You are on page 1of 76

Naslov originala New man – Zorba The Buddha

Copyright © 1975 Osho International Foundation, www.osho.com Copyright for Montenegro © 2011 Osho Lotos Knjiga, www.osho-yu.me

Sva prava zadržava Izdavač

Edicija Osho Lotos Knjiga Izdavač Slobodan Vučković

Objavljeno uz dozvolu Osho International Foundation Bahnhofstr. 52 8001 Zurich, Switzerland www.osho.com

2

NOVI ČOVJEK - ZORBA BUDA

Prevod Slobodan Vučković

Osho Lotos Knjiga 2011

3

SVIJET SLAVLJA Čitava prošlost čovječanstva je bila bolesna, nezdrava, suluda. U toku tri hiljade godina, pet hiljada ratova je bilo vođeno. To je zaista krajne ludilo; to je nevjerovatno. To je glupo, neinteligentno, nehumano. Moj koncept novog čovjeka je da će on biti Grk Zorba, a da će biti i Gautam Buda: novi čovjek će biti Zorba Buda. On će biti osjećajan i duhovan; tjelesan, krajnje tjelesan, u tijelu, u čulima, uživaće u tijelu i svemu što tijelo pruža; a, isto tako, biće čovjek velike svijesti, čovjek koji će imati moćan osjećaj svjedočenja. Novi čovjek će biti mistik, pjesnik, naučnik, sve zajedno... To je moj koncept potpunog čovjeka. Samo cjelovit čovjek može slaviti. Slavlje je miomiris cjelovitog bića. Između nauke i meditacije samo umjetnost može biti most – poezija, muzika, skulptura. Kada jednom dovedemo tog novog čovjeka u egzistenciju, zemlja će po prvi put postati to što treba da bude. Ona će postati raj: ovo naše tijelo, tijelo Bude, ova naša zemlja, zemlja raja! Živite sada snažno i potpuno jer naredni trenutak će biti rođen iz ovog trenutka; a ako živite potpuno i radosno, vi ćete moći biti sasvim sigurni da će naredni trenutak donijeti još više blaženstva, više radosti. Za one koji žele da žive, ne da razmišljaju o tome; da vole, ne da razmišljaju o tome; da bitišu, ne da filozofiraju o tome – ne postoji alternativa. Ispijte sok sadašnjeg trenutka, sasvim ga iscijedite jer se on neće više vratiti. Kada jednom ode, on ode zauvijek. Kada hiljade i hiljade ljudi u svijetu slave, pjevaju, plešu u ekstazi, opijeni božanskim, tada više nema mogućnosti za bilo kakvo sveopšte samoubistvo. Sa takvim slavljem, sa takvim smijehom, sa takvim ushićenjem i zdravljem, sa takvom prirodnošću i spontanošću, kako može biti rata? Život vam je dat da stvarate, i da se veselite i da slavite. Kada plačete i tugujete, kada ste očajni, vi ste sami. Kada slavite, čitava egzistencija učestvuje sa vama. Samo u slavlju se susrećemo sa najvišim, vječnim. Samo u slavlju izlazimo iz kruga rađanja i umiranja. 4

ŽIVOT Život iziskuje veliku hrabrost. Kukavice samo tavore u životu, oni ne žive, jer je sav njihov život strahom orijentisan, a takav život je gori od smrti. Oni žive u nekoj vrsti paranoje, plaše se svega; i ne samo od stvarnih opasnosti, već i od nestvarnih pojavnosti, takođe. Oni se plaše pakla, plaše se duhova, plaše se Boga. Oni su zaplašeni hiljiadu i jednom stvari koje su sami izmislili, ili ih je izmislio neko nalik njima. Straha ima toliko da je nemoguće živjeti. Samo hrabri mogu živjeti. Prvi korak koji treba da naučiš je kako biti hrabar. Uprkos svim strahovima treba da se živi. A zašto je hrabrost potrebna za život? Zato što je život nesiguran. Ako budeš previše svjestan sigurnosti, bezbjednosti, tada ćeš ostati zatočen u jednom malom uglu, gotovo u zatvoru koji si sam načinio. To će biti izvjesna sigurnost, ali to neće biti život. To će biti bezbjednost, ali neće biti avanture u tome, ekstatičnosti. Život se sastoji od istraživanja, odlaženja u nepoznato, uspinjanja do zvijezda. Budi hrabar i žrtvuj sve u interesu života - ništa nije vrednije od toga. Nemoj da žrtvuješ svoj život zbog malih stvari: novac, sigurnost, bezbjednost - to nije toliko vrijedno. Svako treba da živi svoj život što je moguće potpunije. Samo tako se rađa radost, samo tako je moguće da te prekrije blaženstvo. Oni koji stvarno žele da žive, treba da preuzmu više rizika. Treba da se kreću u nepoznato. Moraju da nauče jednu od najtežih lekcija: da ne postoji dom, da je život hodoćašće - bez početka i kraja. Postoje mjesta gde se može odmarati, ali - to su samo prenoćišta. Ujutro moraš da nastaviš dalje. Život je neprestano kretanje, on nikad ne dospijeva do kraja - stoga je život vječan. Smrt ima početak i kraj, ali ti nijesi mrtav, ti si živ. Smrt je kriva predodžba. Ljudi stvaraju smrt, jer oni žude za sigurnošću. Žudnja za sigurnošću i bezbjednošću omogućava smrt, koja čini pojedinca uplašena životom, koja ga čini neodlučnim da krene u nepoznato. Jedina životna hrana je rizik: što više rizikuješ, to si životniji. A kada jednom to shvatiš, ne iz očaja, ne iz bespomoćnosti, ne iz nužde, 5

već iz meditativnog osvješćenja - kada jednom to shvatiš, treptaćeš od čiste ljepote koju ta mogućnost nalaže. Čovjek može potvrditi beskućništvo sa očajem, ali tada to gubi pravi značaj. Tu je egzistencijalizam izgubio. On je došao sasvim blizu prave suštine stvari, oni su bili sasvim blizu: istina je bila sasvim iza ugla. Bili su blizu kao što je i Buda bio, ali su izgubili. Umjesto da postanu blaženi, oni su bili veoma, veoma tužni što život nema značaja, što život nema cilja, nema sigurnosti. Oni su bili veoma potreseni; to je bilo uništenje. Buda je takođe dospio do istog zaključka, ali - umjesto da bude tužan, on je skočio u nepoznato. On je preskočio sve ograde. Prihvatio je to kao što se život prihvata. On je to prihvatio kao pravu prirodu života i nije bilo frustriranosti. Shvatio je da je ljepota života u tome što nije siguran, jer tek tako postoji mogućnost njegovog istraživanja, postoji mogućnost inventivnosti; tako postoji mogućnost da se približiš novom, postoji prilika za iznenađenje. Ako je sve sigurno, određeno, zagarantovano, tada neće biti prilike za uzbuđenje, ples. Bude su plesale vidjevši nevjerovatne događaje, vidjevši čuda - oni su uživali. Isus je uvijek govorio svojim učenicima: "Veselite se i uživajte! Uvijek iznova vam kažem: uživajte!" A to je i moje čitavo učenje. Ja vam ne dajem cilj, ne dajem vam, čak, ni slutnju pravca. Samo vas činim svjesnim činjenica života: kako je to, šta je to. Stopi se sa tim. Kreni s tim bez ličnih predrasuda, bez vlastitih želja, bez ideje kako bi to trebalo da izgleda. Pusti da to bude onakvo kakvo je, a ti se opusti. Vaše kuće su nalik grobovima. Ti si previše zainteresovan za sigurnost. A takva zainteresovanost ubija, jer je život, sam po sebi, nesiguran. Ništa se ne može učiniti s tim, niko to ne može učiniti sigurnim. Svaka sigurnost je lažna, svaka sigurnost je izmišljena. Žena te danas voli, a sjutra, ko zna? Kako možeš bit siguran što će se sjutra dogoditi? Ti možeš otići u opštinu, kod matičara, i učiniti legalnim da će ona čitavog života biti tvoja žena. Ona može ostati tvoja žena zbog legalnih normi, ali je ljubav iščezla. Ljubav ne poznaje norme. A kada 6

ljubav nestane, a žena je i dalje supruga, muškarac bude suprug i dalje tada je nešto nalik smrti među njima. Zbog sigurnosti, mi smo izmislili i društvo. Zbog te sigurnosti, mi se uvijek krećemo unaprijed određenim putevima. Život je divalj, neobuzdan. Ljubav je neobuzdana. I bog je sasvim divalj. On nikada neće ući u tvoju baštu, ona je previše ljudska. On neće ući ni u tvoje kuće, one su premale. Ti ga nikada nećeš sresti na zacrtanom putu. On je divalj. Zapamti, život je divalj.

UMJETNOST ŽIVLJENJA Čovjek je rođen da ostvari život, ali sve zavisi od njega. On može i da promaši život. On može da diše, može da jede, može i da ostari, može da ide prema grobu - ali, to nije život. To je samo gradacija smrti: od kolevke pa do groba, sedamdesetogodišnja gradacija smrti. I pošto milioni ljudi oko tebe žive tom gradacijom smrti, laganom smrću, ti, takođe, počinješ da oponašaš taj način. Djeca sve uče od onih koji su oko njih, a mi smo okruženi samo smrću. Zato je prvo da razumijemo šta ja podrazumijevam pod životom. To ne smije da bude obično bitisanje već rast i razvoj. Postoje dvije raznolike stvari: stariti - to može i životinja; rast je prednost ljudskog bića. Samo su nekolike tvrdnje prave. Rast znači ulaženje svakog trenutka dublje u principe života, to znači ići dalje od smrti - ne prema smrti. Što dublje ulaziš u život, to više shvataš njegovu besmrtnost - ti se udaljavaš od smrti. Pravi trenutak je kad shvatiš da smrt nije ništa drugo do svlačenje odeće sa sebe, ili promjena kuće, doma, promjena forme - ništa ne umire, ništa ne može umrijeti. Smrt je najveća iluzija koja postoji. Za rast, samo pogledaj drveće. Kako drveće raste, tako mu korijenje ide sve dublje u zemlju. To je ravnoteža - što više raste, korijenje mu dublje prodire u zemlju. Ti ne možeš imati visoko drvo sa 7

malim korijenjem. Ono ne može da prehrani tako veliko drvo. U životu, rasti znači prodirati dublje u sebe. Tamo su tvoji korijeni. Po meni, prvi princip života je meditacija. Sve drugo dolazi poslije. Djetinjstvo je najbolje vrijeme. Što više stariš, približavaš se smrti, sve je teže ući u meditaciju. Meditacija je ulazak u tvoju besmrtnost, ulazak u tvoju vječnost, ulazak u tvoje blaženstvo. A dijete je najkvalifikovanija osoba za to, jer je još neopterećeno znanjem, religijom, obrazovanjem i svim drugim besmislicama. Ono je još bezbrižno. Ali, na nesreću, njegova bezbrižnost je osuđivana kao neznanje. Neznanje i bezbrižnost imaju sličnosti, ali nijesu isto. Neukost je takođe stanje NE ZNATI, što je ujedno i osobina bezbrižnosti, nevinosti. No, postoji isto tako i velika razlika što je čitavo čovječanstvo previđalo sve do sada. Bezazlenost nije moguće naučiti. No, ono i ne izaziva težnju da se spozna. Dijete je krajnje zadovoljno, ispunjeno. Dijete nema ambicija, ono nema želja. Ono je sasvim zaokupljeno trenutkom - ptica na grani sasvim zaokupi njegovu pažnju; samo leptir, njegove divne boje - i ono je očarano; duga na nebu, i ono ne može pojmiti da ima što značajnije od toga, bogatije od duge. I noć puna zvijezda, zvijezde iza zvijezda... Bezazlenost je bogata, to je punoća, čistota. Neznanje je siromašno, ono je prosjačenje - ono želi ovo, želi ono, ono želi da je sposobno da zna, da je poštovano, da je dobrostojeće, vrijedno, ono želi da je moćno. Neznanje se kreće stazom žudnje. Bezazlenost je stanje bez žudnji. Ali, pošto su oboje bez znanja, mi i dalje ostajemo zbunjeni njihovom prirodom. Mi prihvatamo oboje sa sigurnošću da su to iste stvari. Prvi korak ka umjetnosti življenja će biti da se stvori jasna podjela između neznanja i bezazlenosti. Bezazlenost treba da bude podržana, prihvaćena - jer dijete nosi sa sobom najveće blago, blago koje se stiče kroz mudrost posle teških napora. Mudraci bi rekli da su ponovo našli dijete u sebi, da su se ponovo rodili. 8

U Indiji, braman, pravi znalac, sebe naziva dwij: dvaput rođen. Zašto dva puta rođen? Što se dogodilo prvom rođenju? Zašto je potrebno drugo rođenje? I što on treba da dobije u drugom rođenju? U drugom rođenju on treba da dobije ono što je moguće i u prvom, a što mu društvo, roditelji i narod oko njega skrše, odmah unište. Svako dijete je nakljukano znanjem. Njegova jednostavnost mu je bila oduzeta jer je jednostavnost bespomoćna u ovom i ovakvom svijetu. Njegova jednostavnost će tražiti svijet koji je kao i ono – jednostavan. Njegova bezazlenost će biti iskorišćena na svaki mogući način. Uplašeni od društva, uplašeni od svijeta, mi treba da izgradimo sebe, mi pokušavamo da učinimo svako dijete domišljatim, lukavim. Učimo ga da bude u kategoriji opsjednutosti i nemoći. A kada jednom dijete počne da raste u pogrešnom smjeru, ono i nastavlja da ide tim putem - njegov cijeli život odvija se u tom smjeru. Onda kad shvatiš da si promašio život, prvo što se mora vratiti nazad jeste bezazlenost. Odbaci svoje znanje, zaboravi na svoje spise, zaboravi religiju, svoje teologije, svoje filozofije. Ponovo se rodi, postani bezazlen - a to je u tvojim rukama. Očisti svoj um od svega što nijesi sam spoznao, od svega što je pozajmljeno, od svega što je došlo od tradicije, konvencija, od svega što ti je bilo dato od drugih: roditelja, učitelja, univerziteta. Samo se oslobodi toga. Još jednom ponovo budi jednostavan, još jednom budi dijete. A to je čudo moguće ostvariti pomoću meditacije. Meditacija je, jednostavno, malo čudan metod hirurgije kojim se lišavaš svega što nije tvoje i spašavaš ono što je samo tvoje autentično biće. To spali sve drugo i ostavi te golog, samog pod suncem, na vjetru. To je kao da si prvi čovjek koji je sišao na zemlju - koji ne zna ništa, koji upravo treba da otkrije sve, koji treba da bude tragalac, koji kreće na hodočašće. Drugi princip je hodočašće. Život mora biti tragalaštvo - ne žudnja, već istraživanje; ne nekakva ambicija da se postane ovo ili ono, predsednik zemlje ili ministar vlade, već istraživanje sa kojim otkrivaš "ko sam ja."

9

Veoma je čudno što ljudi, koji ne znaju ko su, pokušavaju da budu neko. Oni ne znaju ko su ni sada; oni ne poznaju svoje biće, ali imaju za cilj da postanu neko. Postati neko je bolest duše. Biće si ti. A kad počneš da otkrivaš svoje biće, to je početak života. Svaki trenutak je novo otkriće, svaki tren donosi novu radost. Nova misterija otvara nova vrata, nova ljubav počinje da raste u tebi - nova milost koju nijesi ranije osjetio, novo osjećanje ljepote, osjećanje božanskog. Ti postaješ toliko senzitivan da ti je, čak, i najmanja vlat trave važna. Tvoja senzitivnost ti kaže da ta mala vlat trave ima isti značaj za egzistenciju kao najveća zvijezda. Bez te male vlati trave, egzistencija ne bi bila ono što jeste. A ta vlat trave je jedinstvena, nezamjenljiva, ona ima vlastitu individualnost. Ta senzitivnost će stvoriti nova prijateljstva sa drvećem, pticama, životinjama, sa planinama, rijekama, okeanom, sa zvijezdama. Život biva bogatiji što ljubav više raste, što više rastu prijateljstva. Kako postaješ senzitivniji, život postaje prostraniji. To nije više jezerce već okean. To se ne okončava s tobom, tvojom suprugom i djecom - to se ne okončava uopšte. Čitava ova egzistencija biva tvoja porodica, i dok to ne postane tvoja porodica, nećeš spoznati život u cjelini. Pojedinac nije ostrvo, svi smo mi povezani. Mi smo prostrani kontinent, povezan na milion načina. I ako naša srca nijesu ispunjena ljubavlju za sve, isto toliko je naš život siromašniji. Meditacija će ti donijetii senzitivnost, veliki osjećaj pripadnosti svijetu. Ovo je naš svijet - zvijezde su naše, mi nijesmo stranci ovdje. Mi istinski pripadamo egzistenciji. Mi smo dio nje, i srce smo njeno. Zatim, meditacija ti može donijeti veliki mir - jer, smetlište znanja je nestalo. Mišljenje, koje je dio znanja, nestalo je. Iznenađujuća tišina se rađa. Ova tišina je jedina muzika koja postoji. Svaka druga muzika je samo jedan napor da se ova tišina prikaže. Proroci starog Istoka bili su svi saglasni u tome da se sva umjetnost - muzika, ples, poezija, slikarstvo - sve se rađa iz meditacije. Oni su se trudili da na neki način približe ono što se ne može shvatiti. To su bili darovi namjenjeni onima koji još nijesu spremni da krenu na hodočašće. 10

Možda pjesma može podstaći težnju da kreneš u traganje za izvorom, možda statua... Kad nekom sljedećom prilikom budeš ušao u hram Gautama Bude ili Mahavire, samo sjedni u tišini i promatraj statue, jer su one urađene u meditativnom stanju, i kada ih promatraš dospijevaš u tišinu. To su statue meditacije i to se ne tiče Gautam Bude ili Mahavire, ali one podsjećaju na likove tih velikih ljudi: Mahavire, Bude, Neminate, Adinate... 24 tirtankare džainizma u jednom istom hramu, izgledaju nalik jedna drugoj, sasvim nalik. Započni meditirati i stvari će početi da rastu u tebi - tišina, mir, blaženstvo, osjećajnost. I što god da izađe iz meditacije, pokušaj da to ispoljiš u životu. Dijeli to sa nekim, jer sve što podijeliš sa bližnjima, brže se razvijaš. A kada dospiješ do trenutka umiranja, tada ćeš znati da nema smrti. Tada možeš reći zbogom bez potrebe za ijednom suzom i tugom - možda suza radosti, ali ne tuge. Ali ti treba da počneš sa bezazlenošću. Zato prvo odbaci svu koještariju koju nosiš sa sobom. A svi nose previše smeća u sebi - upitajmo se zašto? Samo zbog toga što su drugi rekli da su to velike ideje, principi, načela... Nijesi bio dovoljno inteligentan kada si radio sa sobom. Budi inteligentan sa sobom. Život je veoma jednostavan: to je veseli ples. Čitava planeta može biti puna veselja i plesa, ali to sprečavaju ljudi koji ozbiljnošću sprečavaju život da bude uz smijeh, da se svi mogu smijati. Život je za njih grijeh, život je za njih iskupljenje za neke imaginarne grijehove. Kako ti možeš uživati kada je takva klima oko tebe koja ukazuje na to da sve treba da bude iskupljeno; da ti treba da patiš, jer si načinio loša djela. Sve je to neka vrsta zatvora u koji si gurnut da bi patio. Život nije zatvor, to nije iskupljenje. To je, naprotiv, nagrada, a ona je data onima koji to mogu oslušnuti, koji to zaslužuju. Tvoje je osnovno pravo da uživaš, a grijeh će biti ako ne uživaš u životu. Bilo bi protiv egzistencije ako ne bi sve uljepšavao, ako bi sve ostavio kako si zatekao. Ne, neka poslije tebe sve ostane srećnije, ljepše, miomirisno. 11

NAJVIŠA KREATIVNOST Sami život ne posjeduje smisao. Život je tek samo jedna mogućnost da stvorite smisao. Smisao života ne treba otkriti: njega treba stvoriti. Vi ćete naći smisao samo ukoliko ga stvorite. On ne leži tu negdje iza žbuna, i vi samo odete malo okolo i nađete ga. To nije nalik stijeni koju možete lako naći. To je poetika koju treba izumiti, to je pjesma koju treba pjevati, to je ples koji treba plesati. Smisao je ples, nije stijena. Smisao je muzika. Vi ćete je pronaći samo ukoliko je stvorite. Zapamtite to. Milioni ljudi žive besmislen život usljed te krajnje glupe ideje da smisao treba otkriti. Isto kao da je to već prisutno. Sve što treba da uradite je da samo povučete zavjesu, i da to ugledate! Smisao je tu. To nije baš tako. Zato zapamtite, Buda je pronašao smisao jer ga je stvorio. Ja sam to pronašao jer sam to stvorio. Bog nije neka ličnost već stvaralaštvo. Samo oni koji to stvore mogu ga pronaći. Zato je dobro što smisao ne leži tamo negdje, inače bi ga neka osoba mogla lako naći – kakva bi onda bila potreba da drugi to traže? Milioni ljudi žive besmislen život usljed te krajnje glupe ideje da smisao treba otkriti. Isto kao da je to već prisutno. Sve što treba da uradite je da samo povučete zavjesu, i da to ugledate! Smisao je tu. To nije baš tako. Možete li uočiti razliku između religioznog smisla i naučnog smisla? Albert Ajnštajn je otkrio teoriju relativiteta; dakle, da li vi to treba da otkrivate ponovo i ponovo? Vi ćete biti glupi ako to budete ponovo otkrivali. Čemu to? Jedan čovjek je to već uradio; on vam je dao mapu. Njemu su za to bile potrebne godine, ali da biste vi to shvatili, potrebno je tek nekoliko sati. Vi možete otići do univerziteta i to naučiti. Buda je, takođe, nešto otkrio. Zaratustra je, takođe, nešto otkrio ali to nije bilo nalik otkriću Alberta Ajnštajna. To nije tu prisutno tako da vi samo treba da slijedite Zaratustru i njegovu mapu, i da to nađete – 12

tako nikada nećete naći. Vi treba da postanete Zaratustra. Uočite tu razliku! Da bi shvatili teoriju relativiteta, vi ne treba da postanete Albert Ajnštajn, ne. Vi treba samo da posjedujete prosječnu inteligenciju, i to je sve. Ako nijeste previše zaostali, vi ćete to shvatiti. Ali da biste razumjeli značenje Zaratustre, vi treba da postanete Zaratustra – manje od toga nema smisla. Vi treba da to stvorite iznova. Svaka osoba treba da rodi Boga, smisao, istinu; svaki čovjek treba da postane bremenit sa tim i da prođe kroz muke i bolove porađanja. Svaki pojedinac treba da to nosi u svojoj utrobi, da to hrani svojom krvlju, i samo tako će to otkriti. Ako ne uočavate nikakav smisao života, vi ćete morati pasivno da čekate da taj smisao dođe... to nikada neće doći. To je bila ideja prošlih religija: da je smisao već tu. To nije tako! Sloboda je tu da bi se stvorila, energija je tu da bi se stvorila. Polje je tu da bi se posijalo sjeme i potom pokupila žetva. Sve je tu – ali smisao treba stvoriti. Zato je u stvaralaštvu tolika radost, tolika avantura, tolika ekstaza. Zato prva stvar treba da bude: da religija bude kreativna. Sve do sada je religija bila veoma pasivna, skoro nemoćna. Stoga vi i ne očekujete od jedne religiozne osobe da bude kreativna. Vi od nje očekujete da posti, da sjedi u pećini, da ustaje rano ujutro i da pjeva mantre... i takve gluposti. I vi ste tada sasvim zadovoljni! Što on radi? Vi ga hvalite samo zbog toga što dugo gladuje. Možda je on mazohist, možda uživa da muči sebe. On tamo sjedi na ledenoj hladnoći, nag, i vi ga uvažavate. U čemu je stvar, koja je vrijednost u tome? Sve životinje svijeta su gole na ledenoj hladnoći – one nijesu sveci. Ili kada je vruće, on sjedi na vrelom suncu, i vi ga uvažavate. Vi kažete: „Pogledajte! On je veliki asketa.“ Ali što on radi? Kakav je njegov doprinos svijetu? Kakva ljepota će biti data svijetu? Da li je on makar malo promijenio svijet? Da li je donio makar malo ugodnosti, miomirisa? Ne, vi čak to i ne pitate. Ja vam sada kažem da to treba pitati. Hvalite čovjeka jer je napisao pjesmu. Slavite čovjeka jer je stvorio predivnu skulpturu. Veličajte čovjeka jer tako divno svira flautu. Neka odsada ovo budu religiozne vrijednosti. Slavite čovjeka jer je on veliki ljubavnik – ljubav 13

je religija. Hvalite tog čovjeka jer je preko njega svijet postao znatno ljepši. Slavite čovjeka jer je stvorio predivnu skulpturu. Veličajte čovjeka jer tako divno svira flautu. Neka odsada ovo budu religiozne vrijednosti. Zaboravite sve te gluposti kao što su gladovanje i sjeđenje u pećinama, mučenje sebe ili ležanje na ekserima. Hvalite čovjek jer je uzgajao predivne ruže; svijet je mnogo ljepši zbog njega. I tada ćete naći smisao. Smisao dolazi od kreativnosti. Religija treba da postane poetičnija, estetska. Druga stvar: ponekada se dogodi da vi tragate za smislom zato što ste tako odlučili. Vi tragate za tim usljed određenog zaključka – vi ste već odlučili kakav će smisao tu biti ili kakav smisao mora biti - i onda to ne nađete. Istraživanje treba da bude čisto. Što mislim kada kažem da istraživanje treba da bude čisto? Ono treba da bude bez ikakvih zaključaka. Ne treba da ima nikakvo a prirori u tome. Za kakvim smislom vi tragate? Ako ste već zaključili da ćete tragati za određenim smislom, vi to nećete naći – jer je od samog početka vaše istraživanje oprljano, vaše traganje je zaprljano. Vi ste već nešto odlučili. Na primjer, ako čovjek dođe u moj vrt i pomisli da će ovaj vrt biti divan ako on u njemu nađe dijamant... I on ne uspije da pronađe dijamant, stoga će reći da nema smisla biti u ovom vrtu. Tu je tako mnogo predivnog cvijeća, i predivnog cvrkuta ptica, i tako mnogo boja, i vjetar duva kroz borove, a mahovina je po stijenama. Ali on ne vidi nikakav smisao jer ima već određenu ideju – on treba da nađe dijamant, kohinor, i tek tada će biti nekog smisla. On je izgubio smisao zbog takve ideje. Neka vaše traganje bude čisto. Nemojte krenuti sa nekom određenom idejom; krenite razgolićeni i čisti. Krenite otvoreni i prazni. I tada ćete naći ne samo jedan smisao, naći ćete hiljadu i jedan smisao. Tada će svaka stvar postati smisaona. Upravo sada obojeni kamen sija pod sunčevim zracima.... ili kap rose stvara malu dugu oko sebe... ili mali cvijet pleše na vjetru... Za kakvim smislom vi tragate? Zato nemojte započeti sa zaključkom, inače ćete pogrešno krenuti još od 14

samog početka. Krenite bez ikakvog zaključka! To ja mislim kada stalno ponavljam da idete bez znanja kada želite da nađete istinu. Osoba koja ima previše znanja nikada to ne pronađe, njegovo znanje je prepreka.

MULTI-DIMENZIONALNOST Čovječanstvo je došlo do raskršća. Mi smo živjeli kao jednodimenzionalni ljudi, i to smo iscrpili. Mi sada trebamo znatno bogatije ljudsko biće, trodimenzionalno biće. Ja ga nazivam tri "S" prvo S je svijest, drugo S je samilost, a treće S je stvaralaštvo. Svijest je bitisanje, samilost je osjećanje, a stvaralaštvo je djelovanje. Moja vizija novog ljudskog bića treba da podrazumijeva svo troje. Ja sam vam dao najveće iskušenje koje je ikada dato, najteži zadatak koji treba ispuniti. Vi treba da budete meditativni kao Buda, ljubavni kao Krišna, i stvaraoci kao Mikelanđelo, Leonardo da Vinči. Vi treba da budete sve skupa, istovremeno. Samo tada će se ispuniti vaša cjelovitost; inače će nešto u vama ostati nedovršeno. To što bude nedovršeno će vas držati uskraćenim, neispunjenim. Ako ste jednodimenzionalni, vi možete doseći veoma visoki vrh, ali ćete biti samo na tom vrhu. Ja bih želio da vi postanete svi vrhovi Himalaja, ne samo jedan vrh već vrhovi nad vrhovima. Jednodimenzionalni čovjek je propao. On nije bio sposoban da stvori divnu zemlju, on nije bio u mogućnosti da stvori raj na zemlji. On je propao, sasvim propao! On je stvorio nekoliko divnih ljudi ali nije mogao da preobrazi cijelo čovječanstvo, on nije mogao da uzdigne svijest cijelog čovječanstva. Tek nekoliko ljudi su postali prosvijetljeni. To nije bilo dovoljno. Mi trebamo više prosvijetljenih ljudi, i to prosvijetljenih na trodimenzionalan način. To je moja definicija novog čovjeka. Ako ste jedno-dimenzionalni, vi možete doseći veoma visoki vrh, ali ćete biti samo na tom vrhu. Ja bih želio da vi postanete svi vrhovi Himalaja, ne samo jedan vrh već vrhovi nad vrhovima. 15

Buda nije bio pjesnik - ali novo čovječanstvo, ljudi koji će sada postati prosvijetljeni treba da budu pjesnici. Kada kažem "pjesnik", ja ne mislim da treba da pišete poeziju - vi treba da budete poetični. Vaš život treba da bude poetičan, vaš pristup treba da bude poetičan. Logika je suva, poezija je živa. Logika ne može da pleše; nemoguće je da logika pleše. Vidjeti logiku da pleše, to je isto kao kada biste vidjeli Mahatmu Gandija da zapleše! To bi izgledalo veoma smiješno. Poezija može da pleše; poezija je ples vašeg srca. Logika ne može da voli - ona može da govori o ljubavi ali ne može da voli; ljubav izgleda nelogično. Samo poezija može da voli, samo poezija može da skoči u paradoks života. Logika je hladna, veoma hladna; ona je dobra dok je matematika u pitanju, ali nije dobra kada je čovječanstvo u pitanju. Ako čovječanstvo postane previše logičarsko, ono će nestati; tada će postojati samo brojevi, neće biti ljudskih bića - zamjenljivih brojki. Poezija, ljubav i osjećanja vam daju dubinu, toplinu. Vi se topite, gubite hladnoću. Postajete čovječniji. Buda je natčovjek, u tome nema sumnje, ali je izgubio ljudsku dimenziju. On je nesvjetovan. On posjeduje ljepotu nesvjetovnog bitisanja, ali nema ljepotu koju ima Grk Zorba. Zorba je veoma svjetovan. Ja želim da budete oboje - Zorba Buda. Čovjek treba da bude meditativan, ali ne protiv osjećanja. Čovjek treba da bude meditativan i prepun osjećanja, preplavljen ljubavlju. Čovjek treba da bude i kreativan. Ako je vaša ljubav samo osjećanje, i ako se ne može prevesti u djelovanje, to neće ticati šire čovječanstvo. Vi treba da to učinite stvarnim, vi treba da ga materijalizujete. Buda posjeduje ljepotu nesvjetovnog bitisanja, ali nema ljepotu koju ima Grk Zorba. Zorba je veoma svjetovan. Ja želim da budete oboje - Zorba Buda. Čovjek treba da bude meditativan, ali ne protiv osjećanja. Postoje tri vaše dimenzije: bitisanje, osjećanje i djelovanje. Djelovanje sadrži stvaralaštvo, svakovrsno stvaralaštvo - muziku, poeziju, slikarstvo, vajarstvo, arhitekturu, nauku, tehnologiju. Osjećanje sadrži sve što je estetično - ljubav, ljepotu. Bitisanje sadrži meditaciju, budnost, svijest. 16

KA RODJENJU NOVOG COVJEKA Rođenje slobodnog i zdravog čovjeka nije moguće u uslovima gdje su u ime obrazovanja nametnute sve vrste obrobljavanja. Temeljni uzroci ružnoće i obogaljenosti u kojem živi čovječanstvo su sakriveni u stavu prema obrazovanju. Sadašnje obrazovanje je odvojilo čovjeka od prirode i oduzelo mu mogućnost profinjenosti i kulturnog uzdizanja. Umjesto toga dato mu je življenje u jednom neprirodnom životu. Svaka generacija nastoji da taj neprirodan odnos prenese na sljedeću generaciju. Kada se ta neprirodnost prožme kroz profinjenost i kulturu, ne treba se čuditi što će ćak i taj nametnuti akt zadobiti obilježje vrline. Kada se grijeh sakrije iza vrline, to onda postaje veoma opasna stvar. Usled tog stava je moguće da se ekspoloatacija krije iza usluga, da se nasilju da lik nenasilja, a da se neprirodnost pokaže kao prefinjenost. Zato i nije bez razloga što nereligioznost obitava u hramovima religije. Nereligioznost nije nikada sebe prikazala otvoreno u svojoj nagosti. Zato je uvijek ispravno reći da se sa priprostim prerušavanjem ništa ne postiže. Veoma je bitno da se stvari ispolje i pokažu onakve kakve jesu. Ja ovdje želim da zagledam u obrazovanje i da ga pokažem. Nadam se da se nećete osjećati loše zbog toga. Ja sam bespomoćan zato je veoma bitno da se tako uradi. Sagledati pravi duh obrazovanja je nužno i razgolititi ga, skinuti mu takozvanu odeždu jer se ispod prelijepih haljina nerijetko krije nešto ružno; nezdravi duh se krije ispod toga, inače se ne bi događalo da je život ljudskog bića tako prepun mržnje, nasilništva i nereligioznosti. Kada nađemo neko gorko i otrovno voće na drvetu života, da li nas to opomene da nijesmo možda posadili loše sjeme? Ako je sjeme ispravno, kako je moguće da plod bude loš? Što nam ukazuje drvo puno otrovnih plodova? Ako se nađe loš čovjek, zasigurno je njegovo obrazovanje bilo loše? Moguće je da ti nećeš misliti na isti način kao i ja, možda se moje misli neće uklapati u tvoje, ali ja i ne želim da se ti slažeš sa mnom; sve što ja očekujem od tebe je da me saslušaš. To je sasvim dovoljno. Dovoljno je da u tišini čuješ istinu. Neistina je to što se traži da se vjeruje. Istina donosi rezultate samo sa time što je saslušaš. Kada se ispravno sasluša istina, to biva potvrđivanje. 17

Moje gledanje može biti drugačije ili suprotno načelima o obrazovanju. Ja nijesam ni pedagog ni socijolog. To je, izgleda, bila sreća za mene, jer što pojedinac više zna o propisima, o načelima, to je mnogo teže da spozna život. Spisi i propisi su uvijek prepreke da se spozna istina. U umu koji je prepun knjiškog znanja, kontemplacija se teško ostvaruje. Da li je uopšte potrebna kontemplacija jednom neopterećenom, slobodnom i nezatrovanom umu? Spisi i principi stvaraju razlike. Tada je nemoguće da imaš jedan nepristrasan i bezazlen pogled na život i njegove probleme. Za one osobe kojima su spisi bitniji, životna riješenja bivaju bitnija od samih problema. Takvi ljudi nastoje da sagledaju probleme u kontekstu njihovog rješenja umjesto da sagledavaju rješenja gledajući same probleme. To izaziva jednu idiotsku situaciju gdje se problemi ne otklanjaju već samo nagomilavaju. Čitava istorija čovječanstva je bazirana na tome. Zašto se čovjek ponaša i razmišlja tako kontradiktorno? To je rezultat primjenjivanja rješenja za životne probleme iz knjiga i spisa. Rješenja ne proizilaze iz problema; ona se nameću problemima. Rješenja su nešto što je spolja, a problemi su unutarnje prirode. Rješenja pripadaju intelektu, problemi su životni. Unutarnji konflikt je postao samoubistven. Ova ludost koja pokreće civilizaciju je sada dospjela do jednog eksplozivnog stanja. Sada je čitava ljudska vrsta zapala u šok od sraha od ove eksplozivne situacije. Ali što možeš postići sa strahom? Ono što je sada potrebno je da se ne plašimo već da razumijemo i priđemo problemima hrabro. Ja pri tome neću konsultovati nikakve spise i načela jer ne želim biti zaslijepljen tim rješenjima. Ja želim da skrenem vašu pažnju na činjenice - one se mogu sagledati samo ako se pogleda direktno u probleme. Da li je moguće direktno pogledati u život? Zar nije moguće pogledati neposredno u život na način kako je to vidio prvi čovjek? Zar naš um ne može sagledati život jednostavno, prirodno i slobodno? Ja nalažem da ovo postane temeljni problem u pristupu obrazovanju. Nije uopšte dobro ako obrazovanje opterećuje um pojedinca, ako mu komplikuje život i ako ga čini starim. Opterećujući i zastareli um odbija osobu od znanja, ljepote i radosti života. Za sve to je neophodan mladalački i svježi um. Tijelo može ostarati ali ne i um; um je u prilici 18

da uvijek može ostati mlad. Um može ostati mlad sve do posljednjeg trenutka, do same smrti, i samo takav um može spoznati misteriju života i smrti. Samo takav um je religiozan um. Ali sadašnje obrazovanje čini um starim. Ono ne budi um već ga samo puni i tako ga čini starim. Ako se um napuni mnoštvom raznovrsnih misli, um tada postaje star, težak, umoran i opterećen. Puniti se mislima znači puniti se sjećanjem. To uopšte ne podstiče razmišljanje i inteligenciju. Sjećanje nije inteligencija. Sjećanje je mehaničko, inteligencija je svijest. Misli ne trebaju da ti se daju već da se bude u tebi. Tamo gdje se misli bude, um je uvijek mlad. Tamo gdje je um mlad, život je u stalnom izazovu. Ako negdje postoje vrata svijesti, tu svježi jutarnji lahor ulazi, tu ulaze zraci izlazećeg sunca. Kada se izvjesna osoba obrobi tuđim riječima i mislima, tada se njena vlastita mogućnost uzleta ka istini uništava. Što obrazovanje predstavlja? Da li ono ima za funkciju da te nauči kako da misliš ili kako samo da koristiš izlizane i dosadne tuđe misli? Čija je tuđa moć snažnija od tvoje snage mišljenja? Ali i dalje se većina koristi beživotnim i ispraznim tuđim mislima, i dalje se samo uporno uče tuđe misli. Sakupljanje tuđih misli samo donosi idiotizam. Sakupljanjem tuđih misli, razmišljanje i inteligencija se ne rađa. Da bi se rodila inteligencija i slobodno mišljenje, fatalno je pogrešno koristiti se mehanički tuđim mislima. Za jedno takvo rođenje je potrebno dovoljno pogodnosti i prilika za slobodno razmišljanje i inteligenciju. Sumnja, umjesto slijepog vjerovanja, je neophodna da bi se došlo do pogodnosti za slobodno mišljenje. Vjerovanje i slijepo povjerenje te ograničava, dok te sumnja oslobađa. Ali pod sumnjom ja ne podrazumijevam nepovjerenje. Nepovjerenje je samo negativni oblik povjerenja ili vjere. Nijesu potrebni ni povjerenje ni nepovjerenje već samo čista sumnja. I povjerenje i nepovjerenje su oboje samo smrt sumnje. Tamo gdje ne postoji oslobađajuće snage sumnje, tamo neće biti ni traganja za istinom i njenim otkrovenjem. Sama snaga sumnje postaje traganje. Sumnja je žeđ, sumnja je žudnja. Samo se u vatri sumnje rađa životna snaga i misao. Bol pri sumnji je i bolno rađanje misli. Onaj koji bježi od tog bola, lišava se rađanja slobodne misli. 19

Da li mi sumnjamo? Da li mi sumnjamo u temeljne pojmove i vrijednosti života? Ako u to ne sumnjamo, onda je naše obrazovanje negdje omanulo. Ne postoji boljeg temelja za dobro obrazovanje od ispravne sumnje. Ako ne postoji sumnje, kako je uopšte moguće tragati? Ako ne postoji sumnje, ne postoji ni mogućnost za nezadovoljstvom. Ako nema sumnje, kako ćeš postići žudnju za znanjem i otkrićem istine? To je razlog što smo svi mi plitkog zadovljenja i što naše duše nikako ne postaju rijeke na slobodnom toku ka traganju za okeanom. Ko je izmislio tu krutost? To su zasigurno izmislili naši učitelji i ovakav sistem obrazovanja. Putem takvih učitelja um čovjeka je bio vezan lancima ropstva. Ta suptilna eksploatacija je veoma stara. Razlozi za takvo izrabljivanje su mnogi - religije, sveštenstvo, vlasti, uloženi interesi društva, bogataši i političari. Političari nikada nijesu voljeli ljude koji su posjedovali mogućnost za razmišljanjem jer su znali da je buntovništvo tamo gdje se slobodno misli. Razmišljanje je u osnovi vrsta buntovništva jer razmišljanje nije slijepo, ono posjeduje uvid. Razmišljanje se ne može povoditi ni za čime; ono nije tu da bi potvrđivalo što ti želiš ili što radiš. On ne može stvoriti zaslijepljenog sljedbenika. Zbog toga političari nikada nijesu obožavali razmišljanje; oni su cijenili vjerovanja. Vjera je slijepa. Ako je čovjek zaslijepljen, on se lako može izrabljivati. Ako je čovjek slijep, lako ga je načiniti onim koji remeti vlastite interese. Njegova zaslijepljenost ga čini žrtvom svih vrsta izrabljivanja, i zato se vjera uči i propovijeda. Zbog toga je i religija izumljena; to je njen osnovni posao. To je posao i političara. Političari se boje mogućnosti za razmišljanjem kod ljudi. Ako bi se misao oslobodila tada ne bi bilo kasta ni klasa. Novčana eksploatacija tada ne bi bila moguća. Isto tako se ne bi mogla tumačiti eksploatacija kao rezultat načina života u prošlim životima. Zajedno sa razmišljanjem došlo bi se do revolucije na svim nivoima i u svim odnosima. Tada neće biti posla za političare i neće biti granica među narodima. Nijedan zid neće biti tako čvrst da odvaja čovjeka od čovjeka. Zato su svi političari, i kapitalisti i komunisti, zaplašeni od slobodnog razmišljanja. Usled zaštite od tog straha je i izumljen ovaj sistem obrazovanja. Ovo takozvano obrazovanje je samo 20

dio jedne zavjere koja traje već stotinama godina. Ranije su sveštenici dominirali time, a sada su na red došli političari. U nedostatku mišljenja ni individua se ne može razviti jer ni osnovna potreba za razvoj jedinke nije omogućena. Koji je kamen temeljac za jednu individuu? Zar to nije mogućnost za nezavisnim mišljenjem? Ali mogućnost za takvim razmišljanjem je uništena još prije tvog rođenja. Gita je propovijedana, Kuran je propovijedan, Biblija isto tako, Kapital, Komunistički manifest i mnoštvo drugih spisa su bili imperativ tvog učenja što je ostavilo za posljedicu nemogućnost slobodne misli. Što ima lažnije od takvog načina mišljenja? Oni su propovijedali i učili samo slijepo ponavljanje i to su smatrali mišljenjem. Tamo gdje je data baza za razmišljanje, izvjesna struktura, razmišljanje nije moguće. Za slobodno razmišljanje um mora biti lišen svih struktura. Ako ti neko obrazovanje nametne izvesne preduslove, to uopšte nije obrazovanje. Pravo obrazovanje će ti obezbijediti takvu budnost i svjesnost da tvoj um ne može zapasti u neke uslovljene strukture. Obrazovanje će ti dati takvo razumijevanje zbog kojeg um neće postati rob izvjesnih uslovljavanja, i zbog čega će moći da se razvije jedno nezavisno mišljenje. Ako ti se bude ukazalo na određenu pažljivost, to će se zasigurno postići. Sjeme za jedno nezavisno mišljenje je već prisutno u svakoj osobi. U jednom određenom podneblju to će sjeme proklijati. Ko ne voli slobodu? Ko je taj što ne žudi za nezavisnim razmišljanjem i za inteligencijom? Ali, tamo gdje je sav obrazovni sistem prilagođen da obrobljuje čovjeka umjesto da osigura njegovu slobodu, situacija je sasvim drugačija. U tom slušaju zaista je veoma rijetka prilika da se može naći i nekoliko osoba koje su se otrgle toj kazni da budu samo mašine koje će proći kroz takav sistem obrazovanja na putu do ropstva. Ne postoji većeg postignuća do tog da pojedinac ostane individua i posle prolaska kroz ovakav obrazovni sistem. Univerziteti su dospjeli do vrhunca svoje efikasnosti u uništavanju prvobitnosti genija. Mnogo naglašavanja je bilo na disciplini samo zbog toga da bi se čovjeku oduzela sloboda. Zadatak inteligencije je bio kako da se izgradi disciplina. Ako postoji inteligencija, disciplinovanost se sama rađa u životu jedne osobe. Nije 21

uopšte potrebno učiti disciplinu, ona dolazi sama po sebi. Ali tamo gdje se nije odomaćila inteligencija, pojedinac će ovisiti o nametnutoj disciplini, zavisiće od nametnutog učenja. Takvo učenje će biti lažno jer ne proističe iz nutrine pojedinca, a korijeni toga ne niču iz njegove inteligencije. Svijest individue se uvijek prikrada iznutra u namjeri da se nametne učenju. Kao reakcija na to učenje, rađa se razuzdanost. Razuzdanost je uvijek reakcija na neko obrobljavanje. To je jedan neizbježni eho ropstva. Svijest koja je prepuna slobode nikako ne može biti razuzdana. Ako se neko želi osloboditi razuzdanosti, njegova duša mora okusiti atmosferu potpune slobode. Izgleda da mi poznajemo samo dvije alternative: obrobljenost ili razuzdanost. Mi još nijesmo spremni za slobodu. Disciplina i učenje koje je nametnuto od drugih je takođe ropstvo. Ta vrsta učenja se rasprostranila svugdje o o nas i to sada izaziva tjeskobnost. Takvo učenje se mora odbaciti; razum koji podržava takvo bitisanje je pogrešan. Umrtvljenost je skrivena u tome. Takvo učenje u sebi krije potiskivani haos, a sve ono što je ikada potiskivano jednoga dana mora eksplodirati. Takvo učenje, iako i postoji, odnosi od čovjeka njegovo blaženstvo i prirodnost, a kada se jednom i odbaci, takav čovjek ostaje ruiniran. Učenje koje je nametnuto izvana, nikada nije išlo u korist čovjeku. Obrazovanje bi se moralo osloboditi spoljašnjeg nameta učenja; to treba da probudi uspavanu inteligenciju kod svakog pojedinca. Takva inteligencija postaje samodisciplina. U jednom takvom životu nema ni potiskivanja ni tegobe.Takva život je jednostavan i prirodan nalik proticanju. Kada nečiji život napreduje kroz svjetlost inteligencije, onda nema bojazni za haos ili razuzdanost. Tamo gdje nema potiskivanja, ne postoji ni mogućnosti da eksplodira unutarnji nered ili razuzdanost. Ja sam se zapitao: Možemo li čovjeka učiniti slobodnim? Ako mu damo slobodu dolazi u poziciju da se izloži strahu od razuzdanosti. Taj strah je prisutan zbog toga što smo čovjeka uvijek držali u ropstvu, a njegova duša se uvijek borila da se oslobodi. Uvijek kada je to bilo moguće, ona bi kidala okove. Ali u tim naporima, u duši bi ostajala gorčina, odbojnost i negodovanje što bi prije dovelo do razuzdanosti nego do oslobađanja. Sloboda je kreativna. Razuzdanost je 22

destruktivna. Ako želimo da izbjegnemo razuzdanost onda moramo da prihvatimo slobodu. Obrazovanje definitivno može postaviti temelje koji mogu čovjeku da omoguće oslobođenje. Mi uopšte više ne želimo disciplinovanog, obučenog čovjeka: mi trebamo čovjeka koji će biti utemeljen u slobodi i inteligenciji. U jednom takvom čovjeku je nada za bolju budućnost. Što se postiže sa metodima obučavanja? Discipline su donijele čovjeku samo zaglupljivanje i beživotnost. Disciplinovani čovjek samo može postati zgrčen i krut. Sve što bude više krut, to će biti disciplinovaniji. Ti si vidio kako izgledaju disciplinovani roboti. Inteligencija ne može uvijek reći "da"; ona mora ponekada reći i "ne". U tvome "da" će biti značenja i vrijedosti samo ukoliko ti budeš znao ponekada reći i "ne". Ali discipline te nikada ne uče da kažeš "ne"; oni uvijek očekuju samo da se kaže "da". Ako se od jednog takvog čovjeka zatraži da puca, on će pucati. Samo usled takvog njegovog obrazovanja moguće je da se događaju takve gluposti i nesreće kakve su ratovi, nasilje i neredi. Zar ne želimo da prekinemo taj začarani krug? Da li će se takvo disciplinovano obrazovanje prekinuti samo posle nuklearnog rata? Ali posle takvog rata neće biti potrebe za nikakvim obrazovanjem jer neće biti nikoga da se obrazuje. Za budućnost čovječanstva nema veće opasnosti od obučenih ljudi jer oni samo znaju kako se sprovodi naredba. Takvi ljudi skloni sprovođenju naredbi su najpogodniji da pokrenu nuklearno oružje. Ovaj svijet će biti sasvim drugačiji ukoliko se bude razvijala inteligencija umjesto da se razvijaju discipline, ako se bude omogućivalo slobodno mišljenje umjesto da se sprovodi poslušnost. Obrazovanje nije izumljeno da bi se obučavale određene discipline već da bi omogućivalo razvijanje inteligencije svakog pojedinca. Bilo koja disciplina da se razvije iz inteligencije, ona sama će donijeti dobrobit i blagostanje jer se takvo učenje neće moći izrabljivati. To se neće moći izroditi u sredstvo za rat i nasilje u rukama sveštenstva i političara. Kada bi se tako obrazovali, hindusi se ne bi mogli koristiti kao sredstvo u borbi protiv muslimana. Ne bi se tada mogla nuditi smrt u zamjenu za zamišljene i lažne granice između 23

nacija. U ime učenja i poslušnosti, kakve sve ružne radnje se nijesu nudile? Na taj način društva su stvarala učitelje koji su sprovodili takve discipline nad novim generacijama. Učitelji su tako bili sredstvo mnogovrsnog izrabljivanja. Oni su sredstvo širenja mnogih bolesti. Možda oni i nijesu svjesni toga jer su i oni žrtve istovjetnog obrazovanja. Svaka generacija prenosi, putem nasljedstva, svoju ljubomoru, neprijateljstvo i mnoge druge gluposti novoj generaciji koja dolazi . Za sve to su odgovorni učitelji. Oni šire svoje bolesti i neosjećajnosti putem svog znanja i iskustva. U tome je za njih bitnije što prenose svoje bolesti nego svoje znanje i iskustvo pošto njihova neprijateljstva i slijepa vjerovanje zadovoljavaju njihov ego. Jedan hindu otac uči svoje dijete da bude hindu; to isto rade i džaini, muslimani,...Oni žele da unesu i u svoju djecu otrove negativnosti života koje su donijele njihove sekte.Putem mnogih obrazovnih medijuma ovi otrovi su se širili. Zbog uticaja ovakvog otrovnog učenja, čovječanstvo nije u mogućnosti da postane jedinstveno, naše oči nijesu uprte ka religioznosti koja je jedinstvena i treba da bude jedna. Isto tako se razvijaju i nacionalizmi, a oni su znatno moćniji. Svaka pojedina nacija je spremna da stane nasuprot druge nacije. Kao rezultat toga razvija se nasilje i ratovi se množe cijelim svijetom. Tamo gdje ima ega, tamo su ratovi i nasilje. Postoje još mnoge druge bolesti i virusi koji se prenose od učitelja na bezazlenu djecu. To je jedan od najružnijih prestupa koji je počinjen protiv čovjeka. Kada bi učitelji bili više budniji tada bi se mogli zaštiti od učešća u ovakvim kriminalnim radnjama. Međutim, oni koji imaju moć u društvu ne žele nikakve promjene u društvenim strukturama jer njihova moć, interes i izrabljivačke mogućnosti zavise od toga. Učitelji su ti koji mladim umovima nameću izvjesne strukture. Oni nastoje da svakoj novoj generaciji favorizuju stare tradicije. Oni ne uče djecu nikakvom buntovništvu, a tamo gdje nema bunta ne postoji ni rasta. Koja je dužnost učitelja? Njegova dužnost je da uči buntovništvu. Onog dana kada obrazovanje bude buntovno, rodiće se jedno sasvim novo čovječanstvo. A što je to buntovništvo? To znači revolucionarni preokret vrijednosti. Obično su vrijednosti ovog 24

življenja pogrešne; inače, zašto bi bilo tako mnogo uznemirenosti, besmislenosti i konfuzije u životu čovjeka? Ova ružnoća, ovo nasilništvo, ljubomora i nereligioznost - je li sve to bez razloga? Ne, vrijednosti života su pogrešne i to je prirodna posljedica svega toga. Zato se ovakve vrijednosti života moraju izmijeniti. Čovjek treba neke nove vrijednosti, a za to veliko buntovnišvo su potrebne pripreme. Učitelji se moraju prenuti iz svoje uspavanosti. Izuzev učitelja ne postoji drugih Bhagiratha (jedna indijska mitološka figura) koji će donijeti rijeke buntovništva sa neba na zemlju. Ali učitelji su u velikoj iluziji. Društvo ne bi trebalo da ukazuje nikakvo poštovanje prema njima, ali ono to uopšte ne radi. Naprotiv, učitelji su uvijek bili poštovani i nagrađivani. Njihov ego je bio pothranjivan idejom da su učitelji ti kojima treba ukazivati poštovanje. To je način da se oni drže u iluziji. Oni su bilo korišćeni da žigošu nove generacije na stari način. Učitelji su izrabljivani sa velikim poštovanjem. Društvo nije ništa posebno pružalo učiteljima zauzvrat. Ja se pitam: Jesu li učitelji svjesni toga? Istorija čovječanstva je prepuna gluposti. Slijepo vjerovanje i lažno znanje je bila odlika svih njihovih tečajeva. Ali učitelji nijesu dopuštali da se nove generacije slobodno razvijaju kako bi se mogli osloboditi od njihovih lanaca. Oni su bili sluge prošlosti i nastavili da budu neprijatelji budućnosti. Je li to pravedno da teret prošlosti nosimo mi i nove generacije? Neka prošlost samo bude tlo pod našim nogama, a ne teret na našim leđima. Za izgradnju jedne slobodne budućnosti, oslobođeni um od prošlosti je za to potreban. Neka se iskustvo prošlosti pridoda čovjekovom znanju, ali ne da ga opterećuje jer on to mora da prevaziđe na svom putu. Prošlost je samo početak njegovog putovanja, a ne i kraj. On mora da se kreće naprijed udaljavajući se od tačke gdje je ostavljen od strane prošlosti. Svaka nova generacija mora da pobijedi prethodnu u svakom pogledu - i ne samo u materijalnom pogledu već i u mentalnom i religijskom aspektu. Određeni ego prošlih generacija je ranjiv usled toga, i zato taj ego ne dopušta da vidi kako se nove generacije razvijaju. On ne podnosi nikakav razvoj ni progres. Tako ego i ljubomora određenih individua inficira jednu cijelu generaciju. Svi osnivači religija su zahtijevali da ne bude nikakvih drugih eksponenata 25

njihove religije. Svaki paigambara ili mesija je govorio da je on vrhovni. Svaki od njih je nastojao da proglasi sebe kao vrhovno božanstvo. Na taj način su zatvarali vrata bilo kakvog novog znanja ili razvoja u budućnosti. Zlatno doba je za njih uvijek u prošlosti. U budućnosti će samo biti pad i degeneracija. Veoma je uznemirujuće da se čovjek vraća u prošlost. Ali stare generacije uvijek nastoje da nametnu svoje spise i principe novim generacijama. To se događalo stotinama godina unazad. Kao rezultat toga, ljudska duša se nije mogla razvijati onako kako treba. Ona nije mogla dospjeti do zrelosti usled toga. Ona je bila stiješnjena među stijenama prošlosti, a teret je bio tako težak da se nije mogla uzdići. Cilj obrazovanja je da rastereti dušu čovjeka jer se samo olakšana duša može izdići do vrha božanskoga. Opterećenje umrtvljenim uslovljavanjima ne dopušta sjemenu svijesti da proklija, i tako se lagano sjeme uništava truleći duboko zakopano u zemlji. Sjemenu svijesti jedne individue nije moguće da proklija prije no se rastereti prošlosti. Ako se oslobodi zgrčenosti prošlosti, samo tada čovjek može krenuti putem progresa. Prošlost su stepenice koje se moraju proći i ostaviti za sobom. Nositi to sa sobom, uopšte nije mudro. U ovom svijetu materijalne vrijednosti su u usponu jer svaka nova generacija pomjera horizonte toga. Ali spiritualne vrijednosti nijesu u usponu jer je naš um vezan za prošlost. Sin se ne usteže da izgradi novu kuću pored one koju mu je otac podigao, ali neki duboki strah nas sprečava da nastavimo razvoj svijesti tamo gdje su stali Rama, Krišna, Mahavir ili Hrist. Taj strah je nešto što nam je učenjem dato; taj strah nam je nametnut. Komentari na Gitu se mogu pisati, ali razmišljanje dalje od toga nije dopušteno. Još su uporno ubjeđivali da ne postoji ništa mudrije od Kurana. Takav stav je čovjeka učinio uskogrudim i spiritualno siromašnim. Ako bi se dogodilo da sin ode dalje od oca u smislu bogaćenja, to bi se prihvatilo sa dobrodošlicom. To ne bi bilo stvar nepoštovanja ili uvrede oca. Zapravo, to i jeste poštovanje i to će biti ponos za svakog oca. Svaka nova generacija bi se morala pripremati u tako da bi ostavila daleko iza sebe staru generaciju. Želja da se nova generacija drži u pokornosti staroj i da joj se ne dopušta udaljavanje, je jedna 26

bolesna težnja i ne ukazuje na zdravi razum. Zato je sasvim opravdano zapitati se: Da li je sadašnji obrazovni sistem pomagao u povlačenju tih linija ograničenja? Ja zaista nijesam u mogućnosti da razumijem te ludosti. Moja ljubav mi kaže samo ovo - da će svi koju dođu na svijet posle mene, otići dalje od mene u svakom pogledu; oni će moći izgraditi takav novi svijet o kojem mi i ne možemo pojmiti; njihove duše će biti čistije, a njihovi umovi bistriji. Njihove oči će se moći susresti sa takvim istinama koje mi nijesmo ni smjeli pogledati, a njihove noge će ići stazama koje smo mi mogli gaziti samo u snovima. Za to je potrebna samo ljubav i molitva. Ja neću dopustiti da potisnem svoju djecu mojim znanjem ili iskustvom. Ja želim da ih učinim slobodnim. Ljubav uvijek oslobađa. Ona ljubav koja vas obavezuje, nije ljubav već nasilje. Obrazovanje će biti okrenuto ka budućnosti a ne ka prošlosti. Samo tako će biti moguć razvoj. Svaki kreativni proces će samo moći biti okrenut ka budućnosti.

NOVI ČOVJEK: istinski duh zemlje U novom čovjeku je sadržana čitava moja filozofija života: kako treba potpuno živjeti, intenzivno, u cjelosti; i tako da ne činimo od života ispraznost već da učinimo da svaki trenutak bude najveće uživanje - ples, pjesma i slavlje. Stari čovjek, koji je bitisao do sada, je već na samrtničkoj postelji. On je mnogo patio i treba svu našu sućut. On je bio uslovljavan da živi u bijedi, u patnji, u samoodricanju. Njemu su obećavali: sva obećanja su se odnosila na zagrobni život, ali samo ako bude za života patio, što bude više sebe mučio, što bude veći mazohista, što bude više uništavao vlastito dostojanstvo - to će biti više nagrađen. To je bio veoma pogodan koncept za uložene interese jer je od čovjeka koji je spreman da pati veoma lako načiniti slugu. Čovjek koji 27

je spreman da se žrtvuje danas za neko nepoznato sjutra je već unaprijed izrazio svoj pristanak da bude obrobljen. Budućnost tako postaje njegovo ropstvo. Hiljadama godina je čovjek samo živio u nadi, u zamislima, snovima, utopijama, ali nikako u stvarnosti. No, nema drugog života do ovog sadašnjeg, do ovog koji sada živimo. Novi čovjek je bunt, revolt, revolucija protiv svih uslovljavanja koja ga mogu obrobiti, spriječiti, iskoristiti, a sve to u ime nade za izmišljenim rajem. Svi prošli pristupi životu bili su začuđujuće složni u jednoj stvari: da je čovjek žrtvena životinja pred nogama izmišljenog Boga. Bila su vremena kada je čovjek bio živ žrtvovan, masakriran ispred kamenih statua. Mada se danas niko ne bi usudio da učini takvu stvar, psihološki se stvar još nije promijenila. Čovjek je i dalje žrtvovan bilo u ime kapitalizma ili komunizma, u ime neke arijevske rase, u ime islama, u ime hrišćanstva, hinduizma. Umjesto kamenih bogova danas postoje zvučni nazivi, beznačajni, ali je čovjek pristao da živi tako iz prostog razloga jer je kao dijete rođen u masi koja je unaprijed kondicionirana. Učitelji su uslovljavani, roditelji su uslovljavani, susjedi su uslovljavani i zato je malo dijete skoro bespomoćno - ono ne može ni pojmiti bilo koju drugu alternativu sem da bude dio te mase. Prošli čovjek je bio masa, šraf na točku: stari čovjek nije imao individualnost. Oni koji su ulagali interese u čovjeka trudili su se da unište samopoštovanje i dostojanstvo, radost i zahvalnost da si ljudsko biće, da si najviša kreacija u dugom putu evolucije - da si stožer slave. Takve ideje su bile opasne. Ako bi čovjek imao samopoštovanja, dostojanstva ljudskog bića, vi ga ne biste mogli uniziti kao roba, ne biste mu mogli uništiti dušu i proizvesti od njega robota. Sve do sada čovjek je samo tobože živio - njegov život je, međutim, bio samo pretpostavka. Novi čovjek je revolt protiv čitave prošlosti. To je deklaracija da mi želimo da stvorimo novi način života, nove vrijednosti života. To je znak da smo dospjeli do novih ciljeva - daleke zvijezde su na našem vidiku. I mi nećemo dopustiti nikome da nas žrtvuje u ime nekog lijepog naziva. Mi želimo da živimo naše živote, ne prema nekim idealima već prema svojim težnjama, prema svojim strastvenim 28

intuicijama. Mi želimo da živimo od trenutka do trenutka. Nas neće niko zavaravati da živimo za neko "sjutra" i obećanja za budućnost. Novi čovjek sadrži svu budućnost čovječanstva. Stari čovjek treba da umre: on je već spremio svoj grob - on na to čeka svaki trenutak, sve više i više. Što mislite da radi Ronald Regan? On kopa grob za čovječanstvo, i to što je moguće dublji. Ti ljudi izgleda kao da se plaše i mrtvih - pa ako grob nije dovoljno dubok mogli bi se mrtvi vratiti,.. da se mogu vratiti u život. Nuklearno oružje i sve druge destruktivne sprave su spremne za sveopšte samoubistvo. Stari čovjek je odlučio da umre. Sada je na inteligenciji svijeta da se odijele od takvog čovjeka prije no što on uništi i tebe, takođe. Treba se odijeliti od starih tradicija, starih religija, starih nacija, starih ideologija. Po prvi puta sada staro i nije više zlatno. Staro je samo utemeljenje jedne ružne prošlosti. Sada je velika odgovornost za nove generacije, za mlade ljude da odbace prošlost. U prošlosti su religije običavale da se odreknu svijeta. No, ja vas učim da volite svijet kako bi on mogao opstati, a da se odreknete sasvim prošlosti i oslobodite njenog kontinuiteta. Novi čovjek nije za unapređenje starog: on nije za kontinuitet fenomena, za poboljšanje. Novi čovjek je deklaracija smrti starog i rođenje potpuno osvježenog čovjeka - neuslovljenoga; bez nacija, bez religija, bez ikakve diskriminacije između muškarca i žene, crnih i bijelih, Istoka i Zapada, Sjevera i Juga. Novi čovjek je manifest ujedinjenog čovječanstva. To je najveća revolucija u svijetu ikad viđena. Ti si možda čuo za čudo koje je proizveo Mojsije dijeleći more na dva dijela. To čudo nije ništa. Ja želim da podijelim čovječanstvo: čitavi okean čovječanstva se dijeli u dva dijela - staro i novo. Novo će voljeti ovaj život, ovaj svijet. Novo će učiniti umjetnost življenja, ljubavi i umiranja. Novo neće interesovati raj ni pakao, grijeh ni vrline. Novi čovjek će željeti samo da ostvari radosti života, životna zadovoljstva - više cvijeća, ljepote, humanosti, milosti. A mi imamo kapaciteta i mogućnosti da načinimo od ove planete raj i učinimo ovaj sadašnji trenutak najveću ekstazu života. 29

Dopustite da staro zamre. Dopustite da to bude staro vođeno ljudima nalik Ronald Reganu. Neka slijepci prate slijepca. Ali ne oni koji imaju mlad duh - a kada kažem "mlad duh" u to uključujem i one koji su po godinama stari, koji nijesu stari po duhu, a ne uvrštavam one mlade koji su već starci po duhu. Duhovno mlad može biti novi čovjek. Novi čovjek nije nada. Ti si već ispunjen time. Moj rad je samo da te učinim svjesnim da je novi čovjek već stigao. Moj rad je da ti pomognem da ga prepoznaš i poštuješ... Novi čovjek nije neko ko treba da dođe sa neke druge planete. Novi čovjek je u tebi i tvojoj svježini, u tišini tvoga srca, u dubini tvoje meditacije, u tvom predivnom prostoru ljubavi, u tvojoj pjesmi radosti, u tvojem plesu ekstaze, u tvojoj ljubavi za ovu zemlju. Nijedna religija te ne uči da voliš ovu zemlju, a ova zemlja je tvoja majka, ova drveća su tvoja braća, a ove zvijezde su tvoji prijatelji. Kada vidiš da se stari čovjek sve više kreće prema svom grobu tada će biti lakše za tebe da se odrekneš njega i njegovog načina života, njegovih crkava, sinagoga, hramova, njegovih bogova i njegovih svetih spisa. Tvoja sveta spisa su tvoj cijeli život i niko ih ne može ispisati samo ti to možeš ispisati. Ti dolaziš na svijet sa jednom otvorenom i praznom knjigom i do tebe je što ćeš sa njom da uradiš. Rođenje nije i život: to je samo prednost koju si dobio da stvoriš život, da stvoriš tako divan život, slavan i toliko voljen koliko možeš zamisliti, koliko možeš usniti. San i stvarnost novog čovjeka će biti jedno jer će njegovi snovi biti utemeljeni u ovoj zemlji. Oni će donijeti cvijeće i voće. Oni neće biti samo snovi, oni će načiniti svijet zemljom iz snova. Ostvari odgovornost, čovjek se nije nikada ranije suočio sa većom odgovornosti, odgovornost da se odrekne čitave prošlosti, da to ostrani iz svog bića. Budite ponovo Adam i Eva i dopustite da ova zemlja bude Rajski vrt; a ovoga puta ćemo vidjeti ko će biti taj Bog koji će imati petlje da istjera čovjeka odatle. To treba da bude naš vrt i ako Bog želi da bude u tom našem vrtu, on će trebati da zakuca na naša vrata. Zemlja može biti prekrasna, magična, čudotvorna - naše ruke imaju taj dodir - samo to nijesmo probali nikada prije. Čovjeku nikada 30

nije bila data šansa da iskoristi sve svoje potencijale ka rastu, da se rascvjetava, da donese ispoljenje, zadovoljenje, da prekrije svu zemlju cvijećem, da ispuni čitavu zemlju mirisima. Po meni taj miris je božanski. Novi čovjek neće klanjati Bogu kao stvoritelju svijeta. Novi čovjek će stvoriti Boga u obliku mirisa, ljepote, ljubavi, istine. Sve do sada Bog je bio tvorac, a za novog čovjeka samo će čovjek biti tvorac, a Bog će biti stvoren. Mi možemo stvoriti božansko - to je u našim rukama. Zbog toga ja govorim da je novi čovjek najveća revolucija koja se ikad dogodila na ovoj zemlji. I to se nikako ne može zaobići jer je stari čovjek već objavio da je mrtav. Dopustimo mu da umre u miru. Oni koji imaju buntovni duh će se jednostavno odijeliti od toga i oni će biti spasioci, oni će stvoriti Noevu arku, oni će biti začetnici novog svijeta. A pošto mi znamo stari svijet i njegovu nesreću, mi možemo izbjeći svu tu bijedu, svu tu ljubomoru, sav taj bijes, sve ratove, sve te rušilačke tendencije... Mi možemo proći kroz potpuni preobražaj: možemo stvoriti bezazlene ljude, voljene ljude, ljude koji dišu u slobodi, ljude koji pomažu jedni drugima da budu slobodni. Mi možemo stvoriti izobilje za sve, da budu dostojanstveni, da budu poštovani - ne u duhu nekih ideala i vrijednosti već samo onakvi kakvi jesu. Novi čovjek je na putu da bude istinski duh ove zemlje.

POŠTOVANJE PREMA ŽIVOTU Obrazovanje koje je egzistiralo do sada uopšte nije istinsko obrazovanje. Ono nije služilo čovječanstvu; naprotiv, ono je samo služilo nečijim uloženim interesima. Zbog toga su se učitelji poštovali od strane društva. Oni su služili vlastima. Oni su od djece stvarali samo korisne robote, poistovjećivali su ih sa efikasnim mašinama. Tome je služilo obrazovanje do sada. A s obzirom na takvo obrazovanje, 31

evolucija čovjeka je išla zaobilaznim putem, po cik-cak sistemu. No, sve do sada, nije bilo drugog načina za to jer je postojala jedna bitna stvar u prošlosti: spoznaja se razvijala tako sporo da je znanje izgledalo vjekovima sasvim isto. Ali sada smo svjedoci eksplozije znanja. Stvari se mijenjaju takvom brzinom da je čitav obrazovni sistem postao prevaziđen, zaostao. Sve se to mora odbaciti i izumiti jedan sasvim novi sistem obrazovanja. Vi morate shvatiti što ja podrazumijevam pod "eksplozijom znanja". Zamisli časovnik sa kazaljkom koja se okreće šezdeset minuta. Šezdeset minuta predstavljaju tri hiljade godina ljudske istorije; ili svaka minuta predstavlja pedeset godina; ili jedna sekunda, otprilike jedna godina. Na toj skali izum novinarstva je predstavljen sa devet minuta; prije tri minuta je izumljen telegraf, fotografski aparat i lokomotiva; prije dva minuta, telefon, štamparija, pokretne slike, automobil, avion i radio. Prije jedne minute je izumljena zvučna slika. Televizija se pojavila prije deset sekundi, kompjuter prije pet, a komunikacioni satelit prije jedne sekunde. Laser se ukazao tek prije djelića sekunde. To je ono što neki ljudi nazivaju "Eksplozija znanja". Promjene nijesu nova stvar; to što je novo u tome jesu samo procenti tih promjena. Sada smo svjedoci nevjerovatnih promjena tako da stari učitelji ne mogu više biti od koristi u starom stilu; obrazovanje u starom duhu više ne može poslužiti. Stari način je pomagao ljudima da pamte. Obrazovanje koje je služilo do sada nije bilo obrazovanje koje je razvijalo inteligenciju već samo način poboljšanja pamćenja, prisjećanja nekih podataka. Stare generacije su prenosile sve to znanje na nove generacije, a generacije mladih su morale to da pamte. Zato se mislilo da je inteligentan onaj koji je mogao dobro da pamti. To nije bilo uvijek nužno. Postojali su geniji čije pamćenje je bilo minorno. Albert Ajnštajn nije uopšte imao dobro pamćenje. Bilo je ljudi koji su imali izuzetno pamćenje ali njihova inteligencija nije bila razvijena. Pamćenje je mehanička stvar tvog uma. Inteligencija predstavlja svijest. Inteligencija je dio tvojeg duha, a pamćenje pripada tvom mozgu. Pamćenje pripada tvom tijelu, inteligencija pripada tebi. Inteligencija se sada treba podučavati jer su promjene tako munjevite da 32

pamćenje ne koristi mnogo. Nekada si upamptio nešto, a to je sada prevaziđeno. To se upravo dogodilo i sa obrazovanjem: on je popustilo, univerziteti su oslabili jer se i dalje drže prevaziđenih znanja, i dalje se ponašaju na stari način. Oni su naučili trik; u prošle tri hiljade godina su to radili i sada se ne mogu lako odvići toga. Ako sada djeci samo pružamo stare informacije koje im ne pomažu da mogu živjeti u budućnosti već unazađuju njihov razvoj, to je veoma opasno. Oni sada trebaju inteligenciju da bi mogli opstati u životu brzih promjena. Mi sada moramo ljude učiti inteligenciji tako da možemo djecu osposobiti da žive sa novim svakodnevnim događanjima. Nemojte ih opterećivati sa neki nebitnim stvarima koje neće imati upotrebu u budućnosti. Stare generacije nas neće učiti onome što je već naučeno; oni moraju da pomognu mladima da budu više inteligentniji kako bi mogli da se spontano odnose prema novim okolnostima koje će doći. Možda će vaša djeca živjeti na mjesecu; oni će imati jednu sasvim novu atmosferu u kojoj će živjeti. Možda će vaša djeca živjeti na nebu jer je zemlja postala previše naseljena. Oni će možda živjeti pod zemljom ili pod morem. Niko ne zna kako će tvoja djeca htjeti da žive. Možda će oni živjeti samo na tabletama, na vitaminskim pilulama... oni će živjeti u jednom sasvim drugačijem svijetu. Zato uopšte nema smisla davati im neka enciklopedijska znanja iz prošlosti. Mi ih moramo pripremiti da se suoče sa jednom sasvim drugačijom stvarnošću. Mi ih moramo uputiti da se odnose sa sviješću, sa meditativnošću. To obrazovanje će biti istinsko. Ono tada neće služiti prošlosti i smrti; ono će služiti budućnosti. Ono će biti u službi življenja. Istinsko obrazovanje treba da uči stvarima koje nijedna druga institucija ne može pružiti. Država, vlada i sve institucije društva samo sprećavaju rast - zapamti to! Zašto oni to rade? Zato što svaki rast podrazumijva izazov, iskušenja, a oni su nepokretni i ukorijenjeni, već zbrinuti. A ko želi da bude nezbrinut? Oni koji su na vlasti ne žele da se ništa novo događa jer bi to moglo poremetiti ravnotežu vlasti. Oni ne žele da se ništa ne mijenja jer će novo dovesti nove ljude na vlast. Svako novo znanje podrazumijeva i nove ljude. A stare generacije ne žele da izgube svoju nadmoć, svoju dominaciju. Jedan novinar je jednom upitao Ernesta Hemingveja: 33

" Da li postoji i jedan bitni preduslov koji čini velikog pisca?" Hemingvej je odgovorio: " Da, postoji. Ako neko želi biti veliki pisac, on mora imati izgrađeni detektor za zaštitu od koještarija." To je upravo moja ideja istinskog obrazovanja. Djeca se trebaju tako vaspitavati, tako obučavati da uvijek mogu razotkriti besmislicu. Jedna istinski inteligentna osoba je detektor besmislica. On uvijek može znati, upravo onog trenutka kada to kaže, da li je to iole bitno ili je sasvim besmisleno. Evolucija ljudske svijesti nije ništa do duga istorija borbe protiv nametanja besmislica. Devedest i devet procenata njihovih vjerovanja su samo laži. Devedeset i devet procenata njihovih stanovišta su nehumani, protiv života su. Skoro sva njihova vjerovanja su tako primitivna, varvarska, tako neuka da je zaista nevjerovatno kako su ljudi povjerovali u sve to. Istinsko obrazovanje će ti pomoći da odbaciš sve koještarije bilo koliko da su one stare, poštovane, opšteprihvaćene. To će te učiti stvarnosti. To te neće učiti nikakvom praznovjerju već samo tome kako da živiš sa radošću. Takvo obrazovanje će te učiti da afirmišeš život. Ono će te učiti da poštuješ život i ništa drugo, učiće te kako da budeš duboko u ljubavi sa egzistencijom. To obrazovanje neće biti samo umne prirode već i nešto od srca. Ono će ti pomoći da se lišiš i uma, takođe; da dospiješ do stanja ne-uma. To su dimenzije koje nedostaju ovom obrazovanju. Postojeće obrazovanje te samo obučava kako da dospiješ u tjesniji kontakt sa mentalnim konceptima, kako da se izgubiš u mislima. Um je nešto dobro, korisno, ali to nije tvoja cjelovitost. Tu postoji i srce koje je zaista mnogo bitnije od uma - jer ti um može pružiti bolje uslove, može stvoriti bolje tehnologije, napraviti bolje mašine, izgraditi bolje puteve, bolje kuće, ali te ne može učiniti boljim čovjekom. To te ne može ispuniti ljubavlju, ne može ti pokazati kako se voli, kako se dobija više poezije, više ljupkosti. To ti ne može dati radost življenja, slavlje. Takav život ti ne može pomoći da budeš pjesma i ples. Istinsko obrazovanje će ti pokazati puteve ljubavi. Ono će te naučiti i pristupu transcendentalnom, takođe. Um je za nauku; srce je za umjetnost, poeziju, muziku; a transcendentalno je za religioznost, spiritualnost. Sve dok obrazovanje ne bude u službi svih tih stvari, to 34

neće biti stvarno obrazovanje. Takav edukacioni sistem još nije postignut. Prvi zraci toga su već dospjeli. Novi čovjek treba da stigne svaki dan, a mi smo ti koji mu moramo pripremiti mjesto na zemlji - sa tim novim čovjekom doći će novo čovječanstvo i novi svijet. Ne postoji druge mogućnosti do obrazovanje koje će primiti tog novog čovjeka, koje će pripremiti pogodno tlo za njega. Ako mi ne možemo pripremiti tlo za njega, mi smo osuđeni na ukletost. Novo obrazovanje, istinsko obrazovanje te neće učiti samo matematici, istoriji, geografiji, nauci; ono će te takođe i učiti pravom moralu: osjećajnosti da doživiš ljepotu, Boga, jer Bog samo dolazi kao ljepota. U cvijetu ruže ili lotosa, u izlasku sunca ili zalasku, u zvijezdama, u pjesmi ptica u ranom jutru, ili u kapima rose, u letu ptice,... Istinsko obrazovanje će te dovesti sve bliže prirodi jer što se budeš više približio prirodi, to ćeš biti bliži i Bogu. Istinsko obrazovanje će takođe biti i istinska religija. Nauka je najniži nivo svjesnosti; umjetnost je nešto viša od nje; a religija je najviši nivo svijesti. Religija je philosophia perennis vječna filozofija.

SAMO-OSTVARENJE Kao prvo, valja shvatiti što se misli pod pojmom "samoostvarenje". A.H. Maslov je koristio taj pojam- "samo-ostvarenje" (selfactualization). Čovjek je rođen kao potencijal. On se nije odmah ostvario - samo je jedna mogućnost za to. Čovjek se rodio kao pogodna mogućnost, ali ne i kao unaprijed ostvaren čin. On može postati nešto. On može dostići ostvarenje svojih mogućnosti, ali i ne mora. Ta pogodna prilika može biti iskorišćena - priroda te na to neće siliti. Ti si u tome slobodan. Ti možeš odabrati da budeš ostvaren; ali i ne moraš ništa preduzeti na tom polju. Čovjek je rođen tek kao sjeme. Zato, nijedna osoba nije rođena unaprijed ispunjena - rođeni smo samo sa mogućnošću za ispunjenje. Ako je to tako, a tako jeste, onda nam samo-ostvarenje dolazi kao osnovna potreba. Dok ne ostvarimo svoju potrebu, dok se ne 35

ispunimo, dok ne postanemo ono što treba da budemo, ili što mislimo da treba da budemo, dok vaša žudnja ne bude ispunjena, dok se potpuno ne ostvarite, dok vaše sjeme ne postane rascvjetano stablo, vi ćete stalno imati dojam da vam nešto nedostaje. A svi tako osjećaju, SVI osjećaju da im nešto fali. To osjećanje proističe iz toga što još nijeste sasvim ostvareni. To ne znači da vi nijeste postigli bogatstvo ili položaj u društvu, da vam nedostaje ugled ili moć. Čak i kada dobijete ono što ste tražili bogatstvo, vlast, moć, ugled - vi ćete i dalje osjećati taj stalni dojam da vam nešto nedostaje, jer to osjećanje "nešto mi fali" nije povezano sa nečim spolja. To je u vezi sa vašim unutarnjim rastom. Dok se ne ispunite, dok ne dospijete do realizacije, do vlastitog procvata, dok ne dospijete do jednog unutarnjeg zadovoljenja u kojem ćete osjećati da je to ono što ste htjeli da budete, osjećanje nedostatka će se i dalje ispoljavati. A vi nikako ne možete uništiti to osjećanje. Taj osjećaj se ne može ničim poništiti. Zato samo-ostvarenje znači dospijeće osobe do onoga što je trebala da bude. Ona je rođena kao sjeme, a sada je to sjeme procvjetalo. Ona je dospjela do potpunog razvoja, dospjela je do unutarnjeg rasta, do kraja unutarnjeg puta. Onog trenutka kada osjetite da su svi vaši potencijali stavljeni u djejstvo, vi ćete tada osjetiti vrhunac života, vrhunac ljubavi i same egzistencije. Abraham Maslov je koristio pojam "samo-ostvarenje". On je takođe koristio i pojam: "vrhunac iskustva". Kada bi osoba dospjela do sebe, ona je dospjela do vrhunca - do vrhunca blaženstva. Posle toga nema nikakvog upinjanja za nečim drugim. Ta osoba je sasvim zadovoljna sa samim sobom. Sada joj više ništa ne fali: ne postoji više želje, zahtjeva, kolebanja. Bilo što da je ona, sasvim je zadovoljna sa time. Samo-ostvarenje postaje vrhunac iskustva, i samo takva osoba, koja je dostigla samo-ostvarenje, može se vinuti do vrhunca iskustva. Tada je sve vrhunac iskustva za njega: bilo što da radi ili ne radi, bilo samo da bitiše; samo bitisanje je blaženstvo za njega. Tada blaženstvo nije uslovljeno i povezano sa nečim spolja. To je samo uzgredni rezultat vašeg unutarnjeg rasta. Buda je samo-ostvarena osoba: zato mi i slikamo Budu, Mahavira i druge njima slične - zbog toga pravimo skulpture, biste i 36

ikone sa njihovim likovima - kako sjede na potpuno rascvjetanom lotosu. To prikazanje rascvjetanog lotosa je vrhunac unutarnjeg procvata. On je cvetao unutar sebe i potpuno se rascvjetao. To unutarnje cvjetanje daje sjaj, stalno isijavanje blaženstva iz njih. I svi oni koji su došli blizu njih, koji se približe i njihovoj sjenci, osjetiće tišinu oko njih. Zabilježena je jedna interesantna priča o Mahaviru. To je mit, ali mitovi mogu biti predivni i mogu kazati mnogo, što se inače ne bi drugačije moglo reći. Bilo je rečeno, kada bi Mahavir negdje došao, svugdje oko njega, na nekoliko kilometara oko njega, bi se svi cvjetovi rascvjetali. Čak iako tome nije bilo vrijeme, cvijeće bi procvjetalo. To je samo jedno poetsko izražavanje, ali, zaista, iako neko još nije samoostvaren, ako bi ikako došao u dodir sa Mahavirom, njegovo rascvjetavanje bi postalo zarazno tako da bi ta osoba osjetila kako se i sama rascvjetava. Čak iako to ne bi bilo pravo vrijeme za tu osobu, iako ona ne bi za to bila spremna, ona bi primila taj njegov sjaj. Ta osoba bi osjetila određeni eho. Kada bi Mahavir došao blizu nekoga, ta osoba bi osjetila neki eho unutar sebe, i tako bi dobila bljesak onoga što bi trebala da postane. Zato je samo-ostvarenje osnovna potreba svakog pojedinačno. A kada kažem "osnovna" mislim: ako su sve tvoje potrebe ispunjene, sve sem samo-ostvarenja, sem samo-realizacije, ti ćeš se osjećati neispunjenim. Isto tako, ako se samo-ostvarenje dogodilo a ništa se nije ispunilo, ti ćeš se i tada osjećati potpuno duboko ispunjen. Zbog toga je Buda mogao biti prosjak iako je bio plemić. Posle prosvjetljenja Buda je stigao u grad Kaši. Kralj Kašija ga je dočekao i upitao: "Ne vidim ništa posebno na tebi. Ti si samo jedan prosjak, ali ipak sam osjetio poniznost kada si došao. Ti nemaš ništa, ali način na koji hodaš, način na koji me gledaš, kako se smiješ, čini te kraljem čitavog svijeta. Gdje se nalazi tajna tvoje moći? Ti izgledaš kao kralj. I zaista, nijedan kralj ti nije sličan - kao da ti čitavi svijet pripada. Ti si zaista kralj, ali gdje je tvoja moć, gdje se nalazi izvor tvoje snage?" Na to mu je Buda odgovorio: "To je u meni. Moja moć, moja snaga, izvor moje sile, sve što osjećaš oko mene je u meni. Ja ne posjedujem ništa izuzev sebe. Ali i to mi je sasvim dovoljno. Ja sam ispunjen; sada više ništa ne trebam i ništa ne želim: postao sam 37

beželjan." I stvarno, samo-ostvarena osoba je beželjna. Zapamti: obično mi mislimo ako postanemo beželjni da ćemo spoznati sebe. Istina je sasvim drugačija. Ako spoznate sebe, postaćete beželjni. A tantrino isticanje nije ka beželjnosti već na tome da postanete samo-ostvareni. Tada će to pratiti unutarnje stanje duha lišeno težnje za željama. "Žudnja" znači da nijesi ispunjen. Tebi još nešto nedostaje, i zato ti juriš za tim. Ti ideš od jedne želje ka drugoj u traganju za svojim ispunjenjem. To traganje nikako ne prestaje jer je jedna želja samo zamijenjena drugom. Zapravo, jedna želja povlači za sobom deset novih želja. Ako kreneš da tragaš za stanjem duha bez želja, a pri tome služiš željama, nikada tamo nećeš tako stići. Ali ako pokušaš nešto drugo metode samo-ostvarivanja, metode za realizovanje tvoje unutarnje mogućnosti, ako pokušaš da ih ostvariš - onda ćeš biti bliže svom ostvarenju a dalje od želja. Želje su tu samo zbog toga što si prazan. Kada nijesi prazan, želje tada nestaju. Što da se radi sa samo-ostvarenjem? Dvije stvari se prvo moraju shvatiti. Jedna: samo-ostvarenje ne znači da ćeš postati ostvaren ako budeš veliki pjesnik, veliki slikar ili veliki muzičar. Naravno, jedan dio tebe će se tako ostvariti i to će ti donijeti zadovoljenje. Ako imaš mogućnosti da budeš dobar muzičar, i ako to ostvariš i postaneš dobar muzičar, jedan dio tebe će biti ispunjen - ali to ne znači potpuno ispunjenje. Ostatak tvojeg bića će ostati neispunjen. Ti ćeš tako biti uskraćen. Jedan dio tebe će se razvijati, a drugi će ti stojati kao kamen o vratu. Jedan cjeloviti čovjek je usredišten. Bilo što da on radi, on je uvijek u središtu. Ako njegov um funkcioniše, on razmišlja. Razmišljanje se odvija u glavi, ali on ostaje usredišten u svom centru, u središtu pupka. Taj centar se nikada ne gubi. On koristi svoju glavu, ali on nikada ne djeluje iz glave. On koristi svoje srce, ali se nikada ne pomjera za srcem, nikada svoj centar ne prenosi u srce. Sve to on koristi kao instrument, ali ostaje usredišten. Drugo, on je uravnotežen. Naravno, kada je neko usredišten, on je i uravnotežen. Njegov život je duboko u ravnoteži. On nikada nije jednosmjeran, on se nikada ne povodi za jednim ekstremom. On uvijek ostaje u sredini. Buda je to nazvao srednji put. On uvijek ostaje u 38

sredini. Čovjek koji nije usredišten, uvijek će se kretati ka ekstremima. Ako jede, on jede previše; ili ako gladuje, on u tome pretjeruje; pravilna ishrana je nemoguća za njega. Gladovanje je lako, pretrpavanje hranom je uzbudljivo. On može biti u svijetu, učestvovati, djelovati po njegovim normama, ili će se sasvim odreći od toga svijeta i povući negdje u osamu - ali on nikako ne može uspostaviti određenu ravnotežu. On ne može nikako ostati u sredini, jer ako ti nijesi centriran, ti i ne znaš što je to "sredina". Ona osoba koja je usredsređena, ona je uvijek u sredini, nikada nije ekstremna. Buda je rekao da je njegovo uzimanje hrane ispravno, umjereno: ono nije ni gladovanje ni žderanje. Njegovo djelanje je ispravno: on nikada ne radi previše i nikada premalo. Bilo što da preduzima, to je uvijek u ravnoteži. Prva stvar: samo-ostvarena osoba će biti usredištena; druga stvar: biće uravnotežena. Treće, ako se ove dvije stvari dogode usredištenje i uravnoteženje - mnoge stvari će to slijediti. On će tada uvijek biti opušten. Bilo koja situacija da se nametne, njegova opuštenost neće biti izgubljena. Onaj koji je u svom središtu, uvijek je opušten. Čak iako bi smrt došla, on bi bio miran i opušten. On bi prihvatio smrt kao što drugi primaju bilo kog gosta. Ako bi bijeda došla, on bi i nju prihvatio. Bilo što da se dogodi, ništa njega ne može izbaciti iz njegovog centra. A ta opuštenost je, takođe, rezultat usredištenosti. Za jednog takvog čovjeka, ništa ne može biti trivijalno, i ništa tako veliko. Sve za njega postaje sveto, divno, prefinjeno - baš sve! Bilo što da preduzme, bilo čega da se prihvati, sve to ima najveću vrijednost, krajnju preokupiranost. Ništa nije trivijalno. On nikada neće reći da je nešto beznačajno, a da je nešto veliko. I zaista, ništa nije tako veliko, značajno; i ništa nije beznačajno, nebitno, zanemarljivo. Običan dodir čovjeka je značajan. Jedna samo-ostvarena osoba, uravnotežena, usredsređena osoba, može sve promijeniti. Jedan njegov dodir čini sve velikim.

39

UMJETNOST SLOBODE
Sloboda od nečega je obična, svjetovna. Čovjek je uvijek pokušavao da se oslobodi od nekih stvari. To nije kreativno. To je negativan aspekt slobode. Sloboda za nešto je kreativnost. Vi imate određenu viziju koju želite da materijalizujete i želite slobodu za to. Sloboda od nečega je uvijek iz prošlosti, a sloboda za nešto je uvijek za budućnost. Sloboda za nešto je duhovna dimenzija jer se krećete ka nečemu nepoznatom, a možda jednoga dana i ka nespoznatljivom. To će vam dati krila. Sloboda od nečega, najviše, može vam skinuti lisice sa ruku. To nije i neizostavno korisno – a cijela istorija je dokaz za to. Ljudi nikada ne razmišljaju o drugoj slobodi koju ja naglašavam. Oni uvijek misle na prvu – jer nemaju snage da vide drugu. Prva je vidljiva: lanci na njihovim nogama, lisice na njihovim rukama. Oni žele da se oslobode toga, ali što potom? Što namjeravate da radite sa svojim rukama? Vi se potom možete i pokajati što ste tražili slobodu od toga. Vi to možete vidjeti svugdje u svijetu: neke zemlje su se oslobodile od Britanaca, od Španaca, od Portugalaca – ali njihova situacije ja daleko lošija od one kada su bili robovi. Makar su bili naviknuti na svoje ropstvo, odbacili su ambicije, prihvatili su svoj udes kao svoju sudbinu. Sloboda od ropstva jednopstavno stvara haos. Čitava moja porodica je bila uključena u borbi za oslobođenje od Britanaca. Svi oni su bili u zatvoru. Njihovo školovanje je bilo prekinuto. Niko od njih nije mogao upisati univerzitet jer prije nego su položili ispit bili su uhvaćeni – neko je bio tri godine u zatvoru, neko četiri godine. Potom je bilo prekasno da se ponovo počne sa univerzitetom, a oni su bili dobronamjerni revolucionari. U zatvoru su se povezali sa svim liderima revolucije; zatim su sav svoj život posvetili revoluciji. Ja sam bio veoma mlad ali sam obično raspravljao sa mojim ocem, sa mojim ujakom: „Ja razumijem da je ropstvo ružno. To vas dehumanizuje, ponižava. To vam unižava dostojanstvo bića, ljudskog bića. Treba se boriti protiv toga. Ali moje pitanje je što ćete raditi kada budete slobodni? Oslobođenje od nečega je jasno, i ja nijesam protiv 40

toga. To što ja želim da znam i da jasno shvatim je što ćete da radite sa svojom slobodom. Vi znate kako se živi u ropstvu. Da li znate kako da živite u slobodi? Vi znate određene načine kako da se održite u ropstvu; inače biste bili uništeni, ubijeni, likvidirani. Da li znate da bi u slobodi bila vaša odgovornost da održite red? Niko ne bi smio ubijati, i niko drugi ne bi bio odgovoran za vas – vi ćete biti odgovorni. Da li ste pitali vaše vođe čemu ta sloboda?“ Ja nijesam nikada dobio odgovor. Oni su rekli: „Sada smo sasvim uključeni u oslobođenje od ropstva; mi ćemo kasnije brinuti o slobodi.“ Ja im rekoh: „To nije naučan pristup. Ako rušite staru kuću, ako ste dovoljno inteligentni, vi ćete makar napraviti plan za novu kuću. Zato je bolje da prvo pripremite temelje nove kuće prije nego što srušite staru. Inače ćete biti bez kuće i patićete – jer je bolje da budete i u staroj kući nego da budete bez kuće.“ Velike vođe indijske revolucije su običavali da borave kod moje porodice – i tu je bilo mjesto mog stalnog raspravljanja sa njima. Ja nikada nijesam našao nijednog vođu indijske revolucije koji bi imao odgovor na pitanje što će oni uraditi sa slobodom. Sloboda je došla. Hindusi i muslimani su se ubijali, bilo je na milione žrtava. Oni su bili spriječavani od strane britanskih snaga da se ne ubijaju; te snage su se povukle, i potom su nastali stalni neredi u čitavoj Indiji. Svačiji život je bio u opasnosti. Čitavi gradovi su gorjeli, čitavi vozovi su gorjeli a ljudima nije dopuštano da izađu iz vozova. Ja rekoh: „To je čudno. To se nije događalo u ropstvu, a događa se u slobodi – a razlog je u tome što vi nijeste pripremljeni za slobodu.“ Zemlja je bila podijeljena na dva dijela – oni nikada o tome nijesu razmišljali. U cijeloj zemlji je bio haos. Ljudi koji su došli na vlast su imali određenu sposobnost, a ta sposobnost je bila da pale mostove, da pale zatvore, da ubijaju ljude koji su obrobili zemlju. Ta sposobnost nije imala ništa sa izgradnjom nove zemlje. Ali postojali su vođe revolucije; naravno, oni su došli na vlast. Oni su se borili, oni su pobijedili, i vlast je došla u njihove ruke. Ona je bila u lošim rukama. Nijednom revolucionaru ne treba dati vlast – jer on zna kako da sabotira, on zna kako da uništava, ali on ne zna kako da stvara. On treba 41

da bude poštovan, nagrađen sa zlatnom medaljom, ali mu ne treba dati moć. Vi treba da nađete ljude koji mogu biti kreativni – ali to bi bili ljudi koji nijesu učestvovali u revoluciji. To je veoma delikatna stvar jer su kreativni ljudi zainteresovani za njihovo stvaralaštvom, njih nije briga ko upravlja. Neko mora upravljati – bilo da su to Britanci ili Indijci, to njih nije briga. Oni su zainteresovani da svoju energiju preliju u svoj stvaralački rad; zato oni nijesu u revolucionarnom rangu. Stoga im revolucionari neće dozvoliti da imaju moć. Zapravo, oni su otpadnici. To su ljudi koji nikada nijesu učestvovali u revoluciji, i vi želite da im date moć? Sve revolucije u svijetu su sve do sada propadale iz prostog razloga jer ljudi koji su stvorili revoluciji su imali jednu vrstu sposobnosti, a ljudi koji mogu izgraditi zemlju, stvoriti novu zemlju, stvoriti odgovornost kod ljudi su mnogo drugačiji. Oni ne učestvuju u razaranju, ubijanju. Oni ne mogu ni dospjeti do vlasti. Vlast ide u ruke onih koji su se borili. Zato, prirodno, svaka revolucija u suštini propada. Ovo što ja govorim se mora jasno shvatiti. Postoje dva dijela revolucije, od i za, i zato treba da bude dvije vrste revolucionara: oni koji su prvi – od – i oni koji rade za drugi dio kada se rad prvih završi – za. Ali to je teško sprovesti. Ko će to sprovesti? Svi su puni žudnje za vlašću. Kada su revolucionari pobjednici, vlast je njihova; oni je ne mogu dati nikome. I zemlja će biti u haosu. Ona će u svim dimenzijama svakodnevno padati sve niže i niže. Zbog toga vas ne učim revolucionarnošću; ja vas učim buntovništvu. Revolucija je od masa; buntovništvo je od individue. U buntovništvu se individua mijenja. Ona ne brine o strukturi moći. Ona jednostavno nastoji da mijenja svoje biće, porađa novog čovjeka u sebi. U buntovništvu mogu učestvovati obije vrste revolucionara jer mnogo toga treba uništiti, i mnogo toga treba izgraditi. Stvari treba porušiti da bi se mogle izgraditi, zato postoji poziv za oboje: za one koji su zainteresovani za rušilaštvo, i za one koji su zainteresovani za stvaralaštvo. To nije fenomen mase. To je vaša vlastita individualnost. Ako milioni ljudi prođu kroz buntovništvo tada će vlast zemalja, tada će nacije biti u rukama tih ljudi... buntovnika. Samo u buntovništvu 42

revolucija može uspjeti. Pošto revolucija ima rascijepljenu ličnost, buntovništvo je ujedinjeno, jedno. I zapamtite ovo: u buntovništvu rušilaštvo i stvaralaštvo idu zajedno ruku pod ruku, podržavaju jedno drugo. Oni nijesu odvojeni procesi. Kada ih jednom odvojite – kao što je u revoluciji – vi ćete ponoviti istu staru priču. U revoluciji bivate podijeljeni: ili od nečega ili za nešto. Vi ne možete imati sve zajedno jer oni trebaju drugačije sposobnosti. Ali u buntovništvu se oba kvaliteta kombinuju zajedno. Kada vajar radi neku skulpturu, on radi obadvije stvari: on lomi kamen – uništava ga kao takvog – ali dok uništava taj kamen, on stvara predivni kip koji nije bio tu prije. Uništavanje i stvaranje idu zajedno, oni nijesu odvojeni. Buntovništvo je cjelovito, dok je revolucija pola-pola, a to je opasnost u revoluciji. Ime je predivno ali je vjekovima bila povezana sa podijeljenim umom. A ja sam protiv svake vrste rascjepa jer vas to vodi šizofreniji. Ako mnogo ljudi prođe kroz ovo buntovništvo – koje nije protiv nikoga, ono je samo protiv vaše uslovljenosti – i donese novog čovjeka unutar sebe... problem nije težak. Revolucija bi se tako prevazišla. „Buntovništvo“ je riječ za budućnost.

REFORMA, REVOLUCIJA I BUNTOVNIŠTVO
Čovjekova evolucija je prošla kroz tri razdoblja: reformu, revoluciju i buntovništvo. Reforma je najpovršnija: ona dotiče samo površinu, ona nikada ne ide dublje od površine. Ona ne mijenja ništa sem odjeću kod ljudi; ona mijenja samo čovjekove propise. Ona ljudima daje pravila, ponašanje – neku vrstu civilizovanosti – bez da išta bitno mijenja u njihovom biću. To šminka ljude, to dotjeruje ljude, a ipak duboko u sebi čovjek ostaje isti. To je obmana. To je bajka. To vam daje uglednost, i od svakoga stvara licemjera. To daje dobro ponašanje, ali to je protiv unutrašnje suštine. Unutrašnja suština se čak nije ni shvatila. Ali u društvu to stvara uglađenost. 43

Reforma djeluje kao mazivo. To održava postojeće stanje, ona pomaže da stvari ostanu iste – što izgleda paradoksalno jer reformator tvrdi da mijenja društvo; ali, zapravo, sve što on radi je da farba staro društvo u druge boje. A staro društvo može mnogo lakše bitisati sa novim bojama nego što je to moglo sa starim bojama. Staro se ukorijenilo. Reforma je neka vrsta renoviranja, preuređenja. Kuća propada, zidovi su loši, temelj se trese, a vi stavljate nove stubove. Tako možete malo duže sačuvati kuću od propadanja. Reforma je u službi status quo: to služi prošlosti a ne budućnosti. Drugo razdoblje je revolucija; ona ide malo dublje. Reforma samo mijenja ideje, ona čak ne mijenja ni politiku. Revolucija se kreće i dotiče strukturu ali samo spolja, ne i iznutra. Čovjek ima dvije strukture, čovjek živi na dva nivoa. Jedan je fizički, a drugi duhovni nivo. Revolucija ide samo do fizičke strukture – do ekonomije, do politike – sve to pripada fizičkom nivou. Ona ide dublje od reforme, ona ruši mnoge stare stvari, ona stvara mnoge nove stvari, ali biće, najdublje čovjekovo biće i dalje ostaje nepromijenjeno. Ona stvara moral, ona stvara karakter. Reforma stvara ponašanje, pravila, civilizovanost: formalno čovjekovo ponašanje se promijenilo. Revolucija mijenja čovjekovu spoljašnju građu – zaista mijenja; ona donosi novu strukturu ali unutrašnji plan ostaje isti, svijest nije dotaknuta. To stvara raskol. Prvo, reforma stvara licemjerje. Drugo, revolucija stvara šizofreniju, ona čini da čovjek ne može da premosti stvarnost. Čovjek počinje da živi u dva bića, most je srušen. Zbog toga revolucionari odbacuju dušu. Marks i Engels, Lenjin, Staljin i Mao – oni odbacuju dušu. Oni i treba da je odbace, oni je ne mogu prihvatiti; jer ako bi je prihvatili, njihova čitava revolucija će izgledati površna, tada njihova revolucija neće biti potpuna. Reformator ne odbacuje dušu, zapamtite: on je prihata jer to njemu ne stvara problem – on nikada ne dospijeva do te tačke. To mjesto nije problem. Gandi je prihvatio dušu, Manu prihvata dušu – oni su reformatori. Oni nikada ničemu ne kažu ne, oni su ljudi koji govore da: oni su učtivi ljudi. Sve dok ne bude sasvim nužno, oni neće odbaciti 44

ništa, oni će prihvatati. Ali revolucionari odbacuju dušu. Oni treba da je odbace jer bi inače njihova revolucija izgledala djelimična. Treća faza je buntovništvo. Buntovništvo dolazi iz najdublje suštine: ono mijenja svijest – ono je radikalno; ono preobražava – to je alhemija. Ona vam daje novo biće – ne samo novo tijelo, ne samo novu odjeću već i novo biće. Novi čovjek se rađa. U istoriji svijesti postoje tri vrste mislilaca: reformator, revolucionar i buntovnik. Manu, Mojsije i Gandi – to su reformatori, najpovršniji. Jovan Krstitelj, Marks, Frojd – oni su revolucionari. Isus, Buda, Krišnamurti su buntovnici. Da biste razumjeli buntovništvo treba razumjeti srce religije. Religija je buntovništvo. Religija je potpuna promjena. Religija je prekid sa prošlošću, početak novog, odbacivanje starog – u potpunosti. Ništa ne treba nastavljati jer ako bi se nešto nastavilo, to bi održalo staro u životu. Reforma samo prebojadiše. Revolucija ruši staru spoljašnju strukturu ali unutrašnja struktura ostaje ista. U Sovjetskoj Rusiji ili u Kini je unutrašnjost čovjeka ista, tu nema razlike, čak nimalo. Isti um – ista pohlepa, ambicije, egoističan um, isti um koji se može naći u Americi ili u kapitalističkim zemljama – nema promjene uma. Ali spoljnja struktura društva se promijenila. I spoljašnja struktura zakona, države, ekonomije, politike – to se izmijenilo. Kada se moć politike ukloni, kada se moć vlasti ukloni, čovjek će se ponovo vratiti svojim starim navikama. Rusko društvo se može održati samo silom, ono ne može postati demokratsko jer da biste dopustili ljudima da budu nezavisni morate ima dopustiti da ponovo unesu svoje unutarnje biće u svoje živote. To je tako. Oni su bili spriječavani, oni su bili zabranjivani; oni tako ne mogu živjeti. Oni treba da žive kako im vlast nalaže, ne mogu da žive u skladu sa svojim bićem. Zato je komunizam u suštini diktatorstvo. Ono će ostati diktatorsko jer postoji strah ako se čovjeku da sloboda, usljed njegove svijesti – pohlepa, ambicija, i sve što je bilo uvijek prisutno u njemu – sve će to ponovo početi da djeluje. Ljudi će postati bogati, siromašni, moćni, nemoćni. Ljudi će početi da izrabljuju jedni druge, ljudi će početi da se bore za svoje ambicije. Oni koji su moćni u Rusiji, oni i dalje rade isto. Hruščov se hvali svojim automobilima jer ih ima 45

mnogo. Niko drugi ih ne može imati, ali ih svi žele. To je samo prisila, nije stvarna revolucija. Reforma ne zahtijeva mnogo od vas. Ona kaže: samo napravite lijepu svoju glavnu kapiju, neka cijela kuća bude ružna. Vi živite u prljavštini ali ne dopuštate svom susjedu da vidi vašu prljavštinu. Samo glavni ulaz treba da bude lijep jer vaši susjedi nijesu zainteresovani za vaše unutrašnje biće, za unutrašnjost vašeg doma. Oni prolaze spolja i samo vide glavni ulaz. Radite što hoćete, ali to radite iza vrata. Zato glavna vrata postaju fasada, izgled, predstava za susjede koji treba da je vide. Vi živite iza zatvorenih vrata, vi ne živite ispred vaših glavnih vrata. Glavna vrata su tu tek samo kao formalnost, vi nikada ne izlazite kroz njih – ona postoje samo da bi ih drugi vidjeli. Pogledajte vaša glavna vrata – svi ih imaju. Ona se nazivaju lica, maske, ličnosti, jer su persona: ruž, puder i kozmetika – ona vam daju ličnost. Vi nijeste to. To je šminka. Revolucija ide nešto dublje, ali samo malo dublje. Ona mjenja vašu primaću sobu. Zato vi možete pozvati ljude da sjede u vašu primaću sobu. To se veoma često događa u Indiji. U Indiji je primaća soba divna, ali nemojte ići dalje. Kuhinje kod tih ljudi su veoma prljave i ružne; njihova kupatila su skoro nemoguća. Ali u Indiji niko ne brine o kupatilu ili kuhinji. Jedino brinu o primaćoj sobi jer je to mjesto gdje se susreću sa gostima. To je lažno; to ne dotiče vaše stvarno biče ali to podiže vaš ugled. To je smisao morala: to je predivna primaća soba. Ako možete sebi priuštiti, vi možete imati i Pikasovo platno u vašoj primaćoj sobi, takođe; zavisi koliko sebi možete priuštiti. Moral ide samo toliko daleko, nakon toga on posrne i nestane. Svako ima svoju cijenu. Moralan čovjek ima cijenu. Vi pogledajte sebe. Ako hodate ulicom i ako nađete deset dolara, možda ih nećete uzeti... ali ako nađete hiljadu dolara... tada ćete oklijevati... da ih uzmem ili da ih ne uzmem? Ali ako nađete deset hiljada dolara, onda tu neće biti pitanja, vi ćete ih uzeti. To pokazuje koliko je dubok vaš moral – deset, hiljadu ili deset hiljada; svako ima cijenu. Neko može sebi priuštiti toliko, preko toga, to je previše. Moral ne vrijedi toliko! Tada ćete poželjeti da izaberete nemoral. 46

Moralan čovjek nije sasvim moralan; samo nekoliko njegovih slojeva su moralni, nakon toga ga nemoral čeka. Zato vi možete svakog moralnog čovjek veoma lako zavesti u nemoral. Jedino pitanje je da pronađete njegovu cijenu. Reforma je djelimična revolucija. Revolucija je spoljašnja revolucija. Buntovništvo je unutrašnja revolucija. I samo kada se unutrašnje dogodi, to je uvjerljivo; u protivnom, to nije uvjerljivo. Reforma će vas učiniti licemjerom, revolucija će vas napraviti šizofreničnim. Samo buntovništvo vam može dati punoću vašeg bića, spontanost, zdravlje, cjelovitost. Reforma će vas učiniti poštovanim. Ako ste za poštovanje, tada će vam reforma biti dovoljna. To će van dati izvještačenu ličnost. Vi ćete spolja izgledati divno. Iznutra ćete biti kvarni i zaudaraćete, ali niko neće moći da osjeti smrad iz vašeg bića; izvještačenost će vas štititi. Iznutra ćete bivati sve prljaviji i prljaviji, ali spolja ćete održati dobar izgled. Revolucija će stvoriti raskol u vama. Ona će vas učiniti svetim, ali griješnik će biti potisnut. Griješnik neće biti uveden u sveca, griješnik će biti ukinut. Revolucija od vas stvara dvije ličnosti; ona stvara dva svijeta u vama. Prirodno će biti potisnuto, a moral će biti iznad toga. Gornji pas-čuvar, moral, će nastojati da kontroliše donjeg psa-čuvara, prirodno. Naravno, prirodno je veoma moćno jer je prirodno, zato će se ono svetiti; ono će se krišom uvući u vaš život sa slabije tačke. Ono će razbiti vašu moralnost, ono će stvoriti krivicu, i vi ćete biti u stalnom sukobu jer niko ne može pobijediti. Vaša podrška, vaša intelektualna podrška je za moralnost, ali vaše ukupno biće podržava prirodnost. Moral je u svjesnom, a prirodno je u podsvjesnom. Svjesno je veoma malo, a podsvjesno je devet puta jače, devet puta je veće od svjesnog. Ali vi samo poznajete svjesno, zato će moral u svjesnom pjevati svoju pjesmu; dok će u podsvjesnom, koje je devet puta jače, sve vrste nemoralnosti pustiti duboke korijene u vama. Ono će vas učini i svecem i griješnikom – griješnik će biti potisnut, i on će čekati svoje vrijeme, pravo vrijeme da izbije, pravo vrijeme da se osveti. 47

Zato ljudi izgledaju tužni, ljudi izgledaju veoma rasijani; jer sva njihova energija se crpi u tim sukobima. Stalna napetost je prisutna. Svetac je veoma napet, on je u stalnoj patnji i strahu – u strahu je da se odrekao vlastitog bića. A odricanje je pristno! I prije ili kasnije, to će izbaciti moralistu, egoistu, svjesnog licemjera. To će biti odbačeno – to će odbaciti onog koji se pretvara. Stoga je svetac uvijek na ivici neke vrste ludila. I vi treba da znate... ako pokušate da budete sveti, treba da znate da ćete uvijek biti na ivici. Mala stvar može promijeniti vašu ravnotežu, možete izgubiti svu vašu razboritost. Ako ste u raskolu, neuroza se množi, raste. Buntovništvo je unutrašnja revolucija. Buntovništvo započinje „iznutra“, reforma započinje „spolja“. Nikada nemojte započinjati izvana. Počnite od vaše najdublje suštine. Počnite od vašeg stvarnog bića. Reforma će vam reći što da radite. Revolucija će vam reći kakvi da budete: svetiji, boljeg karaktera, dobrog ponašanja. Revolucija će stvoriti čvrstu koru oko vas, oklop koji vas štiti od spolja ali i iznutra, takođe. Teški, čelični oklop – to je ono što se naziva karakter ili ličnost. Pravi čovjek nema ličnosti. Na primjer, Isus nema karakter – u tome je bio problem, inače Jevreji ne bi bili toliko protiv njega. On je bio slobodan; nije imao karaktera, nije ima oklop. On je bio otvoren, osjećajan, nije se opirao jer nije bio moralist. On nije bio svetac, on je bio mudrac. Reforma vas čini gospodinom. Revolucija vas čini svecem. Buntovništvo od vas stvara mudraca. On je bio mudrac. Sve što je on radio nije bilo urađeno zbog neke moralnosti već usljed određenog shvatanja; ne zbog datih pravila iz prošlosti već zbog spontane svjesnosti. Buntovništvo ovisi o svijesti, revolucija o karakteru, a reforma o formalnostima. Počnite da budete više svjesniji, i tako ćete započeti od najdubljeg. Neka se svjetlost širi odatle, i tako će vaše čitavo biće biti ispunjeno svjetlošću. Nema načina da se krene spolja. Jedini način je da se krene iznutra – upravo kao što sjeme klija iznutra, iznikne iznutra i postane ogromno drvo. Neka i vaš unutarnji posao bude takav, takođe – nalik sjemenu, rast. Reforma je zakrpa, neka vrsta krečenja – malo ovdje, malo tamo, ali osnovna struktura nije ni dotaknuta. Reforma može biti za 48

revoluciju ili protiv revolucije; to zavisi od vas. Postoje dvije vrste reformatora: oni koji pripremaju teren za revoluciji, i oni koji pokušavaju da spriječe revoluciju. Reforme daju osjećaj da se stvari poboljšavaju, i zato kakva je potreba stvarati revoluciju? Zašto ući u tolike nevolje? Reforma daje nadu i ljudi tada zastanu. Zato to zavisi od vas. Čovjek ispravnog shvatanja može iskoristiti i reformu, takođe, ali čovjek koji je svjestan neće biti sposoban da iskoristi reformu kao proces za pripremu revolucije. Naprotiv, reforma će tada biti prepreka za revoluciju. Isti slučaj je i sa revolucijom. Revolucija može biti vrata za buntovništvo, ali samo sa sviješću; inače, to će postati prepreka. Čovjek pomisli: „Revolucija se dogodila, kakva je potreba ići dublje? Već je previše toga.“ Zato reforma može biti prepreka ili pomoć, a isto tako je i sa revolucijom. Sve zavisi od vaše svijesti, sve zavisio od vašeg shvatanja – koliko razumijete život. Zato neka to postane jedno od najtemeljnijih pravila života i rada: da sve na kraju zavisi od shvatanja – kako vi to shvatate. Čak i nešto što može biti od ogromne pomoći može postati prepreka ukoliko nedostaje razumijevanja. A čak nešto što je otrovno – sa razumijevanjem se može promijeniti u nešto ljekovito. Svi ljekovi se prave od otrova; on ne ubija, on pomaže ljudima da ostanu zdravi. U pravim rukama, čak i otrov postaje lijek; a u pogrešnim rukama, čak se i lijek može pokazati kao otrovan. Revolucija je promjena strukture – tijela, društva, spoljašnjosti, ekonomije, politike – ali čovjek uopšte nije pokrenut. To može biti protiv buntovništva ili za buntovništvo. Od stotinu slučaja, devedeset i devet je protiv buntovništva. Zbog toga je komunizam protiv religije; to nije slučajno. Komunizam osjeća da je religija stvarni neprijatelj. Zašto? Zato što religija može prodrijeti znatno dublje od komunizma. To je ljubomora, to je problem. Ukoliko ne bi postojalo religije, komunizam bi mogao biti najveća revolucija. Tada ne bi bilo ništa više. Ali ako postoji religija, onda je komunizam samo tako-tako, bez poleta, ne može se pohvaliti. Komunizam želi da sasvim uništi religiju, da je zbriše sa zemlje. Komunizam je veoma uplašen od religije jer vidi prostor gdje religija može ući dublje i promijeniti čovjeka iz suštine. I samo kada se rodi novi čovjek, uistinu se rađa novo društvo. Mi smo 49

pokušali sve. Mi smo stvorili dame i gospodu, i oni nijesu pokazali mnogo. Mi smo mijenjali društva, mi smo pokušali utopije – sve one su propale. Reforma je propala, revolucija je propala. Buntovništvo nikada nije oprobano na širem prostoru. A kada se pokušalo na nekom malom prostoru, uvijek je uspjelo. Sa Budom je uspjelo – hiljade ljudi su prošli kroz buntovništvo, postali su novi. Sa Isusom je uspjelo, sa Lao Ce je uspjelo, sa Krišnom je uspjelo. Uspjeh je uvijek bio sa buntovništvom, ali samo nekoliko ljudi... to nikada nije urađeno na nekom širem prostoru. To nikada nije zahvatilo dušu čovječanstva. I tu je sada potreban rad. Većem dijelu čovječanstva treba dati viziju svjesnosti, buntovništva, i samo tada čovjek može postati human. Čovjek je human samo po imenu; on još uistinu nije human jer nedostaju ona svojstva koja ga čine humanim. Ona ne postoje. Samilost nije prisutna, ljubav nije prisutna, meditacija nije prisutna. Molitva, zahvalnost ne postoji, slavlje ne postoji. Reforma donosi nove ideje, revolucija donosi nove strukture da podrži te nove ideje, a buntovništvo donosi novu svijest, novog čovjeka, novo biće koje će podržati te strukture. Počnite od samog temelja. Neka buntovništo bude temelj, a potom stvarajte strukturu revolucije. A zatim, na vrhu toga, neka bude kupola reforme – ne drugačije. Drugačije bi čitav proces bio naopačke. Osnovna stvar je da se shvati čitava situacija: što je čovjek radio sve do sada? Što je radio pogrešno? Zašto postoji tako mnogo patnje? Zašto uvijek krećemo od pogrešnog kraja i nikako da stignemo do prave suštine problema?

RASKID SA PROŠLOŠĆU Ideja boljeg čovjeka je jedna veoma stara ideja, stara koliko i sami čovjek. Svako je težio za boljim čovjekom jer to ne uslovljava radikalne promjene. Bolji čovjek znači da ti je nešto dodato: ti ostaješ isti, ti i dalje nastavljaš po starome; tu nema nikakvog prekida, promjena. Ti tako bivaš bogatiji, bolji. Ta ideja boljeg čovjeka je utemeljena u njegovoj lakomosti, pohlepi; to će
50

svi podržati. I bogate i siromašne zemlje će to podržati. Indija je sasvim u znaku Mahatme Gandija jer je on težio da dovede do boljeg čovjeka. Ta ideja boljeg je u suštini samo reformatorska, nije revolucionarna. Ali ideja novog čovjeka je opasna jer zahtijeva hrabrost. Njen osnovni zahtjev je da staro mora umrijeti kako bi se novo moglo roditi - to je preporod. Zbog toga sam pobornik te ideje. To ne znači da sam ja samo sa ove pozicije protivan i sklon kritici, ja bih bio ovakav bilo gdje da se nalazim; čak da sam i na Floridi, isto bi se dogodilo. Zapravo, mnogo više mogućnosti ima u bogatim i razvijenim zemljama da se govori o ovome nego u siromašnim zemljama kakva je, na primjer, ova. Njeni narodi nemaju interesa i vremena za takve ideje. Za njih nije vitalni problem rođenje Novog čovjeka. Njihovi životni porivi su kako opstati, a ti im govoriš o rođenju Novog čovjeka! Oni nijesu sposobni ni da opstanu. Njihovi problemi su sasvim drugačije prirode. Oni su bolesni, gladni; njihova djeca su neobrazovana, nijesu zaposlena, nemaju zemlju za obradu, nemaju hrane, zaklona - a ti govoriš o Novom čovjeku? Oni uopšte nijesu za to zainteresovani, to nije njihova preokupacija. Ali ako bih ja govorio o Novom čovjeku u Americi, ja bih bio odmah ubijen ili uhapšen. Niko me tamo ne bi tolerisao jer bih tako uništavao američki način života. A američki način života zavisi od ambicija, a moj Novi čovjek će biti sasvim neambiciozan u tom smislu riječi. Čitav američki pristup se sastoji u tome da sve stvari moraju biti bolje, sve mora biti bolje. Tu nema indikacija gdje sve to može odvesti, ali stvari moraju biti bolje i bolje. Oni su sasvim opčinjeni idejom poboljšanja stvari. Mi moramo imati veće brzine, bolje mašine, uspješnije tehnologije, bolje ceste, bolje pruge - sve mora biti bolje! I naravno, u skladu sa time, moraš imati boljeg čovjeka. To se uklapa u čitavi američki stil života. Mislilo se da i čovjek mora biti prostraniji, širi. Upravo kao što trebaš bolje krave, bolje pse, bolje automobile, avione, isto tako
51

trebaš i boljeg čovjeka! U tome nema razlike: to je jedna ista logika. Ja govorim o Novom čovjeku. Novi čovjek nije nužno i bolji čovjek. On će biti životniji, veseliji, biće znatno budniji; ali ko zna da li će on biti bolji ili ne? Kada su ovdašnji političari u pitanju, on neće biti ništa bolji jer neće moći biti bolji vojnik - on uopšte neće biti spreman da bude vojnik. On neće biti konkurentan, a tako će sva ekonomija koja se bazira na konkurenciji doći u krizu. On neće biti zainteresovan za skupljanje smeća, a sva ekonomija upravo počiva na tome. Sve vaše agencije za reklamu se samo nadmeću koja će ti više prodati svakojakog smeća. Novi ćovjek će imati sasvim drugačiju viziju života. On će živjeti sa znatno više ljubavi jer je za njega ljubav najveće bogatstvo. On će znati da za novac neće moći kupiti ljubav ili zadovoljstvo. On će znati da je novac samo praktična stvar; to nije cilj života. Čitav američki sistem počiva na ideji da se stvori nešto bolje. "Učini to bolje!" To što radiš nije bitno. "Ako ubijaš, trudi se da to uradiš što je moguće bolje!" Ti možeš vidjeti što se dogodilo u Hirošimi i Nagasakiju: Amerika je učinila to na najbolji mogući način. "Stigni do Mjeseca!" Niko se i ne pita čemu sve to. Ako pitaš zašto, ti si lud; takva pitanja se ne postavljaju. Jedino pravo pitanje je: "Kako stići do Mjeseca na najbolji mogući način, i prije svih? Treba pobijediti u tome Rusiju. Amerikanac će biti taj koji će prvi zakoračiti na Mjesec. "Čemu sve to? Stvar nije u tome. Ja tu ne vidim nikakav smisao. Amerikanci koji stoje na površini Mjeseca izgledaju tako smiješno i glupo! Ali to je njihov način razmišljanja, to je njihova filozofija: "Čak iako izgledaš glupo, izgledaj glupo na najbolji mogući način. Pobijedi sve druge!" Moj Novi čovjek znači kraj starog svijeta. To ne znači samo moje nemirenje i suprotstavljanje u Indiji - ja ću se protiviti i kritikovati to bilo gdje da sam. Zapravo, ja sam odabrao Indiju iz
52

određenog razloga: ovdje su ljudi znatno letargičniji. Čak i ako bi željeli da me ubiju, njima bi za to trebalo dvadeset ili trideset godina. Do tada ću ja obaviti svoju zamisao - stvoriću određenu pometnju. Ja nijesam bez nekog razloga odabrao Indiju - tu su ljudi obamrli i pospani. Upravo prije neki dan je jedan čovjek bacio nož na mene sa namjerom da me ubije. Takav nož se još samo može naći u Indiji. Kada je to doletjelo do mene imao sam dojam da je to bio kamen. Ja još dobro vidim, još mi nijesu potrebne naočare: veoma sam jasno vidio. U tom trenutku sam pomislio da je to bio samo neki kamen - izgledao je tako prljavo! Kada sam potom vidio fotografiju istog, još više sam se iznenadio - ni povrće se time ne bi moglo sjeći. U tome je draž biti u Indiji. Sada to u Americi ili Njemačkoj čine na veoma uspješan način. Indija je trenutno najbolje mjesto na svijetu gdje mogu djelovati. Zašto je Novi čovjek ozloglašen? On je uvijek bio na lošem glasu. Isus je bio ubijen jer je govorio o Novom čovjeku, a ne o boljem čovjeku. Mahavira nije ubijen, Buda nije ubijen, takođe, jer su oni govorili na svoj način o boljem čovjeku. Ti ćeš uočiti razliku u tome. Isus je rekao Nikodimu: "Sve dok se ponovo ne rodiš nećeš moći ući u Božije kraljevstvo." Ti sada više ne možeš naći nijednu sličnost sa Mahavirom, Patanđalijem, Mojsijem ili Muhamedom; ne, nemoguće je naći paralele. Isus je uslovljavao da prvo moraš umrijeti sa svojom prošlošću. Samo tada se može izdići nova svijest u tebi. Kao što znate, Isus je bio raspet. Sokrat je govorio o Novom čovjeku, sjeti se toga! Tu postoje razlike. Zašto je Sokrat bio ubijen? Atina je bila jedno od najkulturnijih mjesta tih dana u svijetu; zapravo, ne samo tih dana, ni danas nema mjesta koje se može uporediti sa Atinom. Dvadeset pet vjekova je prošlo ali još nijedan grad u svijetu nije dostigao tu kulturu - ni Njujork, ni London, Pariz, Bombaj, Kalkuta, Peking ili Moskva - nijedan grad nije dostigao taj vrh razvitka i civilizacije kao što je Atina imala. Ali zašto su tako kulturni ljudi postali tako
53

animalni, takvi varvari da ubiju čovjeka kakav je bio Sokrat? On je govorio o Novom čovjeku. Da je govorio o boljem čovjeku, on bi bio poštovan i slavljen. Oni koji su govorili o boljem čovjeku su uvijek bili uvažavani iz prostog razloga što su govorili da je prošlost bila lijepa ali i da može biti još bolja. Oni nijesu protiv prošlosti, nijesu protivni konvencijama, nijesu bili ni protiv tradicije; oni su bili za sve to. Govorili su da tradicija treba da bude temelj na kojem se može izgraditi još bolji hram, bolja kuća. Govoriti o Novom čovjeku je veoma opasno. Novi čovjek podrazumijeva potpuno kidanje veza sa prošlošću, odvajanje, iskorijenjivanje prošlosti, zamiranje prošlosti i življenje u sadašnjosti. A stare navike umiru veoma teško. Mi smo se skoro navikli da slušamo priče o boljem čovjeku; to je skoro postalo dio naše krvi. Svaki svetac, svaki mahatma govori o boljem čovjeku; to je njihov posao, mi to dobro znamo. A što je sa Novim čovjekom? Tada mi bivamo zaplašeni. On donosi nešto sasvim novo; on nas vodi u neku sasvim nepoznatu teritoriju, on nastoji da nas iskorijeni iz porodice. A mi smo tako živjeli hiljadama godina, uslovljeni smo tim načinom života, mi smo postali dio toga. Samo nekoliko hrabrih ljudi mogu sebi priuštiti izlazak iz toga. Stoga je moja poruka, izgleda, posvećena samo tim odabranim. Zapamti, stare navike veoma teško zamiru - a naše religije, naše filozofije su zaista veoma stare; naš sistem življenja je veoma star. A ja sam sasvim za nešto novo. Mi mislimo da je staro zlato a ja kažem da je zlato obično smeće! Ja se slažem sa Henrijem Fordom da je istorija brbljanje. Sve su to koještarije! Mi moramo da oslobodimo čovjeka svega onoga što je bilo prije, moramo tog čovjeka da oslobodimo sasvim, potpuno, kategorički.

54

PRVOBITNO LICE Sva vaša lica su lažna; vi ne posjedujete stvarno lice. Zato se i ukazuje pitanje: koje je lažno, a koje stvarno lice. Ukoliko biste posjedovali stvarno lice, vi biste to znali. Takvo pitanje se ne bi pojavilo. Sva lica su nestvarna, lažna, zato ne treba činiti nikakvo upoređenje. Vi ne poznajete stvarno: u tome je nevolja. Vi nijeste vidjeli to svarno, i to stvarno se nije uočilo na prirodan način. Mnogo više napora je potrebno da se ono pronađe. U zenu kažu da je stvarno lice prvobitno lice - lice koje ste imali prije rođenja i lice koje ćete imati nakon smrti. To znači da su sva lica u životu, u ovakvom životu, lažna. Kako da otkrijete koje je stvarno lice? Treba da se vratite unazad još prije rođenja. To je jedini način da se pronađe stvarno lice, jer onog trenutka kada ste se rodili počeli ste da budete lažni. Počeli ste da budete lažni jer se to isplatilo. Kada se dijete rodi, ono počinje da bude političar. Onog trenutka kada se poveže sa svijetom, sa roditeljima, sa porodicom, ono ulazi u politiku. Tada mora da brine o svojim licima. Ono će se smješkati kao da je podmićeno. Pokušavaće da pronađe način na koji će se smješkati kako bi bilo najbolje prihvaćeno, kako bi bilo više voljeno, cijenjeno. Prije ili kasnije će otkriti što zabranjuju roditelji, porodica, i počeće da to potiskuje. Tako je lažno ušlo u njega. Zato su sva lica koja imate lažna. Nemojte pokušavati da pronađeto ono pravo među ovima koje sada imate. Sva su lažna, podjednako lažna. Ona su bila iskorišćavana: zato su i prilagođavana korisna, ali ne i istinita. A najveća samobmana je kada otkrijete da su lica lažna, počnete da stvarate novo lice za koje mislite da je stvarno. Na primjer, osoba koja živi običan život, u ovom svijetu, u nekoj poslovnoj porodici, otkriva svoje lažnosti, neautentičnost svog života, i onda se ona toga odriče. Ona postaje sanijasin i napušta svjetovno - tada možda misli da je to pravo lice. To je ponovo jedno lažno lice. Ono je samo bilo prilagođeno usljed reakcije na stara lica, a putem reakcije nikada nećete doći do pravog. Reakcijom na lažno lice samo ćete stvoriti neko drugo lažno lice. Šta onda treba činiti? 55

Stvarno nije nešto što treba da se dosegne. Lažno je vaše postignuće. Stvarno nije nešto što treba dosegnuti, to nije nešto što treba kultivisati. To je nešto što treba otkriti! Ono je već prisutno! Vi ne treba da pokušavate da to dosegnete jer će svaki napor voditi ka nekom drugom lažnom licu. Za lažno lice je potreban napor: to treba kultivisati. Za pravo lice ne treba ništa činiti. Ono je već tu. Ako jednostavno napustite vašu vezanost za lažna lica, lažno će otpasti, a ono što je stvarno će ostati. Kada nemate ništa da odbacite i kada imate samo ono što se ne može odbaciti, doći ćete do spoznaje što je stvarno. Meditacija je put odbacivanja lažnih lica. Zato se tu toliko insistira da se oslobodite misli - jer bez misli ne možete stvoriti lažno lice. U nemisaonom stanju svijesti, vi ćete biti stvarni - jer u osnovi su misli te koje stvaraju lažna lica i maske. Kada nema misli, ne može biti ni lica. Tada ćete biti bez lica ili, bolje reći, sa stvarnim licem - a oboje znače jedno isto. Zato budite svjesni vaših misaonih procesa. Nemojte se boriti sa time, nemojte to potiskivati. Jednostavno samo imajte svjesnost: misli su prisutne samo kao oblaci na nebu, a vi gledate na njih bez ikakvog predubjeđenja za ili protiv. Ako ste protiv, vi ćete se boriti - a ta borba će proizvesti novi misaoni proces. Ako budete za to, zaboravićete sebe i plovićete strujom misaonog procesa. Nećete biti prisutni kao svjesni svjedok. Ako ste za, onda ćete biti u procesu. Ako ste protiv, stvorićete neki drugi proces kao reakciju na prethodni proces. Zato nemojte biti ni protiv ni za. Dopustite mislima da se kreću, pustite ih da idu gdje god žele, budite duboko opušteni i jednostavno budite samo svjedok. Bilo šta da prolazi, svjedočite. Nemojte prosuđivati; nemojte govoriti da je ovo dobro, a da je ono loše. Ako prispije misao o Božanskom, nemojte reći: "Divno!" Onog trenutka kada to kažete bićete identifikovani sa time i tako ćete sarađivati sa misaonim procesom. Tako ćete mu pomagati, davaćete mu energiju, pothranjivaćete ga. A ako ga budete hranili, on nikada neće otpasti. Ili, ako ima misli, seksualnih misli, nemojte reći: "To je loše, to je grešno", jer kada kažete da je to grešno, stvorili ste neku drugu seriju misli. Seksualnost je misao, grijeh je misao, Bog je misao. Ne budite ni za ni protiv. Jednostavno sve to promatrajte bez predrasuda, samo indiferentno posmatrajte. 56

Za to treba vremena. Veoma će biti teško, zato što je vaš um zaposlen. Onog trenutka kada nešto ugledamo, mi odmah prosuđujemo. Ne čekamo; ne postoji ni jedan tren pauze. Kada ugledate cvijet, već govorite: "Prelijep je." U samom trenutku uočavanja, nastaje interpretacija. Vi treba da stalno budete svjesni da odbacujete tu mehaničku naviku prosuđivanja. Vidite neko lice i već ste prosudili ružno, dobro, loše ili nešto drugo. To prosuđivanje se duboko ukorijenilo u nama tako da ne možemo ništa jednostavno pogledati. Um odmah dopire. To postaje tumačenje; to nije samo obično gledanje. To postaje objašnjavanje! Nemojte objašnjavati. Jednostavno GLEDAJTE. Sjedite u opuštenom položaju ili lezite. Zatvorite oči i dopustite da se misli kreću. Ako kažete: "Loše!", ako osudite, tada ćete to početi da potiskujete. Tako mu nećete dopustiti da se nezavisno kreće. Zato je prisutno toliko potrebe za snivanjem: sve ono što ste potisnuli tokom dana, moraćete da oslobodite tokom noći. To što je potisnuto nastoji da potstakne ispoljavanje: ono treba da se ispolji. Zato sve što sanjate, to ste potiskivali. Snovi su katarza. Savremeni istraživači snova kažu da se možete lišiti spavanja i da u tome neće biti mnogo nevolje, ali se ne možete lišiti snova. Stara ideja da je spavanje veoma potrebno je već razotkrivena kao lažna. Snovi su veoma potrebni, a spavanje je potrebno jer ne možete sanjati bez spavanja. Istraživači su pronašli tehniku pomoću koje mogu da prosude da li sanjate ili samo spavate. Ako samo spavate, oni će remetiti spavanje tokom čitave noći. Ako sanjate, oni će vam to dopustiti. Kada ne sanjate, oni će uznemirivati spavanje. Nikakvi loši rezultati nijesu proizišli iz toga, ali ako bi vas uznemirivali dok sanjate i dopuštali vam da spavate kada ne sanjate, za tri dana biste počeli da se osjećate umorno, a poslije sedam dana bi se počeli osjećati duboko nelagodno. I tijelo i um bi se osjećali bolesno. Nakon tri nedjelje bi počeli osjećati neki oblik ludila. Šta se tu dogodilo? To je zato što su snovi katarzični. Ako nastavite da to potiskujete tokom dana i ne dopuštate da se ispolji, to će se akumulirati u vama, a ta akumulacija potiskivanja je ludilo. U meditaciji ne potiskujete nijednu misao. Ali to je teško jer se vaš cio um sastoji od prosuđivanja, teorija, "izama", religija, kultova. Zato onaj koji je duboko opsjednut nekom idejom, filozofijom ili 57

religijom, ne može ući u meditaciju. To će biti teško jer će njegova opsesija postati prepreka. Zato ako ste hrišćanin, ili hindus ili džain, za vas će biti teško da uđete u meditaciju jer će vam vaša filozofija nametati prosuđivanje: "ovo" je dobro, a "ono" nije dobro; "ovo" treba potisnuti; "ovo" ne treba dopustiti. Tako su sve filozofije, sve religije, sve ideologije represivne jer nameću tumačenja. One vam ne dopuštaju da vidite život onakav kakav jeste. Oni životu nameću svoje tumačenje. Osoba koja želi da duboko uđe u meditaciju treba da bude svjesna besmislice idelogija. Budite samo običan čovjek bez ikakve filozofije, bez ikakvog stava prema životu. Samo budite tragalac - neko ko istražuje, ko je u dubokom traganju za spoznajom života. Nemojte nametati tome nikakvu filozofiju. Tada će vam biti veoma lako da uđete u meditaciju. Usljed toga, najveći meditant na svijetu, Gautam Buda, je insistirao da nikakva ideologija nije potrebna, da nikakva filozofija nije potrebna, nije potreban nikakav koncept života. Bilo da ima Boga ili nema, to je besmisleno, irelevantno. Bilo da postoji Moksha (Oslobođenje) ili ne, to je beznačajno. Da li je tvoja duša besmrtna ili ne, beznačajno je. Buda je bio previše anti-filozofičan - ne zato što je ON bio antifilozofičan već zato što to može postati dobar temelj za meditante da skoče u nepoznato. Filozofija znači da nešto znate o nepoznatom BEZ da išta znate o tome. To su samo pretpostavke, hipoteze, ideološke tvorevine od strane čovjeka. Ovo treba zapamtiti kao temeljnu činjenicu: nemojte suditi; neka um lako protiče. Neka um lako teče kao što teče rijeka. Samo sjedi na obali i promatraj, a to promatranje će biti čisto - bez ikakvog tumačenja. Prije ili kasnije, kako voda bude tekla, kada se potiskujuće ideje budu otklonile, doći će trenutak kada ćete pronaći jaz. Misao će otići, a ona druga još neće stići, tu će biti jaz - pauza. U toj pauzi se neće ništa događati. U tom intervalu ćete dobiti prvi bljesak vlastitog stvarnog lica ili prvobitnog lika. Kada ne bude misli, neće biti ni društva. Kada ne bude misli, neće biti ni "drugih". A kada ne bude drugih, kada ne bude društva, neće vam biti potrebno lice. Nemisaonost je bezličnost. U tom intervalu, kada je jedna misao otišla, a druga još nije stigla, u toj pauzi, 58

po prvi put ćete stvarno saznati koje je vaše lice - lice koje ste imali prije rođenja i lice koje ćete imati nakon smrti. Sva lica u životu su lažna. A kada jednom spoznate stvarno lice, kada jednom osjetite tu unutrašnju prirodu koju budisti nazivaju Buddha Swabhawa - prirodu unutarnjeg Bude, kada makar jednom osjetite tu unutarnju prirodu, čak i sa jednim bljeskom, vi ćete biti druga osoba jer ćete tada neprestano biti svjesni što je lažno, a što stvarno. Tada ćete imati svoj kriterijum. Tada možete upoređivati i tada neće biti potrebe da pitate što je stvarno, a što nestvarno. To pitanje dolazi samo zato što ne znate što je stvarno, a ono što znate je nestvarno. Samo putem meditacije bićete u mogućnosti da naučite što je lažni lik, a što stvarno, autentično lice.

BUNTOVAN DUH Buntovan duh može biti religiozan ali ne može imati religiju. A razlika između to dvoje je ogromna, nepremostiva. Biti religiozan znači posjedovati jedno iskustvo, upravo nalik ljubavi. To je susret sa cjelovitošću egzistencije. To je ogledavanje sebe u ogledalu života. To je jedno orgazmičko iskustvo u smislu da se stapate i pretapate sa cjelinom – sa zemljom, sa drvećem, sa cvijećem, sa nebom, sa zvijezdama. To je okeansko iskustvo, kapljanje kapi rose sa latice lotosa u okean. Vi možete reći da je kap postala okean ili da je okean postao kap. To je najveće iskustvo koje postoji. Ali pripadati nekoj religiji nije iskustvo, to je samo vjerski sistem u kojem ste odrasli. Sve to je samo posuđeno. Ali zapamtite, istina se ne može posuditi. To je vaše ili to ne postoji. Gautama Buda može znati istinu, ali nema načina da ga pratite – jer pratiti znači oponašati, slijediti znači postati sjenka, slijediti znači iznevjeriti sebe. To je zato što slijeđenje nije ništa drugo do pokušaj da budete neko drugi. A to nije vaša sudbina. 59

Isus nije hrišćanin, on je buntovan duh; on ne pripada nijednoj religiji – u tome je njegov prestup. Jevreji ga nijesu mogli podnositi jer je on postao stranac svom narodu. On je počeo da govori da treba imati direktan kontakt sa univerzalnim duhom. Religija je stvar trgovine. To je neka vrsta birokratije – vi treba da prođete kroz ispravan prolaz. Vam čak nije ni dopušteno da se direktno ispovijedite Bogu; vi treba da se ispovijedite svješteniku a svještenik će se moliti za vas. Svještenik će uvijek biti prisutan kao posrednik. Religija je biznis svještenika; to nema ništa sa religioznošću; To je profesija, jasna i obična, iskorišćavanja neukog i bespomoćnog čovječanstva. To je iskorišćavanje straha od smrti, straha od nepoznatog, straha od odgovornosti prema životu. Svještenici brinu o vama – vi samo treba da vjerujete u njihovu crkvu, u njihovog boga, u njihove svete spise. Pripadanje nekoj religiji je pripadništvo svakoj vrsti laži i praznovjerja. Pripadati religiji je pripadanje prošlosti – koja je mrtva. Buntovan duh nema prošlost. Buntovan duh ima samo sadašnjost i široku otvorenost prema budućnosti.

ZORBA BUDA To je konačna sinteza - kada Zorba postane Buda. Ja želim ovdje da stvorim, ne samo Grka Zorbu, nego Zorba Budu. Zorba je divan, ali mu nešto nedostaje. Zemlja je njegova, ali mu nebo nedostaje. On je svetovan, utemeljen, kao gigantski kedar, ali on nema krila. On ne može letjeti nebom. On ima korijenje, ali nema krila. Jesti, piti i biti veseo, sasvim je dobro, nema ničeg lošeg u tome, ali to nije dovoljno. Vrlo brzo bi se umorio od toga. Ti ne možeš samo jesti, piti i veseliti se. Ubrzo bi veselje prešlo u žalost jer se samo ponavlja. Samo vrlo mediokritetski um može biti sretan s tim. Ako imaš malo inteligencije, prije ili kasnije češ sam uočiti izlišnost toga. Koliko dugo možeš jesti, piti i veseliti se? Prije ili 60

kasnije, pitanje će se nametnuti: šta je svrha svega toga? Nemoguće je dugo odlagati to pitanje. A ukoliko si veoma inteligentan, tada je to uvijek prisutno, uporno prisutno, udara kao čekićem u tvoje srce tražeći odgovor: daj mi odgovor, zašto? Jedna stvar se mora zapamtiti: nijesu siromašni ljudi, koji su gladni, postali frustrirani životom - ne. Oni ne mogu postati frustrirani, oni još nijesu živjeli - kako onda mogu biti poraženi. Oni imaju nadu. Siromah uvijek ima nadu. Siromah uvijek žudi da se nešto dogodi, ima nadu da će se nešto dogoditi - ako ne danas, ono, pak, sjutra - ako ne u ovom životu, onda u narednom. Što ti misliš? Ko su oni ljudi koji prikazuju raj kao Plejboj klub - ko su ti ljudi? To su gladni, siromašni, koji su promašili svoj život oni projiciraju svoj život na nebu. A na nebu teče rijeka vina... ko su ti ljudi koji zamišljaju rijeku vina? Oni mora da su ovdje živjeli isprazno. A postoji i drvo koje ispunjava želje... samo sjedneš ispod njega, poželiš nešto, i želja ti se odmah ispuni. Čak ni trenutak ne prođe od tvoje želje do ispunjenja, ni sjenka ne prođe između želje i ispunjenja; ostvari se odmah, u trenutku. Ko su ti ljudi? Izgladnjeli, oni nijesu bili sposobni da žive vlastiti život. Kako takvi mogu biti frustrirani životom? Oni nijesu iskusili - samo se kroz iskustvo može dospjeti do izlišnosti nečega. Samo Zorbe mogu spoznati izlišnost svega toga. Buda je jednom bio Zorba. On je imao sve najljepše žene njegove zemlje. Njegov otac je naređivao da sve najljepše djevojke budu oko njega. On je imao najljepšu palatu - i to po jednu za svako godišnje doba. On je posjedovao, doslovce, sav luksuz koji se može priuštiti. On jer živio život Grka Zorbe - i tako, već u svojoj dvadeset i devetoj godini, postao je frustriran. Bio je veoma inteligentna osoba, jer da je bio mediokritet, sigurno bi ostao u tome. No, ubrzo je uvideo besmisao toga: to se samo ponavlja, to biva isto. Svakog dana jedeš, svakog dana vodiš ljubav sa ženom ... a imao je svakog dana drugu, prelijepu ženu. No, koliko dugo tako? Ubrzo se osvrnuo. Iskustvo života je veoma gorko. To je slatko samo u imaginaciji. U stvarnom životu, to je veoma gorko. On je potom pobjegao iz palate, od žena, bogatstva, svega... 61

Dakle, ja nijesam protiv Grka Zorbe, jer je on u temelju Zorba Bude. Buda se izdigao iz takvog iskustva. Stoga sam ja sasvim za ovaj svijet jer znam da će drugi svijet proisteći iz iskustva ovog svijeta. Zato ja ne govorim da pobjegnete od toga, ja vam ne govorim da budete monasi. Monah je onaj koji se okrenuo protv Zorbe - on je bjegunac, kukavica, on je to načinio u žurbi, bez inteligencije. On nije zrela osoba. Monasi su nezreli, lakomi - lakomi za drugim svijetom, i žele ga preuranjeno, a sezona nije stigla, monah još nije sazreo. Zato živi u ovom svijetu, jer ovaj svijet donosi zrelost, zrijevanje, cjelovitost. Izazovi ovog svijeta pružaju ti centriranje, jedno osvješćenje. Takvo osvješćenje je stepenica. Tako se ti možeš pomjeriti od Zorbe do Bude. No, dozvoli mi da ponovim: samo Zorba postaje Buda, a Buda nikada nije bio monah. Monah je onaj koji nikada nije bio Zorba, on je bio očaran riječima Bude. Monah je imitator, on je lažan, pseudo. On imitira Budu. On može biti i hrišćanin, i budist, može biti i džain - to ne mijenja mnogo stvar - ali on oponaša Budu. Kada monah napusti svijet, on se bori s time. To nije opuštena radnja. Čitavo njegovo biće teži ka svijetu, a on se suprotstavlja tome. On postaje podijeljen. Pola njegovog bića je za svjetovno, a druga polovina se lakomi prema onom drugom svijetu. On se cijepa na djelove. Monah je u suštini šizofreničan, podijeljena ličnost, izdjeljena na viši i niži nivo. Onaj niži ga vuče, sve više ga vuče ukoliko biva potiskivan. A pošto nije proživio niže, tako ne može ni dospijeti do višeg nivoa. Ti možeš dospjeti do višeg nivoa svijesti samo ako si proživio niži. Ti možeš dospjeti do višeg samo kroz agoniju i ekstazu nižeg. Prije no što je lotos postao to što jeste, morao je krenuti iz mulja. Mulj je njegov svijet. Monah je pobjegao od mulja, blata - on nikada neće postati lotos. To je isto kao da se lotosovo sjeme plaši blata. Možda je to zbog ega koji kaže: "Ja sam lotosovo sjeme. Ja ne mogu pasti u blato. No, tada će ostati samo sjeme - nikada se neće rascvjetati u lotos. Ukoliko želi cvetati kao lotos, mora najprije pasti u blato. Mora se živjeti u toj kontradikciji. Bez te protivurječnosti življenja u blatu, nemoguće je proći na onu drugu stranu. 62

Ja bih bio poslednji koji bi želio da vas načini monasima, zato nije čudo što su monasi protiv mene. Ja želim da budete ukorijenjeni u zemlji. Sasvim se slažem sa Fridrihom Ničeom kada kaže: "Ja vas preklinjem, braćo moja, ostanite vjerni zemlji i ne vjerujte onima koji govore o onozemaljskoj nadi". Nauči svoju prvu lekciju vjere, vjerujući zemlji. To je sada tvoj dom. Ne teži za drugim svijetom. Živi ovaj život, živi ga sa intenzitetom, sa strašću. Živi potpuno, svim svojim bićem. A iz te potpune vjere, iz tog strasnog življenja, iz ljubavi, veselja, ti ćeš biti sposoban da izađeš iz toga. Onaj drugi svijet je sakriven u ovom svijetu. Buda je spavao u Zorbi. On je trebao da se probudi. I ništa te ne može probuditi do sami život. Ja sam ovdje da ti pomognem da budeš gdje si - u bilo kom stanju života da si - živi to stanje potpuno. Samo živjeći potpuno, život se može transcendirati. Zato prvo postani Zorba, cvijet ovog svijeta, i sa tim otkrivenim svojstvima dospjećeš do Bude - cvijeta onog svijeta. OVO je samo manifestacija onog drugog, a ono drugo je neiskazani dio ovoga.

MOJA PORUKA Moja poruka je jednostavna. Moja poruka je novi čovjek, homo novus. Stari koncept čovjeka je bio ili/ili; materijalista ili spiritualista, moral ili nemoral, griješnik ili svetac. To je bilo bazirano na podjelama, raskolu. To je stvorilo šizofreno čovječanstvo. Čitava prošlost čovječanstva je bila bolesna, nezdrava, suluda. Za tri hiljade godina je bilo pet hiljada ratova. To je krajnje suludo; to je nevjerovatno. To je glupo, neinteligentno, nehumano. Kada jednom čovjeka podijelite na dvoje, vi stvorite patnju i pakao u njemu. On nikada ne može biti zdrav i ne može biti cjelovit, 63

ona druga strana koja je odbačena će nastojati da se osveti. Ona će nastojati da nađe načine i sredstva da nadvlada dio koji ste nametnuli sebi. Vi ćete postati bojno polje, građanski rat. To je bio slučaj u prošlosti. U prošlosti nijesmo bili sposobni da stvorimo istinsko humano biće već humanoide. Humanoid je neko ko izgleda kao ljudsko biće ali je krajnje obogaljen, paralizovan. Njemu nije bilo dopušteno da se rascvjeta u svojoj potpunosti. On je polovičan, a pošto je polovičan, on je uvijek u patnji i napetosti; on ne može slaviti. Samo cjelovit čovjek može slaviti. Slavlje je miris cjelovitog bića. Samo drvo koje je potpuno živjelo će procvjetati. Čovjek još nije procvjetao. Prošlost je bila veoma mračna i sumorna. To je bila mračna noć duše. A pošto je to bilo potiskivano, to je postalo agresivno. Ako se nešto potiskuje čovjek postaje agresivan, on gubi sve njegove nježne kvalitete. To je sve do sada uvijek bilo tako. Mi smo došli do tačke kada se staro treba odbaciti a novo pozvati. Novi čovjek neće biti ili/ili; on će biti oboje. Novi čovjek će biti prizeman i duhovan, svjetovan i onostran. Novi čovjek će prihvatiti svoju cjelovitost i živjeće bez unutrašnjih podjela, on neće biti u raskolu. Njegov bog se neće suprotstavljati đavolu, njegova moralnost neće biti u suprotnosti sa nemoralnošću; on neće poznavati suprotnosti. On će prevazići dvojnost, on neće biti šizofren. Sa novim čovjekom će doći i novi svijet jer će novi čovjek shvatati stvari na sasvim drugačiji način i živjeće sasvim drugačiji život koji se još nije živio. On će biti mistik, pjesnik, naučnik, sve to zajedno. On neće birati: on će kao takav biti neizbirljiv. To je ono čemu vas učim: homo novus, novi čovjek, a ne humanoid. Humanoid nije prirodan fenomen. Humanoid je stvoren od strane društva – od svještenika, političara, pedagoga. Humanoid je stvoren, on je proizveden. Svako dijete dolazi kao ljudsko biće: potpuno, cijelo, živo, bez ikakvog raskola. Društvo odmah počinje da ga guši, davi, da ga sjecka na djelove, govori mu što da radi a što da ne radi, što da bude a što da ne bude. Njegova cjelina se ubrzo gubi. On počinje osjećati krivicu za svoje čitavo biće. On odbacuje više nego što je prirodno, i u tom odbacivanju on postaje nekreativan. Tada će biti samo djelimičan, a djelimičnost ne može da pleše, dio ne može da 64

pjeva, i dio je uvijek pogibeljan jer ne zna što je život. Humanoid ne može imati svoju volju. Drugi odlučuju za njega – njegovi roditelji, učitelji, vođe, svještenici; svi oni mu oduzimaju svu njegovu volju. Oni odlučuju, oni naređuju, a on samo slijedi. Humanoid je rob. Ja vas učim slobodi. Sada čovjek treba da uništi sve vrste robovanja i da izađe iz svih zatvora – nema više ropstva. Čovjek treba da postane individualan. On treba da postane buntovan. A uvijek kada je čovjek postao buntovan... Ponekada bi neki ljudi pobjegli od tiranije prošlosti, ali tek ponekada – ponegdje Isus, ponegdje Buda. Oni su izuzeci. A čak ni ti ljudi, Buda i Isus, nijesu mogli živjeti potpuno. Oni su pokušali ali je čitavo društvo bilo protiv njih. Moj koncept novog čovjeka je taj da će on biti Grk Zorba i da će biti Gautama Buda, takođe: novi čovjek će biti Zorba Buda. On će biti osjećajan i duhovan; fizički, krajnje fizički u tijelu, u čulima, uživajući u tijelu i svemu što tijelo može dati, a, isto tako, biće i velika svijest, biće veliki svjedok. On će biti Hrist i Epikur zajedno. Ideja starog čovjeka je bila odricanje; ideja novog čovjeka će biti radovanje. A takav novi čovjek dolazi svakog dana, on stiže svakog dana. Ljudi još nijesu postali svjesni njega. Zapravo, on je već nastao. Stari umire, stari je na svojoj samrtnoj postelji. Ja ne tugujem zbog toga, i kažem, molim vas, ne tugujte za tim. Dobro je da on umire jer iz njegove smrti će se novo ukazati. Smrt starog će biti početak novog. Novo može doći samo kada staro bude sasvim mrtvo. Pomozite starom da umre, a pomozite i novom da se rodi! I zapamtite, staro ima svo poštovanje, cijela prošlost će mu biti podrška; a novo će biti jedan sasvim čudan fenomen. Novo će biti toliko novo da neće biti poštovano. Svaki napor će biti učinjen da se uništi novo. Novo ne može biti poštovano ali u novom je budućnost čitavog čovječanstva. Novo treba uvesti. Moj posao se sastoji od toga da stvorim polje Bude, jedno energetsko polje u kojem će se moći roditi novo. Ja sam samo primalja koja pomaže da novo dođe u svijet koji to još ne prihvata. Novo će trebati mnogo podrške onih koji to razumiju, od onih koji žele da se takva revolucija dogodi. A vrijeme je sazrelo, ono nikada prije nije bilo tako zrelo. Pravo je vrijeme, nikada prije nije bilo tako pravo vrijeme. 65

Novo će se ukazati, prodor je sada moguć. Staro je toliko propalo da čak i sa najvećom podrškom ne može opstati; ono je osuđeno na propast! Mi to možemo odlagati, možemo uvažavati staro; to će biti samo proces odlaganja. Novo treba da dođe: najviše što možemo je da mu pomognemo da dođe ranije; ili to možemo ometati i odlagati njegov dolazak. Dobro bi bilo da mu pomognemo. Ako dođe ranije, čovječanstvo će još imati budućnost, i to veliku budućnost: budućnost slobode, budućnost ljubavi, budućnost radosti. Ja vas učim novoj religiji. Ova religija neće biti hrišćanstvo, neće biti ni judaizam, neće biti ni hinduizam. Ova religija neće imati nikakav pridjev. Ova religija će biti čisti religiozni kvalitet cjelovitog bića. Moji sanijasini treba da budu prvi zraci sunca koje se ukazuje na horizontu. To je ogroman zadatak, to je skoro nemoguć zadatak ali pošto je nemoguć, to će privući one kod kojih je ostalo još malo duše. To će stvoriti veliku žudnju kod svih onih ljudi koji imaju još smjelosti skrivene u njihovim bićima, koji su hrabri, vrli, jer zaista to treba da stvori vrli novi svijet. Ja govorim o Budi, ja govorim o Hristu, ja govorim o Krišni, ja govorim o Zaratustri tako da sve što je bilo najbolje i sve što je bilo dobro u prošlosti može biti sačuvano. Ali to su samo nekoliko izuzetaka. Čitavo čovječanstvo je živjelo u velikom ropstvu, u lancima, u raskolu, u ludilu. Ja kažem da je moja poruka jednostavna ali će biti veoma teška, naporna da bi se ostvarila. Ali što je teža, više neostvariva, veći je izazov. A vrijeme je pravo zato jer je Istok promašio, a i Zapad je promašio. Neka veća sinteza je potrebna u kojoj se mogu Istok i Zapad sresti, gdje se mogu sresti religija i nauka. Religija je propala je je ona bila onostrana i zanemarivala je ovaj svijet. A vi ne možete zanemariti ovaj svijet; zanemariti ovaj svijet znači zanemariti i svoje korijene. Nauka je promašila jer je zapostavila drugi svijet, unutrašnji, a vi ne možete zapostaviti cvijeće. Kada jednom zapostavite cvijeće, vaše najdublje biće, život tada gubi svaki smisao. Drvo treba korijene, tako i čovjek treba korijene, a korijeni mogu biti samo u zemlji. Drvo treba otvoreno nebo da bi moglo da raste, da dođe do velikog lišća i da ima 66

hiljade cvjetova. Samo tada je drvo ispunjeno, samo tada drvo može osjetiti značaj i smisao, a život postati bitan. Čovjek je drvo. Religija je propala jer je govorila samo o cvijeću. Ti cvjetovi su ostali filozofični, apastraktni; oni se nikada nijesu materijalizovali. Oni se ne mogu ni materijalizovati jer nijesu podržani od zemlje. A i nauka je promašila jer je brinula samo o korijenima. Korijeni su ružni i oni ne mogu procvjetati. Zapad pati usljed previše nauke; Istok pati zbog previše religije. Sada trebamo novo čovječanstvo u kojem će religija i nauka postati dva aspekta jednog čovjeka. A most treba da bude umjetnost. Zato kažem da će novi čovjek biti mistik, pjesnik i naučnik. Samo umjetnost može biti most između nauke i religije – poezija, muzika, skulptura. Kada jednom uvedemo tog novog čovjeka u egzistenciju, zemlja tada po prvi put može postati ono što treba da bude. Ona će postati raj: ovo naše tijelo Buda, ova naša zemlja - raj!

67

OSHO
Oshovo učenje se ne može podvesti ni pod jednom kategorizacijom, pokrivajujući sve aspekte sa kojima se društvo suočava: od individualnog traganja za smislom života do najbitnijih društvenih i političkih pitanja današnjice. Njegove knjige nijesu pisane već su prenošene sa audio i video zapisa koje je Osho davao na predavanjima pred međunarodnom publikom u periodu od 35 godina. Osho je od strane Sunday Times u Londonu opisan kao jedan od «1000 tvoraca 20-og vijeka», a od strane američkog pisca Toma Robinsona kao «najopasniji čovjek poslije Isusa Hrista» O svom radu Osho je rekao da on pomaže da se stvore uslovi za rođenje novog ljudskog bića. On je često karakterisao to novo ljudsko biće kao «Zorba Buda» - sposobno da uživa u svjetovnim zadovoljstvima nalik Grku Zorbi, a isto tako da uživa u smirenosti i opuštenosti nalik Gautama Budi. Sagledavajući sve aspekte Oshovog rada ukazuje se vizija prožimanja drevne mudrosti Istoka sa najvišim potencijalima nauke i tehnologije Zapada. Osho je takođe poznat po svom revolucionarnom doprinosu unutarnje transformacije sa pristupom meditaciji prilagođenoj savremenom životu. Njegove jedinstvene «Aktivne meditacije» su osmišljene da prvenstveno oslobode od akumuliranog stresa u tijelu i umu tako da se lakše može iskusiti slobodno i opušteno stanje meditacije.

*
Osho je rođen 11. decembra 1931. u Kučevadi, Madija Pradeš, Indija, kao najstariji sin trgovca tekstilom, koji je pripadao džainskoj religiji. Od njegovog najranijeg djetinjstva bio je buntovan i nezavisan duh, insistirajući na ličnom iskustvu istine umjesto slijepog prihvatanja znanja i vjerovanja primljenih od drugih. Osho doživljava prvi bljesak prosvjetljenja (satori) sa četrnaest godina. Tih godina eksperimentiše sa 68

meditacijama. Najviše je uživao u tome da izaziva svoju izdržljivost vježbajući razne tehnike disanja, plivajući u rijeci i boreći se sa rječnim brzacima. Nakon što je u svojoj dvadeset i prvoj godini doživio Prosvjetljenje, Osho završava studije filozofije, doktorira 1956. i provodi nekoliko godina predavajući filozofiju na Univerzitetu u Đabalpuru. Istovremeno je putovao Indijom i držao predavanja, izazivajući ortodoksne religiozne vođe na javne polemike, ispitivao tradicionalna vjerovanja, i sretao ljude svih životnih pravaca. Intenzivno je čitao sve što je mogao da pronađe, neprekidno težeći da usavrši svoje znanje o vjerovanjima i psihologiji savremenog čovjeka. Krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, Osho je počeo da razvija svoju jedinstvenu Dinamičku meditaciju. „Savremeni čovjek”, govorio je, “opterećen je prevaziđenim tradicijama i tjeskobama koje nameće savremeni način života, zato mora proći kroz duboki proces pročišćenja prije no se suoči sa otkrićem opuštenog stanja meditacije”. 1974. Osho osniva ašram u Puni koji postaje oaza za moderne tragaoce za istinom. Tadašnji predsjednik Indije, Moradži Desaj, tradicionalni indus, godinama je sprečavao sve napore Oshovih učenika da presele ašram u jedan zabačeni dio Indije, gdje bi bili u mogućnosti da eksperimentišu sa njegovim učenjem i stvore zajednicu koja bi se samofinansirala i koja bi živjela u duhu meditacije, ljubavi, kreativnosti i smijeha. 1981. Oshovi učenici kupuju veliko imanje u pustinji centralnog Oregona. Oko njega se stvara model poljoprivredne zajednice, koja se razvija nevjerovatnom brzinom, pokazujući impresivne rezultate pretvaranjem pustinje u zelenu oazu, sposobnu da hrani 3000 ljudi. Na ljetnim festivalima prisustvovalo je i do 20 000 ljudi iz cijeloga svijeta, koji su stanovali i hranili se u Rajnešpuramu. S druge strane, američka vlada odbija Oshov zahtjev za odobrenje stalnog boravka; sam grad Rajnešpuram postaje izložen napadima oregonskih vlasti i hrišćanske većine. 1985. Oshova sekretarica i nekoliko članova uprave iznenada napuštaju zajednicu i cio niz ilegalnih djela, koja su počinili, izlazi na 69

vidjelo. Osho poziva američe vlasti da obave temeljnu istragu što one iskorištavaju da bi pojačale svoju borbu protiv zajednice. Osho biva uhapšen. Put do mjesta gdje je trebalo da mu se sudi a koji uobičajeno traje nekoliko sati avionom, produžio se na čak osam dana. Nekoliko dana se čak nije znalo ni gdje se nalazi, a kasnije je Osho pričao da su ga u Oklahomu uveli pod imenom "Dejvid Vašington" i strpali u karantin zajedno sa zatvorenikom koji je bolovao od herpesa, bolesti koja je fizički oslabljenom Osho mogla biti kobna. Sat vremena prije nego što je konačno trebao biti oslobođen, poslije dvadeset dana muka, otkrivena je bomba u zatvoru. Svi su bili evakuisani osim Osho. U zatvoru su ga kroz hranu trovali opasnim talijumom, koji je do kraja ostao u njegovoj krvi, rušeći mu ionako krhko zdravlje. Naposlijetku, na savjet svojih pravnika, Osho je priznao krivicu za dva od trideset i četiri prekršaja kojim su ga teretili i na taj način izbjegao dalje rizike po život od strane američkog pravosuđa. Upotrijebio je "Alfred klauzulu", po kojoj se neko može proglasiti krivim iako to nije svojom ličnom krivicom. Nakon plaćanja kaucije od 400.000 dolara i zabrane ulaska u Ameriku za narednih pet godina, on napušta tu zemlju privatnim avionom, te leti za Indiju. Nedjelju dana kasnije, zajednica u Oregonu se počela raspadati. Naredne 1986. godine Osho nije bio dozvoljen boravak ni u jednoj od država u koje bi se uputio: Grčka, Švicarska, Švedska, Engleska, Irska, Kanada, Holandija, Njemačka, Italija, Urugvaj, Jamajka, Portugal, odbijali su da ga puste u svoju zemlju ili bi mu svega nekoliko dana po ulasku u zemlju poništavali vizu i proglašavali ga nepoželjnim. U Urugvaju saznaje zašto nije bio pušten u druge zemlje. Teleksi sa informacijama o navodnim krijumčarenjima stvari i droge te prostituciji stizali su uvijek neposredno prije nego što bi se on obratio toj zemlji za vizu, što bi logično prouzrokovalo reakcije policije. Tako je Osho svojim radikalnim razobličavanjem svih vrsta ljudske i vlastodržačke laži i licemjerstva, zaslužio titulu "svjetskog državnog neprijatelja", kakvu nemaju ni okorjeli kriminalci. Posljednje tri godine svog ovozemaljskog života proveo je u svom ašramu u Puni. Oshovi govori učenicima i tragaocima širom svijeta objavljeni su u više od šest stotina tomova, i prevedeni na preko trideset jezika. 70

Kao što sam kaže: "Moja poruka nije doktrina, niti filozofija. Moja poruka je zapravo alhemija, nauka transformacije, tako da jedino oni koji su spremni da umru takvi kakvi jesu i budu rođeni ponovo u nečem tako novom da ga sada ne mogu čak ni zamisliti... jedino takva nekolicina hrabrih ljudi će biti spremna da sluša jer slušanje postaje riskantno." "Slušajući, vi preduzimate prvi korak ka tome da budete preporođeni. Tako, to nije filozofija od koje jednostavno možete napraviti ogrtač i hvalisati se njom. To nije doktrina u kojoj možete naći utjehu za uznemiravajuća pitanja. Ne, moja poruka nije neka verbalna komunikacija. Ona je mnogo riskantnija. Ona nije ništa manja od umiranja i ponovnog rođenja." Pošto je posljednje dvije godine uglavnom držao predavanja o zenu, istovremeno se usmjeravajući na samu srž svoga učenja, spajajući i poništavajući u sebi sve tradicije, učenici su ga nazvali Osho, po jednom zen-kaluđeru, što znači "novi čovjek". Osho je napustio svoje tijelo 19. januara 1990. Njegova prostrana komuna u Puni, Indija, nastavlja da bude jedan od najvećih centara za spiritualni rast na svijetu, privlačeći hiljade međunarodnih posjetilaca, koji dolaze da učestvuju u njenim meditacijama, terapijama, radu na tijelu i kreativnim programima.

71

OSHO INTERNACIONALNA KOMUNA Komuna je škola misterije za unutarnje istraživanje. To je najveća moguća avantura i najveći ples. Stazom kojom treba da putuješ, treba da putuješ sam; znajući to, mnogi su putovali sami dajući ogroman podsticaj. ... male oaze u kojima se živi sa sasvim drugačijom vizijom, sa sasvim drugačijim ciljem; gdje se živi sa svrhom, smislom, gdje se živi sa metodom, gdje se živi budno, svjesno, probuđeno; gdje život nije slučajnost, gdje život počinje da bude sve više rast u određenom smjeru. Ovo nije indijski ašram; ovo je jedna internacionalna komuna gdje se susreću ljudi sa Istoka i Zapada. Ova komuna predstavlja cijelo čovječanstvo, ne iz prošlosti već budućnosti. Naš napor je usmjeren ka tome da omogućimo da meditacija postane dostupna svakome; svakome ko želi da meditira; meditacija je prilagođena svakom tipu čovjeka. Ako on treba odmor, tada će odmor biti njegova meditacija. "Sjedeći u tišini i ne čineći ništa, proljeće dolazi i trava raste sama od sebe" - to će biti njegova meditacija. Mi treba da pronađemo toliko mnogo dimenzija meditacije koliko ima tipova ljudi na svijetu. A način ne treba da bude tako striktan jer ne možete naći dvije slične osobe. Ovo je revolucija. Individua ne treba da se uklapa u načine; načini treba da se ugode individui. Zato ovdje nailazite na tako puno meditacija. Metod može biti aktivan ili pasivan, to nije bitno, cilj je isti: kako da vas učine smirenim, da sve misli nestanu i da budete nalik ogledalu, da odražavate to što jeste.

72

OSHO INTERNACIONALNI MEDITACIONI RESORT Puna, Indija Oshov internacionalni meditacioni resort je značajno mjesto za odmor gdje posjetioci mogu ostvariti direktno lično iskustvo novog načina življenja sa više svjesnosti, opuštenosti i radosti. Locirano u Puni na 150 km južno od Mumbaija (Bombaj), Indija, odmaralište nudi raznovrsne programe hiljadama ljudi iz cijelog svijeta koji dolaze svake godine. Meditacioni resort se prostire na preko 15 hektara kultivisane šume u dijelu grada zvanog Koregaon Park. Odmaralište posjeduje ograničen smještajni kapacitet za posjetioce u novoizgrađenom hotelu, ali u najbližoj okolini postoji mnoštvo privatnih apartmana i hotela pogodnih za kratak ili duži boravak. Programi u resortu su bazirani na Oshovoj viziji drugačijeg ljudskog bića koje je sposobno da kreativno učestvuje u svakodnevnom životu ali i da se opušta u tišini i meditaciji. Većina programa se odvija u savremenom i klimatizovanom prostoru i uključuje niz individualnih vježbi, kurseva i radionica koje pokrivaju mnoštvo aspekata: od umjetičkih formi do holističkih zdravstvenih tretmana, ličnog preobražaja i terapija, ezoteričkih nauka, zen pristupa sportu i rekreaciji, raznim relaksacionim metodama i mnogim drugim životno značajnim aspektima za muškarce i žene. Individualne i grupne radionice se nude tokom cijele godine kao i cjelodnevni raspored za meditacije. Unutar odmarališta postoje restorani i kafei u kojim se nude raznovrsna vegetarijanska hrana i piće, a sve spravljeno od organski uzgojenog povrća sa vlastite farme. Odmaralište posjeduje svoj bezbijedni i filtrirani vodovod. Sve informacije su dostupne na sajtu: www. osho.com/resort

73

OSHO LOTOS KNJIGA www.osho-yu.me
1. KNJIGA TAJNI 2 , str. 303 2. ONOSTRANE DIMENZIJE, str. 160 3. BOŽANSKI SPJEV, str. 245 4. VJEČNO HODOČAŠĆE, str. 77 5. O OSNOVNIM PRAVIMA ČOVJEKA, str.60 6. NOVO VIĐENJE OSLOBOĐENJA ŽENE, 7. ŽIVOT, LJUBAV, SMIJEH, str. 105 8. NARANDŽASTA KNJIGA, str. 140 9. TRAVA RASTE SAMA OD SEBE, str. 115 10. BUNTOVNIK, str. 95 11. SMRT - NAJVEĆA IZMIŠLJOTINA, str. 115 12. OD SEKSA DO NADSVIJESTI, str.160 13. MISTIČNA TEOLOGIJA, str. 307 14. NEMA VODE, NEMA MJESECA, str. 250 15. ZDRAVLJE, str. 40 16. DINAMIČNA MEDITACIJA, str. 60 17. STOTINU PRIČA ZA DESET HILJADA BUDA, str. 90

74

Edicija OSHO LOTOS KNJIGA

Izdavač Slobodan Vučković

* OSHO Novi čovjek – Zorba Buda * Lektor Lila Isaković Korektor Dojna Lapadat *

Štampa 3MMakarije - Podgorica tiraž 500 75

Novi čovjek će biti mistik, pjesnik, naučnik, sve zajedno... To je moj koncept potpunog čovjeka. Samo cjelovit čovjek može slaviti. Slavlje je miomiris cjelovitog bića. Između nauke i meditacije samo umjetnost može biti most – poezija, muzika, skulptura. Kada jednom dovedemo tog novog čovjeka u egzistenciju, zemlja će po prvi put postati to što treba da bude. Ona će postati raj: ovo naše tijelo, tijelo Bude, ova naša zemlja, zemlja raja!

OSHO LOTOS KNJIGA www.osho-yu.me

76