Ivo Brešan - Gorgone

o

BIBLIOTEKA OTVORENA KNJIGA

Nakladnik Naklada LJEVAK d.o.o. Direktor ZDENKO LJEVAK Urednica NIVES TOMAŠEVIC

Ivo Brešan GORGONE

LI
Zagreb, 2006.

Nakladnik Naklada Ljevak, d.o.o. Palmotićeva 30/1. Zagreb Grafičko oblikovanje i naslovnica Ivona Despot Studio LJEVAK Korektorica Jadranka Varošanec Grafička priprema Kolumna d.o.o., Zagreb Tisak Tiskara Zelina d.d.
UDK 821.163.42-1 BREŠAN, Ivo CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuališna knjižnica - Zagreb Gorgone / Ivo Brešan. - Zagreb : Naklada Ljevak, 2006. - (Biblioteka Otvorena knjiga) ISBN 953-178-770-0 300717068

Sadržaj
1. Drvo razdora ................................................................................... 9 2. Spjev bez razloga........................................................................... 30 3. Moro ..............................................................................................45 4. Treptaj meduzina oka .................................................................... 63 5. Miranda Goga ............................................................................... 78 6. Atenin štit .................................................................................. 102 7. Most prema zvijezdama ................................................................ 120 8. Sivi obzori ................................................................................... 144 9. Nimfa s otoka Visa........................................................................ 166 10. Među bogovima ......................................................................... 184 11. Ljubav i partijske smjernice ......................................................... 195 12. Na klimavom pijedestalu ............................................................ 211 13. Zamka za unutarnjeg neprijatelja ................................................ 227 14. Trnovite staze slave..................................................................... 249 15. Agent na kušnji ........................................................................ 265 16. Tantalov grijeh ........................................................................... 290 17. Minotaur ................................................................................... 305 18. Eurijala....................................................................................... 324

y&. 159

Kad su bogovi bili Ijudskiji, i ljudi su bili božanskiji

F. Schiller

Drvo razdora Srpanj. a još rjeđe odlazio s njega. u svakom pogledu mu je krajnja suprotnost. turističkog ili vojno-strateškog značaja. Kako je otok rijetko tko posjećivao. I dok su prva dva dijelila svu obradivu zemlju. treći. bez ikakva gospodarskog. O . Lakoši. Jelovčići i Lakoši. Početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća u selu su živjela samo tri plemena. 1921. štoviše. stoljećima je ostao gotovo nezapažen. ostali su bezemljaši i služili kao nadničari kod jednih i drugih ili se bavili ribolovom. uvučeno je u duboku uvalu i skriveno pogledu s brodova koji plove u njegovoj blizini. Sav preostali dio otoka prekriva goli krš i makija. Jedino naselje na njemu istoga imena. između nenastanjenih otoka Zmajana i Kakna.I. sastavljena od nekoliko obitelji. Smješten po sredini Šibenskog arhipelaga. pa su tu katkad nastajale i incestuozne bračne veze. mještani su se ženili isključivo međusobno. povezanih krvnim srodstvom: Radovčići. okruženo s nešto plodne zemlje. tok Kaprije nema ništa zajedničkog sa svojim čuvenim imenjakom u Italiji.

Zato su nerijetko između Radovčića i Jelovčića izbijale svađe zbog sitnica: tko ima više prava sidriti se u nekoj uvali ili loviti ribu pokraj neke sike. redovito su se sastajali i šetali rivom držeći se za ruku. I Jelovčići i Radovčići odmah su pohitali da je obe- m . to više što nisu ni nalazili u Kapriju neku bolju priliku za svoju djecu. rekao kako se sve odigralo Božjom voljom. igrali su se odvojeno od ostalih. Ni Jerkanu ni Markiolu to se nije sviđalo. Markiol. prevrnula barku. Tako su se i jedan i drugi pomirili s tim da će se kad-tad Danka i Miho vjenčati. naočita momka. I kako to obično biva kad dvojica na nekom prostoru imaju moć. izraslo na samoj međi Radovčićeva i Jelovčićeva zemljišta. a pogotovo skidati sa sebe odjeću. nitko nije o njoj vodio računa. zapiljili bi se kao opčinjeni u nju. Kao da ih je neka viša sila spojila i predodredila jedno za drugo. njezin vršnjak. Ali te su razmirice kratko trajale i redovito završavale kompromisom. velikih kao golubinja jaja. Lakoša. Otišla je sama »kaićem« skupljati vrše.Ivo Brešan Gorgone Svako pleme imalo je svojega starješinu. Markiol Radovčić bio je bez sinova. blaže naravi. Ali jedne godine dogodilo se čudo: grane su joj se savile pod težinom gusto načičkanih bobica. Dok su bili djeca. Dok maslina nije davala ploda ili je samo oskudno rodila. čovjek srednje dobi. Povod tome je bilo stablo masline. ali i ženama: Radovčićkama udanim kod Jelovčića ili obratno. utopila se kad je Danka imala dvije godine. Dankina majka iz roda Jelovčića. njezin srneći hod. izrastao je u snažna. digla se bura. jer drže sramotnim zadizati na javnom mjestu suknju. i jedina osoba prema kojoj je pokazivao malo nježnosti. A Miho je doista Danki u svemu pristajao. Odmalena nisu mogli jedno bez drugoga. pa i samih Radovčića sanjali o njoj i bili sretni ako bi im ona posvetila malo pozornosti. redovito se javlja rivalstvo i svatko želi biti barem prst iznad onog drugog. Ovo potonje česta je pojava kod otočkih žena: one nikada ne ulaze u more dublje od koljena. Naravno da su za njezinu smrt Jelovčići okrivili Markiola. koji se inače nisu osvrtali na »bodulice«. imao je samo šesnaestogodišnju kćer Danku. I zacijelo bi sve teklo tako kako je Bog htio da iznenada nije planula iskra razdora koja se razbuktala u pravi požar. ali zato ništa manje tvrdoglav i uporan u svojim zahtjevima. nasilan i pun snage. Da nije s oltara župnik. a kod Jelovčića šezdesetogodišnji Jerkan. don Veljku Radici. koji ni od koga nije tražio savjeta niti trpio prigovora. zahvaljujući župniku. a kad su stasali do puberteta. Tako je Danka ostala Markiolu jedino blago. gradski momci. Pa ni u gradu nije prolazila nezapaženo. Danku je zanimao samo jedan: najmlađi Jerkanov sin Miho. kojega su sve obitelji istog prezimena uvažavale i slušale. guste vrane kose i pravilnih crta lica. ljepoticu kojoj nije bilo ravne ne samo na Kapriju nego i na drugim otocima. Bili bi oni stali tome na kraj da se don Veljko i ovaj put nije umiješao. možda bi čak došlo i do krvavog obračuna. Kod Radovčića je to bio najstariji od četvero braće. rano je napustila obitelj. koje je pazio kao zjenicu oka. Premda su svi momci iz roda Jelovčića. kad bi je otac poveo u Šibenik. iako on toga dana nije bio kod kuće niti je znao kamo mu se žena zaputila. uspio je obojicu uvjeriti da ne smiju raskidati ono što je sam Bog spojio. a ona nije znala plivati. don Veljko. dugu žutu kosu koja joj je u pletenicama padala preko leđa i ažurno plave oči. Jerkanova nećakinja.

. a onda počnu jedan na drugega sipat pogrde i vriđat se ča god jače moredu. Bio je to sitan čovječuljak. Ivan Kale. Pod dojmom njegova postupka nastala je nakratko tišina. — Nadmetanje će se nastavit na drugi način. koji sve sporove mudro rješava. Vidjevši da se nikakvim mjerenjem ništa neće postići. gdje se imala održati ta suluda utakmica. pa je došlo do spora. stanedu jedan naspram drugom. jer je svaka strana tvrdila da ona ima na to pravo. je moje! — uporan je bio i Jerkan — Ne da dem jim ni jednu jedinu maslinu. Ako za to vrime neko izgubi živce. Lakoš koji je dao prijedlog odmah je krenuo leutom do Žirja i istog se dana vratio sa starim Kalom. Kale najprije upozna natjecatelje s propozicijama: svatko može govoriti što god želi dok on ne podigne ruku. poslavši ih obojicu k. U sredinu su stali Markiol i Jerkan. Razljutio se i izderao na njih.. pobjegli su negdje daleko u krš. Markiol i Jerkan su izvršili mjerenja. Ma njanci košticu od nje. pa nema razloga unaprijed biti ni na čijoj strani. koji je žmirio na jedno oko. da ne bi do njih doprlo ništa od te lakrdije. — Ča je moje. između njih. samo što se protivnika nije smjelo udarati šakama. zatražio je da mu obje strane unaprijed plate i tek kad se zadovoljio onim što je dobio. — Ja da njima dadem polak od onega ča je moje! — lju tio se Markiol — Pri ću stablo užgat. licem okrenuti jedan drugom na razdaljini od dva metra. ovaj im predloži ono što mu se činilo najrazumnijim i najpravednijim: neka oberu maslinu. a umalo i do tuče. ali time se ništa nije riješilo. Sve je nalikovalo na boksački meč. a stari Kale. svatko je tvrdio da je stablo tri centimetra više na njegovoj strani. koji se sporu oko neče ga. zamisli se i reče: — Kad baš oćete tako. a plodove podijele popola. Cjelokupno stanovništvo Kaprija iz sva tri roda okupilo se na placu uz rivu. Sav je zračio lukavstvom i nepovjerenjem. Jedini iz sela tu se nisu našli Miho i Danka. prekrižio i zamolio Boga da mu oprosti na onome što je htio reći. kao sudac. pa neka sve gre u dim. jer čovjek ne poznaje nikoga od njih. nego mu isključivo upućivati riječi koje će ga izbaciti iz ravnoteže.. kao don Veljko. A zatim ode. a onda se jedan od Lakoša dosjeti da na Žirju ima neki starac.Ivo Brešan Gorgone ru. — A ča će bit ako se niko ne najidi? — upita netko. nego ili-ili. po kaže da se uvridi ili da ga je pogodilo ono ča je drugi reka. — Bakćite se kako znate. Vidjevši da su mu sva uvjeravanja uzaludna. I to tako traje jednu uru. sijede kose i smežurana lica. Markiol i Jerkan pristanu da se on dovede i unaprijed se obvežu poštovati njegovu presudu. riječ preuzima drugi. Saznavši pod kakvim okolnostima treba donijeti sud. Ali će mu prije toga postaviti uvjet: ne smije im ponuditi nikakvo srednje rješenje. ostavivši ih njihovoj ludosti. Ali to ni Markiolu ni Jerkanu nije bilo po volji. morat ćete se nadmetat. pristao je saslušati o čemu se radi. i formiralo krug. liječi travama bolesti i rašljama pronalazi vodu. don Veljku se napokon prepunila čaša. ali tu se prekinuo. izgubi je igru. a kad to učini. Nitko ne smije čak ni poricati ono što je protivnik rekao. inšempjana čeljadi! — dobacio im je usput. Nije bilo druge nego po običaju pozvati don Veljka da on presudi. Od stari ne je bi običaj da glavari dvi familije. jer bi i to bio znak da su .

— A ti si. linčine. Na kraju.. a napolak beštija. još uvik bi na robiji tuca kamen. smrade judski. Imao je neodoljivu potrebu da navali na Jerkana i zgrabi ga za gušu. kad ti je bilo dvajes godišć. Sad se borba. moj će sin izjebat. pa će ti jednega dana tvoj vlasti ti unuk dojt glave. Sve si nas prikaza ka najgore škovace. pa su judi otišli ća i nisu se višje vratili.. a drugu polovicu preuveličavali. — Ti si kriv ča još uvik u bariliman nosimo vodu s vrila. kad je istekao sat vremena. jerbo se tebi kurac ni moga dignut. Kad su nam došla gospoda inžinjeri da nam napravidu gustirnu. pa još jednom potisne bijes u sebi. Tebi je misto u prežunu. Ni popišat se ne moreš vanka kaića. imala voditi tjelesnom snagom i izdržljivošću. Ždrijebom je odlučeno da Markiol bude prvi. svaki na . jerbo ti kurat ni oti dat oprost od grija. Na Kalin znak rukom Markiol prestane. Teško bi bilo sjetiti se neke pogrdne riječi koja se u ovom neobičnom dvoboju nije čula.. pa na Kalin poziv on započne: — Stari isušeni šupku od tovara! Jebem ti sve živo i mr tvo. A dite ćemo mi vazest. a ne ovod. jerbo ni mogla višje podnit tvoju torturu. i pokri se ušiman. meju poštenim svitom. govno od pasa. umjesto jezikom. A kako ti je i moga dat. kad si otvara grebe i mrtvima skida prstenje s ruk. da su tvojega pokojnega oca Žirjani zatekli kako jebe kozu na Kaknu? Govoridu da se cili život tako pari sa živinom i da je tebe krava okotila. Kad je odlazila u Šibe nik. i nabacivali se blatom na potomstvo. za stolom si se isprdi prid njima ka prasac. Sve sami lupeži. koji je sve to mirno saslušao. pa su te zarad tega pro zvali Pišakaić. Kale opet podigne ruku. pljujući po njima.. napumpat joj dite. di su asasini. izvlačili jedan drugom pretke iz grobova. Jerkan ne pokaže da ga je to imalo dirnulo i nastavi kad je na njega došao red: — A znaš li ti. a onda je šutnut natrag tebi. Jerkan mu je dirnuo u ono što mu je bilo najsvetije. Zato i jesi napolak čovik. — Onu tvoju tuku od cere. ali Markiol ne nastavi odmah. privaranti i lažjivci. ukreja u crikvi sre brenu krunu Gospi s glave i posra se posrid oltara. Kale ih je prekinuo i proglasio da nema pobjednika. preuzme riječ: — Zviri u judskoj spodobi! Svoju si vlastitu ženu otira u smrt. tobože likaru na pregled. Opet je Markiol osjetio ujed za srce. I ovi put si na privaru hoti vazest ono ča ni tvoje. iako ste škovace samo ti i tvoja kopilad. U čamac od osam vesala trebala su sjesti po četiri izabrana predstavnika oba roda. ali se krajnjim naporom suzdrži. posla si je vadit vrše.Ivo Brešan Gorgone ga njegove riječi takle u srce. jebavala se za šolde s lučkim radniciman i fakiniman. Ali želja da ga nadmaši dala mu je snage. Čitav sat su se tako međusobno gadili. a Jerkan. a onda im odredio drugi oblik nadmetanja. Pokojna žena ti je bila kurbetina kakove se još ni vidilo na Kapriju. jerbo bi se triba sramit i stidit prid svitom. Niko od tvojih sinov ni tvoj niti sliči na tebe. Kad si vidi da će te ostavit s ditetom. iako si zna da će zapuvat fortuna bure. ča se šepuri ka da je paun. Zato se pribere i nastavi smireno: — Muči. Vidjelo se da ga je pogodilo ono što je čuo. Da mu tvoj brat ni zapriti da će ga prebit na mrtvo ime ako te prijavi. jer je shvatio da će tako izgubiti igru. Pri tome su pola toga izmišljali. na zemji i pod zemjom! Meju Jelovčićima još se ni rodi niko za koga bi se moglo reć da je čovik.

Miho. Svađaju se. Nikad se ni ovako raspali. Sjeli su uz more. Kad je sve bilo spremno. al bi ti zarad mene bi kadar izdat svoje? — Ja to ne vidim ka izdaju. koji su zauzeli lijevi bok čamca. Jerkan je bio u maloj prednosti. Izbor veslača prepušten je Markiolu i Jerkanu. Danka i Miho zaputili su se preko brda prema suprotnoj obali od one na kojoj se nalazilo selo. kao i obično kod ovakvih razmirica. stari Kale je sjeo na krmu kako bi pazio da se nadmetanje odvija strogo po pravilima. Stra me. odredio još svoja tri brata. — Al nisi vidi da ni on ništa ni moga učinit? Znam dobro svojega oca. pa zato izdržljivija i spretnija. Riješili su ovdje sačekati dok se strasti ne ohlade i zavlada primirje. Uzalud im je bilo sve dozivanje i potraga za njim. Tako im nije trebalo dugo da poprečnim putem stignu tamo. Otok Kaprije rastegao se u dužinu oko deset kilometara. jer je imao četiri sina. pa nije postojala opasnost da netko naiđe. — Onda ćemo ovako! Oma sutra pojt ću tvojemu ocu i reć mu da ja ne odobravam ovo ča moji činidu i da se oću s tebom vinčat. Tako nije preostalo drugo. vesla su sjekla more u sve većim zahvatima.. A tada je utrka započela. na stijenu. opet će rezultat biti neriješen i Kale će morati smisliti nešto novo. uskoči sam Jerkan. Ali kad su htjeli ući u čamac. . — Znam ča ću. Bicepsi su se nadimali. Ako stignu do njegove obale. ustanove da nema Mihe. a tijela u velikim amplitudama pomicala naprijed-natrag. I jedna i druga strana upinjale su se iz petnih žila. nego da umjesto njega. pusta. Reć ću tvojemu ocu da želim prić na nje govu stranu. skinuto je čak i kormilo. unatoč poodmakloj dobi. A i da ni tako. Tu su bili sigurni da nikoga neće ni vidjeti ni čuti. Markiol je. Don Veljko će ih smirit. a uz to i mlađa od njih. da bi nas ovo moglo zauvik rasta vit. Činilo se da ni ovaj put neće biti pobjednika. i veslati u smjeru otoka Kakna. lica se grčila od napora. a onda se vratiti s nadom da će sve opet biti kao prije. — Ma nemaj brige! Ispuvat će se ka i svaki put dosad. i držali se za ruke. Miho je upita: — Ča si se tako pokunjila? — Bojim se. niti itko njih. bez prikladnog mjesta za pristajanje brodova. da se krv ne prolije. U početku se činilo da su snage izjednačene. tako da brod promijeni smjer i krene nekamo mimo Kakna. Obala je s te strane bila nepristupačna. ali je po širini bio uzak. a niko od nji nima pravo. Miho. tako da je dugo vremena čamac išao pravocrtno. nigdje više od kilometra ili dva. Zapazivši da je Danka zabrinuta. — Miho. jer je brod išao ravno prema Kaknu. sve snažne i plečate ljude. jer su obje skupine držale isti ritam i imale jednaku silinu i dužinu zaveslaja. Ali ako jedna ekipa uspije nadveslati drugu. Dok se odvijala ta neobična regata. ni jedan nas kurat ne bi hoti vinčat.Ivo Brešan Gorgone svoju stranu.. — Jesi lud! On sve vas mrzi i ti si za njega isto ča i svi tvo ji. jerbo nam je samo šesnaest godišć. krševita. presuda će biti u njezinu korist. Na Kalin znak svih osam veslača istovremeno je divovskim zamasima pokrenulo čamac. I zarad tega ja grem tamo di me srce vuče. nimalo slabija od braće Radovčića. osim sebe.ili . Da bi se isključila i najmanja mogućnost utjecanja na smjer plovidbe. da bi veslale što god brže mogu.

bratić ili čak neki dalji rođak koji nosi to prezime. imali su što i vidjeti: preko noći je bila ne samo obrana nego i oborena. jer je prišao Jerkanu da mu pomogne. masirao mu prsa. Ali ovaj ih nije čuo. odmah sutra moraju s ocem na parobrod. jer je stvar ozbiljna. sve dok se malo ne razdani.. pa je onako golih grana ležala na Radovčićevoj njivi. ali ne znam kako će se to svršit. Ali oni nisu ni slutili da je utrka na moru. bilo je očito da mu je pozlilo. Jerkanov sin. odmah je vidio da se radi o kljenuti srca. raskomadao ga. dok se ne vidi ča će bit s Jerkanom. Taj čin držali su u neku ruku svečanim. Bilo bi judski i po Božjim zakonim da ne iskoristite ovo pravo. doživjela nagli i neočekivani ishod. nevjesta. nego ča je jednemu od njih malaksalo srce. pa onda. i tek onda krenuti natrag. Pozvao je sve da se zapute natrag prema Kapriju i pokušao učiniti ono što je znao: polegao je Jerkana na pramac. Radite ča vas voja. vi ste okrenuli brod i dobili ste. — Nimamo ča čekat! — ljutito će Markiol — Jesmo li ih okrenuli? Jesmo! Je li s otim maslina postala naša? Je! Ča se nas tiče zarad čega su oni molali! O temu se ništa nismo do govorili. Markiol nimalo nije dvojio tko mu je to napravio. Kosijerom bi mu prerezao grkljan. Rekavši to. koji su zapazili da im s ocem nešto nije u redu. bilo je da mu se nađe nadohvat ruku netko od Jelovčića.. Kako je u međuvremenu pao mrak. Kale je doviknuo za njima da ne smiju odugovlačiti. jer je to bio dobitak do kojeg su došli teškom mukom. Markiol i njegova braća krenu s košarama u polje da oberu spornu maslinu. ulažući goleme napore. Markiol i braća mu nastavili su nesmanjenom žestinom i utren oka okrenuli čamac za čitavih 180 stupnjeva. Kako se bavio liječenjem i prepoznavao simptome raznih bolesti. a do sela su ih vodile teško prohodne kozje staze. Tek tada su se i oni zaustavili i zatražili od Kale da proglasi pobjednika. Sutradan. Kad se tempo zaveslaja nadomak Kaknu pojačao. — Dobro. napustivši mjesto. Ali to vam ni uspilo zarad tega ča ste ih na djačali. ali poslušali su ga samo Jelovčići. Kale zamoli onog Lakoša koji ga je doveo da ga vrati u Žirje i uskoro se njih dvojica otisnu od obale. Netko joj je jednostavno prepilio deblo. Dogovore se da će odmah sutra otići Markiolu i zajedno porazgovarati s njim. a na uporno traženje Radovčića da kaže svoj pravorijek. Ali kad su stigli do masline. odluče provesti tu gdje jesu cijelu noć. bilo tko. Vidjevši to. I mene višje ne mišajte u ovo. sinovi su iznijeli Jerkana i što su brže mogli prebacili ga u kuću. No Radovčići se na to nisu obazirali. kad je tako! Ja vam ne morem ni priznat ni poreć vaše pravo. a onda ravno u šibensku bolnicu. nego da pričekate niko vrime. čim je počelo svitati.Ivo Brešan Gorgone — Ja ću te poduprit koliko morem. zgazio mu . Kale odmah da znak da se stane. odgovarao da će to obaviti kad se vrate. dok su sanjarili o svojoj budućnosti. dao mu gucnuti malo rakije. reče im. u jednom trenutku Jerkan ispusti veslo i gornjom se polovicom tijela nagne preko boka čamca s glavom nadolje. Zatim se okrenuo Radovčićima: — Prama pravilim koja sam ja proglasi. Jedino što je tog trenutka zaželio. Čim je čamac dotakao rivu.

a drugom odalamio po glavi tako snažno da je momak kao klada pao ošamućen na tlo. Te iste noći.. — Nimaš ti meni višje ča reć.. ni tako! — oglasi se Danka. je li? Poče si činit ono ča mi je tvoj otac zapriti. Pomislivši da su ga ubili.. — pokuša opet Miho — ja ću Danku vinčat.. — Vidi. nećeš. reka si ovim. ne dopustiti im da oberu maslinu koju su na takav razbojnički način prisvojili. treba vratiti milo za drago.. Gorgone — E. Ti spadaš meju one koji su to napravili i u mojima si očiman isto ča i oni. — Pape. Zato im.. a onda odjednom zakolutao očima i ugasio se. Nedugo nakon što su ga sinovi doveli i polegli na krevet. sačekao da mu se njih dvoje približe i da Miho prvi progovori. kunem vam se.. . Osjeti da mu krv navaljuje u glavu od bijesa i da se u tome što ga plavi rastapa i nestaje sva njegova ljubav prema njoj. Miho ih je preklinjao da prestanu i da ga saslušaju. Markiol se sjeti da čitav jučerašnji dan nije vidio kćer. Danka je počela vrištati. da ćeš ugradit mojoj ceri dite. ali. I baš tada že mu se jedan od njih.. u domu Jelovčićevih događale su se dramatične stvari. dakle. vidi! Sad tek meni svanjiva! Kušaš mi se umilit.. — Nisam isto. — Ne tiče me se jesi li ti drža pilu. naravno. žaliti se na bolove u prsima... Odmah potom ostali Rado včići stanu bacati na njega kamenje. Sve se u kući uznemirilo.. I ni riči višje da nisi rekla! S tebom ću ja posli poravnat račune.. Obračunat će se on i s njom. klečeći pokraj mrtva svekra. oli nisi.. — Ali.. Vicko. Radovčići su lemali Mihu i gazili po njemu kao da tiješte grožđe sve dok se nije prestao micati i davati glasa od sebe. . a onda je odbacit ka zadnju štracu. odluči.. I hoti sam vam reć da sam na vašoj strani.. tolika ga je silna mržnja obuzela. Iz kamenjara su se pojavili Danka i Miho i zaputili se ravno prema njemu. Mirno je. doša sam vam reć. koji je po običajnom pravu sada postao glavar cijelog plemena. nego.. Radovčići. cipelariti ga. Ja sam protiv ovega.. bez znaka života. I dok su nevjeste. Sav krvav i izubijan. Kao prvo. — Ja i Miho se voli mo. Jerkan je doživio još jedan srčani napad: počeo je gubiti dah. tri njegova sina odmah su se povukla na vijećanje. Sad tek iz Markiola provali ono što se sve vrijeme nagomilavalo. stale pjevati naricaljke. — tiho će Markiol. ali nitko za njega nije imao razumijevanja. bila je sve vrijeme dosad s tim dripcem.. Najstariji od njih. — tu pokaže na oborenu maslinu. — Muči! Ti ne vidiš daje nosa.— Ali barba Markiol.. kurbin sine! Pri ću je u more utopit nego tebi dat. prije nego su Radovčići krenuli obrati maslinu. A ovaj je započeo zbunjeno i prilično uplašeno: — Barba Markiol. — Sve ča si ima reć.. proglasi da je njihov otac zapravo ubijen.... — zbuni se još više Miho — to nisam ja. A ubojice su nitko drugi. Nasrnuo je na Mihu. ali će najprije ovom kozjem brabonjku dati što ga ide. jednom ga rukom zgrabio za prsa. ali osje ćalo se da je ta prividna smirenost nagovještaj orkana koji će svakog trena provaliti. reče.. kamena lica..kao zmiji. na brzinu se pokupe i ostave ga ležati tako. mlatiti odlomljenim granama masline i ostalim što im je dolazilo pod ruku. pa je jedan od stričeva pograbi i silom odvede kući.

Prije odlaska rekao je da će Mihi trebati najmanje tri mjeseca za oporavak. imao je rošavo lice i neke bezbojne. vodnjikave oči. život uporno uskraćivao. Kod njega je u polju nadničario Mate Lakoš. kroz koji su dolazili zrak i svjetlost. nego samo na krovu tzv. Ali zato joj je odredio kaznu koja ju je pogodila gore od svih plj ušaka: odsad pa nadalje neće smjeti nikamo izvan kuće i svaki kontakt s Mihom bit će joj zabranjen. i to onima koje nisu iz Jelovčićeva roda. Kad je Jerkan Jelovčić pokopan i održana misa za upokoj njegove duše. podmukao kakav je bio. neprekidno ponavljala isto. stavio na njih ljekovite trave. pa ju je pljuskama počeo natjeravati da kaže istinu. i Danka je prošla svoj križni put. Bio je visok. Ali već ujutro rano došao im je odgovor kakvom se nisu nadali: dvojica Lakoša našla su u polju polumrtva i krvava Mihu i donijela ga kući. brat onog Jose koji je služio u Markiola. kao novog oca obitelji. komadima plahte obavio mu prsni koš i imobilizirao nogu. Djevojci je tako vrijeme prolazilo u samoći. A onda je skovao paklen ski plan kako će se uvući do djevojke i uzeti je silom. tako da je kod djevojaka izazivao odbojnost i zbog toga ostao neoženjen. Markiolovim nevjestama. Preko te veze uspio je saznati na koji je način Danka kažnje na i gdje boravi po cio dan i noć. K tome. To je bilo dopušteno samo strinama. ljepotici o kakvoj je mogao samo sanja ti i iz prikrajka je promatrati kao nešto što mu je nedohvat- . inače mu život nije u opasnosti. a onda ludosti nikad neće biti kraja. Kale mu je očistio rane rakijom. unatoč sve težim i težim udarcima. ni prijateljice iz djetinjstva. onako neprivlač nom. Nije ga na to gonila samo mržnja prema Markiolu nego i silna želja da i on malo okusi one slasti koje mu je. nije joj povjerovao. morala je boraviti i spavati u sobi u potkrovlju. Za njegove odsutnosti jelo joj je nosio u sobu Joso Lakoš. Markiol je napokon prestao i smirio se. kojega je inače Markiol uposlio da se brine 0 stoci. govorili su. a potom o svemu razmisliti. Posebno ga je uzbuđivalo to što se radilo o Danki. Kad je starac stigao i pregledao Mihu. ali i to samo onda kad je otac kod kuće. Ali Vicko je bio uporan i oni su ga. jer se za to nije osjećao dovoljno snažnim. smislio je novu nepodopštinu. pa se radije služio podmuklim sredstvima. ustanovi da su mu slomljeni potkoljenica i tri rebra. Da bi se to sprovelo kako valja. Predložio je braći da oni maslinu preko noći oberu i posijeku. Kako je ona. Otac ju je stao ispitivati gdje je bila svu noć s Mihom i što su njih dvoje radili? Kad mu je rekla da su samo sjedili pokraj mora i držali se za ruke. Jedan od braće je odmah otišao po Ivana Kalu na Žirje. mršav i pognut.Ivo Brešan Gorgone Vicko nije imao hrabrosti otvoreno se suprotstaviti protivniku. Naprave li to na što ih on nagovara. koja nije imala prozora. Ali Vicko. a glava mu je bila nalik na zubaca: male usne s iskrivljenim šiljatim zubima i golemi nos koji se spuštao gotovo do njih. Ostala dva brata bila su razumnija i pokušavala su ga od toga odvratiti. iako mu je zrnce sumnje i dalje ostalo. privezavši uz nju dvije daske. Nakon incidenta kraj masline. Jedino za objed i večeru mogla je silaziti na donji kat. to je trebao biti tek početak odmazde. jedno se vrijeme činilo da su se strasti smirile 1 da će život teći kao prije. treba najprije u miru oca pokopati. Tako su oko ponoći otišli s fenjerima u polje i učinili ono što su učinili. bain. Radovčići će im zasigurno nečim uzvratiti. uzeo je da će zacijelo biti tako kako govori. nitko je nije smio posjećivati. morali poslušati.

Kad je od brata čuo što se od njega traži. ni to što je znao da će tim činom zadati svojem najmlađem bratu težak udarac. jer nije vidjela lice tome uljezu. »silom uze poštenje«. Vicko ju je držao tako čvrsto da joj je uzalud bilo svako koprcanje i otimanje. zavideći Mihi. otac će joj poludjeti. Naprosto je poželjela umrijeti. Tek kad je osjetila da joj nešto vlažno ulazi u tijelo između nogu. neprimjetno otkvači kuku koja je učvršćivala bain. ali u prvi mah nije shvatila što ju je to spopalo. Jelo koje joj je donosio Joso Lakoš jedno- . otvarao se i zatvarao samo iznutra. Prestrašila se da bi zbog toga mogla zauvijek izgubiti Mihu. dokučila je o čemu se radi. Ali kako ući u Dankinu sobu? Krovni prozor. mislio je da će time usrećiti djevojku. jer se on ne bi tako ponio prema njoj. na brzinu se odjenuo i istim putem izvukao iz kuće. savio ih iza leđa. Stoga najprije zamoli Matu Lakoša za pomoć: trebao je nagovoriti brata Josu da preko noći ostavi bain otvoren. pa se odmah povukao. pape. — Ča ti je? — upita je bijesno. on se već ljestvama spustio i nestao. Djevojka se odmah probudila. a onda se svom težinom navalio na nju. Kad je Danka napokon došla sebi. sanjala sam da me morina spopala. Bezbroj puta ju je u mašti vidio golu i zamišljao u krevetu pokraj sebe. Nikakvi ga obziri pri tome nisu sputavali. — Ča se dereš usrid noći? Danku obuzme silan strah od toga što bi se moglo dogoditi ako mu kaže istinu.Ivo Brešan Gorgone nije i od mjesečeva srpa. zgrabio joj ruke. pomisli. Otkrije li mu što se zbilo. Vicko se ljestvama popeo na krov. ali više i od samog vraga bojao se da Markiol ne sazna nešto o njegovu udjelu u ovom kršenju odredbi. uspjela izvaditi krpu iz usta i vrisnuti. Joso pristane i ne sluteći zlo. nije mu otkrio svoje prave namjere. doduše. i obavijestiti. zarila bi ga sebi u srce ili si prerezala žile. bojala se od srama pogledati ljudima u lice. preostalo joj je samo lupati glavom o zid. pa bi ga mogao čak i ubiti. Tako bi se Vicko slobodno mogao uvući u potkrovlje i domoći Danke. bit će uvjeren da mu je Miho provalio u kuću. Stoga. Ona je znala da taj koji je ušao nije bio Miho. Oko razodijevanja nije imao problema. koji je svakodnevno bio s njom. Nakon što je sve u kući pozaspalo. jer je bila u dubokom snu. Popeti se na krov — nije mu bilo teško. bain. a nije sama izazivala vraga. rekao mu je da bi Miho htio tim putem poslati poruku svojoj dragoj. Tako će. čak i ako se zna da je nesretnica bila žrtvom. što je najveći žig sramote koji neka djevojka može nositi. bila je sparna ljetna noć pa je Danka imala na sebi samo spavaćicu. Bila je svjesna da joj je netko. Ona ništa nije čula. mislio je. štoviše. A tko je bio. Zato samo izlane: — Ništa. Vicko joj je odmah utisnuo krpu u usta. Naravno. nije mogla reći. tako da se stakleni poklopac mogao podići i izvana. ali prekasno. Mogao ju je. Markiolu je to djelovalo dosta uvjerljivo. toliko je bila potresena. Od njezina krika Markiol se probudio i došao u sobu. Da je imala pri ruci nož. A Danka je ostala čupajući sebi kose od očaja i tiho cvileći. Ali ovako. Nakon što se izdovoljio. jednim potezom sebi priuštiti dva zadovoljstva. biće iz pučke mašte koje navodno noću pokušava ljude udaviti. Pomislila je da ju je napala »morina«. Nakon tog nemila događaja. kad je Danki donio večeru. Danka je prestala silaziti na kat i primati bilo kakve posjete. bez teškoća je otvorio bain i poput vampira se spustio u Dankinu sobu. kako to mještani kažu.

Zacijelo bi je nasmrt premlatio da u Jose Lakoša nije proradila pamet i savjest. Markiolu je bilo kao da mu se krov srušio na glavu. htjela se ubiti glađu. ravno gubitku časti i svakog ugleda. Da bi ispitao o čemu se radi. Tek kad je zaprijetio da će Mihu nabosti na vile. krvi mi Isukrstove! zarekao se u sebi. Ovaj put nije samo stao pljuskati Danku nego udarati je šakama i nogama. s pokajničkim licem došao Markiolu i priznao mu sve. neće tako bit. Znala je da je Miho drukčiji od svih mještana. bilo mu je jasno da je to djelo jednog od Jelovčića. tražeći od nje da mu prizna.« E. pozvao je Maricu Lakoš. Nezakonito dijete u kući! Radije i vraga paklenog udomiti. a Danka je neprekidno živjela u nadi da će otac napokon popustiti i ona se sastati sa svojim dragim. to ni najmanje nije stišalo Markiolov bijes. Danka se ponadala da bi sve moglo opet biti kao nekad. Nevjenčana djevojka u kući u drugom stanju — to je za Kaprije bilo najgore od svega što može zadesiti neku obitelj. — Ala. Ali Markiol je i dalje nije puštao iz kuće. prepala se za svojeg dragog i ispričala mu je što joj se dogodilo one noći.Ivo Brešan Gorgone stavno je bacala van kroz bain. seosku babicu. jer je tada ležao polomljen kod kuće. odluči biti malo popustljiv. Kad je ona skupila hrabrosti da ga podsjeti na obećanje koje joj je dao. da ne dijeli njihove predrasude i da će je zacijelo razumjeti kad mu ispriča što joj se dogodilo. Ali Markiol je jednom zapazio da se ostaci hrane cijede niz krov i pogodio u čemu je stvar. zbog čega bi ga cijelo mjesto osuđivalo. Miho sigurno nije. reče. vjerovati joj. Međutim. Radilo se o Mihi ili ne. Prolazili su mjeseci. da se moreš vidit s otim svojim klipanom. djelovalo. Sjetio se i Jerkanove prijetnje: »Moj će sin ugradit tvojoj ceri dite. Ova je to obavila i s punom sigurnošću izjavila da je Danka trudna. pa da se još i ne zna s kim! Od toga bi posve izgubio razum. odbacit je. Ali Markiol joj ni tada nije povjerovao. Misleći da ona to čini zato što se ne može vidjeti s Mihom. štoviše. Sva njegova ljubav prema Danki netragom je nestala pred sramotom koja bi se mogla svaliti ne samo na njega. kako u zoru dolaze iz bespuća. nego i na cio Radovčićev rod. To je. I što je najvažnije. Došao je Danki u sobu i rekao: — Oćeš li prestat bacat spizu kroz ponistru i sebe morit glađu? — Ja nimam višje zarad čega živit — odgovori mu ona re zignirano. Stoga je odmah donio odluku trn . vidio ih je. pa je skupio hrabrost. uostalom. Ali ni on nije znao tko se te noći uvukao u potkrovlje. puštat ću te malo vanka. trudna. Ali jednom Markiol zapazi na njoj nešto što mu je bilo sumnjivo: trbuh joj je počeo rasti. čini se. Ionako oni tvoj bravlji isprdak leži doma bolestan i govoridu da će mu tribat još dugo da se oporavi. Stoga se malo-pomalo smirila i počela uzimati hranu. i zatražio od nje da mu pregleda kćer. Nevjenčana. još ga je više raspalilo. a to što nije znao kojeg. dobro! Budeš li jopet jist. a tvoj će ti vlastiti unuk dojt glave. Ni trenutka nije pomišljao da bi to moglo biti čije drugo djelo nego Mihino. i u strahu da mu kći zaista ne umre. ali ona je uporno poricala i govorila da se s Mihom tada samo držala za ruke. Shvatio je tek sada zašto se tražilo od njega da ostavi bain otvoren. A bojala se reći mu istinu. negoli to. on joj je kratko odbrusio: — Još ni došlo vrime. dovodilo ga je do ludila.

privezao za njega mali čamac za jednu osobu. Iduće noći. Krenuli su prema zapadu. izgubio je svaku volju za životom. Tog istog dana u kući Jelovčićevih odvijala se druga drama. najudaljenijeg otočića sa svjetionikom. a onda joj reče: — Da te zadržimo. koji je bio privezan za stropnu gredu. uzeo veliki nož. pa se prišuljao do kuhinje. dovedu li te meni natrag. jer je još uvijek ležao oporavljajući se u svojoj sobi. da te nosidu di sudbina oće. dok još nije puknula bruka. preplavljen bijesom i mržnjom. a ono začuju Matu Lakoša da zapomaže pokraj štale i doziva ih. iza kojega se prostirala pučina sve do Italije. navukli bi na sebe sramotu koju do smrti ne bi mogli sprat. m . prepuštena milosti ili nemilosti njegovih hirova. došuljao se do Vickove postelje i svom ga snagom zario bratu u prsa. Dočekao ih je još jedan prizor pred kojim su zanijemili od prepasti: Obješeno o konop. on će je lako poricati i govoriti da je Danku odveo rodici u Split. ljuljalo se beživotno Mihino tijelo. ne spominji mu ni svojega imena ni mista iz kojega si. kad su svi zaspali. odnit će te na siver. Ako te neko najde. do ušiju mu je doprlo da se spominje Dankino ime. ostavi joj nešto hrane. sira. Pune li jugo. Još se nisu ni oporavili od šoka.Ivo Brešan Gorgone koju su mu i braća odobrila: riješit će se kćeri i zaboraviti da ju je ikad imao. gdje su braća sjedila. otišao je u kuhinju. oma nama ću te brez milosti ubit. i tako saznao što je Vicko počinio. znala su da iz toga mogu proizići samo još veće nevolje. s nožem u grudima. ukrca Danku u čamac. prije negoli je svanulo. sav u krvi. uvjeren da će ga oni zbog toga više cijeniti. i dvojici braće s ponosom ispričao svoj podvig. Sišli su i zavirili unutra. Kad je čuo da su Radovčići s njom nekamo otplovili. Po mjestu se već počelo pričati da je Danka trudna i da se ne zna tko je otac. No braća su se zabrinula. demižon vode. zadovoljan posljedicama svojeg čina. Markiol se sad donekle smirio: ako se i proširi kakva nezgodna vijest po mjestu. gdje će izučiti neki zanat. Vicko se napio. skapaj i ti i ta prokletinja ča je nosiš u sebi! S tim riječima odriješi čamac i zaplovi natrag prema Kapriju. ostavivši Danku da pluta na moru. jerbo. A ako te niko ne najde dok ti traje ova spiza. I to smjesta. našli su Vicka kako nepomičan leži. Ali Miho je ipak čuo sve. Kad su se Jelovčići ujutro probudili. Već iduće jutro. pripremio je leut. Kad su se udaljili toliko da im je kopno nestalo s vidika. Zarad tega te prepuštam moru i valovima. a krene li bura. Čitav svijet mu se okrenuo naglavce. iz kojega prethodno izvadi vesla i kormilo. ukrcao Danku i sa svojom braćom otplovio iz Kaprija. poć ćeš na jug. Markiol se zaustavi. Vicko je bio siguran da ga Miho ne čuje. zaobišli Kakan i Žirje i otišli dalje od Blitvenice. kruha i sušenog mesa.

kad javi se ponovo Proit. s tim da na vlasti se moraju mijenjati svakoga ljeta. međ' braćom se zametnu svađa te Akrizij ne htjede nadalje Proitu prijesto prepiištat i stane o glavi mu raditi. Proita sinu. borca. Akrizij ovime posta isključivim argejskim kraljem. i sada je došlo vrijeme da vladarski položaj meni prepustiš. Stoga će sada ti trebati zazvati Aresa. Dvojicu sinova imaše Abant sa ženom Aglajom. ili će oružje moje te natjerat na to«. nakon što naprasno umrije. pred brata Akrizija stupi i prozbori njemu ovako: »Oca nam Abanta volju ti pogazi. čim bi mu štit se pokazo. Kada bi netko nakanio nasilno zbaciti kralja. Aganipa. Akrizij obeća dati ljubljenu Danaju svoju Ionu. junaci i besmrtni s Olimpa bogovi neki. Poradi trajnoga suglasja. al' Akrizij zaželje prije proroštvo saznati 6 tome kakva ih sudbina čeka.Gorgone 2. se dosjeti što će učinit: iznese Abantov štit. da zaštiti tebe od koplja. njihova majka. presječeni udovi. Dvadeset ljeta je prošlo. Ion se otprve mahnito zaljubi u nju i htjede je vjenčati odmah. najhrabriji Danajev unuk.) Heliodor PERZEIDA (S grčkoga preveo Inoslav Vilović) U Argu vladaše Abant. al' malčice prije sam tebe na ovaj došao svijet i zato prvenstvo na mojoj je strani. Slava mu bješe tolika da i. No shvativ da sinovi njezini jedan će drugog pogubit. Od Palade kipa ovakvi su do njega doprli glasi: . Pogodbu sklopiše potom da kraljevstvo popola dijele. on kraljevstvo zavješta njima. Ali po njegovoj smrti. jer njime te probosti kanim«. i vidjev ga. Stog ode do hrama Atene i zatraži mišljenje njeno. (1946. tražeći nasljedno pravo na otet mu argejski prijesto. Akrizij i Proit se zvahu. pobune protiv vladara stišavahu njegovim štitom. Sinova imao nije/ nego mu supruga jedino kćerkicu Danaju rodi. pogani rode. Spaziv je. bijes bi ga ubrzo prošao. braća se smire. Al' Danaja nikome od njih ne pokloni ljubavi svoje. Sa ženom Aganipom vladaše. Danaja prelijepa bješe i za njom ludovahu mnogi vladari. a bezbrojni mlade živote izgubiše svoje. Spjev bez razloga 2005. Sa sobom likijske ratnike kralja Jobanta povede. Mačevi sijevahu oštri i koplja prelijetahu zrakom. Tad nastade žestoka borba međ' braćom i njihovim vojskam. glave i razdrte utrobe posvud ležahu. Proit tad pobježe tajno u Likiju kralju Jobantu i oženi njegovu kćerku. Tada će njemu sjajnošljemi Akrizij ovo odvratit: »Mi jesmo blizanci.

Ali to nije bilo to. zajedno s Perzejem njenim. U zadnje vrijeme sve više me progoni pitanje je li uopće moguće napraviti nešto bez razloga? Kad god sam to pokušao. Pišem heksametre koji se po obliku ne razlikuju od onih već napisanih u Maretićevim prijevodima antičkih spjevova. uostalom. Ali daj ti nađi čovjeka koji postupa moralno. a ono da će ga ljudi cijeniti. po sebe ili po drugoga. dakle. on ne htjede vjerovat u to. pred kojima stajaše čopor od dvadeset opakih pasa. da i nije bilo razloga. Otada zatrudnje ona i uskoro porodi sina. Vergilije. I upravo zato sam ga poduzeo.Ivo Brešan Gorgone »Steći ćeš unuka jednog.. Barem koliko je meni poznato. prijevara bi bila brzo razotkrivena te bih ubrao samo sramotu. čak bez ushita zbog uspjeha ili tuge zbog promašaja. Osim toga. popeo bi se na najviši stupanj koji ljudski duh može doseći. premda zaseban spjev o njemu nikada nije nastao. Euripid. nije mu bio čak ni antipatičan. Vjerovao je da će time postići neku vrstu savršenstva: čin koji se vrši zbog samoga sebe. Stoga ne gajim nikakve nade da će netko ovo tiskati i da bih od toga mogao imati kakve koristi. A ni priča nije moja. O Perzeju su pisali mnogi: Simonid iz Keja. nisam originalan. ako nisu gori od njih. Zastao sam i razmislio: zašto ja ovo pišem? Kome i što želim dokazati? Možda samome sebi da umijem slagati heksametre? Ali to i nije neka vještina za onoga tko poznaje antičku epiku. Kad bi netko doista uspio napraviti nešto bez ikakva razloga i posljedice. I eto. sve sam to ja izmislio. i od toga unuka tvoga neumitna smrt će te stići«. Ničemu ovo ne može poslužiti. Jedan lik iz »Vatikanskih podruma« Andrea Gidea zaokupljen je idejom da počini zločin bez razloga. ničim mu se taj nesretnik nije zamjerio. Nema nikakva razloga zbog kojeg sam poduzeo ovaj posao. pa iz jurećeg vlaka baca čovjeka kojega nikada prije nije vidio. Nadjene ime mu Perzej i svojim ga zagrije tijelom.. Al' Akrizij. jer uvjeren bješe da smrtniku nekom se podade ona. velikim usplamtje bijesom. Nema mogućnosti ni da podvalim javnosti nepostojećeg pisca i djelo kao senzacionalno otkriće. nego će svemoćni Zeus ga uskoro tebi podarit. Premda mu Danaja otkrije kakvog podrijetla je Perzej. Ali munjonoša Zeus. knjigu ne bi nitko ni kupovao ni čitao. ni »Perzeida« niti njezin prevoditelj Inoslav Vilović. te naredbu slugama izda da veliki sagrade kovčeg. bilo je posljedica: jedna obitelj je unesrećena. A ako bi se i našao neki naivac koji bi se na to odlučio. neka ga ono ponese kamo se sudbini prohtje. ako ništa. u zlatnu se premetnu kišu i tako se njojzi privuče. al' neće ti doći od zeta. prije ili kasnije. dakle. a da ne računa barem na neku korist. Htjede se tako obranit od zloguka proroštva toga. što brončana imaše vrata. Akrizij Danaju smjesta u tamnicu zatvori mračnu. ja sad pokušavam napraviti nešto takva. otkrio ono što me poticalo i čega u početku nisam bio svjestan. Nisu postojali ni Heliodor. i svojom ga zakuje rukom. ništa nije znao o njemu. pa u njega Danaju stavi. A Ion ne poduzme ništa da draganu izbavi svoju. bez koristi ili štete. Razlog je postojao: zadovoljstvo zbog ostvarene zamisli. ni najmanje. Ovidije. ni Homera danas više nitko ne čita. Čuvši te nemile riječi. . Kao što Kant drži da je jedini istinski moralni čin onaj koji nije potaknut ničim izvan samoga sebe. uvijek bih. Nisu bolji. Potom zapovjedi kovčeg u more valovito bacit. saznavši 6 tome. kom Danaja svidje se mnogo. otkrivam toplu vodu.

još manje novac.Ivo Brešan Gorgone K tome. primjerice. Ako bi mi majka. To mi je najviše smetalo i gonilo me da oponiram. U onoj prvoj biografiji čovjek je uvijek jedan te isti. jednom riječi. U ovoj može nositi u sebi bezbroj različitih osoba i voditi dijaloge s njima. činiti ono čega se oni groze. Recimo. Jer u tome se ne otkriva što je on u svojoj intimi. tetka ili bilo tko od ukućana. radio to. boravio ovdje ili ondje — pružiti pravi uvid u njegovu osobu. kad bi mi ona birala prijatelje. Katkad bi te moje igre s odraslima znale poprimiti oblik čistog sofističkog apsurda. Uostalom. a još više ljutnju kod naših roditelja. samo iskolačila oči od straha. Ne zato što bih mislio da oni nisu u pravu. dovoljno je reći da sam se rodio i živim u jednom dalmatinskom gradu. To su naše najskrovitije misli i želje. Nije mi čak ni simpatičan. Ili plašiti mlađeg brata: zavući mu se u sobu u polumraku. nadanja i razočaranja. za moj ukus. i ne okusivši ga. ako mu kojim slučajem. raditi suprotno od onoga što mi netko savjetuje. sve spoznaje koje su formirale i mijenjale našu sliku svijeta. veliko je pitanje mogu li podaci iz života nekog čovjeka — rodio se tu. nije se usuđivala ni vrisnuti. isuviše brige oko koristi. rekla da se s nekim dječakom ne družim. Isuviše je jednostran: junak bez ikakve mrlje na sebi. zna živjeti uzbudljivije. da bi na kraju zasjao kao zviježđe na nebu. ne mogu čak ni priuštiti sebi zadovoljstvo da sam nekome prodao rog za svijeću. I obratno. naočigled majke hodati po rubu terase iznad dva kata kuće. A pogotovo da bi to kome moglo biti zanimljivo. bogatije i maštovitije nego. — Brani mi to šta je vruće. Još samo da mi je ukloniti i ono zrnce taštine koje bi moglo pratiti uspjeh u ovome što sam započeo. nikakve pohvale neću ubrati. Zato katkad in- valid. tuliti glasom koji kao da dolazi iz groba. pa kad bi on ušao. ja bih se upravo s njim sprijateljio i bio nerazdvojan. to je ono kakvim se izvana pokazuje. da bi se o njemu mogao napisati čitav avanturistički roman. uspone i padove. srljao u životne opasnosti i izvukao se iz njih. Prava je biografija duboko u nama zapisana. Moje pravo ime nije važno. što uistinu jest. Naravno. Ne treba ni govoriti kakav bi paničan bijeg to kod njega izazvalo. koji sve prepreke bez teškoća svladava. isuviše razloga. recimo. Casanova ili Hernan Cortez. Život mi inače nije protekao ovako u ravnodušnosti prema svemu i bavljenju nečim što nema nikakva smisla. osvajač Carstva Azteka. dođe u ruke. ja bih. Ne. Odavno sam cijepljen protiv želje za slavom ili očaja zbog potonuća. sve bih učinio da ih udaljim od sebe. da ne bi time izazvala moj pad. jer mu je otac kriminalac ili pijanac. Čak i pod pretpostavkom da je doživio brojne preokrete. dišpete. Poseban užitak mi je bio izazivati prepast kod odraslih. nego što je u njihovim zahtjevima bilo. hoće li se kome svidjeti. ne treba se čitatelj bojati da ću sad početi izlagati svoju biografiju. koji se ne miče nikamo dalje kuće. povikao: — Pijat je pun. — A ti počekaj da se ohladi! . prekriti se plahtom. Nitko to neće čitati. Kad bi majka stavila preda me jelo na stol. kakvim ga drugi vide. Perzej me uopće ne zanima. sumnjam da bih time išta rekao o sebi. ako uspijem. Sasvim mi je svejedno ima li to kakve književne vrijednosti ili ne. otac. školovao tamo. Ona bi. Odmalena sam volio praviti tzv. bez mojega znanja. jadna. majka. a ja tu sidim gladan! — A ko ti brani jist? — upitala bi u čudu ona.

Odiseja nitko u kući nije prepoznao. teško je hodala. »Ni o čemu se ništa sigurno ne može znati. Sad. Tako sam. pojačavajući ton kod svake iduće rečenice. Aristotelova »Metafizika« ili Hegelova »Fenomenologija duha« doimale su me se poput šifriranog teksta. Naravno da su te riječi kod nje izazvale zgražanje: — Šta to govoriš. često sam odatle uzimao i čitao pustolovne romane ili bajke. anđelima. pa ju je morao netko pratiti. držao sam se Pirona: možda jest. I to. a možda i nije. Možda je.« S bakom sam često odlazio u crkvu na mise. da je ona zapravo bezbožnica.« Ovu potonju riječ nisam poznavao. pa će ti se oladit! — To će dugo trajat. kad iz perspektive svojih sedamdeset godina razmišljam o tome. kad mi je otac rekao: »Ove knjige ne diraj i ne pokušavaj ih čitati.. rekao baki za vrijeme objeda. izjašnjavao: »Čini se. u nazočnosti cijele obitelji. kad nema načina da to saznam.« Ima li jačih dokaza da je ono kako mi doživljavamo stvari nepouzdano? Ako životinja uspijeva otkriti nešto što mi ni ne naslućujemo. Nisam odustao ni onda kad sam shvatio da je otac doista bio u pravu. upravo zato što vjeruje u Boga i ide u crkvu. A onda sam jednom. pa samim tim ni posve istinita. Otac je imao golemu biblioteku. Od toga pola njih su bile filozofske. O Bogu uopće nisam razmišljao. a u hladu se znojio. izmišljenim samo zato da ga ovakvi poput mene ne bi razumjeli. uporno tragajući dalje. jer sam gladan! — Jedi onda malo-pomalo! — Ni tako ne mogu. sve priče u Bogu. nesritni sinko! Okle ti samo takove ideje? . Ili jednostavno. Nego baka je bila stara.. da šok bude veći. otada pa nadalje samo sam filozofska djela uzimao i udubljivao se u njih. previše je vruće! — A onda puši. ali to me ni najmanje nije popravilo. sve što sam slušao i gledao doživljavao sam kao zbrku nesuvislih pokreta i radnji i uprazno izgovorenih riječi. jer ništa nećeš razumjeti!« Time mi je dao poticaj da napravim upravo obratno. svecima i čudima držao sam bajkama poput one o Pepeljugi ili Trnoružici.. kao da su napisane nekim čudnim jezikom. I to je tako bilo sve do jednog dana. nadahnut Pironom. A u crkvi mi je bilo beskrajno dosadno. Otada sam se stalno. došao do skeptika — i tu sam se odjednom našao kod kuće. Te poruke kao da su mi dolazile iz duše. Posebno su mi otvorili oči Pironovi tropi: »Demofonu je bilo zima na suncu. kad se vratio poslije dvadeset godina. prema Pirinovu naputku. I tako u nedogled. ali na filozofska djela nisam svraćao nikakvu pozornost. dok majka ne bi izgubila živce i sve s tanjura prosula u smeće. čini mi se da se već tada začela klica mojega kasnijeg svjetonazora — skepticizma.. Svako sigurno tvrđenje da je nešto ovakvo ili onakvo je dogmatizam. u njegovoj radnoj sobi čitav jedan zid prekrivala je stalaža s knjigama. Kad sam počeo ići u gimnaziju. nego samo njegov pas Argos. ali shvatio sam da je to neka vrsta sljepila uma. A što je od toga točno — uopće me se nije ticalo. Andron iz Arga uopće nije osjećao žeđ i proputovao je Libiju. a ja sam gladan. onda naša slika svijeta ne može biti cjelovita. kad bi me tko upitao za mišljenje o nečem.Ivo Brešan Gorgone — Ne mogu čekat. jer sam držao da me ona neće zanimati. Nisam to radio zato što sam bio vjernik. Naravno da sam zbog tih nepodopština često okusio batine. a da nije tražio ni gutljaj vode.

pa je zbog toga i svoju ženu katkad kinjio. A meni je ateizam bio isto toliko stran koliko i religija. šta sam tila reć! Ostavite se tih pizdarija i posvetite se tome šta je prid vama. »Religija kao iluzija sreće kojom čovjek nadoknađuje gubitak sreće u stvarnom životu! Opijum za narod!« — te su floskule stajale iza njegovih riječi. Jedna moja teta. Ili točnije.. Subotom i nedjeljom imali smo za stolom neobična gosta. ne. o čemu se ništa sigurno ne može znati... Jer. da je istina ono što se kome čini. bio ostvaren.. »za svaki slučaj«. nije imala nikakva smisla za apstraktno umovanje i držala je ovakve razgovore mlaćenjem prazne slame. — Čekaj. Ljudi vjeruju baš zato što ne znaju. štoviše. onda to postaje dogmom. Moja majka.« — Ma šta odeš s otim reć? Da sam ja bogohulnica zato šta virujem u Boga? — Ne zato šta viruješ. Nećeš ti više s menom u kuću Božju.Ivo Brešan Gorgone Ja sam joj tada izrecitirao izvorni Pironov tekst koji sam naučio napamet: — »Oni koji s uvjerenjem tvrde da Bog postoji primorani su upadati u bezbožnost. dogmatizam. A ako se velikom broju ljudi stvari jednako pričinjaju. što ako Njega ipak ima i ako će nakon smrti izići pred Njegovo lice? Očevo objašnjenje bilo mi je u prvi mah prihvatljivo. udala se još za Austro-Ugarske za inženjerijskog časnika. jer bi iz toga netko mogao otkriti tko se krije iza pseudonima Inoslav Vilović. bio je tolerantniji negoli mu je njegov položaj to dopuštao. Dakle. A i inače imena ništa neće reći o osobama koje ovdje spominjem. Ni- . A takav govor dolikuje bezbožnicima. čekaj! — uplete se otac. Inače. a o tome ništa ne znaš. Tek poslije sam uvidio da je to zato što se zasnivalo na marksizmu. — Znanje je jedno. znao sam ga često zateći kako sam u sobi moli Očenaš. iz rata je izišao kao partijac i bio prvi načelnik Odjela unutrašnjih poslova po oslobođenju grada. — O Antikriste jedan! — uzrujala se baka — Šta li će samo iz tebe postat kad porasteš? U paklu ćeš gorit zbog ovakovih riči. pa je ljutito reagirala. bit će pri morani kazati da je ili zloban ili slab. ako mu moj rukopis dođe u ruke. djelo bez svrhe i razloga. Ako govore da se On brine za sve stvari u svijetu. Najvažnije joj je bilo da svi za stolom uživaju u onome što je ona svojim rukama pripravila. Ali je uza sve to ipak bio po- tajni vjernik. očeva sestra. moj otac nije bio krut u svojem svjetonazoru. A ako govore da se brine samo za neke ili čak ni za što. a vjera drugo. Djed je pak samo šutio i zlobno se smijuljio. nego zato šta tvrdiš da On postoji. ta moja teta. iako mi se već tada u njemu nešto nije svidjelo. neću navoditi imena. Pravi autor »Perzeide« mora ostati anonimnim. To onako. — To znači da zavaravaju sami sebe. da bi cilj. inače praktična žena. dakle. Jer. uh. Tako se osjećaju sretnima i postižu duševni mir. Otac nije ni mogao ni smio misliti drukčije. pa tako i na postavci da Boga nema. kad bi se suočio sa stajalištima oprečnim svojima. time kažu i da je uzročnik svega zla. To im je neka vrsta nadoknade za nemoć razuma. i on se zasniva na čvrstom uvjerenju o nečem. Očeve rasprave s njim definitivno su me uvjerile da objektivna istina ne postoji. Njemu su išli na živce popovi i oni koji »ližu crkvene klupe«. bez dlake na jeziku: — Ajte k vragu vi i vira i.

A nekim narodima donijeli smo slobodu. Nizozemska. Vama. koja je to samo po imenu. pametan čovjek.. mogao toliko vremena služiti onakvom režimu kao što je bio Hitlerov? — Ti. naobražen.. Ma kako izgledalo čudno da bivši esesovac.. neki su i tražili da ih zaštitimo od britanskog imperijalizma.. Ne samo Njemačke nego i cijele civilizirane Europe. si- romaštva. Vratio nama Nijemcima dostojanstvo. to je doista za njega bilo najbolje rješenje. Nikoga mi nismo prvi napali. Od Weimarske Republike. — Da. U Jugoslaviji nitko o njemu ništa nije znao. bježi u jednu komunističku zemlju. — Hitler je sproveo istinsku socijalističku re voluciju. da. Ali najveći je paradoks u tome što je moj tetak. Riješio je problem nezaposlenosti. Sudete. umjesto na zapad ili u Argentinu.. stvorio je moćnu i bogatu državu. koja je bila u rasulu. Staljin je mnogobrojne naro de držao u ropstvu i namjeravao svoje prste pružiti na za pad. Danska. gdje je on postao članom Nacionalsocijalističke partije i SS hauptsturmfuhrerom. dobar.. Izradio mu je nove dokumente i zaposlio ga kao knjigovođu u Poljoprivrednoj zadruzi.. — O kakvom gaženju govoriš? Kakvom prisvajanju? Mi smo uzeli samo ono što nam je oduvijek pripadalo i bilo oduzeto: Danzig. inače čovjek natprosječne inteligencije. Pa Slovacima. vesele naravi i dobrodušan. . — Ma nemoj! Ni Sovjetski Savez? I to nakon što ste sklo pili s njim mirovni pakt.. A moj otac je. Proleterski internacionalizam bio je samo krinka za ru ske imperijalne ambicije. Osim toga. njih dvoje su se odselili u Njemačku.. dragi moj. na primjer..Ivo Brešan Gorgone jemca. dao je na raspolaganje njemačkome narodu. Tako čitatelj može zamisliti kako je za stolom nakon objeda tekao razgovor između jednog uvjerenog komunista i jednog još uvjerenijeg nacista. Pred sam slom Trećega Reicha vratili su se i potražili utočište u gradu u kojem su proveli najveći dio života. jer ga sve vrijeme rata nije bilo. pa se tako herr hauptsturmfuhrer utopio u sivoj masi činovnika i ostalih trudbenika socijalističkog rada. da su Francuska i Britanija nama navijestile rat. Svi su oni jedva čekali da im na tenkovima donesete slobodu. Kvisling i nobelovac Knut Hamsun. široke naobrazbe. Austriju. imao moć da spriječi svako kopkanje po njegovoj prošlosti. koridor prema Istočnoj Prusiji. s obzirom na dužnost koju je obnašao. točno je.. a ne mi njima. Češka. tako što je druge narode pregazio i prisvojio im te ritorije. — A Poljska? A Francuska? A bombardiranje Londona? Pa Belgija. Recimo. koji ni mrava ne bi zgazio. Sav golemi kapital. — Nikako mi ne ide u glavu — započeo bi moj otac — kako si ti. oni bi nas. — Zaboravljaš da su Poljaci prvi napali kod Danziga... do kraja života ostao odan svojoj Partiji i bio zadrti hitlerovac. ponašajući se kao država u državi. koji su u svojim rukama držali Židovi. Kad je počeo rat. — Ako hoćeš. Ukrajincima. nemaš pojma o čemu govoriš — odvra tio bi mu tetak. za razliku od ove vaše. m. a da nam nije dao povoda. Norveška.. Da ni smo mi napali njih. stabilizirao marku. i to je zapravo bila obrana od barbarstva. Hrvatima.. dali im vlastitu državu..

nije ni mogao stvari doživjeti drukčije. Prva faza prema be sklasnom društvu.Ivo Brešan Gorgone — Još će ispasti da je Hitler bio golub mira i vjesnik slo bode. Tako je izgledao svijet iz njihove vizure. biti ravnopravni s onima koji nisu? Nema nikakve sumnje da je svatko od njih vjerovao u ono što govori. imao pristojnu plaću. imate samo jednog kapitalista: državu. a dobivati prema svojim potreba ma. i jedino zlo kojemu je bio svjedokom. Moj je pak otac slušao bajke o besklasnom društvu. da bi se njemački narod sotonizirao. K tome još i nakljukan Goebelsovom propagandom. za vrijeme rata bila odvedena u takav jedan logor u Njemačku i radila u tvornici zrakoplova. koje nam donosi svijetlu budućnost. oteli ljudima ono što su stekli svojim mukotrpnim radom i učinili to državnom svojinom. Mi već sada gradi mo društvo. opet privilegirana i potlačena klasa. umjesto više. koja je nužna dok se ne razvlasti buržoazija. kako se to već počinje ostvarivati. kao supruga komunista i partizana. Treblinke. u kojem neće biti izrabljivanja. Svatko drži svoje viđenje svijeta istinitim. Svi će ljudi biti jednaki. Dachaua. A svi drugi gola sirotinja. a ono je zapravo samo projekcija njegove svijesti. Moja je majka doista. — Ne. jer više nisu mogli biti privilegirana klasa koja zgrće kapital na grbači njemač kih radnika. Partiju u čijim je ona rukama. uostalom. Kao kino-aparata u ekran. To ti. I radni logori. ionako nije moglo ništa kupiti. — Ti si naprosto slijep! — zaključi moj otac. godine. ti si slijep! — krene sad tetak u kontranapad. — Ti ništa ne razumiješ. a kamoli izvući i dovesti je sebi. A kad nestane buržoazije. jer će sva dobra biti zajednička. — Naivno si uletio u zamku jedne utopističke ideje. Tako sad. To je diktatura proletarijata. Kao što je Staljin već napravio s brojnim narodima. i ništa nije znao o Staljinovim gulazima. živio udobno. u kojoj će svi biti ravnoprav ni i živjeti u blagostanju. logori smrti izmišljotina su savezničke propagande. Dakle. Ili svoju laž u koju je vjerovao.. — Vidim.. Cijeli svijet postat će jedna zajednica. — Komunizam nije nikakva utopija. Židovi su sami napustili Njemačku. o Bleiburgu i Križnom putu. Nikakav zločin nije počinio niti je vidio da ga drugi čine. pa tako i države kao instrumenta vlasti. Moj je tetak bio na visokom položaju u Njemačkoj. nestat će i kla sne podjele. kojima se tada. Svatko je od njih imao svoju istinu. raseljavanju čitavih naroda po Sibiru. može potvrditi i tvoja žena. Ali tada se herr hauptsturmfuhrer nije usudio ni posjetiti je. pa je i njegov vidokrug bio ograničen. Tako je i inače u životu. koji smo gradili ravnopravnost. I naravno.. — Laž! Prokleta laž! Svi ti tzv. Uki nuli ste privatno vlasništvo. svatko će raditi pre ma svojim mogućnostima. 1944. bilo je savezničko bombardiranje. pa i sa svojim vlastitim. Samo joj je u nekoliko navrata poslao nešto maraka. — Dobro. Iako je šest milijuna Židova poslao u plinske komore Auschvvitza. uzmimo da će sve biti tako kako ti kažeš! Ali opet će se naći netko tko će reći: kako možemo mi. preko koje Sovjeti žele zavladati svijetom i ljude pretvoriti u nemisleće strojeve. Postojali su samo logori za ratne zarobljenike u kojima se postupalo po Ženevskoj konvenciji. radilo se o politici ili čemu drugom.. vidim. Pri čemu su optičke leće — osobno iskustvo i aprior- H . radio je u tehničkoj službi.

Ali tada se sjeti da će time ubiti i onaj plod koji nosi u sebi. A ako je netko ipak nađe. U Hi. nošen strujom sve više prema pučini. jer su ga zacijelo uvjerili da se ona podala drugome. . prema cijelom svojem rodu sad je osjećala neizrecivu mržnju. Moro ■*. Doista se ništa ni o čemu ne može pouzdano znati. Danki je bilo svejedno kamo će dospjeti. On bi je sigurno prezreo. iako je trpjela nesnosnu glad i žeđ. ne daj Bože. pa je odustala i ipak uzela nešto hrane i vode. sve. od srama mu ne bi mogla pogledati u oči. Jer ubrzo bi se saznalo tko je i odakle je i vratili bi je njezinima. — travanj 1941. Najviše od svega bojala se suočenja s Mihom. da se to dogodi! Tako bespomoćna i ostavljena. Piron je na onu Sokratovu »Znam samo to da ništa ne znam« replicirao: »A kako on može znati da ništa ne zna?« 3. pa čak i hoće li itko na nju naići. početku je more bilo mirno i čamac s Dankom plutao je na njemu. A ona bi radije umrla negoli srela se opet sa svojim ocem ili bilo s kim od Radovčića. Zato nije htjela ni jesti ni piti ono što joj je otac ostavio. Sve. dočekati kraj. sama u vodenoj pustoši. Zlarina. tiho je plakala i zazivala smrt da joj što prije dođe. Pa ni to da ne može. Žirja ili Prvića. samo. presjekavši u sebi sve veze s prijašnjim životom. ili će ovako. Pa čak ni iz okolnih otočkih mjesta. Srpanj 1921. molila je Boga da taj ne bude iz Kaprija.Ivo Brešan ni stav.

Pomirila se s tim da joj je smrt blizu. No ubrzo se vjetar stao pojačavati. A kad se napokon vrijeme smirilo i nebo razvedrilo. Ni 0 djetetu u sebi više se nije brinula. Dva dana i dvije noći je tako drhtala od hladnoće i vlage. sad lijevi. kao kopile nepoznata oca. pa je prestala čak i plakati. tako da je lupnula glavom o bočne daske i utonula u mrak. jer na krugu obzora oko nje nije bilo ni traga kakvom kopnu. svakako svijet koji ne poznaje nikoga iz njezina kraja. is pustila je sjedište. . Nije znala gdje se točno nalazi. možda čak stranci. donijeti izbavljenje. očito uvjereni da ih ona pozdravlja. s malim valovima. Morska pjena ju je kvasila. Talijani. valovi rasti i poigravati se s njim kao s orahovom ljuskom. kad se to dogodi. sad krmu. tako da se kaić pokrenuo i. Danka se brzo uspjela osušiti na žarkom ljetnjem suncu. Ali sad ju je počela moriti paklenska vrućina. mislila je. prislonjene na ogradu palube. prekrižila se i molitvom pre poručila Bogu. u kojem će. Znala je da su na njemu mahom gospoda.Ivo Brešan Gorgone Jednom je na dvjesto metara od nje prošao veliki putnički parobrod s dva dimnjaka i tri jarbola. Kao da su pukle sve nebeske brane i voda se u slapovima stala rušiti na nju. Ali putnici. Čamac je plesao po moru u sulu dom ritmu bez sklada. Potpuno je odustala od svake borbe za preživljavanje. počeo propuštati. pomišljala je. samo su joj veselo odmahivali i brod je uskoro nestao s vidika. Zato stane divlje mahati i zazivati upomoć. Vidjela je ljude i žene u građanskoj odjeći. Činilo joj se da se nije makla daleko od mjesta gdje ju je otac ostavio. da uopće ne dođe na svijet. a sitne kapi stalno joj ulazi le u nos i usta. legla na dno. Ali gunj ju je štitio samo kratko vrijeme. A tada je zapuha la bura. Ubrzo je promočio. tako da je na trenutke ostajala bez daha. Na kraju se brodić stao propinjati uvis 1 strmoglavljivati u udubinu između valova. Stoga se prepustila sudbini. pa se Danka nije mogla nikamo skloniti. pa se Danka morala čvrsto uhvatiti za sjedište da ne ispadne van. u kojem nitko ništa ne zna o njoj i njezinoj obitelji! To bi ipak bilo bolje nego da umre. kako joj se činilo. Unatoč tome što je objema rukama zagrlila dasku sjedišta. preostalo joj je jedino prekriti se gunjem koji su joj ostavili. kao da ga sami vragovi zibaju. Sklupčala se na dnu čamca. Kad bi je taj brod ponio negdje daleko odavde. tako da se opet morala pokrivati gunjem. koji će joj. Naizmjenično su mu podizali i spuštali sad pramac. Sunce joj je ispeklo kožu. sad desni bok. i ona je bila mokra do kože. A tada je jedan nagli zaokret odbaci snažno ustranu. Trećeg dana more se uzburkalo i počela je padati kiša. oslobodit će se svih muka. zaputio prema jugu. Danka je nekoliko puta zadobila udarce u prsa i leđa. koji je plovio prema sjeveru. možda je bolje za njega. koja se ubrzo pretvori u pljusak kakav nikad nije doživjela. Katkad bi se barka i okretala oko svoje osi. doživljavati samo nevolje. u jedan drugi svijet. Danka je očekivala da će se svakog trena pre vrnuti. lagano se njišući. Peti dan ponestale su joj sve zalihe hrane i vode. ne višim od pola metra. sklopivši oči i čekajući da joj dođe kraj. čini lo joj se da će se ugušiti. No nije od toga strahovala. jer bujica s neba nikako da prestane. Čamac nije imao potpalublja. Rodila bi dijete koje bi joj možda ispunilo život pokojim sretnim trenutkom. Počela je istiha.

sad te više ne bi bilo. Donijeli su je ravno u gradsku ambulantu. Ali nije mu promaklo i da je trudna.. doktor Sedmak...Ivo Brešan Gorgone Kad je ponovno došla sebi. ribar joj nakvasi usnice i dade da popije malo vode. samo malo pothranjena. — Fala Bogu da sam tako daleko otišla! — Daleko od čega? Zašto si pobjegla od kuće? — Ne znam. — Di sam ja ovo? — upita Danka. ne sićam se. curo? Cigova si? Danki je laknulo. Htjela je nešto reći. Nemojmo je ovako držat. Bila si ni živa ni mrtva.. Uskoro se Danka okrijepila toliko da se već mogla podići s ležaja.. ležala je na šljunkovitoj obali. govorio je nekako drukčije negoli ljudi iz njezina kraja. pa ne može micati njima.. Dan.. more ju je odnijelo daleko od Kaprija. mater. — A kako se zoveš? — Dan. a oko nje su stajali neki ljudi.. Nakon sat hoda ona ugleda grad. Ne mogu ti pomoći. po odjeći sudeći. al ne vidite ča je? Divojka je izgubila pomćenje. Dakle. smežurana lica i sjedokos. sve sam zaboravila. — Da se baranko to dogodilo! — Reci mi što te zadesilo? Kako si upala u ovu nevolju? — Nemojte me pitat. polože na nju Danku i ponesu je. Tu je smjestio i Danku te je podvrgnuo detaljnom pregledu. Odlučila je nikome ništa ne otkriti o sebi. ne- što manji od Šibenika. A priko briga je grod. — Nimam nikoga. i da će se brzo oporaviti.. ako mi ne kažeš. kad ni sama ne znam. zapazi da je otvorila oči i reče ostalima: — Judi. Oli nam ne želiš reć? — Ne sićam se višje. Zapazivši to. — Ja bih morao znati sve o tebi. curo. zaboravila sam. Oma ćemo te ponit tamo. Ponesimo je u grod likaru. — Ne more bit da ne znoš. teže je slao u Split. Liječnik je odmah vidio da je Danka izgladnjela i gotovo dehidrirala te zamoli bolničarku da iz obližnjeg restorana donese čitav lonac tople juhe. Jesi li soma pošla na more. Koje je ovo misto? — Grad Hvar na otoku Hvaru. A ona bi radije skočila u more i utopila se negoli to. Uto se oglasi drugi ribar: — Judi. A ti si u gradskoj ambu lanti. Našao joj je i ozljedu na glavi te zaključio da je od udarca dozi- . Sedmak hospitalizirao lakše bolesnike. rekli liječniku gdje su je našli i u kakvom stanju. ribari. jer bi je sasvim sigurno otpremili natrag na Kaprije. Ustanovio je da je posve zdrava. — Bura te đonila ovod u kaiću brez vesol i timuna. — Nisam ničigova — jedva razgovijetno promuca ona. — Nimam vam ča reć. Da si ostala u tom čamcu još koji sat. a onda je ostavili njemu na brizi. ali osjeti da su joj usta i jezik posve suhi. Oca. i gledali je. — Ovo se misto zove Vira.. Ribari naprave od dva vesla i jedra nosiljku. oli te niko tako ostavi? — Ne znam. Ja sam liječnik. živa je. — Kako ničigova? Moraš imat nikog svojeg. Evo je otvorila oči! — a onda se obrati njoj: — Ko si ti. Jedan od njih. a onda ponovi pitanje.. Liječnik joj tada reče: — Imala si sreću. Pri ambulanti je bio manji stacionar u kojem je dr..

ne činite to. Jedino što je mogao učiniti. nisi pobjegla.. No gradonačelnik. Ja se višje ne mo rem vratit tamo. za razliku od ovoga. doktor prava Vinko Novak. — Silova me niko u mraku. Dovoljno je da tvoju sliku objavimo u novinama za jedno s pozivom da nam se javi onaj tko te prepozna. curo! Ja nemam djece i živim sam sa ženom. moguće je da djevojka samo glumi gubitak pamćenja. — Sve ću vam reć. — Dakle. učini joj se previše da im na takav način vraća. A onda sam od srama pobigla iz mista u kaiću.... curo. nije posve povjerovao u amneziju. on ima bezbroj mogućnost da ustanovi identitet djevojke i vrati je njezinima. kome bi je mogao povjeriti. Nemojte me ni mrtvu slat natrag njima! Dr. visok i prosijede kose. jopet bi s menom učinili nešto ovakovo. Zato nam kaži punu istinu! — A ča će se dogodit otemu ki je to učini? — Bit će sudski gonjen za pokušaj ubojstva vlastita djete ta. nisi izgubila pamćenje? — Nisam. Zato ju je prestao dalje ispitivati. profinjenih crta lica i autoritativna držanja. Na dalja pitanja o mjestu iz kojega je stigla i o prezimenu njezine obitelji nije odgovarala ništa. Stoga se dosjeti kako će je izvući iz njezine ljušture. A tada se dosjeti rješenja kojim bi jednim potezom mogao skinuti s vrata dvije brige: — Znaš što. A taj netko mo gao je biti samo tvoj otac. bilo je da se obrati hvarskom gradonačelniku i njemu preda stvar u ruke. osobito s obzirom da je još i u drugom stanju. Najprije se bez riječi zagledao u Danku. pa je od srama pobjegla od kuće. Kako je dobro poznavao otočki mentalitet. — Ne. pomisli. Koliko god je Danka zamrzila oca i cijelu obitelj. — Ne. Bi li ti htjela stanovati kod nas i pomagati nam u kućanstvu? . Novak je odmah shvatio sve i stvorio sliku o cijeloj stvari: djevojke se obitelj odrekla i htjela je se riješiti prepustivši je ili smrti na moru ili nečijoj milosti. ne želiš nam reći odakle si i tko te ostavio u bar ci? — upita dr. odmah je naslutio što joj se dogodilo.. šjor.Ivo Brešan Gorgone vjela amneziju. ne. Sedmaku. ne sićam se. pa se opet ogradila zidom šutnje. A onda ju je i on počeo ispitivati tko je i odakle je. na što mu je Danka odgovarala isto što i dr. zacijelo s nekim s kim to nije željela. Oli. Stao ju je ponovno ispitivati da bi provjerio svoje pretpostavke. Novak. — Dakle. nama nije teško otkriti sve što nas zanima o tebi. Gradonačelnik Hvara. iz straha da je ne vrate kući. nije poznavao djevojke u gradu koja bi joj u tome bila ravna. došao je na Sedmakov poziv u stacionar da vidi djevojku i porazgovara s njom. ali ona mu je na sva pitanja uzvraćala: »Ne znam. Bio je to čovjek srednje dobi. fasciniran njezinom ljepotom. Sad mu je problem bio što će s njom. Ne bi me ni primili. iako ne u svim pojedinostima: djevojka je nevjenčana ostala u drugom stanju.. ka ča se Gospu moli. ako bi morali.« Nije imao ideje što će s njom kad se oporavi niti je to spadalo u njegov posao. Netko te morao odvući na pučinu i ostaviti na milost i nemilost moru. pa reče: — Znaš. Nisam mu vidila lice. Čeka ga teška zatvorska kazna. Kamo sriće da jesam! — Ostala si nevjenčana u drugom stanju. U čamcu bez vesala i kormila nisi se mogla ni odmaknuti od obale. — Molim vas. je li tako? — Je! — prizna pokunjeno Danka. tako vam Isukrsta! — prestraši se Danka.

