Zvonimir Milĉec

ZAGREB JE INAĈE LIJEP

Biblioteka THECA CROATICA

UreĊuju BOŢE ĈOVIĆ IVANA SOR

Glavni urednik BOŢE ĈOVIĆ

Zvonimir Milĉec

ZAGREB JE INAČE LIJEP

......Sadrţaj KNJIGE MOGA GRADA Zagrebaĉki podlistak .................69 Cvijetak s pjesnikova odra................89 Muze premostile Savu............................................................... ..........65 Muze u kavani......... 80 Klaićevom do Kudamma................................. ................. ...............................................................................................................62 Gulaš za glas u Matoševo i Šenoino doba .................................................................................... ........................... 11 Metropola duha .........................92 Grad oslikan stihom i kistom............. .......... .......................................74 Film prošlih dana ................... ....86 Novi stanar Nove Vesi................ ........ .............................................................August Šenoa?! . ................................37 Katedralisova katedrala podliska ...................28 Zagorkin roman kao miraz ..19 Ivica Kiĉmanović u BMW-u ...................................77 Akademikove skitnje u vjeĉnost ...................... .........................................22 Matoševa sudbonosna godina ........................................................................................59 Na telefonu ............47 Kaptolski Ċak prvak ......... 14 Coca-Cola i paprenjaci ...................................31 Kršnjavi i demonstracije ............................................... ............................ ...54 Šafraneki pod maskom .................................................................................17 Šenoin ţivotni roman ......................... ...............95 ....................................................40 Zagonetka uliĉne ploĉe ...................................................44 Krleţine zagrebaĉke adrese .......... ....................................... . ....................................25 Kako je Radić poduĉavao Matoša ............34 Gospar meĊu purgerima ........51 Zagrebaĉki roman u nastavcima........................................ ................83 Knjige mog ţivota....... .............................. ...................................................................................

.............159 Kralj mlijeka u Jambrišakovoj vili.....147 Povijest gradske kante za smeće................................................................................................................101 Trg svih trgova.144 Ţivotopis pretvorbene udavaĉe.....................104 Zagrebaĉka adresa Hrvatske......................................................140 Nazdravimo pivom i kavom....................................................137 Ĉašica zagrebaĉke tradicije..................................184 Kuda idu divlje godine.......................................................................................................193 .....................................................................................................................................177 Novo vrijeme ...................165 Vizije bez provizije..............................................................................150 Sedamdeset joj je godina tek..................................................................171 RoĊendan modernog Zagreba................................................................121 Pod repom...........124 Šekretfrau kao spomenik..........................162 Toranj meĊu arhitektima.......................187 Gradski sajam senzacija................................................................156 Bolleova bolja polovica grada...127 Posljednji fijaker....109 Europa ispod zrinjevaĉkih platana.....190 Posjećuju li novinari kavane?..........................................................................................................118 1 Papa spominje Remete......stari urar................115 BuĊenje grada..................................................107 Cijeli grad u jednoj ulici...............................GRADA JE INAĈE LIJEP Tajna kaptolskih zvonika........................................................................181 Stari se deĉki vraćaju doma...................................................................................................................................174 Odijelo za šefa protokola...............................................153 Odlazak staroga Kvatrića...........................133 Spomenimo se spomenika................................168 Stupici i stupovi grada................................................................................................112 Pliva patka preko Save..............................................130 Francek i Štefek iz Maksimira........................................................................................................................................................

.....................................................................199 Neki puše.243 O autoru.............................................196 Telefon na slobodnu uporabu gostima..................................................................................................................................217 Zagreb izvan Zagreba..............................................247 ................................211 Purger kao tajkun ?!............................................................................................................................202 Klub Zagrepĉana..................206 Zagrebaĉka krvna zrnca........................................... a neki popušili...........................................................223 Sve bih ja njih pod "Crvenu lampu"..........226 Srećko koji nema sreće........230 Povijest jedne bolesti..............................................234 Pedeveovac u tramvaju.....................Pravo ime za novine............................................................................220 "Zagreb-parking".............................................................................................214 Zagrebaĉki sir na otoku..

.

KNJIGE MOGA GRADA .

.

što su i temeljne znaĉajke podliska. koji stoji na samim temeljima zagrebaĉke feljtonistike. I mnogo dublje i dugotrajnije nego je autor Zagrebulja i sam mogao pretpostaviti. gdje nas u samozataji doĉekuje jedan kaptolski kanonik koji nam podastire kroniku grada i njegova društvenog ţivota. pa i mnogo šire. dapaĉe. pa na hrvatski. Rijeĉ je. o Adamu Baltazaru Krĉeliću. tj. najprije na njemaĉki. pa će njegove duhovito pisane Annue veću pozornost. pa su tako Zagrebulje kao 11 . mogli bismo krenuti već od osamnaestog stoljeća. a sve pisano neoĉekivano razbarušeno. i otvoreno se sluţe naslovom njegovih podlistaka. naravno. Poznat kao rodonaĉelnik zagrebaĉkog i hrvatskog romana. Za sobom je. Šenoa je sedamdesetih godina prošloga stoljeća zagrebaĉke ĉitatelje intrigirao aktualnošću tema kao i ljepotom i duhovitošću svojih Zagrebulja. ali i pouĉavati i odgajati najšire redove ĉitateljstva u Zagrebu. meĊutim. nego samom autoru. zanimanje i ugled doţivjeti tek kad budu prevedene. povukao generacije feljtonista.Zagrebaĉki podlistak Šećući gradskim drvoredom feljtonista. gotovo kozerski. koji ga više ili manje uspješno oponašaju. mogao imati većeg i šireg znaĉaja meĊu suvremenicima. svakako je August Šenoa. Prvi koji je novinskim podliskom meĊu svojim suvremenicima i sugraĊanima postigao ugled i doţivio slavu. današnjim ĉitateljima. jer je svoju gradsku kroniku pisao na latinskome. naime. nije. feljtona. kojima je namjera i zadaća zabavljati. a aktualno. Krĉelić. a to je vremenski kudikamo bliţe nama.

posuĊuje od Šenoe . ostaje nenadmašiv majstor feljtona atmosfere. ali su uglavnom ostajali u njegovoj sjeni. svakako je Veselko Tenţera. Matoš je feljton uzdigao do najviše umjetniĉke razine. pa je za sobom povukao više generacija sljedbenika i epigona. na Matoša. kao što znamo. trţnice. ali pseudonim. pak. a najveću ĉitanost i popularnost postigao upravo zagrebaĉkim podliscima. naravno. kojim potpisuje svoje zagrebaĉke feljtone (objavljivane u "Novostima" dvadesetih godina). koje privlaĉe. Kao francuski Ċak i zagrebaĉki knjiţevni rabin.naziv novinskoga feljtona prenošene s pokoljenja na pokoljenje. središta grada i periferije i malog obiĉnog ĉovjeka ("Oĉenašeka". naprimjer) u njemu. Antun Gustav Matoš se kao pisac feljtona iznjedrio iz francuske knjiţevnosti. A. Po lucidnosti.Grga Ĉokolin. koje su ĉitatelji s nestrpljenjem išĉekivali u novinama.G. odakle i posuĊujem naslov ove knjige.M. premda je Tenţerin glavni tematski krug fenomenologija gradskog zagrebaĉkog ţivota. erudiciji i britkosti pera. Vjekoslav Majer. Saša Vereš je zaokupljen zagrebaĉkim kulturološkim temama. koji su s više ili manje uspjeha slijedili velikog Gustla. Iako je na Šenoinim Zagrebuljama odrastao. sve do naših dana. koji nam je ostavio više knjiga podlistaka. Matošev suvremenik Nikica Polić ugleda se. i Tenţeru. najsliĉniji Matošu. sakupljenim u knjizi Zašto volim Zagreb. iako razliĉit i vremenski mu udaljen. naravno. kolijevka podliska ili feljtona (feuilleton). koja je. 12 . je meĊu svojim suvremenicima popularnost stekao zahvaljujući upravo feljtonima. Kurzivnim pismom popularni Lojzek doĉarava nam ugoĊaj zagrebaĉke ulice.

Krešimira Kovaĉića koji je po svojim duhovitim podliscima iz svakodnevnog ţivota starog Zagreba ostao najĉitaniji i najcitiraniji zagrebaĉki feljtonist. poklonivši ponešto od svog nadahnuća i spisateljskog umijeća Zagrebu: od Matka Peića. 13 . valja spomenuti i Mariju Jurić Zagorku. Rudešu Habeduša Katedralisa. Mnogi su zagrebaĉki dnevni i tjedni listovi.a. I sam već tridesetak godina u zagrebaĉkim novinama iz tjedna u tjedan redovito ispisujem svoj podlistak. nastalih posljednjih godina. eto. Madera. kroz cijelu svoju povijest otvarali stranice zagrebaĉkom podlisku. ĉasopisi i revije. Slavka Mihalića. Miroslava S. tako da se moţe govoriti o dugoj tradiciji i školi zagrebaĉkog podliska. i nadalje redovito svaki tjedan hoblam i odraĊujem. prilaţem. Josipa Horvata i. s više ili manje uspjeha. Tita Bilopavlovića. i nešto od svojih novijih tekstova. naravno.oljan. Gradu. glavninom u "Veĉernjem listu" i "Jutarnjem listu". Dubravka Horvatića. Tonka Š. Zdravka Zime. Hrvoja Hitreca. a objavljenih u zagrebaĉkim novinama. Ive Kušana i Branimira Donata do Igora Mandića.Mnogi su se suvremeni hrvatski knjiţevnici oprobali u podlisku. Dubravka Jelaĉića Buţimskog i Pavla Pavliĉića. a svoju posljednju kolumnu. uz već spomenute. Svi su oni imali svoje ljubimce i uzore u svojim predšasnicima. Klub Zagrepĉana. i uvijek se iznova u strahu predstavljam izbirljivom zagrebaĉkom ĉitateljstvu naviknutom na generacije zagrebaĉkih feljtonista koji su. meĊu kojima. rijeĉima malali sliku svoga grada. tako oslikanom rijeĉima feljtonista.

a uza sve to i veći gradski prirez nego bilo gdje drugdje. pa ĉak i politiĉara. Šiptara. onda za to zasigurno imam debelog razloga i reĉeniĉni niz ispod toga mogao bi biti kilometarski. ili bi barem trebalo ĉiniti. srećom. pa i civilizacijskih. Metropola. nego i u duhovnom. a što će pokazati manjeviše i svaki nastup u gostima zagrebaĉkih nogometaša. da i ne govorim. Unatoĉ tome. više nezaposlenih. a to je ono što svakog njenog stanovnika ĉini. Zagrepĉana. O raznim porukama i pogrdama na adresu zagrebaĉke metropole. više beskućnika. recimo. I što imamo više nego igdje Srba. od ĉisto egzistencijalnih i socijalnih.Metropola duha Volim i ponosim se što ţivim u metropoli. glumaca. politiĉkom i administrativnom smislu. pa do meĊuljudskih. a kojima nas gaĊaju brojni zidovi istarskih. 14 . dalmatinskih i slavonskih gradova. Oni dovoljno sami za sebe pišu kad ispisuju. dakle. Kad kaţem unatoĉ svemu. meĊuregionalnih i meĊunacionalnih. Hercegovaca. a što će reći da imamo i više raznorodnih problema. unatoĉ svemu.ZG=BG! Metropola. nije metropola i glavni grad samo u prostornom. više prevarenih i obespravljenih. zadovoljnim i ponosnim. što u metropoli ima više sirotinje. naravno. ako hoćete. ako predstavljaju grad Zagreb ili se voze u automobilima zagrebaĉke registracije. pjevaĉa. ima i najviše neprijatelja. onu najĉešću i najţešću psovku . raznih pljuvatora i zavidnika sa strane. Dalmatinaca i.

to je to što stvara onu slatku iluziju kako. da neke od njih. HLZ. hvala na pitanju. u uliĉnoj vrevi. proslavljenog pjesnika. da ti u susjedstvu ţivi teve zvijezda ili proslavljeni rocker. dapaĉe. koji i sam iskazuje svoju zahvalnost i zadovoljstvo što mu je metropola dom. Moderna galerija. Muzej "Mimara". u kavani. Zagrebaĉki crtani film itd. kad ti se svakodnevnica metropole uĉini manje privlaĉnom i manje udobnom nego što bi se oĉekivalo i nego što bi ţelio. i osobno poznaješ. kao nigdje drugdje.e. u svoj dnevni raspored i ritual dokolice moţe ukljuĉiti posjet jednom od nacionalnih kulturnih svetišta kao što je HAZU. da vam djeca idu skupa u školu ili djeca na faks. a prosjeĉna plaća. pripadaš duhovnoj metropoli. a samim tim lakše ćeš podnijeti sve one praktiĉne probleme. a unuci se igraju u istom vrtiću . kao stanovnik Zagreba. A kad ti se uĉini da svakodnevni ţivot u metropoli i nije tako bajan.na prvoj liniji duha. iskustvo Antuna Tonka Šoljana. HNK. arhitekta svjetskoga glasa. O svemu tome svjedoĉi i sjećanje. kad na vlastitoj koţi i u vlastitu dţepu osjetiš da je ţivot u metropoli najskuplji. manja nego u nekim drugim manjim gradovima. pak. Mogućnost da moţeš susresti. primabalerinu ili sportskog šampiona. kulture i umjetnosti. u svom 15 . nadoknadu i novu hranu svome zadovoljstvu smjesta potraţiš u njenoj dugovjeĉnosti i kontinuitetu ţivljenja.Nije naodmet podsjetiti kako se upravo u metropoli. opterećenja ili nedostatke što ih ţivot u metropoli objektivno sa sobom nosi. dakle. Ili se. što. pozdraviti ili osloviti akademika. u samoposluţivanju. moţeš oĉešati o rame neke od ţivućih legendi znanosti. pa iznova osvjeţen i okuraţen usklikneš kako je tvoja metropola bila i ostalada se posluţimo aktualnim ratnim ţargonom .

domu moţe sresti i poznavati neke od prethodnih stoţernika hrvatskoga duha. Tu smo ga upoznali i tu sam ga. Gotovo s istim ushitom kao što se mi danas sjećamo Šoljana. sredina u kojoj elita duha ima svoje mjesto. "Veĉernji list". što smo s njim razgovarali ili suraĊivali. Bio je.) U onoj ţivotnoj dobi.svojom pojavom stvarao je iluziju da je sredina u kojoj ima takvih ljudi uljuĊena i evropska.(. pun one sretne mješavine ljubavi i skepse prema našem zajedniĉkom predmetu. volim što ţivim u toj i takvoj sredini. kao što bi rekao Camus. Zato. što bi mi iz današnje perspektive rekli na prvi pogled. Bio je znalac bez nametljivosti. toĉan bez pedanterije. uredan. još te naţalost prekratke ĉetiri godine do njegove smrti. 1994. dostojanstvo.. duhovit bez vulgarnosti. roĊeni elitist. bio je od glave do pete rijetka kombinacija gospodina i literata . glatke sijede kose. povremeno viĊao. Bio je gospodskog drţanja. nego i njen djelić. tako se i Šoljan sjeća svog poznavanja ili druţenja s Tinom.. ulogu. što nam godi da smo ga makar i površno poznavali. Uvijek umjeren i suzdrţljiv. uvijek korektno odjeven. što sam ne samo stanovnik metropole. unatoĉ svemu. kad je svatko odgovoran za svoje lice. uljudan. profesorom Kombolom. bistrih plavih oĉiju. eto. on je lijepo nosio tu odgovornost. ali tankoćutan i otvoren prema svemu. Već je kao pojava odudarao od zbilje takozvanih knjiţevnih krugova koji su tada oĉekivali mladoga pisca. Gavellom. Sjeća se Kombola: Pred Kavkazom je sjedio obiĉno nakon svojih predavanja na Kazališnoj akademiji. 16 .

podrijetlom iz Slavonskog Broda (i jedan od najuspješnijih zagrebaĉkih gradonaĉelnika. meĊutim. kao i citat iz njegova Zlatareva zlata. dakle. U znak zahvale. Nije mi. dapaĉe. Prišivak paprenjarka pako nadjenuše joj zato: U svem gradu ne bijaše ni velikaške ni graĊanske ţene koja bi bila umjela mijesiti paprenjake kao što Magda.Coca-Cola i paprenjaci Najnovija slastica-suvenir.hrvatske knjiţevnosti! A kako iza tog originalnog pothvata stoje uglavnom mladi ljudi. naša djeca.kako ih volimo zvati rock i Coca-Cola generacije. a nakljukane televizijskim sapunicama. Stoga je bilo i svetkom i petkom jagme za njezinimi papre17 . jeftinim video filmovima i TVspotovima. U ovom sluĉaju rijeĉ je o mladoj Zagrepĉanki. poznato je li se autorica "paprenjaka" okoristila Gradskom knjiţnicom i njenim odjelom Zagrabiensia. I tako Šenoa sa svojim Zlatarevim zlatom postaje djelićem suvremenog hrvatskog trţišta. ove današnje . ali August Šenoa je bio izravni inspirator ovog sadrţajno. ipak nešto i ĉitaju. s ohrabrenjem se moţe ustvrditi kako. odrasle na sve agresivnijoj ponudi tzv. rodonaĉelnik hrvatskoga romana. izašla je izravno iz . likovno i trţišno uzorno osmišljenog projekta. roĊenjem je bio BroĊanin). koja je posegnula za Šenoom. diplomiranoj pedagoškinji Sanji Opaĉak. bit će uredno zapakiran u inaĉe originalno osmišljeni omot od grubog papira. fast food smetlišta. predstavljena neki dan u Turistiĉkom uredu Zagreba. Milan Amruš. omotan likom i zapeĉaćen.

što mi ga je na poklon dao nekad poznat antikvar iz Gundulićeve Erik Kovaĉić). "Veĉernji list". a godinu dana kasnije i u knjizi. i to usporedo s još nekoliko za zagrebaĉku i hrvatsku kulturu znaĉajnih dogaĊaja. Šenoa opisuje najpoznatiju gornjogradsku majstoricu za paprenjake. Šenoina tvrdo ukoriĉena knjiga maloga formata izazvala je veliko zanimanje i pozornost kulturnoga Zagreba. Šenoin roman je najprije 1871.. eto. Otada teško da ima obrazovanog Zagrepĉanina i Hrvata koji u ruci nije drţao Šenoino Zlatarevo zlato (osobno ĉuvam primjerak prvog izdanja iz 1872. 18 . koja je svoje popularne kolaĉe na Markovu trgu prodavala na domaku vieka šesnajstoga. Te 1972. Iste je godine prvi put za predsjednika Hrvatskog sabora izabran pjesnik .. Tako. a za predsjednika Matice ilirske najviše glasova dobiva Matija Mesić.njaci i sam varoški sudac Ivan Blaţeković znao je kadšto ostaviti lijep dinar u njezinoj kesi. Iste godine kulturni se Zagreb oprašta od dvojice velikana stare garde . objavljen u nastavcima u "Vijencu".Ivan Maţuranić. 1997.umro je najprije Dimitrija Demeter. kojega ureĊuje pišĉev prijatelj i vršnjak Gjuro Deţelić. na oca hrvatskoga romana i prvi hrvatski umjetniĉki roman podsjećat će i netom predstavljena slastica-suvenir "paprenjak". kad se radnja romana i dogada. a potom Ljudevit Gaj. eto. A odsad.

Kako je pl. naravno. Moj je djed bio u dvorani s tri kćeri i sa sinom Mirkom. Otac se na ĉas zagleda u drugu kćer Ištvanićevu i odluĉi: Ova ili nijedna druga. mnogo godina kasnije. Samo mjesec dana kasnije Šenoa je isprosio Slavicu.Šenoin ţivotni roman Ova ili nijedna draga.. kako zapisuje Milan Šenoa. Mlade je vjenĉao Šenoin prijatelj. a poznato je bilo kakav je tome bio protivnik moj otac. jer je mladeţ onoga vremena govorila redovito klasiĉnom njemaĉko.. tj.. tako pripovijeda moja majka.Tu je sudbonosnu reĉenicu August Šenoa izgovorio prije stotinu i trideset godina. obuze ţensku mladeţ neki strah. Mladom Šenoi (bilo mu je dvadeset i devet) dovoljna je bila. lštvanić imao i tri odrasle kćeri.. podsjetit će njihov najstariji sin Milan Šenoa: Kad je moj otac stupio u dvoranu. uz Šenou. I tako Senoina love story završava prozaiĉnom graĊanskom svadbom na koju je pozvano mnogo gosti. Pozivnicu za reĉenu zabavu. toĉnije na graĊanskom balu u velikogoriĉkom svratištu Biela ruţa 1867. normalno je da je sve tri sa sobom poveo na ples. O tom prvom susretu Augusta i Slavice. samo jedna.. dan prije imendana moje majke 1868. dobio je i turopoljski plemenitaš Gjuro Ištvanić. u koju se pjesnik odmah zagledao i ništa više i nikoga više te veĉeri nije vidio. a godinu dana kasnije.hrvatskom maĊaronštinom. i to srednja. u zlatotisku otisnutu u poznatoj Albrehtovoj tiskari. vjenĉaše se moji roditelji u goriĉkoj ţupnoj crkvi Snjeţne majke boţje. Bilo je to na jednoj zabavi. osamnaestogodišnja Slavica. vukovinski ţupnik 19 .

jer da će njegova muza zanavijek zaspati. mile moje suše / Vaš raĉun baš je kriv / Da.profesora i knjiţevnika Milana Šenou i slikara Branka Šenou te kćer Dragicu . lijeĉnik i knjiţevnik Ivan Deţman. što su je svakodnevno 1867. moţe se reći kako je otac hrvatskoga romana i sam osobno proţivio vrlo sadrţajan i skladan ţivotni roman. Šenoa je i sam pridonio. Šenoa uzvraća stihom: Doviknuše si suše / Oţenio se brat / Sad gusle tako duše / U zapećku će spat. njegova je svadba za mali grad prvorazredni dogaĊaj. Velikom zanimanju za svoju ţenidbu sa šljivarskom plemenitaškom Slavicom Ištvanić. objavivši u "Dragoljubu" upravo 1867. tako meni duše / Još jesam zdrav i ţiv!". Kako je mladoţenja u Zagrebu već poznat i popularan pisac (objavio Turopoljski top. Gradinu. njihova je vrijednost autobiografske naravi. ispisivali August i Slavica. Saznavši za takve primjedbe na svoj raĉun. Dodamo li tome još i vrlo obimnu ljubavnu prepisku. Naprimjer: Jasno pjeva burno more: /Slava! Slava! Slava! /A iz svakog vrela viri? Jedna zlatna glava. a za „Pozor" redovito piše aktualne i rado ĉitane Zagrebulje). uzvratiti: Ah. dakle prije vjenĉanja. ciklus ljubavnih pjesama pod skupnim naslovom Slavici. Rodivši mu troje djece . i u prvoj polovici 1868.Nikola Folnegović. na što će pri kraju pjesme. Ili: Dok od straha drhtala mi nada / Usna rjeĉce ne izgubi: / Blago meni! Drukĉe vam je sada / Dika reĉe da me zbilja ljubi /. Najĉešći komentari su kako ga je šteta. lako ta njegova ljubavna ganuća i nadahnuća nemaju veće umjetniĉke vrijednosti..Slava Šenoa bila je velika podrška i pomoć 20 . a kumovao je takoĊer Šenoin prijatelj i prvi susjed iz Mesniĉke ulice.

svome slavnom suprugu. Sudjelovala je u svim fazama stvaranja njegovih romana i pripovijetki. Šenoa joj se povjeravao, ispovijedao, zahtijevao od nje mišljenje i savjet. Ĉitao joj je svoja djela ili joj davao da ih sama ĉita. Pomagala mu je u sreĊivanju rukopisa i u prepisivanju, a kad se nakon zloglasnoga potresa 1880. prehladio i teško obolio, Šenoa je svojoj ţeni izravno diktirao pripovijest Branka te posljednje rijeĉi povijesnog romana Kletva. Ţivjeli su sretno i skladno, ali kratko. Šenoa je umro 1881., a njegova Slava 1944.! Iako gaje nadţivjela za šezdeset i tri godine (!), nikad ga nije zaboravila. U meĊuvremenu imala je dosta ţenidbenih ponuda, ali ih je sve glatko odbila, uvijek iznova ponavljajući kako je ona udova Šenoa. I nikad nije zaboravila pripomenuti kako je to velika nepravda što je Bog uzeo njenoga Augusta, a nju poštedio, a kako je njen voljeni suprug još toliko toga mogao dati svome gradu i narodu. To isto ponovila je i Mariji Jurić Zagorki koja će na poĉetku ĉetrdesetih za jedan ţenski list napisati hvalospjev o Slavi Šenoa, njenoj beskrajnoj odanosti i vjernosti ţivotu i djelu svoga muţa Augusta Šenoe.
"Veĉernji list", 1997.

21

Ivica Kiĉmanović u BMW-u

Ako me pitate kakve veze Ivica Kiĉmanović iz Kovaĉićeva romana U registraturi ima s gradskim parkingom, onda moram priznati - nikakve. Ali... Ovdje, uostalom, i nije rijeĉ o parkingu, nego o poznatom romanu iz kojega nam dolazi Ivica Kiĉmanović, a dolazi - kao što se iz srednjoškolske lektire sjećamo - u Zagreb, donoseći sa sobom svoje neizmjerno provincijsko ushićenje i strahopoštovanje spram glavnoga grada, njegovih visokih kuća, širokih ulica, blještavih izloga i znamenitih ustanova. A kako je rijeĉ o jednom od najvećih hrvatskih romana devetnaestoga stoljeća, objavljenog toĉno prije stotinu i deset godina, podsjetimo se te obljetnice, s tim da se uvijek stignemo vratiti i na naš današnji gradski parking. Roman U registraturi cijelu 1888. u "Vijencu" izlazi u nastavcima. A taje godina za mladog Antu Kovaĉića (34) koliko uspješna, toliko i burna. Doktor je prava (doktorirao godinu dana ranije), radi u odvjetniĉkom uredu najpoznatijeg zagrebaĉkog odvjetnika Lavoslava Srama na uglu Mesniĉke i Streljaĉke (Šramovoj kćeri, budućoj glumici i ljepotici Ljerki Šram, ĉetrnaest je godina i već se oprobala kao glumica u nekoj diletantskoj grupi), a koliko je upravo te godine zaposlen najbolje se vidi po njegovu dnevniĉkom zapisu: Raspored radnih sati, od danas poĉam: U 5 sati ujutro već u kancelariji poĉet raditi. Svaki dan ĉetiri sata za pisanje pripovijesti; 1 sat za poeziju; l sat za ĉitanje; 1 sat za jezike. Ostalo kancelarija... Ukupno: 14 sati na dan. 22

Zbog prezaposlenosti, Kovaĉić je prisiljen svoje umjetniĉki najzrelije, kao i najobimnije djelo - roman U registraturi - pisati kako je u novinama i izlazilo, tj. nastavak po nastavak, a što će mu kasnije kritiĉari izvući kao glavni nedostatak. Neujednaĉenost, kao rezultat pisanja u nastavcima, meĊutim, bilo je najmanje što bi Kovaĉića s kritiĉarima zavadilo, jer posrijedi je rijetko nadahnuto i originalno knjiţevno djelo. Roman, meĊutim, izaziva razne laţne moraliste koji jednostavno nisu kadri prihvatiti Kovaĉićeve uglavnom negativne karaktere kao što su Laura, kumordinar Ţorţ, krĉmar Miha, pa i sam Ivica Kiĉmanović. Prigovaraju da u Kovaĉićevu najnovijem romanu gotovo nema pozitivnog lika. Sam se Kovaĉić ne moţe oglušiti na takve napade, pa se upušta u polemiku s pojedinim "kritiĉarima", a zbog svih tih polemiĉkih tonova "Vijenac" se odluĉuje na odreĊena skraćivanja i odbacivanja pojedinih opisa koji bi mogli izazvati nove polemike. Poznato je, meĊutim, kako će kasnije recentna knjiţevna kritika ocijeniti roman U registraturi. Tako će mu Matoš otvoreno komplimentirati: Poznato je da mnogi pisci ţive od literature, a od Kovaĉića ţivi literatura... Godina izlaska Kovaĉićeva najboljeg romana - 1888 ujedno je i godina njegova kraja. Razapet izmeĊu odvjetniĉkog ureda i knjiţevne radionice, kroniĉno je premoren i neispavan, a što će na kraju skupo platiti zdravljem. Pobolijevati je poĉeo već 1887., a o ĉemu njegov prijatelj, knjiţevnik Jovan Hranilović, zapisuje: Tuţio mi se je da od neko doba poĉinje osjećati kao neki pritisak u mozgu poradi velikog duševnog napora i neprestanog sjedenja, pak da se jako boji da se to zlo ne svrši...

23

Zlo se, naţalost, svršilo, i to 1889. kad završava u umobolnici u Stenjevcu, gdje će kasnije završiti mnogi hrvatski umjetnici (Vladimir Vidrić, Slava Raškaj, Ulderiko Donadini i dr.). U registraturi, to najznaĉajnije djelo Ante Kovaĉića, koje je objavljeno prije toĉno sto i deset godina, suvremenom senzibilitetu pribliţio je kasnih sedamdesetih prerano preminuli televizijski redatelj Joakim Ţaki Marušić. Lik mladog provincijalca Ivice Kiĉmanovića igra Rade Šerbedţija, koji nakon ovog nam domovinskog rata baš i nije rado viĊen u Zagrebu, a današnji kiĉmanovići u Zagreb nerijetko dolaze bez imalo ushita i strahopoštovanja spram Zagreba, a nisu rijetki ni oni koji su u glavni hrvatski grad ušli upravo preko gradskog parkinga. I to, bogme, u nekom skupom automobilu, kao što je BMW ili "okan", a za podrijetlo kojega nije uvijek pristojno ni pitati. "Jutarnji list", 1998.

24

Matoševa sudbonosna godina

S vlastitom knjigom u torbi, koju je upravo izdala nakladniĉka kuća AGM, u kavani Matoš na poĉetku Ilice susrećem se s pjesnikom i akademikom Dragutinom Tadi- janovićem, jednim od najvećih poznavatelja ţivota i djela A.G.M.- a i urednikom Matoševih sabranih djela. Ako tome dodam kako upravo pripremam kolumnu o Mato- šu, onda bi se već moglo govoriti o sudbini. Sudbina ili sluĉajnost, svejedno, jer to za ovu kolumnu i nije bitno. Ovdje će i tako biti rijeĉ o Matoševoj sudbonosnoj 1892. godini. Upravo se, naime, navršilo sto i pet godina kako je Antun Gustav Matoš roĊen kao pisac. Te 1892., naime, devetnaestogodišnjem knjiţevnom poletarcu objavljena je prva priĉa pod naslovom Moć savjesti. Otisnut u "Vijencu", knjiţevni prvijenac svom će autoru i tek roĊenom piscu, naravno, priuštiti veliku radost, ali će istodobno izazvati i podosta podozrivosti i nevjerice u njegovoj sredini, pa ĉak i u njegovu roditeljskom domu u Jurjevskoj. Na to će mnogo godina kasnije u svojoj Nedovršenoj autobiografiji Matoš i sam podsjetiti. Zanimljiva je reakcija njegove mame Marije. - Evo, pogledaj, mamice, ovo je ugledni 'Vijenac', a ja sam u njemu štampan - pohvalit će se Gusti mami. - Šta si opet napravio? - zabrinuto će mama, ne shvativši odmah Gustlove rijeĉi. Ma nisam, mamice, ništa napravio, nego je moj rad štampan u Vijencu - reĉe joj kroz smijeh i cmokne je od radosti. 25

Nije to, naravno, prvi sluĉaj nesporazuma i nerazumijevanja mladoga nesvršenog gornjogradskog gimnazijalca, nesuĊenoga veterinara, vojnog bjegunca, emigranta i njegovih graĊanski ĉistunskih roditelja, ali je svakako sudbonosno, kao što će biti sudbonosna i cijela ta 1892. godina. Osokoljen tiskanjem prvijenca, Gusti donosi svoju najvaţniju odluku: Ţivjet će za literaturu i koliko god je to njegovim roditeljima neshvatljivo i neprihvatljivo - ţivjet će od literature. Moji stari sude svaki uspjeh po spoljašnosti, po novcu i kako je to moja najslabija strana, oni su dešperatni. Bilo bi nepravedno da traţim od njili da me vole onako kako bi ja htio, podsjetit će Matoš u svojoj Nedovršenoj autobiografiji. Da je, meĊutim, već na poĉetku ĉvrst u odluci, Matoš će pokazati kad mu ubrzo, već u studenome iste 1892., ovaj put u „Obzoru", izaĊe i druga novela - D-dur sonata. Duhovno ozraĉje i civilizacijski okvir u godini roĊenja Matoša kao pisca upravo je ono što ukazuje na to kako je reĉena godina za Matoša u svakom pogledu sudbonosna. Poznat po bogatstvu i ĉistoći hrvatskoga jezika, knjiţevni poletarac već na samom poĉetku doţivljava izlazak kapitalnog Brozova Hrvatskog pravopisa. Iste godine njegov najmiliji hrvatski knjiţevnik Ksaver Šan- dor Gjalski izdaje svoj povijesni roman Osvit, a znamo da je Matoš uz Gjalskog bio stup knjiţevnoga pokreta na razmeĊu stoljeća, poznatog kao hrvatska moderna, te da će novom knjigom Gjalskog Pod starim krovovima na uzglavlju bolniĉke sobe u Bolnici "Sestara milosrdnica" zauvijek zaklopiti oĉi. Poznat kao gorljiv hrvatski rodoljub, u godini Gustlova ulaska u hrvatsku knjiţev-

26

nost, Harambašić se pojavljuje sa zbirkom rodoljubnih pjesama Nevenke, a izlazi i Kumiĉićev roman iz hrvatske povijesti - Urota zrinsko-frankopanska. Kao strogo gradski, urbani pisac, A.G.M. zapoĉinje svoju spisateljsku karijeru u gradu koji poprima prve obrise i karakteristike pravoga srednjoeuropskog grada. Njegovim ulicama odnedavno vozi konjski tramvaj, sam Gusti svakodnevno se od svoje rodne kuće u Jurjevskoj spušta u kavanu Bauer na uglu Frankopanske i Ilice, pokraj prvog većeg gradskog spomenika - fratru i pjesniku Kaĉiću- Miošiću, a u gradu se upravo uvodi gradska kanalizacija, kao novi pomak u civilizacijskom standardu i temelj urbanoga ţivota. Iste 1892., kad je Matoš roĊen kao pisac, u Zagrebu je roĊeno još nekoliko gradskih institucija - vidi sudbine! koje će na poĉetku oznaĉiti njegov ţivot. Otvoren je moderni Glavni kolodvor, kao nagovještaj Matoševa flanerskog ţivota i putovanja po Europi, a otvoreni su i "Franck" i Zagrebaĉka pivovara, kao nagovještaji Gustlova kavanskog i boemskog ţivota. Iste godine otvorenje i gornjogradski ţenski licej odakle potjeĉe i jedna od rijetkih Matoševih sentimentalnih veza i najvaţnijih ţena u njegovu ţivotu - Olga Herak, a s kojom se, kao što se zna, ipak neće vezati. Jedina Matoševa iskrena i ĉvrsta veza, naravno, njegova je knjiţevnost, a koja je, eto, zapoĉela te sudbonosne 1892. "Veĉernji list", 1997.

27

Kako je Radić poduĉavao Matoša

Ako se zna da A.G. Matoš pripada generaciji mladih zagrebaĉkih intelektualaca koji su prigodom posjete Franje Josipa Zagrebu 1895. organizirali demonstracije sa spaljivanjem maĊarske zastave na Jelaĉićevu trgu, a o ĉemu govori aktualna televizijska serija Olujne tišine, onda se s pravom postavlja pitanje: Kakav je Gustlov odnos spram demonstranata i gdje je njegovo mjesto u tim politiĉkim previranjima prije stotinu i tri godine? Najjaĉe moje Ċaĉke uspomene su Stjepan Radić i Vladimir Vidrić... Iz Matoševe Nedovršene autobiografije doznajemo, dakle, kako je osjećajno i intelektualno vezan upravo za tu dvojicu glavnih kolovoĊa reĉenih demonstracija. S jednim i drugim znao se iz gornjogradske gimnazije. Od Radića je mlaĊi, a od Vidrića stariji. Sa Radićem sam znao udešavati ĉudan duet (sinteza narodne i artistiĉke umjetnosti): on udaraše u tamburu, a ja sam pratio violonĉelo. Stipicu sam kasnije znao ujesti u novinama, ali nikad ga ne udariše da i mene ne odalamiše po prstima... O Radiću ima visoko mišljenje još iz gimnazijskih dana, pa tako zapisuje kako on dobro zna svog konškolarca Stjepana, te dodaje kako je već tada znao kako će iz te šire biti divnog vina, vjerujte mi... No, po temperamentu i sklonostima bliţi mu je jedan drugi uĉenik iz razreda - Vladimir Lunaĉek, jer su, kako

28

obojica ponavljaĉi i poznatiji kao zagrebaĉki fakini i frihtaši no kao prileţni Ċaci. 29 . poput Wildea. optuţiti da huška narod protiv intelektualaca. Obojica puni mladenaĉkog oduševljenja gledali bi svoj grad u nizini. Matoš se sprijateljuje takoĊer u gornjogradskoj gimnaziji. na ravnicu. pejsaţ Horacija. oduševljavao profesora povijesti i geografije Hoića recitiranjem Mirabeauova govora u Versaillesu. a odozgo je bio divan pogled na Zagreb. što su ih po cijele stranice ispisivali za profesora Pasarića. na rijeku. a honorar mu je bio besplatna veĉera. gdje bi zajedno s Gustlom sjedao na klupicu do prozora (Radić je već bio kratkovidan) i sa svojim uĉenikom i prijateljem ponavljao gradivo. ali će ga kasnije..sam priznaje. Radić je stanovao na Ribnjaku i svaku veĉer preko Nove Vesi i Sto stuba dolazio k Matošu u Jurjevsku. odreĊen za kralja ţivota. Bio je atletskog stasa. smeĊih oĉiju i kovrĉave kose. dolazi davati instrukcije. kao voĊu Hrvatske seljaĉke stranke. Vergilija i Teokrita. Dapaĉe. Gusti je svoga prijatelja Vidrića ĉesto posjećivao u njegovu obiteljskom vinogradu na Prekriţju. Matoš je Radića u njegovoj karijeri paţljivo pratio i podupirao. I s dvije godine mlaĊim Vidrićem. Vladimir Vidrić je bio sin imućna advokata. koji u ĉetvrtom razredu reda druge redove. za razliku od Radića koji je bio u svemu odlikaš. Radića su Gustlovi roditelji unajmili da svome razrednom kolegi. Gusti je bio bolji od svog instruktora Radića. Nije tada još odavao pjesnika ni pjesniĉke snove. Tu se osjećao bliţi velikom svijetu i oblaku. Bio je meĊu najboljima u razredu. u monografiji Matoš zapisuje Milan Ţeţelj. dolove i breţuljke. Jedino u sastavcima..

„Veĉernji list". sanjaju. nestalne srpske drţavne sluţbe ne mogu da dobijem. meĊutim. Radić je bio dvije godine stariji. gdje će ga prijatelj Matoš posjećivati.. kao prebjeg i vojni bjegunac. uistinu Srbija i Beograd. ţivotariti po oskudnim i ĉesto neplaćenim sobicama na relaciji Beograd . pa u njima nije ni mogao sudjelovati. 30 . napisat će te 1895. taj veliki svijet o kojem dvojica mladih Zagrepĉana.Pariz Beograd. a iz Beograda se javlja prvim tekstovima za zagrebaĉke novine. gdje će se naći. A na kakvo je gostoprimstvo u srpskoj prijestolnici naišao. Te povijesne 1895. u pismu bratu Leonu: Sluţbe još nisam našao. jer nisam vlah i nemam protekcije. svatko voĊen svojom sudbinom? Vladimir Vidrić će kasnije. U vrijeme demonstracija na zagrebaĉkim ulicama 1895. završiti u „Ţutoj kući" u Vrapcu. Iza sebe ima već nekoliko objavljenih novela (Moć savjesti objavio u „Vijencu".. kao što se zna. jer još nisam drţavljanin. neprestano sanjajući o svom Zagrebu. spremnih da krenu na put avanture umjetnosti. 1998. Matošu su bile dvadeset i dvije godine. a Matoš.Je li. D-dur sonatu u „Obzoru"). Za pedintera (podvornik) nisam. a Vidrić dvije godine mlaĊi. Matoša više nema u Zagrebu.

koju obiljeţavamo ove 1997. predsjednica!) javi s mogućim opovrgavanjem. O tome će svoje reći i jedan od najvećih poznavatelja Zagorkina ţivota i djela . iskoristit ću prigodu i podsjetiti na jednu okruglu obljetnicu. U svom ţivotopisu TKO STE VI? . naravno. i na svim javnim poljima. dakle.Sliĉice i doţivljaji ţenskog novinara 1897-1939. Ime joj je. Zagorka oduševljeno opisuje svoj susret s biskupom u jednoj krasnoj vili u Jurjevskoj. RoĊena je. naime. proizvoljna.ţensko! Procjena je. ali prije nego što mi se Hrvatsko novinarsko društvo (moţda njegova. nego i na jugu Europe.Stanko Lasić. Toĉno prije stotinu godina. naravno. kao što će se vidjeti.Zagorkin roman kao miraz Ovo naše današnje hrvatsko (i ne samo hrvatsko) novinarstvo sve više postaje . Uza Zagorkin izuzetan novinarski nerv i spisateljski dar. vi ste pravi muţ!?). naravo. ali ne zaboravlja se našaliti na raĉun svoje sitne pojave. Potom Zagorka biljeţi biskupove rijeĉi: Ja sam veliki prijatelj ţenskog rada u literaturi. Plemenite 31 . zasluga za taj prvorazredni civilizacijski i kulturni dogaĊaj pripada.. biskupu Strossmayeru. Marija Jurić Zagorka. prva ţena novinar. sveprisutnom promicatelju i meceni. i to ne samo u Zagrebu i u Hrvatskoj. kojom je i Strossmayer iznenaĊen. zamišljajući junaĉku pojavu svoje štićenice. zaţivjelo je prvo ţensko ime u zagrebaĉkom i hrvatskom novinarstvu. ali i sama Zagorka. te upravo mušku prodornost i odriješitost (nije li je Šupilo poĉastio najvećim mogućim komplimentom: Zagorĉice.

nosti. jer koristiti hrvatskom narodu velika je sreća koja nam pruţa nutarnji mir i zadovoljstvo. dvostruko niţu plaću.. naravno.'Nemojte si utvarati. a urednicima lista strogo naredio da nikome ne odaju tu redakcijsku sramotu. pa i zatvarana (godine devetsto i treće kad su 32 . inaĉe mag zagrebaĉkog i hrvatskog novinarstva. naravno. ali dugo to ne moţe dalje!' A to što ne moţe dalje. baba meĊu novinarima. Zauzvrat od Zagorke zahtijeva da radi dvostruko više od muških kolega novinara. kikla bez imena i ugleda i feministiĉka novotarija. Biskup nema nikakvih dionica u listu. samo iz pijeteta prema njegovom zagovoru primili smo vas za neko vrijeme. strpavši je u zaseban neugledni sobiĉak bez prozora. šef Dioniĉke tiskare i prvi ĉovjek "Obzorovog" ravnateljstva.. Na svakom koraku poniţavana.. da je nitko ne vidi. meĊutim.. prva ţena novinar biti mirna u strogo muškom zanimanju u koji je ušla kao u osinjak? Kad se doznalo da me je biskup pozvao i zadrţao ĉitav sat. to je. onemogućavana i šikanirana. Naposljetku je Preuzvišeni tješi. uz. da je ova audijencija sankcionirala vaše namještenje.krijeposti što ih posjeduju ţene. znajući za upravo fanatiĉan otpor muškog šovinizma u uredništvu "Obzora": Naći ćete zadovoljstva u tom radu i onda ako vam ne pruţe priznanja. krijeposti i rodoljublja. rekao mi je moj glavni neprijatelj iz ravnateljskog vijeća: . Prvi vaši sastavci bili su dokazom vašeg talenta i rodoljublja. Zagorkin najveći neprijatelj bio je Šime Mazzura. Moţe li. Upravo je svemoćni Mazzura Zagorku postavio u svojevrsnu redakcijsku izolaciju. mogle bi u javnom radu stvoriti mnogo dobra i povesti narod putem Bogoljub.

najĉitaniji pisac u cjelokupnoj povijesti hrvatske pisane rijeĉi. 1997..Hrvatsku zahvatile velike nesreće. probijala prepreke što ih je pred nju postavljalo muško društvo... naime. Ĉak će i jedan Krleţa na pitanje Enesa Ĉengića 1978.. u zatvoru!). prema Zagorki se muška redakcija. onda ima pravo od nje traţiti revanš. prethodno tu prokletu babu postavivši za odgovornog urednika. nije uspjelo sprijeĉiti da postane prva novinarka na jugu Europe i. Zagorka će u svojim ţivotopisnim bilješkama podsjetiti i na izbjegavanje plaćanja honorara za roman u nastavcima. koji su novinama uvelike dizali nakladu. naravno.miraz! A to je roman!. ali iskreno odgovoriti: Nešto od Zagorke. koji je prvi roman u ţivotu proĉitao? pomalo mrzovoljno i nevoljko. Hranilović. „Veĉernji list".miraz! Vi ste kod nas našli egzistenciju. jednoga dana napokon drznula pokucati na urednikova vrata i postaviti pitanje plaćanja romana. Prisjećajući se nepravde. filistarski joj odgovara: Dakle. koji će pred ţandarima umjesto njih odgovarati i noć provesti "pri Crvenoj lampi". tj. a to je . Ona se. koja je poĉela pisati toĉno prije jednog stoljeća. Tako je Marija Jurić Zagorka. svi muški urednici su pred policijom pobjegli iz redakcije. s ĉasnim izuzecima (Pasarić. Ništa je. dakle. Malo tko danas moţe reći da nije makar zavirio u neki od Zagorkinih romana. mi traţimo . Izbjegavavši joj platiti za roman. meĊutim. 33 . podjednako šovinistiĉki postavlja i kad je pero umoĉila u prve popularne romane. neidentificirani urednik (pretpostavlja se da bi to mogao biti Milivoj Deţman). Vukelić). pazite! Vi ste ţena! Danas svaka ţenska moţe naći egzistenciju samo ako se uda! Ali muškarac traţi miraz -jer kad on daje ţeni egzistenciju.

