u vladi nisu bile okolnosti u kojima bi se Churchill mogao iskazati u najboljem svjetlu. Svibanj je donio preokret. Postavši čelnim čovjekom u vladi i prihvativši odgovornost za ulazak Britanaca u totalni rat koji su mnogi dužnosnici i dostojanstvenici smatrali unaprijed izgubljenim, na Churchillu je sada bila zadaća da uvjeri britanski narod i njegove moguće 145 pomagače širom svijeta tla će se na kontu ipak sve dobro svršiti. S tom zadaćom na umu dana 4. lipnja održao je govor o Dunkirku u Zastupničkom domu parlamenta, zaključivši ga sljedećim nezaboravnim riječima: Ići ćemo do samog kraja, borit ćemo se u Francuskoj, borit ćemo se na morima i oceanima, borit ćemo se u zraku sa sve jačim samopouzdanjem i sve većom snagom, branit ćemo svoj otok bez obzira na cijenu, borit ćemo se na plažama, borit ćemo se na mostobranima, borit ćemo se u poljima i na ulicama, borit ćemo se u brdima; nikada se nećemo predati... Jedan neovisni zastupnik osjetio je snagu tog govora, kao stoje zacijelo bio slučaj i s milijunima drugih nakon što je govor počeo kružiti: Većina nas je mislila ... »Kako ćemo zaboga dalje? I što ako Francuska padne, kao što se gosp. Churchill očigledno pribojava?« Veličajnost toga govora bila je u tome što je jednostavnim i živim potezima omogućio da zamislimo nezamislivo. Svatko je prepoznao sebe negdje u toj slici, u borbi »na plažama, na ulicama, u brdima«: i svi smo iz toga izišli osvježeni i odlučni da učinimo najviše što možemo. Ako Churchill vidi izlaz iz ovog kaosa ... za nas je to dovoljno.216 Tako je započeo niz velikih govora koji su našli svoje mjesto kako u britanskoj književnosti tako i u svjetskoj povijesti. Prijenosa njegovih govora bilo je manje nego što preživjeli svjedoci toga vremena misle ili pamte, ali to je lako objasniti: njegov glas i stil bili su toliko jedinstveni i pogodni za oponašanje da su ljudi čitajući tekstove njegovih ostalih govora u novinama ili pamfletima često »čuli« njegov glas u glavi.217 Tumačio im je kako rat napreduje, priopćavao im loše (možda ne sve) i dobre vijesti, obilato iskorištavajući ove druge. Britanskom narodu i njegovim rođacima u dominijima rekao je da su nepokorivi, potaknuvši ih da imaju vjere u sebe te ohrabrivši ostale narode slobodnog svijeta, osobito Amerikance (koji su dijelom bili ciljana publika ovoga govora), da imaju vjere u Britance. U svojem govoru naslovljenom »Najsvjetliji čas« Churchill je pozvao na oružje britansku naciju u cjelini, a ne samo njezine oružane snage: »Ono stoje general Weygand nazvao bitkom za Francusku je završilo. Očekujem da svakog trenutka počne bitka za Britaniju.« Riječima američkog novinara koje su s pravom izazvale divljenje, Churchill je »mobilizirao 146 engleski jezik i poslao ga u lutku«.-'1" David ( aunađinr cla|e divan opis govora i njegova učinka: Problemi su se činili primjereno ehurehillovski u njihovoj golemoj i plemeni-toj jednostavnosti: pobjeda ili poraz, opstanak ili potpuno uništenje, sloboda ili tiranija, civilizacija ili divljaštvo. Takvoj krizi bez premca u povijesti nacije -ustvari užasnoj, a ipak potencijalno junačkoj Churchillova pompozna retorika koja se toliko često činila neprimjerena vremenu i prostom naposljetku je bila ugođena do savršenstva ... Churchillje 1940. godine konačno postao junak, kako

je oduvijek bio sanjao i priželjkivao, a njegove riječi naposljetku su ostavile neizbrisiv tragu povijesti, kako se oduvijek bio nadao ... U vrijeme kada je Britanija bila prisiljena braniti se, Churchillovi govori bili su najbolje -a ponekad i jedino - raspoloživo oružje.219 Kao premijer nije bio odgovoran samo za održavanje morala nacije, već i za britansku sudbinu u svijetu. Osobito ostatak 1940. te cijele sljedeće godine, dok su Velika Britanija i Britansko Carstvo još uvijek bili praktično prepušteni samima sebi, bilo je ključno uvjeriti britanski narod i svijet koji ga je promatrao da Britanija stoji dobro i da će u konačnici prevladati. Privatno, Churchillje vrlo dobro znao da su izgledi Velike Britanije da nametne Njemačkoj svoju volju vrlo mali ako Sjedinjene Države ne uđu u rat odlučno i bez ostatka ili ako Hitler ne počini strahovite pogreške. Radijski govor »Dajte nam oruđe i mi ćemo obaviti posao« od 9. veljače 1941. godine bio je puko razmetanje hrabrošću. U međuvremenu smatrao je potrebnim pokazati borbeni duh, ne samo kako bi se obeshrabrilo neprijatelja, koliko je tim sredstvom to uopće bilo moguće, već i kako bi se zadržalo potporu Amerikanaca. Reći da »Britanija to može podnijeti« nije bilo dovoljno. Bilo je podjednako važno pokazati da Britanija može i sama zadati udarac. Odatle nestrpljivost i fantastični planovi, pretjerana očekivanja i povremena razdražljivost iz 1941. i prve polovine 1942. godine, u kojima su njegove nade uvijek iznova bile iznevjerene i u kojima su, umjesto slavom ovjenčanih pobjeda koje bi mogao stavljati na sva zvona, vijesti o razočaranjima, porazima i nezamislivim poniženjima (prije svega, u Singapuru u veljači te u Tobruku u lipnju 1942.) sustizale jedna drugu. Braneći sebe i svoj ratni stroj u Zastupničkom domu parlamenta, Churchillje »dobivao raspravu za raspravom, a gubio bitku za bitkom«.220 Tek ujesen 1942. godine uspio je pronaći generala koji će mu 147 osigurati zvonku i neporecivu pobjedu, omogućivši mu da objavi kako to možda nije početak kraja, ali je svakako kraj početka/'-'1 U razdoblju od svibnja 1940. do studenog 1942. (nakon čega je rat napokon krenuo povoljnijim smjerom) taj Churchillov jedinstveni dar bio je od najveće važnosti. Njegovi govori, međutim, nisu više mogli imati jednako snažan učinak nakon stoje Velika Britanija naposljetku opet dobila saveznike - štoviše, velike saveznike: Sovjetski Savez od lipnja te Sjedinjene Američke Države od prosinca 1941. godine - a vijesti o ratnim zbivanjima počele se slijevati s novih bojišta širom svijeta, uključujući i egzotični jug i jugoistok Azije te Tihi ocean. Churchill u stvari nikada nije bio ljubitelj radijskih prijenosa te je sa zadovoljstvom prihvatio spoznaju da im više ne mora često pribjegavati. Tako, primjerice, 1944. godine nije održao nijedan radijski govor od 26. ožujka pa sve do kraja godine. Kada bi se ipak našao pred mikrofonom, to je u pravilu bilo obraćanje Amerikancima ili jednom od patničkih, potlačenih naroda Europe, čiji je niz započeo pravodobnim i zvučnim poklikom »Francais! C'est moi, Churchill, qui vous parle« (»Francuzi! Govori vam Churchill!«) dana 21. listopada 1940. godine.222 Od svojega prvog posjeta Washingtonu koncem prosinca 1941. godine do posljednjeg od ratnih sastanaka na vrhu koji se održao u Potsdamu u srpnju 1945. godine Churchill je često izbivao iz Velike Britanije, razvijajući odnose sa saveznicima i posjećujući postrojbe na ratištima. Zapovjednici tih postrojbi, uživajući u publicitetu koji su im davali mediji (a u slučaju Montgomeryja i Harrisa, publicitet koji su dali samima sebi), pridružili su se strancima poput Timoshenka i Pattona u panteonu omiljenih junaka, prisvajajući dio medijske pozornosti i popularnosti koje su dotad bile usmjerene isključivo na Churchilla. To stoje bio prisiljen dijeliti svjetla pozornice s predsjednikom Rooseveltom i »maršalom Staljinom«, kako ga je na koncu počeo nazivati (nakon eksperimentiranja s »Monsieur Staljin« ili »generalissimus Staljin«), djelomice je bila Chur-chillova vlastita zasluga budući da je pohvala toj dvojici postala redovitom značajkom njegovih izvještaja naciji o tome kako rat napreduje i koliko je sigurna britanska pobjeda s tako sjajnim saveznicima. I vrijeme je učinilo svoje. Kako je Velika Britanija preživjela junačke početne mjesece i ušla u razdoblje iscrpljujućeg i jednoličnog trpljenja ratnih muka koje su se oduljile preko svih očekivanja, ljudi su počeli 148

osjećati zasićenost ratom, upućivati, makar ispod glasa, prve kritike vladi, rogoboriti i govorni da im |e svega dosta. Kada su rakete VI i VI počele padan na London i jugoistok zemlje 1944. godine, Churchill se nije obratio naciji putem radija upućujućijoj srčane riječi ohrabrenja, kao stoje to činio tijekom Blitzkriega, već je sa zakašnjenjem i ravnodušnim tonom priznao neugodno postojanje novog oružja u govoru u Donjem domu parlamenta, svrstavajući ga među ostale, sada već uobičajene tegobe koje valja ponijeti dok rat ne dođe do svojega stalno odgađanog kraja.223 Samo u jednoj važnoj pojedinosti Churchill nije razumio raspoloženje britanskog naroda, a ta pojedinost izbila je u prvi plan u zimu 1942. na 1943. godinu. Britanski narod, muškarci i žene u oružanim snagama kao i oni na domaćem frontu, počeli su sve više misli posvećivati izgledu poslijeratne Britanije. Churchillove »prostrane i suncem okupane visoravni« bile su jedno, ali što je sa zapošljavanjem i stanovanjem? Te popularne brige bile su legitiman nastavak ratnog cilja koji je Churchill objavio, »pobjede po svaku cijenu«. »Pobjeda« je za ljude podrazumijevala mnogo više nego za Churchilla. On je bio u toj mjeri opsjednut postizanjem vojničke pobjede daje nerado skretao svoj usredotočeni pogled na »narodski« i mnogo sveobuhvatniji cilj pobjede koja bi označila početak izgradnje jedne bolje Britanije, pobjede koja bi opravdala ratne žrtve i koja će biti samoj sebi »na ponos«.224 »Bolja« je za laburističku stranku svakako značila »socijalistička«; bilo je za očekivati da muškarci i žene s te strane ratnodopskoga stranačkog primirja već sada počnu konstruktivno razmišljati o budućnosti. činili su to i pojedini konzervativci, iako ne u duhu socijalizma, već u otvoreno kolektivističkom duhu rođenom iz iskustva ratnodopskog planiranja. I Churchill je dobro razumio prednosti planiranja i kontrole - vidjeli smo kako ih je čvrsto bio zagovarao u Prvom svjetskom ratu — ali takvi razgovori mu se nisu svidjeli jer su bili »socijalistički« i jer su, njegovu ratom zaokupljenom umu, odvraćali pozornost od glavnog posla koji je bio pred njim. Kad mu je Montgomervjeva pobjeda u pijesku pustinje omogućila da objavi kako je Britanija ostvarila preokret te kada je objavljivanje Beveridgeova izvješća* dovelo popularno Izvješće je naručila britanska vlada, a njegova je svrha bila istražiti najbolje načine da se pomogne ljudima niskih primanja. Tvorac izvješća, sir William Bevendge, predložioje da svi zaposleni Britanci izdvajaju tjedni doprinos iz svoje plaće, od kojeg bi se financirala davanja za bolesne, nezaposlene, umirovljene i obudovjele. Izvješće se općenito smarra temeljem socijalne države (nap. prev.). 149 zanimanje za poslijeratne prilike do točke vrenja, (. luni luli više nije mogao zanemanvati to pitanje. U odgovoru na sve snažniji pritisak njegovih dalekovidnijih kolega (uključujući, što je važno, i profesora Lindeman-na), Churchill je usmjerio dio svoje pozornosti na domaća pitanja odnosno budućnost. Posvetio je toj temi jedan od svojih, sada već pronjeđenih radijskih govora, nasmijao se produkciji socijalnih nacrta te u rujnu 1943. godine postavio lorda Wooltona na čelo novoosnovanog Ministarstva obnove.225 Iako u tom polju nije bio jednako uvjerljiv, Churchillova osobna popularnost ostala je vrlo visoka, prolazeći samo povremeno kroz kratkotrajna razdoblja oscilacije. Jedan od razloga njegove dugotrajne popularnosti bila je činjenica daje Churchill sada uživao prednost koju su u prethodnim stoljećima uživali britanski monarsi: osobnu imunost na kritike nacije sputane poštovanjem dok ministri preuzimaju na sebe paljbu njezina nezadovoljstva. Njegova uloga mijenjala se s protjecanjem mjeseci i godina. Vjerodostojnoga gospodara rata koji čvrsto drži vrhovno zapovjedno mjesto u ratnim naporima nacije zamijenio je ugledan i poštovan meštar ceremonije koji na jedinstven način prezentira naciji vijesti o napretku rata koji je već odavna prestao biti isključivo britanskim ili imperijalnim problemom. Prije nego stoje rat završio, Churchillova glavna uloga bila je ona simbola i maskote: simbola ponosa nacije što je mnoge mjesece stajala usamljena nasuprot snagama mraka te maskote njezine odlučnosti da ustraje sve do pobjedonosnog kraja. Pripadao je više toj slavnoj prošlosti i, ponajviše zbog vlastite nesposobnosti da se otrgne problemima strategijske, vojne i diplomatske naravi, sve manje i manje budućnosti koju je cijela nacija željno iščekivala. Ne čudi stoga stoje britanski narod, kada mu se u srpnju 1945. godine ukazala prilika da izabere tim

ljudi koji će ga povesti u tu budućnost, izabrao nekoga drugog. Churchill je isprva protumačio to odbacivanje kao »nezahvalnost«, ali to je bilo pogrešno. Birači koji su doveli laburiste u Ulicu Downing razlikovali su Churchilla, vođu ratne koalicijske vlade prema kojem su zadržali poštovanje pa čak i ljubav, te Churchilla, čelnika konzervativne stranke čijih su se poslijeratnih nakana razumljivo pribojavali. Zec, karikaturist Daily Minora, lijepo je oslikao popularno raspoloženje nacrtavši optimističan mladi bračni par kako se, prije nego što 150 krone u buđiu nosi, oltećc piema zalaznom chun lullovskotn suncu i kaže: »Hvala u na svjetlu u trenucima najvećeg mraka«.'-'" leđno je ostati omil|cn i u cjelini vjerodostojan vođa u vrijeme totalnog tata; sasvim drugo ostvariti to na demokratski i ustavan način. Od samog početka Churchillova nacionalnog vodstva to je bio jedan od njegovih prioriteta koji je, štoviše, dolazio ravno iz njegova srca. Churchillova predanost britanskom ustavu te slobodama i pravima pojedinca koji su njime zajamčena bila je neupitna. Razvoj ustava i kristalizacija tih sloboda i prava činili su središnju temu njegova djela The History of the English-Speaking Peoples, kao i glavni razlog njegova zanosa golemim izdankom Britanskoga Carstva - Sjedinjenim Američkim Državama. Bio je dušom i srcem parlamentarne i narodni tribun. U to nema sumnje. Koliko su njegovo srce i duša bili privrženi demokraciji ostaje otvorenim za raspravu; njegovi društveni instinkti i pretpostavke bili su snažno aristokratski, pa čak i feudalno obojeni, a mase koje su kucale njegovim zvučnim izvještajima o napredovanju rata bile su potpuno u krivu misleći daje on nekakav »narodski čovjek« koji će im pasti na grudi. Naravno, on je tvrdio za sebe daje demokrat i u uzbudljivim godinama kada je pristao uz liberala i radikalnog Davida Lloyda Georgea zaista je izražavao neke vrlo demokratične osjećaje.227 Međutim, kadaje govorio o demokraciji, Churchillje u osnovi mislio na liberalni konstitucionalizam, što nije isto, iako je samo po sebi vrlo dobra, a možda i primjerenija stvar ako je riječ o zaštiti temeljnih prava i sloboda. Najvažniji dijelovi ustava, ispravno je vjerovao, bili su definirani mnogo prije nego stoje Velika Britanija postala naizgled »demokratska« u zadnjim desetljećima devetnaestog stoljeća. Osim duboka poštovanja prema ustavu, osobito za onaj njegov dio u kojem je proveo cijeli svoj politički vijek, Zastupnički dom parlamenta, postojala su dodatna dva snažna izvora njegove višekratno istaknute odlučnosti da »zapovijeda« ratom služeći se isključivo demokratskim sredstvima; prvo, bio je to rat koji je slobodan i miroljubiv narod poveo protiv diktature, tiranije i agresije; te drugo, bio je to rat za koji su Sjedinjene Američke Države, on je to najdublje vjerovao, morale biti podjednako snažno zainteresirane. Churchillovi prvi ratni govori dosta su iskorištavali činjenicu da britanski narod nije bio jednako spreman za rat kao i povojničeno stanovništvo 151 diktatura.-8 Tako je, primjerice, 27. si|cčn]a N-tO. godine rekao: »U ovoj miroljubivoj zemlji kojom upravlja javno mišljenje, demokracija i parlament mi nismo bili toliko temeljito pripravni u samu zoru rata kat) što je to bio slučaj s ovom diktatorskom državom čija je cijela i nepodijeljena misao bila usmjerena na pripremu za rat.« Ali, nastavio je, Britanci ubrzano nadoknađuju izgubljeno vrijeme, a njihovo zapovijedanje ratom bit će bolje od njemačkog jer je utemeljeno na parlamentarnom sustavu: U ova ratna vremena velike su ovlasti povjerene izvršnoj vlasti. Pa ipak, mi ih primjenjujemo pod stalnim nadzorom parlamenta i uz najširu mjeru slobode rasprave ... U našoj zemlji javne se osobe ponose time što služe narodu. Sramile bi se biti njegovi gospodari. Ministri... se osjećaju jačima zahvaljujući svijesti da uza se imaju Zastupnički dom i Dom lordova, koji neprekidno zasjedaju djelujući kao stalni izvor poticaja njihovim aktivnostima. Naravno, potpuno je točno da se iz oba doma nerijetko upućuju teške kritike na adresu vlade. Mi ne odbacujemo dobronamjernu kritiku bilo kojeg čovjeka koji želi pobijediti u ovom ratu ... Kritikaje državnoj vlasti ono stoje bol ljudskom tijelu. Nije ugodna, ali što bi se dogodilo s tijelom daje nema?229 To je, ukratko, Churchillova filozofija britanske demokracije u ratno doba i on se toga prilično vjerno držao u praksi. Parlament je nastavio zasjedati s priličnom redovitošću za cijeloga trajanja rata. Churchill i ostali ministri Krune nastavili su nazočiti zasjedanjima svojih Domova, trpjeti

kritike i odgovarati na pitanja; drugim riječima, priznavali su svoju odgovornost parlamentu. Ako su ponekad i zaobišli neugodna pitanja poluistinama i izbjegavajućim manevrima, to nije bilo ništa novo. Sjednice su se ponekad održavale »u tajnosti«, ali samo kada se smatralo da bi javne rasprave neizbježno dale neprijatelju razloga za zadovoljstvo: kao što je, primjerice, bio slučaj kada je Churchill, koji se mače nije pribojavao priznati poraze ili podbačaje, zadržao za tajnu sjednicu vrlo lošu vijest o bitci za Atlantik ili kada se na dnevnom redu nalazila tema izuzetne diplomatske osjetljivosti, kao stoje to bio slučaj kada je morao objasniti kako to da se admiral Dalran, dotad najgora vichvjevska baba-roga, odjednom pojavio u ulozi saveznika.230 »Široka mjera slobode rasprave« valjanje opis raznovrsnosti i širine rasprave koja je nastavila cvasti u simbiozi parlamenta i medija. U ratu od 152 191-1 do 1° 1M. im ni iiu- gol ovo da i ni|r bilo novinarskih ispada koji bi bili razljutili ( huivhilla. Bilo je prirodno da su državna tijela i uredi za odnose s javnošću, zanemarujući mračnu, stalno guslali o vedroj strani stvari. (Nisam posve siguran da se isto može reći i za državnu filmsku promidžbu.) Velik dio zbivanja u Zastupničkom domu parlamenta Churchil-lu nije bio ugodan, ali on je to bio nemoćan spriječiti. Nije mogao utišati kritičare, neki od kojih su - Aneurin Bevan, Emanuel Shinwell, Richard Stokes i lord Winterton - njemu i njegovim ministrima uistinu zagorčavali život. Najviše što je mogao učiniti kako bi se obranio bilo je kuditi njihov nedostatak suzdržanosti i napadati njihovo domoljublje, podsjećajući se sa zahvalnošću daje riječ o poznatim ekstremistima, što znači da će, ma što oni rekli, većina zastupnika ostati čvrsto uz njega. Iznova je iznio dobar argument koji se također bio pojavio u World Crisis o odgovornosti Zastupničkog doma parlamenta i medija da ne zlorabe svoje slobode: Parlament mora biti pouzdan i stabilizirajući čimbenik u državi, a ne instrument kojim se nezadovoljni pripadnici medija mogu poslužiti da bi pokušali promicati krizu za krizom. Ako demokracija i parlamentarne institucije žele trijumfirati u ovom ratu, apsolutno je prijeko potrebno da vlade koje na njima počivaju budu sposobne djelovati i poduzimati, da službenici Krune ne budu izloženi zanovijetanju i rezanju, da se neprijateljska propaganda nepotrebno ne širi uz našu vlastitu pomoć i da naš ugled ne bude izvrgnut ruglu i potkopavanju širom svijeta ... Naposljetku, mi se još uvijek borimo za vlastite živote te za ciljeve dragocjenije od samog života ... Dužnost je Zastupničkog doma parlamenta podržavati vladu ili promijeniti vladu. Ako je ne može promijeniti, tada je mora podržati. U doba rata ne postoji održivi srednji put.231 Rečenica o »nezadovoljnim pripadnicima medija« podsjetnik je na činjenicu da je Churchill polučio jedva nešto više uspjeha u ušutkivanju nesklonih glasova izvan parlamenta nego u njemu. Mediji su prihvatili vojnu cenzuru njihovih izvješća s ratišta, zadržavši pri tom slobodu da kod kuće govore onako kako misle da je ispravno. Komunistički Daily Worker bio je zabranjen u siječnju 1941., ali već u srpnju 1942. godine vratio se na medijsku pozornicu uz veliki prasak. Churchillov konzervativni intimus lord Beaverbrook, vlasnik Daily Expressa, vodio je kampanju 153 zajedno s komunističkom partijom zagovarajući otvaranje dnigog bojišta u onim mjesecima kada je Churchillova nesposobnost da udovolji tom zahtjevu teško opterećivala njegove odnose sa Staljinom. Populistički Daily Mirror dospio je u nevolje zbog svoje kampanje protiv Ministarstva rata, ali već je i minimalni ustupak njegova urednika bio dovoljan da ga zadrži u poslu. Iako je Churchill utuvio sebi u glavu da bi film Život i smrt pukovnika Blimpa imao loš učinak po moral, film je ipak snimljen i prikazivan i kod kuće i u inozemstvu. Daje bilo po njegovu, bio bi ograničio rad psihologa i psihijatara u oružanim snagama (»vrlo je pogrešno uznemira-vati veliki broj zdravih, normalnih muškaraca i žena postavljajući im ona čudna pitanja za koja su psihijatri stručnjaci«), ali psiholozi i psihijatri ipak su nastavili nesmetano raditi.232 Njegova moć da nešto spriječi ili nekoga otpusti u području u kojem je država neupitno imala nadležnost nisu bile ni približno tako velike kao što je to škola kritičara »diktature« zamišljala. Tako, primjerice, iako gaje njegov strah od »socijalističkog« utjecaja u vojsci naveo da pokuša oslabiti Ured vojske za tekuća pitanja, nije dobio za to potporu ni državnog tajnika za kopnenu vojsku, sir Jame-sa Grigga, niti lorda čuvara pečata Kraljevog savjetodavnog vijeća, sir Joh-na Andersona. Nije uspio ni u nakani da makne s

položaja simpatičnoga šefa Ureda vojske, načelnika općih službi Britanske vojske sir Ronalda Adama. Demokratski gospodar rata bio je također i dušom i tijelom odan ustavu. 154 8 Veliki savez Prije lipnja 1940. godine Churchill nije poklanjao mnogo pozornosti pitanju saveznika. Dotad jedini, iako naizgled odgovarajući saveznik bila je Francuska. Dijelio je ležerno gledište većine 1930-ih daje francuska vojska nepobjediva; mišljenje tim više dobrodošlo jer je Veliku Britaniju oslobađalo obveze da pošalje više od simbolične postrojbe da se bori uz bok Francuza. Zatim se dogodio Dunkirk: čudo, iskupljenje ili katastrofa, ovisno o gledištu.*233 Zašto se francuska vojska nije mogla nositi s njemačkom invazijom i je li povlačenje britanskih kopnenih i zračnih snaga imalo ikakva udjela u tom neuspjehu, pitanja su o kojima se još uvijek raspravlja. Neovisno o tumačenju, tragični ishod bio je vrlo brzo odlučen. Pariz je okupiran 14. lipnja, a francuska vlada, izmještena u Bordeaux i predvođena ostarjelim defetistom maršalom Petainom, predala je već 22. lipnja zahtjev za prekidom neprijateljstava. Churchill je pokušao sve što je znao ili mogao izmisliti kako bi Francusku zadržao u ratu, ali bez uspjeha. Izuzimajući kanadsku sastavnicu koja je stigla kao prethodnica ostatka imperijalnih armija koje će se još dugo okupljati sa svih strana svijeta, Velika Britanija bila je prepuštena samoj sebi. Neko vrijeme moglo se čuti mnogo hrabrih riječi o slavi i o tome kako je Bntaniji bolje samoj, bez tereta nepouzdana saveznika, ali dobro upućeni su bili drugačijeg mišljenja. čak i uz pomoć Carstva, najviše čemu se Velika Britanija sada mogla nadati bilo je da izbjegne poraz. Pobjeda je dolazila u obzir samo ako uspije osigurati pomoć moćnog saveznika, a to su mogle biti jedino Sjedinjene Američke Države. Za tu je vezu Churchill bio neka vrsta stručnjaka. U Americi je bio proveo nekoliko mjeseci, poznavao bogate i utjecajne Amerikance, njegovi članci su objav* Dvije ponajbolje knjige o toj temi naslovljene su Strange Defeat (čudan poraz) i Strange Victory (čudna pobjeda). 155 ljivani i u američkim tiskovinama, a on sam bio je omiljeni govornik na anglo—američkim skupovima u Londonu. U drugoj polovini 1930-ih Churchill se bio potrudio privući pozornost Amerikanaca na oblake koji su se skupljali nad Europom, podsjećajući svoje čitatelje i slušatelje na brojne vrijednosti i interese koji su bili zajednički dvjema državama. Uvjeren u snagu anglofrancuskog saveza, Churchill nikada ranije nije razmišljao o Sjedinjenim Američkim Državama kao o državi koja bi mogla biti više od neutralne, iako prijateljske zemlje. Nakon pada Francuske, prijateljska neutralnost nije više bila dovoljna. Sjedinjene Američke Države bile su Velikoj Britaniji potrebne kao zaraćena strana i Churchill je to odlučio osigurati. Ta nakana prilično je zaokupljala njegov um i vrijeme tijekom sljedećih osamnaest mjeseci. Znamenje nije bilo nepovoljno. Znalo se daje predsjednik Roosevelt vjerovao da nacistička Njemačka postaje sve veća prijetnja svjetskom miru i američkim nacionalnim interesima. To se posve jasno moglo iščitati iz nekoliko diplomatskih poteza koje je povukao potkraj 1930-ih - poteza koji su bili dovoljno otvoreni da razljute Fuhrera. Živo zanimanje američkog tiska za španjolski građanski rat pretočilo se u kritičnu znatiželju o fašističkim državama koja je Velikoj Britaniji mogla samo koristiti. Od trenutka kada je izbio rat, Velika Britanija je dobivala mnogo više simpatija od Njemačke. Promidžbeni filmovi koji su prikazivali beskrupuloznost Blietzkriega protiv Poljske i bombardiranje Varšave prestrašili su neutralne europske zemlje, ali su u Amerikanaca izazvali mučninu. Međutim, simpatiziranje Britanaca nije nužno značilo spremnost na ulazak u rat. Uoči predsjedničkih izbora u studenom 1940. godine, Američki prvi odbor i Odbor za obranu Amerike pružanjem pomoći saveznicima zastupali su dva suprotstavljena gledišta. Ovaj potonji pokazao se utjecajnijim, a Roosevelt je treći put izabran za predsjednika. Sada će se vidjeti što to znači »pružiti saveznicima pomoć«. Bilo bi logično upitati se nije li sudbina namijenila Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji da postanu saveznici u ratu protiv nacističke Njemačke neovisno o Churchillu i njegovoj ulozi. Odgovor je da vjerojatno jest. Sjedinjene Države i obje Amerike bile su općenito izuzetno

važne za britansku trgovinu i financije tako daje sigurnost komercijalnih puteva preko Atlantika već dugo bila conditio sine qua non britanskoga strategijskog razmišljanja. Britanske službe već su nekoliko godina potiho 156 bile njegovali" ilobre odnose s Amerikancima, pri čemu je kraljevski posjet 19 }9. godine bio samo kruna vrlo uspješne promidžbene kampanje. Svaki premijer u ratu s Njemačkom zacijelo bi njegovao najbolje moguće odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama, prihvativši svaki oblik saveza koji bi mogao biti ponuđen. Ali nijedan takav savez ne bi bio toliko čvrst i, sve u svemu, toliko skladan kao stoje bio onaj nad kojim su predsjedali Churchill i Roosevelt. Njihovo dobro uzajamno razumijevanje i osobno prijateljstvo - jer ono je to bilo na svoj, poseban način - imalo je posebnu ulogu u ublažavanju i umanjivanju brojnih elemenata koji su saveznike razdvajali: različitih nacionalnih gospodarskih i financijskih interesa, različitih imperijalnih interesa, različitih vojničkih kultura te oružanih snaga toliko naviklih na međusobne svađe da im je svađa sa savezničkim oružanim snagama dolazila kao prirodni nastavak priče. Za činjenicu da se iz tih sektašldh tendencija nije izrodilo više nevolja zaslužni su primjer i prijekori s vrha: odnos između Churchilla i Roosevelta, jedinstven u povijesti nacionalnih vođa i saveza velikih sila.234 Prvi je korak napravio predsjednik i to znatno prije onog trenutka kada bi i sam Churchill zacijelo preuzeo inicijativu. Procjenjujući ispravno da će Churchill rado prihvatiti dopisivanje s njime te pomalo nepovjerljiv prema sudu američkog veleposlanika u Londonu (Joseph Kennedy, otac J. F. Kennedyja, prilično neprijateljski raspoložen prema Britancima), Roosevelt je sredinom studenog 1939. Churchillu poslao oprezno sročenu poruku čija je središnja misao bila sljedeća rečenica: »Ono što bih želio da Vi i premijer znate jest da bih u svakom trenutku pozdravio Vašu odluku da me osobno upoznate s onime što biste htjeli da znam.« »Tako je počela duga i važna prepiska koju je činilo možda i tisuću pisama sa svake strane i koja je potrajala sve do njegove smrti više od pet godina kasnije«, napisao je Churchill.235 Njihovo prijateljstvo s vremenom je našlo čvršće temelje od puke prepiske. Prije početka dopisivanja bili su se samo jednom susreli uživo, u Londonu 1919. godine, ako se sudjelovanje na istoj službenoj večeri uopće može nazvati susretom. (Churchillje na to posve zaboravio, iako je u svojim ratnim memoarima tvrdio suprotno. Roosevelt nije bio zaboravio daje Churchilla tada smatrao razmetljivcem i iritantnim tipom.) Prijedlog za njihov susret također je potekao s Rooseveltove strane u proljeće 1941. Već tada je uspio postići velik napredak u svojem višegodišnjem 157 planu približavanja Sjedinjenih Američkih Država britanskoj borbi onoliko blizu koliko Kongres i javno mišljenje to budu dopustili. Svi dotadašnji zahtjevi Velike Britanije bili su ispunjeni, iako u pravilu uz posebne uvjete i kondicionale. Kako je potkraj 1940. godine Velika Bntanija bankrotirala i Churchill vrlo jasno predočio njezinu agoniju u jednome od svojih najdojmljivijih i najdužih pisama, Roosevelt je osmislio plan »zajma i najma« kako bi mogao nastaviti opskrbljivati Britaniju i njezine saveznike sa svime što im je bilo potrebno za nastavak rata. Iako velikodušan, plan nije bio bezuvjetan; Velika Britanija i njezini imperijalni saveznici morali su se obvezati, među ostalim, da će se nastaviti boriti ako im budu osigurana potrebna sredstva sve do onog trenutka dok se »oružamica demokracije« ne odluči i sama uzeti oružje u ruke.236 Kada bi se to moglo dogoditi, ovisilo je o Hitleru. Američka potpora Velikoj Britaniji tada je već bila otvorena i neuvijena. Preostalo je vidjeti koliko dugo će to Hitler trpjeti. (Bolno je nagađati koliko bi dugo Hitler i Roosevelt čekali da Pearl Harbor nije bio ubrzao tu odluku.) Doseg zaštitnog kišobrana koji je američka ratna mornarica držala nad konvojima pomoći u skladu sa Zakonom o zajmu i najmu bio je tiho proširen s američkih obalnih voda sve do Grenlanda i Azora, a njezini razarači samo su čekali dobar izgovor da zametnu bitku. Američki brodovi su bili napadnuti, ali Churchill je čeznuo za velikim incidentom, sličnom onome s Lusitanijom, koji bi natjerao Sjedinjene Države u akciju. Iako razočaran predsjednikovim ustrajnim otporom njegovu požurivanju, Churchill je bio ohrabren njegovim prijedlogom da se napokon sastanu. Taj znameniti susret zbio se u Zaljevu Placentia na Newfoundlandu u kolovozu 1941. godine.

Sastanakje dobro prošao. Nije uveo Sjedinjene Američke Države u rat na strani Velike Britanije, ali je propupale »posebne odnose« ozakonio takozvanom Atlantskom poveljom, uzbudljivim očitovanjem o ratnim ciljevima - sam Churchill zacijelo to ne bi smatrao prijeko potrebnim, već predvidljivim činom zemlje vvilsonijanskog idealizma. Ubrzo po povratku kući, 24. kolovoza, Churchillje održao jedan od svojih najduljih radijskih govora o »putovanju preko oceana kako bih susreo našega velikog prijatelja, predsjednika Sjedinjenih Američkih Država« (obratite pozornost na izraz »naš veliki prijatelj« koji je poslije često ponavljao) te o važnosti tog putovanja - pri čemu je njegova izravna važnost u svjetskoj povijesti bila znatno manja od one koju mu je namijenio Churchill. 158 On simbolizira ... duboka, temeljna jedinstva koja pokreću i u odlučnim tremu ima usmjeravaju nanule engleskoga govornog područja širom svijeta. Bi li od mene bilo preuzetno kada bih rekao da on simbolizira nešto stoje čak i veličanstveno - naime, postrojavanje snaga dobra u svijetu protiv snaga zla koje su toliko kolosalne i pobjedonosne sad kada su bacile svoje okrutne čini na cijelu Europu i velik dio Azije? Bio je to sastanak koji je u stranicama povijesnih knjiga zauvijek označio uzajamno približavanje nacija engleskoga govornog područja ... usmjeravanje sudbina najširih patničkih masa na svim kontinentima; ... najviša čast i najslavnija mogućnost koja je ikada mogla do-pasti bilo kojeg ogranka čovječanstva.237 Bio je to Churchill ponesen uzbuđenjem i osjećajima, što se prilično lako događalo, nagonski usmjerenim u grandioznu retoriku. Iako na razlike u tumačenju Atlantske povelje nije bilo potrebno dugo čekati, sastanak u Zaljevu Placentia bio je unatoč tome beskrajno važan. Dvojica muškaraca svidjela su se jedan drugome te odlučila da mogu vjerovati jedan drugome (uz one prijeko potrebne ograde koje svaki realističan državnik mora zadržati), otkrivajući pri tom brojne zajedničke interese. U sljedećih pet godina sastali su se još osam puta, provevši zajedno otprilike 120 dana.238 Ti sastanci, koje je uglavnom dogovarao Churchill pouzdavajući se više u djelotvornost privatne diplomacije nego u britansko Ministarstvo vanjskih poslova, obogatili su jezik novom frazom: samit ili sastanak na vrhu. Nakon ulaska u rat Sovjetskog Saveza, održani su sastanci na vrhu Velike trojice: čelnika Velike Britanije, Amerike i Rusije u Teheranu i najalti. (Roosevelt je isprva pokušavao u klub velikih sila uključiti i Kinu, ali Churchill je prezirao njezina vođu Chiang Kaisheka, a njegovoj nasrtljivoj ženi nije vjerovao. Zbog vlastitih razloga Roosevelt je odustao od tog nauma već 1944.)239 Ti sastanci na vrhu koje je Churchill zamislio i do kojih je toliko držao predstavljali su važnu inovaciju u diplomatskoj praksi. Iako je mnogo toga napisano o prijateljstvu Churchilla i Roosevelta, a ponešto je napisao i Churchill osobno, pojedini aspekti tog odnosa ostali su do danas zagonetka. Postoji obilje dokaza da su obojica muškaraca u datim trenucima osjećali razočarenje ili ljutnju zbog onoga drugog - od pisama i telegrama koje je Churchill sročio, a koje nikada nije poslao, mogla bi se bez problema sastaviti jedna knjižica - i moguće je pretpostaviti 159 da je Churchillov izostanak s pogreba »našega velikog prijatelji« u travnju 1945. godine djelomice bio plod njegova zaključka da potkraj svojeg života predsjednik Roosevelt nije bio od velike pomoći. U isto vrijeme valja priznati da se prijateljstva ne raspadaju nužno zbog povremenih svađa, niti bivaju zaboravljena nakon što izblijede. U svakom slučaju, na vrhuncu Rooseveltova i Churchillova prijateljstva obojica su iz njega crpili pomoć i utjehu na veliku korist oba njihova naroda. Churchill se pozvao u Washington odmah nakon vijesti o Pearl Harbo-ru, stigavši iznova u Zaljev Placentia 22. prosinca sa svojom uobičajenom pratnjom nakon devet olujnih dana u kabini novoga bojnog broda Duke of York. Roosevelt je s pravom bio impresioniran ratnim planovima koje je Churchill donio sa sobom. Dotad još nije imao prilike upoznati punu snagu Churchillova strategijskog uma i duha. Ti planovi, koje je Churchill tijekom putovanja bio temeljito pretresao s britanskim načelnicima stožera, bili su sveobuhvatni i ambiciozni. »Mora postojati plan i tema kojima ćemo u razumnom roku dovesti rat do pobjedničkog kraja.«240 Churchill je znao da su američki predsjednik i njegovi načelnici bili unaprijed donijeli odluku: ako je već neizbježno da

Amerika bude u ratu i s Njemačkom i s Japanom, bilo je logično najprije se pozabaviti Njemačkom. Time je uklonjen prvi u nizu mogućih uzroka neslaganja. Prvi dio Churchillovih planova, sukladno tome, nosio je naslov »Atlantski front«, pod čime je zapravo mislio na Sredozemno more od Turske na jednom, do francuskog Maroka na drugom kraju. Predlagao je upravo ono što se naposljetku i dogodilo, iako nakon nekoliko zaokreta božice Fortune: postizanje dogovora s vlastima vichyjevskih sjevernoafričkih teritorija i anglo-američkim snagama koje su se iskrcale na njihovu teritoriju da krenu sa zapada ususret anglo-imperijalnim postrojbama pod zapovjedništvom generala Auchinlecka koje su trebale prodrijeti s istoka. Treći dio, »Kampanja 1943.« bacao je pogled prema budućem iskrcavanju savezničkih snaga na okupirano europsko tlo najkasnije do 1943. godine, odvojivši se od sfere realnog samo u jednoj pretpostavci: da će okupirani narodi ustati »u svome bijesu« čim se njihovi spasitelji približe, dovodeći tako Njemačku u teško održivi vojni položaj. Drugi dio, »Tihooceanski front«, bio je vrlo zanimljiv, ali neujednačene kvalitete. Prvi lord mora, sir Dudley Pound, zacijelo nije bio budan ili usredotočen kada se raspravljalo o Churchillovu nacrtu plana. Planom je 160 bila realno prihvaćena činjenica ila će se japanska osvajanja još neko vrijeme nastaviti prije nego što budu zaustavljena, ali su iz računice bile posve ispuštene sve one geografske i logističke teškoće na koje su saveznici morali računati ako su željeli »suprotstavljati im se na svakom koraku ... kako bismo ih držali na vatri i rastegnuli njihove položaje«.241 U Churchil-lovu umu zasad nije bilo nimalo mjesta za Japance. Štoviše, neće ga biti mnogo ni kasnije. Da bi se Churchill trgnuo iz svojega duboko ukorijenjenog neznanja i samozadovoljstva u vezi s Japanom, bit će potrebno još neugodnije iznenađenje od potapanja Prince of Walesa i Repulsea (10. prosinca). To neugodnije iznenađenje, pad Singapura, dogodit će se tek za nekoliko tjedana. Njegovo pretjerano uzbuđenje posljednjega dana godine 1941. navelo ga je da piše o zajedničkim pomorskim operacijama na Tihom oceanu u vrijeme kada je britanska Kraljevska ratna mornarica teškom mukom uspijevala ispuniti svoje zadaće u Atlantskom oceanu i na Sredozemlju. K tome, bila je puka iluzija zamišljati da bi nezgrapni bojni brodovi malog radij usa djelovanja kao što su to bili Nelson i Rodney mogli biti od bilo kakve koristi u prostranim vodama Tihog oceana. Pametno je predložio improviziranje nosača zrakoplova (dobra zamisao u nedostatku pravih nosača), predloživši čak da proizvodnja odgovarajućih mornaričkih letjelica dobije prednost u odnosu na potrebe planirane britanske bombarderske kampanje. U tim planovima vrlo se dobro vidjela uobičajena Churchillova mješavina dobrih i loših ideja, ali i pretpostavka da Amerikanci nemaju vlastitih što ih je itekako moglo uvrijediti. Ako je njihov anglofobni zapovjednik ratne mornarice imao prilike vidjeti te planove - a vjerojatno jest - zacijelo ih je smatrao pokroviteljskim i drskim.242 Churchillov posjet Sjevernoj Americi (proveo je nekoliko dana u Otta-wi) pokazao se potpunim uspjehom. Poletna gorljivost kojom je radio na uspjehu saveza bila je simpatična i zarazna. Kongresu se obratio jednim od svojih najboljih govora te proveo mnogo vremena u Rooseveltovu društvu. Njihovo prijateljstvo u sljedećih je dvanaest mjeseci procvjetalo. Naučili su se držati podalje od tema za koje su znali da ih razdvajaju - prije svega britanske Indije. Njihovi dobri odnosi omogućili su im da preduhitre mnoge teškoće i probleme koji u pravilu opterećuju vojne saveze, a kada bi se oni ipak pojavili, da ih uspješno riješe. Neusporedivo najveća postignuća ostvarena su u tim prvim danima. Jedno od njih bio je njihov dogovor da u ime zajedničkog cilja stave na stranu nacionalne razlike. 161 Odlučili su organizirati integrirani sustav upravl|anja ralom na čijem se operativnom vrhu nalazio Zajednički odbor načelnika stožera. Razlike su bile jedno, razmince nešto sasvim drugo. Primjer i simbolika bili su važniji od prakse. Taj odbor bez premca u povijesti nije se često sastajao -u punom sastavu uglavnom samo u vrijeme sastanaka na vrhu - a kada bi se povukao na »zatvorenu sjednicu«, ljudi su znali da su načelnici unutra uhvatili jedni druge za gušu. Prema zabilješci u dnevniku generala Stil-vvella o sastanku u Kairu potkraj 1943. godine na putu za Teheran: »Broo-ke je postao bezobrazan, a King isprva pristojan, potpuno je pobjesnio. Gotovo se popeo preko stola da dohvati Brookea. Bože, stoje bio ljut.«243 Takvi bijesni ispadi zacijelo se nisu često događali. Na

britanskoj strani smirujućim utjecajem pokazao se feldmaršal sir John Dill, imenovan predstavnikom britanskih načelnika stožera u Washingtonu. Pokazalo se da Dill posjeduje upravo savršen osjećaj za obnašanje jedne tako osjetljive dužnosti.244 Još veći uspjeh bio je dogovor o zajedničkom djelovanju američkih i britanskih snaga pod jedinstvenim Vrhovnim zapovjedništvom, britanskim ili američkim - ovisno o slučaju, te o posvemašnjoj integraciji dvaju sustava u svim pridruženim aktivnostima u stožeru i planiranju. Ništa slično nikada ranije nije bilo zabilježeno u odnosima saveznika.245 Napetosti, rivalstva i ljubomore neizbježno su s vremena na vrijeme remetile sklad tog prisilnog bratstva. Nacionalne predrasude i sklonosti nisu se uvijek dale potisnuti; i sam Churchill, primjerice, dao im je oduška u svojoj prepisci s generalom sir »Jumbo« Maitlandom Vvilsonom, vrhovnim zapovjednikom savezničkih snaga na Sredozemlju, djetinjasto prigovarajući zbog toga što se njegov stožer služi američkim pravopisom.246 Sve je ovisilo o tome u kojoj su se mjeri poštovale Rooseveltove i Churchillove poglavarske nakane. Mnogi američki generali bili su anglofobi, dok su se mnogi britanski generali pak ponašali pokroviteljski, a najviši među njima, sir Alan Brooke, često je bio prekomjerno samosvjestan i netaktičan. Na nižim razinama stožera i planiranja čini se da su odnosi bili skladniji. Unatoč ozbiljnim razlikama u strategijskim pitanjima, savez se nedvojbeno pokazao izvanredno uspješnim i sveobuhvatnim. Pri tome su zacijelo znatno pomogli zajednički jezik i svrha, ali i primjer časnika kojemu je isprva povjereno zapovjedništvo nad prvom zajedničkom operacijom, iskrcavanjem saveznika u francusku Sjevernu Afriku (operacija Baklja), a 162 zatim i nad najvećom zđiu.Vnom operacijom cijelog rata, operacijom »Ovrrlord« (»gospodar«) u lipnju I lH4. - generala Dwighta D. Hisenho-wera. Ne baš savršen strateg, ali genijalan, pomirljiv, diplomatičan čovjek, kadar bez problema ponijeti svoje političke i vojničke odgovornosti, Eisenhower je bio odlučan voditi skladno integriranu operaciju i to se jasno moglo iščitati iz njegove slavne izjave kako mu ne smeta ako netko nekoga nazove kurvinim sinom, tako dugo dok ga ne nazove američkim kurvinim sinom ili engleskim kurvinim sinom. Churchill se sastao s Rooseveltom još dva puta 1942. godine. Cijele te godine, sve do sljedećega ljeta, njihovo prijateljstvo prolazilo je kroz svoje najtoplije razdoblje, dokje Churchillova moć upliva na američkog predsjednika bila na svojem vrhuncu. Vojni savez započeo je neslaganjima između britanskih i američkih načelnika o tome gdje pokrenuti prvu združenu operaciju: treba li najprije izbaciti Nijemce iz Sjeverne Afrike, kako su to zagovarali Britanci, ili da se odmah krene preko Kanala La Manche, kako su htjeli Amerikanci. Roosevelt je okončao sve rasprave priklonivši se Churchillovu planu. Obećao je punu suradnju i razmjenu tajnih podataka o projektu izrade atomske bombe koji je, iako se odvijao u Sjedinjenim Američkim Državama, izvorno bio britanska zamisao. Nakon što su šokantne vijesti o predaji Tobruka stigle do Washingtona, Roosevelt je našao tople riječi za Churchilla te odmah stavio na raspolaganje tenkove za koje je Churchill rekao da su Osmoj armiji najpotrebniji. Dvojica vođa bili su još uvijek bliski tijekom sastanka na vrhu koji se održao u egzotičnoj Casablanci u siječnju 1943. godine. Tek su nakon toga razlike u promišljanju strategije i diplomacije počele, iako isprva vrlo sporo, narušavati njihove dobre odnose. Razlike u promišljanju strategije bile su dijelom, a razlike u promišljanju diplomacije gotovo u cijelosti povezane sa Sovjetskim Savezom. Hitlerov napad na Rusiju 22. lipnja 1941. godine ratuje dao potpuno novu dimenziju. Vođen načelom daje »neprijatelj mojeg neprijatelja moj prijatelj«, u govoru kojeg je radio prenio istu večer, Churchill je istog trenutka najavio da će Velika Britanija stati uz Rusiju. Ratni je kabinet prethodno razmotrio vjerojatnost njemačke akcije te, čini se, dao Churchillu zeleno svjetlo.247 Nije posve sigurno da bi Churchill bio naišao na takvo ohra163 brenjc u Zastupničkom domu parlamenta. Konzcrvativci su luli zapanjeni činjenicom da su se našli u savezu s državom koju već odavno preziru; za konzervativnog rimokatoličkog junaka Evelvna VVaugha, Guyja Crouch-backa, rat je prestao biti vrijedan borbe.248 Sam Churchill jasno je dao do znanja da nije iznenada postao sklon komunistima. Jednostavno je razlikovao između režima i naroda: »cilj svakog Rusa koji se bori za svoje ognjište i dom cilj je slobodnih ljudi i slobodnih naroda u svakom kutu kugle zemaljske«.

Cijena takvog pakta i posljedične neugodnosti vrlo brzo su izbili na vidjelo. Sredinom 1944. godine i sam Churchill ih je snažno osjećao. Ali stoje drugo mogao učiniti sredinom 1941. godine? U tom trenutku Velika Britanija i Britansko Carstvo još uvijek su bili usamljeni u borbi protiv Nijemaca, Britanskom otočju još uvijek je prijetila mogućnost njemačke invazije, Zapovjedništvo bombarderskog zrakoplovstva bilo je potpuno nedjelotvorno, intervencija u Grčkoj pretvorila se u skupu pogrešku, podmornice su haračile po Atlantiku, a Rommelova zvijezda i dalje je bila u usponu u Sjevernoj Africi. Bilo je vrijeme hvatanja za slamku. Štoviše, ako Njemačkoj pođe za rukom brzo pokoriti Rusiju (ili onoliki dio Rusije koji je planirala pokoriti), što su Churchill i većina navodnih stručnjaka smatrali mogućim, Velika Britanija će se morati suočiti s višestruko ojačanom Njemačkom. Churchillovo spremno pružanje ruke pomoćnice Sovjetskom Savezu u lipnju 1941. godine nije imalo za cilj vezati Veliku Britaniju uz poznatu silu koja može pomoći osigurati pobjedu, već podržati jednu nepoznatu silu koja bi ga mogla izgubiti. U Churchillovim očima stvar je bila toliko žurna daje Velika Britanija, kojoj su i samoj bile potrebne sve zalihe i sav ratni materijal do kojega je mogla doći, počela slati sve što je mogla u ruske arktičke luke u konvojima čija su strašna iskustva činila jedan od najplemenitijih pothvata cijeloga tog rata. Roosevelt je uglavnom dijelio Churchillovo mišljenje o strategijskoj situaciji te je otvorio Sovjetskom Savezu mehanizme Zakona o zajmu i najmu, nadajući se da su pesimisti pogrešno procijenili Crvenu armiju. Već koncem godine činilo se daje tome tako. Ulaskom Sjedinjenih Američkih Država u rat, predsjednik se i osobno suočio s problemom koji je već neko vrijeme mučio premijera: kako surađivati sa Staljinom? Churchill je sa svoje strane mislio da će se moći umili ti Staljinu na način na koji mu je to uspjelo s Rooseveltom, ali laskanje ga nije dovelo nikamo; njegovo 164 mišl|c!i|c o Mal|iuu cvolunalo je sloga ođ »toga kišnog ratnog vode« na jednom, do (privatno) »ujaka Joea« ili »kremaljskoga medvjeda« na drugom kraju ljestvice. Tu i tamo rekao bi sebi i svojem najužem krugu kako misli da napokon počinje razumjeti Staljina, ali, naravno, to je bila čista zabluda: Churchill je bio podjednako nesposoban razumjeti Staljina, kao što je Chamberlain bio nesposoban razumjeti Hitlera. Roosevelt nije ni pokušao s dodvorničkim pristupom, ali je imao vlastite razloge da se potrudi biti u dobrim odnosima sa Staljinom, što je pak urodilo njegovom vlastitom zabludom: mislio je da može lakše od Churchilla izaći na kraj sa Staljinom i to mu je, štoviše, i rekao.249 Njih trojica susrela su se zajedno samo dva puta; u Teheranu u studenom 1943. te na Jaki u veljači 1945.; Staljin se nikako nije htio previše udaljiti od Sovjetskog Saveza, dok američki predsjednik nije bio ni blizu tako voljan putnik kao Churchill. Churchill je dva puta smatrao uputnim da pođe u Moskvu sam: jednom uime obojice u kolovozu 1942. godine te drugi put na vlastitu inicijativu u listopadu 1944. godine. Kad je riječ o Staljinu, cijelu 1942. i 1943. godinu njegovi zahtjevi bili su jasni i ustrajni: sve streljivo i oprema koje saveznici mogu poslati, sporazum o savezništvu kojim bi se priznao Rusijin ratni cilj pomicanja njezine granice na zapad (radi jačanja sigurnosti protiv obnove njemačke hegemonije) te trenutačno otvaranje »drugog bojišta« u zapadnoj Europi kako bi se na istoku smanjio pritisak na Crvenu armiju. Churchillovi pokušaji da udovolji tim zahtjevima koštali su ga mnogo teškoća i muka. Bio je velikodušan s darovima streljiva i opreme, izdavši zapovijed da najžurnijim potrebama Rusije valja udovoljiti prije nego britanskima. Također, bio je s pravom ogorčen što ni sve žrtve koje su Britanci i Amerikanci podnijeli u arktičkim konvojima na ruskoj strani nisu izazvale ni suosjećanje niti zahvalnost, a njegova nemogućnost da još dugo, dugo vremena održi riječ o otvaranju drugog bojišta predstavljala mu je trajan izvor nelagode. Da bi njegov odnos sa Staljinom ostao srdačan, bio je prisiljen pribjegavati lažima i kompromisima, a njegova vlada morala je najbolje što umije obeshrabriti vrlo ustrajne izraze antisovjetskih osjećaja u javnosti. Bilo je nemoguće spriječiti sovjetsku propagandu da ne preplavi London, a nakon što su Nijemci objavili svoje grozno otkriće 1943. godine, britanska je vlada zaklinjala »londonske Poljake« da ne dižu buku oko masakra u Katinskoj šumi.250 165 Churchillovo poznavanje povijesti i njegovo uvažavanje nacionalnih interesa velikih sila postupno

ga je navelo da prihvati Staljinove zahtjeve za pomicanjem ruskih granica, uz manja odstupanja, na njihov položaj prije 1914. To je pak povuklo za sobom dodatne neugodnosti. Medu ostalim, značilo je to gašenje neovisnosti tri male baltičke republike i, još gore, uvjeravanje »londonskih Poljaka«, poljske vlade u egzilu u Londonu, da odustanu od nade u povratak u Poljsku koju su bili napustili ili čak povratak općenito. Bila je to gorka pilula kako za Churchilla tako i za Poljake jer je teritorijalna cjelovitost Poljske službeno bila izvorni razlog britanskog ulaska u rat; tim gorča stoje podrazumijevala podčinjavanje nadmoćnoj sili crvenoarmijskih pobjeda te vjerojatno uspostavljanje sfere sovjetskog utjecaja širom Istočne Europe.251 Churchill je uložio više vremena u »poljsko pitanje« nego u sva ostala diplomatska pitanja u posljednjoj godini rata, ali Staljin, kao ni londonski Poljaci, nije popuštao. Iako je Churchillov posjet Moskvi u listopadu 1944. godine bio najvećim dijelom posvećen natezanju oko Poljske, Churchill je imao više uspjeha predlažući Staljinu, čije su armije već ulazile na Balkan, formulu koja će ih obojicu spasiti od nesporazuma na tom području: bio je to takozvani »sporazum o postotcima« kojim su priznati interesi Velike Britanije u Grčkoj, jedinom djeliću Balkana do kojeg će stići redovne britanske postrojbe.252 U skladu s dogovorom, Staljin je povukao potporu komunističkim gerilcima u Grčkoj, a Churchill je pokvario Božić svojoj obitelji žurnim odlaskom u Atenu kako bi izgladio tamošnje neprilike, ostatak života čestitajući sebi i zapadnom svijetu na tome stoje »spasio Grčku od komunizma«, stoje vjerojatno bila istina. »Drugo bojište« bio je ruski zahtjev koji je Churchillu i Rooseveltu stvarao najviše neprilika. Bilo je nemoguće zanijekati logičnost Staljinovoj molbi da se njegove armije na istoku barem djelomice rasterete otvaranjem drugog bojišta na zapadu, po svoj prilici u Francuskoj. »Predloženi plan i slijed rata« koji je Churchill ponio sa sobom u prosincu 1941. godine predviđao je bojište na zapadu najranije u 1943. godini. Početkom 1942. poigravao se jedno vrijeme ambicijom američkih načelnika stožera o pokretanju ofenzive koncem te iste godine, ali na njegovo veliko olakšanje britanski načelnici uvjerili su ga daje to nemoguće ostvariti u tako kratkom roku. Bio je sretan stoga stoje umjesto iskrcavanja u Europi američki predsjednik bio spreman podržati sjevemoafričku operaciju 166 ko]ii je mi, (.buri luli, želio od samog početka. Kako su Staljina dotad ohrabrivali da povjeruje kako cc drugo bojište biti otvoreno 1942. godine, Churchill je odlučio osobno odnijeti lošu vijest. Također, vidio je u tome priliku da naposljetku upozna i pridobije toga nedokučivog čovjeka; drugo od dva poglavlja koja je tome posvetio nosi naslov: »Uspostava odnosa«. Njegov zrakoplov dodirnuo je rusko tlo rano uvečer 12. kolovoza 1942. godine. Nije se radovao tom sastanku. Bilo je to poput nošenja velike gromade leda na Sjeverni pol.253 Sastanak je prošao bolje nego što se očekivalo. Churchill je pametno odigrao svoje karte. Najteže pitanje načeo je prvo, nudeći u zamjenu za odgađanje drugog bojišta snažno bombardiranje Njemačke koje je RAF netom bio započeo i kojem će se vrlo brzo priključiti i USAAF. Staljin se složio daje bombardiranje hvalevrijedna stvar, ali to nije bilo izravno djelovanje po Wehrmachtu koje je Rusija očekivala. Churchill je tada stavio na stol plan iskrcavanja u Sjevernoj Africi, objašnjavajući što je imao na umu u smislu vjerojatnog razvoja događaja na tom području. Kada bismo mogli zaključiti godinu zaposjedanjem Sjeverne Afrike, mogli bismo zaprijetiti samome trbuhu Hitlerove Europe te ovu operaciju valja promatrati u njezinu međudjelovanju s operacijom predviđenom za 1943. ... Da bih ilustrirao svoju tvrdnju, u međuvremenu sam nacrtao krokodila i objasnio ... daje naša namjera napasti meki trbuh krokodila, napadajući istodobno i njegovu tvrdu njušku. Staljin, čije je zanimanje sada bilo dosegnulo vrhunac, na to reče: »Neka Bog unaprijedi ovaj pothvat.«254 Staljinov Bog, tko god On bio, nije bio unaprijedio taj pothvat. Churchill je kao i obično podcijenio vrijeme potrebno za dovršetak posla. Sjeverna Afrika bila je u savezničkim rukama čak pet mjeseci kasnije nego što se očekivalo. Tada, umjesto da usmjere sve svoje snage u otvaranje bojišta na sjeveru Europe, zapadni su se saveznici dali namamiti na otvaranje bojišta u Italiji, odgodivši time otvaranje drugog bojišta za još jednu godinu. Razlog više da Churchill zadrži Zapovjedništvo bombarderskog zrakoplovstva u punom pogonu; to gaje spašavalo od primisli daje iznevjerio Ruse. Odnosi Roosevelta, Churchilla i Staljina, iako dovoljno uspješni u vojničkom smislu poboljšanja

ratnih napora protiv zajedničkog neprijatelja, neizbježno su bili znatno uzburkaniji u svojim političkim aspektima. Sumnje i kolebljivost bili su česta pojava na sve tri strane. Nedvojbeno za167 divljcn niskim vojnim uspjesima, a nakon njihova osobnog susrela i samim Staljinom, Churchill je najveći dio vremena uspješno zaboravljao svoj iskonski animozitet prema komunizmu. Međutim, kad god bi stvari krenule lošim smjerom, osjećaj se vraćao poput plime. Isprva su on i Roosevelt bili zabrinuti mogućnošću poraza Rusije ili pak njezina dogovora s Njemačkom, kao što se to neočekivano bilo dogodilo 1939. (a prije toga i 1917.). Kako je rat odmicao i Crvena armija pokazala da se može nositi s Wehrmachtom, njihova je bojazan počela dobivati suprotan predznak; počeli su se pribojavati mogućnosti ruske prevlasti u poslijeratnoj Europi. Staljina je pak njegova ideologija poučila da posumnja kako bi se Velika Britanija i Sjedinjene Države mogle vratiti tipičnom kapitalističkom ponašanju i učiniti ono što su priželjkivali njemački generali svjesni važnosti otpora na toj strani - da bi mogle zaključiti mir na zapadu, oslo-bodivši time ruke Wehrmachtu da sve svoje snage prebaci na istok. U Velikoj Britaniji nije manjkalo fanatičnih konzervativaca koji bi bili pozdravili takav Churchillov postupak. Teoretski, on je mogao sagledati prednosti takva poteza; u praksi to je bilo nezamislivo. Ovo je bio moderan i nacionalistički rat, a ne srednjovjekovni proračunati obračun par dinastija. Uostalom, britanski se narod na njegov poticaj također počeo radovati ruskim saveznicima. Njegovo vojničko srce nadimalo se od divljenja prema gigantskim bitkama Crvene armije i suosjećanja za njezine goleme gubitke. Znao je, iako se teškom mukom prisilio to priznati u The Second World War, da upravo Rusi nose najveći teret borbe protiv zajedničkog neprijatelja. Rast nadmoći Sovjetskog Saveza u alijansi velikih sila djelomice objašnjava zastoje Churchill u posljednjim fazama rata svoj položaj smatrao sve samo ne silnim. Drugi razlog valja potražiti u postupnom pomračenju njegova odnosa s Rooseveltom. Sjedinjene Američke Države na vlastiti su način i same postajale premoćne. S obzirom na veličinu i gospodarsku snagu, to se s vremenom svakako moralo dogoditi. Razmjerno rastu njihova udjela u ratu u Europi, raslo je i samopouzdanje američkog predsjednika i njegovih savjetnika s kojim su nametali svoje zamisli o vođenju rata, uskraćujući svoju potporu Churchillovoj »mediteranskoj strategiji«. Churchilla je također povrijedila sklonost američkog predsjednika da samostalno pregovara i razgovara sa Staljinom. Churchill je smatrao da bi 168 mi i Roosevelt uvijek moiah predstavljati ujedinjeno gledište; kada je on imao posla udvoje sa Sialjinoni, to je uvijek bilo (tako je tvrdio, vjerojatno iskreno) u zajednički), anglo-američko ime. Sto je Roosevelt želio reći Staljinu što nije bilo za Churchillove uši? Tri stvari osobito. Roosevelt je žarko želio osigurati rusku pomoć u posljednjim fazama rata na Tihom oceanu; njegova ambiciozna koncepcija poslijeratne »svjetske organizacije« ovisila je o ruskoj suradnji i želio je Staljinu dati do znanja da imaju slična gledišta o Britanskome Carstvu i tome što bi se s njime trebalo dogoditi nakon rata. Nadalje, Roosevelta nije osobito zanimala poslijeratna Europa i bilo mu je dosadilo da ga Churchill time neprekidno gnjavi. Kada su se »Velika trojica« naposljetku sastala na Jaki u veljači 1945. godine, zbog svih tih razloga Churchill je osjećao daje sastanak na vrhu bio više nalik sastanku »velike dvojice i pol«. Sa završetkom rata na Tihom oceanu tri mjeseca nakon završetka rata u Europi, Churchillov Veliki savez preminuo je prirodnom smrću. Za Chur-chilla koji je tada već bio bivši premijer to nije bilo nikakvo iznenađenje. Rat za njega nije završio onako slavno kao stoje bio počeo. Iako je u javnosti zadržao ono samopouzdano, vedro lice koje je bilo njegov zaštitni znak, Churchill je prestao uživati u ratu. Ako je na početku bio optimist, kraj je dočekao kao pesimist. Opsežni ratni memoari koje je počeo pisati 1946. godine zrcalili su njegove osjećaje.255 Naslov šestog sveska glasi Triumph and Tragedy (Slavlje i tragedija), a njegova tema: »Kako su velike demokracije odnijele pobjedu te tako mogle nastaviti sa svojim budalaštinama koje su ih zamalo koštale života«. Ovaj mrzovoljni povratak temi prvog sveska (propust zapadnih država da se suprotstave Hitleru 1930-ih) nije bio pošten ni prema njemu, niti prema njegovu nekadašnjem savezniku Staljinu. Velike demokracije ne bi bile mogle pobijediti bez saveza s Rusijom i Churchill je obavio sjajan posao uspjevši održati

savez na životu tako dugo dokje on bio njegova pokretačka snaga. Ako govorimo o navodnoj tragediji, on nije bio kriv za to što se Sovjetski Savez uspio oporaviti neusporedivo brže nego što se očekivalo, ili za to što su ratni ciljevi Sjedinjenih Američkih Država uključivali i demontažu Britanskog Carstva. 169 Naposljetku, moramo uzeti u obzir dva saveznika koji su nestali zarana u ratu da bi se s vremenom vratili na ratnu pozornicu: Francusku i Poljsku. »Slobodni Francuzi« koje je Churchill rado primio u Veliku Britaniju 1940. godine, ubrzo su postali tako popularni predstavnici Francuske da je britanskom narodu bilo teško razumjeti zastoje za njihova »velikog prijatelja« s druge strane Atlantika vichyjevska Francuska ostala legitimnim sugovornikom sve do listopada 1942. Dotad (do njemačke okupacije) »Vichy« je bio tehnički neutralna država s kojom Sjedinjene Američke Države nisu imale nikakve nesuglasice i koja je bila od neprocjenjive pomoći humanitarnim organizacijama omogućujući im ulaz u okupiranu Europu. Zbog toga je bilo jasno da će kampanje »slobodnih Francuza« koje su podržavali Britanci, usmjerene protiv dijelova francuskoga kolonijalnog carstva koji su bili vjemi vladi u Vichyju, izazvati diplomatske probleme. Dobri odnosi između Churchilla i Roosevelta spnječili su da ti problemi potkopaju savez, ali su u Washingtonu prouzročili gomilanje mrzovolje protiv generala de Gaullea koja je postala ozbiljnom smetnjom nakon što je plan operacije Baklja, anglo-američkog iskrcavanja u marokanski i alžirski dio vichyjevske Francuske, predvidio svrstavanje tamošnjih francuskih vlasti uz saveznike. Bio je potreban jedan od Churchillovih najpažljivije sročenih govora, kao i »tajna sjednica«, kako bi se zastupnicima Donjeg doma britanskog parlamenta objasnilo zašto je jučerašnji neprijatelj (jer tako se s pravom gledalo na vichyjevsku vladu) današnji suradnik, uz sve izglede da već sutra postane i saveznik. Gdje je tu bilo mjesto de Gaulleu? General je bio mnogo miliji britanskom narodu nego premijeru.256 Churchillovo strpljenje sa svojeglavim generalom u to je vrijeme bilo tanje nego ikada prije ili poslije, ali potpuni prekid ipakje bio izbjegnut. De Gaulle i bivši vichyjevski general Giraud, francuski zapovjednik u Alžiru, pristali su se rukovati, i ovjekovječiti taj trenutak pozirajući za slavnu fotografiju, otvorivši time put postupnom stapanju »slobodnih« i »vichvjevskih« snaga kao dobrodošlom pojačanju Velikome savezu za preostalo vrijeme rata. Francuski korpus generala Juina pokazao se u najboljem svjetlu u bitkama razvučene talijanske kampanje 1944. i 1945. godine. Američki pokušaji da izbace de Gaullea iz francuskoga političkog vodstva doživjeli su neuspjeh, a Eisenhower je francuskom generalu Leclercu dopustio da kao prvi saveznički zapovjednik uđe u oslobođeni Pariz 24. kolovoza 1944. 170 godine (hurchill je pak demonstrirao svoju uobičajenu velikodušnost i političku razboritost zauzimajući se za to da se Francuskoj dodijeli jedna od okupacijskih zona u Njemačkoj te mjesto za glavnim stolom u Ujedinjenim narodima koji su u tom trenutku bili u nastajanju u San Franciscu. Poljska, sporazumni saveznik zbog kojega je Velika Britanija bila ušla u rat, uglavnom je nestala iz okajavnosti nakon što su je Njemačka i Sovjetski Savez proždrli u rujnu 1939. godine. Međutim, u ljeto 1940. godine britanska javnost shvatila je da postoji jedna izgnana Poljska preko poljske vlade u Londonu (poput izbjegličkih vlada Nizozemske, Norveške i Cehoslovačke), da se poljski piloti bore uz rame RAF-ovih pilota u »bitci za Britaniju« te daje nekoliko poljskih ratnih brodova uspjelo izbjeći i pridružiti se Kraljevskoj ratnoj mornarici. Također, počele su stizati vijesti o poljskim vojnicima; najprije u sastavu britanske vojske, a od 1943. kao o samostalnoj vojsci nakon što su mnoge tisuće poljskih vojnika koji su preživjeli pad u rusko zarobljeništvo 1939. godine vraćene u Veliku Britaniju preko Perzije i Bliskog istoka. Prema nijednoj vladi u izbjeglištvu Churchill nije bio toliko pažljiv i uslužan kao prema Poljacima; nijednu vojsku koja se borila na strani saveznika nije češće ili iskrenije hvalio. Pitanja časti dirala su ga ravno u srce i on nikada nije mogao zaboraviti kako su Poljaci, saveznici do kojih pomoć nikako nije mogla doći, trpjeli i kako još uvijek trpe. Ma kako snažno pokušavao, međutim, postalo je vrlo teško slagati se s poljskom vladom. Oni su razumljivo bili ogorčeni zbog savezništva s Rusijom, njihovim prirodnim neprijateljem kako u drevna tako i u ova, sadašnja vremena. Churchill je dospio u neugodan položaj potrčka koji

simpatizira obje strane, pokušavajući sjedne strane pomiriti »londonske Poljake« s činjenicama savezničke stvarnosti, a s druge uvjeriti Staljina -koji je imao vlastitu prijelaznu poljsku vladu u startnom bloku u Rusiji koja je samo čekala znak za povratak u Poljsku - da londonski Poljaci zaslužuju neki stupanj uvažavanja. Kada je vijest o Katinskoj šumi dospjela u javnost, Churchillaje boljelo što mora savjetovati »svojim« Poljacima da oko toga ne dižu preveliku buku. Oni su odbacili njegov savjet, a posljedica toga bila je da Staljin uskoro nije više htio imati ništa s njima. Kada je riječ o Staljinovu čvrstom stavu da poslijeratni poredak mora uključiti pomicanje ruske zapadne granice na štetu Poljske, Churchill je previše dobro razumio povijest i reaipolitiku da bi to pokušao osporiti. 171 Najviše stoje mogao učiniti bilo je da pokuša ishoditi Staljinovu suglasnost da nova vlast u Poljskoj bude demokratska te da londonski Poljaci budu njezin dio. Rad u ime poljskih interesa oduzimalo mu je više vremena nego bilo koje drugo ne-vojno pitanje tijekom cijele 1944. godine i u prvoj polovini 1945. Dramatični vrhunac zbio se u ljeto 1944. godine, dok su se ruske snage približavale Varšavi, kada je Poljska domovinska vojska, tajna organizacija labavo povezana s vladom u Londonu, u Varšavi povela ustanak protiv Nijemaca očekujući pomoć kako sa zapada tako i s istoka. Ono stoje dao Staljin bilo je premalo i prekasno. Štoviše, opstrui-rao je ono malo pomoći koja je uz golem trošak dopremljena Poljacima zračnim putem sa zapada (u stvari iz južne Italije koja je tada već bila u rukama saveznika). Churchill i SOE* ustanak nisu smatrali mudrim, ali nakon njegova izbijanja Churchill je učinio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi uvjerio Roosevelta da zajednički moraju uputiti snažan poziv Staljinu da podrži ustanak. Američki je predsjednik to odbio učiniti. Bila je to još jedna od onih pukotina u »posebnim odnosima« dviju država na koje se Churchill već polako počeo navikavati. SOE - britanska Služba za specijalne operacije osnovana tijekom Drugoga svjetskog rata radi koordinacije i pomoći pokretima otpora u okupiranoj Europi. Fitzroy Maclean bio je SOE-in agent za tadašnju Jugoslaviju (nap. prev.). 172 9 Najopisivaniji aspekt Churchillova umijeća »zapovijedanja« ratom, dobrim dijelom i iz njegova vlastitog pera, jest onaj strategijski. U spoju memoara i povijesti koje je objavio pod naslovom The Second World War, nakon stoje opisao događaje u ljeto 1940. godine, Churchill je najveću pozornost razumljivo posvetio upravo strategiji. Izuzimajući obranu Britanskog otočja od prijetnje invazije, glavna zadaća tijekom ostatka rata bila je orkestrirati djelovanje Britanskog Carstva i njegovih saveznika protiv Njemačke i njezinih saveznika. S neispunjenom žarkom željom u srcu o zapovjedništvu nad velikim armijama na terenu, Churchilll se latio prema vlastitom mišljenju jedine primjerene zamjene: planiranja strategije, a bio je uvjeren da on to može, koju će provoditi velike armije njegova Velikog saveza.257 Churchillova je vlada od Chamberlainove naslijedila dvije nadobudne zamisli o tome kako osigurati propast Njemačke. Prema prvoj, britanska pomorska blokada sporo bi, ali sigurno lomila gospodarsku moć Njemačke. Zamisao je vrlo brzo izgubila svoju uvjerljivost. Njemačko zauzimanje gospodarski probitačnih teritorija širom Europe umanjila je djelotvornost blokade. Štoviše, neutralni promatrač mogao je doći do zaključka da su 1941. godine uloge bile zamijenjene jer je Velika Britanija, a ne Njemačka, bila strana u ratu koja je jače osjećala stisak gospodarske oskudice. Druga zamisao, kako će nacistički režim biti srušen iznutra bilo pobunom časnika, bilo slomom morala njemačkih građana, bila je mnogo dugovječnija. Postoje neke naznake da još dugo nakon završetka krize u svibnju 1940. godine Churchill ne bi bio bezuvjetno odbio pregovarati o miru s njemačkom vladom koja ne bi bila nacistička.258 Nadu u scenarij s časnicima bio je izgubio znatno prije nego stoje šačica hrabrih naposljetku pokušala izvesti udar u srpnju 1944. Međutim, vjera u mogući slom morala njemačkih građana (vjera koju je redovito, iako po173 Strategija grešno podgrijavao Zajednički odbor za obavještajne aktivnosti, jednako kao i Ministarstvo

zrakoplovstva) zadržala je svoju privlačnost do samog kraja i upravo u njoj valja tražiti dio razloga zastoje Churchill bio suglasan s bombardiranjem njemačkih gradova. Sto se tiče ostalog, sve se počelo mijenjati u svibnju 1940. godine. Prije nego što se dim sasvim razišao nad plažama Dunkirka, a preostale postrojbe francuske vojske prestale pružati otpor, Churchillov um već se bio okrenuo mogućnostima za protunapad.259 »Ne smijemo dopustiti da obrambena navika uma koja je uništila Francuze uništi i našu poduzetnost ... Moramo učiniti svjestan napor i otresti se mentalne i moralne podložnosti volji neprijatelja od koje patimo.« Brzopotezno je izradio niz dokumenata i uputa koji su zajedno sadržavali sjeme četiri nove organizacije: Službe za specijalne operacije (SOE) koja će »zapaliti Europu«, komandose (smatrao je da bi Australci bili idealni za ovaj drski posao, uzimajući pri tome zdravo za gotovo, što mu je također bilo svojstveno, volju Australaca da ga obave), padobrance te naposljetku Upravu za združene operacije (drugim riječima, zajedničko planiranje za sva tri roda oružanih snaga). Churchill je oduvijek bio opčinjen amfibijskim operacijama iskrcavanja na neprijateljsko otočje i obalu. Sada su one bile jedini način da Velika Britanija napadne neprijatelja i zapali iskru pobune među okupiranim narodima. Bile su to poduzetne i obećavajuće zamisli. Njihov jedini nedostatak bila je činjenica da u lipnju 1940. godine Velika Britanija gotovo i nije imala vojske, još manje opreme, kao ni mogućnosti da odmah krene u proizvodnju desantnih plovila na čijim je nacrtima bio počeo raditi još u Kaiserovo doba i na koje se sada bacio s obnovljenim žarom. Ta želja da se odmah napravi zaokret i krene u protunapad te razmatranje napadačkih operacija bez ikakve primisli o njihovim logističkim preduvjetima, bili su posve u skladu s Churchillovom prirodom. Također svojstveno njegovoj prirodi bilo je i uvjerenje kako bi te zamišljene mobilne napadačke postrojbe morale biti spremne iskrcati se ovdje ili ondje na europskoj obali, gdje god se ukaže prilika: u Norveškoj, Bretanji, na obalama Kanala La Manche, na otocima ispred njemačke obale, pa čak možda i na Baltiku. Njegovi planovi podrazumijevali su jedno načelo (Churchillovi protivnici rekli bi daje prije riječ o nedostatku istog odnosno čistom oportunizmu) za koje će se vrlo brzo otkriti da leži u samom srcu Churchillove strategijske misli: načelo da valja izbjegavati čvrste i ne174 promjenjive planove za konkretne operacije na konkretnim lokacijama zbog opasnosti da se ispriječe na putu oportunog iskorištavanja pnlika koje bi se u međuvremenu mogle pojaviti. Već sredinom 1942. godine to načelo postalo je prava mantra koju je Churchill neprekidno ponavljao zagovarajući operacije u Sredozemlju na sve veće nezadovoljstvo američkih saveznika koji su imali jedan veliki plan i čvrsto ga se držali. Godine 1940. ta Churchillova idée fixe bila je tek u začetku, a s obzirom na kritičan položaj Velike Britanije, i najviše što se moglo učiniti. Tu nije ostajalo mnogo prostora za neslaganje. U Churchillovim planovima implicitno je bilo prisutno i njegovo drugo strategijsko načelo, iako je možda više riječ o sklonosti nego o načelu. Churchill je zazirao od masovnih frontalnih napada, preferirajući manja periferna djelovanja, kako se već prilika ukaže, čiji je dugoročni kumulativni učinak, ili tako je barem zamišljao, ubitačan za volju i izdržljivost neprijatelja.260 Tome svjedoči njegovo strategijsko razmišljanje u oba svjetska rata. U Prvome svjetskom ratu tragao je za mogućim drugim bojišnicama kako bi smanjio pritisak na zapadnom frontu, užasnut što su vojnici bili prisiljeni »žvakati bodljikavu žicu«. Kao ni mnogi njegovi generali ni on nije nikada zaboravio Somme ili Passchendaele. U Drugome svjetskom ratu ti njegovi prvi nacrti planova za snažne napade na neprijateljskom teritoriju - mnogo snažnije nego što se ikada ranije smatralo iz-vedivim ako izuzmemo Dieppe (potpuno nepraktičan i katastrofalan u ishodu) - bili su dosljedni s općim tonom njegova strategijskog razmišljanja nakon što je obnovljena britanska vojna moć 1941. godine učinila takvo razmišljanje probitačnim: Churchill je bio tip koji je radije provaljivao u kuću upadom kroz prozore stražnjih odaja, nego razvaljivanjem prednjih vrata. Operacija »Overlord« u lipnju 1944. bila je udar na prednja vrata koji mu je bio zadao brojne trenutke tjeskobe; njihov kraj došao je tek s uspješnim završetkom operacije. Kampanja strategijskog bombardiranja njemačkih gradova također je bila frontalni napad, ali iako se Churchill s njom nikada nije dokraja pomirio, nikada se u nju nije niti miješao. Bio bi još nesretniji daje znao da će tu kampanju povjesničari jednog dana

prozvati, imajući na umu stav njezina zapovjednika i broj ljudi koje je bio spreman žrtvovati, bitkom na Sommei Drugoga svjetskog rata. Potkraj ljeta i početkom jeseni 1940. godine Churchillov položaj iznova se promijenio. Otočna nacija koja je odbacivši mirovne ponude nad175 moćnog neprijatelja postala mogućim ciljem invazije, a izvjesnim zračnih napada, nije sebi smjela dopustiti da je zaokupe isključivo napadačke misli. Invazija je bila stalna prijetnja koja je nestala tek kada je postalo jasno daje Hitler previše zaglavio na Ostfrontu da bi mogao imati dovoljno snage za tako veliku operaciju na zapadu. Logično zaokupljen ciljem da Britanija bude potpuno spremna odbiti napadača, Churchill je potaknuo osnivanje Domovinske garde (njegov vlastiti naslov za postrojbe čiji je izvorni naziv bio Mjesna dragovoljačka obrana), fotografirajući se često za novine i utjehu nacije u obilasku obalnih obrambenih sustava i protu-zračnih bitnica. Međutim, suprotno željama njegovih vojnih savjetnika, Churchill nije učinio nacionalnu obranu bezuvjetnim prioritetom. Napadačke akcije još uvijek su ga mamile, djelomice zacijelo i kako bi očuvao nacionalno raspoloženje prkosne drskosti, a brzi slijed događaja potkraj 1940. značio je da se o takvim akcijama napokon može razmišljati kao o elementima velikoga strategijskog plana. Najznačajniji među tim događajima bio je ulazak Italije u rat 10. lipnja. Tako dugo dok se Francuska još uvijek borila u ratu, njezin dio odgovornosti u savezničkoj strategiji bio je osigurati Sredozemlje kako bi Britanci mogli nesmetano prolaziti do svojih posjeda i imovine (prije svega naftnih polja) na Bliskom istoku i dalje. Mussolini se činio odlučan u namjeri da održi svoje obećanje talijanskom narodu kako će Sredozemno more učiniti »talijanskim jezerom«. Na pozornicu je stupio s modemom ratnom mornaricom i zračnim snagama vrlo impresivnog izgleda. U Africi je predsjedao nad carstvom - Libija, Eritreja, talijanski Somaliland i Etiopija - koje je ugrožavalo sigurnost britanskih vazala Egipta i Sudana, a preko njih i pristupa Sueskom kanalu i Crvenom mom. Bliskoistočno zapovjedništvo moralo se neodložno pozabaviti tim prijetnjama. Znatan dio britanske vojske već se nalazio u Egiptu i Palestini, i Egipat je bio logično odredište za imperijalne postrojbe iz Indije, Australije, Novog Zelanda i Južne Afrike. Izbacivanje Talijana iz njihovih istočnoafričkih posjeda počelo je istog trenutka (privremenim napuštanjem britanskog Somali-landa što je Churchilla potpuno razgnjevilo - nesvjesno priznajući time važnost »prestiža« za jedan imperijalni um), a završeno je prije početka svibnja 1941. godine. Međutim, rješavanje talijanske prijetnje na Sredozemnom bojištu pokazalo se mnogo težim i prljavijim poslom od očekivanog. 176 Sredozemno more za Churchilla nije lulo samo ratna arena o kojoj je bio prisiljen razmišljati, već i čest objekt njegovih misli u prošlosti te jedan od najdražih u sadašnjosti. Nadzor nad Sredozemljem bio je ključna sastavnica njegove uzbudljive slike Britanskog Carstva: Indije i probitačnih posjeda na jugoistoku Azije do kojih se moglo doći isključivo preko Bliskog istoka (kako su Britanci nazivali Levant) s njegovim naftnim poljima i Sueskim kanalom. Njegovom projektu iz 1914. i 1915. godine za zauzimanje Dardanela, izbacivanje iz rata Turske i stvaranje protunje-mačkog saveza balkanskih država, udahnut je nov život, uglavnom uz potporu britanskog Ministarstva vanjskih poslova, u grandioznim planovima o stvaranju još jednoga takvog saveza (ovog puta s drugim državama) i vrbovanju Turske za ulazak u rat na strani saveznika. Nakon što se u rat uključio i Sovjetski Savez, oživljenaje još jedna od ranijih svrha: prijateljska Turska olakšala bi dopremu pomoći Rusima. Iako su promjenjive okolnosti uvjetovale promjene scenarija - njemačka kontrola nad Balkanom sredinom 1941. godine bila je najveća takva okolnost - Churchillo-va usredotočenost na središnju strategijsku ulogu i mogućnosti Sredozemne i balkanske arene ostala je postojana i on nije dopustio da mu ikakvi problemi na drugoj strani (recimo, u Singapuru) odvuku od njih pozornost. Bila je to središnja misao njegova strategijskog pristupa i on od nje nikada nije odustao. Kako je ta misao s vremenom obuhvatila i viziju ulaska britanskih postrojbi na sjever Balkana te njihova napredovanja sve do Beča, te budući da je prije konca rata Churchill počeo žaliti nad činjenicom da savezničke snage nisu stigle do Beča, Praga i Berlina prije Rusa, najranijim povjesničarima Hladnog rata omakao se zaključak kako je Churchill već u samome početku bio

predvidio rusku prijetnju. To nije točno. Njegove ambicije na Balkanu do 1944. godine bile su primamo protunjemačke, a ne proturuske.261 Ta strategija oportunizma (ne u pogrdnom smislu) bila je sama po sebi dobra stvar, ali da bi bila pretočena u prednost na terenu preduvjet su bila oštroumna prosudba okolnosti te logistička genijalnost. Prvi je put stavljena na kušnju u prvim mjesecima 1941. godine. Zapadnopustinjska grupa generala "VVavella pod zapovjedništvom odvažnoga generala O'Connora upravo se spremala okončati pobjedom kratkotrajnu kampanju protiv znatno mnogobrojnije talijanske vojske u Libiji, a njezina prednja zaštitnica pojuriti prema libijskome glavnom gradu i njezinoj glavnoj luci, Tripoliju. U tom trenutku tek je manji broj Nijemaca uspio 177 stići u pomoć Talijanima i izgledi za preuzimanu' kontiole nad cijelom talijanskom Sjevernom Afrikom bili su dobri. Daje Tripoli bio pao i daje na tim područjima bila uspostavljena britanska vlast, vjerojatno se nikada ne bi bila dogodila (o tome, naravno, možemo tek nagađati) operacija »Desert Fox« (»pustinjska lisica«), Malta bi bila pošteđena agonije, a kontakt i suradnja s vichyjevskim vlastima u Tunisu i zapadno od njega bili bi zasigurno uspostavljeni ranije. Ali te mogućnosti, nakratko uočene u veljači, gotovo su istog trenutka nestale. O'Connorovi najbolji vojnici, njegovi Novozelanđani i Australci, prebačeni su na Balkan. Balkan je bio mamio Churchilla još od prethodne jeseni. Mussolini, čije su se armije već nalazile u Albaniji, koncem listopada 1940. pokrenuo je napad na Grčku. Velika Britanija je 1939. godine zajamčila neovisnost Grčke (i Rumunjske, iako je još nedostupnija od Poljske), kao dio procesa kojim su diktature i demokracije pokušavale parirati jedne drugima. Churchill je poslao Grcima u pomoć pet eskadrila RAF-a. Tako dugo dok je Italija bila njezin jedini protivnik ajugoslavija neutralna, grčka vojska činila se kadrom obraniti svoju domovinu vlastitim snagama.* Britanski obavještajci (»Ultra«*, također) otkrili su početkom 1941. da su njemačke snage počele stizati u Bugarsku i Rumunjsku te da se u proljeće spremaju krenuti na jug. Churchill, Ratni kabinet, načelnici stožera i vrhovni zapovjednik snaga Commonwealtha na Bliskom istoku (u čijem se području odgovornosti Balkan nalazio) sada su s tjeskobom i osjećajem žurnosti počeli raspravljati trebaju li prebaciti postrojbe u pomoć nominalnom savezniku. Jedine postrojbe koje su mogli brzo pomaknuti morale su biti povučene iz postrojbi Velike Britanije i Britanske zajednice naroda u Sjevernoj Africi. Priča o tim raspravama i katastrofalnoj odluci koja je iz njih proizišla vrlo je složena i bolna.262 Churchillovi apologeti mogu istaknuti da su u trenutku kada su »ljudi na terenu«, Eden, Wavell i Dill, donijeli delegiranu im odluku, Churchillov početni polet već bili zamijenili mnogo suzdržaniji i podijeljeni osjećaji. Bilo kako bilo, Churchill mora preuzeti veći dio odgovornosti za tu zamisao jer je on taj koji ju je od samog ¦ Grci imaju jednako pravo kao i Australci, Novozelanđani, Kanađani i ostali narodi Britanskog Carstva podsjetiti Britance da Ujedinjeno Kraljevstvo nije bilo posve usamljeno u svojoj borbi protiv fašizma 1940. i 1941. godine. * Ultra ili ULTRA bio je britanski naziv za obavještajne podatke dobivene iz dekodiranih njemačkih poruka u Drugome svjetskom ratu (nap. prev.). 178 početka Ino najenergičnije zagovarao. I'iopusiio je ođvagnuti ulog (.gotovo zajamčenu eliminaciju Ialijana iz Libije prije dolaska značajnih njemačkih pojačanja) nasuprot vrlo nesigurnoj koristi kao što su to uporište u Grčkoj ili sredstvo pritiska na Tursku. Sve to u ozračju nerazumijevanja i zabluda o pouzdanosti grčke vojske i vojnog potencijala Jugoslavije. Taj loše zamišljen pothvat okončanje vrlo brzo. Ekspedicijske snage kojima je zapovijedao general »Jumbo« Maitland Wilson bile su u Grčkoj tek nekoliko tjedana kada su se Nijemci počeli slijevati u Grčku preko Jugoslavije, grčka se vojska počela raspadati, a Luftwaffe pojavljivati svugdje i u svako doba. Organizirano izvlačenje započelo je 21-og, a posljednji vojnik napustio je grčko tlo 25. travnja. Ali nesreća još uvijek nije bila potpuna. Zbog manjka brodova većina ekspedicijskih snaga nije bila prebačena u Aleksandriju, već na Kretu. Nijemci su krenuli za njima u potjeru te zauzeli ključno uzletište, prisilivši Britance na još jednu evakuaciju. U konačnici su Nijemci zarobili više od 11 000