. Danka se nakon oporavka preselila u dom Novakovih. završio je četiri razreda . nije ga bilo u katoličkom kalendaru. A ni škola mu nije bila draga. svojeg oca i njegovu braću. pa je dječak mogao nositi njihovo prezime. Zato nije stekao ni jednog prijatelja. otomani. Gospođa Lucija ju je uzalud nagovarala da se ne napreže. čistila prašinu. nego bismo te uzeli više kao kćer. Gradonačelnikova supruga. Prvo. pa čak i na Mihu. s garavom kosom. zdravog. porculansko posuđe. prionula kućnim poslovima: ribala je podove. objašnjavala joj je. čija je djevojka žrtva. A trudila se čak i govoriti književnim jezikom. čak i svojim dobročiniteljima. ipak ostati samo Moro. A umjesto Moro. ali ona se držala ponosno i nije ni jednom od njih poklanjala pozornosti.Ivo Brešan Gorgone Ne bi bila sluškinja. gospođa Lucija. rudlave crne kose. koji će ubuduće. Ali kad su htjeli dijete krstiti. pa ju je dirnulo ono što je djevojka doživjela. Imao je čak i njegovu narav. liberalnih načela kao i njezin muž. Mene i moje dite. djetetu se nije znalo prezime. A kad se malo privikla. šjor! Bog vas blagoslovi! Spasili ste me sramote i vratili u život. izvodili u šetnje i na prijeme. u tome nije vidjela nikakva zla. kuhala i prala suđe. zahvaljujući ugledu svojeg usvojitelja. Samo se divila onome što je vidjela oko sebe: stolovi od mahagonija. za Mora našli dadilju. Hodala je na visokim petama i ponašala se kao kakva kontesa. još važnije. da Danki ne bi palo ni na pamet obavljati ih. Ali doktor Novak i njegova žena elegantno su tome doskočili: pokćerili su Danku. Novakovi su sve više osjećali Danku kao pravu kćer. fotelje.. Moro je s godinama izrastao u stasita. A kad su joj počeli trudovi. Više ju je ogorčio primitivizam patrijarhalnih običaja. sve joj je to bilo nepoznato pa se bojala išta dirnuti. fala vam. Danki se u prvo vrijeme činilo da sanja. Bila je osjećajna žena. bio je prkosan. Bračni par Novak iz dana u dan uzimao je Danku kao člana obitelji. to bi moglo naškoditi njezinoj trudnoći. Izgubio se svaki trag onoj maloj priprostoj bodulici. a da nitko nije od nje to tražio. posve je zaboravila na Kaprije. na jedvite jade. činilo joj se da onim što radi premalo vraća tim ljudima za njihovu dobrotu. A drugo. Odmah je naumila dati mu ime Moro. Nije držala važnim kako je i zašto ostala u drugom stanju. Tako je nastao Mauricije Novak. pojavile su se teškoće. došao je s mora. nalik na svojeg pravog djeda Markiola. snažnog. u kalendaru je nađeno slično ime: Mauricije. od prve ju je primila s mnogo topline i ubrzo zavoljela. Na te riječi Danka uzme Novakovu ruku i stane je ljubiti govoreći: — Fala vam. koji je naučila od svojeg poočima i pomajke. Danka je rodila dječačića. ako bi netko samo posprdno pogledao njegovu majku ili njega. ukratko. pa joj se to činilo najprikladnijim. snažna momka. a Danka je malo-pomalo počela poprimati manire nove sredine. A i o tvom djetetu bismo se pobrinuli kad rodiš. župnik nije htio ni čuti za ime Moro. učinili su sve da joj porođaj protekne što lakše. pa je za one najteže poslove našao jednu seosku ženu. ginekologa iz Splita. Brojni hvarski mladići ludovali su za njom. sama je. nastojala što više ugoditi svojim domaćinima. Odijevali su je građanski. Danka je i dalje tajila odakle je i iz koje obitelji. tvrdoglav i uvijek spreman na fizički obračun. za majku i sve ostale. doktor Novak je čak pozvao jednog svojeg prijatelja. koji je dubokim i jakim glasom objavio svoj dolazak na ovaj svijet. Ali Danka je bila uporna.

Ali nikada nije imao prilike zateći je samu. nekadašnji autonomaš. Na otprilike dvadesetak metara iza nje išao je Moro. lutao je po gradu sam ili pak u Dankinu društvu. evo ti! S tim riječima Moro mu zada tako snažan udarac u bradu. nabreklih mišića. Novak morao odustati od prvotne namjere da ga pošalje u gimnaziju u Split.Ivo Brešan Gorgone osnovne. ali već je bio krupan i snažan. pojavila se Danka. no on je hitro skočio. raspolagao je golemim površinama obradive zemlje. tjelesnom snagom nije mu bio dorastao. više negoli da mu je prirodni djed. Kad je Danka. pa kad mu je ona odgovorila: »Jedna zvijer koju je bolje zaboraviti«. najveću moć imao je Marko Politeo. Naravno da je takvom čovjeku Danka odmah upala u oko. Novak bio najugledniji čovjek u Hvaru. Stoga je dr. Samo je jednom upitao Danku tko joj je pravi otac. jer je u njemu vidio jedino biće koje ga je. ne puštajući je dalje. uz majku. postavivši se sučelice njoj. na kojima se plesalo do zore. Ali baš u trenutku kad se trebao otisnuti i krenuti. Sadašnji položaj osiguravalo mu je bogatstvo. kupali se goli i opijali do besvijesti. besposličar i ženskar. Kao da je odlučio milom ili silom utjerati je u svoje stado. vraćala se s tržnice s kupljenim namirnicama. pilo šampanjac iz ženskih cipela i partnere za seks izvlačilo iz šešira. nesebično voljelo. gospođe Lucije ili neke njezine prijateljice. čija je obitelj u 19. Moru je tada uskipjelo. da je Raimondo izgubio ravnotežu i preko ruba rive ljosnuo u more. stoljeću vladala mjestom. a posebno on sam okusio slasti s njom. pograbio ga za prsa i rekao mu: — Budeš li ikad više pružio te svoje papke prema mojoj materi. ponovno se našao ispred nje. No Raimondu se samo činilo da je bez pratnje. blizu tridesetoj. Raimondo. Smišljao je načina kako bi i nju uključio u svoje bakanalije. ali je iz njegovih pokreta shvatio sve: Raimondo joj je rukom pokazivao jahtu. Novak je uložio dosta truda da dječaka u mnogočemu osobno pouči. Imao je tada šesnaest godina. tu su priređivali orgije. Danka ga je samo prezirno pogledala i htjela produžiti. cinično se smiješeći. Jahtom koju mu je otac kupio odlazio bi na krstarenja. Premda je Raimondo bio u zrelijoj dobi. zavrnut ću ti šiju. Moro nije mogao čuti što joj govori. Moro je došao do njega. No nije ostao ni potpuna neznalica. U tome se ništa nije promijenilo ni onda kad je saznao da su on i majka usvojeni. ignorirajući ga. očito je pozivajući da mu se pridruži. Najčešći cilj bili su im Pakleni otoci. Jednom se upravo spremao na izlet u tu svoju paklensku Arkadiju s nekoliko mladića i djevojaka. A Moro ga je slušao i pio svaku njegovu riječ. prestao se dalje zanimati. i čitavom flotom ribarskih brodova. Njegov sin. krenula na drugu stranu. A da bi to šta bolje upamtio. tako da je djelovao znatno starije. razbijao je dokolicu priređujući ekstravagantne zabave. dr. Kako se Moru nije mililo izučiti ni neki zanat. Zacijelo bi se I . Jahta mu je bila privezana uz hvarsku rivu i društvo se već ukrcalo. Danka se uvijek pojavljivala u društvu svojeg sina. Premda je dr. pokupivši sa sobom nekoliko sebi sličnih gotovana i djevojaka slobodna ponašanja. Raimondo pomisli da mu se pružila prilika na koju je tako dugo čekao i zaustavi Danku. dok narodnjaci nisu pobijedili na izborima. zapriječio joj put i stao joj nešto govoriti. Ovaj put je bila sama. koju je unajmljivao seljacima. Uz to se i onesvijestio te stao nepomično plutati na površini s licem okrenutim prema dolje.

Bio je u civilu i ponašao se vrlo uglađeno. nije je više oslovljavao kad bi je sreo niti joj se ikako pokušavao približiti. Što bi trepnuo okom. kad bi je sreo. Ali za divno čudo. Bez obzira na nove okolnosti. mladi Politeo mu je bio odvratan. s tim ili bez toga. država se rasprsla kao lubenica bačena na beton. koji je ubrzo zahvatio i Jugoslaviju. njihovu zaštitniku. Novaku je odmah stavljeno na znanje da nije više gradonačelnik. da ga njegovi pajdaši nisu izvukli. Nakon toga upravu u njemu preuredili su prema svojem modelu i na sve važnije položaje postavili svoje ljude. gospođa Ludja ga je molila da ne izlaže opasnostima i sebe i sve u kući. nećemo izbjeći onom što nas čeka. Premda je slutio da će prije ili kasnije i on doći na red. gotovo poltronski. Uostalom. njegovo mjesto zauzeo je Marko Politeo. uza sve to. ne samo Danki i njezinu sinu. Dugo će trebati proći. ne bi je ni pogledao. štoviše. U Europi je buknuo rat. Bez ijednog ispaljenog metka ili bilo kakva otpora oni su utren zaposjeli grad. što je praktički značilo da je prava vlast došla u njegove ruke i da svačiji život ovisi samo o njegovu hiru. čak četiri godine. Moru je tada bilo već dvadeset godina. Znao je kakav utjecaj imaju Politeovi i da će oni to kad-tad vratiti s kamatama. osobito onih za koje je znao da su demokrati i domoljubi. Novak nije mirovao. Raimondo je pak odjenuo crnu košulju i postao zapovjednikom mjesnog odreda fašista. ili upravo zbog toga. Dr. Prestao je priređivati orgije i sprovodio uhićenja svih koji su mu se ikad zamjerili. Novaka pokažu utemeljenim. Kad je dr. Otada pa nadalje Raimondo je Danku ostavljao na miru. Raimondo kao da je posve odustao od nje. Novak. mahom ribarima i težacima. Novak još uvijek gra- . No on bi joj na to odgovorio: — Kad ne bih činio barem toliko koliko mi moje godine dopuštaju. i preko svojih haesesovskih veza u Jelsi organizirao njihovo prebacivanje na kopno. on je i prestar da se ide hvatati u koštac s takvom silom. zabrinuo se. tako ni sad nije zarezivala talijanske časnike koji su joj se nabacivali. odobravao je Morov postupak. čak i ako je bila bez ikakve pratnje. koje je slao preko svojih kanala na kopno. zrelost joj je dodala malo samouvjerenosti. Vrijeme ništa nije oduzelo njezinoj ljepoti. da se bojazni dr. Očito je čekao neki svoj pravi trenutak. Saznao je da su neki momci. kad se začulo kucanje na vratima. Ali. Novak s konspirativnog sastanka vrlo utučen.Ivo Brešan Gorgone i ugušio. bio je čelnik HSS-a i poznat još od prije rata po svojim vatrenim govorima protiv Hitlera i Mussolinija. Osim toga. kretala se gradom uzdignute glave i kao nekada hvarske momke. Među takve spadao je i dr. koji su željeli poći u borbu. nego i njemu. koja i inače kod žena čini polovicu šarma. No Danka je slutila da se iza te njegove nezainteresiranosti skrivaju neke podmukle namjere. Novak čuo što se dogodilo. Jednog dana vratio se dr. govorila mu je. dr. uhićeni i strijeljani. kao da je dr. Upravo su se spremali objedovati. Gospođa Lucija je otvorila i svi su se stresli od iznenađenja: ugledali su Raimonda. Znao je da na Biokovu već djeluje partizanski odred koji Talijanima zadaje dosta muke. Tajno se sastajao s mladim ljudima. pa je postala još privlačnijom. U Hvaru se to nije osjetilo sve dok jednoga dana u luku nisu uplovili talijanski ratni brodovi s dva bataljuna vojske i četom fašista u crnim košuljama. u vlastitim bih očima izgledao bijedno. a Danka je punila trideset šest. Raimondo ga nije dirao. Silno prestrašena.

odrasla oso ba. ali Danka nije moja rođena kći. Ali imate pravo. nakloni se i započne: — Gospođice Danka! Smijem li vas zamoliti da budete moja životna suputnica? Pružit ću vam svu svoju ljubav.. ako odbije. Mi smo ga. pa i moja. Prilikom istrage spomenuli su i vaše ime. gospodine Politeo.. kako vidite. svi smo katolici.. a onda nastavi svečanim tonom — Gospodine doktore. pa su se na taj način htjeli izvući. Možda su mislili da će tako jeftinije proći. — To je ono što sam želio čuti. a onda prvi započne Raimondo: — Gospodine doktore! Bez obzira što smo nas dvojica bili politički protivnici. Bi . Priznali su da ste ih vi uputili tamo ka mo su krenuli. — Ne osporavam. Ali to pripada prošlosti. Novak. — Nikada nisam bio protiv toga da se sklapaju brakovi između pripadnika različitih nacija. — Moje su snage odavno potrošene da bih se uključivao u takve procese kao stvaranje novog europskog poretka. vidite. ali ne i ćud. bit ću tako slobodan da zaprosim ruku vaše kćeri Danke. ja sam spreman to zaboraviti. nedavno smo u Jelsi uhitili neke mlade ljude bez propusnice. Raimondo na to ustane. Zato je dužnost svakog talijanskog patriota. I zato. Sad su drukči ja vremena. sve dok mu lice nije pomodrjelo i poprimilo zvjerski izgled.„ ^ml . Zato mi ne bismo smjeli jedni drugima biti stranci. dr. koji počne rasti. Raimondo je jedan trenutak stajao zatečen. ne znajući što bi. Novak ga uljudno pozove da uđe.. a on neki ponizni molitelj. pa tako niste mogli biti ni moj politički protivnik ni istomišljenik. gospodine Politeo! — prekine ga dr. A i vas.. kad se radi o aktivnostima dru ge vrste. pa čak i vjera. Dugo je trajala šutnja. Vi se nikada niste bavili politi kom. ja sam vas uvijek cijenio kao čovjeka čvr stih moralnih načela. Premda je znao da je to vuk promijenio samo kožu..Ivo Brešan Gorgone donačelnik.. da se u to uključi. koji su pod sum njom da su se namjeravali pridružiti banditima na Biokovu. Ako ona prihva ća vašu ponudu. koja sama odlučuje o svojoj budućnosti. okrene se prema Danki. ponudi ga sjesti i počasti pićem. — Ne bih rekao. Ali ona će u njemu imati samo civilnu vlast. a vašem sinu omogućiti ško lovanje u Italiji. Izgleda da će Hvar pripasti Hrvatskoj. bezbrižan život u blagostanju. U tome ne bi trebalo biti nikakve zapreke. — Ni mrtva! — osine ga Danka prezirnim pogledom.. Hr vata.. pa će naše jedinice ostati da joj bu du oružana potpora. uvijek su vas zanimale druge stvari. počeli graditi. ukoči se kao da stoji pred samim Duceom. — Ja još uvijek ne shvaćam što od mene očekujete? — Ukratko ovo. ako vi pokažete dobru volju da gradite suživot s nama. U cijeloj Europi se stvara novi poredak. — Zacijelo su mislili da ja još uvijek imam nekadašnji ut jecaj. gospodine doktore. Koliko znam. — Čini se da nisu sasvim. Kao što je ne mogu ni natjerati. Moja žena i ja usvojili smo je kad je bila adolescentica. — Vi mi se gadite. Talijanima. na čelu s Duceom. — Griješite u jednoj stvari. A sad je. A najbolji oblik zajedništva je da se sklapaju mje šoviti brakovi. a onda mu se u očima pojavi bijes. ja se neću protiviti. — Ne znam koliko ste upućeni. — ovdje Raimondo na pravi stanku. Jer. — Čekajte. U Rimu se upravo vode pregovori o raz graničenju između predstavnika NDH i Kraljevine Italije.

osoba bez podrijetla i obitelji.. Otići ćete u Stari Grad. S tim riječima dovede ga do vrata.... Međutim. a nije se usuđivao natrag gore. pograbio veliki kuhinjski nož i bacio ga na njega. A sad požurite.. morat ćeš se sam snaći da bi došao do par tizana na Biokovu. onog koji je nju našao u moru. ja sam i prestar da bih se mogao hrvati s tim majmunima.. a onda ga pograbi za ovratnik. Moro. kod njih će biti na sigurnom. koja je dolutala ovamo tko zna odakle. rodila kopile kome se ne zna otac. Svaki list stavio je u posebnu omotnicu. otvori ih.. ako opet dirneš u moju mater. — A ako tog Kalinića ne bude...... Ne idite putem... ako su ga već uhitili? — Odatle do kopna nije daleko. odlazite. Ali Moro se na vrijeme sklonio. Zato samo promrmlja: »Platit ćete vi to meni!« i nestane. i on je promašio. Mene će snaći ono što bi me snaš lo i da se nije ovo dogodilo. šepuri se po ulicama kao kakva princeza. izvucite se kako znate iz Hva ra. — Da ti na pamet nije palo tako nešto! Tvoje nije da mene braniš. idite ti i majka do ribara Mikića. nije vidio nikoga u koga bi pucao. Očito su poruke bile kratke... jer nije znao što ga u zasjedi čeka. Raimondo izvuče pištolj i opali prema njemu. — Što će biti s vama. Glavarici ćeš predati ovo pismo. Čim se uspio opet podići. Ali nije uspio dalje sipati uvrede.. dida Vinko? — O meni se ne brini. On će te prebaciti na kopno. Tamo vas nitko neće tra žiti.. — A šta ću ja poslije toga? — Tebe čeka duži put.. Sve dok joj glava ne padne s ramena. — Iz ovih stopa.. Reci mu neka vas za ovu noć smjesti kod sebe. nož se zabio u kućna vrata. Samo dva i pol kilome tra. koji je sve vrijeme šutke pratio što se zbiva. A dalje. a zatim ga šutne nogom u stražnjicu tako snažno da se skotrljao niza stube. — Jednom sam ti rekao što će ti se dogoditi. nego da se boriš protiv ove nemani koja se sprema cijeli svijet progutati. Izbjegavaj prometnice. Ovaj je jedan trenutak stajao razmišljajući što će. Danju se skrivaj i kreći se samo po mraku. — Kad smjestim mamu. opali mu pljusku da mu se glava gotovo zarotirala.. Predat ćeš mu ovo drugo pismo.. U Sučuraju ćeš potražiti stolara Ivana Kalinića. potražite samostan franjevki. ti...Ivo Brešan Gorgone — A tako! — prosikće. Otići ćeš na istočni kraj otoka. odjednom skoči. oni će se svakog trena pojaviti.. Netom se Raimondo izgubio. čim svane zora. I takva drolja misli da joj nitko nije ravan. A onda. a onda to predao Moru. Osim toga. samo kozjim sta zama. . jedna nitko i ništa. dok još nije koprifuoko... vratit ću se da vas branim. jer je utren bio gotov. da sam ga ja to zamolio.... najprije na jedan... Ona će se pobrinuti o tvojoj majci. — Slušaj me dobro! — reče mu.. Zatim sjedne za stol i počne užurbano nešto pisati.. Uskoro će policijski sat.. — Ti se usuđuješ odbiti moju ruku. dr.. a onda na drugi list papira.. u Sučuraj. ni pola metra od Raimondove glave. Brže. Ovako snažan momak kao ti može to i preplivati. Kad dođete tamo.. Novak skoči sa sjedišta i stane uzbuđeno govoriti Danki i Moru: — Ne smijemo gubiti vrijeme! Ta životinja će se brzo vra titi s čitavim čoporom svojih trabanata i tada vam ni sam Bog neće pomoći.

pun gorčine i tuge. obavila ga mitološkim ozračjem. Ja imam drugu zadaću. a onda se obratila Moru: — Ne brini se. toliko su fantastični i daleko od svega stvarnog. dolazak u Kraljevstvo nebesko. potisne to u sebi i teška srca. Treptaj meduzina oka 2005. samostanska pravila ne dopuštaju. Ali ma koliko ljudska mašta bila neobuzdana u izmišljanju. Novaku za sva ona dobra koja nam je uči nio. Bog mu dao vječni pokoj. smežurana. pretvaranja vode u vino. da dovode u sumnju i njegovo postojanje. oružja koja su mu dali bogovi i nimfe.Ivo Brešan Ovo zadnje bilo je rečeno takvim tonom koji nije ostavljao mogućnost protivljenja. a onda su ljudi oko njega i njegovih djela isprepleli legende koje su ga učinile nadnaravnim? Zar nije i s Isusom tako? Nesumnjivo je postojao i propovijedao ono što je zabilježeno: ljubav. Tu su njih dvoje proveli noć ni ne pokušavajući zaspati. Bila je vidljivo potresena kad je čula kakva ga je sudbina zadesila. na žalost. mitološke nemani koje je svladavao. Odjenut ćemu je kao redovnicu. pa makar poslije toga objesili i njega. — Ne brinite se za mene. na koju me pokojnik obvezao. odjeknule kao melem za dušu. pa je masovna ekstaza napravila od Njega Božjeg sina. napusti s njom Hvar. od rođenja po Duhu Svetome. Novaka. oprezno su se izvukli iz kuće. Novak i njegova žena Lucija. Tijesnim ulicama. Bez teškoća su stigli do Staroga Grada i pronašli samostan. tvoja će majka biti sigurna kod nas. pročitala je najprije pismo dr. Danka i Moro došli su do Mikićeve kuće. prepunom robova i potlačenih naroda. A onda su te riječi u Rimskom Carstvu. — Neka te Bog prati na tvome putu! 4. Ispričali su starom ribaru što se dogodilo i predali mu doktorovu poruku. ali dobroćudna lica. uvijek u njezinoj osnovi leži neki istinski događaj ili osoba koji su je pokrenuli.) atkad mi se nameće pitanje: je li Perzej ikada živio? Svi njegovi podvizi. oživljavanja mrtvog Lazara pa do vlastita uskrsnuća. praštanje.. postarija žena. pozornost im je zaokupio prizor pred hvarskim Arsenalom. Mikić ih je odmah odveo u podrum. Ali sjeti se da se mora pobrinuti za majku. Novak ih je naprosto izgurao iz kuće. Glavarica. Ali. Uvela ih je u samostansko dvorište. Bili su to dr. tebe ne može mo primiti. Moro osjeti silan poriv da istog trena potraži Raimonda i golim ga rukama zadavi. Čim je svanulo. A Perzej? On je toliko izvan K . To je najmanje čime može mo uzvratiti dr. ali istog trena zastanu. podalje od rive. sinko. Tamo je skupina ljudi ukočeno stajala i nijemo gledala u dva obješena tijela na portalu Arsenala. (1955.. gdje je prostro dva gunja na podu da im posluže kao ležajevi. Dr. Moguće da je u dalekoj prošlosti — dalekoj ne samo u odnosu na nas nego i na stare Grke — živio netko tko se zvao Perzej i izvršio neke zbiljske podvige.

Al' Zeus se vatrenim munjama žestoko okomi na njih i oni ga pustiše odmah. a on ih je volio uvijek ko što bi rođenu kćerku i pravoga unuka svoga. u miru i slozi sa svima. te u njemu Danaju s Perzejem njezinim pronađe žive. a Danaja ne htjede bježat i osta u odajam' svojim. uz glad su podnosili oni. Kad nađe ga. zvjerske joj kljove iz usta . »Donijet ću!« reče mu Perzej i s majkom se udalji svojom. Perzej na Šerifu postane snažnim i hrabrim mladićem. u hramu je Zeusa skloni. dok jedno ne izvršiš djelo: glavu Gorgone Meduze ćeš morati donijeti meni«. Polidekt bješe mu ime. da Kiklopi ne spriječe njega. najmanjeg od njih pokrenuti jedva bi moglo i stotinu teglećih mazgi. I voda je unutra prodrla. to ionako za spjev. stalno se igrajuć njime. Zadavio on bi ga možda. a Hrizip će njemu ovako: »Polidekt zacijelo misli da živ mu se vratiti nećeš. Stog Zeusa moljaše silnog da brzo je pošalje Hadu. a časkom duboko zaranjahu. Al' Danaja tijelom je svojim zaštitila Perzeja malog i mlijekom iz grudi ga dojila. tvoja nek pamet te vodi«. Dohvate Perzeja. Hrizip od užasa šmugnu. Dugo je živio tako. al' bogovi uskoro drukčije njemu odrediše pute. Dakle. a Perzeja. U Tirintu vladaše tiranin. da njezin je ljubavnik čuva. ispriča sve mu.Ivo Brešan Gorgone bilo kojeg poznatog nam povijesnog razdoblja da je nemoguće razlučiti što je kod njega stvarno. Imaše tvrđavu čvrstu. no najteže Danaji bješe što otac je odbaci tako. u gusti šumarak se skloni. a ovaj ih oboje srdačno primi. Polidekt promijeni naum. časkom ga bacahu uvis. Polidekt naumi Šerif osvojit i Hrizipa prognat. nastojeć muku mu smanjit. a što plod mašte. u domu ih ugosti svome i udobnost svaku im dade. al' njemu se ispriječi Perzej. Bjeloruka Danaja s Perzejem življaše godine mnoge u palači Hrizipa kralja. Vidjev je. da poštedi prerane smrti. Gasteroheidi oni se zvahu. što Kiklopi snažni je za njeg' iz golemih kamenih blokova sazdaše. Međutim. Tada ih more donese do Šerifa. nastavimo! Kovčeg i u njemu Danaja s Perzejem plutaše morem. Danaju pusti i Perzeju lukavo prozbori ovo: »Znadem da obranu moćnu u samome Zeusu imaš. povede i povjeri njemu. golim ga rukama za grlo zgrabi i čvrsto ih stisne. kraj kojega ribar je Diktis uz obalu lovio ribe. nema nikakve važnosti. U jednu od njegovih mreža zaplete se kovčeg i Diktis na obalu njega izvuče. htijući rastrgat njegovo tijelo. Veliku studen i vlagu. Polidekt otprve usplamtje velikom strašću za njome i htjede je uzet. Uočiv da Perzeja štiti sam egidonoša s Olimpa. a zatim ga otvori hitro. koji se piše bez svrhe i razloga. a Polidekt odvrati njemu: »O tom ne želim govoriti. Vali ga golemi nošahu. u borbama služahu njemu. »Tko je Gorgona Meduza i gdje bih je mogao naći?« stane se Perzej zanimat. ni tebi ni gospođi majci. spremnim za najteže kušnje u koje ga sudbina baci. potom se u šumu zaputi tražiti Hrizipa mudrog i savjet zapitati u njega kako će doć do Meduze. Meduza stvorenje je opasno. smočila majku i dijete. Diktis ih bratu tad Hrizipu. stoga ti naudit neću. Šerifa kralju. Kiklope u boj povede i utren zaposjedne otok. vlastita sina. Al' ona će sužnjem mi ostat. otoka malog. Od valjanja kovčega oni zadobiše udarce mnoge.

Gdje li pak boravi sada. I eto. Ali kao da su i ovdje Grci bili vidoviti: ta je pojava bliža našem nego njihovu vremenu. a da to nije našao u sebi ili oko sebe. imamo iskustvo letenja. pretvoriti u silu jaču od sebe. za koju u prirodi nema potvrde. al' ipak. sav se život odvijao pod egidom Partije.. kao i s tolikim drugim nemanima. direktori. Nepostojeće? A tko nam jamči da na nekom dalekom planetu u svemiru nema i letećih slonova? Čovjek ne može doći na ideju o nečem. Meduza je smrtna. dakle. metalna krila. U to vrijeme. Na glavi joj. može li čovjek izmisliti nešto što ne postoji? Recimo letećeg slona! Znamo za krila. Sa sestrama dvjema se druži. A onda toj sili daje ime i oblik. To su bile njezine produžene ruke. poput krakova u hobotnice. Pogledom svojim u kamene kipove pretvara ljude i svakoga stvora. Nad onima koji nisu bili članovi ona je uspostavljala nadzor preko raznih organizacija. što oči ne obori odmah pred njome. predsjednici. . nego je izvadi iz nje. iz njih su se regrutirali partijski kadrovi. A opet. pa ga pokušava izvući van. I budeš li uspio u tome.« Perzej se zamisli malo. Obje su besmrtne one.. to nitko od živih ne znade. I služile su onim ambicioznima kao odskočna daska u karijeri. Prekinuo sam i zapitao se: iz kakvih je mračnih dubina ljudskog bića izronilo takvo čudovište kao Meduza? Zašto ju je netko izmislio? I uopće. očnjake grabežljive zvijeri. Bože. da lice joj vidjeti može. koji grade svijet daleke budućnosti u nekoj drugoj galaktici.. Možda ti bogovi pomognu domoć se njezine glave. I naravno. sile koje ih čine takvima. To sam spoznao već kao gimnazijalac. zapravo uvijek pišu o sadašnjosti. Svi su oni oličenje zla koje čovjek nosi u sebi.. Svako izmišljanje je postavljanje postojećeg u nepostojeće odnose. a slona smo vidjeli bezbroj puta. lepršaju ljutice zmije. srećemo ih svakodnevno oko sebe. Postoje ljudi s petrificiranim mislima. iz njegovih strahova i noćnih mora ili iz gorkog životnog iskustva. Meduza ima i neka svojstva ljudskog bića: žena je. U kamen će on se pretvorit. samo smo od stvarnih elemenata napravili konstrukciju. drži se savjeta ovog: Polidektu nemoj je nipošto skrivenu predat u torbi. I nije riječ o pretvaranju tijela u kamen. ne bi li tako ispao bolji. ili i jedan i drugi zajedno. Tako je i s Meduzom. pa mu je u mašti dao takav oblik. nakanivši zadaću ispunit svoju. metalna krila imade i nakazno lice. Eurijala i Stena se zovu. demonima i vragovima u raznim religijama. kao SSRN i Savez socijalističke omladine. umjesto kose. sekretari.. pedesetih godina. Pisci SF romana.. Meduza ima sve ono od čega ljudi stvarno strahuju: zmije otrovnice na glavi. Zato se na izbornim skupštinama tih udruga uvijek pazilo da na njihovu vrhu budu ljudi »od povjerenja«. No najzanimljivijom mi se čini njezina sposobnost okamenjivanja pogledom. a onda se zahvali starcu i oprosti s njime.Ivo Brešan Gorgone proviruju.. tijelo ionako ne čini čovjeka onim što jest. Sve je na njoj izišlo iz čovjeka. a mi ćemo slobodni biti. To ni kod jednog demonskog bića u drugim religijama ne nalazimo. animalni. Očito je i ovo alotrofska modifikacija nekog stvarnog zla koje čovjek poznaje iz iskustva.. antropomorfni. kako su ti Grci bili vidoviti! Predvidjeli su prije nekoliko tisuća godina da će upravo metalna krila sijati po svijetu užas i razaranja.

Da bismo stvar malo zamaskirali. uslijedi mala stanka. vlasnika ugostiteljskih radnji i nekih manjih tvornica. postigli smo i više nego što možemo očekivati. I tako će otkriti pravo lice ovih iz bora. riječju. da sudjeluju u predstavi i izložio im plan. Jedino što sam htio. kad bi nekim čudom i ušli u Komitet. U nju smo uvrstili kolege koji su bili odlični đaci. Možeš li zamisliti neki bolji cilj? — Mogu! — reče Zlatko. moraš munjevito skočiti i pročitati imena. Silvije! Obično. nije me se uopće ticao i posve mi je bilo svejedno kakav će biti i tko će biti na njegovu čelu. Vidjet ćemo što će oni.. nakon što bi predsjedavajući upitao: »Ima li kakav prijedlog?« netko. Možda će poneki slijepac iz mase i progledati. Što god naprave. a onda se javi netko od njih. A na izbornoj skupštini. došlo mi je da napravim »dišpet«. tko je za to bio zadužen. zapljeskao" i di gnuti ruke.. kao svaki put. nego momci koji se ponašaju po crti svojega osobnog uvjerenja.Ivo Brešan Gorgone Tako je bilo i s omladinskom organizacijom u gimnaziji. samo bi podigla ruke u znak slaganja. poduzetnika. I novi Komitet bi bio izabran. A meni vrag nije dao mira. — Da naš prijedlog prođe. sladak okus privilegiranosti mogao bi i njima okameniti mozgove. Zašto se ne bi ono prividno. nakon što predsjedavajući zatra ži prijedlog. djecu onih koji su se tada nazivali »reakcijom i razvlaštenom buržoazijom«. odmah im se to svidjelo. eto. . kad im se na trenutak ukaže sablast prave demokracije i stvari krenu smjerom koji oni nisu predvidjeli.. Ako se to dogodi. koji su bili posve apolitični. Kad bi istekao mandat starom rukovodstvu. Oni će sve učiniti da nas onemoguće. dodali smo nekolicinu iz radničke i seljačke sredine. Kako su bili mangupi puput mene. A iskreno rečeno. bilo je: vidjeti stravu na licima onih u radnom pred- sjedništvu. Rulja će misliti da to ide po uobičajenoj proceduri i. jer oni s vrha neće dopustiti da u njihove redove uđe netko čije misli slobodno lepršaju. Zato.. Osim toga. čim čuješ pitanje. nisam ni želio uspjeti. znajući da ona ionako ništa ne odlučuje. Jer. pred svim đacima i profesorima biralo bi se novo. kako su nam pokušavali prikazati? I da to ne budu samo slijepi poslušnici okamenjena mozga. — A onda? — upita Zlatko. samo na papiru. Savez socijalističke omladine. ali sinovi bivših trgovaca. Jednoglasno od svih. Zbog tih momaka. Ti trebaš njega preteći. po kriteriju podobnosti. Ali sam ga upozorio: — Pazi. učinilo zbiljskim: da imena doista dođu »odozdo. Uspio sam nagovoriti dva svoja prijatelja iz razreda. Naravno. neka se zovu Silvije i Zlatko. Tako smo dan uoči izborne konferencije i mi složili svoju listu kandidata. — To možeš slobodno objesiti mačku o rep. iz mase«. Znao sam da takav pokušaj nema izgleda za uspjeh. koja se dosađivala. u školi i izvan nje. bez ikakva nadzora. pomislih. bit će zabavno. Demokratski. dignuo bi se i pročitao imena. Lista budućih članova Školskog komiteta SSO sastavljala bi se prije izbora. Cijela stvar trebala je imati izgled demokratskog postupka i svatko je svakoga mogao predložiti. Inertna masa publike. — Što ćemo onda? — Ništa. Silvije je preuzeo zadaću da na izbornoj konferenciji predloži te momke. A ponajmanje mi je bilo stalo da ja u njemu igram neku ulogu. koji je bio pomalo idealist. u stvarnosti to se odvijalo prema unaprijed zamišljenom scenariju.

osjetivši da se stvari razvijaju mimo uobičajenog protokola. Mirnim glasom. upitao je: — Ima li možda još netko? Tek sada ustao je onaj njegov. Držeći se kao da sve teče normalno. Svi učenici su se skupili u svečanoj gimnazijskoj dvorani. No. upitao: »Ima li netko prijedlog?« Ali ovaj put nije ni završio rečenicu. Okomili su se na svoje kolege koji. Rankovića. Vlado je izišao za govornicu i pročitao referat o dvogodišnjem radu. najprije je predložio još četiri člana radne skupine. posjet Kumrovcu. među kojima se isticala »Tito — Partija — Omladina — Akcija«. sačuvavši prisebnost i mir. a profesori su zauzeli prvi red. digne nevoljko ruke. naravno. navodno. zamjenicu »mi« upotrebljava za neprijatelja. Ne sluteći da se tu zbiva nešto nepredviđeno. Sve je bilo spremno i ceremonijal je mogao započeti. nazovimo ga Vlado. osim manjeg broja komitetskih pripuza. postavljajući zadatke kao: »Koliko litara krvi klasnog neprijatelja treba da se popuni bazen dug 50. učenik starijeg razreda. Predsjednik Školskog komiteta. Počeli su se potiho između sebe dogovarati što će sad. i pročitao njihovu listu. Potom se prešlo na biranje raznih tijela: nadzorne. Nastupila je tišina. a posvuda uokolo vidjele su se parole. smišljena da ga se diskvalificira. Naravno. Vlado je. Prešlo se na izbor članova novog Komiteta.. Stol za radno predsjedništvo bio je prekriven crvenim pokrivačem i ukrašen cvijećem.. Kako je referat ipak trebao potrajati barem pola sata. Javilo se samo nekolicina. očito bojeći se više da ne izbije skandal negoli same diverzije koja je u rijeku. Kad je ta predigra bila gotova. izborne. sve je prepisao iz novina. cijela dvorana. Nakon toga uslijedila je diskusija. a na zidu iza njega visjela je golema Titova slika u maršalskoj odori. Odjednom. tako da ih je za stolom bilo petero. A profesoru zemljopisa se pak zamjeralo da o nekim kapitalističkim državama govori kao o zemljama »razvijene industrije i visokog standarda«. polaganje vijenaca na spomenploče palih boraca i još poneka sitnica. Počeli su budno pratiti što se događa. u tome ni jedna riječ nije bila njegova. svi učenici u dvorani. ostavimo se tih gluposti i dodirno do trenutka koji smo moja dva prijatelja i ja s nestrpljenjem očekivali. Zadovoljstvo mi je bilo pratiti kakva je pometnja i panika nastala među onima za stolom. I mahom citirao Kostelja. Posebno su prozvali profesora matematike zato što se sprdao s takvim za- htjevom. Stigao je i predstavnik Gradskog komiteta SSO-a. kojega je zadužio. Bakarića i druge tadašnje moćnike. što je. nekadašnjeg domobrana. koji je ujedno i predsjedavao konferencijom. No valja priznati da se Vlado dosta brzo snašao. verifikacijske komisije. samo da ta dosadna procedura što prije završi. kao da su se prenuli iz uspavanosti. reče: . Vlado se i dalje nije dao smesti. a »oni« za partizane. uglavnom aktivista Komiteta ili onih koji su se željeli u njega ugurati. da govoreći o NOB-u. bila laž. Pokraj stola postavljena je govornica. Ili su zamjerali profesorima da »ne unose dovoljno idejnosti u nastavu«. kao obično. ignoriraju rad SSO-a u školi. širok 20 i dubok 5 metara?« Ili profesora povijesti.Ivo Brešan Gorgone Na dan izborne konferencije nije bilo nastave. Sve što je o tome rekao moglo bi stati na stranicu notesa: sudjelovanje u Titovoj štafeti. kad Silvije skoči i zavikne: — Imam ja! — a onda pročita našu listu. Tita. on ga je proširio dugačkim pregledom političke situacije u svijetu.

koja je već izglasana. — Sranje! Zatakni je sebi u guzicu! — čuli su se prosvjed ni glasovi iz gomile. on započne. Ne preostaje drugo. dakle. Predstavnik Gradskog komiteta pozvao ga je ustranu i počeo mu nešto potiho objašnjavati. nasta vi. dobivši očito upute. A drugu ste dogovorili vi u Komitetu i pokušavate nam je nametnuti. prihvatili su i nekoliko onih na koje nisu računali. — Slažemo se! — zaviče sad već posve probuđena masa. rasporediti ih po abecednom redu i glasati. I na njoj su uzorni đaci. Nisu više znali što bi. po vladanju i učenju. mene nije zadovoljio. digne se samo nekoliko ruku. sad već odlučnim i ljutitim tonom: — S obzirom da se u redovima Omladinske organizacije pojavila frakcija. izabere za predsjednika. na ovom skupu. Oni će između sebe izabrati i predsjednika. I Vlado kao da je posve izgubio orijentaciju i prijašnju pribranost. Stotine ruku poleti uvis. Stoga sam ustao i rekao: — Ne dolazi u obzir da se liste miješaju. Isprati ih gromoglasan povik: »Doli prdonje uprazno!« i nekoliko stolaca poleti za njima. napustili dvoranu. Kad se masa na trenutak umiri.. — tu spomene moje ime — i da se već sada. proglašavam današnju izbornu konferenciju nevažećom.. u četvrtak. Na to su Vlado i svi njegovi. u očima mu se pojavila čak i iskrica straha. razlupavši se na stubištu. stane za govornicu i podigne obje ruke tražeći da ga se sasluša. obični članovi. — Tražim riječ! — poviče Zlatko i kad se sve umiri. koja je od ovog skupa napravila tržnicu. Iduća će se održati za tri dana. U radnom predsjedništvu nastalo je uznemireno komešanje i šaputanje... Pobjedu? Dobro sam znao da je ona kratkoga vijeka i da će se ubrzo premetnuti u nešto obratno. — Tko je za to da se glasuje hoće li se prihvatiti prva ili druga lista? — upitam. nego kandidate s obje pomiješati. Pokušao sam doći do riječi da iskažem svoje protivljenje. Onu prvu sasta vili smo mi. Na njoj su ma hom oni koji izbjegavaju nastavu zbog navodnih sastanaka i dobivaju ocjene koje nisu zaslužili. Ma koliko njegov prijedlog djelovao razumno i logično. čini se. Zlatko i ja otišli smo s velikom skupinom naših pristaša u obližnju gostionicu slaviti pobjedu. — Tko je za to da se prihvati prva lista? Opet isto.Ivo Brešan Gorgone — Imamo. Za to vrijeme mene je skupina učenika podigla na ramena i nosila po dvorani kličući: »Živija naš prvi pošteno izabrani predsjednik!« Tada Vlado. doda drug. A Silvije. Bio bi to polovičan uspjeh. — Ja predlažem da se prvoj listi. Jer ovim malim ustupkom oni bi sačuvali privid demokratičnosti i još bi ispali velikodušni. nikome iz vesele družine nije dopiralo do svi- . — Tako je! — prolomi se dvoranom. Ali to. U novi Komitet ulazi desetero s najvećim bro jem glasova. — A druga? Praćeno gromoglasnim »Ua!«. ona dolazi »odozdo«. zajedno s predstavnikom Gradskog komiteta. što bi bilo ravno porazu. dvije liste. Tek sada masa učenika kao da se posve razbudila i shvatila o čemu se radi. ali od silne vike: »Muči! Izabran si već! Tebe oćemo! Dosta je bilo ovog zajebavanja!« nisam u tome uspio.

koji je svoj život posvetio »našoj stvari«. Umjesto toga. duboko uvjeren da njegov sin ne može prijeći u neprijateljski tabor. nego je zastranio iz mladenačke pustopašnosti. nagovarali da učinim to što traže. predsjednici SSRN-a i Gradskog Saveza socijalističke omladine te niz drugih glavešina. Konferencija je započela. bit ću građanin drugog reda. Iz toga mi je postalo jasno da sada ne mogu računati ni na kakvu podršku. I svi prijatelji i znanci će me zbog toga uvažavati. Ili im. Kad sam odlučno porekao. kao njegova sina. za kojega sam znao da igra neku važnu ulogu u Partiji. Tamo su već sjedili Vlado. Da je on kojim slučajem živ. Ukratko. brat i ja živjeli smo samo od njezine bijedne obiteljske mirovine. bio bi sretan vidjeti te kako kročiš njegovim stopama. a možda drugo. A kad diplomiram. pojavili su se sekretar Općinskog komiteta Partije. bez ikakve perspektive. Ali što ako maska sraste s licem? S vremenom ti postane sve teže igrati dvostruku igru. pa počneš sam sebe uvjeravati da doista i misliš to što govoriš. moglo očekivati onakvo nedolično ponašanje. a u sebi ostati onaj koji je bio. Morat ću se ponašati kako Partija od mene traži. pa čak te predložiti i za prijem u Partiju. Našao sam se pred velikim iskušenjem. gledali su me sažaljivo i nisu mi se uopće obraćali. ostati uspravan. Kad me na kraju upitao što imam reći. Dva dana vagao sam mogućnosti koje su se preda mnom ukazale. kojima sam se dan prije povjerio. kako bi u vlastitim očima ostao čist. Naoko to se i ne čini bogzna kakvom nevoljom. Riječ je uzeo ovaj potonji. koji je tada već bio mrtav. i najprljavije poslove da bih preživio. Naglasio je kako je on bio prekaljeni komunist. ući ću u Partiju. sva vrata će mi biti otvorena. osiguran mi je posao. Ali zato ću sačuvati sebe. odgovorio sam mu: »Razmislit ću!« Time je razgovor bio završen. Što je od toga dvoga bolje? Možda prvo. opet je udario u sentimentalne žice: — Vidiš. reakcije. Stoga se najmanje od mene. prisiljen raditi sve. predsjednik Komiteta i jedan postariji čovjek. Kao gosti. A odbijem li. Ja sam samo šutio i slušao ga oborenih očiju. koji su mi prije dva dana klicali. a ne ono što mislim. Najprije mi je počeo govoriti o mojem ocu. ako se na idućoj konferenciji samokritički osvrneš na svoj istup. očito je pomišljao da me zaveo netko stariji iz redova tzv. priznaš da si pogriješio i kažeš kako je sve bila obična bezazlena šala. Mi smo spremni prijeći preko svega. Došao je četvrtak i dan nove izborne konferencije. Učinim li što traže. samo što je sada izostao referat. jer su se nadali da će se tako i oni izvući. nije bilo ni važno. sinko! Ja sam. Odmah sutradan pozvan sam u 10 sati ujutro na razgovor u Gradski komitet SSO-a. majka.Ivo Brešan Gorgone jesti. kao prijatelj i suborac tvojega oca. Upitao me je li me tko na to nagovorio. Moji kolege. Već sam pogled na tu grupu zaledio je sve u dvorani. No tada se sjetim i druge strane medalje. opijenima ovim trenutnim uspjehom. govorio je onaj skeptik u meni. Čak su me Silvije i Zlatko. Sav uvodni dio tekao je kao i prvi put. bez čega ne bih mogao ni pomišljati na studij. Došao sam točno na vrijeme. čovjek uvijek može navući masku na lice. Stoga te u njegovo ime pozivam da popraviš ovu štetu koju si nam i ne znajući nanio. Vlado je odmah otvorio diskusi- . unatoč vihoru koji me pokušao saviti. govoriti ono što se od mene očekuje. dobiti nakon mature stipendiju i studentski dom u Zagrebu. mozak ti se okameni.

BS. noseći Meduzinu glavu u torbi. svi su oborili oči od nelagode. Sad. . a da još uvijek nisam odlučio što ću reći. teško je reći. a ja sam navrijeme odvratio oči. maoizam. Bio sam sav ispunjen ponosom što se nisam dao slomiti. Prema mitologiji. čak ni blagog pljeska. današnji Perzeji nisu poput ovoga mitološkog. Fašizam. Tada me to nije nimalo zabrinulo. A ne smije se smetnuti s uma da Meduza ima i dvije besmrtne sestre. I ja započnem: — U Statutu SSO-a stoji: svi su članovi ravnopravni i svatko ima pravo birati i biti biran. Samo jednu stvar povlačim: svoj izbor za predsjednika. uvijek dolaze u iskušenje da je i sami pogledaju te tako sebi ukrute mozak. i praviti mi smetnje gdje god budem zatražio neko svoje pravo. o tome drugom prilikom. Stenu i Eurijalu. Vlado je ponovno izišao za govornicu i kao da se ništa osobito nije dogodilo. Čitavu minutu stajao sam pogleda uperena u prazno i ne govoreći ništa. Prema tome. Ima li prijedlog za čla nove novog Školskog komiteta SSO-a? Na kraju je završilo onako kako su on i njegova grupa otpočetka zamislili. Ali uz ono što sam osjećao. Idućeg dana saznao sam da smo Silvije. doduše. isključeni iz SSO-a pod optužbom da smo frakcionaši. Znao sam. Ne želim se prihvatiti te dužnosti. Otišao sam s govornice u najvećoj tišini. Naoko se čini da i jest tako. Odluke koje su donese ne na prvoj konferenciji izraz su volje goleme većine član stva. U dvorani je vladala tišina da se i disanje moglo čuti. malo trepnula kapcima. shvaćam da sam u tim trenucima dvojbe izbjegao Meduzin pogled. Zapazio sam da me nitko ne gleda. To što ju je proglasio nevažećom jedan jedini čovjek. Sve osta lo što je tada izglasano držim da je i dalje na snazi i ne pri znajem ništa što će se sada odlučiti. ona bi trebala biti smrtna. rekao: — Savez socijalističke omladine kročit će svojim putem. Stoga ostajem kod svega što sam zadnji put rekao. vjerska zatucanost — sve je to njezin porod. koje ću kao rep vući za sobom. ideologije se rađaju i umiru. da će mi ova kvalifikacija ući u karakteristike. ni rukovodioci ni moji kolege. s još nekolicinom koja je onda bila najglasnija. jer je pokrenuto samo zato da bi se volja nekolici ne nametnula svima ostalima. Gorgona Meduza — barem kako je ja vidim dok pišem ovaj spjev — to je svaka ideologija koja zaluđuje mase i u njihove okamenjene mozgove urezuje dogme po kojima imaju misliti. Nema tu: možda ovo. A tada se odjednom povuče onaj skeptik u meni. ni to mi nije bilo važno. Izišao sam za govornicu. a možda i ono! Postoje trenuci kad je samo jedan put pravi. Zlatko i ja. Zato nastavljamo s dnevnim redom. kad razmišljam o svemu. ona je bila potpuno legalna. sva je dvorana dignula ruke kad je ponovno pročitana njihova lista.Ivo Brešan Gorgone ju o onome što se na prošlom skupu dogodilo i pozvao mene da obrazložim svoj postupak. Ovaj put nije bilo nikakvih ovacija. na žalost. Što bi one mogle biti. grubi je čin krše nja Statuta i demokratskog načela. Jer. boljševizam. Ili od srama. Ovo danas je za mene nevažeće. Ona je zaškiljila na mene. Ali. nacizam. bez obzira koliko ga pojedinci pokušavali s njega skrenuti.

kako mu je dr. — A stolar Ivan Kalinić. Potražit će partizane na Biokovu. Stoga se pitao: kakva je to neman. ali kako nije znao što oni zapravo hoće. Novak ne bi ga slao boriti se dalje od Hvara. Novak je o njoj govorio sve najgore. dr. četnike. u politiku ga nikada nije uvlačio niti ga je o njoj informirao. kod koga bi se mogao o tome raspitati. odavno je odlučio da ga se to ne tiče. R astavši se s majkom. Poljica. Uskoro ugleda seljaka koji se iz polja vraćao s natovarenim magarcem i priđe mu: — Barba. pridružit će im se i izvršavati sve što oni zatraže od njega. Miranda Goga Travanj-svibanj. dr. pa tek onda nastavio put. ima li kod vas puno Talijana? — Ima samo pet karabinjeri u zgradi Misnog poglavorstva. . sačekati ga negdje u mraku i zaklati kao pile. Na kraju zaključi: što god to bilo. a od drugih je o njima slušao i pohvale i pokude. Zaputio se na istok prema Sučuraju. ništa mu nitko od njih nije značio. rodi. očito je držao grehotom u tu smrdljivu kloaku uvlačiti jednu čistu mladu dušu. tako da se nekoliko dana može prehraniti. Rusi.. sačekao bi da se smrači. Novak brinuo za njegovu edukaciju. zaobilazio je držeći se što dalje od njih. Osim toga. Za jedan dan i dvije noći stigao je nadomak Sučuraju. fašiste.. Čekao je skriven u guštari da naiđe neki mještanin. Eno mu kuća na kraju mista. Izbjegavao je cestu koja vodi sredinom otoka i kretao se uglavnom kozjim stazama ili bespućem. ustaše. Moro je doduše čuo za nekakve komuniste. 1941. Koliko god se dr. Amerikanci. Moro se neprimjetno izvuče iz Staroga Grada. čak na Biokovo. radi li još? — Je.. Ili su to možda svi Talijani? Ni to mu se ne učini vjerojatnim: vojska ko vojska. učinit će ono što ga je prije smrti zamolio čovjek kojeg je držao djedom i najviše volio poslije svoje majke.. nije imao ja- sne predodžbe što bi uopće mislio pod pojmom domovine. najčešće kroz borove šumarke. ona s teracom.. Putem je razmišljao o zadnjim riječima svojega dobrotvora i pokušavao dokučiti njihov smisao. Časne su mu dale torbu punu sira i kruha. protiv koje se treba boriti »sve dok joj glava ne padne s ramena«? Sam Raimondo ne može biti nikako.Gorgone S. Englezi. presitan je da bi bio toliko opasan. Iako bi Moro rado da je on. ali posve svejedno mu je bilo tko će pobijediti.. Nijemci. Novak savjetovao. Znao je da je rat u Europi. Gdinj i Bogomolje. A ljudi tu na Hvaru? Malo je koga cijenio da bi zbog njega bio spreman išta žrtvovati. I domoljublje mu je bilo strano. naciste. Manja naselja. Nije htio odmah ući u mjesto dok ne vidi vreba li tamo na njega kakva opasnost. Francuzi. imao je silnu potrebu sakriti se u gradu. Kad bi naišao na goli krševiti teren. ni bolja ni gora od one jugoslavenske. Bivša država svakako nije to.

Moro ode do zgrade koju mu je pokazao i pokuca na vratima. ako bi ih slučajno presreo talijanski borbeni čamac. očito je navikao da ljudi s kojima ilegalno radi svako malo pogibaju. Lakši i vještiji. — a tada po viče unutra: — Pope. U njemu se očito nešto kuhalo. išče te niki mladić. proćelave glave. Kalinić je to začudo vrlo mirno primio. Mate je to radio brzo poput divokoze. iznad koje je stajao kotao. a onda mu reče: — Noćas ćeš priko s mojim Motom. Tek sad iza jedne stijene iskrsne čovjek u mehaničarskom kombinezonu. prolazite! Taj razgovor je bio zapravo lozinka. — Ko ste vi? — Pastiri. tako da su se morali verati. na licu mu se odmah vidjelo da mu je sve jasno. Negdje oko tri iza ponoći otisnuli su se od rive i stali veslati što je moguće tiše. — Nišom. a Moro se zaputi smjerom koji je partizan pokazao. osrima. Bez riječi je uveo Mora u kuću. usječenu duboko u stijeni. Nakon nekog vremena začuju odnekud glas. Jo sam Mote Kalinić.Ivo Brešan Gorgone Zahvalivši starcu. u izno- . s crvenom zvijezdom na kačketu. — Ala. nisu naišli ni na koga i za dva sata. — Naše ovce pasu i kamen... Ovod nima trave. često se pomažući i rukama. koji su se utaborili pred ulazom u omanju pećinu. Moro i Mate pripremili su barku na vesla. Namjeravali su se praviti da idu na svoj uobičajeni noćni posao. srećom. i upita Mora što mu treba. Već nakon pola sata uspona dođe do ruba udoline i ugleda dolje skupinu od dvadesetak ljudi. krećući se polako prema kopnu. do Mora dopre omamljujući miris koji ga podsjeti da je prilično izgladnio. Uskoro se na vratima pojavi visok i mršav čovjek. Kad je pao mrak. okupivši se oko vatre. vazmi ovo. on zno put. Krenut ćete pri svanuća. Novaka. Od platna za jedra napravili su šatore i posjedali pokraj njih. Otvori mu mlad čovjek njegovih godina. Već je trideset i dvo je tako preveja. a onda se obojica zapute u biokovsku vrlet. njegov sin. stigli su do jedne uvale u blizini Zaostroga. On im dade znak rukom da mogu produžiti. upra- vo kad je počelo svitati. samo ka men. Tu mu preda jedan revolver iz Prvoga svjetskog rata i objasni mu kako se njime rukuje. oboružan puškom i pištoljem za pojasom. No. ali nisu vidjeli onoga tko ga izgovara: — Stoj! — Stali smo! — odvrati Mate i obojica se zaustave. napunili su je ribarskim mrežama i ostalim priborom za ribolov: lampionom. tu se oprosti s Morom i krene natrag niz planinu. pa je Moro jedva dolazio do daha u nastojanju da ne zaostane. Ljudi su bili raznoliko odjeveni. I zlu ne tribalo. No mladi Kalinić nije kanio dalje.. obješen o metalni tronožac. kojom su se kanili prebaciti. Kalinić ga na brzinu pročita. ovaj mu samo preda pismo doktora Novaka. posjeo ga za stol i stavio preda nj tanjur pečene hobotnice s blitvom i bocu vina. Čekao je šutke da Moro dovrši večeru. Umjesto odgovora. A onda će te Mote od vest do naših na Biokovu. Tu mladi Kalinić zaveže čamac uz obalu. samo nešto niži i svijetle kose. — Jesi li ti Ivan Kalinić? — upita ga Moro. tako da do zore budete tamo. Staza je bila strma i kamenita. Kad mu je Moro rekao kakva je sudbina zatekla dr. — Na krivo ih misto vodite.. parangalom i ješkom. Da bi se zamaskirali. Vodimo ovce na pašu.

odjekivalo mu je u ušima. »Nije tvoje da mene braniš. Sve je govorilo da je on vođa cijele skupine. a na nogama su imali tzv. zacijelo također ratni plijen. A saznao je i niz drugih pojedinosti: da ovakvih skupina. Novaka i njegove žene. naučit ću kod vas. Jedino ne znam kako stojiš s oružjem. Pod njima Moro nađe dosta prostrtog sijena. — Nažalost. dugo nije mogao zaspati. A Kalinić me poslao vama. bija je veliki čovik i ro doljub. s jedne i druge strane Biokova. dobro doša. Kad se Moro stao spuštati. Puške su im bile složene nadohvat ruke u dva kupa. gumaše. A one neće bit male. i ko te posla ovamo? — Meni je djed dr. Dali su jednu i Moru i pozvali ga da im se pridruži. nego u samom Raimondu. Ono što ne znam. — Nisam to mislija — dobroćudno će vođa — nego znaš li pucat. uputio me da odem u Sučuraj i obratim se Kaliniću. raspoređenih od Brela do Zaostroga. — Imam ovo! — pokaže Moro zastarjeli pištolj koji mu je dao Kalinić. Iz razgovora koji se vodio. Šteta tvog dide. Zato se spremaju odmah sutra u zoru povući s Biokova. Osim toga. Tu su već bile smještene tri mazge. Vinko Novak iz Hvara. A onda se opet sjeti zadnjeg razgovor s njim. Vidim da si jak. a njega pošalju da prenoći u pećini. a ja sam tvoj zapovjednik. očito je veće zlo vidio u toj nemani. Moro se potom upoznao s ostalima. Približivši se Moru. dr.Ivo Brešan Gorgone šene džempere i sakoe. kakav bija da bija. Odatle će preko prijevoja na Dinari u Bosnu. Kad se smračilo. ali pokazali su mi kako se to radi. nego da se boriš protiv ove nemani koja se sprema cijeli svijet progutati«. Na sebi je imao vojničku bluzu. na nogama čizme. gdje će ući u sastav Dalmatinske brigade. Sve su to bili ljudi iz okolnih sela. i te kako išlo u tek. nije htio ni bježati s njim. Imaš me u svemu slušat. hlače su zavukli u debele vunene čarape. to znači da ćeš moć podnit teškoće koje nas čekaju. što je njemu. obješenih na portal hvarskoga Arsenala. pa nam je i ovaj tvoj pištolj. a preko prsa obješen automat. pa sad svi očekuju da će Talijani u velikom broju krenuti u raščišćavanje terena. vođa i cijela skupina prasne u smijeh. niti mu dopustiti da ostane i da ga štiti. partizani se povuku u šatore. Ako su te on i Kalinić preporučili. Spremili su krumpir sa zeljem i isjeckanim mesom. onda ti i ja virujem. odmah ga zapita: — Ko si ti. Novak ne bi izdržao ovaj put do Biokova i ugrozio bi ne samo sebe nego i njega. a opet. Jasno mu je bilo zašto: onako nemoćan. Iako umoran. Malo-pomalo počelo mu m . Stalno mu je pred očima lebdjela slika dr. nakon onako napornog pentranja. A moreš me zvat kapetan Bozo. Zato sam tu. Moro shvati da je skupina jučer kod Zaostroga digla u zrak talijansko skladište eksploziva. skinuli su kotao s vatre. očito talijansku. momče. iz skupine se izdvoji i krene mu ususret čovjek srednjih godina. stasit i plečat. okupili se oko njega te stali grabiti hranu praznim limenkama. ima na planini nekoliko i da se sve one trebaju za pet dana pridružiti splitskom odredu kraj sela Ugljane u blizini Sinja. pa ga skupi i od njega priredi sebi ležaj. Ugledavši ga. nemamo dovoljno pušaka. Odsad pa nada lje si vojnik narodne vojske. Starac je znao kakva ga sudbina čeka. A isto bi se dogodilo i da je prihvatio Morovu ponudu. Prije nego što su ga objesili. a da ne ubiješ sebe? — Još nisam pokušao. Kako je jelo već bilo zgotovljeno. — Znam obojicu.

kad su se našli u blizini sela Cista Provo. zastanu u podnožju nekog brijega. umalo su upali u zamku. kruha i jaja. i zatim u velikom luku zaobići selo. pred najbližom od njih. samo je nekoliko njih imalo lovačke. zaštitio ih je zid. I da stvar bude gora. No upravo kad su htjeli krenuti. nego se povući tako da ih stražar ne uoči. Većina ih je nosila puške otete od Talijana. tu se odmorili. nosili crne košulje i značku u obliku sjekire omotane prućem. Tek u zoru. Nakon napornog noćnog marša. Srećom. Moro ugleda među Talijanima jednoga u crnoj košulji sa srebrenim liktorskim znakom na prsima. nisu mogli odrediti gdje se točno nalaze i što je pred njima. založili ono što su imali i malko se okrijepili snom. na trenutak mu se učini da taj i jeste baš Raimondo glavom. nego i hvarski Talijani. Bozo se odmah snađe. Petog dana. pa nije pogodio nikoga. u koloni po jedan. ne pitajući nikoga ništa. kad je svanulo. Tu bi onda malo više odspavali u udobnim krevetima. No na svu sreću. onaj fašist izda na talijanskom neku zapovijed i odmah automatom stane sipati rafale po njima. blaži i obrastao raslinjem. odakle su očekivali opasnost. Kako jedna mala skupina može toliko njih držati u strahu? Zacijelo postoji sila koja joj daje takvu moć. bez mjesečine. Zaslijepljen time. i oni su pred njima bili manji od makova zrna. a katkad zaklali i ispekli im janje. Seljaci su ih rado ugošćavali. zaputili su se prema sjeverozapadu. pa ih zato ovaj nije čuo. Obuzme ga silna mržnja. davali im mlijeka. A onda će i Raimondo doći na red. izvadivši pištolj iz džepa. komešali su se talijanski vojnici. prve seoske kuće. Bozo naredi da svi zalegnu između grmlja. Sto ih bude manje. Bozo naredi paljbu. To mu je bio putokaz. pa čak i talijanski vojnici. I kretali su se pretežno noću.Ivo Brešan Gorgone je svitati: od Raimonda i onih oko njega strepili su ne samo Hrvati. Svi su bili goli do pojasa i polijevali se hladnom vodom iz kablova. Sutradan je kapetan Bozo već u zoru naredio pokret. i ležernim korakom zaputi se prema njemu. Ali to nije ostalo nezapaženo. najprije bi izvidjeli ima li kakve opasnosti. iza kojega su se skutrili. A tada se sjeti: Raimondo i njegovi nazivali su sebe fašistima. a onda ušli. munjevito poleti za Morom i povuče ga natrag. kakav je nosio i Raimondo. na uzvisinu pokraj ceste. u tome je smisao starčeve poruke. No najvrednije od svega bio je mitraljez tipa »maksim«. to će i ta sila biti slabija. ako bi naišli na neko selo. namjeravajući tu predaniti. Sve što su imali. iziđe iz svojeg zaklona. Kad su sišli u dolinu. koji su natovarili na jednu od mazgi. Danju bi se zaustavili u nekoj zaklonici. Ili. partizani su natovarili na mazge i krenuli niz planinu prema zagori. očito su upravo ustali. Odlučili su ne izazivati vraga. stražara su postavili podalje od njihove rute. a kapetan Bozo i njegov zamjenik Matko išli su ispred svih kao prethodnica. Iako u prvi mah zatečen. zapaze s druge strane suhozida. ni pedeset metara daleko. Teren je s te strane Biokova bio manje krševit. Svakoga tko se tako odijeva i nosi taj znak treba uništavati bez milosti. Kako je mrak bio potpun. držeći se koliko je moguće šumovitih i brdovitih predjela. vukući za sobom mazge. a onda se stane s njima potiho dogovarati. Čim je shvatio gdje se nalaze. Vidjevši da je sad vrag odnio šalu i da mu nema kamo nego stupiti u borbu. Najprije on osob- . pa im je i put bio lakši.

Tek tu Bozo dopusti predah. — Sinko. Ne znam šta ću s tobom. a onda njegovi ljudi ispale nekoliko plotuna po bespomoćnim Talijanima. koje im je bilo cilj. kapetane — uzvrati mu Moro snuždeno. nama ne tribaju takvi kojima mrak pada na oči. — Kako se to moglo dogodit? — upita Bozo. pjevajući i plešući sa seoskim djevojkama. već i strijeljani. — Ne znam šta bi reka — odvrati Luketić. i donio vijest koja će ih ozbiljno zabrinuti: svih dvjesto iz Splitskog odreda uhićeni su. jer su se ubrzo pojavili neki na prozorima i uzvratili vatru. kao sekretar Partijske ćelije. Ali veselje će im ubrzo zapeti u grlu. Da se ni smo navrime snašli. Pomišljao je da bi u blizini moglo biti još Talijana i da će ih onaj odbjegli stražar uskoro dovesti. Tu su. nastojeći se što više udaljiti od Ciste Provo. Ja sam samo vidio obješene njih dvoje i nisam mislio na to što bi se moglo dalje dogodi ti. shvatio je da se mora što prije izgubiti odatle. Mario Luketić. ne shvaćajući što se događa. Talijani su zatvo- . Velikom brzinom partizani natovare mazge. bilo ih je oko tridesetak. našli druge partizane. A dotle ideš s nama ka zarobljenik. Daj ovamo taj pištolj! Nije bilo druge.. još nije stigao. zaobišavši Cistu Provo. postavili straže i vrijeme provodili uglavnom u krčmi. štoviše. Nije htio provjeravati jesu li svi u kući mrtvi. Vidulić je naša vezu priko koje je nabavija propusnice za svakog od nas. — Ne znam što me spopalo. čim je počeo okršaj. Onaj stražar pokraj ceste. netragom je nestao. — A šta bi bilo da su Talijani bili naoružani? Bi li se i onda onako ponija? — Nisam siguran da ne bi. a onda krenu usiljenim maršom. pijući. — Sve smo uči nili da se osiguramo. koji je trebao brojiti oko dvjesto ljudi. Zato zapovjedi hitno povlačenje. Odlučit ću kad se nađemo s ostalima. kao što su i očekivali. Išli su tako čitavu noć i tek ujutro idućeg dana stigli do sela Ugljane. stigli su do guste borove šume. jer ga kapetan nije puštao nikamo dalje sebe. Najprije se ljutito okomi na Mora: — Di je tebi bila pamet. Nakon toga nastavili su forsirano dalje. gdje su bili donekle sigurni. koji su još uvijek zbunjeno stajali. odnosili su se prema njemu kao prema zajedničkom zapovjedniku i nazivali ga kapetanom. Ali unutra ih je bilo još. On je doista prije rata i imao taj čin u jugoslavenskoj vojsci. Vidulić. Splitski odred. Moro mu je morao predati oružje. Porazmjestili su se po kućama. šmokljane! Znaš li da bi te zbog onoga tribalo striljat? Sve si nas doveja u opasnost. Takav jedan objesio je mog djeda i baku. tako da su u tren oka bili pokošeni kao snoplje. nego koji u svako doba dana i noći imaju bistar vid. sad bi bili mrtvi. Razgovor je čuo i Moro. Nakon dva sata takve sulude jurnjave. dakle. Već drugi dan nakon njihova dolaska pojavio se samo jedan Splićanin. Kako se nitko više od Talijana nije pojavljivao. No Bozo je u međuvremenu skinuo »maksima« s mazge i raspalio njime po fasadi. — Kad sam vidio onoga u crnoj košulji. Svi su stigli s Biokova i poznavali su Bozu. bio je jedini profesionalac među njima. Bozo da znak za prekid i na trenutak zavlada tišina. Time je omogućio dvojici svojih ljudi da se nesmetano približe zgradi i ubace u nju nekoliko bomba. mrak mi je pao na oči. Bozo odluči sačekati ga..Ivo Brešan Gorgone no prorešeta fašista. Jerbo. Samo su dvojica ili trojica uspjeli pobjeći u kuću. U dogovoru s ostalima. a neki.

nevidljiv? — Nisam nevidljiv. ali jopet nisam mislija da si toli ko. More bit da je. — Dobro. jeba si ježa. — Čekajte. Tribali smo izać na različitim mistima i sastat se kod Dicma. — A tada se obrati Moru: — Kaži. — Kad već želi počinit samoubojstvo. reci. tako da niko ne more ni unutra ni vanka brez tih papira. — Kako ćeš ti. . — Ti! — prasne Bozo u smijeh. Uostalom. podatke. sve šta je tribalo. negoli vući ga sa sobom.. i posli nikog vrimena diga propusnice. — Ma nemoj! Šta si ti. tribalo bi ga pustit. Snaći ću se već nekako. Ja ću mu dat upute koje će mu bit od pomoći. Vidulić nam je reka da je pouzdana. Bozo se na trenutak zamisli. — Nisam siguran. ali znam sto načina kako se to može biti. — Onda je ona talijanski špijun. čekajte! — javi se Luketić. ko je kakav i kako diše. A ima još puno naših judi koji su spremni poć u borbu. nego da mi vratite moj pištolj. Da mi je ikako natrag u Split. čim bi mu pročitali ime. Jer. — Pa kako si onda izaša? — Nisam se poslužija propusnicom.. naša bi tega pasjega sina i zavrnija mu vratom. — Neka mu bude! — reče na kraju. A ovako. more nam napra vit neprocjenjive štete. jadan ne bija? Ne poznaješ Split niti ikoga ko bi ti moga pomoć. Izvuka me jedan te žak u kolima punim sijena. Njoj je Vidulić da imena. Njih uopće ne pregledavaju na rampama. tko zna u kakve ih sve nevolje može još uvaliti svojom brzopletošću. odusta sam. — A sad mi reci. Ako te uvatu bez dokumenata. — A tada nastavi obraćajući se Moru: — Pojdi najprije u Mravince. Ja sam ima poć dan kasnije. S obzirom na to kakvim se Moro dosad pokazao. — Vidija sam da si lud.. možda i učini nešto korisno. ali kad sam čuja šta se dogodilo. On očito poznaje sve u Splitu. — Vrlo je važno da se toga gada likvidira. kako misliš bez propusnice uć u grad? Ajde. ovo je prilika da ga se zauvijek riješi. Talijani su svakoga. a i ne mora. kako? — To neće bit problem — upadne Luketić. — Neće me uhvatiti. i moje je ime bilo na popisu. Jednom riči. Pa uzmimo da nekim čudom i uspiješ nać i likvidirat toga špijuna! Šta ćeš onda? Kako ćeš natrag? — O tome ću misliti kad obavim posao. ako je momak tako ludo hrabar da je spreman to napravit. ispod koga sam se sakrija. A i zna me puno njih. Ali kad su judi to pokušali. Zato. veza je nigdi puknula. Stvar je mogla procurit i na putu između nje i onega ko je izrađiva te dokumente. Ne uklonimo li ga šta prije. kako god stvar završila. Ali ne smim. Odatle mlikarice svaki dan gredu u Split i u kan tama nosu mliko.. učini mu se da mu je bolje biti bez njega. uhitili. — Ko vam je bija ta veza? — Jedna stara prodavačica mješovite robe. jerbo sam otkriven. — Ja ću ići i naći ću vam toga tko vas je izdao! — javi se Moro kad je nastala stanka. — Momak izgleda bebasto. moga bi proć ka divojka.Ivo Brešan Gorgone rili sve prilaze gradu. pametnjakoviću. ja ga neću u tome sprečavat. evo ti ga! — pruži mu Bozo pištolj. To ti je bli zu Solina. šta ti triba? — Ništa.

Ali prepoznat ćeš je po tome šta ima jedno stakleno oko. neće smetati.« A tada mu donese odoru seljačke djevojke i pomogne mu odjenuti je i maskirati se. — To mi je dosta — reče Moro. Tu ga uvede u vežu jedne napuštene kuće. a onda krene prema vratima. Zarumenjela mu je obraze i ovila rubac oko glave. u kojem nikada nije bio. Tako je Moro sam krenuo prema Splitu. ako se vratiš? Ovde svakako ne. čije su strane iznutra prianjale uz stijenke posude. — Gdje ću vas naći kad se vratim? — Misliš. ali ovaj je samo mahnuo rukom. jer u Splitu sada ima mnogo takve »gospodske sirotinje«. Poviše odjeće stavila je okruglu pliticu. koju je nosio još od Hvara. stat će pred Bozu. Bez teškoća je našao Katu Marović i prenio joj Luketićevu poruku. Žensku nošnju stavi u ovu boršu i sakrij je ispod skala. dajući njoj i ostalima znak da produže. Kad obaviš posal.Ivo Brešan Gorgone Potražit ćeš udovicu Katu Marović i reć joj da sam te ja posla. Kad se ponudio. U kantu za mlijeko strpala mu je pištolj i njegovu građansku odjeću. sva u crnom. Moro je prenoćio u njezinoj kući i već u pet sati ujutro uputio se pješice s njom i još desetak žena prema Splitu. Prije negoli će izići. jer ga naprosto neće biti. Sad. Ali za svaki slučaj. imale kante u rukama. pa priko brda i dolina. ali mu je rekla: »Ako te otkriju. Odmah je pristala na sve što ju je Moro zamolio. poravna odjeću. Ne moreš promašit. ustane. — A kako ću naći tu prodavačicu koja vam je bila veza? — Radnja joj je u Marmontovoj. A ako ne. Ulaz u grad protekao im je glatko. činilo mu se da ima i jednog i drugog. tu je niko neće pronać. noseći mušterijama mlijeko. spletene u pundžu. A onda je zamoli neka te obuče ka seljanku i ubaci među svoje.. ispruživši ruku: — Samo se njega drži. gdje su sve ulice bile uske. ako uspije i vrati se. snažne građe i prosijede kose. a Kata povede Mora u splitski kvart Geto. razmišljao je zašto se dragovoljno javio za ovako opasan pothvat? Onih dvjesto uhićenih uopće nije imao na pameti. tada više ništa neće biti važno. preda mu oveću torbu i reče: — Evo. mi moramo da lje. Je li naslutio da taj s kojim se ima obračunati mora opet biti netko poput Raimonda? Ili je možda htio steći ugled u očima kapetana Bože. pomoći će mu da bude manje upadljiv. Za dva dana stigao je u Mravince. prio- IA Bl . bilo kako bilo. Sve su. kao da ga je neki instinkt gurnuo. kao i on. tako da je doista izgledao kao mlada seoska moma. dokazati mu da krivo sudi o njemu? Nije znao odgovora. A kantu ću ja ponit sa sebom. Dok je išao.. ti ne znaš nas. Kata je stražaru na rampi htjela pokazati svoju propusnicu. Priključija si nam se dva kilometra prije Splita. To što se zaprljala i malko poderala. ovod se presvući. Bila je to visoka žena srednje dobi. upita: — U kom smjeru leže Mravinci? — U ovome! — posprdno će Bozo. Štoviše. opet ćeš doć ovod. reče mu. mi ne znamo tebe. Ne znam kako se zove. Kao i dosad. isprsiti se i prkosno mu pogledati u oči. glava mu je bila potpuno prazna. ostavit ćemo ti poruku kod krčmara i on će te uputit. žene se raziđu svaka na svoju stranu. Do prve rampe stigli su negdje oko sedam. držao se podalje od glavnih prometnica. i u nju ulila mlijeko. Kad su ušle.

Marica Gajić. ne znam kome. I mene su nasamarili. Bilo je pet prodavaonica mješovite robe. gledajući natpise na trgovinama. Hajde. — Pustite vi mene s mirom! — Slušaj me dobro. Nimam vam ča reć višje od tega Tada Moro stavi palac na Maričino lice pokraj drugog oka i povisi oštrinu tona: — Budeš li ovako nastavila. Ovo ćeš oko dobiti na trag tek kad mi počneš govoriti istinu. za svaku sigurnost. tako vam divice Marije! — uspaniči se ona.. U prvoj je vlasnik bio muškarac. Zaviri kroz staklo unutra. u visokim šezdesetim. Ja sam mu tribala da judi donesu meni u du ćan podatke i šolde. Tamo se u to vrime sve skupimo da bi se zajedno vratile u selo. Ona se na to malko lecne. i završavala na rivi. s pohabanim građanskim ruhom na sebi i pištoljem u džepu. koja je služila za odlaganje ambalaže. Potom iziđe i nađe se na trgu ispred Splitskog kazališta. Pa ipak. Ušao je i odmah ustanovio da je na pravom mjestu: na onoj starijoj jasno je uočio stakleno oko. Kad doša. pa odluči ići od jedne do druge. A onda bi mi za dva dana donija propusnice. — Ni važno. pripazi. oli za zlato. lijepo mi ispričaj sve! Tko te to nasamario i kako? — Počelo je tako šta mi je sin jedne moje prijatejice reka da more nabavit propusnice za lire. Moro odmah napravi kako mu je rekla: razodjene se i utren oka premetne u mladog momka. A onda nas u podne počekaj pokraj rampe. toliko trošnih da zacijelo odavno na njih nije stupila ljudska noga. Mi svaki dan ovako gremo u grad. bilo je za nijansu drukčije boje od pravog. — Rekla sam vam istinu.. Torbu sa seljačkom nošnjom ugura u šupljinu ispod drvenih stuba. rekao da se za slučaj potrebe mogu tebi obratiti. — Nemojte. preda mu ih. vi. Najprije je prošetao cijelom Marmontovom. — Tako je već bolje. a onda ga napusti.Ivo Brešan Gorgone buć vue u žensko.. vraćam se oma!« Potom uvede Mora u sobicu u stražnjem dijelu lokala. — Nisam siguran da ću do podne obaviti to što trebam. i druga. — Ajme meni. Tek kod treće ugleda natpis MJEŠOVITA ROBA. kakav je prije bio. kojoj je jedva bilo dvadeset. — Nisam ja ništa kriva. Prvog prolaznika kojega je sreo upita za Marmontovu ulicu. od početka do kraja. Ne mora to bit danas. prebaci preko torbe nekoliko dasaka koje je našao u veži. Tu joj se Moro unese u lice i započne gotovo šaptom: — Drug Vidulić mi je. Marice! — započne Moro pomalo pri jetećim tonom. Kupi malo salate na tržnici i stavi je priko njih da se ne vidu. uvik ćeš nas u podne tamo nać. Za pultom su stajale dvije žene: jedna starija. počinjala je upravo tu. Isto i u drugoj. a onda djevojci reče: »Dušo. ode do vrata i pogleda koga ima na ulici. — Ne poznajem ja nikakvog druga Vidulića — prekine ga ona prestrašeno. a ove svoje krpe strpat ćeš u boršu. imam s tobom nešto povjerljivo razgovarati. nemojte. znatno mlađa. iščupat ću ti i ovo oko. a onda joj brzim pokretom ruke iščupa iz glave stakleno oko: — Znam da lažeš. osim nedijom.. doša. Imao je sreću.. S tim riječima izvadi iz kante njegovu odjeću i pištolj. On bi to uzeja i odnija. jadna ti sam! — stane Marica zapomagati. i zamoli) a me za pomoć.. na trgu. prije negoli su ga uhitili. Moro joj se približi i tiho obrati: — Marice. i oni koji su ih .

Talijani oduzeli vlasnicima i naselili svojim glavešinama. Marica se vrati u dućan i pošalje djevojku koja je radila s njom da dovede Štipana. — Samo ti njega zovi! Ja ću biti ovdje. Poslali su me. Marice! Ako zapazim išta sumnjivo. Uz to je još i mucao. — Eto. on malko ustukne. Zato. ča će bit. a onda cestom uz obalu poluotoka Marjan. Sve dok nije doša Vidulić sa svojih dvisto. eno ih. — Dakle. Sva ustrašena. tog čovjeka moram naći. ali je zato sva sijala bjelinom bračkog kamena i protezala se oko 100 metara u dužinu. ponizno se klanjajući. iz koje je izišao visoki fašistički dužnosnik. stavi na pult stakleno oko i prije negoli će za sobom zatvoriti vrata. to sam kasnije shvatila. on ti je ka malo zaosta u ra zvoju. vrag te odnija! — izvadi Marica novac iz blagajne i da mu. Ovaj je gegavim hodom išao rivom preko Matejuške. trećinu tebi i trećinu njemu ka u-u-vik. pomozi mi! Oću. Kad mu je Marica objasnila zašto ga je zvala i predala mu papir. Uskoro pozvoni na vratima zgrade vrlo atraktivna izgleda. koji je doista djelovao retardirano. evo ti. u redu. Moro zapazi da se pred jednom od njih zaustavila limuzina. — Ne znam oće li i on tit sad posli svega. Zato ćeš sad pozvati toga svog dripca i reći mu da treba nabaviti pro pusnice za još dva čovjeka. to i ja mislim. Kad je Štipan nestao. oću koliko god triba! A oće li bit opasno? — Za tebe bi moglo biti samo ako me prevariš. Talijani nemaju pojma ko im je od naših judi opasan.. Tu su nekad stanovali bogataši u raskošnim vilama. a donja usna mu se otomboljila.. vidiš ovo! Tu joj pokaže pištolj. — Dobro.. — Isuse moj.. sin prijateljice znao tko su ljudi s popisa? — Ma Štipan ne zna ništa. posli ovega ča se dogodilo.. okruženim stablima borova. — Je li taj tvoj.. Imao je tupav pogled. Moro iziđe iz svojega skrovišta. Na prila- . Moro zaključi da su sve takve kuće. još su živi i zdravi. — Netko iz talijanske policije? — Ne bi rekla. Očito je tu i stanovao. Štipan se ne zaustavi ni kod jedne od njih i tek iza Meštrovićeva mauzoleja skrene u šumu prema morskoj obali. jer ga je pred vratima dočekao posilni. iz nosa su mu virile šmrklje. reče: — Zasad sam zadovoljan s tobom. ako ne želiš da te uzmemo kao iz dajnicu.. u ovoj sobi.. moraš surađivati sa mnom.. To more znat samo neki Splićanin. — Ne brini ništa. Marice! Slijedio je Štipana oprezno. ako j-j-jopet. I pazi. Ovo su sad mirni stariji judi..Ivo Brešan Gorgone naručili došli bi ih dignut. Ali zna je oni kome je nosija.. U početku se nikom od nji' ništa ni dogodilo.. na udaljenosti većoj od 50 metara. postojao je još i treći čovjek preko koga je to išlo? — Sad. kao i u Hvaru. Izmisli imena i podatke.. A onda mu plati kao obično. — Ali M-m-marice. — U redu. Imala je samo jedan kat s terasama i balkonima.. Za manje od pola sata ova stigne s mladim čovjekom. prošao pokraj zgrade bivše Banovine i zašao u četvrt koja je bila rijetko naseljena.. ne tre bam ti govoriti tko. a ne ka onih dvista. ali n-n-neka se zna! Trećinu meni. na kojem je već napisala dva imena s lažnim podacima..

Još više ga zapanji njezina glava. jer mu je jamčilo da će ostati nezapažen. Zatim se nogama naprijed ušuljao unutra. koja su vodila u stambeni dio kuće. zaključi. veliku poput kakve kongresne dvorane. na koju upućuje onaj natpis na putu«. Bila je odjevena u nešto tanko i prozračno. Kad je Štipan ušao. već nakon 15 minuta mladić je izišao i krenuo put grada. Osjeti čak i malu nelagodu što će takvog umjetnika morati smaknuti.. u toj kući. — odvrati Moro pomalo zbu njen. shvati da su sve to kamene skulpture. Ovo potonje ocijeni izglednijim. pretežno aktovi muškaraca i žena u prirodnoj veličini. uhvaćeni u pokretu ili u različitim pozama. punašna bedra i uzak struk. Očito je obavio što je imao. Ali ono što je ugledao na vratima nadmašivalo je sve. Među njima Moro prepozna jedino Mussolinija.Ivo Brešan Gorgone znom putu Moro naiđe na tablu s natpisom GALERIJA KIPARSKIH RADOVA MIRANDE GOGA. i tek onda se primaknuo zgradi. Moro je bio toliko opčinjen da nije ni pokušao nešto učiniti. i na njima se ukaže sjena žene. ljepših. . koje su očito prikazivale neke stvarne i važne osobe. Ustanovi da ima samo dva načina na koja može ući bez buke: popeti se na neki od balkona. a sve je bilo prekriveno debelim slojem prašine. Ponegdje su na stalcima stajale biste. a lice joj je bilo bijelo i oblo poput izglačanog mramora. Moro se stresne.. a onda će pomalo podrugljivim tonom: — Tko bi rekao da u ovakva vremena ima lopova koji kradu umjetnička djela? Kako si mislio ijedan od ovih kipo va iznijeti van? — Nisam lopov. — Zanimalo me. Stigao je u golemu prostoriju. Pred njim je stajala prekrasna žena u prozirnoj spavaćici. I isplatilo se. Odjednom se otvore vrata. Kad se smrklo.. ako je on taj kojega traži. jer su joj se nazirale sise. Učini mu se najboljim ostati u svom skrovištu do noći. Sad je Moro bio siguran da je onaj pravi izdajnik. Dugačka. pomisli na trenutak da je upao u zamku. samo je stajao nasred sale. tako da je svjetlo u sobi iza nje ocrtavalo siluete savršenih tjelesnih oblika. odmah iznad tla. kao gavran crna kosa padala joj je u pramenovima preko ramena. zacijelo u prizemlje. krivac za pogibiju dvjesto ljudi. i zaputio se njima. Našao se u podrumu.. Uspio je džepnim nožem pomaknuti nosić brave koja je zaglavljivala prozor i tako osloboditi prolaz. koje su vodile nekamo gore. onako u polumraku. strpio se još neko vrijeme dok se sva svjetla na prozorima nisu pogasila. ovo je divno. poderanih naslonjača. ili provući se kroz jedan od prozorčića pri samom dnu bočnog zida. u kojoj su posvuda uokolo stajale nepomične ljudske prilike. punom krame: starih polupanih stolaca. a onda se pokušati nekako uvući. pa čak i onaj crni trokut između bedara. Moro se sakrije u žbunje i odluči čekati. Nije mogao da se ne divi ljepoti tih ljudskih tjelesa u kamenu i vještini kojom su izrađeni. i od onih na kipovima: imala je dugačke i vitke noge. pa sam htio vidjeti. »Ovo mora biti Galerija kipar- skih radova. Nije dugo potrajalo. gospođo. Tek sada Moru se ukazu skulpture u svojoj punoj ljepoti. ispod koje je bila gola.. šutio i zadivljeno je gledao. Ali kad je bolje pogledao. Ona najprije upita »Ima li koga?« a onda pritisne električnu sklopku i sva se dvorana naglo osvijetli. I ona je njega neko vrijeme motrila.. Ugledao je i stube. kako se Moru činilo. ormara bez vrata.

Nije to bila zadaća s kojom je poslan. Na trenutak zaboravi zašto je došao i svega ga obuzme želja za njom. I što je najčudnije. što čekaš? — potakne ga ona.Ivo Brešan Gorgone — Hoćeš da povjerujem kako si ljubitelj umjetnosti? Ali nisam toliko naivna. Sjela je nasuprot njemu i sve ga vrijeme netremice motrila. — Lezi tu pored mene! Moro se i dalje nije micao. postavi preda nj tanjur pun kuhanog graha i natoči mu u čašu vina. pred kojom čovjek često zna zastati. uhvati ga za ruku i povede u spavaću sobu. gdje ga posjedne za stol. kao da ju je već negdje davno vidio. Prošavši s njim kroz spavaću sobu s luksusnim namještajem i prostranim krevetom. ona prasne u raskalašeni smijeh. Očito joj se svidio. Govorili su mi da je Miranda Goga najljepša žena u Splitu. nego ju je samo zapanjeno gledao. Ona na to ništa ne reče. a onda se i on u nju zagleda.. učinila mu se poznatom. — Pa eto. Javi mu se potreba da se i on razodjene i baci na nju. — Odakle si i kako se zoveš? — Božo Marović — sjeti se Moro imena svojega zapo vjednika i Katina prezimena. ne usuđujući se posegnuti za njom. ona mu je sad postala posve nevažnom. nikada mu ni jedna od njih nije izazvala veće želje. nastojeći se sjetiti odakle mu je poznata. Tu skine sa sebe spavaćicu i popruži se po krevetu posve razgolićena. — Zašto si se zapravo uvukao u moju kuću? Je li te net ko poslao? — Nije nitko. pomiluje ga po obrazu i reče: — Ne boj se ničeg! Kod mene se možeš osjećati posve si gurnim. kako mi se čini. vidjela i bolje dane. Potom ga pozove da je slijedi u stambeni dio kuće. A možda i za hra nom. Tražio je u sebi što ga to sprečava da se opusti i udovolji nagonu koji mu se probudio. Za cijelo si u potrazi za nekim skrovištem. Njezine oči kao da su ga začarale. koja se prostrla pred njim. — Tko si ti? — upita ga ona. Premda su mu se brojne hvarske djevojke znale nabacivati. dakle! — reče hihoćući. Čuo sam o vama. Pogled joj je bio tako prodoran i izazovan da se Moro od toga sav naježurio. Govoreći to. žena mu priđe bez imalo straha i stane preda nj. — Djevac. Posve je smetnuo s uma svoju zadaću i osjetio silnu potrebu da joj priđe. nego ustane. ali ga je još uvijek nešto kočilo. Sudeći po tvojoj odjeći. Ni jedna žena nije dosad otprve izazvala kod njega toliko uzbuđenja. podigne je sa stolca i pri vine sebi. Moro se naprosto ukočio pred tom neviđenom ljepotom. — No. Gledala ga je i dalje onim svojim prodornim pogledom. ne bih rekla da spadaš u ološ.. Kako je doista bio izgladnio. A niti prevelika ljepota. sad ti se pru ža prilika da počneš. i čitava ga prožmu žmarci. Kako je njegovo kolebanje predugo potrajalo. A sad odjednom osjeti kako mu je od prizora koji vidi spolovilo toliko nabreklo da je prijetilo probiti se iz hlača. jer djeluješ izgladnjelo. — Iz Mravinaca sam. . jer ga je dugo i pomnjivo proučavala od glave do pete velikim zelenim očima. iako se nešto u njemu tome protivilo. I neka ugoda mu je prostrujila tijelom. koja je. Ona zapazi to. Htio sam to provjeriti. dovede ga u kuhinju. Moro učas počisti tanjur i popije vino. iz kojega je sada zračio poziv da joj priđe i uzme je. jer mu se čini da nije za njega.

Tako izra- žajnih očiju. jabuke i šljive. Ali shvati da nema vremena baviti se sada time. peršin. našao ispod stuba torbu. pronađe malu mesarsku sjekiru. Tu odluči sačekati da se primakne podne. nije mogao tome odoljeti. Od tih saznanja. Od iznenađenja. a u njezinim staklastim očima još uvijek se vidjela strava. a ne na glavna vrata. Kad se probudio. Zacijelo je kanila. položi leš na pod. odluči izići putem kojim je ušao. nanišani i ispali joj metak ravno u srce. Tako je bez teškoća došao do Geta. ali ne i smrt. iP'PSPK . Iako još nije znao da se ona sprema izručiti ga krvnicima. I to još ovakve iznimne ljepote! Kad je krenuo s pištoljem na onog fašista. izvadio iz nje ruho seljanke. A ova mu žena nije ništa skrivila. ona nije dospjela ni pomaknuti se ni zavikati. nepomična i potpuno ukrućena. osim što se smijala njegovoj majci. No kasno je bilo da išta napravi. Već je bilo dosta ljudi po ulicama. Tada su na jahti bile neke djevojke koje su to promatrale i smijale se. Kako je postojala opasnost da bude viđen. još nije vidio ni u jedne žene. preodjenuo se. ali sada u njima nije više bilo onog ljubavnog zova. Čudnim mu se učini da je posve ravnodušno lišio života jedno ljudsko biće. Sjeti se davnog prizora na hvarskoj rivi. zbog toga pljusku. bez znaka života u sebi. da se kreće u tamošnjem elitnom društvu i da je jedno vrijeme bila čak Mussolinijeva ljubavnica. Cijela soba zavrtjela se oko njega i on legne na sag tonući pomalo u mrak. mora se što prije izgubiti. Tada se preko atelijera spusti u podrum i izvuče kroz isti onaj prozor. te izići s njima iz grada. Već je i krenuo. i sad su mu iznenada isplivale na površinu: da je Splićanka koja studira umjetnost u Rimu. Iz njezina smijeha iskrsnu mu uspomene koje mu otkriju tko je zapravo ona i odakle je zna. kad se treba sastati s Katom i njezinom skupinom. jer bi svakog trena mogao netko doći. a onda mu snažnim udarcem odrubi glavu. stavi je u košaru i preko nje nabaca razne namirnice: zelenje. maslinasto zelene boje. pozvati karabinjere da dođu po njega. možda. A tada Moro osjeti da ga počinje hvatati neodoljiva pospanost. pištoljem i namirnicama kao kamuflažom. a smijeh joj je zvučao upravo ovako kao sad. nije pomišljao da ide na čovjeka. Jedino se činilo da i dalje gleda Mora širom rastvorenim očima. pa nije postojala opasnost da bude upadljiv i da ga zaustavlja kakva patrola. Bez imalo krzmanja izvuče pištolj iz džepa. prođe ga svaka želja za njom i vrati mu se u pamet zašto je ovamo došao. Potom je umota u crveni stolnjak. Miranda je ležala u istom položaju. Premda ga tada nije nimalo zanimala. iznutra ga je lako otvorio. nepomična. mrkvu. a u nju strpao svoju odjeću s Mirandinom glavom. neobične. Stoga ode u kuhinju. Zaslužila je. Shvatio je da mu je ta kuja usula nešto u vino kako bi ga uspavala. Dugo je Moro gledao u njih. a da nije ni trepnuo. I pri tome mu se nije javilo nikakvo žaljenje. nego naprotiv. Ostala je u istoj pozi u kojoj ju je pucanj zatekao. nakon što zaspe. nego kao da se zauvijek zaustavio izraz prestravljenosti.Ivo Brešan Gorgone I tada se Moru odjednom objasni sve. kad je Raimondo zaustavio njegovu majku i htio je silom natjerati u svoju jahtu. Pa ipak ju je ubio. koje je na Hvaru čuo pa zaboravio. sve je to našao u smočnici. ostale su mu pohranjene u dnu svijesti priče o njoj. kad se sjeti da Bozi i Luketiću neće imati čime dokazati da je obavio posao. već je počela rudjeti zora. nego na silu koja je došla glave njegovim dobrotvorima. Među njima bila je i ona. čak malo zadovoljstvo. pun poruge i razuzdanosti.

svojim postupcima ugrožavaš drugoga i drugi svojim tebe. a ako mu se ispriječi sila jača od njega. Ribar je veslao dugo i pri tom je šutio stalno. gdje svetište Atene stoji. Starac tad nenada izvadi vesla iz mora. i barka odjednom se sama strelovito nastavi kretati dalje. Poslije su i marksisti to prihvatili. upitaš li nekoga što podrazumijeva pod pojmom slobode. a dalje će predivna Palada 6 tebi povesti brigu. Postaješ sužnjem vlastite slobode. tek onda se obrati njemu. koji sve zapreke prevladava kao od šale. a lađa je išla polako. fantom. Perzej se začudi tome i pogleda ribara bolje. već neki od bogova silnih. i u tome je sva razlika. Slobodan je onaj tko spoznaje nužnost i svjesno je slijedi.) govoru i ponašanju. R azmišljam: je li Perzej oličenje vječitog ljudskog sna o slobodi? Junak kojem ništa ne stoji na putu. da tebi se nađem pri ruci. govoriti što mislim i da nema ničeg što bi me zaustavilo. Jest. pomažu mu bogovi! I to bi bilo to. a negdje uže. slobodan si. Jer. koje ne postavlja granice dokle se smije ići u stoici dosjetili formule: Sloboda je u tome da se dragovoljno po- mm . govorili su. zacijelo će ti odgovoriti: da mogu nesmetano raditi što me volja. čovjek bi u njemu bio krajnje neslobodan. jer suprotan imaše vjetar. »Slobodan se može biti i u okovima«. Ali kad bi i postojalo društvo u kojem je to moguće. pa se čovjek iznenada nađe posve dezorijentiran i upadne u gabulu. šipak! Na svojoj sam se koži uvjerio da se u diktaturi granice dopuštenog nepredvidivo sužavaju i šire. Dakle. Starac ga uzme. (1958. navodno. naći ćeš načina da kažeš što misliš i učiniš što bi htio. Vidjev da čudi se tome. i božicu ponizno pitati kako Gorgone će naći. najprije naumi Perzej sa Šerifa otić na Samos. Zanimljivo! Ljude čitavu povijest pokreće taj ideal. Na obali Šerifa susretne sirotog ribara starog i zatraži od njeg' da brodicom svojom ga prebaci tamo. Zeus egidonoša. Pa ako si upoznat s pravilima igre. zamijenivši pojam sudbine povijesnom nužnošću. u raskošno ruho odjeven. a lice je njegovo sjalo ko mjesečev uštap na nebu. Kada su stigli na otok. Ali o tome kasnije. zapravo ništa ne možeš. neznanac se obrati njemu: »Ti Hermesa vidiš pred sobom. bogova vladar. a on je obična iluzija. tvoj otac me poslao. Atenin štit 2005. Više to ne bješe starac. Negdje su one šire. Jer tamo gdje možeš sve što hoćeš. i Perzej se prepusti njegovu vodstvu.6. a da ne trpiš nikakve posljedice. kaže Epiktet.« To reče. I Perzej je shvatio odmah da to ga ne prevozi smrtnik. Zato su se već u antici filozofi koravamo sudbini. zar ne? Jer. Al' ja ću te dovesti samo do obale otoka Sama. i više do Sama ni riječi prozborio nije. Bolje da se vratim spjevu: Po savjetu mudroga Hrizipa. već mladić u zrelijoj dobi. nema toga društva.

Njegova oštrica nikada nije promašila cilja. kada je skineš. A kako ćeš izbjeći njima. uniđe u njeg' i zasta pred Atene Palade kipom. zaplovivši svodom nebeskim. Tu stigijske zatekne nimfe. odakle Perzej se zaputi k izvoru tamnoga Stiksa.« Završivši. otoci. govoreć: »Od božice primismo nalog da nužnu ti pružimo pomoć. Hermes se izgubi.« Zatim mu nimfe predadu i čarobni tobolac. No pripazi! Okolo svetišta lutaju užasne zvijeri. ostaviv Perzeja sama. što u zemlju ponire. dokazo da imaš sposobnost izvršiti junačka djela. »Stigijske nimfe će tebi na usluzi biti u svemu. al' moraju hodati stalno se držeći skupa. i razmrska njezinu glavu o stijenu. putniče. Uz more se uzdizo grad. i tu će te čekati nimfe. al' Atena ohrabri njega. jer inače ona bi mogla pretvoriti tebe u kamen. jer time bi mogao potpuno uništit njegovu snagu. Perzej je ustuknut htio. Al' nitko ti ne može kazati gdje ćeš Gorgone potražit. do obale siđe i lađu pronađe. nego se penjati stane uz vrlet k Ateninu hramu. smjesti se u nju. ne rabeći ovoga mača. On će do galske te zemlje prebaciti. Mantikora ne boj se više. Idi sad gore uz brijeg do Atene Palade hrama i tamo ćeš dobiti upute što ti je činiti dalje. gdje čamac na jedra te čeka. Kako ćeš od njih izmamiti tajnu. i letjet ćeš nebom ko jastreb. koji mu prestrašen reče: »Svi su napustili mjesto. . A tada se glasovi božice odnekud začuše jasni: »Meduzu ćeš pogledat samo u odrazu ovoga štita.« »Kako ću doć joj do legla?« upitat će božicu Perzej. Deikterion bješe mu ime. gurajuć morskom je stazom. al' ne nađe nikoga u njem. a ona se pokrene sama. Pod njim prohujaše gradovi. dade mu snage da rukama golim mantikoru zgrabi za rep. predajuć iz ruke ih u ruku onda kad zatreba kojoj. rekav: »Tu ćeš ubaciti glavu Meduzinu. Kreni do obale natrag. mantikora bojeć se strašnih. sličan po obliku srpu: »Jedino ovim ćeš oružjem glavu odrubit Meduzi. a one ga ljubazno prime. U podnožju statue štit je počivao sjajni i zlatni. krilate sandale dadu mu s kacigom sjajnom. svojega cilja okani i vrati otkuda si došo!« No Perzej ne posluša njegovih riječi. a otraga rep škorpiona i otrovnu bodlju na vrhu. a sandale tebe će uzdić. S kacigom ovom na glavi nevidljiv ćeš biti za svakog. koje kod atlantskih stupova žive. I ti se. Perzej tad učini tako. Mjesto je poznato jedino njihovim sestrama Grajam. neobično ugleda biće: ljudsku je imalo glavu na snažnome lavljemu tijelu. Hada. Sve su ti darovi ovo vladara u podzemlju. Tri su. mantikore one se zovu. zavitla. odakle staza do izvora Stiksa te vodi. Kad se približio njemu. izuzev jednoga čovjeka. mirno se zaputi k vratima hrama. Iz glave joj izrasta samo istovrsna skupina zmija. Al' prije se toga ti ne smiješ nipošto služiti njime. Perzej se zaputi tamo. brijezi i šume. postajuć jednom od rijeka u Hadu. One su starice. Vjetar joj jedra nadimaše. Trećeg je dana dovede na sumornu obalu galsku. jer mogu isključivo jednim se služiti okom i zubom. Sad pođi i štit taj ponesi!« tu završi glas i ušutje.Ivo Brešan Gorgone pružajuć mač mu dijamantni. Tako je usmrtiv. Visoko se podigne u zrak. jer kušnju pred njima si proso. Međ' sestrama njezinim dvjema prepoznati nije je teško. tog dosjeti sam se!« Perzej se zahvali nimfam i sandale na noge stavi. to ovisi samo o tebi.

prividno drukčijoj. pa steći neograničenu vlast nad masama. a ne tvorci. Hitler. Ili. i ljudi se raskamene. nevidljivim učini sebe. kao i brojni njima slični. daleko od naselja svakog.. no samo pod uvjetom jednim: ako mi kažete pute do vaših sestara Gorgona.Ivo Brešan Gorgone te stigne do podnožja stupa kraj kojeg su živjele Graje. kacigu stavi. pošao sam nakon gimnazije na studij u Zagreb. I netom je do toga došlo. No razlike su samo izvanjske. Perzej ga pograbi hitro. žrtve. nju se ne može naći i ubiti. uništiš ga. jer to. Počne se buditi ona. a bit ostaje ista: svaka od njih parazitira u okamenjenim ljudskim glavama. ekonomiju. Ona je neuništiva. a drugu polovicu tama. ukrućujući im mozgove i šireći se planetom poput epidemije. i svijet je oslobođen jednog čudovišta. Kraj brojnih zemalja je proso i vidio narode razne. da bi ustupila mjesto drugoj. no Perzej je skrenuo pogled k odrazu njenom na štitu. te napokon stigo u pustoš. tehniku. možda čak plemenita. jaču i od svojega tvorca. potom se iz njega krilati konj izmigoljio. kad izgubi snagu. Pegaz. točnije. Perzej se vine u nebo i nesta. unajmljivala je sobu podstanarima i novac od toga slala meni. Ali to samo zakratko. pa prijetećim reče im glasom: »Oko ću vratiti vama. a za njim pak divovska spodoba Hrisaor.« Tad jedna od triju će Graja odvratiti njemu ovako: »U ledenoj sjevernoj zemlji hiperborejskoj borave one. Mussolini. Kad bi tako bilo i u životu! Otkriješ gdje je ishodište neke ideologije. Bože moj. ili će nekim čudovišnim načinom dobiti svoj vlastiti život. Robespierre. Na trbuhu ležahu one. Naravno. Obaviv posao.« Perzej im povrati oko i odleti sjevernim smjerom. Jer dragovoljno su pristali to biti. Perzej je lako prepozna. Unatoč teškoćama. Tako jedna ideologija nestaje. te strpljivo čekati stane trenutak u kojem će oko jedna predavati drugoj. Meduza. mačem joj odrubi glavu i hitro u tobolac baci. Staljin. pa čak i suprotnoj. umjesto krvi. nema tjelesna svojstva ni mjesto boravka. i sami su okamenjeni mozgovi u koje je neka viša sila uklesala dogme. AF zmije na njezinoj glavi odjednom su siktati stale. Torquemada. pretvoriti se u neman. Kao što doktor Faust zbog istog razloga prodaje dušu vragu. Ali gdje je Meduza u suvremenom značenju toga simbola? Čiju bi glavu trebalo odrubiti? Sigurno je jedno: ne radi se o pojedincu. Svaka je ideologija u početku nešto bezazleno. uzevši relativno. ubrzo se iz vlastita pepela iznova rađa u svježijem i jačem obliku kao Feniks. po . Na obali morskoj ćeš nać ih. omekšaju. kako je u mitologiji sve jednostavno! Junak pronađe Meduzu. gdje caruje samo bjelina. Dakle. Iz tijela Meduze je šiknulo crnilo. I samo o okolnostima ovisi hoće li ona to i ostati. nakazna lica.. Majka se snašla. Odmah je ugledo žalo s Gorgonama usnulim trima. pa vođen Ateninom rukom. može se jedino. te tiho se došulja do nje. da bi stekli moć. a misli im stanu letjeti po miloj volji kao ptice. Ali što upisati? Ona se nadala da ću poći na medicinu. Posvuda okolo stajahu kameni oblici ljudi i divljih životinja. urušiti sama u sebi. Mao. prekrivene krilima svojim. odrubi joj glavu. mudra. slobodoumna misao koja se iznjedrila iz glave katkad i nekoga velikog čovjeka. Njihovom smrću ništa se ne rješava. kako je ja zamišljam. u nazivlju i retorici. koji Meduzi su preblizu došli. Tu pola je godine svjetlo. Našav ih.

A što su se njegove ideje otrgle od njega i postale monstrumom dogmatike. ako mi je nemoguće otkriti i moraju li ih nužno dati. prvi čovjek.Ivo Brešan Gorgone njezinu. prozaista. melodije ili poteza kistom. bavi se sveukupnošću postojanja. Ali kad sam malo bolje promozgao. pa dalje. što čini taj redoslijed. i nikad kraja? A još je teže shvatiti konačnost. za koju sam znao da će moju majku unesrećiti. držat će. Spavao sam u sobi s još trojicom. Kod filozofije je obratno: koliko filozofa. nije se nametala svojim izgledom niti je koketerijom izazivala pozornost. U njima je um posve zarobljen činjenicama. Ali i tu vreba Meduza. da ćemo s njom postati još većom sirotinjom negoli smo. Da će sunce sutra izići. uvjereni smo samo zato što se to milijunima godina svakog dana događa. reći će netko. I pravo sam odmah odbacio. A ja sam već u startu odbacio sve egzaktne znanosti. ima barem dimenzije. Imala je vitak stas. nego nešto. iz njezinih svojstava zaključiti da će se zasigurno ugušiti ako u njoj potone? Ili netko tko prvi put vidi vatru da će se opeci. što je iza onoga gdje svršava Sve? Ništa. knjige. Preostala mi je jedino filozofija. biologija je jedna. Može li Adam.. Može li se uopće zamisliti beskonačnost Svemira? Kako to: dalje. nego se prepuštamo ljepoti doživljaja. ako je i vakuum. Godine studija proveo sam najviše u Sveučilišnoj knjižnici. on je samo jedan u nizu tih pjesnika misli. eto. Bila je lijepa na neki poseban način. Ali daj ti predoči sebi to ništal Čim počneš o njemu misliti. upisao filozofiju. ne otkrivaju nam ništa o sebi. Astronomija mi se u prvi mah učinila privlačnom. biolozi i astronomi samo su krtice koje ruju po tim poljima u potrazi za istinom. glazbenika ili slikara. možda s pravom. sam Marx nije Meduzina marioneta. koncentraciju. odlučim. Tu sam prvi put ugledao i Nju. Svaka je filozofija subjektivno viđenje svijeta. toplinu. tako da mi je bilo nemoguće u njoj pripremati ispite. tako i filozofiju treba uzimati kao ljepotu umovanja. Fizika je jedna. A činjenice su slijepe i nijeme. Međutim. baš kao i opus nekog pjesnika. pa dalje. mislio sam. Uvijek bih jedan dio vremena provodio čitajući neobvezne stvari. ono više nije ništa. tada još nisam znao kako se zove. a fizičari. shvatio sam da ni ona ne zna ništa o svojem predmetu. pa da se to sazna. Jer. A u knjižnici sam imao sve što mi treba: mir. tu me u zasjedi vreba Gorgona Meduza. Sva astronomska znanost je proizvoljno izmišljen sustav znakova koji su ljudi nametnuli Svemiru i proglasili ga istinom o njemu. po svojem izboru. ne dolazi u obzir da se zamaram time koji uzroci daju koje posljedice. astronomija je jedna.. Tako sam. I mi smo pred njima slijepi. kad ugleda vodu. donosi novac i može nas izvući iz bijede. Ali filozofija je imala nešto čime se razlikovala od drugih znanosti. Razlika je samo u načinu izražavanja. ne treba ih shvatiti ozbiljno. toliko filozofija. profinjene . zbog toga on ne snosi nikakvu odgovornost. ako je dodirne? Potrebno je steći iskustvo što iza čega dolazi. Ma kako i filozofi tvrdili da im je do istine. A što nam jamči da se baš noćas Zemlja neće prestati okretati i ono ne ogranuti? Ne. Ni prazan prostor nije ništa. a zapravo upadaju iz zablude u zabludu. I nisam samo učio. reći će netko: mora se učiti marksizam. nismo u stanju spoznati ono što ih povezuje. A Svemir nam je bio i ostaje nedokučivom tajnom. osim redoslijeda kojim se javljaju. I kao što se kod umjetnosti ne pitamo govori li nam istinu ili ne.

bilo je gore nego ikad: dobili smo na tanjur samo šačicu riže. ona me prekine: »Ne zanima me tvoje mišljenje!« I naprosto odleprša van. za koga ne osjeća ništa? Ali nisam ni započeo rečenicu. koji se vrši iz ljubavi.. s vrlo malo ili nimalo začina. eto. pa tadašnjom Ulicom proleterskih brigada. Razočaran. Nemam nikakve šanse da s njom stupim makar samo u prijateljski odnos.. I to čak dvjema od njih. i još s takvim poklicima. i kratko podšišanu kosu. I na profesora je. bez ikakva okusa. gotovo robijaška. Kad je sjela meni nasuprot. Hrana je bila dozlaboga neukusna. a sva masa od stotinjak studenata. travnja 1958. traljavo odjevene studente iz provincije. Zaboravimo! odlučih. Pa i to bi se dalo podnijeti. ne drže vrijednim zapažanja. gomila je iz svega grla skandirala: »Mi-smogladni! Mi-smo-gladni! Mi-smo-gladni!« Slutio sam da to ne može izići na dobro.. dokazati joj da nije u pravu. dokle ćemo trpjeti da nas hrane ovim splačinama? Pa kad se već ne trude spremiti ih kako valja. Saznao sam da se zove.. Kad je seminar završio. Okomila se na Kanta i njegovu tezu da moralni čin. da je sutradan nisam ugledao na seminaru iz etike. Iz knjižnice sam izlazio samo da bih objedovao i večerao. nije istinski moralan. logično i autoritativno. I svinje bi to odbile jesti kad bi im se dalo kao napoj. inače sam boravio u njoj sve do zatvaranja. Pozivam vas sve da idemo prosvjedovati drugu Vječeslavu Holjevcu! On je predsjednik Gradske skupštine. zatraži tišinu i obrati se svima u sali: — Kolege. pomislivši: evo još jedne u nizu zagrebačkih ljepotica koje ovakve poput mene. neka bude Adriana.. Svi su je gledali zapanjeno. umalo sam se zaletio. Jeo sam u Studentskom centru. ponašao se tako u istoj situaciji i prema drugom. da pripada generaciji ispred moje. A tada se odjednom na stol popne neki meni nepoznat student. Šuškalo se da nas to uprava Centra zakida i zarađuje na nama. U to vrijeme umalo sam se opet suočio s Gorgonom. Ali iz restorana sam često izlazio gladniji negoli sam ušao. nastavio sam s čitanjem. Jer. pitanje je bi li onaj. u kojem i bezazleno okupljanje desetak osoba može izazvati sumnju. ali je godinu dana radila kao hostesa na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu. Na seminaru je bilo samo desetak nas i od svakog se tražilo da nešto kaže. pa neka to rješeva! Odjekne gromki uzvik »Idemo!« i onaj se govornik zaputi prvi. a kamoli kakav drugi. pa je sad došla nastaviti studij. jedva prokuhane. I zacijelo bi na tome sve završilo. U jednom policijskom režimu. Po sali se posvud čulo prosvjedno gunđanje i mnogi su samo kušali i ostavili. toliko mnoštvo na ulicama. Kad je na nju došao red. zašto nam bar ne dadu toliko da se zasitimo? Tu netko zgrće pare na račun naših želudaca. za njim. čini se. nisam mogao skinuti pogleda s nje. Čim sam je vidio kako ulazi. otkrijem i da je vrlo oštroumna. Toga povijesnog dana. jer joj ništa nije replicirao. 11. pokušao sam zapodjenuti razgovor s njom. pomislio sam. Govorila je smireno. koji prema nekom postupa moralno zato što ga voli. vodi . koje su odavale inteligenciju. Struja ljudi ponijela je i mene. da je barem količinom mogla zadovoljiti.Ivo Brešan Gorgone crte lica. tonom koji ne trpi prigovora. koliko ih je trenutno bilo u restoranu. Dok je prolazila Savskom. prodajući namirnice koje joj stižu. Gotovo je. sa zadahom truleži. ostavila snažan dojam. A ona ničim nije pokazala da je imalo zanimam. koji je imao restoran sa samoposluživanjem. nešto me prodrmalo.

na čelu s onim govornikom iz restorana. No začudo. slijedeći instinktivno nekolicinu nepoznatih. i ja sam krenuo tamo. ali očito hinjenim smiješkom: — Sto želite od mene. stakla i aluminija. Kad se masa našla pred zgradom Skupštine. bilo je to više nego potezanje vraga za rep. kamo idem? U tom trenutku kao da me neka viša sila gurnula prema njoj. izišli pred ulaz u zgradu Sveučilišne i dobacivali nam razna pitanja. Sad sam išao sam. Ja sam se sve vrijeme držao repa kolone. studenti su na trenutak zašutjeli. Kako je i mene zanimalo što će reći jedan visoko pozicionirani glavešina. prostranom poput omanjeg trga i osvijetljenom sunčanim zrakama. koji su u čitaonici učili. Tako je povorka neometano stigla do Gradske skupštine. Strano mi je bilo svako udruživanje. vratimo se mirno u Centar! Drug Holjevac doći će tamo za pola sata da na licu mjesta vidi kakvo je sta nje. Ali nitko im nije imao volje odgovarati. nastojao sam biti što dalje od onih najgrlatijih. Impresionirani tim prostorom. vodila me znatiželja kako će to završiti. Masa je ostala u atriju i šutke čekala na rezultat pregovora. To je odmah i učinjeno. kroz stakleni strop. odabrao sam duži put koji je vodio pokraj Sveučilišne knjižnice. prišao joj. Za petnaestak minuta delegacija se vratila i njezin predvodnik obznanio je s ograde galerije: — Kolege. drugovi studenti? Na to je nastala graja. Zajedno s bijesom. kao da su stupili u crkvu. zaboravio sam na njezinu iskazanu netrpeljivost prema sebi. Ali vrag je još uvijek strpljivo kutrio čekajući svoj trenutak. Očekivao sam da će istrgnuti ruku. sve onako iz daljine. na visini od desetak metara. kad se suoči s onom katastrofom kulinarskog umijeća. Ali ne samo da . pa su se vraćali u raspršenim skupinama. a onda predloži da se izabere delegacija. nego zato što nisam dijelio njihov bijes. nije razabirala ni jedna riječ. i tu se pred ulazom zaustavila. petorica studenata. koja će doći gore k njemu i objasniti mu o čemu se radi. Kako je samo mene poznavala. svatko je htio nešto reći.Ivo Brešan Gorgone ravno u pakao. jer u tome čovjek gubi moć rasuđivanja i postaje zarobljenikom strasti. pružala se galerija s balustradom. koji su se nadjačavali i miješali. Ne znam zašto. uzeo je za ruku i rekao gotovo zapovjednički: — Pođi sa mnom! Vidjet ćeš nešto zanimljivo. pa se od brojnih glasova. Sve je proteklo mirno i kad su prosvjednici prošli neposredno pokraj središta republičke Udbe. navikao zacijelo na prvoklasne specijalitete. čuvari su otvorili vrata i pustili je unutra. S ostalima ušao sam i ja. upitala me. ljudi su napustili Skupštinu i zaputili se tamo odakle su došli. okrenuti se i s prezirom mi staviti na znanje da ne želi nikamo sa mnom. moderne građevine od betona. potaknuto zajedničkim osjećajem. a po sredini je stajala fontana. Umireni tim obećanjem. zaputila se stubama na galeriju i nestala s Holjevcem iza nekih vrata. U skupini pokraj vrata bila je i Adriana. Već se posvuda pročulo da se na ulicama nešto događa. pa su svi studenti. A onda se na galeriji pojavio Holjevac i obratio im se s dobrohotnim. nestala je i ona koheziona sila koja ih je držala na okupu. Na to Holjevac zatraži tišinu. Zatekli smo se u atriju. I tad se dogodi nešto čemu sam se najmanje nadao. Sad više nije bilo nikakva traga nezadovoljstvu. Nakon kraćeg dogovaranja. Uokolo atrija. koje su dolazile odozgo. milicionari su samo gledali i ništa nisu poduzimali. Ne iz straha.

Začuju se poklici: »Idemo pred Sabor! Idemo Bakariću!« i to bude popraćeno jednoglasnim odobravanjem. ali su ga prepunile iznad rubova. Gomila se posve razularila i kao da su neki divlji porivi ovladali njom. probio se do svoje limuzine i nestao brže od vjetra. stavile na tanjur rižu koja je toga dana bila spravljena. očekujući kad će se pojaviti Holjevac.. išla prema Frankopanskoj i pri tome neprekidno rasla. Ako i nju shvatim kao simbol. Pomišljao sam da promijenim rutu i povedem je nekamo drugo. Svi su potiho razgovarali. Sjećajući se toga.. Rijeka studenata je iz Savske. Kuharice su. ali odustanem bojeći se da time ne pokvarim ono što se u ovom trenutku. U međuvremenu se toliko povećala. gradove. da me začudilo kako se to moglo dogoditi u tako kratkom vremenu. ali sad je krenula suprot- nim smjerom. slijepa mahnitost. prema Frankopanskoj i Ilici. životinje. srušiti režim koji raspolaže vojskom i policijom. pomislim na drugu Meduzinu sestru. Ovaj je doista održao riječ: točno za pola sata stigao je u limuzini i ušao u salu. praćen pljeskom svih nazočnih. Tako smo zajedno stigli do Centra. Tada je i mene na trenutak zahvatio val ludila. Ali zato dobivate toliko da se do sita možete najesti. Ne treba ni govoriti koliko sam bio preplavljen srećom. jedva je stala u restoransku dvoranu. a k tome se i čvrsto ustabilio u mnoštvu okamenjenih glava? Prave sebi . Sav promet je zaustavljen.. Holjevac više nije uspijevao doći do riječi. Iz mnoštva grla prolomi se urlik i svatko stane nešto bijesno vikati. naprotiv. Prema mitologiji. ta je neman svojim pogledom sve spaljivala: ljude. Posve sam smetnuo s pameti kamo sam se zaputio.. preko Trga maršala Tita. Okružen mnoštvom gnjevnih lica i prijetećih pokreta. drugovi studenti. sva se stisnula uza me. Nije više bilo stotine. poput planinskog brzaca koji se pretvara u neobuzdanu bujicu. ali me odjednom otrijezne Adrianine riječi: — Ovo više nema nikakva smisla.Ivo Brešan Gorgone nije to učinila. A prepala se i Adriana. napravio neku grimasu nalik na gnušanje. Na ulici je carevao kaos. Ubrzo se masa opet našla na ulici. šume. Te riječi izazovu pravi uragan. Ovo je doista neukusno. doduše. što misle postići? prenem se.. a onda rekao: — Moram priznati da ste u pravu. sela. oboružani jedino mržnjom. bio je krajnje iznenađen. Što misle ovako postići? Doista. a malko se i prepao. nego tisuće prosvjednika. Potom se popne na jedan od stolova i zatraži od osoblja da mu dadu uobičajeni studentski obrok. a neki su razbijali stakla na izlozima dućana i uzimali ono najvrednije. ovako goloruki. Stenu. Nisu valjda do te mjere raspamećeni da vjeruju kako će. Gnjevni mladi ljudi prevrtali su sva vozila na koja bi naišli. a građani su napuštali automobile i tramvaje i bježali. Očito se više ne radi o hrani. bez ikakve jasne predodžbe zašto to radi. začelo između nas. Tu se već gomila utrostručila. bio sam opijen prizorom koji vidim i osjetio potrebu da se priključim ostalima. Holjevac je to kušao. Na brzinu je sišao sa stola. prepustila se mojem vodstvu.. kako mi se činilo. zamjenjujući materijalno duhovnim. tako da je na njemu stršila golema hrpa. onda su ova događanja bila demonstracija njezine moći: izgaranje zdravog razuma u ognju bijesa. tako da salu ispuni kakofonija neartikuliranih glasova. kao da mi već odavno pripada. osobito prehrambene artikle. koja uništava sve pred sobom.

i privijanje jedno uz drugo. Kad se spustila večer. Ona prisloni glavu na moje rame. iza kojih su stajali milicionari s pendrecima. u usta. unutarnji neprijatelj. Ali tada sam bila drukči je odjevena. — Ja sam sve vrijeme bio uvjeren da sam ti odbojan. zapazim da su ulice opustjele i da po njima kruže samo milicijske patrole na konjima. ona ista Adriana. Ulica se utren ispunila osakaćenim ljudskim tjelesima i krvlju. Prije negoli ti mene. na kojima je bio nazočan netko iz Sekretarijata unutrašnjih poslova ili iz Gradskog komiteta Partije. No ono najgore tek je imalo doći. u obraze. Nije isključeno da je režimu s vremena na vrijeme potrebno ovakvo raspomamljeno divljanje na ulicama. Idućih nekoliko dana na fakultetima nije bilo nastave. zašutjeli smo. A onda. A inicijator je. i tu smo se rastali zadnjim poljupcem. Znakovito je bilo da milicionari ni u jednom trenutku nisu reagirali dok je stvar bila u začetku. Od radosti sam zaboravio na sve što se dotad događalo. sad je tu. održavali su se skupovi. — Ne znam kako bih ovo protumačio — rečem joj u pre dahu. Ti su jadnici morali izlaziti za govornicu jedan po jedan i izjašnjavati se što ih je potaklo da sudjeluju i je li ih netko nagovorio. počeli smo se ljubiti. otpratio sam je do kuće. nego je unaprijed smišljena. Idući prema svojem stanu.Ivo Brešan Gorgone medvjeđu uslugu: srljaju u vlastitu propast i pri tome kompromitiraju ono što ih je pokrenulo. Kad im se masa približila. Oni koji su bili u pozadini vrlo brzo su se raspršili bježeći na sve strane. Činilo mi se da sanjam. Stoga je pozovem: »Idemo odavde!« i udaljim se s njom od poprišta zbivanja. Nedavno sam imala jedno teško razočaranje. a govorilo se i o manjem broju poginulih. ne gledajući po čemu ih udaraju. Umjesto predavanja. pa me valjda zato poslije nisi prepoznao. Od mah sam pomislila kako bi ti bio pravi čovjek za mene. i ja je zagrlim. Malo-pomalo. Organima vlasti bilo je stalo da dokažu kako cijela stvar nije nastala spontano. jer su ih udbaši snimili skrivenim kamerama iz obližnjih kuća. Na prijelazu Frankopanske u Ilicu Udba je postavila barikadu od džipova i oklopnih kola. kako bi. Kad smo iscrpili tu i još brojne druge teme. naravno. obuzdavajući ga. kad me gledaš kao nepoznatu. — Pa zašto si se onda onako ponašala? — Mislila sam da se praviš važan. Prozivani su oni koji su se zatekli na mjestu sudara s milicijom. A onda su se milicionari okomili na ostale i počeli ih nemilice mlatiti. kojoj sam se dosad uzalud pokušavao približiti. sad je tu. znalo se tko su. držeći je u zagrljaju. Nismo mislili o tome vidi li nas tko i što će reći. Pomišljali smo da je možda Udba sve to potaknula. i bojala sam se stupiti u novu vezu. To je bio njihov svojevr- . Ništa mi ne može biti važnije od toga. — Budalo jedna! Ja sam te odavno zapazila. ne pokazujući namjere da se zaustavi. za koju sam mislio da mi je nedostupna. Otrijeznim se i postanem svjestan sreće koja me dotakla prije nepuni sat vremena: Adriana. Otišli smo na Zrinjevac i tu sjeli na klupu. saznam od svojih cimera što se na kraju dogodilo. pokazao građanima svoju skrb o njihovoj sigurnosti. u početku stidljivo. a onda su zaredali pravi poljupci. Bilo je mnogo uhićenih. pokraj mene. Tek kad sam ušao u sobu. Čula sam te na seminaru. vozila su se odjednom stala zalijetati u nju i gaziti svakoga tko im se našao na putu. u mojim rukama. djevojka. teško ranjenih. Dugo smo razgovarali o onome što smo vidjeli.

Isto tako. stanoviti Mauricije Novak. a onda je počelo opet po starom. održan prije godinu dana. koji je djelovao iz potaje. Ali čuo sam za bezbroj slučajeva. Tko zna. sinovi očeva i brat brata. kad su se u velikim političkim prevratima. žene odricale muževa. Jedni su izjavljivali da su bili u zabludi. manje od mjesec dana. u kojima je ljubav premostila duboke političke ponore između dvoje ljudi. a druga niz poltrona i kandidata za prijem.Ivo Brešan Gorgone sni autodafe. bila je što se hrana u Centru vidljivo pobolj- šala u kvaliteti i količini. Ali i to je kratko potrajalo. Najviše su profitirali Udba i Partija: prva je dobila čitavi seriju novih doušnika. nikad nisam uspio saznati. Jedina korist. čini se da smo izmaknuli očima kameri i denuncijanatima. a možda i nije. poznat mi je i niz obratnih primjera. Što onda reći: je li ona doista Atenin štit? Sve opet upućuje na skeptički odgovor: možda jest. pitam se: je li ljubav Atenin štit. vjerovali su da slijede Titov put. poslije toliko vremena. tvrdeći da tek sad uviđaju kako su bili žrtve organizatora. Adrianu i mene nitko nije spomenuo. poznat po nadimku Moro. moguće da tu nikad i nije bilo prave ljubavi. Sažetak svega bi bio: Stena je dotjerala mase pred lice svoje sestre Meduze i ova je još jednom trijumfirala. a uključili su se zato što su htjeli suzbiti divljanje i nered. kao raskid sa Staljinom ili Hrvatsko proljeće. I pri tome su otkrivali imena svojih kolega koje su vidjeli u gomili. . isključeni su s fakulteta i zabranjen im je dalji studij. Ah. Drugi su se zaklinjali da su oduvijek bili odani Partiji. pozivajući se na njegov govor. da! Saznao sam i tko je organizirao onaj masakr u Frankopanskoj: navodno pukovnik Udbe. poslije ih je Udba pozivala na informativne razgovore. nego su samo išli za drugima iz obične znatiželje. koja je za studente proizišla iz ove jednodnevne pobune. Ili su njihovi mozgovi bili do te mjere ukrućeni da ih nikakvi osjećaji nisu mogli smekšati. Ali svi su se listom posipali pepelom. a kamere ih nisu zabilježile. iza kojega se možemo sigurno skloniti od pogleda Gorgona? Sa mnom i Adrianom bilo je tako. A što je bilo s onima koji su na licu mjesta uhićeni. Treći su se pak vadili da nisu ništa činili. u kojem je napao zlouporabu položaja birokratskih struktura. Sad. Ti potkazani su najgore prošli.

ili su je odvezli. a onda ih sve propustio bez pregleda. Moro nije mogao čuti što im govore. Fašisti su se razmiljeli po ulicama i sve stanovnike dotjerali na livadu pokraj zadnjih kuća. Sva unezverena. Uto začuje kako ga iz obližnje veže netko doziva psikanjem. Kata se uzbuđena obrati Moru: — Sve se bojim da me slutnja ni privarila. jer iz daljine s koje je gledao nije razabirao lica. da nikome ništa nije govorila. zapovjednik straže doista se pokazao blagonaklon. pobojao se da nije nešto krivo razumio. a ostatak mještana potrpaju u prazan kamion i odu. Na brzinu navuče na sebe svoje odijelo. pa su odlučile izići u drugoj ulici. Ne znam šta si učini u Splitu i nemoj mi o temu govorit njanci riči. od kojih dva puna crnokošuljaša. Kad su prišli rampi. Ali ovi tren moraš bižat. Moro uvidi da je žena u pravu. fašisti stanu paliti jednu po jednu seosku kuću. Sluteći zlo. ako te ovod najdu. On je pristao i taman htio nešto založiti. Kad se udaljio otprilike kilometar i pol. a onda ih sve pokose mitraljezom. pa ih je stala ispitivati. Uskoro se Mravinci pretvore u golemu buktinju. kako bi se što nezamjetnije izvukao. Htjela je i provjeriti svoju sumnju. Putem Kata reče Moru da se zacijelo jedna od žena izbrbljala negdje gdje ne bi smjela. Jerbo. ali tu nije vidio ni jednu od seljanki iz Mravinaca. samo je veselo pozdravio Katu i izmijenio s njom nekoliko doskočica. pozdravi se s Katom i izjuri iz Mravinaca. Kata savjetova Moru da ostane dok ne padne mrak. Tu je zapovjednik straže njezin dobar poznanik. Pri tome uhvati Mora za ruku i povuče ga za sobom. nisu pokazivali ni straha niti su ikoga išta molili. bila je Kata. odaberu desetak muškaraca i žena. postave ih pred zid. — srpanj 1943. i to je doprlo do Talijana. s ljudskom glavom u torbi. jer ga je više puta darivala povrćem. dva bloka dalje. Most prema zvijezdama Svibanj 1941. ovo dolazidu zarad tebe. Odluči pričekati žene još desetak minuta.Gorgone I. Drugi su pri tome mirno stajali. pozivajući Boga za svjedoka. čiji plamen kao da se dizao do neba. Odmah mu sve postane jasno: Tali- . pokraj talijanske straže. na rampi do kože pretresli. zaustavi se i popne na brežuljak s kojeg je skriven iza stijene mogao pratiti što se dolje događa. Tamo kamo ga je dovela Mravinčanke su se već skupile i čekale na njih. a onda se snaći kako zna. Uskoro ugleda kako u selo ulaze tri kamiona. Stigavši u Mravince. svi smo stradali. kad dotrči čovjek iz susjednog sela i javi im da fašisti u kamionima idu prema njima. nezgodno mu je bilo stajati tu. Na trenutak se zbunio. uzme torbu s Mirandinom glavom. ali svaka se zaklinjala. ona mu reče da su ih jučer. T očno u podne Moro se pojavio pokraj rampe na izlazu iz Splita. Nakon tog krvavog dijela posla. kad očito nisu to dobili. bolje da ne znam ništa. Na kraju. a treći prazan. ali je iz njihove bijesne gestikulacije i udaraca koje su zadavali seljacima shvatio da od njih nešto traže. mimo običaja. Moro nije uspio vidjeti jesu li i Katu strijeljali.

Otiđe ravno u krčmu. koja je bila nešto kao kombinacija štaba i krčme. A tada shvati o čemu se radi: iz torbe je kapala krv iz Mirandine glave. »Ali što sam ja tu mogao?« umiri sebi savjest. i produži. a istovremeno im je odnekud stigla vijest da je dan prije u Split ušao nepoznat muškarac. Čim se pojavio na vratima. Onako u odijelu. kao da mu prati trag. Nije se htio riješiti tereta. Zaustavi se i osvrne: tamo iz smjera gdje se nalazi zaselak dizao se golemi stup dima. Nakon što ih upita za Bozu i Luketića. i koliko mu je dopuštao teren. On sam protiv toliko njih ne bi imao nikakva izgleda. »Prokleti pasji sinovi«. pa su napravili isto što i u Mravincima. Shvatio je da se mora što prije udaljiti s mjesta gdje je stajao. koje se tijekom ove avanture još više pohabalo. zaputila se ravno prema njemu. i ovo je sad rezultat toga. gdje sazna od vlasnika da je Božin odred napustio mjesto i sad se krije usred dinarskog masiva. pretrčavao bi je. kantu ili tavu. Uskoro dođe do manjeg zaselka. krv je curila iz više mjesta. povremeno zastajkujući i gledajući u zemlju. Pred njim je bilo manje planinsko naselje od desetak kuća. Kad bi se pred njim ukazala čistina. produžio kozjim stazama i vrletnim usponima prema Milovcima. podmetnuvši ruku pod torbu. Već je bio na izmaku snaga kad zapazi da se nalazi nadomak cilju. S njim ili bez njega. pa produži dalje. sad već povećan za stotinjak ljudi. Sad mu još samo predstoji donijeti svoj trofej do cilja. zacijelo im je djelovao poput gradskog ridikula. odmah je krenuo putem koji mu je krčmar nacrtao na salveti i. jedna manja skupina. bjesnio je. preodjeven u seljanku. ovaj odmah iznese bakrenu pliticu. do kojeg se stiže preko Kamenskog. Tu su njih dvojica spavali. Kako im samo uspijeva slijediti ga? upita se. Najvažnije je ipak da je uspješno obavio zadaću.Ivo Brešan Gorgone jani su sigurno jutros našli obezglavljenu Mirandu. Uostalom. desetak njih. Vidjevši ga u žurbi i panici. Ustanovi da je onim fašistima već prilično odmakao. Napredovao je bez ikakvih smetnji i već idući dan dospio u Ugljane. Moro je došao u najnezgodniji trenutak po sebe. Ali time ništa nije postigao. Bili su već malo i pripiti te su stali praviti pošalice na njegov račun. pravili planove za iduće akcije i slobodno vrijeme provodili uz rakiju. stavivši je ispod odrubljene glave. fašisti su pomislili da ga seljaci skrivaju. Krenuo je bespućem. Nije se htio zadržavati. zaustavi se opet na jednom humku da bi promotrio okoliš. pa još s torbom u ruci. dok su se bavili upravo ovim potonjim. Osjeti silno žaljenje što je sve ovako završilo. Nije im bilo teško zbrojiti dva i dva. Nakon sat vremena začuje u daljini pucnje- ve iz pušaka. u selu Milovci. Nakon dva sata takve jurnjave. Odjednom zapazi da nisu otišli svi fašisti. koju Moro zavuče u torbu. . glavno da ih se napokon riješio. Ali oni su i dalje išli putem kojim je i on prošao. pažljivo motreći tlo kao psi tragači. Moro odmah shvati što se dogodilo: ne nalazeći više njegova traga. Tu se doista smjestio Božin odred. Pred prvom kućom ugleda starog seljaka i sav zadihan zamoli ga da mu da nešto metalno. to više jer je on bio tome uzrok. oni bi napravili isto. kroz makiju. povedu ga do jedne prizemnice. Sad je mogao mirno nastaviti dalje. Upita se: je li se možda trebao vratiti i predati fašistima da bi spasio te ljude? Glupost! otkloni odmah takvu pomisao. prošavši Kamensko. očito su ga odavno otpisali. Svi se iznenade ugledavši ga. išao što je brže mogao. prasnuli su u smijeh.

Bili su očito zgranuti. — Bit će kurac! Šta misliš da je ona bila jedina? Zar nisi čuja da je i Katu Marović niko potkaza? Uto dotrči Božin zamjenik Matko koji sav uzbuđen reče: — Ovi tren sam uspija uvatit radiovezu s našim obavje štajcem u Splitu. ova je bila ni manje ni višje nego Mussolinijeva ljubavnica. majko moja! — jadikovao je Luketić. položi ga na pod. onda ni nikakvo čudo da su naši bili uhićeni. okrenuvši joj lice prema njima. rastvori. — Jebe mi se šta je bila! Šta bila da bila. — O. Mirno iz torbe povadi zelenje. nešto ka umjetnica. — I ne boli te duša kad čuješ ovo šta se zbog tebe dogo dilo? . kretenu jedan! Ovo si ih zapravo sve ti pobija. Dugo su zurili sad u glavu. ili ju je skinija s nike lutke? — Je. I to samo zato šta si se tija proslavit ka niki heroj. pričaj. Bozo i Luketić se prestrave i skoče tako naglo da su se stolci od toga prevrnuli. šta sam ti reka! Sama blitva i petrusimen. — Barem će sad oni naši. pronašao tko je špijun. bit sigur ni. a onda se bijesno okomi na Mora: — Evo. prava je! — reče Luketić. reci. Kad je završio. Splićane i Mravinčane. ološ do kakovog ni fašisti puno ne držu. tako su rekli. Miranda Goga. a on poša drito na pijacu u kupovinu. A onda će Bozo: — Strašno! Toliko naših nedužnih ljudi je moralo platit glavom zbog jedne obične drolje! Ti si Luketiću kriv za ovo. To da je odmazda za ono šta su komunisti ubili uglednu članicu njihove stranke. — Šta sam to učini! Nisam ga smija slat. — Misli sam da je u pitanju niki sitni doušnik. a u slobodno vrime fašistička kurva. — Da vidimo šta si nam đoni.. potom zamotuljak koji je bio ispod njega. podigne je uvis i pokaže. kako se uvukao u Mirandinu kuću i na kraju ono što se dogodilo poslije toga. — Evo. kako ti je to uspilo — ponuka Bozo Mora. A ova. — Nisam zna da se radi o tako krupnoj ribi — potišteno će Luketić. — Ala.. — Ja sam samo izvr šio svoju dužnost. Ako su zbija njoj popisi dolazili u ruke. — Znam i žensku kojoj je pripadala. a njihove familije poslali u logor na Molat. vidi! — reče Luketić.. Zločinac si. Tebe bi sad tribalo striljat. — Ma nije on Splita ni vidija — prihvati Bozo — nego je zapeja u Mravincima.Ivo Brešan Gorgone — Vidi. — Ja ga posla u Split da nađe špijuna. — Šta sad imaš reć? — upita Bozo Mora. ti si ga posla.. sad u Mora. šta? — Ništa! — hladno odgovori Moro. koji su još na slobodi. a ne heroj.. obojica zapovjednika su se zamislili. Tu ga je ona tvoja udovica Kata šćepala i strpala sebi u postelju. vidiš šta si učinija.. Fašisti su striljali sve muške koje su uhitili. kao da ne vjeruju da doista vide to što vide. On im na to ispripovjedi sve što je doživio: kako je ušao u grad. nisam! Ali ko je moga slutit. a onda Mirandinu glavu uzme za kosu.. — Ajde. Prvi se oglasi Bozo: — Tako ti Boga! Ma je li ovo prava ženska glava. Moro na to ništa ne reče. — Krvi ti Isusove! — uzbudi se Bozo.. nije vridna toliko života. — zaviri mu Luketić u tor bu. masakr u Mravincima i u selu do kojeg su mu fašisti slijedili trag.

Tko zna što bi sve zanimljiva otkrio u njoj da je proveo s njom više vremena. a ne čovik... pomogao bih. Pratilo ga je još deset naoružanih konjanika. zvan Diko. — Čuli ste koliko je talaca zbog toga pobijeno. kad te ovo uopće ne dira — reče na kraju Bozo. Kad je bilo gotovo s formalnostima. Ide ološka svijest vam je na katastrofalno niskoj razini. — Ili si opasan luđak. druže komesare! — usprotivi se Bozo. jednu da je stavi pod sebe. što ju je tako brzo morao ubiti. Pod je u njoj bio gola zemlja. mislio je. — A što je počinio taj nesretnik? Tada Bozo ukratko ispriča Morovu pustolovinu i njezine posljedice. Volio bi da nije do toga došlo. — a onda se obrati svom zamjeniku: — Matko. pa bi tko zna koliko drugih još izgubilo život. O tome je mora vodit računa. koliko sela spaljeno. i učinio bih to opet.. A da sam ovim ljudima mogao ikako pomoći. Moro je doista tako gledao na stvar.. — Ti si zvir. Diko upita: — Jeste li to svi koliko vas ima? — Nedostaje samo jedan koji je trenutno zatvoren — od vrati Bozo. Zato se čudio što se Bozo i Luketić toliko uzrujavaju i ljute na njega. Diku je. dočekali su ga sa samim pogrdama. Zapovjedi da mu smjesta dovedu Mora i pokažu to što je donio.. Martin Dikanović. komesar ga je dugo proučavao bez riječi. ali što sam ja tu kriv? Ubio sam onoga tko je zaslužio da ga se ubije. ali kako je to mogao spriječiti? Jedino tako da poštedi doušnicu? Ali tada bi ona i dalje potkazivala. sudeći po reakcijama. Vrijeme mu je prolazilo tako što je neprekidno promatrao Mirandinu glavu. moram priznati da je stanje kod vas gore negoli sam očekivao. Malko ga je to i ražalostilo. zatvori ga smista u konobu i postavi dva stražara prid vratima. Očekivao je da će ih zadiviti onim što je napravio. da će mu odati priznanje. One neobične oči još su joj bile širom rastvorene i svojim staklastim pogledom gledale ga pune strave. iznimna žena! Sljedećeg dana u Milovce je stigao iz Bosne na konju politički komesar Proleterske brigade pri Vrhovnom štabu. pa je dobio dvije deke. a drugu da se njome pokriva. Znao je s kim se želi obračunati i zašto. da oformi u Božinu odredu partijsku ćeliju. koja će raditi na ideološkom usmjeravanju boraca. nedužnih ljudi.. pokazala mu je kako se treba ponašati u borbi. IfP . U jednom trenutku osjeti da joj se čak i divi. Kapetan Bozo smjesta je postrojio svoje ljude pred njim i pozdravivši ga šakom uz čelo.Ivo Brešan Gorgone — Žao mi je. a hoće li pri tome stradati i netko nedužan. Kad je ovaj stupio pred njega s Mirandinom glavom u ruci. — Ali. Mora su tako zatvorili u vlažan i memljiv podrum jedne od seoskih kuća. a oni su ga poslali da je likvidira. Baš šteta. a onda se opet obrati Bozi: — I vi ste ovako hrabra i sposobna mladića zatvorili zato što je likvidirao jednu fašističku gaduru! Drugovi. žena i diče odvedeno u logor.. Dobio je zadaću. I ovu glavu mu metni u krilo neka je gleda! Možda mu dopre do mozga da nije ništa bolji od fašista. raportirao o brojnom stanju i gubicima. Opasniji za svoje nego za neprijatelja. Stvarno. više impresionirao sam pothvat negoli ovo drugo. Koliko je samo ljudi mirne duše poslala u smrt! Bez obzira što je neprijatelj.. a kad tamo.. kako reče po dolasku.. o tome nije uopće razmišljao.

— A šta ćemo s kapetanom Bozom? — Neka i dalje obavlja dužnost zapovjednika. Potreb ni su nam smioni mladi ljudi koji dobivene zadatke stavlja ju ispred svega. U IH . drugovi. Inače ništa od revolucije. je li tko od njih nedu žan ili kriv. bio je spreman i sebe žrtvovati. ne bi ga dira. Lažni humanizam. i ja sam mu to odobri. druže komesare — uplete se Bozo. Kad smo ga otkrili. ili na drugoj strani. Nalazila se na prostoru između Ključa i Mrkonjić Grada i obuhvaćala sela Čađavicu. Svaki zadatak traži žrtve.. — Sam se javi. demoralizirati ga. bit ćeš pri mljen u Partiju i obučit ćemo te u rukovanju svim vrstama naoružanja. Moraš ga nadzi rati i ne dopustiti mu u akcijama nikakve kompromise. radi ostva renja cilja. Zato moraš osnovati partijsku ćeliju. — I ja se slažem s vama.. jašeći na konju iza jednog od pratilaca. Treba mu utje rati strah u kosti. Kad bismo u borbi izvršavali zadatke tako da što manje ljudi strada. A re volucionar se ne pita koliko će ih biti. ti si ovdje jedini član Partije. s nama na oslobođeni teritorij. kad je u pitanju neprijatelj. mladić je i sam mogao poginuti pri ovako opasnom pothvatu. Ali tada nisam zna. Skroz pogrešno. — Druže Bozo. Proći ćeš kurs. Ali kad bi vidija ko je. — javi se Luketić. Diko se potom obrati Moru: — Ti ćeš. pa makar bija i neprijatelj. ne prijatelj bi nas učas porazio. Tijekom dana prevalili su dugačak put. primjećujem kod tebe sentimentalnost koja je strana revoluciji. Dobro je da je donio tu glavu. Fotografirat ćemo je i razaslati posvuda. i došli na područje partizanske slobodne enklave. primiti u nju one najpouzdanije i preuzeti vodeću ulogu u odredu. mrtvom odrizat glavu i no sit je sa sobom u borši? Tu ima nešto bolesno. zaobišli Glamoč. momče. onda nam se lako od njega čuvat. pa i vlastita života. samo što je opterećen nekim preživjelim shvaćanji ma.. učinio da si bio na njegovu mjestu? — Pronaša bi doušnika ovako kako ga je on pronaša.. A on ne vidi ništa dalje onoga šta je sebi stavija u pa met. nego i da nakon toga stvorimo novi poredak... Idućeg jutra Diko i njegova grupa zaputili su se na sjever. ako nam padne šaka. prešli su preko Livanjskog polja.. Osim toga. jer se već počeo širiti iz nje neugodan zadah. u Bosnu. Nadam se da znaš kako se mi ne borimo samo da istjeramo okupatora. Dobar je borac. I više niko ne bi strada.. druže Luketiću. Gornje Ratkovo i Podrašnicu. to bolje za našu borbu. Dosta je otkrit ga. zatraži od Mora da Mirandinu glavu podigne visoko i snimi je. Što gore postu pamo s neprijateljem. što sada znači biti nedužan? Ili si na jednoj. Da se zna što čeka svaku fašističku svinju. — Pogrešno mislite. radit s moz gom. Ali triba u tome imat miru. zna da će bit odmazde. može li normalan čovik drugom čoviku. Ma recite mi samo. Uostalom. Dakle.Ivo Brešan Gorgone — Polako! Je li on dobio od vas zadatak da pronađe do ušnika? — Na neki način je. — Sve je to lipo. Nakon toga je Božini borci pokopaju.. Jedan iz Dikine pratnje izvadi fotoaparat. u kojem su bili ustaše.. — A što bi ti. S njima je pošao i Moro. koja su strana nama revolucionarima. A tada povede ustranu Luketića i tiho mu reče: — Luketiću.

stvoreno je nešto kao minidržava. poduzetnici. Dobivši tako iznimno sposobna i odana čovjeka. Na- rodna kuhinja. trgovci. Tu je sve vrvjelo od partizana. Brigadni komitet KP. Istovremeno je pohađao i drugu obuku. jednostavno ih je upijao kao spužva. strojnice. ljudski život mu je manje značio. osim Nijemaca.Ivo Brešan Gorgone ovom potonjem su se i zaustavili. U ruksake su utrpali veću količinu eksploziva TNT. uzdići među zvijezde. stignu do mosta. Tu spadaju oni koji posjeduju neko privatno dobro: kulaci. dobiti visok čin i postati komandantom neke veće jedinice. slavodobitno je objavio: »Evo vidite da ga nema!« Moro nije mnogo razbijao glavu oko tih ideja. Riječju. Moro zapazi da je u selu život već organiziran kao u mirnodopsko vrijeme. Odmah po dolasku Moro je primljen u Partiju i iduća tri mjeseca pohađao je kurs idejnog usavršavanja s još dvadesetak svojih vršnjaka. mitraljeza. komešalo se posvuda u furioznom ritmu. ustaše i četnici«. koji će ih na drugom svijetu kazniti. Nakon pet sati probijanja kroz guštaru. Bolnica. Ali dočeka ih i nešto na što nisu računali: na oba njegova kraja bile su stražarnice i njemački vojnici u njima. preko njih se više nije osjećao sam. narodni izdajnici. Mnoštvo ljudi. u miniranju i razminiranju. postavljanju i aktiviranju eksploziva. jedan je komesar dokazivao tako što je položio na stol džepni sat i dao Bogu tri minute vremena da ga uništi. To su obični pljačkaši. te se istoga dana zaputili prema odredištu. našao je svoj dom. koji narodu otimaju ono što je svojim mukotrpnim radom zaslužio. pa tek onda krenuti u akciju. Na njemu su im politički komesari držali predavanja u kojima su im objašnjavali ciljeve borbe. A treći su klasni neprijatelji. rijetko bi kad promašio metu. Stoga se odmah sa svojim drugovima pedantno latio priprema. Jer. svim vještinama potrebnim za vršenje diverzija. Vježbao se u gađanju iz puške. bogataši svih vrsta. u kojoj. Ukratko. Ponadao se da će se proslaviti. Štab NOV i POJ. I što je više u njih vjerovao. prihvaćaju- ći ih. borbi prsa o prsa s bajunetom na pušci. naravno. ukratko. ukratko. Da nema Boga. u blizini sela Bočac. Prvi su. tumačili su im. imali su to obaviti. okupatori. Drugi su »njihovi sluge. . ako ne budu poslušni vlasti i svojim gazdama«. Na nekim kućama vidio je natpise: Mjesni narodni odbor. one su ga vezivale s drugima. Ona »obmanjuje ljude učeći ih da postoji Bog. spuštajući se na takvu intelektualnu razinu kao da se obraćaju retardiranima. U tome se pokazao boljim od ostalih. obavljajući neke poslove. pet namotaja žice i mehanizam za paljenje. ili bio od koga nadvladan. sudjeluju ustaše i četnici. kućevlasnici. minobacača. Od obavještajaca je stigla vijest da se sprema velika neprijateljska ofenziva s istoka. Protezao se preko kanjona dubokog više od 50 metara i imao potporanj u obliku luka. u odorama ili u civilu. Među takve se ubraja i Crkva. Trebalo je minirati i srušiti most preko rijeke Vrbas. njegovih kolega s obuke. a njemu se nije ništa dogodilo. Nijemci i Talijani. Stoga Moro odluči pričekati noć. On i još pet mladića. nego dijelom jedne velike obitelji. Govorili su im o tri vrste neprijatelja s kojima se treba nemilosrdno obračunavati. Diko je odlučio povjeriti mu i prvu ozbiljniju zadaću. Bio je spreman žrtvovati i svoj i tuđi da bi se one ostvarile. Škola. A kad je taj rok istekao. Moro se silno obradovao kad je Diko njega imenovao zapovjednikom. kojim se neprijatelj lako mogao prebaciti na njihov teritorij.

Uskoro su se pojavila i ostala trojica. Dosta je bilo pritisnuti polugu. i eksploziv bi bio aktiviran. podijele se u dvije grupe. nego naredi hitno povlačenje. U njemu su civili. uspjeli se južnije prebaciti preko Vrbasa i skloniti u šumama planinskog masiva Prenja. Vagoni su padali u kanjon jedan preko drugog. Usporio je napredovanje neprijatelja. Ali upravo kad je to htio napraviti. svoje i njihove. I Moro se doista proslavio. Trojica su prešla na desnu obalu. Ova urnebesna grmljavina. a nekoliko paketa privezali su za lučni potporanj mosta. osim palucanja ognjenih jezika koji su se dizali iz hrpe. začuje se pisak lokomotive i ugleda dim na mjesečinom osvijetljenom nebu. tako da su sve brigade i Vrhovni štab dobili na vremenu. A onda je iz razbijena kotla lokomotive suknuo oganj koji je zahvatio cijelu gomilu te tako katastrofu pretvorio u pravi pakao. Istoga trenutka pojavi se i lokomotiva koja se. To je bilo praćeno paničnim krikovima. Je li stigao obavijestiti svoje ili ne. Prethodno su ugurali u njih detonatore.1 . Moro je sve žice. Zar nisi vidio da je onaj Nijemac telefonom pozvao pomoć? S tim riječima pritisne polugu. Nisu smjeli gubiti vrijeme. među kojima su se čuli ženski i dječji glasovi. pri čemu bi se smrskali. u kojoj su se kidanje drva i škripa metala miješali s bespomoćnim jaucima. Tako su se jedni i drugi istovremeno počeli penjati uz padine. Vidjevši što se dogodilo njegovu drugu i da ih je čak trojica. zarije nož među rebra i utren ga svlada. jer ga je rafal iz Morove strojnice pokosio prije negoli je spustio slušalicu. Pothvat koji je izveo pokazao se iznimno važnim. željeza i ljudskih tjelesa. spojio s mehanizmom za paljenje. prikopčane za žice. svladala stražu na suprotnom kraju. odmah posegne za telefonom i stane nekoga dozivati. Kad su završili s poslom. te tako stvarali bezobličnu smjesu drva. Kanjon je na Morovoj strani bio prilično strm. ostalo je nepoznato. zatvori mu rukom usta. Jedan od diverzanata reče Moru: — Čekaj dok vlak ne prođe! To je putnički za Sarajevo. Ništa se više nije čulo. spuste se opet na dno kanjona i vrate na polazište. odmotavajući usput žičane kolutove. Nosili su ruksake s eksplozivom i namotaje žice obješene o ramenu. No u stražarnici je bio još jedan Nijemac. Nastane krš i lomljava. te su on i kolege morali uložiti dosta vještine i truda da bi se uspentrali do gore. strovali u dubinu i povuče za sobom vagone. Vrbas je u njihovoj blizini bio plitak. Moro nije htio provjeravati je li tko preživio.Ivo Brešan Gorgone Kad se smračilo. sad kad neprijatelj može svakog trena banuti. Kako su i oni uspješno obavili zadaću. Odjekne gromoglasna eksplozija i betonski dijelovi mosta stanu letjeti na sve strane. Ona druga grupa je. odlikovan je Ordenom za hrabrost prvoga reda. Moro mu neprimjetno priđe s leđa. Čvrsnice i Vran planine. a onda je nastupila tišina. Izvježban u takvim pothvatima. pa se lako mogao pregaziti. — Vraga ću čekati. Pred stražarnicom je stajao njemački vojnik s automatom na prsima i šetao ništa ne sluteći. bez mnogo buke. a Moro je s još dvojicom ostao na lijevoj. trajala je čitavih pet minuta. koje su se trebale uzverati uz litice kanjona i svladati stražu. ne stigavši usporiti. Velikom brzinom postavili su eksplozive na pet mjesta ispod pragova tračnica i prekrili ih šljunkom. Ali nešto mu je .

Svi. ako ne priznaju legalnim državu NDH i prisutnost Nijemaca na našem tlu. Dobit ćeš popis sela. natovarena drvima. Zazor od toga čovjeka zavukao mu se u kosti još iz vremena kad ga je prvi put sreo. No ovaj ga je odmah umirio objašnjenjem: »U vlakovima se danas voze samo oni koji imaju propusnice. odjeven kao seljak i vukući za sobom magarca. A ako bude kakvih smetnji. Našao je Božin odred na visoravni ispod najvišeg planinskog vrha. u nešto uvjeriti. borci su ga dočekali burnim ovacijama. Božin autoritet bio mu je prevelik da bi se usudio oštro nastupiti. koji im je služio kao izvidnica. A njih ne mogu dobiti. . — Ali. Moro se na trenutak lecne. A ti znaš da OZNA nad zire sve. očito mu nije bilo drago što ga ponovno vidi. Noćio je u selima i kod ljudi koje je imao na popisu. dobit ćeš dekret kojim si postavljen za predstavnika Vrhovnog štaba pri Božinu odredu. Kretao se bez većih teškoća. Luketićevi napori ne daju ploda. kod kojih se možeš skloniti ili odmoriti. u koja možeš putem svratiti. koje su jedva na njega svratile pozornost. Pitao se što bi dr. Kao prvo. Diko ponovno pozove Mora i reče mu: — Žao mi je. Kako ću ga ja. noću ih je sanjao.« Nakon mjesec dana boravka na Prenju i sudjelovanja u nekim manjim akcijama. Tako su imali dovoljno vremena da se povuku i sklone. koji sam toliko mlađi. kao da je utonuo u potpuni muk. vi znate da je Bozo naprasit čo vjek. Neprekidno su mu u ušima odjekivali krici onih u razlupanim i gorućim vagonima. poduzmi mjere koje god držiš prikladnim. njegov glas više nije čuo. i naših opskrbnika u njima. ako ne može Luketić? — Ne brini! Imat ćeš ovlasti. nije se više ni trudio prikriti svoju mrzovolju. A ići ćeš preodjeven u seljaka s ispravama na ime Ivan Rudić. nije ih šteta. Novak na to rekao? Međutim. Bozu ne zanima ni šta što je dalje od njegova dvorišta. pa i on. morat će slušati tvoje zapovijedi. imenovan si kape tanom Odjeljenja za zaštitu naroda. Nakon što je s Luketićem pogledao Morove isprave. ali morat ćeš opet u Dalmaciju. u svoj stari odred. Pogotovo je neosjetljiv na revolucionarne promjene koje nam predstoje. ako zapaze pokrete većih vojnih jedinica prema svom taboru. Stoga mu je trebalo malo vremena da se pribere. Dakle. Ti moraš preuzeti stvar u svoje ruke. — Gdje se sada nalazi odred? — Djeluje na području Mosora. Kao da je slutio da mu njegov dolazak ne donosi ništa dobra. Kad je Moro stigao. Ja sam tu diza ustanak i znam najbolje kakva je situacija na ovom terenu. Neće meni niko iz nekog bosanskog vilajeta zapovidat šta ovde imam činit. — Znaš šta! — reče mu: — S otim papirima možeš slobodno otrt guzicu. Jedino se Bozo držao smrknuto. Tako se Moro već sutradan zaputio natrag u Dalmaciju. S njega su mogli pratiti sve što se događa u splitskom priobalju i u Zagori. samo bi mu letimice pogledale isprave i propustile ga. Mučen tim dvojbama. da nađe riječi kojima će mu staviti na znanje kako su se stvari odonda obrnule u tome tko stoji iznad koga. I drugo.Ivo Brešan Gorgone kvarilo zadovoljstvo. te za tri dana stigao do Mosora. iz kojih je saznao kakav čin i ovlasti ima. U nekoliko navrata nailazio je na ustaške i njemačke patrole. otišao je Diki i povjerio mu se. druže komesare.

Ivo Brešan

Gorgone

— Ti bi, druže Bozo, morao već jednom shvatiti — smo gne napokon snage i stane mu se obraćati s visoka — da smo svi mi narodna armija kojoj je na čelu Vrhovni štab i drug Tito. I da se ne borimo svatko za svoje ognjište, nego svi za jedno za oslobođenje cijele zemlje i uspostavu socijalističkog poretka. Zato si i ti dužan slušati ono što ti dolazi s najvišeg zapovjednog mjesta. — Ovde ima samo jedno zapovidno misto, a to sam ja. Najstariji sam od svih i profesionalac u ovom poslu. Nećeš sada ti, jedan balavac, koji nije zna ni okinut iz pištolja kad sam ga primija, meni izdavat komande. Moro uvidi da je došao na sklizak teren, pa odustane od dalje prepirke. Kad se našao nasamo s Luketićem, ovaj mu reče: — Eto, takav ti je on. Ja sam pokuša osnovat partijsku će liju, ali su mi prišla samo tri borca. Šta ćeš, kad svi u njemu vidu Boga! Mora je dugo tištilo kako će izvršiti zadaću s kojom je poslan. Diko mu je jasno rekao: mora preuzeti vodstvo odreda po svaku cijenu. Ne bi smio u tome imati nikakvih obzira; čin koji je dobio i to što je poslan od Vrhovnog štaba, potpora mu je od koje ne može imati jaču. A on se, uza sve to, osjeća nemoćnim. Ne usuđuje se samo tako stati pred odred i zatražiti Božinu smjenu. Znao je da ga nitko u tome ne bi podržao, osim, možda, Luketića. A i bilo ga je strah Bože; još uvijek se pred tim čovjekom osjećao malim i beznačajnim. Nije imao hrabrosti pogledati ga u oči i oštro od njega nešto zahtijevati. A ne poduzme li ništa, prokockat će Dikino povjerenje i reputaciju koju je stekao kod Vrhovnog štaba. Pitao se što bi Diko napravio kad bi u jedinici, u kojoj je on ko-

mesar, imao jednog takvog kao Bozo? Nije nimalo dvojio: dao bi ga strijeljati po kratkom postupku. A on ne može ni pomišljati na tako nešto. Našao se u procjepu između zadaće koju treba obaviti i sile koja mu to onemogućuje, ne znajući kako se izvući iz svega. A onda će mu se ukazati prilika da problem riješi na najjednostavniji mogući način. Grupa od desetak boraca, među njima Bozo i on, sišla je u podnožje Mosora, u selo Žrnovicu, radi popune u namirnicama. U početku je sve teklo po planu: dobili su od seljaka što im treba, natovarili to na magarce i krenuli natrag u planinu. Ali tamo gdje su najmanje očekivali, kod sela Sitno Gornje, iznenada nalete na talijansku patrolu. Oni i Talijani smjesta su zalegli u krš, zaklonili se iza stijena i otvorili vatru jedni po drugima. Nastala je pat pozicija. Nitko se nije usuđivao ni napredovati ni povlačiti, da se ne otkrije i postane metom. Moro je najdalje odmakao uzbrdo, pa se tako našao svojima iza leđa. Vidio je ispred sebe Bozu kako povremeno izviruje iz zaklona i puca na Talijane iz strojnice. Ovako povoljan trenutak ne smije propustiti, pomisli. Nanišani pištoljem Bozi u glavu i opali, a ovaj se sruši, ostavši bez znaka života. Nitko ništa nije opazio niti što posumnjao; ljudi su bili uvjereni da je Bozu pogodio talijanski metak. Bijesni što im je poginuo drag zapovjednik, navale sada svom žestinom na Talijane. No ovi se nisu pokazali ornima za borbu, to više što je i njih bila samo manja grupa, pa su se jednostavno razbježali. Još istu večer Bozo je pokopan na ledini usred Mosora. Moro je izbjegao sudjelovati u svečanosti. Nešto ga je steglo u grudima. Koliko god se bojao toga čovjeka i mrzio ga kad bi ga omalovažavao, toliko ga je i cijenio. Sjeti se da se i u nffil

Ivo Brešan

Gorgone

svoj prvi pothvat upustio samo zato što je želio steći ugled u njegovim očima. Činilo mu se da je uništio nešto od velike vrijednosti. Ali žalost zbog toga brzo je prevladao, uvjerivši sam sebe da bi mu Diko, kad bi znao kako stoje stvari, zapovjedio postupiti upravo ovako. Dakle, izvršio je samo svoju dužnost. Uklonjena je prepreka, i revolucija može dalje. Sutradan je već prestao misliti o tome. Preuzeo je zapovjedništvo odredom i nitko se tome nije protivio. Na Mosoru su ostali do pada Italije. O tom povijesnom događaju Moro je saznao kad je k njima došao kurir iz Vrhovnog štaba s naredbom: sve partizanske jedinice na području Dalmacije moraju ući u gradove i razoružati talijansku vojsku. Njega i njegove ljude zapalo je zauzeti Omiš. Spustili su se s planine i stigli do grada. Talijani ne samo da nisu pružili otpor, nego su ih dočekali gotovo s veseljem. To je bilo posve razumljivo. Nisu imali kamo; u Italiji su se iskrcali saveznici i vodile su se ogorčene borbe. A kako je njihov maršal Badoglio prešao na stranu saveznika, Nijemci su ih uzimali kao izdajnike, ubijali ih ili slali u logore. Tako su u partizanima vidjeli jedini izlaz. Najveći broj njih je jednostavno skinuo s odora talijanske vojne oznake i stavio na kape crvene zvijezde. Moro ih je, prema zapovijedi iz Vrhovnog štaba, morao sve primiti, pa mu se odred ojačao za stotinjak ljudi. Fašisti su netragom nestali ili su ih sami talijanski vojnici već pobili. Zaposjevši Omiš, Moro rekvirira dva trabakula, pa s Luketićem i dvadesetak svojih boraca krene na Hvar. Kad su se približili luci Vira, zapaze da je u njoj usidren jedan manji motorni brod, u koji su se upravo ukrcavala trojica ljudi s namjerom da isplove. Čim su ugledali partizane, zahvatila ■I

ih je panika. Upalili su motor i htjeli uteći prema pučini, ali im Moro s trabakula dovikne da se ne miču, jer će inače po njima otvoriti vatru. Preostalo im je samo mirovati i čekati svoju sudbinu. Tek kad im se približio, Moro shvati kakva mu je lovina pala u ruke. Bili su to Marko Politeo, Raimondo i njegov posilni, odjeveni kao ribari. Čini se da je Raimondo i njega prepoznao; netom ga je ugledao, stao je moliti za milost, govoreći kako ništa nije radio na svoju ruku, nego samo po nalogu više komande. Moro se pravio da ga uopće ne sluša. Kad su se svi iz odreda iskrcali, naredi da se krene prema Hvaru i ovu trojicu povede vezane. Već na samom ulazu u grad mještani su ih dočekali s oduševljenim poklicima i posipali ih cvijećem. Prolazeći pokraj Arsenala, Moro nije mogao da se ne sjeti dr. Novaka i njegove žene kako vise na tome mjestu. Na trenutak ga svega preplavi mržnja, pa se tek sada obrati Raimondu: — Ti si volio ovdje priređivati predstave za svoju publiku. Kako bi bilo da sada ti odigraš jednu za nas? — Potom se obrati svojima: — Objesite ih tu na portalu! Raimondu su uzalud bila sva preklinjanja i opiranja. Morovi ljudi pograbili su njega, oca mu i posilnog, te su se uskoro sva trojica njihala na užetu usred lučnog otvora Arsenala. Građani, koji su stajali na rivi, burnim su ovacijama i pljeskom popratili trenutak kad su se užeta zategla. Uto Moru priđe talijanski časnik, predstavi se kao kapetan Frascatti, zapovjednik postrojbe stacionirane u Hvaru, i pruži mu svoj pištolj u znak predaje. Pri tome ga zamoli da njega i nekolicinu njegovih vojnika primi u svoje redove, a ostalima omogući da se vrate brodom kući u gradove koje su sa-

Ivo Brešan

Gorgone

veznici već oslobodili. Moro prihvati njegovu ponudu, rukuje se s njim i obeća učiniti kako je zatražio. Kao svoje sjedište, odabrao je zgradu Hvarskog poglavarstva u kojoj je nekad dr. Novak radio kao gradonačelnik. Kako je Hvar Rimskim ugovorom postao dijelom NDH, Moro zapovjedi da se uhite svi članovi ustaškog pokreta i građani koji su, bez obzira kako i u čemu, surađivali s fašistima. Taj se posao nije pokazao laganim; golema većina takvih je već nestala, pa je privedena grupa od samo desetak muškaraca i pet žena. Prvi su, prema iskazima svjedoka, obavljali razne administrativne poslove u gradskoj upravi i nisu bili ustaše, a žene su, navodno, ljubovale s fašistima. Bez ikakva saslušanja i suđenja, Moro naredi da ih se sve smakne. Pogubljenje se imalo obaviti već iduće jutro na glavnom gradskom trgu, metkom u potiljak. Mnogi su ga pokušavali od toga odvratiti, među njima Luketić i Frascatti. Dolazili su mu prijatelji dr. Novaka i uvjeravali ga da ti ljudi nikome nisu nanijeli zlo; samo su htjeli prehraniti obitelj. Ali Moro je ostao neumoljiv. Kad se našao sam, stanu ga mučiti dvojbe: je li baš morao tako postupiti? Što bi se izgubilo da je te nesretnike pustio? A tada izvadi iz džepa fotografiju Mirandine glave, koju je Diko dao umnožiti. Njezine širom rastvorene oči gledale su ga i sada pune užasa i mržnje. Na trenutak mu se učini da u njima zapaža čak i neki tračak ironije; kao da mu se ruga zbog njegove slabosti. Ona, ljepotica kakvoj nema ravne, dama iz visoka društva, talentirana umjetnica, pa je bez ikakva ustručavanja toliko čestitih ljudi otpremila na stratište! A on se tu kinji zbog nekoliko sitnih gnjida. Ne, odluči, ne

smije biti ispod njezine razine. Mora prevladati malodušje koje ga je zahvatilo. Predvečer mu je došao stražar i rekao da neka žena, zaogrnuta u crno, želi s njim razgovarati. Moro mu naredi da je propusti. Čim je ušla i skinula ogrtač, koji ju je svu prekrivao, Moro pretrne. Bila je to njegova majka Danka. Osjetio je na trenutak nagon da skoči i poleti joj u zagrljaj, ali se odmah svlada i ostane prikovan za stolac: ugledao je na njoj odoru časne sestre. Istog trena lice mu postane bezizražajno. Njegova majka na strani neprijatelja! Kao da ga je netko iznenada polio hladnom vodom. Ali Danka je, ne sluteći što se s njim zbiva, raširenih ruku krenula prema njemu: — Moro, sine moj... — Stani! — prekine je on zaustavivši je ispruženom dla nom. — Da mi nisi prišla! U što si se to odjenula? Danka ostane kao skamenjena. Njegova reakcija zaprepastila ju je i porazila. Osjeti slabost u koljenima i klone na stolac, a onda nakon poduže šutnje jedva čujno progovori: — Zaboljelo me kad sam saznala da si tu, a nisi došao da vidiš što je sa mnom... Ali ovakav doček... Svemu sam se pri je nadala negoli tome... — Nisi mi odgovorila zašto nosiš na sebi tu odoru? — Zar si zaboravio gdje si me ostavio? U početku su me časne sakrivale odijevajući me ovako. Ali nisam mogla dugo igrati tu lakrdiju. Njih sam dovodila u opasnost. Zato sam se istinski zaredila. — Jesi li ti svjesna u što si se uvalila? — stane u Moru ra sti bijes. — Jesi li svjesna, pitam ja tebe? Crkva uči ljude da budu pokorni svojim tlačiteljima. Ona je jedan od naših naj većih neprijatelja. A ti si se svrstala u njezine redove.

— Vidim to i sama. ženo! — drekne Moro takvim glasom da je zrak zadrhtao. A ti. Moro. — snuždeno će Danka.. još se jednom obrati Moru: — A ja ću tebe i dalje jednako voljeti. I zavjetovala sam se da ću joj do kraja života služiti samo da tebe očuva od pogibelji. učinio je to samo da ne mora gledati njoj u oči.. Dugovala sam zahvalnost Djevici Mariji zato što me spasila od utapanja kad sam tebe nosila. — To je. — Van. I ti si jedan od razloga zašto sam postala časnom.. Zauvijek sam izgubila sina. znam samo za ljubav.. Prije negoli će izići. naslutila onog trena kad sam vidjela što si napravio tamo na Arsenalu.. — A tako! Još i Politeove žališ! Smetnula si s pameti što su oni htjeli napraviti s tobom i sa mnom. da si odlučivala? Zacijelo ih oslobodila? — Ja sam im već odavno oprostila. sine moj.. pa ni ti. Moro skrene pozornost s nje na papire pred sobom na stolu. htjela bih te nešto zamoliti.. zašto si me ovako kaznio? — progovori na pokon potišteno Danka.Ivo Brešan Gorgone — Ja nikome nisam neprijatelj. — U što si se ovo pretvorio. — Gospode. Meni je strana svaka mržnja. ti si napravio s njima ono isto što i oni s na šim dobrotvorima. A sad me ostavi! Imam posla. ali se na trenutak opet zaustavi. Danka se ponovno prekrije ogrtačem i sva pogružena dođe do vrata. Danku je to potpuno slomilo. . Ali nije ništa tražio u njima. izgleda. — Ne treba meni takva zaštita. Sve što su radili bilo je samo zato da bi mogli preživje ti. Danka ustane i već je htjela krenuti. A sad me dobro slušaj! Ako se smjesta ne odrekneš tih praznovjerica i skineš to sa sebe. To mi nitko. Po čemu si onda bolji od njih? — Dakle.. A najmanje bih to mogla tebi biti. Učini mi barem toli ko. Isus je rekao: ljubite i neprija telje svoje... i fašiste si zavoljela! Oplakuješ ih čak! Onda do ista među nama ne može više biti ništa zajedničkog.. — Prije nego odem. jedino u čemu se možemo složiti. uime onih dana kad si me volio kao majku.. Naslutila sam to.. Pretrpjela sam najveći gubitak koji jedna majka može pretrpjeti. — Jasno mi je na čemu sam.... ja te više ne priznajem za majku.. Dugo nije smogla riječi i samo je tiho jecala brišući suze rupcem... Shvativši da je svaki dalji razgovor uzaludan i da se nema čemu nadati. ne može zabraniti. Što bi ti s njima.. »L. Poštedi one jadne ljude i žene koji ti nisu nikakvi nepri jatelji..

Gorgone

vratimo se »Perzeidi«. Gdje smo ono stali? Ah, da; iz Meduzina tijela izišli su nakazni div Hrisaor i leteći konj Pegaz. Odleti Pegaz i nesta, a Hrisaor Perzeju reče: »S tobom se, Zeusov miljenče, ne kanim boriti sada, dok Hermesa mačem se služiš, od koga mi zaštite nema, al' moja će osveta tebe dosegnuti jednoga dana, kad najmanje budeš se nado, jer ubi mi rođenu majku.« Završivši ode, a koraci njegovi zemlju potresu. Perzej tad kacigu Hadovu stavi, nevidljivim posta i odleti otud daleko, do bogatog iberskog kraja. Stena se prene iza sna i smjesta u potjeru krene. Visoko leteći, pogledom svojim je sipala užas: kamen se topio, šume izgarale, plamtjeli ljudi. Oganj je proždiro sve što bi njojzi se našlo na putu. Al', Perzeja ne otkri ona; u gradu se sklonio Hidu, na iberskoj sunčanoj obali. Sluteć da u njem se krije, neman se zaputi tamo, no Perzej nevidljiv joj bješe. Tad nad Hidom kružiti stane i žarkom ga paliti vatrom, ugljevlje stvarajuć posvud od ljudi i njihovih kuća. No Perzej se spasi, jer Atenin štit je zaklanjao njega. Nanjušiv njegovu nazočnost, lukavo postupi Stena: u obližnju pećinu uđe i otuda vrebati počne, pritajiv se. Perzej se potajno tada izvuče iz Hida, do afričke obale stigne, gdje hram Apolonov se diže. U njem stolovaše Kalist, svećenik i prorok vidovit, kom Stenine žareće oči ni najmanje škodit ne mogu. Perzej zamolit ga htjede da zaklon i savjet mu dade. Al' dok je doletio tamo, iz torbe su kapljice krvi s Meduzine glave se cijedile, na zemlju padajuć stalno. Svaka se od njih odjednom u otrovnu pretvori zmiju. Ljutice te se razmilješe, počevši ujedom svojim

8. Sivi obzori
2005. (1962.)

O

pet sam u novinama pročitao da je na Bliskom istoku neki luđak, obložen eksplozivom, ušao u autobus i raznio u komade sve koji su bili u njemu, muškarce, žene i djecu. A naravno, usput i sebe. Ti ljudi ništa mu nisu učinili, nikad ih prije nije vidio, i jedina im je krivica u tome što jesu to što jesu: pripadnici skupine koja nije njegova. Uvijek sam se čudio zašto netko, tko je odlučio žrtvovati svoj život, ne napravi to u blizini onih koji su stvarni uzročnici njegovih nevolja? Ali to pitanje nema smisla; takav čin zahtijevao bi prethodno razmišljanje. A ovdje se radi o ljudima spaljena mozga, kojima je oganj mržnje uništio svaku sposobnost racionalne prosudbe. I nema dana kad u TV dnevniku ne čujemo za neki takav slučaj. Gorgona Stena divlja svijetom stvarajući svojim žarećim očima mahnite fanatike, raspamećene do te mjere, da ne znaju čak ni zašto rade to što rade. Jedina im je želja uništiti zajedno sa sobom što više drugih, nerijetko i pripadnika vlastite grupe, ako nisu dovoljno ludi. Za razliku od Meduze, Stena je vječna. Jer ideologije mogu nestati, ali bezumlje nikada. No ostavimo se za sada toga i

iiH

Ivo Brešan

Gorgone

sijat pogibelj i stravu. Tad Stena iz pećinske tame ugleda tragove ove i poleti njihovim smjerom. Al' Perzej je prije do Kalista došo i stao se jadat: »Apolov ljubimce, strašna Gorgona me progoni uprav, jer ubih joj sestru Meduzu, stog zaštitu od nje mi podaj, a ja ću ti zahvalan biti do groba!« No podmukli Kalist će, razmisliv kratko, odvratiti njemu riječima ovim: »Uništiv jedno od zala, ti stvorio brojna si druga, veća i strasnija: zmijam' napučio krajolik mirni si ovaj, a diva Hrisaora slobodna pustio otić. Taj će pak nasilnik s groznom Kalirojom trotijelnu neman Geriona porodit i kćerku Ehidnu, upola ženu, a upola zmiju; Ehidna s Tifonom će na kraju pseto troglavo Kerbera donijeti na svijet i dvoglavo Orta, te nemejskog lava i tebansku Sfingu, Himeru i druga stvorenja, što harat će zemljom i bezbroj junaka pogubit. Stoga ti pomoći neću, i dat ću da spali te Stena!« »O, prokleti dvolični starce!« rasrdio na to se Perzej. »Kako za buduće nesreće kriv bih ja mogao biti, kad ne vladam proročkim darom da predvidim unaprijed stvari? Neg' ti se pokušavaš ovime Apolu malo dodvorit, jer znadeš da Atena pomaže meni, a međ' njima svađa od samoga iskona traje i jošte se smirila nije. Zato ću tebe pogubiti, usprkos tvojemu Febu!« Rekavši tako, srpdlikim mačem ga raspori cijelog, u platno zamota Meduzinu glavu i produži dalje. Kad Stena je stigla do hrama i ne našla novog mu traga, od potjere odusta svoje i vrati se drijemat kod sestre. A Perzej je zašao dublje u afričko kopno do mjesta gdje Atlant na plećima svojim nebeski je svod pridržavo,

za kaznu što protivu Olimpa s Titanim' dizo je bunu. Prišav mu, zaželje Perzej što nitko još dotada nije: vidjeti kakvi su svjetovi iznad nebeskoga krova. Stog kacigu sa sebe skine i vidljivim ponovo posta, podigne glavu i Atlantu ovom se obrati riječju: »Japetov sine, odgrni komadić nebesa mi gore, da virnem i pogledam prostore koji se nalaze iza«. Atlant se nasmije tome i s njime se rugati stane: »Zar si naumio, jadnice, bogove znanjem nadmašit? Ni oni na Olimpu ne mogu prodrijeti tako visoko. Stog plazi po zemlji i ne srljaj tamo gdje mjesto ti nije!« Perzej se naljuti na to i Atlantu odbrusi ovo: »Izgubio svaku si hrabrost otkada ti pobuna propa. Pojmiš li kome se rugaš? Ja mnoga sam junačka djela počinio, glavu Meduzi odrubio, zavaro Stenu...« Atlant mu uzvrati tada: »Bogohulne izričeš laži. Smrtnik ni jedan se ne može nečime takvim podičit, stog bježi odavde i vraćaj se otkud te donio vjetar!« »Kad poričeš«, bijesno će Perzej, »ja lako ću tebi dokazat da istinu govorim«. Glavu Meduze izvuče iz torbe, za zmijastu kosu je uzme i lice mu pokaže njeno. Istog trenutka u kamen se Atlant pretvarati počne. Lomljava nasta, a tijelo mu pukne pod teretom svoda i u šir se rasprostre stvorivši golemo pobrežje Atlas. Uzletje Perzej do vrha, gdje Atlantu bijaše glava, kaneći dohvatit zvijezde koje zatreptahu načas. Odjednom ga s istoka zaslijepi prejaka blještava svjetlost. Da štitom se nije zaklonio, vid bi mu zacijelo strado. To Apolo kolima svojim nebeskom je krenuo stazom. Pred Perzejem nakratko zasta i reče mu srditim tonom: »Odlazi, crve, odavde, jer čovjeku suđeno nije

Ivo Brešan

Gorgone

beskrajne prostore svemira očima vidjeti svojim. A time što Atlantu učini, silnu si nanio štetu ovome kraju; od sada ću morati ovuda nisko se kretati, sušeći rijeke i pržeći raslinje; to će posvuda stvoriti pustinju, pijesak i nesnosnu žegu. A gaduri koja te poslala, poruku moju prenesi: nek pomaže svoje Ahejce i mene ne ometa u tom da svakome narodu jednako žara i svjetlosti dajem!« Prestraši Perzej se silno i smjesta s planine se spusti te odleti k malome otoku Šerifu, svojemu domu. Najprije posjeti majku u hramu gdje bješe je skrio. Danaja golemom radošću dočeka svojega sina. Ispričav joj što je doživio, na kraju Perzej dodade: »Polidektu sada ću poć i Meduzinu otkrit mu glavu, pa kada ga ukrutim njezinim pogledom, mi ćemo moći slobodno otići s ovoga otoka u druge zemlje.« Danaja razmisli malo, a onda mu odvrati tužno: »Ja ne mislim bježat odavde, jer Zeusu služiti želim, a ti se okani Polidekta; nemoj ga smrću kažnjavat, jer lice Meduze će sigurno vidjet i bezbrojni drugi koji nam nikakva jada ni nevolje zadali nisu. Nepravdu stog ćeš počiniti, budeš li radio tako«. Perzej ne posluša majku, Polidektu otiđe u dvor, i tu ga zateče u okružju njegovih odanih slugu. Vidjev ga, tiranin prasne u glasan i posprdan hihot: »Sto nam to donosiš, hvališo? Tikvu il' kupusa glavu?« Perzej tad šuteći izvadi sadržaj Hadove torbe, te pokaže njemu i njegovoj sviti Meduzino lice. U jednome hipu u kamene kipove pretvore svi se do zadnjega. Zatim on Diktisa nađe i postavi njega za kralja, jer Hrizip već odavno ode u zagrljaj Hadov. Potom na krilatim sandalam' odleti, Šerif napustiv...

Prekinuo sam. Osjetio sam potrebu da se još malo pozabavim Stenom. Ona i Meduza su sestre koje ne mogu jedna bez druge. Dogmatizam i bezumlje redovito idu zajedno. Uzmimo samo fanatično obožavanje neke osobe, ponekad i običnog mediokriteta, koji stoji na čelu režima! Kult njegova lika zna poprimiti oblik takve masovne ekstaze, da u njoj ispari sva pamet kao voda na pustinjskom suncu. A što reći o ratu? Je li ikada itko uspio proniknuti u srž te pojave koja pokreće čitavu povijest? Milijuni ljudi naoružaju se i kreću ubijati druge, sebi slične ljude, koji žive poput njih, u jednakoj sivoj svakodnevnici: ujutro idu na posao, donose ženi mjesečnu plaću, koja, naravno, ne pokriva troškove, navečer gledaju televiziju, igraju se s djecom, i jedina im je briga kako spojiti kraj s krajem. U drugim okolnostima možda bi bili dobri susjedi, sjedili uz bocu vina i tapšali jedan drugog po ramenu, govoreći kako je »sve skupa običan drek«. A sada su se punom žestinom okomili jedan na drugoga. Ako ikoga od njih upitaš zašto, reći će ti: »Napadnuti smo, i moramo se braniti«. I tako, svi se brane; nitko ne napada. Svatko puca, jer onaj drugi puca u njega. A odbije li pucati, bit će upucan od vlastitih ljudi. Ne zna jadnik koga bi se više bojao: neprijatelja ili svoga. Dakle, nema mu kamo, nego raditi što i drugi. A vođe sjede u sigurnoj zaklonici i vatrenim govorima potiču mase na borbu. Ni oni ne znaju zašto to čine. Koji god vam razlog naveli, više je izlika negoli razlog. Uoči bitke kod Marenga Napoleon je rekao svojim četama: »Vojnici! Vi oskudijevate u svemu. Neprijatelj ima sve«. Zacijelo se nekako slično i austrijski vojskovođa obratio svojim postrojbama. A kad se taj vihor buke i bijesa stiša, svi opet žive kao prije. Razumije se, ako su preživjeli. Nema više ne-

Spavaonica. osim željeznih kreveta. iglu i namotaj konca. morali smo se razdvojiti na čitavu godinu dana. pastu. I nitko ništa nije dobio. prevaljuje se danima. brijaći pribor. tako da si prisiljen sjediti na svom kovčegu. čak meni pred nosom. stave pod tuševe. u isto vrijeme svi odlaze na spavanje. geometrijski pravilno oblikovanih u prizme. jednaka odjeća. jednom riječi. Priče onih koji su to prošli bile su nalik na noćnu moru. češalj. I to u drvenom kovčegu na milimetar određenih dimenzija. i na istom razmaku jedan od drugog. okruženoj brdima. Nakon završenog studija morao sam ići na odsluženje vojnog roka. a ležati na podu po kome je prostrta slama. viših od 500 metara. dvoredu ili četveroredu. poneki sada znaju postati čak i prijatelji. odmah skidaju s tebe sve što imalo miriši na civilni život: najprije te svuku do gola. daleko od srca. jer vlak svako malo beskrajno dubi na nekim stanicama. Nisam joj ništa o tome htio govoriti. Moraš nositi samo ono što ti je propisano: četkicu za zube. Povjesničari će kasnije nalaziti uzroke cijelom zbivanju u socijalnim. nego fiktivnog neprijatelja? To je čisti apsurd. Vjerovao sam u onu staru ciničnu izreku: daleko od očiju. bila su naša lica i brojevi odore i cipela. jednaka hrana. koji ima oblik pravokutnika. potom te zaprašuju. jednaka siva. strižu ti kosu do propisane veličine. u koju možeš samo nakon što truba oglasi povečerje. imali smo na njima tak- . zaodjenut u grotesku. Kad kreneš u mjesto kamo si upućen. pa će jednostavno zaboraviti da postojim? Nije mi padalo ni na pamet da se to može dogoditi i ako ja nikamo ne idem. širine i visine. prestaješ biti osobom i gubiš sva prava koja imaš kao građanin. Ali što god rekli. jednaki kreveti. Okamenjivanje nije zahvaćalo samo mozgove nego i vanjski izgled. Ne možeš ponijeti sa sobom što je tebe volja niti staviti to u kofer ili torbu. koliko će zanimljivih ljudi tamo sresti. ustaju. bez unutarnje opreme. političkim ili ekonomskim ciljevima. uhvatila toliko korijena da smo se odlučili vjenčati. Jedina razlika među nama. I duljina putovanja stavlja ti na znanje da više nisi taj koji jesi: relacija. Čim stigneš. koji se ni po čemu ne razlikuju od onoga što dobivaju drugi. a onda ti dadu da se odjeneš u donje rublje i uniformu. mislio sam. osim po veličini. Sve mora biti poravnata: jednaki kovčezi. Bileća se nalazi u kotlini. No meni je teže od svega pao rastanak s Adrianom. maslinasto-zelena boja.Ivo Brešan Gorgone prijatelja. činit će se ništavnim u odnosu na mnoštvo razorenih gradova i tisuće i tisuće poginulih. ništa ne smije stršiti ni izdvajati se iz tih zadanih obrazaca. Ali sve je to bila tek tiha lirika prema onome što je slijedilo nakon mjesec dana ovog ujednačavanja. i to u mjesto od kojeg su svi strahovali kao od najgoreg što ih može zapasti: pješadijsku školu rezervnih oficira u Bileći. istu nogu pružaju u iskorak pri hodanju. idu na objed i večeru. bez obzira na vremenske prilike. dužine. Najviše mi je muke zadavalo što će ona u London na usavršavanje u engleskom. koji će joj biti bolja prilika od mene. Tko zna. nema namještaja. A ne voziš se u putničkom. I svako kretanje ti je u znaku jednakosti i geometrije: ideš ukorak s drugima. Netom je naša ljubav zaživjela punom snagom. a ja u crni mrak. svi su izgubili. i svako jutro. koja bi se pod normalnim okolnostima prešla u nekoliko sati. nego u stočnom vagonu. ogledalo veličine 10x5 centimetara. Pa koja onda sila to sve pokreće? A što se događa kad nemaš pred sobom stvarnog. svoj jad zakopao sam duboko u sebi. u stroju.

naprijed!« Tako smo za taj dolazak u Eden morali platiti skupu ulaznicu: onih zadnjih 50 metara uzbrdice prijeći u punom trku. tako da smo jedan drugom izgledali poput ledenih kipova. Ili bi zaradio nekoliko dana zatvora. Zahodi su bili turski. U tu svrhu. uostalom. gore i od silaska u smradnu jamu iz VII. da bi se na kraju stiglo nigdje i doseglo ništa. Nisu nam dali niti da nakratko uživamo u predahu. tolike muke. bio je dugačkom motkom kružiti po toj masi. odmah bi se začula zapovijed »Pokret!« i morali bismo u nova osvajanja. dvorišta kasarne ili zahoda. osim opreme. dobijem upalu pluća ili neku drugu bolest. Čovjek bi možda sve lakše podnio. A kada bi se napokon. kad je trebalo još samo pedesetak metara da se nebo i dosegne. Ovo potonje bilo je najstrašnije. puzati. konja i konjušnice. A kod namjerne neposlušnosti dospio bi i na vojni sud. U poslijepodnevnim satima nije se moglo ni pomišljati na odmor. Ali ničeg. Kako je to zahtijevalo napore koji su bili iznad mojih mogućnosti. osim bezumlja i apsurda: toliki napori. A kad bismo stigli. od žitke kaše do tvrdih kulenova. bez vodokotlića. uzalud. Jedini način da se zahod počisti. Pa ako bi bila velika hladnoća. kiša ili snijeg. da bi krenuo iznova. toaletnom. dizati se i trčati uzbrdo. Kako je te godine bila vrlo oštra zima. pa kako je vojska cio dan u njima vršila nuždu. kruga Danteova Pakla. čijim ćemo svladavanjem steći slobodu. cijela bi se ta želatinozna materija stala . zapalo nositi još i cijev. rupe bi se začepile i iznad njih se stvorila golema hrpa govana najrazličitijih nijansi smeđe boje i u svim vrstama agregatnog stanja. I tako dan za danom. jer bih tako svršio u bolnici. Mene bi. Pokretani tom nadom. Ali baš tada. Ili povjerovali da je tu doista neki neprijatelj. Hadžibegovu brdu. uzročnik svih naših patnji. čula bi se zapovijed »Juriš. bilo vedro. Stoga smo dolazak na vrh u međusobnom žargonu nazivali »dosegnuti nebo«. Ili možda zaradio premiju: otpust iz vojske. o pravom. zalijegati. podlogu ili lafet minobacača. da je tu kraj našim naporima i da ćemo napokon predahnuti. Dobili bismo pretpostavku da se na najvišem. morao je natrag do podnožja. postajao sam zdraviji i na posljetku očeličio. A sve bi bilo pomiješano s isječcima novinskog papira. znoj koji je curio iz nas smrznuo bi se. Kad bismo se domogli blizine vrha. nakon dugog miješanja. Ceznuo sam za tim da se razbolim. ova se suluda jurnjava znala odvijati i pod minus 25 stupnjeva. gdje bih proveo bar neko vrijeme u blaženom zagrljaju postelje. znao sam noću ustajati i u pidžami bos hodati po snijegu na vjetrometini. Ali time bi se prostorija ispunila neugodnim vonj em. bacili bismo se iznemogli na tlo dišući kao kovački mjehovi. podigao bi nam se moral. nije se moglo ni sanjati. Tako smo morali u punoj ratnoj opremi. spavaonice. ne kaže se uzalud: što govno više diraš. jer smo znali da iza njega uzbrdice više nema. smogli bismo snage da mirno gutamo svoju muku. više smrdi. što sam se više izlagao. morao sam upinjati sve snage da ne bih zaostao. Dapače. osvajajući dionicu po dionicu padine. nalazi neprijatelj kojega treba uništiti. dok joj se ne otvori prolaz. verati se po kršu. ma koliko mu bio stran i dalek. Činilo nam se da je tamo gore nešto poput rajskog vrta u kojem ćemo doživjeti trenutak sreće.Ivo Brešan Gorgone tičke vježbe. tako da sam na sebi imao više od 30 kilograma težine. kad bi u tome na što ga tjeraju našao neki smisao. onaj kome bi se to dogodilo. rupa oslobodila. Svakoga bi zapalo čišćenje nečega: hodnika. Ali kao zavraga.

nepredvi- . prpdorno ga gledajući. odgovorio: »Pa jeste li rekli krug? Napravio sam krug. pobljuvali bi sve što su pojeli toga dana s osjećajem da će im i sam želudac izletjeti. prije izlaska sunca. neumnu. dok je oko nas zavijala bura i temperatura pala ispod ništice. oni uče da je sudbina Zeus. Sudbinu treba uzeti kao slijepu silu. U tom sveopćem ludilu ne bi bilo čudo da čovjek posve izgubi pamet. Stena je harala uzduž i poprijeko. minute su mi se činile satima. u 4 sata ujutro. dakle. neminovno ću upasti u Meduzino okrilje. s ručnim bacačem na ramenu. Kod strojeva koraka dizao bi noge uvis kao da pleše kan-kan. i pušio. Ali ne onaj Zenonov i Kleantov. kako bi Krleža rekao. rekao: — A tako! Ti. Neki su bili prf kraju sa snagama. a dani godinama. a da se tenkovi nisu pojavili niti kao makete. koji je na nas imao učinak bojnog otrpva. dakle. Tako bismo iz jutarnjih uzleta u nebeske visine padali u večernje smradne paklenske dubine. ili mu je doista u glavi nešto ciknulo. Mnogi to nisu mogli izdržati. ako se to doista zbiva. Nakon što smo izišli iz vode ukočeni i zamrlih udova. kao što se dogodilo s jednim mojim znancem. koji je isto tako bio fikcija kao i neprijatelj na vrhu brda. u vodi do pojasa. Oko mene samo sivi obronci brda. koji je upravo završio Akademiju likovnih umjetnosti.Ivo Brešan Gorgone uvlačiti u nju ispuštajući pri tome zvuk nalik na »pljop«. Tako komandi nije preostalo nego poslati ga nekamo drugo. ovaj bi mu. jer tako i mi postižemo te vrline. Skepticizam mi tu nije mogao pomoći. pa su zatražili od komande premještaj iz škole u običnu vojnu jedinicu. priznatt da se zaletio i da će se ubuduće više truditi. Nikada nisam uspio saznati je li on samo glumio. Bilo je i takvih kojima bi »puknuo film«. hirovitu. dok sam čekao postrojavanje sjedeći ispred zgrade vojarne. gonjenje neprijatelja koji ne postoji. đhakespearski smrad. nemam čak ni oslonac za koji bih se uhvatio da mi bude lakše. Ni o čemu nisam mogao razmišljati. umjetnik je odlučio ubuduće izigravati idiota. pentranje po kršu. nego pokunjiti se. sati danima. A ja tu ne mogu ništa. što nam valja slijediti. Tog dana morali smo četiri sata stajati u rovu. Čekali smo. puzanje. I tek tada bi uslijedilo ono najgore: iz dubina bi potekao. zapovjedniku bataljuna. tenkovski napad. Kad bi se čula zapovijed »Nalijevo!« on bi se okrenuo desno ili obratno. Ali kad bi takav došao na raport pukovniku. jer mi je duh bio čvrsto prikovan za prizemne banalnosti: zalijeganje. Najteži su mi bili trenuci nakon ustajanja. u kojem mi predstoji boraviti čitavu vječnost. a poviše olovno nebo.« Kod gađanja puškom m^tke bi redovito stavljao obrnuto u spre- mnik i čudio se kad bi netko zbog toga vikao na njega. Budem li se priklonio njihovu nauku i ovo stanje prihvatio kao providnost koja me duhovno uzdiže. čišćenje svega. od oružja do zahodskih rupa. nešto najmudrije i najplemenitije. Tada bih samo nakratko u mašti vidio Adrianu kako s nekim elegantno odjevenim tipom obilazi londonske muzeje ili večera u de lux restoranu. Imao sam osjećaj da sam u nekom kotlu. Pod takvim okolnostima mozak mi se potpuno ispraznio. Jer vrijeme mi je plazilo poput puža. Jedini način da sačuvam pamet bio mi je skloniti se u stoicizam. ne želiš biti oficir Jugoslavenske narodne armije! I što je drugo nakon toga mogao takav jadnik. a na zapovjed »Na lijevo krug!« okrenuo bi se za čitavih 360 stupnjeva i na očajavanje zapovjednika.

zalijegali kao da su na plaži. kažnjavati ih smjenama požarstva. zasniva svaka hijerarhija. primjerice. pa prema tome. komandant bataljuna. Ali sam zato upao u druga kliješta neslobode: postao sam karika u zapovjednom lancu. koje se onda na nižim razinama pretvaraju u apsurdne zapovijedi. uzeo sam da je to nešto što se moralo dogoditi. osvajali brdo krećući se poput planinara i pri tome se puškom služili kao cepinom. što se nije moglo izbjeći. čišćenjem zahoda. uostalom. morao sam pooštriti mjere i. oni su se raspustili: puzali su ležerno. I ovdje sam pokušao stvoriti oko sebe obrambeni zid stoicizma. ne samo u vojsci nego i u svim drugim strukturama. brzinom kornjače. Kako sam zbog toga samo ja imao neugodnosti. natjeravaju na tjelesne napore do . Osim toga. Tako sam se postavio i prema mogućoj Adrianinoj nevjeri. U meni je planula iskra taštine koja je zaprijetila da posve ovlada mojim razumom. jer sve ovisi o tome koliko će i kako ljudi izvršavati moje zapovijedi. odjednom sam se osjetio smirenijim. Kad sam vidio kako to stimulativno djeluje. Prisili su mi na rukavima »čvarke« i uputili me u novi garnizon u Trebinje.Ivo Brešan Gorgone divu. Iako sam joj u više navrata pisao. ja ću zbog toga odgovarati i biti kažnjavan. Jer u očima komande za svaki propust koji vojnici naprave kriv je njihov nadređeni. odlučio sam ništa od njih ne tražiti što od mene ne traže moji nadređeni. ne prema njemu. Došao sam u donekle povlašteni položaj. da bi na samom dnu to postalo čistim bezumljem. Na tome se. Spopao me bijes. nema razloga zbog toga očajavati. Zapovjedio sam poslije toga desetarima da ih na poligonu. On je dužan primijeniti mjere represije ako stvari ne idu kako treba. Jednom mi je major. Nakon šest mjeseci drila u Bileći unaprijeđen sam u čin vodnika — stažista. u vrijeme predviđeno za odmor. odjednom sam zapazio i na sebi promjenu: počela me opijati moć koju imam. Jednostavno se prepustiti struji i ni zbog čega se ne uzbuđivati. uvjeravajući sebe da sve što mi se događa mora biti baš to i ništa drugo. pa nam preostaje jedino ograditi se od nje željeznom zavjesom ravnodušnosti. na koju ne možemo utjecati. Radio sam ono što se od mene traži. natrljao nos zato što je na taktičkoj vježbi moj vod zaostao daleko iza ostalih. Ali stoicizam mi je i u tome pomogao. Oni na vrhu blebeću prazne riječi. Dobio sam 30 ljudi s kojima sam morao uvježbavati ono isto u čemu su dotad uvježbavali mene. U početku sam pokušavao od vojnika lijepim načinom iznuditi ono što se od mene očekuje. pravljenjem stotinu sklekova i drugim tjelesnim zlostavljanjima. nego prema vojnicima koje sam uzeo kao uzrok te neugodnosti. ribanjem podova. pa sam pomislio da su se ostvarile moje bojazni i da me posve odbacila. U tome mi je najbliži bio Epiktet i ona njegova »I u okovima se može biti slobodan!« Kad sam počeo tako gledati stvari. mogao sam izlaziti iz vojarne i ulaziti u nju kad bi se meni prohtjelo. bio sam oslobođen svih tjelesnih napora i ponižavajućih poslova. pada kiša. Ali s vremenom se pokazalo da je održavati ravnotežu na vazi ravnodušno- sti u ovom slučaju znatno teže. strpljivo podnoseći sve i ne uzbuđujući se ni zbog čega. osobito političkim. kao komandir voda. Kao što bi bilo glupo uzrujavati se zato što. ma kako mi to teško padalo. ne oni. od nje nisam dobio nikakva odgovora. Ako mi vod otkaže poslušnost ili nešto pogriješi. Ali zapazivši da sam »mekan«. da ja nemam moći nešto u tome izmijeniti.

Ne. ljudi su morali u punoj ratnoj opremi trčati. Pohrlili smo jedno drugom u zagrljaj i čvrsto se stisnuli. . mojeg osobnog autoriteta. inače skladištar. Uvjeravao sam sebe da i nepismeni pastir sa Šar-planine može imati više srca i pameti od generala ili sveučilišnog profesora. Ni to mi se ne smije dogoditi! I užitak u slavi je vatra na kojoj može izgorjeti pamet. A ako proiziđu iz toga neke loše posljedice po mene.o sad sam morao ulagati napore da ugasim drugu Steninu iskru koja se počela u meni razgorijevati: ponos što se ubrajam među prve. Činio mi se smiješnim poput neke zgodne predstave kazališta lutaka. a lica su im poprimila paćeničke izraze. pa postane histeričan. samo ako mi se to prohtije. moram u sebi potisnuti takve na- gone. i to još pred ulazom u vojarnu. A najveće zadovoljstvo dolazilo mi je od osjećaja da imam neograničenu vlast nad njima. zalijegati. Jedva su dolazili do daha. koji je na putu da postane opaki sadist. naprosto sam poletio do tzv. Zaredala su milovanja i poljupci bez riječi. Čovjek počne vjerovati da mu nitko nije ravan. tako da su jadnici bili na izmaku snaga. mislio sam. Povrijeđena taština izazvala mi je potrebu da dokažem vojnicima kako im mogu zadati muke. kapije i kad sam vidio o kome se radi. Nisam ni pomišljao da ona ne dolazi iz mene. Međutim. možda bih te nesretnike natjeravao sve dok posve ne malaksaju. Ali prolaznici su se samo smješkali. preskakati zapreke. okrenuti se i ponavljati sve te radnje u obratnom smjeru. I više darovitosti od akademskog umjetnika ili književnika. vojnici. dizati se i ponovno trčati. da me pred ulazom u vojarnu traži neka djevojka. kad ne nađe tome potvrde. Ne sluteći tko bi to mogao biti i pun znatiželje. Tri sata je trajala ta vrtnja u krugu. Stojeći po strani i gledajući ih. Jednom mi je dežurni oficir došao rećj. puni razumijevanja. profesor i filozof. Rekao mi je: — Kako možeš ti. a onda otišao u svoju sobu. ravnodušno ću ih snositi. puzati. počeli su sve što im kažem uzimati ozbiljno i u Jcratkom vremenu moj je vod postao jednim od najboljih. Zadrhtao sam od straha pred onim u što se pretvaram. izjurio na ulicu. legao na krevet i stao razmišljati: kako mi se moglo dogoditi nešto ovakvo? Očito sam dopustio da me zahvati sveopća obijest koja vlada zapovjednim kadrom. Trudio sam se svim silama potisnuti takve osjećaje.Ivo Brešan Gorgone iznemoglosti. Postao sam svjestan da se u meni budi neki drugi čovjek. Preda mnom je stajala Adriana. koji je spadao među rijetke razumne u tome panoptikumu ludila. Smjesta sam zapovjedio desetarima da prekinu i dadu ljudima »voljno«. dopustiti ovakvo nepotrebno mučenje ljudi? Te su me riječi odjednom posramile. A kad bi došli do kraja poligona. Ni na pamet nam nije padalo da time pružamo nezgodnu sliku na ne baš sretno odabranom mjestu: izvodimo melodramu na ulici. Kao da nam je u ovom trenutku bilo najvažnije osjetiti jedno drugo dodirom i usnama. Tko zna. Stoga odlučim ubuduće mirne duše ostaviti njima na volju hoće li i kako izvršavati zapovijedi koje im prendsim. nego da mi je dana odozgo. inače ću se pretvoriti \i životinju. počeo sam i nesvjesno uživati u prizoru koji su mi pružali. da se pokraj mene nije našao jedan aktivni vodnik. I ovi su se odmah latili posla. To nisam ja! prostrujilo mi je glavom. odgurnuvši vojnika koji je bio na straži. N. Nisam je ništa pitao niti ona mene. sve smo to ostavljali za kabnije. koji bi trebao biti humanist. poučeni onim na poligonu.

koji je kao i ja došao iz Bileće. odlazila su KOS-u. Čudno mi je bilo da je Klišković tako brzo saznao za naš skup. dao nam čak i veće slobode nego- . tražeći u njima nešto što miriši na veleizdaju. profa. koji su nas gledali iza rešetaka ograde. Ali tu nije bilo pomoći. a ona da se meni nešto dogodilo. Nakon kraće rasprave. otišao je posjetiti bolesnu majku u selu Mosko. Napravio je to na svoju ruku. da opozove zapovijed. Otišli smo u najbliži restoran i tu našli kut u kojem ćemo se moći nesmetano međusobno ispovjediti. Prepao sam se da od sada neću moći vikende provoditi s Adrianom niti će ona imati razloga dolaziti u Trebinje.Ivo Brešan Gorgone dok je vojnicima. i nije ga bilo tri dana. A onda mi je sinulo: iz vojarne se ne smije slati pisma u inozemstvo niti ih otamo primati. Držao sam da moram nešto učiniti kako bi se sve vratilo na staro. Klišković je zapravo prekršio propis. Šetali smo uz rijeku Trebišnjicu. Preplavila me sreća i vratio mi se mir. skinuo zapovijed. otići Kliškoviću ja i još dvojica i zamoliti ga. kad dotrči dežurni oficir i u panici nam stane govoriti: — Ljudi. Odatle je svakog vikenda mogla dolaziti u Trebinje. raziđite se odmah! Pukovnik je povukao zabranu. Naravno da je ta zapovijed najviše pogodila mene. preko četnog i bataljunskog zapovjednika. Stažisti mogu izlaziti kad god požele. Stoga odlučim krenuti putem koji je jedino dopušten: idući po stupnjevima hijerarhije. bez ičije dozvole. Bez ikakvih ograničenja. Nakon toga Adriana je našla posao u jednom konavoskom selu. A kad to nisu našli. No kako se to nije ticalo samo mene. uime svih. jer se ozbiljno zabrinula za mene. a ni jednom nije od mene dobila odgovor. jer bi time otkrili svoje metode. pa se tek onda žaliti. Pisala mi je u više navrata. gdje su ih čitali razni dušobrižnici. Čuo sam glasove: »Ua. zatražiti raport kod pukovnika. dogovorimo se da ćemo. Jedan od vodnika — stažista. ništa mi više u vojarni nije bilo važno. bojali su se proslijediti ih kamo spadaju. na moj minobacač!« No ni ona ni ja nismo se na to obazirali. Ali nismo još ni završili. čak i neradnim danom. Tako sam ja mislio da me ona otpisala. pukovnik Klisković. šta si dasa! Dobaci je malo amo. to isto bih i ja njoj mogao reći. kad umalo nisam dospio pred vojni sud. predavala je u osnovnoj školi engleski. pozvao sam u svoju sobu na sastanak i ostale vodnike — stažiste. a noćili u unajmljenoj sobi kod neke obitelji ili u hotelu. jer u vojsci važi načelo: ako ti pretpostavljeni zapovjedi da sam sebi odgrižeš nožni prst. jer sam znao da me na kraju tjedna čeka pravi život. Odazvali su se do zadnjega. imaš to obaviti. U prvi mah sam se začudio. ako nisu na nekoj dužnosti. Ona mi reče da je prekinula boravak u Londonu. pa smo te dane provodili zajedno. pozivajući se na Pravila službe. Već sam se poradovao da će mi ostatak služenja vojnog roka proteći bez ikakvih briga. izdao je zapovijed koja je pročitana svim bataljunima i četama: od sada pa nadalje vodnicima — stažistima zabranjen je svaki izlazak iz vojarne. komandant garnizona. štoviše. U Pravilima službe pročitao sam da vodnici — stažisti tijekom vikenda imaju pravo na cjelodnevni boravak izvan vojarne. Tako mi je Adrianina ljubav i ovog puta postala Atenin štit koji me zaklanjao od pogleda Gorgona. A bio sam ni kriv ni dužan u ovome što se dogodilo. Saznavši što je učinio. i moja i njezina. a još čudnije da je i prije negoli smo ga išta zamolili. Sva. nedaleko od Trebinja. to bila zgodna zabava.

provalili u magacine... druže pu kovniče — smognem hrabrosti da mu se usprotivim. dakle. ako ih saziva neki starešina... možda vi toga niste bili ni svesni. — Mi nismo imali nikakve skrivene namjere. — A tko vam je dao pravo da se zbog bilo čega sastajanje? Znate li vi da sva sastajanja u vojsci mogu da se organizuju samo odozgo. nekom primed- . Zato je svako nekontrolisano okupljanje zbog ličnih razloga u vojsci kažnjivo. Odatle sve počinje.. preneseno mi je da mu se rano ujutro javim na raport. A onda je započeo: — Tako.. — Ali mi smo vas kanili lijepo zamoliti. Ako bih s nekim započeo razgovor. ukočen kao kandelabar.. vodniče. To su reci koje su oduvek dizale mase na oruža ni ustanak. Idućih nekoliko dana osjećao sam u zraku neku napetost. napokon me udostojio pogledom i dopustio mi da stanem »na mestu voljno«.. Kad sam ušao u njegov ured. druže vodniče! Ja vas samo malo kaznim. — Htjeli smo samo izabrati one koji će ići k vama uime svih i zatražiti da nam vratite prava koja nam pripadaju po Pravilima službe.. Čini se da je kod nas u pravilu tako: kad pojedinac napravi nešto što se ne sviđa vlasti. Ne kažem. a vi odmah organizujete de monstracije. naoružali se i preuzeli komandu nad garnizonom? — Druže pukovniče! — zapanjim se. Otišao sam u zgradu komande.. ali neko je morao da vas potakne na akciju. s druge strane! Recite vi meni ko vas je nagovorio da sazivate taj skup? Sjetim se da mi je ovakvo pitanje bilo postavljeno i nakon istupa na konferenciji SSO-a u gimnaziji... — Nije bilo nikakve demonstracije ni pobune. — A šta bi bilo kad bih ja te vaše lepe molbe odbio? Kad bih ostao pri svome? Da li biste se ponovo okupili da me lepo molite? Ili biste se revoltirali. A ja sam sve to vrijeme stajao pred njim u stavu »mirno«. uvijek iza toga moraju stajati neke mračne sile. druže pukovniče — odgovorim. nije me ni pogledao. taj je jedva čekao da se udalji od mene. A vi ste okupili sebi ravne po činu da biste im se nametnuli kao nekakav vođa.. osjećajući kako mi koljena klecaju od straha... digli se protiv svih nas. Aktivni vodnici su me izbjegavali. To nije slutilo na dobro. tek toliko da se naučite redu. Dugo je sjedio za stolom zadubljen u neke papire.. Prisvojili ste kompetencije koje vam uopšte ne pripa daju.. nikad se to ne uzima kao njegov osobni čin. pa čak i kolege stažisti. — Nije nam bilo na kraju pameti tako nešto.. spremate pobunu. odjednom su mi se stali obraćati službenim tonom. Ipak je nepravedno da svi ispaštamo zbog jednog čovjeka. A u ratnim okolnostima može da vas dovede pravo pred streljački stroj.Ivo Brešan Gorgone li smo imali. — Ja vam samo govorim kamo može da vas odvede to šta ste započeli. — Spontano? Takve se stvari u armiji nikad ne dešavaju spontano.. — To je bilo či sto spontano. — Nitko.. Nakon punih pet minuta ove šutnje i nepomičnosti. — Ajde da ja vidim vas. — Mi smo se samo sastali radi dogovora. — Pravo! Nepravda! Sad ja vidim o čemu se radi. Oficiri s kojima sam uspostavio prisniji odnos. kao da u sobi nema nikoga osim njega. A onda je uslijedio poziv od samog Kliškovića.

a onda nas dvoje ukrademo neki brod kojim ćemo se prebaciti do Italije. dan za danom je prolazio. onaj jedan jedini koji je na samom vrhu piramide? Odgovor je: svih koji su ispod njega. povede me u stranu i nasamo. odrešito rekao »Razumem!«. On mora raditi i govoriti ono što se odozdo od njega očekuje. Jer kad se tako nešto dogodi u vojsci. I on se koristi ovakvim naivčinama kao vi da posije nemir u našim redovima. nečasnih otpusta. Sve onako prikriveno i izdaleka. odgovara i komanda. — Slobodni ste! Shvatio sam da sam došao do ruba ponora i ako kažem još samo riječ. — Jasno mi je u čemu je stvar. Prikrivate narodnog nepri jatelja. Dobro! Videt ćemo hoćete li i dalje da budete tako tvrdoglavi kad dođe KOS po vas. Bio sam siguran da se stvar odgađa samo zato što optužnica mora proći mnogobrojne instance prije negoli se podigne. koji me jednom dozvao pameti. a osobito vojna. — Dakle. odem do Konavala. time bi priznali da je bilo pobune. — Ali druže pukovniče. Tako je svaki sustav podređenosti i nadređenosti zapravo kolanje straha u neprekidnom. začaranom krugu: odozdo prema gore i obratno. Toliko sam došao do granice izdržljivosti. svakog trena očekivao sam da će se pojaviti vojna policija. uhititi me i sprovesti u zatvor. druže pukovniče. — Ničega takvog nije bilo. okrenuo se »na levo krug« i izmarširao iz sobe. . Jer neprijatelj je posvuda oko nas. bit će otpuhan i netko drugi će doći na njegovo mjesto. Idući dani protjecali su mi u strahu.. strmoglavit ću se u njega. pokupim Adrianu. skladištar. Onaj na nižem stupnju boji se onoga iznad sebe. Činilo mi se da ću izludjeti.. Stoga sam samo kvrcnuo petama. Zapazivši da sam na kraju sa živcima. Bilo bi tu degradacija. — Slobodni ste! — Ma htio sam reći. Da nam oslabi borbenu moć. pitat će netko. Jer svaka hijerarhija. ne želite da mi otkrijete toga pasjeg sina? — Nemam vam koga otkriti.. Kad mi se ni nakon mjesec dana ništa nije dogodilo.Ivo Brešan Gorgone bom. Ako imalo pogriješi. Zato im je najpametnije držati se one: »Ne talasaj!« Pokazalo se da je skladištar bio u pravu.. aluzijom ili tako nečim. kad vas izvedu pred voj ni sud.. onaj isti vodnik. Međutim. A onda bi zajedno s tobom najebali i oni. a ovaj pak onoga tko stoji još više od njega. bio sam siguran da i neće. da sam pomišljao čak na bijeg: izvučem se iz vojarne. da ga nitko ne čuje. Kad bi te uhapsili.. a najgore bi prošao sam Klišković. reče mi: — Opusti se! Ništa ti se neće desiti. a to se nije događalo. A koga se boji. počiva na strahu.

Ali znali su da se Nijemcima bliži kraj. bilo je dosta riskantno. Nije smio gubiti ni trenutka. S njima je bila i radiostanica. Čekati. Ovi su ih nevoljko primili. — Pa što ćemo onda raditi? — Ništa. Ali na kratko vrijeme. a Diko je na svaki njihov poziv odgovarao: »Strpite se još malo. došao do sela Pitve i od mještana zatražio utočište. Najteže bi mu bilo kad bi kroz selo prolazile njemačke patrole. Nipošto se ne vraćaj na kopno! Nijemci patroliraju uz obalu. a on bi ih morao mirno gledati i ljubazno im se smiješiti. Uskoro ćete dobiti važan zadatak. jer su sa sjevera nadirale jake njemačke i ustaške snage. Sazna li neprijatelj da ste tu. Moro. Krenuti brodovima natrag na kopno. Imaš zadatak da im se pridružiš. Moro se sa svojih dvadesetak ljudi. Ne poduzimajte nikakve akcije. Uskoro će doći trenutak kad ćemo vas i te kako trebati. Partizani su se porazmjestili po seoskim kućama. partizani su oslobodili cijelu Dalma.« Moro je već počeo gubiti živce. — prosinac 1944. — Saveznici su oslobo dili Vis. A nije smio ni ostaviti svoje suborce. mogao bi im pasti u ruke. mogao bi biti čak i strijeljan. Ali znao je da bi se to protumačilo kao neposluh. da bi mogli komunicirati s Dikom. mogao bi pročešljati cio otok i naći vas. Nego povucite se u unutrašnjost Hvara i smjestite u nekom selu. Uto iz lučke kapetanije stigne Moru vijest da se konvoj njemačkih ratnih brodova uputio prema Hvaru.čiju. Odmah iza toga morali su se povući u šume i brda. Tek negdje na proljeće 1944. presvukli se u seljake i zajedno s mještanima sudjelovali u poljodjelskim radovima. Nimfa s otoka Visa Srpanj 1943. akon pada Italije. Pomišljao je da sam ode do Sučuraja i prebaci se na Biokovo. Na otok se već prebacio Vrhovni štab s pratećom če tom. Nijemci bi mogli tamo stići prije njih. Diko je nazvao njega. nije naviknuo na ovakav život bez akcije. Tonka Gandića.Gorgone 9. da ne izazove sumnju. bili su svjesni da time stavljaju glavu u torbu. Ali mjeseci su prolazili. Stoga je stupio u radio-vezu s Dikom i upitao ga što mu je činiti? Ovaj mu odgovori glasom koji je unaprijed stavljao na znanje da neće trpjeti nikakva prigovora: — Dobro da si nazvao. Odmah se sa svojim ljudima povukao u brda. — Slušaj me pažljivo! — reče mu. samo petnaestak dana. kao onda 1941. Unaprijeđen si u čin . sakrili oružje. ako ne surađuju. Ostanite sa mnom u vezi i nazovite s vremena na vrijeme. pa su se još više bojali onog što bi im se moglo dogoditi nakon rata. A vi se ne bi ste imali kuda izvući. kapetanom Frascattijem i nekoliko Talijana našao u nezavidnu položaju. Luketić i Frascatti naselili su se u kuću najbogatijeg Pitvanina.

Kapetan Frascatti i Talijani se odmah ponude da i oni pođu s njima. a pokazivao mu je zgradu u kojoj su se smjestili Vrhovni štab i Tito. S njima su pošli Gandić sa svojom obitelji i još nekoliko seljaka. okružena perivojem i manjim paviljonima.Ivo Brešan Gorgone majora Ozne i davat ćeš im osiguranje. Moro je najprije otišao sam do vile. gdje ih čeka kamp za izbjeglice. u urednoj i čistoj engleskoj uniformi s partizanskim znakovljem. Tako su Moro i njegovi ljudi ponovno odjenuli partizanske odore. — Uređaje za aerodrom koji se gradi na otoku — odgovori mu Lalić. Stigavši dugačkim hodnikom do vrata. s kojih su engleski vojnici čamcima prebacivali na kopno neke uređaje. Zapazivši da se ustručava. Nakon toga se oproste s Morom. nego se stalno kretao u sigurnoj zaklonici pri Vrhovnom štabu. Moro ga nije razumio. Bila je to vila u renesansnom stilu. Stoga smjesta kreni tamo i povedi sve civile koji žele poći s tobom. Moro je bio nemalo iznenađen. a odatle u El Shatt u Egiptu. zahvalivši mu na svemu što je učinio za njih. ugleda pla- I . iza kojih boravi i radi. kako mu Lalić reče. osjećao se poput grešne duše koja ima stupiti pred lice Božje. na južnoj strani otoka. put im je protekao bez teškoća i već u zoru ugledali su pred sobom obrise otoka Visa. nije znao ni riječi engleskog. glatka izbrijana lica. rješenje se pokazalo jednostavnijim negoli se Moro bojao da će biti. uzmi ih silom. otisnuli od rive i zaplovili prema Visu. gestikulirajući i pokazujući nekamo rukom. Kad je ušao. Njihov časnik prišao je Moru i počeo mu nešto objašnjavati. Gandić je imao dvije koče. Tako je Moro saznao da ga britanski časnik pozdravlja. Moro se silno uzbudi. Srećom. Englez mu doda i da će već sutra svi civili. No srećom. Usred viške luke stajala su tri velika transportna broda s britanskim zastavama. Iz njegova izgleda. pa tu nije bilo vojske. Uskoro se iz vile zaputi do njega visok čovjek. i predstavi mu se kao šef maršalova kabineta. Lalić to napravi umjesto njega i propusti ga unutra. Nije imao snage ni ruku podignuti i pokucati. ali samo do Italije. kako ih ne bi registrirali njemački borbeni čamci. Čim su Gandićeve koče pristale uz rivu. koje je doveo. dočekao ih je odred naoružanih Engleza. — Odavde će polijetati lovački avioni koji će davati potporu našim snagama. kapetan Frascatti ga je govorio pa se odmah ponudi za prevoditelja. druže. pukovnik Vjekoslav Lalić. osobito iz fino njegovanih ruku. Umjesto nekog nadnaravnog bića. Stoga su se mirno ukrcali na koče. Moro zaključi da taj vjerojatno nije ispalio ni metka tijekom rata. jer je već obaviješten o njegovu dolasku. Međutim. vrhovni komandant. Dok su išli prema vili. usidrene u luci Zavala. podalje od mjesta. Naći će se pred čovjekom čije se ime uvijek izgovaralo s ushitom. na što ovaj toki-vokijem nekoga pozove. Na ulazu u park zatekne stražara i objasni mu tko je i zašto je došao. Zavala je bila mali ribarski zaselak od samo nekoliko kuća. Lalić mu priopći da će ga odmah primiti drug Tito i pozove ga da ga slijedi. — Kako? Plivajući? — Snađi se. Moro ga upita što to Englezi istovaruju iz brodova. naoružali se i pod okriljem noći krenuli tamo. Podesili su motore da rade što je moguće tiše. biti prebačeni jednim od njihovih transportera u Bari. Na Hvaru ima brodova. očito je prije rata služila za odmor ne- kom bogatašu ili plemiću. Ako ribari ne daju milom.

. Zato ćete na sva ključna mesta oko zgrade da postavite straže. Tito je zapazio da je zbunjen. Najčešće je. pa ga je otpustio. koje će zazvučati poput himne. Luketić je napustio odred. — Ali. organizovat ćete nam pratnju. shvatio je. dobio je neku dužnost u Ideološkoj komisiji pri Štabu i stanovao u vili. padne i na grad. Čitav svoj odred pretvorio je u čuvare i tjelohranitelje članova Vrhovnog štaba. mimo naše volje. jednostavno mu rekavši: »To bi bilo sve.Ivo Brešan Gorgone vokosa pedesetgodišnjaka srednje visine. Ali nikad se ne zna. I kad članovi Vrhovnog štaba ili ja lično budemo išli na razgovore s Englezima. A kakve. pri čemu mahom ginu civili. nego sve po središtu Splita. — Mi činimo sve što je u našoj moći. Okruženi smo našim saveznicima. ne može se bombom iz zrako plova precizno pogoditi cilj. nego živuća legenda. Kako je Moro katkad i sam bio nazočan tim sastancima. pa ponešto. ali izdao ga je glas. gdje se ograda parka mogla lako prijeći. Vladimirom Bakarićem ili Milovanom Đilasom. danju i noću. Učini mu se nepriličnim Titu odgovarati kao Diki i drugim pretpostavljenima. Tito ga najprije odmjeri od glave do pete. vidjelo se da je zadovoljan izgledom osobe koja se treba skrbiti o njegovoj sigurnosti. išao s Mošom Pijade. Šibenika i Zadra. Svaki put. Svako malo se netko od rukovodilaca žalio da zrakoplovi koji polijeću s Visa bombardiraju dalmatinske gradove. iz onoga što bi govorio prevoditelj. Osobito je čvrsto osigurao stranu koja gleda na more. — Dobro došli. Kad su glavešine iz Štaba odlazile na pregovore s Englezima. — Verujem da će vam posao ovde biti lak i jednostavan. A isto tako i iznutra. da odnosi među saveznicima nisu baš idilični. Moro je htio na to reći ono uobičajeno: »Razumijem!«. Tu su moguća velika odstupa nja. bojnik RAFa. postavio je po dva stražara. pokraj svakog ulaza. Da bi se uvjerio vrše li njegovi ljudi dužnost kako treba. pri je nego uputimo zrakoplove. gospodo? — upita jednom Johnson Bakarića. Među meštanima ima buržuja. Trebale su mu neke druge riječi. Tu je namjestio mitraljeska gnijezda sa »šarcima«. Primao ih je redovito riđokos čovjek. A nije isključeno da se i među Englezima krije neki pristaša kraljevske vlade ili čak četnik. neprijatelja naše Partije. obavijestimo stanovništvo tih gradova preko radio Londona da se drže podalje od nje mačkih položaja. nije im htio druge davati kao pratnju. oko same vile. modrih očiju i posve obična lica. nikako se nije mogao dosjetiti. straže bi posvuda udvostručio. pred njim nije bio običan zapovjednik. druže Novak — obrati mu se. čak znatno nižeg od sebe. gospodine Bakariću. Ni približno nije bio onako dotjeran kao Lalić. Na svim mjestima. Zadar je već razoren do temelja. on se osobno toga prihvatio. druže Novak!« U kratkom vremenu Moro se uputio u svoje dužnosti i izvršavao ih besprijekorno. pjegava lica. gospodine majore — oštro će Bakarić — da još ni jedna jedina bomba nije pala na njemačke položaje. naoružan do zuba. kakvo se svakodnevno sreće po ulicama. — Što biste vi htjeli. Britancima. — Znate li. više puta bi ih obilazio. za slučaj da se neki brodovi sa sumnjivim namjerama pokušaju približiti vili. David Johnson. Kad bi se smračilo. kao istaknuti partijac.

Churchillu. Zapanjila ga je njezina ljepota. pa čak se nazirale i bradavice na njima. kažete! — plane Bakarić. — Padne sve. Jednom je tako. vi ste dakle odavde. Trenutno su nama i njima najveća opasnost Nijemci. pusti je i upita tko je i što tu radi u ovo doba? — Zar me ne poznaješ? Nisi me dosad tu vidio? — Vi. samo vragolasto smiješi. bastion komunizma. kako sjedi na stijeni i promatra more. Doista. Imam informaciju da je u samo jednom takvom bombardiranju Splita poginulo tisuću ljudi. — Nisam posve siguran. A pokaže li pri tome kakav otpor ili pokuša pobjeći. — Postoje samo zajednički interesi. Moro je stajao i buljio u nju kao op- . čak ni u sve partizane. koja joj se spuštala ispod partizanske kape.. naprotiv. raspast će se i ta suradnja. nemoj pretjerivati. Bila je u bijeloj košulji. Ti si novi stražar. nije vidio ljepše žene. ako ne i više. Moram te pohvaliti zato što savjesno vršiš svoju dužnost. Osjetio je i ugodu od blizine njezina tijela. Sam je počeo češće obilaziti perivoj oko vile. Između Staljina i druga Tita već postoje neke nesuglasice. obasjanu mjesečinom. pripijenoj uz tijelo. od čega samo dva Nijemca. — Čudno da si to tek sad otkrio! Ja sam tebe zapazila čim si došao. Imala je pravilno. — Što možemo! — slegne Johnson ramenima. Nečujno joj je prišao s leđa. mogući budući neprijatelj. malo iza ponoći. Ali ipak. u ratu nema prijateljstva — odgovori mu Ba karić. nego mu se. — A što nam mogu? Sovjetski Savez nam je zato prijatelj koji će nas braniti.. što je ovo? Jesu li nam Englezi prija telji ili nisu? — Mladiću. naša? — zbunjeno promuca Moro. snažna obla bedra i tanak struk. mi smo komunisti trn u oku. iz vile. odmah moraju pucati u njega. svinuvši joj ruke otraga. uokvireno dugačkom crnom kosom. Na povratku prema vili. Sad. Nakon tog razgovora upućivao je stražare da svakog nepoznata čovjeka. onda se više ni u koga ne može pouzdati. ako se imalo približi vili. malko mu se poljuljalo ono u što je dosad vjerovao. otkad je sreo Mirandu.Ivo Brešan Gorgone — Ponešto. podigao je. Jer čuo je mnoge među njima kako veličaju Staljina i zaklinju mu se na odanost. Hlače od engleskog vojničkog platna također su bile uske i pokazivale skladan tjelesni ustroj. — U ratu se događaju greške. a iz očiju joj je izbijalo nešto što ga je podsjetilo na Mirandu. bez obzira koju odoru i znakovlje nosi. Moro je bolje pogleda. pograbio je rukama za laktove i stegnuo tako da se nije mogla ni pomaknuti. ako se ne varam. a da ne upita Bakarića: — Druže Vladimire. ugledao na žalu neku ženu.. koje je još uvijek čvrsto držao uza se.. pa zato moramo surađiva ti. a onda je okrenuo prema sebi. kad se malo odmaknula i stala sučelice njemu. Moro. Moro nije izdržao. tako da su joj se jasno isticali oblici dojki. koji štiti kraljevsku vladu u Londonu.. Ako je i Sovjetski Savez. osobito onaj dio pored obale. A kad Nijemaca nestane. Moro je bio iznenađen. Kako nije pokazivala nikakva otpora. koja su se slučajno zatekla u gradu. Jer Englezi nas mrze isto koliko i naciste. olabavio je stisak. Vidjevši da ga se ona nimalo ne boji. ovalno lice.. zaustavljaju i pretražuju.

Pogotovo kad se ona u pravilnom ritmu stala propinjati uvis i spuštati. Ako ja zatražim od njih. osim Mirande. ne usuđujući se ništa poduzeti. — Gle. odavno bismo otjerali okupatora. Ali ona ga ili nije čula. a onda se popela i objahala ga. upita se zašto ga ta Miranda toliko opsjeda da je traži i nalazi u svakoj imalo ljepšoj ženi? Nije znao odgovor. Samo je stajao ukočen i gledao zapanjeno. jednodijelnu haljinu.. približavajući mu se. pričinilo mu se na mjesečini. stražnjicu. ne znajući što bi rekao. otkopča mu remen i stane ga razodijevati. uskoro se izgubila u sjeni vile. od čega Moro gotovo izgubi dah. Izgubio je svaki nadzor nad sobom.. — Stani! Čini se da smo izgubili svaki osjećaj za mjeru. nikome ni šta neće reći.Ivo Brešan Gorgone činjen. Kako mu se ovakva zabuna više puta dogodila. — Svejedno. polegla ga je na stol. a uz to nije imao iskustva u ovakvim situacijama. Kako je bio silno uzbuđen. dakle. posebno u očima? Ali sad je nije nalazio. Htio je provjeriti ima li kakve sličnosti između njih dvije. a na nogama cipele s visokim petama. zavlačiti joj ruku pod košulju. zadigavši glavu i zatvorivši oči.. Ali zato ona nije gubila vrijeme. da bi se još više osigurao. ili mu nije imala namjere odgovoriti. Pa ipak.. Nikada u životu Moro nije osjetio takav užitak. Pri tome je stenjala kroz poluotvorena usta i oslanjala se rukama na . — Ne trebaš se bojati. stisne uza se i stane joj sipati poljupce po vratu. a po sredini stol u obliku kamene ploče na stupu. tako da su joj sise dodirnule njegova prsa. Tu su u blizini tvoji stražari. daleko su i mrak je. I ona je njega motrila neko vrijeme. — Pa ti si mnogo ljepši nego što si mi se učinio kad sam te prvi put vidjela. Kad bismo imali jed nu diviziju takvih. poslao je na spavanje čuvare sjeverne ograde parka. nije ga dosad tako uzbudila. Čekaj me sutra u ponoć. gle! — reče s divljenjem. Nakon što mu je spustila hlače i razgolitila ga od pojasa naniže. ne mogu nas vidjeti. odvezala pojas i skinula haljinu. — Nisi mi rekla kako se zoveš i što radiš u Štabu. Obujmi je oko pasa. priđe mu. Shvatio je zašto je odabrala baš treći paviljon: bio je najudaljeniji od svih stražarskih mjesta. uhvati ga za glavu i pri vine je sebi. ispod koje je bila posve gola. — Hej! — poviče Moro za njom. povezanu konopcem u struku. Nijedna žena. Rekavši to. Moro izvadi iz džepa fotografiju Mirandine glave i zagleda se u nju. Imala je na sebi plavu. mogli bi nas vidjeti. Došao je čitav sat prije dogovorenog vremena i stao čekati. obrazima. Ona je jedno vrijeme sve to primala i uzvraćala mu dirajući ga po nabreklu spolovilu. Djeluješ snažno i čvrsto kao granitni spomenik. a onda se odjednom naglo trgnula i odgurnula ga od sebe. Osim toga. Paviljon je bio okrugao. u trećem paviljonu od sjeverne ograde. uz stijenke su mu stajale klupe. Moro se posve prepusti njezinoj inicijativi. a onda ga poljubi u usta. Ušla je bez riječi. Jedva je dočekao iduću noć. Potom je uzela u ruke njegov ukrućeni ud i ugurala ga u sebe. Kad se našao sam u spavaonici. hvatati je za dojke. Mjesečina koja je prodirala kroz prozore paviljona obasja tijelo savršenih proporcija. Nismo odabrali baš pravo mjesto. a onda mu priđe sasvim blizu. usnama. Točno u ponoć vidio ju je kako se oprezno šulja između borova i osvrće oko sebe. primakne se tik uz njega. S tim riječima se udalji od njega i zaputi prema vili.

Kad je sve bilo gotovo. nego na obali.. Zaustavio ga je jed- nom. samo što je Luketić ne vidi onako kako ju je on vidio.. Na kraju je izgubio strpljenje i odlučio se raspitati o njoj. mogle bi bit čak tri koje znam. ali.. Sve sama srednja žalost. — Nisi mi puno reka — odvrati Luketić. iako je već naslućivao da mu je to uzalud. pa ih je teško bilo razlikovati. — A da to nije neka izvanka. — Ova je bila izuzetno lijepa. u licu sličile. hoćemo li se opet naći? — Ovisi. . redovito bi zaključio da se prevario. A još će bolje biti. ona se skine s njega i lice joj poprimi ravnodušan izraz.. Nije mi htjela reći. Počeo je obilaziti stražarska mjesta učestalije nego inače. onda je Luketić u pravu. pa nije stekao posve jasnu predodžbu o njezinu izgledu. Jesi li je pita kako se zove? — Jesam. samo se na trenutak osvrne na njega i nasmiješi mu se. samo da bi mogao što više nadzirati vilu. Jedini u Štabu kome se mogao povjeriti. Uto je došao i Praznik rada. Prošlo je i mjesec dana. Prije negoli će izići. — Dragi moj.Ivo Brešan Gorgone njegova prsa.. doduše. ako je na bilo čemu ovdje uposlena. — Zar odmah odlaziš? Sve ovako. Odjenula se ležernim pokretima. među osobljem Štaba.. Ali sve su bile u vojničkoj odori. osobito tko ulazi ili izlazi iz nje. — Ali. Potom šutke krene prema vratima paviljona. ispričao mu svoju noćnu avanturu. opisao mu ženu koliko je mogao bolje i upitao ga tko bi to mogao biti. A nije posve izgubio ni nadu da je ona ipak tu. Ali sve su udane za visoke rukovodioce. zarivši mu u njih nokte. Ali Moro se nije usuđivao to napraviti. ako se budeš pravio da ga ne znaš i onda kad ga saznaš. Svakog dana očekivao je hoće li mu stići odnekud njezina poruka. — Sad kad malo razmislim.. čini mi se da je imala neki ču dan naglasak. ali te su ta kove da ih ne bi ni moketam taka. prvi svibnja. Čak ni za ove tri koje odgovaraju tvom opisu. u Štabu ti nima ni jedne za koju bi se to mo glo reć. — Moj ti je savjet da obavijestiš o tome nekoga iz Štaba. Jer. špijunka koju su poslali Englezi? Mora bi nas malo bolje čuvat. — Iz toga kako si je opisa. bio je Luketić... Makar i kao čistačica. Neke su joj. Nastavio je i dalje promatrati ženski svijet koji se mota oko vile i očekivati poruku. no ni za jednu nije bio siguran da je doista ona. bez riječi? — Nema se što govoriti. ali ništa ni od njezine pojave niti od poruke. nadajući se da će se jednom i ona pojaviti. stari moj. A ako je ne bude.. Moro je saznao da će se tom prilikom u parku održati miting i organizirati zakuska za sve koji rade u zgradi. — Zar mi nećeš reći ni svoje ime? — Bolje za oboje da ga zasad ne znaš. kao da se ovaj tren probudila i ustala iz kreveta. ne onu u paviljonu. Ima samo dvi neudane. Tu će se morati pojaviti i ona. Ali Moro nije od toga osjetio nikakvu bol. Otada pa nadalje Moro je živio samo za trenutak kad će je ponovno vidjeti. — Čekaj! — reče joj Moro. Usredotočio se samo na žene. Svatko je dobio što je želio. A kako te žene nisu pokazivale ni najmanje zanimanja za njega. poslat ću ti poruku. pomisli. Kad bude za to prilika. jer ju je vidio samo noću na mjesečini. što će im reći? Da je noću na obali sreo takvu i takvu nepoznatu ženu? A zašto je nije uhitio i priveo? Na kraju bi još mogao odgovarati zato što ne vrši svoju dužnost kako treba. nisam vidio ljepše žene.

I sad mu se od drugarice učinilo da je ona. U jednom trenutku Moro spazi i nju. Ona se najprije zaprepasti. u neradno vrijeme.. U tom trenutku na vratima paviljona pojavi se glavni ideolog pri Štabu. Moro se sav ukoči. Samo vi zaustavljajte i ispitujte svakoga ko . pozdravivši ga. u svečanim vojničkim odorama. ja ću vam objasnit.. popeo se na podij i održao govor. ne šalješ mi poruku. Nije znao što bi rekao. Bija je siguran da je engleska špijunka. okani je se. druže Novak? Ti si izgubio svako poštovanje prema starješinama koji su po činu viši od tebe. Sabere se. To što si komandir osiguranja ne daje ti nikakvo pravo da se miješaš u stvari koje ne spadaju u tvoju nadležnost. I da ih u tome ni čin koji netko nosi ne sprečava. svi su posjedali za stolove na koje je izneseno jelo. nema te nigdje vidjeti. Okupilo se cjelokupno osoblje Štaba.. izišao Tito. Moro je zanijemio i ukočio se kao skamenjen. Na trenutak je pomislio da se zabunio. Najprije je. — Ako smim... stolovi i sjedalice. trebaš ih dostaviti Štabu ure dovnim putem. »Eno je!« usklikne Moro Luketiću i zaputi joj se ususret. bio je siguran da je to ipak ona. potom ga bijesno pogleda.. ne. Imala je na sebi partizansku odoru s čizmama i pukovnički čin na rukavu.. samo je. a onda opet pokuša pomalo zbunjeno: — Ali. — Stani malo! — reče joj uhvativši je za ruku — Ja ne znam kako bih protumačio tvoje ponašanje. da ga je zavarala sličnost. nakon svega što je bilo. da mu u pomoć nije priskočio Luketić. koji se sve vrijeme nalazio u blizini. Nakon govora.Ivo Brešan Gorgone Moro je jedva dočekao taj dan. Đilas i Moša Pijade. Sad kad ju je vidio ovako izbliza. istinu nije mogao. Ugledavši ga. druže Novak! Drago mi je kad vidim da naši ljudi tako predano vrše svoju dužnost. a ništa mu drugo nije padalo na pamet. Moro se sad još više zbunio. imam pravo barem na neko objašnjenje... kružio pogledom uokolo ne bi li nju pronašao. — Što se tu događa? — upita Kostelj. muškarci i žene. a onda se izdere na njega povišenim. i to praznikom. A ne da me ovako presrećeš i pozivaš na red. Luketić se prepadne. Bakarić. I to pismeno. druže Kostelj. Tito i njegovi najbliži suradnici povukli su se u jedan od paviljona.. pobigla mu je. Svi su imali crvene karanfile u zapućku. stojeći u društvu s Luketićem. Nije mu se tila identificirat.. ali ne. Išla je ravno prema paviljonu. stane ga pozivati da se vrati i čak ga fizički pokuša zaustaviti.. ali. istrgne mu se. prema partizanskom običaju. Među njima bili su Kostelj.. Edvard Kostelj. Nije znao kako bi protumačio njezinu reakciju. Ranković. zapovjedničkim glasom: — Kakvo je ovo ponašanje. ludi čoviče. šakom uz čelo. — A tako! — s dobrohotnim smješkom će Kostelj. Drug No vak je jedanput uvatija niku ženu da se noću mota oko zgra de. otme mu se i dostigne je pred samim ulazom u paviljon. praćen frenetičnim aplauzom. najebat ćeš!« Ali Moro ga nije slušao. A kad ju je privodija. Moro ga nije slušao. Pomislija je da gre kod vas u pa viljon izvršit niku diverziju. I tko zna kako bi to završilo. U parku su postavljeni podij s mikrofonima. u kojem su bili Tito i njegov krug.. — Bra vo. da bi tu nasamo blagovali. govoreći mu: »Ne. — Kakvo objašnjenje ja tebi dugujem? Ako imaš nekih primjedbi na moje ponašanje.

more nju. stali su se pomalo gasiti u njemu. koja se zajedno sa svojim mužem bori za ideale praved nijeg društva. Luketić ga je čitavo vrijeme gledao s posprdnim smiješkom. Ali pogledaj to s druge stra ne! Ona je iskoristila tebe isto koliko i ti nju. znao bi kad bi se probudio. Mojca. pripadnicama AFŽ-a. Samo triba pazit da bude istoga ranga ka i on. nisu stavile bravu na onu stvar. Ženske su ti vrag. To ti je isto ka i kad ti navali srat. A ako mu nalavli neku povalit. Ozna mora biti iznad svih nas. valjda. Slučajno ste se sreli. oboje uživali u tome.. to je nemoguće. te prizna da više nije siguran je li sve samo sanjao. Mogli bi ti skinut čin. Oni na vrhu više mu se nisu činili bogovima. ni mužu.? Malo-pomalo Moro je shvatio da je Luketić u pravu. Ali nakon svega ostalo mu je zrnce gorčine. podalje od svih. S tim riječima uhvati ženu pod ruku i krene s njom u paviljon. Luketić povede Mora u kut parka. I raskrstit s predrasudama koje nam je Crkva nametnula: onim »sve dok nas smrt ne rastavi«. u kojima je toliko vremena izgarao. — Razumim da si povriđen. da je tako bilo. a onda mu se dogodilo po onoj narodnoj: »Što je babi milo. oli civil. — Ali kako je to moguće? Kako može jedna revolucionarka. a more i koju drugu. po tvojem se mišljenju imam ponašati kao za hod. iako je znao tko su. Sva uzbuđenja. a drugo zadovoljavanje fizičkih potriba. Ništa s orim nije naš kodila ni idealima. osniva ča OFS-a. svidjela mu se. Pustiti da se naše drugarice kod mene olakšaju. Predsjednica AFŽ-a. Ako su u Partiji. a onda zatvore za sobom vrata. . Vidio je tu ženu slučajno u prolazu.. Moro se sad odluči potpuno povjeriti Luketiću. privodio u stražarnicu i pretraživao do gola bez ikakva razloga. koje ne znaju u što će utrošit vrime. nego tamo di te niko ne vidi. Moro je bio toliko smeten da je pomišljao kako je sve što je doživio u one dvije noći zapravo sanjao. ciljevi borbe moraju bit iznad svega ličnog.. Ono prvo se čini javno.« Ali ne. a drugo potajice. zaželila se s tebom pojebat i učinila je to tako da niko ne zna. Jedno je borba za ideale.Ivo Brešan Gorgone vam se učini sumnjivim. — Takove stvari se događaju. nadanja i ljubavni zanos. Ispriča mu do najsitnijih detalja i ono što se dogodilo u paviljonu. koji mu utiru put u bolju budućnost. Nećeš to učinit na javnom mistu. Ženskoj je zagorilo. Da te nisam izvuka. Dobro je razlikovao san od jave. Revolucionar mora nać sebi drugaricu koja se bori za iste ciljeve ka on.. potpredsjednika KNOJ-a. i stvar gotova. Zaustavljao ih je. pojebali se. zaželio ju je. Svoj bijes počeo je iskaljivati na svim ženama iz Štaba. Nastojao je potisnuti svako sjećanje na svoje noćne doživljaje. — Dakle. To je za one gospodske plačipizde. da bi ona zbog tebe morala napustit jednog Kostelja. ko zna šta bi s tebom bilo. Ovo se ne srni odrazit na tvoj rad. po slat te na frontu. Ne misliš.. člana AVNOJ-a. gdje nađu slobodan stol. ni borbi.. tog istog muža varati onako s drugim? — Ti ništa ne razumiš. pa makar se radilo i o meni. — Zašto ti pada na pamet da si sanja? — upita ga na kra ju. I kad se olakšaš. radit ćeš svoj posal još bolje negoli pri tega. Svako gre dalje svojim putem. U tom dvojenju prekine ga Luketić: — Pizdo! Je li ti znaš na koga si se namirija? To ti je bila Kosteljeva žena. — A ljubav? Kako se u to uklapa ljubav? — Ne uklapa nikako.

IH . s očitom namjerom da porazgovara s njim. da nepotrebno proveravaš ljude od poverenja. zavodljivo smješkala. — Traži li to drug Tito od mene? — Ne baš izravno. rado ću je prihvatiti. Nakon što malo razmisli. — Zašto je na mene pao taj izbor. Uostalom. Činilo mu se da tako vraća milo za drago njihovoj šefici koja ga je onako bezobzirno izvrgla ruglu. kad me ne biste udaljavali od mog rodnog kraja. Ni mušica ne može preleteti. Inicijativu je dala moja supruga. druže predsjedniče.. a da je ti ne za paziš. druže predsjedniče? — Pa u prvom redu zato šta si ovde vršio tu istu dužnost. Ako imate za mene neku dužnost u Dalmaciji.. U nekoliko navrata pokušala ga je i zaustaviti. Kad su potkraj 1944. a drug Tito se s time složio. Vrlo rado ću otići tamo. Premda je bilo nekih prituž bi. — Nemam. a Dalmacija već bila oslobođena. šta misliš o tome da postaneš koman dant predsedničke garde? Brinuo bi o ličnoj sigurnosti dru ga Tita. — Pa dobro! — reče Kostelj nakon kraće stanke: — Pošto vat ćemo tvoju želju. Katkad je viđao i nju. Vrhovni štab pripremao je svoje preseljenje u Beograd.Ivo Brešan Gorgone Objašnjavao je to time da mu je javljeno kako neka od žena iz zgrade iznosi tajne dokumente i daje Englezima. Samo bi je prezrivo pogledao i bez pozdrava produžio dalje. Moro shvati kamo smjera ovaj prijedlog i odgovori: — Ja bih vam bio neizmjerno zahvalan. I to na zadovoljavajući način. ako je bila sama. druže predsjed niče. počele završne borbe s neprijateljem. premda mu se ona. možda ćeš u Ozni na tere nu biti korisniji. Unapredit ćemo te u čin pukovnika. bilo kakvu. ali on joj je odmah okrenuo leđa. Imaš li šta protiv da zapovedaš Oznom u Šibenskom kotaru? Tu smo tanki sa kadrom. U to je vrijeme Mora pozvao na razgovor Kostelj i rekao mu: — Druže Novak.

Artemida. gradu na Kreti.) Sa Šerifa Perzej je letio posjetit Minosa. spremi se saslušat što mu je činit. Hera. Ganimed. pred njim se prelijepa ukaže žena.« Rekavši ovo. Počastivši Perzej a vinom. Hermes i neznani bogovi drugi. Al' pogledav unatrag. na kojoj pri vrhu se dizaše stanište besmrtnih. Do njega ležahu Ares. sidonskog kralja Agenora kćerkom. ti hrabrošću svojom se dičiš.« Iridu zatim slijediti počne. Nikada Perzej ne ugleda tako velebna sklada u kretnjam' i oblicim' ženskoga tijela. on nestane zajedno s čitavom svitom. U važnu te misiju poslati kani u krajeve južne«. Neđu bogovima 2005. priđe mu. Gledajuć modrim ko nebo ga očima. izgubivši razum. il' ću mu zemlju popalit i uništit velikom trešnjom. stog ja ću te u njoj poučit. Dionis. a drugog s Europom. Pruži li ikakva otpora. jer njega je držo za brata. Steko si oružje: Hermesov mač i Meduzinu glavu. u okružju duginih boja. Atena. gdje Zeus stolovaše. te pristupi njemu. trebaš ga natjerat silom. čekaše na njih. mrtvo božanstvo.Gorgone 10. nad oblačim' leteć. a lica im bliještahu sjajem ko sunčane zrake na vodi. sva u bjelini i vitkoga stasa. Kefej. usplamtje strašću. Visoki bijahu kao da čovjek na čovjeku stoji. dugačke. kraj kojih vinotoča bogova. al' pazio nisi da zlo ne proiziđe iz njih. na njoj lepršalo bijelo je ruho. glasnicom bogova. Afrodita meni je ime. »Za njega sve ću učinit. zapazi krilatu djevojku neku kako ga sustiže. i golom se pokaže. al' ljubav upoznao nisi. umilno reče: »Mladiću lijepoga lika. što sijahu posvud oko njih. Uskoro oboje stignu do svete planine.« Od straha se strese i kaciga spadne mu. Dok hitaše zrakom ka Kreti. Perzej ih vidje u prozirnoj magli. odjednom iza sebe začu lepetanje nečijih krila. »Vodi me!« Perzej joj odvrati. Svjetlošću zaslijepljen. uhvati njegovu ruku. okružen družinom svojom. zidine bijele ga sveg' okruživahu. odbaci sa sebe ruho. Padnuvši ničice. Irida s Perzejem dođe do vrata. postane vidljiv. Raspline sve se i Perzej se nađe u dvorani praznoj. mora se vratiti nama. zlatne. u ložnicu svoju ga povede. ovako govorit mu stane: »Iridom zovu me. on njega u golemu salu povede. Zeus me posla da tebe što prije na Olimp dovedem pred njegovo lice. Silno se uzbudi. kose valovite. (1965. Zeus obojicu začeo bijaše. i u tom umijeću sam znalac. pa zato iskupit se moraš. te pomisli: »Stena me goni. Kad se približila njemu. je odbacio Olimp i slavi Amona. kralja u Knososu. s Danajom jednog. Demetra. S prijestolja svojega Zeus gromolikim reče mu glasom: »Junačka djela ti počini mnoga. Kad naumi otići. Slijedi me!« završi. . zavodljivih kretnji. etiopski kralj.

To će ti putokaz biti da pravu si družicu nađeš. ujedno je i božansko. nije li svaka molitva. iskustvo si stekao važno: oćutio ljubavni zanos. kršćanstvu i islamu. u skladu sa svojim nazorima. nestalo u nepovrat? Kršćanska teologija je Boga posve udaljila od čovjeka. Ali nećemo o tome. nenada nestane svega. Zeusom. Naravno. lišila ga tjelesnosti. reče mu ovo: »U božice ljubav se nijedan ne može pouzdat smrtnik. ali ne u smislu ničega. Adriana i ja smo se vjenčali. nisam se podredio službenom programu iz toga pred- r . Želeć je ponovo vidjeti. a Apolon se. Čak i u onome što bismo mi danas nazvali manama. oblika. ako je tako? Kažemo li bilo što o Njemu — to nije On. Danaja je pak spolno općila s najvišim božanstvom. čine jedinstvenu zajednicu. Iznad njih i ljudi stoji ANAFKH. Afrodita mu usađuje sposobnost ljubavi. postavlja kao Njegov izaslanik na Zemlji. najbolje govori definicija koju je o Njemu dao skolastički filozof Scotus Eriugena: Bog je Ništa. sastavljena od običnih grešnih ljudi. privine sebi i stane je ljubit. mjesta boravka. skloni prijevari. Kao što bi to učinio predsjednik svake države s veleposlanikom koji se tako ponaša prema njegovim uputama. bez obzira na smrtnost ili besmrtnost. Sve što je ljudsko. A Diomed je u Ilijadi u žaru borbe mačem nasrnuo i na samog Aresa. Perzej je rukama stisko i grlio samo prazninu. nepravedni i pristrani. nadajući se da će im podariti neki bolji život. a on joj raspomamljen priđe. i zaljubljen sad si u ljubav. Osjeti tolik užitak. Sudbina. Ako je On doista veći od svega što se o Njemu može misliti i iznad onoga kako se prema Njemu može ponašati. Koliko se daleko u tome otišlo. začet po Duhu Svetomu. upravo zbog toga. na koju nitko nema utjecaja.Ivo Brešan Gorgone Rukam' dozove ga ona. Odmah smo dobili posao u mojem rodnom gradu: postali smo profesori na gimnaziji. I što je najvažnije. Što sad. srdi na njega.. Ili obratno: bogovi su paradigme za ljude. svadljivi su. nisu svemoćni poput onog u monoteističkim religijama. ona engleskog. Onako kako su to Platonove ideje za pojedinačne stvari. počne je posvuda tražit. mise. No ne nađe nigdje je. Pogotovo kad ga vjernici uzimaju kao nekog zemaljskog vlastodršca: mole Mu se i slave Ga. Zašto je takvo vjerovanje. Uzmimo da je Isus doista Njegov sin. ne može biti onaj pravi. tašti. pa je po tome Ništa. da je pravo čudo kako je dosad nije opozvao. Stoga jedni i drugi. nego nečega što je veće od bilo kojeg nešto. Jednostavno su shvatili bogove »na svoju sliku i priliku«. procesije i druge svečanosti — zapravo bogohuljenje? A pogotovo kad se Crkva. Na vratim' ga Ganimed sretne i smijuć se. A i koji god odnos prema Njemu imali. Perzej se zaputi zadaću obavit svoju.« Pogružen.. židovstvu. Nikoga ne ljubi ona. i da je dao takve ovlasti Petru — Stijeni! Crkva je već toliko puta u povijesti iznevjerila Njegov nauk. obgrli cijelu je. Al' netom ga pomama zahvati. granica i svakog određenja. sve što se čini Njemu u slavu — gradnja katedrala. Nemoj se zbog tog žalostit. žalostan s Olimpa moraše otić. u kojem je čovjek s bogom bio prisniji. Stoga je riješila postati obličjem ljubavi same. vratimo se sjećanjima! Nakon vojske. da posve zaboravi gdje je. otkada joj Adonis nesta. onda tko zna. Perzeju pomažu Hermes i Atena. Razmišljam kako su ljudi morali biti slobodniji i sretniji u ovakvom vjerovanju negoli u onim kasnijim. a ja filozofije.

Nisu bili svjesni da su i oni zapravo jahači Pegaza. Štoviše. osobito idealisti poput Platona ili Aristotela. koja neće svoju misao skrivati iza kulisa povijesnih ili mitoloških prizora niti je obavijati maglom iracionalnog. ni pristalicama ni protivnicima vladajuće ideologije. I doista. I nikome ne ugađati. homersku objektivnost. Uzeti je jednostavno kao životnu datost. kao i erotici i vjeri. A ja sam želio ploviti tako da izbjegnem sve podvodne grebene koji bi mi mogli probušiti čamac: ne bježati od politike.Ivo Brešan Gorgone meta. veličali »heroje socijalističkog rada«. isto je što i gledati katedralu očima vjernika. Tako je i ako se djelo svidi zbog političkih razloga: veličanja. ako im je po volji. među veleposjednicima. pa i bijegu od nje. Po njemu. ovakvom kakav jest. kao naša. iako bi prikladniji naziv bio politička tike također je politika. Jer i politici. javio se i krug onih koji nisu htjeli ići tim putem. bio je Marx. jedini koji je o svemu rekao istinu. Toliko bih se u svakoga uživio. Ako je vjernik uzbuđen pogledom na gotičku katedralu. bio sam svjestan i opasnosti: očekivati da u jednoj ispolitiziranoj sredini. zakupcima i svima kojima se mogao prišiti naziv eksploatatora. U to vrijeme palo mi je na pamet zaploviti i u književne vode. ispravnog ili pogrešnog mišljenja. ali i ne biti u njoj. Titu. romantika. Sve filozofe uzimao sam jednako i pridavao im istu važnost. galopirali su na ovome mitološkome konju. čuvanje vlastite kože. I to u onoj mjeri u kojoj je ona dio stvarnosti. odlučio sam se za pristup koji je najbliži Kantovu pojmu nesvrhovite svrhovitosti ili bezinteresnog zadovoljstva. Objašnjavao sam ih iz njih samih. nego su se okrenuli Zapadu i pisali hermetičku i intimističku poeziju i prozu. a ne kao točku motrišta. a glavne negativce nalazili u bivšem poretku. unaprijed se pomirivši s time da će ostati na marginama književnog života. erotski užitak ili dolazak u Kraljevstvo nebesko. Pisali su ode partizanskoj borbi. Ali. jer osjeća u njoj Božju nazočnost. A učenicima sam prepuštao hoće li prihvatiti ili odbaciti bilo koga od njih. Jer onaj kojega pred umjetničkim djelom obuzimaju strasti iz svakodnevnog života. ne osjećajući ni gnjev ni zluradost. Jer i apstinencija od poli- Htio sam napisati dramu. kad bi nekom nepismenu čovjeku htjeli izložiti svoj nauk. svi ostali. Pa i samom Marxu sam tako pristupao. da bih gotovo i ja povjerovao u ono što je pisao. ili ženski akt očima ljubavnika. prikazivani su malne kao notorni idioti. Partiji. Ukratko. tumačio sam ga kao i sve druge. nesposoban je suditi o njegovoj ljepoti. to ne može biti estetski doživljaj. negacije ili apstinencije. njihovim rječnikom i pojmovima. ali pojednostavljeno. trgovcima. početkom šezdesetih. koji je izišao iz Meduzine utrobe. Istina. postići tzv. A neki. u osnovi leži goli interes: stjecanje vlasti. njezino obaranje. ljudi u tome uživaju bezinteresno. najcjenjeniji pisci toga vremena. ni više ni manje. Najprije sam odbacio to pitanje istine ili zablude. . nego otvoreno govoriti o životu. prije i poslije njega. Promatrati umjetnost kroz politički obojane naočale. Jednako kao i kad umjetnički oblikovan ženski akt kod nekoga izazove erekciju. onako kako bi zacijelo i oni to činili. vlasnicima tvornica. To se onda zvalo socijalističkim realizmom. čak platforma s koje se može upasti u dogmatiku suprotna predznaka. Ali nisam smetnuo s uma da su pjesnici jašili na Pegazu. I publiku natjerati da tako gleda. širili su zablude ili govorili poluistine. Ili poslati sve dovraga.

nego vrijeme. Uostalom. ovako ukratko ispričan. ne možemo niti nagađati. — Daj mi. — Dobro. ono je dijalog sa svijetom oko sebe. sviđaju li se kome ili ne. ovisno o tome što je za sebe našao u njemu. vrsta Tinneidae (moljci). prvoborac. I onda. Prepusti to vremenu. on je u djelu. A i da sebe iskušam. Napisao si ga sebi. ili mu ne daje nikakvu. — Zar i onda ako promašim? Recimo. Orlić. — Recimo da je tako! U tom slučaju će i ovo tvoje biti vri jedno toliko koliko tebe obogati. Otkrivati što se zapravo krije iza mojih riječi. oduševila se. neće moći predočiti sve finese u odnosima među pojedinim osobama: Glavno lice. time ne tari glavu. IRH . Cervantesu. pitao sam se: s kojim bih razlogom onda pisao? Ali kad sam Adriani ispričao sadržaj drame... nitko ne može osporiti vrijednost. direktor je tvornice električnih uređaja. prihvati barem ovo: učini to meni za ljubav! — Znao sam da ćeš mi naći slabu točku. čija se cijena određuje po onome koliko je uloženo u njezi nu proizvodnju. Svrstavati me u razne književne skupine. nije istina da ne po stoje i objektivne kvalitete. Iznijet ću joj i sadržaj. Shakespeareu. Svaki čitatelj daje djelu drukčiju vrijednost. — A što ako ga nitko nikad ne izvede niti pročita? — Opet ti trud nije bio uzaludan. A da napišem i nikom ne ponudim? Glupost! Svako pisanje izraz je potrebe da se drugima nešto kaže. premda. Na kraju više ni sam sebe neću moći prepoznati. nosilac spomenice. izvoditi i kako će ga tko primiti. što me briga što će biti sa mnom kad me više ne bude. — A što je to uopće književna vrijednost. molim te — rečem joj — barem jedan razlog zbog kojeg bih se u to upustio! — Razlog ne treba tražiti izvan djela. zasad još samo kao zamisao. žanrove i podžanrove. kad već ne prihvaćaš ni jedan razlog. — Ti ne možeš nikako promašiti. A upravo na tom komunikacijskom kanalu i dolazi do »gluhog telefona«. Vadit će mi utrobu i pronalaziti u njoj tumore. Htio sam provjeriti ono što mi je rekla: hoće li me sam ovaj posao doista duhovno obogatiti? Za radnju mi je kao obrazac poslužio Moliereov Tartuffe i drami sam dao nepretenciozan naslov »Došljak«. potrudit ću se! I tako sam počeo pisati njoj za volju. — Iha. Taj te posao može samo duhovno uzdići. trendove. Pa i ako ti se to dogodi. Kako sam tada još bio daleko od toga da »muzem jarca i podmećem sito«. Pripisivati mi misli kojih ne samo nema u djelu. Na tjerao si se razmišljati. Danteu. podvrsta Lymantrii- dae (gubari). ono što napišeš uvijek će imati književnu vrijednost. Izvršit će nada mnom obdukciju i na političkom i na estetskom stolu. dogodi mi se ono što i đacima koji iz zadaće dobiju nedovoljan: sastav ne od govara temi. kad je tebi za ljubav. bez obzira čita li ih tko ili ne čita.Ivo Brešan Gorgone puka je iluzija. ne bi li me nagovorila da počnem. Kao leptire u zbirci: rod Lepidoptera. Svim se silama upela. No. nego se s njima čak i ne slažem. kao sad u »Pezeidi«. komunist po uvjerenju. kamo ti ode! O tome hoću li i ja doći među takve. A hoće li ga tko čitati. sam sebi pojasnio neke stvari. molim te lijepo? I tko je taj koji ima vagu na kojoj će je izmjeriti? Nije to roba. koje djelu ne daju ni čitatelji ni kritičari.

no lukav i beskrupulozan karijerist. Nakon toga slijedi obrat. — Ali zašto? — bila je ona uporna. više je vjerovao u njih nego što ih je razumio. Ova sredina nije navikla limjetnost gledati kao estetski čin. To j*. sina i kćer. Orlićeva obitelj mora na i{][c[ \ za_ dnju rečenicu izgovara Plezec: »Ja sat11 uvijek vjerovao u onu staru narodnu mudrost da pravda na kraju nlora pobijediti.« Kad je drama bila gotova. podmeće u Orlićev stol i dokaze koji ga terete. Jer ja doista ne pripadam mu . a osobito tumačenjem Marxa. Odlazi u Općinski komitet i optužuje ga za nelegalno stjecanje golemih svota novca. problem svakog vremena i sredine. koji dobiva j Qrlićevu vilu na korištenje.— Najprije. Plezec otprve uspijeva opčiniti Orlića svojom rječitošću. vole rock glazbu i lagodan život. Komitet reagira i sve se naglo raspleće: Orlić je smi- jenjen s mjesta direktora. U p^vom slu čaju ću biti državni pisac. A sina izbacuje iz kuće kad ovaj u nastupu bijesa fizički nasrne na Plezeca. odbacuje njezinu optužbu. jahtu i sagradio vilu. Orlić odmah postavlja Plezeca za svojega zamjenika. mt_ ko mi to neće izvesti. jer su zadojeni zapadnom propagandom. Čak i kad mu Plezec pokuša silovati ženu i ona mu to otkrije. Brine se samo o tome ima li Plezec sve što mu treba. Ali što se oni više trude. na taj položaj dovele su ga zasluge. navodno. Suze su mi tekle dok sam čitala završni prizor. tako što zakida radnicima na plaćama i neke proizvode proglašava neispravnima. kojima ideologija služi samo kao pokriće-1 drugo: ^a tvrdim kako su svi u Partiji ili glupani ili pokvarenjaci. nije me strah. A za mene bi obje te opcije značile pad. Uvijek traži nćki skriveni cjij iZVan samog djela. kako bi ih mogao potajno prodati u inozemstvu. Orliću je Plezec bliži srcu. dok Orlić ništa ne sluti. mercedes. A dvije se stvari mogu pronaći: da Jadikujem nad tim što istinske komuniste i borce ugruvaju karijeristi. Kad na kraju dođe do štrajka u tvornici. čije teze ovome u mnogočemu nisu bile jasne. njihovo ponašanje tumači zavišću i mržnjom prema jednom istinskom trudbeniku. Novi direktor postaje. Plezec.Ivo Brešan Gorgone idealist i poštenjak.Univerzaina tema. Ukućani ubrzo shvate da im taj uljez obmanjuje oca i muža i čine sve kako bi ga raskrinkali. naravno. — Jesi li ti pri sebi. strovalio bih se u Tartar. Oduševila se i odmah me stala nagovarati da to pošaljem nekom kazalištu. široke naobrazbe. Njegova zaslijepljenost ide dotle da silom hoće udati kćer za njega i prisiliti je da ostavi svojega momka. Kod njega se zapošljava Plezec. dovodi ga sebi kući i dade mu na raspolaganje cijelo krilo vile u kojoj živi. Poštenje i idealizam kao žrtve pokv^renosti i licemjerja. ženo? — reagirao sam. draga moja. s tek svršenim pravnim fakultetom. Zbog njega posve zanemari obitelj: ženu. — Reci ti meni otvoreno: je li te strah? — Ne. nemoj misliti da bih se popeo na Olimp. mlad čovjek. a u drugom i*arodni neprjjateij. Time je kupio. Sve vrijeme. uhićen i konfiscirana je imovina. Plezec rovari protiv njega. — Ne. dao sam je najprije Adriani na čitanje. — ^a ovo je upravo ono što si ti htio: kantovski bezinteresn°. A ako bi se i našao neki luđal koji bi se usudio. a kako je bio došljak iz drugog grada. Nego ne želim da me ni )^na stra na uzima kao svojega. Ali je bez akademske diplome. Da bi stvar bila uvjerljivija.

Priveo bi ga. čekalo me iznenađenje: rukopis »Došljaka« je netragom nestao. Istina. Ali nakon iskustva na Visu. Odmah mi je sve bilo jasno: nije mama u pitanju. kad je shvatio da se i kod najviših rukovodilaca. splasnula mu je i mržnja prema tzv. koje su radile kao činovnici kad je Dalmacija pripojena NDH. Ljubav i partijske smjernice Siječanj 1945. Niti sam posumnjao da je to pravi razlog. A navečer se odjednom stala pakirati za put. uglavnom sitne ribe. Time je razgovor i završio. takvih situacija je bilo i prije. Bilo ih je samo nekolicina. Ne može se sama brinuti o njoj. samo mi je kratko odgovorila: »Sestra mi je javila da je mama bolesna. malo je govorila. kao što je to učinio na Hvaru. Pisac mora stajati iza onoga što je napisao. Moram joj pomoći. kao da se udubila u sebe i o nečem razmišljala. Sjedište mu je bilo u zgradi Kotarskog suda. nacionalizaciji privatne imovine. pokazao se mekšim. Ako bi netko pokušao zatajiti kakvu vrijednu stvar ili na bilo koji način izigrati zakon. bez obzira što će iz toga proizići. zna kriti prljavo rublje. Ili nije pravi pisac. P očetkom 1945.« Nisam imao tome što prigovoriti. I uopće. Prva mu je zadaća bila obračunati se s onima koji su za vrijeme rata služili okupatoru. ali kad sam se vratio kući. Naumila je napraviti s tekstom nešto što se ja nisam usuđivao. zaprijetio oš- . uz koju je bio i zatvor. ispod odličjima iskićene bluze. slijepo se pridržavao propisa. A i u drugom. po čemu su oni gori od onih koji svojim nemoralom izdaju vlastite ideale? Zato ih nije odmah pogubio. Na raspolaganju je imao dvadesetak agenata u civilu i sve milicionare u gradu. Jer. očitao mu lekciju.Ivo Brešan — Utoliko više bi trebao pripadati sebi. mnogo važnijem poslu. Kad sam je upitao kamo će. — travanj 1953. ali i postupao krajnje obzirno. ne bi ga kažnjavao. Moro je stigao u Šibenik kao pukovnik Ozne. izdajnicima. fl. Dao ih je uhititi i jednostavno proslijedio sudu da im on odmjeri kaznu. Čitav taj dan više se ni riječju nije dotakla drame. Otpratio sam je na noćni vlak za Zagreb.

i dobacio im kroz prozor odjeću. vjerovao je da će komunisti s obje strane ubrzo naći zajednički jezik. Moro se osjeti silno moćan. Jedino je sa ženama znao biti nesmiljen. uopće se nije promijenio. I to bi djelovalo. biti pod svaku cijenu neovisan i svoj. pa da se nađe pod udarom malja. Jer. kojoj je on postao središte i izvor. Ali nije se usuđivao ići predaleko. negoli nasilnim metodama. Kad je 1948. čak i obitelj. u uvjerenju da će time postići što žele. Tito je i dalje bio za njega vrhovni idol. Opet je postao onaj stari. jer se na njihove najbliže vršio pritisak da ih se odreknu. Čovjek nije morao otvoreno podržavati Staljina. među prolaznike. htio je prkositi. Nego. Moro je tek tada dobio pravu priliku da liječi svoje frustracije. pa im nije padalo na pamet pružati kakav otpor. stekao je ovlast da nadzire i uhićuje one više od sebe. dijelili bi njihovu sudbinu. Kad bi mu došla neka dama atraktivna izgleda i pokušala zavodničkim ponašanjem iskamčiti uslugu za sebe ili svoju obitelj. Okolnosti koje su nastupile davale su mu za to obilje povoda. Bezbroj njih se tako preko noći iz zvjezdanih visina strmoglavilo u kaljužu. Tako se osvećivao cijelom ženskom rodu za ono što je njemu Mojca učinila. Ako bi to odbili. Zato je i sebe i druge uvjeravao da se socijalizam učinkovitije gradi blagim. Kad je došlo do raskola. U svojem je uredu imao na zidu poviše glave Titovu i Staljinovu sliku. partijske dužnosnike. obećao bi joj izići ususret. Mnogima nije bilo lako paziti što govore. pa i najzaslužnije ratne heroje. zapovjednik partizanske brigade i nosilac Spomenice. nije ni bilo mnogo takvih. Stoga su im se nerijetko događali lapsusi. Dobro se sjećao Bakarićevih riječi da bi nam jednom Sovjetski Savez mogao okrenuti leđa. Godilo mu je gledati ih kako očajavaju od srama. A on bi ih na to izgurao gole na ulicu. Pogrešno bi bilo pomisliti da je Moro postao tankoćutan ili stekao razumijevanje za tuđe nevolje. a katkad i života. nakon onoga što mu je Luketić rekao. Direktor Tvornice aluminija u Lozovcu. mogao se samo slučajno naći u pogrešnom društvu ili postati predmetom nečije lažne anonimne dojave.Ivo Brešan Gorgone trijim mjerama. zapravo. koji su ih koštali karijere. jednu do druge. Frane Vidaković. ali bilo je i takvih koje bi ga poslušale. izišla Rezolucija Informbiroa. Baš nekako u to vrijeme uđe mu u sobu za- . takoreći do jučer su gledali smrti u oči. Već tada je naslutio da se neprijatelj krije čak i u partijskim redovima. neoprezno izgovorene riječi. a sad su odjednom morali obrnuti retoriku za čitavih 180 stupnjeva. A katkad nije trebao ništa reći. Uostalom. Činilo mu se da se tako oslobađa osjećaja poniženja koje je doživio na Visu. u mnogim je rukovodiocima sada vidio ljude koji svojim privatnim životom blate ono za što su se borili. ako se pred njim skine do kraja. odbile to učiniti. mogao uhititi zbog jedne jedine. zaklinjući se Staljinu. ljudi su vrlo brzo shvatili da s novom vlašću nema šale. i pustio. naravno. postao je noćnom morom svih koji su bili na nekom položaju ili imali malo vlasti. bio je predratni član KP. Bez milosti se obračunavao sa svakim tko bi mu došao pod ruke. prvoborac. Izgubili bi sve. Tražio je od agenata da ga pred njegovim očima premlaćuju do iznemoglosti i uživao u tome. U gradu se stvorila atmosfera straha. nije u prvi mah tome pridavao važnosti. svoje dotadašnje nalogodavce. dovoljno je bilo da kaže nešto što bi izazvalo asocijaciju na to ili sumnju da se takav stav krije iza njegovih riječi. Neke bi. Svakog je.

A on je shvatio da ga uzima kao nekoga svoga. štoviše. nego me ćaća prisilija. To je Mora posve razoružalo. Moro ju je bolje promotrio.. uhvatio je za bradu. Kad ju je upitao što joj je. Smrdi na pokvarena jaja. Mlatili su ga palicama.... ako ga . duge crvenkaste kose i bademastih očiju. samo zato šta ne želim spavat s njim. izraz lica joj je bio tugaljiv. Radi li se samo o roditeljima? — Ima više toga — započne ona isprekidano. Ovaj se uzalud branio da nije znao što ga zamjenik pita. ali nisu se tili sastat s menom. Zaboravivši da slike uopće postoje i ne shvaćajući što ovaj govori. — Veća mi je nevolja moj muž. naprotiv. primijeti: »Vrijeme je da se riješiš onog bandita«. Vidaković ga posve bezazleno upita: »Kojeg?« Zamjenik mu ništa ne odgovori. prislonila mu je glavu na rame. K tome. koja su iz sudskog dijela zgrade vodila prema zatvorskim ćelijama. — Znaš li zašto su tako postupili? — Ne znam. i u tvornici i nekad u ratu. kako je to činio s drugim ženama koje bi mu se nudile. Stoga joj reče: — A sad mi lijepo ispričaj sve što te muči. samo je rekla: »A šta ću drugo. po svim znacima. koji mu je bio desna ruka. ništa nije tražila od njega niti je suzama pokušavala nešto postići. i da će me bacit iz kuće. i zapazivši slike. Nije imala više od dvadeset godina i bila je izvanredne ljepote. Prišao joj je.. Ali za razliku od ovih dviju. Nije pokazala pri tome nimalo otpora. Vijest se ubrzo proširila među radnicima... koju je Moro upitao: »Slažeš li se s mužem. Osjetio je potrebu da se prema njoj postavi zaštitnički. A onda je privedena i njegova žena. on na Golom otoku. Kao da je pošla s njim samo zato što joj je ulijevao povjerenje. Svaku večer dolazi pijan doma i prebije boga u meni. zatekao mladu ženu kako sjedi na klupi i plače. Došla sam ih posjetit. da je odan Titovu putu i da ne odobrava Staljinov postupak. a ona na Grguru. jadnica koja o politici ništa nije znala. pa kako joj je u pogledu uočio neku mješavinu zahvalnosti i divljenja. nije pokazivala nikakve samouvjerenosti. premda. — Dođi sa mnom! Kad je ostao u uredu nasamo s njom.Ivo Brešan Gorgone mjenik. nego samo šuteći iziđe van. obrisao joj rupcem suze. Ja nisam ništa rekla ni njima ni o njima. odgovorila mu je ridajući: — Moji su roditelji Frane i Josipa Vidaković. I poručili su mi da ja više nisam njihova ćer. a držala se potuljeno i bojažljivo.. ne morem mu se protivit!« To je bilo dovoljno da oboje budu izvedeni pred sud i osuđeni na dvije godine robije. glatka bljedunjava lica. samo da bi se riješio muka. bez nastojanja da se svidi.. Odmah je poslao dva agenta koji su Vidakovića doveli u lisicama pred njega. nije uopće znala ni tko je on. spontano joj se približio i poljubio je u obraz. nije imao snage izlagati je sramoti. djelovala je iskreno... aparatom za varenje palili mu tabane.. nego se slagat? On mi je muž. A kako ću kad mi se gadi. zabijali mu čavle pod nokte.. Učinila mu se ljepšom i od Mirande i od Mojce. podigao joj glavu. Reka mi je da mu je on ratni drug i prijatelj. Puno je stariji od mene. — Zašto si se onda udala za njega tako mlada? — Nisam ja rila. ili ga osuđuješ?« Polupismena seljanka. Nešto iza toga Moro je pred vratima. dok na kraju nije priznao da podržava Rezoluciju Informbiroa.. doprla u grad i došla do Morovih ušiju.

a ona se već idući dan prihvatila posla domaćice: stala je čistiti prašinu s pokućstva. Puno ste lipi. kao da mu je oduvijek pripadala. kuhati i nakon objeda prati suđe. — A bojiš li me se ti? — Ne bojim. I zato moraju biti kažnjeni. — To ti je jednostavno: jesi li za Tita ili za Staljina? — Ja sam za Tita. I u svemu bi mu ugađala.. dabogda mu se sime zatrlo. Možda bi ona bila prava žena za njega. jesam. I sviđate mi se. Jesi li kad čula za mene? — Ajme. Ne boj se. A ovaj mu je to lipo vratija.. nego materi. napravim li to. — Ja bih ti pomogao. rečeno je. Ideš iz ovih stopa sa mnom... ma što činio. pun starinskog namještaja. Zato započne: — Slušaj me.. jadna ti sam? Moro se zamisli. I da se tvoj brak s njim poništi.. — Dobro. Ne razumim vam se ja puno u te stvari.. — A tako! Dakle. Problem s njezinim mužem Moro je riješio brzo i jednostavno.. Zapritija je da će to učinit ako ga ostavim. Ona misli ka i ja. ne bih od tebe tražio ništa što bi ti bilo neugodno. Moj muž i ćaća bojali su vas se ka vraga. davala mu za pravo. Sam sam u velikom trosobnom stanu.. koji ga je potkazao? — Je. Nek idu kvragu jedan i drugi! — Pa što te gonilo da ga dolaziš posjetiti u zatvoru? — Nisam došla njemu. a Staljin nam nije ništa. u koju Škoranca redovito svraća.. Moro je dao Anici na raspolaganje jednu od soba.. — Šta ću sad. A ona je jedina koja me more razumit. Bi li se ti pre selila k meni? Onako. Oni su za Staljina. On je naš čovik. pa odmah potom odustajala. Anice! Imam rješenje za tebe. Zacijelo bi bila privržena nekome tko je pažljiv prema njoj i koga bi zavoljela.Ivo Brešan Gorgone ne poslušam. Ja sam Moro Novak. muž ti je Ale Škoranca. Uvik je tako bilo. kako se zoveš? — Anica. — Nije bidna mati. sama sam i nemam se kome izjadat za ono šta mi muž čini. U nekoliko navrata pogledala bi ga kao da mu želi nešto reći. samo mora govorit ono šta muž od nje traži. Čim je ušla u njegov stan. postarat ću se da ti više nikad ne pristupi. Otpremija ga u pržun. Ona obori oči i ne odgovori mu. muž bi me moga doć ubit. onda nemamo što čekati. A što se muža tiče. koja se za vrijeme rata kompromitirala.. — Ali roditelji ti ne misle tako. Ona ga je poslušno slijedila. A on me natira da se za nje ga udam.. što kažeš na ovo što ti nudim? — Ja ne znam.. — Ne trebaš se o tome brinuti. — Onda. ali na žalost. Iz toga Moro zaključi da joj je ponuda privlačna. bio je luksusan. pa se odselila u Italiju. ali ima nešto zbog čega se ustručava prihvatiti je. Poslao je u gostionicu. I sad me se ćaća odriče samo zato šta sam njegova žena. za stalno. Vidio je odmah da je djevojka naivna i priprosta... njegov zamje nik. 1SSI .. Treba mi ženska ruka u kući.. — Vi ste do bri prema meni. — Slušaj me. Što je re čeno. — Znaš li da su se oboje izjasnili za Rezoluciju Informbi roa? — Ne znam. pomisli u jednom trenutku.. Tako je Moro poveo Anicu sa sobom. Nekada je tu živjela bogata talijanska obitelj. zastala je zapanjena. — reče Anica nekako stidljivo. Bit ćeš pod mojom zašti tom. sad je kasno. i ništa se tu više ne može promijeniti..

kolao je o njemu glas da je nasilan. Očito je Bombarder namjerno promašivao. Stoga je zapovijed stigla sa samoga vrha. sklopili brak. Moro se u tom odnosu osjetio smirenim i zadovoljnim. počinivši golemu štetu radničkom pokretu u svijetu i ideji komunizma. Nakon Škorancina uhićenja. nepredvidiv i spreman na sve. Na jednoj od sjednica Komiteta otvoreno se suglasio s Rezolucijom Informbiroa i izjavio da je Tito pogriješio. nisu pogodili nikoga. Nakon toga je po kratkom postupku. A tada mu je u ruke došao slučaj. počeo mu povlađivati. nakon mjesec dana zajedničkog života. častio ga pićem. Nije se radilo o tome da je Bombarder omaškom ili nepromišljeno nešto rekao. sve dok ga nije doveo do polusvjesnog stanja. Zato je Moro njegovu uhićenju morao pristupiti oprezno: angažirao je čak pet naoružanih agenata. Ali to mu ništa nije pomoglo. a Bombarderu je bila prostrijeljena nadlaktica. Glumeći pijanca. duhom i tijelom. A onda ga je počeo navlačiti na tanak led: stao mu govoriti kako partizani nikada ne bi otjerali Nijemce. iako ga nije odveć seksualno uzbuđivala. bez istrage i suđenja. Agenti su opkolili zgradu i Moro je megafonom pozvao Bombardera da iziđe s podignutim rukama. Kako ju je Moro iz dana u dan obasipao pažnjom. nije bio predmet nečijeg poigravanja. dva junačka sina. U međuvremenu. nikad se ne predajemo!« A onda je s jednog od prozora odjeknulo nekoliko hitaca iz puške. Uz to. od oko šezdeset godina. iz republičke Ozne. kao da ih nikada nije ni bilo. Naravno. I on je poželio da je stalno ima pokraj sebe. Škoranca je na to nasjeo. Moro je nastavio raditi svoj posao s jednako žara i bezobzirnosti. Otišli su do vile u kojoj je živio. A ona je zaboravila i svoje roditelje i svojeg bivšeg muža. Agenti su upali u kuću preko krova i. počela ga je sve više doživljavati kao pravog muža. ovaj se upoznao s njim. privija sebi. kaneći ih samo zaplašiti. bio odobren. nego osoba kojoj se žena sva predaje.. nakon kraće borbe i još nekoliko ispaljenih metaka. narodnog heroja. što se radilo o članu Centralnog komiteta KP Hrvatske. nego o svjesnom i namjernom činu. tvrdoglav. bila je nacionalizacijom oduzeta nekom predratnom bogatašu i nalazila se podalje od grada. prosijede kose i snažne tjelesne građe.. Moro je poznavao Bombardera iz viđenja. Srećom. koji je bio legenda šibenskog kraja. dok na kraju obojica nisu glasno zapjevala: »Uz Tita i Staljina. koji joj je.Ivo Brešan Gorgone agenta-provokatora. Kad mu je pružena hitna pomoć. Iz vile se na to začuo gromoglasan odgovor: »Gonite se u kurac! Mi. ako mu se netko suprotstavi. pa čak i pomalo lud. Tako su. pravi komunisti. Pri tome su dvojica od njih teže ranjena. da Sovjeti nisu pobijedili kod Staljingrada. Shvatio je da mu Anica želi zauvijek pripadati. iskazuje joj nježnost i na kraju je stala voditi ljubav s njim u krevetu. podnijela je zahtjev sudu za poništenje braka. što je iz gostionice u tren oka istjeralo sve goste. Anica se posve udomaćila kod Mora. bez veće procedure. već sutradan su po Škorancu došli agenti. dopuštala mu da je miluje. uspjeli ga svladati. pred kojim je sav pretrnuo: morao je uhititi čovjeka. Stvar je bila utoliko delikat- nija. Moro ga dovede sebi u ured na saslušanje.«. bio otpremljen u nepoznato. Počeo je s njim krajnje obzirno: ISI . poznatog pod imenom Marko Bombarder. bio je stariji čovjek.

bio otpremljen u nepoznato. Ali to mu ništa nije pomoglo. kolao je o njemu glas da je nasilan. privija sebi. a Bombarderu je bila prostrijeljena nadlaktica. počeo mu povlađivati. prosijede kose i snažne tjelesne građe. uspjeli ga svladati. Agenti su opkolili zgradu i Moro je megafonom pozvao Bombardera da iziđe s podignutim rukama. od oko šezdeset godina. Srećom. Uz to. dopuštala mu da je miluje. I on je poželio da je stalno ima pokraj sebe. iskazuje joj nježnost i na kraju je stala voditi ljubav s njim u krevetu. kaneći ih samo zaplašiti. Shvatio je da mu Anica želi zauvijek pripadati. Agenti su upali u kuću preko krova i. A tada mu je u ruke došao slučaj. bio je stariji čovjek. bez istrage i suđenja. poznatog pod imenom Marko Bombarder.. tvrdoglav. sve dok ga nije doveo do polusvjesnog stanja. Na jednoj od sjednica Komiteta otvoreno se suglasio s Rezolucijom Informbiroa i izjavio da je Tito pogriješio. Naravno. pa čak i pomalo lud. narodnog heroja. Moro je poznavao Bombardera iz viđenja. već sutradan su po Škorancu došli agenti. što se radilo o članu Centralnog komiteta KP Hrvatske. podnijela je zahtjev sudu za poništenje braka. nego o svjesnom i namjernom činu. koji je bio legenda šibenskog kraja. bila je nacionalizacijom oduzeta nekom predratnom bogatašu i nalazila se podalje od grada. A ona je zaboravila i svoje roditelje i svojeg bivšeg muža.«. Stoga je zapovijed stigla sa samoga vrha. Iz vile se na to začuo gromoglasan odgovor: »Gonite se u kurac! Mi. bio odobren. Nakon toga je po kratkom postupku. Glumeći pijanca. ako mu se netko suprotstavi. nepredvidiv i spreman na sve. Pri tome su dvojica od njih teže ranjena. Počeo je s njim krajnje obzirno: . Nije se radilo o tome da je Bombarder omaškom ili nepromišljeno nešto rekao. nego osoba kojoj se žena sva predaje. Otišli su do vile u kojoj je živio. Škoranca je na to nasjeo. iako ga nije odveć seksualno uzbuđivala. ovaj se upoznao s njim. kao da ih nikada nije ni bilo. nikad se ne predajemo!« A onda je s jednog od prozora odjeknulo nekoliko hitaca iz puške. nije bio predmet nečijeg poigravanja. koji joj je. da Sovjeti nisu pobijedili kod Staljingrada. dok na kraju obojica nisu glasno zapjevala: »Uz Tita i Staljina. Moro ga dovede sebi u ured na saslušanje. duhom i tijelom. bez veće procedure. Kad mu je pružena hitna pomoć. nisu pogodili nikoga. Tako su. što je iz gostionice u tren oka istjeralo sve goste. Kako ju je Moro iz dana u dan obasipao pažnjom. pravi komunisti.Ivo Brešan Gorgone agenta-provokatora. počela ga je sve više doživljavati kao pravog muža. dva junačka sina. Anica se posve udomaćila kod Mora. U međuvremenu.. Moro je nastavio raditi svoj posao s jednako žara i bezobzirnosti. Nakon Škorancina uhićenja. nakon kraće borbe i još nekoliko ispaljenih metaka. pred kojim je sav pretrnuo: morao je uhititi čovjeka. A onda ga je počeo navlačiti na tanak led: stao mu govoriti kako partizani nikada ne bi otjerali Nijemce. nakon mjesec dana zajedničkog života. počinivši golemu štetu radničkom pokretu u svijetu i ideji komunizma. Očito je Bombarder namjerno promašivao. Moro se u tom odnosu osjetio smirenim i zadovoljnim. iz republičke Ozne. častio ga pićem. Zato je Moro njegovu uhićenju morao pristupiti oprezno: angažirao je čak pet naoružanih agenata. sklopili brak. Stvar je bila utoliko delikat- nija.

to više nije imalo ni smisla. — S tim sam se odavno pomirila. Bombarder joj je neprijatelj. Rekao sam ti da te ne priznajem za mater dok pripadaš tima kojima pripadaš. Stoga zapovjedi da ga prevezu u zatvorsku bolnicu i tu smjeste dok mu rana ne zacijeli. ja visoko cijenim vaš udio u našoj bor bi. nego zbog druge stvari. Bombarder je za njega bio prevelik autoritet. On je slomija fašizam. Kad je zapovjedio da je propuste i ona se pojavila na vratima. pa do dolaska na Hvar.. Kad ju je kodnim ključem razriješio. što mi to imaš reći o Bombarde ru? — Njegovo pravo ime je Markiol Radovčić. Ovaj put nije imala odoru časne sestre. — Pa dobro! Da čujem. batinanjem i paljenjem tabana. A ko je Tito? Sitna uš prama njemu. Nisam došla od tebe prositi sinovlju ljubav. Moro je nad njom dugo razmišljao. pobojao se da bi i on mogao nastradati samo zato što ih je čuo. — Dakle. ali tako da to ima sva obilježja prirodne smrti. radi šta ti je dužnost — mirno će Bom barder — a ja ću ono šta mi nalaže moja savjest. — Oho! Otkad se to časne zauzimaju za boljševike? Ta kvi su za vas antikristi. spusti ton i nastavi hladnim glasom. Ovo potonje činilo mu se malo vjerojatnim. kamo s njim? A tada mu sijevne što se krije iza tih riječi: Bombardera se mora likvidirati prije suđenja. i sad po kreće revoluciju u čilome svitu.. nego običnu sivu haljinu koja joj je sezala do ispod koljena i bila do grla zakopčanu. Moro se stresao od tih riječi. — Ne kanim se zauzimati za njega. Tada mu Danka ispriča cijelu povijest njegova rođenja.. Ti dobro znaš da je pokojni doktor Novak nas oboje usvojio. veći i od Titovih komuni- .. — Zar vi doista mislite da je Staljin u pravu? — Staljin je velik čovik. kad je uhićenik sve priznao. Ona pripada Crkvi i ne bi trebala imati nikakva razloga da to radi. — Jesi li sigurna u to što govoriš? — Kako ne bih bila. U njegovim godinama lako je moguć srčani ili moždani udar. jave mu da ga traži neka žena. — Otkuda ti ovdje? — Premjestili su me u franjevački samostan u Šibeniku. Ako ne smije pred sud. — Samo ti. zatim kako ju je otac prepustio milosti i nemilosti mora. Pokušao je proniknuti govori li mu istinu. K tome. to mogu izvesti samo oni u bolnici. a nije reagirao. — Majko! — skoči u prvi mah radosno Moro. Dok je razmišljao koga će od liječnika ili bolničara zadužiti da to obavi. nije se usuđivao. Ti si nedav no uhitio čovjeka koga zovu Marko Bombarder. od silovanja na tavanu. Naravno.. Došla sam ti samo reći o njemu neke stvari. Moro je to saslušao netremice je gledajući. Rodom je iz Kaprija.. sinko. još uvijek si časna! Onda nemamo što razgova rati.Ivo Brešan Gorgone — Druže Marko. Zvučala mu je čudno: »Bombarder ne smije pred sud. A reagirati na uobičajeni način. ili je to neko lukavstvo kojim želi spasiti Bombardera. ostao je zapanjen: bila je to njegova majka Danka. ali morao sam postupiti po naređenju svojih pretpostav ljenih. I on je moj pravi otac i tvoj pravi djed. tako da malo razmisliš prije negoli išta poduzmeš. Već idući dan stigla je šifrirana poruka iz Centrale u Zagrebu.« Što ovo znači? upitao se. ali odmah se sjeti kome ona sada pripada.

Novak. Iskustvo s Mojcom ga je poučilo da je i Tito okružen ljudima koji su u ratu odigrali važnu ulogu. Grob se ne smije obilježavati niti postavljati na njemu nadgrobna ploča s imenom. Moru je stigla nova. ne želim da to bude od nekoga tko je krv nje gove krvi. Čim je službeno priopćeno da je Marko Bombarder doživio u bolnici srčani udar i umro. Tu oko njega zatekne nekoliko žena koje su pjevale naricaljke i sva tri brata u crnini. gdje su ga kanili pokopati. Moro je stao kopkati po sebi. Viša zapovijed. Ako mu je su đeno poginuti. Jednoga od njih. Ali držala sam potrebnim da znaš sve ovo. što ga se tiče djed koji ga je zapravo htio ubiti prije negoli se i rodio? I doktora Novaka je počeo već pomalo zaboravljati. Uzalud je sebe uvjeravao da nije imao izbora. Nakon što je spustio slušalicu. možda se iza svega krije nešto drugo. — Uzmimo da je tako! Što očekuješ od mene? — Zapravo ništa. nije ga uspio od toga izliječiti. gdje je u spavaćoj sobi ležalo Bombarderovo tijelo. Dao je on pogubiti i druge koji su mu bili uzor. Kaprije se ni približno nije moglo mjeriti s Hvarom.. Kako je Moro zašutio i ništa joj nije odgovorio. Ti si Rico. pa je opet mogao mirno usnuti. nego i znatiželja da vidi svoj pravi zavičaj. — U redu! — reče na kraju. Jedini kojega je smatrao djedom i istinski ga volio. Ali kod popova se nikad ne zna. vidio je da majka s nelagodom odbija o tome govoriti. To bi bio grijeh koji bi pao na moju dušu.. Bolje za njega da je mrtav.? Slušaj me do bro! Bombarder noćas mora doživjeti infarkt i ne smije živ dočekati zoru. Uzeo je telefonsku slušalicu i nazvao zatvorsku bolnicu. u motornom čamcu zaputio tamo. što su bili slavniji. nešto ga je zapeklo u grudima i nikako da mu prođe. Kad je izdao telefonsku zapovijed da se smakne. koja su ga u kapsi prenijela na leut i odvezla na Kaprije. s još tri agenta.. inače bi se i s njim morao obračunavati kao s klasnim neprijateljem. to se s većim žarom obračunavao s njima. Krv njegove krvi? Glupost! Krv je krv. pomisli. znao je to cijeli Hvar.Ivo Brešan Gorgone sta. Znao je da je on majku i njega usvojio. Sutradan se i Moro. ovaj put nešifrirana poruka: »Prilikom Bombarderova pokopa paziti da ne dođe do kakvih političkih ispada. Sam sebi nikada nije priznao da u osnovi svega što čini ima i njegove osobne povrijeđenosti. Nemam nikakva razloga spašavati ga. koja mu se stalno pokoravala i gledala ga kao Boga. Cijelu tu noć proveo je budan. Juru. Ni odnos s Anicom. Odmah s rive krenuo je u kuću Radovčića. — Moro ovdje! Dajte mi Rica. Nije ga vodila samo dužnost. Ali Moro se nikad nije zanimao za svoje pravo podrijetlo. bio je razočaran. A na kraju i Boga. Danka se tiho izvuče iz ureda i ode bez pozdrava. bio je dr. Ali ovo s Bombarderom bilo je nešto drugo. razlikuje se samo po krvnim grupama. A sad mu pogotovo to ništa ne znači. kod svakoga ista. pa ju je prestao zapitkivati. čime žele napakostiti Partiji. Nije razlog bio što se divio Bombarderu i o njegovim podvizima slušao još na Mo- soru i na Visu.. i to neposredno nakon što je čuo da mu je djed. Markiol Radovčić odbacio je i tebe i mene. Kad je stigao. a onda se moralno srozali. Moro je otišao kući s nekim nemirom u sebi. Sjednu u blagovaonici i Moro započne: . Pokušao je dokučiti zašto se tako osjeća. Svaku svečanost zabraniti!« Po Bombarderovo tijelo došla su tri njegova brata. Dapače. pozove da bi nasamo porazgovarao s njim.

Kad su se Radovčići razišli. istina je. Bi je to Vicko Jelovčić. a onda joj tiho reče: . a nju uhititi. Ono žen sko zavijanje tamo u sobi mora smjesta prestati. braća. Pokop je održan odmah nakon toga razgovora. Kako ona prema sinu. a da se ne zna ko je otac. Braća su na groblju iskopala raku. A tada je ugledao neku ženu u crnini kako silazi s brda iznad sela. ni druge svečanosti. ni govori. — Je. — Je li istina da je pokojnik svoju vlastiti kćer ostavio na sred pučine da umre zato što je ostala nevjenčana u drugom stanju? — upita ga Moro. I gledajte stvari srediti što brže.Ivo Brešan Gorgone — Pokop se ima obaviti odmah danas. A onda su postavila nadgrobnu ploču od drva s imenom i prezimenom. tako i ova. pa joj je lice bilo u sjeni. Nikakav sprovod. nego neki drugi. I da će Krist to razumjeti. Došla je do groblja. natjerat će je da ga ukloni. Nije imao snage to učiniti. žene. Njih. Moro se osvrne da vidi čuju li ga agenti. oma sutradan. ali ko se srni usprotivit Markiolu? Ča morete! Takova su bila vrimena. Mi smo. Divojka noseća. Zarad tega ga je nožem ubi njegov najmlaji brat. — Nije li ta tvoja kršćanska ljubav pomalo nastrana? Polažeš cvijeće na gro bove svojih dušmana. Prisustvovati možete samo vi. na trenutak ode do sobe da bi utišao žene i vrati se. Danka je osjetila da je netko iza nje i okrenula se. — Ja sam sigurna da Miho sad stoji pokraj Krista. i nitko drugi. i sad ju je Moro vidio izbliza. sve ima biti u najvećoj tišini. — Zar se ti nisi vjenčala za Krista? Za tebe bi svaka svje tovna ljubav morala biti mrtva. držeći buket cvijeća u ruci. čim ga pokopate. razlaz! — Razumi sam vas! — reče Jure. ki je puno voli Danku. bili protivu tega. bila je to njegova majka Danka. položila u nju lijes i zatrpala ga. Ako postavi cvijeće na Bombarderov grob. U uvalu gdje smo Miho i ja zadnji put bili zajedno. A onda se sam obisi. Odlučio je sačekati je da vidi što će učiniti. Iznenadio se kad je spazio da cvijeće ne polaže na grob svojega oca. posli nego je mala odvedena. Posli pada Italije Markiol je doša sa svo jom četom i sve ih poubija. vidi! — podrugljivo će Moro. Moro im je zaboravio napomenuti da to ne smiju. pa je krenuo smjesta je skinuti. A onda kuću za pali.. stajao je s agentima pored groblja sve do predvečerja. — Zbog mene je ubio brata i sebe. braća. Tada joj se približi s leđa i na nadgrobnoj ploči ugleda ime MIHOVIL JELOVČIĆ. — Vidi. Bidna Danka! Ko zna je li preživila? — Je li se ikad saznalo tko je bio silovatelj? — Je. to je onda bila najveća sramota koju neko more doživit. Imala je rubac oko glave.. — Na koji si način stigla ovamo? — Prevezli su me neki Žirjani na drugu stranu otoka. ali nešto ga je zaustavilo. dicu. — Miho je bio moja jedina i najveća ljubav u životu — reče smireno Danka. — Gdje žive ti Jelovčići? — Oćete reć di su živili? U onoj srušenoj i izgorenoj kući s druge strane vale. pazeći da ne dođe do još kojeg kršenja zapovijedi. On je jedina osoba koja mi je sve dosad ostala u srcu.

12. Sve vrijeme puta do Šibenika sjedila je skutrena u kabini čamca gledajući u pod. a Anica je šuteći stala ispred njega. njih dvoje ne mogu se više nikako spojiti. proždiruć ljude . Iz mora izranjajuć. Potpuno praznim. ali na takav način da se. oslobodi trauma koje joj izazivaju. Ako ga postižem! Nije isključeno da je to samo moj umišljaj. Moro je gledao za njom i osjetio se praznim. Tako mora biti. otišla je svojim putem ne osvrnuvši se ni na koga. osim ako je on nešto pita. ostavimo se zasad toga i pogledajmo što je dalje bilo s Perzejem! Etiopskim kraljevstvom. Imao je svrhu. Jedino što u brojnim mitološkim nemanima. A kod nje ničega osim poslušnosti. Samo ga gleda s obožavanjem i potvrđuje sve što kaže. Na klimavom pijedestalu 2005. Pušta da radi s njom što ga volja.Ivo Brešan — Ako se nemaš čime vratiti. Dok se udaljavala. guram u zaborav i postižem unutarnji mir. Došao je kući i sjeo za stol. zemljom je hodala. No. barem na trenutak. makar bila i nesvrhovita: izazvati estetski doživljaj. Nikad ništa ne govori. Kao što se ne mogu pomiješati vatra i voda. Tako ih pomalo činim bezopasnima. Nijednom mu se nije u nečem usprotivila ili izrazila neko svoje mišljenje. Kao da ima gumenu lutku pokraj sebe. a kad su stigli i pristali uz rivu. penjao mu se prednjim šapama na prsa. mislio je. kipovima i mozaicima. taj bi makar skakao oko njega od veselja. ne pokazujući nikakve strasti. čekajući da vidi treba li mu što. haraše užasna neman. možeš s nama. Mučat ću kao grob i moliti se da ti Bog vra ti dušu koju si izgubio. stalno se tako ponaša. »Perzeida« ne namjerava to biti. S njom je odlazio i zadnji dašak ljudske topline kojim ga je ikad netko obdario. kojim je vladao tiranin Kefej. a ime joj bijaše Keto. Ali pod jed nim uvjetom: da šutiš i ne spominješ ni da si časna ni moja mati. nalazim — možda posve proizvoljno i nategnuto — sile s kojima sam se u životu hrvao. Da je psa doveo u kuću. Suočiti publiku s pojavama s kojima se svakodnevno susreće. Znao je da je više neće vidjeti. Da se barem katkad naljuti na njega! I u krevetu je takva.) »Došljak« nije bio bez svrhe i razloga kao ovo što sada pišem. (1971. Ne pišem je da bih njome nekoga rasteretio ili se sam duhovno obogatio. Danka je održala riječ. Jer. Ali nije osjetio žalost zbog toga. Otkad je tu s njim. — Ne brini se. koje danas viđamo kao zgodne dekoracije na antičkim vazama.

te djevojci pitanja postavi ova: »Neznana ljepojko. i dobio odgovor čudan: spasit pučanstvo će tako da žrtvuje nemani kćerku.Ivo Brešan Gorgone golemim raljama. reče mu ona. pronađe njegove dvore. koji Andromedin zaručnik bješe. a usta mu zinuše širom razjapiv se. da odsada. tugaljivo jecajuć pri tom: »Andromeda ime je meni i kćerka sam Kefeja kralja.« Razmisliv. Tad uzavri more i iz njega užasno izroni biće: tijelo mu zmijasto bješe. i sada mi ostaje strepeći čekat kada će neman izronit i uzeti mene za hranu. jer i njoj se svidio Perzej. Predstavi njemu se uljudno. dugo se hrvao s njime. Perzej je sasjeko Keta. Kasiopeja. spazi na obali strmenoj djevojku. što pobjedu sigurnu nosi. strpljivo započne čekati kad će se Keto pojavit. Pristane Kefej i Perzej se smjesta Andromedi vrati te s Hermesa mačem u rukam'. Neman se ne htjede odreći plijena ni svojeg života. »al' otac mi mora dopustiti. Započnu pripreme odmah za svečanu kraljevsku svadbu. a zelene oči ko trava. Unatoč oružju moćnom i hrabrosti velikoj svojoj. 6 njemu ovisna ja sam. al' Perzej ga ubode s boka i Keto se okrene njemu te nastane žestoka borba. u dvoru i čitavoj zemlji. Na djevojku nasrne odmah. nalik na one u nilskoga konja. Napokon sreća se okrene. jer kraljeva žena. rekav da ljepša od sviju je zajedno njegovih najdražih nimfi. al' Perzej dotuče je udarcem zadnjim. uvredu njemu u lice je sasula. Dovevši sa sobom vojsku. Saznavši narod za proroštvo. nevjerni kralju. Zato je otišo otac zatražiti savjet u hramu Amona. slavnoga boga. a sad si je vjenčo s običnom protuhom nekom i kradljivcem mladenke tuđe. Pošast je ovu Posejdon pošlo. Keto u kraljevstvu našemu tamani ljude i svaki pokušaj otpora njemu do sada je neslavno propo. pa ponudu svoju iznese i dodatni postavi uvjet. u sali ga prijestolnoj zatekne kako se kinji u tuzi. obećaš li biti mi ženom«.« . a Kefej tad naredi veliko svetište Zeusu podić. U samrtnom grču se zvjerka na stijenu uzverala. pritisak izvrši na njeg' da postupi tako. Kad Perzej je leteći stigo do žala etiopskog. Andromeda moja je trebala biti. on prozbori ljutito ovo: »Kefeju. Veselje zavlada posvud. Kad gozba je bila u tijeku. i nitko ne nadvlada nikog.« Odleti Perzej do Kefeja. htijuć Andromedu zgrabit. vezanu lancem za stijenu. vojvoda Kefejev. Perzej će na to Andromedi ovo odvratit: »Spasiti ja bih te mogao. olimpskog Zeusa štuje. Garavu imaše kosu. Na krilatim sandalam Perzej oko njega kružiti stane. na kojoj se Perzej s Andromedom imaše zauvijek svezat. umjesto Amona. kroz gostinsku odjeknu salu koraci muževa mnogih. ubiti Keta i tebe slobodnu vratiti kući. zube pokazujuć oštre ko kremeni šiljci. probadajuć tijelo mu mačem. ti pogazi zadane riječi. rekavši tko ga je pošlo. »Rado bih«. Osjećaj koji mu božica ucijepi nenada buknu i usplamtje u njem'. a ona prolijevaše suze. to uprav je stigao Finej. al' ubit ga mogao nije. Otkova djevojku potom i vrati se Kefeju s njome. Morski je plavljahu vali. Prekrasna bješe i Perzeju odmah se svidjela mnogo. tko si i što si počinila strašno da takva te nevolja zatekla? Tko te je prikovo ovdje?« Ona odgovori njemu.

među kojima je najslavniji Heraklo. gdje Akrizij sjedio bješe i pogodi njega u potiljak. U gostinskoj dvorani tada se zametne žestoka bitka. već dohvati koplje i baci na Perzeja. koja je iznad bogova i ljudi. čime se ispuni proroštvo koje mu bijaše dano. pa je preko njih ponudila tekst »Došljaka« trima zagrebačkim kazalištima. Perzej u duboku jadu otkloni vladat u Argu i prepusti prijestolje drugu Megapentu.. Mjesecima Hi! . Među njezinim školskim kolegama iz Zagreba i prijateljima obitelji bilo je i nekoliko glumaca i redatelja. A Perzej i Andromeda postaju nakon smrti zviježđa na nebu. gdje djed mu je Akrizij upravo sportske priredio igre. Orest je opravdano ubio majku. što nekad domovina bijaše obojim njima. Stavljen im je vruć krumpir u ruku. pa su ga opet progonile Erinije. Al' Perzej u kritičnom času domaćine pozva da pogled odvrate od njega. Ubiti djeda i nakon toga se uspeti među zvijezde! Bez obzira što Perzej to nije htio. a Finej i čitava njegova vojska mahom do zadnjega čovjeka kamenim statuam posta. oštre uputiv mu riječi: »Predaj mi djevojku smjesta. ne sviđa mi se! Nikako mi se ne sviđa. Potom s Andromedom ode do svojega kraljevstva. Ničega više o njima nema kod antičkih pisaca. Finej je imao nadmoć. Adriana je upregnula sve snage da bi progurala dramu. Elektrion i Stenel. koja na oklop je pričvrsti prsni ko vječiti ukras. pomalo me i kopkalo na koji će se način ti ljudi izvući. A priznajem. a koplje vojnika mu jednog probode. Perzej sa ženom Andromedom krene na Šerif potražiti Danaju. pa mi to daje punu slobodu. Ovo ni po kriterijima antičkih mitova nije u redu. Akrizij mrtav se sruši. no ovaj ustranu skoči.Ivo Brešan Gorgone A tada se Perzeju okrene. koja u hramu prebivaše Zeusa. Pa što ako u mitovima toga nema? Tko mi brani nastaviti spjev po svojoj volji? Ionako nikome i ničemu nije namijenjen. kaneć je povest odatle do Arga. iako sam bio poprilično siguran da od svega neće biti ništa. Arga. jer pravo prvenstva je moje!« Kefej mu stane govorit da to je izgubio pravo onda kad natjera njega Andromedu žrtvovat Ketu. Saznav da djeda je ubio. Kao u bajci: on i Andromeda sretno su vladali u Tirintu do kraja života. kći Gorgofona. jer svati bez oružja bjehu. ali ga promaši ono i žabi se u zid. svojemu ocu. i ne htjede otići više Akriziju. Iščupa ga Perzej i uputi Fineju natrag. nego je sve udesila ANAFKH. koja nikad ne padaju ispod obzora. A dotle. Al' Danaja uda se prije za Diktisa. Pa kada je došao na red i diskom zamahnuo snažno. da se vratim uspomenama! Kao što sam i slutio. Nisam se tome protivio. koji je zauzvrat njemu darovao Tirint. Morat ću razmisliti kako dalje.. Ali to je već druga priča. I tu bi trebao biti kraj. te brojni unuci i praunuci. Perzej tad stigijskim nimfama krila te sandale vrati. Ne. pa da ih vidimo sad! Najprije su pribjegli najjednostavnijoj metodi: šutnji. baci ga ne htijuć tamo. Finej ne prihvati toga. a glavu Meduzinu predivnoj božici Ateni preda. a Perzej je pošteno stekao njezinu ljubav u borbi. potom Meduzinu glavu izvuče i podigne uvis. Perzej se ne otkri nikom i stigne ko namjernik neki koji se prijavi natjecat s vještim bacačima diska. serifskog kralja. Jedino se spominju njihovi sinovi: Alkej. Kada se završi svadbena svečanost. Trebao bi i Perzej iskusiti malo životne gorčine.

Adriana vjeruje. proslaviti teatar. Volim te. čista čice. osim u samoga sebe. Kad je već postalo jasno da ga i neće biti. činovnici. vjeruje u mene. Niti je problem u Savjetu.. — Ali. — Ja i dalje mislim da bi ti trebao otići i porazgovarati s njima. Sve što su ti rekli bila su odbijanja. nego manevar. — Pa zašto onda otvoreno ne kažu »ne«. Odvraćao sam je i uvjeravao da je to što nema odgovora najrječitiji odgovor. oficiri. Otišla je. jer to nije mišljenje. Ravnoteža pro i contra. Ali ona je bila uporna. Skepticizam u sve sumnja. ali ne odlučujem ja.. komad je zanimljiv. ne zanima me. A meni se činilo ponižavajućim stajati pred nekim kazališnim birokratom i slušati kako mi čita lekciju. treba vremena da svi članovi pročitaju. u to što radiš.« — Što mu to znači da nije pravi trenutak? — bjesnila je Adriana kad se vratila. u njemu sjede domaćice. koji nisu u stanju donijeti sud o djelu. suptilno psihološki iznijanširanim« ali samo zato da bi na kraju sa žaljenjem ustvrdio kako on nema glumaca koji bi bili dorasli takvim ulogama. Piron je možda u pravu kad kaže: »Ni o čemu se ništa sigurno ne može znati. — A zašto. A ono što bi oni meni rekli. Imaš mo ralno opravdanje da se ni oko čega ne angažiraš. — I koji je trenutak pravi? Ako on ikada dođe. — To je zato što me voliš.. stavila ih pred zid: da ili ne! Pare ili život! Izmigoljili su se kao jegulje. da se sastanu. I meni je to dovoljno. Doista sam se tako počeo osjećati.. Nesvrhovita svrhovitost. ne idem s njom. Pitam se je li on izraz mojeg ku kavičluka? Najlakše je tako. u pravdu.. I ja tebe volim zato što vjeruješ.Ivo Brešan Gorgone nije bilo nikakva odgovora. Prvi je petljao: »Znate. molim te? Ja tim ljudima nemam što reći. nego Savjet.. kao profesor đaku nakon što mu je pregledao domaći rad. štoviše. ni u što ne vjerovati.« A stoji i onaj njegov odgovor Sokratu: »Kako on može znati da ništa ne zna?« Ali nikad se nije upitao: A kako ja mogu sigurno znati da se ni o čemu ništa sigurno ne može znati? To je ono što skepticizam vodi u slijepu ulicu. ili će im se zaljuljati stolica. unatoč tome što postoje svi razlozi sa sumnju. ne rekavši ni jedno ni drugo. naljutila se na mene zato što ja. A nema ni toga profesional na glumca koji ne bi bio dorastao ovim ulogama. Direktor ih može u sve uvjeriti. jer imaš snagu vjerova ti u nešto što je neizvjesno. ali ja tako vjerujem u tebe. i gotovo? — Jer nisu sigurni koji je potez pravi. kao autor. — Želiš li reći da me voliš zato što sam naivna? To mi nije baš neki kompliment. u čovječnost. ako to postave. U tome se on sapliće o samoga sebe. bez mogućnosti da se razmrsi i otvori put prema dalje. — Kako ne shvaćaš da nije stvar u trenutku? Umjetnost nije tehnički projekt za koji se još nisu stekli uvjeti. Hoće li im se.. Sigur na sam da će se jednom naći netko tko će vidjeti pravu vri jednost toga. Istina. ako želi. poput drumskog presretača. Adriana je odlučila otići izravno njima i pozvati ih na red. govorio o »složenim likovima.« Drugi je hvalio komad.. znači da sam uspio. dakle. Treći je bio možda najpošteniji. jer ih ni u što ne mogu uvjeriti. svoj trojici direktora sama i onako odlučno. onda komad neće više imati istu snagu. ali na način da tako ne izgledaju. — Krivo si me shvatila. Katkad sam sebi u svojem skep ticizmu izgledam bijedno. . sada nije pravi trenutak za takvu dramu. jednostavno je rekao: »Gospođo. u ljubav.

Uostalom. Štoviše. kao što me ni brojna prijašnja odbijanja nisu ražalostila. ali samo kao dokaz njezine ljubavi. Ja je ne mogu u tome slijediti. Otišli su stari direktori i na njihovo mjesto došli novi. ovo me nije obradovalo. nekad drame. nalazila u tome veliku vrijednost i držala da bi to trebalo nekome pokazati. Jedina riječ koja mi pada na pamet je nadahnuće. kako se čini. nije znao čime se bavim. a ne i kao poticaj za stvaranje. Obojica su tražila dopuštenje da se drama postavi na scenu. time joj ne bih ni rekao potpunu istinu. to bi bila neka vrsta samoobmane. Ali kako sve vrijeme nisam držao važnim hoće li djelo izići na svjetlo dana. Ali ona mi zvuči previše romantično i neodređeno. nikome to nisam pokazivao ni nudio. utjelovljenje životne snage. Meduza se umorila i sklopila nakratko oči da bi malo pridrijemala. koja se rodila iz prvobitnog Kaosa. Posvuda su zapuhali drukčiji vjetrovi. nekad pripovijetke. To je dovelo do djelomičnog omekšavanja u ljudskim glavama. A tada mi je stiglo pismo direktora jednog od triju kazališta kojima je »Došljak« bio ponuđen i istovremeno s njim drugo. Nisam je htio razočarati i odgovoriti joj kako mi ni njezino mišljenje nije važno. tzv. Tako sam nastavio pisati. Držao sam da ću ovime pobijediti kaos vlastita duha. ni moralnim obzirima. Ja tu više nemam što ni dodati ni oduzeti. stvarajući iz građe koju mi sredina pruža jedan drugi svijet. neke promjene: pad Rankovića. osim Adriani. osim nje. ne postoje nikakve trajne vrijednosti. Svaka vrsta autocenzure. nego što nisam nalazio nikakva razloga da ih odbijem. tekst stavio ad ada. pa sam čak i zaboravio da sam ga napisao. Stvarati iz ljubavi prema stvaranju! Ne biti ničim kondicioniran. sad je na njima da preuzmu štafetnu palicu i stvar dovedu do kraja. pitanja što će tko reći. otputovao sam u Zagreb da se sastanem s tim ljudima. Tada mi padne na pamet da to može biti samo ono što su stari Grci nazivali Eros. redatelja. Stoga ću radije reći da je to stvaranje koje ima poticaj isključivo u samome sebi. ni političkom situacijom. i oblikovao ga onako kako ga ja vidim. koji su se usudili kritički pisati o službenoj politici.. A ona je i dalje vjerovala u mene. ni prijemom kod publike. moraju biti otklonjena. bojao sam se da bi moje upletanje moglo kod njih stvoriti kočnice koje bi ih ometale da slobodno rade prema svojoj zami- Hl! . U međuvremenu dogodile su se u svijetu oko mene. i blaga demokratizacija društva u obliku slabljenja partijskog pritiska. pa tako i u kazalištu. vrhovnog poglavara Udbe. Godine su prolazile u takvom radu. Ne zato što sam nešto očekivao. Ali potrebno mi je neko uporište u svijetu u kojem. nego onaj iz najstarije mitologije. bilo mi je važno. mislio sam. dogme su se stale topiti. čemu to ima poslužiti. Svoj sam posao držao završenim. po svojoj mjeri. a da nitko.. A pogotovo posljedicama koje bi mogle proizići.Ivo Brešan Gorgone I to joj je oslonac u životu. jednog od vrhunskih majstora svojega posla. iz kojega sam sam sebe prognao. ne vodeći računa hoće li ga tako vidjeti i drugi. praksisovci. No sumnjam da bi to nju zadovoljilo. Djelo je samo sebi dovoljno. Naravno. a javili su . Ne onaj Eros. Moram reći da sam bio prilično iznenađen. Ovaj put sam joj zabranio da išta poduzme u tom smislu. se čak i filozofi marksisti. Ali dao sam im dopuštenje bez razmišljanja. sin Aresa i Afrodite. do kojeg me doveo skepticizam. Krajnji rezultat svega bilo je ono što je u povijesti poznato kao Hrvatsko proljeće. ni modom. Nisam postavljao nikakve uvjete. Teško je objasniti što pod tim podrazumijevam.

simfonije. koje će ovdje doslovce biti mrtvo slovo na papiru. jer sam ih viđao po dnevnom tisku i na televiziji. — Nisam. još uvijek nepoznat onima oko sebe. Njima daje značenje onaj tko ih čita. nego nešto tome nalik. zapazio sam brojna lica. Pomislim da od sada više neću pripadati sebi. nego orkestar koji je izvodi. Ne kažem da sam inače radio takve stvari ili imao potrebu za njima.. kojeg je publika stvorila u svijesti gledajući predstavu. ovaj koji jesam. Neću više moći napraviti neku glupost. Odmah sutradan vratio sam se u Dalmaciju. Bio sam nazočan i prvom čitalačkom pokusu i upoznao glumce: sve odreda prva imena hrvatskog glumišta. Ljudi prolaze. Nisam imao pojma što ću gledati. nego onih koji ga postavljaju na scenu i oživljavaju napisana lica. Ili izgovara na sceni. Onog trenutka kad bude na sceni i publika ga vidi. tijekom mjesec i pol priprema nitko me nije obavještavao što se i kako radi niti sam se ja o tome raspitivao.Ivo Brešan Gorgone sli. A to se značenje može podosta razlikovati od onoga koje sam im ja davao kad sam ih ispisivao. Ali ubrzo . I to sve ide gradsku upravu. Onda kad sam »Došljaka« napisao i vidio da je to upravo ono što sam želio. — Ti govoriš kao da se odričeš svojeg vlastitog djela! — Ne. ali sama činjenica da one. prestaje biti moje i postaje javna svo jina. naravno. netko kaže da unakarađuje prostor. primjerice. — Po tebi onda nije Beethoven autor IX. Nakon dva mjeseca pokusa najavljena je praizvedba. a netko da je to prava stvar na pravom mjestu. kao u ovom slučaju. Riječi su samo žvrljotine na papiru. Jer iza njega neću stajati ja. osim zgražanja nekolicine. ako im stvari krenu smjerom kojim nisu željeli. — Ne čine. a da se to posvuda ne pročuje ili čak novine o tome ne pišu. djelo se odriče mene. Ovo dalje više neće biti moj uspjeh. morat ću paziti gdje što govorim i ponašati se po kodeksu te elite. Znao sam jedino da predstava neće biti ono što sam napisao. to su vještaci svojega posla i znaju kako iz likova na papiru stvoriti žive ljude. — Ali predstavu čine riječi koje si ti napisao. — Tko zna što je Beethoven zamišljao u svojoj gluhoći bi lježeći note? I koliko to ima veze s onim što orkestri po svi jetu izvode? — Reci ti meni otvoreno: ti mora da si nečim nezadovo ljan. Ja sam sad dio publike koja ide gledati pred stavu. daje ti osjećaj slobode. Kad sam ušao u dvoranu. Otputovao sam dan prije s Adrianom u Zagreb. ja sam odavno uspio. kad si anoniman. Kad sam Adriani sve ispričao. bila ushićena. pogledaju. Ili neuspjeh. Nemam nikakva razloga biti ni zadovoljan ni nezadovoljan. Sjeo sam s Adrianom na naša mjesta. — Jesam li ti rekla da ćeš prije ili kasnije uspjeti? — Uspjeti? Ako se može govoriti o nekom mojem uspje hu. izazvati tučnjavu na ulici ili posrati se nasred trga. Stoga me zabrinjavalo što će se u svemu najviše isticati moje ime. a ne autora skulpture. ne izazivaju nikakvu pozornost. I kojoj se ona može svidjeti ili ne svidjeti. poznata mi iz kulturnog i javnog života. Kao skulptura koja je namještena na nekom gradskom trgu. Ni njima ništa nisam rekao.. ona je. nego jedan drugi Ja. prdnuti u društvu za stolom. nego njima. — Kako? — zaprepasti se ona.

ljudi bi se odmah razišli i zaboravili što su gledali. Bio sam junak večeri. Tko zna što mi mogu napraviti. okrenuo lice barmenu i počeo naručivati konjake. Imao sam dojam da sam postavljen na neki stup. Ni njoj u . i stojim na platformi od samo pola kvadratnog metra. A onda se odjednom prolomio gromoglasan pljesak. nakon što zastor padne. Djelomice sam se okitio tuđim perjem. gurnuli mi mikrofone pred usta i postavljali mi brojna pitanja. jedan za drugim. pa me od pogleda dolje hvata vrtoglavica. još uvijek je par sekundi vladao muk. Što god napisao i koliko god predstava bila slična ovoj. pomislim. temperatura je rasla. jer. brojne ruke pružale su se prema meni da mi čestitaju. premda se u meni odvijala čitava bura emocija.Ivo Brešan Gorgone neće biti tako. Znao sam da im neću moći udovoljiti. Nisam više običan gledatelj. pljesak bi bio konvencionalan. I bolje! mislio sam. Stao sam za šank kazališnog bifea. Na trenutak bi se stišao. Nakon što je predstava svršila i svjetla se u gledalištu upalila. ne može se dvaput stupiti u istu vodu. više im neće biti novo. Evo prvog znaka neslobode! pomislim. ali što se radnja dalje odvijala. Adriana je nestala negdje u gužvi. kao onda kad sam nelegalno bio izabran za predsjednika SSO-a u gimnaziji. Predstava je bila bolja od onoga što sam zamišljao kad sam pisao dramu. Teško je opisati što sam osjećao u tim trenucima. Što se igra primicala kraju. A tada će se i oni okomiti na mene zato što sam ih razočarao. Sa smješkom hinjenog zadovoljstva prihvaćao sam ih. sve je poprimilo oblik urnebesnih ovacija. a glumci dobivali pljesak na otvorenoj sceni. ali to je sad bilo nemoguće. Nedostajalo je samo da me nose na ramenima. Trajao je toliko da se činilo kako nikad neće prestati. Stoga sam samo promrmljao: »Sve je bilo na visini!« i napustio ih. Želio sam pobjeći negdje daleko od svega i razmišljati u samoći. Okružili su me novinari. ono što im je sada novo. Vidio sam BEB nekolicinu njih koji nisu aplaudirali. sve više se razgaljivala. bilo bi mi lakše. visok poput nebodera. Svaki korak naprijed ili natrag vodi me strmoglavo u provaliju. Mirno i dostojanstveno naklonio sam se u znak zahvalnosti i izišao iz dvorane. ako imaju neku moć? A ovi koji me slave zacijelo će ubuduće očekivati od mene nešto ravno ovome što su vidjeli. A uhvatio me i strah. ali bez junaštva u sebi. a najviše Pleščevu pretjeranom laskanju i dodvoravanju rječnikom poznatim iz govora političkih glavešina. Na moja se pleća svalio težak teret odgovornosti. praćen uzvicima »Bravo!« Kad su me glumci izvukli van na scenu. kako kaže Heraklit. preostaje mi samo dva sata uživanja u anonimnosti. Što im reći? Kažem li im što osjećam. da bi nakon toga buknuo još većom snagom. U prvo vrijeme publika ju je mirno pratila. Ljudi su se smijali Orlićevoj gluposti i njegovoj naivnoj vjeri u ideološke floskule. koji. ako ne i licemjeran. od srama što mi pridaju važnost koju nemam do strepnje pred onim što me čeka. uzaludnim pokušajima njegove obitelji da raskrinka Plezeca. ustaje i ide kući. Ali kad je zaplet došao do vrhunca i razriješio se u trijumfu pokvarenosti i licemjerja nad naivnim idealizmom i poštenjem. nego su izišli s izrazom indignacije na licu. Da je gora. Predstava je počela. I mene bi zaboravili. ili čak bolja. smijeh je svima zapeo u grlu i nastao je tajac. Dok sam prolazio njome. Ali trudio sam se ništa od toga ne pokazati na licu. Kao da se publika pita je li doista gledala to što je gledala. ispast ću lažno skroman.

Poželio sam da je sada tu i da mi kaže: »Ti si običan čovjek. Neki su mi i analizirali predstavu spominjući čak riječ genijalno. Ja sam sekretar unutarnjih poslova. nepostojeću dramu. Srdačno mi pruživši ruku. Među njima ima karijerista. prisjećajući se onog skladištara. moraju dobro pripaziti na one mlade koji se guraju u njihove redove. Misli su mi lutale daleko po Trebinju. Dalji razgovor prekinula je Adriana koja me pronašla. guste. ali sam nekad davno čuo za njega. Po dobi je mogao biti negdje između četrdesete i pedesete. moja Adriana! Ona vjeruje u mene više negoli ja sam. — Dođite jednom k meni! Ja vam iz svojega života mogu dati obilje građe za drame ovakve vrste. Je li to iskreno? pitao sam se. Ne dopusti da te preplavi osjećaj veličine ili užitak u slavi! To je sve dim koji se brzo raspline. Otišli smo pješice iz kazališta njezinoj kući u Zagrebu. Stresao sam se na te riječi. kako ste vi doživjeli poruku komada? — Ona je vrlo jednostavna — odgovori. Ili je možda neka zamka u koju me lovi? Da bih to provjerio. ali sjedinama protkane kose. Već vidim kako mali broj čitatelja ovih redaka. kad bi se vraćali iz rata. za koje sam znao da su važne osobe na polju književnosti. Bio sam siguran da mu lice nikada nisam vidio. a sad me i od samog mene pokušava zaštititi. — Pravi borci. ponudio sam istom kazalištu jednu od drama koje sam napisao prije praizvedbe »Došljaka«.Ivo Brešan Gorgone ovom trenutku ne bih mogao reći što osječam. Ovo je krunski dokaz da djelo ima onu vrijednost i značenje koju mu gledatelj pridaje iz osobnog iskustva. Mauricije Moro Novak. filma ili televizije. umjesto one koja je doista bila? Što mu treba da prešućuje osobe koje su u tome sudje- . Putem sam joj istresao sve sumnje koje su me mučile i ona mi odmah očita lekciju: — Budalo jedna! Da nije tvojeg djela. kazališta. Eh. Oni bi predstavu vidjeli posve drukčije. u vrijeme dok sam bio student. snažne tjelesne građe. koji je bio zadužen da im šapće u uho nešto slično. zapovjedio onaj masakr u Frankopanskoj! Bilo mi je u najmanju ruku čudno što mi on čestita. ničega ne bi bilo. neki redatelj ski potez ili glumačka improvizacija. Ako i ima nešto što ti nisi napisao. elegantno odjeven čovjek. ali ja to ništa nisam slušao. — Drago mi je što ste to tako shvatili. istinski komunisti. I to ne baš u lijepom kontekstu. koji se lažno zaklinju Partiji. reče: — Dopustite da vam i ja čestitam! Čovjek ne može. a da se ne zamisli nakon što iziđe s predstave. koji su bili svjedoci događaju. upitao sam ga: — Recite. Ime mi je zazvučalo poznato. A tada mi odjednom sijevne: pa taj je. priđe mi naočit. gunđa: »Koji mu je vrag? Zašto podmeće drugu. Kad se publika već dobrano razišla. to je inspirirano tvojim tekstom. Osobito kad bi čuli da ih netko uspoređuje s tim likom. Na njezin nagovor. imali na svečanoj paradi pokraj sebe u dvokolicama roba. Prilazili su mi mnogi ljudi. Zacijelo ima takvih oko ovog Mora koji su nalik Plezecu. Osjetio sam da joj moram uzvratiti povjerenjem. da bi ih izgurali i zauzeli njihovo mjesto. Eto ti sad! pomislim. i čestitali. Uvijek se trudila da mi bude Atenin štit. nakon čega ostaje zgarište!« U starom su Rimu pobjednici.

A kako se u maloj sredini stvari brzo pročuju. umro Staljin. Ugodnije mi je živjeti u iluziji da ću barem jednom dijelu čitateljstva ostati nepoznat. Jer stvarni događaj može djelovati neuvjerljivije. A ime je ionako flatus vocis. umjesto prave. izvalio: »Ako Partizan pobijedi Radničkog. bit. kad ovod svi znaju da sam konte?« Onaj će na to: »Ali vi se tako oblačite i kad grete vanka Splita. Zamka za unutarnjeg neprijatelja Svibanj 1953. a pozivati ih i čitati im lekciju. Zato je sve takve dojave jednostavno zanemarivao. glumce. zašto se vi tako oblačite? Pa vi ste ipak jedan konte!« Grisogono mu odgovori: »A šta mi se triba drukčije oblačit. progoni informbirovaca su jenjali. Osim ako se netko očešao o Tita. Jednom ga netko ustavi i upita: »Ma recite mi. u Italiju«. K ad je 1953. negoli priča o njemu koju je stvorila mašta. govoreći o nogometu. Potkraj dvadesetih godina u Splitu je živio konte Grisogono. direktora. Zato sam. . povjeruju kako je sve izmišljeno. u kome se naš narod vozi preko svojih predstavnika«? Ili s nekim tko je. Prazan zvuk. i izbjegao gomilati hrpu podataka. ime kazališta?« Umjesto odgovora. bilo je ispod razine njegova položaja.Ivo Brešan lovale. moram ostati dosljedan onome kako sam počeo: ne spominjati nikakva imena ili ih zamjenjivati krivima. ispričat ću jednu anegdotu. koji se vrlo traljavo odijevao. koji ne znaju što je tada bilo. a ne ruho u koje je uvijena. redatelja. A želim i da mlađi čitatelji. Više nije imao nekog ozbiljnijeg posla. ali istoga duha. — prosinac 1965. u Šibeniku nije bilo nikakvih krupnih političkih ispada kod kojih bi se tražila njegova intervencija. iz lige ispadaju Sloboda i Budućnost«? Ne može zbog toga ljude strijeljati niti zatvoriti više od dan ili dva. I napokon. pa je tako i Moro razvojačen. U njima se ono najvažnije može zamagliti ili shvatiti na krivi način. vjetar glasa. Režim se toliko zavukao ljudima pod kožu. Ali što učiniti s čovjekom koji je u pijanom stanju lupnuo da je »limuzina prijevozno sredstvo. 13. podmetnuo dramu s jednostavnijim zapletom. »A tamo niko ne zna da sam konte!« završi Grisogono. šjor konte. da se ni u mislima nisu usuđivali ogriješiti o njega. Važna je. uvijek bi se našao doušnik koji bi Moru prenio što je tko i gdje rekao. dakle. Udba je prestala biti vojnom ustanovom i postala dijelom Općinskog sekretarijata unutarnjih poslova. ništa bolje od običnog lučkog radnika. Najteži prekršaji bili su ako je netko u bifeu za šankom ispričao kakav politički vic.

dođite da preuzmete dužnost. ustane i pruži mu ruku. nego u Saveznom sekretarijatu. »imat ću tu puno posla!« Uto je došlo vrijeme da se javi onome kome je poslan. — Vaša molba stigla je u pravi čas. Ušao je i bio nemalo iznenađen. Zato. Dobili ste stan na Salati. Smijem li pitati na kojoj ste vi dužnosti? — Ja uopšte ne radim tu. stanje stabilno. Kako je do početka radnog vremena imao još dva sata. Imate za to sedmi cu dana dopusta. Uzeo je taksi i samo izgovorio: »Republički sekretarijat unutarnjih poslova«. kad je u rane jutarnje sate izišao s Glavnog kolodvora. a kad tamo. A drug Bakarić je to prihvatio. koje kao da su izišle iz nekog modnog časopisa. — Hvala vam. Nikada prije nije bio u Zagrebu. prometna buka. mislio je. Kad je silazio stubama. Moro je uputio u Beograd molbu Saveznom sekretarijatu unutarnjih poslova tražeći premještaj. a onda bi mu agenti svojim metodama izbili volju da opet napravi nešto slično. kako ste predano vršili svoju dužnost na Visu. . lice mu je bilo izduženo prema naprijed i nosio je očale s lentama debelim kao dno pepeljare. Ne gubeći ni trenutka. pojavile su mu se bore potkraj usana i očiju. čim je video molbu. a zubi su mu požurjeli od duhana. druže Vasiću.Ivo Brešan Gorgone njega bi dao privesti. Očekivao je neku ljudinu. Još uvijek je imao izgleda bonvivana. ustavši. I ubudu će ću biti veza između vas i druga Rankovića. kosa mu se prorijedila. dajući time znak da je razgovor završen. njemu ususret išlo je jedno poznato lice. nalik na štakora. odjeća na prolaznicima. Čekaju nas teški i odgovorni zadaci. otputovao je istu večer noćnim vlakom. — Dobro došli. zatražio je druga Vasića i uputili su ga u jednu od brojnih soba. — Učinit ću sve što je u mojoj moći. Treba nam neko kao vi. iskoristio ih je da prošeta gradom. premda malo ofucanog. Činilo mu se da se obreo u svijetu bajke. A ovde sam privremeno. ostao je zapanjen veličinom zgrada i njihovim secesionističkim fasadama. — Najpre obavite privatne poslove oko preseljenja. kako je naveo. — U to ne sumnjam! — reče Vasić. A dok su hodale. da vas uvedem u posao. Bio je to Lalić. Pa kad se sredite. druže Novak! — pozdravi ga Vasić. Onda ćemo detaljnije o sve mu. svaki im je dio. osobito stražnji. za pisaćim stolom sjedio je sitan čovječuljak. To je za mene velika čast. pa su se srdačno rukovali. Na njegovo veliko iznenađenje. Drug Ranković se setio. — Priznajem da sam malo iznenađen što vas tu za tičem — reče mu Moro. Kad je stigao. osobito ženama. »To mora da je ona prava buržoazija«. pa vas je predložio. potaknuta iz inostranstva. ko ima iskustva u pitanjima dr žavne bezbednosti. Budući da se u takvoj situaciji osjećao posve beskorisnim. onaj isti Vjekoslav Lalić. U zadnje vreme primećena je u Za grebu velika neprijateljska aktivnost. Mi smo upravo tragali za nekim sposobnim čovekom koga bismo postavili na to mesto. ubrzo mu je stigao odgovor: imenovan je za načelnika Republičke Udbe i mora što prije u Zagreb javiti se stanovitom »drugu Miloju Vasiću«. jer je u Šibeniku. Sve mu je bilo neobično: tramvaji. pa je preko Zrinjevca došao do Trga Republike. — Kakvi su to vjetrovi vas donijeli ovamo iz Beograda? im. I Lalić je njega prepoznao. bio pun zamamnog gibanja. koji ga je otpratio do Titova ureda kad je stigao na Vis.

Stvari su išle brže negoli je očekivao. nego oni koji ćute i potajno rade. I prije nego što mu je istekao tjedan dana dopusta. dugačkim. koji je namijenjen sastancima. Trebam li se pozabaviti takvima? — Batalite to! Nisu opasni oni koji govore. ali kad za to dođe vreme. Na kraju mu je rekao: — Ja sutra odlazim. Moro se vratio u Šibenik da bi organizirao svoje i Aničino preseljenje. Proveo ga je kroz cijeli odjel i upoznao sa svima. Ja sam sam zatražio od druga Tita da me pre mjesti. U roku od dva dana uspio je kamionima. Njima ćemo da se pozabavimo. ISSi . druže Moro. Vasić je još uvijek bio u Zagrebu. koji ga je vozio na posao i s posla kući. Ali u praksi stvari stoje posve drukčije. Prema Vasićevu naputku. beležite. Za sada radite samo one tekuće dnevne poslove kakve ste radili i u Šibeniku. Moro se počeo uživljavati u svoju ulogu i upoznavati sve važnije osobe u političkom životu grada i Republike. Svakom je pokazivao srdačno lice i pri susretu glumio radost što ga vidi. okružena šumom topola. ali i na druga mjesta. onako opušteno. s balkonima i terasom. Bila je to omanja vila. pri čemu se Anica istakla kao vrsna domaćica. Nevješt u lukavstvima i pretvaranju. Ako bi kome i nabacio neku kritičku rečenicu na račun Partije kao šlagvort. jednim pisaćim stolom za njega osobno. — U Šibeniku su mi često stizale prijave što je netko re kao protiv vlasti i Partije. budite ljubazni sa svakim. od agenata-operativaca do administrativnog osoblja. ledeni. Ali mjeseci su prolazili. razmještaju pokućstva i čišćenju okoliša. — Oho! Znači li to da ćete mi vi biti nadređeni? — Da. nitko se ne bi za to zalije- .. a Vasić se nije javljao. Na svim svečanim akademijama u povodu državnih blagdana sjedio je među uzvanicima u prvim redovima. kuća je pretvorena u ugodno boravište. Odlazio je na prijeme i s mnogima glavešinama se zbližio toliko da ih je posjećivao i kod kuće. u kino ili kazalište. Moro mu nije imao ni što reći. ako je to zatražio.Ivo Brešan Gorgone — Ledeni.. prebaciti namještaj iz Šibenika do novog stana na Salati. pokažite im poverenje. važnije. poslanim od RSUP-a. A Udba je još uvijek pod centralom u Beogradu. pa se Moro javio na posao. i to ćete meni da podnesete kao izveštaj. razgovarajte sa ljudima koji su u organima vlasti. Uostalom. Sve šta vam se učini sumnji vim. Moro je zajedno s radnicima. jednokatnica na osami. Sad sam tu republički se kretar. šta više hodajte po prijemima. I sam je znao u parku svoje vile priređivati vrtne domjenke. nije uspijevao nikoga isprovocirati da mu otkrije svoje najskrovitije misli. Možda drugom prilikom. ja ću da vam se javim i prenesem vam direktive iz Centrale. A dotle. tapeciranju zidova. bila je to golema soba s kožnim foteljama. radio na uređenju kupaonice. Kad dođe vreme za one druge. ali neprekidno snimajte stanje. koje mu je općinski SUP stavio na raspolaganje. i drugim. — Zar vam nije bilo bolje tamo u Mar salatu ili nekom drugom saveznom organu? — Želite reći da je ovo s konja na magarca? Pa u neku ruku je tako. S nekima je išao i na nogometne utakmice. vrlo atraktivna izgleda. Pokazao mu je i njegov ured. Ja ovdje rukovodim samo kriminalističkim odjelom. Dosta mi je bilo nekih ženskih intriga. Ali bolje da o tome sada ne govorimo. Dobio je crni mercedes s vozačem. na papiru.

Između ostalih i sa mnom.. a ona se obrecnula na tebe kao kakav žandar? Ja sam to vidio i zaključio da je među vama moralo nešto biti. Ali to nije važno. kad si ti zau stavio u parku Mojcu Kostelj pred paviljonom gdje joj je bio muž. birokratizam. Idućih dana saznao sam da me netko optužio Titu za skretanje prema hrvatskom nacionalizmu. Najprije se to dogodilo s Lalićem. Moro. Imala je ona i s drugima takvih skretanja. — I bilo je. kao bijesna tigrica koja se spre ma na skok. pa je malu otvoreno bojkoti rala.. Htio sam ti reći da je ta kučka kri va zašto sam morao napustiti Maršalat i Beograd. Peko Dapčević oženio je mla du balerinu.. jer su radili u istoj zgradi. a katkad u njegovu. Čim bi se dotaknuo politike. Zato me on udaljio od njih. ali u oba slučaja ništa nije zabilježio i odlučio je to zaboraviti. jedne zgode na Visu.. Lalić ga je pomnjivo slušao s prezrivim osmijehom na usnama. srušila je ona i veće od mene. to je zbilja nova klasa. mogle su mi se dogoditi i mnogo gore stvari. šutke je zaokružio očima po sobi. želeći napomenuti da tu ima prislušnih uređaja. Ali ta nimfomanka nije mogla podnijeti da netko više od nje izaziva pozornost.. negiranje ruko vodeće uloge Partije. znajući tko je. — Taman posla! To su obične fraze. osjeti potrebu da se i on njemu otvori: — To sam i mislio. izvanredne ljepote. Jednom sam jadni cu zatekao kako na hodniku plače. dobro pazili da im što ne izleti.Ivo Brešan Gorgone pio. Otišli su u najbliži bife i sjeli u kut. — Otkuda njoj takva moć? — O.. nogomet ili zgodne žene. Dobro je rekao Đilas. Samo u dva navrata pružio mu se materijal koji bi Vasiću mogao biti zanimljiv. Sjećaš li se zbog čega je 1954. U pozadini svega bila je njezina povrijeđena taština. I druge je nagovorila da tako rade. preporučivši me Bakariću. — Ne vidim kakve veze to ima s tobom? — Na jednom od prijema Peko me zamolio da zaplešem s njegovom ženom i ja sam to napravio naočigled svima. odmah bi razgovor skrenuo na obične stvari. Razgovarali su uglavnom o svakodnevnim poslovima ili se sjećali trenutaka provedenih na Visu. Ali ja tada nisam znao tko je ona. s njim se družio više nego s ostalima. da budu što manje uočljivi. Očito su svi. E55 . i uveo je u društvo politič ke elite... Ali jednom mu je Lalić diskretno dao na znanje da bi htio s njim popričati nasamo. Da znaš kako me gledala Mojca. Lalić je tiho započeo: — Sjećaš li se. Katkad bi se našli uz kavu u Lalićevu uredu. spominjalo se malograđanski anarhizam.. Očito potaknut Morovim ogorčenim tonom. Ovakvo njihovo ponaša nje izazvalo je Đilasa da u časopisu »Nova misao« napiše članak »Anatomija jednog morala«. Moraš znati da joj ti nisi bio jedini. pri čemu nije prešutio ni ono najintimnije što je bilo među njima. i prvi susret na obali i drugi u paviljonu. U njemu je usporedio to s onim kako se aristokracija držala kad bi neka obična gra đanka došla u njezine redove. Đilas bio osuđen na Trećem plenumu CK SKJ? — Koliko sam tada pročitao u novinama. Da me Tito nije zaštitio. Ali tiše! Ništa ne govori! Tu bli zu nas sjedi tvoj agent.. Tu mu Moro ispriča cijelu svoju avanturu s Mojcom.

Drugim ričima. Da bi mogli mirno razgovarati. dok se nami vraćaju mrvice. koji je dolazio njemu u ured češće nego ostali. Drugi takav slučaj dogodio mu se na prijemu koji je priredio predsjednik Sabora. ćevapčićima i kolačima.. potom je kao izvanredan student završio pravni fakultet i sad je član Vrhovnog suda Hrvatske i direktor Instituta za radnički pokret.. iako ti to možda i ne primjećuješ.. I kako je to Ustavom predviđeno. bio lud za Hajdukom. Kad je Moro završio svoju pripovijest. — Ma šta si se usra? Ne tribaš se ničeg bojat. — Jesmo. Stvari se razvijaju u smjeru decentralizacije. ali imamo punu slobodu rada. Jedino nam vojska mora bit zajednička. Ne moramo ih ništa pitat. Susret je bio više negoli srdačan. u povodu Dana Republike. Udba više nije vojna ustanova. odu u praznu sobicu. — Pripazi se. Luketić je u Splitu najprije bio predsjednik kotara. ti si sad pod Lalićevom upravom? — I jesam i nisam. U nazivu smo demokratska i fede- rativna država. a to znači da imamo pravo na samostalne i neovisne organe vlasti. komesar njegova odreda na Mosoru. a praktički još uvijek pod Centralom u Beogradu.. katkad i zbog posve nevažnih stvari. akoli ne i prekine. dugo su se držali u zagrljaju i tapšali jedan drugog po ramenima. Moro se iznenadi kad blizu vrata sobe u kojoj je bio s Luketićem ugleda Fižulića. Uključujući i pravo na otcjepljenje. Moro nije želio dalje slušati o tome. U velikoj dvorani okupili su se. nerazvijene krajeve u Srbiji.. Jesmo još uvik pod Vrhovnim sudom Jugoslavije. Ti bi ka načelnik mora učinit nešto da se ta veza barem olabavi.Ivo Brešan Gorgone Moro se okrene i zapazi jednog od najmlađih agenata. kad u njemu odjednom ugleda poznato lice. Stajao je prislonjen uza zid i promatrao mnoštvo.. Sam Bakarić podupire taj proces. Pogledaj ovo! U Dalmaciji se počeja već razvijat turizam. jedna smo država. Livrirani konobari nosili su uokolo pladnjeve sa šampanjcem. Jakov Blažević. osim kad se radi o stvarima koje su od zajedničkog interesa. i po Ustavu bi tako tribalo bit. koja se nalazila tik do velike dvorane. od »Rade Končara« do Crvenog križa. Uostalom. pa skrene razgovor na nogomet. Luketić primijeti: — A tako! Dakle. prijatelju. mi smo u sudstvu već dosta posti gli. Po nazivu smo dio njegova Sekretari jata. — On ti je Rankovićev pas tragač. Svatko je ispričao što je proživio i čime se bavio otkad su se rastali na Visu. ali odnosi između republika nisu onakovi ka kovi bi tribali bit. kao i svi Splićani. A koliko znam. — Zašto misliš da je to uopće važno? Pa kako god okre neš. — Mario. Evo. nisi rekao! I što sam ja čuo. Odmah se progura između ljudi i dođe do njega. a onda se vratili u dvoranu. osim političara. Shvativši da on ni po kojem protokolu ne može biti uzvanik. lako ga je bilo odvući od teme s kojom je započeo. mi im služimo ka kra va muzara. Kako je Luketić. Bio je to Mario Luketić. Veselka Fižulića. ovo što si rekao. priđe mu i upita ga: . Austrijanci. stari moj! — gotovo šapćući reče mu Lalić. Dolazu Ni jemci. A devize od toga idu u savezne blagajne i investiraju se u tzv. Moro je stajao u kutu i promatrao mnoštvo. svi čelnici važnijih poduzeća i ustanova. — To nisam zna. Potom su popričali još malo o obiteljskim problemima i čime se tko bavi u slobodno vrijeme. ni sam čuo. Saznao sam da te prati na svakom koraku.

uvjeren da biste i vi to odobrili. navodno je takav zahtjev stigao od Saveznog izvršnog vijeća. Moglo bi da se među studentima iza zove nezadovoljstvo zbog neke banalne. i ona će iza ći. — Stvar je prosta. Uostalom. a onda se napokon odluči za Fižulićev prijedlog. Radite kako vi znate. Najprije zatraži od sekretara za privredu pismeni nalog. U novinama je pročitao da se Vardar izlio u neka siromašna područja Makedonije.. druže načelnice! — počne ovaj udvorno. Ali zna se kako može da se lisicu izvuče iz rupe. zamoli Crveni križ da mu pošalje kamion. Ali sad mu se to uvjerenje poljuljalo. — Možete li nam dati neki konkretan podatak.. Mene interesuje samo rezultat. kod ovoliko ljudi lako se može uvući i netko sa zlim namjerama.. Moro je dugo razmišljao. Kad bi se ona pogoršala. odgovorio je: »Zna se da s nama nema mile-lale. Sjetio se na što ga je Lalić upozorio. — To nije baš tako jednostavno. ne što od čega bismo mogli početi? — Ti ljudi su lukavi.. Dat će. Moro im objasni: wm. makar sebi otkidali iz usta. Po Vasićevu odlasku. a možda se setite i nečeg boljeg. druže Vasiću — odvrati Moro. Nakon dugo vremena. Malo je vjerojatno. Neprijatelj će to da iskoristi i svemu da političku notu. jer je bio siguran da se radi o običnim govorkanjima. koje će ih naterati u masovni protest. — Drug Fižulić razmišlja u dobrom pravcu — reče Vasić. napokon je iz Beograda stigao Vasić i zatražio od Mora da hitno sazove sastanak sa svim agentima. ali njima važne stvari. Vi biste za to vreme mogli da kamerama snimate šta se dešava. po kojem sve prehrambene ustanove moraju dati dio svojih namirnica za poplavljene krajeve. Ja ne bih želeo da se mešam. — Koliko je meni poznato. i ne ostavljaju za so bom tragove. ponovno skupi sve agente i zapovjedi im da se presvuku u radničke kombinezone. Slike će vam po kazati ko su oni koje tražimo. Na pitanje zašto to ide preko Udbe. Zato sam ja sve organizirao. Kad su se ovi čudom začudili tome. — Imam prijedlog! — javi se Fižulić. Oni su se upisali na razne fakultete i sada potajno dejstvuju među studentima.. a da on o tome i ne sluti? Je li Fižulić mogao čuti ono što je Luketić govorio? upita se. druže Novače. morao je čuti i da on ne odobrava njegov stav. Vasić bez ikakva uvoda započne: — Drugovi. — Možda to. Vaš bi zadatak bio da ih pronađe te i pohvatate.Ivo Brešan Gorgone — Što vi ovdje radite. — Nisam siguran da vas posve razumijem. — Nije vas bilo kad je nazvao drug Blažević i zatražio osigura nje. da ne ispadne kako smo mi iz Beograda sve organizovali. Kad su se našli na okupu za dugačkim stolom u Morovu uredu. to bi ih moglo iza zvati da iziđu na ulice. studenti se najviše žale na hranu u restoranu Stu dentskog centra. Treba samo ispred otvora postaviti kokoš. imamo poverljive informacije da je neprija teljska emigracija nedavno ubacila u Zagreb veći broj svojih ljudi. Znate. možda ga zbilja promatraju. Moro mu ništa ne odgovori i ode od njega zamislivši se. Tada tome nije pridavao važnosti.. i to mu je dalo ideju. Tko zna. ako je i čuo. Fižuliću? — Oprostite. .« Nakon što je dobio papir koji mu treba.

Ali ne tako da se vi osobno obratite masi. Vi ste. grah. tjestenina. tu ćemo im zapriječiti prolaz. u prvi mah prosvjedovali.Ivo Brešan Gorgone — Drugovi. Fižuliću... a mi ne možemo znati kojim će smjerom studenti krenuti. s ne baš zadovoljnim izrazom na licu. Eto. mi ćemo ih usmjeravati. potaknut ćete nekog od studenata. A sada na izvršenje! Drugi dan iza toga došao mu je Fižulić i izvijestio ga da je sve sređeno. — Gdje ćemo postaviti kamere? Rečeno nam je da sve moramo snimiti. dok im ne dođe vrijeme za novu nabavu.. Najpogodnije mje sto je ulaz iz Frankopanske u Ilicu. krumpir. — Druže načelnice. S njima i ovim nalogom otići ćete kamio nom u Centar i pokupiti što više toga. bit će pri siljeni. Nakon tjedan dana dotrči u Morov ured Fižulić. Bozo. A u Varšavskoj i Dalmatinskoj stajat će milicionari koji će im zatvoriti odstupnicu. kobasice. ako želimo demonstracije na ulicama. pa ćete to i sprovesti. Nego. Ostavi te im samo rižu.. — Još ima vremena da ih preusmjerimo. Idu drugu Holjevcu. držao sam se vaših uputa. smanjivati porcije. Fižuliću. — reče hvatajući dah. Neka vam Lalić dade nekoliko milicionara. neka vam ne smeta što ćete malo odglumiti špeditere.. Bozo je izvijestio Mora da je prošunjao kućama u Frankopanskoj i našao pogodna mjesta na tavanima i u podrumima. počelo je. ne tamo kamo smo mi htjeli. Tako će se naći kao u kotlu. Ali nakon što im je pokazan nalog. pa što prije pronađi najprikladnija mjesta. Nisu se usudili pisnuti ni onda kad su vidjeli koliko im je toga oduzeto. — Bez brige. — Jedno pitanje. U međuvremenu.. iz gornjeg i iz donjeg rakursa. sav uzbuđen i zadihan. ma jebem mu. Kad vidite da je atmosfera došla do ruba eksplozije. To će vrlo brzo dovesti do onoga što čekamo.. netko od osoblja bi vas mogao prepoznati. Dovoljno ste mladi da vas svi drže za studenta. Pogotovo ako je još i nezačinjena. nego na suprotnu stranu. — Ali samo sam djelomice uspio. Gledajte da bude ono najbolje: meso. da biste ostavili jači dojam. nije više bilo mrdanja. Direktor Centra i osoblje su. pa bi nas to kompromi tiralo. a milicionari zaprijetili primjenom sile. A ja sam tu bio nemo ćan. reče. ovo pred ložili. — Ništa zato! — reče Moro. Ni riječju ne smijete spominjati Udbu. On se na to popeo na stol i po zvao sve u restoranu da krenu. prema Grad skoj skupštini. ona iziđe čovjeku na nos i na usta kad je jede svaki dan. . — A što ćemo s namirnicama koje smo pokupili? — Kako što? Neka idu tamo kamo je rečeno: poplavljeni ma u Makedoniji! Preostalo je samo čekati trenutak kad će buknuti plamen. neprekidno je bio u Studentskom centru i vrebao pravi trenutak. Stručnjak si u tome poslu. zapalit ćete iskru. svaki dan pratiti što se događa u restoranu. tu ćeš. i ti postaviti skrivene kamere. Moramo smanjiti zalihe Studentskom centru. Fižulić nije dolazi na posao. Moro mu tada zapovjedi: — Odsad ćete. A neće je imati čime začiniti kad ne bude mesa. s kojih se može neprimjetno snimati sve što se događa na ulici. tko vam se učini najviše spremnim za takav istup. Osim toga. morali su se pokoriti. druže načelnice! — javi se agent po na dimku Bozo.. Sjedio sam za stolom pokraj jednog studenta koji mi je izgledao najviše uspaljeno i nabacio mu da bismo svi za jedno trebali nešto učiniti.

Nakon sat vremena javio se Miki: — Druže načelnice. Da ih ipak spriječimo. pošalje s toki-vokijem da izdaleka prati tijek zbivanja i s vremena na vrijeme ga izvještava. nego što ja na đem potrebnim. oklopnih vozila i sve mi licionare koji su mu na raspolaganju. — Ne. Zašto mu se događa da uvijek. a ne neprijatelju? Možda je Mojca nagovorila muža. divljaju. ako išta krene po zlu. pohvatat ćete ih i strpati u »marice«. Moro! — odvrati mu Holjevac. Što god im bude rekao. činila mu se suludom. ja bih tako postupio i bez tvojih savjeta. Sad ih je na tisuće. Ti ćeš tada nadglasati sve i pozvati ih da idu pred Sabor ili Bakariću.. izvuci se neprimjetno i nestani! Četvrtoga agenta. imaš najjači glas. Primi ih i saslušaj. Mikija. čekajući novi izvještaj. krenuli su prema Frankopanskoj. ponovo se obratio agentima: — Sad moramo biti brzi! Fižuliću. negoli Lalić. moramo stegnuti kaiš radi bolje budućnosti!« — Slušaj i ti mene. Kad vidiš da se masa zaputila za tobom i ide tim smjerom. Moro je ostao sam u uredu i zamislio se. Kad je svatko krenuo izvršiti svoj dio posla. bit će odgovorni on i Lalić koji su joj se najviše zamjerili. Potom zbilja i otiđi.. Uskoro s prozora ugledaju masu studenata kako ide ulicom pored njihove zgrade i skandira: »Mi-smo-glad-ni! Mi-smo-gladni!« Zabranio je da se išta poduzme. siguran sam da ih neće zado- voljiti. zamolivši ga da ne dopusti milicionarima intervenirati. znaš kako smo to nekad govorili: »Drugovi. Pokušaj ih umiriti onom sta rom. razbijaju sve na što naiđu.. Neću im reći to što ti tražiš. — Potom se okrene Bozu: — I ti ćeš s kame rama i snimateljima tamo i zauzmi mjesta koja si odabrao! — Na kraju reče agentu zvanom Kruška: — Ti. Ako doista postoje na sveučilištu agenti ubačeni iz inozemstva. kad god pomisli na Mojcu. — Slušaj.. Uskoro će se studenti vratiti i za njima će doći drug Ho ljevac. I postupit ću.. predstavi se i zatraži Holjevca. Zabrinulo ga je ovo divljanje i razbijanje o kojima .Ivo Brešan Gorgone Potom žurno nazove Gradsku skupštinu.. znate već gdje. I to više on... A i Laliću je telefonirao. a onda ih uputi natrag u Centar i obećaj da ćeš i ti doći tamo. smjesta idite do Lalića. Veco! — stane govoriti kad ga dobije. Kruška.. a ovaj preko Udbine centrale sve potaknuo? Jer. ništa ne poduzimajte! Tek kad se nađu u okruže nju. nego one kad ju je prvi put sreo u galeriji. — S kojim pravom ti meni govoriš što ću učiniti? Uostalom. Gomila se višestruko povećala. Nervozno je šetao po sobi i nestrpljivo iščekivao prve vijesti. A onda ćete ih od vesti u Petrinjsku. no. Moro s agentima stane iščekivati dalji razvoj događaja. u mašti vidi Mirandino lice? Naprosto mu se ukazu njezine oči. ne one kad je pucao u nju. Osim u ovome zadnjem. Nikako nije mogao shvatiti smisao ove akcije.. koji pro svjeduju zbog loše hrane u Studentskom centru. — Ovog trena tebi se uputila jedna oveća grupa studenata. oni će dobro paziti da se ne otkriju i neće srljati u središte događaja. Nastavio je šetati po sobi uzduž i poprijeko. Neka vam dade nekoliko »marica«. Iz ovih stopa pođi u Studentski centar i tamo če kaj. Nakon što mu je Holjevac poklopio slušalicu. Zar je zbilja Vasić toliko glup da misli kako će ih na ovaj način pohvatati? A tada mu padne na pamet: nije li ovo zamka koja je namještena njemu. Potom ćeš prvi krenuti Savskom prema Frankopanskoj. Kad je povorka prošla. S njima ćete otići.

kad bi sad na početku rastjerao masu. A oni koji ga mrze. a Anica je po običaju samo stajala pred njim i gledala ga. iskaljivati bijes. Ima ranjenih. . Ali nije mogao drukčije. iako je znao što se događa.? — Nismo mogli drukčije.Ivo Brešan Gorgone je čuo. Kad su legli. od ranog jutra pa sve dosad. Milicionari kolima gaze studente. Kako su dolazili jedan po jedan. I što je najgore. Sjeo je za stol da bi večerao. dok se nisu skupili svi agenti koji su sudjelovali u akciji. druže načelnice. Rico i Lazić. Masa je probi la kordon milicije. svi ovi prijatelji koje je stekao okrenut će mu leđa. — čuo ga je kako uzbuđeno govori — došlo je do okršaja u Frankopanskoj. oko pedesetak njih. Još je dva sata morao biti na iglama. pregazit ću ja vas! S tim riječima Moro iziđe i zaputi se kući.. nema smisla na njoj. izgubio bi i ono malo izgleda da izvrši svoju zadaću. samo je smrknuto gledao u pod.. Moro moj? Ja se ionako ne razumim u to šta ti radiš. Trebali ste vi djeti kako su navalili. A ako akcija uz to još i ne da nikakva rezultata. onda će po njemu i Zagreb i Beograd. Naučila je otpočetka tako se ponašati prema njemu. Bojala se pokazati mu da zapaža njegovu muku. čitavoj zemlji. koja ništa nije kriva. do predvečerja. To ga je počelo živcirati. druže načelnice. zato što ništa nije poduzeo. Da nismo to napravili. ništa ga ne pitati i ako je ljut. pa se izdere: — Kog vraga buljiš tako u mene i ništa me ne pitaš? Zar ne vidiš da nisam u normalnom stanju? — A kakve koristi od toga da te pitam. Tako. Ako čak i ulovi kakvog neprijatelja i zadovolji one u Beogradu. a bojim se i poginulih. to će se svaliti na njegova leđa. — Koliko ste ih uspjeli privesti? — Sve one najgrlatije. okomi se na njega: — Gdje vam je pamet bila. boravi tu u uredu. Dosta mu je bilo svega. koja ih je iz Varšavske zatvorila s leđa.. ali se suzdrži. Došlo mu je da je odalami. — Smjesta prenesi Fižuliću da s tim prestane! Rekao sam mu neka samo pokupi one koji su upali u zamku. Sad su svi u Petrinjskoj i tamo ih ispituju Kruška. nikome ništa nije govorio. nikako nije mogao zaspati. Najveći broj izgrednika se razbježao.. čula ga je.. — Ne bude li rezultata.. Više puta je ustajao. stat će otvoreno rovariti protiv njega. Novi Mikijev poziv ga je još više zabrinuo. niti bi ti mogla kako po moć. osuđivat će ga ovdje u Zagrebu svi. Udbi. — Nema nikakve zamke. Fižuliću? Gaziti ljude automo bilima! Jeste li vi svjesni koju ste štetu počinili ovim nama. — Druže načelnice. jer bi se mogao opet izderati na nju zato što ga ništa ne pita. A ona se doista nije usuđivala pitati ga što mu je. samo mu se sklanjati s puta.. Kako god okreneš. socijalizmu. švrljao po kući i opet lijegao. — Jesu li bar ikoga uhapsili? — Ne mnogo. I Anica je bila budna.. pregazili bi oni nas. — Prokletstvo! — drekne Moro i tresne toki-vokijem o zid tako da se sav razlupao.. Tek kad se pojavio Fižulić.. ali se sve vrijeme pravila da spava. koliko sam ja uspio vi djeti. Samo dvadesetak. i političari i građani... očekujući što će joj reći. neprekidno u napetosti. Jer.

S nekom nelagodom u glasu. uime ostale dvojice. Pred njima se počnu smjenjivati prizori sukoba demonstranata i milicije. Sve je imalo izgled neke čudne ulične igre u kojoj se samo hini tučnjava. djelovali su poput onih koji se daju djeci od dragosti. sličila su šaljivim točkama u cirkusu. osim postaviti mu nova pitanja. zato što nisu izgledali kao studenti. pronađe ih i privede. Moro ode u svoju radnu sobu i tu se zavali u naslonjač.. da mu podnesu izvještaj.Ivo Brešan Gorgone ako joj i kaže. Vidjevši da mu je svaki pokušaj spavanja uzaludan. Ne toliko u očima. pozove sve agente i zatraži od Kruške. Kruška će ga za nekoliko dana izvijestiti da su ti sumnjivci bili zapravo Lalićevi milicionari u civilu.. Ili se to opet njemu samo pričinja? Spopadne ga bijes. Učini mu se da ipak ima neke sličnosti s Mojcom. polaganim tempom. ovako usporeni. riječ uzme Kruška: — Ništa. Uskoro će se ostvariti sve njegove zle slutnje. Zašto? nitko mu nije znao ili htio objasniti. U njima je bilo kod jedne i druge nečeg okrutnog. pomisli. Ni zalijetanja automobila u masu nisu se činila ozbiljnim.. Mirandine su ga gledale prestravljeno. — Zasrali smo stvar. shvatit će kad se ponovno pojavi Vasić i pozove ih sve na sastanak. izblijedjela i požutjela.. Kao razlog nave- dite izazivanje nereda na javnom mjestu. Među njima ima i članova Partije. Ali i to će se pokazati promašajem. nego je sve izmišljeno kako bi se njega upropastilo? Otvorio je ladicu stola i među starim stvarima pronašao fotografiju Mirandine glave. neke su povukli prijatelji. neki iz znatiže lje. — Kvragu! — počne se Moro živcirati. rastrga fotografiju u sitne komadiće. nisu galamili ni išta činili. Više ju je nalazio u crtama lica. Stoga zapovjedi da se odmah istraži tko su. Neki jer im je zbilja prekipjelo jesti one splačine. I drugo. Već se dobrano pohabala. Moro mu zapovjedi da ga vrti što je moguće sporije. A da se stvari doista kotrljaju nizbrdo. samo su mirno stajali po strani i gledali. I svi su spremni surađivati. sad više nije znao koja ga od njih dvije više izluđuje niti kakva je razlika među njima. — Ostavite ih pet dana u zatvoru. biografije su im bez mrlje. Vidjeli su se studenti kako bježe u skokovima koji su više bili nalik na let. net- . Prvo. Moro upita jesu li oni među uhićenicima? Nisu bili. Očito mu je bilo poznato što se dogodilo. ali ono najvažnije još je bilo prepoznatljivo. Predznak tome bila je vijest da je Lalić uhićen. Sve su to dečki koji nemaju ni kakav dosje. u ranim tridesetim godinama. bili su znatno stariji. Možda nema nikakvih ubačenih neprijatelja.. a onda sve to spali u pepeljari. A udarci pendrecima. Dočekao ih je s izrazom na licu koji nimalo nije slutio na dobro.. koji su ispitivala uhićenike. zamrači prozore i stane prikazivati film.. neće mu imati što savjetovati. kao da se odvijaju u snu. U nekoliko navrata Moro zatraži da se slika zaustavi na nekim osobama koje su mu bile sumnjive. namjesti ekran.. Čim je sutradan ponovno došao u ured. Ne znam što ćemo s njima. druže načelnice. — U pičku materinu! — bijesno je opsovao Moro. A to bi ga moglo još više razjariti. Opet mu na pamet padne Mojca. Rica i Lazića. Nek im to bude opomena. A sad da vidim što su Bozo i njegovi ljudi snimili! Agent Bozo donese u ured projekcijski aparat. A sudjelovali su zbog raznih razloga. Ili Miranda.

.. Novače. Moro je ostao osupnut kad je začuo svoj i Lalićev glas. za koji naši stari kažu: terao lisicu. jer se začulo micanje stolaca. odmah je započeo: — Duboko smo razočarani u vama.. Ima na hiljade načina kako to može da se sprovede. I to nema nikakve veze s Đilasom. Eto ti na! pomisli Moro.. Ja sam vam samo rekao da stavite mamac pred lisičju rupu. rodio se miš! — nastavi Vasić.Ivo Brešan Gorgone ko mu je već dostavio izvještaj. — A kako ćete ovo da objasnite. Novače? Bacate gnusnu klevetu na jednu visoko moralnu drugaricu. a rezultat ništa.. koji su njih dvojica vodili u bifeu. — Znate li vi da je taj čovjek. kad je bilo očito da se rastaju. nisu valjda toliki idioti da će se dati u nju navu ći? — Najpre smirite ton. — To ništa ne menja na stvari — uporan je bio Vasić. Mario Luketić. A vi ne samo da to niste učinili. nego ste i prećutali taj razgovor. govori se o hiljadama. I to saopštavate Laliću. Čitav razgovor... i ja sam mu ispričao sve što je bilo. — Tko je meni sugerirao da ovo izvedem? I što ste mogli očekivati od ovako glupo namještene zamke? Ako i ima kakvih ubačenih neprijatelja. da je bio politički komesar mojega odreda. — Ako ste imalo pažljivo slušali. Ali pustimo! To bi sve moglo da se uzme kao pogrešna taktika sa dobrim namerama. Dapače. Fižuliću. ni pola jada.. suprugu druga Kostelja. — Vaša je dužnost bila da toga čoveka smesta uhapsite. preteruju u brojkama mr tvih i ranjenih. niste u poziciji da ga podižete. čim je sjeo. koji je osvedočeni eksponent zapadne buržoazije. prvoborac. bliskom saradniku Milovana Đilasa. Samo »Novače«! — Sve je bilo: tresla se brda. a isterao vuka. Vasić opet uzme riječ: — Može li ovo drugačije da se okvalifikuje. Nema više ni »druže Novače« ni »Moro«. nego kao za drti nacionalizam? Sve same ideje koje imaju za cilj raspad Jugoslavije i razbijanje bratstva i jedinstva.. sad se ponovno odvijao pred svima.. Kao da ga uopšte nije bilo. — A vašu ne zahtijeva? — razbjesni se Moro.. predratni komunist. — Šta na ovo kažete.. Jer. Ali sad sve stra ne agencije o tome izveštavaju. Sad se s njega začuje razgovor koji su Moro i Luketić imali na saborskoj proslavi u povodu Dana Republike.. Zato drug Ranković hitno zahteva vašu smenu. Na kraju. Fižulić ponovno uključi magnetofon. A vi ste odabrali onaj najgori. — Izazvali ste čitav rusvaj na ulicama. — To nije nikakva gnusna kleveta. nego istina. morali ste zapaziti da ja ni jed nom riječju nisam to odobravao. pokušavao sam mu dokazati da nije u pravu. Pa da je na tome ostalo. donesite magnetofon! S trijumfalnim izrazom na licu Fižulić na trenutak iziđe. nazivaju nas zemljom policijske diktature. A ćutanje je u ovom slučaju isto šta i skriveno slaganje. pitao me o tome. od riječi do riječi. kad ne bi bilo još toga šta vas tereti. — Ali dopustite! — stane se Moro sve više uzrujavati. Vasić podigne ruku i emisija se prekine. Eto. Lalić je još na Visu zapazio da se između mene i te visoko moralne dru garice nešto događa.? Na Vasićev znak. Zatim ga postavi na stol i uključi. a onda se brzo vrati noseći magnetofon. Kad i to završi. kakvu ste nam ogromnu štetu naneli. Nula.

valjda. ri bar. skliznuo s visokog trona ravno u baru.. A s obzirom da je po školovanju bio obična nekvalificirana radna snaga. ali katkad bi me doveli pred zid. Ima i većih od njega koji su posle zaplovili u neprijateljske vode. Đilas vam je najbolji primer. Oduzeta mu je vila na Salati i dodijeljen jednosoban stan u staroj i trošnoj zgradi na Trešnjevci. gospođice. znaju kako preživjeti bez rada. bez posla. molim vas lijepo? Svatko je za nešto talentiran: netko je odličan knjigovođa. tražeći intervju. A katkad i naglavce s nebodera. — Ne želite valjda biti lažno skroman i reći da niste izni mno talentiran pisac? — A što je to talent. Od sada ćete tu da radite kao portir.Ivo Brešan — Sve to možete da obesite mačku o rep. (1972. kao alkohol i dro ga.. ne treba ni govoriti. pa ti se čini da si se našao u carstvu bla ženih. ona je samo slegnula ramenima i rekla: — A šta se more? Kako tebi. Trnovite staze slave 2005. A kad se otrijezniš i dođeš sebi. Ima i talentiranih lopova. Čak i idioti katkad ima- U . Ali nema smisla da se dalje natežemo. Ja sno vam je. tako i meni. Primjerice: — Kako se osjećate sad. netko mehaničar. dobivao je plaću kojom je jedva pokrivao životne troškove svoje i Aničine. pa nisam imao kamo nego odgovarati im na pitanja. da si samo zrnce u gomili sebi sličnih zrnaca. Nećemo vas baciti na ulicu. ljubavnika. konzumiraš je. špiju na. kao na toboganu. Slava je opojno sredstvo. varalica.) spjeh »Došljaka« učinio je da me počnu progoniti brojni novinari. kad ste postali slavan čovjek? — Nisam postao! — odgovorim.. zemljoradnik. Moro je teško podnosio oskudicu. — Ja sam i dalje trijezna uma. A na mesto načelnika već je postavljen drug Fižulić. I oni koji ništa ne rade talentirani su nerad nici. A ona su mahom bila banalna i daleko od toga da zadru u bit stvari. Kad se jednom obrecnuo zbog toga na nju. A Anica je sve primala na svoj uobičajeni način: mirno i stoički.. O mercedesu i drugim povlasticama koje je imao. i padaš u očaj. Navikao na blagodati u kojima je toliko vremena uživao. Tako je Moro odjednom. shvatiš da je sve bila fikcija. da nakon svih ovih propusta ne možete više da budete načelnik ove ustanove. kao da se ništa nije promijenilo. Izbjegavao sam ih koliko sam mogao. I nemojte misliti da smo mi nehumani. Moro moj! 14.

jer bez njega mojem životu ubrzo došao kraj bi. Sjećanje na ovaj razgovor vrati me spjevu poslije dulje stanke Pretpostavimo da slava jest nekakav skok uvis! Ali po zakonima fizike. Zato nastavimo! Perzej s Andromedom vladaše Tirintom dvadeset ljeta.Ivo Brešan Gorgone ju talent za nešto. reče joj jednoga dana: »Ljubljena moja. al' jedne se zvjezdane noći u mraku kraj njegova ležaja sablasne ukazu žene. iznuđujući njima još gluplje odgovore. već Perzeja žrtvuj mi samo. Al' tada iz kipa Artemide ovi mu dopriješe glasi: »Ne trebaju oboje meni. rane bi nestale sasvim. Mikenu svojim je podigo trudom. Erinije neće ti više mučiti muža. stoga odlučih: Slobodno možete otić.« Dirnuta riječima ovim. ona je branitelj prirodne smrti i njezinim oprostom jedino možeš se riješiti jada. blijedoga lica. a Perzeja dragog mi pusti. u crno odjevenih. S vješticom Hekatom dogovor sklopi te zapriječi ulaz . al' s mrakom bi ponovo došle i opet ga kinjiti stale. sve nakon toga može biti samo pad. Sad. Erinije proklete progone mene. Pet ih je bilo. svatko ima u tome neku gornju granicu svojih mogućnosti. I kad dođe do te granice. koje ga posvuda tražahu dugo i napokon nađoše. Artemida uzvrati njojzi: »O predivna ženo. bilo bi znatno gore po njega. ljudi te počnu pljuvati i izrugivati se s tobom. počini zala. Perzej je pristao na to. Za njih Andromeda ne znaše. al' zato će Olimpu služiti morat. Kad u zoru one bi otišle.« »Perzeju mili«. Čim bi ga uzeo.« Ne vidjev druge mogućnosti. što zakon ne poštuje božji. gurnuo bih ga u ništavilo. U Korintu kraljuje Sizif. Andromeda odvrati. Golemim očima prodorno gledahu sijući stravu. on zakone pogazi moje. a dugačke ruke sa zvjerskim čaporcima pružahu k njemu. nemoj mi kidati srce! Mene ti uzmi za žrtvu. njemu će božica na to. on oboje uhitit dade te naredi u hram ih povest i božici prinijet ko žrtvu. Dođoše mučit bez prestanka njega zbog ubojstva djeda i drugih što. Ne mogav podnijeti ovoga. U Tauridu mi ćemo poći i kleknut u njezinu hramu. Miran i sretan je bio. Brodom su krenuli oni i plovili dugo do zemlje Tauride. kao i kod onih koji doslovce skaču.« Tad divna Andromeda kleknuv. kad je u svojim podvizima došao do vrhunca. kad dosegne zenit. čini mi se da bi i Perzej morao krenuti tim putem. Nju si povrijedio. odmah bi ispao njemu iz ruke. Ostaviti ga da živi u sreći s Andromedom.« »Služit ću kao i oduvijek!« stane se zaklinjat Perzej. »meni dopusti da božicu molim Artemidu neka te ovoga liši. »Ovog ćeš puta predanije«. Čim se iskrcaše tamo. zato te moram napustit i pomoć potražiti negdje. »jer imaš nadmudriti podmukla čovjeka hladnoga srca. Perzej ih uzalud pokuša rastjerat Hermesa mačem. Tada se slava premetne u poniženje. Pogledom svojim ga siliše patiti besane noći a kandžama oštrim ko noževi nemilo drahu mu tijelo. Erinije bjehu to. Ubivši vlastita djeda. Gradove Mideju. ovako će božici reći: »Najslavnija olimpska djevice. on ih je viđao samo. poznavao sam imbecila koji je napamet mogao kubirati troznamenkaste brojeve. ne htijuć. kojima ćete podići nakladu lista. ti ganula mene si. I vi ste talentirani da postavljate glupa pitanja. kojom je vladao okrutni tiranin Toant.

a Perzej je sačeko ponoć. nad kojim Hekatina čaranja nemaju nikakve moći. s Olimpa stigo je Ares. ovo govoreć: »Ti napravi golemi propust. nego je lutao zemljom i posvuda tražio pomoć. Tako je Tanatos zarobljen bio i nemoćan posto. došo pred podrumska vrata i oba otvorio krila. pa bezboštvo nasta. pritisnut sramom. te Perzeja morile glađu i žeđu. razbio željeznu bačvu i Tanata pustio iz nje.« Završivši. Irida ode. iziđe Sizif ususret njemu uz srdačan pozdrav. Sablasna spodoba uđe u crno odjevena ruho. al' ja ću doskočiti njemu kad ne bude tome se nado. zatim se sklonio brzo. one bi došle i gotovo svu mu prožderale hranu. želeći besmrtnim postati zajedno s narodom svojim. jer Sizif te omami gozbom. glasnica bogova. jer vidjeh ga kako je kćerku Eginu ukrao Azopu. pa tvoja je zadaća vrata otvorit i Tanata uvest. a potom ga pozva u palaču svoju te počasti najboljim jelom i pićem. potom ostatak bi zgadile. i onda kad do njega stigne. Kada se spremao počinut. uz pripomoć njezinih čini. goleme odvratne ptice. zavlada radost. mokraću svoju bi izlile po njoj. da Tanat ne pograbi njega.Ivo Brešan Gorgone Tanatu. I doista. te pješice Sizifu krene. riječnome bogu. Sizif povjerljivo Perzeju reče: »Zeus me ubiti želi. Andromedi ne htjede vraćat. Sizifa Tanatu predat i prirodni poredak vratit. Zamka to bijaše koju je Sizif priredio smrti. prosuvši po njemu izmet. stane se odmah pripremat za misiju svoju: svečano odjene ruho. kamen će natrag se srušit. Počeše slijedit ga Harpije. odjednom sa stropa se sruši golema željezna bačva i poklopi uljeza sasvim. i nisam 6 tome šutjeti htio. Svakoga podneva. stoga neprestance odsada gladan i žedan ćeš biti. glave su imale žena. Ares se tada okrenuo Perzeju. Kad nasred je podruma stala. Ko Zeusov potomak. njemu je u sobu došla Irida. smrti božanstvu. Ona ovako mu kaza: »Zeus ti poruku šalje da Tanat u ponoć će stići pred podrumska palače vrata. Ko prijatelj doći ćeš njemu i tako ophodit se s njime. a tijela nalik na sove. čekaj uć s Olimpa upute kako ćeš uroke skinut. Čim se približio zidinam Korinta. Stigavši. Uvesti može ga jedino bogova miljenik neki.« Perzej mu ne reče ništa i šutješe čitavu večer. I po meni su Harpije pišale i srale nakon što se Hrvatsko proljeće potkraj 1971. al' uroci brane mu ući. jer nemahu čega se bojati više. jer počini veliku grešku time što previdi stupicu. Zeus će zacijelo njega ozbiljno kriviti zato što pažljivo radio nije. a Sizif ga dizati opet. žrtvene darove bogovim' odbiše dalje prinosit. Šišmiša imaše krila.« Život je Perzeju otada postao teško podnošljiv. jednim ledenim zapuhom s nebeskih . On se i pojavi odmah. A Sizifu Had će dosuditi kaznu da veliki kamen uz brdo valja do vrha. Potom s Andromedom ode i vrati se brodom u Tirint. a ako bi vode se napit zaželio.« »Učinit ću kako mi kažeš!« odgovori božici Perzej. pa zato me Tanatom goni. kadgod bi sjeo blagovati nešto. Ugodno blagujuć. Ljudi u Korintu prestaše umirat. a ovaj je zgrabio Sizifu dušu i nestao s njome. Perzej se prepadne silno. tako se dogodi. ti se međ' takve ubrajati možeš. Zato se. te za zemlju prikuje bačvu. a lubanja gola joj bješe.

Ivo Brešan

Gorgone

visina premetnulo u ljutu zimu. Tito je sazvao sjednicu u Karađorđevu, i kompletno hrvatsko partijsko i republičko rukovodstvo je preko noći smijenjeno. Činilo se da je to napravio pod pritiskom, jer ni godinu dana prije toga tim je istim ljudima davao podršku. Tako se potvrdila moja misao da je onaj na vrhu piramide vlasti zapravo najmanje slobodan. Po svim su gradovima održavani skupovi na kojima se vadilo iz sjećanja što je tko rekao ili napisao i odmjeravale kazne: isključenje iz Partije, otkazi s posla, zabrane rada, a ponekoga bi zapao i zatvor. Ukratko, sveopći kovitlac straha i ludila. Vrijeme se vratilo čitavih dvadeset godina u prošlost; korak naprijed, dva koraka natrag. Gorgona Meduza, koja je neko vrijeme drijemala, naglo se prenula, širom otvorila oči, i sve oslobođene misli ponovno su stegnute u stare kalupe. Za divno čudo, na »Došljaka« se u prvi mah nitko nije osvrtao. Režim je očito bio odveć zaokupljen čišćenjem političkog prostora da bi se obazirao na ono što se događa u kazalištu. Pogotovo jer su njegovi nositelji posjećivali tu zgradu samo kad su se u njoj održavale svečane akademije ili kongresi. Čitavu godinu dana komad je igrao nezapaženo, a onda je, kao grom iz vedra neba, uslijedio udar. Sve je počelo od proslave 100. predstave, na koju sam i ja bio pozvan. Iako mi se nije mililo, otišao sam s Adrianom u Zagreb i još jednom odgledao cijelu stvar. Ovaj put me više zanimalo gledalište nego scena; uočio sam u njemu veliki broj političara. Odmah sam znao da to ne sluti na dobro. Među njima bilo je i nekoliko potonulih protagonista Hrvatskog proljeća. A zapazio sam i svojeg starog znanca, Mora Novaka. Političari u kazalištu! Nešto tu nije normalno. Oni ra-

dije idu na drugu vrstu predstava, koje se izvode prema tekstovima napisanim u CK. Katkad čak i glume u njima. Jendom tragične, drugi put komične uloge. To im dođe kao reality shozv, a kazalište im je fiction koji nije vrijedan pažnje. Adriana je bila ushićena kad je zapazila da se tijekom sto izvedbi ništa nije promijenilo ni u igri ni u reakciji publike. Ovaj put su pljeskali i ljudi od vlasti, najviše oni koji su je izgubili. Meni se pak učinilo da u tim ovacijama čujem negdje u daljini otkucaje posmrtnog zvona. Kad je sve bilo gotovo, u salonu kazališta priređena je zakuska. Klonio sam se toga da novinarima dajem izjave i zavukao se s Adrianom u kut, odakle sam imao potpuni pregled sale. Na zakusci je ostala i nekolicina iz nove partijske garniture; oni drugi su već otišli. U kutu nasuprot mojem stajao je Moro, usamljen; djelovao je kao da se ne želi miješati s njima. Utoliko mi je bila čudnija njegova ponovna nazočnost. Koga Udba sada nadzire, političare, glumce ili publiku? Kad sam ugledao direktora kazališta, prišao sam mu i diskretno ga upozorio na Mora. Nasmijao se i samo je rukom učinio pokret kojim je nedvosmisleno pokazivao klizanje prema dolje. Sad me još više stalo kopkati zašto je on tu. Ostavio sam Adrianu u društvu glumica, približio mu se i zapodjenuo s njim razgovor. — Drago mi je što vas ponovno vidim. Iako sam iznena đen što po drugi put gledate predstavu. — Drugi? — odgovori mi s nekim ponosom. — Ovo mi je već peti. — Je li moguće? — začudim se. — I nije vam dosadilo gledati istu stvar toliko puta?