U stvarnim dogaĊajima oko pobune zagrebaĉkih sveuĉilištaraca i paljenja maĊarske zastave prigodom dolaska Franje Josipa u Zagreb na otvorenje nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta 1895. pogotovo od pravaša.seriji Olujne tišine. Isu Kršnjavoga. što se u doba pomanjkanja senzacija moglo i oĉekivati. zapisuje Kršnjavi. a od opozicije. bio ne samo viĊen. a o ĉemu nam ostavlja svjedoĉanstvo u vrlo zanimljivim i nadahnuto napisanim Zapiscima. optuţivan kao Khuenov ĉovjek. Kršnjavi je. navodno. igra Branko Krĉa. pa je ĉak na kraju i ceh platio odstupanjem sa svoje visoke funkcije.Kršnjavi i demonstracije U famoznoj TV. nego i izloţen. naravno. zahvaljujući svojoj funkciji proĉelnika za bogoštovlje i nastavu (danas bismo to rekli: ministar kulture i prosvjete).. ali onda meni nije trebao priĉati takve gluposti. o kojoj je kritika rekla sve što je trebalo reći. Ţrtva sam. Da je moja dozvola djeĉacima da nabave narodne nošnje za sveĉanost prouzrokovala demonstracije .. iako je taj lik za autore serije gotovo beznaĉajan. Ispale su operetne i komiĉne.. SvaĊali smo se oko toga tko je kriv. Šesnaestoga su se dogodile demonstracije protiv maĊarske zastave. Kršnjavi više puta takvu svoju poziciju obja34 . bio ja. Poznat kao prilagodljiv. Sasvim je normalno da se ban time na gore opravdava. ĉesto i kontroverzan.. Naravno da su digle mnogo prašine. nevidljiv.to je glupost! Glavni vikaĉ i podstrekaĉ demonstracije bio je bez narodne nošnje..

naime. dokazat će da su jedino moji uspjesi prouzrokovali moj pad! Dobar nauk za politiĉare. najbolje se moţe zapaziti iz anegdote. u Zagrebu je iste godine otvorio i velebnu zgradu Realne gimnazije (današnji "Munara").. na ĉelu s Khuenom Hedervaryjem. kako. a u svezi s incijativom za gradnju kazališne zgrade na nekadašnjem marofskom kukuruzištu. Koliki je bio lukavac i majstor za pridobivanje tadašnje maĊaronske vlasti. Poznavajući bana. kao i dogaĊaji ovih dana. Iso je. a da bi ga se riješio.. Padam. iskusan i sposoban napraviti sve što se od njega traţi. gornjogradski ţenski licej.. Izabrao sam posljednje.. Banje pristojno saslušao iscrpno izlaganje svojeg resornog proĉelnika. Uostalom to je nauk koji je vrlo star. ali ne ţalim. kao i mnoge sliĉne prosvjetne i umjetniĉke institucije u Hrvatskoj. Opis današnje audijencije kod bana. pa to ĉini i u zapisku koji se odnosi na upravo reĉene demonstracije. Stajao sam pred slobodnim izborom da ništa ne radim i dugo vladam ili da kratko vladam i mnogo uĉinim. uz pohvalu njegovoj ideji. 35 . Uz već spomenuto Hrvatsko narodno kazalište. otišao banu Khuenu s idejom o gradnji kazališta. rekao mu je.šnjava i opravdava. prepredeni je Kršnjavi otvorio vrata i banu predstavio stranca: To je arhitekt iz Beĉa koji je itekako kadar. koja je predajom preţivjela do naših dana. i to po svjetskim standardima svoga doba. naţalost. nemamo arhitekta koji bi bio u stanju projektirati takvu kazališnu zgradu. pokrenuo tolike kulturne akcije i podigao tolike kulturne ustanove. a prije toga osnovao Obrtniĉku školu i Muzej za umjetnost i obrt. Iso Kršnjavi je kao malo tko prije ili poslije njega napravio za grad i cijelu drţavu.

kojoj je. da bi onda iznenada preko svoga posrednika predstojniku Odjela za bogoslovlje i nastavu Isidoru Kršnjavome poslao kratku poruku da svoje poslove odmah izvoli predati od.. te drţim da time nije postala smiješnom. dakle. a o kojima. Kršnjavi je bio prisiljen preuzeti i ulogu neke vrste cenzora. A što je Khuenov ĉovjek Iso Kršnjavi uistinu mislio o Khuenu. "Veĉernji list". na ĉesto puta nepopularne mjere opreza i balansiranja. U povodu prigodnoga teksta U slavu umjetnosti Stjepana Miletića.. govore kako govore ove famozne televizijske Olujne tišine. prisutan i sam poglavar Monarhije. i više bana neću morati gledati niti s njim razgovarati. 1998. posve neumjesno da se u prilogu. zapisat će uoĉi svog odlaska s politiĉke scene: Radujem se trenutku kad ću se kao slobodan ĉovjek povući. Khuen je priĉekao pola godine.Podredivši sve svojim vizijama i uspješnom voĊenju u to doba vrlo osjetljivog politiĉkog resora kao što je prosvjeta i kultura. Tako je bilo i u sluĉaju sveĉane predstave prigodom otvorenja HNK-a. On je ĉovjek zlih poriva. studentske demonstracije.. naravno. na primjer. kao što znamo. rijeĉ Hrvatska napiše 19puta! Ja sam smanjio broj te repeticije na 6 puta. Kršnjavi je bio prisiljen. 36 . ne oprostivši mu. nasilan i nepošten.jelnom savjetniku Miganu. a Vaš prilog manje patriotiĉan.. koji traje 15 minuta. Da bi se izbjegla politiĉka halabuka oko smjenjivanja Kršnjavoga. pa Miletiću piše: Ĉini mi se. jer je ocijenio da u takvoj sveĉanoj prigodi nije potrebno izazivati vraga. eto.

pa graĊanskog prava. ranih osamdesetih. Badalić je bio naš najstariji knjiţevnik (97 godina) i vremenski je povezivao cijelu kulturnu epohu i cijelu povijest naše najpoznatije nesluţbene kulturne institucije . ĉak šesnaest godina stariji od Ma. Ivin otac Konstantin Vojnović udoban ţivot svoj i svoje djece zamjenjuje ţivotarenjem u Zagrebu. mlaĊima. ispripovijedao knjiţevnik i profesor Josip Badalić. kojega je sedamdeseta godišnjica smrti nedavno obiljeţena u našoj kulturnoj javnosti. toĉnije u drugoj polovici njegova prvog desetljeća. Ivo Vojnović..Gospar meĊu purgerima Najotmjenija pojava koje se sjećam iz Kazališne kavane bio je conte Ivo Vojnović. kad mu otac. zajedno sa Ksaverom Gjalskim preteĉa i uzor. za koga vole reći da je otac moderne hrvatske drame (Dubrovaĉka trilogija.toša. pokroviteljski otpozdravljavao bi nama. a sve radi ideje sjedinjenja Dalmacije 37 . poznatih kao duhovne voĊe hrvatske moderne. Maškarate) u Zagreb dolazi kao srednjoškolac.. Badalić pripovijedao.Kazališne kavane . a koje je upravo Vojnović. Ekvinocij. 1874. Iako su primanja sveuĉilišnog profesora triput niţa od odvjetniĉkih. Tako mi je o Vojnoviću.u kojoj su se izredale sve generacije hrvatskih knjiţevnika u ovom stoljeću. U doba kad smo razgovarali. Na poĉetku stoljeća. prihvaća poziv Strossmayera i Raĉkoga da na novootvorenom zagrebaĉkom sveuĉilištu preuzme katedru najprije kaznenog. o kojem mi je dr. Lunaĉeka i Deţmana. inaĉe ugledni dubrovaĉki odvjetnik. Ivo Vojnović je bio najstariji meĊu knjiţevnicima. S visoka.

naravno. bose seljakinje uz volove. kao i u noveli U magli. imao je svojih mladenaĉkih briga i tjeskoba. X 1874. natovarena kukuruzom. meĊutim. akademik Šime Ljubić i urednik "Obzora" Klement Boţić). sijenom i ţutim buĉama. sedamnaestogodišnji srednjoškolac (upravo je tog dana kad su stigli u Zagreb.. cesta i Ilica blatne. imao sedamnaesti roĊendan). Ni u gornjogradskoj gimnazijskoj sredini juţnjak Ivo Vojnović ne osjeća se bolje. a usto i fiziĉki malen i slabašan. krave i svi. Vojnovići su prvih nekoliko dana odsjeli u iliĉkom Jegerhornu (Lovaĉki rog). teško se navikava na novu sredinu i nije mu lako u novome 38 . Vojnovićev ţivotopisac Milan Ţeţelj pokušava doĉarati okolnosti koje su novog mladog stanovnika Zagreba toliko oneraspoloţile: Provezli su se kroz maglovito. a upravo je Šenoa na vrhu slave sa svojim aktualnim i atraktivnim Zagrebuljama. Ivo se nije mogao oteti dojmu sivila i depresije što u njemu izaziva prvi susret s velikim gradom. To je. na Sajmištu (kasnije Kazališni trg) ĉopori purana i seljaĉka kola. zrak siv. dajući na taj naĉin.s Hrvatskom. kuće sive. prljavo nebo. Osjetljiv i djevojaĉki srameţljiv i bojaţljiv. novinarski magnat Šime Mazzura. Šenoin Zagreb. svoj doprinos ideji otjelovljenja Hrvatske. Iako je obitelj Vojnović na Juţnom kolodvoru (kasnije Zapadni) doĉekana na visokoj razini (dobrodošlicu su im poţeljeli pjesnik i profesor Franjo Marković. 9. a što će mnogo godina kasnije opisati i u svojim biografskim zapisima. izazvanih promjenom klime i mentaliteta izmeĊu juga i sjevera Hrvatske.nje. kao zastupnik Dalmatinskog sabora. Sedamnaestogodišnji Ivo.

osjetili su se doma i lica im se razvedrila. iza plota tek zasaĊenog Zrinjskog trga. Bio je iznenaĊen i oĉaran novim modernim i velikim gradom kakav je tada već Zagreb. Ţeţelj). prošli su i u svojem stanovanju. a ja njih.polje.. a meĊu njima i budući slavni pisac Ivo Vojnović. Slijeva vide toranj katedrale. u kuću Milinĉević-Veselski. gdje je Ivo bolećivo ţudio za dubrovaĉkim i splitskim svijetlim i širokim obzorima i tek kad su Vojnovići u prosincu 1874. "Jutarnji list".kaj i bum!.buĉnome ambijentu. listopada 1925. u Kazalištu u Tuškancu. Zagrepĉani Maţuranićeve ere više su im se ĉinili sliĉniji Dubrovĉanima nego autonomaši Splićani (M. Svi su me zavoljeli. Sliĉne faze prilagoĊavanja gospari Vojnovići. 1999.. Vojnović će zapisati: Ali nakon prve sustezljivosti ubrzo se sprijateljilh sa svima. Ivo Vojnović ĉetiri godine kasnije umro je od srĉanog udara.. preselili u veliki stan u Marije Valerije (Praška). U istim sjećanjima na svoje prve zagrebaĉke dane. Ivo Vojnović je ĉesto navraćao u Zagreb. u tamnom i memljivom stanu pokraj stare zgrade Hrvatskog sabora. a posljednji put je pred Zagrepĉanima javno nastupio 12.. u kojem su svaki ĉas bubnjali ĉudni samoglasnici . 39 . Iako je ţivio po raznim svjetskim metropolama. zdesna . meĊu Ċacima koji većinom govore nekakav meni nerazumljivi dijalekt. Isprva su stanovali na Gornjem gradu.

već pomalo ofucane od rabljenja i listanja. bogme. U posljednjih šezdesetak godina za Katedralisa su.i odatle ih niste mogli ni pod koju cijenu izvući i posuditi za kućno ĉitanje.Katedralisova katedrala podliska Sve je. neopravdano osudile na zaborav. njenom odjelu knjiga o Zagrebu . naime. osim prošlosti koja je vjeĉna! Ako je to istina. pak. Katedralisove knjige sve ove puste godine bile su. ali ţilavom nakladniku . antikviteti i rariteti. 40 . vrlo ukusno i reprezentativno) i. Poslije tolikih godina. kompliment autoru. poboţno su ĉuvane u rijetkim privatnim knjiţnicama ili. 1874-1960) ţivio u vjeĉnosti i o njoj pisao. znali samo istinski zaljubljenici u ovaj nam stari grad i njegovu prošlost. iako mu ista nije uvijek bila naklonjena. a istina je. naime. što je. dakle. napokon ponovno ukoriĉen (i to. zahvaljujući malom. u Gradskoj knjiţnici. naravno. "brigom"!) za našu kulturnu povijest. a Katedralisove knjige o starom Zagrebu. dapaĉe.Zagrabiensia . ali ne i generacijama poslije njega koje su ga svojim nemarom i nebrigom (ili. navodno."Dori Krupićevoj"ponovo dostupan štovateljima starog Zagreba i Katedralisa. onda je zagrebaĉki pisac Rudolf Habeduš Katedralis (Zagreb. naš je grijeh sada donekle otkupljen: Katedralis je. prolazno.

ĉije nam ljepote i vrijednosti otkrivaju tek pomalo romantiĉarski raspoloţeni pisci. Još se jedan "grijeh" pripisuje Katedralisu . ali će odmah dometnuti kako se ne moţe reći da je pisac jeftinih efekata. što je svojim kulturološkim opservacijama i analizama poticao graĊanski duh i veliĉao grad kao takav. nego podliskom iliti feljtonom.Zašto je svih ovih pustih godina Katedralis u Zagrebu prešućivan. pa reći da je ĉak i plaĉljiv. u kojem piše: Tako se dogaĊa i s našim starim Zagrebom.da je svoje zagrebaĉke podliske objavljivao u novinama i na radiju za vrijeme NDH. a ţivot je nesuvisla buka. povjesniĉari i slikari. On je melodija.a to svakako i jest jedan od glavnih razloga što je u polastoljetnoj vladavini onoga reţima bio omotan šutnjom i zakopĉan mrakom anonimnosti . pa kad proĉitamo neki 41 . pišući o prošlosti. da li zato što se nije bavio tzv. ozbiljnom literaturom. A koliko je toga Katedralis i sam bio svjestan. koji je uvijek (i danas. poneki put pribjegavao sentimentu? Svjestan glasa koji ga bije. A sve je to. povjerovati kako je glavna Katedralisova "krivnja" što je strogo urbani pisac. bila crvena krpa za ideologizirano društvo. naravno. Habeduš će u jednom od podlistaka objavljenih u knjizi (Ispod kaptolskog zida) uzvratiti: A ja volim sentiment. meĊutim. Sliĉno će ustvrditi i urednik i prireĊivaĉ Katedralisove knjige Šetnje Gornjim gradom i Starim Zagrebom (pedesetak feljtona) Branimir Donat. naravno) u opreci s graĊanskim i gradskim. kao marginalnom formom? Ili zato što je. potvrdit će u feljtonu U staroj arhitekturi. a Zagreb još k tome i kao europski grad i hrvatsku metropolu. koji će otići i dalje. ali i za vladajući ruralni mentalitet. Sklon sam.

kao ţensko oliĉenje nesretne nam nacionalne povijesti. ili barem stanovnici grada. plemenitaške palaĉe ili graĊanske kuće. A ne treba ni spominjati kako smo shvatili i razumjeli svaku izgovorenu rijeĉ. onda i sami zastajemo s nekako mnogo više razumijevanja pred nekom zgradom. skriveni iza stupa s Nelsonovim lancem.ĉlanak. ostali kako bismo prisluškivali njihovo ponoćno šaputanje. najviše pridonio da razumijemo i volimo stari Zagreb. bršljanom zabraĊene kurije u Demetrovoj broj tri ili da se. sigurni smo da ćemo susresti udovu Katarinu Zrinsku. Ulaskom u gornjogradsku palaĉu Petra Zrinskog. na školskom satu gornjogradske gimnazije strepimo pred strogim profesorima.. Bez obzira prekrstili Katedralisove feljtone sentimentalnim ili plaĉljivim. prepustimo slatkim tajnama Koţarske ulice i Potoka. poslije Zagorke. Ispovjedit se uvijek stignemo kod Sv. 42 . zirkamo kroz razmaknute zavjese na majušnom prozoru u nadi da ćemo ugledati sjedinama ovjenĉane glavice starih gospoĊica Amalije i Josefme. Zavirujemo u sjenovitu kućnu veţu. Marka ili Sv. upravo s radošću i ponosom što smo i sami Zagrepĉani. zakaj ne. knjigu ili vidimo neko slikarsko djelo. Zajedno s piscem. pogledom ili vidikom. zastat ćemo ispred stare gornjogradske kurije.. Jedino sam siguran da nam nitko ne moţe pripisati u grijeh što smo in flagranti uhvatili stara Kamenita vrata s mladim mjesecom u ljubavnom šaputanju i što smo voajerski. Katedralisu. kao dvaju antiknih gornjogradskih medaljona. S Habeduševom knjigom u ruci. Katarine. zahvaljujući. išĉekujući školsko zvono kako bismo se smjesta prikljuĉili veseloj graji Juţne promenade. naravno. upravo je on. preostaje nam da se odluĉimo na jalovo otkrivanje tajne stare. A kad smo već vani.

a to je bila i adresa njihova zajedniĉkog lista i zajedniĉkog programa znakovitog imena. 43 . ugradili svoje djelo . 1997. svili ljubavno gnijezdo na trećem katu u Preradovićevoj ulici."Hrvatska metropola". u koji su. svatko sa svoje strane.A kad već Katedralisa stavljamo u vezu sa Zagorkom. "Veĉernji list". podsjetimo kako su njih dvoje bili i u intimnoj vezi.

kad su mnoge gradske ulice preimenovane ili tek imenovane. zasluge. Jedino bi se na taj naĉin izbjegle nedoumice i riješile zagonetke. Kako sam i sam sudjelovao u radu Komisije za imenovanje ulica i trgova. s pravom. pogotovo ovih posljednjih godina. i to u njenom prvom sazivu u ovoj našoj drţavi. a gdje neće trebati objasniti obiĉnom prolazniku kojem mnoga imena ulica. Ivan Deţman. inaĉe otac Milivoja Deţmana. pa ĉak i usvojena. vratimo se prvom Deţmanu. iz prve ruke. nameće drugo i dugo godina aktualno pitanje: Zašto na ploĉama s imenima ulica nemamo i osnovne podatke o imenu (zanimanje.ali barem prolaz toga imena. Netko će. imena mnogima od nas ĉlanova Komisije bila potrebna i dodatna obrazloţenja.Zagonetka uliĉne ploĉe Ĉitam u novinama kako Komisija za imenovanje ulica jednu zagrebaĉku ulicu namjerava prozvati po Milivoju Deţmanu. naprimjer. po kojem je kršten Deţmanov prolaz. a kojima svakodnevno prolazi.) kojim je ulica krštena. godina roĊenja i godina smrti i sl. pa ništa! I sad. o pušenju. po zanimanju je bio lijeĉnik. Tko ne zna za Deţmanov prolaz! Tu se. a u Šenoinom "Vijencu" objavljivao je tekstove o fenomenima svoga doba. primijetiti kako u Zagrebu već imamo . Malo je onih koji znaju tko je Ivan Deţman. ili ĉak u nekoj od njih i ţivi. govore malo. dakle.ako ne baš ulicu . Šenoin pobratim i prvi susjed iz Mesniĉke. usto je bio zapaţeni pjesnik. meĊutim. o plesu ili o ponašanju u društvu. Iz Rijeke se doselio u Zagreb 44 . mogu posvjedoĉiti da su za neka predloţena.

Uz Deţmana. Hrvatska moderna.Protiv struje. a koji je još i danas poznat pod imenom hrvatska moderna. dakle. Na ĉelo najutjecajnijeg politiĉkog dnevnika "Obzor" dolazi 1906. Od Ivana Deţmana do naših dana ostao je samo Deţmanov prolaz i. odnosno modernisti su Gjal. kojemu daje i osobni peĉat više od tri desetljeća. i to na preporuku svojih mentora i zaštitnika. ilirskoga pjesnika Frana Kurelca. a u Zagrebu u svom kratkom ţivotu (umro s trideset i tri godine od kolere. pa i Matoš koji je već bio u emigraciji. naravno. Cihlar. Milivoj je Deţman ime i imidţ stvorio u zagrebaĉkom i hrvatskom novinarstvu. koje moţda i nadilaze njegovo djelo.skoga uzeli za svoj uzor i perjanicu svoga pokreta. spretni i inteligentni doktor medicine (slijedio uzor oca) Milivoj Deţman. Livadić. na adresu starih etabliranih pisaca. 1873-1940) drţe duhovnim voĊom i zaĉetnikom pokreta mladih pisaca i umjetnika na razmeĊu dvaju stoljeća. koji su podrţavali i produţavali romantiĉarski duh devetnaestoga stoljeća.ski stao na stranu mladih. sin Milivoj. naravno."Ţivot".na nagovor svoga mentora. pa je zbog toga u kasnijem vrednovanju hrvatske knjiţevne povijesti slabo prošla. meĊutim.. inaĉe starih obzoraša. Kao ne odveć veliki talent u knjiţevnosti. a silina prosvjeda mladih išla je. kao i mnogi drugi). na ĉelu koje je. u taj su se pokret ukljuĉili i ostali mladi pisci toga doba (Lu. više je znala što neće nego što hoće. a na Jurjevskom groblju dirljivim rijeĉima od njega oprostio se Šenoa) stekao je ugled i slavu. Od starijih pisaca jedino je Ksaver Šandor Gjal.a sam izdao knjigu vlastitih programskih tekstova pod programskim naslovom . koji je pokrenuo i ĉasopis svoga pokreta . Milivoja Deţmana (Zagreb. Strossmayera i Raĉkoga.naĉek. 45 .

Zagrebaĉka dama s kamelijama. G. da je Šramica u toj vezi s Deţmanom više dobila i za ţivota kao i nakon smrti. Matoš prekrstiti u "Lady Šram". dakle. Milivoju Deţmanu i njegovoj velikoj i nesebiĉnoj ljubavi spram nje.Ljerke pl. koja svoju popularnost do naših dana (danas ĉak i jedna zagrebaĉka kavana nosi njeno ime!) moţe zahvaliti. Zahvaljujući prenošenju pojedinosti te velike romantiĉne ljubavi u raznim novinskim feljtonima. politiĉki uvodniĉar i lijeĉnik. najzasluţniji je za gradnju prve bolnice za plućne bolesti na jugu Europe. Šram. Ali. Bavio se i politikom.1940. one na Brestovcu. Milivoj Deţman današnjim je ĉitateljima i gledateljima najpoznatiji kao trubadurski ljubavnik prelijepe zagrebaĉke glumice i svoje susjede iz Mesniĉke . ipak. Ljerka Šram. Pa. dok se ulica Milivoja Deţmana tek sada predlaţe. Deţmanova se popularnost danas veţe iskljuĉivo uz tu ljubavnu priĉu s lijepom i darovitom glumicom. unatoĉ maksimumu koji je postigao kao novinar. Ispada. koju će A. odavno u Zagrebu ima svoju ulicu. 46 . a koja je prozvana zvuĉnim imenom . A Milivoj Deţman je bio i ostao dţentlmen koji zna ĉekati. Kako se uz novinarstvo dospio još baviti i socijalnom medicinom.a s te pozicije zagrebaĉkim i hrvatskim novinarstvom drma do smrti i svoje i svojih novina . "Jutarnji list". knjigama i kazališnim komadima. 1998. naravno.

Ostale zagrebaĉke pisce ili. cijeli ţivot prikovan za radnu sobu. suvremenosti i tradicije. Po zastupljenosti grada. Krleţa je o Zagrebu ispisao više stranica ĉak i od samoga Augusta Šenoe. Zagrepĉanin koji je itekako poznavao i volio ovaj grad. volimo reći kako je najzagrebaĉkiji pisac. pisce o Zagrebu. nije dobio spomenik i zašto njegov legendarni Gvozd. koji imaju debelog razloga biti ponosni što im je Krleţa bio. ne bez razloga. Krleţino djelo apsolutno nadmašuje i nadvisuje djela svih ostalih pisaca koji su se tematski bavili Zagrebom. ako hoćete. nije saĉuvan kao spomen-dom i memorijalni muzej? Poznat kao radoholik. u ovih petnaestak godina kako ga nema meĊu nama.Krleţine zagrebaĉke adrese Zašto Miroslav Krleţa u Zagrebu još nema spomenik? To je pitanje koje bi sebi trebao postaviti svaki pismeni Hrvat. Miroslav Krleţa je i osjećajno vezan za svoj stan na Gvozdu. Zašto. njegova duha i mentaliteta. Zagrepĉanin i najveći pisac kojeg je glavni hrvatski grad dao hrvatskoj knjiţevnosti (po mnogima Krleţa je i najveće ime cjelokupne hrvatske knjiţevnosti). Mnogi se to i pitaju. da i ne spominjemo. za kojeg. njegovih ljudi i toponima. gdje je odţivio najveći dio ţivota i gdje je nastao najveći dio njegovog monumentalnog knjiţevnog opusa. Pogotovo Zagrepĉani. sugraĊanin. a svojim djelom zauvijek i ostao. dakle. ali isto tako i za ostale stanove u kojima je 47 .

. upitali su me u nadleţnom uredu. eto. pa do 1936. bili ranije?'.. svu imovinu i ušteĊevinu na bankovnoj knjiţici.).. k tome još i veliku svotu zlatnih forinti. vrlo sentimentalan kad je posrijedi njegov prvi stan u nekadašnjoj Kukovićevoj (danas Hebrangova) broj 28. Te 1922.ţivio i stvarao i za koje ga veţu mnogi ţivi. U oporuci koju smo otvorili stajalo je da je meni ostavila stan. Tako je. naprimjer. A je li se tim nasljedstvom Krleţa uistinu riješio svih briga? O tome će sam Fric u ispovjednim kazivanjima Enesu Ĉengiću na Gvozdu 22. ispripovijedati: Godine 1921. Krleţina teta Josipa Pepa Horvat testamentarno je ostavila Krleţi trosobni stan u centru grada. Do tog stana u najstroţem središtu Zagreba. MeĊutim. 'Gdje ste vi. teta Pepa nije bila vlasnica stana. dapaĉe. (Fragmenti dnevnika iz godine 1942. umrla je moja teta Pepa. travnja 1977. bio sam u našem stanu u Kukovićevoj 28. gdje je s Belom i sa svojim rukopisima proţivio od 1922. U zelenkastom sumraku po stijenama treperi odraz klorofila iz vrta. kako nas u svojoj monografiji Krleţa informira Stanko Lasić. tu ĉinjenicu komentira kako se Krleţa. U onim sobama proţivio sam petnaest godina. gospodine Krleţa. Krleţin biograf... moţda ĉak i ţivot sam. u sumraku. Istoga dana predao sam molbu da mi se dodijeli tetkin stan u koji sam odmah uselio.. U svojim iscrpnim i nadahnutim dnevniĉkim zapisima na više mjesta vidjet ćemo koliko je Krleţa kućni ĉovjek i s koliko će se sentimenta prisjetiti pojedinih svojih intimnih prostora i zelenkastog sumraka po njihovim stijenama. igrom sudbine oslobaĊa stalnog pratioca hrvatskih knjiţevnika: neimaštine. 'Sad ste dvadeset i osmi 48 . Sinoć. kao i izmišljeni. u kasno predveĉerje. Krleţa će doći zahvaljujući svojoj teti Pepi. literarni likovi.

kako se Krleţa umnogome use49 . odakle kroz prozor gleda u Tuškanac. a već godinu dana kasnije udomljuju se u Radišinoj 14 (kasnije Adţijina. U dvorištu su razni zanatsko. Nakon deset godina provedenih u Radišinoj. a danas Kneza Mislava).. ploĉica itd.kako Lasić podsjeća . uspješnoj intervenciji nekog utjecajnog odvjetnika . A zatim se slastiĉarnica pretvorila u menzu gdje su se svake subote odrţavale urnebesne drugarske veĉeri koje su trajale do zore i dulje. tj. (Stanko Lasić) Godine 1952. odakle sluša gornjogradska zvona. Novi stan nije. gdje ostaju kroza sve godine svjetskoga rata. tu je ostao punih šest godina u ambijentu svakako neprikladnom za miran knjiţevni rad.kroz koje je prošao prije nego što su mu dopustili da u tetinom stanu ostane.na listi. napokon. i to toĉno nasuprot svog nekadašnjeg stana za koji ga veţu najljepše uspomene. kao što smo rekli. Krleţa se 1946.. Krleţa se rješava tog pakla iz Ulice braće Kavurić i seli u stan na Gvozdu 23.. Ukratko. najsretniji izbor.) koji su tutnjali cijeli dan. kad se nakratko sele u Mihanovićevu 16. predali molbe ". U tom stanu u Kukovićevoj 28. pa se tako moţe reći .. ponovo seli u Kukovićevu. jer su neki dok je Vaša teta bila bolesna. Stanovao je na prvom katu.-industrijski pogoni (izrada potkovica. a u prizemlju se smjestila jedna slastiĉarnica iz koje su u prvi kat milili ţohari i miševi. meĊutim. u Ulicu braće Kavurić broj 21.. Na cijeloj stranici velikog formata Krleţa potom Ĉengiću priĉa o raznim peripetijama . Miroslav i Bela Krleţa ostali su do 1936. na Sofijin put i na Gornji grad.pokušajima deloţacije. velikoj medijskoj prašini i.

1997.lio u ambijent svoga djetinjstva. "Veĉernji list". Miroslav Krleţa. 50 . do kraja. i gdje će ostati najveći dio svojeg ţivota. tj. meĊutim. za nas Zagrepĉane zauvijek će ostati naš sugraĊanin i susjed s Gvozda. pa makar njegova kuća danas nosi neka druga i tuĊa imena.

ĉuvam!) svoju prvu ĉitanku. dakle. Sjećam se (da sjećam . Pripadam. naravno. A najviše se. Nikad. današnji Denisi. 51 . kartonsku. premazan strojnim uljem. Naravno. ja se još i danas sjećam svog prvog vjerouĉitelja. pa se. Jane. s naramenicama i svjetlećim metalnim bravicama. najduţe se pamte i neprestano ih furamo sa sobom kroz ţivot. Prva kiša isprala je boju. vlasi još nisu dosjetili i nisu odmah dokinuli predmet vjeronauka (uĉinit će to godinu dana kasnije). jer sjećanja dolaze tek kasnije. tako da me nije ni primijetila. Pamtim ga po crnom šeširu i crnoj mantiji. prvoj generaciji prvoškolaca u Titovoj Jugoslaviji. neću zaboraviti i svoju prvu školsku torbu smeĊe boje. a najviše po njegovu strogom drţanju i strogoći pod kojom je škripao pod uĉionice. sjećam prve ljubavi koja se obvezno dogaĊa prvoga dana škole. najzornije. bila je godinu dana starija i za glavu viša. A upravo na prvi dan škole sjećanja su najcjelovitija i najtrajnija. naprimjer. Moja slika sjećanja na prvi školski dan uokvirena je 1. kako se to govorilo. S time se i nije teško sloţiti. kaţu. rujna 1945. A kako je to bila prva godina nakon rata. nisu toga svjesni. zvala se Zrno znanja. pogotovo sada na poĉetku rujna kad zapoĉinje nova školska godina i kad Ċaci prvaci kreću u svoju najveću ţivotnu avanturu zvanu škola. koji će sutra kroĉiti u školsku uĉionicu. Lane i Mislavi iz našeg susjedstva ili iz naše kuće. a torba je nabubrila kao bakin "milibrot". s godinama.Kaptolski Ċak prvak Slike su djetinjstva. a drţava još nova. Zvala se Verica.

jeseni.. pa sve do Mirogoja. Naime. Drvena klepetaljka. taj kaptolski Ċak prvak. Usred babilonske zmešancije pojavio sam se u rulji kaptolske djeĉje raje.Ne znam je li malog Fricija primijetila njegova prva školska ljubav. a druţio se s djeĉacima Zlatkom Gallom i Milanom Arkom.. a koja se u to doba protezala današnjom Degenovom i Grškovićevom. kosova. koja je. slatkasto mirisala na urin i na plijesan. sjećam se ţivo. maleni idiliĉni mlin. a ti su mi mirisi i danas prisutni u jetkom vonju joda još natopljenog masnim crnim uljem što miriše po karbolu.. ali zato on zamjećuje svaku pojedinost i cijeli će ţivot pamtiti ĉak i mirise svoje prve školske uĉionice. tako da su druga djeca od njega bila starija. miris pisoara. U prvom razredu kaptolske puĉke škole 1899.. vrabaca. Salate. Do škole mu nije bilo daleko.. natopljenog masnim crnim uljem. svoj prvi školski dan doţivljava toĉno prije stotinu godina (1899 . zrelih bobica. i to u kaptolskoj puĉkoj školi koja danas nosi njegovo ime .. Volio je tu ulicu ranoga djetinjstva iz koje je krenuo u školu. koji prenosi pjesmu ĉvoraka."Miroslav Krleţa". koji će cijeli ţivot u njuhu nositi onaj jetki vonj poda. pa će je mnogo godina kasnije opisati: To je glas Zelenog Brijega. jer je stanovao na tadašnjoj Bijaniĉkoj broj 7. Krleţa je u prvi razred krenuo godinu dana ranije. u to se vrijeme Krleţa i jeziĉno formira. mojih djeĉjih vigilija na Bijaniĉkoj cesti. preteţno pod utjecajem bake Goriĉanec i uĉitelja Josipa Klobuĉara. koji će na njemu zauvijek ostaviti traga.1999). (Stanko Lasić) 52 . miris pljesnivih krpa siromašne ukiseljene djeĉje garderobe. Taj Frici. malome Krleţi razrednik je Josip Klobuĉar.

u školskom imeniku u koji je uveden pod rednim brojem 26 .U prvom razredu kaptolske škole Ċak prvak Miroslav Krleţa smjesta se nameće kao izuzetno bistro dijete. Toliko se zna o Krleţinim prvim školskim danima u rujnu 1899. a rezultat toga pokazat će se. Austro-Ugarska. a kojih smo. svjedoci. prijemljivo za sve što ga okruţuje. Krleţi mrskim imenom.. naravno.I red s odlikom. "Jutarnji list". jedino se ne zna je li njegova generacija prvaša na kraju prošloga stoljeća doţivljavala nešto sliĉno ovim kriminalnim radnjama oko školskih knjiga. 1999. jer onda se ipak ţivjelo u pravnoj drţavi. sada na poĉetku posljednje školske godine u ovom mileniju. eto. 53 . pa makar se zvala. Ĉisto sumnjam.

Iako je. te vrhunskom zanatu pisanja upravo za novine. obraĊivala povijesne teme. a ne suvremeni trenutak u kojem bi ĉitatelji prepoznavali svoje poznate sugraĊane. pa i pišu u nastavcima.kinim romanima u nastavcima. u pojedinim razdobljima. uglavnom iz starog Zagreba. u jednom razdoblju najbliskiji. koji se svakodnevno objavljuje u novinama u nastavcima. doduše. naravno. a neki kaţu i ljubavnik (malo intrige . Poznato je da su mnoge zagrebaĉke novine prije i poslije prvog rata. relativno visoke naklade mogle zahvaliti upravo Zagor. zahvaljući svojem nesumnjivom talentu za fabuliranje.Zagrebaĉki roman u nastavcima 1.kao u romanu u nastavcima!) Rudeša Habeduš Katedralis svoj roman Kavana Corso objavljuje najprije u nastavcima u listu "Hrvatska metropola". svoje. Izazovu da romane objavljuju. sinonim pisca romana u nastavcima. te da se na taj naĉin i izvrgnu prokletstvu poštivanja ro54 . a što je jedna od glavnih zakonitosti tzv. Starije će se generacije s nostalgijom prisjetiti onog nestrpljivog išĉekivanja svaki tjedan pred kioskom novih nastavaka Zagorkine Griĉke vještice. Uz to da je Katedralis poštivao i tu zakonitost romana u nastavcima: aktualnost i mogućnost prepoznavanja u njemu ţivih ljudi iz društvenoga ţivota Zagreba kasnih tridesetih. dapaĉe. osjećaju za spletke i zaplete. feljtoniziranog romana. od ozbiljnog i utjecajnog "Obzora" do manje poznatih "Malih novina". suradnik. I Zagorkin. I to. Zagorka je bila i ostala naš najpoznatiji primjer.

prekinula smrt. odavno snimljenoj. Uz Šenou. Reĉeni je roman u nastavcima objavljen. nisu odoljeli ni tzv. prema Šenoinim bilješkama napisao Šenoin prijatelj . Da sam to u prošlom nastavku propustio spomenuti. a u tome ga je.kova. Ali više o tome. Nedavno smo tako u. nije ništa neobiĉno i ĉitatelji bi mi trebali oprostiti. takoĊer kao i Šenoin. do smrtnoga ĉasa svoj posljednji roman pisao u formi nastavaka za novine ("Vijenac"). koji je takoĊer pisan i objavljivan u nastavcima. Begovićeva je Giga Barićeva.. našao mrtvog pisca! August Šenoa je.. a o ĉemu je bilo rijeĉi u prethodnom nastavku. najmarkantniji primjer romana u nastavcima. a to je U registra. da bi u pišĉevoj kući u Mesniĉkoj ulici. došao teklić. Sremĉevoj TV drami iz posljednjih dana najzagrebaĉkijeg pisca mogli vidjeti kako teklić iz tiskare dolazi po najnoviji nastavak Šenoine Kletve (Šenou igra još mladi Zlatko Vitez!). Ipak. po koji je. 2. u "Vijencu".knjiţevnik Eugen Tomić. a sada po tko zna koji puta ponovno prikazivanoj. ali sedam godina nakon Šenoine smrti. ozbiljni pisci. naţalost. umjesto nastavka romana. kako se sjećamo s TV ekrana. naravno. dapaĉe. u narednom nastavku. slanja svojih rukopisa u redakciju ili. izravno u tiskaru. koji je svoju Kletvu pisao u nastavcima i u "Vijencu" je objavljivao do smrti.turi Ante Kovaĉića. i to u svim elementima toga fenomena. tako da je taj novi i posljednji nastavak. prema tome. budući 55 . valjalo bi dodati još jedan veliki hrvatski roman iz devetnaestog stoljeća.

te zakljuĉuje kako bi roman bio bolji da ga je autor skratio. naime. pisanje u ţurbi i u posljedni ĉas.potić drţi kako je u tom romanu Begovićevo ţarište i 56 . Nešto sliĉno. Malo je. premda će pripomenuti kako u tom opseţnom romanu ima i literature i konstrukcije. Jozo Laušić Gigu Barićevu drţi kljuĉnim djelom. kritiĉari doĉekali vrlo laskavim rijeĉima. izvrsnim romanom.da je poznato kako su upravo površnost. ali ijedan od najboljih hrvatskih romana. doţivio je i sam Kovaĉić. popratne pojave i karakteristike pisanja u nastavcima. te išĉitavanje romana kao dramaturške cjeline. poznato da je i Giga Barićeva Milana Begovića takoĊer napisana u nastavcima. iako u njemu ima i šupljina. Najveća muka s romanom u nastavcima u prvom su redu rokovi. i Kletva i U registraturi pripadaju vrhunskim umjetniĉkim ostvarenjima. uostalom. kao što je to sluĉaj s još jedinim velikim romanom novijeg datuma. Bez obzira na sve reĉene zamjerke i zamke pisanja u nastavcima. kad su mu pojedini kritiĉari prigovorili kako je njegov roman neujednaĉen te da mu se na pojedinim mjestima naziru šavovi upravo od pisanja u nastavcima. dakle. zapisati kako je to Begovićevo najbolje djelo. Miroslav Vau. poneki put i prisilno dramaturško zaokruţivanje nastavka u cjelinu. Tako će Antun Barac u "Savremeniku" 1941. što kasnije za objavljivanje u knjizi iziskuje prekrajanje i spajanje. zagrebaĉkom tematikom. suvremeni roman sa strogo urbanom. neujednaĉenost i sitni propusti. a ne zasebnih pojedinaĉnih manjih cjelina koje su prethodno oblikovali novinski nastavci. a upravo su to opseţno knjiţevno djelo (kasnije objavljeno u tri knjige). a potom i dramaturška prilagodba nastavcima.

najizraţajniji je primjer domaćeg romana u nastavcima.000 dinara.vat. a što ga je pod tim uvjetima objavio najĉitaniji zagrebaĉki dnevni list na poĉetku tridesetih . ali dao je svojim portretima više nego puku fotografiju. tako i po krajnjem dometu. i relativno visokom nagradom od 50. usporeĊuje s Krleţinim Zastavama. mahom poznate Zagrepĉane. a što je za ovu kolumnu jedino bitno.. koji su u širokoj galeriji Begovićevih likova prepoznavali (ili barem nagaĊali) svoje sugraĊane. do 22. koja je u "Novostima" izlazila svaki dan od 19. privuĉen. stvorio je iz njih reprezentante vremena i društva. Begović je svoju Gigu.. naime."Novosti".ishodište svih njegovih misli i pogleda. uz ustalo. poĉeo pisati izravno ponukan natjeĉajem za roman u nastavcima iz zagrebaĉkog suvremenog ţivota. trošilo se i banĉilo na sve strane. Gorjan i Turkalj) nije imao previše nedoumica. Struĉni ocjenjivaĉki sud (Jutriša. a sam Begović će objasniti kako je oko sebe imao obilje materijala i likova za suvremeni roman: Tih posljeratnih godina Zagreb je ludovao. i to kako po pravilima igre toga fenomena. kojima se nije znala cijena niti vrijednost. lipnja 1931. i posljedni šoštar imao je dosta novca. Tako o Begovićevu romanu u novinskim nastavcima piše u to doba poznati novinar i publicist Josip Hor. rujna 1930. štoviše.. pobudila je veliko zanimanje kod ĉitatelja. a roman. Sigurno je da je pisac radio po ţivim modelima. Svaka stranica je intenzivno doţivljena. Giga Barićeva. što će reći u toĉno 230 nastavaka. rasi57 . Begovićeva Giga Barićeva i njenih sedam prosaca (puni naslov). budući da je Begovićev tekst u svakom pogledu zadovoljio i ispunio oĉekivanja natjeĉaja.

jedno prijelomno razdoblje. koja nosi podnaslov Roman iz zagrebaĉkog posijeratnog ţivota. naravno. kojem je to inaĉe zadaća.. novine koje bi imale sluha za objavljivanje. pilo. ali i reklamiranje romana u nastavcima s junacima u kojima bismo prepoznavali (ili barem nagaĊali) ljude oko nas. veselilo i tugovalo već prema tome. koji su nam poznati ljudi.. "Veĉernji list". dakle. 58 . oslikava se. U to vrijeme i u takvoj sredini odvija se cijela radnja moga romana. nešto sliĉno kao ovo naše. 1998. ili baš poradi takvih domaćih televizija.. na kojima zasad još vladaju "olujne tišine". pa se sada traţi Begović našeg doba i.. unatoĉ TV-u kao novijem mediju. U Gigi Barićevoj.palo se. tud se kreće desetak njegovih glavnih junaka...

Šafraneki pod maskom Da je dobar pisac uvijek dobar i u svako doba aktualan pokazuje i ovo najnovije zanimanje za Vjekoslava Majera što nam upravo dolazi iz kazališta Komedija. Majer je. svoje uprizorenje i na daskama kaptolskoga kazališta kao mjuzikl (koautorstvo poznatoga trija Britvić . za što je ipak najzasluţniji. Golikov film. papa Lunu. koji sada. Nama tako dragi likovi Šafranek i Fulir. išĉitavao sudbine i fizionomije. Kultni Golikov film Tko pjeva zlo ne misli. a djetinjstvo i mladost proveo na Josipovcu. to malograĊansko ozraĉje nosi cjelokupnu radnju i zadrţava pozornost gledateljstva. dobivaju.Štefanĉić). raĊen prema Majerovu literarnom predloţku . budući da je i sam iz istog miljea.Dnevniku maloga Perice . koji je pišući o Šafranekima i Fulirima. roĊen na uglu Mesniĉke i Streljaĉke (u istoj kući roĊena je i fatalna Ljerka Šram). ima i svoju kazališnu interpretaciju.dobio je. te milostiva Šafranek i gospodiĉna Mina. osim što je proglašen najboljim hrvatskim filmom. današnja Ulica Ivana Gorana Kovaĉića u Tuškancu. malo zgrblje59 . naime. gornjogradskih purgera vaţno je zadrţati. malih ljudi. jer upravo taj duh. naravno. ali duh starog Zagreba s poĉetka stoljeća. naravno. Iz Streljaĉke će u svojim memoarskim zapisima (Osamljen ĉovjek u Tingltanglu) podsjetiti na znamenitog stanovnika te kratke ulice. te po svemu pravi urbani film. eto. sam Lojzek Majer. on je svakako i najzagrebaĉkiji. tj. nove tumaĉe. navike i mentalitet svojih najbliţih susjeda.Kabiljo . kao i mali Perica. naime.

s djetinjom radošću. o prvim koturaljkama na zagrebaĉkim ulicama. o maškarama i maskama. kao i medaljar Ivo Kerdić. spuštajući se polako niz strmu Mesniĉku ulicu. 60 . U svojim autobiografskim zapisima Lojzek Majer. vitezovi s velikim šeširima i drvenim maĉevima.. da ne kaţem pakošću. izbrijana i uvijek elegantna pojava Matoševa prijatelja iz djetinjstva. koja su se onda. poznatog "Obzorovog" kritiĉara Vladimira Lunaĉeka. više po filmu Tko pjeva zlo ne misli nego izravno po vlastitim knjigama.. pa Zofka Kveder. G. koji je današnjim naraštajima poznat. Lojzek će u stilu svoga maloga Perice. zapisati kako je ispod Lunaĉekova prozora s izgledom na stare visoke jablane u Tuškancu neĉija djeĉja ruka (moţda baš njegova?) ispisala grafit: Papa Luna. S Josipovca se prisjeća kuće boema i buntovnika u kojoj je najprije stanovao A. o klizaljkama i gradskim klizalištima. ispred Streljane. da zaĉas udu u Ilicu. o starim originalnim gimnazijskim profesorima. Matoš. Upravo pred mojom rdnom kućom. krcatu radoznalim gledaocima što su stajali na rubovima ploĉnika s obje strane ulice. crni domino kraj zelenog ĉarobnjaka. pa Nikola Polić.na. naţalost. o starim antikvarijatima u Dugoj ulici (Radićeva). obzoraška bluna. Gusto su posjedale u kola ţene s bijelim i ruţiĉastim krinolinama. Kako je još bio deĉec dok je Lunaĉek bio na vrhu kao kazališni kritiĉar. prikljuĉila velikom korzu u Ilici. ostavlja nam jedinstvene uspomene i svjedoĉanstva upravo o prvim kinopredstavama u Zagrebu i o prvim kinematografima. pa Janko Polić Kamov. harlekini u šarenim odijelima. uprezali su momci konje u pokladna kola.

"Veĉernji list".. jeka nestajala u Botaniĉkom vrtu punom snijega. glazbom. nad starim gornjogradskim birtijama Ţagarica i Matejna. 1998.zikl. 61 . Majer se tako prisjeća posjeta klizalištu na livadi pokraj Botaniĉkog vrta.. pieroi. maskirali i na klizaljkama. na mjestu gdje su sada zgrade Socijalnog osiguranja i Esplanade: Ondje su se prireĊivale i karnevalske zabave s maskama. eto. i danas intrigira i nadahnjuje. što nam u ovom sluĉaju osvjetljava prošlost grada. paţevi... dim je i nad takvim. doznajemo da su se Šafraneki i Fuliri. nama danas dalekim prizorima. konfetima i korijandolima.Ilica je bila tako nabijena ljudima. Treštala limena glazba. U škurom zimskom suncu ganjali se po ledenoj ploĉi domini.. njihove zakonite i njihove šoce. Naţalost. da konjski tramvaj ĉitav sat nije mogao saobraćati.na radost djeĉurlije što se bacakala po snijegu. dim zaborava nad Lojzekovim i Periĉinim Zagrebom. gdje se uz gemišt ili špricer postavlja ono za purgerski mentalitet toliko sudbonosno pitanje: Jel' bu v Abesiniji rata ili ne bu?. Jedino svjetlo.. a dimovi s nedalekog kolodvora plovili nad klizalištem. kuhari s visokim kapama. Od pisca Dnevnika maloga Perice. nad Šafranekima i Fulirima. pa i mandarinke . literarno je djelo Vjekoslava Majera. naravno. ovaj put kao najavljeni kazališni mju. Gledaoci su se nabacivali kon fetima i korijandolima. Sa balkona kuća u Ilici ţene su bacale bombone. ţiţak iliti plinska starinska. koje.. maske sa ţivotinjskim glavama. ţenama i djecom.. kao i najmlaĊi. sitni novac.

Od poznatih 62 . slavni pisac je već shrvan neizljeĉivom bolešću. ponešto znao.. meĊutim. kao posljedicom teške prehlade koju je zaradio u vrijeme katastrofalnog potresa u Zagrebu godinu dana prije. onda bi odgovor mogao biti potvrdan. Istini za volju.August Senoa?! Pitanje u naslovu moglo bi se shvatiti kao zgodna šala. MeĊu prvim vlasnicima telefona i prvim pretplatnicima. telefonsku liniju uvode uglavnom ugledniji drţavni ĉinovnici. kao novom civilizacijskom otkriću.Na telefonu . uz javne ustanove i drţavne sluţbe. kad će nas pisac Zagrebulja i Zlatareva zlata zauvijek ostaviti. ali u kontekstu izloţbe starih telefona u Muzeju grada Zagreba pitanje bi moglo biti i ozbiljno. uopće imao? Ako se zna da je Šenoa svoje romane i podliske pisao samo u slobodno vrijeme. i to noću. a štoviše i listanjem prvog telefonskog imenika koji je u Zagrebu izašao 1911. Moglo bi se sada postaviti i pitanje je li Šenoi kao piscu telefon trebao i bi li ga. ali za bolesnog Šenou prekasno je da se prikljuĉi telefonskoj eri koja kod nas zapoĉinje iste 1881. Pogotovo ako se podsjetimo kako je prva telefonska linija u Zagrebu proradila 1881. da je Šenoa o telefonu. da je poţivio. Za pretpostaviti je. odvjetnici i tek poneki sveuĉilišni profesor ili znanstvenik. jer se o tom ĉudu i sredstvu nepojmljive ĉarolije u zagrebaĉkim novinama krajem sedamdesetih podosta piše. dok je dane provodio u drţavnoj sluţbi na funkciji gradskog suca i gradskog senatora. kad je Šenoa još ţiv. Do takvog se zakljuĉka moţe doći prelistavanjem prvih popisa telefonskih pretplatnika.

koji se u svom stanu u Jurjevskoj 14 odaziva na telefonski broj 880. hrvatskog Turgenjeva. naravno. nek se zna tko je gazda u kući! Bela i Krleţa stanuju u Kukovićevoj (današnja Hebrangova).imena. koji. Tu je profesor Franjo Buĉar koji je u Zagreb donio prvu nogometnu loptu i ostavio za sobom pregršt tekstova o poĉecima loptaških i drugih športova (stanuje na Josipovcu. a Augustov unuk Zdenko Šenoa). Nema Krleţe. uspjelo telefon uvesti u svoj dvorac Gredice u Zagorju.). tel. ali zato je tu Bela Krleţa. 556).1917. Babicu. dopremio prvi automobil. što je zanimljivo. uzalud. koji je telefon dao uvesti u svoju secesijsku vilu (kao arhitekt sam ju je projektirao) na Donjem Bukovcu broj 8. koji naĉelnikuje na poĉetku devedesetih prošlog i prvih godina ovoga stoljeća. potom poznati povjesniĉar i sveuĉilišni profesor Ferdo Šišić sa stanom u Visokoj 8 i telefonom broj 940. meĊutim. poznatijem kao Ksaver Šandor Gjalski. te dvojici poznatih knjiţevnika. koji stanuje u Malinovoj (tu još i danas ţivi Milanov sin. tj. tako da se telefonom moţemo najaviti samo Milanu Šenoi. meĊu prvim telefonskim pretplatnicima moţemo naći profesora i zvjezdoznanca Otona Kuĉeru. stanuju u 63 . i gradonaĉelnici . MeĊu pretplatnicima su. sinu velikog Šenoe. Nema. a odazivaju se na broj telefona 81-17.Milan Amruš. traga je li i Ljubi pl. pronašao pretisnutu molbu poznatog pisca. a to napominjem zato što sam sluĉajno u zagrebaĉkom ilustriranom „Svijetu" iz 1922. U telefonskom imeniku iz 1935. MeĊu pretplatnicima relativno je malo poznatih knjiţevnika. kako gaje znao nazivati Krleţa. traţim Krleţin telefonski broj. pa trgovac s Jelaĉićeva trga. te aktualni gradonaĉelnik Janko Holjac (1910 . poznat po tome što je u Zagreb 1901. meĊutim.

ali nije rijeĉ o piscu i boemu Lojzeku. koji zasad imaju praksu da.istoj zgradi. "Jutarnji list". uz knjiţevnikovu kućnu adresu. ali vlasnik njenog telefona .hotel je Esplanade.Juliju Benešiću i Branimiru Livadicu i Wiesneru. Haulikova 4 . 1999. objavljuju i broj telefona. nego o nekom inţenjeru istog imena i prezimena. 64 . Za današnje suvremene pisce i suvremeno pitanje: Tko od nas ima mobitel? Sigurno je da će knjiţevni leksikoni.broj 4603 . i Vjekoslav Majer. U istom je imeniku od 1935. gdje Zagorka ţivi i piše svoj najnoviji roman. Telefon ima i Marija Jurić Zagorka. u budućnosti svakako imati i broj knjiţevnikovoga mobitela.

Tako Krešimir Kovaĉić spominje kako nekoć u Zagrebu na izborima nisu pobjeĊivali najbrojniji. i to u doslovnom smislu rijeĉi. 65 . ali kako se danas prvi put moţemo pouzdati u nekakva demokratska mjerila (sumnjivci i smutljivci pri ovome kimaju glavom). nego najgrlatiji.Gulaš za glas u Matoševo i Šenoino doba Za koga bum glasal? Umjesto odgovora na to sve ĉešće i sve agresivnije pitanje. O takvom "nadglasavanju" Nemĉić je napisao i komediju Kvas bez kruha. Tko je. šikanirala bu me policija cijelu godinu! Ako pak glasam za sadašnju vladu. i što izbore ne uzimamo toliko k srcu kao naši ĉasni predšasnici. u našem glasu. I mi danas u devedeset i sedmoj znamo da o izborima puno toga ovisi. hvala Bogu. dakle. tj. istini za volju. u našim rukama. Sreća je. bio glasniji. Ili bi tako trebalo biti.. ovisio doslovno o intenzitetu buĉnosti i galami biraĉa. a Ċaci mi bulju razbili prozore! Najbolje je da se za vrijeme izbora skrijem. bila i sudbina naših starih. koji je na poĉetku stoljeća na sliĉno pitanje svojih suvremenika ovako odgovorio: Za koga bum glasal? Ako glasam za opoziciju. pa bum onda na miru. izgubi! bum mušterije. i naša je sudbina. na izborima je pobjeĊivao. naime. U glasu je. Rezultat je izbora.. ispriĉat ću vam sluĉaj jednog zagrebaĉkog pekara. kako se to danas u politiĉkom ţargonu kaţe. dakle. naša što mi danas nismo tako oštro politiĉki i stranaĉki polarizirani.

ja ĉujem samo ime Lentulaj! I pisaru u pero izdiktirao kako je Lentulaj izabran većinom glasova. Nezavisan ĉovjek koji je imao malu maturu nije mogao glasati. Tako Imbro Tkalac opisuje jedan takav izbor na kojem su se za mjesto zastupnika u Hrvatskom saboru natjecali neki Lentulaj i Ĉegetek. koji je izbore vodio. izjavio: Glas pametna ĉovjeka više vrijedi od rikanja pet stotina volova! Izbori u starom Zagrebu ipak su se po mnogoĉemu razlikovali od ovih današnjih. bio za Lentulaja. navodno.Ali. Biraĉa je po ondašnjem zakonu o izborima bilo malo. Naravno da je na taj naĉin bila unaprijed osigurana pobjeda vladinih kandidata. Gotovo svi okupljeni biraĉi su bili za Ĉegeteka i glasno izvikivali: Ĉegetek! Ĉegetek! Ali. kako je podţupan. on je na masu biraĉa dreknuo: Dakle. zapisuje Kovaĉić. Postojao je i obiĉaj. ista se moţe protumaĉiti i ovako i onako. pa su se pojedini zagrebaĉki krĉmari i kavanari i sami kandidirali. Kako. nije bilo elektronskih mjeraĉa galame. naprimjer. još jaĉi od izbornog zakona. pa su tako na dan izbora najbolje radile gostionice i kavane. za vrijeme izbora najbolje prolazile zagrebaĉke gostionice i kavane. ali zato je glasao svaki onaj koji je bio u drţavnoj sluţbi. i tome se da doskoĉiti. Pravo glasa imali su samo oni koji su plaćali visoki porez ili imali doktorat. gle vraga.. Nekad su.. da kandidati plate svakom biraĉu piće i porciju gulaša. Nekim ugostiteljima nije bilo dovoljno da za izbore naprave samo promet u svojim lokalima. Nakon proglašenja izbornog rezultata podţupan je. naravno. pa makar imao samo dva razreda škole. Tako nam ostaje zapisano kako je gostioniĉar iz Nove 66 .

završivši rijeĉima: Neka me crna zemlja odmah proguta ako vam ne govorim punu istinu. Puno prije. U tom trenutku pod gostioniĉarovim su se nogama razvalile duţice baĉve. imate praf! Sve je istina kaj ste rekli! Gostionica mu je zapljeskala. i to na nagovor svojih turo 67 . Uskliknuo je: Je. za razliku od Matoša. a u kojoj su se okupljali Peršićevi politiĉki protivnici frankovci. G. Da bi smirio razjarene frankovce. po svemu sudeći rijeĉ je o tadašnjem Hraniloviću (restauracija u naše doba poznata kao Dašĉara).. 1875. Matoš se popeo na stol i hvalio svojeg kandidata. u predizbornu kampanju ukljuĉio i sam A. ali on. Matoš.. tj. pa se osjećao obveznim i na taj naĉin uzvratiti svome uredniku i poslodavcu. Matoš je u Peršićevim novinama objavljivao podliske. predstavlja vlastiti program i sebe kao kandidata za zastupnika u Hrvatskom sabora. Za predizborni skup Matoš je odabrao neku gostionicu u Vlaškoj ulici. U to doba vrlo popularan pisac i boem.. urednika "Hrvatske slobode". Da Peršić zna kako sam ja vrijedan i koristan korteš. Isti se na baĉvu popeo i pred okupljenima odrţao vatreni predizborni govor.Vesi prezimenom Hrastić na dan izbora pred svoju gostionicu postavio baĉvu. Sutradan Matoš se pohvalio Tinu Ujeviću : I tako sam vam ja smirio i osvojio ljude. a vatreni je govornik u baĉvi nestao. u predizbornu kampanju ukljuĉuje se i August Šenoa. i to 1910. Matoš je smjesta okrenuo ploĉu. naime. kandidira u izbornoj općini Turopolje. Šenoa se. Korteširao je za poznatog zagrebaĉkog novinara Ivana Peršića. pošto su ga njegovi protivnici isfućkali i sasuli drvlje i kamenje na Peršića.. Jednom se.

dapaĉe. naravno. kako je jedno biti dobar pisac. tako je svoje duţnike natjerao da glasuju za njega. a ostalima obećao pozajmice. siguran da će zasluţeno ući u saborske klupe. Šenoini protukandidati su turopoljski ţupnik i turopoljski apotekar. jer turopoljskom apotekaru. dodavši kako se nakon njega nema više što reći i kako i on i ţupnik odustaju od kandidature u Šenoinu korist. pobijedio Šenou. Šenoa se zadovoljno vratio u Zagreb. Apotekar. pred svima ĉestitao Šenoi. ono što mu je turopoljski apotekar iza leĊa dobacio. 68 . danas nitko ne zna ni ime. roĊene Turopoljke. 1875. svoj glas daju njemu. ni sluĉajno nije odrţao svoje obećanje javno dato Šenoi kako odustaje od kandidature u njegovu korist. meĊutim. a drugo vješt politiĉar i pragmatik. Kako je apotekar bio lihvar i sirotinji uz visoke kamate posuĊivao novac. naravno. Ispostavilo se. koji je na izborima. Takav ga je izborni rezultat toliko razoĉarao da se nikad više nije ţelio kandidirati. Prvi je rijeĉ uzeo Šenoa. Šenoa je na izborima izgubio. Rjeĉju. ako. a umjesto njega saborskih se klupa domogao pragmatiĉni apotekar. Apotekar je. A i ĉemu. već se prihvaća korteširanja i kupovanja glasova u svoju korist. Govor mu je bio tako temeljit i nadahnut da su ostala dvojica kandidata odustala od svojih pripravljenih govora.poljskih prijatelja i roĊaka svoje ţene Slavice. a Šenoa je bio i ostao .Šenoa! "Kavana & kultura". 1997.

inaĉe. kao prireĊivaĉ izloţbe o starim kavanama. listopada 1899. pjesnik Nikola Polić u svom podlisku U kavani o 69 . dodamo i Katedralisov roman Kavana Corso. govorio i kustos Muzeja grada Zagreba Zdenko Kuzmić. onda vidimo da dvije najstarije zagrebaĉke kavane imaju ĉak i svoje romane. i na pozivnici za promociju Škrinjariĉkine Kazališne kavane otisnut je oglas iz "Obzora" od 30.. u kontekstu hrvatskih pisaca spomije od ilirskoga doba.Muze u kavani Predstavljanje ponovljenog izdanja romana Sunĉane Škrinjarić Kazališna kavana u knjiţnici "Marija Jurić Zagorka" na Krvavom mostu popraćeno je tematskom izloţbom o starim zagrebaĉkim kavanama. kao i zaljubljenici u prošlost i povijest Zagreba. Tako su na reĉenoj prigodnoj sveĉanosti. sutra u 12 sati o podne otvoriti. pa jedan od vjernih kavanskih gostiju. Ilica 22. na svoje došli i ljubitelji lijepe knjiţevnosti. Ako nedavno promoviranom romanu Kazališna kavana Sunĉane Škrinjarić. a na kojoj je uz knjiţevnog kritiĉara Branka Maleša. u kojem zagrebaĉki kavanar Eduard Heimbach ovime obćinstvu do znanja daje staviti kako će kavanu Corso.. nakon iznoviĉnog preureĊenja. koristim prigodu da podsjetim što je kavana znaĉila nekim našim poznatim piscima i što su o njoj mislili i napisali. Kavana se. Kako su upravo u kavanama nastala mnoga knjiţevna djela i kako su generacije hrvatskih pisaca vezane uz kavanu i kavanski ţivot. Štoviše.

A najveći broj velikih kavana nalazio se na Jelaĉićevu trgu. zapisuje i Antun Nemĉić u svojim Putositnicima. Krešimir Kovaĉić u svom novinskom podlisku iz 1957.. podsjeća: Iako je u prvom deceniju našeg stoljeća Zagreb s vojskom imao jedva 70. Kovaĉić piše kako su se knjiţevnici i 70 . u Jurišićevoj kavana Elite.000 stanovnika. O ilircima. na Zrinjevcu kavana Zagreb i kavana Umjetniĉkog paviljona. Od Nemĉića doznajemo kako su se voĊe ilirskoga preporoda sastajali u Narodnoj kavani na uglu Jelaĉićeva trga i Ulice Marije Valerije (danas Praška) i kako su ispijali mirisavi bukovĉak. U Marovskoj (današnjoj Masarykovoj) Kazališna kavana. i to Velika kavana na mjestu današnjeg Dubrovnika. gdje su bile tri kavane jedna uz drugu. I sam redoviti kavanski gost i stalni ĉlan Matoševa kavanskog stola. da bi postšenoino doba preselilo u nove kavane u Donjem gradu.. Bauer i Royal. U Gajevoj ulici bila je kavana Danica. bilo je u gradu više kavana negoli danas. I Šenoa je spominje u svom romanu Vladimir.kavani zapisuje: / naš je cijeli ilirski pokret nastao u kavani. i kavana Mirna koliba.Kaĉić i Zora. Stanku Vrazu i ostalima. koja je u ono vrijeme jedino postojala u Zagrebu kao pekara i rakijašnica pod ĉarobnim imenom Fortuna u Pivarskoj ulici. Mesniĉka je ulica imale dvije kavane . u Gornjem gradu kavana na Strossmayerovu šetalištu. posjećena naroĉito od igraĉa biljara. Ljudevitu Gaju. današnjem Strossmayerovu šetalištu. U Preradovićevoj ulici nalazila se kavana Preradović. Šenoa je stolovao u kavani na Juţnoj promenadi. Kavana Merkur i Narodna kavana. U Ilici nalazile su se tri velike kavane: Corso.

beletristiĉki (Matoš. Karlo Hajzler.). Milivoja Deţmana. kao što je već reĉeno.. pa do današnjih pisaca. Bojniĉić. potom krugovaša. Marinković. Badalići i Cilić. Kovaĉić nabraja pisce koji su bili redoviti gosti: Zvonko Milković. Mnogi od naših pisaca o kavani su pisali kao o fenomenu (Ujević. Linija je. pa tako Ljubo Wiesner piše pjesmu Kavanski pjesnici. Pavić. Ivana Gorana Kovaĉića. ovisno o društvenim okolnostima i naĉinu ţivota (dominacija elektronskih medija). Vjekoslava Majera. nastali bezbrojni feljtoni.. da bi se preselili u kavanu Bauer na uglu Ilice i Frankopanske. naravno. te knjiţevni kritiĉari Lunaĉek i Parmaĉević. Vladimir Ĉerina. Begović. pozornica društvenoga ţivota svih generacija hrvatskih pisaca. Josipa Badalića. Uz Matoša. Augustin Ujević. Ljubo Wiesner. te glumice Vavra i Polakica. silazna. Cihlara Nehajeva. pa u novootvorenu Kazališnu kavanu (otvorena 1906. Papić. napisane brojne knjiţevne i kazališne kritike i polemike. U kavani su stolovali svi naraštaji. kao i poznati kazališni glumci Grund. sastajanje i 71 . Krleţe.umjetnici najprije sastajali u kavani Elite u Jurišićevoj. preko Šenoina doba. Begovića. kad kasnih sedamdesetih kavanu kao instituciju u svakodnevnom druţenju poĉinju istiskivati kafići. u njoj su zaĉeta mnoga knjiţevna djela. Katedralis. od iliraca. Krleţa. Polić. hrvatske moderne. Kavana je. a potom braću Šimić. pokrenuti mnogi knjiţevni ĉasopisi.. Ovom Kovaĉićevu popisu valja dodati još i Donadinija. neka su u kavani i napisana. Viktor Vida). Milana Begovića. Andrija Milĉinović. poglavito pjesme. Škrinjariĉka) ili im je kavana bila pjesniĉko nadahnuće. a Tin pjeva o kavanskoj sofi. Krkleca i Marinkovića..

toliko i u hrvatskoj knjiţevnosti. zapisati kako je kavana unikum senzacije. sredina izmeĊu erotske emocije. autor i ţrtva traĉa. Zabrinute grimase.. i onih potrebnih i onih nepotrebnih. A vic je danas postao naprosto tragedija. kad su u Baueru oratovali dva Augusta i jedan Dmitar. Pijući crnu sa šlagom prisustvujemo ogovaranjima i svaĊama.. Već i Polić u svom podlistku U kavani o kavani. Vaţni dogovori. Koliko u svjetskoj. nadomješta u svim nijansama potrebu kluba konverzacionih salona i budoara. za kavanu će reći kako je od svih institucija. koliko dramatskog toliko i komiĉnog sadrţaja. a nerijetko i cijela knjiga ispovjedne proze. napisanom ranih dvadesetih. kao da ne znamo tko ima kakav tajni madeţ. intelektualne radoznalosti i društvenoga traţenja. kanda najnovija. te obrazlaţe: Da. na štetu kavane koja je roman. A Nikica Polić. kavana je kao originalan kulturni medij odigrala presudnu ulogu u nacionalnoj kulturi. Danas se u kavani ozbiljno debatira o najozbiljnijim pitanjima. Tin Ujević. Lijenost i lastovanje. Svaki dan ista lica i iste debate.druţenje s nogu. dnevnoga snobizma. 72 . posebno u knjiţevnosti. kratka forma iliti short story. tu ćemo se iz dana u dan gledati... Kavana je sve i ništa. zapaţa kako se kavana kao medij suţava i urušava. ali onda se u kavani nije debatiralo. dakle. stalni ĉlan i Tinova i Matoševa kavanskoga stola. ĉovjek je ovdje sitni potrošaĉ i veliki preţivaĉ. pa nije sluĉajno da će jedan od naših najznamenitijih kavanskih ljudi. Sliĉno će i Tin: Ilustracije i kavanski komfor ubijaju ĉovjekovu sposobnost.. primjećuje Polić. Kod nas su kavane bile snošljive jedino prije rata..

1998.Ali. u povodu ponovljenog izdanja romana Sunĉane Škrinjarić Kazališna kavana.našu . no u meni.vašu zvijezdu Kroaciju. balovi i mitinzi. Kako i sam u ovom podlisku pokušavam naći i odrediti mjesto zagrebaĉke kavane u knjiţevnosti ove naše Kroacije. a kavanskim konobarima ispjevati odu. a samo slušajući kavansku muziku pisao sam najljepše stihove. na spratovima koji se najmanje iznajmljuju. Juliusovu kavanu na Juţnoj promenadi. a koja je prireĊena u knjiţnici "Marija Jurić Zagorka" na Krvavom mostu.).. gdje se na zelenoj ĉohi igra biljar i kredom biljeţi.... Uostalom. i jedan i drugi pisac u kavani pronalaze. koji će napisati pjesmu posvećenu kavanskoj sofi.. A Polić: Ipak je kavana ostala stan onih koji su bez stana.njegovu .tvoju . Matoš svoje ponajbolje stranice ispisuje u nezaboravnim Kavanskim varijacijama (1913. za poĉetak. u mislima traţi Šenou. gdje kroz kavanski dim zagledan u tzv. Utjeĉe i ova dvorana. Postala je hram onih koji su izgubili svaku vjeru. ne u gradu.. I A. da razgledate izloţbu starih zagrebaĉkih kavana i gostionica. Tin. Vraza i Babukića i pita se hoće li u tom kavanskom dimu naći moju . i dobre strane. propovjedaonica. 73 . Postala je kula onih koji porušiše sve kule!. "Veĉernji list". priznaje i izravni utjecaj kavane na svoju poeziju: Stanovao sam u poeziji. Za neke je to bila jedina škola knjiţevnosti i umjetniĉke kritike. kategoriji lirske i vizionarske savjesti. Perkovca. preporuĉam. naravno. pa tako Tin zapisuje kako na oblikovanje duha javnosti ne utjeĉu samo zbornica. G.

ali i brojne zagrebaĉke i hrvatske institucije. eto. imao najmasovniji ispraćaj i najdojmljiviji pokop do sedamdesetih godina 19. neprekinuta od njegova stana u Mesniĉkoj (prvi susjed Šenoe. koji je.Cvijetak s pjesnikova odra Parafrazirajući jednu Pavletićevu knjigu iz davnih dana (1957. Razlog je tome višestruk. ostavivši za sobom nejaku djeĉicu i noseću ţenu. uz ostalo. pa s njim. Deţman je. i zapoĉinjem. prvi u nas pisao novinske kolumne o svakodnevnim fenomenima (o pušenju i zdravlju. umro je od kolere. koji nam i tako sluţi kao kamen meĊaš za mnoge usporedbe. kao najzagrebaĉkijim pjesnikom i ocem prvog hrvatskog romana. ali najprije kao govornikom nad grobom jednog drugog hrvatskog pjesnika .Ivana Deţmana. ali i zbog okolnosti oko njegove prerane smrti. Zagrepĉani. za sutrašnji dan Svih Svetih. tj. kako kronike kaţu.Kako su stvarali hrvatski knjiţevnici. njegov pobratim i kum) pa do starog Jurjevskog groblja. Za oĉekivati je da zapoĉnemo s Augustom Šenoom. o utjecaju plesa na fiziĉku kondiciju i zdravlje plesaĉa. a prvi put u pogrebnoj povorci koraĉa i jedan ban . aktualnu kolumnu moglo nazvati . kako su ispraćivani na posljednji poĉinak naši knjiţevnici. i to u trideset i trećoj godini. Pogrebna povorka oca Deţmana bila je. kako kaţu.) .Kako su umirali. uz kardinala Haulika i Ljudevita Gaja. 74 . bio poznati lijeĉnik i pjesnik. Iako lijeĉnik. o modi i sliĉno) i koji je. za ovu bi se prigodu. ispratili su ga zbog njegovih zasluga i utjecaja na suvremeni ţivot.Ivan Maţuranić. naime. stoljeća.

kao i intimnim osjećajima. ali i u svim hrvatskim krajevima. padala je gusta i hladna kiša. a meĊu njima i starog ilirca Frana Kurelca. Osam godina kasnije. imao je takoĊer veliki pokop. koji je Ivanu Deţmanu od najranije mladosti bio mentor i sa Sušaka ga doveo u Zagreb. Za Šenoin mali Zagreb brojka od dvije tisuće nazoĉnih više je nego dojmljiva. za kojega se zna da je umro od posljedica teške prehlade zadobivene u katastrofalnom potresu. kulturnih i drţavnih institucija. koji je 1880. Koliko je Šenoa bio popularan i obljubljen u svom gradu. G. s kojom je do pred sam kraj polemizirao. otisnut je ĉak i posebni program povorke u kojem je nabrojeno trideset i devet raznih znanstvenih. ali ovaj put na novo groblje na Mirogoju. jedna od Gustlovih "mušterija". pa valjda i sa samim dragim Bogom. najdojmljivije svjedoĉi pogrebna povorka. ispraćen je i sam August Šenoa. koja po svojoj brojnosti dotad još nije zapamćena u Zagrebu. takoĊer iz Mesniĉke. rasplakao je mnoge nazoĉne Zagrepĉane. polemizirao sa svim i svakim. Kako je A. nabijen rodoljubnim. Od Matoša se na Mirogoju oprostio tajnik Društva hrvatskih knjiţevnika Julije Benešić. (kao da je slutio kad je jednom prije zapisao: Oţujak je opasan i nezdrav mjesec).Šenoin oproštaj nad grobom. koji je u Bolnici "Sestara milosrdnica" u Vinogradskoj od raka grla umro u oţujku 1914. naime. a da ga je smrt prekinula u diktiranju posljednjeg poglavlja romana Kletva. anonimne i poznate. za vrijeme Matoševa pokopa. Zbog oĉekivanog posjeta. a zagrebaĉki malobrojni hoteli nisu imali dosta mjesta da prihvate delegacije koje su na pogreb u Zagreb doputovale iz cijele Hrvatske i Slovenije. a i štošta 75 . zadesio Zagreb. M. I Antun Gustav Matoš.

zatekao u prekosavskom domu Vjekoslava Majera. gdje su se poslije pogreba okupili dojuĉerašnji Gustlovi paj. pokop kojega je zbog pišĉeve veliĉine zasluţio više spontanosti. spomenutog Krleţu. posluţile za naslov nekrologa pjesniku starog Zagreba i starinskog gornjogradskog svijeta. Neki bi još i sami dodavali: Tu sam laterna plinska.daši i kolege (uz Marjanovića.Lujzeka više nema doma. Tako će Krleţa zapisati kako je pobjegao iz kuće Milana Marjanovića na uglu Mlinarske i Ksavera. Kratko poslije toga te su mi rijeĉi.. naime.ni pas s maslom ne bi polizao. Trumbićeva 12.drugo oko njegova pokopa bilo je nalik na vremenske nepogode. tu su Cihlar Nehajev. Andrija Milĉinović. starinska.. ali Lojzekova me veselost i gostoljubivost razoruţala. Na pokopu mnogi su me poznati.kako se Krleţa izrazio . a manje politike) i sam sam ispratio. naravno. MeĊu posljednjima sam se. opterećen griţnjom savjesti što se nije odazvao Matoševu pozivu u bolnicu. 1999. malko izokrenute. ali i anonimni. Jednog od posljednjih iz stare garde (ne raĉunajući... kako se tu osjeća doma. A sam Krleţa. prizemlje. naravno. Zofka Kveder i drugi) i gdje su se o pokojniku govorile takve stvari da ih . pozdravljali upravo naslovom mojeg nekrologa . 76 . Lojzek je za sve i svakog uvijek doma. njegove su rijeĉi. "Jutarnji list". jer ga svi znaju i on će rado svakoga primiti. ZapruĊe. Rekao mi je kako je u tom prizemnom stanu s pogledom na park sretan. Naravno da mi Lojzekovo obitavalište u jednoj od onih zapruĊanskih "konzervi" nikako nije išlo uz pjesnika "plinske starinske". otkinuo je cvijetak s pjesnikova odra i stavio ga u knjigu francuske poezije.

Za Sluĉaj s ulice i Spis broj 16 priskrbljuje sebi Demetrovu nagradu. s aluzijama na suvremeni Zagreb. O Josipu Horvatu kaţe da je bio najobrazovaniji novinar predratnog Zagreba.. Izgovoreno na telefon. Premda je završio samo trgovaĉku akademiju. odliĉno je govorio ĉetiri jezika. što je na neki naĉin i toĉno.A. a u poznavanju hrvatske povijesti nitko mu nije bio ravan. I njegov je stric bio tipograf u Horvatovu "Jutarnjem listu". Geno Seneĉić je predratni novinar i kazališni pisac. Dubravka Dujšina i Augusta Cilića.Film prošlih dana Geno Seneĉić.M. to mi je ime zazvuĉalo nekako starinski i pomalo sjetno. satiriĉnim kinoromanom o bogovima-ljudima jednoga grada iz 1903. U njegov ured nije smio nitko nepoznat. istrgnutih iz zagrebaĉke svakodnevnice. Gledanost i popularnost zahvaljuje. od Nine Vavre. Za novinarstvo se odluĉuje zahvaljujući svom ocu. Relje Bašića i mlaĊih. Milice Mihiĉić. Bio je nepovredivi gazda novinskog dijela 7177 . dakako. izboru suvremenih tema. Prvi kazališni komad . Kao da dolazi iz prošlog vremena i starog Zagreba. Ive Badalića. jedan od najizvoĊenijih autora na daskama HNK-a tridesetih godina. Djela su mu izvoĊena i poslije rata i okupila su više generacija zagrebaĉkih glumaca. Milivoj Deţman je na posao dolazio u deset.G.govori o Matošu i starom Zagrebu. Bio je vrlo discipliniran ĉovjek koji je mnogo radio i jako drţao do fiziĉke kondicije. Veliku popularnost doţivio je Filmom naših dana. pa do Ivke i Saše Dabetić. tipografu.

Pozivao je samo kad je trebalo iskefati. Batušić 75. Godine 1977. kako veli. Sa Zagorkom se susreo samo preko njenih rukopisa.. Druţio se s Rudolfom Habedušem.. Najiskreniji prijatelj i uĉitelj bio mu je Slavko Batušić. Odonda smo se jednom ili dvaput sreli. To je. veli. Zagorka nije dolazila u redakciju. pao u invalidska kolica. a Seneĉić 70. Njegovi su feljtoni o starom Zagrebu bili prije rata najpopularnije štivo. U meĊuvremenu je teško bolovao. Ne daj ti Bog . koji bi obiĉno u društvu s Franom Alfirevićem ispijao svoje crno vino u Tip -Topu. zajedno su u Društvu knjiţevnika Hrvatske proslavili roĊendan. oslovljavao bi ga . Stari je novinar i kazališni pisac iz Pet stoljeća 78 . k njoj je odlazila redakcijska tipkaĉica Olga i donosila nastavke na slaganje. uz pomoć briţne supruge Katarine i vlastite volje. te napisao predgovor za Film naših dana... s kojim je suraĊivao na postavljanju svojih komada u kazalištu. Na svojoj penzionerskoj trešnje. I sada taj telefonski poziv: Ovdje vaš stari kolega Geno Seneĉić.. Korigirao je njen roman Kći Lotršĉaka koji je izlazio u "Jutarnjem listu".Seno Geneĉiću. popularnim i nepravedno zaboravljenim Katedralisom. Tin Ujević. Sluĉaj s ulice Batušić mu je osobno postavio na scenu.šaputalo se medu mladim novinarima .vaĉkoj klupi upoznao je neku sitnu staru gospoĊu. Bilo je to Seneĉićevo posljednje sluţbeno pojavljivanje u javnosti. gospoĊa ispred onih vrata iz njegove komedije Ferdinand i junakinja filma Naši dani. ipak riješio. koja je cijeli radni vijek bila klozet-frau u javnom zahodu na Jelaĉićevu placu.da te stari pozove. Poštovani me kolega Seneĉić naziva radi zgodne gradske crtice. kojih se.pografije i svi su ga se bojali.

za koje u ovom današnjem kompjuteriziranom novinarstvu. Zagrepĉanin (roĊen 1907. ima sve manje prostora. ispisao na papiriću podatke bivše šekretfrajle koja pripada filmu prošlog vremena. 1992. "Veĉernji list".hrvatske knjiţevnosti. naţalost. u Medulićevoj 16) Geno Seneĉić. 79 .

mnogo je više onih koji ga ne podnose. našao bezobrazno veliku koliĉinu. ĉlanova Društva knjiţevnika. koji smo u stanju na brzinu nešto suvislo napisati za novine?!) zapoĉeli smo u tramvajskoj prikolici. Malo je danas ljudi od pera koji vole ovaj grad. Nikad ne napuštaj Zagreb. Tebi je u Zagrebu barem lako. zapisi 80 . Cijeli ţivot moraš pisati o njemu. akademik Matko Peić. Istinski ţivotoljubac. Moţeš vrludati ulicama. zaneseni putnik i nadahnuti putopisac. korpulentni Slavonac taj put zakrilio je polovicu majušnog kafića na mjestu kojega je nekoć bila kavana Bauer i gdje su stolovali knjiţevnici hrvatske moderne na poĉetku stoljeća.. valjda kasnih sedamdesetih. Razgovor o pisanju (Znaš li ti da nas. što u ladicama. cijele Hrvatske. Ispod glasa (nikad i ni na koga nije podizao glas). novinskih izrezaka s vlastitim potpisom!). govorio mi je tiho. ti se drţi Zagreba. strasni promatraĉ. sukrivac je i upravo preminuli knjiţevnik i profesor. erudit i poznavalac koliko slavonske ravnice i svoje rodne Poţege. što u fasciklima. ĉak i otvoreno mrze. a nastavili u kafiću na uglu Frankopanske i Ilice. i kilaţu. toliko i Zagreba i njegove povijesti. na prste jedne ruke moţeš nabrojati.Akademikove skitnje u vjeĉnost Za to da vam tolike godine dodijavam sa svojim tekstovima o Zagrebu (neki dan sam ureĊivao sobu i. govorio mi je: Ja sam pisac provincije. s meštrom Peićem sam se vraćao ĉetrnaesticom iz „Vjesnika" u grad.. pod uhom. izmeĊu dvaju gutljaja duge rijetke crne kave. Prije dosta godina. odlaziti na periferiju.

znamenitom vinotoĉju u Tomićevoj ispred uspinjaĉe. Akademik Matko Peić bio je poznat po svojim legendarnim notesima. uvijek se iznova osvjedoĉivši kako Peićeva usmena knji 81 . U provinciji je drukĉije.. o ĉemu razmišljaš. neki put tek samo natuknica. uvijek iste veliĉine i marke . Imao sam sreću i ĉast što sam s piscem Skitnji. najĉešće u Vinkomiru. znao podijeliti kavanski stol ili šank.. to je crnĉe. ako ništa drugo u ţivotu ne uĉinite. roman ili dramu. Jednom sam ĉak i Krleţi priĉao o tome. miris. ali i u raznim provincijskim mjestima. izašle su i kultne putopisne proze . na svakom uglu Zagreba. Veli mi: . radite koristan posao i. Treba ţivjeti. asocijaciju. lijepo pretoĉiti u pripovijest. oblik. a koje bi svojim sporim pokretima vadio na ulici. tvoj i moj. Znam što te muĉi. pojavu. Iz tih biljeţaka. marljivo i zaneseno biljeţeći prizor. I mene je to muĉilo. U nekim provincijskim mjestima ĉim na ulici izvadiš notes i poĉinješ biljeţiti smjesta si sumnjiv. Ovaj naš posao. boju. Treba se kretati. sitno ispisanim slovima unijetih u svoje legendarne notese. Znam što te muĉi. govorio bi mi ĉesto kad bismo se našli.nje. uĉinili ste mnogo i po tome će vas pamtiti'. njuškati. jednu biografiju. kao i u svjetskim metropolama..Skitnje i Europske skitnje. gdje je bio stalni i najviĊeniji gost i gdje je ĉak i poštu primao. Kudikamo je lakše izmišljati ili ono što si jednom prikupio.. rintanje. karijeru.. Rekao mi je: 'Ni govora! 'Rekao mi je da je to što radim dovoljno za jedan ljudski vijek.„Lipamilovi" kockasti blokići A6 formata. kao i monografija Slava Raškaj i Miroslav Kraljević.'Peiću. Pitao sam ga za savjet.vati do mile volje i nitko ti zbog toga neće praviti probleme. Europskih skitnji.. Crnog zlata. biljeţiti.

bile ovjenĉane prst debelim vijencem od asocijacija i metafora. kao naš najveći putopisac i pisac Skitnji. u kojem je znao uţivati. 82 . bio uĉiteljem i uzorom. 2000. a reĉenice su mu.ţevnost nimalo ne zaostaje za pisanom. lako i gipko. a on je meni. zauzvrat. poput nepatvorenog kutjevaĉkog rizlinga. Pripovijedao je. naime. kao što je i pisao. Imao sam sreću i ĉast Matku Peiću u više navrata u novinama biti urednikom. istodobno misaono i poetski. A to je ostao i sada kad je.vjeĉnost. odskitao u . "Jutarnji list".

Benno s Irenom šeće Šubićevom. pomišljam na jednu berlinsku ulicu. I ostala je ulica dolazaka i odlazaka. prijatelja i adresa u Berlinu i Zagrebu. prepune zajedniĉkih tragova. Berlin mi je pruţio azil na prvom katu stare višekatnice zakrivene drvoredom u Mommsen Strasse u strogom središtu grada. Zagrepĉanka Irena dolazi i odlazi sa svojim suprugom Berlinĉaninom Bennom Mayerom Wehlaackom. a Zvonimirova s ĉupavom ţivicom duţ tramvajske pruge.. mein Gott. Bennu podsjeća na jednu berlinsku ulicu. Ulica se nalazi u takozvanoj zapadnoj ĉetvrti grada.. Ĉetiri velike kuće oblikuju dvorište u Mommsenovoj ulici. nazivali Charlottengrad. napudranom prašinom i ĉaĊom i svim ostalim. Leibnizove i Kudamma. uspomena. Ona se nalazi toĉno iza ugla Kantove. na njemaĉkom već i sanjaju.. Rusi su tu ĉetvrt 1920. a koja je i nastala u toj ulici dolazaka i odlazaka. Braĉno i pjesniĉko proţimanje i nadopunjavanje. koja. iz doba kad je njome još vozio tram 83 . a koji je zauzvrat svojoj ţeni napisao knjigu Zagrebaĉke biljeţnice.. ispijaju kavicu i lozovaĉu. o uštedama i novim automobilima. Obje knjige pjesniĉke su impresije. koja i njega i Irenu veţe uz prijatelje Angela Miladinova i Antu Viculina. Tako o svojoj berlinskoj adresi zapisuje moja gostoprimljiva domaćica.Klaićevom do Kudamma Umornom od razgovora o gastarbajterskim mukama i radostima. skladni brak supruţnika. oboje se sastaju sa Slavkom Mihalićem. o planovima i o djeci. pjesnikinja Irena Vrkljan u knjizi Berlinski rukopis.. u Charlottenburgu. pjesnika i gradova. Kad je ugledam.

tuĊina. U tom savršenom skladu stvari i naravi pomalo grubo zazvuĉi moje prozaiĉno pitanje. Nikakva duga Klaićeva s mirisom duhana i kave. koje je u Bennu odredilo ţivot. gdje nemam nikakvu vlastitu priĉu. Irena Vrkljan osjeća strah od tuĊeg grada. i zato valja obje knjige ĉitati istodobno. Pri dolasku iz Zagreba u Berlin na studij. Kantovom. rukopisima.zovom i Kudammom. O tom berlinskom kazalištu. a u njenom se Berlinskom rukopisu svejednako isprepliću Klaićeva. Bulićeva i Prilaz s Mommsenovom. zapisuje Irena.. Kako je to moguće? Moţe li se od otprilike dvije tisuće maraka mjeseĉno. Irena Vrkljan i Benno Mayer-Wehlaack dijele sa svojim knjigama. koje je zatim odredilo moj ţivot. prijevoda i poneke 84 . koliko Irena i Benno zajedno zarade od svojih knjiga. Prestrašilo me tada to stajanje na uglu ulice.. nikakvu kuću uspomena. u ovom je sluĉaju posrijedi skromna zarada i bogat ţivot. osvojiti i Berlin i Bennu.. nikoga koga znam. meĊutim. jer samo tako dobivamo cjelovitu sliku tog jedinstvenoga zagrebaĉko-berlinskog pjesniĉkog i graĊanskog braka. Bila sam negdje. to smo i mi sami. pošteĊeno od bombi. Leibni. U Mommsen Strasse prostrani i prozraĉni stan s pogledom na sjenovito dvorište. koliko zaraĊuju? Za razliku od onih razgovora što sam ih u Berlinu vodio s našim gastarbajterima. namijenjeno inaĉe gastarbajterima: Kako ţive.vaj. kroz ĉiju isto takvu ţivicu sam se i sam probijao nakon rata. Ubrzo će. novim projektima i uspomenama.. jer sam na donjoj strani ulice ugledao jedno malo kazalište. Tumaĉila sam strah kao nešto prirodno. Nisam znala. Jedino nisam siguran je li to baš pravi redoslijed. dva svijeta. nikakvo juţno svjetlo. nešto više doznajemo iz Irenine knjige. slikama. Ţivimo otada u dva grada. poţara i granata.

baviti se svojim vlastitim stvarima. naprimjer.radiodrame. ali bez vanjskog blještavila. svojim pozivom. To je njihov zajedniĉki izbor. Ţivjeti svoj vlastiti ţivot. bez ustupaka i kompromisa. Ţivjeti skromno. I bez automobila. a bogato. Njihova sreća i njihova ţivotna priĉa. 85 . 1990. "Veĉernji list". luksuza i kerefeka. u Berlinu uopće ţivjeti? Moţe.

naravno.leće ljude i stvaratelje raznih fela. eto. prerasla i u posebnu knjigu.Knjige mog ţivota Da je sve prolazno osim prošlosti još jednom će se pokazati u Knjiţnici "Medvešĉak" na Trgu hrvatskih velikana. koje govori koliko o knjigama. svakako je uţitak ĉitanja tog izuzetno dopadljivog ispovjedno-feljtonistiĉkog štiva. nego je pomalo posuĊena od Henryja Millera i njegove istoimene knjige (u nas izašle u prijevodu i urednikovanju. svojedobno (1996. bome. Poziv mi je upućen kao. inaĉe kći glasovitog jezikoslovca i pravopisca Dragutina Boranića. a koja je s vremenom. teško i zamisliti. toliko i o ljudima našega ţivota. Zlatka Crnkovića!). ali dovoljno je već i to da je jedna zagrebaĉka dama koja je prošla kroz razne ţivotne faze i imala široki krug prijatelja i znanaca meĊu umjetnicima. pa tako i o samom ţivotu iz ovog nam zajedniĉkog zagrebaĉkog kulturnjaĉkog miljea. okupljala oko sebe razne mis. Premda nije rijeĉ o pravom knjiţevnom salonu. Novakova 10. što je za današnje prilike. kamo su me pozvali na predstavljanje Knjiga mog ţivota poznatog prevoditelja i nakladnika Zlatka Crnkovića. kumu reĉene knjige. a koja i nije sasvim moja. naime. u svom stanu u samom središtu grada. A nagrada za moju ideju. bila je vrlo apartna dama. uzor ţenske otmjenosti i ele 86 .) dao ideju i naslov za novinsku kolumnu. Gospodinu Crnkoviću sam. ajmo reći. Najdomljivija i svakako najzagrebaĉkija priĉa iz Cmkovićeve knjige je ona o Ĉuĉinom knjiţevnom salonu. Legendarna Ĉuĉa Smokvina Boranić.

kad sve nas voditelj ispitkuje. prisjećam se kako sam u istom prostoru meĊu boksovima s knjigama na Trgu hrvatskih velikana. naime. a svako izdanje. Milĉec. I dok o tome usput razgovaramo u Knjiţnici "Medvešĉak". a u legendu ulazi ne samo po svojim ţenskim ĉarima i svojim nadaleko poznatim kulturnjaĉkim sijelima. A voditelj je. imao ĉast sudjelovati na jednoj od svojih prvih knjiţevnih veĉeri. šećer ostavio za kraj. zaludila pola muškog Zagreba. nego i kao urednica najpopularnije i najprodavanije knjige valjda u cjelokupnoj hrvatskoj i tadašnjoj jugoslavenskoj nakladniĉkoj praksi. Bila je to skupna knjiţevna veĉer. a što znaĉi: Majer. Majetić. na ondašnjem Trgu ţrtava fašizma (na tom je mjestu prema ondašnjem aktualnom vicu tramvaj najviše cvilio. naravno.gancije. knjigu nad knjigama . koja je postigla nezamislivih dvadeset pet izdanja na latinici. nekadašnja ljepotica. a njega uporno izostavlja. izašlo je izmeĊu deset i dvadeset tisuća primjeraka. popularni Lojzek Majer. pa i u poratnim godinama. Legendarna Ĉuĉa podsjeća. Majdak. koja je uoĉi i za vrijeme rata. zdvojno u pola glasa propitkivao da kaj su na nj zaboravili. Knjiţevnu veĉer vodio je u to doba aktualni urednik zagrebaĉke rubrike "Veĉernjaka" Nenad Figenvvald. jer je skretao u Socijalistiĉku revoluciju!). tj. kako Crnković s ushićenjem starog nakladniĉkog vuka pripominje. na kojoj smo sudjelovali ĉetiri pisca. pet na srpskom i ćirilici i tri na slovenskom. kad je njena zvijezda bila visoko u orbiti zagrebaĉkog društvenog ţivota. I nikad neću zaboraviti kako me je moj prvi susjed za stolom. Za nakladniĉku kuću Znanje priredila je. na rane sedamdesete. a plakatom velikog B1 formata najvaljivali su nas kao "4M". naravno.Knjigu za svaku ţenu. 87 .

I kao što na poĉetku rekoh: Sve je prolazno osim prošlosti. za koju se autor danas predstavljene knjige Zlatko Cmković pita: Je li Ĉuĉa bila snob?.jer stari pisac. naravno. kao prethodnice kasnije popularnih Gruntovĉana. otvaranjima izloţbi. a popularni novinar Pero Zlatar piše kako je Zagreb upravo obogaćen za još jedan automobil.. samo što su takvi snobovi vrlo korisni u svakom društvu. a zahvaljući aktualnom ministru financija i njegovu PDV-u na knjigu. a kamoli prošlost. Stoga ti nakon Crnkovićevih Knjiga moga ţivota doĊe da poţališ što ovo današnje vrijeme kasnih devedesetih. ne samo za okupljene u Knjiţnici "Medvešĉak" nego i za nas knjiţevne poletarce. Luigija iz Smojinog i Marušićevog Malog mista. ni knjiga. To su bile godine enormne popularnosti Šjore Bepine i dr. kupujući knjige. Iz tog ozraĉja izlazi i Crnkovićeva heroina Ĉuĉa Smokvina Boranić sa svojom Knjigom za svaku ţenu. prateći sve što se zbiva u kulturi. "Jutarnji list". pa istodobno i odgovara: Mislim da je bila. prvih epizoda Kersterovih Mejaša. Oni potiĉu umjetnost prisustvujući svim premijerama. kad nemamo ni snobova ni knjiţevnih salona. a vlasnik mu je mladi kantautor Arsen Dedić. Mladi redatelj Edo Galić na mali ekran postavlja nesretnog hrvatskog knjiţevnika Ivu Kozarĉanina. autor Oĉenašeka i Dnevnika malog Perice. 1999. 88 .. nikako ne zasluţuje ni sadašnjost... bio je knjiţevna povijest i zagrebaĉka kavanska legenda.

koji je promijenio podosta zagrebaĉkih adresa (Heinzelova. ali i autor još mnogih i nama dragih knjiţevnih "rupa" . starija je. ĉak i od njega samoga . navodno. Vrbanićeva. Graĉanima.Novi stanari Nove Vesi Nedavno je stara purgerska Nova Ves dobila novog stanara. Sa svoje tri tisuće knjiga (od kojih je mnoge i sam napisao!). Kuća je u gornjem dijelu Nove Vesi. Iako djetinjstvom. a prve Novovešĉane spominje predratna spisateljica Antonija Kassowitz Cvijić. vedrim zadovoljstvom odvajaju od ostalog Zagreba. Kušanje uselio u mali dvorišni stan s galerijskim pristupom u tipiĉno tatijevsko-šafraneĉkom stilu. Pridolazili su ponajviše iz Opatovine i smjestili se na priliĉno uskoj cesti izmeĊu starog zapadnog korita Medvešĉaka ili Cirkvenika. Draškovićeva itd.). veli. s obveznom hrvatskom lipom pod prozorom. izmeĊu Jakopĉeve mesnice i Tinĉe. na istoku do golemih biskupskih ribnjaka i moĉvara. pa kaţe kako se.Ivo Kušan. a na sjeveru raskriţjem. naš vrli knjiţevnik Ivo Kušan. Medvešĉak. a Novu Ves nastanili su još u 14. "hrvatski Andersen".nekih stotinu i ĉetrdeset godina! Tako se naš Ivo Kušan u ozbiljnim godinama prikljuĉuje posebnoj sorti zagrebaĉkih purgera. stoljeću. odgojem i osjećajem stari Zagrepĉanin. odsad je stanovnik ulice koja ima posebni status i mjesto na intimnom planu gra 89 . koje je novovešku cestu produţilo prema Šestinama. a novi stanovlasnik najviše je impresioniran starinom kuće. Remetama i Bukovcu. na jugu ograĊeni kaptolskim utvrdama. To je naš stari poznanik.

jer kroz Novu Ves su od 1876.starinski oblik i u njemu prijatan starinski duh. srećom. kasnije Haganauerovo.da i koja je stoljećima bila najvjernija straţa zagrebaĉkog duha i poštenja. Folnegović.Ivan Krstitelj Tkalĉić ..Alagovićev perivoj. od prvog pokojnika Miroslava Singera. "Ljubinkoveĉki klub" (po domaćici Ljubici Hagenauer) kojem je predsjedavao pisac i legendarni gradski senator Gjuro Deţelić. nego kad je primoran da dirne u starinsku kuću svojih djedova.s razlogom zapisati kako je upravo Nova Ves srĉika našeg pravog hrvatskog borbenog graĊanstva. nego će isprepucane zidine obloţiti jakim oklopom od cementa ili betona. Mrazović. u njegovu parku u Novoj Vesi. ali još više mrtvih. uz neke. Kvaternik. Tu su dolazili Starĉević. Netaknuta je ostala i novoveška kuća na broju 72 u kojoj se nedavno udomio naš poznati pisac. Jedna je od rijetkih koja je. okupljao se tzv. Fabković. 90 .. ali će po mogućnosti saĉuvati . za Novovešĉana nema veće boli.. U popularnim novoveškim birtijama Franceka Tkalĉića i Janka Gorenca okupljao se cijeli oporbeni Zagreb. saĉuvala izgled i imidţ starog purgerskog Zagreba. a tu je u razliĉitim razdobljima bilo više privatnih gradskih parkova FrancJosefs-Garten.ma bilo kakav mu drago . prolazile pogrebne povorke na novo gradsko groblje na Mirogoju. Ta se kuća nagledala Zagrepĉana. Jer. ipak rijetke tzv. Kumiĉić. tako da će sinovac gostioniĉara Franceka Tkalĉića . Kod Hagenauera. tolikih generacija njih ţivih. interpolacije. Novom Vesi Zagrepĉani su se vozili i tramvajem. te pravi dragulj zagrebaĉke rane hortikulture . On je sam nikad neće porušiti.

danas podsjeća spomen-ploĉa na broju 14.). pa tako i na daljnjem imidţu ove stare zagrebaĉke purgerske i umjetniĉke ulice. do 1926.). u Novoj Vesi ţmirka i Kušanovo raĉunalo. zlato i tamjan. nek u miru radi na svojim novim knjiţevnim djelima. pisca Spomenika starog Zagreba. Tu je zaĉet.Na Novovešĉana Tkalĉića Krstitelja. novog stanara Nove Vesi. A odnedavno. 91 . Pustimo Ivu Kušana. "Veĉernji list". a na broju 70 mramorno je podsjećanje na poznatog stanara Augusta Cesarca (od 1918. eto. do 1980. Na broju 50 nastale su neke od antologijskih pjesama Dobriše Cesarića (tu je ţivio od 1929. 1997. njegov kultni roman Mirisi. i dobrim dijelom nastao. Od suvremenih pisaca u Novoj Vesi ţivi i stvara Slobodan Novak.

Stoga i ne ĉudi što je i u ovoj antologiji suvremenog hrvatskog pjesništva o Zagrebu u kojoj su zastupljene sve generacije današnjih pjesnika . ali se moţe zapaziti i sve oĉitija pjesniĉka eksteritorijalnost i selidba muza prema rubovima grada. naravno) u kavani pomalo podsjeća na pjesmu jednog od zastupljenijih pjesnika u reĉenoj antologiji . Ta gesta ostavljanja knjige (s posvetom. Dingaĉ i Vis i staru Kazališnu kavanu s pogledom na Zdenac ţivota. sastavljaĉ najnovije antologije suvremenog hrvatskog pjesništva o Zagrebu . na stari naš nacionalni kazališni hram i općenito na stari Zagreb. Lojzekom Majerom i Salkom Alićem. kao najĉešće nadahnuće mnogih generacija hrvatskih pjesnika.Muze premostile Savu Vinko Brešić. podsjećaju na Masarykovu. gdje i nadalje ţive i nakon što su se odavno preselili na Mirogoj (Jakšićeva se pjesma i zove Vraćajući se na Mirogoj).najĉešći predmet pjesniĉkog zanimanja upravo stara gradska jezgra s Griĉem.Ante Jakšića. Franom Alfirevićem. ostavlja mi primjerak svoje lijepo ukoriĉene knjige (s ilustracijama Antuna Mateša) kod konobara u kavani. u Baĉkom Brijegu). a koji sami sa svojom poezijom i legendom. koji svoj pjesniĉki doţivljaj Zagreba izraţava kroz staru zagrebaĉku kavanu s neizostavnim Tinom. Ilicom i Zrinjevcem. 92 . od Trešnjevke do Dubrave i od Kvatrića do Novog Zagreba. baĉkog Hrvata starije generacije (roĊen 1912.od Dragutina Tadijanovića (1905) do Milane Vuković (1970) . staro Blato.Zabreg.

. Višnja Stahuljak.. negdje. Kvaternikovu trgu. a u kojoj je danas "Mimara". po svom intimnom i akademskom (diplomirala na Muziĉkoj akademiji) opredjeljenju najradije stanuje u glazbi. Ivan Slamnig vodi nas u prvi kafić u svom trešnjevaĉkom susjedstvu. eto. a uz koji je ovaj naš pjesniĉki bard svojedobno i stanovanjem bio vezan (ţivio u obliţnjoj Vrbanićevoj). Ivan 93 . Liĉane i Slavonce. trešnjevaĉki se pjesnik penje u tramvajsku prikolicu i njegovo pjesniĉko pero poput tramvajske lire dodiruje i ostale gradske ĉetrvrti. Pjesnik ne izostavlja u to doba neizostavnog Isu Kršnjavoga. i noćivaju zagrebaĉki tramvaji. / A drot ne dolazi u kontrolu / već da bi nešto streso /. Pjesniĉkim prstom uperuje i u nove pridošlice u grad. na došljake iliti dojdeke .kancu na koji je Pao snjeţak /perivoju bijeli vezak... iako tragiĉno zapuštenom. A stanovnik Tuškanca Pajo Kaniţaj pjeva svom Bijelom Tuš.Osobno sam zahvalan Slavku Mihaliću što je svoj pjesniĉki objektiv zaustavio na meni dragom. i graĊena. ali i susjedne dvije ustanove Palaĉu pravde i Vijećnicu. štoviše. Bosance. pa nije ĉudo što u svoj pjesniĉki fokus stavlja Koncertnu dvoranu. otprije. Nikola Miliĉević muzu pronalazi u Muzeju "Mimara". na periferiji. koja takoĊer stanuje u sjevernom dijelu grada. od Ĉrnomerca do Dubrave i od Ribnjaka do Ţitnjaka. na Trešnjevci / gdje na posljednjoj preriji ţive posljednji pijevci /.. za ĉijega je banovanja ta velebna školska zgrada.. koji zauvijek odoše kud pokazuje putokaz. pa tako Trešnjevĉanin Boro Pavlović pjeva: Ţivim. pa u svom Pogledu s prozora zamjećuje i Khuena. A kako na Trešnjevci ţive..na Dalmoše. Prirodno je da se graĊanske adrese ĉesto podudaraju s onim pjesniĉkim. te podsjeća na one nekadašnje.. gdje Svi deĉki piju kolu / puce piju espresso.

A ono što je najzanimljivije na ovom najnovijem pjesniĉkom planu grada svakako je Novi Zagreb u koji nas vodi više pjesnika iz razliĉitih naraštaja. a u neboderah / ni jedan prozor nije više budan: / gradom na utrini ovako kasno baza / tek ĉovjek blesav. "Veĉernji list". nego i. da je i Novi Zagreb dobio svoje mjesto u antologiji suvremenog hrvatskog pjesništva o Zagrebu. Antun Šoljan u Novom Zagrebu. pa pjeva kako su i mrav i pjesnik ţiveći od mrvica obojica neprepoznatljivi. I koješta drugo. 1998. Prema zastupljenosti Prekosavskih spavaonica (naslov pjesme Zvonimira Mrkonjića).Rogić Nehajev. ili prije svega. pijan ili ĉudan.. doduše malko nacvrcan.. grad ne ĉine samo zgrade i ljudi.. / Ostat će tako još podosta dugo. a to su u ovom sluĉaju pjesnici. 94 . njegovo duhovno ozraĉje. jer. meĊutim. pjevam. da bi odmah priznao: Nacvrcan sam. A moţda se pjesnik i vara? Jer. u meĊuvremenu Novi nam se Zagreb ipak pribliţio i dospio do antologije pjesama o Zagrebu. moţe se reći da su pjesniĉke muze uvelike premostile Savu i da je Novi Zagreb napokon postao grad. pjesnik i sociolog grada. poziva nas na pjesniĉko-sociološko Landranje Ţitnjakom. već citirani Mrkonjić pjeva: Nas dijeli Sava. Istodobno nekadašnji stanovnik ZapruĊa Branko Bošnjak sebe doţivljava kao Mrava iz ZapruĊa.. otkriva i mjeseĉinu koja obasjava red nebodera kao ĉempresa postrojenih uz cestu. Ali. kao što se zna. / U Zagreb gleda Zagreb ispod oka. Prepoznatljivo je.

dakle. u uljima i akvarelima. od prošlog tjedna rodni mi je grad dakle. jer ima on svoje ljepote i u slikama. Nije. prepustimo se uţivanciji putovanja Zagrebom stihom i kistom kroz njegova dva posljednja stoljeća. toliko i dati na poklon. Izuzmemo li na trenutak ovaj mali ciniĉni osvrt na današnji Zagreb. u prozi i u stihu!? Naravno da ne. Zahvaljujući toj. za dva broja veći i od samoga sebe. Hoću li ja to. a koja moţe koliko povećati.Grad oslikan stihom i kistom Baš se pitam otkud mi se taj moj Zagreb. kao obvezne prtljage što je razvoj i migracija sa sobom nosi. opterećen. koju jednostavno poţeliš koliko primiti. toliko i smanjiti i uniziti grad pratećim problemima. sviĊa. kojima je. naravno. a što nam se nudi u ovoj izuzetnoj knjizi. jer rijeĉ 95 . za razliku od one fiziĉke. od prometnih i urbanistiĉkih do socijalnih i ĉisto egzistencijalnih. ovako prenapuĉen. kao paralelni protok vremena. a onda mi pod ruku doĊe upravo izišla antologija pjesama o gradu Povrh starog Griĉa brda (sastavljaĉ Boţidar Petraĉ). a to je prava mjera za veliĉinu grada. pa i civilizacijskih. sluĉajno što je antologija pjesama o Zagrebu naslovljena poznatim Šenoinim stihom. ne samo ljepši nego i veći za još jednu svoju knjigu. ljudske i materijalne. nudim na poklon samo svoje viĊenje knjige Povrh starog Griĉa brda. Zasad vam. dosad najtemeljitijoj i najopseţnijoj antologiji pjesama o Zagrebu. reći da mi je Zagreb lijep samo u pisanoj formi. ovom prigodom. ilustrirana Petraĉeva antologija. prezaduţen i prevelik.

Bore Pavlovića. Zrinjevcem. Krvavim mostom. Tako najmlaĊa u tom dugom generacijskom drvoredu zagrebaĉkih pjesnika. roĊenoj 1970. Vlaškom ulicom. Stari Griĉ s Markovim trgom. Zeleni val sijeĉe Zvonimir Mrkonjić. Zadnjim fijakerom fura se Drago Britvić. meĊutim neke zagrebaĉke vedute podjednako intrigiraju i inspiriraju i najstarije. Medvešĉakom. Šestinama i Remetama. već spomenuta Milana Vuković Runjić svoju modernu nerimovanu i misaonu pjesmu. kao i najmlaĊe. stoljeća. Ilicom. Josipa Pupaĉića. zajedniĉka je tema i meta svih pokoljenja. Kamenitim vratima. Harmicom (ili Trgom Republike). Sliĉno je i s Jelaĉićevim trgom ili. Panorama pjevanja o gradu zapoĉinje s Titom Brezovaĉkim (1757-1805). uvrštenu u antologiji. a poneki bi osamljeni pje96 . Lotršĉakom ili Strossmayerovim šetalištem. poĉinju puno prije Šenoe. pa do najmlaĊeg meĊu njima . I plavi zagrebaĉki tramvaj. Cmrokom. nekad. Kvatrić ili Novi Zagreb. a završava na Milani Vuković Runjić.Zvonimira Penovića (1948). od Tina Ujevića. tako su i njegovi pjesnici u pjesniĉki mozaik grada dopisivali nove gradske predjele i toponime. Mirogojem. kao što su Trešnjevka. A kako je grad rastao. Razliĉite generacije pjesnika sklanjaju se u kavanama i birtijama. Obzirom na toliki generacijski razmak. kao zaštitni znak grada od drugog desetljeća 19. za oĉekivati je da je velika razlika i u interesima i sadrţajima izmeĊu opreĉnih pokoljenja pjesnika. naslovljuje Molitva na Kapucinskim stubama. svojom je "lirom" dodirnuo razliĉite generacije pjesnika. ali kronološki poredani stihovi ispisani na licu grada. Maksimirom.je ipak o najzagrebaĉkijem pjesniku. Uspinjaĉom se penje Miroslav MaĊer. svjetonazora i pojedinih povijesnih razdoblja i odgovarajućih stilova.

povijesnih i posvojenih prostora. svoje slike grada. Nakon razgledanja ove jedinstvene izloţbe gradskih vizura iz vizure slikara. "Jutarnji list". motivima slikari u Zagrebu imaju mnogo podudarnih mjesta s poetskim izriĉajem naših pjesnika. Mencija Clementa Crnĉića i Branka Šenoe do današnjih slikara. koja nisu uvijek i ona najljepša i najamblematiĉnija mjesta grada. grad promatraju i gradski slikari. a koja je posluţila i kao naslov ove pjesniĉko-slikarske antologije.snik otpoĉinuo u Botaniĉkom vrtu. Stjepan Svedrović (1952) svoju pjesmu naslovljuje kao parafrazu poznate Šenoine pjesme. umjesto Povrh starog Griĉa brda. crkava. Moţda ĉak i istodobno s istih mjesta i vizura kao i uvršteni pjesnici. preveliku ulogu pripadnost pojedinom vremenskom razdoblju i pojedinoj generaciji. Jordana. daru i generacijskom kodu. na istoj smo crti razmišljanja kao i već citirana Ivanka Reberski. Svedrović je naziva Podno starog Griĉa grada. Uostalom. zgrada i spomenika. i to u generacijskom rasponu od Dragutina Starka (1822-1877). dakle. meĊutim. U izboru motiva i kod slikara. 97 . 2000. kako u popratnom tekstu slikarske panorame u knjizi obrazlaţe Ivanka Reberski. jedan od najmlaĊih pjesnika. dajući. kao i kod pjesnika. uvrštenih u Petraĉevu antologiju. ne igra. u Tkalĉićevoj ili u Tuškancu. na obroncima Medvednice. ovisno o senzibilitetu. Mateša i najmlaĊe meĊu njima Jadranke Fatur.

.

GRAD JE INAĈE LIJEP .

.

pa i novopeĉenih Zagrepĉana. sa svake udaljenosti i u svakom trenutku kad god to poţeli. ulazimo. arhitektura i stil (navodno gotika). njegovo rodno mjesto. Fotoaparat prepustimo turistima. pa se taj najstariji pisani trag o imenu grada koristi kao nje101 . koji će i aktualne metalne skele (proizvod ţeljezare Sisak) upotrijebiti da bi se u molitvi popeli na sam boţanski vrh ili uz pomoć mašte prebirali po skeli crkvene hijerarhije.. naime. obići oko Marijina kipa. To je razglednica koju Zagrepĉani šalju i drugima i sami sebi. samo prvostolnica. Ne treba ĉak ni ući u katedralu. stari će Zagrepĉanin instinktivno zakljuĉiti kako današnje skele na katedrali pripadaju samo kronici grada. Na Kaptolu se 1093. u samu bit postanka i opstanka ovog nam starovjekog grada koji je proslavio svoju devetstotu obljetnicu. Zagrebaĉka je katedrala jedna od onih vizura koje dominiraju zagrebaĉkim najintimnijim krajobrazom. njegov embrij. i mnogo više od toga. Kaptol je Zagreb. Kaptolska katedrala nije. isto kao što nije samo graĊevina. Dovoljno je doći na kaptolski trg. u vrijeme prvog zagrebaĉkog biskupa po imenu Duh. dakle. ona je sve to zajedno. crkva i bogomolja.Tajna kaptolskih zvonika Dva šiljata tornja katedrale na Kaptolu postavljena su tako da ih svaki Zagrepĉanin vidi sa svakog poloţaja. Za razliku od turista. sjesti na kamenu klupicu i zapoĉeti onaj poznati ritual slikanja oĉima. od njenog glavnog portala do njenog glavnog oltara. prvi put spominje ime Zagreb. Ulazeći u katedralu.

Jedino Zagrepĉanin raspoznaje glazbu kaptolskih zvona. a 1093.. Posljedna ţrtva je nadbiskup Alojzije Stepinac. Prvi zagrebaĉki nadbiskup je Juraj Haulik. od Tatara i Turaka do ovovremenskih agresora. kada sveti otac papa Pio IX. Kardinal Haulik dao je urediti i park Maksimir. a biskupija na Kaptolu prvi put je uzvišena u nadbiskupiju 1852.nik. Maksimir je zapoĉeo graditi Haulikov predthod. svojim Ubi primum placutom zagrebaĉkom biskupu Hauliku dodjeljuje nadbiskupski klobuk. Stoga se zagrebaĉka biskupija ne moţe promatrati odvojena od Zagreba. a uspio se izvući i iz kandţi nasilnika i osvajaĉa svih fela. biskup Vrhovac. priĉestio ili vjenĉao. isto kao što kaptolska katedrala Zagrepĉanima nije samo Boţji dvor i u njoj se ne klanjaju samo Uzvišenome nego i vlastitim korijenima. koji pod njegovim nadzorom izrasta u dragulj europske hortikulture. Kaptol je odolijevao i odolio i poţarima i potresima. jer njihov je zvuk zagrebaĉki blagdan koji se slavi u svim hrvatskim crkvama. smatra se njegovom godinom roĊenja. Ulaskom u katedralu vraćamo se. jer ona jest Zagreb. 102 . kaptolsku će katedralu prvenstveno doţivjeti kao simbol i najdraţu razglednicu rodnoga grada. Svatko od Zagrepĉana tko je u katedrali primio svetu potvrdu ili mu se posrećilo da se na Kaptolu krstio. ali i prvom pisanom tragu o imenu grada.gov rodni list. Svetom pismu. pokopan u katedrali i nedavno u Mariji Bistrici od strane Svetog oca proglašen blaţenim. a nadbiskup Haulik prvi put u toj najvećoj crkvenoj funkciji misu u katedrali sluţi 8. svibnja 1853. dakle.

103 .I jedino Zagrepĉanin zna da je jedan od katedralnih zvonika pet metara niţi. Ljubomorno za se ĉuva tu malu zagrebaĉku tajnu. ali nipošto neće otkriti koji. "Veĉernji list". prepustiviši turistima i došljacima da nagaĊaju. 1994.

Tu nam se dogodio i sam grad. Samo se taj naš glavni i središnji trg piše velikim slovom.Trg svih trgova Od svih zagrebaĉkih trgova. A kad idemo na Jelaĉićev trg. A na Trgu ili na Trgaĉu. roĊena na ovom trgu. pa je i razumljivo da moraju imati i svoja krsna imena kako bismo ih meĊusobno raspoznavali. na Svaĉku i na Britanac. dakle. na Svaĉićev ili na Britanski trg. onda se jednostavno zna da idemo na . izdogaĊale su nam se mnoge najvaţnije stvari. tj. nego od samog trga. a to je zato što kod glavnoga trga imamo koncentraciju i teţište na trgu. trg svih zagrebaĉkih trgova. odaslana je 104 . kao od većine drugih trgova. nemamo ĉak ni deminutiva ni izvedenice od imena. a ukoliko smo s tim trgovima u intimnom odnosu. na Trg. unatoĉ slavnom povijesnom imenu. Jelaĉićev je trg. kao da se hoće reći kako su svi ostali gradski trgovi proizašli iz svoga glavnog trga. onda kaţemo da idemo na Trgaĉ. onda ćemo sebi dopustiti da kaţemo kako idemo na Kvatrić. dakle. tj. Od Jelaĉićeva trga. Legenda o mladoj djevojci i drevnom banu. koji se ne izvodi od imena trga. Kad idemo. samo je jedan . njegovo ime. Otud i jedinstveni sluĉaj deminutiva. odnosno ranije Trga Republike.Trg! Samo Jelaĉićevu trgu ne treba pridjev ni ime. na njegovu vrelu Manduševac. kao obiĉno. a ţelimo naglasiti svoju prisnost s njim. za svakog od nas posebno i za grad u cjelini.Trg. Idemo na Kvaternikov.

ali i politiĉkih i socijalnih prosvjeda. 105 . Trg je posluţio kao pozornica najvećih politiĉkih skupova. Na Trgu smo pronašli dućan. doţivio je i svoj prvi ljubavni sastanak. spoj. Prisjetimo se samo one famozne betonske kocke na istoĉnom dijelu Trga. Tu su pristajale umorne zaprege diliţansi. Manduševac . a isti je spomenik (banu Jelaĉiću. dakako) doţivio na Trgu najveće civilizacijsko i kulturno oskvrnuće (1947. koji je u razliĉitim razdobljima nosio i razliĉita imena . naime. pod vurom ili pod repom.odavde na daleko i dugo putovanje i usput je preţivjela sva pokoljenja Zagrepĉana u ovih 900 godina Zagreba. opet Jelaĉićev. donoseći iz svijeta poštu. na Špici.Jelaĉićev trg. Od davnine na Trgu su odrţavani sajmovi. a na koju su graĊevinari sluĉajno naišli prilikom ureĊenja Trga 1986. proĉulo kako su iskopani temelji nekadašnjeg vrela Manduše.vac. najnovije vijesti i prve strane goste. na samom poĉetku. doţivljavajući ih kao ukazanje vlastitih korijena i povijesti svoga grada. gdje smo utaţili svoju prvu potrošaĉku glad. a prije Harmica i.) i ponovno uskrsnuće (1991. Zaĉas je ta neugledna hrpa kamenja okićena cvijećem kao pravo gradsko svetište. Ĉim se. pa Trg Republike. A mnogi od nas na Trgu. tj. Na Trgu su otvorene prve kavane i prvi kafići. kamo su Zagrepĉani dolazili s rešpektom i poštovanjem. Trg je bio mjesto sveĉanih proglašenja iliti inštalacija hrvatskih banova.). ĉvenk ili sudar. Trg je uljepšan prvim bronĉanim spomenikom u gradu. tj. Zagrepĉani su hrpimice poĉeli obilaziti otkrivene ostatke vrela. Glavni gradski trg.uvijek je u cijeloj svojoj povijesti bio neka vrsta posvećenog mjesta. prvi put su se verbalno sukobili športski takmaci i kibici raznih klupskih boja. Na Trgu.

ţivi uzreĉica: Kuj se cifraš kak da ideš na Trg! Trg je uistinu jedinstven i neusporediv gradski trg. u svakom njegovom zabitom kutku. Trg Republike. 106 . Pozdrav s Trga. a pritom i najljepša i najĉešća gradska razglednica. Jelaĉić plac.mjesto susreta. dakle. Manduševac. Trg svih dosadašnjih imena. "Veĉernji list". vidimo se na Trgu.Jelaĉićev trg. tj. Nije onda ni ĉudo što i danas u Zagrebu. Harmica. u svim razdobljima posebno je mjesto u gradu . viĊenja i dogaĊanja. 1994.

pa tako i na njegov glavni trg. Marka. ali i sami sebi. poznati graditeljski tandem koji je gradio i kaptolsku katedralu. Vrijeme na Markovu trgu stupa svojim paradnim korakom i u Banskim dvorima. drţi da ju je u njenom prvobitnom izdanju dao podići sam Bela IV. Crkva sv. razglednica grada. glavni trg nekadašnjeg Gradeca. koji upravo na Markovu trgu stoluje od najranijih poĉetaka. a do dana današnjega i najĉešća. kada ban 107 . pa tako i na njegovu glavnom trgu. sredinom 13. A s Crkvom sv. Marka koju je u Zagreb donio iz Venecije. stoljeća. ali uvijek s rešpektom i osjećajem zahvalnosti što smo i sami djelić ovoga starog grada. to je Markov trg starom Zagrebu. ţivi. a ime joj je dao po slici sv. mijenjajući samo izgled.. Markov trg je. što su ga ostavili Schmidt i Bolle. A razlika je u tome što se u Zagrebu. današnjeg Gornjeg grada.Zagrebaĉka adresa hrvatske Ono što je Jelaĉićev trg Zagrebu. I tako sve do ovog današnjeg izdanja s kvazigotiĉkim portalom. Za Markovu se crkvu. od koje trg i preuzima ime. i to od 1805. Banskim dvorima. Marka se uvijek iznova podizala na svojim ruševinama i zgarištima. a u stari Zagreb. odlazi se u posebnim prilikama i u posebnim raspoloţenjima. koju Zagrepĉani šalju drugima. lako su je kroz stoljeća rušili potresi i razarali poţari. budući da se upravo na tom gradskom trgu s nekom vrstom krivnje osjećaju kao turisti. Markov trg je i najstarija. zgradom Sabora i starom Gradskom vijećnicom. dakle.

toliko i hrvatski trg. pa do predsjedniĉkih gardista koji 1991.stoljeća.) na Markovu trgu.Gyulay Dvore gradi. kako legenda kaţe. pogodivši Banske dvore. S Markova se trga oglasila prva hrvatska radiopostaja (1926. štoviše. Današnja zgrada Sabora izgraĊena je 1910. Na Markovu trgu izglasan je prvi Ustav slobodne i neovisne Hrvatske. te do naših dana kad tu stoluje hrvatski premijer. 1843. koji zajedno s Trgom ĉine kultno mjesto hrvatske politiĉke i drţavotvorne samosvijesti. uţarenom je krunom okrunjen kralj hrvatskih seljaka Matija Gubec. Markov je trg. on je zagrebaĉka adresa i same Hrvatske.). dakle. odaslavši prvi put u eter hrvatsku nacionalnu himnu. 1845.). Prvi put hrvatskim jezikom progovoreno je u Drţavnom hrvatskom saboru (Ivan Kukuljević. i stalna adresa najviše hrvatske vlasti s Banskim dvorima sa zapadne te Hrvatskim drţavnim saborom s istoĉne strane. 1994. Nije onda ni ĉudo što je u ovom domovinskom ratu neprijateljska granata svoj cilj traţila i pronašla upravo na Markovu trgu. Zagreb hrvatskom metropolom postaje. 108 . Markov trg je. upravo na Markovu trgu. "Veĉernji list". koliko zagrebaĉki. odaju poĉast prvom predsjedniku slobodne i neovisne drţave Hrvatske.. a na njenom mjestu bila je tzv. Na Markovu trgu pale su i prve politiĉke ţrtve na oltar samostalnosti Hrvatske (Srpanjske ţrtve. Zemaljska hiţa još od 18. dakle. dakle. Na Markovu trgu.

Nama. Kastner i Ohler.Kastnera i Ohlera. u Ilici. Oxford Street. Nama na Kvatricu. odnosno u Borovu). La Fayett ili Mariashilferstrasse. dakle. jedino će Nama na poĉetku Ilice ostati samo . Nama u Dubravi. Ta dvojica beĉkih trgovaca trgovala su. S ovom potonjom trgovaĉkom ulicom usred Beĉa. Razvuĉena i krivudava. prva je robna kuća i do dana današnjega ostala je najveća i najpoznatija. svoje prve traperice ili prve cipele (ukoliko cipele nismo kupili dvije kuće dalje u Ilici. Ilica je poput pupkovine od koje se napajaju i hrane ne samo gradske ĉetvrti i predjeli grada uz nju nego i cijeli grad. A u Nami su Zagrepĉani kupili svoju prvu najlonsku košulju.Cijeli grad u jednoj ulici U Ilici je cijeli Zagreb. u Bati. Iako je ta iliĉka Nama s vremenom izrodila više Nama. svoj prvi radioaparat. U Ilici su promijenili više adresa da bi napokon 1903. a kasnije Nama. razasutih po gradu. pa ĉak ijednu u Kustošiji. Ilica je adresa u najstroţem središtu i najdaljoj periferiji. kao trešnjevaĉka Nama. od nekadašnje Harmice i Manduševca pa do Ĉrnomerca. 109 . od Trga bana Jelaĉića. došli na poĉetak Ilice pa će tako ta lokacija mnogim pokoljenjima Zagrepĉana ostati trajno urezana kao adresa svih njihovih prvih i najvaţnijih potrošaĉkih iskustava. gdje je nekoć bio i sam kraj grada s mitnicom. sve će se te kasnije Name zvati opisno. dapaĉe. i na Mariashilferstrasse i u Ilici. Ilica je zagrebaĉka Peta avenija. naime. Ilica. televizor ili hladnjak. ima i izravnu vezu .

školski pribor i lektiru. zabave i dokolice. galerija i slikarskih ateljea. hotela. najpoznatija iliĉka adresa je. koji je jedini od iliĉkih i zagrebaĉkih civilizacijskih institucija do danas zadrţao i svoje pravo ime. te industrije. zagrebaĉko pivo. Lovaĉki rog.Nama je. to je Kugli u knjiţarstvu i nakladništvu. Kugli je još dugo ţivio (i još ţivi). Kod Kuglija u Ilici 30 sve generacije zagrebaĉkih Ċaka. a tu je ĉak i Likovna akademija. u tehnološkom smislu predstavljala najviše dostignuće suvremene industrije. i ulica vojarni (vojarne su na uglu Selske i Domobranske). iako je njegovo mjesto u Ilici poslije rata zauzela Mladost. kasnije Grand hotel. U meĊuvremenu. te Kuglija. kabarea. zajedno sa svojim vršnjakom "Franckom". 110 . Godine 1892. onda moţemo takoĊer reći kako je Ilica i naš Broadway. Ono što je Kastner i Ohler u trgovini. Nijedna zagrebaĉka ulica kroz povijest nije imala toliko kina. proizvedeno u Ilici. Upim ili Gum A nastavimo li s usporedbama. To je sinonim i povijest zagrebaĉkog ugostiteljstva i hotelijerstva. koju i danas nostalgiĉno zovemo imenom najpoznatijeg zagrebaĉkog knjiţara i nakladnika Stjepana Kuglija. i nema hotela (valjda zbog prometa i buke?) kao nekoć kad su. Harrods. Uz Kastnera i Ohlera. otvorena Zagrebaĉka pivovara koja je. dakle. uz Lovaĉki rog. kao što u Ilici. dakako. odavno nije hotel. nagraĊeno je mnogim svjetskim kolajnama i odliĉjima. Ilica je. Ulica umjetnosti. kavana. Necckerman. naime. u Ilici je. studenata i knjigoljubaca nabavile su svoje prve školske knjige i udţbenike. Lovaĉki rog. Otvaranjem Zagrebaĉke pivovare otpoĉinje ujedno i prva industrijska proizvodnja piva u gradu. knjiţara. tu bili hoteli i hotelske legende kao K caru austrijanskom i Kruna ugarska. uza sve to. naš zagrebaĉki Macy's.

Ilicom vozi tramvaj. Nema valjda Zagrepĉana koji nije propješaĉio Ilicu.Zagreb! "Veĉernji list". na kraju Ilice je i tramvajsko okretište. 1994. a od Gundulićeve Ilica je prohodna i za automobile. i usput u njoj pronašao ono što nigdje drugdje u gradu nije mogao pronaći. U Ilici smo pronašli i cijeli . Britanca. tj. Na uglu Ilice i Gundulićeve bila je i prva prodavaonica automobila zagrebaĉkog trgovca Ferde Budickoga. pogotovo u predjelu od Jelaĉićeva do Malog placa. koji se 1901. 111 . u Zagreb dovezao i prvim automobilom. Ilicom Zagrepĉani ipak najradije i najĉešće pješaĉe.

koji se u posljednjih stotinu ili nešto više godina oblikovao i rastao na rubu Europe. teţeći da i sam bude ravnopravni dio stare Europe. oslikan i fotografiran. A te su teţnje vidljive u cjelokupnoj povijesti tog prvog od niza novonastalih donjogradskih trgova. jedna od onih. Praga. Beĉa ili Rima. niţu se vaţne gradske adrese. ne tako ĉestih.Europa ispod zrinjevaĉkih platana Od velegrada i europske metropole Zagreb nam najviše nudi na Zrinjevcu. dapaĉe. najĉešće opisivan (pjesnik Slavko Mihalić vidi ĉak i plavetnilo mora ispod zelenih zrinjevaĉkih platana). on to ĉini i sadrţajima. urbanih cjelina na kojima se Zagreb s lakoćom moţe prodati kao gradska razglednica Pariza. urbanistiĉkom i arhitektonskom raskoši.po gradskom mjerniku Milanu Lenuciju . Od svih donjogradskih trgova najviše opjevan. Uokolo jedinstvenog gradskog parka. najraskošnijeg i najoĉuvanijeg. dakle.Lenucijevom potkovom. Zrinjevac je najbolji predstavnik ovog nam starog grada. Zrinjevac se ne zadovoljava samo predstavljanjem izgledom. bogatstvom ideja i materijala. prostornošću i prozraĉnošću te visinom palaĉa diskretno skrivenim meĊu krošnjama platana. poĉevši od najviše sudbene vlasti (Ţupanijski i Vrhovni sud) preko 112 . od kojih će kasnije nastati jedinstveni urbanistiĉki koncept nazvan . Svojom širinom. Zrinjevac je.

arhitektima i kiparima. Strossmayerovu šetalištu. tj.nacionalnih muzeja. I na kraju. HAZU na samom jugu. Šeće pogledima milujući ozbiljna lica umjetniĉkih poprsja hrvatskih ve- 113 . U ljetnoj se zapari rashlaĊuje na fontanama i znatiţeljno išĉitava celzije na meteorološkom stupu. neorenesansna zgrada HAZU-a predstavljala je isprva najjuţniji rub grada. galerija i ateljea.SAD-a sa zapadne i odnedavno Ministarstva vanjskih poslova RH s istoĉne strane. a potom i u automobilima. putniĉkih i aviokompanija te knjiţara i kavana. Otmjenost i raskoš vozi se Zrinjevcem isprva u koĉijama. koji tako na razmeĊu dvaju stoljeća posve preuzima prvenstvo Jelaĉićevu placu i Ilici. koja predveĉer ili nedjeljom u podne nastupa na Glazbenom paviljonu. a osamdesetih već masovno. poznatom dotad po marvinskom placu i navozima gradskoga otpada. U meĊuvremenu niĉe palaĉa za palaĉom. a ponešto od njene nazoĉnosti vidljivo je i na gradskom korzu na kojem se Zagreb sve masovnije poĉinje pokazivati upravo na Zrinjevcu. širi upravo na tom novoimenovanom gradskom trgu. pa do diplomatskog predstavništva najveće svjetske sile . a koji su prije toga gradske šetaĉe preuzeli Juţnoj promenadi. koji se sedamdesetih stidljivije. S vremenom tako Zrinjevac postaje poznat koliko po svojim graditeljima. kao svoj novi statusni simbol. potom turistiĉkih. Zagreb se opušta na poznatim zrinjevaĉkim promenadama s obveznom limenom glazbom.. imućni trgovci i poduzetnici. zagrebaĉko plemstvo. toliko i po novim imućnim stanarima. Dovršena prije zloglasnoga potresa 1880. pa i oštećena u potresu prije nego bude i useljena. a gradi ih. kako se uzme. ili na poĉetku.

1994. a istodobno u središtu Zagreba. Otpoĉiva na klupama koje će upravo zbog vaţnosti i simbola Zrinjevca s vremenom u arhitekturi dobiti ime .klupe "Zrinjevac". Zrinjevac je. on je simbol zagrebaĉke gradskosti i kulture ţivljenja. dakle. Na Zrinjevcu smo najviše i najdublje u Europi.likana u parku. više od trga. Na terasi kavane "Zagreb" (sada poslovnica "Croatia Airlinesa") naslaĊuje se ukusnim minjonima. rashlaĊuje zagrebaĉkim pivom i krijepi zagrebaĉkom kavom. "Veĉernji list". pod zrinjevaĉkim platanama. 114 .

zahvaljujući kojemu je grad svom svojom silinom krenuo na juţnu obalu. koju bi onda Zagrepĉani s ponosom slali kao što stanovnici Pariza. da je njihov odnos daleko od one idiliĉne ljubavi kakva se moţe zamijetiti u zajedništvu nekih drugih europskih gradova i njihovih rijeka. gdje su u euforiĉnom zamahu na pustoj ledini nicale izloţbene dvorane i poslovni pros115 . Zagrepĉani na svojoj rijeci nikad nisu išĉekivali izlaske Sunca. što će reći da se samo podnose. naime.praćivati dan. nikad se i nisu pretjerano voljeli. Sava nikad nije tekla sredinom Zagreba. premoštena novim modernim mostom Mostom slobode . naime. Sava je. kao što na rijeku ne odlaze is. priţeljkujući da sa sobom ponesu kući onu klasiĉnu sliku poprskanu rumenilom Sunĉeva zalaska. Londona ili Budimpešte šalju razglednice sa svojim rijekama. iako su ţivjeli i ţive zajedno u nekoj vrsti dogovorenog braka. Zagreb i Sava. Na njenim obalama i kejovima grad se nikad nije opuštao i ţivio svoje trenutke dokolice. U braĉnoj zajednici izmeĊu Zagreba i Save bilo je u razliĉitim razdobljima razliĉitih više ili manje uspješnih pribliţavanja. Zagreb se sa svojom rijekom nikad dosad nije uspio uslikati za gradsku razglednicu.Pliva patka preko Save U poznatoj pjesmici u kojoj se govori o patki koja pliva preko Save i nosi pismo navrh glave kao da se ţeli izraziti emotivni odnos Zagreba spram svoje rijeke kad se u nastavku kaţe kako u tom pismu piše: ne volim te više. da bi pedesetih godina ovoga stoljeća odnos grada i rijeke doţivio svoje zvjezdane trenutke.

Jadranski most) i nova stambena naselja. dakle. na tragu je. okrenuta u smjeru sjever-jug.da grad zaţivi na svojoj rijeci. stoku. meĊutim.. nanovo 1930. a ne spaja. ostaje samo Novi Zagreb. A kako se grad rijeci s godinama pribliţavao. dakle. Najuvjereniji u tu prelijepu iluziju svakako je bio i najzasluţniji za preseljenje Zagreba preko rijeke . koji je od drvenih planki sklepan još u osamnaestom stoljeću. a u najbliţem susjedstvu i prva gradska naselja . ni do dana današnjega nije grad na rijeci. koja. pa još jednom za tri go 116 . gradsko će knjigovodstvo iskazati trajno nepovoljno stanje za grad.tadašnji gradonaĉelnik Većeslav Holjevac. uza svu svoju udobnost i prateće sadrţaje. prevozila sjedne strane rijeke na drugu sve do ranih šezdesetih. i 1926. i Većine ţelje i ţelje mnogih naraštaja Zagrepĉana . teret. naime. a u novije vrijeme i automobile. Zagreb. kako smo svi to zajedno uvijek priţeljkivali.Savski gaj i Trnsko. Ĉesto se u svojoj povijesti izlijevala iz korita i obrušavala na grad. Na crti te ţelje plovi i trnjanska skela koja je ljude. premda je u meĊuvremenu gradio nove mostove (Most mladosti. A kad je danak posrijedi. Sava je Zagrebu. Do sraza podivljale rijeke i grada dolazi 1925. više uzimala nego što mu je davala. Popularnije Veco i umro u toj vjeri. kako se to kaţe. novi grad kojega Sava od Zagreba odvaja. a onda tri godine kasnije. a današnja Avenija njegova imena. Mnogi su Zagrepĉani tih pedesetih prvi put povjerovali kako će Sava napokon poteći sredinom grada.tori Zagrebaĉkog velesajma. tako mu je rijeka postajala sve opasnijom.. tj meĊusobna davanja i potraţivanja izmeĊu grada i njegove rijeke. Ţelja Zagreba da Savu ucrta u svoj plan grada stara je koliko i prvi most preko rijeke.

kasnih dvadesetih. hrleći sa svih strana na dva kupališta . uvijek bila i ostala zagrebaĉka rijeka. 117 . meĊutim.. a od tada se niţu društva svakojakih imena (Gusar.koje s godinama mijenja izgled. Više puta zagrebaĉki športaši sa Save vraćali su se na na svoju Savu okrunjeni najvišim europskim kolajnama i odliĉjima. športski ribolov.dine. praćaka i rashlaĊuje. da bi za vrijeme gradonaĉelnika Vjekoslava Heinzela. listopada 1964. motociklizam. Sava je. morali prijeći upravo preko Save. vaterpolo. premda se ne moţe reći da je Sava zagrebaĉka miss. da se grad sa svojom rijekom ima razloga špinĉiti i šminkati. Croatia i Mladost) i raznih športova vezanih uz vodu. dakako. s obveznim izborom za Miss Save. a neki su se uslikali ili se barem poţeljeli uslikati nasred mosta. Na Gradskom kupalištu . Sloga i. a zbliţavanju grada i njegove rijeke najviše su pridonijeli zagrebaĉki športaši: Još 1875. nogomet. sve tamo od 1892. Uskok. "Veĉernji list". Zagreb. te atletika.. konjiĉki šport i u najnovije vrijeme golf i boćanje.prireĊuju se razne veselice i športska natjecanja.Gradsko i Gospodarićevo. Najrazorniji povodanj u povijesti grada svakako je onaj 26. tj. s rijekom u pozadini. u jednom ili drugom smjeru. ima i Miss Save. tenis. dobilo onu prepoznatljivu scenografiju iz filma Tko pjeva zlo ne misli . odbojka. mnogi su Zagrepĉani. U potrazi za vlastitom miss. Na Savi se Zagreb za ljetne pripeke. plivanje. na Savije osnovano Prvo hrvatsko veslaĉko i ribolovno društvo. 1994. Sava. eto. naravno. unatoĉ svemu. kad se pola Zagreba našlo pod Savom. ali i onih drugih: veslanje.

opraštajući se sa 118 . Sve je to. Dodamo li toj jutarnjoj povorci radnu snagu. koju sa sjevera nadvisuje Medvednica. naravno. donoseći nam novotarije i utjecaje europskog duha i europske krĉme.22 km. otud su se u grad ušuljavali razni uljezi i predstavnici tuĊinskih reţima koji su svojim jarmom pritezali Zagreb i Hrvatsku. prati i ukupni razvoj grada. od Sesveta na istoku do Zaprešića na zapadu . Rušenje stare Bolnice milosrdne braće na Jelaĉićevu trgu znakovit je primjer. premda bi se i na putu kroz vrijeme moglo naći primjera reĉenog prirodnog tijeka. kad je starom agramerskom hospitalu odzvonila smrtna ura. Na toj relaciji Zagreb je i najprostraniji (i najnaseljeniji). Tu zagrebaĉku paralelu. putokaz novijeg Zagreba. pa se moţe reći kako grad urbanistiĉki slijedi svoju prirodnu putanju. Te 1931.. tad znamo da smo na ulaznim vratima grada i na najvaţnijoj prometnici u smjeru istok-zapad.BuĊenje grada Zagreb se budi u Sesvetama. Novi dan svoju ranoranilaĉku svjetlosnu rutu ponavlja svakog jutra istim onim smjerom kojim su u Zagreb nekoć stizali pospani putnici na diliţansama. opskrbljivaĉe i turiste. te Sava ispresjecana mostovima i utjecajima Europe i Balkana. a s juga joj pravi društvo ţeljezniĉka pruga i autoput. Zagreb je na svom središnjem trgu priredio narodnu veselicu sa šatorima ispod kojih su purgeri dizali kupice domaće bukovaĉke i zelinske kapljice.

osnovanom 1093. naime. tramvajskog okretišta i prvih tramvaja. što će reći da ţivot poĉinje od poĉetka. koji će Zagrebu . u grad 1242. koji drhtavi i prekrcani klize uz usnuli maksimirski perivoj sa zvjerinjakom zdesna i mrtvi stadion slijeva i. S te je strane. Opeka sa zgarišta jednoga ţivota.. preko Rome i Name u Dubravi.udariti upravne temelje grada. A što će reći da temeljem tog kraljevskog dokumenta novoimenovani slobodni kraljevski grad na breţuljku Gradec ima pravo prireĊivati sajmove. Svojom Zlatnom bulom. sa svojom kraljevskom svitom prispio ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. uistinu bismo na istoĉnom rubu grada došli do samog poĉetka. osnivati obrtniĉke cehove i od neprijatelja se štititi podizanjem obrambenih zidina. prema svom dnevnom redu voţnje. dovozeći sa sobom prve 119 . ali u toj sluĉajnosti ima i simbolike. Sluĉajnost je htjela da je opeka porušene bolnice otišla upravo u Sesvete (otkupio ju je sesvetski poduzetnik Peška. Zagreb se. naime. koje je bolnica (izgraĊena 1804. Ako bismo u istom smjeru i nadalje ustrajali. . budi u Sesvetama. u prizemnice novonastalih sirotinjskih ĉetvrti na istoku grada. ugraĊena je u novi ţivot. Zagrebaĉka se zora rumeni nad vizurama istoĉnog dijela grada s oštrim obrisima mesne industrije „Sljeme".) simbolizirala i koja je svojom dotrajalošću i neprilagoĊenošću smetala novom dobu i njegovim graditeljskim planovima.tom starom biskupskom središtu.starim memljivim devetnaestim stoljećem. kralj je Zagrebu dodijelio status slobodnoga kraljevskoga grada sa svim ovlastima koje takav status sa sobom nosi. dakle. napreduju sve dublje u grad. koji je i organizirao veselicu s obveznim volom na raţnju).

120 . 1994. kojih su svjetla to bljeĊa što je zora svjetlija. obrisi im raspršeni i nestvarni u ozraĉju jutra. Pješaci su rijetki.jutarnje putnike. Zagrebe! "Veĉernji list". Stvarnost novog dana u ovom starovjekom gradu poĉinje tek s prvim šljukom jutarnje kave. Dobro jutro. Iz istog smjera u grad pristiţu i prvi automobili.

dakle. U mašti smo se probijali tim tajnovitim.com i soĉnim šindelbratnima. a nekoć je bila najveće svetište sjeverne Hrvatske. Zagorke. Osobno sam. Petra izrijekom spomenuo Remete i remetsko svetište. moram priznati. još veći ponos i radost osjetio kad je poglavar rimokatoliĉke crkve sa svojeg znamenitog prozora na Trgu sv. Matoša.vića. gdje sam se vjenĉao i krstio djecu. s licitarima i kramarima s varljivim gvir. moju staru ţupu iliti faru. gdje Remete moţemo naći u opisima Krĉelića.I Papa spominje Remete Kad je Sveti Otac u svom govoru spomenuo Hrvatsku i hrvatski narod. Remete se spominju u cjelokupnoj ediciji Pet stoljeća hrvatske knjiţevnost. meĊutim. mraĉnim podzemnim preĉicama. gdje sam kršten i gdje sam primio prvu svetu priĉest. svi smo se osjećali nekako ponosni. Gaja. Moju generaciju poratnih prvopriĉesnika. Više od sedamsto godina stara je Crkva Majke Boţje Remetske. 121 . Kukulje. ali u stvarnosti nismo ništa otkrili. Veliku i Malu Gospu. Tituša Brezovaĉkog. veće i znaĉajnije od Marije Bistrice. Nadaleko je poznata i po tradicionalnim proštenjima za Uskrs. golicala Zagorka nagaĊanjima da bi stara pavlinska crkva u Remetama lako mogla biti povezana s Kaptolom tajnim podzemnim hodnicima. Krleţe i Lojzeka Majera. Šenoe. kao i svi moji od pamtivijeka do danas. a posebno u posljednja dva stoljeća. pa do naših suvremenika. osim starog zapuštenog ribnjaka juţno od crkve. bez obzira na ne baš optimistiĉan kontekst u kojemu nas spominje. najviše je.

pa ĉak i mojem Gornjem Bukovcu. nekom vrstom povijesnog romana u kojem se za Remete kaţe da leţe u divotnom kratkom dolu. predvoĊena uzoritim kardinalom Kuharićem. jer se prema tim starim podsljemenskim autohtonim zagrebaĉkim. Remete su ĉvrsto povezane s Kaptolom i sa Zagrebom jer su njegov nerazdvojni dio od starine. ali ni nova vlast nije baš pokazala volju da ispravi tu polustoljetnu nepravdu prema toj našoj staroj podsljemenskoj zoni. od Kaptola zaputila u Remete nedaleko Zagreba. O Remetama i o remetskoj crkvi je dosta toga napisano. sve do ove 1991. dok će za Remete to obvezno reći. proštenjarskog. to svakako stoji. antikomunistiĉkog stava i mentaliteta. kako su se zvali monasi reda 122 . to je jasno. To je ovom prigodom rekao i reporter HTV-a. i to upravo zbog svog već spomenutog hodoĉasniĉkog. Da bivšim vlastima nismo bili po volji. Graĉanima. Od Remeta do Jelaĉićeva trga kudikamo brţe dodete nego. Dugava ili Sopota. a nikome neće na pamet pasti da za ZapruĊe. prohrvatskog i. dapaĉe. premda su nekoć bile samostalna općina. smo u nekim dijelovima ostali bez minimuma komunalnog standarda. od Zapruda. te da im ime potjeĉe od rijeĉi Heremitea. prigorskim i hrvatskim krajevima sustavno u bivšem politiĉkom sustavu vodila maćehinska politika. Dugave ili Sopot kaţe kako su nedaleko Zagreba. koji izrasta iz maksimirskog perivoja i njegova je sjeveroistoĉna zelena grana. Zahvaljujući tome. a za ovu prigodu poseţem za malo poznatom knjiţicom Milutina Mayera Medvedgradski jastrebovi. i daleko od Zagreba. svakako. A da smo u nekim stvarima nedaleko. recimo. opisujući kako se masa Zagrepĉana na hodoĉašću mira.Podzemnim hodnikom ili ne. Sliĉni se epiteti prišivaju i Šestinama.

. koju je toga dana sluţio sam zagrebaĉki biskup preĉasni gospodin Ivan Alben. sin Sršekov zapisao tome samostanu zemljište na potoku Bliznecu i kestenovu šumu u Kratkom dolu. postojao je remetski pavlinski samostan. dok su drugi opet posjedali po mladoj travi oko crkve i u njenom okolišu i poĉeli blagovati meso i kolaĉe koje su donijeli sa sobom na proštenje. A kad su domaći tamburaši i griĉki sviraĉi zasvirali. Malo-pomalo proštenjsko je raspoloţenje bivalo sve jaĉe i ţivlje.. 123 . došavši toga dana u Remete da takoĊer iskaţe svoje sinovsko štovanje velikoj zaštitnici pavlinskog reda. Remete i remetsku crkvu Zagrepĉani uvijek rado i ĉesto posjećuju.svetog Pavla pustinjaka koji su ovamo došli i sagradili samostan. sva je mlaĊarija ţustro poskakala na noge i uhvatila se u kolo. A evo i jednog opisa proštenjarskog ugoĊaja u reĉenoj knjizi: Kad se u svetištu završila sveĉana sluţba Boţja. 1991.. "Veĉernji list". Već godine 1288. potraţili su Griĉani i seljaĉki svijet tjelesne okrepe pod brojnim šatorima domaćih krĉmara i peĉenjara. jer se zna da je te iste godine njegov prvi dobrotvor i darovatelj Miroslav. ali teško da se ikad odjednom toliko naroda skupilo kao na već spomenutom hodoĉašću mira. a koje spominje i Papa. Ispod šatora orila se pjesma i odzvanjalo podcikivanje....

zagrebaĉko novinarstvo. na stari "Jutarnji list" i predratno. naravno. znaĉilo je biti trn u oku ĉuvarima tadašnjeg reţima. u sjeni spomenika banu Jelaĉiću. vrlo bogato i raznovrsno.Pod repom Naslov. Tako je s vremenom pojam pod repom ušao u svijest Zagrepĉana kao sinonim spontanog sastajanja na glavnom gradskom trgu. i razmjenjivanja dnevnih vijesti. Nekad su se Zagrepĉani. naravno. Biti svrstan pod tu krajnje opasnu etiketu. naravno. Ne spominjem to. I sam sam na vlastitoj koţi osjetio takvo etiketiranje. Komunistiĉki ideolozi pod repom okrstit će graĊanski ili malograĊanski mentalitet kao strano tijelo i zloćudnu izraslinu promatranu i uoĉljivu. svakodnevnim i ĉesto prizemnim stvarnim. nadalje više neće biti. upućuje na aktualne gradske traĉeve u stilu Reze i Jule. zato da bih sebe prikazao kao ţrtvu bivšeg reţima (i bez mene ima i tako previše 124 . a u kojem su rubrike tipa pod repom bile popularne i rado ĉitane. pod repom sastajali i glasno raspravljali o raznim temama. na rubu obiĉnih glasina i traĉeva. uoĉi preureĊenja tadašnjega Trga Republike za predstojeću Univerzijadu u jednom novinskom tekstu predloţio povratak Fernkornova bronĉanog bana. naravno. naime. kao ni konjanika na starom trgu novog imena i novog (boljševiĉkog) duha od 1947. Zbog toga me glavni savezni list iz Beograda preko cijele svoje stranice velikoga formata doĉekao najpogrdnijim naslovom: Nostalgija pod repom. iako ni repa ni konja. a najĉešće o obiĉnim. kroz marksistiĉki sitnozor. Taj famozni termin pod repom zadrţat će se još dugo. kad sam 1986.

prosinca 1866.ţrtava!).va ustoliĉenja. iako se zna da je upravo Jelaĉić ujedinio sve hrvatske krajeve i ukinuo kmetstvo. A upravo je taj spomenik . reprizu s ponovnog otkrivanja 16. još raskošniju. prva je masovna fotografija u cjelokupnoj povijesti hrvatske fotografije. nego zato što oni jedini imaju Jelaĉićev spomenik.hrvatskoga nacionalnoga duha i hrvatske drţavnosti.spomenik hrvatskoga ponosa i hrvatskoga srama . lako je poznato da je ban Josip Jelaĉić jedna od najmarkantnijih figura hrvatske povijesti i jedna od najvaţnijih grana . Banov spomenik je ponovno kasnih osamdesetih okupio Zagrepĉane koji skupljaju potpise za njegovo ponovno postavljanje. Jelaĉićev spomenik je prvi spomenik koji je obijen daskama (1945. ali ne zato što su Zagrepĉani veći ili bolji Hrvati od Hrvata iz ostalih hrvatskih gradova i krajeva.keriran. A i to 125 . a ona povijesna Pommerova fotografija s otkrivanja 1866. taj politiĉar najveću popularnost uţiva upravo u Zagrebu. to je bio prvi spomenik jednom zasluţnom Hrvatu i najmo. dobiva svoju.numentalnije kiparsko djelo (rad beĉkoga kipara Antona Domenika Fernkorna) koje je promijenilo vizuru glavnoga hrvatskoga grada. nego da bih podsjetio kako je zagrebaĉki spomenik banu Jelaĉiću svojom sudbinom nadrastao i samoga bana! A povod ovome podsjećanju upravo je aktualna sto i pedeseta obljetnica (1848 . listopada 1990. Fotografija otkrivanja spomenika 16.) i skriven pred oĉima graĊana zbog ideoloških razloga i vjerojatno jedan od rijetkih koji je zbog ideologije na neciviliziran i vandalski naĉin (pod okriljem ljetne noći 1947.1998) Jelaĉiće. Najprije.kako pjesma pjeva ..i sam za se govori o nama samima. a koja je upravo obiljeţena.) srušen i bun. zagrebaĉkog fotografa Franje Pommera.

da nam Jelaĉićev spomenik svima treba. koji su se iskazali kao donatori.novo postavljanje spomenika zavadilo je i podijelilo već i same izvoĊaĉe. a drugima. nitko nije rekao ni pišgavrit.tome se protive. 126 . 1998.stranka na vlasti . navodno. dok upravo obiljeţavamo okruglu obljetnicu bana Josipa Jelaĉića. I sada.okupljali oko njega na svojim prosvjednim skupovima. Bez obzira sastajemo li se pod repom ili ne. drugi .sindikati i neke oporbene stranke . Jelaĉićev spomenik je. U jednom se ipak svi slaţemo . bremenitoj tradicionalnim meĊusobnim razdorima i neslaganjima. njegov spomenik na Jelaĉićevu trgu ponovno svaĊa ljude: dok bi se jedni . Jedni su se na spomeniku financijski okoristili. "Jutarnji list". dakle. više od spomenika jednom vaţnom hrvatskom politiĉaru i njegovoj politici: to je spomenik cjelokupnoj hrvatskoj politici.

ide iz jedne u drugu krajnost. Zahod na Trgu. jer zahod. jer da na tom mjestu samo smeta. a koji bi. s duţnim pijetetom progovorio o staroj zagrebaĉkoj šekretfrau ispred zahoda. kao najstarija javna institucija takve vrste.Šekretfrau kao spomenik? Da je stari zagrebaĉki feljtonist Krešimir Kovaĉić bio u pravu kad je javni zahod na Jelaĉićevu trgu prekrstio zagrebaĉkim Clochemerleom. ponovno razdvaja Zagrepĉane. u raznim razdobljima. Iako Zagreb broji tek dvadesetak tisuća duša. Štoviše. te da se javni zahod na Jelaĉićevu trgu. dok se jedni javljaju s prijedlogom da se zahod zatvori. Prije nego što se odluĉim jesam li za one koji bi zahod rušili i na njegovu mjestu parkirali svoje mercedese i BMW-e ili za one koji bi šekretu i šekretfrajli podigli spomenik. kao što je to ĉinio kroz cijelu svoju dugu povijest. drugi takve ideje proglašavaju bogohulnima i krajnje sebiĉnima. naime. mora saĉuvati kao spomenik kulture. zagrebaĉke novine već spomi- 127 . naravno. podsjetit ću na razne nesporazume koje je isti naš zahod meĊu Zagrepĉanima dosad. smeta parkiranju mercedesa istih tih predlagatelja. dolaze mi neki ozbiljni ljudi koji me ozbiljno mole da javno u novinama podrţim njihovu ideju o raspisivanju javnoga natjeĉaja za izradu spomenika. izazivao. kako vele. navodno. I opet se. pokazalo se još jednom kad je ta naša javna pišaonica ponovno privukla medijsku pozornost. O potrebi otvaranja javnog zahoda na glavnom zagrebaĉkom trgu u javnosti se poĉinje pripovijedati već ranih sedamdesetih devetnaestoga stoljeća.

ali je iskop tako stajao dosta dugo. a klošmerska se psihoza ponovo širi 1909. kakve će se misli probuditi u dušama nevinih djevojĉica kad budu vidjele ĉopor muškaraca iza one tajanstvene ograde! Kako će to djelovati na njihove nevine duše! Nato će se javiti utjecajni "Agramer Zeitung" koji će ovoj aferi posvetiti veliki ĉlanak: Trebalo bi odvesti tog natraţnjaĉkog školnika na kolodvor i napojiti ga tamo pivom. Radovi su se ipak nastavili. budući da je Amruš bio škrt dati novac za nastavak radova. koji je bio poznat kao veliki škrtac.. prisustvo 128 . u vrijeme banovanja dr. Većina je ipak za Jelaĉićev trg. pa mu onda zapovjediti da puna mjehura pješaci do nakraj Nove Vesi. pa je zahod završen 1910. ali tome će se ţestoko usprotiviti jedan stari gradski školnik. Za sveĉano otvorenje gradskoga zahoda bio je prireĊen i prigodni program i sastavljena spomen-ploĉa na kojoj je pisalo: U vrijeme vladanja njegova apostolskog veliĉanstva Franje Josipa. Novine su ga optuţivale da će. makar je po struci lijeĉnik. zagrmio je školnik. Zamislite. Najviše ţuĉi sasuto je na gradonaĉelnika Milana Amruša. inaĉe ĉlan gradskog zastupništva.. Milana Amruša. podignut je ovaj hram ĉovjeĉnosti. Tako se predlaţe da se javni zahod otvori na Kaptolu ili na Jelaĉićevu trgu. Sveĉanom otvorenju hrama ĉovjeĉnosti trebao je. pa su već te dvije predloţene lokacije zavadile purgere. zbog svoje škrtosti. Nikole Tomašića i naĉelnikovanja dr. navodno. Amruš je dao iskopati zemlju. pristojnosti i zdravlja.nju potrebe velegrada.. kad zapoĉinje gradnja javnog zahoda na jugoistoĉnoj strani Jelaĉićeva trga. Školnik na to odgovara: Na muci se poznaju junaci! Neko vrijeme se na javni zahod zaboravilo. gradu priskrbiti zarazu koja se moţe proširiti iz neoĉišćene muljave jame nasred trga.

"Jutarnji list". pa će tako svi dobiti svoje .vati i sam ban Tomašić. 1999. naravno. kako bi dopunskom zaradom nadoštukala svoju crkavicu od mirovine. koji bi se kakti trebao dodijeliti šekretfrajli. A spomenik nek se podigne mercedesu ili BMW-u tik do javnog zahoda. koji je u posljednji ĉas ipak odustao. nekoj umirovljenici dodjeli honorarno radno mjesto deţurne šekretfrau. nipošto ne odustajem opredijeliti se u ovoj najnovijoj klošmerskoj polarizaciji oko zahoda. meĊutim. koja ide od njegova rušenja do proglašenja spomenikom kulture. spustiti vodu. 129 .i oni kojima je sila i oni koji su se osilili! I u jednom i drugom sluĉaju. dakle. da se umjesto spomenika. Predlaţem. Ja.

današnjim generacijama ostane samo onaj njegov poznati hrapavi glas u još poznatijoj šansoni Posljednji fijaker. što ga je s Bracom Reisom kasnih pedesetih i ranih šezdesetih vodio u iliĉkom Varieteu (Kerempuh). Za razliku od nas. Posljednji fijaker je pomalo sjetni podsjetnik na graniĉnu crtu izmeĊu dviju civilizacijskih epoha. Na sve me to podsjeća ova uspješno okonĉana gradska akcija oko sponzoriranja konja jedinom (i posljednjem. Istina je da ovo posljednje. saĉuvale su fijakere. mnoge europske metropole. puno više od puke zabave.Josipu Ha. Tako smo kao grad sebi donekle osvjetlali obraz. jer zbilja ne bi bilo lijepo ni pošteno da smo se u treći milenij ufurali svojom brektavom motornom konjicom.briću popularnom dedi Joţi. kao prava šansona. a bez ijednog ţivog konja i koĉijaša. naravno) zagrebaĉkom fijakeristu . pa i one preko bare (sluĉajno sam se fijakerom provozao newyorškim Central parkom). dvadeseto stoljeće pripada automobilu 130 . kad će topot konjskih kopita na gradskom asfaltu zauvijek zamijeniti brektanje motora. a koja je. a umjesto toplih konjskih "kolaĉa" po ulicama. nego zbog tradicije i atrakcije. dobit ćemo ispušne plinove auspuha. naravno ne zbog potrebe gradskog prometa. bez gradskog fijakera i fijakerista. A bojim se da bismo se danas sjećali i tog karakteristiĉnog raspuknutog Vikijeva glasa da nije posrijedi kultna šansona. nekad najpopularnijeg zagrebaĉkog komiĉara.Posljedni fijaker Sudbina je htjela da od Vikija Glavockog. pogotovo iz one slavne ere Prvog pljeska.

na njegovoj zapadnoj strani do hotela Esplanade.. A gradske kronike biljeţe komentare i reakcije još slikovitije i civilizacijski potresnije. Jedino su ostali fijakeri. vukla i zagrebaĉki tramvaj.(prvi automobil je u Zagreb dokurio zajedno sa stoljećem . pred kojim su se naši stari purgeri kriţali i nazivali ga neĉestivim na kotaĉima. postupno. ali konjska će zaprega na našim ulicama još dobrih pola stoljeća biti ravnopravnim sudionikom u prometu.). Zamjena konjskih snaga motornima išla je. prometnika s tadašnjeg Trga Republike. Tek ranih šezdesetih konjska zaprega je izbaĉena iz gradskoga prometa. a u Zagreb se u njemu dofurao trgovac Budicki). ili ona o malom konju skrivenom u automobilskoj karoseriji.1901. uglavnom bez mušterija. slavodobitno pokazati na konjsku balegu iz koje se još pušilo: Jesam vam ja rekel da to nemre bez konja! Konjska zaprega je. A sve do pedesetih konji gradom rzaju i okovanim kopitima razgazuju gradski asfalt. kad je zamjenjena elektrikom. vegetirati do 131 . nakon što je automobil projurio preko konjskoga izmeta. u Zagrebu se našlo dosta iznenaĊenih i zbunjenih. kao naprimjer: To vam je kao da po cesti hlaĉe same trĉi. a to je već vrijeme legendarnog Mehe. lako na poĉetku stoljeća automobil u svijetu više nije iznenaĊenje. i to sve do 1910. pa otud i takvi komentari o neĉastivom na kotaĉima ili kolima bez konja. a stanica im je ispred Glavnog kolodvora. a što će reći sporije nego što bismo moţda htjeli i brţe nego što smo bili spremni prihvatiti. Ostaje zabiljeţen i sluĉaj jednog našeg vojnog predšasnika s poĉetka stoljeća koji će. naravno. još uvijek su glavna foringa u obnavljanju i opskrbi grada. Tako imamo sluĉaj prvog automobila (bio je marke opel. Tu će.ju.

te u spomenutoj šansoni Posljednji fijaker. Gradski fijakeri ostaju. gradski fijaker.sedamdesetih. da bi nakon toga ostali samo na fotkama gradskih fotografa Pavla Cajzeka i Šime Radovĉića. 1998. eto. "Jutarnji list". i kao sjećanje i uspomena (ĉak smo i jedan popularni plesnjak pedesetih zvali Fijaker) nas starijih kojima. naravno. makar samo jedan. ne moţe promaknuti ta gradska novost da je poslije duţe stanke ponovno provozao. 132 .

ali isto tako i u novinskim prepucavanjima i polemikama. takoĊer starom. da se njegovo ime pred rat spominje u raznim aktualnim kupletima po zagrebaĉkim kabareima. Zagrebaĉki vrtić. a u uza sve to dobio je i svoju koloriranu razglednicu na kojoj uz fotografiju piše: Zagreb. onda imamo priĉu koja oslikava vrijeme. roĊendan (1925-1999) svakako je prvo mladunĉe snjeţnog leoparda koje je ovih dana ugledalo svijet u maksimirskom kavezu. sebi moglo priuštiti svake nedjelje 133 . toliku popularnost da je ušao u svakodnevne razgovore Zagrepĉana kao pojam i sinonim. priĉom o Maksimiru i o njegovu Zoo-u.. naime. što nam se moţe ĉiniti dalekim. iako po mnogoĉemu (naţalost) i nije tako daleko. Pavijan Štefek. Maksimir. koje je saĉinjavalo tzv. Naravno s razlikom daje gradsko obrtništvo i ĉinovništvo. Tridesetih godina u Zagrebu i u cijeloj tadašnjoj drţavi neimaština i nezaposlenost u statistici i u svakodnevnom ţivotu bila je sliĉna ovoj današnjoj.Francek i Štefek iz Maksimira Najljepša moguća ĉestitka zagrebaĉkom Zoo-u za njegov 74. Dodamo li tom maksimirskom jopcu Štefeku i Franceka sa susjednog Bukovca. Priĉa.. srednju klasu. govori o siromaštvu. meĊusobno titulirali. u tramvaju i na ulici. Tridesetih godina jedan stanovnik maksimirskog zvjerinjaka uţivao je. naime. A sa svoje strane ovoj gradskoj obljetnici ĉestitao bih jednom rijetkom starom razglednicom i jednom izvornom. da su se njegovim imenom ljudi na placu. ali i o dovitljivosti i ţilavosti onih najsiromašnijih na rubu grada i na rubu egzistencije.

. obespravljenih i dešper. i naš Francek. a sve zahvaljući obliţnjoj maksimir. naravno. u uvijek krcatoj Maksi. legendarnom maksimirskom lugaru Lulicu. Medu njima je. cijele bulumente nezaposlenih.razni industrijalci i veletrgovci .mirskoj restauraciji. naravno. a kamoli suka ili klade. igra samoga sebe. na tom strašnom i strogom lugaru. u Maksimir s obveznim soĉnim šindelbratnima i golemim vrĉevima piva. Nasuprot njima. Gavrilović. Šaĉicu najbogatijih . Franjo Mihetec. Franjinu priĉu sam ranih osamdesetih iskoristio i za TV film Priĉa iz Maksimirske šume (redatelj Mladen Juran). pa na Sljeme do Runolista ili. A upravo na njemu. iako se od ovovremenskih taj. naravno. priuĉeni zidar i priuĉeni tamburaš s Bukovca. grijala je i njegovu kuću i njegovu dušu.. meĊutim. koji za sve u ovom gradu ipak nije samo nedjeljni izlet. naravno. Arko. nije ni sjena današnjim novokomponiranim imperijima) stjecali. ali iznad svega ţilavi i ţivahni Bukovĉanin.atnih tumaraju gradom u bezizglednoj nadi da će uhvatiti mrvicu ili zaraditi nadnicu. a u kojoj taj siromašni. Miler ili Rabus svoj su imetak (koji.kuna umnogome razlikuju. Svakog vraga smo delali da bi se preţivilo.skoj šumi. naravno. odnosno litrom i sifonom. generacijama. naravno.izlet u Samobor (Samoborĉekom ili motociklom s prikolicom). Pogotovo ne za mladog i nezaposlenog Franceka i pogotovo ne zimi kad se studen uvlaĉi u ĉovjeka i njegov dom u kojem koza ili gašpar zjape prazni bez triješća. Priĉa iz Maksimirske šume je priĉa o jednom ţivotu na rubu egzistencije i na rubu maksimirskog perivoja. Franjo je grijao dušu. ozlojadenih. Kastner i Ohler. 134 .moglo bi se nazvati današnjim modernim imenom tajkuni. Francekova dovitljivost. I.

Naš se Franjo. ali to i tako nije bitno. Iz kaveza je. unatoĉ raspisanoj novĉanoj nagradi. smjesta dao u potjeru na majmuna i na nagradu. osim kao pomoćna drvarnica za hude zime. prvo takve vrste u Maksimiru. Od usta do usta i od vrata do vrata na Bukovcu se smjesta pronio glas kako odbjegli jopec iz Maksimira noću trese i brsti kruške i kako ga nitko ne moţe uhvatiti. Franjo bi naramkom friško nacjepanih klada uvijek za sjenu pobjegao pred lugarom i pred zakonom. A onda će se jednog dana.bijeloj tehnici. ali. kao one prethodne.Rastom sitan. Treba li i spominjati da naš Francek nikad nije ulovio svoga majmuna? Jedino nisam siguran je li to bio onaj legendarni majmun Štefek ili manje poznati Marko. jer sve su zvijeri u ove 74 godine postojanja maksimirskog zoološkog vrta nosile ljudska imena. nego će pokušati zaraditi još nešto i povrh raspisane nagrade. sa šeširom za milodare.jok! Godinama je trajala ta maksimirska igra skrivaĉa. 1 ova tigrica koja je upravo na svijet donijela svoje mladunĉe. Toliko. naravno. ne u crno. ali s Francekom . mogle govoriti kako ţivotinje u Maksimiru s pra- 135 . pokazujući ga. igra miša i maĉke. valjda. da bi i današnje generacije. naravno. viţljat. okretan i domišljat.Irena. nego sa svim nijansama što ih daje klasiĉna borba za opstanak i ţivot. Lugar se sa zakonom mogao slikati. pobjegao majmun. ţandara i lopova. Franjo će majmuna pavijana najprije provesti po sajmovima. Maksimir pokazati kao iznenadna prigoda za izvanrednu zaradu. naravno. zove se . naime. to uvijek stigne. I kamo drugdje nego na susjedni Bukovac. A u svojim kalkulacijama otišao je i dalje: kad ga ulovi neće ga odmah vratiti u Zoo. pa tek onda otići u maksimirski zvjerinjak po svoju nagradu.

imati razloga reći: i bolje nego ljude! "Jutarnji list". A neki će i sada.jer ih timare i hrane kao ljude. kao i nekad.vom nose ljudska imena . 136 . 1999.

meĊutim. kao što su to neki oĉekivali. Sjećam se Koţarićeve usporedbe s Faulknerovim djeĉakom u podrapanim hlaĉama. govorio mi je Koţarić.Spomenimo se spomenika Neki dan su dnevne novine donijele foto-vijest kako je ureĊen i opran Koţarićev Matoš na Strossmayerovu šetalištu. pa ĉak i izvukao iz pišĉeve podsvijesti cijeli roman. Taj je djeĉak. i to. o ĉemu mi je tom prigodom pripovijedao. Ne znam koliko je to pranje Gustla na klupi bilo uopće potrebno i ĉist sumnjam da je to Koţarićeva ideja. navodno.našalio s upravo raspisanim natjeĉajem za spomenik A. Mnogi su mi dobronamjerno govorili da ga bar prst podignem od svakodnevnice. Kao što je. Ostao je. uostalom. i cijeli Matoš na klupi nastao iz inata. i njemu jedna informacija. Otud i takav Matoš: umjesto na postamentu. budući da znam kako je naš poznati kipar prigodom izrade spomenika prije osamnaest godina Pjesnika vidio kao ţivot. naravno. Tako je. ukljuĉujući. samo na klupi. ameriĉkog nobelovca. a ne spomenik. pokrenula podsvijest. reći će. i Matoševu. tj. iz ĉistog inata. dezinformacija. od njegovih kolega kipara iz zajedniĉkog dvorišta s ateljeima u Medulićevoj 12 .G.da li Marija Ujević. pa još i na razini ostalih dokonih šetaĉa koji će na trenutak sjesti i otpoĉinuti na jednoj od gornjogradskih klupa. neki klipan iz susjedstva. Netko se. povjerio mi se Ivan Koţarić 1980. nadahnuo za lik Benyja u Kriku i bijesu. naime. kod svog. Stipe Sikirica ili Šime Vulas? . Ma137 .

pa ću podsjetiti samo na manje-više poznate ĉinjenice. Noga preko noge. i to kao predlagaĉ i voditelj cijele akcije (tajnik Odbora za podizanje spomenika). pripovijedao je. Ruke su. mogao bih.toša na Gornjem gradu. ali sam siguran da je posrijedi neka pozitivna energija. od strane ţirija najviše je rangiran bronĉani Šenoa Stjepana Graĉana (druga nagrada). doći u iskušenje da preuveliĉam i pretjeram. naravno. a medu natjecateljima su bila u biti prva imena našega kiparstva. Uz rješenje koje je potpisala Marija Ujević. povukao je takvog Matoša i: moje podsvijesti. Matoš na klupi. molim vas. reći će Koţarić. Ne znam što je pokrenulo podsvijest Marije Ujević za ovakvog Šenou kakvoga danas gledamo na kriţanju Vlaške. Ĉisti inat. što mijenja cijelu jednu gradsku vizuru. Na natjeĉaj za spomenik pristiglo je ĉak šesnaest radova. Budući da sam i sam izravno sudjelovao u podizanju spomenika Šenoi. s obzirom na originalno rješenje Šenoe naslonjenog na tipiĉno zagrebaĉki oglasni stup. XI 1988. narudţbe za javni natjeĉaj! To ga je strahovito raspigalo i smjesta se bacio na posao. no prevagnula je Marija Ujević. same modelirale glinu. Rijeĉ je o samom liku Graĉanova Šenoe. Ali. Okrenut prema gradu. koji je po nekima bio i najbolji. Obješenih ruku.). s obzirom na više nego uspjelo rješenje Šenoina spomenika. Ispod njegovih prstiju izlazi upravo takav Matoš kakvog danas imamo u prirodnoj veliĉini na Strossmayerovu šetalištu. 138 . Reĉeno mu je u povjerenju kako je od nekolicine uglednih kipara naruĉeno da izrade lik Matoša. Povod za spominjanje Ujevićkinog Šenoe je deseta obljetnica otkrića spomenika (13. Palmotićeve i Branjugove. kakve.

postavljala ne samo formalno-pravne i financijske prepreke nego i ideološke. Toliko u ovom prigodnom spomenu na dva gradska spomenika. Taj je podatak spomenut i prigodom sveĉanog otkrivanja spomenika (otkrili ga pjesnik Jure Kaštelan te pjesnik i predsjednik Sabora SRJ I AnĊelko Runjić). kad mnogi narodni heroji NOB-a još nisu dobili spomenik?! Ideja za podizanje spomenika Augustu Šenoi. a dodamo li i Zagorkin u Tkalĉi. postoji i videozapis i film snimljen iz zraka. kako se procjenjuje. 1998. uz brojne fotografije i novinske izreske.!) tako da su pokoljenja Zagrepĉana prije nas ostala.Natjeĉaju je prethodila višegodišnja i iscrpljujuća papirologija koja je pred nas. a koje su se svodile na ono famozno pitanje: Zašto baš Šenoa. Pogotovo kad se Zbor "Ivan Goran Kovaĉić". 139 . prikraćena za spomenik najzagrebaĉkijeg pjesnika. umjesto zabranjene Lijepe naše. ĉlanove Odbora za podizanje spomenika. najbrojnijim okupljanjem Zagrepĉana u povijesti (procjene idu ĉak do stotinu i pedeset tisuća sudionika!) pretvara u pravi spontani nacionalni pokret. uglavnom svojom krivicom. štoviše i razne konkretne akcije sa sakupljanjem priloga. oglasio pjesmom po Šenoinu tekstu Starog ribara kći. O svemu tome. koji se svojim. iznova se postavlja pitanje: A što je s Krleţom? "Jutarnji list". stare su cijelo jedno stoljeće (prve forinte za spomenik sakupljene su još 1909.

u stari Zagreb 138 godina unatrag. poznati "Badelov" slogan . a koje nam. ne moţe reći da je usrknuo išta od Zagreba i njegove tradicije. gdje nas oĉekuje sva sila birceva i kavana na Harmici. rakiju ili rum (naravno ne "Badelovo"). uz liker. nude i veliki izbor stranih i domaćih novina na bambusovim stalcima. kako onaj koji nije bio u Macy'su. zeitungschtenderima.pa dodajmo: Pij malo. osvjeţio se pivom Zagrebaĉke pivovare. makar nakratko. uz "Badelovu" ĉašicu. a pogotovo ako nije popio poneko "Badelovo" piće. pij provjereno. zbilja otvorili u Vlaškoj ulici br. eto. tzv. Pij malo. 106. rozalia.. I gle ti ove novinske obavijesti: Javljajući potpisani štovanom obćinstvu i ovdašnjem i vanjskom da smo visokim poglavarstvom povlašćeni da u Zagrebu uredimo i otvorimo tvornicu likera. shvatili zašto uz ime najpoznatijeg zagrebaĉkog i hrvatskog proizvoĊaĉa alkoholnih pića stoji i godina 1862. stari. gdje smo i skladište za izvoz uredili. tradicijsko! A da bismo. nije bio u New Yorku.. slavni newjorški Macy's. staro. U godini roĊenja prve hrvatske tvornice likera Zagreb je mali provincijski grad od jedva devetnaest tisuća duša.Ĉašica zagrebaĉke tradicije Parafrazirajući poznati slogan kojim se desetljećima reklamira najveća robna kuća na svijetu. ne bojeći se nikakvog nadmetanja.mogli bismo reći kako onaj koji nije osjetio miris i okus "Franckove" kave. 140 . dajemo uljudno na znanje da smo ju. ruma i octa (kvasine). skoknimo.. pij zagrebaĉko! parafrazirajmo.

a upravo je u gradu zajuškala prva parna lokomotiva. naravno) dva surkaša njemaĉki se razgovarajuć. Osim tvornice likera iste se godine otvara i paromlin. jedan od njih zapita: Wos izdten tos tvornica '. na gradonaĉelnika se Frigana. i to njemaĉkim plesom zvanim walzer! Na otvorenje prve hrvatske tvornice likera. dakle. naime. Na nekoj zabavi uz ples u gornjogradskom Narodnom domu u Opatiĉkoj. Gracijan Mihić i Eugen Sabljić.) na šetnju Laškom ulicom (Vlaška. Nov velikim pismeni udaren natpis udari im u oĉi. ponjemĉenje grada. na što mu drugi brzo kao vještak odgovari: Die Beidinung mit liqer?' Prvu tvornicu likera pokrenula su i otvorila. naravno. Strani kapital. a na kojoj će izrasti nekoć moćna 141 . ĉije će ime postati sinonimom zagrebaĉke i hrvatske proizvodnje alkoholnih pića i vina. vinovca itd. na velika vrata poĉinje ulaziti u Zagreb. a protiv ĉega se na razne naĉine bore tadašnji hrvatski nacionalisti. dakle. preteĉe današnjega suvremenoga giganta "Badela 1862". a gradi se i Gradska plinara. ali proslavit će je Frajno Pokorny. stolnom hrvatskom gradu idjahu neke nedjelje u Jurjaves (Maksimir op. obrušila skupina nazoĉnih hrvatskih muţeva zato što je plesnu veĉer dopustio otvoriti njemaĉkim ĉasnicima.a. ĉiji gradski reporter donosi uistinu dojmljiv opis: U Zagrebu. Gradonaĉelnik gornjogradski je odvjetnik Vjekoslav Frigan. ţrtvom kojih pada i aktualni gradonaĉelnik Frigan. ruma. dvojica zagrebaĉkih poduzetnika. osvrće se u to doba popularni Krešićev ĉasopis "Naše gore list". a cijena je toga. prolazući mimo kuće gdje su g. koja će Zagreb preko Zidanog Mosta povezati s Europom. gdje se toĉila i ţestica tek otvorene i u novinama reklamirane Tvornice likera. Mihić i Sabljić otvorili tvornicu likerah.

. izlaţe. Pokornyje svoju tvornicu likera smjestio u uzornoj klasicistiĉkoj zgradi na uglu Maksimirske i današnjega Kvatrića. meĊutim. Pokorny sa svojih putovanja donosi najmodernija tehnološka rješenja. a gdje je danas . doduše. participirao u društvenom. Putujući svijetom i prateći suvremena dostignuća. Na jednom mjestu piše: U naših vinogradih zakopano je golemo blago i obilato vrelo dobrostanja. ali i pouĉava. kraj je i nekadašnjeg indu142 . Pokorny je svakako najveće ime u cjelokupnoj zagrebaĉkoj proizvodnji alkoholnih pića i vina.Mc'Donald's. i sam ponikao iz obitelji u kojoj je proizvodnja alkoholnih pića tradicija (otac mu je na Kaptolu drţao. kao pionir domaće proizvodnje ţestokih pića. pa je tako bio i na ĉelu Hrvatske gospodarske komore. utemeljujući visoke standarde poslovanja i kakvoće proizvoda. vlasnik vlaškouliĉke tvornice alkohola.i slavna tvornica "Arko" te njen današnji nasljednik "Badel 1862". Pokorny. stao. Tamo gdje je Franjo Pokorny. uĉi od naprednijih. Vladimir Arko je. nastavio je Vladimir Arko. Uspješan. kako se za gradonaĉelnika Vjekoslava Heinzela dvadesetih godina govorilo. gospodarskom i politiĉkom ţivotu Zagreba i drţave.. te druge potiĉe u svojim brojnim napisima. kako bi se to današnjim politiĉkim rjeĉnikom reklo. bogat i utjecajan.tradicija je tradicija! . Arko je u Vlaškoj ulici uspio stvoriti najveću i najuspješniju tvornicu alkoholnih pića koja je opskrbljivala tadašnju Jugoslaviju. putuje. istraţuje. dakle. Na prvoj Gospodarskoj izloţbi u Zagrebu 1864. da Zagreb gazi upravo amerikanskim koracima. ali još većim koracima ili. Drugi svjetski rat. svjetski orijentiran. malu i primitivnu destilirateriju). ĉovjek koji je malu neuglednu tvornicu uzdigao do najvećeg hrvatskog izvoznika pića.. Obrazovan.

paĉe. Revija „Badel". kao što znamo. "Badel 1862" nastavio je tamo gdje su njegovi slavni predšasnici stali. filozofska sentenca . naravno. pronoseći tako kroz pokoljenja zagrebaĉkih i hrvatskih uţivalaca i potrošaĉa (tu valja pribrojiti.strijskog carstva "Arko". pij dobro! . 2000.Pij malo. i izvoz) legendu i zaštitni znak a u koji je ugraĊen poslovni moto. uvijek višestruko vraćalo. Izrastao na tako bogatoj tradiciji u proizvodnji alkoholnih pića. ali i njegova vlasnika Vladimira Arka osobno (izvršio samoubojstvo). 143 .a što se dosad.

U Zagreb je kava stigla iz Beĉa. koji je osamdesetih godina 17. U Zagrebu se kao prvi kavanar pojavljuje neki Valentius Horro. i to ĉak sedamdeset godina nakon što se pila u carskoj prijestolnici. u ovom sluĉaju prestaje biti frazom. stoljeća kruţio beĉkim ulicama s kotlom i dašĉicom o koju su bili obješeni lonĉići i vrĉevi. a posljednja Nagrada grada Zagreba najrjeĉitije govori o uspjehu tih dvaju iliĉkih poduzeća. otprilike na mjestu današnjeg Ban caffea.Nazdravimo pivom i kavom Za razliku od "Badela 1862". Kasnije su u grad pristigli i drugi kavanari. ali je zanimljivo pripomenuti daje prvu kavu Beĉlijama toĉio jedan naš ĉovjek. ali se zna da je pravo graĊanstva u Zagrebu dobio 1756. Zagrepĉani su kod njega pili kavu na sjevernoj strani tadašnje Harmice. Za poĉetak ĉestitajmo nagraĊenima. dvojica drugih zagrebaĉkih proizvoĊaĉa pića i napitaka . imenom Georg Frank Kolschitzky. Miris vrućetürkische Suppe Kaffen brzo je osvojio cijelu Monarhiju. a gdje je pretvorba obavljena na zadovoljstvo zaposlenih. a ona uobiĉajena fraza kako je nagrada došla u prave ruke. ĉiji zaposlenici po gradu raznose transparente kao znak prosvjeda protiv svog većinskog vlasnika. i to 144 .Zagrebaĉka pivovara i "Franck". ĉije podrijetlo nije poznato. šire svoje poslovanje. ako znamo da su i "Franck" i Zagrebaĉka pivovara na zagrebaĉkim (i ne samo zagrebaĉkim) stolovima već stotinu i sedam godina. a da tradicija pijenja kave i piva u Zagrebu seţe i mnogo dalje i dublje u gradsku povijest.

Prva industrijska proizvodnja piva otpoĉinje 1892. Belgijanci i Moravci. Iako nikad nismo postali pivarska nacija.. kad je dobila današnje ime Basariĉekova. što će reći beĉke kavane.mahom stranci. valja. u svako doba. naravno. Ĉestitajući ovim dvama dobitnicima Nagrade grada Zagreba. i to sve do 1929. uglavnom Austrijanci.. Nekad je i jedna ulica na Gornjem gradu nosila ime . Nijemci.Pivarska. u Zagrebu se otvaraju sredinom devetnaestog i na poĉetku dvadesetog stoljeća. Englezi. naravno. U kavani se. podsjetiti kako je 145 . prve prave kavane. kao Nijemci. a turska se toĉila samo po sajmovima. Nakon kavana pod šatorom. pozornica s kavanskim tendama i konobarskim tacnama ljeti. Danci. te s okruglim kamenim stolićima. Ĉesi. te kako su svi hvalili kvalitetu domaćeg piva. S kolikom znatiţeljom i oduševljenjem Zagrepĉani doĉekuju svoju prvu pivovaru biljeţi dnevni list "Obzor" koji izvještava kako se prvog dana na otvorenju iliĉke pivovare izredalo više od osam tisuća Zagrepĉana. te zvrndavim kitnjastim blagajnama i općenito posebno kićenim interijerima koji goste mame već s ulaza. Moţda je i to razlog zašto Zagrepĉani dugo nisu prihvatili tursku kavu. uvozno se pivo pije puno ranije nego što po gornjogradskim pivnicama i kućnim pivovarama otpoĉinje domaća primitivna proizvodnja piva. U zagrebaĉkim se kavanama pila samo bijela kava ili kapuciner. pije i pivo. uglavnom prekrivenim najsvjeţijim novinama na drvenim stalcima.. bez slavljeniĉke pjene. pa tako Krešimir Kovaĉić piše kako je tako pripremljena kava bila samo za prostake. a Jelaĉićev je trg. otvaranjem Zagrebaĉke pivovare na kraju Ilice. pa ĉak i Amerikanci.

Zagrebaĉkoj pivovari ipak najvrjednija nagrada što Zagrepĉani. ovisno o naĉinu i uspjehu ove naše još uvijek aktualne pretvorbe. A prava nagrada "Francku"je što će podjednako sve generacije Zagrepĉana "Franckovu" kavu."Badel 1862"onda nam ne preostaje ništa drugo nego da se napijemo kako bismo zalili ili svoju tugu ili svoju sreću. 1999.Oţujaĉa. "Jutarnji list". neizostavno uzeti kao najpreciznije mjerilo za sve ostale kave na svijetu. jednom od njenih najpopularnijih piva tepaju . njen miris i kakvoću. Dodamo li Zagrebaĉkoj pivovari i "Francku" još i nekad trećeg (ili prvog) medu zagrebaĉkim divovima i gradskim sinonimima pića i napitaka . podjednako stari i mladi. 146 .

ZET. nego ono što je za uspjeh i najvaţnije struĉnost i znanost. U svoje ime Pliva je ugradila ne samo suvremenu tehnologiju u proizvodnji lijekova. pomalo srameţljivo. Gradska štedionica. "Ba. kao što je opće poznato.del 1862". Kraš. niti bi imala ikakve šanse na izbirljivom svjetskom trţištu lijekova uopće isPLIVAti. uz još nekolicinu zagrebaĉkih tvrtki ("Franck". vlastiti istraţivaĉki rad. "Konĉar" itd.). na civilizacijskoj karti Zagreba i Hrvatske.Pliva. iako je svojim proizvodnim programom i poslovnim uspjesima. vrhunsku kvalitetu proizvoda i poslovanja. A Pliva nije od juĉer i u tome je takoĊer jedan od kljuĉnih trenutaka 147 . Zagrebaĉka pivovara. Pliva je. odavno prerasla zagrebaĉke i nacionalne okvire i na širem se europskom i svjetskom planu izborila za vlastito ime. Zagrebaĉki velesajam. U svom dugom vijeku od sedamdeset i osam godina (1921-1999). što je i razumljivo budući da je posrijedi jedina zagrebaĉka i nacionalna tvrtka koja na Londonskoj burzi bogovski kotira i vrijednost ĉijih dionica i nadalje raste. a bez ĉega suvremena farmaceutska industrija ne moţe opstati. A i bez toga. moderne proizvodne pogone na Ĉrnomercu i reprezentativna predstavništva širom svijeta.Ţivotopis pretvorbene udavaĉe Uz ostale bivše vlasnike i nasljednike od bivšeg reţima otetog i nacionaliziranog vlasništva. postala općim mjestom kolektivne svijesti Zagrepĉana i istinskim zagrebaĉkim sinonimom. Pliva oduvijek ima posebno mjesto. a kamoli postati . javili i nasljednici Plive. u javnosti su se. A sve što je u vezi s Plivom izaziva pozornost javnosti.

radno iskustvo od sedamdeset i osam godina.). i nije u Zagrebu nego u Karlovcu. na ostacima nekadašnjeg aristokratskog kaštela. Plivin je poĉetak pomalo romantiĉan. S vremenom "Kaštel". kako za razdoblje aktualnog gradonaĉelnika Heinzela pišu zagrebaĉke novine. zahvaljujući vitalnosti svoga gospodarstva te sposobnosti i snalaţljivosti ljudi na gradskom kormilu. U godini osnutka. Formirana je i "Prelogova škola istraţivanja" koja donosi nove poslovne uspjehe sada već dobro uhodanoj tvornici koja će to ostati sve do ranih ĉetrdesetih kad se zbog svjetskog rata obustavlja dotok sirovina iz uvoza.njena uspjeha: kontinuitet. nova vlast "Kaštel". još se ne zove Pliva nego "Kaštel". pa odreĊeno vrijeme funkcionira kao drţavno vlasništvo. Stoga skupština dioniĉara "Kaštela" 1927. da bi godinu dana kasnije novoformirani Drţavni zavod za Proizvodnju Lijekova I VAkcina . naravno. Jer za proizvodnju lijekova najvaţnija je struĉnost i znanost. okupljena u tipiĉno ladanjskom ambijentu.. a temelje novoj tvornici udara nekolicina struĉnjaka i vizionara (profesori Janeĉek i Ladany i dr. prisvaja.PLIVA. raste upravo amerikanskim koracima. taj naš najveći kemijsko-farmaceutski obrt. Tako "Kaštel" maksimalno koristi prednosti Zagreba i na svom istraţivaĉkom radu okuplja najvaţnije znanstvenike. tradicija. donosi presudnu odluku: preseljenje u Zagreb. kao preteĉa današnje Plive. postaje ime prisutno i traţeno i više nego što svojim skromnim kapacitetima moţe dati. meĊu kojima je i budući nobelovac Vladimir Prelog. a većina struĉnjaka i znanstvenih institucija gdje je drugdje nego . Godine 1941. 148 ..u Zagrebu! Tih kasnih dvadesetih Zagreb.

na ĉelu s nobelovcem Prelogom. koja je samo Sumamedom napravila posao stoljeća i uspjela zadrţati svoju cijenu na Londonskoj burzi dionica. svakako bi svoj dio kolaĉa trebali dobiti i nekadašnji vlasnici. 149 . odnosno njihovi nasljednici. Pliva je naša najatraktivnija i najprofitabilni. Tako stari "Kaštel" i sluţbeno postaje Pliva. "Jutarnji list". a bez ĉega Pliva nikad ne bi bila to što danas jest. iako najviše dionica. te naše nacionalne hit tvrtke.preuzeo vlasništvo od ĉak 96.ja udavaĉa u ovoj našoj pretvorbenoj prošnji. U mogućoj diobi današnje Plive. 1999.66 posto. barem moralno. koji su svoja struĉna znanja i znanost pretoĉili u proizvodnju lijekova. pripada svim onim zasluţnim znanstvenicima.

nalazimo još u prvoj polovici petnaestoga stoljeća. koje rastu po opetovanju prekršaja. Pa tko onda mete gradske ulice. s predviĊenim sankcijama. da uvuĉemo ruku u zagrebaĉku kantu za smeće. dakle. puĉki zvano perilo ili poplati. ali koje je itekako zasluţno za onu najljepšu pjesmu o gradu .Povijest gradske kante za smeće Ima li meĊu današnjim zagrebaĉkim smetlarima i neki Hercegovac? Naravno da nema. razgovarao sa svojim ljubaznim domaćinima u "Ĉistoći". tom samozatajnom i nadasve ĉistom gradskom poduzeću s Radniĉke ceste. Prije nego što na moje retoriĉko pitanje ĉujemo i odgovor s odgovornog mjesta. ni jedan Zagrepĉanin. o kojem se. Istim propisom propisuju se i novĉane kazne. a što ozbiljno. naravno. koje je pomeo u kući ili vodu od pranja suda i drugu neĉistoću.. Ni Slavonac. Ni Liĉanin. tko odvozi smeće? Tko je. Ni Dalmatinac. puĉki zvano smeti. pa da vidimo dokle seţe tradicija i povijest ĉišćenja grada i komunalne sluţbe za odrţavanje ĉistoće u gradu? Najraniji trag pravne regulative. što u šali. Ni Istranin. Ali nema. Ali to je još doba kad se gradskim Sta- 150 .. doduše. tj.. u Zagrebu smetlar? Tako sam neki dan. gradskog propisa za odrţavanje reda i ĉistoće. ne pjevaju pjesme. kada moţemo proĉitati ovakvu odredbu: Neka se ni jedan ĉovjek ne usudi ni na jedan naĉin baciti ili ukopavati na gradskim ulicama smeće. osobito pepeo.Bijeli Zagreb grad..

kad stare feudalne propise zamjenjuju novi koji doslovno nareĊuju kako gradsko poglavarstvo mora bdjeti nad ĉistoćom gradskih ulica i cesta. Tek prelaganjem potoka Medvešćaka i uvoĊenjem gradske kanalizacije u doba gradonaĉelnika Adolfa Mošinskog devedesetih godina 19.. i na svakom koraku uljepšavanju. kad gradonaĉelnik Vjekoslav Heinzel ĉišćenje grada i odvoz smeća ukljuĉuje pod ingerenciju Grada. ali se sluţbeno nadovezuje na svojeg izravnog prethodnika iz 1923. zapreţnim kolima. dok su ranije isti posao za Grad obavljali razni privatnici. Iz godine 1652. naravno. gradnji cijelih gradskih predjela i gradskih institucija. standard urednosti. (okrugla obljetnica u rujnu). dakle. kako tadašnje novine pišu o proširenju grada. Na to neka pazi gradski fiskus (ĉinovnik). doznajemo za odredbe gradskog Statuta u kojima se nareĊuje: Red i ĉistoća neka se svugdje u gradskim kotarima i ulicama odrţava.. šminkanju i ĉišćenju grada. Tih dvadesetih godina pod Heinzelovim kormilom. debelu tradiciju pred sobom. Današnje gradsko javno poduzeće "Ĉistoća" ima. te prvim asfaltom i uliĉnom rasvjetom poĉetkom 20. kao posebno gradsko poduzeće. stoljeća. stoljeća.. Sve je to. naravno. Smeće se odvozi. puno prije pripajanja gradskih jurisdikcija Gradeca i Kaptola u jedinstveni grad 1850.tutom mora graĊanstvo upozoravati da se ne smiju bacati strvine ţivotinja u bilo kojem stanju na trgove i pred kraljevsku palaĉu. specijalno izraĊenim kolima s 151 ... Zagreb gazi amerikanskim koracima. ĉistoće i izgleda grada potiĉe Zagrepĉane da svoj grad nazovu Bijeli Zagreb Grad.

jer je oĉekivao neki "bogeĉki" vozni park. naravno. pripovijedaju mi sluĉaj jednog potencijalnog stranog ulagaĉa koji je o zagrebaĉkoj "Ĉistoći" oĉito imao drugaĉiju predodţbu. ušao u krug poduzeća na Radniĉkoj cesti i zavirio u hangare s urednom pošlihtanim mercedesima ustuknuo je i. tradiciju i povijest ĉišćenja grada Zagreb ima za sobom.visokim trugama. koji su posljednjih godina preuzeli vodstvo od MeĊimuraca. roĊendan. naime. I sad odgovor na pitanje s poĉetka: MeĊu ĉistaĉima gradskih ulica uglavnom su Zagorci. Nek se. 2000. uglavnom prage i škode. odustao. zaboravljajući koliko iskustvo. "Jutarnji list". a konji će kroz povijest gradske ĉistoće kloparati po gradskom asfaltu sve do pedesetih godina. Kad je. zna da Zagorci ne daju samo predsjednike nego i smetlare. dakle. U tom našem gradskom poduzeću. kome je ove godine 77. 152 . kad će s ulica zauvijek nestati konjska zaprega. Danas u "Ĉistoći" i prednjaĉe najsuvremeniji mercedesi. a u odvozu smeća zamijenit će ih kamioni.

posjećivali grad. te nastavljaju: Otvorenje nove trţnice obavljeno je sveĉanim naĉinom. To je i razumljivo.. s predstavnicima banske uprave i raznih privrednih ustanova.. Na Dolcu je sve na prodaju. ali prije toga ispraznili dţepove. koliko je te 1930. rujna 1930. nova trţnica na Dolcu i nova klaonica u Heinzelovoj. što će se nešto kasnije otvoriti. Svi boksovi bili su naroĉito ukrašeni i krcati prvorazrednom robom na prodaju. Dugo smo ĉekali i doĉekali. Strani. kad je već bila puna terasa iznad hladione gradskih zastupnika na ĉelu s gradonaĉelnikom i podgradonaĉelnikom. kao što vele.. Zagreb imao. koji su u posljednje vrijeme kako se trţnica dogotavljala. Za grad od oko stotinu i osamdeset tisuća stanovnika. vjernici koji svakodnevno masovno hodoĉaste na tu staru gradsku trţnicu da bi napunili ţeluce. U ĉasu sveĉanog ureĊenja bio je cijeli prostor meĊu boksovima i prodajnim mjestima potpuno popunjen graĊanstvom.. onda su Zagrepĉani. jer su rijetki gradovi koji se mogu podiĉiti ovakvim modernim trţišnim ureĊajima. pišu dnevne novine "Veĉer" 1. i tako to traje toĉno sedamdeset godina. te da je u ime novog i modernog na Dolcu morao biti ţrtvovan i poru153 . bila je prvorazredni dogaĊaj. Sveĉano otvorenje bilo je ureĉeno za osam sati ujutro.Sedamdeset joj je godina tek Ako je Dolac naša katedrala klope. Pogotovo ako se uzme da je rijeĉ od dvjema najmodernijim i najsavršenijim ustanovama takve vrste u Europi.. koje je ţeljelo ovom ĉinu prisustvovati. kao kupci. priznavali su to s puno hvale.

Pogotovo zato što će ljudi svakog dana dolaziti ovamo. pogodio je. 154 . ali ovako lijepe nisam vidio. kad je prijedlog da se nova gradska trţnica sagradi na mjestu stare Jahaonice u Martićevoj odbaĉen.šen ĉitavi splet starih. rješavanje imovinsko-pravnih odnosa. dolazi na red tek 1925. ja sam uvjeren da će ova trţnica postati mezimĉe grada Zagreba. Vidio sam tamo mnogo veće. koja ovdje kod prodaje vlada. lako mu je pripala ĉast sveĉanog rezanja vrpce na Dolcu... Danas moţemo kazati. za naĉelnikovanja više nego agilnog Vjekoslava Heinzela. Završavajući prigodno slovo na otvorenju prije sedamdeset godina. još od 1906. kad je nedavno u vijećnici u jednoj debati kazao da će se Zagreb s ovom trţnicom špinĉiti.. kao posljednji otoĉić srednjovjekovnog Zagreba. Heinzela u sveĉanom slovu ne zaboravlja spomenuti i njegov nasljednik i promotor nove trţnice gradonaĉelnik Srkulj: Gospodin Heinzel. tj. taj najosjetljiviji dio posla. gradonaĉelnik Srkulj je u ovom velikom i za grad znaĉajnom projektu imao dvojicu poduzetnih i za Dolac zasluţnih prethodnika. rujna 1930. reći će u trenutku sveĉanog otvorenja trţnice na Dolcu 1. tadašnji će gradonaĉelnik Srkulj podsjetiti: Gospodo. aktualni gradonaĉelnik Stjepan Srkulj. a o ĉemu se u gradu raspravlja (i svaĊa) ĉetvrt stoljeća. kad sve to uoĉimo. ali kako dolazi prvi svjetski rat. i mogu ka zati da ovako lijepo ureĊene trţnice nisam za nedavnog posjeta vidio ni u Amsterdamu. a i ovu ĉistoću. da nema graĊanina koji ne bi s uţitkom promatrao ove prostorije. Najprije se gradonaĉelnik Janko Holjac zalaţe da se stari Dolac izvlasti i raskrĉi prostor za trţnicu. trošnih i memljivih kuća i uskih sjenovitih ulica.

i do sedamdeset tisuća ljudi dnevno! Koliko je ta procjena vjerodostojna. "Jutarnji list". rogoţarima. I. I najbogatija i najglamuroznija gradska scenografija. ali s velikim rešpektom. vrećicama. koju svakog jutra po svom ukusu. postavljaju prodavaĉi. I u ţurbi i iz obiĉaja i ćefa. 2000.Da dolaziti . kao i tihi. i roĊeni i odnjegovani. uz ostalo. I tako. Dolac je. koji su na Dolcu kroz ovih sedamdeset godina. najnapuĉenije mjesto u gradu i u drţavi. i nametljive galamdţije i svadalice. ali sigurno je jedno . Ili jednostavno svojim osjetilima i podraţajima. prema nekim procjenama. koje podjednako širi nosnice i lisnice. torbama i dţepovima. teško je reći.hodoĉastiti! I Zagrepĉani i njihovi gosti. mreţicama. da bi je potom kupci. samozatajni uţivaoci i merkatori. najšarenije i najmirisavije. sve zajedno. 155 . štoviše. rušili i s Dolca odnosili u svojim cekerima. ali i po svojim mogućnostima. takoĊer po vlastitu ukusu. najĉešća i najljepša razglednica grada. svakako. razmjerno prostoru.da je Dolac svakog jutra. I kupci i dokoliĉari.

pa kasnije Kvaternikov. motorkotaĉima s prikolicama. biciklima. a tolike godine odlaganom urbanistiĉkom potezu gradskih vlasti. tramvajem broj 11. toliko ţalim zbog tog rastanka. trugama i flajšvagenima.. Vijest. furali ćula. osjećam se . Koliko god mi je jasno da trţnica na skuĉenom prostoru starog trga nema više mjesta. oduvijek. dugo. I sam se veselim tom oĉekivanom. koju Zagrepĉani primaju s radošću. popularni Kvatrić. naši ukućani. za nas iz istoĉnog dijela grada bio je ne samo mjesto trgovanja nego i glavni gradski trg i mjesto susreta i druţenja s rodnim gradom. ali svakako nostalgiĉno. na tzv. a pamtim. kamionetima i osobnim automobilima. Kvaternikov trg.Odlazak starog Kvatrica Gledam predstavnika Gradskog poglavarstva kako s malog ekrana objavljuje najnoviju vijest: dugo oĉekivano preseljenje trţnice na Kvaternikovu trgu napokon se ostvaruje.neću reći tuţno. Goricu. s platonima. ali i zapreţnim kolima. a ta bi se reĉenica izgovarala u povišenom tonu i pomalo sveĉano. korpe. naţalost. Kad bi se kod nas na istoĉnoj gradskoj periferiji reklo da idemo u grad. otkad pamtim. dakle. moglo bi se ostvariti još ove godine. kao gradski plac tek stara razglednica i vrijeme djetinjstva i mladosti. Preseljenje trţnice na novu lokaciju. naravno. ili ĉak mi sami. a ipak. košare i vreće sa 156 . znali bismo da idemo ĉak do Kvatrića! Do Kvatrića bismo išli. zaveţljaje. a na svim tim prijevoznim sredstvima naši su susjedi.. da je nekadašnji MeĊašnji trg.

svjeţe ubranim voćem i povrćem i na taj naĉin popunjavali i tako bogatu ponudu te stare gradske trţnice.. pa umjesto na satu matematike ili ruskog. selili bi se već u osvit zore na Kvaternikov trg. povrtnjaka i vrtova uz korito nekoć ĉistog i bistrog potoka Bliznec. priuštili bi sebi topli gablec kod obliţnjih Dva goluba i Orljave. sve promijenilo. tete i strine.) otvorena je Nama! Naminim pokretnim stubama popeli smo se u zrak. Dok su ţene trgovale na placu. koji bi u tim ranojutarnjim selidbama prigradskih vrtova na Kvatrić obavljali ulogu prijevoznika iliti foringaša. za sobom povuklo litru i sifon. naravno. gdje su naše bake i mame. sva sila poznatih i manje poznatih susjeda preko dugaĉkih drvenih klupa i štandova nudile svoju svjeţu robu i kriomice ispod klupe zbrajale svoj skromni dnevni utrţak. naravno. naruĉujući obvezno rajţlec.. hrskajući usput reš peĉenu kajzericu. a usput. veljaĉe 1968. muţevi. Na povratku s placa veći dio zarade ostao bi u poznatim dućanima Kod kokoši. košare zrelih trešanja i jagoda s naših okućnica. To su bile pedesete kad je moja generacija malomaturanata iz Harambašićeve i Kušlanove markirala. a što bi. njenih prodavaĉa i kupaca. pa i kriteriji i standardi same trţnice. ţemlju ili ţumanjkom premazani mlijeĉni brioš. satove provodila izmeĊu štandova i klupa. plućica na kiselo ili dinstane bubrege s restanim krumpirom. U novo157 . meĊutim. košare ţarkocrvenog paradajza i pedalj velikih mesnatih paprika. odakle je pogled na obliţnji stari plac odmah drugaĉiji. kriglu piva ili samo mrzli himbersaft. fileke. Kod Borovĉaka ili Kod Draţenovića u Maksimirskoj. dopunjavali vlastiti kućni proraĉun. Šezdesetih se. Na Kvaternikovu trgu (15. Koševi prepuni rosne prajzerice.

A zanimljivo je da se s gradnjom Name na Kvaternikovu trgu. pa ĉak i nas koji smo na toj staroj trţnici ipak mnogo više kupili nego što smo prodali. klasiĉna otvorena gradska trţnica. 158 . Ili bi barem tako trebalo biti. kakav je stari plac na Kvatriću. sliĉno kilavilo kao i s preseljenjem trţnice s Kvatrića.nastalom potrošaĉkom mentalitetu. koji se poĉinje stvarati upravo novom modernom robnom kućom. ĉak i onda kad u novom Mc' Donald'su naruĉuju hamburger. uza svu svoju svakodnevnu ponudu i potraţnju. 1999. nema više mjesta za nostalgiju i sentiment. S tom razlikom što je dolazak Name na Kvaternikov trg obradovao sve. "Jutarnji list". a koja je u ono doba najveća robna kuća ne samo u Zagrebu i u Hrvatskoj nego i u tadašnjoj drţavi. a odlazak placa s Kvatrića veseli sve. pa imamo valjda pravo biti i malko sentimentalni.

naravno. u kojima je i säm pokopan (u susjedstvu Stjepana Radića) i gdje je upravo izloţena njegova bista. na dostojan naĉin zastupljen i u velikom almanahu Znamenitih i zasluţnih Hrvata 925-1925. ispalo je da je odgovor ozbiljan i precizan. naravno. zahvaliti za sve što je za Zagreb napravio.). a što nam ostavlja u nasljedstvo. već je i to razlog da se poklonim svojem kolegi s kraja devetnaestog stoljeća (u Zagreb došao 1879. naravno. Strossmayerova katedrala u Đakovu). ušao bi u (nepostojeću) knjigu zasluţnih Zagrepĉana. izraĊena još za njegova ţivota (u gipsu ju je 1902. izradio kipar Johann Beyer. 159 . Da ništa drugo nije napravio nego samo mirogojske arkade. Bollé je. jesam.) i s poĉetka dvadesetoga (umro 1926.Bolleova bolja polovica grada Na otkrivanju biste graditelju mirogojskih arkada (poĉetak srpnja 2000. radišnosti i ljubavi za ovaj grad. crkva u Mariji Bistrici i. da bi na bronĉani odljev ĉekala sve do ovih dana). prigodu da u ovoj kolumni podsjetim na neka od njegovih djela i tragove njegova umijeća. eto. zbog svojih graditeljskih djela izvan Zagreba (uz ostalo. MeĊutim. Kako je Hermann Bollé u više navrata bio gradski zastupnik. lako sam htio ispasti samo duhovit. a kao kolumnist koristim. Kao Zagrepĉanin došao sam Hermannu Bollću.) postavljeno mi je zanimljivo pitanje: Jesam li ja na ovoj sveĉanosti na ulazu u arkade nazoĉan kao gradski zastupnik ili kao kolumnist "Jutarnjeg lista" ili samo kao obiĉan Zagrepĉanin? Odgovorio sam.

roĊenjem Nijemac. Za nadati se je da pod svojom posprdnom kovanicom. i prvi veći posao mu je da s beĉkim arhitektom Schmidtom projektira zgradu današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na Zrinjevcu. u koju je potres svojom ruši. odškri. školovan u Beĉu. zagrebaĉka prvostolnica. nego i kao graditelj zrinjevaĉkog HAZU-a. pokrenuo zagrebaĉku energiju. profesor Szabo ne misli i na Obrtnu školu (današnji Muzej za umjetnost i obrt). pokrenuo i kao ravnatelj vodio sve do 1914.boleštinom. ne samo gradio (1882.). Zato je i razum- 160 . u spomenutom potresu ima razloga biti i sám potresen. naravno. ona dva neogotiĉka tornja katedrale koji predstavljaju najpoznatiju vizuru Zagreba unutar cijeloga stoljeća. nastalo na potresom porušenom Kaptolu.Podrijetlom Francuz. kao Szabo posprdno . Iako friškopeĉeni Zagrepĉanin. više nego zasluţan Zagrepĉanin. do dana današnjega nisu prestale pohvale.laĉkom silom ušao prije nego što su se u nju uselili hrvatski akademici. a u što ovaj povjesniĉar Zagreba ubraja još neka Bolléova zagrebaĉka ostvarenja. teje za graditelje odjednom bilo mnogo posla. tako je potres iz 1880. U Zagreb Bollé stiţe godinu dana prije zloglasnoga potresa 1880. u Zagrebu najpoznatije. koju je Bollé. To je. postavši tako znamenit Hrvat i. cijeli radni i stvaralaĉki vijek proveo je u Zagrebu i u Hrvatskoj. i to ne samo kao graĊanin u tom trenutku više nego nesretnoga Zagreba. ali i pokude. djelo (u zajednici s arhitektom Schmidtom). zajedno s Isom Kršnjavijem. Ali kako je svako zlo za neko dobro. Kritiĉari kaptolsku katedralu nazivajuBolléovom laţnom gotikom (Krleţa) ili. svakako. Zajedno njegovo.nuo stvaralaĉki duh i kapital. nego.

2000. u Parizu. stanara s desnog krila Bolleove zgrade s Kazališnog trga. smještenog. kojega bi. Da ne citiram baš ovovremenskog gradskog cinika koji zna reći kako sve kaj u Zagrebu vrijedi. kao Zagrepĉanin i kao autor hrvatskog paviljona na Svjetskim izloţbama. odavno je već na Mirogoju. našli predstavnici Škole za primjenjenu umjetnost. jer to jednostavno nije istina. u većem dijelu prepoznatljive monumentalne ţute zgrade. kao i predstavnici Muzeja za umjetnost i obrt. Nedostajao je samo arhitekt Branko SilaĊin. 161 . nekaj je ostalo i na Zavodu za zapošljavanje! "Jutarnji list".. budući da je Bolle sliĉan posao SilaĊinovu obavio 1900. Na toj izloţbi bio je i jedan od najpoznatijih Zagrepĉana toga doba .Antun Gustav Matoš.ljivo što su se na otkrivanju Bolleove biste ispred mirogojske crkvice Krista Kralja.. kao lajtmotiv i ovog prošlotjednog dogaĊanja oko otkrivanja Bolleove biste na Mirogoju. mogli citirati: Hrvatska smrt uvijek je imala više ukusa od hrvatskog općinstva. i posljednjih godina dobro voĊenog. koji ima isto kao i ja tri (ako ne i više) razloga pokloniti se Hermannu Bolleu: kao kolega arhitekt.

a koja još i danas tu stoji. Vilu Okrugljak projektirao je zagrebaĉki graditelj (tako su se nekoć zvali arhitekti) Janko Jambrišak. jer hrvatski kralj mlijeka. prošli tjedan gledao TV kalendar na HRT-u. bez imalo sjaja koji joj je nekoć udahnuo njen graditelj i stanar. opustošena i uništena. kao što su izloţene i brojne palaĉe koje je projektirao. no sam Jambrišak u svojim projektima uspješno kombinira elemente 162 . nikad ne bi postao kralj. naravno. da vrijeme gubi na gledanje. Ĉist sumnjam. nedaleko njegove obiteljske jednokatnice (treba li uopće i spominjati da ju je sam projektirao i gradio?) na uglu Preradovićeve i Ţerjavićeve. izloţen pogledima prolaznika. slušanje i ĉitanje o povijesti Zagreba. koji je unatrag nekoliko godina vlasnik vile. naime. a srĉana ga kaplja srušila na ulici. Jambrišak je inaĉe umro kao što je i ţivio-javno na ulici. nebrojno puta uslikane u domaćim i stranim filmovima i televizijskim serijama. Pozlilo mu je. a u povodu godišnjice smrti tog inaĉe najplodnijeg arhitekta od sredine šezdesetih pa do prve polovine osamdesetih devetnaestog stoljeća. o kojem je prošli tjedan TV kalendar dao prilog.Kralj mlijeka u Jambrišakovoj vili Ne znam je li novi vlasnik prelijepe stare vile Okrugljak. Jambrišakovo graditeljstvo nastavlja se na slavnog Bartola Felbingera i njegova poznata klasicistiĉka rješenja iz prve polovice devetnaestog stoljeća. u tadašnjoj kavani "Zagreb" na Zrinjevcu.

odškolovao je ništa manje nego pedeset i sedam graditelja i raznih graĊevinskih obrtnika. Jurišićeva 2a. iza HAZU-a. koji se. ponesen novim nacionalnim duhom.ţenski internat u Opatiĉkoj. Ilica 68.Teslina 2 i 11. vrzmala i brojna domaćinova djeca. širokih razmjera. kasnije Zrin.Sudbenog stola. bio najisturenija toĉka grada prema jugu. gdje je godinama bio Splendid. predsjedavao Streljaĉkom društvu. Tomićeva 3. Gajeva 29. a o kojima će se nastaviti brinuti Jambrišakova neudata sestra Marija Jambrišak. 163 . poznata pedagoškinja i prva naša feministica. koji je u doba gradnje. Jurju Strossmayeru. Ţerjavićeva 32. ostaviti sedmero djece (ţena mu je prije umrla).klasicizma i renesanse. godini ţivota. Mesniĉka 23 i Zrinjevac 15. politiĉkog voĊe i mecene. Tako će Jambrišak. a danas kavana Lenuci itd. danas Ţupanijski sud. pa je tako raskošna zaprega Ċakovaĉkog biskupa. javlja nakon fatalnog Bachova apsolutizma. gdje su se. potom još i danas dojmljive zgrade najstarijeg Donjeg grada . nakon kaplje što ga je pogodila u 56. Preradovićeva 18. Janko Jambrišak je nalazio vremena i za poduku.skom trgu . uz mnoga slavna imena tadašnjeg društvenog Zagreba. nerijetko stajala parkirana ispred Jambrišakove obiteljske ugaonice. a pomalo se bavio i politikom. Priklonio se. naravno. Jambrišakje sudjelovao i u gradnji jedne od prvih i najvećih palaĉa na novooblikovanom Trgu N. Iako najplodniji i najizvoĊeniji arhitekt druge polovice stoljeća. MeĊu poznatim zgradama s peĉatom i potpisom Janka Jambrišaka danas su to Kemijski laboratorij. pa je tako godinama obnašao duţnost gradskog vijećnika. Uza sve to bio je društveno aktivan. ĉije ime danas nosi jedna stara zagrebaĉka pedagoška institucija .

stil okrugljak. eto. Vila Okrugljak dobit će svoje kopije u vilama Nad Lipom i onom Jamniĉke kiselice. a na njenu dvorištu danas svoje posljednje dane provodi Noina arka. 1999. 164 . on nikad neće useliti. što ih je Janko Jambrišak projektirao. podsjećam i ovom kalendarskom prigodom. prihvatilište za napuštene pse.U obiteljsku vilu koju je Janko Jambrišak izgradio na Bukovaĉkoj cesti. njen je graditelj i vlasnik umro. planirajući se sa svojom brojnom djecom nastaniti i tu u zelenilu uţivati u zasluţenoj mirovini. a što je ovom najplodnijem arhitektu druge polovine devetnaestog stoljeća svakako kompliment. tek što je vila dogotovljena. a i kasnije u gradnju ladanjskih vila ući će struĉni naziv . "Jutarnji list". na koji. Vilu će otkupiti Matija Lisiĉar.

pa nešto sliĉno ponovio i 2000. Osobno se štitim tako što se hvalim kako mi je u susjedstvu na Gornjem Bukovcu i jedna prelijepa obiteljska vila. u Hannove. pa i ponekog broda (!). Rijeĉ je o arhitektu Stjepanu Planicu. koja posljednjih godina opasno nagriza koliko-toliko skladnu urbanu cjelinu i tkivo ovog nam starog grada. kipara. u strahu od onih sablasnih kućerina. recimo. koji zastrašujuće paraju pitom krajobraz. ĉovjek ima potrebu zaštititi se. Arhitekti su kao struka. a kojega sam imao ĉast i osobno upoznati. 1999. pogotovo njegove rubne dijelove i. kula i dvoraca. Sve je ovo kao mali uvod za ovaj prigodni obljetniĉki zapis o jednom od najvećih naših arhitekata.ru) ili što se znam s meštrom Marijanom Hrţićem. klasika hrvatske i zagrebaĉke arihitekture izmeĊu dvaju ratova. redatelja ili knji165 . nepravedno u podreĊenom poloţaju od. projektirana od strane poznatog arhitekta Bere Šerbetića (u njoj trenutno obitava direktor Svjetske banke). pogotovo. njegovo sjeverno podbreţje.Toranj meĊu arhitektima U ovoj sve agresivnijoj takozvanoj arhitekturi. slikara. ili što sam prijatelj jednog od najinventivnijih arhitekata današnjice Brankom SilaĊinom (uz ostalo. ĉiju smo stotu obljetnicu roĊenja i petnaestu godinu od smrti upravo obiljeţili. godine zadivio je svijet fascinantnim projektom Hrvatskog paviljona na Svjetskoj izloţbi u Lisabonu. projektantom Cibonina tornja i krematorija. raznih novokomponiranih kurija. barem što se popularnosti i kolektivnog pamćenja tiĉe. I da ne nabrajam dalje.

jedna od najmarkantnijih figura secesije u Zagrebu (projektirao zgradu Nacionalne i sveuĉilišne 166 . gladeći kratko podštucanu bijelu bradu. Sam Planić ţivio je u na poĉetku Radniĉkog dola. Stari se Zagrepĉani sjećaju da je u toj Planićevoj zgradi nekoć bio "Siemens". premda je izgraĊena prije svjetskoga rata. koju je . Prvi uĉitelj mu je bio arhitekt Rudolf Lubinski.treba li reći? . zgradu HAK-a u Draškovićevoj. Zato je najveći kompliment kad se kuća prozove imenom arhitekta. u kojoj su se našli sve sami velikani hrvatske i zagrebaĉke arhitekture . rijetko će privući pozornost i skrenuti pogled prolaznika. pa zato i prelijepoj vili. s dnevnom sobom u dvije razine i radnim kabinetom ostakljenih zidova s pogledom u gornjoiliĉki šumarak. ugaoni i zaobljeni stambeno-poslovni toranj na uglu Bogovićeve i Gajeve Zagrepĉani zovu Planićeva zgrada ili Planićev toranj. Galić i dr. a kad se i istakne ploĉica s imenom arhitekta. Arhitekt Planić projektirao je i Tomislavov dom na Sljemenu.rić. poznata je Planićeva okrugla vila na Gornjem Prekriţju. a godinama ţivi naš poznati skladatelj i dirigent Miljenko Prohaska. u jednostavnoj. uzorima i istomišljenicima u arhitekturi.sam projektirao. Pripadao je znamenitoj Hegedušićevoj grupi Zemlja. nadomak Iliĉkoga placa. pripovijedao o svojim uĉiteljima. Još i danas. pa vile s ravnim krovom na Mirogojskoj i Vila Tropina u Remetama. U Planićevoj zgradi sve do smrti ţivio je pjesnik Drago Ivanišević. Moj mi je domaćin. Gombaš.ţevnika. uklopivši je u breţuljkast teren.Ibler. Kauzla. pa i Metro-Goldwyn-Mayer. kao što je to sluĉaj s Planićem. Razlog je tome vjerojatno to što se kuće rijetko potpisuju.

a već samo sjećanje na nj melem je na ranu što našem gradu. bila mu je suradnja s Lubinskim na zgradi Socijalnog osiguranja u Mihanovićevoj. Obiljeţavajući stotu obljetnicu roĊenja zagrebaĉkog arhitekta Stjepana Planica. koja je. imala ĉast osobno razgovarati s A. Matošem. 1998. nakon završene Bolleove Graditeljske škole. a prvi veći posao. G. pa i nama samima. 167 . kasnih sedamdesetih. "Jutarnji list".knjiţnice). nanosi ova današnja sve agresivnija marka-kamen-kuruza arhitektura. kako mi se sama pohvalila. arhitekt je Planić ţivio sa suprugom Katarinom. U to doba. kad sam ga posjećivao. ne mogu odoljeti a da ne odvrtim film svog posjeta našem velikom meštru arhitekture.

Veco Holjevac je. Isto bi se moglo reći i za sve dosadašnje zagrebaĉke gradonaĉelnike u samostalnoj RH.od 1892. roĊenim Zagrepĉaninom (Holjevac i spomenuti Mošinski nisu bili roĊeni u Zagrebu). Gotovo da nema gradonaĉelnika. A po uspješnosti i širenju grada. naslijedio. pa se već samim tim moţe usporeĊivati s rekorderom u duţini obnašanja te najviše funkcije u gradu . barem u primisli. novoizabrani i nedavno instalirani gradonaĉelnik nije izuzetak. odsluţio najduţi gradonaĉelniĉki staţ u novijoj povijesti grada .gradsko kormilo drţao je u rukama od 1952. pokušao mjeriti s Holjevcem. ponajprije. koji je dvadesetih godina izgradio Pešĉenicu i Trešnjevku. do 1904. posljednjeg iz plejade socijalistiĉkih gradonaĉelnika. do 1963.zelom. a koja je na neki naĉin sukus i sinonim njegove vizije u povezivanju starog i 168 . koji se nije. a zbog ĉega su mu Zagrepĉani odali priznanje bronĉanim spomenikom na Aveniji Hrvatske bratske zajednice. Ništa ĉudno i ništa neobiĉno. Poznato je da je Holjevac kasnih pedesetih premostio Savu i grad u velikim koracima poveo na njenu juţnu obalu. koji je gradonaĉelniĉki lanac nosio godinu dana duţe . pa do Mate Mikića.. rekoh. sve tamo od Mateka Kolara koji je Vecu 1963. Holjevac se moţe nositi i s legendarnim Vjekoslavom Hein. a u središtu grada i velebnu trţnicu na Dolcu.Adolfom Mošinskim. javno ili potajice. pa u tome.Vizije bez provizije Novoizabrani gradonaĉelnik Milan Bandić u svojoj predizbornoj kampanji spomenuo je Vecu Holjevca kao najveći autoritet i uzor.

ali i tolerantnost i povjerenje u ljude oko sebe. roĊeni Trnjan.. ako ništa drugo. i koji je osobno poznavao Vecu. naime. kak bi se to danas reklo). poistovjete s njim? Ako izuzmemo banalnost kao što je ljubav prema gradu (štel bih vidjeti gradonaĉelnika koji ne voli svoj grad!). Većeslav Holjevac jedini je gradonaĉelnik kojem se grad oduţio monumentalnim. te velika. njegovoj srĉanosti i izdrţljivosti Grgeĉu je najbolje posvjedoĉio Vecin šef urbanizma ing. gustog grmlja i mutne mlake . zbog ĉega je Holjevac jedini i neponovljiv i zašto su se njegovi nasljednici upinjali da se. iako prema nekima malko preveć socrealistiĉkim spomenikom. vrlo slikovito opisanih reporterovim rijeĉima . 169 . Na mjestu gradonaĉelnikovih vizija. odavno umirovljeni Dragec Gregec.. graĊanska hrabrost. Grgeĉ priznaje kako je iz pristojnosti šutio i samo klimao glavom. jer nismo mogli ni zamisliti slike vizionara.samo šljunĉane jaruge. U ĉemu je kvaka. sjeća se Grgeĉ.. velika šljaka. koji me daruje s izuzetnim reporterskim zapisom. Drugi primjer koji govori o Vecinu svakodnevnom angaţmanu. onda je to oĉigledno vizionarstvo (ali vizije bez provizije. Zdenko Kolacio: svog glavnog urbanista granonaĉelnik je vrlo ĉesto znao pozivati usred noći da mu se pridruţi u obilasku najvećih gradskih gradilišta. upravo iz tih slavnih graditeljskih Vecinih godina.novog Zagreba.. Mi ništa nismo vidjeli od toga. morao uţivjeti u futuristiĉke slike budućeg Zagrebaĉkog velesajma s alejom nacija punom lijepih paviljona najvećih drţava svijeta. malo tratine. O svemu tome svjedoĉi nekadašnji gradski reporter i urednik "Vjesnikove" gradske rubrike pedesetih i šezdesetih.reporter se.

za sveĉano otvorenje Mosta slobode gradonaĉelnik nazvao glavnog urednika "Vjesnika" Mirka Peršena s molbom da mu netko od njegovih gradskih novinara napiše izvještaj o svemu što se u Zagrebu gradi ili je dovršeno. Izbor je. Sutradan je moj ĉlanak na drugoj stranici 'Vjesnika ' izašao potpisan gradonaĉelnikovim imenom i prezimenom. tu je povjerenje koje je Holjevac kao gradonaĉelnik pokazivao spram svojih suradnika. napokon. koji se toga sjeća: Napisao sam ĉlanak po nalogu glavnog urednika i ujutro u odreĊeno vrijeme predao ga predsjedniku Gradske skupštine drugu Veci Holjevcu. "Jutarnji list". 2000. Tako je 1959. 170 . naravno. pa ĉak i spram gradskih novinara koji su svojim svakodnevnim izvještajima pratili rast grada.I. Slavlje je moglo poĉeti. On je paţljivo proĉitao ĉlanak i bez ijedne primjedbe potpisao ga. pao na iskusnog gradskog reportera Dragu Grgeĉa.

ali ovaj put. sada kao jedan od upravo postavljenih gradskih stupica. 171 . a ni današnji. ak se ovak nastavi. tako da je stari Gusti sa svoje klupe prisiljen. Odgovorio sam. da se pred automobilima ne moţe ni prolaziti po toj našoj povijesnoj jezgri. Ĉak su. ovaj put se ĉudo zbilja dogodilo. i ispred Koţarićevog bronĉanog Matoša napenalili auto. Uz ostalo sam spomenuo da ću sa svoje strane pokrenuti inicijativu za još jedno u povijesti ograĊivanje Gornjega grada. Ĉisti je kriminal. mislim si. naime. a još manje. ne od Tatara i od Turaka. zastupniĉki mudro (već sam poĉel!) kako je. Nedavno sam. naime. Dok je srca. grmim u mikrofon. pa ĉak ni na Štrosu. nego od automobila. gledati u auspuh i u šupak parkirane rage. naravno. kak bi Majdak rekel. pogotovo u Zagrebu koji nije meĊu gorama. boriti da se bar neki od njih što prije riješe. nego samo ispod jedne gore. prljavi parking. Pitanje se odnosilo na moj osobni angaţman i moje viĊenje grada i njegovih problema.Stupići i stupovi grada Iako baš i nisam sklon vjerovati u ĉuda. eto. velim. Sa mnom je razgovarano kao s novopeĉenim gradskim zastupnikom. koji je isto pretvoren u zastrašujuću stvar koja se zove divlji ili. bit će i Croatia-osiguranja za automobile! A druga je stvar što od automobila više nije siguran ni Matoš ni mi današnji njegovi štovatelji. ovaj naš stari grad bremenit raznim komunalnim problemima i da ću se ja. umjesto u svoj grad. dao intervju jednom uvaţenom zagrebaĉkom tjedniku. sutrašnji Gornji grad.

nego stup. nije mi ni trebalo do Ćirilometodske. fijakeri. kak se znalo govoriti nekad. kao AFŢ. bandera. Moţete me zamisliti! Ma kakav stupić u novoizabranoj gradskoj hijerarhiji. uz razne politiĉke izmete s kojima su se odasvud. kao gradski odbornik. a glavno tijelo gradske vlasti .Gradski narodni odbor. kako se tih pedesetih zvala kemijska. Mislim si. a pogotovo iz Beograda (u Beograd su htjeli odfurati ĉak i Zagrebaĉki velesajam!) nabacivali na Zagreb. morali su se brinuti i za konjski drek po gradskim ulica- 172 .bilo je. zaheftanim na plotovima i u kućnim veţama. dopisivali i veliki J. jer su njegovim ulicama meĊu svim automobilima najbrojnija ipak bila zapreţna kola s trugama i platonima.I onda ono ĉudo. SKJ ili SKH. kao vaţnu facu (!). ne meĊugorsko. No. Gradski narodni odbor ispisivali kao GNO. A kako smo već tada bili skloni skraćenicama. već nešto trebaju i u Staroj gradskoj vijećnici nemreju bez mene. a druga je stvar što su narodni neprijatelji u okrilju mraka olovkom. nego ispodgorsko.GNOJ-a! A da je i stvarnoga gnoja u gradu sredinom pedesetih bilo . ili vjeĉnom olovkom. i moj deda Slavek. Veco Holjevac. samo se onda. zagrebaĉko. kad je još moj deda Slavek (po mami) iz Remeta bil ovo isto kaj i ja danas. pedesetih. pa flajšvageni. ta gradska funkcija zvala gradski odbornik. zovu me neki prijatelji da skoknem do Gornjeg grada. tako smo po novinama ili javnim obavijestima. pa valjda me. kao gradonaĉelnik. Već me na Strossmayerovu šetalištu ĉekalo to zagrebaĉko ĉudo: Postavljeni su stupici! Automobili više ne mogu Matošu zakriti vidik na njegov grad. pa je poneki put cijeli grad bio pun . za vrijeme gradonaĉelnika Vece Holjevca. i naravno. Za dva dana kako su novine s intervjuom izašle.

gospon Bandić ni ne zna kaj je to. Matoš sa svoje klupe i nadalje moći promatrati grad. a pravi šindelbratni. Jednom sam napisal. markuševaĉke itd. nego su uvijek uspravni. djelo jednog gradskog sluţbenika zaduţenog za promet u gradu. a ne remetske. zasluga je ĉovjeka koji se preziva . nikad nisu bili pognuti. koji se redovito sakupljao i kojim se kasnije gnojila bugarska salata na Ţitnjaku. pa to sad samo ponavljam (a trebalo bi ĉešće ponavljati!). Da će. Ograda je.?) peku na ploĉi. uz onaj svoj već poznati široki osmijeh i gestikulaciju. gradonaĉelnik i njegov remetski odbornik našli su vremena i za šindelbratne koje je moj deda svome gradskom ocu pekao na glavicama remetskog trsja s prelijepim pogledom na sivi ali lijepi grad naše mladosti. te famozne krmiće na štapu ne bi znal tako dobro ispeći (pekli su se tako da ih je ţar lizao) kao moj deda Slavek. Uspravni su kao ovi friško zabijeni stupici na Strossmayerovu šetalištu. onih ĉarobnih dedinih šindelbratna tiĉe. To mi je ispripovijedao. Uza sve to. tj. 173 .Josip Kregar. a što se. kako se današnji šindelbratni. polegnuto. Istina je da u gradu ima dosta dreka koji ćemo morati sakupljati. 2000. donedavni privremeni Vladin povjerenik za Zagreb . dakle. A za kraj da vam i otkrijem tko je postavio te stupice i zabranio automobilima na gornjogradsko šetalište.nećete vjerovati . pak. unatoĉ svemu. oni mojeg dede Slaveka. moram priznati. naime. ali ni ja.ma.Matoš! "Jutarnji list". ovovremenske šestinske peĉenice (zašto šestinske. bukovaĉke. Tak nekaj moj današnji gradonaĉelnik Milan Bandić i ja kao zastupnik nemamo šansi ponoviti.

RoĊendan modernog Zagreba Ĉestitajmo si stotinu i pedeseti roĊendan! lako smo.stotu obljetnicu prvog pisanog spomena imena grada. rujna 1850. Izabrat će te novo gradsko poglavarstvo. na drugoj strani . naime. i uvodi se demokratski ustroj u rukovoĊenju gradom u kojem sudjeluju i širi slojevi zagrebaĉkog graĊanstva. 174 . Upotrebit će te pravo podieljeno u privremenom obćinskom zakonu. kojega posljedice u daleku budućnost siţu.Krvavi most). kroz stoljeća zavaĊenih (o tome sada svjedoĉi samo naziv mosta preko potoka Medvešćak . Izaberite poznate domoroce ali neoskvrnjenog muţevnog znaĉaja. Gradeca ili Griĉa. Donošenju dokumenata za ujedinjenje triju zasebnih jurisdikcija pridonio je ban Jelaĉić. Kod te prilike moram da progovorim k Vam i od serca.Kaptola s Vlaškom ulicom na jednoj i slobodnog kraljevskog grada.u jedinstvenu gradsku cjelinu. Zato Vas opominjem na razboritost te politike. jerbo osjetim vaţnost ĉina. Zagreb kao modemi grad zaţivio je prije toĉno stotinu i pedeset godina. Zagreb grad kao sjedište naše domovine valja da bude u svakom obziru izgledom drugim gradovima. naime.. koji će taj povijesni dogaĊaj prokomentirati ovim rijeĉima: Velevaţan ĉas se pribliţuje Vama i Vašem gradu. Najvaţnija je odluka toga dokumenta spajanje. dokidaju se. propisane još u Zlatnoj buli Bele IV. dvaju susjednih breţuljaka . prije šest godina proslavili devet. koi Vam predstoji. stare feudalne pravice. tj. Donošenjem Privremenog obćinskog reda za grad Zagreb 1.

uz bana Jelaĉića. po struci odvjetnik. ali i u negativnom smislu . uz ostalo. Za podnaĉelnika i Kamaufova zamjenika izabran je Ivan Kozler. Zagreb spominje kao središte naše domovine. a kako su jedino svjetlo uljanice i svijeće. naime. Tako će za prvog gradonaĉelnika jednoglasno biti izabran Janko Kamauf (ulica mu danas povezuje Vlašku s rodilištem u Petrovoj). roĊeni Zagrepĉanin. kao rezultat zloglasnog apsolutizma.000 forinti u srebru godišnje. potok Medvešćak je otvoren i za vrijeme proljetnih bujica poplavljuje Harmicu i Ilicu. izravno sudjeluje u izradi prvoga gradskog Statuta. grad ţivi u mraku. i najzasluţniji za ujedinjenje grada. Gradskom poglavarstvu i njegovu gradonaĉelniku preostaje da se iz 175 . izborom kojega se ţeljelo namiriti i primiriti Vlaškouli. ali i u duhovnome mraku..u pozitivnom. gradske ulice su uske i neureĊene. trgovac iz Vlaške ulice. Zagreb je u doba ujedinjenja i prvog gradonaĉelnika Janka Kamaufa provincijski gradić od jedva sedamnaest tisuća stanovnika.izaberite ljude praktiĉne. Ban Jelaĉić. pa naglašava potrebu razboritosti pri izboru ljudi koji će rukovoditi gradom. naime. Janko Kamauf je. kao što vidimo. A rijeĉ je o ĉovjeku kontinuiteta.ca. kojima diela na rieĉima ne zaostaju.oţivotvorenja i primjene upravo donijetog privremenog gradskog Statuta. Plaća prvog gradonaĉelnika bila je 2. Predvodi deputaciju u Beĉ i. kao pravnik. i posljednji gradski sudac Grade. Nije sluĉajno da je Kamauf izabran jednoglasno. To je ujedno prvi poznati javni istup u kojem se.. kako se po starim feudalnim regulama zvao predvodnik gradske uprave.ĉance koji su dotad pripadali biskupskoj općini. on je. podsjeća na dalekoseţne posljedice .

naţalost. od ĉega većina. otvoriti više škola. tako. kao i portret Bele Ĉikoša koji visi u galeriji portreta zagrebaĉkih gradonaĉelnika u Muzeju grada Zagreba te na zidu jedne privatne kavanice u Donjem gradu. postaviti rezervoar s vodom za gašenje poţara na Harmici itd. Za sve to planirano je 400. "Jutarnji list". kojem pridonosi i feudalno nasljeĊe s mnogim predrasudama. roĊenjem takoĊer Zagrepĉanina. natkriti potok Medvešćak. ali kolebljivost i strah Zagrepĉana ne dopuštaju tako velik financijski zalogaj. Planirano je. probiti neke nove ulice. gdje je 1874. pa će se većina planiranog ostvarit tek za Kamaufova nasljednika na gradonaĉelnikom tronu Vjekoslava Frigana. Danas na Janka Kamaufa podsjeća već reĉena ulica.petnih ţila upinju da bi savladali gustoću mraka od silnih financijskih. 176 . Stoga Kamaufovo poglavarstvo donosi niz zakljuĉaka i pokreće mnoge akcije. umro od srĉane kapi. 2000. Najzasluţniji Zagrepĉanin za ujedinjenje Kaptola i Gradeca u jedinstveni grad Zagreb prije toĉno 150 godina roĊenje u Kamenitoj ulici. politiĉkih i duhovnih teškoća. uvesti petrolejsku rasvjetu.000 forinti kredita. ostaje samo kao plan i neostvaren san. a posljednje mu je prebivalište u Visokoj.

bez novih šnajdera. jer se manje bave šivanjem i krojenjem. ili krojaĉki obrtnici nisu stimulirani za naukovanje novih krojaĉa.Odjelo za šefa protokola Već dugo si nisam dal šivati odijelo po mjeri. naţalost. a i ne znam ima li još u gradu šnajderske radionice koja u izlogu drţi onu famoznu vabljujuću poruku: Šivamo po mjeri. koja je i tako maksimalno reducirala program upisa Ċaka. teško moţemo kriviti za situaciju kakvu danas imamo. gdje majstorske radionice imaju masu povlastica zahvaljujući nauĉnicima. primjerice. naći mjesta u zagrebaĉkim šnajderajima. a više trgovinom. već sam na tako nešto i zaboravio. jer ĉujem da bi Zagreb. po svemu sudeći teško da će se za ukupno 45 Ċaka. Iako je upravo krojaĉka sekcija pri zagrebaĉkom Udruţenju obrtnika sa svojih sedam stotina ĉlanova najbrojnija. dakle. izvući dvojaki: ili krojaĉima više nisu potrebni šegrti. koliko ih Tekstilna tehniĉka škola planira ove godine primiti. mogao ostati bez krojaĉkog podmlatka. Usporedimo li se s drugim europskim zemljama. nama bliskom Bavarskom i Austrijom. nemaju ni b od beneficija. Zakljuĉak iz toga mogao bi se. onda naše obrtnike koji. Brojke. nekad poznat kao grad obrtnika. Toga sam se ovih dana sjetio. kao i politiku školovanja krojaĉa. prepuštam 177 . jer Tekstilna tehniĉka škola. Ĉisto sumnjam da današnje traper-generacije uopće i znaju kaj je to šivati po mjeri. nikako da od Obrtniĉke komore dobije popis krojaĉkih radionica koje su spremne primiti nauĉnike.

podsjećao na stari ţurnal. starijeg od poznate i u to doba najprestiţnije krojaĉke radionice "Braća Masnec".. pozvanijima i za to odgovornima. uzvratio isto tako stereotipnim odgovorom: Niš specijalno. kaj je to "francuski sistem". govorio bi jednoliĉno kao da moli. upoznao sam jednog starog zagrebaĉkog gospona koji je već svojom oblekom i drţanjem. Francuski sistem. I nikad me ne bi zaboravio pozvati k sebi: Kaj nam malko ne navrnete? I tako sam jednog dana prihvatio poziv majstora krojaĉa. 178 . majstor Masnec je s puno strpljenja i takta smjesta razjasnio: Znaĉi da izbjegavamo vatu. Sjećam se. majstor Masnec bio je povijen i zanesen nad svojim modelom. a ne špika). a sam ću se pozabaviti jednim starim odijelom.. Sredinom šezdesetih u Mocci. u najbliţem sujedstvu Vrhovnog suda. a pogotovo svojom šprehom (tada je još bila špreha. Ţivi se. Oĉi. majstore. štof. zirkajući preko cvikera.da te Bog saĉuva! Štof treba oblikovati.haš vatu i linije su tu. naravno. a ja bih ga obvezno poĉastio onim stereotipnim pitanjem: Onda. jednom od u to doba rijetkih kafića gdje se espresso i eventualno konjak pio nabrzaka i s nogu. odmjeravale bi svaki pregib i svaku liniju. Na moje blejanje koje je znaĉilo da ne kuţim o ĉemu špreha.drugima. Obvezno bi me ujutro za prvom kavicom u tom iliĉkom kafiću pozdravio s mojnaklon. prosim.. kak ste kaj i kaj pri vami novoga? Stari bi mi gospon. Samo mesto odela imaš oklop! A tek kad pokisneš. Prsti su mu lako klizili suknom majstorski ga oblikujući. šivanom po mjeri. ali ovaj put u pozitivnom smislu.. Nape. Mi radimo mehko. a ne vatu. U velikom ovalnom zrcalu na prvom katu stare zgrade na Zrinjevcu. S vatom je najlakše. sitne i ţivahne.

upravo kako ga je majstor Masnec nazvao. koji je generacije zagrebaĉkih gradonaĉelnika i predsjednika Gradske skupštine pouĉio i ponašanju i odijevanju. ĉak i komunistiĉka vlast vodila raĉuna! Kad sam ga. prevario (Branimir Hundić. i to politici. koji kasnih šezdesetih agresivno zauzimaju medije. a sa zidova nas je promatrao mali milijun raznih diploma i pohvala. modnih kreatora. modnih kreatora. kojem su socijalistiĉke novine davale veliki publicitet. Ali zato znam tko Masnecovo odijelo i danas ima. eto. Slavko Masnec. majstor Masnec sebi je u brk promrmljao: Barabe! Obiĉni trgovci. kad sve zbrojim. osnovana 1929. što ih je radionica. vrlo uspješnim trgovcem koji je prodao i samoga sebe. ne bez ponosa reći će kako je Masnecovo odijelo za njega mnogo više od obleke. lako sam i sam nosio Masnecovo odijelo po mjeri. svojim radom priskrbila. štoviše. Taj samozatajni i virtuozni meštar protokola. srećom. u novoj drţavi pokazao se. Svrha te titule.Kad je majstor krojaĉ završio s probom ostali smo sami u salonu na katu s pogledom na stare zrinjevaĉke platane i na poznati meteorološki stup. To je šef protokola Gradske skupštine. uţivao je u zvuĉnoj tituli koja mu je u oštroj konkurenciji 1950. dodijeljena . bila je odrţavanje i razvijanje kvalitete zanatstva. 179 . iako je. a o ĉemu je. upitao što misli o pojavi mlade generacije tzv. danas od njega ĉuvam samo priĉu. kojom su se mogli podiĉiti samo najvrsniji.. U nekima se. meĊu mojim malobrojnim odijelima to ipak bilo najbolje odijelo. Jedan od tadašnjih tzv.drţavni majstor zanata. sjećam se. dok je u većini imao pravo. koji se upravo kvalitetom do danas odrţao). profesor Ivo Delale.

180 . pa ĉak i u nedemokratskim reţimima. eto. resili drţavni majstori zanata. 1999.Masnecovo odijelo za sve nas relikvija je i uspomena na dugu i bogatu obrtniĉku tradiciju koju su oduvijek. nema nam tko ni primiti šegrte. A danas. a kamoli odgojiti majstore! "Jutarnji list".

još malo. a servise. a po uzoru na satove na ulicama i trgovima Beĉa.ka Lebarovića. kad urarski obrtnik iz Maksimirske 52.stari urari Poravnavajući kazaljke na satu za novo ljetno vrijeme prošli tjedan. Javne satove u Zagrebu Lebarovići servisiraju i potpisuju od 1953.. kasnije. nakon smrti Zlatkova tate Simeona. obavlja Zlatko.da ne povjeruješ! . krateći vrijeme dok sam se s ostalim klincima s Bukovca i Maksimira naĉekivao prije predstave u kinu Partizan ili. i to . Iako Zlatka znam već sto vlaških let (skup smo sluţili vojni rok.cure uvijek kasnile. veli mi urar iz Maksimirske. koji od 1978. naravno.u Titovoj gardi na Topĉideru!). Od 1962. 181 . koji je nasljednik Mirka Novaka.. a na koji su . i istodobno s ponosom priĉa o svom nasljedniku. obrt potpisuje njegova mama Štefica.Novo vrijeme .Zlat. na poĉetku dvadesetih. sinu Daliboru. kad se u tadašnjem Heinzelovu Zagrebu pojavljuju prvi uliĉni satovi. nisam mogao a da se ne sjetim (i da ne nazovem) starog urara iz Maksimirske.barem prema Lebarovićevu satu . na tadašnjem Trgu Republike na prvim spojevima. Simeon Lebarović. i šljaka i potpisuje. posao preuzima od urara Mate Baraĉa. Koliko sam puta na satu pokraj javnog zahoda na Kvatriću išĉitavao potpis Lebarović ranih pedesetih. Ali. prezime Lebarović upoznao sam puno prije nego urara. koji upravo ovih dana polaţe majstorski ispit. prvog potpisnika gradskih satova. u Zagrebu inaĉe poznatog kao potpisnika javnih gradskih satova . urara iz Ilice 24.

resi trgove u središtu grada. tranzistori i sklopovi ili. lako je mehaniku odavno zamijenila elektronika. pardon. teško mi je i zamisliti meštra Lebarovića kako trĉi s jednog na drugi kraj grada da bi poravnao cajgere za ljetno vrijeme. kvaliteti i preciznosti javnih gradskih satova. jer nigdje niš ne piše. ipak fali.bešumni su.sve sami otpornici. kako se Zlatko i ja nismo vidjeli ni ĉuli. Još su mi i sad u 182 . iako su se kazaljke na gradskim satovima u meĊuvremenu.. Nekaj im. onima na središnjim gradskim trgovima. niš se ne ĉuje. urar iz Maksimirske nije promijenio mišljenje o ljepoti. jer. kad će se mehanizam sam pokrenuti za jedan sat unaprijed. a po kojima njegovi majstorski prsti s uţitkom prĉkaju. Najstarijim satovima.Prepoznatljiv romboidni oblik gradskog sata. smješka se naš gradski urar . beskontaktna tehnika.. U većinu satova ugraĊen je timer. Tri su generacije satova u gradu. ali po njima se ravnamo i u Dubravi i na Trešnjevci. nismo baš u cvijetu mladosti. A kako u gradu postoje ukupno trideset i dva javna sata. s tim da su ovi noviji precizniji. koji je već skoro osamdeset godina obvezan detalj na razglednicama Zagreba. Prisjećam se kako mi je Zlatko jednom davno s ushićenjem pripovijedao o preciznosti tih satnih mehanizama. i taman posla da moj majstor juri uokolo s ljestvama i penje se do satnog kućišta u centru ili na periferiji. a što je i razumljivo kad se izbliza zaviri u kućište sata. za razliku od starih mehaniĉkih ura koje udaraju onaj svoj neodoljivi tik-tak. od okretanja već pomalo i umorile. a i u Novom Zagrebu. Pred oĉima mi je Lebarovićev spor i malko trapav hod. navodno se ne zna proizvoĊaĉ. tako da je unaprijed zadan toĉan dan. kako bi Zlatko rekao. dok se za novije zna da su "Siemensovi". bome.

1999. Kad smo posljednji put o gradskim urama razgovarali. "Jutarnji list". jer predosjećam da je to bogovski stroj.Kaj je to dobar stroj! Robustan. je li se Zlatku Lebaroviću ostvario davnašnji san . a precizan.ušima Zlatkove rijeĉi tamo negdje iz ranih osamdesetih. naravno. kad njegov sin preuzme radionicu i kad on napokon ode u zasluţenu mirovinu.. njemu ni u mirovini gradski satovi nebuju dali mira. obećava gradski urar Lebarović sebi i meni. Svaki dio za sebe i na svom mjestu. Milina za gledati i za opipati.da i uru na katedrali vidi iznutra. Zanima me.. Napravil bu to sad. Jedino će se malko manje brinuti idu li po zimskom ili ljetnom vremenu. Ali. kad mi je s velikim ushićenjem opisivao sat na tornju Markove crkve . I prozraĉan. koliko Zlatka Lebarovića poznajem. 183 . rekao mi je da jednostavno ima toliko posla da ne stigne nekaj i za svoju dušu napraviti.

gdje je i roĊen. koja si nemre priuštiti da izostane s posla.Stari se deĉki vraćaju doma Javlja mi prijatelj i imenjak Zvonko iz Toronta da polovicom srpnja dolazi u Zagreb. ali bez svoje Ba. kak bi oni rekli. Zauvijek? A. sin se oţenil ništa manje nego TajlanĊankom i ostaje ţivjeti u Berlinu. odgulili i s rješenjem za mirovinu vratili su se doma. eskalator. najĉešće uz zastajkivanja.rice. gledana kroz primjer mojih starih frendova i vršnjaka (i ne samo njih). a njima dvoma je i Ribina dosta da bi pristojno ţivjeli u svojoj novoj kući u Zagrebu. ne. ali s neizmjerno mnogo mladenaĉkoga ţara i s na- 184 . Riba je tu zbog još nekih posljednjih detalja za ureĊenje kuće (bogovski ju je zbigecal) na svojoj bukovaĉkoj djedovini i od uha do uha se smije kako je napokon fraj. bit će bijele šuške i za crne dane. od firme u kojoj je provela mladost dobije otpremninu. podrhtavanja i klecanja koljena. a kći se udala za našega i s njim i djecom ţivi u Miinchenu. još se do mirovine mora šljakati. pa redovito odraĊuje svoje jutarnje i popodnevne šihte u svom Berlinu. liĉi mi na pokretne stepenice ili. Njegova Barica teško da će. Još ak Barica. Cijela ta iseljeniĉka priĉa. ako sada prekine i vratiti se ţivjeti na Bukovac. kad prekine posao. drugi u Australiji. jer je upravo navršil šest banki i stekao pravo na njemaĉku mirovinu. moći uţivati u svojoj mirovini. Riba je trenutno u Zagrebu. za to još nema uvjeta. po kojem su se deĉki s toliko ĉeţnje da se popnu do vrha. svoje su. jedan u Njemaĉkoj. Djeca imaju svoj ţivot i svoje familije. Joţa i Tonĉek su došli za stalno. vozili.

tj. 185 . Uspio je. Skutren u tom tijesnom i mraĉnom prostoru. iako su i oni. otkad imamo samostalnu drţavu. s više ili manje sreće i s više ili manje spektakularnosti koje im je ţivot sam reţirao.Munchen. a ovdje ništa osim sjećanja za koje ponekad nije potrebna skupa avionska karta. a drugi put mu je uspjelo uvući se u meĊuprostor iznad zahoda u meĊunarodnom vlaku koji je vozio na relaciji Zagreb . Gore imaju sve. e da bi se danas. a koje će mu se koju godinu kasnije i ukazati. Prvi put je završio u izbjegliĉkom logoru. kao i bratić Dado. odakle je vraćen. a do nas je dopro glas kako se i sam na putu za "obećanu zemlju" smrznuo i da su mu amputirali nogu.dom da će uspjeti. ima svoj unosni biznis i kuću od milijun dolara i ĉesto dolazi. svatko za sebe. vjerovao je u svjetlo na kraju puta. kako se veli. naravno. trbuhom za kruhom. iako kao vremešni muţevi. kome je isto poslao familijarno garantno pismo. koji ih je i otjerao u veliki svijet. To su bile kasne pedesete i šezdesete kad su deĉki brisali prek grane. rijetko dolaze. Deĉko iz moje bukovaĉke škvadre. Jer uglavnom su to ekonomski emigranti. Stanko je tek u drugom pokušaju uspio. premda se mnogi od njih ĉak ni na dopust nisu usudili vratiti iz ĉisto politiĉkih razloga. koje je za sobom povukao u Kanadu. Njegova braća Jura i Branko. svoju je šansu vidio u hladnjaĉi sa smrznutim svinjskim i junećim polovicama. zbog nekadašnjeg politiĉkog reţima. po drugoj traci oduševljeno spuštali prema domu odakle su prije cijeloga radnog vijeka krenuli u svijet. uspjeli organizirati vlastitu sigurnost. Usput to iskoristi da se malko prosmuca i po jadranskoj obali. na svoj Bukovac i u Štefiĉin Markuševac. kojega smo zvali Ĉrni i kojem se zauvijek zameo trag.

punica i dvije prelijepe kćeri Kineskinje.. Tko bi rekao da bi ova bukovaĉka iseljeniĉka priĉa mogla i ovako završiti da su bukovaĉke snahe Kineskinje i Taj lanĊanke! Ali bez obzira na to..Jedan drugi Branko. koji mi upravo telefonom javlja da dolazi u srpnju. kako piše. jedino nije imao sreće da se na kraju ţivota vrati. Tonĉek i Riba su. jer mu je ţena Škotkinja. kad mu je umro otac Đuro.stigne. iako je pitanje bi li se ikad vratio. Teško da će se i najmlaĊi od te bukovaĉke braće . Joţa. eto.Mladen . Zvonkov brat. koji je upravo najavio da dolazi.vratiti. ali zasad. a nije iskljuĉeno da to jednoga dana ne uĉini i Stanko (koji je upravo u Zagreb na zagrebaĉkoj reprizi svadbe svoje kćeri Barbare). još uvijek nedosanjani san našeg Joea iz Detroita) iz pozicije svjetskih metropola postaje cilj obrnutog bijega. "Jutarnji list". bio je samo jednom. pa i Zvonko. Sam. je naţalost. naš Gornji Bukovac i Zagreb općenito (skoro sam zaboravil i Barutanski jarak. pa tko stigne . samo na ljetovanje. jer su mu ţena. 186 . tam gdje je vrag rekel laku noć i gdje u ljutim zimama u visokom snijegu medvjedi ostavljaju šape ispod kućnih prozora. 2000. skonĉao u svom Kitimatu. Branko je imao i mali zrakoplov. na dalekom sjeveru Kanade. stigli.

a nešto rjeĊe LaĊa i Bajsić. Pjera Vukelića i Maksa Jurjevića. kao i razni radijski djelatnici (doduše. što nas dijeli od premijernog prikazivanja Štiviĉićeve serije. kako bih se bio okladio. a svojom bi nas nazoĉnošću poĉastili i klasici pisci Lojzek Majer. autora aktualne serije i u to doba dramaturga na TV Zagreb. s kojim nastojim obaviti prozivku naše stalne postave za šankom koji ţivot znaĉi. pa do mlaĊih . provedenih u "Goraninu" u Jurišićevoj (danas se tu prodaju nekakve stranjske cipele) ili. masku i gestu. uvijek uspravan i uvijek spreman da svakom od nas uz šank prišije duhovit nadimak i nepogrešivo precizno skine govor. u "Opatiji". za promjenu. i to od stare garde Miodraga Krencera. nego skoro pa trideset! Na to me sada posjeća sam Ivo Štiviĉić. A kako i neće kad mi se i vrijeme. Fiće Svetica i Dase Mirkovića (sin Mate Balote). tu je Šelebaj.ne dvadeset. tada se još nismo meĊusobno titulirali kao djelatnici). boju glasa i dikciju. dijeli .Kuda idu divlje godine Kao u trenu preletjeli su mi ovi posljednji tjedni u opetovanom gledanju jedne od najboljih naših TV serija Kuda idu divlje svinje. Novak Simić i Salih Alić. tik.da ne povjeruješ! Ne mogu vjerovati da nas od onih lijepih cajta (ne znam jesu li bili baš lijepi.braće Vuĉković. a redoviti su na prozivci i radijski redatelji Švarc i Šveb. Tu su i glumci Uglješa Kojadinović. te novinari iz tiskanih medija 187 . Zvonimir Ĉrnko i Edo Peroĉević. ali znam da smo bili mladi). omaknulo i projurilo . naš najpopularniji glazbeni urednik. Uz Štiviĉića. kafiću preko puta.

a ĉiji je jedini grijeh što s politiĉke govornice glasno ponavljaju ono što se o odvlaĉenju hrvatskog novca. Tako karikaturist Zvonimir Gavranović Gaga crta dvojicu poznanika kako na ulici razgovaraju o pravom stanju stvari u gradu i u drţavi. A Štiviĉić. naime.Savku. I koliko god bismo se mi izmjenjivali. Prometnik tog našeg šankselizeja bila je gromada od poslovoĊe "Goranina". pogotovo hrvatskih deviza. sve glasnije govori i u tramvaju. podsjeća me da se sve to. po Šelebaju prozvana Branko Balvan. akademski slikar. To je. nema mlijeka. ne bez odreĊenih rupa u sjećanjima. ali to je i godina kad isti Broz ide i u Hrvatsku. s kojim ovih dana. godina kad Josip Broz sluţbeno ide u audijenciju Svetom Ocu u Vatikan (novine ne objavljuju pojedinosti.. a pridruţio bi nam se i jedan iz posve drugog vica.Dragan Kalajdţić i Nenad Figenwald Figić. neizostavni su bili boemi Tićo Koren. kao što su .je li se komunistiĉki karizmatski drţavnik poklonio Papi i je li mu poljubio ruku?). pobrojavam našu stalnu postavu u Jurišićevoj (prvo susjedstvo Radio Zagreba i kina Kosmaj). sjećam se. Prvi: Nema benzina. kako bi rekao Štiva. Njega je. s ozbiljnom sluţbom i statusom.. te akviziter Meho. Šelac prozvao Vojo Guvnar. Drugi: Lakše će vam biti nabrojiti ĉega ima! 188 . ali i s naglašenim senzibilitetom za boemske izlete i stajanje pokraj šanka. u bircu ili u ponekom novinskom komentaru ili karikaturi. dogaĊa fatalne 1971. nego na protagoniste Hrvatskog proljeća . ĉisto graĊanska figura. Miku i Peru. nema struje. zajedno s prikazivanjem serije Kuda idu divlje svinje. iz Lijepe naše u manje Lijepu njihovu. ali preko KaraĊorĊeva! A kuda idu divlje svinje. nema.

sjećajući se svega toga. dva renaulta (iz 1958. naša stara škvadra u Jurišićevoj. makar i prividnu. I tako plutamo. imamo Veljka Bulajića i njegovu aktualnu Neretvu. o ĉemu su se novine naveliko raspisale. ima dosta toga crnog. kao i stalnu medicinsku skrb za glasnice naših pjevaĉa. jedan moskvić. šansu za spas. Imamo Zagrebaĉki festival lake glazbe. budući da iste godine vozim upravo novu škodu 1000 MB. na što sam danas. a ipak nama je sve bijelo pred oĉima. na toj našoj birtijskoj splavi. Imamo Novinarski ples u Esplanadi. zaduţene za nas deţurne bukaĉe u "Goraninu" i "Opatiji" potkupljuje parom svojih cipela od preštimanog crnog ševroa. u toj 1971. imamo našeg šustera Igreca koji naše malko pregrijane i preglasne birtijske diskusije protiv novog rušilaĉkog kursa nakon KaraĊorĊeva deţurne milicajce i ţbire.Alojz Ševĉik na temu automobila crta karikaturu najnovijeg tipa jugoauta koji se zove kragujevĉki Monopol. A tu je i Štivin legendarni crni šešir. što od vinjaka. a manje brodimo. a što od mladosti. kad prelistavam stare novine. MeĊu ponudama nema škode. Uz Igrecov crni ševro.) i po jedan stari opel i ford. koja nam jedina pruţa.A te 1971. od ĉega su dva fića. upitamo: Kuda su otišle te divlje godine? "Jutarnji list". Ĉak se i glavni lik u Štiviĉićevim Svinjama zove Crni Rok. I danas. što nam preostaje nego da se. A mi. koju smo zvali Hiljadu Malih Briga. povuĉeni nedavnim repriziranjem TV serije Kud idu divlje svinje. A drugi karikaturist . 189 . u novinskim oglasima ima na prodaju ĉak sedam automobila. 2000. vrlo ponosan. srećom. ne bez sjete.

Zapisi to. tanak kao prud. Slavko Grbešić Jeţ. ili su jednostavno stari. koji je slavu postigao koliko lokalnim reportaţama iz Zlatne Prahe. Ova posljednja knjiga mojoj generaciji mladih zagrebaĉkih novinara. Poznate su mu knjige Pustolovine s pet kontinenata. u ovoj se kolumni najljepše zahvaljujem uredništvu reĉene emisije u kojoj je prikazan poveći prilog o Egonu Erwinu Kischu. nikad nitko nije uspio uhvatiti bez ĉika na do- 190 . toliko i svojim brojnim svjetskim putovanjima. ili su razoĉarani. baš kao i praškog reportera Kischa. pogotovo mlaĊi. citirali i od kojega se jednostavno nismo odvajali. Knjigu je s njemaĉkog preveo naš nešto stariji novinarski kolega. kod Ernesta. Tajna Kina i Meksiko. Kisch! i. a duhovit. a u povodu njegove smrti u travnju 1948. zinuti: Pa tko je uopće dotiĉni gospodin?! Egon Erwin Kisch. Naravno. praški je i svjetski reporter. koja je novinarski zanat poĉela peći kasnih pedesetih. Tu Kischovu kultnu knjigu osobno sam nabavio u starom antikvarijatu na uglu Gundulićeve i Masarykove. antikvara kojega će kasnije naslijediti antikvar Kovaĉić. naravno.Gratski sajam senzacija Vele da oni koji redovito gledaju TV Kalendar i općenito su okrenuti prošlosti. bila je prava novinarska biblija. kojeg se ovih dana sjećamo. sad će mnogi ĉitatelji. nezadovoljni sadašnjošću. Sajam senzacija. kojega. prepisivali. pa ĉak i mlaĊi novinari meĊu njima. legendarni novinski redaktor.. šutljiv. Raj Amerika. A kako bih ja nešto od toga i mogao biti. kao i Bijesni reporter. štivo kojega smo neprestano išĉitavali.

Zvonko. Zdenka.njoj usni. Ţarko. Reporter postaje vojnik. što je za nas kandidate za novinarstvo bilo jedino takvo štivo. novinarski tako sugestivne i aromatiĉne. umjesto reportaţom.. kao što su Borba za lokalnu bilješku. Ĉitajući njegove briljantne tekstove. o novinarstvu općenito i reportaţi posebno. Mladene. Veliki gnjev reportera. na ulici ili u Kazališnoj kavani glasno jedan drugome dovikivali: Zapiši to. Vilko. Jura. svatko bi mogao barem ponešto ispriĉati iz velikoga novinarskog iskustva gradskog reportera ili makar citirati naslov poneke njegove reportaţe. MeĊusobno smo se tako oslovljavali naslovom Kischove knjige reportaţa iz prvog svjetskog rata Zapisi to. ako se zna da u većini svojih poglavlja govori o praškom novinarskom miljeu. pa smo na redakcijskom hodniku. budući da domaćih knjiga o novinarstvu uopće nije bilo. Kisch!. Febo. Ili bismo jedan drugog jednostavno ĉastili nadimkom bijesni reporter! Egon Erwin Kisch magnetski nas je privlaĉio tako da smo se ţivi pekli na njegovoj fascinantnoj odanosti reportaţi. I koga god da ste od tadašnjih novinara upitali za Sajam senzacija. Ante. Neno. nazove novelom. Još i danas ĉuvam stari primjerak Kischove knjige Sajam senzacija. što mu se pod nosom svjetlucao kao plamiĉak vjeĉnog svjetla. Ţivko. Aleksa. pa svoje tekstove. Den. Prvi novinarski nastup prilikom poţara mlina ili U prvim novinama. Kako sam saznao da je Redl špijun. na što je on odgovarao onom svojom antologijskom reĉeni 191 .. Zlatko. nabubren od prolivenog crvenog vina i bijelih špricera i gemišta. svezak dobrano otrcan i masnim prstima zamašćen. mnogi su mu predlagali da samo promjeni imena ljudi i dogaĊaja. Nije ni ĉudo što je knjiga toliko isfucana. Vesna.

Ništa više ne zapanjuje nego jednostavna istina. u ĉemu je. tup. veĉernjeg novinarstva (uz veĉernje novine "Narodni list". pa ĉak i aktivne. a u Kazališnoj kavani i fiziĉki prisutne.. a što se vremenski poklapa s raĊanjem zagrebaĉkog leţernijeg. Tišina. Nikola Smolĉić. Ili Posvuda mrak. bila je sva sila malih kischeva. A ĉitajući Kischa.Krešimir Kovaĉić. "Jutarnji list". ništa nije egzotiĉnije nego naša okolina.Fra Ma Fu-a iliti Franju Fujsa. novelama. Na maksimirskim livadama pase . dapaĉe. Ljudevit Kara i. Oni koji su Egona Erwina Kischa nagovarali da svoje nadahnute reportaţe nazove pripovijestima. tup. nisu bili u pravu. naravno. literarna. reporter iz prijeratnog novinarstva . Iz daljine odjekuje samo bat koraka organa narodne vlasti: tup.com. legende predratnog zagrebaĉkog novinarstva . mislili smo još na jednog slavnog zagrebaĉkog novinara. ništa nije fantastiĉnije od stvarnosti i ništa nema senzacionalnije na svijetu nego što je vrijeme u kojem ţivimo. bilo i pretjerivanja i komiĉnih situacija. najviše pribliţio Egonu Erwinu Kischu. nego stado šarenih preţivaĉa. MeĊu novinarskim poĉetnicima moje generacije. 1999. naravno.. koju smo svi znali napamet i u raznim je prigodama citirali . koji se svojim reportaţama. njihovom ţivošću i izborom socijalne tematike.ne stado obiĉnih krava. 192 . tzv. iako su još bile ţive. epigona i imitatora praškog reportera. jer konkretna imena iz njegovih dana sada i tako djeluju kao da su izmišljena. Ive Mihovilović Spektator. sada izlazi i "Veĉernji vjesnik". Drugi je razlog moja generacija novinarskih poĉetnika koja se odškolovala na Sajmu senzacija. protagonistu TVKalendara od prije neki dan.

Posjećuju li novinari kavane? Pitanje mi se samo po sebi nametnulo kad me nazvao kolega novinar Darko Stuparić s molbom da mu za Novinarski leksikon koji priprema sroĉim bilješku o Kazališnoj kavani u kojoj su odsjedile (i osijedile) generacije zagrebaĉkih novinara. zatim bard i legenda zagrebaĉkih radijskih spikera. I sâm bih se rijetko prikljuĉivao tom legendarnom stolu. meĊu kojima su sedamdesetak godina u Kavkazu prednjaĉili upravo novinari. najlakše ga je mogao naći upravo u toj zagrebaĉkoj kavani. podijeljenog po branšama i interesnim skupinama. Fadil Hadţić. I tko god bi barba Ivu trebao. nedavno preminuli Jozo Vukelić. iako se malo tko usuĊivao nepozvan sjesti za njegov stol. dugogodišnji kolumnist i vanjskopolitiĉki analitiĉar i komentator "Vjesnikovih" izdanja. kao i moja malenkost. uz domaćina Spektatora. Znalo se da bard hrvatskog i zagrebaĉkog novinarstva i glavna osovina izmeĊu njegova predratnog i poratnog razdoblja svaki dan oko podneva neizostavno kupuje naramak domaćih i stranih novina i sjeda za svoj stol u Kavkazu. bio je posljednja oaza novinarskog kavanskog druţenja. pa do Mihovilovićeva s poĉetka osamdesetih. pa zato s pijetetom i ponosom ĉuvam jednu skupnu fotografiju na kojoj smo. te pisci Oto Šolc i Augustin Stipĉević. otišla je i cijela jedna epoha graĊanskoga društva i tradicija kavanskog druţenja. sve tamo od Deţmanova i Lunaĉeva stola iz prvog desetljeća ovoga stoljeća. 193 . Ive Mihovilović Spektator. Odlaskom Ive Mihovilovića iz Kavkaza i s ovog svijeta.

Krešimir Kovaĉić.nutim "Veĉernjim vjesnikom" zaţivjelo poratno veĉernje novinarstvo. Ivo Braut. G. koja mu je bila kombinacija dnevnog boravka i redakcije. bez koje nije mogao izdrţati ni jedan jedini dan. je poneki svoj novinski feljton napisao. a isto toliko bio je.I sam pripadam jednoj od generacija novinara koja je zanat poĉela brusiti u Kazališnoj kavani. ili barem smislio. bili su Obzoraši. ali i plandovanja i opu. Ljudevit Kara.štanja. Najbrojnija i najpoznatija generacijska skupina novinara koja je i otvorila sezonu Kazališne kavane. Tomislav Butorac i dr. Andrija Maurović itd. Ulderiko Donadini i Vjekoslav Majer ĉak i svoje novine ureĊivali u Kavani. Emil Piršl. Nikola Smolĉić. ali i onom starom predratnom gardom. Josip Palavršić. Kazališna kavana je otvorena 1906. za druţenje i upoznavanje nas poĉetnika sa starijom i već afirmiranom generacijom novinara . M. u svakom sluĉaju velika strast i potreba. što se (da li sluĉajno?) poklapa i s Matoševim povratkom iz emigracije. potpisa 194 . ali će u društveni ţivot grada ući dvije godine kasnije. Kavkaz nam je bio burza informacija i ideja. kad je u legendarnoj Masarykovoj s novopokre. Vladimirom Lunaĉekom i Cihlar Nehajevim. I sam A.bio punih ĉetrdeset godina. i to kasnih pedesetih. sala za redakcijske sastanke. na ĉelu s Milivojem Deţmanom."Obzora". Deţman. Ivan Krolo. Iseljenjem "Vjesnikovih" redakcija i novinske tiskare iz Kavkazova susjedstva u Masarykovoj. kao Ljubo Wiesner. gost Kazališne kavane.. koji je na ĉelu najutjecajnijeg politiĉkog dnevnika . Ratko Zvrko. koja je već u to doba pripadala povijesti . ako ne i duţe.Boris Janković Argus. a neki su pisci. mjesto skupljanja i davanja informacija. u Kazališnoj..

treće po redu (po mnogima. moţe se reći da se današnji novinari. Uostalom. 2000. njegov sin Maroje Mihovilović. komentar ili kolumnu. fiziĉki i novinarski nasljednik posljednjeg legendarnog kavanskoga gosta meĊu novinarima. izdanje teško da će zalutati novinar. "Jutarnji list". 195 . uglavnom vješticama i bilješkama. ne pohaĊa ni kavane ni kafiće. što bi trebala biti kavana.na je smrtna presuda Kazališnoj kavani. U današnje. što se okuplja nja novinara tiĉe. najgore). Ive Mihovilovića Spektatora. a to su kafići u odnosu na duţu formu. pa se postavlja pitanje iz naslova: PohaĊaju li novinari danas kavane? Sudeći prema uvijek punim kafićima u Aleji propalih komentatora u Odranskoj i Stupniĉkoj. zadovoljavaju kratkom formom. izvještaj. Ali i u tome nema pravila. reportaţu. za razliku od svojih prethodnika.

na vlastito zaprepaštenje. Bilo je to na poĉetku stoljeća. ruka mi je još naštelana na 1999. da je prošlo stoljeće. mi u ovo naše informatiĉko doba.2001. dakle. tj. pregnućima i dostignućimasve je to prošlo stoljeće! I. kao nekad. U ovom 196 . valjda ne moţe ispasti tako strašno da bi me netko zato optuţio kako teme izvlaĉim iz naftalina. nije?! Jeste li uopće razmislili da sva ona vaša surfanja po internetu. pa se moţe reći da su već onda Zagrepĉani shvatili kako će se neki njihovi potomci. kao što sam to dosad rado ĉinio (i u ovim kolumnama). 1906. pa sebe hvatam kako se u jednom trenutku dvoumim koju od tih dviju godina treba napisati. ako ne baš naslovljene "Istina". Tako su se .. vi sami sa svim vašim ljubavima. tako ĉesto pitati kaj je istina u novinama i priţeljkivati da su barem jedne novine. svi mobiteli.! Strah od godina? Ma kaj godina. ako se ovdje koji put i zaletim u prošlost. ispisao .strah od stoljeća! Prvi put devetnaestom stoljeću. molim. tj.Pravo ime za novine Kak to vrijeme leti! Još se nisam prav priviknul pisati 2000.da se odmah vratim našem zajedniĉkom prošlom stoljeću . ali barem toliko istinite da im vjerujemo. da bih na kraju.zvale jedne zagrebaĉke novine. bolje recite . kad je sad već pretprošlo! Jedino je ipak dobro u tome što me više nitko neće moći optuţivati da sam ĉovjek pivšlog stoljeća. naime. ako se raĉunamo u stoljećima. modemi i sateliti. danas već pomalo naftalin. Svi smo. ne mogu tepati. zato. jer tko to.. Istina. e-mailovi i faksovi što ste ih poslali ili primili..

I to dok je Zagreb još bio gradić na rubu Europe sa samo sedamdesetak tisuća stanovnika i dok još nije imao ni uliĉnu elektriĉnu rasvjetu. iako još nema ni elektriĉnog tramvaja. ĉak i jezicima. doĉim su i stari Zagrepĉani imali potrebu jedne svoje novine nazvati ."Istina". kao što su jedan "Obzor". Doduše. Ipak. "Hrvatski pravnik". što će reći. a kamoli nekakve svoje zloĉinaĉke grupe koje su sanjale o nekakvom medijskom monopolu. ulaganjima. "Hrvatski gospodar"... nego do politike. kojem bismo vjerovali i u kojega bismo se mogli pouzdati. "Poštanski". razmjerno prema broju stanovnika. ĉija imena svjedoĉe kako je našim starim purgerima bilo više do gospodarstva i obrtništva. ako ne baš ukupnim brojem novina. novine ili samo list. "Hrvatski Zagorac". "Pjevaĉki". jedne "Narodne novine" i tri "Agramera". "Hrvatski udrugar". strukovnih. Valjda je to oduvijek tako. Ali tu su još "Prijatelj 197 . kojom se bavilo tek nekoliko dnevnih novina. a u ĉemu nas. "Hrvatski ţeljezniĉar". "Uĉiteljski". nego samo konjski. "Lovaĉki i ribarski". tako mali Zagreb s poĉetka stoljeća imao je ĉak sedamdeset i osam (brojkom 78) raznih dnevnih. "Hrvatski tipograf". ni elektriĉni tramvaj. normalna je stvar da je dosta novina izlazilo samo zato da bi u nazivu mogao biti pridjev hrvatski. svejedno je li tiskovni ili elektronski. šije. Kako se ţivjelo u zajedniĉkoj. do rada. dakle. "Hrvatski pekar". pa ĉak i "Hrvatski kondukter". "Hrvatski uĉitelj".našem medijskom kupleraju ĉist bi nam dobro došao poneki medij. većina strukovnih listova u svome nazivu ima vjesnik. glasnik. tjednih i periodiĉnih novina i ĉasopisa. Tako imamo "Hrvatski trgovaĉki list". ali svakako po broju onih specijaliziranih. stranjskoj drţavi sa stranim utjecajima. "Šumarski". "Općinski". "Lijeĉniĉki".

koji je izišao 1906. "Jutarnji list". "Ţivobran". 198 . "Sokol". "Slobodna rijeĉ". 2001. a kojega. "Smilje". za kupnju knjiga u knjiţnici "Marija Radić" u Jurišićevoj.. i to samo nekoliko dana prije novog stoljeća. "Pariška moda". uredno fotokopiran. Valjda. A takvo komuniciranje .naroda". "Stenograf'. eto. ostavio anonimni Zagrepĉanin i moj ĉitatelj u kavani kod konobara. "Vjerni drug". zato i ţurilo da za svog mandata. Reĉeni vodiĉ mi je. "Marijin cvietak". otvori Gradsku kavanu.pripada prošlom stoljeću. u kojem sam reĉene pošiljke i dobio. još iz prošlog stoljeća. "Preporod".ostavljanje poruka i pošte u kavanama . makar i po hitnom postupku. nisam mogao dešifrirati ime. piše mi kako ću ja taj stari originalni dokument valjda znati iskoristiti. "Hrvatski sokol" je i nakladnik citiranog vodiĉa Zagreb i okolica. naţalost. "Kršćanska škola". a pogotovo gradonaĉelniku. u svom najstroţem središtu imao ĉak 26 kavana! Kako kavana kao institucija i sinonim graĊanskoga društva pripada prošlom stoljeću.. ovom prigodom zajedno prelistavamo. Ali kaj nam sve to vrijedi kad su sve to sada već stare vijesti. U popratnom pisamcu pošiljatelj. To je lako razumjeti ako prolistamo već citirani zagrebaĉki vodiĉ i sami se uvjerimo kako je Zagreb već 1906. današnjem se Gradskom poglavarstvu. Istodobno sam kod konobara našao i omotnicu s nekoliko rijeĉi pozdrava i priloţenim originalnim raĉunom iz 1941.. iako petnaest puta manji od današnjeg.. kojem. "Seljak Marko".

s telefonom se. gradsko poglavarstvo u Zagrebu donosi odluku o uvoĊenju prve telefonske linije koja bi povezivala graĊevinski ured u Gospodskoj ulici i Gradski vodovod. ponovno otvorenje Gradske kavane. i to toĉno 8. kako bi se oĉekivalo. kao mali znak pozornosti i podsjećanja na okruglu obljetnicu prvog telefona i uvoĊenja telefonije u Zagrebu. Kako je iste godine Zagreb pogodio onaj fatalni potres i porušio pola grada. dakle samo ĉetiri godine poslije Bellovog epohalnog otkrića koje se zove telefon. naţalost. kolekcionar starih telefonskih aparata. kojem je naša slavna privatizaci ja zatvorila vrata pred nosom Zagrepĉana. "Siemensova" izloţba starih telefona u izlogu Jurišićeve 5... a sutra se otvara mala. ni bilo kakva gradska institucija. već poznat po izloţbama svoje neprocjenjive telefonske kolekcije. tek usputna. Zagrepĉanin Zlatko Ivković. ni Poštanski muzej.Telefon na slobodnu uporabu gostima U malko arhaiĉnoj naslovnoj reĉenici saţeta su dva aktualna dogaĊaja u gradu. moralo priĉekati. Najprije. i naš najveći. Reĉena izloţba kolekcionara Ivkovića biljeţi i najznaĉajnije datume u povijesti dugoj toĉno 120 godina. 199 . Još 1880. nego privatni. pa je tako prva telefonska linija puštena u rad i prvi je telefon zacvrkutao iduće 1881. Autor reĉene izloţbe starih i najstarijih telefona. telefonskih govornica i telefonskih imenika nije ni Pošta. sijeĉnja. tog sinonima gradskog i graĊanskog duha.

naprimjer. gradska telefonija iz koncesionarovih ruku prelazi u drţavno vlasništvo. nakon nekoliko uzastopnih selidbi. posebnom sobom za kartanje i biljarskim (Seifertovi dvostruki) stolovima. 1. Ili kavana "Zagreb" na Zrinjevcu. sijeĉnja 1881. sladoledom i ledenom kavom. Tako doznajemo da. napokon useljava u trorogu zgradu glavne gradske pošte u Jurišićevoj.. dok se 1990-ta smatra poĉetkom mobilne telefonije. dakle. Upravo zato što danas ţivimo u pravoj mobitelomaniji. na ulazu.. putem privatne koncesije nekog Wilima Schwarza uveden je telefonski promet. kao nekad. prigodom ponovnog sveĉanog otvorenja Gradske kavane nisam se ni sjetio provjeriti ima li ta nova-stara kavana telefonsku govornicu. Godine 1894. u kojem se neke poznate kavane reklamiraju posjedovanjem telefona. a posebno se istiĉe kako je gostom na slobodnu porabu telefon. otvara se prva digitalna centrala. Prvi pisani spomen telefona u Kavani je stari gradski vodiĉ iliti Kaţiput za uroĊenike i strance iz 1892. a 1981. Velika kavana (tu je danas kavana "Dubrovnik") raspolaţe ventilacijom. a telefonska centrala. proradila prva telefonska linija. Prve godine nakon drugog svjetskog rata u zagrebaĉkom "Konĉaru" proizvode se prvi telefonski aparati po lincenci "Siemensa". nasuprot garderobi.Kako je. Zagreb dobiva i prvu automatsku centralu sa sedam tisuća brojeva. osamdesetak novina i ĉasopisa na pet jezika. na stotu godišnjicu prvog telefona u Zagrebu. Godine 1928. koja ima do šezdeset novi200 . 8. Prva meĊunarodna automatska centrala otvara se 1976. 1904. a prva telefonska centrala bila je u Schwarzovoj kući na Krvavom mostu (danas Knjiţnica "Marija Jurić Zagorka"). sijeĉnja 1887.

tj. 201 .. naviknuti na okus i miris zagrebaĉke kave. nego gradska) kakva i ĉija se kava u njoj pije. a neki su se obratili na krivu adresu. zna da je stara-nova Gradska kavana proradila bez zagrebaĉke kave. U tim prvim reklamama ne spominje se koja se i ĉija crna. dva biljarda. nego strana kava. iako je za pretpostaviti da bi to mogla biti domaća zagrebaĉka. prituţivši se da nije red da se u Gradskoj kavani ne pije naša gradska. moţda izravno i gradonaĉelniku. a ono jednim od onih starih telefona od sutra izloţenih u izlogu u Jurišićevoj..je jedino da to pitanje proslijedim Gradskom poglavarstvu. budući da je upravo te 1892. igraĉnicu i pred kavanom vrtić. meĊutim. 2000. na moju.. Obećavam da ću se raspitati. A meni preosta. tvorniĉar Hinko Franck otvorio tvornicu kave i kavovine na tadašnjoj dalekoj gradskoj periferiji u gornjoj Ilici. pa i Amerike. i telefon stoji na uporabu gostovom . ali i odgovoran (Gradska kavana nije privatna. a što su zamijetili i mnogi Zagrepĉani. a uza svu tu ponudu. u susjedstvu Glavne pošte. nakon niza europskih zemalja. ako nikako drugaĉije. "Jutarnji list". Pouzdano se.na i ĉasopisa u svih jezicih. gdje je iste godine otvorena i Zagrebaĉka pivovara. bijela ili ledena kava pije. koji je zasluţan za otvorenje Gradske kavane.

kao da mu je meĊu prstima cigareta. Posjećivao sam ga u bolnici i kad sam prvi put sjeo na njegov bolniĉki krevet. primijetio sam kako se nervozno trza. sigurna putovnica za tamo odakle nema povratka. tišljarije i šusterije. to bi brzo i kvalitetno obavile. I. kako nekontrolirano otpuhuje toboţnji dim i s vremena na vrijeme nesuvislo moli da mu se odmakne i skloni umišljeni opušak.Neki puše. naravno. zaradivši od silnog leţanja klasiĉnu upalu pluća. ĉega bi se takle. To mu je bilo prvi put u ţivotu da je bio u bolnici i prvi put da su mu zbog bolniĉkog reţima zabranili pušenje. onda i više. okonĉao. i to od cijepljenja i okapanja vinograda do zidarije. a kad bi malko više potegnul iz srabljivca. kako to već biva. Svima nam je bilo jasno kako nesretnik proţivljava 202 . Šutio je i radio. a zbog ĉega je. Vuţgal bi. i do dvije kutije na dan. Hospitaliziran je ne zbog pušenja. kako drţi dva prsta na ustima. koji je svoje smjene na tramvaju uspješno kombinirao i usklaĊivao sa smjenama u svom vinogradu ili u svom podsljemenskom dvorištu. bile zlatne. kako se govorilo. za sve vrijeme pušio. u dvanaestoj godini. navodno. Tramvajac je pušio još dok nije bio tramvajac. nego zbog prijeloma kuka. poĉeo je zarana. Ruke su mu. ĉik. i tako mu se pod nosom dimilo do polaska u bolnicu u njegovoj sedamdeset i petoj. koja je za starije ljude. kako bi znao govoriti. gdje je uvijek za se nalazio posla. a neki popušili Imao sam ĉast poznavati i ţivjeti u blizini jednog ĉasnog zagrebaĉkog muţa s periferije grada koji je cijeli radni vijek proveo u tramvajskoj uniformi (tramvajac je bio još za vrijeme NDH).

Drugi primjer.nikad! I dok je tramvajac.vrstu delirija od naglog prestanka pušenja. Jura je umro od navodne izravne posljedice prekomjernog i dugotrajnog pušenja . Moj susjed. baš kao da su mu lijeĉnici priznali kako su se u dijagnozi zabunili i kako će sutra biti otpušten iz bolnice i mirno moći nastaviti ţivjeti. 203 . roĊak i prezimenjak s Bukovca. koji je. svima je nama bio uzor u umjerenom i zdravom naĉinu ţivota. zakleti nepušaĉ. baš kao i nesretni tramvajac. tako zdrav. kad sam ga jednom u bolnici na Jordanovcu posjetio. propušio kao djeĉarac i do svoje šezdeset i neke nerijetko. koji mi je bio uzor u umjerenom i zdravom naĉinu ţivota i koji nikad nije popušio cigaretu. Vjerovali smo da će. umro od upale pluća kao posljedice prijeloma kuka. ali bez cigareta . a kad sam mu dao cijelu kutiju. Za dva mjeseca sa svojim sam se ocem. morao zauvijek oprostiti. A sada sluĉaj mojeg starog. tj. u velikom uroĊenom umijeću opuštanja i vjeĉnoj fiziĉkoj pokretljivosti i višestrukoj aktivnosti. U svojim osamdesetim. Sjećam se da me je. molio da mu kriomice dam cigaretu. s vjeĉnim ţarom cigarete meĊu prstima. pušiti. iz raznoraznih razloga i okolnosti. kao što smo vidjeli. umro je kao i naš roĊak kojem su od svih kretnji u ţivotu uvijek bile najpreĉe i najvaţnije one rukama kojima je. mojeg oca Valenta.raka pluća. bio je ozaren i obradovan. dok iznenada u osamdeset i drugoj nije prvi put zakašljucao i osjetio probadanje i bol u predjelu plućne šupljine. jer bez cigareta njegov metabolizam i njegova svijest i psiha jednostavno nisu mogli egzistirati. Iako. Dijagnoza: rak pluća. znao ostati bez hrane i bez pića. dakle. Jura. naţalost. doţivjeti stotu. i duševno i tjelesno. nalikovao na prometnika na putniĉkoj postaji stare prigradske štreke.

isto kao što ga ni sam nisam donio. naravno. posebno pušaĉima. a misli se uglavnom na SAD. tri primjera iz kojih. a od ĉijih smo filmova u mladosti i nauĉili pušiti. pitamo kako to operacionalizirati i provesti u djelo. te ozbiljnim financijskim kaznama vlasnika koji se ne pridrţavaju famozne formule sedam naprama tri.. dopusti pušenje (a što drugo preostaje?). Nitko ne sumnja da iza te akcije. u mnogim praktiĉnim primjerima i pomalo komiĉnom. kao što 204 . a posebno i nepušaĉima. Glavno da je sve po propisu! Vele mi da se danas u svijetu. naravno. u prizemlju. koja ide za doslovnim ograniĉenjem pušenja i obrane nepušaĉa od prijetećih im pušaĉa. a gdje je zbog posluţivanja hrane ograniĉenje ili ĉak zabrana pušenja samo po sebi razumljivo i opravdano. vode ţestoke kampanje protiv pušenja i da je u toj Americi. što je još apsurdnije. da se gostima u kafićima koji posluju uglavnom za šankom na ulazu podijele ceduljice. gdje se inaĉe dim skuplja. akcijom ograniĉenja pušenja po zagrebaĉkim kafićima. sa svim onim filmskim finesama i trikovima. mogu propustiti i prikljuĉiti i tri pušaĉa. ali sam se prisjetio svoje najbliţe okoline. Ali što je s onim najvećim brojem kafića kamo ljudi ujutro ili za vrijeme radne stanke dolaze na svoju jutarnju kavu i cigaretu? Zar da. u korist nepušaĉa.. U većim prostorima odjeljke za pušaĉe i nepušaĉe nije problem odvojiti. pa se tako na svakih sedam nepušaĉa. i zagovornici i protivnici. gdje se i tako pije na brzak i s nogu. dakle. ali to je sluĉaj tek u malom broju gradskih kavana ili restauracija. samo se svi zajedno. istakne ploĉica sa zabranom pušenja? Ili. a na galeriji.Nudim vam. recimo. ponukan ovom aktualnom. ne morate donositi zakljuĉak. ne stoje najbolje i najplemenitije namjere.

. danas na javnom mjestu gotovo nezamislivo kulturnog ĉovjeka vidjeti s cigaretom. da se ne usude pušaĉe od nepušaĉa dijeliti kao kulturne od nekulturnih. samo onaj najnekulturniji dio populacije. Ja se drţim tih novih propisanih ograniĉenja pušenja utoliko što poštujem oznake s prekriţenom cigaretom. pa ispuštanje dimnih kolutova.su motanje cigarete po prstima. drţavni i gradski ministar kulture. te njihovi zamjenici. E. naprimjer. sad vi njima recite da su nekulturni. zatim tuckanje vrškom cigarete po kutiji.. 2000. te da tamo puše samo obojeni i stranci. puše. 205 . "Jutarnji list".. Prekriţenu cigaru i lulu još nigdje nisam vidio. jer u našoj tisućugodišnjoj hrvatskoj kulturi i prvi ljudi kulturnih institucija.... Moj osobni sluĉaj po tom pitanju je poseban. Preporuĉio bih promicateljima ameriĉkog kulturnog suzbijanja pušenja i preslikavanja istog na naše uvjete.

A da je tako. njih dvije stotine i više. I onda mi je reĉenica sama. našlo se mjesta i za moju knjiţevnu veĉer. Stjepanom Mihaljincem i Đimijem Stanićem. kao i uvijek. Matom Mikićem. imali glavni grad. U ta tri zagrebaĉka dana sa strogo zagrebaĉkim programom i u nazoĉnosti zagrebaĉke delegacije na ĉelu s tada aktualnim gradonaĉelnikom dr. Ubrzano sam razmišljao kako da probijem led i kako da oblikujem prvu reĉenicu. u formalnom smislu još nije bio metropola. koji su.Klub Zagrebĉana Sada već davne 1989. kad sam nagraĊen frenetiĉnim pljeskom. te onda i danas aktualnim Josipom Klimom. tako su dugo i buĉno 206 . Okupljeni gastarbajteri. ali je bio glavni grad svih Hrvata. bez najave. Još nismo imali drţavu. pokazat će se koji trenutak kasnije. ali smo. u Zurichu priredili Dane Zagreba. Tom se prigodom još jednom pokazalo kako su knjiţevne veĉeri tematski vezane uz glavni grad u tuĊini kudikamo posjećenije nego u samom glavnom gradu. Imali smo Zagreb koji. bez obzira na sve. pokazali su i naši gastarbajteri u Švicarskoj. bez obzira gdje ţive! Da sam pogodio. te 1989. Malo iznenaĊenje i nervozu na poĉetku nisam mogao prikriti. prokuljala: . jer iz iskustva znam da je poĉetak na ovakvim javnim skupovima najvaţniji za pridobivanje i raspoloţenje mase. bilo je sve drugaĉije.Zagreb je hrvatska metropola i glavni grad svih Hrvata. bez obzira što su trbuhom za kruhom krenuli iz raznih hrvatskih gradova i krajeva. doduše.

a i nema više jugoslavenskog konzula u prvom redu. nije vaţno gdje je tko roĊen. Ponavljam takoĊer kako osobno pristajem biti purger u metropoli. imali smo sve. pogotovo kad mi se pogled susreo s pogledom jugoslavenskog konzula koji je po sluţbenoj duţnosti sjedio u prvom redu. 207 . svoj Zagreb kao istinsku hrvatsku metropolu i svog predsjednika. valjda. koji mi malo-malo pa predbaci da kaj se furt dodvoravam tim dojdekima. što zbog vlastitog uvjerenja. teza koju furam u svim javnim istupima i u knjigama.I ne samo Hrvata. eto. bez obzira na Đimija. samo od sebe podrazumijeva. jer Zagreb je uvijek bio i ostao otvoren grad za sve koji su ga dobrovoljno odabrali za svoj grad i svojim radom. uz ostalo. izgovorio onu istu moju reĉenicu o Zagrebu kao hrvatskoj metropoli i glavnom gradu svih Hrvata. pa sam već dosadio Đimiju Stanicu. Kad se pljeskanje napokon stišalo. Jedino nije dodao i ono kako je Zagreb otvoren za sve dobronamjerne ljude. nego kako se osjeća. koji je na netom preimenovanom Trgu bana Jelaĉića okupljenim Zagrepĉanima. A ja. prvi put u povijesti. Imali smo svoju drţavu. To je. Godine 1991. jer se to sad.pljeskali da sam se prepao. sloj (i soj) u ukupnosti glavnog hrvatskog grada. nego svih dobronamjernih ljudi. djelovanjem i ponašanjem rade za njegov boljitak. jer purgerija je ipak samo segment. bez obzira što to sada. vrtim jedno te isto: kako Zagrepĉanin nije stvar geografije. osjeća li se kao Zagrepĉanin i radi li za dobrobit ovog nam našeg zajedniĉkog starog grada. dodao sam: . što zbog jugoslavenskog konzula. dakle. U protivnom ne bismo ni mogli teţiti da budemo nacionalna metropola. i formalno jesmo.

ni moji ţivci nisu od drota. a ti si u Zagreb došao prije tri dana i već si tak nestrpljiv! I još jedna slika: Sudjelujem u pogaĊanju oko prodaje djedovinskog vinograda na prestiţnim podsljemenskim bregima. pravih Zagrepĉana. I taman kad sam potrošio i posljednji atom optimizma. S rukom kao prometniĉkom tablicom zaustavljam ga i velim: . Mladi došljak i 208 . a sam se nervozno zaputim u obilazak parkirališta ne bi li pronašao prazno mjesto. opazi i neki nepozvani vozaĉ. a praksa i svakodnevni ţivot znaju biti ĉist nekaj drugo. graĊansku uglaĊenost. iako je to samo teorija. ali ja ĉekam tristo godina. a usudio bih se reći kako na taj naĉin dijelim mišljenje većine tzv. Prepuštam tako ţeni upravljaĉ automobila. glumim strpljivost. U stilu Schumachera isti dojuri i najradije bi u trećoj na mene. razbjesnio me nasilniĉki ton. koji na drugoj strani ĉeka svoju priliku.Ĉekam i ja! Rekao je još nekoliko rijeĉi. Kao obiĉno.Da.Tu ja ĉekam! Na to će on kroz prozor otresito: . Ĉekam tako mjesto za parking u Cesarĉevoj iza Gradske kavane. Kupac u tamnoplavom odijelu i isto takvoj kravati znoji se više od sunca babljega ljeta nego od cijene.Tako otprilike stoje stvari. a ja veselo mahnem ţeni. Ali. auto izlazi. ali mene nije zanimao njihov sadrţaj. Reĉenicu koja potom slijedi stvaraju moji istrošeni gradski ţivci: . ne. to je to kako osobno gledam na Zagreb. Moje mahanje. pa još k tome i strani mi naglasak. a provincijalne ispade i piljarske svaĊe oko mjesta za parkiranje pokušavam doţivjeti kao urbani folklor. meĊutim.

koji bi se ţelio skrasiti na sjeveru Zagreba. pa one nasilniĉke reakcije pojedinaca ili plemensko ponašanje s obveznim odvajanjem i ge. . . veselo lane: . izaziva u nama isto tako neprimjerene kontrareakcije. svaki neprilagoĊeni i neprimjereni postupak došljaka. samo su posljedica toga. ti to nećeš vidjeti. A ako vas i bude više. naravno. nas će biti više! . gospodine Milĉec.pitam ga u ĉudu.Još malo.Kako to misliš? .toiziranjem. a u globalu 209 . jedno je razumsko rezoniranje. Ovaj vinograd nije na prodaju! Jesam li se. ali negdje drugdje. u glavnom gradu i nacionalnoj metropoli. mali ĉovjek iz pokrajine u velikom gradu najĉešće obolijeva od raznih frustracija.Sumnjam. novim i nepoznatim. trebao ponijeti tako kako sam se u ova dva sluĉaja ponio? Zašto sam se uopće dao izazvati i iţivcirati? Jedno je. Razumski mi je objašnjivo da poslije svakog prevrata nastaju tektonski poremećaji nacionalnoga tla i da se sve periferne vode slijevaju u maticu rijeku i da ruralne naplavine zatrpavaju. teorija. osjećaji.trenutno gastarbajter. dakle. dakle. pa i oneĉišćuju. drugo ţivot. urbane sredine. a drugo ţivci.Moţda i jesi. Ritanje u strahu pred veliĉinom i avanturom urbane svakodnevnice.Pa. Uplašen velikim. ja sam ozbiljan kupac! .Kako neću? Pa. pa ćete svi vi domaći ovdje pod Sljemenom govoriti kao i mi došljaci! . Pojedinaĉno gledano. dojdeka ili dotepenca. rekoh. te zemljaĉko povezivanje po društvenoj vertikali sliĉno šekret-papiru. a najrjeĉitije i najoĉitije je to.

Zakaj ne? „Novi list". eto. naprimjer?!).ako ne nama roĊenim Zagrepĉanima. bili krivi Dalmatinci (bilo je i toga. a sad bi nam trebali biti krivi Hercegovci (ima i toga.deĉke? Pa da vidimo! Ali. 210 . naspram hercegovaĉke. furt ţale Bogu i vragu. a istodobno sami se ne moţemo dogovoriti i sloţiti oko jednog kluba Zagrepĉana. 1997. pa tako upravo doznajem kako odnedavno imamo i Klub Zagrepĉana i Klub starih Zagrepĉana i Društvo Zagrepĉana. Jer. Razne grupacije i razni ljudi imaju svaki svoj klub. A tko nama Zagrepĉanima brani da se isto tako drţimo skupa. najlakše je druge za sve okriviti. naravno). poput Majerova "Oĉenašeka". naravno). a najĉešće gunĊaju sebi u brk i popu figu u dţepu pokazujuGunĊamo tako i na ove silne zaviĉajne klubove (kojih u Zagrebu fakat ima više nego zaviĉaja!). drţe skupa. mi bismo Zagrepĉani došljacima trebali pomoći kako bi oni jednoga dana pomogli . pa se ja pomalo bavim mišlju da i ja osnuj em svoj. Nekad su nam. ali svakako Zagrebu kao glavnom gradu i metropoli u cjelini. tako. dalmatinske ili neke treće doj.gledano. da uspostavimo svoju zagrebaĉku vezu. Zagrepĉani se. i to zato što se. ne! Umjesto povezivanja (kad ste ĉuli za zagrebaĉki lobi.

kakti pravi Zagrepĉanin. pa ĉak i više godina. Zagrepĉaninom ne osjeća zato što bi se drugaĉiji odgovor od njih kao došljaka mogao protumaĉiti pretencioznim. kao i navike i obiĉaje. Unatoĉ fantastiĉnim razlikama u ţivotnom standardu.Zagrebaĉka krvna zrnca Tko je ili što je uopće Zagrepĉanin? To mi je pitanje neki dan postavljeno po tko zna koji put i ja. Za pretpostaviti je da se većina anketiranih koji su tako odgovorili. ne moţe doznati. iz ovakve se ad hoc novinske ankete. pet. a u kojoj je svaki peti anketirani odgovorio kako se ne osjeća Zagrepĉaninom! Pravi razlog zbog ĉega se. provedena na uzorku od samo stotinjak stanovnika Zagreba. a koje znaju biti toliko ţilave da ih ni vrijeme ni generacije ne uspijevaju pokidati. deset. došli. mnogi od njih najradije bi i doslovno u Zagreb donijeli djelić svoga 211 . Ima. naravno. eto. uvijek iznova na njega odgovaram kao da se nekome i zbog neĉega ispriĉavam! Ovaj put povod pitanju je jedna novinska anketa. a da se o kulturnim i civilizacijskim standardima i ne govori. netko tko ţivi u Zagrebu ne osjeća Zagrepĉaninom. pa se moţe samo nagaĊati. što se moţe i razumjeti. meĊutim. Osim što su sa sobom donijeli svoj govor i karakteristiĉne regionalne naglaske. istina. pa im se ĉini da bi prihvaćanjem zagrebaĉkog pedigrea uvrijedili i iznevjerili svoje roĊake i pokidali plemenske spone i veze. i takvih koji su previše ĉvrsto vezani za svoj zaviĉaj iz kojeg su prije dvije. veze sa zaviĉajem ostaju poneki put i kad su one nauštrb grada u koji su došli i sami ga odabrali za svoj dom.

mjestu. i to samo zato što sam se. naravno. podrijetlom iz Bosne. planini. po mogućnosti i šire. a koji samo zbog toga u novinskoj anketi za sebe izjavljuju kako se ne osjećaju Zagrepĉanima. eto. trga ili škole. I toplo se nadam da me ovaj put. Zagreb.zaviĉaja. Kao hrvatska metropola. student ekonomije. po svojoj rodnoj vrleti. gradu ili cijeloj ţupaniji iz koje su u Zagreb došli. Obojica su. dapaĉe. Tko je (ili što) uopće Zagrepĉanin? Baveći se Zagrebom. škole ili ulice gdje je roĊen i odrastao. Prvi je profesionalni nogometaš. brije spiku svoje zagrebaĉke škvadre. neće proglasiti urbanim šovinistom. gotovo s istog kamenjara odakle su im roditelji prije ĉetvrt stoljeća doselili u Zagreb. za promjenu. oduvijek sam nastojao profurati tezu kako Zagrepĉanin nipošto nije (ili nije samo) stvar geografije. Govori kao da je juĉer došo odozdo! A drugi. ima. proguraju ime ulice. naravno. a govori kao da slušam njegova oca. pa su spremni poduzeti sve da u svom zagrebaĉkom okruţenju. naime. Ovaj put. spomenuo bih dva primjera u kojem su posrijedi dvojica mladih Zagrepĉana. jer da bi se bilo Zagrepĉaninom ne mora se u Zagrebu roditi. i drugih naĉina. Ilustracije radi.purgeri i dojdeki. ako su one u skladu s urbanim naĉinom razmišljanja i ţivljenja. zamjeram onim našim sugraĊanima koji nisu roĊenjem Zagrebĉani. grudu ili kamen. Zagrebaĉka krvna zrnca ne dobivaju se samo roĊenjem. bez ikakvog utjecaja zagrebaĉke okoline. roĊenih u Zagrebu. mora biti otvoren i za takve ţelje. a 212 . ponovno usudio dirnuti u uvijek osjetljivu temu . ako pridonose bogaćenju hrvatske metropole s autentiĉnim hrvatskim regionalnim raznolikostima i posebnostima.

213 . vele. koji sa sobom ĉesto donosi i svoje svece. zna i Gradsko poglavarstvo. "Jutarnji list". Ali. i to uglavnom tiho. koje se na temu obustave useljavanja u grad već oĉitovalo i. nije stvar samo u spiki. roĊeni se Zagrepĉanin. za razliku od došljaka. sebi u brk. dok Zagrepĉanin uglavnom kune. naravno. koja je i zaštitnica ovog dugovjeĉnog nam grada. koji je posljednjih godina umnogome opteretio i zagušio Zagreb. 1998. kak se zeme. Druga je stvar što se poneki od starosjedilaca i purgera moli da se ovaj priliv došljaka. naravno. Majci Boţjoj od Kamenitih vrata. smjesta izazvalo i molitve i psovke . Ili. a samo Majka Boţja od Kamenitih vrata zna je li to grijeh ili ne.za sebe voli reći kako on kao purger voli otići u zaviĉaj svojih roditelja. moli i zavjetuje.ovisno s koje strane se gleda.. nešto je i u psovci i molitvi! Došljak ili uopće ne psuje ili psuje glasno preko ulice (ili preko mobitela). naravno.. A što se molitve tiĉe. jednom već prekine. A ponešto.

A upravo zbog tog oĉuvanja tzv. e kako se Zagrepĉani u svom gradu ne bi osjećali izgubljeni. koji se doseliše ovamo pred kratko vrijeme poĉela odmah osnivati svoja društva. vraga. kojega je svrha da utjeĉe na kulturno-socijalni ţivot i razvoj grada Zagreba te s njim povezane okolice. ima više.. što su naša braća iz drugih pokrajina. jer Zagrepĉani se u Zagrebu nipošto ne smiju osjećati tuĊincima. svoje potpomognu i sloţnim silama sebe podignu. koristeći se suvremenim tekovinama potrebnim za veliĉinu i napredak Zagreba. I tak vam ja.da postanemo tuĊinci. mislim Klub. graĊanskoga duha.. Razloga takvim bojaznima . I pitam ja vas: Pak. nis ja za to.Purger kao tajkun?! S isprikom što se neko vrijeme nismo ĉuli. kakti roĊeni Zagrepĉanin.. bilo jer sam bil fest angaţiran i okupiran pokretanjem Kluba Zagrepĉana.. drznuo sam se. Nije me. pokrećem i poduzimam. kaj bih vam ja pokretal i poduzimat. a najvaţniji je. Ali. Pri tome isti.. ima paziti da. zar se onda moţe nama zamjeriti da smo osjetili krajnju potrebu da se i mi roĊeni Zagrepĉani udruţimo. duţnost mi je vrlo ĉitateljstvo upoznati i s razlozima moje privremene apstinencije. A ova citirana argumentacija za okupljanje i or214 . da meĊusobnom potporom i brigom jedan za drugoga. i osnovati svoj Klub Zagrepĉana. naime. ne uništava obiljeţja njegove starine i osebujnosti i da ĉuva njegov graĊanski znaĉaj.. eto. naravno.

ugostitelja i hotelijera (vlasnici hotela "Milinov" i zrinjevaĉke kavane "Zagreb". godine. te sva sila uglednih odvjetnika. prva imena iz gospodarstva. mahom ljudi od moći i ugleda. Iako danas (1998. direktori najvećih tvrtki. kaptolski biskupi i drugi. bila i dvojica bivših.ganiziranje Zagrepĉana. arhitekti Aurer. Planić i Prister. koji su htjeli i mogli. nije moja. Ivu Krbeka. prvaci HNK-a Tito Strozzi i Josip Bach. banaka i zavoda. kao i popularnih gostionica Hranilović i Zenić). umjetnosti. kulture. pozivamo. kako bi se shvatilo zašto se o nekadašnjem Društvu Zagrepĉana i danas zna i na nj se svako malo i danas. (otud i oni citati na poĉetku) doznajemo da su meĊu aktivnim ĉlanovima Društva. radije bih se vratio na nekadašnje Društvo Zagrepĉana otprije šezdeset i šest godina i podsjetio ne samo na njegove motive. nego je preuzeta od Društva Zagrepĉana. uz aktualnog gradonaĉelnika dr. a zašto se o ovim današnjim trima sliĉnim organizacijama malo zna i danas. Tako iz Almanaha Društva Zagrepĉana iz 1934. a gdje će se sutra znati! U nekadašnjem Društvu Zagrepĉana. Potom. pa knjiţevnici Slavko Batušić i Nikola Andrić.) imamo dva Kluba i jedno Društvo Zagrepĉana. djelovala su. Za razumijevanje uspješnosti i djelotvornosti nekadašnjeg Društva Zagrepĉana. lijeĉnika. a tu su i industrijalci. i to vrlo poznatih i zasluţnih gradonaĉelnika . dakle.Vjekoslav Heinzel i Janko Holjac. nego i na strukturu njegovoga ĉlanstva. nakon tolikih godina. prosvjete i politike. naţalost. obrtnika. Blaţeković. iako bi moţda mogla i trebala biti. koje je imalo vaţnu zadaću u ţivotu grada i znaĉajan utjecaj na organiziranje ţivota u 215 . osnovanog još 1932. za razliku od današnjih. zadaće i zasluge.

Kluba starih Zagrepĉana ili Društva Zagrepĉana bili neki od ovih naših novokomponiranih tajkuna. uvijek je kriv netko drugi. nama. kakti pravi Zagrepĉanin. kak se zeme. kao predsjednik. dakle. smjesta i otvoreno odgovoriti: I treba i ne treba. I.njemu. potrebno bi bilo da bude i Zagrepĉanin.Vladimir Arko. 1998. za to kriv? Naravno. Zagrepĉanima. prosim. U jednoj osobi. 216 . Drugi su nam krivi i zato što danas imamo tri Kluba Zagrepĉana. valja napomenuti da mu je na ĉelu. ako mene pitate. A to je otprilike kao kad bi na ĉelu današnjeg Klubu Zagrepĉana. ne! "Jutarnji list". ja ću vam. to ne ide baš jedno s drugim. i purger i tajkun? Kako nam iskustvo i pretvorbena praksa govori. Naravno. i da i ne.veleindustrijalac i predsjednik Gospodarske komore . pa zato u biti nemamo nijednoga. Ali. A nismo još ni nacistu treba li nam Klub Zagrepĉana ili ne. što se meĊusobno ne moţemo sloţiti i dogovoriti oko jednoga. tko nam je. bio jedan od najimućnijih i najutjecajnijih ljudi u gradu .

ne baš veselim. purgari ili . sasvim krivo upotrebljava samo za zagrebaĉke purgere. a što će reći graĊani.burg.purgeri. odakle taj izraz i naziv koji se danas. Djeco . kao u pravilu. samoga sebe kako teoretiziram na tu uvijek nezahvalnu temu te spominjem njemaĉki izraz za grad. tj. a ĉiji se stanovnici zovu burgeri.. u ovim našim iskrivljenim odnosima.Zagrebaĉki sir na otoku DogaĊaji koji su se u ovoj priĉi sami posloţili u dramaturšku cjelinu svakako bi razveselili autora kad ne bi bilo rijeĉi o ovim našim. a koji. S malo manje zanesenosti i strasti. tako. tako. Što. zapoĉinju ili. meĊuregionalnim odnosima i antagonizmima. gradinu ili dvorac . i nastojte da uvijek i u svakoj prigodi svojim vladanjem opravdate to što ste graĊani. tj. Kod toga pred kamerama djeci dodajem i svoj mali neduţni komentar kako je ĉasno biti purger. govorim pomalo zavjereniĉki ponosite se time što ste purgeri.slušam samoga sebe kako ravno u kameru. dakle. koji samim tim graĊanina izdvaja od onih koji to nisu. jer podrazumijeva purgerski. gradski (i graĊanski) sklop razmišljanja i ponašanja.. pejorativno znaĉenje rijeĉi purger. izravno djeci.u našoj suvremenoj varijanti . spominjem i ono drugo. Slušam. bar završavaju sa zagrebaĉkim purgerima. za Zagrepĉane. dakle. dolaze iz Djeĉjeg programa HRT-a da pred kamerama za male gledatelje ispriĉam i objasnim što je to purger. djeci reći više od onoga što o tome kaţe Klaićev Rjeĉnik stranih rijeĉi. naravno. Najprije mi. a 217 . koja će to gledati.

Nigdje se. sitniĉav ĉovjek. koji su se lokalnog benzinka drznuli pitati za cigarete. pripadaju mojem društvu. koji sebi svašta umišljaju. Samo nekoliko dana od tog mog TV.teoretiziranja. umjesto uobiĉajena smiješka. tj. Ţao mi je ĉovjeka koji se zbog mene našao u krajnje delikatnom poloţaju. što sve oni sebi umišljaju! Tek kad me ugledao i shvatio da ti mladi bahati purgeri. a ţivot ĉist nekaj drugo. i to dok on obavlja svoju dnevnu primopredaju. tako da hvatam samo onaj već dobro poznati refren kojim inaĉe ĉaste nas Zagrepĉane: Vidi ti bahate purgere. i to dok on upravo završava smjenu. Sa sluţbujućim u plavom kombinezonu odavno se poznajem. doţivljavaju i tituliraju. naime. A sada. ne kaţe kako je purger bahat i prepotentan. Dolazim na kraj njegove tirade s crijevom uperenim na mladi braĉni par s malim djetetom. šmugne u svoju kućicu. 218 . a nije on kriv što je baš danas malko više nabrijan na nas purgere.koje ne zaboravlja ni Rjeĉnik stranih rijeĉi. dokaz više kako rijeĉi u ţivotu mogu biti jedno. pa se ispitujemo za zdravlje ili kakvo će biti vrijeme. Benzinska crpka. kao što nas Zagrepĉane izvan Zagreba uglavnom vide. Šmrk je usmjeren na dvoje mladih Zagrepĉana s malim djetetom. iz njega bijes i srdţba rigaju kao gust mastan eurodizel. neugodno mu je. meĊutim. Na onom za koji kaţu da je najveći i najzeleniji i kojega su nekoć nazivali zlatnim otokom (ne znam zašto). Na svom sam otoku. hoće li nevere? I uvijek makar sluţbeni smiješak s njegove strane. izdaleka i srdaĉno (da li?) pozdravljamo se. poneki put odemo i dalje. da pod purgerom ponekad podrazumijevamo i malograĊanin. pa i to da kupe cigarete.

Pozdravljam i odzdravljam. napokon. bome. 219 . ovaj put na plaţi.. 1999.. Treća slika na mom otoku. A nisam. pita pajdaša hoće li zajedno veĉeras pogledati finalnu tekmu za kup. ţao mi ga. navijamo za bile. A kad shvatim kako neki od tih starih dobrih.. sve. Znam da nije kriv. a znam da nisu krivi. Nisam baš siguran da mi vjeruju. Dosta mojih susjeda. mještana. Ja u samoposluţivanju s košarom. Nogomet je. Rijeka je Rijeka. poštenih i radinih bodula znakovito zirkaju u naziv sira što ga uzimam s police.Zagrebaĉki sir?! "Jutarnji list". nije to zbog etikete i imena sira. govori u stranu te dodaje: Hajduk nikad nisam previše volio. Domaći mulci pokušavaju se nositi s još hladnim morem. Voda je ledena. inaĉe iz mojeg otoĉkog susjedstva.. hvatam samoga sebe kako se opravdavam: A ne.Drugi otoĉki prizor. ni ja kriv što oboţavam svjeţi kravlji sir. ali danas kad igra s Dinamom. samo igra. nego zato što je to jedini svjeţi kravlji sir u trgovini. a jedan od njih. Kad me u tom trenutku ugledao. smjesta potone u vodu. A tko je onda kriv? Moţda proizvoĊaĉ koji je svom kravljem siru dao tako provokativno ime .

I to ne zbog onih silnih zagrebaĉkih registracija i poznatih i nepoznatih Zagrepĉana. baš dok se njih dvojica znoje u Gradskom poglavarstvu na Trgu Stjepana Radića. RoĊen u Malinskoj.govićevoj. tj. a završava u Zaprešiću! Malo sutra! Evo mene danas u Malinskoj na Krku. sa sobom sam u Malinsku ponio ĉistopis intimne povijesti stare Martinovke. inaĉe. projektirao je upravo zgradu Gradskog poglavarstva u kojoj se obavlja reĉena primopredaja. Dok ĉitam zagrebaĉke novine koje izvještavaju o primopredaji gradske vlasti izmeĊu privremenog Vladinog povjerenika i novoizabranog zagrebaĉkog gradonaĉelnika.Zagreb izvan Zagreba Još samo nek mi netko veli da Zagreb poĉinje u Sesvetama. zagrebaĉki arhitekt Kazimir Ostrogović. mojeg starog novinarskog kolege. Da220 . a ipak sam u Zagrebu. nego zbog svoje sjenovite ulice u samom središtu ljetovališta. Ta moja ulica nosi ime Malinskara Kazimira Ostrogovića i naravno da biste me mogli zaskoĉiti pitanjem da kakve sve to veze ima sa Zagrebom? Bome ima i to ne samo sa Zagrebom nego i sa ovotjednim aktualnim zagrebaĉkim politiĉkim trenutkom. naime. koji se tu već hlade po svojim vilama i apartmanima. kojom se s plaţe vuĉem prema svom ljetnom odmorištu. iz šrajbmašine. velebnom kao forcimer prosjeĉne tajkunare. a iz pera. fetivog Trnjanina. nekad poznatog gradskog reportera Drage Grgeĉa. ja u hladu Ostrogovićeve snatrim o toj bliskoj vezi izmeĊu zagrebaĉke primopredaje i mojih mokrih gaća u Ostro. kako bi se ovdje na Krku moglo reći. A da stvar bude ljepša.

a vrata je otvorila 1958. 221 .. Martinovka i cijelo današnje Trnje . kolega Grgeĉ proţivio je cijeli ţivot na Martinovki. Zgrada Gradske vijećnice.nas skoro pa osamdesetogodišnjak. Palaĉa Gradske skupštine postala je novi pravi gradski stoţer. koja je u njegovoj mladosti bila puno šire i puno dalje od ove koju danas znamo . središnja gradska uprava s ĉetiri stotine sluţbenika i mnoštvom graĊana koji sada ovamo hametice dolaze obaviti svoje upravne poslove. naravno. šodergrabe. ali u kojima se. kad se grad već masovno poĉinje seliti juţno od ţeljezniĉke pruge na Grgecovu Martinovku. te toĉno preko puta isto tako popularnog trkališta i klizališta Miramare. Gradnja Ostrogovićeve Gradske vijećnice trajala je dvije godine. Gradskog poglavarstva. kako nekadašnji gradski reporter zapisuje. izrasla je na negdašnjem holcplacu s drvenim barakama Tvornice turpija. unatoĉ svemu.livade. otvoreni potoci i male drvene ili zidane sirotinjske bajtice. bogato ţivjelo.oko kafića Pauk i onog najmrskijeg prostora u gradu gdje se odlaţu paukirani automobili. I. Otvorenje ovakve velebne zgrade na ledinama bio je. naravno. tj. sasvim je drugaĉije izgledala. A zahvaljujući upravo nekadašnjem gradskom reporteru s Martinovke doznajemo kako je Gradska vijećnica sagraĊena u najbliţem susjedstvu nogometnih igrališta nekad slavnih zagrebaĉkih klubova GraĊanskog (sada je na mjestu igrališta zgrada HEP-a) i Concordije. dogaĊaj ne samo za stare Trnjane i Grgecovu Martinovku nego i za cijeli Zagreb tih kasnih pedesetih: Usred ureĊenog perivoja pojavila se ta po ljepoti i veliĉajnosti više nego privlaĉna zgrada. ali i prvi dojmljivi pokazatelj da se grad nezaustavljivo seli prema jugu.

da me ubijete ne znam gdje je u Zagrebu Ostrogovićeva. zastupnik. 2000. Upozoravam deţurnog urednika da kolumnu ne objavi samo u zagrebaĉkom izdanju. na broju 13 i 15. Malinskar Kazimir Ostrogović. U najbliţem susjedstvu rastu dvije za ono doba baš .veliĉajne zgrade. a što nije ni vaţno. 222 . jer Zagreb. deseterokatnice. i moja malenkost koja na ljetnom suncu vikendaški planduje (do zasjedanja Gradske skupštine idući tjedan) u ulici njegova imena u Malinskoj. kao što rekoh.Kako je preko štreke Grad zakoraknuo odmah sa svojom gradskom upravom.s. za kojega iz ovog zanimljivog Grgecova reporterskog svjedoĉanstva doznajem da je bio i gradski odbornik. obje u Miramarskoj.kako Grgeĉ kaţe . tj. a obje je projektirao. opet. Ali. eto. ne poĉinje i ne završava u Zagrebu! "Jutarnji list". Vaţno da znam gdje je Ostrogovićeva u njegovoj rodnoj Malinskoj i što je taj ĉasni Malinskar kao arhitekt i zagrebaĉki gradski zastupnik napravio za grad u kojem je upravo obavljena smjena gradske vlasti. P. Trnje je smjesta pretvoreno u najveće gradsko gradilište. kao.

roĊena je Špica. korza i špice? 223 . te da je širenjem grada u njegovo podbreţje na Zrinjevcu stvorena nova promenada iliti korzo. dojdeka i dotepenaca. pitam vas gdje da se naĊemo? Na Špici? Pa tko se. ali i plemenitaši. sudar ili spoj. Zrinjevac je. a ne sjever . gdje se danas Zagrepĉani sastaju? Gdje je gradsko okupljalište. bio mjestom sastajanja i viĊenja. na Špici još sastaje?! Koliko god je nekad bila popularna. ako ne baš Split ili Šibenik. Prošo rok trajanja. Zahvaljući upravo Dalmatincima."Zagreb-parking" Kad bih vas sada. gdje je dnevni boravak grada? Gdje su današnje promenade. purgeri."Dubrovnik"! Gdje da se. ali barem . sada naĊemo? Zbilja. naravno. dakle. a meĊu inima i Dalmatinaca koji su smjesta udarili Ċir na tadašnjem Trgu Republike. Špica je sada samo uspomena i nostalgija. pa i dogaĊanja (Muziĉki paviljon. molim vas. pozvao na ĉvenk. budući da su oni donijeli sa sobom naviku šetanja u smjeru istok . kad je s onim velikim prevratom i preokretom Zagreb zapljusnuo novi veliki val došljaka. ako niste znali. Kao što je odavno već zaboravljeno da su se predratni Zagrepĉani sastajali pod repom. vrlo popularna kavana "Zagreb" s ljetnom terasom ispod zrinjevaĉkih platana itd. a potom na Juţnoj promenadi. A na Špici je jug.).zapad. more. dragi ĉitatelji. jer na jugu je. i to sve do kraja rata. kako vam drago.jug. nalazili najprije na Sjevernoj. A malo tko i zna da su se naši stari GornjograĊani.

Nadam se da neću pogriješiti ako vas pozovem da se naĊemo na - parkingu! Pa, ĉak ako vas i ne pozovem, budite sigurni da ćemo se prije ili kasnije najednom od gradskih parkirališta naći. Ne znam koliko su tom najnovijem trendu gradskoga okupljanja na parkiralištima u postocima pridonijeli ovi najnoviji dojdeki, ali ĉinjenica je da je posljednji val, u vrijeme domovinskog rata i nakon njega, za razliku od onog nakon svjetskog rata, u Zagreb umarširao u automobilu! A kako se i oni koji su došli, kao i mi koje su tu našli, iz automobila uglavnom skidamo samo na prvom parkingu, prisiljeni smo dijeliti zajedniĉku sudbinu beskrajno dugog ĉekanja i druţenja na parkiralištu. Parkiralište je, dakle, nova špica i promenada, nova urbana pozornica i gradska svakodnevnica sa svojim glavnim i sporednim ulogama. To je najveća otvorena galerija likova. Krenemo li samo od slova P - kao parking, nabrajanju nema kraja. Tu su, dakle, provincijalci i purgeri, podobnici i protivnici, panduri i probisvjeti, pede- veovci i poreznici, parajlije i penzići, pretvorbenjaci i pretvoreni, profiteri i profesori, papci i pederi, posvećeni i posrani... A tu su, naravno, i pauci. Tema, ideja, priĉa, sudbina, slika, prizora, traĉeva i viceva pogodnih za kolumnu, u svakom sluĉaju, više je nego parkirališnih mjesta! A kako se parkiramo i protivno zabranama i izvan za to odreĊenih mjesta, kako svoje tutaĉe uguravamo i u kućne veţe i u svoje i tuĊe vene, i ţivce, parking je kudikamo više od parkinga. On je naša urbana stvarnost. I moje je, dakle, da se pretvorim u pauka koji neprestano pikira i pronalazi nove ţrtve, pa otud i naslov kolumne - "Zagreb-parking".

224

Još jedino moram riješiti s direktorom "Zagreb-parkinga" (Mato Kreljević). Ali lako meni s njim. Godinama se znamo, a poznajemo se tako dobro da se meĊusobno ĉastimo kavama i vicevima. On meni priĉa viceve o Hercegovcima, a ja njemu o Zagrepĉanima. On meni zna reći kako je lijepo što u meni ima svog Zagrepĉanina, a meni je isto tako lijepo što ja u njemu imam svog Hercegovca. I dok se tako zezamo na vlastiti raĉun, neki nam ozbiljniji, i u tom pogledu svakako upućeniji, vele da smo na dobrom putu. Jer, kako danas stvari stoje, sve je vaţnije da svatko od nas - ima svoga! I to, naravno, ne samo na parkingu... „Jutranji list“, 1998.

225

Sve bih ja njih pod "Crvenu lampu"

Da prošli tjedan nije bilo TV Foruma, tematski posvećenog korupciji, mi bismo još i danas ţivjeli u mraku i neznanju, pa tako ne bismo ni slutili kaj je to korupcija i organizirani kriminal. Je li to jedna te ista stvar ili ĉist odvojeno, svako za sebe. Tako je jedan gledatelj u svom telefonskom javljanju predbacio jednom od nazoĉnih resornih ministara, kako on, ministar, nema baš preveć informacija o toj temi, i kako se njemu, obiĉnom graĊaninu, nakon svega, ĉini da se sva ona silna lova, puste milijarde koje su u bivšem reţimu opljaĉkane od naroda i isparile širom svijeta, raĉunajući i neke otoke, nikad više neće vratiti i kako svi skupa moţemo pisati kući propalo je. I to, bome, usprkos predizbornim obećanjima današnje vlasti da će sav novac, ilegalno iznijet van, biti vraćen. Sve do posljednje kune, navodno. Meni su, moram odmah reći, takva obećanja u predizbornoj kampanji bila malo vjerojatna, jer i Magda paprenjarka iz Šenoina Zlatareva zlata zna da uopće nije rijeĉ o kunama, nego o mnogo ĉvršćim svjetskim valutama. O tom potom, kuna, dolar, marka, franak, lova je lova. Pogotovo ako se zna ĉija je, ali se zato još do danas ne zna, a po svemu sudeći, nikad se i ne bu znalo, gdje je. Onda nam je jedan od nazoĉnih resornih ministara, kroz svoj šarmantan smiješak, napokon otkrio kako korupcija i organizirani kriminal ipak idu ruku pod ruku i kako korupciju nije samo tako lako otkriti, jer da biste je otkrili

226

morate nekoga uloviti na djelu, tj. doslovno ga uhvatiti s rukom u tuĊem dţepu. Kao, hoće reći, poĉinitelja moraš uhvatiti in flagranti, otprilike isto kao što nesretni muţ svoju nevjernu ţenu ne moţe optuţiti za nevjeru sve dok istu, svoju ţenu, ne uhvati u krevetu s drugim, bez obzira zateĉe li je u poloţaju ispod ili iznad. Jer i tu, navodno, ima olakotnih okolnosti. A kako su korupcija i ţena istog roda, ponekad, naravno ne uvijek, mogu sluţiti i ista pravila ponašanja. Sumnjaš, a ipak s njima ţiviš. Uostalom, prisjetimo se Berkovićeva junaka u filmu Ljubavna pisma s predumišljajem, koji okolo slini kako ga ţena vara, iako za to nema materijalnih dokaza, a na što mu prijatelj filozofski veli kako se mora odluĉiti hoće li on ţivjeti sa ţenom ili s istinom. A da smo mi ipak odluĉili prekinuti tu neizvjesnost i svima, pogotovo onima kojih se to tiĉe, dati do znanja da ne ţelimo više igrati prevarene muţeve i da ţelimo stati na kraj korupciji, a koja se već godinama, poput biljke penjaĉice, penje sve od rodilišta, vrtića, škole i faksa, pa do groblja i najviše politike. O tome na svoj naĉin govori i reĉena prošlotjedna TV emisija, a u kojoj se, meĊu ostalim gostima, zagonetno smješkao sad već medijski najeksponiraniji sudac istraţitelj Radovan Ortynski. Zahvaljujući upravo tom hrabrom i struĉnom ĉovjeku, imamo i ovo aktualno športsko suĊenje navodnoj zloĉinaĉkoj grupi, a koju optuţnica tereti, kako to već s organiziranim kriminalom i korupcijom biva, za povezanost s pojedincima iz najviših politiĉkih krugova bivše vlasti. Budući da gospodina Ortynskog, koji bi se ubuduće trebao aktivirati u posebnom Odjelu za suzbijanje organiziranog kriminala, i osobno znam i kako mi je poznato da je kao pravi Zagrepĉanin zaljubljen u Zagreb i njego

227

vu povijest, siguran sam da mu je poznato kaj je to u zagrebaĉkom ţargonu "Crvena lampa". I siguran sam kako je, skupljajući dokazni materijal protiv tzv. zloĉinaĉke grupe, u sebi ponavljao staru purgersku krilaticu Sve bum ja njih pod 'Crvenu lampu'. A kako je sve u zraku (a ponešto i u privatnim arhivama), tako se i meni, pišući ovu kolumnu, odnekud na stolu našao stari poţutjeli list zagrebaĉkih "Novosti," a u kojima dominira naslov U svjetlu 'Crvene lampe', pa eto i nekoliko štikleca od prije osamdeset godina. Dok dio tadašnjih Zagrepĉana naveĉer ide u HNK na predstavu Boris Godunov pod ravnanjem Krešimira Baranovića, drugi idu u ubavi vrt Svratišta Janje u Nikolićevoj, gdje koncertira Veliki orkestar Music-Halla, ili vrijeme krate ameriĉkim kriminalistiĉkom filmom Mrtvaĉevo oko u "Metropolu". Dotle policija pod "Crvenu lampu", tj. u hapsanu, dovodi nekog Stjepana Maĉeka, već više puta kaţnjavanog, ovaj put zbog izgreda s noţem u kavani Stara Hrvatska u Tkalĉićevoj, potom radnicu Rozitu Vuković iz Crnog Puta koja provaljuje u stan svog nevjernog ljubavnika na Zavrtnici kako bi se obraĉunata s njegovom prileţnicom Francikom Kecur, pa sluţavku Paulu Vugrinec, koja je, navodno, okrala svog poslodavca Ivana Berića, puškara 8. konjiĉkog puka. A evo i jednog krupnijeg sluĉaja, koji bi se današnjim rjeĉnikom mogao nazvati pokušaj korupcije ili reketarenja. Dolijao je, naime, neki Stevo Vuĉertinac, zagrebaĉki financ, koji je u tvrtku Vladimira Mandukića došao pobrati enormno visoki porez od 2.000.000 dinara, a koje će gospodin financ oprostiti ako vlasnik tvrtke iz Nikolićeve ulice onako ispod stola da 2.000 dinara. Vlasnik je mito financu spremno isplatio, te je cijeli sluĉaj prijavio policiji. 228

U neĉemu se, dakle, ipak moţemo usporeĊivati sa starim Zagrepĉanima. Ĉak i novinski komentar iz 1923. kao da nam je odnekud poznat: Zagrebaĉko puĉanstvo se poslije rata udvostruĉilo, a kriminalitet i pravni sporovi se silno umnoţili, pa je tako posve razumljivo da umanjen broj sudaca ne moţe nikako savladati ovako ogroman materijal... "Jutarnji list", 2000.

229

Srećko koji nema sreće

Imaš cigaretu? Iza tog uliĉnog pitanja ispruţena je ruka i mlad ĉovjek, koji ni kriv ni duţan, u svojim prnjama od torbi i naprt- njaĉa na svojim krhkim neishranjenim plećima, u svom jedva ĉujnom mucavom izgovoru, u suludo plamtećem pogledu i nekontroliranom i odsutnom smiješku, nosi svo prokletstvo rata i svoje sudbine u njemu. Srećko S. je jedno nesretno zagrebaĉko djetinjstvo, izraslo na zelenim zagrebaĉkim podsljemenskim bregima, a nesreća nije u tome što je plod mješovitog braka, jer takvi brakovi nisu nesreća ili barem ne bi smjeli biti, sami po sebi. Nesreća je Srećkova što je rano ostao bez majke, roĊene u staroj zagrebaĉkoj katoliĉkoj obitelji. Oni bliski toj obitelji sjećaju se kako se mali šutljivi prvoškolac Srećko u kući nakon pogreba svoje mame zavukao pod stol, krcat vinskim kupicama i kolaĉima, kako karmine obiĉno izgledaju, i neopaţen tu ostao cijelu veĉer, satima drugujući samo s prijetećim nogama odraslih. Ni nakon što su se i posljednje odrasle noge izvukle iz njegovog skrovišta pod stolom, dijete se nije dalo izvući, u svojoj velikoj boli i nesreći zbog gubitka majke, spremno tu, valjda, zauvijek i ostati. Otac je nesretnog djeĉaka morao na silu izvlaĉiti. Hrvatski Srbin, pravoslavac, a što sam po sebi ne bi bio osobito vaţan podatak da u meĊuvremenu nije došlo do najprije raspuknuća jedinstvene drţave s tzv. bratstvom i jedinstvom, pa do srpske agresije i hrvatskog oslo-

230

bodilaĉkog rata, u kojem su upravo takve podjele i svrstavanja za sobom ostavile sudbine sliĉne ovoj Srećkovoj. Srećkov otac Marko S. ranih sedamdesetih priţenio se u staru zagrebaĉku podsljemensku obitelj. U novosklopljenoj braĉnoj zajednici, doduše, nije bili previše idiliĉno, ali ni nacionalne ili vjerske razlike, kao što bi se oĉekivalo, nisu dolazile do izraţaja. Štoviše, taj plahi, malko usporeni, trapavi i dobroćudni nekvalificirani transportni radnik, bez pogovora je pristao vjenĉati se u katoliĉkoj crkvi, a svog Srećka niĉim nije sprjeĉavao ili obeshrabrivao u katoliĉkom odgoju što mu ga je nametnula majka. Jedina razlika koja bi u kući dolazila do izraţaja bio je govor, potom kuhinja, navike, obiĉaji i općenito razlike u mentalitetu izmeĊu zapadne Slavonije, odakle ţenik dolazi, i prigorskog kraja, u koji se priţenio. Istini za volju, Marko S. je rijetki kupac koji u najbliţem kiosku redovito kupuje beogradski "Sport", umjesto "Sportskih novosti", potajice navija za Zvezdu, ali istodobno Srećku ne brani da se s uliĉnom škvadrom ispuše skandirajući maksimirskim plavima. Isprva bi Slavonac, kako su ga u susjedstvu najĉešće oslovljavali, popio malo, pa sve više posezao za ĉašom, a sve manje radio i privreĊivao, tako da je kredit za dvoetaţnu neoţbukanu kuću pod krovom pomalo već dolazio u pitanje. A financijske su teškoće sada novi povod za odlazak u obliţnji dućan po pivo, a kad bi više popio, više bi srbovao, a kad je buknuo rat, njegovo, koliko alkoholno, toliko nacionalno, pijanstvo sve je više uzimalo maha. Navodno se jednom prigodom u dućanu, u kojem se opskrbljivao pivom iskljuĉivo Daruvarske pivovare, usudio nekolicini susjeda, koji su ga otprije sumnjiĉili, zaprijetiti: Ovo je Srbija! Vidjet ćete kad vam Šešelj doĊe! Kratko nakon tog javnog ispada, zajed231

sveĉano obećao kako više nikad u ţivotu neće morati raditi. bez prijatelja ili bilo koga svog. Krajini. koji je već imao diplomu šegrtske autolimarske škole i slabašne radne navike. A kad se vratio iz hrvatske vojske. Tu su mu pomogli pribaviti (sada je već punoljetan) hrvatske dokumente. Mali Milivoj. Krajine i vratio se u Zagreb rodbini svoje pokojne majke. I. oĉevo obećanje doslovno shvatio. a on kao da nema više što izgubiti. gdje je pod humkom ostala njegova nepreţaljena mama. lijepo prostrano dvorište s nedovršenom kućom. zakopĉan u svoje misli i svoje tajne. naravno. pušio i ispijao kavu za kavom. bio je prividno miran kad je prešao crtu tzv. osamljen i napušten. ostavivši svoj ţivot u navodnom ustaškom Zagrebu. a u meĊuvremenu se izduţio. dok je Srećko. gubili ţivote i ţivce. a potom u nekoj staroj bolnici u kojoj su ga dva mjeseca kljukali nekakvim tabletama za smirenje. Okolo se pucalo. a prije nego što je zauvijek otišao k svojima u Slavoniju. lako se nikad nije uspio dokraja smiriti. nego je dangubio. Maloljetnim je sinovima. pa se u novoj sredini. umjesto u Zagrebu. u poznatoj staroj vojarni na Stoji.no sa sinovima Srećkom i pet godina mlaĊim Milivojem zdimio je s brijega. naravno. Sa zagrebaĉkim slikama je ustajao i lijegao. s ocem i mlaĊim bratom Milivojem završio u Novom Beogradu. nije razumio. a sve vrijeme šutio. fiziĉki i psihi232 . da bi uskoro. niĉeg nije htio prihvaćati. koji će kasnije i odsluţiti u Puli. u nekom nazovi komfornom stanĉiću. koju je otac prodao i u meĊuvremenu je zarajtao i zapio. s rukom na buĊelaru. u oĉevoj tzv. vezane uglavnom uz svoj pitomi podsljemenski brijeg. ljudi su ostajali bez kuća. navodno. prodao je nedovršenu kuću. pa je s njima otišao prijaviti se za sluţenje vojnoga roka. tako se osjećao. bez najmilijih. malo jeo. ali i stanjio.

A on jednostavno nije naviknut na bilo kakav rad. malo tamo. vraća se najprije maminoj rodbini u Zagreb. 233 . 2000. koja mu je. noseći sa sobom u tim svojim prnjama od naprtnjaĉa i torbi cijeli svoj ţivot i sudbinu. I još mu se narugala. napušten je od svih (ne zna ĉak ni gdje mu je otac ni mlaĊi brat) i prepušten ulici. zauvijek okrenula leĊa. dajući mu ime Srećko. ustrašen ţivotom u kojem svi oko njega nešto rade pokušavajući zaboraviti rat. neispavan.. neopran. oronuo. na obveze i odgovornosti. "Jutarnji list". pa oĉevoj u Daruvar. ušljiv.ĉki kolko-tolko oporavljen.. eto. malo je tu. a ponajviše je sam sa sobom.

Dr. podrijetlom Ĉeh. Gleda malo nalaz. a ipak mi smeta dim. pa se zagleda u mene. Mislim na kavansko društvo . malo mene i. roĊen u Jelsi na Hvaru. Upravo ozbiljno prouĉava moj nalaz ergometrije. Zato sam ja sada u njegovoj sobi. Ili misli da mi uz njegovu pomoć oĉito treba i pomoć njegovih bolniĉkih kolega psihijatara! . Bride. Doktor Brida. kroz prozor! Doktor pogleda van. Oĉito ne shvaća što je pjesnik htio reći.iz prizemlja na kat donijela sestra Darin. naime.I ništa. netom što zausti.Kavanska ventilacija vuĉe i sauga kao luda. naravno.Pogleĉte. ako ni zbog ĉega drugoga. Buru i Reljića. I? . kao potpis pod sliku. a teško da ću je se ikad i riješiti.Seneku. Dim mi sam pred oĉima formira tu sliku otprije mjesec dana i nikako da je se riješim.Povijest jedne bolesti Petak. studenoga . Dr. I na konobara Dragu. Isto tako kao što će biti teško riješiti se i dijagnoze koja uz nju ide. nije bio u mojoj kavani. a ono zbog dr. Hoću samo reći kako u lošem filmu i u lošoj literaturi u trenutku kad glavnom junaku priopćavaju lošu 234 .A to. prekidam ga: . 15. iako bih radije bio u kavani. Vojtek Brida je mladi naoĉit bradonja. misli na mene i na moj nalaz što ga drţi pred sobom na stolu. Ulijeva povjerenje.ka.To vrijeme! . Brida s Klinike za srce i krvne ţile KBC-a Rebro nikad. doktore. Smeta mi.zajedno sa mnom! . koji je .

U dţepu meĊu prstima okre 235 .Vani je šmrkavo predveĉerje. zaĉine. Kao s tom se bolešću moţe i poţivjeti.ozbiljno će doktor. Ima i gorih! Slijedi. Izmišljam.. naravno. Kao u lošem filmu i u lošoj literaturi.Angina pectoris i nije najgora stvar koja vas je mogla zadesiti. obvezno mora biti olovnosivo nebo i mora mrmoriti sitna i hladna kiša. da se izmisli nešto bolje. Kao i sada. Studenoga . Ali.I molim vas da to shvatite ozbiljno . oĉito lošem. Naravno da sam ozbiljan. promijeniti makar dim. dakle. Samo. Zauvijek izbaciti jaku i masnu hranu. Bura i Reljić. Od konobara Drage naruĉio sam kavu. eto. Otišao sam u kavanu gdje su me ĉekali Seneka. Vrijeme je. 16. Moram. a dok ĉekam kavu.obazrivo će doktor. napunim lulu. u ovom mojem. A danas je i bez toga loš dan s olovnosivim nebom i sitnom hladnom kišom koja sve vrijeme dosadno mrmori. U kavani isto šmrkavo. Upravo to sada i ĉinim. . ako već ne mogu ţivot! Subota. filmu! . znaĉi.. dim kojeg gotovo i nema. tek dva stola zaposjednuta na galeriji i jedan u prizemlju. Dr. I promijeniti prehranu. a iz dima kojega gotovo i nema izranja mi pred oĉima dr. moţda. To moram sam. vlastita savjest. u tome mi dr. Brida kao duh ili. a s pušenjem je svršeno. šmrkav i bolestan. Brida mi i tako nije rekao da s novim ţivotom moram zapoĉeti odmah. Što više se kretati po svjeţem zraku. . obvezno mijenjati naĉin ţivota. naravno. I što manje kave. a što manje sjediti u zadimljenoj kavani. danas. Brida ne moţe pomoći.vijest. doktorovo obrazloţenje. ne raĉunajući i moj za kojim sam sam.Ne treba opet pretjerivati .

jednostavno nemreš bez njih! Kao i narkić bez haša. gdje bi se trebao ukljuĉiti u izravni TV prijenos Zagrebaĉke panorame. Boţo Kovaĉević i ja. a meĊu njima su. Moram na vrijeme stići na Cvjetni trg.ćem boĉicu s nitroglicerinom. sjedi naime toĉno ispod povećeg i posljednjeg okvira na zidu sa zagrebaĉkim gradonaĉelnicima. i obratno. Tu smo negdje. hvatam samoga sebe kako se smijuljim nad uokvirenim prizorom u kutu kavane. Kako je meĊu njima i gospoĊa Marina Matulović-Dropulić. a ne potvrĊenih. Goran Granić. Ivan Škrabalo i Draţen Budiša. A tu smo. Danas je Dan Zagreba! Na Cvjetnom uglavnom mlaĊi svijet. u društvu mlaĊeg. Vuĉem se kao prebijeni stari maĉak. ali u krajnjoj nuţdi . naravno. naoĉitog cvikeraša. Moram. U zajedniĉkom su okviru svih petero izabranih. Osobno se ne poznajemo. Moj osmijeh ĉak i nije kurtoazan. Na Cvjetni trg s nitroglicerinom U šmrkavu zagrebaĉku veĉer izlazim s kišobranom i nitroglicerinom. u kavani. Jozo Radoš. i to redom kako ih je Gradska skupština izabrala . Jasno mi je da te sitne brzodjelujuće tablete nisu lijek. i ĉetvorica Kovaĉevićevih stranaĉkih kolega. poznati saborski zastupnik i jedan od lidera HSLS-a. Rockerski bend na bini proizvodi zvuk od kojeg se trese loše poploĉeni 236 . Moj gost. Valjda ću stići. ta bi se skupna slika s damom u ovom našem aktualnom dnevnopolitiĉkom ţargonu mogla nazvati i zagrebaĉkom krizom. kao imenovana gradonaĉelnica. ali se prepoznajemo i jedan drugoga izdaleka ĉastimo kimanjem glave i kratkim kurtoaznim osmijehom.dr.

umjesto da su sretni kaj smo ih uopće primili. da smo mi. tj. upravo sam uzeo nitroglicerin.A gleĉ ti ovo sad! Kao da se niš nije promijenilo. dapaĉe. ĉak i oni od nas koji bi ovdje morali biti kuš.pod preureĊenoga Preradovićeva trga. još otprije rata. veli kako je baš zbog toga. U bivšem reţimu su nam nabili brnjice na njušku. Nensi me doĉekuje s iskrenim mladenaĉkim širokim osmijehom. kod nas doma.svojih vukojebina.Geni se samo pedeset kilometara od Zagreba prema jugu ili istoku. Jedan mi znanac. Zagrepĉani. 237 . Oĉito me u toj halabuci nije ĉula ili misli da se zajebavam. Jer. narodni neprijatelji. Sitna ali srĉana. naravno.K. Da mi ĉestita. zbog TV prijenosa s Preradovićeva trga i mojeg sudjelovanja u njemu. a na ĉelo prilijepili flaster i etiketu nacionalista i separatista. Nensi me podari još jednim iskrenim osmijehom. u moju kavanu veĉeras i navratio.Nensi. zagrebaĉka puca Nensi za svaki sluĉaj pita me kako sam i. a i inaĉe smo. jesam li spreman. u onom nenarodnom reţimu . pa nastavlja: . ovi razni vukojebići koji su u Zagreb doplazili iz. jer svaki ĉas trebamo krenuti uţivo. ako treba. onog svjetskog. ovi silni dojdeki. odmah nas poprijeko gledaju i rugaju se. Velim joj da sam odavna spreman. Televizijska voditeljica zove se Nensi. purgeri! Tak je bilo prije. zbilja bili i ostali zajebani. I da me podrţi i nadopuni. usred Zagreba. budi mirna. rekoh. Kasnije naveĉer u kavani gosti me salijeću i potanko obavještavaju kako su me gledali na TV. .podsjeća me moj znanac i vršnjak. napokon. i da sam sasvim O. već po roĊenju. kao vidi purgera! A i tu. Purger je i dalje proskribirana ili u najmanju ruku posprdna rijeĉ. I to ne samo po Klaićevom Rjeĉniku stranih rijeĉi. .

Idem na pogreb. 18. rugaju i smiju. A imaju i praf! Sami smo si krivi. Kao haš. Iako sam se tramvajem navozao cijelo djetinjstvo i mladost. isprijeĉio nekakav kamionet s natpisom firme nekog svemirskog imena. naš stari zagrebaĉki tren smjesta prepoznajem! I s velikim olakšanjem otkrivam kako do Zvijezde i nadalje vozi ĉetrtiaestica i kako je. umjesto sveĉarskoga štimun. Studenoga . ili distanciraju ili nam se. Ne preostaje mi dakle ništa.ga i sveĉane sjednice Gradske skupštine s podjelom Nagrada grada Zagreba.ĉak se i oni od nas domorodaca. parkiranog u Kurelĉevoj. I tako u plavu ĉetrnaesticu ulazim u plavom odijelu (crnoga naţalost nemam). mi imamo . ostala plava. svaka ĉast. zasad još potajice. Nije valjda teško objasniti zašto na pogrebe obiĉno kasnimo! A kao za inat još mi se ispred auta. malko mi je neobiĉno. Zaĉudo. Samo. da na tramvajskoj stanici zajedno s ostalim putnicima išĉekujem tramvaj. tamnoplavoj kravati (ni kra- 238 . da ne kaţem nelagodno. nakon tolikih godina kako se tramvajem ne vozim. Prepoznat u tramvaju Ponedjeljak.. purgera. kaj ti je nitroglicerin! I ovaj put mi je pomogao. i hvala. da se ne naviknem. Eto. Nije lijek. meĊutim. dobro si im odbrusil. a već kasnim.. A i šofer se negdje u sVemitu izgubio. ali nakratko moţe pomoći. Nasreću. I baš si praf ono veĉeras na TV rekel kako.lo.tramvajem. kao što bi se na dan Zagreba šika. a i na moje veliko zadovoljstvo. iza leĊa. osim na Mirogoj .kaj? Zagrebaĉku krizu! Je. ne ĉekam dugo.

u tamnoplavom sakou i s tamnoplavom kravatom. On je ipak mlaĊi od mene. naime. koliko je sada karta? Diskretno se prikradam vozaĉu. neki mlaĊi brkonja. iako srno jednako ćelavi.Poznati ste mi s televizije. . gradonaĉelnika Zagreba. oĉito sam mu sumnjiv. pomislili bi kako nije u redu da njima kave redovno naplaćujem. tramvajem vozio kad su karte još prodavali kondukteri. . na toj se relaciji nikad ne bi trebalo ţuriti.Da niste vi onaj. jer zamislite da me vide moji gosti..Koliko? Posljednji sam se put. kad se ima u vidu ova naša nesnosna gradska gungula i krkljanacj tramvajem stići još i prije nego da sam krenuo autom. sad još i ne znam koliko ta tramvajska guţva košta. 239 .. budući da to i neki drugi putnici rade.onda ne plaćate ništa. tj.Ako mislite na Gorana Granica.Ma nemojte! . novĉanicu uzima i preko nje me odmjeri.Ako ste saborski zastupnik . lako. Ili ga na nekog ili na nešto podsjećam.veli mi brko . sad. a ne vozaĉi. a sada su...Pa. Tramvajac.rekoh zbunjeno . . samo neki! Sada mi ne pada na pamet da se švercam. Ovako odjeven. i kad karta nije najĉešće koštala ništa jer smo se švercali. siguran da ću do Mirogoja. . Ali to je bilo u onom reţimu. te ga srameţljivo pitam: . nego mu samo tutnem cenera. rekoh. onda to nisam ja. a sam tramvaj ne plaćam! Sad više vozaĉa i ne pitam za cijenu tramvajske karte. hvala Bogu. Mate Granica brat? . Nadam se da više ne košta. kad smo svi bili šverceri. premda ne baš diskretno. od dr. No.vatu nemam crnu).

Znam. a onda se još jednom drznuo upitati: .Sigurno. On je pametniji od mene. Istina je da smo danas u Zagrebu rijetki. jel'te.laneni ime prvog ćelavca kojega sam se sjetio. Još me par puta do Zvijezde preko oka poškicao. ĉovjeĉe. 240 .A.Chris Cviić . . naravno. niste mi rekli koji ste? Odnekud ste mi poznati. . gdje upravo još jednog Zagrepĉanina pokapaju.Zagrepĉanin.Nisam ni Stjepan Radić ni Vladko Maĉek! . onda biste odmah dţentlmenski platili svoju kartu.rekoh mu izlazeći na Zvijezdi.Pa sad. .Pankretić sigurno niste? . to vjerojatno ni on više ne zna! Tramvajac me jednim okom škilji pa nastavi s pogaĊanjem: . ali tu i tam se još poneki naĊe . pa brţe-bolje iz karneta istrgne kartu i doda mi je zajedno s kusurom. . cijelo vrijeme i pokušavam! Samo vi ste odluĉili da ja nisam dţentlmen.Pa koji ste onda? .A. Ali samo po godinama! . taj Granić je gradonaĉelnik? Nisam znao.Pa to. . da ste vi on.A ni Vice Vukojević. nego saborski zastupnik! Ĉovjeku je neugodno. niste. sada već u brizi da ne stignem na vrijeme do Mirogoja.Onaj komentator iz Londona? E. . jel'te..lako mi je Vukojević po godinama najbliţi. Vi ste Stjepan Radić! .

Veli da koji će mi vrag to uplitanje. Niti sam se politikom bavio. novinari raznih redakcija i politiĉari raznih opredjeljenja. umjetnici. civilizacijski sukob! O tom sukobu i njegovu ishodu. poslovni ljudi. Pišite!. velim kćerima. Ţena je. pupo više. od klasike i jazza do vjeĉnih melodija i rock'n rolla. Stojedinici podrška i prijateljski zviţduk s Bukovca! 241 .. protiv. dodijelivši je .svi redom daju potporu. ovisi naša daljnja sudbina i naše mjesto u Europi. Kad bi to što se upravo dogaĊa sa Stojedinicom bila samo politika . 20.. jer nikad se politikom nisam bavil itd. Ali ovo je.nikom ništ! Kad bi to bilo stranĉarenje i sukob na relaciji pozicija i opozicija .Stojedinici kolektivna petica! Srijeda. više od politike.istom.vidi ovo! . i to uglavnom laganica. samo malko drugaĉijem radiju! Obiĉni graĊani. Puštaju se samo kazete. niti ću se baviti. naposljetku. ministri i ostali visoki drţavni duţnosnici . Danas (i ne samo danas) svi slušamo Stojedinicu. Sa zadovoljstvom slušam masovnu podršku zagrebaĉkom radiju. naravno. šire i vaţnije. Razmišljam naglas. oduzelo frekvenciju. a da valjda ni samo ne zna zašto (ili ipak zna!).nikom ništ! Nek se vrti i bez mene. studenoga . a doma moje cure skoĉe u znak podrške mojem glasnom razmišljanju. ruralnog i urbanog elementa.U kavani se radio ne sluša. kojem je Vijeće za telekomunikacije. moja gospodo. Ovo je sukob kamena i asfalta. Imam potrebu i sam se javiti Stojedinici. intelektualci. Zato radio slušam u autu i doma. dapaĉe. da kaj mi je došlo da se pod stare dane (vidi ovo: ĉak i vrijeĊa!) sada bavim politikom.

ali svi ćemo pamtiti skup od stotinu tisuća Zagrepĉana. Malo tko će upamtiti imena govornika ili njihove rijeĉi poruke. Nema na ĉemu. dogorijevaju svijeće. Poruka. 21.. kao znak da se ovdje maloprije dogodilo nešto što će ostati u kolektivnom pamćenju. 242 . Ĉetvrtak.Naveĉer u kavani gosti mi dolaze pohvaliti se kako su ĉuli Zrinku koja je proĉitala moj kratki brzojav.studenoga .. dakle. I mene hvale. uglavnom mladih. nije samo o spašavanju jednoga gradskog radija. Na pustom Trgu. A grad je inaĉe lijep. 1997. kao najljepšu spontanu kulturnu i civilizacijsku poruku ovog nam starog europskog grada. naime. i posegnem za svojim nitroglicerinom. velim. nego o spašavanju grada kao takvog. "Kavana & kultura". kao što bi rekao Tenţera.Uţivam u veliĉanstvenom prizoru na Trgu bana Jelaĉića.

a ne kao bogec ili kao obiĉan turonja. okoristio PDVom. A kupio sam ga ne zato što mi treba ili što bi si odijelo poţelio (kad ste me zadnji put vir djeli u odijelu?). iako to malo baš i nije malo . Zato ostavljam auto na Kvatriću pa dalje cipelcugom. ali kako sam vam ja lajbek za te stvari. Nadugo i naširoko gospon poreznik mi je objašnjavao i kroz krajnje jednostavne primjere ilustrirao prednost PDV-a. gdje inaĉe parkiram. malo sam ahvatio. potrebno za obavljanje moje temeljne djelatnosti pisca i novinara (vidi ti sad ovo!) i što se kupnja odijela raĉuna kao trošak koji se odbija od poreza. Uţivam i zato što sam se. Uţivam da me ljudi na ulici vide kako sam skuţiran. kako me dosad znao preštimavati moj prijatelj šuster Igrec iz Jurišićeve. nego zato što mi je. Nakon tolikih godina konaĉno je.to je novo odijelo! Nova karirana koţa u kojoj se sad šminkam u Vlaškoj na putu od Kvatrića do Jelaĉić placa.Pedeveovac u tramvaju Pun mi je kufer naĉekivanja mjesta za parking u Cesarĉevoj. i na mene došao red da kupim odijelo. A. 243 . prema PDV-u. evo. kao i moja drţava. nakon iscrpnog i instruktivnog razgovora. Nemam ţivce. eto. usput. da malko prošpanciram i svoj novi pedeveovski ancug. Sad konaĉno izgledam kao ĉovjek. Uţivam vam tako u svojoj novoj obleki. Ne bi to vjerovao da me nedavno. u to nije uvjerio više nego strpljivi poreznik Marko na mojem podruĉnom uredu Maksimir. i ja.

priznao mi je. tamnom. I dok tako lijepo gruntam o svojoj sve ljepšoj pedeveovskoj sadašnjosti i budućnosti. kaj je najljepše. hvala Bogu i ministru financija. jer sam se autom bojao zbog mogućeg krkljanca na Mirogoju.I tako vam je taj famozni PDV iznenada promijenio moj ţivot. kao i opću sliku o meni kao pedeveovcu. Nekad pisci i novinari nisu morali biti lijepo odjeveni. ne plaćam ništa? U tom tamnoplavom odijelu i tamnoplavoj kravati. kad sam se posljednji put vozio tramvajem i. pomalo sveĉano. isto sam bio u odijelu . ali kaj mi je sve to vrijedilo kad odijelo sebi nisam mogao tako lako ku|biti kao danas. Ĉak mi je povjerljivo priznao da mu se ĉinim poznatim. mogao sam.. da ga podsjećam na. kojeg cimam da mi proda kartu (u novom se odijelu ipak ne mogu švercati) mjerka. jer sam se nasmrt bio prestrašio naglas pitati koliko košta karta! Onaj vozaĉ od zadnji put je imao brkove. ovako kao i sada. ali nije bila porezna olakšica i nije mi išlo u trošak. pa i više. tj. bojaţljivo prišao vozaĉu. Istina je da su se knjige prije uvoĊenja poreza na dodanu vrijednost za šezdeset posto bolje prodavale (tako pokazuju nakladniĉki pokazatelji) i da su autorski honorari bili kudikamo viši i da sam imao više love.. ovaj ih danas nema. onda. kao sada. Brţe-bolje šmugnem u prvi tramvaj i dok me vozaĉ. Tog sam puta tramvajem išao na sprovod. jasno. Danas. Vozaĉ s brkovima me na moje kretensko pitanje samo odmjerio te mi odgovorio protupitanjem: da jesam li moţda saborski zastupnik. nebo se nad mojim gradom smrkne i zaprijeti mi plaĉljivom kišom. izgo244 . odvrti mi se film od prije godinu. I onda je naizust. koje imam samo za sprovode i svadbe. jer ako jesam. I taj sam put. moraju.onom svom jedinom. podsjećam ga na saborskog zastupnika.

Na to sam mu s ponosom odgovorio kako nisam ja više obiĉan pisac.Stjepana Radića i Janka Bobetka. ostao je uvjeren da sam ipak jedan od njih. nijevaţno koji. pa mi kartu. Kako sam se ja samo zagonetno smijuljio. što njemu nije bilo baš sasvim jasno. Preveć sam mu. od najmlaĊeg meĊu njima Boţe Kovaĉevića. da ima ĉak i jednu moju knjigu. pa do stare garde . nije naplatio. naravno. veli. skuţiran za jednog pisca.vario sve ćelave zastupnike. pa je protumaĉio na svoj naĉin: kartu mi nije naplatio! “Jutranji list“. Ovaj današnji vozaĉ odmah mi otkriva da je Zagrepĉanin i da mene pozna. 1998 245 . ali da me skoro nije prepoznao. nego pisac pedeveovac.

.

Pješak u Zagrebu. Od Zagreba su ljepše samo Zagrepĉanke. Pozdrav iz Zagreba. objavljene su u ukupnoj nakladi od oko tristo tisuća primjeraka. a autor je za svoj rad nagraĊen s više knjiţevnih nagrada. Povratak bana. Neĉastivi na kotaĉima itd. Napisao je na stotine podlistaka od kojih su mnogi ukoriĉeni u knjigama i na taj naĉin otkinuti od interesa dnevnih novina u kojima su prvotno objavljivani. 1938). Godine 1988. Posljednji zviţduk i Priĉa o novinama. a koji potpisuje Zvonimir Milĉec (Zagreb. Neki su naslovi prevedeni na strane jezike. Galantni Zagreb.O AUTORU Trideset godina uzastopnog i neprekidnog pisanja tjedne kolumne o Zagrebu svojevrsni je rekord u zagrebaĉkom novinskom podlisku. Knjige Zadnja pošta Zagreb. ZGode. po njegovom prijedlogu i nakon višegodišnje pripreme i organizacije. Najnovija kolumna koju i nadalje redovito iz tjedna u tjedan potpisuje (u "Jutarnjem listu") zove se Klub Zagrepĉana 247 .. a zajedno s romanima za mladeţ i odrasle Zviţduk s Bukovca. sveĉano je otkriven monumentalni bronĉani spomenik Augustu Šenoi (rad Marije Ujević) u Vlaškoj ulici. uz ostalo i Nagradom grada Zagreba u godini devetstote obljetnice pisanog spomena imena Zagreb 1994. te U Zagrebu prije podne i Ĉovjek od novina. Pozdravi doma. koje je vodio.

. Zagreb ISBN-953-174-128-X © Zvonimir Milĉec. 2001. Zagreb Za nakladnika BOŢE ĈOVIĆ Design STUDIO DOGAN. Mihanovićcva 28. Zagreb. Dalmatinska 12. Zrinka Penava Lektor i korektor SANDA UZUN Grafiĉki urednik i priprema ANTE MATIĆ Digitalni tisak ITG.Biblioteka THECA CROATICA Zvonimir Milĉec ZAGREB JE INAĈE LIJEP Nakladnik AGM.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful