Svantevit – bog rata i obilja

U svojem delu „Stara vjera Srba i Hrvata“ Natko Nodilo iznosi mogucnost da je u najranijoj verziji Svantevit bio glava slovenskog politeistickog panteona. On to ne temelji samo na cinjenici da je sve do druge polovine 12. veka postojao na ostrvu Rugen (Mecklenburg) najveci poznati hram posvecen tom bogu, vec i na kasnijoj tradiciji u hriscanskom vremenu, kada se u narodu, posebno medju Juznim Slovenima, sacuvao spomen na boga Vida, koji seu svakom proznom i poetskom narodnom ostvarenju nalazi u kontekstu bliskom ili gotovo izjednacivim sa hriscanskim bogom. Sa njim se slaze i Helmold, koji tvrdi kako Sloveni imaju mnoga bozanstva, ali sve po vaznosti i velicini nadvisuje jedan. Upravo je nakon rusenja Arkone 1168. od strane tek pokrstenog danskog kralja Valdemara pocela da se stvara laz o toboze hriscanskoj prirodi Svantevita. Kako bi postigli pravo na to zemljiste, monasi su izmislili pricu o nekom navodnom manastiru koji se tamo nalazio, posvecen Sv. Vitu, koji su „neznabosci“ navodno unistili a zatim izgradili svoj hram, prihvativsi za svog zastitnika hriscanskog sveca , podizuci mu idol. Tako je Sveti Vid, po njima, postao Svantevit, lingvisticka smicalica otkrivena je tek kasnije kad je postalo jasno koje je ime starije i odakle potice.

Unistenje Arkone i oskvrnjenje Svantevitovog idola (1168.)

Poreklo njegovog imena nikad nije posve razjasnjeno, jer postoje brojne varijacije njegovog imena (osim Svantevit, Sventevit, Svetovid, Svjatovid tu su cak i Sutvid, po Nodilu, Zvantevith, kako ga spominje Knitling Saga, te u narodu uobicajeni Vid) pa otuda i razlog tako brojnih interpretacija njegovog porekla. Najcesce se, sukladno sa svojim imenom, Svantevit povezivao sa vidom, svetlom, danom, sveopste zivotom, pa ga je to i rangiralo kao vrhovnog boga (kao darodavca zivota, svetla). Daljom analizom doslo se do zakljucka da je njegovo ime najverovatnije slozenica reci Svet ili Svent, te Vid ili Vit. Nije jasno da li je to Svent nastalo od sanskrtske reci ili praslovenske, ali jasno je da nema veze sa pridevom sveti (holly,

