You are on page 1of 46

- GRAĐANSKO PRAVO

-

-OPĆI DIO -

1

UVOD
► POJAM GP
U pravnoj teoriji ne postoji jedinstven odgovor na pitanje što je građansko pravo. Na umu prvenstveno imamo pokušaje definiranja u okviru europskog kontinentalnog pravnog kruga. Do prvog sužavanja obima pojma gp došlo je prihvaćanjem Ulpijanove podjele prava na javno i privatno. U javnom pravu su centar država i organizacije javne vlasti, a u privatnom pravu to je čovjek. U građanskopravnoj nauci su se privatno i građansko pravo upotrebljavali kao sinonimi. Kada je započeo proces raslojavanja sadržaja privatnog prava, građansko pravo nije više moglo označavati ukupnost privatnog prava. Počelo se afirmirati shvatanje prema kojem bi građansko pravo bilo onaj dio privatnog prava koje bi se kao zajedničko pravo primjenjivalo na sve one društvene odnose koji nisu uređeni drugim, posebnim pravilima. Kada su pravila građanskog prava za neke privatnopravne odnose postala preopćenita, izdvojilo se u posebnu granu privatnog prava 6npr. trgovačko pravo, a kad su za neke društvene odnose postala neodgovarajuća, odvojili su se 6npr. radno i porodično pravo. Snažan razvoj zaštite ljudskih prava i sloboda poslije II. svj. rata zahtjevao je da se u taj razvoj, pored javnog prava (ustavnog i kaznenog), uključi i građansko pravo. To je značilo da se tradicionalnom krugu imovinskih odnosa mora dodati onaj segment neimovinskih odnosa koji se tiče zaštite osoba i njihovih osobnih neimovinskih dobara. GRAĐANSKO PRAVO → u objektivnom smislu je grana privatnog prava koja kao skup pravnih pravila uređuje odnose pravnih subjekata povodom stvari, činidaba, imovine i njihovih osobnih neimovinskih dobara

► NAZIV
→ naziv građansko pravo je najstariji i potiče iz rimskog prava kao prevod latinskog naziva ius civile. Staro rimsko ius civile i moderno građansko pravo nisu pojmovi istog sadržaja. Ius civile je bio naziv za ukupni pravni poredak koji je važio u rimskoj državi. Tim se pravom mogao služiti isključivo rimski građanin. Peregrinima je za potrebe pravnog saobraćaja stvoreno ius gentium. Kad je car Karakala svojom konstitucijom ANTONINIANA iz 212.g.n.e. podijelio rimsko građanstvo svim slobodnim podanicima rimske države, postali su instituti iuris gentium sastavnim dijelom iuris civilis. Nakon toga se ius gentium počeo sadržajno kretati prema prirodnom pravu (instituti utemeljeni na prirodnom razumu – naturalis ratio). → postoji naziv za građansko pravo i sinonim civilno pravo, pa se pravnici koji se njime bave nazivaju civilistima. Težište naziva građansko pravo je na subjektima pravnih odnosa, a ne na sadržaju samih odnosa. Taj naziv spada u europsku pravnu tradiciju. → naziv privatno pravo direktno je povezan s podjelom cjelokupnog prava na javno (ius publicum) i privatno (ius privatum). Građansko pravo je jedno vrijeme bilo sinonim za privatno pravo. Kad su se u okviru privatnog prava stvorile nove pravne grane za koje su se donosili posebni propisi, ostao je jedan skup pravnih pravila koje se u teoriji nazivalo opće privatno pravo ili opće građansko pravo. Danas u privatno pravo spadaju, osim građanskog prava još i trgovačko pravo, autorsko pravo, pravo vrijednosnih papira, pravo osiguranja i druga sa srodnim karakteristikama. → naziv imovinsko pravo neposredno asocira na sadržaj toga prava i može reći da je određen ratione materiae. S jedne strane je preširok, jer su imovinska prava također trgovačko, financijsko i neka druga prava, a s druge strane taj naziv je preuzak jer ne obuhvata zaštitu čovjekove neimovinske sfere.

► NAČELA GRAĐANSKOG PRAVA
Društveno-ekonomski-privredni odnosi koje uređuje građansko pravo imaju neke zajedničke karakteristike – građansko pravo ih formulira kao načela. U nauci se ukupnost načela građanskog prava naziva i METODOM građanskopravnog uređivanja → otkrivanje onih oblika u kojima se izražava sadržaj objektivno date stvarnosti. NAČELA → svjesna formulacija bitnog sadržaja objektivno date stvarnosti društvenih odnosa, a istovremeno i oblici u kojima se ta stvarnost izražava. Ukupnost načela gp daje kriterij prema kojemu se gp može odijeliti od ostalih grana prava.

4 osobito karakteristična načela gp: 1. NAČELO DISPOZITIVNOSTI (načelo slobode ugovaranja, načelo autonomije)

2

→ u gp znači da građanskopravni odnos nastaje, prestaje i mijenja se voljom pravnih subjekata → dolazi do izražaja u svim dijelovima gp → na području obaveznog prava izražava se kao sloboda ugovaranja tj., prema ZOO, kao sloboda uređivanja obaveznih odnosa. Podrazumijeva: - slobodu svakog učesnika u prometu da odluči hoće li ući u neki obavezni odnos ili ne, - slobodu izbora vrste ugovornog odnosa i - slobodu utvrđivanja sadržaja i izbora oblika ugovornog odnosa. Svaki pravni poredak utvrđuje opće granice slobode ugovaranja. U našem obaveznom pravu te su granice ustanovljene trojnom formulom – sudionici u prometu ne mogu uređivati obvezne odnose suprotno Ustavu, prisilnim propisima te moralu društva. Kao primjer ograničenja slobode u zasnivanju obaveznih odnosa su, npr. obavezni odnosi koji nastaju mimo volje pravnog subjekta («nastaju po sili zakona»)→ 6npr. odgovornost za štetu → na području stvarnog prava očituje se u slobodnom korištenju i raspolaganju stvarima i pravima koja imamo na stvarima, 6npr. pravo vlasništva → u nasljednom pravu izražava se u slobodi oporučnog raspolaganja 2. RAVNOPRAVNOST SUBJEKATA u građanskopravnom odnosu → njihov položaj u građanskopravnom odnosu je koordiniran – to znači da u gp nema podređivanja jedne strane drugoj → nema tzv. subordinacije koja karakterizira upravno pravo → vrlo je usko povezano s načelom dispozitivnosti → budući da građanskopravni odnos u pravilu nastaje voljom njegovih učesnika, logično je da te volje budu međusobno ravnopravne, ZOO čl.3: »Učesnici u obaveznom odnosu ravnopravni su» 3. IMOVINSKA SANKCIJA → sankcija je štetna posljedica koja treba pogoditi onoga koji se ne drži naređenja ili zabrane izražene u pravnoj normi + stiže onoga koji ne ispuni obavezu što ju je na sebe preuzeo stupajući u gp odnos → pobjedom načela ravnopravnosti subjekata u gp odnosu došlo je do priznanja isključivo imovinske sankcije za neispunjenje dužne obaveze. Najprije su sankcije bile osobne – dužnik koji nije platio dug postao je vjerovnikov rob, a kasnije je morao ići u dužnički zatvor. Danas se vjerovnik može namiriti jedino iz dužnikove imovine, a nema nikakave vlasti nad osobom dužnika. 6npr. naručimo taksi da nas u 12 h da nas odveze na stanicu jer moramo otputovati baš vozom koji odlazi u 12:30. Vozač taksija ili jako zakasni ili uopće ne dođe i mi ne stignemo na voz. Prema tome taksist nije ispunio preuzetu obavezu. Mi ga zbog toga ne možemo strpati u zatvor, ali možemo ga tužiti za nadoknadu štete ako smo pretrpjeli štetu njegovom krivicom. On će biti osuđen platiti određeni iznos novca, a ako nema novca zaplijenit će mu se njegove stvari i one će se sudski prodati da bi se namirila naša potraživanja. 4. PROMETNOST(prenosivost) PRAVA → ima se na umu promet subjektivnih građanskih prava SUBJEKTIVNO građansko pravo je ovlaštenje koje za učesnika konkretnog građanskopravnog odnosa nastaje u okviru tog odnosa uređenog građanskim pravom u objektivnom smislu. 6npr. pravni odnos kupoprodaje uređen je pravnim pravilima objektivnog građanskog prava. U konkretnom kupoprodajnom odnosu kupac je ovlašten tražiti od prodavatelja izručenje stvari - to njegovo ovlaštenje naziva se subjektivno pravo. Jedino na području gp postoji mogućnost prometa subjektivnih imovinskih prava. Ima nekih subjektivnih prava koja su neprometna – strogo osobna građanska prava, ona se ne mogu dobrovoljnim sporazumom prenositi s jedne osobe na drugu, 6npr. pravo osobne služnosti → porodično pravo, upravno pravo = neprometno

► SISTEM GRAĐANSKOG PRAVA
→ pojedini odnosi koje uređuje građansko pravo imaju i svoje posebne karakteristike te se oni prema njima mogu svrstati u nekoliko zasebnih skupina. Ako se pojedini dijelovi svrstaju u cjelinu, dobiva se sistem građanskog prava Poznata su dva modela u izgradnji sistema gp : institucijski i pandektni → INSTITUCIJSKI sistem potiče iz rimskog prava i to iz razdoblja u kojemu je ius civile bio naziv za ukupni pravni poredak. Gaj u «Institucijama» kaže da se cjelokupno pravo kojim se koristimo odnosi na : 1. personae (osobe), 2. res (imovina) i 3. actiones (tužbe). Kada se taj trodijelni sistem primijenio na građansko pravo kao dio privatnog prava, pokazao se potpuno neodgovarajućim. Prvi građanski zakonici u kojima je primijenjen: austrijski OGZ iz 1811. i francuski Code civil iz 1804. → PANDEKTNI sistem je razvijen u njemačkoj pravnoj teoriji i primijenjen u njemačkom Građanskom zakoniku iz 1896., a sastoji se od pet dijelova: 1. opći dio, 2. obvezno pravo, 3. stvarno pravo, 4. porodično pravo, 5. nasljedno pravo Pandektni sistem ne polazi od ukupnog pravnog poretka, nego od onog dijela privatnog prava koji se naziva građanskim pravom. Prednosti pandektnog sistema su u izoštrenijim kriterijima grupisanja materije i u izdvajanju onoga što je u svim dijelovima gp zajedničko, u opći dio → u BiH je prihvaćen pandektni sistem, pa se naše gp sastoji od:

3

1. OPĆI DIO → sadrži pravila i načela koja su zajednička svim dijelovima gp 2. NASLJEDNO PRAVO → je skup pravnih pravila kojima se za slučaj smrti jedne osobe (ostavitelja) uređuje prijelaz njezine imovine na druge osobe (njezine nasljednike) 3. STVARNO PRAVO → je skup pravnih pravila kojima se uređuju oni društveni odnosi među pravnim subjektima s obzirom na stvari 4. OBVEZNO PRAVO → je skup pravnih pravila kojima se uređuju oni društveni odnosi u kojima je jedna strana (vjerovnik) ovlaštena od druge strane (dužnika) zahtijevati neku činidbu, a ona je dužna tu činidbu ispuniti

► ODNOS GP PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA
GP – trgovačko pravo → građansko i trgovačko pravo uređuju u biti istu vrstu odnosa, te se građansko pravo prema trgovačkom odnosi kao opće prema posebnom. Trgovačko (privredno) pravo je nastalo iz građanskog tj. privatnog prava. Intenzitet i kompleksnost gospodarskog života zahtijevali su prilagođavanje i uposebljenje te kreaciju novih instituta gp – pravnotehnički se to izvodi u dvije varijante: 1. dualistička – potpuno odvajanje trgovačkog od građanskog prava (Njem. i Franc.) 2. monistička – zadržava se jedinstvenost gp za sve vrste subjekata i pravnih poslova s određenim odstupanjima za trgovce i trgovačke poslove (It.) Važnije osobitosti trgovačkog prava: - kraći rokovi, - neformalnost poslova (osim kod vrijednosnih papira), - naglašena potreba povjerenja, - opći uvjeti poslovanja, - adhezijski i tipski ugovori, - važnost trgovačkih običaja tj. uzanci za promet robom i - izrazita tendencija ujednačavanja pravila na međunarodnom planu GP- porodično pravo → u nekim sistemima gp obuhvaćeno je i porodično pravo (ističu se sličnosti), a u našem je ono izdvojeno u samostalnu granu prava (ističu se razlike) Sličnost zbog odnosa postoji, posebno u segmentu imovinskih odnosa u braku i porodici. Narav ostalih odnosa koji čine glavninu onih koje uređuje porodično pravo posve je različita od imovinskih – oni su naglašeno osobne naravi. Imovinski odnosi su funkcionalno podređeni osobnim odnosima. Metodološka sličnost se temelji na načelu dispozitivnosti te na načelu ravnopravnosti sudionika. Razliku čine neprometnost porodičnih subjektivnih prava i odsutnost imovinske sankcije u porodičnom pravu. GP – radno pravo → radno pravo je bilo sastavni dio građanskog prava. Osnovni instrument radnog odnosa bio je ugovor o službi (locatio conductio operarum). U savremenom radnom pravu prevladavaju norme imperativnog i zaštitnog karaktera, no ima i onih koje su imovinskopravne naravi. Zasnivanje radnog odnosa ima ugovorni karakter te se na ugovor o radu supsidijarno primjenjuju opći propisi obveznog prava. GP – upravno pravo → na razini metode uređivanja odnosa postoje znatne razlike između građanskog i upravnog prava. Načela upravnog prava su suprotna onima građanskog prava (n. subordinacije, n. nepromentnosti i delegacije nadležnosti, pretežito osobna sankcija). U upravnom pravu prevladavaju kogentne norme, a u građanskom dispozitivne. Upravno pravo također uređuje neke od imovinskih odnosa. U nekim slučajevima to uređivanje je relativno samostalno i cjelovito (npr. eksproprijacija, uzurpacija...). Drugi slučaj je kad upravno pravo samo djelomično uređuje imovinske odnose (npr. ograničavanje prometa određenim vrstama stvari i sl.). Opseg zadiranja u sferu gp razmjeran je stupnju i opsegu državne intervencije u tokove gospodarskog života GP – mpp (→ je unutarnje pravo svake države) → razgraničenje prema gp tu ne čini značajnije teškoće. Mpp uređuje građanskopravne odnose s tzv. međunarodnim obilježjem. Građansko pravo jedne države uređuje samo tuzemne građanskopravne odnose tj. one koji se po svojim elemenima (subjekti, objekti, nastanak, prestanak) nalaze u granicama njegova važenja. S međunarodnim obilježjem su oni građanskopravni odnosi kod kojih pojedini elementi upućuju na mogućnosti primjene nekog stranog prava (tzv. kolizijska pravila)

II. IZVORI GRAĐANSKOG PRAVA 4

→ građansko pravo predstavlja skup pravnih pravila, a informacije o pravnim pravilima nalazimo u tzv. pravnim izvorima Definicija pojma izvora prava ovisi o gledištu s kojega se sam pojam posmatra: → ako se postavlja težište na onu materijalnu društvenu snagu koja daje sadržaj pravnom pravilu = unutarnji ili materijalni pravni izvori ili vrela prava (izvori prava u tom smislu nisu predmet izučavanja građanskog prava) → ako se kod pravnih izvora postavlja težište na način na koji se određeni sadržaj pravno izražava = vanjski ili formalni pravni izvori ili vrela prava IZVORI PRAVA su različiti oblici u kojima se javljaju pravna pravila. Brojnost izvora je izazvala u nauci pojavu njihova usustavljenja i klasifikacije. Izvore prava uopće izučava teorija prava, a pojedine pravne izvore detaljno proučavaju druge grane prava (ustavno pravo). U nauci o izvorima poznata je podjela na državne i društvene izvore prava. → za državni izvor prava karakteristično je da je formalni tvorac prava ustavom određeno zakonodavno tijelo. Osnovni oblik u kojem se javlja pravno pravilo iz toga izvora jest propis, najčešće zakon. Obvezujuću snagu norma tu formalno crpi iz državne vlasti. Stvaratelj norme nije istovremeno i njezin adresat → norma je heteronomna → za društveni izvor prava ili za tzv. autonomno pravo karakteristični su samouređivanje međusobnih odnosa i akcija članova određenih asocijacija. U načelu oni koji stvaraju normu istovremeno su i njezini adresati → norma je autonomna. Izvori našeg građanskog prava jesu: propisi, pravni običaji, sudska praksa i pravna nauka

► 1. PROPISI
→ propis sadrži napisano pravno pravilo. Među propisima postoji rang koji određuje međusobni odnos propisa, što je osobito važno u slučaju sadržajnog sukoba dvaju propisa. Temeljna odredba Ustava BiH je da zakoni moraju biti u saglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom → Ustav Kao izvori građanskog prava ustavi u pravilu sadrže relativno mali broj odredaba, ali one imaju za gp prvorazredno značenje • proglašava se nepovredivost vlasništva kao jednu od najviših vrijednosti ustavnog poretka BiH • garantuje se pravo vlasništva i pravo nasljeđivanja, ali pravo vlasništva obavezuje njegove nositelje i korisnike na doprinošenje općem dobru • garantuje se poduzetnička i tržišna sloboda a zabranjuje zloupotreba monopola. Poduzetnička sloboda i pravo vlasništva mogu se iznimno zakonom ograničiti radi zaštite interesa i sigurnosti države, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. • garantuju se temeljne slobode i prava čovjeka i građanina. Nezakonito lišeni slobode i osuđeni imaju pravo na odštetu i ispriku. Ustavne odredbe se razrađuju u odgovarajućim zakonima. → Zakon - akt donesen od strane zaknodavnog tijela na ustavom propisani način, a sadrži apstraktno, opće pravno pravilo - najčešći i najuobičajeniji pravni izvor (svaki zakon je propis, ali svaki propis ne mora biti zakon) .Propis je svaki podzakonski akt.Za naše građansko pravo je karakteristično da još nije u cjelini uređeno novim zakonima. Ono još nije kodificirano. Težnja za kodifikacijom gp u stanovitoj mjeri je ostvarena kodifikacijom pojedinih dijelova gp-a. Uz te propise postoji čitav niz različitih zakona koji sadrže određeni broj pravila građanskog prava. To su zakoni o stambenim odnosima, o šumama, vodama, zaštiti okoliša i dr. → Propisi stare Jugoslavije Između stare i nove Jugoslavije nije bilo unutarnjeg pravnog kontinuiteta. Budući da su u novoj Jugoslaviji postojali neki društveni odnosi koji su postojali i u staroj bilo je potrebno prekid pravnog kontinuiteta između stare i nove Jugoslavije potvrditi i zakonskim putem. To je učinjeno Zakonom o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6.IV.1941. g. i za vrijeme neprijateljske okupacije. Tim su zakonom u cjelini brisani svi okupatorski propisi. Proglašeni su nepostojećim. Međutim čl.4. Zakona o nevažnosti otvorio je mogućnost da se primijene pravna pravila sadržana u tim propisima. Da bi se pravna pravila sadržana u starim propisima mogla primijeniti, bilo je potrebno da se ispune neke pretpostavke: 1. ako određena materija nije bila uređena propisima SFRJ 2. ako takva pravila nisu bila u suprotnosti s Ustavom SFRJ i ustavima socijalističkih republika 3. ako takva pravna pravila nisu bila u suprotnosti s načelima socijalističkog pravnog poretka SFRJ Svako pravno pravilo ima dva osnovna elementa: a) sadržajni dio i b) normativni dio. U sadržajnom dijelu se nalazi sadržaj niza konkretnih odnosa izražen pomoću pojmova, a u normativnom dijelu nalazi se zapovijed ili zabrana koja se odnosi na taj sadržaj. Preuzimajući stare propise ne preuzima se njihov normativni, nego isključivo sadržajni dio.

U staroj Jugoslaviji je postojalo 6 pravnih područja:

5

1. HRVATSKA I SLAVONIJA – stari Austrijski OGZ od 1811, u Hrvatsku uveden 1852. 2. SLOVENIJA I DALMACIJA – važio je tzv. novelirani OGZ (OGZ s izmjenama 1914/15 i '16 g. ) 3. SRBIJA I MAKEDONIJA – Srpski građanski zakonik od 1844. (zapravo skraćeni prijevod OGZ) 4. BiH – tursko (Medžela) i običajno pravo; od 1878. počeo se primjenjivati i OGZ 5. CRNA GORA – Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru (OIZ) od 1888. (1898. dopune) 6. VOJVODINA I MEĐIMURJE – nije bilo pisanog zakonskog prava – vrijedio je sustav sudskih presuda – odluke Vrhovnog suda vrijedile su kao izvor prava i imale su karakter presedana → retroaktivnost propisa Ustav BiH propisuje da samo pojedine odredbe zakona, iz posebno opravdanih razloga, mogu imati povratno djelovanje, dok uredbe na temelju zakonske ovlasti uopće ne mogu djelovati unatrag. Zabrana retroaktivnosti važi za zakonodavca relativno jer može odrediti da pojedine odredbe djeluju unatrag. Za sudca je zabrana retroaktivnosti apsolutna. 2 teorije objašnjavaju zabranu povratnog djelovanja propisa: • teorija stečenih prava – propisi ne mogu djelovati unatrag ako bi time vrijeđali stečena prava pravnih subjekata • moderna teorija (Roubier) – treba razlikovati neposredno djelovanje od retroaktivnog djelovanja pravnih propisa. Zakoni neposredno zahvataju pravne situacije u toku, ali ne mogu utjecati na posljedice koje su takve situacije već proizvele 6npr.ako je raniji propis određivao da se poslovna sposobnost stiče s navršenom 18.god života, a kasniji s navršenom 21.god života, tada bi oni koji su u trenutku stupanja na snagu kasnijeg propisa imali 20 godina ostali prema teoriji stečenih prava i dalje poslovno sposobni, a prema modernoj teoriji bi izgubili poslovnu sposobnost, ali bi pravni poslovi koje su sklopili po navršenju 18.god života bili valjani.

► 2. PRAVNI OBIČAJI
→ su pravila ponašanja koja su se kroz stanovito potrebno vrijeme oblikovala u društvenoj zajednici na osnovi nekog ponavljanjem utvrđenog shvatanja, a zakonski im je propis svojom normom direktno ili indirektno dao pravni karakter → u pravnom običaju moraju biti utjelovljena dva elementa: 1. materijalni – koji pokazuje da društvena praksa koja se izražava kao vršenje ili nevršenje određenih radnji ili postupaka jest dovoljno gusta, stalna i jednolična 2. psihološki – koji se naziva opinio iuris sive necessitatis tj. uvjerenje da se radi o općeobveznom pravnom pravilu ponašanja └› iz toga slijede dvije osnovne karakteristike pravnih običaja: pravni običaji su subordinirani zakonskom pravu jer važe samo onda ako ih zakon prizna + oni su supsidijaran pravni izvor – običaj dolazi u obzir samo ako određeni odnos nije propisom u cijelosti pravno uređen, a pravilo koje sadrži nije protivno načelima na kojima se temelji čitav pravni poredak određene zajednice → pravni običaji su izvor našeg građanskog prava – običaji se, među sudionicima obveznih odnosa koji nisu trgovci odnosno mješovitim sudionicima primjenjuju kad je njihova primjena ugovorena ili zakonom propisana. Običaj se može primijeniti i u slučaju da za neki obvezni odnos ne postoji propis jer sud ne smije odbiti tužbeni zahtjev navodeći kao razlog da o tome ne postoji propis. Našem sudu nije dovoljno da samo ustanovi da doista postoji običaj, nego je potrebno i da ispita sadržaj tog običaja. Ako se pokaže da je pravilo koje se izgradilo putem običaja po svojem sadržaju suprotno načelima pravnog poretka, sud takav običaj ne smije primijeniti = pravni običaj je podređen zakonskom pravu1 U obveznim odnosima među trgovcima primjenjuju se, kao dopunski izvor obaveznog prava tzv. trgovački običaji. Ako su kodificirani nazivaju se uzancama → nastaju kao plod ponavljanja i ujednačavanja poslovne prakse učesnika u prometu, pa na osnovi tako ustaljenog običaja trgovci očekuju jedan od drugoga da će postupati u skladu s njim → opće uzance – ako se primjenjuju na promet svih vrsta robe → posebne uzance – ako se primjenjuju na promet samo pojedine vrste robe ili usluga – trgovački običaji se primjenjuju na obvezne odnose među trgovcima u 2 slučaja: 1. kad su njihovu primjenu izrijekom ugovorili 2. kad ih redovito primjenjuju, a nisu izrijekom ili prešutno isključili njihovu primjenu + novine u odnosu na ZOO-78:
1

6npr. A je bio u inozemstvu i u automobilskoj nesreći bio je vrlo teško ozlijeđen. Baš mu je u to vrijeme umrla majka. Njegov prijatelj B sahranio je majku na svoj trošak. Kad se A vratio, B mu je podnio račun. Među troškovima pogreba bio je i jedan vijenac na kojem je pisalo:”Svojoj majci sin A”. međutim, A nije htio priznati taj izdatak. Došlo je do spora i sud je presudio da je A dužan naknaditi B-u izdatak za vijenac. Istina, ni u jednom propisu ne stoji da se pokojniku mora kupiti vijenac, ali u našem narodu je to običaj pijeteta koji nije suprotan ni pravu ni moralu. Zato je logično da je sud pozivajući se na običaj donio presudu kojom je uvažio tužbeni zahtjev.

6

- pored trgovačkih običaja, na obvezne odnose među trgovcima primjenjuje se praksa koju su međusobno razvili u svom poslovnom odnosu - trgovački običaji i praksa koju su trgovci međusobno razvili se, pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke za njihovu primjenu, primjenjuju i ako su suprotni dispozitivnom propisu → trgovački običaji također ne smiju biti protivni Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva Opće uzance za promet robom iz 1954. neće se primjenjivati na obvezne odnose među trgovcima koji nastanu nakon stupanja na snagu ZOO osim ako bi njihova primjena odnosno primjena pojedinih uzanci, bila izrijekom ugovorena.

► 3. SUDSKA PRAKSA
→ naziva se donošenje više saglasnih presuda od strane istog suda o istom pravnom pitanju na temelju kojih se ustaljuje općeobavezna pravna norma → indirektan izvor prava – sudska odluka nema karakter presedana2 → kod nas odluka višeg suda djeluje na niži sud samo snagom svoje uvjerljivosti; objavljene zbirke sudskih odluka djeluju pozitivno na ujednačavanje sudske prakse → sudska odluka djeluje kao izvor prava za same stranke za koje je u konkretnom slučaju donesena

► 4. PRAVNA NAUKA
→ naučna djela u kojima se teorijski obrađuju pravni problemi direktno utiču na stručno i naučno uzdizanje pravničkog kadra, ali nemaju snagu direktnog pravnog izvora – djeluje na sud samo snagom svoje uvjerljivosti = indirektan izvor prava → sudija se ne može na njega pozvati

III. GRAĐANSKOPRAVNI ODNOS
GRAĐANSKOPRAVNI ODNOS je onaj društveni odnos koji je uređen pravnim pravilima građanskog prava Građansko pravo uređuje one društveno-ekonomske odnose u koje ljudi i njihova udruženja (pravni subjekti) ulaze povodom stvari, činidaba, imovine i njihovih osobnih neimovinskih dobara.

► POSTANAK građanskopravnog odnosa
→ građanskopravni odnos javlja se u prvom redu kao faktični, materijalni društveni odnos a da bi on nastao potrebno je da se u društvenom životu dogode neke činjenice, 6npr. potrebno je u prvom redu da razbijem tuđi prozor, pa da se uslijed te činjenice zasnuje odnos odgovornosti za štetu. └›› materijalni društveni odnos postaje građanskopravnim odnosom istom onda kada ga građansko pravo prizna i uredi → tako se pruža mogućnost da se prava i obaveze koje imaju subjekti u takvim odnosima, ako zatreba, i prisilno ostvare pomoću prava (uređeno je pravnim pravilima građanskog sudskog postupka). Građansko pravo samo daje pretpostavke za prisilno ostvarenje prava i obaveza koje imaju subjekti u određenim građanskopravnim odnosima.

► PRAVNE ČINJENICE
Činjenice za koje pravo veže postanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa, a u vezi s tim postanak, prestanak ili promjenu subjektivnih prava nazivaju se PRAVNIM ČINJENICAMA One se mogu podijeliti u nekoliko grupa prema različitim kriterijima. Najvažnija podjela jest podjela pravnih činjenica s obzirom na postanak i podjela s obzirom na funkciju u nastanku samog građanskopravnog odnosa. ► 1. Vrste pravnih činjenica s obzirom na POSTANAK → se u teoriji dijele na dvije osnovne vrste: 1. prirodni događaji → postaju pravnim činjenicama kad pravo na njih veže pravne učinke, 6npr. rođenje, smrt = PRAVNI DOGAĐAJI 2. ljudske radnje → manifestacije ljudske volje za koje su vezani pravni učinci. dijele se na: 1. DOPUŠTENE – zovu se i pravne radnje, pravna djelovanja. Među njima su najvažniji pravni poslovi = stranačko očitovanje volje usmjereno na postizanje dopuštenih pravnih učinaka 2. NEDOPUŠTENE – tj. protupravne ljudske radnje zovu se = DELIKTI, a u građanskom pravu ih nazivamo građanskim deliktima → protupravna radnja uz koju pravila građanskog prava i mimo volje štetnika vežu postanak odnosa odgovornosti za štetu

2

SUDSKI PRESEDAN kao izvor prava znači takvu sudsku odluku koja je podignuta na rang općeg pravila i proglašena kao obrazac za rješavanje sličnih slučajeva

7

► 2. Vrste pravnih činjenica s obzirom na FUNKCIJU → skup svih činjenica koje su potrebne za nastanak nekog građanskopravnog odnosa naziva se ČINJENIČNO STANJE – ali, sve činjenice koje su potrebne za postanak, promjenu ili prestanak građanskopravnog odnosa nemaju potpuno jednaku funkciju → pravne činjenice se mogu javljati kao: pretpostavka, pravna osnova, presumpcija i fikcija

1. PRETPOSTAVKA → je pravna činjenica koja je zaista kao činjenica realno nastala u stvarnosti, a potrebna je da bi nastao, promijenio se ili prestao određeni građanskopravni odnos - dok u običnom govoru izraz pretpostavka upotrebljavamo kada nismo sigurni je li se nešto dogodilo ili nije, u građanskopravnoj terminologiji pod pretpostavkom podrazumijevamo činjenicu za koju smo sigurni da se dogodila i čije postojanje možemo uvijek dokazati - funkcija pretpostavke je da povezuje građanskopravni odnos sa stvarnim društveno-ekonomskim odnosom u nerazlučivo dijalektičko jedinstvo 2. PRAVNA OSNOVA - postoje dva poimanja pojma pravne osnove u pravnoj teoriji: I. nemaju sve pretpostavke podjednako značenje i potpuno istu funkciju kod nastanka određenog građanskopravnog odnosa. Subjektivna građanska prava postoje unutar građanskopravnog odnosa ali su nerazdruživo povezana s jednom od pretpostavki koja se naziva pravnom osnovom. Pravna osnova bila bi ona bitna pretpostavka za koju se veže postanak, promjena ili prestanak subjektivnih građanskih prava. Znači, pravna osnova je ona središnja pravna činjenica oko koje se grupišu sve ostale potrebne pravne činjenice. Pravna osnova uvijek prethodi pravnom odnosu, a njezino se postojanje uvijek mora dokazati. 6npr. pravna osnove kod nasljeđivanja bi bila činjenica iz koje određeni nasljednik izvodi svoje pravo da naslijedi konkretnog ostavitelja. Svoje pravo ne izvodi ni iz činjenice da je neko umro ni iz činjenice da je iza pokojnika ostala imovina. On svoje pravo izvodi iz činjenice da je postojala oporuka u njegovu korist, ako nema oporuke tada on svoje pravo izvodi iz činjenice da je ostaviteljev bračni drug, srodnik… II. pravna osnova je pravno pravilo ili pravna norma koja sadrži ovlaštenje, dužnost, odgovornost ili zabranu određenog ponašanja. 6npr. pravna osnova oporučnog nasljeđivanja bila bi zakonska odredba na temelju koje se priznaje i dopušta oporučno nasljeđivanje, zatim pravna osnova obaveze odgovornosti za štetu bila bi odredba zakona kojom se nalaže dužnost nadoknade štete onome ko je drugom nanese. Osim činjenica obuhvaćenih činjeničnim stanjem, potrebna je, kao pravna pretpostavka, i pravna norma kojom se uređuje određeni građanskopravni odnos. U odnosu prema ostalim pretpostavkama, pravna norma je vremenski i logički prius. Subjektivno pravo i dužnost određenog ponašanja nalaze svoje juridičko uporište ili normativnu odnosno pravnu osnovu u pravnoj normi (u dispoziciji određene pravne norme). U uzročnom kompleksu nastanka jednog građanskopravnog odnosa uvijek se nalaze pravna i činjenična osnova (podrazumijeva obavezno dokazivanje pravne i činjenične osnove). Pravna osnova nije dio činjeničnog stanja, pa prema tome ni vrsta pravne činjenice. Ona se ne može poistovjetiti ni s pravnim izvorom budući da je pravna osnova uvijek određena, konkretna pojedinačna pravna norma. U krug posebnih vrsta pravnih činjenica ulazile bi samo pretpostavka, presumcija i fikcija. 3. PRESUMPCIJA ili PREDMNJEVA U većini slučajeva se sve potrebne pravne činjenice javljaju kao pretpostavke. Međutim, za neke od potrebnih pravnih činjenica nije još sigurno da su doista nastale, dakle nije sigurno da su se ostvarile kao pretpostavke. Ne treba čekati na otklanjanje te nesigurnosti → PRESUMPCIJA je takva pravna činjenica koja se smatra dokazanom dok se ne dokaže suprotno. Kada pravni propis određuje presumpciju takva se pravna činjenica zove PRAVNA PRESUMCIJA – praesumptio juris ili tzv. oboriva presumpcija («smatra se») 6npr. među pravnim činjenicama koje dovode do oporučnog nasljednog prava potrebna je i smrt ostavitelja. Događa se da često čovjek napravi oporuku pa mu se izgubi svaki trag. On je možda živ, a možda već i mrtav. Njegov sin želi upravljati imovinom budući da je nasljednik po oporuci pa tu pravo uskače sa presumcijom prema kojoj se otac smatra mrtvim i sin dobiva očevu imovinu. Izraz pravna presumpcija postavljao se u pandektnom pravu kao suprotnost tzv. faktičnoj presumpciji – praesumptio facti, gdje je sudija slobodnim logičkim zaključivanjem iz jedne općepoznate, notorne ili dokazane činjenice izvodio zaključak da je istinita i neka druga činjenica.

8

U pravu je poznata i tzv. neoboriva presumcija → PRAVNA PRESUMCIJA I O PRAVU – praesumptio juris et de jure → po propisu se smatra neka činjenica dokazanom, a protudokaz nije uopće dopušten... 6npr. poznavanje stanja u zemljišnim knjigama. Smatra se dokazana ne samo činjenica nego i samo pravo koje se iz te činjenice izvodi 4. FIKCIJA → je pravna činjenica za koju se zna da se uopće nije dogodila ili da se nikad neće ni dogoditi, ali se uzima kao da se dogodila da bi mogao nastati, promijeniti se ili prestati neki građanskopravni odnos 6npr. poznata formulacija «onaj koji će se roditi drži se da je već rođen» - «nasciturus pro iam nato habetur». Prema ZOO uzima se da je začeto dijete rođeno, kadgod se radi o njegovim probicima, pod uvjetom da se rodi živo 6npr. fikcija poznavanja objavljenih pravnih propisa → i za fikciju vrijedi načelo da se ne može fingirati svaka pravna činjenica, nego samo ona za koju propis to dopusti («uzima se»)

IV. SUBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA
Nema pravnog odnosa između ljudi i stvari, već može postojati samo faktički odnos. U građanskopravnom odnosu kao učesnici se mogu pojaviti samo ljudi, a tu činjenicu pravo je izrazilo pomoću pojma pravnog subjekta. Pravni subjekt je nositelj prava i obveza. Za njega je karakteristično da se pojavljuje kao učesnik u građanskopravnim odnosima. Pravni subjekt može biti: a) fizička osoba b) pravna osoba Da bi se pravni subjekt mogao uključiti u građanskopravne odnose mora imati dva osnovna svojstva: a) pravnu i b) poslovnu sposobnost PRAVNA SPOSOBNOST → je svojstvo biti nositeljem prava i obaveza ZOO. → svaka fizička i pravna osoba sposobna je biti nositeljem prava i obaveza Pravna sposobnost je osnovno svojstvo pravnog subjekta – kad bi se nekom pravnom subjektu oduzela pravna sposobnost, on bi tog trenutka prestao biti pravni subjekt → fizička osoba bi postala stvar, a pravna osoba bi prestala postojati Pravna sposobnost nije prirođeno čovjekovo svojstvo → to svojstvo priznaje mu pravni poredak. Priznavanje jednake pravne sposobnosti svakom čovjeku izraz je demokratskih shvatanja u društvu POSLOVNA SPOSOBNOST → je svojstvo da se vlastitim očitovanjima volje stiču prava i obaveze ZOO . – poslovno sposobna osoba može vlastitim očitovanjima stvarati pravne učinke Svaki pravni subjekt ne mora imati poslovnu sposobnost, niti jednak stepen poslovne sposobnosti. Pravna i poslovna sposobnost nisu ni prava ni dužnosti → to su svojstva. Sama osoba se ne može odreći svojih svojstava. Fizičkoj osobi se danas uopće ne može oduzeti pravna sposobnost – može joj se iz određenih razloga oduzeti poslovna sposobnost → tzv. lišenje poslovne sposobnosti DELIKTNA SPOSOBNOST → svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran za svoja protupravna djelovanja Za deliktnu sposobnost se traži određeni stepen svijesti – mogućnost samoopredjeljenja. Stoga ponekad i poslovno nesposobne osobe mogu biti deliktno sposobne, 6npr. i teški alkoholičar može biti svjestan, kad je trijezan, da ne smije razbijati tuđe prozore. Za protupravnost radnje dovoljna je već i ubrojivost pravnog subjekta. «PRAVNO RELEVANTNA VOLJA» – njime se označava volja koju pravo uvažava tj. u onom trenutku kada ju je pravni subjekt očitovao, pravo za to očitovanje volje veže određene pravne posljedice

A. FIZIČKA ili NARAVNA OSOBA
→ živ čovjek kao subjekt prava naziva se fizičkom (prirodnom) osobom U savremenim pravnim poretcima svaki čovjek je pravni subjekt tj. nositelj prava i obaveza. Pravna sposobnost nije njegovo prirođeno svojstvo tj. čovjek postaje pravni subjekt samo ako mu to pravni poredak prizna. ZOO – svaka fizička osoba je sposobna biti nositelj prava i obaveza POSTANAK F.O. → fizička osoba postaje rođenjem tj. dijete čim se rodi dobiva pravnu sposobnost → dovoljno je da dijete pokazuje znakove života, a ne mora biti i sposobno za život → porod mora biti završen → pravilo je da dijete koje je rođeno živo postaje pravnim subjektom – iznimka → presumira se da je dijete rođeno živo: dijete u majčinoj utrobi naziva se nasciturus. Ako se ukaže potreba da se nasciturusu sačuvaju neka prava, tada se u pravu služimo

9

fikcijom «onaj ko će se roditi uzima se kao da je već rođen» → nasciturus pro iam nato habetur quotiens de commodis eius agitur ZOO : «uzima se da je začeto dijete rođeno kadgod se radi o njegovim probicima, pod uvjetom da se rodi živo» 1. fikcija mora ići u korist nasciturusa 2. dijete se doista mora roditi živo PRESTANAK F.O. → fizička osoba prestaje smrću tj. smrt znači kraj fizičkog života, ali i prestanak pravne sposobnosti fizičke osobe → zbog presađivanja dijelova ljudskog tijela doneseni su propisi kojima se smatra da je nastupila smrt osobe od koje se uzimaju dijelovi tijela radi presađivanja ako je na osnovi medicinskih kriterija i na propisani način sa sigurnošću utvrđen prestanak rada mozga i srca PROGLAŠENJE UMRLIM → često se ne zna je li neka osoba živa ili mrtva pa se pravo služi presumpcijom smrti → ustanova proglašenja nestale osobe umrlom → tim institutom se presumira i prestanak pravne sposobnosti fizičke osobe → treba to razlikovati od «postupka za dokazivanje smrti» - tada se sigurno zna da je neka osoba mrtva, samo se ne zna tačno kad je umrla (ustanovljenje dana smrti je važno – nasljedno pravo + matične knjige) → ZOO ima presumpciju da se u dvojbi koja je od više osoba prije umrla, smatra da su umrle istovremeno, ne utvrdi li se da je jedna umrla prije druge PRAVNA SPOSOBNOST F.O. → fizička osoba stiče pravnu sposobnost rođenjem, a gubi je smrću → u pravnoj sposobnosti nema gradacije te se ona fizičkoj osobi ne može oduzeti → osnovna funkcija pravne sposobnosti je u tome da se pomoću nje subjekti mogu uključiti u promet POSLOVNA SPOSOBNOST F.O. → poslovna sposobnost ima osnovnu funkciju u zaštiti pravnih subjekata. Raspolaganje svojim pravima i obavezama se ne može u jednakoj mjeri dopustiti svakoj fizičkoj osobi – pravo mora voditi računa o razlici koja postoji među ljudima s obzirom na fiziološki trenutak, kao što je dob. Isto tako se očitovanja volje normalnog i duševno bolesnog čovjeka ne mogu u pravu po učinku izjednačiti → u pravu se to postiže i izražava gradacijom, stepenovanjem poslovne sposobnosti fizičke osobe Unutar poslovne sposobnosti postoje 3 stepena: 1. puna poslovna sposobnost 2. ograničena poslovna sposobnost 3. poslovna nesposobnost 1. PUNA ili POTPUNA poslovna sposobnost → po našem pravu se stiče punoljetstvom tj. s navršenom 18.g. života Punoljetna osoba može sama sklapati pravne poslove → maloljetna osoba sklapanjem braka postaje potpuno poslovno sposobna → maloljetnik koji postane roditeljem može steći punu poslovnu sposobnost, ako je stariji od 16 godina i ako je mentalno zreo – o tome odlučuje sud u vanparničnom postupku na prijedlog maloljetnika 2. OGRANIČENA ili DJELIMIČNA poslovna sposobnost (14godina) → osobe s ograničenom poslovnom sposobnošću mogu u pravilu same sklapati pravne poslove ali takvi pravni poslovi važe istom onda kad ih odobri zakonski zastupnik. Inače se taj posao koji sklapa osoba ograničene poslovne sposobnosti naziva šepavi pravni posao → negotium claudicans – posao kao da šepa dok zakonski zastupnik ne dadne odobrenje → osoba koja nije punoljetna može prema ZOO svojim očitovanjima volje stvarati samo one učinke koji su određeni zakonom → prema Porodičnom zakonu ograničeno poslovno sposobne su samo osobe koje su nakon punoljetnosti djelimično lišene poslovne sposobnosti. Odlukom o djelimičnom lišenju poslovne sposobnosti sud određuje krug poslova koje takva osoba nije sposobna samostalno poduzimati. Za valjanost pravnih poslova koje sklapaju potrebno je odobrenje skrbnika → prema Porodičnom zakonu maloljetnik koji se zaposli a to može s navršenih 15 godina i uz saglasnost roditelja, ima djelimičnu poslovnu sposobnost – on samostalno upravlja imovinom koju stekne radom, a dužnost mu je jedino, s obzirom da ima prihode, pridonositi za svoje uzdržavanje 3. POTPUNA POSLOVNA NESPOSOBNOST → osobe koje su potpuno poslovno nesposobne ne mogu uopće same sklapati pravne poslove – za njih pravne poslove sklapaju njihovi zakonski zastupnici Prema Po-z potpuno su poslovno nesposobni maloljetnici do navršene 18 g. života i punoljetne osobe koje su odlukom suda, iz zakonom određenih razloga, potpuno lišene poslovne sposobnosti → razlozi za potpuno ili djelimično lišenje su: duševna bolest, mentalno oštećenje, ovisnost o opojnim sredstvima, senilnost (demencija) i sl. Pod uvjetom da uslijed njih osoba nije u stanju brinuti se o svojim osobnim potrebama, pravima i interesima ili ugrožava prava i interese drugih

10

DELIKTNA SPOSOBNOST F.O. → potpuna poslovna sposobnost nastupa s navršenom 18. godinom, a deliktna sposobnost s navršenom 14. godinom života, ako je osoba duševno zdrava a to se presumira → maloljetnik od navršene 7. do navršene 14. godine nije deliktno sposoban, ali će iznimno biti ako se dokaže da je pri počinjenju građanskog delikta bio sposoban za rasuđivanje (njegova deliktna nesposobnost je praesumptio juris)

B. PRAVNA ili JURISTIČKA OSOBA
→ je društvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao pravnu sposobnost - u društvu treba ostvariti takve svrhe i postići takve ciljeve za koje čovjek pojedinac nije sposoban 6npr. za postizanje nekih ciljeva često je potrebno takvo vremensko razdoblje koje znatno prelazi prosječni vijek ljudskog života PRAVNA PRIRODA P.O. → korijeni pravne konstrukcije pravne osobnosti jurističke osobe nalaze se u srednjovjekovnim pravnim shvatanjima, koja dijelom poniru u rimsko i kanonsko, a dijelom u germanska i druga običajna prava europskog kontinenta → za pandekiste je ishodišna tačka i model pravnog subjektiviteta čovjek. U duhu rimskog prava reafirmiran je rimski individualistički koncept učenjem da samo čovjek pojedinac može biti pravni subjekt, persona, jer je samo on nositelj slobodne volje. Pandekisti još nisu učili da je supstrat pravnog subjektiviteta kod čovjeka zapravo živo ljudsko tijelo – oni su pravnim subjektom proglasili čovjeka kao biće obdareno vlastitom voljom → postavilo se pitanje: mogu li organizacije kao i čovjek ulaziti u sve pravne odnose? Tražio se generalni stav. Bilo je potrebno pronaći teorijski modus putem kojega bi se premostio jaz između individualističkog i tzv. kolektivističkog koncepta (umjesto s pitanjem pojedinca, susreće se s problemom grupe). Ulpijan: «Si quod universitati debetur, singulis non debetur, nec quod debet universtitas singuli debent» - Ako se nešto duguje društvu ne duguje se pojedincima, niti pojedinci duguju ono što duguje društvo → rimski pravnici su i kod pitanja pravnog subjektiviteta smatrali nepotrebnim izvoditi apstrakciju koja se u savremenom juridičkom jeziku naziva pravna osobnost → u povijesnom toku događaja obradu rimskih tekstova stoljećima poslije propasti rimskog carstva preuzeli su najprije glosatori. Glossa ordinaria – javlja se pitanje je li universitas identična sa skupom članova pojedinaca ili nije → to pitanje je postalo nukleus svih kasnijih razmišljanja. U kardinalnom pitanju su glosatori prihvatili tezu da je universitas identična sa skupom pojedinaca «universitas nihil aliud est, nisi singuli qui ibisunt», ali su spominjali i suprotnu:»quod universitatis est non est singulorum». Glosatori su ipak dali svakom članu pravo na alikvotni dio društvene imovine → Sinibaldo de Fiescho (papa Inocent IV.) → izraz persona je počeo dobivati novi sadržaj – budući da supstrat subjektiviteta i sam subjektivitet nisu bili odvojeni, ne može ni universitas biti drugo nego pojam, nomen iuris, pa stoga ne može biti ni ekskomunicirana....»cum collegium in causa universitatis fingitur una persona» - osnovna postavka teorije fikcije → u nauci se smatra da su potrebne najmanje tri pretpostavke da bi se neka društvena tvorevina mogla pojaviti kao subjekt u pravnim odnosima: 1. društvena tvorevina mora imati razmjerno čvrstu i trajnu organizaciju, mora predstavljati organizacijsko jedinstvo → po jednom mišljenju za sam postanak organizacije, ako se radi o korporaciji, potrebno je da njezini osnivači zaključe poseban pravni posao, ugovor o osnivanju tzv. pactum subiectionis → taj ugovor, koji zaključuju minimalno trojica, mora biti usmjeren na stvaranje novog pravnog subjekta, kojemu se već tu određuje cilj → po drugom mišljenju za osnivanje je potreban tzv. skupni akt → kod njega su stranačka očitovanja uzajamna, istog su sadržaja i ne moraju biti istovremena → za osnivanje zaklade potrebno je očitovanje volje osnivača – to je u pravilu jednostran pravni posao → organizacija ne može funkcionisati ako nema svoja tijela i uređene unutarnje međučlanske odnose. To se uređuje statutom, ustavom ili pravilima korporacije = izjava tzv. statičke volje 2. organizacija mora imati zasebnu imovinu, odvojenu od imovine svojih članova 3. sticanje pravne osobnosti → moguća su tri rješenja njegova stjecanja: 1. SISTEM SLOBODNOG UDRUŽIVANJA – pravna osoba nastaje organiziranjem što se vidi iz statuta. Nadležnom državnom tijelu mora se podnijeti prijava, no ona nema konstitutivni karakter 2. SISTEM NORMATIVNOG AKTA – društvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost na 2 načina: a) neposredno se propisom osnuje neka tačno određena, već individualizirana pravna osoba

11

b) u specijalnim propisima se određuju pretpostavke koje se moraju ispuniti da bi neka organizacija postala pravna osoba. Međutim, pravna osobnost se stiče tek registracijom. Nadležno tijelo samo ispituje jesu li ispunjene zakonske pretpostavke 3. KONCESIJA – organizacija dobiva pravnu sposobnost posebnim aktom upravnog tijela. Taj se akt daje po diskrecijskoj ocjeni i naziva se odobrenjem → ako se već formirana organizacija kao pravni subjekt usporedi s fizičkom osobom, uočava se da se razlike u supstratu pravne osobnosti odražavaju u kvantiteti pravne sposobnosti. Opseg pravne sposobnosti nužno nije jednak → što se tiče poslovne i deliktne sposobnosti, savremeno građansko pravo priznaje u cijelosti ta svojstva i pravnim osobama → elementi teorije realne egzistencije koji ulaze u arhitektoniku pravne konstrukcije juridičke osobe su: pojam, svojstvo, pretpostavke i početak pravne osobnosti

POSTANAK P.O. → da bi neka društvena tvorevina postala pravnom osobom potrebno je da se kumulativno ispune pretpostavke koje smo indicirali kao sastavne komponente teorije realne egzistencije – to su: 1. društvena tvorevina mora imati čvrstu i stalnu organizaciju 2. mora imati svoju zasebnu imovinu,odvojenu od imovine članova 3. mora joj biti priznata pravna sposobnost → uglavnom postoje tri sistava u pogledu pretpostavki potrebnih da neka tvorevina dobije pravnu sposobnost: 1. sistem slobodnog udruživanja – pravna osoba nastaje organiziranjem odnosno konstituiranjem, što se vidi iz njezina statuta ili ugovora. Nadležnom državnom tijelu se mora podnijeti prijava, no ona nema konstitutivni karakter 2. sistem normativnog akta – društvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost na dva načina: - moguće je da se indirektno propisom, i to singularnom, najčešće zakonskom, odredbom, osnuje neka tačno određena, dakle već individualizirana pravna osoba - u posebnim propisima se određuju pretpostavke koje se moraju ispuniti da bi neka tvorevina postala pravna osoba. Pravna sposobnost se stiče tek registracijom. 3. sistem koncesije – društvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost posebnim aktom upravnog tijela – odobrenjem koje se daje po diskrecijskoj ocjeni → u našem pravnom poretku ne postoji kruti i isključivi sistem koji bi beziznimno vrijedio za postanak svih vrsta pravnih osoba. Priklanjamo se normativnom sistemu, u njegovim različitim varijantama. Postoji i mogućnost sistema koncesije, ali kao iznimke. → jedinice lokalne samouprave stiču pravnu sposobnost indirektno propisom. Jedino je država već samim svojim postojanjem pravna osoba. → sistem normativnog akta kod nas se primjenjuje za sticanje pravne sposobnosti gospodarskih subjekata – trgovačkih društava, političkih stranaka i raznih udruga građana. Za sve spomenute vrste pravnih osoba postoje posebni propisi kojima se propisuje da ti subjekti stiču pravnu i poslovnu sposobnost upisom u sudski registar (za trgovački registar), odnosno registar koji se vodi kod nadležnog tijela državne uprave. PRAVNA SPOSOBNOST P.O. Fizička osoba može u načelu biti nositelj svih subjektivnih prava i obaveza koje uopće predviđa porodično pravo. Obim prava i obaveza koje nosi neka pravna osoba ovisi o cilju koji ta pravna osoba treba ostvariti. Za fizičku osobu se kaže da ima opću pravnu sposobnost, dok se za pravnu osobu kaže da ima posebnu pravnu sposobnost. Fizička osoba djeluje u krugu onoga što nije zabranjeno, a pravna osoba djeluje u okviru onoga što joj je određeno. Posebna pravna sposobnost se određuje statutom pravne osobe. U statutu je izražena tzv. statička volja pravne osobe. U statutu ili u ugovoru pravne osobe određuju se njezine karakteristike. Tu se određuje cilj odnosno svrha pravne osobe, a time se direktno ili indirektno određuje i obim pravne sposobnosti. Također je određena njezina djelatnost. Stoga statut ili ugovor nužno sadrži i unutarnju organizaciju pravne osobe, kao i odredbe o sredstvima odnosno imovinskoj podlozi pravne osobe. Statut tj. ugovor mora predvidjeti članska prava, odnosno određena prava korisnika. Statut nužno mora imati odredbe o tijelima koji zapravo omogućuju da se neka određena pravna osoba uključi kao subjekt u dinamiku građanskopravnih odnosa. Statut donosi sama pravna osoba, a uvijek ima oblik pravnog propisa. Neka imaju i snagu zakonskog propisa. POSLOVNA SPOSOBNOST P.O. Postavilo se pitanje kako pravna osoba može izraziti svoju volju. Statička volja nije dovoljna da se pravna osoba uključi u prometnu dinamiku. Stoga mora imati mogućnost izraziti i svoju tzv. dinamičku volju → to je volja koju treba pravni subjekt izraziti prilikom konkretnog raspolaganja svojim pravima i obavezama. Pravna osoba svoju dinamičku volju izražava preko svojih tijela, te preko njih postaje poslovno sposobna – zato statut mora predvidjeti tijela pravne osobe. Tijelo ili organ je fizička osoba ili skup fizičkih osoba preko kojih pravna osoba izražava svoju volju. Tijelo pravne osobe treba raditi u okvirima statuta odnosno pravila ili ugovora. U tim okvirima njegova se radnja smatra

12

radnjom same pravne osobe. Radnja tijela je radnja same pravne osobe dok je radnja zastupnika njegova vlastita radnja koju on poduzima u ime i za račun zastupane pravne osobe. U slučaju dvojbe o tome je li tijelo pravne osobe doista postupalo u tom svojstvu, smatra se po ZOO da jest, ako treći nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumljati da je to tijelo postupalo u tom svojstvu. → kod fizičke osobe pravna i poslovna sposobnost ne nastaju istovremeno. Naprotiv, za pravnu osobu je karakteristično da ona u trenutku kad dobiva pravnu sposobnost postaje istovremeno i potpuno poslovno sposobna. Kod pravne osobe nema stepenovanja poslovne sposobnosti, dok je to karakteristično za fizičku osobu. Kod fizičke osobe nema stepenovanja pravne spoosobnosti, dok je to nužno za različite pravne osobe.

DELIKTNA SPOSOBNOST P.O. Priznanje poslovne sposobnosti pravne osobe bilo je polazna tačka i za priznanje deliktne sposobnosti pravne osobe. Ima odgovornosti gdje se traži krivica, kao i odgovornosti za štetu bez krivice. Ako se kod odgovornosti za štetu traži krivica, razumije se da će se krivica pravne osobe prosuđivati i određivati po krivici njezina tijela. Kada je tijelo pravne osobe fizička osoba, tada se za krivicu traži ubrojivost. U našem pravu su izgrađena pravila po kojima je moguće zasnovati odgovornost pravne osobe i onda kad kao tijelo nastupa kolegij. ► VRSTE P.O. → stvaranje određenih tipova pravnih osoba ovisi o karakteru pravnog poretka unutar kojega različite društvene tvorevine dobivaju pravnu osobnost OSNOVNE VRSTE PRAVNIH OSOBA: - pravne osobe javnog prava - pravne osobe privatnog prava - korporacije - zaklade → podjela pravnih osoba na javne i privatne posljedica je podjele cjelokupnog prava na javno i privatno. Kao kriterij razlikovanja na prvom mjestu se pojavljuje cilj i zadaća pravne osobe, pa se u javne osobe svrstavaju one koje ostvaruju javne ciljeve i interese, a u privatne one koje slijede privatne ciljeve i interese → kao dopunski kriterij, prema kojima se pravne osobe mogu smatrati pravnim osobama javnog prava, navode se financiranje iz sredstava državnog proračuna, osnivanje, nadzor i upravljanje od strane države, javna ovlaštenja i sl. (npr. država, jedinice lokalne samouprave...). Sve ostale pravne osobe bi spadale u pravne osobe privatnog prava. → dioba pravnih osoba na korporacije, odnosno zaklade vrši se prema tzv. supstratu pravne osobnosti. Društvena tvorevina se može javiti kao neki socijalni kolektiv (korporacija), kao neki skup osoba, a može se također pojaviti i kao neka imovinska masa (zaklada) → u životu se rijetko javljaju potpuno čisti tipovi pravnih osoba – tada se pravna osoba razvrstava u određenu vrstu prema elementima koji u njoj preovladavaju 1. KORPORACIJA → je organizirana zajednica osoba koja je samostalni pravni subjekt različit od pojedinih članova korporacije → korporacija ima svoju imovinu, ali u supstratu pravne osobnosti nije težište na imovinskoj masi, nego na skupu osoba → nužno mora imati svoje članstvo → njezin identitet se ne mijenja promjenom članova → njezina pravna sposobnost nije zbroj pravnih sposobnosti njenih članova → 6npr. dionička ili akcionarska društva 2. ZAKLADA → je za određenu svrhu namijenjena imovinska masa kojoj je pravnim poretkom priznata pravna sposobnost → dominantni element supstrata njezine pravne osobnosti je upravo sama imovinska masa → osniva se ili aktom državne vlasti ili pravnim poslom koji poduzima bilo fizička bilo pravna osoba → naziva se i samostalna zaklada za razliku od naloga oporučitelja kojim se ostavlja dio ili cijela ostavina već postojećoj pravnoj osobi da je koristi za ostvarenje neke dopuštene svrhe. Takva oporučna odredba po svojoj pravnoj prirodi je nalog ili modus, a imovinska masa koja je ušla u imovinu postojeće pravne osobe naziva se nesamostalnom zakladom (nije pravna osoba) → uređeno Zakonom o zakladama i fundacijama 3. FUNDANCIJA → razlikuje se od zaklade samo po tome što se osniva za razdoblje ne duže od 5 godina → može biti osnovana u različite, općekorisne i dobrotvorne svrhe. Svrha se određuje aktom zakladnika. Prihodi koje ostvaruje zaklada mogu biti namijenjeni određenom krugu fizičkih osoba → Zakonom o trgovačkim društvima normirani su temeljni oblici pravnih osoba u ekonomiji: 1. javno trgovačko društvo,

13

2. komanditno društvo, 3. dioničko društvo, 4. društvo s ograničenom odgovornošću i 5. ekonomsko interesno udruženje. Svako trgovačko društvo je pravna osoba a nastaje upisom u trgovački registar. Preduzeće kao pravna osoba ne postoji u novom sistemu, nego se podrazumijeva kao ekonomska jedinica preko koje poduzetnik djeluje na tržištu. To je zajednica imovine i osoba s jedinstvenim vodstvom s time da imovina pripada nositelju preduzeća. U pravne odnose ulazi isključivo nositelj preduzeća. Van ekonomije preovladava ustanova kao vrsta pravne osobe. Mogu se osnivati političke stranke, sindikati, vjerske zajednice i različita udruženja kao oblici pravnih osoba. Udruženja su oblici dobrovoljnog udruživanja fizičkih i pravnih osoba radi zaštite i promicanja zajedničkih ekoloških,ekonomskih, humanitarnih, informacijskih, kulturnih i drugih interesa, bez namjere sticanja dobiti. S ukidanjem društvenog vlasništva i transformacijom ekonomskih subjekata prema Zakonu o trgovačkim društvima, nestaje pojam društvene pravne osobe, a s njim i pravnih pravnih osoba na društvene i građanske. U sistemu pravnih osoba našeg pozitivnog prava razlikujemo pravne osobe javnog i privatnog prava te pravne osobe tipa korporacije i zaklade. P.o. javnog prava: država, kanton, grad, općina, javne ustanove, javnopravne zaklade,i dr. P.o. privatnog prava: trgovačka društva, privatne ustanove, privatne zaklade i fundacije, razna udruženja i sl. PRESTANAK P.O. Pravna osoba – je ona tvorevina koja ima određeno organizacijsko jedinstvo, određenu imovinu i priznanje pravne sposobnosti od strane pravnog poretka → te pretpostavke moraju postojati kumulativno, u suprotnom mora prestati i pravna osoba kao pravni subjekt → pravna osoba može prestati propisom ili aktom državne vlasti (zabranom) → ako je pravna osoba bila osnovana radi postizanja određenog cilja, može prestati i ostvarenjem tog cilja → može prestati i zbog toga što se broj članova smanjio ispod određenog broja koji je npr. predviđen statutom pravne osobe. Obično se traže 3 člana za korporaciju, prema starom pravilu: tres faciunt collegium (trojica čine društvo). Odgovor treba potražiti u statutu ili ugovoru društva → prestaje odlukom njezinih članova → nestankom imovine prestaje pravna osoba → prestaje i stečajem – prestaje postojati na dan upisa u sudski registar rješenja o zaključenju stečajnog postupka → pravna osoba prestaje na ove načine, a imovinskopravni odnosi pravne osobe razrješavaju se u postupku likvidacije → postupak u kojemu se razrješavaju imovinskopravni odnosi pravne osobe koja treba prestati postojati kao samostalni pravni subjekt. Nakon okončanja postupka likvidacije pravna osoba se briše iz registra koji se vodi za takvu vrstu pravne osobe.

V. GRAĐANSKO PRAVO U SUBJEKTIVNOM SMISLU
Pravni subjekt stupajući u određeni građanskopravni odnos postaje nositelj određenih prava koja mu prema drugim subjektima priznaju norme objektivnog prava kojima se i sam odnos uređuje → ta se prava nazivaju SUBJEKTIVNA GRAĐANSKA PRAVA → prema teoriji volje (Windscheid) subjektivno pravo je pravnim poretkom zagarantovana moć volje, pravnim poretkom priznata vlast ili gospodstvo ( - kako objasniti subjektivna prava koja pripadaju osobama bez pravno relevantne volje, kao što su nasciturus, djeca i duševni bolesnici) → Jheringova teorija interesa – prema njoj u subjektivnom pravu treba vidjeti pravno zaštićeni interes – taj interes je uvijek neka korist ili neko dobro u najširem smislu te riječi ( - eliminacija volje kao bitne sastavnice subjektivnog prava) → najprihvaćenija teorija predstavlja sintezu dviju prethodnih teorija – voljno-interesna teorija – subjektivno pravo se definira kao pravnim poretkom pojedincu podijeljena moć volje odnosno pravna moć u svrhu zadovoljenja njegovih interesa SUBJEKTIVNO GRAĐANSKO PRAVO je skup ovlaštenja koja pravnom subjektu u određenom građanskopravnom odnosu priznaju norme objektivnog građanskog prava

► RAZLIKA između prava u SUBJEKTIVNOM i OBJEKTIVNOM smislu
→ pod građanskim pravom u objektivnom smislu podrazumijevamo skup pravnih pravila kojima se uređuju društveni odnosi. Norma objektivnog prava zahvata sve sastavne elemente određenog pravnog odnosa.

14

Građansko pravo u prvom redu odabire koje će od društvenih odnosa pretvoriti u građanskopravne odnose. Zatim određuje činjenice koje su, kao pretpostavke, potrebne za nastanak određenog građanskopravnog odnosa. Iza toga utvrđuje koja ovlaštenja imaju subjekti u određenom odnosu, te koje obveze ili dužnosti preuzimaju na sebe u takvom odnosu. Jedan od tih elemenata koje zahvata norma jesu i ovlaštenja koja ima subjekt u pravnom odnosu. Skup tih ovlaštenja što ih norma objektivnog prava priznaje subjektima u određenom građanskopravnom odnosu naziva se → SUBJEKTIVNO GRAĐANSKO PRAVO Subjektivno pravo mora imati svog nositelja (titulara). Nema subjektivnih građanskih prava bez pravnog subjekta kao svog nositelja. Nasuprot tome objektivno pravo kao skup apstraktnih pravnih pravila nema nekog pravnog subjekta koji bi bio njegov nositelj. → postavlja se pitanje: izlazi li subjektivno pravo iz objektivnog prava ? U teoriji se na to pitanje većinom odgovara pozitivno. Ali prema mišljenju Vedriša → subjektivno pravo se ne ukazuje kao sastavni element objektivnog prava, nego kao sadržajni element građanskopravnog odnosa. Subjektivno pravo se kao sastavni element pravnog odnosa mora vezati za neku realnost – pravnu osnovu. Norma objektivnog prava ne stvara ovlaštenja, nego ta ovlaštenja na određeni način izviru iz pravne osnove, a norma ih samo priznaje ili ne priznaje. - prema drugom gledištu za nastanak konkretnog građanskopravnog odnosa nije dovoljna pravna osnova → potrebna je uz pravnu i činjenična osnova = kumulativno postojanje pravne i činjenične osnove → nastanak određenog građanskopravnog odnosa i subjektivnog prava za određenog nositelja uvijek je proizvod kumulativnog suaktiviteta određenih pretpostavaka od kojih jedna pripada normativnom svijetu (pravno pravilo) a ostale nenormativnom svijetu (činjenično stanje)

► FUNKCIJA SUBJEKTIVNIH GRAĐANSKIH PRAVA
→ njima izražavamo međusobni odnos pravnih subjekata u određenom građanskopravnom odnosu. Subjektivnom građanskom pravu jednog subjekta nužno odgovara obaveza drugog subjekta. → izražavamo i faktični odnos koji postoji između subjekta i objekta u pravnom odnosu → bez subjektivnih prava bismo teško mogli konstruirati pojam imovine

► SADRŽAJ SUBJEKTIVNOG GRAĐANSKOG PRAVA
→ PRIPADANJE i OVLAŠTENJE Subjektivnim pravom se pravno izražava određeni društveni odnos između subjekata prava, ali istovremeno i faktični odnos između subjekta i objekta građanskopravnog odnosa → gledajući sa stajališta objekta ta veza se izražava pripadanjem objekta subjektu → sa stajališta subjekta, tu vezu izražavamo putem ovlaštenja. Svaka stvar je cjelina mnogih svojstava, a čovjek prisvaja ta pojedina svojstva radi zadovoljavanja određenih potreba. Ekonomsko prisvajanje pojedinih svojstava stvari, ako se obavlja unutar građanskopravnog odnosa, pravno se izražava kao ovlaštenje. Ukupnost određenih ovlaštenja čini određeno subjektivno pravo. Subjektivnom pravu jednog subjekta odgovara obaveza drugog subjekta, a ne pojedinom ovlaštenju. 6npr. vlasništvo u subjektivnom smislu je maksimalni skup ovlaštenja koja pripadaju jednom subjektu u pogledu neke stvari. Tipična vlasnička ovlaštenja su: posjedovanje, upotreba, korištenje i raspolaganje stvari. Sva ta ovlaštenja stvaraju samo jedno subjektivno pravo – pravo vlasništva. Zato npr. ako si neko svojata služnost puta preko tuđeg zemljišta, vlasnik neće tužiti zbog smetanja upotrebe nego će podići tužbu zbog smetanja prava vlasništva. Postoje i pravni odnosi u kojima subjekt ima samo jedno ovlaštenje koje sačinjava subjektivno pravo. Ovlaštenje koje pripada subjektu pokazuje da on nešto može ili smije učiniti. To je zato jer mu to objektivno pravo dopušta i garantuje a ne zato što ima volju. Pravni subjekt ne mora sam izvršavati ta ovlaštenja. → INTERES Smisao ovlaštenja treba tražiti u njihovom cilju. Kada s gledišta cilja promatramo ovlaštenja, tada u njima otkrivamo interese, i to u prvom redu materijalne interese subjekta

►ZAHTJEV
→ je objektivnim pravom zagarantovana mogućnost da se od drugoga zahtjeva činjenje ili propuštanje koje istovremeno znači ostvarenje subjektivnog prava Zahtjev ne izvire iz subjektivnog prava, nego iz norme objektivnog prava. Zahtjev je samo u pravilu redovni pratitelj subjektivnog građanskog prava. Zahtjev nije identičan s tužbom, jer se može postaviti i u obliku prigovora.

15

Zašto mogu u predavaonici pred svim slušateljima mirno pisati svojom olovkom? Zato što svi slušatelji znaju da ja na toj olovci imam pravo vlasništva koje prati pravnom osnovom zagarantovanii zahtjev uperen prema svima da me ne smetaju u upotrebi moje olovke. Imam mogućnost da od svih slušatelja tražim da svaki od njih mora propustiti ono ponašanje ili djelovanje koje bi onemogućilo moju mirnu upotrebu olovke. - pitanje: treba li subjektivno pravo razmotriti i s gledišta onog subjekta koji je nositelj obveze? └›› subjektivno pravo osobe A prati zahtjev za ostvarenje. Zahtjev koji prati subjektivno pravo određuje ponašanje obavezanika. Ako ponašanje obavezanika ne odgovara zahtjevu ovlaštenika, zahtjev daje mogućnost da se subjektivno pravo prisilno ostvari. U tom slučaju zahtjev dobiva oblik tužbe ili prigovora 6npr. zajmodavac ima subjektivno pravo prema zajmoprimcu da mu vrati pozajmljenu svotu – zajmodavac svoj zahtjev može ostvariti u obliku tužbe kojom traži povrat pozajmljene svote 6npr. ako određeno vrijeme posjedujemo neku pokretnu stvar, pa nas neko tuži vlasničkom tužbom tvrdeći da je stvar koju posjedujemo njegova, možemo, ako je posjed bio kvalificiran (zakonit, pošten i istinit) i ako je proteklo zakonom propisano vrijeme, na tužbeni zahtjev staviti prigovor dovršene dosjelosti → zahtjev može zastarjeti, a da subjektivno pravo ostaje i dalje, 6npr. zastarjeli dug može se dobrovoljno platiti, ali se dužnik ne može tužbom prisiliti da takav dug plati

► VRSTE PRAVA U SUBJEKTIVNOM SMISLU
1. apsolutna → ona subjektivna građanska prava koja djeluju protiv svakoga ili erga omnes. Njih može svako povrijediti, ali nositelj apsolutnog prava može svoje pravo protiv svakoga ostvarivati. Ne može se tačno unaprijed odrediti ko ga sve u budućnosti može povrijediti 6npr. pravo vlasništva i ostala stvarna prava te prava osobnosti relativna → ona subjektivna građanska prava koja djeluju između tačno određenih subjekata ili inter partes. Tu se unaprijed zna koja strana može povrijediti takvo pravo 6npr. obvezna prava 2. prenosiva → ona subjektivna građanska prava koja se mogu neograničeno prenositi s jednog na druge subjekte. Najveći broj subjektivnih građanskih prava je prenosiv – posljedica načela prometnosti neprenosiva → ona subjektivna građanska prava koja se ne mogu dobrovoljnim sporazumom prenositi s jednog subjekta na drugi. Takva subjektivna građanska prava su usko vezana za osobu njihova titulara – strogo osobna građanska prava 6npr. prava osobnosti i osobne služnosti – pravo plodouživanja, pravo upotrebe i pravo stanovanja 3. glavna i sporedna → kad nastanak, prenos ili prestanak nekog subjektivnog građanskog prava ovisi o postojanju nekog drugog subjektivnog prava, tada to pravo nazivamo sporednim ili akcesornim pravom 6npr. založno pravo, pravo na kamate, pravo na ugovornu kaznu, pravo na troškove, na plodove i dr. ZOO → sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, troškova, plodova i ugovorne kazne zastaruju kad zastari glavna tražbina 4. preobražajna prava, ili potestativno pravo, ili pravna moć → ovlaštenje pravnog subjekta da jednostranom izjavom volje zasnuje, promijeni ili okonča građanskopravni odnos s drugim subjektom bez njegova pristanka → prema učincima dijele se na: 1. preobražajna prava nastanka građanskopravnog odnosa 6npr. prihvat ponude, pravo prvokupa, okupacija 2. preobražajna prava promjene građanskopravnog odnosa 6npr. pravo izbora kod alternativnih obveza 3. preobražajna prava prestanka građanskopravnog odnosa 6npr. opoziv punomoći, pravo pobijanja ugovora → pojam preobražajnog prava je razvijen u njemačkoj pravnoj teoriji. Ovlaštenju za preoblikovanje ili preobrazbu građanskopravnog odnosa odgovara dužnost trpljenja toga preobražaja i zadiranja u tuđe pravno područje → mogu nastati na osnovi zakona ili ugovora → u pravilu su vezana za rok koji je prekluzivnog karaktera: ne ostvare li se u tom roku, prestaju → sadržaj mu čini ovlaštenje koje pripada subjektu u građanskopravnom odnosu na osnovi zakona ili ugovora

16

VI. OBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA
Objekti građanskopravnog odnosa su: stvari, činidbe, imovina i osobna neimovinska dobra, povodom kojih pravni subjekti stupaju u te odnose.

A. STVARI
→ materijalni dijelovi prirode koji se mogu osjetilima primijetiti, koji su prostorno ograničeni i koji postoje u sadašnjosti, ili za njih postoje pretpostavke da će doista nastati u budućnosti → ZV – stvari su tjelesni dijelovi prirode, različiti od ljudi, koji služe ljudima na upotrebu + stvari su i sve drugo što je zakonom s njima izjednačeno. To mogu biti neke vrste prava ili bilo što drugo → ubrajaju se u pokretnine, a u nekretnine ako su spojeni s vlasništvom na nepokretnoj stvari, ili su njihov teret ili su pak zakonom proglašeni nekretninom. Time je ZV prihvatio podjelu stvari na tjelesne (res corporales) i netjelesne (res incorporales). U netjelesne stvari se u pravilu ubrajaju sva imovinska prava osim prava vlasništva, dakle stvarna prava na tuđoj stvari (založno pravo, pravo služnosti i dr.) i obavezna prava (potraživanja) – bivše rješenje koje je danas napušteno! Prirodne sile, kao 6npr. sunčeva toplina, elektricitet i sl., su stvari u smislu ZV samo ako su podložne ljudskoj vlasti. Čovjek nije stvar kao što ni dijelovi čovječeg tijela nisu stvari u pravnom smislu. Ali, 6npr. već odrezana kosa postaje stvar u pravnom smislu. I neki drugi dijelovi ljudskog tijela, odvojeni od tijela za života čovjeka uz njihov pristanak, kao 6npr. ljudska krv, također su stvari u pravnom smislu, a mogu biti i u prometu (uglavnom na osnovi darovanja). Također, nisu stvari proteze koje su čvrsto i trajno spojene s tijelom. Dok se sa stvarima postupa po načelu utiliteta – korisnosti, dotle se s truplom postupa po načelu pijeteta – poštovanja. No moguć je ograničeni promet truplima – za truplo se ne daje kupovna cijena u smislu ekvivalenta, nego ta svota novca ima karakter tzv. satisfakcije – neke vrste zadovoljštine nasljednicima. (Zakon o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja) Klasifikacijom stvari određuje se i mogućnost osnivanja prava na stvarima. Na svim stvarima se ne mogu osnivati jednaka prava. U svakom pravnom poretku moguća je pored opće, tzv. klasične podjele stvari još i specijalna klasifikacija stvari koja je karakteristična upravo za taj poredak.

1. DIOBA STVARI PO KRITERIJU PROMETNOSTI
Prometna sposobnost stvari je sposobnost stvari da se pojave kao objekti subjektivnih prava i kao objekti pravnih poslova. Prometna sposobnost stvari nije isključivo prirodno svojstvo stvari nego je zapravo kombinacija prirodnih i pravnih kvaliteta stvari. Regulatorna uloga prava u oblasti cirkulacije dobara izražava se glede dobara na 3 načina: 1. stvari u prometu – res in commercio → stvari koje su u slobodnom prometu mogu u njemu nesmetano cirkulirati. Mogu biti objektom svih prava i pravnih poslova. Pojam «stvari u prometu» znači neograničenu mogućnost sticanja prava vlasništva na takvim stvarima i svih onih imovinskih prava koja uopće može imati pravni subjekt. Stvar u prometu nije identičan pojam s pojmom robe. Roba je pokretna stvar koja ima upotrebnu vrijednost, dok stvar u prometu može biti i nekretnina, a zemlja se nikad ne prosuđuje kao roba. 2. stvari ograničene u prometu → to su stvari koje bi mogle biti objekti prava i pravnih poslova kao i stvari u neograničenom prometu, ali se iz određenih socijalnih, ekonomskih, zdravstvenih, političkih itd. razloga njihov promet ograničuje 6npr. lijekovi, oružje, opojne droge, otrovi i sl. Za takve stvari se obično propisuje poseban režim prometa koji karakteriziraju različite restrikcije, odobrenja i evidencije. Prema ZV objekt prava vlasništva i drugih stvarnih prava može biti svaka pokretnina i nekretnina, osim onih koje nisu za to sposobne. Nisu sposobne samo one stvari kojima njihove naravne osobine ili zakonske odredbe priječe da pripadaju pojedincu. 3. stvari van prometa – res extra commercium → to su stvari koje uopće ne mogu biti objektom imovinskih prava ili pak ne mogu biti objekt pravnih poslova 6npr. javni putevi, parkovi

17

Objekt prava vlasništva i drugih stvarnih prava ne mogu biti oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti nikoje fizičke ili pravne osobe. To su stvari na upotrebi svih kao npr. zrak, morska obala – nazivaju se opća dobra, a o njima vodi brigu, njima upravlja i snosi odgovornost država. Ako bi na temelju koncesije bile izgrađene zgrade i druge građevine na općem dobru, one se ne smatraju dijelovima općeg dobra, nego zasebnom stvari odnosno zasebnom nekretninom dok traje koncesija.

2. DIOBA STVARI PO KRITERIJU PRIRODNIH SVOJSTAVA
1. pokretne i nepokretne stvari → res mobiles – res immobiles Pokretne su one stvari koje mogu mijenjati položaj u prostoru a da se pritom ne uništi njihova bit (supstanca), odnosno da se time ne promijeni njihova struktura Nepokretne su one stvari koje ne mogu mijenjati položaj u prostoru a da im se kod toga ne uništi bit ili ne promijeni struktura. Nije dovoljan samo kriterij prirodne kakvoće nego se uvodi još i kriterij pertinencije te kriterij posebnih ciljeva 1. kriterij prirodne kakvoće → prema tom kriteriju nekretnine su ponajprije zemljišta, odnosno čestice zemljišne površine. Nekretninom se smatra i sve ono što je sa zemljištem trajno povezano bilo mehanički, bilo organski, na površini zemlje ili ispod nje. Nekretninama se smatraju, prema tome: - zemljišna čestica i sve što je s njom razmjerno trajno spojeno, na površini ili ispod nje. Ako je više zemljišnih čestica upisano u isti zemljišnoknjižni uložak one pravno čine jedno zemljišnoknjižno tijelo i kao takvo smatra se, prema ZV, jednom nekretninom. Dijelom zemljišne čestice su trava, drveće, plodovi i sve upotrebljive stvari koje zemlja rađa na svojoj površini sve dok se od zemljišta ne odvoje - zgrade i druge građevine izgrađene na površini zemlje, iznad ili ispod nje, a namijenjene da tamo trajno ostanu. Osim stambenih i poslovnih zgrada i raznih drugih građevina, tu spadaju bunari, podrumi, bazeni itd. Nisu dijelovi zemljišta one zgrade i drugo što je s njim spojeno samo radi neke prolazne namjene, kao npr. barake. Prema ZV ne smatraju se dijelovima zemljišta ni one zgrade i druge građevine koje su doduše trajno fizički spojene sa zemljištem, ali su od njega pravno odvojene nekim nekim stvarnim pravom koje ovlašćuje svog nositelja da na tuđem zemljištu ima zgradu ili drugu građevinu u svom vlasništvu. Takvo stvarno pravo može biti pravo građenja, na zakonu osnovana koncesija na općem dobru. - sve što je u nekretninu ugrađeno, njoj dograđeno, na njoj nadograđeno ili na neki drugi način s njom trajno spojeno, sve dok se od nje ne odvoji, npr. različite instalacije, uređaji, strojevi, antene itd. Iznimno se strojevi i slični uređaji neće smatrati dijelom nekretnine, nego samostalnom stvari, ako su vlasništvo druge osobe i ako se to, s pristankom vlasnika nekretnine zabilježi u zemljišnoj knjizi. Učinak zabilježbe prestaje brisanjem, ali i bez brisanja protekom 5 g. od upisa. Taj rok zastaje za vrijeme stečajnog i ovršnog postupka. 2. kriterij pertinencije(pripadak) → nekretninom se smatra i ona stvar koja je po svojim prirodnim fizičkim svojstvima pokretna. Naime, pertinencija je pripadak neke druge stvari. Ako je pertinencija pokretna stvar, ona se po namjeni smatra nekretninom ako služi ekonomskim svrhama nekretnine. 6npr. smatraju se nekretninom strojevi, stoka, sjeme namijenjeni poljoprivrednoj proizvodnji na jednom poljoprivrednom dobru. Također se smatraju pripatkom poslovne zgrade, strojevi i slični uređaji koji trajno služe svrsi zgrade namijenjene proizvodnji ili obrtnoj djelatnosti 3. kriterij posebnih ciljeva → smatra se neka pokretna stvar nekretninom zato što je zakonom tako određeno. Jedno su se vrijeme kod nas pomorski brodovi smatrali nekretninama, no danas su oni prema Pomorskom zakoniku pokretne stvari. Iako pokretnine, pravni režim za brodove i zrakoplove vrlo je sličan onome za nepokretne stvari (upisivanje u registre nalik zemljišnim knjigama i stvarnih prava na njima) → važnost podjele : - za pokretnine i nekretnine postoje različiti pravni režimi u pogledu sticanja vlasništva i ostalih stvarnih prava; - za ugovore koji se odnose na nekretnine redovno se propisuje pisani oblik, dok se to u pravilu ne zahtijeva za pokretnine; - o razlici se vodi računa i u sudskom postupku, te u ovršnom postupku 2. zamjenjive i nezamjenjive stvari → res fungibiles – res non fungibiles Zamjenjive stvari su one koje se u prometu određuju po vrsti, rodu, broju, mjeri itd. Res quae pondere, numero, mensura constant 6npr. žito, vino → nazivaju se i generičnim stvarima (genus - rod) Bespredmetno je razlikovanje pojedinih stvari unutar vrste. Budući da individualitet nije važan, to je jednaka količina istovrsnih stvari jednaka drugoj količini istovrsnih stvari zamjenjiva je s njome Nezamjenjive stvari su one koje u prometu dolaze kao strogo određena pojedinost, individualnost → species, 6npr. modna kreacija → u razlikovanju nije uvijek odlučan objektivni kriterij prirodne kakvoće, nego se uzima u obzir i volja subjekata

18

→ razlikovanje nije važno za stvarna prava, ali je važno u obaveznom pravu. Osobito dolazi do izražaja u slučaju propasti stvari. Ako je dužnik dužan predati species tada se u slučaju ako stvar propadne zbog okolnosti za koje on ne odgovara obaveza gasi. Ali ako je stvar propala njegovom krivnjom, dosadašnja obaveza se pretvara u odgovornost za štetu. Ako je objekt činidbe genus tada se obaveza ne gasi propašću stvari,jer zamjenjiva stvar ne propada – genus non perit. Ali, ako su objekt činidbe generične stvari koje se imaju uzeti iz određene mase tih stvari, obaveza će prestati kad propadne cijela ta masa. 3. potrošne i nepotrošne stvari → res consumptibiles – res non consumptibiles Potrošne su one stvari koje se jednokratnom upotrebom unište ili im se vidljivo smanji supstancija Nepotrošne stvari su one koje se prvom uobičajenom upotrebom ne unište niti im se vidljivo smanjuje supstancija → kod pitanja potrošnosti važna je prva jednokratna upotreba. S objektivnog i realnog gladišta sve su stvari potrošne. Kod pitanja je li neka stvar potrošna ili nepotrošna ne odlučuje uvijek samo objektivni, prirodni kriterij nego je često u konkretnom slučaju presudna i volja subjekata – oni mogu potrošnu stvar tretirati kao nepotrošnu → važnost razlikovanja dolazi u obzir kod onih pravnih instituta preko kojih se omogućuje upotreba ili korištenje tuđe stvari uz obavezu vraćanja iste stvari

4.

djeljive i nedjeljive stvari → res divisibiles – res indivisibiles

Djeljive su one stvari koje se mogu rastaviti na više istovrsnih dijelova tako da im se ne uništi prvobitna bit ili im se nerazmjerno ne umanji vrijednost. To znači da dijelovi moraju imati onu istu upotrebnu funkciju koju je imala i cijela stvar, 6npr. ploča čokolade Nedjeljive stvari su one kod kojih bi se diobom uništila njihova bit ili bi im se nerazmjerno umanjila vrijednost, 6npr. živa životinja → pravo čuva i respektira socijalno-ekonomsku stranu stvari i proglašava nedjeljivim one stvari kod kojih bi dioba izazvala bitnu promjenu dosadašnjeg upotrebnog oblika ili bi nerazmjerno umanjila njihovu vrijednost → nedjeljivim stvarima se smatraju i one za koje je dioba propisom zabranjena

Načini diobe stvari: 1. fizička dioba → znači da se stvar može mehaničkim putem podijeliti na dijelove. Takva dioba je uglavnom primjenjiva kod pokretnih stvari, 6npr. kolut sira 2. geometrijska dioba → primjenjuje se kod zemljišta Zemljišta se mogu ravnim crtama po njihovoj površini podijeliti na više čestica (parcela). Zgrade se mogu podijeliti okomito (vertikalno) i vodoravno (horizontalno). Međutim, oba pravca diobe nisu u svim pravima dopuštena. Oni pravni sistemi koji stoje na načelu superficies cedit solo → da sve ono što je sa zemljištem trajno povezano nužno postaje vlasništvo onoga kome pripada zemlja, ne dopuštaju horizontalnu podjelu. Naš ZV prihvaća načelo superficies cedit solo i u skladu s njim uspostavlja načelo jedinstvenosti nekretnine. Zemljište zajedno sa zgradom i svim drugim što je s njim trajno spojeno čini jednu cjelinu, jednu nekretninu pa stvarna prava tog zemljišta postoje i na svemu što je s njim trajno povezano. Pravno odvajanje zemljišta od zgrade je moguće, ali pod uvjetom da je provedeno po načelima stvarnopravnog uređenja i na odgovarajući način objavljeno odnosno upisano u zemljišnu knjigu 3. civilna dioba → dioba po vrijednosti. Ako je potrebno podijeliti nedjeljivu stvar, npr. živu životinju, tv, moguće je takvu stvar prodati pa onda podijeliti cijenu (kad nije moguća fizička i geometrijska dioba) 4. idealna (zamišljena) dioba → svaka se stvar, neovisno o tome je li fizički djeljiva ili nije, može pravno razdijeliti na sadržajno jednake idealne dijelove. Njihova veličina se određuje računski u određenom razmjeru prema cijeloj stvari – najčešće je to i obliku razlomka. Idealni dio je u smislu ZV odvojiv dio stvari i prema tome može biti samostalni objekt imovinskih prava, npr. prava vlasništva (suvlasništvo) → važnost diobe iskrsava kod diobe suvlasništva → u obaveznom pravu nedjeljivost stvari kada je nedjeljiva stvar objekt činidbe, izaziva postanak tzv. nerazdjeljivih obaveza, koje se na poseban način i uz posebne uvjete mogu ispuniti

3. ODNOS IZMEĐU POJEDINIH STVARI
1. jednostavne stvari → su one koje po shvaćanju u običnom životu i prometu čine jedinstvo → jedinstvene stvari → pojavljuju se u prvom redu kao prirodna, organska cjelina, 6npr. kamen → pojavljuju se i kao rezultat ljudskog rada. Pritom ona može biti načinjena od različitih materijala koji su prije toga bili samostalne stvari, ali su sada zbog spoja potpuno izgubile svoju raniju fizičku opstojnost, 6npr. tkanina → dijelovi (čestice) jednostavne stvari baš zbog toga što su izgubili svoju samostalnost i raniju fizičku opstojnost, nemaju svoju zasebnu pravnu sudbinu različitu od pravne sudbine čitave stvari

19

2. sastavljene stvari (universitas rerum cohaerentium) → su one koje nastaju spajanjem jednostavnih odnosno samostalnih stvari u jednu novu cjelinu, ali tako da upotrijebljeni dijelovi ne gube svoju dosadašnju fizičku opstojnost, 6npr. zgrada, auto itd. → razlikujemo dvije kategorije sastavljenih stvari: 1. sastavljena stvar s nesamostalnim dijelovima → stvari kod kojih sastavni dijelovi gube svoju raniju samostalnost, ali ipak zadržavaju svoju raniju fizičku opstojnost. Gubitak samostalnosti vidi se u tome što se sastavni dio ne može odvojiti a da se time cijela stvar ili on sam ne uništi – ZV naziva taj dio bitnim dijelom. Nisu moguća zasebna imovinska prava na pojedinim sastavnim dijelovima. Sastavni dio koji se ne može fizički odvojiti od stvari ne može biti samostalnim objektom imovinskih prava, osim ako bi to bilo posebnim zakonom dopušteno → ako mehanički rastavimo jednostavnu stvar, dobivamo dijelove iste vrste kojoj pripada i sama stvar, 6npr. ako razrežemo tkaninu, dobivamo komade iste tkanine. Ako mehanički rastavimo sastavljenu stvar, dobit ćemo dijelove različitih vrsta, 6npr. kod zgrade ćemo dobiti željezne šipke, cigle, grede itd.

2. sastavljena stvar sa samostalnim dijelovima → stvari kod kojih sastavni dijelovi zadržavaju ne samo svoju raniju fizičku opstojnost nego i stanovitu samostalnost – prema ZV to su dijelovi koji nisu bitni ili odvojivi dijelovi, 6npr. briljant u zlatnom prstenu. Na pojedinim odvojivim dijelovima takve sastavljene stvari moguća su zasebna prava koja nisu identična s pravom na cijeloj stvari, 6npr. ako vlasniku auta posudim svoj kotač, time nisam izgubio vlasništvo kotača Ako na samostalnom ili odvojivom dijelu postoji neko pravo u korist trećega, postavlja se pitanje hoće li to pravo postojati i dalje ili će prestati u slučaju otuđenja cijele stvari, npr. prodaje. Prema ZV to pravo će prestati ako je sticatelj bio u dobroj vjeri tj. da nije znao ni morao znati da na odvojivom dijelu postoji nečije pravo različito od prava na cijeloj stvari. Stjecatelj će steći cijelu stvar zajedno s tim odvojivim dijelom. Prema ZV se prezumir da na samostalnim ili odvojivim dijelovima postoje ista prava kao i na cijeloj stvari. 3. pripadak ili pertinencija → jest sporedna stvar koja je određena da trajno služi ekonomskim svrhama glavne stvari, a da pritom ne postaje njezin sastavni dio → prema ZV, pripadak je pokretna stvar koju je njezin vlasnik namijenio da kao sporedna trajno služi svrsi glavne, a stoji u takvom prostornom odnosu koji odgovara toj namjeni Pripadak je fizički samostalna stvar koja se nalazi u odnosu podređenosti (subordinacije) prema glavnoj stvari. Podređenost pripatka očituje se u ekonomskom pogledu u tome što ekonomsku svrhu cjeline određuje glavna stvar, a u pravnom pogledu podređenost se očituje u tome što pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari. - u čemu je razlika između pripatka i samostalnog odvojivog sastavnog dijela? ∙ Pripadak je sporedna stvar koja pretpostavlja postojanje gotove glavne stvari 6npr. kožni etui pripadak je nalivpera. Samostalni sastavni dio sastavljene stvari neophodan je za čitavu stvar, 6npr. kola bez kotača ∙ samostalni sastavni dio sastavljene stvari redovno se nalazi u fizičkoj vezi sa čitavom stvari. Naprotiv, kod pripatka fizička veza s glavnom stvari niti je potrebna, niti je dovoljna da neku stvar učini pripatkom → karakteristike pripatka: - samostalna, ali sporedna stvar - pokretna stvar - element trajnosti – pripadak trajno služi svrhama glavne stvari - njezin postanak i opstanak - slijedi pravnu sudbinu glavne stvari Kod postanka odnosno pretvaranja neke samostalne stvari u pertinenciju odlučna je volja vlasnika glavne stvari. Vlasnik glavne stvari i vlasnik pripatka mora biti ista osoba → kažemo da kod postanka pripatka dolazi do izražaja subjektivni element. Pripatkom se može učiniti samo ona stvar koja se normalno u prometu shvaća kao pripadak. Mora se iz faktične upotrebe razabrati da je neka stvar pretvorena u pertinenciju. Jednako je važan i objektivni element – ograničuje vlasnikovu volju prometnim shvatanjem, a zahtijeva da se vlasnikova volja očituje u faktičnoj upotrebi neke stvari kao pripatka. Ograničavanje volje vlasnika prometnim shvatanjem onemogućuje tzv. samovoljne pripatke tj. pertinencije ZV poznaje i pripadnost stvari → je širi pojam od pripatka stvari i obuhvata svaki njezin dio, zatim sve što se s njom razmjerno trajno spoji (prirast), njezine plodove dok se od nje ne odvoje, njezin pripadak te prava koja postoje u korist neke nekretnine → u pravnom smislu pripadnost stvari čini zajedno sa stvari jednu cjelinu i kao takva jedinstven objekt prava. Samo se zakonom može odrediti da pripadnost u nekim slučajevima može biti zaseban i samostalan objekt građanskog prava 4. plodovi → fructus → su proizvodi i prinosi koji neposredno ili posredno nastaju od neke stvari ili prava → prema ZV, plodovi stvari – su proizvodi koje ona daje s obzirom na svoju namjenu, a plodovi prava – prinosi koje to pravo daje s obzirom na svoju prirodu, npr. pravo plodouživanja → plodovi su prinosi koji se javljaju redovno i periodično, a da pritom ne umanjuju samu plodonosnu stvar

20

→ s obzirom na način postanka dijele se na: 1. prirodne plodove, fructus naturales → organski proizvodi neke stvari koje ona daje bez umanjenja svoje supstancije i bez sudjelovanja ljudskog rada, 6npr. divlje voće je plod drveta, a trava koju čovjek nije posijao je plod zemljišta + tu spadaju i proizvodi za koje sama stvar pruža samo mogućnost njihova dobivanja i iskorištavanja, npr. pijesak, vapno 2. industrijski plodovi → plodovi koje stvar daje uz sudjelovanje ljudskog rada i prirode, 6npr. plod plemenite voćke 3. civilni plodovi, fructus civiles → plodovi odnosno prinosi (prihodi) koje ne daje stvar sama, već koje dobivamo od stvari posredstvom nekog pravnog odnosa, 6npr. najamnina zakupnina, kamate → vrste prirodnih i industrijskih plodova: 1. viseći plodovi → fructus pendentes - to su još neodvojeni plodovi, 6npr. jabuke na stablu. Oni su sastavni dio stvari i spadali bi pod pojam pripadnosti. Slijede pravnu sudbinu matice 2. odvojeni plodovi → fructus separati - to su plodovi koji su se razlučili od svoje matice i time postali samostalnim stvarima 3. ubrani plodovi → fructus percepti - to su plodovi koji ne samo što su odvojeni od matice, nego su već i pobrani U pravu je važno razlikovati odvojene i ubrane plodove, 6npr. iako su jabuke zbog separacije postale samostalnim stvarima, ipak su samim odvajanjem postale vlasništvo vlasnika matice – zato kažemo da vlasnik stiče vlasništvo plodova separacijom → + pošteni posjednik, uzufruktuar i zakupac, ako je postao neposredni posjednik stvari. Ima ovlaštenika koji vlasništvo plodova stiču istom ubiranjem (percepcijom), 6npr. otac ostavi sinu voćnjak, a drugom sinu pravo da svake jeseni uzme 200 kg jabuka – taj drugi sin ima tzv. usus – da bi postao vlasnikom tih jabuka nije dovoljno da one budu odvojene od matice nego ih on mora doista i ubrati 4. potrošeni plodovi → fructus consumpti 5. nepotrošeni plodovi → fructus non consumpti 6. zanemareni plodovi → fructus percipiendi – one koje je trebalo ubrati └› to razlikovanje dolazi do izražaja kad onaj koji posjeduje plodonosnu stvar mora tu stvar vratiti vlasniku. Opseg vraćanja ovisi o tome je li bio pošten ili nepošten posjednik. → vrste civilnih plodova: dospjele i nedospjele Ovlaštenik može od dužnika zahtijevati izručenje civilnih plodova istom nakon dospjelosti. Vlasništvo se stiče dosjelošću i percepcijom. → uz pojam plodova ZV je uveo i širi pojam → koristi Koristi obuhvaćaju plodove neke stvari ili prava, ali i druge moguće prednosti koje donosi upotreba odnosno korištenje stvari ili prava. Koristi pripadaju onome kome pripada stvar odnosno pravo, osim ako na posebnom pravnom temelju ne pripadaju nekoj drugoj osobi npr. plodouživatelju, zakupcu. Postojanje posebnog pravnog temelja dokazuje onaj koji se na njega poziva. 5. ukupnost stvari → universitas rerum distantium → podrazumijeva se zbroj fizički samostalnih i međusobno koordiniranih stvari koje su ujedinjene zajedničkom ekonomskom svrhom, a u prometu se javljaju pod zajedničkim nazivom → naziva se i skupna stvar, 6npr. stado ovaca, biblioteka Kod ukupnosti stvari nema odnosa glavne i sporedne stvari – one su u međusobno istom odnosu, a osim toga su i fizički samostalne. Po OGZ kod skupne stvari nije objekt pravnog odnosa skupna stvar kao cjelina, nego su objekti prava i pravnih odnosa samo pojedine stvari unutar skupine. Jednako rješenje prihvatio je i ZV prema kojem je objekt prava pojedinačno određena stvar. Skupna stvar ima samo ulogu skraćenice koja omogućuje da više stvari istovremeno pod zajedničkim nazivom kola u prometu. Iznimno će ukupnost stvari biti posebnim objektom građanskog prava, u slučaju tzv. lebdećeg založnog prava. → universitas rerum distantium - ukupnost stvari → universitas rerum cohaerentium – sastavljena stvar, npr. auto, brod → universitas iuris – skup stvari i prava koji čine određenu cjelinu i mogu se pojaviti kao objekt određenih građanskopravnih odnosa, npr. ostavina, stečajna masa... → unutar ukupnosti stvari postoji posebna kategorija koju nazivamo komplementarne stvari – skup fizički samostalnih stvari koje predstavljaju takvu cjelinu u kojoj pomanjkanje samo jedne stavri onemogućuje pravilnu i normalnu uporebu cjeline, npr. šah, karte - važno kod obaveza upravljenih na predaju stvari, 6npr ako naručimo biblioteku od 200 knjiga, a prodavatelj nam isporuči 100, on je tada manjkavo ispunio svoju obavezu. Međutim, ako naručimo 5 pari cipela br.40, a dobijemo 10 lijevih cipela, prodavatelj tada uopće nije ispunio svoju obavezu.

4. NOVAC I PROCJENJIVOST STVARI
Novac kao mjerilo vrijednosti omogućuje da se objekti građanskopravnih odnosa izraze u njihovu novčanu ekvivalentu. Vrijednost stvari izražena u novčanom obliku naziva se cijenom. Mogućnost da se stvari svedu na njihov novčani ekvivalent građansko pravo je izrazilo pojmom procjenjivosti. Procjenjivost je pravna kategorija građanskog prava nastala kao pravni izraz robno-novčanih odnosa.

21

Procjenjive, res aestimabiles, su one stvari čija se vrijednost može izraziti novčanim ekvivalentom. Neprocjenjive, res inaestimabiles, su stvari koje se ne mogu svesti na novčani ekvivalent, kao 6npr. pramen kose, grude zemlje i sl. → u građanskom pravu razlikuju se 3 vrste cijena: 1. redovna cijena, pretium ordinarium →podrazumijeva se obična, normalna prometna vrijednost – tržišna cijena. Tu se vrijednost procjenjuje po uobičajenom, objektivnom kriteriju koji nam daje promet. 2. vanredna cijena, pretium extraordinarium → subjektivna vrijednost stvari koja je ipak procjenjiva objektivnim mjerilima. Dobiva se tako da se kod procjene uzimaju u obzir posebne okolnosti korisnika stvari. Treba uvažiti interes korisnika prema stvari, a s druge strane, vezu koju određena stvar ima s drugim stvarima. 3. afekcijska cijena, pretium affectionis → posebna subjektivna vrijednost stvari koja nije procjenjiva objektivnim mjerilima. Tu se kod procjene uzima u obzir samo vrijednost koju određena stvar ima za određeni subjekt bez obzira na njezinu prometnu vrijednost i bez obzira na njezinu vezu s drugim stvarima → vrste cijena dolaze do izražaja kod odgovornosti za štetu tj. kod naknade štete,
6npr. neko je vlasnik književnog djela koje se sastoji od 3 sveska. Recimo da je prometna vrijednost trilogije 300$. Svaki bi svezak imao redovnu cijenu 100$. Međutim, može se dogoditi da vlasniku neko namjerno uništi prvi svezak. I onda određujući vanrednu cijenu nije dovoljno uzeti u obzir samo običnu prometnu vrijednost tog uništenog sveska, koja bi bila 100$. Treba uzeti u obzir i za koliko se smanjila ukupna vrijednost čitave trilogije. Prema tome vanredna cijena se može ustanoviti po objektivnim kriterijima iako se procjenjuje u prvom redu s obzirom na osobu korisnika (subjektivni kriterij). Tako npr. nije svejedno je li oštećeni vlasnik čovjek koji se bavi literaturom i koji svakodnevno u svom radu treba čitati komplet ili je to nepismena osoba koja nema neki posebni interes u vezi s kompletom. No, ako je vlasnik trilogije dobio tu trilogiju od autora s posvetom, tada se ne može ni po kakvim objektivnim kriterijima ustanoviti vrijednost sveska koji je uništen. Oštećenik ovdje neće zahtjevati naknadu štete vođen isključivo imovinskim interesima, nego će tu biti ključno mjerilo njegova osjećajnost prema tom svesku, njegovo značenje za vlasnika osobno. Pa stoga, iako se afekcijska cijena izražava u novcu ona ipak nije objektivna imovinska kategorija nego je izraz vlasnikova subjektivizma, pa se ta cijena ni ne određuje po mjerilima koja vrijede u prometu.

B. ČINIDBA ili predmet obaveze
→ je svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik na temelju obaveznog odnosa dužan izvršiti vjerovniku Činidba je objekt građanskopravnih odnosa, i to obaveznopravnih odnosa. Povijesno, javlja se kasnije od stvari. Obaveznopravni odnos ne dovodi odmah i do stvarnopravnog učinka, nego je takav učinak odgođen u budućnost. → pravne karakteristike činidbe: 1. činidba mora biti ljudska radnja → činidba mora biti manifestacija čovjekove djelatnosti ili propuštanja. Djelovanje koje potiče od elementarne sile, od životinje ili od automata nije činidba. Pokreti automata smatraju se radnjom njegova vlasnika tj. osobe koja se njime služi. 2. činidba mora imati imovinski karakter → ispunjenje činidbe se odražava direktno ili indirektno u imovinskoj masi vjerovnika. Direktni imovinski karakter činidbe se pokazuje u onim slučajevima kada dužnikova radnja neposredno izaziva promjenu u imovinskoj masi vjerovnika, 6npr. obaveza na predaju stvari Indirektno, u slučaju kad činidba služi za zadovoljenje npr. neke kulturne potrebe, 6npr. fakultet da 3 besplatne karte studentima Pravnog Fakulteta UDŽBM. Imovinski karakter imaju i one činidbe koje kao objekt obaveznog odnosa ne izazivaju direktne promjene u imovini, ali se sama obaveza zbog povrede pretvara u odgovornost za štetu, 6npr. susjed se obaveže ne svirati klavir u određeno vrijeme da drugi susjed može raditi – u suprotnom plaćanje odštete. Imovinski karakter činidbe znači da se njezino ispunjenje direkno ili indirektno očituje u promjeni imovinske mase jedne ili obje strane. 3. činidba mora biti moguća → tj. radnja mora biti objektivno moguća. Ono što je objektivno nemoguće tj. ono što niko ne može izvršiti – ne može uopće biti sadržaj obaveze. Stoga je obaveza s objektivno nemogućom činidbom pravno nevaljana, zapravo obaveza nije ni nastala, 6npr. neko se obaveže izgraditi metro u 2 dana u Sarajevu └› obaveza ne nastaje ako je činidba u trenutku sklapanja pravnog posla bila objektivno nemoguća – tzv. prvobitna nemogućnost činidbe → ako ona naknadno otpadne tj. ako je činidba postala moguća nakon sklapanja pravnog posla obaveza se ne pretvara u valjanu obavezu, ne konvalidira. Iznimno će obaveza nastati samo ako je pravni posao sklopljen pod odgodnim uvjetom ili rokom, a činidba koja je u početku bila nemoguća postane mogućom prije ispunjenja uvjeta ili isteka roka └› ako prvobitno moguća činidba bez krivice dužnika postane nemogućom, obaveza se gasi, a ako je postala nemogućom njegovom krivicom, obaveza se pretvara u odnos odgovornosti za štetu

22

→ subjektivna nemogućnost znači da činidbu nije u stanju izvršiti konkretni subjekt, dužnik koji se obavezao izvršiti je. Subjektivna nemogućnost ne utrnjuje obavezu, nego je pod određenim pretpostavkama pretvara u odgovornost za štetu. 4. činidba mora biti pravno dopuštena → ako se njezin sadržaj ne protivi Ustavu BiH, prisilnim propisima ili moralu društva, npr. kupoprodaja stvari van prometa 5. činidba mora biti određena ili bar odrediva → činidba je određena kada je u svim pojedinostima tačno označena, individualizirana. Tačno se zna obaveza dužnika i pravo vjerovnika → činidba je odrediva kad nije već u samom postanku obaveze tačno određena, ali pravni posao sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi.

Među neodređene ali odredive činidbe idu: ∙ alternativne činidbe su one kod kojih dužnik duguje dvije ili više činidaba, ali čim jednu od njih ispuni oslobađa se obaveze ∙ fakulatativne činidbe su takve kod kojih dužnik duguje samo jednu činidbu, ali mu je dopušteno ispuniti neku drugu činidbu da bi se oslobodio obaveze, 6npr. ako je ugovorena odustatnina, dužnik se može osloboditi osnovne ugovorne obveze ako plati odustatninu drugoj ugovornoj strani ∙ generične su one činidbe kod kojih je sadržaj, odnosno objekt činidbe određen samo po vrsti (genus-rod). Dužnik se oslobađa obaveze davanjem određene stvari unutar vrste, npr. 100 kg pšenice ► sadržaj činidbe → se može svesti na 4 tipična klasična izraza: 1. davanje → dare → to je činidba davanja stvari. Kada se kaže da je sadržaj činidbe dare, tada se pod tim podrazumijeva da je dužnik dužan vjerovniku pribaviti vlasništvo ili neko drugo stvarno pravo na stvari. Kod činidbe davanja uvijek je objekt činidbe stvar, npr. prodavateljeva obaveza je predati stvar kupcu. Činidba čiji sadržaj nije prenošenje nekog stvarnog prava, nego npr. detencije ili posjeda, nije činidba na dare, nego facere, činjenje. ZOO govori o jednakoj vrijednosti uzajamnih činidaba. 2. činjenje → facere → podrazumijeva se činidba rada, a to je činidba koja se ispunjava trošenjem radne snage uz pomoć mehaničkih sredstava ili bez njihove pomoći. Objekt činidbe rada može biti funkcija rada 6npr. okopavanje vinograda, siječa drveća. Na funkciji rada temelje se ugovori o službi odnosno ugovori o radu. Ali objekt činidbe rada može biti i rezultat rada, 6npr. načiniti portret. Na rezultatu rada temelje se ugovori o djelu. 3. propuštanje → non facere – nečinjenje → neizvršavanje određenih radnji od strane obavezanika koje bi on inače mogao obavljati da nije u obaveznom odnosu. Uvijek se pod propuštanjem podrazumijeva propuštanje vlastite radnje, 6npr. ne svirati klavir iza 8h navečer 4. trpljenje → pati → nesprečavanje tuđe radnje koju bismo bili ovlašteni spriječiti da se ne nalazimo u obaveznom odnosu. Trpjeti se može samo tuđa radnja, 6npr. susjedu smo dopustili prolaz preko našeg zemljišta

C. IMOVINA
Imovina kao ekonomska kategorija Ekonomski pojam imovine ide u okvire političke ekonomije. Skup svih gospodarskih dobara koja pripadaju i služe čovjeku za zadovoljenje njegovih potreba nazivamo – imovinskom masom ili imetkom. Imovina u ekonomskom smislu jest skup dobara koja pripadaju određenom subjektu. I pravna osoba ima svoju imovinsku masu. Da bi stvari ulazile u imovinu u ekon. smislu, subjekt nad njima treba imati pr. vlasništva. Imovina kao pravna kategorija → imovina je skup subjektivnih imovinskih prava predstavljenih jednim nositeljem. Stvari ulaze u imovinu u obliku prava koja taj određeni subjekt ima na stvarima prema drugim subjektima, 6npr. moj sat je dio moje imovinske mase. Ja na njemu imam pravo vlasništva – to pravo vlasništva je dio moje imovine Imovinska masa određenog subjekta ulazi u njegovu imovinu u obliku različitih subjektivnih prava koja ima taj subjekt na pojedinim dijelovim mase. Imovina pravno ne odražava samo imovinsku masu određenog subjekta. To znači da u imovinu ulaze i ona subjektivna imovinska prava koja se ne odnose direktno na stvari, nego na dijelove imovinske mase,

23

6npr. Almin ima u svojoj imovinskoj masi među ostalim stvarima i 10 000KM koji se javljaju u njegovoj imovini kao pravo vlasništva nad tih 10 000KM. Almin je tih 10 000KM pozajmio Emiru - iz Alminove imovinske mase nestalo je 10 000KM, pa je time u njegovoj imovini nestalo pravo vlasništva nad tih 10 000KM, ali se umjesto prava vlasništva pojavilo novo pravo, tj. pravo na potraživanje upereno protiv Almina. To je sada pravo na činidbu koju mora izvršiti Emir, vratiti dug. Činidba ne ulazi direktno u imovinu subjekta, nego ulazi u obliku prava na činidbu koje ima vjerovnik prema dužniku. Činidba ne ulazi u imovinsku masu jer ona nije stvar, nego radnja ili propuštanje koja je objekt subjektivnih građanskih prava. Obim imovine određenog subjekta ne možemo utvrditi samo na temelju uvida u njegovu imovinsku masu, već ga utvrđujemo uvidom u sve građanskopravne odnose u koje je stupio određeni pravni subjekt. Po modernom shvatanju, obaveze nisu samostalan dio imovine, nego su one teret na pojedinim subjektivnim građanskim pravima. To znači da ima obaveza koje uopće niti kao teret ne ulaze u imovinu, 6npr. Nina je vlasnik sata. Svi drugi subjekti imaju obavezu da Nini ne diraju sat. Samo ta obaveza nije teret niti jednog subjektivnog prava koje nose subjekti različiti od Nine. Prema tome, ta obveza niti kao teret ne ulazi u imovinu drugih. Imovina obuhvaća samo skup subjektivnih imovinskih prava jednog nositelja. To znači da iz pojma imovine moramo isključiti sva ona subjektivna prava koja nemaju imovinski karakter, 6npr. aktivno i pasivno biračko pravo koje ima punoljetni građanin. Dok u okviru ekonomskog prometa prenose dobra (robe) s jedne osobe na drugu, dotle se u pravnom prometu prenose prava na tim dobrima s jedne osobe na drugu. Imovina kao knjigovodstvena kategorija → je skup subjektivnih prava i obaveza predstavljenih jednim nositeljem. Po starijem gledištu imovina se sastoji od dva samostalna sastavna dijela: 1. prava koja predstavljaju aktivu 2. obaveze koje predstavljaju pasivu. Budući da su oba elementa pravno izjednačena, onda bi se imovina mogla shvatiti kao ukupnost pasive. Prema tome bi dugovi bili negativni sastavni element imovine. To bi značilo da subjekt koji ima samo dugove ima negativnu imovinu. Mi ne posmatramo imovinu s knjigovodstvenog gledišta nego s pravnog aspekta. Imovina kao pravni pojam nije ni pozitivna ni negativna. Pozitivan ili negativan može biti samo onaj dio imovine koji se da svesti na novčani ekvivalent, a time izraziti na kontu potraživanja, odnosno dugovanja. Ima subjektivnih imovinskih prava koja se ne mogu svesti na novčani ekvivalent, 6npr. pravo vlasništva na jedinom pismu od umrlog oca. ► Funkcije imovine: Vjerovnik u svom zahtjevu za namirenje ne smije preći tzv. egzistencijalni minumum – to znači da dužniku mora ostati stanoviti krug dobara koja su mu neophodno potrebna za fizičku egzistenciju. Prijelaz od osobnih na imovinske sankcije uvjetovao je pojavu garantne(jamstvene) funkcije imovine. 1. jamstvena(garantna) funkcija Imovina dužnika pruža jamstvo(garanciju) vjerovniku za namirenje njegova potraživanja. Imovinska masa je materijalna podloga imovine. Ona postaje pravno upotrebljiva onda kad se izrazi pomoću imovine, jer pravno samo dužnikova imovina može vjerovniku služiti kao jamstvo(garancija) za namirenje potraživanja 2. olakšanje prometa Pomoću imovine omogućuje se da prava i obaveze jednog subjekta kao jedinstvo kolaju u prometu. Bez kategorije imovine ne bi se moglo zamisliti nasljedno pravo. Budući da u slučaju smrti fizička osoba prestaje postojati kao pravni subjekt, trebalo bi da tim trenutkom utrnu sva njezina prava i obaveze. Na taj način bi nastali teški poremećaji u prometu. Bez te kategorije bilo bi nemoguće udovoljiti savremenim zahtjevima prometa koji traži da se pravnim poslovima među živima omogući prelaz čitave imovine ili dijela imovine s jednog subjekta na drugi, 6npr. ugovor o doživotnom uzdržavanju, darovanje imovine Prelaz čitave imovine s jednog subjekta na drugi događa se kod pripajanja trgovačkih društava. No tu uvijek jedan subjekt (pravna osoba) prestaje postojati. Prijelaz imovine s jednog subjekta na drugi može se dogoditi i aktom vlasti koji je temeljen na zakonu. Tako bi bez postojanja kategorije imovine bilo teško zamisliti konfiskaciju i nacionalizaciju. ► karakteristike imovine: 1. jedinstvenost ili jedinstvo imovine znači da određeni pravni subjekt može imati samo jednu imovinu. Nositelj imovine ne može samovoljno razbiti jedinstvo svoje imovine.

24

Ne dirajući u jedinstvo imovine, pravni poredak dopušta iz određenih razloga da se unutar jedinstvene imovine mogu razlikovati pojedini fondovi koji služe postizanju posebnih ciljeva, ne dirajući time u osnovne funkcije imovine. Postojanje takvih fondova je predviđeno propisom, 6npr. bračni drugovi imaju vlastitu imovinu i bračnu stečevinu; Isto tako se u imovini nasljednika mogu pojaviti 2 zasebna imovinska fonda. Prema ZN u trenutku smrti ostavitelja njegova imovina prelazi na nasljednike. Ali vjerovnici ostavitelja mogu zatražiti odvajanje ostavine od imovine nasljednika. Rezultat toga odvajanja je da se vjerovnici ostavitelja mogu namiriti samo iz ostavine. Vjerovnici će tražiti odvajanje kad je nasljednik prezadužen. Za svoje obaveze trgovačko duštvo odgovara cijelom imovinom, bez obzira na eventualno postojanje fondova u kojima je njegova imovina raspoređena. Jedinstvo imovine omogućuje da se imovina pojavi kao objekt određenih građanskopravnih odnosa. Jedan od elemenata koji omogućuju određivanje imovine kao objekta građanskopravnog odnosa je njezino jedinstvo koje se izražava pomoću jednog nositelja. To je s gledišta samog objekta – vanjski element. Drugi tzv. unutrašnji element, koji omogućuje utvrđivanje određenosti imovine kao objekta, jest tzv. identitet imovine 2. identitet → znači da ona pravno ostaje jednaka samoj sebi makar pojedini dijelovi iz nje izlazili, a drugi u nju ulazili. Identitet imovine omogućuje njezinom nositelju aktivno sudjelovanje u prometu, te omogućuje srazmjerno lako utvrđivanje određenosti imovine kao objekta građanskopravnih odnosa.

D. OSOBNA NEIMOVINSKA DOBRA
→ su objekti građanskog odnosa Neimovinski odnosi prodiru u građansko pravo relativno kasno i postupno pri čemu su poticajnu ulogu imale ideje utemeljene na učenju škole prirodnog prava. Građanskopravna zaštita pojedinih neimovinskih dobara uređuje se temeljitije u prvim europskim kodifikacijama građanskog prava 19. i 20. stoljeća (OGZ 1811., Njemački građanski zakonik iz 1896., Švicarski građanski zakonik iz 1907....američko građansko pravo – right of privacy). Uključivanje neimovinskih odnosa u korpus gp posebno je izraženo u razdoblju poslije II. Svjetskog rata – snažna orijentacija za zaštitu ljudskih prava i sloboda Prava osobnosti prema ZOO: - pravo na život - pravo na tjelesno i duševno zdravlje - pravo na ugled, čast, dostojanstvo, ime - pravo na privatnost osobnog i porodičnog života - pravo na slobodu Osobna neimovinska dobra fizičke osobe su: život, tjelesno zdravlje, duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i porodičnog života, sloboda i dr. Osobna neimovinska dobra pravne osobe su: sva ona koja pripadaju i fizičkoj osobi, osim onih vezanih za biološku bit fizičke osobe, a to su naročito: ugled i dobar glas, čast, ime tj. firma, poslovna tajna, sloboda privređivanja → osobnost je ukupnost neimovinskih dobara koja pripadaju svakoj fizičkojj i pravnoj osobi samom činjenicom njezina postojanja kao pravnog subjekta Za nastanak osobnosti dovoljan je nastanak pravnog subjekta, a za pravo osobnosti kao subjektivnog građanskog prava potrebno je priznanje od strane pravnog poretka → pravo osobnosti može se definirati kao skup ovlaštenja koja pravnom subjektu priznaju norme objektivnog prava na njegovim osobnim neimovinskim dobrima Dva su temeljna ovlaštenja na osobnim neimovinskim dobrima koja čine sadržaj prava osobnosti: raspolaganje i zaštita prema trećima → kao osnovne osobine prava osobnosti mogu se navesti da je: - neimovinsko pravo - apsolutno, erga omnes djelovanje - neprenosivo, strogo osobno - nenasljedivo Moguće je pristati na određene zahtjeve na tijelu, darovati drugome dio tijela, dopustiti drugome korištenje imena, slike, glasa i sl. – komercijalizacija prava osobnosti. Nabrajanje prava osobnosti u ZOO, iako iscrpno, nije konačno. Obuhvata nešto širi krug od onih koja spadaju u klasična prava osobnosti.

25

VII. PRAVNI POSLOVI
Pravni posao je očitovanje volje stranaka usmjereno na postizanje dozvoljenih prvanih učinaka. Među pravnim učincima koji se postižu pravnim poslom najvažniji su postanak, promjena ili prestanak nekog građanskopravnog odnosa. Nije moguće pojam pravnog posla svesti samo na očitovanje volje (ZOO: «ugovor je sklopljen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora»), jer za nastanak realnog ugovora potrebna je predaja stvari. U ZOO se uređuju ugovori, a ne pravni poslovi općenito, ali je ZOO odredio da se odredbe tog Zakona koje se odnose na ugovore na odgovarajući način primjenjuju i na druge pravne poslove. ZOO u prvom redu uređuje obveznopravne ugovore → takvi ugovori imaju 3 bitne karakteristike: 1. takvim ugovorima se zasnivaju obaveze i protuobaveze. Namjera ugovornih strana je usmjerena na zasnivanje obaveze. 2. u takvim ugovorima je do maksimuma izraženo načelo dispozitivnosti ili načelo autonomije pravnih subjekata koje se ne očituje samo u tome da obaveznopravni odnos nastaje, mijenja se i prestaje njihovom voljom, nego i u slobodnom određivanju sadržaja ugovornog odnosa 3. nastaju prihvatom ponude Postoji i čitav niz tzv. poslova za gotovo, 6npr. realna kupoprodaja. Kod takvih ugovora strane ne zasnivaju obaveze, nego je njihova namjera upravljena na izmjenu činidbe i protučinidbe. Postoje i tzv. poslovi raspolaganja kojima strane ne zasnivaju obaveze, ne izmjenjuju se činidbe, nego strane na određeni način raspolažu svojim subjektivnim pravima, a da pritom uopće ne dovode u pitanje promjenu identiteta postojećeg obaveznog odnosa, npr. cesija. Pravni posao je očitovanje volje. Međutim građanskopravno načelo stranačke ravnopravnosti ne dopušta da se kod pravnog posla jedna strana prema drugoj odnosi kao vlast, 6npr. izdavanje upravnog akta nije pravni posao. Stranačko očitovanje volje treba proizvesti određeni pravni učinak → izražava se kao osnivanje, promjena ili prestanak nekog subjektivnog prava. Pravni poredak za određena očitovanja volje veže određene pravne učinke, pa makar strane i ne znaju za njih, pa čak možda i ne žele da oni svi nastupe, 6npr. prodavatelj stvari možda ne zna da je s kupoprodajnim ugovorom povezana odgovornost za mane prodane stvari, ali svejedno taj učinak kupoprodaje nastupa. Određenim pravnim poslom nastupa onaj učinak koji su strane u pravilu i htjele postići – namjeravani pravni učinci, ali istovremeno nastaju i svi drugi pravni učinci koje pravni poredak veže za takav pravni posao – nenamjeravani pravni učinci, pa makar se strane ne očituju o svakom tom učinku. Pravni učinci koje subjekti žele postići određenim očitovanjem volje treba biti dopušten. Stoga, delikt nije pravni posao. Građanski delikt izaziva postanak građanskopravnog odnosa odgovornosti za štetu.

► VRSTE PRAVNIH POSLOVA
Imenovani, nominatni, ili tipični pravni poslovi → pravni poslovi kojima se ustalio sadržaj i pravnotehnički naziv Neimenovani, inominatni, ili atipični pravni poslovi → pravni poslovi kod kojih se ni sadržaj ni naziv nisu ustalili i tipizirali 1. → jednostrani pravni poslovi nastaju očitovanjem volje samo jedne strane npr. ponuda kad stigne prihvatitelju i oporuka → dvostrani pravni poslovi nastaju saglasnim očitovanjem volje dviju strana koje stoje jedna nasuprot drugoj. Jedna strana je vjerovnik, a druga dužnik. Dvostrani pravni poslovi se nazivaju ugovorima. Među ugovorima su za nas najvažniji tzv. obavezni (obligacijski) ugovori – to su dvostrani pravni poslovi kod kojih se jedna strana obavezuje drugoj na određenu činidbu, 6npr. zajam, kupoprodaja, depozit Obavezni ugovori se dijele na dvije velike grupe: 1. jednostranoobvezni ugovori → dvostrani pravni poslovi kod kojih je samo jedna strana vjerovnik, a druga strana samo dužnik, 6npr. kod posudbe je posuditelj samo vjerovnik, a posudovnik samo dužnik 2. dvostranoobvezni ugovori → dvostrani pravni poslovi kod kojih je svaka strana istovremeno i vjerovnik i dužnik, 6npr. kod kupoprodaje je prodavatelj istovremeno i vjerovnik i dužnik – kao dužnik je dužan izručiti stvar, a kao vjerovnik je ovlašten zahtijevati plaćanje cijene. Kupac je također i dužnik – dužan je platiti cijenu, i vjerovnik – ovlašten je zahtijevati predaju stvari. 2. → pravni poslovi među živima (inter vivos) jesu oni kod kojih pravni učinak nastupa još za života strana, 6npr. posudba, kupoprodaja → pravni poslovi za slučaj smrti (mortis causa) jesu oni kod kojih pravni učinak nastupa tek nakon smrti strane koja je poduzela pravni posao, 6npr. darovanje za slučaj smrti 3. → naplatni (onerozni), su oni kod kojih se za činidbu traži protučinidba, 6npr. kupoprodaja, zamjena

26

→ besplatni (lukrativni), su oni kod kojih se za činidbu ne traži i ne daje protučinidba, 6npr. darovanje 4. → komutativni su oni pravni poslovi kod kojih su u vrijeme njegova sklapanja poznate međusobne činidbe i stranačke uloge, 6npr. ugovor o zakupu, ugovor o najmu. To znači da su kod komutativnih pravnih poslova, u trenutku njihova sklapanja, činidbe kvalitativno i kvantitativno određene ili odredive, te se zna koja je strana vjerovnik, a koja dužnik. → aleatorni (let. alea - kocka) su pravni poslovi kod kojih u trenutku njihova sklapanja nisu u svemu poznata prava i obaveze strana, ponekad niti njihove stranačke uloge, već se to čini zavisnim od nekog vanjskog, neizvjesnog događaja, 6npr. ugovor o doživotnom uzdržavanju obima činidbe davatelja uzdržavanja je ovisan o dužini života primatelja uzdržavanja, a to je neizvjesna okolnost - 6npr. ugovori o okladi i igri gdje se svaka strana obavezuje na isplatu dobitka za koji se, u trenutku sklapanja posla, ne zna kojoj će strani pripasti. └› razlika između aleatornih pravnih poslova i poslova sklopljenih pod uvjetom ? Kod uvjetnih poslova prava i obaveze strana su poznate u trenutku njihova sklapanja, ali je njihov nastup odnosno prestanak, kao učinak pravnog posla, učinjen ovisnim o nekoj budućoj i neizvjesnoj okolnosti. Kod aleatornih pravnih poslova, ne ovisi o neizvjesnom događaju njihov nastanak, nego sadržaj. Aleatorni pravni poslovi se ne mogu pobijati zbog prekomjernog oštećenja. 5. → kauzalni pravni poslovi su oni kod kojih je kauza naznačena kao bitan element pravnog posla, 6npr. posudba Kauza je pravno oblikovana ekonomska svrha koja se pravnim poslom želi postići 6npr. posudim Emilu knjigu jer je Sanjin želi pročitati – ta ista svrha je pravo oblikovana kao sticanje prava na besplatnu upotrebu knjige = posudba → apstraktni pravni poslovi su oni kod kojih se cilj posla ne vidi iz samog posla. Cilj se ne navodi kao bitan element pravnog posla 6npr. mjenični posao – iz same mjenične isprave ne vidimo zašto se mjenični dužnik obavezao mjeničnom vjerovniku 6. → formalni pravni poslovi su oni za koje je oblik određen, bilo propisom, bilo voljom strana (poslovi obaveznog oblika) → neformalni pravni poslovi su oni za koje oblik nije određen odnosno nije obavezan neki određeni oblik (sklopljen u usmenom obliku)

► SADRŽAJ PRAVNIH POSLOVA
1. bitni sastojci pravnog posla → essentialia negotii └› su oni sastojci koji su nužni za nastanak određenog tipa pravnog posla. Ako takvih sastojaka nema u sadržaju pravnog posla, nema ni određenog tipa pravnog posla. Bitni sastojci pravnog posla su određeni strogim propisom i zato ih zovemo objektivno bitnim – jus strictum, za razliku od subjektivno bitnih sastojaka tj. onih za koje strane same ugovore da se smatraju bitnima. Bitni sastojci pravnog posla određuju osnovne učinke pravnog posla, 6npr. bitni sastojci kupoprodaje su, s iznimkom trgovačke kupoprodaje, predmet i cijena 2. prirodni sastojci pravnog posla → naturalia negotii └›› su oni sastojci koji se u pravnom poslu podrazumijevaju, jer proizlaze iz same prirode, odnosno pravne prirode određenog pravnog posla. Prirodni sastojci predstavljaju proširen sadržaj, preko onog bitnog i minimalnog tj. bez prirodnih sastojaka pravni posao može nastati i postojati. → Prirodni sastojci pravnog posla se određuju propisom ali je pušteno ugovornim stranama na volju da u sadržaju pravnog posla uvaže ili ne uvaže prirodne sastojke → stranke ih moraju izričito isključiti ako ne žele da oni vrijede u pravnom poslom koji su sklopile. Ako strane ništa ne ugovore, prirodni sastojci važe po sili propisa. Propisi kojima se određuju prirodni sastojci pravnog posla spadaju u jus dispositivum. Svaki pravni posao ima svoje bitne i svoje prirodne sastojke 6npr. prirodni sastojak kupoprodaje je odgovornost otuđivatelja za mane prodate stvari. Kod posudbe nalazimo prirodni sastojak u trajanju posudbe – ako nije ugovoreno trajanje upotrebe, posudovnik je dužan vratiti stvar čim je ostvario ugovorenu svrhu ili kada protekne vrijeme u kojem je tu svrhu mogao ostvariti 3. uzgredni sastojci pravnog posla → accidentalia negotii └›› su takvi sastojci koji vrijede samo ako ih strane ugovore. Pravni posao može postojati bez uzgrednih sastojaka, a bez bitnih ne može. Pravni posao može postojati i bez prirodnih sastojaka ali oni ipak vrijede ako stranke ništa ne ugovore, dok uzgredni sastojci vrijede samo onda kad ih stranke ugovore jer se nikad oni ne podrazumijevaju. 6npr. dodatak da se kupnja poništava ako kupac do određenog vremena ne plati kupovinu (lex commisoria) jest uzgredni sastojak pravnog posla. Svojim dodatcima strane ne smiju dirati u bitne sastojke, a također ne smiju preći granicu mogućnosti i dopustivnosti sadržaja pravnog posla. Među tipične i najčešće uzgredne sastojke spadaju: uvjet, rok i namet ► UVJET → je uzgredna odredba dodana pravnom poslu kojom se učinci pravnog posla čine ovisnim- o nekoj budućoj i neizvjesnoj okolnosti

27

ZOO smatra da je ugovor sklopljen pod uvjetom ako nastanak ili prestanak njegovih učinaka ovisi o budućoj i neizvjesnoj činjenici. Nije pod uvjetom postanak ili prestanak ugovora, nego ugovornog obaveznog odnosa. ZOO zahtijeva da okolnost mora biti buduća i neizvjesna činjenica. Kao uvjet može biti postavljena samo okolnost koja je objektivno neizvjesna. Subjektivna neizvjesnost dovoljna je za okladu. Objektivno neizvjesna okolnost može biti samo buduća okolnost. Za uvjet je karakteristično da je to odredba koju pravnom poslu mogu dodati samo subjekti – uvjet se ne može odrediti propisom. ► VRSTE UVJETA ◄ 1. odgodni, suspenzivni, uvjet odgađa učinak pravnog posla do vremena dok se uvjet ne ispuni ili ne izjalovi. Ako se uvjet ispuni, nastaju učinci pravnog posla i to od trenutka njegova sklapanja, osim ako iz zakona, prirodi posla ili volje strana ne proizlazi što drugo. 6npr. dat ću ti knjigu ako položiš ispit 2. raskidni, rezolutivni, uvjet je takav uvjet čijim nastupom prestaju učinci pravnog posla. To znači da kod pravnog posla koji je sklopljen pod raskidnim uvjetom, učinak pravnog posla nastupa odmah, ali je trajanje tog učinka, dakle trajanje određenog pravnog odnosa, ovisno o ispunjenju uvjeta. 6npr. darujem ti knjigu, ali ako padneš na ispitu, trebaš mi je vratiti 3. afirmativan je onaj uvjet koji zahtijeva da se nešto dogodi. To znači da ona buduća i neizvjesna okolnost, u slučaju udovoljenja uvjetu, mora nastupiti. Nastankom te nove okolnosti mijenja se dosadašnje stanje, 6npr. ako se oženiš 4. negativan je onaj uvjet koji zahtijeva da se nešto ne dogodi. Za negativni uvjet se traži da ne nastane ona buduća i neizvjesna okolnost tj. da se dosadašnje stanje ne mijenja, 6npr. ako se ne oženiš. Negativan uvjet je ispunjen tek onda kada je sigurno da više ne može doći do promjene koja je uvjetovana. Za pitanje je li uvjet afirmativan ili negativan nije odlučna konstrukcija rečenice – odlučno je pitanje treba li se neka okolnost dogoditi ili ne dogoditi, odnosno mijenja li se sadašnje stanje ili ne mijenja. 5. potestativan je onaj uvjet kod kojega je ispunjenje one okolnosti koja je postavljena kao uvjet ovisno o volji i odluci uvjetno ovlaštenog. Uvjetno ovlašteni treba nešto poduzeti jer se ispunjenje potestativnog uvjeta sastoji u činjenju ili propuštanju uvjetno ovlaštenog, 6npr. ako sutra otputuješ 6. kazualni uvjet je onaj uvjet čije ispunjenje ovisi o nekom prirodnom događaju ili o volji nekog trećeg. Ispunjenje kauzalnog uvjeta ovisi o slučaju - leži van ovlaštenikove voljne sfere, 6npr. ako bude toplo 7. mikstni ili mješoviti uvjet jest onaj uvjet čije ispunjenje ovisi o volji uvjetno ovlaštenog i o nekom vanjskom događaju ili volji neke treće osobe, 6npr. ako se oženiš s tom i tom osobom └›› 1-7 → ti uvjeti se nazivaju pravim uvjetima – to je uvijek buduća i neizvjesna okolnost – ako nedostaje samo jedan od tih elemenata, uvjet je samo nepravi uvjet Nepravi uvjeti su: 1. nužni uvjet → jest onaj kod kojega okolnost koja se treba dogoditi doduše jest buduća, ali nije neizvjesna, 6npr. ako NN umre Pravni posao sklopljen pod nužnim odgodnim uvjetom je valjan, jer je stvarno bezuvjetan. Vezivanje pravnog posla za okolnost koja mora nastupiti ima redovno učinak roka – znači učinak tog posla je odgođen do nastupa te izvjesne okolnosti odnosno tog uvjeta. Posao sklopljen pod nužnim raskidnim uvjetom postaje nevaljan jer tu strane stvarno ne žele da njihov posao proizvede pravne učinke, 6npr. darujem ti auto, ali mi ga trebaš vratiti ako sutra osvane 2. pravni uvjet, condicio juris → nije uvjet, nego samo jedna od pretpostavaka potrebnih po propisu za postanak nekog pravnog odnosa, 6npr. kupit ću ti auto pod uvjetom da odgovaraš za štetu koju njime počiniš 3. nemogući uvjet → jest onaj koji se ne može ostvariti niti fizički, niti pravno, 6npr. ako prstom dotakneš Sunce Kod nemogućih uvjeta je važan trenutak sklapanja pravnog posla jer u tom trenutku se odlučuje je li uvjet moguć ili nemoguć. Stoga, ako je uvjet u trenutku skapanja pravnog posla bio moguć, pa je istom kasnije postao nemoguć, smatra se da se uvjet izjalovio. To je važno jer nemogući uvjet dodan pravnom poslu može izazvati ništetnost samog posla. Treba paziti je li nemogući

28

uvjet odgodni ili raskidni. Po našem pozitivnom pravu nije svejedno je li nemogući uvjet dodat pravnom poslu inter vivos, ili pravnom poslu mortis causa. ZOO: Ugovor sklopljen pod nemogućim odgodnim uvjetima ništetan je, a nemoguć raskidni uvjet smatra se nepostojećim, 6npr. dajem ti 1000 KM, ali ih trebaš vratiti ako prstom dotakneš Sunce → pro non scripto Prema ZN nemogući uvjeti u oporuci se također smatraju nepostojećim. 4. nedopušteni uvjet → jest onaj koji je protivan Ustavu , prisilnim propisima ili moralu društva ZOO: Ugovor u kojem je postavljen nedopušten uvjet, odgodni ili raskidni, ništetan je 5. nemoralni uvjet → je uvjet koji je protivan moralu društva. Po našem pravu je on u isto vrijeme i nedopušten.

► DJELOVANJE UVJETA ◄ └›› treba pratiti kroz dva različita vremenska razdoblja: 1. prvo razdoblje se naziva vrijeme pendencije 2. drugo razdoblje nastupa onog trenutka kad se uvjet ispuni ili izjalovi U svakom od tih razdoblja drugačije se izražavaju učinci odgodnih uvjeta, a drukčije pak učinci raskidnih uvjeta. VRIJEME PENDENCIJE → jest razdoblje koje započinje sklapanjem pravnog posla i traje sve dok se uvjet ne ispuni, odnosno ne izjalovi → tu uvjet kao da visi → condicio pendet Ako je pravni posao sklopljen pod odgodnim (suspenzivnim) uvjetom tada je nastao pravni posao, ali je odgođen njegov učinak → to znači da je odgođen postanak, prestanak ili promjena određenog građanskopravnog odnosa. Iako za vrijeme pendencije ne nastaju glavni učinci pravnog posla, ipak pravni poredak dopušta i priznaje neke učinke u vrijeme pendencije. Sklapanjem pravnog posla pod odgodnim uvjetom nastaje samo pravno stanje → predstavljalo bi situaciju koju pravo uzima u obzir, premda nisu još nastale sve pretpostavke potrebne da nastane potpun pravni odnos. Onaj koji se obavezao pod odgodnim uvjetom nije postao dužnik prije ispunjenja uvjeta. ZOO: «ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.» → uvjetno opterećeni ima i za vrijeme pendencije neke obveze. To nisu obaveze iz pravnog odnosa koji bi trebao nastati sklapanjem pravnog posla. To su obaveze koje proizlaze iz postojećeg pravnog stanja. Najvažnija obaveza uvjetno opterećenoga je da uvjetno opterećeni ne smije poduzimati radnje koje bi mogle dovesti do osujećenja uvjeta → ZOO je uveo fikciju ispunjenja uvjeta: «Smatra se da je uvjet ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji teret je određen...» Ako bi zbog faktičkih ili pravnih raspolaganja što ih je u vrijeme pendencije poduzeo uvjetno opterećeni došlo do oštećenja stvari, odgovarat će uvjetno opterećeni za štetu koja je njegovom krivicom nastala uvjetno ovlaštenom. Ako bi uvjetno opterećeni umro za vrijeme pendencije, prešla bi njegova pozicija na njegove nasljednike → vrijedi kao opće pravilo građanskog prava → i za uvjetno ovlaštenoga nastupaju neki učinci za vrijeme pendencije. Pozicija uvjetno ovlaštenoga prelazi i na njegove nasljednike. To pravilo ne važi doslovice kod pravnih poslova mortis causa koji su sklopljeni pod suspenzivnim uvjetom – ako je nekome ostavljeno nešto pod suspenzivnim uvjetom, tada je u prvom redu potrebno da uvjetno ovlašteni preživi ispunjenje uvjeta → ako uvjetno ovlašteni umre u vrijeme pendencije, njegovi nasljednici stupaju na njegovo mjesto. ZOO veže fikciju izjalovljenja uvjeta za određeno postupanje uvjetno ovlaštenog: » ..uzima se da uvjet nije ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči strana u čiju je korist određen.» Ako je ugovor sklopljen pod odgodnim uvjetom, vjerovnik čije je pravo uvjetovano može zahtijevati odgovarajuće osiguranje tog prava ako je njegovo ostvarenje ugroženo. Ako je pravni posao sklopljen pod raskidnim uvjetom, tada je djelovanje takva uvjeta za vrijeme pendencije zapravo suprotno djelovanju suspenzivnog uvjeta. Uvjetno ovlašteni kao stjecatelj postaje odmah vjerovnik odnosno vlasnik, dok je uvjetno opterećeni postao dužnik odmah u trenutku sklapanja ugovora odnosno pravnog posla. ISPUNJENJE UVJETA Uvjet je ispunjen, condicio existit, kada se dogodila, odnosno kada je nastala ona okolnost koja je bila predviđena u dispoziciji. Ispunjenje uvjeta znači kraj pendencije.

29

No uvjet je odlučen i onda kada se izjalovio tj. kada je sigurno da se više neće ispuniti → condicio deficit, 6npr. afirmativni uvjet se ispunio kad je nastao onaj događaj koji je bio predviđen kao uvjet. Ako takav događaj nije nastupio, a sigurno je da i neće nastupiti, afirmativni uvjet se izjalovio. Negativni uvjet se ispunio ako nije nastao događaj koji je bio predviđen kao uvjet, a postalo je sasvim sigurno da se neće i dogoditi. Ispunjenjem odgodnog uvjeta automatski nastaju učinci sklopljenog pravnog posla. To znači da onaj koji je pod odgodnim uvjetom prenio vlasništvo, prestaje ispunjenjem uvjeta biti vlasnik. Poznato je pravilo da niko ne može podići tužbu na ispunjenje odgodnog uvjeta. Prema tome se odgodni uvjet razlikuje od nameta(naloga). Ta se razlika izražava i konstatacijom da uvjet odgađa ali ne sili, dok namet(nalog) ne odgađa, ali sili. Izjalovljenjem odgodnog uvjeta nastaje stanje kao da pravni posao uopće nije bio sklopljen. Poseban slučaj je kad je nekome nešto ostavljeno pod odgodnim negativnim uvjetom, ili pak pod odgodnim, negativnim i potestativnim uvjetom, 6npr. ostavljam kuću A-u pod uvjetom da ne ode u inozemstvo. U građanskom pravu je već davno izgrađeno pravilo prema kojemu u takvu slučaju treba odgodni negativni uvjet pretvoriti u afirmativni raskidni. Ispunjenjem raskidnog uvjeta prestaju učinci pravnog posla. U našem pravu ispunjenje raskidnog uvjeta ima stvarnopravni učinak. Ali, ako je treći kao sticatelj bio pošten, tada se od njega može tražiti povrat. → ZOO: «Ako je sklopljen pod odgodnim uvjetom pa se uvjetu udovolji, učinci ugovora nastaju od trenutka njegova sklapanja, osim ako iz zakona, prirodi posla ili volje strana ne proistječe nešto drugo. Ako je sklopljen pod raskidnim uvjetom, učinci ugovora prestaju kad se uvjetu udovolji.» Znači, kod suspenzivnog uvjeta djelovanje uvjeta nastupa ex tunc, a kod rezolutivnog uvjeta ex nunc. Strane mogu drugačije ugovoriti. ► ROK → je uzgredna odredba dodana pravnom poslu kojom se učinak pravnog posla ograničuje vremenom tj. učinak pravnog posla nastaje tek od određenog vremena ili pak traje do određenog vremena. Rokovi se, za razliku od uvjeta, mogu određivati i propisom i ne javljaju se isključivo samo kod pravnih poslova. → vrste rokova: 1. → početni rokovi (dies a quo), 6npr. iznajmljujem ti stan od 1.8.2010. i → završni rokovi (dies ad quem), 6npr. iznajmljujem ti stan do 1.8.2010. Početni rokovi su slični suspenzivnim uvjetima jer se učinak odgađa, a završni rokovi su slični rezolutivnim uvjetima jer učinak pravnog posla prestaje nastupom roka. Kod uvjeta postoji neizvjesnost, jer se ne zna hoće li se uvjet ispuniti ili će se izjaloviti. Naprotiv, kod rokova nema neizvjesnosti. 6npr. A se obaveže B-u da će mu dati 100KM ako položi ispit. Tu se radi o suspenzivnom uvjetu. Ako mu A da novac prije nego B položi ispit može od njega to tražiti natrag jer A nije dužnik dok B ne položi ispit. Ali ako se A obaveže B-u dati 1.8. 100KM, radi se o budućem, ali sigurnom pravu (ročni posao). Stoga ako 1.7. A da B-u novce, ne može to više tražiti natrag, jer je sigurno da bi tu istu svotu mogao tražiti 1.8. Zbog sličnosti između početnih i završnih rokova s odgodnim i raskidnim uvjetima, ZOO je predvidio da se na te rokove primjenjuju njegova pravila koja vrijede za spomenute uvjete. 2. → jednostavni su oni rokovi kod kojih nema neizvjesnosti. Određeni su kalendarski tj. kao dies certus an, certus quando, 6npr. 1.9.2010. → složeni su oni rokovi koji u sebi sadrže element neizvjesnosti, dies incertus pro conditione habetur, zbog neizvjesnosti se smatraju uvjetima. Složeni uvjeti mogu, ovisno o kombinaciji s elementom neizvjesnosti, biti određeni na nekoliko načina: → dies certus an, incertus quando tj. kao dan za koji je izvjesno da će se dogoditi, ali neizvjesno kada, 6npr. kad umre NN → dies incertus an, certus quando tj. kao dan za koji je neizvjesno hoće li se dogoditi ali se zna, ako se dogodi, kada će se dogoditi, 6npr. roditelji obećaju djetetu auto za 25 rođendan → dies incertus an, incertus quando tj. kao dan za koji je neizvjesno hoće li se i kada će se dogoditi, 6npr. dobiti ćeš auto na dan završetka studija Rok može biti određen u različitim vremenskim jedinicama, npr. u danima, sedmicama, mjesecima i godinama. Kako će se rok računati, odlučuju ugovorne strane. O računanju rokova ima nekoliko dispozitivnih odredaba u ZOO. Rok određen u danima počinje teći prvog dana poslije događaja od kojeg se rok računa, a završava istekom posljednjeg dana roka. Na isti način počinje teći i rok određen u sedmicama mjesecima ili godinama, a završava onoga dana koji se po imenu podudara s danom nastanka događaja od kojega je rok počeo teći. U slučaju da takva dana nema u posljednjem mjesecu roka, kraj roka pada na posljednji dan toga mjeseca, npr. rok je počeo teći 31. dana u mjesecu, a treba završiti krajem mjeseca koji ima 30 dana, rok će završiti istekom 30-og dana u tom mjesecu. Ako posljednji dan roka pada u dan kad je zakonom utvrđen neradni dan – tada se sljedeći radni dan računa kao posljednji dan roka. Prema ZOO, početak mjeseca označava prvi dan u mjesecu, sredina – petnaesti, a kraj – posljednji dan u mjesecu, osim ako iz namjere strana ili iz pravne prirode ugovornog odnosa ne proizlazi nešto drugo.

30

► NAMET ili nalog → uzgredna odredba dodana besplatnom pravnom poslu kojom se sticatelju nameće neka dužnost. Ta dužnost ne pretvara besplatni pravni posao u naplatni tj. namet nema karakter protučinidbe. Namet se može dodati besplatnim pravnim poslovima među živima, oporuci ili pravnim poslovima za slučaj smrti. Naplatnim poslovima se ne može dodati namet. → tipičan besplatni pravni posao među živima je darovanje. Može mu se dodati namet kao uzgredna odredba → time dobivamo darovanje s nametom, 6npr. dajem ti 3000 KM, s tim da odeš mjesec dana na oporavak. ZN određuje da oporučitelj može opteretiti nekom dužnošću osobu kojoj ostavlja neku korist iz ostavine, 6npr. prijatelju ostavim imanje ali mu nametnem dužnost da mi podigne nadgrobni spomenik → šta ako primatelj ne ispuni namet? – moguća su dva rješenja: 1. ako onaj koji je s besplatnom namjenom povezao namet hoće da se njegov namet doista i ispuni, jer je možda dan u interesu nekog trećeg, može tužiti za ispunjenje nameta 2. zbog neispunjenja nameta moguće je zatražiti vraćanje onoga što je primatelju dato. Neispunjenje nameta djeluje kao nastup raskidnog uvjeta. → ZOO: Ako je besplatni ugovor sklopljen uz namet, pa primatelj koristi ne ispuni namet, druga strana može zahtijevati ispunjenje nameta ili raskid ugovora. Neispunjenje nameta kod pravnog posla za slučaj smrti ima učinak ispunjenja raskidnog uvjeta. ► OBLIK OČITOVANJA VOLJE ◄ Pod oblikom volje podrazumijevamo različite oblike i različite mogućnosti u kojima se izražava unutrašnja volja subjekta. ZOO određuje: «Volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinom postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave.» → Oblici ili forme očitovanja volje su: 1. Usmeno očitovanje volje: očitovanje pomoću žive izgovorene riječi (viva vox). U modernom pravu se smatra redovnim oblikom očitovanja volje. Ako se iz posebnih razloga želi da subjekti prigodom sklapanja pravnih poslova svoju volju očituju u nekom drugom obliku, tada se to uvijek u propisima posebno naglašava 2. Pisano očitovanje volje: ono očitovanje koje je dato pomoću pisanih riječi (scriptura), bez obzira na materijal na kojemu je pisano, sredstvo kojim se pisalo te vrstu pisma i jezika na kojem se izražavalo. → ZOO smatra da je zahtjev pisanog oblika ugovora ispunjen kad ugovorne strane razmijene pisma, ali također i kad se sporazume pomoću drugog sredstva koje omogućuje da se sa sigurnošću utvrde sadržaj i identitet davatelja izjave. → pismo je najprije služilo za očuvanje, konzervaciju usmenog očitovanja, pa je kasnije postalo samostalni oblik očitovanja volje → pisano očitovanje ne mora biti vlastoručno napisano, ali mora biti vlastoručno potpisano. Ima iznimaka od tog pravila, npr. Zn određuje da je oporuka pravovaljana ako ju je oporučitelj svojeručno napisao i potpisao • Potpis → pisano očitovanje je pravovaljano (perfektno) istom onda kada je potpisano. Bitna karakteristika potpisa je u tome što mora biti svojeručan. Potpis se stavlja na kraju ili ispod teksta. Potpis u sebi sadrži presumpciju da je zaista u tekstu izražena prava volja potpisnika. Valjan je onaj potpis koji ne stavlja u sumnju identitet potpisnika. Stoga se potpis redovno sastoji od imena i prezimena. Valjan je i onaj potpis koji se sastoji samo od prezimena, ako je ono dovoljno za identifikaciju potpisnika. • Paraf → vrlo se često susreće paraf kao skraćeni oblik potpisa, ali se mora dati svojeručno. Ugovori građanskog prava se ne potpisuju parafom. • Faksimil → je mehanički otisak svojeručnog potpisa. U pravilu nije dovoljan kao potpis, ali tamo gdje se to u prometu uobičajilo, dovoljan je i faksimil kao potpis, npr. obaveznice za izgradnju magistralnih cesta • Rukoznak → nepismeni su ljudi upotrebljavali rukoznak (otisak prsta), koji mora također biti svojeručan, a znači odobrenje pisanog očitovanja. Mora biti ovjeren od 2 svjedoka ili od suda,odnosno drugog organa.Danas se zbog razvoja daktiloskopije umjesto rukoznaka upotrebljv otisak prsta. • Elektronički potpis → je u stvari podatak u elektrničkom obliku kojim se garantuje identitet potpisnika i sadržaj očitovanja volje dat elektroničkim putem. Uređen je Zakonom o elektroničkom potpisu. 3. Očitovanje volje znacima: npr. klimanje glavom, kretnja rukom, mimika. Kod očitovanja volje znakovima traži se da se upotrijebe općenito poznati i razumljivi znaci, odnosno da upotrijebljeni znaci budu razumljivi bar u onom krugu u kojem se daje očitovanje volje pomoću znakova. Znakovi kao oblik očitovanja volje imaju ograničenu upotrebu i s obzirom na sadržaj očitovanja, npr. obaveznopravni ugovori nastaju prihvatom ponude koji se može dati i znakovima kao npr. pružanje ruke. Očitovanje volje se ne bi moglo dati znakovima u slučaju kad bi se za pravni posao tražio pisani oblik.

31

4. Očitovanje volje konkludentnim radnjama (činima): iz određenog ponašanja očitovatelja može se sigurno zaključiti da je posrednim putem htio izraziti stanovitu volju. Vrsta je indirektnog očitovanja volje (dok do sada spomenuti oblici spadaju u direktna očitovanja). Konkludentne radnje uvijek se tumače prema postojećim prometnim shvatanjima. Osoba koja je izvršila određene konkludentne radnje, a ne želi da se one protumače kao očitovanje volje potrebno za sklapanje nekog pravnog posla,mora se osobitom izjavom ograničiti, zapravo mora izjavom isključiti mogućost da se njezine konkludentne radnje shvate kao očitovanje volje u stanovitom pravcu → takva ograda se naziva protestatio → je očitovanje volje kojim se određena osoba unaprijed osigurava od pogrešnog shvaćanja njezinih postupaka. Uži pojam od protestatio jest reservatio → je očitovanje volje kojim se subjekt ograđuje od toga da se neki njegov čin shvati kao napuštanje prava. Određena osoba usprkos poduzetoj radnji, poduzetom činu, rezervira, zadržava za sebe određeno pravo, npr. vraćajući dužniku zadužnicu, vjerovnik izjavljuje da se taj akt ne smije shvatiti kao otpust duga 5. Šutnja → u ZOO je prihvaćeno savremeno pravilo prema kojemu «šutnja ponuđenika ne znači prihvat ponude» → prema tome, ne vrijedi srednjovjekovno pravilo qui tacet consentire videtur (ko šuti, smatra se da odobrava) Odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenog ili njegov propust da odbije ponudu, odnosno da vrati poslanu stvar o kojoj mu se nudi ugovor i sl.,smatrati prihvatom, nema nikakav pravni učinak i stoga je ništava. → od toga pravila su u ZOO predviđene dvije iznimke: 1. kad ponuđeni stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponuditeljem u vezi s određenom robom. Ako ponuđeni ne želi prihvatiti ponudu, ne smije šutiti nego reagirati odbijanjem ponude. Propusti li izjaviti odbijanje ponude, odmah ili u ostavljenom roku, smatra se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu. 2. odnosi se na osobe koje su se ponudile izvršavati naloge druge osobe za obavljanje određenih poslova kao i osobe u čiju poslovnu djelatnost spada obavljanje takvih naloga, a u stalnoj je poslovnoj vezi s ponuditeljem, 6npr. advokat, posrednici. ZOO određuje da su takve osobe dužne izvršiti dobivene namete ako ih odmah nakon primitka nisu odbile. Ugovor se smatra sklopljenim u trenutku kad je ponuda odnosno namet stigao ponuđenome. ZOO je slične odredbe predvidio za sklapanje ugovora o osiguranju i ugovora o nalogu. + 3. u teoriji se zagovara i treća iznimka prema kojoj bi se šutnja mogla smatrati prihvaćanjem ponude, ako bi se ona odnosila na ugovor u isključivu korist ponuđenoga, 6npr. neko drugome pošalje određenu stvar na dar. Tu misao nalazimo u Ulpijanovoj izraci – qui tacet consentire videtur, ubi tractatur de eius commodo (ko šuti smatra se da pristaje, ako se radi o njegovim interesima) ► OBLIK PRAVNIH POSLOVA ◄ Da bi se volja mogla uvažiti, mora se na neki način, u nekom obliku i očitovati. Stoga svaki pravni posao mora imati neki oblik. Budući da je oblik vanjski izraz nekog sadržaja, mora i s te strane svaki pravni posao imati neki oblik. Pod oblikom pravnog posla podrazumijevaju se samo oni oblici očitovanja volje u kojima se može izraziti potpuni sadržaj pravnog posla. Moderno pravo je napustilo staro, npr. rimsko, načelo formalizma. Formalizam znači da iz ugovora nastaje valjana i utuživa obaveza samo onda ako je čitav ugovor sklopljen u određeni oblik. Poznato je 6npr., da u rimskoj formuli «spondesne mihi centum dare - spondeo» nastaje za dužnika obaveza vraćanja, iako možda vjerovnik tom dužniku nije uopće odbrojio nikakav novac. U modernom pravu obaveza nastaje zbog sadržaja koji je voljno određen, a ne zbog oblika u kojem je taj sadržaj izražen. Forma je ostala ono što njezina sama priroda diktira, tj. ostala je pojavni oblik određenog sadržaja. Time je u moderno pravo ušlo načelo neformalnosti ugovora, koji se nepotrebno, pa čak i pogrešno naziva konsenzualizam. Konsenz nije izraz za oblik, već za sadržaj. Prema tome za ugovore se, a to znači i šire, za pravne poslove, ne traži određeni oblik. Takvi pravni poslovi za koje se unaprijed ne traži određeni oblik zovu se neformalni pravni poslovi. Ako se za određeni pravni posao unaprijed traži određeni oblik, bilo po samom zakonu, bilo prema sporazumu strana, posao je formalan. Treba uvijek imati na umu da je u takvim slučajevima oblik samo jedna od pretpostavaka valjanosti pravnog posla. Najčešći oblici pravnih poslova jesu: usmeni, pisani, sa svjedocima ili sudjelovanjem nadležnih tijela. 1. usmeni oblik pravnog posla Pravni posao je sklopljen u usmenom obliku onda kada su očitovanja stranačke volje data bilo živom riječi bilo kombinacijom izgovorenih riječi, znakova i konkludentnih radnji. Usmeni oblik pravnog posla omogućuje brzo sklapanje pravnih poslova i brzo kretanje dobara i usluga u prometu. Takav oblik je vrlo teško nadzirati. Primjenjuje se najviše tamo gdje bi uvođenje formalnih pravnih poslova predstavljalo nerazumno kočenje prometa, 6npr. kupovina na tržnici + u onim slučajevima u kojima je stvarno nemoguć bilo kakav drugi oblik pravnog posla, 6npr. oporuka u vanrednim prilikama. Pravni posao u usmenom obliku treba smatrati formalnim pravnim poslom, ako bi usmeni oblik bio propisom predviđen kao obavezan. Novo je pravilo ZOO na temelju kojega svaka strana može od druge zahtijevati pisanu potvrdu usmeno sklopljenog ugovora. Tom pravilu je dodano i pravilo da je ugovor sklopljen u usmenom obliku valjan iako pisana potvrda o njemu nije data. 2. pisani oblik pravnih poslova

32

Pravni posao je sklopljen u pisanom obliku onda kada su stranačka očitovanja volje dana pomoću pisanih riječi + kad strane izmjenjuju pisma ili se sporazumiju pomoću nekog drugog sredstva koje omogućuje da se sa sigurnošću utvrde sadržaj i identitet davatelja izjave, 6npr. elektroničkim putem Pisani pravni posao je sklopljen onoga trenutka kad ga strane svojeručno potpišu, odnosno kad na njega stave svoj rukoznak ovjeren od notara. Za sklapanje ugovora dovoljno je da obje strane potpišu jednu ispravu ili da svaka strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani. U građanskom pravu bi se trebalo držati uobičajenih pravila. Pisani pravni posao treba da bude sastavljen bar u onoliko primjeraka koliko ima strana. Mjerodavan je izvornik, a to je onaj primjerak koji su strane potpisale, što vrijedi i kad je isprava prevedena na drugi jezik. Ako su strane potpisale više primjeraka, mjerodavan je onaj koji su strane odredile da služi kao izvornik. Ako strane nisu ništa odredile, tada se prosuđuje koji je primjerak mjerodavan. U BIH se u pisanom obliku mora sklopiti niz pravnih poslova: - ugovor kojim se prenosi pravo vlasništva - svojeoručna oporuka - ugovor o prodaji s obročnim otplatama cijene - ugovor o građenju - ugovor o licenci - ugovor o trgovinskom zastupanju - ugovor o alotmanu - ugovor o osiguranju - ugovor o bankarskom tekućem računu - ugovor o kreditu - ugovor o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira - akreditivi - bankarska garancija 3. pravni posao sklopljen pred svjedocima Sudjelovanje svjedoka kod sklapanja pravnih poslova danas se u pravilu ne traži. ZOO takav oblik ne predviđa. U građanskom pravu, posebno kod poslova mortis causa, ima još pravnih poslova koji se mogu sklopiti pred svjedocima, 6npr. oporuka pred svjedocima 4. pravni poslovi uz sudjelovanje javnih tijela Ponekad pravni poredak za valjanost pravnog posla zahtijeva sudjelovanje nekih javnih tijela, bilo u samom aktu sklapanja pravnih poslova, bilo pak poslije već načinjene pisane isprave o pravnom poslu. Tipični oblici sudjelovanja javnih tijela kod sklapanja pravnih poslova: 1/ oblik pravnih poslova sklopljenih pred nadležnim tijelom Ovdje najčešće spadaju pravni poslovi koji se sklapaju u obliku sudskog zapisnika. Pravni poslovi u obliku sudskog zapisnika sklapaju se u sudu pred sudcem, 6npr. javna oporuka u obliku sudskog zapisnika. Osobe koje znaju čitati i pisati mogu načiniti oporuku u obliku sudskog zapisnika, u općinskom sudu pred sudcem ili sudskim savjetnikom, a osobe koje ne mogu ili ne znaju čitati ili se ne mogu potpisati mogu, u redovnim okolnostima, sastaviti oporuku samo u obliku javne oporuke. U javne oporuke spadaju, osim onih u obliku sudskog zapisnika, oporuke sastavljene pred javnim bilježnikom i oporuke pred konzularnim odnosno diplomatsko-konzularnim predstavnikom BiH u inozemstvu. Oblik sudskog zapisnika kao oblik pravnih poslova često se zahtijeva za pravne poslove koje sklapaju slijepi i gluhi koji ne znaju čitati, nijemi koji ne znaju pisati ili osobe koje ne poznaju službeni sudki jezik. Pored oblika sudskog zapisnika pravni posao može biti sklopljen i u obliku zapisnika pred tijelom državne uprave, ako je to predviđeno propisom. Za neke pravne poslove potreban je notarski akt kako bi im se osigurala pravna valjanost. Prema Zakonu o notarima to su ugovori o uređenju imovinskih odnosa među osobama u bračnoj ili vanbračnoj zajednici, ugovori o raspolaganju imovinom maloljetnika i osoba lišenih poslovne sposobnosti, ugovori o darovanju bez predaje stvari u neposredan posjed obdarenika te svi pravni poslovi inter vivos koje osobno poduzimaju slijepi ili gluhi koji ne znaju čitati ili nijemi koji ne znaju pisati Ponekad se neki pravni poslovi mogu, na osnovi propisa, sklopiti uz sudjelovanje sudca. 2/ potvrđivanje (ovjeravanje, solemnizacija) isprava Ovjeravanjem privatnih isprava daje im se značaj javnih isprava. Potvrditi se može samo pravni posao koji je sklopljen u pisanom obliku. Solemnizacija privatne isprave obavlja se kod sudije. Tako potvrđena isprava ima važnost kao i javna isprava sastavljena na sudu.. 3/ ovjeravanje potpisa Ovjeravanjem potpisa potvrđuje se da potpis ili rukoznak na nekoj ispravi potiče od određene osobe. Ovjera potpisa ne znači da se time potvrđuje da je i sadržaj isprave tj. teksta iznad potpisa, istinit (autentičan). Ovjeravanje potpisa obavljaju javni bilježnici, tijela državne uprave i ovlaštene osobe u trgovačkom društvu, ustanovi ili drugoj pravnoj osobi.

33

Osim spomenutih oblika pravnih poslova postoji još i niz drugih mogućih oblika kao što su npr. usmeno javno nadmetanje, nadmetanje putem pisanih ponuda itd. 5. usmeni dodaci pisanom ugovoru - u kojem su obliku dopuštene izmjene i dopune formalnih ugovora? Odgovor je različit ovisno o tome radi li se o formalnom ugovoru na temelju zakona ili po odluci ugovornih strana, kao i o tome je li riječ o kasnijim izmjenama i dopunama ili o (usmenim) pogodbama koje su dodane istovremeno s ugovorom, ali nisu ušle u oblik u kojem je ugovor sklopljen. Ako je oblik ugovora propisan zakonom, pravilo je da i sve kasnije izmjene i dopune ugovora moraju biti u tom istom obliku → pravilo o paritetu oblika → predviđena su 2 izuzetka: → kad se usmena dopuna odnosi na sporedne tačke o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno, a to nije protivno cilju radi kojega je oblik propisan → kad se kasnijim usmenim pogodbama umanjuju ili olakšavaju obaveze jedne ili druge strane, a oblik je propisan isključivo u interesu ugovornih strana Ako je posebni oblik ugovora određen voljom strana, ZOO dopušta izmjene i dopune i neformalnim sporazumom, dakle usmeno, bez obzira na to radi li se o bitnim ili sporednim sastojcima, umanjivanju ili povećanju obaveza. Kad se radi o istovremenim usmenim pogodbama, 6npr. ugovara se viša cijena, a u ispravu o ugovoru se unese niža cijena kako bi se eventualno izbjegla teža porezna obaveza, pravilo je da, neovisno o tome je li posebni oblik predviđen zakonom ili voljom strana, vrijedi samo ono što je u tom obliku sadržano. Predviđena su 2 izuzetka: → ako se odnose na sporedne tačke o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno, a nisu u opreci s njegovim sadržajem niti su protivne cilju zbog kojega je oblik propisan → kad se njima umanjuju ili olakšavaju obaveze jedne ili obiju strana, a oblik je propisan isključivo u interesu ugovornih strana 6. ciljevi i smisao oblika pravnih poslova oblik se najčešće zahtijeva radi valjanosti pravnog posla, utuživosti, dokazivanja i upisa. a) valjanost pravnog posla → redovno se određeni oblik zahtijeva za valjanost određenog posla. To znači da će posao biti nevaljan ako nije sklopljen u određenom obliku. 6npr. ugovor kojim se prenosi pravo vlasništva na nekretninama mora biti načinjen u pisanom obliku. Pravni posao za čiju je valjanost potreban javnobilježnički akt predstavlja oblik ad solemnitatem. b) utuživost pravnog posla → ima pravnih poslova koji se mogu sklopiti u bilo kojem obliku. Ali ako strana želi preko suda ostvariti neko pravo iz takvog ugovora, to može učiniti samo ako je posao sklopljen u određenom obliku. 6npr. darovanje pokretnine bez prave predaje valjano je u bilo kojem obliku, ali se darovatelj može prisiliti na predaju samo onda ako je posao sklopljen u obliku javnobilježničkog akta, odnosno sudskog zapisnika c) dokazivanje postojanja pravnog posla → oblik ponekad služi samo radi lakšeg dokazivanja postojanja pravnog posla. 6npr. zajam je valjan makar je sklopljen u usmenom obliku, ali zadužnica je samo dokazna isprava. To je oblik ad probationem. d) upis u javni registar → ako se na temelju pravnog posla želi izvršiti upis prava u javni registar (6npr. zemljišnu knjigu), tada posao mora biti sklopljen u pisanom obliku. ► VALJANOST I NEVALJANOST PRAVNIH POSLOVA Pretpostavke valjanosti pravnog posla su: 1. pravna i poslovna sposobnost subjekata 2. valjano i saglasno očitovanje volje 3. moguća, dopuštena, određena ili odrediva činidba 4. dozvoljena osnova 5. ponekad forma pravnog posla (oblik) Ako se bilo koja od navedenih pretpostavaka ne ispuni ili se ispuni u sadržajno negativnom značenju (npr. umjesto dopuštene, činidba je nedopuštena), pravni posao je nevaljan. ZOO je prihvatio podjelu nevaljanih pravnih poslova: oni mogu biti ili ništavi (apsolutno ništavi) ili pobojni (tzv. relativna ništavi). Kategorija pobojnosti u smislu nevaljanosti posla ex nunc ne postoji prema ZOO (postoji shvatanje prema kojemu je nevaljanost viši rodni pojam koji u sebe uklapa ništavost i pobojnost. Bitna razlika između nevaljanosti i pobojnosti jest u tome što nevaljanost djeluje ex tunc, a pobojnost ex nunc.Nevaljanost se javlja se u dva oblika, to su: apsolutna ništavost i relativna ništavost).

A. NIŠTAVOST
→ pravni poslovi koji ne proizvode pravne učinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti → smatra se kao da nisu sklopljeni → ništavost nastupa ex lege

34

→ sud na nju pazi ex offo → sudska odluka ima deklaratorno značenje, ex tunc → razlozi nišavosti: 1. poslovna nesposobnost strana 2. nevaljanost i nesaglasnost očitovanja volje 3. nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost tj. neodredivost činidbe 4. nedopuštenost osnove za sklapanje pravnog posla 5. ponekad nedostatak potrebnog oblika

1. POSLOVNA SPOSOBNOST
→ poslovno su nesposobne: maloljetne osobe, punoljetne osobe lišene poslovne sposobnosti. Pravna osoba može sklapati pravne poslove u pravnom prometu u okviru svoje pravne sposobnosti, u suprotnom su valjani (za trgovačka društva to je prekršaj sankcioniran novčanom kaznom ali pravni posao ostaje valjan) tj. odbacili smo ultra vires doktrinu → prema toj doktrini, razvijenoj u engleskom pravu u 19.st., pravni poslovi koje pravna osoba sklopi van predmeta poslovanja utvrđenog u njezinim aktima, ništavi su. Time je predmet poslovanja određivao pravnu sposobnost pravne osobe. Ostaje upitno šta osim djelatnosti koje čine predmet poslovanja ulazi u sadržaj pravne sposobnosti pravne osobe? Za trgovačka društva ZTD dodaje registriranom predmetu poslovanja djelatnosti koje služe djelatnostima upisanim u sudski registar. ZOO → ako pravni posao sklopi zastupnik pravne osobe bez saglasnosti određenog tijela u pravnoj osobi, ako je potreba za takvom saglasnošću predviđena statutom, društvenim ugovorom ili pravilima pravne osobe i upisana u sudski registar, smatrat će se da nije sklopljen tj. = ništav + nadoknada pretrpljene štete Ako nešto drugo nije upisano u sudski registar, saglasnost se može dati prethodno, istovremeno i naknadno. Naknadna saglasnost djeluje retroaktivno ako nije drugačije ugovoreno. Ugovorna strana ima pravo pozvati pravnu osobu da se njezino ovlašteno tijelo u primjerenom roku izjasni daje li saglasnost.

2. NEVALJANOST i NESAGLASNOST OČITOVANJA VOLJE
Nevaljano je svako očitovanje volje koje nije učinjeno slobodno i ozbiljno, zatim ako postoje drugi oblici nesaglasnosti između volje i očitovanja te ako očitovanja ugovornih strana nisu međusobno saglasna – ti oblici nevaljanog očitovanja nazivamo → mane volje = slučajevi nesklada između volje i očitovanja: 1. svjesni i 2. nesvjesni 1. svjesni = kad osoba namjerno očituje nešto što uistinu neće (školski primjer, šala, simulacija, prijetnja i mentalna rezervacija) 2. nesvjesni nesklad = kad osoba nesvjesno očituje ono što uistinu ne želi (zabluda, neznanje, nesporazum, prevara) 1 + 2 = nevaljanost pravnih poslova, izuzev mentalnu rezervaciju, 6npr. dražba Mentalna rezervacija → svjestan nesklad između volje i očitovanja kad jedna strana prigodom sklapanja pravnih posla svjesno očituje kao svoju volju nešto što ona uistinu neće, a druga strana za to ne zna → pravilo: ko zna ili mora znati posljedice svog očitovanja, ne može htjeti očitovanje bez posljedica Ništavost u mani volje izazivaju: 1. školski primjer i šala – predstavlja odstupanje od zahtjeva ozbiljnosti (tzv. svjesni nesklad) → ipak posao sklopljen u šali može biti valjan ako jedna od ugovornih strana opravdano shvati posao ozbiljnim 2. simulacija → prividno sklapanje ugovora tj. općenito pravnih poslova (tzv. svjesni nesklad) 1. apsolutna simulacija – sklapanje prividnog ili fiktivnog pravnog posla radi zaobilaženja propisa, prevare trećih lica ili u kakvu drugu svrhu – ništav je među ugovornim stranama ali prema trećim licima proizvodi pravne učinke ako su savjesni 2. relativna simulacija – sklapanje prividnog pravnog posla da bi se njime prikrio neki drugi posao. Prividni posao se naziva simuliranim, a prikriveni disimuliranim poslom. Simulirani je ništav a disimulirani valjan ako su ispunjene sve pretpostavke. 3. nesporazum (dissensus) → kad ugovorne strane vjeruju da su saglasne, a u stvari među njima postoji nesaglasnost o pravnoj prirodii ugovora koji sklapaju ili o kojem bitnom sastojku ugovora → ZOO određuje da nije nastao, u teoriji – nepostojeći, 6npr. A izjavi da posuđuje knjigu B-u, a B to shvati kao darovanje 4. sila (vis absoluta) → fizička sila podrazumijeva izvršavanje akata nasilja nad nekom osobom u trenutku očitovanja i radi iznuđivanja očitovanja volje, 6npr. neko primora drugog da potpiše ugovor nasilnim vođenjem njegove ruke pri potpisivanju

35

3. NEMOGUĆNOST, NEDOPUŠTENOST, NEODREĐENOST ili NEODREDIVOST ČINIDBE
1. nemogućnost → ako je činidba bila objektivno nemoguća u vrijeme sklapanja posla (radnja koju niko ne može izvršiti) impossibilium nulla obligatio est, 6npr. neko se obaveže da će u 2 dana sagraditi muzej Pravni posao sklopljen pod odgodnim uvjetom ili rokom neće biti ništav zbog prvobitne nemogućnosti činidbe, ako ona postane mogućom prije ispunjenja uvjeta ili isteka roka. Ništav će biti i posao sklopljen pod nemogućim odgodnim uvjetom. Nemogući raskidni uvjet se smatra nepostojećim. Subjektivna nemogućnost činidbe u vrijeme sklapanja pravnog posla ne izaziva ništavost nego odgovornost dužnika za neispunjenje preuzete obaveze. Naknadna nemogućnost neće izazvati ništavost posla – dužnik odgovara za štetu, ali ako nemogućnost činidbe nastupi iz razloga za koje dužnik ne odgovara obaveza prestaje (npr. slučajem). Na dužniku je teret dokaza. U slučaju propasti generičkih stvari obaveza prestaje samo ako su te stvari trebale biti uzete iz određene mase tih stvari, pa ta cijela masa propadne bez krivice dužnika. Dužnik koji je oslobođen obaveze zbog nemogućnosti ispunjenja, dužan je vjerovniku ustupiti pravo koje ima prema trećoj osobi koja je odgovorna za nastalu nemogućnost ispunjenja. 2. nedopuštenost → ako je činidba protivna Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva → ZOO + opća odredba o ništavost = pravni posao protivan Ustavu , prisilnim propisima ili moralu društva je ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo Ništavost pravnog posla će nastupiti i zbog nedopuštenosti uvjeta → razlikuju se: a) zabranjeni pravni poslovi → oni koji su protivni prisilnim propisima pravnog poretka, 6npr. ugovori koji se odnose na stvari van prometa. Međutim, ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani (npr. prodaja robe praznikom), ugovor u pravilu ostaje na snazi, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice, kao što je odgovornost za prekršaj. ZOO: ništavost se ne može isticati ako je zabrana bila manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen b) nemoralni → oni koji se protive moralnim normama određene društvene zajednice (mnogi nemoralni ugovori su istovremeno i zabranjeni), 6npr. ugovor o zajmu koji je dat radi hazardiranja, pa je saglasno tome odbijen zahtjev za povrat zajma c) zelenaški → ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili nekoga trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti (u biti je vrsta nemoralnog uvjeta), 6npr. ugovor o doživotnom uzdržavanju u uvjetima kada je bilo izvjesno da predstoji smrt primatelja uzdržavanja, da bi se iskorištavanjem tuđe nevolje postigla imovinska korist ZOO predviđa mogućnost da takav ugovor ostane na snazi ako oštećenik u roku 5 godina od njegova sklapanja ponese sudu zahtjev za smanjenje obaveze na pravičan iznos, a sud tome, ako je to moguće, udovolji + kaznena odgovornost 3. neodređenost ili neodredivost činidbe → neodređena je ako poslom nije predviđeno dovoljno pojedinosti za njezinu individualizaciju, pa dužnik ne zna pouzdano šta treba ispuniti vjerovniku → tada bi ipak posao mogao biti valjan ako bi činidba bila odrediva tj. ako bi posao sadržavao podatke s pomoću kojih bi se mogla odrediti ili ako su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Iznimke: kad ZOO direktno propisuje način određivanja činidbe ili pak prepušta sudu da je odredi – to se pretežno odnosi na novčane činidbe. 6npr. ako ugovorom o kupoprodaji cijena nije određena, a ni ugovor ne sadrži dovoljno podataka s pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, ugovor nema pravni učinak.

4. NEDOPUŠTENA OSNOVA
ZOO određuje da kumulativno trebaju biti ispunjene ove pretpostavke: 1. pobuda mora biti nedopuštena (protivna Ustavu , prisilnim propisima, moralu društva) 2. nedopuštena pobuda koja je bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor 3. da je drugi ugovaratelj znao ili morao znati da je nedopuštena pobuda bitno uticala na njegova suugovaratelja da sklopi ugovor → ovo se ne traži kod besplatnog ugovora, pa će on biti ništav i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja da sklopi ugovor 6npr. kupuje podrumske prostorije, ali ne da bi u njima uredio stan, nego zbog toga što su pogodne za narkomanske seanse Pobuda mora ući u sadržaj ugovora, mora postojati «bar u pozadini očitovanja volje» jer samo obuhvaćena ugovornim sadržajem podvrgnuta je sudskoj kontroli.34

3

→ u domaćoj pravnoj teoriji zastupana su dvojaka gledišta o osnovi:

36

5. NEDOSTATAK POTREBNOG OBLIKA (FORME)
→ ZOO usvaja načelo neformalnosti tj. ugovor se može sklopiti u bilo kojem obliku → iznimno: 1. ako je to propisom predviđeno 2. ako su se ugovorne strane sporazumjele da posebni oblik bude uvjet valjanosti njihova ugovora ZOO predviđa mogućnost konvalidacije ugovora koji nije sklopljen u obliku koji se zahtijeva za njegovu valjanost. ZOO: ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra se pravovaljanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju – samo ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proizlazi šta drugo

DJELIMIČNA NIŠTAVOST
ZOO: ništavostt neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništavostt cijelog ugovora. Utile per inutile non vitiatur («korisno se štetnim ne kvari»). To vrijedi samo kada ugovor može opstati bez te ništave odredbe, a ta odredba nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. ZOO određuje da će ugovor ostati na snazi i u onom slučaju kad je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora ako je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

► POSLJEDICE NIŠTAVOSTI◄ → pravni posao ne proizvodi namjeravane pravne učinke → 1. obaveza restitucije i 2. odgovornost za štetu → osnovna dužnost ugovornih strana koju im nameće ZOO u slučaju ništavosti ugovora jest povrat u prijašnje stanje → restitutio in integrum, i to tako da svaka od njih ima vratiti drugoj sve što je primila na osnovi takvog ugovora. Ako povrat nije moguć ili se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke → odgovornost za štetu zbog sklapanja ništavog pravnog posla pada na onu stranu koja je kriva za sklapanje ništavog posla. Dužnost naknade štete ne postoji ako se dokaže da je strana koja trpi štetu zbog ništavosti posla znala ili prema okolnostima morala znati za postojanje uzroka ništavosti. Radi se o naknadi štete koju je savjesna strana pretrpjela poduzimajući različite radnje u uvjerenju da je ugovor valjan – tzv. negativni pogodbeni interes. Ovdje se radi o čistom građanskom deliktu, a naknada je limitirana granicom koristi koju bi strana imala od ugovora da je valjan – tzv. pozitivni pogodbeni interes. → svaka zainteresirana osoba se može pozivati na ništavost. Sud pazi na ništavost po službenoj dužnosti. Vrijeme isticanja ništavosti nije ograničeno tj. pravo na isticanje ništavosti se ne gasi

B. POBOJNOST
→ pobojni (relativno ništavi) pravni poslovi proizvode pravne učinke kao i valjani, ali se mogu, iz propisima predviđenih razloga i u predviđenom roku, poništiti → kada protekne rok za poništenje - konvalidiraju → posljedice poništenja nastupaju ex tunc → sud pazi samo na zahtjev ovlaštene osobe podizanjem tužbe za pobijanje – tzv. querella nullitatis ► RAZLOZI POBOJNOSTI ZOO okvirno naznačava razloge pobojnosti. Navodi da je ugovor pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovna sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je to odredbama ZOO ili posebnim propisom određeno. 1. Ograničena poslovna sposobnost → javlja se razlogom pobojnosti pravnog posla samo u slučaju kad ograničeno sposobna osoba sklopi pravni posao bez zahtijevanog odobrenja svog zakonskog zastupnika, a takvo odobrenje ni naknadno ne uslijedi.

1. objektivna koncepcija osnove → svojstveno joj je poistovjećivanje osnove s kauzom. Osnova se definirala kao pravni cilj kojem strane teže i koji je isti kod iste vrste ugovora odnosno kao glavni cilj ili svrha obveznog ugovora – causa finalis 2. subjektivno shvaćanje osnove → polazi se od tvrdnje da je kauza pravno izražena gospodarska svrha koja se objektivno ostvaruje ispunjenjem ugovornih obveza, ostvarivanjem subjektivnih obveznih prava 6npr. kod kupoprodaje gospodarska svrha je stjecanje stvari, a kauza ili pravno oblikovana ta ista svrha – stjecanje prava vlasništva. Kauza je određena sa jus strictum. Kauza se ne može presumirati te mora postojati u svakom ugovoru, ali se ponekad dopušta da se izrijekom ne naznačuje → ZOO-78 sadrži odredbe o osnovi ali ih ZOO nije preuzeo 4 ZOO-78 je određivao da svaka ugovorna strana obveza mora imati dopuštenu osnovu. Nije dao definiciju osnove. U francuskoj pravnoj doktrini imamo tzv. kauzaliste i s druge strane tzv. antikauzaliste.

37

Suugovaratelj osobe s ograničenom poslovnom sposobnošću ima pravo raskinuti ugovor pod uvjetom da nije znao da ta osoba nije imala punu poslovnu sposobnost + i u slučaju da je znao da njegov suugovaratelj nije potpuno poslovno sposoban, ako ga je prevario da ima odobrenje svog zakonskog zastupnika. Prema ZOO ograničeno poslovna sposobna osoba odgovara za štetu nastalu poništenjem ugovora ako je lukavstvom uvjerila svoga suugovaratelja da je poslovno sposobna. → pravo na raskid ugovor vezano je rokom od 30 dana od saznanja za poslovnu nesposobnost odnosno za odsutnost odobrenja zakonskog zastupnika. Međutim, ako zakonski zastupnik odobri ugovor prije isteka toga roka, pravo na raskid ugovora se gasi. └›› osim prava na raskid ugovora, suugovaratelju je dato i pravo da, u slučaju sklapanja ugovora bez odobrenja zakonskog zastupnika, pozove zakonskog zastupnika da se očituje odobrava li ugovor. Presumpcija se da je zakonski zastupnik odbio dati odobrenja ako se nije očitovao u roku od 30 dana od toga poziva. → prema ZOO ne postoji mogućnost da osoba s ograničenom poslovnom sposobnošću, kad postane poslovno sposobna, može pobijati ugovor koji je sklopila bez odobrenja zakonskog zastupnika. 2. Mane volje → neke mane volje uzrokuju ništavost, a neke pobojnost. U one koje izazivaju pobojnost ulaze prijetnja, zabluda i prevara 1. prijetnja → razlikuje se prijetnja kao tzv. psihička prisila (vis compulsiva) i fizička sila (vis absoluta). Fizička sila izaziva ništavost pravnog posla. → prijetnja kao razlog pobojnosti se javlja kada jedna strana ili neko treći, stavljanjem u izgled nekog zla, izazove opravdani strah kod druge strane zbog čega ova sklopi određeni pravni posao → strana koja je pod prijetnjom sklopila pravni posao ima pravo zahtijevati njegovo poništenje. Pritom mora dokazati → da su joj druga strana ili treća osoba prijetile prije ili u vrijeme sklapanja posla + da je prijetnja bila nedopuštena + da je prijetnja izazvala opravdan strah koji je u uzročnoj vezi sa sklapanjem pravnog posla čije se poništenje zahtijeva → strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe. Drugo značajno dobro bit će, npr. ugled, čast, imovina, zaposlenje → oblik je tzv. svjesnog nesklada između volje i očitovanja 2. zabluda → error je pogrešna predodžba o nekoj okolnosti → ovisno o okolnostima na koje se zabluda odnosi, razlikujemo više vrsta zabluda: 1. zabluda o pravu (error iuris) → u pravilu se ne uvažava 2. zabluda o činjenicama (error facti) → uvažava 3. zabluda o motivu (error in motivo) → u pravilu se ne uvažava → Error juris nocet, error facti non nocet Zabluda se smatra manom volje, jer volja izjavljena zbog zablude nije u skladu s pravom, unutarašnjom voljom subjekta. U trenutku očitovanja osoba nije svjesna te nepodudarnosti volje i očitovanja upravo stoga što je očitovanje izazvano pogrešnom predodžbom o nekoj okolnosti. Zabludu zato uvrštavamo u oblike nesvjesnog nesklada između volje i očitovanja. U načelu zabluda je relevantna za valjanost posla ako se odnosi na njegove sastavne elemente, a iznimno i na motive koji su bili odlučni za preuzimanje obaveze → naziva se pravnoposlovna zabluda. Pravnoposlovna zabluda i zabluda u motivu su dvije različite vrste zabluda, ali se zabluda u motivu, pod određenim pretpostavkama, može manifestirati kao zabluda u sadržaju tj. kao pravnoposlovna zabluda. ► Bitnost zablude → po ZOO zabluda ostaje nesvjesni nesklad između očitovanja i volje. Takva zabluda u svojem pravnoposlovnom obliku ima učinak na pravni posao samo kao bitna zabluda. To znači da se uvažava samo ona zabluda koja se odnosi na bilo koji bitni sastavni sastojak pravnog posla. Zabluda u okolnostima van posla u pravilu nije bitna. Ona ostaje zabluda u motivu, dakle nebitna zabluda. → U ZOO se ne definira pojam bitnosti. Zakonodavac se zadovoljio samo navođenjem slučajeva kod kojih se zabluda ex lege mora smatrati bitnom. Bitnom se, prema ZOO, smatra zabluda ako se odnosi na: 1. objekt ugovora (error in corpore) 2. bitna svojstva objekta ugovora (error in qualitate i error in substantia) + error in negotio (zabluda o prirodi ugovora) 3. osobu s kojom se sklapa pravni posao, ako se sklapa s obzirom na tu osobu (error in persona) 4. okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila posao takvog sadržaja,5 + zabluda u obračunu 5. pobudu koja je, ali isključivo kod besplatnih pravnih poslova, bila odlučna za preuzimanje obaveze (error in motivo) → pod bitnim svojstvima objekta ugovora misli se na bitna svojstva stvari kao objekta činidbe davanja. Bitna bi bila ona karakteristična svojstva koja individualiziraju stvar i čine je različitom od drugih stvari, ali i ona svojstva koja su odlučno uticala na volju osobe da sklopi ugovor, 6npr. neko je uvjeren da kupuje originalnu umjetničku tvorevinu, a u stvari se radi samo o
5

To se ponajprije odnosi na besplatne ugovore, a najčešće na darovanje

38

boljoj reprodukciji. ZOO ne spominje zabludu o prirodi ugovora (error in negotio), pa će tu pomoći interpretacija – mora se priznati mogućnost da je strana datim očitovanjem htjela nešto drugo, jer dano očitovanje nije element posla koji je ona htjela sklopiti, nego bitni element neke druge vrste pravnog posla. → bitna će biti i zabluda koja se odnosi na okolnosti koje se po običajima u prometu, tj. ustaljenim shvaćanjima u prometu, ili po namjeri ugovornih strana smatraju odlučnim. Tome se kao dopunski kriterij dodaje da strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila ugovor takva sadržaja. Određivanje bitnosti zablude s obzirom na okolnosti ima u biti značenje generalne klauzule koja u sebi sadrži dva kriterija: - po objektivnom, zabluda će biti bitna ako se odnosi na okolnosti koje se prema shvatanjima u prometu smatraju odlučnim (zabluda u objektivno bitnoj okolnosti) - po subjektivnom, zabluda će biti bitna ako obuhvata okolnosti koje su po namjeri strana bile presudne za sklapanje ugovora (zabluda u subjektivno bitnoj okolnosti) Ovdje spada i zabluda u obračunu, kad npr. izvođač radova izvrši pogrešan obračun na svoju štetu. Usprkos tome može zahtijevati naknadu prema kasnijem pravilnom obračunu. → zabluda u motivu (error in motivo) sklapanja pravnog posla u pravilu ne izaziva njegovu nevaljanost – jer raznorazni razlozi kojima je strana motivirana na određeno očitovanje u načelu ne ulaze u pravnoposlovnu volju. Ostaju van sadržaja pravnog posla. Iznimno će zabluda u motivu biti razlog pobojnosti pravnog posla ako je posao besplatan i ako je bitna. Zabluda o pobudi je bitna ako je bila odlučna za preuzimanje obaveze, npr. A daruje B-u skupocjenog psa pogrešno vjerujući da je ovaj veliki ljubitelj pasa. Za učinak zablude uopće, pa tako ni za učinak bitne zablude kod besplatnih poslova, ne traži se mala fides suugovaratelja. ZOO određuje da nedopuštenost motiva izaziva ništavost besplatnih ugovora makar suugovaratelj nije ni znao za tu kvalifikaciju motiva. ► Učinak zablude Bitna zabluda ima za pravni učinak pobojnost pravnog posla. Prema tome, u pitanju odnosa između volje i očitovanja kod pravnih poslova, redaktori ZOO su se priklonili tzv. teoriji povjerenja. Postoje još teorija očitovanja, kojoj nije važno što se htjelo, nego ono što se očitovalo. Stoga bi pravni posao sklopljen u zabludi bio valjan & teorija volje – prema kojoj je bitno ono što se htjelo, a ne ono što se očitovalo. Po njoj bi pravnoposlovna zabluda uvijek uzrokovala nevaljanost pravnog posla. Pretežno se prihvata u nasljednom pravu. Prema teoriji povjerenja, važećoj na području stvarnog i obaveznog prava, redovno se uvažava ono što se očitovalo, a tek u slučaju spora ispituje se i pod određenim pretpostavkama uvažava ono što se htjelo. Kod zablude uvažit će se prava volja ugovorne strane dokaže li se da je zabluda bitna. Iako je bitna, strana se neće moći pozivati na zabludu kada je druga ugovorna strana spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije ni bilo. Ako zbog zablude dođe do poništenja ugovora, druga ugovorna strana, ako je bila savjesna tj. ako nije znala niti morala znati za zabludu svog suugovaratelja, ima pravo na naknadu pretrpljene štete, bez obzira na to je li on kriv ili nije za svoju zabludu. Savjesni suugovaratelj ima pravo na naknadu samo tzv. negativnog pogodbenog interesa. To znači da mu se naknađuje samo ona šteta koju trpi zbog toga što je vjerovao u valjanost ugovora. Negativni pogodbeni interes se iz razloga pravednosti mora limitirati i po obimu i po visini. On ne bi smio preći granice tzv. pozitivnog pogodbenog interesa, a to znači da ne bi smio preći granicu koristi koju bi imao savjesni ugovaratelj da je ugovor ispunjen u sadržaju u kojemu je sklopljen, tj. korist koju bi postigao da ugovor nije poništen. ZOO → više se priklonio rješenjima koja su usvojena u francuskom i njemačkom pravu, u kojima je prihvaćeno načelo pobojnosti ugovora zbog bitne zablude. U tim pr. poretcima za pobojnost pravnog posla ne traže se nikakve pretpostavke na strani drugog suugovaratelja.6 → neopravdano je strog prema strani koja je u zabludi: «Strana koja je u zabludi ne može se na nju pozivati ako je druga strana spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije bilo» - pita se – koji ugovor? Ako se radi o bitnoj zabludi, tada strana ne bi uopće sklopila određeni posao da nije bila u zabludi. → strana koja je u zabludi nije u ravnopravnom položaju prema svom suugovaratelju: - realizacija pobojnosti nije u rukama onoga koji je u zabludi, - strana koja je u zabludi može se naći u situaciji u kojoj je ex lege obavezna prihvatiti ponudu. Strana koja je u zabludi mora prihvatiti ponudu za koju više nije osobito zainteresirana. Obratno, protivnoj strani daje se mogućnost da postupi prema svom boljem ekonomskom interesu u alternativi: da se ne prigovori pobijanju ili da stavi prigovor

6

ZOO nije u obveznom pravu prihvatio pandektno načelo prema kojemu u pitanju odnosa volje i očitovanja ima apsolutnu prevagu načelo volje. To znači da nije mogao prihvatiti ni rješenje pandektnog ili općeg prava prema kojemu je svaki pravni posao apsolutno ništetan, ako zbog bitne zablude nije došlo do sklada između očitovanja i volje. ZOO nije prihvatio ni načelo jednostrane neobvezivosti zastupano u austrijskom pravu prema nov. OGZ niti ono iz švicarskog prava («ugovor ne obvezuje onu ugovornu stranu koja je kod sklapanja ugovora bila u bitnoj zabludi»). Karakteristika sustava jednostrane neobvezivosti najjasnije je izražena u švicarskom pravu. U prvom su redu obje strane vezane ugovorom pod suspenzivnim uvjetom da se strana koja je u zabludi ne pozove na zabludu. Uvjet je ne samo suspenzivan nego i potestativan.

39

→ daje mogućnost da se protivna strana tj. ona protiv koje je pobijanje usmjereno, obešteti: «U slučaju poništaja ugovora zbog zablude, druga savjesna strana ima pravo zahtijevati nadoknadu pretrpljene štete bez obzira na to što strana koja je u zabludi nije kriva za svoju zabludu». Štetu naknađuje onaj koji pobija ugovor bez obzira na to je li kriv za svoju zabludu. 4. → premda ne govori o neznanju kao obliku nesvjesnog nesklada između volje i očitovanja, općenito se uzima da ono ima iste učinke kao i zabluda. U odnosu na zabludu koja predstavlja pogrešnu predodžbu o nekoj okolnosti, neznanje (ignorantia) znači pomanjkanje bilo kakve predodžbe 5. prevara → kad jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi s namjerom da je time navede na sklapanje pravnog posla; «izazvana zabluda»; «kvalificirana zabluda», «lukavstvo» → može se učiniti aktivnim ponašanjem, 6npr. prodavatelj pozlaćene narukvice uvjeri kupca da mu prodaje zlatnu narukvicu kakvu on želi kupiti, ali i pasivnim držanjem, što znači u slučaju da primijeti zabludu kod druge strane, svjesnim propusti da je upozori na zabludu, 6npr. prodavatelj ne upozori kupca da je građevinsko zemljište koje mu prodaje radi izgradnje porodične kuće namijenjeno izgradnji ulice → ne smatraju se prevarom reklama i drugi oblici ponekad i pretjerane hvale određene robe, ako su uobičajeni u prometu i ne uzimaju se suvište ozbiljno → strana koja je prevarom navedena na sklapanje pravnog posla ima pravo zatražiti njegovo poništenje, pri čemu se ne zahtijeva bitnost zablude. Uz to ima pravo zahtijevati i nadoknadu pretrpljene štete. → ako je prevaru učinila treća osoba ugovor se može poništiti ako je suugovaratelj prevarene strane u vrijeme sklapanja ugovora znao ili morao znati za prevaru. Ako se radi o besplatnom ugovoru, a prevaru je učinila treća osoba, poništenje se može zahtijevati bez obzira na to je li druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prevaru. 3. Povrede načela jednake vrijednosti činidbi → jedno od temeljnih načela obaveznog prava jest načelo jednake vrijednosti činidaba, prestacija, kojeg su strane dužne poštivati prilikom sklapanja naplatnih ugovora → ovisno o intenzitetu ugrožavanja toga načela pravne posljedice se mogu sastojati u ništavosti ugovora (npr. zelenaški ugovor), mogućnosti raskida ugovora (npr. kod odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke ispunjenja) ili u pobojnosti ugovora → pobojnost ugovora je predviđena u odredbama instituta prekomjernog oštećenja. Nastaje kad u vrijeme sklapanja naplatnog pravnog posla postoji očiti nesrazmjer između činidbe i protučinidbe → oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora ako u vrijeme sklapanja ugovora nije znala niti morala znati za pravu vrijednost činidbe. Poništenje se može zahtijevati u roku od godine dana od sklapanja ugovora. 4. Pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika → svaki vjerovnik čija je potraživanje dospjela za isplatu, može pobijati radnju svog dužnika koja je poduzeta na njegovu štetu tj. ako zbog njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikova potraživanja. Pobijanje pravnih radnji dužnika uređeno je ZOO – to je tzv. pobijanje izvan stečaja. → za uspješno pobijanje potrebno je da se ispune određene pretpostavke: dospjelost vjerovnikova potraživanja i izvršenje pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika → to su i opće pretpostavke pobijanja koje se moraju ispuniti u svakom konkretnom slučaju pobijanja a) dospjelost potrživanja na isplatu → potraživanje se smatra dospjelim od trenutka kad je vjerovnik ovlašten zahtijevati njezino ispunjenje. Ako je novčana, od trenutka kad je ovlašten zahtijevati njezinu isplatu. ZOO dopušta pobijanje i onim vjerovnicima čije je potraživanje nastala poslije pobijane radnje. Pobijanje dužnikove radnje se može tražiti za novčane tražbine. b) pravna radnja na štetu vjerovnika U smislu ZOO o pobijanju dužnikovih pravnih radnji, pod radnjom treba razumijeti ponajprije pravne poslove, jednostrane i dvostrane, naplatne i besplatne, ali i različite druge radnje, uključivo i propuštanja. Od ugovora najčešće će to biti besplatni ugovori, kao 6npr. darovanje i beskamatni zajam. Od jednostranih pravnih poslova besplatnog karaktera možemo navesti odricanje od nasljedstva. Ugovori mogu biti i naplatni, kao 6npr. ugovori kojima se preuzimaju obaveze, zasniva založno pravo, prenosi pravo vlasništva. Od propuštanja spomenimo neisticanje prigovora zastare, neprijavljivanje potraživanja u stečajnu masu, nepodizanje mjeničnog protesta i različita procesnopravna propuštanja. Za pravnu radnju odnosno pravni posao koji se pobija, bitno je da rezultira smanjenjem dužnikove imovine u korist neke treće osobe i k tome u tolikoj mjeri da onemogućuje namirenje vjerovnikova potraživanja. Redovno će pravni poslovi koji se pobijaju biti valjani. Oni se pobijaju samo u onom opsegu koji je dovoljan za namirenje vjerovnikova dospjela potraživanja. Pravni posao je na štetu vjerovnika ako zbog njegova ispunjenja dužnik nema dovoljno sredstava za podirenje vjerovnikova potraživanja tj. ako zbog ispunjenja sklopljenog pravnog posla dužnik postaje insolventan.

40

Kako dokazati insolventnost? Najlakše i najuvjerljivije bezuspješnim pokušajem namirenja u ovršnom postupku. Ali to nije jedini mogući dokaz. Dovoljna će biti i izjava dužnika u tom smislu, kao i svaki drugi postupak dužnika i svaka činjenica kojom se može dokazati uzročna veza između pravne radnje dužnika i njegove insolventnosti. Vjerovnik može imati pravni nteres pobijati samo onu radnju tj. pravni posao čijim pobijanjem doista omogućuje namirenje svog potraživanja. Do pobijanja dužnikove radnje može doći ako su se, osim općih, ispunile i posebne pretpostavke. Odnose se na vrstu pravnog posla koji se pobija, na određene subjektivne okolnosti na strani dužnika ili trećega i rok za podizanje tužbe. Tužba kojom se pobija radnja dužnika na štetu vjerovnika naziva se paulijanskom tužbom (actio Pauliana) – razlikujemo 4 paulijanske tužbe: 1. Dolozna paulijanska tužba (actio Pauliana dolosa) → posebna pretpostavka za podizanje dolozne paulijane je namjera dužnika da poduzetom radnjom ošteti vjerovnika (consilium fraudis) → ZOO je ublažio tu pretpostavku utoliko što umjesto «namjere oštećenja vjerovnika», zahtijeva znanje tj. svijest dužnika da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima. Doduše, namjeru čine znanje i volja. Prema tome, ako dužnik zna da će svojim raspolaganjem štetiti vjerovniku, pa onda takvo raspolaganje uistinu i poduzme, on je u biti ostvario oba spomenuta elementa namjernog postupanja. → znanje dužnika da radnjom šteti vjerovniku mora postojati u trenutku poduzimanja radnje, a ako je to pravni posao, u trenutku njegova sklapanja. Naknadno saznanje ne škodi (mala fides superveniens non nocet) → također se zahtijeva da je protivniku pobijanja bilo poznato da dužnik zna da sklapanjem pravnog posla šteti vjerovniku i da se radi o naplatnom pravnom poslu ili naplatnom raspolaganju → tužba se podiže u roku jedne godine od dana sklapanja pravnog posla odnosno poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju 2.Kulpozna paulijanska tužba (actio Pauliana culposa) → podiže se kad dužnik nije znao ali je u trenutku poduzimanja radnje odnosno sklapanja pravnog posla, mogao znati da poduzetim raspolaganjem šteti vjerovniku. Bit će to to kad dužnik nije postupao pažnjom koja se u prometu zahtijeva, tj. nije postupao kao dobar domaćin tj. dobar privrednik ili stručnjak. Njegovo neznanje je skrivljeno. Iz formulacije ZOO da je dužnik mogao znati treba zaključiti da je riječ o običnoj nepažnji (culpa levis). Isti stepen nepažnje, obična nepažnja, zahtijeva se i na strani protivnika pobijanja, da je i on mogao znati za dužnikovu nepažnju. → predviđena je također za pobijanje naplatnih pravnih poslova i raspolaganja. Konkretno onih pravnih poslova koji su sklopljeni pod izrazito povoljnim uvjetima za protivnika pobijanja ili je njegova protučinidba znatno manja od dužnikove činidbe. → rok za podizanje je godinu dana od dana sklapanja pravnog posla odnosno poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti radnju koja je propuštena. 3. Porodična paulijanska tužba (actio Pauliana familliaria) → podiže se kad dužnik sklopi pravni posao ili poduzme raspolaganje u korist svog bračnog druga ili srodnika, a na štetu vjerovnika → prema ZOO mora se raditi o krvnim srodnicima u ravnoj liniji ili pobočnoj do 4° ili srodnicima po tazbini do 4°. U tim slučajevima se presumira (praesumptio iuris) da je bračnom drugu ili kojem od spomenutih srodnika bilo poznato da se raspolaganjem nanosi šteta vjerovniku. → često se krug osoba za koje vrijedi izložena presumpcija naziva – «sumnjivom porodice» (familia suspecta) → posebne pretpostavke: naplatan pravni posao i rok podizanja od 3 godine (od dana sklapanja pravnog posla tj. dana poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju) 4. Kvazipaulijanska tužba → namijenjena je pobijanju besplatnih pravnih poslova i radnji kojima je izvršeno besplatno raspolaganje u korist treće osobe, 6npr. ugovor o darovanju, beskamatni zajam, oproštaj duga. Isključeni su od pobijanja uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi i darovi iz zahvalnosti, ako su razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika. → vjerovnik ovdje dokazuje samo besplatnost raspolaganja, jer se neoborivo presumira da je dužnik znao i morao znati, a isto tako i onaj čiju korist je raspolaganje učinjeno, da se poduzetim raspolaganjima nanosi šteta vjerovniku → rok za podizanje je 3 godine a računa se od dana sklapanja pravnog posla, odnosno poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju

Pasivno legitimirani kod paulijanskih tužbi su: - dužnik i osoba s kojom je sklopljen pravni posao odnosno osoba u čiju korist je poduzeta radnja - univerzalni nasljednici osobe s kojom je sklopljen pravni posao odnosno osoba u čiju korist je poduzeta radnja, 6npr. nasljednici umrloga ili nova pravna osoba nastala spajanjem postojećih pravnih osoba

41

- singularni nasljednici te osobe pod 2., tj. osobe kojima je ona pravnim poslom prenijela stečenu korist. Ako je ta korist otuđena naplatnim pravnim poslom, tužba se protiv pribavitelja može podići samo ako je znao da se pribavljanje njegovih prednika moglo pobijati. Ako je stekao besplatnim pravnim poslom, tužba se može podići makar on to nije znao. → u nekim će se situacijama pobijanje moći umjesto tužbom, izvršiti prigovorom, 6npr. ako treći tuži dužnika na predaju darovane stvari, vjerovnik može ustati prigovorom protiv tužbenog zahtjeva ► POSLJEDICE PONIŠTENJA Nema razlike u posljedicama između ništavog pravnog posla i onih koje nastaju poništenjem pobojnog pravnog posla – u oba slučaja se svode na obavezu povrata u prijašnje stanje i odgovornost za štetu + posljedice nastupaju ex tunc Ako dođe do poništenja pobojnog posla ima se izvršiti vraćanje onoga što je u izvršenju toga posla ispunjeno, a ako to nije moguće ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme vraćanja odnosno donošenja sudske odluke. Iznimka od pravila potpune restitucije predviđena je za slučaj da pravni posao bude poništen zbog ograničene poslovne sposobnosti → tada suugovaratelj ograničeno poslovno sposobne osobe nema pravo na potpunu restituciju, nego može zahtijevati vraćanje samo onog dijela ispunjenja koji se nalazi u imovini te osobe ili je upotrijebljen u njezinu korist. Također se može zahtijevati povrat onoga što je namjerno uništeno ili otuđeno. Kod pobojnosti nema zapreke da strane svojim sporazumom drugačije urede svoje odnose kod restitucije, npr. da se ispunjeno dao trenutka poništenja vraća. Druga posljedica pobojnosti je odgovornost za štetu. Prema ZOO ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti, odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog poništenja ugovora, pod uvjetom da je bio savjestan tj. da nije znao ni morao znati za postojanje uzroka pobojnosti. Odgovornost postoji u nekim slučajevima i kad ugovaratelj na čijoj strani je uzrok pobojnosti nije kriv za pobojnost ugovora, 6npr. kod zablude druga savjesna strana ima pravo zahtijevati nadoknadu pretrpljene štete. Ograničeno poslovno sposobna osoba odgovara za štetu nastalu poništenjem ugovora ako je lukavstvom uvjerila svog suugovaratelja da je poslovno sposobna.

► KO i U KOJEM ROKU može ZAHTIJEVATI PONIŠTENJE U odnosu na ništavost, krug ovlaštenih osoba na traženje poništenja znatno je uži. U načelu su to strane u poslu, a iznimno i neke treće osobe. Od strana u poslu poništenje može zahtijevati ona u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Tako će poništenje pravnog posla zbog ograničene poslovne sposobnosti moći zahtijevati zakonski zastupnik poslovno ograničene osobe. Zbog prijetnje, zablude i prevare poništenje može zahtijevati osoba koja je pod prijetnjom, u zabludi ili zbog prevare sklopila pravni posao. Kod prekomjernog oštećenja, oštećena strana. Poništenje pobojnog pravnog posla može se zahtijevati u roku od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti odnosno od prestanka prisile ako je posao sklopljen pod prijetnjom (subjektivni rok). Krajnji rok za poništenje je 3 godine računajući od dana sklapanja pravnog posla (objektivni rok). Kod prekomjernog oštećenja predviđen je jedinstveni objektivni rok od godine dana računajući od dana sklapanja pravnog posla. Svi navedeni rokovi su prekluzivni, pa se nakon njihova proteka gasi pravo zahtijevati poništenje. Zoo je dao ovlaštenje suugovaratelju strane koja ima pravo tražiti poništenje posla da zatraži da se u određenom roku izjasni ostaje li pri poslu ili ne, napominjući joj da će u protivnom smatrati da je posao poništen. Ako se pozvana strana u ostavljenom roku ne izjasni ili izjavi da ne ostaje pri poslu, smatrat će se da je posao poništen.

C. KONVALIDACIJA
→ je naknadno osnaženje nevaljanih pravnih poslova → rimsko pravo je načelno negativan stav prema mogućnosti konvalidacije izrazilo pravilom da ono što je u početku bilo nevaljano ne može protekom vremena postati valjanim – quod ab initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere. → konvalidacija je moguća prema ZOO u određenim slučajevima i uz ispunjenje zakonom predviđenih pretpostavaka

42

Ništavi pravni poslovi u pravilu ne mogu konvalidirati – izuzetak prema ZOO konvalidirati i ništavi pravni poslovi: - zabranjeni pravni poslovi će konvalidirati ako se ispune 2 pretpostavke: 1. da je zabrana manjeg značenja i 2. da je posao ispunjen (ZOO određuje da se u tom slučaju ništavost ne može isticati) - zelenaški pravni posao, pretpostavke: 1. da oštećenik istakne zahtjev da se njegova obaveza smanji na pravičan iznos, 2. da takav zahtjev podnese u roku 5 godina od sklapanja pravnog posla, 3. da sud udovolji tom zahtjevu, a udovoljit će mu ako je to moguće. - konvalidacija pravnog posla za čiju valjanost se zahtijeva pisani oblik, a nije sklopljen u tom obliku– ako su ga stranke ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu Pobojni pravni poslovi u pravilu mogu konvalidirati. To ovisi o ponašanju strana, u prvom redu one u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Ona odlučuje hoće li se koristiti pravom da zahtijeva poništenje posla ili ne. Ako se odrekne prava na poništaj, osim u slučajevima kada joj odricanje unaprijed nije dopušteno (npr. kod prekomjernog oštećenja), ili u zakonskom roku ne podigne tužbu na poništenje, pravni posao će konvalidirati. Isto vrijedi i u slučaju nepodizanja tužbe na poništenje od strane drugih ovlaštenika na poništaj, ako i nisu ugovorne strane – nadležno državno tijelo, zakonski zastupnik i dr. Pobojan posao zbog ograničene poslovne sposobnosti konvalidirat će i u slučaju ako zakonski zastupnik naknadno odobri takav posao.

D. KONVERZIJA
→ je pretvaranje ništavog u valjani pravni posao → konverzija je moguća ako ništav posao sadrži pretpostavke dovoljne za valjanost nekog drugog pravnog posla, ako se konverzijom postiže cilj koji su strane namjeravale postići prvobitnim poslom i ako bi strane sklopile konvertirani posao da su znale za ništavost sklopljenog pravnog posla → konverzijom će se najčešće «spašavati» oni ništavi pravni poslovi koje strane sklope zbog nedovoljnog poznavanja pretpostavaka valjanosti, 6npr. strane su htjele mjenični zajam ali u mjenicu nisu unijele sve bitne sastojeke koji su propisom taksativno navedeni – tu je moguća konverzija mjeničnog u obični zajam, a mjenica će imati značenje priznanice odnosno zadužnice → kad ništavi pravni posao udovoljava pretpostavkama za valjanost nekog drugog pravnog posla, među stranama će vrijediti taj drugi pravni posao, ako bi to bilo u saglasnosti sa ciljem koji su strane imale na umu kada su sklapale pravni posao i ako se može uzeti da bi one sklopile taj posao da su znale za ništavost svog posla (čl.325.ZOO)

VIII. STICANJE I GUBITAK PRAVA A. Sticanje prava → znači spajanje subjektivnih građanskih prava s nekim subjektom. Ono može biti originarno(izvorno) i
derivativno(izvedeno). -originarno sticanje → znači da sticatelj svoje pravo ne izvodi iz prava prednika, nego ga stiče na osnovi drugih pravnih činjenica za koje objektivno građansko pravo veže sticanje subjektivnih prava 6npr. A kupi oranicu od B-a, uđe u posjed, ali se u zemljišnim knjigama ne vodi kao vlasnik. Pravno A nije postao vlasnik zemljišta. Prolazile su godine i B je umro, pa B-ovi nasljednici zatraže oranicu od A. Međutim, ako je od vremena kupovinee prošlo 10 godina A je kao kvalificirani posjednik postao vlasnik oranice i na tužbu nasljednika stavit će prigovor dovršene dosjelosti. On je stekao originarno pravo vlasništva. -derivativno sticanje → postoji onda kad sticatelj svoje pravo temelji na pravu prednika odnosno izvodi ga iz prava prednika. Sticatelj ne može steći više prava nego što ga je imao njegov prednik – «niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego ga sam ima» → nemo plus iuris ad alium transferre potest, quam ipse habet Kod derivativnog sticanja prava uvijek imamo dva pravna subjekta: prednik ili auctor je onaj od kojega se pravo stiče, a pravni sljednik ili successor je onaj koji pravo stiče. Dvije su vrste izvedenog sticanja subjektivnih građanskih prava: a) translativno stjecanje → je takvo izvedeno sticanje kod kojega prednik svoje dosadašnje pravo u cijelom njegovom sadržaju i obimu prenosi na novog sticatelja. Zove se još i pravnim nasljeđivanjem ili sukcesijom. 6npr. kada prodam i predam automobil kupcu, tada na kupca prenosim pravo vlasništva u cijelom sadržaju kako sam ga i sam imao

43

Postoje dvije vrste sukcesija: → univerzalna(sveopća)sukcesija znači prelaz svih prava (i obaveza) od dosadašnjeg subjekta na novi subjekt. To sticanje biva jednim aktom. Tipičan primjer imamo kod nasljeđivanja za slučaj smrti. U trenutku smrti ostavitelja sva njegova imovinska prava (i obaveze) prelaze na nasljednika. → singularna sukcesija znači da novi subjekt (stjecatelj) od dosadašnjeg subjekta (prednika) stiče samo pojedinačno pravo, 6npr. vlasništvo jedne stvari, jedno potraživanje itd. b) konstitutivno sticanje → je takvo izvedeno sticanje kod kojega prednik ne prenosi na sticatelja čitavo svoje pravo, nego na temelju svog prava osniva za sticatelja novo pravo 6npr. vlasnik livade osnuje služnost u korist susjedove oranice. Susjed je stekao služnost puta, i to konstitutivno, jer to pravo do tada nije postojalo na vlasnikovoj nekretnini.

B. Gubitak prava → znači odvajanje subjektivnog građanskog prava od njegova nositelja
Gubitak prava može biti: → relativan gubitak – postoji u onom slučaju kad jedan subjekt određeno subjektivno pravo gubi, a drugi ga subjekt istovremeno stiče → apsolutan gubitak – postoji kad jedan subjekt određeno subjektivno pravo gubi, a da ga drugi subjekt istovremeno ne stiče. U takvom slučaju govorimo o prestanku prava. Prestanak je apsolutni gubitak prava. Pravo je prestalo za sve subjekte. 6npr. ako propadne stvar.

Zastara prava (praescriptio)
→ je gubitak zahtjeva zbog nevršenja sadržaja subjektivnog prava kroz zakonom određeno vrijeme Protivni institut je dosjelost → sticanje prava na temelju vršenja njegova bitnog sadržaja (posjedovanja) kroz zakonom određeno vrijeme Vrijeme u pravu može djelovati konstruktivno ili destruktivno. Kod konstruktivnog djelovanja vremena faktični se odnosi pretvaraju u pravne odnose (dosjelost), a kod destruktivnog djelovanja vremena, pravni se odnosi razaraju. Takav slučaj imamo kod zastare. U zastari je izražena misao da je ono što je faktički već uklonjeno potpuno zrelo da i pravno propadne + smisao zastare nalazimo i u tome da se sadašnje zaštiti protiv prošlog. Strane se ne mogu putem ugovora niti unaprijed odreći zastare, niti mogu njime unaprijed produžiti vrijeme zastare koje je određeno propisom. Tek u onom trenutku kad zastara nastupi, mogu se strane odreći posljedica koje nastupaju sa zastarom, 6npr. niko nam ne brani da platimo zastarjeli dug iako znamo da nas vjerovnik zbog zastare ne može sudskim putem prisiliti na plaćanje - bi li strane mogle u ugovoru odrediti kraće zastarne rokove od onih koji su predviđeni propisom? U stranim zakonodavstvima prevladava rješenje prema kojemu se u pravilu zabranjuje produženje, a dopušta ugovorno skraćenje rokova zastare. ZOO zabranjuje i jedno i drugo. Prema kogentnoj odredbi čl.218. pravnim poslom se ne može odrediti duže ili kraće vrijeme zastare od onoga koje je određeno zakonom. Pravnim poslom se ne može odrediti ni da zastarijevanje neće teći za neko vrijeme. ZOO je prihvatio i načelo o nedopuštenosti odricanja od zastare prije nego što protekne vrijeme određeno za zastaru. Objekt zastare su samo imovinska prava. Ali ima razmjerno malo subjektivnih građanskih prava koja zastarijevaju zbog nevršenja. 6npr. pravo vlasništva nikad neće zastarjeti ma kako ga dugo neizvršavali, ali ako 20 godina ne izvršavam služnost kolnog puta, moje pravo služnosti će zastarjeti i prestat će zbog nevršenja U načelu ono što zastarijeva kod subjektivnih građanskih prava nije samo pravo nego mogućnost njegova ostvarenja sudskim putem. U teoriji se govori o zastari tužbenog zahtjeva. Institut zastare kod nas nije uređen jednim jedinstvenim zakonom za cjelokupno građansko pravo. Njegov središnji dio, a to je zastara obvaeznopravnih zahtjeva, uređen je u ZOO. Propise o zastari sadrže i brojni posebni zakoni, primjerice oni o mjenici, čeku, o ugovorima o prevozu željeznicom, o poštanskim, telefonskim i telegrafskim uslugama i dr. Pretpostavke zastare: 1. nepodignuće tužbe 2. protek zakonom određenog vremena (zastarni rok ili rok zastare) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. ZOO određuje da zastara započinje prvi dan iza dospjelosti. Ako se obaveza sastoji u nečinjenju, propuštanju ili trpljenju, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obavezi.

44

Zastara završava tj. zastara je nastupila istekom posljednjeg dana zakonom određenog vremena. Rok zastare je zakonom određeno vrijeme nakon kojega se pravo više ne može prisilnim putem ostvariti (tužba se ugasila). Opći zastarni rok iznosi prema ZOO 5 godina. Ima i posebnih rokova od 3, 2, i 1 godine. Opći zastarni rok se primjenjuje samo kad nije propisan posebni zastarni rok. Trogodišnji zastarni rok vrijedi, npr. za međusobna potraživanja nastala iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga, za potraživanja zakupnine, najamnine i potraživanja nadoknade štete računajući otkada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu počinila. Jednogodišnji zastarni rok predviđen je za potraživanja koja se odnose na isporučenu električnu energiju domaćinstvima. Također i za toplinsku energiju, plin, vodu, održavanje čistoće i dimnjačarske usluge. Za godinu dana zastaruju također i potraživanje za različite pretplate (radio i tv pretplate), pretplate za povremene štampane te potraživanje za poštanske usluge i korištenje telefona. Za 10 godina zastaruju: potraživanja utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom nadležnog tijela kao i sudskom nagodbom, odnosno nagodbom pred nadležnim državnim tijelom te javnobilježničkim aktom, čak i kada zakon predviđa kraći rok zastare. Zastarni rok ne treba miješati sa prekluzivnim rokom → strogi zakonski rokovi unutar kojih strana mora poduzeti određene radnje ako neće da joj se ugasi, ne samo zahtjev nego i samo subjektivno pravo. Bitna je razlika prema zastarnom roku i u tome što na prekluzivni rok sud pazi po službenoj dužnosti i što kod prekluzivnih rokova nema zastoja ni prekida roka. Zastoj zastare → nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara ne može započeti ili zbog kojih već započeta zastara prestaje teći tako dugo dok te okolnosti ne otpadnu. No kad te okolnosti ili zapreke otpadnu, zastara se nastavlja, te se proteklo vrijeme uračunava. Uračunava se vrijeme koje je proteklo do zastoja. Vrijeme zastoja ili mirovanja ne uračunava se. Okolnosti koje uzrokuju zastoj zastarijevanja predviđene su u ZOO – zastarijevanje ne teče za potraživanja: - između bračnih drugova, - roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo - štićenika i skrbnika - osoba u vanbračnoj zajednici - osoba na vojnoj dužnosti za vrijeme mobilizacije i rata - osoba zaposlenih u tuđem domaćinstvu za vrijeme trajanja radnog odnosa - za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obaveze Prekid zastare → je nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara prestaje teći, a proteklo vrijeme se ne uračunava (vrijeme se gubi). Tada zastara može samo iznova započeti. Kao okolnosti koje izazivaju prekid zastarijevanja ZOO navodi priznanje duga, podizanje tužbe i svaku drugu radnju vjerovnika poduzetu protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, 6npr. prigovor prijeboja, prijava tražbine u stečajnom postupku. Do prekida zastare neće doći ako vjerovnik odustane od tužbe ili poduzete radnje. Smatra se da prekida nije bilo ni u slučaju da vjerovnikova tužba odnosno zahtjev bude odbačen ili odbijen. Jedino ako bi tužba bila odbačena zbog nenadležnosti ili drugih procesnih razloga (a ne biti stvari), smatra se da je prekid nastupio podizanjem prve tužbe pod uvjetom da nakon njezina odbačaja vjerovnik podigne novu tužbu u roku od 3 mjeseca. Rok zastare u slučaju prekida - Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Kad je prekid zastare nastao prijavom tražbine u stečajnom postupku, zastara počinje teći iznova od dana okončanja toga postupka. Isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja. Zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. Učinak zastare Nastupom zastare u pravilu se ne gasi samo subjektivno pravo. Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. To znači da se zastarjelo pravo ne može prisilno, putem suda ostvariti. Dužnik čiji je dug zastario nije zbog zastare prestao biti dužnikom jer zastarom nije prestao njegov dug, nego samo odgovornost za dug. Zato ako dužnik nakon proteka zastarnog roka ipak plati, ne može više plaćeno tražiti natrag. Posljedica zastare je samo ta da se njegova obaveza od utužive pretvorila u neutuživu ili naturalnu obavezu. Sud ne pazi na zastaru po službenoj dužnosti, već isključivo na prigovor tužene strane. Ne istakne li tuženik prigovor zastare, sud će postupiti s tužbom ne obazirući se na zastaru. ZOO – Zastara se prekida kad dužnik prizna dug.

45

Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.

46