Britanaca i vojnika ANZAC-a (Australia and New Zealand Army Corps), a Kraljevska ratna mornarica pretrpjela je bolne gubitke junački izvlačeći ostale. (Komičari-ma nije trebalo dugo da Britansku vojsku počaste nadimkom »evakuirani«.) Opis grčke ekspedicije i njezina epiloga na Kreti u Churchillovim ratnim memoarima vrlo je podroban i defenzivan. Štoviše, prenosi i neku vrstu iskaza koji su britanske postrojbe dale svojim njemačkim uznicima da još uvijek imaju »općenito uzevši puno povjerenje u Churchilla!«.263 Njegov sram, međutim, nije nimalo umanjilo njegov zanos Sredozemljem kao glavnom arenom djelovanja. Wavell, kojem je oduzeta sva njegova rano stečena prednost i kojeg je netom pristigli Rommel k tome izgurao na egipatsku granicu, našao se pod stalnim pritiskom da nastavi s ofenzivnim djelovanjem za stoje dobio goleme količine »materijala« (vojnički izraz za materijalnu opremu potrebnu za borbeno djelovanje). Načelnici stožera revno su, ali uzaludno tumačili kako je Egipat moguće obraniti s prilično malim sredstvima te da bi »materijal« bio višestruko potrebniji na Dalekom istoku, u obrani Malaje i Singapura od japanskog napada koji se činio prije ili kasnije neizbježnim. Nemiran i nestrpljiv u iščekivanju britanskih pobjeda na kopnu u jedinom području u kojem su one bile moguće, Churchill je u srpnju smijenio Wavella (možda nepravedno označenog kao gubitnika), postavivši na njegovo mjesto uglednoga generala Auchinlecka kojeg je vrlo brzo stao požurivati upravo onako kao što 179 je bio požurivao VVavella. Bliže kući, u prosincu je zanujenio nepodobnog načelnika Glavnog stožera imperijalnih snaga Dilla generalom sir Alanom Brookeom s kojim se, doduše, bilo teže složiti, ali koji je pokazivao više zanimanja od Dilla za Sredozemlje. Godina 1941. završila je bez kopnenih pobjeda za kojima je Churchill čeznuo, a prva polovina 1942. pokazat će se s vojničkog gledišta još većim razočaranjem. Pa ipak, dugoročno gledajući, malodušje više nije bilo moguće sad kada je Velika Britanija napokon imala dugo priželjkivanog i snubljenog saveznika, Sjedinjene Američke Države. (Koliko će koristan biti onaj drugi, neočekivani saveznik, Sovjetski Savez, koncem 1942. godine to još uvijek nije bilo jasno.) Churchill je imao spremnu strategiju za američku vojsku; iskrcati se u Maroku i Alžiru uz prethodni dogovor s tamošnjim vichvjevskim vlastima, oblikujući pri tom jedan krak kliješta, dok bi drugi činila Auchinleckova armija (tada već Montgomervjeva) koja je napredovala iz smjera istoka. Taj plan bio je u konačnici prihvaćen i proveden, ali tek nakon što su Churchill i britanski načelnici stožera više puta bili prisiljeni primiti na znanje da su njihovi novi saveznici više zainteresirani prvom raspoloživom prilikom izravno napasti okupirani europski kontinent. Amerikanci su prihvatili Sredozemnu opciju samo zato jer je Roosevelt zahtijevao neki napadački potez prije isteka 1942. godine i jer su ih njihove britanske kolege uvjerile da iskrcavanje s druge strane Kanala La Manche tehnički nije izvedivo u tako kratkom roku. Churchill je isprva bio spreman pokušati, ali i on se morao suočiti s činjenicama. Sta-ljinove nade u drugo bojište još jednom su bile iznevjerene. Drugo bojište nije se dogodilo ni 1943. godine. Na Churchillovo veliko zadovoljstvo Sredozemlje je i nadalje bilo glavno područje kopnenog djelovanja savezničkih snaga, iako zasluge za to ne bi valjalo pripisati isključivo njegovoj viziji. Naime, francuskim vlastima bilo je potrebno više vremena od očekivanog da se poistovjete sa savezničkim ratnim ciljevima, a Montgomervjeva armija prešla je granicu i ušla u Tunis tek u zadnjim danima ožujka, kasneći puna četiri mjeseca za Luftwaffeom i Wehrmachtom. čišćenje Tunisa od ostataka osovinskih snaga dovršeno je tek početkom svibnja. čak i daje postojao plan za iskrcavanje kasnije tog ljeta s druge strane Kanala, tada je već bilo prekasno. Istina je, međutim, daje planiranje tog iskrcavanja, Amerikancima još uvijek itekako na srcu, bilo napušteno još u siječnju na sastanku na vrhu i pratećoj konferenciji načelnika Glavnih stožera koji su se održali u Casablanci. 180 Skupni.i pi u I i'rni'i.ili mi sir hcilei lckom Morganoni lula jo doduše započela iad na planiranju operacije »Overlorđ« za neki datum u 1944., ali to je bila daleka budućnost. Churchill i britanski načelnici u Casablan-ci u međuvremenu su uvjerili Amerikance da bi u nadolazećoj godini, nakon čišćenja Sjeverne Afrike, sljedeći potez saveznika u Europi morao biti zauzimanje Sicilije. Poslije toga, tko zna kakve bi se prilike mogle otvoriti u pravcu Italije.

Saveznička strategija nastavljala se odvijati u skladu s Churchillovim željama, iako na svakom koraku mnogo sporije od njegovih očekivanja. Sredinom kolovoza 1943. godine Sicilija je bila u savezničkim rukama, Mussolinijev režim slomljen, a kapitulacija Italije gotova stvar. Prošlo je dvanaest mjeseci otkako je Churchill bio razgalio Staljina svojim crtežom nacističkog krokodila i njegova ranjivog trbuha. Njegov san naposljetku je postajao stvarnost i ne samo zato jer su se britanski načelnici bili bolje pripremili za Casablancu od svojih američkih kolega, već i zbog toga što se u Italiji naizgled otvarala mogućnost, prava churchillovska mogućnost, koju bi bila ludost zanemariti. Ali mogućnost za štol Saveznici nikako nisu mogli pronaći odgovor s kojim bi svi bili sretni. Za Churchilla, jednom kada je stigao Wehrmacht (a stigao je gotovo odmah nakon predaje Italije 8. rujna), svrha talijanske kampanje bila je, prvo, otvoriti zamjensko drugo bojište, vezujući uza se njemačke divizije koje bi se inače borile protiv Crvene armije; drugo, olakšati pružanje pomoći gerilskim vojskama na Balkanu koje su vezivale na sebe brojne njemačke divizije; te treće, nešto manje očigledan cilj koji je, međutim, u nadolazećim mjesecima bivao sve jasniji, a to je nastaviti prodor sa sjevernotalijanskih ravnica prema Beču. Amerikancima se ništa od toga nije osobito sviđalo. Pristali su na talijansku kampanju jer se u proljeće 1943. činila prilikom koju ne bi bilo dobro propustiti te zbog toga što njihove kopnene snage ionako nisu imale kamo drugdje (osim na Tihi ocean), ali njihov pristanak bio je jasno uvjetovan. I prije nego stoje dovršeno zauzimanje Sicilije, Amerikanci su tvrdoglavo zahtijevali provedbu operacije »Overlord« u svibnju 1944., kao i prebacivanje sedam dobrih divizija iz Italije na Kanal La Manche. Početkom 1944. godine Eisenhower je povučen sa Sredozemlja kako bi preuzeo dužnost vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga u sjevernoj Europi. Za to vrijeme Churchillov čarobni štapić polako je počeo gubiti svoju djelotvornost u odnosu na američkog predsjednika. Churchillove medi181 teranskc i balkanske vizije Roosevelt a nisu zanimale ništa više nego njegove vojne i diplomatske savjetnike. Američki predsjednik usredotočio se isključivo na to kako zajamčiti uspjeh »Overlorda« i time u najkraćem mogućem roku završiti europsku polovinu američkog rata. (Britanci su neprekidno ispuštali iz vida da su Amerikanci vodili još jedan, posve drugačiji rat.) Roosevelt se oglušio na argumente i zamolbe kojima ga je Churchill zasuo te je nakon talijanske kapitulacije apsolutno odbio odobriti svako izdvajanje snaga ili »materijala« za pokušaj zauzimanja talijanskih Dodekaneza (Rodosa, Lerosa, Samosa i Kosa) koji je Churchill nametnuo nevoljkom Maitlandu Wilsonu. Bila je to još jedna »prilika« koja nije bila temeljito promišljena, već brzopleto zgrabljena, stoje neizbježno dovodilo do neuspjeha. Od tog trenutka nadalje Churchillova strategijska fiksacija Italijom i u manjoj mjeri Balkanom bila je praćena stalnim nespokojem oko »Overlorda«, nespokojem koji je bio dovoljno primjetan da potakne Staljina da zatraži od Churchilla objašnjenje na teheranskom samitu koncem studenog 1942. Churchill je bio prisiljen odgovoriti da bezrezervno podržava plan operacije »Overlord«, mrzovoljno zanijekavši u The Second World War da su takve dvojbe ikada postojale. činjenica je, međutim, da ih je nastavio izražavati sve do zadnjih dana uoči početka iskrcavanja 6. lipnja. Strahovito se razljutio kada je Roosevelt odbio odobriti preusmjeravanje dijela snaga od dugo planiranoga američkog iskrcavanja na jugu Francuske radi potpore generalu Alexanderu i njegovu pokušaju prodora sjeverno od Rima. Alexander je gajio velike nade u brzo napredovanje uz apeninski poluotok, a zatim od ravnica Lombardije preko planina -»Ljubljanska vrata« nisu imala previše strašan prizvuk - u Austriju: bilo bi to ostvarenje Churchillove balkanske vizije. Churchill i njegov omiljeni general (koji je savršeno znao kojim riječima komunicirati s Churchillom) smatrali su to mnogo boljom upotrebom snaga nego meko iskrcavanje na francusku rivijeru pod kodnim nazivom »Anvil«, čija je svrha bila olakšati zadaću invazijskim snagama u Normandiji i ubrzati njihovu opskrbu. Je li Churchill bio u pravu? Je li moguće zaključiti da bi savezničke snage u Italiji (u međuvremenu anglo-američkim postrojbama pridružile su se i one Britanske zajednice naroda te poljske i francuske postrojbe), da nisu bile ostale bez pojačanja zbog iskrcavanja na francusku rivijeru, stvarno bile sposobne očistiti Italiju od njemačkih okupatora 1944. godine prije nego što zima

zaustavi daljnje napredovanje, što bi talijanskom 182 u,imelu zacijelo lulo drago, istodobno osiguravši saveznicima uzletišta mnogo bliže N]cmačkoj te lakšu dostavu pomoći Titovim partizanima. Ali koliko bi štete ume stvarno nanijeli Njemačkoj? Jasno je da su Churchill i Alexander podcijenili teškoće forsiranja prolaza kroz tako lako branjen teritorij kao što su Alpe, dopustivši sebi da ih hipnotizira opetovano zazivanje »Ljubljanskih vrata«. Bi li čišćenje Italije donijelo više koristi savezničkim ciljevima od otvaranja luka Marseille i Toulon francu-sko-američkim prodorom u francusku unutrašnjost, pitanje je kojim će se stručnjaci i dalje baviti.264 Velika strategija u europskoj areni oslobodila se Churchillova stiska nakon što su koncem lipnja 1944. osigurani mostobrani u Normandiji. (Još uvijek je imao više slobode u odnosu na jugoistočnu Aziju, posvađavši se strahovito oko toga pitanja sa svojim načelnicima stožera u ljeto 1944.). Oslobođenje zapadne Europe i invazija na Njemačku bili su glavni cilj Velikoga saveza već dulje od dvije godine i on se naposljetku počeo nazirati. Sada je sve ovisilo o savezničkim armijama britanskoj, amenčkoj, kanadskoj, poljskoj i francuskoj - te o zapovjednom lancu između njih i vrhovnog zapovjednika savezničkih ekspedicijskih snaga, generala Eisenhowera. Američka vojna doktrina ne gleda blagonaklono na uplitanje politike u rad vojnog zapovjednika na terenu nakon što on zauzme svoj položaj i predsjednik Roosevelt se u to nikako nije namjeravao upuštati, iako je formalno bio vrhovni zapovjednik oružanih snaga svoje nacije. Britanska vojna doktrina na sličan je način obeshrabrivala takvo miješanje, a Churchillov ustavni položaj bio je manje dominantan od Rooseveltova. Ma koliko bi Churchill bio volio nastaviti odlučivati o strategijskim pitanjima najvišeg reda, okolnosti su sada bile drugačije. Bilo je zapravo ironično da sad kada se primarno područje djelovanja praktički preselilo u britansko susjedstvo, Churchill više nije mogao na ratište kada mu se prohtjedne. Kabinet, vojni zapovjednici te naposljetku i kralj George VI. spriječili su ga u nakani da izloži svoj život opasnosti pridružujući se invazijskoj floti 6. lipnja, a Montgomery mu je osobno i jasno dao do znanja da nema vremena za posjetitelje. Iako Churchill nije mogao posjećivati ratište onoliko često koliko je to bio činio tijekom rata od 1914. do 1918. godine, ipak je bio na terenu nekoliko puta, s time da ga najveći broj fotografija prikazuje prilikom prelaska Siegfriedove linije i rijeke Rajne u ožujku. Fotografima pristup nije bio dopušten onom prilikom kada je predvodio ceremonijalno uriniranje po ruinama njemačkih 183 utvrđenja.-'"' Ma kakve bile ii]cgovc misli o vodstvu kampat)|c i razočaranje njezinim sporim napretkom ujesen 1944. te neuspjesima koji su uslijedili te zime, s Eisenhovverom (vrhovnim zapovjednikom sada već pretežito američkih snaga) Churchill nije mogao postupati onako kako je ranije imao običaj činiti s britanskim zapovjednicima. Kao politički oštroumna osoba inače to nije ni pokušavao. Imao je mnoštvo drugih pitanja koje su zahtijevale njegovu pozornost: talijanska kampanja, tim milija srcu jer je u međuvremenu postala pretežito britanskim pothvatom, ponovno dokazivanje u Burmi snage Britanskog Carstva u jugoistočnoj Aziji te njegova sve mračnija predviđanja o namjerama Sovjetskog Saveza u Poljskoj i na Balkanu - odnosno dokle god stignu njegove moćne armije. Taj predosjećaj bio je dodatno pomračen bijesom zbog Staljinova odbijanja da pruži pomoć ili da dopusti RAF-u da pruži pomoć, Varšavskom ustanku u kolovozu i rujnu 1944.266 Njegovjedini pokušaj uplitanja u Eisenhowerov posao koncem ožujka 1945. bio je motiviran upravo strahom od ove posljednje mogućnosti. Churchill i britanski načelnici koji su dijelili njegove političke bojazni vjerovali su da će Eisenhower pokušati stići do Berlina prije Rusa. Potpuno ih je razgnjevila spoznaja da Eisenhower uopće nema takvih namjera, po-taknuvši Churchilla da prosvjeduje kod Eisenhowera i američkog predsjednika. Eisenhower je ostao strpljiv i nepopustljiv, tumačeći da su granice zona vojne okupacije bile dogovorene sa Sovjetima već prije nekoliko mjeseci, da se Berlin nalazi debelo unutar ruske zone te da bi iz vojničkog gledišta bilo manje korisno pojuriti u Berlin i stići prvi (pod uvjetom daje tako nešto moguće, stoje daleko od pouzdanog) nego razmjestiti snage u nekom drugom smjeru. Ako bi se time mogla steći neka politička prednost (što također nije bilo pouzdano), rekao je, to se njega nije ticalo. Washington je,

naravno, podržao svojeg čovjeka, Churchill je bio prisiljen na uzmak, što je dostojanstveno i učinio.267 Ali misao da »smo mogli prvi stići do Berlina samo da su Roosevelt i Eisenhower htjeli slušati« stalno gaje izjedala te je u konačnici postala standardnom temom hladnoratovskih polemika. U isto vrijeme strategijska bombarderska kampanja protiv Njemačke bila je u punom jeku. Strategija bombardiranja iz zraka nije bila prihvaćena samo zato jer je Churchill tako zapovjedio.268 Ona bi se u svakom slučaju bila dogodila - RAF se za to bio pripremao još od 1919. godine jer je to 184 Inu dio Mecene u. u ioiialnc siiatcgi|e nanošenja šteti- i uptijatcl jcvu go-spotlaisivu i moralu s uilal| eno.sti za C Juirchilla, međutim, ona je stekla jedinstvenu važnost zbog dva razloga. Pivo, nakon Dunkirka, pada Francuske i početka Blitzkriega u prvim mjesecima 1940. bio je to jedan od samo nekoliko načina na koji je Velika Britanija mogla pokazati borbenost i uzvratiti udarac. Churchill logično nije nimalo oklijevao dati toj strategiji svoju potporu i ohrabrenje. Međutim, kako je u tim prvim mjesecima kampanja bila gotovo posve neuspješna, nije zauzimala mnogo prostora u njegovim mislima sve do njemačke invazije Rusije i Staljinova zahtjeva da Britanija olakša položaj Rusima otvaranjem drugog bojišta. Churchillu se taj zahtjev činio razumnim. K tomu, potpora Rusima u svakom je slučaju služila i britanskim ciljevima. Staljinovom zahtjevu bilo je tim lakše udovoljiti što je Churchillova vlada netom prije toga bila odlučila uložiti golema sredstva u izgradnju zračnih snaga koje bi se sastojale od četiri tisuće teških bombardera s posadama s jasno izraženim ciljem da njemačkim industrijskim gradovima (pretpostavka je bila da su svi gradovi manje-više industrijski) donesu uništenje, a njihovim stanovnicima beznađe i očaj.269 Churchill je stoga smatrao da osnivanjem Zapovjedništva bombarderskog zrakoplovstva jednim udarcem ubija dvije muhe. Od tog trenutka napadi britanskih teških bombardera bit će najviše ¦ što je Velika Britanija mogla ponuditi umjesto drugog bojišta. Pretrpljeni gubici bili su dokaz da Britanci ne zaziru od žrtava kao što su Rusi sarkastično znali natuknuti na vojnim sastancima i kao što je Staljin grubo i bez prestanka prigovarao prilikom Churchillova posjeta Moskvi. Šteta koju je bombardiranje nanosilo njemačkoj industriji i sustavima veza slabjelo je njemačku sposobnost nastavljanja rata u skladu s očekivanjima. (Danas, nakon mnogo povijesnih rasprava, postoji opće suglasje daje tome uistinu bilo tako, iako ne baš na način na koji se to očekivalo.) Otvaranje drugog bojišta, kada je naposljetku do toga došlo, nije umanjilo Churchillov osjećaj obveze da pomogne Rusima bombardiranjem zajedničkog neprijatelja. Iako možda nije bilo razloga da taj osjećaj bude tako snažan, Churchill je još uvijek bio pod snažnim dojmom tog osjećaja prilikom sastanka na vrhu koji se održao na Jaki u siječnju 1945. godine. Uništenje Dresdena bila je u određenoj mjeri njegova posljedica.270 Churchill je imao više povjerenja u zračnu kampanju kao pomoć Rusima nego u tvrdnje Stožera zračnih snaga da bi, pod uvjetom da im se stavi 185 na raspolaganje dovoljan broj bombardera i ljudi koji će na njima leljeti, mogli oslabiti njemačku vojnu moć do stupnja koji bi savezničko iskrcavanje učinio šetnjom u parku. Želio je svim srcem povjerovati u to, ali nije mogao. Njegova temeljna sumnjičavost čudila je i dražila »zračne barune« jer je svojim javnim nastupima i govorima davao srdačnu i ushićenu potporu radu koji su obavljali. Nagonski i načelno, Churchill je bio odan drugovima po oružju i poštovao viteštvo zrakoplovnih posada, i predobro znajući za teške gubitke koje su trpjeli tako da, nakon što se oporavio od šoka 1941. kada mu je Profesor (Lindemann) skrenuo pozornost na nepreciznost bombardera, više nikada nije posumnjao u svrhovitost bom-barderske strategije. Maršala zrakoplovstva sir Arthura Harrisa, a od 1942. glavnog zapovjednika Bombarderskog zapovjedništva, Churchill je češće viđao nego ijednoga drugog zapovjednika na terenu.271 Iako Harrisa nije moguće uvrstiti među one ljude s kojimaje Churchill bio blizak, ipak je često dolazio u Chequers* štoviše, češće od načelnika Stožera zrakoplovstva.272 Pa ipak, Churchill nikada nije bezuvjetno prihvatio Harrisov kredo da bombardiranje iz zraka, ako se obavi kako treba, može samostalno odlučiti rat, i postoje dokazi koji govore da mu je to pitanje ponekad bilo vrlo mučno.

Ma kakve bile njegove unutarnje dvojbe i ograde, u svim raspravama o veličini i operacijama Bombarderskog zapovjedništva Churchill je Harrisa podržao. Budući daje jedna takva prepirka izbila ubrzo nakon stoje Harris postavljen za zapovjednika, ukazala se prilika za jednu od brojnih Profesorovih intervencija. Kako su Profesorov forte bile pedantne statističke prezentacije koje je Churchill toliko cijenio, izložio je neke brojčane podatke s namjerom da pokaže očekivanu djelotvornost bombarderske kampanje: Znamo iz iskustva da možemo izbrojati gotovo 14 operativnih uzleta po svakom proizvedenom bombarderu. Prosječni teret koji će ponijeti bombarderi koje planiramo proizvesti u sljedećih petnaest mjeseci iznosit će otprilike 3 tone. Iz toga slijedi da će svaki bombarder tijekom svojega životnog ciklusa izbaciti otprilike 40 tona bombi. Ako budu ispuštene na naseljena područja pretvorit će u beskućnike četiri do osam tisuća ljudi [Njemačkaje imala pedeset i osam gradova s više od sto tisuća stanovnika]. Ako makar i polovina tereLadanjska rezidencija premijera Ujedinjenog Kraljevstva (nap. prev.). 186 la U' 000 bombardera p;u li u- na (Kiseljena područja uli pedeset i osam n|emaekili gradova, velika vecma njihovih stanovnika (otprilike jedna trećina ii|einaeke populacije) osiat će bez krova nad glavom.2" Tako je pojam »raskućivanja«* -jedan od nekoliko eufemizama kojima se proslavilo Ministarstvo zrakoplovstva — ušao u ratnu terminologiju. Ovaj put, međutim, Profesor je bio zagazio u duboku vodu. Drugi istaknuti znanstvenici, slično zainteresirani da daju svoj doprinos ratnim naporima te uvjereni kako Lindemannovi pedantni sažeci nisu uvijek točni, naglašavali su da je osnova njegovih kalkulacija bila pogrešna, a njegova predviđanja previše optimistična. I bili su u pravu. Churchill je unatoč tome zadržao povjerenje u Profesora, kao stoje gotovo uvijek bio slučaj, učvrstivši u istoj mjeri i svoje povjerenje u Bombardersko zapovjedništvo. Zračno bombardiranje imalo je svoje kritičare već od samog početka. Stalan argument kritičara koji je dodatno dobio na snazi nakon što su potkraj rata Harrisovi bombarderi postali sposobni s više preciznosti pogađati izabranu metu, bio je da Harrisova fiksacija na bombardiranje područja isključuje bombardiranje gospodarskih ciljeva osobite važnosti kao što su pogoni za proizvodnju umjetne gume i kugličnih ležajeva -koje je Harris odbacivao kao »panacejske ciljeve« - i naftu. Crtanje zemljovida ključnih arterija njemačkog lanca opskrbe naftom (sve ersatz nakon što su izgubljena rumunjska naftna polja) u prvim godinama rata nije bilo lako, ali već ujesen 1944. godine »mogla se uočiti naftna kriza takvih katastrofičnih razmjera da se to moglo iskoristiti s presudnim vojnim učinkom«.274 Kada mu je načelnik Stožera zrakoplovstva u lipnju 1944. godine savjetovao da bi na temelju dekodiranih podataka prilikom bombardiranja Njemačke prednost valjalo dati naftnim ciljevima, on [Churchill] je odgovorio: »Dobro«. Ali nije iskoristio svoj utjecaj kako bi pomogao neuspješnim naporima Stožera zrakoplovstva da usmjeri pozornost Zapovjedništva bombarderskog zrakoplovstva na obavještajne podatke koji su konstantno opravdavali tu prednost u cijeloj drugoj polovini te godine.275 Harris nije posve ignorirao Portalove ustrajne zamolbe (sve je ostalo na zamolbama), alije u cjelini ustrajao na bombardiranju gradova koje je naIzvomo »de-housing« (nap. prev.). 187 na raspolaganje dovoljan broj bombardera i ljudi koji će na npina letjeti, mogli oslabiti njemačku vojnu moć do stupnja koji bi savezničko iskrcavanje učinio šetnjom u parku. Želio je svim srcem povjerovati u to, ali nije mogao. Njegova temeljna sumnjičavost čudila je i dražila »zračne barune« jer je svojim javnim nastupima i govorima davao srdačnu i ushićenu potporu radu koji su obavljali. Nagonski i načelno, Churchill je bio odan drugovima po oružju i poštovao viteštvo zrakoplovnih posada, i predobro znajući za teške gubitke koje su trpjeli tako da, nakon što se oporavio od šoka 1941. kada mu je Profesor (Lindemann) skrenuo pozornost na nepreciznost bombardera, više nikada nije posumnjao u svrhovitost bom-barderske strategije. Maršala zrakoplovstva sir Arthura Harrisa, a od 1942. glavnog zapovjednika Bombarderskog zapovjedništva, Churchillje češće viđao

nego ijednoga drugog zapovjednika na terenu.271 Iako Harrisa nije moguće uvrstiti među one ljude s kojima je Churchill bio blizak, ipak je često dolazio u Chequers* štoviše, češće od načelnika Stožera zrakoplovstva.272 Pa ipak, Churchill nikada nije bezuvjetno prihvatio Harrisov kredo da bombardiranje iz zraka, ako se obavi kako treba, može samostalno odlučiti rat, i postoje dokazi koji govore da mu je to pitanje ponekad bilo vrlo mučno. Ma kakve bile njegove unutarnje dvojbe i ograde, u svim raspravama o veličini i operacijama Bombarderskog zapovjedništva Churchillje Harrisa podržao. Budući daje jedna takva prepirka izbila ubrzo nakon stoje Harris postavljen za zapovjednika, ukazala se prilika za jednu od brojnih Profesorovih intervencija. Kako su Profesorov forte bile pedantne statističke prezentacije koje je Churchill toliko cijenio, izložio je neke brojčane podatke s namjerom da pokaže očekivanu djelotvornost bombarderske kampanje: Znamo iz iskustva da možemo izbrojati gotovo 14 operativnih uzleta po svakom proizvedenom bombarderu. Prosječni teret koji će ponijeti bombarderi koje planiramo proizvesti u sljedećih petnaest mjeseci iznosit će otprilike 3 tone. Iz toga slijedi da će svaki bombarder tijekom svojega životnog ciklusa izbaciti otprilike 40 tona bombi. Ako budu ispuštene na naseljena područja pretvorit će u beskućnike četiri do osam tisuća ljudi [Njemačka je imala pedeset i osam gradova s više od sto tisuća stanovnika]. Ako makar i polovina tereLadanjska rezidencija premijera Ujedinjenog Kraljevstva (nap. prev.). 186 i.i 10 000 bombardera padne na naseljena područja tih pedeset i osam ii|emačkih gradova, velika većina njihovih stanovnika (otprilike jedna trećina ii]emačke populacije) ostat će bez krova nad glavom.-71 'I ako je pojam »raskućivanja«* -jedan od nekoliko eufemizama kojima se proslavilo Ministarstvo zrakoplovstva - ušao u ratnu terminologiju. (ivaj put, međutim, Profesor je bio zagazio u duboku vodu. Drugi istaknuti znanstvenici, slično zainteresirani da daju svoj doprinos ratnim naporima te uvjereni kako Lindemannovi pedantni sažeci nisu uvijek točni, naglašavali su daje osnova njegovih kalkulacija bila pogrešna, a njegova predviđanja previše optimistična. I bili su u pravu. Churchill je unatoč tome zadržao povjerenje u Profesora, kao stoje gotovo uvijek bio slučaj, učvrstivši u istoj mjeri i svoje povjerenje u Bombardersko zapovjedništvo. Zračno bombardiranje imalo je svoje kritičare već od samog početka. Stalan argument kritičara koji je dodatno dobio na snazi nakon što su potkraj rata Harrisovi bombarderi postali sposobni s više preciznosti pogađati izabranu metu, bio je da Harrisova fiksacija na bombardiranje područja isključuje bombardiranje gospodarskih ciljeva osobite važnosti kao što su pogoni za proizvodnju umjetne gume i kugličnih ležajeva -koje je Harris odbacivao kao »panacejske ciljeve« - i naftu. Crtanje zemljovida ključnih arterija njemačkog lanca opskrbe naftom (sve ersatz nakon što su izgubljena rumunjska naftna polja) u prvim godinama rata nije bilo lako, ali već ujesen 1944. godine »mogla se uočiti naftna kriza takvih katastrofičnih razmjera da se to moglo iskoristiti s presudnim vojnim učinkom«.274 Kada mu je načelnik Stožera zrakoplovstva u lipnju 1944. godine savjetovao da bi na temelju dekodiranih podataka prilikom bombardiranja Njemačke prednost valjalo dati naftnim ciljevima, on [Churchill] je odgovorio: »Dobro«. Ali nije iskoristio svoj utjecaj kako bi pomogao neuspješnim naporima Stožera zrakoplovstva da usmjeri pozornost Zapovjedništva bombarderskog zrakoplovstva na obavještajne podatke koji su konstantno opravdavali tu prednost u cijeloj drugoj polovini te godine.275 Harris nije posve ignorirao Portalove ustrajne zamolbe (sve je ostalo na zamolbama), ali je u cjelini ustrajao na bombardiranju gradova koje je naIzvorno »de-housmg« (nap. prev.). 187 stavilo dominirati njegovim razmišljanjem. Churchill se mogao umiješati kao što se bio umiješao u neke druge rasprave o strategiji, ali nije poznato daje to ikad učinio. U nekoliko čarki između pigmejskoga Obalnog zapovjedništva i gigantskoga Zapovjedništva bombarderskog zrakoplovstva, Churchill je stao na stranu bombardera, stoje bilo tim čudnije ako imamo na umu presudnu važnost

bitke koju je smiono nazivao bitkom za Atlantik. Nije podržao vrlo razuman prijedlog da se golema betonska skloništa za podmornice koji su Nijemci gradili u Saint-Nazaireu napadnu bombarderima prije nego što postanu potpuno sigurni od napada iz zraka, kao što se s vremenom i dogodilo. Također, postojao je prijedlog da Obalno zapovjedništvo, koje je obavljalo svoj dio posla u borbi protiv podmornica na moru, zaslužuje prvo dobiti zrakoplov izuzetno velikog radijusa kretanja koji je upravo silazio s pokretne trake, kao i nove naprave za navigaciju i lokaciju ciljeva — izume Profesora i njegovih tehničkih stručnjaka. Profesorova preporuka Churchillu bila je da su te inovacije korisnije nad Njemačkom pa su tamo i poslane. Daje Churchill bio stao na stranu Admiraliteta u drugoj polovini 1942. godine umjesto na stranu Zapovjedništva bombarderskog zrakoplovstva, pobjeda u bitci za Atlantski ocean vjerojatno bi bila osigurana šest mjeseci ranije.276 Gledajući u cjelini, teško je razumjeti Churchillovo razmišljanje kada je riječ o strategiji bombardiranja. Ona je postala najosporavaniji aspekt njegova ratnog čelništva. Bio joj je tvrdoglavo sklon, baš kao i Sredozemnoj strategiji. (Utjecaj Profesora ovdje je bio najmoćniji.) Churchillova praktički slijepa potpora djelovanju bombardera kroz sve svađe i rasprave koje su se vodile oko njih usporediva je s činjenicom koja dosad nije uspjela privući zasluženu pozornost, a to je da maršala zrakoplovstva Har-risa nikada nije zapitkivao i propitkivao kao stoje činio njegovim kolegama po položaju u kopnenoj vojsci i mornarici. Churchill je dotičnom zapovjedništvu dao odriješene ruke, a kada se njegova intervencija pokazala nasušno potrebnom, pokazalo se da nad njim više nema djelotvoran nadzor.277 188 10 Dva najomiljenija Churchillova pojma bili su »zapovijedanje ratom« i »ratni stroj«. Industrijska metafora bila je upravo po njegovu ukusu; u proljeće 1942. jednom prilikom opisao je Zapovjedništvo bombarder-skog zrakoplovstva kao oštricu »velikog pogona za bombardiranje Njemačke«.278 Vidjeli smo s kojom su mu lakoćom i prirodnošću dolazile ideje o »ratnom stroju« tijekom Prvoga svjetskog rata. Ponovilo se to i u Drugome. Churchill se rado zamišljao u ulozi dirigenta velikoga i poslušnog »ratnog stroja«, maksimalno djelotvornog i ugođenog zahvaljujući predanom radu njegovih inženjera i inspektora, hranjenog svom materijalnom i moralnom snagom koju su mu mogli pružiti potpuno mobilizirano gospodarstvo i pučanstvo nacije. To je bio Churchillov ideal. Imajući na umu oskudna sredstva s kojima je ušao u projekt, kao i sistemske nedostatke gospodarstva, iznenađuje koliko mu se uspio približiti.279 Bilo bi vrlo primamljivo pretpostaviti da se Churchillov ideal vrhovnog zapovjedništva oblikovao dok je 1930-ih pisao voluminoznu biografiju svojega pretka, vojvode od Marlborougha, pobjednika mnogih bitaka čiji je uspjeh ovisio o njegovu uspješnom rukovanju polugama političke i državničke vlasti, kao i strategije, logistike i predvodništva. Iako Churchill ne bi bio čovjek da njegova ambicija da postane slavni ratni vođa i junak nacije nije bila barem u nekoj mjeri potaknuta ponosnom uspomenom na pradjeda, glavni izvor nadahnuća ipak je pronašao u mnogo bližoj prošlosti. Iskustvo predvodnika i organizatora u razdoblju od 1914. do 1918. godine te obdukcijsko raščlanjivanje tog rata kako bi otkrio stoje moglo biti učinjeno drugačije i bolje, bili su posve dovoljni da opravdaju njegovo uvjerenje da vojska jednostavno mora prihvatiti (u najmanju ruku) partnerski odnos s civilima u donošenju ključnih odluka o strategiji i velikim operacijama, da se »domaći front« mora dokraja mobilizirati te da je prirodno, prema svim zakonima psihologije i politike, da nacija u 189 Zapovijedanje ratom ratu da najviše što može kada na svojom colu ima |>otica|tiog i autoritativnog vodu. Velika Britanija je takvog vodu konačno pronašla u trećoj godini Prvoga svjetskog rata. četvrte godine rata domaći front bio je potpuno mobiliziran, a David Lloyd George bio se spremao osigurati primjereno sudjelovanje civilne prosudbe u oblikovanju ratne strategije. Međutim, vrlo brzo je uvidio da ga na svakom koraku čekaju otpor i prepreke te su njegovi uspjesi u provedbi te odluke bili tek neznatni. Godine 1940. bitkajoš uvijek nije bila dobivena. Iako je Velika Britanija često bila uključena u oružane sukobe širom Carstva te iako je njezina ratna mornarica bila u neprekidnom stanju

pripravnosti, organizacija ratnih aktivnosti nacije (danas bismo rekli »obrane«) nije bila primarna svrha državne vlade i uprave kao stoje to bio slučaj s vojnim silama kontinentalne Europe. Unatoč tome, usavršavanje ratnih sredstava bilo je stalan predmet rasprave. Britansko Carstvo bilo je dobilo svoj »strategijski mozak« u obliku Odbora za imperijalnu obranu već i prije 1914. godine, kopnena vojska imala je u svojem Glavnom stožeru djelatno intelektualno tijelo, a sjeme istog bilo je zasađeno čak i u Admiralitetu. Rasprava i inoviranje bili su se nastavili kroz cijelo međuraće, na primjer, osnivanjem Odbora načelnika stožera te konsolidacijom CID-a (Odbora za imperijalnu obranu), ali napredak je ipak bio ograničen pacifističkim pretpostavkama tog vremena, ograničenjima koje je nametala Riznica te izostankom odlučne političke potpore. Ministar za koordinaciju obrane imenovanje 1936. godine i to nije bio Churchill, kako se on nadao i kako se činilo logičnim, već jedan pravnik, sir Thomas Inskip, koji se i ne samo svojom krivnjom pokazao nesposobnim obavljati posao u skladu sa svojim službenim naslovom. Kada je Churchill početkom 1939. godine, potaknut pogledom na sve mračnije europsko nebo, nepozvano ukazao na potrebu za »industrijskom mobilizacijom«, bio je premješten na drugi položaj. Pa ipak, već u proljeće iste godine mogućnost izbijanja rata bila je već toliko bjelodana da je čak i Chamberlainova vlada, makar i vrlo suzdržanim riječima, bila prisiljena to priznati. Ministarstvo ratne opskrbe koje je počelo s radom u svibnju imalo je ovlasti »opskrbljivati« isključivo Ministarstvo rata, drugim riječima vojsku. Admiralitetu i Ministarstvu zrakoplovstva bilo je dopušteno da nastave samostalno brinuti o svojoj opskrbi. Ni devet mjeseci »lažnog rata« u tom pogledu nije dovelo ni do kakvih poboljšanja. Norveškije po190 hod | K'k.i.-.io, međutim, da je lijctu koje |c »zapovijedalo ratom«, Odboru za ministarsku koordinaciju, bio potreban odlučniji zapovjednik od ne-l.itničkog Nevillea Chamberlaina. Churchillovo predsjedanje tim tijelom u posljednjim danima njegova postojanja pokazalo se nezadovoljavajućim iskustvom kako za načelnike stožera, kojima je smetalo Churchillovo autoritativno držanje, tako za samog Churchilla, koji je bio svjestan da u konačnici njegova neće biti zadnja jer ga načelnici mogu zaobići obraćajući se izravno premijeru. Zbrka je još uvijek bila pravilo, zabilježio je tada budući načelnik Glavnog stožera zrakoplovstva John Slessor, »prije [uvođenja] vrlo učinkovitoga središnjeg nadzora koji je provodio premijer i ministar obrane u stalnom radnom kontaktu s načelnicima stožera«.280 Iako su neki dijelovi Churchillova ratnog stroja već bili na svojem mjestu i prije svibnja 1940. godine, za sve ostale, uključujući i presudne inovacije, bio je zaslužan on sam. Prva inovacija, neugledna ali moćna, bila je izmještanje iz Admiraliteta onoga tajnog oružja upravne djelotvornosti, Statističkog odjela, kojim je ravnao njegov prijatelj i znanstveni savjetnik profesor Lindemann. Druga i senzacionalnija inovacija bila je njegovo osnivanje Ministarstva obrane, pri čemu je zadržao za sebe položaj ministra obrane, a generala Hastingsa Ismavja imenovao načelnikom Glavnog stožera oružanih snaga. Treća je bila novačenje u uži Kabinet vlade dvojice izvanredno sposobnih, stranački neovisnih ljudi koji će praktički postati njegovi zamjenici zaduženi za industrijski aspekt ratnog stroja. Bili su to Ernest Bevin, gorostas sindikalnoga radničkog pokreta koji će kasnije postati ministar rada i nacionalne službe, te sirjohn Anderson, istaknuti administrator. Kao Chamberlamov nasljednik na položaju predsjednika Vijeća Anderson je predsjedao Odborom Kabineta za unutarnje poslove, preuzimajući sveukupnu odgovornost za organizaciju »domaće bojišnice«.281 Oba muškarca ubrzo su se udomaćila u Ratnom kabinetu te nije pretjerano reći kako su zajedno vodili upravni stroj koji je sredinom 1942. godine uspio naći rješenje problema koji je Churchillu bio zadavao toliko glavobolje u razdoblju od 1916. do 1918.: usklađivanja vojnih i industrijskih zahtjeva s raspoloživim ljudskim i materijalnim resursima.282 četvrta inovacija bila je najdjelotvornija od svih, a činili su je jednostavno izvanredan polet i dinamizam koje je Churchill unio u središte zbivanja. Državni uredi bili su naučeni raditi umjerenim ritmom i ustaljenim 191 redom, stilom koji bi se dalo nazvati i ležernim i temeljitim, ovisno o gledištu. Sada se sve to promijenilo. Jedan od velikog broja Churchillovih oštroumnih privatnih tajnika prisjetio se te

promjene: Učinak Churchillove gorljivosti odmah se osjetio u Whitehallu. Državna ministarstva, koja su pod Nevilleom Chamberlainom bila nastavila raditi manje-više istom brzinom kao i u vrijeme mira, postala su svjesna ratne stvarnosti. U samo nekoliko dana stvoren je osjećaj žumosti te su čak i ugledni državni službenici navodno primijećeni kako trče niz hodnike. Nisu se trpjele nikakve odgode, telefonske centrale učetverostručile su svoju učinkovitost, načelnici stožera i Ured za združeno planiranje zasjedali su gotovo neprekidno, redovno radno vrijeme prestalo je postojati, a s njime i slobodni vikendi.283 Kako je počeo, tako je i nastavio. Nikada nije uzeo slobodne dane, osim kada ga je na to natjerala bolest, a svojem je osoblju tumačio da promjena aktivnosti podjednako osvježava kao i odmor. On sam radio je u svako doba dana ili noći, a također je očekivao da i drugi to čine, ne obraćajući nikakvu pozornost na to je li im takav rad ugodan ili praktičan. Pitanja i zapovijedi najveće žurnosti izlazili su iz njegova ureda označeni crvenim žigom »Akcija danas!«, a svako kašnjenje ili izostanak akcije po njima doveli bi nekoga u grdne nevolje. Njegova strast za vođenjem tog rata bila je zarazna i znakovito je da bi čak i oni njegovi bliski suradnici koji su kasnije priznali da su ponekad osjećali dosadu, razdražljivost ili jednostavno istrošenost odmah nadodali kako bi unatoč svemu tome ostvareni rezultati bili znatno skromniji da nije bilo primjera i poticaja Churchillove energije i poleta. Zadržavši za sebe dužnost ministra obrane, Churchill je u odnosu na Odbor načelnika stožera stekao status sličan onome koji je kao premijer već imao u odnosu na civilne čelnike vojnih (u širem smislu) ministarstava. To što je Odbor načelnika stožera postojao odranije Churchillu je samo olakšalo posao; nedostajao je samo snažan predsjednik ili njegov ekvivalent kako bi to tijelo izgradilo zajedničko gledište o prioritetima te jedinstvo svrhe. Ni u Njemačkoj niti u Sjedinjenim Američkim Državama nije postojalo ništa slično. U Njemačkoj je Hitler bio učvrstio svoj položaj vrhovnog vođe upravljajući odvojeno sa sva tri roda oružanih snaga (Luftwaffe je praktički bio jedan od njih). U Americi, gdje su postojala samo 192 dva roda (vojska i mornarica, svaka s vlastitom granskom organizacijom), oni su i inače bili odvojeni te naučeni međusobno se borili za pažnju i resurse. Štoviše, bili su zadovoljni takvim stanjem tako da ih nijedan predsjednik nije ni pokušao natjerati da zakopaju ratne sjekire sve dok Roosevelt, uglavnom po uzoru na britanski model, nije osnovao Združeni i ulbor načelnika stožera kojem se zapovjednik Ratnog zrakoplovstva Sjedinjenih Američkih Država priključio kao neovisan načelnik u veljači 1 lH2. čak i nakon toga britanski posjetitelji u Washingtonu zgražali su se nad njihovim međusobnim svađama. S druge strane, američki posjetitelji u Velikoj Britaniji u razdoblju 1940.-1941. čudili su se sustavu zapovijedanja ratom u kojem su vojne službe imale relativno skladne uzajamne odnose, u kojem su njihovi načelnici bili naučeni zajednički vijećati i u kojem se nakon donošenja odluke odmah prilazilo njihovoj provedbi. Važnu ulogu generala Ismavja u toj organizaciji Churchill je opisao ne baš laskavim riječima kao svoju »napravu za upravljanje« odnosno »dvosmjerni komunikacijski kanal za vojna pitanja između premijera i svih ostalih u VvTiitehallu koji su bili uključeni u vojne aktivnosti«.284 Najzapo-sleniji među tim kanalima bio je onaj između Churchilla i načelnika stožera. Ismay im je morao tumačiti šefove želje, koje su ponekad bile nerazumne, a šefu njihovo mišljenje o njegovim željama, koje je ponekad bilo nemoguće ponoviti. Nasreću, Ismavjeva strpljivost, dobra narav i diskrecija omogućili su mu da obavlja tu dvostruku ulogu ne izgubivši pri tome povjerenje nijedne strane i poštujući pri tome profesionalna pravila pristojnosti tako što se suzdržao od toga da supotpisuje glavni proizvod Odbora odnosno stručna mišljenja koja su načelnici dostavljali ministrima te »zapovijedi i naputke za zapovjednike na terenu«.285 Ali Churchill nikada nije bio daleko od načelnika stožera. čak i kada bi zasijedali samostalno, Churchillov čovjek Ismay imao je pravo prisustvovati njihovim sjednicama te je to nerijetko i činio. Churchill bi u pravilu osobno sjedio na sastancima Odbora za obranu (ili manjega »Odbora Stožera« koji gaje s vremenom zamijenio) te, naravno, Ratnog kabineta na čije bi sastanke s vremena na vrijeme bili pozvani i načelnici stožera. Najobjektivniji opis toga izvanredno važnog odnosa između Churchilla, načelnika stožera te Odbora

za obranu dao je kasnije Churchillov ratni zamjenik Clement Attlee u jednome od intervjua Francisu Williamsu. 193 Williams ga je upitao nije li C .liuu'lull imao previše »oso! me kontrole nad strategijskim planiranjem rata«. Attlee: Ne, Winston je bio pokretačka snaga, velik ratni premijer. Nitko drugi ne bi bio kadar obaviti posao koji je on odradio. Ali na sjednicama Odbora za obranu uvijek je bilo mnogo rasprave. Pozorno smo razmatrali sve strategijske mogućnosti. Williams: Je li bilo mnogo neslaganja? Attlee: Povremeno, da. Williams: Ali Churchill bi sproveo svoju volju? Attlee: Prilično često. Vrlo često. Ali bilo je prilično mnogo prilika kada to nije bio slučaj. On bi došao s nekom zamisli koju je želio progurati, a mi ostali, nakon što bismo je razmotrili, morali bismo mu reći da ta zamisao ne valja. Ali bio je potreban netko tko će pogurati načelnike stožera. Winston bi ponekad bio totalni gnjavator ... ali u konačnici on je uvijek prihvaćao presudu načelnika stožera i za njega je bila velika prednost to stoje mogao biti tamo i neprekidno ih poticati... Uvijek smo prihvaćali njihov stručni savjet. čak bi i Winston to učinio nakon početnog natezanja. Gdje je struka bila u pitanju, nikada nismo povukli nijedan potez bez njih.286 Razlozi kojima je Churchill pravdao pred sobom samopouzdanu upornost kojom je zajedno s načelnicima suodlučivao o ključnim strategijskim i operativnim pitanjima bili su: prvo, njegovo visoko mišljenje o samome sebi - da je kao vojnik raznorodnog iskustva i kao čovjek vrlo široke vojničke naobrazbe posve stručan razmjenjivati zamisli s profesionalcima; drugo, njegovo uvjerenje da profesionalci koji su se probili u sam vrh hijerarhije nisu nužno najpametniji pripadnici svoje vrste; i treće, njegovo mišljenje da iza tih profesionalaca stoje organizacije koje su, poput tijela državne uprave i drugih birokracija, vrlo privržene vlastitu probitku, papirologiji i igranju na sigurno. Tu je Churchill pokazao određeni stupanj taštine i predrasude. Njegovo vojničko iskustvo bilo je u stvari vrlo ograničeno, a također je bio potpuno neupućen u sve ono što časnici uče u zapovjednostožernoj školi. Načelnici stožera i ostali profesionalci iz njegove blizine primijetili su bezbroj puta daje vrlo rijetko pridavao ikakvu pozornost vremenski zahtjevnim logističkim operacijama koje su neizbježan preduvjet svake dobro planirane operacije. Postajao bi razdražljiv ili nestrpljiv kada bi mu rekli 194 da nešto ne može hiti učinjeno onoliko brzo koliko je on to želio ili, još gore, da je to nemoguće učiniti. S druge strane, postoje dokazi da se znao dosjetiti rješenjima koja bi načelnici bezuvjetno podržali. Jedan od Chur-chillovih privatnih tajnika prisjetio se kako u nekoj posebnoj prilici načelnici stožera »jednostavno nisu mogli odlučiti koji bi sljedeći korak bio najbolji ... u jednoj posve vojničkoj situaciji«. Churchill »je u njihovu jednadžbu uveo nekoliko činjenica koje su bile izmakle njihovoj pozornosti i rješenje je postalo očigledno«.287 Postoji jedno važno pitanje koje ovdje valja postaviti. Nije li Churchil-lova nestrpljivost ponekad bila opravdana? Njemački generali, čije su ocjene itekako mjerodavne, bili su mišljenja da su njihovi britanski kolege općenito vrlo tromi te daje britanska vojska uspješnija u obrani, nego u napadu, o protuudarima da i ne govorimo.288Još jedno njihovo mišljenje, prema kojem britanski vojnici u borbi općenito nisu bili ravni njihovima, nevoljko je ali, naravno, u privatnosti dijelio i Churchill.289 Nisu li upravo britanski vojnički oprez i promišljenost jedan od razloga zašto su sve kampanje u kojima je britanska vojska imala značajnu ulogu - Sjeverna Afrika, Italija, Normandija, a zatim i sama Njemačka - uvijek trajale dulje od očekivanog? (Izuzimajući, naravno, one slučajeve kada su završavale brže nego stoje to bilo poželjno, primjerice u Grčkoj te na Kreti i Dodekanezima.) Najviši britanski generalski redovi bili su prožeti strahom koji je vukao korijene još iz bitke za Somme, strahom od teških gubitaka koji je s moralnog gledišta bio vrijedan štovanja, ali koji je u smionim i rizičnim operacijama imao vrlo obeshrabrujući učinak. Iste mentalne muke prolazio je i Churchill u čijoj se glavi ushit odvažnim i rizičnim uporno nastavljao sudarati sa

strahom od skupe pogreške sve dok operacija »Overlord« nije bila privedena uspješnom svršetku. Churchill možda nije pogriješio povjerovavši da njegovi generali i Ministarstvo rata rade znatno bolje zahvaljujući njegovu podbadanju i propitkivanju. Vjerovao je, štoviše, da će generalima biti drago zbog pozornosti koju im poklanja. U cjelini uzevši - nije im bilo nimalo drago. čini se da su zbog njegova zanimanja ponajviše trpjeli Wavell i Auchin-leck, a kako su to bili muškarci koji su uz delikatan osjećaj samopošto-vanja imali i brojne brige i odgovornosti, nisu ni pokušali prikriti svoju uzrujanost, kao uostalom niti njima najbliži admiral 1941. i 1942. godine, Andrew Cunningham. S druge strane, čini se da »Jumbo« Maitland 195 Wilson nijes time imao nikakvih problema. Pomirljivi I )ill pokušao je objasniti Auchinlecku da i Churchill ima mnogo vlastitih briga, neke od kojih leže izvan vidokruga jednog vojnika.290 Međutim, iako je u tom objašnjenju svakako bilo istine, Churchillova uplitanja ni u kojem slučaju nisu uvijek bila motivirana političkim problemima prvorazredne važnosti i teretnim dužnostima premijera - ponekad je jednostavno bio nestrpljiv i sklon uplitanju. Njegova sumnjičavost prema granskim resorima vjerojatno je bila više opravdana. Ministarstvo rata na koje su se uz Churchilla žalili i mnogi drugi mnogo je češće znalo iskusiti njegov bijes nego Admiralitet ili Ministarstvo zrakoplovstva. Colville pripovijeda kako je jednom prilikom upitao Churchilla koje mu se ministarstvo manje sviđalo, ono vanjskih poslova ili financija. »Nakon malo razmišljanja odgovorio je 'Ministarstvo rata!'«.291 Nemoguće je reći koliko su bile opravdane njegove uopćene predrasude protiv birokratiziranih ministarstava. U tim predrasudama dodatno su ga poticali Beaverbrook, koji nije znao voditi nijedan posao osim vlastita, te Profesor, čija je zadaća uključivala uočavanje i razotkrivanje loših praksi i rastrošnosti. Memorandumi i telegrami koje je Churchill bio svakodnevno ispaljivao u prvim mjesecima rata nerijetko su se temeljili izravno na podacima Statističkog odjela. Tako je, na primjer, početkom srpnja 1941. godine bio u prilici istaknuti državnom tajniku za zrakoplovstvo da 2 920 tona eksploziva koji su njegovi ljudi bacili na ciljeve u svibnju ne čine ni polovinu ukupne količine koja im je osigurana i upitati ga ne bi li dio kapaciteta koji su danas zaposleni na proizvodnji bombi mogao biti bolje iskorišten negdje drugdje.292 Neučinkovita upotreba ljudskih resursa, misao koja ga nije prestajala progoniti još od vremena Ministarstva ratne opskrbe, bila je pitanje koje se neprekidno pojavljivalo u radu Statističkog odjela i u Churchillovim memorandumima: nikada ga nije prestala zabrinjavati (naizgled neizlječiva) neravnoteža između broja vojnika na bojišnici i broja ljudi u njezinoj pozadini, to jest odnos glave i repa kao jedno od standardnih mjerila djelotvornosti neke armije. Iako je nepravdu bilo moguće nanijeti i izluđenim državnim službenicima jednako kao i frustriranim generalima, a postojala su i neizbježna područja preklapanja s radom statističkih službi pojedinih ministarstava, Churchillov sustav nadzora nedvojbeno je sve držao na oprezu, potičući istodobno djelotvornost rada. Njegova bezgranična energija i po196 liM mogli su motiviran i najravnođušni|c 111 iui]ncvjcmijc suradnike, nalik beskonačnom vatrometu koji čak i u najmračnijim noćima osvjetljava nebo. Sad nam valja razmotriti kritike upućene na račun Churchillova sustava te pojedince koji su svoje istaknute položaje u njemu dugovali Churchillo-voj naklonosti ili pokroviteljstvu. Ma koliko prosvjedovao i uvjeravao ljude u suprotno, Churchill nije volio kritike. Način na koji ih je prihvaćao, međutim, nije uvijek bio isti. Razlikovao je kritike onih koji su iskreno pokušavali pomoći da Britanija pobijedi u ratu te kritike onih koji to po njegovu mišljenju nisu činili. Bio je donekle u pravu kada je podsjećao Zastupnički dom parlamenta da u njihovim raspravama o načinu na koji vlada vodi rat javni izrazi kolebanja nisu od prevelike koristi. Iako je britanska javnost možda i razumjela daje sve to dio parlamentarne igre, strani promatrači mogli su stvoriti znatno nepovoljniji zaključak. Međutim, njegove primjedbe nisu imale većeg uspjeha u obuzdavanju kritičara. O uspješnosti njegove vlade u upravljanju ratnim naporima nacije nekoliko se puta službeno raspravljalo tijekom 1941. i 1942. godine iza čega bi uslijedilo i glasovanje o povjerenju vladi, a u jednoj od tih prilika kritičari su uspjeli prikupiti čak 25 glasova protiv potpore vladi uz 475 za te više od trideset suzdržanih.293 Churchill je s lakoćom preživio te napade kojima se, istini

za volju, pridaje prevelika važnost. Rasprave koje su ih pratile bile su u stvari tek simulacije prave bitke, a njihova prava svrha iznijeti kritike na najvišoj javnoj razini - višoj nego što je to inače bilo moguće. Važna je bila rasprava, a ne izglasavanje (ne)povjerenja. Kako je u stranačkoj politici u vrijeme rata bio proglašen lovostaj, te je napade s različitim pobudama pokretalo šaroliko daištvo očajnih pojedinaca čiji su pokušaji već u samom začetku bili osuđeni na propast jer Churchill, sve u svemu, nije imao alternative, čega su i sami napadači bili svjesni. S vremena na vrijeme govorilo se i pisalo o uglednim imenima poput sir Stafforda Crippsa, lorda Beaverbrooka, Anthonvja Edena i Ernesta Bevina, ali gotovo nikada kao mogućih zamjena za Churchilla, već jednostavno kao pomoćnika koji bi preuzeli dio posla i navodno ga bolje obavljali. Zahvaljujući njegovoj koncepciji vodstva i prirođenom mu egoizmu, Churchillu su takvi prijedlozi bili mrski. Parlamentarac do srži, rekao je 197 Zastupničkom domu parlamentu da će podnijeti ostavku ako to 1 'om od njega zatraži, ali da nikada i ni s kim neće dijeliti konačnu odgovornost, niti će predati ijedan dio svojih ovlasti bilo kome tko nije odgovoran Domu, a osobito ne zatvorenom krugu vojnih zapovjednika čiji je sastav dogovorila neka skupina kritičara. Budući da napadi u parlamentu nisu bili organizirani te budući da su motivi pojedinih njegovih napadača bili najblaže rečeno upitni, parlamentarne kritike u pravilu nisu imale nikakva odjeka. Churchill je uistinu bio uveo neke promjene u svojoj vladi u veljači 1942. godine, ali to je bilo sve: u ratnom stroju ili u načinu Chur-chillova rukovanja njime nije bilo većih promjena, izuzimajući točnije određenje funkcija Ministarstva opskrbe te potporu razgraničenju utjecajne sfere Emesta Bevina kao ministra rada i nacionalne službe. Bila je to šteta jer neke su kritike bile opravdane i razborite. Da su bile izložene konstruktivnijim tonom i u manje neprijateljskom ozračju, mogle su uroditi poboljšanjima u pojedinim kotačićima ratnog stroja. Nepristrani promatrač bio bi zacijelo pomislio kako je premijer i ministar obrane preuzeo na sebe preveliki teret: njegova sklonost da sve obavlja osobno odnosno da svakom loncu bude poklopac značila je da nepotrebno gubi vrijeme i energiju na stvari od drugorazredne važnosti. Iz točke gledišta organizacije posla, ta primjedba bila je posve valjana. Da su neke manje važne premijerove obaveze bile delegirane pomoćnicima i suradnicima, premijerov um zacijelo bi bio svježiji i slobodniji pokloniti dužnu pozornost ključnim obvezama kojima nitko osim njega nije bio dorastao: ukratko, njegovim ulogama herojskog vođe ratom zahvaćene nacije, upravitelja britanskih odnosa sa saveznicima te priznatog branitelja britanskih interesa u svijetu uopće. U tim elementima njegova rada njegova nadmoć i izvrsnost nikada nisu bile došle u pitanje. Nitko nije želio da ih se on odrekne. Sumnje su se javljale jedino u odnosu na vojnički dio njegovih aktivnosti, na udio koji je uzeo kao ministar obrane (to jest, na udio koji je kao premijer ovlastio sebe uzeti) u oblikovanju strategije i planiranju velikih operacija. Sto se događalo između Churchilla i načelnika stožera javnost je počela otkrivati tek nakon završetka rata. Priča se počela odmatati tek u drugoj polovini 1950-ih s objavljivanjem dijela dnevnika uglednog vojnika sir Alana Brookea koji je predsjedao Odborom načelnika stožera u razdoblju od 1942. do 1945.294 Moćnici Westminstera i Whitehalla, 198 muhu mi, vit mi i i|cki mu inu luli \ t lo (l< >\m > upuuau u .'bivanja. Štoviše, (Jiurchillov vlasnu neobuzdani stil vladanja nije bio osobito pogodan za prikrivanje informacija. Svatko tko je znao što su sve načelnici stožera bili prisiljeni otrpjeti u svojim odnosima s Churchillom logično bi povjerovao da im je potrebno dati veću samostalnost kako bi obavili posao za koji su oni i njihove složene organizacije bili uvježbani. I ovaj put pojavile su se glasine, baš kao što je to bio slučaj i u Churchillovim danima na čelu Admiraliteta, da prisvaja njihove ovlasti izdajući zapovijedi koje smiju izdavati samo vojni zapovjednici. Iako su Churchillovi kritičari bili uvjereni daje on to bio kadar učiniti, kada je lord Hankey upitao sir Johna Dilla u svibnju 1941. godine je li istina da Churchill izdaje zapovijedi Wavellu, Dill je odgovorio da on osobno ili »netko od njegova povjerenja« uvijek provjere te zapovijedi prije nego što ih daju poslati.295 Churchill nikada nije odbacio nijednu odluku načelnika stožera koja bi se odnosila na pitanja iz njihova legitimnoga, vojničkog djelokruga. Jamačno je istina da su bili prisiljeni otrpjeti česta i ljutita praskanja te sate i

sate uzrujavanja i traćenja vremena, ali nije poznat nijedan slučaj gdje Churchill u ko-načnici nije bio popustio pred njihovim ujedinjenim otporom. Mnogo je ozbiljniji problem bio položaj Odbora načelnika stožera u odnosu na Ratni kabinet. U najvažnijoj kritičkoj raspravi održanoj 1. i 2. srpnja 1942. godine, Aneurin Bevan je upitao ima li Ratni kabinet ikada priliku saznati što načelnici uistinu misle, budući da na ovaj ili onaj način Churchill uvijekprvi dođe do njih.296 Churchill gaje ljutito prekinuo: »To nije istina!« - ali to možda nije bilo sasvim točno. Kritičare je podjednako zabrinjavala pomisao daje Churchill kadar iskoristiti autoritet Ratnog kabineta kako bi pritisnuo načelnike stožera i iznudio njihov pristanak za odluke koje se protive njihovoj stručnoj prosudbi. Slučaj Emesta Bevina, ministra rada i nacionalne službe, dokazuje daje to pokušao učiniti najmanje u jednoj prilici. Neustrašivi Bevin odgovorio je tada Churchillu »da ne bi trebao dolaziti po mišljenje Kabineta o stvarima o kojima Kabinet ne zna ništa i koje su previše ozbiljne da bi ih rješavali stratezi-amateri«.297 To su bile glavne zamjerke Churchillovu »ratnom stroju« i načinu na koji je on njime upravljao. Iz njih proizlazi nekoliko zanimljivih pitanja. Bi li taj stroj bio proizvodio bolje odluke daje bio racionaliziran u skladu sa zamislima kritičara? Kojim kriterijima bismo se mogli voditi ocjenjujući odluke »boljima«? Neovisno o tome je li im Churchill zaista disao za vrat, 199 načelnu i mi u konačnu i luli odgovorni katnom kabinetu, a on |e u strategijskim i vojnim pitanjima bio logično sklon ozbiljno razmotriti Chuichil-lovo mišljenje čak i ako svi njegovi članovi nisu bili poslušne marionete kakvim su ih prikazivali Churchillovi protivnici. Osim u slučaju njegove smrti mogućnost koju se nikako nije smjelo isključiti imajući na umu njegovu dob, njegove boljetice te rizična putovanja koja je i nadalje tvrdoglavo poduzimao - Churchill se nije dao izbaciti iz srca i iz središta zaraćene nacije, ne samo zbog službenih dužnosti koje je obnašao, već i zbog toga stoje bio takav kakav je bio - neukrotiv, glasan i prodoran. Kao stoje to u srpnju 1942. godine jednostavnim riječima objasnio general sir John Kennedy, čovjek koji nikako ne pripada skupini Churchillovih nekritičnih obožavatelja: »nitko drugi nije posjedovao osobine potrebne za taj posao«.298 I u tome se kriju srž i suština svih zamjerki Churchillu. Istinska meta njegovih kritičara nije bio njegov ratni stroj, već način na koji je on njime dominirao i na koji se njime služio. Gurao se u neke njegove dijelove, gdje uopće nije bio potreban. Služio se njime ugađajući vlastitim željama ili prosudbama na način na koji je to odgovaralo samo njemu i nikome više. Njegova načelna neobzirnost tu je dolazila do izražaja gotovo kao nigdje drugdje. Nikada se nije držao uobičajenog vremena za rad ili počinak, prisilivši na to sada i cjelokupno svoje okruženje. Njegove stenografkinje, jedna od kojih se prisjetila kako je morala raditi bez odmora do 4 sati ujutro na govoru »Never in the field of human conflict« (»Nikada u polju sukoba među ljudima«), smatrale su te svoje teške kušnje svojim doprinosom ratnom naporu, ali su također poštovale čovjeka i divile mu se.299 Međutim, viši dužnosnici i kolege iz užeg Kabineta vlade mnogo su teže prihvaćali rad u te kasne sate. Iznenadan poziv na sastanak u nedjeljno jutro kako bi se rješavalo o nekoj žurnoj stvari, ili čak na ponoćni sastanak ako je problem bio vrlo žurne prirode - bile su to neugodnosti za koje bi se moglo reći da idu u rok službe. Ali biti prisiljen nakon večere nastaviti s radom do 2 sata ujutro ili čak kasnije, i to ne s nekom pametnijom svrhom, već samo zato da biste odgledali filmske materijale, poslušali Churchillove monologe i ugodili njegovim hirovima, to su bile preteške kušnje za te prezaposlene ljude koje su već sljedećeg jutra čekale nove obveze. činjenica da nitko od tih patnika, pa čak niti ponajveći među njima, sir Alan Brooke, navodno nikada nije izravno prosvjedovao pred Chur200 clullom, govnu nešto o njihovu osjećaju za pristojnost, dužnost i poštovanu'. Brooke osobito, ali i ostali, prigovorili bi mu s vremena na vrijeme zbog njegovih nastupa na sjednicama Odbora kojima bi ih ponekad jednostavno izludio, ali čini se da su se načelnici općenito osjećali dužnima izdržati te duge i iscrpljujuće sate službovanja u Chartwellu, Chequersu i ponekad Ditchlev Parku. Nema dokaza daje Clementine, koja se već odavno bila izborila za svoje pravo da ode na počinak u pristojno vrijeme, ikada pokušala upotrijebiti svoj utjecaj kako bi ga prisilila na promjene u tom dijelu njegovih navika. Pokušala je promijeniti neke druge osobine ili navike -

njezino pismo od 27. lipnja 1940. godine o nepovoljnom utjecaju stresa i naprezanja na njegovo ponašanje s pravom je postalo slavno - ali čini se da je bitku za njegov pravodobni odlazak na počinak smatrala već izgubljenim i zaključenim slučajem.300 Churchill je bio čovjek kojeg je priroda nagradila mnogim darovima; neki su bili vrijedni poštovanja, drugi su bili izvanredni, a treći, istini za volju, samo naporni. Približavajući se sedamdesetoj, Churchill je jednostavno bio ono stoje bio: nepromjenjiv. Ako je nacija uopće željela Churchilla, morala gaje prihvatiti cijeloga.301 Prihvatiti cijelog Churchilla značilo je prihvatiti i njegove pajdaše. Kvaliteta svakog čovjeka na visokoj dužnosti u znatnoj je mjeri određena njegovim izborom osoba koje imenuje na dužnosti i s kojima se savjetuje. Churchill se »savjetovao« odnosno razmjenjivao je mišljenja o ratu s mnoštvom međusobno vrlo različitih ljudi. Objedi i večere u njegovoj kući obično su bili prilika da čuje svoje goste, kao i da gosti čuju njega. Bio je toliko blagoglagoljivu društvenim prigodama ili na službenim sjednicama da su se drugi s pravom pitali je li čuo išta od onoga što su govorili, ali činjenica je da bi on to čuo, pohranjujući velik dio tih informacija u svoje slonovsko pamćenje za neku buduću potrebu ili namjenu. Imao je nekoliko bliskih prijatelja s kojima je razgovarao češće nego s drugima, ali kako većina tih prijatelja politički nije bila nikome odgovorna niti vidljiva oku javnosti, neki su posumnjali daje on, Churchill, bio podložan nepriličnim i »zlokobnim« utjecajima, to jest onim vrstama utjecaja za koje se u neka ranija vremena sumnjičilo kraljeve miljenike, priležnice i ispovjednike. Kritičari nisu imali razloga za brigu. Churchill je bio svoj, nimalo povodljiv čovjek i u konačnici je uvijek postupao po vlastitoj prosudbi. 201 Medu Churchillovim osobama od povjerenja posebno su se isticala trojica: Brendan Bracken, lord Beaverbrook te profesor Frederick l.inđe-mann koji je 1941. godine stekao naslov lorda Chenvella. Bio je tu neko vrijeme i četvrti, Desmond Morton, časnik u obavještajnoj službi koji je bio izuzetno blizak Churchillu sve do kraja 1930-ih. Iz razloga koji nisu posve jasni, Morton je izgubio Churchillovu naklonost te je poslije s mnogo gorčine pisao o svojem osjećaju odbačenosti.302 Svaki od te trojice bio je na svoj način čudan i koristan. Bracken, rođeni Irac, parlamentarni zastupnik od 1929. godine i moćnik financijskog tiska, Churchillu se ponudio u svojstvu pobočnika, čovjeka odanog i spremnog učiniti sve što Churchill od njega zatraži te sve što bi prema njegovu mišljenju bilo dobro za Churchilla. Bio je to snalažljiv operativac, upućen u sve tajne Westminstera, ali najsretniji kada je mogao djelovati iz drugog plana. Međutim, tako dugo dok je Churchill bio u političkim bespućima, Bracken nije mogao ništa. Onog trenutka, međutim, kada bi se njegov junak vratio na neku visoku dužnost, korisnost takva prijatelja nije imala granica. Osim kao osoba od povjerenja i potrkalo, Bracken je tijekom rata obnašao dodatne dvije uloge koje su Churchillu bile vrlo korisne. Bio je preuzeo na sebe dio bremena koji bi premijera inače bio odvlačio od zapovijedanja ratom, a to je pokroviteljstvo. U tom polju stvari su se događale daleko od očiju javnosti. Druga Brackenova uloga bila je ona ministra informiranja, a preuzeo ju je sredinom 1941. godine. Ta uloga bila je itekako u središtu zanimanja javnosti jer je bila važan kotačić Churchil-lova ratnog stroja, ali i sastavni dio njegova plana uzdanja u britansku javnost i očuvanja otvorenog društva. Nikada ranije Ministarstvu informiranja nije bilo pošlo za rukom pronaći neki javnosti prihvatljiv srednji put između potreba vojne cenzure (koju su granska ministarstva nagonski rastezala preko svake razumne mjere) i novinarske predanosti slobodi informiranja i govora (koja je u znatnoj mjeri trpjela zbog samocenzure). Umješnost Brendana Brackena u odnosima s tiskom, njegova neustra-šivost u odnosima s »vojnim« ministarstvima te njegovo uspješno uspostavljanje modusa vivendi s BBC-jem (»pretvaranjem sukoba u suradnju«) omogućili su mu da Ministarstvo informiranja pretvori u dobro uhodanu organizaciju, slobodnu od gotovo svakog proturječja, kakva je ostala sve do kraja rata.303 202 Korist ko|ti su Churchill i ratni napori nacije imah od Reaverbrooka lula je znatno teže uočljiva. Kao fanatični graditelj Imperija i rođeni Kanađanin koji se uspeo u sam vrh engleske plutokracije, Beaverbrookje više od dvadeset godina bio Churchillov bliski prijatelj. Bio je također i ])olitičko zabadalo te novinski magnat. Poput Brackena, i on bi se ponekad posvađao s Churchillom bez ikakvih posljedica; nasuprot Brackenu, on bi se ponekad razišao s Churchillom u pitanjima visoke

politike. Clementine ga nikad nije voljela, niti mu je vjerovala, a takve njezine osjećaje dijelili su i mnogi drugi prijatelji. Visoki zapovjednici i zagriženi laburisti 11 koje se njezin suprug pouzdavao, primjerice Brooke i Bevin, Beaverbro-oka su jednostavno prezirali. Tek je s Bevinovim odbijanjem suradnje s njime 1942. godine praktički stavljena točka na njegovu ministarsku karijeru. Međutim, Churchill je Beaverbrooka smatrao neobično zanimljivim. Ponajviše su ga očaravale priče o Beaverbrookovim piratskim iskustvima u poduzetništvu i financijama: volio je slušati Beaverbrookove priče o tome kako nadmudriti druge, obaviti posao i zaraditi novac. Churchill je uporno tvrdio da ga Beaverbrookovo društvo bodri više nego društvo ijedne druge osobe, kao da mu je s vremena na vrijeme bila potrebna doza tih priča, povjerivši Beaverbrooku čak dva puta visoke i ključne dužnosti u svojemu ratnom stroju.304 Sredinom svibnja 1940. godine Churchill je Beaverbrooka postavio za novog ministra zrakoplovne industrije. Vjerovao je, vjerojatno s pravom, da bi stopa proizvodnje zrakoplova mogla biti viša te je povodeći se vrlo upitnom procjenom Beaverbrooku dao carte blanche daje poveća. Beaverbrookje u tome uistinu bio vrlo uspješan nekoliko mjeseci, služeći se pri tome metodama koje su kod drugih izazivale zaprepaštenje i bijes.305 Tako je, na primjer, izvukao iz intemacijskih logora u koje su bili bačeni bez razlike svi »neprijateljski stranci« sve njemačke Zidove inženjere. Presretao je i piratski plijenio materijale namijenjene drugim ministarstvima, ushićivao javnost pozivima na predaju aluminijskoga kuhinjskog posuđa (da bude »pretvoreno u lovce Spitfire«) te iskorištavao vlastite novine kako bi navukao bijes javnosti na one koji bi mu pri tome stali na put. Sve to bilo je učinjeno uz vrlo visoku cijenu, a platila su je sva ministarstva u njegovu dosegu. Takva praksa značila je, među ostalim, stalan rat s Ministarstvom zrakoplovstva.306 Churchill ga je uklonio s tog položaja tek 1941. godine, premjestivši ga u Ministarstvo opskrbe. U njemu Beaver203 brook nije ostavio nikakva naga. Budući tla je Ministarstvo opskrbe postojalo i pnje njegova dolaska, nije mogao posložiti drugo po vlastitu ukusu, a također je dospio u nevolje sukobivši se s Bevinom, moćnim ministrom rada i nacionalne službe koga je Churchill podržao kada je ovaj odbio ustupiti Beaverbrooku makar i pedalj svojeg teritorija. Iako vraćen na ministarski položaj 1943. godine, a privatno bliži Churchillu nego ikada prije, time je Beaverbrookovim meteorskim upadima u ključne organe ratnog stroja naposljetku došao kraj. Frederick Lindemann bio je najvažniji Churchillov intimus. Sve do kraja 1942. godine kada je ušao u uži Kabinet vlade kao glavni državni rizničar najviša dužnost koju je Lindemann dotad bio obnašao bila je ona premijerova osobnog savjetnika za znanost te šefa malenoga Statističkog odsjeka pri Ministarstvu obrane koji je Churchill povukao sa sobom iz Admiraliteta u ured premijera u Ulici Downing.307 Njegov utjecaj postao je time golem i sveprisutan. Churchill se savjetovao s njime kad god je htio i ne samo o znanstvenim pitanjima; njegova potpora kampanji bombardiranja Njemačke, koju su ostali znanstvenici u službi vlade smatrali potpuno neznanstvenom, bila je dio razloga zastoje Churchill dopustio da se kampanja tako dugo nastavi bez ikakva uplitanja s njegove strane. Kadaje riječ o Statističkom odsjeku, profesor i njegovi pametni mladi ljudi imali su ranije vrlo malo prilike raditi izvan Admiraliteta. Sada su se slobodno služili cijelim vladinim aparatom, radeći »na nečemu što bi se u širem smislu moglo nazvati logistika i ekonomika rata, uključujući osobito upotrebu oskudnih resursa poput brodovlja i ljudi«.308 Radi Churchilla Odsjekje također svodio na zajednički format sve statističke podatke koje su različita državna ministarstva pripremala svako prema vlastitom obrascu. Lindemannov Statistički odsjek bio je temelj Churchillove težnje da jednim okom uvijek prati funkcioniranje svakog dijela ratnog stroja: bio mu je potreban tjedni pregled njegova funkcioniranja, počevši od tupog kraja na kojem su se nalazili muškarci, žene i sirovine pa sve do njegova oštrog kraja na kojem su se odvijale borbe. Bila je to fantastično odvažna i moćna zamisao. U vrijeme rata većina čelnika država vrlo rado prepušta svojim izabranim suradnicima da samostalno vode svoja ministarstva, prihvaćajući njihove izvještaje o radu sve dok ne dobiju uvjerljive dokaze koji govore suprotno. Uostalom, svaki ministar koji drži do sebe u pravilu neće prihvatiti odgovornosti koje nosi 204

ministarski polo/a] ako inu nije dopušteno da to čini na vlastiti način. Kritičan (huivlullova upornog nadgledanja aktivnosti na njegov (»diktatorski!«) način tvrdili su da je to mogao činitijedino zahvaljujući tome što su njegova imenovanja odreda bili »povlađivači«. Optužba je bila besmislena. Neki medu njima - A. V. Alexander, prvi lord Admiraliteta, na primjer, te u određenoj mjeri Churchillov dugogodišnji prijatelj i štovatelj Archie Sinclair u Ministarstvu zrakoplovstva - bili su možda popustljiviji od drugih, ali većina to nije bila uopće. Sinclair mu se u stvari suprotstavio već nekoliko tjedana nakon svojeg imenovanja, odbivši prisiliti visokog časnika RAF-a da se ispriča Beaverbrooku zbog izjave koju je Beaverbrook smatrao »neutemeljenom optužbom«.309 U odnosu na Churchillov uži Kabinet vlade iz 1951. godine razlika je bila napadna. Oslobođen svih ratnodopskih pritisaka i ravnodušan prema svojoj stranci, Churchill je ispunio svoj Kabinet srodnim dušama, uključujući svoje ratne suradnike Ismayja i Alexandera, dajući im odgovornosti koje im nikako nisu odgovarale. Početkom 1940-ih, međutim, sastavio je svoju svestranačku nacionalnu vladu osvježavajući je s vremena na vrijeme muškarcima (žene tu uopće nisu figurirale) koji su najbolje odgovarali zahtjevima posla neovisno o tome odakle dolazili, a to je činio s takvom odlučnom drskošću daje sindikalni vođa Ernest Bevin već od samoga početka bio njezin član. Istina je također da su laburisti zauzimali istaknuta mjesta u Churchillovoj administraciji tako da su se konzervativ-ci nerijetko žalili da Churchill previše preteže na njihovu stranu. S druge strane, bilo je tu muškaraca koji su praktički bili nestranački ljudi, poput sirjohna Andersona ili lorda VVooltona kojegje njegovo raznorodno iskustvo u trgovini na malo i distribuciji učinilo sjajnim ministrom za hranu. Gotovo svi u vladi (i izvan nje) žalili su se zbog njegove naklonosti Beaverbrooku. Vojna imenovanja (i razočaranja) prouzročila su mu više nevolja i privukla više kritika od civilnih. Nakon što je imenovao sebe ministrom obrane i izgradio odnose s načelnicima stožera kako smo ranije opisali, mogao je legitimno zahtijevati udjela u njihovim aktivnostima, upravo onako kao što je mogao zahtijevati pravo na izravnu prepisku s glavnim zapovjednicima različitih borbenih arena, stoje bila dotad nezabilježena primjena ovlasti koju profesionalni vojnici u cjelini nikako nisu odobravali. U kojoj mjeri je njegova volja mogla biti provedena u svakom pojedi205 nom slučaju ovisilo je prije svega o načelniku o ko|cm |c bila riječ ili možda o nadležnom ministru. Nemoguće je poreći da je Churchill imat) miljenike te one koji to nisu bili. Bio je, primjerice, slab na generala sir Harolda Alexandera, postupajući s njime s obaveznom obzimošću i dodjeljujući mu zapovjedne položaje, ili pak zadržavajući ga na položajima za koje su ga u to vrijeme neki, a naknadno mnogi smatrali ne baš najsretnijim izborom. Zadržao je ostarjeloga mornaričkog zapovjednika kojeg je naslijedio od Chamberlaina, admirala sir Dudlevja Pounda, još mnoge mjesece nakon što je čovjek očigledno bio počeo gubiti snagu, među ostalim i zbog toga jer je Pound bio odan i neproblematican, ali dijelom i zbog toga jer se Churchill nije radovao budućoj suradnji s Poundovim najlogičnijim nasljednikom, čvrstim sir Andrevvom Cunninghamom kojeg je u konačnici ipak bio prisiljen prihvatiti. Pa ipak, imenovao je još čvršćeg generala sir Alana Brookea za nasljednika sir Johna Dilla (kojem je dao nadimak »Dilly-DaUy«*) na mjestu zapovjednika kopnene vojske u studenom 1941. godine te ga, razotkrivajući time kao apsolutnu laž tvrdnju da nije podnosio one koji su mu proturječili, zadržao na tom položaju do kraja rata unatoč neobuzdanim raspravama koje su obilježile njihov odnos: »Kad udarim šakom o stol i unesem mu se u lice, što on čini? Udara još jače šakom o stol i bijesno mi uzvraća pogled.«310 Već od prvih dana rata Churchill je pokazivao sklonost prema svojoj braći po oružju iz Prvoga svjetskog rata te bi se vjerojatno i mnogo češće bio poslužio njihovim uslugama da su ih bili voljni prihvatiti ili da njihova imenovanja nisu bila spriječena. Već smo imali prilike vidjeti kako je neke od njih vratio u službu u vrijeme kada je bio prvi lord Admiraliteta. Njegov izbor za zapovjednika svih oružanih snaga u slučaju invazije 1941. godine bio bi pao na šezdesetsedmogodišnjeg maršala RAF-a lorda Tren-charda, dok bi novorođenu Upravu za združene operacije bio povjerio šezdesetosmogodišnjem admiralu sir Rogeru Keyesu. Cijenio je žestoke, ekscentrične i staromodne ljude, općenito s dobrim rezultatima. Njegovo najdramatičnije i najosporavanije imenovanje bilo je ono četrdesetdvogo-dišnjeg kapetana Louisa Mountbattena na položaj šefa združenih operacija uz promaknuće u čin viceadmirala i mjesto u Odboru načelnika stožera (što su načelnici zamjerili).

Godinu dana kasnije Mountbatten je bio izDilly—dally (engl.) - oklijevati, kolebati se; dangubiti (nap. prev.). 206 nova promaknut u čin admirala, preuzevši uz suglasnost Amerikanaca dužnost vrhovnog zapovjednika za jugoistočnu Aziju. Nasuprot svim pravovjernim mišljenjima, Churchill je također podržao generala Ordea Wingatea i njegov neobičan projekt Chindit*, čija je svrha bila uznemiravanje Japanaca i njihova pozadinskog postroja u Burmi uz pomoć gerilskih operacija koje bi se opremale zračnim pošiljkama. Uporno je zahtijevao povratak iz mirovine tenkovskoga genija Percyja Hobarta, stavio je inovativnog i ekscentričnoga inženjerijskog časnika Millisa Jefferisa pod Profesorovu zaštitu, prosvjedujući kada bi čuo da su poduzetni i vrijedni kandidati za časnička imenovanja bili odbijeni zbog pukih razloga društvene (ne)pripadnosti. Churchill se također znao riješiti zapovjednika koje bi bio ocijenio nemarnima ili neučinkovitima, iako valja primijetiti da u takvim prilikama nije djelovao samostalno. U dva slučaja kada je smjenjivao nositelje visokih dužnosti u RAF-u, ljudi kojima ih je zamijenio bili su neprijeporno nadmoćnih sposobnosti: sir Cyril Newall prepustio je svoje mjesto zapovjednika Stožera zrakoplovstva sir Charlesu Portalu, dokje sir Richarda Peirsea na mjestu zapovjednika Zapovjedništva bombarderskog zrakoplovstva zamijenio sir Arthur Harris. Njegova zamjena Ironsidea Dillom na dužnosti CIGS-a u svibnju 1940. godine bilaje također koraku pravom smjeru.311 Njegova smjena dvojice glavnih zapovjednika u britanskoj i imperijalnoj vojsci na Bliskom istoku svojedobno je bila izazvala mnogo kritika, a i danas to čini. Dio tih kritika bio je podjednako rezultat divljenja njihovu otporu Churchillovu gnjavatorstvu, kao i razložnom odbacivanju Churchillovih gledišta. General sir Archibald Wavell bio je dugo podnosio teret neobično složene zapovjedne odgovornosti, bolne oskudice vojnog materijala te neumjerenog Churchillova požurivanja prije nego stoje niz operativnih neuspjeha prisilio Churchilla da ga smijeni u srpnju 1941. godine. Kako je Churchill postajao sve očajniji za vojnim uspjehom u pustinjskom ratu, svoje je nade naposljetku bio privezao uz generala sir Cla-udea Auchinlecka. Kako bilo, u kolovozu 1942. godine generalov rezultat u bitci protiv strašnog Rommela nije bio dovoljno uspješan da opravda Churchillovo ili Brookeovo povjerenje, ili pak - što je bilo najvažnije »Chindit« je iskrivljeni izgovor burmanske riječi koja označava krilatoga kamenog lava, čuvara budističkih hramova (nap. prev.). 207 povjerenje samih pripadnika njegovih postrojbi. 1 VVavell i Aiu hmleck (poput Cunninghama) suprostavili su se Churchillu svojim reakcijama na njegovo požurivanje. Kao stoje dobro poznato, VVavell je bio poučio Churchilla da »velik račun kod mesara nije nužno dokaz dobre taktike«, ali to, čini se, nije bio važan čimbenik u njegovoj odluci da ih smijeni. Osvetoljubivost koju su premijeru s vremena na vrijeme pripisivali, osobito u napetim prvim mjesecima njegova mandata, općenito se smatra presudno odgovornom za smjenu admirala sir Dudleyja Northa u rujnu 1940. godine. Službeno, admiral je bio propustio spriječiti prolazak nekoliko brodova vichyjevske Francuske kroz Gibraltarska vrata, ali pravi razlog njegove smjene bio je taj što se potrudio obavijestiti London o tome što su svi na Gibraltaru i u floti admirala Somervillea mislili o akciji protiv francuske flote kod Tel-el-Kebira.312 Nijedan opis Churchillova ratnog stroja ne može biti potpun bez specificiranja dijelova koje je on osobno izumio i ugradio. Neke smo već spomenuli. Najvažniji je bilo Ministarstvo obrane s minimalnim brojem zaposlenika, ali golemim utjecajem. U Churchillovim rukama ono je postalo sredstvom asimiliranja vojne i civilne vlasti: »Tako je po prvi put Odbor načelnika stožera preuzeo svoje legitimno i primjereno mjesto u izravnom dnevnom kontaktu s izvršnim šefom vlade te je u suglasju s njime imao puni nadzor nad vođenjem rata i oružanim snagama«.313 Labavo povezan s njime bio je Profesorov Statistički odjel ili odsjek, čiju smo zadaću univerzalnog nadgledanja i evaluacije već ranije istaknuli. Kako bi zadovoljio nove potrebe na domaćem frontu (uključujući one u proizvodnji zrakoplova, zatim proizvodnju, gorivo i struju te obnovu), Churchill je osnovao nova ministarstva, dok je radi pravodobnog rješavanja višestrukih teškoća koje su se javljale u

konkretnim prekomorskim regijama delegirao ovlasti različito nazvanim ministrima za Daleki istok (stoje vrlo brzo bilo ukinuto), Bliski istok (pod R.G. Caseyjem, kao ustupak Australcima), Washington (za pitanja opskrbe), Sredozemno zapovjedništvo (koje je od prosinca 1942. bilo u rukama Harolda Macmillana) te Zapadnu Afriku. Churchillove inovacije na vojnoj strani bile su brojne i odreda na ovaj ili onaj način uspješne, čak i ako nisu uvijek ispale onako kao stoje on to očekivao. Njegova izvorna vizija komandosa, zamišljena upravo nakon Dunkirka, bila je mnogo veća i kompetentnija nego što bi u praksi ikada 208 9. Churchill puca iz strojnice Tommy Gun (Thomson), 1944. U desnom gornjem kutu fotografije vidi se Amerikanac koji također puca - to je general Eisenhower. Ovaj tip strojnice bio je pouzdaniji od one s bubnjem iz koje Churchill puca na fotografiji kojom se Goebbels poslužio kako bi ga prikazao kao gangstera. (Imperijalni ratni muzej) 10. Radijsko obraćanje Americi s tipičnim »stihovima iz psalama« koji su krupnim slovima zabilježeni na papiru. Lagano odijelo i kravatu s čvorom oblačio je isključivo u neslužbenim prigodama, zajedno s neizbježnom vrpcom nekoga neidentificiranog odličja. Je li možda riječ o američkom odličju za hrabro držanje pred neprijateljem iz 1918. godine? (.Imperijalni ratni muzej) 11. Churchill ubrzo nakon bombardiranja Liverpoola, potkraj 1940. ili početkom 1941. Šešir mu je u ruci, spreman za otpozdravljanje. (Imperijalni ratni muzej) 12. Churchill se Kongresu obratio dva puta tijekom rata: 26. prosinca 1941. te 19 svibnja 1943. Ova fotografija vjerojatno je snimljena prigodom drugog posjeta. (Imperijalni ratni muzej) 13. Churchill u odori komodora britanskoga Kraljevskog ratnog zrakoplovstva u pratnji generala sir Alana Brookea, predsjedavajućeg Odbora načelnika stožera, i generala Dwighta Eisenhowera, vrhovnog zapovjednika savezničkih ekspedicijskih snaga, 1944. (Imperijalni ratni muzej) 14. Velika trojica na Jaki, veljača 1945. Roosevelt i Churchill pokušavaju izgledati veselo, iako je ovaj prvi smrtno bolestan. (Imperijalni ratni muzej) 15. Potsdam, srpanj 1945. Tužan prizor: Svjestan činjenice da Istočna Europa postaje Sovjetsko Carstvo, Churchill pokušava prikriti unutarnju tugu. Truman je izvan svojeg elementa. Samo Staljin izgleda potpuno opušteno. (Imperijalni ratni muzej) 16. Churchill u posjetu Siegfriedovoj liniji 3. ožujka 1945. u društvu Brookea, Montgomervja i američkoga generala Simpsona, zapovjednika 9. armije. (Imperijalni ratni muzej) 17. Churchill, Brooke, Montgomery i Simpson prelaze most Bailey Bridge, 3. ožujka 1945. (Imperijalni ratni muzej) 18. Churchill predvodi simbolički prevažno iskrcavanje na istočnu obalu Rajne, 25. ožujka 1945. Slijedi ga Brooke. (Jmperijalni ratni muzej) 19. Churchill s Brookeom i Montgomervjem. Brooke bilježi u svojem dnevniku »sjajan objed« na istočnoj obali Rajne, 26. ožujka 1945. {Imperijalni ratni muzej) lulu izveđivo, što nikako nr umanjuji' korisnost zadaća koje su komandosi bili sposobni obaviti, lakođcr, Služba za specijalne operacije našla je vlastito područje djelovanja u kojem je mogla biti korisna na način koji se priličnu razlikovao od njezina prvobitnoga, pretjerano ambicioznog cilja »zapaliti iskru ustanka na kontinentu« - u skladu s prijedlogom njezina osnivača. Poput svih drugih građana u demokraciji, Churchill isprva nije pojmio ni surovost s kojom će se Njemačka održavati na okupiranim teritorijima, niti dodatnu kontrolu koju će steći uz pomoć »kolaboracionista«. Međutim, kako su mjeseci prolazili, počeo je cijeniti SOE-in nužno tajni posao promicanja i naoružavanja pokreta otpora u svakom ratom zahvaćenom području i upravo je njegova potpora spasila Službu od njezina upornog neprijatelja, suparničke tajne službe MI6.314 Uprava za združene operacije, još jedno od institucionalne novorođenčadi u lipnju 1940., od samog je početka bila međuministarsko tijelo, pružajući primjer i pronalazeći način za ono što će morati postati uobičajeno ako Britanija bude željela iskrcati svoje postrojbe na kontinentu koji je u međuvremenu postao »Hitlerovim kontinentom«. »MD1« (Ministarstvo obrane jedan, popularno prozvano Churchillovom igraonicom) bila je mala, specijalizirana inženjerijska jedinica u Whitechurchu na Temzi pokraj Pangbournea, u kojoj je Millis Jefferis izumio »ljepljivu« bombu, PIAT-ov

protuoklopni bacač te ostale korisne inovacije. Bletchlev Park, »postaja X«, odnosno u govoru državne uprave Državna škola za kodove i šifre, nije bila Churchillova tvorba jer je bila osnovana u Bletchlevju dvije godine prije nego stoje Churchill postao premijer, počevši već u svibnju 1940. godine uspješno razbijati njemačke mornaričke i vojne kodove. Churchill ju je smjesta prihvatio, stavljajući je radi zaštite pod svoje krilo. Churchilla je obavještajni rad oduvijek ushićivao tako da je uživao u svojoj dnevnoj porciji dekripata iz Bletchlevja i bio pun poleta u vezi s njegovim vojnim primjenama - znatno više od nekih nepovjerljivih admirala i generala do kojih su Bletchlevjeve tajne dolazile tajnovitijim putem. Churchill nije neprekidno stvarao buku oko toga, kao stoje to činio s drugim svojim draguljima, očigledno pun uvjerenja daje tu neobičnu ustanovu punu neobičnih ljudi najbolje pustiti da radi samostalno. Posjetio je Bletchlev samo jednom i tom prilikom pri odlasku u šali primijetio šefu tajnih obavještajnih službi: »Znam da sam Vam rekao da prevrnete svaki kamen kako biste našli odgovarajuće ljude, ali nisam 209 mislio da ćete me shvatiti tako doslovno!«" ' Ono što je Chuivhill vidio i osjetio u toj prilici očigledno ga se bilo dojmilo. Kada mu je nedugo nakon toga jedan od kriptoanalitičara donio pismo koje su supotpisala četvorica, a kojim su htjeli upozoriti da njihov rad usporavaju razne nestašice (posjetitelju u Bletchlevju bilo je rečeno da im nedostaje čak i olovaka), Churchillov odgovor bio je: »AKCIJA DANAS! Pobrinite se da dobiju sve što žele i da to bude krajnji prioritet, i izvijestite me kada to bude učinjeno.«316 210 11 Kao najstariji član Velike trojice, petnaest godina stariji od Hitlera, Churchill se bližio svojem sedamdeset i prvom rođendanu kada je rat naposljetku završio. Bilo je čudo da je još uvijek bio živ. U više navrata izložio se smrti s onom istom drskošću kojom joj je znao prkositi kao mladi konjanički poručnik i sredovječni pukovnik, i da ga prisebni pratitelji u nekoliko navrata nisu bili spriječili, bio bi joj prišao vrlo, vrlo blizu, možda i previše. Preživio je zračne napade, preplovio mora kojima su harale podmornice te preletio nebo kojim je patrolirao Luftwaffe. Izračunali su daje u svojstvu premijera što kopnom, što morem, što zrakom proputovao ukupno 170 222 kilometara, ne računajući putovanja unutar Ujedinjenog Kraljevstva.317 Cesto je pobolijevao, najmanje jednom došavši na rub smrt uslijed upale pluća. Nije se štedio, ostajući za kormilom čak i nakon stoje europski rat došao do svojeg kraja tako da u vrijeme objavljivanja rezultata općih izbora 1945. godine, netom prije završetka rata na Tihom oceanu, Churchill nije bio samo vrlo umoran, već razumljivo i potišten. Clementine, koju povremeno vlastito neraspoloženje i umor nikada nisu spriječili u skrbi za njegovu udobnost i sreću, bojala se da će ga rat iscrpiti do te mjere da će umrijeti čim doživi njegov kraj.318 Istina koju Clemetine nikada nije izrekla naglas, a koja je bila dovoljno očigledna, jest daje Churchill uspio preživjeti rat upravo zbog toga jer je u njemu na neki način uživao. čitatelj će se prisjetiti njegova priznanja supruzi uoči izbijanja Prvoga svjetskog rata: »Sve naginje ka katastrofi i propasti. Ja sam zainteresiran, spreman i sretan.« Churchill je ostao zainteresiran, spreman i sretan tijekom većeg dijela Drugoga svjetskog rata. Nedugo nakon završetka rata u Europi, jednom prilikom okrenuo se od svojega radnog stola rekavši svojem liječniku i pouzdaniku: »Osjećam se vrlo usamljeno bez rata. Osjećaš li se i ti tako?«319 Začudo, Churchillu je u vrijeme rata uvijek polazilo za rukom u javnosti izgledati samopouzdano i 211 Obitelj pod oružjem mirno čak i kada je privatno bio potišten. Naravno da |c bio žalostan štoviše, utučen - zbog nesreća i razočaranja koji su pljuštali po njemu prve dvije godine njegova premijerskog mandata, iskusivši nekoliko uistinu teških dana u prvim mjesecima svojeg mandata, mjesecima francuskog sloma, Dunkirka i prijetnje njemačke invazije. Nikada nije volio slušati o ljudskim gubicima i patnjama, čineći sve što je mogao - ponekad i više nego što bi se svidjelo njegovim zapovjednicima - da ih ublaži. Međutim, gubici i patnje bili su temeljni sastojak rata i nijedan gospodar rata bistre glave ne

bi dopustio da mu odvrate pozornost od najvažnijeg cilja: »pobjede po svaku cijenu«. Usmjeravanje rata prema pobjedi bila je zadaća pred kojom je sve ostalo nestajalo, zadaća koja je Churchilla opčinjavala unatoč svim frustracijama i neuspjesima koje je donosila. čak i u posljednjim tjednima, kada je njegova radost zbog skorog poraza Njemačke već dulje vrijeme bila potamnjena jačanjem sovjetske prijetnje, ostao je dobrog i zaraznog raspoloženja, povremeno narušenog jedino umorom koji je imao sve snažniji utjecaj na njegov rad. Nije dopustio da rat poremeti više nego stoje to bilo apsolutno neizbježno već odavno ustaljene i udobne prioritete njegova života: usluge osobnog sluge, zajutrak u krevetu, poslijepodnevnu siestu, svakodnevne vruće kupke (dva puta dnevno ako je bilo moguće), tajnice u svakom trenutku spremne za primanje njegova diktata, projekcije filmova poslije večere, kasnonoćni rad te, naravno, cigare, alkohol i dobar objed. Te dobre stvari u pravilu su bile zajamčene u obje njegove službene rezidencije: u Ulici Downing broj 10 u Westminsteru te u Chequersu, kraj Wendove-ra, u zavjetrini Chiltem Hillsa u grofoviji Buckinghamshire. Chequers mu je bila najdraža rezidencija te je tamo najčešće i boravio, osobito vikendom; jedini trenuci kada nije smio boraviti u toj kući bile su vedre noći okupane mjesečinom tijekom Blitzkriega kada se smatralo daje kuća previše vidljiva meta za njemačke bombardere. Poput monarha u neka ranija vremena, za takvih bi noći Churchill pozvao sebe i svoju pratnju na vikend u Ditchley Park u šumovitoj grofoviji Oxfordshire, nedaleko od Blenheima, u goste bogatom konzervativnom parlamentarcu Ronaldu Treeju, koji gaje u cjelini gledajući rado primao, ugostivši ga čak petnaest puta. Kuća u Ulici Downing nije se mogla smatrati sigurnim mjestom za život i rad tijekom Blitzkriega (koji je uz prekide trajao do 1942.) odnosno 212 u vrijeme njemačkih napada raketama V1 i V2 llH4. i 1 °45. giKline. Britansku vladu to nije bilo zateklo nespremnu. Budući da su zračni udari bili očekivani, vlada je bila donijela dvije ključne odluke: prvo, da jezgra vlade neće napustiti London i izmjestiti se u neko sigurnije mjesto na selu, te drugo, da će se urediti prostran podzemni prostor kako bi uži Kabinet vlade i suradnici mogli nastaviti s radom čak i u vrijeme bombardiranja. U trenutku kada je Churchill postao premijer, taj prostor, tada poznat i danas otvoren za javnost pod nazivom Ratne prostorije Kabineta, bio je spreman i u funkciji ispod onog krila nove zgrade državnog ministarstva koje je smješteno uz Park Sv. Jakova, između ulica kralja Karla i Velikog Jurja. U labirintu hodnika i prostorija nalazile su se i spavaonica i radna soba premijera. Prostorije su nužno bile skučene i rudimentarne te je Churchill u njima prespavao samo tri puta, boraveći radije - čim su ga Ministarstvo javnih radova i Clementine uredili - u apartmanu s prozorima koji je bio izgrađen i utvrđen točno iznad spomenutih podzemnih prostorija, postavši s vremenom poznat kao aneks kuće u Ulici Downing ili jednostavno Aneks. Život u tom apartmanu mogao se približiti udobnosti i užitku vlastita doma, pružajući Churchillu ona luksuzna zadovoljstva koja je bio naučio smatrati uobičajenima.320 Kadaje putovao (stoje bilo često kao što ćemo vidjeti), ti prioriteti svakako nisu mogli biti strogo poštovani, ali Churchill nije dopuštao da ga odricanja i neudobnost obeshrabre. Valja se prisjetiti kako su u to vrijeme zrakoplovi bili vrlo bučni i nestabilni (zbog klipnih motora), a let neprekidna trešnja (jer u pravilu nisu mogli letjeti iznad nevremena). Najneu-dobnija Churchillova putovanja vjerojatno su bila dva leta u grubo preuređenom Liberatoru, bombarderu s najvećim dometom koji posve razumljivo, međutim, nije imao regulaciju tlaka u kabini. Churchill je prvi put putovao u Moskvu u ljeto 1942. godine kako bi se prvi put sastao sa Staljinom, a vrlo brzo nakon toga u Casablancu, na veliku anglo-ame-ričku konferenciju koja je održana u siječnju 1943. Njegov iskusni pilot, kapetan Vanderkloot, odmah mu se svidio tako da je Churchill proveo mnoge sate sjedeći uz njega na mjestu kopilota, osobito kadaje bio u prilici zadrhtati od uzbuđenja gledajući prekrasan izlazak sunca. Bombarder je [prilikom prvog leta] bio nezagrijan i pun propuha čije su se oštre iglice zabadale u mene kroz brojne pukotine. Kreveta nije bilo, već smo 213 ja i sir Charles Wilson, moj liječnik, uspjeli prileei na dvije poliee vi siražnjoj kabini. Imali smo dovoljno pokrivača za sve. 121

Letjeli su od Lynehama do Gibraltara, od Gibraltara u Kairo (gdje su se zadržali dovoljno dugo da Auchinleck bude zamijenjen Montgomery em), iz Kaira u Teheran, a odatle u Moskvu. Nekoliko dana kasnije krenuli su istim putem natrag za London. General MacArthur kasnije je primijetio: »Let od 32 000 kilometara kroz neprijateljsko i strano nebo možda i jest dužnost mladih pilota, ali za državnika opterećenog brigama cijelog svijeta to je čin nadahnjujućeg viteštva i hrabrosti.«322 U svakom slučaju, uvjeti u zrakoplovu morali su biti učinjeni barem malo podnošlji-vijima time što su Churchillu dopustili da puši. Nema dokaza da ga se itko ikada usudio spriječiti da puši cigare. Štoviše, u knjizi koju je napisala o Churchillovim putovanjima, njegova unuka je iznijela izvanredan podatak daje »njegova maska za kisik [bila] prilagođena tako daje mogao istodobno uživati u kisiku i u cigari«.323 Let u Casablancu u siječnju 1943. godine bio je »začinjen« jednom epizodom koja je bila toliko neugodna daju je Churchill odlučio vrlo potanko opisati. Kako bi zagrijali »Komandosa« [ime zrakoplova], postavili su u unutrašnjost kabine benzinski motor koji je prozvodio stupove dima i zagrijavao razne točke grijanja do vrlo visokih temperatura. Probudio sam se u dva sata ujutro ... zbog toga što je jedna od tih točaka grijanja pekla moje nožne prste, izgledajući pri tome kao da će se svakog trenutka zacrvenjeti do usijanja te zapaliti pokrivač. Izvukao sam se stoga iz svojega ugrađenog ležaja i probudio Petera Portala [načelnika Stožera zrakoplovstva] koji je sjedio u rupi ispod, usnuo u svojoj stolici, te skrenuo njegovu pozornost na pregrijani dio stroja. Zaokružili smo pogledom po kabini i spazili još dva takva grijača ... Zatim smo se spustili u prolaz za bombe ... i zatekli dvojicu muškaraca kako marljivo lože benzinsku grijalicu. Gledajući stvar iz svakoga mogućeg kuta, smatrao sam to krajnje opasnim ... Portal se složio. Odlučio sam daje bolje da se smrznemo nego da izgorimo te zapovjedio da se isključe sve grijalice, a zatim smo se vratili na počinak drhtureći na ledeno-hladnom zimskom zraku na visini od otprilike dvije i pol tisuće metara na kojoj smo bili prisiljeni letjeti kako bismo se izdigli iznad oblaka.324 214 Nijedno drugo Churchillovo ratnodopsko putovanje nije bilo ni približno tako uznemirujuće. Pet očajničkih letova u Francusku u RAF ovu IV Havilland Flamingu u svibnju 1940. godine u pokušaju da procijeni lazmjere nadolazeće katastrofe kako bi se spasilo barem ono što se moglo sjiasiti, bili su opasni, ali relativno kratki. Poduzeo je velik broj kraćih letova posjećujući bojišta kao što je to bio slučaj, primjerice, s letovima iz Napulja (ili njegove okolice) na Korziku u zrakoplovu tipa Dakota u pratnji generala »Jumbo« Maitlanda Wilsona 1944. godine.325 Boeingovi leteći brodovi kojima je tri puta letio između Velike Britanije i Amerike 1942. bili su spori, ali luksuzni - »Imao sam dobar, širok krevet u apartmanu za mladence smještenom na krmi s velikim prozorima na obje strane [i] ništa mi nije nedostajalo ni u hrani niti u piću ... Proveli smo ugodno poslijepodne, a zatim i vrlo veselu večeru.« - i ne bi bilo nikakva posebnog rizika da se u povratku s prvog putovanja nisu izgubili, našavši se iznad okupiranog i dobro branjenog Bresta.326 Kasnije u ratu letio je u različitim prilikama letećim brodovima Britanske prekomorske zrakoplovne korporacije tipa »Berwick« i »Bristol« (vrlo slični Short Sunder-landsima), zatim u Avro Yorku (udobna inačica RAF-ova teretnog zrakoplova) te u posljednjim mjesecima rata u prostranom i udobnom American Skymasteru koji mu je na raspolaganje stavio američki general »Hap« Arnold. Većina njegovih putovanja u Sjevernu Ameriku i natrag bila su putovanja morem na bojnim brodovima - Prince of Wales (nekoliko mjeseci prije nego što su ga Japanci potopili), Duke of York i Renown - te potkraj rata u divovskome putničkom brodu Queen Mary prilagođenom za prijevoz tisuća vojnika. U bojnim brodovima mogao je sam birati svoj smještaj - budući da se »apartman za goste« na krmi pokazao »praktički nepogodnim za smještaj uslijed vibracija izazvanih lošim vremenom na moru«, na putovanju prema Zaljevu Placentia Churchill je prisvojio »admiralovu kabinu na mostu«, dobivši zajedno s kabinom i priliku za redovitu tjelovježbu jer je bio prisiljen »probijati se tri do četiri puta dnevno kroz sve odjeljke broda, zatim uz i niz stepenice sve do mosta«.327 S vremenskim uvjetima uglavnom nije imao sreće. Putovanje preko oceana u prosincu 1941. godine bilo je osobito olujno i opasno. Da bi umanjio rizik od podmornica, Duke of York je plovio maksimalnom brzinom, ostavljajući iza sebe i razarače koji su mu služili kao pratnja. »Bili

smo zatvorili grotla i 215 viđnikc da spriječimo u be. Lord Bcaverbrook v. srnu Clementinei Chui proživio od početka rat kuću, poručio joj je: »O teškoća s morskom bok Mothersilla«. Iako je naj krevetu, nije bila riječ i često su boravili u njego grami i tajne vijesti« (Uli radio-vezisti primili, a t; jetiti da ga ni svi veliki pi mogli spriječiti da upit; mogu donijeti nekoliko Uvjete najbliže svojei Queen Mary na koji se ] našao »vrhunsku udobn broj ljudi iz njegove pra: posebnim vlakom od Ac brodu na Clydeu uživao tisuće pripadnika oružar; bi natrag u Europu svak;-sve dužnosnike u Churc! praznik od bilo kojega dt stanci Odbora načelnika taktici komunikacije s an tovanja posvećivala najv< bilo nešto opuštenije za i kćer Mary, koja je bila n 1942. godine da će se or u pratnji njihova oca n, pobočnika te, u onoj mjei teljice.330 Poput većine britansl-odreda sudjelovali u ratn skrbeći se o sreći svojega . budna hostesa. Kako bi objasnila što se događalo u razdoblju od sredine siječnja do početka rujna 1944. godine njihova kći je zabilježila da su od ukupno trideset i tri vikenda, čak dvadeset i četiri bila zauzeta službenim primanjima u Chequersu, pri čemu su gosti ponekad dolazili u smjenama bez ikakva praznog hoda. Natrag u Londonu ručak je gotovo uvijek imao službeni ton, a vrlo često i večeri, kao stoje, primjerice, bio slučaj kada je samo u 1944. godini čak šest puta Kralj neslužbeno došao na večeru.333 Iako je velik dio vremena podržavala Winstona u njegovim aktivnostima (posjećujući umjesto njega njegove birače), Clementine je našla vremena za tri vlastite čelne dužnosti. Dvije su joj bile osobito važne: Ratni fond YMCA-a (Kršćanske udruge mladih žena) koji je vodio hostele, kan-tine i klubove za pripadnice oružanih snaga i žene zaposlene izvan svojih prebivališta te »Fulmer Chaseov« Dom za mlade majke. Delikatne riječi kojima je njezina kći opisala motive majčinog angažiranja oko Doma prizivaju u pamet jedan aspekt tadašnjeg života koji danas, nakon nekoliko društvenih revolucija, možda nije lako razumjeti: Mnogi časnici u sva tri roda oružanih snaga ženili su se neubičajeno mladi, mnogi od njih nisu imali novca, a vrlo mali broj imao je vlastiti dom neovisno od svojih roditelja. Njihove supruge u pravilu su živjele sa svojim roditeljima ili »slijedile ratne bubnjeve«, spavajući u prenoćištima ili unajmljenim sobama. Mnoge od njih i same su služile u jednoj od ženskih postrojbi. Kada bi došlo vrijeme porođaja, njihovi muževi u pravilu su bili negdje vani ili na mom, a neke su već bile obudovjele. U Fulmer Chaseu u grofoviji Buckinghamshire te u klinici za babinjače koja je ubrzo otvorena u blizini, te mlade žene dobivale su kvalitetnu skrb i nježnost, što je također bilo dobro za spokoj njihovih muževa.334 zahtjevniji i izloženiji oku javnosti od obje te humanitarne aktivnosti bio je Fond za pomoć Rusiji osnovan u listopadu 1941. godine koji je, kako su prolazili mjeseci, postao poznat pod nazivom Fond Crvenog križa za pomoć Rusiji te, zahvaljujući njezinim gostovanjima na radij-skom programu i javnim nastupima u njegovo ime, Fond gđe Churchill. Naravno, vladi je odgovaralo da ruska borba naiđe na odobravanje u britanskom narodu, ali za nekakvim službenim poticajima u tom smjeru zapravo nije ni bilo potrebe; cjelokupna politička ljevica bila je ushićena ruskom borbom, a patnje i otpor ruskog naroda koje je ruska propaganda 218 stalno naglašavala, pobudili su velikodušno suosjećanje svih društvenih slojeva u Velikoj Britaniji. Clementinem fond prikupio je i potrošio na zalihe lijekova i medicinskog materijala koje je tražio sovjetski Crveni križ više od šest milijuna funti. Bilo je nesretne ironije u tome što su se njezin šestotjedm posjet Rusiji i odličje »Reda Crvene zastave rada« kojim su Sovjeti nagradili njezin rad u kasno proljeće 1945. dogodili upravo u trenutku kada je njezinog supruga počela obuzimati sve snažnija tjeskoba zbog smjera u kojem su se stvari razvijale u velikim područjima Europe koja su oslobodile Staljinove armije. Randolph, koji je u trenutku izbijanja rata imao dvadeset i osam godina, tih je ratnih godina zasigurno vodio ispunjeniji i korisniji život nego u bilo kojemu drugom trenutku svojega burnog života. Njegov odnos s roditeljima nikada nije bio opušten. Unatoč međusobnoj iskrenoj

privrženosti te brojnim zajedničkim interesima (svakako i brandvju), te unatoč tome što je radeći kao novinar i spremajući se za karijeru političara iskreno podržavao očevu politiku, Randolph i njegov otac rijetko bi uspjeli dulje vrijeme biti u društvu jedan drugoga prije nego što bi izbila svađa. Nakon svađe uslijedilo bi pomirenje, a zatim iznova svađa. Pridjevi koje su Randolphu često prišivali bili su »svadljiv« i »eksplozivan«. U ratu je sudjelovao od samog početka kao časnik u četvrtoj husarskoj, u staroj pukovniji njegova oca. Također, nije nikakvo iznenađenje da je čovjek njegova temperamenta i porijekla uvijek bio u potrazi za pustolovinama i uzbuđenjima. Tako je upao u jednu od prvih komandoskih postrojbi koja je uopće bila osnovana, otputovavši s njom 1940. godine na Bliski istok. Međutim, po dolasku su ga zadržali u stožeru, postavivši ga za časnika za vezu s novinarima.335 Poslije toga našao je mjesto u prvom sastavu Specijalne postrojbe zrakoplovstva* te zajedno s Fitzrovjem Macleanom sudjelovao u vrlo smionom prepadu na Benghazi prije nego stoje kao suvozač u prometnoj nesreći koju je skrivio osnivač SAS-a David Stirling zadobio ozljedu kičme.336 Dovoljno oporavljen za povratak u djelatnu službu, sljedećih petnaest mjeseci Randolph je podijelio između službovanja s komandosima u Sjevernoj Africi, na Siciliji i u Italiji, i obiteljske dužnosti praćenja oca na njegovim putovanjima u Casablancu i Tursku početkom 1943. godine te Izvorno: Special Air Service, SAS (nap. prev.). 219 koncem iste godine u Teheran rail i prvog sastanka na vrhu Velike trojice. Iza toga uslijedio je niz pustolovina ništa manje smionih, iako vrlo različitih u usporedbi s onima koje je njegov otac bio iskusio u Indiji i Africi. Fitzroy Maclean, kojemu se Randolph svidio tijekom operacija u pustinji, oštroumno zaključivši da će njegova eksplozivna i emocionalna ćud naići na dobar odjek među Srbima i Hrvatima, uzeo gaje u službu kao časnika za vezu s Titovim partizanima. Bio je u pravu. Randolph je s partizanima proveo veći dio 1944. godine, preživjevši teške kušnje te jedan pad zrakoplova. Randolphov rad s Titom, čiji je postao veliki štovatelj, završioje tek odlaskom u Atenu u veljači 1945. godine kako bi bio uz oca na njegovu neizravnom povratku kući s Jalte. Mary je imala tek sedamnaest godina kada je počeo rat. Stoga je prvih devet mjeseci rata živjela s roditeljima u Domu Admiraliteta, u Whitehal-lu, ispunjavajući dio svojeg vremena dobrovoljnim radom za britanski Crveni križ. S početkom Blitzkriega roditelji su je poslali u Chequers (kamo su oni dolazili samo vikendom), gdje je počela raditi puno radno vrijeme kao pripadnica Ženske dobrovljačke službe iz Aylesburyja. U rujnu 1941. godine, bez roditeljskog poticaja i nadajući se uzaludno da će uspjeti zatajiti svoj identitet, pridružila se ATS-u, Pomoćnim teritorijalnim postrojbama Britanske vojske. Nakon osnovne obuke u Aldermasto-nu i tehničkoj izobrazbi u kampu Park Hali u blizini Oswestryja, služila je u protuzračnim bitnicama. Posao koji je tamo obavljala bio je osporavan koliko i uzbudljiv. General Frederick Pile, zapovjednik britanske protuzračne obrane, bio je uvjerio Churchilla da velik dio tehničkog posla poput upravljanja reflektorima, radarom i ostatkom ciljničke opreme mogu obavljati žene - zapravo da mogu obavljati sav posao, izuzimajući onaj topnika za koji se smatralo da nije primjereno da ga obavlja bilo tko osim muškarca. S vremenom Maryje počela aktivno sudjelovati u obrani Londona, najčešće sa svojom bitnicom razmještenom u Hyde Parku, uspi-njući se postupno kroz redove službe sve do čina satnice tako daje 1945. godine zajedno sa svojom bitnicom slijedila savezničke armije najprije u Bruxelles, a zatim u Hamburg, napustivši službu tek u proljeće 1946. Mary Churchill vjerojatno je bila jedna od prvih žena u savezničkim postrojbama koja je vidjela Belsen. Najstarija kći Diana najmanje se od svih sestara mogla posvetiti ratnim aktivnostima. Bila je, naime, udata (za mladoga konzervativnog političara 220 I mncana Sandysa) i već je imala dijete. Međutim, to je ipak nije spriječilo da se prijavi u civilnu protuzračnu zaštitu i da obavlja poslove u Admrrali-tetu. Ovu drugu dužnost bila je prisiljena napustiti kada je ostala trudna po drugi put. Ostatak njezina ratnog puta bio je potpuno posvećen obitelji i kućanstvu, odnosno brizi za djecu i supruga tijekom njegova dugotrajnog oporavka od teške nesreće. Tijekom prve dvije godine rata Sarah je bila nastavila s radom u kazalištu. Industrija zabave bila je

na visokoj cijeni zbog njezina povoljnog učinka na civile i vojnike tako daje Sarah, daje tako htjela, ostatak rata mogla spokojno provesti u kazalištu. Godine 1941. donijela je drugačiju odluku. Potaknuta u određenoj mjeri nesretnim okolnostima zbog propalog braka, odlučila je pridružiti se WAAF-u, ženskoj dobrovoljačkoj postrojbi britanskoga zrakoplovstva. Iako je brz prijam u WAAF gđe Oliver (kako se preživala do konačnog završetka brakorazvodnog postupka 1945. godine) olakšao njezin brižni otac, Sarah se vrlo brzo dokazala istaknuvši se u poslu koji je oči izlagao strašnim naprezanjima, a strpljenje velikim iskušenjima: postala je tumač fotografija, izvlačeći smisao iz zračnih snimaka snimljenih širom Europe kad god bi to vremenski uvjeti dopuštali kao izvora neprocjenjivih informacija o tome što se događalo »s druge strane brda«. Tumači fotografija radili su u smjenama od dvanaest sati, iza čega bi uslijedilo trideset i šest sati oporavka te testovi vida svakih osam tjedana. Medmenham u blizini gradića Henley-on-Thames bio je sjedište njihove službe. Sarah bi se ponekad uspjela pridružiti roditeljima za vikend, putujući najčešće do njih na motociklu.337 Jedino veliko odstupanje od te rutine bila su povremena putovanja na kojima je, poput Mary, pratila oca na duljim prekomorskim putovanjima u svojstvu neke vrste obiteljskog pobočnika. Sarah je bila kći koja je Churchilla pratila na najdužem od svih njegovih prekomorskih putovanja, onom na koje je krenuo sredinom studenog 1943. pod svojim uobičajenim aliasom »pukovnik Warden«*, stigavši sve do Teherana i vrativši se u London 18. siječnja 1944. godine, i tijekom kojeg se razbolio kao nikada prije i poslije svih tih ratnih godina. Počeo je pobolijevati još sredinom studenog, kada je napustio London povišene temperature nakon uzimanja uobičajenih cjepiva. Kao i obično, nije voWarden (engl.) - nadzornik; ravnatelj, rektor; pripadnik civilne protuzračne obrane (nap. prev.). 221 dio nikakvu brigu o sebi. Njegov liječnik nadao se da će ga nekoliko dana odmora na HMS Renownu izliječiti, međutim, kada nije radio, C Churchill je provodio vrijeme kartajući s Randolphom, a već prve noći ostao je budan sve do pet sati ujutro. Na Malti Moran je zabilježio da je Churchill »još uvijek loše... ne želi poduzeti nikakve mjere opreza, a očekuje da se na svaki njegov poziv pojavim s čarobnim štapićem u ruci«. U Teheran je stigao s laringitisom, što je bila posljedica toga, kako je Sarah rekla svojoj majci, što je govorio previše i prekasno u noć uoči odlaska iz Kaira, pre-skočivši nakon toga svoj poslijepodnevni počinak. Kako gaje Staljin već čekao u Teheranu, njezin otac je htio prionuti na posao ne gubeći ni trenutka. »Međutim, Moran i ja smo stupili u akciju te skoro izgubili glave. Nasreću, naposljetku ništa od sastanka te je večerao u krevetu mrzovoljan poput nekog dječačića, ali zapravo je bio jako dobar.«338 Churchill je uspio ostati na nogama (i ne bez zlovolje i sumora u trenucima pnvatnosti) za trajanja teheranske konferencije, ali na povratku preko Kaira Moran je bio uvjeren da njegov ratoborni pacijent polako gubi bitku s nekom bolešću. Naslutio je to i sam Churchill, dopustivši Moranu da otkaže planirani posjet Alexanderovu talijanskom stožeru i odlučivši se umjesto toga posjetiti Eisenhowerov mirniji i topliji stožer u Kartagi koji se nalazio kratak put južno od Tunisa. Po dolasku na odredište, liječnikove bojazni pokazale su se ispravnima: činilo se daje riječ o upali pluća. Moranove odgovornosti bile su strašne: »nemamo ništa ovdje u ovoj zabiti - ni medicinskih sestara, niti mlijeka, čak niti ljekarnika«. Poslao je u Kairo po patologa i medicinske sestre. Dana 14. prosinca dijagnoza je bila potvrđena. Iz Londona su dovedeni Clementine (pod tajnim imenom »gđa Warden«) i liječnici specijalisti za prsni koš, a zamjeniku premijera poslanje nacrt priopćenja za javnost jer se nije moglo očekivati da vijest dulje vrijeme ostane tajnom (iako je Churchillova lokacija zatajena iz razumljivih razloga). Dokje njegovo stanje bilo ozbiljno, kada su se uz upalu pluća javile i fibrilacije srca, Churchill se ponašao kao dobar pacijent, »pristajući se suzdržati od pušenja te piti isključivo razblaženi whisky sa sodom«. Sarah mu je olakšavala mirovanje čitajući mu Ponos i predrasude. Međutim, onog trenutka kadaje prevladao krizu, vratili su se i njegova uobičajena tvrdoglavost i nestrpljivost. Naravno, liječnici su uz potporu supruge i kćeri imali mnogo muka ne bi li ga uvjerili da opasnost još uvijek nije bila prošla.339 Cijelo to vrijeme svakodnevno su objavljiva222

na škrta priopćenja o stanju njegova zdravlja. Evo primjera priopćenja s nadnevkom 21. prosinca: »Zdravlje premijera nastavlja se poboljšavati. Stanje krvotoka je bolje. Premijer je danas proveo sat vremena sjedeći uz svoj krevet.« Taj bilten ne daje čak ni naslutiti koliko je Churchill bio aktivan i kako se zapravo ponašao. Daje bilten od 25. prosinca bio istinit, bila bi to uistinu čudna vijest. Harold Macmillan, izvanredni i opunomoćeni ministar pri Glavnom stožeru savezničkih snaga u Sjevernoj i Zapadnoj Africi, bio je prisutan veći dio dana. Churchill je počeo svoj Božić dvosatnom konferencijom s generalom Eisenhowerom i drugim vojnim zapovjednicima u svojoj spavaonici. Zatim je ustao i objedovao s ostatkom društva odjeven »u podstavljeni svileni kineski kućni haljetak ukrašen plavim i zlatnim zmajevima - fantastičan prizor - pomalo nalik liku iz nekoga ruskog baleta«. Ručak je završio bliže četvrtoj nego trećoj uri. Nakon ručka diktirao je memorandume i telegrame sve dok se nije povukao na odmor u otprilike pet i trideset. Probudio se kako bi večerao u krevetu, zatim se iznova ustao kako bi se pridružio zabavi gardista koja se odvijala kat niže te se naposljetku oko jedanaest sati povukao na počinak. Macmillanove misli na kraju dana odražavale su misli većine ljudi iz Churchillova okruženja: »On je uistinu osobit čovjek. Iako zna biti vrlo naporan i tvrdoglav, nema čovjeka poput njega. Njegova predanost radu i dužnosti zaista su izvanredni.«340 U roku od tjedan dana njegovi pazitelji su ga uvjerili da se ne pokušava vratiti u Veliku Britaniju, već da ostane na oporavku u vili u Marakešu, u kojoj je bio odsjeo godinu dana ranije tijekom konferencije u Casablanci. Razveseljen dolaskom Beaverbrooka i Duffa Coopersa, Churchill je postupno vraćao snagu, pomalo razgledavao te čak iznova uzeo u ruku svoje kistove i boje - jedini put tijekom cijeloga rata. Također, iskoristio je te neobične okolnosti kako bi se »uhvatio ukoštac« (jedan od njegovih omiljenih izraza) s planiranjem rizične amfibijske operacije čiji je cilj bio iskrcavanje u Anziju, malo južnije od Rima, nadajući se tako ubrzati zauzimanje talijanskoga glavnog grada. Bila je to operacija kodnog naziva »Shingle« (»Šljunak«), »rođena uz podjednako sudjelovanje upornog Churchilla, popustljivog Alexandera i ambicioznog Clarka te s Eisenhowerom u ulozi babice«.341 Moran je dotad samo jednom bio prisiljen pozvati drugog liječnika. Dogodilo se to u veljači 1943. kada se kod Churchilla ubrzo nakon njegova povratka iz Sjeverne Afrike pojavila »sje223 na na plućima« koja ga je usporavala ijedan dana, ali koja nije zaliti|rvala priopćenja za javnost liječničkog konzilija. Javnog priznanja nije bilo ni u slučaju Churchillova prvoga manjeg srčanog udara koji je doživio prilikom boravka u Bijeloj kući nekoliko dana poslije Božića 1941. godine. Bio je to izvanredno osjetljiv trenutak za njegova liječnika. Moran pripovijeda kako je, dok je njegov stetoskop upozoravao na »srčanu insufijenciju« u toga velikog čovjeka, »nabrzinu razmislio ... Prema udžbeniku takvo stanje zahtijeva šest tjedana oporavka u krevetu. To bi značilo objaviti svijetu - a američki novinari bi se za to pobrinuli - da je premijer invalid s bolesnim srcem i upitnom budućnošću«. Ako pak ne kaže ništa i Churchill umre, znao je da bi bio istjeran iz struke uz neviđenu buku i bruku. S druge strane, ako objavi svoj nalaz, imat će to razoran učinak na angloameričld savez. Naposljetku je odlučio riskirati. »Ispravno ili ne, činilo se očiglednim da moram šutjeti o tome što se dogodilo, ma kakve bile posljedice.«342 Ne čudi stoga stoje ostatak rata, da ne govorimo o većem dijelu razdoblja neočekivane churchillovske aktivnosti koja je uslijedila, Moran proveo držeći na oku dragocjeni teret koji mu je bio povjeren te, usput budi rečeno, bilježeći iz intimne blizine razgovore i ponašanje velikog čovjeka s istim divljenjem i iskrenošću s kojima je James Boswell svojedobno bio zabilježio one dr. Johnsona.343 Bolje nego itko drugi iz Churchillove okoline, Moran baca svjetlo na naprezanja i smetnje koje je Churchill trpio te na to kako ih je podnosio. Ako je i bolovao od depresije, onog oblika koji je moguće klinički dijagnosticirati, nasuprot potištenosti koju su u njega izazivale ratne nesreće i razočaranja, ona ga zasigurno nikada nije spriječila da čini ono što želi.344 Nesanica nije bila problem jer je običavao uzimati tablete za spavanje, ležerno ih nazivajući »crvendaćima«. Izuzimajući razblaženi whisky sa sodom u vrijeme doručka i nakon njega, u privatnom životu nije mnogo pio, možda i zbog toga stoje pio koliko mu drago za glavnih obroka i sjednica koje bi u

pravilu slijedile nakon večere. Ako je ikada i zapisao u svoj dnevnik kakvu bilješku u vezi s Churchillovom konzumacijom alkohola, Moran je nikada nije objavio.345 Churchillov obrambeni vic, prema kojem je »on uzeo više od alkohola, nego stoje alkohol uzeo njemu«, naizgled kazuje cijelu njegovu priču o piću. Zabavljalo gaje šaliti se na račun trezvenjaka i tvrditi da mu alkohol 224 čini dobio, šio |c možda i bilo točno. Iako alkohol nikada nijr utjecao na njegovo ponašaii|e u ozbiljnim poslovima, često bi mu razvezao jezik na sjednicama odbora, navodeći ga ponekad u kasnim ili ranim satima noći da kaže stvari koje ranije, za danjeg svjetla, zasigurno ne bi bio izgovorio. Možda je i to bio jedan od razloga zašto je Eleonor Roosevelt prema njemu bila suzdržana. činjenica daje dobro podnosio alkohol zapravo je bila prednost u poslovanju s Rusima. Naime, svaki obrok s Rusima neizbježno je uključivao obredne zdravice votkom. Suzdržani Brooke u takvim bi se prigodama našao u pravom škripcu. Prilikom posjeta Moskvi zajedno sa šefom 10. listopada 1944. godine zapisao je daje ručak bio zapravo: cijela gozba, počevši od mnoštva predjela među kojima je bio i kavijar. Prešli smo na odojka, zatim na male zdjelice gljiva, iza čega su slijedili riba, piletina pa jarebice te naposljetku sladoled. Kao i obično, imali smo niz govora u kojima se zazivalo svačije zdravlje... na što smo svi mi morali odgovoriti istom mjerom. Naposljetku je ustao i sam Staljin te započeo dug govor ... Na koncu je Molotov zaželio dobro zdravlje trojici velikih vođa [šampanjcem] te smo morali iskapiti svoje čaše do dna. Nasreću, do tog sam trenutka dosta dobro izmicao, ispivši samo jednu votku te jednu čašu bijelog vina.346 Bili su za stolom već tri sata, ali objed još uvijek nije bio završen: u susjednoj sobi čekali su ih »kava, brandy, cigare i voće«. Brookeu je sve to bilo naporno i uvredljivo, »slušati polupijane političare i diplomate kako izjavljuju jedan drugome svoju odanost i privrženost, izražavajući osjećaje koji su bili vrlo daleko od stvarnosti«.347 Churchillu takve prigode nisu zadavale nikakve teškoće. Na koncu konca, on je držao govore i ostajao polupijan kroz važne i dugotrajne večere već dulje od četrdeset godina. Ove ruske bile su tek nešto malo zahtjevnije od ostalih i uopće mu nisu škodile. Visoki dužnosnik u Ministarstvu vanjskih poslova, sir Alexander Car-dogan, sretan što je izbjegao jednoj takvoj gigantskoj gozbi na Jaki u veljači 1945., primijetio je sa zaprepaštenjem daje »premijer, čini se, dobro, unatoč ispijanju škafova kavkaskog šampanjca, što bi zasigurno ugrozilo zdravlje svakoga normalnog čovjeka«.348 Churchillove teorija i praksa ića i pića (također, i njegovo mišljenje o »neznatnijim rasama bez zakona«) uredno su izložene u njegovu opisu večere koju je na povratku s Jalte priredio za kralja Saudijske Arabije Ibn 225 Sauda. Taj monarh putovao je »u pratnji od kojih pedesetak osoba, uključujući dva sina, njegova premijera, astrologa te stado ovaca koje će biti ubijene u skladu s muslimanskim obredom«. Među tih pedeset Moran je uočio i Kušača Njegova Veličanstva te Glavnoga i Drugog poslužitelja ceremonijalne kave.349 Primanje za kralja organizirali smo u Hotelu du Lac u oazi Fayoum iz koje smo privremeno iselili sve stanovnike. Pojavio se cijeli niz problema društvene naravi. Rečeno mije da u kraljevskoj nazočnosti ne smije biti ni alkoholnih napitaka niti cigara. Budući da sam ja bio domaćin svečanog ručka, odmah sam potegnuo to pitanje rekavši tumaču da ako vjera Njegova Veličanstva nalaže da se on odrekne duhana i alkohola, ja moram istaknuti da moje životno pravilo propisuje kao apsolutno sveti obred pušenje cigara, a također i ispijanje alkohola prije, poslije te po potrebi za vrijeme svih jela i u intervalima između njih. Kralj je milostivo prihvatio to gledište. Njegov pehamik iz Meke ponudio mije čašu vode iz njegova svetog izvora, najukusnije koju sam ikada imao prilike kušati.350 Je li se uistinu tako zbilo? Da - iako je Churchill također mogao spomenuti daje ishod njegova diplomatskog demarša bio taj daje svaka skupina jela ića i pila pića na koja je bila naučena, tolerirajući prakse one druge, stoje za Britance značilo otrpjeti klanje ovaca u njihovoj neposrednoj

blizini te u jednoj prilici pečenje iste na vatri zapaljenoj na podu hotelske sobe. Churchillovi pratitelji s tjeskobom su pratili što će se dogoditi kada mu bude ponuđen gutljaj svete vode. Njegov osobni pomoćnik kapetan fregate Thompson s olakšanjem je primijetio da »je uspio izgledati kao daje u tome uistinu uživao«.351 Churchill nije uljepšao priču kako bi zabavio svoje čitatelje, već je opisao događaj i susret točno onako kao što su se dogodili. Volio je da se stvari razvijaju u skladu s njegovim željama i obično mu je to polazilo za rukom. Bilo mu je u naravi dominirati ljudima koji mu nisu bili dorasli, a njegov povremeni nedostatak obzira prema njima bio je legendaran, ali i zanimljiv, dojmljiv i zabavan. Kako mu je predsjednik Roosevelt u svakom pogledu bio ravan, Churchill je laskao i dodvoravao se. Međutim, kada je američki predsjednik na kraju podulje poslovne poruke Churchillu koncem siječnja 1942. godine »veselo nažvrljao«: »zabavno je živjeti s tobom u istom desetljeću«352, bilo je posve jasno da se nije radilo o pukom uzvraćanju usluge. 226 i lulu Inllovitn danima zabave naglu |r došao ki.ij kada su 20. si"j>i 1 ja l"-f5. godine obavljeni rezultati općih izbora. Sve do posljednjih sati poipuno siguran u pobjedu svoje stranke i nesklon povjerovati šačici ljudi koji su ga upozoravali da ne bude previše samouvjeren, Churchill se radovao povratku u Potsdam u kojem su se trebali održati posljednji ratni sastanci na vrhu. Međutim, sada je svemu tome došao kraj: laburisti su bili osvojili 393 zastupnička mjesta, konzervativci samo 213. Churchill je istog trenutka postupio u skladu s ustavom: predao je kralju svoju ostavku, preporučivši Njegovu Veličanstvu da pozove Clementa Attleeja. Staljin, koji je bio zapanjen činjenicom da stranka na vlasti može izgubiti izbore, nije mogao vjerovati vlastitim očima kada je vidio Attleeja i Bevina u stolicama koje su još nedavno zauzimali Churchill i Eden. Rat još uvijek nije bio potpuno okončan, ali svakako se primicao kraju. Churchill je objavio svoju oproštajnu poruku javnosti, a s njome i tajnovitu poruku o tome kako bi kraj »mogao doći prije nego što smo dosad imali pravo očekivati«. Bile su to radosne vijesti i pokazale su se, naravno, točnim; rat će se završiti u roku od tri tjedna. Za Winstona i Clementine, međutim, okolnosti tog trenutka nisu nudile nimalo razloga za veselje. Više od pet godina bili su živjeli u službenim rezidencijama pri čemu su osoblje, hrana i prijevoz bili osigurani u količini i kvantiteti koje su priličile zahtjevima šefa vlade. Iznenada i neočekivano on je ostao bez posla, a njih dvoje bez krova nad glavom. Sto će biti s njima? Chartwell je bio zaključan i prekriven plahtama, kao što je uostalom bio svih pet godina još od 1940.; samo je kućica na imanju bila spremna za njihov smještaj. Bili su započeli postupak kupnje kuće u Kensingtonu, ali su ih velike teme do te mjere bile zaokupile daje njegov završetak bio još tjednima daleko. Obzirni Attleeji nisu željeli požurivati njihovo iseljenje iz kuće na broju 10, ali Churchill je bio previše uronjen u ustavne forme da bi uopće pomišljao na to da se zadržava u rezidenciji premijera. K tomu, piše njihova kći s neobičnom strašću, sasvim iznenada ta kuća postala im je previše »mrska«. Da najstarija kći Diana i njezin suprug Duncan Sandys nisu bili ponudili beskućničkom paru svoj stan u četvrti Westminster Gardens, Churchillovi bi bili prisiljeni preseliti se u hotel. Dok su Sandysi tražili za sebe drugi smještaj, Winston je provodio vrijeme između apartmana na najvišem katu hotela Claridge's i kućice na imanju Chartwell, dok je Clementine nadzirala preseljenje u skladišta njihove i 227 cjelokupne imovine iz Chcquersa i Ulice Downing. Već početkom listopada njezinijunački napori uspjeli su vratili red i udobnost u njihov život. I Chartwell i stan u Hyde Park Gateu na kućnom broju 28 bili su spremni za njega, odmorenog diva, čim se vrati u Englesku nakon nekoliko okrepljujućih tjedana na jezeru Como i francuskoj rivijeri.353 Na opće zaprepaštenje (i razočaranje reformatora u njegovoj vlastitoj stranci) Churchill se vratio u javni život s više energije nego ikada prije, ovaj put u ulozi vođe opozicije Njegova Veličanstva u Zastupničkom domu parlamenta. Za svijet općenito postao je najštovaniji i najslušaniji glasnogovornik demokracije i zastupničkog modela vlasti. Budući da ga je cijela zapadna Europa zvala da primi počasti, posvećivao je mnogo vremena promicanju ciljeva europske solidarnosti (izrijekom naglašavajući francusko-njemačko pomirenje), postavši dobrohotni krsni kum Vijeća

Europe. čašćen i u Sjedinjenim Američkim Državama, Churchill je upravo tamo u ožujku 1946. godine održao svoj govor o »željeznoj zavjesi« koji predstavlja važan trenutak u povijesti nastanka hladnog rata. Bio je svjetski čovjek na način na koji to nikada prije nije bio i za svijet je bilo izuzetno važno to stoje početkom 1950-ih, upravo u trenutku kada gaje životna snaga naposljetku počela napuštati, dio tih preostalih snaga posvetio ukazivanju na novi veliki ratni problem čovječanstva: mogućnost izbijanja nuklearnog rata. 228 12 Atomi za rat* Kada je Churchill rekao britanskom narodu da bi rat mogao završiti prije nego što se očekuje, mislio je dakako na atomsku bombu. Već godinama je znao daje takva bomba moguća, ali ta mogućnost tek se vrlo nedavno bila pretočila u stvarnost. Dana 17. srpnja 1945. godine Churchill je bio u Potsdamu i čekao početak konferencije kada mu je američki državni tajnik za obranu, Henry Stimson, priopćio za ručkom da je prethodnog dana u pustinji Novog Meksika uspješno testirana atomska bomba. Bilo je stoga samo pitanje trenutka kada će novo oružje biti upotrijebljeno protiv Japana, a Churchillje bio uvjeren da će se to pokazati presudnim. »Bomba«, kako su je ubrzo počeli nazivati, bačena je na Hirošimu 6. kolovoza 1945. Churchillje u svakom slučaju bio svjestan činjenice daje riječ o ključnom događaju u svjetskoj povijesti. Bio je unaprijed pripremio priopćenje povodom prve upotrebe atomske bombe (priopćenje koje je 6. kolovoza njegov nasljednik sa zadovoljstvom objavio) kojim britansku javnost prvi put obavještava o projektu koji se u tajnosti bio »kuhao« protekle četiri godine, zaključivši ga snažnim i primjerenim riječima: »Ovo otkriće tajni prirode koje su čovjeku bile dugo uskraćene moralo bi pobuditi najozbiljnije misli u umu i savjesti svakoga ljudskog bića sposobnog za razmišljanje.«354 Iako je izjava bila primjerna, moramo se upitati je li se i u kojoj mjeri i on sam bio ozbiljno zamislio nad tim problemom sve do nekoliko godina kasnije. Kada je to naposljetku učinio, učinak je bio nezaboravan. U tn godine koje su prethodile tim ljetnim danima u Potsdamu, Churchill je atomskoj bombi poklanjao vrlo malo pažnje; toliko malo u stvari Parafraza naslova govora »Atoms for Peace« (»Atomi za mir«) koji je 8. prosinca 1953. Dwight D. Eisenhower održao pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda o primjeni atomske energije u miroljubive svrhe (nap. prev.). 229 da su britanski interesi u njezinu razvoju i budućnosti bili manje zaštićeni nego što su to mogli biti. Pa ipak, bilo je lako razumjeti njegovo zanemarivanje tog pitanja. Gledajući unatrag, mi danas znamo da će ta bomba zauvijek promijeniti svijet, ali u ono vrijeme tu mogućnost pojmila je samo šačica vrhunskih fizičara, matematičara i inženjera, lišenih sredstava ili načina da upoznaju svijet u cjelini sa svojom spoznajom budući da je većina bila skrivena od tog svijeta anonimnošću i maskom programa »Tube Allovs« (»Cijevne legure«) u Velikoj Britaniji odnosno »projekta Manhattan« u Sjedinjenim Američkim Državama. U svakom slučaju, Churchillova najpreča briga bila je privesti rat kraju onoliko brzo koliko je to moguće uz pomoć oružja koje mu je stajalo ili moglo stajati na raspolaganju. Ta oružja pokazala su se dostatnim za Njemačku te gotovo dostatnim za Japan. Churchill nije pogriješio usredotočivši se na brojne prizemnije probleme koji su ga pritiskali, ostavivši potragu za odlučujućim oružjem da slijedi neku svoju tajnu dinamiku i put. Ako se izum takvog oružja ostvari, i ako ono bude raspoloživo prije završetka rata -izvrsno! Ali nije mu padalo na um polagati u nj prevelike nade sve dok ne dobije pouzdane spoznaje o njegovu postojanju. Rad Britanaca na tom projektu bio gaje zainteresirao u svojoj početnoj fazi, ali nakon što se jezgra njegova razvoja bila preselila u Sjedinjene Američke Države, Churchill ga se ne bi sjetio mjesecima. Intervenirao je u njegov transatlantski razvoj kada su voditelji britanskog dijela projekta zatražili njegovu potporu, ali nema dokaza daje ikada samostalno potaknuo ijednu intervenciju. Bilaje to očigledno jedna od onih stvari koje je Churchill rado povjeravao provjerenim i sposobnim suradnicima; u ovom slučaju, svojem savjetniku za znanost profesoru Lindemannu te najpouzdanijem administratoru u svojoj vladi (i jedinom savjetniku s pravim znansrveničkim

pedigreom), sir Johnu Andersonu. Churchill je već dulje vrijeme bio podjednako svjestan kao i ostali ljubitelji popularne znanosti, o znanstvenoj fantastici da i ne govorimo, da bi se u jezgrama atoma pojedinih minerala mogle kriti goleme eksplozivne sile koje čovjek zasad još uvijek nije znao ukrotiti i osloboditi. Prema mišljenju ozbiljnih znanstvenika bilaje to mogućnost koja je ležala izvan granica racionalne mašte. Profesor je o tome bio razgovarao s Churchil-lom još sredinom 1920-ih. Ti razgovori Churchillu su bili poslužili kao materijal za njegov mračni esej iz 1924. godine, objavljen pod naslovom: »Hoćemo li svi mi počiniti samoubojstvo?« u kojemu retorički pita: »Nisu 230 li moguće piini|ctie eksplozivne ciuTgi|c neusporedivo snažniji1 od svega šio je dosad otkriveno? Nije li moguće da jednog dana otkrijemo da bomba veličine naranče posjeduje tajnu moć... da sažimajući u sebi snagu tisuću tona kordita jednim udarcem razori grad?«3" Bio je bliže istini nego stoje tada mogao i zamisliti. Naime, prvi pokušaj nacrta atomske bombe predviđao je u njezinu središtu »sferu polumjera do otprilike tn centimetra«.356 Atomska znanost nastavila je dražiti Churchillovu pozornost i inteligenciju. Početkom 1926. godine napisao je Lindemannu dugačko pismo o odnosu glazbe i matematike, prilažući bilješku o atomskoj teoriji te provjeravajući sa svojim guruom za znanost je li sve dobro razumio.357 Tema atomske energije pojavila se iznova u članku naslovljenu »Za pedeset godina«, objavljenu u časopisu Stranci Magazine iz prosinca 1931. »Nuklearna energija«, napisao je u njemu Churchill, čovječanstvu bi mogla donijeti goleme koristi, ali i nesreću: »eksplozivne sile, energija, materijali i strojevi bit će dostupni u razmjerima koji bi mogli značiti brisanje s lica Zemlje cijelih naroda«. »Znanstvenici ne spore da takav gigantski izvor energije postoji. Ono što nedostaje je upaljač. To je ono za čime znanstvenici sada tragaju.«358 Lindemann, koji je bio nešto manje sklon od pojedinih vrhunskih znanstvenika povjerovati da je izrada takve bombe uistinu moguća, razgovarao je s Churchillom o tome iznova potkraj 1930-ih, kada su se granice mogućeg počele iznova bitnije pomicati. Primamljive mogućnosti počele su se nazirati u laboratorijima Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, Njemačke, Danske i Francuske - ustvari, gdje god su se matematika i fizika prakticirale na najvišoj razini. Otkrivena je fisija atomske jezgre, a uran je označen kao materijal koji bi mogao, prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, pokrenuti nuklearnu eksploziju. Upravo u tom stupnju razvoja projekta najslavniji znanstvenik Amerike, Albert Einstein, potaknut onime što su mu njegovi profesionalni prijatelji priopćili, našao se ponukanim poslati predsjedniku Rooseveltu pismo upozorenja.359 Bilo je za očekivati da će njemački znanstvenici koji su ostali u Njemačkoj —jer, napustivši Njemačku, svi židovski znanstvenici već su bili preuzeli vodeće uloge u britanskim i američkim istraživanjima nastaviti punom parom s radom na atomskim istraživanjima i razvoju. Bilo je stoga od presudne važnosti da demokratske države u najmanju ruku učine to isto. Roosevelt je poslušao Einsteina te poduzeo neke, za to vrijeme naizgled 231 dostatne izvršne mjere koje su u praksi bile gotovo potpuno beznačajne. U Velikoj Britaniji Prolesorov savjet Churchillu glasio je da, iako se na temelju najboljih izračuna čini vjerojatnim izazvati nuklearne eksplozije, imajući na umu potrebne količine urana te veličinu i težinu prateće mašinerije, izgledi da to naposljetku bude prasak vlažne žabice, a ne stvarna eksplozija toliko su veliki da će proći još mnogo godina prije nego što se bude mogla očekivati bilo kakva vojna primjena. Churchillov prvi spomen nuklearne teme za vrijeme rata bio je, što ne čudi, u poruci Ministarstvu zrakoplovstva kojom ih je upozorio da se Britanci ne smiju dati zavarati njemačkim tvrdnjama o tome kako su izumili neko novo, tajno i strašno oružje. (Istini za volju, Njemačka je zaista ušla u rat s tajnim i neko vrijeme strašnim oružjem, ali njegova prijetnja proizlazila je iz magnetizma. Bile su to magnetske mine zbog kojih su nekoliko tjeskobnih mjeseci ujesen 1939. godine Churchill i Admiralitet bili strahovali da bi rat mogao završiti i prije nego stoje počeo.) Početkom 1940. godine okolnosti i izgledi naglo su se promijenili. Za potrebe ove knjige prisiljeni smo tu promjenu opisati najjednostavnijim mogućim riječima. Naime, samo vrlo malen dio urana bio je obećavajuće, fisibilne vrste. Prognani fizičari Rudolf Peierls i Otto Frisch razmišljali su o

tome što bi se moglo dogoditi u slučaju da nekako uspiju izdvojiti taj živahniji dio, 235U, iz mase tromog urana odnosno 238U. Iskušavajući različite hipoteze, naposljetku su došli do uznemirujućeg zaključka daje već i vrlo mala količina djelotvorno obrađenog i pobuđenog urana 235 dovoljna da izazove tu golemu eksploziju o kojoj su svi razmišljali.360 Opći zaključak bio je da su rezultati Peierlsa i Frischa vrlo vjerojatno točni. Znanstvenici koji su već surađivali s vladom bez ikakvih su teškoća uvjerili svoje sugovornike u VvTritehallu daje otkriće vrlo ozbiljno. Do tog trenutka jedini slučaj intervencije bilo koje nacionalne vlade odnosno njihovih tijela bio je pokušaj osiguranja zaliha urana za koje se znalo da su pohranjene u Belgiji. Bio je to, međutim, poluozbiljan pokušaj te je iz razumljivih razloga doživio neuspjeh. (Nijemci su bili brži.) Sada, u proljeće 1940. godine, pri Ministarstvu proizvodnje za zrakoplovstvo odnosno njegovom Znanstvenom odboru za praćenje zračnog rata osnovan je mali pododbor, odnosno Odbor za uran koji je (zbog razloga koji su previše čudni da bismo ih ovdje tumačili) postao poznat i pod akronimom MAUD. S njime je započela britanska utrka za nabavom nuklearnog oružja. 232 U lom trenutku i ii|t'kom sl|cđećih osamnaest mjeseci, britanski istraživači bili su napredovali brže od svojih američkih kolega, sve snažnije uvjereni da bi s vremenom - nitko nije mislio da će to biti manje od dvije godine, a neki da će proći i pet - mogli proizvesti nuklearno oružje. Također, logično je da su Britanci tada mnogo intenzivnije radili na projektu budući da u Sjedinjenim Američkim Državama tada nije bilo osjećaja žurnosti koji je Britance tjerao da pokušaju riješiti problem prije Nijemaca, a sve su informacije upućivale na zaključak da su Nijemci za to sposobni. Znanstvenici na britanskim i američkim sveučilištima te u industrijama visoke tehnologije nastavili su sa slobodnom razmjenom informacija u internacionalističkom duhu predratnih vremena, što je Churchill izrijekom poticao očekujući da ta razmjena iznjedri velike koristi.361 Početkom ljeta 1940. godine znanstvenici u MAUD-u osjetili su daje sazrelo vrijeme da se privuče pozornost vlade, a s njome i sredstva državne riznice. Za to je najprije bilo potrebno osigurati potporu Profesora koji je dotad bio na glasu kao skeptik. Kako je put do Lindemanna bio ozloglašeno neizvjestan, prolaz im je prokrčio profesor Francis Simon, još jedan vrstan njemački znanstvenik koji je 1930-ih potražio spas u Velikoj Britaniji i koji je i sam pripadao »nuklearnoj zajednici«. Lindemann je za Simona otvorio mjesto u oxfordskom laboratoriju Clarendon, a budući daje Lindemann veći dio vremena bio odsutan zbog obveza prema Chur-chillu, Simon je zapravo obavljao dužnost šefa laboratorija. Znao je čime se bavi MAUD te je dogovorio sastanak na kojem bi Lindemann cijelu priču čuo osobno od Rudija Peierlsa. Lindemann je saslušao nešto mlađeg Peierlsa, postavio nekoliko ciljanih pitanja, zaroktao nekoliko puta na tipičan lindemannski, neopredijeljeni način - i promijenio mišljenje. Uvjereni da sada imaju prijatelja i zagovornika na dvoru, istraživači su požurili natrag na posao. Britanski projekt razvoja nuklearne bombe službeno je osnovan sredinom 1931. godine. Znanstveni savjetodavni odbor užeg Kabineta vlade (koji dotada nije znao za postojanje MAUD-a) primio je i prihvatio izvještaje Odbora. U isto je vrijeme, naoružan istim izvještajima, Profesor (kojije upravo postao lord Chervvell) je procijenio daje kucnuo trenutak da Churchill stane iza tog projekta. Churchill je odmah zatražio mišljenje načelnika stožera stavljajući pred njih iste materijale koje je njegov znanstveni savjetnik bio stavio pred njega. Suzdržane riječi kojima je to učinio 233 ne upućuju na neko osobito ushićenje, »lako sam osobno zadovoljan s postojećim eksplozivima, mislim da se ne smijemo ispriječiti na putu tog poboljšanja te stoga smatram daje potrebno poduzeti korake u skladu s prijedlogom lorda Chenvella, a za odgovornog ministra u užem Kabinetu vlade imenovati sir Johna Andersona.«362 Pritisnut brigama i zaokupljen dnevnim događajima koji su nerijetko bili obeshrabrujući, moguće je da Churchill nije dokraja razumio stvarnu vrijednost uloga. Ishodivši suglasnost načelnika te zaobišavši Ratni kabinet (Churchill je bio odlučan zadržati cijelu stvar vrlo tajnom), otvorio je put za ozbiljnija ulaganja u pokušaj prozvodnje bombe. Iako je ICIjeva* ponuda da preuzme projekt bila odbačena, ICI-jev direktor istraživanja imenovanje glavnim izvršnim direktorom projekta, dok je sir John Anderson postao predsjednik agencije varljivog imena »Uprava za cijevne legure«, nominalno stavljene pod krilo Ministarstva za istraživanja u znanosti i

industriji. U tom trenutku Britanci su još uvijek bili daleko ispred ostalih u istraživanjima i pripremama, ali Sjedinjene Američke Države brzo su nadoknađivale propušteno vrijeme, preuzevši vodstvo u vrlo kratkom roku. Predsjednik Roosevelt bio je živo zainteresiran, kao i Churchill na riječima, da dvije države koje su u tom trenutku bile saveznice u svakom pogledu osim formalnom, iako će se i to uskoro promijeniti, udruže svoje snage u ravnopravnom partnerstvu u projektu za kojeg se već sada općenito smatralo da može donijeti pobjedu ili poraz u ratu. Zbog cijelog niza različitih razloga, partnerstvo je ispalo drugačije od planiranog. Churchill nije učinio naizgled ništa kako bi ga unaprijedio, a kada je američki predsjednik preuzeo inicijativu predloživši zajednički rad, nestrpljivi polet s kojim je Churchill u pravilu odgovarao na Rooseveltova pisma potpuno je i nerazumljivo izostao.363 Domoljubni osjećaj koji je pokretao Churchilla mogao bi potaknuti druge da zažale zbog toga stoje Velika Britanija tada izgubila svoje prvobitno vodstvo, približivši se više ulozi mlađeg nego ravnopravnog partnera u pothvatu koji je svoj vrhunac doživio u Hirošimi. Ali takav ishod u konačnici se možda i nije mogao izbjeći. Sir John Anderson je to pravodobno spoznao. Potkraj srpnja 1942. godine Churchillu je jasno dao do znanja da, iako bi Britanci radije radili samostalno (i ne samo zato što bi Imperial Chemical Industries - bntanska grupa koja je i danas među najvećim proizvođačima kemijskih proizvoda u svijetu (nap. prev.). 234 »trusi atomskog iskustva« bio vrlo koristan u zemlji u kojoj je upravo završio rat), razmjeri tog pothvata očigledno su nadilazili britanske mogućnosti. Bilo bi mudro postići dogovor s Amerikancima dok Velika Britanija još uvijek ima što za ponuditi.364 Proizvodnja potrebnih materijala i odgovarajućih postrojenja zahtijevala je vrlo velika ulaganja, a izgradnja potrebnoga industrijskog pogona bila je više nego stoje moglo podnijeti britansko ratno gospodarstvo, ionako napregnuto do krajnjih granica potrebama proizvodnje dovoljnih količina konvencionalnog oružja radi opremanja oružanih snaga. S vremenom je i sama ekipa za »cijevne legure« bila prisiljena suočiti se s tom stvarnošću, dok je s druge strane projekt Manhattan nastavio grabiti krupnim koracima naprijed, omogućivši američkim znanstvenicima i administratorima (te brojnim znanstvenicima izbjeglim iz Europe koji su s njima surađivali) da povjeruju kako im pomoć izvana više nije potrebna. Britanski pokušaji suradnje u 1942. i početkom 1943. godine doživjeli su neuspjeh. Dio odgovornosti za takav ishod zasigurno leži u autohtonoj američkoj neurozi o skrivenim namjerama i pobudama Britanaca. Tako je, na primjer, imenovanje ICI-jeva najboljeg čovjeka glavnim izvršnim direktorom britanskog projekta u američkoj poslovnoj zajednici pobudilo sumnje zbog kojih je naposljetku bio prisiljen napustiti projekt. Iz britanske točke gledišta, činilo se daje britanskom otkriću zadan smjer od kojeg je koristi mogla imati samo Amerika. Dolazilo je do neugodnih rasprava o budućim namjenama brojnih zaštićenih patenata, u prvo vrijeme uglavnom britanskih i francuskih. Bilo je tu i pitanje sigurnosti s obzirom na to da je američka vojska, utjelovljena u zastrašujućoj osobi generala Grovesa, glavnog direktora projekta Manhattan od rujna 1942. godine, bila sigurnosno osviještena i prema strancima predvidljivo nepovjerljiva. Zbog tih i nekoliko drugih, teže objašnjivih razloga, umjesto očekivanog uspona nakon ulaska Sjedinjenih Američkih Država u rat, an-glo-američka suradnja je godine 1942. jednostavno prestala postojati. Već početkom 1943. godine na temelju posljednjeg priopćenja iz Wa-shingtona moglo se zaključiti daje suradnja praktički mrtva; eutanazirana voljom američkog partnera i to (iako ni Churchill niti ijedan drugi Britanac to nije znao niti mogao povjerovati) uz suglasnost američkog predsjednika. Sir John Anderson odmah je poslao poruku premijeru: »Ovaj događaj odjeknuo je poput bombe i jednostavno se ne smije otrpjeti. Mi235 slim da biste trebali zatražili od predsjednika Roosevelt a da ncođložno istraži ovu stvar«.365 Zgranut ovom pukotinom u »posebnim odnosima«, Churchill je najavio da će zatražiti objašnjenje od američkog predsjednika prilikom skorog sastanka na vrhu u Casablanci. Nije poznato daje to

učinio, ali se zna da je razgovarao s desnom rukom predsjednika Roosevelta, Harryjem Hopkinsom. Iako je Hopkins obećao provjeriti što se dogodilo, odgovor nikada nije stigao. Churchill je razgovarao o tome s Rooseveltom u Wa-shingtonu u svibnju 1943. godine, prenijevši poslije Andersonu da će stvari odsada biti bolje, iako ni tada nije došlo ni do kakvih promjena na terenu. Britanci su i nadalje bili isključeni. Nakon toga, izgubivši strpljenje, Churchill se pripremio za borbu. Prilika se ukazala kada su u srpnju Henry Stimson, američki državni tajnik za obranu, i Vannevar Bush, najbliži Rooseveltov savjetnik za znanost, posjetili London. Niz sastanaka raščistio je nesporazume koji su bili narušili partnerstvo tijekom posljednjih osamnaest mjeseci. Britanci osobito nisu mogli razumjeti američke bojazni zbog izvještaja o financijskom poslovanju koje će po završetku rata morati podastrijeti Kongresu. Amerikanci su pak s olakšanjem otkrili da Britanci nisu toliko usredotočeni na poslijeratno iskorištavanje industrijskih procesa da ne bi bili nespremni odreći se svojeg udjela u njima. Sir John Anderson odmah je krenuo u Washington kako bi osigurao pomoć sir Johna Dilla u »sređivanju računa s američkom vojskom« (odnosno s generalom Marshallom) i drugim, moguće neprijateljskim likovima, dok je Churchill zatvorio krug pridruživši se američkom predsjedniku dana 19. kolovoza 1943. godine u potpisivanju Sporazuma iz Quebeca.366 O uvjetima tog sporazuma ovisilo je mnogo toga. Glavne odredbe i preambula zaslužuju biti navedeni u cijelosti: Budući daje za našu zajedničku sigurnost u tekućem ratu presudna realizacija projekta cijevnih legura u najkraćem mogućem roku; i budući da bi se taj cilj mogao brže ostvariti ako svi raspoloživi britanski i američki umovi budu udruženi; te budući da bi, imajući na umu ratne uvjete, gradnja istih pogona velikih razmjera na obje strane Atlantika značila nerazboritu upotrebu sredstava, kao i daje zbog toga mnogo veći dio troškova pao na teret Sjedinjenih Američkih Država: Postigli smo zajednički dogovor da, prvo, nikada nećemo upotrijebiti ovu silu jedni protiv drugih. Drugo, daje nikada nećemo upotrijebiti protiv treće strane bez obostrane suglasnosti. Treće, da nijedna od naše 236 clvi|c strani' nc< c luvim stranama ustupiti bilo kakve informacije o cijevnim legurama osim na temelju obostrane suglasnosti. četvrto, budući da je velik teret proizvodnje pao na Sjedinjene Američke Države u skladu s razboritom podjelom ratnog napora, daje britanska vlada suglasna da se o svim poslijeratnim koristima industrijske ili komercijalne naravi rješava između Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije u skladu s uvjetima koje će predsjednik Sjedinjenih Država priopćiti premijeru Velike Britanije. Premijer se izrijekom odriče svakog interesa u tim industrijskim i komercijalnim aspektima iznad onoga što će predsjednik Sjedinjenih Američkih Država smatrati poštenim i pravednim te sukladnim gospodarskoj dobrobiti svijeta.367 Sporazum iz Quebeca uspio je rastjerati oblake koji su se bili nadvili nad ranije dobre odnose dviju strana. Partnerstvo je bilo obnovljeno, iako je od tog trenutka Velika Britanija i službeno postala mlađi partner, partner kojeg će nacionalisti među Amerikancima kasnije htjeti izbaciti. Britanski i saveznički znanstvenici i inženjeri koji su već dulje vrijeme bili čekali priliku za sudjelovanje u tom golemom poslu, naposljetku su je dočekali, a gigantski projekt Manhattan, uvjerljivo najveći industrijski pothvat koji je svijet dotad bio vidio, veličanstveno je i izvanredno tajno počeo slijediti svoju zvijezdu vodilju, sve do samog kraja bez ikakva jamstva da će nekamo i stići. Rat je u međuvremenu i dalje trajao, i nitko nije imao nikakve realistične zamisli o tome kada bi mogao završiti sve dok se u rujnu 1944. u njegovoj europskoj areni nisu pojavile neke otužno lažne nade u skori završetak. Pa ipak, mnogi sjajni umovi već su tada počeli postupno upućivati pokoju misao pitanju organizacije poslijeratnog svijeta. Sto će Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija učiniti svaka sa svojim dijelom nuklearnog know—howa nakon završetka rata? Nekim Britancima činilo se nepoštenim da strah od buđenja američkih sumnji sprečava čak i najskromnije pripreme za neovisno poslijeratno upravno tijelo koje bi preuzelo i nastavilo britanski udio u ratnodopskoj suradnji; i zaista, Amerikanci nisu imali nikakvih ozbiljnijih primjedbi na zamisao o osnivanju eksperimentalne ustanove u Harvvellu. U cjelini gledajući, znatno je važnije bilo pitanje bi li planovi Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije za poslijeratni svijet - planovi kojima se u VVashingtonu pristupalo s mnogo više

entuzijazma nego u VVestminsteru - trebali podrazumijevati i razotkrivanje tajne atomske bombe te njezino ustupanje Sovjetskom Savezu i ostatku međunarodne 237 zajednice. Već u proljeće 1944. godine Churchill je bio pozvan, čak i pritisnut, da razmisli o prednostima takve politike, lako su u tome sudjelovali neki od savjetnika koje je ponajviše cijenio Smuts, Anderson, Cherwell - njegov odgovor bio je razočaravajući. U tom međunarodnom polju, kao i na polju domaće socijalne politike, Churchill jednostavno nije bio spreman posvetiti više pažnje onome što dolazi nakon pobjede. čak i u većoj mjeri nego prvih ratnih godina, takav umni napor ometao je njegovu usredotočenost na glavni i vrlo zahtjevan zadatak - prisiliti Njemačku na predaju. Njegova mašta, koja se tako plodonosno poigravala brojnim aspektima međunarodnih odnosa, u tom je dijelu bila potpuno jalova. Sto je više slušao o internacionalizaciji nuklearne energije, to je čvršće zagovarao gledište da partneri koji su, kako je pretpostavljao, jedini imali pristup njezinoj tajni, moraju te tajne zadržati za sebe. Bio je vrlo zabrinut za tajnost atomske bombe, kako kod kuće tako i u inozemstvu, i ta njegova zabrinutost bila je savršeno u skladu sa slašću kojom je uživao u tajnama »Ultre«. Nakon što su 1940. godine bili dali svoj načelni pristanak za preliminarnu fazu projekta, načelnici stožera četiri godine nisu o njemu čuli više ni riječi. Kada je njihov glavni savjetnik za znanstvene inovacije, sir Henry Tizard, zatražio da ga upoznaju s tajnim projektom, odbili su ga očitavši mu pravu bukvicu, pri čemu je Churchill nepotrebno primijetio: »Zacijelo ima mnogo drugih poslova koji zahtijevaju njegovu pozornost umjesto da se gura u ovu izuzetno tajnu stvar.«368 Zamjenik premijera priznao je da nije imao pojma ni o čemu sve do dolaska u Potsdam. Admiralu lordu Mountbattenu tajna je priopćena samo dva tjedna prije Hirošime. Daljnja objašnjenja zacijelo nisu potrebna. Churchill je fantazirao da bi Britanci i Amerikanci mogli zadržati tajnu za sebe, da bi Amerikanci rado tako postupili te da će Rusi još godinama ostati na repu događaja. Kada je u Potsdamu Roosevelt uvježbanom ležernošću Staljinu spomenuo postojanje atomske bombe, Staljinov podjednako ležeran odgovor Churchill je protumačio kao neznanje i iznenađenje. Sve nade ljudi koji su odgovorno promišljali problem poslijeratnog nadzora nad atomskom silom počivale su na učinku koji bi na Churchilla mogao imati susret s čovjekom koji je kumovao nastanku nuklearne zajednice, Nielsom Bohrom. Taj dobar i velikodušan čovjek bio je prokrijumčaren iz svoje rodne Danske u neutralnu Švedsku, odakle je nenaoružanim Mosquitom (provevši veći dio putovanja u nesvjestici usli238 |t\l nedostatka kisika) bio prebačen u I uglesku u listopadu 194 V Ova mjeseca kasnije bio je u Americi i Los Alamosu, gdje su ga prijatelji i učenici obavijestili o svojem čvrstom uvjerenju da će uspjeti ostvariti nešto za što se općenito vjerovalo da je nemoguće. Bio je podjednako opčinjen i zabrinut: ne zbog izgleda za proizvodnju atomskog oružja, već zbog mogućnosti da mogući izvor blagoslova za čovječanstvo postane izvorom njegova prokletstva, rađajući sumnjama i tjerajući nacije u utrku u naoružanju dosad nezabilježenih razmjera. Tvrdio je daje te sumnje bolje suzbiti tako što ćemo razotkriti tu tajnu i podijeliti je pod nadzorom međunarodne organizacije s ostatkom svijeta. Bohr je ostavio dojam razumna i uvjerljiva čovjeka na svakog velikodostojnika s kojim je razgovarao s obje strane Atlantika - sve dok nije došao k Churchillu. Anderson i Profesor bili su oslobodili put za razgovor, a Profesor je osobno dopratio Bohra na sastanak s Churchillom 16. svibnja 1944.369 Istina je daje premijer bio zaokupljen približavanjem Dana D te kojekakvim drugim brigama te da je Bohrov engleski bio spor i nesuvisao pa ipak, Churchillovo odbijanje da pokuša pojmiti ozbiljnost problema na koji gaje njegov sugovornik upozoravao, kao i njegova nepristojnost prema uglednom gostu nikako se nisu mogli opravdati. Bohr je imao mnogo više uspjeha s Rooseveltom s kojim je 26. kolovoza održao dug i ohrabrujući sastanak. Tri tjedna kasnije njegove su nade, međutim, bile potpuno iznevjerene. Churchill gaje odbio, a Roosevelt izigrao. Kada su se dvojica čelnika privatno sastala na Rooseveltovu imanju nekoliko tjedana kasnije, potpisala su nemamo sastavljen memorandum koji je u povijesti ostao zabilježen pod nazivom Sporazum iz Hyde Parka od 19. rujna 1944. godine.

1. Prijedlog da se svijet izvijesti o cijevnim legurama radi postizanja međunarodnog sporazuma o njihovoj upotrebi i nadzoru nad njima, ne prihvaća se. Ta stvar ima se i nadalje smatrati najstrožijom tajnom. Međutim, ako »bomba« naposljetku ipak postane dostupna, moguće je da će nakon zrelog razmišljanja biti upotrijebljena protiv Japanaca koje valja upozoriti da će se s bombardiranjem nastaviti do njihove predaje. 2. Puna suradnja između Sjedinjenih Američkih Država i britanskih vlada u razvoju cijevnih legura u vojne i komercijalne svrhe trebala 239 bi se nastaviti nakon poraza Japana pod uvjetom da, i sve dok, ne bude prekinuta zajedničkim sporazumom. 3. Potrebnoje istražiti aktivnosti profesora Bohra te poduzeti potrebne korake kako bi se osiguralo da ne dođe do curenja informacija iz tog izvora osobito prema Rusima.370 Značenje i kasnija povijest tog memoranduma zaslužuju komentar. Sastavljen i parafiran na licu mjesta kao primjer instant-diplomacije, taj dokument bio je najava Churchillovih »memoranduma o postotcima« koje će nekoliko tjedana kasnije potpisati sa Staljinom. Njegova glavna svrha bilaje blokirati Nielsa Bohra kojim je postao nerazumno opsjednut. (Nije jasno kako je uspio privoljeti Roosevelta da promijeni mišljenje o Bohru.) Njegova druga, plemenitija svrha bilaje učvrstiti britanski dugoročni interes u partnerstvu, čiji je nesiguran položaj bio jasan svakome tko je razumio politiku i ustavne procese u Sjedinjenim Američkim Državama. I Anderson i Chervvell nagovarali su Churchilla da pokuša pribaviti jamstva da nakon rata Velika Britanija neće biti izigrana. Churchill je vjerojatno smatrao daje u tome uspio, dok je upitno je li predsjednik Roosevelt o tome uopće mnogo razmišljao. Churchill nije imao načina utvrditi što bi sljedeći američki predsjednik mogao učiniti, a također je bilo teško zamisliti što bi Kongres mogao odlučiti nakon što kongresnici naposljetku saznaju što je sve učinjeno bez njihova znanja te u koje su svrhe potrošena golema sredstva amenčkih poreznih obveznika. U Sporazumu uopće nema ni spomena o golemom američkom projektu Manhattan, Roosevelt se nije posavjetovao ni s jednim svojim bliskim suradnikom o tome što potpisuje, niti je ikome rekao stoje potpisao. Štoviše, bio je u toj mjeri ravnodušan prema sigurnosti tog dokumenta, da je jednom od svojih pomoćnika dopustio da ga odloži među spise o opskrbi mornarice tako daje dokument jedno vrijeme bio izgubljen.371 Izostanak svakog spomena Njemačke mnogo je lakše objašnjiv. Rujan 1944. godine bio je mjesec velikog optimizma i uvjerenja da će Njemačka biti poražena prije isteka godine, dok se završetak projekta Manhattan u najboljem slučaju očekivao tek sredinom 1945. Što učiniti s nuklearnom energijom nakon rata bilo je jedno pitanje. Treba lije upotrijebiti i time okončati rat - jer svi koji su razumjeli njezine mogućnosti pretpostavili su da ona to može - bilo je drugo pitanje o kojem nije vrijedilo previše razgovarati dok izglednost nuklearne bombe ne 240 pusi.im1 izvjesnost, to jest samu pitan|c trenutka. Taj ključni trenutak nastupio je u travnju 1945. General Grove rekao je američkim strategijskim |)lanerima daje uvjeren kako će se taj prevažni test dogoditi u srpnju, a oni su u skladu s time zabilježili kolovoz kao planirani termin prve upo-uebe atomske bombe. I dok se unutar nekoliko američkih zajednica upućenika u tajnu počela voditi prigušena rasprava o najboljoj mogućoj primjeni atomske bombe te općenito o ispravnosti njezine upotrebe, u Velikoj Britaniji takvo što uopće nije bilo moguće jer je Churchill uporno držao sve karte dobro skrivene od pogleda svih osim najužeg kruga ljudi. Kada su se u zimu 1944. na 1945. godinu načelnici stožera obratili Chur-chillu sa zahtjevom da ih uputi u tajnu, otpravio ih je praznih ruku. Sporazumom iz Quebeca Velika Britanija je stekla pravo da se u trenutku donošenja odluke o upotrebi atomske bombe čuje i njezino mišljenje. Ali riječi »Velika Britanija« mogla je mirne duše zamijeniti riječ »Churchill«. U lipnju 1945., ne posavjetovavši se o tome ni s načelnicima stožera niti s Ratnim kabinetom, Churchill je Sjedinjenim Američkim Državama -ustvari predsjedniku Trumanu kojega još nije bio ni upoznao - dao britansku carić blanehe da nastave po svojem planu jednostavno parafiravši memorandum s naputkom britanskim predstavnicima u Odboru za zajedničku politiku da se suglase sa svakom američkom odlukom.372 To je mogao biti kraj Churchillove uloge u toj stvari, ali kao što će povijest kasnije pokazati - nije.

Churchill je imao priliku intervenirati u Potsdamu i to je i učinio. Onaj tko danas žali stoje bomba bačena tog ljeta (i svatko onaj tko nije zabrinut zbog vjerojatnosti da bi veće i snažnije atomske bombe s mnogo strasnijim posljedicama bile bačene samo nekoliko godina kasnije) mora primijetiti da su se neodlučni pokušaji japanske vlade da dogovori prihvatljive uvjete predaje nastavili pari passu sa zadnjim fazama američke proizvodnje oružja čija je svrha bila prisiliti japanski um da se usredotoči na problem pred sobom. Daje barem japanska vlada bila makar malo odlučnija, daje barem u Los Alamou u zadnji čas došlo do nekakva zastoja - i da barem saveznici nisu zahtijevali bezuvjetnu predaju. Japanci su pretpostavljali da ta jednadžba zahtijeva zbacivanje s trona i mogući sudski proces protiv njihova cara, velikodostojnika čija su svetost i autoritet među Japancima bili ravni onima Svetog Oca među rimokatolicima, ako ne i veći. Uoči početka potsdamske konferencije na vrhu, saveznici su već znali (zahvaljujući izvrsnim kriptoanalitičarima) za pokušaje Tokija da preko Moskve pregovara o predaji, a pitanje cara bilo 241 je označeno kao glavna prepreka na putu pregovora o sporazumu. Ni)e li formula o bezuvjetnoj predaji mogla biti makar malo ublažena kako bi se priznala ta posebna japanska osjetljivost? Churchill, koji je već bio iskusio dvosmislenost te formule kada se Italija željela povući iz rata u rujnu 1943., bio je spreman na blago popuštanje. Ustvari, on je o tome bio razmišljao još prije smrti predsjednika Roosevelta u travnju 1945.373 Roose-veltov nasljednik Harry Truman i njegovo izaslanstvo stigli su u Potsdam noseći nacrt »zahtjeva za predajom« koji je sadržavao tu klauzulu. Na nagovor britanskih načelnika stožera, Churchill je načeo tu temu s Truma-nom 18. srpnja, prenijeviši Kabinetu taj razgovor sljedećim riječima: Dugo sam razmišljao o golemoj cijeni plaćenoj američkim i u manjoj mjeri britanskim životima koji bi sudjelovali u nametanju »bezuvjetne predaje« Japancima. On je taj koji mora razmisliti ne bi li se to moglo izraziti nekako drugačije, da osiguramo sve ključne preduvjete za budući mir i sigurnost, ostavljajući pri tome Japancima barem neki privid da su sačuvali svoju vojničku čast i dobili neko jamstvo njihove nacionalne egzistencije nakon što ispune sve sigurnosne uvjete koje pobjednik nađe potrebnim.374 Henry Stimson, američki državni tajnik za obranu, predlagao je predsjedniku to isto, ali je zato James Byrnes, državni tajnik, predlagao nešto posve drugo. Američko izaslanstvo bilo je ustvari podijeljeno oko tog pitanja tako da Potsdamska deklaracija od 26. srpnja uopće ne spominje izrijekom pitanje cara, niti daje ikakav jasan nagovještaj atomske bombe koji bi Japancima bio omogućio da shvate što se sprema.375 Kako su već bili iskusili potpuno uništenje većine njihovih gradova američkim bombardiranjem iz zraka, Japancima je bilo nemoguće razumjeti da »krajnje razaranje japanske domovine« te »potpuno i krajnje uništenje« znače nešto gore od toga. Spominjanje »neinteligentnih računica ... samovoljnih militarističkih savjetnika« i »ratnih zločinaca« moglo se, ali i nije moralo protumačiti kao prijetnja caru.376 Bilo kako bilo, Tokio nije shvatio upozorenje, pripreme za izbacivanje jedine dvije raspoložive bombe nastavljene su bez zastoja te je prva od njih eksplodirala nad Hirošimom 6. kolovoza 1945. Mnogo se raspravljalo o tome jesu li za bacanje druge bombe na Nagasaki tako brzo nakon prve, već 9. kolovoza, postojali jednako valjani razlozi. (Nije poznato da je Churchill o tome išta rekao.) Održivo tumačenje glasi daje upotreba prve u svakom slučaju bila zakonita i opravdana te daje njezin odgođeni šok (kojemje bilo potrebno ne242 koliko ilana ila piođrc u svijest Japanara), pomiješan s kon.uinai i]oni zbog ulaska Sovjetskog Saveza u rat 8. kolovoza, bio taj presudni element koji je prisilio cara da zatraži od svoje vlade i svojih oružanih snaga da prihvate savezničke uvjete predaje. A to je potrajalo nekoliko dana. Bio je već 14. kolovoza kada je Clement Attlee bio u mogućnosti izvijestiti britanski narod kako je rat na Tihom oceanu završen. Jedini razlog zašto predaja Japana i strašni događaj koji ju je pratio nisu pobudili snažnije uzbuđenje u Churchilla - jer odlomke koje je tome posvetio u knjizi The Second World War moguće je u najboljem slučaju opisati kao površne - bio je taj što je u to vrijeme Churchilla već mnogo snažnije zaokupljalo pitanje mogućeg učinka atomske bombe na an-glo-američke odnose s Rusijom.

Churchill ni u kojem slučaju nije bio jedina osoba na Zapadu kojoj je to bilo na umu; bilo je potpuno logično da nekolicina ljudi koji su bili odobrili upotrebu novog oružja protiv Japana već naveliko razmišlja o tome kakav će biti njezin učinak na Sovjetski Savez. Najviše što se moglo očekivati od svih onih koji su neprijateljski gledali na komunizam prije lipnja 1941. godine bilo je da za trajanja rata privremeno pokopaju taj osjećaj iz divljenja prema ratnim naporima Rusa te zahvalnosti na neočekivanom stjecanju tako moćnog saveznika. Churchill je svoje neprijateljstvo bio pokopao herojskom odlučnošću, ali također je više od drugih imao razloga biti svjestan neugodnih i prijetećih aspekata diva kojegje privio na grudi. Njegovi odnosi sa Staljinom i Molotovom, poput odnosa Britanaca prema sovjetskim dužnosnicima uopće (a i nisu bili bogzna što), obilovali su razočaravajućim iskustvima nepristojnosti, nezahvalnosti i nepovjerenja. Churchill, koji nikada nije dokraja razriješio podvojenost svojih osjećaja prema Staljinu, bio je progutao svoj ponos, trpeći ta i slična poniženja dugo vremena u interesu zajedničke borbe. Međutim, već u ljeto 1944. Staljin je njemu i zapadnim saveznicima dao mnogo veće razloge za zabrinutost. Postupno je postajalo jasno da Staljinovi planovi za narode Istočne Europe koje su njegove armije upravo oslobađale nisu bili nimalo nalik planovima koje su Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države imale za Zapad. To bi se bilo dogodilo, svidjelo se to Velikoj Britaniji i Americi ili ne, a sporazum o »postotcima« koji je Churchill postigao sa Staljinom u studenom 1944. godine o poslijeratnim sferama utjecaja u 243 istočnoj i jugoistočnoj Europi bio je pametan pokušaj da sc spasi ono što se dalo spasiti pred neizbježnim.,// Poljska, međutim, nije bila na toni popisu jer je u međuvremenu već postala predmet nepomirljivih razlika. Kako je jesen prelazila u zimu, zima u proljeće, a ruske armije nastavile napredovati, činilo se izglednim da će srednja te Istočna Europa, uključujući Prag, Budimpeštu, Beč i, prije svega, Berlin, pasti u ruke Sovjeta. Churchill je bespomoćno i bolno promatrao kako se njegov oslobodilački rat za sve osim za zapadne Europljane pretvara u puku zamjenu jedne tiranije drugom. Odatle naslov i tema te relativna beživotnost zaključnog sveska njegovih memoara i povijesti rata: Triumph and Tragedy (Slavlje i tragedija). Zbog tog je razloga atomska bomba (koju je uvijek nazivao, a vjerojatno i smatrao »novim eksplozivom«) Churchilla ponajviše zanimala kao sredstvo koje bi »Ruse [moglo] učiniti poniznijima«. Sir Alan Brooke izvijestio je sa zgražanjem o Churchillovu uzbuđenju u vezi s time.378 Dana 23. srpnja načelnici stožera pridružili su mu se na ručku u Potsdamu i našli ga, Brookeovim riječima, »potpuno zanesenog ... Sada imamo u rukama nešto što će iznova uspostaviti ravnotežu s Rusima! Tajna tog eksploziva i mogućnost njegove upotrebe potpuno će izmijeniti diplomatsku ravnotežu koja je narušena još od pobjede nad Njemačkom. Sada imamo novu vrijednost koja iznova uspostavlja naš položaj (izbacujući bradu i mrgodeći se), sada bismo mi mogli reći ako ustrajete u tome, dobro, mi ćemo jednostavno izbrisati Moskvu, zatim Staljingrad, pa Kijev [itd itd]. I gdje su tad Rusi!!!«379 Kako nema nikakva razloga sumnjati u istinitost Brookeova navoda, moramo priznati da je takav govor bio brzoplet i opasan, razotkrivajući negativnu stranu te podvojenosti prema Staljinu koja je Churchillove bliske suradnike i iznenadila i zasmetala. Ali govor je bio puki krik i bijes. Tri dana kasnije Churchill je izgubio izbore i pitanje poslijeratne upotrebe bombe prešlo je u druge ruke. Nemoguće je reći bi li to početno stanje opijenosti potrajalo ili što bi se bilo dogodilo da je Churchill kojim slučajem bio ostao na mjestu premijera. Možemo biti sigurni da bi načelnici stožera bili nametnuli razboritost (kao što je i sam Brooke tom prigodom rekao). Daje Churchill bio pobijedio na izborima, bi li imao imalo snažniji utjecaj na predsjednika Trumana nego što gaje u zadnjim mjesecima imao na predsjednika Roosevelta? Truman nije bio ništa manje zaprepašten - ili se tako samo činilo - govorom koji je Churchill održao 244 nakon što ga je on, human. 5. ožujka l°lo j>ieđstavio stiahopiištova-njcm ispunjenu mnoštvu u Westminster C.ollegeu u iultonu, u državi Missouri.wo »Od Sce ćina na Baltiku do Trsta najadranu željezna zavjesa spustila se nad kontinentom.« Ta »željezna zavjesa« otad se pojavila u svakoj knjizi, svakom govoru i svakom eseju o poratnom

svijetu. Bit Churchillova govora bila je upozoriti nekomunistički svijet na opasnost koja mu prijeti, kao i na potrebu za čvrstim odgovorom. Staljin i internacionalni komunistički pokret odmah su optužili Churchilla za stvaranje ozračja nepovjerenja između ratnih saveznika. U stvari, optužili su ga daje prouzročio ili u svakom slučaju učinio izglednijim Hladni rat koji je nedvojbeno bio počeo u drugoj polovini 1948. godine. Kada se to dogodilo, svima osim komunistima bilo je jasno da je Churchill samo nagovijestio budućnost, ali u ožujku 1946. njegova poruka nije bila naišla na tako dobar odjek. Bila je to poruka o krhkosti mira te poziv na odbacivanje optimističkih iluzija koji mnogi nisu htjeli čuti: Sudeći prema onome što sam vidio u naših ruskih prijatelja i saveznika tijekom rata, uvjeren sam da ne postoji ništa čemu se više dive od snage, kao i da ne postoji ništa što manje poštuju od slabosti, osobito vojničke slabosti... Ako zapadne demokracije budu ujedinjene u strogom poštovanju načela iz Povelje Ujedinjenih naroda, njihov utjecaj na promicanje tih načela bit će beskrajan i nitko ih neće moći maltretirati. Ako pak... O Ujedinjenim narodima govorio je s opreznim optimizmom, potičući osnivanje »međunarodne oružane sile« (predviđene člancima 46.-48. Povelje UN-a) kao prvog koraka prema njihovu ovlaštenju. Ali kada bi došao do atomske bombe, povjerenje bi nestajalo. Tajnu atomske bombe, tvrdio je, najbolje je ostaviti trima državama koje je posjeduju (tako je on barem mislio): Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji i Kanadi, odnosno ne povjeravati je UN-u sve dok »uistinu ne postane utjelovljenje i izraz suštinskoga bratstva čovjeka«.381 Churchill je atomskoj bombi posvećivao mnogo više misli nakon rata, kada je postala stvarnost, nego tijekom samoga rata, kada je još uvijek bila samo san. Nastavio se povremeno vraćati na temu mogućeg iskorištavanja bombe u odnosima sa Sovjetskim Savezom. Iako je načelno pretpostavljao da bi u slučaju vjerodostojne prijetnje atomskom bombom Rusi naposljetku bili uzmaknuli, nemoguće je ne povjerovati da bi Churchill, 245 u slučaju da Rusi to ipak ne učine i da Amerikanci odluče baciti bombu kako bi proveli svoju volju kao, primjerice, kada su ih Rusi ponizili blokadom Berlina 1948. - bio s time suglasan.™2 Kada je riječ o atomskoj bombi, dok je on bio na čelu vlade, Churchill je golemu većinu držao u potpunom mraku. Sad kada je Attlee došao na čelo vlade, bio je Churchillov red da se nađe u mraku. Naime, stranačka politika bila se vratila na pozornicu, Churchillov posao kao vođe opozicije bio je napadati vladu te nije postojalo nikakvo stanje nacionalne krize koje bi za stranačke čelnike učinilo poželjnim da zaborave na međusobne razlike i upute jedni druge u svoje tajne. Churchill je, čini se, pretpostavio da će Velika Britanija u svakom slučaju pribaviti atomsku bombu, bilo da je proizvede samostalno, bilo daje dobije (ili sredstva za njezinu proizvodnju), zahvaljujući velikom bratu s druge strane Atlantika.383 Iako potpuno lažna, sljedećih pet godina ta slika ravnopravnoga atomskog partnerstva između Velike Britanije i Amerike te zajedničke odgovornosti za upotrebu atomske energije za opće dobro nikako nije napuštala Churchillov um. Radovala gaje pomisao da Velika Britanija stoji sigurna pod zaštitnim kišobranom američke atomske sile, pretposta-vivši da će Amerikanci rado ustupiti Velikoj Britaniji svoju atomsku bombu ako Britanija ne bude imala vlastitu u trenutku kada joj ona neodložno zatreba. Churchill se i ne svojom krivnjom (izuzimajući njegovo samozavaravanje u vezi s pravom prirodom »posebnih odnosa«) udaljio od stvarnosti tih odnosa kako su se oni sljedećih godina nastavili razvijati. čini se da nije znao kakve je odluke (ako ih je uopće bilo) donijela laburistička vlada u odnosu na atomsku energiju, vjerojatno smatravši ispravnim da to ostane najstrožija tajna. Nema objavljenih dokaza daje ikada iskazao detektivsku znatiželju spram toga nalik onoj koju je bio iskazao spram ponovnog naoružavanja u drugoj polovini 1930-ih. Znao je, barem na temelju suzdržanog priznanja ministra obrane u Zastupničkom domu parlamenta 12. svibnja 1948. godine, daje ostvaren »primjereni napredak« u smjeru pribavljanja atomskog oružja. Zacijelo je pretpostavljao da Velika Bntanija dobiva svu pomoć na koju je imala pravo na temelju sporazuma koje je on bio postigao s predsjednikom Rooseveltom. Subjektivni razlozi njegove bezbrižnosti bili su njegovo naivno povjerenje u američku dobru vjeru te njegova iznenađujuća neupućenost u američke političke procese.384 Daje znao što se događa u anglo-američkom

atomskom partnerstvu zasnovanom (kako je on vjerovao) na sastanku na vrhu 246 ii Quebec u u kolovozu l°l \ te zapečaćenu đogovoiom između njega i predsjednika Roosevcha u 1 lyde Parku godinu dana kasnije, lo bi ga uistinu bilo teško pogodilo. Prava je istina bila da su Amerikanci jednostrano laskinuli partnerstvo već 1949. godine. U većini ostalih područja anglo-američkih diplomatskih i vojnih odnosa duh ratnog savezništva postupno je oživio, ali ne i u području atomskog naoružanja. Izbačena čak i iz uloge mlađeg partnera, Velika Britanija je ostavljena da se snalazi sama.385 Bit događaja koji su doveli do takvog stanja svodi se na to da su neki Amerikanci, uključujući Trumanova prvog državnog tajnika, Jamesa F. Byrnesa, glavnog savjetnika vlade SAD-a za znanost Vannevara Busha te utjecajnih senatora poput Vanden-berga i Hickenloopera, otvoreno težili izbaciti Veliku Britaniju iz partnerstva. Drugi Amerikanci, uključujući predsjednika Trumana i njegova državnog tajnika od 1947. godine, Deana Achesona, koji bi rado bili zauzeli prijateljskiji stav, spoznali su da im okolnosti to ne dopuštaju. Na međunarodnoj sceni Sjedinjene Američke Države nisu mogle optimalno iskoristiti svoj nadmoćni položaj nuklearne sile tako dugo dok su im oko vrata visili ratom iscrpljeni i osiromašeni britanski rođaci. Na domaćoj sceni tajni sporazumi koje su parafirali ratni vođe u trenucima savezničkog zanosa samo bi bili dodatno razbjesnili tvrdokorne kongresnike u slučaju da su za njih saznali. Objavljivanje tih sporazuma nije bilo ni potrebno kako bi u ljeto 1946. godine, isprva zabrinut uglavnom za industrijske primjene atomske energije, Kongres bio potaknut na usvajanje McMahonova zakona kojim je zabranjena razmjena svih informacija o nuklearnoj tehnologiji između Sjedinjenih Američkih Država i svih ostalih država (stoje uključivalo, naravno, i vojne primjene te se također odnosilo i na Veliku Britaniju). A kako se ledeni dah Hladnog rata bio spustio i na vodeće političare, sigurnost i sumnjičavost iznova su postali najvažnije načelo. Tekje koncem studenog 1950. godine Churchill saznao da su propali partnerski sporazumi koje je bio zaključio s predsjednikom Rooseveltom, kao i sporazumi koje je Clement Attlee postigao s predsjednikom Truma-nom u studenom 1945. godine, prije nego stoje i sam Truman postao svjestan svih komplikacija, popustivši pritisku američkih izolacionista.386 Churchillov trenutak prosvjetljenja zbio se onog trenutka kada je Attlee žurno otputovao u Washington nakon Trumanove najave 30. studenog 1950. godine, ubrzo nakon stoje u Korejskom ratu došlo do vrlo zabri247 njavajućeg zaokreta, tla će, ako to Imele potrčimo, ođobmi upotrebu atomske bombe. Zabrinutost se jednako snažno osjetila i u Londonu, iako zbog posve drugačijih razloga. Naime, ako Amerikanci upotrijebe atomsku bombu protiv Kineza te ako se Rusi (za koje se pretpostavljalo da podržavaju kinesku intervenciju) odluče umiješati na strani Kine, u kakvom bi se položaju našla Velika Britanija kao saveznik Sjedinjenih Američkih Država i baza iz koje su od 1948. godine polijetale eskadrile američkih bombardera B-29 (koji su mogli biti opremljeni i nuklearnim naoružanjem, koliko su Britanci u to bili upućeni) te kao gotova meta za ruske protunapade? Dana 3. prosinca, malo prije polaska na put, Attlee je »Dragom mojem Churchillu« poslao pismo koje je nosilo oznaku »najstrože tajne«, objasnivši mu što se dogodilo s ratnim sporazumima. Izrazio je svoje uvjerenje - to ne može biti ništa više - da će Sjedinjene Američke Države, sada formalno slobodne činiti sa svojim nuklearnim oružjem što ih je volja, ipak pokazati malo obzira prema osjećajima svojega bivšeg saveznika.387 Churchilla su te vijesti, koje mu je Profesor potvrdio, toliko razbjesnile da je nekoliko mjeseci kasnije pribjegao izvanrednoj mjeri osobno se obrativši pismom predsjedniku Trumanu u kojem je naglasio argument o američkim bazama, zahtijevajući objavljivanje sporazuma iz 1944. godine kao pošten i ispravan način da se britansku javnost uvjeri da njezini nacionalni interesi nisu bili zanemareni.388 Trumanov rukom pisan odgovor stao je na kraj toj zamisli: »Nadam se da nećete siliti moju ruku u ovoj stvari. To bi izazvalo žaljenja vrijedne posljedice kako ovdje tako i u Vašoj zemlji, dovodeći i mene i Vašu vladu u neprilike.«389 Churchill i Velika Britanija počeli su učiti na vlastitoj koži da vrlo dobar prijatelj jednog predsjednika može vrlo lako postati pudl drugoga. 248 13

Atomi za mir Churchillje po drugi put postao premijer početkom studenog 1951. Iako se bio nadao povratku u Ulicu Downing već nakon neizvjesnih općih izbora u veljači prethodne godine, laburistička stranka uspjela se za dlaku održati na vlasti osvojivši ukupno osam zastupničkih mandata više od konzervativaca. Sada, gotovo dvije godine kasnije, konzervativci su izborili gotovo podjednako (ne)uvjerljivu pobjedu: osvojeno je samo sedamnaest zastupničkih mjesta više uz neugodnu spoznaju (neugodnu demokratima koji su se nad njom zamislili) daje zahvaljujući načelu »tko prvi njemu dvije«, odnosno osobitosti britanskoga izbornog sustava, veći broj birača glasovao za njihove protivnike nego za njih, izborne pobjednike. Churchillu, dakako, nije bilo nimalo neugodno, niti je poklonio ikakvu pozornost onima koji su tvrdili daje on sa svojih sedamdeset i sedam godina prestar za posao. Kabinet je sastavio uglavnom se oslanjajući na umjerene konzervativce i provjerene suradnike iz ratnih vremena među kojima su bila i dvojica njegovih omiljenih generala: Harold (sada lord) Alexander te Hastings (sada lord) Ismay. Nijedan od te dvojice nije imao nikakva političkog iskustva, a Alexander ni preduvjete za dužnost na koju gaje Churchill imenovao. Predizbornu kampanju oživjela je, a kasnije i zatrovala optužba Chur-chillovih suparnika da je Churchill »ratni huškač«. Churchilla je ta optužba tim snažnije pogodila jer je već mjesecima, da se poslužimo rječnikom Hladnog rata, »huškao na mir«.390 Iako je optužba samo izražavala uvjerenje kojem je ljevica bila vjerna već više od četrdeset godina, njezin povod nije bila neka Churchillova izjava o atomskoj bombi, već njegova ogorčena kritika laburističke vlade zbog izostanka snažnije reakcije na odluku perzijske vlade da nacionalizira postrojenja anglo-iranske naftne kompanije u Abadanu. Churchill je potpuno pobjesnio vidjevši naslov u Daily Minom: »čiji prst želite na okidaču, Attleejev ili Churchil249 lov?« »Siguran sam da ne želimo ničiji prst na ijednom okidaču«, odbrusio je. »Ali ponajmanje želimo šeprtljav prst.« Zatim se vratio širem problemu: »Ne mislim daje Treći svjetski rat neizbježan. Štoviše, mislim daje opasnost od njegova izbijanja manja nego stoje bila prije nego što su Sjedinjene Američke Države pribavile to strahovito oružje. Ali moram vam reći da okidač Trećega svjetskog rata ni u kojem slučaju neće povući britanski prst. Mogao bi to biti ruski prst ili američki prst, ili pak prst Organizacije ujedinjenih naroda, ali britanski prst nikako.«391 Nakon događaja koji su uslijedili svima je postalo jasno zašto to nikako nije mogao biti britanski prst: jer danas »naš utjecaj u svijetu nije ono što je bio u danima koji su iza nas«, pa ipak, ako on jednom u budućnosti iznova postane moćan, »siguran sam da će biti upotrijebljen onako kao što je to uvijek bio slučaj: s ciljem sprečavanja borbe na život i smrt između velikih sila«. Iako se o povijesnoj utemeljenosti te Churchillove ocjene može razgovarati, vrlo je važno primijetiti daje posljednjih mjeseci njegov um bio napravio dva značajna zaokreta: protiv atomske bombe kao upotrebljivog oružja odnosno za atomsku bombu kao korisno sredstvo odvraćanja te protiv hladnoratovske retorike odnosno za politiku koegzistencije i pregovora na vrhu. I vrijeme njegova mentalnog zaokreta i značenja riječi kojima je iscrtao njegov put ostale su nepoznanice koje i danas privlače brojne tumače. Nedvojbeno je da su do konca 1940-ih izrazi poput »konačni obračun« nestali iz rječnika kojim je još od 1944. godine Churchill govorio o Sovjetskom Savezu, zamijenivši ih riječima poput »odvraćanje« i »koegzistencija«. Budući da upotrebu atomske bombe više nije smatrao poželjnom, štoviše, daju je sada smatrao nezamislivom, njegov um okrenuo se cilju sprečavanja rata. Međutim, kao i svi ostali u atomskoj eri koji su težili pobjeći logici rata, prigrlivši pri tome proturječja politike odvraćanja, i Churchill je zaglavio u toj opreci. Kako se pouzdati u to da će prijetnja atomske bombe odvratiti mogućeg napadača, osim ako je posjednik uistinu spreman upotrijebiti bombu u slučaju da napadač odbije biti od-vraćen? Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da bi Churchill kao prvi istaknuti apostol politike odvraćanja u takvom presudnom trenutku bio dopustio odnosno zabranio upotrebu atomske bombe. Možemo samo reći da, čak i ako Churchill u sebi nikada nije razriješio tu dvojbu, svakako nije bio jedini.392 Ni mnogi drugi koji su ga slijedili propovijedajući 250 evanđelje odvraćanja kao najizglcđniji način da sr spriječi pregrijavanje liladnoratovskog reaktora

također nisu mogli reći sa stopostotnom sigurnošću da je uspjeh zajamčen. Mogli su samo vjerovati ili, ako su imali moć, voditi politiku koja je vodila k tom cilju. (Budući daje Hladni rat završio bez nuklearnog sukoba, razumno je pretpostaviti da je njihova vjera bila opravdana.) Churchillov posljednji doprinos svjetskoj povijesti i njegov posljednji veliki državnički čin bio je da na početku tog puta podigne vlastite standarde na još višu razinu. Od starih ljudi općenito se očekuje da budu zadrtiji i neprilagodljiviji u razmišljanju. Churchill je u svojoj poodmakloj dobi postao manje zadrt i manje krut. Njegov imperijalizam bio je znatno izgubio na agresivnosti tako daje naposljetku neovisnu Indiju te Egipat bez britanskog nadzora prihvatio kao gotove činjenice. Također, uspio je pristojno ćaskati s Punditom Nehruom, a jednom prilikom čak i s Eamo-nom De Valerom. Priznao je svojem liječniku i pouzdaniku Charlesu Wil-sonu, lordu Moranu, da nije bio u pravu - odnosno, da nije bio posve u pravu - kada je riječ o Indiji te daje u svojemu dugom životu »počinio brojne pogreške«. Umjereni konzervativci sada su mu bili draži od jastrebova i prilikom sastavljanja Kabineta bio bi ga rado upotpunio s nekoliko liberala. Churchill se nije mogao otresti svoje emocionalne privrženosti Sjedinjenim Američkim Državama i Britanskoj zajednici naroda (kako je sada glasio naziv za ostatak Britanskog Carstva), ali njegovo snažno zagovaranje Vijeća Europe i ideala Europske Zajednice potkraj 1940-ih - uključujući i francusko-njemačko pomirenje predstavljalo je zadivljujuć intelektualni pothvat za državnika njegovih godina. Štoviše, iako se u odnosu na Sjedinjene Američke Države nikako nije mogao odmaknuti od ratne vizije »posebnih odnosa«, njegove zamisli o ispravnoj politici prema Moskvi počele su se jasno razlikovati od onih koje su prevladavale u Wa-shingtonu. Potkraj 1940-ih Churchill se u odnosu na američkog predsjednika ponekad bio doimao kao jastreb. Početkom 1950-ih češće je ostavljao dojam golubice. Iako ne možemo utvrditi točno vrijeme kada je Churchill promijenio mišljenje o atomskoj bombi, možemo prepoznati vanjske događaje koji su ga na to potaknuli. Prvi među njima bilo je otvaranje nekoliko britanskih zračnih baza američkim bombarderima B-29 u razdoblju od 1948. do 1949. godine. Povod njihova prvog dolaska u Istočnu Angliju bila je 251 »Berlinska blokada«, a njegovo političko i vojno značenje očigledno: Istočna Europa i zapadna Rusija time su se našle u dometu najtežih američkih bombardera koji su, koliko je Rusima bilo poznato, osim konvencionalnog mogli ponijeti i atomski teret.393 Njihova prisutnost, koju je britanska vlada (čini se da su u odluci sudjelovali tek jedan ministarski pododbor i načelnici stožera) pozdravila kao znak jačanja anglo-ame-ričldh vojnih kapaciteta, isprva je smatrana privremenom. Naime, trebala je to biti izvanredna mjera u odgovoru na izvanredan izazov. Međutim, kada su 1949. godine Sjedinjene Američke Države zatražile i dobile pravo na pristup bazama u grofoviji Oxfordshire, činilo se da dogovor postaje trajan. Velika Britanija bila je na najboljem putu da postane američki nosač aviona prikladno usidren uz obalu europskog kontinenta. Vladi se počelo činiti — a nedvojbeno i Churchillu kao vanjskom promatraču - da ovakvo stanje nema samo povoljna, već i neka vrlo nepovoljna obilježja. Iz točke gledišta visoke diplomacije, ono je zahtijevalo da se Velika Britanija pozove na Churchillov ratni sporazum s Rooseveltom i obostrano obećanje da atomska bomba neće biti upotrijebljena bez suglasnosti obje strane. Ali koliko su »posebni odnosi« uistinu bili posebni sad kada je rat završio? činjenica daje Amerika prekršila dogovor utekavši s plodovima zajedničkog rada ne bi bila previše važna daje Amerika bacila atomsku bombu u situaciji ili na lokaciji gdje Britanci nisu imali interesa, stoje bilo teško, ali moguće zamisliti. Ta ista činjenica, međutim, bila bi itekako važna u slučaju da Amerikanci bace atomsku bombu iz zrakoplova koji je poletio iz britanske baze i to s razlogom s kojim se Velika Britanija nije prethodno suglasila - što nikako nije bilo nezamislivo, osobito imajući na umu da britanski načelnici stožera nisu bili upoznati s ratnim planovima Amerikanaca. U višemjesečnim povjerljivim pregovorima i privatnim razgovorima koji su se vodili u Londonu i Washingtonu nije bilo nađeno rješenje kojim bi se zaobišlo čvrsto američko gledište da su oružane snage Sjedinjenih Američkih Država, ma gdje se nalazile u svijetu, dužne slušati zapovijedi svojega vrhovnog zapovjednika, predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, te učiniti sve što on smatra potrebnim za obranu zemlje i onda kada on smatra daje to potrebno. U toj stvari London nije uspio izboriti nikakav ustupak Washingtona, već samo potvrdu da će se Amerikanci, imajući na umu ranije

savezništvo, pokušati konzultirati. Velika Britanija jednostavno će se morati pouzdati u dobru vjeru 252 Amerikanaca.1^ ledino jasno i neprijeporno polazište bilo je da se američki bombarderi u Velikoj Britaniji nalaze na poziv Britanaca te da će, ako Velika Britanija to ikada zatraži, morati biti izmješteni.395 Drugi nepovoljan aspekt amenčkih baza u Velikoj Britaniji bio je praktične, a od konca 1949. godine, i vrlo uznemirujuće naravi. U slučaju oružanog sukoba između zapada i Sovjetskog Imperija, te su baze Veliku Britaniju činile privlačnom i logičnom metom ruskih napada. Ionako osjetljivima na neravnoteže u anglo-američkom partnerstvu, nekim umovima u Londonu nije promaklo da bi Rusi mogli napasti Veliku Britaniju iz svojih'baza već i konvencionalnim bombama i balističkim raketama, dok se Sjedinjene Američke Države toga nisu morale pribojavati. Uostalom, bilo je to najmanje što je jedan nosač aviona na prvoj crti bojišta mogao očekivati. Međutim, bombarderske zračne snage Sovjetskog Saveza početkom 1949. godine nisu bile na nekoj prijetećoj razini, dok su rakete s nuklearnim bojevim glavama bile još uvijek nezamislive.396 Ali što ako -ili radije, kada - Sovjetski Savez nabavi atomsku bombu i izjednači se s Amerikancima u razvoju balističkih projektila koji nose nuklearne bojeve glave? Churchillu je nakon Hirošime bilo jasno, kao uostalom i svakome razumnom Britancu i Amerikancu, da će se Rusi dati na posao kako bi došli do vlastite atomske bombe. Procjene o tome koliko će im vremena biti potrebno razlikovale su se razmjerno ocjenama stručnosti ruskih znanstvenika te nagađanjima o tome koliko je »zapadnih« tajni procurilo na istok. četiri godine koje su protekle između prve američke atomske probe u srpnju 1945. godine i prve ruske probne eksplozije atomskog oružja u kolovozu 1949. godine bile su više nego što su predvidjeli pesimisti, a manje nego što su se nadali optimisti: procjena Odbora za zajedničke obavještajne operacije bila je početak 1951. Sad kada se to dogodilo, Zapad je morao iznova razmotriti svoju strategiju. Iako je agresivna retorika o upotrebi atomske bombe prije nego što to učine Rusi još uvijek bila moguća, jer proći će mnogo vremena prije nego što Rusi uspiju izgraditi svoje zalihe atomskog naoružanja i sredstva za njihov prijenos, u svim ključnim strategijskim elementima krajolik je sada bio bitno drugačiji. Kada je riječ o Velikoj Britaniji - koja još uvijek nije imala vlastitu atomsku bombu, ali je zato bila domaćin bombarderima B-29 koji jesu - ona nije mogla očekivati daje Rusi bombardiraju na način na koji su to tije253 kom Drugoga svjeiskog rata činili Nijemci (iako bi napadi zacijelo bili teži), već na jedan potpuno novi (i nedvojbeno teži) način čiji smo obrazac upoznali u Hirošimi i Nagasakiju. čini se da se presudan zaokret u Churchillovu razmišljanju dogodio tijekom 1950. godine kadaje napustio pretpostavku o neizbježnosti rata te učinio sve kako bi on bio izbjegnut, sada već čvrsto uvjeren da je to moguće. Pri tome se nije vodio isključivo nacionalnim interesom, iako je i to zacijelo bio jedan od motiva. Velika Britanija još će se samo kraće vrijeme moći smatrati sigurnom ispod kišobrana američke atomske nadmoći. Američke zračne baze bile su mu često na umu, kao i ruska bomba te neuspjeh njegove vlastite zemlje - u onoj mjeri u kojoj su to mogli procijeniti on i svi ostali izvan uskoga sigurnosnog kruga ustanova uključenih u atomska istraživanja - da se i sama domogne atomske bombe. Nesvjestan načina na koje su Sjedinjene Američke Države odbacile ratnodopske atomske sporazume (nikad mu nije bilo zgodno prihvatiti tu činjenicu, čak i nakon Attleejeva opreznoga objašnjenja) te pretpostavljajući da se suradnja između dvije vlade i njihovih atomskih instituta i dalje nastavlja, Churchill je uporno izražavao svoje iznenađenje i žaljenje što se Velika Britanija našla u takvom zaostatku. Ta tema bila je u toj mjeri prisutna u njegovim govorima 1950. godine da je njegovim političkim protivnicima dala još jedan izgovor da mu prišiju etiketu »ratnog huškača«, a samog Churchilla potaknula da to službeno i javno opovrgne: »Gosp. Churchill želi jasno istaknuti da nikada nije zagovarao, niti sada savjetuje, opsežnu proizvodnju atomske bombe u ovoj zemlji kakvu naša izloženost opasnosti od zračnih napada čini osobito neprikladnom.«397 Uzimajući zdravo za gotovo da će Sjedinjene Američke Države uskočiti kada bude za trebalo, smatrao je da će proizvodnja »prototipa« biti dostatna, za pretpostaviti je zbog istih razloga zbog kojih je laburistička vlada

(drugim riječima premijer, državni tajnik za vanjske poslove te načelnici stožera) u međuvremenu odlučila pokrenuti britansku proizvodnju atomske bombe; kako bi Velika Britanija dokazala da se i nadalje i unatoč svemu zaslužuje smatrati »velikom silom«. Kadaje Churchillova vlada dobila mandat potkraj listopada 1951. godine, preuzela je taj projekt bez imalo oklijevanja, kao što je Churchill i osobno rekao Zastupničkom domu britanskog parlamenta 6. prosinca iste godine tijekom prve parlamentarne rasprave o obrani. Iako nerado, 254 lom prilikom također |c priznao đa njegova sumnja u nedostatno zalaganje laburističke vlade u toj stvari nije bila opravdana. »Otkrili smo daje obavljeno mnogo posla, ne samo u proizvodnji ključnih materijala potrebnih za izradu atomske bombe, već i u pripremi za proizvodnju tog oružja. Mislim da bi parlament to morao znati. Napredakje bio spor, ali značajan.« Napredak se i nakon toga nastavio. Prva britanska atomska proba uspješno je izvedena 3. listopada 1952. godine, a malo više od godinu dana kasnije Institut za istraživanje atomskog naoružanja u Alder-mastonu isporučio je RAF-u prvi proizvodni model atomske bombe. (RAF, međutim, još uvijek nije raspolagao bombarderom koji bije mogao ponijeti.)398 Kada je riječ o svrsi posjedovanja atomske bombe i sposobnosti njezina prijenosa do mete, Churchill je sada redovito upotrebljavao riječ »odvraćanje«. Njegov cilj bio je spriječiti rat, a ne učiniti ga praktičnim. Isto načelo također je bilo u pozadini njegove suglasnosti za osnivanje NATO-a 1949. godine te pokušaja stvaranja zapadnoeuropskih obrambenih snaga početkom 1950ih. Za vjerodostojan obrambeni položaj konvencionalna snaga i nadalje je bila nezamjenjiva kao dobro poznata sila koja djeluje na dobro poznat način. Strah od masovnoga padobranskog desanta Rusa naveo je Churchilla da oživi Domovinsku gardu, iako ne baš s mnogo uspjeha. Međutim, pojava atomskog oružja unijela je u vojnu jednadžbu jednu novu nepoznanicu. Eto oružja koje je najbolje -Churchill je postupno dolazio do te spoznaje - uopće ne upotrijebiti. Paradoksalno je, međutim, da se bez njega jednostavno nije moglo zahvaljujući samoj prirodi međunarodnih odnosa. Ma kakve vrste bila, moć uvijek nađe načina da se dokaže, jednako pouzdano kao što voda uvijek nađe svoj put. Nije poznato daje ijedan sustav nadnacionalnog organiziranja uspio promijeniti tu istinu. U.tome nije uspjela Liga naroda, u tome zasad nemaju uspjeha ni Ujedinjeni narodi. Velika koncentracija moći u bilo kojoj državi, pod uvjetom da njezin cilj nije nametnuti se svima ostalim državama, mora dobiti odgovor u obliku istovrijedne moći u tim drugim državama. Iako je Churchill još uvijek pripadao sljedbenicima časne doktrine o ravnoteži sila, umjesto da se pomiri s time da pritisci koje ta doktrina teži obuzdati s vremena na vrijeme jednostavno moraju eksplodirati onim krajnjim »pozivom na oružje« koji je europska politička misao stoljećima opravdavala, sada je bio uvjeren daje moguća buduća razmje255 na atomskih napada toliko strašna i nezamisliva, da bi čak i ideološki naj-nepomirljiviji čelnici država morali itekako oklijevati prije nego što upute taj poziv na oružje. Tako se uz riječ »odvraćanje« u istoj zagradi počela javljati ta druga riječ i pojam koji njegov rječnik ranije nije poznavao - »koegzistencija«. Ideološkoj ljevici i svima čije su se misli početkom 1950-ih počele okretati prema nuklearnom razoružanju (za datum početka pokreta u pravilu se uzima 1954. godina) Churchillov je položaj bilo teško razumjeti. Koegzistencija je upućivala na prijateljstvo; odvraćanje je upućivalo na opasnost. Kako neki državnik može govoriti o svojoj želji za poboljšanjem odnosa s nekom stranom zemljom, a istodobno usavršavati arsenal kojim joj njegova zemlja može naškoditi? Za Churchilla je stvar bila jednostavna. Filozofija njegove politike bila je analogna domaćinskoj izreci prema kojoj je »jaka ograda temelj dobrosusjedskih odnosa«. Bilo je u prirodi međunarodnih odnosa da moćna država stječe više poštovanja od nemoćne. Bilo je u prirodi komunističke velesile da iskoristi slabosti svojih susjeda, iako bi svakoj realističnoj velesili također bilo prirodno da poštuje snagu svojih susjeda. Sovjetski Savez bio je velesila, i to komunistička. Nakon povratka na premijerski položaj, Churchill je morao priznati da je njegova politika prema Rusiji u određenoj mjeri bila politika popuštanja, ali, uporno je tvrdio, bila je to dobra vrsta popuštanja, popuštanja s pozicije snage (koje je moglo biti uspješno i protiv Hitlera da se Velika Britanija bila odlučila na tu politiku), a ne

popuštanja s pozicije slabosti (koje je samo ohrabrilo Hitlera da nastavi kako je krenuo). U području realpolitike - posve drugačije igre od mirnodopske propagande u kojoj Sovjetski Savez i njegovi saveznici i agenti nisu imali premca - ponovno naoružavanje nije bilo samo spojivo s mirotvorstvom, ono je bilo njegov sastavni i neodvojivi dio. Churchill je zapravo vodio politiku koju su trideset godina kasnije nanovo otkrile Sjedinjene Američke Države, nazvavši je »djelovanjem na dva kolosijeka«: jedan je bio detant, a drugi nadzor nad naoružavanjem. Taj pristup štovatelji predsjednika Reagana pozdravili su kao njegovu izvornu ideju, ali to nije točno. Prvi ga je iskušao Winston Churchill od 1951. do 1955. godine. Za taj novi smjer njegovih misli javnost je saznala tijekom predizborne bitke 1950. godine, potkraj govora koji je 14. veljače održao u edinburškom Usher Hallu. Bio je to govor u njegovu najuzvišemjem stilu u 256 kojem si1 nije libio stranačkih naglasaka, ali ko|im |c istodobno poveo svoje slušateljstvo iznad stranačkih sukoba do plemenitijih misli o stanju u svijetu i budućnosti čovječanstva. Priznao je otvoreno da je atomska bomba »užasno oružje«. Bilo mu je drago daje ono u odgovornim američkim aikama, ali: »Najiskrenije se nadam da ćemo uspjeti pronaći put do plemenitijih i dostojnijih temelja naše sigurnosti nego što je to ovo jezovito i mračno traganje za ravnotežom atomske sile.« Prisjetio se dugačkog pisma koje je 1945. godine poslao Staljinu, zagovarajući žurno djelovanje kako bi se zaustavila prijeteća podjela svijeta u dvije uzajamno neprijateljske i nepovjerljive skupine država, ponavljajući jedan od njegovih odlomaka.399 Nimalo nije sumnjao daje laburistički ministar vanjskih poslova, Ernest Bevin, bio učinio sve stoje mogao kako bi zadržao otvoreni kanal komunikacije s Moskvom: »Pa ipak, moram se vratiti na zamisao o još jednom razgovoru na najvišoj razini sa sovjetskom Rusijom. Ta mi se zamisao sviđa jer ona znači golem trud kojim bi se premostio ponor između ta dva svijeta tako da svaki može živjeti vlastiti život [sic], ako ne u prijateljstvu, a onda barem bez hladnoratovske mržnje ... Nije lako vidjeti kako bi se stvar mogla dodatno pogoršati pregovorima na vrhu kada bi oni bili mogući.«400 Tako dugo dok su Churchill i konzervativci bili u opoziciji, nije bilo nade da Churchill osobno organizira takve »razgovore na najvišoj razini«. Mogao je jedino nastaviti govoriti kako bi po njegovu mišljenju sastanak na vrhu mogao dati doprinos smirivanju postojećih napetosti, nadajući se pri tom da će netko ozbiljno shvatiti njegov poziv. Ali ni Clement Attlee, niti Harry Truman nisu bili zainteresirani odnosno ni britansko Ministarstvo vanjskih poslova niti američko Državno tajništvo nisu preporučivali takav radikalan odmak od ustaljenog načina rada. Churchill ove edinburške zamisli ministar vanjskih poslova Velike Britanije nazvao je »sen-zacionalističkim prijedlozima«, dok je Churchill istodobno počeo gubiti strpljenje sa sitničarskim i kompliciranim ozračjem u Ministarstvu vanjskih poslova.401 čak i nakon povratka u Ulicu Downing, Churchill je bio prisiljen pričekati sa svojom inicijativom sve dok Harry Truman nije ustupio mjesto predsjedniku koji je prema Churchillovim očekivanjima trebao biti manje otporan na njegove moći uvjeravanja. Vijest o tome kako je njegov ratni drug Dwight Eisenhower prihvatio republikansku nominaciju za predsjednika bila gaje veoma razveselila tako da se cijele 257 diugc polovine 1952. godine unaprijed radovao sljedećoj godim kao trenutku kada bi se njegove nade mogle pretvoriti u stvarnost. Ali iako je donijela Staljinovu smrt (u prvim danima ožujka) i novog čovjeka u Ovalnom uredu, godina 1953. pretvorila se u godinu iznevjerenih nada. Predsjednik Eisenhower uvijek je bio obziran prema starome prijatelju koji mu je iskreno bio drag, ali kada je bila riječ o komunizmu, njegov animozitet bio je još snažniji, a njegova nemaštovita sumnjičavost prema Rusiji još veća nego u njegova prethodnika. Na vlastito čuđenje Churchillje spoznao da ne može utjecati na Ikea onako kao stoje u prvim mjesecima poznanstva bio utjecao na Roosevelta. Nespreman povjerovati daje njegov brat po oružju postao tako krut i opsjednut atomskom bombom, Churchillje Ikeov stav isprva pripisivao zlosretnom utjecaju Eisen-howerova državnog tajnika, Johna Fostera Dullesa, ali ubrzo je morao priznati da staloženom predsjedniku nije potrebna poduka iz sumnjičavosti prema ljudima u Kremlju, bilo starima bilo novima.402 Chur-chillovoj stvari nimalo nije pomogla

činjenica daje njegov vlastiti ministar vanjskih poslova, Anthony Eden, dijelio američku suzdržanost. Etika britanskoga Ministarstva vanjskih poslova načelno se protivila neovisnim inicijativama i izdvajanju pojedinačnih tema iz cijeloga grozda otvorenih pitanja koja u svakom trenutku postoje u odnosima između dvije države; britansko Ministarstvo vanjskih poslova i američko Državno tajništvo upravo su u to vrijeme zajedno promicali širom Zapadne Europe zamisao o potrebi naoružavanja zapadnoeuropskih zemalja zbog nepomirljivog antagonizma Sovjetskog Saveza. Churchill nije dopustio da ga to obeshrabri. Postupno je postajao opsjednut mišlju da, kada bi samo uspio dogovoriti sastanak u četiri oka s Malenkovim (koji je u prvim mjesecima nakon Staljinove smrti bio najistaknutija osoba u Kremlju), i kada bi se njih dvojica zajedno mogli izdignuti iznad politike i suočiti se s globalnim opasnostima koje donosi nastavak utrke u atomskom naoružavanju, njihova zajednička ljudska zabrinutost mogla bi (bio je optimističan, a ne budalast) njihove dvije zemlje izvesti na put koji vodi do važnoga diplomatskog napretka. Istinito je, iako nevažno, da su jedan od glavnih pokretača tog njegova posljednjeg pokušaja bili njegovo sebeljublje te želja da nađe dobru ispriku kako bi još jednom odgodio svoj odlazak u mirovinu. Churchill je želio ostati upamćen u povijesti kao čovjek kojem je bilo stalo do mira koliko i do 258 rata - štoviše. ko]eiu je lulo više stalo do mua nego do rata, jer nikada nije vodio rat kop jr bio svrha samom sebi, vee uvijek radi boljega svijeta koji je nakon rani imao nastati. Churchill bi bio mnogo sretniji daje Nobelo-vom nagradom koja mu je dodijeljena 1953. godine bio nagrađen njegov doprinos miru, umjesto književnosti. Bio je potpuno u pravu kada je govorio o opasnostima utrke u naoružanju te razumno pragmatičan spram Sovjetskog Saveza, računajući da sovjetski narod čezne za onim istim životnim blagodatima koje Zapad uzima zdravo za gotovo te da bi jačanje trgovačkih veza između dva tabora olakšalo koegzistenciju - sve do onog trenutka kada komunistički režim doživi slom pod teretom svojih vlastitih pogreški i nedostataka. (Njegova procjena glasila je četrdeset godina, stoje bilo otprilike točno.) Njegov najjači mirotvorni pokušaj zbio se 11. svibnja 1953. u Zastupničkom domu britanskog parlamenta kada je održao govor koji je zapalio opoziciju i širu javnost u gotovo istoj mjeri u kojoj je razljutio Amerikance, britansko Ministarstvo vanjskih poslova te kolege iz Kabineta kojima se prethodno nije bio povjerio. Bilo mu je tim lakše jer je u tom trenutku u Ministarstvu vanjskih poslova mijenjao Edena koji se bio podvrgnuo teškom kirurškom zahvatu. Nakon maestralne analize stanja okrenuo se Sovjetskom Savezu, primjećujući kako postoje znaci, iako valja priznati vrlo blijedi, jednoga podatnijeg ozračja u Moskvi; »prijateljske geste« koje su se dosad »svodile na odustajanje od toga da [nam] učine ono što mi njima ne činimo«. Nakon toga uslijedio je zapanjujući odlomak: Po mom mišljenju bilo bi pogrešno pretpostaviti da se sa sovjetskom Rusijom ne može dogovoriti ništa ako se i kada se ne dogovori sve ... Zbog toga mislim da bi bilo pogrešno pokušavati zacrtati stvari s previše pojedinosti, očekujući da bi teška, temeljna pitanja koja dijele komunistički od nekomunističkih dijelova svijeta mogla biti riješena jednim potezom pera na jednome, jedinom sveobuhvatnom sporazumu ... Zacijelo ne bi bilo nikakve štete da obje strane neko vrijeme razmisle mogu li jedna drugoj učiniti nešto ugodno, umjesto da budu jedna drugoj neugodne. Ponovio je nešto stoje Staljinu često govorio tijekom rata, da u potpunosti razumije potrebu Rusije da se osjeća sigurnom na svojim zapadnim granicama. Međutim, čvrsto je rekao, takva sigurnost moguća je i bez podjele svijeta na dva suprotstavljena tabora. 259 Moram vrlo |asiio red tla sam uvjeren, unatoč svim neizvjesnnsinna i zbrci u koje je svijet potonuo, da je neodložno jiotrcbna konlerencija na najvišoj razini između vodećih sila ... ograničena na najmanji mogući broj velikih sila i osoba. Takav sastanak valjalo bi održati uz određeni stupanj nelormalnosti i još veći stupanj privatnosti i izoliranosti. Možda se iz toga ne bi izrodili nikakvi čvrsti sporazumi, ali možda se među tako okupljenima rodi osjećaj da ima boljih stvari koje bi mogli postići nego dovesti ljudsku rasu, uključujući i same sebe, do potpunog uništenja. Ja samo tvrdim da bi se to moglo dogoditi, i ne vidim zašto bi ikoga strah trebao spriječiti da učini

taj pokušaj. Ako u državničkom vrhu nacija ne postoji volja za osvajanjem najveće nagrade i najveće časti ikada ponuđene čovječanstvu, sudbonosna odgovornost past će na one koji sada imaju moć odlučivati. U najgorem slučaju sudionici sastanka ostvarili bi prisnija poznanstva. U najboljem, mogli bismo imati jedan naraštaj mira. Zaključio je podsjećajući zastupnike u klupama opozicije, koji su ove iznenađujuće odlomke poslušali s najvećom mogućom pozornošću, da njegove riječi nitko ne bi smio protumačiti kao namjeru slabljenja britanskoga obrambenog programa ili labavljenja savezničkih veza sa »slobodnim narodima«. Jednostavno je želio »sudjelovati s nekoliko misli koje bi mogle pridonijeti miru i pomoći da jedan pitomiji vjetar pomiluje ovu izmučenu zemlju«.403 Prava je istina bila da je za Churchilla rat izgubio svaku privlačnost. Proučavao gaje šezdeset godina te živio barem petnaest, gledajući kako se stalno mijenja iz zla u gore. Nikada nije gajio nikakvih iluzija o ratu. U više navrata smo pokazali da njegovo uzbuđenje ratom nikada nije bilo nekritičko. Iako se bio srcem i dušom bacio u svoje prve vojničke pohode kada je bio, da tako kažemo, u potrazi za svojom srećom, bila mu je dovoljna već i vrlo kratka izloženost okrutnoj stvarnosti pograničnog rata protiv plemenskih ratnika da prizna kako njegova profesija ima i svoju mračnu stranu. Pa ipak, postojala je i ona svjetlija strana kojoj je ostao nepokolebljivo vjeran. Načela viteštva i profesionalnog samopoštovanja u znatnoj su mjeri ublažavala ružnoću sukoba između uljuđenih protivnika, a također i oni ratni zakoni i običaji koji su u većoj ili manjoj mjeri određivali granice prihvatljivog u sukobu država koje su ih poštovale. 260 lunaštvo |c, naravno, pobuđivalo n ii|cinu divl]rti|c gdje god ga je vidio, a također je spremno pozdravilo plemenite i velikodušne poteze protivnu'kih boraca, prihvaćajući takve poteze ne samo kao dokaze vojničke vrline, već i kao svjedočanstvo zajedničke čovječnosti koju su prihvaćale i priznavale sve zaraćene strane. Churchill je poštovao ustanove koje su ut-jclovljavale tu zajedničku čovječnost, Međunarodni odbor Crvenog križa i njegove Ženevske konvencije. Također, dragovoljno je prihvatio ograničenja u borbi prihvaćena Haškim konvencijama, uz jedinu i ne posve nerazumnu ogradu da ne vidi razloga zašto bi jedna zaraćena strana poštovala ta pravila ako njezini suparnici to ne čine. Prvi svjetski rat izazvao je u Churchilla šok. Ušao je u nj s poletom koji se snažno dojmio njegovih kolega u užem Kabinetu vlade, štoviše, koji je izazvao njihovo čuđenje, a njegova strastvena odlučnost da ga privede uspješnom svršetku ostala je nepoljuljana tijekom sve četiri i pol neočekivano duge ratne godine unatoč svim razočaranjima koja je bio iskusio. Ni u jednom trenutku nije posumnjao daje taj rat bio vrijedan borbe i da se u njemu moralo pobijediti. Također, smatrao je da mirotvorno razdoblje nakon završetka rata nije bilo dobro iskorišteno. Cijena koju su platile Velika Britanija i ostale zaraćene strane bila je strašna i po njegovu mišljenju mnogo veća nego stoje to bilo potrebno zahvaljujući metodama kojima je taj rat bio vođen. Štoviše, uočio je da su dva povijesna događaja, oba naizgled potpuno lišena svakoga prirodnog nadzora ili ograničenja, učinila taj rat još tragičnijim. Prvi taj događaj bio je sudjelovanje običnih masa. U najvećoj mogućoj opreci s ratovima u osamnaestom stoljeću o kojima je znao prilično mnogo, ratovima koje su političke elite vodile radi svojih, ograničenih ciljeva, Prvi svjetski rat (poput francuskih revolucionarnih ratova i američkoga građanskog rata prije toga) bio je narodni, demokratski rat, čije je pogonsko gorivo bila odlučnost cjelokupnih pučanstava, a otegotna okolnost glupost i ksenofobija popularnog tiska, stoje bilo dobro za mobilizaciju i samožrtvovanje društva, ali loše za trijezno odlučivanje i staloženu diplomaciju. Vidjeli smo da je Churchill bio posve svjestan načina na koji je to sputavalo ruke ratnoj vladi kada je valjalo donositi »nepopularne« odluke; po njegovu mišljenju, razlog zašto se nakon završetka rata nije uspjelo postići razuman i neosvetoljubiv mirovni sporazum s poraženom stranom dijelom valja tražiti i u toj populističkoj groznici.404 261 Drugi povijesni događaj zbog kojeg je vođenje rata postalo manje po-dložno nadzoru 1 ograničenjima, a više nekoj vlastitoj logici, bio je »tehnološki imperativ«: raznovrsne primjene znanosti i tehnologije u vojne svrhe te osjećaj obveze koji su dijelili čak i najplemenitiji vojni zapovjednici da moraju pribaviti za sebe najdjelotvornije i najbolje novo oružje na tržištu. Uvijek

iznova u povijesti ljudskog roda pojavu takvog oružja vojne elite dočekale bi povicima gnušanja i pokušajima zabrane njegove upotrebe; bezbroj puta takvi su se pokušaji pokazali uzaludnima. Ono što ubija najbrže, ili s najveće udaljenosti, ili uz najmanji rizik za ubojicu, ho-ćeš-nećeš uvijek nađe put do nečijih ruku. A onog trenutka kada jedna strana ima novo oružje, moraju ga imati svi. Ponekad su te inovacije bile suglasne s ratnim zakonima i običajima, a ponekad nisu. U ovom drugom slučaju, primjerice u podmorničkom ratu i u zračnom bombardiranju, bitku su izgubili zakoni i običaji. Analizirajući Prvi svjetski rat ubrzo nakon njegova svršetka, Churchill je mudro primijetio da se taj rat »razlikovao od svih drevnih ratova po beskrajnoj snazi zaraćenih strana i njihovim strahovitim sredstvima za uništenje, a od svih modernih ratova po krajnjoj bezobzirnosti kojom je bio vođen«.405 »Kada je došao kraj«, zaključio je, »mučenje i kanibalizam bili su jedina dva sredstva koja su civilizirane, znanstveno napredne kršćanske države uspjele sebi uskratiti, a i ta dva bila su upitne isplativosti.«406 U Drugome svjetskom ratu nije bilo raširenih znakova kanibalizma (iako gaje zasigurno bilo u njemačkim logorima u kojima su ruski ratni zarobljenici bili ostavljeni da umru od gladi), ali je bilo mučenja koje je preuzeto iz predratnih praksi svih jednopartijskih diktatura. U većini drugih aspekata Drugi svjetski rat ponovio je strahote Prvoga, samo u mnogo većem obujmu i snazi jer su glavne zaraćene strane imale mnogo veću sposobnost za nanošenje štete svojim neprijateljima. Na to se nadovezalo uvjerenje nacista, koje je uvjetovalo ponašanje Njemačke na istočnom bojištu, da su Slaveni inferioran narod čiji život ima malu vrijednost, a Zidovi i komunisti opasni ljudi čiji život nema nikakvu vrijednost. Stanje je bilo drugačije na Zapadu, gdje isprva nijedna strana nije željela započeti bombardiranje gradova i gdje se Hitler nadao privući na svoju stranu susjedne neutralne države. Ta početna i djelomična suzdržanost u zraku (na moru nije bilo dokaza njezina postojanja) ubrzo je ustupila mje262 sto pniisi una i lskuši-iijnna raiiuli zhivan|a. I .ul'twallrovi bombarderi pri'usni|i-nli su se s teroriziranja gtađova (Varšava, Roicrdam i kasnije Beograd) na njihovo bombardiranje (Blitzkrieg odnosno napad na London, C Coventry, Plymouth i ostale britanske gradove). RAF se pripremao za akciju kako bi uzvratio istom mjerom, ali s kamatama. Bombardiranje gradova za Hitlera je oduvijek bilo jedno, iako nikada i najvažnije sredstvo nanošenja štete Velikoj Britaniji. Za Churchilla je »bombarderska ofenziva« bila njegovo najvažnije sredstvo nanošenja štete Njemačkoj, oružje koje se pokazalo uistinu beskrajno razornim. U drugoj polovini 1944. godine, kada su Zapovjedništvo bombarderskog zrakoplovstva i USAAF zajedno bacali goleme količine bombi na njemačke ciljeve, a Hitlerova »oružja odmazde« kišila eksplozivom po Londonu (i Antvverpenu), iz zračnog je rata nestao svaki oblik ili ostatak suzdržanosti. Churchillova savjest nikada se nije uspjela dokraja pomiriti s njegovim sudjelovanjem u takvoj mesarskoj epizodi, ali smatrao je da nema izbora, stoje bilo posve razumljivo barem do uspješnog iskrcavanja u Normandiji i povratka savezničkih armija na europski kontinent.407 Iako nikada nije zapisao svoj sud o grozotama Drugoga svjetskog rata kao stoje to učinio nakon Prvog, nemoguće je krivo protumačiti njegovo mišljenje o njemu, daje označio pad čovječanstva na još niže grane, po-nudivši novi dokaz, kao daje to uopće bilo potrebno, u prilog njegovu turobnom uvjerenju da čovjekova sposobnost samouništavanja ne poznaje nikakvih granica. Gdje su bile te »prostrane, suncem okupane visoravni« naprednije civilizacije čije je obrise u daljini nekada nadobudno pozdravljao? Još zadugo ih neće biti u ratom razdiranoj Europi, a nikada, prema njegovu tumačenju, tamo gdje vlada komunizam. Svakako valja upamtiti da tema zaključnog sveska njegova epa o Drugome svjetskom ratu glasi: »Kako su velike demokracije odnijele pobjedu i tako bile slobodne nastaviti sa svojim budalaštinama koje su ih zamalo koštale života«. Moralo je proći nekoliko godina da Churchill dokraja shvati da bi atomska bomba mogla biti njihova posljednja budalaština. Iako se nakon Hirošime oglasio upozorenjem odgovarajuće trijeznog tona, čini se daje poslije toga - kao i mnogi drugi - prihvatio gledište daje atomska bomba samo još jedan korak u prastaroj težnji za snažnijim eksplozivima, a kao oružje, iako svakako žaljenja vrijedno posljednje sredstvo kojem valja pribjeći, ipak upotrebljivo. Sudbina Hirošime i

Nagasakija u konačnici 263 nije bila bitno drugačija od one Hamburga ili Berlina, ()sake ili 1 okija. Zacijelo je bio čuo za »radijaciju«, ali kao i većina ljudi nije znao mnogo o tome sve dok, kao i svi drugi, nije postao svjestan zlokobne radioaktivne prašine koja se pojavila prilikom testiranja američke hidrogenske bombe nad Marshallovim otočjem u proljeće 1954. godine. Užasna opasnost koja se bila nadvila nad sudionike mogućega novog rata, a koju je on već ranije bio uočio - sada se pokazala kao užasna opasnost i za one koji uopće ne sudjeluju u ratu; drugim riječima, za cijeli svijet. Churchill je osjećao potrebu upotrijebiti sve svoje snage kako bi ostvario zamisao o sastanku na vrhu na kojem bi se pobrinuo za to da njegov sovjetski pandan u cijelosti shvati takvo stanje. Nažalost, taj izazov u koji je Churchill pokušao unijeti svu svoju preostalu snagu dogodio se upravo u trenutku kada gaje njegova životna snaga naposljetku počela ubrzano napuštati. Godina 1953., kada gaje zaista počelo izdavati zdravlje, bila je za njega godina razočaranja. Polagao je velike nade u sastanak na vrhu zapadnih sila koji se trebao održati u lipnju na Bermudima, ali sastanak je morao biti odgođen kako bi se udovoljilo Francuzima (od čijeg sudjelovanja, unatoč Churchillovoj zlovolji, Washington nije želio odustati). Zatim je 23. lipnja pretrpio srčani udar koji gaje sljedeća tri mjeseca prisilio na mirovanje. Susrevši se naposljetku s Amerikancima početkom prosinca na Bermudima, zatekao ih je jednako nespremne na kompromis, odnosno čak i manje nego prije, kako bez prestanka grme o »crvenoj Kini«, pokušavajući bezuspješno uvjeriti Britance da im se pridruže u divljenju njihovim antikomunističkim idolima Chiang Kai-sheku, trenutačno pod američkom zaštitom na otoku Tajvanu, te Syngmanu Rheeju, sumnjivom šefu Južne Koreje. Churchillove bojazni da bi Sjedinjene Američke Države mogle učiniti nešto opasno sa svojim atomskim bombama dodatno su se pojačale tijekom 1953. godine spoznajom kako su Sjedinjene Američke Države, ostavivši iza sebe eru atomske znanosti, već zakoračile u novu, nuklearnu eru. Dana 1. studenog 1952. godine, samo četiri tjedna nakon stoje Velika Britanija izvela pokusnu eksploziju atomske bombe, Sjedinjene Američke Države uspješno su iskušale H-bombu na atolu Eniwetok, na svom uobičajenom tihooceanskom probnom poligonu.408 Javnost je bila svjesna činjenice daje taj pokus donio nešto novo - bila je to jedna od najgore čuvanih tajni u posljednjih nekoliko godina, primijetio je Daily Herald 264 ah američke vlasi i pazile su ila lome ne priilaju nikakvu važnost tako tla |e događaj pobudio začuđujuće malo pozornosti nakon početnog vala novinskih članaka, možda i zbog toga što nije bilo nikakvih izvještaja o radijaciji ili radioaktivnoj prašini.40" Churchillje pak znao dovoljno o tome, kao i o sovjetskoj probi sličnog oružja devet mjeseci kasnije, da bi se osjetio potaknutim u posljednjem od svojih govora za parlamentarnom govornicom 1953. godine upozoriti na »brz i stalan razvoj atomskog naoružanja i hidrogenske bombe«.410 Ono stoje uslijedilo bilo je začuđujuće originalno, odredivši ton zbivanja u nadolazećoj godini. Iako ta zastrašujuća znanstvena otkrića bacaju svoju sjenu na svaki misleći um, ja ipak vjerujem da s pravom osjećamo kakoje došlo do smanjenja napetosti i kakoje vjerojatnost novoga svjetskog rata smanjena, ili barem postala udaljenija ... Zaista, ponekad me obuzima neobična misao kako bi sveuništa-vajuća priroda tih učinaka mogla donijeti ljudskom rodu potpuno neočekivanu sigurnost... Kao dijete nisam bio dobar matematičar, ali kasnije sam čuo govoriti da neke matematičke vrijednosti nakon prolaska kroz beskonačno promijene svoj predznak iz plusa u minus - ili suprotno ... Možda bi to pravilo moglo naći novu primjenu, a to je da kada razvoj razornih oružja omogući da svatko bude sposoban ubiti sve ostale, nitko više neće htjeti ubijati nikoga. U svakom slučaju, mogli bismo s priličnom sigurnošću reći da je rat koji počinje time da obje strane dozive ono čega se najviše pribojavaju - a to je neupitno slučaj danas - manje vjerojatan nego onaj koji ispred ambicioznih očiju maše jezivim nagradama iz prošlih vremena. Churchillov vjerni liječnik smatrao je taj govor od 3. studenog toliko izvanrednim - i ne samo zbog činjenice da gaje održao sedamdesetdeve-togodišnjak koji se još uvijek oporavljao od teškoga srčanog udara - daje njegov veći dio prenio u svojoj knjizi. Njegov opis prvih minuta nakon govora nudi živopisnu vinjetu nezaustavljivog veterana.

Premijera sam zatekao u njegovoj sobi, umornoga, ali u dobrom raspoloženju. »To je posljednja prokleta prepreka. A sad, Charles, možemo razmišljati o Moskvi.« Zijevnuo je bez sustezanja, razjapivši čeljust dokraja. »Tvoja mi je tableta pročistila mozak. Sada se mogu okrenuti drugim stvarima. Ne razumiješ, Charles, koliko toga ovisi o Rusima. Moram vidjeti Malen-kova. Nakon toga mogu mimo otići.« Njegovo lice bilo je sivo. Htio sam da se vrati u Ulicu Downing i odmori. On je, međutim, bio uzbuđen i nestrpljiv 265 čuti što se priča po hodnicima o njegovu govoru. »Mislim da se zastupnicima svidio. Onaj dio o matematici je moja zamisao; mislim da će odjeknuti u svijetu.« Ispraznio je svoju čašu te ustajući s naporom iz svojeg naslonjača posrćući krenuo prema predvorju parlamenta.411 Potreba da »razmišlja o Moskvi« - i gotovo ništa manje o Washingto-nu, budući daje svrha britanskoga nuklearnog naoružanja, među ostalim, bila da dovede Veliku Britaniju u povoljniji položaj omogućivši joj da obuzda američke jastrebove - godine 1954. postala je još naglašenija. Nuklearni šokovi počeli su se nizati često, brzo i skoro. Presudni za njihov glasan odjek bili su predsjednik zajedničkog odbora Kongresa za atomsku energiju, medijski osviješteni Stirling Cole, te Manchester Guardian koji je zadržao najviši stupanj budnosti spram atomskih događaja prenoseći cjelovite Coleove govore. Sredinom veljače taj list objavio je svoja otkrića o probi održanoj u studenom 1952. godine na Enivvetoku. Churchill, koji je svaki svoj dan započinjao s hrpom dnevnih listova na svojoj postelji, pročitao je članke i zgrozio se otkrivši kako je razorna moć te nove bombe bila čak i veća nego stoje on to prethodno razumio.412 Poslije toga najmanje se u dvije važne, službene prilike prisjetio svoje reakcije: »cjelokupan temelj ljudskih odnosa dramatično je izmijenjen, a ljudski rod stavljen u položaj kako nemjerljiv tako i zlokoban«.413 Eniwe-tokjebio loša vijest, ali lošije su tek čekale svoj red. Dana 1. ožujka 1954. godine na atolu Bikini eksplodirala je termonukleama naprava umjerene veličine koja je umjesto očekivanih šest imala snagu otprilike petnaest megatona. (Megaton je inače jednak milijunu tona TNT-a. Bomba bačena na Hirošimu imala je svega 20 kilotona, odnosno 20 tisuća tona TNT-a.) Razmjeri te eksplozije bili su zastrašujući, ali onima koji su o tome razmišljali još je strasnija bila spoznaja daje eksplozija bila jača od očekivane. Pojavila se nova prijetnja - mogućnost da čovjek izgubi nadzor nad tom razornom silom. Službeni Washington nije želio objaviti što se dogodilo, ali vijest se vrlo brzo proširila zahvaljujući golemom oblaku radioaktivne prašine i bijesu Japanaca zbog njezina učinka te prašine na posadu koće Lucky Dragon koja se u pogrešno vrijeme našla na pogrešnom mjestu. Svijet je sada spoznao da jedna takva bomba može izbrisati s lica zemlje cijeli jedan grad, da radioaktivna kiša može zagaditi cijela područja svijeta te da bi 266 obostrani napad takvim oružjem mogao značiti uništenje cijeloga planeta. Nuklearno oružje nije predstavljalo samo strašnu prijetnju budućnosti čovječanstva. Svijet je sada spoznao da te nuklearne probe s kojima su se Amerikanci domoljubno, a stanovnici južnomorskih otočja nerado pomirili, predstavljaju strahovitu opasnost i za samu sadašnjost ljudske vrste. Churchilla su ti događaji uznemirili jednako kao i druge. Potkraj ožujka je u dva navrata morao o njima govoriti odgovarajući na pitanja zastupnika tijekom aktualnog sata u parlamentu.414 Izvjestitelj Manchester Guardiana čuo gaje govoriti u prvoj od te dvije prigode: Sir Winston je uzdrmao Zastupnički dom parlamenta snagom emocija s kojima je u više navrata obznanio kako nijedno svjetsko pitanje ne dominira njegovim mislima te mislima njegove vlade kao što to čine golemi problemi i opasnosti koje pripadaju sferama atomskog i hidrogenskog razvoja. Nije tu bilo nikakve glume ni privida. Njegove primjedbe bile su izraz duboko dimu-tog i stoga snažno dojmljivog čovjeka. Povijest zacijelo nije upoznala mnogo takvih državnika čiji bi umni i emocionalni procesi bili toliko transparentni. Oni su otvorena knjiga za svakoga tko ih želi čitati.415 Churchill je bio snažno uznemiren, ali ne i obezglavljen. Držao se svoje strategije djelovanja na dva kolosijeka. U svakoj prikladnoj prilici govorio je o svojoj želji da ostvari taj mirotvorni sastanak na vrhu iz kojeg bi, i nadalje se nadao - jer nije se usuđivao ići toliko daleko da kaže daje u to vjerovao

- proizašlo nešto dobro, brinući se istodobno da Velika Britanija ne zaostane za predvodnicima utrke u atomskom naoružavanju. Hidrogenska bomba bila je gnusno oružje, ali ako je posjedovanje takve bombe bilo jedini način da se održi mir u čudnim okolnostima hladnoratovskog svijeta, tada je hidrogensku bombu morala imati svaka miroljubiva nacija koja može platiti njezinu cijenu i doći u njezin posjed. Kako doći u posjed atomske bombe i koliko brzo se to može učiniti bila su pitanja o kojima se sada istodobno raspravljalo u Aldermastonu, u užem Kabinetu vlade te u Ministarstvu obrane.416 Churchill je ta pitanja prvi put otvorio 13. travnja pred izabranom skupinom ministara. Prikupivši sve informacije koje su mogli prikupiti od sir Williama Penneyja iz Aldermastona, načelnici stožera prilagodili su svoju obrambenu politiku u svjetlu novonastalog stanja, zaključivši kako Velika Britanija mora imati H-bombu ako želi imati dovoljno jak utjecaj u svijetu kako bi mogla spriječiti nuklearni rat. 267 Tako je glasio njihov izvještaj Odboru za obrambenu politiku (Churchill plus ključni ministri) koji je preuzeo odgovornost, izdavši zapovijed da počnu pripreme za pokretanje procesa proizvodnje. Odluka Odbora za obrambenu politiku nije priopćena ostatku užeg Kabineta vlade do Churchillova povratka s još jednoga od njegovih posjeta sjevernoameričkom kontinentu, koji je iskoristio da bi izvijestio premijera Kanade i predsjednika Sjedinjenih Američkih Država o tome što je odlučeno te »ishodio suglasnost ovoga drugog«. (Nameće se pitanje što bi bilo da predsjednik nije bio suglasan.)417 Suglasnost Kabineta, međutim, stigla je tek 26. srpnja, nakon mnogo više rasprave i neugodnosti nego stoje Churchill očekivao. Nekoliko članova njegova Kabineta izrazilo je svoju zabrinutost zbog vjerskih razloga, a svi zajedno često su se pitali kako će reagirati široka javnost kada i ona naposljetku sazna za tu odluku. To se dogodilo tek devet mjeseci kasnije, kadaje u ožujku 1955. godine Churchill britanskom parlamentu predstavio Bijelu knjigu o obrani. U to vrijeme Churchillov projekt sastanka na vrhu s Kremljom doživio je svoj kraj u spektakularnom prasku churchillovske odlučnosti i samovolje. Za boravka u Washingtonu Churchill je svim silama pokušavao uvjeriti američkog predsjednika da bi sastanak s Malenkovim (ili bilo kojim drugim sovjetskim čelnikom) mogao dovesti do poboljšanja stanja u međunarodnim odnosima te da je kao takav vrijedan pokušaja. Na povratku u Veliku Britaniju na brodu Queen Elizabeth nije se dao odgovoriti od slanja telegrama ruskom ministru vanjskih poslova Molotovu, iscije-divši iz Anthonyja Edena njegovu suglasnost, iako je Eden kao prvi čovjek Churchillova Kabineta pouzdano znao da takav potez ne smije biti učinjen bez suglasnosti užeg Kabineta vlade te da će po povratku kući biti velikih problema.418 Njihove bojazni bile su opravdane. Reakcije u Kabinetu bile su ogorčenost i protivljenje. Neki njegovi članovi izrazili su snažan prosvjed protiv Churchillovih neovlaštenih inicijativa, jedan ili dvojica spomenuli su ostavke, prisilivši Churchilla da ponudi neku vrstu isprike: »u njegovoj tjeskobnoj bojazni da ne izgubi priliku unaprijediti cilj mira, moguće je daje njegova procjena žumosti te stvari bila pomalo pretjerana«. Ostatak srpnja sjednice užeg Kabineta vlade nastavile su se održavati u prilično 268 neugodnom ozračju, budući da nijedna strana nije lit jela popustiti sve dok 2o og Chureliill nije pronašao način za dostojanstveni uzmak. Netom prije toga Moskva je bila objavila prijedlog za održavanje paneurop-ske konlerencije o sigurnosti na razini ministara vanjskih poslova. Svi su bili suglasni da bi bilateralni sastanak na vrhu bio besmislen tako dugo dok postoje izgledi za mnogo širi dogovor. Time je stavljena točka na ( liurchillovu posljednju veliku vanjskopolitičku inicijativu.419 Pa ipak, to nikako nije bio kraj Churchillove ambicije da spriječi izbijanje nuklearnog rata. Amerikanci su mu zadavali gotovo jednako mnogo razloga za brigu kao i Rusi. Njegove zamisli o Sjedinjenim Američkim Državama bile su, kao i uvijek, izvanredno klupko sklonosti i averzija u kojem je samo jedna nit bila stalna i nepromjenjiva: njegovo uvjerenje da je zahvaljujući zajedničkim korijenima, jeziku i idealima Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama sudbina namijenila da rade zajedno. Od toga nikada nije odstupio. Ali kao stoje ponekad bio sentimentalan i neupućen u odnosu na Amerikance i njihovu zemlju, pa čak i njihova predsjednika,

tako je znao biti realistično zabrinut zbog njih i opasnosti koju su predstavljali.420 Početkom 1950ih pribojavao se da ćejastrebovi u Americi i VVashingtonu (čiju složenu politiku čini se nikada nije razumio) izazvati upravo taj konačni obračun koji je i osobno bio predvidio. Nije vjerovao da Rusi žele započeti nuklearni sukob, ali je vjerovao da su pojedini Amerikanci zaista kadri to učiniti. Iako američki predsjednik nije bio među njima, Churchill je privatno bio razočaran štetnom nepovjerljivošću prema Moskvi i svakom njezinom potezu koju je njegov prijatelj pokazao. Nastavio je naglašavati onu razliku između sovjetskog režima i ruskog naroda koja je opravdala njegovu presudnu odluku od 22. lipnja 1941., uvjeren da narod ne može biti ideološki zadrt u onoj mjeri u kojoj su to njegovi vođe te da bi, stekavši neko iskustvo koegzistencije, taj narod zaključio kako ti nekomunistički susjedi zaslužuju da ih se promatra i s drugačijim osjećajima, a ne samo s animozitetom. Bilo je značajno daje u govor od 12. srpnja 1954. godine ubacio i usputni prijekor američkim jastrebovima, razveselivši Zastupnički dom britanskog parlamenta opisom svojih posjeta VVashingtonu i Ottavvi kao »trideset živahnih sati«. Dio govora posvetio je dobro poznatim stavovima o vrijednosti »posebnih odnosa« i o tome kako se dobro slaže s Eisenho269 vverom (»sati i sati razgovara nasamo s predsjednikom«), a dio velikim problemima koji su tada potresali svijet diplomacije (Zapadna Njemačka i NATO, Kina i Ujedinjeni narodi, pacifikacija Indokine), da bi naposljetku snažnim riječima progovorio o nuklearnom pitanju, izražavajući nadu da će njegove riječi odjeknuti i izvan "VVestminstera. U svojem govoru uoči polaska u posjet Americi, britanski ministar vanjskih poslova, prisjetio se Churchill, »upotrijebio je izvanredan izraz 'miroljubiva koegzistencija'. Taj temeljni i dalekovidni pojam svakako je našao svoje mjesto u nekim našim razgovorima«, i bilo mu je drago da gaje predsjednik podržao. U nastavku postupno je prešao na prijekor ratnim huškačima: Zastupnički dom ne smije podcijeniti važnost ove široko shvaćene mjere suglasja u svijetu kojeg bih u ovom slučaju mogao nazvati engleskim govornim područjem. Kojeg li golemoga ideološkog jaza između zamisli o budnom očuvanju miroljubive koegzistencije i ozračja nasilnog iskorjenjivanja komunističke lažiihereze [moj kurziv]. To je zaista jaz. Ova izjava predstavlja priznanje odvratne prirode koju je rat sada poprimio, kao i činjenice da njegove strahovite posljedice nadilaze čak i teškoće i opasnosti toleriranja komunističkih država u svojoj blizini. I zaista, uvjeren sam da opće prihvaćanje te politike može s vremenom dovesti do toga da problemi oko kojih je svijet sada podijeljen budu riješeni ili da se riješe sami od sebe, kao što se to dogodilo s brojnim problemima, na način koji će spriječiti masovno uništenje ljudske vrste i dati vremenu, čovječnosti i milosti Božjoj priliku da se izbore za naše spasenje.421 Nakon toga nije preostalo mnogo toga što je još mogao reći. Niti je u fizičkom smislu preostalo nešto što je još mogao učiniti. Koncem studenog te godine navršio je osamdeset godina i znao je da se svi pitaju (kao što su se mnogi već godinama pitali) kada se pobogu namjerava povući u mirovinu. Politički povjesničari zaradili su pristojne novce raščlanjujući svih ovih godina pitanje kada se točno Churchill trebao povući u mirovinu. Najkasnije nakon srčanog udara kojije pretrpio u ljeto 1953., čini se, glasi opći konsenzus. Poslije toga njegova volja, energija, a ponekad i zdravlje nisu bili dostatni da odradi sve što se očekuje od jednoga aktivnog premijera; tek bi se u posebnim prigodama kao što je bila ova ranije spomenuta uspio pokazati u negdašnjem svjetlu. Njegovoj obitelji i bli270 skini prijateljima bilo je |,imio da Churchill zna da je došlo vrijeme za odlazak, ali da i dalje pronalazi izgovore kako bi ustrajao. Najmanje jedan od uh razloga bio je neprivlačan: podvojenost osjećaja prema budućem nasljedniku, Anthonvju Edenu, vjernom pobočniku koji nije zaslužio takvo nepovjerenje i čija je buduća zadaća postajala sve teža sa svakim mjesecom s kojim su se približavali sljedećim općim izborima. Ali glavni razlog za ostanak kojim je Churchill opravdavao sebi (i drugima) svoj ostanak bio je očuvanje mira. Bila je to već pet godina njegova glavna bojazan. Pokušao je organizirati sastanak na vrhu s čelnikom Sovjetskog Saveza, ali je doživio neuspjeh; njegovim nasljednicima preostalo je

da slijede njegovim stopama i možda uspiju. Pojasnio je načelo na kojem bi se mogla izgraditi sigurnost Zapada: koegzistencija utemeljena na neagresivnoj sposobnosti odvraćanja. I sada, u mjesecima koji su jamačno morali biti zadnji u njegovoj polustoljetnoj službi u Zastupničkom domu britanskog parlamenta, predsjedao je nad opremanjem svoje zemlje najmoćnijim sredstvom odvraćanja koje je moguće zamisliti: vođenjem mira, a ne rata. Prilika za objašnjenje tog paradoksa stigla je netom uoči njegova umirovljenja, u parlamentarnoj raspravi o obrani koja je održana 1. ožujka 1955. godine. Bio je to jedan od najboljih govora koje je ikada održao i u koji je uložio golem trud.422 »Odvraćanje« je bila njegova glavna tema, iako se Churchill poslužio ponešto izmijenjenim izrazom: »obrana kroz odvraćanje«. Iznova je podsjetio na užase hidrogenske bombe, zadržavši se osobito na čimbeniku slobodno nataložene radioaktivne prašine, kako je stručnjaci nazivaju, odnosno zrakom nošenog oblaka radioaktivnih čestica koje nakon nuklearne eksplozije prekriju zemlju. Na ljude koji mu se nađu na putu takav oblak ima izravan učinak, ali i neizravan, putem životinja, trave i povrća koji preko hrane prenose tu pošast na ljudska bića. Mnoge ljude koji su izbjegli izravnom udaru eksplozije to bi suočilo s trovanjem ili gladovanjem, ili s oboje. Mašta se gnuša nastavka. Opće razoružanje i usmjerenje na miroljubive primjene nuklearne energije bile su dakako idealno sredstvo egzorcizma protiv takve budućnosti, ali put do toga bio je krivudav i težak. U međuvremenu, dok taj put ne dovede svijet do takve budućnosti, nije bilo drugog načina za od271 vraćanje napada, već obećati trenutačan i masovan protuudar; obećanje koje bi samo luđak mogao odbaciti - a on je vjerovao da su ljudi u Krem-lju mnogo toga, ali ne i ludi. Pripremati se osigurati mir tako da se usavršava sposobnost da se nuklearnim oružjem eliminiraju sovjetska uz-letišta i podmorničke baze te sovjetski industrijski i administrativni ciljevi, bila je prema svim prethodnim povijesnim standardima nevjerojatna i naizgled suluda strategija, ali njezin smisao bio je u tome da se razmjerno njezinom usavršavanju smanjuje vjerojatnost da će ikada biti primijenjena. To gaje dovelo do dijela govora koji je privukao najviše pozornosti. Nastalo je zanimljivo proturječje. Dopustite da se izrazim jednostavnim riječima. Nakon što se prijeđe određena granica moguće je reći, »Sto su stvari gore, tim su bolje« ... Lako je moguće da smo procesom uzvišene ironije već ušli u onu fazu naše priče u kojoj će sigurnost biti jedro dijete užasa, a opstanak brat blizanac potpunog uništenja. Završio je svoj labuđi pjev - jer taj govor je to zaista i bio, upravo kako je i namjeravao, iako to nije bio i njegov posljednji javni govor. Naime, progovorio je još dva puta prije isteka tog mjeseca, upirući pogled u budućnost te zaključujući rečenicom koju su njegovi štovatelji kasnije često ponavljali ne poznavajući vjerojatno njezin sumoran kontekst. Da zaključimo, nasreću, ima vremena i nade ako udružimo strpljenje i hrabrost. U sljedećih deset godina sva sredstva odvraćanja steći će savršeniji oblik i autoritet. U tom vremenu politika odvraćanja mogla bi doživjeti svoj vrhunac te požeti svoju konačnu nagradu. Moždajednom svane i taj dan kada će pravednost, ljubav prema bližnjem i poštovanje prema pravdi i slobodi omogućiti izmučenim naraštajima da kroče naprijed mirnim i pobjedničkim korakom ostavljajući iza sebe užasno doba u kojem smo mi prisiljeni živjeti. U međuvremenu, nikada ne uzmičite, nikada ne klonite i nikada ne očajavajte! Mediji su dali govoru zasluženu pozornost i poštovanje. Zastupnički dom britanskog parlamenta također. Nitko ga nije prekidao, čak niti Ane-urin Bevan koji je zacijelo već bio isplanirao političku eksploziju koju se spremao izazvati sljedećeg dana na veliko iznenađenje svih pa i vlastite stranke. Jedino se Dailv Worker i Daily Mirror nisu dali impresionirati: prvi zbog toga jer je bio vjeran moskovskoj liniji, drugi zbog toga jer gaje za272 bavljalo zabadati iglice u sliku obožavanog junaka koju je javnost izgladila oko toga velikog čovjeka. '•'1 U svojem izdanju istog nadnevka, Daily Express izvještava da je govor bio praćen »Zagorom užasavanja ili odobravanja«, ističući u naslovu dvije Churchillove misli najveće težine,

onu o opstanku kao bratu blizancu potpunog uništenja te njegovo tjeskobno pitanje: »Sto nam je činiti ako Bog izgubi strpljenje s čovjekom?« To pitanje zapravo je parafraza rečenice koju je izrekao u prvom dijelu govora: »Sto nam je činiti? Kamo ćemo se okrenuti kako bismo spasili svoje živote i budućnost svijeta? Starim ljudima to nije osobito važno«, ali uznemira-vao gaje pogled na djecu, »pitajući se što ih čeka ako se Bog umori od čovječanstva«. News Chronicle izabrao je »Nikada ne očajavajte!« za naslov svojeg izvještaja, dok se Daily Sketch usudio poigrati slovom H: »Chur-chill kaže 'H for Hope'«*.424 Ako ukratko rezimiramo Churchillovu posljednju, mirotvoračku ulogu, bio je to plemenit pokušaj koji je učinio mnogo dobra, iako ne sasvim u skladu s njegovim očekivanjima. Nije pogriješio prepoznavši početak promjena u Moskvi, možda ih ispravno povezujući s Malenkovim, ali nitko tko mu je bio blizak u posljednje dvije godine njegova mandata nije vjerovao daje kadar uspješno organizirati osobni susret sa sovjetskim čelnikom, iako su Sovjeti bili pristali na takav izvanredan događaj.425 Bio je previše star, previše emotivan, previše kratkog daha i, kao što je svima bilo poznato, previše nesklon saslušati preliminarna savjetovanja o stanju koja su Ministarstvo vanjskih poslova i uži Kabinet vlade smatrali poželjnim. S druge strane, odigrao je vrlo istaknutu ulogu u podizanju svijesti britanske javnosti o užasnim rizicima termonuklearnog rata. Progovarao je o tim prijetnjama, naglašavajući potrebu za njihovim uklanjanjem rječitošću i snagom kojom to nisu mogli učiniti ni predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (budući daje Ameriku još uvijek tresla antikomunistička groznica) niti čelnik Sovjetskog Saveza (zahvaljujući ortodoksnoj ideologiji koja brani i samu pomisao da bi hidrogensko oružje u rukama Sovjeta moglo predstavljati podjednaku opasnost kao i ono u rukama Amerikanaca), lako muškarci i žene u Velikoj Britaniji, upozoreni na pojavu novih, dotad nezamislivih opasnosti možda i nisu bili kadri razumjeti »H« kao nada, a ne hidrogenska bomba (nap. prev.). 273 Churchillovti tvrdnju daje najbolji način da se spriječi ono najgore upravo tako da se za to najgore pripreme, postoje uvjerljivi dokazi da Chur-chill zaslužuje mjesto među najranijim zagovornicima kampanje koja je doživjela svoj vrhunac u prvome od nekoliko sporazuma o sprečavanju širenja nuklearnog naoružanja, Ugovoru o zabrani nuklearnih pokusa u atmosferi iz 1963. godine. 274 14 Voljan ratnik Najranije razdoblje oblikovanja »ratničke« strane Churchillova uma ostaje obavijeno mrakom. Vidjeli smo da se u njegovim školskim danima nije dogodilo ništa osobito; dječak Winston volio je maštarije i ratne igre podjednako prirodno i nagonski kao što je to općenito slučaj s dječacima u godinama djetinjstva i adolescencije. Od drugih se dječaka razlikovao isključivo po tome što je u njegovim venama tekla krv slavnog vojvo-de-ratnika. Nije isključeno da su se nakon dva stoljeća mirovanja geni Johna Churchilla probudili upravo u tom potomku. Bilo kako bilo, počevši pisati biografiju svojeg pretka i razmišljati o povijesti svojeg naroda, Churchill je jamačno pronašao nadahnuće i zadovoljstvo u postignućima prvog vojvode, ali činjenica je da su tada, početkom 1930-ih, njegove zamisli o ratu i mjestu rata u svjetskoj povijesti bile već potpuno oblikovane, lako je dječak Winston bio svjestan vlastite vrijednosti, nema dokaza daje bio sklon hvalisanju svojim porijeklom, a da jest, njegovi bi ga vršnjaci zacijelo bili kaznili. Iako se u godinu i pol dana koje je proveo na Sandhurstu isticao sve ozbiljnijim držanjem - bezbrižni školarac u suprotnom vjerojatno ne bi mogao postati djelotvoran časnički kadet - njegova velika preobrazba dogodila se tek kada se pridružio svojoj pukovniji, zaslužnoj utoliko što mu je zaprijetila tolikom količinom dosade i uludo bačena vremena da se umjesto toga posvetio ozbiljnom društvu i knjigama. Churchillov rani život podsjeća na onu staru pjesmicu: The Halls of Life are bright and fair, The Waiting-Room is full; And some get in through the door marked Push, And some through the door marked Pull.* * Dvori života svijetli su i sjajni, / Predvorje pak puno ljudi; /Jedni će na vrata Gurni, / Drugi će na

vrata Vuci (nap. prev.). 275 Mladi Winston ušao jo u život i na jedna i na ti ruga vrata, nakon čega su nastupile velike promjene. Prvo, uspio je vrlo brzo postati priznat i poznat autoritet za vojna pitanja (i slavan i neslavan, ovisno o gledištu). Kao što smo vidjeli, njegove najranije vojničke pustolovine bile su moguće, prvo, zbog toga što je njemu i njegovoj majci uvijek polazilo za rukom uvjeriti moćne ljude da ga uzmu pod svoje krilo ili da u njegovu slučaju učine nekakav izuzetak; te drugo, zbog toga što se gurao na mjesta na koja je želio ići ne osjećajući pri tome ni najmanju neugodu. Takvo ponašanje ne bi bilo iznenađujuće za nijednog mladića s dobrim vezama, debelom kožom i aristokratskom drskošću kakvi u to vrijeme uopće nisu bili rijetkost, već bi u pravilu bilo protumačeno kao oblik samoisticanja i razmetanja. Za Churchilla, međutim, ono je također bilo sredstvo koje mu je omogućilo da u znatnoj mjeri proširi svoju profesionalnu vojničku stručnost i napiše sjajne izvještaje o vojnim pohodima koji su kasnije pretočeni u dobre knjige. Bila je tu i društvena dimenzija njegova vrlo aktivnog života. I ona je služila naobrazbi. Nije se predao zabavama, balovima i ženskarenju, niti je posve zanemario zahtjeve društvene sezone u Londonu, ali u društvu ljepuškastih mladih žena u pravilu je bio nespretan i suzdržan. Više je volio svečane ručkove i večere te vikende na ladanjskim imanjima, gdje bi mandarini, generali i uvaženi parlamentarni zastupnici raspravljali o politici i stanju u svijetu, a zrak bio opojan sviješću o bogatstvu i moći. Njegovo porijeklo i obiteljske veze otvarali su put poznanstvima s uglednicima, a njegova krajnja samouvjerenost pobrinula bi se za ostalo. Prije nego što je bio navršio dvadeset i jednu godinu, prisjetio se: Kao mlad časnik imao sam povlasticu biti pozvan na ručak sa sir Williamom Harcourtom. Tijekom razgovora u kojem sam, bojim se, sudjelovao s ne baš skromnim udjelom, postavio sam pitanje: »Sto će se sljedeće dogoditi?« »Dragi moj Winstone«, odgovorio je stari, viktorijanski državnik, »iskustva mojega dugog života uvjerila su me da se nikada ništa ne događa.« Od tog trenutka, tako mi se barem čini, ništa se nikada nije prestalo događati.426 Knjiga u kojoj je pisao o svojoj mladosti, My Early Life (1930.), obiluje takvim pričama u kojima je sa samodopadnom šaljivošću zabilježio drskost s kojom je nastupao u društvenim prigodama, otkrivajući usput 276 koliki) si' opušteno osjećao u um povlaštenim ktugovima. Ako je i bio drzak, očigledno je bio i cijenjen gost; netko tko može biti živahan i originalan sugovornik. Njegova prva knjiga, ona o Sjeverozapadnoj granici*, silno je zainteresirala premijera lorda Salisburyja tako daje mladom autori i jioslao poziv da ga posjeti. Churchill se za tu priliku potrudio stići na vrijeme (što mu inače nije polazilo za rukom), računajući da bi najbolje bilo pronaći neki dobar izgovor i oprostiti se od premijera nakon dvadesetak minuta: Ali zadržao me više od pola sata, a kada me naposljetku odveo do vrata, otpustio me sljedećim riječima: »Nadam se da ćete mi dopustiti da kažem koliko me podsjećate na svojeg oca s kojim sam proživio tako važne dane svojega političkog života. Ako ikada budem mogao učiniti bilo što što bi vam moglo biti od pomoći, molim da mi to svakako date do znanja.«427 I Churchill gaje odmah poslušao. Bilo je posve svojstveno Churchillo-vu karakteru da zamoli Salisburyja da uvjeri sir Herberta Kitchenera da se ovaj prestane protiviti Churchillovu sudjelovanju u vojnom pohodu na Sudan, napravivši tako nevjerojatan spektakl u kojem premijer države pritišće prvog vojnika nacije ne bi li se ovaj prilagodio planovima kontrover-znoga mladog konjaničkog poručnika. Prema općem suglasju, My Early Life]?, najzabavnija i za čitanje najjednostavnija Churchillova knjiga. Iako ima ozbiljnih odlomaka - o smrti njegove drage dadilje, gđe Everest te oca kojeg je jedva poznavao, o krvavim bitkama i njihovim strašnim posljedicama te kontemplativan odlomak o vjeri - opći ton knjige je bezbrižan, prisan, zabavan i ironičan, često i na vlastiti račun. Razumljivo, knjiga daje pojednostavljene i pročišćene opise epizoda i iskustava za koje znamo da su u stvarnosti bili uznemirujući i neugodni; njegovih i majčinih stalnih novčanih teškoća, primjerice, te pojedinih vidova kolonijalnih ratova o kojima je svojedobno bio pisao sa znatno većom iskrenošću. Budući da

završava s početkom njegove političke karijere u prvim mjesecima 1901. godine, dotičući se njegova djetinjstva i godina školovanja tek površno, My Early Life uglavBritanske Indije (nap. prev.). 277 nom sc bavi s njegovih šest godina .službovanja u vojsci spominjući tek usput njegovu jednako dugu usporednu karijeru novinskog izvjestitelja. Već smo bili spomenuli brojne primjere njegovih jasnih i uvjerljivih opisa vojni i bitaka. Dodatna vrijednost koju My Early Lije daje tim prikazima sastoji se od skica likova i, čak i kvalitetnije, situacija. Aldershotu, primjerice, nije posvećen prevelik broj stranica, ali bez njih nitko ne bi mogao razumjeti društvo časnika koji su se u njemu okupljali. U središtu priče je pukovnik Brabazon, zapovjednik četvrte husarske u trenutku kada joj se pridružio mladi Churchill. Odvažan i iskusan časnik živopisne prošlosti (i živopisne sadašnjosti sudeći prema jednoj vrlo škrtoj Chur-chillovoj natuknici), Brabazon je bio dendi »u stilu ranijeg naraštaja« sa »stvarnom ili hinjenom nesposobnošću izgovora slova 'r'«. Zahvaljujući nekim nemilim iznenađenjima u ranijim razdobljima njegove karijere, Brabazon je jednom bio raspoređen u manje elegantnu pukovniju nego što se bio nadao. »Na pitanje: 'Kojoj postrojbi sada pripadaš, Brab?', odgovorio je tada, 'Uvijek im zabovavljam ime, ali nose zelene owatnike i manžete, a do vojavne se stiže pveko Watevooa'.«428 Zgodan primjer Churchillova dara za skiciranje povijesnih okolnosti (uz očigledan doprinos društvenih znanosti te povremene proboje ironije) pojavljuje se na početku 11. poglavlja pod naslovom »Dolina Mahmund«. Kratko opisavši krivudanje dolina poput plodnih koridora između moćnih litica, okrenuo se ljudima kojih ih nastanjuju. Izuzimajući vrijeme žetve kada samoočuvanje propisuje privremeno primirje, patanska plemena uvijek su umiješana u neki privatan ili javni rat. Svaki čovjek je ratnik, političar i teolog. Svaka velika kuća prava je feudalna utvrda ... Svaka obitelj drži do krvne osvete, svaki klan do svojih neprijateljstava ... Život Patana stoga je vrlo zanimljiv, a njegove doline, podjednako hranjene vječnim suncem i obilnom vodom, dovoljno plodne da uz malo rada zadovolje skromne materijalne potrebe malobrojnog stanovništva. U taj sretni svijet devetnaesto stoljeće unijelo je dvije nove činjenice: pušku ostragušu i britansku upravu. Prva je bila nezamislivi luksuz i blagoslov; druga, prava smetnja. Praktičnost [puške] nigdje nije bila cjenjenija nego na indijskim visoravnima ... čovjek je mogao ne izlazeći iz vlastite kuće zapucati po susjedu udaljenom više od kilometra i pol... Za te veličanstvene proizvode znanosti nuđene su stoga basnoslovne cijene. Kradljivci pušaka haračili su Indijom kako bi olakšali muke poštenim krijumčarima. Stalan pri278 I|cv tuga (i|i-iiit»j» i>m/|.i ]uoSino ]i' n|Cgov I ilagot voini ut|ci ,i| šinun gianu e, a poštovan]!' koji" su paianski suplemenici osjećali prema kršćanskoj civilizaciji naraslo je cio beskraja. S druge strane, djelovanje britanske vlade bilo je potpuno nezadovoljavajuće ... Nema potrebe nastavljati s navodom. Odlomak koji slijedi, u kojem se ukratko izlaže britanska politika na granici, vodi čitatelja ravno u Chur-chillovo sjećanje na pohod u tu zemlju »prokletih« Mahmunda te prvo iskustvo sukoba na granici. Nakon tri poglavlja o njegovim indijskim pustolovinama slijede tri poglavlja o Sudanu te deset o Južnoj Africi, od kojih ni manje ni više nego četiri pripovijedaju priču o Churchillovu oklopnom vlaku te njegovu zarobljavanju i bijegu iz burskog zarobljeništva. Ta priča očigledno mu je bila vrlo draga i njome se svakako ponosio; je li na to imao pravo, pitanje je koje smo već ranije razmotrili. Nekoliko stranica knjige Churchill je također posvetio samoobrazovanju koje se nastavilo tih prvih godina njegove vojničke službe, iako upućuje na pogrešan zaključak o njegovu točnom početku. Taj strogi program čitanja Churchill nije bio započeo u Indiji, već još za boravka u Aldershotu u ljeto 1895. godine, kada je priznao svojoj majci da »upada u stanje umne stagnacije« te da osjeća kako mu je potrebno vodstvo.429 Ono stoje imao na umu taj mladić odlučan poraditi na usavršavanju vlastite osobe, bio je tutor poput onoga kakva bi imao u Oxfordu ili Cam-bridgeu. Je li takav savjetnik ikad nađen ostalo je nejasno, ali u roku od tjedan dana nakon što je napisao to pismo

odlučno se prihvatio knjige Henryja Fawcetta Manual of Political Economy (Priručnik političke ekonomije) (»prvorazredna knjiga«), dok su Decline and Fali (Slabljenje i propast) Edwarda Gibbona i History of European Morals from Augustus to Charlemagne (Povijest europske etike od Augusta do Karla Velikog)'1'30 W. E. H. Leckyja čekali svoj red. Sve tri knjige bile su naglašeno racionalističkog karaktera; Churchill je, naime, već solidno bio zagazio na put znanstvenog ateizma koji se u njemu ustalio nakon čitanja djela Martyrdom of Man (čovjekovo mučeništvo) Winwooda Readea te još jednoga Leckyjeva klasika, The Rise and Influence of Rationalism (Uspon i utjecaj racionalizma). Njegova služba u Indiji donijela mu je prvi okus bitke. Naime, Churchill je odrastao u jednoj eri u kojoj Velika Britanija uopće nija bila prisut279 na svojim postrojbama na europskom kontinentu ti' |c linlt|a uz južnu Afriku bila jedini dio Britanskog Carstva u kojem je bilo moguće vojno djelovanje protiv strane sile, u ovom slučaju Rusije. Velika Bntanija je u Indiji držala stajaću vojsku od otprilike 80 000 ljudi.431 Jedan cilj njihova prisustva u Indiji bio je obeshrabriti ruske upade u Afganistan i njegove sjeverne susjede, gdje su već mnoga desetljeća diplomati, agenti i špijuni igrali »veliku igru« na azijskoj šahovskoj ploči. Vidljiviji razlog tako snažne britanske vojne prisutnosti u Indiji bio je jačanje indijske vojske, odnosno mjesno uvježbanih domorodačkih vojnika pod zapovjedništvom britanskih časnika za slučaj da civilnim vlastima zatreba pomoć u suzbijanju nemira ili kako bi zajedno s indijskim vojnicima sudjelovali u redovitim pohodima protiv graničarskih plemena koja su vjekovima uznemiravala sigurnost anarhične Sjeverozapadne granice; ratišta koje su filmaši i pisci (uključujući Churchilla) prikazali mnogo glamuroznijim nego stoje ikada u stvari bilo. Nigdje drugdje osim u Africi i Indiji mladi britanski husar i ratni izvjestitelj nije mogao očekivati da okusi akciju. Budući daje Britansko Carstvo bilo izgrađeno ratovanjem, Churchill je uzimao zdravo za gotovo da spremnost na ratovanje predstavlja nužno potrebno sredstvo njegova očuvanja. Svaki školarac u tim godinama domoljubnih povijesnih čitanki i imperijalnog ponosa znao je za junake koji su izgradili ili obranili Carstvo: Jamesa Wolfea u Quebecu, Roberta Clivea kod Plasseyja, Arthura Wellesleyja kod Assayea i Waterlooa, Horatija Nelsona kod Zaljeva Abou-kir i Trafalgara te naposljetku u novije doba Henryja Havelocka i njegova oslobađanja Cawnporea, Colina Campbella i njegova spašavanja Luckno-wa te misije Gameta Wolseleyja prilikom razbijanja opsade Kartuma. Ta i slična djela junaštva vjernih slugu Imperija Churchill je nosio u glavi još od svojih školskih dana te je kasnije o njima s poštovanjem pisao u The History of the English-Speaking Peoples {Povijest naroda engleskoga govornog područja). Sve do kraja četrdesetih godina dvadesetog stoljeća Churchill nikada nije odustao od uvjerenja da ono stoje osvojeno silom može legitimno biti silom i zadržano. Iako su ga kasniji događaji prisilili da bude svjedok prvih koraka koji su vodili k raspadu Carstva, kad god bi razmišljao o posljedicama takva raspada Churchilla bi obuzimale crne misli. Nije se bri280 mio iskl|iuivo za položiij vol]i'in- domovine u svijetu, već i za dobrobit njezinih kolonijalnih stanovnika. Vjerovao je da britanska imperijalna vlast zaostalim narodima donosi red, pravdu i elemente moderne znanosti. Radovalo ga je stoje britanski domet dovoljno moćan da to postigne. Tu misao ponovio je mnogo puta u svojim knjigama i govorima od tih ranih godina mladosti pa sve do sutona njegova života. Imajući na umu da je njegovo prvobitno štivo uključivalo »Military Criticism and Modem Tactics« (»Vojna kritika i suvremena taktika«), članak iz 1891. godine koji je napisao G. F. R. Henderson, profesor na Sandhurstu i zapovjed-no-stožemoj školi, Churchill zasigurno ne bi našao ništa neobično u sljedećem odlomku: »Bilo bi beskorisno nijekati daje sposobnost osvajanja urođena rasi engleskoga govornog podmčja. Je li taj atribut dar Providnosti, je li on rezultat klime, slobode ili krvi, pitanje je koje nas ne zabrinjava; nama je dovoljno da on postoji.« Početkom dvadesetog stoljeća Velikoj Britaniji je sposobnost osvajanja prekomorskih teritorija postala manje važna od sposobnosti obrane već osvojenog. Osobito važna bila joj je obrana protiv velike sile koja je neočekivano demonstrirala podjednako veliku sposobnost osvajanja, ali i mnogo

snažniju glad za osvajanjima - protiv Njemačke. Godine 1914. te iznova 1941. Velika Britanija je ušla u rat kako bi spriječila uspostavljanje njemačke prevlasti na europskom kontinentu. Dramatičnu jezgru Chur-chillovih voluminoznih knjiga o Prvome i Drugome svjetskom ratu čini priča o borbi Velike Britanije da spasi sebe i ostale slobodne narode Europe od ralja Njemačkog Carstva koje ih želi progutati ili, što bi bilo gotovo podjednako ponižavajuće, od životarenja u njegovoj sjeni. Nije njegova krivnja što su čitatelji dopustili da ih njegova širina i profesorski ton navedu da čitaju njegove knjige kao »povijesti« ratova; on osobno nikada nije tvrdio da te njegove knjige predstavljaju više od »priloga povijesti«. On ih je ispravno ocijenio vrijednim prilozima povijesti. Cijeli Drugi i veći dio Prvoga svjetskog rata Churchill je bio u središtu zbivanja, upućen u stvari koje nitko osim njega nije mogao znati; bila mu je jasna vrijednost dokumentarnog dokaza te ih je i sam dosta objavio (previše za ukus njegovih izdavača druge knjige objavljene u Americi), dokje ambicioznu konstrukciju svojih knjiga uspio ostvariti zahvaljujući skupinama pomagača koji 281 su prikupljali materijale te nerijetko skicirali i nacrte cijelih odlomaka koje bi on, majstorpripovjedač, zatim učinio »svojima«. Te njegove knjige najbolje je nazvati »povijesnim memoarima«, ukazujući otvoreno na element subjektivnoga koji je u njih ugrađen. Taj element pridonosi njihovim vidljivim čarima, ali i njihovim skrivenim opasnostima. Churchillova živa sjećanja na posebne trenutke i događaje pretočena u živopisnu i dojmljivu prozu jednostavno su prekrasna; pokazali smo to već na brojnim primjerima. Ali izuzimajući sjećanja na ono što je vidio, Churchill je bio podjednako snažno usredotočen na opisivanje onoga stoje učinio i upravo se u tome krije opasnost za neupućenog čitatelja. U obje te knjige Churchill nije pokušao samo opisati svoje postupke, već ih i opravdati. Propitujući pouzdanost njegova pamćenja ili pravednost njegova tumačenja, njegovi su pomagači s vremena na vrijeme znali izazvati pravu oluju.432 Churchilluje oduvijek bilo teško priznati daje u krivu, a te knjige trebale su dokazati daje gotovo uvijek bio u pravu. One su bile oružje u bitci za njegov ugled i mjesto u povijesti. Clement Attlee, koji ga je trideset godina poznavao kao protivnika s druge strane parlamentarne razdjelnice te još pet kao njegov odani zamjenik, vrlo je dobro opisao tu stranu Churchillove naravi. »On se ustvari uvijek pitao: 'Kako ću izgledati ako napravim ovo ili ono?' i 'Sto bi Britanija sada morala učiniti kako bije povijest povoljno ocijenila?'... Uvijek je bio u potrazi za nekakvim 'najsvjetlijim trenucima' i, ako ništa slično nije bilo na obzoru, on bi ih nagonski krenuo stvoriti.«433 Bio je velik domoljub koji je pripadao prohujalom vremenu i vrsti koja je već odavno bila izašla iz mode. Iako njegovo domoljublje nije bilo bezumno ili glupo da bi se držao krilatice »Prava ili kriva - to je moja domovina«, bilo mu je teško povjerovati da bi se u povijesti njegove domovine moglo pronaći mnogo toga lošeg, a vrlo lako da je u njoj bilo mnogo toga dobrog; štoviše, ne samo dobrog, već korisnog i za primjer cijelome svijetu poput, primjerice, vlasti parlamenta, vladavine zakona, snošljivosti prema različitosti, slobode pojedinca i tako dalje. Ostvarenje tih blagoslova glavna je moralna okosnica njegove knjige The History oj the EnglishSpeaking Peoples čiji je rukopis dovršio 1939. godine. S vrlo slabim poznavanjem ekonomskih i društvenih temelja povijesti, Churchill je volio isticati uloge izvanrednih pojedinaca koji su bili spremni raditi, boriti se, pa ako je potrebno, i umri282 Uli .-a svoja uv|cn-ii|a čiji je učinak, poti uvjetom tla su pripadali matici liberalnog napretka, ipso facto bio blagotvoran. Izvanredni pojedinci koje |c najviše volio slaviti bili su muškarci i žene koji su u trenucima opasnosti spasili Englesku (nakon 1707. godine, dakako, Veliku Britaniju, iako ju je on nastavio nazivati starim imenom): kralj Alfred, kralj Canute, kraljica Elizabeta, John Churchill, William Pitt stariji, William Pitt mlađi, Horaci-je Nelson.434 Churchillovo djelo The History of the English—Speaking Peoples privedeno je kraju otprilike 1900. godine. Kada je potkraj 1950-ih izvukao iz ladice nacrt iz 1939. godine, okupivši uobičajeni krug pomagača kako bi radili na njegovoj reviziji, odbio gaje ažurirati navodno zbog toga što se dvadeseto stoljeće do tog trenutka bilo pokazalo toliko užasnim da o tome uopće nije htio razmišljati. Nije isključeno daje Churchill također smatrao daje ionako napisao dovoljno o

dvadesetom stoljeću te daje ono što je već bio napisao u osnovi bit nastavka te povijesti: priča o Velikoj Britaniji koja mora obraniti samu sebe i neovisne države Europe protiv najnovijeg u nizu vladara ili vođa država s hegemonističkim težnjama: Njemačkog Carstva cara Wilhelma II i Trećeg Reicfia Adolfa Hitlera. Churchillove monumentalne knjige The World Crisis i The Second World War bile su obje zamišljene tako da se uklope u taj svjetsko-povije-sni okvir. One pripovijedaju posljednja poglavlja priče o Velikoj Britaniji kao velikoj sili i sili dobra u svijetu te je nemoguće dvojiti daje izvor Churchillova mentalnog spokoja nakon stoje postao premijer bila upravo vizija koju je imao o sebi kao o posljednjem u nizu vođa kojimaje Providnost (iako nije bio vjernik, služio se rječnikom vjere kada bi on izražavao njegova vjerovanja) blagoslovila Britaniju u njezinim trenucima potrebe. Britanija je iznova ispisivala stranice povijesti, a povijest je bila Churchillov prirodni element. Sir Isaiah Berlin je to lijepo rekao: Glavni motiv gosp. Churchilla, jedinstveno, središnje i ustrojiteljsko načelo njegova moralnoga i intelektualnog svemira jest povijesna imaginacija koja je toliko snažna, toliko sveobuhvatna, da zatvara cjelokupnu sadašnjost i cjelokupnu budućnost u okvir bogate i višebojne prošlosti... [On] vidi povijest - i život - kao veliku renesansnu alegorijsku sliku: kada pomisli na Francusku ili Italiju, Njemačku ili Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg, Rusiju, Indiju, Afriku, arapske zemlje, on vidi živopisne povijesne slike - nešto između viktori283 janskih ilustracija u dječjoj čitanci za povijest i velike procesije kako ju je naslikao Benozzo Gozzoli u palači Riccardi. Njegovo oko nikada nije ono sociologa koji uredno klasificira, ni psihologa koji pažljivo analizira, niti izmučenog istraživača starina ... Jedinice koje tvore njegov svijet jednostavni je su i veće od samog života, živopisni i ponavljajući obrasci poput onih epskog pjesnika ili možda dramatičara, koji osobe i situacije vidi kao bezvremenske simbole i utjelovljenja vječnih, blistavih načela.435 Churchill je stoga imao ozbiljan emocionalni ulog u tim knjigama koje su obje i povijesne knjige izuzetne širine i memoari o njegovu vlastitom udjelu u stvaranju te povijesti. Ne iznenađuje stoga što nije želio da taj udio bude podcijenjen. Obje knjige sadrže snažan apologetski element. The World Crisis osobito teži dokazati da njegova prosudba u slučaju Dar-danela nije bila pogrešna te da je opravdano kritizirao besmislenost pješačkih ofenziva poput onih na rijeci Somme i kod Passchendaelea. Povjesničari i dalje nalaze prostora za neslaganje oko Dardanela i Galipo-Ija, ali kadaje riječ o zapadnom bojištu, Churchillove je tvrdnje vrlo teško opovrgnuti zbog njegova savršenog baratanja statistikama o gubicima. Imajući na umu daje The World Crisis izlazila svezak po svezak cijelo drugo desetljeće dvadesetog stoljeća, nije nedostajalo recenzenata koji su i osobno bili proživjeti iste epizode kao i Churchill, i koji su stoga bili kompetentni,436 a možda i polemički motivirani, komentirati Churchillove više faktografske odlomke ili pak one u kojima je dao svoj subjektivan sud.* U svakom slučaju, već i sama činjenica daje privukao stručne kritičke poglede najuglednijih povjesničara svakako na svoj način svjedoči o trajnoj vrijednosti Churchillove knjige.437 Snaga kojom narativna nit vezuje uza se čitateljevu pozornost, postojanost osjećaja da se tu odlučuje o velikim i važnim pitanjima, primjerenost autorova dostojanstvenog stila veličini i važnosti tih pitanja te energična prisutnost autora na svakoj stranici knjige, razlozi su zbog kojih The World Crisis ostaje dobra knjiga i preporučeni uvod u izučavanje Prvoga svjetskog rata - ali i užitak za čitanje. Njihove primjedbe, kao i one kasnijih stručnjaka, u drugi plan gura knjiga australskog povjesničara Robina Priora iz 1983. godine Churchill's 'World Crisis' as History (1983.), obvezno štivo za svakoga tko želi znati koje su prednosti i mane te Churchillove knjige kadaje riječ o podacima i činjenicama te u manjoj mjeri o Churchillovim subjektivnim ocjenama. 284 Za (.liiiu lulla je ulog bio još i veći kada je počeo raditi na knjizi o Drugome svjetskom ratu. Cak i uz pomoć uobičajenog katga suradnika bio je to kolosalan pothvat za čovjeka njegove dobi koji je uostalom imao i drugih važnih poslova koji su zahtijevali njegovu pozornost - među ostalim i dužnosti vođe opozicije Njezina Veličanstva. Dva velika cilja zbog kojih je usmjerio svoju sada već

opadajuću životnu snagu u pisanje te knjige bili su (redoslijed nije važan): izložiti vlastito tumačenje rata te zaraditi mnogo novca. U oba je ostvario briljantan uspjeh. O novčanom aspektu pisalo se vrlo podrobno u drugim radovima.438 U ovome je važna njegova priča. A Churchill ju je ispripovijedao tako veličanstveno, da su svih onih godina koje su protekle od njezina objavljivanja pa do trenutka kada je njezina kritička obrada postala moguća, samo čitatelji s povlaštenim pristupom informacijama, s osobnim iskustvom ili istančanim osjećajem za povijest mogli uočiti daje ponekad neuravnotežena, pristrana, a na nekoliko mjesta i neistinita. U tom smislu Churchillova se knjiga nije nimalo razlikovala (odnosno bila je bolja) od većine drugih knjiga o ratu koje su se ubrzo nakon završetka rata počele pojavljivati i koje se otad ne prestaju pojavljivati. Zapovjednici koji su bili prisiljeni donositi osporavane odluke poželjeli su svijetu izložiti svoje argumente; isto su činili i navijački raspoloženi povjesničari. Razni prirepci i podrepci koji su proveli rat ili dio rata u blizini nekog od njegovih velikana gorljivo su prodavali svoje (u pravilu uljepšane) priče. Objavljivanje u SAD-u, dvije knjige ove druge vrste, obje s namjerom da prikažu Churchilla u lošem svjetlu, podbole su ga da se baci na posao 1946. godine ne gubeći više vrijeme. Bilojejasnodaakose sam ne pobrine za svoje mjesto u povijesti, možda to nitko drugi neće učiniti umjesto njega. Također, zacijelo je vjerovao da nitko drugi to ne bi učinio tako dobro kao on. Pa ipak, Churchill nije imao namjeru napisati autobiografiju kakvu bi svatko mogao napisati. Njegov rad trebao je biti prilog, i to ne samo povijesti Velike Britanije i Britanskog Carstva, već obilježavanju uloge britanskog naroda u borbi za spas Europe od prijeteće njemačke prevlasti, a svijeta od mogućih posljedica takvog poretka. Bio je to prilog svjetskoj povijesti, prilog čovjeka koji je bio u srcu te borbe i koji ju je uzaludno bio pokušavao spriječiti. Churchill je prvom svesku želio dati naslov Nepotre285 han rat. U njegovu predgovoru ustvrdio je: »Nikada u povijesti svijeta ne bijaše rata koji bi bilo lakše zaustaviti od ovoga, koji je upravo opustošio ono što je bilo preostalo nakon prethodnog«. Njegovim izdavačima taj naslov nije bio dovoljno upadljiv pa su se radije odlučili za The Gathering Storm (Bura se sprema), što je na svoj način dovoljno istinito, ali nedostaje ona osobna nota kojoj je autor težio. Kako bilo, uzbudljivi sadržaj sveska bilo je nemoguće pogrešno protumačiti; Churchillova priča o njegovoj kampanji protiv slabićkih politika MacDonaldove, Baldwinove, i Cham-berlainove vlade postala je za sljedeći naraštaj naučena i pravovjerna istina. Povjesničari su tek nakon njegove smrti i proteka pristojnog vremenskog razdoblja počeli propitivati njegov prikaz zbivanja te otkrivati da stvari nisu bile posve cmo-bijele kako ih je on bio oslikao.439 Kratki naslovi šest svezaka — kao što su The Gathering Storm i The Grand Alliance (Veliki savez) ni približno ne izražavaju dramatičnu svrhu i jedinstvo cjeline kao što to čine rjeđe istaknute (i, zbog mjesta gdje su tiskane, manje uočljive) »Teme«. »How the English-Speaking Peoples through their Unwisdom, Carelessness and Good Nature Allowed the Wicked to Rearm« (»Kako narodi engleskoga govornog područja svojom nerazboritošću, nehajom i dobrodušnošću dopustiše silama zla da se iznova naoružaju«) unatoč Churchillovim upozorenjima Tema je poglavlja The Gathering Storm. Nakon toga na scenu stupa Churchill i ono što slijedi jest Their Finest Hour: »How the British People Held the Fort Alone till Those who hitherto had been Half Blind were Half Ready« (Njihov najsvjetliji čas: »Kako je britanski narod sam branio svijet sve dok oni koji dotad bijahu poluslijepi ne postadoše poluspremni«). Drugim riječima, Amerikanci. Budući da su Sjedinjene Američke Države nastavile otezati s pripremama, uslijedila je priča o tome »How the British Fought on with Hardship their Garment until Soviet Russia and the United States Were Drawn into the Great Conflict« (»Kako su se Britanci nastavili boriti zaogrnuti plastom nedaća sve dok sovjetska Rusija i Sjedinjene Države ne bijahu uvučeni u veliki sukob«) stvarajući tako The Grand Alliance (Veliki savez). »How the Power of the Grand Alliance became Preponderant (»Kako je snaga Velikog saveza prevagnula«), Tema čudnovato naslovljenog četvrtog sveska The Hinge of Fate (Prekretnica sudbine), pokrila je vrijeme između japanskog napada, mjeseci neuspjeha u Rusiji i Zapadnoj 286

pustinji (In boljih vremena čiji |c početak bio označen oporavkom Rusa te čišćeii|em Sjeverne Afrike. Otad je rat krenuo mnogo povoljnijim smjerom, (.'losing (lie Ring (Zatvaranje kruga) naslov je koji sjajno pristaje svesku o tome »How Nazi Germany was Isolated and Assailed on All Sides« (.»Kako je nacistička Njemačka bila izolirana i napadnuta sa svih strana«). Međutim, nade koje su se začele u tom dijelu dramatične priče bile su lažne. Ljudska glupost i zloća - konstante u Churchillovoj filozofiji povijesti -još su se jednom nametnule. Ruski komunizam i Realpolitik sjedne, te američko odbijanje Churchillovih upozorenja s druge strane, učinile su posljednje mjesece rata pričom o Triumph and Tragedy: »How the Great Democracies Triumphed, and so were Able to Resume the Follies which had so nearly Cost them their Life« (Slavlje i tragedija: »Kako su velike demokracije odnijele pobjedu i tako bile slobodne nastaviti sa svojim budalaštinama koje su ih zamalo koštale života«). Zatvaranje jednog označilo je otvaranje novog poglavlja u svjetskoj povijesti. Zadnji svezak knjige bio je ustvari uvod u Hladni rat: naviješten u njegovu slavnom govoru u gradiću Fultonu, u Missounju, u ožujku 1946. godine, u trenutku kada je Churchill završio rukopis svoje knjige Hladni rat bio je već u punom jeku. Koncepcija takvog djela bila je junačka, a izvedba sjajna. čitateljstvo prvog izdanja brojilo se milijunima, a knjiga je čitana i dan-danas. Osobni ton koji odzvanja svakim dijelom priče u kojem je autor bio osobno sudjelovao nije nimalo smetao njezinoj čitljivosti. Knjiga se zapravo toliko lako čita, da bi se zadovoljni čitatelj lako mogao uljuljati u sigurnost, zamijenivši je za klasičnu povijest Drugog svjetskog rata kako upućuje njezin jednostavni naslov The Second World War. Churchillovi službeni pokrovitelji (kako bismo ih mogli opisati), sir Edward Bridges i sir Norman Brook, uzastopni tajnici Kabineta u čijoj se nadležnosti nalazilo i službeno dokumentiranje rata za sve državne resore, nadali su se da bi Churchillova knjiga mogla biti protumačena upravo na taj način.440 Naravno, Churchillovoj je taštini to godilo i ni u kojem slučaju mu nije bilo neprihvatljivo, ali ako želimo biti pravedni prema njemu, priznat ćemo da bismo mu time pripisali ambicioznije djelo od onoga koje je on ustvari bio poduzeo. U predgovoru četvrtom svesku Churchillje istaknuo misao 287 koja se, iako ponešto drugačijim riječima, ponavlja i u svim ostalim svescima knjige: Priča je ispričana iz točke gledišta britanskog premijera koji kao ministar obrane ima i posebnu odgovornost za vojna pitanja. I u tome se pouzdajem u niz mojih naputaka, telegrama i memoranduma koji svoju važnost i zanimljivost duguju trenutku u kojem su bili sročeni i koje ni danas ne bih mogao bolje sročiti... Budući da sam ih sastavljao osobno te da su proizvod onih vremena, radije bih da mi sude po njima. Bilo bi mnogo lakše iznijeti niz naknadnih misli sad kada su sva pitanja odgovorena, ali tu zadaću moram prepustiti povjesničarima koji će s vremenom moći izreći svoje stručne ocjene. Otad do danas, pola stoljeća kasnije, izrečeno je obilje »stručnih ocjena« - neke su izrekli ratni suradnici i drugovi s vlastitim sjećanjima na događaje, a neke povjesničari koji su priču proučavali izvana. Prvi su se revno bacili na rehabilitiranje pojedinaca čije je uloge po njihovu mišljenju Churchill bio podcijenio te ispravljanje dojma koji je Churchillova egocentrična naracija stvarala s lakoćom da je on bio mudriji i oštrovidniji od svih ostalih. Naravno, on je to na neki način uistinu i bio: bio je polimat i vojskovođa nadprosječne energije i neiscrpne zalihe izvrsnih zamisli, ali je također istina daje ponekad znao biti i nerazborit, tvrdoglav, nepostojan i svadljiv. Britanske načelnike stožera, primjerice, osobito je ljutila spoznaja da Churchillovi čitatelji nikada neće saznati za pojedine njegove budalaste zamisli na koje su morali trošiti svoje vrijeme, niti za uzavrelo ozračje brojnih rasprava koje su s njime vodili. Kako se moglo i očekivati, predsjednik njihova odbora u drugoj polovini rata, feldmaršal sir Alan Brooke (kasnije lord Alanbrooke), prvi je razbio Churchillovu literarnu čaroliju, otkrivši daje nesuglasica bilo mnogo više nego što Churchill daje naslutiti te daje Churchill načelnike svojim ponašanjem ponekad znao dovesti do ludila.441 S vremenom su Brookeovim stopama krenuli i mnogi drugi.*442 * Nijedan povjesničar nije učinio za The Second World War ono što je Robin Prior učinio za The World Crisis. Uostalom, bio bi to znatno veći posao od Priorova te svakako preveliki zalogaj za bilo kojeg pojedinca. Pa ipak, Churchillovo djelo The Second World War postalo je tema jednako

poučnog djela, iako drugačije vrste autora Davida Reynoldsa. Njegova originalna i prepoznatljiva knjiga In Command of History: Churchill Fighting and Writing the Second World War (2004.) pokazuje da Churchill nije bio posve neozbiljan kada je ljudima govorio da se ne boji suda Povijesti zbog toga što će on napisati Povijest. 288 Pravi je blagoslov da |e (liuiclull kao i obično okupio lim stručnih pomagača (uostalom, u suprotnom ne bi ni mogao zagristi takav zalogaj) koji su bili dovoljno odlučni da mu svrate pozornost na zaboravljene, neželjene ili podcijenjene činjenice; o tvrdokornosti njegova historiografskog profesionalizma svjedoči činjenica daje zadržao njihove usluge do kraja rada na knjizi unatoč neugodnim trenucima koje bi mu ponekad priredili. »Sindikat« (naziv pod kojim je jezgra te skupine pomagača bila poznata) je bio zaslužan za znatan dio materijala te velik broj prvih nacrta tekstova, dokje Churchill diktirao odlomke koji su govorili o onome što gaje najviše zanimalo ili uzbuđivalo, odlučivao što će ući, a što neće ući u knjigu i brinuo se za završno stilističko dotjerivanje teksta. Kao što je jedan član Sindikata rekao, plod njihova zajedničkog djelovanja bio je nalik na veliku gozbu: bilo je to djelo velikog broja marljivih ruku pod ravnanjem glavnoga kuhara, majstora završnog dodira, koji upravo zahvaljujući tom svojem jedinstvenom umijeću opravdano prisvaja zasluge za krajnji rezultat. The Second World War, čiji je posljednji svezak objavljen 1954. godine, posljednji je i najveći Churchillov tekst o ratu. Međutim, rat nije jedina tema o kojoj je Churchill pisao i publicirao. Valja nam se prisjetiti daje Churchill uz sve ostalo bio i profesionalni pisac, cijeloga svojeg života financijski ovisan o prihodima ostvarenim vlastitim perom: od članaka i izvještaja za dnevne listove i časopise, zbirki eseja i govora te do knjiga i njihovih ponovljenih izdanja.443 Pisao je o svemu stoje bilo isplativo. Naslov jednoga od njegovih najšarmantnijih tekstova glasi »Painting as a Pastime« (»Slikanje kao razbibriga«), a počeo je izlaziti u časopisu Strand Magazine u razdoblju od 1921. do 1922. postavši kasnije zajedno s ostalim dobrim esejima od kojih mnogi nisu bili o vojsci i vojnim pitanjima dio zbirke Thoughts and Adventures (1932.) u konačnici objavljene kao saJedno od Reynoldsovih iznenađujućih otkrića bilo je u kojoj su mjeri Churchillove odluke o tome što uključiti u knjigu i koliko toga ispričati bile pod utjecajem ne samo njegovih predrasuda i sklonosti (stoje bilo za očekivati), već i političkih događaja u godinama u kojima je donosio te odluke. Knjiga bi, na primjer, bila otkrila mnogo više ratnodopske razdražljivosti i nezadovoljstva prema predsjedniku Rooseveltu i politici Sjedinjenih Američkih Država općenito da se Churchill zahvaljujući nezaobilaznim činjenicama hladnog rata nije bio osjećao obveznim očuvati »posebne odnose« te da njegov ratni drug i povremeni sparing partner Dwight Eisenhower nije bio postao kandidat za predsjednika. 289 mostalnc knjižice. Samo četvrtina muškaraca o kojima je pisao u zbirci eseja Great Contemporaries (Veliki suvremenici) (1937.) bili su profesionalni vojnici. Godine 1940. Sunday Dispatch, čiji je urednik Charles Eade bio vjerni Churchillov navijač, objavio je začudo čak i potpuno sporedne tekstove iz Churchillove prošlosti poput »My Plane Caught Fire - Dive to Earth at 120 Miles per Hour« (»Moj zrakoplov se zapalio - poniranje pri brzini od 200 kilometara na sat«) te »Rowdy Meetings were a Relief« (»Svađalački sastanci bili su pravo olakšanje«). Neupitno je, međutim, da je Churchill najviše cijenio svoje tekstove o ratu, spremno im poklanjajući najveću pažnju. Upravo je rat bio najuzbudljivija aktivnost u kojoj je čovjek mogao sudjelovati i upravo je rat bio ono stoje odlučivalo o sudbini cijelokupnih naroda. »Priča o ljudskoj rasi je rat«, zapisao je 1925. godine.444Još od vremena kada je prvi put počeo o njemu razmišljati, Churchill je prihvaćao rat kao prirodnu, ne uvijek i lošu pojavu. Bila je to uobičajena pretpostavka na konzervativnoj i imperijalističkoj strani onovremene političke pozornice u Velikoj Britaniji. Imperijalni ratovi za Churchilla nisu bili ništa više od pojedinačnih oprimjerenja vječne istine da je rat očekivano svojstvo međunarodnih odnosa, baš kao stoje povijesno gledajući bio glavni graditelj i razgraditelj nacija. Države ne mogu drugačije već međusobno se natjecati, kao što su velike sile na europskom kontinentu to oduvijek i činile. One koje su imale potencijala da postanu velike i moćne to su i učinile, one koje nisu imale taj potencijal i koje se nisu mogle

obraniti jednostavno bi propale, osim u slučaju ako bi uspjele osigurati nečiju zaštitu ili ako bi se sretnom slučajnošću našle u položaju u kojem je svim stranama odgovaralo da ih ostave na miru. Prema Churchillovu svjetonazoru, bilo je posve prirodno da velike sile dominiraju ili gutaju male koje im se ispriječe na putu tako da u planiranju ratnih aktivnosti nikada nije poklanjao previše pažnje malim državama, njihovim pravima i pravicama na temelju međunarodnog prava mira, rata i (što im je bilo najvažnije) neutralnosti. Churchill vjerojatno uopće nije bio kadar pojmiti kakav je život u maloj državi. Ali je li rat sam po sebi bio »dobra stvar« odnosno razlog za posvemašnje moralno i vjersko zadovoljstvo, kao što su to tvrdili pojedini nacionalistički ideolozi do 1914. godine? Prema najbučnijem među njima, 290 Nijemcu I lemricliu von Treiischkcu: »Nada da bi svijet ikada mogao iskorijeniti rat nije samo besmislena; ona je i duboko nemoralna.« Kako u mladosti, tako i kasnije u životu, Churchill se toj misli najviše približio tvrdnjom kako rat izaziva ono najbolje, ali i najgore u čovjeku. Bilo je i drugih aspekata u kojima njegovo prihvaćanje rata i ratnih uzbuđenja nisu dostizali razinu ekstremnijih gledišta koja su početkom dvadesetog stoljeća svijetom širili razni agitatori. Tih godina svijetom je vladala neka vrsta pomodne sklonosti darwinovskim parafrazama tih naučenih istina, za što nije bilo potrebno ni previše pameti niti previše naobrazbe. Iako bi s vremena na vrijeme skliznuo u tu vrstu jezika, Churchill očigledno nije osjećao nikakvo ozbiljnije zanimanje ili potrebu za time. Njemu su povijest i promatranje bili dovoljni. Niti se upuštao u tumačenje povijesti naroda kroz prizmu rase, kao što su to činili slavofili u Rusiji i na Balkanu, samozvani »Anglo-Saksonci« u Britaniji i na istoku Sjedinjenih Država te, gdje god se govorio njemački, »Teutonci«. Kada je trideset godina kasnije Churchill upoznao ideju »rasne čistoće« u njezinoj nacističkoj formulaciji, smatrao ju je sramotnom i apsurdnom. Njegova uporaba riječi »rasa«, »nacija« i »narod« bila je neodređena i beznačajna, u skladu s njegovom ravnodušnošću prema razlikovanju »Engleske« i »Britanije«; Churchillu je bilo važno je li narod, kakav god bio njegov rasni sastav, bio postao održivajedinica sile na svjetskoj pozornici. Nikada nije izrazio čuđenje nad činjenicom da su najambicioznija mješavina rasa i jezika svih vremena, Sjedinjene Američke Države, vrlo brzo stekle osjećaj pripadanja i duh zajedništva koji su im omogućili da postanu velika svjetska sila. Kada je potkraj 1930-ih zabilježio svoje tumačenje britanske povijesti u The History of the English-Speaking Peoples, Churchillu nije ni najmanje smetalo to stoje u svojim prvim stoljećima Engleska bila metom niza stranih invazija i osvajanja i što je u više od tisuću godina svojeg razvoja engleska država pokazala zavidnu sposobnost apsorbiranja nacija svih vrsta. Nasuprot kvazi-znanstvenici-ma koji rasistički gledaju u AngloSaksonce kao izvor svega engleskog, Churchill je prema njima bio donekle suzdržan, pišući s više divljenja o Dancima i Normanima. Canterburyjskog nadbiskupa Teodora iz Tarza (grad u današnjoj Turskoj) Churchill je poštovao kao »najranijega engleskog državnika«. Sa zahvalnošću je zabilježio doprinose koje su britan291 skom životu dali Žitlovi i drugi useljenički narodi: Battenbergovi, Rothschildovi i Lindemannovi bili su jednako sposobni za domoljubni čin kao i Smithsovi, Jonesovi i Robinsonovi. S radošću je bilježio razvoj političke kulture koja je, drugima za primjer, pridošlice vezivala u zajedničko englesko tkivo koje je, osim dara za vladanje, podrazumijevalo i dar za ratovanje.445 Kada je riječ o međunarodnim odnosima, Churchill se držao jednostavnoga i razboritog načela da moć ne podnosi prazninu. Državnici, diplomati i međunarodni pravnici nisu bezrazložno države nazivali silama, a ponajveće među njima velikim silama. Svoj status velike sile Velika Britanija je bila osigurala zahvaljujući uspješnim ratovima u osamnaestom stoljeću, u prvom od kojih je vodeću ulogu bio odigrao upravo Churchil-lov slavni predak. U kojoj je mjeri priča o prvome vojvodi od Marlborou-gha bila služila kao nadahnuće i pouka njegovu potomku prije 1930. nije posve jasno. Međutim, kada je taj potomak početkom 1930-ih započeo rad na novoj, možda i ponajboljoj svojoj knjizi, biografiji u četiri sveska pod naslovom Marlborough: His Life and Times (Marlborough: Njegov život i vrijeme), puni razmjeri tog utjecaja postali su jasno vidljivi. Zamišljeno i

komponirano na veličanstven način, to djelo također utjelovljuje povijest Velike Britanije za života prvog vojvode tako da čak ni njegova apologetska (štoviše, panegirička) svrha, spašavanje Marlboroughova ugleda od Macaulavjeva mrcvarenja, nije spriječila javnost da ga proglasi remekdje-lom historiografije. Nedostatci i pristranosti tog djela u biografskom i političko-povijesnom smislu, nimalo drugačiji od onih koje sljedeći naraštaji u pravilu nađu u svakom ranijem djelu, ovdje nisu bitni.446 Bitno je daje knjiga Churchillu omogućila da u impresivnoj širini demonstrira svoje poznavanje rata u kontekstu međunarodnih odnosa, svoje uvažavanje političkih i društvenih izvora rata i njegovih ograničenja, svoju opčinjenost »umijećem rata« i stručnim poznavanjem vojne problematike, svoje vojničko uzbuđenje bitkom te svoje divljenje prema onom tipu nacionalnog vođe kakav je i sam želio biti - te, iako to nije mogao predvidjeti, kakav će i sam postati samo nekoliko godina nakon završetka knjige. Među svim Churchillovim knjigama upravo nam ova otkriva najviše o Churchillu i ratu. 292 Iv.it i) ki i j i ¦ 111 |r ( I mu lull i >isao, u povijest i poznat kao iai za špan|olsku I muhi bio |r |nlan u nizu ratova koje je Churchill s užitkom zabilježio u I In-1 li\(oty oj /lie linglish-Spcaking Peoples u kojima se Britanija pridružila dii igim državama u »obrani sloboda u Europi« protiv hegemonističke priII ¦ t rije neke velike europske države: ratova čiji je uzroksvakako bio nacionalni interes, ali koji su svoje opravdanje nalazili u načelu ravnoteže sila. Za Churchillova života tu su ravnotežu ugrozili najprije Njemačka, a zatim (kao stoje on to možda brzopleto zaključio) Sovjetski Savez. U vrijeme prvog vojvode od Marlborougha te cijelo jedno stoljeće nakon toga, prijetnja je dolazila od Francuske. Francuska snaga već je sama po sebi bila dovoljno prijeteća; postala je neprihvatljiva onog trenutka kada je Luj XIV. praktički ujedinio svoju zemlju sa Španjolskom proglasivši za nasljednika Karla II. Španjolskog, koji je umro bez djece, svojeg unuka vojvodu od Anjoua okrunivši ga za španjolskog kralja pod imenom Filip V. Protiv te supersile, koju je Churchill jednom prilikom opisao kao »totalitarnu monarhiju«, ugrožene države odnosno Velika Britanija, Ujedinjene pokrajine (današnja Nizozemska) i Austrija (Habsburško Carstvo) okupile su koaliciju kojoj su se kasnije pridružili i Portugal, Savoja, Danska, Prusija te brojni njemački prinčevi.447 Marlboroughova odgovornost znatno je izlazila iz okvira vojničke zadaće okupljanja i zapovijedanja koalicijskom vojskom (sastavljenom uglavnom od Britanaca i Nizozemaca) koja se trebala suprotstaviti Francuzima na teritoriju današnje Belgije te oblikovanja velike strategije s austrijskim princom Eugenom, zapovjednikom vojske koja je Francuze čekala na drugoj obali Rajne. Naime, kao najviši predstavnik svojeg monarha na europskom kontinentu, Marlborough je također bio odgovoran za diplomatske i političke aktivnosti koje su bile ključne za nastanak i očuvanje saveza koji je njegov potomak nazvao »velikim savezom«. Marlborough je bio »ratnikdržavnik«, upravo ono stoje njegov potomak težio postati. Upravljajući vlastitim velikim savezom samo nekoliko godina kasnije, Churchill je zacijelo pomišljao na to kako teškoće na koje je ponekad nailazio u odnosima sa svojim saveznicima nisu bile nimalo veće od onih s kojima se svojedobno morao nositi Marlborough ratujući rame uz rame s Nizozemcima. U isto vrijeme mogao je naći utjehu uživajući u 293 gotovo podjednako skladnom odnosu s predsjednikom Koosevchmn kakav je Marlborough imao s princom liugenom. Ratovi su određivali tijek povijesti, a bitke su određivale ishod ratova. Churchill je izvanredno dobro opisivao bitke, i ne samo zato što su ga zaokupljale i ushićivale. Bitke su odlučivale o sudbinama naroda. Shvaćajući rat onoliko ozbiljno kao stoje on to činio, Churchillova gledišta o ratu bila su slična onima koje bi savjesni mesožderi mogli imati o klaonicama; oni koji uživaju u njihovim proizvodima morali bi znati što se u njima događa. Ispravno računajući da njegovi čitatelji nemaju pojma o stvarnosti bitaka u osamnaestom stoljeću te da bi mogli izvući pogrešne zaključke iz njegovih opisa uobičajeno sporih pokreta armija i njihovih opskrbnih konvoja, Churchill je smatrao potrebnim istaknuti da su Marlboroughove bitke u stvari bile znatno iznenadnije i intenzivnije od onih u Prvome svjetskom ratu. Umjesto da borbe traju nekoliko

tjedana na više bojišnica koje su se protezale i do stotinu i dvadeset ili stotinu i trideset kilometara, sve bi bilo svedeno na jednu točku i jedan, jedini dan. Ponekad bi se dvije stotine tisuća ljudi sukobilo tijekom jednog poslijepodneva na polju ne većem od svih londonskih parkova zajedno, ostavivši tlo doslovce prekriveno sagom tjelesa barem četvrtine svojega ukupnog broja i mjestimičnim hrpama osakaćenih ili poklanih ljudi. Sudbina nacija tekla je usporedno s krvlju iz njihova kratkog sraza ... i još jedno zastrašujuće, ali slavno ime bilo bi zauvijek urezano u kronike rata.448 Blenheimje bio prvorazredan primjer kako bijedna bitka mogla promijeniti sudbine cijelih nacija. »Promijenila je političku osovinu svijeta«. Okončala je grandiozne ambicije LujaXIV. »Iako su pred njim bile duge godine krvoprolića, od tog trenutka njegov jedini cilj bio je osigurati prikladan i dostojanstven izlaz iz područja kojim se tako dugo suvereno kočoperio«. Kako je francuska zvijezda bila zaustavljena u svojem usponu, tako se engleska zvijezda uspela do položaja ravnopravna rivala, i što god da je bilo u gospodarskoj i demografskoj osnovi nabujale britanske snage (to nisu bila pitanja na kojima se Churchill volio zadržavati), o ishodu su odlučivale isključivo »otočke postrojbe«. U njihovu opisu Churchill nije štedio ni riječi niti osjećaja: Njihova stega, njihova borbena energija, njihova spremnost da pretrpe izvanredne gubitke, sposobnost i timski duh njihovih časnika, vještina njihovih 294 1miii].imiI>.i i it»[ 1111U. i, ii|iluiva skup.i upicma i vihuuska isliiana. n]iluiv samouvjereni, nepatvoreni pii|iY.ir prema strancima, postali su glavna tenia razgovora u Pumpi.4''1' U roku od godinu dana sudbina još jedne nacije bila je odlučena bitkom, ali ne porazom na bojnom polju, već neizlaskom na nj. Ratujući na čelu anglo-nizozemske vojske 1705. godine u području južno od Bruxel-lesa i u blizini sela po imenu Waterloo, Marlborough je smatrao da su on i njegov nizozemski kolega s kojim se vrlo dobro slagao, general Overkirk, bili uspješno stjerali armiju maršala Villeroyja u kut iz kojeg se ona ne bi mogla izvući bez teških gubitaka. Francuske zalihe kruha bile su pri kraju (Churchill se divio tome stoje Marlborough poklanjao pozornost takvim logističkim sitnicama) i trenutak odluke bio se sasvim približio. Ali Marlborough i Overkirk nisu mogli zapodjenuti boj bez suglasnosti nizozemskih »narodnih zastupnika na terenu« preko kojih je oprezna republika održavala strog nadzor nad svojim zapovjednicima. Potaknuti spoznajom da su drugi nizozemski generali bili oprezniji od Overkirka, narodni zastupnici na terenu otezali su i odgađali svoju odluku sve dok pravi trenutak nije bio prošao. »Tako je«, ocijenio je Churchill, »ugasnula zvijezda Nizozemske Republike.« Da su se Nizozemci bili odvažili na boj, Francuzi bi bili istjerani iz nizozemskih pokrajina, a Marlborough bi bio stekao ugled i autoritet kojim je mogao povesti koaliciju do konačne pobjede 1706. godine. Ali prilika je bila propuštena i više se nije iznova ukazala. Rat se nastavio. Nizozemci su iscrpili svoje bogatstvo u nizu naizgled beskrajnih vojni. Njihova pomorska sila i njihov udio u Novom svijetu polagano i neumoljivo prelazili su u ruke Engleske. Naposljetku, Engleska ... ih je prepustila njihovoj sudbini. Ali ako je junačka Republika, kojoj protestantska civilizacija mora biti neizmjerno zahvalna, morala biti lišena svoje egzistencije u modernim vremenima, osuđena ostati na razini minorne sile dok njezini rivali postaju sve veći, tada je upravo to bila njezina kobna pozornica. Ovdje, kraj raskrsnice zloslutnog Wa-terlooa ... sudbina Nizozemske doživjela je zaokret.450 Churchillovo divljenje prema njegovu plemenitom pretku bilo je svakako neumjereno, ali pozornost kojom je proučavao kako su Marlborough i drugi istaknuti zapovjednici tog vremena radili svoj posao dovela je 295 do nastanka dvaju najzanimljivijih elemenata knjige: opisa dužnosti leđnoga onovremenog zapovjednika vojske te razotkrivanja snage Churchil-lova zanimanja za zapovjedničke vrline, srž njegove opčinjenosti ratom. Zapovijedanje vojnama i bitkama u Marlboroughovo vrijeme, istaknuo je Churchill ne štedjevši truda, nije bilo nimalo nalik iskustvu generala u ratu od 1914. do 1918. godine, čiji se »život nije nimalo razlikovao, osim po slavi, od života savjesnog i točnoga državnog službenika, iako [je bio] znatno manje nespokojan od života jednog člana užeg Kabineta vlade«.

Onovremeni general, međutim, morao je imati na umu bezbroj okolnosti tako da bi, kada bi svanuo dan bitke, odluke o kojima je sve ovisilo proi-zašle »iz oka, uma i duše jednog čovjeka, iz sata u sat podsvjesno čineći sve potrebne prilagodbe, zacijelo uz mnogo pogrešaka, ali i uz krajnju praktičnu preciznost«. Iako je kvaliteta tih mentalnih procesa bila presudna odrednica veličine jednog zapovjednika, sami procesi u konačnici su ostajali zagonetni. Upravo je to razlog zašto su vojne ponajvećih zapovjednika često naizgled toliko jednostavne da se moramo upitati zašto se i njegov suparnik nije iskazao na isti način ... Veliki vojskovođe u povijesti, kao što je rečeno, naizgled pomiču svoje armije s jednakom lakoćom s kojom vode svojeg konja od jednoga do drugog mjesta'. Ništa do genija, demona u čovjeku, ne može razriješiti zagonetku rata, a genij, pa makar bio i naoružan, ne stječe se ni čitanjem niti iskustvom. Veliki zapovjednici bili su tim dostojniji divljenja jer su bili prisiljeni razrađivati svoje zapovijedi, ali ne u miru Glavnog stožera zapadnog bojišta, već usred buke, zbrke i opasnosti bitke. Churchill je dao vrlo dobre i podrobne opise vojni i bitaka, razumjevši vrlo dobro što su prolazili Marlborough i njegov soj općenito. Usred prizora krvoprolića s njegovim lebdećim oblacima dima, užurbanim komešanjem bjegunaca i jarko osvijetljenim linijama, kvadratima i pravokutnicima ljudi, sjedio je na svojem konju često usred najžešće paljbe, držeći u glavi položaj i sudbinu svake pojedine postrojbe u svojoj armiji kako su se iz minute u minutu mijenjali, izvikujući glasno svoje zapovijedi... Njegova pojava, njegova staloženost, njegov prodoran pogled, tonovi njegova glasa - ne, otkucaji njegova srca - zračili su skladom na sve oko njega.451 296 Churchtllovo divljenje prema um vještinama nije poznavalo granica. Možemo zaključiti da za njega nije bilo slavnije i svrhovitije uloge u životu od zapovijedanja vojskom u doba prije nego što su, gledajući iz njegove romantične točke gledišta, moderna znanost i tehnologija pokvarile rat. »To doba«, zaključio je Churchill, »nestalo je zauvijek ... I ne zavaravajmo se mišlju da se moderna postignuća mogu usporediti, izuzimajući u lažljivoj propagandi, s djelima osobnogjunaštva koja je ostvarila samo nekolicina velikih svjetskih vojskovođa.«452 Postojala je još jedna razlika između starog i novog svijeta koju je Churchill volio naglašavati, a to je bila sputanost nekadašnjih ratova ustaljenim pravilima ponašanja i uljudnošću te uopće, jasno bi dao do znanja čitateljima, većom čovječnošću. Navodeći odredbu iz engleske objave rata kojom je francuskim i španjolskim »osobama i imovini« u Engleskoj bila zajamčena sigurnost, Churchill je ironično nastavio: Taj će odlomak uznemiriti modemi um ... Naravno, u današnje vrijeme, uz brojna poboljšanja koja su ostvarena u međunarodnoj etici i ponašanju, svi neprijateljski podanici... i Engleskinje koje su se za njih bile udale bili bi u roku od dvadeset i četiri sata, kao i u svakoj drugoj državi utemeljenoj na obrazovanoj demokraciji, proglašeni zloćudnim neprijateljima i bačeni u in-temacijske logore, a njihovo privatno vlasništvo ukradeno kako bi se olakšao financijski teret ratovanja. U dvadesetom stoljeću čovječanstvo se uspješno otreslo svih onih nelogičnih, staromodnih predrasuda ,..453 Kao i većinu drugih vojnih povjesničara svojeg vremena i Churchilla su takve suprotnosti i poštovanje prema »dobu viteštva« naveli da precijeni »uljuđenu«, čovječnu stranu ratova u osamnaestom stoljeću. Proučavajući Marlboroughove vojne, vidio je najljepše lice takvog načina ratovanja, a istodobno saznao malo ili gotovo ništa o njegovu divljaštvu na nekim drugim ratištima, primjerice na granicama između Habsburgovaca i Oto-manskog Carstva ili na području na kojem se Marlboroughov nominalni saveznik, švedski kralj Karlo XII. borio protiv Rusa. Marlborough je ratovao u naprednom dijelu Europe koji je bio u toj mjeri naviknut na rat da njegovo civilno stanovništvo zacijelo nije bilo ništa manje spretno od vojnika u iskorištavanju ratnog prava i običaja za vlastiti probitak. Pravila op-sjedanja utvrđenih gradova, koje bi ponekad postalo vrlo neugodno za civile, bila su osobito dobro razrađena, a Marlborough je pazio da ih nje297 govi ljudi poštuju sve do zadnje točke ili zareza (iako nije bio često u takvom položaju jer je bio skloniji kraćim i žešćim vrstama borbe). Po naravi je bio human čovjek, njegove armije činili su disciplinirani profesionalci i, što je još važnije, bili su dobro zbrinuti; nisu često bili prisiljeni

otimati hranu seljačkim domaćinstvima. Marlborough je provodio zakon vrlo strogo kada mu je to odgovaralo, kao stoje to bio slučaj u Bavarskoj u srpnju 1704. godine, prije Blenhei-ma. Max Emmanuel, izborni princ Bavarske, bio je prekršio zavjet odanosti caru, postavši saveznik Luja XIV. Nesposoban obraniti svoje granice, ali nespreman na predaju, princ je bio dao Marlboroughu izgovor da ga pritisne (tehnički izraz) »sijući pustoš« njegovim zemljama: šaljući konjaništvo da spali sela, otme pokretne zalihe i uništi sve vojno upotrebljive objekte koji nisu bili branjeni. Na drugom mjestu, u The History of the EnglishSpeaking Peoples, Churchill je tu politiku zanimljivo opisao kao »predaju zemlje vojničkoj egzekuciji«. Iako manjeg obujma nego francusko pustošenje Palatinata 1689. godine, i ona je bila osporavana i po nekima pretjerana. Marlborough je bio izrazio svoje osobno žaljenje zbog toga događaja - kao što to zapovjednici u takvim okolnostima uvijek čine i kao stoje Churchill u svoje vrijeme to mogao učiniti zbog bombardiranja cijelih gradskih četvrti - opravdavajući se da ga »ništa osim apsolutne potrebe nije moglo natjerati da na to pristane«.454 Churchill nije mnogo držao do toga, primjećujući da »ljude koji imaju moć ne valja suditi po onome što osjećaju, već po onome što čine. Oplakivanje jada koje je volja prouzročila jeftin je melem za ranjenu savjest«. S mnogo više radosti bilježio je sve one prilike u kojima je njegov junak bio zapovjedio čovječno postupanje (ili onoliko čovječno koliko su vrlo primitivne okolnosti to dopuštale) za skrb o ranjenima nakon bitke, razmjenu zarobljenika i velikodušnu poštedu života onih koji daju riječ da se više neće boriti, koju su časni ljudi u ono vrijeme vrlo strogo poštovali. »čast« je časnicima i gospodi u Marlboroughovo doba bila važna u mjeri koju je danas vrlo teško pojmiti. U vrijeme kada je Churchill o njima pisao bila je gotovo podjednako važna, a u međunarodnim odnosima zacijelo i važnija. Uspon nacionalizma te snažnije sudjelovanje civilnog stanovništva u politici potaknuli su političare da podignu temperaturu javne rasprave stvarajući pojam nacionalne časti, uzimajući zdravo za gotovo da države imaju pravo boriti se za ono što smatraju svojom »čašću«, baš kao 298 što imaju pravo boriti se za svoje »vitalne interese«. U skladu s prevladavajućim nazorom s kraja devetnaestog stoljeća koji je Churchill slijedio, čvrsto povezane nacije bile su zajednice duha jednako kao i materija; državnici su svojim državama redovito pripisivali »savjest«, a time i poriv da postupaju u skladu s njome. Oxfordski profesor vojne povijesti Spencer Wilkinson objavio je 1910. godine opsežan esej u kojem je zaključio: »Istinska odgovornost nacije ne leži u očuvanju mira, već u suzdržavanju od zlodjela, a kazna za grijeh, neovisno o tome je li riječ o miru očuvanu kukavičlukom ili ratu vođenom zbog nepravednog razloga, za nacije kao i za pojedince njihovo je vlastito propadanje i degradacija«.455 časna obveza pristajanja uz »srčanu malu Belgiju« imala je vrlo moćan učinak na oblikovanje britanskoga javnog mišljenja u kolovozu 1914. godine. četvrt stoljeća kasnije Churchill je britanskom narodu govorio da Mun-chenski sporazum nije bio samo poraz, već i degradacija. Ali vlastiti probitak i uvažavanje mišljenja čovječanstva mogli bi navesti nacije da neovisno o stanju svojih kolektivnih moralnih osjećaja potraže miroljubiva umjesto ratobornih rješenja svojih razlika s drugim pripadnicima zajednice država, te da okončaju ratove, ako se već dogode, u duhu pomirbe, a ne osvete. Mirotvorstvo je Churchillu bilo vrlo važno. Rat je bio rat, a kada je bio rat, valjalo se boriti svom svojom snagom. Međutim, borci su također bili i ljudska bića te su kao takvi dužni poštovati jedni druge. čim bi rat bio završen, čovječnost i razborita vanjska politika nala-gale su zacjeljivanje rana i zaključivanje neosvetoljubivog, štoviše (slavnim riječima njegove krilatice iz The Second World War) »velikodušnog« mira. Sporazumi iz Beča i Pariza iz 1814. odnosno 1815. godine kojimaje stavljena točka na Napoleonske ratove, bili su uzor državničke mudrosti. Gledajući unatrag u osamnaesto i devetnaesto stoljeće, Churchill je među ostala njihova postignuća uvrstio očuvanje mira u Europi, barem većim dijelom vremena, prihvaćanje načela ravnoteže sila i europskog dogovora: pristanka velikih sila da svoje razmirice rješavaju miroljubivo te da u slučaju svađa manjih država nametnu rješenje prije nego što se sukobi prošire. »Bilo je previše očekivati sklad između [velikih sila]. Ali moglo bi se barem postići dogovor da nesuglasice u međunarodnom životu ne moraju neizbježno voditi u rat.«436

Posljednja desetljeća devetnaestog, kao i prva desetljeća dvadesetog stoljeća, bila su godine brojnih konstruktivnih aktivnosti na polju među299 narodnog prava i organizacije. Liberali i internacionalisti .širom svijeta bili su ispunjeni nadom da bi prva u povijesti Konferencija o mini i razoružanju 1899. godine u Hagu mogla uroditi brojnim povoljnim rezultatima, među kojima i pravnom obvezom država da svoje nesuglasice upućuju na arbitražu. Ni tada niti na sljedećoj konferenciji 1907. godine velike sile nisu se pristale obvezati na arbitražu, ali postignuto je opće suglasje da se tim rješavaju manje te manje opasne međudržavne svađe. I zaista, od 1850-ih to je sve češće bio slučaj. Arbitraža je danas novo područje u kojem se prakticira diplomacija, vrhunska vještina koja je u Churchilla pobuđivala snažno divljenje: »pristojna, diskretna, mirotvorna i u cjelini iskrena«.457 Churchill je cijenio diplomaciju kao djelotovorno oruđe u prevenciji rata i očuvanju civiliziranog lica svijeta. Susretao je di-, plomate i visoke dužnosnike britanskoga Ministarstva vanjskih poslova, kao i iskusne državnike u salonima, na kućnim zabavama i u ljetovalištima u kojima je rado provodio svoje vrijeme, opisujući njihov rad u The World Crisis s toplinom punom poštovanja. »Mnoge svađe koje su mogle dovesti do rata bile su okončane zahvaljujući staroj diplomaciji Europe, riječima lorda Melboumea, 'rasplinuvši se poput oblaka'«.458 Pronašao je priliku za privlačan portret stare diplomacije na djelu u svojem opisu Agadirske krize koja je ugrozila mir u Europi u ljeto 1911. godine - krize koja je, Churchill je to poslije priznao, prva ozbiljno skrenula njegove misli prema nadolazećoj velikoj europskoj krizi. »Velike sile [u ovom slučaju, Njemačka i Francuska] postrojene svaka na svojoj strani, s prethodnicom i odstupnicom u obliku složenog filtra diplomatskih uljudnosti i formalnosti, prezentirale bi jedna drugoj vlastite postroje«, držeći svoje saveznike i susjede u polutajnosti i savjetujući se s njima suparnici iza leđa. »U pravom trenutku ti sekundarni ili pomagači izgovorili bi neke tajnovite riječi koje bi upućivale na njihovo raspoloženje« i vodeći protagonisti bi se pokrenuli - bio bi to možda minimalan pokret, ali dovoljno uočljiv za one koji poznaju kod - »a zatim bi se cjelokupan silni zbor uz ceremoniju i pozdrave povukao svaki u svoje odaje, pri čemu bi jedni drugima šaptali čestitke ili žaljenje zbog rezultata. Takav smo prizor bili vidjeli već nekoliko puta.«459 Churchillov opis tjedana neposredno uoči početka rata u ljeto 1914. godine pokazuje kako je sve do posljednjih dana zadržao nadu da će se taj prizor ponoviti. 300 Medu svim dokumentima međunarodnog prava koji su proizašli iz I laškili konferencija 1 899. i 1907. godine, Churchilla su osobito zanimala dva elementa. Jedan se odnosio na pomorsku trgovinu u vrijeme rata: na prava neutralnih država te definiciju ratne kontrabande. Hoće li ostati ograničena na streljivo i ostale primarne vojne potrepštine ili će se proširiti i na hranu? čak i kada bi hrana bila proglašena »slobodnom robom«, Churchill je bio siguran da takva pravna definicija ne bi preživjela iskušenje rata. Sudjelovao je u parlamentarnoj raspravi o procjenama mornaričkih potreba u svibnju 1904. godine te upozorio na pretjerano oslanjanje na »međunarodna jamstva«. »Lijepe riječi« internacionalističkog idealizma ne bi zadugo sprječavale zaraćene strane da učine ono što su vojni imperativi nalagali. »Unatoč mnogim Haškim konferencijama koje govore suprotno«, tvrdio je, 'kukuruz' će biti proglašen ratnom kon-trabandom«, neovisno o tome provodi li blokadu Velika Britanija ili njezini nevjerodostojni neprijatelji. Teško je mogao zamisliti kako bi to rat mogao ostati ograničen, čak i ako je u početku bio takav, i kada je on bio odgovoran za blokadu u oba svjetska rata, pokazao se neprobojan za sve humanitarne zahtjeve za njezinim popuštanjem. Drugi element tih konferencija koji je Churchillu bio privlačan bio je njihov pokušaj da uvedu red i učine univerzalnim obuzdavajuća pravila borbe i prakse u vezi s okupacijom neprijateljskog teritorija. Ta pravila bila su već poznata kao običajno međunarodno pravo časnicima svih civiliziranih vojski, a Churchill je o njemu bio vrlo stručno pisao u djelu Marlborough. Pravila ratovanja na kopnu nisu dugo bila na snazi prije nego što je Churchill osobno postao njihov zahvalan korisnik, točnije pravila o imunitetu civila te o čovječnom postupanju s ratnim zarobljenicima. Njegove knjige o ratovima u Indiji i Africi često su se doticale te teme. Opreka između civiliziranih i neciviliziranih ratova (kako je glasio glavni razlikovni kriterij) bolno se

nametnula njegovoj pažnji. Suzdržanost koja je nagonski djelovala kada bi se Britanac sukobio s Burom jednostavno nije postojala kada bi se Britanac sukobio s ratnikom iz pograničnih plemena. Ta tema ostala mu je važna do kraja njegova života, ne samo zbog elemenata viteštva koji su opstajali u tim zakonima i običajima još od svojih drevnih korijena u viteškom kodeksu. Volio je plemenitost i sviđali su mu se ljudi koji su ga naizgled utjelovljavali. Iako politički realist i tvrd borac, bio je spreman ići vrlo daleko kako bi ostvario pobjedu u 301 racu - koliko daleko, vidjet će se - ali postojala je granica koju ni on nikada ne bi prešao. Ta granica nije bila ona koju je iscrtalo međunarodno pravo, već načelo sadržano u kodeksu viteza i gospodina: »Nemam obzira«, jednom je rekao, »osim što neću učiniti ništa nečasno«.''60 Isto načelo pokazalo se i u njegovu plemenitom govoru kojim je odao počast Nevil-leu Chamberlainu: »čovjeku je jedini vodič njegova savjest, jedini štit njegovoj uspomeni čestitost i iskrenost njegovih postupaka ... S tim štitom, ma kako sudenice odigrale, mi uvijek stupamo napnjed u časnom stroju«.461 302 15 Potkraj biografije Marlborough Churchill filozofski raspravlja o pojedinčevu nepoznavanju budućnosti; jedino »pravilo ponašanja« s kojim su se vojnik i državnik prema njegovu mišljenju mogli pouzdano održati bila je »vjernost zavjetima, vojničkoj časti te odbojnost prema izazivanju ljudske nesreće«.462 Potrebno je stoga razmotriti pitanje koliko je Churchillov stil ratovanja odgovarao tom idealu. Je li ostao u okvirima časnog i - što nije isto - zakonitog? U građanskom društvu moralnost i dobronamjernost mogu braniti i ono što zakon dopušta; u vrijeme rata zakon može braniti ono što vojnička nužnost zahtijeva. Neki Britanci digli su svoj glas u pojedinim trenucima Drugoga svjetskog rata optužujući Churchilla daje vojničkoj nužnosti dao previše slobode. Iako su mu njihove kritike smetale, služilo mu je na čast, a također i slobodnoj demokratskoj državi koju je vodio da im je bilo dopušteno iznijeti ih javno i bez ikakvih posljedica.463 Mnogo općenitije kritike stizale su s neprijateljske strane. Njemački propagandni stroj u Drugome svjetskom ratu prikazivao je Churchilla kao gangstera i terorista. Poslijeratni njemački pisci kojima se s vremena na vrijeme pridruže pisci iz drugih zemalja tvrde kako su bombardiranjem njemačkih gradova koje je Churchill odobrio prekoračene granice zakonitog. Pojedinci su ga čak nazvali »ratnim zločincem«. Iako je ta optužba pogrešna, korisna je kao poticaj razmišljanju o tome kako je takva zamisao uopće mogla nastati, što samo po sebi podrazumijeva istragu, u onoj mjeri u kojoj to dokazi dopuštaju, u Churchillove nazore o ratnom pravu i etici. Procjena Churchillova misaonog sklopa u tom pogledu mora se pouzdati u promatranje ne samo onoga stoje rekao ili učinio, već podjednako i onoga stoje propustio reći ili učiniti. Kao što se toliko često događa u povijesnoj istrazi neizrečeno je možda i najvažnije jer je riječ o onome što se smatralo samorazumljivim. Ljudi ne govore o stvarima koje uzimaju zdra303 Ratovanje vo za gotovo. Churchillov vojnički um oblikovao se u vrijeme kada je ral bio normalno starije života, kada su države slobodno mogle ulaziti u rat kada su i kako su htjele, kada je zapovijedanje ratom bilo posao za gospodu i kada je »časnik i gospodin« - poznat spoj, bremenit značenjem - iz povijesti, obitelji i škole, od kolega i zapovjednika svojeg puka preuzimao imperativno tumačenje onoga što se u ratu smije, odnosno ne smije činiti. Ta konvencionalna pravila ponašanja nazvana su »ratnim pravom i običajima«, čak i prije nego što su Ženevske i Haške konvencije bile dospjele u nacionalne vojne priručnike; ona su utjelovila običaje ratovanja između civiliziranih država koja su zahvaljujući svojoj općoj prihvaćeno-sti stekla snagu zakona. Ondje gdje su ta pravila bila posve nepobitna, kao stoje to primjerice slučaj sa zadanom riječi ratnog zarobljenika da se neće više boriti ako bude djelomice ili potpuno oslobođen, ili sa zabranom ubijanja zarobljenika, njihovo poštovanje bilo je pitanje džentlmenske časti. Ondje gdje su ta pravila bila manje jasna ili podložna tumačenjima, kao stoje to primjerice bio slučaj s opsadama i napadima na gradove, upravljanjem okupiranim teritorijem i zakonitošću »pustošenja«, iskusni časnici i pioniri međunarodnog prava raspravljali su o pojedinim slučajevima, vagali

međusobno vojničke i moralne imperative te pokušavali, s vrlo malo uspjeha, postići suglasje oko nekih zajedničkih zaključaka. Ratno pravo i običaje, prije nego što su postali nejasni, oblikovali su ratnici tako da su bili izrečeni dovoljno razumljivim jezikom. Njihova provedba počivala je na moralnim i vjerskim načelima odgovornih časnika, a rješavanje nepredviđenih događaja bilo je prepušteno razboritosti i poštenju ljudi na terenu. Takav je bio mentalni svijet u kojem je Churchill bio odgojen, barem u ovoj stvari tek neznatno drugačiji od ranijeg svijeta koji je potanko opisao u sjajnoj biografiji svojeg pretka Marlborough. U trenutku Churchillove smrti svijet je bio bitno drugačiji. Poveljom Ujedinjenih naroda i njezinim pravnim izdancima utvrđeno je kakvo mora biti ispravno miroljubivo ponašanje među državama; zabranjena je većina starih, nasilnih oblika djelovanja država, a međunarodno pravo nametnulo se čak i na polju organizacije njihovih unutarnjih poslova (točnije ljudskih prava). Ratno pravo bilo je znatno nabujalo i u količini i u pojedinostima kao proizvod međunarodnih konferencija u kojima su 304 uglavnom sudjelovali delegati nevojniei: diplomati, političan, »stručnjaci« pa čak i lobisti. Kako su i same konferencije bile plod političkih procesa, njihov proizvod bio je utješno maskiran kao »međunarodno humanitarno pravo«.*4 1960-ih godina politički pritisak u Općoj skupštini rastao je kroz cijelo desetljeće sa zahtjevima za sve više i više »humanitarnog prava« kako bi se pokrila područja ratovanja koja su dotad bila vrlo nesustavno uređena presudama izrečenim na suđenjima za ratne zločine nakon 1945.: ratovi nacionalnog oslobođenja, gerilski ratovi, oružani sukobi koji nisu nužno međudržavni ratovi te, kao bremeniti relikt Drugoga svjetskog rata, zračno bombardiranje.465 Churchillu se sve to zacijelo činilo pogrešnim i kontraproduktivnim, ako je ikada išta znao o tome, što najvjerojatnije nije bio slučaj. Projekt osnivanja Ujedinjenih naroda prepustio je Ministarstvu vanjskih poslova, promatrajući njegove prve godine sa sumnjičavom suzdržanošću. Osnivanje međunarodnoga kaznenog suda za ratne zločine u Nümbergu nije u njega pobudilo praktički nikakvo zanimanje te gaje u potpunosti prepustio Ministarstvu vanjskih poslova i vladinim pravnicima. »Nürnberg« je bio američki projekt, ali je imao svesrdnu potporu Sovjetskog Saveza (iako s potpuno drugačijim ciljem). Velika Britanija im se oklijevajući pridružila jer nije imala drugog izbora. U svakom slučaju, Churchillova odlučnost da »zvjerstva, masakri i hladnokrvne masovne egzekucije« počinjeni u zemljama pod njemačkom okupacijom moraju biti pravodobno osvećeni nikada nije bila upitna. Upravo je on izradio nacrt Deklaracije triju sila objavljene 1943. godine kojom su počinitelji tih nedjela upozoreni »da će biti vraćeni, neovisno o trošku, na mjesto svojih zločina te da će im suditi narodi nad kojima su počinili nasilje«.466 Ta namjera našla je svoj prvi izraz naizgled još u veljači 1941. godine. Drugog dana veljače njegov privatni tajnik snimio je vijesti o »sadističkim zvjerstvima, nenadmašenim u jezovitosti«, koja se čine nad Zidovima u Rumunjskoj; »Premijer je poslao bilješku ministru vanjskih poslova: 'Ne bi li bilo dobro poručiti generalu Antonescuu da ćemo njega i njegov najbliži krug suradnika smatrati osobno odgovornima' ako se ta zvjerstva nastave?«467 U roku od osamnaest mjeseci njegovo osobno gnušanje preraslo je u spremnost na javnu osudu i kažnjavanje takvih zlodjela. Dana 21. srpnja 1942. godine obratio se židovskoj zajednici New Yorka uvjeravajući prisutne u odlučnost da se »kažnjavanje nacističkih pokolja i tero305 rizma uvrsti medu glavne ciljeve ovog rata«.4"" Time je bila pokrivena glavnina zločinaca. Ali što učiniti s »najvećim zločincima čija zlodjela nisu bila vezana uz specifične geografske lokacije«, to je tek valjalo odlučiti. Churchill je bio sklon gledištu da bi pedeset ili stotinu najgorih i najopasnijih među njima, pod uvjetom da budu živi zarobljeni, trebalo pogubiti pred prijekim političkim ili vojnim sudom. Kako o tom pitanju nije imao više nikakvih nedoumica, Churchill gaje zajedno s brojnim drugim problemima gurnuo u onaj mentalni drugi plan kojem je nalijepio oznaku »Pričekati s ovime dok ne završi rat«. Sud za ratne zločine, čijem osnivanju nije dao značajniji doprinos, s vremenom je zaista počeo s radom na njegovo veliko zadovoljstvo i čuđenje: »Nikada ne bih bio povjerovao u zvjerstva koja su počinili [neki od optuženika u Niirnbergu] da nisam vidio dokaze koji su razotkrili njihove užasne

zločine.«469 Međutim, jedan aspekt poslijeratne mode kaznenog progona poraženih Churchillu je ipak zasmetao. Privržen staromodnim načelima o časti vojničkoga zvanja i odgovornostima visokog zapovjedništva, počeo je s negodovanjem gledati na dugotrajan boravak u pritvoru visokih njemačkih časnika, generala i feldmaršala u iščekivanju početka sudskog procesa protiv njih. Smatrao je to ponižavajućim za ugledne zarobljenike, s pravom se upitavši je li to spojivo s odredbama Ženevske konvencije iz 1929. godine, pretpostavljajući da su ti ljudi bili krivi jedino za izvršavanje svoje dužnosti u teškim okolnostima. Istina je da se nije potrudio temeljitije zaviriti u njihove slučajeve te provjeriti jesu li ili nisu bili aktivno pomagali ili sudjelovali u zvjerstvima njemačkih službi sigurnosti - kao ni većina ostalih u tim prvim godinama poraća. (Da su to bili učinili, Manstein, ali i neki drugi ne bi se bili tako jeftino izvukli.) Churchillov prijatelj feldmaršal Montgomery nije skrivao svoje uvjerenje da bi, u slučaju da je Velika Britanija bila izgubila taj rat, na optuženičkoj klupi umjesto Keitela, Jodla i Mansteina sada sjedili on i ostali ugledni britanski generali. Kada je objavljena niirnberška presuda, Churchill je rekao Ismayju daje ishod rata bio drugačiji, »ti i ja bismo se našli u lijepom sosu«.470 Montgomeryjeva primjedba dovodi nas do same srži problema o Churchillovu odnosu prema ratnom pravu. Churchill je bio čovječan, štoviše, u nekim aspektima neobično sentimentalan i meka srca te lak na suzama kada bi ga nešto ganulo. Dokazi njegove čovječnosti i ljudske su306 osjećajnosti, često vrlo neobično suprotstavljeni dokazima drugačijih i tvrdih atributa, pojavljuju se kroz cjelokupan njegov život. Tako se, na primjer, gnušao okrutnih krvoprolića koja su obilježila pogranične ratove njegove mladosti, srce mu je krvarilo za ranjenim Mahdijevcima koji su bili ostavljeni da umru u pustinji nakon Omdurmana, dokje u Ženevske konvencije gledao s velikim optimizmom, očekujući da će pružiti zaštitu ranjenicima i ratnim zarobljenicima (odajući priznanje njemačkim vojnim vlastima kad god bi pokazali da ih poštuju). Bio je zaprepašten kada je njegovjunak »Jackie« Fisher predvidio neograničen podmorničarski rat te zgrožen kada je 1914. godine taj isti admiral predložio da se njemački civili uzmu za taoce pod prijetnjom egzekucije po jednog civila za svaku bombu izbačenu iz cepelina. Plakao je nad patnjama britanskih i savezničkih civila pod njemačkim bombama te žalio zbog nužnosti bombardiranja njemačkih civila. Neoznačena minska polja osuđivao je kao »najpodliji oblik rata« tako da on nije bio taj, već premijer Asquith, koji je zapovjedio miniranje neutralnih dijelova Sjevernog mora u listopadu 1914. godine.471 Cijeli njegov život Churchillova politika prema pobijeđenima bila je ona dosljedne velikodušnosti. Najdojmljiviji i najljepše sročeni primjer te velikodušnosti dao je prilikom govora u Zastupničkom domu britanskog parlamenta dana 12. studenog 1946. godine: Osveti i kažnjavanju mora doći kraj. Kažu mi da Njemačka mora biti kažnjena. Pitam ih: Kada je kazna počela? Jer svakako se čini da traje već prilično dugo. Počela je 1943., nastavila se tijekom 1944. i 1945. kada su njemački gradovi bili izvrgnuti najstrašnijim zračnim bombardiranjima i kada je opća istrošenost njihova života pod okrutnim nacističkim režimom bila iscijedila posljednje kapi snage iz njemačke rase i nacije. [Budući da su nacistički vođe bili privedeni pravdi, glavni hit postalaje korjenita denacifikacija. On je mislio da se s njome otišlo predaleko.] Naposljetku, u zemlji s kojom se postupalo onako kao što se postupalo s Njemačkom, obični ljudi nemaju izbora u tome što čine... Nisu svi pastor Niemoller ili mučenici, a kada život obične ljude baca amo-tamo, kada se nađu u stisku okrutnih tiranskih ruku i kada opaki sustavi kontrole bivaju nametnuti i primijenjeni putem uhođenja i drugih oblika okrutnosti, mnogi će na koncu pokleknuti. Zahvaljujem Bogu da mi u ovom svojemu otočnom domu nikada nismo bili stavljeni na kušnju kojoj su bili izvrgnuti mnogi narodi Europe. i 307 Unatoč iskreni)) čovječnosti koju je pokazao u toj i bezbrojnim drugim prilikama, Churchill je također znao da rat može postaviti pred čovjeka strahovito velike zahtjeve, rušiti mirnodopske norme te pretvarati u kamen, ako ih prije ne slomi, i najmekša ljudska srca. Rat otvara jedan način postojanja koji samo ratnici mogu razumjeti, prisiljavajući ih na odluke o čijoj moralnoj ispravnosti mogu suditi samo ljudi njihova vlastita soja. Jedan drugi Churchillov ratni drug, maršal

zrakoplovstva sir Arthur Harris, zabilježio je u svojim memoarima misli slične Churchillovi-ma. Opravdavajući rad Zapovjedništva bombarderskog zrakoplovstva, rekao je: »nije bilo ničega čega bi se valjalo sramiti, osim u onom smislu u kojem bi se svi mogli sramiti onoga što je u svakom ratu potrebno učiniti«.472 Ako niste bili pacifist i odlučni ostati po strani od svega, bila je to činjenica s kojom ste morali živjeti i s kojom ste morali biti spremni umrijeti. Kakva je dakle bila Churchillova filozofija rata? Bila je najvećim dijelom njegov izvorni proizvod. Nema dokaza daje ikada čitao Clausewitza, iako je bio dostupan u ne baš sjajnom prijevodu na engleski iz 1908. godine, pa ipak, u jednome ključnom i temeljnom aspektu Churchillove zamisli bile su istovjetne onima toga velikog pruskog pisca. Primjerice, daje po svojoj prirodi rat kaotičan, nepredvidljiv i slučajan. Churchill je tu izreku uvijek iznova ponavljao.473 Na primjer: »Sto dulje čovjek živi, to više spoznaje daje sve ovisno o Slučaju... U ratu, koji je koncentrirani oblik života, Slučaj se otvoreno pokazuje od jednoga trenutka do drugog kao izravni arbitar nad svim osobama i pojavama«.474 Jedna rječito sveobuhvatna misao pojavljuje se i u knjizi My Early Life, prilikom prisjećanja na približavanje Velike Britanije ratu protiv Bura: Izvucimo pouke. Nikada, nikada, nikada nemoj vjerovati da će bilo koji rat biti jednostavan i lagan, ili da je svatko tko krene na to neobično putovanje kadar suditi o strujama i vihorima u koje će upasti. Državnik koji podlegne ratnoj groznici mora znati da jednom kada da signal, on više nije gospodar politike, već sužanj nepredviđenih i nekontroliranih događaja. Zastarjela ministarstva rata, slabi, nesposobni ili bahati zapovjednici, nepouzdani saveznici, neskloni neutralci, nesklona sreća, ružna iznenađenja, pogrešne računice -svi oni zauzmu svoje mjesto za stolom ratnog vijeća onog trenutka kada se proglasi objava rata.475 308 I a pruođna tH'pivtlviclIjivo.st ran u kojem je |eđina izvjesna stvar njegova neizvjesnost, a s njome i predodređena uzaludnost prognoza i obećanja ratnog huškača, mogla bi ustvari predstavljati zdravu dasku u pacifističkoj platformi. Churchillu je to dakako značilo isključivo daje rat, čija je pojava s vremena na vrijeme bila neizbježna u ovoj nesavršenoj zajednici država, bio nesavršeno sredstvo rješavanja njihovih nesuglasica. Ta misao bila je jedan od izvora njegove cjeloživotne težnje za sprečavanjem fermentiranja nesuglasica i sumnji do stupnja u kojem rat postaje jedini izlaz. Također, bila je jedno od opravdanja s kojim bi se možda i previše spremno tješio kada bi stvari krenule po zlu. To gaje učinilo sklonijim fatalizmu nego što je to bilo potrebno. Aneurin Bevan pogodio je točno u živac u jednome od onih parlamentarnih sučeljavanja koja su Churchillu bila toliko mrska. U vrijeme kada su loše vijesti s bojišta sustizale jedna drugu, u govoru kojim je podržao zahtjev za izglasavanjem nepovjerenja vladi 2. srpnja 1942. godine, Bevan je primijetio da premijer dobiva raspravu za raspravom, a gubi bitku za bitkom. Njegova tvrdnja nije bila neutemeljena. Churchill bi se iz svake katastrofalne situacije znao izvući pričom, služeći se grandioznom retorikom o opasnostima i iznevjerenim nadama kao o neodvojivoj sastavnici svakoga ratnog pothvata te o imperativu da se pod svaku cijenu nastavi dalje. Drugi i manje očigledno clausewitzijanski zaključak bila je Churchillo-va dramatična nadogradnja načela nepredvidljivosti. Rat je bio teritorij kojim je, osim Slučaja, gospodarila i Nužnost. To je značilo da u ratu nećete biti prisiljeni činiti samo stvari koje niste očekivali, već i stvari koje nikada ne biste htjeli učiniti. Razlog tome bila je zajednička tendencija suvremenih ratova da eskaliraju prema totalnom nasilju. Najgori među njima nisu uzalud bili prozvani »totalnim« ratovima. Dogodilo se, naime, u oba Churchillova svjetska rata da su granice koje su postojale u njihovim početnim fazama ustuknule pred dvjema eskalirajućim tendencijama koje su jednostavno bile nezaustavljive tako dugo dok nijedna strana nije bila spremna priznati poraz. Prva je bila praksa odmazde. Zakoni i običaji rata oduvijek su morali dopuštati odmazdu, ponekad kao jedini način kojim se neprijatelja moglo spriječiti da nezakonitim postupcima ostvari vojnu prednost. Međutim, kako je odmazdi svojstveno da vodi k daljnjoj eskalaciji, ona nikada nije našla svoje mjesto u pravnim instrumentima rata, već se na nju primjenjuje tek opće načelo razmjernosti te posebno 309 pravilo prema kojem »prava zaraćenih strana tla primjenjuju sredstva kojima će naškoditi neprijatelju nisu neograničena«.''7'1 Druga tendencija k eskalaciji proizlazilaje iz znanosti i

tehnologije s njihovom beskrajnom i u oba svjetska sukoba uspješnom potragom za sve jačim i djelotvornijim oružjima. O tim tendencijama te o tome kako se s njima nositi, međunarodno ratno pravo kakvo je bilo prije 1945. godine nije imalo mnogo toga za reći.* Kao što skrbnik njegovih ženevskih elemenata, Međunarodni odbor Crvenog križa, voli podsjećati države potpisnice (i kao što udžbenici potvrđuju u odnosu na elemente usvojene u Hagu), ratno pravo jest i oduvijek je bilo strogo neutralno kada je riječ o meritumu stvari odnosno zaraćenim stranama. Ali budući da je jedan od proklamiranih ciljeva tog prava bio smanjiti na najmanju moguću mjeru ratne strahote i razaranja te očuvati civilizirane vrijednosti zajedničke svim zaraćenim stranama, logično je pretpostaviti da se negdje u njemu krije pretpostavka da ratovi neće biti nastavljeni do najgorčeg i najrazornijeg kraja te da će neupitni gubitnici imati dovoljno pameti da odustanu prije nego što stvari eskaliraju do takvog kraja. Ta pretpostavka mogla je biti protumačena kao smisao međunarodnoga ratnog prava. Ona svakako nije bila u njegovu slovu, čiji je jedini osvrt na svršetak rata bila masa humanitarnih pojedinosti o tome što bi se trebalo dogoditi nakon završetka rata, među ostalim, i kako bi pobjednik morao postupati prema stanovništvu okupirane zemlje te kako ratne zarobljenike valja vratiti u njihovu domovinu. Prvi svjetski rat okončala je spoznaja Njemačke ujesen 1918. godine da joj je pametnije, s obzirom na to da njezini saveznici posustaju, da su njezine armije iscrpljene i umorne od rata i da je daljnja borba sve manje isplativa, zatražiti prekid neprijateljstava dokje bojišnica još uvijek na teritoriju stranih država. Oporavivši se od neke vrste živčanog sloma, prvi vojnik Njemačke, Ludendorff, želio je nastaviti ratovati sve do gorkog kraja, baš kao i japanski militaristi, ali mu je ta mogućnost bila uskraćena. Oružjeje po dogovoru zašutjelo uli sati ujutro dana 11. studenog 1918. godine, a njemačke armije odmarširale su u prilično dobrom stanju natrag u Njemačku gotovo netaknutu neprijateljskim djelovanjem. * Ne tvrdim pri tome da se nakon 1945. međunarodno ratno pravo nužno eksplicitnije pozabavilo tim pitanjima. 310 Svršetak I >iugoga:svjetskog rata inje bio lako uijczan, ni u huopi nm u Aziji, te su zbog toga posljedice bile ekstremne. Razmotrimo najprije slučaj Japana. Godine 1945. ostatku svijeta bilo je posve jasno dajejapan osuđen na poraz. Nejasno je bilo jedino jesu li to japanska vlada i oružane snage vidjele jednako jasno te što će ili hoće li išta poduzeti u vezi s time. Njihove oružane snage bile su notorno nesklone svakoj pomisli na predaju, neočekivano su uspijevale i dalje nanositi štetu američkim brodovima napadima kamikaza, dok je japanska vlada već dugo bila u vlasti hipernacionalističke vojne vrhuške. Nekoliko nefanatičnih članova vlade u najvećoj su tajnosti započeli pregovore s Moskvom (tada još uvijek neutralnom) o mogućnosti postizanja sporazumnog mira. Amerika i Britanija saznale su za te pregovore, ali nisu mogle prosuditi bi li japanske oružane snage poštovale dogovorene uvjete mirovnog sporazuma. Onih zlosretnih dana kada su se obavljale posljednje pripreme za prvu upotrebu atomskih bombi iz Tokija im nisu stizali nikakvi otvoreni poticaji da zaustave prst na okidaču - možda i zbog toga što Japancima nisu bili dovoljno jasno dali do znanja koliko je revolucionaran taj okidač. U svakom slučaju bilo je nezamislivo da ostanu čekati do unedogled dok su se s druge strane borbe i nadalje nastavljale i dok su pripadnici savezničkih postrojbi (te njihova braća i sestre u rukama Japanaca) i nadalje svakodnevno umirali, osobito imajući u vidu da su mogli samo nagađati o mogućoj reakciji japanske vojske. (Tu neizvjesnost vrijedi naglasiti jer na temelju činjenice o tajnim pregovorima s Moskvom kritičari odluke o bacanju bombe na Hirošimu često su skloni skočiti na zaključak kako je Japan bio na rubu predaje.) Vidjeli smo što se dogodilo. Ispravno se smatralo, a Churchill je s time bio suglasan, da će iznenadan i strahovit šok kakav se očekivao od atomske bombe potaknuti cara i njegove ministre da se odluče. U konačnici, šok zbog Hirošime 6. kolovoza bio je dodatno pojačan drugim šokom, ruskom objavom rata 8. kolovoza, za koju se općenito smatra daje pridonijela željenom ishodu. Pa ipak, čak i da Rusija toga dana nije bila objavila rat te da druga atomska bomba nije bila bačena 9og ili (kao što je izvorno planirano) vrlo brzo nakon toga, nedvojbeno je da bi ishod bio isti. Nikakva slična pouzdana računica nije moguća kada je riječ o završetku rata u Europi. Da je

atomska bomba bila dostupna šest mjeseci ranije, vjerojatno bi se razmišljalo o mogućnosti njezine upotrebe protiv 311 Njemačke, iako u kojem obliku i s kojim ishodom nemoguće je znati i be smisleno pretresati. Koncept iznenadnog i strahovitog šoka, prigodno nazvanog »Thunderclap« (»Prasak groma«), bio je prihvaćen u britansko-me strategijskom planiranju još u kolovozu 1944. godine te su ga, nakon nekoliko odgoda, združene američke i britanske bombarderske snage naposljetku primijenile nad Drezdenom 13. i 14. veljače 1945. godine. Međutim, to nije bio jednokratan i snažan udar kako je izvorno bilo zamišljeno, nije bio neosporno uspješan u ubrzavanju svršetka rata te je naposljetku postao glavni povod za optužbe protiv Churchilla kao ratnog zločinca.477 Kritiziranje Drezdena i potpore koju je Churchill dao toj kampanji počiva na dvije pretpostavke: da Drezden nije bio legitiman vojni cilj te da je Njemačka ionako bila praktički poražena. Razmotrimo najprije drugu tvrdnju. Poraz Njemačke činio se nadohvat ruke početkom rujna 1944. godine, kada su se saveznici probili iz svojega normandijskog mostobrana te još nekoliko tjedana nastavili brzo napredovati kroz Francusku (Parizje oslobođen 25. kolovoza) prema njemačkoj granici i Rajni (veći dio Belgije oslobođen je početkom rujna, Luksemburg sredinom istog mjeseca). Operacija »Market Garden« (»Povrtnjak«), čiji je cilj bio zauzeti most na donjoj Rajni kod Amheima, započela je 17. rujna, s namjerom da se otvori put prema Ruru. Pokazalo se, međutim, daje plan bio barem za jedan most preambiciozan. Velika i logistički nezamjenjiva luka Antwerpen ostala je neupotrebljiva do kraja studenog. Saveznička kampanja na kopnu posustala je došavši do mrtve točke, nade u svršetak rata prije Božića su se rasplinule, a nekoliko znakova upućivalo je na zaključak da Njemačka još uvijek nije poražena. Leteće bombe VI i balističke rakete V2, koje je Churchill ispravno opisao kao »doslovce i suštinski nediskrimini-rajuće po svojoj prirodi, svrsi i učinku«, Londonom su sijale smrt, razaranja, strah i obeshrabrenost.478 Zahvaljujući zrakoplovima na mlazni pogon, njemačka protuzračna obrana vratila se natrag u igru, a također se znalo da su golema sredstva bila uložena u proizvodnju zastrašujuće, nove generacije podmornica.479 Štoviše, sredinom prosinca Wehrmacht je zorno pokazao za što je još uvijek sposoban pokrenuvši protunapad u Ardenima kojim je na nekoliko tjedana izbacio iz ravnoteže savezničke armije. U siječnju 1945. godine, za vrijeme planiranja drezdenske operacije, kraj rata u Europi još uvijek se nije nazirao. 312 lako jc napređovaii|c savezničkih kopnenih snaga lulo privremeno zaustavljeno, u zraku je ono i dalje bilo moguće. Sredinom siječnja 1 L>45. godine zapovjednici britanskih i američkih zračnih snaga bili su već započeli raspravu o tome što učiniti odnosno trebaju li oživjeti plan »Thunderclap« kada je njihovu pažnju privukla poželjnost pružanja pomoći golemoj ofenzivi koju je ruska vojska upravo započinjala na istočnom bojištu. Ako je išta naizgled moglo ubrzati kraj rata, to je bilo to. Jedni su mislili da bi Crvenoj armiji bilo najbolje pomoći gađanjem naftnih postrojenja, dok su drugi bili mišljenja da bi korisnije bilo uništiti komunikacijske centre u njemačkoj pozadini. Tom kolebanju na kraj je stao Churchill koji je, kao i uvijek, Staljinu želio pokazati svoju dobru volju, osobito uoči sastanka s njime na Jaki koji se trebao održati tjedan dana kasnije. U jednome od rijetkih njegovih upada u samoupravu RAF-a, Churchill je izdao zapovijed za napad na velike gradove Berlin, Chemnitz, Leipzig i Drezden, čim to vremenski uvjeti dopuste, kako bi onemogućili komunikaciju iza njemačkoga Ostfronta.*80 Kada imje Churchill priopćio što se sprema, Rusi su bili ushićeni. Bombardiranje koje je RAF započeo u noći s 13. na 14. veljače, a USAAF nastavio sljedećeg dana, bilo je neobično uspješno u svojem uništavajućem i ometajućem naumu. Drezden i drugi istočnonjemački gradovi (bombardirani ubrzo nakon toga, iako s nešto manje uspjeha) već dugo su bili na RAF-ovu popisu ciljeva kao industrijska i upravna središta. Daleko od grada bez industrije kakvim su ga proglašavali ljudi pacifističkih i humanitarnih uvjerenja (zahvaljujući Goebbelsovoj propagandi), Drezden je ustvari imao čak i veći industrijski značaj nego stoje britanskim obavještajcima bilo poznato; njihovi podaci bili su zastarjeli tako da u njima nije bilo ni spomena Zeiss—Ikonovih pogona koji su kao i većina ostalih bili izbačeni iz stroja na nekoliko tjedana ili zauvijek. Oštećenja mostova i pruga bila su dovoljno velika da bi se postigao i drugi cilj

bombardiranja, privremeno zaustavljanje prometa kroz grad, unatoč tome što su ih Nijemci u roku od nekoliko dana uspjeli osposobiti za najnužnije potrebe. Uostalom, Reichsbahndirektion imao je stalno na raspolaganju više od 100 000 radnika za radove na rekonstrukciji pruge, a veliko iskustvo učinilo ih je vrlo vještima u tom poslu.481 čini se stoga da nema osobitog razloga za stigmatiziranje bilo bombardiranja Drezdena bilo Churchillova udjela u njemu. Drezden je bio pod313 jednako valjan vojni cilj kao i brojni drugi gradovi koji su kao takvi bili ranije napadnuti. Grad je bio izložen bombardiranju gradskih četvrti na način na koji se to bilo činilo već tri godine. Napad je imao dodatnu i posebnu svrhu pružanja potpore ruskoj ofenzivi koja se, u vrijeme kada su rađeni planovi za zračne napade, činila najizglednijim prilikom za privođenje rata toliko priželjkivanom kraju (te za, usput budi rečeno, zaustavljanje daljnje patnje pobijeđenih kao i pobjednika). Taj vojni cilj je ostvaren, počinjena je golema kolateralna šteta te je pritom ubijeno između 35 000 i 40 000 ljudi. Za činjenicu daje, riječima Zapovjedništva bombarderskog zrakoplovstva, napad bio neubičajeno uspješan dijelom je bila odgovorna i neubičajeno neučinkovita njemačka protuzračna obrana, a dijelom nemar mjesnih civilnih vlasti te loše upravljanje protuz-račnim skloništima i pripremama civilne zaštite.482 Kako je Drezden osim valjanog cilja bio i biser kulture, njemački propagandni stroj uspio gaje prodati svijetu umornom od rata (uz znatno pretjerivanje kada je riječ o broju žrtava) kao dotad najgori primjer onoga stoje Goebbelsov stroj već odavno bio prokazao kao »bombardiranje radi teroriziranja«. Budući daje Goebbels Churchillu iskazao čast izdvojivši ga kao arhi-terorista, prisiljeni smo razmotriti cjelokupnu priču o britanskoj strategijskoj bombarder-skoj kampanji. Ako je sam Drezden bio potpuno uobičajen prema standardima koji su prevladavali početkom 1945. godine, stoje to bilo u njegovoj predpovijesti što je prouzročilo takvu užasnu »uobičajenost«? Churchill je bio među prvim zagovornicima zračnog bombardiranja. Njegovo Kraljevsko momarničko zrakoplovstvo bilo je bombardiralo njemačke vojne ciljeve, i to ne bez uspjeha, ubrzo nakon početka rata 1914. godine. U to vrijeme nije mogao ni zamisliti druge valjane ciljeve za napad iz zraka. Njegove zamisli o tome bile su se već donekle promijenile u trenutku kada je četiri godine kasnije pomagao u izradi planova za zračni rat protiv Njemačke koji je trebao uslijediti 1919. godine. Kakav god karakter imao na početku, rat je s vremenom postao, a takvim su ga ljudi i doživljavali i to na sva zvona oglašavali, u sveopći sukob između cjelokupnih populacija svaka od kojih je bila totalno mobilizirana kako bi maksimalno pojačala ratne napore nacije. Teoretski jaz između neboraca i boraca praktički je izbrisan: zašto se doprinos ratnom naporu jedne tvornice, željezničke pruge ili državnih službenika ne bi smatralo prijeko potrebnim? Ratne momance obiju nacija težile su na vlastite načine pro314 uzročni Mradaii|c neprijatcljevih stanovnika, a isto je počelo činiti i netom stvoreno zrakoplovstvo. Njemački cepelini nasumce su bombardirali I i mđon i druga dostupna mjesta još od prvih mjeseci rata, a njihov posao nastavili su njemački višemotorni zrakoplovi. Prije kraja rata i Britanci su nabavili teške bombardere koji su napadali gradove u Rurskom području polijećući s uzletiša u Francuskoj i pripremajući se za veliku ofenzivu 1919. godine do koje, međutim, nikada nije došlo. Primarni cilj nije bio ubijanje neprijateljskih civila. Cilj je bio prestrašiti ih i obeshrabriti kako bi prestali raditi u tvornicama, na željezničkim čvorištima i na drugim industrijskim objektima koji su bili primarni ciljevi, pri čemu je svakako morao stradati određeni broj civila. Neprecizno bombardiranje pouzdano jamči taj očekivani dvostruki učinak. Teorija bombardiranja gradova na način na koji se ono provodilo u Drugome svjetskom ratu bila je već posve zaokružena već i prije kraja Prvoga; Churchill, koji je zahvaljujući dobrom poznavanju povijesti ratova znao da je neboračko stanovništvo oduvijek stradavalo u takvim temeljnim vojničkim pothvatima kao što su blokade, opsade i pomorska bombardiranja, prihvaćao je tu činjenicu kao neizbježnu i potrebnu modemu pojavu. Međuratne godine bile su bremenite raspravama o grozotama bombardiranja gradova uz čak nekoliko bezuspješnih pokušaja na međunarodnoj razini da se dogovore neka ograničenja ili čak

potpuna zabrana. Uspjeh je izostao među ostalim i zbog toga jer su, slijedeći pravilan obrazac međunarodnoga humanitarnog zakonodavstva, sve stranke u pregovorima bile spremne reći kako neće učiniti ništa nevaljalo, ali nijedna nije bila spremna odreći se posjedovanja sredstava odmazde u slučaju da netko drugi njima učini nešto nevaljalo. U prvim danima Drugoga svjetskog rata sve strane su se zaklinjale da će poštovati temeljno pravno načelo o imunitetu civila i tako je uistinu i bilo za trajanja »lažnog rata« na zapadu do ljeta 1940. godine jer ni Njemačka niti Velika Britanija nisu smatrale potrebnim prekoračiti tu granicu. Međutim, ta suzdržanost jednostavno nije mogla opstati onog trenutka kada su ulozi u igri porasli. Za Hitlera je on porastao kada je Velika Britanija neočekivano (i suprotno vojničkoj logici) odbila njegovu mirovnu ponudu nakon pada Francuske, a za Chur-chilla kada je Velika Bntanija (iznova prkoseći vojnoj logici) odlučila ustrajati u vjeri u buduće spasenje, u međuvremenu udarajući po Nje315 mačkoj na jedini način na koji je mogla. Tako je Hitler pokrenuo Hliij<rii% a Churchill osnovao Zapovjedništvo bombarderskog zrakoplovstva. Kao što bi Churchill ponekad primijetio izvještavajući o djelotvornim misijama bombardera nad njemačkim gradovima te pritužbama njemačkoga propagandnog stroja zbog istog, »oni su prvi počeli«.'183 Kao odraz britanskoga i njemačkoga iskustva 1940. i 1941. godine, to je bilo posve točno. Naime, Blitzkriegje nanio mnogo više štete britanskim gradovima i ratnoj proizvodnji nego što su britanski bombarderi, manjkavi i s neuvježbanim posadama kako je već bio slučaj u to vrijeme, u te dvije godine nanijeli njemačkim gradovima i tvornicama. Pa ipak, za loš početak djelovanja bombardera ni u kojem slučaju nije bio odgovoran nedostatak volje. Britansko Kraljevsko ratno zrakoplovstvo već se godinama bilo pripremalo za bombardiranje gradova - tvorci njegove doktrine čak su tvrdili da samostalno mogu dobiti rat - i jedini razlozi zašto nije imalo više uspjeha u svojem poslu bili su loše planiranje i zastarjela oprema. Otprilike sredinom 1941. godine na Profesorov poticaj sastavljen je But-tov izvještaj koji je nedvojbeno potvrdio neuspjeh misija bombardera. Postavljalo se pitanje, što učiniti? Novi načelnik Stožera zrakoplovstva, Charles Portal, ponudio je rješenje. Postojeću praksu valjalo je okrenuti naglavce. Umjesto da ciljaju vojne mete i uglavnom pogađaju okolne gradske četvrti, bombarderi bi trebali bombardirati cijelo gradsko područje te pri tome, za očekivati je, pogoditi i vojne ciljeve koji se na njemu nalaze. Počevši od 1942. godine, pod gorljivim zapovjedništvom vice-maršala zrakoplovstva Arthura Harrisa i uz potporu premijera te s novim četveromotomim bombarderima koji su upravo počeli ulaziti u službu, dotično zapovjedništvo počelo je činiti upravo to. Pravni i etički razlozi za i protiv bombardiranja gradskih četvrti te način na koji je ono provođeno i danas su predmet suprotstavljenih mišljenja, iako se prostor za razumno neslaganje znatno smanjio nakon stoje prije četrdeset godina započelo ozbiljno proučavanje te teme.484 Nekoliko krivotvorina zatrovalo je raspravu već u samome početku. Prva je krenula iz Sjedinjenih Američkih Država, iz redova američkih avijatičara, a njezin smisao bio je daje bombardiranje gradskih četvrti (loše) bilo britanska, a »precizno bombardiranje« (dobro) američka praksa. Istina je da se USAAF isprva bio odlučio specijalizirati za »precizno bombardiranje«, ali s obzirom na to kako su se stvari rasplele, Britanci su postali uspješniji u 316 pivi i.-iinm uništavanju i il|cva, dok su Amo rika no i otkrili tla su u europskim vremenskim uvjetima vrlo često prisiljeni pribjeći bombardiranju »tepihom bombi« po cijelim gradskim četvrtima.485 Obično se zaboravlja da je bombardiranje Drezdena bila zajednička operacija te da bi američki zrakoplovi, da su vremenski uvjeti bili bolji, bili prvi izbacili svoj teret nad Drezdenom. Drugaje krivotvorina ona o »teroru«, nikad dokraja odvojena od njezinih sramotnih korijena u njemačkoj propagandi, koja je obilovala ne samo lažima i licemjerjem, već i projekcijama vlastite kreposti. Nalijepivši posadama britanskih bombardera etiketu Tarorjlieger, a raketama VI i V2 iz 1944. godine naziv »oružja odmazde« (pri čemu »V« nije značilo Victory, pobjeda, kako su Londončani prostodušno zaključili, već Vergeltung, odmazda), Goebbels i njegovi propagandisti proširili su tumačenje kako Zapovjedništvo bombarderskog zrakoplovstva civilima čini mnogo užasnije stvari od Luftwaffea. U ograničenom, materijalnom smislu te gledajući isključivo odnos

Velike Britanije i Njemačke u posljednje tri godine rata, tome je zaista bilo tako. Težina eksplozivnog tereta izbačenog na Veliku Britaniju nakon kraja Blitzkriega te prije početka razdoblja ratketa VI i V2 bila je zanemariva u usporedbi sa sve većom količinom bombi bačenih na Njemačku. Churchill je u tome bio prilično iskren, javno izražavajući zadovoljstvo zbog toga što su Nijemci posijali vjetar, a sada žanju oluju. Njemačko civilno društvo bilo je dio mete, baš kao stoje to britansko civilno društvo bilo u početku rata i kao stoje u širem području Londona nastavilo biti i u zimu 1944. na 1945. godinu. U svakom slučaju, usporedba isključivo broja civila ubijenih u te dvije države, iako bi njemačkom osporavatelju odgovaralo ograničiti se na takvu usporedbu, bila bi samo dio priče za njegova britanskog kolegu koji možda ne bi bio spreman izostaviti iz računice milijune civila pobijenih na različite načine tijekom njemačkog napada, okupacije i izrabljivanja njihovih istočnih susjeda. Da bi se u računicu uključilo te ljude, također i gradove Poljske, Ukrajine i Rusije koji su bili sravnjeni sa zemljom, da i ne spominjemo Holokaust nakon što se za njega saznalo, bilo je potrebno bitno iskoračiti izvan djelokruga ratnog prava, stoje također ukazivalo na nedostatnost tog prava kada je riječ o ratovanju protiv neprijatelja kakav je bila Hitlerova Njemačka. 317 Churchill je u nekoliko navrata pokazao nelagodu spram Harrisove ofenzive: najjasnije kada je za gledanja filma britanskoga Ministarstva zrakoplovstva o njemačkim gradovima kako gore u plamenu ispod krila napadačke eskadre iz njega provalilo: »Jesmo li mi zvijeri? Nismo li otišli predaleko?«486 Churchill je svakako znao da dijelovi bntanske javnosti nisu potpuno razuvjereni, a moguće je i da je bio svjestan suzdržanosti pojedinih Harrisovih kolega iz RAF-a.487 Zacijelo je također bio svjestan toga da je Ministarstvo zrakoplovstva neistinito odgovaralo na upite o tome što prozivano zapovjedništvo zapravo radi. Sam Harris nije se sramio onoga što je radio te je, štoviše, žalio što Ministarstvo ne govori o tome s više otvorenosti. Njegovo gledište bilo je daje rat totalan te da britanska javnost ne bi trebala dopuštati da joj netko maže oči tvrdnjama u suprotno.488 Churchill možda i ne bi bio osobno i izravno uključen u pitanje o etici Harrisova vođenja operacija da nije bilo bilješke koju je 28. ožujka 1945. poslao načelniku Stožera zrakoplovstva, jedinome časniku iznad Harrisa - odnosno jedinome časniku iznad Harrisa ako izuzmemo samog ministra obrane ili načelnika Združenog stožera savezničkih zračnih snaga. čini mi se da je došao trenutak kada valja iznova razmotriti pitanje bombardiranja njemačkih gradova sjedinim ciljem sijanja terora, iako pod izlikom drugih ciljeva. U suprotnom, steći ćemo kontrolu nad potpuno razorenom zemljom ... Uništenje Drezdena baca ozbiljnu sjenu na savezničku kampanju bombardiranja ... ministar vanjskih poslova mije o tome govorio ija osjećam potrebu za preciznijom usredotočenošću na vojne ciljeve kao što su nafta i komunikacije iza neposredne zone borbi umjesto na puka djela teroriziranja i slijepog uništavanja, ma koliko bila dojmljiva.489 Nije pronađen nikakav dokumentarni kontekst te bilješke, niti je za nju itko dosad ponudio cjelovito objašnjenje. Važno je primijetiti njezin nadnevak: napisana je šest tjedana nakon Drezdena, ali usred drugih, post-drezdenskih zračnih napada čija je opravdanost bila upitnija - osobito imajući na umu da se tih dana rat zaista približavao svojem kraju. Sam Churchill bio je potaknut poslati Ministarstvu zrakoplovstva nekoliko tjedana kasnije još jednu poruku: »Koji je smisao toga da dođemo do Potsdama i bacimo ga u plamen?«490 Postoje nagađanja daje Churchillo-va poruka Portalu bila sračunat pokušaj da se odmakne od halabuke oko 318 I Mczdena, ali ako je to bio razlog, Churchill |c unio u njega iznenađujuće malo snage.'"1 Drugo moguće objašnjenje glasi da je sadržaj poruke, u iako neobičnoj opreci s mišljenjima kojaje Churchill bio iznosio prethodne četiri godine, zapravo potekla od ministra vanjskih poslova ili iz nekoga drugog zainteresiranog izvora, a da se Churchill jednostavno zadovoljio njezinim prosljeđivanjem Portalu bez osjećaja nekakve osobne obveze. Na određeni Churchillov odmak od sadržaja te bilješke upućuje i lakomost s kojom je primio Portalov kasniji prijekor te je zamijenio bilješkom u kojoj se u potpunosti odrekao sadržaja prethodne. Da mu je to pitanje uistinu bilo na srcu, mogao se pobrinuti za to da njegova prvobitna poruka Portalu bude manje otvorena za očigledan protuodgovor optužbom kako mijenja mišljenje iz vedra neba, bacajući tako svojim

vjernim slugama klipove pod noge. U teoriji, Churchill je mogao čak i silom otvoriti to pitanje smjenjivanjem Harrisa, kao stoje u ranijim razdobljima rata bio smijenio zapovjednike s najviših položaja, ali nekoliko je razloga zašto nije mogao poduzeti takav radikalan korak. Kao prvo, Portal je mogao zaprijetiti da će iz solidarnosti i on osobno podnijeti ostavku. Kao drugo, Harris je bio omiljen zapovjednik Zapovjedništva bombarderskog zrakoplovstva, a samo Zapovjedništvo bilo je omiljeno u britanskoj javnosti. Smjenjivanje njegova zapovjednika ne bi samo poljuljalo moral RAF-a, već bi zakuhalo i strašnu političku svađu u kakvoj se umoran starac s mnogo važnijim brigama nikako ne bi volio naći i kakvu u toj fazi rata jednostavno ne bi smatrao vrijednom uloga. Možda bi tankoćutnija ili pravodobnija ehur-chillovska uvjeravanja bila uspješna u ublažavanju Harrisove opsjednute gorljivosti, ali, kao stoje netko već ranije primijetio,492 do toga nikada nije došlo. Churchill nije poduzeo ništa kako bi podržao one, uključujući i samog Portala 1944. i 1945. godine, koji su vjerovali da Harrisa valja obuzdati, a u trenutku kada je njegova bilješka od 28. ožujka naizgled pokazala, iako samo nakratko, da Churchill dijeli Portalovo mišljenje, bilo je već prekasno. Kraj rata zatekao je Churchilla kao još uvijek najodgovorniju osobu za politiku razaranja gradova kojaje bila nadživjela svoju korisnost i opravdanje, iako se nitko ne može složiti o tome za koliko. Jasno je da Churchilla nisu previše zanimali kodificirano međunarodno ratno i mirnodopsko pravo ili pak konvencije o neutralnosti (da navedemo službeni naziv i kontekst ratnog prava i običaja). Vidjeli smo već da 319 je neutralan položaj međunarodnog prava u odnosu na zaraćene sirane smatrao osobitom gnjavažom. U tom su pravu dopuštenja i zabrane bili nepristrano usmjereni prema svakoj pojedinoj strani u ratu. Nezainteresirano spram »dobrih« i »loših« ciljeva zaraćenih strana, međunarodno je pravo vladalo vlastitim svemirom napučenim onima koji su ga poštovali, onima koji su ga kršili te onima kojima je bila potrebna njegova zaštita. Taj klinički stav, koji je britansko Ministarstvo vanjskih poslova bezuvjetno prihvaćalo sve dok nacionalni interes nije zahtijevao njegovo odbacivanje, iritirao je Churchilla jer je ponekad »dobru« Britaniju prikazivao u lošem svjetlu, a »zlu« Njemačku u dobrom. Zoran primjer takve bolne zamjene uloga zbio se u veljači 1940. godine kada je njemački trgovački brod Altmark, za kojeg se znalo da prevozi nekoliko stotina Britanaca koje je Graf Spee bio zarobio tijekom svoje kratke karijere presretača trgovačkih brodova, zamijećen kako ulazi u norveške teritorijalne vode u kojima je mogao ostati sve do povratka u Njemačku. Churchill, koji je tada još uvijek bio u Admiralitetu, zapovjedio je zaustavljanje i pretragu broda. To je odmah i učinjeno, unatoč snažnim norveškim prosvjedima i glasnim njemačkim uzvicima ogorčenja. Nakon kraće čarke zarobljenici su pronađeni i oslobođeni, a Altmark je pušten da nastavi svoje putovanje bez njih. U toj prilici odredbe međunarodnog prava, kao što je to često slučaj, bile su posve neodređene tako da su obje strane, stoje također bio čest slučaj, našle vlastite »stručnjake« da opravdaju svoj postupak.493 U svojem gledištu prema neutralnim državama Churchill se nije razlikovao od drugih ratnih čelnika svojeg vremena (a možda ni našega). Neutralne države smatrane su jednostavno figurama na šahovskoj ploči moći; pravni dokumenti o neutralnosti poštovali bi se samo u onoj mjeri u kojoj je to bilo politički i vojnički potrebno ili korisno. Kako postupati s Norveškom mučilo je i britansku i njemačku vladu za trajanja »lažnog rata«. Neutralnost Norveške Njemačkoj je davala prednost tako dugo dok ju je Velika Britanija poštovala. Tako dugo dok je Njemačka iskorištavala norvešku neutralnost, Velika Britanija je bila u nepovoljnom položaju. Chamberlainova vlada mjesecima nije mogla odlučiti što joj je činiti. Churchill je svoju odluku donio u prosincu 1939. godine. Predložio je polaganje mina u vode kojima su njemački brodovi prolazili u odlasku i 320 dolasku, izloživši svo]c opravdanje- za ia| posiiijiak u podugačkom memo-ranđuinu užem Kabinetu vlade koji je završavao sljedećim riječima: Konačni sud je naša vlastita savjest. Mi se borimo za ponovnu uspostavu vladavine prava i zaštitu slobode malih država. Naš poraz značio bi em nasilja te bio poguban ne samo za nas same, već i za

neovisan život svake male zemlje u Europi. Djelujući u ime Ugovora te kao praktički mandatari Lige i svega što ona predstavlja, mi imamo pravo, štoviše, obvezu, opozvati na neko vrijeme konvencije upravo onih zakona koje težimo učvrstiti i iznova potvrditi. Male države ne smiju vezati naše ruke kada se borimo za njihova prava i slobodu. Slovo zakona ne smije u okolnostima krajnje potrebe opstruirati one koji su zaduženi za njegovu zaštitu i primjenu. Ne bi bilo ni ispravno niti razborito da agresorska sila stekne jedan niz prednosti kršenjem svih zakona, a drugi skrivanjem iza prirođenog poštovanja prema zakonu koje imaju njezini protivnici. čovječnost, radije nego zakonitost, mora biti naš vodič.494 Tko se usuđuje reći da nije imao pravo? Ali njegov prijedlog tehnički je bio protuzakonit. Takvi su bili, ili bi bili, i neki drugi pokušaji kršenja prava neutralnih država koje je Churchill odobrio ili priželjkivao za vrijeme rata. Također, nemoguće je zanijekati da njegov čvrst nastup u toj stvari nije proizlazio isključivo iz uvjerenja u ispravnost britanske borbe. Kao što smo već primijetili, u njegovoj slici svijeta male države bile su tek mjesta na zemljovidu. Velike države, države sposobne ponijeti na svjetskoj pozornici uloge velikih sila, bile su jedini važni politički subjekti, a u slučaju njihovih međusobnih nevolja, male države morale su se ili maknuti s puta (ako su mogle) ili se postrojiti pod barjakjedne ili druge velike sile. Pomorske strategije i amfibijske operacije nad kojimaje Churchill volio mozgati u Admiralitetu nisu obraćale nimalo pozornosti na političke složenosti kada je bila riječ o baltičkim državama. U siječnju 1916. godine Churchill je ležerno spomenuo »pridobivanje Danske« na putu prema ostvarivanju »prevlasti na Baltiku«.495 Zamisli o »pridobivanju« Norveške pa čak i, ako bi se to moglo izvesti, Švedske, Churchillu su navirale sasvim prirodno u zimu 1939. na 1940. godinu. Pridobio bi on bio i Tursku daje mogao. Irska neutralnost tijekom cijeloga rata izazivala je u njemu bijes, a njegovi kolege u užem Kabinetu vlade morali su ga uvijek iznova uvjeravati da je jedna neutralna, ali ne i neprijateljska Irska bolja od djelomice okupirane Irske koja kipti od 321 ogorčenja.+y" Ministar vanjskih poslova imao je teških muka dok ga nije uvjerio daje do savezničkih zračnih baza na portugalskim Azonma bolje doći diplomacijom nego silom, čak i ako za to bude potrebno nešto više vremena. Ponašanje Španjolske, strategijski važne i ideološki neprijateljske neutralne države, bilo je pod strogim promatranjem, a njezina neutralnost bila je poštovana jedino zahvaljujući izračunima da je tako saveznicima korisnija. K tomu, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države ubrzo su otkrile daje mogu držati u gospodarskom stisku. Jedina neutralna država pošteđena pritiska saveznika bila je, razumljivo, Švicarska, čija im je neutralnost bila vrijedna; bili su zahvalni na tome što je i Hitler nakon svojih kalkulacija o tome treba li je okupirati ili ostaviti na miru zaključio daje njezina neutralnost i njemu bila vrijedna. Hitler i nacificirani elementi njemačkoga mišljenja nisu ustvari cijenili međunarodno pravo kako su to činili Britanci, Amerikanci i njihovi saveznici. Duga povijest međunarodnog prava od njegovih rimskih korijena preko stoljeća kršćanske Europe učinila gaje dijelom povijesti civilizacije koju se tisućljetni Reich spremao uništiti. Njegovi temelji u jednakim pravima država, ma kakva bila priroda njihovih naroda, bili su nespojivi s nacističkim dogmama o rasnoj nadmoći Arijevaca i manjoj vrijednosti naroda drugih rasa. To je urodilo nepopravljivim elementom obmane u pozivima nacističke propagande na poštovanje ratnog prava. Njemačko poštovanje tog prava bilo je selektivne prirode. Wehrmacht gaje načelno zanemarivao na Ostfrontu, stoje bilo tim jednostavnije opravdati imajući na umu dogmu Moskve (koja je slično tome tražila raskid s prošlošću) da je postojeće međunarodno pravo bila buržujska tvorba koju s vremenom valja odbaciti na smetlište povijesti. U odnosu na Britance i druge »zapadnjake«, međutim, Njemačka je našla dobre razloge, kako rasne tako i praktične, da poštuje ratno pravo te gaje - uz okrutni izuzetak SS-a te ozbiljne ograde kada je riječ o Waffen SS-u - Wehrmacht načelno poštovao barem u jednakoj mjeri u kojoj su to činile i savezničke armije. To je razlog zašto bi, daje Njemačka bila uspjela zauzeti Englesku nakon slamanja početnog otpora na njezinim plažama, njemačka vojska zasigurno bila pokušala izvesti Churchilla pred sud pod optužbom o ozbiljnom kršenju onog dijela ratnog prava koje je sadržano u Ženevskom protokolu o uporabi bojnih otrova iz 1925. godine. Naime, u ljeto 1940. godine Churchill je bio odlučan

»natopiti plaže iperitom«, iako ni takav 322 drastičan korak zacijelo ne hi bio uspio zadugo zadržati masovnu njemačku invaziju s obzirom ua podatak da su zalihe iperita bile dostatne samo za jedan dan natapanja.w Gledajući unatrag, taj njegov naum čini se riskantnim i brzopletim budući da bi Njemačka bila dobila izgovor da u odmazdi i sama upotrijebi bojne otrove, pri čemu bi britanske oružane snage i civili bili izvukli mnogo kraći kraj. činjenica daje najmanje još jedan istaknuti general, općenito razboriti general CIGS-a sir John Dill, također bio sklon toj mjeri, govori o općem stupnju stresa nakon Dunkir-ka. Drugi visoki zapovjednici bili su drugačijeg mišljenja, ali se Churchill, u stanju visoke uzbuđenosti, nije dao razuvjeriti te je naposljetku bilo po njegovu. RAF je na dvanaest uzletišta proveo potrebne pripreme. Na-sreću, za njegovom se šarenom zbirkom letjelica nikada nije ukazala potreba. Pa ipak, Churchill nije dopustio da ta zamisao zauvijek nestane s vidika. Razdražen otknćem o niskim zalihama iperita, sljedećih dvanaest mjeseci toliko je uspješno gnjavio sva državna ministarstva i sve dužnosnike vlade koji su na bilo koji način bili povezani s njime, daje manje od 500 tona iperita s kojima se raspolagalo u srpnju 1940. godine naraslo na 13 000 tona, dijelom zahvaljujući i zalihama kupljenim u Sjedinjenim Američkim Državama. Kadaje bila riječ o iperitu i njegovoj upotrebi, Churchill je bio donekle opsjednut i na neki način neobuzdan. Svakako nije bilo nerazumno spremiti se za obranu protiv napada bojnim otrovom te za njegovu upotrebu s ciljem odmazde. Churchillovo uvjerenje da će ga Njemačka zasigurno upotrijebiti dijelili su i svi ostali visoki zapovjednici oružanih snaga. Gdje god su britanske i američke postrojbe išle, obvezno su nosile sa sobom zalihe iperita. Churchill nije znao da, iako je Njemačka doista imala bogate zalihe bojnih otrova i uvijek izmišljala nove varijetete koji su bili mnogo zloćudniji od bilo čega čime su raspolagali Britanci, Hitler nije imao namjeru biti prvi koji će ga upotrijebiti; dijelom možda i stoga stoje i sam bio preživio napad iperitom u Prvome svjetskom ratu. Nitije bilo nerazumno od Churchilla, unatoč općoj predrasudi protiv upotrebe bojnih otrova i Protokola iz 1925. godine, što se priklonio onima koji su tvrdili da iperit nije nimalo strasnije ili žaljenja vrednije oružje od mnogih drugih koja ne izazivaju takve prosvjede javnosti. Kad god bi osjećaj o nužnosti upotrebe tog oaižja u njemu ojačao, Churchill bi ustvrdio da se od napada iperi323 tom »gotovo svi oporave«, iako bi se o istinitosti toga moglo raspravlja ti.498 Manje razumna bila je strast s kojom je Churchill zagovarao taj naum kada je smatrao da se Velika Britanija nalazila u smrtnoj opasnosti. Jedna takva prilika pojavila se, kao što smo mogli vidjeti, u vrijeme izravne prijetnje njemačke invazije 1940. godine. Druge su se ukazale 1943. i 1944. godine, kada su naveliko kolale glasine o divovskim raketama, a prve leteće bombe počele stizati do britanskog kopna. One su ga stvarno prestrašile i taj strah se zadržao čak i nakon otkrića da su imale obično, iako visokoeksplozivno, a ne plinsko punjenje, kako se on pribojavao. Dana 6. srpnja 1944. godine zahtijevao je od načelnika stožera »hladnokrvnu kalkulaciju« bi li »natapanje« (opet ta riječ) bojnim otrovom naznačenih njemačkih gradova dramatično skratilo rat te bi li bojni otrov omogućio »zaustavljanje svih radova na ishodišnim točkama za leteće bombe«. Vraćajući se dobro poznatoj temi, napisao je: »Ne vidim zašto bismo mi uvijek morali trpjeti sve hendikepe džentlmenskog držanja, dok oni uživaju u svim prednostima držanja jednog podlaca.« Sretna je okolnost za njegov ugled da je u tom pitanju, kao i u brojnim drugim pitanjima koja smo prepoznali, sloboda zapovijedanja koju je uživao taj gospodar rata bila podložna brojnim ustavnim ograničenjima. Načelnici stožera, koji su bili suzbijali njegovu želju da upotrijebi iperit protiv lansirnih rampi za Voružjejoš od listopada 1943. godine, sada su zadužili osoblje Stožera za združeno planiranje da se pozabavi tim neugodnim pitanjima, »porazivši« tako Churchilla njegovom vlastitom taktikom naime, zatražili su također i izvještaj o projektu razvoja bioloških oružja na kojem se radilo još od 1940. godine. Njihov vrlo opsežan i složen izvještaj bio je u Churchillovim rukama već 27. srpnja 1940. godine, a u rukama načelnika samo dan kasnije. U Porton Downu uspjeli su stvoriti izglednu bombu punjenu sporama bedrenice, ali njezina proizvodnja (u Americi) toliko je kasnila za

planiranim rokovima da o njoj nije vrijedilo ni razmišljati prije 1945. Plinske bombe bile su dostupne u golemim količinama, ali zbog cijelog niza raznih argumenata Stožera za zajedničko planiranje, načelnici nisu htjeli preporučiti njihovu upotrebu, među ostalim i zbog domaćeg čimbenika na koji je zacijelo pomišljao i Churchill: Njemačka bi jamačno bila uzvratila na isti način, a za Lon324 đončanc, vri ilulje vtijemc izložene velikim i'.ku.srn|ima, to je mogla biti kap koja je prelila vašu. (liurchill jc prilično [^dostojanstveno uzmaknuo pred njihovim argumentima: »Ovaj negativni izvještaj uopće me nije razuvjerio. Ali jasno je tla se ne mogu istodobno opirati i svećenicima i ratnicima.« To je bilo glupo. U razmatranju te užasne dvojbe nisu bili sudjelovali nikakvi »svećenici« (ili »neuniformirani defetisti vični samo pjevanju psalama«, kao što ih je Churchill ranije bio prokazao). Razloge za i protiv zbrajali su te krajnji zaključak donijeli iskusni vojnički umovi, dovoljno tvrdi da ne isključe primjenu biološkog oružja kada ono bude spremno. Moguće je da je i sam Eisenhower bio pridodao svoj glas protivnicima prve upotrebe BK oružja za masovno uništenje (kako ga danas nazivamo). Te nesuglasice iz srpnja 1944. godine ne prikazuju Churchilla u njegovu najboljem izdanju, ali valja mu priznati daje, iako upućen u istraživanja na razvoju biološkog oružja u Porton Downu još od 1940. godine, navodno bio toliko zgrožen Profesorovim izvještajem o tome daje bomba sa sporama bedre-nice spremna za početak proizvodnje, daje tu tajnu nastavio čuvati podjednako strogo kao i tajnu o projektu razvoja atomske bombe - i kada je upitao načelnike stožera nije li došlo vrijeme da Velika Britanija odigra svoje posljednje karte, bedrenicu nije smatrao jednom od njih. Na tu zamisao došli su načelnici i njihovi planeri. Churchill nije tražio da o njoj razmišljaju, niti je osobno na nju ikada pomišljao, izuzimajući s ciljem odmazde u slučaju daje Nijemci upotrijebe prvi, mogućnost koje se ni u jednome trenutku nije prestao pribojavati.499 325 16 Bladon Tennyson je u svojoj »Odi povodom smrti vojvode od Wellingtona«' iz 1852. godine napisao: Lead out the pageant: sad and slow, As fits an universal woe, Let the long procession go, And let the sorrowing crowds about it grow, And let the martial music blow; The last great Englishman is low.* Ti stihovi mogli su biti napisani i za Churchillov pogreb 1965. godine. Sličnosti između ta dva događaja brojne su i važne, ali još je važnija razlika između zadnjih počivališta dvojice velikana. Iako su obojica bili ratnici, čašćeni na svojem zadnjem ispraćaju povorkama i obredima dotad nezabilježene vojne raskoši, njihovi nadgrobni spomenici nisu mogli biti raz-ličitiji: jednome je to bilo »najslavnije kiparsko djelo viktorijanskog doba« u katedrali Sv. Pavla; drugome običan grob na crkvenom groblju u neupadljivom selu u grofoviji Oxfordshire.500 Unatoč slavi junaka i časti ratnog vođe, Churchill je izabrao jednostavan nadgrobni spomenik, lišen bilo kakvih vojničkih oznaka. Ta odluka bila je posve u skladu s općim tonom njegova javnog života nakon 1945. godine. Službene vojne odore koje je često bio nosio tijekom rata ubrzo su nestale iz njegove garderobe, ali ne i njegova sklonost prema dotjerivanju. Od ljeta 1946. godine kada je imenovan na drevni i Otprilike: »Neka tužno i polako krene povorka, / Cijela zemlja danas je žalosna, / Neka krene duga procesija, /1 neka raste tužna gomila, / Neka vojni orkestar zasvira; / Umro je posljednji velikan među Englezima.« (nap. prev.). 327 danas počasni i ncuzbuđljivi položaj guvernera Cinque Ports, imao |e na raspolaganju upadljivu odoru pomalo nalik onoj prvog lorda Ađnuraliicia u kvalitetnijoj produkciji HMS Pinajorea." Osam godina kasnije Kraljica gaje imenovala vitezom Ordena podvezice. Od tog trenutka nadalje široka

traka i zvijezda tog odličja blistale su na crno-bijeloj prednjici njegova svečanog odijela u svakoj službenoj prigodi, a on sam postao je sir Winston Churchill, najugledniji među vitezovima. Prilikom umirovljenja 1955. godine mogao je dobiti i lordovsku titulu - naslov vojvode, daje tako htio, s pripadajućim ogrtačem i ukrasima - ali Churchill je to odbio. Ostao je vjeran Donjem domu te nastavio, iako sa sve manjom redovi-tošću, nijemo sudjelovati u njegovim zasjedanjima, čak i kada je postao vezan za invalidska kolica. Kao vođa Kraljičine opozicije od 1945. do druge polovine 1951. godine (ostavivši glavninu posla Anthonyju Edenu), a zatim kao bezbrižni premijer tijekom četiri i pol godine drugog mandata, Churchill bi tu i tamo skrenuo pogled prema ratovima koji su i dalje bjesnjeli u svijetu (Hladni rat i njegova erupcija u Koreji, postkolonijalni sukobi s britanskim sudjelovanjem u Palestini, Malaji i istočnoj Africi, odnosno francuskim u Sjevernoj Africi i jugoistočnoj Aziji). Iako gaje, kao što smo vidjeli, osobito zabrinjavala nuklearna budućnost, rat koji je najviše zaokupljao njegove misli bio je onaj koji je već završio, rat čiji je pobjednički ishod i osobno pomogao iskovati. Churchill je volio pisati o povijesti, a ovu je već dugo namjeravao napisati, odlučan da njegovo mjesto u njoj bude ispravno vrednovano. Od proljeća 1946. do 1953. godine njegov privatni život bio je usredotočen na dovršetak šest svezaka povijesnog djela The Second World War, a njegove nade, iako potajno, na Nobelovu nagradu za mir. Međutim, javnost ga nije više vidjela kao gospodara rata, već kao najuglednijega međunarodnog državnika koji je kumovao ideji Europske zajednice potkraj 1940-ih odnosno europske sigurnosti početkom 1950-ih. Zapadnoeuropska obrana oduvijekje zauzimala važno mjesto u njegovim mislima, ali sada je to bila odgovornost drugih, među ostalima i njegovih ratnih prijatelja Montgomeryja i Eisenhowera. U posljednjim Komična opera u dva čina engleskih autora Gilberta i Sullivana s kraja 19. stoljeća, postigla velik uspjeh širom Ujedinjenog Kraljevstva (nap. prev.). 328 godinama svojeg suđ|clovan|a u |a\iiom životu Churchill sc svc na-glašcnijc držao an c/r.ssns Jc hi mchr (po strani). Njegovo povlačenje u mirovinu u travnju 1955. godine općenito se smatralo zakašnjelim. Uz dovoljno vremena za pripremu i dodatnu snagu koju su mu davale tajnovite tablete lorda Morana, Churchill bi još uvijek smogao snage za pojavljivanje u nekoj službenoj prigodi. Sljedeće dvije godine unio je neke izmjene u The History of the English-Speaking Peoples, ali veći dio posla na pripremi rukopisa za izdavanje obavili su tajnici i suradnici. Isto vrijedi i za veći dio teksta njegova dobro plaćenog »Epiloga« za skraćeno izdanje The Second World War iz 1959. godine. Svima koji su bili u njegovoj blizini bilo je posve jasno da njegov um nezaustavljivo posustaje. Dok je prije rata iskušavao strpljenje svojih suradnika ne htijući se usredotočiti na neki predmet, sada to više jednostavno nije mogao. Mnogo je čitao i svoju omiljenu društvenu igru, marijaš, mogao je igrati satima, ali svaki razgovor postajao je sve veći izazov. Ponekad ne bi uspijevao završiti rečenice, ponekad ne bi imao što za reći. U oba slučaja uznapredovala gluhoća dodatno je otežavala komunikaciju, a kao i većini staraca slušna pomagala su mu bila mrska. Njegovo tjelesno stanje također se pogoršavalo: doživio je niz manjih udara te lom kuka, dok je srce ionako oduvijek bilo problematično. U borbi za preživljavanje koju je njegov vjerni liječnik ustrajno bilježio nije bilo ni trenutka odmora. Javnost nije bila svjesna ili je znala vrlo malo o njegovu kopnjenju. Udruživši svoje snage, njegovo samopoštovanje i taština pomogli su mu da u javnim nastupima zadrži svoj dotjeran izgled. Većina medija lojalno je podržavala urotu šutnje o njegovu pravom stanju. Gomile koje su početkom 1960-ih pozdravljale svaku pojavu njegova lika i mahanje s prozora kuće u četvrti Hyde Park Gate nisu mogle vidjeti dvojicu muškaraca koja su ga sa svake strane pridržavala. U posljednjim godinama njegova života za njega se pripremao najsvečaniji vojnički sprovod još od 1852. godine - zaista, jedini takav sprovod nakon 1852. godine budući da sprovod gosp. Gladstonea 1898. godine, iako neobično dugotrajan i veličanstven, nije imao u sebi ništa ratničko, dok sprovod grofa Haiga 1928. godine, unatoč tome stoje tijelo bilo izloženo i u Westminsterskoj opatiji i u crkvi Sv. Gilesa u Edinbur-ghu, nije bio ni izbliza tako obilježen znakovima kraljičine naklonosti prema pokojniku. Naime, kraljica Elizabeta II. bila je odobrila da se Chur329

chillu odaju najviše moguće počasti: izlaganje tijela na svečanom odi u i državni sprovod, počasti koje su načelno rezervirane za monarha. I ko god bio na vlasti - a slučajno je to bila laburistička vlada Harolda Wilsona - u ovoj prilici nije ni htjela niti mogla žaliti novca. Churchill je bio svjestan činjenice da će biti ispraćen uz državni sprovod te je posebno naglašavao žarku želju da na sprovodu bude »mnogo orkestara«. Nije poznato je li imao kakvih drugih želja izuzimajući izbor svojega posljednjeg počivališta.501 Churchill je preminuo u nedjelju 24. siječnja 1965. godine. Kotači dobro podmazanog stroja kojim je upravljao dvorski maršal odmah su se počeli okretati. U utorak navečer lijes je bio premješten iz kuće u četvrti Hyde Park Gate u Veliku dvoranu palače Westminster, gdje je od srijede pa sve do konca petka, prekriven državnom zastavom Velike Britanije i znakovljem viteza Reda podvezice, ležao na visokom odru na čijem je svakom uglu stajao časnik oružanih snaga, dok se puna dvadeset i tri sata dnevno u tišini punoj strahopoštovanja od njega opraštao gotovo neprekinuti niz ožalošćenih građana koji se, naslonivši se na obalu Temze, povremeno protezao sve do mosta Lambeth. U međuvremenu, dekan i kanonici katedrale Sv. Pavla bili su obavljali zadnje pripreme za najveću misu koju je katedrala ikada morala organizirati, dok su ulice između Westminstera i Cityja noću odjekivale zvukovima proba za veliki događaj sljedeće nedjelje. Ni sam Churchill ne bi bio poželio više orkestara nego što ih je dobio. Prema pisanju The Timesa ukupno ih je osam bilo raspoređeno u primjerenim intervalima cijelom dužinom goleme svečane povorke; četiri orkestra gardističkih pukovnija, po dva Kraljevskoga ratnog zrakoplovstva i Kraljevskih marinaca. Kraljevska ratna mornarica nije poslala orkestar, već je osigurala dva zbijena reda mornara koji su vukli i podržavali lafet na kojem se nalazio lijes prekriven zastavom, dok su njima uz bok koračali pripadnici zrakoplovne pukovnije noseći puške čije su cijevi (kao i sve ostale u povorci) gledale prema tlu. Big Ben je zanijemio u devet i četrdeset i pet. Nakon toga ništa nije remetilo tišinu osim pogrebne glazbe orkestara, ritmičkog odjeka čizama na asfaltu, prigušenog kloparanja konjanika te devedeset slijepih hitaca koje su topovi u Parku Sv. Jakova ispaljivali u razmacima od jedne minute. Izostale su nespretnosti i nezgode poput onih koje su bile omele sprovode Nelsona odnosno Wellingtona; na prvi 330 su, naime, princ od Walesa i njegov brat vojvoda od Clarencea bili stigli s trideset i pet minuta zakašnjenja, dok su na drugome Wellingtonova pogrebna kola bila toliko golema i teška da su potonula u blato prolazeći kraj Stepenica vojvode odYorka. Churchillov lafet, nasuprot tome, stigao je do Valhale britanskih junaka točno na vrijeme, a herkulski gardisti koji su ga bili prenijeli i od odra do lafeta iznova su pognuli svoja leđa pripremajući se za svoj sljedeći odgovaran zadatak, nošenje lijesa uza stepenice i niz lađu crkve sve do njezine središnje točke ispod kupole. Vojnički ton svečanosti zadržao se i u katedrali, gdje je i kraljica osobno svojim neuobičajenim činom ulaska u crkvu prije lijesa nagovijestila jedinstvenu prirodu događaja, baš kao i prisutnost izaslanika praktički svih država na svijetu koje su to sebi mogle priuštiti. Qedino je Narodna Republika Kina izrijekom odbila poslati predstavnika. Irska, u kojoj je Churchill bio na popisu tlačitelja na čelu s Cromvvellom, poslala je samo ministra vanjskih poslova.) Pjevale su se njegove omiljene himne, one koje su uvijek u njemu budile snažne osjećaje: »Fight the good fight«, »He who would valiant be«, »O God our help in ages past« i »Mine eyes have seen the glory of the coming of the Lord«. Trubači su odsvirali tradicionalne pozdrave mrtvim ratnicima: najprije »Posljednju stražu«, a zatim i »Jutarnju budnicu«. Nakon toga gardisti su iznova ponijeli svoj teret te iznijeli lijes do lafeta u podnožju stepenica, a slijedila ih je počasna straža, među njima trojica feldmaršala, maršal Kraljevskoga ratnog zrakoplovstva i stožerni admiral. Svečana povorka, sada već znatno razrijeđena i u pratnji gajdaša umjesto vojnih orkestara, produžila je do londonskog Towera, s čijeg će doka lijes kasnije krenuti na svoje putovanje Temzom prema stanici Waterloo. Slušatelji radijskog programa mogli su čuti osobne poruke australskog premijera sir Roberta Menziesa te bivšega američkog predsjednika Eisen-howera. Eisenhowerova jednostavno iskazana duboka privrženost i divljenje prema »vojniku, državniku i građaninu kojeg su dvije države imale čast smatrati svojim« te njegove zaključne riječi: »A sada, sir Winstone, moj stari prijatelju, zbogom!« dirnule su u srce sve koji su ih imali prilike čuti.502

Nakon toga nastupilaje jasna preobrazba. Vojničkim počastima došao je kraj. Sa svakim sljedećim korakom na Churchillovu posljednjem putovanju ozračje se vidljivo mijenjalo, ostavljajući iza sebe ratnika i iznova 331 prizivajući građanina. Nikakav ratni brod, već skromna službena barkasa londonskih lučkih vlasti Havengore ponijela je njegov lijes niz sivu i nemirnu Temzu; nikakvi počasni plotuni, već čudnovati špalir običnih građevinskih dizalica na pristaništu Hays Wharf koje su prigibale svoje vratove dokje čamac s malobrojnom policijskom pratnjom prolazio pokraj njih. Od Festivalskog pristaništa do željezničke stanice Waterloo lijes je ponijela obična, crna, pogrebna kočija. Waterloo je napustio u običnom vlaku kojeg je vukla umirovljena lokomotiva nazvana upravo po svojem časnom teretu, a zatim krenuo prema rustikalnoj željezničkoj stanici seoceta Hanborough u grofoviji Oxfordshire, praćen nijemim pogledima sugrađana koji su se okupili uz prugu (neki od njih u svojim veteranskim vojnim odorama) i na stanicama koje su posebno za ovu prigodu dopustile slobodan pristup peronu. Sa željezničke stanice u Hanbo-roughu, skriveno oku medija ili javnosti uopće, druga pogrebna kočija praćena isključivo članovima obitelji ponijela gaje do njegova jednostavnog počivališta na mirnom seoskom groblju u Bladonu, tik izvan zidova dvorca u kojem je rođen.503 332 Bilješke Tu sam priču čuo od službenika obiteljskog arhiva dok se 10. rujna 2003. godine obraćao skupini posjetitelja u kojoj sam bio i ja. Kako to pomiriti s tvrdnjom Randolphs Churchilla (i, str. 228.-229.) da do 1892. Winston gotovo nikada nije bio u Blenheimu, uistinu ne znam. Randolph Churchill, i, str. 172.-173. Za sebe je Winston kupio »kutiju topova«. Clare Sheridan, Nuda Veritas (1927.), str. 14. Njezina priča u glavnim se crtama slaže s onom Winstonova sina (a možda je, štoviše, i njezin glavni izvor). Randolph Churchill, i, str. 133.-135., 193.-194. čitatelji neupućeni u atletiku vjerojatno će rado naučiti daje »220« skraćeni naziv za utrku na 220 jardi (odnosno 200 metara). Harold Threlfall bio je praujak Frances Walsh, supruge mojeg prijatelja još iz studentskih dana u Cambridgeu, dr. Johna Walsha. Mr. Threlfall je kasnije bio odgovoran za izgradnju mornaričke baze u Rosythu. Prisjetio se Churchillova posjeta i njegova zahtjeva da se ubrzaju radovi i za-obiđu klipovi koje im je bacao pod noge birokratizam Admiraliteta. Dana 3. lipnja 1888., navodi iz: Randolph Churchill i, CV, i, 1. dio, str. 166. Ibid., str. 180.-181. Spojio sam dva pisma. Riječi pukovnika Brabazona Lady Randolph, u: Randolph Churchill, i, CV, i, l.dio, str. 553. Randolph Churchill, i, CV, i, 1. dio, str. 409. Procjena o »tjelesnom napretku« nije bila sasvim točna. Winston je i nadalje često pobolijevao. Njegove se zdravstvene teškoće rjeđe spominju tek za njegova boravka u Indiji. Randolph Churchill, i. str. 548. Nažalost, svojom knjigom 4"" Hussars: The Story of the 4th Queen's Own Hussars, 1685-1958 (1959.), str. 223., David Scott Danieli nije uspio baciti više svjetla na to razdoblje. Pismo iz sredine 1895. godine. Zao mije što sam zagubio točne reference. Satnik James vodio je školu u kojoj se Churchill pripremao za prijemne ispite za Sandhurst. Randolph Churchill, i, str. 352. U pismu majci Churchill usputno dodaje kako bi se potpora za njegov naum mogla ishoditi od sir Edgara Vincenta, veleposlanika u Konstantinopolu, odnosno od grčkog kralja i lorda Rotschilda. Randolph Churchill, i, str. 341.-342. 333 Taj prijatelj bio je irsko-američki političar Bourkc (iockrun s ko|im se Winsion povto-. meno dopisivao sve do smrti stanjeg muškarca. Randolph Churchill, i, CV, i, 1. dio, str. 603. Njegovi novinski članci objavljeni su u: Randolph Churchill, CV, i, 1. dio, str. 604.-618. Fusnota u: The Story of the Malakand Field Force, str. 240.-241. Kako se njihov naziv kasnije počeo rabiti u mnogo mračnije svrhe, ti španjolski campamentos de reconcentración, kao i njihove britanske inačice u Južnoj Africi nekoliko godina kasnije (a upravljalo se loše ijednima i drugima),

u popularnom jeziku ljudskih prava i ratnog prava označeni su kao rodonačelnici nacističkih koncentracijskih logora s kojima, međutim, ni po namjeni niti po stvarnosti nisu imali nikakve sličnosti. Za više o Howardu, ranoj i neumjerenijoj verziji Richarda Hannayja, vidi: Henry Howard: A Recollection by a Friend (1899.) Taj prijatelj bio je Hilaire Belloc, školski prijatelj još iz Balliola (Balliol College, Oxford). Randolph Churchill, i, CV, i, 1. dio, str. 619.-622. činjenica da se u izvješćima o tom susretu uopće ne spominje podatak da mu je majka rođena u Brooklynu donekle potvrđuje moje uvjerenje da njegovo američko naslijeđe tih ranih godina u njemu nije budilo gotovo nikakvo zanimanje. Kompanija koju spominje je Britanska južnoafrička kompanija sir Cecila Rhodesa. Pismo od 4. kolovoza 1896. u: Randolph Churchill, i, CV, i, 1. dio, str. 676. My Early Life, deseto poglavlje. Kada kaže »sam«, želi reći »sam u tom luksuznom odjeljku«. Njegov batler odnosno posilni, naravno, putovao je u nižem razredu. Pismo generala Blooda u: Randolph Churchill, i, CV, i, 2. dio, str. 830. Vidi njegovo vrlo informativno pismo majci od 25. listopada 1897. godine, u: Randolph Churchill, CV, i, 2. dio, str. 811.-813. Većina izvještaja za Telegraph, zajednos nekoliko kasnijih članaka za Moming Post, objavljeni su u izvornom obliku u knjizi Fredericka Woodsa pod naslovom Young Winston's Wars (1972.). Bezuspješno sam pokušavao saznati stoje točno poslao Pioneeru. U Velikoj Britaniji nije dostupan nijedan primjerak toga dnevnog lista. Britanska knjižnica ima primjerak knjige sastavljene od njegovih izvještaja i objavljene pod naslovom The Risings on the North-West Frontier... Compiledjrom the Special War Correspondent of the Pioneer (Ustanci na sjeverozapadnoj granici... zbirka izvještaja Pioneerova specijalnoga ratnog izvjestitelja) (Allahabad, 1898.). Podvizi malakandske ekspedicije samo su dio te priče. Sadržajno, izvještaji su slični onima koje je Churchill slao u London, ali nerijetko opisuju akcije o kojimaje mogao znati tek iz druge ruke, stoje očigledno bilo namijenjeno kako indijskim tako i britanskim čitateljima. Njegov stil i prilozi u cjelini su službeniji i primjereniji službenom glasilu. Randolph Churchill, i, str. 358. Woods, Young Winston's Wars, str. 51., pismo datirano 8. listopada. Kiplingovi čitatelji prisjetit će se sličnog iskustva vojnika Ortherisa, Mulvaneyja i Lea-royda iz »Priprostih priča s planina«, u: Life's Handicap (Životni hendikep) (1892.). Malakand Field Force, str. 4.-5. Više o tome u nastavku, u 14. poglavlju. 334 Woods. Vomu; Winston's Wai\ tKatovi mladog Winstona), str. 18. Taj zločin bio jc iskojiavanjc innvili muslimanskih indijskih vojnika kako bi se unakazila njihova tijela. Malakand Field Voire, str. 4.-5. Pismo od 2 1. listopada 1897. u: Randolph Churchill, i, CV, i, 2. dio, str. 807. Woods, Young Winston's Wars (Ratovi mladog Winstona) str. 14.; Randolph Churchill, i, str. 358., i, CV, i, 2. dio, str. 792., 799., 800., 861. Randolph Churchill, i, str. 362. Randolph Churchill, i, CV, i, 2. dio, str. 797., 793. Malakand Field Force, str. 288. Pismo od 25. listopada 1897. u: Randolph Churchill, i, CV, i, 2. dio, str. 810. Rasprskavajući meci bili su izazvali takvu uznemirenost da su dvije godine kasnije zabranjeni posebnom deklaracijom koja je potpisana na haškoj konferenciji o miru i razoružanju. Woods, Young Winston's Wars, str. 47. Woods, Young Winston's Wars, str. 50. Vidi: Randolph Churchill, i, CV, i, 2. dio, str. 949. i njezino pismo Winstonu od 29. studenog 1898. Randolph Churchill, i, str. 394. Jedini drugi izvjestitelj vrijedan spomena bio je kolega časnik lord Fincastle, koji je već imao nešto novinarskog iskustva, kao i Viktorijin križ te status dopisnika The Ti-mesa, i koji je, kao i Churchill, svoje novinske izvještaje pretočio u knjigu. Churchill mu je zavidio na odlikovanju, iako je tvrdio daje sasvim zadovoljan s počasnim spomenom. Držim se ocjena Fredericka Woodsa i Hugha Cecila. Ovaj drugi iznio je taj sud u poglavlju »British Correspondents and the Sudan Campaign of 1896-98« koje je napisao kao prilog knjizi Edwarda M. Spiersa (ur.) Sudan: The Reconquest Reappraised (1998.). Cecil, koji ih je sve pročitao, mišljenja je daje Churchill imao »hrabrost, drskost i lakoću rada pravog profesionalca, kao i iskustvo bojišnice«. Howard, Recollection (1899.), str. 267 i 275. Objedinio sam dijelove dvaju različitih pisama. Navodi iz: The River War, ii, 17.-19. poglavlje.

Vidi: lan Beckett, The Victorians at War (2003.), str. 236.-237. Oštroumna primjedba Royajankinsa u: Churchill (2001.), str. 40., koju je preuzeo iz History of the British Cavalry, v, (1982.) sedmog markiza od Angleseyja. U knjižničkim katalozima ta se knjiga pojavljuje kao djelo Georgea C. H. V. Pageta. River War, ii, str. 135.-136. Frederick Woods, Young Winston's Wars (1972.), str. 110. Sve iz Woodsa, Young Winston's Wars (1972.). čini se da je pri svakom spomenu te bitke obvezno citirati kuplet Hilairea Belloca: »Whatever happens, we have got / The Maxim Gun, and they have not« (otprilike, 335 »Ma sto so dogodilo, mi imamo mitraljez Ma.\im, a oni no«), iz zbirke p|cs,nna »I he Modern Traveller*, 6, pjevanje. Podaci koje je Churchill iznio u: The Rivet War, ii, str. 198.-200.: Kitehcncrova vojska: dvadeset časnika i 462 vojnika poginula ili ranjena; derviška vojska: 9 700 poginulih te između 10 000 i 16 000 ranjenih. Second World War, vi, str. 545. Woods, Young Winston's Wars, str. 126. River War, ii, str. 162. Za prvo vidi: River War, i, str. 55, te ii, str. 212.-213. Za drago vidi: Woods, Young Winston's Wars, str. 138. River War, ii, str. 212.-215. U svojim novinskim izvještajima Churchill ta zbivanja tek daje naslutiti. River War, ii, str. 195.-197. Podnaslov je glasio: An Historical Account oj the Reconquest oj the Sudan. Churchillu se nisu svidjeli crteži njegova prijatelja, iako meni nije jasno zašto. Randolph Churchill, i, str. 452. Ne iznenađuje što je strogi Maurice Ashley u svojoj studiji Churchill as Historian (1968.) te dvije južnoafričke knjige jednostavno zanemario. London to Ladysmith, str. 321.-322. London to Ladysmith, str. 498. Na strani 313., nakon Spion Kopa generali su prikazani kao »hrabra, sposobna, plemenita engleska gospoda koja daju sve od sebe čak i kada je situacija naizgled bezizgledna«. My Early Lije, posljednja stranica u 26. poglavlju. My Early Lije, 24. poglavlje. Ian Hamilton's March, str. 58. To nije jedini nagovještaj daje poznavao nekolicinu ljudi iz društva Surtees. Godine 1971. digla se prilična prašina kada su kritike ostarjelog sir Huberta Gougha na račun dijelova knjige My Early Lije posvećenih Indiji i Južnoj Africi stigle do javnosti. Vidi: John Ramsden, Man oj the Century (2002.), str. 205. Anglo-Saxon Review, 8 (ožujak 1901.), str. 240.247. Dodatne pojedinosti o tome nalaze se u sljedećem poglavlju. London to Ladysmith, str. 323. Vidi također str. 319. te Ian Hamilton's March, str. 76. London to Ladysmith, str. 456.-457. Vidi: Randolph Churchill, i, str. 462.-465. Sve opise te epizode Churchillova praunuka, Celia Sandys, proučila je s izuzetno kritičkom pozornošću te bacila novo svjetlo na dotad manje poznate činjenice u svojoj atraktivnoj knjizi Churchill: Wanted Dead or Alive (1999.). Randolph Churchill, i, CV, i, 2. dio, str. 1085. Best, Churchill, str. 13. Randolph Churchill, i, CV, i, 2.dio, str. 1115. Andrew Roberts u osvrtu na knjigu ćelije Sandys, Churchill: Wanted Dead or Alive. 336 81 82 7' ( illVlll nil 2 \. Ilslop.lll.l I'HI I . 7(1 » I čina« drugog svi-ska koji pokriva razdoblje od 1e>00. do 1914. godine. »Teme« su bile zamisao koju je preuzeo iz očeva djela The .Sci ond World War (Drugi svjetski rat). 77 Churchilla nc bi iznenadila spoznaja da je samo stoljeće kasnije, dok provjeravam tekst tih odlomaka, The Times (12. listopada 2004.) objavio članak sljedećeg naslova: »Pobuna vojske protiv

razbacivanja novcem poreznih obveznika u Ministarstvu obrane«. 78 My Early Lije, 18. poglavlje. 79 Anglo-Saxon Review, 8, ožujak 1901. 80 David Eddershaw, The Story of the Oxfordshire Yeomanry: The Queen's Own Oxfordshire Hussars (1998.), str. 46. Mary Soames, Speaking for Themselves (1998.), str. 46. Obratite pozornost na izraz: »Naveo sam generala da...« Mary Soames, Speaking for Themselves (1998.), str. 23. 83 Randolph Churchill, ii, CV, ii, str. 912. 84 Ibid., str. 911. Vidi također: Randolph Churchill, ii, str. 196. Tih posjeta Njemačkoj podrobnije se prisjetio u članku iz 1924. godine naslovljenom »Njemački sjaj«. Taj članak kasnije je objavljen u Thoughts and Adventures. 85 Govor od 15. veljače 1907. Valja primijetiti kako se riječ »vojska« u to vrijeme odnosila isključivo na kopnenu vojsku, a ne i na mornaricu. 86 Podjednako snažnoj suprotnosti karaktera svjedočili su i Churchill i Truman četrdeset ijednu godinu kasnije, kada su se u pratnji načelnika svojih Glavnih stožera sastali u Bijeloj kući kako bi raspravljali o mornaričkom zapovjedništvu NATO-a. Admiral sir Roderick McGregor, izvijestio je John Colville, »bio je do te mjere shrvan strahopoštovanjem daje uspio promucati samo nekoliko nepovezanih riječi. General Slim spremno se ubacio u nastalu prazninu te hladnokrvno i smireno izložio situaciju«. Fringes of Power, ii, str. 291. Stephen Roskill, Churchill and the Admirals, (1977.), str. 28.-29. Stewart Ross, Admiral Sir Francis Bridgeman (1998.), str. 152. World Crisis, 1. dio, 3. poglavlje World Crisis, 1. dio, 10. poglavlje Speakingfor Themselves, str. 99. »Mačke« je zgodno dvosmislen izraz. Naime, u njihovu privatnom jeziku Clemmie je bila »Kat « ili »Cat« (»Mačka«), a Winston »Pug« (»Mops«). Povjesničar koji praktički iznova piše povijest ratne mornarice do 1914. godine podsjeća nas da novi ratni stožer nije ništa drugo do ponešto pojačanoga obavještajnog odjela ratne mornarice kojem je dodijeljeno novo ime, dodatna tri administrativca te, za ulogu načelnika, jedan od Churchillovih omiljenih admirala. Nicholas Lambert u: Murfett, The First Sea Lords (1995.) World Crisis, 1. dio, 4. poglavlje te Strachan, First World War, i, (2001.), str. 381. 87 92 93 337 94 Nicholas Lamben, »lintish Naval l'olicy, \i) 1 i 1914: Financial l.uuiiaium and Stra-tegic Revolution«, Journal of Modem History, 67 Crujan 1 L><J5.), str. 59d, 62b. 95 James Goldrick, The Kmg's Ships Were at Sea (1984.), str. 62. 96 Lord Hankey, tajnik Odbora za imperijalnu obranu u vrijeme Churchillova pivog mandata na položaju prvog lorda Admiraliteta, poklanja tome posebnu pozornost u: Supreme Command, i, str. 147. 97 World Crisis, 1. dio, potkraj 9. poglavlja 98 World Crisis, 1. dio, 9. poglavlje. čudno je da se vrstan vojni povjesničar kao što je John B. Hattendorf čini nesvjesnim Churchillove uloge u odluci od 26-og, ostvarene putem telefonske veze. Vidi njegovo poglavlje o Battenbergu u Murfett, The First Sea Lords, str. 83. Royjankins, s druge strane, čini se potpuno nesvjesnim Battenbergova udjela u cijeloj stvari - vidi njegovu knjigu Churchill, str. 239. 99 Fisher u prosincu 1914. godine, prema Davidu Frenchu u: Paul Smith (ur.), Government and theArmed Forces, 1856-1990 (1996.), str. 93; World Crisis, 1. dio, 11. poglavlje. 100 Taj oštroumni časnik bio je Herbert Richmond, glavni lik Arthur J. Marderova djela Portrait ojan Admiral (1952.), str. 125. Valja spomenuti da sustav veza britanske Kraljevske ratne mornarice u to doba nije bio njezin forte. Osim neujednačene kvalitete signala koji su stizali iz Whitehalla mehanizmi za razmjenu signala između brodova bili su toliko loši da su zasluživali posebno mjesto i spomen u opisu gotovo svake pomorske bitke.

101 Gilbert, iii, str. 620., navod iz Spearsova dnevnika. 102 Podaci iz knjige Robina Priora Churchiíí's 'World Crisis' as Hístory (1983.), str. 250. Stav Nijemaca o Q-brodovima opisan je u filmu Morgenrot iz 1932./33. (redatelja Gustava Ucickyja), u kojem se kao glavni negativac pojavljuje churchillovski lik civila u tamnom odijelu i polucilindru. Nijedan njemački kino-posjetitelj koji je bio upoznat s Churchillovom ulogom u razvoju Q-brodova kasnije nije mogao biti iznenađen Goebbelsovim portretom Churchilla kao gangstera. 103 Mary Soames, Speakingjor Themselves (1998.), str. 96. 104 World Crisis, 1. dio, 15. poglavlje. 105 Gilbert, iii, str. 131., i Robin Prior, Churchill's »World Crisis« as History (1983.), str. 32. Ovdje priznajem svoj veliki dug prema Priorovoj neprocjenjivoj knjizi te divljenje prema njemu kao jednome od brojnih vrsnih australskih povjesničara rata. 106 Marder, Potrait ojan Admiral (1952.), str. 111.-112. Zarobljeno je 936 vojnika, a internirano 1500. Podaci prema Gilbertu, iii, str. 125. 107 Gilbert, iii, OJ, i, str. 163. 108 Gilbert, iii, str. 121. 109 jz retrospektivnog članka objavljenog u Sunday Pictorialu od 26. studenog 1916. godine, u Churchillovu arhivu pri Churchill Collegeu, Cambridge. Gilbert, iii, str. 817., kaže daje to bio prvi Churchillovjavni čin samoobrane protiv svega blata kojim su se na nj nabacivali. 338 1,0 Villi u|i'govo izvji'Si'i1 C ¦ !".iy i li i Kiu hcnii u u i .ilbi-ii, in. ( V, in, 1 ilio, sli. 100. Idi., objavljeno gotovo u iijolosti u: Woild ( Visis, 1. ilio, I 5. poglavlje. 111 Dio o »prikupljanju snaga« koji priziva u pamet zaključne riječi njegova govora »Fi-nest Hour« (»Najsvjetliji čas«) od 18. lipnja 1940. pojavljuje se u telegramu za Kit-ehenera, u: Gilbert, iii, str. 167. Za pitanje njegova udjela u odlukama Belgijanaca, vidi: Emile Joseph Galet, Albert King oj the Belgians in the Great War (1931.). Moglo bi se reći daje to bila svojevrsna repriza »Bijega iz Pretorije«. 112 C, R. M. F. Cruttwell, History oj the Great War, 1914.-1918. (1934.), str. 97.1109. 1 n World Crisis, 2. dio, 5. poglavlje. 114 Ali da su i oni vjerovali daje Fisherova prosudba neuravnotežena, oni bije bili odbacili. Kao što je sam Churchill primijetio, ta epizoda privukla je neobično velik broj primjedbi koje su počmjale pogodbenim veznikom »daje...«. 115 »Nisam to učinio i od tog trenutka postao sam odgovoran za operaciju čiji su konci prešli u druge ruke.« članak u Strand Magazineu, ožujak 1931., iznova objavljen u: Thoughts and Adventures. 116 To nije samo moj zaključak, već i zaključak Robina Priora. 117 v/orid Crisis, 2. dio, 11. poglavlje. 118 World Crisis, 2. dio, potkraj 11. poglavlja. 119 Churchill je kasnije navodio dokaze da su Turci bili pri kraju zaliha, iako se »u službenim povijesnim tekstovima suvremene Turske«, ako im je za vjerovati, tvrdi suprotno. Vidi: Edward J. Erickson, »One More Push: Forcing the Dardanelles in March 1915.«, Journal o/Strategic Studies, 24 (2001.), str. 158.-175. 120 Zapisnik od 14. svibnja upućen »tajniku, prvom lordu mora, načelniku stožera«, u: World Crisis, 2. dio, 18. poglavlje. 121 Violet Bonham Carter, Winston Churchill as I Knew Him (1966.), str. 344. 122 članak objavljen 1930. u jednom časopisu, naslovljen »The Truth about the Darda-nelles«, u Churchillovu arhivu, Chartwell Papers, 8/279A. 123 Churchill ih je objavio u knjizi World Crisis, 2. dio, 18. poglavlje. Fisherova uvodna rečenica: »Ako sljedeći uvjeti budu prihvaćeni, mogu jamčiti uspješno okončanje rata...« zanimljiva je prethodnica tvrdnjama »baruna bombardera« dvadeset i pet godina kasnije. 124 World Crisis, 3. dio, 3. poglavlje. 125 Dojmljivi sažetak cijele te zamisli nalazi se potkraj 24. poglavlja u 2. dijelu knjige The World Crisis.

126 Gilbert, iv, CV, i, str. 311.-312. 127 Pismo od 29. svibnja 1915. u: World Crisis, 1. dio, 18. poglavlje. Haiggaje podsetio daje za takav luksuz potrebno platiti. 128 Izraz se prvi put javlja u njegovu pismu Archibaldu Sinclairu od 5. srpnja 1915., u Gilbert, iv, 1. dio. 129 Njegova dva pisma ostavke nalaze se u: Gilbert, iii, str. 561.-565. 130 47. ilustracija u: Gilbert, iii. 339 i 1,1 Gilbert, iii, str. 0 55., i iv, str. 150. 132 Gilbert, iii, str. 654. 133 Gilbert, iii, str. 658., 672. 134 Gilbert, 625. 135 Pismo Clementinei, 8. veljače 1916., u: Gilbert, iii, str. 662. 136 World Crisis, 3. dio, 20. poglavlje. 137 Tu tvrdnju čvrsto su podržavali također i službeni povjesničar sir James Edmonds, oxfordski povjesničar sir Charles Oman te poslijeratni (poslije Drugoga svjetskog rata) vojni publicist John Terraine. 138 World Crisis, 3. dio, 2. poglavlje. Robin Prior pridružuje se Trevoru Wilsonu i lanu Beckettu u zaključku daje Churchill pobijedio u raspravi, »rukujući svojim materijalom najvećom mogućom jasnoćom te obzirno pokušavajući provjeriti njegovu vrijednost. Potreba da dokažu svoju tvrdnju u konačnici je Edmondsa, Omana i Terrainea navela na pogrešku. I Churchill je možda pokušavao dokazati svoju tvrdnju, ali u ovom slučaju amater povjesničar je taj koji je pokazao nadmoćnu sposobnost raščlambe«. Robin Prior, Churchill's »VVorld Crisis« as History (1983.), str. 229.-230.; promijenio sam vrijeme dvaju glagola kako bih uskladio navod. 139 World Crisis, 3. dio, 24. poglavlje. 140 Gilbert, iv, str. 5. 141 World Crisis, 3. dio, 14. poglavlje. 142 C. R. M. F. Cruttwell, History of the Great War, 1914-1918 (1934.), str. 611. 143 World Crisis, zaključak 3. dijela, 6. poglavlje. Admiral sir Reginald Bacon u svojoj knjizi The Jutland Scandal, str. 171.-234., na šezdeset stranica opovrgava Churchillov opis događaja iz 1925. Nisam stručan suditi o meritumu tog slučaja. Jasno je, međutim, da Bacon nije bio ništa manje sposoban od Churchilla rekonstruirati događaje na način koji mu najbolje odgovara. Također, primjećujem da Stephen Ro-skill nije želio birati strane u: Earl Beatty: The Last Naval Hero (1980.). 144 Njegova kratka biografija koju je napisao Keith Grieves, Sir Eric Geddes (1989.) pristupa njegovim zamjerkama Churchillu isključivo s Geddesove strane. 145 Taj dojmljivi izraz prvi put se javlja u knjizi World Crisis, 3. dio., 12. poglavlje. Njegova potpunija inačica u Churchillovoj predstavci od 9. studenog 1916. glasi: »veća pnmjena mehaničke sile u provedbi kopnene ofenzive«, u prilogu N. 146 Valja biti pošten prema Churchillu te primijetiti da u poglavlju naslovljenom »Blood Test« u potpunosti uzima u obzir te obveze prema Francuzima. 147 World Crisis, 2. dio, 22. poglavlje; Churchill citira zapisnik sa sjednice Odbora. 148 Za dodatne informacije o tim kampanjama i protunapadu stručnjaka vidi izvrsnu knjigu Briana Bonda The Unquiet Western Front (2000.). 149 Zanimljivo je i ugodno da Prior, skinuvši suvišak boje s mnogih mjesta na kojima je Churchill pretjerao, dolazi do zaključka kako će se World Crisis i ubuduće čitati zbog čovječnosti, lucidnosti, »snage i državničkog stila kojim je pisana« te zbog njezine uvjerljive ozbiljnosti. 340 lv> U'iPilil t Msis, 1 ilio II poglavlje. Izmiilu |)nsl|rilii|i- ni rečenici- i liun hillova odlomka i ocjena ilvi>|icc velikih stručnjaka poMoji sličnosl ko|a uklanja sve sumnjiv »1'oMojalc su vrlo kvalitetne opcije. Nisu bile prihvaćene, već su umjesto njih donesene odluke izuzetno upitne kvalitete.« Robin

Prior i Trevor Wilson, Passchendaele: The Untold Story (drugo izdanje, 2002.), str. 107. 151 World Crisis, 3. dio, 7. poglavlje. Već u rujnu 1918. godine Churchill je bio dovoljno zainteresiran za Sassoona da ga poželi upoznati; vidi: Gilbert, iv, str. 150.-151., što uključuje odlomak iz Siegfried's Journey (1945.) posvećen njihovu susretu. 152 J. P. Harris, Men, Ideas and Tanks: British Military Thought and Armoured Forces, 1903-39 (1995.), početne stranice. Načelnik je trebao predsjedati Odborom Admi-raliteta za kopnene brodove koji je u lipnju postao zajedničko tijelo Admiraliteta i Ministarstva rata. Harris priznaje da je Swinton imao važnu ulogu u kasnijem razvoju tenka, ali tvrdi da on nije bio njegov izumitelj, iako je tako tvrdio. 153 Harris, Men, Ideas and Tanks, str. 29.-31., te u Bond and Cave (ur.), Haig: A Reappraisal (1999.), str. 146.-147.; World Crisis, 3. dio, 14. poglavlje. 154 Važniji dijelovi ove predstavke objavljeni su u: World Crisis, 3. dio, 14. poglavlje, te u: Gilbert, iii, str. 591.-592. 155 Predstavka od 21. listopada 1917. većim je dijelom objavljena u: World Crisis, 3. dio, 12. poglavlje. 156 Predstavka od 16. ožujka 1918. godine, u: Gilbert, iv, str. 74. 157 Gilbert, iv, str. 62.-63., točan pretisak. 158 Edward M. Spiers, Chemical Warfare (1986.), str. 14. 159 Mislim na prve ozbiljne napade bombardera. Za međunarodne pravnike to je talijansko izbacivanje bombi na libijska plemena 1911. godine. 160 Ova vrlo duga predstavka u cijelosti je prenesena u knjizi World Crisis, 3. dio, 12. poglavlje te u prilogu N. Navodi koji slijede su sa kasnijih stranica. Valja primijetiti daje taj prijelaz na »mehaničku silu« koji je Churchill zagovarao još 1917. godine kasnije prihvatila Britanska vojska apsorbirajući pouke Prvoga svjetskog rata. Vidi: David French, Raising Churchill's Army (2000.), str. 275.-276., koji navodi riječi načelnika svih upravnih službi britanskih oružanih snaga iz 1927.: »Ne smijemo zaboraviti da je cilj nadomjestiti snagu mišića snagom stroja i tako smanjiti nepotrebne ljudske gubitke u ratu.« 161 Hilaire Belloc, Cautionary Verses, brojna izdanja. »Teta Jane« se prvi put pojavila u zbirci New Cautionary Tales. 162 Vidi: World Crisis, 3. dio, 13. poglavlje, blizu početka. 163 Nacrt neobjavljenih memoara Waltera Laytona, str. 170., u arhivi Trinity Collegea u Cambridgeu, Layton Papers, kutija 147. Referirane predstavke bile su naravno interne naravi, a ne važna i pozorno konstruirana pisma koje je Churchill slao Ratnom kabinetu. 164 Nacrt Laytonovih memoara, str. 173. Je li Churchill izmislio taj naziv? Prisjećajući se daje 1940. godine svoju spajalicu nazivao »stezaljkom«, možemo pretpostaviti daje to točno. 341 "''> Ovaj i sljedeći navodi su iz VV'<iil<( ( .iim.s, i dio, 1.' |>ogl,ivl|c, Ic* Layton je kasnije postao važna osoba na libcialno| stem britanskoga javnog života, isprva kao urednik Eamomista, a zatim kao predsjednik News Chmniihv. Postoji jedna njegova kratka biografija koja se povremeno poziva na njegove neobjavljene memoare: David Hubback, No Ordinary Press Baron (1985.). U tim aktivnostima Waltera Laytona u Prvome svjetskom ratu nije teško vidjeti nagovještaj vrlo korisne uloge koju je u odnosu prema Churchillu u Drugome svjetskom ratu odigrao profesor Lindemann. 167 Schwabovi brodograditeljski pothvati u Prvome svjetskom ratu navode na usporedbe s ulogom Henryja Kaisera u Drugom. Njegova kasnija važnost za Churchilla odnosila se na uklanjanje prepreka njegovim posjetima Sjedinjenim Američkim Državama 1929. te 1931.-1932. godine. 168 Isto se, naime, govorilo i za Dwighta Eisenhowera. 169 Gilbert, iv, str. 38. 170 Za to što su učinili ni riječ »sramotan« mi se ne čini pretjeranom. Duh konzervativne stranke imao je i svoju zločestu stranu. 171 Gilbert, iv, str. 41.-42. Gilbert ne komentira golemi značaj tih odlomaka. 172 Vidi, primjerice, njegovo pismo premijeru od 11. srpnja 1918. godine u: Gilbert, iv, CV, i, str.

342. 173 World Crisis, 3. dio, 13. poglavlje. 174 Gilbert, iv, CV, i, str. 343.-347. 175 W. R. Hancock, Smuts (1952.), i, str. 442., stvara dojam daje nakon osnivanja Odbora problem prioriteta bio riješen. On, čini se, nije bio upoznat s ovlastima Admiraliteta. Kao ni ostali. Nakon duge i uzaludne potrage za dobrim znanstvenim izvorima o ovom aspektu rata, ostaje mi se nadati da će neki dobro upućeni redaktor upotpuniti moju verziju. 176 Govor od 4. travnja 1917., u: Complete Speeches, str. 2545ff. Upravo ta njegova sposobnost pisanja govora kao stoje ovaj, štetnih po vladu, a u ovome slučaju i osobno po premijera, navela je Lloyda Georgea da ubrzo nakon toga pronađe za njega mjesto u vladi. 177 World Crisis, 3. dio, 20. poglavlje. 178 Svi navodi, osim »Polovina naših pogrešaka...«, dolaze iz govora od 4. travnja na koji smo se referirali u prethodnoj bilješci. 179 World Crisis, 3. dio, 10. poglavlje. 180 Pismo od 24. ožujka 1918. u: Gilbert, iv, str. 81.-82. 181 Hankeyjev dnevnik, bilješka za 24. ožujka koju prenosi Gilbert, iv, CV, i, str. 277. 182 The Aftermath, 2. poglavlje, »Demos«. 183 Second World War, i, str. 7. i 13. 184 Pratim prikaz događaja u ovoj čudnoj epizodi prema knjizi Roberta Rhodesa Jamesa, Churchill: A Study in Failure (1990.), str. 102.-124. Riječ je o vrlo dobrom opisu Churchillova protuboljševičkog ludila. 342 1H'' i.illii-n. iv, mi Hl I 'w' On i Trcnchaiđ tvorci su tog plana kop je zaposlio zrakoplovstvo, a nastao je dok ]c Churchill još bio u Ministarstvu kopnenih i zračnih snaga. Vidi: Gilbert, iv, str. 216.-218. 1H/ k])|iingje postao Woodlord 1945. i Churchill je zadržao mandat do kraja. Ova kom-plicirana epizoda podrobnije je opisana u: Geoffrey Best, Churchill: A Study in Greatness (2001.), str. 111.117. im World Crisis, 5. poglavlje. 189 Second World War, iv, str. 43. 81. Churchill nije bio jedini kojije trebao postupati pametnije; vidi: Raymond Callahan, »Churchill and Singapore«, u: Brian Farrell and Sandy Hunter (ur), Sixty Years On: The Fall ojSingapore Revisited (2002.). 190 Ovdje se pozivam na Royjajenkinsa, Churchill (2001.), str. 425.-427. Jenkins uvijek pozorno prati što je Churchill napisao i koliko je zaradio. 191 23. studenog 1932. 192 Navod iz: Rhodes James, Churchill: A Study in Failure, str. 245. Dio o pogibiji u bitci kao najuzvišenijoj sudbini prilično je zabavan s obzirom daje to načelo istovjetno Churchillovu vlastitu i često izrečenom mišljenju! 193 Baldwin ipak nije postavio Churchilla na novi položaj ministra za koordinaciju obrane u lipnju 1936. 194 Vidi: Williamson Murray, MacGregor Knox and Alvin Bernstein (ur.), The Making oj Strategy: Rulers, States and War (1994.), str. 408.-409. 195 Ovaj govor od 5. listopada 1938. u cijelosti je objavljen u Cannadineovu izboru, str. 129.-143. Naravno, također se javlja u Into Battle. 196 Second World War, i, str. 320. 197 Vidi: Into Battle, str. 160.-161., 181.-182. 198 Ta opsjednutost naslijeđena je iz 1914. Second World War, i, str. 458. 199 Zahvalan sam Correlliju Barnettu za njegovo tumačenje Pounda, koje smatram vjerodostojnim. 200 Stephen Roskill, kojije nakon dovršetka službene povijesti mogao sebi dati oduška, ističe daje glavni krivac za njihovo slanje bio Churchill. Vidi: Churchill and the Admirals (1977.), str. 200. 201 čitatelji njegove knjige Second World War koji se pitaju kako je Churchill mogao biti upućen u sve najraznovrsnije teme koje se javljaju u zbirci memoranduma u prilogu svakog sveska, naći će

objašnjenje u radu Statističkog odjela. 202 Službeni povjesničar, profesionalni pomorac kojije i sam točno znao što se događa, napisao je potkraj svojeg poglavlja o Norveškoj daje Churchill »tijekom ključnih razdoblja pomorskih operacija imao naviku provoditi velik dio vremena u Operativ-no-obavještajnom centru Admiraliteta pa je lako shvatiti njegovu sklonost da odatle preuzme izravnu kontrolu«, Stephen Roskill, The War at Sea, 1939.-1945. (1954.), i, str. 202. 203 Second World War, i, str. 511. 343 21H 205 206 207 208 209 210 211 212 213 Događaji u la ključna dvadeset i čctin sala predmet su vrlo različita itnn.iči-ii)a među ostalim i zbog toga što je Churchillov vlasnu opis tih događaja u: .Sci ond World War, i, str. 522.-524., netočan. Jenkinsov detaljan prikaz u: (Jnmhill, str. 582.-587., slijedi onaj Andrewa Robertsa u: The Holy Fox (1991.), 21. poglavlje. Second World War, i, str. 526. Je li ijedan drugi čelnik države u tom ratu učinio koliko i Churchill? Sumnjam. Volio bih vidjeti sustavnu usporedbu Churchillovih rezultata i onih Hitlera, Staljina i Roo-sevelta u Churchillovo vrijeme te, što bi zacijelo bilo najzanimljivije, onih velikoga demokratskog vođe iz jedne ranije epohe, Abrahama Lincolna. Takva usporedba nagoviještena je u dva vrijedna djela: Eliot A. Cohen, Supreme Command: Soldiers, Statesmen and Leadership in Wartime (2002.) i, nešto užeg nazora, Andrew Roberts, Hitler and Churchill: Secrets of Leadership (2003.). Montgomery, prema navodu iz: Oxford Companion to the Second World War (1995.). Churchill posvećuje cijelu stranicu tom nesretnom govoru u Second World War, i, str. 461. Roy Jenkins, Churchill (2001.), str. 610. Churchill je te događaje zanijekao na početku Second World War, ii, 1. dio, 9. poglavlje. Dramatičnost tih dana vješto je oživio John Lukacs, Five Days in London: May 1940 (1999.) Ispravnost te odluke osporilo je nekoliko povjesničara među kojima je to najprofesionalnije učinio John Charmley u: Churchill: The End of Glory. A Political Biography (1993.). Charmley je ukratko izložio svoju zgodnu priču koja seže isključivo do 1945. godine prema kojoj bi Velika Britanija, da su Chamberlain i Halifax bili pobijedili u raspravi u Ratnom kabinetu i zaključili mirovni sporazum s Hitlerom, mogla zadržati više svojih imperijalnih posjeda, opstanak njezine neovisnosti ne bi postao ovisan o Sjedinjenim Američkim Državama, a laburistička stranka ne bi bila pobijedila na poslijeratnim općim izborima. Te provokativne i nespretne hipoteze pale su na neplodno tlo. Svaka od njih već je sama po sebi prijeporna, ali objedinjene - čine nevjerojatnu pretpostavku da bi neovisna i slobodna Velika Britanija mogla opstati u neposrednom susjedstvu Europe kojom u cijelosti gospodari Treći Reich. Roy Jenkins, Churchill (2001.), str. 619., ispravno ga opisuje kao »jedan od najčudnovatijih i, možemo slobodno reći, u dobroj vjeri najbrzopletije sklepanih planova koji je ikada izašao iz britanskoga državnog mehanizma odlučivanja«. Stupanj histerije koja je vladala tog trenutka ilustrira činjenica da su među zagovornicima plana bili lord Halifax, Jean Monnet i Charles de Gaulle. Ta činjenica nije osporena čak ni u stručnim i korisnim knjigama o elementima koji su tada razjedinjavali britansko društvo, već se ocjenjuje kako je razdoblje 1940.-1945. ipak bilo »povijesno razdoblje u kojem je britanski narod bio u stvari ujedinjen [prihvativši gledište] da su, s obzirom na ratno stanje, svi 'u tome bili zajedno'«. Sonya O. Rose, Which People's War (2003.), str. 286.

Second World War, ii, str. 136. 344 Jl4 David Calmadme, /'/ic.S/vrilii-Mi/V\'imsI()ii ( imn /n/111 l>l>0.), sir. 5. Ova konsiia .'hir ka s Cannađmeovim izvrsnim uvodom pivi )r |>ul i>b]a\'l|cna pod naslovom /ilixiií, Coi/, ÍVürs un ti Swcat (1989.) 2r> Obraćanje putem radija od 30. ožujka 1940., u: Juto Battle, str. 183. 21(1 A. P. Herbertu: Winston SperiterC/iurdiilí: Servunto/Crownanc/Commonwea/th, urjamos Marchant (1954.), str. 106. 217 Prisjetimo se kako bi glumac Paul Eddington, igrajući ulogu ministra za upravne poslove u BBC-jevoj seriji Yes, Minister iz 1983. godine, otklizao u churchillovski jezik kada bi uvježbavao ganutljive ili dojmljive odlomke. 218 Isaiah Berlin nekoliko godina kasnije objavio je fantastičnu studiju intelektualnog sadržaja i psihološke snage tih govora pod naslovom Mr. Churchill fn 1940. Ta knjižica, objavljena bez nadnevka, s Johnom Murrayjem kao urednikom, isprva je bila dug esej u časopisima Atlantic Monthly (1949.) i Cornhill Magazine (iste godine). Neki odlomci citirani su i u: Geoffrey Best, Churchill: A Study in Greatness (2001.), str. 187.-188. i 333.-334. 219 Cannadine, The Speeches ojWinston Churchill, str. 11. 220 Navod je iz govora Aneurina Bevana od 2. srpnja 1942., o kojem je nešto više riječi u nastavku. 221 Ta slavna igra riječi nalazi se blizu početka njegova govora u Mansión Houseu 10. studenog 1942. Riječ je o istom govoru vedrog tona u kojem se narugao Amerikancima objavljujući kako nije postao prvim ministrom u Vladi Njegova Veličanstva da bi predsjedao nad likvidacijom Britanskog Carstva. 222 Njegov prevoditelj nije mislio da bi njegov govor valjalo početi baš na taj način, niti su to točne riječi kojima počinje Into Battle, ali Churchill je inzistirao na idiosinkratskoj verziji, što je francuske slušatelje ushitilo. Vidi Ismayeve: Memoirs (1960.), str. 175.-176., i Gilbert, vi, str. 856. 223 Govori od6. srpnjai 10. studenog 1944. Prva raketa VI palaje 13. lipnja, a prva raketa V2 8. rujna. Dobar opis njihova djelovanja i učinka na stanovništvo Londona i jugoistoka Engleske nalazi se u: Maureen Waller, London 1945, Lije in the Debris oj War (2004.) 224 2a sve to i ono što slijedi, vidi knjige Paula Addisona, The Road to 1945: British Politics and the Second World War (1975.) i Churchill on the Home Front, 1900-1955 (1992.), 10. i 11. poglavlje. 225 Taj vrlo dug radijski govor održanje 21. ožujka 1943.; vidi: Onwards to Victory, str. 33.-45. 226 Pretisak u: Peter Lewis, A People's War (1986.), str. 244. 227 Za kratak opis vidi: Best, Churchill, 4. poglavlje. 228 Jesu li ta stanovništva uistinu bila toliko ratoborna koliko su on i većina ostalih Britanaca vjerovala, ostaje otvorenim za raspravu, ali to je ovdje nevažno. 229 Into Battle, str. 166.-167. 230 Rasprave od 25. lipnja 1941. i 10. prosinca 1942. u tankoj knjižici Secret Session Speeches, Charles Eade (ur.) 345 2,1 Potkraj njegova govora ti zaključku velike knučke nis|>iave, 2. sipnj.i 11'I2 . Ilir lini oj the Beginning, str. 146.-147. 232 Second World War, tv, str. 814.-815. 233 Prvi naslov djelo je Marca Blocha (1946.), a drugi Ernesta Maya (2000.). 234 Jon Meacham, Franklin and Winston: Portrait of a Friendship (2003.), dobar je prikaz privatnih aspekata njihova odnosa. Warren Kimball, Forged in War: Churchill, Roosevelt and the Second World War (1997.) i John Charmley, Churchill's Grand Alliance: The Anglo-American Special Relationship, 1940-1957 (1995.) i nadalje ostaju ključna djela za proučavanje njegova političkog aspekta. 235 Second World War, i, str. 345. 236 Postojao je i politički uvjet: od Britanije se očekivalo da napusti svoje prijeratne snove o zadržavanju sustava posebnih trgovinskih i financijskih odnosa s bivšim kolonijama i dominijima

Britanskog Carstva, tzv. sustav povlaštenih carina. 237 The Unrelenting Struggle, str. 229.-237. 238 Za taj izračun zahvaljujem Paulu Addisonu i njegovu opsežnom članku u novom izdanju Oxford Dictionary of National Biography, čiji mije nacrt ljubazno dopustio vidjeti. 239 Još nisam naišao na povjesničara rata koji ne bi tvrdio da su bili korisni velikom savezu, kao što gaje Churchill volio nazivati. 240 Second World War, iii, str. 583., u poglavlju posvećenom planovima, 34. poglavlje. Da budemo precizni, bila je riječ o dva načelnika i jednome bivšem načelniku stožera, Dillu, koji je bio na putu za Washington gdje je trebao preuzeti vrlo važnu dužnost. 241 Second World War, iii, str. 579. 242 Neki autori vole reći daje njegovo raspoloženje bilo pro-američko, umjesto protubri-tansko. Menije on bio čisti primjer ovoga drugog. 243 Alex Danchev, »Being Friends: The Combined Chiefs of Staff and the Making of Allied Strategy in the Second World War«, u: Freedman, Hayes i O'Neill, War Strategy and International Politics (1992.), str. 208. 244 Churchill, čiju smo netrpeljivost prema Dillu već spomenuli, zaslužan je za to sjajno imenovanje samo u jednom smislu: stoje dopustio da se dogodi. Vidi: Danchev, Very Special Relationship (1986.) 245 Svojevrstan presedan predstavlja brzopleti odgovor saveznika na krizu koja je izbila na zapadnom bojištu 1918. godine, kada je maršal Foch imenovan vrhovnim zapovjednikom svih savezničkih armija. Međutim, to se odnosilo isključivo na njega. Na nižim razinama nije bilo nikakve integracije. Višenacionalne postrojbe pod zajedničkim zapovjedništvom od tog su vremena postale uobičajena pojava, osobito u NATO-u. 246 Vidi: Keegan, Churchill's Generals (1992.), str. 177. 247 Elizabeth Barker, Churchill and Eden at War (1978.), str. 226.-227'. Na 223. stranici Barker nudi mudru pretpostavku daje Churchill zapravo »čeznuo za nekom vrstom osobnog pobratimstvapo-oružju sa Staljinom«. 346 248 VkIi ili ugi svezak ii|i-gii\v lulogi|e »Svvonl ul I lunom«, ()//ii ris and ( .rnllrmni (izdanje Penguin), str. ?40. 249 »Staljin ne podnosi nikoga od tvojih ljudi iz vrha. Misli da mu se ja više sviđam« i tako dalje. Ti zgodni citati nalaze se u: Kimball, Forged in War (1998.), str. 145. Općenito odnose u tom trokutu detaljnije opisuju Robin Edmonds, The Big Three (1991), i Reynolds, Kimball i Chubarian (ur.), Allies at War (1994.) 230 Churchill daje točan opis kasnije epizode u: Second World War, iv, str. 678.-681. Jasno je da nikada nije povjerovao u priču Sovjeta. 251 Pisci kojima je Poljska na srcu nazivaju to »izdajom Poljske«. Ne znam kakvu je to praktički izvedivu akciju po njihovu mišljenju Velika Britanija (da ne govorimo o Francuskoj) mogla poduzeti koja bi bila popravila stanje u Poljskoj. 252 Second World War, vi, str, 198. »Borci hladnog rata« (muškarci i žene koji su sudjelovali u oblikovanju politike hladnog rata u SAD i SSSR-u) tumačit će to kasnije kao »odustajanje od Balkana«, ali s obzirom na okolnosti, potez je bio realističan i praktičan. 253 Second World War, iv, str. 428. 254 Second World War, iv, str. 433. »Njuška« su vjerojatno njemačka industrija i gradovi. Obratite pozornost na to da Churchill nije rekao »mekani, ranjivi dio trbuha Osovine«. Njegove riječi nisu bile dobro izabrane. Naime, talijanska vlada pokazala se dovoljno mekanom, ali talijanski teren nikako. 255 Vidi 14. poglavlje u nastavku za više informacija o pisanju tih šest svezaka. 256 Za kratak opis njihovih odnosa vidi: Geoffrey Best, Churchill: A Study in Greatness (2001.), 19. poglavlje; za cjelovit opis vidi: Francois Kersaudy, Churchill and de Gaulle (1990.). 257 Je li bio uspješan u vojno-strategijslam pitanjima, međutim, tema je brojnih pisanih radova i neprekidnih rasprava. Upravo u vrijeme pisanja ovog poglavlja pojavila se još jedna važna i dobra

knjiga: Douglas Porch, The Path to Victory: The Mediterranean Theater in World War Two (2004.) 258 Vidi: Reynolds, In Command of History: Churchill Fighting and Writing the Second World War (2004.), str. 169.-174. i 323. 259 Vidi: Second World War, ii, 12. poglavlje. »The Apparatus of Counter-Attack«. 260 Ovdje bih priznao određeni dug prema vrijednoj knjizi izraelskog istraživača Tuvije BenMoshe Churchill: Strategy and History (1992.). 261 To je sir Michael Howard vrlo jasno dao do znanja u svojim predavanjima Lees Know-les iz 1966. godine, objavljenim u: The Mediterranean Strategy in the Second World War. 262 Vidi: Ben-Moshe i Sheila Lawlor, Churchill and the Politics of Power, 1940-41 (1994.), i Charles Cruickshank, Greece, 1940-41 (1996.) 263 Second World War, iii, str. 269. 264 Porch, The Path to Victory, u svojem zaključnom poglavlju, na stranicama 664.-665., podsjeća nas koliko se zapravo uspješnim i korisnim pokazao »Anvil«; činjenica koju 347 ne it u1 saznati iz t I mrcini lovili radova. Na sir. 000. I\m li na/iva zamisao o 1 jul >lj.m skom usjeku čistom laniazijom. 265 Alanbrooke's War Diaries (2001.), str. 667.-668. 266 Za pojedinosti u kontekstu cijele, složene, veličanstveno ispričane priče, vidi: Norman Davies, Rising '44: The Battle for Warsaw (2003.). 267 Vidi njegov sažeti opis priče u: Second World War, vi, str. 409. Uklonio je iz svojeg rukopisa nekoliko kritičnijih i ustvari gorkih odlomaka jer u vrijeme nastanka knjige njegov prijatelj Ike već je bio u predsjedničkoj kampanji i on ga nije htio dovoditi u nepriliku. Vidi: Reynolds, In Command of History, str. 471.-472. 268 jhe Strategic Air Offensive against Germany glasi precizno deskriptivan naziv izvrsnoga službenog povijesnog prikaza koji su napisali C. K. Webster i Noble Frankland u 4 sveska (1961.). čitatelji koji žele saznati nešto o burnoj povijesti nastanka tog prikaza uživat će u Franklandovu autobiografskom djelu History at War (1998.) 269 Ta brojka od 4 000 ubrzo se pokazala nemoguće optimističnom. Da je doista bila pokušala ostvariti taj cilj, britanska industnja ne bi bila mogla proizvoditi gotovo ništa drugo. 270 Za više o tome vidi 15. poglavlje u nastavku. 271 Webster i Frankland, The Strategic Air Offensive against Germany, iii, str. 79.-80. 272 Zahvalan sam lady Soames što mije ljubazno dopustila da proučim Chequersov popis posjetitelja koji su bili ostali na ručku ili večeri. Ako je moje zbrajanje bilo točno, Harris je bio u Chequersu 12 puta 1942. godine, devet puta 1943. godine, pet puta 1944. godine (te jednom na poslijepodnevnom čaju zajedno s generalom USAAF-a generalom Eakerom) te tri puta prije nego što je rat završio 1945. Portalov zbroj je niži, ali je često ostajao preko noći što sa Harrisom nije bio slučaj - on je prenoćio samo jednom. Profesor M. R. D. Foot podsjetio me da iz toga ne bi valjalo previše iščitavati, budući daje Harrisov stožer bio udaljen samo nekoliko kilometara. 273 Odlomak iz: Thomas Wilson, Churchill and the Prof (1995.), str. 74., vrlo informativnog djela kada je riječ o kontroverzi koja je uslijedila. 274 Hinsley, British Intelligence in Second World War (1979.-1984.), ii, prilog br. 12. 275 Hinsley, u Blake i Louis (ur), Churchill, str. 426. 276 Stephen Roskill, Churchill and the Admirals (1977.), str. 139. 277 Reynolds, In Command of History, str. 481. Vidi 15. poglavlje u nastavku za detaljniju obradu etičkih i pravnih aspekata bombarderske ofenzive. 278 Second World War, iv, str. 165. 279 Njegovi kritičari samo su istaknuli da njegovi ciljevi nisu isključivo povjesničarski te da je priča o tom ratu mnogo složenija od prikaza u njegovoj knjizi. Ono što jest u njegovoj knjizi ostaje dio te priče, i to značajan dio. Kada je riječ o ekonomiji, i dalje poštujem rad Correllija Bametta Audit of War (1986.). 280 Slessor, The Central Blue (1956.), str. 278. 281 Za Bevina je vrlo brzo pronađeno zastupničko mjesto koje je bilo čvrsto u rukama laburista.

Anderson je otprije bio neovisan parlamentarni zastupnik Škotskih 348 sveučilišta, a pod C haiiihi'iiaiiioin i ministar unuiarn)ih poslova. Churchill ga je zadržao na tom položaju tlo Cliambcrlainove ostavke u rujnu. 282 U loj rečenici sažeta je grada brojnih knjiga. Dobar kratak prikaz također se može naći u: Margaret Gowin, »The Organisation of Manpower in Britain dunng the Second World War«, Journal oj Contemporary History, 7, 1. i 2. dio (1972.), str. 147.-167.; Peter Howlett, »New Light through Old Windows: A New Perspective on the British Economy in the Second World War«, Journal of Contemporary History, 28 (1993.), str. 361.-179., te u neprocjenjivom radu Thomasa Wilsona, Churchill and the Vroj (1995.), osobito u 6. poglavlju pod naslovom »Manpowerand Strategy«. 281 John Colville u John Wheeler-Bennett (ur.), Action This Day: Working with Churchill (1968.), str. 50.-51. 284 Ismayjev službeni naslov glasio je vojni tajnik Ratnog kabineta, ali Ismay je također, na jedan manje definirani način, bio najviši dužnosnik u Churchillovu vrlo pažljivo sastavljenom Ministarstvu obrane. 285 Memoirs, str. 168., 170. 286 Francis Williams, A Prime Minister Remembers (1961.), str. 45.-46. 287 John Keegan, Churchill's Generals (1992.), str. 7. 288 Ta njemačka mišljenja, ali i mišljenja njihovih britanskih kolega, temeljito su obrađena u: David French, Raising Churchill's Army (2000.), Dominick Graham i Shelford Bidwell, Coalitions, Politicians and Generals (1993.) te u netom izdanoj knjizi Maxa Hastingsa, Armageddon (2004.). 289 Vidi osobito njegove reakcije na predaje u Tobruku i Singapuru. Ali on je to primijetio još u norveškoj kampanji; vidi: Second World War, i, str. 510.-511. 290 Vidi: Danchev »Waltzing with Winston«, u: Paul Smith (ur.), Government and the Armed Forces (1996.), str. 204. 291 John Colville u: John Wheeler-Bennett (ur.), Action This Day (1968.), str. 78. 292 Second World War, iii, str. 710. 293 Rasprava od 1. i 2. srpnja 1942. 294 Vidi predgovor Alexa Dancheva cjelovitim memoarima sir Alana Brookea, Alanhroo-ke's War Diaries, ur. Alex Danchev i Dan Todman (2001.) 295 Stephen Roskill, Hanfeey: Man of Secrets (1974.), ili, str. 503., 505. 296 2. srpnja 1942., Hansard, 536. stupac. 297 Alan Bullock, Emest Bevin (2002.), uredio Brivati, str. 300. To je Bullockova verzija Bevinovih riječi. Moje tumačenje njihova značaja razlikuje se od Danchevljeva u: »Waltzing with Winston«, str. 199. 298 Kennedy, The Business of War (1957.), str. 249. 299 Elizabeth Nel (djevojački Layton) na televiziji, 15. siječnja 2004. 2a pretpostaviti je daje dobila dovoljno vremena za oporavak. 300 To pismo u kojem je moglo biti spomena o njegovu kasnom odlasku na počinak nalazi se u: Mary Soames, Speakingfor Themselves (1998.), str. 454.; veći dio tog pisma nalazi se takođeriu: Geoffrey Best, Churchill: A Study in Greatness (2001.), str. 180. 349 301 Ismay je uložio znatan trud kako hi opravdao samovolju svojega vnl|i-m>g gospodar.) - vidi, na primjer, str. 174. u njegovim memoarima Memoirs. Nisam primijetio, međutim, daje to itko drugi učinio. 302 Vidi: R. W. Thompson, Churchill and Morton (1976.). I južnoafričkog feldmaršala Smutsa također bi se moglo nazvati Churchillovim intimusom. Bili su dugogodišnji prijatelji, obojica uvjereni imperijalisti te skloni zamašnim gledištima o stanju u svijetu. Churchill se često dopisivao sa Smutsom obavještavajući ga o zbivanjima, o svojim razmišljanjima ili jednostavno tražeći njegov blagoslov - koji je Smuts u pravilu davao. Smutsove smirene procjene zapaljivih situacija vjerojatno su imale povoljan odnosno smirujući učinak na Churchilla.

303 Navodi iz sjajne biografije koju je napisao Charles Edward Lysaght, Brendan Bracken (1979.). Te ocjene potvrdio je Jason Tomes u novom izdanju Oxford Dictionary of National Biography. 304 Svjestan kritika na račun svojih bliskih odnosa s Beaverbrookom, Churchillje u knjizi Second World War, iv, str. 66.-67. posvetio dosta prostora pravdanju tih odnosa. 305 Uzalud sam tražio bilo kakvu znanstvenu ocjenu te epizode, iako je ona svakako potrebna. Najbliže tome došao je Anthony Furse u Wilfrid Freeman: The Genius behind Allied Survival and Air Supremacy, 1939-1945 (1999.). Naslov 8. poglavlja govori sam za sebe: »'Magic is Nine-Tenths Illusion': The Beaverbrook Myth« (»'Zabluda je de-vet-desetina čuda': Mit o Beaverbrooku«). Navedene riječi bile su Bevinov odgovor na Churchillovu primjedbu kako Beaverbrook čini čuda u Ministarstvu za proizvodnju zrakoplova. 306 Njegovi biografi priznaju da se tu, kao i drugdje, »nastavio dovoditi u sukob s drugima«. Maurice Dean je povjesničar čije su riječi navodili Anne Chisholm i Michael Davie: Beaverbrook: A Life (1992.), str. 396., 386. 307 Thomas Wilson, Churchill and the Prof (1995.), str. 213., kaže da ih ni u jednome trenutku nije bilo više od šest ili sedam. Wilson je moj glavni izvor, zajedno s Fortovom novom biografijom. U ono vrijeme bio je poznatiji pod nazivom Statistički odjel. 308 Bryan Hopkin, A Short Account of My Life (privatna naklada), str. 18; sir Bryan, kojem zahvaljujem na ljubaznosti i daru njegove knjige, bio je Profesorov privatni tajnik od studenog 1941. do sredine 1944. 309 Churchillovi War Papers, ii, str. 933n. 310 Danchev to pripovijeda u svojem zgodnom eseju »Waltzing with Winston«, str. 208. Taj uzvratni pogled ravno u oči bio je tim strasniji jer je dolazio kroz okrugle naočale debelih okvira. 311 Prihvaćam zaključak Alexa Dancheva da Ironside nije dao ostavku, kao što je Churchill napisao u svojim ratnim memoarima, već je na to bio prisiljen. Vidi: »Waltzing with Winston«, str. 197. 312 Također bi se moglo reći s priličnom uvjerljivošću da čak ni visoki djelatni časnici nisu pozvani nuditi svoje mišljenje o problemima visoke politike. Stephen Roskill nudi dva naizgled uvjerljivija primjera osvetoljubivosti u: Churchill and the Admirals (1977.), str. 94. 350 Sfuma Wut U War, u, Mr. 15. Id. Rad SOM -a još uvijek nije dokraja razjašnjen. Pollar kratak opis nalazi se u Clic Oxford Companion to the Second World War, a njegov je amor njihov glavni povjesničar (i bivši član) M. R. D. Foot, kojem sam zahvalan za dobar savjet i više puta iskazanu ljubaznost. 111 David Stafford, Churchill and Secret Service (2000.), str. 2. Je li ta priča vjerodostojna ili lažna? General Groves navodno je rekao o usporedivoj ustanovi u Los Alamosu: »Okupili smo ovdje uz veliku cijenu najveću zbirku luđaka koja je ikada zabilježena.«, Martin Green, Children oj the Sun (1977.), str. 387. Uh Christopher Andrew, u: Malcolm Smith i Ralph Erskine (ur.), Action This Day (2001.), str. 14., ponajbolja knjiga za uvod u priču o Bletchley Parku. Pretisak ove druge, koja nosi potpis Turinga, Welchmana, Alexandera i Milner-Barryja, nalazi se u knjizi F. H. Hinsley, British Intelligence during the Second World War, ii, 3. dodatak. 317 Tu sam rečenicu preuzeo iz veličanstvena novog Churchillova muzeja u Ratnim prostorijama Kabineta. 318 Mary Soames, Clementine (1979.), kraj 22. poglavlja. 319 Moran, The Struggle for Survival (1996.), 22. lipnja 1945. 320 Složena povijest Ratnih prostorija Kabineta prekrasno je ispričana u knjižici Imperijalnoga ratnog muzeja, Cabinet War Rooms, autora Petera Simkinsa (1983.). 321 Second World War, iv, str. 411. 322 Navod je Martina Gilberta, a prenijela gaje Mary Soames u Speaking for Themselves: The Personal Letters of Winston and Clementine Churchill (1998.), str. 469. 323 Celia Sandys, Chasing Churchill (2003.), str. 152. U predgovoru njezine knjige nalazi se praktičan kronološki popis svih njegovih putovanja izvan Ujedinjenog Kraljevstva. 324 Second World War, iv, str. 604.-605.

325 Moran, The Struggle for Survival, 14. kolovoza 1944. 326 Second World War, iv, str. 628.-629. 327 Second World War, ni, str. 381.-382. 328 Second World War, iii, str. 556. 329 Soames, Speakingfor Themselves, str. 459.-461. Mothersill je bio zaštićeni naziv lijeka. Lyttelton je bio ministar kojeg je Churchill možda pogrešno smatrao odgovornim za racioniranje tržišta odjećom prema kojem su pojedinci dobivali fiksan broj kupona (npr. jedan kupon za par čarapa, pet za haljinu) koje su mogli potrošiti prema svojoj želji. 330 Sarah Churchill, Keep on Dancing (1981.), str. 66. Zvale su ga »Papa«. 331 Njihova najmlađa kći Mary (Soames) uredila je i izdala velik broj tih pisama u Speakingfor Themselves. Njegova ratna izbivanja od kuće bila su ustvari toliko nabijena poslovima i obvezama da nije pisao onoliko često kao prije i poslije rata. 332 Soames, Speakingfor Themselves, str. 463.-464. Bilo je tipično za njega da ipak imenuje svojeg prijatelja. 333 Soames, Clementine Churchill, 23. poglavlje. 351 3,4 Soamcs, Clementine i'.Unit hill, 21. poglavlje. 335 Njegovo novinarsko iskustvo i obiteljske veze očigledno su ga |ire|iorneili za ta| |h>-sao. S druge strane, nemoguće je ne posumnjati da zapovjednici na terenu nisu bili ludi za tim da ga imaju u svojoj postrojbi. 336 Većina toga okvirno se temelji na knjizi Anthonyja Kempa, The SAS at War (1991.) te na biografiji Randolphova sina Winstona, His Father's Son: The Lije oj Randolph Churchill (1997.). Njihove priče nisu uvijek istovjetne. 337 Vidi: Sarah Churchill, Keep on Dancing (1981.), 5. poglavlje. 338 Sarah Churchill, Keep on Dancing, str. 70. 339 Ove informacije i navodi preuzeti su iz knjige lorda Morana, odnosno iz bilješki za spomenute nadnevke. 340 Harold Macmillan, War Diaries, 1943-45 (1984.), str. 337.-339. 341 Douglas Porch, The Path to Victory (2004.), str. 528. (navodno citira Blumensona). Churchillova uloga u planiranju te operacije temeljito je istražena i možda previše naglašena u knjizi Carla d'Estea, Fatal Decision: Anzio and the Battle jor Rome (1991.) 342 Moran, 27. prosinca 1941. 343 Odluka o tome hoće li.ili neće objaviti svoj osobni dnevnik i razmišljanja o svojim godinama s Churchillom nije bila ništa manje teška od one koju je morao donijeti u Bijeloj kući, iako je bila oslobođena vremenskog pritiska. Objavljivanje dnevnika značilo je - barem u tehničkom smislu kršenje Hipokratove prisege kojom je zajamčena tajnost svega što se zbiva između liječnika i njegova pacijenta. Njihovo neobjavljivanje značilo je zanemariti očekivanja javnosti da sazna pojedinosti o najvećem Englezu dvadesetog stoljeća koje joj nitko drugi nije mogao otkriti. Moran je namjerno potražio savjet mnogih ljudi, utvrdivši kako je podjednak broj pametnih ljudi bilo za odnosno protiv objavljivanja dnevnika. Na razočarenje obitelji i dobrobit čovječanstva, dnevnik je naposljetku objavljen. 344 previše se važnosti pridavalo Churchillovu »Crnom psu«, kako je nazivao depresiju koja je navlačila tamne oblake nad pojedina ranija razdoblja njegova života i koja se kasnije iznova vratila. (Neobičan izraz ima korijene u popularnom izrazu za loše raspoloženje, »imati crnog psa na ramenu«.) »The Struggle for Survival« (»bitka za opstanak«) nad kojom je Moran bdio bila je bitka za Churchillovo srce i pluća, a ne za njegov um. 345 Nijedan kritični povjesničar nije dosad istraživao, niti je ijedan bio pozvan istraživati, Moranove izvorne zabilješke. Moranov sin, drugi lord Moran, objavio je ratna poglavlja uz nekoliko dodataka i zanimljiv uvod, ali bez analitičkog komentara: drugi lord Moran: Churchill at War, 1900-45 (2002.). 346 Skratio sam dio opisa Molotovljeva govora. 347 Tri dana kasnije Brooke je uživao u samotnjačkoj večeri koja se sastojala od dva kuhana jaja i

čaja prije odlaska u Boljšoj Teatar: vidi zabilješku od 13. listopada. 348 Diaries, 9. veljače 1945. 349 Moran, 17. veljače 1945. 550 Second World War, vi, str. 348.-349. 352 1,1 ( inaili I'.iwlr. I he Will dini ( olowl Warden ( 1974). sU lol. I lune lull |c prupuslio reci tla su mu kasnije dah pm nešto drugo. »Nisam znao šio ]i' lo. Naizgled vrlo gadan koktel. Kasnije sam otkrio da je riječ o alrodizijaku«, Gilbert, vii, str. 1225., citirajući bilješku koju je Churchill osobno diktirao tijekom pisanja sveska. «2 Warren Kimball, Forged in War (1997.), str. 140. 3,3 U ovim kao i u ostalim odlomcima o Churchillovu obiteljskom životu, u potpunosti se pouzdajem u biografiju Clementine Churchill koju je napisala njezina kći Maty So-ames te na naše razgovore na koje je ljubazno pristala. 354 War Speeches, vi, »Victorv« (1946.), str. 224. Gilbert, viri, str. 119n., kaže daje osobno sastavio nacrt u Chequersu prethodnog vikenda. Parlament u to vrijeme nije zasi-jedao. 355 Esej izvorno iz časopisa Pall Mali Magazine, rujan 1924. Pretisnut kao jedno od poglavlja u njegovom Thoughts and Adventures (1932.). 356 Memorandum Peierls-Frisch, veljača 1940., prenijela Lorna Arnold u: Cold War History, 3 (2003.), str. 124. 357 To je u Lindemannovu arhivu otkrio mr. Michael Gottesman kojem zahvaljujem na primjerku njegova sjajnoga magistarskog rada iz 2003. godine »Winston Churchill and Nuclear Weapons, 1945-1955«. Veliko je zadovoljstvo spoznati da smo potpuno neovisno jedan o drugome došli do sličnih zaključaka. 358 Također pretisnuto u: Thoughts and Adventures. Skratio sam srednju rečenicu. 359 Pismo je stvarno bilo proizvod zabrinutih znanstvenika. Priča o njemu i o tome kako su predsjedniku skrenuli pozornost na njega nalazi se u: Richard Rhodes, The Making of the Atomic Bomb (1988.), str. 304.-314. 360 Jesu li dobro računali? Gowing opisuje kako su »Peierls i Frisch pokazali svoj memorandum profesoru Oliphantu koji gaje u ožujku 1940. poslao sir Henryju Tizardu koji gaje pak poslao G. P. Thomsonu« koji gaje pokazao profesoru Cockcroftu, i tako dalje. Postoje vrlo čitki opisi njihova fenomenalnog izračuna u: Rhodes, The Making of the Atomic Bomb, str. 321.-325. te u sjajnoj knjizi Margaret Gowing, Britain andAtomíc Energy, 1939-45 (1964.), str. 40.-43. U ovim odlomcima moj glavni izvor je Gowing. 361 Informacije o britanskim nuklearnim istraživanjima bile su jedna od brojnih britanskih »tajni« koje su Henry Tizard i John Cockcroft ponijeli sa sobom u Washington za potrebe razmjene ujesen 1940. 362 Navod iz: Gowing, Britain and Atomic Energy, str. 106.; također (bez primjerenog tumačenja) u: Second World War, iii, str. 730. 363 Gowing, Britain and Atomic Energy, str. 123. Možemo samo pretpostaviti daje Churchill htio da Velika Britanija nastavi sa samostalnim radom te daje dobio savjet daje ona za to sposobna. 364 Navod.iz službenih radova lana Clarka i Nicholasa Wheelera, The British Origins of Nuclear Strategy (1989.), str. 36.-37. 365 Bomba koja je odjeknula bio je »Conantov Memorandum«, iz: Gowing, Britain and Atomic Energy, str. 156.-157. 353 (.lowing, Britain and Atomu l:neigy, sir. 10*5. -• 1 71. 367 Peta odredba odnosila se na osnivanje Odbora za zajedničku politiku (u VVaslungco-nu: tri Amerikanca, dva Britanca ijedan Kanađanin) koji bi nadgledao surađn]u i doveo zajednički projekt do realizacije. 368 Gowing, Independence and Deterrence: Britain and Atomic Energy, 1945-52, 2 sveska, (1974.), i, str. 163n. 369 Gowing, Britain and Atomic Energy, str. 355., blago primjećuje daje to »bio jedan od manje

sretnih premijerovih dana«. Mogla je reći i daje bio vrlo loš. Gilbert taj događaj uopće ne spominje. 370 Gowing, Britain and Atomic Energy, str. 447. 371 Gowing, Britain and Atomic Energy, str. 341.-342. Gilbert, vii, str. 970n., kaže daje Churchillov primjerak bio pohranjen na sigurno u Ratnim prostorijama Kabineta. 372 Gowing, Britain and Atomic Energy, str. 372. 373 Ronald Spector, Eagle against the Sun (Penguin, 1986.), str. 546. 374 John Ehrman, Grand Strategy, v, str. 302.-303.; navodi se također u Gar Alperovitz, The Decision to Use the Atomic Bomb (1995.), str. 243. Churchill je ugradio te fraze u potsdamski dio knjige Second World War, vi, str. 555. 375 U nekim drugim pitanjima »jamstva dana Japanu ... bila su krajnje velikodušna«, kao stoje Churchill izvijestio Zastupnički dom 16. kolovoza 1945. Kada je riječ o tom nedostatku eksplicitnosti, postojali su dobri razlozi za nj. Ako se bomba u slučaju upotrebe pokaže manje strašnom od očekivanog - jer iako je test bio uspješan, »drugi uspjeh« ne bi nužno bio zajamčen volja Tokija da se nastavi boriti možda ne bi bila oslabljena. 376 Objavu je moguće pročitati u: Second World War, vi, str. 556.-557. Također u: Gowing, Britain and Atomic Energy, 9. dodatak. 377 Second World War, str. 198. 378 Vrlo brzo nakon prekida neprijateljstava, Brooke je, kao i svi ostali visoki zapovjednici izuzimajući Hanisa, dobio je plemićku titulu i postao lord Alanbrooke. Radi lakšeg snalaženja u ovoj knjizi on će ostati sir Alan Brooke. 379 War Diaries, vi, str. 198. 380 pjya i gotovo jedinstvena reakcija na taj govor bili su šok i neodobravanje tako daje predsjednik osjetio potrebu naglasiti da on nije znao što će Churchill reći. Danas to nitko ne vjeruje. Truman i nekolicina ostalih u Kanadi i Washingtonu bili su upoznati sa sadržajem govora i slagali su se s njime, vjerujući kako Churchill može nekažnjeno reći stvari koje se nijedna druga javna osoba nije usudila izgovoriti. Vidi: Ramsden, Man oj the Century (2002.), 4. poglavlje. 381 Preokrenuo sam redoslijed riječi (zadržavajući, naravno, izvorni smisao) u posljednjem navodu; vidi Cannadineovo Penguin izdanje Speeches, str. 299. 382 Kao što se može očekivati s obzirom na naslov, ovo je razdoblje korisno obradio David Carlton u Churchill and the Soviet Union (2000.), 6. poglavlje. Budući daje vrlo malo bilo kakvih dokaza, Carlton je prisiljen nagađati kao uostalom i svi ostali koji pišu o njemu, o tome stoje ponekad Churchillu bilo na umu. »Winston Churchill 354 ami Nik leu Weapons*, sir, 55 zakl|iii u|e da |c i liim lull samo j i-t 11 u u 11 |aviu> |>rogo-vono u prilog upotrebe nuklearnog oružja, a to ]e ImI.i poluslužbena |>ngoda na svečano| večeri u New Yorku čiji je domaćin bio I leury I uce. in i jsjc znam j<aiKO drugačije protumačiti njegova razna spominjanja ove stvari u njegovom govoru u Zastupničkom domu parlamenta od 7. studenog 1945. 184 Bio je također i vrlo zaposlen budući da je iznova bio prisiljen zarađivati za život pisanjem, planirajući svoje memoare i povijest rata koje je želio napisati, te javnim nastupima u ulozi neprijeporno najvećeg državnika u svijetu i glavnog osnivača Vijeća Europe. 385 Bolna i složena priča prekrasno je ispričana i otkrivena u knjizi Margaret Gowing, Independence and Deterrence, u nastavku njezine knjige Britain and Atomic Energy. U tome volummoznijem nastavio: koji je i sam izašao u dva sveska od nezamjenjive pomoći bila joj je Loma Arnold čijoj mudrosti, naobrazbi i prijateljstvu i ja osobno mnogo dugujem. 386 Ti sporazumi, zatim »Washingtonska deklaracija« od 15. studenog 1945. i »Memorandum Groves-Anderson« od 16. studenog 1945. nalaze se u: Gowing, Independence and Deterrence, i, str. 78.-86. 387 Gilbert, viii, str. 572.-573. 388 Pismo od 12. veljače 1951. u: Gilbert, vii, str. 595. To mora biti pismo koje spominje (bez nadnevka) Gowing u Britain and Atomic Energy, str. 313. Izbor trenutka je neobičan. Ako je uopće namjeravao napisati takvo pismo, zašto ga nije napisao ranije? Možda zbog toga stoje 12. veljače

već bio u pripremama za poziv na izglasavanje povjerenja vladi koji je prema planu trebao uputiti 15-og, optužujući premijera za slabost, što je uistinu i učinio. S obzirom da se Attlee ipak potrudio u povjerenju izvijestiti Churchilla o stvarnom stanju, bio je to pomalo prljav trik. Vidi: Hansard, 15. veljače 1951., stupac 630. 389 Nadnevak je 16. veljače 1951., u: Gilbert viii, str. 596. 390 Valja se nadati da će knjiga sir Marracka Gouldinga Peacemonger (2002.) o njegovu sudjelovanju u mirovnim misijama UN-a pomoći ispraviti definiciju koju nudi Chambers' English Dictionary (1988.): »mirotvorac iz točke gledišta onih koji ga smatraju sentimentalnim zabadalom«. 391 Govor održan u vlastitom izbornom okrugu 6. listopada 1951. 392 Za živahnu raspravu o toj temi vidi zaključne stranice 6. poglavlja knjige Petera Hen-nessyja The Secret State: Whitehall and the Cold War (2003.) 393 Zrakoplovi B-29 koji su stigli u ljeto 1948. godine u stvari još uvijek nisu bili opremljeni za prihvat nuklearnog tereta. To se promijenilo sredinom 1950. Margaret Gowing, Independence and Deterrence: Britain and Atomic Energy, 1945-52, 2 sveska (1974.), i, str. 311n. 394 Vidi: Gowing, Independence and Deterrence, i, str. 314.-315. 395 Naravno, proces njihova izmještanja mogao bi biti dugotrajan. čitatelji se možda sjećaju sukoba između britanskog premijera i američkoga državnog tajnika u izvrsnoj televizijskoj političkoj drami A Very British Coup. 355 'yfl C Jnuvhill je raspolagao tap lim obavještajnim podacima o I ioni! Millennia, vidi: David Stafford, Chmrliill and Secret Seivne (2000.), str. }7r>„ 178.-370. 397 Gilbert, vri, str. 538. 398 Gowing, Independence and Deterrence, i, str. 234.-235. 399 Ovo strastveno kontemplativno pismo može se u cijelosti naći u: Second World War, vi, str. 431.-434. 400 Collected Speeches, vii, str. 7043.-7044. 401 Ernest Bevin prema navodu Hemyja Pellinga, Winston Churchill (1974.), str. 582.; Moran, 15. lipnja 1954. 402 Taj nategnuti odnos lijepo se može vidjeti u knjizi Johna Charmleyja Churchill's Grand Alliance: The Anglo-American Special Relationship, 1940-1957 (1995.), odnosno Petera G. Boylea (ur.), The Churchill-Eisenhower Correspondence,1953-55 (1990.). Praktičan sažetak nalazi se u: Geoffrey Best, Churchill: A Study in Greatness (2001.), str. 292.-298. 403 Ovaj značajan govor, osim u Hansardu pod nadnevkom 11. svibnja 1953., također se može pročitati u knjizi Complete Speeches, viii, str. 8475.-8485. Martin Gilbert prenosi njegove dijelove, ukrarko opisujući okolnosti neslaganja Amerikanaca i britanskog Ministarstva vanjskih poslova u: Gilbert, viii, str. 828.-832. 404 Vidi poluodvojeni četvrti svezak njegove serije World Crisis, The Aftermath (1929.), 2. poglavlje čiji naslov u stvari glasi »Demos«. 405 Odlomak dalje glasi: »Oslobodivši sile pakla, Njemačka je uvjerljivo predvodila u takvom teroru, ali slijedili su je korak po korak očajne i u konačnici osvetničke nacije na koje je bila nasrnula. Svaka povreda čovječnosti ili međunarodnog zakona plaćena je s kamatom.« To nije posve točno. Izravna odmazda nije bila moguća, primjerice za zločine počinjene nad belgijskim civilima te na teritoriju sjeveroistočne Francuske; oni su osvetu zahtijevali, razumljivo, nakon završetka rata. 406 Gilbert, iv, str. 913.-914. Te rečenice upotrijebljene su gotovo riječ za riječ na drugoj stranici The World Crisis. 407 Mnogo više pojedinosti o britanskoj bombarderskoj kampanji nalazi se u 9. poglavlju ove knjige, odnosno u 15. poglavlju u nastavku ove knjige. 408 Zbog praktičnih razloga služim se uvriježenim izrazima A-bomba i H-bomba. Obje te eksperimentalne eksplozije, poput njihova Adama i Eve u Alamogordu u srpnju 1945. godine, ispravno su opisane kao »naprave« za koje još nije postojao nikakav način prijenosa do željenog cilja. Tom Lehrer je to krivo protumačio kada je, predstavljajući svoju pjesmu » Who's Next?«

(»Tko je sljedeći?«), usporedio američku kritiku ruske »bombe« s njezinim licemjernim stavom kako ona raspolaže samo »napravom«. 409 Dairy Herald ,17. studenog. Daily Mail je u svojem izdanju istog nadnevka objavio prilično senzacionalan naslov: »SAD izazvale eksploziju H-bombe ... 1 000 puta gore od A-bombe«, itd, 410 Za više pojedinosti o raspravi o tome je li ruska naprava bila »prava hidrogenska bomba« ili ne, vidi: Lorna Arnold, Britain and the H-Bomb (2001.), str. 27.-29. Ona na356 gLiš.iva il.i |c 1,1 homlu, in.i kakav Ino ii)ivin ispiavan opis, obećavala !>ol|ii iskoristivost za vo|iu' svilu- oil napiavi- cksplođirane na limvcioku. ¦"' Moran, The Struggle joi .Survival, i. sluđenog 1 953. 4I-' Gilbert, viii, str. 952. 411 Zastupnički tlom parlamenta, 1. ožujka 1955. Druga prilika također je bila u parlamentu, 12. srpnja 1954. 4'4 Dane 23. i 30. ožujka 1954., Hansard, stupci 1050.-1054. te 1840.-1846. 4I'' Manchester Guardian, 23. ožujka 1954., str. 1. 41(1 U ovome odlomku uglavnom se pouzdajem na: Arnold, Britain and the H-Bornb, str. 49.-57. 417 Arnold, Britain and the H-Bomb, str. 54., te Gilbert, viii, str. 999.-1000. i 1029. 418 John Colville zabilježio je u svoj dnevnik 2. srpnja 1954. daje starac bio i »okrutan i bezobziran« u ovoj stvari. 419 Gilbert, viii, str. 1025. i 1036. Privatno je ipak nastavio govoriti o njezinim mogućim prednostima. 420 Za primjere takve sentimentalnosti vidi: Moran, 10. siječnja 1952. te 24. srpnja 1954. 421 12. srpnja 1954., Hansard, stupci 46.-47.; moj kurziv. 422 The Speeches oj Winston Churchill, ur. Cannadine (1990.). Naslov izdanja u tvrdom uvezu (1989.) bio je Blood, Toil, Tears and Sweat (»Krv, muke, suze i znoj«). Primijetio sam da se ovaj tekst u nekoliko pojedinosti razlikuje od onoga u Hansardu. Moran, The Struggle jor Survival, 1. ožujka 1955., navodi kako je Churchill rekao da gaje pripremao dvadeset sati, uz dodatnih osam sati koje je potrošio na provjeru činjenica. 423 »Churchill: Another 'Farewell Performances bio je njihov naslov 2. ožujka; politički ne sasvim netočno, ali ipak zlobno. 424 Za sve referencije za dnevne listove u prethodnim odlomcima zahvaljujem privatnom izvoru. 425 Malenkovljev govor od 12. ožujka 1954., kako ga prenose Y. Smimov i V. Zubok u knjizi Cold War International History Project Bulletin Centra Woodrow Wilson, 4 (jesen, 1994.), str. 15. 426 y\for\d Crisis, početak 1. sveska, 2. poglavlje. 427 My Early Life, 13. poglavlje. 428 My Early Lije, 5. poglavlje. 429 Pismo navedeno u 1. poglavlju ove knjige. 430 Randolph Churchill, i, CV, i, 1. dio, str. 585. 431 T. A. Heathcote za 1887. godinu daje broj od 73 000. Dvadeset godina kasnije bilo ih je više od 100 000. Te procjene nalaze se u njegovim prilozima za Chandler i Beckett (ur.), The Oxford History oj the British Army (1994.). 432 Primjera ima mnogo u: David Reynolds, In Command ojHistory: Churchill Fighting and Writing the Second World War (2004.). 357 Alllccjcvđojirinos Obseiverovoj kii|ižici ii h-n u >i igali uli csc|,i, ( luni luli. / >\- /11 s ( iiiiiiin porarics (1965.). Medu ostalim uglednicima koji su dali doprinos to| kii|ižiei bili mi Dean Acheson, Ane urin Bevan, sir lan Jacob te Earl Wintenon. 434 Također gaje dirnula srčanost Ivane Orkanske kao spasiteljice nacije tako daje i njoj dao mnogo prostora, kao daju je želio prikazati kao primjer iz njemu najdraže strane zemlje. 435 Isaiah Berlin, Mr. Churchill in 1940, str. 12.-13. 436 Najznačajnije djelo tog naraštaja bilo je The World Crisis by Winston Churchill: A Criticism, lorda Sydenhama od Combea i drugih (1930.). 437 Priora su zanimali samo najpoznatiji svesci, oni o ratu 1914.-1918. On ne pokriva sljedeća dva

sveska, The Eastern Front i The Aftermath. 438 Vidi: Roy Jenkins, Churchill (2001.) te Reynolds, In Command of History. 439 Najpraktičniji vodič kroz revizionizam 1930-ih je Donald Cameron Watt, »Churchill and Appeasement« u: Blake i Louis (ur.), Churchill (1993.) 440 Prema Reynoldsu, In Command of History, str. 57.-58. 441 Stavio je svoje dnevnike na raspolaganje Arthuru Bryantu koji ih je iskoristio kako bi napisao The Turn of the Tide (1957.) i Triumph in the West (1959.). Kako je Churchill još uvijek bio živ, Bryant je izostavio najžešće Brookeove udarce. Cijeli, neokljaštrem tekst Diaries dostupan je u izdanju Alexa Dancheva i Daniela Todmana (2001.). 442 Dva dokumentirana izraza ove značenjima nabijene duhovitosti navodi John Rams-den u svojem nastupnom predavanju na Queen Mary and Westfield Collegeu iz 1966. godine, »That Will Depend on Who Writes the History*: Winston Churchill as His Own Historian, str. 3. 443 Vidi: Reynolds, In Command of History, 1. i 2. poglavlje, te naslovi u kazalu »Jouma-lism« i »Writings« u: Jenkins, Churchill. 444 Esej »Shall We All Commit Suicide?«, kasnije pretisnut u knjizi Thoughts and Adventures. Njegova predviđanja užasa budućih ratova (uključujući, kao što smo vidjeli, atomsko oružje) te njegovo završno zagovaranje potpore Ligi naroda - »jedinom putu prema sigurnosti i spasu« bili su toliko neobični i neočekivani da je to izazvalo neku vrstu senzacije. Vidi: Gilbert, v, str. 50. 445 Valja reći da njegova otvorenost prema pridošlicama nije obuhvaćala i ljude crne boje kože koji u Velikoj Britaniji nisu bili brojni sve do nakon 1945. Iako je njegovu vladu iz 1951. zabrinjavala socijalna reakcija na imigraciju s Kariba, nije poduzela ništa korisno kako bije stavila pod nadzor. 446 Niti je od ikakva značaja činjenica daje Churchill, kao i mnogi drugi koji rade na velikim projektima, zaposlio ljude koji će mu pomoći s istraživanjem. Među tim ljudima bio je i učeni Maurice Ashley koji pripovijeda o tom iskustvu u: Churchill as Historian (1968.). J. H. Plumb stručno izlaže prednosti i mane knjige u svojem prilogu za: Churchill: Four Faces and the Man (1968.). 447 Oba navoda nalaze se potkraj knjige Marlborough, üi, 10. poglavlje. 448 Sa susjednih stranica u: Marlborough, ii, 5. poglavlje, »The Structure of the War«. 358 440 Miiilbniouyl). ii, 21. poglavlje. Uzima|iu'i u obzir očiglednu Inpeibolu, trebali bismo se pnsjciiti da u svo|im sveobuhvatnim prikazima buaka i hunhill nikada nije propustio istaknuli zasluge onih kop mi n> zaslužili, neovisno o njihovoj nacionalnosti. 4,0 Marlborough, ii, 26. poglavlje. 411 To je možda naizgled previše dobro da bi bilo istinito, ali potvrdu je dao priznati stručnjak David Chandler u: Marlborough as Military Commander (1973.) 4,2 Ovaj i prethodna dva odlomka uzeti su iz 2. sveska, 5. poglavlja. 453 Početak u: Marlborough, ii, 5. poglavlje. 4,4 Pismo njegovoj supruzi na kraju knjige Marlborough, ii, 18. poglavlje. 45,5 Spencer Wilkinson, War and Policy (1910). Valja primijetiti daje kukavičluk bio-ne-moralan. 456 History of the English-Speaking Peoples, iii, str. 275. 457 World Crisis, 1. dio, 8. poglavlje. 458 World Crisis, 1. dio, 3. poglavlje. 459 World Crisis, 1. dio, 3. poglavlje. 460 Gilbert, vi, str. 618. 461 Govor od 12. studenog 1940. u: The Unrelenting Struggle (1942.), str. 2. 462 Marlborough, iv, str. 600. 463 Najvažniji kritičar bio je chichesterski biskup George Bell sa svojim promišljenim pitanjima o djelovanju Bombarderskog zapovjedništva. Vrijedi se prisjetiti da su se pacifističko i kritikantsko pisanje pamfleta, slanje otvorenih pisama tiskovinama, održavanje javnih sastanaka i drugi oblici kampanje nastavili cijelo vrijeme rata. 464 Ispis Ženevske konvencije iz 1864. godine stao bi na jednu stranicu papira; četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine zauzimaju 220 stranica u Schindler i Toman Laws of Armed Conflict (2. izdanje, 1981.).

465 Na krilima neodoljivog saveza »Trećeg svijeta«, novih država, sovjetskog bloka i humanitarnoga javnog mišljenja u nesovjetskom svijetu ti zahtjevi će biti vrlo brzo ispunjeni u Dodatnim protokolima Ženevskim konvencijama iz 1977. godine. Vidi: Best, War and Law since 1945 (1994.). 4« Second World War, v, str. 264.-265. 467 Colville, Fringes of Power (1986.), i, str. 417. 468 vidi: The End of the Beginning (1943.), str. 156. Objedinio sam dvije rečenice. 469 Novinarima u New Yorku 1. veljače 1946. u: Gilbert, viii, str. 190. 470 Gilbert, viii, str. 285. Možemo samo nagađati kako bi glasila njegova optužnica. 471 Za više o incidentu s Fisherom, vidi: Best, Churchill, str. 61.; za mine, Second World War, i, str. 447., 1 Gilbert, iii, str. 93.-94. 472 Harris, Bomber Offensive (1947.), str. 178. 473 Njegovi priznati obožavatelji u Washingtonu mogli su ozbiljnije proučiti tu izreku prije nego što su napali Irak. 474 U članku iz travnja 1926. koji je prenesen u knjizi Thoughts and Adventures. 359 47'i My iiarly Lije, 18. poglavlje. 47h članak 22. Haških propisa iz 1907. Poučne definicije odmazde nalaze se, međutim, u jednome od dva pionirska teksta: u »Uputama« američke sjevernjačke vojske iz 1863. godine, članak 27. i 28., te u Oxfordskom priručniku iz 1880. godine, članak 85. i 86. Vidi ih u: Schindler i Toman, Laws oj Armed Conflict. 477 Za ovo i ono što neposredno slijedi najiskrenije se zahvaljujem Sebastianu Coxu koji mije dopustio da pročitam tekst njegova sjajnoga opsežnog eseja o problemu Drez-dena koji će s vremenom biti objavljen u izdanju Instituta za istraživanje Drugoga svjetskog rata Sveučilišta u Edinburgu. Naravno, on ni na koji način nije odgovoran za to kako sam ja njegovih pedeset stranica rukopisa iskoristio za svojih nekoliko odlomaka. 478 Churchill u Donjem domu parlamenta, 6. srpnja 1944.; on je ustvari opisivao VI, ali opis podjednako odgovara i raketama V2. Projektili VI bili su preusmjereni na Belgiju sredinom siječnja, dok su rakete V2 nastavile padati po Velikoj Britaniji do 27. ožujka 1945. 479 Usput budi rečeno, »nijedna nova podmornica nije potopila nijedan saveznički brod«, ali za tu se činjenicu, koja je dijelom bila posljedica britanskog i američkog bombardiranja, saznalo tek kasnije. Vidi: Gerhard L. Weinberg, A World At Arms (1994.), str. 771.-774. 480 »Snažan napad izazvat će veliku zbrku u evakuaciji civila s istoka te usporiti pristizanje pojačanja s drugih bojišta« glasila je precizna prognoza usvojena koncem siječnja. Vidi: Webster i Frankland, The Strategic Air Offensive against Germany, iii, str. 105., također navodi Cox (vidi br. 16 gore). 481 Ranžirne kolodvore - izraz koji se inače vrlo često pojavljivao u dokumentima Ministarstva zrakoplovstva kao ublaženica za naseljena područja - nije bilo teško pogoditi. Bilo je teško pogoditi željezničke tračnice, a i kada bi bile pogođene, njihov popravak bio je jednostavan i kratkotrajan, osobito kada bi pri ruci bila neograničena robovska radna snaga. To je jedan od razloga zašto se bombardiranjem pruge u Auschwitzu najvjerojatnije ne bi bilo mnogo postiglo. 482 Coxove riječi, nakon obilja dokaza u posljednjoj knjizi o toj temi, Frederick Taylor, Dresden (2004.). 483 Njemačka protuoptužba da je »Velika Britanija prva počela« počivala je na činjenici daje RAF bombardirao naftne i željezničke ciljeve u Ruru u noći 15. svibnja 1940., dakle znatno prije nego što je Luftwaffe započeo sa sličnim napadima na britanske ciljeve, ali znatno nakon stoje Luftwaffe izveo slične precizne napade na ciljeve, kao i bombardiranje radi sijanja terora, na britanske saveznike Poljsku, Francusku i Nizozemsku. 484 Bibliografija je sada već golema te vrlo neujednačene kvalitete. Izvrsne je kvalitete Tami Davis Biddle, »British and American Approaches to Strategic Bombing« u: John Gooch (ur.) Air Power: Theory and Practice (1995.), te njezin rad Rhetoric and Reality in Air Warfare (2002.). Svaka knjiga s imenom Noblea Franklanda na koricama zaslužuje povjerenje. Max Hastings, Bomber Command

(1979.) s godinama nije ništa izgubila na kvaliteti. Richard Oveiy, The Air War, 1939-45 (1981.) dobra je u ovome, 360 ali i svim drugim .isprkiinu Na|a/umi|i znanstveni i.ulnvi n samom I l.imsu |cmi n)cgov / )cs/)iil( li on Wat l '/vriiHom 11 ) u i.'ilati|u S. t ox.i. i I Irniy I'ioUti, Horn bei I hum (2001.). 48'' Vitli magistarski rati W. Hays Parka «'Precisión' i 'Area' Bombing: Who Did Which, and When?«, u:John Gooch (ur.), Air Power, str. 145.-174. U ratu na Tihom oceanu američko bombardiranje »tepihom bombi« nadmašilo je sve što je Europa ikada doživjela. 486 Kao što je izvijestio Australac Robert Casey, prema navodu Martina Gilberta u: In Search of Churchill (1995.), str. 185. 487 Na različite načine i u različitim trenucima takve veličine kao što su Slessor, Freeman i, najviši po činu među njima, sam Portal. Je li bilo mnogo drugih, ne znam. 488 Zakon o zračnom bombardiranju, mudro stavljen na stranu tijekom poslijeratnih suđenja za ratne zločine, morao je čekati trideset godina prije nego što su ga naposljetku izoštrili i pročistili Dodatnim protokolom Ženevskoj konvenciji br. 1 iz 1977. godine. 489 Webster i Frankland, The Strategic Air Offensive against Germany, iii, str. 112.; također u: Gilbert, vri, str. 1257. 490 Prema navodu Reynoldsa u: In Command of History: Churchill Fighting and Writing History (2004.), str. 491. 491 Hastings, Bomber Command, str. 344. 492 Vidi 9. poglavlje gore. 493 Churchill daje dobar opis tog događaja u: Second World War, i, str. 443.-447. Podvojenost njegova mišljenja o pravu zorno je vidljiva iz njegova bijesa nakon vijesti daje nezakonito otimanje privatnog vlasništva njemačkog kapetana poslužilo neprijateljskoj propagandi. Vidi: Second World War, i, str. 609. 494 Second World War, i, str. 432.-433. Uži Kabinet vlade postupno se priklanjao njegovu mišljenju. Mine su položene prema planu 8. travnja te su izvršene pripreme za iskrcavanje vojnika koje bi, da su vojnici stigli na odredište pnje Nijemaca, također bilo protuzakonito. 495 Gilbert, iv, str. 5. Sredinom 1917. godine odobrio je »pridobivanje« Grčke. 496 Njegov bijes bio je toliko ustrajan daje pronašao (pomalo neugodan) ispušni ventil u svojemu pobjedničkom govoru od 15. svibnja 1945. Vidi njegov četvrti odlomak. 497 U tom zaključnom odlomku uglavnom se pouzdajem u Edwarda M. Spiersa, Chemical Warfare (1986.), te Roberta Harrisa i Jeremyja Paxmana, A Higher Form of Killing (1982.). Poslužio sam se izdanjem pisma iz 2002. godine. čini se da Gilbert griješi u: vri, str. 762., kada kaže da Churchill nikada nije predložio da Velika Britanija prva upotrijebi plin. 498 Svi navodi u ovome i u sljedećim odlomcima potječu od Harrisa i Paxmana, A Higher Form of Killing, osobito str. 128.-129. 499 Ova tema zahtijeva odgovoran pristup jer je površna prezentacija u televizijskom programu prije više od dvadeset godina dovela do senzacionalnih napisa u tisku kako je 361 (Üuirchill hin spreman upon i|cbiti biološka, kao i komi|ska onii|a. Vidi. Julian I rwis, »Churchill and the 'Anthrax Bomb': A BBC! Myth«, Encounter, veljača 19H2. 500 Nikolaus Pevsner, The Buildings oi England, London, i, treće izdanje Bridget Cherry (1973.), str. 117. Autor spomenika je Alfred Stevens. 501 U Churchillovoj biografiji koju sam objavio prije četiri godine pouzdao sam se u dva izvora: u Churchillovu kćer i u njegova osobnog tajnika Anthonyja Montaguea Brow-nea (iako je jedno možda preuzelo taj podatak od drugoga), u njihovoj tvrdnji daje »mnogo orkestara« bio jedini Churchillov zahtjev. Nekoliko dobro upućenih izvora uvjerava me kako je Churchill ipak imao znatno više udjela u scenariju svojeg sprovoda. 502 Dvojica muškaraca produžila su s mise izravno u kriptu crkve gdje je BBC postavio mikrofon. Zahvalan sam pro fesom Johnu Ramsdenu za pojedinosti o tom događaju. Njegovo početno poglavlje u Man oj the Century (2002.) svakako je nezaobilazno za sve koji žele cjelovito

tumačenje pogreba. Neobično zanimljiv osobni prikaz sprovoda i ozračja oko njega također se nalazi u: John Lukacs, Churchill: Visionary, Statesman, Historian (2002.). 503 U tome je njegov sprovod bio najviše nalik sprovodu grofa Haiga, čiji su lijes od željezničke stanice St. Boswells do opatije Dryburgh ponijela jednostavna seljačka kola. 362 Bibliografija Churchillovi naslovi The Story of the Malakand Field Force (1898.). The River War: An Historical Account of the Reconquest of the Sudan, 2 sveska (1899.). London to Ladysmith via Pretoria (1900.). Ian Hamilton's March (1900.). The World Crisis, 6 svezaka (1923.-1931.). Strogo gledajući, to je naslov samo prva četiri sveska koji pokrivaju rat od 1914. do 1918. godine, a koji su kasnije više puta samostalno objavljivani. Posljednja dva (i mnogo rjeđa) sveska, čiji su naslovi The Aftermath odnosno The Eastern Front, obično se razmatraju odvojeno. My Early Life: A Roving Commission (1930.). Marlborough: His Life and Times, 4 sveska (1933.-1938.). The Second World War, 6 svezaka (1948.-1954). Naslovi svezaka glase »The Gathering Storm«, »Their Finest Hour«, »The Grand Alliance«, »The Hinge of Fate«, »Closing the Ring« i »Triumph and Tragedy«. Churchillove ratne govore od 1939. do 1945. godine prikupio je Charles Eade te ih objavljivao godinu po godinu u zbirkama naslovljenim: Into Battle (1941.), The Unrelenting Struggle (1942.), The Endofthe Beginning (1943.), Onwards to Victory (1944.), The Dawn of Liberation (1945.) te Victory (1946.). Ti i drugi govori nalaze se također u zbirci Winston S. Churchill: His Complete Speeches, 1897-1963 (1974.) koju je uredio Robert Rhodes James. Neki do ponajboljih govora objavljeni su u The Speeches of Winston S. Churchill (izdanje Penguin, 1990.) urednika Davida Cannadinea. Churchillovo novinarstvo, osobito 1920-ih i 1930-ih, bilo je toliko raznorodno i opsežno da njegovi puni razmjeri najvjerojatnije nikada neće biti poznati. Neki od njegovih najozbiljnijih članaka, najčešće ratne tematike, pretisnuti su u 363 njegovim zbirkama 'thoughts iind Adventure* (I 0 u Americi objavljena pod naslovom Amid These Storms) te Great Contemporaries (1937.) Churchillove bibliografije. Kroz tiskare je prošlo mnogo papira otkako je objavljeno pionirsko djelo tog žanra, Frederick Woods, A Bibliography oj the Works oj Sir Winston Churchill (Drugo izdanje, 1975.). Posljednjih godina pridružili su mu se Richard M. Langworth, A Connoisseur's Guide to the Books oj Sir Winston Churchill (1998.) - isključivo za dobre poznavatelje, i to bogate, zatim Buckley Bany Barret, Churchill: A Concise Bibliography (2000.), djelo čija se glava G, str. 127.165., bavi vanjskopolitičkim i vojnim pitanjima«, također Eugene L. Ra-sor, Winston S. Churchill, 1874-1965: A Comperehensive Historiography and Annotated Bibliography (2000.) te naposljetku najkorisnija od svih, pod uvjetom daje uspijete nabaviti, Annotated Bibliography oj Works about Sir Winston S. Churchill (2004.) Curta J. Zollera, koja također sadrži i članke koji su izlazili u časopisima, disertacije i teze, kao i kritičke osvrte na knjige. Preporučena literatura Ovo je običan putokaz prema nekoliko poznatijih radova objavljenih o temama kojima smo se bavili iz poglavlja u poglavlje. čitatelji koji bi htjeli poći korak dalje mogu se poslužiti gore spomenutim bibliografijama ili pak proučiti popise koji se nalaze u ažurnim bibliografijama u Geoffrey Best, Churchill: A Study in Greatness (2001.), Roy Jenkins, Churchill (2001.), Paul Adison, Churchill: The Unexpected Hero (2005.) te Richard Holmes, In the Footsteps oj Churchill (2005.). Uvjerljivo najdulji i najiscrpniji prikaz Churchillova života u cjelini autoritativno je djelo Randolpha Churchilla Winston S. Churchill (prva dva sveska) i Martina Gilberta (ostalih šest svezaka). Za njegov opis vidi Best, Churchill, str. 353. Nekoliko knjiga baca svjetlo na više razdoblja ili aspekata Churchillove karijere: Robert Rhodes James, Churchill: A Study in Failure, 1900-1939 (1970.), Robert Blake i William Roger Louis (ur.),

Churchill (1993.), zbirka dvadeset i devet dobrih eseja čiji su autori priznati stručnjaci, kao i Stephen Roskill, Churchill and the Admirals (1977.), Malcolm H. Murfett, The First Sea Lords: From Fisher to Mo-untbatten (1995.), David Stafford, Churchill and the Secret Service (1997.), Richard Holmes, In the Footsteps oj Churchill (2005.) te David Reynolds, In Command oj History: Churchill Fighting and Writing the Second World War (2004.). J. i 2. poglavlje: Blenheim i Sudan i Južna Ajrika Churchillovo djelo My Early Lije (1930.) je nezamjenjivo. Budući daje teško doći do knjiga koje je Churchill napisao tih godina, prava je sreća da se izbor njegovih novinskih izvještaja o zbivanjima na sjeverozapadnoj granici Britanske Indije i u 364 Sud,mu ¦ materijal ua ko|em se uglavnom temelje pive dvije knjige može naei u I rcđeriek Woods, Young Winston's Weirs (1972.). Holmesov rad in flie Footsteps of ( Imnhill (2005.), 2. poglavlje, također je izvrstan izbor za proučavatelje ovih teina. Spomenute dvije kampanje temeljito su pokrivene u: Randolph Churchill, 1. svezak, kao i u njegovu dvodjelnom Companion Volume. Za Južnu Afriku, Celia Sandys, Churchill: Wanted Dead or Alive (1999.). Za Sudan, Edward M. Spiers (ur.), Sudan: The Reconqucst Reappraised (1998.). 3. poglavlje: Admiral-amater Stephen Roskill, Churchill and the Admirals (1977.), Peter Gretton, Former Naval Person (1968.), James Goldrick, The King's Ships Were at Sea (1984.), John H. Maurer, u Maurer (ur.), Churchill and Strategic Dilemmas before the World Wars (1998.), Jon T. Sumida, In Defence of Naval Supremacy: Finance, Technology and British Naval Policy, 1889-1914 (1989.). 4. poglavlje: Antwerpen i Galipolje Richard Holmes, In the Footsteps of Churchill (2005.), Robert Rhodes fames, Gallipoli (1965.), Geoffrey Miller, Straits: British Policies towards the Ottoman Empire and the Origins of the Dardanelles Campaign (1997.), Robin Prior, Churchill's 'World Crisis' as History (1983.), Paul Gl. Halpem, The Naval War in the Mediterranean, 1914-18(1987.). 5. poglavlje: Blato i oružje Robin Prior, Churchill's 'World Crisis' as History (1983.), Robin Prior i Trevor Wilson, Passchendaele: The Untold Story (2002.), J. P. Harris, Men, Ideas and Tanks: British Military Thought and Armed Forces, 1903-39 (1995.), Keith Grieves, The Politics of Manpower, 1914-18 (1988.), Kathleen Burk (ur.), War and the State: The Transformation of British Government, 19141919 (1982.). 6. poglavlje: Iz rata u mir Churchillov Aftermath (1929.). Robert Rhodes James, Churchill: A Study in Failure, 1900-1939 (1970.) također je dobar izvor za obradu tema iz ovog poglavlja, kao i: Martin Gilbert, Winston Churchill: The Wilderness Years (1981.). Adrian Fort, Prof: The Life of Frederick Lindemann (2003.), Anne Chisholm and Michael Davie, Beaverbrook: A Life (1992.), R. A. C Parker, Churchill and Appeasement (2000.), Stephen Roskill, The War at Sea, 1939-45 (1954.), 1. svezak te Andrew Roberts, Hitler and Churchill: Secrets of Leadership (2003.). 365 7. poglavlje: Demoknitski gospodar rata Andrew Roberts, Hitler and Churchill: Secrets oj Leadership (2003.), takoder3. po-glavlje njegove knjige Eminent Churchillians (1994.). John Lukacs, The Duel: Hitler vs Churchill, 10 May - 31 July 1940 (1990.) i Ftve Days in London, May 1940 (1999.). Philip Bell, A Certain Eventuality: Britain and the Fall oj France (1974.), Paul Addison, Churchill on the Home Front, 1900-1955 (novo izdanje, 1993.), Arthur Marwick, The Home Front: The British and the Second World War (1976.), Clive Ponting, 1940: Myth and Reality (1990.), Angus Calder, The People's War: Britain, 19391945 (1969.). 8. poglavlje: Veliki savez Warren F. Kimball, Forged in War: Churchill, Roosevelt and the Second World War (1997.), David Stafford, Roosevelt and Churchill: Men oj Secrets (1999.), John Charmley, Churchill's Grand Alliance: The Anglo-American Special Relationship, 1940-1957 (1995.), Elizabeth Barker,

Churchill and Eden at War (1978.), David Carlton, Churchill and the Soviet Union (2000.), Robin Edmonds, The Big Three (1991.), David Reynolds, Warren Kimball and A. O. Chubarian (ur.), Allies at War: The Soviet, American and British Experience, 1939-1945 (1994.). 9. poglavlje: Strategija Eliot A. Cohen, Supreme Command: Soldiers, Statesmen and Leadership in Wartime (2002.), 3. poglavlje, Ronald Levin, Churchill as Warlord (1973.), Richard Lamb, Churchill as War Leader: Right or Wrong? (1991.), Tuvia Ben Moshe, Churchill: Strategy and History (1992.), Michael Howard, The Mediterranean Strategy in the Second World War (1968.), Correlli Bamett, Engage the Enemy More Closely: The Royal Navy in the Second World War (1991.), John Keegan, Churchill's Generals (1991.), David French, Raising Churchill's Army (2000.), Lord Alanbrooke, War Diaries, 1939-1945, ur. Alex Danchev i Daniel Todman (2001.), Douglas Porch, The Path to Victory: The Mediterranean Theater in World War (2004.), Max Hastings, Armageddon, The Battle jor Germany, 1944-45 (2004.). 10. poglavlje: Zapovijedanje ratom Thomas Wilson, Churchill and the Prof (1995.), John Colville, The Fringes oj Power: Downing Street Diaries, 1939-1955 (1985.), John Wheeler-Bennett (ur.), Action This Day: WorkingWith Churchill (1968.), David Stafford, Churchill and Secret Service (2000.). 366 I /. poglavlic: ()/'if(7/ /><)</ umijem Mary Soames, Clementine ( 1979.), Mary Soarncs (ur.) SpeakingjorThemselves: The Personal letters oj Winston and Clementine Churchill (1988.), Lord Moran, The Struggle for Suivival (1966.) - relevantan dio nalazi se također u radu njegova sina Churchill at War, 1940-45 (2002.), Gerald Pawle, The War and Colonel Warden (1974.). 12. i 13. poglavlje: Atomi za rat i Atomi za mir Richard Rhodes, TheMakingof the Atomic Bomb (1986.), Margaret Gowing, Britain and Atomic Energy, 1939-45 (1964.), također njezin rad Independence and Deterrence: Britain and Atomic Energy, 1945-52, 2 sveska (1974.), Loma Arnold, Britain and the H-Bomb (2001.), John Charmley, Churchill's Grand Alliance: The Anglo-American Special Relationship, 1940-1957 (1955.), Peter G. Boyle (ur.), The Churchill-Eisenhower Correspondence 1953-55 (1990.), John W. Young, »Churchill and East-West Doctrine«, Transactions of the Royal Historical Society, šesta serija, 2 (2001.), str. 373.-92. 14. poglavlje: Voljan ratnik Ovo poglavlje gotovo se u cijelosti temelji na Churchillovim vlastitim tekstovima. Ne preostaje mi ništa drugo, već iskreno pozvati čitatelje da se i sami njima pozabave. The World Crisis sadrži najvišu koncentraciju njegovih misli o ratu i povijesti. Esej Paula Addisona »The Political Beliefs of Winston Churchill«, Transactions of the Royal Historical Society, peta serija, 30 (1980.), str. 23.47., vrlo je kvalitetan; među svim biografima on poklanja najviše pozornosti tom aspektu Churchillova života. 15. poglavlje: Ratovanje Geoffrey Best, Humanity in Warfare (1980.), 4. poglavlje, str. 216.-85., Adam Roberts (8. poglavlje) i Tami Davis Biddle (9. poglavlje) u: Michael Howard, G.J. Andreopoulos i Mark R. Shulman (ur.), The Laws of War: Constraints on Warfare in the Western World (1994.), ostaje najčitkiji uvod u složeno i osjetljivo pitanje zračnog bombardiranja. Frederick Taylor, Dresden (2004.) rad je visoke znanstvene kvalitete i racionalnosti. 367 POGOVOR 1 Time, Vol. 154, No. 27, December 21, 1999. (»Person of the Century Issue«). 2 Isto; (Walter Isaacson, »Who And Why Mattered«). 369 čovjek koji je stvarao povijest tražeći u njoj budućnost Britanskog je ratnog premijera Winstona Churchilla časopis Time 1950. godine proglasio čovjekom prve polovice 20. stoljeća. Uredništvo je komentiralo da jedna osoba teško može sabrati ono što se

dogodilo od 1900. do 1950., ali daje Churchillova životna priča tome najbliža. Britanski je političar najviše učinio da se brod kojim je čovječanstvo plovilo upozori na hridi totalitarizama na koje bi moglo udariti. Uspješno je vodio i akciju spašavanja, postao najzaslužniji što se 1950. živjelo u svijetu koji je Hladnom ratu unatoč davao više nade u budućnost.1 Napredak je čovječanstva od toga doba do danas u mnogim područjima bio zadivljujući. Danas je ipak više slobode i manje patnje. Pola stoljeća kasnije, uredništvo Timea nije smatralo da se Winston Churchill kvalificira za čovjeka stoljeća. Iako se vrlo teško moglo zamisliti nekog drugog jednako uspješnog na čelu Britanskog Imperija u vrijeme Drugog svjetskog rata, čovjek koji se jedno vrijeme sam suprotstavljao Njemačkoj Adolfa Hitlera, nije pobijedio ni Alberta Einsteina, ali ni »polugolog falđra«, kako je podrugljivo nazvao Mahatmu Ghandija. Doduše, gledatelji BBC-ja proglasili su ga 2004. najvećim Britancem svih vremena, ali za takav izbor ipak vrijede neka druga mjerila. Demokracija, ljudska prava, napredak znanosti i tehnologije ono je stoje najviše obilježilo cijelo 20. stoljeće. A u individualnim slobodama Churchill ipak nije bio najjači.2 Kao ministar unutarnjih poslova (Home Secretary) osobno je 1911. u Sidney Streetu zapovijedao opsadom kuće u kojoj su se skrili latvijski anarhisti. Kuća se zapalila, a Churchill je odbio dopustiti vatrogascima da se dvojicu spasi. Procjene prošlog vremena stalno teku iznova, neprestane su nove interpretacije. Povjesničari se zato nikada ne moraju bojati da će, čak i kada v bi uspjeli dokraja istražiti nešto što se dogodilo, ostat i bez posla. U devedeset godina života, bibliotekama koje su o njemu napisane, medu milijunima dokumenata koje je odobrio ili napisao, početkom 21. stoljeća posebno su zanimljivi oni koji sadrže Churchillove komentare o Iraku. »Snažno podupirem uporabu otrovnog plina protiv neciviliziranih plemena kako bismo proširili živi strah«, komentirao je pobunu nezadovoljnih novim kolonijalnim gospodarima. Za pobunjenike je zato s položaja ministra rata i zrakoplovstva odobrio uporabu 97 tona bombi! Churchill je pripadao slavnim, viteškim vremenima 19. stoljeća ratova u kojima su se stvarali imperiji, a osvajanje teritorija nebijelih zemalja izgledalo je kao širenje civilizacije i napretka. Napredak je u velikoj mjeri vidio i kao napredovanje naroda (često je govorio »rase«) koji su govorili engleski jezik. Zato je s tugom promatrao kako se Imperij »sa svom slavom i svim uslugama koje je pružio čovječanstvu« nakon 1945. ruši. Winston Churchill je živio dugo, imao iznimnu energiju, pisao je puno i jasno (tijekom tridesetih godina 20. stoljeća kada je u tzv. političkoj divljini, producira oko milijun riječi godišnje, što odgovara dužini desetak prosječnih romana!3), dobro je poznavao povijest. Kada je povijest stvarao, uvijek je razmišljao o tome kako će u njoj izgledati. Nije bio opsjednut onim što se dogodilo, ali je znanja koristio kako bi se bolje snalazio u sadašnjosti i budućnosti. »Posao je ozbiljnog političara biti porok«, pisao je, »on koristi povijest kao alat pretkazanja budućnosti.«4 Winston S. Churchill nije bio skroman. Još kao mladić, na samom početku političke karijere, u Sjedinjenim se Državama susreo s imenjakom, poznatim piscem. Najavio mu je dajednoga dana namjerava postati britanskim premijerom. »Bilo bi izvanredno kada biste Vi postali američkim predsjednikom u isto vrijeme!«, rekao je Winston Churchill Winstonu Churchillu. Amerikanac je danas zaboravljen, a Britanac je nekoliko desetljeća kasnije, u 65. godini, napisao kako je noć prije nego se uselio u Downing Street 10: »...osjećao duboko olakšanje ... nestrpljiv da dočekam jutro, spavao sam čvrsto i nisam imao potrebu za veselim snovima. Java je bila bolja od sna.«5 3 Cmković, Zlatko, »Winston S. Churchill: Kronologija života i rada«, 659., u: Winston S. Churchill, Drugi svjetski rat, Školska knjiga, Zagreb 2002. 4 Time (»Person of the Half-Century«). 5 Time (»Person of the Half-Century«). 370 i him hill |c ime i popul.imoM tekao kao novinai. /nao je šio može ii|)aliii kud publike, pa je resio neki' priče forsirao, bez da su bile utemeljene. Nije bio najbolji učenik, ali daleko od toga da je bio propalica. Bio je ekscentričan. Odijevao se neformalno, a patentirao je »rompere«, jed-nodijelna odijela koja su se kopčala patentom, a u koja je mogao uskočiti brzo, gol ili u pidžami. Brojne je

predmete sam imenovao. Bio je sklon hrabrim, hazarderskim potezima. Volio je nove izume i tehnologije, pa ga Royal Air Force, RAF, pamti kao ranog zagovornika zrakoplovstva, baš kao što se odmah zainteresirao i za »traktore«, koji su kasnije nazvani tenkovima. Britanski ratni premijer Winston Churchill uz sovjetskog je vođujosifa Visanonoviča Staljina najviše obilježio ratna zbivanja na europskom kontinentu. Bio je ključan za obranu liberalnodemokratskog poretka Europe u srazu s nacizmom. Ujedinjeno je Kraljevstvo bilo ključni vanjskopolitički faktor tijekom Drugog svjetskog rata u Jugoistočnoj Europi, za koju je Churchill bio posebno zainteresiran. U britanskoj vojnoj misiji pri Glavnom štabu Hrvatske bio je i njegov sin Randolph, za koga se, doduše, govorilo daje od oca naslijedio sve loše i niti jednu dobru osobinu. Drugi svjetski rat ovogje važnog političara pretvorio u svjetskog državnika. Unatoč svemu, čini se daje »Churchill i rat« Geoffreyja Besta prva veća historiografska studija o Winstonu Churcillu na hrvatskom jeziku objavljena u posljednjih četiri desetljeća! U obilju knjiga o Drugom svjetskom ratu koje su objavljivane tijekom Hladnog rata, Churchill je, naravno, jedan od nezaobilaznih likova. Za očekivati bi stoga bilo da se u hrvatskim knjižnicama nalazi i pregršt knjiga o Churchillu, pa i pristojan broj prijevoda ovog plodnog autora koji je stvarao desetljećima i za ukupan rad 1953. dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ono što imamo nedopustivo je malo. Skroman je broj naslova na engleskom ili drugim svjetskim jezicima o Churchillu.6 Osoba koja je toliko aktivno, pa i agreU prikupljanju bibliografskih podataka pomogao mije kolega Josip Prgomet kojem zahvaljujem. Ovo su važniji naslovi na engleskom i njemačkom jeziku (i) o Churchillu koji se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjžnici u Zagrebu: Broad Lewis, Winston Churchill: 1874-1945, Hutchinson and Co., London, 1945.; Gilbert, Martin, Winston Churchill, Oxford University Press, London, 1966., Churchill, Randolph Spencer; Winston S. Churchill: illustrated with photographs and maps, Boston, Houghton Mifflin Company 1966.; A. J. P. Taylor i dr., Churchill' Four Faces andtheMan, Bookclub Associates, London 1969.; Blake Robert i Roger Louis (uredili), Churchill (Amajornew assessment of his life in peace and war), Clarendon Press, Oxford, 1996.; Longford, Eli371 sivno, razmišljala, djelovala, pisala, promišljala vlastitu ulogu u povijesti, bez ostatka se može smatrati jednim od civilizacijskih mjerila. Nedvosmisleno bi se moglo tvrditi da, budući da dostupnih radova o VVinstonu Churchillu u hrvatskim vodećim knjižnicama nema više od 20, nije ni neobično da smo u mnogočemu skučenih horizonata, slabo upoznati, pa onda i ustrašeni velikim svijetom.7 Kod nas, očito, nije postojao poseban interes ni izdavača, publike, pa niti stručne javnosti da se upoznaju detalji o čovjeku koji je izravno utjecao na izgled svijeta u kojem još uvijek živimo, a posredno i izravno i na sve nas. Ako bi nezanimanje za političara Winstona Churchilla prije Drugog svjetskog rata donekle moglo biti razumljivo, iz perspektive svijeta nakon Drugog svjetskog rata ne postoji baš niti jedan razlog za tako oskudnu bibliografiju. Tijekom rata u Nezavisnoj je Državi Hrvatskoj u ediciji »čitaj i zapamti« kao jedanaesti u seriji tiskan pamflet koji je pokazivao Churchillo-vu nedosljednost i ranije preferiranje Njemačke naspram Sovjetskog Saveza.8 U socijalističkoj Jugoslaviji bibliografski je najplodnija bila godina zabeth, Winston Churchill: A Pictoral Life Story, Rand McNally and Company, Chicago, 1974.; Irwing, David John Cawdell, Churchill: Kampjum die Macht, Herbig, Berlin, 1990.; Barker, Efisabeh, Churchill in Edenvvojni, Globus, Zagreb, 1980.; Charmley, John, Churchill's Grand Alliance: The Anglo-American Special Relationship 1940-1957, Harcourt Brace, New York, 1995.; Feis, Herbert, čerčil, Ruzvelt, Staljin, Vojno delo, Beograd, 1962.; Lukacs, John Adalbert, The Duel: The Eighty-Day struggle between Churchill and Hitler, Yale University Press, New Haven, 2001. Na izvorniku se čuvaju i ovi Churchillovi naslovi: The Speeches of Winston Churchill, David Cannadine (ur.), Penguine Books, London, 1989.; A History of the English-speaking peoples, McClelland and Stewart Limited, Toronto 1956. (čuvaše i američko izdanje ove knjige iz 1962.); The Second World War, Houghton Mifflin Company, Boston, 1948.-1953. (čuva se ijedno izdanje na francuskom iz 1975.); The Second World War, Abridged ed. with an epilogue on the years 1945

to 1957, Pimlico, London, 2002.; The Second World War: illustrated and Abridged, Abndged ed. with an epilogue on the years 1945 to 1957, Grange Books, Rochester, 2003.; Moja mlada leta, pnjevod Stanka Jarca, Cankarjeva založba, Ljubljana, 1976. Knjižnice grada Zagreba čuvaju još i skraćenu inačicu Churchillove The World Crisis: 1911—1918 s predgovorom Martina Gilberta, Free Press, New York, 2005. i naslov Roberta Lewi-sa Taylora, Winston Churchill: The Biography of a Great Man, Pocket Books, New York, 1954. Iz starog kataloga s naslovima do 1975. istaknuti bi valjalo tek osim nekoliko brošurica s Churchillovim ratnim govorima, sabranih govora i prijevoda »Svetske krize 1911-1918« (Churchill, Winston S., Svetski Rat, Svetska kriza 1911-1918, preveo Dušan Bogdanović, Beograd, 1936.) (ovaj naslov postoji i u švicarskom izdanju na njemačkom iz 1928.), potom: Churchill, Winston Spencer, The Unrelenting Struggle, War speeches by the Winston S. Churchill, compiled by Charles Eade, Little, Brown and Company, Boston, 1942.; Churchill Winston Spencer, His Complete Speeches 1897-1963. Robert Rhodes James (ur.), Chelsea House Publishers; New York, 1974. Churchill, Winston Spencer, Moj saveznik, Hrvatski tiskarski zavod, Zagreb, 1943. 372 ( lulu billow sunn I ,ul.i mi i u Zagrebu i u lU'ngi.ulu ikn|ii ,i publicista reagnala brzo i napijala biografske prcj»lcclc." Isle je godine objavljena i Tajna prepiska Clnmlull- Staljin 1941 -1945. koju jc uredio čuveni novinar brane Harbicri. Najvažnije je što se 1965., očito predmnijevajući da će zanimanje za slavnog Britanca biti najveće, pojavio i prijevod Churchillo-va Drugog svetskog rata u izdanju beogradske »Prosvete«. Na hrvatskom su, doduše, već 1952. u jednosveščanom izdanju na dvjestotinjak stranica objavljeni dijelovi ovog šestosveščanog djela koje je izabrao i prepričao Bogdan Krizman. Zlatko Crnković je za istog izdavača 2002. preveo i pogovorom popratio dvosveščani izbor Dragog svjetskog rata u okviru biblioteke Nobelovci.10 Iako je knjiga Tito Churchill, strogo tajno koju je uredio Dušan Biber zbirka izvora, doistaje riječ o historiografskom pothvatu.11 S obzirom na brojnost kritika Londona u Hrvatskoj posljednjih godina, napose u svjetlu zbivanja nakon Drugog svjetskog rata kod Bleiburga, koji su povezivani s ulogom britanskih političara prema ratu u bivšoj Jugoslaviji tijekom devedesetih godina 20. stoljeća, snažan bi interes za razumijevanje britanske politike nakon što su ideološke naočale skinute, ponovo bio logičan. Kako su ovako velike i dugovječne ličnosti izazov za velike i intelektualno najsnažnije povjesničare i to je mogao biti argument za poplavu naslova. Nažalost, nije se dogodilo ništa. Mjerimo li brojem naslova knjiga, moglo bi se ustvrditi da nas Britanija, barem u ovom aspektu, ozbiljno ne zanima. Od hrvatskih se povjesničara Ujedinjenim Kraljevstvom, mada tek posredno, proučavanjem građe u londonskim arhivima, najviše bavio Ljubo Boban. Vladimir Velebit o svojim je sjećanjima pisao kao svjedok, koji je kasnije postao i kroničar, mada ne dokraja iskren. Posljednjih se godina povjesničarka Katarina Spehnjak jedina sustavnije bavi odnosom Britanaca i naših prostora u 20. stoljeću. Slično se može reći i za hrvatsku anglistiku, koju britanski nobelovac za književnost Winston Churchill nije zanimao. Hrvatski anglisti nisi bili zainteresiSpectator (Mihovilović Ive), Winston Churchill, Stvarnost, Zagreb, 1965. i Milojević Predrag, Cerčil: čovch i legenda, Sedma sila, Beograd, 1965. Krizman, Bogdan, Drugi svjetski rat u Memoarima Wmstona Churchilla, Školska knjiga, Zagreb, 1952.; Winston S. Churchill, Drugi svjetski rat, Školska knjiga, Zagreb 2002. Dušan Biber (ur.), Tito - Churchill, strogo tajno, Arhiv Jugoslavije, Beograd / Globus, Zagreb, 1981. 373 rani ni za razmjerni) obilje memoara, feljtonu, romaneskne proze koju mi o svojim sjećanjima na ratne godine kada su bili izaslanici u partizanskom štabu ostavili brojni Britanci. Tek se u novije vrijeme time bavi Tatjana Julđć Gregurić s Odsjeka za anglistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta (riječ je o naslovima Rebecke West, Williama Deakena, Lawrencea Dur-rella, Fitzroya Macleana, Basila Davidsona itd.). To, naravno, nisu knjige o Churchillu, ali on je u ovim radovimajedna od nezaobilaznih ličnosti. Uzme li se u obzir važnost koju je ovaj britanski državnik imao za svijet, ali i nas, ovakvaje tišina nevjerojatna. Povijest se teško može dijeliti na lokalnu i svjetsku. Ako je i moguće razumjeti veliku

povijest ne ulazeći u njezine odjeke u dalekim i udaljenim krajevima, obrnuto je nemoguće i krivo. Churchill je u Hrvatskoj, ili bolje, na prostoru Hrvatske koja je tada bila dio Titove Jugoslavije, bio 1960. godine. Jugoistočnom se Europom najintenzivnije bavio zapravo samo tijekom Drugog svjetskog rata i nakon sukoba, kada se Jugoslavija pretvorila u aktivnijeg i važnijeg vanjskopolitičkog igrača nego što se moglo očekivati. Veze su tada bile duboke i dramatične, a činjenica da su neke teorije o Churchillu i Titu fantastično nevjerojatne, samo potvrđuje koliko je odnos bio čvrst i važan. Prema (još) jednoj hipotezi o Brozovu podrijetlu, Tito je nezakoniti sin Winstona Churchilla (sic!), što jedino, valjda, onima koji u to vjeruju može posve objasniti britansku politiku prema Jugoslaviji tijekom Rata. Ovu konstataciju, bez posebnih ograda, kao jednu od glasina u beogradskim krugovima navodi i Jasper Ridley u svojoj biografiji Tito, ali i osobni Brozov liječnik Aleksandar Matunović u pamfletu Enigma Broz.12 Dapače, on zna i daje Titova majka poljska grofica Marija! Grofičine godine nisu poznate, ali Churchill je, ukoliko je ovo točno, postao otac u 17. godini. Kako je dijete britanskog srednjoškolca dospjelo do blatnjavih sela Hrvatskog zagorja, doista bi bilo zanimljivo čuti. Ma kako duhovito, doista je nepotrebno i zapravo loše da se ovakve teze iznose. činjenica daje čak i ovakvim vratolomnim kombinacijama bilo potrebno objasniti neobično »popustljivo« ponašanje Ujedinjenog Kraljevstva prema Jugoslaviji tijekom Drugog svjetskog rata, pokazuje da su uz neke Hrvate, još najmanje Ridley Jasper, Tito, biografija, Prometej, Zagreb, 2000., 49; Aleksandar Matunović, Enigma Broz, Ko ste vi druže Predsedniče, drugo, dopunjeno izdanje, Beograd 2000. 374 neki Silu nezadovoljni uinm što sr t.ula događalo. S obzirom da |eđno drugo isključuje, jer u diskursu ekstremista u Srbiji 11 Irvatsko] ono što je dobro za jednog, mora biti loše za onog drugog, bit će da se ponašanje i britanskog premijera i njegove vlade tijekom Rata mora mjenti nekim drugim metrom. Doista, prvo bi se moralo shvatiti daje u svjetskom sukobu jedno sporedno bojište okupiralo Churchillovu pozornost kao segment ukupne ratne strategije. Suprotna mišljenja je prihvaćao, ali tek nakon duge rasprave. U tome svjetlu treba tumačiti i razlike, vidljive i danas, koje su postojale između Foreign Officea i Edena te Ureda premijera. Churchill je razmišljao prije svega o budućem izgledu Imperija koji je vodio, nastojeći da se u ostalim dijelovima svijeta stvore vlade koje će biti po volji Londonu koliko god je to više moguće. O Titu i Churchillu puno je pouzdanih podataka. Obojicu je, konačno, Drugi svjetski rat učinio državnicima, povijesnim ličnostima. Nakon što su u svibnju 1940. Francusku lomile njemačke panzer-divizije, britanski ratni kabinet, u atmosferi koja nikako nije bila jedinstvena, donio je odluku da se otpor Hitleru nastavi. Europski jugoistok za Ujedinjeno je Kraljevstvo postao tada važniji nego ranije. Svaka zemlja koja je mogla pomoći u otporu bila je važna, a u trenucima kada se ruše svjetovi mali nemaju mogućnost ostati po strani, smatrao je Churchill.13 Dok je Balkanski poluotok bio izvan ratnih zbivanja, neutralnost Beograda bila je razumljiva. Kada je napadnuta Grčka, uz jasnu prednost koju su imale sile Osovine, trebalo je učiniti sve da se oteža njemačkotalijansko osvajanje, a da se za što veće bojište veže što više neprijateljskih vojnika. Da se uspjelo u Churchillovu planu i da su se Turska, Jugoslavija i Grčka povezale, moglo se stvoriti veliko ratište, barem gerilsko. No, s Turskom se nije dogodilo ništa. Kraljevinajugoslavija bila je daleko prikladnija za velike kombinacije. Krajem ožujka, 25. 03. 1941. Dragiša Cvetković i Aleksandar Cincar-Marković u Beču su potpisali pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. čin je bio problematičan iz niza razloga. U zemlji su time bili nezadovoljni i oni koji su se prije svega suprotstavljali Sporazumu Cvetković-Maček i stvaranju Banovine Hrvatske, kao i oni Jacob B. Hoptner, Jugoslavija u krizi 1934-1941, Otokar Keršovani, Rijeka, 1972.; Geoffrey Best, Churchill and War, Hambledon and London, 2005.:287-288. 375 kuji su smatrali da je oslanjanje na Osovinu nedopustivo. Winston ( luu-chill osobno je svome veleposlaniku u Beogradu Ronaldu Cainpbcllu poručio da »gnjavi, muči i ujeda« namjesnika prijestolja kneza Pavla. Ako vlada ne promijeni mišljenje, ne bi se smio »zanemariti nikakav izlaz kojim bismo se mogli poslužiti«.14 Kada je tri dana kasnije general Dušan Si-mović izvršio prevrat,

državna politika opet nije bitno promijenjena. Vojska je bila slaba, dijelovi zemlje nisu priželjkivali rat s Nijemcima. Otvoreno povezivanje s Englezima nije dolazilo u obzir, pa Simović nije prihvatio ni dolazak britanskog ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena u Beograd. Odbijen je i prijedlog o vojnom sporazumu s Britanijom jer je jasno bilo da on u stvarnosti ne bi značio baš ništa. S druge strane Britanskog kanala, Winston Churchill je smatrao daje naprosto nužno da se Jugoslavija suprotstavi Nijemcima, pa ma kako to kratko trajalo. Trebali su udariti po Talijanima u Albaniji. Osnovni je problem bio stoje Churchill na taj način činio vrlo slično svojem prethodniku Chamberlainu. Sto će se dogoditi s ionako fragilnom zemljom jednostavno nije postavljano kao problem. U velikoj slici, kako ju je on vidio, nekoliko tjedana predaha i njemački angažman na jugoistoku bili su prihvatljivi gubici u odnosu na budućnost koju će taj prostor imati kada rat završi porazom Osovine. Želi li se učvrstiti demokracija i nedemokratske su mjere u trenucima krize opravdane.15 Odluka je bila kriva, tako su je doživjeli i njegovi suvremenici samoopravdavajući se, a opisao ju je i sam Churchill u svojim Memoarima. Rat je počeo, njemačke su jedinice doista bile više angažirane na balkanskom bojištu no drugdje, ali je cijena za taj prostor doista bila golema. Winstonu Churchillu jugoistok Europe bio je iznimno važan zbog Imperija. Nadzor nad Sredozemljem zbog puta do Sueza, Bliskog istoka i Indije, bio je pitanje prestiža i životnog interesa. Nakon što su se Saveznici 1943. iskrcali u Italiji, napredovanje sa sjevera Balkanskog poluotoka prema srcu europskog Kontinenta bila je njegova ideja o najlakšem izbacivanju Nijemaca iz rata. Neki su analitičari tvrdili daje Churchill još tako rano vidio nadolazeći Hladni rat, želeći iskrcavanjem na Balkanu preteći Sovjete u utrci za Srednju Europu. Drugi, uključujući i Geoffreyja Besta, 14 Hopmer 1972.: 239. 15 Isto, 233-234. 376 cli7i- cl.i su s\r ilo 1 944 t luin liillovi planovi s tim di|iiotn svi|rta imali isključivo auti njemačke motive."' Pivu vojnu misiju u Jugoslaviju Britanci su uputili krajem 1941. Pukovnik Hudson, kao što se obično činilo, podmornicom je došao do ulaza u Jadran, iskrcao se u Crnoj Gori, kratko zadržao kod Tita u Uzicu, a onda otišao do četničkog vojvode Draže Mihailovića. Sve do 1943. četnici su doživljavani kao jedini jugoslavenski antifašisti. U proljeće 1943. poslane su tri britanske misije partizanima čiji je sastav pokazivao da je Premijeru stalo do vrlo iskrenog mišljenja o tome tko se zapravo bori na Balkanu. Mnogi od poslanih bili su Kanađani podrijetlom vezani za zemlju. Među njima je bio bojnik Bili Deaken, Churchillov literarni tajnik, ugledni i osebujni brigadir Fitzrov Maclean, pa Basil Davidson i Churchillov sin Randolph. Izvještaji koje su slali utjecali su da se politika Londona promijeni. Krajem svibnja 1944. u Donjem je domu parlamenta Chur-chill izjavio da Titove partizane podržava zbog »nepokolebljive borbe protiv njemačke vojske«. Kontakti s Dražom Mihailovićem su prekinuti. Ujedinjeno Kraljevstvo u diplomatskom je smislu bilo daleko najvažnije za partizanski pokret, pa su za diplomatski boj korišteni najbolji. Vladimir Velebit, prvi Titov diplomat sve do 1948., ono stoje činio detaljnoje opisao u svojim knjigama i taje povijesna dionica, barem sjedne strane, razmjerno dobro opisana.17 Međunarodno priznanje partizanskog pokreta vidljivo je postalo nakon stoje propalo njemačko hvatanje Tita zračnim desantom na Drvar u Bosni. Tito je odlučio prihvatiti prijedlog sovjetskog i britanskog zapovjednika vojnog izaslanstva generala Kornjejeva i pukovnika Viviana Stree-ta i otići u Italiju, pa onda na Vis. U Napulju se početkom kolovoza 1944. Tito susreo s Winstonom Churchillom. Vrijeme dok je Tito pod britanskom zaštitom u viškom akvatoriju trebalo je iskoristiti za pregovore, postizanje sporazuma s kraljevskim političarima. Bilo je već tada jasno da će sprečavanje pune komunizacije Jugoslavije biti teško. Nade su ipak postojale. Vjerovalo se da će političkim dogovorom, Gcrivim) procjenama snage ostalih na području zemlje i nadom u Staljina biti moguće ponešto učiniti. Planovi su priželjkivali Titovo popuštanje, ali su bitni ustupci 16 Best 2005.: 153. 17 Vidi npr.: Suvar, Mira, Vladimir Velebit, svjedok historije, Razlog, Zagreb, 2000. 377

traženi i od kralja Petra II. Najprije je trebao prihvatiti bivšeg bana Banovine Hrvatske Ivana Subašića za novog premijera, što je imalo (111111 američki blagoslov. Nova vlada koja bi bila prihvatljiva Brozu, trebala je nastojati stvoriti jedinstveni kabinet, depolitizirajući usput pokret otpora. Najbolnije za Karađorđevića bilo je posve se odreći Draže Mihailovića i četnika. Upravo na ovome je inzistirao i Churchill, odnosno Britanci, ali i Sjedinjene Države. Pokret koji je po svojim ciljevima, pa i pristašama bio isključivo srpski, nije imao mjesta u savezničkom planiranju budućeg svijeta. Trebalo je zato u svejugoslavenski pokret, a njega je vodio Tito, uključiti što više onih koji su prihvaćali realnost, a ujedno su mogli razvodniti komunistički element. Velika nada polagala se u Staljina. Ne samo daje vrlo ograničeno pomagao Tita, već je dugo priznavao Kraljevsku vladu u Londonu. U povijesti je najkontroverzniji »zločesti dokument« iz listopada 1944. kada je Churchill sa Staljinom dijelio utjecaj u jugoistočnoj Europi. Jugoslavensko »fifti-fifti« bilo je najviše utemeljeno u vjeri u snagu Staljinove riječi i mogućnost da utječe na Broza. Snage na terenu, u zemlji, bile su gotovo posve na Brozovoj strani. Kako se, konačno, zemlja mogla podijeliti fiftififti? Kako se utjecaj mogao popolo-viti, ako su samo jedni nadzirali sve? Moglo se pokušati i to je Churchill činio. Tako je Churchillova politika na Jugoistoku Europe bila ne samo neobično složena, već i suptilna, dijelom skrivena, a dijelom se koristila blefiranjem.18 Bilo je to inzistiranje da se stanje u Jugoslaviji rješava bez vraćanja unatrag na međunacionalne sukobe koji su postojali prije Banovine, napose u svjetlu užasa Drugog svjetskog rata. Tražilo se jugoslavensko jedinstvo, a ne partikularizmi i tu se Tito ponudio kao jedini igrač. Takvu su politiku Britanci vodili do kraja postojanjajugoslavije. Dok bi se stoga tijekom Rata moglo činiti daje ona išla više na ruku Hrvatima, kasnije su Hrvati mislili da više odgovara Srbima. A ona je stalno, ispravna ili ne, bila zapravo britanska politika. Tko ju nije prepoznao i pokušao vlastite interese zastupati bez da je poznavao interese velikih sila, mogao se samo ljutiti ili prkositi riskirajući još veća nezadovoljstva. Ona se nije Ridley 2000.: 272. Harold Macmillan imenovanje ministrom Kabineta britanske vlade pri savezničkom Glavnom stožeru u Italiji. Komentirao je kako Titovo ponašanje nije zadovoljavajuće, ali da ima svu moć u svojim rukama. »Moramo naravno učiniti sve što se može blefiranjem, ali ako se dobro ne blefira, odmah se može prozrijeti.« 378 sviđala Hiozu, nikako se ni|c sviđala kral|ti, ah vilo je slične I nlo i s politi kom Moskve i VVaslungtnna. Nađe u Brozovu srednju, manje komunističku politiku, propale su. Kada je krajem 1944. otputovao u Moskvu na sastanak sa Staljinom, bez da je o tome obavijestio Britance, oni su mu zamjerili. Fitzrovu Macleanu Tito je nonšalantno odgovorio da ni njega Churchill nije informirao o sastanku s predsjednikom Rooseveltom, pa to njemu nije zasmetalo! Bila je to jasna naznaka da Tito neće biti posebno obazriv državnik, da će obveze koje je preuzeo ispunjavati tek ukoliko mu to bude odgovaralo ili na to bude prisiljen. Je li Tito Churchilla izigrao ne ispunjavajući ono što su dogovarali u Napulju 1944., ne stvarajući tako dugo zajednički kabinet s Ivanom Subašićem, podložno je raspravi. Tito je bio dovoljno snažan i dovoljno svoj da ga veliki državnik ne impresionira toliko da čini kompromise koji su se kosili s njegovim, komunističkim, idejama. Churchilla je ipak cijenio. Nekoliko godina kasnije, kada se vratio iz posjete Londonu, Churchilla je apostrofirao kao državnika koji gaje najviše dojmio. Jest, on je neprijatelj i neprijatelj komunizma, ustvrdio je Tito, ali osoba i neprijatelj vrijedan poštovanja. Jugoslavija 1945. sasvim sigurno nije bila niti blizu moskovske formule od 50:50% utjecaja. Kada je Hladni rat u Jugoslaviji počeo, britanski ratni premijer je u vrijeme kada je nakon gubitka izbora u ljeto 1945. od Clementa Attleeja kojega je zvao »ovcom u ovčjem odijelu« bio šef oporbe i ponovo igrao ulogu proročice Kasandre, Titu je dao neželjenu, ali ipak veliku čast. U čuvenom govoru u američkom gradiću Fultonu u ožujku 1946., gdje je upozorio kako se od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu spustila željezna zavjesa, posebno je apostrofirao samo dva maršala Staljina i Tita. Britanci su imali stigmu suradnje sa četnicima, njihov je položaj u Jugoslaviji bio težak, no imali su vrlo dobre diplomate koji su jasno prepoznavali što se u Jugoslaviji događa i kojim bi se putem mogla kretati. Mada su i neki drugi, puno prije nego je došlo do prekida odnosa

Tita i Staljina 1948., javljali o neobičnom razvoju događaja između dvije zemlje, najranije je upozorenje o ne posve prijateljskim odnosima u veljači 1947. poslao jedan Britanac. Depeša je u Foreign Officeu kritizirana, odbačena, ali Frank Roberts je, bez obzira na to što su neke od premisa iz kojih je izvodio zaključke bile nategnute, uskoro dobio zadovoljštinu.19 Rezolucija Tnpković đoko, Priiite u Jugoslaviji i Velika Britanija 1945-1948, ISI, Beograd, 1990; 265. 379 Informacijskog biroa komunističkih partija iz lipnja 1948. i pretvaranje Jugoslavije u komunističku, a od Moskve neovisnu zemlju, bila je ne samo događaj od iznimnog značenja, već i razvoj koji je na određeni način potvrdio Staljin-Churchillov Moskovski dogovor iz 1944. Mada je tada već Washington uvelike postao središnja os u svijetu, stvarni pokazatelj gubitka moći stare Europe sa Sueskom krizom 1956. tek se trebao dogoditi. Stoga je put u London i izbor prvog Brozova inozemnog odredišta nakon 1948. i prvog zapadnog uopće kao šefa jugoslavenske države, imao posebno značenje. Ujedinjeno je Kraljevstvo također prvi puta u goste primalo komunističkog vođu i bilo je spremno podržati i ohrabriti one promjene i politiku Beograda koja je odgovarala Zapadu, a onda i Londonu. »U interesu je ove zemlje da omogući Jugoslaviji da zadrži svoju neovisnost«, pisaloje u analizi Foreign Officea iz 1953., zbog samostalnosti, političke, strateške i ideološke važnosti u borbi protiv Kremlja. Javna je kritika, zbog i dalje lošeg tretmana vjerskih zajednica u Titovoj državi, u tajnim analizama bila nešto blaža. Imali su za to Britanci više razloga. Malo prije je ratificiran Ugovor o prijateljstvu i suradnji s Grčkom i Turskom, čime su tri balkanske zemlje, baš kao stoje britanski premijer namjeravao tijekom rata, stvorile (kratkotrajnu) prozapadnu obrambenu dijagonalu.20 Bio je to mudar potez Titove vlade čije se povoljno djelovanje odrazilo i na završetak pregovora oko Trsta, upravo u Londonu i uz posredovanje veleposlanika FNRJ Vladimira Velebita. Na ponovni susret sa Churchillom Tito je krenuo brodom u trenutku kada je u Moskvi pripreman Staljinov pogreb. Veleposlanik FNRJ u Londonu bio je Vladimir Velebit, a Tita je primio ne samo premijer, već i šef Foreign Officea Anthony Eden i kraljica Elizabeta II. Za jugoslavensko je izaslanstvo osnovni politički diplomatski cilj posjeta postignut nakon što je Churchill u zdravici izjavio kako su dvije zemlje saveznici: »...ako naša saveznica Jugoslavija bude napadnuta, mi ćemo ginuti zajedno s vama«, rekao je Churchill.21 20 Spehnjak Katarina, »Posjet Josipa Broza Tita Velikoj Britaniji 1953. godine«, časopis za suvremenu povijest, god. 33, br. 3, Zagreb, 2001. 21 Isto, 623. 380 Kii|iga i icntlicyja Brsta (huitlnll i ml o prilikama na europskom jugoistoku govori malo, najviše u kontekstu obrane Grčke. Međutim, to je vrlo dobra, ozbiljna, pedantna analiza povezanosti fenomena koji je najviše obilježio Churchillov život i karijeru. O Churchillu bi se moglo govoriti kao oratoru, novinaru, piscu (neki bi rekli i skribomanu). Karijeru je počeo u Indiji, nastavio u Sudanu, Južnoj Africi, Kubi. Bio je ministar raznih vladinih resora. Bio je povjesničar, jedan od angažiranih, koji je u svojim znanstvenim radovima često dokazivao nadmoć Albiona, ali i obradio neke značajne teme. O njemu bi se moglo govoriti kao o slikaru. No čak i tada je, zapravo, govorio o ratu: »Slikati sliku je kao voditi bitku ... Isti je to problem kao otvaranje duge, sustavne, povezane rasprave.«22 Zato je Best, oslanjajući se na provjerenu literaturu, izdvojio ono stoje po njegovu mišljenju definiralo najvećeg Britanca. Churchill je, uza sve druge kvalitete, bio prije svega ratnik. Kada je Drugi svjetski rat završio, tada u 71. godini, liječniku se požalio da se bez rata osjeća usamljeno.23 Kada se Prvi svjetski rat približavao, izjavio je kako sve ide katastrofi i propasti, ali daje on zainteresiran i sretan. Jednim je dijelom rat shvaćao kao najpogodniji medij za vlastiti uspjeh i promjene koje je želio učiniti, ali je u vojnom pozivu vidio i viteštvo, samopoštovanje, drugarstvo. Već je Veliki rat pokazao da se priroda sukoba mijenja, a prolaskom desetljeća tehnologije su mijenjale ratne običaje i narav, što gaje u starosti od jastreba pretvaralo u goluba. Kada je Drugi svjetski rat konačno izbio, nazivao gaje »nepotrebnim«. Tvrdio je da se Hitler mogao i morao zaustavitijoš 1936., odmah po zauzimanju Rajnske oblasti. Tijekom tridesetih, poput proročice Kasandre nastupa kao zloguki prorok nesreće, no njegova upozorenja jednostavno nisu

prepoznata. Nedvosmislena kritika Hitlera i politike popuštanja raz-logje stoje 1940. bio doživljavan kao pouzdan, čišći i dalekovidniji u odnosu na sve one koji su zagovarali politiku pomirenja. Stoga je njegov dolazak u Downing Street 10 bio razumljiv i sigurno je u velikoj mjeri odredio kojim putem Britanija ide u sukobu s fašizmom. Daje lord Halifax postao premijer možda bi oni koji su bili nevoljki ući u izravni sukob s Berlinom na kraju prevladali i u javnosti i u kabinetu? Best je opet jasno 22 Time, (»Person of The Half-Century«). 23 Best 2005.:185. 381 spomenuo kako je tijekom Rata praktički bilo nepoznato, a kasnije prerije tko isticano da su mnogi i dalje dvojili o razložnosti nekih od poteza britanskih vlasti, daje proturatna skupina bila velika. Winston Churchill je imao brojne kvalitete, ali i nedostatke, koje je autor jasno pobrojao. Istaknuo je kako su 1940. do Londona dolazili kvalitetni podaci o njemačkim planovima za invaziju Norveške, ali da su krivo protumačeni zbog fiksnih ideja o tobožnjim pravim Hitlerovim namjerama. Naveo je pogreške u Kraljevinama Grčkoj i Jugoslaviji 1941. godine. Oportunizam kao strategija, drži Best, najjasnije je ilustriran upravo vezom između Sjeverne Afrike i Balkana. Da novozelandski i australski vojnici nisu bili prebačeni na Balkan, već da su zauzeli Tripoli prije no su Nijemci stigli u Afriku, možda ne bi ni bilo afričkog bojišta, možda Višijevska Francuska ne bi tako dugo ostala uz Nijemce? čini se daje sve na Balkanu u proljeće 1941. bila greška. Geoffrey Best na više je mjesta problematizirao kampanju zračnog bombardiranja njemačkih gradova. Napadi na neprijateljski teritorij iz zraka u planovima su RAF-a još od 1919. Churchill je smatrao da se moral stanovništva može slomiti iz zraka i u tu je mogućnost vjerovao do kraja rata. Nije možda zagovarao tezu maršala sir Arthura Harrisa, prvog zrakoplovca, da se iz zraka može dobiti rat, ali je kampanja »obeskućivanja« Nijemaca bila posve prihvatljiva. Nakon Dunkirka 1940. dugo vrijeme bio je to jedini jasan način da se pokaže mogućnost britanskog odgovora i udara na Nijemce. Na taj se način, vjerovalo se, moglo uništiti industrijska postrojenja i olakšati pritisak na Sovjete. Zbog bombardiranja Drezdena Churchill je u nekim krugovima i danas doživljavan kao glavni zračni pirat. Geoffrey Best detaljno objašnjava položaj toga grada i argumentira zašto su žrtve bile velike i zašto se konačno napalo dotada pošteđeno mjesto. Best također smatra daje zabluda bila isticati »posebne odnose« Washingtona i Londona. Ma kako osobno prijateljstvo Predsjednika i Premijera bilo čvrsto, korak od prijateljstva do podložnosti i pretvaranja u još jednu od američkih predsjedničkih pudlica, skoro daje neminovan. Godine provedene u oporbi po završetku Drugog svjetskog rata i ponovni dolazak u Downing Street 10 od Churchilla je stvorio mirotvorca. Ne samo što je ostarjeli državnik postao manje konzervativan i miroljubiv, već se promijenio i svijet, kao i Imperij. Ujedinjeno Kraljevstvo više nije bilo supersila, već tek jedna od velikih i važnih država. Churchillu je 382 sve in lulo vidljivo još ti|ckom ral.i, kada je kao član Velike trojne u podređeno] |)ozieiji. lađa je neprestano putovao, bio diplomatski aktivan, ohrabrivao svoje snage, pokušavao aktivnom diplomacijom održati (privid) snage Imperija. Pedesetih godina toga više nema, Churchill je bio političar u čijim rukama više nisu glavne poluge moći, jer se moć prenijela u Moskvu i Washington. U knjizi »Churchill i rat« Geoffrey Best je uspio postići ravnotežu između općeg i osobnog, priče o Imperiju i svijetu i biografije jednog čovjeka, bez da je u ijednom trenutku jedan narativ prekrio drugi. Bestov tekst historiografija je zanimljiva svima. Korisna je stručnjacima, izvanredna za upoznavanje jednog vremena ijedne od najvećih povijesnih ličnosti. Autor je jasno i razgovijetno ilustrirao kako se razvijao državnik koji je oblikovao svijet u kojem živimo, kako je genijalno povlačio neke poteze i kako je, sve u najboljoj namjeri, bolno i teško griješio i kako su tisuće zbog tih grešaka patile. Bilo bi izvanredno kada bi ova knjiga postala povod za niz naslova koje ćemo na hrvatskom čitati ili pisati o Winstonu Churchillu. Kada bi se dogodilo da četiri desetljeća kasnije, upravo onoliko koliko je prošlo od posljednje knjige o Churchillu na hrvatskom jeziku, neka od navoda iz ovoga pogovora budu aktualni, bio bi to znak da su naše humanističke znanosti, naše izdavaštvo, opet zakazali. Pretpostavimo da će biti drukčije. Pretpostavimo daje ova knjiga početak

bogatije i agresivnije historiografske produkcije koja će jednom rezultirati novom sličnom knjigom u kojoj će biti spomenuti neki od fenomena vezanih uz Churchilla i Hrvate, a koji su u ovoj knjizi tek dodirnuti ili preskočeni. Jer to nije propust samo Geoffreya Besta. Doc. dr. sc. Tvrtko Jakovina Katedra za svjetsku povijest, Odsjek za povijest Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu