You are on page 1of 18

KI

Ratko Boovi
Etimologija pojma ki je vieznana, pa se zato moe protumaiti na vie naina. Ki se esto vezuje se za engleski izraz sketch (skica, nacrt, nedovrenost), ili njemaki glagol etwas verkitschen, to znai kriom podmetnuti ili prodavati neto jeftino. Ova rije u sadanjem znaenju javila se u Minhenu oko 1860. godine, a odnosila se na skice vrijednih umetnikih djela koje su anglo-ameriki turisti kupovali od njemakih ulinih umjetnika. Pominju se i kitshen to je trebalo da oznai gomilanje blata sa ulice ili nov namjetaj prepraviti tako da izgleda kao star. U Konverzacijskom leksikonu Knaur ki se objanjava kao prividno umjetnika forma, koja zamjenjuje nedostatak snage oblikovanja sadrinskim nadraivanjem mate (erotskim, politikim, religioznim, sentimentalnim). esto se mijeaju pojmovi ki i und. Ki koji se odnosi na literaturu, u stvari je und. I kao to se jedan od semantikih korijena kia vezuje za njemako podneblje, tako je i sa terminom und, koji je nastao od njemake rijei schund, to znai ubre, otpad, trice, prnje, bezvrijedno djelo. Pri upotrebi sintagme und literatura obino se misli na vestern, ljubavne, kriminalne i depne romane, novokomponovane pjesme, banalizovane naune teorije, tra - partije u magazinima, revijama i asopisima. U novije vrijeme ak i u relevantnim teorijskim studijama izjednava se smisao kia i unda. I pored toga to se smatra da je ki vjean, stalno prisutan u ovjekovom stvaralatvu, on, ipak, ima svoja razdoblja cvjetanja, vezana za drutveno stanje izobilja. Prema miljenju teoretiara, ki je proizvod industrijske revolucije, koja je u Zapadnoj Evropi i Americi urbanim masama obezbijedila optu pismenost i obrazovanje. Seljaci, koji su naselili gradove, u kojima su nauili da itaju i piu. Proleterijat i sitna buroazija, kao novi drutveni sloj, nijesu imali dovoljno slobodnog vremena da se posvete tradicionalnoj gradskoj kulturi, traili su nove kulturne vrijednosti. Oni su vrili pritisak na drutvenu
1

zajednicu da im obezbijedi takvu vrstu kulture, koja bi bila u stanju da zadovolji njihove novonastale potrebe. Drutvo je reagovalo na taj nain to je stvorilo novu vrstu robe, ki, zamenu za dotadanje kulturne vrijednosti. Klement Grinberg ( Avante-garde and Kitsch) pokazuje kako je ki naao oslonac u pridolicama. Kao populaciji nedovoljno kultivisanoj, ki im je dobrodoao. Grimberg je smatrao da je i akademizam ki, ali samo za vie slojeve. A Dvajt Makdonald (A Theory of Mass Culture) je obrazloio razliku izmeu narodne umjetnosti i kia. Pokazao je kako narodna umjetnost nastaje u punoj slobodi i spontanosti odozdo, dok je ki nametnut odozgo kao svi vidovi roba i pasivne potronje. Ki je nastao kao odgovor na pojaanu kulturnu potranju obezlienog svakodnevlja. Tako su se na tritu nali ne samo prozaini predmeti svakodnevnog ivota nego i umjetnika dela, odnosno njihovi surogati. Ono u emu su svi relevantniji istraivai saglasni jeste miljenje da ki nije pojava koja je vezana samo za umjetnost ve da se manifestuje u svim oblastima ljudskog ivota, u najire shvaenom ovjekovom svijetu. Broh(Dishten und Erkennen) je obrazloio da svi periodi u kojima opadaju vrijednosti jesu ki periodi. Ki see u daljine istorije s tim to je bio preteno povezan sa umjetnou. To je i razlog to se esto u vezi sa kiom, u istorijskom nizu, pominje aleksandrijska umjetnost, rimska arhitektura, pozni periodi renesanse i evropski pseudoklasicizam. To svakako ne protivrei Brohovom zapaanju da se ki rasprostire od mode do politike. Teko je nai radikalniji stav u negaciji kia od njegovog uverenja da ki stvararav ovjek, etiki otpadnik, zlikovac koji slui radikalnom zlu. tavie, on e ovjeka koji tvori ki nazvati svinjom, a ki koji se nae u umjetnosti, oznaie kaozlo po sebi. I pored toga, to je obrazloio ideju da je ki unutranji neprijatel umjetnosti i da je neizbjeno prisustvo kia u svakoj umjetnosti ne bi trebalo previati ni njegovu ideju o postojanju ne samo loeg i dobrog ve i genijalnog kia. To je znailo da postoji trivijalni, vulgarni i prizemni ki, ali i ki koji se moe pronai u stvaralatvu, koje see do visokih vrijednosti i koje poseduje nesporan rafinman. Brohova ideja o kapi kia u svakoj umjetnosti ne govori samo o sveprisutnom kiu nego i veoma komplikovanim i neodreenim vezama izmeu kia i stvaralatva. Nije, meutim, ni malo jednostavno odrediti granice izmeu kia i umjetnosti, pa ak i onda kad se ki pojavljuje kao surogat umjetnosti, njena imitacija ili umjetniki stereotip. Komplikovanosti tih odnosa doprinosi i to to se danas pojam estetskog proirio do nesluenih
2

granica, tako da su se i trivijalni predmeti pojavili kao estetski objekti, kao avangardna umjetnost. I kad je u kiu prisutno zanatsko i formalno majstorstvo, to jo uvijek nije isto to i stvaralaka genijalnost i trijumf talenta. Svakako, prihvatljivije je njegovo uvernje da nema kia, u najirem smislu, ako nema ki-ovjeka, koji ne samo da prihvata ki ve ga oboava i voli. I ma koliko da se radi o lai, ona mu je neophodna kao uljepavajue ogledalo, kao ogledalo samoprevare. Moe se stei utisak da je ki atribut spoljanjeg svijeta i da se prevashodno nalazi spolja, u realnosti svakodnevlja. U stvari, ki je naao prvotno utoite u Brohovom kiliji, ovjeku koji je opsesivno vezan za ki, a podsticaj za prihvatanje spornih vrijednosti nalazi u sebi samom. Gotovo bi se moglo rei da kiisti nije ni potreban ki-objekat, jer on od sebe, sopstvenim ivotnim sadrajima i vlastitom percepcijom, gradi ki-objekt. Njegove elje i njegova opaanja, njegovo svjesno i njegovo nesvjesno, njegovo spoljanje i njegovo unutranje iskustvo u koegzistenciji su sa svijetom kia. Zato je i prihvatljivo Brohovo miljenje da se ki ne bi ni pojavio niti odrao da se nije pojavio kilija, koji je njegov producent i njegov konzument. Polazei od pretpostavke da je ki-la, Broh e zakljuiti da je za njegovo prihvatanje iskljuivi krivac kilija, onaj koji stvara i onaj prihvata ki. Na relaciji kiista i njegov svijet, odnosno svijet, koji on bira ili svijet koji ga bira pokazuje se kao povezanost izmeu dvije vrste slika, onih koje stiu iz spoljne realnosti i onih koje se proizvode iz totaliteta unutranjeg, slika koje su nastale na tlu ljudske psihologije. Homologija koja se uspostavlja izmeu posmatraa i posmatranog, subjekta i objekta, najee je bez pukotina, bez kontradikcija. To je utoliko dramatinije to je Broh ki prepoznao kaoradikalno zlo, to e rei da ki iznevjerava ne samo estetike kategorije ve i etike principe. Poto je Broh ki smatrao reprezentom zla, onda se moglo i oekivati da kiera vidi kao otpadnika i zlotvora. Ludvig Gic(Fenomenologija kia) dokazuje da je ki postao obiljeleje ljudskog postojanja. U sociolokom smislu, ki proizilazi iz obezlienog i osiromaenog ivota masa. U etikom poretku, neposredno je povezan sa destruktivnim stranama ljudske prirode, sa zlom. A u religijskom pogledu, ova poast ne moe zaobii ovjekov grehoviti ivot. U kiu je umnogome izgubljena mjera u odnosu na stvarnost i u odnosu na stvaralatvo. Zato u njemu i preovlauju lanost osjeanja, konvencionalnost, epigonstvo i manirizam. Posebno mjesto u Gicovoj studiji zauzima sintagma aura uosjeanja. ta se iza nje krije? Spornost doivljaja ki-ljudi, njihovo uivanje, naslada i stvaranje vjetakih, indukovanih raspoloenja. Ta aura tie se i Gicovog odreenja
3

svojstava kia kao to su penetrantnost, ljepljivost, sentimentalnost, egzotinost, boleivost, prezasienost raspoloenja, pseudo-vrijednosti i pseudo-ideali. Pseudo-vrijednosti, kiersko uivanje, nagomilavanje ki predmeta i mnotvo ukrasa ne otkrivaju samo odsustvo estetske mjere ve ivot u znaku kia. Pojam - sintagma aura uosjeanja pomae da se lake spozna da je ki vezan za lo ukus i da je prilagoen draima primitivnije osjeajnosti. Ludvig Gic pokazuje kako se iri aura uosjeanja i kad proizvodi raspoloenja i kad se objekti oblikuju podatnom dostupnou. Pored naslaivakog uivanja, Gic uvodi i pojam ukusa, pojam koji je teko odrediti i zbog toga to ne postoje pouzdani i egzaktni kriterijumi njegovog vrednovanja. Tekoe u vrednovanju kia nastaju i zbog ovjeka kao vrednosnog subjekta, koji se nije pokazao kao pouzdan ocjenjiva vrijednosti i nevrijednosti; nije pokazao nadmo u biranju svojih najboljih mogunosti u domenu stvaralatva i u selekciji vrijednosti. Ipak, trebalo bi znati da estetsko uivanje i uivanje u kiu podrazumijevaju dva razliita naina iskazivanja vrijednosnog stava. Ki subjekt uiva u svom uivanju kao u objektu. U pitanju je samouivanje. Svojevremeno je ovakvu situaciju Bela Hamva(VII simfonija i metafizika muzike) na ovaj nain obrazloio:Fuer slika ili pie, ili pjeva da bi sam uivao, to mu je vano u slikanju, pisanju, pjevanju. On sam sebe pretvara u publiku, u jednom licu je i pisac i slualac, istovremeno je i iznutra i posmatra spolja. Zato je fuerski rad bezobrazluk, a pored toga to je diletantska umjetnost takva kao autoerotika, djelo nije radost nikome drugome, samo onome koji ga je stvorio. I u umjetnikim djelima, ki - subjekt uivae na ki nain. Nema tog remek dela, u kome skloni kiu, na ovaj nain, nee nai duevnu hranu, jeftinu intrigu, zagonetni zaplet i nezaobilazni sentimentalizam. Ve je zapaeno, da u ekspirovim tragedijama i romanima Dostojevskog kieri nalaze prevashodno elemente kriminalistikih sadraja. Vian u preoblikovanju slike stvarnosti i oboavanju kao obogotvorenju, kiista, u stvari, odbija da vidi stvarnost onakvom kakva jeste. On je navikao da se potinjava svom loem ukusu i duhovnom siromatvu, a da nita zbiljski ne uini na sopstvenoj promjeni i na bogaenju vlastite individualnosti. I osjeanja i doivljaj udomljuju se u gotovo umrtvljen stereotip. U njemu esto obitava kierska neumjerenost i sentimentalistika plaljivost. Otu Bestu(Das verbotene Gluck.Kitsch und Freiheit in der deutschen Literatur) nisu bile prihvatljive ni Gicove ni Blohove ideje o kiu utoliko prije to je njihovo osporavanje kia dolazilo prevashodno sa visokog pijedestala umjetnosti. On je poklonio veliku panju literarnom kiu da bi pokazao kako je svoenje kategorije umjetnosti na fenomen kia pogreno jer tada ispada da je ki nita drugo dorava umjetnost. Po
4

njegovom miljenju, ki jeste posledica demokratskih procesa i jeste demokratska umetnost i jeste sastavni dio moderne potroake kulturepa se i zbog toga ne moe previati ni njegov nain nastajanja u vrijeme industrijske proizvodnje i tehnike reprodukcije ni njegova recepcija savremenog ovjeka. ovjek kao osjeajno i tjelesno bie prihvata ki kao svoju slobodno izabranu potrebu. A uivanje u kiu uporeuje sa uivanjem u cigaretama i alkoholu. Zato ovaj autor i smatra da je, zbog literarnog prosuivanja literarnog kia, neophodno otkloniti sve predrasude kojim je ki bio doekivan. Best u mnotvu dobrih strana kia posebno istie vrijednosti eskapizma, mogunosti ne samo bjegstva nego i promjena, ne samo fiktivnog kontakta nego i utjehe, ne samo iluzija nego i harmonije. Kritici Blohovih koncepcija pridruio se i Sreten Petrovi(Ki kao sudbina). On smatra da je Broh kantovac kad odbacuje vanumjetniku tendencioznost u sferi umjetnosti, ali i antikantovac kada se zalae za ouvanje moralne i religiozne tendencije u umjetnikom djelu. Petrovi nedvosmisleno pokazuje da je u osnovi Brohove kritike kia elitistiko moralizatorsko stanovite. Za njega su neprihvatljive Blohove krajnosti u razumijevanju kia, koje su ga vodile tako daleko da je bio spreman da ki situira u domen patologije i da ga povee sa neurozama. Razumljivo je ovakvo Petrovievo osporavanje Broha i zbog ubjeenja da e se u budunosti moe oekivati radikalni obrt u itavom aksiolokoontolokom sistemu, pa samim tim i do pretvaranja vertikalne hijerarhijske ose vrijednosti u horizontalni,istovrsni poredak formi kulture. Ako bi se to dogodilo, kao radikalno oslobaanje od tradicionalnog poretka, onda nijedna forma kulture - pa ni umjetnost, ni filozofija, ni nauka - ne bi slijedila hijerarhijski poredak ni posebnost vrijednosti ni fetiizam izuzetnosti. Podstaknut iskustvom Broha i Gica, ino Dorfles(Kitsch, An antology of bad taste) dolazi do zakljuka da ki ovjek, kao protagonista loeg ukusa, od umjetnosti oekuje zaslaene utiske, prijatnu razbibrigu i lijepa osjeanja. Tu nema ni govora o sloenom i rafiniranom doivljaju. Ki ovjek ima prema umjetnosti pogrean stav i nepopravljivo pogreno stanovite ve i zbog toga to smatra da bi umjetnost trebalo da pokrene samo prijatna osjeanja, da ostvari sladunjav ukus, jer ona nije neto ozbiljno. I kad se ki moe nai u svim umjetnostima, lako je u neukostipublike nai mnotvo kiista. Tu e se nai i onaj Dorflesov ki ovjek, koji vrhunsko slikarstvo jednog Rafaela doivljava kao ilustrovane razglednice, a stvaralatvo Vagnera i Verdija ne prihvata zbog polivalentnih muzikih vrijednosti njihovih djela ve iskljuivo zbog romantinog libreta. Ki-ovjek uspijeva da u svom doivljaju u ki pretvori
5

i Johana Sebastijana Baha, pripisujui njegovim stvaralaki nadmonim i strogim kompozcijama sentimentalistike varijacije. Jedna od izrazitih formi kia jeste i porno-ki. Ovim pitanjem ila Dorflesa bavio se i Ugo Voli (Pornography and pronokitsch) koji pie da je pornografija, ak i etimoloki znak loeg ukusa i da stoga nema razloga da se od nje koja je potpuno ki, odvaja polje porno-ki pojava. Pornografija i pornoki su kulturne i istorijske forme stavova prema polu: pornografija ne predstavlja izoblien vid bolesnog i priguivanog doivljavanja erotizma; pornoki je lano i sladunjavo, pomalo frigidno uivanje u pornografiji kiovjeka tvrdi Voli. Pornografija je surogat kulture, trijumf mehanike seksualnosti i poraz prirodnosti. Ona je, nasuprot spontanoj meuzavisnosti i punoi intersubjektivnosti, demanti prirodnog ivota i spontanog ljudskog dodira. Uspon pornografskog svijeta temelji se na seksualnoj frustriranosti i osujeenosti uzajamnosti i subjektiviteta u kojem je ovjek ovjeku sve vie objekt za manipulaciju. Razliitost izmeu seksualnosti i erotizma nije zanemarljiva. Smatra se da je seksualnost bezlina a erotizam osoben. I dok je seksualnost zarobljena kulturnim obrascima i civilizacijskim navikama, erotizam brani individualna ovjekova svojstva od bezlinosti seksualnosti. U toj seksualnosti kao banalnoj realnosti kia nema ni zavoenja ni matanja. Nema vrijednosti intenzivne ivotne radosti. Pornografska imaginacija, sa psiholokog stanovita, najee ne ide dalje od naturalistikog striptiza i agresivne oiglednosti. Njeni protagonisti hoe da okiraju, da zagolicaju matu. Njenu plitkost prati stereotipni obrazac nekreativne komunikacije. Nagota i seks na sceni i na ekranu moraju se smatrati pornografijom ako ne vode do totaliteta ljudskog bia, ako degradiraju ovjekovu intimu. Nastojanje umjetnika da svoje djelo svede na mjeru trine vrijednosti, na uinak sa praktinom svrhom, liava takvo djelo, sa reputacijom robe na tritu, estetske moi i autentine recepcije. Glumci, koji su pristali da svoje nago tijelo svedu na robu za trite, makar u tome osjeali pervezno uivanje i narcistiku oputenost, ostaju daleko od slobodne subjektivnosti i spontanih zadovoljstava. Budui da su takvi umjetnici pretvoreni u puke objekte trine manipulacije teko je i zamisliti da mogu slobodno realizovati svoje uloge a da se ne suoe sa mentalnim blokadama i inhibicijama kreativnosti. Sve je to mogue kad kultura egzistira kao nusprodukt merkantilizma i kad ljudi postaju robovi proizvoake etike. Sa dobrim razlozima, ukazuje se na to kako je komercijalizacija umjetnikog ivota, u stvari, degradirala umjetniko djelo na robu, kritiare na reklamne agente, a umjetnike na najamne radnike. Ukus koji se stvara proraunato i konfekcijski prvi je korak do utilitarne
6

koncepcuje kulture u kojoj je uvijek obezbijeeno mjesto za izvjetaeni i agresivni svijet pornografije kao najprizemnijeg kia. Nije malo onih koji prihvataju ki zato to smatraju da se preko njega ukljuuju u kulturni i umjetniki ivot koji nedovoljno poznaju, a jo manje razumiju jer mu nijesu dorasli. Sporno je miljenje da se preko vulgarnog kia stie do rafiniranih vrijednosti. Djeluje gotovo kao iluzorno uvjerenje da je most do umjetnosti zapravo ki. Opasna je kierska zavodljivost. Izgleda da je ona lake savladiva od putovanja do vrijednosti. Zato je i razumljivo to Milo Ili(Kultureme) vidi ki kao umjetniku i duhovnu tautologiju, sa mnotvom estetikih oiljaka iza kojih stoji lijenost duha, degradacija ideala, uspostavljanje lanih vrijednosti i trinih kriterijuma. Ki se, otuda, sutinski protivi stvaralakim i duhovnim naporima. Zato ovaj autor istie da je "ki jedan od modernih grehova ovjeanstva usaen u predmete i iznijansiran slabostima ovjeijeg duha." Abraham Mol(Ki umjetnost sree) prepoznao je ki kao umjetnost sree u svim vidova savremene civilizacije, koju prate ideoloka hegemonija, unificirajui industrijalizam i obezlieno trite. On je pokazao da se ki nalazi i u ki - subjektu i u ki objektu, zato u njegovom vrednovanju, kao relacionoj kategoriji, neohodno je ukljuiti i ki-subjekt i ki-objekt, to podrazumijeva ovjekov stav i odnos. Mol je izvrio i klasifikaciji kia u pet osnovnih principa. Princip neadekvatnosti: ogleda se u nepodudarnosti izmeu ciljeva i sredstava kia. Kao primjer uzima se reklama u Americi koja poziva na kupovinu intimnog nakita na taj nain to sugerie da se u srebrnu dugmad za manete unese puno ime i prezime, kao i adresa vlasnika, to se navodno smatra idealnim poklonom za vrlo vane linosti ili za osobe koje ele da postanu linosti. Neadekvatnost je vidljiva i u tome to navodno niko ne moe postati vrlo vana .linost samo na osnovu toga to e mu adresa biti posebnom tehnikom utisnuta u nakit. U ovakvoj orijentaciji vidljivo je odstupanje ki proizvodnje u odnosu na normalan cilj. To je razlog to dolazi do pretjeranog uveanja ili drastinog smanjenja ki oblika. Princip kumulacije ili nagomilavanja: kada se ve izvitoperi odnos izmeu cilja i sredstava, ki ulazi u nove neumjerenosti, tako to udruuje neukus i sitne pogreke u globalan duhovni i estetski promaaj. Primer je knjiga koja se uprkos tome to je njena osnovna namjena literarna,
7

zabavna, obrazovna, nauna i doivljajna komunikacija radi pojaavanja utiska naparfemie, a naoare za sunce se kombinuju sa radio-tranzistorom, a sve radi toga da bi se na plai napravio utisak. Princip kumulacije se odnosi na veoma rasprostranjeno svojstvo kia, na njegovo neumjereno nagomilavanje. A nagomilavanje bilo koje vrste i iz bilo kojeg razloga teko moe slijediti bilo koje stilski prihvatljivo oblikovanje, bilo kakav rafinman. Princip sinestezijske percepcije ili istovremeno estetsko doivljavanje pomou vie ula: ki producenti nastoje da ne ostave ni jedno ulo nezaposleno, odnosno pasivno, u toku procesa estetskog doivljavanja. Tako se bombarduju ovjekova ula nizom istovremenih utisaka. Primjer je muzika kutija obogaena balerinom koja igra po taktu muzike. Princip sinestezijske percepcije pokazuje kako se iz dobro upakovanog ki izvora na razliite naine i razliitim efektima atakuje, istovremeno, na vie ula. Instrumentalna funkcija kia se i u ovoj svojoj funnkciji pokazuje kao agresivno osvajanje ovjeka kao biolokog bia, ali ne i kao svestrane linosti, koja se ne moe cjelovito realizovati bez kulture, osjeanja smisla i vrijednosti ivota. Princip osrednjosti se postie uprosjeavanjem u drutvu i u individualnim ivotima ljudi. Osrednjost i prosjenost zajedniki su imenitelji najveeg dijela masovno proizvedenog kia. Takav ki najvie prilii i nerazvijenoj kulturnoj potrebi i nerazvijenom ukusu. Princip osrednjosti svedoi da ki nema ambiciju da promai ni osrednji duh, ni osrednji ukus, ni opti tip mediokritetstva, kome ne smeta da bude izjednaen sa drugima. Tu se ki moe pojaviti kao faktor drutvene integracije, ali takva integracija sutinski je remetilaka u dostizanju one povezanosti u drutvenoj zajednici koja bi se temeljila na ukupnosti kulturnog i intelektualnog razvoja. Princip komfora povezuje se sa ovjekovom eljom da sve svoje napore umanji ili izbjegne. Na primer da nae poslugu, da automatizuje i mehanizuje sve to se mehanizovati moe, ponekad gotovo do nivoa u kome bi automatizacija znaila duhovnu smrt ovjeka. Komformista je persona prezenta, bie aktuelnosti. Njegovo nekritiko prihvatanje preovlaujuih formi egzistencije vode ga ka identifikovanju s postojeim vrijednostima i preovlaujuim, prihvaenim uzorima. Njegov beskonfliktni nain ivota, koji prati nesloboda i nizak stepen kreativnosti, jedan je od
8

tipinih oblika pasivne egzistencije, u kojoj se ponitava individualna i drutvena vitalnost. Princip komfora vezuje se za lagodnosti povrnog obrasca ivljenja, za ivot kome je vanije bezbrino ivjeti nego pitati se o smislu postojanja. Pored ovih principa kia, zanimljiva su i tri njegova emocionalna iskuenja: vulgarno, zanimljivo i ukrasno. A u psiholokim nainima ovekovog odnosa prema kiu, koje je Abraham Mol oznaio kao asketske, hedonistike, agresivne, nabavljake, nadrealistike, funkcionalistik ili kibernetike i ki naine mogu se prepoznati mree u kojima se love ovjekove elje i njegove mutne ambicije. U introvertnosti ovjeka koji se povlai od svijeta, u njegovoj kaluerskoj izolaciji, razumljivo je odustajanje od bilo kakvog sticanja i bilo kakvog postvarenja i uivanja u stvarima. To je sutina asketskog opredjeljenja. Njegova suprotnost je hedonistiki nain ponaanja, koji se zasniva na ulnom uivanju u stvarima, obuzetost njihovim posjedovanjem. A tenja ka njihovom unitavanju i in unitavanja moe biti motivisana razliitim razlozima. Nastojanje da se nau na otpadu, da bi se stvorilo slobodno polje mogue obnove, nije daleko od ritma stvaranja u potroakom drutvu. To je agresivni tip odnosa prema stvarima. Njegova je suprotnost nabavljaki nain, iji su atributi vlasnitvo, sticanje dobara i kupovanje. Gomilanje stvari i njihovo gramzivo posjedovanje otkriva pusto bogaenja i siromatvo tvrdiluka. Mol smatra da je nadrealistiki odnos prema stvarima skoranje otkrie i da se temelji na faktoru neobinog. Tako je i mogue da se u nadrealistikoj sitaciji nau kiobran ili maina za ivenje na operacionom stolu. U funkcionalistikom i kibernetikom odnosu prema stvarima sadrano je saznanje o racionalnosti stvari i njihovoj upotrebi, a kibernetika je tu da obezbijedi interakciju izmeu predmeta i radnji. U funkcionalnosti predmeta ljepota moe biti suvina. U ki - odnosu prepoznatljiva je osrednjost u svim vidovima ki egzistencije. U definisanju kia teoretiari posebno naglaavaju karakter privida, koji se zavrava u samoobmani i nekritinosti, u prekrivanju stvarnosti velom dopadljive prijatnosti. Tako se stie do kia kao paradigme falsifikovane stvarnosti. Iz drutvenog brloga niu obilni plodovi kia, koji se uzima kao dokaz za kreativnu neostvarenost. Zoran Gluevi (ivot u ruiastom), dokazuje da se dopadljivost kia ostvaruje kvaziestetskim vrijednostima kao lana umjetnost i kao lana forma. On pokazuje da je u kiu prisutna la koja obmanjuje dopadljivou, i to estetskom dopadljivou ili samo dopadljivou. Zbog toga to postoji senzibilitet za ki, tvorac kia lovi duhom siromane emocije. On pokazuje veliku upornost u tome da ki la stavi u pogon, da je adaptira za sigurnu
9

recepciju. Tu bi trebalo traiti paradoksalnu logiku dopadljivosti kia i njegove mogunosti da izazove radoznalost, ali ne da je do kraja zadovolji. Ki je, pie Gluevi, manipulacija vrijednostima estetski dopadljivog na relaciji izmeu subjekta i objekta. I manje vrijedno ostvarenje moe se oblikovati neobinou forme, u kojoj nije nita sainjeno po estetskoj mjeri, nita napisano kako bi trebalo, nita tano odmjereno, ali ba zbog dopadljive forme, zbog same spoljanosti, moe dospjeti do relativno aktivne recepcije, do uproenog i afektivnog prilagoavanja. To prilagoavanje organsko je svojstvo kia, njegova gotovo najvanija funkcija. Tada se ostvaruje ivot kome je teko odoljeti jer uspijeva da zasijeni i prevari svoje privrenike. Vera Horvat Pintari( Od kia do vjenosti) ki ljude vidi kao kiiste ivota i smatra da oni upranjavaju upadljivo i nasrtljivo ki ponaanje, koje prati sladunjavost,plitkost i otrcanost. Ova autorka smatra da je politiki ki najvea i najpogubnija opasnost, ne toliko za umjetnost i kulturu, koliko za samu ovjekovu egzistenciju. Preuzet od drave, politiki ki se, pod vidom umjetnosti, predstavlja kao stil vladajueg reima i kao sredstvo politike propagande. Ona pokazuje kako totalitarni sistemi ukidaju individualnu slobodu, koju umjetnost njeguje i uspostavlja. I kada je stilski i tematski slijedio ideologiju faizma i postajao njena trivijalna propaganda, ki umjetnost je vodila do drastinih stranputica do bespogovorne dirigovanosti, do karikaturalnog gigantizma i rutinskog pragmatizma. Ki se tako naao van sfere umjetnosti, jer je postao ne umjetnika, ve politika injenica. I kada je i tematski i stilski slijedio faistiku ideologiju i postojao ni manje ni vie nego njegova trivijalna propaganda, on je vodio do fantastinog uosjeavanja, do bespogovorne dirigovanosti, do rutinskog pragmatizma. U nastojanju da se istakne nacionalni mit heroizma i vitetva velikim dimenzijama gradnje i monumentalizmom graevina, sa neizbjenim veitim materijalima, u granitu i mermeru, arhitekti Treeg Rajha bili su opsednuti nacistikom ideologijom i politikim pragmatizmom. Nije bila bolja ni sudbina crvenog kia, koji je kao sjenka pratio socijalistiki realizam, u kome je vie bila prisutna politika naredba i ideoloko vienje stvarnosti nego umjetnika izvedba. Iz ideoloke diktature socijalistikog realizma, iz njegove neslobone izopaenosti, nije moglo nastati nita drugo do obezlieni ki. Svojim ne samo pribliavanjem ideologiji, ve saobraavanjem sa ideologijom kao svesnom neistinom, ki se u umjetnosti naao bukvalno van umjetnosti u slubi ideologije. Politiki stereotip je ki u svom najistijem obliku. Zato je u istraivanjima ki i doveden u vezu sa totalitarizmom.O tome kako je ki naao svoje sigurno utemeljenje u politikom polju, a posebno u totalitarnim
10

sistemima, nalazimo, u stvaralatvu Milana Kundere( Nepodnoljiva lakoa postojanja). On govori o carstvu totalitarnog kia, koji se odomaio u totalitarnim sistemima kao njegovo ideoloko odreenje. U carstvu totalitarnog kia, pie Kundera, svi odgovori su dati unaprijed i iskljuuju bilo kakvo pitanje. Iz tog proizilazi da je stvarni neprijatelj totalitarnog kia ovjek koji pita. Na drugom mestu, u istoj knjizi, nalazimoovakvo zapaanje: Ki je estetski ideal svih politiara, svih stranaka i pokreta. Takvo svojstvo politike nije novijeg datuma. Poznato je da je Vizantijski car Teofil, jo u devetom vijeku, u jednoj od sala svoga dvorca imao zlatan platan, koji je krasilo mnotvo vjetakih ptica. Podnoje njegovog trona okruivali su lavovi od zlata. Prilikom prijema - presto se dizao visoko, vjetake ptice su pjevale, a lavovi besomuno rikali. Bio je to pravi ki prizor. Svakako, sve se to vie i nije ticalo podruja estetskog. Kao karikaturalna pseudo - manifestacija, politiki ritual najee se udomljuje u ki retorici i ki scenografiji. Hijerarhija vlasti uspostavlja se kao demagoka ki predstava. U njoj je ponaanje vlastodraca gotovo nezamislivo bez kierskog oponaanja glasa razuma i imitacije nadmoi. Najee, sve to djeluje vjetaki i nategnuto, ali, ipak, djeluje. Ostaje i nesporno saznanje da je rodno mjesto kia politika. U vrijeme ideolokog monizma, drutvene krize, ratova i sankcija, ki je prekrio nau munu svakodnevnu ivotnu scenu i obezlienu stvarnost. On je zacario kao bitno obiljeje ivotnog stila. Mutni talog nagonskog plivao je povrinom drutvenog haosa. Cinik bi rekao da je dolo do iracionalnog i bezumnog potvrivanja masa. Igor Mandi(Gola masa) je obrazloio neminovnost prisustva kia ve i zbog toga to je postao potreba najirih slojeva, pa samim tim i deo njihovih demokratskih aspiracija i demokratske politike. On nije imao iluzije ta e biti prisutnije u eljama defavorizovanih u kulturi i drutvu - pasulj ili kavijar. I ta e biti izabrano. To opredjeljenje je dolo do izraaja u vrijeme izrazite krize od devedesetih godina prolog vijeka, za vrijeme ratne politike, kriminalizovanog drutva, sive ekonomije i negacije vrijednosti civilnog drutva. U to vrijeme, buja korov turbo-folka, kao surogat izvorne narodne muzike. U stvari, estetika turbo folka bila je nespojiva sa izvornom narodnom pjesmom jer se temeljila na vrijednostima novca, pornografije, kriminala, snobovske garderobe. Ona se bukvalno povinovala primitivizmu i najniem ukusu. Milena Dragievi-ei(Neofolk kultura) je analizom uloge tampe u stvaranju kult-zvezda dola do zakljuka da publika ne samo da imitira svoje idole ve ih kreira, to vodi do dodvoravanja i laskanja publici. Nova folk kultura, pristigla je sa bljetavim i sladunjavim ukusom kia, ali i sa prazninom vrednosti, ideja i
11

znaenja. Zvijezde novokomponovane muzike, najprije sa svojim ekstravagantnim imidom i nainom ivota imunih srenika, pa tek onda sa ganutljivom proivljenou i emocionalizacijom stereotipnih ovjekovih stanja stizali su do njegovih nesvjesnih slojeva, do potisnutog i iracionalnog. To je bilo dovoljno za ostvarivanje sentimentalnih ki-doivljaja i najpovrnijih osjeanja. U oblikovanju svakodnevlja primat su zadobili ealoni novokonponovane estrade. Novokomponovano prostatvo jasno je oblikovalo pobjedu kulturnog siromatva. Ve tada se mogla uspostaviti i korelacija izmeu materijalnog i kulrurnog siromatva. Postalo je oigledno kako neobrazovanost pristaje uz ki i nevrijednosti. Nekad planirano omasovljavanje vrijednosti zavravalo se kao trijumf populistike estetike.Trapavim korakom umarirao je ruralni svijet u gradove i na koljena bacio urbane sanjare. Tu je vidljivo uspijee kia, ali i dio psihopatoloke destrukcije urbicida. Ivan olovi(Bordel ratnika) pokazuje kako se folklor naao u sreditu politike i to u vrijeme kad se raspadanje Jugoslavije zbivalo kao najeksplozivnije balkansko bure baruta. olovi smatra da su u aksiologiji svojstvenoj folklornom tekstu, u manihejskoj podjeli, politiki sukobi obznanjeni u varijanti folklorne komunikacije, pa ak i sredstvima te komunikacije. Antagonizam izmeu dobra i zla, izmeu ljudskog i neljudskog podsticao je kult o mitskom ocu, iji je kult uveliko naslijeivan snagom iracionalnog obnavljanja autokratskog mentaliteta i obogotvorenjem novih voa, koji su pretvarani u bespogovorne autoritete. U politikom i ratnikom folkloru, u proimanju politike, folklora i rata, nastaje neofolklorna pjesma, koja je nacionalno-patriotskoj retorici nudila propaganu banalizaciju politikog polja. Ponovo se potvrdila veza kia i nacionalizma koji je skliznuo u ksenofobiju i mrnju. Ta veza uspostavljala se izmeu kia i prizemnog populizma, izmeu kia i autokratske vlasti. Tada dolazi i do sveopte militarizacije najirih slojeva, to je bila samo druga strana njihove prethodne represivne pacifikacije. Mistifikaciju prolosti pratio je drastini anahronizam, koji se savreno uklapao u varvarstva predmodernog drutva. Ne samo u pseudonauci i feljtonistici, ve i u knjievnosti, dominirao je povratak potisnutog, kako bi to rekli psihoanalitiari, a vrijedi to pomenuti zbog toga to je i kultura u velikom svom

12

dijelu upadala u stupicu nacionalistikih ostraenosti, u provincijalizaciju, koja nije izmicala ak ni vulgarnom kiu. U okrilju mraka sa ivotnog dna i periferije rasturene drave pristizali su novi bogatai. Iz polusvijeta podzemlja, iz provincijskih predgraa, iz velegradskog komara, iz ratnog pakla dojezdili su snagom stihije. Privredni kriminalci, devizni rentijeri, ratni profiteri i zloinu skloni tipovi mafijai nali su se u sreditu degradirane stvarnosti, na povrini trivijalne svakodnevice. Ti mutnolovci - kojima je strana intelektualnost,osjeajnost i moralnost, a veoma bliske nevrijednosti i ki domogli su se strategije o osvajanju vanog mjesta u drutvu. Kupovali su sve. Kupovali su i svoj pedigre kao stari nametaj. Kupovali su i gradili kue na prestinim mjestima. Kupovali su prestina mesta. Kupovali su i ono to se u normalnim dravama i ne prodaje. Tako su nastajale ekonomske imperije, koje su irile sferu svoga uticaja na cjelinu drutvenog ivota, a posebno na finansijsku i medijsku sferu. Vitalnost njihovog primitivizma podupiru zurle i talambasi novokonponovane kulture, mamurluk i smetlite kia. Neumjerenost, rav ukus, grandomanija i bahatost obiljeje je njihovog ivotnog stila u kome dominira primitivizam. Gospotina novokonponovanih bogataa djeluje humorno, karikaturalno i smjehovito.Obueni su najee u markirana lister odijela sa svilenim kravatama poznatih modnih dizajnera. Oni gaje rotvajlere ili pit bulove, stanuju na prestinim adresama, voze uglavnom audi ili dipove, namjetaj kupuju u antikvarnicama da priute sebi miris pedigriranog ivota, djecu upisuju u privatne kole, ljetuju i zimuju u mjestima na glasu, redovni su posjetioci modnih revija gdje im pripada prvi red. Kakvo drutvo, takav i prvi red. U njihovim stanovima mogu se nai zlatne slavine, dakuzi kade, luksuzna kupatila, mini teretane i saune. Sve je to kombinovano sa mermerom, koom, drvetom, staklom. I kao to je unutranjost njihovih kua kierska takav je i eksterijer. Lukovi, stubovi, portali, gipsani radovi, meavina stilova, kopije, dekoracije, travnjaci, cvijee, bazeni, sve su to prepoznatljivi elementi ki arhitekture po mjeri i ukusu kiera. Moda koja je u sreditu svakodnevnog ivota esto je preplavljena kiem. Pravo pomodarsko odjevanje ne podrazumeva samo noenje odjee poznatih proizvoaa ve i odreeno stilsko usklaivanje i kombinovanje detalja na tipian ki nain. Glamur i lani sjaj su najprisurtniji elementi kia u modi. Ali tu ima i nagomilavanja, neadekvatnog kombinovanja, imitiranja i agresivnog insistiranja na seksi izgledu. To se onda predstavlja kao dopadljivi imid, a radi se o kiu koji je lako svarljiv, nametljiv, jeftin, a uz to i jako isplativ. Malograanima je, po pravilu, najvanija forma i spoljanost, pa im zato u velikoj mjeri i odgovara kierska povrnost i
13

blijesak kobajagi uglaenosti. Moda je, inae, vezana za mo, za presti, ali moda ponajvie za neutralisanje kompleksa inferiornosti ili hipertrofiju superiornosti. to je najvanije, ona uvijek hoe da markira ko je ko u drutvu, ta i koliko znai, ta i koliko moe. Moda je izgleda ponajvie sporna kad zaklanja ovjekovu prirodnu ljepotu a otkriva njegove male i velike mane. Ipak, teko je pomiriti stereotipnost trenda, rigidne kanone i modne hirove sa naglaenim individualitetom i slobodom kreativnog postojanja. Modna industrija, s neprestanim inovacijama, u stalnom je usponu, ali ne bi bilo teko dokazati da u njoj ima vie sterilnosti, rutine i neinventivnosti nego kreativnosti slobodnog ljudskog duha. Ona je, naalost, najee imitacija imitacije Svi istraivai kia pokazuju da tamo gdje potrebe za prestiem dobijaju prenaglaen znaaj, osea se stalno nastojanje da se posjeduju one vrijednosti koje su pod okriljem zakona trita. Otuda se i stan, kao dio ovjekove privatnosti, pretvara neretko u pravi kierski izlog, koji se, kao svaki izlog, mora popunjavati novom robom. U tome ima bezlinog, opsesivnog vezivanja za stvari, za nametaj koji je u modi. Uopte uzev, potroaka psihologija i trini mehanizam nagovetavaju novi stil ivota u kojem logika prestia dobija naglaeno mesto. U neposrednoj vezi sa duhom takmienja ispoljavaju se malograansko vlasnika zadovoljstva. Zapleten u prestine aspiracije, okruen prividom obilja, ovjek potroa napreduje malim koracima do svog lagodnog komformizma, do banalnog naina ivljenja. Zato potroai i jesu ono to imaju. Uz nevolje siromanog drutva, i u naoj sredini, svjedoci smo takmienja u neumjerenosti, u vjetakom sjaju.To je onaj potroa koji kupuje knjige na metar ne radi itanja, ve zbog praznog regala, prazne glave i lanog predstavljanja. U taj se kontekst uklapa i turistiki ki. Turistiki dogaaj najee postaje pseudodogaaj. I kad je napravio skicu za portret ki - turiste, Nikola Boilovi(Ki) ga nije prepoznao samo kao tipinog kiera nego i kao malograanina, snoba, dokoniara i hedonistu. Industrija modernog turizma ne dovodi do promene ritma ivljenja. esto je u paket aranmanu osujeena ovjekova spontanost i sloboda. to je najgore, turista postaje stranac u svom turistikom svakodnevlju. Njegova tenja za pastoralnim, za zemaljskim rajem, najee se pretvara u tavorenje bez intenziteta, bez radoznalosti i bez smisla. Taj tragikomini radoznalko, rtva rutinske navike i nametnutog ponaanja, pokuava da turistiko putovanje zabiljei fotografskim aparatom, da bi, na kraju, kad se vrati kui, mogao na miru da dozna gdje je bio, da i na taj nain stigne do nepoznatih krajeva. Zato ostaje istraivau da se pita da li su u svakodnevlju homo turiticusa vie prisutna njegova ula i svjesna panja ili zapisi foto aparata. Ne zna se, najposle,
14

da li fotofrafije slue za pokazivanje, prikazivanje ili sjeanje. Tenja da se ostvari hedonistiko blagostanje pokazuje se kao glup i povran ideal. A kad vidimo ljude kako se oblae kao ki modeli, kao pokretni ki, kao odeveni objekti, valja postaviti pitanje: ko je to, i zato, uinio od njih? Vjerodostojan odgovor na ovo pitanje gotovo je nemogue dati bez uvida u industriju mode, ba kao i u industriju svijesti, koja svojim neumjerenim nagovorom doprinosi ne samo obaveznosti pomodnog gluparenja nego i eroziji onog naina ivota koji bi omoguio traganje za individualitetom i slobodnim izborom. Tu bi ve bilo mjesta i za modni kapris i prekoraenja u odnosu na nametnute obrasce odevanja. I kao to je Dostojevski tvrdio da se kod ovjeka esto elja dijametralno razmimoilazi s razumom, isto se tako i njegov ukus moe razmimoilaziti s umjerenou i skladom. Polazei od kia u masovnoj kulturi, Nikola Boilovi je posebno analizirao tvserije. I pored toga to smatra da ki izmie svakom definisanju jer ono lii na hvatanje vazduha, on je prepoznao kao atribute kia: neautentinost, komercijalnost, pasivnost, jednokratnost, neujednaenost, mediokritetnost, varljivost, sentimentalizam, jeftinou, egzotinost, dekadentnost, sladunjavost, hibridnost, jednosmislenost, penetrantnost, agresivnost, totalitarnost, egzibicionost, spektakularnost, banalnost, imitativnost, zatvorenost. Uz pomo kulturno - drutvenog, antropolokog i estetskog odreenja kia, Boilovi dokazuje da su serije danas zatitni znak televizije i da predstavljaju orgazam i sladostrae trivijalnog duha. Smatra da se televizijska serija kao prototip ganutljivog kia najbolje moe protumaiti na primjerima stranih i naih produkcija. Analiza iskustva nae sredine poslednih desetljea u praenju televizijskih serija pokazala bi transformaciju socijalnopsiholokih mehanizama projekcije i identifikacije. Ve je zapaeno da je zajedniki imenitelj svih ovih televizijskih serija strasna ljubav, neizbjena patnja i tvrdoglavo nastojanje da se dosegne srea. U njima su eros i tanatos preplijeu. estoke strasti i silovite patnje postaju neumoljivi taoci elja junaka ovih serijala. Vjerovatno se u vrijeme ekstremne krize poprilino promijenio i senzibilitet televizijskih gledalaca. I kad je haotina svakodnevica uplovila u ludilo i trivijalnost, kult malograanskog ivljenja, koji se neprestano uspostavljao, pokazao je tenju za bajkovitimm i egzotinim svijetom, nagovijestio je enju za izgubljenim zemaljskim i ovjekovim rajem. Gledaocu nije ni preostalo nita drugo nego da pobjegne iz tamnog vilajeta nametnute mu stvarnosti i da prihvati predstave koje zaklanjaju ivo oseanje tmurnog svakodnevlja. Njemu nije bilo neophodno ni da se zamisli nad plitkou prihvaenih imaginarnih kalupa sapunskih opera, niti da se pita o tome kako se arhetip pretvara u stereotip, to je jedna od vanih preokupacija
15

sapunice. A to to je mnotvo gledalaca pristalo da postanu zatoenici prevashodno jevtinih latino serija uvjerljivo pokazuje kako ki jede svoju djecu. I pored toga, televiziske serije nijesu najdrastinije edo masmedijskog haosa i hipertrofije kia. Najgore je to to ki dolazi i kao opasnost koja potiskuje umjetnike vrijednosti i kad ih podrava, prerauje, usvaja i kada pokuava da ih slijedi. Poznato je da je ki esto dovoen u vezu sa umjetnou. To je injeno i da bi se dokazala njegova zavisnost od umjetnosti i njegova zloupotreba umjetnosti. I kad se identifikovao kao njena imitacija, kao neumetnost, ki se, u stvari, svodio na umetniki stereotip. Nije, meutim, danas, ni malo jednostavno odrediti granice izmeu kia i umjetnosti, pored ostalog i zbog toga to se pojam estetskog i proirio i komplikovao. Tako, primjerice, avangardni umjetnici nerijetko trivijalne predmete iz svakodnevnog ivota stvaralakim postupkom uzdiu na nivo estetskih objekata. Po logici stvaralake neostvarenosti i osrednjim mogunostima percepcije, ki je usmeren kolektivnom duhu i nesavrenoj ljudskoj prirodi. Ki, kao stav i odnos, stie do svih drutvenih slojeva i svih pojedinaca, koji su mu skloni, ak i nezavisno od kolovanosti. Zna se da i najzvunije titule ne rjeavaju nevolje ovjekovog unutranjeg preobraaja. Do kraja je neizvjesno pitanje koliko se moe uticati na ovjekov ukus i njegov rafinman. To, opet, ne znai da se ne bi mogla uspostaviti korelacija izmeu materijalnog siromatva i duhovne sue. Moglo bi se, takoe, pokazati kako neobrazovanost pristaje uz ki. Neprestano se potvruje veza izmeu kia i totalitarizma, izmeu prizemnog populizma i autokratske vlasti, izmeu podanitva i politikog svevlaa. Malograanima je, po pravilu, najvanija forma i spoljanost, pa im zato u velikoj mjeri i odgovara kierska povrnost i blijesak kobajagi uglaenosti. Najei izbor malograanina vodi ga do pseudovrijednosti, do kia. Malograanski doivljaj nije nita drugo do ki doivljaj. U njemu nema smislenog susreta sa istinom i ljepotom. I kad budemo pokuali da odgovorimo na pitanje da li je ki vezan samo za odreene drutvene i kulturne epohe, moramo rei da je dokazao da u savremenom drutvu nije ostvarena ovekova cjelokupnost, a posebno ovjek kao stvaralako bie. U njemu su stvorene pretpostavke za ki drutvo, ki kulturu i ki ovjeka. Vie od svega drugog, Boilovi je obrazloio zato se ki tako dobro uklopio u ovovremeni drutveni kontekst, koji odreuju totalitarne ideologije i uspon ekonomskog, naunog i tehnikog progresa. Bez takve epohe, ovakvo bujanje kia teko je bilo moguno. On je u njoj naao ne samo podsticaje svog postojanja nego i elemente snanog procvata. Zato se i moe sa sigurnou tvrditi da je njegova ekstenzivna produkcija u velikoj
16

mjeri uticala na oblikovanje ovovremenih stilova svakodnevne egzistencije i obrazaca kulture, kao to su ti stilovi ivota i obrasci kulture pospijeivali i ki vrijednosti i ki proizvodnju. Iako je postao dio snanog i zamarajueg komara savremenosti, ki svakako nije najvea nedaa modernih vremena, ali nije ni zanemarljivo iskuenje. Umjetnost i ki u stalnom su nesaglasju, utoliko prije to je kiparazit umjetnosti. U emu je njihova nesaglasnost? Da li je razliitost ove dvije strukture preduslov njihovog stalnog konflikta? Da li su njihove sutine ve unapred nespojive i nepomirljive? U svakom pokuaju da se odredi vrsta sukoba izmeu umjetnosti i kia doi e se do zakljuka da je njihova oprenost i u domenu estetskog i podruju etikog, ali da se ni tu oprenost ne zaustavlja. Umjetnost kao najslobodniji vid kreativnog bivstvovanja nespojiva je sa trivijalizacijom kia kao oblikom pseudovrednosti.Sve se, meutim, komplikuje ve i zbog toga to ki ne postoji kao podvrsta po sebi, kao subspecies. A tekoe u vrednovanju kia nastaju i zbog same prirode ovjeka kao vrijednosnog subjekta, kao onog koji vrednuje ta jesu a ta nijesu vrijednosti. U najiroj socijalnoj komunikaciji, u dungli socijalnih izbora, pokazalo se kao najproblematinije ono vrednovanje, esto prisutno kod defavorizovanih slojeva, koje ne prati svijest da se umjesto vrijednosti bira nevrijednost. I pored toga to pokriva uvjerenja, ukus, shvatanja, stavove, vjerovanja, interese i predrasude ki se nije ustalio u cjelini svakodnevnog ivota. Stoga je u ocjeni prisustva kia neophodna aksioloka razlonost i estetika mjera, to esto izostaje. Svako nastojanje da se ekspanzija kia zaustavi, djeluje u najmanju ruku, naivno. Nije to samo zbog toga to se u mnogim drutvima ostvaruje puko preivljavanje i to vlada golema zbrka u ljestvici vrijednosti nego i stoga to rezonovanja o kiu poprimaju ki miljenje. U iskljuivoj negaciji kia, u njegovom odbacivanju, esto ima i previe strasti, moralizatorstva i neumjerenosti - to su i obiljeja ki egzistencije. I, konano, u svijetu, koji nije konstituisao svoj temeljni smisao, svoju ljestvicu vrednosti, trivijalna svijest kia i njegova nevjerovatna prilagodljivost, a poesto i magnetizam, mogu djelovati i kao droga i kao zaborav.

Literatura:
17

Hermann Broch, Dishten und Erkennen, Rhein-Verlag, Zurich, 1955. Hermann Broch, Einige Bemerkungen zum Problem des Kitsches, Rhein-Verlag, Zurich 1955 Gillo Dorfles, Kitsch, Antology of bad taste, Studio Vista London, 1969. Ugo Volli, Pornography and pronokitsch,.Antoligy of bad taste, Studio Vista London,1969. Clement Greenberg, Avan-garde and Kitsch, in: Mass Culture, The Free Press, Ilinois, 1959. Dwight Macdonald, A Theory of Mass Culture/in Mass Culture, in: Mass Culture, The Free Press, Ilinois, 1959. Abraham Mol, Ki umetnost sree, Gradina, Ni, 1973. Milo Ili, Kultureme,Nauna knjiga, Beograd,1989. Milan Kundera, Nepodnoljiva lakoa postojanja, Veselin Maslea, Sarajevo,1990. Milena Dragievi-ei, Neofolk kultura. Publika i njene zvzde, Sremski Karlovci/Novi Sad, Izdavaka knjiara Zorana Stojanovia, 1994. Ivan olovi, Bordel ratnika, Biblioteka XX vek, Beograd, 1994. Ludvig Gic, Fenomenologija kia, BIGZ; Beograd. 1979. Zoran Gluevi, ivot u ruiastom, Prosveta, Beograd,1900. Ivana Kronja, Smrtonosni sjaj:masovna psihlogija i estetika turbofolka, Tehnokratia, Beograd,2001. Sreten Petrovi, Ki kao sudbina, Matica srpska, Novi Sad, 1997. Vera Horvat Pintari, Od kia do vjenosti, Naklada CDD, Zagreb,1979. Nikola Boilovi, Ki, Zograf, Ni, 2002. Nikola Boilovi, Ki kultura, Zograf, Ni, 2006. Ratko Boovi, U traganju za dokolicom, Pobjeda, Podgorica,2oo3.

18