1

Svantevit – bog rata i obilja
heilige) vec oznacava Sve, Svja, u starijem obliku vse. Vit se tumaci i kao videti ili znati (gotski wittan, starogrcki oida), sto bi dovelo do dva osnovna znacenja – Svevideci bog i Sveznajuci bog. Najvise o ovom bogu doznajemo od Saxa Gramatika, Hronicara iz 12. veka (Gesta Danorum), Knitling Sage, Helmolda (Chronica Slavorum) i Adama Bremenskog. Sve su to bili svestenici ili pratnja biskupa, pa su po njihovim nalozima i zapisivali ono sto su videli. Helmold opisuje idol u Arkoni na sledeci nacin: “U zgradi bijaše grdan idol, mnogo veći nego u prirodi; imađaše četiri vrata i četiri glave, dvije sprijeda i dvije s leđa; i sprijeda i pozadi jedna izgleda da gleda na desnu, a duga na lijevu stranu. Brada je obrijana, kosa ošišana, kao što nose Rujani; u desnoj ruci držaše jedan rog spravljen iz raznih metala; svake godine ga svecenik puni vinom (ili možda medovinom); i po stanju ovoga pića, on predskazivaše žetvu te godine. Lijeva ruka drži jedan luk spušten niz tijelo. Jedna mantija pokriva idolovo tijelo i spušta se do nogu. Idol bijaše sagrađen iz raznih drveta i tako vješto spojenih, da se sastavak mogaše primijetiti tek poslije najtežeg ispitivanja. Noge se opirahu o zemlju, ali se ne vidi, kako je za nju bio utvrđen.” dok sax opisuje rusenje idola : “Kralj (danski) bijaše poslao Esberna i Svena, da ga (hram) razore. Morali su uzeti zeljezo, i čuvati se da kip pri padu ne prignjeci koga, jer bi tada neznabošci vjerovali da se njihov bog sveti... Idol pade... Hram bijaše ukrašen purpurnom materijom, koju je vlaga tako iskravila, da su od nje sve komadi otpadali. Po zidovima hrama bijaše i životinjskih rogova. Najedanput spaziše jednoga zlog duha, kako uteče iz hrama u obliku jedne crne životinje.” Napad na svetiliste imalo je za prvenstveni cilj ne uklanjanje neznabostva iz svoje okoline, kako to hronicari vole reci za svoje mentore biskupe, vec pljacka. U samom hramu nalazilo se veliko blago, jer ovde su donosena sva bogatstva stecena u borbi sa hriscanima i posvecena Svantevitu, od sitnog nakita i posudja, do oruzja i ratne opreme. Adam Bremenski kaze: ''Zakon je, da preko presude Rujanâ ništa znatna se ne poduzima, tako se od njih boje (Slaveni), radi njihove pouzdanosti sa bogovima, koje oni časte većim štovanjem, no ostali'' sto svedoci o njihovom ugledu i prestizu. Hram je okruzivalo naselje, utvrdjeno cvrstim zidinama, pa je pre same pljacke, doslo do krvavog okrsaja sa braniteljima grada. Narod se odupirao cak i kada su svi muskarci sposobni za borbu bili mahom vec pobijeni, a bitka izgubljena. “Narediše stanovnicima, da idol uvežu konopcima i da ga izvuku iz grada. Ali, uslijed kakvog vjerskog straha, oni zapovjediše najamnicima stranim i zarobljenicima, da obore boga, misleći, da je bolje, da ova prezrena lica izlože gnjevu njegovom. Vjerovali su da će Nj. Veličanstvo Bog, koga su tako dugo obožavali ljuto kazniti sve one, koji se usude na nj. dići ruke. Čuli su se najrazličniji žagori. Jedni žaljahu, što se njihov bog tako vređa, drugi ga ismijavahu. Najpošteniji, naravno, stiđahu se, što su se dali za tako dugi niz godina zavaravati tako grubim kultusom. Idol bi odvučen u polje, gdje ga je grdna gomila svijeta ljubopitno posmatrala. Kad bi u večer, kuhari ga razlupaše, isjekoše u komade, da njima lože vatru. Rujani su zatim morali predati i sve blago, koje bješe posvećeno Svetovidu...” Kronicar se ruga svetinji rugenskih Slovena, sto je ocigledno u tekstu. No neki od njih izdvojili su dosta vremena da doznaju i opisu verovanja i rituale vezane uz idol, sto u velikoj meri rasvetljuje Svantevitove funkcije.

2

Svantevit – bog rata i obilja
Svantevit, kao bog Vid, vlada svim onim sto buja i zivi, on je bog obilja i srece. Sve sto je izvan njegova dohvata je Nevid, tuga, nesreca, posast (zato se u davna vremena verovalo da ne valja pohoditi neobradjenu zemlju po noci, zaraslu u korov, jer ona je carstvo Nevidovo, gde vrebaju zli dusi). “Bogu Svetovidu slavu uznosimo jer on je bog Prava i Java i njemu pojemo pesmu jer je svetlost kroz koju vidimo svet. Gledamo i u Javu opstajemo, a on nas od Nava čuva i stoga mu hvalu pojemo. Pevamo i igramo njemu i prizivamo boga našeg da on zemlju sunce i zvezde postojano u svetlosti održava. Slava sva Svetovidu, bogu našem što otvara srca naša da priznamo loše postupke i dobru se okrenemo. Neka nas u zagrljaj kao decu primi jer ovako stoji: Ono što stvoreno je - polovičnim umom ne biva viđeno.” (Knjiga Velesova)

Kad svestenici gatahu oko njegovog idola, oni sipase vino svake godine u rog koji on drzi u desnoj ruci, i po tome koliko ga je bilo predskazivase letinu te godine. Tada bi zreci iznosili ogromni hleb (cesnicu), pa sakrivsi se iza njega pitali narod vide li ih. Kad bi ovi odgovorili da ne vide, on bi odvratio, dao bog da me i sledece godine ne vidite (obicaj koji se zadrzao i u hriscanska vremena, kada na Badnjak domacin kuce cini istu stvar.)

Idol Svantevita

U drugoj ruci drzi on luk i strelu. Tu se ogleda i dvojnost njegovog karaktera – za Slovene, on je bog obilja za srece u miru, u ratu on je zastitnik ratnika, pa i ratnik sam, koji srcanima priskace u pomoc u boju kad im to zatreba.

3

Svantevit – bog rata i obilja
“Ali svrh svega, Vidovo je lice ratoborno; a tome nije čudo u religiji,naslijegjenoj od Arijaca. Rimski Mars jeste ujedno bog rata i praljetnoga poljskoga krasa. Arijski bogovi čuvaju i daju obilje, vojujući na hude sile u prirodi. Do kipa arkonskoga boga vigjaše se sedlo, uzda i mač vanredne veličine, blistajućim srebrom ukrašen. Kad nastupi noć te potamni nebesno vidilo, Vid niti spava, niti drijemlje: ljut ubojnik, zavojštio na tamu. Ima presvetog konja, bijelca; pa baš o velikoga bijelca, kome, nikad i nipošto, ne gule niti dlake jedne, čuvaju sveštenici u njegovu hramu. Gle čuda! Kako se bijelac Svantevidov znojio i prašio u noćnoj borbi i dugim putima, tako i ovaj drugi bijelac, njegovu kipu posvećen, s jutra bi se, kašto, nalazio sav oznojen i okaljan; pravi kušljo! Kušlja hramskog jahao bi sam veliki sveštenik. I u ovoga konja gatalo se. Kad je vojsci ići na krajinu, stoje tri reda kopalja; svaki je red od dva koplja ukrštena, a s vrhom pobodena u zemlju; tri reda imad ujednaki razmak. Sveštenik vodi bijelca, koji će desnom nogom stupati preko ona tri reda; ne pogriješi li konjska noga, Svantevid će dati pobjedu.”(Nodilo, Stara vjera Srba i Hrvata) Navodno su Rujani svog boga zadovoljali i ljudskom zrtvom, ili tako zele hriscanski hronicari da im verujemo. Tako je “za veru Hristovu” jedan nemacki biskup izgubio glavu. Nisu, naravno, smatrali za potrebno navesti i to da je taj isti pokusao pokrstiti silom Rujane, pa su mu oni istom merom i odgovorili. Takve prilike bile su retke, ne kao one u kojima su razni hriscanski misionari dolazili propovedati svoju veru. Cesto su na rujanska vrata kucali takvi misionari bez obuce ili odrpane odece, kojima se ovi rugase: Kakav je to bog ciji sluge izgledaju kao prosjaci? Pored Svantevita ili Svetovida, Saks spominje i Ruđevita (Rugiewit). Lik je to sa sedam glava, jedan mac drzi u desnoj ruci, a sedam drugih mu vise o pojasu. Vrlo slican Svantevidu, hronicar ga je uporedio sa Marsom. Unisten je malo nakon glavnog idola u Rujnu: episkop Apsolon naredio je da ga iseku na komade i bace u vatru. Osim Rugiewita, tu je i Porevit (Porewitus) koji je imao pet glava, ali nije imao oruzje. Doziveo je istu sudbinu kao i ostala dva idola, Danci su se penjali na njega, izvukli ga iz hrama i naredili narodu ga isece na komade. Gerovid (naziv koji navodi na zakljucak da je nekakva kovanica od lat. guerra, rat i vid) bio je idol nosen ispred ratnika u boju, kako bi im osigurao pobedu. U njegovom hramu nalazio se jedan veliki stit njemu posvecen, koji nijedna smrtna dusa nije smela taknuti. Postoji anegdota kako je neki hriscanski svestenik, bezeci pred razjarenom gomilom kojoj je nameravao da propoveda, nasao spas u hramu. Zgrabivsi stiti, izasao je iz hrama i uspeo pobeci. Iako gnevni zbog tog svetogrdja, ljudi se nisu usudili da mu pridju iz straha da ne dotaknu svetinju. Jedini sacuvani Svetovidov idol pronadjen je 1848. u poljskoj, nakon suse, u koritu reke Zbruch. Iako nije nalikovao na idole koji su opisani u hronikama ali nisu sacuvani, postojale su slicnosti. Nakon sto mu je potvrdjena autenticnost, grof Micislav Potocki, na cijem je imanju pronadjen idol, naumio je da ga postavi na brezuljak iznad sela, na sto su mu nezadovoljni seljaci odgovorili da nemaju nista protiv da se na humak postavi lik nekog sveca, ali ako gospodin postavi tog Turcina, oni ce ga u komade razlupati!

4

Svantevit – bog rata i obilja

Idol iz Zbrucha

Idol je oblika cetvrtaste statue, sa cetiri glave pod jednom kapom, izradjen od silicijskog krecnjaka. Visok je gotovo 3 metra, sa uklessanim rukama i nogama. Na dvama likovima ne drzi nista u rukama, dok na jednom u desnoj drzi nekakav prsten, a u levoj rog za pice, vec poznat Svetovidov atribut. Osim misljenja da je idol nastao najranije u IX. Veku, postoje, nazalost, i misljenja da se radi o falsifikatu, zbog nedostatka erozije koja bi bila prisutna na statui od hiljadugodisnjeg lezanja u vodi. Kako god bilo, idol predstavlja ako ne veran i autentican prikaz Svetovida, tada barem priblizno slican onima koji su davno unisteni. Kao sto je vec receno, i nakon pokrstavanja Vid je ostao prepoznat i postovan, posebno kod nas, Juznih Slovena. Potvrdjuju to brojne reci ostale u juznoslovenski jezicima sa korenom Vid, toponimi, praznici i obicaji. Imena kao Vida, Vidosav, Vican, Vidoje, Vidak, Vida, Vidna, ne tako cesta danas, govore o sacuvanom secanju. Ljudi jos u nama bliska vremena govorise vidovni bog, pozdravljase se sa pomoz’ Vit, a Nodilo nas uverava kako i reci, svet, osveta, posvetiti dolaze od njega.

5

Svantevit – bog rata i obilja
O toponimima: “Na zemlji stare naše Poganije, u velikom dalmatinskom Biokovu, gdjeno, u čistom plavetnom zraku, hoće rano da sviće dan, brdo jedno uzvisito zove se Sut-vid. I do Bihaća,negdašnjeg sela hrvatskih kraljeva, na visinama trogirskim, bijaše mjesto Sutvid. Valjda se tu klanjali Vidu, čije ime opet, iia drugom kraju Poganije,kano da se nagovješćuje i u neretvanskom sadašnjem selu Vidu. Na otoku Braču, što nekad bijaše pod rukom Neretvana poganskih, najviši vrh, otkle je vidik na sve pomanje otoke okolne, zove se Vidova gora. A tamo od Omiša,megju selom Svinišćem i selom Rogoznicom, vrhunac na visokoj planini Dinari nosi ime Suvid. Tu je sagragjena crkva svetoga Vida, pa kad otud sijeva,znak je brzoj kiši, te puk veli: ''Eno sa Suvida siva brza kiša''. Sutvid je takogjer megju Cetinom i Krkom najviše brdo, uz Ostrovicu. Sveti Vid, sa svojom crkvom starodrevnom, prionuo i uz postanje obližnjeg grada Dubrovnika. Starinske crkve svetoga Vida začestale i na zemljištu hrvatskih kajkavaca izmegju Kupe, Save i Drave. U XIV vijeku spominju se:''ecclesia sancti Viti de Crapina'', ''sancti Viti de metis Clococh'', ''sancti Viti de Zerade'', ''sancti Viti circa castrum'', ''sancti Viti'', ''sancti Viti de Greben'',''sancti Viti sub castro Urbouch'', ''sancti Viti''. Vrijedno je opaza, da na istom Biokovu ima i drugo brdo, Viter; brdo uprav vilovno i pričajno.” (Nodilo, Stara vjera Srba i Hrvata)

Pogled sa Sutvida

Kod Srba, sacuva se secanje na Vida u prazniku Vidovdan, o kom se desila slavna bitka na Kosovu polju 1389. Osim toga, i u hrvatskim i u srpskim narodnim pesmama, iza imena kao sto su Voin, Strahin i Jaksa krije se Vid. Jaki junaci, sto nekada svi bijahu “jaki bogovi”, likovi Svetovida, jakog boga sto vitla svojim macem u boju.

6

Svantevit – bog rata i obilja
U hrisacanskom molitvama, cije poreklo u mnostvu slucajeva se nalazi bas u hvalospevima nasih davno zaboravljenih bogova, krije se cesto njegovo ime. Evo jedne: “'Sveti, vidi, vidi mene! Svi angjeli čuvajte me, dok mi telo prepočine, dok mi duša ne pogine. Krstom ležem krstom ustajem, krstu se predajem; krst me čuva do ponoći, svi angjeli od ponoći, sam bog do veka, mati božja do sveta. Krst na nebu, krst na zemlji. Krsti, bože, mesto moje, gde ja spim, da dobar sanak snim”

Treba samo da “krst” zamenimo sa Vid pa da pesma dobije svoje staro, originalno znacenje. Jos je ocigledniji stari bog u ovoj veseloj pesmi: “Otud ide silan Vide Silan Vide Vidov-dane Ide Vide da obide Sto je niklo da ponikne...!” I ovde, kao i hiljadu godina ranije, on je taj koji osigurava letinu i cuva sve sto raste, pa je zato oduvek i slavljen kao onaj koji donosi obilje. Ne treba zaboraviti, govoreci o njegovim osobinama, rog koji drzi u ruci uporediti sa grckim mitom o rogu izobilja. U svojim ratnickim svojstvima, Vid je i svojvrsni zastitnik konja, pa seu se nekad njemu posvecivali konji i prinosili na zrtvu kao nesto najdragocenije. I u tome nas Nodilo, vrstan poznavalac juznoslovenskog folklora, obavestava.
“Konjska je žrtva, u opće, indo-europska; no čini se, da je najviše bila u običajukod Inda, i Eranaca, te i kod Slavena. Nekolike molitve u davnoj Rig-Vedi načinjene su uprav za tu konjsku žrtvu. A pokazuje se u Indiji i naše praznovjerje o konjskoj glavuči. Neki vedični polubog zove se Dadhiank, pa njegovim kostima, njegovom konjskom glavučom, visoki Indra jednom tuče i razbija mnoštvo svojih neprijatelja. (Rigv., I, 84, v. 13 i 14). Ta indijska konjska glavuča nalazi se sakrivena na planinskom mjestu, gdje obiluje božansko pilo Soma.Mutni pomen o konjskoj žrtvi, preostade u našem epu, gdje kraljević Andrija hoće da pije od krvi svoga konja, a Marko ga odvraća: ''Ne, Andrija, bog te ne ubio! Dosle smo se zvali Kraljevići, poslen ćemo Popikonjevići''.

7

Svantevit – bog rata i obilja

Literatura: Natko Nodilo – Stara vjera Srba i Hrvata Spasoje Vasiljev – Slovenska Mitologija Louis Leger – Slovenska mitologija Jurij Miroljubov – Arijevci: Rg-veda i mitologija Slovena

Izvor: Velesova knjiga

FALLEN VALAR

8

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful