You are on page 1of 10

Kada Ruso upotrebljava rijec pravda on ima na umu 2 razlicita znacenja : 1. Ona je potreba univerzalnog uma.

Nju nalaze Bog koji ju je u zametku ostavio u svijesti svih ljudi. Taj se zametak moze razviti samo u civiliziranom stanju. 2. Ona je skup pravila cije izvrsavanje mora drustvenom tijelu omoguciti da ocuva svoju cvrstocu i da se odrzi.

2. POGLAVLJE - O PRAVU JACEGA Najjaci nikada nije toliko jak da bi zauvijek mogao postati gospodar ne pretvori li svoju snagu u pravo, a poslusnost u duznost. Odatle pravo jacega, koje se naizgled cini ironicno, ali se u nacelu zaista uspostavlja. Cim sila stvori pravo posljedica se zamjenjuje uzrokom, svaka sila koja nadvlada prvu naslijedjuje je u njenom pravu. Cim se moze otkazati poslusnost nekaznjeno, moze se to i zakonito. I kako najjaci uvijek ima pravo, radi se samo o tome da djelujemo tako da budemo najjaci. Ali kakvo je to pravo koje nestaje kada prestane sila? Ako treba slusati po sili, nema potrebe da slusamo po duznosti. I ako nismo prisiljeni pokoravati se, na to vise nismo ni obavezni. Vidimo dakle da rijec pravo nista ne dodaje sili, ona ovdje bas nista ne znaci. Pokorite se vlastima. Ako to znaci ustuknite pred silom savjet je dobar, ali suvisan, pa smatram da on nikada nece biti narusen. Svaka vlast dolazi od Boga, priznajem, ali i svaka bolest dolazi od njega. Je li stoga zabranjeno pozivati lijecnika. Kada me neki razbojnik iznenadi u kutu neke sume samo silom trebam dati kesu, jer kad bih je mogao zatajiti jesam li svjestan obaveze da je dajem. Jer konacno kubura koju on drzi je vlast. Priznajemo da sila ne stvara pravo i da smo obavezni pokoriti se samo zakonitim stvarima. Teza se protivi cinjenicama - Rimska historija je bila puna robova, ali Ruso nije za to znao. Ruso ovdje ismijava s manje lakoce nego sto je to cinio Voltaire, ali s jednako drskim tonom prema svetom pismu, teoreticare nasljedne monarhije. To jest da je izraz pravo jacega ironican. Sveti Pavao je rekao - nema vlasti koja ne dolazi od boga. Ruso ovdje pobija teologe koji pravdaju uspostavljenu vlast. Bitno je znati slijedeće. Najjači nije nikad dovoljno jak da uvijek bude gospodar, ako ne pretvori svoju snagu u pravo, a poslušnost u dužnost. Ruso kaže: Ustuknuti pred silom jeste akt nužde, a ne volje, to je u najbolju ruku akt mudrosti. Čim sila čini pravo , posljedica se mijenja sa uzrokom, svaka sila koja onu prvu savlada, nasljeđuje njeno pravo. Ako se pokornost može otkazati nekažnjeno onda se može otkazati i legitimno, pošto je po analogiji jači uvijek u pravu samo se treba zaddesiti da se bude jači. Kakvo je to pravo koje isčezava kad prestane sila? Sila ne čini pravo i mi smo dužni pokoravati se samo legitimnoj vlasti. U to kontekstu, opšta sloboda je posledica čovekove prirode pa je shodno i tome prvi čovekov zakon ili sporazum, zakon samoodržanja. Iz ovog odnosa proizilazi pravo jačeg koje je prividno primljeno i utvđeno kao načelo. Stoga, sila ne čini pravo i postoji obaveza i dužnost da se ljudi pokoravaju samo legitimnoj vlasti.

3. V i VI glava 5. POGLAVLJE - TREBA UVIJEK DOCI DO PRVOG SPORAZUMA Uvijek ce biti velike razlike izmedju podjarmljivanja mnostva i upravljanja drustvom. Kad bi i rastrkani ljudi bili postepeno podredjivani samo jednome, ma u kolikom broju oni bili ja tu vidim samo gospodara i robove, a ne narod i njegovog vodju. To je ako hocemo sakupljanje a ne udruzivanje, tu nema ni javnog dobra ni politickog tijela. Taj covjek, podjarmio on i pola svijeta samo je pojedinac. Njegov interes odijeljen je od interesa drugih, uvijek je samo privatni interes. Kada taj covjek nestane, njegovo carstvo poslije njega ostane rastrkano i bez veza, kao sto su hrast posto ga vatra prozdre, raspadne i pretvori u saku pepela. Po Grotiusu je narod, dakle, prije nego sto se podlozi kralju. Cak i taj dar je gradjanski cin, on predstavlja javnu odluku. Prije nego sto, dakle, ispitamo cin kojim neki narod bira kralja, trebalo bi dobro ispitati cin po kojem je narod narod. Jer buduci da taj cin nuzno prethodi drugome, on je prava osnova drustva. 6. POGLAVLJE - O DRUSTVENOM SPORAZUMU

pojedinacno kao sudionici vrhovne vlasti gradjana. to jest kao clan suverena prema pojedincima i kao clan drzave prema suverenu.u tom zajednickom ja nalazi se svaki pojedinac. Postoji ipak bitna razlika . on nema i ne moze imati interes suprotan njihovom.. stiteci slobodno koristenje svojih bogatstava uskoro htjeti prisvojiti u svoju korist svoju vlast. suveren kada je aktiva. on je poput njega nedjeljiv. vec samo ujediniti i usmjeriti postojece oni nisu imali drugog izlaza da se odrze. Ruso sistematski daje svojoj misli paradoksalni obrat. 1993. mozda je ciljao i na Buzeta koji je bio pod Hobsovim uticajem. Po Rusou u civilizovanom stanju prirodno stanje opstoji medju nacijama. ujedinjavajuci se sa svima pokorava ipak samo sebi i ostaje isto tako slobodan kao i prije. Tako se to prvobitno stanje vise nije moglo odrzati. Dovoljno je da ih znamo razlikovati kada se upotrebljavaju u svom najtacnijem smislu. a buduci da su uvjeti jednaki za sve niko nema interes da i drugima ucini tegobnijim. Francuska je odbila ustupiti Belgiju navodeci taj razlog. Ali kako ljudi nisu mogli smoci nove snage. prije svega. 1793. Saint Just ce u svom prijedlogu ustava od 24. tj politicko tijelo. Sto se tice udruzenih. To podsjeca na pojam o kolektivnom predstavljanju. svoj zivot i volju. Takav smisao nastao je u Zenevi. vidjeli su u ovome znak drzavnog despotizma. to je ona vlast koja. cin kojim narod bira kralja nema nista zajednickog sa sporazumom. Drustveno tijelo je dakle prava osoba buduci da ima svoje ja i svoju volju. nego da okupljanjem stvore skup snaga koje bi mogle prevladati opiranje i da ih pokrenu samo jednim porivom. Ali ti se izrazi cesto brkaju i zamjenjuju jedan drugim. Svako od nas ujedinjuje svoju licnost i svu svoju moc pod vrhovnom upravom opce volje i primamo u drustvo svakog clana kao neodvojivi dio cjeline. jer je svaka od njih pojedinac koji se povodi za svojim apetitima. Ovdje mozemo vidjeti prevodjenje na metafizicki plan akumulacije kapitala i trke za dobiti. i u kojem se svako. oni se zajednicki zovu NAROD. ugovarajuci tako reci sa samim sobom. Benjamin Konstant itd. Drzava nije skup politickih ustanova sto pocivaju na narodu. Ruso ga u tom pogledu slijedi. time se objasnjavaju ratovi. Filozofu je pripalo da je spozna. Opasnost je u tome sto ce bogati. Sebicni pojedinac ce je naprotiv smatrati cistom apstrakcijom. Ali Ruso ovdje ne napada samo Grotiusa koji je samo skicirao teoriju o drustvenom ugovoru vec narocito Hobsa. Prema Hobsu u prirodnom stanju postoji pravo svih na sve. Ruso je odbacio drugi sporazum. st. U vrijeme bezuspjesnih mirovnih pregovora 1796. suverenost. slozno ih cineci djelotvornim. napisati – Teritorij je zajamcen i pod suverenovom je zastitom. stvarnim bicem jer ima svoje zajednicko ja. a podanici kada su podredjeni drzavnim zakonima. vlast usporedjujuci je sa slicnima. Ruso bez sumnje zeli reci da su ljudi posvuda nosili u sebi ideju pravednosti i buduci da su u produbljivanju te ideje dosli do ideje implicitne drustvenom ugovoru.Pretpostavljam da su ljudi dosli do tacke u kojoj su zapreke koje su skodile njihovom odrzavanju i prirodnom stanju postale za njih nepremostive svojim odolijevanjem nad snagama kojima se svaki pojedinac mogao koristiti da bi se odrzao u tom stanju. 7. i . kolektivnost kod Rusoa nije bice izvan pojedinca. kao za nas ona je citav narod ako postuje zakone. To je osnovni problem koji rjesava drustveni ugovor. Sveta je cjelokupnost nacionalnog teritorija. obavezuje u dvostrukom odnosu.47) Akt udruživanja sadrži uzajamnu obavezu između političkog tijela i pojedinca i svaki pojedinac sklapajući ugovor sa samim sobom ima dvostruke obaveze : kao član suverenog tijela obaveze prema pojedincima. omiljen medju dirkhajmistickim sociolozima. kako sam rekao. rukovođena općom voljom. Ocit je apstraktni idealisticki. i ljudski rod bi propao da nije promjenio svoj nacin zivota. Takva tvrdnja opravdala je unaprijed revolucionarnu diktaturu konventa. Liberali 19. a sada se zove republika. Ta javna osoba koja je tako stvorena iz saveza svih ostalih nekada se zvala grad. racionalisticki znacaj takvog shvacanja. ako svako daje sebe citavog tek onda su uvjeti jednaki za sve. Ali buduci da je suveren stvoren samo od pojedinaca koji ga sacinjavaju. ili politicko tijelo koje njeni clanovi zovu drzava kada je pasivna. zove se.SUVEREN Iz formule drustvenog ugovora vidimo da cin udruzivanja sadrzi uzajamnu obavezu javnosti s pojedincima i da se svako. POGLAVLJE . Po Rusou suveren ne oznacava jednu osobu vec cjelinu politickog tijela ako stvara zakone. Jer. Ruso ovdje osudjuje ustupanje pokrajina jedne drzave drugoj po volji vladajucih porodica. ”Neograničena vlast nad svim njegovim članovima. Pronaci takav oblik udruzivanja sto brani i zasticuje svim zajednickim snagama osobu i imanje svakog udruzenog. 4.” (Ruso. Ruso smatra drzavu.

Dobit od građanskog stanja je moralna sloboda. jer podsticaj samog prohtjeva (je čin ropstva) . Današnji političari zato suverenitet ne djele prema principu nego ga dijele prema predmetu (na silu i volju. Primjer ( sastavljanje čovjeka iz više tijela od kojih . jer je velika razlika da li se čovjek obavezuje prema sebi ili prema cjelini. koji je samo jedno koletivno biće. To još ne znači da naredbe nosilaca vlasti ne bi mogle da se smatraju kao opšta volja. uslov koji je temelj za funkcionisanje političke mašine i koji daje zakonsku snagu građanskim obavezama . ali ne i volja. kao čovjek može da ima svoju ličnu volju. na zakonodavnu vlast i izvršnu vlast. Izvlačimo da.a koje bi bez toga bila apsurdne. opšte ćutanje treba shvatiti kao pristanak naroda. mijenjajući u njegovom ponašanju instinkt-pravdom i dajući njegovim postupcima moralnost koja ima je do sad nedostajala. Međutim. ono što čovjek gubi društvenim ugovorom. Društveni ugovor. to da je to samo pojedinačna volja ili akt izvršnih organa države. dakle. na pravo oporezivanja itd. a pokoravanje zakonima koje smo mi sebi propisali je čin slobode po Rusou. Ali.tiranske i podložne najvećim zloupotrebama. Treba razlikovati prirodnu slobodu-koja je ograničena jedino snagama pojedinca. to su njegova građanska sloboda i svojina nad svim što je u njegovoj državini. ne može nikad da se obavezuje nipremačemu što odstupa od prvobitnog ugovora. ne može nikada da se otuđi. jer je to uslov koji. slobodan da se usprotivi to ne činiti.” (Ruso . a drugo shvatanje je. prema tome. a ono što dobija. obezbjeđuje od svake lične zavisnosti. 43) Ističe se u djelu da pojedinačna volja po svojoj prirodi teži privilegijama a opšta vlja teži jednakosti.kao građanin obaveze prema suverenom tijelu kao cjelini. on je i nedjeljiv. suprotnu ili različitu od opšte volje u čijem stvaranju učestvuje kao građanin i njegov posebni interes može tražiti nešto sasvim različito od opšteg interesa . Ruso navodi da. Suverenitet je nedjeljiv Iz istog razloga iz kojeg je suverenitet neotuđiv. koji je sastavljen samo od pojedinaca koji ga sačinjavaju. il je opšta ili nije. 1993. Ta volja je volja narodnog tijela ili samo jednog njegovog dijela. Čim ima gospodara. i da suverena. ako narod obeća da će se pokoravati. on sadrži obavezu iz koje sve druge obaveze crpe svoju snagu – cijelo političko tijelo će primorati na poslušnost svakog onog koji odbije da bude slobodan. to su njegova prirodna sloboda i neograničeno pravo na sve što ga mami i što može da postigne. a tad je političko tijelo razoreno. da ne bi bio prosta formalnost. dajući svakog građanina otadžbini. U najboljem slučaju to je ukaz. Bitno je znati. to bi bila nepravda čije bi jačanje izazvalo propast političkog tijela. Ta volja je akt suvereniteta i predstavlja zakon. prema svesi te ustanove koja leži u opštem dobru. “Ja. on se tim činom uništava i gubi svoje svojstvo naroda. političko tijelo ili suveren čije se biće rađa isključivo iz svetinje ovog ugovora. O Građanskom stanju Sam prelaz iz prirodnog u građansko stanje dovodi čovjeka do veoma značajne promjene. sastavljeno od dijelova koji su prikupljeni sa svih strana. koja jedina čini da je čovjek sam svoj gospodar. od građanske slobode-koja je ograničena opštom voljom. ovdje je prisutno pravilo građanskog prava da niko nije vezan obavezama prema samom sebi. nema više suverena. Suverenitet je neotuđiv Bitna je činjenica. nema niti može da ima interes suprotan njihovom interesu i prema tome suverena vlast ne mora da daje jamstvo svojim podanicima jer je nemoguće da tijelo želi da naškodi svima. Suvereni narod. zato što opšta volja. ne može da predstavlja niko do on sam: vlast može da se prenese . te on bi htio da uživa građanska prava ne želeći pri tome da ispuni svoje podaničke dužnosti i prema tome. Društvom se treba upravljati baš na osnovu zajedničkog interesa. svaki pojedinac. tvrdim da je suverenitet kršenje opšte volje i da. dokle god je suveren. da opšta volja jedina može da upravlja sa snagom države. Kao što bi bilo otuđiti jedan dio sebe i pokloniti ga drugom suverenu. No.) Oni od suverena čine fantastično biće.

Obaveze koje nas vežu za društveeno tijelo moramo da poštujemo samo zato što su uzajamne. samo dio od svega onog što je važno za zajednicu a samo je suveren mjerodavan da odluči koliki dio propada kome. ma koliko bila neograničena. Postavlja se pitanje: šta je u suštini akt suverenosti? To je sporazum između pretpostavljenog i potčinjenog . niti ni o kakvoj pojedinačnoj činjenici. a to je da društveni ugovor stvara među građanima takvu jednakost. takvo je po prirodi stvari i nezavisno od ljudskih utanacenja. Isto onako kao što posebna volje ne može da predstavlja opštu volju. da svi oni imaju iste obaveze i da svi trebaju da uživaju ista prava. ako je država ili grad samo moralna ličnost. Svi se slažu da sve ono što prema društvenom ugovoru pojedinac otuđuje od svoje moći. 10.O ZAKONU Drustvenim smo sporazumom politickom tijelu dali postojanje i zivot. i ona nosi naziv suverenost. Ono sto je dobro i suglasno poretku. Njihova priroda je takva da ispunjavajući ih. To je ona ista vlast koja je rukovođena opštom voljom. „Istina ne vodi bogatstvu i narod ne daje ni ambasade. da bi se primjenila na sve.“. Sada se radi da mu sposobnoscu donosenja zakona dajemo pokretljivost i volju. podjednako obavezuje ili daje podjednaka prava svim građanima. ostavljeno tim sporazumom. je kao akt suvereniteta. tako i društveni ugovor daje političkom tijelu neograničenu vlast nad njegovim članovima. Jer prvobitni cin po kojemu se tijelo stvara i ujedinjuje ne odredjuje jos nista sto treba uciniti kako bi se ono odrzalo. čiji se onda život sastoji u sjedinjenosti njenih članova. i opšta volja sa svoje strane ne mijenja svoju prirodu kada rješava o pojedinačno predmetu i ne može. 5. POGLAVLJE .) Oni imaju slijedeće shvatanje: oni shvataju da akt objave rata i zaključivanje mira. kaže Makijeveli. slobodno bude izneseno svako mišljenje. sve bi išlo samo od sebe. ni katedre . da neke razlike škode državi. sveta. a politika bi prestala da bude vještina“ „ Istina je“ . treba da polazi od svih. Sva pravednost dolazi od Boga. Iz svega se zaključuje i uvijek se vraća na isto. koji nikad ne bi naišao na prepreke. ne prevazilazi niti može da prevaziđe granice opšteg sporazuma i da svaki čovjek može u punoj mjeri da raspolaže onim što mu je od njegovog dobra i njegove slobode. on sam joj je izvoriste. tj svaki akt opšte volje. što ne postoji i nijedan od ovih činova nije zakon nego je samo primjena zakona. od svojih dobara i svoje slobode. sem svojoj opštoj volji. no opšte dobro) . Opšta voja treba da bude opšta po svom predmetu i po svojoj suštini. koristan je ( jer ne može da ima za predmet drugo. Iz ovog se vidi da suverena vlast. ne može da se radi za drugoga a da se ne radi i za sebe. Dokle god su podanici podčinjeni takvim pogodbama oni se ne pokoravaju nikom. ona ne mora nužno da bude jednoglasna. Pod ovim podrazumjevamo da ono što volju čini opštom leži manje u glasovima tj broju glasova nego u zajedničkom interesu koji ove spaja. nepovrijediva. ni penzije“. čvrst je ( jer mu je garancija javna sila i vrhovna vlast).O granicama suverene vlasti Zanimljivo je. treba bar da se postara da u njoj ne bude sekta. već da dobrovoljno . Ako osnivač države ne može da se pobrine da ne bude neprijateljstva u državi. jedno ruke itd. već sporazum između jednog tijela i svakog od njegovih članova. Suverenost je nedjeljiva iz razloga što ona predstavlja opću volju. sporazum legitiman (jer mu je osnova društveni ugovor) . „ Da nema različitih interesa jedva bi se osjetio zajednički interes. „ tako po samoj prirodi ovog ugovora svaki akt suvereniteta.bi jedno imalo oči. pa . pravičan je (jer je zajednički svima). tako da suveren poznaje samo narod uzet u cjelini i ne razlikuje nikog među onima koji ga sačinjavaju“. a neke joj koriste: škode joj one koje su prećene sektama i partijama. kao opšta da se izjasni ni o kakvom čovjeku . Kao što priroda daje svakom čovjeku apsolutnu vlast nad njegovim udovima . Suveren nema pravo da opterećuje jednog podanika više od drugog i tada nije u pitanju opšta stvar i njegova vlast nije više nadležna. a da bi volja bila opća. koriste joj one koje se održavaju bez sekti i bez partija.

na samovoljnom stvaranju koje priroda ne objasnjava. misao 18. Ruso vidi rjesenje samo u pozivanju na nekog mudraca. On kaže Svaka pravda dolazi od Boga. javnost hoce dobro koje ne vidi. Oni cine samo dobro losim i zlo pravednim. Iz javnih spoznaja proistice. Stoga proizilazi da volja jednoga nema nista zajednickog u odnosu prema drugom. Monteskje svodi drustvene procese na prirodne i to je mehanicisticki. osim tog dijela. ni cin suverenosti. Metafizicko je u toj koncepciji to sto se ne vidi da se upravo u toku borbe protiv prirode postepeno stvaraju drustveni odnosi. Zanimljiva optuzba jos zaronjena u metafiziku. a zakoni su djelo naroda Zakon nije ništa drugo nego izjava opšte volje ili sjedinjenje opštosti volje sa opštošću predmeta. pa i kada budemo rekli sta je to prirodni zakon. Ali sta je konacno zakon? Sve dok se budemo zadovoljavali da toj rijeci pripisujemo samo metafizicke ideje. Ono sto i sam suveren naredjuje u nekom pojedinacnom cilju nije zakon. Eto odakle se radja potreba za zakonodavcem. u pozivanju na mudrog zakonodavca? U svakom razdoblju ima oblika misljenja koja ni najveci mislioci ne mogu premasiti. Jer je pomilovanje pojedinacan cin i cini se dakle uzdignutijim od vlade. nebitno ko on bio naredjuje njegov vodja. Ruso ovdje odbacuje religioznu ideju ispastanja. i dokle god taj odnos postoji nema cjeline. nastavicemo umovati a da se ne razumijemo. idejama. vec magistrature. vec odluka. Ali ne javlja li se ta teorija. Istina je da bi on odgovorio da je svaki postupak apsolutistickog vladara nezakonit. volja koja mu je strana nije vise opca u odnosu prema njemu. Pojam poretka sredisnji je u Rusoovoj metafizici. a ako je taj cilj u drzavi on cini njen dio. Onda se izmedju cjeline i njenog dijela stvara odnos koji tvori dva odvojena bica. u republikanskom obliku. mora biti uzajamna. Rusoova ideja opštosti zakona i sa . on je jedini njen izvor. on je podvrgnut odnosima koji nemaju nista zajednicko s fizickom zakonima. bez obzira na to kakvi su oblici upravljanja u njoj. Buduci da zakon sjedinjuje sveopcost volje i cilja. necemo bolje znati sta je to zakon drzave. Ja nazivam republikom svaku drzavu kojom vladaju zakoni. druge treba nauciti da shvate ono sto hoce. Pojedinci vide dobro koje odbacuju. ako ih neko ispunjava prema svima a da ih niko ne ispunjava prema njima. Vec sam rekao da nema opce volje za neki pojedinacni cilj. Odatle vjerni stjecaj dijelova i konacno najveca snaga svih. Svima su im podjednako potrebni vodici. O Zakonu po Rusou U svom „društvenom ugovoru“ Ruso je dao zakonu jedno od središnjih mijesta. U gradjanskom stanju u kojem su sva prava odredjena zakonom to nije tako. U prirodnom stanju u kojem je sve zajednicko ja ne dugujem nista onome kome nista nisam obecao. dakle materija na osnovu koje se odredjuje opca je kao i volja koja odredjuje. koji su filozofi cesto branili. Ruso ustaje protiv brutalnosti i despotizma. Ali cjelina s manjkom jednog dijela nije vise cjelina. nije zakon. ali kada bismo umjeli da je primimo sa te visine. Bez sumnje ima sveopce pravednosti iskazane kroz sam razum ali da bi ta pravednost bila medju nama priznata. zanijekavsi kraljevima pravo na pomilovanje. dakle. To je taj cin koji nazivam zakonom. Narod podvrgnut zakonima. U citavom ovom poglavlju Ruso potvrdjuje bozansko porijeklo pravde. On je uvijek bio neprijateljski raspolozen prema teoriji prosvjecenog despotizma. jer samo onda javni interes vlada i javna stvar nesto znaci. njemu pripadaju samo oni koji se udruzuju da bi se ravnali prema uvjetima drustva. Jedne treba obavezati da podrede svoje volje razumu. Prema njemu se covjek u prirodnom stanju dok ovisi o stvarima moze smatrati prirodnom pojavom podvrgnutom fizickim zakonima.već iz razuma.kad bismo je znali primati s tako visoka ne bi nam trebali ni vlada ni zakoni. Ako ljudski razmotrimo stvari. st. on proturijeci vlastitoj teoriji o tim nadleznostima suverena i vlade. a kada potom ovisi o ljudima. osim prirodne sankcije. pravda zaista ne potječe od Boga . Ruso ih razdvaja metafizicki. Ruso optuzuje Monteskjea da su mu ideje metafizicke. ne priznajem da budem ja drugome ono od cega ja nemam koristi. Vlada izrazava svoje pravo pogubljenja samo u zakonitoj odbrani. bez ikakva djeljena cjeline. on se obazire samo na sebe samog. Zapravo taj pojedinacni cilj ili je u drzavi ili izvan nje. vec dva nejednaka dijela. on je izopacen. nastoji se nje osloboditi. Tek ce marksizam rijesiti taj problem. vidimo jos da ono sto nekom covjeku. medju ljudima varavi. Zakoni su u suštini samo uslovi građanskog udruživanja. Ali ni njegovo glediste nije manje metafizicko. Ako je on izvan nje. a cjelina. Ruso je ovdje zapao u proturijecnost. zakoni pravednosti su. onda je to od cjelina cilja s jednog stajalista prema cjelini cilja drugog stajalista. mora im biti tvorac. od kojih je dio jedno. U građanskom društvu. Svaka zakonita vladavina je republikanska. Pa ako se dakle stvara neki odnos. drugo. Ruso ih temelji na ugovorima. jedinstvo poimanja i volje u drustvenom tijelu. Ali kad se sav narod odredi cijelim narodom. Ruso dobro vidi sta je simplicisticko u Monteskjeovom gledistu. Zakoni su zapravi samo uvjeti gradjanskog udruzivanja. nama ne bi bili potrebni ni vlada ni zakoni.

jer sloboda ne može da opstane bez nje. U učenju o zakonodavcu Ruso je slijedbenik Moteskjea. Samo u tom slučaju diktatura je opravdana. Naprotiv. Uređenje jedne države postaje zaista učvršćeno i trajno. onaj ko stvara zakone ne treba da zapovijeda ljudima. Narod. oruđa njegovih strasti. da se liši tog neprenosivog prava. Diktator može da čini sve. već da. To je taj akt odluke koji Russo naziva zakonom. „Kada cijeli narod odlučuje o cijelom narodu. potrebni su. ali ne može da ih daje poimenice nikome. onda kada se vodi računa o povezanosti pojava . zakoni se mogu „ućutkati“ i suverena vlast za trenutak obustaviti. često u beskonačnost produžavali njegove nepravde. Ako je otadžbina u pitanju. koliko iz mješanog stanja . čak i kad bi htio. i sam narod ne može. ali ne može da poimenice uvrsti svakog u njih“ Iznad „svete moći zakona“ po Rusou može stajati samo „spas otadžbine“. on nikada nebi mogao izbjeći da gledišta njega kao čovjeka pojedinca ne povrede svetinju njegove tvorevine. od postanka naroda. Treba potvrditi tezu Russo-a u kojoj kaže da religija i politika nemaju zajednički predmet. kao i volja koja odlučuje. a zakonodavstvom dajemo mu moć kretanja i volju. Tada je materija o kojoj se odlučuje opšta. uvijek poklapaju u istim tačkama. da se prirodni odnosi i zakoni koje ljudi donose. nikad ne gleda čovjeka kao pojedinca niti radnju kao pojedinačnu. „ zakon može da utvrdi da će biti privilegija. koje je ujedino i svrha svakog zakonodavstva. Pod jednakosti podrazumjevamo ne treba razumjeti da su to stupnjevi vlasti i bogatstva apsolutno isti. već da u pogledu vlasti ona treba da je iznad svakog nasilja i da se vrši samo prema službenom zvanju i zakonu: a u pogledu bogatstva: da ni jedna građanin ne bude toliko imućan da bi mogao onog drugog da kupi . Zakonodavac je izumitelj državne „sprave“ a vladalac je samo „radnik“ koji sklapa i stavlja u pogon. dakle nikakvo pravo na donošenje zakona. odnosno njen osnivać. naređuje po svom nahođenju nije zakon.toliko iz osobina stanovništva. Pošto zakon sjedinjuje opštost volje i opštost predmeta vidi se još i to da ono što jedan čovjek . Smatra još. a radnje uzima apstraktno. predstavlja srž antiapsolutističke i liberalno-demokratske teorije koja se u Evropi razvila nakon Francuske revolucije. Onaj ko sastavlja zakone nema. nego za državu kojoj je namjenjen. on ima u vidu jedino sebe samog. jer ako onaj koji zapovjeda ljudima ne treba da stvara zakone. već ukaz. jednakost. jedna služi drugoj kao oruđe.niti toliko siromašan da bi bio prinuđen da se proda. to je odnos samog predmeta uzetog sa jednog gledištan prema cijelom predmetu uzetom sa drugog gledišta. nije akt suverenosti već akt uprave.njom povezana ideja narodne suverenosti . inače bi ti zakoni.treba da se mijenjaju u svakoj zemlji prema odnosima koji nastaju. Opšti ciljevi svakog dobrog uređenja . bez ikakvog cijepanja cjeline. koji za razliku od vladaoca. ma ko to bio. Prema tim odnosima treba dati svakom narodu poseban sistem uređenja koji će biti najbolji. i ugovori i zakoni da bi povezali i prava i dužnosti i da bi pravda ostvarila svoj cilj. Društvenim ugovorom dajemo političkom tijelu opstanak i život. sem da donosi zakone. Ako se međutim zakonodavac . raspolaže „moći druge vrste“ moć koja će da pridobije bez nasilja i da uvjeri bez ubjeđivanja. Rusoova opšta volja podrazumjeva opšti interes. da je predmet zakona opšti i podrazumjeva pod tim da zakon posmatra podanike kao cjelinu. Slobodu: jjer svaka posebna zavisnost znači isto toliko snage oduzete državnom tijelu. ne možda sam po sebi. se svodi na dvije glavne stvari a to su: sloboda i jednakost. potčinjen zakonom treba da je njihov tvorac. O raznim sistemima zakonodavstva Navjiše dobro svih. Vladalac nije iznad zakona. kao prosječan interes članova građanskog društva. i ako se tada stvori odnos. O zakonodavcu Zakonodavac je onaj vođa naroda koji udara temelje jedne države . Samo oni koji se udružuju imaju pravo da određuju uslove tog društva. Zakonodavstvo je funkcija koja nema ničega zajedničkog sa vladavinom nad ljudima. zakon može da stvori više klasa građana čak da odredi osobine koje daju pravo na te klase.

a to su odnosi između čovjeka i zakona. Većina naroda . Ta srazmjera se sastoji u tome da zemlja bude dovoljna da održi svoje stanovnike i da postoji toliko stanovnika koliko ih zemlja može ishraniti. Svaki narod koji može da bira samo između trgovanja i rata . Teže se upravlja državom kada su odstojanja velika. te još nije nikako nosio pravi jaram zakona. kao što teg postaje teži na kraju duže poluge. i prihvati načečo koje odstupa od načela što proističe iz prirode stvari: ako on teži ropstvu a priroda slobodi: ako on teži bogatstvu. To su običaji a ne navike. Starješine. oni su podložni dugim obićajima i nikad ne znaju da li njihova očevina zaista njima pripada. Kao Dekartovi vrtlozi. zavisi od događaja. živeći pod istim starješinama u stalnom međusobnom dodiru.sebi da pruži osnovu da bi čvrsto stajala. al se ne može nikad povratiti. kao i ljudi . Isti zakoni ne mogu da budu pogodni za tolike razne pokrajine. onaj čiji član može biti svima poznat i gdje nije potrebno opteretiti čovjeka teretom težim no što ga jedan čovjek može da podnese. svi narodi u sebi imaju jednu vrstu centrifugalne snage kojom neprekidno jejstvuju jedni protiv drugih. naročito se misli na javno mnijenje od koga zavisi uspjeh svih drugih. snagom običaja. onaj ko se ne boji da će biti pritisnut iznenadnom najezdom. dok se drugi ne može ni poslije ddevet vjekova. Ljudi su ti koji sačinjavaju državu a zemlja je ta koja ih brani.koja svakog dana dobije nove snage. zasluživale bi da ga kakav mudar čovjek nauči . ako on hoće mir a priroda ga goni na osvajanja.kako da je i . Između te dvije mjere potoji jedna srazmjera koja državi daje njenu pravu veličinu. poslušna je samo u mladosti. te treba voditi više računa na snagu koja se rađa iz dobre uprave. Postoji u Evropi jedna zemlja koja je sposobna za zakonodavstvo a to je Ostrvo Korzika. i dok neprihvatljiva priroda opet ne nadvlada. jer se sa njima prerano počelo). u stanju da ih podnese. Političko tijelo može da se mjeri na dva načina: po veličini teritorije i po broju stanovnika. Podjela zakona Da bi se društvena sredina uredila i da bi se stvorio bolji oblik javnog poretka. narod koji ga je pronašao treba da ga se i pridržava. državom upravljaju samo niži službenici.prevari u cilju . a u tom pogledu treba da bude moguće manje odnosa između članova . jer u svakoj državi ima samo jedan dobar način da se ona uredi. i teže da se uvećaju na račun svojih susjeda. Samo snaga države stvara slobodu članovima zajednice. ne bez izvjesnog razloga.kome ih namjenjuje.održava narodu duh njegovog uređenja i zamjenjuje moć vlasti.koja oživljava i zamjenjuje druge zakone. Na ove 3 vrste zakona se nadovezuje i četvrta koja je najvažnija od svih a ona predstavlja pravi ustav države. da bi odoljela protestima. Zakoni koji uređuju ovaj odnos se zovu politički zakoni. tada će se vidjeti kako zakoni neprimjetno slabe i uređenje se razara. kad ostarenarodi postaju nepopravljivi. U svakom političkom tijelu postoji jedan maximum snage koji ono ne smije da pređe. Da bi sse postavio osnov za izgradnju države. to je onaj narod koji nema ni obićaja ni ukorjenjenih sujevjerja.. a priroda zahtjeva da se posveti pažnja povećanju stanovništva.zašto bi se smatrali osnovni zakoni koji onemogućuju da on bude dobar. koje imaju različite običaje. Različiti zakoni unose samo nered i zabunu kod naroda koji.? Drugi po redu je odnos članova društva među sobom ili prema cijelom političkom tijelu. Ali šta ako drušveni poredak hrđav. (Rusi nikad neće biti u pravom smislu civilizovani.slab je sam po sebi i on zavisi od svojih susjeda. Zdravo i čvrsto uređenje države prva je stvar koju treba tražiti. ako su ti razlozi mudri . gdje ovaj dovodi do ustanovljenja krivičnog zakona koji u suštini nisu toliko posebna vrsta zakona koliko je to sankcija drugih zakona. njegov opstanak je kratak i neizvjestan. Koji je narod koji je pogodan za zakonodavstvo? To je narod koji je vezan jedinstvom porijekla. Hrabrost i istrajnost sa kojim je taj narod umio da povrati i da brani svoju slobodu.“ Ruso kaže da se jedan narod može siciplinovati . Narod Mudar zakonodavac ne stavlja prvo zakone. i koje ne mogu da podnesu isti oblik vladavine. prelaze jedni kod drugih ili sklapaju brakove . to je odnos između prekršaja zakona i kazne. a što je moguće više odnosa između njih i države. tim uslovima treba dodati to da se živi u izobilju i sreći i miru. a država će biti u stalnim potresima dok ne bude razorena ili izmjenjena. koji će je neizbježno snaći. Država mora nužno . pretrpane poslom ništa ne vide sami. to je odjeljak kojim se veliki zakonodavac bavi u tajnosti. „Sloboda se može steći. koje žive u suprotnim podnevljima. osnovni zakoni.a od koga se često udaljava kada se stalno uvećava. interesa ili ugovora. Iz ovog drugog odnosa proizilaze građanski zakoni. A može se uzeti u obzir i treća vrsta odnosa. ili suverena prema državi. treba uzeti u obzir razne stvari. uzete apstraktno. najprije dejstvo cijelog društvenog tijela na sebe samog. tj odnos cjeline prema cjelini. već prethodno ipituje da li je narod .

i predstavlja samo zbir pojedinačnih volja.) Moralna ili politička nejednakost (ovisi o nekoj vrsti sporazuma koji se uspostavlja ili barem potvrdjuje privolom ljudsi. Opšta volja kao zajedničko „ja“. Što se tiče države. izmiče njihovim porocima. Ako ima takvih društvenih grupacija treba im umnožiti broj i osujetit njihovu nejednakost. Svaka porodica postala je malo društvo.. a u volji pojedinaca izražava se privatni interes. očeve i djecu. 13. Navada da se živi zajedno stvorila je najnježnije među ljudima poznate osjećaje. zaista može kao čovjek da ima svoju ličnu volju suprotnu ili različitu od opšte volje u čijem stvaranju učestvuje kao građanin. ona je nepogrješivi autoritet koji izmiče iskušenju pojedinačnih volja. Pojedinačna volja po svojoj prirodi teži privilegijama. Imam neko predosjećanje da će jednog dana ovo malo ostrvo da zadivi Evropu. zdravju. a kakav je mogao postati i ljudski rod da je prepušten samom sebi. da bi se dobio izražaj opšte volje. koja leži u opštem dobru. poštovaniji itd. prva njegova briga bila je održanje. zato sto ih je bog izvukao iz prirodnog stanja odmah poslje stvaranja. bio je istinski osnivač civiliziranog društva. koji se. ali nijedan od njih do njega nije stigao. ukida međusobnu zavisnost usamljenih pojedinaca. ona samo prihvata. Važno je istaći. Prva napredovanja ljudi dovela su čovjeka do trenutka kada ih je mogao ubrzati. no. Društveni sporazum daje političkom tijelu apsolutnu slobodu razmišljanja i slobodu izražavanja njenim članovima. koji je nerijetko drugačiji od opšteg i za koji pojedinac procijeni da je važniji od opšteg. opšta volja jedina može da upravlja snagama države prema svrsi te ustanove. dok opšta volja teži jednakosti. to bolje sjedinjeno. Duh se više bristio. da nema drugih društvenih grupacija u državi i da svaki građanin izražava samo svoje mišljenje. i naišao na dovoljno glupe ljude da u to povjeruju. snazi tijela itd. Prvi. kao biti bogatiji. Prvi čovjekov osjećaj bio je osjećaj da živi. ograđujući neko zemljište usudio reći: ovo je moje. sastoji se u razlici u godinama. Ta predostrožnost jedina može učiniti da opšta volja radi uvijek samo sa poznavanjem stvari i da se narod nikako ne vara. „ Ova opšta volja ima u interesu samo opšti interes. ali nam ona ne brani da stvaramo pretpostavke sto proizilaze iz same prirode čovjeka i bića koja ga okružuju. sastoji se od razlicitih povlastica koje neki uzivaju na stetu drugih. a vještina usavršavala. nejednaki jer je on htio da budu takvi. O OSNOVAMA NEJEDNAKOSTI MEĐU LJUDIMA U ljudskom rodu postoje 2 vrste nejednakosti: Prirodna ili fizička nejednakost (uspostavila je priroda. oduzmite od ti istih volja one plus-ove i minus-e.. Opšta i pojedinačna volja ( može li opšta volja da griješi) Opšta volja pazi na zajednički interes. Društvom treba upravljati na osnovu zajedničkog interesa. i ostat će kao zbir razlika samo opšta volja“.sačuva. Svaki pojedinac. što su im jedine veze bile .. Vjera nam nalaže da vjerujemo da su ljudi. koji se međusobno potiru. Opšta volja je uvijek ispravna jer teži ka javnoj koristi. Prvi osjećaji srca bili su posljedica nove situacije koja je u zajedničkoj nastambi sjedinjavala muževe i žene. bračnu i roditeljsku ljubav.) Svi filozofi koji su ispitivali drustvene osnove osjecali su potrebu da dođu do prirodnog stanja.

kada se vladar pokorava zakonu i kada je zakon ispravan i uvijek vođen javnim dobrom. Kad bi se neki covjek isticao moci. političko stanje ostat će uvijek nesavršeno. Jer da bi se dalo svakome svoje. postao je najuvazeniji. Ali taj omjer koji nista nije stitio uskoro je bio poremecen. I tada se uspostavila prva razlika u načinu života dvaju spolova koji su do tada živjeli na isti način. . Vrijeme je pokazalo koji je od tih oblika bio ljudima bio najprikladniji. pa prema tome ni nejednakosti ustanova. potrebno je da svatko moze nesto imati. bogatstvom ili ugledom. Iz obrade zemljišta nužno je proizišla njegova podjela. Vladavine nisu pocinjale samovoljnom vlascu. protiv cega su naprije trebale biti lijek. a gotovo je isto tako vjerovatno da su se i društvo i jezici rodili na otocima i da su se tamo usavršili prije nego sto su bili poznati na kontinentu. dovoljno je primjetiti da na svijetu nije ništa dalje od okrutnog duha despotizma no blagost te vlasti koja više pazi na pobitak onoga koji joj se podređuje neko na korist onog koji zapovjeda. ne mogavsi otrpjeti da drugi uzivaju dobro oni sami vise ne uzivaju. Sve je u tom stanju moglo ostati jednako da su i talenti svih bili jednaki i da su na primjer. a s druge stid i zavist i vrenje uzrokovano tim novim klicama konačno je proizvelo smjese kobne srecu i nevinost. Ona cija su imanja i umjesnost vile manje nerazmjerne i koji su bili manje udaljeni od prirodnog stanja drzali su zajednicki vrhovnu upravu i tvorili demokratiju. kojoj je korupcija samo krajni izraz i koja ih konacno vodi do zakona jaceg.uzajamna odanost i sloboda. javno poštovanje dobilo je na cijeni. Oba spola počela su. Razliciti oblici vladavina vuku svoje porijeklo iz manjih ili vecih razlika koje cemo naci među pojedincima u trenutku ustanovljivanja. a da se ne utječu suprotnim dokazima Lokea i Sidneya. kada je opazio da bi njemu samome bilo korisno da ima zaliha za dvojicu. a iz jedanput poznatog vlasništva prva pravila prava. savršena sreća nekog kraljevstva kada se vladar pokorava svojim podanicima. drugi ce se uskoro pokoriti gospodarima. navikle su se da čuvaju kolibu i djecu. (Fali stranica u knjizi. Unatoč svim naporima najmudrijijih zakonodavaca. hraborscu. jer je po prirodi nezakonita. Bio je to prvi korak prema nejdnakosti. koje su se razvile iz razlika u okolnostima postojale su sve osjetnije i trajnije u svojim ucincima. Onaj koji je pjevao ili plesao najbolje npr. Metalurgija i agrikultura bile su vještine čije je otkriće pokrenulo tu veliku revolociju. Poslje prvih pokušaja da zaplove otočani donjeli su upotrebu riječi. a istodobno i prema poroku. Po Platonu. Žene su postale više vezane za kuću. ondabi bio sam izabran u magistrat i drzava postala monarhija. Svako je počeo gledati druge i željeti da i sam bude viđen. bili bi zajedno izabrani i tvorili bi aristokraciju.) Što se tiče očinske vlasti. Iz tih prvih prednosti rodili su se s jedne strane taština i prezir. rad je postao nužda i prostrane šume pretvorile su se u ljupka polja koja je trebalo zaljevati ljudskim znojem i na kojima će se uskoro vidjeti kako s ljetinama kiljajju i rastu ropstvo i bijeda.. jednakost je isčezla a pojavilo se vlasništvo. a razlike među ljudima. također s mirnijem životom gubiti ponešto od svoje surovosti i snage. upotreba zeljeza i potrosnja namirnica bila tačno uravnotezene. VLADA Vlada se nije stvarala u trajnom i pravilnom obliku. Od trenutka kada je čovjek osjetio potrebu za pomoći drugoga. jer je ono bilo . I tako se prirodna nejednakost neosjetno sirila s nejednakoscu u razmjeni. Ako bi ih se vise među sobom gotovo jednakih. iz koje mnogi izvode apsulutnu vladavinu i svako društvo. ne bi moogla sluziti zasnivanju drustvenih prava. Jedni ce ostati podredjeni samo zakonima. Ali makar one zaista tako pocele ta vlast. Građani ce htjeti sacuvati svoju slobodu.. uzvisilo nad svima drugima. te su pocele u istom razmjeru utjecati na sudbinu pojedinca. dok su muškarci odlazili da priskrbe hranu za sve. podanici ce samo sanjati o tome da je oduzmu svojim susjedim.

Tako je u prvom razdoblju bilo mogucee postojanje bogatih i siromasnih. buduci da je ocito protiv prirodnog zakona. Politička razlikovanja nuzno dovode do građanskih razlikovanja. Nejednakost gotovo nepostojeca u prirodnom stanju. prema strastima. u suprotnosti sa prirodnim pravom svaki put kada nije razmjerna fizickoj nejdnakosti. dok izgledanjelom mnostvu nedostaje. a treci i posljednji bilo je pretvaranje zakonite vlasti u samovlasce. sto je vrhunski stupanj nejednakosti i njezin izraz u kojem se konacno stapaju svi drugi. da glupan vodi pametnoga i da šačica ljudi ima u izobilju nepotrebnih stvari. a u trecem gospodara i robova. drugi uspostavljenje magistrature. . da dijete zapovjeda starcu. umijecima i prilikama. Nadalje iz toga proizilazi da je moralna nejednakost. jaca i raste s razvitkom nasih sposobnosti i s napretkom ljudskog duha. Sve veca nejednakost izmedju naroda i njegovih vodja osjeti se uskoro medju pojedincima i tu se preinacuje na hiljade nacima. To razlikovanje dovoljno odredjuje sto u tom pogledu treba mislisti o nejednakosti koja vlada. te konacno postaje trajna i zakonita s uspostavljanjem vlasnistva i zakona. ma na koji ga nacin odredili.Slijedimo li razvoj nejednakosti kroz te razne promjene . sve dok nove promjene posve ne ukinu vladavinu ili je priblize zakonitoj ustanovi. odobrena tek pozitivnim pravom. u drugm mocnih i slabih. medju svim udaljenim narodima. oktrit cemo da se njezin prvi iskaz bio ustavnovljenje zakona i prava vlasnistva.