Ivo Brešan

Gorgone

— Dragi moj mladi prijatelju. Vi niste ni svjesni toga što ste napisali. Tu je sadržana srž ovog što se s nama sada zbi va. To što je zadesilo Orlića ja sam doživio u dva navrata. Točno ovako kao u predstavi. Naravno, s nekim nevažnim razlikama. — Onda se pogotovo moram čuditi. Ako je doista tako, moralo bi vam se smučiti od toga da proživljavate isto još pet puta, suočavajući se s time na sceni. — Naprotiv. To me oslobađa. Kad vidim Orlića, ne živci ram se više zbog toga što sam bio glup kao on. I isto tako prestaje me izjedati mržnja prema ovakvima kao Plezec u mojoj sredini. Kao da, gledajući predstavu, izbacujem iz sebe svu gorčinu koja mi se nakupila u zadnje vrijeme. — Da! To je nešto što bi Aristotel nazvao katarzom. — Možete li mi pojasniti što je to katarza? — Doslovce prevedeno, očišćenje. Aristotel je definirao tragediju kao nešto što izaziva sažaljenje i strah, ali istovre meno i pročišćava od tih osjećaja. — Mislim da ste upravo to vi postigli. — Možda kod vas. Ali sumnjam da mi je i objektivno uspjelo. Kad bi netko od onih koji su vam napakostili vidio predstavu, uvjeren sam da je ne bi doživio kao vi. — I ne doživljava. Predstava takve ogorči. To se već do gađa, znate. Ljudi su u mnogim sadašnjim moćnicima poče li prepoznavati Plezeca. Zato, mladi prijatelju, morate biti pripravni da se svakoga trena može netko od njih okomiti na vas. Naslutio sam da on zna nešto, što je meni i drugima skriveno, i htio sam ga još malo ispitati, ali upravo su stigli u

dvoranu neki moji prijatelji koje odavno nisam vidio, pa sam morao prekinuti razgovor. Vrlo brzo, već za dva dana, Morova predviđanja pokazat će se točnim. U glavnom televizijskom dnevniku pojavio se komentar na predstavu »Došljaka«. Nepotpisan; spiker ga je samo pročitao, ne navodeći ime autora. To je bilo krajnje neuobičajeno. Kad se na TV-u govori o nekoj kazališnoj predstavi, redovito novinar daje izvješće s lica mjesta ili je kritičar analizira. A ovdje nikoga tko bi stajao iza toga teksta. I upravo zato bilo je jasno tko je on, ili bolje, u koje strukture spada. Ne treba mnogo mudrosti da se zaključi kako cijela stvar dolazi iz nekih viših, nebeskih sfera, odakle se može zapovijedati televizijskom kućom. U komentaru se ništa nije govorilo o komadu i njegovu sadržaju. Glavna meta bili su gledatelji. Zamjeralo se da »predstava okuplja malograđanštinu i antisocijalističke snage, koje je stavljaju na svoju zastavu«. Mnogima je to zazvučalo bezazleno, ali ne i meni. Dobro sam znao u kakvu svijetu živim. Kad se s političkog vrha uputi blaga kritika na nečiji postupak ili javno djelovanje, to se onda širi prema dolje u sve većim krugovima, jačajući pri tome u intenzitetu. Što je niža razina, riječi postaju oštrije, da bi se na onoj najnižoj pretvorile u osudu i poziv na progon. Kao emanacija po stupnjevima iz Jednog u Plotinovoj filozofiji. Uskoro su po svim novinama počeli nicati članci i pisma čitatelja iz pera posve nepoznatih ljudi iz manjih gradova, zacijelo partijskih kadrova s literarnim ambicijama, koji su se okomili na »Došljaka«, tražeći da se on zabrani, a meni oduzmu sve nagrade koje sam primio. Autori tih tekstova očito nisu gledali predstavu niti pročitali komad. To se vidje-

Ivo Brešan

Gorgone

lo iz šupljih fraza kojima su se trudili iskazati svoju odanost stvari socijalizma, a o samom djelu nisu rekli ništa konkretno. Svaki dan otvarao sam dnevni tisak sa strepnjom hoće li se javiti netko važan tko će zatražiti da se i protiv mene osobno poduzmu neke mjere. Adriana je bjesnila; kad bi pročitala takav napis, nazivala je autora pokvarenjakom, glupanom, licemjerom i od mene tražila da mu odgovorim i očitujem se o svemu. Ali ja sam znao da to nema smisla. Bilo bi kao draženje divljih zvijeri: što više to činiš, one sve jače reže i spremne su rastrgati te. Najopasnije je kod toga biti logičan; kad onaj tko te napada osjeti da si u pravu, tek onda će se svim silama obrušiti na tebe. Osim toga, nisam želio da me preplavi mržnja; ona me vodi na drugu stranu barikade i srozava na razinu mojih napadača. Čini me spremnim da i ja s njima postupam ovako kako oni sa mnom, ako bi se kojim slučajem prilike obrnule. Naravno, kazališta koja su igrala »Došljaka«, a bila su to gotovo sva u bivšoj državi, odmah su ga skinula s repertoara. Napravili su to oni isti ljudi koji su ga i postavili, obuzeti strahom za vlastitu fotelju. Iznimka je bio jedino direktor teatra u kojem se zbila praizvedba. Odlučio je nastaviti s predstavom dalje sve dok mu netko ovlašten ne kaže da je mora ugasiti. Bio je dovoljno pronicljiv da je znao kako to nitko neće učiniti, jer bi time dao povoda govorkanjima kako je prepoznao sebe. Ali koliko god bio vješt u manevriranju da sačuva izvedbu, nije se usudio izići s drugom mojom dramom, čiji su pokusi bili dovedeni do generalke; činilo mu se da bi time mogao izazvati onaj pravi gnjev bogova, koji bi zgromio njega i teatar. U to vrijeme provirio sam par puta u gledalište, da vidim kako sada publika reagira. Ljudi su se, isti-

na, smijali, ali tiho i prigušeno, a pljeskali dosta mlitavo, kao da to rade tek toliko, iz pristojnosti. Očito su kod svakoga proradile kočnice, jer nije znao tko sjedi u njegovoj blizini. Bio sam svjestan da je ovo samo drugi stupanj emanacije zla. Što li će tek biti na onom zadnjem, kad se vratim u svoj grad? Tih dana lutao sam Zagrebom i zalazio u krčme gdje nikoga ne znam. U njima sam se mogao malo opustiti uz čašicu konjaka, promatrajući ljude za stolovima i za šankom. Smiju se, prepričavaju zgode, zadirkuju konobaricu, katkad zapjevaju; jednom riječi, lijepo im je. Barem dok su ovdje; tko zna što ih čeka kod kuće ili sutradan na poslu? Ali što god bilo, to su sad ostavili po strani i ne misle o tome. Zavidio sam im; kad bih i ja mogao tako! Jednom, kad sam se kasno navečer vraćao iz gostionice, naiđem na Mora. Već izdaleka sam zapazio kako je razvukao usta u široki osmijeh; nisam mogao odrediti ruga li mi se to, ili mi daje podršku. — Vi kao da uživate u ovome što me zadesilo, šjor Moro — rečem mu napola u šali. — Oprostite, mladi moj prijatelju, ne smijem se vama, nego onima koji su onako reagirali. Nagazili ste im na žulj, pa sad urliču od bola. — Vi ste iskusni u tim stvarima. Što mislite tko je ovo po krenuo? — Ne pitajte tko, nego što. Jer onaj koji je pisao TV ko mentar samo je pismeno oblikovao što mu je netko rekao. A taj koji mu je rekao opet je to čuo od drugog. Uzalud bi bilo tražiti onoga od kojega je sve počelo. Možda ni on sam nije svjestan da je prvi. To je nešto što je lebdjelo u zraku iznad

mm

Osjetio sam potrebu da se malo vratim Nietzscheu. Sve to udaljiti od sebe i stvari postaviti naglavce: umjesto uspona. kako bi rekao Kierkegaard. taj je sasvim sigurno licemjer koji pravi nasilje nad svojom prirodom. duh trenutka. Čitanje me malko opustilo. i dalje mi je zapravo stalo da budem sretan. Što mije stalo do moje kreposti? Još nisam zbog nje pobjesnio. Ono stoje veliko u čovjeku. Još nisam shvatio da je sve to siromašno i gadno i puno bijednih užitaka.. Ljubim one koji ne znaju drukčije živjeti nego u propadanju. biti sam sebi dostatan. čini mi se da sam se dobro dosjetio kad sam onom »nečem što lebdi u zraku« i ravna ljudskim postupcima dao simboličan lik Gorgone Meduze. I posve je svejedno tko je taj duh pretvorio u riječi. svoj život obilježavam njima. i pri tome ne osjetiti ni bijes ni potrebu da uzvrati? Ako se i nađe netko tko se ponaša prema ovim kanonima.. Možda ih ima među njima koji su na praizvedbi oduševljeno pljeskali i klicali. i ja sam na svoj način ovisan o »duhu trenutka« i onom »što lebdi u zraku«. Ne mogu ukinuti svako zajedništvo s drugima niti od opasnosti učiniti svoj po- . Da nije taj koji jest. Trenutak u kome će vam se gaditi i vaša sreća. uzeo sam »Zaratustru« i udubio se u tekst. a isto tako i vaš um i vaša krepost. Čovjek je nešto što treba biti prevladano.. Kao što izliječeni pijanac u alkoholu vidi nešto poput more koja ga stalno progoni.. sad kad mislim o tim danima. Prekinuti svako zajedništvo s drugima... ako primi šamar po desnom. Znao sam da nisam sposoban postići ono što Nietzsche ili Isus traže. da čovjek prevlada samoga sebe. egzistencijalni strah i drhtanje. Trenutak kad ćete reći: »Što mije stalo do moje sreće! Ona je siromašna i gadna i puna bijednih užitaka. kako to prije nisam uočio? Pa Isus se u onom najhitnijem uopće ne razlikuje od Nietzschea. Kako me je umorilo moje Dobro i moje Zlo! Sve je to siromašno i gadno i puno bijednih užitaka. Jedino tako mogu stići u jedan drukčiji sustav mjerenja. Trebao bih napraviti radikalan rez. jer to su oni koji prelaze!« Ove rečenice otkriju mi pravi uzrok moje potištenosti! Ma koliko mislio da sam to prevladao.. Od opasnosti učiniti svoj poziv i živjeti s njom kao s dobrom susjedom.. nego zato što ih tjera. Dovraga. drže karakternim.. Ovi koji me napadaju ne čine to iz vlastite unutarnje potrebe. Postoji li igdje na svijetu netko tko može iskreno ljubiti svoje neprijatelje? Ili svojega bližnjega kao samoga sebe? A da ne govorimo je li itko u stanju drage volje pružiti lijevi obraz. u kojem više ništa što mi se događa neće biti važno. Kad sam stigao kući. da me ljudi cijene kao pisca. Doista. činilo mi se da bi me njegove misli mogle smiriti i osloboditi napetosti.. Jer i on traži nadčovjeka.. čitajući ga napreskokce: Učim vas nadčovjeku.. Ali za to bi trebalo biti nadčovjek. bio bi netko drugi. Što mije stalo do mojeg uma? On je siromašan i gadan i pun bijednih užitaka. prihvatiti silazak i propadanje kao svoj put. to je prijelaz i silazak. Jer nitko nema snage pred vlastitom savješću priznati da je nečija marioneta i sitna duša koja govori ono što drugi od njega traže. Jer i time što se opirem ovim mračnim silama. pun vrlina. Imam li ja toliko snage u sebi? Ima li je uopće bilo tko? Poslije »Zaratustre« pokušao sam i u Evanđelju potražiti rješenje.Ivo Brešan Gorgone svih. Što je najveće što vi možete doživjeti? To je trenutak velikog prezrenja. pametan. Zato me hvata tuga kad me počnu osporavati! Zapravo. A sad su svoje mišljenje prilagodili »duhu trenutka« i sami sebe uvjerili da doista tako misle.

pa ću se naći bez posla. Nakon toga mogu se samo duhovno uzdići. Očekivao sam da će svakog trena doći iz Komiteta zahtjev da mi se da otkaz. Čak su prestale i hajke po novinama. a nitko ništa nije poduzimao. s onu stranu Dobra i Zla. »Došljak« je i dalje neometano igrao. — Ja ne mogu nikome narediti da s vašim mužem bude prisan. bio sam emotivno spreman mirno i dostojanstveno dočekati sve što me još može snaći. uživajući u sablazni koju bih time izazvao kod roditelja. pa je odlučila sama nešto poduzeti. I nitko me drugi neće htjeti uposliti. A ja sam posve miran. Možda tako. Jer kad se do- godi. ako on to neće. Kad sam se vratio u svoj grad. A da se doista sprema nešto gadno. čim im priđem. A doprla je do mene i vijest da su neki ljudi na sjednici CK SKH komad branili. praveći se da im želim nešto reći. a da vam ruke ostanu čiste! Zato ste ga i okružili ovim zidom nepovjerenja. Moram se truditi da potisnem svaku stalost do toga što će proizići iz mojih postupaka. Svi su već čuli komentar na TV-u i čitali novine. počeo sam čak sa željom čekati da se to dogodi. naprotiv. Adriana se nikako nije mogla pomiriti s ovakvim mojim defetizmom. niti je išta toliko zlo da bi me žalostilo. kako Nietzsche savjetuje. ozbiljno sam se naljutio na nju: — Kog se vraga ti ideš miješati u ovo? Sad će svi misliti da mene pogađa njihovo ponašanje. najava mi je bila ponašanje kolega profesora čim su me ugledali u zbornici. pa da vidimo što ćete onda! S tim riječima izišla je i zalupila za sobom vratima. Kao što su to mnogi već doživjeli nakon pada Hrvatskog proljeća. spreman sam dočekati i mnogo gore udarce. stignem na drugu obalu. Nitko mi se nije usuđivao približiti niti zapodijevati sa mnom razgovor. Zadovoljno će trljati ruke u uvjerenju da su me doveli do živčanog sloma. Ako ga ne želite u svojoj sredini. mjeseci. Vježbao sam duh sugerirajući sam sebi: ništa nije toliko dobro da bi me radovalo. A nisam im imao nakane ništa reći. Kad sam poslije saznao što je učinila. Uvijek će u meni ostati potreba za bliskim ljudima i neko zrnce straha pred onim što me čeka. Nisam se bojao. dosegnut ću samo dno. Počelo me čak i zabavljati kako neki kolege. Nitko ga neće silom zadržavati. Ali on neće otići odavde. Ostat će. i bit ću slobodan i svoj. A ako se vašem mužu ne sviđa kod nas. kao onda kad sam u djetinjstvu plašio mlađeg brata. Oboružati se trenutkom velikog prezrenja. Kad je jednom bio u školi partijski sastanak. Ali začudo. vama usprkos. radio sam to iz »dišpeta«. Jer mogao bi ih netko. — A to biste vi htjeli! Riješiti ga se. pa su i znali da stojim na rubu provalije. mislio sam. A još manje mogu ljubiti svoje neprijatelje ili pružiti lijevi obraz. Što je ovo? pi- . upala je nepozvana ravno u dvoranu i obratila se sekretaru: — Ovo je sramotno kako se svi ponašate prema mojem mužu. u strahu da ga ne povučem za sobom. ne daj Bože. Ali shvatio sam na čemu bih u sebi trebao raditi. pobjegnu od mene kao da sam kužan.Ivo Brešan Gorgone ziv. Ili se ponašajte prema njemu kao prema svakom drugom kolegi u poslu! — Drugarice! — reče joj sekretar. držati mojim istomišljenicima. neka slobodno da ot kaz i ode. zatražite od direkto ra da ga otpusti. prolazili su dani. Ali ja sam to mirno primao.

ok je radio kao vratar u SUP-u. Godinama ni on ni ona nisu nabavljali novu odjeću. Sve bi mu otišlo na stanarinu i kupovanje namirnica. pretpostavio sam da su se nečega prepali. Presudno je bilo što se to dogodilo u socijalističkoj zemlji.Ivo Brešan tao sam se. to bi možda bio poticaj za nove napade. koji je nešto zabrljao. — rujan 1971. a zajedno s D . Tako je taj svemoćnik preko noći sišao s političke scene. a stara im se toliko ofucala da su djelovali kao dvoje klošara. Na Brijunskom plenumu osuđen je Ranković pod optužbom da je radio na priključenju Jugoslavije Varšavskom paktu i svrgavanju Tita. Agent na kušnji Siječanj 1966. Jedino pristojno što je Moro imao. Kako sam se toliko puta osvjedočio da je kod nas strah pokretač svega. Tada bi morao ići na Savu loviti udicom ribe. bila je vratarska odora koju je dobio od ustanove. Ali nju je smio nositi samo na radnome mjestu. Pa ni za to mu nije dostajalo. uskoro sam saznao odakle je zapuhao taj blagi lahor. ali ubrzo se saznalo da je žena bivšeg načelnika Udbe. Moro je dobivao plaču kojom je jedva mogao prehraniti sebe i Anicu. »Došljak« je preveden na poljski i s velikim uspjehom odigran u jednom uglednom kazalištu u Warszawi. I doista. Ne vjerujem da se promijenio »duh trenutka«. Da je u nekoj zapadnoj. koja je slovila kao dogmatskija od naše. pa ju je upravitelj jednostavno najurio. Ali ovako. Jednom je nakratko uspio zaposliti Anicu kao kuharicu u nekom trećerazrednom restoranu u Trnju. svaki udarac koji bi mi netko zadao. 15. Promjene koje su nastupile potkraj 1966. pri kraju mjeseca ostao bi bez ičega. a Anica u Maksimir skupljati jestivo bilje. vratile su Moru nadu u povratak boljem životu. vratio bi mu se kao bumerang. tako je bilo.

dovoljno je da se možete spora zumijevati. nego pod upravom Republičkog sekretarijata. Uglavnom. a onda prekvalificirani u vratara. Ali za sada to mora ostati tajna. Ali sad mi je sve jasno. Čak su dovedene i druge tipkačice. nego vrat. umjesto njih došli su novi ljudi. Rica. i zato vas je smijenio. U prvo vrijeme Moro je bio razočaran. A on. Umjesto toga. kad je Moro već izgubio svaku nadu. a na njegovo mjesto došao je mlad čovjek sa završenim pravnim fakultetom i tri godine prakse u državnom tužiteljstvu. Nije više bilo onih starih agenata: Kruške. ljudima je ostala navika da je zovu po starom. znam da ste nekada bili na mojem mjestu.Ivo Brešan Gorgone njim nestalo je i Udbe. pa su tako njih dvoje uspijevali nekako pregrmjeti do kraja mjeseca. učit ćete njemač ki. svrgnu Tita i priključe nas svojem bloku. — Kanite li me to možda poslati u inozemstvo? . kao da je postao dio inventara. Za ono što imate obaviti neophodno je da govorite taj je zik. nije više bila pod beogradskom Centralom. Ali nećete dolaziti na posao. To što ste rekli potpuno se podudara s onim što se tada događalo. — Bit ćete promaknuti u višeg inspektora Političkog odjela. Ranković vas je angažirao da potaknete nerede među studentima i pohapsite ih što više zbog tobožnje protunarodne djelatnosti. Boze. primili su je kao čistačicu u osnovnoj školi na Trešnjevci. Ophodio se s njim vrlo uglađeno. Vi niste zadovoljili njegove ambicije. ponudio ga sjesti. i likvidi rali je. Nema smisla da nabrajam dalje. Viktor Travica. u interesu zadatka koji vam namjeravamo povjeriti. Jedino se sada Anica mogla bez smetnje zaposliti. ipak nešto pomaklo: načelnik Travica pozvao ga je na razgovor. a on je i dalje obavljao službu vratara. No uza sve to. Zatim zaštita koju ste davali Vrhovnom štabu i drugu Titu na Visu. očito je da bi nam vaše sposobnosti bile potrebne na drugom mjestu. nitko se na njega nije osvrtao. iako je bio žrtva smicalica koje su izišle iz Rankovićeva kabineta. Doduše. a ne dolje. Ali trebalo mi je vremena da ispitam koji je tome bio pravi razlog. — Istražio sam malo i vašu prošlost. Sad sam ga napo- kon otkrio. dobila je drugo ime: Politički odjel pri Sekretarijatu unutarnjih poslova. smijenjen. A onda se jednoga dana. druže načelnice. Bez obzira jesu li krivi ili ne. To mu je trebalo da pokaže kako je socijalizam kod nas ugrožen i time dade povoda Sovjetima da interveniraju. Radio sam što su tražili od mene. sve mu je ukazivalo da za njega neće biti nikakva boljitka. sve se svodilo na ono narodno: nije šija. Ne mora biti savršeno. Fižulić je. Ali kako je ovaj i dalje ostao samo ispostava Saveznog. kojoj nitko nije mogao ući u trag. otprilike pola godine nakon ovih promjena. — Kako god vi kažete. Ali samo u nazivu. pred ulazom u zgradu. pa se i dalje govorilo o Udbi. naravno. Neki stari partizani iz SUBNOR-a još uvijek se sjećaju kako ste u Splitu otkrili fa šističku špijunku. Pa nije neprijatelj to liko naivan da će se na taj način dati uloviti u zamku. Dobivat ćete plaću koja vam prema Pravilniku pripada na tome radnome mjestu. natočio sebi i njemu konjak i započeo: — Druže Moro. iako sam vidio da je to glupo. Cijela struktura nekadašnje Udbe izmijenila se. Poznato mi je i da se to skuhalo u Rankovićevu loncu. kao Rankovićeva marioneta. — Ja sam se onda više puta pitao u čemu sam to pogrije šio? Nikako nisam mogao dokučiti.

perivoj. on je naš čovjek. a ima ih mnogo koje je svojevremeno obrađivao.. Povremeno mu je davao da nosi kući tekstove i magnetofon s kazetom na kojoj su snimljeni. trg. Odlučio je ne razbijati glavu time. pa je . Nakon par dana krug se proširio na stvari izvan prostora oko njih: ulica. te ga ponudi sjesti. Moro je otišao od njega koliko sretan toliko i zbunjen. dao na posao. lampa. vrata. učio ga je kako se kaže stol. mršav i dugačak. Primjerice: Kako ste? Vrlo dobro. raskrižje.. s obzirom odakle ste rodom. kuća. Sutradan je točno na vrijeme pozvonio na vratima profesora Sagnera. Što li to od njega očekuju da mora učiti njemački? Možda će ga ubaciti među političku emigraciju? Ali to mu se učini malo vjerojatnim. ako kome slučajno pad ne na pamet da provjerava. bijes.. Ako ga tamo netko prepozna. Na pliširanim stolcima i otomanu boja je izblijedjela. koji bi zacijelo nekom Nijemcu. Stan mu je bio u središtu grada. Moro je to lako shvatio i mogao već nakon sat vremena ispravno pročitati pojedine riječi. zelje. juneći i svinjski odrezak. Sagner nije imao volje zapodijevati s njim bilo kakve razgovore. kad bi ga čuo. čim su sjeli. ako me netko pita gdje radim? — Recite da ste trener veslačkog kluba »Mladost« na Savi. s početka 20. Kad od njega dobijemo izvje štaj da ste dovoljno spremni. u Preradovićevoj. Prostorija je bila ispunjena starim pokućstvom. pun knjiga i listova papira. dobro. — Tu mu Travi ca pruži papirić koji je očito bio nečija posjetnica — Ovo vam je adresa profesora Vilima Sagnera.Ivo Brešan Gorgone — O tome ćemo kad za to dođe vrijeme. Sagner ga uvede u salon. Najprije ga je upoznao s njemačkom fonetikom: kako se izgovaraju pojedine suglasničke skupine i vokali kojih nema u hrvatskom jeziku. Kod iduće seanse prešli su na upoznavanje pojmova. a kako vi? Govori li vaša tetka njemački? Ne. Ali sumnjam da će do toga doći. Nećete mu morati ništa plaćati. A on nije baš vješt u pretvaranju. Nije ga ni zapitao tko je i što traži. stoljeća. Moro se osjećao malko nelagodno zbog prnja koje je nosio na sebi. Kad je Moro svladao oko stotinjak riječi. A tamo imamo čovjeka koji će to i potvrditi. rižu i peče teleći. Zatim je došlo na red ono što redovito uče početnici: što sve frau Helga ima u svojoj kuhinji ili herr Hans u svojem uredu. Ona izvrsno kuha krumpir. nasred kojega je stajao omanji stol.. pa i to kako izgleda. dok ne čuje što se od njega traži. prozor. pozvat ćemo vas i uputiti u to što trebate obaviti. djelovao kao razgovor dvojice retardiranih. Ima li kakvih nejasnoća? — Što ću reći. Dok je čekao da se netko pojavi. knjiga i sve što se moglo vidjeti u sobi.. a pokazala su se i udubljenja zbog popucalih opruga. zlo. odmah će se saznati u kojoj je službi radio i kakva je opredjeljenja. očito je sve znao o njemu. — A plaća. mržnja. otoman.? — Stizat će vam poštom na vašu kućnu adresu. sjedalica.. Malo-pomalo Sagner je počeo vježbati s njim složenije izričaje i voditi dijalog. rijeka. slika. koje su se u početku odnosile na posve banalne stvari. radost. Otvorio mu je čovjek otprilike desetak godina stariji od njega. nego mu je odmah dao znak da uđe. moja tetka ne govori njemački. špagete. šuma. To će zvučati uvjerljivo. prešli su na slaganje rečenica. osim o onome zbog čega je došao. Već sutra u deset sati otići ćete k njemu na prvu poduku. Zato se odmah. tuga. Onda apstraktne imenice: ljubav. s prorijeđenom prosijedom kosom i naočalama. koje je već bilo pomalo crvotočno.

Kad je Travica otišao. pokazujući onu gomilu na svojem stolu: — Najprije pregledajte ove novine. Kad se ujutro točno na vrijeme pojavio kod Travice. A on je bio sve bliži i bliži. Moro je stao listati novinu po novinu. svaki napis ticao se drugog aspekta života. a neke na hrvatskom. tražeći tekstove koje potpisuje Vindex. tvrdio da je samou- pravni socijalizam samo maska kojom se policijskoj diktaturi želi pridati privid demokracije. Ne znamo tko je. U Titovoj politici nesvrstanosti vidio je samo njegovu osobnu ambiciju da stekne važnost u svijetu. slušajuči besprijekoran izgovor onoga što je imao na papiru... a onda mu rekao. jer su mu po znati čak i sudski procesi koji su se održali u tajnosti.. Sutra u osam čeka vas drug Travica u svojem uredu. Njemu imamo zahvaliti što su nam brojne zemlje uskratile financijsku pomoć. Sad je već dovoljno vladao tim jezikom da ih je mogao bez poteškoća razumjeti. bez poznavanja činjenica. možda čak legalno. Vindex nije frazirao niti je patetikom pokušavao postići učinak. Moro je već imao prilično jasnu predodžbu o svemu. Taj gospo din Vindex nanio nam je i još uvijek nanosi ogromne štete. Nije vjerojatno da pripada ustaškoj emigraciji. jednoga dana. otkrivao brojne montirane sudske procese. cjelokupan društveni i politički sustav destruirao je u svim njegovim slojevima i sastavnim dijelovima. reče: — Nećemo više održavati satove. I doista. Mogu- . ukazivao na neravnopravan odnos među republikama. a onda se posvetio onima u njemačkom.sebi građansko odijelo. Naučili ste koliko je nužno. Moro je brzo napredovao. to je netko tko je nedavno otišao iz zemlje. Čim je Moro ušao. Svi dosadašnji pokušaji da mu se uđe u trag propali su. U međuvremenu stizale su mu i plaće. Travica sjedne i započne: — Nadam se da ste vidjeli kakvi su to članci. Dakle. ovaj je sjedio za stolom i prelistavao hrpu novina koju je imao pred sobom.Ivo Brešan Gorgone tako Moro mogao sam učiti. u hrvatskom tisku. obratite pozornost samo na članke koje potpisuje stanoviti VINDEX. I netko tko je pripadao najvišim političkim strukturama. pa ćemo o tome raspraviti kad se vratim. Neke su bile na njemačkom. na katastrofalno stanje u gospodarstvu. nakon što je pozvonio na vratima profesora Sagnera. od koje zemlja ima samo štetu. Već nakon tri mjeseca nastave govorio je tako da se mogao snalaziti u svakoj prilici. i to odmah sad. Ukratko. Kad se Travica vratio. Najprije je pročitao one najlakše. I nije se ponavljao. Ostavit ću vas sat vre mena sama. O ugledu naše zemlje u svijetu da i ne govori mo. Zbog njega su otkazani ugovori o indu strijskoj suradnji s Nijemcima. a . pa je kupio Anici haljinu. — A tko je zapravo taj Vindex? — E. Ne morate čitati sve.. iznosio je konkretne podatke. ovaj ih samo otvori i ne puštajući ga unutra. čestitao mu na uspješno završenom tečaju. koji su nam imali donijeti mi lijune maraka. s pasošem. Imamo samo neke pretpostavke. skočio je i srdačno se rukovao s njim. Ima ih i u njemačkoj štampi i u ovoj koju izdaje hrvatska emigracija. oni se samo razbacuju velikim riječima. Vindex je bespoštedno kritizirao prilike u Jugoslaviji. Drastično se smanjio broj turista koji dolaze iz Njemačke. Život mu je postao toliko lagodan da ga je spopadala muka pri pomisli na trenutak kad će to morati napustiti. u kojem je bio nalik uspješnom poslovnom čovjeku. sad smo došli do onoga najvažnijeg.

— Jeste li pokušavali nešto u emigrantskim krugovima? — O. ako ga vi ne pronađete. Moro je već idući dan dobio putovnicu na ime Ivan Kraljević i putnu kartu zrakoplovom od Zagreba do Bonna. spustivši pri tom jačinu glasa: — Drago mi je da ste stigli. kojem je ured bio u prizemlju zgrade. kratko podšišane plave kose i širokih ramena. I u diplo matskim krugovima i u policiji. Oružje nije smio nositi. očito su već znali da dolazi. još kako! Tamo smo ubacili mnogo svojih ljudi. — U Zagrebu mi nisu mogli dati nikakav podatak koji bi mi pomogao — odvrati mu Moro. recimo. Zato smo se i obratili vama. Travica mu je rekao da se tamo mora snaći kako zna. Bio je to nizak čovjek. očito je ambasador pazio da se ni na koji način u to ne upetlja. nikome neće otkriti.. ili podatak od kojega bih mogao početi. odmah su ga propustili. Ubrzo mu je dao do znanja da mora nekamo ići i uputio ga političkom savjetniku. tako da je već oko 10 sati ujutro pozvonio na vratima ambasade. obratit ćete se našoj ambasadi u Bonnu. Čuli smo o vašim iznimnim sposobnostima i nadamo se da ćete uspjeti u tome oko čega smo mi uzalud tratili vrijeme. vidite.. Osim možda glavnog urednika. Ja sam se osobno upustio u lju bavnu vezu s jednom novinarkom iz Die Welta. ništa nije ispitivala. Kad stignete. razgovor je bio više kurtoazne naravi. po običaju. A angažirati nekog vanj skog. Možete li mi dati ba rem neki putokaz. — Imate li barem kakvih nagađanja o gradu u kojem bi mogao živjeti? . ni mi nemamo. nitko neće. Jer. Do bit ćete pasoš na ime Ivan Kraljević.Ivo Brešan Gorgone će je i da još uvijek povremeno dolazi ovamo. iz profesionalnih razloga. nama su ovdje pri lično vezane ruke.. Moro moj! Najvažnije je da se ti meni vratiš živ i zdrav! Put do Bonna trajao je nešto više od sat vremena. Prije negoli je rano ujutro krenuo u zračnu luku. Nakon što su i oni izmijenili nekoliko uobičajenih pitanja i odgovora o vremenskim prilikama i karakteristikama Nijemaca. zna se tko smo i gdje radimo. Gembeš je prešao na stvar. A on ga. Najprije ga je primio ambasador. Možda vam oni dadu ne što od čega biste mogli krenuti. Moro je već na prvi pogled u Gembešu naslutio kolegu u poslu. rekao je Anici samo da ide na put u inozemstvo i da ne zna kad će se vratiti. Kažu. ništa od toga. Da samo znate što smo sve pokušavali! Slali smo ljude u redakcije svih dnevnih listova koji su objavljivali članke. — Imate li vi nešto? — Na žalost. dosta mlađi od njega. Sve što je rekla bilo je: — Neka. značilo bi izložiti se velikom riziku. što ćete. i potrajao je samo desetak minuta. Čim su mu vidjeli putovnicu. Čini se da Vindex spada u drugu vr stu ptica selica i ne druži se s onima koji su se javno ekspo nirali kao neprijatelji. mjesto gdje bih ga mogao potražiti? — Na žalost. — Hm! Nemam baš previše izgleda. ni kamo ide ni zašto. što ima novoga u Zagrebu. Ni jednom riječju nisu se dotakli onoga zbog čega je došao. Kad je ušao. Ni šta nisu uspjeli izvući. Bez poma ka! Čini se da doista nitko od uposlenih ne zna pravi identi tet toga Vindexa. Vladi Gembešu.. Vaš je zadatak pronaći ga i likvidirati. Najbolje je da odmah odete u Njemačku. Ona ga. o tome je li udobno putovao. takva vas reputacija bije.

. Kako je realno pretpostaviti da nitko. ali ne bih želio ništa unaprijed govoriti. U tom slučaju smislit će nešto novo i pokušati s drugim novinama. — Djelujete kao da već imate neku ideju. iz ladice svojeg sto la izvadi pištolj. A pogotovo pronađete li metu i obavite posao. Ujutro je ponovno krenuo tamo taksijem. uzeo je sobu u hotelu. Treba ići drugim putem. ako vam je još nešto nužno. — Vi znate što mi je najnužnije i što nisam mogao poni jeti avionom. predstaviti se kao Vindex i porazgovarati s ljudima. Bilo je na sedamnaestom katu. samo recite. vi ste to radili na svoju osobnu inicijativu. Trebate li još nešto? — Pa za sada će mi ovo biti dovoljno. U ove kasne popodnevne sate list se zacijelo priprema za tisak. nešto imamo. Ako se njegov identitet drži u tajnosti. — Ah. koji bi mu pomogao u daljoj istrazi. Tu je sačekao prvi vlak za Frankfurt. Najviše njegovih članaka izišlo je u Frankfurter Algemaine. da! — lupi se Gembeš po čelu. Tek toliko radi izviđanja.. To se ni na koji način ne smije pove zati s nama. osim možda glavnog urednika. Zato odluči vratiti se sutra. Oni iz ambasade pravili su grešku već u startu: raspitivali su se tko je Vindex. Po dolasku. zamoli ga da pričeka i stane razgledavati zgradu. normalno je da nitko od službenika ne može dati odgovor na to pitanje. samo dva sata. u . ne zna ni kako on izgleda. Potom odluči šetnjom ulicama potražiti HIPt uredništvo Frankfuter Algemaine. — Imam. Uspjeli ili ne uspjeli. Kad su stigli. izići ćemo vam na ruku. Putovanje nije trajalo dugo. Bio je vrlo jednostavan. Našao se u ovećoj sobi. Ali ne trebam vam govoriti koliko se malo u to možete pouzdati. — Hvala! Ovo bi onda bilo sve. kad počinje radno vrijeme.Ivo Brešan Gorgone — Pa. otuširao se i objedovao. Mi smo pod prismotrom i već drugi vaš do lazak mogao bi izazvati sumnju. pokucao je i ušao. Unutra sigurno vlada velika zbrka. — Barem je nešto. kako bi se rano ujutro pojavio na kioscima. Kad je ugledao natpis Isplata honorara. Nakon večere. Sad nije vrijeme da išta poduzme. pomisli. — Shvaćam! Ako vam nešto treba. u hotelskoj je sobi stao kovati plan. Uspeo se dizalom i zaputio dugačkim hodnikom. Ljudi su u njemu još radili. svi su prozori bili osvijetljeni. — Nema »za sada«. Bio je to neboder od dvadesetak katova. Moro će otići tamo. sav u staklu i aluminiju. Iz ambasade je Moro krenuo s malim ručnim kovčegom i pištoljem u džepu ravno na željeznički kolodvor. sjeo je u taksi i zatražio od vozača da ga odveze tamo. — I ne zaboravite! Pođe li vam išta po zlu. prostrani hol i upitao čuvara gdje je računovodstvo. Možda mu se posreći da na taj način dođe do nekog podatka. Iz toga se može pretpostaviti da živi u Frankfurtu. Zato odmah recite. iako nije mnogo obećavao. Ušao je u golemi. od vrata do vrata. prigušivač i nekoliko metaka te pruži to Moru: — Ovi su meci rasprskavajući. Naprave čitavu kašu tamo gdje pogode. nije još imao jasnu predodžbu odakle početi. Bolje nego ništa. Najgore što se može dogoditi je da posumnjaju u njega i najure ga van. Sad znam kamo ću odavde otputovati. više se ovamo ne smijete vraćati. Saznavši da se ono nalazi na drugom kraju grada. Vindex se zacijelo vodi pod nekim kodnim imenom u administraciji.

. Vindex. svaka za svojim stolom. Na kraju ona se zaustavi na jednoj stranici. dakle. Vindex nikada ne bi odabrao da ga zastupa čovjek o kojem su podaci pristupačni svakome. Imala je dugačku plavu kosu. Odmah je znao da to ne može biti Vindexovo pravo ime. i doviđenja! Putujući vlakom za Miinchen. Upitao se postoji li uopće čovjek s tim imenom? Nije li to možda drugi Vindexov pseudonim? Ali ne može se u njemačkoj banci otvoriti račun na izmišljeno ime. na čiji račun pristiže novac i ovaj ga diže. mora postojati. čim je stigao na miichenski kolodvor. ode do police koja joj je bila blizu. Ono je poznato samo glavnom uredniku. pa reče odlazeći: — Čini se da je u banci neka greška. a još mi za njih nije stigao honorar. naziv banke. čak i ako taj može dokazati da mu je rod. ali barem je bilo nešto odakle može dalje krenuti. mora se pokazati isprave s pravim podacima o sebi. ako smetam. Nije se htio više raspitivati da ne izazove podozrenje. Prvu do koje je došao Moro upita gdje se isplaćuju honorari vanjskim suradnicima? Žena ga uputi do mlade djevojke u kutu sobe. Nijemac ne može tako dobro poznavati prilike u Jugoslaviji. ne objavljujem pod svojim pravim imenom. Hvala vam. — Nemoguće! Raspitivao sam se u banci i rekli su mi da ništa nije stiglo. i sva je bila udubljena u spise pred sobom. to nije onaj kojega traži. U njemu je bilo deset Heimova. Moru je laknulo. Članke potpisu jem pseudonimom Vindex. Jedina mogućnost je da Vindex ima za suradnika Nijemca. ako i ima u njemu neki Kurt Heim. službenim tonom. da iskuša i tu mogućnost. Ja sam prošli mje sec imao tri objavljena članka u vašem listu. reče joj: — Oprostite. — Izvolite. Honora ri su isplaćeni na račun na koji smo ih redovito slali. gospođice. ako ne vjerujete! — Djevojka mu priđe i stane pokazivati prstom: — Prošlog mjeseca smo uplatili tri puta: sedmog. ime nositelja računa: KURT HEIM. otraga povezanu u rep. Da Kurt Heim nije Vindex. uzimajući pri tome određenu proviziju.Ivo Brešan Gorgone kojoj je radilo desetak žena. dvanaestog i dvadesetog. Svaki račun i identitet njegova nositelja je poslovna tajna koju banka nikad ne otkriva nekom trećem. i kad je ona podigla pogled. Zadnji je otišao dvadesetog prošlog mjeseca. pogledajte. gospodine. u telefonski imenik. ali ni jedan . Moro stane sučelice njoj. Izvidit ću to još jednom. također nije izgledno. A drugo. Za oko mu je zapelo nešto mnogo važnije. — Ah. Moro baci pogled tamo gdje joj je stajao prst. Ali kako doći do njega? Znao je da bi otići u Erstebank i raspitivati se bio uzaludan posao.. Broj računa je bio višeznamenkast. — Molim vaše cijenjeno ime! — zatraži djevojka hlad nim. Potražiti ga preko telefonskog imenika. uz zaglušujuću buku računalnih i pisaćih strojeva. bila je to Erstebank u Miinchenu. — Znate. jer je sve ukazivalo da ni najmanje ne sumnja u njega. izvuče debeli registar i stane ga listati. to je bilo više nego sigurno. nakašlje se kako bi skrenuo pozornost na sebe. zavirio je. Moro je razmišljao o svojem idućem potezu. Kurt Heim. Prvo. pa se nije ni trudio upamtiti ga. Ipak. gospođice. — Mora da ste se zabunili. tako! Pričekajte malo! Djevojka ustane.

Zaobišavši ga. Preostaje mu još samo otići na policiju u prijavni ured i zatražiti adresu Kurta Heima. koja se doimala kao golema oaza čiste prirode u okružju asfalta i nebodera. Činovnik ga je saslušao i ne gledajući ga. koja se mogla navući preko lica. Objasnio mu je tipičnim tonom molitelja da želi pronaći gospodina Kurta Heima. Kad je sutradan došao u zakazano vrijeme. Moro zatekne za stolom čovjeka srednje dobi. To je blizu gro blja. Moro je bio uvjeren da je naišao na pravi trag. Neki dobrostojeći čovjek teško bi se upustio u kršenje zakona da bi pomogao jugoslavenskom političkom emigrantu. Opet se našao u golemoj zgradi i cijelom labirintu hodnika. Pronašli smo. navodeći neki uvjerljiv razlog zašto mu treba. predao vozaču mapu s označenom ulicom i zatražio da ga odveze tamo. Najprije je kupio baterijsku lampu i vunenu kapu. oči- . Treba vremena da se nekoga pronađe u kartoteci.Ivo Brešan Gorgone nije bio Kurt. Moro je morao ispuniti. Bez telefona je i radi kao nosač na kolodvoru. A bila je i rubrika Razlog traženja. Nije bilo druge. Svejedno. Moro se s kolodvora odveze taksijem do središnje policijske uprave miinchenskog okruga. a onda mu pokazao jedan od njih i rekao: — Nemate sreće. Ali nevolja je u tome što je on putem izgubio njegovu adresu. U formularu su se tražili svi podaci o njemu. — Što vi mislite. doduše. Ovaj je najprije prokopao malo po papirima na stolu. zahvalio se i otišao. nije naveo prave. kojoj makar i mali postotak od Vindexova honorara može popraviti životni standard. s izrazom dosade na licu. Bilo je to groblje. Ušavši. a onda mu reče. a u telefonskom imeniku je ne može naći. Kod prvog službenika na kojeg je naišao raspita se gdje može dobiti adresu jednog prijatelja i ovaj ga uslužno dovede do samih vrata ureda. iziđe i osvrne se oko sebe. Takvi sigurno ne odlaze na godišnji odmor u inozemstvo niti mogu koga ugostiti. bljedunjava lica i u naočalima s pozlaćenim okvirom. ali slabi su izgledi da je to vaš čovjek. To može učiniti samo sirotinja. — Zar to ne bi moglo danas? — upita Moro. Sta nuje na periferiji grada. kako bi mu poslužila i kao maska. gospodine? — odvrati mu čovjek mrzo voljno: — Ovo je višemilijunski grad. nego one Ivana Kraljevića iz putovnice. i napravio na njoj proreze za oči. koji svake godine ljetuje kod njega na Jadranu u Jugoslaviji i koji je sad njega pozvao u goste. zatekao je u uredu istog čovjeka. još od prije rata. Potom je pozvao taxi. pružajući mu neki formular: — Ispunite ovo i vratite se sutra u deset sati. dajte mi te podatke. Taksist mu reče da je to Hardenberg strasse. od datuma rođenja do zanimanja i mjesta boravka. Govori li vam to išta? — Nisam siguran. pa je upisao ono što je rekao službeniku. zaboravio je. u predjelu Moosach. na kojem je bila čak i mapa grada s označenom ulicom. gospodine. treći kat. Hardenberg strasse broj 17. Kuće su većim dijelom bile stare. Obratno nego službenik. pa ću pokušati. Uzeo je papir. auto dođe do zapuštene gradske četvrti i uđe u usku ulicu u kojoj nije bilo prometa. Nakon pola sata vožnje prošli su pokraj prostrane zelene površine. Ali što kad ga nađe i ako ga nađe? Kako će Heima prisiliti da mu kaže gdje je njegov prijatelj Vindex? Budući da je to bio jedini put koji ga nekamo vodi. Kur ta Heima. Moro mu plati. Naravno.

začuje korake na hodniku. — Ali ni na kraju pameti mi nije bilo da bi mo gli tebe poslat. Nakon što je to više puta bezuspješno ponovio. Za razliku od vanjskih prostorija. pisaći stol. nego je lampom zaokružio po sobi. dvije fotelje. tu sam! Vrši svoju dužnost! — Jesi li zbilja ti taj prokleti Vindex? — Jesam.. od osupnutosti nije se mogao ni pomaknuti. Negdje iza 11 sati. Ni Moro nije bio manje zatečen kad je njega vidio. osim oštrice. a onda se odjednom opusti. ako će ti od toga bit lakše. otkrivši lice. Još uvijek mu nije vidio lice. Pozvonio je. Sav namještaj u njemu bio je krevet. Na jednima od njih pronašao je pločicu s natpisom Kurt Heim. — U pičku materinu! — usklikne pun bijesa i razočara nja. Neke od njih još uvijek su ostale samo goli zidovi. Uostalom. jer mu je bio okrenut leđima dok je iznutra zaključavao stan. koji su zatvarali prazninu. Sjeo je u jednu od fotelja i stao čekati u mraku. pa se svjetlo u hodniku svako malo palilo i automatski gasilo. jer su stanari neprekidno ulazili i izlazili. za koji se nije moglo odrediti je li od olakšanja ili zato što ga je nasmijala ovakva ironija sudbine. dosta dobro sačuvana. ako se pravo uzme. Nije palio svjetlo. Moro tada priđe vratima i osvijetli ih baterijskom lampom. na trenutak je spazio sjenu čovjeka. Kad su se vrata otvorila. nego ona klasična. Od uzbuđenja klone mu ruka s pištoljem i on skine kapu. Sjedeći i dalje u fotelji. ali tako da Heimova vrata ima stalno u vidnome polju. Stan je bio garsonijera.. — A tko je Kurt Heim? — Jedan siromašni čovik koji mi je unajmija ovu garsoni jeru. Ti si se još u mladosti dokaza na ovakvim stvarima. na kojem je. odlučivši ne micati se dok ne dođe njegov čovjek. bez muke otključao i ušao. Moro odluči čekati. koja se lako mogla obiti. Pogotovo nakon šta sam sazna da su te pre tvorili u vratara. Na njima nije bila elzett brava. Pa ništa! Evo me. Negdje iza 9 sati sve se smirilo i stubišna rasvjeta se više nije palila. Da je doista na pravom mjestu. Pred njim je stajao njegov stari prijatelj Mario Lukerić. osim što joj je na pojedinim mjestima poispadala žbuka. Kao da je naslutio da situacija i nije tako opasna kako je u prvi mah pomislio. zaključi da je stan prazan. Ja mu to plaćam tako šta mu prepuštam sve svoje ho- . sjeo je na stube koje vode na četvrti kat. Moro navuče masku na lice i stavi prigušivač na pištolj. Popne se na treći kat i prođe hodnikom od vrata do vrata. — Zna sam da će me jednom pronać — reče posve mir nim tonom. a onda se upalilo svjetlo. djelovao je čisto i uredno. A tada se došljak zaputi prema svojem pisaćem stolu. Moro je vidio po tome što su neke knjige bile na hrvatskom. zastane i zine od zaprepaštenja. Zgrada s brojem 17 bila je peterokatnica u secesionističkom stilu.Ivo Brešan Gorgone to su nekim čudom preživjele savezničko bombardiranje. Na licu mu se pojavio čak i smiješak. bio i otpirač. Bilo je predvečerje. — Neka me vrag odnese. kad je u kući sve utihlo. ali ugledavši ga. Izvadio je iz džepa nožić. u veži i po stubištu bilo je prašine i svakovrsnog otpada. ali nitko se ne javi. Već na prvi pogled se vidjelo da u njoj živi siromašan svijet. nije ni čudo. To će se Moru potvrditi i kad uđe. nečije približavanje i škljocanje brave. ako sam i jednog jedinog tre nutka pomislio da bi to mogao biti ti! Luketić je još koji trenutak nijemo stajao zapiljen u njega. kauč i polica s knjigama.

Kolike je besane noći proveo zbog jednog i drugog. uostalom. — Pa ne moraš se okretat. Zapazivši malodušnost kod njega. kunem ti se! Oni su taj razgovor snimili. — Zaboravljaš da si i ti bio jedan od onih koji su davali ta obećanja. Dali su mi da ih proučim prije nego su me poslali. ako mi je tako suđeno. uvjeravajući sam sebe da je dužnost iznad svega drugog.. — Dezerterstva? Od koga. Bit ću ponovno vratar. da govoriš ili pišeš ovo šta i ja. Mario. A sad mu se prvi put dogodilo da mu je ono što osjeća prema nekom jače od dužnosti. ne mogu reći da sam našao išta što ne odgovara činjenicama. da je neko drugi Vindex. Osjetio sam muku što netko o nama tako piše. — Pa šta misliš o njima? Jesi li naša igdi ijednu laž? — Nisam o tome razmišljao. Pa kako ga je nešto probolo u grudima kad je saznao da mu je Bombarder djed. ne. Luketić reče: — No. K vragu i dužnost i onaj tko me uva lio u ovo! — Čudna provala savjesti kod tebe koji si tolike posla u smrt. bi li ga ubija? . — Šta misliš o tome da se uopće ne vratiš. Ne mogu se okrenuti protiv onoga za što sam se čitav život borio. da ostaneš tu? Ja ću ti nać posal. i mene koštalo položaja. I koji si mene već denunci ra nakon onog razgovora u Saboru. Tada sam imao na pameti samo svoj zadatak. Tada je potiskivao to.. bolje i za tebe i za mene. a ne ja. Sjeti se kako se osjećao nakon što je ubio kapetana Bozu. od čega? Možda od onoga šta su nam obećavali da će bit nakon revolucije? Od jedne iluzi je? Jesi li se ikad upita šta se od toga ostvarilo? Di je jedna kost? Di blagostanje za svakoga? Sve šta smo imali kroz čilu povijest imamo i sad: vladajuće i potlačene.. Mario.. Jedan od razloga zašto su me poslali na portirnicu bio je i taj što te nisam dao uhapsiti. — reče Moro potištenim glasom — ne mogu pucati u tebe.. Niko neće tražit od tebe da se baviš politikom. — Nije me briga. — Svejedno! To bi bila neka vrsta dezerterstva. Sjećaš se kako sam te onda upozoravao da ne govoriš. U glavi mu se počeo stvarati čitav košmar. — Ne mogu. Pogotovo dva puta. Ali sad.Ivo Brešan Gorgone norare. pa im neće biti čudno što to ni meni nije uspjelo.. — A kako ćeš se sad vratit nakon šta opet ne izvršiš duž nost? Znaš da oni ne praštaju kad neko zakaže na zadatku. — A reci. nego od toga šta radim ka pravni savjetnik jedne trgovačke firme. ne dolazi u obzir! To bi bila izdaja. Jer ne živim od pisanja. Jesi li kad pročita koji Vindexov članak? — Jesam više njih.. Ali možda se i ništa ne dogodi. Oni su već poduze li bezbroj uzaludnih akcija da te pronađu.. Živit ćeš bolje negoli ikad dosad. šta čekaš? Šta prije obaviš to zarad čega si doša.. To je. eksploatatore i eksploatirane.. ne. Moro se zamisli. Osjetio je da nema snage pucati u čovjeka s kojim je prošao toliko lijepih i gorkih trenutaka i koji ga je uvijek dobronamjerno savjetovao. — Nisam to učinio. kad se malo prisjetim. — Ne. Iako mi se članci nisu svidjeli. a da nisi ni okom trepnija.. — Ja? — zaprepasti se Moro.. — Ja se i sada borim za iste ideale u koje sam onda viro va.

i tu su prestajala sva njegova razmišljanja. nego sve dat od sebe da to izvrši.. On nikada nije pravio razliku među njima. Sjetio se i Mojce. doista je bio samo oruđe onih na vrhu. kako Luketić kaže. . Moro ustane i priđe mu. — Ništa se nije počelo minjat. bez kamenih grobnica. Naslutivši kakva se borba u njemu vodi. spavajući odjeven na kauču. Sjeti se kakvim su ga idejama napajali još u partizanima. posrnija i pa. ali i čestitih domoljuba. Ne samo oruđe njihovih političkih ciljeva. — Ipak. stvari su se počele mi jenjati. da je čvrsto usnuo. Imam već ideju. Tako ću ja bit na sigurnom. o čemu se radi? Oni su ti isprali mozak. U glavi mu se stao film vrtjeti unatrag. Moro je zašutio. ako mu je nešto dolazilo kao zapovijed službenim kanalima. koji mu je priječio da izda svoje nalogodavce. spomenika i nadgrobnih ploča. nego čak i njihovih osobnih hirova. ugledao je čudan prizor: Luketić je stajao pokraj prozora i odatle dalekozorom promatrao nešto vani. Ako se vratiš u Zagreb neobavljena posla. — Ono je dio groblja di se pokapa sama sirotinja. To je bija običan obračun među njima. idealista. Zato sam se i prihvatio ovoga. poslat će ne kog drugog da me traži. Moro uzme dalekozor i usmjeri ga kamo mu je Luketić pokazao. Ranković se tija popet skalinu više. Učinili od tebe oruđe svoje po litike. Luketić mu reče: — Ala. I ka šta si me ti pronaša. Pokraj njih je ležao lijes od obična nelakirana drva. stajale su dvije lopate i trnokop. koliko je ljudi dao pobiti samo zato što su posumnjali u ispravnost onoga za što se bore ili bili razočarani jer se ništa od toga nije ostvarilo. Bio je toliko iscrpljen od putovanja i traganja. bilo je i gadova koji su zaslužili smrt. — Dakle. Kad je otvorio oči. sad kad je pao Ranković. Do njega. Osim njega i grobara. nać će me i taj. oko 10 sati. i probudio se dosta kasno. nazočna su bila još dvojica muškaraca u crnim odijelima. učinija bi to samo zato šta čovik govori istinu koju tebi nije drago čut? Kako ne vidiš. čim je legao. — Proklet bio ako te išta razumijem! — Pogledaj tamo! — reče Luketić pružajući mu daleko zor. oslonjene o zid. grobari su konopcima spustili lijes u jamu i stali ga lopatama zatrpavati.Ivo Brešan Gorgone — Vjerojatno. Moro. Ali neka prespava! Sutra ćemo o tome.. U jednom kutu groblja. koja će bit najbolje rješenje i za tebe i za mene. ostavi se sad crnih misli! — Pri tome natoči piće sebi i njemu: — Popijmo za ponovni susret starih suboraca! Sve će se dobro svršit. grobari su u zemlji iskopali raku i čekali oslonivši se na lopate. to je za njega bila svetinja. i na to ti se svodi sve. ali mu je osjećaj dužnosti. — Sto to promatraš? — Proučavam način kako ćemo se ti i ja izvuć iz ovog sra nja. Zato je najbolje da svi viruju kako me neko upuca. koje neće razmišljat o onome šta mu naredu. a ti ćeš se ovjenčat slavom da si likvi dira jednog neprijatelja naroda i države. Moro je tu noć proveo u Luketićevu stanu. nad kojim je svećenik vršio obred. Kad je svećenik završio i otišao. Preplavio ga je bijes. još uvijek tinjao negdje u dubini. Istina. I reci mi šta vidiš.

Pod svjetlom baterijske lampe stali su lopatama razgrtati zemlju. na svježem humku bila su dva buketa cvijeća i drveni križ s imenom Paolo Fermi. a onda ćemo ga ostavit negdi di će ga lju di pronać. prenijeli mrtvaca i nakon toga ga na brzinu utrpali u prtljažnik. Imam rasprskavajuće metke. koji je bio parkiran pred zgradom. i nema nikoga svoga. Pri tome je govorio Moru: — Sad se moramo pokupit odavde šta prije. s rukama na prsima. a ako bi negdje zapelo. Talijan je ležao u njemu ispružen. Ako mu. Izvukli su ga van. Jesi li dobro upamtija misto di je grob? Moro kimne u znak potvrde. — Šališ li se to. trpajući u kovčege odjevne predmete. jugoslavenski. Tu su izvadili Talijana iz prtljažnika i zavukli se s njim među zidine. A tada su se dali na posao. Njemu ćemo stavit onaj stari. oko 60. Potom su još jednom prešli preko zida. pa su lako prebacili alat i prešli preko njega. umjesto u prsa. Zaustavili su se uz kolnik. i odvezli se do groblja. I to od one najjeftinije vrste. ne viši od dva metra. on bi moga zauzet moje misto. — Neka te to ne muči. ponovno ga zatrpali i namjestili sve kako je prije bilo. Čitav dan njih su dvojica provela u stanu. Jedini mi je problem kako ćemo mu prominit lice da se ne prepozna. Siromah koji je doša ovamo trbuhom za kru hom. a tvoji će gazde za koji dan u njemačkim novinam pročitat da je Vindex ubi jen. Izvadili su ga i otvorili. Navečer nisu išli na spavanje i da bi bili što budniji. ukrcali se u Luketićev BMW. Za sat vremena došli su do lijesa. — Riješija sam ja to odavno. Više misli o tome kako ćeš ti bez dokumenata u Švedsku. Luketić pokojnikovu odjeću i deku spremi u auto i vrati se do ulaza u svoju zgradu. prijatelju. Bez teškoća su našli grob. Luketić se vratio autom u Harderberg Strasse i zaustavio pred jednom od onih ruševina zaostalih iz Drugog svjetskog rata. Imam njemačko državljan stvo i još jedan pasoš. papire i sve što mu je bilo važno.Ivo Brešan Gorgone — Koliko vidim — reče Moro — to je nečiji pokop. Obuć ćemo ga u moje odijelo. knjige. Kad su bili gotovi. u kojem su već bili dokumenti. Mora da se radi o nekom jadniku. a ja u zračnu luku čekat avion za Stockholm. umotali u deku. tako da se gotovo sva rasprsla. lice će mu se pre tvoriti u kašu. Jučer je ovod u zgradi na četvrtom katu umra neki Talijan. Njih se dvojica ponovno nađu gore u garsonijeri. a prazan lijes vratili u grob. . A kako je otprilike i moga uzrasta. Oni šta ga ispraćaju su njegovi zemljaci i susjedi. Polegli su ga na hrpu kamenja i presvukli u Luketićevo odijelo. blizu mjesta gdje je Talijan pokopan. ispalim hitac u glavu. Noćas ćemo nas dvojica izvršit ekshumaciju toga nesritnika. ti ćeš mu is palit metak u prsa. popili su nekoliko kava. Ti ćeš na ko lodvor u vlak za Zagreb. Tu je ogradni zid bio nizak. Morat ću putem negdi stat i spalit sve ovo šta smo skinuli s mrtvaca. crveni. poslužili bi se trnokopom. metnut mu u žepove moje dokumente. ili ti se nešto u glavi pomaklo? — Ni jedno ni drugo. Mojih je godina. Ja ću odma posli toga u Švedsku. — O tome se brineš? A ne brineš se što ćemo ako forenzičari utvrde da je Talijan bio mrtav prije negoli je dobio hi tac u glavu. Luketić se odmah stane pakirati. Oko tri sata u noći sišli su s lopatama i trnokopom na ulicu. a na licu je imao izraz kao da spava i doživljava u snu nešto lijepo. — I radi se. Zatim je Moro ispalio mrtvacu hitac u glavu.

Već je pomislio da se i on izvuče iz svega. a ubrzo potom i sekretarom cijeloga SUP-a. jugoslavenska Udba. Stoga odluči mirno nositi svoj križ. iako nije bio gladan. Kad je došao kući. zalažući se za pravedniji položaj Hrvatske unutar Federacije. A na njegovo mjesto imao bi doći on. Na trenutke je imao potrebu da im svima kaže kako on to nije učinio. buljio u strop i razmišljao. Mnoge njihove misli bile su vrlo slične Luketićevim. U njemu je bila kratka obavijest da je poznati kolumnist Mario Luketić. počinju kritički govoriti o politici Beograda. Nagađalo se čije je to djelo. A on joj nije imao potrebe išta o tome reći. polazište mu je bilo marksističko. Jedva da se i vrši kakav uviđaj. Sad mu je sve oko njega izgledalo nekako drukčije. koliko god kritički pisao o jugoslavenskim prilikama. Moro je bio utučen. doduše. Tri dana nije izlazio iz kuće. bez obzira što će se nakon toga dogoditi s njim. ali s čvrstom odlukom da neće više biti samo slijepi poslušnik. I ako to bude negdje zapisano. Moro je već u osvit zore stigao na miinchenski kolodvor i ukrcao su u prvi vlak za Zagreb. a najviše on samome sebi. Pogotovo ne istinu. ali i mogućnost da je Vindex žrtva ekstremne desničarske organizacije. prestravilo ga je. na njegovu imenu zauvijek će ostati ljaga. Tu i tamo bi nešto pojeo. Hrvatski političari počeli su oduševljavati mase. Još će ispasti i izdajica vlastita naroda! Ali umirio se time da će se Luketić jednom vratiti i skinuti mu teret s duše. Rastali su se srdačno. koji se krio iza pseudonima Vindex. Prihvatio je. tijekom kojih ništa važnije nije radio. kako je sve bilo lažirano. on mu je otvorio oči. nađen ubijen. Nastupao je kratkotrajno razdoblje poznato u povijesti kao Hrvatsko proljeće. to je Luketić. . Kao da se izgubio u nekoj nepoznatoj zemlji. Zato ga ni ovaj put ništa nije pitala. a onaj tko se zatekne na položaju načelnika Udbe. Nije imao volje ni gledati televiziju ni čitati novine. tuđe i odbojno. Jer. Dočekao ga je raširenim rukama. ni gdje je bio ni što je radio. Očito se sve vrijeme pribojavala da je zauvijek otišao. Spominjala se. a nije imao čime popuniti prazninu koja je time nastala. Postao je načelnikom Političkog odjela. Činilo mu se da se u njemu urušio čitav jedan svijet koji je godinama gradio. morat će biti njegova produžena ruka.Ivo Brešan Gorgone — Ma kakvi forenzičari? Ne budi smišan! Kad ovod neki stranac pogine u obračunu. Ali tada se sjeti da bi time najviše ugrozio Luketića. kao dva prijatelja koja su osjećala da se možda više nikada neće sresti. samo je ležao. Sad će Travica i tko zna koliko još njih biti uvjereni da je on doista ubio Luketića. Jedini čovjek koji mu je u ovom trenutku bio blizak. to se nikog ne tiče. Nakon dvije godine. Anica mu se bacila oko vrata od sreće što joj se vratio. Ali ono što je nakon toga ugledao. nju je odlučio duboko zakopati u sebi. Moro je saznao da se Travica povlači s položaja načelnika. Shvatio je da Travica zapravo bježi od odgovornosti. Pitanje je trenutka kad će netko iz Beograda reagirati. kad mu je stiglo imenovanje. i to na najvišim položajima u CK i Izvršnom vijeću. jer kani otvoriti privatni odvjetnički ured. Odmah mu je pokazao primjerak Frankfurter Algemaine. Još veću nelagodu osjetio je kad je čuo da neki političari u Hrvatskoj. Četvrti dan otišao se javiti Travici.

Ali ako spjevu ne treba ni svrha ni razlog. nije važno kad će i kako završiti. Sve je to obijest duha. ne dođe milost zatražit. Kad Harpije dođoše opet mučiti Perzeja. izmišljajući doživljaje glavnog junaka koje mitologija ne bilježi. nastavimo! Harpije ganjahu Perzeja posvuda kuda se kreto.Gorgone 16. počastiv ga biranom hranom. a sebe uzdići u njihovim očima. vlasti. Veliku radost im priredi kada se pojavi tamo. Perzeju. Nikad se napit ni najest do sitosti mogao nije. Tantalov grijeh 2005. Jednom kad lovljaše u šumi. a junak u potjeru za njima krene. gadno i puno bijednih užitaka. Tantal ih rastjera mašući mačem. negoli sit što je bio. dok pohlepne Harpije ne stignu. . Argom pak najmlađi Stenel. probitka. njihova sestra. zbog čega će pobrati pohvale i priznanja. na svoju ruku. i opet mu proždru i zaseru sve što je bilo pred njime. Tantal se zovem i vladam Sipilom. Tad Perzej neznancu se povjeri. Svi koji pišu žele stvoriti nešto vrijedno. Pobjegnu one. kćerka mu. Od grada do grada je luto i prosio hranu i piće. I mene Zeus je začeo. Ali onda shvatim da je to zato što me još uvijek podsvjesno muči pomanjkanje razloga. tebe upoznat. Pobio zacijelo sve bi. Ljudi bi davali rado. Elektrion vladaše Mikenom. Stoga ću pomoć ti pružit i proklete ptice odagnat«.. Andromedu vidjet i djecu. Tad ponovo trpezu prostre i čekat u zasjedi stane. siromašno. koji Gorgoni Meduzi si skinuo odvratnu glavu. No netom se mašio jestvina. a otac mi podari moći letjeti nebom ko Harpije. da Irida. a on bi progutao brzo. A onda mi se javi pitanje: dokle ću tako? Jednom moram završiti. otkriv mu što ga je snašlo. položaja.) K atkad gubim volju da nastavljam »Perzeidu« ovako. nisu lišeni potrebe da im se okolina divi i odaje im počast. Ovaj mu trpezu prostre. lidijskim gradom. dolete Harpije klete. pomažući nekome u nevolji. Tada se sjetim da to ne može biti moj put. Al' sudbina ne dade Perzeju dugo poživjeti s njima. Ljudima je ono čime se bave uvijek samo sredstvo da bi došli do nekog cilja: slave. Dakle. Zahvaliv za pomoć Tantalu.. Čak i oni koji se upuštaju u plemenite akcije. a ovaj mu odvrati: »Čast mi je. Zato je više gladovo. Perzej nije besmrtan. Perzej se oprosti s njime i zaputi ravno k svojemu domu u Tirint. Sin mu je Alkej u Tirintu postao nasljednim kraljem. Ne mogu beskonačno otezati. Svatko želi biti u nečem iznad drugih. Ili reći nešto mudro. Ebala hrabroga uze za muža. Atena stvori se pred njim. Al' jednom na svojemu putu susretne nekog vojnika i zamoli u njega kruha. čime će ostaviti dojam kod čitatelja. pa ni to hoće li ostati nedovršen. Gorgdfona. pa se opet vratim Perzeju. (1980. obećav da nikada više Perzeja one progoniti neće.

on veliko ima iskustvo i mogo bi savjet mu dati. Tantal ubuduće teške će muke podnositi morat: žedan će stajat u vodi i gladan će gledati voće. božice!« Perzej će »Leteći. bijednice. druže!« Položi Tantal pred Perzeja bogova piće i jelo. ja je izgubih i sjetit se ne mogu više u kojem je kraju mi pala«. Perzej ga napusti tada i htjede se vratiti kući.. spletkare. Zlotvora toga ćeš pronać. Pretrne Perzej od straha. Morem do Efeza krene i otud do Lidije kopnom. Otuda donesoh nektar s ambrozijom. A ti se suzdrži od olimpskih radosti meni za ljubav!« Tantal se smijati stane i ništa ne obeća njemu. a njemu nedostaje snage učiniti toga. da imaju u nečem prednost? Varaju. užitak mu bijaše tolik da posve zaboravi zašto je došao. a onda mu reče ovako: »Ja ću ti priznati nešto što drugima dosada nisam. općeg nam oca!« »Smiluj se. časti se. a tada se Tantala sjeti i odluči njemu obratit. Dugo je Perzej razmišljao kako izvršit će nalog. nedostupne svakome živom. propali ratnice. nestavši istoga trena. krade božansku nam hranu i podmeće svakakvo smeće. Odakle poznaješ spletke koje na Olimpu pletu se? One božanske su tajne.« Tantal se malko kolebo. Po čemu su bogovi bolji. nego pronađi. »Netko je kacigu našo i sada k nama nevidljiv se šulja. Zašto se i nama smrtnima ne bi osladio život?« Perzej je shvatio s užasom: Tantala moro bi ubit. Eurijala. Kaži mi gdje ti je ona?« »Oprosti mi.Ivo Brešan Gorgone Trostruko bijaše veća od ijednog ljudskoga bića. bez milosti usmrtit njega. i prenosi ljudima smrtnim najveće olimpske tajne. Hera je s Demetrom skovala zavjeru protiv Atene. Tantal ga ljubazno primi. Stavši pred Perzejem. jer pamtim kako si mene ti riješio Harpija groznih. a ona mu ljutito reče: »Krilate sandale jesi. a on se pogostio time. odsad progonit«. zato ću povjerit tebi da Atena dade mi zadaću smaknut nevidljiva stvora koji na Olimp im dolazi. il' umri!« završi božica bešćutno. pa poče: »Prijatelj doista ja sam ti. al' ti si nas izdo. Znamo da Tantal je onaj kojega tražimo. a Hadovu kacigu nisi vratio stigijskim nimfama. koja nevidljivim čini svakog tko na glavu stavi je. zagrmi bijesno: »Nisi iskazo se. Jednom sam kacigu našao. da vidimo koliko odan si nama. »Time si nama na Olimpu strašnu počinio štetu«. ili će kazna te dostići Zeusa. kad oblaci skupe se tmasti i gromovi pucati stanu. »Kako ću pronaći čovjeka kojega vidjet ne mogu?« »Ne cmizdri.. Sad je izvršit ne mogu. božice!« Perzej je plačući preklinjat stane. . lažu i čine prljavštine razne. al' napit ni najest se nikada neće mu moguće biti. prisluškujuć govore naše. barem te držim za takva. a Dionis s Apolom savez da Zeusa s prijestolja skinu. jer odani prijatelj ti si mi. A tebe Gorgona će treća. slušam i gledam i uzimam ono što meni se mili. Tantal mu pričati započne: »Upravo s Olimpa siđoh. al' nije do Efeza došo. tebe smo stavili samo na kušnju. nastavi božica. Prije neg' Perzej je njemu izložio zašto ga treba. Al' Zeus je saznao 6 tom i sve ih izlemo ko djecu. to Zeus u kolima svojim s neba se spuštao. U njoj po Olimpu hodam. Dugo je prošlo dok nije se sjetio pitati Tantala: »Reci mi kako do ovoga dolaziš? Bogovi ne daju ljudima smrtnim ništa što za sebe čuvaju. Kada u Sipil je stigao. Velike novosti saznah. Stoga ću otići odmah i reći da nisam te našo.

Nisam kanio ni tamo ići. komad bi prošao. To je strasnije i od pada u Tartar. Italiji. očito iz straha da se tlo ne provali pod njima. a onda moja izjava iziđe u emigrantskom tisku s dodacima i preinakama. I od same pomisli na to spopadala me muka. Švedskoj. a njihov poziv činit će da me ona druga strana ne uzme pod svoje. Kažem neka vrsta. Ničeansko veliko prezrenje ne traži nikakav praktičan postupak. pružit ću im ga. svojim bih se odlaskom bez sumnje očešao o politiku. koji jedu sve što mogu zubima samljeti. unatoč mojem protivljenju. govora. oduzet pasoš pa ne mogu napustiti zemlju. Naslutio sam da se vani zacijelo proširio glas kako je meni. kao zabranjenu piscu. Oho. Adriana je opet. Dočekali bi me kao disidenta. Drugi bi na mojem mjestu sav sretan odmah pohrlio. A ja sam zazirao i od jednog i od drugog. ali uzalud. Danskoj. ja mu iskreno odgovorim. osjećanja. Dovoljno je da me netko nešto pita. zaredale su izvedbe u svim kazalištima u Poljskoj. A oni su ovim pozivom sigurno htjeli to demantirati. A onda je komad i odatle prešao granicu. moraš izabrati: ili—ili. Nikad nitko nije izrijekom naredio da me se bojkotira.. Moja pojava neće im biti i moja intimna podrška. nakon čega si opet nitko i ništa u tom svijetu kao što si bio i prije predstave. što nikako nisam želio biti. bolje da se vratim sjećanjima! Nakon velikog uspjeha »Došljaka« u Warszawi. Direktori su se ustručavali staviti me na repertoar. Malo-pomalo stigao je i na Zapad.Ivo Brešan Gorgone Međutim. Odgovor jednog od njih me čak nasmijao: »Znate. Neću ovaj put praviti usporedbe. Svojim pogledom upija duše ljudima. jer službeno to nisam postao. Ostaje im samo nagon održanja. ne idu u Had. Ne iz straha. nego naprosto zato što nisam imao volje. vječito gladne. kako bi pod svjetlima reflektora doživio fatamorganu zvanu slavom. nudila nekim kazalištima djela koja sam napisao prije i poslije praizvedbe »Došljaka«. ali nezgodno je da se ime autora pojavi na plakatu!« A tada je najavljena premijera »Došljaka« u bečkom Volkstheatru. Budimpešti. U jednakoj mjeri u kojoj nisam bio ni njegov pristalica. Tallinu.. Ni jednu od njih nisam otišao pogledati. sveždere. ja sam se još uvijek trebao čuvati Meduze. Raskapaju čak i grobove da bi se hranili leševima. protivnika režima. pa čak i u Moskvi. Potpuno ništavilo. pri prvim sunčanim zrakama raspline. Istočnog bloka: Pragu. Bio sam znatiželjan kako će to izvesti. Istočnom Berlinu. Iako su mrtvi. pa se igrao u brojnim gradovima tzv. toliko sam u Jugoslaviji i dalje bio neka vrsta zabranjenog pisca. Pa dobro. Bratislavi. Ali iznenada mi je došla službena obavijest da Jugoslavenska ambasada u Beču inzistira na mojem dolasku. Iz novinskih isječaka koji su mi stizali vidio sam da su predstave posvuda primljene s ushitom. Važno je da u sebi čuvam distancu prema svemu što se bude događalo. nema što iz njih otići tamo. S druge strane. iako sam dobivao pozive. Postavljan je ne scene u Zapadnoj Njemačkoj. to je samo duhovni odnos prema onome što činiš ili što drugi tebi čine. Trebao sam im poslužiti kao živi dokaz da u nas vlada demokracija. Sofiji. privid koji se već ujutro. Gube sposobnost mišljenja. . što je ovo sad? pomislim. odlučio sam. prestaju biti svjesni sebe. Koliko god su me te izvedbe štitile od progona. pa se pretvaraju u pantofage. I eto te već u raljama politike! Ne možeš više stajati izvan onoga »za« i »protiv«. Mitologija kaže da je ona najstrašnija od svih Gorgona. tako da postaju nečim poput živih mrtvaca. s Eurijalom još nisam imao iskustva.

Navečer. Već ujutro rano na bečkom kolodvoru dočekao nas je propagandist Volkstheatra. No ipak ne sasvim. Ambasador je držao potrebnim najprije me upoznati sa svima koji rade s njim. širom rastvorene. premijer Kraiskv. uglavnom direktora raznih bečkih kazališta i djelatnika Ministarstva kulture. mene time nisi pridobio. Jedino me čudilo što je toliko glup da misli kako bih ja u ovakvoj prilici. mislio sam. slučajno zatekao kraj mene. srednjih godina i tamnih očiju koje su. Držao se kao kazališni posjetitelj koji se. istuširali. pa odatle noćnim vlakom za Beč. Očito se radilo o istom razlo- gu zbog kojeg je tražio da i ja dođem. na koktel u Ambasadu. Predstava je malo kasnila. mogao reći nešto što spada u njegovu ovlast. koji mi je predstavljen kao politički savjetnik pri Ambasadi. Bio sam svjestan da sada sudjelujem u drugoj predstavi koja je njemu važnija od one što će se navečer odigrati. izgovarao nekoliko prigodnih fraza i uglavnom se držao onako kako od mene traži mjesto i trenutak. ne samo iz Jugoslavije nego i Austrijanaca. stalno me vodio od jedne do druge skupine ljudi da me predstavi. Kirschlegera. među toliko stranog svijeta. Ne pamtim više ta imena ni funkcije. Taj podatak nije bila lažan. Nisam imao nikakve dvojbe koju je zadaću pri tome vršio. presvukli u svečana odijela. Za poneka od njih sam čuo ili sam ih negdje pročitao. Bio je niska rasta. pokraj crkve sv. Kamo god bi me poveli i s kim god bih se upoznavao. i tko će ih sve popamtiti. Ali neka. Propagandist. čekajući na početak predstave. A zacijelo i oni koji su me doveli. u golemom foajeu skupila se bečka intelektualna krema. ministar kulture. Na Adrianu i mene malo je tko obraćao pozornost. ništa više od toga. direktor kazališta u kojem je prvi put izvedena uspio ju je sačuvati. raspakirali.. Ili možda mene drži takvim glupanom? Odjednom se stresnem ugledavši jedno poznato lice. i to je sve. uoči premijere. preko oka sam uvijek u svojoj neposrednoj blizini vidio Bižacu. koji nam reče da će nas najprije odvesti u hotel. usprkos svim turbulencijama. Čuo sam kako ambasador neke austrijske uglednike uvjerava da je predstava »Došljaka« već više od tristo puta odigrana u Zagrebu. Hotel je bio u samom središtu grada. sviraj ti samo dalje u te diple. Za mene su oni bili samo imena. Samo sam im se smiješio. Nije mogao biti nepovoljniji trenutak.'Stajali smo postrani i prisluškivali što se govori. Bile su to mahom važne osobe iz bečkog javnog života: direktor Burgtheatra. Lažno je bilo zašto ga on iznosi. Iznutra sam pak bio prazan. Smjestili smo se. dok je naš domaćin sve vrijeme čekao u predvorju. mi smo ionako tu bili statisti kojima je režija dodijelila nekoliko kurtoaznih replika. Samo jedna osoba ostala mi je u sjećanju: stanoviti drug Bižaca.. Stefana. a nakon toga. Znao sam da pripada krugu . u 10 sati. predsjednik Društva austrijskih pisaca. Bio je to znanac iz mojeg rodnog grada. pa me cijela stvar počela zabavljati poput zgodnog kabaretskog igrokaza. u ljubljanskoj bolnici Tito je bio na samrti. rukovao se s njima.Ivo Brešan Gorgone Tako smo Adriana i ja prvo otputovali u Zagreb. Velibor Antić. Na prijemu u Ambasadi skupio se veći broj ljudi. kojega su zadužili da nam bude pri ruci. zapazio sam nešto neobično. jer se očekivao dolazak tadašnjeg austrijskog predsjednika. prodorno gledale na sve strane. Znao sam dobro što to znači i kakva mu je stvarna uloga. brat onog Silvija koji je sa mnom u mladosti sudjelovao u destrukciji konferencije SSO-a u gimnaziji.

zaboravit će se i kako izgleda. I odjednom je komunikacija uspostavljena. Odjednom je razgovor zapeo. Ali nitko više neće ni znati niti se pitati tko je on. Kirschleger je s čašom šampanjca u ruci došao do mene i obratio mi se na engleskom. a moje će ime stajati samo kao neizbježan sastavni dio plakata. u prvi plan su iskočili ljudski odnosi u jednom sustavu represije. što je ovdje bilo i te kako poznato. Otputovat ću već sutra. brodom pobjegao u Italiju i odatle stigao u Austriju. To nije mogla povezati ni sa čime iz vlastite sredine. ulazili smo jedan po jedan. svatko bi mu se predstavio i potom rukovao s njim. Gorgona Meduza je odavno napustila ove krajeve. Baš me briga hoće li to za mene biti nezgodno i što će reći Bižaca i ostali iz Ambasade. Zaredali su pljesci na otvorenoj sceni i uzvici »Bravo!« Ideološka terminologija više nije bila zapreka. Nije mi bilo potrebno više od toga. Napokon je stigao i predsjednik Republike pa je predstava otpočela. To sam shvatio kad je u jednom trenutku letimice bacio pogled prema meni i namignuo mi. Glumci su me izveli na scenu i ja sam se klanjao u znak zahvalnosti. Nije joj bilo jasno zašto jednog uglednog starijeg čovjeka toliko fascinira nečije razbacivanje marksističkim tezama i partijskim parolama. isticanje superiornosti arijske rase i opasnosti koja naciji prijeti od Židova. Nakon tog ceremonijala predsjednik je održao kratak govor koji nisam razumio. Pred nama dvojicom iznebuha se stvorio Bižaca i netremice zapiljio u mene onim svo- . onaj tko je tada bio na njegovu mjestu. Pretpostavljam da je svima uputio nekoliko laskavih riječi. nešto što se može prepoznati u svakom sustavu. Ni približno toliko glamura koliko bi bilo da je kojim slučajem Austrougarska i umjesto Kirschlegera. U prvi mah publika je bila zbunjena. Predstava će biti austrijska. Najprije mi je čestitao. — U središtu je ljudska drama: naivni idealist koji postaje žrtvom bezobzirnog karijerista. Sve je završilo kao i na praizvedbi u Zagrebu. priznat ćete. Ali dok sam se probijao k njemu. pa me to oslobađalo svakog osjećaja odgovornosti. po isteku kazne. Ali malo-pomalo počela su joj se u svijesti javljati sjećanja na nešto slično iz vlastite prošlosti: obožavanje velikog Fiihrera. nestati zauvijek. koji su zacijelo znali tko je on. Nakon predstave predsjednik Republike je u salonu kazališta priredio koktel za ansambl. osoblje teatra i autora. Ali nešto od toga je ipak ostalo: po protokolu. — Partijski sustav je samo pozadina — odgovorim mu oprezno. ovacije su trajale punih 10 minuta. Očito je vidio tko je sve nazočan pa me htio zaštititi od mene sama. Ako sam pristao fizički sudjelovati u njihovoj igri. Htio sam mu se javiti i pozdraviti ga. Ovaj put osjećao sam se opuštenije. ne želim im se i duhovno podrediti niti svojim osobnim željama nametati kakva ograničenja.Ivo Brešan Gorgone političke emigracije. ne znam njemački. pokraj naslova mora se ipak navesti i autor. Antić je okrenuo glavu praveći se da me ne poznaje. a onda rekao: — Od vas je prilično hrabro ovako destruirati partijski sustav u svojoj zemlji. Nikoga u publici nisam poznavao i bio sam svjestan da me nitko iz gledališta više neće vidjeti. susret je ovim postao srdačniji negoli da smo prišli jedan drugom i rukovali se. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je u Ustaškoj mladeži. zbog toga odgulio tri godine u logoru. zatim. pasti u zaborav. A to je. Kad je zavladala tišina i započeo tihi razgovor unutar pojedinih skupina.

Okupljali su se svakoga dana između 1 i 3 poslijepodne u kavani Corso. Samo sam mu jedva vidljivo kimnuo glavom u znak da sam ga razumio. redovito sam se nalazio s ljudima koji su poput mene potonuli u zaborav. Tada mi odjednom sijevne što zapravo Bižaca hoće od mene. jer mi je na rastanku. to i ne postoji. jednostavno nije više bilo aktualno. Jezgru te skupine činio je filmski kritičar. zadovoljan sam što je tako. A ja sam pri tome mislio: zar je taj Bižaca zbilja toliki idiot da ne vidi kako svojim ponašanjem sramoti i sebe i onoga tko ga je poslao? A i Kirschleger je očito bio zgrožen. zahvaljujući Adrianinu upornom nastojanju. Da je i Kirschleger shvatio isto. vidio sam po tome što više nije nastavio razgovor o predstavi. A nekada nije bilo tako. Krleža. ni na radiju. što je meni Bižaca ili ja njemu. A stara je istina: ono što mediji ne zabilježe. čovjek iznimne duhovitosti i erudicije. Razgovaralo se o svemu. i iznio mi nekoliko svojih dojmova iz putovanja po Dalmaciji. Situacija je djelovala gotovo groteskno: trojica ljudi stoje ukočeni kao kipovi. Da mu ovo nije bilo normalno.. ni osobna. riješio ih taštine i samouvjerenosti koje su im prije zamagljivale razum. do kojih je glas dopro usmenim kanalima. ni na televiziji. a ponekad ni o čemu. Jer. a dvojica od njih nepomično i šutke bulje jedan u drugoga. Otkrivam da sam uspio u onome na čemu sam toliko radio: ne nalazim u sebi ni traga uvrijeđenosti. Tako nitko ništa nije znao o bečkoj predstavi. nego o meni osobno: zanimalo ga je čim se bavim. Munjevito sam počeo razmišljati: što bih ja sad trebao napraviti? Možda Bižacu predstaviti Kirschlegeru? Ne. našao sam ono što sam i očekivao: nigdje vijesti o tome što se dogodilo u Volkstheatru. bilo je kasno da se o tome govori. iz kojeg sam kraja. ono im uglavnom služi kao poligon za vježbu u pljuvanju na daljinu. Nakon mnogo godina. rekao: »Držite se!« Kad smo se Adriana i ja vratili u Zagreb. Matoš. koje se nisu ni rodile kad se sve to zbivalo. stisnuvši mi ruku s obje svoje. vidio sam po tome što je i on prekinuo razgovor i čekao što će biti dalje. Kirschleger ga zacijelo poznaje.Ivo Brešan Gorgone jim prodornim pogledom. I zna ne samo naziv njegove funkcije nego i ono što se krije iza nje. I kad se neko novo moje djelo. Što se netko više nadima. osim ri- jetkih pojedinaca. Ujević. ali su pometeni s javne scene zajedno s Hrvatskim proljećem. Sekunde prolaze i ništa se ne događa. Jer kod nas su na cijeni samo oni koji to pokazuju. postavi na sceni ili iziđe iz tiska. Kao što ih ni prije nije bilo prigodom ostalih izvedbi diljem Europe. jedva da se i osvrnu na njega. Kad god sam dulje boravio u Zagrebu. i on je otišao. Zato u ovo stoljeće i ulazimo kao duhovni patuljci u odnosu na druge narode. i šutnja . No pad ih je samo duhovno obogatio. ni u novinama. Čak ni nakon Titove smrti nitko ih nije rehabilitirao.. više je i vrijedan pozornosti. ali on je samo šutio i gledao me. kritičari i likovni umjetnici. da to činim? Uostalom. arogancije ili uvjerenosti u vlastitu veličinu. to nikako ne može biti moja dužnost. Zato sada mlade generacije kritičara. kazališni i filmski redatelji. nemaju pojma da su se »Došljak« i drugi moji komadi igrali u brojnim europskim kazalištima. Pomislio sam da mi ima nešto reći. ni protokolarna. Ne. Nekad su to bili ugledni pisci. osim pisanjem. Stajao je ni metar udaljen od nas. Miran Lupiš. Ne znam što je Kirschleger mislio u tom trenutku. mogli su se mjeriti s najvažnijim svjetskim imenima. A ako se i osvrnu. nisam zbog toga ogorčen! Naprotiv. kad su sve zabrane skinute.

Tamo mi je umrla majka. čiji su tekstovi u Hrvatskom tjedniku izazvali mnogo buke. — Dragi moj mladi prijatelju! Upravo zato mi se to i do godilo.. A onda su otkrili i da sam pustio na slobodu jednog novinara. ali čudno mi je bilo što se nakon Karađorđeva njegovo ime nigdje nije spominjalo. I što ćete više? To im je bilo dovoljno da me isključe iz Partije i otjeraju u penziju. Ni sam ni mogao. Često su k njima zalazili i neki bivši političari. htio bih vas nešto pitati. šetati. Sve moje završi lo je prije deset godina. Nisam tada čuo ni pročitao da je nešto javno rekao ili učinio. tko je to ikada mogao zamisliti! Šef Udbe s nepodobnim intelektualcima kao jedan od njih! Kako se nismo vidjeli od onog razgovora na ulici.. uostalom. što bi dalo povoda za njegovo uklanjanje. A neobično je i da se to dogodilo jednom udbašu i sekretaru unutarnjih poslova. otkad ni ste u Partiji. ili nešto učinili. pridružio sam mu se da ga otpratim do kuće. Da i on spada među »pale anđele«. Znam da su tada i vas strpali u isti koš s političarima koje su smijenili. zapazio sam neki nemir u vama. Bila je časna sestra u fra njevačkom samostanu. — Samo pitajte! Ja više nemam što kriti. Htio sam s njim porazgovarati nasamo. Zapazio sam da se samo povremeno uključuje u debatu. Time sam već unu tar ustanove izazvao revolt kod nekih. od mene se tražilo da rastjeravam ljude i hapsim one najgrlatije. Optužili su me da podržavam nacionalističku politiku hrvatskog vodstva.. Nisam se baš iskazao kao dobar sin. U Lupisovu društvu držao se kao da je među svojima. kao da ga nešto tišti. — Ipak. Dok su imali moć. Čak sam i platio misu za upokoj njezi ne duše. Kad su počela masovna okupljanja i mitinzi.. pa kad su se svi razišli. U društvu tih ljudi osjećao sam se toliko ugodno da sam sve dogovore i poslove podešavao prema terminu kad se oni sastaju.. — Vi? Je li moguće da ste u ovih deset godina. — Ma o tome se i radi. — To nema veze s tim. A ja sam milicionarima strogo naredio da ništa ne poduzimaju. Oni su mi bili najzanimljiviji. takvi su se mahom obračunavali s proljećarima. nego nečinjenja. svi su se tako i odnosili prema njemu. Upravo jučer vratio sam se iz Ši benika. kao da su stekli neku mudrost. jer se ovaj obrat kod njih najviše osjećao. Gospode. Sad imam vremena čita ti.. Ne zbog činjenja. Punih trideset godina nisam je vidio niti imao kakve veze s njom.. postali vjernik? — Daleko od toga! Ateist sam kao i prije. Kao da vas ne što muči. on mi se najviše obradovao.. Ali nije mi žao.. Zato sam je išao barem mrtvu otpratiti na počinak. a kome . kad su se skotrljali s vrha.Ivo Brešan Gorgone je tu znala imati stanoviti intelektualni naboj. A sad. Silazak im je pomogao da se riješe svih okova kojima su morali sputavati intimne misli.. dočekalo me iznenađenje: među njima zatekao sam i Mora. ali bojim se da ne ispadnem suviše indiskretan. Htio sam samo skinuti teret s duše. s obzirom kome sam ja pripadao. to sam naslutio prilikom našeg zadnjeg susreta. Ali ne sjećam se da ste ig dje javno istupali. inače je sjedio odsutan i potuljen. Započeo sam obzirno: — Gospodine Moro. grozio sam se nad glupostima koje su izgovarali.. Kad sam jednom došao. razmišljati.. pa su slobodno i zdravorazumski sudili o svemu.

Došav do Efeza. sad mi je žao što nisam imao barem malo razumijevanja i topline za nju. Ugledav veliku lađu. Uskoro uplovi lađa u knososku prostranu luku. odjednom se nad njima nadvije sjena. Do goleme palače dođe. neki. kako bi stigo u Knosos. Samo sam u sebi razgovarao s njom. ne vjerujete ni u zagroban život. jer shvati da tamo Gorgona će najprije njega potražit. Morat ću vam jednom ispričati cio svoj ži vot. — Jeste li bili na toj misi? — Jesam. Iskrcav se. što tornjeve imaše čvrste. pa onda prosudite. Kako onda mislite da bi vas ona mogla čuti i oprostiti vam? — Znam da ne može. Zato sam učinio ono što bi ona sigurno poželjela. ova Gorgona će svima ispit nam duše i svakog pretvorit u živa mrtvaca!« Mornari učiniše tako. — Ali ako ste ateist. jer Minos je brat mu po ocu. Perzej se zaputi Minosa posjetit moćnog.. 17. Pred njim sam sebe optuživao i branio. Čak smo se i odrekli jedno drugoga. Tad reče mornarima ovo: »Skrijmo se. braćo. — Ako tako osjećate. Molio je da mi oprosti neke moje pretjerane postupke. . nazovimo ga moralni zakon. zamoli njene mornare da uzmu ga sobom. već ste oslobođeni. Perzej prepozna Eurijalu. Čak i prema kr šćanskom vjerovanju. nisam sudjelovao u obredu. što Minosu. Dok plovljahu tako. dvostruko bijaše veća od obiju svojih sestara. pod palubu. ne htjede vratit se svojemu domu. eto. Ne otkrivši nikoga na njoj. Ali. — Ne znam. Ali vjerujem u nešto što postoji u nama. pred kojim smo odgovorni za sve što smo činili u životu. naravno. Minotaur 2005. A sad.. Prihvate njega mornari i otplove morem ka Kreti. Nisam se uspio osloboditi krivnje. kretskome kralju pripada. Eurijala otiđe tragat za Perzejem na druge strane. Isus je navodno i razbojniku na križu do sebe zbog nečeg sličnog obećao Kraljevstvo nebesko..) Perzej je dugo razmišljao kako Eurijali će pobjeć.. i lađu je sjeverni vjetar gurao dalje ka Kreti.Ivo Brešan ona. (1993.

dobro.« mm . Parsifaja. nabasao Perzej na kolibu šumsku. a građani stanu prosvjede praviti bučne. Godine svake joj žrtvuje atenskih sedam mladića 1 djevica prekrasnih sedam. s njime se popne na zidine gradske i započne čekat kad će Minotaur zastati ravno pod njegovim nogam'. Jednom je Minos po poslu u Afriku morao krenut.Ivo Brešan Gorgone zidove mramorne bijele i raskošne dvorane mnoge. Perzej se dosjeti što će. njegova žena. a na njemu bikovsku glavu. kako se dižuć visoko. Otad se uvijek zatvaro u odaji svojoj po noći. prijane. u kojoj su živjeli Dedal i Ikar. u kojemu siguran bješe. čupao njihove udove. Jednom je. Minotaur padne u nesvijest i građani odahnu dušom. da ne može izići više. Na rogove stane nabadati svakoga koga bi sreo. Graditelj bijaše prvi. vidio kako je otok procvjeto pod njegovom vlašću. desi se čudo: Krećani vidješe na nebu dvojicu letećih ljudi. a kćerke Arijadna i Fedra ugađahu njemu u svemu. jer žrtvom bi postati mogao stravične nemani ove!« Zahvalivši Dedalu. To Dedal i Ikar su bili na krilim' od ptičjega perja. Parsifaju pogubi Minos. pa sinove odredi svoje da vladaju umjesto njega. te dohvati golemi kamen. u podrum ne zalazi nikad. Čuvaj se. 0 njem se starahu Minosa sinovi. Dedal mu stane povjerljivo pričat: »Ne daj se. Ukrcaj u moju se lađu i ja ću te odvest do Grčke. pa tako iz njegove tame Minotaur iziđe u grad. jer morem im brodovi priječiše prolaz. Grozno ga vidjeti bijaše. Čitavu godinu Perzej je bio kod Minosa gostom. Minos me doveo ovdje labirint mu pod njima sazdat. Egej. koja zalijepiše na sebe. jer sada si otkrio njegovu tajnu. Dobrima raznim obasipan bijaše svakoga dana. tebi opasnost od Minosa prijeti kada se vrati. U općoj pometnji stražari labirint prestaše čuvat. rušio stambena zdanja. pa odoše zrakom. da sakrije svoju sramotu. šećući posvud po Kreti. u svetog se bika zaljubila. prikovavši njihova krila. Dvanaest snažnih vojnika je ponijelo njegovo tijelo natrag u mračni labirint i za njim zatvorilo vrata. kaneć slobode se domoć. sileć me robovski radit. a drugi pak voljeni sin mu. Temelji knososke palače užasnu čuvaju tajnu. Golemim rukama ljude je trgao u dva komada. al' brodar što do veze njega reče mu: »Junače. Ulice posvuda bijahu pune mrtvaca i krvi. Glauk i Katrej. Skrovište podari njemu. iz grada udaljiti trude. Prepoznavši Perzeja. Minos ga srdačno primi ko bliskoga rođaka svoga. Perzej se zamišljen vratio u dvor. Mene je ovdje zatočio. što vladar mu tamošnji. Strah se raširio gradom i nastane velika strka. Neće te pustiti s otoka. zavarat vanjskim blještavilom Krete. i Knososom zavlada kaos. Perzeju. kao što Dedala nije. a čitave dane provodio hodajuć prirodom kretskom. pošiljat mora ko kaznu zbog ubojstva njegova sina. jer Dedal i Ikar im korisni bjehu u poslima raznim. a napola bikovskim tjelesnim likom. Trećega dana otkako je otišo. Minotaur njemu je ime. s njime porodila dijete s napola ljudskim. gromadu mu na glavu baci. Perzeja slavljahu mnogi. može te smaknuti odmah. imaše divovsko tijelo. Katrej se s Glaukom posvadi tada zbog njihova bijega. a labirint iskopa zato da nakazu u njega smjesti. Jedan na drugoga bacahu krivnju. ako te uopće poštedi. snažno ko dvadeset ljudi. i netom je do toga došlo.

htio sam i sebe iskušati: koliko sam u stanju prihvatiti opasnost kao svoj poziv. jer bi ga granata. te noću. Ništa posebno. uz malo pažnje. ništa nam se nije moglo dogoditi. stvarao im je iluziju mirnog građanskog života. Poneki ga ne bi ni čuli. ti dani! Teže sam ih proživljavao negoli one u Drugom svjetskom ratu. mogla zateći i raznijeti. A kako su posvuda bili čvrsto izgrađeni zakloni.. Ali kad god se ovde ne što zapiva ili zasvira. ali razum se nije oslobodio. Ni- sam gajio iluziju da ću time biti od neke koristi domovini. Čudni neki paradoksi! Onda su nam oslobodioci dolazili razarajući nam kuće i ubijajući nas. a okupator nas je štitio! Ovdje je pak narodna armija tukla po narodu topovima uime njega samog! Čovjek bi se svaki put kad bi izlazio iz kuće morao preporučiti Bogu. umjetničku četu. pod okriljem tame otploviše oni na sjever. Premda nije bio na nekoj umjetničkoj razini. ništa. Ovdje smo se osjećali nekako sigurnijim nego u gr^du.. a klapa bi zapjevala. Nakon toga svi bi morali u podrume ili skloništa. kad bi tamo nakratko nastupilo zatišje. — Pa mogli biste pozvati i njih na koncert — našalim se. pa je mogao pucati samo iz pješačkog oružja. Uobičajeno pred Božić i Novu godinu. Meduza je napokon otišla. kako to Nietzsche preporučuje? Naše sudjelovanje sastojalo se u tome da na brzinu sklepamo neki program i zaputimo se kombijem izvesti ga na prvoj crti bojišnice. neprijatelj je bio samo petsto metara daleko. Sve bi se to odvijalo među zidinama razrušenih kuća ili u rovovima. jer su već tada bili mrtvi. I tako je bilo pune četiri godine sve dok operacija Oluja nije tome stala na kraj. koji neprestance gledaju smrti u oči.Ivo Brešan Gorgone Perzej je poslušo njega i potajno ušao u brod. Nismo imali profesionalni ansambl. Odjednom me prene eksplozija negdje vani i prekine u pisanju. U to sam vrijeme napustio školu i zaposlio se u kazalištu kao umjetnički ravnatelj. A priznajem. dogme su se rastopile. ma gdje se nalazio. naravno. Borci su uživali u programu. kad bi takav zvuk bio predigra u zavijanje sirene koje je označavalo opću opasnost. To mi vrati u sjećanje jesen 1991. nekolicina djelatnika teatra oformila je tzv. pružim barem trenutak radosti i opuštanja. Program nije bio ništa osobito: amateri bi izveli nekoliko prizora iz mojih komedija ili recitirali pjesme poznatih pjesnika. Zvuk sirene nije bio od velike koristi. kako oni na drugoj strani ne bi pomislili da su došli neki političari i raspalili po nama. Kad su se sukobi razbuktali. Provirim kroz prozor. kad su saveznici bombardirali grad. mogao si bez straha izići na ulicu. U kafiću nasuprot mojoj zgradi netko je bacio petardu. Upitao sam ga kako to da nitko nije zapucao za vrijeme izvedbe? — Znate — reče mi — ima dana kad ne morete nosom proviriti iz rova. Više me gonila potreba da mladim ljudima. I oni volu to slušati. toliko nas gađaju. . Jednom sam malo popričao sa zapovjednikom jedinice kojoj smo došli u posjet. Za tu prigodu i mi smo morali odjenuti maskirne odore i naoružati se. oglasio bi se tek nakon eksplozije. pa smo uglavnom spremali amaterske predstave ili dovodili gostovanja. Eh. No mnogo zanimljiviji i njima i nama bili su razgovori nakon toga. Stena ga je sada stala spaljivati u ognju mržnje. I ja sam im pristupio. pa su sirene navrijeme označile opasnost i ljudi su imali vremena skloniti se. I kad bi zrakoplovi otišli. Tada se znalo da se približava eskadrila. kojoj se pridružila i jedna pjevačka klapa.

Ivo Brešan

Gorgone

— Ako se i zezate! Bilo je i takvih stvari. Evo, kad god dođe do zatišja ka ovo sad, oni nama priko UNPROFOR-a pošalju pečeno janje i tražu zauzvrat ribe i cigareta. Pa ma kar bili i Croatia, poručuju nam. — I vi to primite i pošaljete im što traže? — A zašto ne? Bilo je čak i međusobnih posjeta. Na Novu godinu su se ponudili da će nam đoniti vina i počastiti nas. I primili smo ih. Neki se naši znaju s njima otprije; iz susjed nih su sela. Popilo se tom prilikom više negoli se moglo podniti. Njihov zapovjednik Jovo nije moga na nogama stajati, pa sam ga ja mora voditi do njegova položaja. I vidim tamo mitraljez uperen u našu stranu. Velim mu: »Jovo, zar se ni smo dogovorili da sve cijevi budu okrenute prama gori?« »Pa jesu, Mate!« kaže mi on. »Jesu kurac!« odgovorim mu, da prostite na izrazu. »Ova tvoja nišani točno tamo di sam ja!« I eto, vidite. Jednom ovako, a onda ne prođu ni dva dana, oni opet po nama iz svih oružja. Netom je to izgovorio, kad se dogodi upravo ovo što je rekao: oglase se mitraljezi, meci stanu fijukati zrakom, a minobacačke granate padati na sve strane. Sklonili smo se u zemunicu u rovu, tako da nismo bili ni u kakvoj opasnosti. A onda su naši raspalili po njima, pa smo sada imali prilike slušati jedan drugi koncert, od kojega samo što nam bubnjići nisu pukli. Čekali smo dok se obje strane nisu izdovoljile i tek onda, kad je ponovno sve utihlo, vratili se kombijem u grad. A u gradu užas! Dok smo mi bili relativno na sigurnom, tu su padale topovske granate, razarale kuće i neki su ljudi na pravdi Boga poginuli. Eto ti njihove pečene janjetine!

Razmišljam o ponašanju onih na prvoj crti bojišnice. Njima se zacijelo ne ratuje; siguran sam da bi radije sve vrijeme provodili tako, izmjenjivali janjetinu za ribu i cigarete i sastajali se radi pijančevanja. Ali onda se iznenada oglasi telefon i netko naredi da se započne s napadom. Odjednom više nema ni Jove, ni Mate, ni Sime, ni Jure; postoji samo apstraktni Neprijatelj, a sva pojedinačna imena i lica rastapaju se u toj fantazmi i nestaju poput kocke šećera u vodi. Jave se instinkti kao u divlje zvijeri, koja, čim ugleda neki primjerak svojeg prirodnog neprijatelja, bilo koji, skače na njega i zariva mu zube u vrat. Tako je i kod onih koji upućuju granate na grad. Oni tog imaginarnog Neprijatelja uopće i ne vide. Telefonom dobiju koordinate i stave granatu u cijev, ne razmišljajući gdje će ona pasti ni koliko će ljudi stradati. Dapače, uvjereni su: što više, to bolje! Čak i ako u gradu živi neka njihova rodbina. Točno je rekao Hobbes da je naše prirodno
stanje homo komini lupus i bellum omnium contra omnes. Čo-

vjek je zbilja samo jedna od životinjskih vrsta, koja, za razliku od drugih, zna ponekad i razmišljati. S tim da postoje i međuvrste: ima ljudi koji su gori od životinja. A isto tako i životinja koje su ljudskije od brojnih ljudi. Minotaur nije nikakva konstrukcija mašte. Zgrada u kojoj živimo Adriana i ja nalazila se na jednom od najizloženijih mjesta u gradu. Pokraj nas je bila vojarna koju su četnici pokušavali poštopoto pogoditi, pa kako se s daljine od 10 kilometara ne može biti baš precizan, granate su padale u našoj neposrednoj blizini. K tome, nalazili smo se na gradskoj periferiji, najbližoj njima, a zidovi stana bili su nam okrenuti smjeru odakle su pucali. Čim bi se oglasila opća opasnost, svi stanari sišli bi u podrum. Kako je zgrada

Ivo Brešan

Gorgone

neboder od 13 katova, tu bi ih se skupilo na stotine. Položili bi na vlažan i memljiv betonski pod ambalažni karton i na njemu spavali, stiješnjeni jedan uz drugog kao ribe u konzervi. Nisu se ni presvlačili ni prali, a nuždu su vršili u toaletu jednog prizemnog stana. Ali kako tamo nisu svi mogli doći na red, neki su to radili u kantama, pa je cio podrum zaudarao kao zvjerinjak. Čim smo to vidjeli, Adriana i ja odlučili smo ne silaziti. Nećemo dopustiti, složili smo se, da nas išta izbaci iz načina života na koji smo navikli. Uostalom, ako nam je suđeno poginuti, bolje da to bude u našem prostoru negoli u toj jazbini. Nismo poduzimali nikakve mjere zaštite; držao sam da su one potpuno suvišne. Jer sve teorije o tome gdje je više ili manje sigurno, puka su nagađanja. Ljudi prave čitave proračune na temelju fizike i balistike, da bi odredili mjesto na koje, po zakonu vjerojatnosti, projektil nikako ne može pasti, a dogodi se da padne upravo tu. Zato što je zakon vjerojatnosti contradictio in adjecto. Ako je nešto vjerojatno, onda nema zakona. A ako se nešto ima dogoditi po zakonu, dogodit će se neizbježno, a ne vjerojatno. Jednom mi je na vratima pozvonio susjed koji je imao stan do mojega. Bio je to jedini stanar u zgradi s kojim sam održavao vezu; s ostalima sam se samo pozdravljao u prolazu. Imao je široku naobrazbu, pa smo znali često razgovarati o raznim temama, a povremeno bismo zaigrali i šah. Kad god je trebalo, činili smo usluge jedan drugome. Odmah sam mu na licu vidio da mi ima reći nešto važno. Započeo je izdaleka i zaobilazno: — Znate, dolje u podrumu zavladala je histerija. Počeli su jedan drugome kopkati po prošlosti: tko je bio u Partiji ili

se družio sa Srbima. Međusobno se sumnjiče i optužuju. Prava ludnica. — Mogu zamisliti — odgovorim mu. — Sad vidim da smo žena i ja dobro učinili što nismo otišli tamo. — Ne bih rekao. Zbog toga sam upravo i došao. Počeli su i vas uzimati u usta. Prigovaraju vam da ni s kim iz zgrade ne razgovarate niti se s kime družite... da se pravite važan. Neki su vas počeli i sumnjičiti. Pitaju se što vi radite sami u stanu dok su svi iz kuće u podrumu? Jedna je baba čak na bacila da možda preko radija dajete obavijesti četnicima gdje će uputiti granate. — To je očito rezultat živčane napetosti. Pa neka ih, neka govore, ako će im od toga biti lakše! — Nije se s tim šaliti. Nikad se ne zna dokle to može ići. Ima tamo divljaka, koji su u stanju doći ovamo, razvaliti vam vrata i učiniti tko zna što. Preporučio bih vam da se ba rem koji put pojavite i posjedite malo s njima. — Pa dobro, pojavit ćemo se! Kako sam se upravo spremao s umjetničkom četom u još jedan posjet bojišnici, odjenuo sam maskirnu odoru, uzeo strojnicu, a onda sišao s Adrianom do podruma. Žamor koji smo začuli pred vratima odmah se stišao čim smo ih otvorili i ušli. Svi su se začuđeno zapiljili u nas i nitko ništa nije rekao. Adriana prva progovori: — Evo nas, gospodo! Mi smo sve vrijeme gore u stanu pokraj radioaparata. Ali samo slušamo; ne možemo nikome ništa dojaviti. To je običan tranzistor. Ako ste se baš zaželje li našega društva, napravite nam mjesta da možemo posta viti krevete. Jer ja patim od reumatizma i ne mogu ležati na podu.

Ivo Brešan

Gorgone

— Nismo mi ništa zlo mislili — javi se netko od njih — nego smo se zabrinuli za vas. Da vam se nije što dogodilo. Ovdje bi vam ipak bilo sigurnije. — Varate se! — upadnem ja. — Ne bi bilo ništa više ne goli gore u stanu. Pogledajte onaj prozorčić ispod stropa. Vani je on na dnu zgrade, pri zemlji. Granata ne pada oko mito kao kiša, nego ima kosu putanju. I lako se može dogo diti da baš tuda uleti. A znate li što bi u tom slučaju bilo s vama? Nitko ne bi preživio. Ako nekoga ne bi dohvatio ge ler, stradao bi od udara zraka. — Mala je mogućnost da se to dogodi. — Nema malih i velikih mogućnosti. Postoji samo mo gućnost i nemogućnost. A ovo što vam govorim dogodilo se već dva puta. Prvi u Biogradu, a drugi u Zadru. Sad razmi slite! Rado bih vam malo pravio društvo, ali, kako vidite, moram na dužnost. Zamukli su i pokunjili se kao pokisli. Adriana se vratila u stan, a ja sam otišao sa svojom grupom održati još jedan umjetnički program na bojišnici. Kad sam se navečer vraćao kući, zavirio sam opet u podrum. Čini se da su moje riječi djelovale; ispraznio se gotovo za trećinu. Drugom prilikom probudio me pucanj iz puške koji je gromoglasno odjeknuo hodnicima zgrade. Očito ga je netko od stanara ispalio. Zar je ludilo već dotle došlo da su počeli i pucati jedni na druge? pitao sam se. Nisam htio ići ispitivati što se dogodilo; bojao sam se da i ja ne postanem metom. Ali zato mi je sutradan došao susjed i sve objasnio. U prizemlju je stanovao Srbin, inženjer, kojega sve dane opsadnog stanja nitko nije vidio ni da ulazi niti da izlazi iz kuće. Počela su nagađanja: gdje je on? Je li pobjegao svojima? Ili se

možda skutrio u stanu i odatle komunicira s njima? Pozvonili su na vratima, ali nitko nije otvorio. Ni na ponovljeno uporno zvonjenje i lupanje šakama nije bilo odaziva. Tada su začuli kako se nešto unutra miče. Došli su na ideju da bi trebalo provaliti, pa je netko donio lovačku pušku i metkom raznio bravu. Kad su ušli, nikoga nisu zatekli. Kako su u jednoj od soba našli nekoliko računalnih uređaja, pomislili su da su to sredstva kojima inženjer četnicima šalje koordinate i sve ih razlupali. Poslije se ispostavilo što je zapravo bilo. Čovjek se doista zatvorio i nije su usuđivao živ pokazati, iz straha da na njemu netko ne iskali gnjev. A kad je začuo zvonjavu, lupanje i bijesne povike, a pogotovo hitac iz puške, prepao se još više i iskočio kroz prozor na drugoj strani zgrade. Potom je otišao na policiju, požalio se, pa su ga policajci doveli natrag. I sad se više ne usuđuje boraviti u svojem prostoru. Sjedi u podrumu s ostalima, iako mu je ulaz u stan dva metra daleko. Ništa ne govori i nitko se njemu ne obraća. Adriana i ja smo pomišljali da se izvučemo iz ove ludnice i otputujemo u Zagreb. Ali nije to bilo baš jednostavno. Cesta je prolazila kroz Biograd i Zadar, koji su se nalazili u okruženju, a željeznička pruga kroz tzv. SAO Krajinu. Tako smo stalno odgađali odlazak, pod izlikom da će se možda uskoro sve riješiti. A tada se dogodilo nešto što nas je potaklo da se navrat nanos pokupimo. U zgradi do naše poginula je cijela jedna obitelj: muž, žena i dvoje djece. Ljudi su se na trenutak vratili iz podruma u svoj prostor da bi u miru večerali, kad odjednom padne granata na terasu, probije dva kata i eksplodira im takoreći na stolu. To nas je natjeralo da se istog trena počnemo spremati. Dali smo susjedu

— Pa što vi mislite. — Pa što onda radi u ministarstvu? — Ono što vam sam naziv kazuje: savjetuje. odatle brodom za Rijeku i napokon vlakom u Zagreb. Kad smo stigli. Mjesec dana nakon ovog razgovora. U Zagrebu sve se odvijalo kao i u mirnodopsko vrijeme: ljudi su odlazili na tržnicu. radila su kazališta i kina. — Znači li to da je ušao u HDZ? — upitam. moj ingenioso hidalgo? Po onome kakav dojam ostavlja. nadao sam se da će do tada rat biti okončan. jer je postao savjetnikom ministra unutarnjih poslova. Sjećam se dobro te afere. autobusom krenuli u Split.. dobri očevi. baš kao i u pjesmi: Volela bin krunu zgubit. Rekao je da je dao ostavku na položaj savjetnika. — Ali profesionalci su po trebni svakom režimu. je li Moro to doista napravio? — A tko to može znati. Već idući dan krenuo sam u Corso da bih se našao s Lupisovim društvom. s obzirom da je već prešao sedamdesetu. — E. Jer Mara je nezadovoljna. nemaju potrebe išta ga pitati. iako sam se svaki put trgnuo kad bi u podne opalio Grički top. ner crnoga Mora jubit. da je samo to! Ali netko je iz njegova udbaškog do sjea iskopao da je potkraj šezdesetih likvidirao jednog uglednog emigranta. u društvu se napokon pojavio Moro. Neka slutnja mi je govorila da do- . i rješava križaljke. Tada se kod nas cio slučaj protumačio obračunom unutar emigrantskih krugova. Pa zbog toga je isključen iz Partije i smijenjen s položaja. Ne pamtim više ime novina ra. ako ga netko nešto pita. A kako ovi mladi misle da sve zna ju. ukratko. Dugo se o Moru ništa nije govorilo. Putovanje je trajalo dan. Uzeo sam neplaćeni dopust. kad jednoga dana zateknem ih sve u živoj raspravi baš o njemu. tekao je život kakav sam već pomalo zaboravio. šetali ulicama. Naravno. plakali kad bi im uginuo kućni ljubimac. kako se u pjesmi govori. igra li se s djecom. Upitam što se dogodilo. izgubivši nadu da ću mu se ikada više vratiti. ukratko.Ivo Brešan Gorgone ključ stana. U Zagrebu smo Adriana i ja ostali čitavu godinu. Ali Mora nisam zatekao. imali smo osjećaj da nam se teško breme odvalilo sa srca. Nisu mu mogli dati neki ozbiljniji posao. — Nije ušao — reče mi Lupiš. Sjedi u uredu. — Pa to je idiotski! — zgranem se. — Ja ne bih vjerovao svemu što u udbaškim dosjeima sto ji— Ni ja. — Ako je prije i bilo kakve mrlje na njemu. noć i još pola dana. zado voljan što mu nitko ne dolazi po savjet. znam jedino da se služio pseudonimom Vindex. i Lupiš mi objasni: BIH — Našem crnom Moru kane oduzeti Marinu krunu. koji je u njemačkim novinama pisao vrlo oštre kolumne o stanju u bivšoj državi... djelovali kao da ni komarca ne bi zgnječili. pa će se vidjeti što je bilo. moj viteže tužnoga lika. tako da me radno mjesto čeka kad se vratim. on ju je dobro oprao onim kako se ponio za vrijeme Hrvatskog proljeća. Uostalom pokrenuta je istraga preko Interpola u Njemačkoj. Neki saborski zastupnici poče li su kopkati po njegovoj udbaškoj prošlosti. ne čini se da jest.. jer ne može raditi u Ministarstvu dok takvo breme sumnje počiva na njemu. I tako je crni Moro našao Marinu krunu. sadili cvijeće u vrtu. Ali i vi i ja znamo iz prošlosti da su oni najgori zločinci u privatnom životu obič no bili nježni muževi. Svaki dan dolazio sam u Corso. rekli su mi da više ne dolazi. Nestala mi je napetost i sasvim sam se opustio.

Pustit ću neka činjenice govore same sobom. pretpostavio sam. O tome najbo lje svjedoči njegovo ponašanje za vrijeme Hrvatskog proljeća. kao agent. Fižulićev zastupnik. inače bi se krio od ljudi. Dođite svi. a družio se s njim i izvan Corsa. Djelovao je smireno i zadovoljno. ja sam njega tužio.Ivo Brešan Gorgone ista nije kriv. nego je naprotiv. liH . On me tada smijenio s po ložaja načelnika. zbog čega je smijenjen s položaja načelnika i isključen iz Partije. i zadubio se u papire pred sobom na stolu. Pročitat ću neke tekstove s kraja šezdesetih godina. jer želim barem u vašim očima ostati čist. Kad je došao sudac. Inače neće djelova ti kao pljuska u lice onome tko se blatom nabacio na mene. Nakon toga ustao je Fižulićev odvjetnik i započeo: — Časni suce.. U klupama za svjedoke ugledam muškarca i ženu starije dobi. Znatno je ostario i smršavio otkad sam ga zadnji put vidio. — Tada sam prvi put čuo za vaše ime. to nije nikakva tajna. bez ikakve zadrške upita ga kako je svršilo s tim Vindexom. uspr kos mojoj naredbi. Govorilo se da ste vi to naredili. potkraj prozora. Ja bih za sada toliko. Možda se sjećate studentskih prosvjeda iz toga vremena. leži bolestan s visokom temperaturom. I njoj i njemu nije moglo biti manje od 70 godina. na protivničkoj je strani da do kaže svoje tvrdnje. od cijelog društva odazvao se jedi- no Lupiš. koji nije uvažavao nikakve društvene formalnosti. iako mu je lice pokazivalo iscrpljenost. a ovom časnom sudu prepustiti njihovo tumačenje. zacijelo svojim odvjetnikom. Agent Udbe pede setih godina. Da je gospodin Mauricije Novak radio u Udbi na raznim dužnostima. Samog tuženika nije bilo. Ja ni šta neću tvrditi niti ću osporavati ovo što je rekao moj uva ženi kolega. Na jednom kraju. stajao je Moro i razgovarao potiho s nekim čovjekom. mlađi čovjek u ranim četrdesetim. Lupiš. Ali javnosti je poznato da on nikada nije vršio političke progo ne. ponajprije moram ispričati svojeg klijenta što nije došao. — I taj se čovjek usuđuje dignuti optužnicu protiv vas? — Ne. kad ima snage doći u društvo. — Ništa još nije svršilo. viši inspektor. pa čak i kao načelnik. Stalo mi je do toga. Rankovićev čovjek. pa ćete čuti. Najprije je riječ uzeo Morov odvjetnik: — Časni suce. ovdje smo zbog klevete koja je bačena na mojega klijenta. — Ne želim ništa unaprijed govoriti. Sutra je glavna rasprava na Županijskom sudu uli sati. pomagao ugroženima. Sutradan. mladi moj prijatelju. — Iz ovoga zaključujem da imate neke jake adute — reče Lupiš. Osim mene. — Upravo obratno. Na suprotnoj strani sjedio je. U golemoj dvorani bilo je samo petero ljudi. A Fižulić je to učinio. Trebat će dokazati svoje tvrd nje. prikazujući ga kao Udbina egzekutora i ne smiljena ubojicu. rasprava je mogla otpočeti. tko je pokrenuo sve ovo? — Zastupnik HDZ-a Veselko Fižulić. On to ni ne poku šava sakriti. zaodijevajući se u neke nove političke opcije.. — Možete li nam barem reći tko je taj. Ja sam naredio da se izgrednike samo privede. točno u 11 sati došao sam u zgradu Županijskog suda. koji su završili krvavim obračunom u Frankopanskoj? — Ja se sjećam — upadnem.

— tu se prekine i obrati ženi koja je sjedila u klupi za svjedoke: — Gospođo. ako postoje kakve sumnje u auten tičnost ovog spisa. u kojem mi je suprug javio da je živ i zdrav. časni suce... pronađen mrtav. — A gospodin Novak? — On je bio viši inspektor istog Političkog odjela. u vrijeme ovih događaja? — Bio sam načelnik Političkog odjela SUP-a koji vi običa vate nazivati Udbom. a ne i li kvidirati? — Upravo tako! Nas je tada zanimalo kojim kanalima cure do Vindexa informacije iz zemlje. supruga pokojnog Marija. hoćete li se za početak predstaviti ovom časnom sudu? — Ja sam Suzana Luketić. — Možete li nam reći kako ste reagirali na vijest da vam je suprug ubijen? — U prvi mah me to teško pogodilo. čiji će iskaz biti dovoljan da sruši sve tvrdnje suprotne strane. reče da je to kopija iz Udbina dosjea. odabrao sam njega. — Znači li to da mu je zadaća bila samo pronaći. koji zemlji nanosi goleme štete. novinar poznat pod pseudonimom Vindex. — Prigovor! — skoči Fižulićev odvjetnik. Ali odlučio sam se za samo jednog svjedoka. odvjetnik se ponovno obrati sucu: — A sad. Ali tjedan dana na kon toga stiglo mi je pismo iz Švedske. štitio i zbog toga sam nastradao. — Možemo li iz toga zaključiti da je gospodin Novak ubio Luketića na svoju osobnu inicijativu? — Pa tako ispada. raširivši ruke prema sucu u znak da više nema što reći. u kojima se tvrdilo da je Mario Luketić. koji bi vam mogli potvrditi kako ih je gospodin Novak. Potom iz torbe izvadi papir. ja sam mogao pozvati ovdje čitav niz pro tagonista Hrvatskog proljeća. jer se radi o opasnom neprijatelju. — Pismo je mo gao napisati i netko drugi. . kao tadašnji načelnik Političkog odje la. Završivši s time. razmrskane glave. Tada ustane Morov zastupnik. Naređeno mi je da pošaljem u Njemačku čovjeka koji će otkriti tko se krije iza toga psudonima. dopustite mi da ispitam svjedoka. ispisan na pisaćem stroju. ovdje nazočnog gospodina Viktora Travicu! — tu se okrene onom starijem čovjeku u klupi za svjedoke: — Gospodine Travica! Hoćete li nam reći na kojem ste položaju bili potkraj šezde setih. To je ovdje nazočna dama. Odvjetnik na to trijumfalno sjedne. — Časni suce. imitirajući Luketićev rukopis. kako bi otkrio tko se krije iza pseudonima Vindex i likvidirao ga. Tu se izvještavalo da je viši inspektor Novak upućen u Njemačku. Kako se gospodin Novak već prije dokazao u takvim pothvatima. pa pročita i njega. ko jega vi nazivate Vindexom. — Kakvu ste zadaću tada dali gospodinu Novaku u sve zi s novinarom Vindexom? — Onu koju sam ja tada dobio od svojih pretpostavlje nih. Spis je završavao tvrdnjom da je »drug Novak uspješno obavio svoj zadatak«.Ivo Brešan Gorgone Nakon toga stane čitati prijevode članaka iz njemačkog tiska. u blizini miinchenskog groblja.

— Nastavite! — reče sudac. Rasprava je završila tako da je sudac Fižulića proglasio krivim i kaznio ga sa sto tisuća kuna globe zbog klevete i nanošenja duševne boli. Dokle to ide. gospođo. Svatko svakome kopa po utrobi. upo zorio da će doći netko tko će ga likvidirati i savjetovao mu da se napravi mrtvim. A ako si kojim slučajem preživio. Samo što se tamo to odvija na primitivnoj razini. — Prigovor se odbija.Ivo Brešan Gorgone — Pa valjda je.. suradnje s Udbom i partijske prošlosti. bez obzira kakav si pakao prošao. vjerujući da će tako steći neke političke poene. pa da ga se proglasi Udbinim doušnikom. Ovo je doista bellum omnium contra omnes. Dovoljno je da je netko bio pozivan na informativne razgovore. . a ovdje na nekakvoj višoj. najbolje se vidi po tome što se ljaga baca i na one koji su bili žrtve. Ali ga je samo. Otada pa nadalje živjeli sam s njim u Stockholmu sve dok se nije razbolio od raka pluća i umro. nazovimo je intelektualnoj. kao prijatelj. Morate znati da ovakvih farsa sada ima na stotine. Pozvao me u Šved sku i ja sam otišla. — Časni suce — mirno će Morov odvjetnik — predvidio sam ovakvu sumnju. Gospodin Novak ga je doi sta pronašao u Njemačkoj. dolaziš pod malj sumnje. Tako su njih dvojica podmetnuli do kumente jednom nepoznatom mrtvacu. časni suce. Zato prilazem sudu isprave gospođe Luketić. Čak se i saborski zastupnici međusobno optužuju zbog jugoslavenstva. vjenčani list iz 1956. smrtovnicu iz Švedske od pri je godinu dana i fotografiju na kojoj se gospođa vidi sa su prugom u jednom stockholmskom parku. — Suprug mi je sve objasnio. Pomislim kako između ovoga i onoga što se događa u podrumu moje zgrade nema nikakve razlike. — Otkud mi možemo biti sigurni — javi se Fižulićev za stupnik — da je gospođa doista Luketićeva supruga? Može se i nekome platiti da odigra tu ulogu. po čemu ste zaključili da je pismo do ista bilo od vašeg supruga? — Nisam se ni trebala time zamarati. nakon čega je moj suprug napustio Njemačku. U ovoj zemlji samo mrtav možeš biti heroj. vidjeli ste. Moro reče Lupisu i meni: — Evo. — Recite. Najviše među onima koji počinju igrati neku ulogu u političkom životu. Kad smo izišli iz sudnice. — Pa tko je onda bio ubijeni? — upita sudac. gospođa ta koja najbolje može prepoznati rukopis svoga muža — odvrati Morov zastu pnik.

biti boljim od onog prijašnjeg. poput svih drugih. Čim se uz nju pjeva nešto smisleno. Promijenio sam ih pet. o kojoj je sve vrijeme sanjalo Lupisovo društvo. za vrijeme rata bio u Kraljevini Italiji. Ali država. nije me dovelo na drugu obalu. bez obzira kakav položaj ima u društvu i kakvog je političkog opredjeljenja. Premda nikada nije o tome govorio. Ja. koje je samo sebi dovoljno. Razumije se da kao fizičko biće ne mogu ostvariti takvu slobodu. Iscrpio sam sve sadržaje koje sam nosio u sebi. pod uvjetom da je čista melodija. ako mi ne bi polazilo za rukom ono što sam zamislio. živcirao sam se. ada. a da se nisam maknuo iz svojega rodnog grada: ro- S đen sam u Kraljevini Jugoslaviji. igrao se i nikakve me brige nisu tišule. A vjerujem i da je Moro zadovoljan. uostalom. Od svih umjetnosti to je moguće jedino glazbi. Napustio sam i stvaranje iz čistog Erosa. Dosadilo mi je stalno u njemu Dobro suprotstavljati Zlu. imao sam sedam godina. A otkrio sam i da mi je još uvijek stalo do vrijednosti. lišena teksta. ne pretendiram da moja volja bude zakon za sve. Ne moram više razbijati glavu kako ću se skloniti njezinu pogledu. ponajmanje vlasti ili nekoj političkoj stranci.Gorgone 18. poslije rata u socijalističkoj Jugoslaviji i sada u Republici Hrvatskoj. A što se svega drugoga tiče. Rekli su mi da pobolijeva i ne izlazi iz kuće. prošla me volja za izazovom bilo koje vrste. ne u smislu u kojem je on mislio. 10 godina nakon rata. Eurljala 2005. a nove nisam nalazio. Ali Mora tamo više nisam nalazio. barem pretpostavljam iz onoga kako se ponio prema Luketiću i držao za vrijeme Hrvatskog proljeća. bez obzira kakva. Ni potrebe za uspjehom se nisam oslobodio. Dugo vremena nisam se upuštao ni u kakvo pisanje. držim se one Louisa XIV. i dalje bih posjećivao Lupisovo društvo. pokušavao sam nadmašiti sebe. Preda mnom je zjapila praznina. i ona dolazi u opasnost da postane predmetom nečijeg interesa. međutim. Već odavno sam se lišio iluzije da bih svojim djelom mogao nekome pružiti bezinteresnu ljepotu. Naravno. Naravno. nalazim boljitak samo u jednom: znam da je Gorgona Meduza definitivno mrtva. živim svoju treću dob u samostalnoj Republici Hrvatskoj.: Država — to sam ja. nakon njezina pada u NDH. nikada nije bila dijelom mojega života. više nisam točno ni znao što je jedno. A najljepše sam se osjećao u Kraljevini Italiji. moram uvažavati državne zakone i truditi se da ih ne kršim. a što drugo. živio u blaženom neznanju. u njoj svatko može u istoj mjeri uživati. Kod mene to ima isključivo duhovno značenje: mojim mislima i osjećajima upravljam samo ja i ne dopuštam im da se podrede nikome i ničemu. Kad bih dolazio u Zagreb. Padale su mi na pamet Nietzscheove riječi: wm .

Običavao sam u njima provoditi najveći dio dana. Zato sam odlutao u svijet koji nema nikakve veze sa sadašnjošću.« Imao sam na raspolaga- nju bezbroj zanimljivih stvari kojima sam mogao ispuniti vrijeme. Od njegovih podviga napraviti veliki ep. Jednostavno. posve zatvorim u sebe. Nisam je kanio nikome dati na čitanje niti ponuditi nekom izdavaču. A nije se radilo ni o onome »trla baba lan. stojim izvan svega što nekoga motivira na pisanje. nastajala su samo u mojoj glavi i nisu izlazila na papir. razgovarajući s nekim ili slušajući ga. sumnjam da bi i drugi našli u njima isto što i ja. Zašto? nemam pravog odgovora. gledao televiziju. kao i svaka fantazmagorija? Mogao sam ga.. ne znam zašto sam se toga latio. Ne svrhovita nesvrhovitost. ljubavi i mržnji. čak ni u obliku skrivene aluzije. A i da jesu. Perzej je otplovio s Krete. I kad sam našao da jesam. Umjesto toga.. Nemejskim lavom. koristi i štete. bez onog prvog dijela. nego samo nesvrhovitost. Hidrom. čiji se broj iz tjedna u tjedan povećavao. U nekim su kazalištima i dalje postavljani na scenu moji komadi iz onog »kreativnog« perioda. ne znam i ne tiče me se hoće li spjev pružiti kome estetski užitak. a možda se jednostavno rasplinuo i nestao. bez sumnje. Ali kako onda znati jesi li prevladao motive koji su te prije vodili? Jedino pišući možeš to otkriti. u koja sam se pišući upuštao. doduše još suočavati s brojnim drugim antičkim junacima. slušao što pijanci govore za šankom. čak nisam ni odlazio na premijere. Perzejev život se ni u jednoj točki ne dodiruje s mojim. Možda se vratio Andromedi. Niti dijalog s drugima. S obzirom na sve. tako je mnogo velikih misli. ali mene više nisu zanimale ni reakcija publike ni ocjena kritike. koje ne čine ništa drugo doli ono što čine mjehovi: one nadahnjuju i stvaraju veću prazninu. Tada mi je palo na pamet napisati »Perzeidu«. čitao novine.. ovacija i pljuvanja. Bio sam na putu da postanem pravi . Dakle. Pa ni to hoće li se jednom naći netko tko će otkriti u njemu druge vrijednosti.. gurati ga u borbe s mitološkim nemanima. Počeo sam ponovno odlaziti u kafiće češće nego prije. pohađao sam gostionice i kafiće.Ivo Brešan Gorgone Ah. a ne ovakav pjesmuljak koji stane na nekoliko stranica. Ni ljepota. Jer sva simbolička tumačenja mitoloških nemani. uspjeha i neuspjeha. prekinuo sam. Zacijelo će netko s pravom upitati: zar ne bi u tom slučaju bilo bolje ništa ne pisati? Da. ni ja ni itko drugi. Zato sam odlučio ostaviti tekst nedovršenim i zaboraviti na njega. na veliku žalost moje Adriane.. izgubio sam i razlog da to dalje radim. domaću i stranu literaturu. Eurijalom. A i logika radnje zahtijevala bi suočiti ga s trećom Gorgonom.. Himerom. Valjda je to izišlo iz moje potrebe da se izoliram. A možda me ipak vodila podsvjesna misao da samo ono što se vrši bez ikakve svrhe i razloga može biti prava stvar? Kao što katkad i one usputne črčkarije znaju iznenaditi nekim svojim nedokučivim nadrealnim smislom. poput Odiseje. antička mitologija danas više nikome ništa ne govori.. i zbogom! Kamo? nije važno. Kao kad. nije mi bila važna.. Ali na kraju mi se i to smučilo. kao cilj. instinktivno praviš besmislene črčkarije po papiru. možda krenuo u nove avanture. nitko ništa time neće izgubiti. bilo bi. potpuna bezinteresnost. To nije ni moj obračun sa samim sobom. Trusio sam konjake. nikome ništa nisam želio poručiti. Ali čemu? Sad kad znam da mogu nešto raditi bez ikakva razloga. S vremenom sam se svega zasitio: dobra i zla.

koristi i štete.. S vremenom sam se svega zasitio: dobra i zla. kao cilj. nastajala su samo u mojoj glavi i nisu izlazila na papir. ni ja ni itko drugi.. Trusio sam konjake. bilo bi. A možda me ipak vodila podsvjesna misao da samo ono što se vrši bez ikakve svrhe i razloga može biti prava stvar? Kao što katkad i one usputne črčkarije znaju iznenaditi nekim svojim nedokučivim nadrealnim smislom. na veliku žalost moje Adriane. Ali na kraju mi se i to smučilo. ljubavi i mržnji. Možda se vratio Andromedi. kao i svaka fantazmagorija? Mogao sam ga. Zacijelo će netko s pravom upitati: zar ne bi u tom slučaju bilo bolje ništa ne pisati? Da. Ali čemu? Sad kad znam da mogu nešto raditi bez ikakva razloga. prekinuo sam. izgubio sam i razlog da to dalje radim. Eurijalom. Dakle. Himerom.. To nije ni moj obračun sa samim sobom. uspjeha i neuspjeha. Jednostavno. Valjda je to izišlo iz moje potrebe da se izoliram. ne znam i ne tiče me se hoće li spjev pružiti kome estetski užitak. posve zatvorim u sebe. poput Odiseje. tako je mnogo velikih misli. čiji se broj iz tjedna u tjedan povećavao. Nisam je kanio nikome dati na čitanje niti ponuditi nekom izdavaču. Ni ljepota. domaću i stranu literaturu. antička mitologija danas više nikome ništa ne govori. Perzejev život se ni u jednoj točki ne dodiruje s mojim. slušao što pijanci govore za šankom. Ne svrhovita nesvrhovitost.« Imao sam na raspolaga- nju bezbroj zanimljivih stvari kojima sam mogao ispuniti vrijeme. sumnjam da bi i drugi našli u njima isto što i ja. Niti dijalog s drugima. bez onog prvog dijela. potpuna bezinteresnost.. čak nisam ni odlazio na premijere.Ivo Brešan Gorgone Ah. gledao televiziju. stojim izvan svega što nekoga motivira na pisanje. čak ni u obliku skrivene aluzije. Kao kad. čitao novine. S obzirom na sve. A i logika radnje zahtijevala bi suočiti ga s trećom Gorgonom. ali mene više nisu zanimale ni reakcija publike ni ocjena kritike. Ali kako onda znati jesi li prevladao motive koji su te prije vodili? Jedino pišući možeš to otkriti. Zašto? nemam pravog odgovora. Običavao sam u njima provoditi najveći dio dana.. nije mi bila važna. Hidrom.. možda krenuo u nove avanture. U nekim su kazalištima i dalje postavljani na scenu moji komadi iz onog »kreativnog« perioda.. Jer sva simbolička tumačenja mitoloških nemani. Pa ni to hoće li se jednom naći netko tko će otkriti u njemu druge vrijednosti. nego samo nesvrhovitost. Zato sam odlutao u svijet koji nema nikakve veze sa sadašnjošću. A i da jesu. I kad sam našao da jesam.. i zbogom! Kamo? nije važno. bez sumnje. u koja sam se pišući upuštao. doduše još suočavati s brojnim drugim antičkim junacima. A nije se radilo ni o onome »trla baba lan. koje ne čine ništa drugo doli ono što čine mjehovi: one nadahnjuju i stvaraju veću prazninu. pohađao sam gostionice i kafiće. instinktivno praviš besmislene črčkarije po papiru. ne znam zašto sam se toga latio. Tada mi je palo na pamet napisati »Perzeidu«. Počeo sam ponovno odlaziti u kafiće češće nego prije. gurati ga u borbe s mitološkim nemanima. Zato sam odlučio ostaviti tekst nedovršenim i zaboraviti na njega. nikome ništa nisam želio poručiti. a ne ovakav pjesmuljak koji stane na nekoliko stranica. Bio sam na putu da postanem pravi . nitko ništa time neće izgubiti. Perzej je otplovio s Krete. a možda se jednostavno rasplinuo i nestao. razgovarajući s nekim ili slušajući ga. ovacija i pljuvanja. Nemejskim lavom. Umjesto toga. Od njegovih podviga napraviti veliki ep.

U likovnom stvaralaštvu tzv. počinjaju samoubojstva. U trenucima kad sam bio sam. književnost i teatar za njega su bili krateri na Marsu. Bila je sve prije nego ružičasta. hepeninzi: umjetnici se svuku do gola kao od majke rođeni i natrkeče se na javnom mjestu. prva mu je stvar bila naći djevojku za provod. ovisno o tome koliko im služi da bi se domogli vlasti ili je sačuvali. pate od PTSP-a. 2005. U kazalištu komadi čija radnja nema ni glave ni repa. dodao je: »Jebem ti. pokupovali čitava poduzeća i tvornice. Sudovi oslobađaju počinitelje zločina. Mrtvim klasicima se drastično krate tekstovi. pa ja tog čovjeka poznajem. najbolje svjedoči ova zgoda. Kriminal cvjeta na sve strane. bez škole. ne bi li našli nešto što će im poslužiti. Ili iz doma za retardirane dovedu u galeriju nekog imbecila i postave ga da sjedi u kutu kao izložbeni eksponat. Političari stalno mijenjaju uvjerenja. Estetika se obrće u svoju suprotnost. U prozi se obrađuju slučajevi iz novinskih crnih kronika ili pričaju ljubavne priče s detaljno opisanim seksualnim aktom. više nikad nikome neću reći da te poznam!« Eto. Vidjela je i dotad da pretjeruje i laže. Mi smo veliki prijatelji. A kritika onda o tome piše kao o »traganju za novim umjetničkim izrazom«. Bez prefiguracije koja bi to otvarala prema nečem univerzalnom i metafizičkom. Katkad sam pokušavao u glavi složiti sliku stanja do kojeg smo stigli u ovoj. plovio je kao mornar na raznim brodovima. glumci vode na sceni potpuno nesuvisle dijaloge. Bio je pijanac. godini. I naravno. bavio se švercom. U jednom od barova koje sam posjećivao sretao sam mlađeg čovjeka. U gospodarstvu katastrofa. Kad ga je ugledao. a najveća preokupacija bile su mu žene. Ali bio je zabavan i duhovit. služio u Legiji stranaca. opljačkao banku. zalažu se za ono što su do jučer napadali ili obratno. čije djelo igra u praškom »divadlu«. vrši nasilje nad njima da bi ih se učinilo onim što nisu niti mogu biti: našim suvremenicima. A u to je vrijeme u Pragu igrao »Došljak« i pokraj hotelske recepcije stajao je plakat predstave s mojom slikom. ni kurve nisu mogle zamisliti da živim na način kako sam živio. a onda ih doveli do stečaja i golemi broj radnika bacili na ulicu bez posla. Jedan ugledan pisac. pa sam se ugodno osjećao u njegovu društvu. nije imao pojma. više nego pićem opijao sam se vlastitim mislima. Ljudi koji su izlagali život opasnosti da bi stvorili ovu državu žive na rubu egzistencije. o kojem je kružio glas da je propalica. Umirovljenici. ali što sam napisao. Kad se vratio i ispričao mi što mu se dogodilo. instinktivno mu se oteo usklik: »O. a snobovi onda govore o velikom otkriću da je komunikacija među ljudima nemoguća. Neki su »na lijepe oči« dobili od banaka kredite. Nigdje zahvata u . Apsurd se prikazuje apsurdom. Pokupio je s ulice jednu od onih koje nude takve usluge i odveo je u hotel. On je znao da sam ja »nekakav pisac«.Ivo Brešan Gorgone alkoholičar. Koliko sam daleko u tome otišao. svaki dan se nađemo za šankom na piću!« Njegova pratilja ništa na to nije rekla i samo ga je ljutito ošinula pogledom. Jednom je po nekom poslu otputovao u Prag. nekad ugledni znanstvenici. a političari i saborski zastupnici plivaju u novcu. da se druži s njim! Zar je zbilja drži tolikom glupačom da misli kako će u to povjerovati? Samo se okrenula i bez riječi ga napustila. ubacuje nove prizore. mijenja redoslijed radnje. ali ovo joj je bilo previše. poštu ili trgovinu. Svaki dan čitam da je netko pobio čitavu jednu obitelj iz posve nerazumljivih razloga. kopaju po kontejnerima. ukratko.

al' netom je stupio nogom na žalo. Neki na Perzeja krenu. koje već za mjesec dana prestaju biti aktualne. inače sada bi od mene ostale jedino kosti«. no mornar ni jedan se toga ne dosjeti. Pred vratima Tirinta zastane. Sve nekako sitno. Perzej ne posluša starca. nasrtat jedni na druge. Zgrozi se Perzej nad time i skloni u bliski šumarak. ugledav užasan prizor: Na rukam' i nogam' su građani hodali pasući travu. ljubav prema mudrosti. skinuvši povez. barem što tiče se ljudi. Tirinta. Književni likovi. dao sam se na posao: Perzej a brodar dovede do sunčane obale grčke i tu ga iskrca. koji u viziji daleke budućnosti nalazi cjelokupnu prošlost čovječanstva. B. i ovaj mu reče: »Kloni se. Posvuda samo interes. a ja sam se spasio čudom. već produži dalje u Tirint. žderući njihova tijela. tako je svima Eurijala nakazna ispila duše. od Trojanskog rata pa nadalje. razjurio Hermesa mačem. Humor se sveo na viceve o dnevnim pojavama. učinili su da se opet vratim spjevu. na nekog se namjeri starca. No netom se primako njemu. posve je bačena ustranu. Bunar sam čistio kada Eurijala haraše gradom. divljim. promišljanjem totaliteta stvarnosti. jer smjesta sam pobjego otud. zvijerima nalik. Brzo je izvuko rubac i njime zavezao oči. Oni rijetki koji se bave njome uzimaju se kao dosadni gnjavatori ili smiješni ridikuli. te postaše živim mrtvacima. žvačući meso onoga koga bi svladali. strepeći jesu li žena i djeca mu ostali živi. vadili mrtve iz zemlje i slasno im glodali kosti. jer svi su izgubili duše. . zaokupljeni svojim biološkim postojanjem. kao u mladog španjolskog pisca Arthura Perez-Revertea. Živim u svijetu koji je izgubio dušu. koji u suprotnom iđaše smjeru. sjena se velikih krila odjednom pojavila nad njim. Perzeju. Potom se pješice zaputi dragom mu Tirintu gradu nać Andromedu. prizemno. Stadoše zubima čupati drvo na ogradi broda. skučeno. jer misle da će im to donijeti neku korist. Carstvu Eurijale. sve sami ljudi-amebe. pa sam imao muke da ga pronađem. a starac mu odvrati na to: »Ne znam i reći ne mogu. ujedat se. a drugi su sanduke jeli. Na misama se okupljaju oni koji nikada nisu bili vjernici. i k nebu se penje.Ivo Brešan Gorgone cjelokupnost društvenih odnosa kao u Lomači taština i Čovjeku od formata Thoma VVolfea. Tu mladoga čovjeka zatekne kako na kamenu sjedi. Tekst se već zagubio među hrpama papira i knjiga u mojoj radnoj sobi. Filozofija. Nestalo je potrebe za umovanjem. bez misli i govora. Ili razotkrivanja trulosti pravnog sustava kao u Johna Grishama. Kad mi je to napokon uspjelo. al' on ih je. Ovakva razmišljanja i raspoloženje u koje su me ona bacila. a duhovnosti nigdje. Ili fantastike koja bi otkrivala demonske sile ispod površine naoko normalnog života. on ti ne postoji više.« »Znadeš li jesu li Alkej i žena mi izbjegli tome?« upitao Perzej je njega. Šimića: Nevidljivim valom buja poživotinjenje cijelom zemljom. Jedni su groblje raskapali. U crkvama svećenici više govore o politici nego o Isusovoj riječi. Jači su slabije morili. ženu bjeloruku ljubljenu svoju. Ili divovskog zamaha kao u Iliju Dana Simmonsa. Na pamet mi padaju stihovi A. koje Gorgona im uze. Perzej bi morao završiti u nečem sličnom kao ja.

kako i moja bi duša u Hadovo otišla carstvo! Tijelo mi spali na ognju i pepeo po šumi prospi. Eurijala ovud je prošla i uzela svima je duše.. uzalud si tratio vrijeme i talent. na licu sam joj odmah uočio da je razočarana. tako.. zar ne? Niti će itko znati da uopće postoji. otkrije on mu se tada i grleć ga. bez plana. nema nikakvih proživljavanja.. ovo.« Pogružen stajaše Perzej. Zeusa sinu se nije usudila pogled uputit. — Drugim riječima. A Perzej. i krajnjeg cilja nemamo. Erinije. mogao si napisati nešto angažirano. Ali u tim računima sam se prevario. kojeg mi žena Alkmena porodila bješe sa Zeusom silnim. Sve zajedno kič s primjesama mrtvačkog plesa! — Pa što ako je tako? To ionako ne kanim nikome ponu diti. Eto. a sustav u životu ne postoji.. — Ne znam... Tako i njegova duša u podzemlje otiđe Hadu Andromedu svoju potražit i vječno se svezati s njome. Harpije. I nekoliko dana nakon što sam završio. zatraži od mene da to vidi. Oko čega bih se onda trebao angažirati u tome kaosu? . i prozbori tad Amfitrionu.. I napokon svršetak! Znam da bi onaj tko bi pročitao spjev imao tisuću prigovora. došlo mi. nikoga razumna nema. a Perzej se prsima svojim nabode na vršak i umre. zaokupljen mislima mračnim.. — Ovaj tvoj Perzej je prazan lik. bodežom srce je probola sebi i otišla Hadu. Zeus. A ovo djetešce je Heraklo. Uostalom. kao do sad. sve su to poznate priče. sad tamo. nešto nam uspijeva. da ja se na oštricu bacim. Ostadoh jedino ja. razne nas sile bacaju sad ovamo. A nije ni originalno. molim te. Čitatelj se ne može ni u jednom trenutku poistovjetiti s njim. kao Sizif.« Amfitrion se zamisli malo. Pa ovaj svršetak! To je toliko mor bidno. Mene je neman poštedjela poradi djeteta ovog. predajući držak mu mača: »Pridrži mi. Atena. Zar nije tako i sa svima nama: rađamo se. kad bi djeca znala tko su Gorgone. Spazivši Perzeja. pred sobom upravo Perzeja tužnoga vidiš«. za što se on uopće bori? Protiv čega? Koji mu je krajnji cilj? — Ti još robuješ sustavu.. Da je barem koji put pokušao prevariti bogove. on nikome neće ni doći u ruke. — A što si onda zapravo htio? Ovo bi možda moglo pro ći kao bajka za djecu. što Alkeja sin sam i Perzeja unuk. nešto ne.. To mi je i bio cilj. Minotaur. nastavi dalje: »Ženu Andromedu dođoh potražit i ostale svoje. Što sam mogao? Dao sam joj i pročitala je.Ivo Brešan Gorgone Skladno mu bijaše tijelo i zračaše velikom snagom. Ili pobuniti se protiv njih. u rukama držo je malo djetešce od godinu dana i suznim je očima gledao nesreću građana svojih... Adriana je zapazila da s vremena na vrijeme pišem nešto o čemu njoj ne govorim. Muči me jesu li podlegli pošasti ovoj i oni. da ova stvorenja bez duše osladit se mnome ne mogu!« Mač Amfitrion mu uzme i ispruži čvrsto ga stiščuć. skoči i prozbori njemu ovako: »U gorki trenutak si došao. — Daj mi reci zašto si ovo napisao? — upita me. Kad joj Gorgona je prišla..« »Unuče. Ali zbog toga me ne boli glava. kao Tantal. Umjesto toga. Amfitrion. — Utoliko bolje. Kad mi je vraćala tekst.. a onda mu pričati stane: »Andromeda dušu je spasila.

ali nije sve tako crno. — Jeste li to vi? — O.. — I eto! Zašto onda i Perzej ne bi na kraju upao u sličnu situaciju kao mi sada? — Počinješ me zabrinjavati. kako bi rekao Hegel.Ivo Brešan Gorgone — U svijetu još uvijek postoje dobro i zlo. negoli stvarno sti. Jednoga dana ugledam u kutu dvorane za omanjim stolom Mora.. i ne htijući.. ali kao da me još uvijek nešto od toga odvraćalo. Dosta se izmijenio otkad sam ga zadnji put vidio. Znam da djelo nije savršeno niti može biti. ponečeg od toga što govoriš. baš mladi! Od 70 godina — našalim se sjedajući. ali nam ih je svejedno žao baciti. iako još uvijek nisam bio siguran da je to on. likovni umjetnici koji stvaraju predivna djela... Tako da po stoji isključivo po sebi i za sebe. nešto što sam napisao isključivo za sebe.. — Tu joj izložim kako ja vidim naš sadašnji trenutak. sad kad je završen. A pisac. nisam kanio ponijeti spjev sa sobom. A tada sam odlučio priči mu. Nego. Kad smo mjesec dana nakon toga putovali u Zagreb. doduše. Tako mi se dogodilo da sam ga. Htio sam ga spaliti. molim te! I to je već viđeno. — A što ćemo. Orkanski visovil — Samo mi potvrđuješ da sam napravio ono što sam htio: stvorio nešto bez svrhe i razloga. o čemu god pisao. da bi se nakon smrti našli u Hadu! Daj. Trebalo mi je vremena da ga prepoznam. — E. — Sjed nite. pobjeđuje demonske sile i ostvaruje svoj životni san: veliku ljubav! — A kako ne vidiš da je ovo tvoje bljutavija romantika? Ona i on probadaju sebi srce. sam vrag zalijepio za mene! Bio sam nemalo iznenađen kad sam ga u Zagrebu ugledao kako izviruje iz hrpe mojih stvari. Lupiš je umro.. vid oslabio. Razmislio sam što bih s njim. mora se zalagati za prvo i biti protiv drugog. I ako ništa. Ima. — U odnosu na mene i više nego mladi. Već sam i zaboravio na njega.. Kao da ga je. nisam točno znao ni gdje sam ga spremio. Svoju je ulogu odigrao. Djelovao je oronulo: lice mu se smežuralo. mladi moj prijatelju! — razveseli mi se on. i sad mu je vrijeme da nestane. Romantičnu priču o junaku koji svladava sve zapreke. uvijek se nađe dobrih i plemenitih ljudi. Postoje mladi pisci koji obrađuju zanimljive teme. Ja sam već do brano prešao 80. Ovaj svršetak je više slika tvojeg depresivnog stanja.. I u čemu nitko ništa neće naći. bilo bi mi zadovoljstvo popričati malo s vama. zajedno sa sustavom. Bio je to samo pokus kojim sam htio izbjeći sve zamke angažiranosti i takozvane knji ževne vrijednosti. izazvanog pićem. pa su ostali izgubili volju da se dalje sastaju.. — Vidim što bi ti htjela. nosio je očale s debelim lentama. koje nam više ničemu ne služe. kosa poispadala. ako mu dođe u ruke. sjednite. svoj sam duh natjerao da preki ne svaku vezu s onim što je izvan njega samog. Na tome je razgovor i završio. sjedio je prislonivši glavu na ruke i odsutno gledao nekamo van. Stoga sam uobičajio popodnevne sate provoditi u Gradskoj kavani i tu razmišljati uz cigarete i kavu. U Corsu više nisam zatekao staro društvo.. pokupio zajedno s knjigama i papirima koje sam spakirao u kovčeg. pišete li nešto novo? PSI .. Ali njime sam po stigao drugo savršenstvo. Cesto se događa da se u životu emotivno vežemo za neke stvari. — Šjor Moro! — započnem oprezno. izgubio i kri terij za lučenje dobra od zla? Živimo u svijetu bez duše. ako se.

Zinuo je i zapiljio se u mene širom rastvorenih očiju. Kad sam došao u kavanu u zakazano vrijeme. Pojavio se tek idući tjedan. A ja.Ivo Brešan Gorgone — Već odavno ništa. Perzeju. — Pa vaša se priča. No čini se da je i on sam sada bio zgrožen nad time. Kako je zalazio i u najsitnije detalje. nisam ga našao. Idući dan donio sam mu tekst u kavanu. pokušavao sam ga umiriti da je sve to normalno u njegovim godinama. Na trenutke sam se zgražao slušajući o brojnim ubojstvima koja je počinio ili naredio. — Vidim da vam moram ispričati cio svoj život. koji sam i sam već pomalo patio od sličnih pojava. Što sad kažete? Može li se to u potpunosti? — Zaboga! — rečem zapanjen. kako mu ponestaje daha. Nastavio je sutra i prekosutra. jer mu je pripovijedanje poprimilo mračan ton. iznio mi potanko epizodu s Mirandom. — Čudno! — reče zamišljeno. Nego. sve do lažiranog Luketićeva smaknuća. Morao sam svako malo posizati za Enciklopedijom da vidim tko su ta brojna imena koja spominjete.. nemam ni šta protiv. — A o čemu se radi u njemu? — Pokušao sam iz fragmenata raznih antičkih djela složi ti cjelovitu priču o jednom mitološkom junaku. koje su kroz one debele lente izgledale dvostruko veće. Posebno me se neugodno dojmila njegova bešćutnost prema majci i djedu.. isključiti iz stvarnosti. on mi je pružio mapu s papirima i započeo: — Oprostite što ste ovako dugo čekali! Bilo mi je napor no čitati.. Govorio mi je o djetinjstvu i mladosti na Hvaru. nije mi uspio toga dana ispričati sve. barem u onim ključnim točkama. koji je odrubio glavu Gorgoni Meduzi. To je inače neman koja je svojim pogledom pretvarala ljude u kamen. — A ja vjerujem da bi moglo. noseći mi tekst. najprije bih vas želio upitati: jeste li vi išta znali o meni prije negoli ste ovo napisali? — Ništa. Naravno... obrati mi se: — Rekli ste mi da ste se htjeli. Sjeli smo. osim onoga što ste mi vi sami rekli. kad pročitam. Sad kad sam pred krajem životnog puta. Dogovorili smo se da se za dva dana nađemo opet. ako imate volje da me sa slušate. Počeo je od svojeg neobičnog rođenja. kad se o vama radi. Ali potrajalo je dulje. ako vas zamolim da mi date to pro čitati? — Nisam kanio nikome dati. u Šibeniku i na kraju u Zagrebu. Ili što sam čuo od naših zajedničkih znanaca iz Lupisova društva. pa o ratnom periodu. već o njegovim boljeticama. zatim dogodovštine na Visu. ali ako baš želite. Samo dajte. pišući ovo. Žalio mi se na probadanje u prsima. Tom prilikom nismo razgovarali o književnosti. Iako ne vjerujem da bi vam to moglo biti zanimlji vo. Ove riječi kao da su osupnule Mora. To zna- . jer će on dotle pročitati. Neko vrijeme ništa nije govorio. Osim jednog spjeva koji sam pisao više kao neku vrstu duhovne vježbe. — Vrlo rado bih to čuo. Ništa neću uljepšavati niti preskakati prljavštine koje sam činio. Htio sam se njime malo isključiti iz ovoga svega. pa ćemo o tome porazgovarati poslije. a onda me upita: — Tražim li previše. podudara s Perzejevom. Kad je trećega dana završio. Ali na kra ju sve mi je bilo jasno. na reumatizam koji mu ne da mirno usnuti.. pa kako ga noge više ne služe. ne mam razloga prikrivati bilo što.

uvijek se to nekome negdje već dogodilo. pa čak i od ideja u koje sam vjerovao. nakon ubojstva Mirande. Promašio sam. Daj te. Iako vks i Perzeja dijeli više od 3000 godina. Ali odlučio sam barem ostati dosljedan: neka mi ni ovaj debakl ne bude važan. Moro je sve shvatio. preobratio. — Ne podudara se sasvim. više upadaš u njezina kliješta. nisi se odlijepio od tla na kojem stojiš. dovoljno mi je bilo da za povijed dođe »odozgo«. Ako se tražilo od mene. I kad sam se vjenčao. molim vas! Zašto mu se bogovi ne bi na kraju smilovali? K vragu! prokleo sam kad smo se rastali.. čak i simboliku Gorgona. Nitko nije u stanju stvoriti djelo koje je samo sebi svrhom i koje postoji po sebi.. pa kad sam se bezdušno ponio prema majci.. Možda čak slabošću koju valja potisnuti uime vi ših ciljeva. vidio da su za to drugi platili glavom. U meni je zavladala potpuna pustoš.. iako je bila mlada i lijepa. javilo mi se kad sam. Kad sam ga ot krio i prepoznao.. Veću od ijedne Perzejeve. a vi s onima u sebi. Utoliko više ste onda Perzeja pretje rano kaznili. Najjače sam to osjetio u susretu s Luketićem. Koliko god daleko odlutao u prostore mašte. Perzej nije pogledao Meduzi u oči. pa da povjerujem kako je to u inte resu bolje budućnosti. što više pokušavaš. bio sam u stanju stoti ne poslati u smrt ili na robiju. — Vi ste. koja se rađala samo u mojim mislima. počeo sam stvari gledati u drugom svjetlu. bilo je kao kad se čovjek ujutro probudi i odjednom mu sve izgleda nekako drukčije... a opet sam smetnuo s uma: mi smo zarobljenici svijeta u kojem živimo. Mislim da je ono sve vrijeme postojalo u meni. — Ne znam. ako se nisu slagali s onim kako sam ja osjećao..Ivo Brešan Gorgone či: ništa nova pod suncem. A onda sam i o zapovije dima stao razmišljati. Ono što sam dotad potiskivao iznenada me pre- plavilo i postalo mi važnije od svih zapovijedi.. Potom me Stena zapalila mržnjom. Sve sam vrijeme bio u zabludi. vidio sam je u svakoj ženi koju bih poželio.. ne mogu se sjetiti kad. ali sam držao to nevažnim.. A onda. Znao sam.. a ne i po drugima.. — Kad ste prvi put prepoznali u sebi to »nešto«? — Ne znam. kako se to kaže. Ma što izmislio.. A nisam uspio zatomiti ni svoj gnjev zbog aktualnih prilika... znao sam samo za zadatke koje sam dobivao. izvojevali veliku pobjedu. Važno je da ste vi sami pronašli u sebi ono ljudsko i da vas nitko nije. Čak sam se na neki morbidan način i zalju bio u nju. Dapače. . pa što? »Perzeida« se tako opet zagubila među mojim papirima. dobra. Vrijeme tu ne igra nikakvu ulogu. Čista nekrofilija. Osjetio bih svaki put da me nešto zapeklo. a ja jesam. I što je najvažnije. zatim kad sam ubio kape tana Bozu.. njezina mi je dobrota čak išla na živce.. promijenite to. Jer on se borio s vanjskim čudovištima.. možda. Tolike nesreće ste svalili na njega samo zato što nije imao snage ubiti čovjeka koji ga je spasio Harpija. nesvjesno sam ga izlio u završni prizor. šjor Moro. I to mi je okamenilo misli i srce... nisam ih izvršavao. I nijednom se nisam upitao radi li se o krivima ili nedužnima. Ne možeš pobjeći od stvarnosti. Najprije sam ženu istinski zavolio. Eurijala mi ispijala dušu. — Ne čini li vam se da je ta pobjeda došla prekasno? — Nipošto. Ali neki komadić duše ipak je ostao u meni. ništa nisam osjećao prema svojoj ženi..

objed mu spremi i postelju meku.. a on se tad oprosti s njima. znatno vredniji od onog tko se cio život ponašao po moralnom kodeksu društva. o kojem mi je Moro pričao. Sutradan sam otišao na pokop. razgrnuo zemlju na njemu granom koju sam odlomio sa stabla. Pokraj iskopane rake. Sad je sve bilo baš onako kao u mitologiji. koji se spasio. okružen potomstvom svojim. Andromeda iziđe preda nj. No ovaj put je krenula sama. a ovaj ga je malo ispitao i pustio. status nepodobnosti stekao svojom aktivnošću u tada ozloglašenoj Matici hrvatskoj. nas dvojica bacili smo pregršt zemlje na njega i otišli na piće. umjesto cvijeća! Sumnjam da bi itko od znanaca iz Corsa odao mu i najmanju počast. Nazočni smo bili samo onaj pisac i ja. i supruga nedugo za njim. A kada je napokon umro. Odvijao se u sirotinjskom dijelu groblja. Kad sam bio gotov. tik do mjesta gdje je počivala njegova Anica. Činilo mi se da ću tako pokojniku odati počast koju mu nisam mogao pružiti na drugi način. Perzej je dugo poživio. A Moro. Čim sam stigao kući. bilo je to samo s njim. Mislim da je sve ubrzala nesreća njegove žene. — Zadnji put kad sam ga vidio činilo mi se da se dosta dobro drži. Čim se približio gradu. Amfitrionova žena. Alkmena. To neka mu bude. bogovi veliku počast ukazaše obojim njima: On i Andromeda postaše na nebu svijetleća zviježđa koja ne zalaze nikad i sjaje se čitave noći. kojemu sudbina namijeni junačka djela.. Potom se pješice zaputi dragome Tirintu svome. pronašao Morov grob. a sinovi njegovi. pronašao sam ga i napisao drugi svršetak. ne treba se tome čuditi. On mi reče: — Znate li da je jučer umro Moro? Sutra mu je na Mirogoju pokop. a najmanje njemu. A jadnica se nikad nije navikla na velegradski život. — Kako se to dogodilo tako brzo? — zaprepastim se.. poskliznula se i pala pod tramvaj. s Isusove lijeve strane. porodila bijaše dijete Herakla. Perzej s brodarima dođe do sunčane obale grčke i tu ga iskrcaju oni. u dvore ga povede.. sreo sam na ulici znanca iz Lupisova društva. osim što nije bilo svećenika. stajali su grobari i pripremali konope da spuste u zemlju običan nelakirani drveni lijes. Kod ovog potonjeg katkad zna biti i licemjerja. Kad je lijes bio spušten. . Krenula je po najvećoj poledici njemu pribavljati lijekove. To ga je zapravo dotuklo. I nehotice se sjetim pokopa siromašnog Talijana u Miinchenu. koji je izgubio ljudski lik i ponovno ga u sebi pronašao. a onda položio papire u jamu i zatrpao ih. veliku pokažu radost. padne mi na pamet besmislena ideja: »Perzeidu« završiti onako kako je šjor Moro zaželio. ako je izlazila. kad bi znao što je sve u životu radio. Ali ja sam držao da je čovjek. — Kad čovjek prođe 80 godina. Sjećam se da mi je jednom pričao kako su ga agenti Udbe priveli Moru. Bio je to književnik koji je 1972. prekriživši onaj otprije. I ovdje je sve točno onako. Sad je ponovno ugledan pisac i urednik jednog književnog časopisa. Kako mi je od zadnjeg boravka tekst ostao u Zagrebu.Ivo Brešan Gorgone Kad sam se nakon dva mjeseca ponovno našao u Zagrebu. otišao sam s tekstom na Mirogoj. Bez obzira što to nikome ništa neće značiti. pa on je otprilike kao onaj razbojnik na križu. vidjev ga.

U .

i .

.

Knjižnica Zelina 540027251 .

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful